Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Sveta katalaksija
Sveta katalaksija
Sveta katalaksija
Ebook527 pages6 hours

Sveta katalaksija

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Pred vama je, dragi moji čitaoci, drugo po redu moje delo iz oblasti političke ekonomije. Ono nosi neobičan naziv ''Sveta katalaksija''. Odmah da vam kažem nije reč o nekoj svetoj ženi. U pitanju je igra reči. Objašnjenje ćete naći u samoj knjizi, ako je budete pročitali. U ovom radu pokušao sam da povežem ekonomiju sa religijom.

Knjiga sadrži četiri odeljka. U prva tri izložio sam najvažnije ekonomske kategorije koje bi trebalo da poznaje svaki ekonomista pa i neekonomista koji želi da razume savremene procese u društvu. U četvrtom odeljku prepliću se ekonomske kategorije sa teološkim i u njemu sam nastojao da predočim čitaocima veliki uticaj jedne oblasti na drugu da bi misleći ljudi uvideli koliki značaj je imala teološka misao čovečanstva na ekonomiju sveta.

Kažu da je ekonomija najrazvijenija nauka, jer su ljudi najviše mozgali o suštini novca. Međutim, ja bih rekao da je taj razvoj ipak doneo premalo dobra, a previše zla ljudskom rodu, s obzirom na količinu utrošene umne i fizičke energije da se iznađe društveno ekonomska formacija po meri čoveka.

LanguageСрпски језик
Release dateFeb 27, 2022
ISBN9781005960124
Sveta katalaksija

Read more from Miloš Popadić

Related to Sveta katalaksija

Related ebooks

Reviews for Sveta katalaksija

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Sveta katalaksija - Miloš Popadić

    2. Program svete katalaksije

    a) Politička katalaksija

    b) Ekonomski zakoni

    c) Robna vrednost

    Cena

    d) Društveno potrebno radno vreme

    3. Novac

    a) Nastanak i suština novca

    b) Funkcija novca i cena robe

    c) Karakteristike pojedinih novčanih sisitema

    Metalistički novčani sistem

    Papirni novčani sistem

    Sistem depozitnog novca

    d) Monetarne kategorije i istrumenti

    Valuta, valutni paritet, deviza

    Devizni kursevi

    Platni bilans

    Inflacija

    Depresirani novac i devalvacija

    Deflacija

    Revalvacija i apresijacija

    e) Misterija novca

    Model novčane multiplikacije

    Model bankarskog kreiranja novca (endogena monetarna teorija)

    Posledice bankarskog kreiranja novca

    f) Fiat novac – šta je i koji su njegovi nedostaci?

    Šta je fiat novac?

    Istorija fiat novca

    Nedostaci fiat novca

    Alternativa fiat novcu

    g) Kreditni novac

    Moderno bankarstvo

    Novčani supstituti

    Delimične bankarske reserve

    Frakciono bankarstvo u odsustvu centralne banke

    Emisija novca

    Kreiranje depozita

    Kreditna multiplikacija

    Osiguranje bankarskih depozita

    Kreditna kontrakcija

    Koncentracija kapitala

    Zaključak o kreditnom novcu

    h) Jedno drugačije shvatanje novca

    Šta je novac?

    Karakteristike novca

    Vrednost novca

    Univerzalna roba

    Da li je ekonomiji potreban novi novac?

    Mit o neutralnom novom novcu i stabilnim cenama

    Optimalna količina novca

    Povećanje količine novca i društvena korist

    Falsifikovani novac

    Monetarna politika

    Instrumenti monetarne politike

    Šta se dešava kad umre novac?

    Zaključak po pitanju novca u opštem smislu

    4. Smernice u realizaciji programa svete katalaksije

    a) Šta država nije

    b) Šta država jeste

    c) Kako država opstaje

    5. Stubovi svete katalaksije

    a) Sedam temelja liberalizma

    Etatizam

    Manipulacija terminima

    Pravo značenje liberalizma

    1) Imovina

    1a) Nejednaka raspodela dohotka

    1b) Lična imovina i moral

    1c) Kritike private svojine

    1d) Privatna svojina i vlast

    2) Sloboda

    2a) Sloboda i produktivnost

    3) Mir

    4) Jednakost pred zakonom

    5) Ograničena vlast

    5a) Uloga države

    5b) Država i asocijalno ponašanje

    6) Tolerancija

    7) Demokratija

    7a) Tržišna demokratija

    b) Jedini mogući sistem društvenog organizovanja

    Zaključak o značaju „stubova" svete katalaksije

    6. Koraci u vaspostavljanju sistema svete katalaksije

    a) Korak 1

    b) Korak 2

    c) Korak 3

    d) Korak 4

    e) Korak 5

    f) Korak 6

    g) Korak 7

    REZIME

    UVOD

    Društvena uređenja koja poznajemo iz istorijskih dokumenata i arheoloških otkrića i ovo u kojem trenutno živimo svedoče da je put ekonomskog razvoja civilizacije na planeti zemlji išao od jednostvnijih oblika uređenja ka sve složenijima da bi se jednog trenutka, a to se još nije desilo, došlo do preokreta, to jest, postepenog vraćanja na prvobitne postavke života. Držim da će se to desiti pod naletima prirodnih katastrofa koje su prouzrokovane upravo eksploatatorskim delovanjem ljudskih sistema društvenog uređenja sveta koje nije marilo za prirodne zakone nego se bahato odnosilo prema njima. Jednog trenutka čovečanstvo će biti osvešćeno u tom pogledu, ali nadajmo se ne prekasno. Kada će se postiči ta kritična masa prosvećenosti ostaje da vidimo? Samo jedna važna napomena. Kada sam upotrebio izraz „jednostavno društveno uređenje nisam mislio da je ono bilo manje savršeno od sledećih koja su došla na pozornicu, ne, nikako. Ona su bila sve manje vezana za prirodu i svojim proizvodnim snagama i odnosima donosila mnogobrojne izazove i probleme koji su se rešavali često veoma surovim metodama što je doprinelo da čovečanstvo u moralnom smislu padne u ponore svakakvih zločina. Ti kompleksni društveni sistemi su sve više izlazili iz nekakvog održivog ekvilibrijuma, a kada nemate ravnotežu, imate haos.

    Život je bio najbliži idealu savršenstva onda kada je prva porodica živela u blizini Gan Edena. To je bilo vreme kada čovek još nije upoznao eksploataciju i klasnu borbu. Naime, prvobitno zanimanje čoveka je bilo hortikultura u zaštićenom prostoru. (v. 1. Moj. 2:15) Nakon proterivanja iz Gan Edena njegovo zanimanje se proširilo i na obrađivanje zemlje. (v. 1 Moj. 2:5; 3:23) Dakle, ljudi nisu stvoreni da budu paori, oni su to postali kasnije zbog greha.

    U ovom radu neće biti tabela, formula i dijagrama. Sve to kao što je poznato smanjuje čitanost u velikom procentu. Opredelio sam se da jednostavno objasnim ljudima kako je tekao razvoj čovečanstva da bi svako mogao da razume te zamršene procese, a to nije moguće učiniti bez Svetog Pisma kao „buktinje koja nam osvetljava tmine svetske istorije. Sigurno će se neko od čitalaca zapitati zašto autor ove knjige povezuje religiju sa ekonomijom, kakve veze ima recimo bankarstvo sa sveštenstvom, pa to je nespojivo? Veze su mnogobrojne i složene. Moglo bi se reći da je politička ekonomska začeta u okrilju religijskih sistema, zbog toga istraživanje ekonomskih fenomena mora da uzme u focus religijski factor da bi se došlo do kakve takve istine.

    Proći ću kroz sve društveno ekonomske formacije od prvobitne zajednice preko kapitalizma, do fašizma i na kraju ću ponuditi alternativu svim tim uređenjima, a to je biblijska ekonomija. Stoga krenimo redom.

    I ODELJAK: OD EKONOMIJE PRVOBITNE ZAJEDNICE DO EKONOMIJE FAŠIZMA

    Posmatranjući dosadašnji ekonomski razvoj ljudskog društva kroz istoriju mogu se uočiti promene koje su išle od tzv. prvobitnog stanja pa do fašizma koji se da okarakterisati kao jedan od pokušaja uspostavljenja novog svetskog poretka globalnog tipa zasnovanog na hegemoniji jedne ideologije i jednog naroda nad svim drugim narodima i pogledima na život. Iako je pređen veliki put i postignuti značajni rezultati i otkrića na polju tehnologije i nauke čovečanstvo i dalje tapka u mestu po pitanju iznalaženja prave društveno ekonomske formacije koje bi ga učinile srećnim i spokojnim što je iskonski cilj svakog normalnog pripadnika ljudske rase. Razlog što se čovečanstvo kreće ka sve većoj destrukciji je u tome što je sama priroda čoveka pod prokletstvom. (v. 1 Moj. 3:14-19; 4:11,12) Od Boga proklet čovek i prokleta Zemlja stvaraju nakaznu civilizaciju.

    1. Prvobitna zajednica

    Prvo što treba da uradimo jeste da postavimo neku prihvatljivu definiciju prvobitne zajednice. Šta je ona u stvari? Koje su njene karakteristike i u kakvim okolnostima je nastala. Službena nauka tvrdi da je to najjednostavniji oblik ljudskog društva. Obuhvata najduže razdoblje ljudske istorije, od približno 50 000 godina pre Hrista do današnjih ostataka prvobitne zajednice, koji pak nestaju zbog širenja moderne civilizacije. Pionir antropologije L. H. Morgan podelio je prvobitnu zajednicu na razdoblja divljaštva i varvarstva, što se uglavnom podudara s podelom na dvama načinima ekonomskog samoodržanja, tj. lovačko-sakupljačkim i ratarsko-stočarskim.

    Lovci i sakupljači ekonomski su se održavali lovom, ribolovom i sakupljanjem jestivih biljaka. Od materijalnih predmeta posjedovali su oružje za lov, alatke za kopanje i građenje nastambi te izradbu zamki za životinje. Ti su predmeti, kao i lovina i sakupljeno bilje, bili podjednako raspoređeni među članovima društva pa se za taj tip društva upotrebljava naziv egalitarno društvo. U njemu nema podjele članova na bogate i siromašne, ni podjele prema ugledu ili rangovima te prema društvenim klasama. Jedine razlike o kojima se vodi računa odnose se na spol i dob.

    U mnogim od tih društava bila je istaknuta uloga majke, odakle naziv matrilinearna, matrifokalna i matrilokalna društva, što je našlo izraz u vjerskim kultovima plodnosti najranije predstavljenima figurom žene. No iz toga se ne može zaključiti da je postojao matrijarhat ili vlast žena kako su držali neki istraživači u XIX. st. (J. J. Bachofen). Najranija su se društva zasnivala na jednakosti ljudi u svim dimenzijama društvenog života sa središtem u ekonomskoj razmjeni na osnovi recipročnosti. Iako je postojala podjela rada među spolovima (muškarci su u pravilu lovci, a žene sakupljačice biljaka), ničiji se rad nije podcjenjivao. Štoviše, od svih se odraslih članova zajednice očekivalo da sudjeluju u gotovo svim poslovima, prije svega onima koji služe ekonomskom samoodržanju. Prema nekim antropolozima (Marshall Sahlins) egalitarna društva nisu bila siromašna, nego »prvobitna društva obilja«. Živjela su uz dovoljno velike izvore vode, obilnu floru i faunu te u umjerenoj klimi. Individualne su potrebe i želje, za razliku od suvremenoga društva obilja, bile skromne te se naraštajima nisu bitno mijenjale. Općenito, viškovi (hrane) nisu se mogli nagomilavati, nego su se brzo trošili, dok su trajna dobra, oružja, oruđa i nastambe, bila zajednička. Iako je svaka rodbinska skupina neko zemljište smatrala svojim posjedom, upadi drugih članova zajednice bili su česti i tolerirali su se. Meso ulovljene životinje nije pripadalo samo lovcu, nego i obiteljima onih koji su sudjelovali u lovu, kao i onomu tko je izradio oružje za lov (npr. strijelu), a koji u njem nije morao sudjelovati. Uspješni lovac uživao je velik ugled, ali ga nije mogao prenositi na druga područja društvenog života. Slično je s ulogom radnoga vođe, koji je koordinirao akcije lova ili sakupljanja bilja; ta je uloga bila privremena i nije se prenosila na ljude bliske vođi. U egalitarnim društvima nema redovitoga vodstva; vođa ima određeni autoritet i drugi članovi zajednice u pravilu slijede njegove upute, ali nema moć, odnosno trajni utjecaj na druge ljude. Uloga vođe često se mijenja između više kompetentnih osoba, a vođenje je više uvjetovano određenom situacijom nego osobom. Istraživanja današnjih egalitarnih društava, kao što su eskimska, pokazala su da nije uobičajeno, kada je riječ o zajedničkom djelovanju, prenositi poruke među članovima zajednice zapovjedničkim tonom, nego koncilijantno i pogodbeno (npr. »ako bi se to učinilo, bilo bi dobro«). Također, odluke koje se donose nisu obvezujuće za sve članove zajednice. Ako se o nečem raspravlja i neko stajalište jednodušno prihvati, do toga se dolazi suglasnošću prisutnih, a ne odlukom predvodnika. Pravila ponašanja postoje, ali se ne primjenjuju kao pravna norma, po sili zakona, što u složenijim društvima s pravosudnim sustavom podrazumijeva upotrebu sankcija, uključujući prije svega fizičku silu.

    Takva instancija u egalitarnom društvu ne postoji. Članovi društva grupiraju se na dva načina. Prvo, u manje skupine nalik inokosnoj obitelji, odrasla djeca koje nakon vjenčanja zasnivaju vlastito kućanstvo. No te skupine nisu izolirane, ponajprije zato što su u ekonomskoj međuovisnosti s drugima. Nekoliko do nekoliko desetaka obitelji, u međusobnim (egzogamnim) rodbinskim, kao i ekonomskim, vezama, čini veću skupinu, družinu ili hordu. Do sukoba unutar družine dolazi onda kada se ne poštuju pravila recipročnosti u raspodjeli hrane, kada se odbija ponuđeni dar, kada se netko smatra zakinutim ili biva obilježen kao uskogrudan u sredini u kojoj se inače velikodušnost najviše cijeni. Vanjski sukobi, tj. borbe između hordi, vrlo su rijetke. Ne postoji ni vojna organizacija u smislu koordinacije i zapovijedanja u akciji: svatko se bori ili bježi sam. Zbog toga su ta društva u osnovi anarhoidna. K. Marx i F. Engels uzimali su ih kao uzor tzv. primitivnoga komunizma. Današnji primjeri egalitarnoga društva rijetki su (neke eskimske zajednice, neki američki Indijanci, npr. Šošoni, afrički Bušmani te australijanski Aborigini).

    Drugi i složeniji tip društva prvobitne zajednice nastao je na europskom prostoru oko 12 000 godina prije Krista. Ekonomski se zasniva na obradbi zemlje i sjetvi te pripitomljavanju životinja (neolitička revolucija). Prema pretežnoj ekonomskoj aktivnosti ta društva mogu biti stočarska, ratarska i mješovita. Od stoke se uzgajaju goveda, ovce, deve ili konji. Stočarska su društva nomadska, a sele se ovisno o sezonskim uvjetima. Za razliku od njih ratarska su društva sjedilačka. Članovi se bave povrtlarstvom kao glavnom djelatnošću, dok su lov i sakupljanje bilja dopunske djelatnosti. Zemlja se obrađuje jednostavnom motikom i drugim alatima za kopanje. Na taj se način mogu osigurati veće i stalnije zalihe hrane, što omogućuje prehranu većega broja stanovnika. Porast stanovništva i povećanje zajednice doveli su do diferencijacije položaja nekih članova društva prema ugledu ili rangu, odatle za taj tip društva naziv rangirajuća društva. Podjela rada, prema spolu i dobi, vrlo je slična onoj u egalitarnom društvu i od svih se odraslih članova, izuzev one najuglednije, očekuje sudjelovanje u ekonomskim aktivnostima. Među članovima društva odvija se recipročna razmjena dobara, ali se javlja i preraspodjela dobara, pri čem se viškovi upućuju prema jednoj, središnjoj rodbinskoj skupini, odnosno njezinu najuglednijemu članu, koji je poglavar i koji obavlja preraspodjelu. Njegova, ili nastamba njegove obitelji, najveća je ili zauzima središnje mjesto u selu. Postoje i druge ugledne osobe: značajan ili »veliki čovjek« te pripadnici starijega naraštaja (kojemu se u pravilu pripisuje mudrost i veliko životno iskustvo).

    Rodbinske veze, kako s poglavarom i njegovom užom rodbinom ili drugim uglednim osobama, tako i druge, znatno se više cijene nego u egalitarnim, ali i stratificiranim, klasnim društvima. Bliski rođaci žive zajedno ili blizu jedni drugima, a daleki na većoj udaljenosti. Žena u pravilu živi u kući muževljeva oca. Više obitelji ili rodbinskih skupina koje imaju (stvarnoga ili izmišljenoga) zajedničkoga pretka čine rod, a kada svoju pripadnost određuju prema totemskoj životinji (kao pretku), onda čine klan. U nekim društvima rodovi i klanovi žive usporedno, s tim što klanovi uključuju i nesrodnike pod uvjetom da oni prihvaćaju norme klana. Još je obuhvatnija organizirana skupina pleme, koje može okupljati više družina, odnosno rodova i klanova, koji su međusobno jezično bliski. Iako se plemenu neko vrijeme pridavala važnost prijelazne institucije na putu prema državi, takvo je shvaćanje danas izvor prijepora u stručnoj literaturi, pri čem se prednost daje shvaćanju o plemenu, i plemenskom društvu, kao obliku organizacije koji je nastao kao reakcija na nastanak i kolonijalno širenje složenijih društava, tj. gradova-država i civilizacija (Morton H. Fried, Sarah Holcombe). Autoritet vođe (poglavara klana ili poglavice plemena) postojaniji je nego u egalitarnim društvima te se prenosi i u ostala područja društvenog života, uključujući vjersko (u ulozi voditelja ceremonije), dok su pravi vjerski vođe, šamani, najčešće iz krugova običnih pripadnika društva. Sukobi u zajednici pojavljuju se poglavito zbog sporova oko individualnoga posjeda ili kada pojedinac iznevjeri svoju ulogu u zajednici. Za krivca slijede moralne, a ne fizičke sankcije, na primer uskraćivanje materijalnih dobara ili nagrada koje u normalnim okolnostima takvu pojedincu pripadaju, izvrgavanje ismijavanju i ruglu. Budući da su rangirajuća društva više sjedilačka u odnosu na egalitarna, javlja se osjećaj vezanosti za određeni teritorij kao vlastiti ili zavičajni, u čem neki istraživači vide i početak etnocentrizma u ljudskom društvu. Međutim, slično kao u egalitarnim društvima, članstvo u skupini nije isključivo, a na njezino područje omogućen je pristup i pripadnicima drugih zajednica. Rangirajuća društva češće od egalitarnih ulaze u vanjske sukobe ili ratove. No oni su neredoviti i traju razmjerno kratko, a ratni vođa u ratu nema istaknutu ulogu i ne može istisnuti mirnodopskoga vođu, kao što je to slučaj u stratificiranim društvima. Općenito, rangirajuća društva čine prijelaz od egalitarnih prema stratificiranim ili klasnim društvima, odnosno prvim civilizacijama. Rangirajuća društva, danas isto što i plemenska društva, moguće je naći na gotovo svim kontinentima: od novozelandskih Maora preko mnoštva afričkih plemena do američkih starosjedilaca na sjevernoj obali Tihog oceana. Prvobitna zajednica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

    I po biblijskom i po marksističkom shvatanju prvobitna zajednica predstavlja najstariji oblik društvenog uređenja, u kojem su sva sredstva za proizvodnju bila zajednička, a raspodela onoga što se pribavi podjednaka. U pogledu Biblija po čemu to znamo? Na njenim prvim stranicama ne nalazimo izveštaj o tome da su članovi oskudevali u nečemu, a takođe ni da su otimali materijalana dobra jedni od drugih. Ne govori se ni da su raspolagali viškovima proizvoda niti da su vršili trampu, jer za to nije bilo potrebe pošto su se proizvodi ravnomerno delili svima jednako.

    Ovde ću napraviti malu digresiju da pokažem da je Bog kada je uspostavljao društveni sistem u Izraelu postavio micvu koja je trebala da spreči osiromašenje ljudi tako što je naredio da uterivanje dugova nije dozovoljeno među Jevrejima. (v. 5. Moj. 15:2-4) Dakle, Bog u okolnostima robovlasničkog sistema koji je tada bio uveliko prisutan na svetu u svom narodu koji je izabrao ili Mu je bio dodeljen kako na jednom mestu u Tanaku stoji, uvodi zaštitni faktor da bi sprečio siromaštvo. Tu vidimo Božiju želju da postepeno vrati stanje kakvo je bilo u ranijem sistemu u kojem niko nije oskudevao te nije dolazilo do hiperprodukcije. Zato je prvobitna zajednica i trajala dugo vremena, od pojave čoveka, pa do trenutka kada se počelo proizvoditi više nego što je potrebno za goli opstanak. Sredstva za proizvodnju i višak rada prisvajaju pojedinci nasiljem, čovek počinje izrabljivati drugog čoveka, nastaje država, počinje era robovlasništva i raspada se prvobitna zajednica.

    Hronološki razvoj prvobitne zajednice je išao ovako:

    Porodica

    -porodica krvnog srodstva

    -porodica punalua

    Punalua (dobri drugovi) je vrsta sklapanja braka između braće iz jedne porodice sa sestrama iz druge porodice. Karakterističan je za period poznat pod imenom viši stupanj divljaštva.

    -sindijazmička porodica (grč syndyazomai - spariti se), oblik porodice koji se pojavio na prelazu iz divljaštva u varvarstvo i karakterističan je za čitavo razdoblje varvarstva, a zasniva se na tzv. sindijazmičkom braku. To je bila životna zajednica jednog muškarca s jednom ženom.

    Rod - ustanova zajednička svim varvarima do njihovog ulaska u civilizaciju.

    Bratstvo - koju sačinjava više rodova. Bratstva posreduju u pregovorima između rodova i predstavljaju vojnu formaciju.

    Pleme - kojeg sačinjava više bratstava.

    Savez plemena - svojevrsna federacija čiji je osnov krvno srodstvo.

    Porodica u prvobitnoj zajednici

    Etape u razvitku porodice po Morganu i Engelu:

    PROMISKUITET

    On se javio na nižem stupnju divljaštva. Nisu postojale stroge zabrane polnog opštenja između srodnika, pa ni najbližih.

    GRUPNA PORODICA (brak) - predstavlja dalju etapu u razvitku porodice. Pojavu grupne porodice uslovili su biološki, društveni i ekonomski razlozi. Ona predstavalja stvaranje prvih porodičnih grupa u okviru kojih su vršeni polni odnosi. U grupnoj porodici zabranjeni su odnosi između prirpadnika raznih generacija. U njoj vlada princip endogamije, tj. polni odnosi su dozvoljeni samo unutar ove grupe, a ne izvan nje, zatim princip egzogamije.

    Egzogamija, (od grč. ekso – izvan i gamein – sklapati brak), pojava uspostavljanja polnih (bračnih) odnosa između pripadnika različitih rodova, klanova, odnosno totema; praćena je uobičajenim zabranama uspostavljanja takvih odnosa među pripadnicima različitog pola iste takve grupe. Prvi egzogamni oblik javlja se grupnim brakom (punalua) posle tzv. braka krvnog srodstva koji je još endogaman. Danas je egzogamija opšti princip i praksa u polnom i bračnom vezivanju žena i muškaraca. Wikipedija

    SINDIJAZMIČKA PORODICA - nastala je iz grupnog braka. Zabrana polnog opštenja između grupnih članova stvorila je ROD, KLAN ili GENS. Prvi rodovi počivali su na računanju srodstva po ženskoj liniji, materinski klan. Grupni brak postepeno iščezava i zamjenjen je brakom parova. Sa prelaskom ljudi na zemljoradnju i stočarstvo sve više je rastao značaj muškaraca u društvu. Vremenom se promjenilo računanje srodstva- umjesto po majčinoj on se sada računa po očevoj liniji i tako nastaje očinska porodica ili patrijarhalni klan. Nevjerstvo žene se surovo kažnjava.

    PRVOBITNA ZAJEDNICA je kao što smo već rekli bila prva društveno ekonomska formacija, osnovana na zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju.

    Proizvodne snage bile su na veoma niskom stepenu razvoja. Oruđe je bilo primitivno, pa se čovjek kao pojedinac izdvojen iz zajednice nije mogao održati na životu. Međutim, danas je poznato da su neki narodi poput Maja i Asteka poznavali točak, ali ga nisu koritili u transportne i proizvodne svrhe. Naime, decama su pravili igračke koje su imale točkiće. Postavlja se pitanje zbog čega su se svesno uzdržavali od upotrebe nekih veoma korisnih izuma koji olakšavaju život? Marksistička flozofija i savremeni svet smatraju te narode primitivnima, međutim njihove građevine koje su ostavili iza sebe to gledište silno demantuju. Izgleda da su oni poznavali filozofiju prirode koja daleko nadilazi pogled na svet kojim se mi danas upravljamo. Za njih je ekvilibrijum razvoja čoveka u duhovnom i telesnom smislu bio ideal od koga nisu odstupali. Zbog zajedničkog rada, i sredstva za proizvodnju bila su zajednička. Prvobitna zajednica deli se na period divljaštva i period varvarstva. Obuhvata dugi period u razvoju ljudskog društva od postanka čoveka do pojave klasa.

    Ovde i sada bih napravio jednu digresiju koju čitalac treba da primi više srcem nego razumom. Shvatite, nemam crno na belo po tom pitanju zbog nedostatka dokaza. Neki zaključci se izvode jer niko od nas nije bio prisutan kada je Bog stvarao svet. Slično tome i marksisti kada kažu na primer: „U prvobitnoj zajednici nije bilo imovinske nejednakosti ni klasne eksploatacije. Pošto nije bilo klasa, nije bilo ni državne organizacije. Dakle, tu tvrdnju izvode na osnovu svoje materijalističke filozofije, jer niko od njih nije živeo u doba prvobitne zajednice. Iz mog ugla gledanja ovako je zapravo izgledalo tzv. prvobitno stanje? Naime, pošao sam od predpostavke da Zemlja ima dugu istoriju postojanja. Tokom tog vremena verovatno su egzistirale mnogobrojne civilizacije koje su same sebe uništile ili su ih prirodne katastrofe desetkovale i vratile u kameno doba da se tako izrazim. Arheologija pronalazi dokaze o retrogradnim tipovima čoveka koji su lutali planetom, kao recimo što je bio kromanjonac koji je imao veći mozak u odnosu na telo od mozga današnjeg čoveka i koji nam je ostavio dela zidnog slikarstva. Dakle, nije on bio čovek koga je Bog stvorio da bude divljak nego biće koje je bilo pripadnik visoko razvijene civilizacije sa kojom se nešto desilo, a on je preživeo tu katastrofu. Ako želimo da saznamo kakvo je bilo prvobitno stanje mi treba da pogledamo u Sveto Pismo, tamo ćemo naći taj početak svih početaka ili bar početak naše adamitske rase, a ove kasnije ljudske prvobitne zajednice su posledica degradacije zbog njihovog nakaznog razvoja. Znam, neko će postaviti pitanje: gde su arheološki dokazi za postojanje Gan Edena? Atestički pogled na svet pronalazi mnogobrojne artefakte koji naizgled idu njima u prilog, ali šta je sa biblijskim dokazima? Oni su sakriveni duboko pod zemljom i u okeanima. Zato u analizi ovakvih pitanja i polazimo od vere, mitologije i religije. Poznata je stvar da zemlju otprilike svakih 30 000 do 60 000 godina pogodi neka prirodna katastrofa. Svi smo čuli za ledena doba koja se ciklično ponavljaju.

    Tektonske ploče plutaju na lavi i sudaraju se svremena na vreme izazivajući zemljotrese u kojima mogu da nestanu celi kontinenti. Svedoci smo strašnih vukanskih erupcija širom naše planete. Prete nam udari asteroida iz svemira prema kojima su nuklearne eksplozije atomskih bombi kojima zaspolažu velike sile kao male bombice. Mi nismo sigurni bez Stvoritelja ni u jednom jedinom trenutku našeg života. A osim toga svojom prljavom tehnologijom doprinosimo da nam život bude pravi pakao jer zagađujemo vazduh, vodu i hranu. Čovečanstvo treba duboko da se zamisli kakvo društvo stvara?

    Materijalistički pogled na svet duhovnosti bi ukratko izgledao ovako: Prvi oblici religije javljaju se još u prvobitnoj ljudskoj zajednici kao posledica čovekovog uviđanja da se mnoge stvari u prirodi dešavaju i bez njegove volje i da on na te pojave ne može da utiče niti da ih kontroliše ma koliko se trudio da određenim radnjama to jest ritualima izmeni stanje. Takve pojave su na primer uragani, tornada, požari, vulkanske erupcije, suše, poplave, munje, gromovi i slično. Tako je čovek došao na ideju o postojanju viših sila. U čovekovom umu su nastali prvi oblici „bogova" koji su simbolizovali jedinstvene moći koje suvereno vladaju čovekovim postojanjem. Čovek je nastojao da ove više sile umilostivi molitvama i žrtvovanjem. To biće je stiglo do Meseca, poslalo letilicu vas sunčevog sistema, mapiralo ljudski genom, na tragu je Higsovog bozona, snimilo galaksije na rubu kosmosa, ali, i dalje postoje ljudi intelekta na nivou Prvobitne zajednice! I još, dozvoljavaju sebi da s pravom postavljaju beslovesna pitanja!

    Navedeno shvatanje nije apsolutno tačno kada stvari sagledamo u svetlosti one „Baklje" koju sam naveo u uvodu ovog dela. Nije čovek bio toliko glup pa da nije mogao da uvidi da sva moljenja i žrtvovanja prirodnim silama nisu delotvorna. Religijski rituali koji su u svim narodima prisutni vode pokreklo od inteligencije koja je stvorila čoveka. Mi smo više zabrinuti šta će sa nama biti nakon ovog života nego kako ćemo proći sada i ovde. A naznaku prvog rituala žrtvovanja životinja imamo već u Gan Edenu kada je Bog od kože životinja napravio odeću prvom bračnom paru. Kasnije čitamo u Pismu da su Kain i Avelj takođe praktikovali prinošenje žrtava, jedan plodove zemlje, a drugi od stada svojega. Postavlja se pitanje šta je bio smisao tih žrtvovanja? Oni su bili u konfliktu sa Bogom. I trebalo je dati nešto što bi ih izmirilo sa Njim. Drugim rečima, nešto za Boga simbolično što bi ih preporučilo Gospodu. Oni su svaki na svoj način pokušavali da se dopadnu Bogu. Avelj je u tome uspeo, ali njegov brat Kain ga je iz ljubomore ubio. Tu imamo prvi put primenu sile da bi se stvarnost preokrenula na stranu onoga koji je svakako bio snažniji i to iskoristio u svoju korist. Jer, obično je prvo dete i najzdravije i najsnažnije i najlepše. Ono je prvenac i kao takvo ponos roditelja.

    I upravo to korišćenje prava jačega je dovelo do razaranja prvobitne zajednice. Jer pravo nije isto što i pravednost. Pravo je ono što smo se mi ljudi dogovorili da je pravo, dok je pravednost nešto što dolazi odozgo od Oca svetlosti. Da li je Bog krivac što je nekoga svojim zakonima tvorevine učinio jačim u odnosu na druge članove društva, to je ključno pitanje u ovom problemu? Ako sam primera radi jači od nekog drugog ljudskog entiteta da li mi ta jačina daje za pravo da mu recimo otmem ženu ili imovinu ili dag a ubijem? Zbog čega uopšte postoje takve hendikepirajuće razlike među ljudima. Šta je njihova funkcija? Da li je to samo zato da bi mi jaki pokazali prema njima sažaljenje ili plemenitost? Slabije osobe ili čak osobe sa posebnim potrebama nisu van igre nego su oni najvažniji igrači, bez kojih napredak čovečanstva ne bi bio moguć.

    Dakle, najraniji oblik ljudske organizacije obeležen je vrlo jednostavnim društvenim i međuljudskim odnosima unutar zajednice. Ujedno i najdugotrajniji oblik društvenog organizovanja koji se pojavio pre otprilike 50 000 g. U pojedinim delovima sveta i danas postoje ljudske grupe na nivou prvobitne zajednice. Generalno se uvrežila podela na razdoblje divljaštva, koje se u vremenskoj podeli podudara s paleolitikom, te na razdoblje varvarstva, koje se podudara s neolitikom. Tim dvama razdobljima

    odgovaraju i dva načina ekonomskog samoodržanja, tj. lovačko-sakupljački i ratarsko-stočarski. Dok se u ranijem razdoblju oblikovalo tzv. egalitarno društvo, u kojem nije postojala društvena stratifikacija, a podela rada temeljila se na razlici u dobi i polu, u kasnijem se razdoblju (na evropskom prostoru od 12 000) oblikovalo tzv. rangirajuće društvo, u kojem je započet proces društvene stratifikacije (prelaz prema klasnim društvima, tj. civilizacijama), kao i vezanost za određenu teritoriju. Primeri egalitarnih društava danas su vrlo retki (austral. Aboridžini, neki američki Indijanci, npr. Šošoni, afrički Bušmani te neke eskimske zajednice), a rangirajuća društva mogu se naći na gotovo svim kontinentima (novozelandski Maori, mnoga afrička plemena, američki starosedioci na severnoj obali Tihog okeana).

    Ono što mene a predpostavljam i sve misleće ljude muči nije pitanje da li je nasilno prisvajanje proizvoda tuđeg rada pravedno, nego ko je i zbog čega stvorio razliku da su neki ljudi moćniji od drugih, pa tu prednost koriste da bi došli do imovine koja im ne pripada? Ateisti bi na to pitanje odgovorili da slučaj upravlja unuverzumom. Po njima ako sam slabiji ja sam takav sticajem slučajnih okolnosti koji mi ne daju prednost u odnosu na druge entitete i zato oni prisvajaju moje materijalna dobra i postaju bogatiji, srećniji, voljeniji i ugledniji.

    Takvi postaju dominantniji u društvu, a često puta njihovo potomstvo nastavlja stopama svojih roditelja samo u još nepravednijem obliku nasilja. Ovo gledište targetira uzročnika to jest krivca u samoj tvorevini, te kažu kada im se postavi pitanje u vezi tog fenomena sledeće: „takva je priroda". Njihov odgovor je zapravo njihovo samoopravdavanje. Međutim, ako je istina da je Bog tvorac sveta, ali da tvorevina nije od Njegove supstance, onda ni pravda koja je u prirodi ne može biti Božija pravda. Očigledno da je sama priroda dvolična. Nekome daje, a nekome oduzuma. Kriterijumi po kojima ona to radi su možda bili poznati na početku sveta, ali sada niko nije ni kriv ni zaslužan što je recimo crnac ili belac ili se rodio zdrav ili bolestan. Sada je priroda u sveopštem haosu kao što je i ljudsko ponašanje iracionalno, dezorijentisano i haotično.

    On zadaje njoj udarac, ona uzvraća njemu. Ona je njemu od majke postala maćeha, a on njoj ne dete nego kopile i to nakazno. Naravno za sve to Bog Tvorac nije nimalo kriv. On je nas stvorio sa slobodnom voljom a mi smo tu volju upotrebili na najgluplji

    mogući način birajući svoje samouništenje. Priroda je zatim skrojena prema karakteru naše volje i našeg izbora. Ona nije morala da bude ovakva kakva jeste. Čovečanstvo nije moralo da napušta egalitarni oblik društvenog uređenja. Niko ga nije na to primoravao. Želelo je da trči za bogom koji se u današnjem svetu zove profit, ali o tome ćemo u nastavku ovog spisa.

    2. Robovlasništvo

    „Ropstvo je odnos među ljudima, grupama ljudi ili narodima temeljen na ekonomskoj, pravnoj, moralnoj, idejnoj, političkoj ili vjerskoj zavisnosti i pokornosti."

    Laura Brace (2004). The Politics of Property: Labour, Freedom and Belonging. Edinburgh University Press. str.162.

    „Engleska reča slave dolazi od starofrancuske sclave, od srednovekovne latinske reči sclavus, od vizantijsko grčke σκλάβος, koja zapravo potiče od reči etnonima Slav, pošto su u ranim srednjovekovnim ratovima mnogi Slaveni zarobljeni i porobljeni. Jedna starija teorije povezuje tu reč sa grčkim glagolom skyleúo 'skinuti zaklanog neprijatelja'."

    F. Kluge, Etymologisches Wörterbuch der deutschen Sprache. 1891, s. v. 'Sklave'.

    Robovsko društveno uređenje počinje raspadom prvobitne zajednice, na prelazu iz četvrtog u treći milenijum pre Hrista, a završava nastankom feudalizma u petom veku. U razdoblju koje je trajalo gotovo 4 000 godina nastale su velike promene u ljudskom društvu, da se ni današnji odnosi među ljudima ne mogu razumjeti bez poznavanja robovlasništva. Postanku ovog društva prethodile su promene u prvobitnoj zajednici. Pojedinci počinju da se izdvajaju proizvodeći više nego što je bilo potrebno za goli opstanak.

    Čovek kreće da izrabljuje drugog čoveka. U tim procesima pojavljuju se pojedinci

    koji ne moraju ni da rade, ni da proizvode, ali sudeluju u raspodeli dobara. Kako je do toga došlo? Do tog vremena svako je davao podjednako jer niko nije proizvodio više nego što je bilo zajednički dogovoreno. Kada su neki pojedinci počeli da proizvode više od toga, jer su bili sposobniji od drugih, nastao je problem. Naime, ostali članovi zajednice su imali sve manje dobara na raspolaganju, što je ugrožavalo njihovu egzistenciju i opstanak njihovih porodica. Nedostatnost dobara za život ih je prisilio da rade kao robovi kod onih pojedinaca koji su imali svega na pretek a nisu učestovali u produkciji dobara. Opet tu vidimo zloupotrebu snage koja nije njihova po poreklu. Setimo se da Sveto Pismo uči da tvorevina nije naša pa samim tim ni mi nismo sami svoji, jer smo deo sveukupne prirode. To je prouzrokovalo da nema više izbora poglavara, već to postaje nasledno pravo. Porodice počinju živeti na teškom radu robova koji nemaju nikakva prava i daje im se tek potrebno za život. Uprkos tome, neki su ipak stekli slobodu pa čak i visok društveni položaj. U antičkim vremenima, ropstvo je svoj vrhunac dostiglo u grčkom svijetu i rimskom carstvu. Robovi su izrađivali najveći dio proizvoda, a paralelno su radili i u kući i na zemlji.

    „Najraniji izvor u kome se pominje ropstvo je Hamurabijev zakonik (Mesopotamija, oko 1800. p. n. e.) iz koga se vidi da je već tada bilo široko rasprostranjeno i prihvaćeno.

    Egipćani su roblje dovodili iz ratnih pohoda ili su ih kupovali. U Egiptu zemlju su obrađivali slobodni seljaci a uprkos raširenom verovanju, piramide su gradili slobodni radnici. Svi robovi su bili u vlasništvu Faraona i nisu prodavani ostalim građanima. Faraoni su međutim imali običaj da pokanjaju roblje sveštenicima i vojskovođama. U Bibliji se pominje prevođenje „dece Izrailja" iz ropstva u obećanu zemlju.

    U antičko vreme, ropstvo se često dovodi u vezu sa čedomorstvom. Neželjena deca su bivala bačena a trgovci bi ih neretko nalazili, prihvatali i odgajali ne bi li ih prodali u roblje. Najčešći osnov ropskog položaja bilo je zarobljavanje, a kasnije rođenje od majke robinje. Rimljani su poznavali institut oslobađanja od ropstva, i to se najčešće postizalo oslobađanjem ili testamentom.

    U Osmanskom carstvu, posle bitaka, poraženi se često kastriraju kao izraz nadmoći. Ovako kastrirani muškarci — evnusi postaju deo posebnog društvenog sloja i koriste se kao čuvari harema. Robinje su služile često samo kao sredstvo za produžetak loze Sultana, rađajući mu sinove i time jačajući njegovu moć ali samo ako su bile za njega venčane.

    Turci su u roblje odvodili balkanske narode i narode sa prostora južne Rusije. Budući da je gro roblja u

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1