Vladislav B.

Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

Nacionalno samoodreenje Hrvata i Srba putem jezika u Trojednoj Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, 1835. 1848. g.
Assoc. Prof. Vladislav B. Sotirovi, Ph.D.
Univerzitet u Vilnjusu i Evropski Meunarodni Humanistiki Univerzitet
Copyright 2005 Vladislav B. Sotirovic. All rights reserved. This work may be copied for educational and other use only if permission is given by the author. For permission, please contact: vsotirovic@delijeonline.com; vsotirovic@serbiancafe.com Pod nacionalizmom ja u podrazumevati ideoloki pokret za ostvarivanje i ouvanje autonomije, jedinstva i identiteta ljudske populacije, iji ga pojedini pripadnici prihvataju da bi formirali stvarnu ili potencijalnu nacijuNaciju u definisati kao ljudsku populaciju koja ima ime, istorijsku teritoriju, zajedniki mit i pamenje, masovnu javnu kulturu, jedinstvenu ekonomiju i obaveze za sve svoje lanove, (Smith 1996, 359). Jugoslavijo na noge pjevaj nek te uju ko ne slua pjesmu sluae oluju (iz pesme Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo sa istoimenog albuma sarajevske rok grupe Bijelo Dugme).

Cilj ovog lanka je da analitiki istraim glavne tokove i ideoloku osnovu sukoba jezikih nacionalizama kod Srba i Hrvata na prostorima Provincijala i Vojne
1

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

krajine Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 1835. do 1848. g. U isto vreme je praena i pojava maarizacije ovih prostora putem nametanja maarskog jezika kao jedinog dravnog (politikog) jezika u itavoj Kraljevini Ugarskoj. Razlog zato sam izabrao ba ovaj junoslovenski prostor za istraivanje junoslovenskih lingvistikih nacionalizama je taj to se upravo na teritoriji Trojedne Kraljevine sutina nacionalnog odreenja putem jezika i pisma u gore navedenom periodu kod Junih Slovena moe najbolje uoiti, shvatiti i pratiti. Ni na jednom drugom prostoru Jugoistone Evrope sukob dva lingvistika nacionalizma nije dobio tako jasne crte i imao tako jak uticaj na formiranje nacionalne svesti pojedinih naroda kao to je to bio sluaj sa Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Takoe, lingvistiki nacionalizmi ova dva naroda su tipian primer kako ideolozi i politiari koriste jezik kao instrumente za formiranje nacionalne svesti i nacionalne drave uzimajui ih kao jedinstveni i apsolutni simbol nacije. Ako usvojimo Gelnerovu aksiomu da je nacionalizam politiki princip pod kojim se podrazumeva podudarnost politikog jedinstva sa nacionalnim jedinstvom (Gellner 1989, 13) onda se na primeru hrvatskog i srpskog lingvistikog nacionalizma od 1835. do 1848. g. moe dobro uoiti i pratiti fenomen pridavanja razliite vanosti terminu nacionalno jedinstvo u dijametralno suprotnim politikim ideologijama 1 sukobljenih politikih aktora. Uopteno govorei, hrvatski i srpski nacionalizmi u itavom XIX. i XX. veku su na onim prostorima na kojima su ova dva naroda ivela zajedno imali dvojak karakter: 1) nacionalno odreenje i pretenzije na pojedine teritorije kroz religioznu pripadnost (Hrvati su rimo-katolici dok su Srbi pravoslavci) i 2) odreenje pripadnosti jednoj ili drugoj naciji na osnovu jezika i pisma (svi tokavci su Srbi dok su Hrvati i akavci i tokavci i kajkavci; svi koji piu irilicom pripadaju Srpstvu dok svi koji koriste latinicu pripadaju Hrvatstvu). Zbog estine nacionalnih sukoba u kojima su faktori jezika (i pisma) igrali vidnu i bitnu ulogu, kao i zbog kasnijih posledica za zajedniki ivot ova dva naroda, lingvistiki
2

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

nacionalizmi Hrvata i Srba od 1835. do 1848. g. zasluuju posebnu panju istraivaa. Analiza glavnih tokova hrvatskog i srpskog lingvistikog nacionalizma na prostoru Trojednice u ovom lanku pokriva vremenski period od osnivanja Ilirskog pokreta 1835. g. do Revolucije 1848.49. g. i predstavlja zaokruenu celinu u istorijskom razvitku hrvatskog i srpskog naroda u Trojednici pa je stoga veoma pogodan za istraivanje. * * * Revolucija 1848.1849. g. predstavlja najvaniji istorijski dogaaj u Centralnoj Evropi a naroito na prostorima Habsburke Monarhije u XIX. veku. Osnovna karakteristika hrvatsko-srpskih odnosa u Trojednici u toku Revolucije 1848.49. g. je ta to je tada dolo do privremenog nacionalnog izmirenja Hrvata i Srba u Habsburkoj Monarhiji, a to se i otvoreno manifestovalo u njihovoj zajednikoj borbi (vojnoj i ideolokoj) protiv maarizacije koja se od strane voa maarske revolucije (isto kao i od strane politikog vostva Maara pre i nakon 1848.49. g.) imala sprovesti prevashodno putem uvoenja obaveznog maarskog jezika za sve stanovnike nezavisne velike maarske drave (od Karpata pa do Jadrana) kao zvaninog i dravnog jezika to je faktiki vodilo ka asimilaciji nacionalnih manjina (Bideleux, Jeffries 1998, 271273, 302307, 362374; Glatz 1995, 3344; Kontler 1999, 241, 244, 292, 298). Protiv ovakvog ekskluzivnog maarskog lingvistikog nacionalizma, Hrvati i Srbi sa prostora istorijske Maarske (zemalja krune Sv. Itvana) su odgovorili potenciranjem na upotrebi svog maternjeg jezika to je samo ubrzalo formiranje nacionalne svesti kod oba ova naroda. Tako je 25. marta 1848. g. na Velikoj narodnoj skuptini u Zagrebu pored ostalih odluka odlueno i da se (tokavski) hrvatski jezik proglasi slubenim jezikom u Trojednici. To je bila prirodna posledica odluke poslednjeg hrvatskog (feudalnog) stalekog Sabora od 23. oktobra 1847. g. da se umesto slubenog latinskog jezika uvede hrvatski jezik (tj. tzv. ilirska tokavtina) kao diplomatiki jezik u
3

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

Hrvatskoj-Slavoniji (Peri 1997, 166167).2 Ova odluka Sabora je dola u poslednji as poto je uvoenje maarskog jezika u javne institucije (na primer u pote) u Hrvatskoj i Slavoniji bilo jasno vidljivo. Od svih maarskih politikih stranaka jedino su tzv. reformatori pristajali da uoi revolucionarne 1848. g. dozvole upotrebu hrvatskog jezika u administrativnim poslovima na teritoriji Hrvatske i Slavonije, koje su se nalazile u sklopu Maarske od 1102. g. sa pravom na unutranju autonomiju, ali nikako nisu pristajali da ispune zahtev hrvatskih politikih predstavnika u maarskoj stalekoj skuptini (Dieta): na primer onaj iz 1790. g. da hrvatski poslanici u toj skuptini mogu da koriste svoj maternji jezik kao jezik izraavanja i politikog optenja (Kontler 1999, 216, 244). Koliki je znaaj pridavan lingvistikom modelu nacionalnog odreenja na prostorima Centralne i Jugoistone Evrope sredinom etrdesetih godina, pa i u kasnijim decenijama XIX. veka, sa svim politikim implikacijama primene ovog modela u praksi, najbolje nam mogu pokazati rei rumunskog istoriara Kogalniceanua izgovorene u Akademiji u Jaiju u polunezavisnoj Moldaviji 1843. g. (sedam godina nakon pisanja Vukovog lanka Srbi svi i svuda i samo godinu dana pre pisanja Garaaninovog Naertanija): Smatram za svoju otadbinu sve teritorije na kojima se govori rumunskim jezikom! Proces nacionalne identifikacije putem nacionalnog jezika je bio u usponu na prostorima zemalja krune Sv. Itvana kojima su pripadali i Hrvati i Srbi u Hrvatskoj-Slavoniji. Meutim, ovaj lingvistiki nacionalizam koji je potresao temelje itave Habsburke Monarhije je imao i svoje politike posledice izraene u tenjama da nacionalna drava mora obuhvatati sve teritorije na kojima se govorilo nacionalnim jezikom. Nacionalno odreenje putem jezike pripadnosti je bilo naroito opasno za egzistenciju teritorijalnog integriteta istorijske Maarske to je bio jedan od glavnih razloga da se voe Maarske revolucije 1848.49. g. opredele za politiku maarizacije svih nacionalnih manjina u Maarskoj putem proklamovanja maarskog jezika kao
4

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

zvaninog dravnog jezika koji bi imao odigrati i ulogu dravno-nacionalne homogenizacije. Ovakva politika je naravno sa svoje strane prouzrokovala narastanje lingvistikog nacionalizma kod svih pripadnika nacionalnih manjina u etnolingvistiki veoma heterogenoj Maarskoj pa i kod Hrvata i Srba koji su svoje teorijske modele nacionalnog odreenja putem jezika gradili ne samo kao vid nacionalnog buenja ve i kao jako sredstvo nacionalne odbrane. * * * U periodu prve polovine XIX. veka meu svim nacionalnim manjinama Habsburke Monarhije je u punom jeku bio proces strandardizacije lingvistikih normi radi negovanja maternjeg jezika, nacionalne knjievnosti i stvaranja nacionalnog knjievnog jezika (Kontler 1999, 243246; Kann 1974, 367405). Dok je na primer slovaka luteranska intelektualna elita krajem XVIII. i poetkom XIX. veka insistirala na upotrebi ekog idioma favorizovanog od Antona Bernolka (koji je 1787. g. napisao slovaku gramatiku i istoriju knjievnosti), na kome je Jn Kollr napisao svoje apoteoze Slovenstvu kao i Bibliju pan-SlavizmaSlavi dcera (1827. g., potpuna verzija 1832. g.), dotle je Ludovit tr pokrenuo 1845. g. Slovenskije Nrodnje Novini koje su tampane iskljuivo na slovakom jeziku. Promoviui narodni dijalekt srednje Slovake, kao i slovaki nacionalni preporod osloboen ekog lingvistikog tutorsva iza koga je stajala eka aristokratija ali i slovaki intelektualci kao na primer filolog Jn Kollr, Ludovit tr je otvorio novu fazu u razvitku slovakog nacionalnog preporoda baziranog uglavnom na lingvistikom modelu slovakog nacionalnog odreenja. Tako, uglavnom zahvaljujui tru, sredinom XIX. veka slovaki jezik, koji su pojedini slavisti (Josef Dobrovsk, Jernej Kopitar, Palack, Jungmann) smatrali ekim dijalektom, je priznat kao poseban jezik i samim tim i Slovaci kao posebna nacija ( 1997, 430). Na drugom kraju Habsburke Monarhije, u Transilvaniji, izlazila je Gazeta de Transilvania na rumunskom jeziku od 1838. g. a iji je prvi urednik bio
5

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

George Bariiu (Treptow 1996, 242; Kontler 1999, 244) kao vidan protest protiv petanske politike maarizacije. Maarski liberali koji su predvodili Revoluciju 1848.49. g. (Lajos Kossuth, Ferenc Dek, grof Lajos Batthyny) su od svih etnikih grupa na teritoriji velike (istorijske) Maarske bili spremni da priznaju istorijski status nacije jedino Hrvatima. Ovakav stav maarskih liberala je prevashodno proisticao iz injenice da je hrvatski nacionalni preporod, tzv. Ilirski pokret (1835. 1848. g.), od svih nacionalnih preporoda etnikih grupa u Maarskoj bio najrazvijeniji do Revolucije 1848.49. g. Takoe je hrvatski nacionalni preporod tridesetih i etrdesetih godina XIX. veka uspeo da standardizuje hrvatski knjievni jezik, nakon neuspelih pokuaja da na vetaki nain spoji tri govorna dijalekta (akavski, kajkavski i tokavski), uzimanjem novotokavskog dijalekta za njegovu osnovu. Promoviui tokavicu, voa Ilirskog pokreta Ljudevit Gaj (1809.1872. g.)3 se ujedno zvanino zalagao za junoslovensko ujedinjenje pod ilirskim imenom. Kao osnova tom ujedinjenju trebalo je da poslui zbliavanje Hrvata i Srba preko zajednikog knjievnog jezika koji je kod Srba standardizovan poetkom XIX. veka preko (, 1814. .) i (, 1818. .) Vuka Stefanovia Karadia (1787.1864. g.). Ljudevit Gaj je takoe poeo reformu pravopisa knjievnog jezika Hrvata izdavanjem 1830. g. u Budimu broure Kratka osnova hrvatsko-slavenskoga pravopisanja napisane na dva jezika nemakom i kajkavskom (Peri 1997, 152), u kojoj je izneo predlog za novi pravopis Hrvata na kajkavskom jezikom podruju. Gaj je tako poeo sa ortografskom reformom prema ekoj grafiji iz XV. veka (tzv. gajica) (Pavlievi 2000, 244; Boi, irkovi, Ekmei, Dedijer 1973, 239). Do Gajevog vremena Hrvati su koristili sedam pravopisa: 1) kajkavski ugarski pravopis u Provincijalu (civilni deo Hrvatske), 2) tokavski slavonski pravopis u Slavoniji, i posebne pravopise 3) u Bosni i Hercegovini, 4) u Hrvatskom primorju, 5) u Dalmaciji, 6) u Istri, i 7) u Dubrovniku (Boi, irkovi, Ekmei, Dedijer 1973, 238).

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

Ljudevit Gaj je delio miljenje savremenika da se nacija identifikuje sa jezikom kojim govori i obrnuto. Gaj je meutim smatrao da Hrvati govore tokavskim, akavskim i kajkavskim dijalektom (po Vuku posebnim jezicima) (Peri 1997, 157167).4 vrsto je verovao da je za ostvarenje osnovnog politikog cilja Ilirskog pokreta (ujedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) bilo neophodno stvoriti novu formu knjievnog jezika za Hrvate. Iz tog razloga se zalagao kod hrvatske inteligencije da se tokavski dijalekt prihvati kao standardna forma hrvatskog knjievnog jezika jer je veina stanovnika (Hrvata i Srba) ove tri provincije govorila ovim dijalektom (po Vuku jezikom). Prema nekim junoslovenskim i inostranim filolozima, hrvatski ilirci su ne samo preuzeli Vukov ijekavski podizgovor tokavskog dijalekta (tj. srpski narodni jezik) za svoj knjievni jezik ve i Vukovu ortografiju5, leksiku, morfologiju, tvorbu rei, sintaksu i stil (vidi npr. Reclus 1878, 278; Brockhaus 1931, 645; 1931, 247; 1999, 4849, 64, 371; 1999, 4567; 2001, 69). Iza ovakve jezike politike voa Ilirskog pokreta se, po miljenju ne malog broja junoslovenskih filologa, istoriara i lingvista, krila potajna tenja za asimilacijom nehrvatskog stanovnitva junoslovenskih zemalja koje je govorilo i pisalo tokavskim dijalektom jer je taj dijalekt bio u stvari maternji jezik Srba a ne i Hrvata koji su izvorno bili akavci a Slovenci kajkavci ( 1887; 1924; 1892; 1902; 1894a; 1894b; 1895; 1890; 1892; Mareti 1889; 1901; 1989; 1996, 303 304; Kresti 1983; 1997, 1341, 412 426, 466476; 2000, 324, 2001, 321 326). Ovakvo miljenje je zasnovano prevashodno na naunim radovima o rasporedu slovenskih jezika od strane filologa slavista s kraja XVIII. i poetka XIX. veka. Vodei slovenski filolozi u to vreme (Josef Dobrovsk, Jernej Kopitar, Pawel Josef afaik, Franc Mikloi) su polazei od tvrdnje nemakog istoriara Ludviga fon Schltzera (Ludwig von Schltzer 1735.1809. g.) da je tokavski dijalekt srpski, delili miljenje da se kao pravi
7

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

hrvatski narodni jezik moe smatrati samo akavski dijalekt, a kajkavski dijalekt kao slovenaki, pa bi shodno implementaciji ovakve teorije hrvatska nacionalna teritorija bila svedena na teritorijalnu rasprostranjenost akavskog dijalekta tj. na Istru, severni deo istone obale Jadrana i na veinu jadranskih ostrva.6 (Dobrovsk 1792/1818; afaik 1955; afaik 1826; afaik 1833; Kopitar 1810; Kopitar 1984; Mikloi 1852/1879. Uporedi sa Kollr 1835). Neosporna je ipak injenica da su i Gaj i Drakovi sanjali o stvaranju Velike Ilirijedrave koja bi se prostirala od Jadrana do Drave i od Drine do Karavanki i Julijskih Alpa sa politiko-administrativnim centrom u Zagrebu. Ideoloki tvorac Velike Ilirije je bio Grof Janko Drakovi (1770.1856. g.) koji je tu ideju izneo u najvanijem programskom spisu Ilirskog pokreta pod naslovom Disertatija iliti razgovorkoji je tampan tokavskim dijalektom u Karlovcu 1832. g. Grof Janko Drakovi je predlagao u svom drugom spisu Rijei ilirskim kerima iz 1838. g. da se u ovu dravu ukljui i Srbija, Bugarska i severni deo Albanije (Boi, irkovi, Ekmei, Dedijer 1973, 238). Simboliki prikaz politikih tenji iliraca se jasno uoava na heraldikim obelejima tog pokreta, a pre svega na Ilirskom grbuLeljiva koji je bio u zvaninoj upotrebi od strane podravalaca Ilirskog pokreta (Banac 1993, 233235). Treba istai da je Drakovi slino jednom od najistaknutijih hrvatskih preporoditeljaIvanu Derkosu (autor programskog spisa Genij domovine, Karlovac, 1832. g.) traio da se stvori jedan jedinstveni zajedniki jezik za sve junoslovenske zemlje i junoslovenske narode Velike Ilirije. Ilirizam je dakle poivao na ideji o egzistenciji jednog jedinstvenog junoslovenskog jezika koji je imao tri podvarijante, odnosno dijalekta: ilirski (srpski i hrvatski), slovenaki i bugarski.7 * * * Vukov lingvistiki model identifikacije Srpstva izraen u njegovom lanku Srbi svi i svuda (Be, 1849. g.) da su svi junoslovenski tokavci etniki Srbi je bio u direktnoj suprotnost prema gore navedenim Derkosovim i
8

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

Drakovievim stavovima. Naime, kao to Derkos i Drakovi nisu videli Srbe na prostorima Dalmacije, Slavonije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine tako i Vuk nije video Hrvate ni na jednoj od junoslovenskih teritorija na kojima se govorilo tokavskim dijalektom.8 Ovaj Vukov lingvistiki model definisanja Srpstva je nastao iz autorovog dubokog uverenja da je upravo jezik glavna nacionalna determinanta; miljenje koje su uostalom delile i voe Ilirskog pokreta. Meutim, dok su hrvatski ilirci smatrali da Srbi i Hrvati imaju zajedniki govorni jezik, Vuk je uvek (od poetka svoje naune delatnosti pa do kraja ivota) jasno pravio razliku izmeu maternjeg (govornog) jezika Hrvata od Srba. Za njega, drugim reima, (za razliku od hrvatskih iliraca) Hrvati i Srbi nisu bili isti narod; tj. narod koji govori istim jezikom. Neophodno je napomenuti da je inicijativu za izbor novotokavskog dijalekta za knjievni jezik Hrvata pokrenuo Petar Frano Martecini (Martecchini) 1826. g. kada je objavio na hrvatskom jeziku zbirku radova Ivana (Diva) Gundulia (15891638. g.), najveeg dubrovakog i slovenskog baroknog pesnika, skreui time panju na hrvatski karakter dubrovake literarne tradicije koja je pisana tokavtinom. Ubrzo nakon pojave ovog izdanja, voe hrvatskog nacionalnog preporoda, tj. Ilirskog pokreta, su poele zagovarati standardizaciju hrvatskog knjievnog jezika na osnovama novotokavskog idioma centralne i june Dalmacije, zapadne Hercegovine i Slavonije, idioma koji je u literarnoj tradiciji bio najbolje izraen u delima tokavskih rimokatolika Antuna Kanizlia (1700.1777. g.), Andrije Kaia Mioia (1704.1760. g.) i Matije Antuna Relkovia (1732.1798. g.).9 Na taj nain je hrvatski nacionalni preporod postavio iste temelje hrvatskom knjievnom jeziku kao to je to uradio 1814. i 1818. g. Vuk Stefanovi Karadi sa srpskim knjievnim jezikom uzevi (svoj maternji) novotokavski govor ijekavskog izgovora za njegovu osnovu. Tako se na primer uitelj Tomo Koak (1752.1831. g.) moe smatrati Gajevom preteom u borbi za uvoenje tokavstine u sve kolske udbenike u Hrvatskoj. Nova forma knjievnog jezika je promovisana u novopokrenutom asopisu Danicza Horvatzka, Slavonzka
9

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

y Dalmatinzka 1835. g., koja je preimenovana u Danicu Ilirsku naredne godine od kada se tampa iskljuivo tokavtinom, kao i od strane nekoliko kulturnih udruenja koja su se okupljala u Hrvatskoj narodnoj kui, tj. palati grofa Janka Drakovia u Zagrebu. Konano je 1840. g. i Hrvatski plemiki (staleki) sabor prihvatio Gajevu tokavicu traei te godine od maarsko-hrvatskog kralja da se u Hrvatskoj-Slavoniji u sve gimnazije i zagrebaku Akademiju uvede isto narodni jezik, tj. tokavski dijalekt. Tom odlukom je poniten zakljuak istog Sabora iz 1827. g. o tome da se u Hrvatskoj-Slavoniji moe uvesti maarski jezik u kolski sistem kao obavezan predmet kojim se elelo pridobiti maarsko plemstvo za saradnju sa hrvatskim staleima (Peri 1997, 150). Godine 1842. je Dragutin Rakovac izdao Mali katekizam za velike ljude u kojem trai upotrebu narodnog jezika (tj. tokavskog dijalekta), narodnu knjievnost, prosvetu na hrvatskom jeziku i ouvanje hrvatskih municipalnih prava. Sledee godine (2. maja 1843.) je Ivan Kukuljevi-Sakcinski odrao u Hrvatskom saboru prvi zastupniki govor na hrvatskom jeziku traei da se taj jezik, tj. tokavski dijalekt, proglasi slubenim za prostor Hrvatske-Slavonije (Pavlievi 2000, 253). Meutim, jedan veliki deo hrvatske inteligencije iz kajkavske Hrvatske je bio protiv Gajeve namere da tokavski dijalekt standardizuje u hrvatski knjievni jezik smatrajui da tokavski idiom nije hrvatski nacionalni jezik. Tako je 1841. g. deo hrvatskog plemstva osnovao Horvatsko-ugarsku stranku sa programom borbe protiv ilirskog tj. tokavskog dijalekta, a za ouvanje pravog horvatskog jezika, tj. kajkavskog dijalekta, koji je po njima bio najbolje predstavljen u delima svetenika Titusa Brezovakog (1757.1805. g.) najvrsnijeg kajkavskog komediografa (njegova najpoznatija dela su: Matija grabancija dijak i Diogenes ili sluga dveh zgubljeneh bratov). Da bi prebrodio ovaj jaz izmeu akavske, kajkavske i tokavske knjievne tradicije meu Hrvatima, Ljudevit Gaj je upravo izabrao ijekavski idiom slavne dubrovake knjievnosti koja je trebala da Hrvate konano opredeli da prihvate tokavski dijalekt ijekavskog
10

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

izgovora kao svoj nacionalni knjievni jezik. Gajeva i Babukieva filoloka kola u Zagrebu je konano uspela da kodifikuje hrvatski knjievni jezik i da ga nametne kajkavskoj severozapadnoj Hrvatskoj. Gaj i njegovi saradnici su 1836. g., dakle iste godine kada Vuk Stefanovi Karadi pie svoj lanak Srbi svi i svuda, izvrili revolucionarnu promenu na podruju hrvatskog knjievnog jezika. Iako je veina njih bila roena u kajkavskim krajevima, oni su odluili da Novine horvatzke i Daniczu izdaju na tokavskom dijalektu i pod ilirskim imenom to je sa njihove strane protumaeno kao nastavak dubrovake i slavonske hrvatske knjievnosti. * * * Gaj je svoju odluku iz 1836. g. da odbaci kajkavski a prihvati tokavski dijalekt za tampanje svojih novina opravdavao reima da to ini izmeu ostalog i zbog neprocenjivog literarnog blaga etrdeset i vie klasinih pisaca iz ilirsko-parnakog Dubrovnikai zbog drugih vanih knjievnih ostvarenja koja pravom naslea mi ponovo prihvatamo kao nau staru batinu (Gaj 1836). Ali ak ta vie, prema srpskom filologu Petru Milosavljeviu, Gaj je prihvatio ijekavski tokavski a ne ikavski kao to se to moglo pretpostaviti s obzirom na broj knjievnih dela napisanih ikavskim, veliinu teritorije koju je pokrivao ovaj izgovor i na injenicu da je ikavski bio iskljuivo hrvatski izgovor dok je Vukov ijekavski izgovor istone Hercegovine bio iskljuivo srpski ( 1997, 2830, 438). Jedan od najistaknutijih srpskih filologa, Pavle Ivi, je miljenja da ukoliko bi Gaj izabrao ikavski izgovor za knjievni jezik Hrvata u tom sluaju bi priznao nacionalnu podelu Srba i Hrvata na jezikoj osnovi to je Gaj eleo da izbegne ( 1971, 186187). Ipak u ovom sluaju, miljenja sam da je dubrovaki faktor igrao presudnu ulogu u izboru ijekavskog izgovora naroito posle Gajeve i Mauranieve posete Dubrovniku 1841. godine (videti o tome u Vince 1978, 332334). Ista ta 1841. g. je bila presudna godina u ideolokoj evoluciji dubrovakog rimokatolikog Srbina Mede Pucia koji je tada kao student prava u Padovi upoznao Slovaka Jna
11

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

Kollra koji se trenutno nalazio u Veneciji. Tada je ovaj slovaki filolog upoznao dubrovanina Pucia sa svojom i afaikovom teorijom o junoslovenskim dijalektima i nacionalnoj pripadnosti. Puci koji je ve bio upoznat sa rudimentalnim oblicima te teorije preko uenja Vuka Stefanovia Karadia, nakon susreta sa Kollrom 1841. g. je postao ubeeni pristalica nacionalnog odreenja Junih Slovena na osnovu pripadnosti jednoj od nekoliko dijalektolokih grupa kojim su govorili Juni Sloveni. Tako je Puci te 1841. g. prvi put nedvosmisleno rekao da postoje Srbi-katolici u Dubrovniku pod kojima je podrazumevao one rimo-katolike stanovnike grada koji su govorili tokavskim dijalektom. Puci je svoje ubeenje o nacionalnoj determinaciji putem jezika ubrzo izneo u nekoliko lanaka tampanih u transkom magazinu Favilla u godinama 1842.1844. Tako je u jednom svom lanku iz 1843. g., polazei od afaikove teze publikovane 1842. g., Puci tvrdio da ima samo 801.000 Hrvata, tj. Hrvata koji su iveli iskljuivo u kajkavskoj Hrvatskoj (Stulli 1956, 3940, 48). Otprilike u isto to vreme, ali u Brusi u Anadoliji, je jo jedan Srbin rimokatolik iz Dubrovnika prolazio kroz istu ideoloku evoluciju kao i Medo Puci. Bio je to Matija Ban koji se ranih etrdesetih godina XIX. veka u Anadoliji upoznao sa poljskom emigracijom sa kojom je imao prisnih politikih kontakata u Beogradu gde se nastanio 1844. g. U oba ova sluaja, kako u Anadoliji tako i u Beogradu, Matija Ban je prihvatio stavove poljske emigracije o nacionalnoj pripadnosti Junih Slovena na osnovu nacionalnog jezika (tj. dijalekta), stavove koji su uglavnom bili bazirani na uenju slavista iz prve polovine XIX. veka. Na primer, P. J. afaik (1795.1861. g.) u svom delu Slowansky nrodopis, Praha, 1955. (prvo izdanje 1842. g.), stranice 146159 je nazvao jezik kojim se govorilo u Dalmaciji srpski jezik. Ovakav afaikov stav je bio estoko kritikovan od strane Vjekoslava Babukia (1812.1875. g.), jednog od najeminentnijih voa hrvatskog Ilirskog pokreta, koji je nazivao jezik stanovnika Hrvatske i Dalmacije horvatski (Babuki 1842). Poeanin Vjekoslav Babuki pie 1842. g. P. J.
12

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

afaiku sledee: Nama nije milo, to Vi Ilire sa Serblji prevodite. Ono je ime obenito, a ovo posebno. Serblji su u Serbii, a koji su po drugih pokrajinah ilirskih raztreseni, ti se radi zakona tako zovu, i samo pismeni ljudi za to ime znadu. Izvan Banata, Bake i Srema, gde se i prosti puk iztonoga zakona imenom Serbljina naziva. Prosti narod u Virovitikoj i Poekoj varmei zatim u Brodskoj i Gradikoj regimenti zove svoj jezik raki a pismeni samo ljudi zovu ga slavonskim ili ilirskim. U Horvatskoj i Dalmaciji zovu ga svi stanovnici, bez razlike vere, horvatskim jezikom (Babuki 1842). Na taj nain su pioniri slovenske filologije kajkavski dijalekt pripisali etnikim Slovencima dok je etnikim Hrvatima ostao akavski dijalekt i delom kajkavski. Nemaki filolog A. Leskien je decidno tvrdio 1914. g. da je jedino akavski dijalekt izvorni hrvatski jezik (Leskien 1914, XX), dok P. Ivi tvrdi da se hrvatsko ime meu kajkavcima rairilo tek od druge polovine XVII. veka ( 1990, 10). Tako je etnika teritorija hrvatskog naroda svedena od strane prvih specijalista za slovensku filologiju na prostor govornog akavskog dijalekta to e rei na teritoriju Istre, severozapadni deo istone obale Jadranskog mora i ostrva u severnom Jadranu. afaik je shodno ovakvom stavu tvrdio da je pravih Hrvata bilo samo 801,000, pravih Slovenaca 1,151,000 a pravih Srba 5,294,000. Ovi poslednji su se delili na 2,880,000 pravoslavaca, 1,864,000 rimo-katolika i 550,000 muslimana (afaik 1955, 144150; Banac 1984, 8082). Prema njegovoj statistici iznetoj u knizi Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten (Pest, 1826.), Srba, tj. tokavaca, grko-pravoslavaca je bilo: a) Bugara 575.000, b) srbijanskih Srba i Srba u Ugarskoj 1,150,000, c) Bosanaca 250,000, d) Crnogoraca 60,000, e) Slavonaca 247,000 i Hrvata (Srba u Hrvatskoj) 174,000. Rimo-katolikih i pounijaenih Srba je bilo prema istoj statistici: Luikih Srba 50,000, dok je protestantskih Srba bilo: Luikih Srba 150,000. afaik je na istom mestu izveo zakljuak na osnovu govornog jezika mesnog stanovnitva da u srpsko stablo spadaju: Bugari, Srbi, Bosanci, Crnogorci, Slavonci i Dalmatinci. Tako je prema njemu bilo neto vie
13

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

od 3,000,000 onih koji su govorili tokavskim dijalektom, tj. etnikih Srba. Srpsko jeziko nareje se delilo prema njemu na dve podvrste: a) bugarsku i b) srpsku, dalmatinsku, bosansku itd; hrvatsko nareje je bilo jedinstveno dok se slovenako ili vindsko nareje delilo na a) gornjokranjsku i b) donjokranjsku podvrstu. Treba istai i to da je afaik u svojoj knjizi Geschichtesve Slovene podelio na jugoistone i severozapadne. U prvu grupu su spadali Rusi, Srbi i Hrvati, a u drugu Slvenci (Wends), esi, Slovaci, Poljaci i Sorabi (Luiki Srbi). Tako je on kao to smo videli u toj knjizi pod Srbima podrazumevao Bugare, maarske Srbe, otomanske Srbe, Bosance, Crnogorce, Slavonce, Sorabe i konano Dalmatince. Meutim, u svom delu Slowansky nrodopis iz 1842. g. on vie ne ukljuuje Bugare u Srbe smatrajui ih posebnom granom Junih Slovena polazei od toga da Bugari ne govore tokavskim dijalektom. afaik je akavske pesme naveo kao primer pesama na hrvatskom jeziku (afaik 1955, 159). Jasno je da je Pawel Josef afaik jasno i veoma dosledno razlikovao Srbe rimokatolike i unijate od Hrvata. Miljenja sam da je afaik smatrao, iako to nije direktno izneo, da su rimokatoliki i pounijaeni tokavci u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u stvari bili etniki Srbi. Ipak, neophodno je istai da je afaik u odeljku tree glave dela Slowansky nrodopis koji nosi naslov Ilirski jezik srpsku knjievnost podelio na tri dela, tj. na onu koju su stvarali pravoslavni tokavci, rimo-katoliki tokavci i na onu koja je pisana glagoljicom na srpskom jeziku. Shodno ovakvom njegovom stavu, nije nikakav kuriozitet to je u knjizi Slowansky nrodopis afaik ubrojao meu srpske tokavske rimo-katolike knjievnike Dubrovnika, Bosne, Hercegovine i Dalmacije i Ljudevita Gaja. To se dogodilo jednostavno stoga to je za afaika hrvatska knjievnost svedena na akavtinu i kajkavtinu, a poto je kajkavac Gaj poeo da pie tokavskim jezikom on je stoga uvrten meu srpske pisce (afaik 1955, 114). Sledei istu logiku razmiljanja i primenjujui svoje struno znanje, drugi slavista iz iste epohe, Slovenac Jernej Kopitar (1780.1844 g.) je takoe veoma jasno razlikovao Srbe od Hrvata na osnovu njihovih razliitih
14

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

jezika. Shodno tome, on je rimo-katolike okce kojima je govorni jezik bio tokavski smatrao, kao i Vuk, za Srbe a ne za Hrvate. Ipak, valja istai i to da je Kopitar pobijao tezu J. Dobrovskog po kojoj je staroslovenski jezik bio u stvari starosrpski jezik. Ova teza je inae nastala na osnovu pisanja vizantijskog cara Konstantina VII. Porfirogenita (car od 945. do 959. g.) da su se u Makedoniji u solunskoj oblasti naselili Srbi. Shodno tome, Dobrovsk je zakljuio da je Sv. irilo stvorio prvo slovensko pismo na osnovu starog srpskog govornog jezika poto je poznato da mu je kao uzor posluio jezik makedonskih Slovena u okolini Soluna. * * * Za vostvo Ilirskog pokreta je bilo najtee odluiti se izmeu ikavice i ijekavice kao knjievnog jezika Hrvata. Izbor je konano ipak pao na (dubrovaku) ijekavicu zbog velikog ugleda knjievnih dela napisanih na tom izgovoru u Dubrovniku. Ipak, mnogi hrvatski kulturni delatnici, i pre ovog izbora i nakon njega, su se zalagali za ikavicu kao ist nacionalni hrvatski govor. Tako je, jo pre Gajeve reforme hrvatskog knjievnog jezika, ime Starevi (1784.1859. g.), katoliki svetenik i stari gramatiar, u svojoj Novoj ricsoslovici iliricskoj iz 1812. g. ukazivao na prisutnost stranih elemenata u dubrovakom ijekavskom izgovoru, koji se stoga nije mogao prihvatiti kao hrvatski nacionalni jezik, zalaui se u isto vreme za ikavski izgovor kao isti hrvatski nacionalni jezik. Po imi Stareviu, dubrovaki ijekavski izgovor je postao suvie stran Hrvatima zbog velikih pozajmnica iz italijanskog jezika kao i iz crkvenoslovenskog jezika kojim se sluila Srpska pravoslavna crkva.10 Na suvie srpski karakter dubrovake epske poezije u delima Ive Gundulia i Junija Palmotia je ukazivao i Andrija Torkvat Brli po kome je njihovo epsko pesnitvo bilo inferiorno usled prisustva stranih elemenata u strukturi epske pesme u odnosu na pravo hrvatsko epsko pesnitvo koje je ispevano na nacionalnom epskom metru (Brli 1848). Slino miljenje su imali i ime Starevi i Ante Kuzmani (1807.1879. g.) koji je bio vodea figura onih
15

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

predstvavnika hrvatske inteligencije okupljenih oko Zore dalmatinske koja se estoko borila za standardizaciju ikavskog (kao nacionalnog hrvatskog) a ne ijekavskog (kao nacionalno srpskog) izgovora za knjievni jezika Hrvata. Povodom rada zagrebake filoloke kole, Srbin rimo-katolik iz Dubrovnika, Matija Ban, je rekao da je ta kola lep i potpuno savren srpski jezik, mislei na tokavski dijalekt ijekavskog izgovora, presadila iz njegovog gnezda u sve ilirske zemlje i tako pripremila ulazak u pan-Slavizam (Ban 1849).11 Medo Puci je otiao korak dalje 1867. g. tvrdei da ukoliko se narodi razlikuju po jeziku onda je Gajevo usvajanje srpskog jezika u zvaninoj upotrebi pretvorilo sve Hrvate u lingvistike Srbe. Shodno tome, Srbi se ne trebaju plaiti hrvatskih istorijskih prava jer su to u sutini srpska prava (Orsatto 1867, 26). Treba istai da su i neke najistaknutije voe ilirske faze hrvatskog nacionalnog preporoda (na primer Lj. Gaj i I. Kukuljevi Sakcinski) alili to je dubrovaka knjievnost iz XVIII. veka radije prihvatala latinske muze a ne nacionalni izgovor, a naroito to najistaknutiji dubrovaki naunik Ruer Bokovi (1711. 1787. g.) nije nita napisao na svom maternjem jeziku ve samo na latinskom. 12 Bez obzira na ove primedbe voa Ilirskog pokreta, moe se slobodno zakljuiti da je itav intelektualni krug oko Gaja bio produkt raguzofilije, krug koji je legendu o Ivi Gunduliu pretvorio u centralni deo ideologije Ilirskog pokreta. Pozitivna kritika Vukove zbirke narodnih junakih pesama i podrka Vukovoj jezikoj reformi koju su dali dubrovaki slavisti Pero Budmani (1835.1914 g.) i Milan Reetar (1860.1942. g.) je konano uverila hrvatsku inteligenciju u ispravnost Gajeve reforme hrvatskog knjievnog jezika. Gajeva borba za novu formu knjievnog jezika je sadravala i politike implikacije. Kao prvo, standardizovana tokavica je pruala jaku intelektualnu osnovu za otpor maarizaciji. Kao drugo, pokualo se da se osigura most saradnje sa Srbima to je ilircima bilo jako vano radi jaeg pritiska na Petu. Naime, Lj. Gaj je smatrao da e lake doi do politikog jedinstva Hrvata i Srba ukoliko se prethodno bude obezbedilo njihovo jeziko
16

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

jedinstvo. Stoga je po Gajevom miljenju bilo neophodno da svaki Hrvat naui irilicu kako bi mogao itati dela srpskih pisaca.13 Kao tree, uzimanje tokavske forme za standardizaciju hrvatskog knjievnog jezika je navelo jedan deo srpske inteligencije, i tada a i kasnije, da optui Lj. Gaja za prisvajanje celokupnog kulturnog naslea pisanog tokavskim dijalektom kao hrvatskog a ne srpskog nacionalnog blaga ( 1937; 1997; 1999; 2000; 2001).14 * * * U prvoj polovini XIX. veka, a naroito u periodu delovanja Ilirskog pokreta, meu Srbima i Hrvatima sa podruja Trojednice su postojale dve vodee lingvistike ideologije: 1) lingvistiki nacionalizam koji je postavljao jasnu granicu izmeu hrvatskog i srpskog jezika i 2) lingvistiki unitarizam koji je naglaavao istovetnost jezika ova dva naroda. U praksi, koji e vid od ove dve lingvistike ideologije nadvladati u odreenom vremenskom intervalu uglavnom je zavisilo od trenutnog politikog pritiska Bea i Pete na Trojednicu. Ukoliko su Be i Peta nastojali da sprovedu germanizaciju, odnosno maarizaciju, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Hrvati i Srbi sa ovih prostora su zbijali svoje redove oko ideje hrvatsko-srpskog lingvistikog unitarizma. Meutim, ako pritisak germanizacije i maarizacije nije postojao u jako izraenoj formi tada su Hrvati i Srbi potencirali na svojim posebnim lingvistikim nacionalizmima. Dok su maarski liberalni reformisti dozvoljavali da se hrvatski jezik upotrebljava u unutranjoj administraciji Hrvatske i Slavonije, odluno su se protivili upotrebi hrvatskog jezika, kao i bilo kog drugog jezika osim maarskog u Ugarskom parlamentu (stalekoj skuptiniDieti) koji je do 1848. uglavnom zasedao u Pounu (Bratislava, Pressburg). Pravo hrvatskih deputata na upotrebu latinskog ili svog maternjeg jezika u maarskoj dravnoj Dieti je izazivalo estoke rasprave izmeu hrvatskih i maarskih poslanika na zasedanjima maarske Diete 1843.1844. g. Maarska veina je i
17

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

ovom prilikom kao i u sluaju Diete 1839.1840. g. uspela da izglasa zakon po kome je maarski jezik zvanini jezik kojim se imaju voditi saborske sednice Ugarske Diete. Nakon naputanja Diete od strane hrvatskih poslanika, maarski delegati su doneli zakljuak da se u roku od deset godina mora maarski jezik uvesti u Hrvatsku i Slavoniju. Po ovoj dietalnoj odluci, sva nadletva, kancelarije i sudovi na prostoru Hrvatske i Slavonije su u optenju sa Petom morali da vode slubenu prepisku na maarskom jeziku, dok se u domaim poslovima na tzv. Ugarskom primorju koje se pritezalo od grada Rijeke sa okolinom do iza Karlobaga i Gospia (oblasti ModrusFiume i Lika Korbava) mogao koristiti italijanski, u Hrvatskoj latinski, dok se u Slavoniji u roku od narednih est godina u domaim poslovima moralo sa latinskog prei na maarski poto je Slavonija proglaena integralnim delom Ugarske u uem smislu rei. Zakonskom osnovom o uvoenju maarskog jezika koju je usvojila Ugarska Dieta 1848. g. se zahtevalo takoe da se u Hrvatskoj-Slavoniji i Ugarskom primorju maarski jezik izuava kao obavezni nastavni predmet u svim kolama kao dravni jezik. Konano je Lajos Kossuth porekao i samo postojanje hrvatskog imena, jezika i nacije (Macan 1992, 284). Ubrzo je i poela u jeku revolucije i nasilna lingvistika maarizacija Hrvatske, Slavonije i Modrus-Fiume/Like Korbave uvoenjem javnih natpisa na maarskom naroito u gradu Rijeci (Fiume) (Pavlievi 2000, 259). Ovakav maarski lingvistiki nacionalizam koji je proisticao iz teorije o samo jednom (maarskom) politikom narodu na teritoriji zemalja krune Sv. Itvana je uveliko doprineo da se i Hrvati i Srbi u toku Revolucije 1848.49. g. nau zajedno na strani maarskih protivnika. Jaz izmeu svih nemaarskih etnikih skupina u Maarskoj i revolucionarne maarske vlade je definitivno postao nepremostiv donoenjem maarskog liberalnog ustava iz 1848. g. po kome je maarski jezik ozakonjen kao jezik zakonodavstva i administracije na itavoj dravnoj teritoriji Maarske od Karpata do Jadrana. Na ovaj nain se pokuao sauvati geografski i politiki integritet istorijske Ugarske ali je upravo ovakva
18

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

politika Kossuthovih velikomaara uskoro dovela do anti-maarske pobune svih nemaarskih nacionalnosti to je uveliko doprinelo konanom slomu Maarske Revolucije. BIBLIOGRAFIJA
1937 - . - . , , 1937. Babuki 1842 - V. Babuki P. J. afaiku, Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb, R 3992a, 1842. Ban 1849 - Ban M. Osnova sveslavianskoga jezika // Dubrovnik, Dubrovnik, s. 282, 1849. Banac 1984 - Banac I. The National Question in Yugoslavia. Origins, History, Politics, Cornell University Press, Ithaca, London, 1984. Banac 1993 - Banac I. The Insignia of Identity: Heraldry and the Growth of National Ideologies Among the South Slavs // Ethnic Studies, Vol. 10, pp. 215237, 1993. Barac 1954 - Barac A. Hrvatska knjievnost od preporoda do stvaranja Jugoslavije, knjiga I, Jugoslavenska akademija znanosti i umetnosti, Zagreb, 1954. Bideleux, Jeffries 1998 - Bideleux R, Jeffries I. A History of Eastern Europe. Crisis and Change, Routledge, London and New York, 1998. Bilandi 1999 - Bilandi D.Hrvatska moderna povjest, Golden Marketing, Zagreb, 1999. Boi, irkovi, Ekmei, Dedijer 1973 - Boi I., irkovi S., Ekmei M., Dedijer V. Istorija Jugoslavije, Prosveta, Beograd, 1973. 2000 . . I, , , , , 2000. 2001 . . II, , , , , 2001. Brli 1848 - Brli A., T. Knjievne vesti // Danica ilirska, 14, 7, Zagreb, s. 28, 1848. Brockhaus 1931 Der grosse Brockhaus, X, 1931. Brozovi 1978 - Brozovi D. Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povjesne mijene kao jezika hrvatske knjievnosti, u Aleksandar F., Krunoslav P. (urednici), Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 1978. Despalatovic 1975 - Despalatovic E. M. Ljudevit Gaj and the Illyrian Movement Boulder, Colo., East European Quarterly, 1975.

19

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

Dobrovsk J., 1792/1818 - Dobrovsk J. Geschichte der bhmische Sprache und Literatur, Wien, 1792/1818. 1942 - . , , , , 1942 (). 1892 - , // , Beograd, 1892. Fishman 1975 - Fishman J. A. Language and nationalism. Two Integrative Essays, MA, Newbury House, Rowley, 1975. Gaj 1836 - Gaj Lj. Proglas // Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, 2, 49, Zagreb, 1836, s. 195. Gaj 1842 - Gaj Lj. Danica ilirska, 8, 20, Zagreb, 1842, s. 79. Gellner 1989 - Gellner E. Language and Solitude: Wittgenstein, Malinowski, and the Habsburg dilema, Cambridge University Press, Cambridge, 1989. Glatz 1995 - Glatz F. Bourgeois Transformation, Assimilation, and Nationalism, in Glatz F. (ed.). Hungarians and Their Neighbours in Modern Times, 18671950, Distributed by Columbia University Press, New York, 1995. Horvat 1940 - Horvat J. Ante Starevi, Zagreb, 1940. Horvat 1990 - Horvat J. Politika povijest Hrvatske, Zagreb, 1990. 1971 - . , , 1971. 1986 - . , , , , 1986. 1990 - . O , , , 1990. 1931- . , II, , 1931. 1892 - . . , , 1892. Kann 1974 - Kann A. R. A History of the Habsburg Empire 1526 1918, University of California Press, Berkeley, Los Angeles and London, 1974. 1887 - . , . , , , , 240 241, 1887. 1999 - . , , , , 1999. Kollr 1835 - Kollr J. // , , 1835. Kontler 1999 - Kontler L. Millenium in Central Europe. A History of Hungary, Atlantisz Publishing House, Budapest, 1999. Kopitar 1810 - Kopitar J. Patriotische Phantasien eines Slaven // Vaterlndische Blter, 5. VI, 1810. Kopitar 1984 - Kopitar J. Serbica, Beograd, 1984.

20

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

1999 - ., . , , 1999 ( 1964 ). Kresti 1983 - Kresti V. Srpsko-hrvatski odnosi i jugoslovenska ideja, Beograd, 1983. Krnjevi 1955 - Krnjevi J. izjava data kanadskom Hrvatskom Glasu, 26. IX 1955. 1894 - . . , , 1984. 1894 - . . , , 1894. 1895 - . . , , 1895. Leskien 1914 - Leskien A. Grammatik der Serbo-kroatischen Sprache. 1. Teil. Lautlehre, Stammbildung, Formenlehre, Heidelberg, 1914. Macan 1992 - Macan T. Povijest hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske, kolska knjiga, Zagreb, 1992. Mareti 1889 - Mareti T. Slaveni u davnini, Zagreb, 1889. Mikloi 1852/1879 - Mikloi F. Serbisch und chorvatisch, Vergleichende Gramatik der slawischen Sprachen, Wien, 1852/1879. 1901 - . , , 1901. 1997 - . . . , , 1997. 1989 - . , 18481914 // , 1, , . 3390, 1989. 1890 - . . , , 1890. 1902 - , Zagreb, 1902. Orsatto 1867 - Orsatto P. (Medo Puci). La Serbia e l Impero dOriente, Firenza, 1867. Pavlievi 2000 - Pavlievi D. Povijest Hrvatske. Drugo, izmijenjeno i znatno proireno izdanje sa 16 povijesnih karata u boji. Naklada Pavii, Zagreb, 2000. Peri 1997 - Peri I. Povijest Hrvata, Centar za transfer tehnologije, Zagreb, 1997. 1996 - . , , 1996. Reclus 1878 - Reclus 1878. Geographie Universelle, III, Paris, 1878. Roksandi 1988 - Roksandi D. Vuk Karadi, Ilirci i proces srpske nacionalne integracije u hrvatskim zemljama (18351848), Nauni sastanak slavista u Vukove dane. Vuk Karadi i njegovo delo u svome vremenu i danas, Beograd, 1988, s. 119128.

21

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

Sakcinski 1841 - Sakcinski K. I. Dopis iz Milana // Danica ilirska, 7, 14, Zagreb, 1841, s. 54. Smith 1996 - Smith D. A. Nations and their pasts // Nations and Nationalism, 2 (3), November, 1996. Springer 1863/1865, II - Springer A. Geschichte sterreichs seit dem Wiener Frieden 1809. In zwei Teilen, Wien, 1863/1865. 1924 - . , , 1924. Stulli 1956 - Stulli B. Transka Favilla i Juni Sloveni // Anali Jadranskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umetnosti, 1, Zagreb, 1956. 1937 - . // , 1937. afaik 1826 - afaik P. J. Geschichte der slawischen Sprache und Literatur, Buda, 1826. afaik 1833 - afaik P. J. Serbische Lesekrner, Pest, 1833. afaik 1955 - afaik P. J. Slowansky nrodopis, etvrto izdanje, Prague, 1955 (prvo izdanje 1842). idak 1973 - idak J. Studije iz hrvatske povjesti XIX stoljea, Institut za hrvatsku povjest, Zagreb, 1973. idak, Foreti, Grabovac, Karaman, Stri, Valenti 1990 - idak J., Foreti V., Grabovac J., Karaman I., Stri P., Valenti M. Hrvatski narodni preporod Ilirski pokret, Zagreb, 1990. Treptow 1996 - Treptow W. K (ed.). A History of Romania, The Center for Romanian Studies and The Romanian Cultural Foundation, Iai, 1996. Vince 1978 - Vince Z. Putovima hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb, 1978. Vucinich 1975 - Vucinich W. S. Croatian Illirism: Its Backgroung and Genesis in Stanley B. W., Joseph H. Intellectual and Social Developments in the Habsburg Empire from Maria Theresa to World War I, Boulder, Colo., East European Quarterly, 1975, pp. 6873. Summary

National self-determination of the Croats and Serbs by the language in the Triune Kingdom of Dalmatia, Croatia and Slavonia, 18351848
Assoc. Prof. Vladislav B. Sotirovi, Ph.D.
22

Vladislav B. Sotirovi i Srba putem jezika

Nacionalno samoodreenje Hrvata

University of Vilnius and European Humanities UniversityInternational

This article deals with the question of the role and importance of the language in the process of creation of the national identity among the Croats and Serbs from the territory of Croatia, Dalmatia and Slavonia in the main part of the first half of the 19th century. In ethnically mixed Triune Kingdom, Croats and Serbs have been in the final process of building up their national political programmes. Both these South Slavic ethnic groups identified the language as the prime national identity marker and indicator for political claims. Intellectuals of the time advocated ethnolinguistic unity of Croats and Serbs on the whole territory of their ethnolinguistic despersion. The leaders of Croatian national revival movement chose shtokavian dialect as the background of the national literal-standardized language. This was important to justify national claims of the Croats for inclusion of the territories settled by shtokavian speakers and unite South Slavs for the political struggle against Magyarization and Germanization of the Triune Kingdom. However, many writers of the time criticized linguistic unity among Croats and Serbs and attempted to delineate their linguistic differences and ethnic particularities.
.

23

NAPOMENE:
N

O lingvistikom nacionalizmu videti u (Fishman 1975). Uvoenje narodnog jezika kao diplomatikog umesto latinskog u HrvatskojSlavoniji je nagovestio hrvatski delegat na Maarskoj dieti Herman Buzan (1800. 1862. g.) jo 1839.1840. g. On je tada izjavio da e Hrvati pronau li moda jednom za zgodno, zamijeniti latinski jezik svojim narodnim. Buzan je bio prvi hrvatski delegat koji nije branio upotrebu latinskog jezika umesto maarskog u Dieti. Ovom njegovom izjavom je nagovetena skora mogunost uvoenja hrvatskog jezika u slubenu upotrebu u Hrvatskoj-Slavoniji. 3 Ljudevit Gaj je poticao iz nemake porodice i po ocu i po majci. Njegov otac se prezivao Gay a majka Schmidt. Kao maternji jezik Gaj je govorio nemaki. 4 O Gajevim stavovima o knjievnom jeziku Hrvata videti u (Vucinich 1975, 6972; Despalatovic 1975; Barac 1954; idak 1973, 113124). 5 O otporu hrvatske inteligencije da prihvati Gajevu jeziku reformu vidi u (Springer 1863/1865, II, 31). 6 Hrvat Dr. Juraj Krnjevi je bio 1955. g. miljenja da je samo kajkavska Hrvatska prava Hrvatska: Pred jedno 120 godina Hrvatska je bila vrlo malena. Zagorje i okolina, to je bila HrvatskaOnaj kraj gde se govori kaj to je bila Hrvatska (Krnjevi 1955). 7 Prema hrvatskom povjesniaru Ivi Periu Autori nekih latinsko-hrvatskih ili talijansko-hrvatskih rjenika iz 18. stoljea (Pavao Vitezovi, Ardelio Della Bella, Ivan Belostenec, Andrija Jambrei) ili s poetka 19. stoljea (Joakim Stulli, Josip Volti) upotrebljavali su za hrvatski jezik naziv ilirski jezik. Jednako tako i autori nekih gramatika hrvatskog jezika, pisanih latinskim ili talijanskim jezikom (Bartol Kai poetkom 17. stoljea, Franjo Marija Appendini poetkom 19. stoljea) nazivali su hrvatski jezik ilirskimNaziv ilirski jezik kao sinonim za hrvatski jezik upotrebljavao se i u administrativnom jeziku Austrijske Carevine, a u saborskim raspravama u Hrvatskom i Ugarskom saboru. U hrvatskoj historiografiji i politolokoj literaturi pretporodnog doba takoer se za hrvatski jezik upotrebljavao naziv ilirski jezik (Peri 1997, 158159). Ova injenica je za neke uticajne i eminentne srpske filologe i istoriare iz poslednjih decenija prolog veka predstavljala glavni dokaz za tezu da se u stvari iza ideje hrvatskih iliraca o zajednikom junoslovenskom (ilirskom) jeziku krije hrvatski jezik a da se pod projektom Velike Ilirije nalazila idela o stvaranju velike ujedinjene Hrvatske (vidi npr. 1997, 2830; 2000, 173174; 1999). Najpoznatiji hrvatski povijesniar s kraja XIX. i poetka XX. veka, Ferdo ii, tvrdi da ; , , , , . ( ) ( ) ( 1937).
2

O Ivanu Derkosu i grofu Janku Drakoviu u hrvatskoj istoriji videti opirnije u sledeim radovima (Roksandi 1988; Horvat 1990; Macan 1992; idak, Foreti, Grabovac, Karaman, Stri, Valenti 1990). 9 O ovom pitanju videti opirnije u (Brozovi 1978, 11, 3466). 10 O ovom problemu videti u (Horvat 1940, 3234). 11 Po dolasku u Beograd 1844. g. Matija Ban je jedno kratko vreme radio na stvaranju i promovisanju zajednikog slovenskog jezika pa je shodno tome Hrvate i Srbe smatrao samo plemenima jednog jedinstvenog slovenskog naroda. 12 Gajeva primedba na Kukuljeviev lanak Neto o iznenadnom pesnitvu (Gaj 1842). Videti (Sakcinski 1841). Dubrovanin Ruer Bokovi je 1758. g. objavio u Beu svoje fundamentalno delo: Philosophiae naturalis theoria. 13 Ovakva jezika koncepcija voe Ilirskog pokreta je ujedno postala i kamen temeljac unitaristike ideologije jugoslovenstva po kojoj su Srbi, Hrvati i Slovenci jedinstven narod sa tri imena. 14 O tome je Jovan Dui pisao: , ( 1942, 26).
8

The article is published in scientific journal Zgodovinski asopis/Historical review, 58, 34 (130), ISSN 03505774, 2004, pp. 377389, Ljubljana, Slovenia.

Copyright 2005 Vladislav B. Sotirovic. All rights reserved