1

IVAN MUI
SLAVENI, GOTI I HRVATI

2
DJELA IZ HRVATSKE DUHOVNE I KULTURNE BATINE: KNJIGA 2.
Recenzenti ranijih izdanja: prof. dr. uro Basler (Sarajevo), prof. dr. Leo
Magnino (Rim), prof. dr. eljko Rapani (Split), prof. dr. Aleksandar
Stipevi (Zagreb), prof. dr. Mate imundi (Maribor).
Ranija izdanja ove knjige lektorirali su: prof. don Mate Metrovi i prof.
Vlatko Pavleti. Nove dijelove ove knjige (IV. i V. izdanje) lektorirao je prof.
Ivan Bokovi.
I. izdanje Podrijetlo Hrvata. NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1989.
II. (dopunjeno) izdanje Podrijetlo i pravjera Hrvata. NZ Matice hrvatske -
Kai u Splitu, Zagreb- Split, 1991.
III. (dopunjeno) izdanje Autoctonia e prereligione sul suolo della
provincia Romana di Dalmazia. Accademia Arheologica Italiana, Roma,
1994.

Urednik:
dr.Vlado Nui
Tehniki urednik:
Ognjen Bulj
Likovno rjeenje (prema ranijim izdanjima):
Maja Krsti
Kompjuterski slog i prijelom priredio:
Mladen Vui
Korektor:
Lada Iveli
Nakladnik:
Naklada Nediljko Dominovi
Trnjanska 54 a, 10001 Zagreb, p.p. 555
Tel.: 01/ 61-15-949; Fax: 61 14 240
Za izdavaa:
Nediljko Dominovi
Tisak:
Slobodna Dalmacija, Split
Copyright:
Ivan Mui, Split, iovska 2

3



IVAN MUI



SLAVENI, GOTI I HRVATI
na teritoriju rimske provincije Dalmacije




V. DOPUNJENO IZDANJE











Split, 1997.

4


5


KORIJENI NAE AUTOHTONOSTI
(Predgovor I. izdanju)

Kao u malo kojoj historiografiji nekog europskog naroda, u hrvatskoj ne
nedostaju teorije i teze o doseljenju Hrvata u njihovu historijsku postojbinu u
zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. Prve teze o podrijetlu i doseljenju
Hrvata nalazimo ve u djelima naih najstarijih humanista, da bismo u djelu
naeg Trogiranina Ivana Luia zatekli ve znanstveno formulirano stajalite.
Od tada su nastale mnoge druge teorije koje veinom ive jo i danas (pa i
one bizarnije kao to je na primjer teza o iranskom podrijetlu Hrvata), uz
neke druge iz najnovijega vremena, koje doseljenje Hrvata smjetaju u
posljednje decenije VIII. st. Sve su ove teorije impozantna literarna cjelina
koja obvezuje i bez koje se ne moe pristupiti prouavanju podrijetla Hrvata,
njihove dijaspore u ranom srednjem vijeku. Zaista moramo zavidjeti mnogim
i u povijesti znamenitim narodima Europe koje takva problematika ne
preokupira niti ih moe zaokupiti. Naime, nitko ne moe postaviti pitanje
odakle su se doselili Francuzi, Talijani, panjolci, Englezi i mnogi drugi
narodi. Svi su se oni odreda formirali kao samostojne etnike zajednice na
svome povijesnom teritoriju. Najranija nacionalna povijest tih naroda
usmjerena je na istraivanje procesa u kojima su ti narodi stekli svoju
samobitnost. Posrijedi su tu procesi etnogeneze pojedinih naroda kojima
suvremena povijesna znanost posveuje sve veu pozornost. To vrijedi i za
istraivanja starije hrvatske povijesti. Jedan od vjesnika novije orijentacije
jest i djelo koje je pred nama, iz prokuanog pera Ivana Muia. Kako je
navedeno u naslovu knjige, rije je o problemu nae autohtonosti na ovom
prostoru. Trai se odgovor na pitanje: koji su elementi isezlih etnija i kultura
s ovoga tla i podneblja tijekom stoljea preivjeli na ovim prostorima, da bi
konano bili ugraeni u hrvatski etniki i kulturni sklop. Naoko jednostavan
zadatak. Ali, veoma teko izvediv.
U prouavanju starijih naroda i kultura: predantikih, antikih i
ranosrednjovjekovnih, stalno se suoavamo s pomanjkanjem izvorne grae,
bilo literarne bilo materijalne (arheoloke). A bez izvora nema povijesti. S
druge strane, danas postoje ve itave biblioteke s radovima u kojima se
tretiraju pitanja iz starije povijesti evropskih, pa i naih, kulturnih i etnikih
skupina, nerijetko s oprenim stajalitima o pojedinim problemima, koji se
esto promatraju iz kuta razliitih znanstvenih disciplina, pa esto tu

6
disciplinarnu meuzavisnost i nije lako znanstveno eksploatirati. Pogotovu e
velik napor i znanje iziskivati pokuaj, da se etnogenetski procesi obrade u
cjelini kao povijesna sinteza.
Ovih nekoliko openitih misli trebalo je moda izrei da bi se mogao
shvatiti i ocijeniti uloeni trud i postignuti uspjeh I. Muia u ovom djelu. Iz
sadraja, kompozicije i primijenjenog pristupa pitanju pojam autohtonosti
proizlazi da autor nije prethodno konstruirao temeljne zakljuke, a zatim ih
pojedinano dokazivao. Takve apriornosti ovdje ne nalazimo. Autohtonost je
njegova ideja vodilja, on je postupno gradi od poglavlja do poglavlja, da bi se
na kraju sve teze sastale kao osnova opem zakljuku i podloga vlastitoj
sintezi. Odabir tih poglavlja i teza stvar su pristupa i afiniteta autorova prema
problemima i njihovoj ulozi u odnosu spram glavne teme. U prvom dijelu
knjige, nakon predgovora autor, u uvodu raspravlja o ilirskim narodima
(Delmati, Japodi, Liburni i dr.) koji su ostavili vrijednih svjedoanstava o
svojoj materijalnoj i duhovnoj kulturi, da bi nakon toga preao u rani srednji
vijek, s raspravama o Gotima i Slavenima. Nakon toga povijesnog okvira
Mui prelazi na obradu teme koje se izravno dodiruju s osnovnom
problematikom koja ga zaokuplja. Zanimaju ga pitanja kontinuiteta, kako je i
razumljivo, jer autohtonost se jedino i moe potkrijepiti identifikacijom
kulturnih preitaka, retencija u duhovnoj i materijalnoj sferi (pa i u biolokoj,
fiziko-antropolokoj na koju se takoer osvrnuo), u emu se oituje uloga
kulturnog supstrata u duim i kraim kulturnim suivljavanjima na ovim
prostorima. U tom smislu autor valorizira kontinuitet naselja i ukopnih mjesta
te naina pokapanja na tlu nekadanje rimske provincije Dalmacije i od XII.
do XVI. st. Sva se ta poglavlja, kao posebne teme, izravno integriraju u
osnovnu tematiku djela, ali bi mogla isto tako biti i vrijedne odvojene
tematske cjeline. Ovome valja dodati odlike Muieva zanata, odnos prema
pisanim izvorima, kao to je npr. djelo Konstantina Porfirogeneta, Kronika
popa Dukljanina ili djelo Tome Arciakona i drugo u prilozima na kraju
djela. Pritom se na autor esto daje voditi priznatim autoritetima koji su
interpretirali i eksploatirali ove historijske izvore. Dobrim dijelom to vrijedi i
za arheoloku, kulturno-umjetniku i kulturno-historijsku grau koja je
predmet njegovih razmatranja. Znanstvena fundiranost ovoga vrijednog djela
ogleda se osobito u kvaliteti i kvantiteti upotrijebljene strune literature. To je
zaista aparat vrijedan pozornosti, na kojemu bi autoru mogli pozavidjeti i ue
usmjereni strunjaci. Sav je taj aparat u funkciji, a posebna mu je odlika da
sadri i najnovija djela iz svjetske literature do kojih je ponekad i teko doi
(vidi Bibliografiju na kraju knjige). Teze, miljenja i domiljanja naeg autora
utemeljeni su na prouavanju ovog opsenog opusa, pa je i time on obavio
uistinu vrijedan znanstveni pothvat koji e prethoditi daljnjim istraivanjima
problema etnogeneze uope, a hrvatske napose.

7
Kako je navedeno, Mui je obradio samo neke teme koje su u izravnoj
ili neizravnoj vezi s problematikom kulturno-etnikog kontinuiteta u starijoj
prolosti Dalmacije. Prema tome, djelo ne moe pretendirati na cjelovitost
relevantne materije. Ono, dakako, ne moe pretendirati ni na ispravnost svih
tumaenja i zakljuaka o pojedinim pitanjima, a o mnogima od njih i u naim
i u svjetskim znanstvenim krugovima ima razliitih stajalita. Za strunjake
uih usmjerenja djelo e biti zanimljivo zbog mogueg izazova i prilike za
daljnju kritiku obradu pojedinih pitanja, a posebno, kako je navedeno, zbog
obavljenog posla kojim je Mui pripremio problematiku za daljnju obradu.
Kako autor nije sputan profesionalnom ljuskom, djelo e izborom tema,
zanimljivim pristupom, stilom i odabranim sadrajima biti vrlo prihvatljivo i
prosjeno obrazovanu itatelju, te e u tom smislu uspjeno obaviti svoju
kulturnu misiju.
U naoj pak historiografiji Muievo djelo o kontinuitetu ivljenja i
elementima autohtonosti na naem hrvatskom prostoru jest i bit e jo dugo
ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u naoj i u svjetskoj
povijesnoj znanosti.

Prof. dr. Mate Sui


8

9




PREDGOVOR II. IZDANJU
( s dopunama )
1.

Nada Klai je 1971. istiui kako raspravljanje o problemu doseljenja
Hrvata nije zavreno jer se ne raspolae jo nekim izvorima zakljuila da
prva stranica hrvatske povijesti jo nije do kraja napisana.
1
Ona je tako,
makar i posredno, poteno priznala da sva dosadanja kritika
historiografija, poevi od Luciusa pa do nje, nije rijeila ovu problematiku,
pa ni probleme velikog dijela prvog tisuljea hrvatske povijesti.
Raspravljanja o staroj povijesti Hrvata uglavnom su se svodila na
pretpostavke. Tako su jedni tvrdili da se Hrvata doselilo oko sedam tisua
(Kerubin egvi), a drugi da ih se doselilo tristo tisua (Dominik Mandi).
Oni pak koji su vjerovali u doseljenje Hrvata nisu se slagali gdje bi im bila
pradomovina, u kolikom su se broju i kada bili doselili, kojim su jezikom
govorili i kakav su odnos imali sa starosjediteljima u novoj postojbini. U toj
literaturi najvie se raspravljalo o vremenu doseljenja Hrvata. Pisalo se
mnogo, osobito do svretka drugoga svjetskog rata, i o podrijetlu Hrvata.
Izredale su se dakle kod tumaenja imena Hrvat najraznolinije teorije:
ista slavenska, bilo u vezi s Karpatima bilo neovisno od njih; indoevropsko
slavenska; ista germanska, germansko-karpatska, germansko-gotska;
karpatsko-ilirska, karpatsko- traka, karpatsko-alarodijska; iranska, iransko-
kavkaska ili osetska, alanska; kavkasko-alarodijska.
2
Hrvatski i strani
povjesniari i lingvisti slagali su se i slau se i danas samo u tome da hrvatsko
ime nije slavenskog podrijetla. Poslije muka, koji je trajao vie desetljea, tek
nakon drugoga svjetskog rata, o autohtonosti u hrvatskoj historiografiji prvi je
Stjepan Bu u inozemstvu, iznio svoje miljenje da su Hrvati nastali
stapanjem starosjediteljskog ilirskog elementa i pridolih Gota. Njegov

1
Nada Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Ed. kolska knjiga, Zagreb,
1975, s. 139.
2
Stjepan Krizin Saka, Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do Konstantina
Porfirogeneta (522. Pr. Kr. Do 959. Posl. Kr.). ivot, XXIII/1942, l, 6.

10
zakljuak glasi:...nije selidba odnekle iza Karpata... ila prema Jadranu
nego je to seljenje ilo iz Ilirika prema sjeveroistoku.
3
Zanimljivost Bueva
priloga lei i u tome to je on ponovno upozorio na vrijednost starih kronika o
iseljivanju nekih skupina s juga, kao njihove postojbine, na sjever.Sva
navedena miljenja i u suvremenoj inozemnoj historiografiji ipak se vezuju
najvie za hrvatsko ime, kao da ime svakog naroda nije samo povijesna
kategorija, koja ba zato ne moe biti oduvijek, ni nepromjenjljiva, a ni trajno
istoga etnikog sadraja. Problematiku stare hrvatske povijesti, posebice one
od VI. do XI. st. iskomplicirali su pisci koji su esto ispravne rezultate tue ili
svoje analize detalja s aspekta jedne struke primjenjivali na velika povijesna
razdoblja ili to na drugi nain poopivali.
Neki povjesniari upadali su u greke samo zato to nisu dovodili u
sumnju historiografsku dogmu o seobi naroda kao prijelomnom trenutku i
iz prijelaza nae antike u srednji vijek. Dakako, oni nisu vodili rauna da se
ta ablona ba na hrvatskom prostoru nije uope mogla dokazati. Drei se
svoga preduvjerenja, naivno su vjerovali da se i na podruju nekadanje rimske
Dalmacije pojavio potpuno novi etnos s kojim je poela i potpuno nova
povijest u kojoj, prema njima, gotovo vie nisu postojali starosjeditelji ni
njihova batina. U hrvatskoj historiografiji XIX. i XX. st. zavladalo je
apriorno vjerovanje da su se Hrvati doselili s europskog sjevera u svoju
dananju postojbinu u VII. st. Ovo miljenje temeljilo se na djelu De
administrando imperio, koje je naalost drugorazredni izvor. Miho Barada je
dokumentirao kakve su potpuno kontradiktorne zakljuke, na temelju toga
izvora izvlaili istraivai o Bijeloj Hrvatskoj i seobi Hrvata, pa je logino
zakljuio: Zato u pitanju seobe Hrvata traiti rjeenje u samim vijestima
Porfirogenita uzaludna je svaka muka i nastojanje; treba pustiti vijesti careve
potpuno po strani i nastojati pronai drugovdje utvrene povijesne injenice
te pomou njih odreivati vrijeme, nain i put seobe Hrvata u Dinaride.
4

injenice koje su mijenjale ustaljena gledanja u historiografiji priznavane su
tekom mukom. Zato su i znanstveni autoriteti, kao to su bili Josip Koroec i
Miho Barada, tvrdili da su u gomile, kojih ima mnogo, pokapani samo Iliri.
Tek onda kada je, na poticaj Ante kobalja (koji u to miljenje nije vjerovao),
jedan struni institut sveuilita u Bernu izvrio 1959. analizu starosti kostiju
u podruju Poljica, dokazano je da su se u stare gomile poljikog primorja
pokapali i Hrvati u XIII. st. Ili, drugi primjer: graevne nepravilnosti
starohrvatskih crkvica svi su tumaili, pa i Ljubo Karaman, neukou
provincijalnih graditelja, sve dok nije Mladen Pejakovi 1978. mjerenjima

3
Stjepan Bu, Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX/1970, 4/80, 924.
4
Miho Barada, Hrvatska dijaspora i Avari. Starohrvatska prosvjeta, III serija, sv. 2,
1952, s. 8.

11
pokazao da su te nepravilnosti posljedica svjesne odluke majstora temeljene
na savrenom poznavanju zemljopisno-astronomske (solarne) datosti
pojedinoga kultnog mjesta. Dakako, i ovi su primjeri potvrdili da se samo
rezultatima multidisciplinarnih istraivanja, kritikim preispitivanjem
najautoritativnijih ablona i oslobaanjem od postojeih motiva profesionalne
zavisti moe doi do tonog miljenja, pa i do takva da opstoji nadmoni
etniki kontinuitet starosjeditelja kao bitan imbenik za tumaenje povijesti
hrvatskoga naroda.
Prevladavanje odreenoga etnikog kontinuiteta starosjeditelja na
sadasnjem hrvatskom prostoru od kasnoga eljeznog doba pa sve do turskog
naseljavanja drugih etnosa ne pokazuju samo povijesni izvori. Taj kontinuitet
uz antropoloke potvrde dokazuje i neprekinuti slijed iste duhovne i
materijalne kulture starosjeditelja, posebice do njihova pokatolienja.
5

Nositelj takva kontinuiteta moglo je biti samo isto stanovnitvo; tj. ono koje
se etniki, posebno tijekom navedenog razdoblja nije bitno mijenjalo. Ovo
shvaanje znai da hrvatska povijest ne poinje kako se dosad pogreno
tvrdilo, tek s pojavom sklavinskog, aliter hrvatskog imena. U hrvatskom
imenu na dananjem hrvatskom prostoru postupno su apsorbirane prolosti
svih autohtonaca. Sui je s pravom naglasio da se problem etnikog
formiranja Hrvata ne moe osvijetliti bez uzimanja u obzir onoga to je ovo
tlo dalo kroz stoljea prije dolaska Hrvata. Ponovit emo i ovdje ono to smo
ve u jednoj drugoj prilici kazali, uz opasnost da i sada budemo krivo
shvaeni: u dilemi da li je vanije znati odakle je doao jedan narod ili kako
je neki narod nastao, mi smo dali prednost ovom drugom pitanju. To nikako
ne znai da potcjenjujemo pitanje podrijetla i vremena doseljenja pojedinih
etnikih skupina.
6

Poslije provale germanskih naroda u prevladajui autohtoni etnos
pretopili su se i Goti, koji se, kako moemo zakljuiti prema Prokopiju, nisu
poslije uspostavljanja istonorimske prevlasti iselili iz naih krajeva.
Sve ovo bi drugim rijeima znailo da u hrvatsku povijest na tlu rimske
provincije Dalmacije ide i prolost Dalmata, Japoda i Liburna. Ime Dalmati
postalo je sinonim za ime Hrvati ve pri svretku hrvatske narodne dinastije.

5
Ejnar Dyggve je ustvrdio npr. da izmeu starokranskih tipova kapela i kultnih
graevina koje su koristili Hrvati postoji zapanjujua slinost i da se u starohrvatsko
vrijeme upotrebljavao itav niz razliitih tipova crkava starijih od seobe, i to u tolikoj
mjeri da se moe kazati kako su izravno kopirane. ( E. Dyggve, Izabrani spisi. Ed.
Knjievni krug, Split, 1989, s. 113).
6
M. Sui, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Referat napisan za
simpozij Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku odran u Zavodu za hrvatsku
povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rukopis, s. 9.

12
Dakako, u tu povijest ide i prolost autohtonog stanovnitva u ostalim
hrvatskim pokrajinama, posebno na podruju jednog dijela nekadanje
Panonije. Tema je ovog rada ograniena, meutim, samo na prevladavanje
etnikog kontinuiteta starosjediteljskog puanstva u samostalnoj hrvatskoj
dravi na podruju nekadanje rimske provincije Dalmacije. Nastojao sam
dati, prvenstveno na temelju neospornih rezultata pojedinih znanstvenih
disciplina, sintezu koja otvara novi pristup ranoj hrvatskoj povijesti.
Nepobitna je injenica da je hrvatski narod nastao mijeanjem razliitih
etnikih elemenata, uostalom kao i drugi dananji narodi: Nijemci, panjolci,
Englezi, Francuzi i Talijani.
7
Etniki je element starosjeditelja u
antropolokom i duhovnom smislu gotovo neusporedivo vei u odnosu na
sve doseljenike na teritorij rimske Dalmacije. uro Basler je to u jednom
pismu autoru stilizirao ovako: Vama ve sada mogu rei da mi arheolozi u
Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo
najmanje 85 posto starog stanovnitva, a da slavenska komponenta nee biti
vea od 10 do 12 posto. To miljenje zastupa i dr. Zdravko Mari.
8
Moje je
djelo u biti samo obrazloenje navedenog miljenja. Tekst sam izlagao u
obliku iznoenja grae na nain da mogu postojati netoni detalji ili poneko
pogreno interpretiranje, ali je temeljno zakljuivanje nepobitno.
Posebno je idiotska i sama pomisao da su doseljenici poznati u
izvorima kao Sklavini mogli starosjediteljima na teritoriju rimske provincije
Dalmacije nametnuti svoj jezik. Svi oni, od poetka tzv. seobe naroda do
kraja VIII. st. u odnosu na starosjeditelje, nisu bili sposobni ostaviti gotovo
nikakav trag u antropolokom i kulturno- duhovnom nasljeu. Tijekom
navedenoga razdoblja ne moe se njihovo postojanje ni arheoloki dokazati.
Povijest su na teritoriju rimske provincije Dalmacije i od IV. do IX. stoljea
stvarali, uz starosjeditelje jo samo doseljene organizirane druine ratnika.
No, i oni su u Dalmaciji zbog svoje malobrojnosti morali prihvatiti jezik
starosjediteljske veine, a to je mogao biti samo onaj isti govor kojim se i
danas govori na tom istom prostoru. Od tzv. ilirskog jezika znamo,
zahvaljujui sv. Jeronimu, samo za rije sabaja , koja je praslavenska rije
(zobaja = pie od zobi). Od drugih ilirskih rijei imamo samo niz
antroponima i toponima, ali uglavnom u prijevodu na latinski, tako da iz toga
materijala ne moemo nita zakljuivati o ilirskom jeziku. Primjer kako
se prevodilo s jednog jezika na drugi imamo sauvan iz antikog doba u
kripu na Brau na primjeru gdje se domorodako ime Veselia prevelo na
latinski kao Felicetas. Upravo se Katii oajniki trudi obezvrijediti ovaj

7
Usp. Rudolf Kjellen, Drava kao oblik ivota. MH, Zagreb, 1943, s. 94-95.
8
. Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva dne 24.travnja 1989.

13
krunski dokaz tvrdnjom da je grekom pisara napisano Veselia umjesto
Visellia.
9
Primjer je dilentatizma misliti da su pisar i klesar mogli u pisanju
jedno ime na kamenom spomeniku namijenjenom javnosti, dakle i onima koji
su dobro znali latinski, poiniti dvije pogreke. Mogunost da se u antiko
doba (i kasnije) na teritoriju dananje Albanije i nekim njoj susjednim
podrujima govorilo neslavenskim ilirskim jezikom ne spada u
problematiku ove knjige.

2.

Posebno je jalovo razdoblje u hrvatskoj historiografiji bilo u komunistikoj
jugoslavenskoj dravi. Znalo se da su neki intelektualni poslunici, koje je
zbog njihove ropske udi komunistiki reim tijekom svoje 45-godinje
strahovlade birao za sveuiline profesore i akademike, irili u hrvatsku
kulturu mrak vlastitoga balkanskog provincijalizma. Stjepan Antoljak, poznat
kao najbolji poznavalac hrvatske historiografije, to stanje opisuje ovako:
Tada je hrvatska historiografija u bivoj tzv. socijalistikoj Jugoslaviji, bila
stalno i vjeto prosijavana kroz partijsko-marksistiko sito, pa je stoga tek tu i
tamo dala od sebe nekad slabije, a rijetko jae znakove o svojoj izrazitoj
hrvatskoj samobitnosti u znaku hrvatske dravnosti. Usporedno s time izrasli
su i brojni povjesniari, koji su nastojali to vie minorizirati i ak ugasiti
srednjovjekovnu povijest hrvatskog naroda i postaviti na marksistiki prijesto
ono razdoblje, u kojem je dominiralo jugoslavenstvo i komunistiki credo,
prikazujui ga nezamjenjivim i vjenim. U takvim politikim prilikama,
gotovo cjelokupna hrvatska historiografija (i ime Hrvat) trebala je poi onim
putem koji joj je dirigirao svemoni jednopartijski sustav, iji se valovi ipak
nisu osjeali u tolikoj mjeri i u ostalim republikim i pokrajinskim
historiografijama u tzv. Jugoslaviji, jer im se nije stavljalo nikakve zahtjeve i
izazivalo smetnje za njihov daljnji razvoj i uspon. Sve je ovo uzrokovalo da je
hrvatska historiografija iskoila iz zapadnoeuropskih historiografskih tranica
i jedva se sauvala od toga da prestane biti znanost...Ovakvim stavom bili su
oteeni oni rijetki nai povjesniari, koji su se borili protiv mitomanije,
fetiiziranja i nekorektnosti u pisanju o zbivanjima iz pojedinih razdoblja
hrvatske povijesti...Da zaokruimo, tadanja historiografija djelomino je
postala ideologija pod lanom znanstvenom maskom kojoj su kumovala
istraivanja najnovije prolosti."
10
Navedena stvarnost snano se oitovala i u

9
Katii, Ivan Mui o podrijetlu Hrvata, ibid., s. 214.
10
Stjepan Antoljak, Renesansa hrvatske historiografije. Ed. Naa sloga, Pazin, 1996, s.
21-23.

14
tzv. Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a posebno u djelovanju
njezina vodstva.
11
Zbog izloenog nije bilo preveliko iznenaenje kada je
jedan hrvatski tjednik iznio da je u posjedu dokumenata o tome kako je jedan
ugledni lan te akademije, inae poznat kao hrvatski jezikoslovac, dugi niz
godina djelovao kao profesionalni pijun jugoslavenske tajne policije (UDB-
e).
12
(Uzgred: znakovita je mogunost da su u hrvatskoj dravi lanovi HAZU
izabrali za svoga predsjednika Ivana Supeka. Supekova publicistika
ostvarenja ne ulaze u povijest hrvatske knjievnosti, a eventualni kvalitet
njegovih znanstvenih pokuaja tek treba istinski vrednovati. Supek je inae
poznat ne samo kao ljeviar, nego kao i uzorno poten ovjek, ije je hrvatsko
rodoljublje oduvijek bilo bez raunice. Meutim, samo ta injenica ne moe
biti kriterij za izbor u akademiju jer bi onda na stotine tisua Hrvata prema
istoj logici trebali postati akademici!).
Intelektualna i druga javnost bila je eljna novih pristupa hrvatskoj
povijesnoj problematici, koji su utemeljeni na najnovijim znanstvenim
israivanjima u zemlji, a posebno u svijetu. Zbog toga je razloga knjiga
Podrijetlo Hrvata izdana u nakladi od 7.000 primjeraka potkraj prosinca
godine 1989. ve do svretka travnja 1991. bila gotovo u cjelosti
rasprodana.
13
U toj knjizi potovao sam samo dosadanja znanstvena
utvrenja, a ne nikakve autoritete. Tako sam se osvrnuo nekoliko puta i na
Katiieve izlete u historiografiju, zamaskirane lingvistikom, i dokazao da on
nema dovoljno interdisciplinarnog znanja da moe mjerodavno suditi o
problematici u koju se uputa. Radoslav Katii je nakon pojave knjige, poto
se osjetio osobno pogoen, gotovo trenutno napisao ocjenu za Obavijesti
Hrvatskoga arheolokog drutva u kojoj je najavio svoj opirni osvrt na moju
knjigu koji je pripremio za Starohrvatsku prosvjetu.
14
U toj kratkoj ocjeni
naglasio je da je za veinu to knjiga koje se treba uvati i od koje koristi

11
Usp. Miroslav Brandt, ivot sa suvremenicima. Vjesnik br. od 11.sijenja 1997., s. 11.
12
Nacional (Zagreb), br. 72 od 2. travnja 1997., s. 1-4.
13
Dnevni tisak je zabiljeio golem interes itatelja za ovu knjigu, tako da je vie tjedana
bila bestsellerom. Usp. Vjesnik od 17. oujka 1990. (est tjedana na listi knjiga koje se u
Zagrebu najvie kupuju); Borbina Osmica broj 523 od 5. travnja 1990.; Slobodna
Dalmacija od l6. travnja 1990. Nedjeljna Dalmacija objavila je prema toj knjizi poseban
podlistak u est nastavaka u sijenju i veljai 1990., po naslovom Podrijetlo Hrvata. U
tijeku sijenja 1991. objavljene su u hrvatskom dnevnom tisku i prve vrlo pozitivne
recenzije. Usp. Slobodna Dalmacija od 14. 1. 1990., s. 42, Veernji list od 31.1.1990., s.
30.
14
Katii nije mogao ekati da izae Starohrvatska prosvjeta, pa je taj svoj, za normalnu
ocjenu neuobiajeno opiran rukopis, umnoio u veem broju primjeraka te ga podijelio u
Zagrebu i nekim drugim gradovima svojim znancima.

15
mogu imati samo upueni.
15
U duhu Katiieva pisanja javio se i Neven
Budak u travnju 1990. u zagrebakom tjedniku Danas.
16
Danas je tono
prenio moja stajalita, osim to je iz moga odgovora koji sam poslao iz Splita
18. travnja 1990. izostavio ovaj zavretak:Ljudi se ne raaju jednaki ni po
prirodnoj inteligenciji, a tijekom ivota razlikuju se i po steenom znanju.
Mislim da itateljima, a osobito strunjacima nee biti teko usporediti
Budaka i mene u navedenom smislu, a na temelju naih objavljenih radova.
Nakon ove polemike neki anonimus iz odreena zagrebakog klana otkrio
je u cijeloj mojoj knjizi rasistiki duh.
17
Da su miljenja R. Katiia i N.
Budaka ostala samo njihova miljenja, dotino da ih drugi nisu prihvatili
dokazom je i ocjena koju je objavio povjesniar Milko Brkovi. Ovdje
navodim njegov sljedei zakljuak: U takvu pristupu (Mui) koristi obilje
raznovrsne literature, ak i oprene, kojom omoguuje itatelju da se i sam
uvjeri u njegovu tenju za objektivnou. Stoga se s pravom moemo sloiti s
tvrdnjom akademika Mate Suia da ovo Muievo djelo, o kontinuitetu
ivljenja i elementima autohtonosti na naem hrvatskom prostoru, jest i bit e
dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u naoj i
svjetskoj povijesnoj znanosti.
18

U meuvremenu su u bratskoj suradnji Wolfgang Kessler i Radovan
Katii u prvim mjesecima 1990. sprijeili objavljivanje moje knjige u
Njemakoj. W. D. Kessler je onaj isti pojedinac koji me je 1985. u povodu
izdanja moje knjige o masonstvu optuio da sam katoliki klerikalac i
antijugoslaven. (Das Buch ist ein typisches Beispiel antifreimaurerischer
literatur klerikal-katholischer Observanz vermischt mit offenen
antijugoslawischen Affekten.)
19
Kessler je u povodu prijedloga da recenzira

15
Obavijesti Hrvatskoga arheolokog drutva, XXII/1990, 2, 60-62.
16
Usp. Danas, IX/1990, 426, 42-43; IX/1990, 431, 32. Budaku sam odgovorio, takoer u
Danasu IX/1990, 428, 32-33; IX/1990, 433, 32.
17
Vjesnik od 23. lipnja 1990., str. 18-19.
18
Milko Brkovi, Zadarska revija, XXXIX/1990, 4, 544.
19
Sdost-Forschungen, sv. XLIV, Mnchen, 1985, s. 361-364. (Zanimljivo je da me
1969. komunistiki javni tuilac Ljubo Prvan u povodu jedne moje knjige optuio u
Vjesniku gotovo istom stilizacijom. Istim rijeima kao Kessler o meni su sudili i agenti
jugoslavenske tajne policije u svojim pismenim izvjetajima!).Odgovorio sam Kessleru da
ne zna dovoljno hrvatski i da ne ulazim u subjektivne motive njegova pisanja a posebno
u to, da li on misli da mu je ovo preporuka za stvaranje masonske karijere. (I. Mui,
Masonstvo u Hrvata. Maruli (Zagreb), XIX/1986, 6, 761-762.) Sigurno na veliku alost
V. Kesslera knjiga Masonstvo u Hrvata doivjela je i V. izdanje, koje je vie mjeseci bilo
u Hrvatskoj prema izvjetajima tiska, radija i televizije jedna od najtraenijih knjiga. (
Vidi:Kulturni obzor Veernjeg lista svake nedjelje od 2. oujka 1997. do 15. lipnja
1997.- dana ulaska ove knjige u tisak, kao i emisije iz kulture Radio Splita vie tjedana

16
moju knjigu odgovorio dne 31.sijenja 1990. profesoru Dirlmeieru kako on
slabo pozna srednjovjekovnu hrvatsku povijest. (leider kenne ich mich in der
frhmittealterlichen Geschichte der Kroaten recht wenig aus.) Neovisno od
ovog priznanja da nije kompetentan suditi o toj problematici on ipak savjetuje
da se knjiga ne prevede na njemaki i to zato jer sam ja kao autor hrvatski
kleronacionalist. (Der Verfasser ist im Grunde seines Wesens kroatischer
Nationalist mit einigen klerikalen Zgen.) Kao konkretan prigovor naveo je
kako toboe tvrdim da su Hrvati prije Srba doli u Dalmaciju. (Er ist ein
historischer Publizist, der in der langen Reihe kroatischer Publizisten steht,
die zu beweisen suchen, da die Kroaten frher als die Serben in Dalmatien
waren.) Ovo je dakako Kesslerova infantilna izmiljotina jer ja
problematiku tog detalja nisam ni spomenuo.
Radovan Katii u pismu, koje je uputio 20.oujka 1990. iz Bea prof.
Viktoru Pschlu istie kako je pripremio osvrt na moju knjigu u kojoj ja
toboe zastupan avanturistiku tezu o autohtonosti Hrvata u Dalmaciji. On je
na kraju zakljuio kako bi za znanost bilo loe objaviti takvu knjigu. U
jednom (od ukupno dva pisma koja sam iz Splita uputio Katiiu) i to u
onome od 28. svibnja 1990. napisao sam mu i ovo: Informiran sam da ste
svojom negativnom recenzijom sprijeili izdavanje moje knjige na
njemakom. Na ovaj nain ste se oitovali kao osoba koja bolje pozna
povijest od Stipevia, Rapania, Suia i Baslera, to je dokaz Vae skrajnje
umiljenosti i prepotentnosti. Bitna je ipak injenica da moja knjiga do
temelja rui teze koje Vi zastupate u historiografiji i to tako da Vas osobno
navodim, pa nije bilo ni malo asno od Vas da se prihvaate davati miljanje
o knjizi kada je u pitanju prijevod s obzirom da ste Vi zainteresirana stranka.
Iz moje knjige proizlazi da ste Vi kao lingvist uli amaterski u podruje
historiografije i da ste na tom podruju dokazali samo koliko imate pjesniku
fantaziju.
Kessler i Katii u svom bratskom tretiranju moje knjige
najvjerojatnije nisu pretpostavljali da u ja doi u posjed takvih izljeva
njihove intime. Komentar njihova ponaanja preputam sudu normalnih
itatelja. Dr. Helmuth-Zdenko Wantur, kao osoba koja je bila detaljno
upoznata s ovim sluajem, njihovo je ponaanje u pismu koje mi je uputio 27.
travnja 1990. iz Heidelberga ovako komentirao:Na osnovu ovih miljenja,
odustali su profesori Dirlmeier i Pschl od preporuka za izdavanje Vae
knjige u Njemakoj. Meni je vrlo ao, da se moj podhvat izjalovio i nije
doveo do eljenog rezultata. Nezavisno od toga, jeli se jedan znanstvenik
slae sa iznesenom predpostavkom ili ne, mora se po mome miljenju

tijekom proljea 1997. Usp. i recenzije u Vjesniku od 2. oujka 1997., s. 7, i u
Slobodnoj Dalmaciji od 25. oujka 1997., s. 7.)

17
omoguiti izdavanje jednog tako temeljito obradjenog djela, kao to je
Podrijetlo Hrvata. Mnogostranost i oprenost predpostavki i miljenja su
temelj za razvitak nauke i klju za pronalaenje istine ili objektivnog
zakljuka.
Katiiu uz to nije bila dovoljna ni objavljena ocjena u Obavijestima ni
irenje njegova rukopisa za Starohrvatsku prosvjetu, pa je u zagrebakome
Vjesniku objavio, u nekoliko nastavaka u sijenju 1991., podlistak o podrijetlu
Hrvata gdje pokuava obraunati s mojom knjigom, koju inae ne spominje, i
to na sebi svojstven nain, da tumai izvore onako kako njemu odgovaraju.
Katiiu je konano njegov razvuen i dosadni tekst, esto bez sveze s mojom
knjigom, objavljen u ljetu 1991. u Starohrvatskoj prosvjeti, ali uz moj
odgovor na njegove primjedbe. Katii je suoen s mojom poraznom kritikom
njegovih teza, traio od urednitva Starohrvatske prosvjete mogunost da
makar ukratko odgovori na moj odgovor. Je li se Katii (inae ve u
godinama), radei na takav nain, ponio kao razmaeni djeak, koji uvijek
mora biti u pravu, mislim da itateljima nee biti teko ocijeniti. Kao primjer
njegove nedosljednosti, koja se oituje i zbog prevage emocionalnog nad
racionalnim u njegovu pisanju, navodim ovo: Pri kraju recenzije prvog
izdanja moje knjige on je napisao i sljedee:Ovdje su se razmatrali samo
neki vidovi Muieva razlaganja, uglavnom oni koji su za njegovu
autohtonistiku tezu temeljni, a uz to jo i takva pitanja o kojima ovaj
recenzent ima ta konkretna rei. To su takve toke u kojima se ne slae s
autorom. Izostalo je mnogo toga u em se on s njime potpuno slae, ali i
mnogo toga s ime ne, jer bi ovaj kritiki prikaz bio znatno dulji nego ve jest
da se recenzent osvrtao na sve emu u toj knjizi po njegovu miljenju valja
prigovoriti. U prethodnim poglavljima iznesene su i obrazloene primjedbe
na slabosti Muieve knjige. Njezine su se dobre strane spominjale tek usput.
Zato je ovdje potrebno istaknuti upravo njih, i to s obzirom na cjelinu djela.
Muieva je zasluga na prvom mjestu to to je u sredite pozornosti postavio
pitanje o podrijetlu Hrvata, opseno i cjelovito kako to od iia nitko vie
nije uinio, zahvaajui i ire i dublje od njega, iako s mnogo manje smisla za
skladan sintetski prikaz, i unosei nova gledita u rasuivanje o tom
predmetu. U iia su neki elementi autohtonistikog modela implicitno
prisutni, ve time to on svoju Povijest Hrvata u doba narodnih vladara
poinje Ilirima, ali to nigdje nije eksplicitno i nigdje se ne postavlja kao
problem. Daljnja je velika Muieva zasluga to je proradio i ekscerpirao
silno opsenu literaturu relevantnu za njegov predmet, to s njom upoznaje
itatelja, prikazuje mu je, referira i citira opirne odlomke iz nje. Naalost,
kako se u prethodnim poglavljima pokazalo na mnogim primjerima, on u
tome nije uvijek pouzdan i korektan. Zbog toga ta knjiga moe vrlo korisno
posluiti, ali samo upuenima, dok je opasna svima koji se samo na nju mogu

18
osloniti. A kako je to knjiga koja e ba slabije upuenima biti osobito
privlaiva, u tome je vjerojatno i njezin najtei nedostatak. Za veinu je to
knjiga koje se treba uvati... Kada se povue crta, zbroji i oduzme sve,
najvea je vrijednost Muieve knjige to razmiljanjima o podrijetlu Hrvata
daje novo usmjerenje, to ih upuuje na autohtonizam, koji je uza sve
rezultate novijih istraivanja ostajao zanemaren, osobito u kulturnoj svijesti
irokih krugova...Prilog toj raspravi neka bude i ova recenzija, a njezin pisac
izrie ovime Ivanu Muiu pred svom znanstvenom javnosti svoju zahvalnost
za bogate, mnogostruke i izazovne poticaje to ih je dobio od njega da ju
napie.
20
Meutim, isti je taj Katii razbjenjen mojim odgovorom na
njegovu recenziju u istom broju Starohrvatske prosvjete zapisao i ovo: A
Muia pozivam da se, iz razloga gospodarskih, radi tednje papira i
tiskarskih trokova iz razloga ekolokih, radi uvanja istoe intelektualnoga
okolia, i nadasve iz razloga njegovih osobnih, radi uvanja njegova vlastita
ugleda, prestane javljati oko takvih znanstvenih pitanja valjanu rasuivanju o
kojima nije dorastao.
21
Citirana je Katiieva stilizacija vrlo vana jer iz
njezina nemonog bjesnila moe i svaki laik tono dijagnosticirati stanje
njezina autora. injenica je da se u svome prilogu Katii ne osvre na
Borovu lingvistiku argumentaciju koju sam ja citirao, osim to tvrdi da je o
tome iznio Bogo Grafenauer sve to treba. Koliko je Katii ljubitelj
objektivnosti, dokazuje i njegov primjer pozivanja na Grafenauera: on se
pozvao na Grafenauera, ali nije spomenuo kako je Ivan Tomai odgovorio
Grafenaueru i njegovim pristaama.
22
Katii u svojem odgovoru ponavlja
neke teze, na primjer o Tomi arhiakonu koje sam mu ve ranije pobio, a na
moje opirno pozivanje na najnovija antropologijska ispitivanja uope se ne
osvre. Oito, on je u toj materiji potpuna neznalica i zato je njegova utnja o
tome pohvalna, ali je prepotentno od njega da se takvim neznanjem bitnog
dijela ove interdisciplinarne problematike usuuje o njoj donositi zakljuke.
Ako antropologijska istraivanja potvruju kontinuitet stanovnitva na naim
prostorima, onda je bilo ije prigovaranje protiv autohtonosti samo brbljanje.
Iz ovog primjera oito je koliko je Katii nejak i u znanstvenoj metodologiji.
Iz svega je jasno da je moja knjiga postala Katiiu opsesija kojoj on
uzaludno posveuje vrijeme i prostor, ali se nadam da e moi shvatiti kako
se moja citirana - u Danasu neobjavljena - poruka Budaku odnosi i na njega.

20
R. Katii, Uz poetke hrvatskih poetaka. Ed. Knjievni krug, Split, 1993, s. 229-230.
21
R. Katii, Jo jednom o Muiu. Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 19, Split, 1989, s.
287.
22
Usp. I. Tomai, Z Veneti v novi as Odgovori-Odmevi-Obravnave. Be-Ljubljana,
1990, s. 366. U ovoj Tomaievoj knjizi objavljen je i mali izvod iz moje vee rasprave o
slavenskom jeziku u rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je inae objavljena u Rimu, u
proljee 1991., na talijanskom jeziku.

19
Katiieva neznanstvena metodologija oituje se i na pokuaju njegova
obraunavanja s H. Kunstmannom. On je analizirao Kunstmannovu tezu o
migracijama Slavena s juga na sjever i istiui kako nitko na Zapadu ne
osporava toga njemakog znanstvenika o tome zakljuio ovo: A to se
Kunstmanna tie, nije sve samo u navedenim okolnostima. K tomu je on, po
svemu se ini, osobito drag ovjek. Kolega ga ne cijene samo nego ga i vole.
U malom mjestu Raiten ima gostoljubiv dom, a njegova gospoa Gertruda
takva je osoba i domaica da se svatko u njih dobro osjea i postaje odanim
prijateljem. Nije lako radi apstraktnih probitaka znanosti mutiti bistre i lijepe
ljudske odnose. Kunstmannova dobronamjernost tako je oita da njemu,
uglednom znanstveniku i uitelju, nije lako podijeliti gorku lekciju koja je tu
potrebna."
23
Navedeno Katiievo miljenje je primjer uzorne kominosti jer
u sebi sadrava nemoguu pretpostavku da svi njemaki, europski i drugi
znanstvenici posjeuju Kunstmannov dom zbog ega ne mogu objektivno
pisati o njegovim raspravama.
Objavljivanje II. izdanja moje knjige stvorilo je i laiku lako
prepoznatljivu dubinsku neurozu u Katiia, koji o tome osobno svjedoi
ovom stilizacijom: itatelj se toj knjizi, ako sam nije dobro upuen u
predmet o kojem se u njoj pie, ne moe s povjerenjem prepustiti da ga vodi!
Ovdje se spominje radi potpunosti i jer upuenu itatelju moe biti i
korisna.
24
Napominjem da su gotovo samo pojedinci iz Katiieva ueg
kruga pozdravili njegovu knjigu sakupljenih lanaka pod naslovom Uz
poetke hrvatskih poetaka (Split, 1993.). Tako je njegov kolega Petar
imunovi u lako prepoznatljivom tonu udvaranja naveo kako se Katii
suprotstavio u toj knjizi autorima koji kao Mui i Kunstmann zastupaju
autohtonost i kontinuitet. On je umjesto da prijateljski Katiiu preporui
kako treba jo bolje nauiti latinski radi ispravnog shvaanja izvora zakljuio:
Oba navedena autora (I. Mui i H. Kunstmann) stekli su svojim djelima
podosta poklonika, zagovornika i sljedbenika, inei dodatne smutnje u
hrvatskoj historiografiji ranoga srednjeg vijeka. Ova Katiieva osporavanja i

23
R. Katii, Kunstmannovi lingvistiki dokazi o seobi Slavena s juga na
sjever.Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 20, Split, 1990, s. 235.
Autoru ove knjige je posebna ast to mu je sveu. prof. dr. Heinrich Kunstmann u pismu
od 2. lipnja 1991. iz Raitena napisao da u njegovoj knjizi o podrijetlu Hrvata nije uspio
otkriti ni jednu bitnu netonost. Uzgred napominjem da je Nada Klai priznala kako je
upoznavanje s Kunstmannovim radovima o seobama s juga na sjever za nju bilo pravo
otkrie. Ona je odmah prihvatila njegove rezultate istiui Kunstmannovo golemo znanje
slavistike problematike i literature. (N. Klai, Eine erfolgreiche neue Theorie ber die
Frhgeschichte der Slaven. Ars Philologica Slavica Festschrift fr Heinrich Kunstmann.
Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1988, s. 231-238.)
24
R. Katii, Na ishoditu. Matica hrvatska, Zagreb, 1994, s. 127.

20
razlaganja, pisana znanstvenom akribijom i snagom argumenata, bila su
nuna da se ponovno upoznamo kako zapravo stvari stoje i kako tekstovi
izvjeuju, te da se svrate mnoga zabludjela poimanja iz najranije hrvatske
povijesti u prave tijekove hrvatske povjesnice.
25
U svezi s tim
imunovievim hvalopojkama treba upozoriti kako je sam Katii (u svojem
pobijanju Kunstmannovih radova) nagovijestio mogunost potpune
kapitulacije nekih svojih dosadanjih temeljnih polazita i to ovim jasnim
rijeima: Ovdje nije pobijana misao da su se u ranom srednjem vijeku
Slaveni mogli seliti s juga na sjever. S tom mogunou treba uvijek raunati,
a izneseni su i ozbiljni razlozi za to da je to u pojedinim sluajevima i moglo
biti tako. Prema svim argumentima koji se donose u tom smislu treba biti
otvoren i pozorno ih odvagivati. Koliko god to danas izgledalo nevjerojatno,
moda se ipak jednoga dana pokae ak i da je glavni smjer tih seoba bio
upravo takav. Ovdje se tvrdi i obrazlae samo to da Kunstmann svojim
etimolokim istraivanjima takvoj argumentaciji nije pridonio nita.
26

U meuvremenu je, a oito na veliku alost ponekih Katiia i
imunovia, objavljeno god. 1994. u Rimu na talijanskom jeziku III.
dopunjeno izdanje moje knjige. Godine 1996. tiskano je opet dopunjeno IV.
izdanje knjige pod novim naslovom Slaveni, Goti i Hrvati i to s predgovorom
povjesniarke prof. Benedikte Zeli-Buan. Ovo izdanje je postalo odmah po
izlasku iz tiska jedna od najtraenijih knjiga u Hrvatskoj kako je to
zabiljeeno u dnevnom tisku, radiju i televiziji.
27
Knjiga je ve u prvim
mjesecima 1997. rasprodana i zato se pojavljuje ovo novo i znatno dopunjeno
V. izdanje. Poetkom treeg tisuljea dakako ako zatreba i ako da Bog (onaj
jedini pravi kranski!) moe se pojaviti i VI. izdanje.


3.

25
Petar imunovi, Poticaj. Forum, XXXIII/1994, 1-2, 138. Rijetki su i publicisti koji bez
rezerve prihvaaju Katiievo pisanje. Kada se pojavio jedan takav, koji inae nije
objavio ni jedan spomena vrijedan znanstveni tekst, odgovorio sam mu na odgovarajui
nain u dnevnom tisku. Usp. Vjesnik, LVII/1996, 17664, 11. (Broj od 17. prosinca
1996.).
26
R. Katii, Kunstmannovi lingvistiki dokazi..., ibid., s. 236.
27
Lista najprodavanijih knjiga u anketi emisije Pola ure kulture (HTV) i Kulturnog
obzora Veernjeg lista. (Veernji list od 1., 8., i 15. prosinca 1996.) Usp. i niz emisija
posveenih kulturi na radio Splitu tijekom prosinca 1996. i recenziju u Kulturnom prilogu
Slobodne Dalmacije u broju od 26. studenoga 1996.

21
injenica je da su srpski arheolozi u najnovije vrijeme osobito na
temelju arheologijskih istraivanja prvi poeli sve jasnije odbacivati
dosadanju tezu o doseljenju Slavena u VI. ili nekome kasnijemu stoljeu. To
je razlogom da su srpski znanstvenici moju knjigu pozdravili.
28
Tako mi
sveu. prof. dr. ore Jankovi ovako pie: Napokon sam proitao Vau
zanimljivu knjigu. Mislim da bi Va osnovni zakljuak mogao biti taan...
Sve ove napomene ne osporavaju osnovnu nit Vae knjige, da su Hrvati
jednim svojim slovenskim delom autohtoni. Vano je da se istraivai
oslobode ablona, davno izgraenih predubeenja, da se kritiki sagleda sva
graa, i otvore nove mogunosti za reavanje takvih pitanja. Tu Vaa knjiga
moe da odigra veliku ulogu.
29
Shvaanje dijela srpske sredine objavljeno je
u veoj ocjeni u beogradskome dnevniku Politika. Tu se, izmeu ostalog
zakljuuje i ovo: Poivajui na impresivnim antropolokim i istorijskim,
etnolokim i etnogenetskim istraivanjima, Podrijetlo Hrvata izvodi
kopernikanski prevrat u naoj nauci. Re je o delu koje nizom posrednih i
neposrednih dedukcija te pozitivnih dokaza pobija rasprostranjenu i uvreenu
teoriju o seobi Slovena na Balkansko poluostrvo... Muiev rad razvija i
dovodi do potpunih zakljuaka mnoge nagovetaje i intuicije velikih
prethodnika, od ure Szaboa i Vladimira Dvornikovia do Jakova Baia i
Nade Klai. Pokazanoj erudiciji i istraivakoj odlunosti te po sposobnosti
za tanane analize i smele sinteze - Mui se Podrijetlom Hrvata dokazuje kao
obnovitelj magistralnog puta nae nauke koji je bio zatamnjen ratom i
odgovarajuim socrealistikim varvarstvom. Katastrofalne posledice tog
varvarstva i vie decenijsko debil-usmerenjatvo onemoguuje iroj javnosti
da spozna znaenje i znaaj Muieve studije.
30

Dakako da se i u hrvatskoj znanstvenoj literaturi poelo na drugi nain
vrednovati iznesena problematika. Ti znanstvenici shvaaju kako ja ne tvrdim
da su Hrvati autohtoni na Balkanu, nego kako istiem da u dananjih Hrvata u
antropolokom i duhovnom smislu prevladava autohtoni element (nekadanjih
starosjeditelja). Dr. Aleksandar Stipevi je to tono izrazio ovako:Autor s
pravom konstatira, da starosjedilaki element nije nestao zahvaljujui
svojem gotovo neiscrpnom biolokom potencijalu. Sve to danas znamo o
duhovnoj i materijalnoj kulturi Hrvata, posebice onih u Dalmatinskoj zagori,

28
U takvom smislu pisali su mi: prof. dr. Relja Novakovi u pismu iz Beograda od
27.I.1990.; prof. dr. Radivoje Pei u pismu iz Beograda od 8. veljae 1991. Oito je da
meu znanstvenicima u srpskoj sredini ne prevladava zavist, koja se na primjer u
zagrebakoj sredini naziva: hrvatski jal.
29
Citat iz pisma . Jankovia koje uputio iz Beograda autoru 8. II.1991.
30
Politika od 7. travnja 1990., str. 19. Gotovo u istom smislu pisao je i beogradski asopis
za popularizaciju znanosti Galaksija u broju za kolovoz 1990, str. 69-71.

22
Hercegovini, ali i svih drugih koji ive u teko pristupanim krajevima (npr. u
Lici) nesumnjivo govori o vrlo ivim ostacima iz prapovijesnog vremena.
Govori takoer na svoj nain i o etnikom kontinuitetu, ali ne svih Hrvata,
nego samo jednog njihovog dijela. Koliki je postotak ako se tako moe rei
s obzirom na velika mijeanja stanovnitva tijekom mnogih stoljea
zajednikog ivota starosjedilakog stanovnitva u odnosu na Hrvate teko
da emo ikada saznati, ali da je taj postotak vrlo znaajan u to danas ne moe
biti nikakve sumnje. U tom smislu se dakle, moe govoriti i o autohtonosti
Hrvata. Problemi koje je autor obradio u ovoj knjizi su mnogobrojni i teko
rjeivi. Na njih e znanost odgovoriti s veom ili manjom sigurnou u
budunosti. Trud autora Muia se, meutim, isplatio jer je najvei dio
problema fiksirao, sistematizirao i time aktualizirao jedan od najzamrenijih,
ali ujedno i najzanimljivijih problema paleobalkanistike. Treba naglasiti, da
nitko dosada nije tako sveobuhvatno i tako sustavno obradio problem odnosa
starosjedilakog substrata i Hrvata... Vjerujem da e Muieva knjiga
pridonijeti da se neki problemi stare hrvatske povijesti pokuaju rjeavati na
drukiji nain, a da e pojava Muieve knjige potaknuti istraivae, da se
revnije nego dosada pozabave predslavenskom komponentom u kulturi
Hrvata.
31

Zanimljivo je da ak i prof. Neven Budak u novije vrijeme zakljuuje
ovako: Starija je historiografija vjerovala da je to starosjedilako
stanovnitvo bilo veim dijelom istrijebljeno i protjerano, a da su se
posljednji ostaci sauvali u nepristupanim planinskim krajevima i priobalju.
Nakon suvremenih istraivanja na razliitim podrujima, danas znamo da je
starosjedilako stanovnitvo preivjelo vrijeme seoba u veoj mjeri no to se
ranije pretpostavljalo. Ti su starosjedioci nastavili ivjeti izmijeani s
doljacima, te su se s vremenom stopili u isti etnos. Neki se istraivai,
primjerice akademik Mate Sui, zalau za to da tek od tog vremena govorimo
o Hrvatima, koji su, eto, nastali stapanjem novopridolih Slavena i
starosjedilakih romaniziranih Ilira.
32

Boe Mimica je pojavu novih shvaanja u historiografiji izrazio
ovako:Neki nai i strani znanstvenici razlinih profila suprotstavljaju se
vladajuem miljenju u historiografiji o seobi Slavena i Hrvata. U
osporavanju slubene teorije najvie se u nas istie Ivan Mui, koji je u
svojoj knjizi Podrijetlo i pravjera Hrvata (Split 1991) pokuao dokazati
autohtonost u hrvatskoj etnogenezi na podruju rimske provincije Dalmacije.
On tvrdi da se raspre i polemika sueljavanja o starijoj hrvatskoj povijesti

31
Iz recenzije A. Stipevia napisane 3. srpnja 1989.
32
Iz razgovora N. Budaka s novinarom. Slobodna Dalmacija broj od 13.sijenja 1997, s.
5.

23
svode preteno na pretpostavke i nagaanja. Stoga do danas nisu rasvijetljene
neke bitne injenice, nepoznanice i praznine u vezi s problematikom seobe i
pradomovine Hrvata. Pri rasvjetljavanju tih nepoznanica i praznina Mui se
oslanja na priznate autoritete i koristi se raznovrsnim povijesnim,
arheolokim, antropolokim i drugim izvorima.
33

Starosjeditelji su prema rezultatima interdisciplinarnog istraivanja
najvanija etnika masa u hrvatskoj etnogenezi. Ivo Rendi Mioevi je
savreno shvatio bit te problematike i na nju ovako upozorio: Napadaa je
doista bilo malo (ovaj zakljuak odnosi se na barbare koji su napadali Rimsko
Carstvo, ali i Kinu), te je nemogue pretpostaviti da su u VII. stoljeu Srbi i
Hrvati kao skupine odreenoga socijalnog (vojnog ili drugog) karaktera mogli
u potpunosti ispuniti velika prostranstva Ilirika. Ta podruja osim toga nisu
bila nenapuena, iako se stanovnitvo u doba krize Carstva smanjilo naroito
zbog kuge koja je bila vrlo esta do VI. stoljea, a vrlo jaka bila je epidemija
u VII. stoljeu. Osim kuge, u obzir valja uzimati i epidemije malarije. Prema
tome, valja zakljuiti da malobrojni Srbi i Hrvati nisu mogli demografski
popuniti cijeli prostor koji tradicionalna historiografija svojata za jedne ili za
druge. Mui navodi podatak da je nakon navale Slavena i Avara preostalo 85
posto starog stanovnitva te da slavenska komponenta nije vea od 10-12
posto. U autohtono stanovnitvo utopili su se i Goti koji su u doba seobe
ostali u rimskoj provinciji Dalmaciji. Ako prihvatimo tezu o dvije seobe, pri
emu se smatra da je masa Slavena s Avarima dola u Ilirik prije Hrvata (i
Srba), stvar postaje jo nejasnija. Naime, valjalo bi pretpostaviti da je u
jednom povijesnom trenutku na podruju rimskog Ilirika postojala udna
viejezinost. Valjalo bi najprije raunati s ilirskim jezikom starosjedilaca,
zatim uzeti u obzir romanski govor gradova i romaniziranih starosjedilaca i
konano staroslavenski jezik doljaka iz prve seobe i moda neslavenski jezik
pridolih Srba i Hrvata. Dakako, ne bi trebalo zanemariti ni gotski jezik.
Moderni jezici na podruju Rimskog Carstva u mnogim su sluajevima
jezina mjeavina (npr. engleski jezik). Te mjeavine u Iliriku poslije seobe
nema, ve posvuda prevladava jedan jezik slavenski. Iznimka su
dalmatinski gradovi i stoari Vlasi koji su dugo odrali svoj romanski jezik
dok se u moderno vrijeme nisu ukljuili u korpus srpskog (u veini) ili
hrvatskog (u manjini) naroda. Gdje je nestao jezik ilirskih starosjedilaca?
Na ovo pitanje teko je odgovoriti, a Mui zastupajui tezu da seobe nije ni
bilo, ak zakljuuje kako se u nas i u doba Rimskog Carstva govorilo istim
jezikom kojim narod i danas govori. R. Katii se kao filolog ne slae s tim
miljenjem jer nema tragova slavenskog jezika u onome to su nam ostavili

33
Boe Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske Rani srednji vijek. HAZU u
Zagrebu Vitagraf u Rijeci, Rijeka, 1995, s. 282.

24
Histri, Liburni, Japodi i drugi narodi Ilirika...I. Mui je nesumnjivo zasluan
za to to se, uz pomo bogate literature, prihvatio tekog problema
postavljajui znanosti mnoga pitanja na koja je pokuao odgovoriti, a ako u
tome uvijek nije uspio, potaknuo je druge istraivae da pokuaju na njih
odgovoriti. U tome je velika vrijednost pitanja...Jesu li Muievi zakljuci
presmioni? Historiari ih teko prihvaaju, ali oni su, ako nita drugo, sasvim
ravnopravni zakljucima koji proizlaze iz nedovrenih diskusija o doseljenju
koje nisu mnogo napredovale od poetnih analiza naih historiara iz XIX.
stoljea. Autohtona sastavnica hrvatstva ipak se sve jae naglauje u znanosti.
Veliki poznavalac nae antike M. Sui s pravom smatra da je mnogo vanije
protumaiti formiranje hrvatskog naroda na njegovu dananjem prostoru i
otkriti to je autohtono asimilirano nego uporno (ali bezuspjeno) istraivati
odakle su Hrvati doli. Sui zastupa teoriju autohtonosti, ali ne u smislu da
Hrvati nisu niotkud doli, nego da su asimilirali autohtono koje se taloilo
stoljeima.... Kada gledamo Klievaki idol iz bronanog doba odmah
zapaamo kapu koja je ista kao crvenkapa iz Hercegovine, Like, Dalmacije i
Crne Gore kakva se nosi i danas. Porijeklo te kape valja traiti ak u neolitu. I
drugi dijelovi nonje Klievakog idola podsjeaju na noviju narodnu
nonju sa ireg podruja Ilirika. Dakako, ovaj primjer moe biti vrlo
zanimljiv, ali nam sam ne moe biti dokazom kontinuiteta ivota i obiaja od
prastarih vremena (ak od neolita!) do XX. stoljea. Meutim, dokazi o
kontinuitetu autohtone kulture na podruju Ilirika zaista su brojni. Pozivajui
se na bogatu literaturu, Mui je lako uspio pokazati da postoji kontinuitet
naselja, ukopnih mjesta i naina pokapanja na podruju Dalmacije od VI. do
IX. stoljea, ali je takoer obasnio iste pojave na podruju dananje Bosne od
antike do IX. stoljea. Evo kraeg pregleda Muieve analize. Znaajno je
zapaanje . Batovia i O. Otri o hrvatskom naseljavanju veine sredita
ilirskih opinskih zajednica. Organizacija Hrvata uglavnom se poklapa s
ilirskom, a ilirska su naselja pretvorena u sjedita upa. Sistem naselja bitno
remete tek turske provale. Z. Vinski je utvrdio da mnoga groblja VI. i VII.
stoljea na alpskom i predalpskom tlu, naroito u Istri, rimskim provincijama
Dalmaciji, Panoniji i Meziji pripadaju starosjedilakom stanovnitvu, iako se
zapaa i ostavtina Germana. . Batovi i O. Otri istiu da su veze
ranohrvatskih groblja i smjetaj uz prijanje spomenike vrlo esti, to se
zapaa naroito u koritenju ranijih nekropola. D. Jelovina u kontinuitetu
smjetaja i izgledu naselja te naina pokapanja i u grobnoj arhitekturi vidi
tragove ilirsko-rimske kulture u hrvatskoj kulturi. Kontinuitet slian
dalmatinskom zapaa se i u Bosni pa se moe zakljuiti da je tu za rimske
vladavine prebivalo neprekidno isto autohtono stanovnitvo na koje
kranstvo nije jako utjecalo. Starosjedioci na podruju Bosne prevladavaju i
u ranom srednjem vijeku, to uz ostalo potvruje kontinuitet naseljenih mjesta

25
i nekropola. Osim sumarno spomenutih autohtonih elemenata koji su preli u
hrvatsku kulturu, ima ih jo mnogo koji bi mogli biti znaajni za nae budue
analize. Istraivanja C. Rihtmana npr. ukazuju na ilirsko porijeklo
narodnoga glazbenog izraza u Bosni i Hercegovini...Dakako, prethodna
analiza hrvatske autohtonosti ne moe biti ograniena samo na podruje na
kojemu se oblikuje hrvatski narod. Moemo zakljuiti da je ilirska
komponenta imala veliku ulogu u formiranju Junih Slavena. U poetku ne
moemo apriori govoriti o hrvatskom ili srpskom narodu ve samo o
autohtonoj masi i na njoj nadograivanom slavenskom stratumu.
34

Hrvatska e historiografija morati zauzeti jasno stajalite u odnosu na
injenicu da su starosjeditelji najvaniji imbenik hrvatske etnogeneze. Jedan
nepovjesniar o tome je s potpunim pravom pouio neke hrvatske
znanstvenike ovako: Tako Talijani ne dijele svoju povijest na rimsku i
talijansku, niti to ine Francuzi na galsku i francusku, Nijemci na germansku i
njemaku, Grci na helensku i grku. Dodue, ti europski narodi dijele
spomenutu povijest svoga tla na njima svojstvena razdoblja, ali je to sve
njihova povijest, njihove nacionalne geneze kao jedne cjeline.Nama Hrvatima
nametnut je povijesni model Ilira i drugih na naem tlu i Hrvata od estoga, pa
i sedmoga stoljea kao dvije neistosti. To znai da mi Hrvati ne priznajemo
etnogenezu Ilira i odriemo se ilirske krvi u svojim ilama...Polazei od
takvoga stranoga modela za Europu, u kojoj elimo politiki biti, mi na
primjer ne pripisujemo hrvatstvo Svetom Jeronimu, a za razliku od nas
Nijemci pripisuju nijemstvo Svetom Severinu mnchenskom biskupu iz
petoga stoljea, jedva neto mlaem suvremeniku naega Jerka...Samo tako
gledano povijesnim oima i zakljuivano povijesnom logikom mi imamo
pravo pripisati hrvatskom nacionalnom i kranskom biu sve to je bilo
sveto, mueno i zasluno na hrvatskom tlu prije pojave slaveno-hrvatske
geneze, ako i ova nije ivjela tu od pamtivijeka, kako tvrde neki povjesniari
u Americi.
35

Na kraju: Utjeno je to se u biti razmiljanja nekih pojedinaca, koji od
vremena Boguslawskoga u ime glumljene uenosti dijele lekcije protiv
gotovo svakog zakljuivanja o autohtonosti na Balkanu, otkriva samo veliko
neznanje intelektualnih mediokriteta.
A u t o r

34
Ivo Rendi Mioevi, Zlo velike jetre Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata,
Muslimana i Srba. Knjievni krug, Split, 1996, s. 37-40.
35
Dragan Hazler, Europski narodi ne dijele povijest svojega tla kao mi Hrvati... Vjesnik
broj od 22. prosinca 1996, s. 20.

26


PREDGOVOR III. (TALIJANSKOM) IZDANJU

Ivan Mui, autor mnogih dragocjenih povijesnih rasprava, daje nam
ovim svojim novim djelom - koje se pojavljuje prvi put na talijanskom jeziku
- znaajan doprinos studiju pravjere Ilira i podrijetlu Hrvata na teritoriju
rimske provincije Dalmacije. Ovaj nam njegov rad otvara nove, iroke vidike,
navedene povijesne i etnografske problematike. Htio bih posebno istaknuti
kako ovo djelo oznaava i novi putokaz za bolje poznavanje Ilira i Hrvata.
Ve iz naslova knjige moemo shvatiti bit Muieva pisanja. On je
prijeporno pitanje pravjere Ilira i autohtonosti u rimskoj Dalmaciji iznio ne
kao nesigurnu i diskutabilnu tezu, ve kao problem koji je sada u svojim
bitnim elementima dovoljno razjasnio.
Mui ovo djelo, koje sadrava zadivljujuu veliinu istraivanja,
temelji na iscrpnom izlaganju mnogobrojnih, ponekad suprostavljenih, ali i
vjerno iznesenih teza. Autor na taj nain dolazi do objektivnih zakljuaka,
koji teko mogu ostati neprihvaeni. Problem pravjere Ilira i podrijetla Hrvata
u suvremenoj znanstvenoj historiografiji, koja je nastala u posljednje doba u
raznim mediteranskim zemljama, jedan je od najprijepornijih. On je dao
povoda kontradiktornim rjeavanjima povjesniara i etnologa. Muiev rad
objanjava ali istodobno i rjeava sve sumnje i probleme iz te problematike...
Uvjeren sam da nova Muieva knjiga mora privui panju svih onih
koji se bave povijesnim i etnografskim studijama. Njegovo djelo iscrpno
odgovara na mnogobrojne probleme, koji su dosada ostali nerijeeni. Zbog
toga na kraju ovoga kratkog proslova rado ponavljam prosudbu prof. Mate
Suia - svjetski priznatog strunjaka za antiku povijest, da e ovo Muievo
djelo ostati jo mnogo vremena znaajno ostvarenje hrvatske i svjetske
historiografije.

Prof. dr. Leo Magnino (Rim)

27




PROBLEMATIKA POSTANKA I POKRTENJA HRVATSKOG
NARODA

(Predgovor uz IV. izdanje Muieva djela)

1.

O doseobi i naseljenju Hrvata u pokrajinu Dalmaciju (zajedno s
Prevalitanom) imamo vijesti iz vie izvora, ali se oni meusobno ne slau ni u
nekim bitnim pojedinostima. Najstariji izvor koji govori o doseobi Hrvata u
Dalmaciju je spis De administrando imperio (dalje samo DAI) bizantskog
cara Konstantina Porfirogeneta. Kako to nije dovreno djelo, nego preteno
zbir podataka iz raznih izvora i raznog vremena, to su vijesti u tom djelu
ponekad i o istom predmetu razliite, pa i protivurjene. Tako u glavi 31.,
koja je posveena najstarijoj povijesti Hrvata, car pripovijeda da su Hrvati
doli u Dalmaciju iz sjeverne, Bijele Hrvatske, s onu stranu Turske (t.j.
Ugarske) na poziv cara Heraklija (dakle u prvoj pol. VII. st.) da odatle
istjeraju Avare, te su se nakon pobjede nad Avarima, opet po carevoj
zapovijedi, ili barem doputenju, u njoj i naselili i bili podloni bizantskim
carevima. U glavi 30. ( O Dalmaciji) uope se ne spominje car Heraklije
kao neki agens u doseobi i naseljavanju Hrvata. U tom poglavlju se samo kae
da su Hrvati, iza kako su Avari zavladali Dalmacijom, doli iz svoje ondanje
domovine s onu stranu Bagibarije (t.j. Bavarske), gdje su sada (t.j. u
pievo doba) Belohrvati. Dolo je sedam odlinih rodova pod vodstvom
petero brae (Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i
Buga). U Dalmaciji su nekoliko godina ratovali s Avarima, na kraju su ih
pobijedili i podloili svojoj vlasti. Iz Dalmacije se pak jedan dio Hrvata
odselio u Panoniju i u Ilirik, te su i oni imali svoje vladare i bili su stalno u
prijateljskim odnosima s vladarima Hrvatske (t.j. one na tlu Dalmacije, B.Z.).
Te osnovne podatke o doseobi Hrvata potvruju, a djelomice i
dopunjuju, i dva kasnija domaa pisca - Pop Dukljanin (XII. st.) i splitski
arhiakon Toma (XIII. st.). Zanimljivo je da oba ta domaa pisca najstariju

28
povijest Hrvata u njihovoj novoj domovini u Dalmaciji povezuju s Gotima.
Oni zapravo Gote i Hrvate uzimaju kao sinonime, kao dva imena za isti
narod. Tako ve u uvodu svojeg Ljetopisa Dukljanin kae da je odluio na
nagovor mnogih s hrvatskog jezika (ex sclavonica littera) prevesti na
latinski jezik djelce pod nazivom Libellus Gothorum, to bi se latinski
kazalo Regnum Sclavorum (Kraljevstvo Hrvata), u kojem su opisana sva
djela i ratovi njihovih (t.j. gotskih ili hrvatskih, B.Z.) kraljeva. On u prvih
nekoliko poglavlja i opisuje samo povijest Gota u Dalmaciji poevi od brae
Brusa, Totile i Ostroila koji su doli sa sjevernih strana u Dalmaciju, u doba
pape Gelasija i cara Anastazija, te u vrijeme sv. Benedikta, pak sve do kralja
Satimira (germ. Swinthimereis ?). Tek od IX. poglavlja, od kralja
Svetopeleka, pripovjeda o kraljevima Hrvata, ponajvie onima u junoj
Crvenoj Hrvatskoj ali i onima u sjevero-zapadnoj, Bijeloj Hrvatskoj. I Toma
Arhiakon u nekim poglavljima svoje povijesti salonitansko-splitske crkve
poistovjeuje Gote i Hrvate. On tono odreuje pradomovinu tih Gota-Hrvata
smjetajui ju u Poljsku njegova vremena, a to je isto kao i s onu stranu
Turske (Ugarske) Konstantina Porfirogeneta. I on, kao i car, kae da je dolo
sedam ili osam plemenitih rodova, ali je po Tomi njih doveo Totila, dakle
jedan od poglavica Gota. O nekoj kasnijoj doseobi slavenskih plemena pod
hrvatskim imenom ta dva pisca nita ne kazuju. Poradi toga neki povjesniari
dre da je moda jedan dio Gota doao u Dalmaciju pod pobliim
nacionalnim hrvatskim imenom. Osim istonih Gota ni jedan drugi germanski
narod nije prolazio Dalmacijom, a nakon odlaska Gota Dalmaciju su bili
zauzeli Avari a njih su prema DAI pokorili Hrvati, koji su posljednji doselili
u Dalmaciju. Kad se u nekim bitnim pojedinostima izvjetaj u DAI o doseobi
Hrvata ne bi podudarao s pisanjem popa Dukljanina i Tome Arhiakona o
doseobi Gota-Hrvata, mogli bismo ostati u historiografskom uvjerenju da se
radi o dvije vremenski odjelite doseobe: najprije su krajem V. st. u Dalmaciju
provalili Goti, a negdje u VII. st. su u savezu s Bizantom ili neovisno od
njega doselili Hrvati. No kako i Tomini Goti dolaze iz istog kraja, iz
krajeva Poljske, dolo ih je sedam ili osam rodova, a po DAI doli su iz
kraja s onu strane Turske (Ugarske) i dolo ih je sedam rodova, DAI ne
spominje Gote, a Toma i Dukljanin ne spominju Avare, postavlja se pitanje
radi li se o jednoj ili o dvije doseobe, dvaju razliitih naroda, germanskih
Gota i slavenskih Hrvata. Ili se, pak s obzirom na navedene istovjetne
pojedinosti, radi o jednoj seobi, seobi Gota koji su zapravo Hrvati iz Bijele
Hrvatske na sjeveru, ili su i Hrvati o kojima govore vijesti u DAI zapravo
bili grana Gota? Ako pak dademo povjerenje DAI i prihvatimo njegove
tvrdnje da Hrvati dolaze mnogo poslije Gota, najranije u prvoj polovici VII.
st. (za cara Heraklija), a moda i kasnije, i da su oni zaista pridonijeli
konanom istjerivanju Avara iz Dalmacije i Panonske nizine, postavlja se

29
pitanje koje su sve etnike zajednice Hrvati nali u Dalmaciji kod svojeg
dolaska i od kojih je sve etnikih komponenti nastao hrvatski narod u novoj
domovini.


2.

Ako uope moemo vjerovati izvjestitelju u 30. glavi DAI da u
Hrvatskoj njegova doba ( X. st.) jo ima Avara i da se oblijem razlikuju od
Hrvata, onda je zasigurno ostao i jedan dio Gota i nakon njihova iseljenja u
Italiju. A da su Goti zatekli u Dalmaciji brojno starosjedilako iteljstvo
svjedoe o tome spisi dvaju crkvenih sabora u Saloni godine 530. i 533.,
gdje su bili nazoni biskupi desetak biskupija. Toliki broj biskupija
predpostavlja i brojno iteljstvo. Prilikom provale novih doseljenika i za
trajanja avarsko-hrvatskog ratovanja ( o kome jedino pria Konstantin
Porfirogenet ) zasigurno su mnogi od starosjeditelja izginuli ili iselili, ali je
ipak najvei dio preivio. Toma lijepo opisuje kako su se malo po malo
izbjeglice iz dalmatinskih gradova vratili u svoja stara naselja i nastavili
zajedniki ivot s osvajaima - Gotima-Hrvatima. Ali tko su bili ti
starosjeditelji?
Slubeni, diplomatski jezik, kao i jezik Crkve, prije i poslije doseljenja
Hrvata u novu domovinu bio je, kao i svuda na Zapadu, latinski jezik. Ipak iz
kasnog antikog vremena imamo podatke o slavenskom jeziku i pismenosti
na ovim prostorima. Svjedoe o tome sauvane neke nedvojbeno slavenske
rijei: cerna (crna), bog Dobrat, pie medos i dr., kao i pojedina nelatinika
slova u osobnim imenima na nadgrobnim spomenicima koja su inae klesana
slubenim latinskim jezikom. Jedan poznati spis Hrabana Maura iz prve
polovice IX. st. svjedoi o tome da je kozmograf Etik (Aethicus), po
narodnosti Skit (tako su esto nazivali Slavene, op. B.Z.) izumio posebno
pismo koje je sv. Jerolim proirio zajedno sa svojim spisima.
Iz najranijeg srednjeg vijeka imamo pisana svjedoanstva i sauvane
spomenike pisane posebnim hrvatskim pismom glagoljicom. To sve
dokazuje da se u ranom srednjem vijeku, pa i u kasno antiko doba, u
Hrvatskoj pisalo ne samo diplomatskim i crkvenim latinskim jezikom i
pismom, nego je u narodu i u Crkvi usporedno ivio i bio u upotrebi i narodni
hrvatski jezik i njegovo posebno pismo. No, ta injenica nas stavlja pred
jednu zagonetku koju dugo vremena nije mogla razrijeiti ni povijesna ni
jezikoslovna znanost. Naime, iz povijesnih izvora znademo da su u

30
nekadanjim rimskim pokrajinama Dalmaciji i Panoniji (a to je dananja itava
Hrvatska zajedno s BiH, te Crnom Gorom) ivjela brojna po imenu nam
poznata ilirska plemena, meu kojima su sredinje mjesto zauzimali Delmati.
O njihovu politikom ivotu, o njihovim dugotrajnim borbama s Rimljanima,
do konane rimske prevlasti godine 9. poslije Kr. imamo dosta podataka. Ali
o jeziku tih Ilira stari pisci nita ne kazuju, a nije sauvan ni jedan spomenik
na njihovu jeziku, za koji su poev od druge polovice XIX.st. jezikoslovci
(Jagi) bez ikakva znanstvena dokaza tvrdili da je bio poseban jezik
indoeuropske jezine skupine, ali od njega nam do danas nije ostao nikakav
trag.Dok je starija povijesna i jezikoslovna znanost Ilire, Venete, Vende, kako
su sve stari pisci nazivali starosjeditelje rimskih pokrajina Dalmacije i
Panonije, smatrale Slavenima, a Hrvate njihovim potomcima, nije bilo
problema oko pitanja podrijetla i postanka hrvatskog naroda. No, otkad se
poelo tvrditi o posebnosti Ilira, o njihovoj potpunoj latinizaciji pod
rimskom vlau, otkad se i te navodno latinizirane, odnosno romanizirane
Ilire zajedno s doseljenim rimskim graanima, koji su u ovim pokrajinama
obavljali upravnu i vojniku slubu i naseljavani kao vojni veterani, poeli
zajednikim imenom nazivati Romanima ili Latinima, kojih je jezik bio
latinski, postavlja se pitanje kako to da su malobrojni Hrvati, ako su oni bili
jedini Slaveni u ovim pokrajinama, uspjeli svoj jezik nametnuti
mnogobrojnijim romanskim starosjediteljima. Tako se to nije dogodilo
nigdje na tlu Zapadnoga Rimskog Carstva. Nigdje germanska plemena
(Langobardi, Istoni i Zapadni Goti, Franci i dr.) romanskim starosjediteljima
osvojenih pokrajina, u kojima su organizirali svoje drave, nisu nametnuli
svoj jezik, pa su tako panjolci, Francuzi, Talijani i Rumunji po jeziku
romanski narodi. Slino tome ni uralsko-altajski Bugari koji su osvojili
rimske pokrajine na istonom dijelu Balkana, koje su prije njih masovno
naselili Slaveni prelazei preko donjeg tijeka Dunava, nisu pokorenim
Slavenima nametnuli svoj jezik, nego su ga od njih prihvatili, ali su dravi,
narodu i jeziku dali svoje nacionalno bugarsko ime. Zato bi Hrvati u tom
pogledu bili iznimka? To vie to se ne moe tvrditi da je onih sedam
plemena Hrvata koji su u prvoj polovici VII. st. zauzeli rimsku pokrajinu
Dalmaciju i sami bili po jeziku Slaveni, jer dva stara domaa pisca, Pop
Dukljanin (XII. st.) i Toma Arhiakon (XIII. st. ), govore o njima kao o
Gotima. Da nisu bili Slaveni, ili barem ne do kraja slavizirani, svjedoe i
imena njihovih voa: Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat. Kako i
Konstantin Porfirogenet i Toma Arhiakon te Hrvate (ili Gote Hrvate)
dovode iz istog kraja, Konstantin iz Bijele Hrvatske iza Karpata, a Toma
Arhiakon iz Poljske njegova doba, znai da se zaista radi o istom narodu. To
dvojstvo u imenu Goti-Hrvati neki suvremeni kao i stariji povjesniari
tumae tako da je jedan ogranak Gota nosio kao pobliu nacionalnu oznaku

31
ime Hrvati. A moglo bi biti i tako, da su Hrvati koji su, selei tijekom
stoljea iz Irana preko Azovskog mora do Zakarpaa, bili u susjedstvu s
Gotima od njih mogli prihvatili njihovu vjeru (arijevsko kranstvo), a moda
djelomino i jezik. Tamo su organizirali svoju dravu, Bijelu Hrvatsku, koja
je zasigurno postojala jo u X. st.
Kod razrjeavanja pitanja postanka hrvatskog naroda moramo uzeti u
obzir jo jednu injenicu. Stari grki pisci opirno piu o masovnim
prijelazima Slavena preko donjeg Dunava i njihovu naseljavanju u istone
pokrajine Bizantskog carstva (Meziju i Trakiju), a nema nikakva spomena o
slinim naseljavanjima Slavena u zapadne pokrajine Balkanskog poluotoka.
I to bi potvrivalo istinitost podataka o slavenskom karakteru starosjeditelja
u tim pokrajinama,a koje su stari pisci nazivali razliitim imenima: Veneti,
Vendi, Iliri, Kureti. Budui da su oni prema doljacima i osvajaima
Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili veina, sasvim je prirodno da su ivei
stoljeima zajedno u istoj dravi Hrvati prihvatili slavenski jezik
starosjeditelja.
Slijedi zakljuak da je hrvatski narod poput veine europskih naroda
nastao simbiozom (sljubljivanjem) starosjedilaca i osvajaa. U naem sluaju
to su bili slavenski i romanski starosjedioci i osvajai iransko-gotski Hrvati.
Hrvati su kao organizatori drave toj novoj dravi, jeziku i narodu dali svoje
nacionalno ime hrvatsko.


3.

Oduvijek je povjesniarima bila velika zagonetka kako to da se ne
moe znati kad su zapravo Hrvati kao narod primili sv.krtenje, a zna se ne
samo vrijeme, nego i toan datum poetka pokrtavanja od Rima udaljenih
slavenskih naroda Rusa, eha, Poljaka. Naime, kao datum poetka pokrtenja
tih naroda uzima se datum krtenja njihovih vladara, koji su prvi primili
krtenje i zajedno s njima i velik dio naroda, doim u pogledu krtenja Hrvata
takvih podataka nema u sauvanim povijesnim izvorima. Povijesni izvori koji
govore o pokrtenju Hrvata (car Konstantin Porfirogenet , Toma arhiakon te
papinski i franaki izvori) govore o tome razliito i u pogledu vremena
pokrtenja i u pogledu vjerovjesnika koji su radili na pokrtenju naega
naroda. Zbog toga su povjesniari vrijeme pokrtenja datirali razliito, od VII.
pak do poetka IX. st. Po jednima je to pokrtenje poteklo prvenstveno iz

32
primorskih gradova, ve u VII. st., a po drugima iz franake Akvileje potkraj
VIII. i poetkom IX. stoljea.
Jo veu pomutnju u ovo za svaki narod vrlo vano pitanje iz njegove
najstarije povijesti unosi injenica to su svi povjesniari govorei i piui o
pokrtenju Hrvata kod toga uvijek mislili samo na onaj dio naroda koji je pod
imenom Hrvati doao sa sjevera u rimsku pokrajinu Dalmaciju i tu
organizirao svoju dravu. Ako pak uzmemo u obzir injenicu da hrvatski
narod, kakav nam se javlja u spomenicima (pisanim i kamenim) od IX.
stoljea dalje, ne potjee samo i jedino od tih doseljenika sa sjevera, od
sedam plemena Hrvata, nego da je postao mijeanjem doseljenika i
starosjeditelja, kao to je nastala i veina europskih naroda, pogotovo onih
koji su nastali na podruju nekadanjega velikoga Rimskog Carstva, tada i
na pitanje pokrtenja Hrvata moramo gledati sa sasvim drukijeg motrita, ne
kao na jedinstven, nego i vremenski i sadrajno dva razliita procesa. Znamo
sasvim sigurno da su starosjeditelji na tlu kasnije hrvatske drave u vrijeme
dolaska hrvatskih i neslavenskih plemena sa sjevera ve odavna bili krani.
Svjedoe o tome brojni kranski muenici iz vremena progona krana iz
Dalmacije i Panonije, iz biskupija splitske, sisake i srijemske (Dujam,
Venancije, Irenej, Demetrije, Donat, Kvirin i dr.). Ve smo, govorei o
postanku hrvatskog naroda, naveli injenicu da je u VI. st. na podruju kasnije
hrvatske drave bilo desetak biskupija, kao to to svjedoe spisi pokrajinskih
crkvenih sabora 530. i 533. u Saloni kao sjeditu metropolije. Ti
starosjeditelji krani, koji su preivjeli avarsko-hrvatsko viegodinje
ratovanje, u postanku hrvatskog naroda ine svakako znatnu, brojano
vjerojatno i premoniju sastavnicu. Prema tome, znatan dio naih predaka
primao je kranstvo postupno ve od prvih stoljea kranstva.
to se pak tie one druge sastavnice hrvatskog naroda, onih sedam
plemena Hrvata i njihovih potomaka u novoj domovini, tu se i povijesni
izvori i povjesniari koji ih tumae razilaze. Najvei dio povjesniara na
osnovi podataka iz DAI smatra da su ti Hrvati doli u novu domovinu kao
pogani i ovdje primili krtenje, ali se ne slau u pogledu vremena i crkvenih
sredita odakle su im misionari dolazili. Ipak veina uzima kao najvjerojatnije
da je pokrtavanje zapoelo ve u drugoj polovici VII. st. i nastavilo se
postupno tijekom itava VIII. st. da se zavri poetkom IX. st. preko
misionara iz Franake, nakon to su Hrvati pali pod politiku vlast Franaka.
Ipak, dva povijesna izvora, i to dvaju domaih pisaca, barski nadbiskup
Grgur (pop Dukljanin) iz druge pol. XII. st. , te splitski arhiakon Toma iz
druge pol. XIII. st., slono tvrde da je onih sedam-osam plemenitih rodova
Hrvata gotskog podrijetla, a Goti su zasigurno ve u staroj svojoj domovini

33
bili krani arijevske sljedbe. Toma uz to i izriito tvrdi da su Hrvati-Goti
doli u novu domovinu kao krani, ali su ispovijedali arijevsko krivovjerje.
Za odgovor na pitanje jesu li Hrvati, odnosno potomci onih sedam
plemena Gota-Hrvata u novoj domovini bili s poganstva obraeni na
kransku vjeru, ili su kao krani krivovjerci ovdje bili tek pokatolieni,
osobito je vano to o tome svjedoi arhiakon splitske crkve Toma. O
pokrtenju, odnosno pokatolienju Gota-Hrvata, on govori u tri poglavlja
svoje povijesti, VII., XI. i XIII., i svaki put tvrdi da su oni bili krani, ali
arijevski krivovjerci i u novoj domovini odrekli su se toga krivovjerja. Tako
on u VII. poglavlju, u kojem opirno govori o propasti grada Salone, za onih
sedam ili osam plemenitih rodova Gota koji su doli iz poljskih strana
(sjetimo se da car Konstantin Porfirogenet kazuje da je s onu stranu Turske
- dolo sedam plemena Hrvata, radi se dakle o istom narodu i istoj
pradomovini!) kazuje da su sprva tlaili starosjeditelje, ali su se vremenom s
njima stopili u jedan narod. Pa iako su bili opaki i divlji ipak su bili krani,
ali vrlo neotesani. Bili su takoer poprskani arijevskom kugom. U XI.
poglavlju, govorei o pastoralnoj djelatnosti prvog nadbiskupa obnovljene
Salonitansko-splitske nadbiskupije, Ivanu iz Ravene kazuje da je obilazio
krajeve Dalmacije i Slavonije i malo pomalo okrutne narode pridobivao
katolikom shvaanju - ad informationem catholicam attrahebat. Nije ih,
dakle, pokrtavao nego odvraao od krivovjerja i pridobivao za istu
katoliku kransku vjeru!. Jo jednom, u poglavlju XIII. izriito tvrdi da su
misionarskim djelovanjem nadbiskupa Ivana Ravenjanina i njegovih
nasljednika kneevi Gota i Hrvata bili oieni od zaraze arijanske hereze.
Tako triput ponovljena tvrdnja u razliitu kontekstu ne moe biti izmiljena.
A moramo znati da je Toma kao visoki slubenik splitske crkve imao uvid i u
one crkvene dokumente koji su do naih dana zametnuti ili uniteni. Ipak su
hrvatski povjesniari, izuzevi K. egvia i M. Baradu, odbacivali te Tomine
tvrdnje. Odbacivali su ih ponajvie stoga to uglavnom iz politikih razloga
nisu prihvaali Tominu i Dukljaninovu tvrdnju o gotskom podrijetlu Hrvata.
No ako odbacimo te politike razloge, tada nema nikakva znanstveno
utemeljena razloga da Tomi ne vjerujemo.
Iz svega navedenog moemo o pitanju pokrtenja hrvatskog naroda
zakljuiti: Kao to je hrvatski narod ve u srednjem vijeku oblikovan u
jedinstven narod od dvije temeljne etnike (narodnosne) sastavnice,
starosjeditelja slavenskoga i latinskog jezika, te kasnije doseljenih Gota-
Hrvata, tako se i njihovo pokrtavanje, odnosno prilaenje u Katoliku crkvu
odvijalo dvojako. Starosjeditelji su se poeli obraati na kransku vjeru iz
poganstva ve u prvim stoljeima kranstva i do dolaska Gota-Hrvata bili su
ne samo pokrteni, nego su imali i ureenu crkvenu organizaciju sa
salonitanskim nadbiskupom na elu i desetak podreenih mu biskupija. Onaj

34
drugi sastavni dio hrvatskog naroda, Goti-Hrvati doli su u novu domovinu
kao krani, ali su bili pripadnici arijevske krivovjerne sljedbe. U novoj
domovini su se ponajprije djelovanjem splitskih nadbiskupa obratili od
krivovjerja na istu kransku vjeru. Zbog toga je ispravnije kazati da je
pokrtavanje hrvatskog naroda kao cjeline zapoelo ve u prvim stoljeima
kranstva. Posljednji in u tom procesu bio je pokatolienje Hrvata-Gota,
odnosno njihovo odricanje od arijevske hereze i stupanje u Katoliku crkvu.
A u vrijeme franake politike prevlasti (prva polovica IX. st.) zasigurno
spada novo ustrojstvo crkve u Hrvatskoj i osnutak posebne hrvatske biskupije
u Ninu.

Prof. Benedikta Zeli



35

PREDGOVOR V. IZDANJU

Slaveni, Goti i Hrvati u europskoj su poviesti krupna i zahtjevna i
zamrena pitanja. U podnaslovu dotine knjige pisac ih je podruno i
vrjemenski omeio na prostor rimske pokrajine Dalmacije. A rimska je
pokrajina Dalmacija sezala od Jadranskoga mora do rieke Save.Budui da su
Slaveni, Goti i Hrvati prebivali i izvan rimske Dalmacije, to se pisac istih
doticao i na iremu prostranstvu u mijeri, koja bijae nudna, kako bi se
objasnila i dopunila stanovita pitanja unutar dogaanja u rimskoj Dalmaciji.
Ve je na poetku sliedea tvrdnja:
Problematika podrijetla, pradomovine i seoba Slavena jo nije rijeena.
Witold Hensel je nabrojio do 1973. postojanje osam glavnih teorija o
slavenskoj pradomovini. L. Leonard navodi da je temeljno pitanje u povijesti
Slavena jesu li oni selili sa sjevera na jug ili s juga na sjever (27.).
Sve su to ipak teorije, premda se u svakoj manje ili vie podastiru i
stanoviti dokazi u prilog miljenju, to ga zastupaju pojedini povjestniari. Ne
treba sumnjati, da stari Slaveni bie pokretni kano uostalome i svi njihovi
suvremenici u Euroaziji. Najprie se tvrdilo, kako se Slaveni selili s juga na
sjever, za to obstoje i pisani navodi, potom u XIX. st. prevladava u
poviestnoj znanosti, da se pradomovina starih Slavena sterala iza Karpata,
izmeu rieke Labe (Elbe) i Visle. Bio bi veoma dug popis jednih i drugih
znanstvenika, to zastupahu miljenja, da su Slaveni stigli s juga na sjever,
jednako i onih, to su dokazivali suprotno. Kako, ponavljam, od XIX. st.
veina smatra, da se Slaveni s prostora izmeu Labe i Visle razselili i
zaposjeli dananja prostranstva, a navest u tek dvojicu poznatih
jezikoslovaca, koji uvjerljivo dokazuju s pomou obilne onomastike grae,
da je upravo spomenuto tlo slavenska pradomovina, s kojega se razili na jug
i iztok. Kao najizrazitijega navodim poljskoga slavista Tadeusza Lehra
Splawinskoga. Meu najsuvremenije spada Crnogorac Vojislav Nikevi. U
svojoj obirnoj knjizi naslovljenoj Crnogorski jezik (l993.) na uzporedan
onomastiki nain uztvruje, kako su predci dananjih Crnogoraca dospjeli
iz Pomeranije, dakle s prostora sjeverne Njemake. On dobrano proiruje
tvrdnje T. Splawinskoga.
I na prvi mah njihovi se dokazi mogu prihvatiti bez zadrka. Meutim,
cielo se pitanje jednako tako moe postaviti i obrnuto, tj. ni su li iz drugih
krajeva doselili Slaveni na meurieje izmeu spomenutih rieka, jednako i iz
Crne Gore? Ovo najvie stoga, to ne postoje poviestni podatci, koji bi jasno

36
svjedoili o vrjemenskome redosliedu kretanja starih Slavena sa sjevera na
jug i iztok, niti pak u obratnu pravcu. Kada se na uzporednoj osnovi obrauje
slavenska onomastika, u svakome se kraju nae prilino istih podataka,
primjerice u Bjelorusiji, Bugarskoj, Luicama, Poljskoj, Sloveniji i dr., da se
odatle mogu izvlaiti viestrani zakljuci. A takvi postupci nikada ne vode ka
konanu rjeenju. A konano je rjeenje, svakako, svrha i cilj osbiljna
znanstvena djela.
Ivan Mui, dakako, doputa pomicanja i seobe starih naroda, takoer i
Slavena, ali se poglavito zanima Slavenima, tonije Sklavenima u Hrvatskoj
te Bosni i Hercegovini, donekle i Crnoj Gori, od njihovih prvih poetaka na
pragu Staroga vieka te daljih skoro tisuu godina. Pisac je svjestan spomenuta
zaarana kruga, da se podrietlo hrvatskoga naroda moe izvoditi iz
zakarpatskoga prostora i obratno. On ostaje na izkonskome hrvatskome tlu,
to e rei, kako zastupa izvornost (autohtonost) davnih Sklavena na hrvatsko-
bosansko-hercegovakome prostranstvu, jer tu poinje sklavensko/slavensko-
hrvatska poviest.! A to bijae do tada, ostaje tek predmetom nagaanja i
predpostavka. K tomu, poznato je, da su se pojedine skupine kretale s juga
prema sjeveru. A nakon nekoliko stoljea bilo je doseljivanja sa sjevera.
Pisac je sretno postupio, to je uzporedno obuhvatio Slavene, Gote i
Hrvate. Naime sva tri se ova naroda izprepliu u prvome tisuljeu na
prostorima rimske pokrajine Dalmacije. Primjerice, cjelovito predstavljati
Sklavene/Hrvate bez Gota jedva da bi bilo mogue. Isto tako uspjeno
prikazati Gote bez Sklavena/Hrvata ne bi se mogla stvoriti njihova podpuna
slika. Uz to, mnogo bi smetao i podatak, to je vie starih povjestniara
poistovjeivalo Hrvate s Gotima. Naravski, to je stvaralo dodatnu tekou i
unosilo veliku pometnju. Na taj je nain Mui izbjegnuo neugodnu zamku
razmrsivi taj vor.
Dalje, najstariji je naziv Sklaveni (gr. Sklabenoi). Glasovno je
promijenjen u Sloveni, ali je u Hrvata Slaveni prema ruskome izgovoru. Od
Sklavena su nastali svi slavenski narodi, a naziv Sklaven/Slaven ve je jedno
tisuljee tek poviestni ostatak. (Uzgredice reeno, njegovo znaenje ni je
poznato). Istodobno su Slaveni bili jo imenovani Anti i Veneti. Takoer ni je
poznato ni znaenje ovih etnonima.
Do sada se pojavila etiri izdanja naslovljena djela. I svako je izdanje
dopunjeno. Ovo, peto, doivjet e najmanje izmjene. Gledajui popis
upotriebljene strukovne literature, - na hrvatskome i tuim jezicima - uztvrditi
je, da se pisac koristio svakim poznatijim djelom, u kojemu su obraena
pitanja starih Slavena, Hrvata i Gota, to ivljahu u rimskoj Dalmaciji.
Dakako, toj je literaturi pristupio strogo prosudbeno (kritiki), to njegovu
djelu daje jau vriednost. Taj odsjek hrvatske poviesti, jednako i gotske u

37
Dalmaciji, Mui je u velikoj mjeri osvietlio viestrano i utemeljeno
odgovorio na sva najvanija pitanja, koja ekahu odgovor.
Od IV. st. i dalje u rimskoj su Dalmaciji prebivali Goti. Skupa su
ivjeli sa starosjediteljima, manjom skupinom Kelta i Latinima. S vrjemenom
svi se oni pohrvatili. Gotski su tragovi u toponimiji; meu njima su Burak,
Gacka, Onogot i Sisak. Takoer etnonim Vlah prispje k nama preko
gotskoga jezika, ali je izvorno keltski.
Tree poglavlje prvoga diela nosi naslov Slavenski jezik Ilira i Daana.
Kako naslov kazuje mnogo, najblae reeno, neobina je tvrdnja s obzirom na
dosadanje spoznaje, primjerice, o Ilirima. Pisac je sustavno izloio sve, to se
zna o oba spomenuta naroda. A literatura je o njima veoma bogata, osobito o
Ilirima. Kako je poznato, Iliri su naseljivali i ui prostor primorske Hrvatske
izmeu Biograda i planine Velebita. Bijahu bezpismen narod kano i Daani.
Sve to je poznato o ilirskome jeziku, sauvano je u onomastici latinskih
pisaca. Nita izvan toga. To su nudno polatinjene riei. Evo Muieve
osnovne tvrdnje:
Neki iztiu da pojam ilirskog jezika oznauje puku apstrakciju jer nisu
sauvani nikakvi tekstovi na tom jeziku, tako da lingvisti operiraju samo
imenima osoba i mjesta, i to u latinskoj verziji. Stanovnitvo rimske
provincije Dalmacije, koje se naziva Ilirima, ni je sebe tako nazivalo. Njima
je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluili Plinije i Mela. Plinije kae
da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu - vocant. Ta je dakle sintagma u
izvanilirskom krugu rimskih pisaca (M. Sui, Illyrii proprie dicti). Ti su
starosjeditelji govorili jezikom koji se moe nazvati protoslavenskim (57-
58.). U daljemu sadraju pisac namjesto protoslavenski rabi naziv
praslavenski. Iz razumljivih razloga predoena se tvrdnja ne moe ni odbaciti
ni prihvatiti. Ostaje kao uvjerljiva predpostavka, da su davno izeznuli ilirski
i daanski jezik pripadali praslavenskomu jeziku. U svakome sluaju tvrdnja
je veoma izazovna i zasluuje potrebitu pozornost. Istina, Tit Livije navodi
toponime, kao to su Bylazora, Corita, Grapsa te jo neke, koji pripadaju
praslavenskomu jeziku, ali je njih malo, da bi se valjano zakljuilo, kako
daki spada u praslavenski jezik.
Goti se gube u polovici VI. st. Bez sumnje je njihovu nestanku pridonio
i dogaaj, to ih je vojno porazio Bizant. U VII. st. biva doseoba Hrvata iz
kraja oko grada Krakova u Poljskoj.
Smatra se, kako je ime Hrvat staroperzijskoga podrietla, to e rei, da
je veoma staro, gotovo valjda kao i Sklaven, akoli ne i starije. Meutim, prva
njegova pisana potvrda na domaemu tlu naena je u IX. st., vezuje se za ime
kneza Trpimira. A to je doba kada je ve drava Hrvatska uhodana i na

38
vrstim osnovama.Pisac ne navodi, kako se ime Hrvat nalazi na popisu
perzijskih plemena iz vrjemena kralja Darija (V. st. prie Krista). Prema tome
je ime Hrvat vjerojatno starije od Sklaven/Slaven. U nas je ulo u obu
uporabu, kada se razpala praslavenska zajednica. Kako pisac ni je ulazio u
podrietlo i etimologiju datoga naziva, ostalo je po strani posebno poglavlje,
kdje je zadnjih nekoliko godina znanost prilino kroila napried. Mogao bi
ga ukljuiti u sliedee izdanje. Prema tome, naziv Hrvat ubraja se meu
najstarije etnonime u Europi.
Pripomenuti je, da su sredita stare Hrvatske drave, osobito u IX. st.
gradovi Nin i Knin. Oba u junoj Hrvatskoj. Uz ovo valja upozoriti na jedan
podatak bez obzira na to, to ga je pisac uspjeno objasnio. Naime, na poetku
X. st. hrvatski se vladari oslovljuju kraljevima. Uz njihovo ime biva naziv
kralj Hrvata i Dalmatinaca (rex Chroatorum et Dalmatorum). Smatram,
kako je to najvie stoga, to priestolnice bijahu u uoj Dalmaciji, uz
Jadransko more ili u njegovoj blizini. A kralj Petar Kresimir IV. biva kralj
Hrvatske i Dalmacije (rex Croatiae et Dalmatiae). I ovdje je odgovarajua
istoznanost, jer Hrvatska i Dalmacija bijahu jedna geopolitika cjelina.
Naime, obje su jedinice kraljevstvo (regnum). Data napomena naroito
vai za tue itatelje.
Ni je sumnje, da je privlano i zanimljivo III. poglavlje pod naslovom
Prevladavanje lunarnog kulta na teritoriju rimske Dalmacije. Dakako, dato je
pitanje veoma zamreno. Mui je uspio razjasniti vie zahtjevnih znaenja
staroga simbolikoga znakovlja. Naime, ovdje se nametnuo uzporedan pristup
razlanbe znaenja kruga, kola, kola sa bicama, polumjeseca, rozete,
triscelisa, lovorove grane i svastike. Budui da se ovi pojedini znaci javljaju
u nekolikih naroda i u razliito vrieme, to imaju i drugaija znaenja. Pisac
sueljuje veinu poznatih strunjaka. Na nesgodu, veina se njih meusobno
ne slae u tumaenju znaenja odreenih znakova. Uzme li se npr. svastika,
zna se, kako je ona simbolom sjevernjakoga boga Thora, gromovnika.
Meutim, daleko starija svastika stvorena je u Sumerana, prastanovnika na
meurieju rieka Eufrata i Tigrisa! Rei je, kako su Sumerani izmislili
klinasto pismo, jedno od najstarijih pisama na svietu. A svastika obstojae i u
prvim stoljeima englezke poviesti, dakle na Britanskome otoku. Takoer u
najstarija vrjemena na Kreti. Pored svega, svastika je naena i u rimskoj
Dalmaciji. Dopunio bih pisca podatkom, kako je taj znak urezivan na
nadgrobnicima zvanim stecima u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj od XII. do
XVI. st.
Mui se dotie i Kelta. Dodaje, da i u njih bijahu poznati krug, kolo,
polumjesec, rozete i dr. Ovo bih proirio i injenicom, kako se Kelti bili
sputali niz jadransku obalu do Neretve. Tu su suzbijeni. Uzprkos tomu to ni

39
su dugo boravili na tome prostoru, ipak se ouvali njihovi toponimi Karin,
Rab i Kvarner, a moda i Cres. Stvarno je mogue, kako su i oni pripomogli
odranju lunarnoga kulta na spomenutu hrvatskome tlu.
Naravski, i u europskim mitologijama postoji glavno boanstvo. U
slavenskoj to je Vid, stvarno sastavnica dvolanih imena, kao to su Vidomir i
Svetovid. Poglavlje o njemu obraeno je izcrpno i, kako je oekivati, na
uzporedan nain. K tomu, juni Slaveni, jednako kano i ostali, tovahu
Mjesec; za njih on bijae jo otac i djed! Stvarno lan najue obitelji, stoga
blizak i drag bog. S obzirom na to nametnulo se tumaenje znaenja
dalmatinskoga Silvana, glavnoga lunarnoga boanstva, koje stajae u paru s
boicom Dianom. Tako se na istome prostoru nala dva srodna boanstva.
Bez obzira na podatak, to su ta boanstva razlina izvora i ne poznaju
meusobnih sveza, narav je same stvari traila i cjelovitije predstavljanje
boga Silvana, kako ne bi bilo nikakve zabune.
Da je Mjesec bio vano boanstvo, dokazom je i to, to se seoske
sredine jo i sada ravnaju prema Mjesecu, naroito mlaaku i utapu. Prema
njihovu poloaju te vedrini i oblanosti za njihove pojave, odreuje se
kinost, sua i vjetrovitost.
O pokrtavanju hrvatskih praotaca itaju se redci:
Iz pisma pape Ivana X. kralju Tomislavu i drugim navedenima oito
je, da se u Rimu smatralo kako je kristijaniziranje stanovnitva meu
Slavenima na teritoriju rimske provincije Dalmacije zapoelo ve u I.
stoljeu. injenica je da se u apostolsko doba zapoelo s kristijaniziranjem
Ilirika, odnosno Dalmacije. Pavao navodi (Rim XV, 19) kako je propovijedao
Evanelje od Jeruzalema i naokolo do Ilirika. Dakako da to moe znaiti kako
je sveti Pavao evangelizirao podruje samo do granica Ilirika. Jeronim u
Epistoli Marceli pie kako je boanska rije bila s Tomom u Indiji, s Petrom
u Rimu, s Pavlom u Iliriku. Jeleni istie da je u Pavlovo doba Ilirik
obuhvaao i Macedoniju, u kojoj je Pavao stvarno bio, ali da nije siguran da
je stvarno bio i u ostalim dijelovima Ilirika. Meutim sigurno je da je Tit
otiao kristijanizirati u Dalmaciju jer to potvruje sam Pavao ( 2 Timoteju,
IV, 9 - 11). Vano je navesti da sveti Epifanije (+ 403) pie kako je apostol
Luka propovijedao Evanelje i kako je on tu dunost obavio najprije u
Dalmaciji, Galiji, Italiji i Macedoniji... Prema predaji, jedan od uenika sv.
Marka doao je u Liburniju iriti Evanelje (201.).
Posve odpadaju tvrdnje, kako je pokrtavanje Hrvata poelo tek u IX.
stoljeu, i to zaslugom irilovih i Metodovih uenika, nakon to su protjerani
iz Moravske. Kako je reeno, pokrtavanje poe ve u I. st. Pridodati je, kako
je ono potom ireno iz Akvileje u Italiji i Njemake. Da je do pojave solunske

40
brae irila i Metoda pokrtavanje ve davno bilo okonano u ondanjoj
Hrvatskoj, nedvojbeno svjedoi osnovno vjersko nazivlje, kano to je aneo,
crkva, evanelje, hostija, kale, kri, misa, oltar, pop, sakristija. Bez obzira
na njihov izvor, k nama dospjee iz latinskoga, talijanskoga, furlanskoga i
njemakoga jezika! Jedni su nazivi preuzeti od domaih Dalmata, drugi pak
od susjednih zapadnih naroda.
U IX. st. Hrvati osnovae svoju biskupiju u gradu Ninu, to navodi na
zakljuak, kako je pokrtavanje hrvatskoga naroda bilo pri kraju, ako ne bi i
zavreno. Znano je, da su upravo tada Hrvatskom zavladali Franci. Izgleda,
kako Mui pridaje Francima veu ulogu u pokrtavanju Hrvata negoli su je
oni zaista imali. Moe se rei, da su Franci na pokrtavanje djelotvorno
utjecali. U njihovo je doba sagraeno vie crkvica, i to u ondanjemu
franakome stilu.
U pitanju ukrasnoga pletera pisac se oslanja na iztraivanja franjevca
Vinka Dionizija Lasia. Lasi dri, da se pleter u Hrvata nalazi tek od IX. st.,
kada su pokrtavani. A primili ga iz sjeverne Italije. Ovomu je potrebito
dodati, kako uzporedba hrvatskoga pletera i staroperzijskoga navodi na
zakljuak, da je to podpuno jednak pleter! Je li ta jednakost sluajna ili je u
meusobnoj ovisnosti, to se preputa daljemu prouavanju. Mislim, kako ta
jednakost ni je sluajna.
Jedno je poglavlje posveeno crkvenomu razkolu u Hrvatskoj dravi. Pisac
predouje svu vaniju literaturu o tome pitanju, izlae gotovo sva miljenja i
tvrdnje o toj pojavi, koja, u konanici, ne bijae tako bezznaajna. Uzrok
toga razkola nalazi u arijanizmu. U tome e se s njime svakako sloiti najvie
strunjaka, to se zanimaju ovim pitanjem. Arijanizam bijae zamaan pokret
u Katolikoj crkvi, zahvatio je bio ira prostranstva. Bio se odrazio i u
Hrvatskoj, ali je uniten protudjelovanjem iz Rima. O njemu se govorilo na
Splitskome saboru 925.
Pisac je V. poglavlje nazvao Kontinuitet autohtonosti i Crkva bosanska u
srednjovjekovnoj Bosni. Zauzima prostor od 231 - 280. stranice. Najprie se
bavi poganskom simbolikom u nekropolama sa stecima. (Imenica steak <
stojeak. Jedan poznati hrvatski pjesnik imenovao je steke kameni
spavai). Steci su nadgrobnicima sastavljenim od dva diela. Na kamenu
vodoravnu plou, debelu i do pola metra, postavljen je okomit spomenik
takoer od kamena. Leea ploa gotovo ni po emu ni je zanimljiva,
pozornost i vriednost pripada gornjemu, stojeemu dielu sbog sama njegova
oblika i simbolike uklesanih likova, njihove umjetnike vriednosti te jezika
kratkih nadpisa na riedkima od njih. Steaka su groblja razasuta po srednjoj i
junoj Bosni, Hercegovini i junoj Hrvatskoj. Misli se, kako ih bijae 60.000,
u nae vrieme najvie 20.000. Veina je uporabljena za gradnju kua.

41
Postojahu klesari i kamenorezci, koji su kano obrtnici izraivali te
nadgrobnike. Nema sumnje, da likovi na njima sadre zavidnu umjetniku
vriednost!
Europi je steke prvi predstavio Slovenac Benedikt Kuripei svojim
Putopisom na njemakome jeziku, to se pojavio u polovici XVI. st. I od tada
ne prestaje zanimanje za njih. Znanstvenike je vie privlaila simbolika
mnotva raznolikih likova na njima negoli njihova umjetnika vriednost.
Svakako bi bilo sretnije, da se dogaalo obratno. Gotovo je sigurno, kako e
steci ostati predmetom prouavanja jo najmanje jedno stoljee. Teko bi se
ikdje u Europi nalo toliko starih umjetnikih spomenika na tako malenu
prostoru!
Meu drugim pisac o njima veli:
Kada se ustanovi da prikazi na stecima nisu prizori iz ivota, ve
funeralna simbolika, nastaje problem tumaenja te simbolike. Njezino
ispravno tumaenje mogue je tek onda kada se makar priblino odredi
podrijetlo, odnosno starost te simbolike. Do sada je utvrena injenica da
gotovo veina simbola na stecima potjee iz doba prije bogumilske i
katarske hereze, a to onda znai da ispod steaka nisu pokopani ni bogumili
ni katari. Istraivai koji prouavaju likovne elemente na stecima sve vie
ukazuju na njihovo pretkransko i antiko podrijetlo. M Wenzel je prva u
historiografiji poela naglaeno upozoravati na tu starinu simbolike, a njezini
su se rezultati poeli i priznavati (245.).
Kada se razglaba o simbolici, tada se, primjerice, za jedan simbol redovito
nudi po nekoliko tumaenja. A kako onda odrediti pravo znaenje? Sigurno je
da meu stotinama simbola biva njih vie domaih, dakle hrvatskih, koji se,
po svojoj naravi, ne dadu jednostavno protumaiti. A kako li je tek s onima
tuega izvorita? I konano, kdje je granica izmeu domaih i tuih? Na
primjer, kada je Cortes sa svojim pustolovima stigao na srednjoameriki
poluotok Yucatan, bijahu veoma iznenaeni opazivi pobite krieve na vie
mjesta. Bez sumnje su ti krievi predstavljali drugaije znaenje negoli isti
znak, to ga panjolci doniee sobom. Opravdano je stoga predoiti Muievu
tvrdnju:
Neke scene na stecima neobino podsjeaju na boga Wuotana (Wodana,
Odina) i dogaanja u Walhalli (na njemakom Walhalla, staronord. Valhle)
u kojoj borave djevice-ratnice Walkire s u boju palim junacima. Takva
slinost moe izvirati iz injenice da su u davnoj prolosti Germani i Traani
imali zajednika vjerovanja, odnosno da je bog Wuotan u biti identian sa
starobalkanskim boanstvom koje je poznato pod nazivom Traki konjanik
(253 - 254).

42
Ni je izkljuen navedeni utjecaj, ali za nj ima veoma malo vjerojatnosti.
Prie e biti, kako je slinost posve sluajna. Nadahnuta je istom svrhom,
odatle onda i slian, odnosno jednak izhod. Na koncu, svi ljudi priblino
jednako osjeaju i misle u istim prilikama.
Ne smie se smetnuti s uma ni tumaenje stare simbolike, kojoj su poznija
vrjemena dala svoje osobito, drugaije tumaenje.
Razpravljati o Crkvi bosanskoj, znai uplesti se u mnogo zamrenije
pitanje od onoga o starijemu razkolu Crkve u Hrvatskoj. Crkva bosanska
neuzporedivo je dulje trajala i u sebi uva mnogo vie nejasnoa i
nepoznanica. Pisac se potrudio, kako bi je to cjelovitije osvietlio. U tzv.
bosanskim krstjanima, dakle vjernicima dotine crkve povjestniari su vidjeli
bogumile, kakvi se bie pojavili u Bugarskoj, dualistiko manihejstvo,
patarenstvo, paulicijanstvo te jo neke sljedbe. K tomu Crkva se bosanska
sluila hrvatskim jezikom, sbog ega je via facti dobila protiv sebe katoliki
Rim. Uz ovo je dodati, to inae pisac ne spominje, maarsku tenju za
osvajanjem drave Bosne. Maarima je bosansko odpadnitvo sluilo za
casus belli, da bi upali u Bosnu i pokorili je. Bosnu su napadali nekoliko puta.
I.Mui u Crkvi bosanskoj vidi arianizam, isti onaj to je prie izkorienjen
u Hrvatskoj. Izveo je takav zakljuak nakon temeljite razlambe, odnosno
uzporedbe date Crkve sa svima crkvenim pokretima, to su njoj pripisivani.
Poslie svega preostaje jedino odrediti njezin izvor. Taj je bosanski arianizam
na stanovit nain tinjao, dok je u Hrvatskoj bio uzeo maha. U Hrvatskoj je bio
prekinut, u Bosni ostao tada nezapaen. Uvrstio se pak, kako je jaala
Bosanska drava. Poetak njezina kraja nastaje dolazkom franjevaca u Bosnu
i izgradnjom njihovih brojnih samostana. Smatram, kako je gotovo nemogue
poljuljati Muiev zakljuak o Crkvi bosanskoj.
Tko se bavi povieu europskoga jugoiztoka, ne moe mimoii vlako
pitanje. Razumie se, i Mui se na njemu zadrao. Kada je u pitanju naziv,
donekle u dopuniti pisca. Naziv izhodi od kelt. folc - ivahan, veseo, brz.
Rimljani ga uzeli za naziv keltskoga naroda u obliku Volcae. Ovaj je etnonim
uao u germ. jezike. Tako je u stvnjem. walah, walh, got. walhs, nvnjem.
walsch. Odatle je preao u vie europskih jezika i dobio razliita znaenja.
Primjerice, u poljskome je Italija Wtochy, Talijan - Wtoch. Svojedobno tako
bi i u nas. Vlaka ulica u Zagrebu bi najprije nastanjena Talijanima, tj.
Vlasima, takoer i gradi Lako u Sloveniji. Rumunji su isto nazivani
Vlasima. Danas Vlaha ima razasutih po jugoiztonoj Europi.Veina su u
sjeveroiztonoj Srbiji. A potomci nekdanjih Vlaha jesu Srbi zapadno od rieke
Drine (u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj). Vlaki jezik, odnosno jezici jesu
romanski. Jezici srbijanskih i bugarskih Vlaha vrlo su blizi rumunjskomu.
Veina se tih Vlaha smatra Rumunjima. Vlasi bijahu stoarski nomadi

43
pravoslavne vjere. U XIX. st. proglaeni su Srbima svi zapadno od Drine
upravo sbog svoje vjere, a jezik su jo prie zaboravili. Pretvaranje
pravoslavnih Vlaha u Srbe poticala je austro-maarska politika, kako bi ih
suprotstavila Hrvatima.
Sbog turskih nadiranja hrvatsko je puanstvo ostavljalo svoja ognjita, na
koja su Turci nastanjivali Vlahe. Uz to su Vlasi sluili kano pomoni vojnici u
turskoj vojsci te skupa s Turcima pljakali hrvatske domove, protjerivali i
ubijali Hrvate.
Ovih nekoliko turih napomena ide uz uspjelo poglavlje Neromanizirano i
romanizirano stanovnitvo zvano Vlasi. O vlakome je pitanju u znanosti
ostalo jo tota nedoreeno. Mui je svakako pruio opaen doprinos
rjeenju datoga pitanja. Tekou predstavlja i podatak, to su dananji Vlasi
podruno raztrkani i nepovezani, a razlikuju se i po jeziku.
Posljednje poglavlje nosi naslov O duhovnom i antropolokom
kontinuitetu dinarskog stanovnitva. Samim je naslovom najavljen predmet
obradbe, ali je i prilino neobian, moda i izazovan. Mora se spomenuti, da
obuhvaa osobitosti antropoloke grae dinarskoga ljudstva od najstarijih
vrjemena skoro do naega asa, duevno stanje, vjersko, nonju, glasbu,
obiaje, tetoviranje i tota drugo. Uviaj u kosture naene izpod steaka
potvrdio je, kako je u pitanju isti etnik od paleobalkanskih vrjemena do
turskoga dolazka na europski jugoiztok. Prema tome, neprekinut je dinarski
antropoloki tip. Od poetka turskoga vladanja u Bosni i Hercegovini poinje
jae mieanje puanstva.
Da je proslava krstne slave u pripadnika pravoslavne vjere naslieena iz
predkranskoga razdoblja, obenito je poznata stvar, ali je veini itatelja
jedva poznat podatak:
Zanimljivo je primijetiti da se meu krsnim imenima - osim Save
Nemanjia - ne nalazi ni jedan od srpskih nacionalnih tzv. svetaca, premda ih
ima s onima iz dinastije Nemanjia lijep broj. to se sv. Save tie, on se tako
rijetko slavi, da bi u svim sluajevima trebalo ustanoviti, ne radi li se o jednoj
recentnoj pojavi, kao rezultatu pomidbe ovoga kulta, koji poprima jai opseg
tek od karlovakog sinoda od 3. sijenja l775., kada su na zahtjev austrijske
vlade izabrani kao patron za Srbe sv. Sava, za Grke car Konstantin, a za
Rumune sv. Petka (282.).
Do 1775. za sv. Savu u Srbiji jedva se znalo. Odkako im ga nametnula
katolika Austrija, Srbijanci i potom Srbi prihvatie ga kano glavnoga svetca,
a s vrjemenom od njega stvorili - legendu. Ve je u XIX. st. stvoren kult sv.
Save, kako je rastao srbijanski imperializam. I tako od vrjemena do vrjemena
biva vei i vei, ovisno o oivljivanju jednoga balkanskoga imperializma.

44
Mora se predoiti jo jedna injenica, manje poznata u iroj javnosti. Kada
su Turci zaposjeli Bosnu i Hercegovinu, prilian je broj Hrvata prelazio na
islam u tieku pet stoljea njihove vlasti. Na jo teu nesreu, vei je broj
Hrvata morao prihvatiti pravoslavlje, jer je turska vlast katolike Hrvate
porganjala sbog neprijateljstva, to ga je prema Turskoj gajio rimski papa!-
Ni krivi ni duni Hrvati stoljea i stoljea bie proganjani, jer pripadahu
katolikoj vjeri. Istodobno progonjeni od dva gospodara. Sbog toga su skoro
svi katolici u istonoj Hercegovini bili prisiljeni priei na pravoslavlje. Turska
je vlast dala pravo SPC od katolika ubirati dodatni porez. Tako su jo jae
unitavani Hrvati i natjeravani na pravoslavlje.
Tko pozna stanovnitvo kraja u iduemu navodu, sloit e se s piscem:
Stanovnitvo kontinentalne Dalmacije, Like, dananje Bosne i posebno
zapadne Hercegovine, dakle narod dinarskog spleta, uglavnom je istog
psihosomatskog mentaliteta. To je ratniki element, koji veu zapreku
doivljava kao vei izazov, tako da ni naelno nije spreman ni za kakvo
diplomatiziranje ili sklapanje nagodaba. To je maksimalno izraen
individualizam utemeljen na patrijarhatu koji, kada se oituje izvan kruga
obitelji, svojem politikom i vjerskom voi moe biti toliko vjeran, da ga
slijedi i u smrt (293.).
Navedenu se prilogu ne moe nita dodati niti oduzeti.
Glagoljica je najstarije junoslavensko pismo, dakle i hrvatsko. Takoer se
s pravom moe rei, kako je ona i najstarije slavensko pismo. Njezino je
podrietlo u znanosti podignulo toliko praine kao malo koje pitanje hrvatske
poviesti. Budui da se potom pojavila irilica, svakako je raanje toga pisma
naknadno obteretilo tu priepornost. Stvar bi ipak bila sasvim drugaija, da se
u to ni su upleli izvanznanstveni inbenici. A kada oni stupe na pozornicu,
onda se ne moe doi do konane istine. Stvara se kriva slika.
Pristupajui razmatranju postanka glagoljskoga pisma, Mui poinje
tvrdnjom:
Hrvatska je tradicija sve do druge polovice XIX. st. beziznimno znala da
je glagoljica predirilometodskog podrijetla. Tek od navedenog doba
vladavine panslavizma i englesko-francuskog antigermanizma izmislila se
pretpostavka o irilovskom podrijetlu glagoljskih slova. Poslije II. svjetskog
rata samo se i o tome u hrvatskoj emigraciji moglo potpuno slobodno i
znanstveno raspravljati. U novoj hrvatskoj dravi kadrovi na sveuilinim
katedrama i u dotadanjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti
ostali su isti, pa je onda razumljivo da je miljenje o irilovskom podrijetlu
glagoljice ostalo neizmijenjeno (343.).

45
Snaan utjecaj raznih politika na drutvene znanosti ve se skoro stoljee i
pol osjea na prostoru slavenskoga juga. I to je ostavilo tekih posljedica na
itav ivot. Izpalo je, kako politika poviest i kulturna prolost u stvari ni su
ono, to zaista jesu, ve su ono, to od njih ite politika. Uz to, ni je malo ni
tabu-tema. Moda je najizrazitijim sluajem skretanja s pravoga puta
tumaenje podrietla glagoljskoga pisma. Bijae dobro znano, da je glagoljica
daleko starija od irilice, tj. od pojave solunske brae irila i Metoda. Ali
uzprkos tomu, politika je na svaki nain htjela glagoljicu povezati s dvojicom
Solunjana. Tko se i povrnije zanimao ovim pitanjem, upoznat je s podatkom,
kako je u Solinu, dakle u Hrvatskoj, obstojao glagoljski psaltir u polovici VII.
stoljea. Napisao ga ili prepisao Teodor, posljednji solinski biskup! Prema
tome Solinski psaltir stvoren je 2 (dva) stoljea prie negoli su roeni iril i
Metod! A podsjetiti je pri tome na odkrie Marka Japundia. Ustanovio je,
kako je slavensko bogosluje starije najmanje jedno stoljee od solunske
brae. Meutim, ni ovdje ni je poetak... Naime za Solinski je psaltir kano
predloak vjerojatno posluio psaltir iz krimskoga grada Hersona, koji je,
naravski, stariji od Solinskoga psaltira. I tako se konano pribliujemo k
izvoru glagoljskoga pisma. Na poluotoku Krimu naena su skoro sva
glagoljska slova! Arheolozi vide njihov nastanak izmeu I. i IV. stoljea
poslie Krista. Najvie slova glagoljske azbuke pronaeno je u okolici grada
Hersona. Dati su nalazi nepobitni, ne mogu se dovesti ni u kakvu sumnju.
Odakle slinost glagoljskoga i gotskoga pisma te postojanje vie gotskih
naziva za glagoljska slova? Drim, kako je odgovor i jednostavan i jasan.
Oba su pisma stvorena na prostoru sjeverne crnomorsko-azovske obale te
priblino u isto vrieme. Mogue je, da je gotsko malo i starije. Nesumnjiva je
i njihova vanjska slinost. Osim toga oba su slina gotskomu, starogrkomu i
runskomu pismu. Dakle, itavo se pitanje uklapa u ire okolje. I Praslaveni i
Goti nastanjivahu sjeverni crnomorski prostor prvih nekoliko stoljea naega
raunanja vrjemena.
Drim, kako ne bi trebalo ostati na dotinoj tvrdnji kano konanoj
(premda ni je izkljueno, kako je i konana!). Naime, usporedba obaju
pisama - glagoljskoga i gotskoga - sa starim afganistanskim, perzijanskim i
indijskim, pored spomenuta tri, navodi na prouavanje njihove moebitne
srodnosti. Na kraju, ne smie se izgubiti iz vida, kako je najstarije (sumersko)
pismo iznjedreno na tlu izmeu rieka Eufrata i Tigrisa najmanje etiri tisue
godina prie Krista. Tu je kolievka prvoga pisma.
irilicu stvorie Solunjani iril i Metod u IX. st. Najvjerojatnije sam iril,
po kojemu se i imenuje dotino pismo. Postalo je po ugledu na grko ustavno
pismo. irilica se robski dri svoga grkoga predloka, i nikada ni je u

46
cielosti prilagoena crkvenoslavenskomu (starobugarskomu) jeziku. Niti
hrvatskomu mlaa hrvatska irilica.
U svezi s avarsko-hrvatskim odnosima pisac pobija tvrdnje, prema kojima
je ban avarska rie. Obirnije se zadrao na etimologiji toga poloajnog
naziva, kako je tumaen zadnjih stotinjak godina. Kano da ne razpolae
najnovijim znanstvenim dokazima. Stoga u ga nadopuniti. Toponimi izvedeni
od ove imenice nahode se na zapadnoslavenskome i junoslavenskome
prostranstvu. Ta injenica navodi na zakljuak, da je rie naslieena iz
praslavenskoga jezika. U starome perzijskome jeziku nalaze se im. ban i
banica. Odatle mogahu ui u praslavenski, jer se oba spomenuta jezika
nalazila u blizkim dodirima, to je potvreno zajednikim vjerskim i
poljodjelskim nazivljem.
Poloajni naziv upan najvjerojatnije izhodi iz tursko-tatarskoga jezika, a
ne izkljuuje se kano izvor ni got. gawi, gewi.

Prof. Dr. Mate imundi


47






48

49




UVOD
(BALKANSKO - PODUNAVSKO PODRUJE KAO
PRAPOSTOJBINA SLAVENA)

50

51




I.
IZVORI O PRADOMOVINI SLAVENA

Problematika podrijetla, pradomovine i seoba Slavena jo nije
rijeena. Witold Hensel je nabrojio do 1973. postojanje osam glavnih teorija
o slavenskoj pradomovini.
36
Meu teorijama o podrijetlu Slavena
prevladavaju tri kao glavne, a njih Tadeusz Lehr Splawinski ovako
obrazlae: Prvu od njih moemo nazvati istonoevropskom, budui da se ta
obitavalita lokalizuju na istoku od postojbine baltikih naroda, negde u
Rusiji, za Njemenom i Dnjeprom- prema formulaciji poznatog poljskog
filologa Jana Rozwadowskog, ili pak u gornjem toku Dvine i gornjeg
Njemena (ak do jezera Iljmen) prema pretpostavci isto tako uvenog
Aleksandra ahmatova. Druga hipoteza, do koje je doao eki arheolog-
istoriar Lubor Niederle, autor fundamentalnog dela Slovanske staroitnosti,
za prapostojbinu Slovena smatra predele od srednjeg toka Visle do sliva
srednjeg Dnjepra. Priblino gledite prema toj hipotezi zauzima i nekoliko
drugih ispitivaa na osnovu gotovo iskljuivo jezike grae, kao poljski
uenjak-botaniar Josip Rostafinski i nemaki biolog-slavista Maks Vasmer,
koji jako ograniavaju taj teren sa zapadne strane zatvarajui ga uglavnom u
slivu reke Pripet.Pored tih dveju teorija, ve odavno gotovo od poetka XIX
veka, postojala je i trea hipoteza, tzv. zapadna prema kojoj se za pravu
postojbinu Slovena smatraju zapadni predeli njihove teritorije, koju su
zaposeli ve u istorijsko doba, i to od Labe pa do reke Buga. Tu teoriju, koja
se obino naziva autohtonom , pokrenuo je jo potkraj 18 stolea nemaki
istoriar August Schlzer...prihvaena je zatim i od strane poljskih istoriara
Vojeha Ketrzynskog (seniora) i brae Edvarda i Vilima
Boguslawskog...Inicijator ponovnog prihvatanja i produbljivanja te zapadne
teorije porekla Slovena bili su u meuratnom razdoblju poljski arheolozi
Josip Kotrzewski i Leon Kozlowski, koji su, svaki u pojedinostima na svoj

36
Carsten Goehrke, Frhzeit des Ostslaventums. Wissenschaftliche Buchgesellschaft,
Darmstadt, 1992, s. 55-56.

52
nain, preduzeli misao povezivanja etnogeneze Slovena s ekspanzijom tzv.
luike kulture na predelima poreja Odre i Visle u bronzano doba i u
poetku gvozdenog doba. Sa podrkom te teze istupio je takoe i
najistaknutiji poljski antropolog Jan Czekanowski, a od lingvista odmah i bez
ikakvog kolebanja opredelio se poznati izdava asopisa Slavia Occidentalis,
Nikola, Rudnicki. Ja sam oklevao sam dosta dugo da li da se prikljuim toj
teoriji, jer isprva nisam mogao da naem dovoljnih jezikih potvrda za nju.
Tek za vreme rata, temeljitije prouivi celokupnost jezikog materijala kako
gramatikog i leksikalnog tako i toponomastikog, zalazei do praslovenskog
doba, doao sam do zakljuka da ta zapadna, autohtona teorija daje najbolji
odgovor na sva pitanja vezana s problemom etnogeneze Slovena i piui
svoju knjigu izdatu nakon rata O poreklu i pradomovini Slovena, zauzeo sam
odluno to stanovite. U toj knjizi idui putem Niederlea i Czekanowskog
izloio sam shvatanje da se pitanje etnogeneze Slovena ne moe nikako reiti
oslanjajui se jednostrano na jeziku grau, kao to su smatrali lingvisti koji
su se bavili tim pitanjem, ve da ono zahteva ravnomerno osvetljavanje s
take gledita ne samo lingvistike, nego i materijalne i duhovne kulture
oveka, a tako isto i njegove fizike strukture na tlu rasnoga srodstva. Na
osnovu prikupljenih podataka iz tih svih podruja nauke istorije, lingvistike,
preistorijske arheologije, antropologije, a delimice takoe etnografije i istorije
drutvenog sistema, predstavio sam u toj knjizi optu sliku etniko- jezike
geneze praslovenske skupine i lokalizacije njene najstarije postojbine. Doao
sam do zakljuaka koji u celini uzevi potvruju tzv. zapadnu teoriju porekla
Slovena. Iz njih, naime, proizlazi da je praslovenska skupina rezultat
dugovekovnog uzajamnog taloenja itavog niza etniko-kulturnih i jezikih
indoevropskih elemenata koji su se od zavrne faze mlaeg kamenog doba
(tj. poevi od treeg milenijuma pre nae ere) rasprostranjivali redom
uglavnom od jugozapada prema severu i istoku i da su ti elementi,
zauzimajui teritorije sliva reke Odre i Visle ukljuno sa Bugom, formirali
izrazito karakteriziranu u jezikom i kulturnom pogledu etniku skupinu koja
je predstavljala osnovu kasnije iroke ekspanzije slovenskih naroda koji su se
sve vie poinjali diferencirati. Tako uzeta, etnogeneza Slovena prihvaena je
za vreme rata gotovo od svih poljskih i ekih naunika, a nala je priznanja i
kod mnogih neslovenskih istraivaa (kao C. Verdiani, V. Faklenhahn i
drugi)...Do slinih rezultata dolazi i Wojciech Koczka, polazei sa stanovnita
zasnovanog na napornom sraunavanju statistikih podataka celokupne
pristupane mu istorijsko-antropoloke grae da je rejon srednje Evrope od
gornje Rajne i Alpa kroz pobreja Dunava i severne i zapadne terene Crnog
mora pa sve do iza Dona, bio pravi teren formiranja praindoevropske etniko-
jezike skupine. Etnogenezu Slovena smatra on kao produkt ekspanzije
srednjeovropske populacije uglavnom iz podunavskog basena prema severu

53
na terene u slivu Labe, Odre i Visle, koje su ranije zauzimala indoevropska
plemena reprezentirana nosiocima kulture vrpane keramike. Ta ekspanzija,
koja s arheoloke take gledita odgovara rasprostiranju luike kulture,
postala je osnovica za formiranje etniko-praslovenske skupine. Prema tome,
ona ima autohtoni karakter, iako su njeni sastavni elementi prodrli u dotine
predele putem ekspanzije i infiltracije sa raznih strana. Glavni njen deo, kao
to to pokazuje antropoloki sastav, kojim se mi ovde ne moemo baviti,
predstavljalo je, s jedne strane, praindoevropsko populaciono tlo,
mezozolitskog jo porekla, a, s druge strane, dvokratno u najmanju ruku
taloenje na tome supstratu srednjoevropskih stanovnikih talasa
praindoevropskih po jeziku, a arheoloki reprezentiranih najpre
predstavnicima kulture sa vrpanom keramikom a zatim luike kulture.
Konani izvodi antropologa potvruju, dakle, i potkrepljuju u znatnom
stepenu zakljuke predstavnika ostalih disciplina o postanku etniko-jezike
praslovenske skupine. U takvome svetlu autohtono poreklo Slovena i
lokalizacija njihovih najstarijih postojbina u zapadnim predelima njihovih
istorijskih zemalja ine se sigurnim, a njihova migracija 'sa istoka' , kao ve
formirane skupine koja se sluila praslavenskim jezikom, ne moe dolaziti u
obzir. injenica da su u formiranju etnogeneze Slovena tako znaajnu ulogu
odigrali nesumljivo ti elementi, koji su navirali iz srednjoevropskih
podunavskih teritorija, podsea nas na legende najstarijih slovenskih
letopisaca o podunavskom poreklu slovenskih naroda, o emu smo govorili na
poetku naeg izalaganja. Namee se tu i nehotice jedno pitanje: zar bi bilo
mogue da se u tim legendama ouvaju odjeci istorijske istine kroz vie od tri
hiljade godina?
37

L. Lenard navodi da je temeljno pitanje u povijesti Slavena jesu li oni
selili sa sjevera na jug ili s juga na sjever. On istie da gotovo svi stari
slavenski ljetopisci i povjesniari najstarijih vremena trae slavensku
prapostojbinu na jugu, i to na Balkanu i u Podunavlju, i dovode Slavene iz
Podunavlja u predjele iza Karpata. To rade svi kroniari i povjesniari
sjevernih Slavena, a i kod junih gotovo svi osim malih iznimaka. Tek
mnogo kasnije i to uglavnom od XVI. st., nastajala je u slavenskih pa i
nekih drugih povjesniara, teorija o slavenskoj pradomovini na sjeveru.
38

injenica je da se tek od druge polovine XIX. st. u historiografiji prihvatila
pretpostavka da su seobe Slavena tekle sa sjevera na jug. Od nedavno su
posebno u inozemnoj historiografiji zapoela ponovna raspravljanja o tome
da su Slaveni obitavali na Balkanu mnogo ranije nego to se to u ovom

37
Tadeusz Lehr Splawinski, Iz novijih istraivanja o poreklu Slovena. Zbornik za
filologiju i lingvistiku, svezak VIII, Matica srpska, Novi Sad, 1965, s. 8-10,17-18.
38
L. Lenard, Stari Srbi i srpska praotabina. Beograd, 1927, s. 5.

54
stoljeu pretpostavljalo. Vasilka Tapkova - Zaimova smatra da su se Slaveni
pojavili na Balkanu s prvim upadima barbara na teritorij rimskog carstva.
39

Kijevski je monah Nestor napisao u prvoj polovici XII. stoljea na
temelju mnogih izvora ljetopis Povest vremennyh let poznat i pod nazivom
Nestorova kronika. Prva ruska kronika u stvari se pripisuje monahu Nestoru,
dakle povijesnoj osobi (doao je u samostan 1073.), ali se u literaturi dri da
je ta kronika pod njegovim imenom kompilacija razliitih izvora, odnosno da
je sastavljena od vie autora i da je poslije, u razliitim vremenima, vie puta
preraivana.
40
Ta je kronika poslije Nestorove smrti doivjela nove redakcije,
ali je njezina bit ostala nepromijenjena. Arheoloka i antropoloka
istraivanja, te preispitivanje izvora, potvruju tonost temeljnih tvrdnji
Nestorove kronike o balkansko-podunavskoj pradomovini Slavena.
41
ini se
da Nestorovo prianje i o tome gdje su u starozavjetno doba ivjeli preci
Slavena nije bez povijesnog temelja. O tome svjedoi i svojedobna bliskost
Slavena i Iranaca, o emu ima brojnih slavensko-iranskih paralela, tako da se
u znanstvenoj literaturi istie postojanje nekadanje slavensko-iranske
simbioze.
42
Oita je jezina povezanost Iranaca i Slavena koja nije i ne
moe biti sluajna.
43
injenica postojanja slavensko-iranske jezine
srodnosti je vana zato to se odnosi na sve Slavene, dakle ne samo na
Hrvate, kako bi htjeli pojedinci koji iz navedene jezine srodnosti zakljuuju
da su Hrvati podrijetlom Iranci.
44


39
Gottfried Schramm, Eroberer und Eingesessene. Geographische Lehnnamen als Zeugen
der Geschichte Sudosteuropas im ersten Jahrtausend n. Chr. Verlag Anton Hiersemann,
Stuttgart, 1981, s. 140.
40
Dmitrij Tschiewskij, Die Nestor-Chronik. Ed. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1969, s.
VII-9.
41
Neki pojedinci, koji se bave najranijom povijeu Slavena ne primjenjuju
interdisciplinarni pristup u svome radu. Tako Zdenek Vna u nekim svojim knjigama
teite obrade posveuje keramici, a antropologiju zanemaruje kao da nije vrijedna
panje. Usp. Z. Vna, Einfhrung in die Frhgeschichte der Slawen. Karl Wachholtz
Verlag, Neumnster, 1970, s. 144.
42
V.V. Sedov, Proishodenije i ranaja istorija Slavjan. Ed. Arheoloki institut Akademije
nauka SSSR, Moskva, 1979, s. 98-100. Die Sprach - und Kulturzusammenhnge sind so
ausdrucksvoll, dass man einen gewissen Anteil der Iranier an der Slawischen
Ethnogenese voraussetzen muss. Auf religisem Gebiet betreffen diese Beziehungen vor
allem die Terminologie, durch die sich die Slawen, zusammen mit den Iraniern, von
anderen Indogermanen unterscheiden. Zdenek Vna, Mythologie und Gtterwelt der
slawischen Vlker. Ed. Urachhaus, Stuttgart, 1992, s. 45.
43
Zdenko Vinski, Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i
Bijelih Hrvata. Zagreb, 1940., s. 22.
44
U XX. st. postalo je osobito popularno zastupanje iranskog podrijetla Hrvata. To se
miljenje svodi na spomen nekoliko osobnih imena iz II.-III. stoljea u Tanaisu na uu

55
Slaveni su, prema toj Nestorovoj kronici, poslije razdvajanja meu
narodima, prvobitno nastavali Ilirik, dakle, veliki dio Balkana i Podunavlja. U
Iliriku su bili prvi Slaveni, a kronika posebno navodi kao prvobitna stanita
Slavena Ugarsku i Bugarsku. Vie znanstvenika (Bielowski, Lelewel,
Samokvasov, Boguslawski) smatraju da se ono to Nestor pie o Slavenima
odnosi na Daane ili Gete, koji su i prema Strabonu dva imena jednog istog
naroda.
45
Slaveni su s teritorija koje su pustoili Vlasi (Walah je prvobitna
oznaka Germana za Kelte
46
) selili prema Visli, Dnjepru i drugamo na sjever
Europe. Da se u kronici pod Vlasima moda misli na Kelte (koji su po
afariku 350. - 336. pr. K. napadali Slavene), potvruje njezin navod da je
apostol Andrija posjetio ruske Slavene, to znai da su ve prije njega, dakle
prije I. stoljea, Slaveni doselili u te predjele. Da se svi Slaveni pred Keltima
nisu iselili iz balkansko-podunavske pradomovine, lako je zakljuiti iz
kronike kad navodi da je sv. Pavao nauavao meu Slavenima u Iliriku.
47


Dona. Pobornici ovoga miljenja, od kojih je najpoznatiji Stjepan Krizin Saka, nisu
dakako mogli objasniti kako i kada je ovo osobno ime - o kome od tada pa est stoljea
nadalje - izvori ute postalo etnonim. Usp. Saka, Historijski razvoj imena Hrvat.
ivot, XXIII/ 1942, 1, 3-20.
45
Eduard Boguslawski, Einfhrung in die Geschichte der Slaven. Verlag Hermann
Costenoble, Jena, 1904, s. 8.
46
Germani su najprije pod pojmom Walch odnosno Welsch podrazumijevali ovjeka
keltskoga, odnosno galskoga porijekla. Kako su ovi romanizirani, tako su Germani pod
ovim pojmom kasnije podrazumijevali stanovnike onih oblasti u kojima su nekada ivjeli
Kelti, odnosno Gali. Da su Germani pod ovijem pojmom podrazumijevali stare Kelte
najbolji je dokaz to to Anglo-saksonci pod pojmom Wealh ili Welsh jo danas
podrazumijevaju stanovnike keltskoga porijekla engleske provincije Vels (Wales)...
Njemaki etnolog i lingvista Gustav Weigand misli da su Goti dolaskom na Donji Dunav
u III vijeku nae ere donijeli ovaj izraz,... Pavle afarik je zastupao gledite da su u
poetku Sloveni isto kao i Germani pod ovim pojmom podrazumijevali ovjeka keltskoga
porijekla, to istovremeno uzima kao dokaz da su Sloveni poznavali Kelte. (Nikola
Vukevi, Etimologija pojma Vlah i njegova razna znaenja. Zbornik: Predmet i
metod izuavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji. Ed. Crnogorska akademija
nauka i umjetnosti, Titograd, 1981, s. 316). Neki, kao ii, misle da je Nestor pod
Vlasima razumijevao Rimljane, a drugi autori pretpostavljaju da se to moglo odnositi ili
na Kelte ili na prednike Rumunja. (Usp. Rauchspur der Tauben Radziwill- Chronik. G.
Kiepenheuer Verlag, Leipzig - Weimar, 1986, s. 388).
47
Dmitrij Tschiewskij (uvod i komentar), Die Nestor Chronik. Ed. Otto Harrassowitz,
Wiessbaden, 1969, s. 5, 27-28; Ludolf Mller, Handbuch zur Nestorchronik
(Nestorchronik Tekst). Fink Verlag, Mnchen, 1977, sv. I, s. 5-6, 28; Rauchspur der
Tauben Radziwil- Chronik. G. Kiepenheuer Verlag, Leipzig- Weimar, 1986, s. 21, 38.
Da je Nestor svoje pisanje temeljio na starijim izvorima, potvruju i arapski pisci koji
takoer navode na pr. i detalj o tome da Slaveni potjeu od Jafeta. Usp. Harald
Haarmann (Hrsg.), Die Erforschung arabischer Quellen zur mittellterlichen
Geschichte der Slaven und Volgabulgaren. Helmut Buske Verlag, Hamburg, 1976, s.

56
Boguslawski smatra da se Nestorov izvjetaj o podvrgavanju dunavskih
Slavena od Vlaha odnosi na doba Trajana kada su Rimljani nametnuli vlast
Daanima.
48
Iz kronike, dakle, jasno proizlazi da su prve seobe Slavena tekle
najprije s juga na sjever. Preseljavanje starosjeditelja s juga na sjever
najvjerojatnije se dogaalo i pred osvajanjima Rimljana. Ruski znanstvenici
Dmitrij Samoswasov i Leopardov misle da su Slaveni iz Dacije pod
pritiskom Rimljana, osobito u doba cara Augusta (63 pr. K. do 14. po K.) i
cara Trajana (98.-117.) preli u podruje Karpata.
49
Pred navalom Avara od
568. pa do kraja VI. st. veliki dio stanovnitva iz srednjeg Podunavlja i Potisja
( u dananjoj Madarskoj ) bjei, prema Vjekoslavu Klaiu, na zapad u
nekadanje rimske pokrajine Panoniju, Norikum i Karniju. Seoba ta trajae do
konca VI. stoljea. U to doba (568. - 592.) dakle bijahu dananje istono-
alpinske zemlje: Austrija, tajerska, Koruka, Kranjska, istona est Tirola,
Furlanska, Gorica i sjeverna Istra naseljene slavenskim plemenima od kojih
postade narod, koji se sam zove Slovenci.
50
Ovu vrstu iseljavanja pred
Avarima potvruju i lingvistika istraivanja, na temelju kojih je Heinrich
Kunstmann zakljuio da mnogobrojni slavenski etnici pred Avarima bjee s
juga, s Balkana i Dunava, prema sjeveru.
51

Nestorov je ljetopis vaan i zato jer iz njega proizlazi da su i Hrvati
selili iz balkansko-podunavske prapostojbine. Taj Nestorov navod (u
prijevodu Vjekoslava Klaia) glasi: Po mnozh e vrmenh sli sat Slovni
po Dunajevi, kd jest nin agorska (ugarska) zemlja i blgarska. Od th
Slovn razidoe se po zemlji, i prozvae se imeni svojimi, kd sdoe na
kotorm mst, jako priede sdoe na rc imenom Morava, i prozvae se

312, 339, 352, 358, 363. Nestorovu tezu o pradomovini Slavena i na srednjem Dunavu,
koju u najnovije vrijeme s uspjehom dokazuje Trubaev, prihvaaju i drugi u ruskoj
literaturi. Usp. Victor M. Gobarev, Prehistory of Russia. Edited by Vladimir A.
Zolotariov, Academician of Academy of Natural Sciences of Russia, Dc. Sci. (Hist.),
Professor. Na ruskom jeziku. Ed. Meneder, Moskva, I. dio, 1994, s. 329; II. dio, s.
333-630 + ilustracije. Utvrivanje da su Slaveni najstariji autohtoni narod Europe,
kojega su grki i rimski pisci poznavali pod raznim drugim imenima, neprekinuto traje od
poetka pa do kraja XX. stoljea. Usp. Julius Stowik, Die Slaven, das lteste
autochthone Volk Europas. I, Turcz-Szt.-Marton. Selbstverlag des Verfassers, 1908, s.
98.
48
Boguslawski, ibid., s. 11.
49
Panteli, Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Verlag Peter Lang,
Frankfurt/M-Berlin-Bern-New York-Paris-Wien, 1997, s.14-15.
50
Vjekoslav Klai, Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. II.
izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1930, s. 13.
51
Heinrich Kunstmann, Zwei Beitrge zur Geschichte der Ostseeslaven. Die Welt der
Slaven, XXVI / 1981, 2, 417.

57
Moravani, a drugi esi narekoe se, a se ti e Slovni: Hrvate blij, i Srbe i
Korantane...Tako razide se slovnskij jezik....
52

U poecima Nestorove Kronike navodi se da su Iliriju prvobitno
nastavali Slaveni, a Hrvati se spominju u pasusu u kojemu stoji da su Slaveni
takoer Bijeli Hrvati, Srbi i Horutani (Karantani). Iz toga nabrajanja je
mogue zakljuiti da Hrvati ive blizu Karantanije, a to onda ne moe biti ni
iza Karpata, ni u Karantaniji. Nestor govori o naseljenju Slavena s podruja
Dunava na sjever. Da ne bi tko pomislio, da su se svi Slaveni iselili s podruja
rijeke Dunava, Nestor iza kako je naveo iseljenje prvih dviju grupa, moravske
i eke, ubacuje reenicu, u kojoj veli, da su Slaveni i Bijeli Hrvati i Srbi i
Korutanci, koji su ostali na podruju rijeke Dunava. Sa zamjenicom ti on
vee Slavene ove tree reenice s dunavskim Slavenima, o kojima je govorio
u prvoj reenici. Slino znaenje ima i zamjenica teh na poetku druge
reenice, kojom se teh Slovene, naime Moravljani i esi, veu s dunavskim
Slavenima prve reenice. Da Nestor u naem navodu misli na june Bijele
Hrvate, vidi se nadalje iz samoga teksta tree reenice, u kojoj on usko vee
u jednu skupinu: Bijele Hrvate, Srbe i Korutance. Smisao je cijeloga
konteksta, da su ta tri naroda susjedni jedan drugomu i da se nalaze jedan uz
drugoga na bliskom prostoru. Hrvata i Srba bilo je i sjeverno od Moravljana i
eha, ali Korutanci nijesu nigda stanovali sjeverno od Karpata nego samo u
dananjoj Korukoj i tajerskoj. Dakle u sluaju Horutana Nestor bez
sumnje govori o Slavenima juno od Dunava. Kako on usko vee Bijele
Hrvate i Srbe s Horutanima u jednu zasebnu prostorno blizu skupinu, to
proizlazi, da je on na ovom mjestu imao pred oima podunavske Slavene:
Korutance, Bijele Hrvate i Srbe.
53

Bilo je preseljavanja veih dijelova pojedinih etnikih cjelina, dotino
stanovnika pojedinih zemalja, i to dokazuje usporeivanje istih toponima na
razliitim podrujima. Milan ufflay je to naelno na nekim primjerima

52
Vj. Klai, Slike iz slavenske povjesti. Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1903, s. 6.
53
Dominik Mandi, Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora.Ed. Hrvatski povijesni
institut, Chicago, 1957, s. 49-50. U svezi s Nestorom napominjem da mi je Vojislav
Nikevi u pismu iz Cetinja od 9.veljae 1997.g. naveo i ovo tumaenje starog
ljetopisa:Ja znam da Nestor osim balkansko-podunavskijeh H(o)rvata/H(a)rvata
spominje i crnomorsko-zakarpatske H(o)rvate/H(a)rvate u smislu stanovnika ogromne
zemlje Velike h(o)rvatske (od hora zemlja), tj. kao geografskog pojma (geonima), koja
se protezala od Crnoga do Baltikog mora. Na njezinom istoku su iranski etnosi, a na
zapadu slovenska etnika zajednica, Nestorovi, Porfirogenetovi i Dukljaninovi Bijeli
(Zapadni) h(o)rvate/-h(a)rvate na rodovsko-plemenskom nivou razvitka. Oni to isto ime
nose i u njihovoj novoj, balkansko-podunavskoj domovini. Uostalom, osim tijeh etnikih
Hrvata (od IX vijeka), ni akademik Petar Vlahovi u knjizi Narodi i etnike zajednice
sveta ne spominje nijedan drugi narod pod tijem imenom.

58
ovako razjasnio: Izmeu Buga i Sana bio je grad rven, spomenut g. 871.
Oblast ovoga grada dobila je ime ervonaja Rus (Crvena Rusija). U tu oblast
spadao je grad Sambor na gornjem Dnjestru, a mi imamo kod Zagreba
Samobor i stari grad Samobor blizu sutoka Pive i Tare. Dnjestar imade
pritoke Lomnicu i Bistricu, koji se javljaju i u Hrvatskoj. U Bosni imamo
rijeku Sanu. Po njoj nosila je u srednjem vijeku ime sanska upa, dok je upa
Buani (od Bug) bila izmeu Otoca i Gospia.
54
Ve iz navedenih primjera
je oito da je preseljavanje stanovnitva postojalo, a problem je u tome odakle
se, kad i u kojim smjerovima to zbivalo. Starosjeditelji su iz balkansko-
podunavskog prostora mogli iseljavati i u Ukrajinu i drugdje iz balkansko-
podunavskog prostora, a kasnije opet iz novih postojbina iseljavati po
raznim dijelovima Europe (na pr. u Poljsku). Saka istie kako je Karaman
upozorio na frapantnu slinost nekih starohrvatskih naunica sa staroruskim
naunicama kijevskog tipa. U ocijeni ukrajinsko - hrvatskih paralela u
odnosu na grozdolike naunice i mogui utjecaj u tom smislu iz pravca
kijevske Rusije i ak import odatle na teritorij dananje Hrvatske vano je
znati da se to moglo dogaati najranije od IX., odnosno X. stoljea.
Grozdolike, granulirane, filigranom ukraene srebrne, raskono raene
naunice, kao izraziti primjerci zlatarsko - filigranske umjenosti majstora
zapadnih zemalja Kijevske Rusji pojavljuju se sredinom X. stoljea na
naseobinskom podruju Volinjana, Uliana i Tiveraca, tj. uz gornje tokove
Buga, Sana, Tise i uz Dnjestar i Prut.
55
Iz paralela s tipom zvjezdolikih
naunica ne moe se nita sigurno zakljuiti, jer se radi samo o nalazu, koji
je i trgovinskom razmjenom mogao doi na ovaj teritorij. Nalaz koji se dugo
smatrao jednim od najranijih materijalnih dokaza o dolasku Slavena juno od
Drave skupina je ukrasnih predmeta iz aavice kod Donjeg Miholjca u
Podravini. Uz jezice, preice, ukrasne ploice, ogrlicu, narukvice s rozetom,
tipoloku determinantu ovom vrijednom nalazu daju dva para srebrnih
naunica sa zvjezdolikim privjeskom. Nalaz je pripisan kulturi Martinovka s
datacijom VI-VII. st. a ije je izvorite centralna Ukrajina.
56
Posebnu obradu
zahtijeva tip, koji je poznat kao volinjske naunice, tj. trojagodne naunice
kijevskoga tipa, koje su najei nalaz u starohrvatskim nekropolama
Dalmacije. Naziv kijevske, trojagodne naunice iz srednjovjekovnih
nekropola u Hrvatskoj nose po potpuno identinim ili slinim naunicama

54
Milan ufflay, Hrvati u sredovjenom svjetskom viru. Sveslavenski zbornik, ed.
Zajednica slavenskih drutava, Zagreb, 1930, s. 214.
55
Boris Graljuk, Ranosrednjovjekovne paralele zapadnih zemalja Kijevske Rusi i
hrvatskogetnikog prostora. Hrvatska / Ukrajina ( Kulturne veze od Jadrana do
Dnjepra). Priredio: Eugen Paenko. Zagreb, 1996, s. 38.
56
Ibid., s. 39.(Ovaj autor u svezi s ovim nalazima temelji se na znanstvenim utvrenjima
Z. Vinskoga).

59
otkrivenim u ranosrednjovjekovnim nalazitima u gradu Kijevu i njegovoj
okolici u Ukrajini. Kijevske naunice kao produkt staroruskog zlatarstva bile
su noene na prostorima cjelokupne istone i srednje Europe....U
srednjovjekovnim nekropolama na podruju omeenom rijekama Zrmanjom i
Cetinom, u brdsko-planinskom zaleu sjevernojadranske obale u Hrvatskoj
najbrojnije su, uz dvojagodne i etverojagodne, trojagodne kijevske
naunice. Od devet glavnih tipova naunica iz starohrvatskih nekropola
trojagodne naunice kijevskog tipa predstavljaju najkarakteristiniju skupinu
starohrvatskog kulturnog kruga. Uz nalazita trojagodnih kijevskihzlatnih i
srebrnih naunica u jezgri starohrvatske kneevine, odnosno kraljevine, u
gradovima i okolici Knina, Skradina, Nina, Biograda na moru, Bribiru itd. /na
preko 50 lokacija/, trojagodne naunice kijevskog tipa utvrene su i na
arheolokim nalazitima sadanje jugozapadne i sjeverozapadne Bosne i
Hercegovine, tada jedinstvenom etnikom i politikom prostoru /okolica
Livna, Bihaa, Prijedora, Banjaluke, Bosanske Gradike, Bugojna.../. Dok
trojagodne naunice kijevskog tipa u Ukrajini, jednako kao i u Poljskoj,
Slovakoj i ekoj datiraju koncem X. i poetkom XI. stoljea, u Hrvatskoj
je pojava ove nakitne skupine datirana u najnovije vrijeme od XII. do poetka
XV. stoljea - u III. fazu starohrvatskog nakita. Pojava kijevskih naunica
tek u XII. stoljeu na prostorima starohrvatske kneevine, odnosno
kraljevine, juno od Gvozda, moe se protumaiti i novonastalom
geopolitikom realnou, supremacije Ugarske, u ijem sastavu e se tada
nai Dalmatinska Hrvatska, kada e neposredno primati utjecaje iz Halii i
Volodomerije koji su takoer u interesnom doticaju s Ugarskom
57
Iz
iznesenoga je jasno da tip trojagodnih naunica kijevskog tipa datira u
Hrvatskoj tek od XII. stoljea i da se ove hrvatsko-ukrajinske paralele u
odnosu na naunice ne mogu dovoditi ni u kakvu svezu s doseljenjem Hrvata
iz Ukrajine.
Vjekoslav Klai u istom je smislu, piui o jednoj karti karantanske
upe Chrouuat, iz koje se vidi da se ta upa prostirala oko rijeke Krke i
Gline, upozorio na postojanje rijeke Krke i Gline u Hrvatskoj.
58
Istraivanja
na primjerima navedenih i slinih toponima ranije nisu voena u smislu
zakljuivanja, niti kao mogunosti da bi se stanovnici s teritorija nekadanje
rimske provincije Dalmacije iseljavali iz te pokrajine i, dakako, drugih
susjednih pokrajina i nosili toponime svoje stare postojbine na sjever, u
Europu. Stjepan Antoljak je prvi dokumentirao uz ve navedene primjere i niz
drugih istih toponima u dananjoj Hrvatskoj i Sloveniji, pa je zakljuio da su
ti toponimi nastali preseljenjem Hrvata iz Dalmacije i u navedeni kraj

57
Ibid.,s. 45, 47.
58
V. Klai, Hrvati i Hrvatska. II. izdanje, ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1930, s. 17.

60
nekadanje Karantanije. On je takoer zapazio postojanje u
srednjovjekovnim izvorima imena Liburnia u nekadanjoj Karantaniji i
ustvrdio da se to ime ovamo prenijelo iz Liburnije, uz napomenu da je taj
toponim uoio ve i Ravenski anonim.
59

Zanimljivo je da se Nestorova tvrdnja o iseljenju Slavena s juga (ili
kako Klai interpretira budi iz stare Panonije, budi iz Panonije na jugu)
nalazi u ljetopisima ekim i poljskim od XIII. do XVI. stoljea. Tako na
primjer eka Dalimilova kronika (iz razdoblja 1282. - 1314. ) biljei (u
prijevodu V. Klaia) i ovo: U srbskom jeziku (narodu) imade zemlja, koja
se zove Hrvati. U toj zemlji bijae jedan leh (vlastelin, plemi), komu
nadjenue ime eh. On ubi ovjeka, pa radi toga (zloina) izgubi svoju
djedinu. Na to on sa svoje estero brae i njihovom brojnom eljadi ostavi
zemlju Hrvati, pak se odseli. Putujui (na sjever) od ume do ume dodje
napokon do gore Rip (u dananjoj ekoj) i nastani se tamo sa svojom
braom i sa svojim pukom.
60

Nitko, pa ni ii, nije uspio dokazati da su se sve stare slavenske
kronike temeljile na Nestoru.
61
Da takvo miljenje nije opravdano oito je i
po tome to izmeu Nestora i drugih starih slavenskih kronika postoje razlike
i dopune. Da su postojale seobe starosjedilakoga balkanskog stanovnitva,
konkretno iz rimske provincije Dalmacije, u kasnoantiko i
ranosrednjovjekovno doba na sjever, u Europu potvruje uz navedeni
primjer s imenom Liburna i postojanje Dalmata izvan Balkana. Radi se o
Dalemincima - maloj slavenskoj etnikoj skupini koju spominju izvori iz
srednjega vijeka u Saskoj. Vano je istaknuti da jedan izvor iz IX. st. navodi

59
S. Antoljak, Hrvati u Karantaniji. Godien zbornik za Filozofskiot fakultet na
Univerzitetot vo Skopje, knj. 9, Skopje, 1956, s. 28 - 29. Slovenski povjesniar Bogo
Grafenauer, koji je polemizirao s Antoljakom, ipak priznaje: Nesumnjivo je da se u
Karantaniju doselio i dio Hrvata, ali su smjer, vrijeme i opseg ove migracije jo uvijek
sporni. (B. Grafenauer, Hrvati u Karantaniji. Historijski zbornik, Zagreb, knj. XI-XII
za 1958-1959., s. 229) .
60
V. Klai, ibid., s. 7.
61
Ferdo ii misli, ali ne navodi dokaze za svoje miljenje, da se tek od Nestorova
vremena kod razliitih slavenskih pisaca i povjesniara sreemo s miljenjem da je
pradomovina Sklavina srednje i donje Podunavlje. Ve prvi nastavljai Nestorovi,
poljski ljetopisac Kadlubek (oko 1206) i Boguchwal (umro 1253) piu da su Panonija
(Ugarska) i Bugarska pradomovina Slavena, a stariji eki ljetopisci (Dalimilova kronika
iz druge polovice XIII. i Pulkavina iz druge polovice XIV. st. ) opet znaju da se ^eh,
praotac ekog naroda i osniva eke drave, doselio s juga iz zemlje Hrvati. (Ferdo
ii, Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1975, s. 68).
Dakako, ni ii, a ni itko drugi ni prije ni poslije njega, nije iznio ni jedan dokaz da je
Nestorovo pisanje njegova kombinacija, a ne stara tradicija, odnosno da je njegovo
pisanje prelo na poljske i eke ljetopisce, od kojih su onda to preuzeli i hrvatski pisci.

61
da su oni smjeteni pored Hrvata. To je Geografija koja je nastala na
inicijativu anglosaksonskog kralja Alfreda Velikog (871.-899.) i koja se
uglavnom temelji na Orozijevu djelu Historiae. U Geografiji se spominju
Talaminci sjeveroistono od Moravaca, a kojima na istoku prebivaju Hrvati
(4. Ond be eastan Dalamentsan sindon Horigti, ...).
62
U Kronici Thietmara
od Merseburga (975.-1018.) ovako se spominje ovaj slavenski narod:in
provintiam, quam nos Teutonice Deleminci vocamus, Sclavi autem Glomaci
appellant.
63
U izvorima iz srednjeg vijeka ovi se Slaveni spominju i pod
imenima Dalmatas(857.), Sclavi, qui vocantur Dalmatii (88o.), i.td.
Thietmars Behauptung, Deleminci sei die deutsche und Glomai die
slavische Bezeichnung ein und desselben Stammes bedarf nun allerdings der
Korrektur, denn es verhlt sich vielmehr so, dass die Dal(6)m6n6ci die
Vlkerschaft bezeichnen, whrend Gloma, wie schon seit langem vermutet,
der aus Dalmatia entstandene Landschaftsname ist. Thietmars Gloma hngt
natrlich mit jenem dalmatinisch-bosnischen ON Glamo zusammen, ber
den man schon so viel geschrieben hat. Die Hypothese, der Landschaftsname
Dalmatia schlage sich in dem ON Glamo (Dlamo) nieder, wurde bereits
von Petar Skok vertrete, von ihm aber auch wieder verworfen.
64
Nada Klai
je u svezi s Kunstmannovim analizama zakljuila sljedee:
Daleminci/Dalmatinci war der gemeinsame Name aller jener Stmme oder
Gruppen, die zusammen in das ferne Deutschland zogen. Unter diesen
Gruppen waren ohne Zweifel sowohl Glamoi und Sorabi (von der Una) als
auch eine kleinere Schar ihrer Nachbarn, der Kroaten. Sie alle waren gewiss
Dalmatiner! Aus diesem Grund besttigt das Ethnonym Daleminci
Kunstmanns Theorie auf dreifache Weise: Unter dem gemeinsamen Namen
Daleminci ziehen drei benachbarte Stmme oder Gruppen weit nach

62
Omeljan Pritsak, The origin of Rus. Old Scandinavian Sources other than the Sagas.
Vol. 1, Ed. HURI, Harvard, 1981, s. 683-689.
63
Usp. H. Kunstmann, Kamen die westslavischen Daleminci aus Dalmatien? Die Welt
der Slaven,. XXVIII/ 1983, 2, 364-371; Thietmar von Merseburg, Chronik . I, Phaidon
Verlag, Kettwig, 1990, s. 47.
64
Kunstmann, Kamen.., ibid., s. 370-371. Usp. H. Kunstmann, Beitrge zur Geschichte
der Besiedlung Nord - und Mitteldeutschlands mit Balkanslaven. Verlag Otto Sagner,
Mnchen, 1987, s.161-168. O svezi etnonima Daleminzi i Glomaci s takvim etnonimima
na Balkanu vane su i Eichlerove rasprave. ( Ernst Eichler, Zur altsorbischen
Ethnonymie: Daleminze und Glomaci. Letopis Instituta za serbski, sv. 22 za 1975, s.
67-72; Westlawisch-sdslawische Beziehungen im Lichte der Toponomastik.
Onomastica Jugoslavica, broj 6 za 1976., s. 71-75). Za ovu problematiku vano je i
Skokovo utvrenje da nema nikakve sumnje kako Delminium odgovara dananjem
Duvnu s obzirom da je arheoloki dokazano da se Delminium nalazio ba na teritoriju
Duvna i da tu arheoloku injenicu potkrepljuje i filologiko razmatranje oblika. (P.
Skok, Studije iz ilirske toponomastike. Glasnik zemaljskog muzeja za 1918., s. 128).

62
Westen!
65
Kunstmannovo lingvistiko obrazloenje da je ime slavenske
skupine zapadno od srednje Labe koje njemaki izvori (na latinskome jeziku)
nazivaju izmeu ostaloga i Daleminci, Dalaminci i Talaminzi podrijetlom iz
Dalmacije pokuao je pobiti Katii. injenica je da bi se Kunstmannovo
tumaenje moglo sa sigurnou pobijati jedino u sluaju kad bismo tono
znali kako se taj slavenski narod sam nazivao. Dok se to ne utvrdi onda
Kunstmannovo miljenje moe biti pretpostavka, ali je isto tako i Katiievo
domiljanje takoer pretpostavka. Meutim neovisno od toga da
Kunstmannova teza nije pretpostavka potvruje injenica da se izvorima iz
srednjega vijeka taj slavenski etnos naziva kako je navedeno i Dalmatima.
66



- - -

Nestorov navod da su Slaveni prvobitno nastavali podruje uz Dunav
potvruje i izvor nazvan Armenska Geografija ili samo Geografija. To se
djelo pripisuje Mojsiju Horenskome (Moyse de Chorene), koji je ivio u V.
stoljeu i dobro poznavao sve znanosti svoga vremena. U tom djelu (koje je
poznato u dvije verzije) ima podataka koji su mogli biti napisani u VII., a
najkasnije u VIII. stoljeu. To znai da je to djelo moglo stvarno nastati i u
tim stoljeima ili se pak radi o kasnijim interpolacijama u original iz V.
stoljea. Dakako da ni jedna od te dvije mogunosti ne umanjuje veliku (a u
historiografiji gotovo neiskoritenu) vrijednost toga djela. Izvod koji se
odnosi na Slavene glasi ( u francuskom prijevodu Arsena Soukryja s
armenskog izvornika) ovako:

65
N. Klai, Eine erfolgeiche neue Theorie ber die Frhgeschichte der Slaven. Ars
Philologica Slavica, Mnchen, 1988., s. 235.
66
Ovo je bitno u Kunstmannovu dokazivanju, a to Katii ( u biljeci) ovako pokuava
negirati: To to neki pisci taj narod zovu Dalmatae, Delmatii i njihovu zemlju Dalmatia,
Dalmacia pokazuje samo da su poznavali antiku zemljopisnu literaturu i da su i oni kao
Kunstmann u Dalemincima prepoznavali Dalmatince, u njihovoj zemlji Dalmaciju.
Preoblikujui tako ta imena, postizali su uenu korektnost. Naglasiti valja da je to tako
bez obzira na to da li je Kunstmannova etimologija imena toga naroda ispravna ili nije.
Oito je diletantsko fantaziranje misliti da su pripadnici germanskih naroda svoje
slavenske susjede nazivali i Dalmatima samo po asocijaciji imena s Dalmatima iz
Dalmacije. Nema dokaza da ti Germani nisu znali kako navedeni Sklavi iz njihova
susjedstva ne potjeu s Balkana. Tako neto bi se moda moglo tvrditi kad bismo bili
sigurni da te Slavene tako nazivaju tek izvori od X. st. pa dalje, odnosno kada bismo
znali da ih tako nisu nazivali i svi raniji izvori.


63
10. La Thrace, a lest de la Dalmatie, pres de la Sarmatie, commence
du fleuve Tarus jusqu au Danube. Il y a cinq petits pays, et dautres comme
Vrumus et Dardania qui est Tetrapoli.
Il a du ct du midi la Thrace propre et du ct arctique le grand pays
de Dacie, habitation des Sclavines, qui forment 25 races; le pays tomba au
pouvoir des Goths, venus de lle de Scania (ou Scandia) qui est lHoemius
des Germains. Mais les Sclavines passerent le fleuve Tanas et semparerent
des autres pays de la Thrace et de la Macdoine, et ils allerent dans lAchate
et la Dalmatie. Les armes de Thrace taient composes de Tantalides,
Sardiens, Sicilidiens, etc. Il y a deux montagnes et un fleuve, le Danube,
lequel se divise en six affluents, et forme un lac et une le du nom de Peuce.
(Dans cette le habite Aspar-Hroug, fils de Khoubratha, fugitif des Chasuari,
du mont des Bulgares, qui chassa les Avares et demeura la.) Cest a la Thrace
quappartient Constantinople, ville dlicieuse, a lentr du dtroit du Pont, qui
sappelle Bosphore de Thrace. A vingt milles de Constantinople il y a la ville
Heraclea, ou se trouve le Thtre qui est une des sept merveilles du monde;
dici vers le nord, jusqu a Rome, il y a 200 milles.
67

Doseljenje tih Slavena, prema navedenom izvoru, moe se datirati u
doba gotskog osvajanja Dacije. Goti su poeli upadati na teritorij donjeg
Dunava od g. 238. a Daciju su oni potpuno osvojili oko g. 270.
68
Povijesno je
utvrena injenica da su prastanovnici Dacije pred Gotima naputali Daciju i
selili na Balkan. Kada su Goti sredinom druge polovine III vijeka doli na
donji Dunav, rimski car Aurelijan je ubrzo uvidio da Dakiju ne moe da brani,
pa je na osnovu podataka koje nam je ostavio rimski pisac s kraja III vijeka
Flavijus Vopiskus napustio Dakiju i cio rimski elemenat prebacio na desnu
stranu Dunava u dananju Srbiju i Bugarsku, gdje je, kao uspomenu na staru
Daciju stvorio novu provinciju, zvanu Dacia nova ili Dacia ripensis. To je
bilo 272. godine nae ere.
69
Iz te Geografije je oito da Slaveni koji su
pobjegli pred Gotima nisu bili Goti. Iz predjela oko Dunava eventualno se
slavensko ime moglo iriti na sve susjedne prostore,
70
pa tako i meu

67
Geographie de Moise de Corene. Prijevod s armenskog na francuski: Arsene Soukry,
Venecija, 1881, s. 20-21.
68
Herwig Wolfram, Die Goten. Verlag C. H. Beck, Mnchen, 1990, s. 365; Piergiuseppe
Scardigli, Die Goten Sprache und Kultur. Verlag C. H. Beck, Mnchen, 1973, s. 60,116;
Suzanne Teillet, Des Goths a la nation gothique. Ed. Les Belles Lettres, Paris, 1984, s.
22, 41.
69
Vukevi, Etimologija.., ibid., s. 319 - 320.
70
I arheoloki nalazi potvruju prapostojbinu Slavena s obje strane Dunava. Ne
pomiljamo da Dunav poveemo sa svojom postojbinom, sa svojom vekovnom istorijom.
A Sloveni su moda upravo sa Dunava, iz Panonskog basena, naselili prostore srednje,
istone i june Evrope. Teko je objasniti kako je dolo do te praznine u naoj svesti,

64
puanstvo Balkana, koje su ranije njihovi susjedi nazivali raznim
zajednikim imenima prema njihovu smjetaju ( Venetima, Ilirima,
Traanima).
Masovno slaveniziranje Balkana kroz tzv. seobu Slavena je
nezamislivo Trotz dieser bereinstimmungen ist das Bild eines slawischen
Volkes oder einer slawischen Vlkerfamilie des Frhmittelalters, das sich
daraus zu ergeben scheint, bereits eine Abstraktion. So brauchbar es sich
erwiesen hat, kann es zu falschen Schlssen und Fragestellungen fhren
(die dann etwa im Streit zwischen ungarischen und tschechoswlowakischen
Archologen mnden, wie slawisch oder awarisch die awarenzeitliche
Bevlkerund der Sdslowakei war). Eine rein ethnische Betrachtungsweise
kann kaum erklren, vieso halb Europa in relativ kurzer Zeit slawisiert wurde.
Den germanischen Eroberern glckte es durch ihre spektakulren.
Unternehmungen schlieblich nur, die Germania um einige hundert
Kilometer nach Sdosten zu verschieben. Selbst das rmische Imperium
konnte in einen halben Jahrtausend gerade die Westhlfte seines
Machtbereiches romanisieren. Die Slawisierung hatte in wenigen
Generationen einen nachhaltigeren Erfolg.Das ist mit dem vertrauten Modell
der Vlkerwanderung kaum mehr zu erklren. Die slawische
Kulturrevolution erschpfte sich nicht in der Landnahmeeines Volkes, das
von den Dnjepr-Smpfen aus von riesigen menschenleeren Gebieten Besitz
ergriff: auch wenn es in ihrem Verlauf offensichtlich zu groen
Bevlkerungsbewegungen kam.
71
Doseljeni ratnici Sklavi formirali su
vlast u politikim jedinicama u kojima su oni obuhvatili i starosjeditelje.
Strani izvori su svim tim starosjediteljima prema nazivu doseljenih Sklava
nametnuli njima do tada nepoznato slavensko ime.
72

Nemogue je zamisliti da se u V., VI. i VII. st. odjednom pojavio do
tada nepoznati narod Slavena, koji je bio tako mnogobrojan da je, izmeu
ostaloga, osvojio cijeli Balkan i velike dijelove Europe.
73
Mi stvarno ne

uprkos istorijskim podacima...Tako smo postepeno napustili obale Dunava, prebacivi
postojbinu u nekakve zakarpatske movare i ume. (Milica i ore Jankovi, Sloveni u
Jugoslovenskom podunavlju. Ed. Muzej grada Beograda, Beograd, 1990, s. 7).
71
Walter Pohl, Die Awaren. Verlag Beck, Mnchen, 1988, s. 95.
72
Perzijanci su Helene nazivali po najbliem grkom plemenu Jonjanima, a Rimljani su ih
zvali Graeci po imenu najblieg plemena u Epiru. (Kuzmi, Povijesne crtice, ibid., s.
220).
73
Nemogoe je, dabi bilo ljudstvo, ki je bilo do pribl. Leta 400 po Kr. sploh neznano in
na najniji kulturni stopnji v tedanji Evropi, v poldrugem stoletju zavzelo pol Evrope, od
Italije do Urala in od Labe do vrat Soluna, ter pri tem popolnoma uniilo ali asimiliralo
vsaj dve desetine monih in kulturno vije stojeih narodov, ki so cela stoletja igrali na
tem prostoru veliko vlogo, od Vandalov in Hunov do Sarmatov, Skitov, Dakijcev,

65
znamo koje sve etnike grupe izvori razumijevaju pod slavenskim imenom, a
ne znamo ni da li su ti koje nazivamo Slaveni uope govorili praslavenskim
jezikom. Ti su doseljenici pod slavenskim imenom na Balkanu prihvatili
prevladavajui jezik starosjedilaca, koji se po imenu doseljenika nazvao
slavenskim.
Papa Ivan VIII. javlja koncem 873. slavenskom knezu Mutimiru da
je u panonskoj dijecezi posveen biskup i da se sada moe predati njegovoj
pastirskoj brizi uz napomenu: Savjetujemo te, da poradi koliko moe, kako
e se po primjeru tvojih starih vratiti panonskoj dijecezi.
74
ii tono
interpretira papino miljenje u smislu da papa narod slavenskog kneza
Mutimira smatra autohtonim. Protiv iieva miljenja ustao je jedino R.
Katii s obrazloenjem da bi najprije trebalo znati tko je bio knez Mutimir i
gdje je vladao, te da Ivan VIII. nije mogao pomiljati ni na kakav
nepomueni kontinuitet crkvenoga ivota u Panoniji.
75
To obrazloenje je
krajnje neozbiljno jer iz papina pisma nedvojbeno proizlazi da je Mutimir
slavenski knez, da se radi o Sklavima vezanim uz dijecezu Panonije i da nije
primaran kontinuitet panonske crkvene organizacije izmeu kraja VI. i druge
polovine IX. st., ve da je najvanije da u tom razdoblju staro stanovnitvo
kako potvruju izvori i arheoloki nalazi nije istrijebljeno.
Da su dananji Slaveni autohtoni na teritoriju Panonije i Dalmacije,
proizlazi i iz pisma pape Ivana X. koje je 925. uputio hrvatskom kralju
Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu, itavu kleru i narodu. Papa Ivan X.
izmeu ostaloga pie: "Ta, tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta u
poecima apostolske i ope Crkve, kada su od kolijevke primila hranu
propovijedanja apostolske Crkve s majinim mlijekom, kao to su Sasi u novo
vrijeme od naega prethodnika blaene uspomene pape Grgura nauk kao i
naobrazbu na onom, dakako, jeziku na kojem je njihova majka apostolska
Crkva bila okrunjena. (Quis enim ambigit, Sclauinorum regna in primitiis
apostolicae et universalis ecclesiae esse commemorata? cum a cunabulis
escam praedicationis apostolicae ecclesiae perceperunt cum late

Herulov, Markomanov in Kvadov. Zdrava pamet nam pove, da ni mogoe, da bi se bilo
vzelo tako tevilno ljudstvo, kot so morali biti ti Slovani, kar naenkrat takoreko in ni,
v ni pa bi bilo izginilo na desetine drugih ljudstev s Sarmati in Skiti vred, ki so imeli za
seboj tako dolgo ir, bojevito zgodovino. Resnica je pa ta, da so Slovani nastali prav iz
teh ljudstev in zlasti iz Sarmatov, Dakijcev, ki so prebivali okrog Karpatov, a so jim
Rimljani uniili dravo in vodilno plast, in Skitov. (Franc Jeza, Skandinavski izvor
Slovencev Etnografsko- jezikoslovna in zgodovinska tudija. Samozaloba, Trst, 1967,
s. 227.)
74
Usp. Raki, Doc., ibid., s. 367-368; ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 398. ii u tome
tekstu bez pokuaja dokazivanja pretpostavlja da je Mutimir bio srpski vladar.
75
Katii, Uz poetke, ibid., s. 88.

66
carniss...).
76
injenica je, da u hrvatskoj historiografiji (do Katiieva
sugeriranja da rije in primitiis
77
u ovom kontekstu nema vremensko
znaenje), nitko nije pokuao zanijekati kako papa Ivan X. Slavene smatra
starosjediteljima u rimskoj Dalmaciji.
78
Kukuljevi je ve u XIX. stoljeu
istaknuo kako je Sveta stolica nazvala Slovjene prvimi ili najosebujnijimi
sinovi sv. stolice rimske, spominjui ujedno, kako Slovjeni od prvoga poetka
vjere Isusove pripadahu apostolskoj i sveoboj crkvi.
79

Iz toga navoda proizlazi slijedee: Kraljevstva Slavena odnose se na
vie ili politikih ili etnikih ili teritorijalnih zajednica, koje su postojali u
poecima Crkve, dakle, ve u prvomu stoljeu poslije Krista. Ta slavenska
kraljevstva spomenuta su u poecima apostolske i ope Crkve a to se moe
odnositi samo na spomene u Svetom pismu. Naime u Svetom pismu stoji da

76
Diplomatini zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Uredio Marko
Kostreni, sakupili i obradili Jakov Stipii i Miljen amalovi, sv I., ed. JAZU, Zagreb,
1967, s. 33-35.Ovo pismo u iievu izdanju je vjernije izvorniku. Usp. F. ii,
Prirunik izvora hrvatske historije. Zagreb, 1914, s. 216.
77
R. Katii, Methodii doctrina. Slovo (Zagreb), sv. 36 za 1986., s.11-44. Sav Katiiev
trud oko obrazloenja vlastitoga shvaanja rijei in primitie nije naiao na ope
prihvaanje, kako je vidljivo iz pisanja Vladimira Koaka u njegovoj studiji Dolazak
Hrvata. Historijski zbornik, sv. 40, 1987, s. 362.
78
U to papino miljenje malo je tko ozbiljan sumnjao sve do druge polovice prologa
stoljea. Meutim, i u toj drugoj polovici XIX. st. nastavila je postojati "autohtonistika"
kola u historiografiji, iji je najpoznatiji predstavnik Eduard Boguslawski, koji je o toj
tematici napisao vie nezaobilaznih djela. Stjepan Radi je prvi u Hrvata predstavio u
opirnom osvrtu te knjige hrvatskoj javnosti. (Usp. S. Radi, Poljski pisac slavenske
povijesti. Hrvatsko kolo, Zagreb, 1908., sv. 447-456.) Boguslawski je u svojim djelima
naveo veliki broj toponima i hidronima koji i u latinskom prijevodu oituju slavensko
podrijetlo. Slaveni su po Boguslawskom autohtoni na cijelom podruju koje su drali u
doba Karla Velikoga. Pradomovina Slavena u prapovijesti je u prvom redu tzv. Ilirija, iz
koje su ile seobe prema sjeveru, odnosno na drugu stranu Dunava i oko Karpata. U
pradomovini Slaveni su ivjeli pod drugim imenima, od kojih je najpoznatije bilo Veneti.
Na dananjem hrvatskom teritoriju oni su govorili akavtinom i kajkavtinom.
Boguslawski je izvrsno poznavao interdisciplinarne znanosti tako da i danas najvei dio
njegovih podataka iz kojih je izvlaio zakljuke ostaje na snazi. Zato je i mogao pisati da
se mjesto znanosti u Mikloia oituje fantazija, u Jagia puko pretpostavljanje, u
Brcknera povrnost itd. Prema njegovu miljenju Mikloi, Jagi, Brckner, Mareti,
Krek i drugi nisu bili nikakvi povjesniari, a nisu poznavali arheologiju, etnografiju,
sociologiju i druge znanosti, bez ije sinteze se nije moglo stvarati zakljuke. Njihovo
pisanje je prema Boguslawskom esto djetinjasto. (E. Boguslawski, Einfhrung in die
Geschichte der Slaven. Ed. H. Costenoble, Jena, 1904. 90, 105, 111). Boguslawski je jo
jednu knjigu o toj problematici objavio u njemakom prijevodu pod naslovom "Methode
und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorischen Zeit in der Vergangenheit der
Slaven" (Berlin, 1902.).
79
I. Kukuljevi, Nai vladaoci i njihove krune. Rad JAZU, knj. LXX za 1884., s. 27.

67
je apostol Pavao irio evanelje do Ilirika (Rim 15,19), a da je njegov bliski
suradnik Tito iao u Dalmaciju (2 Tim 4,10). Iz smisla papinih rijei proizlazi
da su slavenska kraljevstva primila hranu propovijedanja, tj. da se u njima
evanelje propovijedalo u samim poecima rimske Crkve. Meutim, papa ne
tvrdi da su se ta kraljevstva i pokrstila u poecima Crkve, kako su to mnogi
krivo tumaili u hrvatskoj historiografiji. Izraz "in primitie" u tom kontekstu
ima samo vremensko znaenje "u poetku"
80

Prema tome papi dalmatinski su Slaveni (bez obzira kako su njihovi
preci ranije nazivani) od svojih poetaka, od kolijevke ("a cunabulis") primili
propovijedanje Crkve, za razliku od Sasa kojima se to propovijedanje
dogodilo u novo vrijeme, dakle znatno kasnije nego se to dogodilo Slavenima
iz toga pisma. Zbog toga su dalmatinski Slaveni "specialissimi filii" Crkve.
Papa nigdje nije naveo da su ti Slaveni jedini "specialissimi filii", jer je znao
da se u Italiji, Grkoj i Maloj Aziji takoer propovijedalo kranstvo od
apostolskih vremena. Iz svega navedenog oito je kako papa misli da su
stanovnici Dalmacije i Panonije u prvoj polovici X. st. izravni potomci
starosjeditelja iz I. stoljea.
81

Navod o apostolskoj Crkvi znai u crkvenoj terminologiji samo to da su
se rimski pape smatrali nasljednicima apostola, koji su bili u poecima
rimske, a ne neke druge Crkve.
Stoljeima je od pape Ivana X., a posebno od Nestora do Katania
prevladavalo miljenje da su Slaveni autohtoni na podunavsko-balkanskom

80
Usp. V.Koak, Dolazak Hrvata, ibid.,s. 362.
81
I neki hrvatski znanstvenici u drugoj polovici prolog stoljea vjerovali su da su Slaveni
u Panoniji stanovali u najstarije historiko vrijeme, o emu svjedoe prema Kukuljeviu
"ne samo najstariji slovjenski pisci, nego takoer mnoga prastara imena panonskih gora,
rieka, miesta i osoba, koje samo u slovjenskom jeziku imadu svoj korjen i pravo
znamenovanje". Kukuljevi istie da se svi okupatori koji su dolazili iza Rimljana na na
teritorij (Sarmati, Markomani, Kvadi, Goti, Vandali, Gepidi, Huni, Langobardi, Obri i
dr.) zajedno s predrimskim Keltima mogu smatrati samo za prolazne stanovnike koji nisu
unitili prvobitni narod. On nabraja nazive starih panonskih plemena, kako ih navode stari
pisci, i siguran je u njihov kontinuitet do svoga vremena pa tako u Kolapijanima vidi
Pokupane, u Breucima dananje Brajce (oko Karlovca, Ozlja i Ribnika), u Segestanima
Segetane oko Siska, u Oderiatima Odrane itd. Kukuljevi posebno istie da nisu krajem
V. i poetkom VI. st. goleme mase Slavena odjednom mogle doseliti "kao da su niknule
iz zemlje" i da se to ne moe protumaiti drukije nego da su autohtoni i da "odavna
postojano sjedjahu sakriveni pod tuimi imeni". I njemu je jasno da je jedan od naziva za
Slavene bio Veneti-Venedi-Vendi. (Ivan Kukuljevi Sakcinski, Panonija rimska. Rad
JAZU, 1873. sv. 23, 100-103).

68
prostoru. Zastupnici toga miljenja rado su se pozivali na Plinijev spomen
naroda pod nazivom Arivati kojega on smjeta u Panoniju.
82

Iz navedenih vjerodostojnih izvora (pisama pape Ivana VIII. i pape
Ivana X.) jasno proizlazi svakome, tko ne eli falsificirati latinski jezik ili biti
zlonamjeran, da su stanovnici rimske Dalmacije i Panonije u IX. i X. st.
potomci starosjeditelja iz I. st. U navedenim pokrajinama autohtono
stanovnitvo prevladava u tolikoj mjeri da doseljavanje manjih ratnikih
skupina sa sjevera citirane papinske isprave s pravom tretiraju kao
zanemarive. Prostor provincije Dalmacije bio je relativno golem tako da su
doseljenici mogli zauzeti samo jedan, i to najvjerojatnije njezin pogranini
dio iz kojeg su se povremeno mogli iriti u druge dijelove. Utvreno je da
nije cijeli Balkanski poluotok bio razdijeljen na Sklavinije.
83
Sklavini su
doselili kao malobrojne ratnike druine i zato u dosadanjoj historiografiji
nije rjeen problem kako su u toj Dalmaciji i na Balkanu odjednom nastale
velike slavenske mase. Da se to objasni izmislile su se razne pretpostavke kao
na primjer da je bila posebna seoba Slavena, neovisna od doseljenja Hrvata i
Srba. A ipak ta injenica navodne slavenske masovne naseobe rimske
Dalmacije prije doseobe Hrvata u stvari je samo vie ili manje vjerojatna
pretpostavka, koja u stvari nema gotovo nikakve potvrde ni u suvremenim, ni
u kasnijim pisanim izvorima, kao ni u arheolokim nalazima... Povijesna
metodologija zahtijeva da konstatiramo injenicu o nepostojanju suvremenih
pisanih izvora o slavenskoj seobi iz Panonije u Dalmaciju prvih decenija VII.
stoljea. Ovu prazninu u pisanim historijskim vrelima u vezi s pretpostavkom
o slavenskom naseljavanju na tlu Dalmacije ne mogu popuniti ni dosadanji
rezultati arheolokih iskapanja. Prisustvo Avara, o ijoj provali i zaposjedanju
Dalmacije takoer nema spomena ni u bizantskim ni u zapadnim suvremenim
izvorima...Ukratko, prema vijestima koje pruaju historijski izvori, odnosno
na temelju pomanjkanja ikakvih vijesti o doseobi Slavena u Dalmaciju
potkraj VI. i na poetku VII. st. (samostalno ili s Avarima), mislim da
moemo s pravom pretpostaviti kako Slaveni ili uope nijesu prije Hrvata
naselili Dalmaciju, ili je njihov broj bio tako neznatan da o njihovoj doseobi i
njihovu navodnom ueu u borbama s Avarima nije ostao nikakav trag ni u
hrvatskoj narodnoj tradiciji, ni u starim historiografskim djelima.
84


82
Nezna se pravo za obitalie Arivata, po imenu toli srodnih dananjim Hrvatom.
(Kukuljevi, Panonija rimska, ibid., s. 103.). I Rui istie kako Plinije spominje
panonsko pleme Arivati. ( Arvate , kako i danas u Slavoniji i Dalmaciji Hrvate zovu.)
Rui, ibid., s. 14.
83
Antoljak, Unsere Sklavinien, ibid., s.
84
Benedikta Zeli-Buan, Takozvana prva slavenska seoba u Dalmaciju - injenica ili
pretpostavka? Maruli, Zagreb, XVI/ 1983, 6, 613-617.

69
Preispitivanje arheolokih nalaza potvruje ivljenje u veini istog
stanovnitva u rimskoj Dalmaciji.
85

Da se tijekom antikoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno
nije dogodila neka vea seoba slavenskih naroda s europskog sjevera na
balkansko-dalmatinski jug, nedvojbeno dokazuje i postojanje nepromijenjene
jezgre istoga antropolokog tipa od eljeznog doba do dolaska Turaka na
navedenom prostoru. Eventualno doseljavanje bilo kojega novoga etnikog
elementa (na primjer Avara) u unutranjost Balkana, a posebno na teritorij
Liburna, Dalmata i Japoda bilo je malobrojno kada nije moglo promijeniti
antropoloku strukturu starosjeditelja. Taj neznatan broj doseljenika morao je
s vremenom prihvatiti jezik starosjeditelja, a to je onaj kojim se i danas
govori na istim prostorima. Kontinuitet se odrao i njega su omoguili upravo
starosjedioci, koji nisu bili uniteni. Weil die bisherige historische
Interpretation der sprlichen literarischen berlieferung zur Ansicht
gekommen ist, dass eine massive slawische Kolonisation der Ostalpengebiete
bereits am Ende des 6. Jahrhunderts voll im Gange war, neigt man zur
Ansicht, dass die Vernichtung der beschriebenen Siedlungen von den Slawen
verursacht wurde. Archologischerseits fehlt jedoch der Beweis dafr...
Zusammenfassend soll daraus gefolgert werden, dass von einer totalen
Vernichtung des stdtischen Lebens durch Juthungen, Vandalen, Hunnen,
Gepiden, Goten, Slawen und andere Vlker nicht gesprochen werden kann.
Wo es zur totalen Vernichtung kamm - z. B. im nordmsischen Landstrich
und in Sirmien -, handelte es sich um kriegsbedingte Ereignisse. Ferner soll
daraus gefolgert werden, dass die Organisation der alten wie der
neugegrndeten Stdte und Kastelle in einer der sptantiken Lebensform
hnlichen Weise noch ber das Jahr 600 hinaus weiter fortbestand. Diese
Annahme legt besonders das Weiterleben antiker Ortsbezeichnungen nahe.
Toponomastische Angaben zeigen, dass viele Namen in direktem Kontakt
zwischen der alten und der neuen Bevlkerung bernommen wurden. Diese
Feststellung ist um so wichtiger, als die Slawen in den Westbalkanlndern

85
ore Jankovi u pismu koje mi je uputio iz Beograda 16. listopada 1990. pie kako je u
posljednje vrijeme sklon vjerovanju da su Sloveni iveli u rimskoj provinciji Dalmaciji.
On to obrazlae ovako: To bi mogli da potvruju neki nalazi iz istonih delova
provincije...Jednog dana, neko e se pozabaviti ozbiljnije nalazima iz nekropola i gradina
rimskog doba. U svakom sluaju, to su nalazi II-III stolea, veoma slini istovremenim
slovenskim kulturama van Balkana. Takoe, vrlo je uoljivo da grnarija Istre i delova
Italije, odnosno Venetie, jo u rimsko doba veoma lii na slovensku grnariju npr. IX.- X
stolea. Dugo sam bio ubeen da su kolege pogreile u datiranju... Zatim, u Puli je
iskopavano manje groblje sa urnama, opredeljeno kao gvozdenodobno. Meni veoma lii
na slovensko VI-VII stolee.

70
und in den Ostalpen fast bis zum 9. Jahrhundert archologisch kaum mit
Sicherheit nachzuweisen sind.
86

Iznenadnu pojavu slavenskog imena mogue je shvatiti samo kroz
injenicu da se pod Sklavima, Sklavinima, Sklaboima i Sklabenoima
zapoelo razumijevati i starosjedilako stanovnitvo, koje je ranije na istim
prostorima bilo poznato pod drugim, posebnim ili skupnim imenima. Jedno
od skupnih imena za Slavene bilo je venetsko. Da su Veneti bili narodi koji su
kasnije nazvani Slaveni potvruje i njemaki naziv Wenden (Windische)
kao sinonim za slavensko ime. U izvoru poznatom kao Tabula
Peuntingeriana Veneti se spominju dva puta, a posebno je vano da ih taj
izvor locira i uz Dunav.
87
Prema tom izvoru Veneti (Slaveni) nastanjivali su u
III. st. prostor izmedju Dunava i Dnjestra.
88
Naziv Veneti mogao je u nekih
autora (na primjer u Tacita) biti oznaka i za polietnike skupine, ali se on
gotovo u svih autora prvenstveno odnosi na Slavene, a od VI. stoljea Veneti
su sigurno oznaka za Slavene.
89
Jordanes ve god. 552. potvruje, to je od
izvanredne vanosti, da su narodi, koji se pod zajednikim imenom Sklavina
spominju tek od VI. st., postojali i prije, ali pod drugim imenom. On u djelu
De Getarum sive Gothorum origine et rebus gestis (p. V. ) kao Sklavine
smatra i narode koje nazivaju Winidi i Anti. U istom djelu dalje ( p. XXIII)
narode koje je nazvao Winidi pie Veneti, a koji se prema njemu pojavljuju
pod imenom Veneta, Anta i Sklavina.
90
Iz toga izvora jasno proizlazi da se
ranije Sklavine nazivalo i Venetima. Jordanes opisujui Venete spominje i
predjele u kojima oni obitavaju. Quorum nomina licet nunc per varias
familias et loca mutentur; principaliter tamen Sclavini et Antes nominantur.
Sclavini a Civitate nova et Sclavino Rumunnensi, et lacu qui appellatur
Musianus, usque ad Danastrum, et in Boream Viscla tenus commorantur: hi
paludes sylvasque pro civitatibus habent. Antes vero, qui sunt eorum
fortissimi, qui ad Ponticum mare curvantur, a Danastro extenduntur usque ad
Danubium, quae flumina multis mansionibus ab invicem absunt.
91
V. Sedov

86
Jaroslav ael, Opera selecta. Ed. Narodni muzej, Ljubljana, 1992, s. 762-763.
87
Usp.: Tabula Peuntingeriana Codex Vindobonensis 324. Kommentar Ekkehard Weber.
Akademicshe Druck-u. Verlagsanstalt, Graz, 1976, s. 68+ karte.
88
V.V. Sedov, Oerki po aheologii Slavjan. Institut arheologije Ruske akademije nauka,
Moskva, 1994, s. 6.
89
Sklavinen und Venethi/Veneti sind diejenigen eindeutig slavischen Vlkernamen des 6.
Jh., deren Spuren in das Dunkel Osteuropas zurckzuverfolgen die Wissenschaft seit
mehr als anderthalb Jahrhunderten sich bemht. (Goehrke, ibid., s. 59).
90
Elio Bartolini, I Barbari - Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati. Ed.
Longanesi, Milano, 1982, s. 442-445, 484.
91
Bartolini, ibid., s. 444-445.

71
na temelju posebnih historiografskih istraivanja drugih autora zakljuuje da
Jordan navodi kako puanstvo, koje se naziva Sklavima u VI. st. obitava
izmeu rijeke Save i Osijeka na jugozapadu, Visle na sjeveru i Dnjestra na
istoku.
92
Jordanesov spis De origine actibusque Getarum (nastao sredinom
VI. st.) stvarno je izvadak iz jednog Kasiodorova (Flavius Magnus Aurelius
Cassiodorus) djela. Cassiodorus je ivio i pisao u prvoj polovici VI. st. to
znai da je tada ivjelo puanstvo, koje se nazivalo Sklavinima uzdu Save do
oko Osijeka. Ne navodi se od kada ti Sklavini na tom prostoru ive, ali
proizlazi da su oni tu nastanjeni sigurno prije kraja V. st.
93

U djelu Vita s. Columbani (koje je napisao nasljednik svetog
Kolumbana opat Jona Bobbiensis) nalazi se i navod: Venetiorum qui et
Sclavi dicuntur.
94
I taj izvor nedvojbeno potvruje da su se i u prvoj polovici
VII. stoljea pod imenom Sklavi podrazumijevali Veneti, a to je jedno od
najstarijih slavenskih imena na balkansko-podunavskom i europskom
prostoru.
Pet slavenskih plemena (gentes), koji su u ratnikim pothvatima
prodirali na Balkan izmeu 614. i 616. g. nose ova imena: Drogubiten,
Sagudaten, Belegeziten, Baiuniten i Berziten
95
t.j. Droguviti, Sagudati,
Velegeziti, Vajuniti i Verziti.
96
Navedene etnonime uza sve dosadanje
pokuaje nije nitko uspio uvjerljivo protumaiti slavenskom etimologijom.
97


92
Sedov, ibid., s. 117-118.
93
Jordanesove informacije temelje se na izgubljenoj Kasiodorovoj Povijesti Gota
napisanoj poetkom VI. st., pa one veinom prikazuju povijesno stanje s kraja V.
stoljea. ( Miroslav Brandt, Povijest Rusije u srednjem vijeku. Liber, Zagreb, 1981, s.
9.
94
H. Wolfram-Andreas Kusternig-Herbert Haupt, Quellen zur Geschichte des 7.und 8.
Jahrhunderts. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1994, s. 488.
95
H. Kunstmann, Die Slaven. Steiner Verlag, Stuttgart, 1996, s. 120-121.
96
(Franjo Barisi- Mila Rajkovi-Baria Kreki- Lidija Tomi /uredili/), Vizantiski izvori za
istoriju naroda Jugoslavije. Tom I., SAN, Beograd, 1955, s. 186-187.
97
Usp. Kunstmann, ibid., s. 120-125; Vizantiski izvori..., ibid., s. 186-190.

72

73




II.
ANTROPOLOKI I DRUGI DOKAZI KONTINUITETA
AUTOHTONOSTI

Prvobitni su Slaveni ivjeli na prostorima koji su bili vei od onih u
koje ih smjeta moderna historiografija, a razlikovali su se izmeu sebe u
kulturnom, a donekle i u antropolokom smislu. Svi oni povjesniari koji
pretke dananjih Slavena smjetaju samo na odreeni zemljopisni prostor i
shvaaju ih kao jedinstveni kulturni i antropoloki tip dovode sebe u
nemogunost da objasne bilo koji temeljni problem slavenske problematike.
injenica je da svi pokuaji arheoloki utvrivati Sklavine, odnosno Venete i
Ante ne zadovoljavaju. Datiranje slavenske keramike varira u raznih autora
za vie stoljea, a u nekim podrujima, za koje se tvrdilo da su slavenska,
utvrdilo se kako su pripadala polietnikim zajednicama. Historijska
antropologija antropoloke ostatke Slavena sa sigurnou moe datirati tek
od VII. stoljea pa dalje, a iz onoga to je do sada utvreno oito je da nema
jedinstvenoga antropolokog tipa u Slavena.
98
Problematiku doseljenja
neautohtonog stanovnitva na Balkan osobito su aktualizirala istraivanja
Branimira Bratania. On je analizirao orae sprave u Hrvata i zakljuio da su
postojala dva nezavisna doseljenja na jug (Balkan). Bratani dodaje da stanje
u zapadnim i sjeverozapadnim hrvatskim krajevima daje osnov za miljenje
da je prvobitnih etnikih grupa, koje su doselile bilo vie, a s tim u svezi
napominje da je bilo moda i vie susljednih seoba.
99
Kod
rasprostranjenosti nekih naziva Bratani posebno istie mijeanje
stanovnitva u doba turskog vladanja, a to je stanovnitvo sobom nosilo i
svoje nazive. Ovaj autor upozorava na postojanje dvije vrste rala. Sredina
balkanskog poluotoka ima poseban tip rala, koji je po svojim
karakteristikama potpuno razliit od oblika rala, koji se javljaju zapadno i
istono od njega, a i itava nomenklatura toga tipa potpuno se razlikuje od

98
Usp. C. Goehrke, ibid., s. 14-19, 68-80, 85-86.
99
B. Bratani, Uz problem doseljenja junih Slavena. Zbornik Radova Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1951, s. 245.

74
nomenklature drugih balkanskih rala. Bratani taj tip naziva centralnim
tipom. Naziv leme kod pluga zaprema najvei dio hrvatskih i slovenskih
krajeva. Rala potpuno jednakog centralnog tipa nema nigdje drugdje na
svijetu pa ni u blizini Balkana. Nomenklatura svih vrsti rala je potpuno
slavenska. Ima niz detalja (znakova) koji spajaju alpska ( slovenska i
njemaka) rala s centralnim balkanskim tipom rala. Treba ipak naglasiti da to
nisu jedina podudaranja izmeu istonih Alpa i centralnog Balkana. Bratani
istie da ima kod oraih sprava u ta dva podruja jo nekih slinosti, katkad i
lake uoljivih od onih koje je on nabrojio a koje slinosti nisu poznate na
zapadnom rubu balkanskog poluotoka, a i na istonom rubu se nalaze tek
iznimno. Kao to i inae slovenska (i sjeverno-kajkavska) pluna
nomenklatura veinom stoji blie nomenklaturi dinarskih tokavaca nego
onoj susjednih akavaca ( i ju. kajkavaca) . Ovamo idu na pr. nazivi ruice,
crtalo i kozlac (posljednjega nema kod Bugara).
100
Bratani upozorava na
veliku rairenost naziva ralnik i dodaje kako moemo zakljuivati po
njemakom nazivu arling, koji i po svojem obliku i po geografskom
rasprostranjenu pokazuje s najveom vjerojatnou, da je postao od
slovenskoga naziva, s ime se slau i njemaki istraivai...Kakogod bilo, sve,
to znamo o slovenskim ralima, pokazuje vie njihovo srodstvo s centralnim
nego s rubnim tipovima rala na Balkanu. Dalje na sjeveru, u Donjoj Austriji,
ima arl tipa Aa3 sa eljeznim lemeem na dugu drku, koji sa svojim
irokim krilima, svinutim u obliku krova, i kosim poloajem (od plaza prema
kozlacu) veoma podsjea na kosu dasku naih rala Aaa3. Jo dalje se
konstrukcija Aa3 s lemeem, koji je nasaen na poseban, koso postavljen
komad drveta javlja i koda rala u ekoj, naroito u podruju rijeke
Berounke. Vrlo je zanimljivo, da ta eka rala imaju za leme naziv
naradlnik, naradnik i sl. Dakle posve slinu rije, kao nae raonik, dok se
kod ekih rala druge vrste leme zove radlice. Imali bismo prema tomu niz
uporita, koja pokazuju slinost i u konstrukciji i u nomenklaturi, na
sjeverozapad sve do u eku. U drugim pravcima takvih slinosti nema.
Jedino, to moemo iz toga zakljuiti, bilo bi, da je ona slavenska grupa, koja
je na jug donijela ralo Aa3 i njegovu nomenklaturu, dola sa sjeverozapada,
drei se na putu istonih ogranaka Alpa... Dok se na taj nain bar neki
tragovi, koji podsjeaju na ralo Aaa3 i njegovu nomenklaturu, dadu pratiti sve
do srednje eke, dalje se i oni gube. Pojedinani nazivi (kao raonik ili
gredelj) i p o j e d i n e osobine rala Aaa3 nalaze se dodue i dalje: na
istok, iza Karpata, do podruja ukrajinskog (pa i do ruskog) i na sjever do
Meklemburga, ali kod rala sasvim drukijega tipa. Oraih sprava, koje bi
odgovarale k a o c j e l i n a bar donekle naem centralnom balkanskom

100
Bratani, ibid., s. 242.

75
ralu (etvorodjelna konstrukcija Aa3 i uz to leme, koji nije nataknut na plaz,
nego na poseban kos dio), ondje vie nema. No zato treba naglasiti, da su
spomenute pojedinosti na tim udaljenijim podrujima esto izrazitije i blie
osobinama rala Aaa3, nego to je to kod vie moderniziranih ekih i alpskih
rala, tavie, da su u mnogoemu najizrazitije jo dalje, kod neslavenskih
naroda Irana, Kavkaza i Skandinavije. Po svemu se ini, da je neki prototip
naega rala Aaa3 nastao negdje na sjeveru i zapadu od Karpata mijeanjem,
dotino meusobnim utjecajem, nekoliko razlinih tipova rala.
101
Bitna su
Bratanieva slijedea utvrenja: Prema tome imamo dvije vrste rala, potpuno
razline jedna od druge, ali s mogunou, da su obje slavenskoga podrijetla,
Isto tako imamo dva potpuno razlina tipa ralske nomenklature, na
karakteristian nain vezana uz pojedine vrste rala...No u tom sluaju
pokazuju ovako izrazite formalne i jezine razlike, da ovdje imamo dva toliko
diferencirana slavenska sloja, moda upravo dvije vrste Slavena, koje bi se
jedva mogle oznaiti kao dva ne samo jezino nego i etnografski blisko
srodna elementa i onda, kad bi se radilo samo o razlikama kod oraih sprava,
na koje se zasad u nedostatku drugih sigurnijih podataka moramo
ograniiti. Srodnost se ovdje oituje samo u openitom slavenskom karakteru
jezika obiju grupa, dok stvarni i leksiki materijal odluno upuuje na njihovu
nekadanju odvojenost i razlinu tradiciju, pa ne iskljuuje ni razlino
podrijetlo. Geografski poloaj tih dviju grupa na Balkanskom poluotoku teko
se moe dovesti u sklad s tezom o jednovremenom doseljenju svih Junih
Slavena u jugoistonu Evropu. Najprirodnije je zamisliti, da je slavenska
grupa, kojoj pripada centralni tip rala i njegova nomenklatura, na Balkanu
mlaa i da je svojim dolaskom razdvojila jednolino podruje starije grupe ( s
rubnim tipovima rala i njihovom nomenklaturom) na dva dijela. Za takvo
shvaanje govore i pojedinane razasute potvrde za nazive rubnih tipova rala
(leme, oje, brica, moda i noge) na centralnom podruju i izuzetna pojava
rala Aa1 usred toga podruja (Grua, moda i ist. Bosna). Te izolirane toke
treba jamano drati ostacima nekadanjeg kontinuiranog rairenja starije
slavenske etnike grupe, koju val novih doseljenika nije uspio potpuno
potisnuti ili apsorbitati...Dotle bi bilo sve prilino jednostavno: imali bismo
na Balkanskom poluotoku dvije seobe, dva etnografski, leksiki i vremenski
razlina slavenska vala, od kojih bi stariji bio prekrio manje ili vie
jednolino itavo podruje od Jadrana do Crnoga mora (tomu sloju bi
pripadalo ralo Aa1 i njegova nomenklatura), a mlai bi nosilac centralnog
tipa rala i njegove nomenklature doavi naknadno u sredinu poluotoka
razdijelio taj stariji sloj na dva dijela. Da su bile dvije seobe, o tom, mislim,
ne moe biti sumnje po svemu, to je dosad reeno. Da su se te dvije seobe

101
Bratani, ibid., s. 241-243.

76
izvrile upravo onako, kako je gore uzeto, nije dodue potpuno sigurno, ali je
kudikamo najvjerojatnije. Pogled na kartu III daje nam i drugih podataka.
Odatle se vidi, da se srednji i najvei dio rairenja rala Aaa3 dosta dobro
podudara s podrujem tokavaca i to u prvom redu s prvotnim rairenjem
tokavaca jekavaca, kako ga je postavio Reetar. Pri tom moda nije bez
znaenja, to se otok rala Aa1 i rubne nomenklature na najsjevernijem
podruju rala Aaa3 u Srbiji tono poklapa s najjunijim izbokom tokavsko-
ekavskoga dijalekta...Naprotiv su nemijeana podruja rubnih tipova rala i
njihove nomenklature ograniena uglavnom na Bugare i hrvatske akavce
(ubrajajui ovamo i Hrvate u ju. Italiji), dok se kod Makedonaca (i
najistonijih Srba) vidi mijeanje i u leksikom i u stvarnom pogledu. Oni
ralskopluni nazivi, koji se ue veu uz nomenklaturu rubnih tipova rala, na
zapadu se javljaju uglavnom takoer kod akavaca (isto tako i kod
naseljenika u Gradiu-Burgenlandu), pa kod onih tokavaca, koji se nalaze
zapadno od prvotne jekavske granice, u prvom redu kod ikavaca. Prema tome
se ini, da su mlau grupu slavenskih doseljenika na Balkanu sainjavali
tokavci, i to jekavci. Ili moda bolje reeno ta je grupa bila u jezinom
pogledu onaj sloj, iz kojega su se razvili tokavci-jekavci. Starija bi grupa
naprotiv obuhvaala u jezinom smislu Bugare i onaj sloj, od kojega su
postali akavci, a bio je vjerojatno i podloga za postanak tokavaca-ikavaca.
Ako je to ispravno, onda bi i nai glavni dijalekti pripadali dvama razlinim
slavenskim slojevima na Balkanu.
102

Bratanieva utvrenja se mogu tumaiti ne samo na nain kako on to
radi. Posebni nazivi oraih sprava na centralnom Balkanu potvruju njegovo
miljenje o doseljenju posebnog puanstva na taj teritorij i to sa sjevera
Europe. injenica da je Balkan prije ovog doseljenja bio jedinstveno podruje
orae nomenklature ne dokazuje da je morala postojati i jedna velika
prethodna seoba Slavena na Balkan. Mnogo je vjerojatnije da je najvei dio
stanovnitva na Balkanu bio autohton i da su svi slavenski nazivi oraih
sprava bili od prije seoba Slavena te da su se oni seobama sa Balkana
prenosili i na sjever Europe. Ovo miljenje je tim uvjerljivije kada se zna da
su doseljenici na jug bili ratnici koji su na novim prostorima u poljoprivredi
mogli prihvatiti samo nazive od zateenog stanovnitva. U svakom sluaju
najvanije je prevladavanje navedene jedinstvene poljoprivredne
nomenklature na najveem dijelu hrvatskog teritorija, a posebno juno od
Save s cijelom srednjom i zapadnom Bosnom i zapadno od Neretve. Ova
injenica takoer potvruje da na ovom prostoru do poetka turske vladavine
doseljavanja veeg broja stranih (neautohtonih) etnikih elemenata nije bilo.
Vano je istaknuti i da je upotreba rala postojala na teritoriju rimske

102
Bratani, ibid., s. 231-233.

77
Dalmacije ve od prahistorije.R a l o , ili najstariji i najjednostavniji p l u g,
Iliri su upoznali u toku eljeznog doba i predali ga Hrvatima nakon
doseljenja, pa se ono zadralo u nepromijenjenom obliku do danas. Kao to je
poznato, dri se da je keltskog podrijetla. Do prolog rata, kako to pokazuje
Bratani bilo je u opoj upotrebi na krakom podruju, naroito u obalnom
pojasu. Uvijek jednako ima dva najjednostavnija drvena elementa: oje
(gredelj) i ralicu (ruica) na kraj koje se nasauje eljeni leme, poznat iz
mnogih arheolokih nalazita raznih razdoblja.
103
Uz Bratanieva utvrenja
korisno je napomenuti miljenje Boguslawskog da su u Iliriji starosjeditelji
govorili akavtinom i kajkavtinom, a da su novodoseljeni na Balkan u
postantiko doba donijeli tokavtinu.
104

Da se tijekom antikoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno
nije dogodila neka vea seoba slavenskih naroda s europskog sjevera na
balkansko-dalmatinski jug nedvojbeno dokazuje postojanje nepromijenjene
jezgre istoga antropolokog tipa od eljeznog doba do dolaska Turaka na
navedenom prostoru. U historiografiji se upozoravalo na postojanje istoga
antropolokog tipa u starosjeditelja i kasnijih stanovnika na podruju rimske
Dalmacije. T. P. Vukanovi istie da antropoloki tip u Slavena nije utvren,
i to zato to nema pouzdanih grobnih nalaza i zbog njihova estih mijeanja s
drugim etnikim skupinama. On upozorava da je na temelju antropolokih
prouavanja (G. Pilaria i drugih) utvreno da je brahikefalni elemenat bio
zastupljen u ranosrednjovekovno doba; kao da je i danas to dominirajui
fenotipski elemenat populacije tih zemalja.
105
Dominik Mandi iz
antropolokog tipa dananjih Hrvata, kako Dinaraca tako i Mediteranaca,
zakljuuje da je veoma veliki broj starosjeditelja u utvrdama i planinama
preivio seobe naroda i zaposjednue Dalmacije i Ilirika.
106

Prema Mikiu
107
, u bronano doba na Balkanskom je poluotoku doao
do izraaja proces brahikranizacije i usporedo s tim dinarizacije, tako da su

103
ime Batovi Olga Otri, Tragovi ilirske kulturne batine u narodnoj kulturi naeg
primorskog podruja. Simpozijum: Predslavenski etniki elementi na Balkanu u
etnogenezi junih Slovena. ANU BiH, Sarajevo, 1969, s. 269.
104
E. Boguslawski, Methode und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorischen Zeit in
der Vergangenheit der Slaven. Verlag H. Costenoble, Berlin, 1902, s. 79.
105
Vukanovi, Etnogeneza Junih Slovena. Vranjski glasnik, knj. X, Vranje, 1974, s. 34,
175.
106
D. Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni institut,
Rim, 1963, s. 92.
107
ivko Miki sakupio je i znanstveno obradio sav postojei antropoloki materijal
povijesnih perioda na podruju bive Jugoslavije zakljuno sa 1982. godinom. Miki je
uz pomo multivarijabilnih biostatistikih metoda dobio sliku o antropolokoj strukturi i
etnogenezi stanovnitva od rimskog perioda do kasnog srednjeg vijeka. Kao temelj za tu

78
tada i etnike podjele na Balkanu poprimile pouzdane kriterije. Sasvim
globalno interpretirano, zapadni delovi su nastanjeni ilirskim, a istoni
trakim etno-kulturnim grupacijama. Tijekom eljeznog doba proces
brahikranizacije, prema Mikiu, a samim tim i dinarizacije, jo je jasnije
doao do izraaja, tako da se dinarski antropoloki tip sa svojim varijetetima
javlja na prostoru omeenu nalazitima kao to su npr. Donja Dolina,
Glasinac, Jezerine, Magdalenska Gora. Miki kae da je prihvatio uobiajene
povijesne podatke, dakle i one koji se odnose na problematiku seobe
naroda, pa je postavio pitanje kako se mogu navedeni rezultati interpretirati
u kontekstu antropogeneze dananjih Slavena. Kao prvo, on je zakljuio da
tim egzaktnim metodama izvedena usporedba morfometrijska analiza
pokazuje da klasina podjela Slavena na istone, zapadne i june nije
uvjetovana antropomorfolokim temeljem. S druge strane, vrlo visoka
homogenost srednjovekovnog slovenskog stanovnitva ukazuje na isto
antropogenetsko polazite navedenih grupa (prapostojbina Slovena), a to
opet govori da su Sloveni vrlo dug vremenski period, u toku kojeg nije bilo
veih proimanja sa susednim populacijama, proveli u toj svojoj matici,
koja se po najnovijim rezultatima vezuje za geografski pojas koji na istoku
dopire do srednjeg i donjeg Dnjepra, na severu do gornjeg toka Visle (ali ne
izlazi na Baltik), na zapadu ne prelazi Odru, a na jugu do gornjeg i srednjeg
toka junog Buga. to se tie jugoslovenskih serija u sklopu ostalih
slovenskih, iz dendrograma se moe zakljuiti da je velika razdvojenost i
gotovo neznatna grupisanost rezultirala iz vrlo razliitog stepena asimilacije
slovenskog i autohtonog stanovnitva. I, pokazalo se upravo na tlu
Jugoslavije, da su razlike unutar starosedelakog stanovnitva, koje nisu
zanemarljive, dovele do lokalnog diferenciranja i srednjovekovnog
slovenskog stanovnitva. Miki u svojoj studiji posebno obrazlae sljedee:
Za svih 27 srednjovekovnih serija (dendrogram 14) ne dobije se jasno
grananje klastera, to opet znai da se ne izdvajaju vee grupe stanovnitva
koje bi se mogle povezati bilo geografski bilo hronoloki. Meutim, dva
manja supklastera su primetna. Prvi ine serije Kranj (2), Bled 1948 (9),
Dobraa (15), Ptuj 1946 (6), Grudine-ipuli (14), Nin-drijac (13), Korita
(3), a drugi Radolite (11), Sveti Erazmo (12), Vina (18), Raka Gora (17),
Viminacium - Nad lugom (20), Sombor (21) i Senta (27). Po
antropomorfolokim karakteristikama, na prvom mestu po lobanjskim
dimenzijama, prva grupa stanovnitva sa tendencijom ka dolihokraniji

studiju bile su mu na raspolaganju 42 antropoloke serije s ukupno oko 5.000
individualnih kostura, od ega je on sam obradio 17 serija s oko 2.000 individuuma.
Miki je imao na raspolaganju iz rimskog perioda est antropoloki obraenih serija iz
bive Jugoslavije i brojem neto bogatije serije ranog srednjeg vijeka koje u osnovi
prezentiraju predslovensko stanovnitvo.

79
interpretirana je kao >germansko-slovenska<, dok je druga grupa
interpretirana kao >slovensko-autohtonodinarska< sa jasnom brahikranom
komponentom u svom bioantropolokom sadraju. Unutar samog supklastera
odstojanja slinosti ne prelaze koeficijent 0,400. Obuhvaene serije delom
pokazuju meusobne razlike. Posmatrajui ih antropotipoloki, praktino sve
kombinacije osobina koje su opisane u tipolokoj klasifikaciji za Evropu
zastupljene su u ovom spektru. Mongoloidne osobine su konstatovane samo u
tragovima. Zapaa se, izmeu ostalog, da serije sa nalazita Vina i Bled
sadre najvei procenat dinarskog stanovnitva u odnosu na ostale serije.
Serija iz Vine, koja sadri oko 850 antropoloki obraenih individua, kao
antropoloki najvea serija na tlu Jugoslavije uopte detaljno je i
multivarijabilno analizirana. Rezultati analize (npr., dendrogram 4) razdvajaju
autohtoni dinarski tip lobanja mnogo jasnije i pouzdanije nego to je to sluaj
sa ostalim slovenskim grupama. Zbog toga je i formulisana hipoteza da je
starosedelako stanovnitvo Jugoslavije samo delimino slavizirano
promenljivim modelima metizacije i razliito uslovljenim faktorima
adaptacije, jer su se u karakteristinom vremenskom razdoblju odrale
samostalne i genetski jednoobrazne grupacije autohtonog dinarskog
stanovnitva (kao, npr., Raka Gora, Pavlovac, Ugljevik, Kuline, Glavica,
Novo Brdo, Viminacium - Nad lugom), u ijim nekropolama nisu
konstatovani nosioci robusnog leptodolihomorfnog, uslovno reeno,
slovenskog antropolokog tipa. U ovom kontekstu, svakako, treba podvui da
je kod recentnog stanovnitva Jugoslavije dinarski tip dominirajui
antropoloki tip i da predstavlja osnovnu komponentu bioantropolokog
karaktera.
Miki je rezultate cijeloga svog rada ovako sumirao:
Najranija stolea nove ere nisu dovoljno bogata antropolokim
nalazima, tako da se i rezultati izloeni u tekstu mogu smatrati manje
pouzdanim. Meutim, utvreno je da do perioda slovenske ekspanzije
vrednosti duinsko-irinskog indeksa lobanja na teritoriji Jugoslavije
dijahrono rastu, da bi u periodu samog slovenskog naseljavanja te iste
vrednosti opadale. Ova injenica nikako ne bi mogla da se objasni
migracijom novog kratkoglavog stanovnitva u periodu srednjeg veka,
pogotovu to posle pada vrednosti pomenutog indeksa u razdoblju slovenskog
doseljavanja opet dolazi do njegovog porasta, koji vodi sve do recentnog
stanovnitva. Otuda bi verovatnije bilo pretpostaviti da su doliho i mezokrani
Sloveni zahvaeni jako forsiranim faktorima brahikranizacije (jo uvek
nedovoljno poznatim), koji su kod starosedelakog stanovnitva bili prisutni
jo od kasnog praistorijskog perioda. Zato i pored svake metodoloke kritike
dijagram 1 pouzdano pokazuje jedan realan trend porasta vrednosti ovog
kljunog lobanjskog indeksa. Nasuprot ovakvoj interpretaciji, mogla bi da se

80
postavi i alternativna hipoteza, tj. da antropoloki obraene nekropole ne
predstavljaju dovoljno reprezentativan uzorak ukupnog stanovnitva, to bi,
svakako, bila ekstremna hipoteza, koju bi bilo teko razumeti i dokazivati.
Razlike na dijagramu ispoljene izmeu severnih i junih jugoslovenskih
oblasti u sklopu brahikranizacionog procesa mogle bi da ocrtavaju i etno-
istorijske razlike. Naime, severne jugoslovenske oblasti (iznad Save i
Dunava) manje su brahikrane od junih, to moe da bude posledica injenice
da je germansko, avarsko i kasnije slovensko naseljavanje u ravniarskim
oblastima bilo intenzivnije. Nasuprot ovakvoj situaciji, u junim planinskim
oblastima udeo autohtonog stanovnitva (dinarskog antropolokog tipa) u
daljem antropo i etnogenetskom razvoju u pravcu recentnog stanovnitva
daleko je vii nego u prethodnom sluaju.
Bitna je Mikieva konstatacija da do perioda slovenske ekspanzije
vrijednosti duinsko-irinskog indeksa lubanja na teritoriju nekadanje
Jugoslavije dijakrono rastu da bi u periodu samog slovenskog naseljavanja
te iste vrijednosti opadale. On je dalje istakao da se ta injenica nikako ne bi
mogla razjasniti migracijom novoga kratkoglavog stanovnitva u periodu
srednjeg vijeka, pogotovu zato to je poslije pada vrijednosti spomenutog
indeksa u razdoblju slovenskog doseljavanja opet dolo do njegova porasta,
tj. do procesa brahikranizacije. To znai, pod pretpostavkom da su se preci
dananjih Slavena uistinu doselili, i to u razdoblju kad se to obino datira, da
ih je u odnosu spram starosjediteljima bio znatno manji broj. Da su ti
doseljenici etniki prevladavali nad zateenim starosjediteljima, do daljnjeg
nastavljanja procesa brahikranizacije ne bi uope dolo. To takoer potvruje
miljenje da se nikakve mase Slavena nisu doselile. Vano je naglasiti i
Mikievu konstataciju da je u junim planinskim podrujima udio autohtonog
stanovnitva dinarskoga antropolokog tipa u daljem antropo - i
etnogenetskom razvoju u smjeru recentnog stanovnitva mnogo vei nego u
sjevernim podrujima (sjeverno od Save i Dunava), koja su manje brahikrana
od drugih.
Miki naglaava da recentno stanovnitvo Jugoslavije spada u
najbrahikanije uopte i dodaje:Signifikantan je samo jedan pad vrednosti
duinsko-irinskog indeksa lobanja u ranom srednjem veku (od 76,l na 75,4).
On se svakako direktno vezuje za upliv dolihokranog stanovnitva tokom
velike seobe naroda i slovenske ekspanzije. U kasnom srednjem veku dolazi
do naglog porasta indeksnih vrednosti koje se svojim prosekom pribliavaju
vrednostima recentnog stanovnitva (preko 80,0)...Ono to je bitno za proces
brahikranizacije, rezimirano, jeste da se on ne moe objasniti migracijama
kratkoglavog stanovnitva poev od praistorije pa sve do srednjeg veka.
Videlo se da seradio autohtonom procesu koji ima svoj finalni ishod u

81
antropolokom profilu recentnog stanovnitva... Proces dinarizacije je
svakako vremenski sinhron procesu brahikranizacije u unutranjosti
Balkanskog poluostrva... Kako je ukratko ve pomenuto, dinarski
antropoloki tip je na Balkanskom poluostrvu rezultirao iz procesa
brahikranizacije... Proces dinarizacije je autohton bio antropoloki proces, to
se finalnim efektom konstatuje po antropolokom profilu savremenog
stanovnitva Srbije i Jugoslavije u celini... Miki dodaje da proces
slavizacije ne moe rjeavati u raspravi o antropolokoj strukturi minulih
populacija s teritorija Srbije, ali ipak konstatira:Iz pregleda antropolokih
tipova se videlo da Sloveni nisu bili ni antropoloki homogeni ni antropoloki
unificirani. Utvren je konglomerat tipova pored robustnog
leptodolihomorfnog, za koji se smatralo da se iskljuivo vezuje za Slovene,
kao to su varijante nordijskog, istonoevropskog, paleoevropskog i sibirskog,
i baltikog antropolokog tipa.
108
Vano je napomenuti da Mikieva
antropoloka istraivanja nisu u suprotnosti sa starijim antropolokim
zakljuivanjima, koja je svojedobno objavio Boguslawski.
109
Prema
ispitivanjima antropologa Toldta iz 1912. g. antropoloki materijal iz sjeverne
Slovenije potvruje da su na tom prostoru, za razliku od nalaza na Balkanu,
lubanje izrazito dolihokefalne i mezokefalne.
Istraivanja ivka Mikia (koji se do sada u znanosti junih Slavena
jedini profesionalno bavio antropologijom) potvruju antropoloki kontinuitet
stanovnitva na nekadanjem teritoriju rimske provincije Dalmacije. Mikieva
istraivanja prihvaaju se bez rezerve. Tako Ivan Rendi-Mioevi zakljuuje:
Da smo mi potomci drevnih stanovnika Ilirika, dokazuju i istraivanja .
Mikia koji je primjenom najsuvremenijih metoda dokazao da postoji
antropoloki kontinuitet na podruju rimske Dalmacije od rimskog vremena
do kasnog srednjeg vijeka. Prema tom autoru, proces brahikranizacije, tj.
pojave kratkoglavog stanovnitva, jae se zapaa ve u bronano doba. U
eljezno doba brahikranizacija je jo jae naglaena te se dinarski
antropoloki tip javlja na irem podruju. Vrijednosti duinsko-irinskog
indeksa lubanje na podruju Ilirika rasle su do vremena u tami zavijene seobe
Slavena. Ali ubrzo brahikranizacija tj. dinarizacija ponovno raste, to se ni u
kojem sluaju ne bi dogodilo da su doseljenici prevladali nad starosjediocima.
Ve smo prije vidjeli Lopezovo zapaanje o malom broju doljaka u doba
seoba, pa je jasno da se ne radi o dolasku goleme mase na novo podruje.
110


108
ivko Miki, Antropoloka struktura stanovnitva Srbije. Izdava: Odeljenje za
etnologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 1988, s. 120, 127-129.
109
Boguslawski, Einfhrung..., ibid., s. 12-14.
110
Ivo Rendi-Mioevi, Zlo velike jetre, ibid., s. 45-46.

82
Antropoloki kontinuitet na Balkanu je gotovo neobjanjiv ako se
zanemari prevladavanje autohtonosti na tom teritoriju. U ovom smislu je
zanimljivo i tumaenje Vojislava Nikevia, koji je imao hrabrosti prihvatiti
injenicu ranog postojanja Slavena na teritoriju rimske provincije Dalmacije i
to uz Ilire. On istie: Na Balkanu je gotovo apsolutno preovladao
antropoloki tip starosedilaca iz prirodnijeh, povijesnih i etnogenezikijeh
razloga, zato to su u veoma dugoj ilirskoj i romanskoj asimilaciji i sintezi, pa
i docnijoj slovenskoj, u antropolokom pogledu odnijeli prevagu, za razliku
od Slovena koji su ih jeziki asimilovali. Starosjedilako prisustvo je u njima
toliko veliko da je etnolog Tatomir Vukanovi etnogenezu Crnogoraca
zasnovao na ilirskoj, a ne na slovenskoj asimilaciji i sintezi. Stoga su
Dukljani, najstariji preci Crnogoraca, do kraja XII. stoljea i nosili
dominantno ilirsko ime plemena Docleati. A antropoloki udio doseljenijeh
slovenskih plemena na Balkanu je ugraen u nove etnosimbioze ovoga ili
onog srednjovjekovnoga naroda.
111

Uz utvreni tjelesni postoji i neprekinuti duhovni kontinuitet uljudstva
na tom prostoru. Kad se usporede s jedne strane izvjetaji antikih autora o
borbama starosjeditelja (Ilira ) s Rimljanima i s druge strane tvrenja
Jovana Cvijia, Vladimira Dvornikovia i Dinka Tomaia onda nedvojbeno
proizlazi da je psihiki mentalitet Dinaraca tijekom najmanje dva tisuljea
gotovo apsolutno nepromijenjen. Taj se mentalitet posebno oitovao tijekom
navedenog razdoblja u biolokoj snazi, koja je utjelovljena u jedva
usporedivom tipu Dinarca kao okrutnog i lukavog ratnika.
Od XIX. st. veliki znanstveni problem je tumaenje irenja
brahikranizacije od ranog srednjeg vijeka u srednju i zapadnu Europu.
112
Ta
injenica upuuje na mogunost da je tome moglo pridonijeti i iseljavanje
veeg dijela balkanskog prastanovnitva na sjever, u Europu. Ta bi se
mogunost slagala i s rezultatima Kunstmannovih lingvistikih istraivanja.
Utvrivanje autohtonosti na najveem dijelu Balkana danas se uspjeno
dokazuje ne samo antropolokim ispitivanjima kostura nego u najnovije
vrijeme i genetskim analizama.
113


111
Citat iz pisma Vojislava Nikevia, koje je uputio autoru iz Cetinja 7. travnja 1997.
112
Usp. Wilhelm Schmidt, Rassen und Vlker in Vorgeschichte und Geschichte des
Abendlandes. II, Verlag Josef Stocker, Luzern, 1946, s. 49-61. O najnovijim
antropolokim ispitivanjima na podruju Austrije, ^ehoslovake i Poljske usp.
Rassengeschichte der Menschheit. Europa III: sterreich, Tschechoslowakei, Polen. R.
Oldenbourg Verlag, Mnchen-Wien, 1978, s. 130 + X tabli.
113
U tom smislu najvie su se istakli, i to u analizi stanja u cijeloj Europi, talijanski
znanstvenici Alberto Piazza, Luca Cavalli-Sforza i Paolo Menozzi, koji obrauju povijest
i geografiju ljudskih gena.Luca Cavalli-Sforza je profesor genetike (Stanford University

83
U doba, u koje neki pisci smjetaju zamiljenu seobu Slavena, ne samo
da se nije izmijenila etnika struktura stanovnitva nego je sve do
kristijaniziranja bit dotadanje kulture (posebno vjerovanja i naina ivota)
ostala ista. Nada Klai istie kao posebno karakteristino vanu injenicu
da se na obali i na otocima i dalje u unutranjosti poslije detaljnijih
istraivanja utvrdilo neposredno nadovezivanje ranosrednjovjekovnog ivota
na antiku ili starokransku batinu (potcrtano u izvorniku) i da to osobito
vrijedi za Dalmaciju.
114
Taj je neprekinuti kontinuitet morao postojati. Za
Traane kae Herodot, da su najvei narod na svijetu, pa je i njega i svih
drugih naroda naprosto nestalo pred slavenskim pridolicama, koji jamano ni
onda nisu mogli dolaziti mahom u golemim masama. Ili zar je sve te narode
slavenstvo asimiliralo? To, to nije ni Rimu ni Bizantu uspjelo, po nauci
divljim Slavenima, koji su se kao sluge to li, Avara doklatili ovamo. To je
sve tako apsurdno, tako nemogue!... A tako je bilo i u doba t. zv. seobe
naroda: moglo je prohujiti zemljom i dvadesetak naroda (a ti narodi nisu bili
drugo no vojnike horde), korjenit je narod ostao, i morao je ostati, jer se
takav narod, koji je sa zemljom srastao, ne unituje u jedan as,...Narodi su se
razvijali, imena su se gubila, dok je narod ostao, pa drugo ime prihvatio...E.
Fischer pokazao je da su balkanski narodi u bitnosti sauvali nonju, frizuru
itd. kao njihovi predji u Butmiru, Jablanici, Adamklisi, Kukuteni. Gradnja
kua, poljodjelstvo, obiaji, vjera, pravo u Balkanaca od rta Matapana do
Karpata jednoliko je zato, jer je uza sve bure t.zv. seobe naroda ostao korijen
naroda od trakih vremena do dananjega dana jedan te isti.
115
Ion Nestor
napominje da su stari Slaveni spaljivali svoje mrtve, da su njihovi grobovi
zakopani vrlo plitko i da su zbog toga uniteni prilikom obrade zemlje.On
zakljuuje da je i to jedan od vanih razloga slabog poznavanja najstarije

School of Medicine - Department of Genetics) i on je sa svojim suradnicima ( Paolo
Menozzi i Alberto Piazza) objavio godine 1994. na engleskome knjigu The History and
Geography of Human Genes. Profesor L. Cavalli-Sforza nije naalost u svojim
istraivanjima obradio balkansko stanovnitvo. On mi pie u pismu iz Milana od 4.
studenoga 1995. da je motiviran pisanjem Tomaia pokuao izvriti analizu regije
sjevera Italije i sjevera bive Jugoslavije, ali da mu je nedostajalo dovoljno vanih detalja
za sintezu. Usp. Luca i Francesco Cavalli - Sforza, Chi siamo La storia della diversita
umana. Arnoldo Mondadori Editore, Milano, 1995, s. 409.; Luigi Luca Cavalli - Sforza,
Geni, popoli e lingue. Adelphi edizioni, Milano ,1996. s 354.
114
Stoga bismo jo jednom htjeli istai da prijelaz iz antike u rani srednji vijek nije bio
nikakva katastrofa ni neko posvemanje unitavanje, ve postepeno stapanje i
sratavanje staroga s novim u svim vidovima politikog, kulturnog i, naroito,
gospodarskog ivota. Potcrtano u izvorniku. ( N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem
vijeku, Globus, Zagreb, 1990, s. 10-12.).
115
Gjuro Szab, O znaenju topografskog nazivlja u junoslavenskim stranama.
Jugoslavenska njiva, (Zagreb), III / 1919., 31, 488.

84
slavenske materijalne kulture na Balkanu.
116
Meutim uz to njegovo miljenje
treba istaknuti da se jo raspravlja o problematici koji su se Slaveni, kada i
gdje spaljivali. I. Nestor se u navedenom zakljuivanju nije posebno osvrnuo
na teritorij rimske provincije Dalmacije. U batini dananjih stanovnika toga
teritorija gotovo sve potjee od starosjeditelja. Jedini izvorni podatak koji bi
dao vru osnovu za arheoloko razluivanje njihove zaostavtine od
zaostavtine drugih etnosa: da su Sklavini spaljivali svoje mrtve, zasad je od
male koristi na naem tlu, gde su dosadanji arheoloki nalazi apsolutno
nedovoljni, jer su svi, ne samo minimalni nego i sasvim nesigurni, poto su
bez dovoljne dokumentacije.Problem arheoloke identifikacije ostataka
sklavinske materijalne kulture iz kraja V, u VI i iz poetka VII veka jo je
potpuno otvoren...Prema tome, to se tie arheolokih podataka, mi se danas,
kada su u pitanju Sklavini VI i VII veka na naem tlu, nalazimo na sasvim
nesigurnom terenu...Naim dananjim znanjem direktni uticaji, oni iz
vremena doseljavanja, mogu se arheoloki pokuati traiti samo u relativno
malom broju manifestacija. Na starom ilirskom tlu to bi bili, na prvom
mestu, izvesni uticaji u vezi sa kultom mrtvih. Svakako, nije sluajno da se
niz kasnijih slovenskih groblja nalazi na starim ilirskim nekropolama.
Nesumnjivo je da se radi samo o tradiciji kultnog znaenja ovih lokaliteta, ali
i ta iva tradicija ima znaaja za problem koji nas interesuje. Izgleda sigurno
da je jedan deo Slovena na Balkanu (specijalno u zapadnim oblastima, dakle,
na teritoriji koja nas sada interesuje) prihvatio relativno veoma rano obiaj
starosedelaca da sahranjuju svoje mrtve.
117

Kontinuitet autohtonosti posebno se oituje u identinosti keramike,
nakita i odijela.
118
Za materijalnu kulturu Junih Slovena neosporno je
znaajan autohtoni balkanski elemenat. Osnova ovog elementa je ilirska i
traka materijalna kultura.....
119

John Wilkes u zakljunom poglavlju djela Iliri (ed. Blackwell,
Oxford, 1992.) istie kako se kultura starosjeditelja nazvanih Iliri oituje u
junih Slavena, a posebno u Hrvata, izmeu ostalog, u:
- istom nainu gradnje grobova,
- ostacima istih pogrebnih obiaja,

116
Ion Nestor, Les elements les plus anciens de la culture materielle slave dans les
Balkans. Simpozijum: Predslavenski etniki..., ibid., s. 141-148.
117
Mirjana Ljubinkovi, Ka problemu kontinuiteta Iliri Sloveni. Simpozijum:
Predslovenski etniki...,ibid., s. 203-204, 209-210.
118
M. Garaanin-J. Kovaevi, Pregled materijalne kulture Junih Slovena u ranom
srednjem veku. Ed. Prosveta, Beograd, 1950., s. 138 -176, 186-195.
119
Garaanin-Kovaevi, ibid., s. 210, 214.

85
- ostacima Silvanova kulta,
- slinosti dananjih plesova,
- slinosti kola s onima koja se vide na nadgrobnim spomenicima
iz rimskog doba,
- slinosti dananje pastirske frule s onom koja se vidi na nekim
Silvanovim reljefima,
- obiaju upotrebe kalupa (peka!) za pravljenje kruha, koji je
poznat jo od eljeznog doba,
- obiaju ponovne raspodjele zemlje poslije isteka odreenog
broja godina, koji se do naih dana ouvao na Pagu,
- noenju like kape s resom i sklonost tetoviranju, to sve
traje od japodskih vremena,
- preivljavanju ilirskih osobnih imena,
- nesumnjivo starosjedilakom (ilirskom) podrijetlu roda
Svaia (Snaia).

Wilkes, na temelju navedenih i drugih primjera, zakljuuje kako se radi
o ouvanju (dakle kontinuitetu) znaajnoga kulturnog naslijea
starosjeditelja, to po njemu ne mora znaiti nuno i etniko podrijetlo od
Ilira. Kontinuitet je vana injenica koja potvruje snagu i prevlast
autohtonog elementa u etnikom, odnosno u kulturno-materijalnom smislu.
Da kontinuitet naselja te mjesta i naina pokapanja na istim lokalitetima nije
sluajnost, dokazuje i kontinuitet u mnogim izrazima duhovne i materijalne
kulture koji se odrao do naih dana. Te autohtone elemente Milovan Gavazzi
je nazvao paleobalkanskim elementima. Kontinuitet na podruju duhovne i
metrijalne kulture posebno je potvren:
1. mreom istih prometnica iz rimskog doba na podruju obalnog
pojasa;
2. istim ili slinim nainom gradnje kua i drugih nastambi;
3. istim oblikom i nainom upotrebe ognjita;
4. najstarijim nainom paljenja vatre kresanjem kremena u pojedimim
krajevima;
5. upotrebom iste simbolike (svastike, drveta ivota, itd.);
6. istim nainom ukraavanja s prevladavanjem geometrijskih motiva;

86
7. identinou metalnog ukrasa u oblicima, upotrebi, primjeni i tehnici
izrade;
8. istom obuom i nonjom (japodske kape u Lici, vunene suknene
hlae s pojasom, koni opanci, enski rupci za glavu, suknene
pregae s resom, kabanica-ogrta od krzna ili sukna, koulja, kratki
haljetak itd.);
9. istim ukrasnim predmetima (naunice, prstenje, kope, itd.);
10. istim oblikom mnogih oruja i orua (stoasta preslica, tkalake
daice, prastara vretena, sjekire, noevi, eljevi, udice, osti, igle za
krpanje mrea, konjske vale, zvona za stoku, noice za strienje
ovaca, rvanj, isti tip mlina, itd);
11.istim nainom lijevanja metalnih predmeta u jednodijelnim ili
dvodijelnim kalupima;
12. keramikom, koja je ista u tehnici obrade, u oblicima, ukrasima,
sredstvima za obradu, razmjeni i upotrebi;
13. tragovima prastarog numerikog sistema, koji je veinom
mediteranske autohtone komponente;
14. prapovijesnom stratigrafijom u nizu pojava, a posebno u
toponomastici, antroponomiji i uope jeziku;
15. u mnogim elementima koji upuuju na predrimske tradicije, a
posebno u drutvenom ureenju, rodovskim odnosima, braku i
obitelji.
120


120
ime Batovi-Olga Otri, Tragovi ilirske kulturne batine, ibid., s. 245-281. ime
Batovi i Olga Otri sve navedene i druge primjere kontinuiteta detaljno su obrazloili u
svojoj vrijednoj studiji. Usp. i Ksenija Vinski-Gasparini, Neke pojave kontinuiteta s
podruja arheologije u naim krajevima. Peristil, Zagreb, 1954, s. 119-127: Beloevi,
Materijalna kultura, ibid. s. 113-114, 122, 124; D. Jelovina, Ranosrednjovjekovno
groblje na lokalitetu Brig kod izvora Zdua nedaleko Vrlike. Starohrvatska prosvjeta,
serija III, sv. 13, s. 113; Irma remonik, Nonja na rimskim spomenicima u Bosni i
Hrcegovini, GZM, Arheologija, n. s., tom XVIII, 1963, s. 109-110, 114; Duje Rendi-
Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik zagrebake
slavistike kole, III/1975, 3, 291-301.
U narodnoj umjetnosti sjeverne Dalmacije i susjedne Bosne zapaa se u ornamentici
mnogo istih ukrasa kao i u antikoj umjetnosti. (urica Petrovi-Mirjana Proi-
Dvorni, Narodna umjetnost. Jugoslavija Beograd-Spektar Zagreb-Prva knjievna
komuna Mostar, 1983, s. 33). Utvren je i kontinuitet antikog rakna u srednjem vijeku u
primorskom dijelu Dalmacije, izuzevi podruja Dubrovnika (urica Petrovi, Prilog
prouavanju kulturnog kontinuiteta u materijalnoj kulturi jadranskog podruja.

87
Najpotpuniji prikaz o ostacima paleobalkanskih elemenata (trako-
ilirskih) u dananjem puanstvu nekadanje rimske Dalmacije i Balkana
uope dao je T. P. Vukanovi. On je kontinuitet otkrio u materijalnoj kulturi,
glazbi, obiajima i vjerovanjima, drutvenom ureenju, umjetnosti nonji,
nakitu i ekonomsko kulturnim tvorbama.
121

Gavazzi je skupu paleobalkanskih elemenata pribrojio i osobiti,
takoer vrlo ivo jo odrani element puke muzike u jednog dijela Hrvata.
Dobro poznato ojkanje (Dalmatinaca, Liana i dr.), ali i pjevanje u osobitim,
naem muzikom uhu neobinim primitivnim tonalitetima dotino
intervalima (u Istri, na otocima i djelomice u Dalmaciji i primorskom zaleu)
- nema analogije nigdje u ostalih Slavena, pa ni ostalih naroda, s kojima su
dolazili u dodir, osim na samom Balkanu i moda gdje u njegovoj blizini). Ta
injenica pa arhainost pjesama i tonaliteta upuuju najprije na izvor u davnih
stanovnika reenih zemalja.
122
Kontinuitet iz antikih vremena potvruju ak
i detalji. Jo u prvoj polovici XX. st. pastiri su u Dalmaciji urezivali na
tapove brojke koje ukazuju na zauujuu slinost s brojevnim oznakama
Etruana i Rimljana.
123
Arheolozi Garaanin i Kovaevi, istiui prije svega
kontinuitet u stanovanju na istim lokalitetima i u upotrebi istih uporabnih i
ukrasnih predmeta, priznali su da je u tom kontinuitetu najvanija prevaga
autohtonog balkanskog elementa, a da su elementi nomadski i praslovenski
sekundarni. Iz toga su onda izvukli zakljuak: Materijalna kultura junih
Slovena predstavlja jednu posebnu materijalnu kulturu, koja je u svojim
glavnim linijama posebna kultura prema susednim neslovenskim a i prema
drugim slovenskim kulturama. Nju su uslovili istoriski razvoj i geografski
poloaj tla na kome se ona formirala.
124

Stalno se otkrivaju nove potvrde paleobalkanske batine na tlu
Dalmacije do poetka IX. st., a po svemu sudei s takvim e se otkriima i
nastaviti. Shvatljivo je stoga to je Rapani ponovio Bulievu misao (iz
Bulieve knjige Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, objavljene u Zagrebu

Fiskoviev zbornik, ed. Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture-Knjievni krug
Split, Split, 1980, s. 664-684).
121
Vukanovi, Etnogeneza, ibid., s. 175-243.
122
M. Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata. Narodna starina, knj. VII, Zagreb,
1928, s. 119. Gavazzi je, u nedostatku brojnijih primjera, pokuao obrazloiti samo neke
primjere iz etnolokog blaga dananjih Junih Slavena, ali je bio prisiljen priznati da su i
neki od tih primjera bili poznati balkanskom prastanovnitvu (un od jednog komada
debla, plesanje kola, obredno strienje kose). Usp. M. Gavazzi, Sudbina stare slavenske
batine kod Junih Slavena. Ed. Etnoloko dutvo Jugoslavije, Beograd, 1959, s. 28-31.
123
Georges Ifrah, Storia universale dei numeri. Ed. Mondadori, Milano, 1983, s. 160-161.
124
Garaanin-Kovaevi, ibid., 213-214.

88
1888.) da je mogue, pae i potrebno, u razvitku ranosrednjovjekovne
umjetnosti u Dalmaciji vidjeti crtu razvitka koji nije prekidan i koji, na
poneto ublaen i diskretan nain slijedi glavne etape stilskih, tipolokih i
dekorativnih fenomena europske umjetnosti od starokranskog do
karolinkog doba.
125
Kultura domaeg stanovnitva ostavila je na istonoj
jadranskoj obali od Kotora do otoka Krka jake tragove...
126
Ejnar Dyggve
istie da su misionari latinske crkve eljeli da se ponavljaju stilovi gradnje iz
starokranskih vremena tako da i u tom smislu postoji kontinuitet i u
crkvenoj arhitekturi.
127

Vinski je iz razliitih primjera kontinuiteta izveo ovaj bitan zakljuak:
Izrazita tradicija antike batine manifestira se u vidu kulturnog kontinuiteta,
a taj je jedva objanjiv bez stanovitog arheoloki mogueg, premda povijesno
neodreenog, etnikog kontinuiteta.
128

Iz svega navedenoga mogu je samo jedan zakljuak: Od Slavena, koji
su prema nekim pretpostavkama toboe pristigli u VI. i VII. stoljeu nije
ostao gotovo ni jedan trag u fizikoj (antropolokoj) i duhovnoj batini, a on
bi se morao osjetiti da su se oni masovno doselili. Ostaje kao jedina
mogunost da se doseljavanje sa sjevera stvarno dogaalo, ali samo u manjim
(ratnikim) druinama koje su se zbog svoje malobrojnosti u odnosu na
starosjeditelje potpuno u njih pretopili. ak su zadrali i organizaciju vlasti
starosjeditelja. Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u etrnaest
opina. Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli
teritorijalnu podjelu ilirskih opina. Konstantin Porfirogenet navodi etrnaest
starohrvatskih upanija, koje su bile politiko-upravne ustanove. Spomenili
smo da su sjedita starohrvatskih upa u sjevernoj Dalmaciji bila preteno u
prvotnim sjeditima ilirskih opina. Zato je vjerojatno da im se i podruje
poklapalo. Podupanije su, moda, odgovarale ilirskim seoskim zajednicama,
ili manjim politikim jedinicama. Stara hrvatska plemenska organizacija od
12 plemena nalazila se uglavnom na podruju sjeverne Dalmacije, upravo na
podruju Liburna. Veze s ilirskom organizacijom nameu se same od sebe,
tim vie to je S. Gunjaa uvjerljivo dokazao da se Petrova gora ili planina
Gvozd, na kojoj se odigrala sudbonosna bitka posljednjeg hrvatskoga kralja
Petra s Maarima, nalazila ne u gornjoj Hrvatskoj ve u srednjoj Dalmaciji.

125
eljko Rapani, Istona obala Jadrana u ranom srednjem vijeku. Starohrvatska
prosvjeta, sv. 15 za 1985, s. 15.
126
Zdenko Vinski, Epoha seobe naroda, ibid., s. 27.
127
E. Dyggve, Izabrani spisi. Knjievni krug, Split, 1989, s. 114-115.
128
Zdenko Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik
Arheolokog muzeja u Zagrebu, serija 3, sv. V. Zagreb, 1971, s. 67.

89
Time je razumljiv ugovor o personalnoj uniji (Pacta conventa) izmeu 12
hrvatskih plemena i kralja Kolomana nakon te bitke.
129


129
ime Batovi Olga Otri, ibid., s. 276.

90

91




III.
SLAVENSKI JEZIK U ILIRA

Prema Strabonu moemo zakljuiti da je glavni kriterij za razlikovanje
etnike pripadnosti jednog stanovnitva od drugog, neovisno od izvanjskog
antropolokog izgleda, bio govor (jezik).
130
To moe znaiti da su i oni, koje
su grki i rimski pisci nazivali Ilirima, govorili istim ili slinim jezikom. Sveti
Jeronim (roen oko 348. g. u Stridonu), svjedoi da su starosjeditelji u
njegovo doba govorili svojim jezikom ( "gentilis barbarusque sermo").
131

Neki istiu da pojam ilirskoga jezika oznauje puku apstrakciju jer nisu
sauvani nikakvi tekstovi na tom jeziku, tako da lingvisti operiraju samo
imenima osoba i mjesta, i to u latinskoj verziji.
132
Jezik, koji nazivamo
ilirskim nama je poznat samo iz osobnih i zemljopisnih imena.
133

Stanovnitvo rimske provincije Dalmacije, koje su nazivali Ilirima, nije sebe
nikad tako nazivalo. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluili
Plinije i Mela. Plinije kae da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu -
vocant. Ta je, dakle sintagma nastala u izvanilirskom krugu rimskih

130
Ceka Neritan, Die Illyrer und die antike Welt. Albanien, Verlag Philip von Zabern,
Mainz am Rhein, 1988, s. 81.
131
Usp. Ivo Bojanovski, Doba rimskog carstva (Principat). Arheoloki leksikon, I, s. 35.
132
Mate Sui, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1981, s. 109.
Lingvisti, koji su raspravljali o jeziku Traana i Ilira kao razliitom od onoga kojim su
govorili preci dananjih slavenskih naroda, uspjeli su samo svojim fantaziranjima dovesti
u zabludu one povjesniare koji su im povjerovali. Nisu doseljeni Slaveni, odnosno Hrvati
kako se u toj literaturi tvrdi prevodili nazive u rimskoj Dalmaciji s latinskog na
slavenski, nego su Rimljani po svojem dolasku u Dalmaciju prevodili na latinski zateene
pretpovijesne nazive koji su postojali na jeziku predaka dananjih Slavena. Jo sredinom
XIX. stoljea u hrvatskim intelektualnim krugovima zastupalo se, na temelju analize
starih grkih i rimskih izvora, miljenje da su starosjeditelji balkansko-podunavskog
prostora bili Slaveni i da su govorili praslavenskim jezikom. Usp. Stanko Pavii, Primjer
hrvatske historiografije prije osamdeset godina. Nastavni vjesnik, knj. XXXVI. za
1927 -1928., Zagreb, 1928, s. 122-124.
133
Ivan Duridanov, Die Sprache der Thraker. Hieronymus Verlag, Neuried, 1985, s. 7.

92
pisaca.
134
Ti su starosjeditelji govorili jezikom koji se moe nazvati
protoslavenskim. U literaturi se istie upanievo miljenje da su Hrvati i
Srbi bile dvije malobrojne vojne druine od po nekoliko desetina hiljada
glava i stoga se zakljuuje da te druine naravno nisu mogle naseliti
prostrane zemlje u Iliriku i dati im jezikoslovno etniko
obiljeje.
135
Doseljeni Sklavi ili Goti, ako nisu po dolasku govorili starim
slavenskim jezikom morali su zbog svoje malobrojnosti prihvatiti jezik
starosjeditelja.Ti su starosjeditelji u rimskoj Dalmaciji govorili, kako misli E.
Boguslawski, akavtinom i kajkavtinom, koju su oni nosili i na sjever
Europe kad su u pojedinim grupinama iseljavali. Samostalan kulturni razvoj i
neuspjeh eventualnih pokuaja romaniziranja u jadranskom zaleu dokazuje,
izmeu ostaloga, i postojanje nekoliko posebnih slova, koje su starosjeditelji
koristili u antiko doba, a koje latinski jezik nije poznavao.Einheimische
Sprachdokumente sind in in unserem Beobachtungsgebiete bis jetzt nicht
gefunden worden; aber in den Inschriften von Lisiii erscheinene in vier der
o. S. 92 f. angefhrten einheimischen Namen fremdartige Schriftzeichen, in
drei, Abb. 29 und 3o, fr einen Laut, den man fr das konsonantische j halten
kann, und in einem, Abb. 31, fr eine auch in der messapisch-illyrischen
Sprache Sditaliens vorkommende Spirans, die sonst in diesem Namen
schwankend, mit z, s und ss wiedergegeben wird. Die Einfhrung der
Schriftzeichen zeugt von Sprachgefhl und dieses wiederum von dem
Fortbestande der Sprache selbst, und zwar in voller, bewukster Kraft.
136

Katii, koji osobno vjeruje u ilirsko podrijetlo dananjih Albanaca,
istie da su " ilirska imena... uglavnom sve to znamo o jeziku Ilira " i da su
nesigurne sve etimologije koje se iz toga izvode, pa priznaje da e se i mnogo
toga to je sam rekao u svom tekstu O jeziku Ilira uiniti "kao da je bila samo
igra".
137
Za mnoge krive prosudbe u historiografiji krivi su iskljuivo neki

134
M. Sui, Illyrii proprie dicti. Godinjak ANU BiH, knj. XIII, Sarajevo , 1976., s. 180.
135
Stjepan Srkulj, Hrvatska povijest u devetnaest karata. Ed. Hrvatski izdavalaki
bibliografski zavod, Zagreb, s. 21.
136
Carl Patsch, Historische Wanderungen im Karst und an der Adria. Verlag des
Forschungsinstitutes fr Osten und Orient, Wien, 1922, s. 94-99. Duan S. Popovi na
temelju Patscha zakljuuje da su starosjeditelji u Bosni i Hercegovini imali u svome
jeziku eto bar tri glasa, koji u latinskom jeziku nema (D. S. Popovi, Prilozi itanju i
razumevanju raznih starina. Beograd, 1957, s. 306). Ljubinko Popovi je u prva dva
natpisa koje je donio Patsch (slike 29 i 30) nepoznato slovo koje je Patsch proitao kao
j protumaio kao slovo . Patsch nije posebno obradio ni nepoznato slovo u slici 31,
a za to slovo Popovi pretpostavlja da je ligatura dvaju latininih slova koja su u
ilirskoj vulgarnoj latinici... oznaavala zvuk ce .(Ljubinko Popovi, Poeci
jugoslavenske pismenosti. ivot, Sarajevo, br. 10-11 za 1972., s. 469-470.
137
Radoslav Katii, O jeziku Ilira. Duhovna kultura Ilira, ANUBiH, Posebna izdanja, knj.
LXVII, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 11, Sarajevo, 1984, s. 260.

93
jezikoslovci. Lingvisti mnogo polau na geografska imena koja nalazimo u
dananjoj Jugoslaviji i drugim, bliim i daljim, oblastima i na osnovu tih
imena, koja su jednaka ili slina, donose rado zakljuke o prostiranju Ilira i
Traana. Zahvaljujui toj metodi sad ima miljenje da su se Iliri i Traani pre
Grka nalazili u docnijoj Grkoj i da su iveli i u ekoj i leziji. Izgleda da
nestrunjaci gledaju bolje na tu stvar i da oni tim argumentima s pravom ne
daju veliki znaaj. Slinih i ak jednakih imena ima mnogo i u oblastima koje
zacelo nisu nikad bile naseljene istim narodom. Te su slinosti puka
sluajnost.
138

Kako se o jeziku Ilira ne zna nita, nemogue je obaviti gramatika ili
leksika usporeivanja toga jezika s dananjim albanskim jezikom.
Nedopustivo je da se samo na temelju onomastike ili toponomastike
"ilirske" grae (inae nama prenesene u latinskim formama) usporeuje taj
nepoznati jezik s albanskim jezikom.
139

S obzirom na to da je nekadanji jezik Ilira bio praslavenski, jasno
je da taj jezik nema apsolutno nikakve veze s dananjim albanskim
jezikom.
140
Antropologija najbolje dokazuje da Albanci nisu potomci Ilira.
141


138
N. Vuli, Najstarije kulture u Jugoslaviji. Knjiga o Balkanu, II, izdanje Balkanskog
instituta, Beograd, 1937, s. 63-64.
139
Andr Martinet tvrdi da albanski jezik nije zabiljeen prije XVI. st. i da je pun pozajmica
iz slavenskog, turskog, grkog jezika i romanskih govora "tako da je jedva desetina
renika u pravom smislu indigena". (A. Martinet, Indoevropski jezik i Indoevropljani.
Ed. Knjievna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987, s. 90). Etnogeneza Albanaca do
danas izaziva niz suprotnih miljenja. ak i kod albanskih znanstvenika. Albanski
preporoditelji zastupali su tezu da su Albanci potomci drevnih Pelazga, a neki su tvrdili
da su Albanci potomci Ilira, trei Grka itd. (usp. Engjell Sedaj, Drevni Pelazgi i njihov
odnos prema Albancima kod nekih albanskih naunika. Latina et Graeca, VI, za 1975,
Zagreb, s. 11 - 24). Povjesniar Johann Thunmann iznio je godine 1774. miljenje da su
dananji Albanci autohtni na svom podruju (Skender Anamali, Die Albaner,
Nachkommen der Illyrer. Albanien, s. 148). J.G. von Hahn je 1854. formulirao tezu da
su Albanci nasljednici Ilira, a ovi opet nasljednici Pelazga (Muzafer Korkuti, Illyrien in
der Vorgeschichte. Albanien, s. 21). Glavni zastupnici teze koja porie etnogenetiku
povezanost Ilira i Albanaca u prvom su redu lingvisti (H. Hirt, G. Weigand, H. Bari, V.
Georgijev). Lingvisti Albance tretiraju ili kao potomke Traana (H. Hirt, C. Pauli, G.
Weigand) ili kao trako-dako frigijce (H. Bari), ili kao dako-mezejce (Vladimir
Georgijev). Ti lingvisti posebno istiu pomanjkanje pomorske i ribarske terminologije u
Albanaca (usp. Zef Mirdita, ibid., s. 34-35). U novije vrijeme u albanskoj znanosti sve
vie prevladava miljenje o ilirskom podrijetlu dananjih Albanaca (usp.Idriz Ajeti,
Albanistika u radovima jugoslavenkih naunika i neki njeni problemi. Godinjak
ANUBiH, knj. XVII, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 15, Sarajevo 1987, s. 137-
147).
140
U Evropi nema, izuzev Cigana, ni jednog drugog naroda, o ijoj prolosti istorija tako
dugo uti, kao to je to sluaj s Arbanasima sve do 11. veka, kada ih prvi put pominju
vizantiski pisci. Iako ni u istoriskim izvorima, ni u tradiciji, o ilirskom poreklu njihovu

94
Postaje sve zastupljenija i teza da su preci dananjih Albanaca podrijetlom s
Kavkaza, a to se dokazuje i antropoloki. Na antropolokoj karti Evrope koju
je izradila Akademija nauka Poljske (ejmo-ejmisa), prostor izmeu Cetine
i Epira, a po visini do srednje Drine, pripada kavkavskom antropolokom
tipu.
142
Ne postoji gotovo ni jedan arheoloki, antropoloki i lingvistiki
dokaz da bi Albanci bili potomci Ilira. Gottfried Schramm s pravom
zakljuuje: Mein Farzit: von allen Namenformen, die bisher als Zeugnisse
albanischer Siedlungskontinuitt in Anspruch genommen wurden, erweist
sich lediglich eine als taugliche Sttze. Es ist dies der name der Stadt tip an
der Bregalnica, die den Slawen sehr wohl unter einer albanischen (und zwar
gegischen) Lautgestalt bekanntgeworden sein knnte. Fr Albanien komme
ich zu demselben Ergebnis wie Weigand und Popovi: Hier sind die Albaner
vermutlich erst in nachantiker Zeit und zwar spter als die Slawen
eingewandert...Von den bisher als frhe albanische Aufenthaltsrume in
Anspruch genommenen Regionen mu das heutige Albanien wohl ebenso
ausscheiden wie das argebirge und das Umland von Ohrid und Ni. Besttigt
hat sich dagegen, da sich der slawische Name einer Stadt an der unteren
Bregalnica von albanischen (und zwar toskischen) Vorbewohnern entlehnt
sein drfte. tip scheint mir der vorerst einzige Fixpuntk fr eine
Lokalisierung der frhen Albaner zu sein, die in ihrem heutigen Staat, aber
auch in einem Teil ihrer jetzigen Sitze auf jugoslawischen Boden erst im
Laufe des Mittelalters eingewandert sein knnen.
143


nigde pomena nema, i u istoriografiji i u etnologiji jo se i danas odrava uenje: da su
Arbanasi potomci starih Ilira. Ustvari to je samo istorisko domiljanje, zasnovano na
starom nacionalnom imenu dananjih ipetara i na okolnosti to se Arbanasi u istorisko
doba nahode na jednom delu nekadanje prostrane ilirske oblasti. Henrik Bari,
Lingvistike studije. Nauno drutvo BiH, Sarajevo, 1954, s. 7-8. I lingvist Milan
Budimir zakljuuje kategoriki kako jezik dananjih kipetara nije direktni istoriski
nastavak jezika onih Ilira koji su stanovali u jadranskoj Zagori (M. Budimir, Nota
lingvistica. Jugoslovenski istoriski asopis, IV / 1939, 1-2, 131). Usp. i Milutin
Garaanin, Iliri i Albanci. SANU, Beograd, 1988, s. 375.
141
Stjepan Bu ispravno zakljuuje: ...dananji Albanac nema nikakove antropoloke
slinosti s Ilirom: ni u rastu, ni u pigmentu, pa ni u drugim somatikim znaajkama, kao
to ih svakako ima bosansko-dalmatinski ovjek. Treba istaknuti u prvome redu jaki rast,
koji moe poticati samo od svojstava nordijske rase. Prema mjerenjima, koja je na
Albancu vrio Eugene Pittard, prosjena visina Albanca iznosi neto oko 167 cm, a to je
srednji rast. Mi smo miljenja, da je Albanac podrijetlom azijatski nomad, no na evropski
jugoistok dosta rano doseljen, svakako prije nego crnogorski nomad. (S. Bu, Ilirska
problematika. Hrvatska revija, XVII/1967, 1-2, 75.).
142
Gojko Vukevi, O porijeklu Ilira. Ed. Unireks- Niki, Podgorica, 1992, s. 158.
143
G. Schramm, ibid., s. 34, 182.

95
Lingvisti, koji su vjerovali da Iliri nisu Slaveni izmislili su postojanje
ilirskoga jezika posebno u zemljama dananjih junih Slavena. Neki od njih
su izloili pretpostavku da bi ostatak nekadanjega ilirskog jezika mogao biti
dananji albanski jezik. Koliko se u tom pretpostavljanju fantaziralo dokazao
je i Skok na nekim primjerima. On je nakon isticanja da je jezik kojim su
govorili Liburni, Japodi, Dalmati, Mezi, Dezidijati i dr. gramatiki nam posve
nepoznat i kako se na njihovu teritoriju nije nalo napisa na njihovu jeziku
zakljuio da nema nade da bi mogli prodrijeti u tajne njihove gramatike. Skok
je ustvrdio da nai neku rije u albanskom jeziku, koja u nekom vokalu ili
konsonantu slii na neko ilirsko ime mjesta, pa kazati da su te rijei identine,
ne moe biti temeljita i trajna znanstvena spoznaja. "Princip, po kome
postupaju pri isporeivanju ilirskog geografskog nazivlja sa arnautskim
rijeima, jest vrlo komotni princip suzvunosti. Ako se neka mjesna imena
slau sa stanovitim arnautskim rijeima u nekoliko konsonanta ili vokala,
zakljuuje se odmah na identitet. Ne pita se ni za kronologiju, ni za fonetiku.
Fischer se n. pr. usuuje uporeivati ime ilirskoga plemena Vardaei sa varda
'straa', a zna se, da je to mletaka tuica (v. G. MAYER, Etym, alb. Wbch,
43 i Archiv f. sl. phil. XXVIII 468 i XXIX 478); ne preza ni pred tim, da
isporeuje Daesitiates sa turskom rijei da (=dhije), koja je rairena po
cijelom Balkanu. Iste su vrsti i Nopcsinu isporeivanja. On tvrdi na str. 917.,
da je ime Pirustae latinski prijevod od Dardani (dardha=pirus). Na starost
rijei ne pazi ni on. Po njegovu miljenju sadri n. pr. mesapsko ime Dasomas
(str. 917) u drugom dijelu alb. madh. Njegovo isporeivanje dalmatinskih
hrvatskih imena granii ve na ludost.Lug (str. 363), sasvim obino slavensko
ime mjesta, mu je identino sa arnautskim l'uk, koji pie lug =turski oluk (G.
MAYER o. c. 250), raireno i u Bosni: luk, luci. Ime otoka Vela Veglja
(odakle mu ovakva ortografija?) identino mu je s arnautskim Maja Vels! Ova
posljednja identifikacija dolazi naalost i u neto ozbiljnijoj radnji "Albanisch
und illyrisch" (Ungarische Revue, V,69) od Desidera v. Szegha, koji
identificira Veglia sa "bajrak" Velja, Berg Velja in der Gegend von
Alessio."
144

U meuvremenu odbaena je i poznata teza nekih lingvista da bi ime
Delmata - Dalmata dolazilo od albanske rijei dele, delma (ovca) ve i zbog
metodolokih razloga "zbog velikog vremenskog razmaka izmeu potvrde
horonima Dalmatia i albanskog oblika sa kolektivskim sufiksom -m- u

144
Petar Skok, Studija iz ilirske toponomastike. Glasnik zemaljaskog muzeja BiH, sv.
XXIX za 1917, Sarajevo, 1918, 117-118, 131.

96
delme".
145
Pretpostavka da albanski jezik nastavlja ilirski danas je u znanosti
(osim u Albaniji )uglavnom naputena.
146

Lingvist Jovan Vukovi je na Simpozijumu: Predslavenski etniki
elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena (u organizaciji ANU BiH),
koji je odran od 24. do 26. listopada 1968. u Mostaru upozorio na
znanstvene rezultate profesora Bezlaja. On posebno ispituje podruja tamo
alpskih Slovenaca i na osnovu materijala koji je, mislim, dosta obilan (tu ima
moda desetine i vie leksema, naroito, iz toponomastike) hoe da dokae ( i
to vrlo impresivno deluje ja to znam iz nekoliko saoptenja ovako
uzgrednih, usmenih) da je jedan talas Slovena doao negde on pretpostavlja
i pre nae ere, i ak pretpostavlja da je to moglo biti u II. veku pre Hrista.
Relativno vei broj izoglosa, elemenata jezikih koji su u podudarnostima
samo u tim krajevima slovenakim i u baltijskim jezicima, gde se podudara i
fonetska evolucija itd., upuuje na posebne zakljuke, a to mora biti od
velikog znaaja. Svakako, taj materijal kad se ispita, on e nam tota
pokazivati i ukazivati na neto to moemo a priori pretpostaviti: da je bilo i
pre glavne migracije, da je nazovemo politike, talasa u nekakvim posebnim
uslovima i da se moe govoriti ne samo o migracijama politikim posle
navale Huna, Avara itd., nego i o izvesnim ranijim, ekonomskim ili kakvim
drugim, ili migracija u vezi sa kakvim drugim etnikim kretanjima Gota,
Gepida itd. Ako je tano to da je taj prethodni talas bio i da su mu tragovi do
danas ouvani tamo negde u prialpskoj zoni, onda moramo pretpostaviti da to
nije bila mala grupa.
147

Zna se iz Tacitova djela Germania da se u I. stoljeu u Panoniji
govorilo posebnim jezikom, kojim nisu govorili ni Germani, ni Rimljani. Osi
su u Tacitovo doba obitavali na sjeveru Dunava, a graniili su s germanskim
Markomanima i Kvadima ( Tacit, Ge. 43).
148
Oni su na sjever od Dunava doli
iz Panonije.
149
Ti Osi imali su s panonskim Avariscima koji su tada
stanovali juno od Dunava iste uredbe, obiaje i isti jezik, koji Tacit naziva

145
Ljiljana Crepajac, Glamo -Delminium-Dalmatia. Onomastica jugoslavica (Beograd),
1975, 65-66.
146
Rikard Simeon, Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva. Sv. I, Matica hrvatska,
Zagreb, 1969., s. 510.
147
Simpozijum Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena.
Centar za balkanoloka ispitivanja ANU BiH, Sarajevo, 1969, s. 289.
148
Cornelius Tacitus, Germania. (Priredio: Ivan Mui), ed. Verbum, Split, 1993, s. 74-
75.
149
Der Ortsname Osones in Pannonia lss auf ihre Abwanderung ber die Donau
schliessen. Joachim Herrmann (Hrsg.), Griechische und lateinische Quellen zur
Frhgeschichte Mitteleuropas. Akademie - Verlag, Berlin, 1990, s. 207.

97
panonskim (Tacit, Ge. 28).
150
Taj panonski jezik govorili su i susjedni
ilirski narodi.
151
Vano je istaknuti da je pojam Germania u starih pisaca
bio iskljuivo zemljopisni, a ne etniki.
152
U grkim i rimskim izvorima
mnogi nazivi na Balkanu u antiko doba su slavenski i preuzeti iz prirode:
Der Natur sind auch entnommen z. B. Pelso (Plinius), der Name eines Sees
in Pannonien, von pleso pelso See, Metubaris (von den Worten med barami
'zwischen Morasten'), Name einer Insel in Pannonien (Plinius), Akuminkon
(Ptolem). Kaminka (vom Worte Kamien Stein), ' Festung auf dem Felsen' in
Pannonien, heute das Stdtchen Kamenica, Buconia silva (Greg. Turon.), des
Csars Bacenis (vom Worte buk Buche), Wieprz ( vom Worte wieprz Eber,
mnnliches Schwein), der Name von vielen Flssen, von der Weichsel bis
zum Rhein; aus anderen Sprachmaterialien Tergeste (vom sloven. Terg
Markt, vergl. Tergie Markplatz), heute Triest, Bustricius (Bistrica), Fluss in
Pannonien, Tsierna (Czerna) am Flusse, der noch heute Czerna ( (erna)
genannt wird, in Dakien, und viele andere, welche von griechischen und
rmischen Schriftstellern angefhrt werden, oder in mittelalterlichen
Chroniken und Urkunden vorkommen. Von diesen Namen wurden einige

150
Tacitus, Germania, ibid., s. 61-63.
151
Der Kleine Pauly. Tom IV. Deutscher Taschenbuch Verlag, Mnchen, 1979, s. 369.
Da su Osi i Avarisci spadali u Ilire prihvaa se u literaturi. (Usp. Griechische und
lateinische Quellen .., II, ibid., s. 245 - 246). injenica je da se u srpskoj historiografiji
autohtonost Slavena sve vie prihvaa, ali ponekad i nekritiki interpretira. Neki autori
bezrezervno zastupaju tezu da je autentina tzv. Vlesova ili Velesova knjiga. Tako
Radivoje Pei zakljuuje: A pisac ove istorije koji se jamano drao pouzdanih izvora,
upravo prikazuje sva ta plemena ( i Venete, i Ante, Gete, Daane, Traane i Ilire,
Agatirse i Tribale i mnoga druga) kao deo jedne jedinstvene porodice Slovena. (R.
Pei, Jedna nepoznata istorija Slovena. Pravoslavlje, Beograd, broj od 15. IV. 1990., s.
9). Bjelogardijski pukovnik Izenbek (+1941) donio je iz Rusije na Zapad tzv. Izenbekove
tablice koje je drugi ruski emigrant i njegov prijatelj Jurij Petrovi Miroljubov (1892-
1970) obraivao petnaest godina i nakon toga objavio u SAD kao tzv. Velesovu knjigu.
Usp. M. R. kavritko, Najstariji ljetopis Rusa - Ukrajinaca. Canadian farmer annual,
za 1970, s. 129-134. Sam Miroljubov nikad nije posumnjao u autentinost toga
materijala. Usp. na pr. J. Miroljubov, Materijali o prahistoriji Rusa, ( na ruskom jeziku),
Sabrana djela, tom VII, Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1983, s. 208. O toj knjizi, u
kojoj se opisuje povijest Slavena odnosno pretkranske Rusije od 650. g. prije Krista do
u IX. stoljee poslije Krista vodi se velika diskusija da li je ona original ili falsifikat. Usp.
G. S. Grinevi, Praslavenska pismenost , ( na ruskom jeziku). Ed. Obestvennaja polza,
Moskva, 1983, s. 322.
152
Schon an anderer Stelle habe ich bewiesen (Hist. Slow. II., lies im Sachregister unter
Germanien), dass der Begriff 'Germanien' ohne Vernderung von Strabo, Tacitus und
Ptolemus bis zu Einhard und Adam von Bremen bergegangen sei, und eben Germanien
dieser letzteren umfasst ohne Unterschied Deutsche und Slaven, so dass es niemals ein
ethnographischer, sondern nur ein geographischer Begriff gewesen sei. ( Boguslawski,
Methode..., ibid., s. 51-51).

98
fehlerhaft fr keltische gehalten, wie z. B. Dubra und Jizera; ebenso fr
keltische wurden gehalten solche Namen wie Vltava, Orava, Morava, an
deren Slaventum niemand, scheint es, zweifelne sollte, endlich fr deutsche,
z. B. nennt Brckner die slavische Odra Odera.
153

Vano je istaknuti da su mnoga imena u antikoj Panoniji i na cijelom
teritoriju Dalmata, dakle od Jadrana (do ua Cetine?) bila ista. Iz te se
injenice moe zakljuivati da su Dalmati i Panoni govorili istim jezikom, a
to upuuje da su bili istoga ili srodnog podrijetla. To dakako ne znai da su
Dalmati bili Panoni, niti da su Panoni bili Dalmati, jer ve postojanje
posebnih imena svjedoi o razvijenom osjeaju posebnosti. Na podruju
dananje Slavonije i Srijema razna plemena bila su obuhvaena zajednikim
imenom Panona. Da se u Panoniji govorilo slavenskim jezikom prije seobe
germanskih plemena u te predjele, potvruju i stari praslavenski hidronimi.
154

U raspravama o imenu Baa postoji suglasnost u izvorima o neizmjenjenom
slavenskom podrijetlu toga imena, a madarski znanstvenici istiu kako je
prije hunskog prodora
155
bilo Slavena na dananjem bakom podruju.
156
Na
teritoriju donje Panonije pronaen je natpis iz II. ili III. st. poslije Kr.
posveen bogu Dobratu, koji na latinskom glasi: DEO DOBRATI. EUTICES.
SER(vus). DE(dit). Trubaev zakljuuje da keltska etimologija nije vjerojatna
i da naziv bog potjee iz temeljne slavenske rijei dobro, dobar,
dobrota.
157
Ruski je indoeuropeist i etimolog Trubaev utvrdio da su i u
antiko doba u Panoniji (oko Dunava) ivjeli Slaveni. Valentin Putanec je,
izmeu ostaloga, analizirao toponime Sirota, Soroga i Sisopa i zakljuio da
na terenu Interamnija i junije od njega ve u I. stoljeu stanuju
praslavenska plemena Oni ine neke vrsti neprekinutu liniju slavenske
etnije na sjeveru (Slovaka, eka, Poljska) koja dolazi sa sjevera preko
Panonske nizine a ubacuje se i u Interamnij i nie prema jugu, moda i prema
Lici.... Putanec doputa mogunost da su ti Praslaveni ve u I. stoljeu nae
ere bili i na podruju linije Lika- Dubrovnik.
158
Srpski lingvist Ivan Popovi

153
Boguslawski, Methode..., ibid., s. 21-22. I imena nekih starih naroda prema
Boguslawskom svoj kontinuitet nastavljaju iz antikog doba. ( Boguslavski, ibid., s. 22-
25).
154
TRUBAEV, ibid., 229, 230, 241-242.
155
Huni se pojavljuju ve g. 408. i 409. na donjem Dunavu. Godine 434/35. Panonija
Prima, a zatim 440/41. Panonija Secunda padaju pod hunsku vladavinu. Usp. ISTVAN
BONA, Das Hunnen-Reich. Konrad Theiss Verlag, Stuttgart 1991, 212.
156
ANTE SEKULI, Drevni Ba. Split, 1978, 14, 16, 19.
157
TRUBAEV, ibid., 100-101.
158
V. Putanec, Ubikacija klasinih toponima Sisopa i Soroga u Zagreb i pitanje
prisutnosti Slavena na Balkanu u 1. st. nae ere. Vlastita naklada, Zagreb, 1992, s. 6, 8-
9, 14.

99
navodi iz II. st. poslije Krista zabiljeene slavenske toponime ( Tsierna,
Brzava, Vulka) u slavenskim zemljama (na primjer oko Blatnoga jezera i u
Donjem Banatu).
159
Popovi posebno istie kako vie rijeka iz antikog doba
na Balkanu i u Panoniji nose i danas nepromijenjena svoja prvobitna imena
(na pr. Sava, Dunav, Drina, Timok, Morava, Ibar).
160
U IV. i V. stoljeu na
teritoriju Dalmacije i Panonije takoer se govori slavenskim jezikom. Jedan
vaan arheoloki nalaz s otoka Braa upuuje na mogunost da se na teritoriju
Dalmacije u rimsko doba govorilo istim jezikom kojim se govori i danas.
Naime, u dolini iznad sela kripa na Brau jedan od dva natpisa, koji su
posveeni Liberu (jednom od najranijih staroitalskih i starorimskih
boanstava), glasi ovako: " Veselia Felicetas Libero M (agno) Patri
Torcle(n)si ex voto. "
161
Hans Krahe je prvi osjetio neto nejasno u ovom
natpisu s Braa pa je ime donio ovako: Veselia Feli(c)etas.
162
U literaturi je
navedeno miljenje da bi ime Felicetas moglo biti prijevod imena Veselia.
163

Milan Budimir (1891.-1975.) istie natpis iz kripa na Brau u kome se, po

159
I. Popovi, Istorija srpskohrvatskog jezika. Matica srpska, Novi Sad, 1985, s. 164.
160
I. Popovi, Bemerkungen ber die vorslavischen Ortsnamen in Serbien. Zeitschrift fr
slav. Philologie, Bd. XXVIII/1960, 1, 113.
161
Citirajui taj natpis Marin Zaninovi je istaknuo slijedee: "Otoanka Veselia posvetila
je ovaj natpis Liberu kao boanstvu zatitniku turnjaice i podruma, to se ogleda u
neuobiajenom pridjevku Torclensis, poznatom jedino u ovom natpisu i jednom drugom
sa Korule,... Torcular ili torculum je naziv vinskog tijeska u uem smislu, a torcularium
je naziv cjelokupnog sustava turnjaice" (usp. Marin Zaninovi, tovanje Libera na
istonom Jadranu. Simpozij Duhovna kultura Ilira, s. 248).
162
Hans Krahe, Lexikon altillyrischer Personennamen. Carl Winters
Universittsbuchhandlung, Heidelberg, 1929, s. 127.
163
Radoslav Katii je naelno odbacio svaku mogunost da je u tom natpisu posrijedi
prijevod imena s jednog jezika na drugi, pa je zakljuio da se u imenu Veselia moe raditi
samo o rimskom gentilnom imenu, koje uistinu glasi Visellia (Radoslav Katii, Veselia
Felicetas. Beitrge zur Namenforschung, Band 12 / 1961, H. 3, s. 271-279). Katiievo
miljenje je samovoljno nasilje nad kamenim natpisom. Stoga je razumljivo da je
Aleksandar Stipevi i nakon objavljivanja Katiieva miljenja, koje je on naveo,
zakljuio sljedee: " Naalost mnogo je vie onih imena -osobnih i mjesnih-kojima
znaenje za sada ne znamo nego onih za koje pouzdano moemo rei to znae. Meu
ove posljednje moemo spomenuti npr. dvolano ime Veselia Felicetas s jednog natpisa
iz Braa. Drugi, latinski dio imena znai srea, a kako ilirski dio Veselia ima oite
slinosti sa slavenskom rijeju 'veselje', nije teko ilirskom imenu dati objanjenje
sadrano u toj slavenskoj rijei. Takvim, ili slinim postupkom, posebno komparacijom
ilirskih imena s indoevropskim jezicima, te poznavanjem fonetskih zakona ilirskog jezika,
moglo se rekonstruirati ili bar pretpostavljati, znaenje niza drugih ilirskih rijei " (A.
Stipevi, Iliri, ibid., s. 235-236). Geza Alfoldy je jedini, koliko je meni poznato, koji je
prihvatio Katiievu pretpostavku da bi ime Veselia trebalo glasiti Visellia. Usp. Gza
Alfldy, Die Personennamen in der rmischen Provinz Dalmatia. Carl Winter
Universittsverlag, Heidelberg, 1969, s. 135.

100
njemu, nalazi "ilirsko ime Veselia" i njegov latinski prijevod Felicitas (-
"seine interpretatio latina Felicitas lautet"). Budimir zakljuuje da rije
Veselia proizlazi iz slavenskog veselu (- "und ill. Veselia ein idg. Erbwort ist,
geht aus slav. veselu").
164
Mate imundi, koji je obradio preko dvije tisue
starih hrvatskih osobnih imena u hrvatskim i inozemnim znanstvenim
edicijama zakljuuje sljedee: Poznato mi je osobno ime Veselia Felicitas.
Ja u njemu vidim hrvatsko ime Veselija / Vesela. Budui da je do njega
latinski Felicitas, mogue je kako je isto prevedeno s latinskoga. Ali je
jednako mogue i obratno. Tko tvrdi kako je to latinsko ime zbog pieve
greke ispalo - hrvatsko, to, dakako, mora i dokazati. Nita ne upuuje da je
u pitanju pisareva greka. Stvar se dakle uzima onakvom kakva je sve dotle
dok se ne dokae suprotno. A tih dokaza do sada nije nigdje... Meu svojim
listiima imam pribiljeeno dotino ime. Budem li ikada o njemu pisao,
uvrstit u ga meu stara hrvatska osobna imena.
165
Radoslav Rotkovi ne
prihvaa mogunost da su Iliri govorili slavenskim jezikom, ali poteno
zakljuuje:Odbacujui takvu mogunost kao nemoguu, mi ipak ne moemo
zatvoriti oi pred imenom te ene koje je dato dvojezino. Da je bila
Slovenka, robinja, ne bi joj padalo na um da klee takav natpis niti da ga
posveuje Liberu, Inae, kako objanjava Zaninovi, torcular ili torculum je
naziv prese za tijetenje groja a torcularium je naziv itavog sustava
turnjaice. Dakle, ako se u Dalmaciji u rimsko doba nije govorilo slovenski,
ipak su pojedine linosti mogle da budu Sloveni a u unutranjosti su mogle da
ive i slovenske etnike skupine, poput Veneta.
166

Kult poganskog boanstva u antikoj Dalmaciji, koji se nazivao Vid
(Vidasus na latinskome), takoer potvruje da su starosjeditelji u Dalmaciji
govorili praslavenskim jezikom.
Mijo Lonari je prvi u Hrvata (1990.) popularizirao rezultate
znanstvenih istraivanja O. Trubaeva. On je prihvatio revalorizaciju
podataka o prostiranju starih kultura u Europi i svjedoanstava suvremenika
(na primjer Diona Kassija) o Panoncima u 1. stoljeu n. e., koji su prema

164
Milan Budimir, Griechisch und Makedonisch. Revue internationale des etudes
balkaniques, (Beograd), I/1934, 1, 281-282. Katii pie o Budimiru da je kao filolog
"veliki majstor svoje znanosti...stvaralaki i nadahnuti etimolog kao malo tko...znatan i
originalan znanstvenik" (R. Katii, Milan Budimir. Ljetopis JAZU za 1975. sv. 79, 671-
675).
165
Citat iz pisma Mate imundia, koje je iz Maribora 2. svibnja 1990. uputio autoru.
166
R. Rotkovi, Odakle su doli preci Crnogoraca Onomastika istraivanja. Matica
crnogorska, Cetinje, 1995, s. 16. I Vojislav Nikevi u biti prihvaa da je Veselia
slavenska rije. Usp. V. Nikevi, Crnogorski jezik Geneza, tipologija, razvoj,
strukturne odlike, funkcije. Tom I, Matica crnogorska, Cetinje, 1993, s. 48-49.

101
tome mogli pripadati slavenskom svijetu (Trbuhovi). Lonari je upozorio i
na neke podatke koje je iznio Trubaev.Narod Ozeriati (oseriates), o kojem
govori Plinije u 1. st.,koji Meyer stavlja na podruje Blatnog jezera, a Katii
pak na nae podruje, u Posavinu, istono od utoka Une, Trubaov tumai
kao slavensku rije ozeriati (ozeriaty), dakle jezerani, izvedenu od istoga
korijena koji je u naoj rijei jezero, ruskoj ozero (prasl. (j)ezero). Toponim
Pathisus iz 1.st. Trubaov interpretira kao slavensku rije Potisje, to je
normalna tvorba toponima na naem podruju za neko porjeje (npr.
Posavlje). Od lingvistikih podataka takoer je vrlo upeatljivo, istina kasnije,
svjedoanstvo Priskovo iz prve polovine 5. st. da je na teritoriju dananje
Vojvodine ivio narod koji nije govorio germanski, a pio je medos, to jasno
upuuje na med (prasl. med). Trubaov dalje navodi prisutnost poluzemunica
slavenskog tipa na karpatskom i podunavskom podruju u 3. i 4. st.
(ernovjeka kultura). Lonari na temelju ovih utvrenja Trubaeva
zakljuuje da svakako otpada prije pretpostavljena faza u seobi Junih
Slavena - prijelaz preko Karpata i dolazak u Panoniju.
167
Kada je O. N.
Trubaev u svojim radovima, koje je objavio 1982. i 1983. doveo u pitanje
prevladavajue miljenje o sjevernoj pradomovini Slavena posebno je Jrgen
Udolph pokuao pobiti njegova utvrenja. On je dokazivanje Trubaeva, a
posebno ono da je postojala stara slavensko- balkanska (ilirska i traka) veza
odbacio kao nedokazane. Neozbiljnost njegova pristupa oituje se i iz toga to
je on staro shvaanje da su Veneti, Venedi i Anti Slaveni odbacio bez
obrazloenja.
168
Radoslav Rotkovi ne misli da su Praslaveni Iliri, ali je
zato siguran da su oni Veneti. Da su bili Prasloveni, i imena njihovih
plemena bi se dala rastumaiti pomou slovenskih jezika. A mi smo to uspjeli
samo za Ozeriate, koji su bili s gornje obale Save, dio starih panonskih
Slovena...to e nama ilirsko ime za Praslovene na Balkanu, kad imamo
njihovo ime Veneti, to je za nae zapadne susjede opta oznaka za Slovene
(Veneti, Venedi, Wenden, Windi), pa se pie za neke nae skupine da su

167
Mijo Lonari, Jezini odnosi u Podravini. Arheoloka istraivanja u Podravini i
Kalniko-bilogorskoj regiji. Ed. Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb, 1990, s. 181-
192.U meuvremenu godine 1991. O. N. Trubaev je objavio u izdanju Akademije
nauka SSSR u Moskvi na ruskom jeziku knjigu Etnogeneza i kultura starih Slavena, u
kojoj je iznio i vie novih podataka. Ferdo ii misli kako rije med koju spominje
Prisko u opisu poslanstva kod Atile iz 448.g. je opeslavenska rije i dodaje da Prisko
pod barbarskim jezikom Skita misli na Slavene. (ii, Povijest, ibid., s. 206-207).
168
Fr eine derartige Annahme mssen weitere und vor allem stichhaltigere Grnde
vorgebracht werden. (Jrgen Udolph, Kamen die Slaven aus Pannonien? Objavljeno u:
Studia nad etnogeneza Slowian...,Tom I, Krakow-Gdansk, 1987, s. 168.). Ovaj autor je
ovako reagirao jer je u istom smislu 1979. objavio u Heidelbergu obranjenu disertaciju
pod naslovom Studien zu slavischen Gewssernamen und Gewsserbezeichungen. Ein
Beitrag zur Frage nach der Urheimat der Slaven.

102
Veneti seu Sclavi... Za Venete u Padaniji (Podbru) Polibije pie (I, II, 17)
da imaju keltskih obiaja i odjee 'ali govore drugim jezikom'. Koji je to jezik
u tome prostoru, da nije ni latinski ni keltski? Onaj iz kojega je nastalo
komercijalno Trgovite, koje su Latini samo prilagodili svome uhu u
Tergeste, odakle je nastalo i Trieste, i nae staro Trijee, novije, tvrdo kao u
Germana: Trst. A malobrojnost tih onima na Balkanu objanjava Plinije, kad
se ali da su neka naa plemenska imena teko izgovorljiva (Naturalis historia
III, XXI, 139), to ste i Vi citirali... Bilo je, dakle, osim lako izgovorljivih
ilirskih plemenskih imena na Balkanu i praslovenskih = venetskih, koje je
bilo teko izgovoriti, pa ih upravo stoga i nema u klasinih pisaca! Razlika
meu nama je samo u kvantitetima. Vi smatrate da su na etnogenezu naih
naroda vie uticali ti starosjedilaki P Prasloveni nego doseljenici, kojih je u
Hrvatskoj bili oko 20.000 konjanika, dok ja smatram da su i ti Prasloveni
(Veneti) na Balkanu bili dugo izloeni asimilaciji, pa su skoro i odumrli,
prije nego je stiglo masovno pojaanje sa sjevera! I tek tada, od druge
polovine VI stoljea, kada i Langobardi stiu na jug (568), poinje masovno
preimenovanje predslovenskih toponima... U svakom sluaju mi se slaemo
da smo na Balkanu, prije velike seobe, imali svoje pretke, i zato nam nita ne
trebaju Iliri!
169

Svjedoanstvo da su u antiko doba starosjeditelji balkansko-
podunavskog prostora govorili praslavenskim jezikom ostavio nam je i sv.
Jeronim (roen u Stridonu
170
- na teritoriju nekadanje Liburnije
171
). On u
jednom komentaru ( na koji je prvi upozorio Slovenac Ivan Tomai u svojoj
knjizi Veneti ) pie: Tychicus enim silens interpretatur.
172
Ta reenica
Jeronimova u prijevodu na hrvatski glasi:Tychicus naime znai tihi (utei).
Iz toga je jasno da je Jeronim ime Tychicus tumaio u znaenju
praslavenskog jezika, koji je bio i njegov materinski jezik. Zanimljivo je
Katiievo tumaenje ove reenice. On navodi kako ima onih dodue ne
meu ozbiljnim znanstvenicima, koji ele oivjeti jeronimsku teoriju o
postanku glagoljice. On ne spominje nikoga koji danas zastupa takvo
miljenje, a ne moe ni spomenuti jer u suvremenoj znanosti takvo miljenje
ne zastupa nitko. Polazei od tako netone tvrdnje Katii nastavlja: Za to je

169
Citati iz pisma Radoslava Rotkovia, koje je uputio autoru iz HercegNovog 1. oujka
1997.
170
Jeronim sam o tome pie ovako: Hieronymus, natus patre Eusebio, oppido Stridonis,
quod a Gothis eversum Dalmatiae quondam Pannoniaeque confinium fuit, ....(Gerolamo,
Gli uomini illustri De viris illustribus. Nardini editore, Firenze, 1988, s. 230-231.)
171
Mate Sui, Hijeronim Stridonjanin - graanin Tarsatike. Rad JAZU, sv. 426 za 1986,
s. 213-273.
172
Migne, Patrologiae latinae. Sv. XXVI, Paris, 1884, s. 548.

103
potrebno dokazivati da se na Jadranu govori slavenski od prije rimskih
vremena, da su Slovenci izravni potomci Veneta, a Hrvati Ilira. Oni pak koji
bi upravo to dokazivali osobito se rado, dakako, pozivaju na sv. Jeronima.
Istinskih dokaza za to, meutim, nitko jo nije naao, iako ih ima koji misle
da ih nalaze... Osobito drastian primjer je I. Tomai. On se u svojoj knjizi
Veneti, a navodi ga I. Mui, Podrijetlo i pravjera Hrvata, knjinica zbornika
Kai , Monografija, dokumenti, graa...br. 22, Split 1991, 170 ne
spominjui pri tome na kojoj se to stranici u Tomaievu djelu nalazi, poziva
na Jeronimov komentar uz jedno novozavjetno ime u kojem se kae:Tychicus
enim silens interpretatur Tihik naime treba razumjeti kao tih.To se slabije
upuenom moe uiniti kao nepobitan dokaz da je sv. Jeronim znao hrvatski.
Upueniji, dakako, zna da se grko ipsilon sve do 10. stoljea nije izgovaralo
kao i, a da je hrvatsko tih od tih6, a ne od tyh6, pa Jeronim, i da je znao
hrvatski, tu rije ne bi pisao s ipsilon. To je ve dosta da se temeljito
posumnja u takvo tumaenje Jeronimova komentara. No pri prosuivanju
toga tumaenja nisu nam potrebni takvi posredni zakljuci. Jeronim naime u
drugom djelu, u kojem se bavi skrovitim hebrejskim znaenjem biblijskih
imena to se pokazuju kao da ne potjeu iz temeljnoga jezika objave, sam
izriito kae da je znaenje imena Tychicus tih, za koje je on dobro znao da
je grko i da kao takvo znai Sreko, izvedeno iz hebrejskog, a ne iz
njegova materinskog jezika, koji god taj bio.
173
Navedeno mudrovanje
moda bi moglo opstati da stvarno ne postoji citirana Jeronimova reenica
koja se jedino moe prevesti u smislu da Tychicus znai Tihi. Jeronim u
ovom konkretnom tekstu tako osobno tumai znaenje toga imena, a svako
drugo tumaenje inilo bi od te reenice besmislicu.
Ivan Kukuljevi je jo u XIX. stoljeu posebno upozorio na jedan drugi
vaan komentar sv. Jeronima koji se odnosi na Izaiju, a koji glasi: ...Zithon
transtulerunt quod genus est potionis ex frugibus aquaeque confectum et
vulgo in Dalmatiae Pannoniaeque provinciis gentili barbaroque sermone
appellatur sabaium. Iz navedenoga Jeronimova komentara oito je da su
starosjeditelji u Dalmaciji i Panoniji na svome narodnom jeziku pie , koje se
radilo od ita i vode , nazivali sabaia. Svi jezikoslovci se slau da je rije
sabaja jedina sigurno utvrena ilirska rije za koju znamo zahvaljujui
Jeronimu. Kukuljevi je smisao te rijei ovako interpretirao: Veoma
obljubljeno pitje bijae kod Panonaca nainjeno iz ita i vode, koje nazivahu
Sabaja, Zobaja i Zithon (itno pivo). O toj vrsti i danas poznatoga piva govore
jur Diodor Sikulski, Dio Casius i sveti Jerolim.
174
Ivan Tomai je znaenje

173
Radoslav Katii, Uz pitanje o postanku i starosti glagoljice. Croatica, XXVI/42-44,
1996, 193-194.
174
Ivan Kukuljevi Sakcinski, Panonija rimska. Rad JAZU, knjiga XXIII., s. 136.

104
rijei sabaja jasno konkretizirao: Zobaj je pijaa iz zobi (ovsa). Take
besede ne bi mogel Jeronim tako razlagati po nobenem drugem jeziku. Je
torej ivel med slovenskim domorodnim ljudstvom? Vse kae, da je bilo res
tako.
175
Oito je da je naziv za pie sabaja iz praslavenskog jezika kojim se
govorilo u Panoniji i Dalmaciji i u doba sv. Jeronima. Petar Skok istie da
rije sabaja ... nismo u stanju dovesti u svezu sa poznatim indoevropskim
jezicima.
176

Neki narodi koji su bili susjedi Ilira bili su im etniki srodni, pa im je
oito i jezik bio isti ili slian. Iz pisanja Strabona proizlazi da su Geti, Daani
i Traani govorili istim jezikom.
177
Dako-Geti, indoevropsko stanovnitvo,
koje je govorilo jezik slian onom koji su govorili Traani ..., ine severni
ogranak mnogobrojne trake populacije. Dvostruko ime moe dovesti u
zabludu: Daani i Geti su jedan isti narod, kako precizira i Strabon....
178
Die
Geten und Daker werden von Jornandes und Prokopius Anten und Slaven
genannt. Der Atlas antiquus von Justus Pertes fhrt ein mazedonisches
Oppidum Bylazora ...
179
Pisanje Strabona i Plinija Ivan Rui je ( kao i
Ivan Kukuljevi) ovako interpretirao:Strabonu bijahu poznata takoer
plemena hrvatska u Panoniji, kao Breuci (Brajci oko Karlovca, Ozlja i
Ribnika) i Pirusti (Piruani), a i Plinij spominje panonska plemena Breuce
(Brajce), Arivate (Arvate, kako i danas u Slavoniji i Dalmaciji Hrvate zovu),

175
Ivan Tomai, Novo sporoilo knjige Veneti nai davni predniki. Ed. Veneti, Wien -
Ljubljana, 1990., s. 57. S Tomaievim navodima upoznao sam najboljeg poznavaoca
djela sv. Jeronima u Hrvata prof. Marijana Mandaca, koji mi je u pismu iz Makarske od
9. studenoga 1995. jezino obrazloio tono znaenje navedenih rijei, ali nije iznio
svoje osobno stajalite, to znai da nije ni zanijekao Tomaievo miljenje. (Mandac je
autor djela Sveti Jeronim Dalmatinac, ed. Sluba Boja, Makarska, 1995., s. 383.)
176
P. Skok, Studije iz ilirske toponomastike. Glasnik zemaljskog muzeja u BiH , knj.
XXIX za 1917., Sarajevo, 1918., s. 117. Neki lingvisti svojim pustim pretpostavkama o
znaenju te rijei nisu nita dokazali. Usp. Anton Mayer, Die Sprache der alten
Illyrier. sterreichische Akademie der Wissenschaften, sv. II, Wien, 1959., s. 96.
177
Der Kleine Pauly. I, Deutscher Taschenbuch Verlag, Mnchen, 1979, s. 1355-1357;
ibid., II., s.787-790; ibid., V., s. 777-783. Usp. Giuseppe Constantino Dragan, Il mondo
dei Traci. Atene, 1985, s. 83-86. Strabon ( oko 63.g. prije K. do 19. g. po K. ) prema
vlastitom prianju proputovao je zemlje Sredozemlja od Armenije do Sardinije i od
Crnog mora do Etiopije, a due je vrijeme boravio u Rimu i Egiptu. Tusculum-Lexikon
griechischer und lateinischer Autoren des Altertums und des Mittelalters. Izdanje na
srpskom jeziku, ed. Vuk Karadi, Beograd, 1984, s. 426-427.
178
Hadrian Dajkoviu, Dakija i Dako-Geti. Edicija: Iliri i Daani . Narodni muzej
Beograd, 1971, s. 49.Usp. i Hadrian Daicoviciu, Das Reich der Daker. Die Daker
Archologie in Rumnien. Verlag Philipp von Zabern, Mainz/R, 1980, s. 72-78.
179
M. Czerlien (Marko Crljen), Auf slavischen Spuren. Verlag Mirko Breyer, Zagreb,
1914, s. 71.

105
Segestane (Segetane oko Siska), Kolapiane (Pokupane), Katare (Kotorane) i
druge.
180

Da su Geti, t.j. Daani, etniki Slaveni
181
nedvojbeno potvruju neki
izvori. Marcellini Comitis Chronicon ad a. 517. navodi da su Getae equitas
u pljakakom pohodu prodrli do Termopila. O etnikoj pripadnosti tih Geta
vode se desetljeima rasprave u kojima prevladava miljenje da su oni ili
Slaveni ili Anti ili etniki konglomerat u kojemu je bilo i Slavena.
182
ii
smatra da Comes Marcellinus (+ o. 535.) identificira uz godinu 530. Gete sa
Slavenima.
183
Theophylacti Simocattae koji opisujui dogaaje iz zadnjeg
desetljea VI. stoljea u svojem djelu Historiae navodi: Oni naiu na esto
Slovena natovarenih romejskim plenom...Kad varvari ugledaju Romeje kako
nailaze, i kad Romeji njih ugledae stanu klati zarobljenike...Pribliivi im se,
Romeji nisu smeli da se uhvate u kotac sa Getima (to je staro ime tih
varvara),....
184
Ovaj navod T. Simocattae savreno se slae s identinom
tvrdnjom iz djela Geografija, koja se pripisuje M. Horenskome, a u kojem se
navodi da su u Daciji prije upada Gota ivjeli Slaveni.
Da su Geti govorili praslavenskim jezikom dokazuju i slavenska imena
mjesta koja navodi Tit Livije. Livije tako spominje veliki grad na Vardaru

180
Ivan Rui, Stara i nova postojbina Hrvata. Zagreb, 1903, s. 14. Usp. i I. Kukuljevi,
Panonija rimska, ibid., s. 101-103.
181
Mnogi ugledni znanstvenici u raznih slavenskih naroda jo u drugoj polovini XIX. st.
dokazivali su da su Slaveni bili Geti i Daani. V.V. Sedov, Oerki po arheologiji
Slavjan. Izdanje Instituta za arheologiju Ruske akademije nauka, Moskva, 1994, s. 26.
182
F. Barii- M. Rajkovi-B. Kreki-L. Tomi (obradili), Vizantiski izvori za istoriju
naroda Jugoslavije. SAN, sv. I, Beograd, 1955., s. 23.
183
F. ii, Letopis Popa Dukljanina. SAN, Beograd-Zagreb, 1928., s. 118. [ii to
zakljuuje iz ove Marcellinove reenice: Mundo Illyricianae utriusque militiae ductor
dudum Getis Illyricum discursantibus primus omnium Romanorum Ducum incubuit
eosque haut paucis eorum interemptis fugavit. (ii, ibid., s. 118-119.)
184
Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. I, SAN, Beograd, 1955, s. 117-118.
Usp. Gnter Weiss, Das Ethnikon Sklabenoi, Sklaboi in den griechischen Quellen bis
1025. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden - Stuttgart, 1988, s. 54.
T. Simocattae bio je, izmeu ostaloga, tajnik na dvoru cara Heraklija, a napisao je od 628.
do 638. djelo Historiae u osam knjiga na temelju starijih povijesnih djela, arhivske
dokumentacije i usmene tradicije ivih suvremenika. Prema tome, Simokata je u osnovi
pouzdan istoriar...Inae Simokata je za svoje vreme bio vrlo uen ovek,... (Ibid., s.
104-105.). Simocattae kao vrlo uena osoba i suvremenik tzv. seoba Slavena nije
mogao pogrijeiti u izjednaavanju Geta i Slavena.U hrvatskoj historiografiji ovaj navod
Simocattae posebno je naglasio jo u XVIII. stoljeu Klement Grubii. ( Cl. Grubissich,
In originem et historiam alphabeti sclavonici glagolitici vulgo hieronymiani,
disquisitio. Venetiis, 1766, s. 12 - 13 ).

106
koji se zove Bylazora.
185
Lingvist V. Nikevi slae se s miljenjem da Livije
spominje slavenske nazive mjesta (Bylazora = Bilazora, Corita = Korita,
Grapsa = Grapa i druge), koji su potvreni brojnim primjerima sa irokih
slovenskih prostora.
186
Ovo zakljuivanje potvruje i ime boginje Semele (s
posebno jakim kultom u Tebi) koja je bila prvobitno trako-frigijsko
boanstvo.
187
Ime te boginje zemlje i plodnosti tumai se u slavenskom
znaenju pojma zemlje.
188

injenica je da na teritoriju rimske provincije Dalmacije imamo
mnogobrojnih naziva mjesta , koji se od Mikloia do Skoka, odnosno
njihovih nasljednika tumae kao da su slavenski, to jest kao da su nastali u
doba doseljenja Slavena. Gjuro Szabo nakon to je osobno prouavao dvjesto
tisua toponima upozorio je ve 1919. da su ti nazivi neprotumaivi iz doba
kad se obino datira doseljenje Slavena i da se njihovo znaenje gubi u
mnogo veoj davnini. Sva su ta imena jamano jezine okamine iz davnih
dana, kamo e teko ikada vie filologija s uspjehom zadrijeti...Kad ovu
zbirku imena iz veoma razdalekih strana razgledamo, mora svakom biti jasno,
da mi moramo tumaenje Mokronog = Nassenfuss apsolutno kao djetinjasto
otkloniti. Niti je mokar = feucht, nass, niti je noga = Fuss! To su rijei iz
dalekih dana, iz doba kad se jamano znalo za njihovo znamenovanje, a mi ga
moda ne emo nikada vie dokuiti.
189
Szabo zakljuuje:

185
T. Livius, Rmische Geschichte. Artemis Verlag, Mnchen-Zrich, 1988, s.
26/XLIV,26,8.
186
Prema tome, uzimajui u obzir Orbinove tvrdnje i Borova otkria, teze prof. N. Klai o
tome da je na Balkanskom poluostrvu bila praistorija predaka Srba i predaka Hrvata ipak
se mogu primiti kao realne, mogue. ( Vojislav P. Nikevi, Porijeklo i znaenje imena
Hrvat i Srbin. Dubrovnik, XXX/1987, 6, 14-15. ) Orbini je tono shvatio i objasnio neke
slavenske rijei u Strabona.Usp. Mauro Orbini, Il regno degli Slavi. Verlag Otto
Sagner, Mnchen, 1985, s. 174. V. Nikevi ( crnogorski jezikoslovac) godine 1990.
zakljuuje da se sigurno moe prihvatiti Orbinijeve zakljuke o tome kako se u cijeloj
antikoj Dalmaciji govorilo praslavenskim jezikom. ( V. Nikevi, Slovenci so Slovani.
u knjizi: Z Veneti v novi as. Uredio: Ivan Tomai, ed. Veneti, Ljubljana, 1990, s. 41-
46).
187
Duridanov, ibid., s. 69. Usp. i Manfred Lurker, Lexikon der Gtter und Dmonen.
Alfred Kroener Verlag, Stuttgart, 1984, s. 288.
188
Der Kleine Pauly, V, ibid., s. 93-94.
Ovo je tumaenje prihvaeno u inozemnoj znanstvenoj literaturi.Semele = zemlja in
lingua slava e zemelo in traco-frigio. Alexander Fol - Ivan Marazov, I Traci. Newton
Compton editori, Roma, 1981, s. 48.
189
G. Szabo, O znaenju topografskog nazivlja u junoslavenskim stranama.
Jugoslavenska njiva, Zagreb, III/1919, 29, 460.

107
I. Da se najvei dio topografskoga nazivlja u junoslavenskim
stranama, koji je na tijesno vezan s linim imenima, ne moe nikako
protumaiti ni iz slavenskih ni iz drugih poznatih jezika. Broj ovih imena
iznosi tisue.
II. Da postoji veoma velika mnoina imena, koja su na prvi pogled
istovjetna sa rijeima u dananjem slovenskom govoru. To su one rijei, koje
su Miklossich i njegovi nasljednici protumaili kao da Baba dolazi od babe,
Bobovac od boba, Mokronog od mokre noge, Krapina od krapa, Glina od
gline, Krmar od krme, Komar od komarca itd. Nu ta tumaenja moramo
kao besmislena sasvim otkloniti pogotovo kad smo se uvjerili, da se imenom
kamen oznauje lokalitet, gdje kamenu nema traga, imenom dol krste se
brda, imenima bara, lokve, jezero, grad, poljana, rijeka itd. oznauju
lokaliteti, gdje tim nazivima u sadanjem znamenovanju nema mjesta, i nije
nikad moglo biti. Veinu tih naziva moramo pribrojiti onima, koje smo u prvi
odjeljak postavili. I ta su imena sazdana od elemenata, kojim se doslije nije
nikako moglo odrediti znamenovanje iz nijednoga poznatoga jezika.
III. Najmanji je dio naziva takov, koji se dade iz sadanjega jezika
protumaiti, a i tu ima obilje takovih rijei, koje su u ono doba, kad su
upotrebljene za topografsko nazivlje, imale sigurno drukije znamenovanje.
Nu sve ove tri grupe imena ivu i danas u naem jeziku, ta su imena sastavni
dijelovi jezika, ma da ih najveim dijelom ni u jednom rjeniku ne nalazimo.
Dakako,da veina ivi nekako kao zamrla, jer im se znaenje vie ne osjea,
ona su jezina petrefakta.
190

Szabo navedene injenice ovako objanjava: Samo se tako moe
shvatiti opstanak ovih bezbrojnih imena dosada, da spoznamo, da su one
tisue sada nerazumljivih naziva narodi upamtili zato, jer i oni sami potjeu iz
onih vremena, kada su ti nazivi bili jo razumljivi. I nikako drukije...Ba su
oni narodi, koji ne znaju vie znaenja imena u svojoj topografskoj
nomeklaturi, od davne davnine tu, a onaj je oito kasnije doao, koji je ta
prastara imena prevodio, davajui im smisao po jezinom razvitku onih
perioda onih naroda, u kojem su te narode zatekli.
191


190
G. Szabo, ibid., Jugoslavenska njiva, III/1919, 30, 477.
191
G. Szabo, ibid., Jugoslavenska njiva, III/1919, 31, 487. Szabo je u povodu Skokova
prigovaranja, izmeu ostalog odgovorio i ovo: Zvanje drugo odbivi me od pisaega
stola poslalo me u svijet, proputovao sam ispitujui malne cijelu nau zemlju, proao
Bosnom i dijelom Srbije, nadajui se, da e mi naunim metodom steeno znanje u mom
drugom poslovanju pomoi. Ali gle - ljuto sam se prevario! Gdje sam se nadao gradu
naao sam, da tamo grada nikada nije bilo, gdje sam traio baru i jezero - nikad ih nije ni
bilo, traio sam greben - i naao kao stol ravnu ravnicu, promatrao sam dolove, sam sam
ih pae i mjerio, a ono su i apsolutno i relativno ostala brda! Pretraivao L o k v e, a
tamo nema ni kapi vode, polazio J a m e, a ono jami ni traga! Stajao sam uz rijeku V a

108
Iz Szabovih primjera bitno je zakljuiti da su mnogi nazivi koje on
spominje, a koji se inae tretiraju kao praslavenski, udomaeni na balkanskim
i susjednim teritorijama jo prije dolaska Rimljana, dakle u doba Ilira. Szabo
je i godine 1934. upozorio kako nema sumnje, da e novi istraivai doba
t. zv.seobe naroda, to se nas tie, sasvim drukije posmatrati. A ba je to
doba za nas sudbonosno, ba su tu bezbrojna zamrena pitanja, na koje nema
odgovora ili ga barem za sada jo nema. Zato i jest naa povijest u svojim
poetnim dijelovima- a to je osnovka - puna djetinjastih bajka, nesuvislih i
nejasnih teza,...
192


r d a r, uspeo se na brda V a r d a r i V a r d u, mislei da bi moglo biti istinito
tumaenje s pomou guardare - straariti, itd. Itd. Pitao sam svijet: zato se zove taj
lokalitet K a m e n, gdje nema ni zrna pijeska, zato se cijeli kraj zove R i j e ka , a nema
ni potoia, pitao i traio sve uzalud: nitko mi nije mogao ni znao rei nita, ba nita.
Ponovno i ponovno prouavao sam specijalne karte do u najmanje sitnice, pa opet
polazio u prirodu da nadjem rjeenje: traio sam u ispravama barem pomagala, da
shvatim tu zagonetku. Sve uzalud: nauni je metod bio posve nesposoban, da i uz
najsavjesniju upotrebu ito protumai, nauna argumentacija je sve jo zamrsila - pa sam
budui udan svat, odbacio taj metod i tu argumentaciju i poao svojim putem i barem to
postigao, da se nedam vie zavoditi onako djetinjastim produktima naunoga metoda,
kako sam ih prije nekoliko nabrojio. Mojim se metodom moe - to veli dr. Skok -
protumaiti sve i nita, a njegovim - velim ja - samo nita! ( Szabo, Na osvrt g. dra.
Petra Skoka. Jugoslavenska njiva, III/1919,37, 586).
192
uro Szabo, Zadatak znanosti za nau sadanjost i budunost. Buliev zbornik,
Zagreb - Split, 1934, s. 638.

109

110




I.
GOTI (I) SKLAVINI

111

112




I.
O GOTIMA

Sklave se, a esto i Hrvate, u nekim izvorima i u literaturi gotovo
identificira s Gotima.
193
To je poistovjeivanje Gota i Hrvata razumljivo i s
obzirom na injenicu da su Goti (kao i Sklavini) nazivani raznim imenima
(osobito Skitima) i da su tek u modernoj historiografiji Goti postali jedan
njemaki narod (ein deutscher Stamm).
194
Prokopije o raznim imenima Gota
navodi ovo: Gotskih naroda mnogo i drugih i prije bijae i sada ima, ali od
svih su najvei i najznatniji Goti, Vandali, zapadni Goti i Gepidi; nekada su se
pak imenovali Sauromati i Crnorisci; ali ima pisaca, koji su te narode zvali i
getskima. Ti se svi narodi razlikuju jedan od drugoga imenima, kao to je
reeno, a od svega ostaloga ni u emu se ne razilaze... I zakone (obiaje)
imaju iste, jednako im je ureeno bogotovlje: svi su naime Arijeve vjere;
jezik im je jedan, zvan gotski; ini mi se, svi su prvobitno od jednoga naroda,
a poslije su se razluili po imenima svojih voa. Taj je narod od davnine
stanovao preko rijeke Istra, zatim su Gepidi zauzeli krajeve oko Singiduna ( =
Beograda ) i Sirmija ( = Mitrovice ), s ove i one strane rijeke Istra, gdje su
naseljeni i do mene (500-562).
195

O stvarnom podrijetlu Gota ne znamo gotovo nita. Literatura o
podrijetlu Gota obuhvaa cijelu jednu biblioteku.
196
Neki su od starih autora
mislili da oni potjeu iz Skandinavije. Meutim iz drugih izvora ta se misao
ne moe potvrditi.
197
Jedni pisci misle da su prvobitni Goti doli iz Male

193
Usp. O. A. Akimova, Razvoj srednjovjekovnih predstava o podrijetlu Hrvata. Zbornik:
Etniki procesi u Centralnoj i Jugoistonoj Europi. Izdano na ruskom jeziku. Ed.
Akademija nauka SSSR, Moskva, 1978, s. 28-34.
194
Walter Pohl, I Goti dItalia e le tradizioni delle steppe. Zbornik: Teoderico il Grande e
i Goti dItalia. Tom I, Centro italiano di studi sullalto medioevo, Spoleto, 1993, s. 227-
228, 242-244.
195
Martin Kuzmi, Gothomania.Nastavni vjesnik, knj. XXXIX za 1930., 1-4, 21,
196
Herwig Wolfram, Die Goten. Verlag Beck, Mnchen, 1990., s. 379.
197
I Goti. Ed. Electa Lombardia, Milano, 1994., s. 22.

113
Azije, a drugi ih identificiraju sa Sumeranima. Iz vijesti starih pisaca, koje
potvrdjuju i nalazi da se utvrditi kontinentalno sjediste Gota istocno od rijeke
Visle i to najkasnije u doba oko Kristova rodjenja.
198
Izidor (570. - 636.) tvrdi
da su Goti vrlo star i vrlo hrabar narod skitskog podrijetla, a da su se zvali i
Geti.
199
Ne zna se tono tko se sve u pojedinim povijesnim razdobljima
nazivao gotskim imenom. Ve u IV. st. poela je identifikacija Gota s
Getima, a od poetka V. st. to se uobiajilo.
200
Prokopije meu gotske narode
ubraja Vandale i Gepide.
201
Od 269. dolo je do odvajanja Ostrogota od
Vizigota.
202

Neki znanstvenici u slavenskih naroda smatraju da je ime Got
predgermanskog postanja, da oni nisu Germani (Nikolaj Jakovljeni Marr
1864 - 1934) i da nisu doselili sa sjevera.
203
Scardigli misli da su Goti
prvobitno mogli biti samo voe odreenog dijela istonih Germana. On u
tom smislu navodi jedan natpis sasanidskog kralja Schapura I, u kojemu se
Goti navode pored Germana.
204
Dokazano je da su oni Goti koji su prodrli na
Balkan preuzeli mnoge germanske, ali i negermanske (ukljuujui i etnike)
elemente.Oft mag die Unmglichkeit, eine Wanderung nachzuweisen, daran
liegen, da ein und derselbe Name gar nicht mehr ein und dieselbe
Bevlkerung bzw. Deren Nachkommenschaft reprsentiert. Die Gothi, die aus
Sdruland heraus der Sptantike bekannt wurden; waren sie im strengen
Sinne ausschlielich die Nachfahren der ostmitteleuropischen Gotones,
Gutones oder Gitones? Es ist bekannt, da die Goten, als sie zum Balkan
vorrckten, viele fremde germanische und nichtgermanische Elemente
aufgenommen haben. Wenskus hat diese Tatsache auerordentlich
eindringlich nachgewiesen. Die Ostogoten, die nach Italien zogen,

198
Rolf Hachmann, Die Goten und Skandinavien. Walter de Gruyter & Co, Berlin, 1970,
s. 126, 134-135, 143, 277, 454-455.
199
Isidor, Geschiche der Goten, Vandalen un Sueven. Phaidon, Essen - Stuttgart, 1986, s.
15, 57.
200
Mircea Eliade, Da Zalmoxis a Gengis-Khan Studi comparati sulle religioni e sul
folklore della Dacia e dellEuropa centrale. Ubaldini Editore, Roma, 1975., s. 67-71.
Usp. S. Teillet, Des Goths a la nation gothique. Ed. Les Belles Lettres, Paris, 1984, s.
51-52. Prema iievu pretpostavljanju do ove identifikacije je dolo zato to su se Goti
uselili u zemlje u kojima su u starini ivjeli Geti. (ii, Letopis Popa Dukljanina. Ed.
Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb, 1928., s. 117, 119-120).
201
Procopii Caesariensis, Opera omnia (vol. II, De bellis libri V-VIII), Academia
scientiarum germanica berolinensis, 1963, s. 4 - 293.
202
Meyers Taschen - Lexikon Geschichte, sv. 4, Bibliographisches Institut Mannheim -
Wien-Zrich, 1982, s. 283.
203
N.Deravin, Porijeklo, ibid., s. 44-50.
204
Scardigli, Die Goten..., ibid., s. 61.

114
inkorporierten erneut andere germanische Bevlkerungsteile. Wie soll man
angesichts solcher Vorgnge Kulturkontinuitt erwarten, selbst wenn der sog.
Traditionskernerhalten geblieben sein sollte...Aber waren die Gitones an der
Weichsel in einem ganz unmittelbaren. Sinn mit den Gotoi in Sdruland
identisch? Zwingt Namensgleichheit oder - ahnlichkeit zur Annahme einer
vollstndigen Bevlkerungsidentitt? Wenskus konnte zeigen, wieviele
fremde - germanische und nichtgermanische - Bevlkerungsteile die Goten
inkorporierten, whrend sie in Kmpfe mit den Rmern verwickelt waren.
Von solchen Manahmen ist fr die vorangehende Epoche, die Zeit des
Aufenthalts der Goten in Sdruland, nichts bekannt.
205
Treba istaknuti kako
se danas zna samo za jezik male grupe Ulfilinih Gota, ali se nita ne zna
kojim su jezikom govorile druge grupe puanstva, koje su nazivane takoer
gotskim imenom. Die Sprache einer kleinen gotischen Gruppe ist bekannt,
die der Goten des Ulfilas. Sprachen alle Goten in Sdruland, auf der
Balkenhalbinsel, in Italien und in Sdfrankreich und Spanien die gleche
Sprache? Es ist bekannt, da im Laufe des 4. Und 5. Jahrhunderts mancherlei
sicher nichtgotische, oft wohl auch n i c h t g e r m a n i s c h e
Bevlkerungsgruppen in jenen Komplex eingegliedert wurden, den rmische
und griechische Ethnographie mit wechselnden Namen Skitai, Gothi,
Tervingi und Greuthundi, Vesi und Vesegothae und Ostrogothae nannte.
Welche sprachlichten Folgen hatte dieser Vorgang? Wei man, da keinerlei
sprachlichte Vernderungen eintraten? Waren jene Goten, die sich in
Sdruland ansssig machten, ausnahmslos und ausschlielich dieselben,
welche vorher an der Weichsel gesiedelt hatten? Es ist bekannt, da sich im 3.
Nachchristilchen Jahrhundert innerhalb des Germanentums neue
Bevlkerungsgruppierungen entfalteten...Sicher ist im Fall der Goten, da ein
Kern historischer Tradition vorhanden war. Sicher hngen die Gothi des
Ablabius auf irgndeine Weise mit den Gotones des Tacitus zusammen. Der
von Wenskus geprgte Begriff des Traditionskerns bewhrt sich. Die Gothi in
Sdfrankreich fhlten sich als Nachkommen jener, die ehedem an der
Weichsel gesiedelt hatten, un sie waren der Meinung sie seien aus dem fernen
Norden bers Meer eingewandert. Aber welches war die Sprache dieser
Goten? Kann man diese einfach mit der der Goten des Ulfilas gleichsetzen?
Von der Sprache der Ostgoten in Italien wei man fast nichts. Wie sich die
Sprache der Ostgoten von der der Westgoten unterschied, ist nicht bekannt.
Nur da die Sprache des Ulfilas auch unter nichtgotischen Arianern zur
Verlesung der Heiligen Bcher benutzt wurde, ist bekannt.
206
Neki autori (G.

205
R. Hachmann, ibid., s. 327, 467.
206
Hachmann, ibid., s. 210-211.

115
Mller-Kuales ) smatraju da su Goti bili vladajui sloj.
207
U dijelu hrvatske
tradicije i historiografije stoljeima postoji shvaanje da su Goti bili
prvobitno Slaveni, koji su se u jednom dijelu germanizirali. injenica je da je
postojanje slavenskog elementa meu Gotima zajameno krajem IV. i
poetkom V. stoljea kada su Ostrogoti doli u Italiju. Tada se pojavljuju
meu Ostrogotima dva kralja, koji se nazivaju Radogoj i Mirogoj. Orosius za
Radogoja navodi da je poganski Skit, a K. Zeuss zakljuuje da zavretak
imena tih vladara na goj upuuje da su njihova imena slavenskog
podrijetla.
208

Tijekom svoje povijesti Goti su due vrijeme vladali i junom Rusijom,
istonom Poljskom, Panonijom i Dalmacijom. Vrlo je teko prepoznati gotske
posebnosti u svemu onome to je - u kulturnom smislu - pripadalo izvorno
Gotima na podrujima kojima su oni vladali. Goti su tijekom svoje povijesti,
posebno u II., III. i IV. st., prihvatili mnogo stranih kulturnih elemenata.
209
Tako su oni Goti koji su obitavali na Crnom moru primili ne samo iransko-
armenski, nego i helenistiki nain gradnje zgrada.
210
U historiografiji se
priznaje kao neprijeporno da su Goti brzo i dosljedno prihvatili tekovine
antike i starokranske kulture (Ljubo Karaman). Oni su ve u prvoj godini
vladanja Valerijana i Galijena, dakle 253., poeli pustoiti Grku,
Macedoniju, Pontus, Malu Aziju, i Iliriju. Tijekom tih osvajanja oni su,
prema nekim piscima, raspolagali vojskom koja je imala ak 200.000 ljudi.
211

Iz izvora proizlazi da su Goti stvarno imali od 100.000 do 200.000 vojnika.
212

Tada su vei germanski narodi imali puanstva tek 80.000 do 120.000 dua, a
samo Carstvo je imalo godine 300. poslije Krista 70 milijuna stanovnika.
213
Na temelju tih podataka moemo zakljuiti da su se Goti u svojoj vojsci
(ak ako su podaci o njihovoj vojnoj snazi i neto preuveliani) koristili
tuim, pomonim etama. Sredinji prostor germanskog naseljavanja na

207
Hachmann, ibid., s. 9.
208
Stjepan Panteli, Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Verlag
Peter Lang, Frankfurt/M- Berlin- Bern- New York-Paris-Wien, 1997, s. 24.
209
Rolf Hashmann, I Germani. Ed. Nagel, Roma- Geneve - Paris, Mnchen, 1975, s. 48.
210
Josef Strzygowski, O razvitku starohrvatske umjetnosti. Matica hrvatska, Zagreb,
1927, s. 79.
211
Isidor, ibid., s. 17, 23, 30.
U vrijeme svojih najveih ekspanzija Goti su, prema nekim psicima, mogli imati 200 do
250 tisua ratnika, a od toga sami Ostrogoti 120 do 150 tisua (Kurt Pastenaci, Die
Kriegskunst der Germanen. Verlag fr ganzheitliche Forschung und Kultur, Struckum,
1985, s. 287).
212
Pedro de Palol-Gisela Ripoll, I Goti. Ed. Jaca Book, Milano, 1989., s. 26.
213
Gordon East, Poviestni zemljopis Europe. Matica hrvatska, Zagreb, 1944, s. 54.

116
Balkanu obuhvaao je Trakiju, obje Dacije, Meziju i, donekle, Dardaniju,
tako da su ti krajevi ve od III. st. bili stjecite stalnijeg naseljavanja
germanskih plemena.
214
Athanarich je 375. u znak zahvalnosti caru Valensu
za vojnu pomo dopustio da Goti postanu krani arijanci. Istodobno je
Ulfilas ( oko 311. do 383. ) sastavio, koristei se i nekim runama, gotsko
pismo za pokrtene Gote i preveo veliki dio Svetog pisma na gotski jezik.
215

Goti su i meu negotskim narodima irili arijanizam. Friedrich Kluge je 1909.
na temelju nekih njemakih rijei najvjerojatnije gotskog podrijetla
pretpostavio da je postojalo gotsko-arijansko misionarenje u V. st. koje se s
Balkana uzdu Dunava irilo u dananju junu Njemaku.
216
To Klugeovo
miljenje potvruju i tri gotska naziva za tri dana u tjednu na tom prostoru.
217

S provalom Gota i drugih germanskih plemena termin barbari dobio
je i novo znaenje. Naime, rije barbari prvobitno je imala znaenje
neovjeni osvajai, pljakai, pustoitelji.
218
Ali sigurno je i to da je rije
barbari u svoje prvo vrijeme znaila u grko-rimskoj jezinoj upotrebi i one
koji govore drugim jezikom.
219
Meutim s kristijaniziranjem ondanjih
naroda rije barbari je postala i sinonim za narode koji jo nisu bili

214
Jovan Kovaevi, Varvarska kolonizacija junoslovenskih oblasti. Ed. Vojvoanski
muzej, Novi Sad, 1960, s. 13.
215
Isidor, ibid., s. 18- 19. Oito je da je taj prijevod Ulfile priredio za Gote na Balkanu.
216
Peter Wiesinger, Gotische Lehnwrter im Bairische. Zbornik: Frhmittelalterliche
ethnogenese im Alpenraum (Hrsg. Helmut Beumann - Werner Schrder). Jan Thorbecke
Verlag, Sigmaringen, 1985, s. 153.
217
Die Wochentagsnamen Ergetag, Pfinztag und der blo althochdeutsch beueugte
pherintag werden in Verbindung mit einem wohl nur uerlichen Christentum ber den
'Donauweg' durhc die an der bairischen Ethnogenese beteiligten 'praebajuwarischen'
Gruppen und ihre stlichen Beziehungen im ausgehenden 5. Und in der ersten Hlfte des
6. Jahrhunderts Fu gefat haben. Dagegen setzt die gotische Festbezeichnung Dult
bereits ein i intensiviertes Christentum Voraus und wird deswegen auf dem 'Alpenweg'
durch langobardische Vermittlung im spten t. und frhen 7. Jahrhundert sowohl ins
Bairische als auch ins Alemannische gelangt sein. (P. Wiesinger, ibid., s. 158-160.
Dakako da se arijanizam kako to istie Wiesinger mogao iriti i preko alpskog podruja
kao i iz gornje Italije.
218
Neki zapadni povjesniari i filozofi istiu da izriaj barbari, primijenjen u vrijeme
germanskih provala na germanske narode, nije tada znaio divljaci ili neprijatelji
civilizacije, nego da je takvo znaenje toga termina primjenjivano samo na pojedine
azijske narode, npr. Hune (G. East, ibid., s. 46). Ipak injenica da na pr. Jeronim u svojim
pismima germanske narode dri barbarima i da ih opisuje kao vrlo divlje (ferocissimae
nationes) ne potvruje to miljenje.
219
Zajameno je da su jezici kojima su govorili Germani ili Slaveni izriito nazivani
barbarskima. Pavao akon kae za Langobarde da su jednom boravili tri godine na
otvorenom polju, to se na barbarskom jeziku naziva feld (P. Diacono, Storia dei
Longobardi. (Redakcija Elio Bartolini), ed. Tea, Milano, 1988, s. 27).

117
kristijanizirani, za nevjernike (infideles). Pod tim nevjernicima krani su
podrazumijevali i sve germanske narode arijanske sljedbe.
220
Moemo sa
sigurnou zakljuiti da je ba kranstvo postalo prvenstveni element
diferencijacije izmeu Romana i tek pristiglih barbara.
221

injenica je da su Slaveni (Veneti) s Gotima imali dodire ve u doba
kad su Goti ivjeli u porjeju Visle. Ako je toan Jordanesov navod o
borbama Ostrogota s Venetima i Antima sredinom IV. stoljea onda su ve u
to doba Goti i Slaveni bili u vrlo bliskim dodirima. Die Grossverbnde der
Vlkerwanderungszeit waren polyethnich, damit aber auch fragil.
Dementsprechend existierten keine bereinstimmungen zwischen Sprache
und Kultur. Noch waren die Sprachen nicht ethnopolitisch konstitutiv. Jene
Vorfahren der Slaven, die unmittelbar in das Gotenreich integriert wurden,
wird man daher unter den nrdlichen Trgern der Kultur von ernjachov
suchen mssen, diejenigen, die in engerer Symbiose mit Germanen lebten,
unter den stlichen Trgern der Kultur von Przeworsk und schliesslich
diejenigen die weiter nrdlich immer noch in engerem Kontakt zu den
Vorfahren der Balten standen, unter den Trgern der Kiever Kultur.
222

Ostrogoti su oko g. 350. pokorili Slavene i Ante kao i dio Balta. Prvi
povijesno zajameni ostrogotski kralj Ermanrich (Hermanarix) oko g. 350.
pokorio je prema nekim izvorima pod svoju vlast ne samo sve Slavene,
nego i Litvance.
223
Na strani Totile
224
ratovali su i Sklavi. Tako god. 548. / 9.
skupa s Langobardima ide u Italiju 6000 Slavena u pomo Gotima.
Do kraja IV. st. nema ni jednog podatka u izvorima o tome da bi Goti ili
drugi germanski narodi trajno boravili na podruju Dalmata, Japoda i
Liburna. Sv. Jeronim (oko 340.-420.) u jednoj poslanici pisanoj Heliodoru
(ad Heliodorum) 396. ali se na Gote, Sarmate, Kvade, Alane, Hune,
Vandale i Markomane to pustoe, pljakaju i rue Skitiju, Trakiju,
Macedoniju, Dardaniju, Daciju, Tesaliju, Ahaju, Epir, obje Panonije i obje

220
Isidor izriito pie o zabludama arijanske bezbonosti (Isidor, ibid., s. 78).
221
Elio Bartolini (priredio,), I Barbari. Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati.
Longanesi, Milano, 1982, s. 237. Nakon podjele rimskog carstva rimsko je ime
obuhvaalo ili stanovnike carstva u cjelini ili samo Latine na zapadu. Germanski arijanci
smatrali su Rimljanima sve pripadnike katolike vjere. Usp. H. Wolfram, Die Geburt
Mitteleuropas. Siedler Verlag, Wien, 1987, s. 333.
222
Goehrke, ibid., s. 102.
223
Usp. ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 190.
224
Totila je bio kralj Ostrogota, koji je osvojio Rim g. 546. i preosvojio ga od Belizara
godine 550. Pravo ime mu bijae Baduila. Totila je nadimak, koji znai besmrtan i
koji su mu izgleda dali suvremenici. ( Zbornik - katalog, I Goti, Electa Lombardia,
Milano, 1994, s. 381.).

118
Dalmacije.
225
U drugoj se poslanici (ad Ageruchiam), napisanoj oko 413. sv.
Jeronim, opet ali na vrlo divlje narode Kvade, Vandale, Sarmate, Alane,
Gepide, Herule, Saksone, Burgundince, Alemane i ujedno ih sve naziva
neprijateljima Panonije.
226
ii komentirajui jadikovku sv. Jeronima
poslanu Heliodoru 396. zakljuuje da bi bilo pogreno iz njegova pisanja
izvoditi zakljuak o potpunom unitenju Panonije i dijela Dalmacije.
227
Taj
je zakljuak logian, jer je broj barbara u usporedbi sa starosjediteljima bio
razmjerno malen, a podruje kojim se kretao taj relativno maleni broj barbara
bio je vrlo velik. Panonija je uistinu ve za vrijeme provala germanskih
naroda pretrpjela sigurno najvee gubitke u ljudstvu
228
,ali teza da bi ona
postala demografska tabula rasa obezvrijeena je arheolokim nalazima.
Jovan Kovaevi istie da u Panoniji i svim rimskim podunavskim
provincijama od poetka VI. st. barbari nisu predstavljali fatalnu opasnost
za autohtono stanovnitvo. On navodi da su poslije 315. provalili Goti u
Meziju i Trakiju, a da su stoljee kasnije Goti pod vodstvom Radegasta proli
putom Emona-Akvileja u Italiju do Padove, i da im se pridruilo domae
stanovnitvo Panonije, koje je poslije poraza dijelilo sudbinu Gota u Italiji.
Kovaevi nastavlja da ak i veleposjednici koji su bili najugroeniji od
barbarskih napada, poslije gotsko-alanskog pustoenja 383. i dalje borave na
svojim latifundijama i da se s ovog podruja izvozi velika koliina ita u
druge oblasti carstva. U Intercisi, na nekropoli i podruju naselju, utvren je
nastavak ivota autohtonog stanovnitva poslije IV. st., a iznad grobova IV. st.
sigurno su utvreni grobovi V. st. meu kojima nije bilo nijednog groba sa
germanskim elementima, kako u grobnom inventaru, tako i u nainu
sahranjivanja. Isto tako, prilikom iskopavanja odbrambenih zidova u
Skarabanciji, naeni su hrianski grobovi V. veka, koji svedoe da je grad
bio nastanjen autohtonim hrianskim stanovnitvom sve do V. veka. Postoje
i nekropole na kojima je sahranjivano i germansko i autohtono

225
Bartolini, ibid., s. 175.
226
Bartolini, ibid., s. 169.
227
ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 158-159.
228
Zdenko Vinski istie da od istonih Germana imamo potiske Gepide, istone Gote i
srijemske Gepide, koji su se nalazili u ondanjoj provinciji Pannonia Secunda pod
tridesetogodinjim vrhovnitvom istonogotske drave. Zapadnogermanska prisutnost
znatno je manjeg opsega, usredotoena je na panonske Langobarde od priblino 547 -
548. godine na rubu norikih jugoistonih alpa i u panonskoj Saviji do 568. godine, a
poslije tog datuma reducirana je vlast edadskog vojvodstva italsko-langobardske drave
samo na dio gorenjskog prostora i moda na rub junog Norika i sjeverne Istre do
poetnog 7. stoljea. Alamanska prisutnost nije arheoloki sigurno odrediva i danas se od
te hipoteze, uglavnom odustaje. (Zdenko Vinski, Autohtoni kulturni elementi u doba
doseljenja Slavena na Balkan. Simpozij Predslavenski elementi, ibid., s. 195).

119
stanonovnitvo, kao na primer, nekropola Heke s germanskim stanovnitvom
pre 546. god.
229


229
Jovan Kovaevi, Avarski kaganat. Beograd, 1977, s. 27 - 28.

120

121




II.
DOSELJENJE GOTA ( I ) SKLAVINA NA TERITORIJ JAPODA I
LIBURNA

Vanu, ali slabo poznatu problematiku Tarsatike Liburnije Mate
Sui objasnio je 1955. i utvrdio da je u V. st. dio sjeverozapadne Liburnije
bio izdvojen iz Dalmacije i podreen comesu Gota,
230
kojemu je sjedite
vjerojatno bilo u Akvileji.
231
Sui je ponovno, godine 1970. pisao podrobnije
o toj problematici i pritom se osvrnuo na djelo anonimnog kozmografa iz
Ravene, o kojemu se misli da je napisano u VI. ili VII. st. poslije Krista.
Prema anonimnom Ravenjaninu postojala je posebna Liburnija, koju je on
nazvao tarsatikom. Toj i takvoj Liburniji pripadaju svi gradovi (civitates)
od Elone (vjerojatno umjesto Aenona - Nin) do Albone (Albona - Labin),
dakle i sva obala u Podgorskom kanalu. Prema tome to je samo dio stare
klasike Liburnije, koja se, po svjedoanstvu mnogih rimskih historiara i
geografa, protezala od rijeke Rae (Arsia fl.) u Istri do rijeke Krke (Titus fl.).
to je od osobite vanosti, po Ravenatu toj istoj tarsatikoj Liburniji pripadaju
i naselja u zaleu na podruju dananje Like, dakle naselja nekadanjih
ilirskih Japoda.
232
Ravenjanin je podruje kontinentalne Liburnije - dananju
sjevernu Dalmaciju od Krke na sjever - uklopio u Dalmaciju to se vidi iz
onih mjesta u njegovu djelu gdje nabraja gradove uz more te svoje Dalmacije,
koja je dio Ilirika u irem smislu. To nabrajanje ide od Epira do krajnjeg

230
Die militrische und soziale Gliederung des Gotenheeres bedingten einander, ja waren
weitgehend identisch. Die Mchtigen und Reichen behielten die Komandostellen als
comites et duces, wobei der erste Begriff die Zugehrigkeit zur kniglichen Umgebung,
zum Comitatus, ausdruckt und der zweite die Funktion der Heerfhrung meint. Im Krieg
bedeutete dies das selbstndige Kommando anstelle des Knigs, der seit der Einnahme
Ravennas 493- wohl nach kaiserlichem Vorbild - den Oberbefehl nicht mehr persnlich
ausbte. (Herwig Wolfram, Geschichte der Goten, ibid., s. 220).
231
Mate Sui, Granice Liburnije kroz stoljea. Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. II,
Zagreb, 1955, s. 285.
232
Mate Sui, Liburnia Tarsaticensis. Adriatica praehistorica et antiqua, Zbornik posveen
Grgi Novaku, Arheoloki institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1970, s. 706.

122
jugoistoka jadranske obale pa dalje prema sjeverozapadu, a zavrava gradom
Zadrom. U tom dijelu antike Dalmacije, odnosno klasine Liburnije, on je
spomenuo sedam gradova ije nabrajanje tee u kontinuitetu, tako da nema
prekida na prijelazu iz podruja jugoistono od rijeke Krke na podruje
sjeverozapadno od nje, gdje poinje stara Liburnija. Sui je iz toga izveo
zakljuak (pouzdan prema njemu) da je u Ravenjaninovo vrijeme vei dio
klasine Liburnije, koji je ujedno bio i jezgra njihova etnikog teritorija, bio
obuhvaen zajednikim nazivom Dalmatia. Prema Suiu, sigurno je da je na
izmaku antike pojam Liburnia bio prostorno suen, da se locirao oko grada
Tarsatike, da je to bilo poznato u VI. i VII. st. i da su se na tu tradiciju
naslanjali i franaki izvori, koje Sui citira. Sui misli da je uzrok tome bilo
nastojanje rimske drave da zatiti metropolu od upada preko istonih Alpa i
da je, nakon provale Kvada i Markomana, formirana posebna vojna institucija
s comesom na elu, koji je imao sjedite u Akvileji, te da se ve od IV. st.
izgraivao itav obrambeni sustav kao pravi limes. Pojedini liburnski gradovi
bili su, prema Suiu, tijekom izgraivanja i irenja toga sustava izdvojeni iz
sustava provincije Dalmacije, a razvijanjem sustava sve se vie zaokruivao i
teritorij limesa, pa i na raun stare Liburnije, odnosno provincije Dalmacije.
Ve u ranom Carstvu bila je izdvojena Tarsatika, a s njom i gradovi zapadno
od nje (Plomin i Labin). To irenje nije se zaustavilo kod Tarsatike te je
vjerojatno ilo sve do Vinodola, a grad Tarsatika je imao posebnu ulogu, jer
su od njega poinjali obrambeni bedemi i nastavljali se prema unutranjosti,
pa je to podruje dobilo prema tom gradu kao najvanijem sreditu i svoje
ime. Sui misli da se stanovita uloga moe pripisati i vladavini Istonih Gota
u tim krajevima. Prema njemu, gotski su vladari iskoristili zateenu
organizaciju i sustav utvrda dajui svemu novo znaenje. Oni su tako odvojili
Istru iz zajednice s Venecijom. Suiu je vjerojatno i to da su Goti i na istonoj
strani zaokruili izdvojeno granino podruje, koje je bilo izvan sastava
Dalmacije. Njemu je indicija za to jedna dosad neuoena injenica da su na
poznatim solinskim sinodama 530. i 533. bili svi biskupi sufragani solinskog
metropolita, i to ne samo s podruja Dalmacije, nego i biskup iz staroga
Siska. S podruja dananje sjeverne Dalmacije sudjelovali su u radu obiju
sinoda biskupi rapski i zadarski, a na sinodama nisu bili biskupi kvarnerskih
otoka, dakle ni krki ni osorski biskup, tj. biskupi one cjeline kojoj je, prema
Kasiodoru, bio na elu zajedniki gotski comes insulae Curritanae et
Celsinae. To, prema Suiu, upuuje na zakljuak da spomenuti biskupi nisu
bili poslije gotske reorganizacije toga graninog podruja sufragani solinskog
metropolite, a nisu ni mogli biti, jer njihovi teritoriji nisu bili u sastavu
provincije. Iz toga dalje slijedi da je Ravenjaninovoj tarsatikoj Liburniji
pripadao i kvarnerski arhipelag sjeverno od otoka Raba. Sui misli da je ta
tarsatika Liburnija zavravala negdje do visine otoka Raba, moda i do

123
Senja, kad je obuhvaala naselje na podruju dananje Like, ali svakako do
dananje Crikvenice. Prema Suiu, nakon Gota u ranom srednjem vijeku, taj
granini sustav je prestao djelovati.
233

O problematici Tarsatike Liburnije pisao je godine 1980. i Julijan
Medini. Prema njemu u Ravenjinovom djelu Liburnija je organizirana kao
provincija iji se sjeverozapadni dio naziva Tarsatika Liburnija. Podruje
provincije Liburnije obuhvaa dio stare tj. klasine Liburnije (kraj koji su u
antici nastavili Liburni) od Enone do Tarsatike i dio stare japodske zemlje
(uglavnom podruje danjanje Like). Medini istie kako se, kad se povue
granica prema Ravenjinovim podacima, zapaa da je taj dio Liburnije
orijentiran prema sjeverozapadu morskim prilazima (Podgorski kanal, koji su
najbolje prirodne komunikacije sa sjevernim liburnijskim otocima i morem
oko njih).To posebno vrijedi za Nin, koji ima izvanredno zatienu luku,
orijentiranu prema sjeverozapadu, a dobrim dijelom takoer i za Karin, koji
je, iako neto dublje u kopnu, ipak u blizini Karinskog mora te je preko njega,
Novigradskog mora i Podgorskog kanala bila osigurana veza sa sjevernim
liburnijskim otojem. Na taj su nain oba sredita kao izboene strateke
toke bile u vezi s onim vojnim i kopnenim snagama koje su djelovale u
sjeverozapadnom dijelu Liburnije pod zapovjednitvom comesa Curitanae et
Celsinae. Ta je lokalna flota dominirala morem oko liburnijskih otoka i du
Podgorskog kanala, a mogla je veoma lako odravati vezu s glavninom gotske
flote stacionirane u lukama na zapadnoj obali Jadrana. Snaga tog dijela gotske
flote u liburnijskim vodama bila je, dakle, znaajna komponenta u nizu
inilaca koji su uvjetovali stvaranje (gotske) provincije Liburnije, odnosno, da
se nakon poraza gotske flote pod Salonom god. 537., a najkasnije do pada
Savije (oko godine 540.), bizantsko osvajanje Liburnije zavri i utvrdi granica
u onakvom obliku kako je donosi Ravenat, odnosno njegov gotski izvor -
'filozof' Markomir.
234
Bez obzira na to to nema oslona u izvorima, tvrdi se da su na Balkan i
u Dalmaciju dole velike mase Sklavina, da su oni gotovo sve opustoili te se
tu naselili. Pritom se doputa mogunost da su ti doseljeni Sklavini preostale

233
Sui, ibid., s. 707 - 716.
234
Medini, ibid., s. 395, 414. Medini napominje da je gotska flota imala veliko znaenje u
vojnim operacijama izmeu Gota i Bizanta na Jadranu, kako u razdoblju do 537. tako i
poslije osvajanja Ravene godine 540. Dovoljno je podsjetiti se na akcije gotske flote u
Dalmaciji u tijeku prvih dviju godina rata kao i na njene pothvate u Totilino vrijeme (541-
551). S obzirom na iskustvo gotska flota se nije mogla mjeriti s bizantskom, ali u situaciji
kada Bizant nije uvijek mogao osigurati nadmo na moru, gotska je flota te svoje
nedostatke nadoknaivala veim brojem (posebno manjih brodova) i hrabrou.
(Medini, ibid.)

124
etnike ostatke starosjeditelja apsorbirali.
235
Meutim, o masovnoj
kolonizaciji nekog novog stanovnitva, dakle i onog pod imenom Sklavina, na
podruju Liburna, Japoda i Dalmata tijekom VI, VII. i VIII. st. u izvorima
nema ni spomena. Uostalom, za bilo ije naseljavanje morao je postojati
teritorij barem dijelom ispranjen od starosjeditelja. Meutim, u postojeim
izvorima na tim podrujima navode se samo stari nazivi. Spominju se upadi
Sklavina posebno u bizantinskim izvorima u Ilirik, odnosno Dalmaciju, i to
ponekad u masi od 3.000 ljudi, ponekad u masi od 6.000 ljudi, a ponekad i
izriajima kao velika masa kao nikad prije, i veliko mnotvo.
236

Meutim, ve samo ponavljanje pisanja u tim izvorima da Sklavini provaljuju
na razliita podruja i da pljakaju, ubijaju i odvode u ropstvo, potvruje da
se svuda gdje se to zbivalo poslije svake takve provale, pljake i ubijanja
ivot nastavljao a to moe znaiti samo da prvobitno stanovnitvo nije bilo
nikad istrijebljeno.U tim izvorima esto se rtve Sklavina nazivaju Romei, a
nema ni jednog dokaza u izvorima da se pod tim imenom, koje se uglavnom
odnosilo na stanovnike istonog dijela Balkana i bizantinske podanike,
mislilo na podruje Dalmata, Japoda i Liburna. Izvori spominju vrlo rijetko
upade Sklavina u Dalmaciju. Osim toga, nemogue je precizirati o kojim je
dijelovima Ilirika, odnosno Dalmacije rije, jer su se pod tim nazivima krili

235
U starijoj historiografiji isticalo se da su se preostaci starosjeditelja Ilira pretopili u
doseljene Sklavine, odnosno Hrvate (Grga Novak, Prolost Dalmacije, ibid., s. 95). ii
je priznavao da je bilo, kad su se doselili Sklavini, i dosta preostataka drevnoga ilirskoga
iteljstva, osobito u dananjim zapadnim brdovitim bosansko-hercegovakim stranama
(ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 276.). U historiografiji je do nedavno prevladavalo
miljenje da su starosjeditelji na Balkanu bili posve asimilirani i da pri formiranju
junoslavenskih naroda nisu imali neku posebnu aktivnu ulogu (Josip Karoec, Uvod v
materialno kulturo Slovanom zgodnjega srednjega veka. Ed. Arheoloki seminar
Univerze u Ljubljani, Ljubljana, 1952, s. 20).Tek u novijoj historiografiji, osobito onoj
poslije II. svjetskog rata, pridaje se vea vanost autohtonom elementu. Duje Rendi-
Mioevi je upozorio da se ne smije ni pomiljati na to da je domorodaki ivalj, koji je
nastavao veinom prostrana podruja izvan veih urbanih sredita, dolaskom osvajaa,
koji je za svoju novu postojbinu u ono vrijeme opih kretanja europskim prostorima
odabrao njihovu zemlju, nestao s povijesne pozornice. Prema Rendiu-Mioeviu
neprijeporna je injenica da su mase starosjediteljskog ivlja na ovim prostorima u veini i
ostale te postale faktor stvarne etnogeneze dananjih junoslavenskih naroda (Duje
Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda, Zbornik Zagrebake
slavistike kole, III /1975, 3, Zagreb, 1975, s. 292-293). Sui istie da seobe u Dalmaciji
nisu urodile nekom eksterminacijom starosjeditelja i da se u tome pretjerivalo kao i kad
se govorilo o rimskom osvajanju naih krajeva. Bilo je gubitaka, palea, pljaki i,
vjerojatno, pokolja. No za istrebljenje nije bilo ni uvjeta ni povoda: avarsko-slavenskom
prodoru nije ovdje pruen bilo kakav oruani otpor, sve to se moglo skloniti s
magistralnih pravaca prodora ostalo je poteeno. (Mate Sui, Neke historijske
determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Nae teme,XXVI / 1979,2(236),374).
236
Vizantiski izvori... I., ibid., s. 40-41,45.

125
golemi prostori. Neki dre da upad Sklavina, koji spominje Prokopije,
polovicom 550. i na poetku 551. predstavlja ustvari poetak slavenske
kolonizacije u ovim oblastima. Prema Prokopiju, jedna skupina Sklabenoia,
koja je stigla u okolicu Nia u jesen 550., odustala je , u strahu pred
vojskovoom Germanom, od pohoda na Solun te prela redom sve ilirske
planine i dola u Dalmaciju.
237
Prokopije pretpostavlja da je Totila potkupio
Slavene i poslao ih na Rimljane kako car ne bi mogao valjano voditi rat
protiv Gota. Prokopije zakljuuje da su Slaveni tamo doli ili Totili za volju
(da mu iskau zahvalnost) ili sami od sebe (nepozvani). God. 550. i 551. u
vrijeme Totile Slaveni provaljuju i plijene po Iliriku.
238
Martin Kuzmi,
izvrstan znalac latinskih i grkih pisaca, zakljuuje: Naroito su Slaveni
(Hrvati) dugo sluili istonim Gotima i s njima se kojekuda potucali
(Jordanes, 500-560, De origine actibusque Getarum c. 5. 23. 48. Prokopije,
500-562, Hist. arc. c. 18. De aed. IV. l.7. 11. Bell. Goth. I. 27. II. 26. III. 13.
14. 22. 29. 38. 40:...:to je bilo u doba Totile 541-552; IV. 4. 25)...Kad su dakle
Goti jedni i drugi bili Arijevi sljedbenici, ne smijemo se uditi, ako su i vjeni
pratioci i sluge Gota Slaveni ( i Hrvati) primili arijevstvo, osobito, ako i tu
vrijedi naelo : cuius regio, eius religio.
239

I ii taj upad Sklavina datira oko godine 550.
240
Neki drugi
povjesniari datiraju taj upad Slavena u Dalmaciju u godinu 550 ili na
poetak 551.
241
U svakom sluaju to se dogodilo sredinom VI. st. i o tome
Tade Smiiklas zakljuuje: Kada su opet Slaveni, a to su bili jamano
Hrvati, g. 551. posjeli dobar dio Dalmacije, nasluuju Rimljani, da su
saveznici Gotha. To se tim tvrdje nasluivalo, jer su provalili u zemlju, kada
su rimske vojske otile u Italiju. Ovdje se moe nasnivati na tradicije
hrvatsko-gothske, kojimi su puni nai stari ljetopisi, a to naroito zato, jer ve
Prokopij sluti, da su saveznici Totile, a stari ljetopis hrvatski s tim imenom
vee upravo stalno naseljenje Dalmacije i Pannonije. Suvremeni rimski pisci
slau se, da je car imao malo vojske, a barbara da je bilo veoma mnogo...to

237
Taj Prokopijev tekst u cijelosti glasi:Poto su se Sloveni njega (Justinijanova
vojskovoe Germana) bojali, kako rekoh, a ujedno i mislili da, kao ovek koga car alje
na Totilu i Gote, sa sobom vodi veliku silu, odustae odmah od pohoda na Solun, niti se
vie uopte usuivahu sii u doline nego, preavi redom sve ilirske planine, stvorie se u
Dalmaciji (Vizantiski izvori... I., ibid., s.46).
238
M. Barada, Seoba Hrvata.., ibid., s. 9.
239
Martin Kuzmi, Pripomena lanku K. [egvia Jesu li irilo i Metod prosvjetitelji
Hrvata? Nastavni vjesnik, knj. XXXV za 1926. - 1927., Zagreb, 1927, s. 378, 380.
240
ii, Povijest, ibid., s. 210.
241
Anastasios Katsanakis (redakcija) , Glossar zur frhmittelalterlichen Geschichte im
stlichen Europa. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden - Stuttgart, 1988, s. 40.

126
stari hrvatski ljetopis pripovieda, to se slae osobito s byzantinskim
pripoviedanjem za god. 553.,... Proti savezu Gotha s Hrvati i Slaveni postavi
car Justinijan novi svoj savez sa Longobardi, koji su ve gotovo pol vieka
sjedili kao susjedi Gepida u Podunavju.
242

U historiografiji ima miljenja da u citiranome Prokopijevu tekstu nije
govor o teritoriju Dalmata, Japoda i Liburna.
243
Meutim, doseljenje
Sklavina u dio Liburnije i njezino zalee mogue je datirati da se dogodilo
prvi i posljednji put sredinom VI. stoljea i to u svezi s Gotima kako navodi
Prokopije. Da su Sklavini doli u navedeno podruje u doba vladavine
Ostrogota, dakle najkasnije do oko sredine VI. st. potvruje i pisanje Tome
arhiakona, koje je on temeljio na starim izvorima. Sklavini su doli
najranije zajedno s doseljenjem Gota krajem V. stoljea ili najkasnije s
njihovim doputenjem sredinom VI. st.
244
Antun Dabinovi, izvrstan
poznavalac starohrvatske problematike, smatra da moe biti istine u
Dukljaninovu navodu kako su Hrvati doli u rimsku Dalmaciju u doba Totile
t.j. oko sredine VI. stoljea.
245
Sredinji prostori na koje su se doselili i na
kojima su zavladali doseljeni Sklavi ili Goti oituju se u postojanju
Sklavinija. Bizantinci su pojam Sklavinia ili Sklavenia upotrebljavali za
svako podruje koje su naselili Sklavi, pa tako na primjer Teofan spominje
Sklavinije u Makedoniji. Ostale Sklavinije prostirale su se uzdu
Jadranske obale a obuhvaale su prema Kontantinu Porfirogenetu Duklju,
Travunju, Paganiju (ili podruja Neretljana), Hrvatsku i Srbiju, dakle teritorij

242
T. Smiiklas, Poviest Hrvatska. I., Matica hrvatska, Zagreb, 1882, s. 94.
243
ii vjeruje da se pod Prokopijevim izriajem u Dalmaciji moe razumjeti
jugoistona Bosna ili kraj oko Kosova, a Franjo Barii dri da navedeni izraz moe
znaiti samo istonu Bosnu. (Usp.Franjo Barii, Proces slovenske kolonizacije istonog
Balkana. Simpozijum Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih
Slovena, ANUBiH, Posebna izdanja, knj. XII, Centar za Balkanoloka ispitivanja, knj. 4,
Sarajevo, 1969, s. 17).
244
Godinu 550. kao vanu za upad raznih barbara pamte i neke stare slavenske kronike.
Tako se u jednom poljskom ljetopisu navodi kako je Lach ili Lech, sin kneza Samona od
Hrvatske napustio kod provale Avara oko 550. s jednim dijelom svoga naroda svoju
staru domovinu i doselio u prostor izmeu Odre i Visle kod ondje prebivajuih Poljana.
(Bu, Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX/1970, 4, /80/, 943.) Uz ovaj
navod treba napomenuti da se Avari stvarno pojavljuju tek godine 558. ([ii, Povijest,
ibid., s. 213). Teofilakt Simokata ( umro 628.) opisuje Slavene kao saveznike Avara
posebno u razdoblju cara Maurikija (582-602). Usp. C. Goehrke, ibid., s. 8.
245
Leggenda non meglio precisabile e vero, ma leggenda che pur deve avere avuto
qualche fondo di verita. Tommaso larcidiacono sembra aver, anche lui, sentito una certa
affinita fra Ostrogoti e Croati dal momento che nella sua storia salonitana li mette
insieme. (A. Dabinovi, Quattordici secoli di vita statale croata. Ed. Velebit, Zagreb,
1942., s. 3).

127
od Ljea, Ulcinja i Bara do unutranjosti Istre. Prema tome tvrdnja
nekolicine povjesniara da su Bizantinci cjelokupnu unutranjost Balkanskog
poluotoka izmeu Zadra, Saloniki - Soluna i planinskog gorja Rodope od
Crnoga do Jadranskog mora od VII. do X. stoljea nazivali Sklavinijama
nema vrsto uporite jer o tome ne govori niti jedan bizantski pisac, ak ni
Konstantin Porfirogenet.
246

Jedan vani suvremeni izvor potvruje da su sredinom VII. st. ondanja
Dalmacija i Istra bile nastanjene i da njihovi stanovnici nisu bili krani. Papa
Ivan IV (+ 642.), sam rodom iz Dalmacije, poslao je opata Martina 640/641. u
Dalmaciju i Istru da sakupi kosti muenika i da otkupi zarobljenike od
pogana. Taj izvor u hrvatskom prijevodu I. Guberine glasi: Ivan po
narodnosti Dalmatinac, od otca Venancija skolastika, vladao je godinu jednu,
mjeseci devet, dana osamnaest. Taj je u svoje vrieme poslao vrlo svetog i
nadasve viernog opata Martina s obiljem novaca, da po cieloj Dalmaciji i Istri
odkupljuje sunje, to su ih pogani zarobili. U isto vrieme sagradi crkvu
blaenim muenicima Venanciju, Anastaziju, Mavru i mnogim drugim
muenicima, kojih je moi dao donieti iz Dalmacije i Istre i pohranio u
spomenutoj crkvi pokraj lateranske krstionice kod Oratorija blaenog Ivana
evaneliste, koju ukrasi i razliitim darovima obdari.
247

U historiografiji se priznaje da se uistinu ne zna nita o Dalmaciji u VII.
i VIII. st., a posebno se istie kako smo potpuno neobavijeteni o njezinu
administrativnom razvoju.
248
U djelu De administrado imperio stoji da su pod
carem Mihajlom Mucavim dalmatinski gradovi postali neovisni, te se ni
rimskom caru, ni bilo kome nijesu pokoravali.
249
injenica je da ni pisani
izvori, ni toponomastika, ni arheologija, ni numizmatika ne mogu dokazati ni
bizantsku ni avarsku nazonost, a isto tako ni vlast na istonom jadranskom
prostoru od svretka tridesetih godina VII. st.
250


246
Stjepan Antoljak, Hrvati u prolosti. Ed. Knjievni krug, Split, 1992, s.740.
247
Ivo Guberina, Dravna politika..., I, ibid., s. 27/28.Izvornik vidi: Raki, Documenta,
ibid., s. 277.
248
Jadran Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji. SAN, posebna izdanja, knj. CCXCI,
Vizantoloki institut, knj. 6, Nauno delo, Beograd, 1957, s. 43. U VII i VIII veku na
nailazimo ni na jedan jedini pomen nekog vizantiskog namesnika u Dalmaciji, ni
naposredan ni posredan (Ferluga, ibid., s. 61).
249
F. Raki, Documenta, ibid., s. 338.
250
V. Koak, Dolazak Hrvata. Historijski zbornik, god. XL (1), Zagreb, 1987, s. 374.
Upozoreno je i na rijetkost nalaza bizantskog novca u zaleu dalmatinskih gradova, kao i
na to da u samim gradovima grkih inskripata ili rukopisnih tekstova iz razdoblja od VIII.
do XII. st. gotovo i nema (Eduard Hercigonja, Pisana rije..., ibid., s. 42-44). Lujo
Margeti tvrdi da dalmatinski gradovi od VII. do potkraj VIII. st. nisu bili pod Bizantom
i da je on uzalud tragao bilo i za jednim ozbiljnim i vjerodostojnim podatkom u razmjerno

128
Franaki izvori s poetka IX. st. izriito potvruju da su sve do tada
sauvana nekadanja pokrajinska imena teritorija, konkretno Liburnije i
Dalmacije. Prema Suiu, za franake izvore Dalmacija je u opim crtama
podruje rimske Dalmacije bez Prevalitane, a u granicama te rimske
provincije formirala se vie-manje dalmatinska Hrvatska. Pisci franakih
izvora, govorei o Dalmaciji, misle na iru Dalmaciju, preivjelu na
antikim tradicijama u koju je ubrajan i vei dio Liburnije. Govorei o tome
Mate Sui istie da je postojao i manji dio Liburnije koji u doba spomenutih
franakih izvora nije bio ukljuen u tu Dalmaciju i koji je upravo zbog toga
sauvao posebno ime Liburnija. Sui ima sljedei zakljuak:
Za pitanje, o kome je rije, nije vano, da li je ime Liburnija u 9. st.
sauvano preko kontinuirane tradicije iz antike, ili je pak to uena
rekonstrukcija karolinkih pisaca, koji su, na temelju studija historijskih
izvora, nali za ovo podruje pogodno ime. Prvo miljenje je vjerojatnije.
Bitno je, da ta Liburnija ima svoj odreeni stvarni geografski sadraj, da ona
nije Liburnija iz rimskog vremena niti >liburnski konvent< od Rae do Krke i
da ona do u doba kneza Borne predstavlja teritorij, koji je izvan Dalmacije.
Time se mijenjaju osnovne postavke, s kojih je poao ii u tumaenju
navedenih citata iz franakih izvora i u interpretaciji ove Liburnije...Dokle se
protezala ta Liburnija, teko je odreeno i posve pouzdano odgovoriti.
Historijski izvori, to smo ih naveli, kao i geografsko-morfoloki momenti
tog podruja sugeriraju zakljuak, da je ona mogla obuhvatiti ne samo
Kvarner s otocima Krkom i Cresom, ve i dio kopna uz more, koji se stere do
u visinu junog rta otoka Krka, t.j. negdje do oko Senja. M.Barada,
identificirajui teritorijalno sjeverozapadnu Krajinu (odnosno Marchiju
Dalmatiae) s Liburnijom 9. st., pretee ovu sve do Velebita. Ove granice, to
se tie primorskog pojasa, vrlo su uvjerljive i mogu se primjeniti i na nau
Liburniju. Ali ako je ta Krajina zalazila dublje u unutranjost, kako Barada
zastupa, teko bi se mogla izjednaiti teritorijalno s Liburnijom, jer nemamo
nikakvih potvrda, da je ova posljednja zalazila preko gorskog masiva u
unutranost.Liburnija bi u tom sluaju predstavljala samo primorski pojas te
Krajine.
251


bogatim bizantskim vrelima i, eventualno, u rezultatima arheolokih istraivanja. (Lujo
Margeti, Jo o dolasku Hrvata. Historijski zbornik, XXXVIII/1, 1985, s. 240). Car
Leon Izaurijski oko 732. u popisu krajeva i crkava, to ih je oteo jurisdikciji pape, nigdje
ne spominje Dalmaciju, a to znai da njom nije upravljao Bazileus (Stjepan Krizin Saka,
Apostol Hrvata Ivan Ravenjanin. ivot, XIX/1938, 7, 408).
251
M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea. Radovi JAZU u Zadru, sv. II, Zagreb,
1955, s. 285-289.

129
Sklavini su mogli upadati na teritorij Dalmata ve od sredine VI. st. i to
iz Liburnije, odnosno njezina zalea. Meutim, ti Sklavini mogli su stvarno
zaposjesti dio ili cijeli teritorij Dalmata tek krajem VIII. ili poetkom IX. st.
pod vodstvom Borne, koji je djelovao uz franaku pomo. Osvajanja
teritorija Dalmata prije kraja VIII., odnosno poetka IX. st. stvarno nije
moglo biti. Stanovnitvo je do tada ivjelo normalno u obalnim gradiima.
Gotovo je nevjerojatno kako zastupnici teze o ranijem doseljenju Sklavina, a
potom i Hrvata u Dalmaciju i susjedne pokrajine tvrde da su u nekoliko
primorskih gradia, koji su, barem neki, desetine i desetine kilometara bili
udaljeni jedan od drugoga, nastavili ivjeti starosjeditelji, i to, dakako, sve od
antikih vremena pa dalje neprekidno.
252

Zanimljivo je da u toj pretpostavljenoj seobi Sklavina na teritorij
Dalmata prije kraja VIII. st. ti Sklavini nisu uope osvojili ni
Dioklecijanovu palau ni Trogir.injenica je da nema ni kakvi h
arheolokih tragova koji bi uputili na tako neto: nema ni nekropola, ni
usputnih nalaza, ni izoliranih arheolokih predmeta ni povijesnih vrela iz tog
ranog doba. Dapae sve do svretka 8. st. nije mogue ne samo ovdje u
salonitanskom ageru, nego i na znatno irem dalmatinskom prostoru nai
tragova slavenskog prisustva koje bi indiciralo sjedilaki ivot: nema ni
ostataka naselja ni nekropola.
253
Rapani zakljuuje da se ivot na prostoru
od Trogira do primorskih Poljica nije ni u jednom trenutku bio potpuno
ugasio i da je starija historiografija ponegdje simplificirala neke podatke
pisanih izvora, posebno one Tome arhiakona i Konstantina Porfirogeneta.
254


252
Ivan Lui je, bez pravog obrazloenja, prepostavku o tome, da su neki razdvojeni
primorski gradii i otoci vie stoljea bili Dalmacija, ovako iznio: Ime Dalmatinaca ili
Latina bilo je dakle stijenjeno na gradove na kopnu, tj. Zadar, Trogir, Split i Dubrovnik,
i na zapadne otoke, zajedno s Bievom,Visom i Lastovom od istonih. Tako se najvei
dio Dalmacije sastojao od otoka. Kad se stoga ubudue bude spominjala Dalmacija, pod
njezinim e imenom trebati podrazumjevati gore spomenute gradove i otoke. Dubrovaki
grad dodue nije bio ukljuen u kraljevstvo Dalmacije o kojem se ima raspravljati, ali ga
je ime Dalmacije ipak obuhvaalo(Ivan Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Ed.
Latina et Graeca, Zagreb, 1986, s.317). ak i zastupnici toga Luieva prianja o
Dalmaciji,moraju priznati, da je ta Bizantinska Dalmacija bila neko teritorijalno
udovite s mnogo nepovezanih dijelova od kojih je svaki teio svom posebnom
razvitku (N. Klai, Povijest Hrvata, I., s.119). Ivan Strohal, koji je inae i sam vjerovao
u seobu Sklavina, savreno je logino zakljuio da su, ako je gotovo sve stanovnitvo na
tim prostorima u seobama nastradalo, i gradovi bili opustoeni, pa da se je i u njima
moralo naseliti novo stanovnitvo (Ivan Strohal, Pravna povijest dalmatinskih gradova.
I, JAZU, Zagreb, 1913, s. 11-12).
253
eljko Rapani, Prilog prouavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u
ranom srednjem vijeku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXXIV/1980,
1980, s. 202.
254
Rapani, ibid.

130




III.
DOSEOBA GOTA ( I ) SKLAVINA NA TERITORIJ DESITIJATA


1.
Veliki dio podruja dananje Bosne ranije je bio planinski dio
provincije Dalmacije. U stvari, Bosna je podijeljena na gornju ili planinsku
Bosnu, odnosno na Bosnu ispod razvodnih planina do prijelaza rijeke u
nizinu, i na donju ili ravnu Bosnu, onu blie utoku bosanskih rijeka u Savu.
Istiui tu injenicu, Vjekoslav Klai je konstatirao da su tu prirodnu diobu
zamijetili ve Rimljani, pa su za meu izmeu pokrajina Panonije i Dalmacija
povukli crtu od dananje Banjaluke pa, otprilike, sve do dananjega
Zvornika, i to tako da je sve to je bilo na sjeveru od te crte pripadalo
Panoniji, a to je bilo na jugu od te crte Dalmaciji.
255

Veliko podruje zapadnog dijela dananje Bosne za rimske vladavine
nastavali su Dalmati. Zemlja Bosna u obujmu, u kakvu se navodi u djelu De
administrando imperio kao jedinstvena teritorijalna jedinica, protezala se,
kako se u historiografiji smatra (M. Hadijahi), na podruju u kojem su prije
prebivali Desitijati. Ti Desitijati (Daesitiates), koji su nastavali istonu i
srednju Bosnu poevi od Varea prema Rogatici pa dalje do Viegrada i
Gorada, imali su sredite oko dananje Breze, a smatrani su najhrabrijim
narodom iz tzv. ilirske zajednice.
256
Prof. Tomaschek... veli:Das tapferste
der alten Vlker Bosniens neben den Dalmaten und Maeseiern' (pored
Dalmata i Mezejaca najhrabriji od starih naroda Bosne), ije se nastambeno
podruje prostiralo od zapadnog kraja Sarajevskog polja preko Rogatice,
Viegrada i Srebrnice, Gorade i Priboja u pravcu Talida (Plevlje). Da sebi
predstavimo opseg toga velikog plemena, Desitiata, navest emo, da je ono

255
Vjekoslav Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Vlastita naklada. Zagreb,
1882, s. 16-17.
256
Mihovil Mandi, Bosna i Hercegovina u rimsko doba. Poviest hrvatskih zemalja Bosne
i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, I, ed. Napredak, Sarajevo, 1942, s.
122.

131
pripadalo pod 'Conventus naronitanus', dakle pod Naronski okrug rimske
uprave i imalo 103 'dekurije' (kao neke opine).
257

U Rimskom carstvu, kako je poznato, nije provoeno nasilno
izjednaavanje s Rimom razliitih kulturnih i etnikih zajednica. Zato je selo
i u Bosni zadralo svoje etnike posebnosti, jezik, vjeru i domai nain ivota.
Rimska, odnosno rimsko-provincijalna umjetnost osjeala se poneto u
gradovima, ali na izvangradskim podrujima odravalo se domae umjetniko
iskustvo.
258
Cvat geometrijskih elemenata na keramici znak je tradicije
(konzervatizma), jer je Bosna jedini kraj u kojemu je posvjedoena ta
pojava.
259
Paali kae da do sredine III. st. poslije Krista i dalje egzistira
provincijalna umjetnost proeta koncepcijom rimskoga realizma i
plastinosti, ali tako da se istodobno javlja i izvorna, autohtona skulptura u
reljefu. Na centralnom podruju Bosne uoavamo nove promjene tokom
druge polovice III. st. n. e. Reljefi postaju plosnati i dekorativni, figure su
predstavljene u simetriji i shematizovano, a njihovo dranje je ukoeno,
neprirodno. Oblik lica se sasvim tipizira i dobiva udan svetaki izgled bez
stvarnog izraaja. Novinu predstavlja tenja za jaim naglaavanjem kontrasta
svjetla i sjenke. Otuda modeliranje odjee plitkim paralelnim naborima koji
se proteu veom povrinom tijela. Kosa je kratka i posve priljubljena uz
glavu, pa izgleda kao meka vunena kapa koja se lako prilagoava obliku
glave. Karakteristian je i osobit nain prikazivanja oiju i pogleda. Oi su
potpuno otvorene i ustremljuju svoj ukoeni pogled neodreeno u daljinu.
260


257
Stjepan Bu, Problemi etnogeneze Hrvata.Ibid., s. 939-940.
258
Esad Paali, Period rimske vladavine do kraja III. vijeka nae ere. Kulturna istorija
Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast,
Veselin Maslea, Sarajevo, 1984, s. 223, 229, 260.
259
uro Basler, Kasnoantiko doba. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, ibid., s. 364.
Domaa keramika iz rimskog doba ne pokazuje bitne razlike prema onoj koju je
proizvodilo i upotrebljavalo autohtono stanovnitvo u posljednjim praistorijskim fazama.
Gruba izrada i tipini oblici zemljanih posuda ostali su onakvi kakvi su bili ranije.
Sauvala se i stara tehnika rada u rimsko doba: zemljano posue za ope domae potrebe
nije raeno na toku, tj. tehnikom koja je dola sa novim gospodarima, ve prostom
rukom i obinim pomonim sredstvima (Basler, ibid.).
260
Paali, ibid., s. 272-273. Bitno je to da imperijalna kultura nije presjekla korijene
domaoj kulturi i da se od III. st. n.e. arhaina domaa umjetnost zapretana na ovom tlu
snano ispoljila. Plemena su poneto izmijenila u svom nainu ivota, ali stari obiaji su
neprekidno djelovali i predstavljali jako oruje etnikog i kulturnog samoodranja. Na
selu se jo u IV stoljeu n.e. govorilo ilirskim jezikom, a umjetnike rukotvorine su u
pogledu kompozicije, ornamenta i stila poprimile mnoga originalna obiljeja izrasla u
primitivnoj domaoj umjetnosti (Paali, ibid., s. 279).

132
Tijekom prvih triju stoljea Rimskog carstva u Bosni je bilo i rimskih i
autohtonih oblika nakita. I nonja domaeg ivlja tada se mnogo razlikovala
od rimske odjee, jer je i ona bila preteno autohtona.
261
Ta se nonja ni u
kasnoantiko doba u zaleu provincije Dalmacije nije mnogo razlikovala u
svojim oblicima od odjee iz ranijeg doba.
262

O autohtonom elementu u Bosni i Hercegovini svjedoi i omjer
rasprostranjenosti domaih i tuih kultnih i votivnih spomenika. Na nekim
podrujima iz doba rimske vladavine rimskih spomenika uope nije
pronaeno, a na nekim drugim podrujima takvih rimskih spomenika ima, ali
pripadaju doseljenim tuincima, a ne domaem, autohtonom ivlju.
Spomenika, koji pripadaju razliitim rimskim boanstvima na teritoriju Bosne
i Hercegovine ima, prema onome to je dosad pronaeno, u istonom dijelu
Bosne (regija Srebrenice i Skelena, podruje Gorada, Rogatice i Foe), zatim
u jugozapadnom dijelu Bosne (podruje Glamoa, Livna i Duvna) te u
sjeverozapadnom dijelu Bosne (podruje Bihaa, Sane i Japre). U tim
regijama vei broj spomenika nalazi se u jugozapadnom dijelu Hercegovine
(podruje Ljubukog, okolica Jajca i ipova).
263
Spomenici rimskih
boanstava koje nalazimo u jugozapadnom dijelu Bosne naeni su u gradskim
ili prigradskim centrima i na mjestima vojnih logora, a dedikanti su
stranci.
264
Enver Imamovi je iznio kao vano zapaanje da su svi domai
kultovi i njihove potvrde koncentrirani na jednom odreenom prostoru, na
zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Tome je dodao da je prema etnikom
rasporedu u Bosni i Hercegovini u predrimsko i rimsko doba to podruje bilo
u najveoj mjeri nastavano od Dalmata, koji su na tom podruju bili glavni
nositelji domaeg kulta. Skoro svi kultni i votivni spomenici dokazanih
domaih boanstava potjeu sa njihove teritorije. Sasvim neznatan broj
spomenika naen je izvan ovog podruja. Jedino za kult boga Bindusa moe
se rei da je bio vezan za drugu plemensku grupaciju, i to za Japode. Unutar
toga, pak, moemo konstatirati da je Glamoko polje predstavljalo onaj
region gdje se domaa kulturna tradicija najvie i najjae zadrala, a njeni
nosioci su bili ilirski Delmati koji su za sve vrijeme rimske prisutnosti ostali
izolirani i duboko odani starim konzervativnim plemenskim tradicijama.
265

Imamovi dalje tvrdi da su u krajevima, koji su ostali izvan privrednog
interesa Rimljana, a to je upravo zapadni dio Bosne (poglavito Glamoko,

261
Paali, ibid., s. 285.
262
Basler, ibid., s. 361.
263
Enver Imamovi, Opi pogled na antiku religiju i kultove na podruju BiH-e. Radovi
Filozofskog fakulteta u Sarajevu, za 1974-75., knj. VIII, Sarajevo, 1976, s. 468.
264
Imamovi, ibid., s. 466.
265
Imamovi, ibid., s. 464.

133
Livanjsko i Duvanjsko Polje), starosjeditelji ostali kompaktni u svojim
kulturnim tradicijama. Tu je vladala krajnja konzervativnost a rezultat toga
vidi se u njihovim kulturnim tekovinama, bilo da se radi o arhitekturi, nainu
ivota i sl.... Uz druge tekovine koje je uvao domai ovjek u doba rimske
prisutnosti njemu su na prvom mjestu bili njegovi djedovski kultovi, a koliko
su u tome istrajali, vidimo po tome to neki kultni spomenici s tog podruja
datiraju iz kasnih stoljea rimskog carstva... Pada u oi injenica da su dvije
bosansko-hercegovake regije do krajnosti siromane nalazima kultno-
votivnih spomenika. To je itava sjeverna Bosna, odnosno Posavina, zatim
srednji dio Bosne, i to podruje koje zaprema krajeve s juga od Sarajeva, sa
zapada od Fojnice, na sjeveru do Zenice, na sjeveroistoku do Tuzle i na istoku
do Vlasenice.
266

Navedene injenice potvruju da je na podruju Bosne za rimske
vladavine prebivalo neprekidno isto, autohtono stanovnitvo. Dimitrije
Sergejevski u jednoj analizi Glamokog polja pie da se prema natpisima koji
su pronaeni na tom podruju moe zakljuiti da je stanovnitvo za cijelo
vrijeme rimske vlasti bilo samo ono autohtono. On ak tvrdi da tu pravih
italskih imena nema.
267

Za rimske vladavine u Bosni kranstvo na tom podruju jo nije bilo
uhvatilo jae korijene. Zato je u doba progona krana, kada su u Panoniji
padale velike rtve, u Bosni zabiljeen samo jedan muenik, - sv. Venancije.
A i on je bio, kako se pretpostavlja, rodom iz Narone ili iz inozemstva, a ne iz
Bosne.
268
Prevladava miljenje da upravo zbog nepristupanosti terena
bosanski gortaci nisu imali prigode da rano prime kransku vjeru.
269

Nikakvih arheolokih potvrda o prvim pojavama kranstva u Bosni nema.

2.
Goti su se osim na teritoriju Japoda, odnosno dijelu Liburnije nastanili
posebno i na prostoru Dezitijata, kako je oito i iz nalaza u Brezi. God. 1930.
otkrio je spomenuti arheolog Koroec u Brezi, 20 kilometara sjeveroistono

266
Imamovi, ibid., s. 464-465, 468.
267
Dimitrije Sergejevski, Putne biljeke iz Glamoa. Glasnik hrvatskih zemaljskih muzeja
u Sarajevu, god. LIV za 1942, Sarajevo, 1943, s. 158. Prema Sergejevskom, od provala
barbara, koje on datira od potkraj III. st. do u drugu polovicu IV. st., stradala je sadanja
Posavina, ali je ostao poteen planinski kraj Glamokog polja.
268
Basler, Kasnoantiko doba, Kulturna istorija, ibid., s. 312.
269
Oton Knezovi, Bosna i Hercegovina od seobe naroda do XII. stoljea. Poviest
hrvatskih zemalja, ibid., s. 182.

134
od Sarajeva, vaan dokaz ivota Gota. Tu je najprvo dokumentiran centar
ilirskog plemena Desitiata.
270

Maja Mileti prihvaa kao vrlo vjerodostojno miljenje Lea Petrovia
da je Zenica bila sredite bosanskoga crkvenog ivota, a to upuuje prema
njoj da je kontinuitet kranstva u Bosni postojao od rimskih vremena do
srednjega vijeka.
271
Problem je amo u tome da li se taj kontinuitet odnosi
(samo) na pripadnike nicejskog kranstva. Pakvalin zakljuuje da je pojava
krpanstva i poetak njegove hijerarhije nastao u kraju antikih Desitijata
(srednja Bosna).
272
Na prostoru Desitijata (Daesitiates) koji su nastavali
prostor od gornjeg toka rijeke Bosne, krajeve oko Gornjeg Vrbasa, od
Gornjeg Vakufa, Bugojna i Lave do Zenice pronaene su brojne bazilike i
to Varvara (Prozor), Glavica (G. Vakuf), Grudine (Bugojno), Oborci (D.
Vakuf), Varoluk (Turbe), Kalvarija (M. Mounj), Lepenica (Kiseljak), Breza,
Dabravina (Vare) i Bilimie (Zenica).
273
Bazilike u Bosni su posebnog tipa,
iji nastanak Truhelka vee s doseljenjem Slavena u Bosnu. Iz te dobe
imamo lijepi niz ruevina starokranskih crkava. One su opsegom vee,
osnovom promiljenije, nego li starije te nam predstavljaju bazilike posebnog
lokalnog oblika, koji se u Bosni dosta obilno i raznoliko razvio...Bosanske
bazilike ove dobe predstavljaju itavi kompleks gradnje i to samu crkvu, uz
nju niz nuzgrednih prostorija, a to je najzanimljivije, crkva je obino
dvostruka i sastoji se zapravo od dvije bazilike, spojene zajednikim
predvorjem i nuzgrednim prostorijama...U starokranskom graditeljstvu su
ovake dvostruke crkve neto vanredno rijetkoga...U naem podruju taj je tip
bio obiajan...Nai spomenici po svom nalazitu pripadaju veinom podruju
gornje Bosne, gdje je u ovo doba nikla prva separatistika tendencija, a ban
Kulin utvrdio temelje samostalnoj dravi bosanskoj. Da se upravo oko gornje
Bosne centralizirale klice budue drave, moe se pripisati ba visokom
kulturnom stepenu, kojim se je taj dio Bosne od ostalih odlikovao.
274

Gotovo se sve te bazilike u literaturi tretiraju kao starokranske i datiraju
u kraj IV. i u V. stoljee. Meutim, pojedini pronaeni detalji upuuju da su
neke od njih sigurno nastale kasnije, a posebno u VI. st. Osobito je vana

270
S. Bu, Problemi..,ibid., s. 939-940.
271
M. Mileti, I Krstjani... ibid., s. 110-111.
272
Veljko Pakvalin, Pojava kranstva u srednjoj Bosni i njegova hijerarhija u svjetlu
novijih arheolokih iskopavanja. Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog
nadbiskupa Vinka Puljica kardinalom (priredili Marko Josipovi i Matko Zovki) Crtajte
granice ne precrtajte ljude, Studia Vrhbosnensia, Sarajevo-Bol, 1995, s. 778.
273
Veljko Pakvalin, Pojava kranstva u srednjoj Bosni ..., ibid., s. 765.
274
iro Truhelka, Osvrt na sredovjene kulturne spomenike Bosne. Zemaljska tamparija
u Sarajevu. Sarajevo, s. 6, 8-10, 16.

135
bazilika na Bilimiu (Zenica) Njezin zanimljiv arheoloki interni namjetaj
pokazuje da se ne moe kronoloki svrstati meu bazilike iz kraja 4. i poetka
5. stoljea...Tako i pratei sitni nalazi ne otkrivaju svoju ranokransku
provenijenciju, da bismo naime na Bilimiu imali baziliku iz navedenog
doba.
275
Oko te bazilike nalaze se kasnoantiki grobovi u formi krova na
dvije vode iz VI. st. a imamo i srednjovjekovne grobove unutar crkve s
nalazima iz XI. i XII. st. Mogue je da je crkva bila u funkciji do 12. st. i
otvoreno je pitanje je li ve od same izgradnje bila geminata... Stoga tlocrt
ove dvojne bazlike, njezin interni namjetaj, bazamenti, pluteji, kapiteli itd. s
bogatom dekoracijom i likovnim prikazima, ije je stilsko i arheoloko
odreenje jo uvijek otvoreno, zahtijevaju u tom pogledu svestrana i temeljita
ispitivanja. Zato bismo nastanak bazilike u Zenici datirali u 6. stoljee,
svakako poslije bazilika u Varvari, na Grudinama i u Malom Mounju.
276

Pakvalin zakljuuje da se moe bez predomiljanja u VI. st. datirati i
etverolisnati baptisterium bazilike na Grudinama.
277
Nitko ne zna kako se,
odakle i zato ba od V. stoljea pa nadalje provodilo snano kristijaniziranje
teritorija Desitijata. I to je razlog da se u historiografiji posebno obrauje
problematika ranokranskih bazilika u Bosni, koje veina autora datira u
razdoblje od IV. do kraja VI. st.
278
Te bosanske i hercegovake bazilike
stvarno imaju niz posebnosti. Tako je uoeno npr. u Zaloju kod Bihaa,
Brezi i Skelanima na Drini da se na razmaku od nekih stotinjak metara, dakle
na sasvim maloj udaljenosti, nalaze po dvije bazilike, to bi moglo znaiti da
se tu najvjerojatnije radi o graevinama dviju crkvenih organizacija od kojih
bi jedna pripadala arijanskim Gotima, a druga pravovjernoj crkvi. Inae,
meu dotinim gradnjama nema bitnih razlika u obliku osim to su kod
pretpostavljenih arijanskih crkava krstionice veinom graene izvan
crkava.
279
Nada Mileti zakljuuje da ostaje otvoren problem koja od tih
mnogih bazilika u ranom srednjem vijeku pripada arijanskom kultu.
280

Meutim, ako se prihvati teza da je vei dio bosanskih crkava sagraen ba od
poetka i u doba istonogotske dominacije, kako se u historiografiji uglavnom
misli, onda moemo zakljuiti da su mnoge od tih crkava uistinu pripadale

275
Pakvalin, ibid., s. 770.
276
Pakvalin, ibid., s. 771.
277
Pakvalin, ibid., s. 775.
278
Veljko Pakvalin, Prilog datiranju ranokranskih bazilika Bosne i Hercegovine.
Adriatica praehistorica et antiqua, Zbornik posveen Grgi Novaku, Arheoloki institut
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1970, s. 667-687.
279
Enver Imamovi, Poeci kranstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetlu pisanih izvora
i arheolokih spomenika. Tribunia, Zaviajni muzej Trebinje, 1983, s. 52-53.
280
N. Mileti, Arheoloki leksikon, I., ibid., s. 148.

136
Gotima. Treba napomenuti da Ivanka Nikolajevi (povjesniarka umjetnosti)
usporedbom pojedinih starih spomenika arhitekture iz Bosne s drugim
spomenicima za koje je utvreno vrijeme nastanka zakljuuje kako niz
crkvenih objekata koji su pripisani kasnoj antici treba datirati u doba poslije
ostrogotske vladavine,
281
a neke ak i vie stoljea kasnije. Meutim,
miljenje I. Nikolajevi (koju je poduprla i J. Maksimovi) nije tono.
Nenad Cambi je analizom nalaza u Dalmaciji potvrdio ispravnost miljenja
znanstvenika iz Bosne (Sergejevski, Basler, Pakvalin, Truhelka) da se
navedene bosanske skulpture mogu datirati od V. do (najkasnije) VIII.
stoljea.
282
To se miljenje moe i arheoloki dokumentirati. Truhelka je u
tom smislu o dvojnoj bazilici u mjestu Bistue (Zenica) naveo i ovo: Doba
postanja zenike bazilike moemo dosta tono odrediti. Rimska spolia,
uzidana u velikom broju u nju, svjedoe, da je sazidana poslije provale Gota,
dakle poslije IV. vijeka, a kako se episcopatus bestoensis spominje ve u
aktima prvoga i drugoga solinskog koncila godine 531. i 533., vjerojatno je,
da je sagraena teajem V., najkasnije poetkom VI. vijeka, a to je vano za
datiranje one dekorativne umjestnosti, kojom je ukraena ova i mnoge druge
bazilike i crkve u istonom zaleu Jadrana.
283
O podrijetlu i namjeni tih
bazilika ima mnogo teorija. Jo se nije uspjelo protumaiti smisao gradnje,
odnosno upotrebe ovih bazilika, koje nazivaju i dvostruke katedrale. Doba
njihova nastanka u svijetu datira se od kraja IV. stoljea, a njihova gradnja
nastavlja se i tijekom V. i VI. stoljea, a ponegdje i kasnije.
284
Tih dvostrukih
bazilika (basilica gemina) ima na istonoj obali Jadrana, u sjevernoj Italiji i
u kontinentalnom dijelu Europe.
285

Nuno je napomenuti kao vanu injenicu da je takvih bazilika u
svijetu malo, a da ih je razmjerno najvie u Bosni. uro Basler izgradnju tih
kultnih graevina datira u vrijeme od IV. do VI. stoljea i to uglavnom u

281
Tako Ivanka Nikolajevi graevinu iz Zaloja, koju Basler pripisuje istonim Gotima
datira u kasnije doba. Nesumnjivo trajanje graevina sa troapsidalnim prezviterijem i
pilastrima ralanjenim fasadama od VI do IX veka, odnoso od Bilica, Sv. Martina u
Pridrazi, Sutivana na Brau do Sv. Spasa na vrelu Cetine i Lopuke glavice ini
predpostavku evolucije graevina sa patuljastim transeptom u oblik sa tropasidalnim
prezviterijem preko tipa koji ilustruje Zaloje vrlo verovatnom. (Ivanka Nikolajevi,
Beleke o nekim problemima ranohrianske arhitekture u BiH. Ibid., s. 116.)
282
N. Cambi, Truhelka i starokranska arheologija. Zbornik: iro Truhelka, Matica
hrvatska, Zagreb, 1994, s. 33-49.
283
iro Truhelka, Starokranska arheologija. HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1931, s. 136.
284
Pasquale Testini, Archeologia Cristiana. Ed. Edipuglia, Bari, 1980, s. 612-615.
285
Anelko Badurina, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva.
Sveuilina naklada Liber Kranska sadanjost Institut za povijest umjetnosti,
Zagreb, 1979, s. 139.

137
doba vladavine Istonih Gota to se moe zakljuiti po nalazima koje prate
ove graevine. On posebno istie slijedee: To ne znai da su Istoni Goti
forsirali gradnju, nego je to doba donijelo zemlji izvjesno smirenje i red, pa su
tako stvoreni uvjeti za graevinsku djelatnost. Historijski izvori su vrlo
oskudni. Germanske rune, urezane na jednom stupu u Brezi, i podatak Tome,
splitskog arhiakona (+ 1268), da u Duvno postoji bazilika koja je bila
dovrena i posveena god. 519., zatim izjava Andrije bestoenskog biskupa da
mu se katedrala nalazi u tekoj situaciji (530) i tri latinska imena ucrtana u
jednom stupu u Doboju kod Kaknja i Dabravinama to je sve to bi od
pisanih dokumenata moglo doprinijeti njihovu datiranju. Prihvaajui tezu da
je vei dio bosansko-hercegovakih bazilika u doba istonogotske uprave u
naim krajevima,...ne bi se upravo istonim Gotima i njihovoj vladavini
moglo pripisati osnivanje biskupija u Duvnu i Bistuama. to je god. 519.
baziliku u Duvnu posvetio jedan strani biskup, sluajni putnik, ne mora
zbunjivati, jer se u poneto nesreenim odnosima izmeu starosjedilaca i
vladajueg sloja istonih Gota moglo dogoditi da je duvanjska biskupija bila
privremeno upranjena. Kasnoantike bazilike u Bosni i Hercegovini imaju
nekoliko zajednikih osobina koje se mogu smatrati tipinima. Tako, na
primjer, sve su one relativno malene i gotovo kvadratine, s nizom
nuzgrednih prostorija, tako da je prostor za vjernike, tzv. quadratum populi,
vrlo malen. Graene su veinom neuredno, uglavnom od spolija sa starijih
graevina i poganskoga nadgrobnog kamenja. Njihovi zidovi esto odstupaju
od pravoga kuta. Orijentirane su obino u pravcu istok-zapad. U kolikoj su
mjeri na njihovu orijentaciju utjecali urbanistiki momenti, to je teko rei u
situaciji kada jo nisu izvrena iskopavanja ire okoline, pa, prema tome, nije
fiksiran ni njihov poloaj unutar jedne gradske aglomeracije. U sluaju
dvojnih bazilika, a to je sluaj u Zenici i na Mogorjelu, orijentacija je
korektna, tj. istok-zapad, a sjeverna zgrada je kompliciranija, s vie prostorija
i sa septumom, to je u liturgijskom smislu znatno izdvaja od june koja je
uvijek jednostavna dvorana s apsidom i predvojerjem moda aula ili
episcopion...Bazilika u Zenici, u irem podruju municipja Bistue Nova,
postala je poznata iz vie razloga. Ne samo to je tip graevine dosta rijedak,
nego su kao graa za ovu zgradu uptrebljeni spomenici iz ranijih epoha, a
meu njima i vrlo vrijedni primjerci antike umjetnosti. Konano, sjeverna
kultna dvorana bila je ukraena namjetajem koji zauzima posebno mjesto u
umjetnosti seobe naroda... Parapetne ploe iz zenike crkve zanimljive su po
svom izgledu i sadraju, ali one nisu usamljene u ovom podruju. Na vrlo
slian nain bila je, naime, ukraena crkva u Lepenici, a sudei po nekim
pojedinostima, iste ornamente pokazuju ploe iz Dabravina, Breze i
Dikovae kod Imotskog. Ovi lokaliteti predstavljaju tako cjelinu, to je od
znatne pomoi za njihovu identifikaciju...Tendencije da bi se zeniki pluteji

138
datirali u kasno doba predromanike nemaju dubljih temelja jer umjetniko-
formalistika metoda njihovu prilaenju mora se ruiti pred arheolokim
faktima. Tegule u osipini posljednjeg ruenja ove bazilike ne mogu biti mlae
od VI stoljea...Zanimljivi su oni dijelovi ukraene ahritekture koji se ne
mogu vezivati za bilo kakve uzore. To su kapiteli stupova pergole u
Dabravinama, Zenici i Duvnu. Malo je, naime, izgleda da bi se ti motivi
mogli pripisati nekoj izgubljenoj prailirskoj umjetnosti u drvetu, jer za
takvu tvrdnju nema ni posrednih dokaza. Tim prije bi se uzorke za ove oblike
moralo traiti na irokom planu, jednako u sloenoj, normiranoj, umjetnosti
ranobizantskog carstva, koliko i meu Istonim Gotima...Koliko god su
gotske kope od opasaa nale korisnike i meu domaim stanovnicima,
toliko kombinacije romanogenih motiva na septumu u Dabravinama, u
kombinaciji sa zoomorfnim kapitelima, dovodi do istog zakljuka: Istoni
Goti i starosjedioci nisu bili dva izolirana svijeta, nego jedno drutvo u kome
su dvije raznorodne skupine pokuavale da zadre neke samosvojnosti;...Ne
smije se, ipak gubiti iz vida i injenicu da su zoomorfni tzv. protomai kapiteli
bili obiajni u arhitekturi VI stoljea i u ostalim krajevima. Oni, dakle, nisu
ovdje iskljuivo upotrebljeni, nego u zajednici s biljnim ukrasima i prikazima
ljudi ine osebujnost bosanskih bazilika. Tu osebujnost treba po svoj prilici
zahvaliti simbiozi Ilira i Gota. O njihovim meusobnim odnosima, u
negativnom smislu, govore sporovi koji su nastali izmeu starosjedilaca i
Gota, no iz toga se moe zakljuiti da su isto tako postojali i kontakti koji su
se odvijali u pozitivnom smislu.
286

Izgleda nepobitno da je gradnja dvojnih bazilika u Bosni zapoela u
doba istono-gotske vladavine. Osim Istonih Gota u navedenom razdoblju na
teritoriju srednjovjekovne Bosne tee je zamisliti da su starosjeditelji ili neki
drugi doseljenici kranske vjere gradili takve sakralne objekte, ali se dakako
ni to ne moe iskljuiti. Ipak, teko je pretpostaviti da su u Bosni od kraja IV.
do kraja VI. stoljea postojale posebno povoljne prilike za procvat nicejskog
kranstva. Iz injenice da ranije kranske crkve starosjeditelja na toj istoj
teritoriji nisu tako graene mogue je zakljuivati da su takvu gradnju u
Bosnu mogli donijeti Goti. Gradnja takvih crkava, bez obzira tko ju je unio u
Bosnu, najvjerojatnije je nastala po ugledu na sline crkve uz obalni pojas.
Postoje arhitektonski detalji, koji upuuju na slinost crkvenih graevina u
unutranjosti rimske provincije Dalmacije ( itomislii, Mokro, Dabravina) s
nekim dvojnim crkvama uz jadransku obalu (na pr. u Starom gradu na

286
. Basler, Kranska arheologija. Ed. Crkva na kamenu, Mostar, 1986, s. 64, 66, 77-
78, 81-82.

139
Hvaru).
287
Na podruju provincije Dalmacije poznati su primjeri dvojnih
crkava na vie mjesta. Nedavno su otkrivene takve crkvene graevine u Srimi.
Pored sjeverne glavne kultne graevine dodaje se neto kasnije juna
paralelna crkva koja je prema grobovima u narteksu, izgleda imala
memorijalnu funkciju. Pitanje dvojnih crkava u unutranjosti provincije,
poput onih u Mogorjelu, itomisliima, Zenici, Turbe moda e trebati
promatrati u slinom kontekstu. Naime, u jednoj od posljednjih studija
posveenih problemu dvojnih crkava u povodu otkria takvih graevina na
otoku Tasosu u Grkoj, Sodini zakljuuje da je u osnovi njihovog stvaranja
liturgija. Dvije dvorane su opskrbljene uobiajeno ureenim svetitem to
pokazuje njihove liturgijske funkcije. Naglaena je sluba krtenja i martirija.
Rjeenje je oito proizilo iz kranskih centara odakle se proirilo i izvan
biskupskih gradova.
288
Izgradnja nekih od paralelnih crkava u Dalmaciji
(Hvar) uvjerljivo se datira u VI. stoljee, a neke su od njih vjerojatno i iz V.
stoljea.
289
To takoer upuuje na mogunost da se i podizanje nekih slinih
crkava u Bosni moe datirati u isto doba. Sve to znai da je izgradnja dvojnih
crkava u Bosni mogla zapoeti i nezavisno od Gota ve u V. stoljeu po
ugledu na neke sline crkve uz dalmatinsku obalu. Ako je ova mogunost
tona onda su takve crkve u Bosni prvobitno pripadale kranima
starosjediteljima. Gotovo je nemogue dokazati da li su izgradnju takvih

287
Jasna Jelii Radoni, Ranokranske dvojne crkve u Starom gradu na Hvaru.
Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture Split, Split, 1994, s. 31-33.
288
J. Jelii-Radoni, ibid., s. 36.
289
U Dalmaciji se nastavlja otkrivati nove dvojne bazilike. Zadnji takav nalaz 1997.
dogodio se u Splitu i to na prostoru izvan Dioklecijanove palae. Osim vrlo luksuzne
krstionice, obloene alabasterom, u kojoj su se pokrtavali odrasli, i to uranjanjem,
arheolozi su uspjeli sazvnati vie i o dvjema bazilikama na sjevernom i junom dijelu
nalazita. Nalaz potvruje kako su dvojne bazilike od iznimnog znaenja, a i one su
nastale na prijanjoj antikoj podlozi. Takoer smo pronali novac iz 2. stoljea prije
Krista, a zatim vie od 70 komada bronanog antikog novca koji datira iz 4. stoljea,
lucernu iz 1. Ili 2. stoljea. Bazilike su raene u 5., moda i u 6. stoljeu, a uz njih su
vezani sarkofazi koje prema tipologiji datiramo u ista stoljea. U jednom koji se nalazi na
zapadu, pronali smo kopu koja ga precizno datira u 6. stoljee. Na sarkofagu koji smo
nali na istoku, jugoistono od apside sjeverne bazilike i pred samim ulazom u junu
baziliku, pronali smo intaktni sarkofag, koji takoer datiramo u 5. i 6. stoljee. Drugi,
istono od akroterija, vrlo je rijedak jer ima polukruni poklopac kakav je uobiajen u
Italiji. Posebna je i konstrukcija grobnice s ploom na kojoj je 13 rupa prema analogiji
ovaj sarkofag datiramo u 5. stoljee. Iako istraivanja jo traju, vrijedi spomenuti i tri
groba s tegulama iz starokranskoga razdoblja u 5. i 6. stoljeu kazala je Tajma
Rismondo, voditeljica arheolokih istraivanja na ovom lokalitetu... (Slobodna
Dalmacija broj od 9. svibnja 1997, s. 15.) Tek ako se za dvojne crkve uz jadransku
obalu utvrdi da su graene u doba istonogotske dominacije, moglo bi se zakljuivati da
su obiaji takove gradnje u Dalmaciju donijeli Goti.

140
crkava u Bosnu donijeli Goti,ali ako su oni primjere takve gradnje zatekli
onda se moe uzeti kao sigurno da su oni takvo graditeljstvo prihvatili,
odnosno nastavili graditi iste takve crkve za potrebe svoga arijanskog kulta.
Previe je takvih crkava na malim udaljenostima da bi sve one mogle
pripadati samo starosjediteljima. Zakljuivati o tome moemo i na temelju
popa Dukljanina koji pria kako su u planinskom zaleu nekada rimske
Dalmacije postojali krani starosjeditelji, koje su progonili doseljenici.
O vladavini Gota u Bosni od oko 490. svjedoe prilino brojni ostaci
njihove materijalne i duhovne kulture. U historiografiji se istie da je
nazonost istonih Gota u Bosni i Hercegovini od konca V. do etvrtog
desetljea VI. st. injenica preko koje se ne moe prijei. Otkriveni nalazi
pokazuju da su se svi pridoli Goti, osim onih u vojnim posadama, postupno
pokuali uklopiti u zateene prilike. Do koje je mjere ostvarena asimilacija
gotskog i starosjediteljskog elementa moi e se rei tek nakon svestranijih
istraivanja. Zasad tekoe u tome pravi injenica to su Goti, kako je
poznato, u svojim kretanjima i doticanjima s antikim svijetom u prethodnim
stoljeima preuzeli mnogo toga iz antike kulture.
290
Meutim, injenica to
upravo iz doba istonogotske vladavine u Bosni i Hercegovini potjeu mnogi
nalazi dotad nepoznati na tom podruju doputa zakljuak da oni pripadaju
ba tom etnosu.
291

Povijesni izvori o drugim crkvenim zajednicama vrlo su siromani kao i
uope o crkvenom ivotu u Bosni i Hercegovini. Imamo podatak Tome
arhiakona (iz XIII. st.) da u Duvnu postoji crkva koja je bila dovrena i
posveena 519.
292
Neprijeporno je da je uz pogane i arijanske Gote u Bosni i
Hercegovini bilo i malih kranskih zajednica. Tako iz doba vladavine Gota
ima nekoliko vijesti o tim zajednicama pravovjerne Crkve. Na Prvoj
salonitanskoj sinodi odranoj 15. lipnja 530. za vladavine istonih Gota
bestoenski biskup Andrija alio se na siromatvo u svojoj biskupiji istiui da
ne moe podmiriti ak ni svoje osobne potrebe.
293
Na drugoj salonitanskoj
sinodi 5. svibnja 533. isti se biskup Andrija ali da mu je biskupija prevelika i
trai da mu se smanji.
294
Iz navedenih izjava biskupa Andrije na
salonitanskim sinodama oito je da je u Bosni u prvoj polovici VI. st.

290
Nada Mileti, Rani srednji vijek. Kulturna istorija, ibid., s. 378.
291
Gotski nalazi se stalno pronalaze. Usp. J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija, ibid., s.
21-22.
292
uro Basler, Arhitektura kasnoantikog doba u Bosni i Hercegovini. Ed. Veselin
Maslea, Sarajevo, 1972, s. 65.
293
Imamovi, Poeci kranstva, ibid., s. 43.
294
Ibid., s. 43.

141
postojala samo jedna biskupija pravovjerne Crkve i da je bila vrlo siromana,
na temelju ega moemo posredno zakljuiti da nije imala veliki broj
vjernika. Meutim, nakon navedenih intervencija biskupa Andrije osnovane
su tri nove biskupije sa sjeditem na tlu provincije Dalmacije, a bila su im
dodijeljena i neka podruja dananje Bosne i Hercegovine. Tako je biskupiji
u Sarsenterumu pripao dananji Stolac (municipium Diluntum) i municipij
Beuzavaticum (moda Buan, Buko blato), biskupiji u Makarskoj (Muccur)
Duvno, a biskupiji u Ludrumu (moda dananji Knin) pripao je Glamo s
okolicom, kao i Sarziaticum.
295
O kranskom kultu u Bosni i Hercegovini
ne moe se mnogo zakljuivati, osobito zato jer se mnogi ostaci toga kulta ne
mogu sigurno datirati.
296

Snanu nazonost germanskog, prvenstveno gotskog elementa
posvjedouju i brojni nalazi u grobovima. Posebno je zanimljiv primjer
upotrebe antikih sarkofaga u Potocima kod Mostara. Po nalazima u grobu
utvreno je da su u ovim sarkofazima poetkom VI. vijeka naknadno
sahranjene pokojnice istonogotskog porijekla.
297
U nekoliko kasnoantikih
grobnica (Turbe kod Travnika, Oborci kod Donjega Vakufa, Stranjani kod
Zenice, Vrdolje kod Konjica) uz pokojnike su naeni predmeti bizantskog,
kasnoantikog ili germanskog podrijetla, a datiraju se u kraj V. i u prva
desetljea VI. st. Sasvim drugu vrstu pokopavanja pokazuju grobovi u
Rakovanima kod Prijedora i u Mihaljeviima kod Sarajeva. Grobovi su
poredani u redove i predstavljaju ranu pojavu tzv. groblja na redove, pojavu
koja e se odrati do duboko u srednji vijek i kod etniki sasvim razliitih
naroda. Pokojnici su jednostavno sputeni u zemlju, poloeni na lea i
ponekad zatieni drvenom ploom, iji su ugljenisani tragovi pronaeni
ispod ili, ee, iznad skeleta. Ove ploe, poznate kao Totenbrett, javljaju se i
na svim germanskim nekropolama ranog srednjeg vijeka. Oigledna je tenja
ka usmjeravanju grobova u pravcu istok-zapad, sa razumljivim veim ili
manjim odstupanjima od ovog osnovnog smjera. Ovakav smjer takoer
predstavlja ve utvreni obiaj, koji su i germanska plemena, meu njima i

295
Ibid., s. 45.
296
Neki spomenici za koje su prijanji istraivai tvrdili da su kranski danas se pripisuju
poganima (npr. timpanon rimske stele iz upanjca kod Duvna ukraen likovima delfina,
natpis na poklopcu urne iz groblja u Jezerinama kod Bihaa - s delfinom, ploa iz Zenice
na kojoj su uklesana etiri lika u dugim tunikama od kojih tri desna na donjem desnom
rubu imaju urezane kukaste krieve. ( Imamovi, ibid., s. 47-48). U Bosni je tada bilo,
posebno u V. i VI. st., i samostanskih zajednica (Imamovi, ibid., s. 55-56). Vaan je
Imamoviev zakljuak da su svi poznati ostaci ranih crkava u Bosni i Hercegovini vezani
samo za gradska naselja, a da su starosjeditelji na selima ostali vjerni svojim starim
boanstvima (Imamovi, ibid., s. 51, 57).
297
Nada Mileti, Rani srednji vijek. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, ibid., s. 379.

142
Goti, postepeno prihvatili od vremena svoga pokrtavanja. Poloaj ruku
pokojnika u ovim grobovima, koje su uglavnom pruene uz tijelo, ne odaje
njihovu religijsku pripadnost,... Nekropola na Bonjia vou u Rakovanima
kod Prijedora, tipa ravnih grobova na redove, ija se djelomina
neravnomjernost podrazumijeva, kao i prevaliranje smjera jugozapad-
sjeveroistok nad smjerom zapad-istok, obuhvatala je oko 70 sauvanih
grobova,... Priloge, uglavnom nakit i dijelove odjee, sadravalo je vie od
polovine grobova... Njihova analiza reflektira svu sloenost vremena kome
pripadaju, tj. decenija prve polovine VI. vijeka, potvrujui snaan uticaj
kasnoantikih tradicija i oblika, uz istovremene prodore novih uticaja, u ovom
sluaju iz istonogotsko-gepidskog kulturnog kruga.
298

Iz cjelokupne sinteze nalaza u Bosni i Hercegovini iz doba ranog
srednjeg vijeka oit je vei broj gotskih ostataka u odnosu prema drugima, to
potvruje vano povijesno znaenje Gota u tim pokrajinama.
299
Moe se
zakljuiti da su Ostrogoti na teritoriju Desitiata utemeljili zaetak i rane
srednjovjekovne drave Bosne.


3.

Nema posebnih povijesnih, a ni arheolokih podataka o prilikama u
Bosni i Hercegovini u doba ranoga srednjega vijeka.
300
O Bosni se u pisanim
izvorima od 550. do 900. nita ne zna.
301
Nada Mileti je 1963. istakla kako
je u vie navrata ukazano na skoro potpuno nepoznavanje slovenskih naselja
u naim krajevima i na apsolutnu neispitanost ove vrsti arheolokih

298
Mileti, ibid., s. 379-380. Usp. N. Mileti, Rani srednji vijek. Arheoloki leksikon
Bosne i Hercegovine, I, Zemaljski muzej, 1988. s. 41- 42.
299
Zanimljivo je da Guldescu, koji vjeruje u alansko podrijetlo starih Hrvata i tvrdi da su
tijekom vremena Alani i Goti postali jedan narod navodi i ovo: Na mnogim grobovima
pronaenim u Bosni prije turskog osvajanja prikazan je motiv mjeseca i zvijezde, a to se
pojavljuje i na grbu Teodorika i drugih ostrogotskih kraljeva, kao i na mozaicima za
ostrogotske vlasti u Raveni. Na mnogim vrlo starim bosanskim grobovima grbovi su s
istim znakom koji je bio vrlo popularan meu Ostrogotima. Njemaki konzul u Sarajevu
u prolom stoljeu, nadahnut povjesniarom Theodorom Mommsenom, pozabavio s
bosanskom starinom, pa je opazio slinost bosanskih i ostrogotskih grobova (Guldescu,
ibid., s. 319-320).
300
Nada Mileti, Rani srednji vijek, Kulturna istorija, ibid., s. 391.
301
Vladimir orovi, Teritorijalni razvoj bosanske drave u srednjem veku. Glas Srpske
kraljevske akademije, CLXVII, drugi razred, 85, Beograd, 1935, s. 5.

143
objekata.
302
Tvrdi se da su prva naselja koja se pripisuju Sklavinima u Bosni
i Hercegovini sluajno pronaena tek 1966. i 1968. Irma remonik kae da
se 1966. u Muiima kod Viegrada (na samoj obali rijeke Drine) nailo, dok
se istraivao jedan rimski zaselak, na zemunice u kojima su naene posude
mlaeg prakog tipa lonca iz kraja VI. i VII. st., i da se taj tip pojavljuje u
takvim zemunicama u Rusiji, ekoj i drugdje. Ona priznaje da su dosadanji
pojedinani nalazi kao i cijelo naselje u Muiima naeni na rimskim
graevinama gdje je slavenski materijal ponekad teko izdvojiti od
materijala ostalih epoha sa kojima je pomijean. I. remonik dalje kae da
je 1968. otkriveno i drugo najstarije slavensko naselje na njivama koje se
zovu Jazbine u Batkoviima kod Bijeljine.
303
Nada Mileti je 1988. kao
nalazita ranoslavenskog perioda navela i novootkrivena naselja (Jazbine u
Batkoviu kod Bijeljine, Berek u Mahovljanima kod Laktaa), ali je priznala
ovo: Pojedinani manji objekti ili slojevi otkriveni u novije vrijeme
dopunjavaju dosada sasvim oskudno poznavanje ranoslavenskih naselja u
Bosni i Hercegovini i naoj zemlji uopte.
304
Na temelju analize stanja na
pojedinim ispitanim lokalitetima istraivai su sigurno utvrdili kontinuitet
naselja i nastavljanja mnogih obiaja autohtonog stanovnitva tijekom
srednjeg vijeka.
305
Bitna je injenica da na cjelokupnom dinarskom podruju
traje kontinuitet nastanjivanja istih naselja (i gradina) i kontinuitet istog
naina pokapanja (i u tumule) na istim lokalitetima u razdoblju od rimske
vladavine pa tijekom ranog srednjeg vijeka i kasnije.
306
to se tie nekropola

302
Nada Mileti, Nakit i oruje IX-XII veka u nekropolama Bosne i Hercegovine. GZM,
Arheologija. Nova serija, sv. XVIII, Sarajevo, 1963, s. 155.
303
Irma remonik, Najstarija materijalna kultura Slavena u Bosni i Hercegovini.
Pregled za studeni-prosinac 1972, s. 1563-1564. Navedeni pojedinani nalazi tih
lokaliteta mogli su pripadati uistinu nekoj novodoseljenoj i od starosjeditelja etniki
drukijoj skupini ljudi, ali su isto tako mogli biti i import od strane starosjeditelja, to
osobito vrijedi za nalaze u Muiima.
304
Nada Mileti, Rani srednji vijek, Arheoloki leksikon, ibid., s. 42. Nema nekih sigurnih
potvrda prema kojima bismo mogli zakljuiti da navedena naselja pripadaju doseljenom, a
ne dotadanjem stanovnitvu.
305
Nada Mileti, Novi prilozi poznavanju autohtonih kulturnih elemenata u Bosni u doba
doseljenju Slovena. Simpozij Predslavenski etniki elementi, ibid., s. 236.
306
Konstatirano je da su nekropole koje se pripisuju Sklavinima u Bosni i Hercegovini
smjetene u dolinama glavnih rijeka. Posebno se istie da te nekropole s obzirom na svoj
smjetaj pokazuju dvojaku sliku, ovisno od toga jesu li vezane za lokalitete ranijih epoha,
odnosno ovisno od toga ako te vezanosti nema. Meutim, drugi je sluaj mnogo rjei.
Smjetaj uz spomenike starijih vremena potvruje jedan kontinuitet koji nije sluajan,
pogotovo to su nekropole otkrivene u najveem broju sluajeva uz nekadanje sakralne
ili kultne objekte, a sasvim izuzetno uz ruevine spomenika profanog karaktera (Nada
Mileti, Rani srednji vijek, Kulturna istorija, ibid., s. 406).

144
koje se pripisuju Sklavinima, posrijedi su samo pretpostavke. injenica je da
se kontinuitet u obiajima, koji su povezani s kultom mrtvih, najtee
mijenja.
307
Ako na nekom podruju postoji kontinuitet mjesta i naina
pokapanja, onda to potvruje da je najvjerojatnije na tom teritoriju postojao
samo isti narod. Jedva se da zamisliti, zbog navedenog konzervativizma, da bi
svaki doseljeni etnos zapoeo pokapati svoje mrtve na istim grobljima gdje su
pokapani dotadanji starosjeditelji, pa jo i na njihov nain. Moemo zamisliti
da se pokapanje na istoj nekropoli, pa ak i na vie bliih nekropola, dogodi
ponekad i u odreenom vremenskom periodu. Tako ima mijeanih
nekropola, i to starosjediteljskog i germanskog etnikog elementa (npr. u
Kninu). Meutim, da se nastavljanje pokapanja na istim nekropolama dogaa
i na razliitim zemljopisno udaljenim podrujima i u razliitim stoljeima,
odnosno povijesnim razdobljima, to je zaista gotovo nemogue zamisliti.
Mirjana Ljubinkovi, piui o nekropolama VII. i VIII. st., ovako
opisuje konstrukciju grobnih raka: Za na problem ima interesa konstatovati
i injenicu da se na ovim ranim nekropolama i slovenskim (VII-VIII veka),
javlja karakteristina konstrukcija grobnih raka. One su formirane od
poredanog kamenja ili kamenih ploa postavljenih oko pokojnika. Preko
kamenja ili kamenih ploa postavljene su ploe poklopnice ravno ili u obliku
krova na dve vode. Ovako konstruisane rake pojavljuju se na Balkanu ve u
rano bronzano doba, i traju povremeno do u rimsko doba, naroito na teritoriji
Ilira. Meutim, one e postati izrazito karakteristine za slovenske nekropole
od IX do XII vek. Ritualno razbijanje posuda na grobovima (pojava poznata
na Balkanu od vremena rane bronze) ustanovljeno je ve i na nekim od ovih
ranih i slovenskih nekropola (na nekropoli u elegi kod Novigrada i na onim
u Hodbini i Sutliu). Ovaj kultni obiaj, svakako neslovenski, koji e se
zadrati vekovima u nekim naim krajevima, mogao bi se vezati za direktan
uticaj starosedelaca, ...
308

Vana je injenica i to to usporedba bosanskih nekropola od VI. do IX.
st. s nekropolama u Dalmaciji pokazuje gotovo identinost u nainu
pokapanja. S franakim utjecajem u Dalmaciji u primorskom je pojasu dolo
do kristijaniziranja u svim oblicima vezanim za ivljenje i umiranje, ali je u

307
U literaturi se istie da se jo ne zna kako su stanovnici Bosne i Hercegovine u ranom
srednjem vijeku obiljeavali svoje grobove. Prevladava miljenje da nije bilo obiaja da se
podiu vei spomenici, nego da se je narod zadovoljavao oznaavanjem grobova obinim
redom jednostavnog kamenja oko njih i, eventualno, jednim manjim uspravnim kamenom
posaenim nad glavom pokojnika ili pokojnice (Vejsil uri, Prokletstvo bosansko-
hercegovakih sredovjenih Faraona. Hrvatski dnevnik, IV/1939, 1144, 12).
Gotovo je isti obiaj bio i u Dalmaciji.
308
Mirjana Ljubinkovi, Ka problemu kontinuiteta Iliri-Sloveni. Simpozijum Predslovenski
elementi, ibid., s. 210.

145
Bosni i dalje trajao dotadanji nain pokapanja. Meutim, nalazi u bosanskim
grobovima esto su gotovo isti nalazima u dalmatinskim nekropolama. Kad se
radi o novim oblicima prvenstveno materijalne kulture, tu je bitna injenica
koju valja naglasiti da su i od poetka IX. st. pa do XII. st. nalazi esto gotovo
isti u Dalmaciji i Bosni. Nada Mileti o nalazima na nekropolama, koje dri
ranoslovenskim (u Mogorjelu kod apljine, u Mihaljeviima, u Gomjenici
kod Prijedora, u Lukama-Mahovljani kod Laktaa, u Bagrui-Petoevci, u
Koievu-Junuzovci kod Bosanske Gradike, u Grudini-Bugojnu) kao bitno
zakljuuje sljedee: Ranoslovenski nalazi pripadaju uglavnom
dalmatinskohrvatskoj grupi, a povremeno se pojavljuju bjelobrdski ili keltaki
tipovi.
309
N. Mileti je, prigodom odreivanja materijala (nakita i oruja) u
bosanskim i hercegovakim nekropolama od IX. do XII. st. uoila da se jasno
razdvajaju tri temeljne skupine, koje je ovako podijelila:
a) nalazi koji potjeu iz franakog kulturnog kruga,
b) materijal koji pripada bjelobrdskoj kulturnoj skupini i
c) materijal koji pripada dalmatinskohrvatskoj kulturnoj skupini.
N. Mileti kae dalje da je franaki materijal uvoz iz franakih
radionica. Ona tvrdi i to da lokaliteti i nalazi koji pripadaju
dalmatinskohrvatskoj skupini tvore, bez sumnje, najbogatiji fond. Ona, osim
toga, tvrdi da je kultura te skupine probijala sebi put dolinama glavnih rijeka:
Bosne, Une (do Drine) i Neretve. Sinteza tih nalaza u Nade Mileti glasi: Iz
celokupnog ovde tretiranog materijala mogli smo primetiti da je prema broju
nalazita i vrsti nalaza odnos meu ovde datim kulturnim grupama nejednak.
Dok se prve dve grupe u ovom pogledu sasvim pribliavaju jedna drugoj, one
u odnosu na treu grupu apsolutno zaostaju. I dok se nalazi franakog kruga
ograniavaju na donji tok Neretve i krajnji severozapad, dakle na zapadni deo
naeg podruja, a bjelobrdski u nevelikom broju prodiru do juga i zapada
Bosne i Hercegovine, lokalitete dalmatinsko-hrvatske grupe u istim
granicama sreemo u daleko veem broju. Uz to je najvei broj nalaza
franakog porekla koncentrisan na Mogorjelu, to smo istakli i u okviru
razmatranja o treoj ovde iznetoj grupi, a bjelobrdski nalazi, sem Junuzovaca,
Bos. Rae i ipovljana, ine samo sporadinu pojavu unutar nalaza sa
pojedinih lokaliteta dalmatinskohrvatskog kulturnog obeleja. Nalazi
franake provenijencije su mogli dospeti bilo direktno iz franakih radionica,
bilo preko dalmatinskohrvatskog podruja. U toku X-XI. v. kraj koji danas
obuhvataju Bosna i Hercegovina bio je pod vrlo jakim politikim, crkvenim i
kulturnim uticajem dalmatinskog podruja, to se ogleda i u broju nalaza
dalmatinsko-hrvatske kulturne grupe koji su upravo preplavili ovu oblast, da

309
Nada Mileti, Rani srednji vijek, Arheoloki leksikon, ibid., s. 42.

146
bi preko Drine prodrli i dalje. Ovaj kulturni prodor bio je tako jak da u ovo
vreme ne primeujemo nikakav uticaj iz istonih susednih oblasti, koji se tek
mestimino kasnije javlja. Ve je spomenuto da je nakit X-XI. v. u Srbiji
veoma skroman i jednostavan, pa moda i to objanjava ovu konstataciju.
Pojava bjelobrdske kulture sa severa, krajem X. i poetkom XI. v. ni u kom
sluaju ne utie na intenzitet sa kojim se dalmatinskohrvatska kultura
infiltrirala u nae podruje. Razbacani bjelobrdski nalazi na pojedinim
nalazitima pokazuju da ova kultura nije ovde nikada zahvatila dubljega
korena, za razliku, recimo, od Srbije, Makedonije i naih severnih krajeva,
dok se pojedini tipovi iz inventara dalmatinskohrvatske grupe povlae i u
daljim stoleima u ne malom broju i na istim lokalitetima.
310

Dakako, identini nalazi najei su u dananjoj Dalmaciji i dananjoj
zapadnoj Bosni, jer je tada zapadna Bosna bila zemljopisno i politiki samo
dio Dalmacije, odnosno, poslije Hrvatske. I fragmenti pleterne skulpture u
Bosni i Hercegovini iz IX. i X. st. (Livno, Glamoko polje) slini su
spomenicima iz istog doba u okolici Knina.
311
Najsliniji su
srednjovjekovnim grobovima s kamenim okvirom i pokrovom (na Majdanu-
Solin i Glaviinama-Mravince) grobovi u Grborezima (Bosna).
312
Mirko
eper, piui o analogiji pleternih ukrasnih kamenih ploa, naunica i ostalih

310
Nada Mileti, Nakit i oruje IX-XII veka u nekropolama Bosne i Hercegovine. GZM,
Arheologija, n.s., sv. XVIII, Sarajevo, 1963, s. 156, 161,167, 169, 174, 176. (Usp. Petar
Ore, Novi arheoloki nalazi iz ranog srednjeg vijeka iz zapadne Hercegovine. GZM,
Arheologija, n.s., sv. 39 za 1984, s. 127.)
311
Nada Mileti, Rani srednji vijek, Kuturna istorija, ibid., s. 397.
312
Razliito od grobalja u Dalmaciji, gdje su ruke pokojnika gotovo bez
iznimke opruene kao i u mnogim grobljima u Bosni, u Grborezima su
ruke umrlih najee prekrtene na trbuhu ili grudima. Zanimljivo je da
u grobljima u Grborezima ima i poganskih ostataka (efik Belagi,
Grborezi. Ed. Zavod za zatitu spomenika kulture, Sarajevo, 1964, s. 61,
93, 95).Janko Beloevi je upozorio da je izvan dalmatinske Hrvatske
naeno bizantskih naunica grozdolika tipa u srednjovjekovnoj nekropoli
u Grborezima kod Livna u djejem grobu 112. Prema njemu, te naunice
idu u istu tipoloku skupinu bizantskih naunica iz starohrvatskih
grobova ranog horizonta. Beloevi taj grob 112 iz Grboreza datira na
kraj VIII. ili na poetak IX. st., dakle ne u X. i XI. st. kako je to datirao
Belagi. Ta je konstatacija vrlo vana s obzirom na to da se u
Grborezima nalazi i nekropola sa stecima (usp. Janko Beloevi,
Bizantske naunice grozdolika tipa iz starohrvatskih nekropola ranog
horizonta na podruju Dalmacije. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru,
Zadar, 1984, god. 23, sv. 23, s. 48-49).

147
ukrasnih predmeta u Dalmaciji, Bosni i Posavini (zasad s najistonijim
izdankom u Mitrovici), zakljuuje da to neprijeporno dokazuje kulturnu i
etniku povezanost tih podruja ve u ranom srednjem vijeku.
313

Srednjovjekovna Bosna u svom sredinjem i sjeverozapadnom dijelu nije bila
povezana, to je neprijeporno, u kulturnom smislu sa zemljama istono od
Drine.
314

Na podruju dananje Bosne od antikih vremena pa tijekom ranog
srednjeg vijeka dalje prevladavaju u etnikom smislu starosjeditelji.
Kontinuitet stanovanja na istim lokalitetima kao i kontinuitet istoga naina
pokapanja na istim nekropolama osobito potvruje da na tlu dananje Bosne,
prvenstveno na njezinu zapadnom dijelu, nije bilo od kraja IV. do kraja VIII.
st. i naseljavanja kojega drugog etnikog elementa - osim Ostrogota i s
njihovom suglasnou eventualno doseljenih malobrojnih Sklavina.

313
Mirko eper, Dva neobjelodanjena starohrvatska nalaza iz Posavske Hrvatska.
Hrvatska smotra, XII/1944, 5, 209.
314
Bizantski pisac Kinam kae izriito da rijeka Drina rastavlja Bosnu od Srbije. Usp.
Ferdo ii, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102-1301). Ed. HAZU,
Zagreb, 1944, s. 70.
Relja Novakovi, kad sam mu iznio neke naelne primjedbe u vezi s povijeu
srednjovjekovne Bosne, odgovorio mi je u pismu iz Beograda od 4. III. 1986. izmeu
ostalog i ovo: to se tie steaka da Vam odmah kaem da o njima vrlo malo znam, ali
oseam da su Vae primedbe veoma znaajne. Moram da priznam da mi nije padalo na
um ono o emu Vi priate. Kad sad to itam nekako drugaije gledam i na
Porfirogenitove podatke o Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Upadljivo je, naime, da on daje
relativno opirne geografske podatke o Hrvatskoj i Srbiji, a za Bosnu kae samo i u
oblasti Bosne Kotor i Desnik. Svi koji smo o tome pisali izgleda da smo patili od neke
elje da tu ranu Bosnu pripiemo bilo Srbiji ili Hrvatskoj, a uistinu je moda bilo neto
sasvim deseto... Naime, jasno je, ini mi se, da on Bosnu nije uvjerljivo pripisao ni Srbiji
ni Hrvatskoj mada je injenica da se pominje u poglavlju o Srbiji, ali je to i suvie malo i
nejasno da bismo mogli s nekim pravom da je pripiemo Srbiji. Neto tu nije u redu i
moda su u pravu svi oni koji su tvrdili i tvrde da na podruju Bosne i Hercegovine nije
bilo nikakvih seoba naroda, barem ne slovenskih. Dodue, u tom sluaju ne treba raunati
sa dananjim granicama Bosne i Hercegovine, ve sa onim koje nam se nameu posle
dobro analiziranih Porfirogenitovih opisa geografskog poloaja njegove Srbije i
Hrvatske. Prostor van teritorija tadanje Hrvatske i Srbije i podruja koja njima pripisuje
mogao bi biti taj prostor koji je ostao poteen od nekih migracija, moda pre svih drugih
od slovenskih, ali sve to treba dobro istraiti.

148

149




IV.
GOTI UZ JADRANSKU OBALU

Ostrogoti su se pojavili na granicama Prevalisa godine 459. Podruje
Draa, vei dio Novoga Epira, a moda i okolica Skadra bili su podruje
kolonizacije Ostrogota, a pretpostavlja se da je tu bilo i tragova Vizigota.
Teodorik se smatrao legitimnim nasljednikom svih zemalja Odoakrove drave
i on je poslije zauzimanja Dalmacije ukljuio u svoju dravu zapadna
pogranina podruja Prevalisa oko Nikia i istoni dio Dalmacije (Boku
Kotorsku). Srednjevjekovno ime Nikia - Onogot (Anagastum) izvedeno je
od linog gotskog imena Anagast, Anegast...Kastrum Anagast nalazi se u
samom Nikiu.
315
Ostrogoti su osvojili i Dalmaciju najkasnije do 493.g.
316

Goti su pod Odoakrom zavladali Solinom od 481,a od 493. Ostrogoti
preuzimlju vlast nad tim gradom i to pod Teodorikom i njegovim
nasljednicima.
317


315
Zarije Bei - Draga Garaanin- Milutin Garaanin - Jovan Kovaevi, Istorija Crne
Gore. Knj. I., Titograd, 1967, s. 253. Bizant je podigao lanac utvrda protiv Ostrogota, a
u tvravi Anagastum prepoznaje se ostatak gotskoga obrambenog sustava. Milan uflay,
Srbi i Arbanasi. Ed. Mala Azurova povjesnica, Zagreb, 1991., s. 8. Branimir Gui dri
da u doba vladavine Gota treba pripisati i pisani kamen to se nalazi u ruevinama
manastira udikovo na ulazu Lima u njegovu klisuru Tivran na zapadnom rubu
ivangradske kotline. Taj kamen, koji je bio ugraen u oltarnu pregradu nekadanje
manastirske crkve, a koji zbog svoje teine nije mogao biti na svoje dananje mjesto
doveen iz velike daljine, nosi neke uklesane znakove na pet svojih ploha, koji bi, po
njihovome izgledu, mogli pripadati nekom crnomorskom runama blizom pismu. ( B.
Gui, Nae primorje. Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb, MCMLXII, s. 40).
316
Tade Smiiklas, Poviest hrvatska. I., Matica Hrvatska, Zagreb, 1882, s. 83.
Pop Dukljanin pria kako je u vrijeme cara Anastazija (491-518) i pape Gelazija (492-
496) bila seoba Gota u Panoniju i Dalmaciju. K tomu Pop Dukljanin tano datira seobu
tih Gota za cara Anastazije i pape Gelazija, negdje izmeu 492 i 496. M. Barada ,
Dvije publikacije Joe Rusa. Bogoslovska smotra, XX/1932, 4, 499.
317
E. Dyggve, ibid., s. 26,55. U Solinu su postojale dvije bazilike. Dyggve zakljuuje da
je druga biskupska crkva naime mogla pripadati samo arijanskoj vjerskoj zajednici i da
je izraena malo prije petstote godine. On istie da je oko 480. bilo estokih sukoba s

150
injenica je da se dio Gota stvarno doselio u dijelove rimske provincije
Dalmacije i da su Goti tu suvereno vladali od iza godine 490. do 552.
318

Antika Naroa je postala jako vojno i politiko upotite Ostrogota. U tom je
gradu, izmeu ostaloga pronaena i nekropola kasnoantikog autohtonog
ivlja na kojoj su se uz kasnoantiko autohtono stanovnitvo sahranjivali
Istoni Goti i njihovi barbarski podanici.
319
U Liburniji iz doba seobe
naroda nalazimo skromne tragove nazonosti bilo kojeg etnosa osim Gota.
Na podruju Kninske krajine iz vremena seobe naroda najprisutniji su nalazi
istonogotske provenijencije...Vea koncentracija ostrogotskih nalaza na
uem kninskom prostoru govori o znaenju ovoga prometnog pravca iz
unutranjosti prema moru i obratno. Tada je premjeten i prometni sustav iz
Burnuma na Knin, koji tada zauzima onu prometnu ulogu koju e zadrati i u
iduim povijesnim razdobljima...Navedeni sporadini nalazi s raznih
lokaliteta upozoravaju na to da je dolo do odreene simbioze slavenskih
doljaka s autohtonim etnikom.
320

Neki autori tvrde da Goti tijekom svoje vladavine na Balkanu nisu
drugim narodima nametali svoju arijansku vjeru. Gabrievi je istaknuo da je
ostrogotsko arijanstvo bilo prije svega element njihova narodnog identiteta i
da zato nije imalo prozelitskih ambicija te da su u velikim gradskim
sreditima kao u Raveni i Milanu, uz arijanske bazilike i dalje bile otvorene i
one u kojima su pripadnici nicejskog pravovjerja potpuno neometano i

Arijancima pa se gornja pretpostavka o postojanju samostalne arijanske biskupije moe
sa sigurnou smatrati povijesno dokazanom. On dodaje kako iz izvora znamo da su u
velikim gradovima zapadnoga gotskog carstva postojala jedan uz drugoga dva biskupa
(arijanski i nicejski na primjer u Galiji i panjolskoj) . On posebno istie da nalazi
fragmenata iz arijanske crkve pokazuju toliku slinost s ostacima u nicejskoj to
potvruje elju arijanskih vlasti da se izbjegnu vea odstupanja od onoga to je bilo
uobiajeno u salonitanskoj crkvi. (Dyggve, ibid., s. 55-58).
318
Prof. Zdenko Vinski u recenziji toga rada upozorio me u pismu iz Zagreba od 10.
sijenja 1995. kako istiem nazonost Ostrogota u Liburniji i poslije g. 537. kada su oni
za vladanja Vitigesa napustili Dalmaciju, a posljednje boravite bilo im je Burnum kod
Ivoevaca, nedaleko Knina prema Prokopiju. Miljenja sam da je, kako Medinijevo,
tako i Vae, tumaenje glede trajanja prevlasti Ostrogota u Liburniji ak do 552.g.
donekle pretjerano. Vjerojatnijim smatram da je ono trajalo do oko 540. g., tj. kao i ono
u Istri, pa i u provinciji Panoniji Saviji. Ostrogotska vlast bila je 552. g. ipak ve na
izdisaju.
319
Ante Uglei, Istonogotski enski grob iz antike Narone. Radovi Filozofskog
fakulteta u Zadru, sv. 34 (21), Zadar, 1995, s. 149.
320
Milojko Budimir, Arheoloka topografija kninske opine. Znanstveni skup: Arheoloka
istraivanja u Kninu i Kninskoj krajini. Ed. Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb, 1992,
s. 28. O nalazima istonogotskog nakita na benkovakom podruju usp. Radomir Juri,
Srednjovjekovni nakit na benkovakom podruju. Zbornik: Benkovaki kraj kroz
vjekove. Sv. 2, ed. Narodni list u Zadru, Benkovac, 1988, s. 86-89.

151
slobodno obavljali svoje vjerske obrede, sluali propovijedi svojih sveenika i
sudjelovali u sveukupnom ivotu svoje Crkve.
321
Iz navedena Gabrievieva
miljenja ne moe se zakljuivati da je meusobni odnos pripadnika
nicejskog i arijanskog vjerovanja bio idilian. Poznato je da je na primjer u
Saloni dolazilo do estokih sukoba s Arijancima nakon smrti biskupa
Gliceria (oko 480.) , a i kasnije.
322

Kad je prestala neovisna vladavina Julija Nepota u Dalmaciji (od 474.
do 480.) Odoakar je proirio svoju vlast nad Dalmacijama. A kad je njega
493. sruio kralj Teodorik (475. - 526. ), njegovoj dravi u VI. st. pripala je
sva Dalmacija, Istra, i Panonija Savija. Vladavina Gota u Dalmaciji, posebno
Teodorikova vlast, bila je gotovo u svakom pogledu dobra i za starosjeditelje i
za Ostrogote.
323
Zato je razdoblje gotske vladavine bilo vrijeme gospodarskog
oporavka provincije.
324
Stjepan Antoljak je analizirao gotsku vladavinu u
Liburniji i Dalmaciji i zakljuio ovo:
1. Vladavina Istonih Gota nad Dalmacijama, pa tako i nad
Liburnijom, u ijem je sklopu bio i Zadar, zapoela je valjda
ve od 490. godine.
2. Nad veim dijelom Dalmacija trajala je istonogotska vlast
samo do 535./6. godine.
3. Godine 536. izgubili su Istoni Goti dio Liburnije do
Skradina.
4. Istom 552. g. Narzesu se predaje preostali dio Liburnije sa
Zadrom, i time prestaje opstojati 62 godinje gospodstvo
Istonih Gota nad ovim gradom,....
325


321
Branimir Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima, ibid., s. 309.
To se Gabrievievo miljenjene ne moe odnositi i na dijelove zagorske Dalmacije koji
su bili pod gotskom vlau jer su gotski vladari na tom podruju, prema Popu
Dukljaninu, progonili krane.
322
Ejnar Dyggve, Povijest salonitanskog kranstva. Ed. Knjievni krug, Split, 1996, s.
49.
323
Mihovil Abrami, Gli Ostrogoti nelantica Dalmazia. Estratto da Settimane di studi
del Centro italiano di studi sul alto medievo, Spoleto, 1956, s. 1.
Teodorik nije prihvatio ni titulu ni insignije rimskog imperatora i ivio je samo s titulom
rex (kako su obiavali barbari zvati svoje principes). Usp. Prokopije iz Cezareje,
Historije, u knjizi Bartolini, ibid., s. 639. Gotski termin reiks znai voa i bogat
(Usp. Martinet, ibid., s. 129-130).
324
M. Sui, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet Zadar, 1981, s. 32o.
325
Stjepan Antoljak, Zadar pod vlau Istonih Gota. Zadarska revija, XX / 1971, s, 139 -
146.

152
Istra je, prema Antoljakovim istraivanjima, tek 552. poslije
pobjede Narzesa nad Totilom u Italiji iz gotske vlasti
prela pod Bizant.
326

Istoni Goti drali su u svojoj vlasti teritorij koji je obuhvaao
jadransku obalu ( i otoke) od rijeke Rae (Arsia fl. ) u Istri do Neretve (Naro
fl.). Granice u zaleu ile su juno od Kupe (Colapis fl. ) do visine Velike
Kladue i dalje prema dolini Vrbasa (Urpanus fl.) u visini Banja Luke, a
odatle prema Doboju. Dalje prema istoku granica je ila do Drine (Drinus fl.)
i njenim tokom dalje na jug, te se sputala do Neretve. U administrativnom
smislu provinciji Dalmaciji je u vrijeme istonogotske vladavine pridodana i
provincija Savija. Sredite obiju provincija bila je Salona u kojoj je stolovao
comes Dalmatiarum et Saviae (Kasiodor, IX, 8 i 9 ).
327
Meutim, danas je
sigurno da je istonogotska vlast na tlu Liburnije bila vrsta prije svega zato
to ju je titila snana gotska flota, tako da je Liburnija inila posebnu
vojno-pomorsku oblast (insula Curitana et Celsina) kojom je zapovijedao
comes. U rukama Istonih Gota ostao je i dio obale od Nina do Karina
(dakle dio stare klasine Liburnije), tako da je preko Karinskog mora,
Novigradskog mora i Podgorskog kanala bila osigurana veza sa sjevernim
liburnijskim podrujem. I arheoloki nalazi i podaci sauvani u literaturi
(ravenski anonimni Kozmograf i Prokopije) potvruju da je Liburnija
administrativno-teritorijalna jedinica gotske drave, koja je nastala u tijeku
prvih godina bizantsko-gotskog rata kao posljedica bizantskog osvajanja
Dalmacije, dijela Liburnije i Savije. Nakon bizantskog osvojenja Savije, ta
je gotska provincija spreavala prodor bizantske vojske u Liku i Gorski
Kotar, ali i pristup Italiji preko Tarsatike, odnosno unutranje i obalne istarske
ceste. Gotska Liburnija je bila, pogotovo nakon bizantinskog osvojenja Istre
( godine 539-544.) svojevrsna krajina koja je djelovala najvjerovatnije u
okviru planova i zadatak taba u Akvileji na elu kojeg je bio comes
Gothorum.
328


326
S. Antoljak, Da li je Istra upravo 539. godine potpala pod Bizant. Zbornik radova
Vizantolokog instituta, SANU, Vizantoloki institut knj. XLIX, Beograd, 1956, s. 31-
44.
327
Ante Uglei, Nakit istonih Gota na podruju rimske provincije Dalmacije. Rukopis,
s. 17 - 18.
328
N. Klai, Povijest Hrvata, ibid., s. 15-16. Boravak Gota na dananjem hrvatskom
teritoriju potvruju i brojni nalazi istonogotskog novca u Dalmaciji, Istri, Lici, Bosni,
Posavini i Hercegovini. Usp. eljko Demo, Novac germanskih vladara druge pol. 5. do
u drugu pol. 6. st. u numizmatikoj zbirci Arheolokog muzeja u Zagrebu. Arheoloki
vestnik, sv. XXXII. za 1981., Ljubljana, s. 454-481. Moda je pred upadima Gota, a
mogue i za vrijeme njihova vladanja , dio Liburna iselio je iz Liburnije na sjever, gdje je
donio i svoje liburnijsko ime. Nedaleko Spitala je postojala Tiburnia (Teurnia), u kojoj je

153
Goti su bili poraeni, ali nisu bili pobijeni nego samo pokoreni.
Prokopije svjedoi da je poslije gotsko-bizantskih borba, konkretno poslije
povlaenja Gota, u lipnju 536., bizantski vojskovoa Konstancijan zadobio
svu Dalmaciju i Liburniju i pridobio za sebe sve Gote koji su nastavali te
predjele.
329
Iz tog se svjedoanstva vidi da su Goti, koji su u VI. st. i dalje bili
u Liburniji i Dalmaciji, ivjeli pomijeani sa starosjediteljima i da su se
tijekom vremena stopili s njima u jedan narod.
330
Da su Goti ostali i stopili se

pri kraju staroga vijeka bila biskupija, a koja je u drugoj polovici V. stoljea bila sredite
nutarnje norike pokrajine. Prema Grafenaueru je u njoj imao sredite noriki dux od
poetka VI. stoljea. U mjestu Tiburnija nastavljen je kontinuitet iz antike do u VIII.
stoljee. Drugi zgled te vrste nudi cerkev in Liburnia civitate, ki se danes imenuje St.
Peter im Holz in je postavljena zapadno od zgornjekorokega Spittala na planoti, kjer se
je nekdaj razprostiralo antino mesto (civitas) Teurnia oziroma Tiburnia, od esar je
nastala srednjeveka oznaba Liburnia ali Lurna, ohranjena e danes v imenu Lurnfeld...V
drugi polovici 5. stol. je oppidum Tiburnia sredie notranjo-norike cerkvene
provincije (metropolis Norici). Kot kofijsko mesto se je Tiburnia obdrala vse do
invazije Slovencev. Zadnji se ecclesia Tiurniensis omenja l. 591.
328
G. 873. u
Conversio Bagoariorum et Carantanorum nalazimo po prvi puta da se ona zove
Liburnia sa crkvom. Interesantno je da Ravenski anonim, koji je preveden u 9. stoljeu
na latinski, pie ...patria quae dicitur Liburnia Tarsaticensis..., t.j. trsatska Liburnija, to
znai da je znao i za onu gornju, pa je zbog toga izvrio ovakvu razliku radi
raspoznavanja. U ispravi cara Arnulfa od 21. VII. 891. zove se njegov zaselak Liburna,
ili kasnije Lurna, a onda u ispravi cara Otona II. od 28. V. 974. Lurno.. U dvjema
ispravama iz prve polovice 11. stoljea nailazimo na izraze in valle Lurna i in comitatu
Lurniensi, a u ispravi od 1072. godine ponovno na staro ime in Liburnia, koje se
ponavlja i u Vita s. Virgilii, nastaloj iza 1181. godine, a i u Vita Gebehardi iz gotovo
istog vremena. ^ak i u Unrestovoj Chronicom Carinthiacum iz kraja 15. stoljea ovo se
ime krije pod nazivom Liburnia. Stjepan Antoljak, Hrvati u Karantaniji (Prilog seobi
Hrvata iz Dalmacije u prekosavske krajeve i u 7. stoljeu). Godien zbornik
(Filozofskog fakulteta Univerziteta u Skoplju), 1956, separat, s. 28-29.

329
Prokopije, Historije u: Bartolini, I barbari, ibid., s. 654.
330
U historiografiji nije prijeporno da je odreeni dio Gota zauvijek ostao u Dalmaciji i da
se stopio sa starosjediteljima (Abrami, ibid., s. 5). Neki znanstvenici dre kako nije
iskljueno da je Bizant priznal, ko so prilike to dozvolile, gotskim ostankom v Dalmaciji,
Liburniji i Bosni in dr. lokalno avtonomijo pod domaimi knezi. Gotom je pripadala
odslej vloga graniarjev kakor Herulom v severni Srbiji (J. Kelemina, Goti na Balkanu.
asopis za zgodovino in narodopisje, Maribor, god. XXVII za 1932, s. 132).
Medini navodi da nema pouzdanih indicija koje bi upuivale na razloge zbog kojih su Goti
bez borbe prepustili velik dio Dalmacije, a osobito Liburniju, Bizantu. Meutim, vodei
rauna o glavnim ciljevima Bizanta u to vrijeme (osiguravanje i zauzimanje Salone), o
kvantiteti bizantskih snaga pod Konstancianom -nedovoljnih obzirom na veliki prostor
Dalmacije i Liburnije- te o postojanju gotskih naselja u Dalmaciji i Liburniji, od kojih su
neka i arheoloki utvrena, moe se pretpostaviti da je bizantske vlast u znatnom dijelu
Dalmacije, a pogotovo u Liburniji, bila samo nominalna; Goti koji su u tim oblastima bili

154
sa starosjediteljima dokazuje i injenica, koju navodi Germain Morin u
jednom svom tekstu iz 1932., kako se u VI. i VII. st. u nekim ilirskim
crkvenim opinama svetkovao blagdan trojice gotskih muenika:
Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa.
331

Od najvee je vanosti da Goti u Dalmaciji i Liburniji, kako pie
Prokopije, poslije propasti gotske vlasti u VI. stoljeu nisu iselili iz tih
predjela, jer ih je pridobio za sebe bizantiski vojskovoa
Konstancijan.
332
Goti su nakon poraza u borbama s Bizantom nadivjeli i u
Italiji. To se dogaalo iz dravnike mudrosti pobjednika prema Gotima koji
su postali lojalni novoj vlasti. O nadivljavanju Gota u Italiji svjedoe i
brojna gotska imena u izvorima (tako se u pismu pape Grgura I. iz god. 599.
spominje Gulfaris, dux Istriae) . Jo krajem VIII. st. u gornjoj Italiji je bilo i
gotskih naselja.
333
Gotski se jezik upotrebljavao kao crkveni poetkom X. st.
u okolici mjesta Tomi u Dobrudi.
334
U Italiji je dolo i do stapanja Gota i
Langobarda, ali neki izvori posebno spominju Gote u Italiji jo sredinom XI.
st.
335


naseljeni ostali su i nadalje u svojim naseljima i priznali vlast Bizanta, jer su im to, po svoj
prilici, nametnule neke vanjske okolnosti, a ne njihova elja. (Medini, ibid., s. 406-407).
331
Jakob Kelemina, Popa Dukljanina Libellus Gothorum (I-VII). Studija o
starogermanskih spominih v nai zemlji. Etnolog, br. 12 za 1939. s.19.
Germansko arijanstvo bilo je vrlo raireno u Dalmaciji i Panoniji. Usp. Matija Pavi,
Arijanstvo u Panoniji Srijemskoj. \akovo , 1891. s. 46.
332
Prokopije pie da je Konstancijan, kad je zadobio Dalmaciju i Liburniju, privukao
(pridobio) sebi sve Gote koji su obitavali u tim pokrajinama. Elio Bartolini (priredio), I
Barbari. Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati. Ed. Longanesi & C.,
Milano, 1982, s. 654. Goti su se dugo odrali u nekim dijelovima Balkana.Tako su oni
prema nekim izvorima bili oko Nikopolja i Svitova do IX. stoljea, a u liturgiji su se
sluili gotskim jezikom. Usp. J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija junoslavenskih
oblasti. Vojvoanski muzej, Novi Sad, 1960, s. 15.
333
Ludwig Schmidt, Die letzten Ostgoten. Abhandlungen der Preuischen Akademie der
Wissenschaften, god. 1943, br. 10, Verlag der Akademie der Wissenschaften, Berlin,
1943, s. 8-9, 11.
334
Ibid., s. 14.
335
Von besonderem Interesse ist, auer der Urkunde von Brescia von 769, Cod, dipl.
Lang. Nr. 38, mit dem Stavila civis Brixianus vivens legem Gothorum, die jetzt in neuer
Lesung, Regesta chartarum Italiae XII (1914) Nr. 70, vorliegende Urkunde aus Goito
vom Nov. 1045: ... Ego Obezo f. qd. Rozoni de vico Godi et Dominica iugalibus profesi
legem vivere Gotharum donamus etc. Acto in vico Godi SS. m. Obezo et Dominica. SS.
m. Araucullo et Gandulfo seu Uuitho tt. Lege Gothorum viventes. SS. m. Albericus et
Uuitho tt. Es lebten also noch um die Mitte des XI. Jahrhunderts Goten nach ihrem
angestammten Personalrecht in Italien, wie denn auch in dem sogenannten Cartularium
Langobardicum, einer zu derselben Zeit zusammengestellten Formelsammlung, nicht nur

155
Sklavi su se doselili u Liburniju pod gotskim vodstvom, dakle uz
doputenje Gota. Dominik Mandi je na temelju jednoga povijesnog izvora
(Velike Kronike sv. Izidora Seviljskoga) pokuao precizirati da su se Sklavi
doselili na vei dio rimskog teritorija Dalmacije u treem desetljeu VII.
stoljea.
336
Meutim, da su Sklavi prije g. 626. doli na teritorij rimske
Dalmacije dokazuje aljenje pape Grgura Velikoga iz godine 600. solinskom
biskupu Maksimu zbog prijetnji koje mu dolaze od Sklava.
337
Iz toga izvora
proizlazi da Sclavi te godine nisu zauzeli Solin, ali je jasno da su bili u
zaleu Dalmata ve pri kraju VI. stoljea. Dakako da ti Sclavi mogu biti
samo oni koji su za vladanja Gota pod imenom Sclavi ili Gotinajkasnije
do sredine VI. stoljea naselili Liburniju.
338
Pavao akon pie da su Sklavi
642. g. organizirano preli Jadran i utaborili se s mnogo laa u blizini
Monte Gargana nedaleko od grada Siponta.
339
Taj ratniki upad s mnogo
brodova mogli su organizirati i Sklavi ili Goti koji su u staroj Liburniji
nastavili najprije liburnijsku, a zatim novostvorenu gotsku pomorsku
tradiciju.
340


zwischen den Rechts-gebruchen der Langobarden, Franken, Alemannen, Baiern sondern
auch der Goten, d.h. der Ostgoten, unterschieden wird. Schmidt, ibid., s. 10.
336
D. Mandi, Svjedoanstvo sv. Izidora Seviljskoga o dolasku Hrvata na Mediteran.
Hrvatska misao, Buenos Aires, XVI /1968, 40, 26-29.
337
Fr. Raki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam.Ed. JAZU, Zagreb,
1877, s. 258.
338
Iz gotske Liburnije Sklavi su mogli povremeno ugroavati pojedina mjesta na zapadnoj
i istonoj jadranskoj obali i na teritoriju Dalmata.Tako su i Solin tijekom VI. st. i kasnije
mogli zauzeti, ali to mogue zauzimanje nije znailo i potpuno unitenje grada. Miljenje
da su u Liburniju (Liku, Krbavu, Gacku) i kasnije na teritorij Dalmata doselili najprije
Sclavi, a tek poslije njih (neki pretpostavljaju i nekoliko stoljea kasnije) Hrvati, ne
zasluuje posebno raspravljanje. Takvu mogunost ne potvruje ni jedan povijesni izvor i
ni jedan arheoloki nalaz, a antropoloki dokaz - postojanje istoga antropolokog tipa -
takvu pretpostavku u potpunosti pobija. Ni mogunost doseljavanja iz Europe ( na pr.
dananje sjeveroistone Njemake ) tek u doba kada su Sklavi zajedno s Francima
ratovali protiv Avara, nije dokazana.
339
Raki, Doc., ibid., s. 276.
340
U historiografiji se s pravom istie da je znaenje Gota u naim krajevima potcjenjeno.
Veoma velik broj ostruga iz starohrvatskih grobova dokazuje da su Hrvati u 9. i 10.
stoljeu bili izraziti konjanici. Zdenko Vinski, Oruje na podruju starohrvatske drave
do godine 1000. Separat, I. Meunarodni kongres slavenskih arheologa u Varavi g.
1965., objavljeno 1970. s. 145. Goti, koji su ostali na Balkanu i koji su se tijekom
vremena pretapali u druge narode, spominju se sve do IX. st. Misli se da su se Goti oko
Nikopolja i Svitova zadrali sve do IX. st. Tako se tvrdi na temelju vijesti Valafrida
Strabona po kojemu u njegovo doba...liturgiski jezik u toj oblasti je bio gotski (J.
Kovaevi, ibid., s. 15). Wolfram dri kako je vijest da su oko 900. Na Crnom moru jo
gotski govorili vjerojatna (Wolfram, ibid., s. 91). Vizigoti su najdue sauvali svoju

156
Dolazak Slavena, odnosno Hrvata u VII.st. sa sjevera spominje jedino
Konstantin Porfirogenet, koji ga datira u doba cara Heraklija. Meutim, djelo
De administrando imperio kao izvor je nepouzdano, i u sebi kontradiktorno,
a navedena seoba u VII. st. nije se objektivno mogla dogoditi. Da je car
zatraio pomone kod Sama koji mu je bio blii i uz to poznat po uspesima
protiv Obara nego u dalekih Hrvata u Maloj Poljskoj i leskoj i nije nimalo
verovatno, ... Ima jedna stvar, koja naroito govori protiv toga, da su Hrvati iz
Bele Hrvatske neposredno prodrli do Dalmacije. Kud su proli? Ako su ili
preko Panonije, to bi bio najkrai i najverovatniji put, oni bi morali udariti
na Obre. Kako bi oni mogli doi u Dalmaciju kao pobeditelji, a da obarska
Panonija ne bude savladana? Meutim, u Panoniji, Obri su se odrali u svojoj
vlasti, a bili su od Sama potisnuti samo na zapadnim i severozapadnim
granicama. Moda su Hrvati ili preko Samova podruja? Ali i onda bi pre
trebalo oslobaati slovenska naselja u Norikumu i junoj Panoniji, pa tek
onda doi do Dalmacije.
341

Mate Sui je ustvrdio, kako i arheologija dokazuje, da je nemogue
smjestiti dolazak Hrvata u drugu polovicu VII. st. Novija istraivanja u
drijcu kod Nina pokazuju da se tamonja velika i relativno dugotrajna
nekropola s ranijim grobovima iz druge polovice VIII. st. mirno i nesmetano
razvijala bez poremeanja, intruzija, prekida kontinuiteta i sl. Dolazak
Hrvata, u VIII. stoljeu, ako i ne smatramo da su to bile goleme mase
osvajaa, ne bi mogao mimoii Nin, a ninska bi nekropola nesumnjivo
indicirala na takve drastine pojave. Poremeaje izazivaju i manje
organizirane skupine. Dovoljno se sjetiti kako je samo jedan boni iscjedak
kulture polja sa arama u grlu istarske vree izazvao velike poremeaje, s
prekidima kontinuiteta u naseljima. Toga u Ninu nema, a zacijelo se nee
nai ni drugdje.
342


etniku samobitnost, tako da ni u karolinko doba nisu bili beznaajna manjina (H.
Wolfram, ibid. ,s. 190.).
341
Vukanovi, ibid., s. 94.
342
Mate Sui, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Referat napisan za
simpozitj Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku odran u Zavodu za hrvatsku
povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rukopis, s. 8.

157




V.
ARHEOLOKI DOKAZI O KONTINUITETU NASELJA, UKOPNIH
MJESTA I NAINA POKAPANJA NA PODRUJU
ZAPOSJEDENUTOM OD GOTA I SKLAVINA

Rimljani su se i na podruju rimske Dalmacije u razdoblju od poetka
V. do kraja VIII. st. u administrativnoj podjeli drali uglavnom starih ilirskih
podjela s plemenskim opinama, koje su i u rimsko doba zadrale temelje
stare organizacije kao i neku vrstu domaih plemenskih poglavica. Mirjana
Ljubinkovi o tome govori ovako: Svakako, nije sluajno da se ba na ovom
terenu moe konstatovati da su kasnije slovenske upe bile ee nastavak
starih rimskih ekonomskih jedinica, te da, umnogom, administrativna podela
slovenskih upa ponavlja staru ilirsku podelu prihvaenu od strane Rimljana.
- Sigurno je da su podele slovenskih upa bile uslovljene prirodom zemljita, i
da je ta ista priroda zemljita diktirala umnogom i starije podele na
ekonomske jedinice. Ali, podudarnosti su tolike da se mora raunati sa bar
deliminim kontinuitetom ekonomskog organizovanja ovog podruja kao
celine. Dodajmo uz to da ovakve podudarnosti nismo mogli bar zasad
ustanoviti u drugim slovenskim delovima Balkana, gde nisu bili naseljeni
Porfirogenitovi Hrvati i Srbi. Nastavak ivota na nizu starih ilirskih pa zatim
rimskih utvrenih naselja, sa zadravanjem njihovog centralnog znaenja u
slovenskoj upi (sluaj Mokrog, Risna, Bribira, Oania i dr.) nije samo
pitanje dobrog poloaja tih utvrenih naselja, ve i njihove ive tradicije kao
centara. Ima indicija da su ak zadrane i pojedine pravne norme o raspodeli
optih dobara (zemljita i naroito panjaka).
343

ime Batovi i Olga Otri stanje u Dalmaciji ovako prikazuju: Hrvati
su naselili veinu sredita ilirskih opinskih zajednica, i ta su naselja upravo
pretvorena u sjedita njhovih upa, odnosno zadrala su drutveno-politiku
funkciju, jer se organizacija Hrvata preteno poklapala s ilirskom. Ipak, upada

343
Mirjana Ljubinkovi, Ka problemu kontinuiteta Iliri - Sloveni. Simpozij Predslovenski
elementi, ibid., s. 208. Usp. i M. Garaanin - J. Kovaevi, Pregled materijalne kulture
Junih Slovena u ranom srednjem veku. Ed. Prosveta, Beograd, 1950, s. 103.

158
u oi da pojedini liburnski istaknuti centri, kao Asseria, Clambetae, Hadra i
dr., nisu naseljeni niti im se produilo ime, to je, bez sumnje, vezano za
razliite oblike drutvene i politike organizacije Hrvatske, jer znamo da je
podruje Clambetae bilo u okviru karinske upe, itd.
344

eljko Rapani istie da rane provale i poslije naseljavanje Hrvata u
sredinjem dijelu obale nije izmijenilo ni bit ni organizaciju gradskog ivota
ni njezine oblike. On misli da je na tom prostoru, osim gradova, uz ceste i
putove, koji su ih povezivali uzdu obale ili prema unutranjosti, bilo i
mnogih naselja razliitih struktura. Prema njegovu miljenju to su bila sela,
ruralne aglomeracije, postaje, utvrde (kasteli i kastrumi), a mnogi od njih s
naseobinskim kontinuitetom koji, kako je ve naglaeno, seu katkada i u
prethistoriju. Ta mjesta i poloaji postaju u kasnoj antici, kako je poznato,
katkada i sredita intenzivnijeg ivota, gdje se, osobito u 5. i jo vie u 6. st.,
kao po pravilu podiu crkveni kompleksi, esto s memorijama, krstionicama,
grobljima itd.
345
injenica je da su se sauvali mnogi antiki topografski
nazivi (na primjer imena rijeka: Sava, Drava, Drina, Timok; planina:
Durmitor, Visitor; gradova: Solin, Skoplje, Ni, Duklja; oblasti: Dalmacija
itd.).
346
Stjepan Gunjaa je na nekim primjerima ouvanosti starih toponima
zakljuio da nije bilo prekida u kontinuitetu starog iako prorijeenog
stanovnitva. O tome nam svjedoi etniki relikt koji je predao Hrvatima u
batinu toponime kao to su: Dicmo, Sinj, Trilj, Knin, Bribir, Karin pa jedno
vrijeme Aserija, Nadin, koji su se do danas sauvali u religiji dalmatinskog
kopna, to nikako na bi moglo biti preuzeto da je bilo iskorijenjeno staro
stanovnitvo na kopnu dananje Dalmacije.
347

Prema Vinskome kasnoantiki nalazi s dalmatinskih lokaliteta mogu
se pratiti tijekom VI. st., a kao apsolutni kronoloki putokaz slui poznato
novcem datirano blago iz Narone (Vid kod Metkovia).Vinski je naglasio
kontinuitet autohtonog etnikog elementa na irem podruju bivih rimskih

344
Prvotan sistem naselja u mnogome je poremeen turskim ratovima, kad su brojna
starija naselja unitena i nisu kasnije nastanjivana, a osnovana su pojedina naselja na
novim poloajima. Zato je mrea predturskih naselja bila gua, i gustoom i poloajem
izravno vie vezana uz ilirska naselja nego to je to sluaj danas. (ime Batovi - Olga
Otri, Tragovi ilirske kulturne batine u narodnoj kulturi naeg primorskog podruja.
Simpozijum Predslovenski elementi, ibid., s. 249-250.)
345
. Rapani, Istona obala Jadrana u ranom srednjem vijeku. Starohrvatska
prosvjeta, sv. 15 za 1985, s. 18.
346
Rastislav Mari, Antiki kultovi u naoj zemlji. Ed. Zadubina Luke elovia, Beograd,
1933, s. 115.
347
Stjepan Gunjaa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. II, ed. kolska knjiga,
Zagreb, 1973, s. 24-26, 68.

159
provincija, a osobito u krajevima rimske Dalmacije, i to sve do u VII. st.
348

Etniki heterogeni starosjeditelji, kao iskonski autohtoni ivalj, uspjeli su se
odrati u kasnom VI. st. i u ranom VII. st. Ujedno je to stanovnitvo, prema
sudu Vinskoga, bilo nositelj stanovitog kulturnog kontinuiteta, tj. odredivih
elemenata materijalne kulture, dijelom prethistorijske, a dijelom
kasnoantiko-provincijalne i ranobizantinske kulturne batine. Vinski dri da
su novija arheoloka istraivanja pokazala da mnoga groblja VI. i VII. st. sa
svojim kulturnim inventarom na alpskom i predalpskom tlu, naroito u Istri, u
rimskim provincijama Dalmatia, Pannonia, Moesia itd., de facto pripadaju
starosjedilakom stanovnitvu, uz mjestiminu nazonost germanskih
doljaka.
349
Germanskih nalaza (gotskih, langobardskih, gepidskih i dr.) na
podruju dananje Hrvatske i Bosne ima veoma mnogo, a neprestano se
otkrivaju i novi. Samih gotskih nalaza, koje nije uvijek lako prepoznati i zato
to su se gotski ratnici pokapali bez oruja, nalo se razmjerno manje, i to
najee novca, zatim nakita, pa oruja.
350
Ostrogotskih nalaza ima na
dalmatinskom tlu u kasnoantikim urbanim nalazitima (u Saloni i Naroni),
na poloajima kasnoantikih utvrda, u nekoliko manjih grobalja na redove i
velikom groblju na redove VI. st. u Kninu (na padini brda Spas pod tvravom,
tj. tadanjeg kastela Curcum). Tu nekropolu s vie od 200 grobova izriito
naseobinskog obiljeja Vinski datira u prvu i drugu polovicu VI. st., a moe
poinjati bez odredivog poetnog terminusa ve negdje u V. stoljeu i
nastavlja se u itavom VI. st. U njoj je pokopano preteno tamonje
starosjedilako stanovnitvo, a u manjoj mjeri i Ostrogoti u vrijeme njihova

348
Zdenko Vinski, Kasnoantika batina u grobovima ranoga srednjega vijeka kao
injenica i kao problem. Materijali I. VI kongres arheologa Jugoslavije, Ljubljana, 1963,
ed. Arheoloko drutvo Jugoslavije, Beograd, 1964, s. 106-107, 110.
349
Zdenko Vinski, Epoha seobe naroda, u knjizi Rani srednji vijek, ed. Prosveta -
Beograd, Spektar - Zagreb, Prva knjievna komuna-Mostar, 1980, s. 24.
350
Prema dosadanjim istraivanjima ini se da gotskih nalaza ima najvie u Bosni i
Hercegovini. S obzirom da je podruje i Hrvatske i Bosne nedovoljno arheoloki
istraeno, to se odreena problematika (npr. postojanje arijanske sakralne arhitekture) tek
poinje obraivati. Usp. Abrami, Gli Ostrogoti, ibid., s. 1-5; S. Antoljak, Zadar, ibid., s.
145; Janko Beloevi, Materijalna kultura Hrvata na jadranskoj obali od doseljenja do
IX. stoljea, Materijali IX. kongresa arheologa Jugoslavije, XII, Zadar, 1972, s. 297-298;
Branko Marui, Istra u ranom srednjem vijeku. Arheoloko-povijesni prikaz, ed.
Arheoloki muzej Istre, Pula, 1960, s. 8; Branimir Gui, Prilog etnogenezi nekih
starohrvatskih rodova, u knjizi Povijest grada Nina, ibid., s. 463; Zdenko Vinski,
Archologische Spuren ostgotischer Anwesenheit im heutigen Bereich Jugoslawiens, u
knjizi Problemi seobe naroda u Karpatskoj kotlini, ed. Matica srpska, Novi Sad, 1978, s.
33-49; Nada Mileti, Reflets des grandes invasions en Bosnie-Herzegovine, u knjizi
Problemi seobe naroda, ibid., 97-109.


160
vladanja dalmatinskom provincijom.
351
Vinski je svoje konstatacije o
starosjediteljskim i istonogotskim grobovima u Dalmaciji ovako izloio:
Arheoloka nalazita istonogotskog obiljeja na dalmatinskom tlu nisu u
literaturi nigdje kartirana. U primorskom pojasu Dalmacije i njegovom
zaleu, nekad pod venecijanskom vlasti, mogu se pratiti tragovi Istonih Gota
u kasnoantikim urbanim sredinama, tj. u salonitanskom i naronitanskom
ageru, zatim u zaleu na poloajima kasnoantikih utvrda i na nekolicini
nalazita starokranskog obiljeja. Istonogotski grobovi ustanovljeni su u
nekropoli Knin, u Uneiu i u Kaiu. Nadalje, postoje tragovi takovih
grobova u Pridrazi, u Vrlici i u kninskoj okolici: Biskupija, Plavno i Ivoevci
(Burnum)... Valja naglasiti da se nalazita arheoloki odredive ostavtine
starosjedilakog donekle romaniziranog stanovnitva, koje nije germanske
pripadnosti, preteno podudaraju u provinciji Dalmaciji sa netom navedenim
nalazitima istonogotskog obiljeja, iako postoji takoer nekolicina nalazita
bez istonogotske prisutnosti. Daleko najbrojniji su naseobinski nalazi 6. i
dijelom ranog 7. stoljea u samoj Saloni... U uem kontaktu sa preteno
germanskim osvajaima poprimilo je starosjedilako iteljstvo stanovite
utjecaje, koji su se odrazili i u tom vidu da su dijelom ve u 5. stoljeu, a
pogotovu u 6. stoljeu mrtvace sahranjivali, dodue, obino bez bogatih
priloga, ali zato, ee, ipak s njihovim priborom nonje i preteno skromnim
nakitom. Ta je injenica evidentno dokazana prilikom istraivanja kninske
nekropole...
352

Kontinuitet pokapanja u Dalmaciji, prema imi Batoviu i Olgi Otri
izgleda ovako:
U junoj Dalmaciji pokopavali su se isprueni i spaljeni pokojnici. U
rimsko doba, pod utjecajem Rimljana, Iliri naputaju stari nain pokopavanja,
pa u prvim stoljeima Carstva u humke sahranjuju preteno spaljene ili
ispruene pokojnike, a pod utjecajem kranstva u kasnom Carstvu
pokopavaju iskljuivo ispruene leeve, poloene na lea, obloene
kamenjem ili ploama. U ravnim nekropolama pokopavali su na isti nain, pa
se npr. u Ninu zajedno nalaze predrimski i grobovi iz rimskog doba sve do VI.
st. Dapae, na dijelu ninskih ilirsko-rimskih nekropola nali su se, izgleda, i

351
Z. Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik
Arheolokog muzeja u Zagrebu, serija 3, sv. V., Zagreb, 1971, s. 53.
Gotski grobovi od V. st. orijentirani su tako da je glava pokojnika na zapadu, a pogled
usmjeren prema istoku (Joachim Werner, Die archologischen Zeugnisse der Goten in
Sdrussland, Ungarn, Italien und Spanien. I Goti in Occidente, ibid., s. 128).
352
Zdenko Vinski, Autohtoni kulturni elementi u doba doseljenja Slavena na Balkan. U
knjizi Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena, ibid., s.
196.

161
starohrvatski grobovi iz VIII. st., to govori o izravnom kontinuitetu iz
prethrvatskog i starohrvatskog doba. Osim toga, grobna raka i poloaj
pokojnika, kao i pravilna orijentacija zapad-istok potpuno su jednaki u
kasnoantiko i u starohrvatsko doba, samo se razlikuju po prilozima, to
govori da su Hrvati po doseljenju preuzeli nain pokopavanja od domorodaca
i s njima bili u jakim vezama. U jednom grobu iz VI. st. sa poloaja Solane u
Ninu uz nogu su se nali kuari (spunje i kukci), to su identine kope kao
na donjem dijelu uz listove izrezanih i suenih vunenih (suknenih) hlaa, koje
su se u naoj narodnoj nonji sauvale do danas, a to je i dio ilirske nonje...
Jedan se naao u grobnom humku iz Ervenika. Isti nain pokopavanja kao u
srednjem vijeku zadrao se u naoj seoskoj kulturi vie ili manje sve do
danas, pa se sasvim pouzdano moe govoriti ne samo o kontinuitetu kultnog
mjesta, nego i o kontinuitetu oblika kulta. Razlikuje se jedino podruje Istre...
Na ovom podruju nema izrazitih dokaza o pokopavanju pokojnika iz
starohrvatskog doba u humke, kao to se to susree u drugim krajevima ili kod
Slavena uope. Poznata su samo dva primjera u sjevernoj Dalmaciji. Jedan je
sluaj pokopavanja u zemljani humak i oko njega u Kaiu, ali se u njemu
nisu nali stariji ostaci, pa nije jasno kad je taj humak sagraen... U istoj
nekropoli sa starohrvatskim grobovima nali su se gotski grobovi iz VI. st., pa
je vjerojatno ve tada taj humak postojao i ve su se Goti iz izvjesnih kultnih
razloga vezali za njega, to su Hrvati kasnije poprimili. Prema tome, nije
jasna starija kultna namjena ovog humka ni takva njegova veza s
doseljenicima. Moda se to moe objasniti analogijom u vezi s odreenom
kultnom ulogom humaka uope u Gota i Hrvata, ili pretpostavkom da se
jednostavno radi o kontinuitetu kultnog mjesta, koji nije zasvjedoen u ranije
vrijeme... Prema tome, moe se zakljuiti da dosad nije sigurno utvreno da
su Hrvati na ovom podruju nakon doseljenja podizali grobne humke, nego su
ee iskoriavali ranije grobne humke ili humke druge namjene za svoje
nekropole, bilo da su pokopavali u njima ili oko njih. Isto tako, ponekad su se
koristili ranijim nekropolama na ravnome. Uz to su na humcima podizali
svoje crkve. Sve to oito govori o kontinuitetu kultnih mjesta iz prahistorije,
pa i pri potpunoj promjeni kulture, religije i etnosa. Meutim, veze
ranohrvatskih groblja i smjetaji uz prijanje spomenike openito su vrlo
esti.
353

I detalji u nekropolama na podruju Dalmacije potvruju kontinuitet.
354

Kasnoantiki kontinuitet se posebno oituje u nainu pokapanja inhumaciji.

353
ime Batovi - Olga Otri, Tragovi ilirske kulturne batine u narodnoj kulturi naeg
primorskog podruja. Godinjak ANUBiH, knj. XII, Centar za balkanoloka ispitivanja,
Sarajevo, 1974, s. 256-259.
354
Tako su u Mravincima i u Gajinama, meu drugim grobovima, i grobovi u kojima su
pokopana dva kostura na nacin da su noge jednog kostura do glave drugoga, a radi se

162
Osim promjene u nainu sahranjivanja, ti kasnoantiki utjecaji oituju se i u
slijedu grobne arhitekture (u ranom srednjem vijeku, posebice u srednjoj
Dalmaciji prevladava grobna raka obloena i pokrivena kamenim ploama) i
u osnovnom tipu groblja (u ranom srednjem vijeku javlja se iskljuivo tip
groblja na redove, a to su bez sumnje kasnoantike tradicije, u Dalmaciji
uestale tek od druge polovice V. ili poetkom VI. stoljea pod nesumnjivim
germanskih utjecajima.
355
Starohrvatske nekropole smjetene su, uglavnom,
u blizini prapovijesnih i antikih lokaliteta ili izravno na antikim ruevnim
zdanjima, ili na mjestima prapovijesnih i antikih grobalja ili grobalja iz
vremena ranog srednjeg vijeka. Te nekropole iz VIII. i prve polovice IX. st. na
podruju sjeverne Dalmacije idu u red grobalja na redove, to je
najkarakteristiniji nain pokapanja u ranom srednjem vijeku u svoj Europi.
Orijentacija grobova uglavnom je svuda ista: u pravcu istok-zapad i tako da je
glava na zapadu, ali s veim ili manjim otklonom od toga pravca, tj. prema
sjeveru ili jugu. Tek iznimno ima odstupanja od te orijentacije. Pokojnici su u
grobovima leali na leima s razliitim poloajima ruku, ponajee
opruenih niz tijelo, a u pravilu je pokop bio individualan. Beloevi priznaje
da se ne raspolae vrstim arheolokim argumentima na osnovi kojih bi se sa
sigurnou i precizno moglo odrediti vrijeme nastanka starohrvatskih
kosturnih groblja na tlu Dalmacije, nego samo pretpostavljamo da je to
moglo biti neposredno po doseljenju Hrvata u ove krajeve, tj. oko sredine
prve polovice VII. stoljea.
356
Beloevi istie da materijalnu i duhovnu

najvjerojatnije, o obiteljskom grobu mua i ene. Takvi dvojni grobovi bili su poznati jo
starosjediteljima o emu svjedoe grobovi naeni u naselju u Donjoj Dolini na Savi u
Bosni (M. Garaanin - J. Kovaevi, Pregled materijalne kulture Junih Slovena u
ranom srednjem veku. Ed. Prosveta, Beograd, 1950, s. 205). Tek su u posljednje vrijeme
priznate neke temeljne injenice, koje su prije i ugledni arheolozi i povjesniari potpuno
nijekali. Tako su Josip Koroec i Miho Barada smatrali da pod gomilama lee samo
starosjeditelji. Na temelju analize Fizikalnog instituta sveuilita u Bernu god. 1959.
kostiju iz grobova nad Podstranom sa Sukmajsina i sa Stomorice utvreno je da se u
grobovima pod polukrunom gomilom u poljikom primorju u XIII. st. pokapalo domae
stanovnitvo. (Ante kobalj, Obredne gomile. Ed. autora, iovo, 1970, s. 165-169). Ivan
Marovi zakljuio je, istraujui lokalitet Rudine, na temelju naunica karakteristinih za
IX. i X. st., kao i keramikih ulomaka ukraenih valovnicom i slinim prugama, da su se i
u starohrvatskom periodu na tom lokalitetu ukapali u gomile (I. Marovi, Rezultati
dosadanjih istraivanja kamenih gomila oko vrela rijeke Cetine. Materijali XII, Zadar,
1972, s. 70).
355
Ante Miloevi, O kontinuitetu kasnoantikih proizvoda u materijalnoj kulturi ranoga
srednjeg vijeka na prostoru Dalmacije. Starohrvatska spomenika batina Raanje
prvog hrvatskog kulturnog pejzaa. (Urednici: Miljenko Jurkovi Tugomir Luki)
Zagreb, 1996, s. 39.
356
Janko Beloevi, Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljea. Sveuilina naklada
Liber, Zagreb, 1980, s. 134-135.

163
kulturu Hrvata u Dalmaciji na arheolokom polju sa sigurnou moemo
pratiti tek od poetka IX. st., tj. od vremena kad je, prema njegovu miljenju,
dolo do pokrtenja Hrvata.
357

Duan Jelovina osvrnuo se na elemente kontinuiteta ilirsko-rimske
kulture u starohrvatsku kulturu. On je, kao najevidentnije primjere toga
kontinuiteta spomenuo smjetaj i izgled naselja, nain pokapanja i grobnu
arhitekturu. Analizirajui lokalitete u Danilu kod ibenika, Bribiru kod
Skradina i u Bijaima kod Trogira zakljuio je: Dakle, nikada se ovdje ne
radi iskljuivo o grobovima starohrvatske pripadnosti, ve zapravo o
kompleksnim grobljima u kojima su se uz starosjedioce poeli pokopavati i
Hrvati nakon doseljenja u ove krajeve, to bez sumnje govori o izravnom
kontinuitetu kako kultnog mjesta, tako i oblika kulta. Usporedimo li osim
toga i izgled grobne arhitekture, nain gradnje grobova, materijal od kojega su
raeni (najee od nepravilnih kamenih ploa, ili kamenih lomljenaca),
zatim poloaj mrtvaca u njima, kao i njihovu orijentaciju (najee je pravilna
istok-zapad), zakljuit emo da gotovo nema nekih bitnih razlika izmeu
grobova kasnoantikog i starohrvatkog doba. Samo neki kasnoantiki
grobovi, pogotovu kada se radi o zidanim grobovima, neto su pravilnije i
paljivije raeni. Pravu razliku izmeu kasnoantikih i starohrvatskih grobova
predstavlja jedino to to u starohrvatskim grobovima nalazimo priloge, a u
kasnoantikim grobovima su veoma rijetki. Zapravo u kasnom Carstvu, pod
utjecajem kranstva, prilozi u grobovima potpuno nestaju. Po svim
navedenim zapaanjima mogli bismo s dosta sigurnosti pretpostaviti da su
Hrvati poto su doselili od zateenog stanovnitva preuzeli ne samo kultno
mjesto, ve grobnu arhitekturu i nain sahranjivanja pokojnika. Takav oblik
pokapanja u nekim selima Dalmatinske zagore zadrao se manje-vie sve do
naih dana: Iako dosad jo nema dokaza da su stari Hrvati nakon doseljenja na
podruje Dalmatinske Hrvatske pokopavali svoje pokojnike u humke, kao to
je to npr. bio sluaj u nekih drugih slavenskih naroda, ipak ne moemo ovdje
ne spomenuti nekoliko sluajeva iz sjeverne Dalmacije... U svim tim
sluajevima najvjerojatnije se radi o preuzimanju kultnog mjesta, zapravo o
koritenju humka, a nikako ih ne bismo smjeli (barem zasad) vezati uz
pogrebni obiaj, tj. da su humci podizani ad hoc u ranom srednjem vijeku. To
nam jo jednom samo potvruje kontinuitet i analognu povezanost
starohrvatskih nekropola s nekropolama predslavenskog obiljeja na podruju
Dalmatinske Hrvatske.
358


357
Janko Beloevi, Materijalna kultura Hrvata na jadranskoj obali od doseljenja do IX
stoljea. Materijali XII, IX. kongres arheologa Jugoslavije, Zadar, 1972, s. 299.
358
Duan Jelovina, Starohrvatske nekropole na podruju izmeu rijeka Zrmanje i Cetine.
akavski sabor, Split, 1976, s. 76-77.

164
Jelovina istie dalje da se kasnoantika batina kao kulturni kontinuitet
najjasnije oituje u oblicima nakita i u grobnoj arhitekturi. On pie, da je
kasnoantika grobna arhitektura u biti vrlo slina starohrvatskoj grobnoj
arhitekturi.
359
Jelovina posebno istie kako se vrlo lako moe uoiti da su se
stari Hrvati nakon doseljenja na jug, rado koristili postojeim antikim
poloajima, bilo da su na njima nastavili pokapati svoje mrtve, bilo da su na
istim mjestima gradili sakralni objekt oko kojega su onda formirali groblje.
Pretpostavku da su Hrvati nakon doseljenja od zateenog stanovnitva
preuzeli (u vie sluajeva) ne samo kultno mjesto, ve i grobnu arhitekturu i
nain pokopavanja, potvruju nam osim niza pojedinih elemenata
ustanovljenih na mnogim kompleksnim nalazitima, otkrivena kasnoantika
groblja na poloajima u Danilu kod ibenika, kod sv. Marte u Bijaima kod
Trogira i u Vratnicama na Bribiru kod Skradina.
360

Utvreno je da od VI. do IX. st. traje kontinuitet mjesta i naina
pokapanja na teritoriju Dalmacije i susjedne Bosne. Kad se proue rezultati
istraivanja u Dalmaciji do IX. st., moe se tvrditi da gotovo nema indicija
prema kojima bi se mogla odreivati etnika pripadnost pokopanih u
grobovima od VI. do IX. st. Mrtvaci su, naime, pokapani generacijama na
istim lokalitetima i na isti nain, a to to su neka groblja proirivana ili su
graena nova uz stara, moe znaiti i samo to da na starim grobljima nije bilo
vie mjesta za nove ukope. Prekid u kontinuitetu nekih detalja u nainu
pokapanja zapaa se tek od IX. st., to se moe povezati gotovo samo s
utjecajem Crkve. Promjene koje se zapaaju od poetka IX. st., a koje se
oituju posebno u nainu pokapanja i lociranju groblja oko crkava posljedica

359
D. Jelovina, ibid., s. 83.
360
D. Jelovina, ibid., s. 147. Miloevi navodi miljenje Jelovine da pravu razliku izmeu
kasnoantikih i starohrvatskih grobova tvori samo to to u starohrvatskim grobovima
nalazimo priloge, dok su u kasnoantikim grobovima pod utjecajem kranstva prilozi u
grobovima potpuno nestali. Meutim, Miloevi dalje pie da je to to u grobovima nema
priloga karakteristika dalmatinskih kasnosrednjovjekovnih nekropola. Mislimo meutim,
da ni gotovo potpun nedostatak grobnih priloga ne omoguuje pouzdan oslonac za
datiranje ove skupine grobova u kasnoantiki period, jer drugdje u Cetinskoj krajini (Sinj,
urlini, Kosore, Kijevo, Luane) i Dalmaciji, te susjednim joj krajevima nalazimo
kasnoantike grobove vrlo esto s bogatim i vrijednim prilozima koje je potpuno sigurno
mogue datirati u iri vremenski raspon od 4. do 7. st. Elementi za datiranje grobova
prve skupine luanske nekropole ne moe biti ni grobna arhitektura niti nain pokapanja,
jer je poznato da tip grobova s oblonim i pokrivenim ploama i pokojnicima pokopanim
u ispruenom poloaju u Dalmaciji, posebno u Dalmatinskoj zagori traje vrlo dugo. U
nekim podrujima je zadran sve do naih dana. (Ante Miloevi, Srednjovjekovne
nekropole u Barama u Luanima kod Sinja. Starohrvatska prosvjeta, serija III, sv. 14,
1984, s. 296-298).


165
su jaeg kristijaniziranja vezanog prije svega za Franke. Franaki utjecaji
oituju se jednako snano i u novim izrazima na podruju materijalne kulture.
Prema Ljubi Karamanu irenjem kranstva na osvitu IX. st. preokret se
oituje u tipu groblja, obliku grobova, u vrsti i u podrijetlu predmeta koji su
polagani s mrtvacem u grob. S primanjem kranstva poinje pokapanje i oko
crkava. Mrtvaci se polau u grobne jame obrubljene uokolo i pokrivene
odozgo kamenjem, a poloaj mrtvaca s glavom na zapadnoj strani i s rukama
ispruenim uz tijelo ostaje nepromijenjen. S pokapanjem u blizini crkava
postupno poputa stroga orijentacija grobova.
361
U Hrvata nalazimo grobove
oko crkava ve od IX. st. To su crkvice koje su podigli hrvatski vladari u
Bijaima, Riinicama i Biskupiji. Ali, pored toga i dalje se odravaju groblja
na redove bez crkava, u Dalmaciji otprilike do 1000., a u Podravini gdje je
crkvena organizacija bila slabija jo u punom XI. st. U Glaviinama se nije
naao nikakav trag crkve na groblju.
362
U najstarijim grobovima kao i u
grobovima IX. do XI. st. mrtvaci su polagani s glavom na zapadu, a s nogama
na istoku, dok su ruke redovito ispruene niz tijelo.
363


361
Ljubo Karaman, Iskopine drutva Bihaa u Mravincima i starohrvatsko groblje.
RAD JAZU, knj. 268, Zagreb, MCMXL, s. 30, 32, 35.
362
Ljubo Karaman, iva starina. Ed. HIBZ, Zagreb, 1943, s. 110-112.
363
Ljubo Karaman, Iskopine drutva Bihaa u Mravincima, ibid., s. 26. Kod Hrvata u
Dalmaciji mrtvaci su bez iznimke pokapani s rukama niz tijelo. Tek u kasnijem srednjem
vijeku nalaze se kod Hrvata mrtvaci poloeni u grobovima s rukama skrtenim na prsima.
Fra Marun je zabiljeio, da su u grobovima vjerojatno dosta kasnog doba otkopanim
uokolo crkve u Stupovima u Biskupiji mrtvaci imali ruke prekrtene na prsima, a u
istom je poloaju naao i mrtvace ispod nekih srednjovjekovnih steaka u Mirlovia-
Zagori. (Lj. Karaman, ibid., s. 10. Usp. i Lj. Karaman, Starohrvatska umjetnost. asopis
za hrvatsku poviest, (Zagreb), I/1943, 1-2, 79-82).

166

167




II.
ETNIKE I DRUGE POSEBNOSTI
PUANSTVA NA TERITORIJU
RIMSKE DALMACIJE KRAJEM VIII.
I POETKOM IX. STOLJEA


168

169




I.
FRANAKI I DRUGI IZVORI O ETNIKIM ODNOSIMA NA
TERITORIJU JAPODA, LIBURNA I DALMATA

Franci su zauzeli Istru najvjerojatnije godine 787.,
364
a poslije toga su
nastojali proiriti svoju vlast i dalje uz istonojadransku obalu i njezino
zalee. Kod liburnijskog grada Tarsatike ubijen je god. 799. furlanski
markgrof Erik iz ega se moe zakljuivati da su se izmeu stanovnika
Liburnije i Franaka vodile borbe. Karlo Veliki dobio je na poetku IX. st.,
izmeu ostalog, kako istie i njegov ivotopisac Einhard, obje Panonije, Istru,
Liburniju i Dalmaciju s izuzetkom primorskih gradova, koje je prepustio
bizantinskom caru zbog prijateljstva i ugovora sklopljenog s
njime.
365
Mirom u Aachenu 812. godine Karlo Veliki uistinu je dobio
Dalmaciju, Istru i Panoniju, a nekoliko dalmatinskih gradia i otoka pripalo je
Bizantu. Smatra se da su najkasnije do 817. godine sreene crkvene i
politike granice izmeu Franaka i Bizanta.
Noviji oblici materijalne i duhovne kulture, koji s Francima i
kristijaniziranjem prodiru sa zapada, posebno se oituju u uvozu oruja i
nakita,
366
da bi se i oruje i nakit kasnije najvjerojatnije nastavili proizvoditi
u domaim radionicama. Vinski i ii dre da Hrvati u Dalmaciji nisu doli
pod ovisnost franakog carstva prije g. 803.
367
Prema Vinskome, u vrijeme

364
Lujo Margeti, Istra 751-791. Croatica christiana periodica, XVI / 1992, 30, 1-10.
365
Einhard, ivot Karla Velikog. Ed. Latina et graeca, Zagreb, 1922., s.75. Franci ve
803. dre itavu teritoriju izmeu mora, Rae, Vrbasa i Cetine (B. Ferjani,
Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Sv. II, SANU, Beograd, 1959, s. 15).
366
Lj. Karaman, Iskopine, ibid., s. 28.
367
Kako misli Vinski, iz tog blieg dodira Hrvata s franakim carstvom Karla Velikoga
potiu tipovi maeva i ostruga bez obzira na to jesu li ti maevi i te ostruge uvoz iz
karolinkih radionica ili pak domai proizvod prema karolinkim uzorcima. Ti maevi i
ostruge, pie dalje Vinski, nisu, kako se moe misliti na temelju njihovih karolinkih
tipolokih znaajki, vezani samo za drugu polovicu VIII. st. ve i za itavo IX. st. Vinski
na temelju iznesenih podataka iznosi zakljuak da su karolinke ostruge najee u

170
poslije aachenskog mira otvorena su vrata franakoj prevlasti nad hrvatskom
kneevinom i to je omoguilo jae kulturno djelovanje benediktinaca, a i
karolinki kulturni utjecaj koji se odrazio na maevima i ostrugama u
Dalmatinskoj zagori. Vinski dri da je 803. najraniji terminus ante quem non
za datiranje starohrvatskih grobova s orujem i konjanikom opremom
karolinkog tipa u prostim zemljanim rakama, ali ne smatramo, zbog
povijesnih injenica, vjerojatnim, da su oni stariji od ranog 9. stoljea.
368

Veina je starosjeditelja nastavila i poslije antike ivjeti pod svojim
starim imenima i tijekom stoljea u kojima su toboe na njihov prostor
doselile mase Slavena. Da su, na primjer, sredinom VII. stoljea postojali
Dalmatini potvruje i zapis iz Liber Pontificalis u kojemu se navodi da je
papa Ivan IV. (640-642) natione Dalmata.
369
Iz ivotopisa Ursa
Confessora proizlazi da u doba Karla Velikoga na teritoriju Dalmata postoji
potpuno samostalna, dakle i u odnosu na Bizant neovisna drava, s
poganskim stanovnitvom - Dalmatima.
370


itavoj Jugoslaviji zastupane na teritoriju izmeu gornjeg toka rijeke Krke i rijeke Cetine,
dok su inae rijetke, iako se u slavenskim nekropolama na panonskom tlu nailazi na
jednostavne primjerke, koji zapravo predstavljaju tipoloku retardaciju u usporedbi s
razvojem ostruga u 10.-11. stoljeu u srednjoj Evropi. Z. Vinski, O nekim zajednikim
znaajkama slavenskih nekropola s podruja Dalmatinske Hrvatske, Blatnoga jezera i
Moravske u 9. stoljeu. Peristil, Zagreb, 1954, s. 74-76.
368
Z. Vinski, ibid. Najvei broj nalaza opreme karolinkog tipa jesu ostruge kojih ima,
prema muzejskoj evidenciji i literaturi, na podruju dalmatinske Hrvatske do g. 1980.
oko 90 primjeraka. (Beloi, Materijalna kultura, ibid., s. 106). Usp. i D. Jelovina,
Maevi i ostruge. Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 1986, s. 75.
369
Franjo Raki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam. JAZU, Zagreb,
1877, s. 277. Mandi upozorava da je rije natio oznaavala kod Rimljana pojedine
narodne skupine koje niesu bile latinske. (D Mandi, Postanak Vlaha prema novim
poviestnim iztraivanjima. Hrvatska misao, Buenos Aires, 1956, sv. 18-19, s. 8). Bogo
Grafenauer ovaj pojam objanjava ovako:U Vulgati se upotrebljavaju izrazi natio i gens
(naroito u mnoini, gentes, pored gentiles) obino za pagane, populus za odabrano
ljudstvo a po tom uzoru docnije i za hriane. Izraz populus (pored njega i gens) se
upotrebljava po tom uzoru u ranom srednjem veku za politiki narod (vojsku, zborove
punopravnog stanovnitva, zborove pri glasanju ili krunisanju kralja itd.), natio ( i gens)
se meutim upotrebljava pri oznaavanju plemenske strukture i plemenske pripadnosti.
(B. Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etnike strukture prostora jugoslovenskih
naroda i njenog razvoja. Jugoslovenski istorijski asopis, Beograd, br. 1-2 za 1966, s. 7).
Prema miljenju nekih autora (N. Radoji) u Dukljanina rije gens na jednom mjestu
znai vojska (Nikola Banaevi, Letopis popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd,
1971, s. 35.
370
I. Goldstein dijeli iievo miljenje da je bez obzira na kasni datum nastanka taj izvor
sauvao pokoje zdravo zrno povijesne istine i dodaje kako i sam misli da je jezgra
legende istinita. (Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek. Ed. Novi Liber - Zavod za
hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 229).

171
Iz Borninih titula u franakim izvorima oito je da su i poetkom IX.
stoljea postojale odvojene teritorijalne jedinice koje su nastavale uglavnom
dotadanje povijesno-etnike posebnosti. Naslovi Borne imaju stvarni sadraj.
Liburnija je, koju i franaki izvori otro dijele od Dalmacije, tada vjerojatno
sezala do rijeke Krke i nesumnjivo je obuhvaala i teritorij nekadanjih
Japoda.
371
Antun Dabinovi istie da je Karlo Veliki nosio od Boia godine
800. naslov zapadno-rimskog cara i da mu je zato valjda ostao netaknut
naslov kneza Dalmacije i Liburnije, koji je bio na snazi pod Ostrogotima, a
valjda i kroz cijelo vrijeme od 679. do 802. god.
372

U ratu protiv Avara g. 791. na strani Karla Velikoga sudjelovali su,
kako navode izvori, i Slaveni.
373
Sklavi - Hrvati iz gotske Liburnije (
posebno Like, Krbave i Gacke) doselili su na teritorij Dalmata poetkom IX.
stoljea, u doba franake ekspanzije na istono-jadranskoj obali, to se
oituje i u tadanjem razgraniavanju izmeu doseljenih Hrvata,
starosjedilaca Dalmata i malobrojnih Romana u nekim gradiima.
374

Franaki izvori iz prve polovice IX. st. koji donose vijesti o Liburniji i
Dalmaciji osobito su dragocjeni, pogotovu stoga to su se tada Liburnija i
najvei dio Dalmacije nalazili pod franakim vrhovnitvom.
375
Einhard
(Eginhardus), koji je ivio do 770. do 840. i koji je, kako se dri autor i Anala
karolinkog kraljevstva, napisao je u svojem ivotopisu Karla Velikoga
sljedee: Karlo je franako kraljevstvo, koje je poslije smrti oca Pipina
preuzeo zaista veliko i snano, tako slavno poveao da ga je gotovo
udvostruio... Poto je (osvojio) Saksoniju, obje Panonije i na drugoj strani
Dunava poloenu Daciju, Istru, takoer i Liburniju i Dalmaciju, izuzevi
primorske gradove (atque Dalmatiam, exceptis maritimis civitatibus), koje

371
Mate Sui, Nekoliko pitanja u vezi s antikim Japodima. Arheoloka problematika Like.
Hrvatsko arheoloko drutvo, Split, 1975, s. 114-115. Sui istie da je Liburnija u doba
Borne teritorij izvan Dalmacije. Usp. M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea. Radovi
Instituta JAZU u Zadru, Zagreb, 1955, sv. II, s. 287.
372
Antun Dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest. NZ Matice hrvatske, Zagreb,
1990, s. 65.
373
Pantelic, Die Urheimet... ibid., s. 168.
374
injenica jest da na podruju omeenom Cetinom i Zrmanjom ima vrlo malo
arheolokih dokaza slavenske (ili hrvatske) nazonosti sve do kraja VIII.stoljea. Zbog
toga i priu cara Konstantina o borbama Hrvata i Avara, o kojoj raspravljaju i najnoviji
historiografski prilozi, valja preuzimati s mnogo rezerve. (I. Goldstein, Hrvatski rani
srednji vijek. Ed. Novi Liber - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 123.).
375
Godine 812. odreene su granice izmeu Franaka i Bizantinaca, i to tako da je rijeka
Cetina postala granica izmeu jednog i drugog carstva uz poseban tretman nekih
gradova. (O. Pritsak, Kroatien..., ibid., s.2).

172
je prepustio da ih ima bizantinski car zbog prijateljstva i s njim sklopljena
saveza; zatim je sve barbarske i divlje narode, koji se nalaze izmeu rijeka
Rajne i Visle i Oceana i Dunava po jeziku zaista sline, ali po nainu ivljenja
i naravi vrlo razliite, i koji nastavaju Germaniju, tako upokorio te je postigao
da mu plaaju danak. Meu tim (narodima) osobito se istiu Welatabi
(Wilzi), Sorabi, Abodriti, Boemanni,...
376

Iz tog se izvora nedvojbeno vidi da u prvoj polovici IX. st. primorski
gradii nisu bili sva Dalmacija nego samo jedan njezin dio. Bizantinski car
Lav V. Armenac, poslao je 817. franakom caru Ludoviku poslanstvo da s
njim raspravi pitanje o granicama izmeu stanovnika u Dalmaciji. Jedan
franaki izvor, koji se odnosi na godinu 817., glasi u hrvatskom prijevodu:
Kada je (Ludovik radi zimovanja) tamo (u Aachen) doao, primio je
poslanika cara Leona, po imenu Nicifora, koji je poslan iz Konstantinopola
zbog dalmatinskog pitanja (pro Dalmatinorum causa). Njemu zapovjedi -
jer Kadolah, kojem je bila povjerena briga za te granine oblasti, nije bio tu, a
mislilo se da e ipak naskoro doi- da eka njegov dolazak. Kada je on doao,
izmeu njega i careva poslanika, odrana je rasprava o pitanjima koje je ovaj
podnio. Kako se spor odnosio na mnogobrojne i Romane i Slave (ad
plurimos et Romanos et Sclavos), a inilo se da se bez njih ne moe dovriti,
odgoen je da se onamo rijei. U tu svrhu s Kadalom i prije spomenutim
legatom poslan je u Dalmaciju Albigarije, Unrohov neak (unuk?).
377

I iz toga je izvora oito da su mnogobrojni i Romani i Slavi stanovali u
Dalmaciji, to znai da pojam Dalmacije nije bio ogranien samo na
dalmatinske gradie. Drugi franaki izvor (Vita Hludowici imp.), koji takoer
vrijedi za godinu 817., navodi o tome i ovo: Boravei u onoj palai
(Aachen) Ludovik je primio poslanika konstantinopolskog cara Leona po
imenu Nicifora, koji je k njemu doao. Sadraj pak poslanstva, izuzevi
prijateljstvo i saveznitvo, bio je o granicama izmeu Dalmatina, Romana i
Sklavena (Legatio autem, excoepta amicitia et sotietate, erat de finibus
Dalmatorum Romanorum et Sclavorum). Kako nisu bili nazoni ni oni ni

376
Raki, Documenta..., ibid., s. 315. Usp. i Reinhold Rau (ponovo preradio na temelju
prijevoda O. Abela i J. Jasmunda ), Quellen zur karolingischen Reichsgeschichte. I.,
Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1993, s. 184. - 185.
Potrebno je naglasiti injenicu da su se skupnim imenom Sclavi potkraj VIII. i na poetku
IX. st. nazivale zajednice koje su inae imale svoja posebna imena. Tako Einhard u
Analima za godinu 789. pie: Jedan narod Sklavena, koji je u Germaniji obitavao na
obali oceana, u svojem jeziku nazivao se Welatabi, a na franakom jeziku Wiltzi.
(Natio quaedam Sclavenorum est in Germania, sedens super litus oceani, quae propria
lingua Welatabi, francica autem Wiltzi vocatur...).
377
Raki, Documenta, ibid., s. 317.

173
Kadalo, prefekt graninih oblasti, a bez njih se to nije moglo razrijeiti,
poslan je Albigarije u Dalmaciju, da to smiri i sredi s Kadalom, poglavicom
graninih oblasti (finium principe).
378

Iz toga je izvora mogue zakljuiti u duhu latinskog jezika (pogotovu
ako je prvobitno stajalo Dalmatarum, i to sa zarezom iza te rijei) da su u
drugom desetljeu IX. st. u Dalmaciji ivjeli Dalmati, Sklaveni i Romani.
Meutim, Raki je protumaio taj izvor u smislu da je predmet poslanstva
bilo razgranienje izmeu dalmatinskih Romana i Slavena.
379
Od hrvatskih
povjesniara samo se Ivo Guberina nije sloio s tim miljenjem.
380
Tumaei
jedan mletaki izvor, kako su svretkom 805. poslanici Dalmatina bili kod
cara Karla u Diderhofenu, Guberina je zakljuio: Nigdje se iz konteksta ili
drugih okolnosti ne moe zakljuiti, da bi Dalmatae u franakim izvorima

378
Georgius Heinricus Pertz (edidit), Monumenta Germaniae historica. Tomus II,
Hannoverae, 1829, s. 621. Pertz je u biljeci ispod teksta naveo i izraz Dalmatarum.
Raki je objavio reenicu onako kako je Pertz donio original (Raki, Documenta..., ibid.,
s. 317). Ivan Lui je tu reenicu u originalu ovako naveo: Legatio autem ecxepta
amicitia, et societate, erat de finibus Dalmatarum, Romarum, et Sclavorum,...(Ioannis
Lucii, De regno Dalmateae et Croatiae libri sex. Ioannem Blaev, Amstelodami, 1668, s.
51). U drugom izdanju Luieva djela ta je reenica navedena na isti nain. (Ioannis
Lucii,De regno Dalmatiae et Croatiae. Vindobonae, 1758, s. 51). Bruna Kunti-Makvi
priredila je Luievo djelo tako da je navedenu reenicu prevela na hrvatski ovako:
Poslanstvo je pak osim o prijateljstvu i saveznitvu bilo i o granicama izmeu
Dalmatnaca, Romana i Sklavena. (I. Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Ed.
Latina et graeca, Zagreb, 1986, s. 329).
379
Fr. Raki, Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljini obseg i narof. Rad JAZU, knj.
LVII, Zagreb, 1881, s. 106. Shvaanje Rakoga prihvatili su i drugi historiografi . Tako
je Konstantin Jireek, navodei te izvore koji govore o reguliranju granica izmeu
Franaka i Bizantinaca 817. zakljuio da se prema tim izvorima razlikuju dva tipa
Dalmatinaca: Romani i Slaveni (C. Jireek, Leredita di Roma nelle citta della
Dalmazia durante il medioevo. Ed. Societa Dalmata di storia patria, Roma, 1984, s. 67)j.
I Ferdo ii misli slino (usp. F. ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 312-313).
380
Guberina je donio sasvim drukije miljenje: Ovdje se lue granice Dalmatinaca,
Romana i Slavena. Romani su stanovnici gradova (tako ih zove grki pisac Porfirogenet),
a za Slavene znamo, to su. Pita se: koji su to Dalmatinci? Izvor od 813. g. istie, da je
Karlu Velikome pripala Liburnija i Dalmacija, osim primorskih gradova (Raki, Doc.
s. 315). Kako se u uem (sudskom) znaenju Dalmacija protezala od ua Krke do ua
Neretve, to se ovdje Dalmatinci imaju razumjeti stanovnici ovoga podruja. Dalmatinci
su stanovnici podruja od Krke do Neretve, Romani stanovnici gradova, a Slaveni
stanovnici Liburnije. Ovo ne znai, da Slavena nije bilo na podruju ue Dalmacije, ve
samo znai, da je hrvatsko-iranski elemenat tu prevladavao i jasno se luio od ostalih
Slavena... Iz ovoga sliedi, da je podruje oko Splita i sa Splitom sainjavalo jednu
posebnu politiku osebujnost, koja je u meunarodnom svietu na poetku IX. st. bila
poznata kao zemlja Dalmatinaca, a luila se od Slavena kao i od stanovnika gradova
(I. Guberina, Dravna politika hrvatskih vladara. I, Knjiara Velebit, Zagreb, 1944, s.
58).

174
ovog vremena oznaivali samo stanovnike primorskih gradova, Bizantu
podvrenih. Kada ti isti izvori hoe da lue izmeu stanovnika gradova i
ostalog puanstva Dalmacije, onda to izriito istaknu, i to tako, da su graani
gradova Romani, a ostali Dalmatae i Sclavi, a svi zajedno Dalmatini... To se
poelo luiti nakon achenskog mira, jer je tada postojala dravna granica
izmeu hrvatskoga i gradskoga podruja.
381
Reinhold Rau u izdanju ovoga
izvora latinski tekst ovako pravilno prevodi na njemaki jezik: Die
Gesandtschaft aber betraf, auer Freundschaft und Bndnis, die Grenzen der
Rmerr, Dalmater und Slaven.
382

O stanovnitvu koje je ivjelo u granicama Liburnije i Dalmacije,
moemo zakljuivati i na temelju franakih izvora koji spominju Bornu. U
jednom izvoru iz godine 818. navodi se kao dux Guduscanorum, u drugom
pak izvoru iz 819. navodi se kao dux Dalmaciae, a u treem izvoru iz 821.
naziva ga se dux Dalmatiae atque Liburniae.
383
Bilo bi besmisleno da
franaki izvori Bornu tituliraju dux Guduscanorum, ako se on sam tako ne
naziva; a on se tako ne bi nazivao, da ti Guduscani nisu postojali i da se sami
tako nisu nazivali. Iz tog tituliranja Borne, odnosno iz franakih izvora koji
konkretiziraju postojanje teritorija Liburnije i Dalmacije, moemo kao
nesumnjivo zakljuiti da se jo u prvoj polovici IX. st. u tadanjoj Dalmaciji i
susjednim krajevima stanovnitvo dijelilo prema posebnim nazivima
(Guduscani, Dalmati), a da je u dalmatinskim gradiima ivjelo stanovnitvo
koje se i u franakim izvorima naziva Romani.
Iz franakih izvora proizlazi i da su do Borne postojale odvojene
povijesno - politike posebnosti: Liburnija i Dalmacija, koje su pod Bornom
god. 819. postale jedna dravna zajednica. Borna je, prema franakim
izvorima, god. 818. bio dux Guduscanorum, koje isti izvor naziva i natio
Guduscanorum.
384
(Neki znanstvenici na temelju analize izvora na latinskom

381
I. Guberina, Dravna politika, I., ibid., s. 53.
382
Rau, Quellen..., ibid., s. 299.
383
Raki, Doc., ibid., s. 320, 322, 355.
Nada Klai je takvo tituliranje Borne razjasnila svojim miljenjem da Bornu nazivaju
dalmatinsko-liburnskim knezom franaki anali jer upotrebljavaju za balkanske i
jadranske zemlje historijske nazive (N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku.
II. izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1975, s. 206). Nada Klai inae dri kako je
vjerojatnije da u klasinim terminima Liburnija i Dalmacija koje upotrebljavaju franaki
izvori valja gledati tradiciju, a ne stvarne i tono odreene politike jedinice (N. Klai,
Povijest Hrvata, I, ibid., s. 66).
384
Erant ibi et aliarum nationum legati, Abodritorum videlicet ac Bornae ducis
Guduscanorum,... (Bijahu tamo poslanici i ostalih (drugih) naroda, Abodrita, dakako i
Borne, kneza Guduskana,...). F. Raki, ibid., s. 320. E. Dmmler je ovaj izvor
ispravno interpretirao. Bei den Worten: legati Bornae ducis Guduscanorum et

175
jeziku prevode oznaku gens kao narod, a natio kao pleme.
385
)
Guduskani su u borbi Borne s Ljudevitom Posavskim g. 819. na Kupi
napustili Bornu i vratili se kuama, ali ih je Borna opet podvrgnuo pod svoju
vlast.
386
ii s nevjericom prenosi miljenje Drinova koji tono zakljuuje
da je Borna najprije bio knez Gaana, a da su ga onda Franci kao nagradu za
njegovo dranje u doba Ljudevitova ustanka uinili knezom svih svojih
dalmatinskih podruja.
387

Sigurno je, da je Drinov unekoliko imao pravo mada svoje miljenje
nije jae obrazloio, kad je tvrdio, da geografski elementi u tituli kneza Borne
imaju svoje znaenje, naroito onaj, s kojim ga sretamo pred njegovu smrt
821. god., gdje se naziva dux Dalmatiae atque Liburniae. Vrlo je vjerojatno,
da je taj dio Dalmacije (Liburnija) doao u sklop hrvatske drave upravo za
Borne, pred kraj njegove vladavine. Prilino je jasna i historijska pozadina
ovog dogaaja, ako se imaju na umu ne male Bornine zasluge i njegovo
dranje spram ustanka Ljudevita Posavskog. A i kako bi mogli jednostavno
prei preko pojave tog elementa proirene Bornine titule, zajamene u
vjerodostojnim suvremenim izvorima iz prve ruke, iz pera autora, kojima su
dobro bili poznati koliko suvremeni dogaaji, toliko i geografska stvarnost u
Istonoj marki i u susjednim oblastima. Otkuda najedanput u jednom te istom
izvoru, koji Bornu spominje nekoliko puta, dodatak atque Liburniae, one iste
Liburnije, koju niz franakih analista i biografa spominje? Uvjerljivo je stoga,
da onaj dodatak atque Liburniae oznauje teritorijalno proirenje Bornina
suvereniteta nad tek pripojenim podrujem. (...) Moe se naime utvrditi na
temelju citiranih franakih izvora, da je Borna ipak bio u nekim posebnim

Timocianorum, qui nuper a Bulgrorum societate desciverant et ad nostros fines se
contulerant, simul et Liudewiti etc. interpungire ich mit Zeuss ...hinter Guduscanorum,
denn es ist ganz klar, dass die Timotschaner mit Borna nichts zu thun hatten, da sie auch
im Jahre 819 als selbstndiges Volk sich mit Liudewit verbinden. ( E. Dmmler, ber
die lteste Geschichte der Slawen in Dalmatien. Separat, s. 388).
385
(Sastavili: L.A. Gindin- S.A. Ivanov- G.G. Litavrin),Svod drevnejih pismenih izvestiji
o Slavjanah (Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam
pertinentium.) Akademija nauka SSSR, Moskva 1991, s. 103-105.
386
Borna vero, dux Dalmaciae, cum magnis copiis ad Colapium fluvium Liudewito ad se
venienti occurrens, in prima congressione a Guduscanis deseritur; auxilio tamen
praetorianorum suorum protectus evasit. Periit in eo proelio Dragamosus socer
Liudewiti, qui in exordio defectionis, relicto genero, Bornae se coniuxerat. Guduscani
domum regressi iterum a Borna subiguntur. (Raki, Doc., ibid., s. 322). Anonymi vita
Hludowici navodi poblie zato su Guduskani napustili Bornu: Sed Borna,
Goduscanorum perfidia an timore desertus incertum, ... (Rau /Hrsg./, Quellen zur
karolingischen Reichgeschichte, I. dio, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstdt,
1993, s. 310.)
387
ii, Povijest, Ibid s.310

176
odnosima prema Gaanima, koji se posebno izdvajaju od svih ostalih
njegovih podanika. To se vidi iz injenice, da su samo oni sudjelovali u boju
protiv Ljudevita Posavskog, pod Borninim vodstvom, 819. god. i to samo
oni, izmeu svih ostalih njegovih podanika, alju idue godine poslanike caru
Ludoviku (missi...Goduscanorum); on je knez Dalmacije, Dalmacije i
Liburnije, odnosnih teritorija, ali kad se radi o dnosu prema Gaanima, on
nije knez Gacke, ve dux Guduscanorum, njegovo je ime uz demotik, a ne uz
toponim... Ako se prihvati tumaenje spomenutog naslova dux
Guduscanorum, ona druga dva, dux Dalmatiae i dux Dalmatiae atque
Liburniae ne pruaju nikakve potekoe, nakon svega to je izloeno.
Dalmacija s Liburnijom u ovom sluaju obuhvata u cjelini teritorij primorske
Hrvatske na kraju Bornine vladavine i dobiva malo kasnije u domaim
dokumentima i epigrafikim spomenicima ekvivalentnu zamjenu u nazivima
dux Chroatorum, dux Sclavorum. Naziv Dalmacija sve se vie gubi u
znaenju dalmatinske Hrvatske, naroito u domaim izvorima.
388
Korisno je
napomenuti da se u starim njemakim analima pod nazivom dux
podrazumijeva Herzog, Makgraf ili Heerfhrer.
389

Timoani, koji su poslali poklisare g. 818. franakom caru Ludwigu
Pobonom, mogli su biti ili samostalno pleme ili vojna druina, ali u svakom
sluaju daleko od Liburnije i vjerojatno najprije pod bugarskim vrhovnitvom,
a zatim su bili g. 819. saveznici Bornina neprijatelja Ljudevita Posavskog.
Oni se u bitci kod Kupe g. 819. uope ne spominju u franakim izvorima.
Liburnija je u doba tih zbivanja god. 819. bila bez franake vojske jer bi
njezino postojanje u Liburniji izvori spomenuli, a Ljudevit ne bi mogao

388
M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea. Radovi JAZU u Zadru, sv. II, Zagreb, 1955,
s. 285-289. Sui u tom radu navodi da se poslije 821. imenu Liburnija zameo svaki trag.
Prema Suiu, granice reducirane Liburnije poinju od Labina, koji je ostao u sastavu
Istre, dok je Tarsatika ula u sastav Hrvatske. On dalje zakljuuje da se Gacka nikad nije
nalazila u sklopu Liburnije, pa ni u rimsko doba. Gaani su se nalazili na teritoriju Japoda.
Stjepan Pavii misli da se moe vjerovati da nazivi Lika i Krbava potjeu iz starijeg
vremena, ali da se moe uzeti i to da je ime Gatska obuhvaalo u poetku IX. st. cijelo
dananje podruje Like od Une do Velebita ili do mora. Prema tome bi naziv Goduscani,
Goduscani u franakih pisaca toga vremena oznaivao upravo stanovnitvo i Gatske i
Like i Krbave. To bi dokazivala i okolnost to spomenuti franaki izvjetaji Guduscane
(Gaane) zovu narodom (natio Guduscanorum), a to oni ne bi mogli biti sa malenoga
podruja prave Gatske. Stoga je vjerojatno da je to staro ime zahvatilo u ono vrijeme i
podruje koje lei sjevrnije otuda, a koje kasnije nosi nazive Drenik, Modru i Vinodol...
Ako je takvo stanje bilo u osmom i u poetku devetoga stoljea ono se nato kasnije,
prema navodu Konstantina Porfirogeneta, izmijenilo. (Stjepan Pavii, Seobe i naselja u
Lici. JAZU, Zagreb, 1962, s. 15-16).
389
Alois Bernt, Die Germanen und Slawen in Bhmen und Mhren. Grabert - Verlag,
Tbingen, 1989, s. 84.

177
udariti na Bornu da su Franci bili u njegovim podruju.
390
Franaki izvori iz
god. 819. Bornu tituliraju kao dux Dalmaciae, a prije smrti, prema istim
izvorima nosi titulu dux Dalmatiae atque Liburniae.
391
Borna je zavrio
ivot vjerojatno u sijenju ili veljai god. 821. a za nasljednika mu je izabran
Ladasclavus.
392
Borna je ujedinio Liburniju i teritorij Dalmata i on je prvi,
prema pouzdanim povijesnim izvorima, poznati vladar Hrvata. Bornu je
naslijedio njegov sinovac (unuk?) Vladislav g. 821. na molbu naroda, ali
uz suglasnost franakoga cara. Za vrijeme vladavine Vladislava ubijen je g.
823. Ljudevit Posavski od Bornina ujaka Ljudemisla.
393
U kasnijim se
izvorima spominje hrvatski vladar Mislav s kojim je dud Petar Tradonik
sklopio mir g. 839., a kojega je naslijedio Trpimir. On ne nosi naime, kao i
Borna i valjda Bornini neposredni nasljednici, naslov kneza Dalmacije i
Liburnije, nego naslov hrvatskog kneza po Bojoj milosti (dux Chroatorum
munere divino)....U listini od 852. god. oznaen je Lotar kao kralj Italije. Izraz
po Bojoj milostiopet je svjedoanstvo za to, da je Trpimir proveo unutanju
reorganizaciju hrvatske drave sasvim na svoju ruku.
394
Mislav i Trpimir
sigurno vladaju i u zaleu Splita. Dok su preanji hrvatski knezovi, sudei
po njihovu naslovu, uvijek bili naprosto mandatari rimske drave u upravi
oblasti Dalmacije i Liburnije , nastupa ovdje Trpimir kao hrvatski narodni
vladalac... Nije valjda bez vanosti ovdje istai, to je ve ii uinio, da je
privredno sredite Trpimirove dinastije bilo u primorskim krajevima ispod
Velebita izmeu Zadra i Trogira, dok su njegovi protivnici, knezovi Domagoj
i Branimir, imali svoje privredno sredite vie prema Zagorju, oko Knina i u
planinskim krajevima prema Gvozdu dananjoj Petrovoj gori...Borba izmeu
porodice Trpimirovia i njezinih protivnika mogla bi se ukratko svesti na to,
da su Trpimirovii htjeli koncentrirati sve hrvatske energije pod okriljem
svoje dinastije, dok su njihovi protivnici teili za tim, da bude ouvana stara
hrvatska sloboda plemenskog sustava, oliena u suverenosti starog rimskog
konventa Dalmacije i Liburnije, odnosno sabora, na kojem su imali pristupa
predstavnici hrvatskih plemena.
395

Franako interveniranje pri razgranienju izmeu Dalmatina, Slavena
(Hrvata) i Romana potvruje da Hrvati u podruje razgranienja nisu doli

390
vear, Ogledalo Ilirie, III, ibid., Zagreb, 1840, s. 116-117.
391
F. Raki, Doc., ibid., s. 322, 325.
392
Interea Borna, dux Dalmatiae atque Liburniae, defunctus est, et petente populo atque
imperatore (Hludowico) consentiente nepos illius, nomine Ladasclavus, successor ei
constitutus est. (Raki, Doc., ibid., s. 325.)
393
Raki, Doc., ibid., s. 328.
394
Dabinovi, ibid., s. 64-65.
395
Ibid., s. 64-66.

178
nekoliko stoljea ranije, jer bi se u tom dugom razdoblju granice prethodno
sigurno bile utvrdile.
396
Iz stilizacije franakog izvora oito je da su na
poetku IX. st. na teritoriju Dalmata ivjeli: 1. doseljeni Slaveni (Hrvati), 2.
Romani u gradovima (ponekad nazivani i Latini), koji su takoer, po etnikoj
pripadnosti, bili Dalmati starosjedioci, i 3. u zaleu, starosjedioci Dalmati,
koji su bili u veini pogani.
397

Prvorazredan i izvanredno vrijedan izvor za ranu hrvatsku povijest je
traktat poznatog monaha Gottschalka iz IX. st.
398
Donosim, prema Katievim
izvodima iz Gottschalkova originala, i to u cijelosti dva bitna pasusa, koja
govore o hrvatskoj povijesti, u hrvatskom prijevodu:
... Kad je naime Trpimir, vladar Sklavina (rex Sclavorum), krenuo
protiv Grka i njihova patricija, a na dvorac bijae na samoj granici budueg
rata, rekao sam mu (Gottschalkovu ueniku) da ide i da priskrbi sve to je
potrebno kralju i njegovoj vojsci, a to mu je i dunost. Ali ga ipak strano

396
Tu prvobitnu jezgru hrvatskog naseljavanja uglavnom izmeu rijeka Cetine i Zrmanje
potvruje i Trpimirova darovnica iz 852., u kojoj se spominju granice solinske biskupije
na nain da je prostor splitske metropolis usque ripam Danubii et pene per totum
regnum Chroatorum. Ne ulazei u raspravljanje je li se na polovicom IX. st. splitska
nadbiskupija zbilja protezala do Dunava, oito je iz ovoga navoda da vladavina Hrvata
nije obuhvaala cijeli teritorij splitske nadbiskupije. Regnum Chroatorum teritorijalno je
dio te nadbiskupije, ali je ona obuhvaala gotovo (pene) cijeli regnum i jo teritorije
izvan njegovih granica. (Raki, Doc., ibid., s.4.)
397
Oni koji vjeruju da su Dalmate istrijebili novodoli Slaveni (Hrvati) prevode taj franaki
izvor u smislu da su tada postojali samo novodoli Hrvati i Romani (po gradovima), a da
su jedni i drugi obuhvaeni pojmom Dalmatini. Zastupnici toga shvaanja ni ne
pokuavaju obrazloiti zbog ega su novodoli Slaveni potedjeli Romane u nekoliko
gradia i izoliranih otoka, a jo manje mogu objasniti na temelju ega su se ti novodoli
Slaveni mogli u izvorima, kojima je bilo savreno poznato stvarno stanje, tretirati kao
Dalmatini. Prema nekim naivnim tumaenjima to je samo zato to su Slaveni (Hrvati)
doli na prostor nekadanje Dalmacije. Neki koji tako misle takoer tvrde da se pojam
Dalmacije odnosio samo na navedenih nekoliko gradia i otoka, a ako je to bila
Dalmacija (to bi izvori trebali znati), to navedeno tumaenje ini jo besmislenijim.
398
Gottschalkov je manuskript pronaao u knjinici u Bernu (gdje je bio ubiljeen pod
nazivom Tractatus de trina Deitate) belgijski benediktinac Germain Morin. On je zatim
poslao don Frani Buliu fotografije, i to folije numerirane 71 r i 71 v, gdje se spominje
jezik u Dalmaciji. Don Frane Buli je taj materijal prepustio Lovri Katiu, koji je prvi i
dosad jedini detaljnije obradio (na 30 stranica) taj tekst. Gottschalk je, kad je zbog svojeg
uenja o predestinaciji protjeran iz Furlanske, due vrijeme boravio u Dalmaciji. Spomen
o Gottschalkovu boravku u Dalmaciji sauvan je i u Bertinijanskim analima. Usp. N.
Klai, Izvori za hrvatsku povijest. Ed. [kolska knjiga, Zagreb, 1972, s.19-20. Gottschalk
je boravio na Trpimirovu dvoru od (oko) 846. do 848., to dokazuje njegovo
poznavanje sintakse govora kod bizantijskih podanika u gradovima i opet kod Hrvata
(Lovre Kati, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira. Separat iz Bogoslovske
smotre, br. 4/1932, s. 12).

179
zakleh Gospodinom Bogom, da ne uzimlje oruja niti da ide s vojskom, nego
da jae za njima i da pomnjivo pazi kakvo e biti dranje onoga naeg konja.
Prema nedavnim naime dogaajima posve sigurno sam znao da e pobjeda
pripasti onom dijelu ljudi (onoj strani) i da e njihova biti pobjeda iji konji
budu veselo ili i svojim pobjednikim dranjem pokazivali radost. A tako se
naskoro i dogodilo, kako je nagovijestilo i unaprijed otkrilo dranje konja koji
se veselo poigravao. (...)
Tako se dakle za Boga govori Botvo i Boanstvo. Isto tako Dalmatini
(homines Dalmatini), kao i Latini uza sve to to su podloni grkom
carstvu, po svoj veoma dugoj zemlji Dalmaciji (per totam Dalmatiam
longissimam revera regione(m)) nazivaju zajednikim nazivom: kralj i car,
kraljevstvo i carstvo. Kau naime: Bili smo pred kraljevstvom i Stali smo
pred carstvo i Tako nam je reklo kraljevstvo. Ali ne misli, da to oni
govore s omalovaavanjem.
399

Kati je analizom Gottschalkova teksta izveo vie tonih zakljuaka,
osobito u detaljima. Tona je njegova tvrdnja da Trpimir pobjedonosno, i to u
navalnom ratu, ratuje protiv grkoga naroda (bizantske drave).
400
Kati kae
da je Trpimir juridiki priznavao franaku vlast, ali da njegovo ratovanje na
svoju ruku protiv Bizanta dokazuje njegovu stvarnu vladarsku samostalnost, o
emu svjedoi i njegov naslov Trpimirus dux Chroatorum, iuvatus munere
divino. Kati vjerojatno ima pravo kada dri da se Gottschalkova tvrdnja
barbara Regna u jednom pismu odnosi i na Trpimirovu vladavinu.
Pozivajui se na Du Cangea, koji je iznio vie primjera iz kojih se vidi da
regnum i rex u ranom srednjem vijeku pa sve do X. st. mogu znaiti
kneevinu i kneza, Kati je rex preveo rijeju knez. Oznaka rex u VIII. i IX.
st. ne znai samo okrunjenog kralja, ve i kneza i vladara uope, pa se tako u
franakim dravnim analima arapski kalifi i emiri nazivaju kraljevi.
401
Tono

399
(Prvi sam pasus donio u svom prijevodu. Drugi pasus Gottschalkova teksta donio sam
gotovo u cijelosti prema prijevodu Ive Guberine.)
400
injenica je da Gottschalk Trpimira naziva rex i da se u jednoj ispravi Trpimirova
vladavina naziva regnum, ali se on inae titulira dux. H. Wolfram istie da dux
prvenstveno oznaava vojskovou. (Herwig Wolfram, Geschichte der Goten, ibid., s.
167). Hrvatski vladari uz kraljevski naziv nose dvorsku titulu arhonta ili patricija kao to
su istu ili slinu titulu nosili gotski i franaki vladari sve do Karla Velikoga (A.
Dabinovi, Hrvatsko dravno pravo u davnini. Pretisak iz Mjesenika br. 1-3 za 1937.
g., Zagreb, 1937, s. 27.).
401
Milko Kos, Conversio Bagoariorum et Carantorum, ibid., s. 27.
Titulu rex u hrvatskoj historiografiji detaljnije je obrazloio Mate Sui na ovaj nain:
Regnum (od glagola regnare) glagolska je imenica, znai dakle vladanje. Nadalje
regnum oznaava teritorij nad kojim se vlada, bez obzira na sam oblik, odnosno
hijerarhijski stupanj vladavine i vladara. Moe dakle znaiti kraljevstvo, kraljevina

180
je i Katievo miljenje da Gottschalk uzimlje Dalmaciju u starorimskom
opsegu. Iz Gottschalkova isticanja da je Dalmacija veoma duga zemlja
moe se sa sigurnou zakljuiti da u IX. st. teritorijalni pojam Dalmacije nije
bio ogranien samo na nekoliko dalmatinskih gradova. Meutim, Kati nije ni
pokuao vie obrazloiti koje je sve stanovnitvo prema Gottschalkovu izvoru
ivjelo u Dalmaciji sredinom IX. st. Gottschalk stanovnike u dalmatinskim
gradovima izriito naziva Latinima. Dakle, i prema tome je jasno da su se
stanovnici gradova u Dalmaciji zaista zvali ve u IX. vijeku Latini, ime se
ispravlja iiev nazor da su se oni poeli tako nazivati tek od XII. vijeka.
402

Prema Gottschalku, u Dalmaciji stanuju, osim Latina koji su podloni grkom
carstvu, i Dalmatini, dok mu je Trpimir rex Sclavorum. Nije prijeporno da
Gottschalk Trpimira naziva rex Sclavorum, a nije prijeporno ni to da je u
Trpimirovoj ispravi iz 852. Trpimir nazvan dux Croatorum. -Prema tome to
dokazuje (jer nitko vjerodostojnost samog tituliranja u toj ispravi nije dosad
doveo u sumnju) da su sklavinsko i hrvatsko ime u Dalmaciji u IX. st. bili
sinonimi. Kati, navodei Gottschalkove paralele u jeziku, izmeu homines
Dalmatini i latini, nudi zakljuak, iako s odreenom rezervom (Po ovome
sudim), da su Gottschalkovi Dalmatini Hrvati. To Katievo tumaenje
jednoduno je prihvaeno u historiografiji. Bitno je prema tom shvaanju da
su Gottschalkovi Dalmatini podloni Trpimiru, koji njima vlada kao rex
Sclavorum, to znai da je prema tom miljenju pojam Sclavi sinonim za
Dalmatini.
403
Meutim, izvori potvruju da nazivi Dalmatini i Sklavini u IX.

ili jednostavno podruje vlasti. To npr. vidimo iz jednog Vergilijeva mjesta, gdje kae
da je legendarni Antenor stigao do Padove per regna Liburnorum, dakle preko podruja
kojim su dominirali Liburni. Oito je da to s kraljevskom vlau nema nikakve veze.
Regnum napokon oznauje i vladalaki dom, mjesto gdje je locirana vlast (upravljanje),pa
onda i kraljevski dom... Sada je mogue utvrditi s kakvim se znaenjem rije regnum
pojavljuje u epitafu kraljice Jelene. Prvi je put regnum glagolska imenica i nesumnjivo
oznaava kraljevanje, kojega se ona smru odrekla, dakle ne kraljevina ili
kraljevski dom. U elogiju, po naem miljenju, regnum oznaava upravo vladarsku
kuu, dakle znai isto to i regnum kneza Trpimira po svjedoanstvu Saksonca
Gottschalka: ire ad regnum znai ii u dom (na mjesto) gdje ivi vladar, koji, svakako i
nije bio kralj. (M. Sui, Prilog tumaenju natpisa kraljice Jelene. Starohrvatska
prosvjeta, 1974, serija III, sv. 14, s. 22-23). Usp. i Alois Vaniek, Griechisch-
lateinisches etymologisches Wrterbuch. II, et. Martin Sandig, reprint originala iz 1877.
(Leipzig), Wiesbaden, 1972, s. 778.
402
Kati, ibid.
403
I Radoslav Katii misli da su Sklavini u Dalmaciji nazvani u Gottschalkovu izvoru
Dalmatini razliito od Latina kao stanovnika gradova. U vezi s tim Katiievim
miljenjem valja navesti da se u Gottschalkovu izvoru ne spominju zajedno ova ta naziva
(Sklavini i Dalmatini). Inae sam Katii iznosi da u sastavu naziva koji se pojavljuju u
poveljama i na natpisima nigdje nema spomena o Sclavi Dalmatini, iako bi takva imenska
sastavnica bila potpuna paralela sa Sclavi Carantani, Sclavi Carniolenses i Sclavi

181
st. nisu sinonimi.
404
Ako je Katievo ope prihvaeno miljenje, da su
Gottschalkovi Dalmatini isto to i Hrvati netono, onda iz Gottschalkova
svjedoanstva proizlazi da su u prvoj polovici IX. st. u Dalmaciji uz Latine u
gradovima (koji su podloni Bizantu), ivjeli jo Dalmatini i Sclavi
(Hrvati).
405

Kako upravo iz izvora proizlazi da je u Dalmaciji ime Sclavi bilo
sinonim za ime Hrvati, to onda znai da Hrvati ive u Dalmaciji od kada se u
njoj spominje ime Sclavi. U dvadeset i pet hrvatskih vladarskih isprava,
406

datiranih od Trpimira iz 852. do one kralja Stjepana iz 1089/90., u titulama

Pannonici. (R. Katii, Filoloka razmatranja uz izvore o zaecima hrvatske drave.
Starohrvatska prosvjeta, serija III, sv. 16, Split, 1986, s. 87.).
404
Tako Ivan akon pie da su godine 875. istarske gradove napali najgori narodi
Sklavina i Dalmatina (Raki, Documenta, ibid., s. 365). Vano je istaknuti da ti
Dalmatini nisu bili stanovnici dalmatinskih gradova. Vladimir Koak u vezi s tim
izvorom tono zapaa: Ve iz samih citiranih rijei da su tada najgora plemena Slavena
i Dalmatina poela pljakati istarsku pokrajinu teko se moe zakljuiti da se pod njima
razumijevaju i graani dalmatinskih gradova. Pogotovo je to iskljueno iz nastavka
vijesti, koji je Margeti preutio, a u kojem se ti napadai, koji su opustoili istarske
gradove Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj i protiv kojih je mletaki dud Urso Particijak
pokrenuo flotu od 30 brodova i suzbio ih zovu Slaveni (dva puta Sclavos). Posljedica
tog rata bila je da se nekadanji savez izmeu Slavena i Mleana (inter Sclavos et
Veneticos) razbio (Vladimir Koak, O nekim pitanjima hrvatske povijesti u ranom
srednjem vijeku. Historijski zbornik, XXXVII/1/za 1984, s. 222). Zaista, teko je
zamisliti da su se uzdu cijele jadranske obale iz svih ili pak iz nekoliko malih i
meusobno dosta udaljenih primorskih gradia skupili vojnici, tzv. Dalmati, i poli sa
Slavenima pljakati Istru.
405
Onima za koje je pojam Dalmacija ogranien samo na primorske gradie shvatljivo je da
su Romani u njima dalmatinski Romani ili, kako ih jo oni nazivaju, Dalmati (Dalmatini).
Meutim, zastupnici te teze nisu nikad ni pokuali logino razjasniti kako u tom sluaju
Sklavini mogu biti dalmatinski Sklavini, ako oni ive izvan gradova. Naime, u smislu
shvaanja da su samo primorski gradii Dalmacija, Sklavini koji ive izvan te tobonje
Dalmacije nikako ne mogu biti dalmatinski Sklavini, ve samo Sklavini.
406
Iz hrvatskih isprava datiranih od Trpimira do svretka hrvatske narodne dinastije ne
mogu se, naalost, sa sigurnou izvoditi svi zakljuci na koje upuuje njihov sadraj,
zato to njihova vjerodostojnost u historiografiji nije prihvaena kao nedvojbena. Tim
ispravama pojedinci prigovaraju da su diplomatiki falsifikati i da je samo historijska
jezgra, koju oni sadre, historijski tana (usp. Nada Klai, Diplomatika analiza isprava
iz doba hrvatskih narodnih vladara. I, Historijski zbornik, godite XVIII za 1965, s.
141-188: II, Historijski zbornik, godite XIX-XX, za 1966-67, s. 225-263). Ako se
prihvati mogunost da su te isprave sve ili u veini krivotvorene, teko je zamisliti da bi
falsifikator sadraja isprave krivotvorio i naziv drave ili naroda, odnosno vladarsku ili
crkvenu titulu. S obzirom na neprijepornu istinitost njihove povijesne jezgre, kao i na
injenicu da su u svakom sluaju te isprave izdane u razliitim mjestima i u razliito
vrijeme, ak i ako su eventualno krivotvorene, vano je tituliranje hrvatskih vladara u
vladarskim i privatnim ispravama toga vremena.

182
hrvatskih vladara, oni se navode kao kraljevi Hrvata i Dalmatina, a ime
Sklavin ne navodi se ni u jednom. Ta se injenica ponavlja i u svim
nevladarskim ispravama iz toga razdoblja.
Vano je istaknuti da se u ispravama u kojima je oznaeno hrvatsko ime
kae da je jezik tih Hrvata sklavinski. Tako se u ispravi kralja Petra Kreimira
IV. iz 1069. kae za otok Vir da se zove in uulgari sclauonico Ueru, a
tvrava zvana latina Murulada se zove sclauonice Stenice.
407
Ovo moe
znaiti i to da je sklavinsko ime bilo oznaka i za druge zajednice. To, to svoj
jezik Hrvati nazivaju sklavinskim, znai da su postojale i druge posebne
skupine koje su govorile tim istim zajednikim jezikom. Da su Hrvati imali
poseban jezik u odnosu prema susjedima, nazivali bi ga, bez sumnje,
hrvatskim.
Hrvatski biskup bio je biskup Hrvata koji se, bez obzira na to je li ivio
na hrvatskom dvoru ili u nekom hrvatskom gradu, brinuo samo za Hrvate na
podruju na kojemu su oni ivjeli, odnosno na podruju na kojemu je vladao
hrvatski vladar.
408
Hrvatski je biskup, kako se moe zakljuiti prema Tominu
izvjetaju imao svojih upa na podruju jurisdikcije splitskog nadbiskupa.
409

Dakako, to su mogle biti samo upe u kojima su ivjeli Hrvati. S druge strane,
iz dalmatinskih gradia, u kojima su ivjeli Romani (Latini), biskupska se
vlast odnosila i na stanovnike u zaleu tih gradova (Dalmate), pa ak i izvan
teritorija Dalmacije. Da je u zaleu gradova tijekom cijelog srednjeg vijeka i
dalje ivjelo samo dotadanje stanovnitvo, i vlast biskupa iz primorskih
gradova opstojala bi na isti, odnosno dotadanji nain, u istom teritorijalnom
opsegu, te ne bi bilo potrebe da se uvodi posebna ustanova - biskup Hrvata,
koji od poetka svoga opstojanja nije bio rezidencijalni biskup.

407
Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacijei Slavonije.Uredio Marko
Konstreni, ed. JAZU, Zagreb, 1967, s. 113.
408
Gunjaa je naglasio da je episcopus Chroatorum neto drugo od onoga to su
susjedni biskupi u gradovima koji su odreda rezidencijalni, te se po svojim rezidencijama i
nazivaju, dok se biskup Hrvata naziva po narodu iji je biskup. Prema Gunjai oblik
episcopus Chroatorum znai pojam jedinstvenosti duhovnog starjeinstva nad svim
Hrvatima kao organizacijski etnikom cjelinom jednako kao to se pod poimanjem
svjetovne i politike vlasti razumijeva cjelovitost Hrvata kad se kae dux Chroatorum
(Stjepan Gunjaa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. II, ed. kolska knjiga,
Zagreb, 1973, s. 151-153). Hrvatski biskup bio je, prema nekim piscima, od svog
postanja neposredno podreen papi. Usp. Gnther Stokl, Geschichte der Slavenmission.
U knjizi Gert Haendler, Geschichte der frhmittelalters und der Germanenmission. II.
izdanje, ed. Vandenhoeck & Ruprechit, Gttingen, 1976, s. 94.
409
Usp. Mile Bogovi, Pomicanje sjedita krbavske biskupije od Mateja Marute do
imuna Koiia Benje. Zbornik Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Kranska
sadanjost, Zagreb, 1988, s. 42.

183
Od velike je vanosti za historiografiju pismo koje je papa Ivan X.
godine 925. naslovio Tomislavu, kralju Hrvata, Mihajlu, preodlinom knezu
Humljana, te zaista (preasnom?) i presvetom naem subratu Ivanu,
nadbiskupu svete salonitanske Crkve, i svim biskupima naim sufraganima,
ali i upanima i svim sveenicima i svemu narodu, koji borave u Sklavoniji i
Dalmaciji.
410
Iz tog se pisma vidi da papa spominje teritorijalno odvojene
jedinice: Sklavoniju i Dalmaciju. Papa pod oznakom Sklavonija ne misli na
teritorij jedne druge posavske Sklavinije.
411
Ivan X. pod Sklavonijom
podrazumijeva teritorij izvan onoga podruja na kojemu su obitavali Dalmati
i izvan onoga u kojemu su ivjeli stanovnici primorskih mjesta. Jezgra te
Sklavonije (Hrvatske) moglo je biti ona na kojoj je, prema De administrando
imperio, drugom izvoru takoer iz X. stoljea, vladao hrvatski ban, a to je bila
Lika, Krbava i Gacka,
412
koju moemo zvati i prvom banskom Hrvatskom.

410
F. ii, Prirunik izvora hrvatske historije. Zagreb, 1914, s. 216-217.
411
U doba Ljudevita Posavskog u 9. st. obuhvaala je Posavska ili Panonska Hrvatska
podruje gornjih tokova Kupe i njenih pritoka, savsko-dravsko meurjeje do otprilike
crte koja bi od ua Bosne u Savu ila do ua Karaice u Dravu. Slino je bilo i u doba
Trpimira i njegovih prvih nasljednika u drugoj polovici 9. stoljea. itav Srijem do,
otprilike, linije Valpovo - akovo - amac pripadao je tada Donjoj Panoniji, poznatoj
kao Koceljeva drava. ( Dragutin Pavlievi, Sjeveroistone hrvatske granice. Kolo, I /
1991, 5-6, s. 94 - 95).
Dio doseljenika s teritorija Japoda, odnosno Gacke, Krbave i Like, to jest dijela rimske
provincije Dalmacije iselio se u Panoniju kako se moe zakljuiti i iz Konstantina
Porfirogeneta. Ta Sklavonija je u srednjem vijeku opstojala kao jedinica s odreenom
politikom samostalnou, koja je od IX. st. bila u vezama s hrvatskom dravom. Ta se
pokrajina ne spominje ni u popisu hrvatskih upanija Konstantina Porfirogeneta, a ni u
jednoj ispravi hrvatskih vladara.Podruje od Gvozda i Save do Drave prozvalo se
Slovinje ili Slavonija. Taj se kraj od sredinje Hrvatske razlikovao i po govoru: tu se
govorilo kajkavski i ekavski dok se u gorskom i primorskom dijelu Hrvatske govorilo
akavtinom i ikavtinom. Tokom stoljea irenjem hrvatske dravne vlasti prema sjeveru
i brojnom unutranjom migracijom prevladalo je hrvatsko ime i na podruju izmeu Save
i Drave. Josip Buturac - Antun Ivandija, Povijest Katolike crkve meu Hrvatima. Ed.
Hrvatsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda, Zagreb, 1973, s. 35. Zanimljivo je
navesti Skokovo miljenje koji istie na temelju nekih primjera da Hrvati za narodne
dinastije jo nisu ikavski govorili, nego ekavski, upravo onako kao i Srbi. Razvitak
ikavskoga govora mora se datirati u XII. stoljee. (P. Skok, Kako bizantinski pisci
piu slovenska mjesna i lina imena. Starohrvatska prosvjeta, nova serija I / 1927, 3-4,
172. Zagreb - Knin, 1927.).
412
Postojanje hrvatske jezgre ba na tom teritoriju potvruje i kasnije dugostoljetno
odravanje hrvatskoga imena na istom prostoru, o emu ima mnogo svjedoanstava.
Teko da je sluajno i postojanje Hrvatske biskupije izravno podvrgnute Svetoj stolici
od 1352. do 1578. na otprilike ovom teritoriju:Glamoko polje, Pounje s istonim
padinama Male Kapele, june padine Petrove i Zrinske gore, Unom i Savom do preko
Ukrine te konano prema jugu do Glamokog polja (Marijan ugaj, Hrvatska biskupija
od 1352. do 1578. godine. Croatica christiana periodica, X / 1986, 17, 111). Postojanje

184
Ime Hrvat pojavljuje se u domaim spomenicima do XV veka samo u
mnoini i u znaenju ili Hrvatska, hrvatska zemlja, ili stanovnitvo Hrvatske
(u nekim izvorima izraz v Hrvatih znai po svoj prilici i posebno ime za ire
zalee Zadra); u latinskom se od sredine XIV veka upotrebljava ime Croati i
kao oznaka plemstva...
413
Izriaj Sklavinija u razlinim oblicima zadrao se
na tom podruju tijekom niza stoljea. U Kronici Geoffroya od
Villehardouina Osvojenje Carigrada iz 1202. navodi se za Zadar da se
nalazi u Slavoniji. (Jadres en Slavonie). Petar Skok je cijelu reenicu s
ovim navodom preveo ovako: Uoi Martinja dooe pred Zadar u
Hrvatsku.
414
Izriaj en Esclavonie Skok tretira kao sinonim za hrvatsku
zemlju i to ovako objanjava: Kad Villehardouin zove zemlju, u kojoj se
nalazi Zadar, Esclavonie, onda prevodi na naziv zemlje Hrvati prema
mletakoj terminologiji Schiavoni (Ispor. u Mlecima Riva dei Schiavoni). Od
naziva zemlje Hrvati nastala je izvedenica hrvatina...koja se upotrebljava
svuda po Dalmaciji u znaenju vrsta vinove loze crna groa; dalmatinsko
vino, koje unutra u zemlji raste, koje je drukije od primorskoga; vino
zagorsko i kotarsko. Izvedenica dokazuje, da su se dalmatinsko Zagorje i
Kotari zvali Hrvatska.
415
Imre Boba pogreno tvrdi kako je injenica da su
u srednjem vijeku Hrvati, Srbi i Bosanci bili poznati pod etnopolitikim
nazivom jednog patrimonija, naime Sclavonija.
416
injenica je da su u
srednjem vijeku Hrvati, Srbi i Bosanci bili nazivani Sklavi, ali oni nisu
stanovali u jednoj, nego u vie Sklavinija.

hrvatskog biskupa prestalo je godine 1185. i ova Hrvatska biskupija iz godine 1352.
nije nastavak biskupske asti u Hrvata iz XII. stoljea. Meutim, bitna je injenica
neprekinutoga odravanja hrvatskoga imena tijekom vie stoljea na gotovo istom
prostoru i u crkvenom ivotu. Osmanlije su prema tvrenju Ahmeda Aliia, teritorij
juno od Velebita i zapadno od Dinare (podruja Sinja, Knina, Drnia, Skradina koja su u
administrativno-sudskom smislu pripadala kadiluku Skradin) nazivali vilajet Hrvat
(vilajet Hrvatska).
413
Bogo Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etnike strukture prostora jugoslovenskih
naroda i njenog razvoja. Jugoslovenski istorijski asopis, Beograd, broj 1-2 za 1966, s.
10.
414
Petar Skok, Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202. JAZU, Zagreb, 1951,
s. 90 - 91.
415
P. Skok, ibid., s. 29.
416
Imre Boba, Novi pogled na povijest Moravie Preispitivanje povijesnih izvora o
Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. brai irilu i Metodu. Ed. Crkva u svijetu,
Split, 1986, s. 32. Uzgred reeno vrlo je uvjerljivo Bobino izlaganje kako svi izvori iz
Metodova vremena potvruju da je teritorij jurisdikcije nadbiskupa Metoda bio u
Panoniji, a ne sjeverno od Dunava. Uvjerljivo je njegovo miljenje da je Metodova
Moravska bila juno od Dunava u dananjoj Slavoniji.

185
Doseljenika pod hrvatskim imenom bilo je, izmeu ostaloga, u
Karantaniji i Duklji, a to znai da se postojanje stanovnitva pod hrvatskim
imenom nije poklapalo s granicama hrvatske drave u Dalmaciji.
417
S
vremenom je hrvatski prostor postao stvarno ondje gdje se govorilo
hrvatskim jezikom.
418

Vie vanih indicija upuuje na zakljuak da Hrvati nisu sami
nastanjivali itavu Dalmaciju u IX. st. i da je pored njih tu dalje ivjelo
starosjedilako stanovnitvo. Ako je i priblino toan navod iz De
administrado imperio o vojnoj snazi Hrvata u doba narodnih vladara, onda je,
kako su strunjaci izraunali, Hrvatska tada mogla imati od 800.000 do ak
2.000.000 stanovnika. Tako velik broj itelja moe biti toan samo onda, ako
se uzme da su u Dalmaciji istodobno postojali Hrvati i starosjeditelji, jer
samih se Hrvata nije nikad moglo doseliti toliko, niti se u odreenom
vremenskom razdoblju po doseljenju toliko namnoiti. Neki su pojedinci u
ovom stoljeu izraavali sumnju u Porfirogenetov navod da su Hrvati u prvoj
polovici X. st. imali sto tisua pjeaka, ezdeset tisua konjanika, osamdeset
veih i sto manjih brodova. Stjepan Antoljak o tome zakljuuje ovako: U te
sam nevjerne Tomespadao i ja, sve dok nisam u bizantskim izvorima iz toga
i neto kasnijeg razdoblja vanima za povijest makedonskog naroda naao da
je ruski knez Svjatoslav (964-972) poao na Balkan sa 308.000 vojnika da
srui Bizantsko Carstvo i osvoji Carigrad. A i bizantski kroniar Georgius
Monachus Continuatus (X./XI. st.) pie da je u bici kod Belasice car Samuilo
imao 360.000 vojnika, to je u ono vrijeme predstavljalo golemu vojnu mo.
Usporede li se podaci iz tih dvaju bizantskih izvora onoga u kojemu je

417
Ljubo Karaman, Biljeka o rijetkim spomenicima starohrvatskog doba u Lici. Peristil,
Zbornik radova za povijest, umjetnosti i arheologiju, Zagreb 1954, s. 103-106.
418
akavtina je bila onda, kao to je i danas, samo hrvatski jezik, a govorila se na velikom
zemljopisnom prostoru. Tu injenicu ovako je obrazloio Dominik Mandi: Kajkavsko
naime narjeje i tokavsko ne mogu se zvati i nijesu iskljuivo ni slovensko, ni hrvatsko,
ni srpsko narjeje. Jedino je akavtina iskljuivo hrvatski govor, kojim danas govore
samo Hrvati i nitko drugi... (Dominik Mandi, Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih
izvora. Ed. Hrvatski povijesni institut, Chicago, 1957, s. 189). Petar Grgec, priznat ne
samo kao knjievni kritiar ve i kao strunjak za hrvatsko narodno pjesnitvo, doputa
mogunost da su prastari Hrvati bili samo akavci, a da su im se poslije pridruili
tokavci i kajkavci (P. Grgec, Razvoj hrvatskog narodnog pjesnitva. Ed. Drutva
hrvatskih srednjokolskih profesor, Zagreb, 1944,s. 81.). Vano je naglasiti da etniku
srodnost, ako ne i istobitnost, oituje sve ono stanovnitvo koje je upotrebljavalo
ikavtinu. Stjepan Pavii utvrdio je da je prostiranje ikavtine, a to znai i etnikog
elementa koji ju je govorio bilo do migracija koje su poele u XIV. st. na prostoru
izmeu Save, donje Drine, Neretve, mora i crte, potegnute od Velebita na Savu (Stjepan
Pavii, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. JAZU, Zagreb, 1953,
s. 11).

186
naveden broj svjatoslavovih vojnika i onoga gdje se spominje broj Samuilovih
vojnika - s podacima iz spisa O upravljanju carstvom o broju hrvatskih
vojnika, oito je da ta brojka nije pretjerana s obzirom na veliinu tadanje
hrvatske drave i broj njezina puanstva.
419


419
Tomai Nikola (preveo), Konstantin Porfirogenet o upravljanju carstvom. August
Cesarec - AG Mato , Zagreb, 1994, s. 3.

187




II.
POJAVA IMENA HRVAT KAO ETNONIMA

Svaki etnonim je jednom nastao pa tako i hrvatski. Vjekoslav Klai
obradio je postojanje imena Hrvat u zemljama slovenakim, srpskim,
ruskim, ekim i onih polapskih Slavena.
420
injenica je da je u dananjoj
Korukoj i tajerskoj od X. do XII. stoljea hrvatsko ime toliko ukorijenjeno
da ii smatra kako je i prva slovenska politika organizacija djelo Hrvata.
421

Dokazano je, da je jo oko polovine X. st. postojala Bijela Hrvatska u
Maloj Poljskoj sa sreditem oko Krakova. U njemakim izvorima X. i XI. st.
spominju se mjesta podrijetla u vezi s imenom Hrvat: Chruuati g. 981. kod
Hallea, g. 1055. Churbate, a 1086. Crawat, sve u porjeju Saale u Saskoj. U
fundacionoj ispravi nadbiskupije Praga g. 973. spominju se dva hrvatska
plemena na jednoj i drugoj obali gornje Labe Chrovati et altera Chrowati. U
toponomastici Moravske postoje tragovi prastarog hrvatskog imena kao
Charwath kod Olomuca. U izvorima od X. do XII. st. zabiljeena su mjesta
i naselja hrvatskog imena u tajerskoj i Korukoj, kao oko Celovca in pago
Chrouuati, na gornjoj Muri kod Ljubna i Judenburga (Chrowat, danas
Kraubat)...
422
Velika rasprostranjenost hrvatskog imena moe se shvatiti i iz

420
V. Klai, Hrvati i Hrvatska Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. Matica hrvatska,
Zagreb - Laus, Split, 1991, s. 73.
421
F. ii, Povijest ..,ibid., s. 299-300. Bez obzira na svenavedeno ne moe se sa
sigurnou zakljuiti da su Hrvati preseljavali iz Dalmacije u navedene zemlje. Zbog toga
u historiografiji jo traje raspravljanje da li je Karantanijastara domovina dalmatinskih
Hrvata ili su Hrvati doselili sa sjevera u predjele istonih Alpa sredinom VI. stoljea ili
kasniije na nain da je dio Hrvata ostao u Karantaniji, a dio odselio u Dalmaciju. Usp.
Naprimjer: N. Klai, O problemima stare domovine, dolaska i pokrtenja dalmatinskih
Hrvata. Zgodovinski asopis, XXXVIII/1984, 4,253-270; Peter tih, Karantanija =
stara domovina Hrvatov? Zgodovinski asopis, 41/1987, 3, 529-549; N. Klai,
Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta. Croatica Christiana
Periodica, XII/1988, 21, 49-62.
422
Miho Barada, Hrvatska dijaspora i Avari. Starohrvatska prosvjeta, III serija, sv. 2,
1952, s. 13.

188
injenice da su seobe dijelova odreene etnike ili nomadske zajednice
mogle obuhvaati, kako se procjenjuje i u hrvatskoj historiografiji (egvi,
Modestin), oko pet do est, a najvie oko dvadeset tisua ratnika. To je poslije
drugog rata posebno naglasio Vukanovi kad je Hrvate tretirao kao ratniko
druinu koja se slavenizirala.
423
U dokazivanju te teze posebno su se istaknuli
neki znanstvenici iz njemakog jezinog podruja. Meutim, njihova
tumaenja u dijelu kad hrvatski ratniki sloj vezuju uz avarski element
potpuno su nedokazana. Sama mogunost da je poetak hrvatskog naroda
nastao iz jednog ratnikog sloja, koji se nazivao Hrvati, ne moe se olako
odbaciti.
Ni mogunost da je hrvatsko ime moglo nastati iz osobnog imena (na
primjer iranskog, gotskog ili bugarskog podrijetla) ne moe se apsolutno
iskljuiti. Ipak rjeenju problematike nastanka ovog etnonima treba pristupiti
posebno s obzirom na injenicu da se to ime pojavljauje gotovo odjednom tek
u IX. st. i na irokim balkanskim i europskim prostorima. Toliko prostranstvo
hrvatskog imena pretpostavlja i prethodno viestoljetno postojanje i velikog
naroda pod tim imenom, a o tome svi nama poznati izvori do IX. st. ne znaju
nita. Iz te utnje u izvorima kao i u iznenadnoj pojavi toga imena na velikim
zemljopisnim udaljenostima nastalo je logino zakljuivanje da je to hrvatsko
ime prvobitno moglo biti statusna oznaka jednog drutvenog sloja (stalea)
ratnika.
Prvobitna hrvatska jezgra stvarno je mogla nastati iz tzv. druine, tj.
kneeve pratnje sastavljene od vojnika. Druine su najranije zabiljeene u
Germana i ve su od Odoakrovih vremena igrale odluujuu ulogu u
preseljenju naroda. Prvo, one su bile vaan faktor nastanka kraljevske vlasti,
a drugo, kako je ve Tacit primijetio, one su se mogle odrati samo kod
postojanja ratova i pljakakih upada. Pljaka je postala cilj. Ako za
vojskovou nije bilo posla u bliim krajevima, on je sa svojim odredima
odlazio u druge zemlje, u kojima je bjesnio rat, gdje se moglo raunati sa
dobitkom; germanski narodi, koji su se u velikim masama pod rimskim
zastavama borili takoer protiv Germana, bili su djelomino sastavljeni od
takvih druina.
424
Mnogi germanski narodi prvobitno su bili u stvari
druine - sloj ratnika. Tako se u Panoniji Langobarde (gens
Langobardorum) nazivalo exercitus, a njihove pripadnike ratnici.
425


423
Vukanovi, ibid s. 95.
424
Deravin, Porijeklo, ibid., s. 46. O velikoj ulozi kneza i druine u kijevskoj dravi
usp. S. Jukov, Prilog problemu o dofeudalnoj (barbarskoj) dravi. U knjizi: A. D.
Udaljcov, Porijeklo Slavena. Ed. Novo pokoljenje, Zagreb, 1948., s. 59-63.
425
Istvan Bona, I Longobardi in Pannonia. Katalog - zbornik: Gian Carlo Menis
(redaktor), I Longobardi. Electa, Milano, 1990, s. 19.

189
Druine su imale vanu ulogu i u nastajanju nekih srednjovjekovnih drava.
Stvarno znaenje druine ( Gefolgschaft) najpotpunije je objasnio tek 1965.
Frantiek Graus (Prag). On je dokazao, izmeu ostaloga, da one nisu vezane
samo na germanski etnos, nego isto tako i na Slavene, i to osobito u IX. st.
426

Slaveni su na odreenom zemljopisnom prostoru VIII. i IX. st. formirali savez
opina a prisilu na odravanju jedinstva vrili su pripadnici
druine.
427
Klasian primjer kako je iz druine nastao zaetak drave oituje
se na primjeru Varjaga : Nestor tvrdi da ruski Slaveni veinom ivljahu u
umama kao divlja zvjerad...Varjagi su starinom Skandinavci, oni su nazvali
slavenske zemlje Rusijom. Najvaniji dokaz, kojim se podupire to mnijenje,
jerste sila skandinavskih imena u nizu Varjakih knezova, koji vladahu u
Rusiji. Dac Konstantin Porfirogenet razlikuje u Rusiji prave R u s e i
Slavene. Opisujui slapove Dnjepra napominje ime svakoga slapa ruski i
slavenski. Ti pako r u s k i nazivi gotovo su svi izvedeni iz skandinavskih
korijena. Luitprand ovako o Rusima govori:Graeci vocant Russos...nos vero
Normannos.... Napokon se prvi zakon ruski, za Jaroslava, za udo podudaraju
sa zakonima skandinavskim...Bilo da je ime R u s i j a ili R u s postalo od
kakvoga vedskoga kotara ili na obalama Dnjeprovim, to je pouzdano, da
povijest Rusije upravo tada istinski zapoimlje, kad su Varjazi doli u
slavenske zemlje;...Kad su ih Slaveni pozvali, tri brata Varjaanina,Rjurik,
Sineus ...sabravi svoju brau i svoje porodice, to jest svoje bojne ete ili
druine ( po prilici, to je i truste francuzkih kraljeva) predjoe preko
Baltijskoga mora, i zaustave se na medjama zemlje, koju im je valjalo
braniti.
428

Dujev je prihvatio miljenje Hellmanna da su druine bile sastavljene
od onih koji su govorili germanski i slavenski. Istaknuo je kako su
protobugari bili tursko pleme, koje je podredilo Slavene i njima nametnuli
svoje ime koje je postalo nacionalno za sve.
429
Bugari bili su vojnika

426
Sie sind fr das merowingische Frankenreich ebenso charakteristisch, wie fr das
Piasten - und Premyslidenreich in Polen und Bhmen, wo sie im 9. und 10. Jahrhundert
nachweisbar sind. .. Die druina in Osteuropa ist aus den Quellen gut bekannt. Ihre
Zusammensetzung wechselt im Laufe der Zeit. Im 9. und in der ersten Hlfte des 10.
Jahrhunderts scheint sie zum grssten Teil aus Skandinaviern, in erster Linie Schweden,
bestanden zu haben. ( Manferd Hellmann, Einheimische und Aussere Faktoren bei der
Entstehung des mittellterlichen Russland. Zbornik: I Normani e la loro espansione in
Europa nellalto medioevo, Centro Italianao di studi sullalto medioevo, Spoleto, 1969,
s. 224.).
427
B.A. Timouk, Vostonije Slavjane. Izdanje Moskovskoga sveuilita, Moskva,
1995, s. 175.
428
Alfred Rambaud, Povijest Rusije od poetka do god. 1884. Naklada Franje upana,
Zagreb, 1890,s. 32, 37-39.
429
I Normani e la loro espansione ..., ibid., s. 571-572.

190
druina, koji su sav ivot samo ratovali.
430
I Hrvati su, prema nekim
povjesniarima, doselili kao ratnici. Veoma velik broj ostruga iz
starohrvatskih grobova dokazuje da su Hrvati u IX. i X. stoljeu bili izraziti
konjanici.
431

Ernst Dmmler istie da su pretorijanci, koji su g. 819. na Kupi
ostali vjerni Borni, kad su ga napustili Guduskani, bili sastavljeni od Hrvata
(von den Croaten, ber die er ursprnglich herrschte.).
432
Pretorijanci su bili
vojna druina na koju se oslanjao dux (knez u Slavena, ban u Hrvata).
Franaki izvori ih s obzirom na profesiju (druina ratnika) nazivaju ih
pretorijancima a jasno je da se oni nisu tako nazivali i da su imali svoje, u
svakom sluaju nelatinsko ime. Odakle su ti pretorijanci regrutirani mi ne
znamo. Oni su mogli potjecati i s teritorija Liburnije, na primjer od preostalih
Gota, doseljenih Sklavina ili ak starosjeditelja. Dakako da su oni mogli biti
unovaeni i iz drugih balkanskih i europskih teritorija od jednog ili vie
slavenskih ili neslavenskih etnosa i to sve najkasnije do kraja VIII. ili
poetka IX. st. Ratnike druine pod hrvatskim imenom najvejrojatnije su sa
sjevera Europe, odnosno s druge strane Dunava mogle tek u doba Karla
Velikog doi na teritorij nekadanje Liburnije i Dalmacije. Naime na strani
Karla Velikoga u ratu protiv Avara g. 791. sudjelovali su uz Franke i Sase, i
Slaveni, kako izriito stoji u izvoru Annales Allemannici.
433
Teko moe biti
sluajnost da se Hrvati pojavljuju u IX. st. na raznim i meusobno vrlo
udaljenim prostorima. Mogue je da je vie druina pod hrvatskim nazivom
pokuavalo stvoriti vie vojno-politikih jedinica. Da je u Gackoj, odnosno i
na irem prostoru Liburnije kad je dolo do franake prevlasti postojao
narod (natio) Hrvata , kao to su na primjer bili Gaani to bi franaki
izvori bili zabiljeili. Ti Hrvati na tom prostoru nisu dakle postojali kao
narod, odnosno ako su postojali bili su vojno-politiki tako beznaajni
imbenik da ih ne spominju ni franaki izvori u borbama Ljudevita
Posavskog i Borne. Kad su se Gaani odmetnuli od Borne on ih je uspio
ponovno podrediti pod svoju vlast. Ako je to uinio uz pomo svojih
pretorijanaca onda to dokazuje da su oni bili izvrsni ratnici i da ih je bio vei
broj. Kad je Borna uz pomo Franaka doao i na teritorij Dalmata
najvjerojatnije to nije uinio samo s pretorijancima nego i s drugim
podlonicima kao to su Gaani i oni koji su nastavali Krbavu i Liku. Izvori

430
ii, Povijest, ibid., s. 273.
431
Zdenko Vinski, Oruje na podruju starohrvatske drave do godine 1000. Referat na I.
Meunarodnom kongersu slavenske arheologije. Varava, 1965, separat izdan 1970, s.
145.
432
E. Dmmler, ibid., s. 388.
433
Panteli, Die Urheimat..., ibid., s. 168.

191
te doseljenike meu Dalmate nazivaju imenom Sklavini, a tako se u poetku
nazivalo sve one koji su doli preko Save i Dunava na Balkan, dakle sa
sjevera. Taj etnik je bio lociran na navedenom teritoriju, koji se moe
smatrati matinom zemljom hrvatske dravnosti. Doseljenje tih Sklavina,
dakle i Hrvata u Istru zbilo se u doba Karla Velikoga, kako je oito iz izvora
koji je poznat pod imenom Placitum Risanum (Rianski pravorijek).
Franci su te Sklave naseljavali u Istru (in territorio Istriensi) na zemlje koje
su smatrane dravnim dobrom, ali uz veliko protivljenje zateenog
stanovnitva. Ti Sklavi nisu doli kao pripadnici nicejskog kranstva i zato ih
taj izvo tretira kao pogane (paganos Sclavos).
434

Podruje Like, Gacke i Krbave bilo je stvarno vrlo pogodno za irenje
vlasti i hrvatskog imena i u dananju Slavoniju, Bosnu i u obalni pojas.
435
Da
je hrvatsko ime prvobitno bilo najprije udomaeno u gotskoj Liburniji i da je
to hrvatsko ime poistovjeeno s liburnijskim oituje se i u rjeniku Joakima
Stullija, koji rijei vezane s pojmom Hrvat ovako prevodi: Hrvacsia, e, f.=
Croatia, Liburnia; Hrvatcski, a, o, Croato = Liburnicus-hrvatska zemlja;
Hrvat, ata, m. - Hrvatac, atca, m = uomo di Croazia, vir ex Liburnia;
Hrvacsicca, e. f. = donna di Croazia, mulier ex Liburnia.
436


434
eljko Trkanjec Pavao Knezovi, Documenta historiam croaticam spectantia.
kolska knjiga, Zagreb, 1955, s. 33-36, 98-100.
435
To je bilo mogue i zbog odreenoga povoljnog zemljopisnog poloaja. ...Krbava s
Korenicom pripada podruju Une (od koje ih rastavlja Pljeivica), a po njemu Podunavlju
i Crnomu moru, dok Lika, Buani i Gatanska upa spadaju na Jadransko pomorje.
(Vjekoslav Klai, Graa za topografiju Liko-krbavske upanije u srednjem vijeku.
Vjesnik hrvatskoga arheolokoga drutva, nova serija, sv. VII za 1903/4, Zagreb, s. 129.)
Dominik Mandi u svezi s ovim zakljuuje:Kraljevstvo Hrvatska zvalo se zemlje juno
od Gvozda (Velika i Mala Kapela), Grme planine i Borja. Istom za turskih ratova u 16.
i 17. stoljeu, kada se velik broj hrvatskoga puanstva preselio iz Dalmacije i Bosne
sjeverno do Gvozda i Save, naziv Hrvaska prenesen je na sjever. (Dominik Mandi,
Kako su govorili Hrvati i Srbi kod svoga dolazka na jug? Hrvatska misao, Buenos Aires,
broj 25 za 1958, s. 97.).
436
Joakima Stulli Dubrocsanina, Rjecsosloxje. U Dubrovniku, MDCCCVI, s. 207.

192

193




III.
DOSELJENJE SKLAVINA IZ TOMINE KURETIJE NA TERITORIJ
DALMATA U IX. STOLJEU

Doseljenici s teritorija Gacke, Like i Krbave kad su doli na teritorij
Dalmata nazivani su i od starosjeditelja Sklavima, jer su ih tako ve dugo i
drugi nazivali. Taj dolazak novog stanovnitva meu Dalmate, zbio se u doba
proirenja franake vlasti na teritorij rimske Dalmacije, i to u doba Borne. Ti
Sklavini doli su na teritorij Dalmata, dakle i splitsku okolicu, pod Borninim
vodstvom, ali uz franaku suglasnost i to u prvim desetljeima IX. st.
Prijepori oko razgranienja, koje spominju franaki izvori iz prvog
desetljea IX. stoljea mogli su postojati samo izmeu doseljenika s
Dalmatima i Romanima, jer su Romani (Latini) u gradovima i Dalmati izvan
gradova sve svoje mogue prijepore oko granica morali davno prije rijeiti.
Arheoloka istraivanja nisu ni jednim jedinim nalazom potvrdila da su
Slaveni doselili prije kraja VIII. ili poetka IX. st. i to ne samo uz jadransku
obalu od Zrmanje do Neretve, nego ni na teritorij Dalmata i njihovo zalee.
437

Iz Tome arhiakona takoer proizlazi da su se Spliani i doseljenici
poeli zbliavati tek u IX. st. Toma pria da se dio Solinjana, koji su izbjegli
na otoke , vratio i naselio Dioklecijanovu palau, a kad su ih voe Gota poeli
progoniti oni su uputili poslanstvo u Carigrad, traei zatitu. Zbog toga su
Spliani poslali poslanstvo u Carigrad, da trae dozvolu c a r e v a da
stanuju u Splitu,i da slobodno posjeduju teritorij stare Salone, t.j. da mogu
imati posjeda izvan Splita. Poslanstvo se vrati nosei povoljni s a c r u m
r e s c r i p t u m d o m i n o r u m p r i n ci p u m, a voe Gota i Slovena
primie nareenje da Spliane puste na miru... Da je cijelo ovo Tomino

437
Ivo Babi iako s odreenim oprezom, ipak konstantira ovu injenicu: Na samoj
jadranskoj obali slabi su ili gotovo nikakvi tragovi slavenske prisutnosti prije poetka IX.
stoljea, otkad se spominju politike cjeline, skoro dravice s nasljednim vladarima,
takozvane Sklavinije. (I.Babi, Sudbina antikih naselja na tlu Hrvatske i susjednih
Sklavinija. Glasje, I / 1994, 2, s. 46.

194
pripovijedanje netano, vidi se oito iz samog njegovog teksta. Toma govori o
tome, da su prvi Spliani poslali poslanstvo a d i m p e r a t o r e s C o n s
t a- n t i n o p o l i t a n o s i da su donijeli iz Carigrada r e s c r i p t u m d
o m i n o r u m p r i n c i p u m, to nikako nije moglo da bude prije druge
polovine IX. stoljea i to se potpuno podudara sa pripovijedanjem cara
Konstantina Porfirogenita, koji pripovijeda, da se to zbilo za njegova djeda
cara Vasilija I...Oito je, da je Toma kasnije dogaaje prenio za cijela 2
stoljea natrag, pa je fakat da su neki Spliani morali u IX. stoljeu napustiti
svoje posjede na otocima i traiti ih na kopnu, gdje su ih i dobili, a onda sa
otoka doveli svoje teake i prenijeli na kopno sve pokretno dobro, oznaio i
opisao kao povratak starih Salonitanaca sa otoka i ulazak njihov u
Dioklecijanovu palau.
438

Mijeanje doseljenih Hrvata i starosjeditelja Dalmata nije odmah
zapoelo, kako se moe zakljuiti i iz antropolokih analiza. U starohrvatskoj
nekropoli (na lokaciji Glaviine iznad Solina) utvreno je da nema ni jedne
brahikrane lubanje, a nije konstatovana ni planokcipitalija iz ega proizlazi
da nema upliva dinarskog antropolokog tipa u ovu populacionu grupu, odn.
da u karakteristinom vremenskom razdoblju nije jo dolo do direknog
genetskog meanja/ukrtanja autohtonog dinarskog stanovnitva i
novopridolih Slovena (kojima odgovara dolihokrani kurvookcipitalni
antropoloki tip).
439

Vano je da se na svim dosad pronaenim kamenim natpisima hrvatskih
vladara u Dalmaciji (u uem smislu) njihova vlast spominje vezana za njihov
hrvatski narod, a ne za zemlju na kojoj se oni s narodom nalaze.
440
To moe
znaiti i da je hrvatski prostor u granicama nekadanje Liburnije i Dalmacije
nije bio u IX. pa ni u X. st. jo u potpunosti definiran, da se naime jo ni tada
Hrvati nisu bili teritorijalno stabilizirali, odnosno razgraniili sa
starosjediteljima. Da je to miljenje tono, proizlazi iz jednog pisma koje je
papa Ivan X. uputio i kralju Tomislavu, a u kojem kae za Tomislava, da je
vladao u pokrajini Hrvata i u zemljama Dalmacija.
441
Ta se papina

438
Grga Novak, Nekoja pitanja iz istorije srednjevjekovnoga Splita. Starohrvatska
prosvjeta, Nova serija II /1928, 1-2, s. 31-33.
439
ivko Miki, Antropoloki profil srednjovekovne nekropole u Mravincima kod Splita.
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 83, Split, 1990, s. 229-230. Usp. i
Fanica Veljanovska, Srednjovjekovni skeleti sa zapadne nekropole Salone. Rezultati
antropoloke obrade. Vjesnik za arheologiju.., sv. 83, ibid., s. 233-255.
440
Usp. F. ii, Prirunik izvora hrvatske historije. Ed. Kr. Hrv. -Slav. -Dalm. zemaljske
vlade, Zagreb, 1914, s. 123, 126.
441
Tempore Joannis pape sanctissimo consulatu peragente, in provintia Croatorum et
Dalmatiarum finibus Tamisclao rege et Michaele in suis finibus presidente duce (N.

195
stilizacija moe tumaiti tako kao da se pokrajina Hrvata nalazi u granicama
Dalmacija. Neprijeporan je zakljuak da je pokrajina Hrvata samo dio
teritorija Dalmacija, odnosno da pokrajina Hrvata nije zemljopisno isto
podruje koje obuhvaa pojam obiju Dalmacija. To, kako je navedeno
proizlazi i iz Gottschalkova izvora o Trpimiru i isprave poznate kao
Trpimirova darovnica. Papa Ivan X. oko 925. poslao je jedno pismo
Tomislavu kao regi Cruatorum, Mihajlu kao duci Chulmorum te
universo populo per Slavoniam et Dalmatam.
442
Tomislav je u tom pismu
kralj Hrvata, a Mihajlo knez Humljana; dakle, obojica vladaju na istonoj
jadranskoj obali i njezinu najuem zaleu. Iz toga proizlazi da se Dalmacija i
Slavonija prostiru uz istonu jadransku obalu, a kako su Hrvati tada nazivani i
Sclavi, to je jasno da je Slavonija teritorij na kojemu se nalaze Hrvati, i da je
taj hrvatski teritorij samo jedan dio Dalmacije. Toma arhiakon opisuje borbu
oko narodnog jezika u bogosluju tijekom XI. st., posebno u krkoj biskupiji
kao aritu raskola za koju kasnije navodi da je u Sclavoniji.
443

Hrvati su uz svoje glavno kontinentalno sredite u Kninu stvorili i
jedan od centara vlasti uz obalu u Ninu, a zatim su oko godine 830. (kako
misli Lovre Kati) prenijeli sjedite hrvatskog vladara i u okolicu Klisa.
444

Vladari doseljenika, poslije proirenja vlasti meu Dalmate , donijeli su sa
sobom i titulu dux (koja je u gotskoj Liburniji znaila ban
445
, a ne
vojvoda), koju su inae ranije upotrebljavali i gotski voe. Franaki izvori
Bornu tituliraju sa dux Guduscanorum a te Guduscane oznauju kao natio
Guduscanorum. Taj Bornin teritorij, na kojemu on vlada Guduscanima
ostaje u hrvatskoj dravi stalno autonoman, a u njemu sredinom X. st. vlada
ban kako svjedoi Porfirogenet. To je nesumnjiv dokaz da su franaki izvori
hrvatsku oznaku vlasti ban preveli s dux. Trpimir se u svojoj vladarskoj
ispravi naziva dux, a ta se titula susree u hrvatskih vladara i dalje od
Branimira do Stjepana II. Vladari su Dalmata (kako se oituje i iz ivotopisa

Klai, Historia Salonitana Maior. SANU, Posebna izdanja, Odeljenje drutvenih nauka
knj. 55, Beograd, 1967, s. 98).
442
Diplomatiki zbornik, ibid., s.34. O Sklavinijama usp. Stjepan Antoljak, Unsere
Sklavinien, ibid., s. 9-13.
443
Iz tog navoda Tome arciakona kao i iz njegova opisa smjetaja Kureta proizlazilo bi
da su Hrvati (Sclavi) nastavali nekadanji teritorij Liburna (u irem smislu), odnosno
teritorij Japoda iz kojeg su dijelom selili juno od Krke do Cetine, dakle na nekadanji
teritorij Dalmata (u uem smislu).
444
Lovre Kati, Priestolnice hrvatskih narodnih vladara. Suradnja, (Zagreb-Berlin), I /
1943, 2, 78.
445
To se moe zakljuiti i iz latinske redakcije Dukljaninova ljetopisa. Unaquaque autem
in provincia banum ordinavit, id est ducem, ex suis consaguineis fratribus,... (U svakoj
od ovih oblasti postavi bana t.j. vojvodu, od svoje brae po krvi,..). Moin, ibid., s. 55.

196
Ursa ) bili poznati pod titulom rex, koja je bila od davnine poznata
ilirskim vladarima.
446
Hrvatski voe po dolasku meu Dalmate koriste i
titulu rex, koju su svojedobno imali i Goti.
447
Tako benediktinac Gotschalk
naziva Trpimira rex a isto i papa Ivan X. Tomislava. Iz toga je jasno da
titula rex koju su nosili hrvatski vladari nema znaenje u onom smislu kako
se toj tituli pridavalo u Bizantu ili u Rimskoj crkvi. Nema dokaza da je
imenica kralj nastala po imenu Karla Velikoga jer je vjerojatnije da je ta rije
kral postojala u Dalmaciji mnogo prije imena navedenoga franakog
kralja.
448

O snazi starosjediteljskog etnika svjedoi i otkrie Rendia-Mioevia
da se imena hrvatskih vladara piu dvojako. Hrvatski knezovi (Vieslav,
Trpimir, Branimir) nose samo jedno ime, i to redovito narodno, a takvo bi se
ime moglo barem formalno, dovesti u vezi s imenima kakva nose u kasnoj
antici i rimski graani. Imena krunjenih hrvatskih vladara u X. i XI. st.
navode se u drugim oblicima. Solinski natpis kraljice Jelene sadri uz ime te
vladarice i dva svetaka imena iz hrvatske onomastike (Mihovil, Stjepan).
Hrvatski vladari se, u ostalim povijesnim izvorima pojavljuju s onomastikom
formulom u kojoj nalazimo dva imena (ego Suinimir qui et Demetrius...ego
Demetrius qui et Suinimir; ego Cresimir qui alio nomine vocitor Petrus...itd.)
Rendi-Mioevi izveo je iz te injenice sljedee zakljuke: Iz navedenih
formulacija (qui et ..., seu) jasno se vidi da se tu jedno od dva imena javlja
alternativno, odnosno da vladar nosi dva imena samo alternativno tek toliko
da oba budu naznaena, jer je mogue - kao to epigrafski izvori potvruju -
da vladar bude oznaen i samim jednim od tih dvaju imena. Ne ulazei
meritorno u historijske aspekte toj zanimljivoj pojavi dvaju (alternativnih)

446
Poslije propasti Gencijeve drave razni ilirski vladari kuju svoj novac i nazivaju se,
izmeu ostaloga, i basileus. Prema tome, i sami nazivi basileus, rex, reges, reguli
(lanovi plemenskog vijea), inae prisutni na itavom ilirskom podruju, zatim princeps
(plemenski starjeina), praeses, u stvari su nazivi vrhovnih poglavara plemenskih
zajednica i oblasti. (Zef Mirdita, Politike, socijalne i ekonomske strukture ilirskih
plemena u svjetlosti podataka antikih autora. Zbornik: Predmet i metod izuavanja
patrijarhalnih zajednica.., ibid., s. 215.)
447
Neki povjesniari istiu da se poetkom etrdesetih godina IX. stoljea Trpimira
nazivalo dux, a kasnije rex. Tako Margeti smatra da je to bilo oko 846./ 848. ( Lujo
Margeti, Biljeke uz Trpimirovu ispravu. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,
XXX/1993., 1, 47-51). Reinhard Schneider precizira da je Gottschalk bio u Dalmaciji
samo u razdoblju od 845. do najkasnije kraja 847. (Reinhard Schneider, Die Sdslawen
im Lichte erzhlender Quellen des Karolingerreiches. Zbornik: Poeci hrvatskog
kranskog i drutvenog ivota od VII. do kraja IX. stoljea. Ed. Crkva u svijetu, Split,
1990., s. 245).
448
D. Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Ed. Hrvatski povijesni
institut, Rim, 1961, s. 195 - 199.

197
imena u onomastici hrvatskih kraljeva u srednjem vijeku, potrebno je jo
jednom upozoriti da su knezovi, odnosno vladari koji nisu predstavljali
krunjene glave, nosili uvijek samo jedno, i to narodno ime. Hrvatski vladari,
primajui kraljev naslov, primali su, kako iz svega proizlazi, jo jedno, i to
kransko ime, koje se, alternativno, (tj. samo), mada izuzetno, javlja i na
epigrafskim spomenicima. Zato to spominjem? Iako neu rei da se radi o
direktnoj analogiji, niti o direktnom preuzimanju ili kontinuiranju nekih
pojava iz antikog doba u domeni onomastike, vrijedno je pri tome upozoriti
na neke, barem u formi, veoma sline formule u ilirsko-rimskoj onomastici.
Radi se konkretno o specifinim onomastikim formulama koje zapaamo na
natpisima mornara ilirskog porijekla koji su umrli sluei u Misenumu, na
Tirenskom moru, jednoj od dviju velikih pomorskih baza Rimskog Carstva, u
Italiji (druga jadranska flota stacionirana je u Raveni). Ilirski mornari na
slubi u jednoj i drugoj floti, kao i nihovi drugovi u kopnenim jedinicama na
granicama Carstva - u prvom redu na Rajni ili u Africi (Mauretanija) - poznati
su nam sa spomenika po njihovim domaim imenima, no oni iz Misenuma
ostavili su nam specifine aspekte onomastike formule, u kojoj domaa
imena dolaze uz rimska, u jedinstvenoj kompleksnoj onomastikoj formuli.
Na je Bato Scenobarbi (filius) postao sada Caius Ravonius Celer qui et Bato
Scenobarbi, ali ta je formula mogla nai mjesta samo na jednom ovakvom
spomeniku sepulkralna karaktera, gdje je njegova individualnost mogla biti
identificirana i od strane onih njegovih drugova iz redova domorodaca, Ilira,
koji su ga poznavali pod domaim imenom, kao i onih koji su znali samo za
njegovo novo, rimsko ime, odnosno imena. Ovaj je primjer, mada vjerojatno
samo formalnog znaaja, naveden zbog odreenih analogija u spomenutoj
formuli s imenima srednjovjekovnih hrvatskih kraljeva, s kojom ga povezuje i
karakteristian izraz qui et - koji vezuje dva raznorodna onomastika
elementa - a koji je svojstven, inae, rimskom signumu. Iako su navedene
analogije, u prvom redu, formalnog znaenja, ne moemo a priori iskljuiti ni
odreene utjecaje, reminiscencije na odreene forme rimske onomastike, koje
su se mogle odraziti i na naem tlu, u razliito vrijeme i u razliitim uvjetima.
To utoliko prije to i na ranosrednjovjekovni onomastik, kako se ini nije
poteen imena koja oblikom i tvorbom podsjeaju na stara ilirska imena
449

Iz navedenih konstatacija Rendia-Mioevia osjea se snaga
kasnoantike batine i autohtonog elementa koji se oitovao ak i u tituli
hrvatskih narodnih vladara u X i XI. stoljeu.

449
Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena. (Simpozijum
odran 24-26. oktobra 1968. u Mostaru). ANUBiH, Posebna izdanja knj. XII, Centar za
balkanoloka ispitivanja, knj. 4, Sarajevo, 1969, diskusija D. Rendia-Mioevia, s. 296-
297.

198




IV.
ZNAENJE TITULE KRALJ HRVATA I DALMATINA

Da se stanovnitvo u nekoliko primorskih gradia ni poslije aachenskog
mira nije prestalo nazivati Latinima ima dokaza u franakim izvorima iz IX.
stoljea. Ni tijekom X. st. stanovnici gradova nisu se nazivali Dalmatini. Da
je bilo tako, potvrdio je Porfirogenet kad je napisao da su se i u X. st. zvali
Romani.
450
Pojam Dalmacija ni u X. st. nije bio vezan samo za gradove. To su
potvrdili suvremeni bizantski izvori. Mate Sui, navodei djelo Vita avi
Basilii Konstantina Porfirogeneta, iz sredine X. st., kae da se u njemu
spominje more Dalmata. Dalmati na ovom mjestu nisu samo itelji
bizantskog temata nego historijske provincije Dalmacije, one po kojoj je u
rano carsko doba i nastao naziv Dalmaticum mare.
451
Prema Suiu,
Dalmacija o kojoj se govori i u djelu De administrando imperio, obuhvaala
je, barem to se tie mora i otoka, otoke s romanskim gradovima Krkom,
Osorom, Rabom i Vrgadom, ali i mnoge druge izvan podruja tih centara. I ti
drugi otoci, prema caru, bili su naseljeni, ali na njima nije bilo romanskih
gradova. Neke od njih car je nabrojio, s napomenom da ima i drugih, ali da
im se ne znaju imena. Sui je zakljuio da se, prema tome, u poglavlju
posveenu Dalmaciji (O Dalmaciji i o narodima koji tu nastavaju)
uspostavlja logian odnos Dalmacije prema moru od Beneventa do Venecije.
Tu je pojam Dalmacije uzet u irem smislu rijei i ne oznaava samo
bizantsku temu, pa tako u tu Dalmaciju ulaze brojni otoci i naselja koji su bili
izvan temata. Uz tu iru Dalmaciju prua se ve tada ono Dalmatiko more,

450
Neki talijanski povjesniari misle da su nazivi Dalmati i Romani sinonimi. Dakako, uz
pretpostavku da u zaleu gradova nisu ivjeli Dalmati, ve od Dalmata etniki razliiti
Slaveni. Tako Praga npr. pie: Gli scrittori bizantini quando parlano dei Dalmati li
chiamano Romanoi, Romani, non Romaioi, romei, sudditi del'Impero di Romania :
gli scrittori occedentali, li chiamano Latini (Giuseppe Praga, Storia di Dalmazia.
Cedam-Casa editrice dott. Antonio Milani, Padova, 1954, s.40).
451
M. Sui, Dalmaticum mare. Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 29-30, Zadar, 1983,
s.13.

199
kao i sada za Kreimirove vladavine.
452
Govorei da u poglavlju XXXI. DAI
stoji kako laama plove Hrvati koji se bave trgovinom, putujui od grada do
grada Paganijom i Dalmacijskim morem sve do Venecije, Sui je upozorio da
je to poglavlje posveeno Hrvatima i Hrvatskoj, kako stoji u njegovu nazivu,
pa je zakljuio: Trgovci o kojima je rije su, po caru, Hrvati: lae kojima
plove su hrvatske, a gradovi uz more koje posjeuju su i hrvatska naselja, a ne
samo stari romansko-bizantski kastroni. Oni plove uz hrvatsku obalu, sve do
Venecije, a more kojim brode zove semore Dalmacije... Da li se tako zove
samo onaj dio mora koji se prua uz hrvatske obale? Sigurno ne, a to proizlazi
i iz careva izlaganja. On poinje s Paganijom, a zavrava s Venecijom.
Hrvatska obala, kako isti autor na drugome mjestu navodi, sezala je do grada
Albone (Labina), odnosno do njegovih granica. Tadanji Labin bio je u
sastavu Istre, pa se kao takav pojavljuje u Rianskom placitu zajedno s
ostalim istarskim gradovima. More dalmacijskog imena stere se dalje, ali
hrvatska obala zavrava u Kvarneru, nedaleko Tarsatike. Na tom moru su
dakako i otoci ue Dalmacije s romanskim gradovima (Krk, Osor, Rab) ali i
mnogobrojni hrvatski otoci i naselja uz obalu. I jedni i drugi su sada, za Petra
Kreimira, pod suverenitetom hrvatskog kralja. Ime mora, dakle, na sjeveru
prelazi geografske okvire Hrvatske i Dalmacije koja mu je dala ime. Tako je
bilo nesumnjivo i juno od Hrvatske. Car poinje s Paganijom, jer ga na ovom
mjestu zanima samo Hrvatska. No nema razloga sumnjati da se isti naziv nije
protezao i prema jugoistoku, du obale nekadanje provincije Dalmacije,
ukljuivi, naravno, i bivu Prevalitanu. Ukratko, Konstantinovo
Dalmacijsko more svojim se prostranstvom u glavnim crtama poklapa s
morem to su ga i rimski i stariji bizantski pisci zvali Adrijatikim.
453

Nadbiskup Vilim Tirski opisao je oko 1170. prolaz kriara kroz
Dalmaciju od 1096. do 1097. Pritom je svu zemlju od Istre do Skadra nazvao
zajednikim imenom Dalmacija. On je tu zemlju smatrao jedinstvenom
dravom, na ijem prostoru ivi samo jedan narod, koji se naziva Sclavi ili
Sclavi Dalmatae, a koji govore istim jezikom (sclavonico sermone).
454

Vilim Tirski je naglasio da je Dalmacija nastanjena vrlo divljim narodom,
koji je navikao na grabe i umorstvo.
455
Prema njemu, malen broj toga

452
M. Sui, ibid., s. 14.
453
Ibid.
454
ii, Prirunik, ibid., s. 403.
455
U svezi s tim opisom Vilima Tirskoga zanimljiv je pasus iz pisma koje je Maja Mileti
uputila 1. svibnja 1985. Muhamedu Hadijahiu, a koji glasi: Spominjete Beli sacri
historia od Vilima Tirskog. Tu pisac spominje stanovnitvo dalmatinskog zalea kao
primitivno. Meni je u Rimu dola pod ruke neka stara knjiga, koja je govorila o I.
kriarskoj vojni i tom prilikom navela stari nama nepoznati izvor o njoj, t.j. pisanje jednog
oevidca, kapelana ene Rajmunda Tulukog. Po tome izvoru prolaz kriara kroz

200
naroda, koji stanuju uz morsku obalu, razlikuje se obiajima i latinskim
jezikom od drugih stanovnika, koji se slue slavenskim jezikom i barbarskim
ponaanjem. Iz toga je opisa oito da su stanovnici u gradovima maleni
brojem, da su gradovi samo jedan dio Dalmacije, da je njezin teritorij inae
mnogo vei od podruja primorskih gradova i da Dalmaciju nastava veinom
drugo stanovnitvo. Poljski kanonik Rajmund de Agiles, koji je i sam preao
1097/98. s kriarima preko podruja od Trsta do Zadra, naao je tamo, u
zapadnom dijelu Sclavonije, narod koji je nazvao Sclavi, a to je prema
Dominiku Mandiu narod izmeu Cetine i Rae u Istri.
456

injenica to se mali broj stanovnitva uz obalu sluio nekim latinskim
jezikom ne moe biti potvrda da je na tom malom podruju i dalje ivio samo
ostatak romaniziranog ili kristijaniziranog stanovnitva.
457
Osim toga, ni samo
postojanje latinskih imena u gradovima ne znai da je u njima tada
prevladavao etniki posebni romanskielement. Jireek je utvrdio da se od
55 kranskih imena u spomenicima dalmatinskih gradova od 500. do 700.
ponavlja 29 imena u istim gradovima u razdoblju od 900. do 1300. (26 imena
vie se ne pojavljuje). On je iz toga izvukao dalekosean zakljuak: da se

Dalmaciju bio je vrlo teak zbog stalnih napada Hrvata, ne zbog pljake, nego iz
politikih razloga, t.j. na nagovor i zapovijed kralja Bodina. To je vano, ovo isticanje
politikog razloga to drugi izvori to nemaju, nego nas prikazuju kao divljake eljne
pljake. Ja taj do sada nepoznati izvor nisam objavila niti o tome napisala nikakav rad.
456
Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Ed. The Croatian historical
institute, Chicago, 1962, s. 46. Mandi dalje kae da je Rajmund de Agiles zemlju, kojom
je proao, est puta nazvao Sclavonia, a njezine stanovnike pet puta Sclavi (Mandi,
ibid.).
457
Robert Curtius ovako objanjava znaenje pojmova romanus i romanicus:
Romanija, u prvobitnom poznoantikom, smislu, od 7. i 8. stoljea nadalje odmijenjena
je novim povijesnim tvorevinama; ali rijei koje se odnose na nju, r omanus i
r omanicus, ostaju ive. Kad se latinski govorni jezik (puki govor, vulgarni latinski
govor) toliko bio udaljio od kniievnog jezika da je nastala potreba novog naziva za nj,
javlja se opet stara polarnost Roma - Latium u novu obliku. Razlikuje se lingua lat ina
i lingua r omana (takoer uz dodatak r ust ica). Kao tree pridoao je naziv lingua
bar bar a, t o jest njemaki jezik. Kar akt er ist ino je da I zidor , koji oko
godine 600. lit er ar no djeluje u pot puno r omanizir anoj panjolskoj, jo
ne poznaje ovu uspor ednost t r iju govor a u upot r ebi. Romanski je ime
koje sr ednjovjekovlje samo, u svome poet ku, nadjelo novolat inskim
pukim jezicima, i t o u supr ot nost i pr ema jeziku uenjaka, lat inskom
jeziku. Rijei izvedene od r omanicus i priloga r omanice (u francuskom,
provansalskom, panjolskom, talijanskom, retoromaskom) nikada se ne upotrebljavaju
kao imena naroda (u tu svrhu nale su se druge rijei), ve kao imena onih jezika-dakle u
istom smislu kao talijansko volgar e (Robert Curtius, Evropska knjievnost i latinsko
srednjovjekovlje. Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1971, s. 37-38).

201
naime tu radi o kontinuitetu romanskoga gradskoga puanstva.
458
to se tie
Jireekovih primjera vano je napomenuti da su to gotovo samo primjeri s
crkvenim osobama. Meutim, taj stale ne moe biti mjerilo za etniko
podrijetlo svih stanovnika u gradovima. Nije udno to te crkvene osobe nose
latinska imena svetaca. A valja konstatirati i to da su ti sveci bili poznati i
Hrvatima i da su mnogi od Hrvata nosili njihova imena.
459
Dakako, u
hrvatskim oblicima.
460
Vesna Jaki-Cestari svojom konkretnom analizom
stanja u Zadru definitivno je sruila vrijednost Jireekove teze. Ona je utvrdila
sljedee: Vaan zakljuak u vezi s odreivanjem etnike pripadnosti na
temelju antroponima jest ovaj: zbog naporednosti romansko-kranskih i
hrvatskih imena koja susreemo u zadarskim obiteljima X st., ve od toga
vremena imena (u svom osnovnom obliku) ne mogu biti siguran etniki znak.
Ne moe se vriti dioba na nain: romansko-kransko ime = Roman,
hrvatsko ime = Hrvat.
461


458
Constantin Jireek, L'eredita di Roma nelle citta della Dalmazia durante il medioevo.
Societa Dalmata di storia patria, Roma, 1984, s. 39, 98.
459
Ivan Strohal je bio prvi koji je doveo u sumnju Jireekove pretpostavke. On je to
pobijao istiui da bi se isto tako moglo izvoditi da su dananji seljaci u Hrvatskoj izravni
potomci starih Romana u dalmatinskim gradovima jer i oni nose imena koja se navode u
latinskim ispravama. Istina je dodue, da u krajevima podalje od mora u ono doba nije
bilo, bar ne toliko, tih openitih kranskih imena. No tome nije uzrokom, to bi dalje od
mora ivjeli Hrvati, a uz more Romani, nego, to su ovi uz more ve rano poprimili
kransku vjeru s latinskim bogoslujem i s latinskim imenima (Ivan Strohal, Pravna
povijest dalmatinskih gradova. I, JAZU, Zagreb, 1913, s. 61-62).
460
Teka je dobra grafika reprodukcija hrvatskih rijei danih grkim ili rimskim pismom.
To se vidi i na hrvatskim patronimima, toponimima i terminima zabiljeenim u latinskim
izvorima. Zato Eduard Hercigonja upozorava: Na realnost problema u tom pogledu
upozorava situacija sa slavenskim patronimima, toponimima i terminima zabiljeenim u
latinskim izvorima (isp. npr. varijante: Trpeimero, Tripemero, Tripimero, Suinimirus,
Suenimirus, ili tepzi, tepizo, tepkica = tepica, zatim sluajeve poput Piruanego iuppano
de Luca = Prvaneg upan Luke<Prvaneg, Gastica huppanus, Stresigna, Paruacca =
Prvunjka, Crisana = Krian, Bribina, Cerneca, Uiato = Vojat, Goyzo bano = Gojica ban,
Dirzislai, Dirzisclav, Pechize = Peice, ali dolazi i Georgius urtaro = vratar, Desimiro
ubrusari = ubrusar itd.) (E. Hercigonja, Tropismena i trojezina kultura hrvatskog
srednjevjekovlja. Pisana rije u Hrvatskoj, Zagreb, 1985, s. 41).
461
Vesna Jaki-Cestari, Etniki odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih
imena. Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. XIX, Zadar, 1972, s. 123-124. Jaki-Cestari
istie da nam za razmatranje o ishodu etnike simbioze u Zadru i o jeziku u zadarskoj
obitelji u XI., a zatim u XII. I XIII. st. moe pouzdanije posluiti ispitivanje
hipokoristikih, deminutivnih i augmentativnih tvorba, jer su to imena koja se u obitelji
daju od milja, tako da s prilinom mjerom sigurnosti odraavaju njezino jezino stanje. U
vezi s tim ona je dodala: Jireek je u osnovnim crtama iznio stanje hipokoristika u
dalmatinskim gradovima. Posebno je donio romanske a posebno slavenske deminutive i
hipokoristike u nekim primjerima; a sve hipokoristike tvorbe na koje je naiao u

202
U Tome arhiakona ima da su se hrvatski vladari od Drislava (969. -
997.) dalje nazivali kraljevi Dalmacije i Hrvatske.
462
Tu injenicu Toma
Arciakon je tumaio ovako: Od toga Drislava ostali njegovi nasljednici
nazivali su se kraljevima Dalmacije i Hrvatske. Primali su naime znakove
kraljevskoga dostojanstva od bizantinskih careva i nazivali se njihovim
eparsima ili patricijima. Oni su naime gospodstvo nad kraljevstvom
Dalmacije i Hrvatske imali po nasljedstvu svoga postanka otaca i
pradjedova.
463
Bizant je, prema kazivanju Tome arciakona, dao Drislavu

dokumentima iz dalmatinskih gradova uvrstio je u spisak imena. Tako je hrvatske
hipokoristike oblike od kranskih imena uvrstio pored latinskog oblika dotinog imena.
Time se dokazana mo hipokoristika pri rasuivanju o etnikom stanju u dalmatinskim
gradovima srednjeg vijeka u toj knjizi znatno umanjila (V. Jaki-Cestari, ibid.). O
etnikom stapanju grada i sela svjedoi i kulturna jedinstvenost predromanike, koja se
oituje u stilskoj jedinstvenosti na podruju gradova i u njihovom zaleu. Usp. .
Rapani, Predromaniko doba u Dalmaciji. Logos, Split, 1987, s. 76.
462
Lujo Margeti istie da je naziv Regnum Croatiae et Dalmatiae ostao u znanosti do
danas nerijeen problem. On navodi da su predloena ova tri temeljna rjeenja:1.
Ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije u jedno kraljevstvo pod nazivom Regnum Croatiae et
Dalmatiae sproveo je Petar Kreimir koji je stvarno vladao nad Dalmacijom i kojem je
Bizant tu vlast meunarodno-pravno priznao...2. Petar Kreimir je imao stvarnu vlast nad
Dalmacijom te je zbog toga uzeo titulu kralja Hrvatske i Dalmacije bez obzira na
priznanje i suglasnost Bizanta...3. Petar Kreimir nije imao ni stvarnu ni pravnu vlast nad
Dalmacijom. On se zapravo samo kitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije.Margeti
je zakljuio da ni jedno od predloenih rjeenja ne zadovoljava: Ne postoji nikakav
dokaz da je Bizant priznao novu dravno-pravnu cjelinu (regnum Croatiae et Dalmatiae),
a niti je to ak vjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim podrujem nije
dovoljan pravni razlog da se to podruje pravno ujedini pod meunarodno priznatom
vlau... Sama injenica dranja Dalmacije bez meunarodnog priznanja ne bi davala
nikakvo pravo Petru Kreimiru da nosi naslov ujedinjenog kraljevstva. Po naem je
miljenju Petar Kreimir vladao dodue nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast nad
dijelom Dalmacije, ali daleko vanije od posjeda dijela Dalmacije bila je bar preutna
suglasnost pape na Kreimirov program osvajanja Dalmacije i njezinog inkorporiranja u
Hrvatsku. (L. Margeti, Odnosi Petra Kreimira i pape prema korulanskom kodeksu.
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, god. LXXIV, Split, 1980, s. 233-234).
Zabluda svih dosadanjih tumaenja, ukljuujui i Margetievo, je u tome to se pojam
Dalmacije svodi samo na nekoliko primorskih mjesta. Hrvati i Hrvatska bili su u
Dalmaciji, kojoj su u zaleu dalmatinskih gradia ivjeli Dalmati kojima je zavladao
hrvatski kralj i to izrazio u svojoj vladarskoj tituli.
463
Guberina, Dravna politika, I, ibid., s. 158.
Lovre Kati je taj vani pasus ovako preveo: Od vremena toga Drislava ostali njegovi
nasljednici nazvani su kraljevima Dalmacije i Hrvatske. Primali su naime znakove
kraljevskoga dostojanstva od careva bizantskih i zvali su se njihovim eparhima i
patricijima. Drali su naime gospodstvo nad Dalmacijom i Hrvatskom po nasljedstvu
podrijetla svojih otaca i pradjedova (Lovre Kati, Gdje se nalazi krunidbena bazilika

203
znakove dostojanstva, ali je iz Tomina teksta oito da su hrvatski vladari
imali vlast nad jedinstvenim kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske, i to po
nasljedstvu prava svojih otaca i pradjedova, to znai od velike starine. Tako
je Bizant samo formalno priznao ono to su hrvatski vladari imali ve prije.
Zanimljivo je i tituliranje hrvatskih vladara u ispravama, u kojima se oni
spominju kao kraljevi Hrvata i Dalmatina. U sauvanim ispravama prvi put se
tek na poetku druge polovice X. st. hrvatski vladari oznauju kao kraljevi
Hrvata i Dalmatina. Da su Dalmatini isto to i Hrvati, kako misle dosadanji
tumai Gottschalkova izvora, onda bi takvo razlikovanje u tituli bilo
besmisleno. Ako bi se ova kraljevska titula odnosila na stanovnike gradova
koji su se nazivali Romani (Latini), onda bi se vladari nazivali kraljevi Hrvata
i Romana, odnosno Hrvata i Latina, a ne kraljevi Hrvata i Dalmatina. U
ispravama od kralja Petra Kreimira IV. poinje se paralelno upotrebljavati uz
dotadanju oznaku kralj Hrvata i Dalmatina i formula rex Chroatiae et
Dalmatiae. Da pojam Dalmacija nije obuhvaao samo nekoliko gradova i
otoka, moe se savreno jasno zakljuiti na temelju toga to kralj Petar
Kreimir IV. u ispravi izdanoj u Ninu 1069. naziva sve more uz jadransku
obalu svojim dalmatinskim morem (... nostram propriam insulam in nostro
Dalmatico mari sitam, que uocatur Mauni,...).
464
Hrvatska i Dalmacija bile
su geopolitika cjelina to dokazuje i naziv kraljevstvo (regnum).
465

U meuvremenu kako su Hrvati i Dalmatini ivjeli na istom podruju
pod istim vladarima pojam Hrvatska postao je sinonim za Dalmaciju, a
naziv hrvatski sinonim za dalmatinski. U jednom korulanskom rukopisu
napisanom oko 1132. stoji da je papa Aleksandar II., poto je doznao da je
Kreimir, vladar Hrvata, dao ubiti svoga brata, poslao poslanika Majnarda da
to istrai. U tekstu se dalje tvrdi da je Majnard, dok je boravio kod
Dalmatina, otkrio da su oni zaraeni opakim zloama.
466
Prema tome, iz toga
je izvora oito da su Hrvati i Dalmatini sinonimi, kao to su i Dalmacija i
Hrvatska sinonimi. Papa Grgur VII. u pismu od 4. listopada 1079. iz Rima
nalae Vecelinu da ne ide protiv kralja Zvonimira koji kraljuje u Dalmaciji
(... quem in Dalmatia regem auctoritas apostolica constituit).
467
Jedan

kralja Zvonimira? Hrvatsko kolo, knj. XXIII, ed. Matica Hrvatska, Zagreb, 1942, s.
183).
464
CD, s. 112-114.
465
Vjekoslav Klai, Regnum Croatiae et Dalmatiae. Sveslavenski zbornik, Zagreb, 1930,
s. 80. Plural regna uptrebljavao se tek od god. 1359. ([ii, Povijest Hrvata, ibid., s.
523).
466
Vinko Foreti, Korulanski kodeks 12. stoljea i vijest iz doba hrvatske narodne
dinastije u njemu. Starine JAZU, knj. 46, 1956, s. 23-24.
467
ii, Prirunik, ibid., s. 273.

204
madarski ljetopis toga vremena kralja Zvonimira titulira kralj
Dalmacije.
468
U Italiji se, a i drugdje, kao npr. u Madarskoj u XI. st., zvalo
hrvatsko-dalmatinsku dravu imenom Dalmacija.
469
Splitski arhiakon
Toma imao je pred oima antiku Dalmaciju kad je pisao o granicama
hrvatske drave.
470
Da su nazivi hrvatski i dalmatinski tijekom vremena
postali sinonimi i daleko izvan granica Hrvatske, odnosno izvan Dalmacije,
dokazuje i jedan vani izvor iz sredine XII. st. Taj je izvor poznati Edrizijev
opis hrvatskih zemalja koji je prvi u nas objavio . Ljubi 1887. prema
jednom rimskom izdanju iz 1883.
471
Nada Klai zakljuuje da je za Edrizija,
koji je sicilskom kralju Rogeru II. pomagao godine 1161. pri opisu zemaljske
kugle, karakteristino poistovjeivanje Hrvatske s Dalmacijom. Edrizijev
opis N. Klai je rezimirala ovako: Poto je naveo udaljenost izmeu Labina,
Plomina i Lovrana Edrizi dodaje da je taj grad posljednji akvilejski posjed na
moru... Zatim nastavlja: Na akvilejske se zemlje nastavljaju hrvatske zemlje
koje se nazivaju i Dalmacija... U nastavku teksta opisuje pojedina naselja to
se pruaju uz obalu od Lovrana dalje. Dakle, poslije Lovrana slijedi Bakar
koji je udaljen deset milja. Kod Bakra poinju hrvatske zemlje koje su uzele
ime Dalmacije i proteu se du mora...Nabrojivi redom dalmatinske i
hrvatske gradove na obali sve do Dubrovnika zaustavlja se na potonjem
istakavi da su Dubrovani Dalmatinci, ali da je njihov grad posljednji
hrvatski grad ...Edrizi prelazi zatim na opis kvarnerskih otoka: Osora, Cresa,
Raba i Paga i zavrava ovako: Tutte quese isole delle quali abbiam discorso
sono popolate e fanno parte della Croazia.
472
Papa Aleksandar III. koji je
1177. posjetio Dalmaciju a kojega su Zadrani, na njegovu putu u Mletke
doekali, pjevajui pjesme na sklavinskom jeziku (in eorum sclavica
lingua), poslao je 4. listopada 1180. god. jedno pismo clero et populo per
Dalmatiam et totam Sclauoniam.
473
A papa Aleksandar IV. u pismu od 21.

468
ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 527.
469
ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 580.
470
N. Klai, Povijest, I, ibid., s. 95-96.
471
S. Ljubi, L'Italia descritta nel libro del re Ruggero compilato da Edrisi. Testo arabo
pubblicato con versione e note da M. Amari e C. Schiaparelli. Roma, 1883, Rad, JAZU,
knj. LXXXV, Zagreb, 1887, s. 229-240.
472
N. Klai, Da li je postojala Dalmatinska marka Beke ilustrirane kronike?
Zgodovinski asopis, sv. 19-20 za 1965/66, s. 135. Klaika je uvjerena da se Edrizi sreo s
identifikacijom Hrvatska i Dalmacija u Kvarneru i u Hrvatskom primorju. Vjekoslav
Klai, razliito od Nade Klai, istie da dok dukljanski sveenik sasvim izjednauje
Hrvatsku i Dalmaciju, Arapin Edrisi kao da hoe imenu Hrvatske dati iri opseg od imena
Dalmacije. (V. Klai, Regnum Croatiae et Dalmatiae, ibid., s. 85.) Gotovo cjelovit
Edrizijev (Idrisov) tekst objavio je Dominik Mandi u djelu Crvena Hrvatska u svijetlu
povjesnih izvora. Hrvatski povijesni institut, Chicago, 1957, s. 239-244.
473
I. Strohal, Pravna povijest, ibid., s. 59.

205
sijenja 1255. pie de je Sibenicensis ecclesia in Sclavonia.
474
Mnogo znai
i injenica to je i u Popa Dukljanina prvobitna Dalmacija nazvana
Hrvatskom, a Dalmatini Hrvatima. Pop Dukljanin, prema iiu, ovako dijeli
Hrvatsku:
Pop Dukljanin u glavnom dijeli sjeverozapadni dio Balkanskoga
poluostrva na dva skupa; jedan mu je Primorje (Maritima) a drugi Zagorje
(Transmontana). Prvi naziva on jo i Hrvatskom ili Dalmacijom, dijelei je od
mjesta Dalma (=Dalmno, Duvno) do Vinodola (Val de vino) i od mjesta
Dalma do Dirahija (Draa) na Bijelu Hrvatsku ili donju Dalmaciju (Croatia
Alba, quae et inferior Dalmatia dicitur) i na crvenu Hrvatsku ili gornju
Dalmaciju (Croatia Rubea, quae et superior Dalmatia dicitur). Zagorje naziva
Srbijom (Surbia), a i ona se odvaja na dvije provincije (duas provincias); prva
se iri od velike rijeke Drine na zapad do Borove planine (a magno flumine
Drina contra occidentalem plagam usque ad Montem Pini), to je Bosna, a
druga od iste rijeke Drine na istok do (rijeke ) Laba i Skadarskog blata (ab
eodem flumine Drina contra orientatem plagam usque ad Lapiam et paludem
Labeates), to je Rasa (Rassa).
475


- - -

Iz svega izloenog proizlazi da su na dijelu nekadanjega teritorija
rimske provincije Dalmacije tijekom srednjega vijeka postali sinonimi nazivi
Hrvat, Sklavin i Dalmatin, odnosno, Hrvatska, Sklavonija i Dalmacija.
Nositelji hrvatskog imena bili su izvrsno organizirana ratnika skupina, koja
je svoje hrvatsko ime postupno nametala svim podreenima nad kojima bi
zavladala. Ti su Hrvati na taj nain stvorili zaetak hrvatske dravnosti.
Meutim, oni su kao ratnici bili malobrojni (prema procjenama u
historiografiji od 5 do najvie 20 tisua vojnika). Sui je u etnogenezi Hrvata
istaknuo, uz sigurni paleo-balkanski supstrat i malobrojni hrvatski
superstrat, jo i u junoslavensku komponentu. Nepobitno je Suievo

474
Ibid.
475
ii, Povijest, ibid., s. 456-457. ii je zakljuio da se kazivanje Popa Dukljanina
podudara, kako se vidi ve na prvi pogled, s opisom cara Konstantina Porfirogeneta
(ii, ibid., s. 457).
Jedan panjolski franjevac u djelu Put oko svijeta, koje je napisao oko 1330., pod
pojmom Esclavonia razumijeva kraljevinu na istonoj jadranskoj obali te u nju smjeta,
izmeu ostaloga Senj, Zadar, ibenik (usp. Josip Smodlaka, Zemlje junih Slovena i
njihovi grbovi oko god. 1330. u Putu oko svijeta jednog panjolskog fratra. Split, 1931,
s. 14).

206
fiksiranje paleobalkanskog superstrata u etnogenezi Hrvata. On je to ovako
definirao: Za formiranje historijskog hrvatskog etnosa vane su prvenstveno
etnike skupine Japoda (uglavnom Lika), Liburna (Kvarner, Hrvatsko
primorje i Podgorje, Ravni Kotari i Bukovica), Delmata (sredinja Dalmacija
od Krke do Cetine s dalmatinskom Zagorom) i donekle Ardijejaca (s obje
obale Neretve). Histri su igrali mnogo manju ulogu, a oni su bili i izvan Ilirika
kao i izvan ranosrednjovjekovne hrvatske drave (koja se formirala uglavnom
unutar kasnoantike provincije).
476
Dakako da junoslavenska
komponenta koju spominje Sui, ako se pod tim misli neko posebno ili
masovno doseljenje Slavena na teritorij rimske provincije Dalmacije poslije
sredine VI. stoljea ne postoji. Uz to Suievo zakljuivanje treba dodati da
u etnogenezi Hrvata postoji i gotska komponenta. injenica je da su Goti
od posljednjeg desetljea V. stoljea zavladali teritorijem Japoda, Liburna i
Desidijata i da su na tom teritoriju nastavili ivjeti i od sredine VI. st. Oni su
se tu trajno nastanili u suivljenju sa starosjediteljima i u susjedstvu sa
Sklavinima koji su doselili najkasnije sredinom VI. st. s doputenjem Gota.
Prema prevladavajuem miljenju, naziv Gacka vezan je s etnonimom Got,
to znai da je Gacka bila oblast (dravica) Gota (natio
Guduscanorum). Odreeni kontinuitet vlasti na ovoj teritoriji izgleda da
stoljeima poevi od VI. st. nije bio prekinut. Druina ratnika oko Borne nije
bila toliko brojna da bi mogla naseljavati odreene predjele na teritoriju
Dalmata, krajem VIII. i poetkom IX. st. Oni su bili prvenstveno ratniki,
dakle mobilni, a ne naseljeniki (stoarski ili seljaki) element. To su mogli
biti u prvom redu u izvorima zajameni Gaani, dakle potomci Gota. Dakako
da su s Bornom doli i ostaci starosjeditelja, odnosno po svojedobnoj gotskoj
suglasnosti potomci doseljenih Sklavina. Sve je to tada bio vie manje jedan
jedinstveni element, jer se u meuvremenu dogodila asimilacija o kojoj pie
Toma, a koju indirektno potvruju i franaki izvori, koji osim Gaana pod
pojam natio ne spominju posebno druge etnose Doseljene Gaane,
podrijetlom Gote, i uz njihovu suglasnost svojedobno doseljene Sklavine,
nazivalo se u primorskim gradiima i meu Dalmatima jednim imenom
Sklavini, po obiaju da se tako naziva sve one koji su nekada doselili s druge
strane Save i Dunava, a i jo dalje s europskog sjevera. Da su ti doseljenici
meu Dalmate stvarno bili podrijetlom Goti, ili barem pod nekadanjom
gotskom vlau, dokazuje i neuniteni arijanizam koji se u hrvatskoj dravi
osjeao, posebno u crkvenom raskolu tijekom gotovo svih stoljea njezina
postojanja. Uloga Gota u hrvatskoj etnogenezi u odnosu na starosjeditelje ne
izgleda velika, ali je u duhovnom biu dananjega hrvatskog naroda

476
M. Sui, Neke historijske determinante.., ibid., s. 367. ( Treba napomenuti da je ovaj
Suiev tekst objavljen u asopisu Nae teme, koji je bio teoretski organ CK KP
Hrvatske.)

207
neusporedivo vana. Borna se u historiografiji smatra osnivaem hrvatske
drave. injenica da je ta Bornina drava nastala najprije na teritoriju Gacke,
Like i Krbave, znai da je u stvaranju hrvatske drave bitno ugraen gotski
element. Ugledni stari povjesniari shvaali su tu injenicu. Tako je Farlati
zakljuivao:Regnum Dalmatinum a Gohis originem, a Sclavis incrementum
accepit. (Dalmatinsku dravu osnovae Goti, a poveala se sa
Sklavima).
477
Izvanredna snaga prvobitnoga gotskog, a kasnije
slaveniziranog elementa u Gackoj, Lici i Krbavi oituje se sve do propasti
drave hrvatskih vladara. Porfirogenet u DAI svjedoi da su u njegovo doba,
dakle sredinom X.st. Gacka, Lika i Krbave uivale poseban poloaj u
hrvatskoj dravi u smislu da su imali odreenu autonomiju kojoj je na elu
bio ban. Taj hrvatski ban igrao je kako je poznato, ponekad i presudnu ulogu
u politikim zbivanjima cijele hrvatske drave. Goti su opstojali i odrali se
do svoga stapanja sa starosjediteljima prema nekim izvorima i izvan
teritorija Gacke, Like i Krbave. To osobito vrijedi za neretvansko podruje.
Tako Andrea Dandolo (1309.-1354.), na temelju starijih izvora biljei:
...erant enim Sclavi ad huc gentiles,quia a Gothis originem traxerant (Bijahu
Sklavi jo uvijek pogani, jer su vukli podrijetlo od Gota).
478


477
D. Farlati, Illyricum sacrum. II, Venecija, 1753, s. 143.
478
F. Raki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquamillustrantia. JAZU,
Zagreb, 1877, s. 334. J. Kelemina je u svojim radovima upozoravao na ostatke Gota i
na drugim dijelovima Balkana a posebno uz Jadransku obalu.

208




III.
PREVLADAVANJE LUNARNOG
KULTA NA TERITORIJU RIMSKE
DALMACIJE

209

210




I.
O ZNAENJU BOGA VIDA

Astralni kultovi na europskom tlu, pa tako i u dananjim zemljama
junih Slavena preivjeli su bronano i eljezno doba. Za istraivae je
problem u tome to nije lako utvrditi kultnu pripadnost istih simbola u
raznim krajevima. Kad je oznaen polumjesec, onda problema za
tumaenje nema. U neolitiku, na primjer, u lisiikoj keramici polumjesec
je najei simboliki znak i dolazi u itavoj seriji takvih motiva.
479

Simbol kruga moe u junim krajevima predstavljati i puni Mjesec (utap),
a svastika izvan europskog sjevera moe predstavljati Mjesec. Naime,
miljenja koja su do sada bila rairena o ovim simbolima, da rozeta, toak,
krug i svastika pretstavljaju simbol sunca kao na orijentu, u novije se
vrijeme pobija s obzirom na keltske spomenike. Tako je oito, napr. da
toak na keltskom spomeniku ima drugo znaenje, a drugo opet kod Grka,
gdje je prikazan uz Nemezu i Fortunu. Lefort simbolima odreuje svojstva
prema boanstvima uz koja se javljaju. Tako za toak, koji se kod galskih
pretstava javlja uvijek samo uz Jupitra-Taranisa, smatra da je simbol
grmljavine. Uz toak se Jupitru esto dodaje snop munja. Simbol toka
prati na spomenicima na jugoistoku Galije i u sjevernoj paniji svastika, a
na jednom spomeniku iz Engleske uz svastiku je sa obje strane toak. Za
svastiku smatra Lefort da je postala iz dvaju ukrtenih spirala, koje nosi na
svom ramenu i Jupiter iz Chatelot-a. Svastika je i dobro poznat simbol
nordijskog boga groma Thor, a dupla spirala simbol Taranisa. Zato Lefort
smatra da oba simbola, svastika i spirala oznaavaju munju. Spirala je ve
u kretskoj i mikenskoj kulturi imala simbolian znaaj i nalazi se uz
dvostruku sjekiru i bika.
480
Svastika se obino tretira kao simbol

479
Alojz Benac - uro Basler - Esad Paali - Nada Mileti - Pavao Aneli, Kulturna
istorija Bosne i Hercegovine. Veselin Maslea, Sarajevo, 1984, s. 64.
480
Irma remonik, Narodna simbolika na rimskim spomenicima u naim krajevima.
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS, tom XII, Sarajevo, 1957, s. 229-230.

211
solarnoga kulta. Treba napomenuti da motiva svastike nije pronaeno
mnogo na teritoriju rimske provincije Dalmacije.
481
Jan de Vries, jedan od
najboljih poznavatelj keltske religije, izvanredno je oprezan u shvaanju
astralnog kulta u Kelta. On nije potpuno siguran, na primjer, u mogunosti
koje upuuju na solarnu simboliku u Kelta.
482
Kontinuitet prapovijesne
simbolike dokazan je u rimskoj provinciji Dalmaciji. Javljaju se ranije
poznati simboli: krug, toak, kolo, polumjesec, rozete, triscelis, svastika,
lovor i grana ili drvo. Na naoj teritoriji, osobito u Bosni, nalazimo
potvrdu i za to da su ti simboli, kao to kae M. Skalon uope o simbolima,
tragovi vjerovanja ranijih prethistorijskih perioda, jer skoro sve naprijed
nabrojene simbole nalazimo ve i na predmetima iz prethistorijskog doba.
Zato nam Bosna, koja je to se tie prethistorije dosta istraivana, prua
lijepe primjere...Najrasprostranjeniji simboli na naim spomenicima su
koncentrian krug, polumjesec i rozeta. Ali dok se oni u Makedoniji na
spomenicima javljaju samo pojedinano, i to u timpanonu stele, na stelama
u Bosni oni zauzimaju itavu gornju povrinu iznad natpisa. Tako su u
oblasti oko Bihaa i Bos. Petrovca najee esterokrake rozete u krugu,
spiralna rozeta i lovor... Na japodskim spomenicima pored rozete javlja se
i toak, polumjesec, pravokutnik i svastika, a oni su dosta obini i na
drugim rimskim spomenicima sa simbolima.
483
Na spomenicima kod
Japoda uz geometrijske simbole javljaju se i simboline predodbe
ivotinja kozoroga, ribe i vepra.
484

Utvreno je da solarni kult u europskim i balkanskim prostorima nisu
bili prevladavajui. U stvari Sunce nije bilo personifikovano ni u
indoevropskoj starini, jer su u indoevropskom arealu svi solarni kultovi
prearijski. U staroj Grkoj i u staroj Italiji Sunce je u kultovima imalo
sporedno mjesto, a kult Sunca nije utvren ni kod starih Germana ni kod
finskih naroda, ija vjerovanja o Suncu, kao ni slovenska, nemaju istinsko
vjersko znaenje. I u narodnoj umjetnosti slovenskih naroda lunarna se
simbolika eto pojavljuje i bez izrazitih elemenata kulta, dok i narodna
poezija, na koju su se osobito oslanjali stariji naunici, ponekad daje Mjesecu
oitu prednost nad Suncem. Mjesec nekad i u narodnoj poeziji predstavlja
domaina, to je sasvim u skladu sa injenicom da je Mjesec u svim
slovenskim jezicima mukog roda. Stoga i podatke nekih izvora, koji, pored

481
Usp. Reana Senjkovi, Motiv svastike u Dalmaciji od neolitika do XX. stoljea.
Ethnologica dalmatica, vol. I., ed. Etnografski muzej Split, 1992, s. 55-66.
482
Jan de Vries, I Celti. Jaca Book, Milano, 1982, s. 166, 168-169.
483
remonik, ibid., s. 221-223.
484
remonik, ibid., s. 227.

212
Sunca, spominju i potovanje Mjeseca, moemo shvatiti kao izraz vjerovanja
o Suncu i Mjesecu koja su daleko od pravog vjerskog kulta, kako je to
ubjedljivo pokazao Gasparini i kako s pravom tvrdi Unbegaun.
485
Iz nekih
simbola na nalazima i s teritorija rimske Dalmacije ne moe se sa sigurnou
zakljuivati da oni svjedoe o solarnom kultu kako to misle neki arheolozi.
486

O kultu Sunca u antiko doba zapadno od Drine do Jadrana ne postoji
ni jedno pismeno svjedoanstvo. Maksim iz Tira /II. st. posl. K./ navodi da
Peonci, starosjedilako stanovnitvo u dananjoj Macedoniji, tuju Sunce i da
ga predstavljaju kao kolut na velikom tapu.
487

Branimir Gabrievi pisao je u novije vrijeme o solarnoj simbolici
u knjizi Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta.
488

Njegova teza o solarnoj simbolici kod Ilira provincije Dalmacije
utemeljena je na pretpostavljanju. Gabrievi je vjerovanja naroda u
navedenom podruju pokuao protumaiti u prvom redu analogijama s
teritorija drugih kultura (naroda). Meutim, njegovo prizivanje na Kelte,
dotino Maksima iz Tira kao izvor ili Cumonta kao literaturu itd. na
konkretnom primjeru teritorija iji autohtoni izraz i sam Gabrievi istie
ostaje neuvjerljivo.
Vano je istaknuti da svastika moe znaiti simbol Sunca i Mjeseca.
489

Moda je donekle utemeljeno Gabrievievo miljenje da je u naim ilirskim
oblastima postojao istodobno solarni i lunarni kult. "Za nas je posebno vana
injenica da je na jednoj veoma osebunoj grupi antikih nadgrobnih
spomenika iz june i zapadne Bosne (Biha, Petrovac, Glamo, Livno,
Duvno) takoer fiksiran astralni par SOL - LUNA, s time da je solarni simbol
predstavljen sitnim koncentrinim kruiima, to znai motivom koji se

485
piro Kulii, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraivanja posebno
balkanolokih. ANU BiH, Sarajevo , 1979, s. 227.
486
A. Stipevi, Iliri, ibid., s. 181; ime Batovi, Kultura starih Liburna. Dometi,
XV/1982, 12, 182; . Batovi, Nin u prapovijesno doba u knjizi Povijest grada Nina,
Zadar, 1969, ed. JAZU u Zadru, s. 44; Ruica Drechsler - Bii, Predslavenske kulture
u Lici. Zbornik Lika u prolosti i sadanjosti, Karlovac, 1973, s. 142; Borivoj ovi,
Srednjobosanska grupa. Knjiga: Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, ibid., s. 518.
487
Usp. R. Mari, Antiki kultovi u naoj zemlji. Ed. Zadubina Luke elovia, Beograd,
1933, s. 8.
488
B. Gabrievi, Studije i lancci o religijama i kultovima antikog svijeta.Knjievni
krug,Split, 1987, s. 82.
489
Den Zusammenhang mit dem Mond beweisen z. B. die Hakenkreuze mit Mondsicheln
an den Enden einer iranischen, im Don-Gebiet gefundenen Petschaft oder auf einem
frnkischen Anhnger aus Mungersdorf. (Zdenek Vana, Mithologie und Gotterwelt der
slawischen Vlker. Urachhaus, Stuttgart, 1992, s. 215.).

213
bezbroj puta javlja na prapovijesnom arheolokom materijalu. Kad se k tome
ima u vidu da taj isti motiv, i to u mnogo veim dimenzijama, dominira na
spomenutim nadgrobnim spomenicima zapadne Bosne, onda se moe
zakljuiti da je u naim ilirskim oblastima i u stoljeima pune antike (I - III
st.) jo uvijek sauvao svoj prvobitno kultno-religijski sadraj. Ako je to tako,
onda nema nikakva razloga da ne pretpostavimo kako se svijest o znaenju
solarnog simbola kod ilirskog ivlja u ovim krajevima sauvala sve do
primanja kranstva."
490
Stvarna utemeljenost Gabrievieva miljenja
mogua je i kroz utvrenja prirode slavenskog boga Vida. U tom smislu
posebno je vano odreivanje Silvanova kulta kao vrhovnog boanstva,
osobito u Dalmata, jer je to bitno za odreivanje je li na teritoriju rimske
provincije Dalmacije postojao lunarni ili solarni kult.
Iz nekih srednjovjekovnih izvora proizlazi da je meu Slavenima bio
veoma rairen kult boanstva Vida kao vrhovnog boga. Iz Helmoldova izvora
proizlazi da su Slaveni potovali Svantevita (Zuantevith) kao boga nad
bogovima.
491
U povelji cara Friedricha iz 1170. spominje se gens Ruynarum
i Szuentevit kao njihov najvei idol maximo ydolo eorum.
492
I Saxo
Grammaticus (XII. stoljee) tvrdi da su se pored Sventovitova (Suantouitus)
kipa nalazili sedlo, uzda i veliki ma,
493
iz ega proizlazi da su se Svantevitu
pripisivale i odreene crte ratnikog boanstva.
494
Saxo Grammaticus kae
da se u ruci Svantevita nalazi rog (s vinom) to upuuje na to da se radi o
lunarnome boanstvu. U izvoru, koji je poznat pod nazivom Historia regum
Danorum dicta Knytlingasaga (iz XIII. stoljea) takoer se spominje
Svantevit /Suantavit/.
495

Prema Helmoldu, polovicom IX. st. benediktinci su doli meu Rujane
i tu su podigli kip svetog Vita.
496
Kad su se benediktinci povukli, Rujani su se

490
Gabrievi, ibid., s. 108.
491
C.H. Meyer, ibid., s. 43-47.
492
Meyer, ibid., s. 47-48.
493
Meyer, ibid., s. 49-56.
494
Kulii, ibid., s. 187.
495
Meyer, ibid., s. 84-85.
496
Sveti Vitus tovao se na Siciliji kao muenik u Dioklecijanovim progonima oko godine
304. (Friedrich Wilhelm Weitershaus, Christliche Taufnamen. Pottloch Verlag,
Aschaffenburg, 1986, s. 163.) Od V. st. crkve i samostani posveivani su svetom Vitu u
Rimu, na Siciliji i Sardegni, a njegov kult osobito se razvio u srednjem vijeku posebno
meu Germanima i Slavenima. Njegove relikvije bile su prenesene u pariki samostan sv
Denisa (druga polovica VIII. st.), a zatim u samostan Corvey u Saskoj 836. g.
(Enciclopedia cattolica. Sv. XII, Citt del Vaticano, 1954, s. 1537-1538.) Godine 822.
utemeljena je opatija Corvey kao kolonija opatije Corbie (Picardie) i kao prvi samostan u

214
ponovno vratili u poganstvo, ali su svetoga Vita potovali kao svoga najveeg
boga.
497
Gotovo se svi istraivai slau da se u Helmolda radi o legendi bez
povijesnoga temelja.
498
L. Niederle smatra da je Crkva poganskog Svantevida
zamijenila svetim Vitom, a da je navedena legenda rairena tek u XII. st. kad
su se poeli tumaiti slavenski bogovi prema imenima rimskih bogova.
499
H.
Lowmnianski istie da ne moe biti govora o evangelizaciji u Polablju u IX.
st., jer karolinka ekspanzija nikada nije dosezala tako daleko; tobonji
podatak cara Lotra iz 844. godine o tom pitanju, premda ga je potvrdio
Hadrijan IV. godine 1155., obian je falsifikat. On smatra da je do
identificiranja svetoga Vita sa Svetovidom moglo doi prije godine 1114. i
samo u slavenskom jeziku, jer je u latinskome, a jo vie u njemakome, to
zvualo drugaije. Lowmnianski istie da arkonski Svetovid nije mogao biti
pozajmica latinskog sanctus Vitus ve oblik slavenske recepcije svetog Vita u
smislu da je Svetovid autentini sv. Vit, koji je jedino tretiran kao poganski
idol. On dalje kae da se Slaveni nazivom Svetovid nisu koristili
svakodnevno i da se u polapskoj mitologiji posebna panja poklanja drugom
lanu - vit, koji se pojavljuje u razliitim imenima, posebno u Rusiji. Kod
Luiana se pojavljuje boanstvo Jaro-vit (naziv po ugledu na Svetovid, jer jar
= sveto prema Brckneru ima isto znaenje), dok se u Rusiji pojavljuju tri
mitoloka imena s lanom - vit, iako to ne znai da nije bilo i drugih
analognih naziva.
500
Vladimir Maurani navodi da je Vid, Vit ime
sljubljeno s lat. Vitus, i ako je u drevnosti moda posve inakoga domaega
postanja. Maurani istie podatak da se pri obraenju pogana na kranstvo
esto najuspjenije provodio apostolat po uputi pape Grgura I. Velikoga u
smislu da se, gdje je mogue, primjenjuju nauku prave vjere obiaji pukoga

Saksonaca. Njezin prvi opat dobio je spomenute kosti i tako je sveti Vit postao
zatitnikom Sasa, koji su pod njegovom zastavom vojevali protiv Polapskih Slavena. (Jan
Peisker, Koje su vjere bili stari Sloveni prije krtenja? Starohrvatska prosvjeta, n.s. II,
sv. 1-2, Zagreb-Knin, 1928, s. 74-75.) Sveti Vit se tovao kao udotvorac koji lijei ljude
i ivotinje. (Lexikon der christlichen Ikonographie. Sv. 8, Herder, Rom-Freiburg-Basel-
Wien, 1990, s. 579.) Mogue je i da su mnoge udesne moi pripisivane svetom Vitu,
prije bile pripisivane bogu Vidu.
497
Meyer, ibid., s. 46-47.
498
U Hrvata je Toma Mareti ve 1886. prihvatio miljenje Zeussa, koji je u svom djelu
Die Deutschen und die Nachbarstmme proglasio identificiranje Svetovida sa svetim
Vitom pustom bajkom. (Toma Mareti, Narodna imena i prezimena. Rad JAZU, knj.
LXXXI, Zagreb, 1886, s. 131-132.).
499
Kulii, ibid., s. 185. Pettazzoni zakljuuje da kulta svetog Vita nikad nije bilo u Rujana
nego da je bilo samo kulta boga Svetovida, kojega su redovnici, zbog oite glasovne
slinosti imena, transformirali u svetog Vita.
500
H. Lowmianski, ibid., s. 169-170.

215
krivoga vjerovanja.
501
I hrvatski jezikoslovci smatraju da je latinski Vitus
zamijenio poganskoga Svetovida, kojega izvori navode u obliku
Suantauit(h)us, Szuentevit, Zuantevith.
502
Prema miljenju Tome Maretia
svat je prvobitno znaio fortis, firmus.
503
Kulii smatra da se svante
moe objasniti kao sveti u prvobitnom znaenju silni.
504
Mate imundi
istie da se u starom slavenskom imenarstvu susreu dvolana imena u kojih
je prvi lan SVAT(O) - SVETO. Tako je e. Svatobor, Svatomr i Svatopluk.
Ista su imena i u slovakome. U ruskome je Svjatopolk i Svjatoslav. Poljska
su Swietobor, Swietobor, Swietomir, Swietopelk, Swietoslav, Swietozyzn.
Budui da su po koja pisana i latinski odnosno polatinjeno, nalaze se i oblici
kao Sventoborium, Svantemir, Swantopolconi i dr. A to je sluaj i u drugim
slavenskim jezicima, stoga takva imena treba vratiti u izvorni oblik. I to je sve
uinjeno. U starome slovenskom imenarstvu (VIII.- X. st. ) bivaju
Svetodraga, Svetogoj, Svetomir, Svetopolk, Svetoslav, Svetoizna.. Stara su
hrvatska: Svetogor, Svetoljub, Svetotovid; bugarski: Svetolik, Svetomir,
Svetoslav. U scsl. pridjev glasi svet. To je na svet. Pridjev svet je u prijevodu
sa svijetao, scsl. svetblb. Meutim - kako tvrde poznati slavisti - svetb je
najranije znailo silan, jak, potom je pokrtavanjem primio dananje
znaenje.
505

Izvedenica od Vid ima u svim slavenskim jezicima. Ta rije je ne samo
praslavenska nego i indoeuropska.
506
U starome polj. imenarstvu nahode se
imena: Widogost, Widogoszcz, Widorad, Widoradz, zatim Boguwid,
Gosciwid, Lubowid, Malowid, Powid, Snowid, Zawid. U ekome Vidhost te
Dobrovid, Knovid, Malovidy, Snovid, Zavid. Staroluikosrpski je Widogosti.
Bugarska su imena Vidan Viden, Vidoslav, Svetovid, slovenska Vidina i
Nadovid hrvatska su Vidomir i Vidoslav, zatim Vid, Zavid i Svid. Mikloi
dri kako je ovdje im. vid, drugi misle da je kor. morfem vid-eti -vidjeti.
imundi smatra da se radi o imenici Vid. Prema naemu Vid, najee
skraenu od Vidomir, Zavid i dr. lat. Vitus posta takoer VID. Dakle t > d.
Kada je u pitanju Svantovit, stvar je drugaija. Radi se o lanu -vit. Tu su,

501
Vladimir Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rjenik. JAZU, Zagreb,
1973, s. 585; Valentin Putanec, Refleksi starodalmatoromanskog pridjeva sanctus u
onomastici obalne Hrvatske. Slovo sv. 13. Zagreb, 1963, s. 148.
502
Meyer, ibid., s. 106.
503
Mareti, ibid., s. 131.
504
Kulii, ibid., s. 184.
505
Svi podaci navedeni su prema pismu koje mi je uputio Mate imundi iz Maribora 22.
svibnja 1991.
506
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sv. XX, JAZU, Zagreb, 1971-1972, s. 807.

216
primjerice, naa stara imena Dobrovit, Dragovit te Vitodrag, Vitomir,
Vitoslav. Tu je psl. imenica VITb - mogunik, gospodar.
507

Od imenice Vid ima veliki broj izvedenica. Osobito na teritoriju
dananje Bosne i Hrvatske. Izvedenice od Vid, izmeu ostaloga, jesu:
1. imena mjesta (gradova, sela, zaselaka, naselja, posjeda),
2. uma,
3. izvora,
4. potoka (i onih ljekovitih),
5. biljaka i trava (i onih ljekovitih),
6. ivotinja (krava, ovaca, kobila, koza),
7. lijenika (vidara),
8. vidovitih ljudi (vidovnjaka),
9. sablasti,
10. mukih i enskih osoba i prezimena.
508

Nodilo zakljuuje da se puko i uvelike razgranato osobno ime Vid,
Vidak, Vida, Vidoje, Vidojko, Vitko, Vian, Vidosav, Vida, Vidna, Vidojka,
Vidosava, Ljudovid ne moe protumaiti ako se ne prihvati da je ono
pozajmljeno od vrhovnoga boga.
509

Ni glagol vidati ne moe se izvoditi od imena svetoga Vita. Naime,
glagol vidati znai lijeiti i u tom znaenju i obliku poznat je samo u
hrvatskom i srpskom jeziku. Vrlo je vjerojatno miljenje Mauranievo, koji
dovodi u vezu s praslav. korijenom vid-, ved-, koji je u vidovita trava,
ljekovita trava za oi, euphrasia officialis, vidac, gen. vica (Vuk, Dubrovnik)
herbae genus = deminutiv vidiak, gen. -ka = vidovevica. Upor. u Sireni

507
Svi podaci iz ovog pasusa navedeni su prema pismu Mate imundia, koje je uputio
piscu iz Maribora 22. svibnja 1991.
508
Rjenik, sv. XX, ibid., s. 807-814, 836-840.
509
I esi, pod svecem hristijanskim sjeahu se na staroga boga, te jo za vremena Orbini-
eva nae: pomoz Bog! bijae im: pomoz vit! Neto slino, po svoj prilici, bivalo i u
nas sa rijeju Vid. Bugartice, ee imaju usklik: moj Vidovni Boe!, a jedna od njih
prizvala Boga skoro po ekom primjeru ovako: moj Vidovni Boe, - ti mi, Boe,
uspomeni i na moje dobro zdravlje! (N. Nodilo, Stara vjera u Srba i Hrvata. Ibid., s.
35-36). Nodilo je prvi spomenuo da u Hercegovini postoji jedan obred na Boi u svezi s
boljim urodom ita koji je gotovo u istome obliku opisan u obredu u ast Svantevida za
bojnu sreu i rodnu godinu. (Nodilo, ibid., s. 82). Nodilovo miljenje zastupa i Kulii
(Kulii, ibid., s. 181).

217
Zrinjskoga: Kako vidovinski dar mu konj letie. Prema tome bi vidati kao i
lijeiti prvobitno znailo lijeiti vienjem, pogledom, magijom. Upor. polj.
widywa i vidjeti.
510

Da navedeno miljenje ima temelja, potvruje i shvaanje biljke vid
(vidac, vidovka, vidova trava, vidovica) kao biljke za gatanje i lijeenje
oiju. Veselin ajkanovi istie da naziv biljke vid ima moda veze sa
starinskim istoimenim boanstvom. On naglaava da sva Vidova vrela
lijee na Vidovdan ili inae od onih bolesti.
511

Ne smijemo zanemariti ni podatak da postoji i ptica vidak, koju
nazivaju boja ptiica ili boji pivi.
512
Vano je napomenuti da se
naziv Vid vezuje uz vrhunce brda. Tako postoji Sutvid na Biokovu, Suvid na
Dinari, Sutvid izmeu Cetine i Krke, Vidova gora na Brau, Sutvid na
uzvisini povie Trogira.
513
Aleksandar Gahs istie da se spomen na Vida
sauvao sve do danas i u naim narodnim pjesmama i obiajima i da je to
znak da su i Hrvati prije pokrtenja kao vrhovno boanstvo tovali Vida.
514

A. Gahs (sveenik i u svijetu poznati hrvatski etnolog) iznosi svoje donekle
posebno tumaenje naravi ovog boanstva. Svantevid ili Sutvid znai: jako
vidilo tj. svjetlo, nebeski svod. Slino ime za najvie bie nalazimo i kod
drugih naroda. Zato su opet velika nebeska svijetla: Sunce, Mjesec i zvijezde
bili njegovi osobiti znakovi. Tako su mislili i stari Hrvati. Gahs zastupa
miljenje da se najprije astilo Svantevida (Vida) kao vrhovno boanstvo, a
da se nakon toga poelo tovati Sunce i Mjesec kao posebne bogove. Sunce
su smatrali sinom Najvieg Bia Sutvida i dali mu posebno ime: Dabog ili
Dajbog, a to poradi topline, koja je potrebna i stoci i usjevima. Zato su stari
Slaveni osobito promatrali godinji razvoj Sunca i slavili ga velikim
sveanostima u tri doba. Oko zimskog suncokreta koncem prosinca bila je
svetkovina novog napredovanja ili roenjaSunca. Mnogi obiaji na Boi u
naem narodu jesu ostaci te svetkovine, tako na pr. paljenje velike klade ili
badnjaka, to mora kroz cijelu no goriti. Poslije proljetne jednai oko
Jurjeva slavila se enidbaSunca. O tom govori i stara pjesma: Car nebeski
(t.j. Sutvid) kad enjae Sunce, svetitelje zove u svatove.Oko ljetnog
suncokreta u drugoj polovini lipnja Sunce je u naponu svoje snage, ali

510
Rjenik, sv. XX, ibid., s. 585-586.
511
Veselin ajkanovi, Renik srpskih narodnih verovanja o biljkama. SANU, Beograd,
1985, s. 63-64.
512
Miroslav Hirtz, Rjenik narodnih zoologikih naziva. JAZU , Zagreb, 1947, knj. II,
sv. trei, s. 535.
513
M. Kuar, Narodne pripovijesti mitine. Naklada pieva, Zadar, 1907, s. 15.
514
A Gahs, Kakva je bila vjera Hrvata prije, nego to su postali krani? Danica za
1925. Drutvo svetojeronimsko. Zagreb, 1924, s. 103.

218
poinje i padati. Stari su u to vrijeme gledali u Suncu kralja, koji laganim
koracima uzmie sa poprita svoga vladanja. Proljetna i ljetna svetkovina
Sunca slavila se osobito paljenjem krijesova po gorama, pa je to u mnogim
krajevima kao narodni obiaj uoi Jurjeva i uoi Vidova ili Ivanja ili Petrova
ostalo sve do danas. Na sve tri dakle svetkovine palila se u poast Suncu
sveana vatra, a osim toga prinosile se krvne i nekrvne rtve. Gahs u svezi s
ovim istie da je suneva mati, ena i kraljica bila Zemlja, koju su stari
Slaveni uinili velikom, boginjomi opom materom, a konano jo i
sestrom Najvieg Bia Sutvida.
515
I iz navedenog Gahsova miljenja oito
je da u znanstvenoj literaturi nema jedinstvenog shvaanja Vida kao
boanstva.
Utvrenje boanske naravi Vida mogue je zakljuivati i kroz
postojanje astralnog kulta u Junih Slavena. U povijesnim izvorima za June
Slavene nema direktnih podataka o kultu Sunca.
516
to se tie Slavena, pa i
nas Srba i Hrvata, Sunce je zamaito Boje bie, ali izvor religiji nije nipoto.
Stari nai ne pomislie, da je vidilo od sunca, kao to je u istinu, nego da je od
vidila sunce, pa ga ovome podredie.
517

Kult Svetovida u Slavena uope nije bio solarni. Prema Saxovom
opisu,vjerovalo se da Svetovitov bijeli konj jae nou i u zoru stie s puta sav
znojan, to sasvim jasno pokazuje da je Svetovitov bio noni konjanik.
Gasparini konstatuje da konji posveeni nonim bogovima, kod Estonaca,

515
Gahs, ibid., s. 104. Petar Bulat naglaava kako se u narodnim pjesmama ponekad
predstavlja nebo i zemlju kao mua i enu. On na primjerima konkretizira kako se u
narodnim shvaanjima na teritoriju bive rimske provincije Dalmacije zemlja shvaa kao
majka, koja pomae (lijei) ali takoer i kao ubojica. elju antropomorfizovane zemlje
za prodiranjem vidi ivahna mata priprosta oveka naroito prilikom zemljotresa...
(P. Bulat, Mati zemlja. Etnoloka biblioteka, Zagreb, 1930, s. 10.
516
Srpski mitoloki renik, ibid.,s. 281.
Nenad Jankovi o kultu Sunca navodi samo nekoliko primjera i od toga jedan za Bugare, a
jedan za Ruse. Nema ni jedan dokaz u tome smislu za June Slavene tijekom Srednjega
vijeka. Zanimljivo je kako i iz Jankovievih primjera o Suncu ne proizlazi da se Sunce
shvaalo kao boanstvo. Usp. N. Jankovi, Astronomija u predanjima.., ibid., s. 59-
61.Jankovi istie da je Mesec bio znaajno boanstvo, poto mu se moli za ivot ili
smrt. (Jankovi, ibid., s. 102-103). Jankovi uope ne shvaa bit kulta Sunca jer slijedi
prevladanu ablonu po kojoj se Sunce tretira gospodarom dana, svjetlosti, topline pa,
prema tome, i ivota, a Mjesec, suprotno njemu, gospodarom noi, mraka i smrti.
(Jankovi, ibid., s. 104). Kulii zakljuuje da Jankovi nije preao shvatanja starijih
naunika, u prvom redu Nodila i ajkanovia (Kulii, Stara slovenska religija, ibid., s.
30). Kulii je o shvaanju Mjeseca u Slavena donio niz podataka. (Usp. Kulii, ibid., s.
113-117, 172, 174, 227, 237,242).
517
N. Nodilo, ibid., s. 148.

219
Slovena i Germana, po nekim crtama odgovaraju vjerovanjima altajskih
naroda o astralnim nonim konjima. Htonsko-lunarnu prirodu Svetovitovog
konja potvruju ranije izloena vjerovanja slovenskih naroda o mjesecu, kao
to i slovenski zemljoradniki obiaji, izraeni i u Svetovitovom obredu,
objanjavaju njegovu sutinu. ... Kako smo vidjeli, Svantevit je kao deus
deorum mogao predstavljati istaknuto boanstvo baltikih Slovena, ali se
svojom prirodom i svojom funkcijom (bog rata, daje odgovore) ne moe
izjednaavati sa nebeskim bogom o kojem takoe govori Helmold...
518
Ipak
spominje se i miljenje da je za boga Vida kao vrhovnog boga bio vezan
solarni kult. Miodrag Pavi istie da je Vid nebeski bog obilja, svjetlosti i
rata. Iz obiaja koje smo naveli (okretanje istoku i dozivanje sunca, venci,
palenje vatre, itd.) vidi se da je za dan boga Vida bio vezan i solarni kult.
519

U Hrvata su, prema nekim svjedoanstvima, tijekom dugih stoljea
sauvani ostaci Vidova kulta. Tako Kliment Grubii spominje iz osobnog
iskustva sljedee: Koliko je ovo Svantovitovo praznovjerje ne samo u
Bohemiji, ve i u samoj Dalmaciji nagrdilo pravu vjeroispovijed Sklavina,
moe se shvatiti iz onoga to nam se dogodilo prije nekoliko godina. Boravili
smo, naime, u neobinome selu - jer se i selu veoma radujemo - kad smo
jednoga dana primijetili kako neka starica kod tora za ovce neto mrmlja i
neku molitvu pobono izgovara. Brzo smo joj prili i odmah su neobine
rijei koje je izgovarala potakle u nama toliku radoznalost, da smo je zamolili
da nam cijelu molitvu /sve izgovoreno/ ponovi jasnim glasom. Stajala je
starica nerado i drhtavim glasom ovako progovorila: Sveti Vide koji vidi;
sveti Luka koji lui, Sveti Paravia koji tatu ruke vee i vuku zube pobije ti
uuvaj ovce moje itd..
520

U literaturi iz novijega doba imamo svjedoanstava o pojedincima koji
su odreenu poast iskazivali posebno izlazeem suncu.
521

Problematika boanske naravi boga Vida moda se potpunije otkriva u
tumaenju jednog arheolokog nalaza s teritorija rimske provincije
Dalmacije. Naime, na teritoriju oko Topuskoga tovao se par boanstava pod
imenima Vidasus i Thana, a prema jednodunu miljenju istaivaa pod
imenom Vidasus predstavljen je Silvan. Zatitnik izvora bilo je jo jedno
ilirsko boanstvo - Vidasus, koje se u natpisima uvijek spominje zajedno s

518
Kulii, Stara slovenska religija.., ibid., s. 187.
519
Miodrag Popovi, Vidovdan i asni krst. Slovo ljubve, Beograd, 1977, s. 73.
520
K. Grubii, ibid., s. 67-68.
521
Mirjana Troelj u jednom svom tekstu spominje primjer osobe koja se okretala u
smjeru istoka i izazivala izlazee sunce (M. Troelj, O znaenju likovnih uzoraka i
znakovlja na velebitskim mirilima. Zadarska smotra, XLI/1992, 4-5. 183).

220
njegovom pratilicom Thanom. Njima su posveene etiri zavjetne are to su
otkrivene u Topuskom, u blizini jednog toplog izvora. U Topuskom su
otkriveni ostaci hramova i brojni natpisi posveeni rimskom bogu uma,
panjaka i izvora Silvanu, pa je na osnovi toga zakljueno da se ilirski
Vidasus po svojim atributima podudara s tim rimskim boanstvom i da,
prema tome, njegova pratilica Thana odgovara rimskoj Diani.
522
Godine
1941. Mayer je iznio miljenje da ime Vidasus zavrava jednim keltskim
sufiksom - asus.
523
To znai da je ime starosjedilakoga boanstva na tome
dijelu njihova teritorija bilo Vid. I Mate umundi smatra da je izvorno ime
topuskog Vidasusa bilo Vid i da je to praslavensko ime.
524
Ako su
starosjeditelji Silvana nazivali i Vidasus (Vid), onda je to nedvojben dokaz
da je boanska narav Vida lunarna.

522
Aleksandar Stipevi, Iliri, II. izdanje, ed. [kolska knjiga, Zagreb, 1989, s. 154. Treba
dodati da nije dokumentirano da je Vidasus uope bio bog izvora, jer sama lokacija
nalaza nije dovoljna za takvo zakljuivanje. On je mogao biti i bog izvora.
523
Mayer, ibid., s. 187. Mayer je u tom svojemu radu dao etimologijsko tumaenje imena
Vidasus. Prema jednome etimologijskom tumaenju, korijeni Wid u starosaksonskome
Wit u staronjemakome, Widhr u staroindijskome znai weit, gro, stark, kraftig,
vorgetrieben, aufgetrieben. (Benno Eide Siebs, Die Personennamen der Germanen.
Verlag Hans R. Wohlwend, Schaan - Liechtenstein, 1983, s. 169). Rendi-Mioevi
zakljuuje da je Antun Mayer interpretirajui zajedniki spomen jednoga nepoznatog para
epihorskih boanstava (Vidasus-Thana) na nekoliko zavjetnih spomenika iz okolice
Topuskog tono prepoznao onaj tako esti par starosjedilakih boanstava na figuralnim
spomenicima iz naih krajeva koje nazivamo Silvanus i Dijana. ( D. Rendi - Mioevi,
Ilirske predstave Silvana na kultnim slikama s podruja Dalmata. Glasnik zemaljskog
muzeja, sv. X, Sarajevo 1955, s. 8.)
524
Navod prema pismu, koje je M. imundi poslao piscu iz Maribora 22. svibnja 1991.

221

222




II.
SILVAN KAO LUNARNO BOANSTVO


Na teritoriju Dalmata i na nekim njima susjednim podrujima u doba
rimske vladavine, zatiemo (u sreditu kulta nesumnjivo ve ranije postojee)
jedno muko boanstvo uz koje je esto prikazano i jedno ensko. Ovaj enski
pratilac osobito se esto sree na spomenicima zadinarskih umovitih krajeva
staroga podruja Dalmata.
525

Utvreno je da je kult tih boanstava autohton.
526
Muko boanstvo
interpretatio romana oznaila je imenom Silvan, a ensko boanstvo imenom
Dijana. Muko boanstvo nema bitne veze s rimskim Silvanom. Rendi-

525
D. Rendi-Mioevi tvrdi da posebne kultne slike Silvana i Dijane nisu bile uobiajene
na naem primorju ili da barem tu nisu bili tipini kultni spomenici kao to su to bili u
unutranjim dalmatinskim oblastima, tj. na gornjoj Cetini i u krajevima dananje zapadne
Bosne. (D. Rendi-Mioevi, Iliri i antiki svijet. Knjievni krug, Split, 1989, s. 489,
501.). To ensko boanstvo u sredinjoj Liburniji nazivalo se Latrom, a na rubnome
zapadnome i istonome prostoru Liburnije, izmeu Zrmanje i Krke, tovalo se uz Silvana
i Anzotika. (Simpozijum: Duhovna kultura Ilira, ibid., s. 236-238). U Topuskome se
spominje boanstvo Vidasus i Thana, a to je domae ime u tome dijelu Bosne za
boanstvo koje interpretatio romana naziva Dijanom. (Usp. Anton Mayer, Vidasus, der
illyrische Silvanus. Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva, sv. XXII-XXIII za 1941-
1942, Zagreb, s. 187-191).
526
Brojne potvrde pokazuju da se kult ovih dvaju boanstava kod Ilira uporno odravao i
u rimsko doba (usprkos procesa romanizacije), tako da njihov primat nije mogao ugroziti
ni autoritet samog Jupitra, monog gospodara rimskog Olimpa, zatitnika i olienja
rimske moi i veliine, na elu kapitolijske trijade (Jupiter-Junona-Minerva) i drugih
brojnih bogova... Na osnovu iznesenog se mora, dakle, pretpostaviti uska povezanost, pa
i jedinstvo, kulta Silvana Silvestra i Dijane i u dubljoj ilirskoj starini, kada su ova
boanstva bila tovana kao bogovi plodnosti i prirode uope. U stvari, Silvan i Dijana
kod Ilira sintetiziraju jedinstven prirodni princip, koji, kao i sama priroda, u isto vrijeme
daje i uzima ivot. (Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba. ANU BiH,
Sarajevo, 1988, s. 369). Usp. Marin Zaninovi, tovanje Libera na istonom Jadranu,
Simpozij Duhovna kultura Ilira, ANU BiH, Sarajevo, 1984, s. 251.

223
Mioevi kae da nema pae ikakva ikonografskog opravdanja za nametnutu
interpretaciju toga naeg starosjedilakog boanstva s italskim Silvanom.
527

Ne znamo kako su svi starosjeditelji nazivali ovo muko boanstvo.
528
Nije,
naime, iskljuena mogunost da je isto boanstvo bilo poznato na odvojenim
podrujima i pod posebnim imenima. Sve ovo pokazuje ne samo da su
vidovi tovanja i svojstva ovog veoma omiljenog boanstva bili razliiti,
nego, po naem shvaanju, i to da se on u raznim krajevima tovao pod
razliitim imenima, tako negdje kao Vidasus, drugdje kao Magla (enus?) ili
pak Cor...Messor i sl. Zanimljivo je da isti ovaj skraeni oblik (Cor...) dolazi
jednom na spomenicima iz naih krajeva i uz Jupiterovo ime. Ovdje se ni u
kom sluaju ne radi - kako tono uouje Sergejevski - o nekom poznatom
Jupiterovu epitetu, npr. Iovi Optimo Maximo co/ho/r/tali/. Nesumnjivo da e
ovaj epitet trebati dovesti u vezu s onim na naem spomeniku iz okolice
Glamoa, iz ega emo moi zakljuiti da je ovo vrhovno domae boanstvo
ovdje jedanput bilo poistovjeeno s vrhovnim italskim bogom (Jupiter), a
drugi put - zbog njegovih stanovitih srodnosti s njim - s italskim Silvanom,
ija je interpretacija, kako smo vidjeli, ovdje i prevagnula...
529


527
D. Rendi-Mioevi, Iliri..., ibid., s. 464.
Vano je istaknuti da tovanje Silvana nikada u Rimu nije slubeno postojalo. Silvan je
bio uglavnom tovan od seljaka, a robovi i osloboenici gledali su u njemu svoga boga
(Herbert Hunger, Lexikon der griechischen und rmischen Mythologie. Rowohlt,
Hamburg, 1984, s. 377).
528
Ne znamo ni to kako su ga Iliri prije toga nazivali (moda Vidasus, ime sauvano na
jednoj posveti u Topuskom), ili moda nije ni imao individualno ime, jer su ga, mogue,
nazivali generikim nazivom deus ili numen, odnosno kako su ve na svom ilirskom
jeziku krstili boanstvo. (I. Bojanovski, ibid., s. 368-369).

529
Rendi-Mioevi, Iliri..., ibid., s.469. Rendi-Mioevi, takoer istie da je kult
Silvanov bio i na panonskom podruju veoma rairen ( ibid., s. 508). I Ivo Bojanovski
naglaava da se spomenici Silvanu i Dijani susreu ne samo u Dalmata nego na cijelom
prostoru od Morave na istoku do Istre na zapadu, to je najbolji dokaz da su u pitanju
glavna i opa ilirska boanstva, uzimajui u obzir i sve njihove lokalne specifinosti.
Bojanovski dalje smatra da je, osim Jupitra koji je bio aen kao predstavnik dravnoga
slubenoga kulta, Silvan bio i u Panoniji boanstvo kojem s najee podiu poasni
oltari, preteno s epitetom domesticus, silvestris /predstavljen kao Pan/, Augustus,
Magla, Vidasus (?), Bellator itd. (I. Bojanovski, ibid., s. 370). Enver Imamovi pie da
se prema kartografskome prikazu spomenika Silvanova kulta i njegove kultne zajednice
na podruju BiH moe zakljuiti da je to boanstvonajvie tovano na podruju
jugozapadne Bosne, i to na Glamokom, Livanjskom i Duvanjskom polju odakle i
potjee najvei broj kultnih reljefa ovog boanstva, dok se pojedinani nalazi njegovih
spomenika javljaju i u drugim krajevima BiH. On dalje tvrdi da to jasno govori kako je
to boanstvo bilo vezano uglavnom za Dalmate, ali da se njegov kult s vremenom
proirio i u druge krajeve. Imamovi napominje da su spomenike tomu boanstvu na

224
Najvei broj Silvanovih figuralnih spomenika potjee s podruja koje su
nastavali Dalmati, ali je slinih spomenika naeno i u drugim podrujima,
naprimjer u istonoj Bosni, na Kosmetu, na Neretvi, u Konavlima i u
sjevernoj Dalmaciji.
530

Rendi-Mioevi je obradio prvenstveno Silvanove kultne spomenike s
podruja gornje Cetine i zapadne Bosne, t.j. Sinjskoga i Vrlikoga s jedne
strane planine Dinare, a Livanjskoga i Duvanjskoga polja s druge strane. S
obzirom na uoenu konzervativnost ovih krajeva, koja je ostala njihovom
karakteristikom jo dugo i poslije nestanka antikog razdoblja, slini
spomenici ostaloga dalmatinskog podruja (u primorskom podruju), a
pogotovo izvan podruja Dalmata, rijetko prikazuju izvornu sliku toga staroga
kulta u takvoj idejnoj istoi. U primorju, tj. u krajevima koji su bili podloni
grkim, a zatim i rimskim kultnim utjecajima Silvan je prikazan kao stari
bradati i rogati satir kozjih noga, dok u zadinarskim dalmatskim krajevima
dominira lik mlaahna golobrada Silvana. To je boanstvo, kako Rendi-
Mioevi kae, imalo svoja svetita u peinama ili na mjestima koje su
zatvarale krevite litice (na primjer u maloj pilji u Moiima ili malo svetite
na brdu Kozjaku
531
iznad Katela, gdje je u jednoj od litica na padinama toga

podruju BiH podizali iskljuivo domoroci, to se vidi i iz onomastikona koje nose nai
spomenici. (Enver Imamovi, Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i
Hercegovine. Veselin Maslea, Sarajevo, 1977, s. 61-62).

530
Rendi-Mioevi, Iliri..., ibid., s.463,469.
531
Gotovo i ne postoje u Dalmaciji, Lici i Bosni nazivi mjesta, sela, potoka i vrela vezanih
uz pojam jarac. (Usp. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga naroda. IV, JAZU, Zagreb, 1892-
1897, s. 463-468). U Rjeniku hrvatskoga ili srpskoga jezika navodi se kao sinonim za
rije jarac rije kozao, kozla, m. jarac. Tu se, osim toga, i istie da osim dva primjera iz
djela pisaca Bonjaka (Stjepana Margitia iz XVIII. st. i fra Grge Martia iz XIX. st.)
svi su primjeri iz djela pisaca akavaca; s toga ove rijei nema u tokavaca ili je vrlo
rijetka, premda su jo ive rijei to su od nje postale, kao kozle, kozli itd. (Rjenik
hrvatskoga ili srpskoga jezika, V., JAZU, Zagreb, 1898-1903, s. 415). Vano je znati da
je broj mjesta ije je znaenje vezano uz pojam koze u odnosu na nazive drugih mjesta
razmjerno neobino velik. Takvih imena mukoga i enskoga roda navodi se u jednom
imeniku vie od sto. (Vlad. Marinkovi, /izradio/, Renik-imenik mesta Kraljevine
Jugoslavije. Ed. Sveslovenska knjiara, Beograd, 1930, s. 238-239. Usp. i Veliki
geografski atlas Jugoslavije. /Uredio Ivan Berti/, Ed. Liber, Zagreb, 1987, s. 254).
Jedan otok kod Loinja naziva se Kozjak, a dva su brda s nazivom Kozjak u Dalmaciji, u
samu sreditu stare hrvatske drave /Kozjak kod Splita i Kozjak kod Knina/. Imena sela i
drugih naziva ima vrlo mnogo u Dalmaciji, Lici i Bosni./Usp. Rjenik..., ibid., V., s. 413-
421/. M. imundi je pronaao i objavio sljedea stara hrvatska osobna imena: Kozan
/1194./; u ibenskome kraju jesu ova: Kozica /1412./, Kozina, m. /1581./,Kozli /1453./
te Kozlo /1453./. enska je jedino Kozica, ostali su nositelji ovih imena mukarci. Niti
jednoga takvog imena nije u Akademijinu rjeniku. imundi uope nije naao imena

225
brda uklesana Silvanova slika). Rendi-Mioevi napominje da je na
podruju antike Dalmacije osim paneja s kultnom slikom Silvana izraenom
u prirodi u ivu kamenu, bilo - moda jo i vie - i takvih u kojima je ova
slika bila nainjena na zasebnom spomeniku,... Veina ovakvih paneja imala
je, kako nam svjedoe potvrde iz starine, izvore ive vode... Preko
udruivanja ovih dvaju elemenata, peine i vode, u jednom kultnom objektu
dolo je do sjedinjenja Silvanova kulta s kultom nimfa kojima su, kako je
poznato, bili posveeni izvori i vode.
532

Stvarno znaenje Silvanova kulta nitko od istraivaa nije pokuao
obraditi. Svi koji su pisali o tome zadovoljivali su se openitim
konstatacijama u smislu da je to bilo boanstvo uma i panjaka, koje je
imalo zatitniku ulogu stada i pastira, da bi poslije postalo zatitnikom
oranica i usjeva. enska pratilja Silvana, koju je interpretio romana nazvala
Dijanom, bi oznaena kao boanstvo uma.
533
Ve veliina i rairenost kulta
toga boanstva nadilazi shvaanja da se radi samo o boanstvu uma i
panjaka, zatitniku stada i usjeva. Svi se istraivai slau, a to je bitno u
istraivanju znaenja dotinoga boanstva, da je Silvan bio najvie aeno
boanstvo u Dalmata i njihovih susjeda.
534

Pri utvrivanju prirode toga boanstva oito je da je njegov spol jasno
oznaen falusom, to dokazuje da se nesumnjivo radi o mukome

Ovac ili Ovan ili slino. Staro ih imenarstvo ne pozna, novo takoer. /Podaci M.
imundia, koje mi je iznio u pismu iz Maribora od 28. svibnja 1991./. Iz toga bi se dalo
zakljuiti da rije jarac na starome akavskom teritoriju nije uope uobiajena. Mate
imundi navodi da je imenica jarac istisnula prvobitnu rije kozal - kozao /gen. kozla/ i
nabraja preko 50 toponima i oronima vezanih uz ovaj pojam. On zakljuuje da Kozjak
znai kozje stanite /obitavalite/ i da je imen. kozjak izvedena od korijenskoga morfema
koz-a i suf. morfema - jak kao npr. bakren-jak, crkven-jak, debel-jak, vesel-jak. /Podaci
prema pismu koje je Mate imundi uputio piscu iz Maribora, 10. svibnja 1991. Vaan je
i Skokov podatak da u sjevernih akavaca i kajkavaca jarac znai i ovan. /Petar Skok,
Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. I, JAZU, Zagreb, 1971., s. 755/.
532
Rendi-Mioevi, Iliri..., ibid., s. 467-468.
533
Rendi-Mioevi, Iliri..., ibid., s. 469,693.
534
Silvan je, u neku ruku, postao prvo boanstvo kod Ilira,... / M. Sui, Simpozijum
Duhovna kultura Ilira, ibid., s. 268/. O pravome znaenju Silvana svjedoi jedan vani
podatak koji navodi Imanovi: Interesantno je da je Silvan bio tovan i u Africi, koja je
kako znamo, oskudijevala u umama. U Cirti su se nali ostaci jednog hrama koji je bio
posveen dvojici bogova: Merkuru i jednom domaem boanstvu koje je bilo izjednaeno
s italskim Silvanom.Iz Kartage potjee natpis koji sadri popis jednog kolegija, a
posveen je boanstvu koje nosi napis Jupiter Hammon Barbarus Silvanus. To bi
znailo da se ovdje Silvan izjednauje s vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj pak s
rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednauje s Jupiterom Amonom imamo
takoer na jednom natpisu iz Rima.. . /Imamovi, ibid., s. 63-64/.

226
boanstvu.
535
To onda znai da rogovi i noge (papci) ne mogu biti kozji, nego
samo jarevi, koji u simbolici oznauje mukost.
536

Lik Silvanov prikazuje se i s rogovima, to omoguuje jo tonije
tumaenje toga boanstva. Rog je prastari kultni simbol iz kamenoga doba.
537

Rogovi ovna ili jarca znak su generativne moi i plodnosti.
538
Rog vrijedi u
svih naroda kao simbol najvee snage moi i pobjede.
539
To shvaanje bilo je
razlogom da su se rogovi tretirali kao glavni simbol boanstva.
540
Utvreno je
da su rogovi od prapovijesti na teritorijima od Egipta do Grke, a takoer u
asirskome i babilonskome panteonu bili simbol nebeskih bogova.
541
U
odreivanju poblie pripadnosti toga nebeskoga boga nuno je znati da rogovi

535
Muko spolovilo izvorom je stvaralake moi boga. Usp. Richard Payne Knight, Il culto
di Priapo. Ed. Newton Compton, Rim, 1981, s. 48.
536
Cooper, ibid., s. 55-56. Vano je istaknuti da je rije jarac i etimologijski vezana uz
davnu imenicu jar koja pripada indoeuropskim osnovama, a iji bi genitiv bio jari, kao
stvar, stvari. Oznaivala je tada proljee i ljeto kao jedno godinje doba. Poslije, ta je
imenica postala i pridjev, npr. jara penica, jari jeam. Od imenice jar s pomou
nekolikih sufiksalnih morfema stvorene su imenice to oznauju proljetne i ljetne usjeve i
mlade ivotinje koje u tome razdoblju dolaze na svijet. Primjerice: jari jeam, lan, jarica
penica, jari i jari stanovite biljke, jarka je kukuruz to se sije ljeti, jara neka vrsta
kruke i dr. ivotinje su: jarac i jarica, njihova mladunad jari, jari i jarad. Pridjevi su
jarei i jarji. Dalje, jaruak je mladi zec, jaruica- djevojica u dobi od 12 godina itd.
Smatra se kako prid. jar ishodi o praie. korijena
x
i/ai =grijati. U avestinskome je yar =
godine, lat. Hornus = ljetonji, njem. Jahr = godina. Ovo etimologijsko tumaenje naveo
sam prema podacima koje mi je poslao Mate imundi u pismu iz Maribora 24. travnja
1991. Usp. i Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. IV, JAZU, Zagreb, 1892-1897, s.
463.
537
H. Rudolf Engler, Die Sonne als Symbol. Helianthus-Verlag, Ksnacht-Zrich, 1962, s.
177.
538
Mo rogova moe biti blagotvorna ili zlotvorna. /Cooper, ibid., s. 144/. U nas je
pronaena glava jarca izvedena od peene gline koja potjee iz neolitikog sloja u
Markovoj peini, na otoku Hvaru. Vrlo je znaajno to je ta statueta bila obojena
cinabaritom, koji je, zbog svoje slinosti s bojom krvi, igrao znaajnu ulogu u religiji i
magiji tadanjih ljudi. Crvena boja imala je takoer i apotropejsko znaenje, a simbolizirala
je ivot, pa je stoga od starijeg kamenog doba i dalje bila povezana sa htonikim
boanstvima i boanstvima plodnosti zemlje, ivotinja i ljudi. Oigledno je, dakle, da je i
figurica iz Markove pilje imala neko religiozno znaenje i da je sluila na nama nepoznat
nain za obrede u vezi sa kultom plodnosti. /A. Stipevi, Kultni simboli.., ibid., s. 108/.
539
Forstner, ibid., s. 296. Usp. i L. Charbonneau-Lassay, Le bestiaire du Christ. Descle,
De Brouw et Cie, Bruges, 1940, s. 268.
540
Giovanni Cairo, Dizionario ragionato dei simboli. Arnaldo Forni editore, Milano,
1979, s. 88.
541
Wilhelm Holmqvist, Bilddenkmler und Glaubensvorstellungen in der Eisenzeit
Schwedens. U knjizi: Helmut Roth /priredio/, Zum Problem der Deutung
frhmittelalterlicher Bildinhalte. Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen, 1986, s. 374.

227
spadaju u lunarnu simboliku
542
i da oznauju puni mjesec.
543
U odreenim
europskim predjelima kozorog (Capra ibex, njem. Steinbock)
544
osobito je
dovoen u dodir s mjeseevim boanstvom.
545

Rogati jarac na isti je nain kao i kozorog vezivan uz nebesko
boanstvo.
546
Shvatljivo je, naravno, narodno vezivanje najveega boanstva
uz nebo. Prvobitno iskustvo dimenzije boanskoga usredotoeno je na nebo i
upuuje na postojanje jednoga nebeskoga boga.
547
Nebo je zamiljeno
uglavnom kao muko oploujue naelo, izvor ivota.
548
Indoeuropljani su u
nebu gledali vrhovno bie, stvoritelja ivota, oca.
549
Vrhovni bog je na nebu,
visoko nad drugima, a esto je zamiljen kao gromovnik.
550
On je otac svih
bogova i ljudi, a ujedno kralj i vladar nad svima vladarima. Njegovo je
oruje munja, njegov tit i egida, simbol olujnog oblaka. Posveeni su mu
bili orao, hrast i svi povieni visoki vrci gora.
551
Jupiter je bio najvii nebeski
bog italskih naroda. I on se poslije identificirao sa Zeusom. On stvara oluju, a
munja mu je oruje. Kao Iuppiter Pluvius alje kiu, koja oplouje polja, te
biva davateljem plodnosti (Liber), a titi posebno poljodjelstvo, stoarstvo i
mlade koja dorasta. Kao bog svjetlosti, on je najvie bog zakletve, pa
krivokletnika ubija gromom.
552
Pojam vrhovnoga nebeskog boanstva

542
piro Kulii, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraivanja posebno
balkanolokih. ANU BiH, Sarajevo, 1979, s. 182-190.
543
E. Harding, ibid., s. 225. Strabon priopava da su za vrijeme punog mjeseca Keltiberi
svetkovali, u ast velikog boga ije ime nisu spominjali. /Kulii, ibid., s. 205./.
544
Crte kozoroga poznat je ve iz najranije prapovijesti. /Usp. Josef Bene-Zdenek
Burian, Tiere der Urzeit. Verlag Werner Dausien, Hanau, 1980, s. 314./. Jo u antici
ovce, koze i bikovi rtvovani su mnogim veim i manjim boanstvima. /J.M.C. Toynbee,
Tierwelt der Antike. Verlag Philipp von Zabern, Mainz am Rhein, 1983, s. 146-147/.
545
Hans Biedermann, Knaurs Lexikon der Symbole. Droemer Knaur, Mnchen, 1989, s.
421.
546
/Kuar, ibid., s. 152-153/.
547
Gerhold Becker, Die Ursymbole in den Religionen. Verlag Styria, Graz-Wien-Kln,
1987, s. 85. Poznato je da su pojedini narodi iz indoeuropske skupine astili boga neba
kao najvie boanstvo. Ti bogovi neba bili su bogovi ne samo vedrog, nego i olujnog
neba. Usp. Pettazzoni, ibid., s. 7; M. Eliade, Storia delle credenze e delle idee religiose.
Vol. I. Sansoni Editore, Firenze, 1979, s. 209-212.
548
Mitovi naroda.., II, ibid.,, s. 206-207.
549
Nicola Turchi, Le religioni dei misteri nel mondo antico. Fratelli Melita, pretisak,
Milano, 1987, s. 127.
550
Mitovi naroda.., I, ibid., s. 528; Mitovi naroda.., II, ibid., s. 208, Biedermann, Knaurs
Lexikon.., ibid., s. 93.
551
August Musi, Nacrt grkih i rimskih starina. Zagreb, 1942, s. 62-63.
552
Musi, ibid., s. 165.

228
savreno se oituje iz shvaanja starih Grka i Rimljana. Zeus je prvobitno bog
neba koji upravlja oblacima, kiom, vjetrovima, gromom i munjom, a stoluje
na visinama odakle sve vidi; on ima najveu mudrost i snagu, pa stoga i
najvee gospodstvo.
Glas je boga neba grmljavina, a grom je njegovo oruje. Grom
simbolizira i sveto sjedinjenje oploujueg boga neba i majke zemlje.
553
Grom se esto poistovjeuje sa samim vrhovnim boanstvom. Boanstva
groma, gospodari kie, a prema tome i biljnog ivota, pripadaju lunarnom
simbolikom ciklusu. U mnogim su kozmologijama u izravnom srodstvu s
boanstvom Mjesecom... Grom objavljuje volju i svemo vrhovnog bog. Kako
je bipolarna, openito simbolizira stvaralaku i razornu mo boanstva, ive i
Vinua u hinduizmu, a Indre u vedizmu, koji poput Zeusa i Jupitera u sebi
spaja obje vrijednosti.
554

Munja simbolizira iskru ivota i plodovitu (oploujuu) mo. To je
nebeski oganj neizmjerne snage i pogibeljne brzine: moe biti koristan i
zlokoban. U prii o stvaranju hebrejski je pojam prevoen i kao munja i kao
svjetlost. Munja se usporeuje s izbacivanjem sjemena, pa simbolizira muki
in boga pri stvaranju... Munja ima, kao i kia, vrijednost nebeskog sjemena;
to su dva lica istog simbola, koji se temelji na dvojnosti voda-vatra, u njezinu
pozitivnom i negativnom oploujuem aspektu. Munja je i kazna nebeska
koja satire ovjeanstvo ognjem i potopom.
555

Nije sasvim bez znaenja i injenica to se Silvanov lik prikazivao na
kamenim liticama. Pojam kamena, osobito u obliku njegovih velianstvenih
litica, otvara shvaanje jednoga viega postojanja koje nije podvrgnuto
nikakvoj promjeni. Misao primitivaca nije dakle obraena kamenu kao
takvom nego stvarnosti, koja stoji iza takve materijalne pojave, jednomu
drugomu, viem svijetu.
556
To je razlog da se kamen shvaao kao boanski
znak.
557
Silvanovi reljefi izraivani su u kamenu i smjeteni u planinama,
njihovim peinama i skrovitima koja su sliila na peine. Planina je simbol
postojanosti, vrstoe i vjenosti.
558
Ona je simbol susreta neba i zemlje.
559


553
Cooper, ibid., s. 46.
554
Jean Chevalier-Alain Gheerbrant, Rjenik simbola. NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1983,
s. 179-180. Ni u jednoj europskoj mitologiji grom ne pripada Suncu. /Kulii, ibid., s.
166/.
555
Chevalier-Gheerbrant, ibid., s. 419.
556
Forstner, ibid., s. 125.
557
Biedermann, ibid., s. 138.
558
Cooper, ibid., s. 132.

229
Planinski vrhovi povezani su s bogovima gromovnicima.
560
U planini je uma
ili sveti gaj posveen odreenim boanstvima u mnogih starih naroda. Taj
sveti gaj sreditem je ivota, gdje je pohranjena voda i toplina; to je
utjelovljenje majinskoga enskoga naela.
561
U planini su izvori koji su kao
sveta mjesta poznati u mnogim starim kulturama, a u kojima se ne nalazi
samo voda pala s neba kao kia, nego i voda koja izvire iz zemlje.
562

Samo u tako shvaenoj umi moglo je ivjeti i ensko boanstvo, koje je
na teritoriju rimske provincije Dalmacije esto prikazivano kao Silvanov
pratitelj. Prvobitni pojam enskoga boanstva, dakle i onog koje prati Silvana,
mogao je biti primarno boica plodnosti, dotino seksualnosti u punoj
dimenziji.
563

U biti ensko boanstvo predstavljalo je zemlju i dok je nebo obino
oinski, zemlja je majinski princip.
564
Sveti pir izmeu neba i zemlje
predmetom je mnogih arhainih obreda i mitova.
565
Brana sveza neba sa
zemljom ili vodom javlja se kao iroko rasprostranjeni mitski motiv u
Indoeuropljana.
566
Nebo je ono koje oplouje majku zemlju.
567
Zemlja je
boginja koju oplouje kia koja pada s neba, a to spajanje zemlje i neba
predstavljeno je kao sveto vjenanje natprirodnih sila.
568

Peina je utroba majke zemlje, mjesto pokapanja i ponovna raanja,
susretite boanskoga i ljudskoga, ensko naelo.
569
Peina i s njome vezani
izvori smatrani su takoer ulaznim vratima u svijet mrtvih.
570


559
Gerd Heinz-Mohr, Lexikon der Symbole. Eugen Diederichs Verlag, Dseldorf-Kln,
1981, s. 48.
560
Cooper, ibid., s. 132.
561
Cooper, ibid., s. 168.
562
Biedermann, ibid., s. 349.
563
Becker, ibid., s. 224. U predgrko vrijeme enski princip - magna mater boica je
ivota i plodnosti, ali istodobno smrti i svijeta mrtvih. Usp. Klaus Zimniok, Die Schlange
das unbekannte Wesen. Landbuch, Hannover, 1984, s. 46; Wilhelm E. Mhlmann, Die
Metamorphose der Frau. Weiblicher Schamanismus und Dichtung. Dietrich Reimer
Verlag, Berlin, 1984, s. 40.
564
Cooper, ibid., s. 111; Chevalier-Gheerbrant, ibid., s. 786.
565
Biedermann, ibid., s. 123.
566
Mitovi naroda, I, ibid., s. 240.
567
Mitovi naroda, I, ibid., s. 528.
568
E. O. James, Uporedna religija. Matica srpska, Novi Sad, 1978, s. 106.
569
Biedermann, ibid., s. 128. I. A. Leroi-Gourhan smatra da je ve u prapovijesti peina
bila shvaena kao pojam enskog, barem u nekim svojim dijelovima. / A. Leroi-Gourhan,
Religije prethistorije, ibid., s. 143/. Pod peinom podrazumijeva se i pilja, ali je ona
mranija i dublja od peine i do nje vodi krivudav prolaz, a ona nema izravan otvor za

230
Vjerovanje Dalmata i nekih njihovih susjeda u boanstvo Mjeseca,
571

dotino u Silvana i kao boga gromovnika u potpunosti se slae s opisom
boanstva koje je ostavio Prokopije (prva polovica VI.st.) o pravjeri junih
Slavena.
572
Prokopije pie da Slaveni i Anti znaju da postoji jedan bog,
tvorac groma (munje), koji je jedini gospodar svijeta (svemira) i njemu
prinose stoku i druge rtve. On izmeu ostaloga dalje donosi da oni ne vjeruju
u sudbinu niti smatraju da ona ima bilo kakvu mo nad ljudima. Oni, prema
Prokopiju, potuju rijeke, nimfe i razna druga boanstva, a prinosei rtve,
vraaju.
573
Oito je da je taj bog Slavena i Anta jedini gospodar svijeta,
dakle, vrhovni bog kao to su Zeus i Jupiter. Lowmianski na temelju
Prokopija zakljuuje da su se prve politeistike tendencije u junih Slavena
pojavile tek u VII. st. On istie da sredinom VI. st. Prokopije izvjetava o
bogu gromotvorcu u podunavskih Slavena istonoslavenskoga podrijetla,
dajui mu sredinje mjesto u njihovoj religiji. Dalje dodaje da Prokopijev
podatak potie od slavenskih vojnika u carskoj slubi koji su bili pod
kranskim utjecajem i da je u odnosu na slavensku stvarnost u njegovu
izvjetaju veoma istaknut kult gromotvorca. Prema Lowmnianskom, u
tamonjih Slavena nije bilo pogodnih uvjeta za razvoj politeizma s obzirom

danje svjetlo. Peina i pilja mrana su mjesta pod zemljom i u stijeni, svodnoga
zavretka, s vie ili manje udubljenja u tlu ili planini. / Chevalier-Gheerbrant, ibid., s.
490/.
570
Hans Egli, Das Schlangesymbol. Geschichte-Mrchen-Mythos. Walter Verlag, Olten,
1982, s. 120. Nije suvino napomenuti da js pas uvar mea ovoga i donjega svijeta.
/Cooper, ibid., s. 124/. U naim dinarskim krajevima peinom se smatra udubljenje u
brdu, planini. Ona je uglavnom vodoravna poda i razliite veliine. pilj, odnosno pilja
stvarno je ira i plia jama. U peinu se ulazi, u pilju silazi. /Ovi podaci su navedeni
prema pismu Mate imundia iz Maribora od 28. svibnja 1991./.
571
S kultom mjeseca u Dalmata i u naroda koji su im bili susjedi najvjerojatnije je u svezi i
orijentacija pokojnika s glavom na zapad. Ako je pokapanje mrtvih vezano uz pojam
uskrsnua, onda je barem na prostorima gdje je postojao kult mjeseca, kao npr. u
Dalmata, orijentacija s glavom na zapad vezana uz novo roenje Mjeseca na toj strani
svijeta. Kranstvo je od V. st. prihvatilo misao da svjetlost, ivot dolazi s istoka gdje
izlazi Sunca, te su se u tome smislu na istonoj strani postavljali oltari i prihvatilo
tumaenje da glava pokojnikova poiva na zapadu, kako bi gledale sunce koje se
pojavljuje na istoku. U orijentaciji starohrvatskih crkvica bitnu ulogu je igralo Sunce,
kako je to u svojim istraivanjima dokazao Mladen Pejakovi. Ta uloga Sunca dokazom
je da je takva simbolika starohrvatskih crkvica uvedena s kristijaniziranjem.
572
Istraivai se slau da se Prokopijevo svjedoanstvo odnosi ba na june Slavene. Usp.
Raffaele Pettazzoni, La religione pagana dei popoli Slavi secondo le testimonianze
medievali greche e latine. Edizioni Italiane, Roma, /bez godine/. s. 6; Srpski mitoloki
renik, ibid., s. 232; Kulii, Stara slovenska religija.., ibid., s. 202.
573
Procopii Caesariensis, Opera omnia, vol. II/De bellis libri V-VIII/. Academia
scientiarum germanica berolinensis, 1963,s. 357-358.

231
da je do IX. st. bilo plemensko ureenje, a da je u X. st. formirana drava i
primljeno kranstvo.
574

Prokopijev opis toga bezimena vrhovnog boga podsjea na boanstvo
starosjeditelja u dijelovima provincije Dalmacije, kojega mi nazivamo
Silvanom. Za Silvana je oito da je bio gromovnik-gromotvorac, kako
Prokopije izriito naziva vrhovnoga boga Slavena i Anta, a utvreno je da
takovi bogovi mogu biti samo lunarna boanstva.
Kranstvo je sva poganska boanstva smatralo vragovima. To su
miljenje zastupali i mnogi crkveni oci.
575
Nova vjera rano je izjednaila
poganska rogata bia (pana, satira i slina) s kranskim avlom.
576
To je
razlog da su se kristijaniziranjem unitavale u prvome redu sve postojee
prikaze poganskih rogatih boanstava, pa se oni, dakako, vie nisu ni
prikazivali. Prevladavanjem kranstva u junih Slavena nastalo je vjerovanje
da je jarac postao od avla, a u narodnoj knjievnosti vrag se najee
pretvarao u jarca. Prema navedenim verovanjima i obiajima, koza i jarac
predstavljaju htonskog demona koji se ujedno javlja i kao demon
plodnosti.
577


574
H. Lowmianski, ibid., s. 355-356. Taj pisac smatra da je u Slavena prvobitno bio rairen
kult boga Svaroga, koji se na istoku transformirao u Peruna. On cijeli poljski Olimp u
smislu antropomorfnih i individualnih boanstava s vlastitim imenima svodi na Svaroga, i
zakljuuje da se ne mogu utvrditi nikakovi izraziti tragovi arhainog politeizma. ak ne
znamo da li je Svarog oznaavao antropomorfno boanstvo ili natprirodnu silu
materijalnog neba. U svakom sluaju bio je to neizmerno arhaian kult, koji je
najvjerovatnije nazivan neslovenskim imenom, koje moda potie jo iz indoevropske
zajednice kao odreenje svetlog neba-oca, preuzeto od staroindoevropskih naroda,...
/Lowmnianski, ibid., s. 82-90/.
575
Egon von Petersdorff, Daemonologie. I, Christiana-Verlag, Stein am Rhein, 1982, s.
219-220.
576
Karl R. H. Frick, Das Reich Satans. I, Akademische Druck-u.Verlagsanstalt, Graz,
1982, s. 162.
577
Srpski mitoloki renik, ibid., s. 156. Iz nekih skaski iz Crne Gore zakljuuje se da je
u njihovu prianju sadran ostatak stare ilirske religije, po kojoj su jarci rtvovani bogu
izvora Bindu /ibid./. Jarac je kao simbol u Hrvata ostao sauvan samo na grbu Istre, za
koji se smatra da je najstariji od svih grbova hrvatskih zemalja. Na tom grbu, koji se
datira u XI. stoljee, prikazan je jarac /kozorog/ s papcima i rogovima. (Usp. Marijan
Grakali, Grb Istre. Iseljeniki kalendar 1991, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, s. 141-
147). Neki smatraju da je Jar ili Jarilo bilo slavensko boanstvo koje se svetkovalo
sredinom lipnja. Podaci ukazuju na blede ali nesumnjive ostatke verskog obiaja i
narodnog seanja na staro boanstvo Jara ili Jarila, koje se u Srba proslavljalo dvaput
godinje: u proljee, u slavu obnovljene prirode i klijanja useva, i u leto, u slavu
dozrevanja ranih ita i njihove etve. /Srpski mitoloki renik, ibid., s. 157/. Zanimljivo
je da se jarilo naziva zavetina /7. VI/ koja se drala radi stoke u selu Zagajici u junom

232
U nekim dinarskim krajevima, u kojima je u pretkranskim vremenima
vladao kult Silvana sauvan je nakon kristijaniziranja kontinuitet starih
vjerovanja i u Silvana. Pastir je, prema tim obiajima, mitsko, boansko bie
koje predstavlja arhainog polaenika u izvornom smislu. On donosi
badnjak, a negde obani kolju rtvenog ovna. ajkanovi je naeg boanskog
obanina uporedio sa Atisom, Dionizom i Hermesom, koji su predstavljali
boanskog pastira, ali prema studiji D. Rendia-Mioevia, ini mi se da na
naem terenu moemo nai boanstvo mnogo blie naem boanskom
obaninu, moda i polaeniku uopte, u domaem ilirskom bogu Silvanu,
tako nazvanom po rimskoj interpretaciji. Silvanu na svim ovim spomenicima
daju izrazito obiljeje boanskog pastira, odnosno pastirskog boga: jare i
pseto. Prema Rendievoj analizi, ilirski Silvan redovno je prikazan sa tapom
u ruci i sviralom, a na nekim spomenicima ima potpuno antropomorfni lik,
esto je ogrnut, ponekad ivotinjskom koom, kao i na polaenik. Iz
injenice da je ilirski Silvan esto prikazan u hodu, kao putnik, moe se
sagledati poznato svojstvo boanstva koje posjeuje domove vernika u
odreeno doba godine. Na nekim spomenicima Silvan je uhvatio jare za
prednje noge, a na nekima za rogove, u emu Rendi pretpostavlja rtveni
ritus. Veza izmeu naeg polaenika i boine rtve, a posebno obiaj da
obanin kolje boinu rtvu - sadre sutinu ovog rituala.
578

Opisujui srodstvo naeg polaenika s ilirskim Silvanom Kulii
zakljuuje: Polazei od rezultata do kojih je doao arheolog D. Rendi-
Mioevi, ukazao sam da u balkanskih Slovena, osobito u zapadnom dijelu
poluostrva, moemo nai boanstvo mnogo blie boanskom obaninu
slovenskom, prvenstveno balkanskoslovenskom polaeniku, - u autohtonom,
ilirskom bogu Silvanu, tako nazvanom po rimskoj interpretaciji. A, pored
ostalog, ovo bi potvrivala i injenica da je u ilirskoj vjerskoj tradiciji
dolazilo i do stapanja kulta Atisa sa Silvanovim kultom. Na nekim
spomenicima prikazano je obredno ubijanje rtvene ivotinje koje izvodi
Silvan, a u daljem razvoju ilirskog kulta moe se pratiti kako je prvobitni
Silvanus silvester poprimio, zatim, i znaenje zemljoradnikog boanstva. To
se veoma jasno vidi iz estog epiteta Messor, etelac na spomenicima, gdje je
ponekad prikazan sa srpom u ispruenoj ruci.
579

Kulii je jo detaljnije objasnio problematiku istiui posebno ovo:
Kod Srba u zapadnoj Bosni, Kordunu,Lici i sjevernoj Dakmaciji, umjesto

Banatu. Kienje zastava vencima od zelenog ita i posipanje litije itom ukazuje i na
agrarne elemente obiaja. /ibid.,s. 156/.
578
Srpski mitoloki renik, ibid., s. 307.
579
Kulii, ibid., s. 160-161.

233
koledara, javlja se obiaj arojica. Kod Srba graniara arojiari su obilazili
domove od Nikoljdana po do Boia. arojiari omakaraju se, ugare se, a
jednoga naine kao jarca, priveu mu bradu od kuina, objese mu zvono,
bronze, ili nosi u ruci, pa klepee tako, idui od kue do kue, te prose. Pored
ostalog iznosili su im i varice, to bi ukazivalo na agrarni karakter obeda. U
Imljanima se vjerovalo da e ljetina bolje roditi onim kuama koje arojiari
posjete. Imjanski arojiari imaju u svom sastavu i curu, babu, starca,
barjaktara i djevere, a lice koje predstavlja starca obavezno udvara mladoj.
Kod Srba Livanjskog polja uesnik u enskim haljinama zove se baba, a za
njom die did. Jarca predstavlja lice koje navue koun, okiti se zvonima,
naini brkove od kudelje i nagaravi lice.... Na nekim spomenicima Silvan je
uhvatio jare za prednje noge, a na nekima za rogove. Iz Glamokog polja
kako istie Rendi, potjee vrlo interesantan reljef Silvana, toliko rustian i
primitivan da s likovne strane zauzima naroito mjesto meu svim
spomenicima ovoga boanstva. Lik boga je neobino mlaahna i nestana
izgleda, prikazan ukrtenih nogu, kao da je u hodu.Ovome se ,meutim,
protivi to to je bog lijevom rukom vrsto obuhvatio stablo, koje se nalazi s
desne strane reljefa. U podignutoj desnici bog dri redum, a ispod ruke
vidimo rtvenik... (Pored Silvanovog lika i inae je obino oznaeno stablo).
Meni se ini da ovaj reljef sadri neke osnovne, bitne elemente kultnih radnji
naeg polaenika, u prvom redu obanina. S jedne strane noge u hodu, a s
druge vrsto dranje stabla, na izgled protivrjeno, po primitivnoj simbolici
izraza mogli bi prikazati sjeenje i odnaanje stabla, to nas podsjea na
obiaj da obanin sjee i donosi badnjak. Da li je rtvenik sluio i za
nalaganje badnjaka ili redum u podignutoj desnici iznad rtvenika samo
simbolino prikazuje rtveni in? S obzirom da nije prikazana rtvovana
ivotinja, radije bih se zadrao na prvoj pretpostavci. Rendi smatra da se i
japodski naziv Grabovius odnosi na ovo boanstvo i navodi da se i naa rije
grab dovodi u vezu sa tim nazivom, a vidjeli smo da je u Bosni obanin
morao posjei i donijeti hrastov ili grabov badnjak.
Za razliku od spomenika primorskih krajeva koji prikazuju Silvana kao
starijeg i bradata ovjeka, kako istie Rendi, mladalaki i golobradi Silvanus
zadinarskih dalmatinskih oblasti mislim da bi morao odgovarati mladom
obaninu ili uopte momku koji negdje obavezno sijee i donosi badnjak ili se
javlja u ulozi polaenika. Na jednom, kako se pretpostavlja, neretljanskom
reljefu Silvan je uhvatio jare za rogove. Ovaj nesklad, konstatuje Rendi,
izmeu pokreta boanstva i istaknuta mirovanja ivotinje, koja je uza nj
prikazana, nije jedinstven u ikonografiji Silvanova kulta. Mogli smo ga
utvrditi na nekoliko spomenika, kako Silvanovih, tako i onih njegove
drugarice Dijane. Nema sumnje da ivotinja u mirovanju predstavlja rtvu.
Dijana je na jednom reljefu klekla na jelena i objema rukama vrsto uhvatila

234
ivotinju za rogove, to bi podjealo na reljefe Mitre tauroktona. Pitamo se
na kraju, opavdano istie Rendi, da li je ova radnja koja stoji posle izolirano
u ikonografiji Silvanova kulta(posebno Dijanina kulta), samo dekorativna, te
zanimljiva samo s likovne strane, ili pak ona - mada preuzeta iz Mitrine
ikonografije- s novim ikohografskim momentom prua i stanovite podatke o
ritusu, koji je pripadao kultu ovih umsko-lovakih boanstava. ini mi se da
veza izmeu naeg polaenika i boine rtve, i posebno obiaj da obanin
kolje boinu rtvu sadre sutinu ovog rituala. Kao i na polaenik, ilirski
Silvan je u svom daljem razvoju poprimio i znaenje boanstva etve, kako se
vidi iz veoma estog naziva Messor (etelac) na spomenicima, gdje je
ponekad prikazan sa srpom u ispruenoj desnoj ruci. Ranije smo naveli da
naem polaeniku ponegdje daju kola krivak u obliku srpa. I najzad,
kakovo znaenje imaju nazivi Silvanus communis i Silvanus domesticus na
pojedinim spomenicima? Moemo li u obim nazivima razlikovati boanstvo
seoske zajednice od domaeg boanstva koje raspadanjem robovskih obreda,
kao i na polaenik, postaje posebno boanstvo svake pojedine kue? I neki
elementi koji pribliuju Ilirskog Silvana grkom Prijapu i rimskom Liberu, sa
tragovima Bakhovog kulta, nalaze odjeka u naem vjeroavanju da je dobro
ako se polaenik opije i pobljuje, pa neki stoga i nastoje da ga svakako
napiju. Rendi pretpostavlja vjerovatno zajedniku, balkansku genezu kulta
ovog pastirsko-umskog boanstva, a reljef naen u Istri i onaj iz Stobija u
Makedoniji, kako konstatuje Rendi, predstavljali bi dvije krajnje take
podruje Silvanova kulta u naoj zamlji. A sa ovim bi se podudarala i
konstatacija Bogatirijova da se obiaj polaenika razvio na Balkanskom
poluostrvu, kao i rasprostranjenost ovog obiaja u naim krajevima.
580

Kao spomen na Silvana donekle podsjea umski demon Ljeij (Ljeak,
Ljesnik).
581
Taj demon, koji se esto zamilja s rogovima jarca i kozjim
nogama, postoji u raznih naroda pa i u Slavena. Slobodan Zeevi zakljuuje
da on mnogo slii Silvanu,ali osobno ne dijeli to miljenje s obrazloenjem
da slina bia imaju i drugi europski narodi.
582

- - -

580
piro Kulii, Iz stare srpske religije. Srpska knjievna zadruga, Beograd ,1970, s 130,
133-135.
581
Taj demon je u Rusa umsko boanstvo, neogranieni gospodar ume u kojoj ivi.
(Petar Bulat, Pogled u slovensku botaniku mitologiju. Ed. Etnografski muzej, Zagreb,
1932, s .18).
582
Slobodan Zeevi, Mitska bia srpskih predanja. Vuk Karai u Beogradu -
Etnografski muzej u Beogradu, Beograd, 1981, s. 14.

235
U svijesti naroda na velikome dijelu nekadanjega teritorija rimske
provincije Dalmacije sauvano je tovanje Mjeseca kao boanstva. Narod u
tim krajevima zamilja Mjesec kao mukoga putnika, staroga vojnika i
pastira.
583
Pokraj nazora, da je Mjesec na zvjezdastome nebu boji pastir,
ragja se i drugi nazor paralelni, da je on visoki hranitelj i gojitelj.
584

Gasparini je iznio niz dokaza da je u junih, ali i drugih Slavena postojao kult
Mjeseca a ne Sunca. Slaveni su, prema njemu, Mjesec nazivali ocem, djedom
i bogom.
585

Prema Nodilu, na temelju prouavanja puke mitologije u Hrvata i Srba
Mjesec je bez sumnje bog.
586
Prikazi Mjeseca u Hrvata veoma su esti. Na
najstarijemu hrvatskome novcu, koji se kovao za hercega Andrije II. (1197-
1204.), prikazani su estokraka zvijezda i veliki polumjesec.
587


583
Natko Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata. Logos, Split, 1981, s. 596.
584
Ibid., s. 598. Usporedba Mjeseca pred zvijezdama s pastirom i njegovim stadom vrlo je
udomaena u naemu narodu. /Krsto Bulat, Studije iz podruja slovjenske semantike.
Nastavni vjesnik, knj. XXV za 1917., sv. 5, s. 282./
585
Usp. Evel Gasparini, Questioni di mitologia slava. Slovenski etnograf, god. XIII za
1960, Etnografski muzej, Ljubljana, 1960, s. 91-114; E. Gasparini, Gli astri nella
mitologia e nelle credenze popolari dei Balto-Slavi. Etnoloki pregled, br. 6-7, Beograd,
1965, s. 21-38. I drugi istraivai (Kulii) istiu da su u Slavena rijetki tragovi
potovanja Sunca, a mnogi sauvani obiaji i cijeli sustav vjerovanja u svezi s Mjesecom
ukazuje i na prvobitnu lunarnu osnovu staroga slavenskoga kalendara.
586
Nodilo, ibid., s. 589.
Zanimljivo je da su u narodnim vjerovanjima i predajama junih Slavena sauvani tragovi
koji podsjeaju na nekadanje znaenje roga, koji je jedan od temeljnih simbola Mjeseca.
Rog se najee upotrebljavao kao zatitno sredstvo protiv zlih sila. /Srpski mitoloki
renik, ibid., s. 254/.
587
Ivan Rengjeo, Corpus der mittellterlichen Mnzen von Kroatien, Slavonien,
Dalmatien und Bosnien. Akademische Druck-u. Verlagsanstalt, Graz, 1959, tabla I.
Usp. i Josip Brunmid, Najstariji hrvatski novci. Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga
drutva, nova serija, sv. VII. za 1903-1904 g., Zagreb, s. 182-190. Ta simbolika Mjeseca
i zvijezde prema prevladavajuem miljenju trebala bi prikazivati najstariji hrvatski grb.
/Ladislav Kormaro, Prvi hrvatski novac. Vjesnik, od 28. IV. 1989., s. 4./ I Miljenko
Pandi istie da je najstariji poznati grb hrvatskih zemalja predstavljen.. polumjesecom i
zvijezdom s osam, u nekim varijantama est krakova, isprva na novcu iz 13. stoljea,
poznatog u literaturi pod nazivom hrvatski frizatici. On dalje navodi da su hrvatski
banovi kao banovi itave Slavonije kovali novac u tom istom razdoblju do druge
polovice XIV. stoljea. Ti slavonski banovci imaju na prednjoj strani, na licu, kao
grbovni znak zvijezdu estokraku i polumjesec, koji e se poslije, kroz stoljea, stalno
ponavljati u hrvatskim grbovima, a iznad njih kunu,... /M. Pandi, Polumjesec, zvijezda
i kuna Hrvatski dravni simboli. Vjesnik, od 15. V. 1991. , s. 8. /. U ozbiljnoj
heraldikoj literaturi govori se za Dalmaciju, u kojoj je bilo sredite hrvatske drave, da je
jedan od njezinih grbova i mjesec u rastu, odnosno mjesec u rastu i esterokraka zvijezda.

236
Nepobitna svjedoanstva o golemoj rairenosti kulta Mjeseca ostala su
sauvana u, dobrim dijelom nikad kristijaniziranoj srednjovjekovnoj Bosni.
Mjesec i zvijede su gotovo najei simboli na stecima.
588

Rogato boanstvo jarca, koje je kranstvo smatralo likom same sotone,
zamijenio je prikaz i ranije crtanoga Mjeseeva srpa, to ga je kranstvo

/Ottfried Neubecker -Wilhelm Rentzmann, 10 000 Wappen und Embleme von Stdten
nach Bildmotiven angeordnet mit alphabetischem Register. Battenberg Verlag,
Mnchen, 1974, s. 119-120./
588
Istraivai su utvrdili da mnogi simboli na stecima potjeu iz prapovijesti i antike.
Marian Wenzel u svojim studijama posebno istie stara lunarna boanstva na stecima i
vile, pa znake muke i enske plodnosti kao i nadivljivanje starih misterijskih obreda u
tijeku Srednjega vijeka. Branimir Gabrievi navodi jedan steak iz Boljuna kod Stoca na
kojemu je prikazan konjanik ija glava ima oblik kruga obrubljena krunim prstenom i
misli da u takvom krugu treba vidjeti solarni simbol a u krunom vijencu oko njega
svojevrsnu stilizaciju sunanih zraka. On smatra da krug obrubljen vijencem kakav
vidimo na tome prikazu a i na drugim spomenicima s analognim prikazom, nije nita
drugo nego supstitucija pokojnikove glave solarnim simbolom. /B. Gabrievi, Studije i
lanci o religijama i kultovima antikog svijeta. Knjievni krug, Split, 1987, s. 82-83/. S
obzirom da je na narod posebno astio puni Mjesec i da krug moe biti simbol i puna
Mjeseca, mnogo je vjerojatnije miljenje Petra . Petrovia, koji o problematici simbolike
na stecima razmilja ovako: Narodne predstave uskrsnua i odletanje pokojnika u
zagrobni svet ne idu u prilog koncepciji, da su bosanski i hercegovaki steci ostaci
hrianske verske sekte bogomila. Naprotiv, verske predstave na njima nastale su po
narodnim verovanjima o zagrobnom ivotu pokojnika iz predhrianskog vremena...
Jedan hercegovaki steak ima reljefnu figuru, predstavu pokojnika. Ona ima vie
uzdignute desne ruke s rairenim prstima i nesrazmerno velikom akom, krunu i plitku
izdubljenu plou. To je mesec u punoj fazi... Na steku u Rakoj Gori u dolini Neretve
/Hercegovina/, pokojnik je predstavljen sa obe uzdignute ruke uvis, u desnoj ima krunu
plou, a u levoj antropoidni krst. Kruna ploa u desnoj ruci, po mom tumaenju,
predstavlja pokojnikovu tenju, da stigne u carstvo mrtvih predaka na mesecu. Jedan
steak u irokom Brijegu /Hercegovina/ ima slinu predstavu pokojnika sa uzdignutim
rukama prema krunoj ploi i srpastom mesecu, s raskoraenim nogama, a levo od njega
je tit s maem. Predstava srpastog meseca ide u prilog pretpostavci da je kruna ploa
mesec u punoj fazi. Klesar je, po svoj prilici, predstavio pun i srpasti mesec po ugledu na
druge predstave koje su imale jedan ili drugi oblik meseca. Petrovi spominje ljudske
figure i idiograme s jednom ili s obje ruke uzdignute uvis /uglavnom iz Hercegovine/ i
zakljuuje: Mimo prikazanih atributa /meseca, srpastog ili punog, naputanja oruja
kojim se pokojnik sluio u zemaljskom svetu, pogleda linosti koje prate pokojnikovo
odletanje i dr./ na uskrsnue pokojnika jasno i nedvosmisleno ukazuju figuralne predstave
ije noge lebde u vasioni. Takav stav pokojnikova tela oigledno pokazuje njihovo
uskrsnue, a ne orante s raskoraenim i lebdeim nogama. Prema tome i ideogrami
srodnih figura na nadgrobnom kamenju pouzdanije predstavljaju uskrsnue pokojnika,
nego ive orante. /Petar . Petrovi, Narodni motiv uskrsnua pokojnika u
Hercegovini, Bosni i Srbiji. Glasnik Etnografskog muzeja, sv. XXX za 1967, Beograd,
1968, s. 83-86/.

237
prihvatilo u svoju ikonografiju. Uz prikaz Mjeseca gotovo redovito susreemo
i enski simbol u obliku zvijezde.
589

Iz svojstava i atributa koje Hrvati pripisuju Mjesecu, iz tovanja to se
ukazuju Mjesecu kao nadzemaljskome biu i iz odnosa koji je tako naravan i
svestrano rairen po svim hrvatskim krajevima moe se zakljuiti da je
Mjesec starim Hrvatima bio nadasve moan i omiljen bog.
590

Mjesec je u Hrvata shvaen ne samo kao dobro nego istodobno i kao
zloudno bie.
591
U Hrvata i u nekih drugih Junih Slavena uz vjerovanja o
Mjesecu preivjela su gotovo u potpunosti i mnoga druga pretkranska
mitologijska shvaanja. Nikola Greti, komu se ne moe poricati
vjerodostojnost kad navodi podatke iz osobnih spoznaja u vlastitoj sredini, o
ostacima kulta voda u naemu narodu pie sljedee: Poitovanje rieka i
izvora vidimo i dan danas u Bosni i Hercegovini. Skoro svaku rieku i svaki
izvor e ti Bonjak i Hercegovac poitovati, a izvore na Gjurgjev dan
pohaati. Bonjak i Hercegovac e ti rieku ili izvor vode poitovati, kad se

589
Ciklus planete Venere, koja se pojavljuje jednom na istoku kao jutarnja zvijezda, drugi
put na zapadu kao veernja zvijezda, ini je u biti simbolom smrti i ponovna raanja
/Chevalier-Gheerbrant, ibid., s. 741/. Hrvati poznaju samo Sunce, Mjesec, Veneru i neka
jata zvijezda. Od jata zvijezda poznaje narod kumovsku slamu (Via lactea), kola (Ursa
major i minor), plug i volove (Ursa major), vlaie (Plejades), krst (osam zvijezda u jatu
Labuda), tapove ili tapke (pojas u jatu Oriona) i Gospino kolo (jato velikih zvijezda kao
gumno). /M. Kuar, Narodno blago. Ed. Narodni Etnografski muzej Split, sv. V, s. 6./
Prema shvaanju Pavla Rittera Vitezovia, zvijezda u grbu za humsku zemlju predstavlja
Veneru. /Emilij Laszowski, Stari grbovi Nezavisne Drave Hrvatske. Vjesnik Hrvatskoga
arheolokoga drutva, sv. XXII-XXIII za 1941-1942, s. 219./
590
Marin emudvarac, Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. Zagreb, 1945, s. 191-
193. /Disertacija obranjena na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 20. prosinca 1945.,
promovirana 2. svibnja 1946./. Drim, kad bi nam bilo mogue sakupiti sav material o
vjerovanju naih starih o Mjesecu, da bismo vidjeli, kako je gotovo cio njihov i
gospodarski rad i duevni ivot bio uzko povezan s vjerovanjem u Mjesec kao neko
boanstvo. Uzporeivanjem ovog materiala s ostalim narodnim vjerovanjima iz drugih
krajeva Hrvatske doao sam do zakljuka, da su hrvatski krajevi u tom vjerovanju
jedinstveni, a osobito visoka slinost tih vjerovanja pokazuje se izmeu Bake i Slavonije,
tako da se neki izvjetaji do u tanine slau. /Marin emudvarac, Ostatci narodnog
vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata u Bakoj. Klasje naih ravni, VI/1944, 1-2, 66./
591
Nodilo, ibid., s. 608. Prema narodnom shvaanju Mjesec je dobar kad raste, a zao kad
opada. Na narod jo ivo vjeruje u blagohotno nagnue mladoga Mjeseca prema
svakome stvoru na zemlji, prema ljudstvu, ivotinji i bilju, i njemu se obraa kao
pouzdanome prijatelju... Kad Mjesec ne raste, kad opada, ne e nitko, u mnogome kraju,
drati pluga u polju, jer na njivi ne bi onda nita urodilo: njiva ragja u protivnoj zgodi...
Kad se Mjesec smanjuje, ljude bije nesrea. /Ibid., s. 599-603./. Usp. T. Mareti, Puko
vjerovanje i prianje. Rad JAZU, knj. LXII, Zagreb, 1882., s. 41; Emilian Lilek, Vjerske
starine iz Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, VI/1894, 4, 388.

238
prvi put od njih vode napije, ili ti da se dade preko vode prevesti. On e
podariti vodu bud noviem, bud komadiem hljeba, bud prstenom ili kakvim
novcem, a majka e djetetu maramicu od vrata skinuti, te e ju u vodu vri, da
ju ne bi voda s djetetom pogubila.
592
Narod posebne osobine pripisuje i
kamenu.
593
Nebeski svod je prema narodnome shvaanju od kamena,
594
a
smatra se i da Bog na nebu ima prijestolje od kamena.
595

U junih Slavena u odreene dane hodoasti se na vrhove brda i
planina, a ima vjerovanja prema kojima se Nebo oslanja na Zemlju, i to na
vrhovima brda odakle se moe otii i na Nebo. Na osnovu takvih vjerovanja
nastala su predanja da su na vrhovima brda i planina stanita boanstava.
Tako na vrhu jednog brda sedi boanstvo olieno u starca /po varijanti u
osu/, koje, sedei, motovilom mota /smenjuje/ dan i no. U jednom predanju
ukazuje da je kua suneva, meseeva i vetrova na vrhu nekog brda... I Boi
zove /ili se odaziva/ s vrha planine, one visoke. U jednoj narodnoj pesmi
peva se:Po'mo ka vrhu /brda/, na srebrnu gumnu... Stihovi potvruju
narodno verovanje da u zemlji na vrhu brda Kape /u bosanskom Visokom/
ima zlatan sat i zlatan jarac.
596
Iz ouvanih vjerovanja oito je da je Zemlja u
shvaanju junih Slavena bila istog ranga kao Nebo, da se smatrala za
boanstvo, a narod se kleo zemljom kao neim svetim.
597


592
Nikola Greti Gapiev, O vjeri starih Slovjena. Vlastita naklada, Mostar, 1900, s. 57.
593
emudvarac navodi da se u Hrvata kamen spominje i upotrebljava kao predmet koji ima
neku udesnu mo. Taj kamen je uzko povezan sa zmijom ili zmajem. Kad se ugleda
mladi mjesec s kamenom se mora gladiti bolestno mjesto. Taj kamen ima svojstvo da liei
i pomlauje. Ista ta svojstva ima mjeseev kamen. Ako ve ne moemo otvorenim
izjavama zakljuiti, da je kamen, koji se spominje i upotrebljava u narodnom ivotu
Hrvata, mjeseev kamen, na to iz svojstava, koje narod pridaje tom kamenu, smijemo
upozoriti. /ibid. s. 163/. U Imotskoj krajini i ire postoji kamen crveno-ute boje /inae
je sitan i rijedak/ zvan bjn kme. Njime ljudi lijee stanovite reumatine i sline
bolesti, to znai da opstoje uporaba i vjerovanja u njegovu ljekovitost. /Podaci prema
pismu M. imundia iz Maribora od 28. svibnja 1991./.
594
Jankovi, ibid., s. 28.
595
Srpski mitoloki renik, ibid., s. 209.
596
Srpski mitoloki renik, ibid., s. 81. Ima planina za koje se izriito tvrdi da su spojene s
Nebom. /Jankovi, ibid., s. 37/

597
Jankovi, ibid., s. 17. Nodilo na temelju narodnih pjesama u Hrvata i Srba zakljuuje da
su Zemlju stari nai u velike oboavali. On navodi primjere kako je narod Zemlju esto
zazivao, kleo se Zemljom, a istie da je ta Zemlja shvaena kao velika boginja i kao
velika grijenica. /N. Nodilo, Stara vjera..., ibid., s. 71-72/.

239
U Hrvata, posebno u Dalmaciji i Bosni a i u drugih junih Slavena,
veoma je raireno vjerovanje u vile.
598
Vjeruje se da su vrhovi brda i planina
stanita vila nagorkinja na kojima one nou, na mjeseini, pjevaju i igraju u
kolu.
599
Noge u vila mogu biti magaree, konjske ili kozje pa ih one zbog toga
kriju.
600
Vile, po narodnome vjerovanju, vole slobodnu ljubav, a prema braku
osjeaju odvratnost.
601
One su ostale u najuoj svezi s Mjesecom. Moszynski
posebno ukazuje na vezu s Mjesecom, jer vile, kao i rusalke, igraju nou po
mjeseini, a Mjesec je boanstvo vodenih demona.
602

Odnos vila prema ovjeku moe biti dobar i zao.
603
Na temelju narodnih
shvaanja o vilama u znanosti je prihvaen zakljuak da su vile bia
istovjetna s nimfama, a da su vile i one nimfe o kojima govori Prokopije.
604



- - -

Iz svega izloenoga nedvojbeno proizlazi da je do danas, a od
predantikih vremena, na teritoriju kasnije rimske provincije Dalmacije

598
Ljudevit A. Ivandi, Puko praznovjerje kod Hrvata katolika u Bosni. Domovina,
Madrid-Buenos Aires, 1965, s. 55.
599
Srpski mitoloki renik, ibid., s. 66.
600
Ibid.
601
Ibid., s. 67.
602
U junoslovenskoj tradiciji vile su lijepe djevojke rasputene kose, obino svijetle ili
zlatne, u prozranim haljinama, ali esto sa magareim, konjskim ili kozjim nogama. Jau
na jelenima i konjima. Po mjestu boravka dobijale su ime: vodarkinje, zagorkinje,
planinkinje, oblakinje. Rado igraju (vilino kolo) pored rijeka i jezera, po umskim
proplancima ili u oblacima. (Kulii, ibid., s. 146). Mnogi znanstvenici smatraju da je
naziv rusalka zamijenio starije nazive bereginja i vila, a vjerojatno i poludnica. /Kulii,
ibid., s. 145/. Katolici u Boki Kotorskoj i susjednoj Dalmaciji pod nazivom rusalje
oznauju duhove, ali u obiajima, koji se toga dane izvode, prevladavaju agrarni elementi
radi plodnosti polja. /Kulii, ibid., s. 145/.
603
Ovakav dvostruki odnos mitskih bia prema ljudima u paganstvu se smatrao prirodnim.
Mitska bia su mogla biti dobra ili zla - to je zavisilo od trenutnog raspoloenja, ali i od
ponaanja ljudi prema njima. /Slobodan Zeevi, Mitska bia srpskih predanja. Vuk
Karadi - Etnografski muzej, Beograd, 1981, s. 44/. Usp. i Aleksandar Gahs, Kakva je
bila vjera Hrvata prije nego to su postali krani? Danica za 1925, Zagreb, 1924, s.
106.
604
Kulii, Stara slovenska religija.., ibid., s. 147; Cherubin egvi, Vjera Vidova. Split,
1898, s. 31. I Zeevi bez dvoumljenja misli da je Prokopijev termin nimfa identian
naemu pojmu vile. /Zeevi, Mitska bia.., ibid., s. 40/.

240
postojao neprekinuti kult Mjeseca. U antiko doba to je na tim prostorima bio
vladajui kult u kojem je narod predoavao Mjesec u liku koji je interpretatio
romana nazvala Silvanom. Kristijaniziranjem tih krajeva Mjeseev kult slabi,
ali njegovi snani ostaci sauvani su sve do naih dana. Mjesec to umire i
stalno se ponovno raa nije samo simbol vjere u besmrtnost, odnosno u
postojanje nadzemaljske stvarnosti. Bit toga vrhovnog boanstva zamilja se
gotovo identino shvaanju svetoga u naroda susjednih kultura, to znai da je
pojam boanskoga shvaen kao jedinstvo suprotnosti, kao istodobna
simbioza metafizikoga dobra i zla.
605
Iz preostalih hrvatskih narodnih
vjerovanja o Mjesecu, koji se zamilja kao vrhovno i muko boanstvo,
nedvojbeno proizlazi da u Hrvata nema ni najmanjeg traga ostataka
dualistike vjere u smislu iranske kozmogonije. Postojanje takva dualizma u
narodnim vjerovanjima nije utvreno ni u drugih slavenskih naroda. Helmold
spominje Crnog boga u Polapskih Slavena, ali su neki iz toga pogreno
zakljuili da je postojao i bijeli bog ( kojega inae Helmold uope ne
spominje ).
606
Pojedinci su iz Helmoldova izvora zakljuivali da je u Slavena
postojalo shvaanje o istodobnoj opstojnosti dvaju bogova, dobroga i zloga.
607

Aleksandar Brckner je tono zakljuio da je taj Crni bog odrazom
kranskoga vraga i da nema dodira s prvobitnom vjerovanjem starih Slavena
kojima je dualizam bio sasvim tu.
608


605
Navedeni vremenski i prostorni kontinuitet objekta kulta /Mjeseca/ i poganske biti toga
kulta takoer potvruje prevladavanje etniki uglavnom istoga puka kao nositelja uvijek
jednakih predanja na istim prostorima.
606
Usp. Carolus Henricus Meyer, Fontes historiae religionis slavicae. Berolini, 1931, s.
42-47.
607
Francis Dvornik na temelju Helmolda pogreno tvrdi da su Slaveni prihvaali jednu
vrstu mitologijskog dualizma. /F. Dvornik, Les Slaves. Editions du Seuil, Paris, s. 52.)
608
A. Brckner, O paganstvu starih Slovena. Knjiga o Balkanu, II. Ed. Balkanskog
instituta, Beograd, 1937, s. 60-61. Zanimljivo je da je i Mauro Orbini 1601. g.
poistovjetio vraga s Helmoldovim Crnim bogom. /M. Orbini, II regno degli Slavi.
Pretisak, Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1985, s. 83/. Izjava u tekstu da se taj zli bog
naziva avolom /diabol/ oevidno je lina Helmoldova, smatra ajkanovi, koji istie da
crna boanstva ne moraju biti zla boanstva. Crni bog je bog donjega svijeta i zato je
crn, kao to je i grki Hades, crni bog po svojoj spoljanosti, i kao to se i rimski Dis
pater nazivao Juppiter niger. /Kulii, Stara slovenska religija..., ibid., s. 193/.
Lowmianski istie da je Crni bog u Polabljana interpretatio slavica za kranskoga avla,
i da je borba Boga i avla, polarizacija dobra i zla, kranski motiv u polapskom pogledu
na svijet. /Lowmianski, ibid., s. 52/. O tobonjem dualizmu u Slavena, u smislu iranske
kozmogonije osobito je pisao Jan Peisker. /Usp. J. Peisker, Koje su vjere bili stari
Sloveni prije krtenja? Starohrvatska prosvjeta, NS, II, br. 1-2 za 1928, Zagreb-Knin,
1928, s. 55-86/. U Hrvata je Peiskerovu ideju u predavanjima mnogo popularizirao
njegov prevodilac Ivo Pilar. U istome smislu pisali su i neki drugi. Usp. na primjer: Milan
ufflay, Zaratutra u Crvenoj Hrvatskoj. Croatia sacra, I/1931, 1, 109-114; Stjepan

241
H. Lowmianski prihvaa zakljuak Niederlea da je dualizam dobra i zla
bio tu slavenskoj religiji. On istie da je Slavenima bila tua misao o
polarizaciji boanstva na etikom principu, jer su njihovi bogovi i demoni -
slino kao i u antikih boanstava - sadravali crte dobra i zla, naravno u
odnosu s ljudima, a svakako i u svom karakteru.
609


Krizin Saka, Tragovi staroiranske filozofije kod Hrvata. ivot, XXIV/1943, 1, 9-25;
Ante kobalj, Obredne gomile. Vlastita naklada, Sveti Kri na iovu, 1970, s. 453-462.
609
H. Lowmianski, ibid., s. 167-168.

242




IV.
KRISTIJANIZIRANJE
STAROSJEDITELJA I DOSELJENIKA

243

244




I.
FRANAKO POKRTAVANJE PUANSTVA NA DIJELU
ISTONOJADRANSKE OBALE


1.

Iz pisma pape Ivana X. kralju Tomislavu i drugim navedenima oito je
da se u Rimu smatralo kako je kristijaniziranje stanovnitva meu Slavenima
na teritoriju rimske provincije Dalmacije zapoelo ve u I. stoljeu. injenica
je da se u apostolsko doba zapoelo s kristijaniziranjem Ilirika, odnosno
Dalmacije. Pavao navodi (Rim. XV, 19) kako je propovijedao Evanelje od
Jeruzalema i naokolo do Ilirika. Dakako da to moe znaiti kako je sveti
Pavao evangelizirao podruje samo do granica Ilirika. Jeronim u Epistoli
Marceli pie kako je boanska rije bila s Tomom u Indiji, s Petrom u Rimu,
s Pavlom u Iliriku. Jeleni istie da je u Pavlovo doba Ilirik obuhvaao i
Macedoniju, u kojoj je Pavle stvarno bio, ali da nije sigurno da je bio i u
ostalim dijelovima Ilirika. Meutim sigurno je da je Tit otiao kristijanizirati
u Dalmaciju jer to potvruje sam Pavao ( 2 Timoteju, IV, 9-11). Vano je
navesti da sveti Epifanije (+ 403.) pie kako je apostol Luka propovijedao
Evanelje i kako je on tu dunost obavio najprije u Dalmaciji, Galiji, Italiji i
Macedoniji....
610
Prema predaji jedan od uenika sv. Marka doao je u
Liburniju iriti evanelje.
611

Svaki rani pokuaj kristijaniziranja mogao je imati samo djelomine
uspjehe (na primjer u primorskim gradiima), ali teko da se jae osjetio u

610
Navedene podatke sam iznio prema Jelenievu poglavlju Djelovanje Hristovih i
apostolskih uenika te ostalih vjerovjesnika u Iliriku iz knjige Julijan Jeleni, Povijest
Hristove crkve. I, Zagreb, 1921, s. 38-42.
611
Enver Imamovi, Poeci kranstva na tlu Bosne i Hercegovine u svijetlu pisanih
izvora i arheolokih spomenika. Tribunia, Zaviajni muzej Trebinje, 1983, s. 39.

245
brdskim krajevima jadranskog zalea. Broj krana nije bio velik, posebno ne
na graninim podrujima, pa je naravno da je meu njima nastao jak osjeaj
kranske posebnosti i meusobnog zajednitva.
612
Grga Novak,
komentirajui jadikovku sv. Jeronima zbog prodiranja barbara, istie da je u
Dalmaciji kranstvo ulazilo u gradove, ali da su sela ostajala i dalje vjerna
svojoj staroj religiji i starim bogovima. Novak doputa mogunost veeg
irenja kranstva tek nakon Konstantinova edikta, a u Dalmaciji tek od V.
st.
613
Meutim, od V. stoljea na teritoriju Dalmacije i Slavonije najjae se
irio arijanizam, koji je u prvoj polovici V. stoljea u Slavoniji bio jak kao
nigdje na svijetu, a tijekom cijelog V. stoljea tu je bilo glavno sijelo
arijanaca. Gotima Italije i Panonije uini kraj car Justinian (Slaven, 527-65);
naa zemlja doe u privremeni posjed Bizanta (535-51), Gepida i Langobarda.
I ovi su bili svi arijani i to bezobzirniji od Gota, to se je osobito pokazalo
kasnije u Italiji (iza 568). Tako je Panonija sriemska kroz cieli skoro 6. viek
preteno arijanska, ali se je u Mitrovici i u Sisku, koji se je poslije Teodorika
pridruio metropoliji solinskoj, ipak sve do konca 6. stoljea uzdrala
katolika biskupija.
614

Poslije provala germanskih plemena prvo sustavno kristijaniziranje
Slavena (najvjerojatnije onih u Podunavlju) zapoelo je poetkom VII.
stoljea a predvodili su ga irski misionari. Nennen wir die frheren
Episoden, die die Christianisierung der Slawischen Vlker durch die Iren
betreffen. Schon Columban der Jngere beabsichtigte, als er etwa zehn
Monate in Alemannien weilte, Veneten, die auch Slawen genannt werden, das
Evangelium zu verknden; Gottes Engel brachte ihn jedoch angeblich von
dieser vorzeitigen Absicht ab. An dieser Stelle mssen wir bemerken, dass
dies die erste Quellenangabe ber die Absicht der Christianisierung der
Slawen und zugleich eine der ltesten Erwhnungen der Slawen in
Mitteleuropa berhaupt ist. Sie fllt in die Jahre 610 - 612. Der Biograph des

612
Vrlo su zanimljive usporedbe broja krana i nekrana. U zapadnom dijelu carstva
oko 400. godine, dakle u doba pune afirmacije kranstva kao slubene religije, broj
krana nije vei od 4-5 milijuna. Na Istoku, gdje se kranstvo bre razvijalo, taj broj se
kree negdje oko 10- 12 milijuna na priblino 50 milijuna stanovnika oba dijela carstva.
Prema tome, krana je u to doba tek neto vie od 1/3 ukupnog broja itavog
stanovnitva. Sasvim je sigurno da je taj broj krana uglavnom otpadao na stanovnike
gradova, dok je pagus najveim dijelom bio poganski. (Nenad Cambi, Problemi
starokranske arheologije na istonoj jadranskoj obali. Materijali XII. IX. Kongres
arheologa Jugoslavije, Zadar, 1972, Hrvatsko arheoloko druvo - Savez arheolokih
drutava Jugoslavije, Zadar, 1976, s. 268).
613
Grga Novak, Prolost Dalmacije, I. Hrvatski izdavaki bibliografski zavod, Zagreb,
1944, s. 67, 84 - 85.
614
Matija Pavi, Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj. akovo, 1891, s. 46-48.

246
Heiligen, Jonas von Bobbio, bestimmt diese Slawen nicht nher. Vom
geographischen und geschichtlichen Gesichtspunkt aus wrden die meisten
Angaben dafr sprechen, dass Columban die karantanischen Slawen
(Karantanen) oder die ein bisschen weiter nrdlich weilenden Slawen an der
mittleren Donau meinte.
615
Rana irokotska kristijanizacija u alpskim i
panonskim krajevima bila je - radi pridobivanja najirih pukih slojeva - vrlo
tolerantna. Zahvaljujui tome mogli su se odrati mnogi stari (prvobitno
poganski) obiaji, dakako u kranskoj interpretaciji.
616
Jedan vani
suvremeni izvor potvruje da su sredinom VII. st. ondanja Dalmacija i Istra
bile nastanjene poganima. Papa Ivan IV. (+ 642.), sam rodom iz Dalmacije
(po narodnosti Dalmatinac) , poslao je opata Martina 640./ 641. u
Dalmaciju i Istru da sakupi kosti muenika i da otkupi zarobljene krane od
pogana.
617
U jednoj poslanici pape Agatona (678-681) caru Konstantinu IV. i
njegovim sinovima iz godine 680., to ju je potpisalo 125 biskupa (koji su bili
u saboru), spominju se i biskupi koji djeluju meu narodima (in medio
gentium) Langobarda, Sasa, Slavena, Franaka, Gala, Gota i Britanaca.
618

Spaljivanje nekih pokojnika, ostaci ivotinjskih kostiju, nalazi posuda
za hranu i pie u nekim starohrvatskim grobovima potvruju snano
preivljavanje poganstva i tijekom IX. stoljea. Kakva su bila ta poganska
vjerovanja stanovnitva na sredinjem teritoriju hrvatske drave moe se
zakljuivati i iz nekoliko nalaza koji su pronaeni u nekropoli drijac kod
Nina i u Ivoevcima kod Knina.
619
Na svakome od dvaju nalaza predstavljen

615
Jerzy Strzelczyk, Irische Einflsse bei den Westslawen im Frhmittelalter. Zbornik:
Irland und die Christenheit . (Hrsg. Prinsas N Chathin - Michael Richter), Verlag
Klett-Cotta, Stuttgart, 1987, s. 446. Kolumban je roen u Irskoj 543. g. Predvodio je
kristijaniziranje po mnogim zemljama tadanje Europe. Umro je 23. studenog 615. g.
Usp. Jakob Torsy, Der grosse Namenstagskalender. Verlag Herder, Freiburg - Basel -
Wien, 1985, s. 331.
616
Marijana Gui, Etnika grupa Bezjaci. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih
Slavena, knjiga 43 za 1967. g., s. 115-116.
617
Fr. Raki, Doc., ibid., s. 277.
618
D. Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni institut,
Rim, 1963, s. 134. Usp. i D. Mandi, Papa Ivan IV. solinjanin i pokrtenje Hrvata.
Croatica christiana periodica XVI/1992, 29, 12-13.
619
Janko Beloevi je u tim crteima prepoznao simbole amanizma i odredio ih kao
avarsko kulturno dobro koje je dospjelo u starohrvatske grobove. (J. Beloevi,
Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljea. Ed. Liber, Zagreb, 1980, s. 125 -
128). Ako bi se i radilo na tim nalazima o simbolima amanizma treba napomenuti da je
amanizam poznat gotovo svim starim narodima i da se mogui simboli amanizma u
starohrvatskim grobovima ne mogu tretirati kao avarsko kulturno dobro. Razni narodi
u poganskoj Europi, a osobito Goti s kojima su stoljeima zajedno ratovali i Slaveni,
dobro su poznavali amanizam. (Usp. Scardigli, Die Goten, ibid., s. 58-69.).Franjo

247
je motiv drva i ispod njega dvije simetrino postavljene i suprotstavljene, ali i
povezane rogate ivotinje. Oito se radi o prikazu stabla ivota i poganskom
shvaanju jedinstva suprotnosti. Ni u temeljnom motivu ni u urezima koji je
podsjeaju na rozete i u kojima dominira u poganstvu znakoviti broj osam
apsolutno nema niega to moe asocirati na znak kranskoga kria. Ta
simbolika nije sluajno (iznimno) dospjela u starohrvatski grob zato to je
bila openarodno dobro starih Hrvata iz doba prije pokrtenja, a to dokazuje
injenica da se taj motiv sree u hrvatskoj narodnoj ornamentici jo i u XX.
stoljeu.
620
Muhamed Hadijahi je donio jedan arapski izvor iz kojeg
proizlazi da unutranjost nedaleko od Splita nije bila pokatoliena sve do cara
Bazilija. Iz pisanja arapskog autora Ibni Rusta Abu Ali Ahmeda sina
Omerova, autora enciklopedijskog djela Kitab-al a' lag an-nafisa (napisanog
izmeu 903-913) vidi se da ak ni unutranjost nedaleko od Splita nije bila
kristijanizirana sve do cara Bazilija. On izriito navodi da je (hrvatsko)
kraljevstvo oko Splita (Balatis, Spalato, Split) prihvatilo kranstvo poevi
od vremena kralja (cara) Basusa (Basileus), to se dakako mora shvatiti da se
odnosi na zadnju fazu kristijanizacije.
621
Nije udno to se Langobardi
spominju u Sumpetarskom kartularu kao narod koji odvodi i robove iz
okolice Splita. Tekst, na temelju kojeg to zakljuuje u originalu glasi: Ad
hec comparaui de Longobardis pro X. solidis in tali tenore, ut sint omnes

Smiljani i Slavomir Sambunjak takoer tretiraju ove prikaze kao simbole amanizma, ali
ih s pravom smatraju dijelom starohrvatske kulturne batine, za koju pretpostavljaju,
dakako bez ozbiljnog dokaza, da se moe vezati uz iranski kulturni krug. (F. Smiljani -
S. Sambunjak, O besmrtnosti i svjetlosti kazuju kosti. Dometi, XV/ 1982, 12, 67-76).
Sva navedena - u biti ispravna tumaenja te simbolike - , pokualo se kasnije dovesti u
sumnju. Tako Pavo Vojvoda na crteima navedenih predmeta doivljava privienje
kranskoga kria i tumai ih u smislu kranske simbolike. (P. Vojvoda, Prilog itanju
starohrvatskih simbola. Zbornik: Arheoloka istraivanja u Kninu i Kninskoj krajini, ed.
Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb, 1992, s. 141 - 144.) Pokuaj tumaenja
Magdalene Dragievi jedva da zasluuje spomen. Oito je da ona iznosi vie
kontradiktornih reenica (misli) i pogrenih stilizacija. Ta autorica ne poznaje
suvremenu i izvanredno bogatu literaturu o antikoj i srednjovjekovnoj simbolici, pa se u
svom tumaenju oslanja (u vie od polovice pozivanja na literaturu) na djelo J.
Chevaliera, koji je u svojim shvaanjima mnogo blii okultizmu nego znanosti.
620
Milovan Gavazzi istie da se prikaz stabla ivota ( u sredini stablo, a sa svake strane po
jedna ptica) sree jo u ovom stoljeu napose na dalmatinskim rukotvorinama. Gavazzi
i ne zna podrijetlo toga motiva pa napominje da podrijetlo ukrasa moe biti i orijentalno,
ali i talijansko. (M. Gavazzi, Juni Slaveni. (IV. dio) Socijalna kultura Junih Slavena.
Predavanja (skripta) u privatnom posjedu, s. 112.
621
(Muhamed Hadijahi, Da li je najstariji slavenski zakon Sudnije ljudem donesen na
tzv. Duvanjskom saboru? Forum, XXIX-/1985, 12, 1108. Usp. i M. Hadijahi, Das
Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Substrat. Sudost-
Forscungen, sv. XLII za 1983, Mchen, s. 32-33).

248
fratres et sorores in seruitute; Duymo prior et filius eius testes
622
Dakako,
robove iz okolice Splita moglo se odvoditi i prodavati prvenstveno ako nisu
bili krani.
623

Sve upuuje na zakljuak da je pokrtavanje u zaleu primorskih
gradova (bez obzira na eventualno ranije postojanje malih kranskih oaza)
uistinu zapoelo tek na poetku IX. st. i da je trajalo do X. st. pa i dalje. Tako
Andrija Dandolo biljei dogaaj o pokrtenju jednoga neretvanskog prvaka,
koji on datira u godinu 830. ovim rijeima: Huic duci (Joanni Particiaco)
Narentini nuncium suum mittunt, et petitam pacem ab eo obtinent, quam non
diutius servaverunt. Nuncius autem, qui infidelis erat, hortatu ducis
baptismum suscepit. Erant enim Sclavi adhuc gentiles, quia a Gothis originem
traxerant;... .
624
ini se da Franci za trajanja borbe s Avarima, dakle, gotovo
do kraja VIII. st. nisu silom kristijanizirali Sklavine, jer su ih htjeli imati kao
saveznike u borbi protiv Avara. Zanimljiv je zapisnik Rianskog placita,
koji je sazvan na nalog Karla Velikoga i njegova sina kralja Pipina godine
804., a na kojem su prema Margetiu predstavnici istarskog stanovnitva
iznosili svoje pritube na uvedene franake novotarije i usporeivali ih sa
stanjem pod bizantskom upravom. U posljednjoj pritubi predstavnika
gradova kae se i sljedee: Ve tri godine one desetine, koje smo morali
davati svetoj crkvi, dajemo Slavenima poganima (ad paganos sclavos),
otkako ih je postavio na crkvene i nae opinske zemlje na svoj grijeh a nau
propast
625


622
(Supetarski kartular. Uredio i komentirao Viktor Novak, a lingvistiku analizu obavio
Petar Skok, JAZU, Zagreb, 1952, s. 226).
623
Neven Budak je na primjeru prijepisa Trpimirove darovnice splitskoj crkvi, odnosno
tome prijepisu dodanog kraeg teksta s imenima serva u Mosoru, zakljuio da u
splitskom zaleu, konkretno na podruju Mosora, nedaleko Splita, sigurno nije bilo
krana. Budak je istakao kao dokaz da dodatak nije pripisan u vrijeme sastavljanja
isprave, injenicu da se nijedno ime u njemu ne poklapa s imenima trojice serva u tekstu
darovnice. On kae: Pa ipak, u njegovu starost ne moemo posumnjati: sva imena koja
se u njemu navode narodna su, to znai da pokrtavanje na podruju Mosora u vrijeme
popisivanja ovih serva jo nije uzelo maha. Kako su u 11. st. kranska imena ve
uklopljena u hrvatski antroponimiki sistem, moemo s velikom vjerojatnou
konstatirati da taj pripis treba datirati ranijim razdobljem (Neven budak, Servi ranog
srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Dalmaciji. Starohrvatska prosvjeta, serija III, sv. 15, za
1985, s. 257).
624
Raki, Doc., ibid., s. 334.
625
Lujo Margeti, Srednjovjekovno hrvatsko pravo. Ed. Pravni fakultet Zagreb - Pravni
fakultet Rijeka, Zagreb-Rijeka-^akovec, 1983, s. 12, 20.

249
Tek nakon godine 803. Franci snano utjeu ne samo na politike
nego i na vjerske prilike meu Hrvatima, i to posebno posredstvom
misionara iz Akvileje.
626

Goti ili Sklavi mogli su doi u Dalmaciju samo kao Arijanci ili kao
pogani. Da su bili krani, onako kako se zamiljalo u papinskom Rimu,
odnosno Akvileji, to bi se oitovalo u IX. st. u imenima njihovih kranskih
svetaca i hrvatskih sveenika ili u posebnom stilu njihova crkvenog
graditeljstva. Meutim, u hrvatskom crkvenom i kulturnom ivotu osjea se
od prve polovice IX. st. gotovo samo franaki utjecaj. On se posebno oituje
u kultu franako-akvilejskih svetaca (Asel, Martin, Chrisogon = Krevan,
Ludovik, Ambroz, Mogor = Hermagoras, Marta, Eufemija, Marcela) i u
franakim imenima sveenika (Theudebertus abba /2/, Gumpert, biskup
Aldefred =Aldefrit). Sva su ta imena uglavnom iz IX. st.
627
Prema Petru
Skoku biskupi osorske, rapske, zadarske, splitske, trogirske i krke biskupije
nose imena grko-latinska, dok se ninski biskup 892. zove franakim
imenom Aldefred (poslije njemaki Alfred), episcopus croatensis Rainerius
(od germ. Raginhari); splitski Gisilbertus nosi takoer franako ime. Skok
zakljuuje da i takva lingvistika analiza opravdava zakljuak o provenijenciji
misionarstva iz Ogleja u VIII. i IX. st. u hrvatskim zemljama.
628
Nedopustivo
je zakljuivati o kristijanizaciji Hrvata iz nekih neprovjerenih detalja, koji
nisu vremenski ni prostorno odreeni. Tako na primjer za Vieslavovu
krstionicu ne znamo iz kojeg stoljea potjee, da li je stvarno prvobitno bila
smjetena u Ninu, a za samog Vieslava nije utvreno da li je uope bio
hrvatski vladar.
Hrvatski vladari (kako se vidi iz Mislavove darovnice 839. i Trpimirove
darovnice iz 852.) ve su u prvoj polovici IX. st. pokrteni, a iz toga bi se
moglo zakljuivati da je bila pokrtena i veina Hrvata polovicom IX. st.
Hrvati su kao narod dobili poslije 860. u Ninu svoju biskupiju koju su

626
Josip Buturac - Antun Ivandija, Povijest Katolike crkve meu Hrvatima. Hrvatsko
knjievno drutvo sv. irila i Metoda, Zagreb, 1973, s. 40. Miljenje o franakom
pokrtavanju Hrvata zastupali su mnogi istaknuti povjesniari (L. Duchesne, Julijan
Jeleni, Buli, Bervaldi, [ii, N. Klai, G. Novak). O ulozi Akvileje u hrvatskom
pokrtavanju usp. I Giuseppe Cuscito, Il ruolo di Aquileia e dei Franchi nella
cristianizzazione degli Slavi sudoccidentali. Zbornik : Poeci hrvatskog kranskog i
drutvenog ivota od VII. do kraja IX. stoljea, Crkva u svijetu, Split, 1990, s. 145-174.
O franakoj vladavini usp. Karl. Bosl, Franken um 800. Verlag C.H. Beck, Mnchen,
1969, s. VIII + 210.
627
Usp. Janko Beloevi, Poeci kranstva kod Hrvata u svjetlu arheoloke grae.
Referat pripremljen za Drugi meunarodni simpozij o hrvatskoj crkvenoj i drutvenoj
povijesti u Splitu od 30. Rujna do 5. Listopada 1985., Rukopis, s. 6.
628
Petar Skok, Uslovi ivota glagoljice. Slovo, sv. 3 za 1953, s. 60.

250
osnovali Franci, iji utjecaj nakon 878. uglavnom prestaje u crkvenom
ivotu.
629

Ne zna se sigurno kad je uspostavljena ustanova hrvatskog biskupa, ali
se misli da je to bilo u drugoj polovici IX. st.
630
Ali sam taj dogaaj, ma kada
da se zbio, zbio se zbog etnikog razloga, kako to i sam naziv dokazuje.
Nastanak biskupa Hrvata djelo je hrvatskih vladara. Toma Arciakon o
tome pie: I hrvatski su kraljevi htjeli imati gotovo posebnog biskupa i
zatraili su od splitskog nadbiskupa, te su uspostavili biskupa, koji se je
nazivao Hrvatski, i postavili su njegovo sjedite u polju u crkvi Svete Marije
blizu Kninskog katela. On je zadobio mnoge parohije, a imao je imanja i
posjede gotovo po itavom Hrvatskom kraljevstvu, jer je bio kraljevski biskup
i pratio kraljevski dvor, te je bio jedan od prvaka dvora, a njegova se
jurisdikcija protezala do rijeke Drave. Metropolna je, pak, crkva htjela
zadrati za sebe ove parohije: upu Cetinsku, Livanjsku, Kliku, Mosor, Omi
i Krbavu, te preko Gvozda sve do granice Zagreba i itavu Maroniju.
631

Kerubin egvi je ispravno interpretirao Tomin navod na ovaj nain: Iz
ovoga jasnoga prikaza proistie, da nisu akvilejski patrijare osnovali biskupiju
Hrvata, kao nekakovu misijonarsku ustanovu, niti je hrvatski biskup bio
biskup vagus, bez stalne rezidencije i crkve i biskupije nego su tu ustanovu
stvorili hrvatski kraljevi isto onako, kako su u ono vrijeme, po pisanju
Tominu, ugarski kraljevi, imenice sv. Stjepan, osnovali nekoliko biskupija po
Ugarskoj...Hrvatski kraljevi su imali u svojoj dravi bujne stare kranske
biskupije, koje su se nizale od Krka do Bara. Samo u nutrini zemlje bila je uz
samu biskupiju sisaku, velika praznina. Tu su prazninu oni ispunili
osnutkom hrvatske biskupije. Hrvatski biskup je bio dakle dvorska ustanova.
Kraljevi su htjeli u svojem dvoru imati crkvenog dostojanstvenika. Bio je po
poloaju jedan od dvorskih knezova, principes, ali o kakovom kancelarijatu,
nema ovdje govora...Biskupiju Hrvatske su osnovali hrvatski kraljevi posve
pravilno, po kanonima. Osnovali su je dogovorno i privolom splitskog

629
Usp. Buturac-Ivandija, ibid., s. 39
630
Vittorio Peri tvrdi da prema grkim i latinskim izvorima moemo postaviti izmeu 859.
i 864. pojavu jednog domaeg biskupa sa sijelom na dvoru u Ninu, a s vlau i
mjerodavnou nad svim Hrvatima (Vittorio Peri, Spalato e la sua chiesa nel tema
bizantina di Dalmazia. U zborniku Vita religiosa morale e sociale ed i concili di Split
(Spalato) dei secc. X-XI., ed. Antenore, Padova, 1982, s. 348). I Lothar Waldmller
misli da su Hrvati dobili svog biskupa sa sjeditem u Ninu u treoj etvrtini IX. st. (L.
Waldmller, Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn. Ed. Ferdinand
Schoningh, Paderborn, 1987, s. 29).
631
Toma Arhiakon, Kronika. akavski sabor, Split, 1977, s. 46. (Preveo Vladimir
Rismondo). U upama, koje je htjela zadrati metropolitanska crkva, ivjelo je
najvjerojatnije starosjediteljsko stanovnitvo.

251
nadbiskupa metropolite, koji je dao za to svoj placet: Petieruntque ab
archiepiscopo spalatensi.
632

Kad su Hrvati dobili svoju biskupiju u drugoj polovici IX. st. ,
razumljivo je da je njihov biskup htio biti i prvi biskup u novoj dravi.
Dakako da se tome suprotstavio splitski nadbiskup; on se pozivao na starost
svoje biskupije, koju je toboe osnovao Sv. Dujam u I. stoljeu. Vladar
Hrvata s vremenom je zavladao i nad Dalmatima (kako se posvjedouje i u
njegovoj tituli) , pa je bilo mogue da ninski biskup postane i primas u novoj
dravi, zbog ega se on nije pomirio ni s konanom odlukom o primatu Splita.
Osjeaj posebnosti doseljenih Hrvata u odnosu na starosjedioce rezultirao je
ustanovljenjem hrvatskog biskupa.
633
Teko je zamisliti kao sluajnost
injenicu da su Hrvati narod u Katolikoj crkvi, koji je izborio bogosluje na
vlastitom jeziku i imao svoga hrvatskog biskupa. Sveta Stolica je takve
iznimke oito dopustila samo zato da Hrvati ne otpadnu zauvijek od
rimskog katolicizma. Hrvati su se u uvoenju bogosluenja na narodnom
jeziku i ustanovljenju hrvatskoga biskupa mogli ugledati samo u istu
gotsko-germansku tradiciju. Goti su u svojim arijanskim obredima
upotrebljavali samo svoj narodni jezik.
634
Oni su imali i svoga biskupa. Tako
se zna da su gotske trupe koje su pod vodstvom Sigiswulfa g. 427. opsjedale
Kartagu vodile sa sobom i svoga biskupa Maksimina. Arijanizam je u Gota
bio temelj dravne crkve i zato je gotski biskup u svih Gota imao veliki

632
Kerubin egvi, Borba za hrvatsko bogosluje i Grgur Ninski ili Skima u Hrvatskoj i
Dalmaciji 1059-1075. Zagreb, 1930, s. 73-74.
633
Buturac i Ivandija ovako opisuju poloaj hrvatskog biskupa: Nije to rezidencijalni
biskup ordinarij, ni misijski biskup ni vicario in partibus infidelium, a ni kodjutor, ve
posebni dvorski biskup. Nije to ni dvorsko-rezidencijalni biskup kao dvorski biskupi u
Mainzu, Kolnu i Vienni (Francuska).Hrvatski su biskupi bili: Marcus, Rajner,
Anastasius, Gregorius, Petrus. Neki su od njih potvrivali isprave, a drugi se tek
spominju u ispravama, dok se kao pisari oznauju drugi. Prema tome, hrvatski se biskup
nalazi uz kraljevski dvor u okolici Zadra, i to u Ninu koji je prije Zvonimira kraljevski
grad (urbs regia). U kasnije vrijeme, kralj Zvonimir stanuje u Kninu i tu oko g. 1077.
gradi stolnu crkvu. Uz nju je i hrvatski biskup. No Nin nee da bude bez biskupa, pa
tako ve g. 1075. ponovno dobiva na saboru u Splitu svoga rezidencijalnog biskupa.
upe hrvatskoga biskupa ratrkane su od Knina sve do Drave, unutar tuih biskupijskih
podruja. Kad je nestala hrvatska kraljevska dinastija, prestaje uloga hrvatskoga biskupa.
Njegove su upe uglavnom potpale pod novoosnovanu (1094) Zagrebaku biskupiju.
Ipak se hrvatski biskup jo neko vrijeme odrao. Istom na saboru u Splitu g. 1185.
njegova se sluba i biskupija ukidaju, a osniva se rezidencijalna biskupija sa sjeditem u
Biskupiji kod Knina. (Buturac- Ivandija, ibid., s. 56.).
634
Joe Rus na temelju istraivanja njemakog znanstvenika M. H. Jellineka zakljuuje
ovo: V okolici mesta Tomi, v dananji Dobrudi, vemo n. pr., da se je rabila gotina
kot cerkveni jezik e v prvi polovici 9. stoletja. ( J. Rus, Kralji dinastije Svevladiev
Najstareji skupni vladarji Hrvatov in Srbov 454-614. Ljubljana, 1931, s. 203).

252
autoritet u dravi, vjerojatno najvei poslije kraljeva. I vladari nekih drugih
germanskih plemena (na pr. Vandala ) imali su takoer na kraljevskom dvoru
svoga biskupa.
635



2.

Velika uloga Franaka u pokatolienju Hrvata oituje se, izmeu
ostaloga, i u karolinkom utjecaju na hrvatsku predromaniku, konkretno u
pojavi Westwerk-a u nekim starohrvatskim crkvicama.
636

Neke tzv. starohrvatske crkvice potvruju da su graene u doba
franakog pokrtavanja Hrvata u tijeku prve polovice IX. st. Velika se
rasprava vodila o tim starohrvatskim crkvicama - o vremenu njihova graenja
(IX., X., XI. st.) i njihovoj umjetnikoj (stilskoj) pripadnosti odreenom

635
Hans von Schubert, Das lteste germanische Christentum oder der sogen.
Arianismus der Germanen. Verlag J. C. B. Mohr, Tbingen, 1909, s. 22-25.
Marin Tadin crkvenu jurisdikciju od IX. st. pa nadalje ovako opisuje: S druge strane, ta
ista Ravena je od gotskih vremena imala pod sobom Istru i Kvarnerski Cres i Loinj, koji
nisu pripadali staroj solinsko-splitskoj nadbiskupiji: stoga je pokrtenje istarskih i
frijulskih itelja bilo povjereno, ne patrijarhu Gradea (Grado) koji je ovisio o Bizantu,
nego patrijarhu Cormosna (latinski: Cormona), zatim evdada (Cividale) koji je ovisio o
Langobardima, a onda o Francima. Taj je franaki patrijarh imao pod sobom Slavene po
Istri, po Alpama i u Panoniji do Moravske, dok Karlo Veliki, 811. g., nije postavio Dravu
kao granicu izmeu salzburke i akvilejske Crkve. Taj je franaki patrijarh, kad su
dalmatinski gradovi bili pristali uz Bizant, uzeo pod svoju zatitu i Hrvate splitske
nadbiskupije-metropole na hrvatskom podruju, uinio da se imenuje episcopus
chroatensis na dvoru hrv. vladara, i posvetio je Teodozija ninskoga, kasnijega
nadbiskupa splitskoga(Marin Tadin, Poetke glagoljice treba traiti na podruju
akvilejske patrijarije i splitske nadbiskupije-metropole. Vjesnik Nadbiskupije splitsko-
makarske, br. 6 za 1985, s. 12).

636
Vidi: Tomislav Marasovi, Carolingian influence in the early medieval architecture in
Dalmatia. Actes du XIXe Congrs international dhistoire de lart. Paris, 1959, s. 117-
121. Marasovi je tu problematiku detaljnije obradio u tekstu pod naslovom Le Corps
occidental carolingien sur les glises preromanes paleocroates en Dalmatie. Ova
rasprava je tiskana u Zborniku objelodanjenom u ast francuskog arheologa prof. N.
Duvala (1995.g., s . 277 - 295.).Usp. i T. Marasovi, Graditeljstvo starohrvatskog
doba u Dalmaciji. Ed. Knjievni krug, Split, 1994, s. 201-210. Uz franako
pokrtavanje Hrvata vezano je i preuzimanje langobardske umjetnosti iz sjeverne Italije
, u kojoj je langobardski orijentalni stil cvjetao u VIII. iIX. st. dakle nakon pada
langobardske moi.


253
kulturnom krugu (zapadnom, bizantskom, iranskom ili izvorno hrvatskom).
637

Rezultati najnovijih istraivanja o vezanosti sakralne gradnje uz odreene
astronomske datosti (posebno sunca)
638
pomau nam da tonije datiramo i
gradnju starohrvatskih crkvica.
Mladen Pejakovi posebno je obradio neke starohrvatske crkvice (Sveti
Kriz u Ninu, Sveta Trojica u Splitu, Sveti Juraj u Rovanjskoj kod Zadra). On
je, izmeu ostalog, utvrdio:
a) Tlocrt crkve Svetog Kria situiran je prema godinjim poloajima
sunca na horizontu i de-formiran prema geo-astronomskim
uvjetima. Pejakovi je mjerenjem ustanovio da je kut A jednak kutu
izmeu istoka na horizontu i mjesnoga istoka, tj. zraka na horizontu i
prve zrake sunca s Velebita na dan ravnodnevnice 21. oujka i 23.
rujna. Kutovi stranica de-formiranog tlocrta i pomak dijagonale
opcrtanog kvadrata jednaki su ba tom izmjerenom kutu izmeu
zemljopisnog i mjesnog istoka na ekvinocijski dan. Silhueta vanjskog
tlocrta Svetog Kria u Ninu odreena je smjerovima jutarnjih,
podnevnih i veernjih sunanih zraka na mjesnom horizontu. Otvori
na objektu rasporeeni su nesimetrino, a njihov je svijetli otvor de-
formiran da bi omoguio projekcije zraka na karakteristina mjesta
interieura. Kut koji zatvaraju spojnice bonih prozora sa simetralnom

637
M.Japundi, Il problema dellorigine delle antiche chiese croate in Dalmazia.
Rivista di arheologia cristiana, XLV/1969, 1-4, 73-87.
638
Sunce je ve u starom vijeku igralo ulogu u sakralnoj gradnji u kojoj se vodilo raun o
izlasku sunca na istoku, a posebno o zimskom i ljetnom solsticiju. (Gerard de Champeaus
- Sebastien Sterckx, I simboli del medio evo. Ed. Jaca Book, Milano, 1981, s.133.) Taj
se pristup fenomenu sunca oitovao i u nekim srednjovjekovnim sakralnim objektima.
(Usp. Rudolf Droler, Astronomie in Stein. Ed. Prisma, Leipzig, 1990, s. 133.)Tom se
problematikom posebno bavio U. Sareik, koji je 1985. na Visokoj pedagokoj koli u
Erfurtu obranio disertaciju pod naslovom Gelenktes Sonnenlicht im Kult an kirchlichen
Feiertagen und bei markanten astronomichen Daten. Mladen Pejakovi istie da je
ravnodnevnica astronomsko-geografska injenica, koja je imala golemo znaenje i u
srednjem vijeku. Ve su se u ranom kranstvu pokuavali uskladiti promjene godinjeg
doba i tijek sunca s datumima vezanim uz ivot Krista, Majke Boje i svetaca. Ti su
datumi s pripadnim smjerovima zraka i pojavom sunca na odreenom mjestu mjesnoga
istoka iskoriteni pri zidanju pojedinih predromanikih crkvica. Tobonje de-formacije
svjesno su zamiljene i ovisne o konfiguraciji okolice i o tipu graevina (krunom,
okruglom ili esterolisnom). Orijentacija i kompozicija crkve posebno je odreena s
obzirom na njezina titulara tako da na dan toga sveca sunce izlazi na mjestu u horizontu
uvijek u istoj toki. Smjerovi tih zraka izlazeeg sunca vrlo esto odreuju orijentaciju
objekta i prema njima se de-formiraju pojedini elementi. Prema veliini kuta podnevne
visine sunca na razliite blagdane i svetake dane odreuje se poloaj prozora, otvora,
njihov izgled i veliina. M. Pejakovi, Starohrvatska sakralna arhitektura. Kranska
sadanjost - NZ MH, Zagreb, 1988, s. 284.

254
razdjelnicom iznosi 33,6 stupnja, a to je jednako kutu izmeu
ekvinocijske toke i toaka solsticija u Ninu. Prema smjeru tih linija
de-formirane su i konhe bonih apsida.
639

b) Poloaji prozora s crkve Svete Trojice u Splitu odreeni su mjesnim
istokom i smjerom jutarnjih zraka na Dan svetog Dujma 7. svibnja.
Jutarnje zrake toga su dana kroz sva tri apsidalna prozora okomite na
liniju septuma i oltarne pregrade svetita. Poloaji sunca razliitih
mjesnih istoka de-formiraju esterolisnu osnovu i te crkvice.
Jugoistona i jugozapadna apsida izvedene su na pravcu geografskog
istoka, a sjevernoistona i sjeverozapadna prema smjeru zrake
mjesnog istoka na Dan sv. Dujma 7. svibnja. Ta zraka je kao
simetrala tlocrta orijentirala crkvicu. Sredinja je apsida konstruirana
na smjeru jutarnje zrake 7. svibnja s kutom od 33,3 stupnja, koji je
jednak kutu izmeu ekvinocijske toke i toaka solsticija u Splitu
Ucrtavanjem podnevnih i zapadnih zraka uoavamo potpunu
motiviranost tlocrtnih i nacrtnih de-formacija.
640

c) Crkvica svetog Jurja kod Zadra izgraena je tako da je simetrala
crkvice zraka mjesnog istoka na 21. oujka i 23. rujna . Jutarnje zrake
solsticija (Ivanje i Boi) odreuju irinu apside, a podnevna zraka na
dan titulara svetog Jurja pada kroz donji lijevkasti prozori na
simetralu tlocrta pod tjeme kupole. Ostale projekcije takoer pokazuju
da je crkvica svetog Jurja savreno usklaen prostorni
svjetlomjer.
641

Pejakovi navodi i druge crkve graene na isti nain (na primjer crkvicu
Svetog Jurja u Radunu kod Katel Staroga, crkvicu Svetog ura na
Koloepu). On u svim tim crkvama otkriva zajedniki i cjelovit program
kojemu je podreena njihova izvedba u istom vremenu ali na razliite naine
zbog uvaavanja lokalnih uvjeta.
Radi to tonijeg datiranja starohrvatskih crkvica vano je navesti da u
srednjem vijeku ta sakralna arhitektura (veza s izlaskom sunca, te zimskim i
ljetnim solsticijem) poinje u franakom carstvu, i to s Karlom Velikim.
Pejakovi tono istie da je Karlo Veliki sagradio dvorsku kapelu u
Aachenu, ija je os orijentirana tono prema istoku, iako je starija crkva na
istom mjestu bila orijentirana drukije. Nova kapela zauzela je samo poziciju
oltara starije crkve, dok je os kapele zaokrenuta za oko 40 stupnjeva. Kapela

639
Pejakovi, ibid., s. 272, 275, 277.
640
Ibid., s. 284, 286.
641
Pejakovi, ibid., s. 292.

255
je bila posveena Bogorodici, iji je blagdan padao na dan ekvinocija (kad
sunce na horizontu oznauje toku pravoga istoka).
642
Pejakovieva zasluga
nije samo u tome to je prvi u hrvatskoj znanosti 1978. upozorio na
posebnost starohrvatske crkvene ahitekture.
643
Zahvaljujui rezultatima
njegovih istraivanja moemo s velikom sigurnou datirati dio starohrvatske
crkvene arhitekture. Sam Pejakovi uzgredno napominje da je doba Karla
Velikoga vjerojatno vrijeme naeg pokrtenja. Meutim, on to nije, oito
namjerno, htio kategoriki zakljuiti na temelju vlastitih istraivanja.
Pejakovi zna da je takav nain gradnje (vezan uz izlaz sunca i solsticije)
poznat u prapovijesti i u kranstvu. Meutim, njemu je moda bilo manje
poznato da se takva vrsta crkvene arhitekture u kranstvu zaista poela jae
razvijati tek u franakom carstvu. Navedena dvorska kapela Karla Velikoga
(742. -814.) izgraena je izmeu 786. i 800. Moe se pretpostaviti da je ona
bila uzor za gradnju i drugih slinih crkvava u to doba, posebno u franakom
carstvu. Utvreno je da su franaki misionari u naim krajevima bili
benediktinci, a njima je ta vrsta ahritekture bila poznata i iz ranijih vremena.
Najstariji poznati primjer takve kranske sakralne arhitekture nekadanja je
crkva svetog Martina u jednom vicarskom benediktinskom samostanu iz VII.
st. (kanton Graubunden).
644
Dakle: Starohrvatske crkve mogle su biti graene
najranije na poetku IX. st., kad poinje franaka vlast (od 803.), dakle s
misionarenjem benediktinaca. Dakako da su crkvice takva naina gradnje
mogle biti graene meu Hrvatima i poslije IX. st. Meutim, neke od njih (na
primjer Sveti Kri u Ninu), koje su bile u glavnim sreditima hrvatskoga
dravnog i crkvenog ivota, najvjerojatnije su nastale istodobno kad i ta
hrvatska sredita, odnosno u doba franakog pokrtavanja Hrvata. Zanimljivo
je da je Miloje Vasi analizom starohrvatskih crkava, i to onih koje je on
svrstao u skupinu centralnih graevina, utvrdio da se one geografski, sem
jedne crkve, nalaze u predelima izmeu Nina i Spljeta, upravo u oblasti
Dalmacije u uem smislu. On je zakljuio : Sve to smo u ovom odeljku
kazali jasno svedoi da su dalmatinski Hrvati, priznajui politiku vlast
Franaka, primili od njih ne samo hrianstvo i specijalne kultove franakih i
galskih svetaca, nego jo i oblike crkvava i plastinu dekoraciju... Iz ovih
razloga skloni smo datirati skoro sve prouene crkve centralnog tipa u

642
M. Pejakovi, Broj iz svjetlosti. NZ MH, Zagreb, 1978, s. 37.
643
Poznati fotograf Hermann Weisweiler nakon objavljenih snimanja u kepali Karla
Velikog (Aachen) u tijeku 1977. i 1978. objavio je najiroj javnosti kao senzaciju da je
arhitektura te kapele izvedene prema izlasku sunca na istoku te zimskom i ljetnom
solsticiju, i da je to bilo vezano uz odreene datume u godini. Dakako da to
Weisweilerovo otkrie nije bilo posebno iznenaenje za upuene krugove. Usp. Rudolf
Droler, ibid., s. 129-140.
644
Droler, ibid., s. 137.

256
Dalmaciji u doba IX. veka, do 878. godine, kada su one, pod uticajem i
vlau Franaka, odista sainjavale prostrani sloj crkvenih graevina u ovoj
oblasti. Nije, meutim, potpuno iskljuena mogunost da su neke od ovih
crkava raene, po uobiajenoj navici, i u poslednjoj etvrti IX. veka, preko
ijeg kraja, ni u tom sluaju, ne prelaze.
645

Iz toga slijedi da najtipinije starohrvatske crkvice nisu podrijetlom ni
iranska, ni bizantinska, ni autohtona starosjedilaka, ni izvorna hrvatska
umjetnost. One mogu biti samo izvedba hrvatskih zidara - klesara, ali su
nastale u zapadnom, i to konkretno franakom kulturnom (duhovnom,
crkvenom) krugu.
Vinko Dionizije Lasi (znanstvenik i franjevac roen 1913.)
desetljeima je prouavao povijest i rasprostranjenost pletera i zakljuio da
Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera i da ga nisu primili ni od Bizanta. To
dokazuje i tvrdnjom da na istonoj obali Jadrana gotovo uope nema pletera
sve do kraja VIII. stoljea i da se on u Hrvata pojavljuje i biva sve ei tek
od IX. stoljea. On je konkretno precizirao da su Hrvati primili pleter tek s
pokrtavanjem i to iz sjeverne Italije. Iz toga je dalje zakljuio da je veina
stanovnitva na dananjem hrvatskom teritoriju do IX. st. bila poganska, to
znai da do tada najvei dio stanovnitva na teritoriju bive rimske provincije
Dalmacije nije bio pokrten.
646
Kod Hrvata dvopleter je opa kranska
batina svojom vanjskom, tehnikom izradbom i svojim nutarnjim
simbolikim vjerskim sadrajem. On je doao u Hrvatsku s kranstvom iz
Italije u 7. 8. i 9. stoljeu. Tada su openito kranski spomenici bili zasieni i
preplavljeni simbolikim znakovima, koji su oznaavali plodove kria i krsnu
vodu, odnosno preobilnu otkupiteljsku milost Isusa Krista. Sama ova
injenica pobija sva miljenja, da su Hrvati ovaj pleterni ukras donijeli sa
sobom, ili ga primili od naroda sjeverne Europe, ili iz Bizanta.
647
injenica
da u najveem dijelu srednjovjekovne Bosne uope nema pletera identinog
tipa kao u hrvatskom kraljevstvu
648
potvruje da u toj bosanskoj dravi proces
pokrtavanja u doba franake ekspanzije nije bio pod franakim politikim,
odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem.

645
Milivoje Vasi, Arhitektura i skulptura u Dalmaciji od poetka IX do poetka XV
veka. Geca Kon, Beograd, 1922, s. 88, 92.
646
Vinko D. Lasi,Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas Njegov likovni oblik i
znaenje. ZIRAL, Chicago, 1995, s. 918.
647
Lasi, ibid.,s 734.
648
Nema tropletera, u strogom smislu, na hrvatskim srednjovjekovnim stecima. Jedina je
iznimka steak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenovi kod Krupnja. (V. Lasi, Tropleter
njegov prostor, vrijeme i znaenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42 za 1985, s.
140.

257

258




II.
CRKVENI RASKOL U HRVATSKOJ DRAVI

1.
Masovnije pokatolienje doseljenih Hrvata dogaalo se pod utjecajem
Franaka, koji su u povijesti poznati i po nasilnom pokrtavanju, pa je
shvatljivo da su Hrvati otpadali od Rimske crkve. Da je vladajui sloj Hrvata
u prvoj polovici IX. stoljea u vjerskom smislu bio maksimalno tolerantan
oituje se iz injenice da monah Gottschalk istodobno dok biva progonjen kao
heretik (osobito zbog uenja o predestinaciji) nalazi utoite (oko) g. 849. u
Panoniji i Dalmaciji.
649

Papa Ivan VIII. pie 7. lipnja 879. Branimiru da ga prima kao
predragoga sina koji se vraa u krilo Svete apostolske stolice.
650
Taj papa u
pismu ninskom biskupu Teodoziju 7. lipnja 879. pie da ne trai biskupstvo
na drugoj strani i izraava elju da se Teodozije vrati u krilo Apostolske
crkve.
651
Papa Ivan VIII. upuuje 10. lipnja 879. pismo koje
naslovljava:Preasnim ili presvetim biskupima: Vitalu zadarskome,
Dominiku osorskome i ostalim biskupima dalmatinskim te Ivanu nadpopu
svete salonitanske stolice, i svima sveenicima i narodnim starjeinama,
stanovnicima Splita i Zadra i ostalih gradova! U tom pismu papa sve
navedene opominje da se dragovoljno vrate Stolici svetoga Petra, da se
potrude sretno vratiti u krilo Svete rimske crkve i da nadbiskup doe u Rim
primiti milost biskupskoga posveenja i sveti palij. Papa zavrava
ovako:Zatim, ako dvojite da je neto sumnjivo od strane Grka ili Slavena
zbog vaega povratka k nama ili posveenja ili primanja palija, znajte

649
Annales Bertiniani. U knjizi: Reinhold Rau (Hrsg.), Quellen zur Karolingischen
Reichsgeschichte. II. dio. Wissenshaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1992, s. 72-74.
650
Mate Zekan (priredio), Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII. Knjievni
krug, Split, 1989, s. 35. (U istom smislu ovaj pasus prevode i drugi prevodioci. Usp.
Trkanjec-Knezovi, Documenta.., ibid., s. 102.)
651
Ibid., s. 38.

259
zasigurno da emo nastojati da vam pomognemo ugledom prema zakonima
svetih otaca i vrhovnih sveenika, naih prethodnika. Ako biste pak moda
ovu nau apostolsku opomenu i kanonsku naredbu potcjenjujui prezreli da se
vratite Apostolskoj Stolici rimske crkve i da odonud, prema starome propisu,
primite biskupsko posveenje i sveti palij, znajte da ete biti izopeni iz
svakoga crkvenoga zajednitva. Stoga pak Bojom ovlau i svetoga Petra
nareujemo Vam da nemate dozvolu drugdje primiti posveenje i palij; jer
ako to uinite osudit emo vas bez oklijevanja kao prijestupnike i krivce.
652

Oito je iz toga papina pisma kako on inzistira da biskupi od njega prime
biskupsko posveenje i palij, iz ega se moe zakljuiti da primanje
biskupskog posveenja i palija na drugoj strani papa smatra da u sebi sadri
istodobno i otpad od Rimske crkve. Biskup Hrvata nije htio biti podloan
jurisdikciji splitske prvostolne crkve i kad se na prvom splitskom saboru
odluilo da splitski nadbiskup ima primat i nad ninskim biskupom on se ali.
U lanku XII. zakljuaka splitskog sabora navodi se da u sluaju ako bi
hrvatski kralj sa svojim velikaima sve biskupije unutar splitske metropolije
htio podloiti svome biskupu ne smije nitko od biskupa splitske metropolije
po hrvatskoj zemlji krstiti, crkve posveivati i sveenike zareivati. Iz ovoga
zakljuka proizlazi kako se u splitskoj metropoliji nije iskljuivala mogunost
da hrvatski vladar podupre hrvatskog biskupa u njegovim traenjima.
Papa Ivan X. uputio je 925. godine posebno pismo nadbiskupu
salonitanske crkve i svim sufraganima.
653
Na poetku ovoga pisma papa se
udi to su nadbiskup salonitanske crkve Ivan i njegovi sufragani zanemarili
tijekom vie godina i mjeseci pohoditi Rimsku crkvu. Papa dalje istie kako
je silno raaloen kada je saznao da se na njihovu podruju iri drugi nauk
koji se ne nalazi u svetim knjigama, a biskupi ute i slau se s tom naukom
(per confinia vestrae parochiae aliam doctrinam pullulare, quae in sacris
voluminibus non reperitur, vobis tacentibus et consentientibus). One rijei
:per confinia ne znae po pograninoj zoni, nego po teritoriju dijoceze.
654

Da je ovaj nauk protivan uenju Rimske crkve, oito je i iz papina citata:Ako
tko bude nauavao (to) drugo osim onoga, to se nalazi u svetim kanonima i
knjigama, pa bio to i aneo s neba, neka bude proklet. Jasno je da se taj
papin navod moe odnositi samo na nauk, a ne na jezik u bogosluju. Papa
upozorava da se, ne dao Bog, vjernicima koji tuju Krista i vjeruju da mogu
postii drugi ivot molitvom tako da se oni zaputajui nauk evanelja,

652
Ibid., s. 48.
653
Ferdo ii, Prirunik izvora hrvatske historije, ibid., s. 215.
654
K. egvi, Hrvatsko bogosluje i Grgur Ninski ili kizma u Hrvatskoj. Bogoslovska
smotra, XVII/1930, 3, 275.

260
kanonske knjige i apostolske odredbe utjeu nauci Metodija
655
kojeg ne
nalazimo ni u jednoj knjizi meu svetim piscima.
656
Papa ih zbog toga
opominje da se zajedno s biskupom Ivanom svete ankonitanske crkve i
biskupom svete palestrinske crkve potrude sve to u slavenskoj zemlji odluno
ispraviti. Prema papinom pismu oni to trebaju popraviti tako da se nikako ne
usude u bilo emu skrenuti od nauka navedenih biskupa te da se u zemlji
Slavena bogosluje obavlja prema obiajima Rimske crkve, tj. na latinskom, a
ne na nekom drugom jeziku. Papa dalje navodi da su Slaveni najosobitiji
(specialissimi) sinovi Rimske crkve i da moraju ostati u nauku te Crkve.
Taj je papa u pismu hrvatskom kralju Tomislavu i drugima iz toga pisma
obrazloio da su Slaveni najodabraniji sinovi Rimske crkve zato to im je
propovijedano Evanelje ve u apostolsko doba.) Papa se plai da se onima
koji ne rtvuju s vjerom i ne prikazuju Bogu iste rtve ne bi dogodilo ono
to je pisano:Proklet bio ovjek koji nemarno slui Bogu. I iz te se
stilizacije u papinu pismu ne moe zakljuiti da on misli na bogosluje
slavenskim jezikom. Papa izriito pie o slijeenju nauka Rimske crkve i
nemarnom sluenju Bogu. Na kraju pisma opominje biskupe neka paze da se
zli korijen ne bi u njihovim krajevima irio i da njihovim neprestanim
propovijedanjem usahne. Da papa u navedenom smislu iz 925. misli na
krivi nauk, a ne na bogosluenje jasno je svakome tko zna latinski. Arheolog
uro Basler ispravno to interpretira na slijedei nain: Papa Ivan X. kori
925. godine splitskog nadbiskupa to nije nita poduzeo za suzbijanje nauke
koja nije zapisana u svetim knjigama, a koja je zapaena na granicama
njegove parochiae. Budui da se papa za ovaj propust obraa Splitu, ini se
da u zemlji u kojoj postoji to krivovjerje nema nikakve druge vlasti ni
crkvene ni civilne koja bi tu mogla intervenirati. Optube su nejasne; u
jednom dijelu pisma papa se spotie na formalne nedostatke crkvene
organizacije, kao to je na primjer upotreba glagolice i slavenskog jezika, ali
u drugom dijelu on odvraa i od Metodijeve nauke Quem in nullo volumine

655
R. Katii smatra da papa Ivan X. u ovom pismu glagoljatvo meu
Hrvatima...naziva Metodijevom naukom (Methodii doctrina), otro ga osuuje...
Nedvojbeno je iz cijeloga papina teksta, a takoer i iz detalja (Methodii doctrina) da
papa ne misli na glagoljatvo, odnosno na bogosluenje na staroslavenskom jeziku.
Oito je da Katii krivo interpretira smisao i slovo papina pisma.
656
Guberina zakljuuje da je papino spominjanje Krista u tom kontekstu aluzija na neke
realne prilike. On misli da bi se to moglo odnositi na bugarsko bogumilstvo jer tada na
Zapadu nema hereze koja bi odgovarala papinim rijeima (Guberina, Dravna politika
hrvatskih vladara.Nakladna knjiara Velebit, Zagreb, 1944, s. 140-143). Meutim,
Guberina se nije sjetio da su na teritoriju Hrvata prije vladali Goti i da je dio njih ostao u
Hrvatskoj, a da su oni bili arijanske vjere, protiv koje je doneseno Nicejsko vjerovanje.
Takoer su i Sklavi koji su doli pod gotskim vodstvom, prema Tominu navodu, bili
arijanci.

261
inter sacros auctores comperimus (koga ne nalazimo nigdje meu svetim
piscima), a to nije vie formalan nego doktrinaran prigovor. Ova optuba nije
za nas toliko vana zbog stava Crkve prema slavenskom jeziku u liturgiji,
koliko zbog injenice da je to prvi dokumenat koji pominje neko krivovjerje
negdje u Dalmaciji. U naredna tri stoljea broj takvih optubi e se mnoiti,
pri emu e problem slavenskog jezika biti vremenom potisnut u pozadinu, a
formulacija hereze u konkretnijem smislu doi kao fakat u prvi plan.
657

Da se u doba kad papa Ivan X. pie to pismo na podrujima
salonitanskog biskupa i njegovih sufragana irio vjerski nauk protivan
nauavanju Rimske crkve, potvruje i saborski akt iz 925. godine u kojemu se
moli papa da im poalje svoje biskupe i svoje slubeno pismo monitorij, koji
sadri dogmu kranske vjere (ut ad eos destinare dignaretur episcopus usos
et monitorium, christianae religionis dogma continentem).
658
Ivo Guberina
(povjesniar i sveenik) s pravom zakljuuje kako se iz toga vidi da je u
Hrvatskoj neposredno pred splitske sabore nastupila neka vjerska
dezorijentacija.
659

Toma Splianin izriito pie o postojanju arijanske nevjere i izme
u zemlji Hrvata (Slavena) u XI. stoljeu.
660
Koja je bit ovih crkvenih
previranja u hrvatskoj dravi ne izgleda u prvi mah najjasnije. Mogunost
postojanja hereze ne moe se iskljuiti, jer se to u Rimu sigurno nije
bezrazlono tako interpretiralo. injenica je da i prvaci raskola odlaze osobno
u Rim da pridobiju za sebe papu, dokazuje da se nije naelno odbijala
pripadnost rimskoj crkvi. Ti raskolnici su vjerojatno svoja teoloka shvaanja
smatrali pravovjernim. Iz Tome i iz saborskih akata u Splitu, moe se naslutiti
da je u irokim masama bogosluenje na narodnom jeziku bio posebno vaan
imbenik nastajanja i odravanja raskola. Bogosluenje na hrvatskom dolo je
u ozbiljnu kunju tek sredinom XI. st. kada je rimska stolica reformistikim
pokretom uzela u ruke i centralizaciju obreda. Prije toga vremena nema u
povijesti traga nastojanjima, da se ukinu nacionalni jezici u crkvi. Hrvatsko-
slovjensko bogosluje, kao i gotsko u Hispaniji, bilo je okrivljeno s herezije.
U obrani se istiu sveenik Vlkas (Ulfus), opat nekog samostana na Krku
imenom Potepa te izabrani biskup, valjda ne posveeni, Zded. Nema traga

657
uro Basler, Bosanska crkva do 1203 godine. Pregled (Sarajevo), LXIII/1973, 2-3,
300.
658
ii, Prirunik...,ibid., s. 214.
659
Guberina, Dravna politika..,ibid., s. 144-145.
660
Toma Arhiakon, ibid., s. 52-53. Historiografska istraivanja potvruju Tomine navode
odakle su i gdje su doselili Sklavi, to znai da je on svoje djelo stvarno pisao na temelju
starijih izvora. S obzirom i na tu injenicu nema razloga sumnjati ni u Tomin navod da su
Sklavi doselili s Gotima (pod njihovim vodstvom) i da su doli kao arijanci.

262
nikakovoj insubordinaciji od strane episkopata. Ni hrvatski biskup nije
podigao glas proti zabrani ni proti rimskoj stolici. Ni Grgur, niti ikakov drugi
biskup ninski, se ne spominje na braniku nacionalnog jezika. Vidjeli smo, da
pokret proti glagoljici nije potekao od strane dalmatinskoga klera. On je
doao iz Rima.
661
Lako je mogue da su postojali i crkveni tekstovi koji nisu
bili potpuno pravovjerni, u smislu nicejskog vjerovanja a postoji spominjanje
i knjiga to se moezakljuiti npr. iz Popa Dukljanina. Od prvih poetaka
kristijaniziranja moralo se misliti na stvaranje temeljnih liturgijskih tekstova,
a posebno evenelistara. Marko Japundi je nakon dugogodinjih
istraivanja zakljuio da je slavensko bogosluje barem za jedno stoljee
nastalo prije irila i Metoda i da se razvilo na podruju koje je obuhvaalo
zapadne hrvatske krajeve: Istru, Primorje, vei dio ostale Hrvatske sve do
Samobora (blizu Zagreba), dio zapadne Bosne, Hercegovinu, Dalmaciju i, po
svoj prilici, dananju Crnu Goru. Prema njemu to su upravo krajevi u kojima
je uz male iznimke slavensko bogosluje sauvano do danas.
662
Japundi je
na vie primjera dokazao da se biblijski tekst najstarijega hrvatsko-
glagoljskog misala ("Illirico Borgiano") razlikuje od slubenoga crkvenog
teksta Vulgata i da slijedi starije latinske tekstove tzv. VETUS LATINA, koja
je bolje poznata pod imenom ITALA. Biblija u prijevodu sv. Jeronima
(Vulgata) postala je slubeni tekst latinske Crkve od VIII. stoljea. Prije
Vulgate na Zapadu je bilo raznih latinskih prijevoda poznatih pod gore
spomenutim nazivima Vetus Latina i Itala, koja je bila iz poetka u upotrebi
na cijelom Zapadu. Prijevod sv. Jeronima uvrstio se u Rimu i u krajevima
rimske liturgije, dok je na podruju drugih latinskih liturgija (milanske,
akvilejske, ozarapske ili gotske u panjolskoj te raznih galikanskih liturgija u
Galiji, ukljuivi tu i Bavarsku) bila u upotrebi Itala. Japundi tvrdi da se
hrvatski glagoljski tekstovi uz oite znakove Itale postupno prilagouju
Vulgatinu tekstu, dok konano poslije Tridentskoga sabora Vulgatin tekst
nije postao slubeni tekst glagoljskih liturgijskih knjiga.
663
Japundi je
poslije dugogodinjega rada usporedio hrvatska glagoljska evanelja s
irilometodskim prijevodom, s Vulgatom, s Italom, s Vetus Latinom i sa
starim grkim tekstovima i naao vie od tisuu razlika. Japundi je veliki
dio razlika naao ve u samoj Vetus Latina, u tekstovima koji su pisani na
podruju Reims-Tours, pa je iz toga zakljuio: "Oito je, da te razlike, to se
nalaze samo u Vetus Latina, nijesu mogle nikako doi u hrvatske tekstove iz
grkoga teksta, nego samo iz starolatinskih prijevoda (tekstova), a to nam i

661
K. egvi, Borba za hrvatsko bogosluje..., ibid., s. 119.
662
Marko Japundi, Hrvatska glagoljica. Hrvatska revija, XIII/1963, 4, 482.
663
Usp. M. Japundi, Koji je bio predloak najstarijeg glagoljskog misala?. Separat iz
jubilarnoga izdanja Hrvatske revije, 1951-1975, (Mnchen-Barcelona 1976), 564.

263
opet potvruje da su hrvatski glagoljski biblijski tekstovi prevedeni prije
prijevoda sv. irila. Kako se Vetus Latina upotrebljavala u Galiji, i to do
Karla Velikoga, moramo zakljuiti, da je prijevod biblijskih tekstova povezan
s djelovanjem galskih misionara, i to najkasnije do 8. na 9. stoljee."
664



- - -

U pozadini crkvenog raskola u Hrvatskoj mogao je postojati i
arijanizam u odreenom obliku oitovanja.Postojanje stare slavenske
(hrvatske) i germanske (gotske) simbioze ne oituje se samo u preuzimanju
germanskih naziva i znaenja za neka glagoljska slova. Marko Japundi
istie da su se zaista - u najstarijem glagoljskom evanelistaru nalazili
tragovi Ulfilina prijevoda. Samo po sebi to ne mora znaiti mnogo. No ono
to je osobito vano je, da se neki redci evanelja nalaze samo kod Ulfile i u
nijednom grkom ili latinskom prijevodu.
665

Japundi iznosi u prilog miljenju egvia i Barade da je vodei sloj
Hrvata primio kranstvo i to ono arijansko na istoku sljedeu injenicu:
Bilo Zapadna, bilo Istona Crkva kod krtenja upotrebljava formulu EGO
TE BAPTIZO, to grki znai: uronjavam, istim, perem od istonoga
grijeha. Hrvatska formula, koju su misionari prenijeli i na druge slavenske
narode, glasi: JA TE KRSTIM, a to znai, inim te kraninom, a ne perem te.
A ta je rije, kako neki misle, nastala od staro-germansko-gotske rijei
KREIST, to doslovno znai kranin. Kod nas krst ima znaenje krtenja.
Kod istonih Slavena oznauje krtenje i kri.
666


664
Marko Japundi, Hrvatska glagoljica. Hrvatska revija, 1976, 480. Usp. i M.
Japundi, Koji je bio predloak.., ibid., s. 565. Japundi je u svojim tekstovima o ovoj
problematici sve svoje tvrdnje u potpunosti dokazao pa zato izgleda skrajnje neozbiljno
kada to Katii ovako interpretira: Sve to treba provjeriti, i same podatke i
utemeljenost zakljuaka koji se izvode iz njih. Vrlo je teko dobiti nad takvom
argumentacijom pouzdan pregled. Dok vrhunski znalci biblijske i liturgijske tekstologije
ne kau o tome svoju s tim se dokazima ne moe baratati. A pri tome se i ne radi ba o
glagoljici, nego o crkvenoslavenskim prijevodima, kojim god pismom bili
pisani.(Katii, Uz pitanje o postanku i starosti glagoljice.Ibid., s. 198.).
665
M. Japundi, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica i irilica? Hrvatska revija
(Zagreb), XLIV/1994, 4, 547.
666
Japundi, ibid., s. 548. P. Scardigli tu problematiku ovako interpretira:Die Taufe ist
fr den Christen ein Sakrament. Es handelt sich nicht nur um ein Eintauchen, sondern
um die Wiederholung eines bestimmten Ritus, den Jesus in den Wasser des Jordans hatte
an sich vollziehen lassen. Die bersetzung von ins Gotische baptizo war nicht

264
Toma arhiakon sigurno ne bez razloga crkveni raskol u hrvatskoj
dravi tumai iskljuivo arijanizmom. Iz Dukljaninova prianja takoer se
moe zakljuiti da su Goti po vjeri isto kao i Sklavini bili arijanci. Dukljanin
pria u IX. glavi latinske redakcije kako je kralj Svetopelek povjerovao u
Krista, pokrstio se cijelim svojim kraljevstvom i postao pravovjerni i pravi
tovalac SvetogaTrojstva. Eduard Perii zakljuuje kako i sama injenica
naglaavanja kod Svetopeleka da prihvaa, nauku Presvetoga Trojstva
upuuje na neki trag arijanstva.
667
Shvaanje crkvenog raskola u hrvatskoj
dravi mogue je i kroz nekadanje postojanje arijanizma. Nauk arijanizma
nije se naizgled razlikovao od nicejskog vjerovanja, a stvarne razlike,
konkretno u shvaanju Trojstva bile su neusporedivo manje nego misle
neupueni. Das Urteil ber Wulfilas Christologie mu davon ausgehen, da
er 341 als Auenstehender nicht die Bedeutung der damals gefaten
Beschlsse ermessen konnte. Anklnge an das apostolische
Glaubensbekenntnis werden ihm die Zustimmung leicht gemacht haben.
Praktisch wird Wulfila 341 kaum etwas anderes geglaubt haben als die
Mehrheit auch der Orthodoxen.Die 359 beschlossene Formel Homoios kata
tas graphasdrfte der Frmmigkeit Wulfilas gut entsprochen haben. In
seinem Glaubensbekenntnis, das uns Auxentius berliefert, wird Christus
bezeichnet als filius unigenitus, Dominus et Deus noster. Also bekennt auch
Wulfila die Gottheit Christi. Freilich wird Gott-Vater bergeordnet, er ist der
Gott unseres Gottes. Der Hl. Geist wird unter Berufung auf zwei Bibel-
stellen als Werkzeug Christi dargestellt. Zum Verstndnis der Auffassung
Wulfilas knnte ein zuerst von A. Helfrich vorgetragener Gedanke beitragen:
Die Heranziehung des germanischen Vater-Sohn-Verhltnisses. Die
Betrachtung der Trinitt als gttlicher Sippe ermglicht... die wirkliche
Sonderung der Personen... Solche Anschaulichkeit, die wirklich personhafte
Zge heraustreten lsst, werden wir aber als dem germanischen Denken
verwandt anerkennen mssen. Man kann Wulfila und seine Anhnger nur

schwierig: Das Verbum (uf) daupjan eintauchen wurde zu taufen, daupeins zu
Taufe. Das leichte Schwanken zwischen daupeins und pwahl Waschung(im
Griechischen hnlich das Schewanken zwischen baptizma Taufeund lutron
Waschung), die Bedeutungen eintauchen und waschen, die noch in ufdaupjan (Jo.
13,36) und daupeins (MK. 7,7; 7,8) anzutreffen sind bestrken uns in der Annahme,
da es Wulfila war, der den ersten Schritt unternahm, eine Fixierung der Sakralsprache
und ihre Absonderung von der profanen Ausdrucksweise herbeizufhren. Vor ihm
scheint sich neimand die Mhe gemacht zu haben, zwischen beiden eine Grenzlinie zu
ziehen. Mglicherweise war vor Wulfila berhaupt das griechische Wort fr taufen in
irgendeiner gotisierten Form im Gebrauch gewesen. (P. Scardigli, Die Goten.., ibid., s.
131.)
667
Eduard Perii, Sclavorum Regnum Grgura Barskog. Ed. Kranska sadanjost,
Zagreb, 1991, s. 178.

265
in terminologischer, nicht aber in religiser Hinsicht als Hretiker
beurteilen. Auch die um 400 schreibenden orthodoxen Kirchen-historiker
Sokrates und Sozomenos haben die homische Christologie Wulfilas
bagatellisiert (noch strker Theodoret). Salvian von Marseillle urteilte um
440: Sie irren, aber sie irren in gutem Glauben, nicht aus Hass gegen Gott,
sondern aus Liebe zu ihm, im Glauben, dass sie Gott den Herren ehren und
lieben.
668
U pozadini vizigotskih zbivanja nije stajala religiozna nego
politika ideja. Tako na pr. u arijanskom vizigotskom podruju tijekom druge
polovine VI. st. nije se osjeala preokupacija problematikom Presvetog
Trojstva. Krist se shvaao kao jednakobitan (aequalis) s ocem. Arijanizam
je stvarno sebe doivljavao kao oivotvorenje prakranstva. Arijanska je
crkva bila u prvom redu crkvena zajednica jednog mobilnog naroda i zato nije
bila strogo teritorijalno organizirana kao Katolika crkva.
669

Stvarna podjela izmeu nicejskog kranstva i arijanizma nije bila u
shvaanju teolokih finesa irokih slojeva puka. Upadljiva razlika uz
bogosluje na narodnom jeziku postojala je i u injenici da je arijanizam
doputao kraljevima arijanskih naroda da budu poglavari njihovih nacionalnih
crkava.
670
Arijanski carevi stavljali su na revers svoga novca znak
kristograma.
671

Arijanizam moe zahvaliti svoje dugo odravanje, posebno
bogosluenju na narodnom jeziku, kao i injenici postojanja Wulfilina
gotskog prijevoda Svetog pisma. Sve ovo se oitovalo kod arijanskog dijela
Langobarda jo na pragu VIII. st.
672
Arijanska shvaanja u XI. st. prema

668
Gert Haendler, Geschichte des Frhmittelalters und der Gemanenmission. Prirunik:
Die Kirche in ihrer Geschichte, Vandenhoeck & Ruprecht, Gttingen, 1976, s 5-6. U
Wulfilinu Vjerovanju odnos prema Kristu nije potpuno jasan, ali nije ni takav kakav se u
literaturi prikazuje. Usp. Wulfilin tekst u knjizi: Alfred Lpple, Kirchengeschichte in
Dokumenten. Patmos - Verlag, Dsseldorf, s. 43.
669
Usp. Knut Schferdiek, Die Kirche in den Reichen der Westgoten und Suewen bis zur
Errichtung der westgotischen katholischen Staatskirche. Walter de Gruyter & CO,
Berlin, 1967, s. 184-188, 210-223.
670
Michel Rouche zakljuuje da je ta injenica bila najvea zapreka suivljenju
pobijeenih i pobjednika, i glavni uzrok nestanka Vandala i Ostrogota. ( Vizigoti su se
obratili na katolicizam 589. a Langobardi 680.) Usp. Michel Rouche, Storia dellalto
medioevo. Jaca Book, Milano, 1993, s. 12.
671
Branka Migotti, Arheoloka graa iz ranokranskog razdoblja u kontinentalnoj
Hrvatskoj. Katalog izlobe: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Arheoloki muzej,
Zagreb, 1994, s. 67.
672
Piergiuseppe Scardigli, Die drei Seelen der Langobarden. Eine Skizze. Heinrich Beck-
Detlev Ellmers - Kurt Schier (Hrsg.) Germanische Religionssgeschichte Quellen und
Quellenprobleme. Walter de Gruyter, Berlin-New York, 1992, s. 427.

266
Tomi Arhiakonu, irila su se i po gradovima, posebno Zadru i Splitu. Toma
spominje kako je god. 1059. godine odran sinod svih prelata Dalmacije i
Hrvatske na kojemu je, izmeu ostaloga, donesena zabrana bogosluenja
na slavenskom jeziku. Ova odluka je prouzroila raskol meu narodom u
hrvatskoj dravi, koji je kulminirao posebno godine 1062. Toma to ovako
opisuje:
Napokon kad je ova odredba saborskom odlukom bila proglaena i
od pape potvrena, svi su slavenski sveenici bili vrlo oaloeni. Sve su
njihove crkve bile zatvorene, a oni prestali obavljati slube. Zgodilo se
naime, da je doao u Hrvatsku neki strani (advenat) sveenik, imenom Vuk
(Ulfus), po licu poboan, a u srcu otrovan, te zaavi meu narod aptao im
kao da bi bio poslan od Boga koji je veoma oaloen, to su im crkve
pozatvarane i molitve njihove zamukle, pa im svjetovae, da upute papi
poslanstvo, i postii e sve to ele. Sabravi se na to starjeine na zbor,
odaslae kao poslanika istog Vuka, i po njemu poslae Papi svoje darove.
Davi se odmah na put i stigavi u Rim predade Papi poklonjene darove
Hrvata s ponizmom molbom, da bi u hrvatskome kraljevstvu (in regno
sclavonico) pitanje crkava i sveenika izvolio povratiti u prvanje stanje. Na
to e mu Papa: Nije uputno (justum) tako na laku ruku mijenjati odredbe
legata svete Stolice, nego ti uzmi naa pisma i predaj ih kralju i biskupima,
neka bi radi toga pitanja poslali k nama dva biskupa, jer tebe nepoznata ne
moemo u tom sasluati. Zlobni sveenik nije predao papina pisma onome,
komu su bila upravljena, nego doavi k Gotima (Hrvatima), na njihov upit,
to je s njihovom molbom, odgovori:S pomou Bojom postigao sam od
Pape sve, togod ste eljeli. Vae su crkve otvorene i vaim sveenicima opet
je slobodno vriti slubu Boju. Postigao sam jo i to da izaberete jednog
svog plemenjaka za biskupa i sa mnom ga, s kakvim darovima, poaljite na
posvetu. Razdragani uvelike tom vijesti, Goti (Hrvati) namah izabrae za
biskupa nekog glupog (rudem) starca, imenom Cededa, te ga s nekim opatom
Potjehom i s tim sveenikom Vukom, zaetnikom sve zloe, hitno poalju u
Rim. Stigavi k Papi i od njega upitani, tko su, pogani mu sveenik odgovori,
da su iz Dalmacije i vaa e se svetost sjeati, da sam prije malo vremena
(dudum) bio kod vas, a ovi su doli pred noge vae svetosti da i njihovu
narodu, kao svima, iskaete milost. Ovaj pak plemeniti gotski (hrvatski) mu
zato je doao, da od vas potpunije upuen, uzmogne slobodnije navijetati
istinu. Na upit papin, kakvu nosi ast, bi mu odgovoreno, da je od nekog
vremena (dudum) sveenik u svome jeziku. Na to e Papa: A zato ne
brije brade po obiaju Crkve katolike? Na to bezboni sveenik prihvati:
Zato je, gospodine, i doao pred vas, da se odsele pokorava vaim
zapovijedima. Namah mu tada Papa sam svojom rukom odstrie (precidit)
nekoliko dlaka od brade i usput naredi nazonima (astantibus), da ga obriju

267
po crkvenom obiaju, a Vuku ree: Nisam ti ja bio zapovijedio, da mi za taj
posao dovede ovakve ljude, nego biskupe. Na to Vuk: Namjeravali su,
kae, gospodine, ali nisu mogli. Odravi zatim Papa vijee (sa svojim
doglavnicima), odgovori im: Znajte, sinci da sam vie puta uo, to pitaju
Goti (Hrvati), ali kao to ni moji prethodnici, ni ja se tako ne usuujem
dopustiti im, da u svom jeziku obavljaju Boanske tajne zbog arijanaca, koji
su izumili tu knjigu. A sada, povrativi se kui, poradite, da narod, dok ne
stignu tamo nai legati, vri sve, to je po naemu bratu Majnardu, kardinalu
biskupu sv. Rufine na saboru bilo zakljueno. uvi to, umakoe brzim
korakom od Pape, urei se povratiti u domovinu, te Cededa upita Vuka:Reci
mi, to nam je koristilo, da smo bili kod Pape? Na to e Vuk: to si od
svega srca elio, mojim si zauzimanjem postigao. Cededa e sada: to?A
Vuk e: Papa ima toliku vlast, da svaki onaj, kome on svojom rukom odstrie
nekoliko dlaka iz brade, odmah postane biskupom.uvi to bedasti (fatuus)
starac, veoma se obradova, te odmah nabavi pastirski tap i prsten. Prispjevi
napokon u Hrvatsku (fines Croatiae), sunarodnjaci veseli izioe ususret
svome biskupu,i s velikim ga slavljem doekae. A da nije bio pravi pastir
nego grabeljivi vuk u ovijoj koi, pokazao je svojim djelima, jer je umah
krkog biskupa nasilno potjerao s njegove stolice i sam, toboe, s
apostolskom vlasti, na nju zasio. Tada je , aoh alosti, umiljeni biskup poeo
oskvrnjivati Boanske tajne posveivanjem crkava, zareivanjem sveenika i
obavljanjem ostalih biskupskih dunosti. Nu svemogui Bog nije dugo trpio
to avolsko upropaivanje nesrenih dua, jer je papa, netom je saznao za ta
nedjela, pod dojmom teke boli, odaslao umah nekog kardinala Ivana, kao
svog legata, koji bi ve u zametku zatro klicu toga bezbonog raskola u
Hrvatskoj ( in partibus Sclavoniae). I kardinal, stupivi na one strane, sazva
mnotvo naroda i sveenstva, te pred njegovim Gotima (Hrvatima) najstroe
ukori lanog biskupa poradi tolike zloeste drskosti, navijetajui svima, da
od pape nije primio nikakav sveti red. Toga je radi Cededu i Potjehu s
njihovim privrenicima udario vjenim prokletstvom, a Vuka, zaetnika
tolikog bezbotva i uzronika tolikih zala, poveo sa sobom u Split. I tu je na
saboru, po naredbi papinoj, opakoga sveenika, liivi ga svakog svetog reda,
strano iibana, obrijane glave i oigosana ela bacio u vjenu tamnicu. Kako
pak blesasti (malesanus) Cededa nije nikako odustajao od zapoete drskosti, i
radi toga bila nastala grozna sablazan po cijelom kraljevstvu, naredio je papa,
da ga sveano udare prokletstvom i u Rimu i u Splitu i po svoj pokrajini.
Kada je to dvaput u Rimu i triput na splitskom saboru uinjeno, odmah se je
javila Boja kazna. Ne osjeajui nikakve slabosti ili boli,poe radi naravnih
potreba na stranu, i tu je naskoen naglim trganjem svu utrobu izbacio u
nunik. I tako je bezboni (impius) ovjek, slijedei arijevo nevjerstvo,

268
pravednim sudom Bojim, zaglavio takoer i sramotnom Arijevom
smrti.
673

Laurencije, podrijetlom Dalmatin (Dalmatinus origine) pokuao je
prema papinom nalogu u drugoj polovini XI. st. zaustaviti raskol. Kerubin
egvi je tono shvatio bit Tomina pripovijedanja: Dao je zatvoriti hrvatske
crkve, u kojima su sluili hrvatski sveenici;a ove je skinuo sa sveenike
asti. Iz injenice, da je Laurencije obilazio po cijeloj provinciji, moemo
zakljuiti, da je znao hrvatski. Inae njegovo obilaenje bi bilo uzaludno.
Hrvatski sveenici nisu znali latinski; a jo manje njihovo stado, pa kako bi
Laurencije s njima govorio, a da nije znao hrvatski? Nije nikakovo udo, ako
je Laurencije naiao na otpor. Ovdje se je dogodilo ba ono isto, to se je
dogodilo u Angliji i u Hispaniji poslije zabrane narodnog jezika u liturgiji.
Kad je poelo provaanje zakljuaka proti glagoljici, velika alost i tuga
obuze hrvatske sveenike: Magno sunt moerore confecti! U Hispaniji, kako
smo vidjeli, zabrana domaeg obreda i jezika naila je na najvee
nezadovoljstvo u narodu. Kraljevi, plemstvo vieg ranga i sveenstvo su se
pokorili. Ali mali narod ne pozna discipline. Za to je ondje nastala prava
uzbuna. Tako je moralo biti i kod nas. Mali puk i nie plemstvo, se nikako
nisu dali predobiti za latintinu. Njih se nije ticao celibat sveenstva. Nije ih
bilo brige za dugu kosu ili dugu bradu. Ali za jezik u crkvi morali su se
brinuti. Uvedenjem latintine narod je bio iskljuen iz javnih molitava. Tako
se je mislilo. U Hispaniji su dijelili javno megdane; pozivali se na sud
boji, proti sudu kraljeva, pape i biskupa. U Hrvatskoj i Dalmaciji drale su
se javne skuptine, izdavali prosvjedi, silom se otvarala vrata hrvatskih
crkava. Slahu deputacije i mita u Rim. Pa kad to sve nije pomoglo, onda su se
latili i najskrajnijih sredstava: nasilnog odstranjenja latinakih biskupa...Ovo
to Toma pripovijeda dosta ironino o popu Ulfu, o opatu Potepi i izabranom
biskupu Zdedu, dosta je karikirano i nepovoljno namjerom, da pokae
ignoraciju ondanjeg slovjenskog sveenstva. Nu u jezgri je potpuno
vjerojatno. Ali nije cijela borba bila ograniena na Ulfa, Potepu i na Zdeda.
Borba je bila proirena po cijelom kraljevstvu. God. 1063. Aleksandar II.
alje dakle svoga legata Ivana Minutu, da njegovom vlau uredi ovu stvar.
Tako je slao poslanike, radi istih pitanja, i u Hispaniju i u Galiju i u Angliju.
Toma pripovijeda, to je Ivan kardinal poduzeo proti Ulfu i Zdedu i Potepu.
Otkrio je, veli, varku sa lanom konsekracijom Zdeda. Sazvao je veoma
brojnu skuptinu Hrvata i pred njima je stao grditi gornju trojicu, i uvjeravati

673
Ovaj prijevod teksta Tome Arhiakona s latinskog na hrvatski objelodanio je Ivo
Guberina u raspravi: Guberina, Je li glagolica za vladanja Kreimira i Zvonimira bila
progonjena? Hrvatska revija, XIV/1941, 3, 119-121. Guberina je u navedenome
prijevodu iza Tomine rijei Goti stavljao (kao sinonim) Hrvati.

269
Hrvate, kako nije Zded primio nikakovo reenje. Udari sveano izopenje na
Zdeda i na Potepu. A (Ulfa) Vlkasa dade sa sobom odvesti u Split, da ga
ondje podvrgne fizikim kaznama. Nu Hrvati nisu marili za ekskomunikacije
papina legata. Zded je nastavio svoj posao dalje. Za to bi izreena od pape
Aleksandra sveana ekskomunikacija i pribijena na vratima metropolitske
crkve u Splitu i svih pokrajinskih crkava i na vratima lateranske crkve u
Rimu. U Rimu je ekskomunikacija pribivena dva puta, a u Splitu tri puta. U
tomu je dokaz, da ni ekskomunikacije nisu mogle utiati otpor Hrvata proti
Rimu. Ovakova skrajna mjera se je poduzimala u skrajnim sluajevima.
Poduzimala se radi velikih motiva. A kad je crkvena vlast bila prisiljena, da u
naem sluaju poduzimlje i dva i tri puta, znak je da su se prilike tako
zaotrile, da nitko nije mario za prijetnje ni kletve sa strane Rima. I raskol je
trajao sve do smrti Aleksandra II. t.j. do god.1073. Te godine bi izabran Grgur
VII. Sedis vacantia nije trajala nego jedan dan. Rek bi, da je papa Aleksandar,
i na smrtnoj postelji, teko osjeao stanje u Hrvatskoj. Te iste godine umrije i
kralj Petar Kreimir ostavivi Hrvatsku zagrienu unutarnjim borbama,
razdijeljenu na dvije stranke: na pristae pape i reforma, i na pristae
nacionalne hrvatske crkve i domae herezije...
674

Tomine navode o crkvenom raskolu meu Hrvatima potvruju i
podaci Korulanskog kodeksa. Iz toga izvora proizlazi da su bila dva
pokreta protiv Rima i to jedan u doba splitskog nadbiskupa Pavla ( 1015. -
1030.), a drugi nakon splitskog sabora. Mi tek moemo toliko rei, da se u
doba ovog nadbiskupa (Pavla) podigao protiv njega neki apostata. U emu je
bio taj pokret, sa sigurnou ne moemo rei, a tek kao znatnu vjerojatnost
moemo ipak rei, da je taj pokret iao za stvaranjem nove hrvatske biskupije,
jer je zaista ona malo poslije tog pokreta i osnovana. Pokret, kakav nam ga
prikazuje Toma, vjerodostojan je u svim svojim elementima, a tek onaj detalj,
da bi ededa u skidanju dlake s njegove brade sa strane pape Aleksandra II.
bio na sugestiju lukavog Vuka vidio obred posveenja za biskupa, moemo
smatrati pamfletistikim porugljivim detaljem nastalim u krugu dalmatinskih
Romana,...Toma nam, govorei o saboru, veli, da multa fuerunt conscripta
capitula. No meu njima spominje samo jedan, dotino, ako i njega
razdijelimo, dva. On naime veli:Inter que siquidem hoc firmatum est et
statutum, ut nullus de cetero in lingua sclavonica presumeret divina misteria
celebrare, nisi tantum in latina et greca, nec aliquis eiusdem lingue
promoveretur ad sacros (ordinaes). Dakle tim se prvo ukida slavenska sluba
Boja, a drugo zabranjuje reenje onih, koji bi znali samo slavenski jezik.
Toma dalje veli, da je taj zakluak apostolica auctoritate firmatum. Dakle
papa Aleksandar II. potvrdio je zakljuke splitskog sabora, a meu njima i taj

674
egvi , ibid., Bogoslovska smotra, XVIII/1930, 4, 29o-297, 305.

270
o ukinuu slavenske slube Boje. No nakon toga nastane pokret kod Hrvata,
koji Toma opirno i detaljno, pa i vjerodostojno osim onog nevjerojatnog
pamfletikog detalja, opisuje. Ne znai naravno, da svaka sitnica mora biti
tana, ali svakako opi prikaz je sigurno taan te se vidi, da je to bio pokret
protiv ukinua slavenske slube Boje i da su u tom pitanju dvaput bili
upueni izaslanici k papi Aleksandru II., traei, da se slavenska sluba Boja
opet dopusti. Papa ih nije ni prvi ni drugi put a limine odbio, ve im je kazao,
da im ne moe dati zasada doputenje u obavljanju slavenske slube Boje i
da do daljega obdravaju sve, to je na splitskom sinodu pod predsjedanjem
legata Majnarda bilo zakljueno, sve dok tamo ne dou legati rimske stolice.
Ovako naime tumaimo one rijei Tomine, koje stavlja u usta papi u recima
19-27 strane 51. Akademijina izdanja. Dakle zasad nek se pokoravaju
odredbama splitskog sinoda, dok ne dou papini legati, koji e stvar
razvidjeti. Posve je vjerodostojno, da je ededa prigrabio biskupsku vlast na
Krku...Inae prostor tog otoka izvan grada naseljen je bio hrvatskim
stanovnitvom i na njemu je bilo glavno uporite slavenske slube Boje, te je
i prirodno, da je ba u tom podruju ededa prigrabio vlast. Kao papin legat
doao je u Hrvatsku kardinal Ivan, koji je sazvao u Splitu novi sabor, na
kojem je ededa zbaen. Papa Aleksandar II. je ipak stajao pod utiskom tih
dogaaja , te je u svojoj ponovnoj i konanoj potvrdi zakljuaka splitskog
sinoda ublaio znatno zakljuak o slavenskoj slubi Bojoj. Onaj stavak o
opoj zabrani nije vie potvrdio, dakle tim ga je stvarno ukinuo, a potvrdio je
samo stavak, kojim se zabranjuje reenje onih, koji bi znali samo slavenski
jezik. U stvari takav zakljuaj je bio donio i splitski sabor od g. 925., te je
tana tvrdnja Murkova, koji je davno ve najbolje od svih historiara uoio taj
problem, rekavi, da slavenska sluba Boja u Hrvatskoj nije bila ni izriito
zabranjena ni izriito doputena...Ako usporedimo na kodeks i Tomu
Arciakona, vidimo, da su to dva posve nezavisna izvora te da Toma nije
poznavao kodeksa niti iz njega crpao. Naravno nije iskljueno, da za poneki
podatak nijesu imali zajedniki neki izvor.
675
Josip Hamm u analizi Tomina
izvora dolazi do ispravnog zakljuka da je u pozadini crkvenog raskola u
Hrvatskoj bio arijanizam. I ii - kojemu su papine rijei u svojoj jezgri
sasvim vjerno usuvane- priznaje da se ovo mjesto ima tako tumaiti da je u
Rimu vladalo miljenje, da je slavenska sluba arijanskoga (dakle
heretikoga postanja), samo to on u tome vidi tendencioznu informaciju
dalmatinskih Latina, a ja mislim da se papine rijei imadu uzeti doslovce i
da se u jedanaestom vijeku nije tako razmetalo arijanizmom kako se to obino
dri, nego da se pritom doista imala na umu Arijeva ili Arijevoj vrlo srodna

675
Vinko Foreti, Korulanski kodeks 12. Stoljea i vijesti iz doba hrvatske narodne
dinastije u njemu. Starine, knj. 46, JAZU, Zagreb, 1956, s. 40-41, 43.

271
nauka. Najbolji je dokaz za to i opet Toma, koji smrt Cededinu opisuje...- a to
nije nita drugo nego doslovni opis smrti Arijeve, to, dakako, ne iskljuuje
da je Cededina smrt u svojim detaljima mogla biti i naknadno izmiljena, ali
isto tako potvruje injenicu da je Toma piui o arijanizmu meu Hrvatima
u XI. stoljeu doista imao pred oima Arijevu a ne koju drugu hereziju...
676

Hamm zakljuuje kako se pojava arijanizma u XI. st. ne moe initi udna
jer da i Stefan Prvovjenani u itiju svoga oca govori o tome kako se Arijeva
hereza u Nemanjino vrijeme ukorijenila u njegovim zemljama. On dodaje
da je ovdje govor o arijanstvu te da se i Stefan i Toma toliko obaraju ba na
arijanstvo, kojega u ovo vrijeme (XI. i XII. stolj.) u Evropi vie nigdje nije
bilo. Interesantno je i svakako ne bez dubljega znaenja da Split i Dalmaciju
od Stefanove Rake rastavlja ba Bosna, koja u naoj povijesti sa svojom
bosanskom crkvomzauzima mjesto koje jo uvijek nije dovoljno jasno. Iz
dosadanjih studija - a tih je danas ve lijep broj - moglo se za njezinu nauku
utvrditi samo jedno, a to je da to nije bilo bogomilstvo u onakvu obliku kako
ga nalazimo u Bugarskoj i u drugim zemljama. Dovedemo li to u vezu s
onime to je gore reeno, doi emo i nehotice na pomisao nije li naa
bosanska crkvau svojoj prvotnoj jezgri bila nastavak srednjovjekovnog
arijanstva koje je ba u Bosni za sobom ostavilo brojne arhitektonske
spomenike. Tome u prilog moglo bi se na pr. navesti i to da su svi vaniji
spomenici bosanske crkve prepisani iz starih glagoljskih originala i da t. zv.
Bosanica pokazuje izrazite tragove glagoljskoga pisma, koje je opet sa svoje
strane u srodstvu sa gotskim arijanskim pismo.
677

Da su Hrvati i susjedni im narodi stvarno otpadali od rimskog
kranstva svjedoi i Konstantin Pofirogenet, koji u djelu ivot Bazilija I.
pie:
52. Kao u ostalim oblastima tako su i na zapadu za vreme carevanja
Mihajla dravni poslovi bili veoma zanemareni,...Pored toga od onih Skita,
koji ive u Panoniji, Dalmaciji i susednim oblastima, mislim Hrvati i Srbi i
Zahumljani i Travunjani i Konavljani i Dukljani i Neretljani, zbacie sa sebe
davnanju vlast Romeja i postadoe samoupravni i samostalni, pokoravajui
se iskljuivo svojim arhontima. Pokazujui potpuno odvajanje, veina njih
otstupi i od svetog krtenja, da ne bi zadrali nikakav zalog prijateljstva i
pokornosti prema Romejima.
54. Gore navedena plemena, Hrvati i Srbi i ostali,videvi ono to je
romejskom pomou uinjeno za one u Dalmaciji...pohitaju da ponovo dou
pod ranije gospodstvo i da se vrate u pokornost prema romejskoj vlasti. I zbog

676
J. Hamm, Glagoljica i sv. Braa. Hrvatska smotra, VII/1939, 9, 446.
677
Hamm, ibid., s. 446. - 447.

272
toga poslae poslanike caru i oni koji i od same vere otpadoe i potpuno
otstupie od svetog krtenja,..
678

Otpad od rimskog katolicizma bio je ili dugotrajan ili se ponavljao, o
emu bi takoer mogla .. svjedoiti stela ( stup, kolona, op. I. M.) splitskog
nadbiskupa Pavla iz otprilike 1020-30. godine koja oito spominje neku
pobjedu kria, dakle kranstva.
679

Da se u papinskom Rimu smatralo da je meu Hrvatima postojala
hereza oituje se i iz odreenog stajalita papinskog Rima prema injenici da
je u studenom 1075. knez Amiko zarobio kralja Hrvatske.
680
Giuseppe
Praga navodi za Amika ovo: Amico, brachium saeculare del papato.
681

Papa je preutno odobrio ovo zarobljavanje hrvatskog kralja. egvi istie da
je papa bio nezadovoljan s tim hrvatskim kraljem i da mu je traio zamjenika.
Istodobno je Grgur VII. poslao u Dalmaciju svoga legata Gerarda, da sazove
sabor u Splitu i provede, ako uzmogne, zakljuke od prije 15 godina, ili neka
ih revidira. Gerardo je imao i politiku misiju, da dovede naime na prestolje u
Hrvatsku i Dalmaciju osobu papinskog potpunog povjerenja. Osoba Slavieva
nije bila po srcu ni papi ni njegovoj stranci u Dalmaciji, pa se ovi odluie, da
kriom pozovu normanskog grofa Aminga iz Giovinazza u junoj Italiji. A i
sijelo legata Gerarda, Sipontum, je veoma blizu Giovinazza. Taj provali u
Dalmaciju i poe mu za rukom da zarobi i samoga kralja Slavia. Provala i
ovo zarobljenje su morali deprimirati duhove u Hrvatskoj, i ta depresija je
stvorila raspoloenje za kompromisno rijeenje prijepora s rimskom stolicom
tako da je narod prihvatio kandidaturu bana Zvonimira za hrvatskoga kralja,
koju kandidaturu bjee pripravio Gerardo, a papa odobrio po informacijama

678
B. Ferjani (obradio), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom II, SAN,
Beograd, 1959, s. 79.
679
I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, ibid., s. 231. Goldstein spominje miljenje
Margetia da se ovdje radi o pobjedi nad bogumilima i s pravom zakljuuje da bi to
znailo da su se oni pojavili na ovim prostorima oko 160 godina prije prvog zapisa o
njima u izvorima - 1186. godine. On dalje navodi shvaanje anjeka da se radi o
sukobima pristaa latinske i slavenske stranke tijekom XI. stoljea, ali dodaje kako
je ipak pobjedu nad glagoljaima neobino opisivati kao pobjedu kria , jer je vrlo
snano nazona svijest da i latinai i glagoljai pripadaju istoj crkvi. (Goldstein, ibid., s.
231). Goldstein misli da se radi o nestajanju poganstva u krilu kranstva, ali je
vjerojatnije da se radi o arijanskoj herezi, kako to precizira Toma arhiakon.
680
D. Mandi na temelju posebne analize zakljuuje da su Normani od 14. travnja do 9.
svibnja 1075. opsjedali Rab i da su u ovom razdoblju zarobili hrvatskog kralja. (Mandi.
Rasprave, ibid.,s. 303). Normani su, prema Mandiu bili u Dalmaciji do poetka veljae
1075. kada su ih Mleani protjerali. (Mandi, ibid., s. 311).
681
G. Praga, La traslazione di S. Niccolo e i primordi delle guerre normane in
Adriatico. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), sv. 64, s. 56.

273
svojih pristaa. Tako je ne Hrvatska nego hrvatski kralj doao u vazalski
odnoaj prema papi, kako su stajali mnogi drugi vladari: u Hispaniji, u Junoj
Italiji, u Angliji. Grgur VII. proglasi Zvonimira kraljem postavljenim
apostolskom vlau: quem in Dalmatia regem apostolica auctoritas
constituit.
682


2.

Arijanizam je na teritoriju Panonije prvobitno bio duboko ukorijenjen
pa su se njegovi ostaci stoljeima na tom teritoriju sauvali. Da je ovo
injenica posvjedouje i nekoliko sauvanih liturgijskih knjiga zagrebake
stolne Crkve, koje je posebno istraio Franjo Fancev. Panonski prostor nakon
propasti sisake biskupije oko 600.g. ostao je bez svoje posebne vie crkvene
organizacije sve do osnutka zagrebake biskupije krajem XI. st. Fancev je
svjestan da se u kodeksima u zagrebakoj stolnoj crkvi krije liturgijsko
obredna povijest zagrebake biskupije, ali dodaje da mu za objanjenje i
detalja samoga obreda nedostaje teolokoga znanja i liturgijsko-historijskih
pomagala,....
683
Meu knjigama je sauvan jedan obrednik ili ritual
(Missale antiquissimum), kojega on po pismu datira u XI. st., ali doputa
mogunost da potjee i iz poetka XII. st. Fancev smatra da se u obredima
oituje udna mjeavina utjecaja istoka i zapada kojih dogmatsko tumaenje
ja sam ne mogu da rasudim, a ne nalazim mu objanjenja ni u djelu
benediktinca Ed. Martene De antiquis ecclesiae ritibus. Taj obred je
razdijeljen na tri dana u kojima se posebno ispovijeda nicejsko vjerovanje u
Trojstvo i Krista. Fancev je donio i izvode, a posebno nicejsko vjerovanje za
prvi dan. Ne moe biti sluajno da se u tekstu izriito istie Arija. Kao prvi i
drugi dan tako se i trei poinje molitvama, itanjem jevanelja, a onda se
prelazi na itanje i to najprije dogmatskoga kanona de trinitate, quia non esi
confusa in una persona, koji glasi: Credimus unum deum esse patrem et
filium et spiritum sanctum. Patrem eo, quod habeat filium, filium eo, quod
habeat patrem. Spiritum sanctum eo, quod sit ex patre cum filio. Non sine
discretione confusa in una persona trinitatis, ut Sabellius dicit, neque separata
aut diversa in natura divinitas, ut Arrius blasphemat. De uno filio quem
unigenitum dicimus manentem in duabus substantiis. Non carnem assumpsit
pater neque spiritus sanctus, sed filius tantum. Natus ex patre filius dei

682
egvi, ibid., s. 298-299. U historiografiji nije jo sigurno utvreno ime hrvatskog
vladara, kojega su zarobili Normani.
683
F. Fancev, O najstarijem bogosluju u Posavskoj Hrvatskoj. Zbornik kralja Tomislava.
JAZU, Zagreb, 1925, s. 520.

274
secundum veritatem nature, ex homine hominis filius, ut veritas geniti, non
adoptione, non apellatione, sed in utraque nativitate filii nomen nascendo
haberet, ut esset verus deus et verus homo, unus filius. Item ex eodem. Neque
sic est natus ex virgine, ut deitatis initium homo nascendo acciperet, sed
eternus deus, homo ex virgine natus est. De trinitate perfecta. In trinitate nihil
creatum aut serviens, nihil maius aut minus. Nihil gra(tia) eq(ua)le, nihil sibi
invisibile, nihil creaturis visibile, nihil moribus aut voluntate diversum, nihil
offitio singulare, nec alteri communicabile, nihil confessum sedtotum
perfecum, quia totum ex uno et unum. De homine usion (!). Homousion ergo
in divinitate patris filius, homo usyon patri et filio et spiritus sanctus. Homo et
usios deo et homini unus filius, manens deus in homine suo, in gloria patris.
Non homo propter deum, vel Christus cum deo, sicul Nestorius blasphemat.
Sed homo in deo et in homine deus (I. 8b-9a). Iza toga su se itali anatemizmi
pape Damasa proglaeni u IV. rimskoj sinodi g. 380. (382.?) protiv hereza
Sabelija, Arija, Eunomija, Macedonija i Fotina, koji poinju rijeima:
Dampnatione quorundam heretiquorum: Post concilium Nicenum aliud in
urbe romana postea congregatum est. Quod catholici episcopi addiderunt de
spiritu sancto, quia postea inolevit hic error (isp. I. 9b-11a). Tekst tih
anatemizama poklapa se uz neke neznatne stilistike razlike s tekstom
priopenim u H. Denzinger-a Euchiridion symbolorum definitionum et
declarationum de rebus fidei et morum (10. izd. od g. 1908., str. 32-34.).
Vano je ovdje istaknuti, da su ti Damasovi anatemizmi izdani najvie protiv
srijemsko-panonskih heretika (isp. Tkali, Crta o bivoj sisakoj biskupiji,
Katol. List g. 1904. str. 220 221., i M. Pavi: Arijanstvo u Panoniji
Srijemskoj, akovo 1891.).
684
Ovaj naglaeni antiarijanizam preostao je iz
doba kada je arijanizam na ovom teritoriju bio duboko ukorijenjen.
U nekim obredima sauvani su ostaci veoma stare tradicije. Kako se ni
u jednom od obreda krtenja zapadne crkve, to ih je priopio Martene u
prvom tomu svoga djela De antiquis ecclesiae ritibus, ne istie obaziranje na
propise biskupa Nicete, to je nemogue odrediti, iz kojih je upravo predloaka
ulo ono u na obrednik. Ipak ako se u naem obredu krtenja krije velika
starina, tada bi se moglo pomiljati ak na to, da su ti propisi ve davno prije
osnutka zagrebake biskupije bili u kreposti u grkim ili latinskim crkvama
Panonije uope, t.j. i Posavske Hrvatske, ili u kratko oni bi mogli biti ostatak
iz onih vremena, kad su jo postojale i srijemska i sisaka biskupija, a
svakako prije djelovanja franako-akvilejskih misionara."
685
Fancev
zakljuuje da u kasnijem zagrebakom obredu doista ima tradicionalnih
ostataka obreda sisake biskupije i zakljuuje da se (to) smije nagaati ba

684
Fancev, ibid., s. 523-524.
685
Fancev, ibid., s. 527.

275
zbog Damasovih anatemizama i Nicetinih propisa za krtenje, kojih se
postanje meu ostalim vee ba za teritoriju srijemsko-panonsku.
686
Da je
krajem XI. st. arijanizam potpuno nestao na navedenom prostoru ne bi ga se
posebno spominjalo u ovim knjigama. To zakljuivanje potvruju izbori u
kojima se naglaava da se zagrebaka biskupija utemeljila ba zbog
postojanja hereze na njezinom teritoriju. Kralj Ladislav osniva oko 1094. g.
zagrebaku biskupiju. U ispravi ostrogonskog nadbiskupa Felicijana iz 1134.
g. stoji da je kralj Ladislav osnovao zagrebaku biskupiji da one, koje je
bludnja idolopoklonstva otuila od tovanja Boga, biskupova briga natrag
privede na put istine.
687
Fancev navodi ovu izjavu i istie kako se i u ispravi
kralja Andrije II. iz god. 1217. istie slijedee: ...ad zagrabiensem
episcopatum ac monasterium zagrabiense a sancto Ladislavo rege santissime
recordacionis predecessore nostro constructum, qui terram Sclavonie sive
banatum ab errorre ydolatrie ad christianitatem convertens, corone
Hungarie subiugavit. Fancev iznosi svoje osobno miljenje, koje interpretira
ovako: Rijei tih isprava error idolatriae obino se objanjavaju doslovno,
t.j. uzima se, kao da se njima htjelo kazati, da je nekad kranska Posavska
Hrvatska crkveno zanemarena ponovno upala u neke vrsti poganstvo. No
poredi li se taj error idolatriae s razlozima, kojima se iza smrti Metodove u
Moravskoj, a od g. 925. pa dalje kroz cijeli 10. i 11. vijek u Dalmatinskoj
Hrvatskoj opravdavala zabrana slovenskoga bogosluja, tada valja priznati, da
izmeu jednih i drugih motivacija postoji neka srodnost. Naime kad vie nije
bio dovoljan razlog, da se slovensko bogosluje zabranjuje samo zbog
slovenskog liturgijskog jezika, njegovi su se protivnici i u Moravskoj a i kod
nas u Dalmatinskoj Hrvatskoj sluili i dogmatikim razlozima (isp. Stavak
splitske sinode od g. 1059.- 1066.: Dicebant enim, gothicas litteras a quodam
Methodio haeretico fuisse repertas, qui multa contra catholicae fidei
normam in eadem sclavonica lingua mentiendo conscripsit.
688

Navedeno miljenje Fanceva kako se u ovom sluaju moe raditi i o
bogosluju na slavenskom jeziku ne moe se dokazati. U rimskoj crkvi znalo
se dobro razlikovati jezik u bogosluenju od vjerskih dogmi. Bogosluenje na
slavenskom jeziku nije se izjednaavalo s herezom.
689
Rimska je crkva u

686
Fancev, ibid., s. 529.
687
Nada Klai, Izvori za hrvatsku povijest. I, kolska knjiga, Zagreb, 1955., s. 67.
688
Fancev, ibid., s. 518.
689
Kao primjer moe posluiti pismo pape Ivana VIII. moravskom knezu Svatopluku u
lipnju 880.godine u kojemu stoji i ovo:Zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se
pjevaju mise i ita Evandjelje ili boanska itanja Novoga i Staroga zavjeta, dobro
prevedena i protumaena, ili ako se pjeva itava sluba asova na tom istom slavenskom
jeziku. Naime, onaj koji je stvorio tri glavna jezika, hebrejski, grki i latinski, stvorio je i

276
prvom redu podupirala latinski jezik u bogosluenju i na hrvatskom jezinom
podruju, ali je injenica da je papa Inocent IV. 1248. bez raspravljanja
dopustio bogosluenje na slavenskom jeziku u senjskoj, a malo zatim i u
krkoj biskupiji. Vano je navesti da Fancev napominje kako je u drugoj
polovici IX. stoljea Panonija ponovo dola pod vlast salzburkog nadbiskupa
i da su time za slavensko bogosluenje svakako nastale nepovoljne
prilike.
690
U svezi s iznesenom problematikom korisno je napomenuti kako
se biskup Hrvata, koji se posebno pojavljuje u XI. st. na hrvatskom
kraljevskom dvoru, i nestaje u istom stoljeu. anjeku se ini da se nestanak
hrvatskog biskupa iz nae crkvene povijesti uglavnom poklapa s pojavom
zagrebake biskupije. Ovaj autor zakljuuje da je zagrebaka crkva potkraj
XI. st. i preuzela pastoralnu brigu nad velikim dijelom unutranje ili banske
Hrvatske, dakle nad teritorijem za koji je ,hrvatski biskup Grgur na
splitskim saborima 925. 928. dokazivao da pripadaju u nadlenost ninske
biskupije.
691

_ _ _
Zbog svega izloenoga sasvim je mogua istinitost prie popa
Dukljanina kako su nevirni Hrvati u Kninu ubili svoga kralja i papina
vazala Zvonimira zato to je slijedio politiku Rimske crkve.
692
ii istie da
su detalji Dukljaninove kronike iskieni, ali da je ipak jezgra prianja
hrvatske tradicije, da je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir ubijen u narodnoj
skuptini, jamano potpuno ispravna.
693
Bu kad navodi Dukljaninovo
prianje o ubojstvu Zvonimir tono zakljuuje: Njega je, po mome miljenju,
sruilo arijansko plemstvo iz nutrine drave, koje nikada nije trpjelo uplitanje
Rima u nae prilike, pa jedva ekalo neku prigodu, da obrauna sa svojim
vladarom, kojemu ne mogoe oprostiti, da se oslonio na Papu.
694


sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu. (Franjo anjek, Crkva i krsanstvo u
Hrvata.Kranska sadanjost, Zagreb, 1993, s. 101.).
690
Fancev, ibid., s. 511.
691
F. anjek, Crkva...,ibid., s. 128-129.
692
Arheoloka istraivanja su potvrdila postojanje pet crkvica koje spominje Dukljanin. U
historiografiji se naglaava kako je pitanje o nainu smrti kralja Zvonimira jedno ...od
najkontroverznijih u hrvatskoj povijesnoj znanosti. (Mate Zekan, Zvonimirovo doba,
politika i kulturna povijest. Kralj Zvonimir, ed. Muzej hrvatskih arheolokih
spomenik , Split - Arheoloki muzej, Zagreb, 1990, s. 24). Izvrstan pregled literature o
ubojstvu kralja Zvonimira dala je Jelka Reep. Usp. J. Reep, Legenda o kralju
Zvonimiru. Zbornik Matice srpske za knjievnost i jezik. (Novi Sad), XXXIV / 1986, 3,
421-485.
693
ii, Povijest, ibid., s. 587. ii prenosi i miljenje Frane Bulia, koji u pismu iiu
navodi da je veoma vjerojatno umorstvo Zvonimirovo. (ii, ibid.).
694
Bu, Problemi.., ibid., s. 947.

277
Hrvatska drava se zaela u Lici, Krbavi i Gackoj, odnosno na
teritoriju prve banske Hrvatske i odavde se irila do mora i na sjever. Osjeaj
posebnosti, kako u politikom tako i u crkvenom smislu, postojao je u toga
naroda na tom teritoriju i tijekom postojanja hrvatske drave. Sasvim je
razumljivo da je upravo na tom prostoru iz posebno jakog osjeaja hrvatske
dravotvornosti organiziran i pruen stvarni otpor neusporedivo nadmonijem
stranom vladaru, koji je doao zauzeti hrvatsko kraljevstvo.


278




V.
KONTINUITET AUTOHTONOSTI I
BOSANSKA CRKVA U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

279

280



I.
KONTINUITET POGANSKE SIMBOLIKE U NEKROPOLAMA SA
STECIMA


1.

Klai istie da se i u srednjem vijeku razlikovala prava ili gornja Bosna
od dananje donje Bosne, koju su tvorila podruja Soli i Usora. Narod sam i
danas pravi tuj razliku, poto zove Bosnom jedino prediel od Sarajeva do
epa, doim je kraj od epa do Save prozvao Posavinom. Prema Klaiu,
matica bosanske drave bila je gornja Bosna, tj. visoina oko gornjeg toka
rijeke Bosne, od njezina izvora do povijesnog klanca Vrandukoga.
695
Pavao
Aneli je oprezno ukazao na vanu injenicu paralelizma izmeu bosanskih
zemalja i tzv. sklavinija na jugu Balkanskog poluotoka, kao i na injenicu
da se prostiranje ranofeudalnih bosanskih zemalja poklapa u velikoj mjeri s
upravnom podjelom kasnoga Rimskog carstva.
696

O teritorijalnom razvoju Bosne nema u biti prijepora u historiografiji.
Prema Aneliu, najstarija zemlja Bosna obuhvaala je upe koje su se
zvale: Bosna, Vidogoa ili Vogoa, Vrhbosna, Lepenica, Lava, Brod i
Trstivnica. Takva je Bosna morala opstojati mnogo prije nego to je
spomenuta u pisanim izvorima iz polovice X. st. Osim toga, ve prije druge
polovice XI. st. teritorij bosanske drave, a time i naziv Bosna, proirio se,
prema Aneliu, i na okolne upe: Uskoplje, Neretvu i Bora-Prau. Poslije
je, kako on kae, dolo do stapanja s Bosnom i upe Rame, a vjerojatno i
Krivaje ili Kamenice, ali kako se ini, Rama na poetku XII. st. jo nije bila u
sastavu Bosne, pa je do integracije moglo doi tek sredinom XII. st. U XII. st.

695
V. Klai, ibid., s. 16-17.
696
Pavao Aneli, Studije o teritorijalno-politikoj organizaciji srednjovjekovne Bosne.
Svjetlost, Sarajevo, 1982, s. 10.

281
dolo je i do daljnjeg, i to naglog, proirenja imena Bosna, tako da su se u
Bosnu uklopile prostrane podruja Donjih krajeva, Usore, Soli i Podrinja.
697

Bosansko-hercegovaki teritorij bio je kako prirodno tako i geopolitiki
povezan s jedne strane s posavskim, a s druge strane s jadranskim
podrujem.
698

Poslije jaeg kristijaniziranja u Dalmaciji od IX. st. pa dalje novi
politiki i kulturni utjecaji povezani s kristijaniziranjem osjetili su se i u
dananjoj zapadnoj Bosni kao tadanjem dijelu istone Dalmacije.
699

Meutim, tih utjecaja nije, kako se ini, trajno bilo u sredinjoj Bosni, a
pogotovu ne u njezinu istonom dijelu. Da je bilo tako, oituje se na primjeru
pleterne dekoracije, inae vrlo bogato zastupane u primorskom pojasu, a koje
gotovo uope nema na srednjovjekovnim stecima. U Bosni je pronaeno
samo nekoliko steaka sa starohrvatskim pleterom.
700

Ne zna se tono kako su stanovnici Bosne i Hercegovine u ranom
srednjem vijeku obiljeavali svoje grobove. Smatra se da nekropole sa
stecima
701
poinju u XII. i XIII. stoljea. Steci se intenzivno kleu u XIV. i
XV. st. i da traju do svretka XVI. st. Prema jednoj statistici do proljea 1986.
zna se za 3162 lokaliteta sa stecima, i to s ukupno 69.356 spomenika, od

697
P. Aneli, ibid., s. 33.
698
Dominik Mandi, Herceg-Bosna i Hrvatska. Hrvatska revija, (Buenos Aires),
XIII/1963, 4/52/, 424-425.
699
Tihomir Glava tvrdi da ulomci kamene grede i kria sa zabata oltarne pregrade crkve u
Vrucima podsjeaju izborom motiva i tehnikom izradbe na ulomak zabata s imenom
Trpimira iz Riinica, na gredu i zabat s imenom Branimira iz opota i fragment zabata iz
crkve na Lopudskoj Glavici u Biskupiji kod Knina. Glava dalje tvrdi da se sve to moe
datirati u IX. st. Istakao je i to da bi dekorativna kamena plastika iz Vrutaka mogla biti
djelo majstora iz Dalmacije (Tihomir Glava, Iskopavanje preromanike crkve u
Vrutcima kod vrela Bosne. GZM BiH, Arheologija, sv. 37, Sarajevo, 1982, s. 110,
117).
700
Jedan se od njih nalazi u Starom Selu (oko 11 km zrane linije od Glamoa na
jugoistonu stranu), na lokalitetu Groblje, oko 300 m istono od zaselka Carevac. Drugi
se nalazi u selu Lipenovi (oko 3 km zrane linije od Krupnja na sjeveroistonu stranu).
Bit e ih jo, samo negdje lee zakopani ili zarasli u korov i dra (Mate Marinko,
Slobodna upa..., Poljica, XI/1986, 1, 31). Neophodno je napomenuti da mnogi autori
pojavu steaka datiraju u romaniku, a u tom sluaju ne moe se ni oekivati pojava
pleterne ornamentike na stecima.
701
Literature o stecima ima mnogo. U njoj se esto steci usporeuju i s nekim tuim
nadgrobnim spomenicima. Doista ima izvanjskih slinosti npr. izmeu steaka i slinih
nadgrobnih spomenika u Armeniji hakarima. Ali, izmeu tih dviju vrsta nadgrobnih
spomenika ima i bitnih razlika (usp. efik Belagi, Armenski hakari i nai steci. Nae
starine, Godinjak Zavoda za zatitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i
rijetkosti BiH, Sarajevo, god. XIV-XV za 1981, s. 72-83).

282
ega je 86% na tlu dananje Bosne i Hercegovine. Na vie od 6.000 steaka
nalaze se reljefi.
702

Duje Rendi-Mioevi, inae priznat strunjak za antiku, istie kao
injenicu da su steci izraz svoje sredine, ali donosi i zakljuak da se oni ne
mogu tumaiti ni s obzirom na svoje oblike ni s obzirom na svoju tehniku, a
ni s obzirom na sadraje scena bez poznavanja antike batine s toga istog
podruja, njezinih htijenja i ostvarenja.
703
I Vladimir orovi istie da se u
obliku steaka, bili oni tumbe ili vrsta sarkofaga, osea nesumnjiv uticaj
tehnike starosedelaca.
704
Svojim simbolima (uglavnom nekranskim) na
steke podsjeaju i tzv. mirila, koja su vjerojatno koristili i starosjeditelji.
705

Bit problematike steaka otkriva se u odgovoru na pitanje da li su oni
uneseni u Bosnu, a ako su uneseni kada se to dogodilo. Fra Lujo Marun prvi je
pokuao protumaiti postanak steaka. Piui o stecima u Dalmaciji, napisao
je da gotovo nigdje u unutranjosti nema crkava bez steaka, ali da ima
steaka bez crkava, pa je zakljuio da takva groblja potjeu iz pretkranskog
doba. Bit je Marunova zakljuivanja da su najprije postojale poganske
nekropole steaka, a da su se s kristijaniziranjem takve nekropole sa stecima
gradile i uz crkve. Marun dapae misli da steci svoj poetak imaju u
prahistoriji, kad su se pokapanja obavljala pod gomilama ili pod humcima u
ravnim grobovima. Ili pako u ono predhistoriko hrvatsko doba, u koje stari
Hrvati stadoe svoje mrtvace takoe pokopavati u gomile ili humke, a zatim
poee nad istima najprije stavljati jednostrune steke bez ikakove umjetne
izradbe. To su proste paetvorne ploe, vee ili manje debljine, bez ikakova
estetikog oblika i ikakovih emblema. Marun je napomenuo kako je opazio
da na prethistorijskim gomilama nastaju jednostavni steci koji se postepeno

702
efik Belagi, Bosanska srednjovjekovna umjetnost. ivot i obiaji predaka.
Osloboenje, XLIII/1986, 13543, 8.
703
Duje Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik
Zagrebake slavistike kole, god. III, knj. 3, Zagreb, 1975, s. 300.
704
V. orovi, Prilog prouavanju naina sahranjivanja i podizanja nadgrobnih
spomenika u naim krajevima u srednjem vijeku. Nae starine. Godinjak Zemaljskog
zavoda za zatitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1956, sv, III, s. 143.
705
Prvo polaganje umrlog na tlo smjelo se izvriti samo na jednom za to odreenom
mjestu - mirilu. Poivanje na mirilu znailo je poivanje za mrtvog a ne za nosae, pa je
stoga iskljuivo naziv mirilo. Na sjevernom Velebitu se zove i poivalo... Mirila su
postavljena, u pravilu, zu put, na uzvisinama, prijevojima, krianju putova ili na istini
kamenjara. Svaki rod-naselje imalo je svoja mirila, bilo da su postavljena zasebno u
planini ili zajedno s vie naselja koja su se kretala istim putem prema groblju. Isto tako
svaki umrli lan roda imao je svoje zasebno mirilo. ( Mirjana Troelj, Istraivanje
mirila u junom Velebitu (Malo Rujno). Zadarska revija, XL/1991, 6, 202.

283
usavravaju do prave umjetnike vrijednosti a da za njima na gomilama
dolaze ili jednostavni krievi ili su nad njima podizane crkve.
706
Alojz Benac
dri da najstariji datirani steak - ploa trebinjskog upana Grda - ima oblik
ploe i da je iz druge polovice XII. st., a da ni jedan spomenik u obliku
kovega nije dosad mogao biti datiran prije prve polovice XIV. st., te da se ni
jedan (sigurno datirani) sarkofag ne moe pouzdano datirati prije kraja XIV.
st. Na temelju toga Benac zakljuuje da je oblik ploe najstariji oblik steka,
a to znai da poetni stadij u razvoju steka poiva na onom obliku koji je
openito poznat u mnogim, naroito mediteranskim zemljama i koji ne
podlijee nikakvom vjerskom uvjerenju. On tvrdi da je koveg postao glavni
oblik tih spomenika, ali napominje da kameni koveg nije nita drugo nego
manje ili vie poviena ploa i da, prema tome, steak u svojoj biti nije
nikakva originalna tvorevina bosansko-hercegovakog podneblja, nego samo
prilagoena i u velike upotrebljavana, vrlo rairena forma nadgrobnog
spomenika. Benac dalje kae da se na teritorijima steaka istiu dvije osnovne
klesarske i umjetnike kole: hercegovaka (sarkofazi s arkadama, figuralni
prikazi, bogatstvo motiva), i istono-bosanska (sarkofazi u obliku brvnare,
floralni motivi i dr.) Benac je, osim toga, uoio injenicu da je u sredinjoj
Bosni, ondje gdje su bili najvaniji centri bosanske drave i gdje bi morali biti
i glavni centri bosanske crkve, prilino manja koncentracija steaka nego u
nekim drugim krajevima. On je iz te injenice izvukao zakljuak da to ne ide
u prilog tezi o neposrednim vrstim vezama izmeu steaka i bosanske
crkve.
707
Vrlo je vana i zapaena injenica da u sredinjoj Bosni ima vei
broj steaka vrlo slabe izrade kao i onih koji su amorfni vie nego u drugim
podrujima Bosne i Hercegovine, iz ega se moe izvui zakljuak da su takvi
oblici relativno neto stariji.
708
Dakako da se na temelju toga moe zakljuiti i
to da su steci na bosansko-hercegovakom podruju nastali ba u sredinjoj
Bosni i odatle se irili dalje i ak se jo jae razvijali, posebno u krajevima
istone Bosne i Hercegovine.
Steci su dakako postavljani ondje gdje su stanovnici ivjeli. Tako su
stanovnici Hercegovine (Humljani) kao stoari, koji su dobar dio godine, pa
ak i cijelu godinu, provodili u brdima gdje su i umirali, u istim brdima

706
Lujo Marun, Ruevine crkve sv. Luke na Uzdolju kod Knina s pisanom uspomenom
hrv. kneza Mutimira. Starohrvatska prosvjeta, n.s. I/1927, 3, 4, 273-282. Tu valja
istaknuti da se u Marunovo doba nije sigurno znalo da su se u gomile pokapali i
stanovnici iz nove ere.
707
Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izuavanje steaka. Bogomilstvoto na Balkanot
vo svetlinata na najnovite istrauvanja, MANUSANU-ANUBiH, Skoplje, 1982, s. 199-
200.
708
efik Belagi, Steci Centralne Bosne. Zavod za zatitu spomenika kulture, Sarajevo,
1967, s. 112.

284
pokapali svoje mrtve i postavljali im steke. Istiui tu injenicu Belagi je
dodao da su u samoj Bosni vrlo rijetki sluajevi situiranja steaka u dalekim
planinskim krajevima, dotino da su mnogi postavljeni kod putova i nedaleko
od naselja, a kako su mnoga od tih naselja danas naputena, nama se ini kao
da ih nije ni bilo.
709
Srednjovjekovna groblja u Bosni i Hercegovini, osobito
ona sa stecima, doista su esto locirana pokraj putova. Orijentacija kostura
najea je s glavom na zapadu, a nogama na istoku, i s manjim otklonom od
toga pravcu (devijacija najvie do 30 stupnjeva na jug ili sjever). Ima i veih
iznimaka orijentacije u pravcu jugozapad-sjeveroistok (Blidinjsko jezero), a
tu je, vjerojatno, na pravac utjecao put koji prolazi pokraj nekropola.
710

Belagi istie da u sredinjoj Bosni postavljanje steaka u pravcu sjever-jug
nije bilo iznimka, nego s obzirom na ostala podruja Bosne i Hercegovine,
mnogo ei sluaj.
711
Dakako, iz te se injenice mogu izvoditi i zakljuci o
posebnosti pokopnih obiaja (kod kojih je orijentacija vrlo vana) u sredinjoj
Bosni u odnosu spram ostalih podruja.
Vana je injenica da su nekropole sa stecima nastajale gotovo
redovito na starim, dotadanjim mjestima pokapanja, pa je to dokaz
neprekinutog kontinuiteta mjesta i naina pokapanja sve do turskih provala u
nae zemlje. Ta se pojava oituje i na primjeru tumula. Grobovi s tumulima
opa su pojava u Dalmaciji, Crnoj Gori, Hercegovini, istonoj Bosni i odatle
se ta pojava irila i prema sjevernijim dijelovima zapadnog Balkana, ali tamo
nije uhvatila vrstih korijena.
712
Ove gomile su u arheologiji najvie poznate
kao ilirski tumuli. U tumule su se esto pokapali srednjovjekovni Bosanci i na
grobove postavljali steke... Naprijed je ve reeno da su steci u vrlo mnogo
sluajeva postavljani na ilirske grobne tumule, ili u njihovoj neposrednoj
blizini. Na vie mjesta smo ustanovili da su rimski nadgrobni spomenici
upotrebljavani kao steci, to znai da su na tim mjestima, ili sasvim blizu,
mogla biti i rimska groblja. Taj kontinuitet jasno govori o kultu groblja koji se
gajio u naim krajevima.
713
Nada Mileti misli da su na cijelom podruju

709
. Belagi, iro Truhelka i steci. Radovi ANUBiH, knj. LXXIII, Sarajevo, 1983, s.
46.
710
. Belagi, Grborezi. Zavod za zatitu spomenika kulture, Sarajevo, 1964, s. 55-56.
711
. Belagi, Steci Centralne Bosne, ibid., s. 109.
712
A. Benac, Neke karakteristine pojave. Materijali, I, Beograd, 1964, s. 53.
713
. Belagi, Steci i njihova umjetnost. Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1971,
s. 78-79. Belagi istie da su odmah uz steke ili u njihovoj neposrednoj blizini
napravljena kasnija groblja (Belagi, Steci, ibid., s. 78). On u vie svojih knjiga tvrdi da
su ilirski tumuli koriteni za srednjovjekovne nekropole i da su te nekropole
postavljane u neposrednoj blizini ilirskih grobnih tumula. Taj kult i kontinuitet grobnih
mjesta nastavljen je i kasnije (. Belagi, Kalinovik. Zavod za zatitu spomenika

285
steaka, ukljuivi i Liku i zapadnu Srbiju, bezbrojna groblja ili usamljeni
spomenici locirani... pod praistorijskim gradinama, na praistorijskim ilirskim
tumulima, uz ostatke antikih naselja, ranohrianskih crkava i groblja, uz
kultna mesta ranog srednjeg veka, uz crkve i groblja vremena kome i sami
pripadaju. Izrazita vezanost za praistorijske tumuluse mora se posebno istai,
kao i injenica da se nestankom steaka ovaj lanac ne prekida - uz nekadanju
nekropolu pokopava se i dalje, na ruevinama nekadanjih crkava sa stecima
podiu se nove, u ije je zidove, esto, uzidano staro nadgrobno kamenje.
714

Benac navodi primjer nekropole Radimlja, koja je smjetena 1 km zapadno
od Stoca, i to tako da je nekropola sa stecima poloena na manjoj uzvisini.
Ovo se moe protumaiti jedino time to se uz nekropolu nalazi vei broj
gromila, a to znai groblje prethodnog ilirskog stanovnitva. esta je pojava u
Bosni i Hercegovini da se grobovi sa stecima postavljaju uz gromile, ili ak
na same gromile. Takav je sluaj i kod nas na Radimlji.
715
Petar Ore, koji je
istraio trideset gradina u zapadnoj Hercegovini i njezinim pograninim
krajevima, istie da su mrtvace ukapali na grobljima iz ranog srednjeg vijeka
(Korita, Gradac, Proloac, Donja Glavina, Mandina gradina, Cim, Vukodol,
Mogorjelo, Gorica, i dr.) u rimske razvaline, stare rimske grobove, grobnice i
u zemlju, i to bez arhitekture ili s neznatnom arhitekturom, tako da su mrtvaci
polagani na lea s ispruenim nogama i rukama, a orijentacija je grobova bila
zapad-istok.
716


kulture, Sarajevo, 1962, s. 96). Belagi dalje kae da su u vie sluajeva nekropole sa
stecima smjetene u blizini ilirskih gradina (Belagi, Kalinovik, ibid., s. 96).
714
N. Mileti, Steci - arheoloki i likovni aspekt. Bogomilstvoto na Balkanot..., ibid., s.
234. Usp. N. Mileti, Steak. Arheoloki leksikon, I, ibid., s. 167.
Vani su rezultati do kojih je doao Ljubo Sparavalo o srednjovjekovnim nekropolama na
podruju Trebinjske ume. Prema njemu Trebinjska uma, koja ide od dubrovake
granice na jugu do rijeke Trebinice na sjeveru, puna je prahistorijskih gomila (tumula),
srednjovjekovnih groblja sa stecima i bez njih, srednjovjekovnih utvrenja, crkvina i
crkava. Na podruju te ume Sparavalo je obradio osamnaest srednjovjekovnih
nekropola. Sahranjivanje u grobne gomile se kod jednog dijela stanovnitva ovog kraja
vrlo teko naputalo. Zato je i veina srednjovjekovnih nekropola nastala na grobnim
gomilama ili uz njih. Sahranjivanje umrlih u praistorijske grobne gomile nastavljeno je,
dakle i u srednjem vijeku, poslije primanja hrianstva. A ostatak takvog sahranjivanja
nalazimo ak i u nae vrijeme. Sparavalo je zakljuio kako su vjerojatno na grobnim
gomilama i uz njih bila poganska svetita i da su na istim mjestima podizane kranske
crkve (Ljubo Sparavalo, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na podruju ume
Trebinjske. Zaviajni muzej Trebinje, p.o. iz Tribunia br. 5, Trebinje, 1979, s. 53).
715
Alojz Benac, Radimlja. Zemaljski muzej, Sarajevo, 1950. s. 5.
716
P. Ore, Novi arheoloki nalazi, ibid., s. 126.

286
Valja naglasiti da uz steke na istom podruju postoje paralelno i
grobovi koji su na povrini zemlje obiljeeni ovalno poredanim neobraenim
manjim kamenjem, ali i grobovi bez ikakvih nadzemnih oznaka. Meutim, ti
se grobovi nalaze zajedno sa stecima, to znai da pripadaju istim
grobljima, odnosno istim skupinama ljudi.
717

Nova rekognosciranja terena pokazala su da ostataka srednjovjekovnih
crkava u Bosni ima gotovo u svakoj opini, svakom gradiu i gradu i da su se
oko ruevina mnogih od tih crkava sagraenih od drveta i kamena, pokapali
stanovnici ponekad sa stecima, kao i u veliki broj grobova bez ikakvih
spomenika.
718
Katolika crkva u Bosni i Hercegovini nije se nikad
distancirala od nekropola sa stecima.
719
Isto tako ni Pravoslavna crkva kad
se, poslije, pojavila na tim prostorima.
720

Neki istraivai steaka (Truhelka, Belagi) konstatirali su injenicu
da se relativno najmanje steaka nalazi u sjevernim i sjeverozapadnim
dijelovima Bosne, a da ih se najvie nalazi u istonoj Bosni, i Hercegovini, a
zatim i u sredinjoj Bosni.
721
Ta je pojava posljedica posebnih kulturnih struja
u istonoj Dalmaciji i Posavini od IX. st. pa dalje, i to prije svega crkvenih
koje su dolazile sa Zapada. Meutim, steci su posebno prihvaeni od strane
starog stanovnitva u planinskim krajevima, pa se na takvim mjestima nalaze
u Dalmaciji, pa ak i u Panoniji.
722
Belagieva teza da su steci stigli u Liku,

717
. Belagi, Steci i njihova umjetnost, ibid., s. 96.
718
A. Benac, Jedan istorijski pogled na izuavanje steaka. Bogomilstvoto na Balkanot...,
ibid., s. 200.
719
Katolici su se ne samo pokapali u nekropolama sa stecima, ve su fratri sve do ovog
stoljea od vremena do vremena drali misu izpod kakvog stoljetnog hrasta, usred
nekropola posijanih stecima (Petar Kaer, O stecima. Starohrvatske prosvjeta,
II/1896, 1, 23).
720
. Belagi, Steci u Pivi. Starine Crne Gore, V, Godinjak Republikog zavoda za
zatitu spomenika kulture Crne Gore, Cetinje, 1975, s. 221.
721
. Belagi, iro Truhelka i steci. Radovi ANUBiH, knj. LXXIII, Sarajevo, 1983, s.
52.
722
Na Ivinju kod ibenika nalazi se nekropola sa stecima koju Vladimir Sokol datira u
XIV. i XV. st., a samo njezin manji dio u XIII. st. (V. Sokol, Steci na Ivinju kraj
ibenika. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, ed. Regionalni zavod za zatitu
spomenika kulture u Splitu, 1975, sv. 20. s. 57-58). Sokol je u Ivinju naiao na isti
srednjovjekovni tip groba orijentirana u pravcu istok-zapad s kamenim oblonicama
namjesto drvenog lijesa, a dvije od tih oblonica bile su sekundarno upotrijebljene rimske
tegule. Prema tome, ovdje imamo sasvim jasan srednjovjekovni ukop u gomilu. Sokol
je zakljuio svoje istraivanje te nekropole ovako: Vana je injenica da je ona jednim
svojim dijelom smjetena na prisutnom gradinskom kompleksu. Zabiljeena je i
prisutnost velikog broja malih gomila-grobova srednjovjekovnog postanka, smjetenih
uglavnom u junom dijelu. Vie, prema sjeveru i prema sjeverozapadu, nailazimo na

287
Baniju, Kordun i, posebno, u Dalmaciju iseljavanjem bosanskog stanovnitva,
osobito zbog bijega pred Turcima, ne moe se dokazati. Sokol je istakao da se
na podruju od Like do Livna i do Splita nalaze steci u svom punom
procvatu kad Turci tek dolaze u Europu, a da su u ratnim vremenima turskih
osvajanja osiromaene izbjeglice iz Bosne najmanje mogli misliti na
podizanje skupih nadgrobnih spomenika. On je takoer naveo da su franjevci
jo na poetku XVI. st. doveli izmeu Zagreba i slovenske granice veliku
skupinu ljudi iz ue Bosne (koje podruje Belagi dri domovinom steaka),
i da u tom kraju nema ni jednog jedinog steka. Zanimljivo je zapravo ovo:
kako to da je struje bosansko-hercegovakih bjegunaca, koje su krenule
prema sve etiri strane svijeta, ba samo ona koja je krenula prema jugu
ponijela sa sobom tradiciju izrade kamenih nadgrobnih spomenika steaka?
Na je zakljuak iz ovog razmatranja da su i u ovim jugozapadnim krajevima
steci u najmanju ruku autohtoni, odnosno da su oni normalan slijed razvoja
starohrvatskog grobnog obiaja (kako su to pokazala iskopavanja i radovi
naih eminentnih arheologa), koji poinje prostim ukopom u zemlju (VII-VIII
st.), preko grobova s ploama bedrenicama i preklopnicama koje postaju sve
deblje i deblje da bi se na koncu pretvorile u monolitni blok, u poetku na
samom grobu u zemlji, a kasnije nad zemljom. Tada gubi gotovo sve svoje
praktine funkcije (osim one obiljeavanja) i postaje ist ukras.
723

Da su steke prenijeli bjegunci pred Turcima iz Bosne, steci bi u
Dalmaciji i Bosni u umjetnikom izrazu bili isti. Meutim, ima nekih bitnih
razlika u izrazu. O tome Sokol kae: Od oblika spomenika to su prvenstveno
ploe i vrlo niski sanduci koje u tolikom postotku ni u jednom drugom kraju
ne nalazimo. Visokih sanduka, sljemenjaka, dvostrukih sljemenjaka s
podnojem ovdje nema a najei su opet drugdje. Nema ni onih u obliku
brvnare, toliko karakteristinih za istonu Bosnu. Posebno poglavlje su ukrasi.
Nigdje kao tu nisu u postotku tako brojno zastupljeni krievi, stilizirani i
plastini, kao jedini ukras na spomeniku. Postoje itave nekropole koje
drugog ukrasa i nemaju. Zatim nedostatak jednog, u istonohercegovakim i
drugim podrujima vrlo karakteristinog ukrasa, a to je bordura - povijena
lozica, tordirano ue, cik-cak crtice koje kao okvir omeuju plohe steaka.
Potpuni je nedostatak, zapaa se, karakteristinih scenskih prikaza turnira,
lovova, kola s igraima, ljudima i ivotinjama, itd., zapravo onim to
smatramo neizostavnim kad govorimo o stecima. Zato se javljaju neki novi

savrenije oblike steaka, kao i na pojavu grobne rake ispod njih (sve do grobnica). Ovi
momenti navode nas na pomisao da je juni dio nekropole stariji, a onaj na sjevernoj
strani mlai. Sline indikacije javljaju se i na vie drugih mjesta i nekropola. (Sokol,
ibid., s. 57).
723
V. Sokol, Jo o stecima. Vjesnik (dnevnik), XXXV/1975, 10116, 10. (IV izdanje).

288
posve udni motivi kao npr. prikaz kostura, ovjek s napetim miiima,
posve usmljenog na praznoj plohi, neobini hijeroglifski znakovi, ee
nego igdje drugdje svi mogui prikazi poljoprivrednih alatki (od rala do
motike i kosira) te neto vrlo vano, natpisa praktino nema (naprijed smo
vidjeli stanje stvari). Jo jedna novost u osnovnim oblicima jest i pojava
zaobljavanja jednog kraja steaka (to ispravno primjeuje i .(efik)
B.(elagi)) koja se susree na izvjesnom broju nekropola samo na ovom
podruju.
724

Razlike kojih ima u simbolici na stecima u Bosni i na stecima u
Dalmaciji osjeaju se i u nalazitima sjeverno od Zrmanje i zapadno od Une.
A. Horvat, istraujui lokalitete sa stecima u Slavoniji, Baniji, Liki i Krbavi,
upozorava da se steci postavljaju nad grobove u krajevima zapadno od
Zrmanje i Une prije nego to su Turci prisilili ljude istono od Une na
migracije. Upravo gotiki tip dvosjeklog dugog maa, s dugom nakrsnicom
na balaku, a podugakom drkom na kojoj je obla glavica, sa steka koji
potjee iz Plakoga, govori da je u XIV, a najkasnije u XV. st. ovdje bio na
takav nain sahranjen ugledni ratnik.
725

Steci su se tijekom vremena u izradbi i u umjetnikom izrazu razvijali.
Ta pojava zapaa se osobito na graninim podrujima, gdje je steke
prihvaalo uz staro autohtono i novo doseljeno paleobalkansko stanovnitvo,
posebno u Hercegovini.
726
U historiografiji je neprijeporno, a to je bitno, da

724
Sokol, ibid. I sam Belagi kae obraujui steke u okolici ibenika, da se ponegdje u
Bosni i Hercegovini na stecima pojavljuje srp, a u trogirskom kraju i oko Zadra
pojavljuju se kosiri, tako da se moe rei da su oni karakteristika nekih krajeva u
Dalmaciji (Belagi, Steci u okolini ibenika. Godinjak zatite spomenika kulture,
Zagreb, sv. I za 1975, s. 194). I na primjeru ibenske nekropole sa stecima oituje se
injenica da te nekropole nisu pripadale hereticima. Belagi istie da su svih 18
nekropola sa stecima u ibenskoj okolici uz rimokatolike crkve, ali i uz pravoslavnu u
Bribiru (Belagi, ibid., s. 196).
725
Anela Horvat, Prilog rasprostranjenju steaka u Liki i Baniji. Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji, sv. 15 za 1963, s. 34. Usp. i Anela Horvat, O stecima na
podruju Hrvatske. Historijski zbornik, IV/1951, 1-4, 157-163.
726
Marian Wenzel misli da nadgrobno kamenje s natpisima prije sredine XIV. st. nisu
monolitni blokovi, ve plosnati spomenici kakvi su bili u to doba esti u zapadnoj Europi.
Wenzelova dri da se u drugoj polovici XV. st. razraeni i dekorirani nadgrobni
spomenici rade uglavnom za paleobalkansko stanovnitvo koje ona naziva Vlasima i za
koje misli da su bili predslavenska i jako romanizirana plemena nastanjena u planinskim
krakim predjelima Bosne i Hercegovine. Istie dalje da su ti Vlasi prihvatili ve
postojei obiaj upotrebe monolitnih kamenih blokova kao nadgrobnih spomenika koji su
u Hercegovini uveli sredinom XIV. st. neki lanovi feudalne klase. (Usp. Marian Wenzel,
Bosnian and Herzegovinian tombstones - who made them and why. Sdost -
Forschungen, sv. XXI za 1962, R. Oledenbourg - Mnchen, 1962, s. 102-143).

289
su se pod stecima pokapali svi stanovnici u Bosni i Hercegovini bez obzira
na svoju vjersku pripadnost. Sigurno je da se i stanovnitvo, koje se nazivalo
Vlasima, pokapalo pod stecima. Tako se znade da je Tarah Boljunovi, koji
je u Boljunima kod Stoca pokopan pod lijepo klesan ukraen steak, bio otac
vlakog katunara Milia Tarakovia, koji se u dubrovakim dokumentima
spominje 1477. g. I vojvoda Vukosav Vlaevi koji je sahranjen u crkvi u
Vlahoviima kod Ljubinja, bio je vlaki katunar. U vie dokumenata
Dubrovakog arhiva spominju se vlasi Radosalii, iji su steci u Premilovom
polju kod Ljubinja. Postoje i drugi dokazi o pokopavanju vlaha pod steke...
Ve je istaknuto da su knez Vla Bijeli i njegov sin vlaki vojvoda Vukosav
Vlaevi sahranjeni u svojoj pravoslavnoj crkvi u Vlahoviima. Moemo
pretpostaviti da su i mnogi steci oko te crkve pripadali pravoslavcima. Na
tim stecima ima i predstava konja i jelena. I vlasi Hrabreni-Miloradovii,
koji imaju vrlo lijepo obraene i ukraene steke u Radimlji kod Stoca, bili su
pravoslavci. I mnogi drugi vlasi bili su pravoslavci. Bilo je i vlaha
rimokatolike vjere, a vjerojatno i pristaa bosanske crkve. Meutim, postoji
vie primjera steaka koji pripadaju rimokatolicima, a vrlo lijepo su klesani i
ukraeni, i to ba motivima koji se pripisuju vlasima. Takovih primjera ima
naroito mnogo u zapadnoj Hercegovini. Tu spadaju, npr. steci koji
pripadaju feudalcima Komlinoviima, iz okoline itluka. Isto tako, postoji
vie primjeraka takovih steaka koji pripadaju pristaama bosanske crkve.
Naroito je to izrazito kod steaka s natpisima u kojima se spominju linosti
rimokatolike vjere, ili one koje pripadaju bosanskoj crkvi. Tu bi, npr., pored
ve pomenutih, spadali oni steci koji pripadaju tepiji Batalu iz Turbeta kod
Travnika, gostu Milutinu iz Humskog kod Foe i drugim svetenicima
bosanske crkve.
727

Stanovnitvo u Bosni zvano Vlasi pripadalo je razlinim vrstama
paleobalkanskih etnika. Meu njima je bilo starosjeditelja iz same Bosne, ali i
doseljenika iz drugih dijelova Balkana, a oni su se bez obzira na isto,
stoarsko, zanimanje i ista ili slina imena kojim su nazivani (Vlasi)
meusobno razlikovali kulturom, a ponekad i govorom. To meusobno
razlikovanje meu tim starobalkanskim elementom i prouzroilo je injenicu
da se ni oni, koji su se nazivali istim imenom Vlaha, nisu svi pokapali pod
steke. Tako je Sparavalo utvrdio na nekropolama ume Trebinjske da su se
pod stecima pokapali krani razliitih konfesija, ali da se nisu pokapali svi

727
Belagi, Steci i njihova umjetnost, ibid., s. 100 -101. Belagi je u tom radu naveo
vei broj primjera kojima je dokazao da su se ispod steaka pokapali rimokatolici,
krstjani i pravoslavni (ibid., s. 98). Openito je miljenje da su steci oko franjevakih
samostana bez ukrasa.

290
Vlasi.
728
Tono je zakljuivanje (D. Mandi, A. kobalj, . Belagi) da kad
bi i samo neki tipovi steaka i njihovih ukrasa pripadali Vlasima onda bi tih
tipova steaka i tih njihovih ukrasa moralo biti i u drugim zemljama gdje su
ivjeli Vlasi. injenica je da istono od Drine gotovo nema steaka ni ukrasa
kao na stecima, a to znai da su doseljeni Vlasi zatekli steke zapadno od
Drine, prihvatili ih kao svoje nadgrobne spomenike i kad su ekonomski
ojaali nastavili dalje razvijati umjetnost steaka.


2.

injenica je da se u srednjovjekovnoj Bosni, u odnosu prema susjednim
zemljama oituje posebnost narodne kulture, izmeu ostalog u umjetnikom
izrazu i upotrebi simbola toga izraza. Vano je istaknuti da je simbolika toga
umjetnikog izraza ista na stecima, na nakitu (prstenje),
729
na kamenim
stolicama
730
i u peinama.
731


728
U Cerovakom greblju, u kome nema ni grobne gomile, ni crkvine, ni steaka, umrli
su sahranjivani u obine zemljane rake, a na grobove su im postavljene manje amorfne
kamene ploe. Neki grobovi u njemu (za koje nismo sigurni da su nastali do kraja XV
vijeka) su obiljeeni i stavljanjem jednog neobraenog duguljastog kamena uspravno
iznad glave i nogu pokojnika, a sa istone strane nadglavnika uklesan je mali ravnokraki
krst. Znamo da je Cerovako groblje bilo groblje i srednjovjekovnog sela Svinja u kome
su ivjeli Vlasi. Ako bismo zakljuili da su ovi Vlasi bili siromani stoari, pa da zbog
siromatva nisu postavljali steke na grobove, pogrijeili bismo. Nisu oni svi bili
siromani. Vidjeli smo da je Chrianus Pasqualis iz Svinje mogao da otkupi roba za 24
velika solida. On bi sigurno isto tako bio u stanju da snosi i trokove oko izrade i
postavljanja steaka, recimo, na grob svog oca. Istina e prije biti: da kod ovih Vlaha,
kao ni kod Vlaha Zurovia u Raiima, nije bio obiaj da steke postavljaju na grobove
svojih umrlih (Lj. Sparavalo, Srednjovjekovna groblja..., ibid., s. 130).
729
Za Bosnu je tipino bronano prstenje za siromane, na kojem su isti ili slini motivi kao
i na stecima (dvostruki kri, ma s kriem, stilizirani tit sa zvjezdicom i zmijom). To je
tipino bosansko prstenje kojeg nema ni u Srbiji ni u drugim krajevima na Balkanu (usp.
Bojana Radojkovi, Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV. i XV. veku.
Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, ed. Muzeja Zenice,
Zenica, s. 216-227.
730
U Bosni i Hercegovini pronaeno je i nekoliko kamenih stolica iz srednjega vijeka, koje
se datiraju u XV. st., a na kojima su ukrasni motivi (dekorativna ornamentika) isti kao i
na hercegovakim stecima. (Kamene stolice su dosad pronaene u Gornjim Turanima,
Bukovici kod Konjica, Kosoru kod Mostara, Oaniima kod Stoca). Usp. Marijan Sivri,
Srednjovjekovna kamena stolica i druge starine u selu Turani kod Trebinja.Tribunia,
Zaviajni muzej, Trebinje, 1975, s. 103-121.

291
Figuralne predodbe na stecima gotovo su sve, barem u doba svoga
nastajanja, simbolinog znaenja.
732
One su tek tijekom vremena mogle
poprimati i samo dekorativni smisao. Georg Wild je istaknuo da su
neutemeljeni pokuaji veine znanstvenika iz Jugoslavije koji pojedine
likovne prikaze na stecima shvaaju kao realistine scene.
733
Simbolika
steaka nema nita zajedniko s realnim ivotom, kako su to neki sugerirali
posebno za prikaze lovnih scena, kojih esto ima na stecima.
734
Marian
Wenzel je donijela podatak da je na stecima najee predoen lov na jelena.
Meutim, ona je konstatirala i sljedee: Ali nije jasno da li izvjesne
varijante, kao to je predstava niza jelena kojima se pribliava jedan strijelac,
odraavaju lokalnu varijantu u tehnici lova ili su omiljen manir u lokalnim
klesarskim kolama. Dalja razmatranja zahtijevaju neke druge varijante, kao
to su dva konjanika bez oruja koji gone jelena i imaju podignutu ruku na
pozdrav, ili konjanik bez oruja koji se suoava sa jelenom, ili konjanik to
goni jelena prema sv. Hristoforu, koji ga titi od lovevih strijela... Veina
predstava lova na jelena na stecima okrenuta je prema zapadu. Ako je scena
na sjevernoj strani spomenika, jelen odvodi lovca desno. Ako je scena na
junoj strani, jelen ga odvodi lijevo. Najmarkantniji primjer ovog manira
vidimo na jednom steku iz Bekavaca u Lovreu kod Imotskog, gdje je ista

731
Usp. M. Hj. - H. H. S., Peina u Brateljeviima kod Kladnja kao kultno mjesto.
Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva XLII/1979, 5, 473 - 490; uro Basler,
Peinski crtei u istonoj Bosni. Na kr, VI /1980, 8, 65-76; uro Basler - Jasminko
Mulaomerovi, Peinski crtei u Brateljeviima kod Kladnja. Separat iz lanci i graa
za kulturnu istoriju istone Bosne, god. XV za 1984, Tuzla, s. 5 - 11; . Basler,
Peinski crtei u Bosni i Hercegovini, Radio Sarajevo, Trei program, XIII/1985, 50,
413-419. Problem s crteima u peinama je u tome to se ti crtei ne mogu sigurno
datirati. Ipak je vano da su neki od tih crtea isti u peinama i na stecima. Da se radi o
simbolici dokazuje to to u Brateljeviima konjanik ne dri rukama konjske uzde, ve su
mu ruke rairene i upravljene prema nebu.
732
U nedostatku sigurnih tumaenja simbolike na stecima pojavljuju se u novije vrijeme i
pokuaji da se na temelju i antropozofske literature (Rudolf Steiner) pristupa
problematici simbolike steaka. Usp. Rudolf Kutzli, Die Bogumilen, Geschichte-Kunst-
Kultur. Verlag Urachhaus, Stuttgart, 1977, s. 262; Katja Papasov, Christen oder Ketzer -
Die Bogomilen. (Uvod, pogovor i dodatak od Hermanna Grubera). Ogham Verlag,
Stuttgart, 1983, s. 269.
733
Georg Wild, Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. I. Franz Steiner Verlag,
Wiesbaden, 1970, s. 19.
734
Maja Mileti je svojedobno u Rimu spremala rad o nekim temama umjetnosti steaka.
Pritom je posebno obraivala scene lova i turnira. U pismu, to ga je 1. svibnja 1985.
poslala iz panjolske Muhamedu Hadijahiu, o svemu tome navela je sljedee: Htjela
sam pratiti te motive od njihovih najstarijih prikazivanja, zatim kroz antiku i staro
kranstvo da pokaem, da su oni uvijek na sepulkralnom podruju nosili izraziti
religiozni karakter.

292
scena prikazana na obje strane spomenika, jednom okrenuta nadesno, drugi
put nalijevo. U oba sluaja jelen odvodi lovca na zapad.
735
Oito je da se iz
nekih scena lova, kako ih opisuje M. Wenzel, moe zakljuiti da je posrijedi
samo simbolika. Poznato je da je zapadna strana, na koju jelen na stecima
odvodi lovca, strana smrti, to takoer potvruje simboliku.
I esti motivi kola na stecima posebno potvruju simbolini smisao.
Posmrtno kolo kao simbol smrti i uskrsnua vue podrijetlo iz prahistorije i
bilo se toliko ukorijenilo u svijesti naroda da ga je kranstvo moralo
tolerirati sve do kraja srednjega vijeka. Uistinu ga je tek tada poelo
proganjati. Ve oblik kola na stecima ide u prilog miljenju da je posrijedi
posmrtno kolo. Noenje vijenca, vitekog oklopa, ljema, tita u kolu - nije
obina pojava. Niz osoba u kolu iz Nekuka, u kome neke dre ruke uzdignute
prema glavi, malo lii na kolo. Jo je zanimljivija pojava noenja u kolu,
izmeu uesnika, nekih znakova u obliku trolista djeteline.
736
Kolo i jelen,
motivi koji su esto prikazani na stecima, zapravo su survivali pretkranske
htonske simbolike. U istonoj Bosni i Hercegovini poznato je Ljeljenovo
kolo, a kako je u tim krajevima ljeljen narodni naziv za jelena, to je
Ljeljenovo kolo zapravo jelenovo kolo.
737
Zeevi dri da se jelen pojavljuje
kao kolovoa na stecima i da na steku u Boljunima kod Stoca kolo igraica
vodi enska osoba koja jae na jelenu, a da je u Toplici kod Hrasnog jaha na
jelenu kolovoa mjeovitog kola. Takva vanost jelena u funeralnoj simbolici
nije nikako sluajna.
738
Na je narod jo u XIV. st. vjerovao u neko boanstvo
u obliku jelena koje gospodari duama umrlih. Jelen kao kolovoa na naim
stecima, analogno preistoriskim evropskim verovanjima, mogao bi imati
ulogu boanstva ili psyhopomposa. Zeeviev je zakljuak da je jelen i u nas
bio htonska ivotinja i boanstvo i da se na stecima pojavljivao kao htonski
simbol, kolovoa u kolu smrti.
739
Zato se dananje Ljeljenovo kolo moe
smatrati survivalom igara htonskog rituala naih predaka.
740


735
Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stecima. Veselin Maslea, Sarajevo, 1965, s. 397-
398.
736
Drago Vidovi, Pretstave kola na stecima i njihovo znaenje. GZM, n. s., sv. IX. za
1954. g., Arheologija, Sarajevo, 1954, s. 278.
737
Slobodan Zeevi, Ljeljenovo kolo. Narodno stvaralatvo. Folklor, sv. 9-10 za 1964,
Beograd, 1964, s. 702.
738
Jelen je u Kelta donosio plodnost, ali i smrt, jer je odvodio due pokojnika kao
psychopompos u Cernunosovo carstvo smrti.
739
Ima spomenika na kojima se nalazi samo figura jelena, iz ega jasno proizlazi da je jelen
simbol. Likovi jelena ili su nerazmjerno veliki ili su prikazani s neobino razgranatim
rogovima (Belagi, Kalinovik, ibid., s. 19, 34, 72), to takoer dokazuje simbolini
smisao. Nema ni jednog sluaja da je jelen prikazan ubijen ili da je posrnuo smrtno ranjen,

293
Dakako, nije uvijek mogue utvrditi pravac kretanja kola i to posebno
zbog toga to ene imaju duge haljine, pa se ne vide njihove noge, a u
mukarca jedna noga ima pravac udesno, a druga ulijevo.
741
Meutim, ipak
prevladava miljenje da se na stecima radi oito o naopakom kolu. Kolo
naopako se u narodnim pesmama uvek pominje povodom smrti nekog lica. U
Bosni je zabeleeno da se pogreb propraao igranjem alostivog kola koje se
igralo u pravcu suprotnom od onoga u kome se igralo u veselim prilikama.
Ovo je savremeni odjek tradicije najstarijih vremena ija verovanja su dobila
svoje daleke odjeke u naim narodnim pesmama.
742
Istraujui kolo u junih
Slavena, Olivera Mladenovi je zakljuila da se htonski karakter kola na
stecima ne moe poricati, ak ni onda kad je kolo prikazano u ivom
pokretu, i da kolo valja promatrati zajedno sa scenama turnira, lova, vitekih
igara, jer je ba ta iroka povezanost svih vrsta igara obredna potpunost,
koja se vidi u pogrebnim ceremonijama mnogih naroda.
743

I niz drugih likovnih pojedinosti na stecima upuuje na njihovo
simbolino znaenje. Na primjer, prikaz tita na stecima ne moe biti grb, jer
je na stecima pronaeno vrlo mnogo jednakih grbova najee s prekom,
polumjesecom i zvijezdom, i to u razliitim krajevima, pa je nevjerojatno da
svi takvi grbovi pripadaju jednoj plemikoj obitelji.
744
A ni motiv ljiljana
nije upotrebljavan na stecima u heraldikom znaenju. Belagi je istakao da
je na stecima ljiljan stiliziran, da se na grbovima, novcima i peatima

ve je uvijek prikazan s visoko uzdignutom glavom (Belagi, Steci - kultura i
umjetnost. Veselin Maslea, Sarajevo, 1982, s. 330).
740
Oblik igre i pravac njenog kretanja takoe u sebi nose htonske karakteristike.Na kraju
kola suprotnom od kolovoe, dvoje igraa naprave kapije od uzdignutih ruku a kolovoa
kroz ovu kapiju provlai celo kolo, sve dok se kolo ne zaplete. Posle toga, igranjem u
suprotnom pravcu, kolo se rasplie... Prema rezultatima prouavanja istorije igre, ovaj
motiv ima znaenje obnavljanja ivota. U htonskom kultu, motiv provlaenja je veoma
rairen u svetu... Stoga ovaj motiv u Ljeljenovom kolu jasno ukazuje da je njegovo
poreklo u mrtvakom ritualu... Na jednoj predstavi igre na steku, lepo se vide igrai koji
se provlae kroz kapiju od uzdignutih ruku, dok ene stoje sa strane upajui kose, tuei
i pjevajui igraima. (Zeevi, ibid., s. 703, 705, 707-710).
741
efik Belagi, Popovo. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Zavod za zatitu
spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1966, s. 77.
742
Slobodan Zeevi, Igre naeg posmrtnog rituala. Rad XI. Kongresa saveza folklorista
Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, s. 380. Usp. Jelena Dopua,
Narodne igre u vezi sa smrti. (Primjeri iz Bosne i Hercegovine). Rad XI. Kongresa
saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, s. 360-374.
743
Olivera Mladenovi, Kolo u Junih Slovena. Etnografski institut SANU, Posebna
izdanja, knj. 14, Beograd, 1973, s. 44.
744
Belagi, Steci i njihova umjetnost. Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1971, s.
48.

294
javljaju isti naturalistiki ljiljani i da nije vjerojatno da bi na jednom manjem
podruju, a pogotovu ne na jednoj nekropoli, i to u stoarskom kraju, bilo vie
ljiljana kao heraldikih znakova.
745
Na umjetniki najvrednijem steku,
sljemenjaku iz Donje Zgoe, vidi se iznad privezanog leoparda krilati
zmaj.
746
Dakako, pojava krilatoga zmaja ili drugih fantastinih ivotinja na
stecima nikako se ne moe tumaiti kao prikaz realnih scena iz ivota.
Kad se ustanovi da prikazi na stecima nisu prizori iz ivota, ve
funeralna simbolika, nastaje problem tumaenja te simbolike. Njezino
ispravno tumaenje mogue je tek onda kad se makar priblino odredi
podrijetlo, odnosno starost te simbolike. Do sada je utvrena injenica da
gotovo veina simbola na stecima potjee iz doba prije bogumilske i
katarske hereze, a to onda znai da ispod steaka nisu pokapani ni bogumili
ni katari. Istraivai koji prouavaju likovne elemente na stecima sve vie
ukazuju na njihovo pretkransko i antiko podrijetlo. M.Wenzel je prva u
historiografiji poela naglaeno upozoravati na tu starinu simbolike, a njezine
su se rezultati poeli i priznavati.
747

Osobito su inozemni istraivai miljenja da neki esti simboli na
stecima potjeu iz doba mnogo ranijeg od bogumilske i katarske hereze.
Georg Wild, suoen s protivnim tezama, koje je u inozemstvu zastupao
osobito Aleksandar Solovjev, kategoriki tvrdi da npr. simbol ljiljana koji se
nalazi na stecima i koji je postao simbol dominikanskog reda i inkvizicije,
ima prolost od dva tisuljea i vie i to esto kao nadgrobni simbol smrti.
748

Iz analize bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika i njihove
simbolike takoer nedvobeno proizlazi da bosanski krstjani nemaju bitne veze
sa zapadnim katarima. Ovo se moe zakljuiti i iz usporedbe bosanskih
kamenih nadgrobnika s nadgrobnim kamenim spomenicima u zapadnoj
Europi, koje francuski znanstvenici nazivaju diskoidalne stele. Wildova
istraivanja nepobitno su dokazala da takozvani katarski spomenici june

745
Ibid., s. 168.
746
Truhelka, Studije o podrijetlu..., ibid., s. 57. Usp. Belagi, Popovo..., ibid., s. 77.
747
M. Wenzel je objavila mnogo radova u kojima je isticala te injenice. Usp. M. Wenzel,
O nekim simbolima na dalmatinskim stecima. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji
Konzervatorskog zavoda Dalmacije u Splitu, sv. 13, Split, 1961, s. 85-86, 88, 92-93; M.
Wenzel, Lisnati krst na stecima s podruja Neretve. Muzej primenjene umetnosti,
Zbornik 8, Beograd, 1962, s. 42, 48; M. Wenzel, Bosnian and Herzegovinian
tombstones - who made them and why, ibid., s. 142; M. Wenzel, Some notes on the
iconography of St. Helen. Extrait des Actes du XII
e
Congres International des tudes
Byzantines, sv. III, Beograd, 1964, s. 415-421; - Branka Telebakovi - Pecarski, Novi
pogled na problematiku steaka. Starohrvatska prosvjeta, Zagreb, 1963, s. 217-220.
748
Georg Wild, Bogumilen und Katharer ..., ibid., s. 96-102.

295
Francuske niti u povijesnom smislu niti po znaenju svojih simbola nisu u
svezi s katarskim pokretom. Iz njegovih znanstvenih utvrenja proizlazi i
slijedee: Diskoidalne stele u Bosni kao i njima sline u junoj Francuskoj
predstavljaju staro europsko kulturno dobro. Te stele iz june Francuske, koje
se sa svojim simbolima pripisuju katarima stvarno su mnogo starije od pojave
katarizma. Njih ima mnogo uz stare prometnice, koje su osobito u dananjoj
Francuskoj povezivale Atlantik i sredozemne zemlje. Neki su od simbola na
tim stelama (a posebno razni oblici kria) predkranski, a kranstvo ih je
naknadno posvojilo davi im kransko tumaenje. Vie tih simbola su vezani
uz pogansku germansku religioznost. Prvobitna upotreba tih nadgrobnika i
njihovih simbola bila je velika u germanskih plemena, a osobito je poznata u
Vizigota i Franaka. To je razlog da su pojedine od tih stela (na primjer u
Muzeju grada Carcassonnea) oznaene kao vizigotske. Za neke od takvih
nadgrobnih spomenika utvreno je da su i stvarno vizigotski (kao npr. stele i
sarkofazi u Arguineta-u i Arrigoriaga-u). Neki od tih nadgrobnih spomenika i
njihovih simbola nalaze se i na spomenicima u Skandinaviji i u Kijevskoj
Rusiji. Wild smatra da su ih iz Europe i Balkana prenijeli (posebno u
Skandinaviju) Normani.
749

Pri utvrivanju starosti simbolike na stecima sve vie dolazi do
izraaja injenica da su mnogi od simbola na stecima poznati od prahistorije
u istim krajevima, gdje se nalaze steci.
750
Belagi je tono zakljuio da

749
Ibid., s. 107, 136 141, 146 148, 150 156, 159 170, 172 188, 207. Wild je
dokazao analizom simbola da bosanski krstjani nemaju veze s katarima. Meutim, on
svoje miljenje o bogumilstvu bosanskih krstjana nije izveo na temelju posebnih analiza.
Usp. G. Wild, Die Darstellung des bogumilischen Perfectus auf den mittelalterlichen
Grabdenkmlern (steci) Bosniens und der Herzegowina. Balcanica (SANU), Beograd,
IV, 1973, s. 111-120.
750
Najinteresantniji primjer za usporeivanje simbolike na stecima s prahistorijskom
simbolikom na naem prostoru jesu crtei u Lipcima (Boka kotorska) 500 m od morske
obale gdje su nacrtane ivotinje u hodu jedna iza druge. U pitanju su u prvom redu
predstave jelena, koji se kreu s lijeva na desno, a poreani su u dva niza. U gornjem
nizu s lijeve strane postoji i predstava etveronone ivotinje, moda psa, iza koje se
ivotinje nalazi jo jedan jelen. Pored jelena iz drugog niza nalazi se svastika. Slini crtei
nalaze se i na jednoj od palih blokova stijene. Sve su ove predstave izvedene kao reljefi,
naljepljivanjem zemlje prljavobijele boje na povrinu stijene. Jeleni su naroito
karakterizirani velikim rogovima. Ovaj nalaz u Lipcima jedinstven je na cijelom teritoriju
Balkana i datira se u bronano doba (usp. Istorija Crne Gore., ibid., s. 71). Ti prikazi u
Lipcima toliko slie nekim prikazima na stecima da je jedan autor bio miljenja da su oni
nastali u srednjem vijeku (ure Bokovi, O poreklu kompozicije sa predstavom lova
na jelene u Lipcima. Starine Crne Gore, Cetinje, sv. III-IV/1965, s. 13-21). Meutim
prihvaena je gotovo od svih historiografa teza da prikazi u Lipcima potjeu iz
prahistorije. Zanimljivo ja da je na jednoj gemi za prsten iz IV. st., koja je pronaena u

296
znatan broj naih osnovnih reljefnih motiva vode svoje porijeklo jo iz
predhistorijskih vremena. On je u tom smislu nabrojio astralne motive, neke
biljne i ivotinjske motive (spirale, jeleni, konji, zmije), ljudske predodbe,
veinu scena (lov), krieve i osobito svastiku. Belagiu se ini da povijesna
lozica s trolistom, kruna udubljena (patere) i portreti pokojnika potjeu iz
umjetnosti antike epohe.
751
Vane usporedbe prikaza na stecima s istim ili
slinim prikazima iz prahistorije i antike na istom podruju dao je Benac.
Njegovo je zakljuivanje u tom smislu od velike vanosti, pogotovu zato to
je i on poslije II. svjetskog rata opisivao prikaze na stecima kao scene iz
ivota. Benac se u jednoj analizi srednjovjekovnih steaka od Slivna do
epikua u veoj mjeri osvrnuo na simboliku konja, zmije i ptice na stecima
istiui ovo:
Iako je ovdje ve bilo govora o konju (osedlanom!), izgleda mi da je
predstava konja na sarkofagu iz Provia neto drugog karaktera. Ovdje je konj
bez sedla i vodia, pokret glave mu je neobian, a uz to je kombiniran sa
zmijom. Poznata je stvar, da je zmija od pradavnih vremena predstavnik
htonskog svijeta. Ba zbog toga i predstava konja u takvoj kombinaciji dobiva
drugaije znaenje. J. Kunst npr. smatra, da takve i sline predstave konja
oznaavaju nosioce dua umrlih na drugi svijet. To isto dri i za predstave
jelena, i kod toga izriito navodi primjere sa steaka... Kada uemo u ilirski
krug, naii emo na sline predstave konja na japodskim urnama. D.
Sergejevski datira te urne u I. stoljee n. e. i smatra, da su njihove predstave
pod jakim utjecajem grke arhaine kulture. Ako se sjetimo, nadalje, itavog
niza primjera iz naih narodnih pjesama, i vjerovanja u kojima konji imaju
nadprirodnu, demonsku mo, onda jasno vidimo, da se u itavom krugu
njihova demonska mo provlai kao crvena nit. U tom sluaju ne iznenauje
nas ni predstava konja na sarkofagu iz Provia. Nema sumnje da istim putem
treba poi i pri objanjavanju zmijskh figura. Njena htonska obiljeja jo su
mnogo sigurnija nego kod konja... Idui istim putem kao i kod konja,
predstave zmije vidimo i na japodskim urnama. D. Sergejevski veli, da je lik

Bosni, prikazan lovac na konju kako s kopljem u ruci navaljuje na jelena (Kulturna
istorija BiH., ibid., s. 318).
751
Belagi misli da veliki broj motiva steaka duguje svoje pravo roenje, ili potpunije
formiranje putem transformacije srednjovjekovnoj, i to prije svega starokranskoj
umjetnosti, a onda i predromanici, romanici i gotici. On je u tom smislu naveo motive
krieva, znatan broj figuralnih predodaba i scena, neke biljne motive i bordure. injenica
je da se neki motivi na stecima nalaze i u bazilikama koje se smatraju kasnoantikim,
starokranskim, a od kojih su neke vjerojatno bile gotsko-arijanske. To su npr. stabla s
dva para povijenih grana na kapitelu bazilike u Dabravini, loza s grozdom u bazilikama
Zenice i Predjela kod Bosne, ptice u bazilikama Zenice i Dabravine. (Usp. Belagi,
Steci - kultura i umjetnost..., ibid., s. 199, 221, 264, 277.).

297
zmije kod Rimljana redovno kitio rtvenik domaeg lara, a kod Grka se ak
pokojnik pojavljuje u obliku zmije. Prouavajui jedan franaki nadgrobni
spomenik iz 7. stoljea n. e. na kojem je dvoglava zmija okruila glavu
pokojnika, Kurt Bhner veli, da u zmiji treba vidjeti stvorenje podzemlja, a da
ona u ovom sluaju odvodi pokojnika u svoje carstvo. J. Kunst isto tako
pridaje predstavama zmije odreeno znaenje u kultu mrtvih, a iznosi i
primjere posmrtnih kola sa zmijom iz nae zemlje... Takva vjerovanja o zmiji
imao je, kae ajkanovi, vjerojatno i na narod. Svaka kua ima svoju zmiju
- uvarkuu. Ona je dobar demon kue i u njoj je - moemo vjerovati - dua
pokojnika, barem inkarnacija pretka. ini mi se, da se i tu krug uvijek zatvara
oko htonskih svojstava zmije, to je dovodi na nadgrobne spomenike, pa i kod
nas na steke. Vjerujem, da se tu mnogo manje radi o tumaenjima, koje je
kranstvo dalo liku zmije. Ptije likove imamo samo na visokom sanduku iz
Topola. Teko je odrediti, koja vrsta ptica lei tamo na titu. Moda je to
gavran, no ovo svakako nije bitno. Sline ptice na leima jelena poznate su iz
Uboskog kod Ljubinja, ali u cjelini njihove su predstave neto rjee. Da se
vratimo opet na Holananina J. Kunsta. On smatra da ptice na leima jelena
iz Uboskog predstavljaju due umrlih a jeleni nosioce tih dua. Na sanduku iz
Topola one ne jau na jelenima, nego stoje na titu i oborile su glave. Kao da
tu izraavaju alost. Neobino je zanimljivo, da i na jednoj japodskoj urni
vidimo dva goveeta na ijim leima stoji po jedna ptica... (Paralele koje sam
naveo s japodskim urnama navode moda na razmiljanje o ilirskoj tradiciji,
koja se dugo zadraala u vjerovanjima i umjetnikim predstavama kod naih
naroda!). Uzevi u cjelini, moemo rei, da navedene predstave konja i zmije
u Proviu i Bistrini imaju svoje logino mjesto na tim spomenicima (ptice
emo zasada uzeti kao obian ukras). Obje ivotinje igraju odreenu ulogu u
kultu mrtvih. Teko bih se mogao sloiti sa shvatanjima J. Kunsta, koji im
pridaje neposrednu simbolinu ulogu. One su produkt narodnog stvaralatva i
vode vjerojatno porijeklo iz jedne daleke tradicije. Ne vjerujem, da su one tu
stavljene s tono odreenim ciljem, nego po svoj prilici prenose mehaniki
ulogu svoje daleke tradicije. No, ipak ostaje injenica, da i predstave konja i
zmije dolaze rjee u kranskoj simbolici i na nadgrobnim spomenicima.
752


752
Alojz Benac, Srednjevjekovni steci od Slivna do epikua. Anali Historijskog instituta
u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953, s. 78-80.
Vjerojatno nije sluajno da se prikaz zmije javlja na stecima preteno na junom
podruju steaka. To je vano zato to je upravo na tom junom podruju simbolika
zmije bila poznata ve od prahistorije i najvjerojatnije rairena pod utjecajem jonske
Grke na makedonsko i peonsko podruje (A. Stipevi, Kultni simboli kod Ilira,
ANUBiH, Posebna izdanja, knj. LIV, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 10,
Sarajevo, 1981, s. 48-49).

298
Benac je analizirao samo nekoliko navedenih simbola na
srednjovjekovnim stecima pa je utvrdio da su isti simboli pripadali i
autohtonom stanovnitvu na istom prostoru. Dakako, takvih paralela ima
mnogo vie. Na primjer kolo, koje je vrlo est motiv na stecima, imamo
posvjedoeno na spomenicima iz prahistorije i iz rimskog doba.
753
Zanimljivo
je da se i motiv figure s uzdignutim rukama na stecima pojavljuje na
Balkanu ve u neolitu.
754
Geste uzdignutih ruku kojih ima na stecima, a koje
je i kranstvo prihvatilo, nastavljaju se na tisuljetnu tradiciju.
755
Vano je da
prikaz naina lova na stecima upuuje vremenski na prijeantike i antike
obiaje, ali one autohtonog stanovnitva. Na tu injenicu prvi je upozorio
Zdenko Chavrak, koji je inae vjerovao da su u tim scenama na stecima
uistinu prikazani lovaki prizori. Njegovi rezultati, do sada u znanosti
nezapaeni, potvruju simboliku lovnih scena na stecima. Temeljni
Chavrakov zakljuak sastoji se od toga da je na stecima prikazan autohtoni
nain lova, koji on naziva isto ilirsko-keltskim nainom lova.
756
Chavrak
tvrdi da se srednjovjekovno bosansko koplje svojim oblikom ne razlikuje
mnogo od kopalja prethistorijskog i rimskog, samo to je vre i jae. On
dalje istie da ma u Bosni nigdje nije bio onakav kakav je bio ma u srednjoj
Europi. Daljnja je Chavrakova tvrdnja da je zapad ve od IX. st. stalno lovio
uz zvukove lovakog roga, a da na bosanskim stecima nigdje nema prikaza
lovakog roga. Vjerujui da se na navedenim scenama uistinu prikazuje lov,
on nije posumnjao u to ni kad je opisivao prikaz lova na vepra u donjem
desnom prozoru na steku iz Donje Zgoe. Na tom prizoru vepra, kojega
gone psi, doekuje lovac s kopljem sprijeda, pa je Chavrak zakljuio da se tu
radi vjerojatno o umjetnikoj slobodi, jer bi udarac kopljem sprijeda na vepra
kojeg gone psi imao za neizbjenu posljedicu pad lovca ukoliko bi doekao
vepra s udarcem koplja odozgo na dolje, namjesto obratno ili postrance koso
iza pleke. Polazei od te pretpostavke o realnosti lovnih scena, Chavrak nije

753
Na urni iz Ribia urezan je crte koji prikazuje povorku od pet ena koje se dre za
ruke. To je, prema Stipeviu, najstariji prikaz plesa, i to pogrebnog, na ilirskom tlu.
Stipevi tvrdi da slinih pogrebnih plesova ima i na ilirskim spomenicima iz rimskog
doba, a da ima mnogo prikaza plesaa i na prapovijesnim ilirskim spomenicima
(Stipevi, Iliri, ibid., s. 231).
754
Heinz Demisch, Erhobene Hnde. Ed. Urachhaus, Stuttgart, 1984, s. 15.
755
Ibid., s. 80, 329-331.
756
Zdenko Chavrak, Lovne scene kamenih spomenika srednjeg vijeka Jugoslavije. Ed.
Lovaka knjiga, Zagreb, 1954, s. 14. Ako usporedimo nadgrobnu plou rimskog
legionara - keltskog lovca - iz Carnutuma, crte sa staklene posude iz III. stoljea i
mramorni reljef, vjerojatno ulomak nekog sarkofaga, iz stolne crkve Civitta Castellana
(VIII. st.), te reljef majstora Radovana sa trogirskog portala to vidimo napadnu slinost u
svim tim prikazima, sa napred navednim stecima i moemo zakljuiti na analogno lovno
shvaanje i tehniku lova (Zdenko Chavrak, ibid).

299
mogao protumaiti ni scenu gdje divlja, predvoena jelenom, odnosno
koutom, mirno prilazi lovcu. Chavrak je posebnu pozornost svratio i na lov s
lovnim pticama. Prema njemu, i prikaz toga naina lova na stecima
specifian je nain lova; drugim rijeima, bez ikakve bitne slinosti s takvim
nainom lova u ostaloj Europi.
757
Chavrak s uenjem konstatira da je
bosanski lovac upotrebljavao lovnu pticu i za lov na jelensku divlja i to
ovako komentira: U tom se dakle sluaju nije moglo nipoto raditi o sokolu,
ve iskljuivo o orlu surom (aquila chrysatus) ili o orlu krstau (aquila
heliaca), jer su samo te grabilice bile u stanju oboriti jelena uz pomo lovca i
psa... Interesantna je injenica, da u cijeloj ostaloj Evropi love skoro
iskljuivo na konju sa lovnim pticama, te se na tim srednjevjekovnim
grobnim spomenicima Bosne, susreemo sa neim sasvim novim, nepoznatim
nainom lova ne samo za Evropu, ve i za Aziju. Dok lovac zapada lovi, u
konjanikom lovu, sokolom veinom ptice, kako nam to i ilustriraju
minijature iz biblioteke u Heidelbergu iz cca 1300. godine i Roi-Modus-
rukopisa iz prve polovine XV. stoljea iz zbirke bakroreza u Berlinu, to se tu
susreemo sa centralnoazijskim nainom lova sa orlom na jelena, no vezano
na tradicionalno slavensko oruje - luk i strijelu... Tumba iz Uboskog
prikazuje lovnu pticu, koja je pandama uhvatila zeca, koga goni pas. Zatim u
gornjem desnom uglu sokolaricu, a u lijevom dva sokola. Detalj sa steka u
Brotnjicama prikazuje takoer lovnu pticu, koja je oborila zeca... Lovna scena
sa steka uz Uboskog potsjea nas na spomenuti japodski prsten iz Ribia,
samo s tom razlikom to na prstenu sjedi lovna ptica na psu, koji davi zeca.
Kako radi male povrine geme, nije mogla biti prikazana potpuna lovna
scena, to je htio umjetnik time pokazati saradnju sa lovnom pticom kod
ulova.
758

Direktno nastavljanje dijela simbolike steaka na kasnoantiku batinu
s teritorija rimske Dalmacije nedvojbeno dokazuju i natpisi na stecima.
Marko Vego je utvrdio da su formulacije tekstova na rimskim epifatima iz
starokranskog doba gotovo istovjetne sa srednjovjekovnim nadgrobnim
natpisima u Dalmaciji, Hercegovini i osobito u Bosni. Vego je naveo i
konkretne primjere:
Osim toga, formulacije tekstova na rimskim epitafima Iliro-Romana iz
starokranskog doba do doseljavanja Junih Slovena su gotovo istovjetne sa

757
Chavrak, ibid., s. 15, 16, 23, 25, 28-31.
Prema Chavraku, najstariji prikaz lova s lovnim pticama nalazi se u jednom
anglosaksonskom kalendaru iz XI. st., a za nae krajeve takav nain lova dokazuje prsten
iz jednog japodskog groba u Ribiu, vjerojatno iz II. st. nae ere (ibid.).
758
Chavrak, ibid., s. 32-35.

300
srednjovjekovnim nadgrobnim natpisima u Dalmaciji i Hercegovini, a da ne
govorim o Bosni. Na jednom latinskom natpisu s groba iz 441. godine nae
ere postoji sljedei tekst: >Zaklinjem vas Kristom, neka me niko ne dira i
neka niko moj grob ne oskrvne!< Sadraj ovog natpisa je gotovo istovjetan s
tekstom irilskog natpisa Pavka Radohnia iz Hodova kod Stoca koji
proklinje svakog ovjeka ko bi mu kosti pretresao. Natpis u cijelosti glasi: >
A sije lei Pavko Radohni. Ovi kami usijekoh na se za ivota. Molju vi se,
brao i gospodo, nemojte mi kosti pretresati!< Natpis je iz 15. stoljea.
Latinski natpis na kamenu iz okolice Mua u Dalmaciji pominje blagajnika III
rimske legije, odnosno kohorte, dok irilski natpis iz Hutova kod apljine
pominje Radovca Vukanovia i carinsku slubu nekog humskog vojvode.
Natpis iz Hutova glasi:> Ase (ovdje) pie Radovac Vukanovi; koji znah
carinu u vojvode i dok mu ne zgrijeih, prijatelje ne izgubih<. Natpis je
urezan u 15. stoljeu. Na mnogim latinskim rimskim spomenicima se
naglaavaju roditelji koji postavljaju spomenik svojoj djeci ili obratno. Ovo se
vidi i na naim stecima s natpisima. Rimski pisari epitafa esto su izraavali
tugu, alost za pokojnikom, kao to su pisali dijaci i kovai u tekstovima
naih srednjovjekovnih natpisa. U natpisu Vukobrata Vlaevia u Gornjem
Selu u Miruama kod Bilee stoji na kraju teksta: >Tugo moja, a tko li e
meni (postaviti spomenik)<. Vuki Vuki iz Opliia kod apljine lei ispod
dvostukog steka od kamena iz jedne cjeline. Spomenik je postavila njegova
majka Radosava za vrijeme svoga ivota naglaavajui da je ovaj spomenik
odreen i za nju. Na kamenom kriu iz Svitave kod apljine pokojniku se
stavlja u usta sljedee: > Rodih se u veliku radost, a umrijeh u veliku alost<.
Na spomeniku Radosava Herakovia iz Boljuna kod Stoca pie da je Radosav
pokopan na plemenitoj Golubai, na mekoj i blagoj zemlji. Na kamenom
krstu u Djediima kod Huma blizu Trebinja pokojnik se ali na nesretan
sveetak svoga ivota s rijeima: > A si krst Radoja Urkia. Stah boga
molei i zla ne inei, i ubi me grom!<.Na latinskom natpisu Silvine iz Salone
pominje se sljedee: > Molim, itaoe ovog natpisa da kae Silvini: pobona
djevojko, neka ti je laka zemlja i neka mirno kosti lee!<. Na spomeniku
Vukca Vuihnia iz Vlahovia kod Ljubinja pie: > A se lei Vukac
Vuihni... Vidi se (ovo) zlamenje, itaoe! Pomenite, a vas bog blagoslovio!
A se pisa (sijee) Pribisav <. Natpis je iz 15. stoljea.U rimsko i
starokransko doba moglo se pokopati u jedan grob i u jedan sarkofag samo
jedno lice. Ova praksa u nas bila je u srednjem vijeku gotovo redovna.
Odstupalo se od ovog pravila jedino kad su bili u pitanju lanovi jedne
porodice ili roda. Na spomeniku s latinskim natpisom Julije Flavije u Trogiru
je napisano sljedee: >Ako bi neko kasnije elio ovaj grob oskrvnuti, neka se
kazni sa 2 zlatne une<. Veina rimskih epitafa na latinskom jeziku se
zavravala rijeima u skraenju: HMHNS (Ovaj spomenik ne pripada

301
drugom). Istovjetnu misao izraava pisar irilskog natpisa Radovana
Rakojevia iz erina kod itluka u upi Brono u Humu kad kae: > Proklet,
tko e tuin lei, vee njegovo pleme<. Na rimskom sarkofagu iz 1-2. stoljea
nove ere iz Dalmacije pie sljedee: > Livius Primitivus: dobri ovjek ovdje
lei i Julija Firma ena<. Na kriu s irilskim natpisom u Boljinama iz 15.
stoljea pie: > A se lei dobri junak i ojek Vlatko Vukovi. Pie Semorad<.
Jo interesantniji je latinski natpis iz 10. stoljea sa sljedeim tekstom u
prijevodu: > itaoe koji bude priitao ovo pismo s mojim imenom, reci:
nedostojnom Ivanju, smiluj se, Boe!<.Rimljani su ponekad biljeili imena
skulptora pojedinih spomenika, kao to su radili i kovai pomenuti u
tekstovima steaka i krieva. Tako je kranin Arpacius iz Dalmacije naruio
grobni spomenik eni Maksimili od kamenara-majstora Projekta. U Bekiji (
zapadna Hercegovina oko Gruda i Posuja) dugo je djelovao vjeti rimski
skulptor Maksiminus u 2-3. stoljeu. Od njega se do sada pronalo dva
vajarska rada s latinskim natpisom. Na kraju epitafa stoji urezani tekst:
Maksimin izradi - Maximinus sculpet. Jedan spomenik pomenutog vajara je
pronaen u selu Prolocu kod Imotskog, a drugi nedavno u selu Soviima kod
Gruda sa likom pokojnice u tadanjoj nonji sa ukrasima. Gotovo na
istovjetan nain su se izraavali pisari irilskih tekstova na stecima: Gruba,
Semorad, Radoje, Mili, Ivko, Pribisav i ostali. Iz navedenog izlaganja se vidi
da su stari iliro-rimski obiaji u pisanju epitafa preli i u srednji vijek na
poduje stare rimske Dalmacije. Ne postoji stalan kontinuitet zbog toga to se
u staro vrijeme pisalo i na drvetu koje je propalo.
759

Vano je zapaanje koje je Truhelka jasno stilizirao da su figuralne
predodbe steaka toliko primitivne da podsjeaju na poetke figuralne
umjetnosti u neolitsko doba.
760
Sreko Daja, takoer istraiva bosanskoga
srednjeg vijeka misli kao i Truhelka. Prema njemu, bosanski nadgrobni
spomenici veinom su vrlo rustikalni, i to potvruje umjetniku nezrelost
njihovih majstora, a ne iskljuuje ni rustikalnost njihovih pukih
vjerovanja.
761
Osim toga, iako je stanovnitvo u susjednim zemljama bilo
kristijanizirano, na stecima u Bosni i Hercegovini nema uobiajenih likovnih
predodaba izrazito kranskih simbola, ni katolikih ni pravoslavnih. To pak
znai da se kristijaniziranje, npr. u sredinjoj Bosni, nije odvijalo bogzna kako

759
Marko Vego, Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih natpisa u
Bosni i Hercegovini. Pregled LXIV/1974, 4, 409-412.
760
. Truhelka, Sredovjeni spomenici bosanske Hrvatske. Hrvatsko kolo, sv. XXIII,
Zagreb, 1942, s. 6-7.
761
Sreko Daja, Die Bosnische Kirche und das Islamisierungs - problem Bosniens und
der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg. Ed. Rudolf Trofenik,
Mnchen, 1978, s. 26.

302
lako ili da barem nije bilo jako ni iz dalmatinske Hrvatske ni iz podruja
srpske Pravoslavne crkve. Ve je Hoernes u XIX. st. zapazio da na stecima
nema izraene pobone misli ni u natpisima ni u crteima i da golema veina
steaka ne upozorava da pod njima poivaju krani koji ekaju uskrsue.
762
I
iro Truhelka ima zakljuak slian Hoernesovu. On tvrdi da ni na kojim
crteima na stecima nema nikakve aluzije na koji biblijski ili vjerski motiv,
da nema kranskih simbola, a da je pae i sam kri rijedak.
763

M. Wenzel, analizirajui starost simbolike na stecima, zakljuuje da
bogumila, kako ih je opisao pop Kuzma, na tom teritoriju nije nikad bilo i da
je mnogo vjerojatnije da su neke snage koje je papinski legat osudio kao
hereze zapravo ostatak pretkranskih vjerovanja, kojih je na tom podruju
bilo jo u srednjem vijeku, a moda i poslije.
764
Vano je istaknuti da steci ni
njihovi simboli nisu nastali na kranskom Istoku, jer je poznato da bizantska
kultura nije imala osobitog smisla za sepulkralnu skulpturu.

3.
Dakako, prevladavajua autohtona, odnosno pretkranska (poganska)
simbolika nije jedina simbolika na srednjovjekovnim bosanskim stecima.
765

Neke scene na stecima neobino podsjeaju na boga Wuotana (Wodana,
Odina) i dogaanja u Walhalli (na njemakom Walhalla, staronord.
Valhle) u kojoj borave djevice - ratnice Walkire s u boju palim junacima.
Takva slinost moe izvirati i iz injenice da su u davnoj prolosti Germani i
Traani imali zajednika vjerovanja, odnosno da je bog Wuotan u biti
identian s starobalkanskim boanstvom, koje je poznato pod nazivom
Traki konjanik. Dakako da ovo nije jedino mogue tumaenje. Postoji
naime toliko mnogobrojnih i to konkretno skandinavsko-bosanskih slinosti u
nadgrobnoj simbolici da se ak postavlja pitanje da li to uope moe biti
koincidencija. Maja Mileti navodi da je motiv lova, koji je jedan od
najeih u bosanskoj nadgrobnoj simbolici, gotovo isto tako est na

762
Moriz Hoernes, Mittellterliche Grabdenkmler in der Hercegovina. Mitteilungen der
K. K. Central-Kommission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst und Historischen
Denkmler, VIII. Jahrgang, neue Folge, Wien, 1882, s. 19-25.
763
Truhelka, Sredovjeni spomenici..., ibid., s. 6-7.
764
Marian Wenzel, A Mediaeval Mystery Cult in Bosnia and Herzegovina. Journal of the
Warburg and Courtauld Institutes, vol XXIV, London, 1961, s. 105.
765
Postoje i neke slinosti izmeu skandinavske i starobosanske simbolike. Usp. Maja
Mileti, I krstjani..., ibid., s. 27, 31-32, 36, 104-105, 144, 172-173, 175.

303
nadgrobnim spomenicima u Skandinaviji i kotskoj.
766
Mileti dalje navodi
da se stari simboli kojima se oznauje kri nalaze u srednjem vijeku na
stecima, i jednako tako na norvekim runskim natpisima i peatima.
767

Miletika posebno istie da je i naziv kamen, koji je specifian za
nadgrobne spomenike u Bosni, poznat takoer i na nadgrobnim spomenicima
u Skandinavaca i Iraca. Norveka rije stenen oznaava nadgrobne runske
spomenike Vikinga.
768
Nada Mileti odbija i samu pomisao da postoji
meusobni utjecaj na relaciji Bosna s jedne strane i s druge strane
Skandinavija, kotska i Irska. Ona zakljuuje da se radi o starokranskom
simbolizmu, koji najvjerojatnije izvire u antikom gnosticizmu.
769
Kada je
Muhamed Hadijahi upozorio Maju Mileti kako se u njezinoj knjizi
usporeuje simbolizam steaka sa simbolima u nordijskim zemljama ona mu
je to pokuala ovako objasniti: To je istina, ali ja te analogije nisam
protumaila nikakvim bliim vezama sjevernih Normana u Norvekoj,
vedskoj i Danskoj s naom Bosnom, nego sam rekla, da su ti simbolizmi
sredovjeni ostatci velike, zajednike Europi, paleokranske batine. Ja sam
gledala vikinke nadgrobne spomenike i dola do zakljuka, da izmeu njih i
naih steaka nema ni stilske ni sadrajne veze. Jedino sam iztakla, da su
Vikinzi zvali svoje nadgrobne spomenike stenen t.j. kamenovi (njemaki
Stein) ba kao i termin koji se za bosanske steke upotrebljava na njihovim
nadpisima (kam, kami). Dodala sam da i staroirski kameni spomenici
nadgrobni su se zvali kamenovi. Ja sam od vikinkih simbola spomenula
samo sredovjene peate, koji su imali simbole kao nai steci. A navela sam
to samo zato, da kaem, kako se u patarenskoj Bosni sve, pa i starokranske
simbole nazvalo heretikim, dok takve iste simbole u Norvekoj i vedskoj
nikome nije ni palo na pamet da ih nazove manihejskim. Tako sam govorila
branei pravovjerni, starokranski karakter, bosanskih simbola na
stecima.
770
Uz ovo miljenje M. Mileti treba istaknuti kako je tono da

766
Maja Mileti, I Krstjani di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. Pont.
Institutum orientalium studiorum, Roma, 1957, s. 36. I motivi della mezzaluna, del
pentagramma, della svastica, del giglio stilizzato, delle croci patenti, della scure e del
serpente si vedono pure nei monumenti sepolcrali scozzesi, seppure con una variazione
nell interpretazione stilistica. (Mileti, ibid.).
767
Sui sigilli norvegesi del tardo medio evo (seconda meta del sec. XIV.), troviamo tutta
una serie di segni che sincontrano come simboli sugli steci medievali bosniaci e che
sono noti anche allepoca paleocristiana. Cosi la croce patente, la scure, la svastica, la
rosetta (nel cerchio), il pentagramma, le chiavi incrociate, lancora combinata con la
croce, la mezzaluna con la croce, la spada simbolica, il globo (sole), ecc.(Mileti, ibid.,
s. 144-145.).
768
Mileti, ibid., s. 27-28.
769
Mileti, ibid., s. 31-32, 144-145, 148.
770
Citat iz pisma M. Mileti, koje je uputila M. Hadijahiu, iz panjolske 1. svibnja 1985.

304
simbole u Norvekoj i vedskoj koji su slini onima u Bosni nitko s pravom
nije nazvao manihejskim. Meutim, injenica je da veinu tih simbola, od
kojih su neki slini onima u Bosni, nitko ne tretira ni kao kranske, a upravo
to je bitno za realno vrednovanje problematike tih simbola u Bosni i na
sjeveru Europe. Miljenje Maje Mileti nije nimalo uvjerljivo djelovalo na M.
Hadijahia i on je potpuno logino zakljuio ovo:Analogije koje iznosi M.
Mileti, pojedinano uzevi, ne bi nita dokazivale, da se ovdje ne radi o
itavom jednom sistemu koji se odnosi na sepulklarne spomenike tako da su
primjeri dalekog sjevera i odgovarajui primjeri iz bosanske srednjovjekovne
kulture upravo frapantni. Nema sumnje, da su mnogi ovi motivi, na to
naroito ukazuje Maja Mileti, opi, najee starokranski, ali ako se nae
na okupu toliko bosanskih i norvekin analogija, a imajui u vidu i druge
utvrene paralele, to ve na neto upuuje. Ovdje je vano i opetovano
naglaavanje M. Mileti da je ishodite ranokranskim motivima koji se
javljaju na ovim spomenicima predkranska poganska batina. Ta je
konstatacija sa stanovita teze koja se ovdje zastupa posebno vana. Poganski
karakter tih motiva usmjerava na duboku starinu kao ishodite tih istovjetnih
kulturnih tekovina Bosne i dalekog evropskog sjevera. Pojava brojnih
kulturnih elemenata analognih u Bosni i normanskim zemljama, bez obzira
to se ti elementi ponavljaju i na drugim stranama, ali ne konzistentno,
svjedoi vjerojatno o zajednikim izvorima.
771
Hadijahi je zakljuio,
izmeu ostaloga, i na temelju mnogih kulturnih relikata, koje ne navodi M.
Mileti, da je na teritorij srednjovjekovne Bosne doselio i dio stanovnitva sa
sjevera, koje on dovodi u najuu vezu s Normanima.Ti su relikti dijelom
varjakog porijekla, a dijelom sa ruskog sjevera, to upuuje da se
doseljeniko 'mnotvo, o kojem govori Hrvatska kronika, sastojalo kako od
Varjaga, koji su sainjavali manjinski dio doseljenika, tako i novgorodskih
Slavena, koji su u toj doseljenikoj masi predstavlali veinu. Ti kulturni
relikti mogu se sistematizirati ovako: 1) mitoloki relikti; 2) obiaji i obredi,
naroito funeralni; 3) arheoloki nalazi; 4) jezine i fonetske podudarnosti, 5)
fiziko- antropoloki relikti; 6) teratoloki stil; 7) ideografija.
772
Hadijahi
posebno istie da je prvi Vladislav Skari god. 1928. upozorio na slinost
steaka s ruskim nadgrobnim spomenicima iz okolice Narve. U
Hadijahievim izlaganjima vano je i upozorenje na postojanje posebnog
antropolokog tipa u dijelu bosanskog stanovnitva, koje on procjenjuje na
oko 4%. U irem regionu Visokog, to e rei u krajevima gdje bi se mogao
smjestiti embrij bosanske drave sreu se u zamjetljivom broju fiziko-
antropoloki tipovi izrazito nordijske kompleksije. Ovu pojavu je registrirao

771
M. Hadijahi, Hipoteza o tzv. Treoj slavenskoj seobi na Balkan. Rukopis, s. 40.
772
Hadijahi, ibid., s. 17.

305
etnolog Milenko S. Filipovi, koji je prouavao stanovnitvo Visokog i
okoline. Pada u oi kae Filipovi da meu stanovnicima katolicima i
muslimanima ima velik broj ljudi nordiskog rasnog tipa. Filipovi ih opisuje
slijedeim rijeima: To su ljudi visoka rasta, mravi, duguljastog lica,
ruiaste kone boje s mnogobrojnim pegama po celom telu, plavih oiju i
kose otvorene boje : plave i ukasto-smee to esto prelazi u crvenkastu.
Mislim meutim da se meu ovim, kako Filipovi kae, nordijskim rasnim
tipovima moraju razlikovati dvije varijante: jedne su oni koji se u narodu
nazivaju rii ili crvenokosi, a drugo su oni s plavom kompleksijom.
Filipovi ne razlikuje ova dva tipa i tvrdi kao nesumnjivo da je ovdje rije o
potomcima srednjovjekovnih Sasa. Pojava riih ili crvenokosih tipova
mogla bi indicirati na daleke potomke Normana, i, to je takoer uoljivo, sve
se porodice s riom kompleksijom po predaji smatraju starinakim.
Stanovnito s ovim fiziko-antropolokim osobinama registrirao sam u selima
Graanice (Veliki Trnovci, Mali Trnovci, Veliko ajno, Malo ajno, Loznik,
Smrnica, Prhinje), u Brezi, Visokom, upi, Smailbegoviima, Vijesoliima,
Porjeanima i dr.
773
Hadijahi istie kao dokaz doseljenja sa sjevera
poetkom IX. st. u Bosnu pisanje popa Dukljanina. Naime, u V. poglavlju
Hrvatske kronike navodi se da izlize niki puk s mnotvom prez isla tja deri
ispriko rike velike, ka se dii Velija i dodaje kako je taj puk zauzeo i
Bladinovo kraljevstvo, koje Hadijahi identificira kao Sklaviniju na podruju
kasnije Bosne, Usore i Donjih krajeva. Ako se naime od Iljmenskog jezera i
Novgoroda (nekadanja Slavija) polazi na jug u pravcu Balkana taj se put
mora najprije presjei ispriko rijeke Velike, ka se dii Velija. Rijeka Velika
tee i ulijeva se kod Psakova u udsko jezero (na sjevero-zapadu SSSR-a).
Spomen Velike daje orijentaciju u pitanju o kojem se mnotvu radilo. I
ovdje je krivi prijevod sa slavenskog originala u latinskom tekstu Ljetopisa
Popa Dukljanina zaveo na pogrene interpretacije kao da se radilo o dolasku
Bugara (prevodilac je rijeku Veliju-Veliku preveo rijeju Volga, pa jo i
objasnio da se po njoj nazvali Vulgari). Meutim na dugoj relaciji da bi se
prela rijeka Velika (Velija) i dolo na balkanski jug poetna stanica moe
biti novgorodska zemlja, na koju upuuju i sve druge okolnosti. Posebno
skreem panju da se u petoj glavi naglaava kako je udno mnotvo
doseljenog puka govorilo istim (ili slinim) jezikom, kojim se govorilo i u
Bladinovu kraljevstvu kao i u Makedoniji. To moe biti samo slavenski
jezik....Meutim turanski Bugari, koji su 680. godine doselili pod knezom
Asparuhom, govorili su starobugarskim jezikom potpuno nerazumljivim
slavenskim masama.Slaviziranje doseljenih Bugara bio je dosta dug proces,
koji je trajao do polovice IX stoljea, pa i kasnije... Niki puk s mnotvom

773
Hadijahi, ibid., s. 37-38.

306
prez isla kako se vidi iz zapisa naselio se i u Bladinovo kraljevstvo , a
to znai na zapadni Balkan. Meutim, Bugari kao etnos nisu nikada naselili
zapadni Balkan, pa je i to jedan od razloga, da niki puk nisu Bugari. U
slavenskom originalu ime tog puka je nepoznato, dok je prevodilac na latinski
rusku rijeku Veliku, Veliju, preveo rijeju Volga, pa otale izveo rije
Bugari.
774
Hadijahi napominje da ti doseljenici nisu junoitalski Normani,
koji se javljaju u XI. st. na istono-jadranskoj obali. Ovi se Normani javljaju
pod imenom Rus. Asimiliraju se sa Slavenima. Ve pod konac VIII. i
poetkom IX. st. postoje vijesti o vojnim pohodima tih Rusa na Sary i
primorje krima, na maloazijsko primorje Bizanta i grad Amastridu (prvo
desetljee IX. stoljea), te na otok Eginu u Egejskom moru...Ako se uvai da
su najranije seobe iz Skandinavije poele ve u VIII. stoljeu, praenje
stalnim nastanjivanjem Vikinga u tudjim zemljama, onda se moe zakljuiti
da su i njihovi prodori u novgorodsku zemlju morali uslijediti najkasnije u
prvoj polovici IX. stoljea, ako ne i ranije.
775
Hadijahi misli da je Bladin
vladao u prvim desetljeima IX. stoljea, pa dolazak Normana- Slavena
datira u isto razdoblje. Po Hrvatskoj kronici dolo je do sporazuma izmeu
Bladina i doseljenika, na nain da je on nastavio vladati uz plaanje danka
doseljenicima. To izlaganje Hadijahi zakljuuje upozorenjem da je neke
poznate rusko-junoslavenske paralele mogue tumaiti podrijetlom iz stare
slavenske zajednice (bez obzira gdje se ona prvobitno nalazila), ali dodaje da
se u primjerima gdje je nazona normanistika komponenta mora
pretpostaviti da ta srodnost ne moe biti starija od prvih decenija IX.
stoljea.
776

Mogunost doseljenja dijela stanovnitva sa sjevera mogla bi se datirati
u doba franako-avarskog ratovanja ili neposredno poslije njega. To se
najvjerojatnije moglo zbiti istodobno s pojavom Hrvata krajem VIII. st.,
odnosno u prvim desetljeima IX. st.na teritorij prvobitne hrvatske drave.
Dakako da su oni, koji su se pod hrvatskim imenom doselili u Liku, Krbavu i
Gacku, odnosno kasnije na jadransku obalu, i oni koji su se nastanili u Bosni
mogli biti isti ili srodni etniki element, koji je istodobno i doselio. Dok su se
dijelovi starosjeditelja, Gota i drugih doseljenika na teritoriju dananje
Hrvatske pod utjecajem Franaka kristijanizirali, novi su doseljenici u Bosni
vjerojatno ostali vjerni svojoj prvobitnoj vjeri. Mogue je zakljuivati na
temelju sjeveroeuropske (germanske) simbolike da je na dio teritorija
srednjovjekovne Bosne doselio etnos koji je ako nije bio normanski,
odnosno ako je doao pod slavenskim imenom, sigurno dugo ivio pod

774
Hadijahi, ibid., s. 2-3.
775
Hadijahi, ibid., s. 6-8.
776
Hadijahi, ibid., s. 10,12,14, 47.

307
germanskim politikim i kulturnim utjecajem. To se doseljenje prema
upotrebi nekih simbola moe datirati najvjerojatnije u razdoblje od kraja VIII.
do poetkom IX. st., a nije iskljueno da se moglo dogoditi i znatno kasnije.
Za sada je nemogue utvrditi da li je ovaj etnos koji je mogao biti samo jaka
ratnika druina, donio obiaj podizanja steaka ili ga je prihvatio od
zateenog stanovnitva. U svakom su sluaju steci s vremenom prihvaeni
od svih stanovnika na nain da su ih razni dijelovi bosanskog puanstva
ukraavali simbolima koji su pripadali njihovim starim vjerovanjima i
predanjima.
injenica je da se tek u kasnijim stoljeima, a osobito u blizini
kristijaniziranih podruja blie jadranskoj obali na nekropolama steaka
javlja i pravovjerna simbolika.
777
Treba napomenuti da se na stecima,
posebno krstjana, nalazi se i mnogo nekada poganskih simbola, kojima je
nicejsko i arijansko kranstvo, svuda pa i u Bosni pridalo novo kransko
tumaenje.

777
Vladimir Sokol, analizirajui kasnosrednjovjekovne grobove i nadgrobne spomenike na
Peljecu, upozorio je na veliki broj gotikih krieva, kojih tamo ima samo na zaglavnim
ploicama, i samo jedan na velikoj pokrovnoj ploi groba. On takve razvijene oblike
reljefnih krieva dri karakteristinima za razdoblje XV. st. O tome pie i ovo: Oni su
nam vrlo vani kod analize pojava istih oblika na stecima sa kopna i dublje u
unutranjosti (gdje se javljaju u prilinom broju). Tu vezu nisu uoili mnogi pisci koji su
se bavili problematikom steaka, neki ih ne prepoznaju a neki ak i pogreno tumae. [.
Belagi npr. sline krieve na Blidinju ispravno naziva gotikim, ali ne ulazi u pitanje
porijekla na tim spomenicima. Takvi krievi na zaglavnim ploama jo se javljaju na uem
podruju Dubrovnika i u Konavlima. Sve su to proizvodi profesionalnih klesarskih
radionica (Vladimir Sokol, Kasnosrednjovjekovna grobita i nadgrobni spomenici
Peljeca. Peljeki zbornik, Poljoprivredna zadruga i vinarija Dinga, Potomje i SIZ za
kulturu opina Dubrovnik i Korula, 1976, s. 327).

308




II.
CRKVA BOSANSKA I POGANSTVO U SREDNJOVJEKOVNOJ
BOSNI

1.
Ne samo politika, ve i crkvena povijest Bosne i Hercegovine do
kasnog XII. st. lei gotovo sasvim u tami.
778
Prvobitna Bosna, ona iz X. st.,
bila je malen teritorij, iju je jezgru tvorila upa istog imena u Visokom
polju. Navodi se u drugoj polovici XI. st. kao sufragansko biskupsko sjedite
u okviru splitske metropolije i civitas Bosna.
779
injenica da se sabor na
Bilimiu 1203.godine odrao upravo na podruju Zenice dozvoljava nam
izvjesne pretpostavke o mogunosti kontinuiteta ivota na ovom mjestu, sve
ako bismo i htjeli povjerovati da je koncem VI. ili poetkom VII. st. ovdje
bilo znatnih pustoenja.
780
Od XI. st. u Bosni je stolovao s prekidima biskup,
o ijoj pravovjernosti ili pak nepravovjernosti nema podataka. Osim toga, on
nije imao ni katedrale i nije sudjelovao na splitskim saborima.
781
U jednom
panjolskom putopisu iz 1330. kae se da su brda u Bosni veoma napuena
narodom, da zemlja obiluje svime, a da stanovnici nisu krani katolici.
782

Iz nekih detalja, kao to je bila enidba pod uvjetom, moe se doista
zakljuiti da je utjecaj rimskoga kranstva na ivot u srednjovjekovnoj

778
Daja, Die Bosnische Kirche..., ibid., s. 35.
779
Juraj Kujundi (uro Basler), Crkvene prilike u Bosni za vrijeme ranog srednjeg
vijeka. Nova et vetera, sv. 2, Sarajevo, 1980, s. 182. Usp. i Ambrozije Benkovi,
Katolike upe Bosne i Hercegovine. akovo, 1966, s. 13.
780
uro Basler, Gnostiki elementi u temeljima nauavanja crkve bosanske. Separat iz
publikacije: Radovi, III, ed. Muzej grada Zenice, Zenica, 1973, s. 272.
781
uro Basler, Die Bosnische Kirche im frhen Mittelalter. Vita religiosa morale e
sociale ed i Concili di Split (Spalato) dei secc. X-XI, Padova, ed. Antenora, 1982, s. 372.
782
Josip Smodlaka, Zemlje Junih Slovena i njihovi grbovi oko god. 1330. u Putu oko
svijeta jednoga panjolskog fratra. Split, 1931, prilog Vjesniku za arheologiju i
historiju dalmatinsku, sv. L, za 1928-1929, s. 8.

309
Bosni bio slab.
783
Bosna je zbog svoga zemljopisnog poloaja mogla i u
vjerskom smislu ivjeti prilino zatvoreno.
O Bosanskoj crkvi, odnosno o uenju bosanskih krstjana u
historiografiji postoje najrazliitija miljenja John V. A. Fine je priznao da
i njegova studija o ovoj problematici dokazuje da nita u vezi sa Bosanskom
crkvom nije definitivno jasno.
784
Sreko M. Daja tono utvruje kako je
u strunim krugovima poznato, (da) svi dosadanji pokuaji nisu pruili
zadovoljavajuu interpretaciju Crkve bosanske i da su naprotiv vrlo
divergentni.
785
Maja Mileti s pravom upozorava kako je neznanstveno
vjerovati samo zapadnim izvorima.
786

Bosanski krstjani nisu bili ni katolici ni pravoslavni.
787
A da bosanski
krstjani nisu bili ni bogumili, kao to je na temelju nebosanskih izvora mislio
Franjo Raki, moglo je biti jasno ve 1911. kad je iro Truhelka otkrio
oporuku gosta Radina. Taj dokument svakako je dosad najbitniji izvor za
vjerska shvaanja bosanskih krstjana, a u njemu nema nita bogumilsko.
788


783
U Bosni je, kao to svjedoe i izvori, bio obiaj da su se ene uzimale pod uvjetom da
budu dobre i s namjerom da se otpuste kad se to svidi muu. Prema svjedoenju
bosanskog vikara fra Bartolomeja iz 1373. poznato je da jedva jedan od stotine mueva
zadri enu, osim onih obraenih. Veina bosanskih vladara bili su nezakonita djeca iz
heretikog braka. Mnogi su vladari imali opet nezakonitih sinova od vie ena (Marko
Perojevi, ena iz bosanske povijesti. Napredak, XVI/1941, 11, 128-129). Ipak valja
istaknuti da ni u drugim balkanskim zemljama vjersko stanje nije bilo idealno. Dragojlovi
kae da je u Srbiji tek u vrijeme svetog Save enidba po obiajnom pravu zamijenjena
crkvenim obredom, a sline obiaje na podruju Katolike crkve u Dalmaciji zabranio je
1235. papa Grgur IX (Dragoljub Dragojlovi, Krstjani i jeretika Crkva bosanska.
SANU, Balkanoloki institut, posebna izdanja, knj. 30, Beograd, 1987, s. 176-177).
784
John V. A. Fine, Zakljuci mojih posljednjih istraivanja o pitanju Bosanske crkve. U
knjizi: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja, Skopje,
1982, s. 127.
785
Sreko M. Daja, Fineova interpretacija bosanske srednjovjekovne konfesionalne
povijesti. Povijesno-teoloki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice
Katarine, Sarajevo, 1979, s. 52.
786
Maja Mileti u pismu Muhamedu Hadijahiu od 11. svibnja 1985.
787
Srpski povjesniar Vladimir orovi takoer istie da bosanska koncepcija kranstva
nije bila ni pravoslavna ni katolika (V. orovi, Teritorijalni razvoj bosanske drave u
srednjem veku. Glas Srpske kraljevske akademije, CLXVII, Beograd, 1935, s. 44).
Jovan Radonji misli da srpski izvori ne bi proklinjali bosanske krstjane kad bi oni bili
pravoslavni. (Jovan Radonji, u knjizi Franjo Raki, Borba Junih Slovena za dravnu
neovisnost - Bogomili i patareni. SKA, Beograd, 1931, s. XXXIV).
788
Osvrui se na radnju Rakoga Bogumili i patareni, Truhelka je istakao kako je
postala navika da se ta dva naziva identificiraju. U svezi s tim Truhelka je dalje istakao da
ni u jednom bosanskom ni dubrovakom izvoru nije pronaen naziv bogumili kao oznaka
za bosanske krstjane. Slubeni naziv crkve u listinama bosanskim je crkva bosanska, a

310
Gost Radin ispovijeda postojanje osobnoga svemoguega gospodina Boga,
vjeruje u svetu Troicu nerazdjelivu, priznaje veliku mo molitve, mnogo
dri do posta, meu velike blagdane ubraja Isusovo roenje, navjetenje
(Blagovijest), uskrsnue i uzaae, Mariju koju naziva sveta Djeva, potuje
sve svete, vjeruje u vjeni ivot i posljednji sud. Gost Radin svoju vjeru
naziva vjera apostolska.
789
Oporuka Gosta Radina je vrijednije izvorno
svjedoanstvo o uenju Bosanske crkve nego svi izvanbosanski, posebno
zapadni izvori.Vano je Mandievo upozorenje da svi dosada poznati vlastiti
izvori bosanskih krstjana potjeu iz zadnjih stotinu godina njihova opstanka,
dok za prva gotovo etiri stoljea nemamo od njih nikakva vlastitoga izraaja
osim Ispovi j edi na Bilinu Polju godine 1203., a i ta je napisana prema elji
i tranji papinskoga legata Ivana de Casamare.
790
Ispovijed bosanskih
krstjana na Bilinu Polju (ili Bilinu Pojilu)
791
godine 1203. mnogo je manje
vana od oporuke gosta Radina. Metoda inverzije, po kojoj je Dragutin
Kniewald
792
pokuao protumaiti uenje bosanske Crkve, ne moe se
prihvatiti. Nedopustivo je tvrditi da su bosanski krstjani vjerovali u ono ega
su se pred papinskim legatom odricali. Oni su potpisali sve to je od njih
traio papinski legat, a on je traio ono to je mislio da oni vjeruju. Iz lakoe
kojom su predstavnici Crkve bosanske potpisali ono to je legat od njih
traio, loginije se moe izvesti zakljuak da oni uistinu nimalo nisu vjerovali
u ono ega su se odricali, tj. da nisu vjerovali u ono to je papinski legat
mislio da oni vjeruju.
Uenje te crkve, koja nije bila pod rimskim papom u biti je potpuno
kransko. Jedan bosanski biskup (nepoznatog imena oko g. 1229. ) prema
tvrdnji tadanjih tuitelja bio je roeni brat prvaka bosanskih krstjana i
dopustio je da bosansko krstjanstvo u njegovoj biskupiji uzme maha. On je
stanovao u istoj kui s krstjanima i javno je branio svoga brata i njegove

u spisima dubrovake arhive naao sam pristae ove crkve jedino pod nazivom patarena,
doim tu imenu bogumila nema nigdje ni traga. I slubeni naziv bosanska crkva, koji
jako akcentuira ono bosansko dokazuje, da ta crkva nije bila ni u kakvoj organikoj
svezi sa bugarskim bogumilstvom (. Truhelka, Testamenat gosta Radina. GZM,
XXIII/1911, 3, 368).
789
Leo Petrovi, Oporuka Radina Butkovia. Napredak, hrvatski narodni kalendar za
1944, godite XXXIV, Sarajevo, 1943, s. 48-62.
790
D. Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago, 1962, s. 20.
791
Stjepan Krasi misli da je moda ispravnije itati Bilino Pojilo, jer u izvorniku stoji
loco qui vocatur Bolino Poili. (S. Krasi, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni.
Knjinica: U pravi trenutak, akovo, 1996, s. 14.
792
Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima. Rad,
JAZU, Zagreb, 1949, s. 166.

311
pristae. Vano je istaknuti kako se on branio da je bosanske krstjane iz
prostodunosti (ex simplicitate) drao pravovjernima.
793

Gregor remonik je izrazio miljenje da bosanski krstjani vuku
podrijetlo od arijanskih Gota.
794
On je to ovako obrazloio: Radi se, naime, o
upadnoj okolnosti da se bogumilstvo i srodne jeresi pojavljuju ba u onim
istim zemljama, u kojima su nekoliko vekova ranije boravili Goti i u kojima
su oni ostavljali svoga elementa kao trajne naseljenike. To teritorijalno
podudaranje moe biti jedna puka sluajnost, ali moe imati i svoje dublje
znaenje...Celo vreme svoje vladavine u Italiji kralj Teoderih ostaje u dobrim
odnosima sa Vizantijom i upravlja Italijom nominalno u ime istonog carstva.
Tek pred kraj njegovog ivota odnosi sa Vizantijom postadoe zategnuti. U
Vizantu se bio popeo na prestolje ortodoksni Justin, iji je jo ortodoksniji i
netrpeljivi neak Justinijan poeo bezobzirno da progoni jeretike i da ih
nasilno obraa u pravoverne. Tada Teoderih prisili papu Ivana da lino on
poe u Carigrad, da tamo na carskom dvoru intervenie u korist progonjenih
jeretika (jedinstveni sluaj da verski glavar pravovernih mora da moli i
krivoverce). Niko ne moe sumnjati da su progonjeni krivoverci oni ostaci
Germana, prvenstveno Gota, koji su ostali na Balkanu, unutar granica
istonog carstva, i posle seobe jezgre toga naroda u Italiju, a od takvih
zaostalih Gota vodi svoje poreklo gore spomenuti istoriar Jordan. U
protivnom sluaju, Teoderih ne bi imao interesa da se tako neobino
intenzivno zauzima za njih. Iz toga se, dalje, moe zakljuiti da je gotsko-
arijanski elemenat na Balkanu, i to u onom delu Balkana koji je ostao pod
vlau istonog carstva (ceo Balkan sem Bosne i Dalmacije), morao biti
srazmerno znatan i jak, dok je mogao izazvati dravnu upravu na energine
mere u prilog pravovernih...Zloin nad Amalasvintom mora da je
prouzrokovao u samom poetku rata cepanje gotskih snaga. Amalasvintini
pristae zacelo su voleli da idu zajedno sa Vizanticima protiv Teodahada,
nego da se bore na strani ovog nevaljalca koji meu njima ni od ranije nije
uivao dobar glas protiv Justinijana kao nominalnog vrhovnog gospodara na
jednoj, a osvetnika Amalasvinte na drugoj strani. I zaista, Prokopije pria da
je u Italiji mnogo Gota prelo na stranu Vizantinaca, meu njima glavom sam
Teodahadov zet Evermut. Sva je prilika da ni u Bosni nije drukije izgledalo,
da su i u Bosni Goti prelazili Vizantincima iz istih razloga, inae bi bilo
prosto nemogue da cela ta pokrajina za manje od po godine padne u ruke
dosta slabih carskih snaga... Na taj je nain vie nego verovatno da je i u

793
F. Raki, Bogomili i Patareni. Knjiga: Borba Junih Slovena za dravnu neodvisnost
Bogomili i Patareni. Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1931, s. 403.
794
G. remonik, Oko bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. Prosveta, XXI/1973,
1,10-16.

312
Bosni ostalo gotskoga elementa i onda, kada je gotska politika vlast u Italiji i
celome Iliriku propala pod navalom Justinijana. Uostalom, ako bi o tome
sumnjali samo ime Gacko ( = o tome je pisao J. Kelemina) moe nas uveriti
o ispravnosti gornje pretpostavke. Gacko ( = gotsko t. j. selo ili naselje)
mogli su novodoseljeni Sloveni nazvati samo ono naselje u kome stanuju
Goti. Iz toga sledi da su ili Sloveni doselili u Bosnu pre gotske propasti god.
535, ako naime zabacimo pretpostavku o gotskim etnikim ostacima u Bosni -
tako rano naseljavanje Slovena je prema svima do sada poznatim faktima
iskljueno -, ili da su Sloveni prilikom doseljavanja pred kraj VI stolea
nalazili jo uvek gotskih ostataka, to je s obzirom na napred navedene
momente mnogo verovatnije. Isto tako, i gotski naziv Onogota (= gotski
Anagast) , dananjeg Nikia, je najlake protumaiti na taj nain da su
Sloveni i u tome gradu zatekli jo stare gotske naseljenike i zadrali stari
naziv. remonik nastavlja da se gotovo istodobno s bosanskim krstjanima
pojavljuje u sjevernoj Italiji sekta Patarena, a neto kasnije krajem XII. i
poetkom XIII. st. da se pojavljuje u junoj Francuskoj sekta Valdenza i
Albigenza.
795
Neprijeporno je da je remonik u pravu kada upozorava da se
bosanski krstjani i hereze koje on navodi u srednjem vijeku stvarno pojavljuju
ba na onim podrujima kojima su ranije vladali arijanski Goti.
remonikovo miljenje potvruje i injenica, koja jedva moe biti
sluajnost, da je naziv arijanska hereza bio poznat, izmeu ostaloga, i kao
oznaka za neomanihejizam u XI. i XII. stoljeu.
796
Uz to remonikovo
miljenje treba napomenuti kako u historiografiji postoji i tvrdnja da je
bosanska dinastija Kotromania gotskog podrijetla.
797
Postojanje shvaanje

795
G. remonik, ibid., s. 12-16. Sabine Lauterbach u svezi s remonikovim miljenjem
posebno se poziva na Anjikova koji je upozorio da su u Macedoniji preostale
mnogobrojne i jake tradicije o Gotima i da je u toj zemlji bilo jako sjedite arijanizma.
( S. Lauterbach, Das Testament des Gost Radin. Disertacija, Sveuilite u Mnchenu,
1944, s. 159. Kopija rukopisa u autora).arko Benkovi tono napominje kako su
zapaanja remonika ostala bez odjeka u historiografiji i pubicistici. (. Benkovi,
Bogumilstvo i heretika Crkva bosanska. Magistarska radnja na Fakultetu politikih
nauka u Zagrebu, Rijeka, 1977, s. 152.).
796
Yves Congar, Arriana haeresis come designation du neomanicheisme au XIIe
siecle. Revue des sciences philos. et theo, godite XLIII za 1959, s. 449-461.
Godine 1145. Goeffroy dAuxerre spominje heretike koje naziva arijancima. (Eugen Roll,
Die Katharer. J. Ch. Mellinger Verlag, Stuttgart,1979, s. 38.) Legat Henri de Marsiac
godine 1178. takoer spominje arijanizam. (Jean Duvernoy, Le catharisme: la religion
des cathares. Ed. Privat, Toulouse, 1979, s. 309.).
797
O tome je posebno kritiki pisao iro Truhelka, koji izmeu ostalog navodi i ovo: U
tom kraju, gdje je po naem vjerovanju bila kolijevka Kotromania, nastala je poslije
crkva sv. Marije de Goto . Ovo Goto istovjetno je sa dananjim Kuevom ili, kako se
pogreno pie, Kutjevom, a sjetimo li se, da Orbini i Resti prvog Kotromania, koji je
postao poslije Ninoslava Banom, poznaju pod nadimkom Goto, onda je vrlo vjerojatno,

313
da je bosanska vladarska dinastija gotskog postanja moemo dokumentirati
od prve polovice XV. stoljea ( Lukarevi, Orbini i Rasti), ali to ne znai da
ono ne postoji iz mnogo starijeg doba. Zanimljivo je da se u primorskim
gradovima Dalmacije u srednjem vijeku nazivalo Gotima stanovnitvo iz
unutranjosti.
798

Vrlo je vana injenica da su bosanski banovi, a kasnije i kraljevi bili
kao najvii politiki poglavari bosanske zemlje (drave) usko vezani s
bosanskim krstjanima. Katoliki misionari u Bosni obratili su s vjere
bosanskih krstjana na rimokatolicizam vie bosanskih vladara (na primjer
bosanske banove Mateja Ninoslava i Prijezdu, kraljeve Stjepana Tvrtka II. i
Stjepana Tomaa). Ti misionari obratili su i mnoge najuglednije bosanske
velikae, koji su bili iz krstjanskih kua kao na primjer to su bili Klesii,
Santii, Dabiii, Vukotii, Pavlovii.
799
Iz navedenih podataka oito je da je
vrh bosanske vlasti bio najue vezan s bosanskim krstjanima, a to upuuje i
na praksu da je na elu nekadanjih arijanskih crkvenih zajednica politiki
vladar bio istodobno i crkveni poglavar. Djed Crkve bosanske uivao je
veliki ugled u srednjovjekovnoj Bosni, a bio je poznat i izvan granica Bosne i
Hrvatske.
800
Nema nikakve sumnje, da je djed bosanski bio duhovno lice i
glavar bosanske crkve u sredovjekovnoj Bosni...Djed bosanske crkve g.
1404. sam sebe nazivlje episkom... Dubrovani su priznavali, da je djed
gospodin i duhovni otac bosanske crkve. Takovim su ga priznavali bosanski
vladari i sva vlastela.
801
injenica je da su se bosanski krstjani u
bogosluenju sluili kao i ranije druge arijanske crkvene zajednice iskljuivo
narodnim jezikom. Od odlune je vanosti Pop Dukljanin, koji jasno svjedoi
o velikom utjecaju arijanizma u srednjovjekovnoj Bosni. Iz svega izloenog
moglo bi se zakljuiti da su bosanski krstjani stvarno bili podrijetlom arijanci.
Tu mogunost za sada pobija nedovoljno proueno postojanje kulta svetog
Grgura Nazijanskog u srednjovjekovnoj Bosni. Sv. Grgur Nazijanski vaio je
kao zatitnik vladajue dinastije kao i Bosne kao drave. Sv. Grgur zazivlje

da je ba ovo Goto- Kuevo bilo nekadanje prasijelo Kotromania, po komu je
Kotroman Prijezda dobio svoj nadimak Goto. (. Truhelka, Studije o podrijetlu.
Matica Hrvatska, Zagreb, 1941, s. 49).
798
M. Hadijahi, Kako su nastali najstariji nai ljetopisi. Dubrovnik, broj 4 za 1985, s.
72-73. Hadijahi je u jednoj raspravi objavio i posebno poglavlje o toj problematici pod
naslovom Der Mythos von der gotischen Abstammung (usp. M. Hadijahi, Das
Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Substrat. Sdost -
Forschungen, sv. XLII za 1983, Oldenbourg, Mnchen, s. 11-60.).
799
Krasi, ibid., s. 59, 95 - 96.
800
anjek, Crkva i kranstvo, ibid., s. 217.
801
L. Petrovi, Krani.., ibid., s. 179, 200.

314
se u osam vlasteoskih povelja Kotromania. Znaaj koji su Kotromanii
pridavali Sv. Grguru Nazijanskom vidi se i po tome to je njihova dvorska
kapela bila posveena tome svecu. Dalje, na novcima bosanskih kraljeva
nalazi se lik sv. Grgura sa natpisom S. Gregorius Nazazenus. Zanimljivo je
da je pred samu propast kraljevstva kult sv. Grgura Nazijanskog naao
supstituciju u kultu Grgura udotvorca (Gregorios Thamatourgos, G.
Miraculosus, oko 213-270), pa i pape Grgura (I ili XIII).
802
Ako je ovaj kult
stvarno postojao od postanka bosanske drave i ako je taj zatitnik doista sv.
Grgur Nazijanski a ne neki drugi sveti Grgur onda Crkva bosanska ne moe
biti arijanska. Naime, Grgur Nazijanski (300.- 390.) bio je biskup posebno
aen na istoku i to kao patron dobre etve. On je bio poznat kao borac za
pravovjerje koji se estoko borio protiv arijanizma.
803
Meutim, ako zbog tog
ili nekog drugog razloga nije tona remonikova teza da su bosanski krstjani
podrijetlom arijanci onda je sigurno ispravna Truhelkina tvrdnja kako je
Crkva bosanska nastavak stare prakranske crkve iz ilirskih vremena. Tu
crkvu optuie, da je krivovjerna, heretika, da je proizala iz dualistikog
manihejstva, paulicijanstva i bogumilizma, koji nastoje iransko dualistiko
naziranje na svijet amalgamirati s nekim prakranstvom. Uistinu je to bio
izdanak stare ilirske katolike crkve, koji je uslijed promijenjenih politikih
prilika izgubio vezu s pramaticom i stojei na mei zapadne crkve, sumnjien
i progonjen, ivotario i na mrtvoj se strai borio za svoj opstanak i svoju
slobodu.
804
Navedeno Truhelkino miljenje djeluje uvjerljivo. Franjo anjek
koji vjeruje da Crkva bosanska pripada katarsko-patarenskom pokretu koji
se sredinom XII stoljea istodobno pojavljuje u junoj Francuskoj, na
Apeninskom poluotoku, u zemljama uz Rajnu i na naoj obali ne navodi ni
jedan dokaz da su bosanski krstjani ispovijedali bilo kakav dualizam.
805

anjek istie kako katoliki kontroverzisti nikada ne nalaze zamjerke strogom
moralnom ivotu bosanskih krstjana i zakljuuje: Biblijski rukopisi Crkve
bosanske iz 15. stoljea kao ni oni iz prethodnih ne protive se naelno
nauavanju Katolike crkve. Imaju tek dva mjesta u Apokalipsi,koja bi se
mogla tumaiti u heterodoksnom smislu...Gost Radin vjeruje u svemoguega
Gospodina Bogai svetu Troicu nerazdelimu ...Natpis na steku gosta

802
M. Hadijahi, irilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske. Nova et vetera
(Sarajevo) , god. XXXV. za 1985, s. 173. Usp. i Dragoljub Dragojlovi, Krstjani i
jeretika Crkva bosanska. SANU, Beograd, 1987, s. 170.
803
Lexikon der christlichen Ikonographie. (Hrsg. Wolfgang Braunfels), VI. sv. , Herder,
Rom- Freiburg- Basel-Wien, 1990, s. 444 - 450.
804
. Truhelka, Sredovjeni spomenici Bosanske Hrvatske. Hrvatsko kolo, MH, Zagreb,
1942, s. 2.
805
F. anjek, Bosansko-Humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku.
Kranska sadanjost, Zagreb, 1975, s. 190-192.

315
Milutina iz Humskog kod Foe spominje priistu Troicu,, a onaj sa steka
gosta Miljena iz Puhovca Gospodina naega Isusa edinoga
806
Leo Petrovi
zakljuuje kako u povjesnim izvorima nemamo nikakvih podataka da bi
hereza u Bosnu dola izvana, najmanje iz Italije i Francuske, ili iz
Bugarske preko Rae. On je na temelju detaljne analize svih izvora utvrdio
da bosanski krani nijesu nijekali nijednu ortodoksnu vjersku istinu.
Tono je samo to, da nijesu priznavali jedinstva crkvene zajednice.
807
Daja
upozorava kako ni jedan srednjovjekovni izvor (latinski, bizantski, turski )
bosanske krstjane ne naziva bogumilima i zakljuuje: Pisanih vijesti o
unoenju krivovjerja u Bosnu s Istoka nema, a pisanih vijesti o dolasku
krivovjeraca u Bosnu preko Dalmacije ima, ali su one prilino nejasne, pa
nije iskljueno da je bosansko krivovjerje samoniklo.
808
Na starinu Bosanske
crkve moda upuuje i krsna slava koju su oni poznavali a koja je
predslavenska odnosno preuzeta od Ilira.
809
Truhelka je kao ozbiljan
znanstvenik tono datirao nastanak Bosanske crkve. To je stvarno crkva koja
je nastavila opstanak iz razdoblja od prije ili za vrijeme gotske vladavine na
teritoriju Desitijata, na kojemu su uz starosjeditelje Goti ( i eventualno s
njihovom suglasnou doseljeni Sklavini) nastavili ivjeti i poslije sloma
ostrogotske vlasti. Razumljivo je, da su toj crkvi koja je imala bogosluenje
na narodnom jeziku i koja nije priznavala papinsku vlast, mogli hodoastiti
pravi i raznovrsni heretici izvan Bosne. Meutim, dolazak tih heretika nije
dovoljan da se s njihovim shvaanjima moe identificirati bosanske krstjane.

2.
Bosanski krstjani imali su ugleda u bosanskom drutvu, osobito na
kraljevskom dvoru, ali je injenica da su oni bili tek manji dio sveukupnog
stanovnitva srednjovjekovne Bosne. Ne zna se koliko je u Bosni i
Hercegovini bilo itelja u srednjem vijeku. Pretpostavlja se da je u Bosni i
Hercegovini za vrijeme dok su one bile kraljevstvo i potkraj njihove dravne
samostalnosti bilo oko milijun i po dua.
810
Knez Vukan iz Zete pisao je, papi

806
F. anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata. Kranska sadanjost, Zagreb, 1993, s. 222-
223.
807
L. Petrovi, Krani Bosanske crkve. Dobri pastir, III/1952, 1-4, 100-156.
808
S. Daja, Katolianstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do austro-ugarske
okupacije. CCP, XVI/1992, 30, 155.
809
S. Lauterbach, Das Testament des Gost Radin, ibid., s. 107-108.
810
ore Pejanovi, Stanovnitvo Bosne i Hercegovine. SANU, Posebna izdanja, knj.
CCXXIX, Odeljenje drutvenih nauka, n. s., knj. 12, Beograd, 1955, s. 5.

316
Inocentu III. (1198-1216.) da je u Bosni ne mala jeres ponikla i da je u
Bosni ban Kulin zaveo u istu jeres vie od deset hiljada hriana.
811
Nikola
Barbucci, dominikanac, pisao je iz Draa 31. svibnja 1456. da bosanski kralj
sam ne moe ratovati s Turcima zbog maniheja koji vie vole Turke nego
hriane i koji ine skoro veinu kraljevstva.
812
Ako se pod manihejima
razumijevaju bosanski krstjani, onda se moe zakljuiti koliko je njih stvarno
bilo godine 1459. iz ovog navoda pape Pija II. Kralj Bosne, da opere ljagu
to je Turcima predano Smederevo i da dadne dokaz svoje (kranske) vjere,
ili, kako mnogi dre, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce,
kojih je bilo premnogo u njihovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva,
ostavivi svoju imovinu, ako nee primiti Kristovo krtenje. Oko dvije tisue
pokrstilo ih se, a oko etrdeset tisua ili malo vie, koji su se tvrdoglavo drali
zabluda, pribjegli su k Stjepanu, vojvodi bosanskome, svomu drugu u
nevjeri.
813
Rauna se da na poetku 1459. na podruju Bosne, kojom je
upravljao kralj Toma, nije moglo biti vie od 42.000 krstjana, a da ih je
otprilike, isto toliko bilo u zemljama hercega Stjepana, to znai da u cijelom
bosanskom kraljevstvu krstjana nije bilo ni petina bosanskog stanovnitva.
814

Tayyiba Oki iz Ankare (povjesniar bosanskog podrijetla) na temelju
prouavanja dokumenata iz arhiva Carigrada i Ankare, i to registara od 1468.
do 1588. zakljuio je da turski izvori znaju za postojanje krstjana u Bosni i
Hercegovini od druge polovice XV. st. do svretka XVI. st. i da krstjani mogu
oznaivati samo sljedbenike Crkve bosanske, jer se za ostale krane
upotrebljavaju nazivi Gebr ili Kafir.
815
Oki je pronaao svega 93

Prema tvrdnji vizitatora Masarechija iz 1624. (koji nije obaao svu Bosnu) muslimani ine
tri dijela stanovnitva Bosne, a katolika u njoj ima 300.000, kojima treba pribrojiti jo
10.000 katolika s druge strane Neretve. Prema tom vizitatoru, pravoslavnih ima jedva
polovica od broja katolika, to znai oko 150.000. Po navedenom kljuu imala bi Bosna
u neto irim granicama nego danas, ali bez znatnog dijela Hercegovine, 1.350.000 dua,
dakle znatno vie nego g. 1878 (Krunoslav Draganovi, Bosna u oima apostolskog
vizitatora Petra Masarechija g. 1624. Napredak. Hrvatski narodni kalendar za 1937,
ed. Napredak, Sarajevo, 1936, s. 218).
811
D. Dragojlovi, Krstjani.., ibid., s. 56-57.
812
Dragojlovi, Krstjani i jeretika..., ibid., s. 112.
813
D. Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. The Croatian historical institute,
Chicago, 1962, s. 418-419.
814
anjek, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljea. Nova et vetera, XXIX/1979,
1, 150; Dominik Mandi, Bogomilska crkva..., ibid., s. 419.
815
Anelko Mijatovi, Problem nestanka Crkve bosanske u poratnoj historiogafiji.
CCP, II/1978, 2, 2-13. (Kefir znai nevjernik).
Muhamed Hadijahi tvrdi da se pod krstjanima u katastarskim defterima nikako ne
mogu razumijevati pravoslavni ni katolici, i da su mu to potvrdili svi orijentalisti, koji su
te deftere prouavali. Hadijahi naglaava kao znaajno da se pojam krstjani ne sree

317
krstjanska lokaliteta.
816
ini se da je ve prije akcije kralja Tomaa Crkva
bosanska prestala postojati.
817
Ona je neposredno poslije turske okupacije
imala svega nekoliko desetina krstjana.
818

U srednjovjekovnoj Bosni bosanskih krstjana izgleda da nije bilo
mnogo, a pravoslavnih vjernika uope nije bilo. Sve do XVI. st. defteri iz XV.
st. registriraju samo dvije pravoslavne crkvene zgrade na bosanskom
teritoriju, i to jednu sasvim istono u Dobrunu kod Viegrada i samostan
Mileevo.
819
Na podruju, to ga zaprema trokut od Drine do Neretve i mora
a na sjeveru do Save, u Srednjem vijeku nema apsolutno nikakovih podataka,
da je tu postojala bilo koja grko-istona crkva ili manastiri; samo s onu
stranu Neretve u Humskoj Zemlji, koja je neko prolazno potpadala pod
suverenitet srpskih kraljeva, postojale su crkve u Trebinju i manastir u Stonu.
Ovaj potonji su 1333. Dubrovani, postavi kupnjom vlasnici Stona i Rata,
sekularizirali, a kalueri odselie u Jerusalim... Prve grkoistone crkve i
manastiri grade se u Bosni tek u drugoj poli XVI. vijeka. Onda je nastao u
istonoj Bosni niz manastira: Tamna, Ozren (1577.), Papraa i Lomni ca
(1579.), svi u isto doba i jamano sagraeni od istih majstora.
820

Iz nekih izvora moemo zakljuiti da je i katolika tada u Bosni bilo vrlo
malo. Neki povjesniari dapae tvrde da je Katolika crkva u Bosni u XIII. st.
bila potpuno unitena.
821
Tijekom XIII. st. voeno je u Bosni vie kriarskih
ratova. Osim toga, u XIV. i XV. st. Bosna ( sa susjednim krajevima) je bila
najvanije misijsko podruje Katolike crkve.
822
Franjevci Bosanske vikarije
do oujka 1402. obratili su i pokrstili oko 500.000 nekrana.
823
Vano je

nigdje u defterima osim u onima s bosanskog podruja gdje je djelovala Crkva
bosanska. Hadijahi misli da je moglo postojati i vie od 93 krstjanska lokaliteta, ali ne
mnogo vie (M. Hadijahi, Zemljini posjedi Crkve bosanske. Historijski zbornik,
god. XXV-XXVI za 1972-73., s. 461, 463, 466, 468.
816
Hadijahi zakljuuje da se krstjanske zemlje, u kojima su bili krstjani nakon turskog
osvajanja nalaze u nahijama Neretva, Osanica, Pribud, Samobor, Bora, Hrtar i Kladanj
(Hadijahi, Zemljini posjedi..., ibid s. 476-477).
817
Dragojlovi, Krstjani..., ibid., s. 136.
818
Dragojlovi, ibid., s. 138. Usp. Sreko Daja, Ideoloki i politoloki aspekti propasti
bosanskog kraljevstva 1463. godine. CCP, X/1986, 18, 206-214.
819
Daja, Die Bosnische Kirche..., ibid., s. 76.
820
Truhelka, Studije o podrijetlu..., ibid., s. 38.
821
Bonicije Rupi, Znaenje Dubia fra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za povijest
Bosne. Regiones Paeninsulae Balcanicae et Proximi Orientis, Bamberg, 1988, s. 5.
822
Rupi, ibid., s. 12.
823
Papa Bonifacije IX. u pismu od 7. oujka 1402. javio je kako su, prema izvjetaju
bosanskog vikara Bartula, u vikariji Bosne reenoga Reda (Male Brae), koja se

318
naglasiti da se pojam infideles nije odnosio na pravoslavne krane, jer je
Katolika crkva priznavala pravoslavno krtenje kao valjano.
824
Mandi je
zakljuio da je broj obraenika velik, ali da nije nevjerojatan. Franjevci su
tada imali u svojoj vikariji preko 40 samostana sa kojih 500 lanova,
razasutih od Novoga u Boki Kotorskoj do Omia na Cetini, te od Jadranskoga
mora do Drine na istoku i Drave na sjeveru. Na tom velikom prostoru bio je
tada znatan broj puanstva...
825
Dakako, Dubia su se u svojim pitanjima
odnosila na itavo podruje Bosanske vikarije, a vikarija je obuhvaala
iroka podruja i izvan Bosne.
826
Kako je sredite djelovanja franjevaca
Bosanske vikarije bila Bosna, oito je da je najvei dio obraenika bio ba u
Bosni. To potvruje i injenica, koju je posebno istaknuo Rupi, da su se sva
pitanja o braku odnosila samo na Bosnu.
Kad se sumiraju svi izvori o srednjovjekovnoj Bosni, proizlazi da su u
bosanskom stanovnitvu prevladavali nekrteni, ali u smislu da je papinski
Rim i krstjane tretirao kao nekrtene. Ti nekrteni nazivani su nevjernici
(infideles).
827
Ve je Truhelka 1913. na temelju isprave iz Dubrovakog

nalazi meu nevjer nicima i od katolike vjere zastranjenima, brinim i trajnim
propovijedanjem i nagovaranjem brae toga Reda 500.000 nevjer nika, ili oko prilike,
jednoduno obratilo na iskrenost prave vjere (Mandi, Bogomilska crkva..., ibid., s. 32).
Povjesniari su do g.1962. pisali da se u navedenom pismu pape Bonifacije IX. tvrdi da
su franjevci obratili 50.000 osoba. Meutim, Mandi je god. 1962. donio tekst prema
vatikanskom izvorniku, a u njemu svim slovima pie quingenta milia (petsto tisua).
Poslije 1962. g. vanost toga broja pokuao je umanjiti Dragoljub Dragojlovi na sljedei
nain: Izvjetaj vikara Bartolomeja da su franjevci bosanske vikarije prekrstili oko
500.000 osoba sigurno se ne odnosi na Bosnu, jer je ve poetkom 1402. godine morao
da intervenie i sam papa da bi zaustavio beanje franjevaca iz Bosne (Dragojlovi,
Krstjani ..., ibid., s. 90). To svoje miljenje Dragojlovi nije niim obrazloio. Navoenje
bjeanja franjevaca iz Bosne 1402. g. u tom sluaju ne znai nita, jer se u izvoru jasno
kae da su franjevci obratili navedeno mnotvo do g.1402. U broj tih pola milijuna
obraenika svakako treba uraunati i one koje su franjevci obratili na podruju Vikarije
od god. 1379. do 1402 (Rupi, Znaenje Dubia..., ibid., s. 19-20).
824
Prema kanonskom pravu Katolike crkve infidelis je sinonim za nekranina
(nonchristianus, nonbaptizatus). Kanonsko pravo dijeli, naime, sve ljude u dvije grupe,
krane i nekrane... Fideles su oni koji su jednom primili valjano krtenje. Fidelis ne
moe naime nikad opet postati infidelis kao ni kranin nekraninom. Takva osoba moe
s vremenom i sasvim otpasti od kranske vjere i postati ateista, ali time ne postaje
infidelis nego apostata a fide (otpadnik od vjere)... Budui da i fra Bartol i strunjaci
papine komisije za rjeavanje Dubia nazivlju Bosance infideles, to znai da oni nisu
primili valjano krtenje. Krtenje vodom jedino se, naime, smatra valjanim, pravim
krtenjem. (Rupi, ibid., s. 25-26).
825
Mandi, ibid., s. 179.
826
Rupi, ibid., s. 18.
827
Mandi, ibid., s. 25.

319
arhiva, u kojoj robinje Grlica, Stojana i Tvrdislava motiviraju svoj zahtjev da
im se vrati sloboda rijeima quia nos sumus christiane baptizate et nate de
christianis, konstatirao da je bitna razlika izmeu bosanskih krstjana i ostalih
krana bila ta da su potonji bili krteni (baptizati), a da se krstjani nisu
podvrgavali sakramentu krtenja.
828
Nije najbitnije, kao to se istie u
literaturi, da se kao roblje iz Bosne prodavala eljad patarenske vjere, tj.
bosanski krstjani. Roblje iz Bosne prevenstveno su tvorili nekrteni, a to nisu
bili samo krstjani, jer oni nisu bili jedini stanovnici Bosne, ve su to bili i
ostali nekrteni. Upravo zbog velikog broja nekrtenih , koji su u kranskim
zemljama bili tretirani kao pogani, Bosna je bila podruje iz kojega se
stoljeima i stoljeima dobavljalo i prodavalo roblje. Mletaki povjesniari
tvrde za Neretvane i Omiane da su nabavljali roblje za mletake trgovce, a
Mleani su to roblje prodavali u Carigrad, Levant i Misir. Roblje, muko i
ensko, koje je izvaano, potjecalo je veim dijelom iz same Bosne. Ve oko
godine 1282. spominje se roblje iz okolice na Sani i oko Vrbasa, nadalje iz
Uskoplja, Vrhbosne itd., a prodavao ga je ban od Bosne, bosansko plemstvo i
vlastiti roditelji.
829
U dubrovakim aktima od XIII. do XV. stoljea esto se
spominje roblje iz Bosne i susjednih krajeva.
830
Kad su ljudi poeli jednako
tretirati infideles et hereticos Bosna je u XIV. i XV. st. bila izvor za
trgovanje robljem. Dakako, roblje iz Bosne, kojim se trgovalo, nije bilo
katolike vjere. Zato su osobe, za koje bi se utvrdilo da su katolici bivale
osloboene.
831
U Dubrovniku su u XIII. i XIV. st. vei dio roblja bile osobe iz
Bosne, od kojih je dio stizao u Dubrovnik i preko bosanskih trgovaca
robljem.
832
Gotovo su svi robovi i sve robinje imali narodna imena, to
takoer potvruje da su uglavnom bili nekrteni.
833
Narodna imena roblja
posebno su vana jer i ona potvruju da je u Bosni do provale Turaka
prevladavao domai element, i da nema rumuniziranih ni greciziranih imena
koja upuuju na pridolice iz drugih dijelova Balkana.

828
Truhelka, Jo o testamentu gosta Radina i o patarenima. GZM, XXV/1913, 3-4, 372.
829
Vejsil uri, Trgovina robljem u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini. Sarajevski
novi list, 25. prosinca 1941, s. 17.
830
A. Solovjev, Trgovanje bosanskim robljem do god. 1661. Glasnik Dravnog muzeja u
Sarajevu, n. s., sv. I, Sarajevo, 1946, s. 147.
831
Solovjev, ibid., s. 148.
832
Vuk Vinaver, Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku. Anali
Historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953, s. 126-127.
833
Kaem uglavnom, jer su i katolici tada u Bosni obiavali nositi narodna imena. Iz
arhivskih dokumenata, to se odnose na bosansko roblje koje se prodavalo u
Dubrovniku, a za razdoblje XIII. st., objavio je Vuk Vinaver nekoliko stotina narodnih
imena (razdoblje od 1279. do 1285. i od 1299. do 1301.) (Vinaver, ibid., s. 137-139.).

320
Meu puanstvom u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini postojali su
vrlo utjecajni krstjani, pravoslavnih nije bilo, a katolika vrlo malo. Izvori sve
nekrtene stanovnike, koje su u toj sredini prevladavali, nazivaju poganima.
834

834
U jednom se izvoru iz prve polovice XIV. st. u Bosni spominju Bosanci i Morovlasi i
tvrdi se da oni nisu krani ve pogani (Dragojlovi, Krstjani..., ibid., s. 51).

321

322




III.
NEROMANIZIRANO I ROMANIZIRANO STANOVNITVO ZVANO
VLASI


U staroj historiografiji prevladavalo je miljenje da su Vlasi
romanizirano prastanovnitvo Balkana, a da je Vlah svuda ovjek
romanskog podrijetla, a neki su ak mislili da oznauje ili Talijana ili
Rumunja.
835
Meutim, nova znanstvena istraivanja utvrdila su da je
romaniziranje starosjeditelja postojalo samo u nekim dijelovima Balkana.
Tako je gotovo sigurno da u kontinentalnom dijelu Dalmacije, a posebno u
Bosni i Hercegovini, nikakva veeg romaniziranja nije bilo, i to ni u kakvom
obliku, a najmanje u latiniziranju starosjeditelja. S vremenom se taj naziv
sveo samo na oznaku Vlasi, a zatim je to ime obuhvatilo sve starosjeditelje
Balkana, koji su inae bili razliitih vjerovanja (poganskih i kranskih) i
raznih (ne samo slavenskih) govora. injenica je da se u raznim balkanskim

835
Konstantin Jireek, Vlasi i Mavrovlasi u dubrovakim spomenicima. Zbornik
Konstantina Jireeka, I, SAN, Posebna izdanja, knj. CCCXXVI, Odelenje drutvenih
nauka, n.s. knj. 33, Beograd, 1959, s. 193. Petar Skok je drao da je bilo razliitih naina
latiniziranja starobalkanskog stanovnitva (vojska, dovoenje italskog puanstva u nae
krajeve, odline rimske ceste, islueni vojnici koji su dobivali zemljita, osloboeni
robovi, vjera, rimska dravna vlast). Na temelju takva zamiljanja Skok je stvorio
zakljuak: Tako se zgodi te cijela teritorija na Balkanu, poevi od mjesta gdje se na
Jadranu nastavlja balkanski dio od Via Egnatia, cesta koja je spajala Rim preko Soluna i
Carigrada sa istokom, pa sjeverno od Scupi i zapadno od Serdike (Sofije) i crtom preko
Hemusa na Crno more pripadne sferi latinskoga jezika. Na taj nain, Rimljani su, prema
Skoku, i od kontinentalnog stanovnitva stvorili puanstvo, homogeno rimskome i po
jeziku i po pravnim navikama. Skok je odluno zakljuio da se u istonoj balkanskoj
Romaniji mogao da odri od balkanskih starinaca Iliro-Traana samo jedan mali dio koji
ivi danas pod imenom Arbanas ili Arnauta. On je isticao da su Rumunji balkanski narod
koji je izaao iz rimskoga osvojenja Balkana, a da su Arnauti (Arbanasi) balkanski
narod koji je dananji preostatak onih antikih starinaca na Balkanu, koje su Rimljani
zatekli ovdje i potedili od potpunog romanizovanja. (Petar Skok, Dolazak Slovena na
Mediteran. Pomorska biblioteka Jadranske strae, Split, 1934, s. 19-20, 22, 25, 43).

323
krajevima u kojima nikad nije ivjelo romanizirano starosjedilako puanstvo
ve od ranoga srednjeg vijeka spominje Vlahe.
836
Danas se moe prihvatiti
kao znanstvena injenica zakljuak da je pojam Vlah (vjerojatno germanskog
podrijetla) prvobitno oznaavao samo pastirsko zanimanje, a tek poslije
poeo sticati i etniko znaenje.
837

U suvremenoj historiografiji se istie kako podrijetlo Vlaha ni do danas
nije rijeeno,
838
jer o tome ni povijest, ni etnografija, ni lingvistika nisu dale
jednoznano objanjenja. Otuda s pravom moemo Vlahe nazvati
zagonetnim narodom. Jedni smatraju da oni vode poreklo od romanizovanih
starobalkanskih plemena, a drugi da su neposredni potomci rimskih kolona.
Novija istraivanja (arheoloko-antropoloka) ukazuju na to da u stvari ine
paleomediteransko-indoevropsku simbiozu i tip ljudi koji se protee i van
granica Balkanskog poluostrva.
839
Germani su imenom Walah nazivali
Kelte, koje su Grci u mediteranskim zemljama zvali Galaani, a Rimljani
Gali.
840
O ranijoj povijesti Vlaha ne zna se nita, a u jednom se izvoru
spominje kako su 976. vlaki nomadi ubili Samuilova brata Davida i da je to
prvi spomen vlakog imena. Prema Antonijeviu, t e Vlahe preveli su u
grko pravoslavlje grki misionari, ali su oni ostali nepismeni, tako da nisu
ni znali da se Rimsko carstvo raspalo.
841
Samo dio tih stoara koji su se
nazivali Vlasi, i to onaj dio koji potjee iz stare Dacije, bio je jako
romaniziran. Toliko, da su i govorili romanskim jezikom. Ti su Vlasi u IX. i
X. st. za borba izmeu Avara, Franaka i Bugara bjeali na bizantinsko

836
Maria Comsa, Romanem Walachen - RumAnen. Zbornik: Welt der Slaven, ibid., s.
138.
837
Vja. Vs. Ivanov V. P. Toporov, K voprosu o proishodeniji etnonima Valahi.
Etnieskaja istoria vostonih Romancev. Akademija nauka SSSR, ed. Nauka, Moskva,
1979, s. 61-84.
838
Branko Gavela doputa mogunost da podrijetlo romanskih elemenata u mentalitetu,
jeziku i odreenim obiajima Vlaha valja traiti u njihovim keltskim precima, a ne u
rimskom pokuaju romanizacije Balkana, koja je i prema njegovu miljenju bila bez veeg
uspjeha i bez trajnijih posljedica (B. Gavela, Predanja i znanja o starom Balkanu. Ed.
Nolit, Beograd, 1978, s. 225).
839
Dragoslav Antonijevi, Obredi i obiaji balkanskih stoara. SANU, Balkanoloki
institut, Posebna izdanja, knj. 16, Beograd, 1982, s. 20, 24.
840
Branko Gavela, Iz dubine vekova. Tehnika knjiga, Zagreb, 1977, s. 237.
Prema Gaveli, Kelti ne pokazuju odlike nordijskih dolihokefala, jer su oni preteno
mezokefali kao i ostali mediteranci. Prema njegovu miljenju, oni su po antropolokoj
morfologiji i fizikoj konstituciji daleko blii Ilirima nego Germanima (Gavela, ibid., s.
240).
841
Antonijevi, ibid., s. 28-29.

324
podruje, gdje se spominju kao Vlahi ili Volohi.
842
Stanovnitvo, koje je
nazivano Vlasima, zauzimalo je velike teritorije. Na kraju X. st. Vlasi se iz
Larise sele u unutranjost Bugarske, a kao vojnici se javljaju u grkoj slubi
1091. u borbama protiv Peenega, a 1166. u borbama protiv Madara. Od
XII do XV vijeka Tesalija je u tolikoj mjeri naseljena vlakim stanovnitvom
da se naziva Velika Vlaka, dok se Etolija u isto vrijeme nazivala Mala
Vlaka.
843

Utvreno je da Vlasi, koji su bili podrijetlom iz Dacije nisu jedini
balkanski itelji koji su nazivani Vlasima, jer su se tako nazivali i ostali
balkanski stoari za koje nema dokaza da su se sluili nekim posebnim
romanskim jezikom. U prolosti je bilo pojedinaca, koji su unato
autoritativnim protivnim uvjeravanjima zastupali miljenje da su Morlaci
(Vlasi) u naim krajevima vjerojatno potomci Ardijejaca, Autarijata i drugih
autohtonih ilirskih zajednica i da ne treba dovoditi u sumnju postojanje
slavenskog jezika u Iliriku od vremena Rimske Republike.
844
Antonijevi
navodi da Aromuni sebe esto nazivaju Vlasi, ali dodaje vano upozorenje:
Meutim, i ovo ime navodi na zabludu; naime, kao to se moe dokazati, ve
gotovo hiljadu godina svi se stoari u podruju jugoistone Evrope izmeu
Istre i Krita, Albanije i Rumunije bezmalo jedinstveno nazivaju Vlasi, a da ne
postoje niti su postojali odnosi srodstva sa Aromunima.
845
injenica je da su
se Vlasima na Balkanu nazivali i stanovnici koji su govorili slavenskim
jezikom. U literaturi se istie kako je jo Ana Komnenova upotrebljavala re
>Vlah< oznaavajui negrka plemena u prvom redu Slovene i Romane. S
tim je u loginoj vezi kasnije oznaavanje tom rei svih pastira i seljaka u
unutranjosti Balkanskog poluostrva.
846
Ana Komnena (1083.-1148.),

842
Maria Comsa, Romanen-Walachen-Rumnen. Welt der Slawen, Verlag C.H. Beck,
Mnchen, 1986, s. 124, 137-138.Najznaajnija stanita vlaha, tj. Romana na
bizantinskom podruju bila je Tesalija, odakle su i nai hercegovaki vlasi, koji su se
potom raselili po celom zapadnom i centralnom delu Balkanskog poluotoka. (Bogumil
Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).
843
piro Kulii, Neki etniki problemi u predanjima o starom stanovnitvu dinarske
oblasti. ANUBiH, Godinjak, knj. V, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 3, Sarajevo,
1967, s. 235.
844
Non e di mettere in dubio l'esistenza della lingua slavonica nell'Illirico sin da'tempi
della Repubblica Romana. I nomi delle citta, de'fiumi, de'monti, delle persone, de'popoli
di quelle contrade conservatici dagli scrittori greci e latini sono manifestamente
slavonici. (Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia. Marsilio Editori, Venezia, 1986, s. 37).
845
Antonijevi, ibid., s. 21.
846
Miroslav Draki, Narodna kultura ue Srbije u svetlosti etnikog meanja
poromanizovanog (vlakog) i slovenskog stanovnitva. Radovi XI. savjetovanja etnologa
Jugoslavije, ed. Muzeja grada Zenice, Zenica, 1970, s. 87.

325
Georgios Pahimeros (1242.-1310.), Niketas Akominatos Honijat i neki drugi
bizantinski pisci upotrebljavaju izraz Vlah da bi njime oznaili negrka
plemena Balkanskog poluostrva, tj. Slovene i Rumune. Tako Honijat i njegovi
savremenici bugarske careve Asena i Petra kao i Bugare nazivaju Vlasima, a
njihov jezik vlaki.
847

O Vlasima postoje vrlo suprotna miljenja, ali se gotovo svi slau da su
Vlasi podrijetlom starosjediteljsko puanstvo na Balkanu.
848
U latinskoj
redakciji Ljetopisa Popa Dukljanina, kad se govori o osvajanjima Bugara,
navodi se i ova reenica: Inde debellando ceperunt totam Macedoniam; post
haec totam provinciam Latinorum, qui illo tempore Romani vocanbantur,
modo vero Morovlachi, hoc set Nigri Latini Vocantur. (Zatim osvajajui
zauzmu cijelu Makedoniju; potom itavu pokrajinu Latina, koji se u ono doba
zvahu Rimljani, a sada se zovu Morovlasi, to jest Crni Latini).
849
U hrvatskoj
redakciji Ljetopisa Popa Dukljanina ta reenica glasi: Posli obujae
Sledusiju i pojdoe u Macedoniju, i nju prijae i svu zemlju latinsku, ki se
onda (za) Rimljane drahu, a sada se zovu rni Latini, kih cesar s onimi ima
mnogo rvanje.
850
Na temelju izloenog bi se moglo zakljuiti da su prema
Ljetopisu u srednjem vijeku bili sinonimi nazivi: Latini, Romani i Morovlasi
(Crni Vlasi). Iz ovoga navoda Popa Dukljanina moe se zakljuiti da su Vlasi
o kojima on govori balkanski starosjeditelji koji su - poto su postali podanici
Rimskoga carstva - nazivani Romani, odnosno Latini. Dakako, da su se ti

847
Nikola Vukevi, Etimologija pojma Vlah i njegova razna znaenja. Knjiga:
Predmet i metod izuavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji, CANU, Nauni
skupovi, knj. 7, Odjeljenje drutvenih nauka knj. 3, Titograd, 1981, s. 334.
Prema miljenju B. Hrabaka nije tono da su svi stoari i pastiri u unutranjosti
Balkanskog poluotoka nazivani Vlasima. Arbanasi su bili tipini stoari, a nikad nisu
zvani Vlasima. Bugarski vladari Asen i Petar su mogli zaista biti Vlasi i govoriti vlaki.
(B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).
848
Neki pisci istiu da se u dalmatinskim listinama ve od poetka IX. st. pa do XI. st.
javljaju rumunjska imena osoba, a kao primjer navode imena kao Negulus ili
Dracculus. (K. Jireek, Istorija Srba. I, ed. Geca Kon, Beograd, 1922, s. 112). Iz
primjera tih dvaju imena ili pak iz drugih imena slinih njima ne mogu se izvoditi neki
vani opi zakljuci. Sigurno je da navedena imena pripadaju paleobalkanskom etniku i
da su ta konkretna imena nama prenesena u latinskom prijevodu. Meutim, ta su imena
mogla pripadati i nekim stanovnicima gradova koji su govorili nekom vrstom romanskog
jezika, a nositelji su tih imena mogli biti i doseljenici iz unutranjosti Balkana. Dakako,
neki su starosjeditelji i u dananjim hrvatskim planinskim krajevima mogli govoriti nekom
varijantom latinskog jezika, ali to ne znai da su svi nai starosjeditelji tako govorili.
849
Ljetopis Popa Dukljanina (Priredio Vladimir Moin), Matica Hrvatska, Zagreb, 1950,
s. 45. U dananjih slavenskih naroda Vlasi se spominju u Prvoj ruskoj kronici
(Nestorovoj).
850
Ibid., s. 45.

326
starosjeditelji bez obzira na zajedniko ime mogli meusobno razlikovati
posebnom kulturom, pa ak i jezikom. Ozbiljni istraivai ne sumnjaju u to
da su na balkanskim podrujima itelji nazivani Vlasi bili podrijetlom
starosjeditelji, ali i doseljeni. Tako je i bilo i u hrvatskoj dravi i u hrvatskim
upama i mnogo pre dolaska Osmanlija. To su bili starinaki, lokalni vlasi, po
veri nesumnjivo katolici. Deo njih je bio etniki apsorbovan do XIV. stolea i
vie se nije pojavljivao pod vlakim imenom.
851

Nema dokaza da je starosjediteljsko stanovnitvo (osim dijela onih koji
su ivjeli u dalmatinskim gradiima i onih u Daciji) ikada bilo romanizirano.
Vano je istaknuti kako i zastupnici teze da se pod nazivom Vlasi
podrazumijevalo ostatke starog balkanskog poromanjenog stanovnitva, koje
se... sauvalo u manjim grupama, izuzimajui Rumune priznaju injenicu,
kako je od V. i VI. st. pa sve do XIII. st. taj romanski elemenat na Balkanu...
ostao nezapaen.
852
Zbog toga bi se doista moglo prihvatiti miljenje da je
starim Hrvatima Vlah bio svaki Roman, ali i uope svaki starosjeditelj.
853

injenica je da su se i Vlasi u grkim predjelima nazivali imenom Romani-
Romeji, i to vjerojatno kao nekadanji pripadnici Istonog Rimskog
Carstva.
854
Starosjediteljsko stanovnitvo, koje se nije ve u ranom srednjem
vijeku pretopilo u Hrvate, a koje je nama poznato pod imenom Vlaha, u
izvorima se sve do kraja srednjeg vijeka etniki luilo od Hrvata. Izvori XIV
i XV vijeka jo razlikuju u okolini Kotora i Dubrovnika, u Bosni, u Hrvatskoj,
slovensko i vlako stanovnitvo (Slavi et Vlachy, Vlachy et Bosgniani, Serbi
et Vlachi). U Cetini se 1345. godine razlikuju Croati et Olachy, a 1450. u
okolini ibenika Morlachi ac Hervati.
855
Meutim, injenica je da Vlasi u

851
Bogumil Hrabak, Vlaka i uskoka kretanja u severnoj Dalmaciji u XVI stoleu.
Zbornik: Benkovaki kraj kroz vjekove, II, ed. Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara
na Velebitu. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, knj. 48, Zagreb, 1980, s.
121-122, 124-125.
Nesumnjiva je injenica sledea (to sam ve istakao u svojim radovima): sa bosanskom
vlau dolaze u Neretvu i u Hercegovinu i bosanski vlasi, koji su uticali (od 30-ih godina
XIV st.) na slavizaciju hercegovakih vlaha. Za te bosanske vlahe se moe tvrditi da su
bili neromanizirani ili malo romanizirani. (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24.
svibnja 1989.).
852
Vukevi, ibid., s. 323.
853
Mirko Vrsalovi, Hrvatska na otoku Brau. Hrvatsko kolo, knj. X, Zagreb, 1929, s.
139.
854
. Kulii, Neki etniki problemi..., ibid., s. 236. Usp. i Oscar Randi, Il fenomeno degli
Aromuni. La rivista dalmatica, Zara (Zadar), XX/1939, 2, 21-22.
855
Kulii, Neki etniki problemi..., ibid., s. 239.

327
Hrvatskoj imaju u velikoj veini hrvatska narodna imena.
856
Samo to
prevladavanje hrvatskih imena u hrvatskih Vlaha dokazuje da su ti Vlasi
govorili hrvatskim jezikom.
857
Gotovo se ne moe pretpostaviti da bi ti Vlasi,
koji se jo nazivaju hrvatski Vlasi ili Vlasi u Hrvata i koji imaju hrvatska
imena govorili nekim romanskim jezikom.
858
Bogo Grafenauer utvruje da
izraz v Hrvatih u nekim izvorima do XV. stoljea znai po svoj prilici i
posebno ime za ire zalee Zadra.
859
Sigurno je utvreno da su cetinski i
liki Vlasi u XV. st. govorili hrvatskim jezikom. Hrabak smatra da su cetinski
Vlasi u velikoj mjeri doseljeni hercegovaki Vlasi koji su donijeli svoj govor.
Kod likih vlaha u pogledu jezika imamo dve kategorije: ikavci su zaista
domai i oni nisu morali biti romanizirani ili su rano pohrvaeni; drugi su
ijekavci, koji su s pravoslavnim vlasima doli u XVI. st. iz Hercegovine.
860

Tijekom vremena i meu mnogim Hrvatima pojam Vlah postaje sinonim prije
svega za stoarsko stanovnitvo bez obzira na etniko podrijetlo tako da su
graani poeli nazivati Vlasima sve brane.
Vlaki naziv i u hrvatskim krajevima nose potkraj srednjega vijeka
samo pastiri u planinama; bolje reeno, njih gradsko i prigradsko stanovnitvo
naziva Vlasima. Reeni Vlasi, odnosno Morlaci, u ispravama iz prve
polovice XIV. st. tretiraju se i kao pastiri u planinama koje dijele Bosnu od
Hrvatske.
861
Stanovnitvo kod Trebinja, Ljubinja i Gackoga Dubrovani su
smatrali u srednjem vijeku Vlasima. A tako je nazivano i stanovnitvo u
primorskim hrvatskim planinama, osobito od Cetine pa sve do u krajeve

856
Ivan Ostoji, Prilog onomastici ibenskog kraja. I (Antroponimi). Vlastita naklada,
Krapina, 1980, s. 28.
Mnoga imena Vlaha (Danilo, Ninoje, Piavi, Martin Dehonijevi, Radi Guljevi, Radmil
Babi, Mozgota Guljevi, Radovan Skali, Matija Terehimi, Tome Kali, Bartol
Trhunac, Toma Gari, Milovan Pilipovi, Jakov Radkovi, Ivan Pavlovi) nalaze se u
ispravama koje ja objavio Lopai. Usp. Radoslav Lopai, Biha i Bihaka krajina. II.
izdanje, MH, Zagreb, 1943, s. 236-237; Lopai, Hrvatski urbari, ibid., s. 8-12, 381-382,
408-409.
857
Pre svega, u to vreme Hrvati, kao katolici, ree nose narodna a znatno vie katolika
imena. Upravo tim narodnim imenima se i izdvajaju Vlasi od svoje isto hrvatske sredine.
Vlasi koji su rano primili katolianstvo se i u tom pogledu ne razlikuju od Hrvata, tj. i oni
preteno nose katolika imena. (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja
1989.).
858
Podruje izmeu Bosne, Dalmacije i sjeverne Hrvatske zvalo se Vlahia maior
(Farlati, ibid., IV, s. 63).
859
Bogo Grafenauer, Pitanje srednjojekovne etnike strukture prostora jugoslovenskih
naroda i njenog razvoja. JI, br. 1-2 za 1966, s. 10.
860
B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.
861
Ivan Lui, Povijesna svjedoanstva o Trogiru. I, akavski sabor, Split, 1979, s. 623.

328
Like i Krbave.
862
Dakako, i u hrvatske krajeve doseljavali su se, osobito u
XIII. i XIV. st. starosjeditelji stoari, iz razliitih drugih dijelova Balkana,
koji su nazivani Vlasima.
863
Malen dio tih doseljenika iz istonih balkanskih
krajeva govorio je posebnim vlakim jezikom, koji se shvaao kao sinomim
za latinski jezik (npr. u Bartola Kaia) ili za talijanski jezika (npr. u Ivana
Tomka Mrnavia). Neki potomci doseljenih Vlaha, koji su govorili tim
posebnim jezikom mogu se i danas po svojim imenima ili prezimenima
prepoznati.
864

Migracije prastanovnitva iz istonog dijela Balkanskog poluotoka, do
kojih je dolazilo prije provale Turaka, u zapadne balkanske zemlje, bile su
bez veeg znaenja. Tih migracija bilo je mnogo vie ve u prvo vrijeme
turske vladavine, ali ni tada nisu bile toliko velike da bi bitno mijenjale
nekadanji etniki sastav starosjeditelja npr. u Bosni.
865


862
K. Jireek, Istorija Srba, ibid., s. 112.
863
Usp. Branimir Gui, Naseljenje Like do Turaka. Zbornik: Lika u prolosti i sadanjosti,
Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 5, Karlovac, 1973, s. 55-59.
864
Na pravo podrijetlo ovih doseljenika upuuju nas i stara njihova porodina imena,
mada su ona sauvana u malom broju, jer su u Bosni i ta imena zamjenjivana
patronimikonom, izvedenim po oevu imenu, zvanju ili zanimanju, ili hipokoristikonom
po njegovu zaviaju, a vrlo esto i nadimkom, koji su im nadijevali njihovi suseljani. Ipak
meu potomcima doseljenih Vlaha ima mnogo porodinih imena sauvanih iz doba
njihovih seoba. Od velike mnoine imena evo nekoliko najznaajnijih: Banjani, Balac,
Bilbija, Boban, Bokan, Banduka, Bencun, Belen, Bender, Besara, Bovan, okorilo,
Darda, Doman, Dreo, erman, Gac, Gala, Jarakula, Kalin, Keelj, Keser, Koo, Kalaba,
Kokoru, Kosor, Lopar, Macura, Mataruga, Paen, Palavestra, Punja, Rian, ola,
olaja, abat, urla, atra, kipina, pira, Tubin, Taor, Tintor, te konano razni
Kecmani, ikmani, Toromani, umani, Karani, urlani, Servani. Sva ta imena skroz su
neslovjenska i nehrvatska, a mogao bi ih protumaiti samo dobar romanista; ali se i ona
slaviziraju u novije vrijeme nastavkom i ili ovi, evi. (Truhelka, Studije..., ibid., s.
41).
865
Ivan Ostoji prouio je sedam tisua antroponima od XIII. do kraja XVI. st. pa je iz
dostupne grae na temelju prezimena, kojih i danas ima u ibeniku i njegovoj okolici,
zakljuio da ima jo stalno ivih devesto sedamdeset i sedam prezimena. Moemo
kazati ovako: na kraju 17. stoljea ima najmanje 977 prezimena koja postoje u razdoblju
od 13. stoljea pa do god. 1600, a samo 438 koja dolaze kao nova. Dakle ne moe biti ni
govora o nestanku starog hrvatskog stanovnitva. To nam potvruju i brojni slubeni
spisi mletakih knezova, sindika i drugih slubenih osoba (I. Ostoji, Prilog onomastici
ibenskog kraja..., ibid., s. 19). Usp. i Ante upuk, O prezimenima, imenima i jeziku
starog ibenika . Ed. Muzej grada ibenika, ibenik, 1981, s. 9-33. Migracije su u
Bosni tek u XVIII. st. poele menjati strukturu stanovnitva, ali u kopnenoj Dalmaciji ta
je izmena, i to bitna, izvrena jo u prva turska vremena. Bukovica pa i Ravni Kotari (a
doseljavanjem iz tih matica i primorski deo i otoci) su dobili novo stanovnitvo, doseljeno
iz Hercegovine. Treba upozoriti na otok Korulu. To je nekad takoe bila akavska
regija; od kraja XVII. stolea ona je tokavska. (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda
od 24. svibnja 1989.).

329
U XIII. st. imamo i u Bosni posvjedoen pojam Vlah.
866
Naziv Vlah
oznaavao je i u Bosni posebnost po kojoj se od starosjeditelja razlikovalo
stanovnitvo koje je doseljavalo, a ta se posebnost mogla sastojati moda
samo u stoarskom zanimanju, a tek dijelom i u posebnom jeziku.
Neprijeporno je da se u XIII. st. mnogi krajevi Balkana nazivaju vlakim
imenom, a injenica je da je poetkom XII. vijeka pojam vlah bio
ekonomska kategorija, to dokazuje ika hrisovulja, jer se vlasima
suprotstavljaju ratari koji su u Povelji navedeni kao zemaljski ljudi ... Pored
ovog najstarijeg srpskog zakonskog spomenika ima jo niz drugih u kojima se
ratari suprotstavljaju stoarima, pa su prvi navedeni kao ljudi ili zemaljski
ljudi, a stoari kao vlasi.
867
Vano je istaknuti da su i u Bosni mnogi od
onih koji su nazivani Vlasima autohtoni jo od antikih vremena. To je u
jednom tekstu Marko Vego ovako prikazao:Vojvoda Donjih Krajeva Juraj
Vojsali, brati hercega Hrvoja, darujui neke posjede humskim knezovima,
brai Jurjeviima, gospodarima zapadnog Huma, spomenuo je u darovnici
1434. god. i vlaka plemena Voihnie, Pribinovie i Hardomilie. Poznato mi
je da danas postoji u blizini Ljubukog selo Hardomilje, selo Vojnii i selo
Pribinovii kod irokog Brijega. Jasno je da su poslije 1434. g. od ovih
vlakih plemena nastala sela: Hardomilje, Vojnii i Pribinovii... Ovaj
podatak iz povelje govori da je vlako pleme Vojnii posjedovalo nekropolu
Graine. Budui da su Vlasi, osim stoarskog posla vrili i posao kiridija
pod rukovodstvom svojih knezova, to su zato morali imati dovoljno oruja
kojim su titili karavane. Zato su i stavljali simbole titova s maevima na
kamene nadgrobne spomenike, bez obzira to nisu feudalci. Iz toga podatka
zakljuujem da je nekropola Graine (Vojnii) iz XIV i XV vijeka i da je
pripadala samo pomenutim Vlasima. Iz izloenoga se vidi da je Vlaha bilo i u
stoarskom predjelu irokog Brijega i da je kulturni uticaj iz Vojnia
(Graine) dopirao i do irokog Brijega. Gornja tvrdnja nije nimalo udna jer
su Rimljani imali u Vojniima ( u upnici) svoje veliko naselje i jedno
drugo u Bigesti (na Humcu) u blizini vlakog naselja Hardomilja, gdje se
nalo nekoliko rimskih spomenika s natpisima. To znai da su Vlasi autohtoni
na tom podruju i da ih Sloveni nisu mnogo uznemiravali iako su ih
poslovenili.
868


866
Socijalistika republika Bosna i Hercegovina. Separat iz II. izdanja Enciklopedije
Jugoslavije, JLZ, Zagreb, 1983, s. 138.
867
Vukevi, ibid., s. 329-330.
868
Vego, Ljubuki. Zemaljski muzej, Sarajevo, 1954, s. 32.

330
Zanimljivo je da humanist Tubero (1490.-1522.) na poetku XVI. st.
naziva bosanske Vlahe Nomades Illyrici, quos Valachos vulgo dicunt.
869

Znamo sigurno da, poslije provala Turaka u ove krajeve, rije Vlah postaje
prvenstveno oznaka za ve od ranije postojei socijalni sloj (vlah), kojemu
su i Turci poeli priznavati posebna prava. Vana je tvrdnja (Truhelka) da su
Vlasi koji su se doselili u Bosnu pa i Hercegovinu govorili gotovo svi
slavenskim jezikom,
870
a to se tumai time da su oni prije dolaska u te
pokrajine bili slavizirani. Problem je u tome to se ne moe odgovoriti na
pitanje na kojem su to prostoru prije doseljenja ti toboe davno romanizirani
stanovnici slavizirani. To se, naime, nije moglo dogoditi ni u Rumunjskoj ni
u Grkoj. Slaviziranje se moglo dogoditi samo u Bugarskoj ili u Srbiji, ali u
tom bi se sluaju u govoru tih doseljenika moralo oitovati ili bugarsko ili
srpsko podrijetlo govora. Ako se ne bi dokazalo da Vlasi, koji su se iz istonih
i junih dijelova Balkanskog poluotoka doselili u Dalmaciju, Bosnu i
Hercegovinu, poslije doseljenja nisu govorili kao Bugari i Srbi, onda bi to
znailo da nisu slavizirani ni od Bugara ni od Srba. Zakljuak, koji bi iz toga
proizlazio, bio bi da su ti vlaki doseljenici govorili od antikih vremena istim
slavenskim jezikom.
871
Jedan dio Vlaha koji je doseljavao iz istonog
Balkana u Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu vjerojatno nije bio
kristijaniziran.
872
Meutim, veina tih doseljenih Vlaha bila je pravoslavne,

869
. Kulii, O nekim problemima..., ibid., s. 205. Vano je znati da su Vlasi koji su npr.
u srednjovjekovnoj srpskoj dravi bili u prilinoj mjeri potiskivani, pod Turcima dobili,
kao i nove skupine s vlakim pravom, dosta veliku istorijsku ulogu i sluile kao
kolonizatorski elemenat na koji se Turska u prvo vrijeme i vojniki oslanjala (Branislav
urev, Neto o vlakim starjeinama pod turskom upravom. Glasnik Zemaljskih muzeja
Nezavisne drave Hrvatske, LII) 1940, 1, 50. urev je u tom tekstu donio i ovo vano
upozorenje: Vlako pravo na sjeveru naeg etnikog podruja nije samo priznavano
doseljenicima pod Turcima, nego je proirivano djelomino i na stanovnitvo, koje se od
ranije nalazi na zemljitu koje se naseljava (ibid., s. 49-50).
870
U XVII. st. bilo je Vlaha koji su ljetovali na Vitorog planini i Kupresu, a zimovali u
Makarskom primorju. Oni su govorili svojim vlakim jezikom, bili su katolike vjere, a
pratio ih je jedan franjevac (Miroslav Daja, Sa Kupreke visoravni, Otinovci - Kupres,
1970, str. 20-21).
871
Zanimljivo je da se za drugu struju vlakog doseljavanja, koja se datira u doba turske
vlasti, izrijekom navodi da je bila vlako-slavenska, to znai da veina tih doseljavanja
za turske uprave u Bosnu i kopnenu Dalmaciju potjee iz Staroga Vlaha, Crne Gore i
Hercegovine. (. Kulii, O nekim problemima etnikog razvitka naeg dinarskog
stanovnitva i njegovih odnosa sa balkanskim starincima. Godinjak ANUBiH, knj. V,
Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 3, Sarajevo, 1967, s. 206.).
872
Vaan je Lopaiev podatak da Vlahe, koji su se pojavili na poetku XVI. st. oko
Dinarskih planina i kod izvora Une oko Unca, Srba i Glamoa, hvale 1530. ban Ivan
Karlovi, Mikula Jurii i graani bihaki molei generala Katzianera da ih primi u

331
grke vjere po kojoj su nazivani i Grci. Karta (zemljopisnog rasprostiranja
ovog termina, op. I. M.) ujedno pokazuje da su predanja o grkom
stanovnitvu najbrojnija u onim dinarskim predjelima u kojima je, i prema
istorijskim izvorima, bilo najgue naseljeno vlako stanovnitvo: u Crnoj
Gori, u Hercegovini, u slivu Ibra, u Starom Vlahu, sve do Drine i Romanije, a
zatim i u drugim dinarskim krajevima, gdje su takoe utvreni znatni tragovi
vlakog elementa i vlakih migracija, sve do Istre i ostrva Krka. I veoma
karakteristini podaci narodnih predanja o stoarskoj privredi ovog
stanovnitva, o njegovim migracijama i sukobima oko planinskih ispaa, na
koje Palavestra stalno skree panju, takoe veoma jasno ukazuju na to da se
tu u stvari radi o onom srednjovjekovnom dinarskom stanovnitvu koje se u
nauci oznaava kao vlako.
873

Dragoljub Dragojlovi prihvaa idakovu misao da se podatak o
izmatikim popovima iz franjevakih Dubia ne odnosi na Bosnu ve na
neuke sveenike vlakih pastira u Erdeljskim planinama, o emu govori i
sam papa u svom pismu od 1. srpnja 1372. Dragojlovi zakljuuje kao i
idak, da do tada kao i kasnije sve do dolaska Turaka, nema u izvorima
spomena o pravoslavnim vlasima u Bosni osim u starom Humu i na podruju
kasnije Hercegovine.
874
Da su svi pravoslavni u Bosni bili doseljenici,
neprijeporno proizlazi i iz Putopisa Benedikta Kuripeia, koji je 1530.
putovao i Bosnom. Kuripei je tu opisao donju Bosnu od rijeke Une (i
Save) pa do Vrhbosne (Sarajeva). Ujedno je istakao da je donja Bosna
brdovita zemlja koja na sve strane ima velikih uma. O stanovnitvu donje
Bosne govori ovako: Dalje su u pomenutoj kraljevini Bosni nali tri
narodnosti (Nationes) i tri vjere. Prvo su stari Bonjaci, koji su rimsko-
kranske vjere, a tim je Turin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugi su
Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a mi jih zovemo Cigani (Zigen) ili Martolozi
(Marcholosen). Ovi dolaze iz Smedereva (Schmedraw) i Biograda (griechisch

kranstvo. Ti isti Vlasi naseljeni su poslije u umberku (usp. Lopai, Biha..., ibid., s.
17). Mogue je da su ovi Vlasi, koji su trebali postati katolici, bili pravoslavni.
873
Kulii, ibid., s. 234. Usp. i Vlajko Palavestra, Narodna predanja o starom stanovnitvu
u dinarskim krajevima. GZM, Etnologija, n.s., tom XX/XXI, za 1965/66, Sarajevo,
1966, s. 5-54.
874
Dragojlovi, Krstjani..., ibid., s. 85. Dragojlovi u toj knjizi prihvaa i miljenje M.
Filipovia, da su pravoslavni Vlasi, koji se spominju tek od 1305., bili naseljeni na
podruju od Drine i Lima do Huma (ibid.). Problematiku naseljavanja Vlaha u
Hercegovinu temeljito je obradio Bogumil Hrabak u svojoj studiji: Hercegovaki Vlasi u
XV. stoljeu. Radovi ANUBiH, knj. LXXIII, Sarajevo, 1983, s. 150-151. B. Hrabak
smatra kako su ogromna veina pravoslavnih u Bosni doseljeni, ali istie da ima
dokumenata koji i izvan dananje Hercegovine, na podruju bosanske drave, navode
neke termine vezane uz pravoslavnu crkvu (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24.
svibnja 1989.).

332
Weyssenburg), a vjere su sv. Pavla. Mi jih drimo za dobre krane, jer ne
nalazimo, da ima kakove razlike izmeu njihove i rimske vjere. Trei su
narod pravi Turci, koji su vojnici i inovnici, a vladaju sa svime tiranski
obima gore pomenutima plemenima, kranskimi podanici.
875

Kuripei je, dakle, zakljuio sljedee: stari Bonjaci su starosjeditelji i
oni su rimokatolici. Drugi, dakle novodoseljeni, oni su za koje on misli da su
Srbi, a koje inae zovu Vlasi, odnosno koje mi zovemo Cigani ili
Martolozi. Oni su, prema njemu, doli u Bosnu iz Smedereva i Beograda i
kranske su vjere sv. Pavla. Sudei prema tome kako su tu drugu skupinu
novonadolog stanovnitva ostali tada nazivali, oito je da su to bili
pravoslavni Vlasi koji su ve poeli potpadati pod utjecaj Srpske pravoslavne
crkve.
876

Kad su se Vlasi kao paleobalkansko stanovnitvo selili sa starih u nova
sjedita, s vremenom su se asimilirali s etnikom u novoj sredini, bilo da su

875
P. Matkovi, Putovanja po Balkanskom poluotoku. RAD JAZU, knj. LVI, Zagreb,
1881, s. 162. Usp. i B. Kuripei, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530.
Svjetlost, Sarajevo, 1950, s. 54.
876
Prema Kuripeiu ostali dio stanovnitva u Bosni bili su pravi Turci, a bili su vojnici i
slubenici, koji su vladali kranskim podanicima. Njima se ponekad znao prikljuiti
pokoji mladi kranin koga, prema Kuripeievu miljenju, navede mladost i lakomost da
se poturi.
Bogumil Hrabak ovako opisuje tadanju sutuaciju: U 1530. godini donja Bosna mogla je
kod starosedelaca imati katoliku veinu, ve zato to su to do tada bili krajevi stare
hrvatske drave, a u kraju blie Sarajeva u srednjem veku su nesumnjivo u veini bili
patareni, no od sredine XV. stolea, sa ugarskom upravom u Jajakoj banovini i
susednim krajevima vreno je pokatoliavanje. To je izmenjena situacija i ne znai
medievalno stanje tih krajeva. Druga kategorija, srpsko-martoloka, je zaista u to vreme
(1530) dolazila od Beograda i Smedereva, jer je Beograd pao u ruke Turaka 1521. a
beogradski sandak - bezi su bili zadueni za nadiranje u Slavoniji, sve do Gradike, koja
je takoe rano pala u ruke beogradskih namesnika. Pri tome, martolozi nisu natio, nego
turska vojna formacija, zaista vlaka veinom, ali sastavljena od raznih vlaha u severnoj
Srbiji. Treba znati da se na osnovu turskih deftera lako izraunava vrlo slaba naseljenost
severne Srbije u vreme turskog osvajanja i due posle njega (1459). Bugarski historiar
N. Todorov je objavio izraunavanja svoje turkoloke ekipe u Sofiji. Smederevski
sandakat imao je 1491. godine samo 0,95 domainstava na km; Vuitrn na Kosovu ima
5,03; Hercegovina 1,19; Bosna samo 0,6; ali u godinama 1520-30. Smederevski sandak
ima 5,74 itelja na km, kudikamo najvie na celom Balkanskom poluotoku (Vuitrn ima
3,34; Kruevac 2,4; Zvornik samo 0,82; Bosna samo 0,62). U Smederevski sandak su
naseljeni hercegovaki vlasi, a otuda su, kao svee naseljeni kao vojnici odlazili u
zapadne krajeve dolinom Save. S njima su mogli ii i martolozi (raznog etnikog sastava)
i Cigani, koje su Turci takoe deportovali, kao i vlahe, jer su pripadali slinoj radnoj
kategoriji (B. Hrabak, u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).

333
ivjeli u istoj dravi, bilo da su prihvatili njegovu vjeru.
877
U svim tim
sredinama to etniko stapanje olakavala je pripadnost pravoslavlju. Hrabak
zakljuuje da su vlasi primili, i to dosta kasno, nacionalnost onog elementa
sa kojim ga je vezivala veroispovest. To su pravoslavni vlasi uinili svakako
pre katolikih.
878
Tako se veliki broj Vlaha s vremenom pretopio u
rumunjski, grki, bugarski i srpski etniki element. Dananja stoarska vlaka
masa na balkanskom poluotoku dijeli se na dvije potpuno razliite etnike
grupe: na Karagune (oni koji nose crne gunjeve) i na Fareriote (ime potjee

877
Miroslav Draki, istraujui kulturu ue Srbije (dakle, one bez Vojvodine i Kosova),
tvrdi da je u itavoj istonoj Srbiji dolazilo do intenzivnog mijeanja srpskog i vlakog
stanovnitva. Prema antropogeografskim istraivanjima pojedinih predeonih celina, izlazi
da je udeo vlakog stanovnitva u istonoj Srbiji u celokupnoj njenoj etnikoj strukturi
bio veoma znatan, iako se ono pod tim svojim etnikim imenom vrlo retko ili uopte ne
navodi, ve pod nazivima timokobranievski stanovnici, porumunjeni Srbi, ili pak
samo Srbi. Draki dalje kae da mnogi primjeri dokazuju kako procesi etnikog
mijeanja doseljenog srpskog i zeteenog stanovnitva, koje je poznato pod nazivom
Vlasi, na teritoriji Srbije jo nisu svuda ni danas zavreni (M. Draki, Narodna kultura
ue Srbije..., ibid., s. 88-103). B. Hrabak smatra da su mnogi Srbi u sjeveroistonoj Srbiji
romanskog porekla, ali da je pogreno govoriti o doseljenim (pravim Srbima) i
starosjediteljima Rumunjima. Rumuni koji ive u severoistonoj Srbiji su doseljeni u
vreme kneza Miloa kao zavisni seljaci iz Male Vlake. Meu tamonjim Vlasima ta se
kategorija naziva Caran (Caran su otadbenici iz Vlake); oni govore jezikom koji je
blizak savremenom rumunskom jeziku, jer su uestvovali u etnogenezi Vlake. Drugu
kategoriju ine Vlasi Grci, tj. doseljeni takoe iz Tesalije, koji govore jezikom dosta
udaljenim od jezika Carana i oni se jedva razumeju. Vlasi Grci nisu Rumuni nego
balkanski Romani. Trea kategorija vlaha Ugara (u srednjevekovnoj Hercegovini i Srbiji
ti se vlasi zovu Sremljane), koji su doseljeni iz Transilvanije (Erdelja) koji je pripadao
ugarskoj dravi. I oni govore jezikom koji nije blizak Caranima a jo manje Grcima.
Oni se takoe ne smatraju Rumunima, nego erdeljskim Romanima. Pored te tri kategorije
postojali su po turskim popisnim defterima i vlasi u Negotinskoj krajini, ali oni su
poslovenjeni, kao i u drugim naim regijama, ali su sa doseljavanjem Vlaha sa strane
ponovo mogli biti romanizirani (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja
1989.).
878
Hrabak, Vlaka i uskoka kretanja..., ibid., s. 257. I Branimir Gui zakljuuje kako su
se oni Vlasi, koji su postali pravoslavni, iako etniki razliiti od Srba, zbog svoje
pripadnosti pravoslavlju poeli smatrati Srbima. Durch ihre Zugehrigkeit zur
serbischen orhodoxen Kirche sind sie in diesen Gebieten die Trger des serbischen
nationalen Gedankens geworden (B. Gui, Wer sind die Morlaken im adriatischen
Raum? Balcanica, IV, SANU, Beograd, 1973, s. 464). U nizu primjera koji potvruju tu
injenicu navodim samo jedan. Godine 1551. general Ivan Lenkovi je javio kralju
Ferdinandu da su Turci izveli iz unutranjosti Turske vie tisua Morlaka ili Vlaha i da su
ih naselili oko Srba i u Kosovu polju kod Knina. S tim Vlasima su vjerojatno doli i
pravoslavni kalueri koji su osnovali pravoslavni samostan (usp. Lopai, Biha, ibid., s.
17-18).

334
od mjesta Fraeri u Albaniji, a oni nose samo bijela odijela). G. Weigand
misli da obje te grupe sebe nazivaju Aromunima.
879


879
Tu Weigandovu tezu potvrdila su istraivanja Dragoslava Antonijevia godine 1973.,
1974. i 1975., kad je na terenu Grke i Makedonije on konstatirao nazonost navedenih
dviju vodeih vlakih skupina (Antonijevi, ibid., s. 20).

335

336




IV.
O DUHOVNOM I ANTROPOLOKOM KONTINUITETU DINARSKOG
STANOVNITVA

Neki su ostaci paleobalkanske kulturne batine, koje tijekom stoljea
nalazimo u Bosni, pripadali i razliitim drugim etnikim elementima na
Balkanu. Tako je pojava tetoviranja poznata u Macedoniji, Bugarskoj, Grkoj,
Albaniji, Crnoj Gori i drugim balkanskim podrujima. U Hrvata je tetoviranje
poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i primorju, ali je
injenica da se tetovira veina Hrvata u Bosni i Hercegovini.
880
Tetoviranja u
naim krajevima bilo je sigurno od prapovijesti. Strabo, kad pie o Japodima,
tvrdi i ovo: Onaj je kraj siromaan, oni veinom ive od sijerka i prosa;
oruje im je keltiko, a punktiraju se kao i ostali Iliri i Traani.
881
Taj
Strabov podatak potvruje da je tetoviranje autohtona pojava na velikom
dijelu Balkana. Meutim, tetoviranje kod hrvatskog stanovnitva u Bosni i
Hercegovini...predstavlja neto specifino u odnosu prema tatauiranju kod
nekih drugih etnikih grupa na Balkanu (npr. kod jednog dijela Arbanasa, te
kod aromunskih grupa u Bugarskoj, Albaniji, Grkoj i Jugoslaviji.)
882
Ta
specifinost u tetoviranju bosanskih i hercegovakih Hrvata izraava se
prvenstveno u vitalnosti odravanja toga narodnog obiaja do danas i u obilju
ornamentalnih motiva kojima se ukrauje ljudsko tijelo.
883
Nisu jo za sve
narode, pa tako ni za Hrvate u Bosni i Hercegovini, razjanjeni ni podrijetlo ni
pravi smisao odravanja tetoviranja. Ali na temelju raspoloive grae smatra
se da se i u hrvatskog stanovnitva u Bosni i Hercegovini radi o jednoj jako

880
Mario Petri, O pitanju porijekla obiaja tatuiranja kod balkanskih naroda. Glasnik
Etnografskog muzeja u Beogradu, vol. 39-40, Beograd, 1967, s. 219.
881
. Truhelka, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. GZM, VI/1894, 2, 256.
882
Mario Petri, O pitanju tatuiranja i cikatrizacije kod prahistorijskog stanovnitva
jednog dijela Balkana. (Na engleskom). Godinjak ANUBiH, knj. IV, Centar za
balkanoloka ispitivanja, knj. 2. Sarajevo, 1966, s. 168. Usp. i Zdenka Mileti, Glazbena
zrnca iz Bosne. Ed. Kranska sadanjost, Zagreb, 1986, s. 185.
883
M. Petri, O pitanju tatuiranja..., ibid., s. 168.

337
ukorijenjenoj staroj tradiciji koja se neprekidno odravala do naih dana.
884

Bez obzira na to to je tetoviranje zajedniko mnogim narodima na Balkanu,
vano je u Bosni i Hercegovini zbog njegovih posebnosti koje su dokaz da
ono ne potjee ni od kojeg razliitog etnikog elementa iz doba seobe
naroda.
I postojanje krsne slave u srednjovjekovnoj Bosni i Dalmaciji potvruje
da je bio osobito jak paleobalkanski element koji je ouvao tu prastaru
svetkovinu vezanu s kultom Lara.
885
Kada su Lari zamijenjeni kranskim
svecima, mogue je utvrditi ako se sveci, koji se slave kao krsno ime,
analiziraju kronolokim redom ivljenja. Truhelka je to uinio s dvadeset i
etiri sveca koji se u grkoistonjaka u naim krajevima najobinije slave.
Na temelju toga on je doao do ovih iznenaujuih zakljuaka:22 od njih idu
naime u predjustinijansko doba, a samo dva, Alimpije Stupnik Paflagonac,
koji pada na 26. studenoga, a umro je 641., i Martin Papa (14. II. +655.) ide u
VII. vijek. I ti se slave vrlo rijetko, moe se rei kao izuzetci. Golema veina
svetaca raznih slava svakako je predslovjenska, kanonizirana prije dolaska
Slovjena na jug. Zanimljivo je primijetiti, da se meu krsnim imenima - osim
Save Nemanjia - ne nalazi ni jedan od srpskih nacionalnih tzv. svetaca,
premda ih ima s onima iz dinastije Nemanjia lijep broj. to se sv. Save tie,
on se tako rijetko slavi, da bi u svim sluajevima trebalo ustanoviti, ne radi li
se o jednoj recentnoj pojavi, kao rezultatu promibe ovoga kulta, koji
poprima jai opseg tek od karlovakog sinoda od 3. sijenja 1775., kada su na
zahtjev austrijske vlade izabrani kao patron za Srbe sv. Sava, za Grke car
Konstantin, a za Rumune sv. Petka. Po ovom se ini, da se krsna slava na
Balkanu oblikovala jo prije dolaska Slovjena, to jest larizam je ustupio
mjesto slavi u predjustinijansko doba, i to jamano u vezi sa strogim
zakonskim odredbama, izdanim protiv tajnog kulta Lara konstitucijom cara
Teodozija od god. 392. Slovjeni su zatekli tu slavu ve izgraenu pri svom
dolasku i preuzeli je, preavi na kranstvo, onakvu, kakvu su je nali.
886


884
Ibid., s. 169.
885
O krsnom imenu usporedi Martin Kuzmi, Krsno ime. Nastavni vjesnik, knj. XXXV,
za 1926-27, Zagreb, 1927, s. 202-204; knj. XXXV za 1927, s. 334-345.
iro Truhelka je doveo krsnu slavu u vezu s kultom Lara, koji su kao i Geniji, samo
mukog roda. Genij je, da se etnoloki izrazim, osobni totem mukarca kao pojedinca,
doim je Lar, kao nekadanji totem rodoelnika, porodini totem, a budui da ovaj moe
biti samo mukarac, posve je prirodno, da i familia Lar i od njega izvedeno krsno ime
mogu biti samo mukog roda. Kad se Lar zamjenjivao slikom svetca, mogla je ta biti
samo muka (Truhelka, Studije..., ibid., s. 80-81).
886
Truhelka, Studije..., ibid., s. 80-81.

338
Neprijeporan spomen krsne slave ili krsnog imena u srednjovjekovnih
Hrvata imamo zabiljeen u povelji Pavla ubia, bana Hrvatske i Dalmacije i
gospodara Bosne, koja je izdana 7. travnja 1299. u Skradinu.
887
Krstno ime
slavio je gost Radin na dan sv. Jurja. Istog dana slavio je i upan Bijeljak
Sankovi. Sv. Mihovila slavio je njegov brat Radi. Banica Elizabeta majka
bana Stj. Kotromania, slavila je sv. Katarinu muenicu (25. studenog). ini
se, da je i ban Pavao ubi slavio krstno ime na sv. Ivana Krstitelja. Svakako,
on je ovoga sveca uzeo za zatitnika svoje obitelji.
888

Truhelka je upozorio da slava krsnog imena kao sasvim narodna
svetkovina ima u stanovitim etnikim slojevima na sjeverozapadu Balkanskog
poluotoka vrlo velik ugled moe se rei vei, nego li sam uskrs ili boi...
Preteni dio pristaa pravoslavne vjere: Rusi, Grci, Bugari i Rumuni tu slavu
uope ne poznaju; ne slave ju dapae ni svi Srbi u istonom dijelu kraljevine
Srbije, doim je u Bosni slave i Karavlasi, dakle pleme romanskog porijekla.
Prema tomu nije podruje, na kome nalazimo krsnu slavu kongruentno ni sa
podrujem pravoslavlja ni sa podrujem srpstva. Jo zanimljivija od ove
injenice je druga, da se krsna slava nalazi i u katolika i u muslimana.
889

I nakon doseljenja razliitih starobalkanskih etnikih elemenata s
istonog Balkana u zapadni Balkan u Bosni se oitovala prevaga domaega
autohtonog elementa. Irma remonik u analizi nonje na rimskim
spomenicima zakljuila je da su se dijelovi autohtone nonje naih ilirskih
plemena ouvali...najzad, kroz vjekove i do danas: tako se opanci nose u svim

Truhelka je izrazio misao da se postojanje krsne slave podudara s granicom, koja je dijelila
helensko kulturno podruje od latinskog (ibid., s. 95).
887
Milenko Filipovi, Slava, sluba ili krsno ime u pisanim izvorima do kraja 18. veka.
Zbornik: O krsnom imenu. Prosveta, Beograd, 1985, s. 179.
888
Leo Petrovi, Krani bosanske crkve. Dobri pastir, Sarajevo, 1952, s. 163. Petrovi u
tom tekstu navodi kako je nekad krsno ime slavljeno kod svih katolika. Taj su obiaj,
radi velikih zloupotreba i pravoga divljanja franjevci zabranjivali i u svojim upama
iskorijenili. (Ibid.)
889
. Truhelka, Testamenat gosta Radina..., ibid., s. 369-370. Truhelka je i prije smrti
ponovio misao da krsna slava nije svetkovina istone Crkve, a posebice je istaknuo ovo:
Vj. Klai pak je prije desetak godina u jednom lanku u Hrvatu naveo cijeli niz isprava,
po kojima su tu slavu, u davna vremena slavila i neka hrvatska plemena; dr. I.
Erdeljanovi naao je taj obiaj u katolikih Arbanasa, a isto i Miljanov. M. Dj. Milievi
navodi, da je slave i Vlasi u Srbiji, a u novije doba tvrdi Carsten Hoeg, da ak Sarakaani
u Epiru slave sv. Iliju, sv. Petku i Veliku Gospojinu. (Ovaj navod valja uzeti s oprezom,
jer se tu esto radi o crkvenoj slavi patrona) (Truhelka, Studije..., ibid., s. 65).
O krsnoj slavi u nas usporedi : Vladislav Skari, Postanak krsnoga imena. GZM,
XXXII/1920, 3-4, 245-272; N. Z. Bjelovui, Krsno ime i zdravica banu domainu u
Konavlima. Napredak, Hrvatski narodni kalendar za 1933, s. 126-130.

339
naim krajevima, maramu na glavi istog oblika nose i danas ene u
Hercegovini, kapuljau -cucullus- nose svi pastiri, a u Hercegovini je i danas
poznata i duga i kratka kapuljaa; poludugu koulju irokih rukava, slino
dalmatici, nose ene u Bosni, uske hlae sa tozlucima nose mukarci u
Primorju i Hercegovini. Moda bi detaljnija uporeenja dananjih narodnih
nonji sa autohtonom nonjom naih Ilira u rimsko doba dala i vie
analogija.
890
Zorislava uli analizirala je neke detalje narodnih nonja
Bosne i Hercegovine u usporedbi sa starobalkanskom kulturnom tradicijom.
Ona je, izmeu ostalog, konstatirala i sljedee: Tako je do sada konstatovano
da je liko-dalmatinska crvena kapica, koja se nosi i u zapadnoj Bosni,
analogna kapi iz eleznog doba naenoj u Kompolju u Lici, kao i izvestan
broj enskog nakita iz preistorijskih nalazita. Dalje valja spomenuti toke sa
srebrnim pucetima u mukoj nonji Bosne i Hercegovine, koje odgovaraju
nekoj vrsti pancira od metalnih pucadi kakav je naen u jednom ilirskom
grobu na Glasincu. Za pastirsku kabanicu sa kukuljicom takoer su
konstatovali neki naunici da je ostatak stare balkanske nonje, a takoer i za
struku kojom se ogru u hladne dane ne samo pastiri nego i svi ljudi u
planinskim krajevima na podruju dinarske etnike zone.
891
Zorislava uli
je upozorila na prikaze ena na stecima koje su odjevene u haljine duge do
glenja, s dugim rukavima, zatvorenim sprijeda ili nerazrezanim. Izlaui da
se na nekim prikazima sasvim jasno vide te haljine opasane pojasom, dok su
na drugima bez pojasa i padaju koso do zemlje, zakljuila je:Meu njima
ima samo jedna na kojoj se vide nabori u donjem delu, dok su sve ostale
prave i bez nabora. Po svom obliku i po tome kako su opasane i kako padaju
pravo do zemlje, ove haljine na stecima mnogo podseaju i na dalmatiku i na
nau dinarsku koulju. Karakteristino je takoer i to da se ove predstave
figura u spomenutim haljinama nalaze najvie i uglavnom na stecima iz
naih dinarskih krajeva: Stoca, Konjica, Duvna, Mostara, Kupresa, Trebinja,
Kalinovika, Bilee, Imotskog, Gornjeg Hrasna, a ima ih i iz okoline Nikia i
iz Dalmacije. Dakle, sa teritorije na kojoj je bila poznata dalmatika, i na
kojoj obitava naa dinarska koulja. Iako nam podaci ne dozvoljavaju da sa
sigurnou tvrdimo da se ovde radi ba o koulji, ipak moemo pretpostaviti,
prema onome to smo ovde izneli, da to moe biti ova odea. Prema crteima
vidi se sasvim dobro da je ona spreda sasvim zatvorena, a koulja je kod naih
ena jedini deo nonje koji je sasvim zatvoren spreda i navlai se preko glave.
Meu druge delove odee koje nose ene u dinarskim krajevima preko

890
Irma remonik, Nonja na rimskim spomenicima u Bosni i Hercegovini. GZM,
Arheologija, n.s. sv. XVIII/1963, Sarajevo, 1963, s. 121.
891
Zorislava uli, Prilog prouavanju elemenata starobalkanske kulturne tradicije u
narodnim nonjama Bosne i Hercegovine. Godinjak ANUBiH, knj. IV, Centar za
balkanoloka ispitivanja, knj. 2. Sarajevo, 1966, 2. 175-176.

340
koulje spada suknena duga haljina; ona je razrezana sasvim spreda i
skopava se samo u gornjem delu, a negdje se samo opasuje, bez
zakopavanja. Na osnovu ovih podataka iz srednjeg veka, iako nedovoljnih za
ire zakljuke, moemo konstatovati da je postojao izvestan kontinuitet u
upotrebi odee, koju smo ovde okarakterisali najpre kao dalmatiku, a zatim
kao koulju. Sam naziv dalmatica u srednjem veku nalazimo jedino za
odeu kod svetenstva u crkvi, dok se u narodu ovo ime, izgleda, ve bilo
izgubilo. Ali to ne znai da je sama odea mogla da iezne sa nestankom
njenog imena.
892

Autohtonost pukog glazbenog izriaj u Bosni i Hercegovini iz ilirskog
doba i posebnost toga izriaja s obzirom na izriaje svih drugih balkanskih
naroda dokazuju istraivanja Cvjetka Rihtmana. Vrlo je indikativan nain na
koji je Rihtman doao do svojih rezultata. On nije sumnjao u autoritet
povjesniara i etnologa koji smatraju da su Albanci potomci starih Ilira, pa je
bio logian kad je oekivao da e u Albaniji nai primjera slinih bosanskima
i, moda, jo savrenijih polifonih oblika iste kategorije. Meutim, nita od
onoga, to je uspio zabiljeiti od Albanaca u Jugoslaviji ili saznati od
folklornih skupina iz Albanije, nije svjedoilo (protivno njegovu oekivanju)
o srodnosti ili slinosti tih dviju tradicija, ve o njihovoj prilinoj razlici.
Zapravo, on nije uspio pronai ni jedan primjer za to, nita to bi odgovaralo
karakteristinoj seoskoj polifoniji Bosne i Hercegovine. Afinitet je sasvim
neznatan i takve prirode da bi se jedino moglo govoriti o izvjesnom uticaju
narodne muzike Bosne i Hercegovine na narodnu muziku Albanije, ali se
niukom sluaju ne bi moglo govoriti o nekom zajednikom, istovjetnom,
porijeklu ovih tradicija. Prema tome, morao sam da zakljuim jedno od
dvoga: ili nisam uspio da doem do prave arbanake seoske tradicije, ili
bosanski polifoni oblici nisu ilirski. Kad je Rihtman prouio Barievo djelo
o podrijetlu Albanaca, u kojem se dokazuje da hipoteza o njihovu ilirskom
podrijetlu nije nimalo utemeljena i da albanski jezik nije ilirski nego jedan
traki dijalekt, Rihtman je shvatio da je sasvim suvino traiti u Albaniji
potvrdu za ilirsko porijeklo polifonih oblika Bosne i Hercegovine. Otsustvo
analognih primjera u muzikoj tradiciji Arbanasa nije moglo osporiti
pretpostavku o njihovom ilirskom porijeklu, niti je dokazati.
893
Rihtman je
saetak svojih istraivanja ovako dao: U toku tog posla primijetio sam da se

892
Ibid., s. 174-175.
893
Cvjetko Rithman, O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i
Hercegovine. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelanici 1955. i u Puli 1952,
ibid., s. 99-100. Rihtman nije poznavao istraivanje albanskog muzikologa Ramadana
Sokolija koji je iznio da postoji pojava polifone glazbe na jugu i homofone na sjeveru
Albanije i da to odraava razlike to su u pukoj glazbi Ilira postojale ve u prapovijesno
doba. Usp. A. Stipevi, Iliri. II. izdanje, ed. kolska knjiga, Zagreb, 1989, s. 189.

341
karakteristike stanovite lokalne prakse ne razlikuju bi t no od susjednih,
ukoliko oba podruja pripadaju zajednikom iremu podruju. Naprotiv,
karakteristike irih podruja nailaze u svome rasprostiranju, na prilino ot re
granice. To se deavalo naroito ondje gdje se granice irih podruja
podudaraju sa prirodnim granicama, tj. granicama koje su uslijed strukture tla
oteale saobraaj izmeu ovih podruja. Takvu otru granicu predstavlja,
naprimjer, Javor Planina izmeu Bira i Glasinca. Bira pripada irem
podruju Posavine, a Glasinac podruju kome je, tako se bar meni ini, on
sm centar. Glasinac se priinja kao centar zato to tamo nalazimo, na okupu,
najjasnije primjere karakteristinih oblika njegovog ireg podruja, kao i vei
broj varijanata tih oblika. Glasinako podruje je ono koje prelazi istone
granice Bosne. Na jugozapadu one dopiru do Hojte. Bjelanica i Treskavica
planina spojene su Hojtom visokim prevojem, koji se poput bedema ovdje
izdie i otro razdvaja glasinako podruje od susjednog. To susjedno
podruje, koje ovdje poinje i odavde se (od Rakitnice i Umoljana) prostire
na jug, zahvata vei dio Hercegovine. irem posavakom podruju nali
smo otre granice jo i na prevoju od Stoca (brda) do Visoke Glavice (izmeu
Vuje Planine i Debelog Brda), koji razdvaja Jezera (Tesli) i podruje
Nemile (Zenica). iroko podruje jugozapadne Bosne otro je ogranieno,
kod Jajca, srednjim tokom Vrbasa. Odavde pa do Dinare nalazimo
zajednike, naroito karakteristine, oblike u takozvanim putnikim
pjesmama, koje se istiu posebnim oblikom melostrofe i posebnom tehnikom
potresanja (neto poput trilera). Ovo putniko potresanje (grotanje) nalazimo
na tom irokom podruju i kod Srba i kod Hrvata, a izvan tog podruja ni kod
jednih ni kod drugih. O tome sam dao detaljnijih podataka u spomenutom
lanku (objavljenom u Biltenu II), gdje sam upozorio na ovu interesantnu
injenicu i zakljuio da je ovo potresanje, ova specifina tehnika pjevanja, po
kojoj se stanovnici ovih krajeva izdaleka prepoznaju, vjerovatno, pripadalo
jednoj jedinstvenoj etnikoj skupini. Osim navedenih podruja, naziru se
posebna podruja oko Vlai-Planine, zatim podruje Gornje Rame, pa
Kupresa, te srednjeg toka rijeke Bosne i dr. Na podruju sjeverozapadne
Bosne, dionica prvog partnera ne sputa se ispod dionice drugog, iako
pojedini detalji oblika sa ovog podruja oito odaju izvjesnu srodnost sa
oblicima ostalih podruja Bosne i Hercegovine. Isto moemo kazati i za
podruje ue Krajine (od Une do Kladue). Granice ovih (irih) podruja jo
nisu tano obiljeene. Zato e biti potrebno jo dosta vremena. Ukoliko se taj
posao obavi prije negoli ove tradicije nestane, to nee biti naroito teko, jer
su razlike meu oblicima irih podruja vrlo oite. Naprimjer, oblike
svoenja i presijecanja, karakteristine za podruje Glasinca (opisano u
Biltenu I), uzalud emo traiti preko oznaenih granica, niti emo
karakteristine oblike susjednih podruja nai na podruju Glasinca. No iako

342
su navedena podruja samo na nekojim mjestima tono obraena, inae samo
priblino skicirana, mislim da rezultat ovih ispitivanja nije beznaajan. S
izvjesnog stanovita on se, ta vie, ukazuje kao vrlo zanimljiv. Naime, ako
navedena podruja, ovako skicirana, uporedimo sa geopolitikim pregledom
ilirskih plemena, lako emo primijetiti da se ira podruja polifonih oblika
prilino tono podudaraj u sa podrujima pojedinih ilirskih plemena. Ova
injenica ne moe biti sluajna, a to i jeste razlog koji me danas jo vie
ubjeuje u pretpostavci da ova specifina polifona praksa zaista predstavlja
relikt ilirske muzike kulture.
894
Rihtmanov bitni zakljuak, koji je on iznio
u diskusiji, kategorian je i ovako glasi: Neka podruja najjasnijih polifonih
oblika predstavljaju se kao centri, koji se podudaraju s centrima ilirskih
naseobina. U nekim centrima, kao u Glasincu, ta se je praksa odlino
sauvala, premda se stanovnitvo izmijenilo, t.j. dolo iz istone Hercegovine.
Istraivanja su u tom dijelu Hercegovine pokazala oblike posve razliite od
glasinakih! Jasno je, da su dananji Glasinani preuzeli oblike zateene u
Glasincu. Vaan je podatak, da su se u Glasincu naseljivali pojedinano, a ne
grupno. A u takvim prilikama doljaci uvijek preuzimaju tradiciju i nonju
nove sredine.
895
Rihtman je posebno upozorio i na to da na podruju Bosne i
Hercegovine postoje velike razlike izmeu malovaroke tradicije razvijene
pod jakim utjecajem Istoka i seoske, iji su uvjeti postojanja i prenoenja vie
pogodovali konzerviranju. Prema njemu, polifona je praksa na selu poprimila
posebne oblike, meu kojima noviji sloj oblika potiskuje starije, koji su
vre vezani za pojedina ua podruja. Stariji sloj posebno obiljeava
tretman sazvuja sekunde, koji se ne moe objasniti elementima muzike
kulture evropskih naroda, a ni uslovima njihovog razvitka, pa nema sumnje da
se njegovo porijeklo mora traiti u kulturnoj tradiciji vanevropskih, ili ranijih
evropskih naroda, u svakom sluaju - u mraku preistorije.
896


894
Ibid., s. 102-103.
895
Ibid., s. 103.
Prema O. Mladenovi Rihtmanova ispitivanja u tom pravcu mogu se proiriti i na igre
(plesove), u prvom redu bosanskohercegovake, pa e se videti u kojoj meri
koreografski materijal podupire Rihtmanove zakljuke (O. Mladenovi, ibid., s. 24).
896
C. Rihtman, Die Hauptmerkmale der konstatierten Schichten in der traditionellen
Musik und in den Musikinstrumenten Bosniens und Herzegowina. Radovi Naunog
drutva Bosne i Hercegovine, knj. XXVI, Odjeljenje istorijsko-filolokih nauka, knj. 9,
Sarajevo, 1965, s. 224. Rezultati Rithmanovih istraivanja prihvaaju se i u historiografiji
(usp. Stipevi, Iliri, ibid., s. 230). Nije bez znaenja to je Rihtmanove rezultate prvi
popularizirao Vladimir Dvornikovi, pisac Karakterologije Jugoslovena. Dvornikovi je
prvi poslije drugoga svjetskog rata naglasio da su sva ta dosadanja, iako razasuta i
nedovrena ispitivanja, i jezika (osobito toponomastika) i socijalna i pravno-istoriska,
etnoloka, antropoloka itd., pokazala... da u celokupnom naem etnikom liku ima
mnogo vie starobalkanskih, trako-ilirskih i balkansko-romanskih elemenata nego to se

343
Glazbeni je puki izriaj najintimniji i najdublji izriaj psihe jednog
etnosa. Rihtmanova analiza glazbenog izriaja na bosanskom selu dokazala je
i na glazbenom podruju apsolutnu prevagu autohtonoga (domaeg) etnikog
elementa u Bosni i Hercegovini od prahistorije do danas. To stanje takoer
potvruje da na tom podruju nije nikad bilo toliko jakih doseljavanja da bi
mogla izmijeniti etniku strukturu starosjeditelja. Svi su doseljenici, bilo da
su doseljavali pojedinano ili u veem broju, prihvaali kulturu
starosjeditelja.
Antropoloka analiza kostura ispod steaka nedvojbeno potvruje da je
pod stecima pokapan paleobalkanski etnik koji je kontinuirano ivio na
podruju steaka od prahistorije. Prema istraivanju ivka Mikia seriju
nalaza ispod steaka karakterizira samo dinarski antropoloki tip bez ikakvih
drugih primjesa.
897
Njegova antropoloka istraivanja do 1985. temelje se na
devet nekropola (Raka Gora, Pratrova glavica, Parlovi, Pavlovac, Desivoje-
Gacko, Buko blato-Kraljiin nasip, Bilo polje-Maeta, Mistehalj-Bilea i
Grborezi-Livno s tim to osteoloki materijal za dvije nekropole nije sauvan
za antropoloku obradu) s preko hiljadu skeletnih induvidua i bila su
dovoljna za zakljuak: Prvo, kako pokazuje tabela 1, radi se iskljuivo o
brahikranim i hiperbrahikranim serijama oba pola (s izuzetkom enskog pola
na nekropoli Pratrova glavica, gde po srednjim vrednostima dominira visoki
mezokran). Tumaenje ove pojave moe da se vee za blizinu jadranske obale
tj. zonu rasprostiranja starog mediteranskog tipa stanovnitva i u srednjem
veku. Drugo, prema rezultatima dvodimenzionalne i trodimenzionalne
biostatike obrade koja je obavljena na Antropolokom institutu Univerziteta
u Frankfurtu (SRNJ) ispoljio se specifian karakter antropolokih serija iz
nekropola sa stecima. Tree, u poreenju sa ostalim srednjovekovnim

to dosad u naoj nauci isticalo. Dvornikovi je zakljuio da su naivna sva vjerovanja u
iezavanje starog stanovnitva i da u novijim istraivanjima sve vie izbijaju etniki
recidivi starog Balkana i onde gde sami autori nimalo ne ukazuju na njih. Pozivajui se
na Rihtmanove rezultate, on je ponovio njegov temeljni zakljuak kako je neosporno da
su melopoetski oblici nae epske poezije nerazdvojno povezani s polifonim oblicima i
specifinim hromatizmom tonalnih osnova narodne glazbe koju nalazimo u stoara u
planinama Bosne i Hercegovine, i da tih oblika dosad nije naeno ni u ostalih slavenskih
ni u europskih naroda. (V. Dvornikovi, Problem preslovenskog, starobalkanskog,
elementa u naem muzikom folkloru. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelanici
1955 i u Puli 1952, Zagreb, 1958, s. 92-94).
897
ivko Miki, Dinarski antropoloki tip sa srednjovekovne nekropole Raka Gora -
steci kod Mostara. Godinjak ANUBiH, knj. XVII. Centar za balkanoloka ispitivanja,
knj. 15, Sarajevo, 1978, 2. 238. Miki, prema autorici I. Schwidetzky, ovako
karakterizira dinarski tip: visok i uzak rast, kosa i oi braon, koa osrednje svijetla,
kratka i visoka lubanja s esto strmim zatiljkom, visoko i na donjem dijelu usko lice s vrlo
visokim kukastim nosom i visokom snanom eljusti (ibid).

344
stanovnitvom susednih balkanskih zemalja-Grke, Bugarske i Rumunije
(potrebni elementi za izraunavanje preuzeti iz Banke osteometrijskih
podataka Antropolokog instituta Univerziteta u Mainzu - SRNJ), ispoljio se
takoer specifian karakter populacije iz nekropola sa stecima. Konkretno,
pokazalo se da je ovoj populaciji najblie srednjovekovno stanovnitvo
Rumunije, da unutar irine antropolokih varijacija slovenskih grupacija sa
teritorije Jugoslavije na sadanjem stepenu antropoloke istraenosti smelo bi
se tvrditi da se populacione grupe identifikovane na skeletnom materijalu iz
nekropola sa stecima ne samo uklapaju, pre svega u proces brahikranizacije,
nego da ulaze u sastav njegovog jezgra, s obzirom na geografsku
rasprostranjenost nekropola i njihovu hronoloku pripadnost.
898

U svezi s Mikievim istraivanjima, posebno nekropole Raka Gora kod
Mostara, Benac je stekao miljenje da i analiza nekih kostura iz nekropole u
Grborezima kod Livna jasno upuuje na autohtono odnosno neslovensko
stanovnitvo koje se pokapalo pod stecima.
899
Iz navedenih otkria
proizlazi kao nedvojbeno da se na dinarskom podruju sree samo isti
antropoloki tip. Zato na temelju toga moe slijediti zakljuak: antropoloki
isto stanovnitvo, koje se, dakle, nije mijealo s drugim antropolokim
tipovima, moglo je govoriti od kada postoji na tome teritoriju uvijek istim
jezikom,
900
kojim u biti govori i danas.



898
Isti brahikrani dinarski antropoloki tip utvren je i na nekropoli Riice u Dalmacij kao i
onaj koji poiva u nekropolama pod stecima u Rakoj Gori kod Mostara i Pavlovcu kod
Sarajeva (. Miki, Antropoloki prikaz srednjovekovnih stanovnika Riica. Riice, ed.
Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture Split, Split, 1983., s. 52).
899
Benac dri da se u tom sluaju moe govoriti samo o vlakom stanovnitvu (Usp.
Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izuavanje steaka. Bogomilstvoto na
Balkanot..., ibid., s. 202). Meutim, Bencu kao da nije jasno da svi kosturi ispod steaka,
dakle i oni izvan dviju nekropola koje on spominje, a koje je Miki ispitao, upuuju na isti
antropoloki tip, i to autohtonog stanovnitva. Tu je, u srednjovjekovnim nekropolama
bile one sa stecima ili bez steaka, antropoloka analiza za ispitane nekropole potvrdila,
da su preteno posrijedi kosturi autohtonog stanovnitva na koje se ponekad
primjenjivalo i vlako ime. Dakako da se ve u migracijama iz predturskog doba
doseljavalo stanovnitvo iz drugih, posebno istonih dijelova Balkana, koje se nazivalo
Vlasima, a koje se takoer pokapalo pod stecima. Meutim, u sredinjoj i zapadnoj
Bosni najveim dijelom pod stecima se pokapalo samo domae autohtono stanovnitvo.
Problem moe biti samo u tome to su oba ta etnosa najvjerojatnije pripadala istom
antropolokom tipu.
900
Bitna posebnost kojom su se stanovnici dinarskog spleta razlikovali od svojih susjeda,
bila je upotreba ikavtine koja se govorila u Dalmaciji i u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni,
a to, dakako, svjedoi o etnikoj istobitnosti stanovnitva tih podruja. Razliito od nekih
teorija, prema kojima se konstruira kao granica tzv. zapadno-bosansko ikavsko -
akavskih govora rijeka Bosna, nema sumnje da je sav narod u srednjovjekovnoj Bosni
govorio jezikom ikavskog izgovora koji je, meutim, vrlo rano potiskivan migracijom

345
Od prodora Turaka pa dalje nestajalo je mnogo autohtonog stanovnitva
u Bosni i Hercegovini, bilo tako da je ubijano, bilo da se iseljavalo. Prema
Aliiu,
901
granice bosanske drave u vrijeme osmanskih osvajanja bile su
sljedee: od Save na sjeveru do Jadranskog mora na jugu, od Novog Pazara na
istoku do planine Dinare na zapadu, od Kamengrada na sjeverozapadu do
Kotora na jugoistoku, od Mave na sjeveroistoku do Makarske na
jugozapadu. Do 1526. Turci su zauzeli gotovo cijelo navedeno podruje osim
Jajake banovine koja e neto poslije ui u sastav Osmanskog Carstva. Oni
su, meutim, zauzeli i neka podruja izvan tih granica, i to ona koja su
zatvarale planine Dinara i Velebit, odnosno podruja juno od Velebita i
zapadno od Dinare. Osmanlije su zvanino oznaavali tu oblast kao vilajet
Hrvat (vilajet Hrvatska). U administrativnom-sudskom pogledu taj teritorij je
pripadao kadiluku Skradin. Prema tome, kadiluk Skradin i vilajet Hrvat su
jedan te isti teritorij, koji je globalno zauzimao podruje Sinja, Knina, Drnia
i Skradina. Alii je utvrdio da Hrvat, kad god se tako oznai neka osoba,
znai ovjeka podrijetlom iz krajeva koji su ulazili u sastav vilajeta Hrvati,
dok su se oznakom Bosna oznaivali ljudi podrijetlom s teritorija
srednjovjekovne bosanske drave.
902

Veliki dio starosjeditelja u Bosni preao je na islam i to uglavnom oni
koji su nastavali nizinske krajeve, dakle seljaci. Vano je upozorenje, dano u
nizu znanstvenih rasprava, da je gro muslimanskog stanovnitva u Bosni i
Hercegovini ratarsko - sjedilako, da u bosanskih muslimana prevladava

ijekavaca. Prema Hadijahiu o prevladavanju ikavice u srednjem vijeku svjedoe brojni
natpisi na stecima, najvei dio rukopisa u okviru Crkve bosanske, brojni
toponomastiki nazivi i alhamiado tekstovi pisani hrvatskim jezikom i arapskim slovima
samo ikavtinom. Hadijahi istie da je akavtina s glasovnim skupom kao
najkarakteristinijim bila svojstvena starom bosanskom govoru. (M. Hadijahi,
Hipoteza o tzv. Treoj slavenskoj seobi na Balkan. Rukopis, s. 40).
901
Ahmed Alii je pronaao u jednom istanbulskom arhivu fragment popisa (deftera)
vojske iz Bosne koja je trebala poi u carski rat. Autor je analizom deftera doao do
zakljuka da je on nastao poslije 1516. a prije 1528. i onda ga je vezao za pohod na
Moha, i to neposredno prije same bitke 1526. (Ahmed S. Alii, Popis bosanske vojske
pred bitku na Mohau 1526. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. XXV za 1975,
Sarajevo, 1977, s. 171-177).
902
A. S. Alii, ibid. Alii kae da u tom defteru uz osobe koje imaju oznaku Hrvat
redovno stoji i oznaka gulam, a to upuuje na status zarobljenika, to znai da su to
Hrvati koji su nedavno pali u ruke osvajaa (ibid., s. 177). J. Rus navodi da je prema
jednom priruniku o nastanjenim mjestima u Bosni i Hercegovini koji je objavljen u
Sarajevu 1914. u Bosni bilo devet naselja s hrvatskim imenom. (J. Rus, Kralji dinastije
Svevladiev. Ljubljana, 1931, s. 150).

346
ravniarski tip naselja i ratarstvo i da oni nastavaju nizinske predjele.
903

Plemenska organizacija meu gortacima za turske vladavine sluila je kao
mono sredstvo u obrani od islamiziranja. Brdski krajevi, ukoliko su i
islamizirani, to je uslijedilo relativno kasno.
904
Oito je da se nizinski
element prije i neusporedivo vie islamizirao nego planinski stoari. Inae, u
literaturi se posebno raspravlja o tome kako je dolo do vrlo brza
islamiziranja dijela bosanskog stanovnitva, pogotovu stoga to islamiziranje
nije nasilno provoeno. Svojedobna teza da su na islam prelazili pripadnici
Crkve bosanske danas je odbaena, a ne stoji ni zato jer je krstjana u Bosni
brojano bilo relativno malo. Postoji mogunost da su na islam prelazili oni
stanovnici koji jo nisu bili krteni i oni koji su krteni nedavno, odnosno ne
mnogo prije dolaska Turaka. Ako je pak to tono onda to znai da su islam u
Bosni prihvatili veinom starosjeditelji pogani. Da je islamizirano
stanovnitvo u Bosni bilo starosjediteljsko, dokazuju i do danas ouvani neki
snani ostaci duhovne kulture. Na primjer to da muslimani govore
ikavtinom.
905
Odreeni zakljuci u tom smislu mogu se izvoditi i iz
pigmentacije stanovnitva u Bosni. Truhelka zakljuuje da su bosanski
muslimani po intenzitetu pigmentacije najblii, dapae posve jednaki
katolicima.
906

Dio autohtonog stanovnitva u Bosni preao je i na pravoslavnu vjeru,
koju su Turci tolerirali vie nego Katoliku crkvu zbog protuturske politike
papinskog Rima.
907
Katolici su se alili kako su od poetka XVII. st. u

903
Muhamed Hadijahi, Orijentalne ili slavensko-orijentalne tradicije? Sociologija,
XVII/1975, 4, s. 679, 681, 683.
904
Ibid., s. 680.
905
Naoko je sitnica, ali je s jezinog stanovita zanimljiva i injenica, da bosanski
muslimani za oznaku mjeseci sunane godine upotrebljavaju specifino hrvatsko narodno
nazivlje (sianj, veljaa itd.), i to ne samo u svojim ruznama, salnamama i kalendarima,
nego se to sauvalo i u govoru naroda do danas (Truhelka, Studije.., s. 15).
906
Truhelka, Studije.., ibid., 16.
907
Dovoljno je ilustrativan primjer s trebinjskom biskupijom, u kojoj su otpadi katolika
poeli sredinom XV. st., ali su, unato tome, do XVII. st. katolici u toj biskupiji tvorili
veliki dio stanovnitva. Usp. Andrija Niki, Hercegovaka Crkva u sedamnaestom
stoljeu. Separat iz Zbornika Krni zaviaj br. 20, Drinovci, 1987, s. 17-32; A. Niki,
Hercegovaki katolici izmeu 1683. i 1735. godine. Separat iz Zbornika Tisuu godina
Trebinjske biskupije, Franjevaka knjinica u Mostaru, Mostar, 1988, s. 5-52.
Zanimljiv je i primjer mjesta koje narod zove Varoki grad na vrhu Gorske Kose u kojem
ive samo pravoslavni. Ti se pravoslavni razlikuju od drugih pravoslavnih u Bosni
posebno nonjom koja u enskih slii onoj u katolika. Osim toga, iz njihove ijekavtine
izbija ikavtina. U selu Vukovskom (Kupres) ima pravoslavna oaza koja govori
ikavtinom, a potjee takoer od srednjovjenog katunita (usp. . Truhelka, Grobnica

347
nekadanjem bosanskom kraljevstvu bili vie proganjani od izmatika i
Grka nego od Turaka.
908

Tek s Turcima je dolo do veeg mijeanja razliitih etnosa u Bosni i
Hercegovini. Ali, bitno je da se i danas moe prepoznati granica koja je od
prahistorije, dakle, stoljea i stoljea, na Balkanu dijelila dva duhovna svijeta,
odnosno dva razliita etnika elementa. I etnoloka ispitivanja potvruju da se
i poslije svih seoba (pred Turcima, za vladavine Turaka, pa i poslije Turaka)
do danas sigurno poznaje stara granica, koja je od davnine dijelila traki i
ilirski svijet. piro Kulii o tome zakljuuje:Karakteristino je da mnoge
crte u ivotu i kulturi dinarskog stanovnitva znae odstupanje od stare
slovenske tradicije i da se mnoge od ovih specifinih dinarskih crta
podudaraju sa tradicijom preslovenskog stanovnitva ovih krajeva, uz neke
zanimljive kavkaske analogije, koje svakako potiu od veoma starog, dijelom
moda i od preindoevropskog stanovnitva ovih krajeva... Iako je ova granica
sadanje dinarske kulturne oblasti odreena uticajima recentnih migracija
slovenskog stanovnitva, bitne razlike u kulturi matinih oblasti istono i
zapadno od navedene granice, koje upuuju na balkansko porijeklo, u osnovi
se podudaraju s ilirskom kulturnom sferom na zapadu i trakom na istoku i
jugu.
909


- - -

Stanovnitvo kontinentalne Dalmacije, Like, dananje Bosne i posebno
zapadne Hercegovine, dakle narod dinarskog spleta, uglavnom je istog
psihosomatskog mentaliteta.To je ratniki element, koji veu zapreku
doivljava kao vei izazov, tako da ni naelno nije spreman ni za kakvo
diplomatiziranje ili sklapanje nagodaba. To je maksimalno izraen
individualizam utemeljen na patrijarhatu koji, kada se oituje izvan kruga
obitelji, svojem politikom ili vjerskom voi moe biti toliko vjeran da ga
slijedi i u smrt. Ljudi takva mentaliteta, koji su stoljea i stoljea ivjeli
prvenstveno od stoarenja, bili su povijesno oslonjeni sami na sebe i zato se u
njima razvio poseban nagon za stjecanjem imetka da bi u ivotu opstali

tepije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (kotar Travnik). GZM. XXVII/1915, 3-4,
372-373).
908
Ima niko sto godina kako nas oe podloiti, da ostavimo rimski zakon i katolianski, i
da se od Carkve rimske odmetnemo (Fra Stipan Jajanin Markovac, Fale od sveti.
Mleci, 1708, s. 215-216. Prepisao s bosanice dr. Karlo Jurii).
909
. Kulii, O nekim problemima.., ibid., s. 208.

348
nezavisno od bilo koga. Taj element, koji je obranio Zapad od islama, nije
nestao zahvaljujui svojem gotovo neiscrpnom biolokom potencijalu, a
ponekad i sluenju hajdukim metodama u borbi za opstanak s uvijek
nadmonijim osvajaima.
910
Tijekom vremena su svi dijelovi dinarskog
stanovnitva, koje je bilo iste katolike vjere na temelju gotovo istih pukih
tradicija i istih jezinih posebnosti prihvatili zajedniko hrvatsko narodno
ime.

910
injenica je da su sadraji hrvatskih junakih pjesama, kojima moemo pribrojiti i
Kaievu pjesmaricu, puni prapovijesnog divljatva to su osuivali mnogi hrvatski
intelektualci poevi od S. S. Kranjevia. Usp. Petar Grgec, Na izvorima pjesnitva. Ed.
MH, Zagreb, 1940, s. 60,68,71-73; Drago epuli, Fizionomija hrvatske narodne
pjesme. Hrvatska smotra, VIII/1940, 6, 293-303; Josip Dujmui, O hrvatskim
narodnim epskim pjesmama. Hrvatska smotra, IX/1941, 2, 66-78; P. Grgec, Razvoj
hrvatskog narodnog pjesnitva. Ed. Drutva hrvatskih srednjokolskih profesora,
Zagreb, 1944, s. 120-124.

349

350




SAETAK

351


1.

Stanovnici od Istre do Skadarskoga jezera, a na istoku do Sandaka,
Kosova i rijeke Drine, koji su imali svoja imena i posebne tradicije, ne mogu
se nazivati Iliri, jer se taj etniki pojam prvobitno vezivao za jedno ue
podruje, preteno ono dananje Albanije. Puanstvo na teritoriju rimske
Dalmacije ni samo sebe nije nikad nazivalo Iliri. Starosjeditelji su do rimske
prevlasti na navedenim podrujima imali posebna imena svojih zajednica,
koje su imale oznake posebnih naroda. Ti narodi na teritoriju rimske
provincije Dalmacije , odnosno u Iliriku osjeali su se i za vrijeme rimske
vlasti kao posebne zajednice, strogo odijeljene granicama i esto meusobno
u neprijateljskim odnosima. Njihove razliitosti oituju se osobito u
specifinostima kultova, umjetnikih izriaja i naina pokapanja.
Rauna se da je u prvim desetljeima prvoga stoljea u Dalmaciji i
Panoniji do Drave bilo najmanje milijun, a u samoj Dalmaciji poslije rimskog
osvajanja u jednoj generaciji oko 700 tisua stanovnika. Neki pisci (Jakov
Bai) smatraju da se je ve u doba rimskih osvajanja tih krajeva dio
autohtonog stanovnitva iseljavao u zapadnu i sjevernu Europu. Od poetka
pa za svo vrijeme rimskog vladanja starosjeditelji, posebno oni u teko
pristupanoj unutranjosti, nastavili su ivjeti na svoj stari nain. Rim nije
dirao u njihove autohtone institucije, nije zatirao jezik pokorenog
stanovnitva, niti je zabranjivao domae kultove i obiaje. Zahvaljujui takvoj
toleranciji Rima autohtono stanovnitvo je i pod njegovom vlau ouvalo
svoj duhovni identitet. Kad je ediktom cara Karakale godine 212. dodijeljeno
graansko pravo svim stanovnicima carstva, i oni su se od tada mogli nazivati
Romani. U kasnoj antici pojmovi Rimljanin i kranin postali su na
odreenim geografskim prostorima sinonimi na isti nain kao to su to bili
pojmovi nekranin (i arijanac) jednako poganin i barbar. Tako je uz jezik i
kranstvo postalo element diferencijacije izmeu tih Romana i
novonadolih barbara. Dakako, takva diferencijacija oitovala se
prvenstveno u gradovima i u onim podrujima, gdje je kristijaniziranje bilo
jae. Zalee gradova, a osobito sela u planinskim predjelima, ostajala su
vjerna najvie svojim starim vjerovanjima. Oznaka Romani u tog planinskog
stanovnitva i dalje je u prvom redu oznaavala samo nekadanju pripadnost
Zapadnom, odnosno kasnije i Istonom Rimskom carstvu. (Na to
starosjediteljsko stanovnitvo, osobito ono koje se u balkanskoj unutranjosti

352
bavilo stoarstvom, kasnije se proirio i naziv Vlah, bez obzira na to jesu li
njegovi nositelji bili romanizirani i kristijanizirani ili ne).
Gotovo do zadnjeg desetljea IV. stoljea nema ni jednog podatka u
izvorima da bi germanski ili neki drugi narodi prodirali na teritorij Dalmacije.
Upadi barbara na taj teritorij osjeaju se tek svretkom IV. stoljea, ali oni
nisu ugrozili opstanak dotadanjeg stanovnitva ni u Panoniji, a pogotovo ne u
Dalmaciji. To se nije moglo dogoditi zato to je broj svih tih barbara u
odnosu na starosjeditelje bio razmjerno malen, a teritorij kojim su se oni
kretali golem.
Izvori i arheoloki nalazi potvruju da su tek od oko g. 493. na teritorij
Dalmacije doselili Ostrogoti i njim zavladali. Taj period gotske vladavine bio
je prema jednodunoj ocjeni povjesniara razdoblje gospodarskog oporavka
Dalmacije, a znaio je i obnovu ratnikih tradicija starosjeditelja, osobito u
pomorstvu. Doseljenje Ostrogota na teritorij koji je opisao Toma arhiakon
potvruju razni povijesni izvori i arheoloki nalazi. Sklavi ili Goti su, kako
pie Toma, doselili iz poljskih krajeva, od onih, koji se nazivaju Lingoni, a
koji su prema Adamu Bremenskom bili Sklavi. Goti u Dalmaciji kad su bili
poraeni od Bizanta nisu odselili niti su bili pobijeni, ve su ostali na
zaposjednutim prostorima. Prokopije svjedoi da je poslije gotsko-bizantskih
borba u prvoj polovici VI. st. bizantski vojskovoa Konstancije zadobio svu
Dalmaciju i Liburniju, tako da je pridobio za sebe sve Gote koji su nastavali
ta podruja. Jo u VI. i VII. stoljeu u nekim ilirskim crkvenim opinama
svetkovali su se blagdani trojice gotskih muenika. Goti, koji su i od sredine
VI. stoljea pa dalje ostali u Liburniji i u njoj susjednim krajevima ivjeli su
pomijeani sa starosjediteljima, a s vremenom su se s njima stopili u jedan
narod, kako to na temelju starih izvora pie i Toma arhiakon.
Mogue je da su zajedno s Gotima, ili uz njihovo doputenje na
navedeni teritorij pod gotskom vlau doselili u odnosu na Gote malobrojniji
Sklavini. To se moglo dogoditi u razdoblju od doseljenja Gota, dakle od kraja
V.stoljea, a najkasnije sredinom VI. stoljea. Nije iskljueno da se dogodilo i
samo jedno doseljenje u smislu da su doli Goti nazivani Sklavini, odnosno
Sklavini nazivani Goti. Te i druge skupine, koje su sa sjevera Dunava
prelazile na Balkan, grki izvori od VI. stoljea nazivaju Sklabenoi, Sklabinoi
i slino, a latinski izvori Sclavini ili Sclavi. Pod nazivom Sklabenoi (Sclavini)
stvarno su se razumijevale razne narodne, jezine i vjerske skupine, to
potvruje da taj pojam u poetku uope nije bio etnonim. Stari su pisci
stilizirali svoje vijesti o Sklavinima u smislu da oni sa sjevera (posebno
sjeverno od Save i Dunava) provaljuju na Balkan. Ali, injenica je da taj
pravac u tih pisaca nije poblie lociran. (Grcima je i Podunavlje bilo sjever).
S vremenom se pod imenom Sclavini poelo nazivati gotovo sve

353
stanovnitvo, dakle i starosjeditelje Balkana, koje su ranije strani izvori
nazivali zajednikim imenom Veneti, odnosno Iliri. To nazivanje poelo je
kada su Sklavini s druge strane Save, odnosno Dunava poeli doseljavati i
to vojnim upadima na ostali teritorij rimske Dalmacije. Meutim, od
eljeznog doba do dolaska Turaka na teritoriju rimske Dalmacije, kako
dokazuju i antropoloka istraivanja, postojalo je i prevladavalo isto
stanovnitvo, koje je od tada do danas govorilo u biti istim jezikom.
Stari ljetopisci i povjesniari (osobito oni u dananjih sjevernih
Slavena) sve do XVI. stoljea, a i poslije, pradomovinu Sklavina smjetaju u
Podunavlje i na Balkan, odakle se oni, prema njima iseljuju u predjele do i
iza Karpata. U Prvoj ruskoj kronici navodi se da su Slaveni izmeu ostaloga
prebivali oko Dunava i da su odatle iseljivali pred navalama Vlaha. Ali
Nestor, to je vrlo vano, ne tvrdi da su preci dananjih Slavena u prastaro
doba bili naseljeni samo u Podunavlju, nego navodi da ih je u to vrijeme bilo i
na teritoriju dananje Rusije.
Osim Ostrogota i malobrojnih Sklavina o masovnom doseljenju nekoga
drugoga stanovnitva na teritorij Dalmacije od V. stoljea pa do IX. stoljea
u izvorima nema spomena. Doseljenje nekog etnosa posebno s europskog
sjevera, na teritorij Dalmacije bilo je nemogue od 558. sve do svretka
avarske vlasti u Panoniji. Arheoloka istraivanja na pojedinim nekropolama
ne potvruju poremeaje ni bilo kakav prekid kontinuiteta ni zadnjih
desetljea VIII. stoljea, to dakle iskljuuje mogunost masovnog doseljenja
i u tom razdoblju. Kontinuitet na teritoriju nekadanje rimske Dalmacije u
razdoblju od druge polovice VI. stoljea do konca VIII. stoljea, a i dalje,
potvruju ostaci duhovne i materijalne kulture, koji pripadaju gotovo samo
starosjediteljima, a zatim germanskom elementu (u prvom redu Gotima) i u
neznatnom broju malobrojnim Sklavinima. Osim toga, na cjelokupnom
primorskom i dinarskom podruju, oit je kontinuitet nastanjivanja istih
poloaja, te istog naina pokapanja na istim lokalitetima u periodu rimske
vladavine, a i tijekom ranoga srednjeg vijeka i kasnije. Dokazano je i da ima
vei broj mijeanih nekropola prvenstveno starosjediteljskog i gotskog
etnikog elementa.
Doseljenici, koji su nazivani Sklavini, bili su u stvarnosti malobrojne
ratnike druine, koje su formirale na dijelovima Balkana svoje politike
jedinice ( Sklavinije ).Simbioza - na teritoriju Japoda i Liburna - doseljenih
Gota i vjerojatno Sklavina (u razdoblju od kraja V. do sredine VI. stoljea)
sa starosjediteljima na prostoru nastajanja prve hrvatske drave potvrena je
i rezultatima antropolokih ispitivanja i dopunjena u smislu da su
starosjeditelji u odnosu na doseljenike brojem bili toliko nadmoni da u
sadanjem stanovnitvu Hrvatske i Bosne gotovo potpuno prevladava

354
autohtoni element, koji se oituje u opstanku antropolokog tipa i ostatku
poganskih vjerovanja nekadanjih starosjeditelja balkansko-podunavskog
prostora. Tako je od prijeantikih vremena, na teritoriju kasnije rimske
provincije Dalmacije postojao neprekinuti kult Mjeseca. U antiko doba to je
na tim prostorima bio vladajui kult u kojem je narod predoavao Mjesec u
liku koji je interpretatio romana nazvala Silvanom. Kristijaniziranjem tih
krajeva Mjeseev kult slabi, ali njegovi snani ostaci sauvani su sve do
naih dana. Mjesec to umire i stalno se ponovo raa nije samo simbol
vjere u besmrtnost, odnosno u postojanje nadzemaljske stvarnosti. Bit tog
boanstva zamilja se gotovo identino shvaanju svetoga u naroda susjednih
kultura, to znai da je pojam boanskoga shvaen kao jedinstvo suprotnosti,
odnosno kao istodobna simbioza metafizikoga dobra i zla. Iz preostalih
hrvatskih narodnih vjerovanja i o Mjesecu, koji se zamilja kao vrhovno i
muko boanstvo, nedvojbeno proizlazi da u Hrvata nema ni najmanjeg traga
ostatka dualistike vjere u smislu iranske kozmogonije.
Razni dijelovi toga stanovnitva na teritoriju srednjovjekovne hrvatske
drave i izvan nje, na temelju gotovo istih pukih tradicija i akavsko-
ikavskih vlastitih posebnosti s vremenom su, osobito poslije kristijaniziranja
(koje je zapoelo u doba Isusovih apostola, a uglavnom zavreno pod
franakim utjecajem) prihvatili kao zajedniko hrvatsko ime. To znai da su
u tome hrvatskome imenu apsorbirane prolosti autohtonaca i to najprije u
cijelosti Japoda i Liburna, a kasnije i Dalmata. U hrvatskoj etnogenezi
sudjelovali su od starosjeditelja jo i dijelovi ovih etnika: Ardijejaca,
Desitijata, Histra i Panona. Od doseljenih, dakle neautohtonih etnosa, u
hrvatskoj etnogenezi inkorponirani su od kraja V. st. dijelovi nadolih Gota i
uz gotsku suglasnost (najkasnije do sredine VI. st.) doseljenih Sklavina.


2.

Prvo nastajanje hrvatske drave na Balkanu zapoelo je najprije u
Gackoj, a vjerojatno istodobno u Lici i Krbavi, dakle u pokrajinama u
kojima je u doba Konstantina Porfirogeneta vladao hrvatski ban, odnosno
koje su u X. st. nazvane od pape Ivana X. Sklavonia.Najraniji poetak te
dravnosti moe se datirati u doba kada su (najkasnije) do sredine VI.
stoljea, i pod vodstvom gotskih voa, na taj teritorij doli, kako navodi Toma
arhiakon, Sclavi ili Goti arijanske vjere. Prema prevladavajuem miljenju
lingvista naziv Gacka vezan je, kako je dokazao Kelemina, s etnonimom Got,
to znai da je ta Gacka bila dravica Gota (natio Guduscanorum), koja

355
je stoljeima nastavila kao odreena posebnost kontinuirano postojati od
dolaska Gota na teritorij Japoda i tijekom cijelog razdoblja hrvatskih
narodnih vladara. Prvobitna hrvatska jezgra mogla je stvarno nastati i iz
takozvane druine, to jest kneeve pratnje sastavljene od ratnika. Ernst
Dmmler istie da su pretorijanci, koji su g. 819. na Kupi ostali vjerni
Borni kada su ga napustili Guduskani, bili sastavljeni od Hrvata. Pretorijanci
su bili vojna druina na koju se oslanjao dux (knez u Slavena, ban u
Hrvata). Ratnika je druina pod hrvatskim imenom mogla doseliti sa sjevera
Europe kao franaki saveznik protiv Avara i to krajem VIII. st. Iz Gacke,
Krbave i Like proirila se vlast pod hrvatskim imenom u susjedne prostore, a
posebno na teritorij Dalmata, na kojemu se to najveim dijelom dogodilo u
doba Borne i to najkasnije godine 819.
Starosjeditelji su se u rimskoj Dalmaciji, prije dolaska Sklava ili Gota,
sluili latinskim slovima, a za svoje glasove, koje nije poznavao latinski jezik,
imali su posebna slova. Ta slova, (prema nalazima koja je obradio Patsch),
vjerojatno su nastala od nekih runa ili sjeveroitalskog pisma, a kako ih znamo
samo nekoliko ne moemo sa sigurnou tvrditi da je glagoljica nastala
neovisno od slova koja su upotrebljavali starosjeditelji, odnosno da su je u
Liburniju i meu Dalmate donijeli Sklavi ili Goti. Meutim, injenica
postojanja germanskih naziva i znaenja za razmjerno veliki broj glagoljskih
slova dokazuje da je to pismo moglo nastati jedino u nekom politikom
zajednitvu ili vojnom saveznitvu s jedne strane hrvatskog (slavenskoga ili
slaveniziranog) i s druge strane nekoga germanskog etnosa. Ti su Germani
mogli biti samo Goti, jer su oni jedini germanski narod koji je zavladao
teritorijem na kojemu je nastala prvobitna jezgra hrvatske drave. Navedena
injenica takoer dokazuje da su barem u poetku toga zajednitva vodei
sloj bili Goti. Sklavi su u svakom sluaju u politiko-vojnom zajednitvu s
Gotima preuzeli za glagoljska slova vie naziva i znaenja germanskih runa
koje su od starine koristili Goti za sebe. Takovo nastajanje glagoljice u doba
slavensko-gotske simbioze mogue je datirati ve u doba Wulfile, dakle u
drugu polovicu IV. st. Tragovi se gotskoga runskoga pisma posredno vide i u
azbunom nizu glagoljskog alfabeta. U izvorima ne postoji niti jedan podatak
da bi Bugari bili u svezi s postankom glagoljice. To je i stvarno nemogue.
injenica je da je Gota bilo po cijelom Balkanskom poluotoku, a posebno po
Traciji i Meziji. Goti su mogli donijeti glagoljicu ili: s crnomorske obale u
rimsku Dalmaciju, dakle na kasniji teritorij Hrvata i Bugara ili su je zatekli na
teritoriju Liburnije i prenijeli je po Balkanskom poluotoku i izvan njega.
Toma arhiakon, koji je pisao na temelju mnogih starih izvora, naziva
glagoljska slova gotskim slovima. Navedeno postojanje veeg broja
germansko-gotskih runskih naziva i znaenja za vei broj glagoljskih slova
takoer dokazuje nastajanje glagoljice u predirilo-metodsko doba.

356
Besmislena je i sama pomisao da bi jedan Grk, koji u drugoj polovini IX. st.
stvara azbuku za slavenske narode, radi njihova to uspjenijeg
kristijaniziranja, koristio za slavenska slova germanske (gotske, odnosno
nordijske) runske nazive stare stotine godina unatrag. Nezamislivo je da bi
jedan pravovjerni kranin (a uz to crkvena osoba!) stvarao pismena i to kao
sredstvo misionarenja Slavena, a da bi se pri tome sluio istim nazivima
kojima su se u davnini koristili poganski Germani za rune, a kasnije arijanski
(dakle heretiki) germanski narodi, a posebno Goti, za svoja slova.
Doseljene Gaane - podrijetlom Gote - i uz svojedobnu gotsku
suglasnost, u zaleu Liburna naseljene Sklavine, po zajednikom dolasku na
teritorij Dalmata nazivalo se u primorskim gradiima i meu Dalmatima
Sklavima, kako se tada nazivalo sve one koji su nekada doselili s europskog
sjevera, odnosno s druge strane Save i Dunava. Da su doseljenici meu
Dalmate stvarno bili podrijetlom Goti ili pod nekadanjom vlau Gota
dokazuje i neuniteni arijanizam, koji se u hrvatskoj dravi osjeao posebno
kroz crkveni raskol tijekom gotovo svih stoljea njezina postojanja. Uloga
Gota u hrvatskoj etnogenezi u odnosu na starosjeditelje ne izgleda velika, ali
je u dravotvornom smislu i duhovnom biu dananjega hrvatskog naroda
neusporedivo vana. injenica da je Bornina drava, koji se u historiografiji
smatra osnivaem hrvatske drave, nastala najprije na teritoriju Gacke te
Like i Krbave znai da je u temeljima stvaranja hrvatske drave bitno
ugraen gotski element, koji je stvarno u Gackoj stvorio zaetak kasnije
hrvatske dravnosti. Ratnika druina pod hrvatskim imenom mogla je na taj
teritorij doseliti krajem VIII. st. kao saveznik Franaka, ali je gotovo sigurno
da je prihvatila zateenu politiko-teritorijalnu organizaciju na nain da je
podlonicima nametnula hrvatsko ime.
Primorski gradii nisu nikad bili, pa ni u srednjem vijeku, sva
Dalmacija, nego samo njezin i to vrlo mali dio . U tim gradiima stanovali su
Romani (Latini), kako ih gotovo svi izvori nazivaju, a u njihovu zaleu, i to
na starom teritoriju Dalmata, obitavali su i dalje Dalmati. U toj Dalmaciji, iji
se pojam najprije u administrativnom smislu u doba rimske vlasti proirio
daleko izvan nekadanjeg starog teritorija Dalmata, hrvatski se vladari
tituliraju kao kraljevi Hrvata i Dalmatina. Da su ti Dalmatini isto to i
Hrvati, takovo njihovo tituliranje bilo bi besmisleno. Ako bi se pak ta
kraljevska titula odnosila na stanovnike gradova, onda bi se vladari nazivali
kraljevi Hrvata i Romana, odnosno Hrvata i Latina, a ne kraljevi Hrvata i
Dalmatina. Na temelju podataka o vojnoj snazi Hrvata u doba narodnih
vladara u jednom izvoru iz X. stoljea (De administrando imperio ) rauna se
da je tada hrvatska drava imala najmanje 800 tisua do milijun i po itelja.
Etniki temelj tolikoga broja stanovnika mogli su biti samo starosjeditelji, a

357
meu njima posebno Dalmati, kojima su Hrvati iz susjedne pokrajine
nametnuli vlast, odnosno zajedniku dravu.
Na teritoriju Japoda, Liburna i Dalmata pod utjecajem Franaka zapoeo
je pokuaj masovnoga pokatolienja starosjeditelja i Hrvata, koji su se tome
suprotstavljali dugim ustrajavanjem u ostacima svojega, makar i primitivnoga
arijanstva, tijekom svih stoljea postojanja hrvatske drave. Goti, koji su od
oko 493. zauzeli teritorij Desitijata, utemeljili su na tom prostoru jezgru
bosanske sredovjene drave, u kojoj su se suivjeli sa starosjediteljima i
moda dijelom malobrojnih Sklavina, koji su i tu mogli doi samo uz njihovu
suglasnost. Oni su u toj svojoj dravi za potrebe svoje arijanske zajednice
izgradili i vie arijanskih bazilika. Na taj teritorij krajem VIII. st. ili kasnije
posebno doseljena ratnika druina Normana, odnosno Slavena koji su dugo
bili pod germanskim politikim i kulturnim utjecajem donijela je i posebnu
sjeveroeuropsku simboliku.
Prevladavanje etnikoga kontinuiteta starosjeditelja na nekadanjem
teritoriju rimske Dalmacije od kasnoga eljeznog doba pa sve do provala
turskog i drugih etnosa istono od Drine, potvruje i antropoloka analiza
kostura ispod steaka, koji su svi pripadali paleobalkanskom bahikranom tipu.
Odreeni prekid navedenog kontinuiteta, osobito u nainu pokapanja, zapaa
se tek od IX. stoljea, to se moe povezati i s utjecajem Crkve. Novi oblici
materijalne i duhovne kulture, koji s Francima i s kristijaniziranjem slabo
prodiru sa Zapada, posebno se oituju u uvozu oruja i nakita. Dakako,
kristijaniziranje je vrlo teko prodiralo u planinske krajeve nekadanje rimske
Dalmacije. Tako veina likovnih elemenata na stecima do XVI. stoljea
upuuje na njihovo nekransko, a ponekad antiko i sjeveroeuropsko (u biti
germansko) podrijetlo. Do turskih vojnikih provala pravoslavnih krana u
Bosni uope nije bilo, rimokatolika je bilo vrlo malo, a bosanskih krstjana u
svemu bosanskom kraljevstvu bilo je najmanje (oko jedne petine
stanovnitva). Zbog toga je razumljivo da su franjevci Bosanske vikarije do
oujka g. 1402. mogli obratiti i pokrstiti oko 500 tisua nekrtenih. Iz kritike
analize izvora proizlazi da bosanski krstjani nisu bili pripadnici ni jedne
izvanbosanske hereze, a posebno ne bogumilske ili katarske. Oni su bili
krani, koji nisu priznavali rimskog papu kao crkvenog poglavara. Ako nisu
bili podrijetlom arijanci onda su mogli biti samo vjernici prakranske crkve
iz ilirskih vremena.


358

Zusammenfassung

1.
Die Bewohner des Gebietes zwischen Istrien und dem Skutari See, das
im Osten durch den Sandschak, Kosovo und die Drina begrenzt wurde, hatten
ihre eigenen Namen und ihre eigenen Traditionen. Sie knnen nicht als Illyrer
bezeichnet werden, da dieser ethnische Begriff ursprnglich an ein viel
engeres Gebiet gebunden war, das sich etwa mit dem Raum des heutigen
Albanien deckt. Die Menschen der rmischen Provinz Dalmatien haben sich
selbst auch nie Illyrer genannt. Bis zur Machtbernahme durch die Rmer
hatten die einzelnen Volksgruppen ihre eigenen Namen. Diese Vlker auf
dem Territorium der rmischen Provinz Dalmatien bzw. Illyriens erachteten
sich auch whrend der Zeit der rmischen Herrschaft als selbstndige
Gemeinschaften. Sie waren streng voneinander abgegrenzt und standen
einander oft feindlich gegenber. Ihre Verschiedenartigkeit uert sich
besonders in den unterschiedlichen Kulten, der Art des knstlerischen
Ausdrucks und der Bestattungsform.
Es wird angenommen, da zu Beginn des I.Jahrhunderts in Dalmatien
und Pannonien bis zur Drau mindestens eine Million Menschen lebte. Allein
in Dalmatien belief sich nach der rmischen Machtbernahme die Zahl der
Bewohner in einer Generation auf 700.000 Menschen. Einige Autoren (Jakov
Bai) vertreten die Meinung, da bereits zur Zeit der rmischen
Machtbernahme ein Teil der autochthonen Bevlkerung in den Westen und
Norden Europas ausgewandert ist. Whrend der gesamten Phase der
rmischen Herrschaft behielt jedoch die Bevlkerung des schwer
zugnglichen Lansdesinneren ihre alte Lebensweise bei. Rom bte weder auf
die autochthonen Institutionen noch auf die Sprache der unterworfenen
Vlker Einflu aus und untersagte auch nicht die Ausbung ihrer Sitten und
Bruche.
Dank dieser Toleranz war es der autochthonen Bevlkerung mglich,
auch whrend der Periode der rmischen Herrschaft ihre geistige Identitt zu
bewahren. Durch das im Jahre 212 von Kaiser Caracalla erlassene Edikt
erhielten alle Bewohner des Reiches das Recht, sich rmische Brger zu
nennen. In der Sptantike wurde in einzelnen Regionen der Begriff Rmer
durch das Synonym Christ ersetzt, ebenso wie der Begriff Nicht-Christ (bzw.
Arianer) zum Synonym fr Heide oder Barbar wurde. So entwickelte sich
neben der Sprache auch das Christentum zum Element der Differenzierung

359
zwischen diesen Rmern und den neu hinzugekommenen "Barbaren". Diese
Differenzierung kam besonders in den Stdten und jenen Gebieten, in denen
die Christianisierung weiter fortgeschritten war, verstrkt zum Ausdruck. Im
Hinterland der Stdte und in den Gebirgsgegenden jedoch blieb die
Bevlkerung ihrem alten Glauben zumeist treu. Die Bezeichnung Rmer fr
die Bevlkerung des Berglandes erklrte auch weiterhin nur ihre einstige
Zugehrigkeit zum Westrmischen bzw. spter auch zum Ostrmischen
Reich. Diese alteingessenen Bewohner, bzw. jene, die sich im Inneren des
Berglandes mit Viehzucht beschftigten, wurden spter auch als Walachen
bezeichnet, ungeachtet dessen, ob sie romanisiert oder christianisiert waren.
Fast bis zum Ende des IV.Jahrhunderts findet man in den
geschichtlichen Quellen keinerlei Angaben darber, da germanische oder
andere Vlker auf das dalmatinische Territorium eingedrungen waren. Die
Einflle der "Barbaren" in dieses Gebiet werden erst gegen Ende des
IV.Jahrhunderts sprbar. Fr die Bewohner Pannoniens und insbesondere
Dalmatiens stellten sie jedoch keinerlei Gefahr dar, da die Anzahl dieser
"Barbaren" im Verhltnis zu der alteingesessenen Bevlkerung nur gering,
das Territorium, auf dem sie sich bewegten, jedoch riesig war.
Historische Quellen und archologische Funde bezeugen, da die
Ostrogoten erst um das Jahr 493 auf das dalmatinische Teritorium
eingedrungen sind und es unter ihre Herrschaft zwangen. Nach einhelliger
Meinung der Historiker erlebte Dalmatien whrend der Phase der gotischen
Herrschaft einen wirtschaftlichen Aufschwung sowie auch eine
Wiederbelebung seiner Kampftradition, die sich besonders im Marinewesen
bemerkbar machte. Die von Archidiakon Toma beschriebene Einwanderung
der Ostrogoten ist auch durch verschiedene historische Quellen und
archologische Funde belegt. Die Sclaven oder Goten - so schreibt Toma -
sind aus den "polnischen Gebieten" eingewandert "und "nannten sich
Lingonen". Sie werden auch von Adam Bremenski als Sclaven bezeichnet.
Die von Byzanz geschlagenen Goten sind aus den besetzten dalmatinischen
Gebieten weder ausgewandert, noch wurden sie vertrieben. Prokopius
berichtet, da nach den Kmpfen zwischen Byzantinern und Goten in der
ersten Hlfte des VI. Jahrhunderts der byzantinische Heerfhrer Constantius
ganz Dalmatien und Liburnien eingenommen und somit seine Macht auf alle
hier angesiedelten Goten ausgeweitet hat. Noch im VI. und VII.Jahrhundert
feierte man in einigen "illyrischen" Kirchengemeinden die Festtage dreier
gotischer Mrtyrer. Toma vermerkt schlielich anhand alter Quellen, da sich
die bis in die zweite Hlfte des VI. Jahrhunderts in Liburnien und den
angrenzenden Gebieten verbliebenen Goten mit der bodenstndigen
Bevlkerung vermischten und mit der Zeit zu einem einzigen Volk
verschmolzen.

360
Es ist mglich, da gemeinsam mit den Goten oder mit deren
Zustimmung in das genannte, unter gotischer Herrschaft stehende Gebiet auch
eine geringe Anzahl von Sclaven eingewandert ist. Dies knnte sich gegen
Ende des V.Jahrhunderts, sptestens jedoch Mitte des VI. Jahrhunderts
ereignet haben. Es ist nicht ausschlieen, da es sich um eine Zuwanderung
in dem Sinne handelt, da nur Goten, Sklavinen genannt, bzw.Sklavinen,
Goten genannt, zugewandert sind. Diese und andere Gruppen, die vom
westlichen Donaugebiet in den Balkan vorstieen, werden in griechischen
Quellen aus dem VI.Jahrhundert als Sklabenoi, Sklabinoi und hnlich
bezeichnet, whrend sie in lateinischen Quellen als Sclavini und Sclavi
aufscheinen. Als Sklabenoi (Sclavini) bezeichnete man faktisch Volks-
Sprach- und Religionssgruppen, was bezeugt, da dieser Begriff anfnglich
berhaupt kein Ethnonym war. Antike Autoren stilisierten den Begriff
dahingehend, da sie in ihren Berichten die Sklavinen als jene definierten, die
vom Norden (insbesondere aus dem nrdlichen Bereich der Save und der
Donau) Richtung Balkan vordringen. Tatsache ist jedoch, da diese Richtung
von den Autoren nicht nher bezeichnet wird (fr griechische Begriffe liegt
das Donaugebiet im Norden). Mit der Zeit begann man den Begriff
"Sklavinen" auf fast alle auszuweiten, die in alten Quellen gemeinhin als
Veneter bzw. Illyrer bezeichnet wurden, und so bertrug er sich auch auf die
autochthone Bevlkerung des Balkans. Dies erfolgte etwa zu der Zeit, als die
"Sklavinen" vom jenseitigen Save- bzw. Donauufer in das verbliebene
Territorium der rmischen Provinz Dalmatien einzufallen und es zu besiedeln
begannen. Anthropologische Untersuchungen beweisen jedoch, da von der
Eisenzeit bis zum Einfall der Trken in das Gebiet der rmischen Provinz
Dalmatien ein und derselbe Volkstyp vorherrschend war, der im groen und
ganzen auch heute noch die gleiche Sprache spricht.
Antike Chronisten und Historiker (besonders aus den Reihen der
heutigen Nordslawen) orten bis zum 16.Jahrhundert und darber hinaus das
Donaugebiet und den Balkan als Urheimat der Sklavinen, aus welcher diese
in das Gebiet vor und hinter den Karpaten ausgewandert sind. In der Ersten
russischen Chronik wird angefhrt, da die Slawen unter anderem auch das
Donaugebiet bewohnt, es jedoch wegen der Einflle der "Walachen"
verlassen htten. Nestor behauptet indes nicht - und das ist bedeutsam - da
die Urahnen der heutigen Slawen nur im Donaugebiet angesiedelt gewesen
wren, sondern fhrt an, da sie zu jener Zeit auch auf dem Territorium des
heutigen Ruland gelebt haben.
In historischen Quellen wird nur von der Einwanderung der Ostrogoten
und einer kleinen Anzahl von Sklavinen auf das Territorium Dalmatiens
berichtet. Die Einwanderung einer anderen Ethnie, speziell aus dem Norden
Europas, ist von 558 bis zum Ende der Avarenherrschaft in Pannonien, d.h.

361
bis zum Ende des IX.Jahrhunderts unmglich. Die in einigen Nekropolen
durchgefhrten archologischen Untersuchungen haben ergeben, da auch
gegen Ende des VIII.Jahrhunderts die Kontinuitt nicht unterbrochen wird,
was beweist, da whrend dieser Zeit keine Masseneinwanderung
stattgefunden hat. Die Kontinuitt auf dem Territorium der einstigen
rmischen Provinz Dalmatien zwischen der zweiten Hlfe des
VI.Jahrhunderts bis zum Ende des VIII.Jahrhunderts und darber hinaus wird
auch durch die berreste der geistigen und materiellen Kultur bewiesen, die
fast ausschlielich auf der Kultur der Urbewohner und eines kleinen Teils der
Sklavinen basiert und durch germanische Elemente (hauptschlich gotische)
angereichert ist. Im gesamten kstenlndischen und dinarischen Raum ist
auerdem die Kontinuitt der gleichen Siedlungslagen und der gleichen
Bestattungsart auf den gleichen Lokalitten whrend der Zeit der rmischen
Herrschaft und im Verlauf des frhen Mittelalters bis zu dessen Sptzeit
augenscheinlich. Weiters ist erwiesen, da es eine grere Anzahl von
Nekropolen gibt, wo vor allem Urbewohner, gleichzeitig aber auch Goten
bestattet sind.
Die als Sklavinen bezeichneten Einwanderer traten faktisch als kleinere
"die Kriegsgruppen" auf, die in verschiedenen Teilen des Balkans ihre
politischen Einheiten ("Sklavinien") formierten. Die auf dem Territorium der
Japoden und Liburner eingegangene Symbiose zwischen Goten, Sklavinen
(Ende des V. bis zur Mitte des VI.Jahrhunderts) und der alteingesessenen
Bevlkerung ist aufgrund anthropologischer Untersuchungen als erwiesen zu
erachten. Auf dem Territorium, auf dem der erste kroatische Staat gegrndet
wurde, waren die alteingesessenen Bewohner gegenber den Einwanderern in
so groer berzahl, da in der heutigen Bevlkerung Kroatiens und Bosniens
das autochthone Element, das sich im Vorherrschen des anthropologischen
Typs und den Resten des heidnischen Glaubens der einstigen Bewohner des
Balkans und des Donaugebiets uert, noch immer berwiegt. Der bereits in
der Vorantike existierende Mondkult erfuhr in Dalmatien auch whrend der
Phase der rmischen Herrschaft keine Unterbrechung. In der Antike war
dieser Kult in diesem Raum vorherrschend, und das Volk verehrte den Mond
in einer Gestalt, die dem rmischen Feld-und Waldgott Silvanus nahekommt.
Mit der Christianisierung dieser Gebiete verlor der Kult zwar an Bedeutung,
nicht zu leugnende Reste haben sich jedoch bis zum heutigen Tag erhalten.
Der "sterbende" und stets "neu geboren werdende" Mond ist Sinnbild des
Glaubens an die Unsterblichkeit, bzw. die Existenz einer Realitt auerhalb
unserer Welt. Die Wesenszge dieser Gottheit entsprechen im groen und
ganzen dem Heiligkeitsbegriff benachbarter Kulturen, und das bedeutet, da
die Gttlichkeit als Einheit der Gegenstze verstanden wird, d.h. als
gleichzeitige Symbiose von metaphysischem Gut und Bse. Aus den

362
verschiedenen Varianten des Volksglauben und der Verehrung des Mondes,
der als oberste, mnnliche Gottheit angesehen wird, geht unweigerlich hervor,
da im Glauben der Kroaten nicht die geringste Spur von berresten eines
dualistischen Glaubens im Sinne der iranischen Kosmogonie zu finden ist.
Einzelne innerhalb und auerhalb der Grenzen des kroatischen Staates
lebende Gruppen begannen sich aufgrund ihrer fast identen Tradition und der
ihnen eigenen akawisch-ikawischen Besonderheiten allmhlich,
insbesondere jedoch nach Beendigung des Christianisierungsprozesses (der
bereits zur Zeit der Apostel einsetzte und whrend der frnkischen Herrschaft
abgeschlossen wurde) als Kroaten zu bezeichnen. Das bedeutet, da im
Begriff "Kroaten" die Vergangenheit der autochthonen Bevlkerung, d.h.
vorerst die der gesamten Japoden und Liburner und spter auch der Dalmaten
absorbiert wird. An der kroatischen Ethnogenese hatten neben der
alteingesessenen Bevlkerung auch Teile der Ardier, Desidiaten, Istrier und
Pannonier ihren Anteil. In diese Ethnogenese waren ab dem Ende des
V.Jahrhunderts auch Teile der eingedrungenen Goten und die mit ihrer
Zustimmung eingewanderten Sklavinen (sptestens bis zur Mitte des
IV.Jahrhunderts) einbezogen.


2.
Der Grundstein fr den ersten kroatischen Staat auf dem Balkan wurde
in Gacka gelegt, aller Wahrscheinlichkeit nach etwa zur gleichen Zeit jedoch
auch in der Lika und Krbava, also in Gebieten, in denen zur Zeit Konstantin
Porphyrogennethos ein kroatischer Banus herrschte, und die im X.Jahrhundert
von Papst Johannes X. als Sklavonien bezeichnet wurden. Die Anfnge der
Staatsgrndung fallen in die Zeit, als in dieses Gebiet, geleitet von gotischen
Fhrern, die "Sclaven und Goten" arianischen Glaubens eindrangen
(sptestens Mitte des VI.Jahrhunderts), berichtet Toma. Nach vorherrschender
Meinung der Linguisten und wie Kelemen bewiesen hat, steht die
Bezeichnung Gacka in engem Zusammenhang mit dem Ethnonym Gote, was
bedeutet, da Gacka ein "kleiner Staat" der Goten ("natio Guduscanorum")
war, der Jahrhunderte, d.h. vom Einfall der Goten auf das Territorium der
Japoden bis zum Ende der kroatischen nationalen Herrschaft existierte.
Der ursprngliche kroatische Staat ist mglicherweise aus einer
sogenannten "Horde" erwachsen, d.h. aus dem Gefolge eines Frsten, das aus
Berufssoldaten bestand. Ernst Dmmler hebt hervor, da das Heer der
"Prtorianer", die Borna an der Kupa treu geblieben waren, als ihn die
Guduskaner im Jahre 819 verlieen, aus Kroaten zusammengesetzt war. Die

363
Prtorianer waren eine Soldatentruppe, an die sich der "dux" (im Falle der
Slawen ein Frst, bei den Kroaten ein Banus) lehnte. Die Kriegsgruppen die
unter kroatischen Namen von Nordeuropa knnten, als frnkische
Verbndeter gegen die Avaren in VIII. Jahrhundert kommen. Aus der Gacka,
Krbava und Lika breitete sich die Macht unter kroatischen Namen weiter auf
die Umgebung, besonders auf der Gebiet von Dalmatien in der Zeit von
Herschaft von Borna, sptenstens um das Jahr 819. Aus Gacka, der Krbava
und Lika breitete sich die kroatische Macht auf die benachbarten Gebiete aus,
insbesondere auf Dalmatien, wo der Machtwechsel hauptschlich whrend
der Herrschaft Bornas erfolgte und sptestens im Jahre 819. seinen Abschlu
fand.
In der rmischen Provinz Dalmatien bediente man sich bis zum Einfall
der Sclaven oder Goten lateinischer Buchstaben. Fr alle Laute, die im
Lateinischen unbekannt waren, existierten eigene Buchstaben. Aufgrund der
von Patsch ausgewerteten Funde kann mit groer Wahrscheinlichkeit
angenommen werden, da diese Buchstaben in Anlehnung an die Runen oder
die norditalische Schrift entstanden sind. Da jedoch nur einzelne Buchstaben
bekannt sind, kann auch nicht mit Sicherheit behauptet werden, da die
glagolitische Schrift unabhngig von den Buchstaben, die die
Alteingesessenen verwendeten, entstanden ist, bzw. da sie die Goten oder
Sclaven auf das Territorium der Liburner und Dalmaten gebracht haben.
Aufgrund der Tatsache, da relativ viele glagolitische Buchstaben
germanische Benennungen und Bedeutungen aufweisen, wird deutlich, da
diese Schrift nur innerhalb eines politischen oder militrischen Bndnisses
zwischen dem kroatischen (slawischen oder slawisierten) und einem
germanischen Ethnos entstanden sein kann. Diese Germanen wiederum
konnten nur Goten sein, denn diese waren das einzige germanische Volk, das
auf dem Territorium, auf dem sich der erste kroatische Staat formierte,
herrschte. Daraus ergibt sich auch, da in dieser Union zumindest am Anfang
die Goten die Fhrungsrolle innehatten. Tatsache ist, da die Sclaven in der
Phase der politisch-militrischen Union mit den Goten fr ihre glagolitischen
Buchstaben mehrere Benennungen und Bedeutungen von den Runen, die die
Goten seit altersher verwendeten, bernommen haben. Die glagolitische
Schrift ist wahrscheinlich schon zu Zeiten Wulfilas, also in der zweiten Hlfte
des IV.Jahrhunderts entstanden. Spuren der gotischen Runenschrift zeichnen
sich in der Buchstabenfolge des glagolitischen Alphabets deutlich ab. In
historischen Quellen finden sich keinerlei Angaben darber, da die Bulgaren
an der Entstehung dieser Schrift beteiligt gewesen wren. Das wre auch
nicht mglich gewesen, denn die Goten waren ber die gesamte
Balkanhalbinsel, insbesondere ber Thrakien und Msien verstreut. Die
Goten haben die glagolitische Schrift entweder von der Schwarzmeerkste in

364
die rmische Provinz Dalmatien, also das sptere Territorium der Kroaten
und Bulgaren gebracht oder sie sind in Liburnien darauf gestoen und haben
sie ber die Balkanhalbinsel und darber hinaus verbreitet. Archidiakon
Toma, der seine Berichte anhand alter Quellen verfate, bezeichnet die
glagolitischen Buchstaben als "gotische Buchstaben". Die Tatsache, da
mehrere glagolitische Buchstaben germanisch-gotische Runennamen und
Bedeutungen aufweisen, ist ein weiterer Beweis dafr, da diese Schrift lange
vor der Schaffensperiode Cyrills und Methods entstanden ist. Es wre
Paradox gewesen, da ein Grieche in der zweiten Hlfte des IX.Jahrhunderts
fr sein Alphabet, das zur Beschleunigung des Christianisierungsprozesses
der slawischen Vlker dienen soll, jahrhundertealte germanische (gotische
bzw. nordische) Runenbezeichnungen verwendet. So ist es hchst
unwahrscheinlich, da ein orthodoxer Christ (dazu noch aus Kirchenkreisen)
eine Schrift erfindet, die zur Missionierung der Slaven dienen soll, und sich
dabei derselben Benennungen bedient, die schon die heidnischen Germanen
und spter die arianischen (d.h. hretischen) germanischen Vlker, speziell
die Goten, fr ihre Runen verwendet haben.
Die mit Zustimmung der Goten im Hinterland Liburniens angesiedelten
Sclaven und die Einwanderer aus Gacka - der Abstammung nach Goten -
wurden nach ihrem gemeinsamen Eindringen auf das Territorium der
Dalmaten von den Dalmaten und den Bewohnern der Kstenstdte Sclaven
genannt. So wurden einst all jene bezeichnet, die aus dem Norden Europas
bzw. aus den jenseits der Donau und Save gelegenen Gebieten eingewandert
waren. Da diese Einwanderer ihrer Herkunft nach tatschlich Goten waren
oder zumindest einst unter gotischer Herrschaft gestanden hatten, beweist
auch der im kroatischen Staat Jahrhunderte weiterlebende Arianismus, der
sich auch im Kirchenschisma uerte. Im Gegensatz zu der alteingesessenen
Bevlkerung spielten die Goten bei der kroatischen Ethnogenese nur eine
unbedeutende Rolle. Der Beitrag, den sie zur Grndung des Staates leisteten
sowie das geistige Erbe, das sie den heutigen Kroaten hinterlieen, darf
jedoch keineswegs unterschtzt werden. Der Staat Bornas, jenes Herrschers,
der in der Historiographie als Begrnder des kroatischen Staates angesehen
wird, entstand auf dem Territorium von Gacka, der Lika und Krbava, das von
den Goten besiedelt war, und das bedeutet, da in die Fundamente des
kroatischen Staates auch das gotische Element eingebunden wurde.
Dalmatien bestand selbst im Mittelalter nicht nur aus Kstenstdten,
vielmehr bildeten diese Stdte nur einen geringen Teil seines Territoriums. In
diesen kleinen Stdten lebten rmische Brger (Latiner), wie sie in fast allen
Quellen bezeichnet werden, whrend ihr Hinterland, d.h. das alte Territorium
der Dalmaten, auch weiterhin von Dalmaten besiedelt war. In diesem
Dalmatien, das sich whrend der Zeit der rmischen Herrschaft besonders im

365
administrativen Sinne weit ber die Grenzen des einstigen Territoriums der
Dalmaten erstreckte, trugen die kroatischen Herrscher den Titel "Knig der
Kroaten und Dalmatiner". Wren diese Dalmatiner Kroaten gewesen, htte
dieser Titel jeder Logik entbehrt. Htte sich der Titel jedoch auf die
Bewohner der Kstenstdte erstreckt, so htte der Knig ber Kroaten und
Rmer, bzw. ber Kroaten und Latiner geherrscht, keinesfalls aber wre er
Knig der Kroaten und Dalmatiner gewesen. Aufgrund der Angaben ber die
militrische Strke der Kroaten aus Quellen des X.Jahrhunderts (De
administrando imperio) wird geschtzt, da im damaligen kroatischen Staat
etwa 800.000 bis eineinhalb Millionen Menschen lebten. Das ethnische
Fundament konnte nur die autochthone Bevlkerung bilden, darunter speziell
die Dalmaten, denen die Kroaten aus dem benachbarten Gebiet ihre
Herrschaft, bzw. einen gemeinsamen Staat aufgezwungen hatten.
Unter dem Einflu der Franken startete man auf dem Territorium der
Japoden, Liburner und Dalmaten den Versuch einer Massenkatholisierung der
Urbewohner und der Kroaten, dem sich diese jedoch whrend der
Jahrhunderte, in denen ihr Staat existierte, beharrlich widersetzten, indem sie
an den Resten ihres, wenn auch primitiven Arianismus festhielten.

----------

Die Goten nahmen um das Jahr 493 das Territorium der Desidiaten ein
und legten hier den Grundstein des mittelalterlichen bosnischen Staates, in
dem sie spter mit der autochthonen Bevlkerung und eventuell auch mit
einer kleinen Anzahl von Sclaven, die auch hier nur mit Zustimmung der
Goten leben konnten, verschmolzen. In diesem Staat erbauten die Goten fr
die Bedrfnisse der arianischen Gemeinschaften auch mehrere arianische
Basiliken. Auf dieser Gebiet am Ende VIII. Jahrhundert oder spter kammen
separat die Kriegsgruppen: Normannen bzw. Slaven die lange unter
germanischen politischen und kulturellen Einflssen waren, brachten eine
besonder nordeuropeische Symbolik mit.
Die ethnische Kontinuitt der alteingesessenen Bevlkerung auf dem
einstigen Territorium der rmischen Provinz Dalmatien von der spten
Eisenzeit bis zum Einfall der Trken und anderer Ethnien in das stliche
Gebiet der Drina beweisen auch die unter den Steci ruhenden Gebeine, die
- wie anthropologische Analysen ergeben haben - alle dem palobalkanischen
brachyzephalen (Kurzschdel-) Typ angehren. Eine deutliche Unterbrechung
der Kontinuitt, insbesondere in der Art der Bestattung, erfolgt erst im
IX.Jahrhundert infolge des Einflusses der Kirche. Neue Formen der

366
materiellen und geistigen Kultur drangen mit den Franken und durch die
Christianisierung allmhlich vom Westen ein und fanden besonders in der
Einfuhr von Waffen und Schmuck ihren Niederschlag. Der
Christianisierungsproze verlief in den gebirgigen Gegenden der rmischen
Provinz Dalmatien nur sehr langsam. Die Bildelemente auf den Steci
zeugen bis zum XVI.Jahrhundert davon, da die Bestatteten nicht getauft
bzw. einzelne auch Arianer waren. Bis zu den kriegerischen Einfllen der
Trken gab es in Bosnien keine orthodoxen Christen. Nur wenige waren
Anhnger der rm.kath. Kirche und im gesamten bosnischen Knigreich
gehrte nur ein Fnftel der Bevlkerung dem Christentum an. So ist es auch
verstndlich, da die Franziskaner des bosnischen Vikariats bis zum Mrz des
Jahres 1402 etwa fnfhunderttausend Heiden bekehren und taufen konnten.
Eine kritische Analyse der Quellen macht deutlich, da die bosnischen
Christen weder Anhnger des bogumilischen noch des katharischen Glaubens
waren und auch keiner auerhalb Bosniens existierenden Hrese angefrten.
Sie waren Christen, die jedoch den rmischen Papst als Kirchoberhaupt nicht
anerkannten. Wenn sie - was allerdings anzunehmen ist - keine Arianer
waren, so konnten sie nur Anhnger der Urkirche aus "illyrischer" Zeit
gewesen sein.

367

368




PRILOZI

369

370




I.
LITERATURA O POJMU ILIR, ODNOSNO O JAPODIMA,
LIBURNIMA I DALMATIMA


Pojam Ilir kao etnonim za starosjeditelje, koje su pokorili Rimljani, ne
moe se prihvatiti ni u teritorijalnom ni u kronolokom pogledu u smislu
jedinstvene etnike kategorije. Znanstveno nije opravdano narode od Istre do
Skadarskoga jezera, a na istoku do Sandaka, Kosova i rijeke Drine, koji su
imali svoja imena i posebnu tradiciju, nazivati Ilirima, jer se taj etniki pojam
vezuje za jedno ue ilirsko podruje, preteno za teritorij dananje
Albanije.
911
Nema uope dokaza da su narodi, koji su nazvani Iliri, sami sebe
nazivali Ilirima, odnosno da su se osjeali kao Iliri. Do rimske prevlasti na
tom podruju starosjeditelji su u pokorenim krajevima imali svoju
organizaciju i posebna imena svojih zajednica, tako da su te zajednice imale
sve oznake posebnih naroda, a ne plemena kao Liburni, Dalmati, Japodi i
dr.
912

Vrlo su vane formulacije Plinija Starijega: proprieque dicti Illyrii et
Taulanti et Pyraei (C.Plinii Secundi, Naturalis Historia, III, 144) i Mele
Taulanti, Encheleae, Phaeaces; dein sunt quos proprie Illyricos vocant, tum
Piraei et Liburni et Histria (Pomponii Melae, De Chorographia, II, 56).
Alojzije Benac navodei te formulacije, tono je zakljuio da to bez sumnje

911
Duje Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik
Zagrebake slavistike kole, god. III, knj. 3, Zagreb, 1975, s. 293.
912
ime Batovi, Aleksandar Stipevi: Iliri - povijest, ivot, kultura. Diadora, sv. 8,
Zadar, 1975, s. 185. Dakako, Batovi i drugi koji upotrebljavaju za navedene i druge
zajednice oznaku narod misle na skupine istog ili slinog etnikog podrijetla, koje borave
na istom, posebnim granicama odreenom podruju, koje se slue istim jezikom i koje
imaju uglavnom iste obiaje.

371
znai da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima u pravom smislu te rijei
913
.
Pojam Ilir Benac je ovako definirao:
b) Oito je da se u starijem eljeznom dobu odvijalo konano
izdvajanje pojedinih plemenskih zajednica, odnosno sve jaa
asimilacija manjih grupa u vee plemenske cjeline.
c) Sasvim je, zaista, vjerovatno da se u prvom dijelu starijeg
eljeznog doba pripadnici pojedinih plemenskih zajednica na
mnogim podrujima nisu osjeali pripadnicima neke ire ilirske
grupacije, nego samo pripadnicima svog plemena (ili naroda!).
d) Meu mnogim plemenima, koja su nosila vlastita imena,
najvjerovatnije je, ipak , postojala na junom podruju (svakako
izmeu Drima i Vojue) i plemenska zajednica ije je ime
glasilo Iliri. Mogue je da je ta zajednica i prije ozbiljnih
kontakata sa antikim svijetom proirila svoje ime na susjedna
plemena ili je grupa plemena na ovom prostoru odreenom
konvencijom prihvatila zajedniki naziv za itavu grupaciju.
Mora se pretpostaviti da se radilo o srodnim plemenima.
e) Poto je prvobitna ilirska zajednica (pleme ili grupa plemena)
ivjela na jugu kasnije provincije Ilirika, antiki svijet je prvo
dolazio u kontakt sa tom zajednicom. Pa i Rimljani su u svojim
osvajakim pohodima prema Balkanu poli od ovih krajeva.
Prema tome, sreli su se sa prvobitnom ilirskom zajednicom i
onda je logino to su taj naziv sve vie uoptavali.
f) irenjem rimske vlasti na Balkanu irilo se i ilirsko ime prema
sjeveru i istoku, da bi najzad bila formirana provincija Ilirik,
koja je obuhvatila i podruja na kojima su ivjele plemenske
zajednice, odnosno narodi, sasvim razliiti od onih koje
obuhvata ilirski populacioni kompleks u uem smislu.
g) U svakom sluaju, prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena se
nalazilo na teritoriji Albanije.
914

Mate Sui dri da je izriaj pravi Iliri obuhvaao vie uih etnikih
skupina od kojih je svaka imala i svoje posebno ime.On je posebno naglasio

913
Alojz Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. Praistorija
jugoslavenskih zemalja, V, ANUBiH, Centar za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo, 1987,
s. 759.

914
Ibid., s. 762.

372
da se ti Iliri proprie dicti, ma tko oni bili sami nikada tako nisu zvali i nisu
se mogli tako zvati. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluili
Plinije i Mela. Plinije kae da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu -
vocant.Ta je, dakle, sintagma nastala u izvanilirskom krugu rimskih
pisaca.
915

Ime Iliri (Illyrii, Illyrioi) spominje se u grkim izvorima od VI. st. prije
Krista i prvobitno je vjerojatno znailo manji narod ili skupinu plemena
naseljenih na podruju sjeverozapadno od antike Macedonije i sjeverno od
Epira, a ve od Herodota pa tijekom iduih stoljea naziv se u grkih pisaca
irio dobivajui i znaenje geografske odrednice.
916
U znanosti se prihvaa
miljenje da su Rimljani kad bi doli u odnos s nekim poznatijim plemenom,
njegovo ime i citirali, dok su u poetku, kad im se inilo da su anonimna
etnika masa, sve nazivali imenom Iliri.
917

Sredinji, zapadni i sjeverni dio Balkana nije nastavao jedinstven etnos.

Paleobalkanski narodi su ve tijekom eljeznog doba, u vrijeme svoje
kulturne i etnike stabilizacije, prakticirali posebne pogrebne rituale koji
potvruju njihov osjeaj posebnosti. Dragoslav Srejovi je utvrdio da se na
Balkanskom poluotoku jasno izdvajaju tri velika etno-kulturna podruja, i to:
- podruje ije stanovnitvo preteno inhumira svoje pokojnike,
- podruje s nekropolama spaljenih pokojnika i
- podruje na kome se pokojnici inhumiraju i spaljuju s priblino
jednakom uestalou.
On je svoje istraivanje ovako zakljuio:
Oblast s inhumacijama ograniena je na istoku Drimom, Limom i
Drinom, na severu -Posavinom, na zapadu - Kupom, a na jugozapadu i jugu -
jadranskim morem. Istono od ove oblasti prostire se zona sa nekropolama
spaljenih pokojnika: poput irokog pojasa, koji se prema jugu suava, ova
zona preseca u uporednikom smeru Balkansko poluostrvo i jasno odeljuje
zapadne oblasti sa grobovima inhumiranih pokojnika od istonih oblasti, gde
se s podjednakom uestalou praktikuje i sahranjivanje i spaljivanje mrtvih.
Jednoobraznost pogrebnih rituala na prostranim teritorijama pokazuje da se

915
Mate Sui, Illyrii proprie dicti. Godinjak ANUBiH, knj. XIII, Centar za balkanoloka
ispitivanja, knj. 11, Sarajevo, 1976, s. 180.
916
Borivoje ovi, Iliri. Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, I, Zemaljski muzej
BiH, Sarajevo, 1988, s. 93.
917
Duje Rendi-Mioevi, Diskusija na Simpoziju o teritorijalnom i kronolokom
razgranienju Ilira. Sarajevo, 1984, s. 275.

373
na Balkanskom poluostrvu mora raunati ve od sredine VIII veka st. ere s
tri posebna etno-kulturna podruja.
918

Logino je: kad nije postojao jedinstveni ilirski narod, nije mogla
postojati ni jedinstvena duhovna ilirska kultura, dakle ni ilirska umjetnost.
U tom sluaju moemo govoriti samo o umjetnikom izriaju pojedinih
naroda kao to su Dalmati, Japodi i drugi.
919
Aleksandar Stipevi, jedan od
dobrih poznavatelja ilirske problematike, a koji se ponekad slui i oznakom
Iliri u irem smislu, priznaje da se pozornom analizom sauvanoga
arheolokog materijala i pisanih izvora moe doi do sve oitije spoznaje da
Iliri nisu nikad imali jedinstvenu, u duhovnom pogledu konzistentnu i zrelu
kulturu, koja bi imala toliko svojih elemenata da bi se kao cjelina mogla
raspoznati meu drugim kulturama onih vremena onako npr., kao to su to
bile kulture Kelta, Skita ili Etruana.
920

Oite su razlike i u vjerovanjima ondanjih naroda. Neke bitne slinosti,
koje su zajednike svim tim vjerovanjima, rezultat su prvobitne religije koja
je bila zajednika takoer Grcima, Rimljanima, Keltima, Germanima itd.
Enver Imamovi zakljuuje da su pojedina boanstva Ilira potpuno
identina germanskim ili keltskim, njihov karakter ili funkcije su iste, a
obavljanje kulta ili kultna mjesta su i kod jednih i kod drugih identina.
921

Razliitost se pokazuje prvenstveno u posebnostima umjetnikog
izriaja kod pojedinih zajednica. Te su razlike oite ak i meu susjednim
narodima. Tako je tenja za figuralnim izriajem u Liburna i Japoda izraena
mnogo jae nego u drugih zajednica, a antropomorfne i zoomorfne predodbe

918
Dragoslav Srejovi, Pokuaj etnikog i teritorijalnog razgranienja starobalkanskih
plemena na osnovu naina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira, SANU,
Balkanoloki institut, Nauni skupovi, knj. VIII, Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2,
Beograd, 1979, s. 80. Srejovi je posebno naglasio da se pokapanje pod tumulima
prakticiralo samo na jednom, i to nevelikom podruju i da se tumuli s klasine ilirske
teritorije znatno razlikuju po veliini, broju sahrana, pogrebnom ritualu i konstrukcijama
od tumula s ostalih podruja, na primer od onih u Dolenjskoj, donjoj [tajerskoj, pojedinim
delovima Srbije i Makedonije...Jednoobrazni tumuli sreu se u stvari samo na podruju
izmeu Drima i gornjeg toka Neretve, izmeu Lima i Tare, kao i neto severnije, niz
Drinu.(Srejovi, ibid., s. 82).
919
Duje Rendi-Mioevi, Umjetnost Ilira u antiko doba. Duhovna kultura Ilira,
Sarajevo, 1984, s. 65-66.
920
Aleksandar Stipevi, Iliri. kolska knjiga, Zagreb, 1974, s. 180. Usp. i A. Stipevi,
Arte degli Illiri. Edizioni del Milione, Milano, 1963, s. XI.
921
Enver Imamovi, Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovine.
Ed. Veselin Maslea, Sarajevo, 1977, s. 110.

374
jake su osobito u Japoda.
922
U posebnom umjetnikom izriaju Japoda moda
nije iskljuena ni keltska komponenta. Poznato je kako je Strabo naveo da su
Japodi ilirsko-keltski narod. Neki arheolozi priznaju da je u Japoda bilo nekih
tipova keltsko-latenskog nakita, ali oni istiu i to da u njihovoj materijalnoj
kulturi nema primjetnijih keltskih elemenata.
923
U znanosti se iskljuuje
utjecaj Kelta na Dalmate, uz napomenu da ve epigrafski spomenici uistinu
pobijaju tezu o mijeanju Kelta i Dalmata.
924

Vano je naglasiti injenicu da su od poetka pa za sve vrijeme
rimskoga vladanja starosjeditelji, posebno oni u teko pristupanoj
unutranjosti, nastavili ivjeti na svoj drevni nain, i to tako da su izmeu
starosjediteljskih plemena i rimskoga namjesnika posredovali njihovi prvaci
("princeps Dalmatorum").
925

"Treba upozoriti da je Rim bio najtolerantnija
dravna vlast koju historija poznaje. On nije zadirao u autohtone institucije
sve dok one nisu izravno ugroavale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik
pokorenog stanovnitva, nije zabranjivao kultove i religiozne institucije uope
domaeg svijeta. Naprotiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga
boanstva pokorenih naroda. Nije dirao u obiaje, imena, oblike drutvene
organizacije itd."
926

Zahvaljujui takvoj toleranciji uprave Rimskoga carstva
autohtono je stanovnitvo i pod njegovom vlau ouvalo svoju kulturu i svoj
umjetniki izriaj. Nadgrobne ploe u Rudui (kod Sinja), koje Gabrievi
datira u I. st. poslije Krista, nisu imitacija proizvoda raenih u rimskim
provincijalnim radionicama. Gabrievi je istakao injenicu da krug na tim
spomenicima ispunjen esterolatinim cvijetom ne pripada ivotno bujnim
formama toga motiva (rozeta) u klasinoj grkoj ili rimskoj umjetnosti, nego
prapovijesnom svijetu geometrijski stiliziranih ornamenata, odnosno
religijskih simbola.
927
Usporeujui nadgrobne spomenike nekropole u
Rudui s nekropolama iz sjeverozapadne Bosne, Gabrievi dri da se i

922
Milutin Garaanin, Praistorija. Ed. Jugoslavija - Beograd, Spektar - Zagreb, Prva
knjievna komuna - Mostar, 1982, s.119. Osobito su zanimljive japodske urne iz bihake
okolice, koje se datiraju od V. st. prije Krista pa do III. st. poslije Krista Na tim urnama
vaan je prikaz ena u kolu, koje se kree s lijeva na desno, a koje je nesumnjivo vezano
za kult mrtvih. Istraivai naglauju geometrijska obiljeja tih figuralnih predstava i
pojednostavljeni izraz samih figura ( Usp. M. Garaanin, ibid., s. 142).
923
B. ovi, Umjetnost Japoda, Arheoloki leksikon, I, ibid., s. 177.
924
Marin Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, I, Godinjak, ANUBiH, knj. IV, Centar za
balkanoloka ispitivanja, knj. 2, Sarajevo, 1966, s. 80.
925
ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. 128.
926
Sui, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. "Nae teme",
XXIII / 1979, 3, 370.
927
Branimir Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta. Ed.
Knjievni krug, Split, 1987, s.31.

375
slinosti jednih i drugih moe izvesti zakljuak "o duhovnoj povezanosti
domorodakog ivlja na irem podruju provincije Dalmacije"
928

Narodi na podruju Dalmacije, odnosno Ilirika i tijekom rimske vlasti
osjeali su se kao posebne zajednice, strogo podijeljene granicama i esto
meusobno u neprijateljskim odnosima. Razliitosti se osobito zapaaju po
pojedinim regijama u specifinostima kultova i u nainu pokapanja. Tako se
kultura izmeu Save i Drave bitno razlikuje od kulture na Balkanu
jugozapadno od Save; to se posebno osjea u nainu pokapanja pokojnika,
jer na Balkanu prevladava inhumacija, a u Panoniji incineracija.
929

Tone granice izmeu pojedinih naroda na dananjem hrvatskom
podruju na svretku stare i na poetku nove ere jo nisu sigurno definirane.
Frane Buli, govorei o Dalmatima koji su stanovali u unutranjosti oko
svoga glavnog grada Delminija pokuao je njihovo podruje ovako opisati:
Tokom ovog stoezdedetgodinjeg rata oni su malo pomalo,
proirivajui svoje granice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da
je koncem republike, a poekom nae ere granica zemlje Dalmata tekla po
prilici ovako: na zapadu ibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Tifus flumen)
na zapad Knina, na sadanje tromee dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Dalje
na jugoistoku ila je granica do rijeke Tilurus ili Nestus (Cetina). Od zavoja
Cetine prema istoku, to jest prema unutranjosti zemlje, tekla je granica k
Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istono od
Duvanjskog polja, na kojemu je leao nekad njihov glavni grad Delminium.
Odavle je granica hodila na ator-planinu, a dalje na Grahovo polje, sijekui
koje je ila na Grab ispod planina Ilice (mons Ditionum Ulcirus), a odatle
juno na zapad Knina. Ova je pokrajina imala ove granice od Augusta joj god.
10. po Kr. udarene, koje su ostale nepromijenjene: na zapadu prema Istri
rijeka Raa (Arsa) na istonoj obali Istre, na jugoistoku rijeka Mat (Mathis) u
Albaniji, neto dalje od Drine (Drilo,-onis), na istoku sjeverozapadni dio
Srbije, od Save do Rudnika, Kruevca, Mitrovice, preko Drine (Drinus), na
jugu Jadransko more. Prema ovomu granica ove pokrajine tekla je na zapadu
od Rae k sjeveru gotovo do Sv. Petra u Kranjskoj do Snjenika (Alpes
Ocrae), odavle prema istoku ispod Koevlja (Gottschee) povrh Ogulina juno
od Velike Kladue, od Novoga, od Banjaluke na Vrbasu (Urpanus), a onda je
skretala prema sjeveroistoku do Save ispod apca. Dalje prema sjeveru
sterala se rimska pokrajina Panonija.
930

928
Gabrievi, ibid., s. 42.
929
ime Batovi, Aleksandar Stipevi: Iliri, ibid., s. 176.
930
Frane Buli, Po ruevinama stare Salone. Ed. Arheoloki muzej u Splitu, Split. 1986, s.
21-22.

376
Juna granica Dalmata, posebno podruje od Cetine do Neretve, teko
se moe precizirati. Prevladava miljenje da su zavretkom stare ere Ardijejci
igrali vanu ulogu juno od Neretve, ali da je veoma prijeporno jesu li oni kao
i Autarijati drali neko vrijeme i jadransku obalu sjeverno od rijeke
Neretve.
931
Batovi u svezi s rasprostranjenou Dalmata, ili skupine plemena
u okviru njihove zajednice, dri kako nije sasvim ispravno miljenje da su oni
nastavali samo prostor izmeu Krke i Cetine, nego i prostor izmeu Krke i
Neretve, jer se na tom prostoru u eljezno doba nalazila uglavnom jedinstvena
kultura.
932
Marin Zaninovi smjestio je glavninu Dalmata na ue podruje,
izmeu Krke i Cetine. Prema njemu, stanovnitvo toga ueg podruja od Krke
do Cetine i prema sjeveroistoku stanovalo je od davnine na svojim
podrujima i bilo jedinstveno po imenima, vjeri, a i po obiajima. Ovo je
podruje istovjetno u svojoj ekonomici, jeziku, vjerovanjima i nainu ivota,
koji poinje odmah iza obalskih lanaca ili gotovo na samoj obali.
933
Ime Dalmata, kao glavnih nositelja otpora Rimljanima, tijekom borba
od jednog i po stoljea, proirilo se na prostor kojim je tada nazvana itava
provincija. Pod imenom Dalmata irom Carstva, posebno meu vojnicima,
javljaju se stanovnici te provincije, tako da se u tom imenu krije oznaka
pokrajinske pripadnosti, a ne etnikog podrijetla.
934
Zanimljiv je primjer koji
je naveo Zaninovi: on je istaknuo da su Ditioni, Mezeji i Desitijati bili ne
samo etniki, ve i stupnjem drutvenog i kulturnog razvitka jako srodni
Dalmatima, s kojima su se ak Mezeji i Desitijati zajedniki i borili u svom
posljednjem ratu s Rimljanima. U rimsko vrijeme slue u istim augzilijarnim
jedinicama, ali rijetko zaboravljaju da istaknu svoju uu plemensku
pripadnost, odbacujui delmatsko ime, pod kojim su esto sluili.
935
Benac

931
Alojz Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog dobaui Jugoslaviji. Praistorija
jugoslavenskih zemalja, V, s. 782-783.
932
Batovi, Aleksandar Stipevi: Iliri, ibid., s. 178.
933
M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati. I, ibid., s. 82. Zaninovi upotrebljava naziv
Delmatae, iako se pojavljuje i oblik Dalmatae, s obrazloenjem da se taj oblik javlja u
natpisima njihova rodnog kraja i u natpisima koje su postavili mnogi Delmati irom
carstva, a da je i mnogo ei (Zaninovi, ibid., s. 45).
934
Zaninovi, ibid., s. 83-84. M. Sui istie da se od poetka Carstva ime Dalmatia u
izvorima odnosi na rimsku provinciju, a ne na postojbinu Dalmata, tako da je svaki
pripadnik te provincije bio Dalmat, bez obzira na etniko podrijetlo (M. Sui, Hijeronim
Stridonjanin - graanin Tarsatike. Rad JAZU, knj. 426, Zagreb, 1986, s. 424).
935
Zaninovi, ibid., s. 58. Prema njemu stanovnici toga irokog podruja opetovano se
istiu i deklariraju kao pripadnici odreenih nationuma: Delmata, Maeseius, Ditio,
Daesitias, Daversus i dr.; iz ega moramo zakljuiti da su i te kako bili svjesni
meusobnih razlika, i pored toga to su ih mnoge stvari povezivale, od kojih nam je
veina nepoznata (Zaninovi, ibid., s. 59). Desitijati su bili jedna od najbrojnijih i
vojniki najjaih zajednica, to proizlazi i iz njihove uloge u ustanku godine 6-9. Poslije

377
na temelju postojeega arheolokoga materijala zakljuuje da su Dalmati
svojevrsna zajednica. On je naglasio i to da bi naziv naroda, ako bi se
govorilo o predrimskim narodima na sjeverozapadnom Balkanu, mogli
ponijeti Dalmati, Histri, Liburni i Japodi.
936
Vrlo je vano istaknuti da se ve tijekom rimskog i gotskog vladanja u
Dalmaciji pojavljivao pluralni oblik Dalmacije, to dokazuje da taj oblik nije
ni u kakvoj vezi s kasnijim bizantskim pretenzijama na tu pokrajinu. Dominik
Mandi nastanak tog oblika ovako tumai: God. 80./79. pr. Kr., kada su
Rimljani osvojene ilirske zemlje od Ljea na rijeci Drimu do Rae u Istri
proglasili rimskom pokrajinom Ilirikom, starim ilirskim jedinicama ostavili
su autonomiju stvorivi zasebnu sudsko-upravnu jedinicu za svaki od tri gore
opisana ilirska kraja. Tako su nastali okruzi liburnijski ili skradinski, solinski
i naronski. U te se okruge nije diralo ni god. 10. po Kr., kada je dotada
jedinstvena pokrajina Ilirik bila razdijeljena na primorsku provinciju pod
imenom Gornji Ilirik ili Dalmacija, i na sjeverni ravniki dio pod imenom
Donji Ilirik ili Panonija. Pa i u opoj reorganizaciji rimskoga carstva god 297.
po Kr. postojee ureenje u Dalmaciji samo je utoliko promijenjeno, to je od
Naronskoga okruga otrgnut juni dio, provincija Prevalitana (Praevalis), tako
da je ubudue za sve vrijeme rimske uprave Naronski okrug bio stegnut na
krajeve od Budve do Cetine. U Dalmatinski i Liburnijski okrug nije se ni tada
diralo. Budui da se Gornji Ilirik ve od god. 10. po Kr. stao i privatno i
slubeno nazivati Dalmacijom, to su se i pojedini njezini dijelovi, vie puta
spominjani sudskoupravni okruzi, nazivali Dalmacijom. Ali kako je svaki
okrug imao svoj posebni pridjevak, kojim se oznaivalo pokrajinsko znaenje
njegovo, to se prema pravilima latinskoga jezika upotrebljavao mnoinski
oblik Dalmatae, arum, kada se htjelo pod jednim zajednikim pojmom
oznaili sva tri dalmatinska okruga, dotino cijelu provinciju Dalmaciju.
Takova razdioba i nazivi ostali su sve do seobe naroda.
937
Navedeno

Krista i iz mnogih desitijatskih dekurija koje se pojavljuju u izvorima nakon pacifikacije
(B. ovi, Srednjobosanska grupa. Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, s. 528). Oni su
bili naseljeni na najveem dijelu gornjeg tijeka rijeke Bosne na zavretku stare i na
poetku nove ere. Benac smatra da Desitijatima pripadaju i krajevi oko gornjeg Vrbasa i
oko Lave, a to znai prostor od Bugojna i Gornjega Vakufa do Zenice i gotovo do
samog izvorita rijeke Bosne (Benac, ibid., s. 797). Na podruju Desitijata od 9. st.
pr.n.e. prakticirano je pokapanje mrtvih u zemlju, ali tako da na grobovima nisu podizani
zemljani ili kameni tumuli. (Benac, ibid., s. 798).
936
Benac, ibid., s.781.
937
Dominik Mandi, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Ed. Hrvatski povijesni
institut, Chicago, 1957, s. 68-83. Mandi je naglasio da je mnoinski oblik Dalmacije
spomenut prvi put, kad se Kamilo Skribonij proglasio Imperator u Dalmacijama nakon
smrti cara Kaligule (+ 41 posl. Kr.) i da od tada mnoinski oblik Dalmacije dolazi ee.
Tako je on naveo putopis Augusta Antonina, koji u dananjem obliku potjee iz III. st.,

378
Mandievo zakljuivanje mnogi prihvaaju ali izgleda vjerojatnije miljenje
Marina Zaninovia da kasna antika (ali ne samo ona!) dijeli Dalmaciju do
Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij antike Liburnije do rijeke
Arsije Rae. Zaninovi se poziva i na Medinijevo pisanje kako je Liburnija
u gotskom razdoblju takoer bila izdvojeno podruje. To se zakljuuje i iz
podataka to su zabiljeeni kod Anonimnoga Kozmografa iz Ravnne, u glavi
22 njegove IV. knjige, gdje se u dva navrata spominje provincia Liburnia (IV
31, IV 37). To je svakako odraz prijanjih podjela iz kojih se razvio oblik
Dalmatiarum, iji bi zaeci prema tome ili u II. stoljee, definirali se u III.
za Dioklecijana, a nakon toga se ta podjela zadrala do kraja antike, pa i
kasnije u zrelom srednjem vijeku.
938

U historiografiji dosad nije utvren broj Dalmata u doba rimske
vladavine. Poznato je da su Dalmati imali 342 dekurije, ali se iz toga podatka
ne moe sa sigurnou zakljuiti koliko je tih stanovnika bilo. U prvom
desetljeu poslije Krista, kad su se Desitijatima i Breucima pridruile i druge
susjedne skupine u borbi protiv rimskog osvajanja, u Rimu se tvrdilo da
boraca ima 800 tisua, a od toga 200 tisua ratnika pjeaka i 9 tisua
konjanika. ii dri, pod pretpostavkom da su ti podaci toni, da je tada Ilirik
(tj. Dalmacija i Panonija do Drave) imao najmanje milijun itelja.
939
Prema
nekim procjenama poslije rimskog osvajanja stanovnitva u Dalmaciji moglo
je biti u jednoj generaciji vjerojatno do 700 tisua.
940
Kod Dalmata je

ali koji sadri grau iz polovice II. st. i u kojem je na vie mjesta spomenut pluralni oblik
Dalmacije. Mandi je naveo i spis Notitiae dignitatum (oko god. 425. po Kr.) te
svjedoanstvo kralja Odoakara u izvornom sauvanom papiru iz godine 489. On je zatim
nabrojio vie izvora iz rimskoga i gotskog doba koji govore o razdiobi Dalmacije na vie
dijelova (D.Mandi, ibid., s. 74-75). Julijan Medini smatra da je pluralni oblik provincia
Dalmatiarum oznaavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaciju i Liburniju s tom
razlikom to je Liburnija, razliito od Histrije koja je bila dio pojma provincija
Venetiarum, katkad u svojoj antikoj i ranosrednjovjekovnoj povijesti imala i status
administrativno-teritorijalne jedinice (J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9,
Zadar, 1980, s. 433).
938
Marin Zaninovi, Od Helena do Hrvata. kolska knjiga, Zagreb, 1996, s. 381.
939
ii, Povijest Hrvata, ibid., s.98.
Nach Velleius (2, 110, 3) nahmen am pannonisch-dalmatischen Aufstand rund 800.000
Eingeborene Teil, von denen aber etwa die Hlfte in der Provinz Pannonien lebte. Die
Zahl der Einheimischen, die am Aufstand nicht teilnehmen (Liburni, die Mehrheit der
Iapodes usw.), ferner der fremden Ansiedler kann wohl ungefhr auf 200.000 - 300.000
geschtzt werden (Gza Alfldy, Bevlkerung und Gesellschaft der rmischen Provinz
Dalmatien. Akademija znanosti, Budapest, 1965, s. 29).
940
G. Alfldy, ibid., s. 24.
Na poetku V. st. u rimskoj vojsci je bilo eta s dalmatskom oznakom, posebno
konjanika u razlinim provincijama Carstva, u tolikoj mjeri da se ukupni broj nihov

379
prevladavala iskljuivo ruralna naseljenost tako da u njihovim naseljima
nema vanijih arheolokih nalaza.
941

Liburni na istonoj strani Jadrana bili su najblii dalmatskoj kulturi,
osobito njezinu primorskom i sjeverozapadnom dijelu. Pod pojmom Liburni
razumijeva se skupina s izrazitom materijalnom i duhovnom kulturom, na
dosta tano delimitiranom geografskom prostoru to obuhvaa podruje od
rijeke Rae u Istri do rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj
Dalmaciji.
942
ime Batovi ovako je oznaio liburnske granice: Liburnska
kulturna skupina bila je rasprostranjena na naem primorju od rijeke Rae u
Istri do Krke u sjevernoj Dalmaciji, tj. u istonoj Istri, Hrvatskom primorju i u
sjev. Dalmaciji s pripadajuim otojem. Mee su joj se pruale rijekama i
gorama: Raom, Ukom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili
tonije Butinicom, Krkom, Kosovicom i ikolom, jer ima dokaza da je
obuhvaala i manji predio jugoistono od Krke, ukljuujui grad Promonu
(danas Tepljuh kod Drnia). Prema tome, graniila je na sjeverozapadu s
istarskom, u zaleu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskom kulturnom
skupinom.
943
Liburnska i istarska kultura razliito su se razvijale zbog
posebnog poloaja, pa zbog razliitih predaja, odnosno i narodnosnog
sastava.
944
Podruje Liburnije ostalo je u sastavu Rimskoga carstva sve do

moe odrediti s 20.000 momaka (ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 117).Za vrijeme
Augusta rimska vojska je brojila 300.000 - 350.000, pod Dioklecijanom 500.000, a u
doba Konstantina Velikog 900.000 vojnika (Lexikon frher Kulturen - hrsg. von Joachim
Herrmann, I, Pahl-Rugenstein Verlag, Kln, 1984, s. 352).
941
Spomenuli smo narod Delmata, koji je jo uvijek periodino dijelio zemljita, a, po
svjedoanstvu istoga Strabona, nije poznavao novac ve je vrio naturalnu zamjenu.
Podruja npr. to su ih nastavali Japodi onkraj Velebita, mnogi narodi u salonitanskom
konventu (od Krke do Neretve) i u naronitanskom (od Neretve do Drima), dakle etnike
grupacije iz Bosne i Crne Gore, nisu imale ili su imale veoma malo gradskih sredita u
rano rimsko doba. Strabon donosi da su Delmati imali svega podesetak naselja spomena
vrijednih, a meu njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburnija,
teritorij od rijeke Rae (Arsia flumen) u Istri do rijeke Krke (Titius flumen). itav
teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom uih teritorijalnih opina i njihovih
domena, sve odreda autohtonih formacija. Jedini rimski grad na ovom podruju bio je
Iader (Zadar), sredite agrarne kolonije rimskih graana. (Mate Sui, Odnos grad - selo
u antici na istonoj jadranskoj obali. JI, XII / 1973, 3-4, 28 -29).
942
Mate Sui, Iz mediteranske batine jadranskih Ilira. Radovi, Filozofskog fakulteta u
Zadru, IV / 1966, 4, 46.
943
ime Batovi, Liburnska grupa. Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, s. 339.
944
. Batovi, ibid., s. 386. Batovi je naglasio da se kulturno, a bez sumnje i narodnosno
Liburni bitno razlikuju od Histra i Veneta, osobito obiajem pokapanja mrtvih, a da su
najblii Dalmatima (Batovi, ibid., s. 390).Benac je napomenuo da su Histri bili izloeni
utjecajima i jaoj infiltraciji nositelja kulture arnih polja iz Podunavlja ve od kasnog
bronanog doba, a da su njihovi kulturni i drugi dodiri s Venetima takoer bili i normalni

380
njegove propasti godine 476. Za Augustova vladanja granice izmeu Histra i
Liburna bila je rijeka Raa. Poslije godine 170. Poslije Krista. dio
sjeverozapadne liburnske periferije bit e izdvojen iz Liburnije i cijele
provincije zajedno s graninim gradom Tarsatikom i njegovim podrujem.
Sui misli da je granica tada ila vinodolskom sinklinalom negdje do visine
dananje Crikvenice. Tako se u sjeverozapadnom dijelu klasine Liburnije
formiralo podruje uklopljeno u obrambeni sektor uz granice Italije i tako e
ostati sve do izmaka antike... Sa sjeverne strane liburnijski susjedi bili su
Japodi (Iapodes). Plinije pie da je rijeka Zrmanja (Tedanius fl.) dijelila jedne
od drugih: flumen Telavium, quo finitur Iapudia. Prema tome valja zakljuiti
da su tok Zrmanje, a onda uglavnom i planinski vijenac u visini gornjeg toka
te rijeke, na istoku obiljeavali granicu kontinentalne Liburnije, koja je
zacijelo obuhvaala i itavu dolinu Plavna, sjeverozapadno od Knina...
Takoer prema Pliniju, jugoistona granica Liburnije bila je na rijeci Krki. To
se vidi iz onog mjesta gdje kae, da je Skardona, koja se nalazi uz tu rijeku,
kraj Liburnije i poetak Dalmacije... ini se ipak da to vrijedi samo za donji
tok rijeke. Ima potvrda da je teritorij Liburnije sezao i preko te rijeke u
njezinu srednjem toku, negdje izmeu Rokog slapa i starog Burnuma... to
se tie otoka, Liburniji su u ranom carstvu pripadali svi otoci od Kvarnera pa
do ibenskog otoja. Postoje indicije da su tek na izmaku antike kvarnerski
otoci Krk i Cres (vjerojatno s Loinjem) bili izdvojeni iz Liburnske matice...
Liburnija je bez sumnje i u rimsko doba sauvala niz svojih specifinosti po
kojima se odvajala od ostalih regija i njihovih stanovnika (Histra, Japoda
Delmata i dr.). Ponekad se za nju susree u izvorima i naziv provincia
Liburnia. Meutim, kroz itavu antiku ona nikada nije sainjavala neku
posebnu upravno-politiku pokrajinu, iako je unutar pokrajine esto bila
tretirana drugaije od ostalih regija iste provincije.
945
S Liburnima su graniili i Japodi ije je granice Ruica Drechsler-Bii
ovako opisala:Na osnovu svih do sada dobivenih rezultata, granice japodske
teritorije treba postaviti na slijedei nain: Zapadna je morala biti negdje oko
dananje Vinice i u dijelu Bele krajine. Dalje prema jugu i istoku japodski
teritorij obuhvaao bi Liku, Ogulinsko-plaku zavalu, dio Gorskog kotara i
Korduna, te podruje sjeverozapadne Bosne sa srednjim tokom rijeke Une
(Cazinska i Bihaka krajina). Na jugu, prema Liburnima, prirodnu granicu
ine masiv Velebita i rijeka Zrmanja. Za sada je jo uvijek sporno pitanje
izlaska Japoda na more, jer podatke historijskih izvora, zbog slabe istraenosti

i trajni. Prema Bencu, zajednica Histra sastojala se od niza manjih plemena (npr. Catali,
Menoncaleni, Subocrini) meu kojima je romanizacija bila jaa nego u drugim krajevima
(A. Benac, O etnikim zajednicama..., Praistorija jugoslavenskih naroda, V, s. 776).
945
M. Sui, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet Zadar, 1981, s. 225 - 228.

381
ovog podruja, nije mogue potvrditi arheolokim nalazima.
946
Meutim,
granice Japoda, prema Batoviu, nisu dopirale do Jadrana, ve na zapad do
Gorskog kotara, a na sjeveru do Kupe.
947

Na sredini II. st. ime Liburnija nije oznaavalo samo podruje gdje su
ivjeli Liburni nego se proirilo i na podruje Japoda. irenje imena Liburnije
bilo je posljedica injenice to su Japodi zajedno s Liburnima bili uklopljeni u
onaj sudbeni okrug rimske provincije Dalmacije ije je sjedite bilo u
Skardoni. Liburnija je u tom stoljeu obuhvaala i krajeve nekih drugih
ilirskih plemena na istoku. Na svretku II. st. provincija Liburnija je
obuhvaala podruje skardonitanskoga juridikog okruga priblino u
granicama koje je on imao prilikom osnutka u Augustovo doba. Pri kraju
tridesetih godina III. st. Liburnija je bila ukljuena u provinciju Dalmaciju, ali
je ipak i u to vrijeme bila tretirana kao specifina cjelina. Ona se bitno
razlikovala i drugaije tretirala od junog dijela provincije Dalmacije.
948


946
Ruica Drechsler-Bii, Japodska grupa. Praistorija jugosl. naroda, V. s. 393.
947
Batovi, Aleksandar Stipevi: Iliri, ibid., s. 178.
948
Medini, ibid., s. 364, 384-385, 391-392.

382
II.
RADOSLAV ROTKOVI O PRASLAVIZMIMA NA
BALKANU U ANTIKO DOBA I O PRECIMA CRNOGORACA


1.
Radoslav Rotkovi je svoju knjigu Odakle su doli preci Crnogoraca
(Cetinje, 1995.) zakljuio tvrdnjom da su preci Crnogoraca doli iz
plemenskih saveza Veleta - Ljutia i Obodrita , koji su bili rasuti izmeu
ua Visle u Baltik i Atlantik.
949
Rotkovi je, kako sam spominje, u
raspravljanju s miljenjem Kunstmanna i Hermanna, napravio registar od 860
podudarnih toponima u polabskom i zetskom prostoru, odnosno u Polablju i
Crnoj Gori. On u taj broj nije uraunao, kako navodi ponavljanje istih
toponima. Rotkovi smatra kako su Kunstmann i Hermann imali namjeru da
dokau da su Slaveni to kasnije doli na Labu. Taj pisac misli da su na
sjeveru ivjeli Slaveni poznati u povijesnim izvorima kao Veleti - Ljutii
(takoer i Vilci) i Obodriti (Abodriti, Bodrii).
950
Rotkovi je na temelju
gotovo svih dosadanjih istraivanja uspio dokazati preseljavanje
stanovnitva iz jednog od navedena dva prostora na drugi i taj dio njegova
zakljuivanja je znanstveno nepobitan. Nijesam se sloio s tezom da se
nijesmo doselili, jer ja polazim od onomastike grae, a 100.000 toponima
ne moe da se prevede s jednoga jezika na drugi drukije nego da dodju mase
drugoga jezika, koji na mjesto starih i tuih stavljaju svoje nove nazive. Tako
je, dodue, Civitas samo malo ponaen u Cavtat ali lausium, Raugia u Razzi-
aa postao je Dubrovnik, a Mons pini - Borja planina, Singidunum - Beograd,
Emona - Ljubljana, Tarsatico - Rijeka... Ko je to uradio? Nova masa
doseljenika.
951

Rotkovi je u pristupu ovoj problematici pokazao i potrebnu hrabrost.
Tako je izmeu ostaloga utvrdio da su se neke stvarno slavenske rijei dosada
pogreno tretirale kao lirske On spominje kako se sve ono to znamo o

949
R. Rotkovi, Odakle su doli preci Crnogoraca Onomastika istraivanja. Matica
crnogorska, Cetinje 1995, s. 278.
950
Rotkovi, ibid., s. 43, 45.
951
Rotkovi u pismu autoru iz Cetinja 25. I. 1997.

383
ilirskom jeziku bazira na toponimima i antroponimima i utvruje: to
god se u nas ne zna objasniti, dovodi se u vezu s ilirskim substratom.
952

Rotkovi uvjerljivo istie i nekadanje bliske veze Germana i predaka
dananjih junih Slavena. Sa germanskog podruja donijeli smo tvrdou
izgovora, sa manjkom vokala, kojih ima u izobilju i u ruskom i u talijanskom.
Mi kaemo : prst, krst, Trst, krt, Strp, a Rusi kau: perst, kerst,Triest, kao to
Talijani od Pranja prave Perzagno, a od Gorice Goriziju. Tzv.
srpskohrvatski je stvrdnuti slovenski jezik veli tano V. Dvornikovi u
Karakterologiji Jugoslovena. Odakle ta pojava? Od naeg vievjekovnog
boravka u susjedstvu Germana, koji imaju istu takvu naviku da grupiu
suglasnike: Strumpf, Sprung, schreklich, e na pet est konsonanata dolazi
jedan vokal, a na osam - dva!...Na ovu temu nije napisan ni jedan nauni rad!
Valjda da se ne bismo udaljili od Pripjetskih movara, iz kojih se izvode Juni
Sloveni, kao da smo komarci!
953

Citirani autor kao drugi dokaz da su seobe tekle sa sjevera na jug navodi
sljedee: Drugo, nai su preci, kao to je poznato, boravili u umama i pored
voda. Otuda Rusa derevnja = selo, dakle, niz drvenijeh kua. Takva su bila
njihova naselja i u XVIII stoljeu, kad je tamo putovao vladika Vasilije
Petrovi, pa u Istoriji o ernoj Gori (1754) naziva Njegue gradom, jer u
Njeguima su kue i tada bile od kamena zidane. Dakle, Njegui nijesu bili -
derevnja. Od naijeh starih je dolo na Jadran i drijevo = brod. Imate i takav
toponim kod Makarske. Nai stari su donijeli otuda i aldju > lau, i luku, i
luicu, i brod, i broditi, prebroditi, zabroditi, i lopatu koju su Albanci uzeli
kao svoj termin za veslo, i hidronime: Piva, Moraa, jezero, potok, rijeka,
Rastoci (delta Neretve, Niki) = razvoenje tokova, a ove su uzeli: porat,
jarbol, vapor (kad je izmiljena parna maina, pa taj termin nijesu mogli
imati u svome rjeniku), sidro, jer ga tamo nije bilo... Imamo, na pr. jezero
Krupac (Niki) od glagola kropiti, a to nema veze ni sa grkim rantiksein,
ni sa lat. aspergere, ali ima sa lotikim krepet i litavskim skrepljaj -
mokroata (Vasmer). Otuda smo donijeli un, pa ak i udicu za pecanje ribe...

952
Rotkovi, ibid., s. 142, 238. Rotkovi izraava i duboko neslaganje sa ..nategnutim
ilirisanjem P. Skoka. On tako istie kao slavenske rijei i ove: Katun, Bainici -
Baite.
953
Rotkovi, ibid., s. 239. Rotkovi inzistira kao na jednom od velikih dokaza da smo doli
sa sjevera na tvrdoi naeg jezika. Uzmite samo termin kranstvo, naspram latinskoga
christianitas! Podvukao sam konsonante. Otkud nama to? Od Grka i Rimljana nije, jer u
njih takvijeh uda nema. Ako smo mi poslali dio populacije na sjever, da otvrdnu
njemako Strumpf, to bi znailo da nas je tamo polo vie nego to je tamo bilo
Germana, pa smo mi uticali na njih... to Ti misli: da li je loginije da smo mi otvrdnuli u
blizini Germana ili su to oni uzeli od nas? (Iz pisma R. Rotkovia koje je uputio autoru
iz Herceg-Novoga 2. svibnja 1997.)

384
A da su nai preci selili na sjever, oni bi tamo nosili romanske i grke
pomorske termine!
954
Rotkovi posebno istie kako toponim Katun u
Pomorju zapadnom potjee jedino od Gota, od kojih su Slaveni preuzeli i
rijei: hljeb, ljudi, gost i druge.
955


2.

Uza sve navedeno preostaje kao predmet daljnjeg istraivanja utvrditi
je li Rotkovi stvarno uspio dokazati dio svoga zakljuivanja o pravcu seoba i
to u smislu da su one tekle iz Polablja na teritorij dananje Crne Gore.
Rotkovi je poten znanstvenik koji priznaje injenicu da u antiko doba na
teritoriju rimske provincije Dalmacije i Balkana postoje praslavizmi. Iz toga
je jasan zakljuak: Ondje gde su praslavizmi, tu su i Slaveni. Rotkovi
svjestan te injenice sugerira da se ovdje radi o manjim slavenskim naseljima.
On se pita jesu li s Keltima prodrle na Balkan i neke slavenske skupine a kao
sigurne slavenske toponime navodi: Dobra, Moraa, Koritnik, Rudina, Kom.
Neke od tih praslavenskih toponima ovako tumai: Ove se otvara jo jedno
pitanje i to veoma zanimljivo: grad Bylazora veoma povoljno smeten za
upade iz Dardanije u Makedonijukako pie Polibije, pisac II. v. stare ere
(200-120)! (Istoria, V, 97). Koliko god je udno da se jedan, po svemu
oigledan slavizam javlja tako rano, na sjeveru Makedonije, toliko je
ohrabrujue da to ime ponavlja Livije (umro 17.g. nae ere) u Ab Urbe
condita, knj. XLIV, 26, 8. G. Sotirov (Sotiroff, 1969: 8-9) primjeuje da isti
grad pominje i Dubrovanin Lukarevi (Luccari, Copioso ristretto, 1605, III:
103), ali s pozivom na Plinija! Sotirov zakljuuje da ime grada znai Biela
Zora means White Dawn. Iako u Epiru imamo Venete = Praslovene,
nedostaje hrabrosti da se ovaj ojkonim proglasi slovenskim pa je to uinio
Sotirov tek kad se povukao u Kanadu!
956

Rotkovi zauzima stajalite i u odnosu na natpis iz kripa na Brau, koji
je datiran u IV. st. a u kojemu je osobno ime doneseno u starosjedilakoj

954
Iz pisma R. Rotkovia koje je uputio autoru iz HercegNovoga dne 2. svibnja 1997.
Uz ovo Rotkovievo razmiljanje treba napomenuti kako su i starosjeditelji u rimskoj
Dalmaciji ivjeli u umama i pored voda, kao i uz more. Za neke citirane slavenske
nazive, koje on navodi, moe se pretpostaviti da su oni iz Dalmacije preneseni na sjever.
955
Rotkovi, ibid., s. 265 - 267. Autor, pozivajui se i na Golombovu studiju The Origin
od the Slavs (Ohio, 1992.) zakljuuje kako su Slaveni preuzeli od Germana i termine
kao to su:ljudi, crkva, strijela, kamen, kupiti, brijeg, hum,..(Rotkovi u citiranom pismu
autoru.)
956
Rotkovi, ibid., s. 19.

385
verziji i latinskom prijevodu. Dok je Katii skeptian prema moguem
slovenskom karakteru imena Veselia i prevodu tog imena Felicetas, vieli
smo da Stipevi ne spori da je Veselia slovenska rije a I. Mui (1989:27)
iz ovoga izvlai pretenciozan zakljuak: da natpis upuuje na mogunosst da
se na teritoriju Dalmacije u rimsko doba govorilo istim jezikom kojim se
govori i danas! To je, zapravo, vraanje Orbinu (1601) i njegovoj tezi da su
Iliri govorili slovenski. Odbacujui takvu mogunost kao nemoguu, mi ipak
ne moemo zatvoriti oi pred imenom te ene koje je dato dvojezino. Da je
bila Slovenka, robinja, ne bi joj padalo na um da klee takav natpis niti da ga
posveuje Liberu. Inae, kako objanjava Zaninovi, torular ili torulum je
naziv prese za tijetenje groja a torularium je naziv itavog sustava
turnjaice. Dakle, ako se u Dalmaciji u rimsko doba nije govorilo slovenski,
ipak su pojedine linosti mogle da budu Sloveni a u unutranjosti su mogle da
ive i slovenske etnike skupine, poput Veneta. Uostalom, zar nije zagonetno
ime ilirskogplemena: Oseriates Navodei ovo ime A. Mayer (1957: 251)
biljei sa strane osnovu ozer- ! Dakle = jezero, rus. Ozero. Trubaov (1974:
64-65) je zbunjen komparacijom imena slovenskog plemena u Grkoj
Ezeritai i Ozerijata u ilirskoj Panoniji, to bi, zamjenom sufiksa -it: -en-,
dalo Ezereni, selo blizu Prespanskog jezera...Panonski Oserijati su zaista na
periferiji ilirskog podruja pa se pitamo: zar ba moraju da budu Iliri?
Takoe, ne vidimo u ilirskoj toponimiji i antroponimiji osnove po kojoj bi se
moglo povjerovati da postoji baza ozer-! Njihova lokacija upuuje na
podvodno podruje ua Une u Savu, Lonja, V. Struga...
957

Kontinuitet slavenskih rijei u antikoj Dalmaciji nema prekida.
Rotkovi navodi i primjer naziva hidronima Pathissus (Plinije) = Potisje, kao
i druge oblike koje su zapisali stari pisci. On zakljuuje da Priskov Tigas
odnosno Tisas potvruje nazonost Slavena u Atilinoj Vojvodini g. 448., te
navodi i miljenje Lava Gindina o rijeima medos u Priska i strava u Jordana
i zakljuuje: Momsen je u uzornom izdanju Jordana iznio miljenje da je
rije strava uzeta iz gotskog dok je Niderle zastupao slovensko porijeklo te
rijei. Da rije spada u stari slovenski fond, pokazuje polj. strawa = jelo,
hrana, slvc. strava, strova = oljuteno zrno koje se kuva za kau, slovinsko
strava = jelo, hrana, ukr. strava = hranjenje, hrana, blr. strava - svako
kuhano jeloitd. Rije je o dai. Na sahrani se jelo i pilo. Ove je Jordan
koristio Priska (ut Priscus istoricus refert) pa je od njega preveo i ovaj
odlomak /(stravam) quam appellant ipsi/ u kojemu je rije strava oznaena
kao tua. Da je u Panoniji tada (448) bilo Slovena, dokazuje injenica da oni

957
Rotkovi, ibid., s. 16.

386
527. ve masovno i uporno napadaju na Vizantiju, a to je svega 74 godine
poslije Atiline smrti, veli Gindin.
958

Rotkovi navodi i primjer slavenskih toponima iz Prokopijeva djela De
edificiis kao svjedoanstvo da je slavenskih naselja bilo u Dardaniji sigurno
poetkom VI. stoljea. Georgijev je u jednom zamahu od ovih toponima
oznaio kao 32 mogue slovenska a 21 kao slovenska. Provjeravajui ove
etimologije Georgieva, u svjetlu slovenskijeh tragorau Grkoj ( Vasmer,
1941), Gindin je doao do zakljuka da se pet navedenijeh toponima moe sa
sigurnou smatrati slovenskijem, a da se sva ova utvrenja nalaze na desnoj
obali Dunava okolo Naissosa (Nia). Gindin prihvata kao slovenske ovih pet
toponima:Vraita, mjesto vraa = vidara ili gdje se vrai = lijei; Gribo, od
grib = velika mrea, kojom se po blatu Skadarskome hvata riba (Vuk), ili
grib, rus. = peurka; Deurias = debar, dbr= uvala; Derbioama
(Dervioama) = Derevljane i erenica = erenica (erenja =
trenja).
959

Rotkovi posebno upozorava na injenicu tvrave Milareka u
Prokopija. A u Prokopijevom spisku imamo kastel Milareka koji, prema
Bariiu, zvui slovenskije od mnogih drugih (1955:63), ali on odbija svaku
pomisao da bi na vizantijskoj teritoriji, prije VI. st. bilo naseljenijeh
slovenskih grupa! Pritom ignorie vlastiti zakljuak u vezi sa kastelom
Sarmates koji je dobio ime po Sarmatima koje je Konstantin 334 primio na
rimsko zemljite (isto:62)! Sarmati su, dakle, mogli da dou na isti prostor
itavih stotinu godina ranije! Rotkovi nastavlja kako nije uvjeren da je
Gindin uzeo od Georgijeva sve to je trebalo pa je dodao i sljedee
mogunosti:
Bisdina, stsl. Bezdna = Bezdan
Kalis, od kal = Kalie u Sloveniji, Kalita u Makedoniji, kalite u
Srbiji i Makedoniji , Kalisz u Poljskoj!
Gombes, stsl. Gomby, Gube u Bugarskoj Gimbas u Rumuniji, gobelje,
Gobnik u Sloveniji, Gobovce (Kranj), moda i Gobelovina (Konjic).
Zeapouries - abourje, od augm. ubura = aba
Ylasianai = Jelane, Slovenija
Sousiana = Souane = Suanj Mesariki (Hrvatska), uanj (Crna
Gora)

958
Rotkovi, ibid., s. 20.
959
Rotkovi, ibid., s. 21.

387
Aldanes = Aldjane, prije metateza = ladjani = Laari, Laana
(Pljevlja)
Viros = Vir, Vir u Crmnici
Listi = listi, listje = uma, Litica (Hercegovina)
Babas = Baba (est oronim)
Vyrsia = Vrje (-ja), Vrsi (Zadar), Vrse (Gornji Vakuf)
Triskiana = Trstena = Trina (Slovenija)!
Millareka, Georgijev pretpostavlja mogunost Mialareka, od mjel =
pliak = Mijele u Crmnici, ali i Mala rijeka ispod Vjeternika (Podgorica)
Timena, Timiana = timena = movara (mn.) Timjanik (Negotino,
Makedonija)
Time smo broj slovenskih toponima dopunili sa jo 14 primjeraka.
Moramo napomenuti da je Georgijev navodio samo paralele u Bugarskoj,
iako je u Imeniku mesta u Jugoslaviji, Beograd, 1973, koji smo mi koristili,
mogao nai bolje paralele od onih koje je navodio...Slovenski toponimi u
Prokopija skreu panju na staru Dardaniju (Ni i ira okolina), ali to ne znai
da na drugijem krajevima Balkana, posebno juno od Save, nije bilo ranijeh
slovenskih infiltracija. Na tom prostoru, u movarnom predjelu Lonjskog
polja, ve smo akcentovali pleme Oseriates. Latinski pisci su nabrajali ilirska
plemena, iji je nazive bilo lako prenijeti. Uostalom romanski uticaj je
presudan i u albanskom i u rumunskom jeziku. Zato Sotirov (1969)
primjeuje ovu zabaenu Plinijevu opasku o Iliriku, da je imena tamnonjijeh
plemena teko izgovoriti (Naturalis historia III, XXI, 139). Rotkovi svoje
navode zakljuuje ovako:
Od samog poetka, a naroito nakon objavljivanja fundamentalnog
rada P.J. afarika, svi pokuaji da se proces prodiranja Slovena na Balkan
premjesti u dublju prolost do I-II veka nae ere, i da se tim obuhvati i lijeva
obala gornjeg i donjeg toka Dunava, zasnivali su se na injenicama
toponimije, kae Lav Gindin (1983:18). To je i prirodno, jer druge grae,
sem arheoloke, i nema. Arheolozi e rei: njihovi nalazi ne potvruju tako
rano prisustvo Slovena na Balkanu! Nema, dakle, dovoljnu fibula, uzengija,
keramikih sudova koji bi potvrivali prisustvo ove ili one arheoloke
kulture? Naravno, to je vano ali: zar ivi ljudi, koji su na svom jeziku
nazivali svoja naselja - ne znae nita. Zar nijesu oni i nosioci arheoloke
kulture?
960


960
Rotkovi, ibid., s. 22-24.

388
U svezi s iznesenim navodima korisno je dodati kako drugi crnogorski
znanstvenik Vojislav Nikevi dijeli Rotkovievo miljenje i to ono o
seobama iz Polablja u Crnu Goru i ono o postojanju praslavizama u antiko
doba na Balkanu. Nikevi na temelju istraivanja izvora raznih autora
zakljuuje kako proizilazi da je Slovena u rimskoj Dalmaciji, pa i ire na
Balkanu, bilo ak i mnogo prije poetka nove ere.
961

Iz svega navedenoga moe se zakljuiti da je na Balkanu, a posebno u
rimskoj Dalmaciji u predantiko i antiko doba ivjelo puanstvo koje se
danas naziva Slavenima, pa se i iz te injenice moe zakljuivati kako su
seobe pred raznim osvajaima ile s juga na sjever.
962


3.

to se tie doseljenja predaka dananjih Crnogoraca moe se prihvatiti
miljenje da se dio njih stvarno doselio negdje sa sjevera Europe i to mogue
pod vodstvom Gota , odnosno u saveznitvu s njima ,ili kasnije. Meutim, ti
su doseljenici mogli biti u odnosu na starosjeditelje samo malobrojne ratnike
druine, koje su na novoosvojenim teritorijama nametnule svoju vlast, ali su
se s vremenom pretopile u staro zateeno stanovnitvo. Tu mogunost i u
odnosu na Crnu Goru potvrdila su antropoloka ispitivanja, koja su dokazala
da u Crnogoraca prevladava autohtoni antropoloki tip starosjeditelja. S
izloenijem postavkama o autohtonosti i veoma dubokoj starosti Crnogoraca
slau se i rezultati prouavanja antropologa. Tako, na primjer, grki
antropolog A. Pulianos je nedavno (1976), ispitujui Crnogorce iz abljaka (s
Durmitora), tvrdio da su oni autohtonoga porijekla i da pripadaju epirotskoj
(kontinentalnoj) morfolokoj varijaciji Evropljana. Epiroti, po sudu
Pulianosa, mnogo su due na evropskome tlu od mediteranoida. Oni se
moraju smatrati potomcima gornjopaleolitskijeh Evropljana. Zato se Balkan
ima predstavljati kontaktnom zonom ta dva glavna antropoloka elementa
evropskog kontinenta. Pulianos, na osnovu (svojih rezultata i podataka iz
literature), kategoriki tvrdi da su Crnogorci stvarno epirotski tip (tj.
kontinentalni) i ja - insistira on dalje - zahtijevam da se prihvati ovaj termin
od sada ubudue, mjesto dinarski...Gornjopaleolitski Evropljani nijesu mogli

961
V. Nikevi, Crnogorski jezik. Matica crnogorska, Cetinje, 1993, s. 48-49.
962
Usp. i: Heinrich Kunstmann, Zur Frage nach der Herkunft der Balten. Die Welt der
Slaven, XXXV/1990, 1, 16-35.

389
nestati bez traga. Njihovi potomci su postali Epiroti- kae na kraju A.
Pulianos.
963

Radoslav Rotkovi u svezi Pulianosova istraivanja istie da taj autor
nije izuavao Crnogorce u cijelini, niti posebno one s Durmitora.
964

Nikevi misli kako se sa sigurnou moe zakljuiti da su se stari
Dukljani kao narod poeli formirati od doseljenijeh slovenskijeh plemena
ponajvie iz Polablja i starosjedilakoga balkanskog ivlja...
965
Meutim ,
odakle su se sve stvarno doselili neki od predaka dananjih Crnogoraca, koje
izvori poznaju pod zajednikim imenom Slavena, mi to sigurno ne znamo.
Ipak znamo da na primjer Luani, koji su takoer preci dananjih Crnogoraca,
nisu u Crnu Goru doselili iz Polablja. S obzirom na dokazano prevladavanje
autohtonoga antropolokog tipa u dananjih Crnogoraca moe se zakljuivati
da su seobe veeg broja stanovnitva, dakle ne ratnikih druina, stvarno s
Balkana,dakle i iz Crne Gore tekle i u Polablje. To iseljeno stanovnitvo
odnosilo je sa sobom i na Baltik svoje dotadanje toponime, koji su dakako
ostali i dalje u njihovoj balkanskoj pradomovini, a posebno meu onima koji
nisu napustili prapostojbinu. U tom smislu zanimljiv je i primjer s
Dalemincima na sjeveru Europe. Rotkovi istie kako je raspravljanje o tome
da su ti Daleminci isto to i Dalmatini izvan nauke jer je slavenski naziv
toga plemena Glomai.
966
Ipak izgleda najvjerojatnije da su Germani
novodoseljene iz rimske provincije Dalmacije nazvali Dalemincima po njima
dobro poznatom nazivu zemlje iz koje su se oni doselili, a da su se ti
doseljenici sami nazivali po mjestu odakle su se doli i to u konkretnom
sluaju po Glamou.
Rotkovi u svojem djelu nije raspravljao o mogunosti da su toponimi i
antroponimi na teritoriju rimske provincije Dalmacije, odnosno Balkana, koji
su nama poznati iz latinskih i grkih izvora, mogli biti samo prijevod naziva
koji su u veini postojali prvobitno na praslavenskom jeziku starosjeditelja.
Za ilustraciju moe posluiti i jedan primjer iz Crne Gore. Vitomir Nikoli
spominje ilirskog kralja Gencija (koji je vladao do 167 prije Krista) i koji
je pripadao plemenu Rizonita, koje je naseljavalo upu Risenu i kome je

963
Nikevi, ibid., s. 50. Aria N. Pulianos zakljuuje doslovno: Antropoloki pregled
zasnovan na antropometrijskim i morfolokim obiljejima, nainio je autor u Crnoj Gori
1965. godine. Prema pregledu, Crnogorci su uvrteni meu Epirce (Kontinentalce)
Evrope, nasuprot Egenima ili istonim Mediterancima. Tako su Crnogorci u svojoj veini
autohtono evropsko stanovnitvo. (Nikevi, ibid., s. 51.).
964
Citat iz pisma R. Rotkovia, koje je uputio autoru iz Herceg-Novoga dne 1. oujka
1997.
965
Nikevi, ibid., s. 136.
966
Rotkovi, ibid., s. 53.

390
jedan od gradova bio i Risan. I pleme Rizoniti, i upa Risena, i grad Risan
imaju u svojoj osnovi grku rije riza (rhiza) i to znai - KORIJEN!,
...Meutim, prostor i ljudi koje Grci zovu jednim, a Rimljani drugim imenom,
imaju i svoja autentina SLOVENSKA, odnosno - potujui paralelnu
klasinu nomeklaturu - ILIRSKA imena! upa Risena je, na primjer,
korjenika upa koja se nalazi u zaleu Risna, u sjeveroistonom podnoju
planine Bijela gora...Prema brojnim predanjima (a i nekim mletakim
izvjetajima sainjenim u srednjem vijeku na osnovu kazivanja mjetana)
ovdanja plemenska crkva potie jo iz V vijeka! U Korjenikoj upi je
nastao i poznati Korjeni-Neoriev ilirski(!) zbornik iz XVI vijeka i tako
dalje. Da je ovo bio svojevrstan rasadnik srednjovjekovne vlastele svjedoe i
etnonimi Korjeni i Rinjanin koje su plemike porodile obavezno dodavale
svome prezimenu....U svakodnevnom govoru Korjenika se upa zove
jednostavno - Korjenii. Ovo poistovjeivanje geografskog i etnikog naziva
nije nita neobino u naim jugozapadnim krajevima gdje je plemenski ivot
potrajao do novijih vremena.
967



967
Vitomir Nikoli, Trava odborava Ogled iz arheologije narodnog pamenj). Stvaranje
(Titograd), broj 7-8 za 1990., s. 740-741. Navedeno Nikolievo tumaenje u odnosu na
rije Hriza izgleda tono. Ta grka rije znai korijen, ilu, odnosno slui kao oznaka za
poetak, koljeno, lozu (u smislu poetka nasljedstva). Usp. Stjepan Senc, Grko-hrvatski
rjenik. Zagreb, 1910., s. 830; Henry George Liddell - Robert Scott, Dizionario
illustrato greco-italiano. Ed. Le Monnier, Firenze, 1976., s. 1139. Nikolievo tumaenje
imena Gencije je potpuno pogreno jer rije gens ne znai korijen.

391



III.
SAVI MARKOVI TEDIMLIJA O LUANIMA

Zajedno s Gotima, odnosno pod njihovim vodstvom najvjerojatnije su
doselili i Lugijci (Lugii) sa sjevera Europe na teritorij koji Pop Dukljanin
naziva Crvena Hrvatska. Pleme Lugijaca ivjelo je izmeu Odre i Visle na
teritoriju dananje Poljske.
968
Prema Tacitu Lugijci su bili samostalna velika
narodnost koja se sastojala od mnogo plemena (gentes) i koji su graniili
sa Svebima i Gotima. Izmeu Tacitovih Lugijaca i Gotona geografski nema
jasnih granica.
969
Neki misle da Lugijsko ime moe biti keltskog podrijetla.
970

Jo se raspravlja jesu li Lugijci germanski ili slavenski etnos.
971
U
historiografiji prevladava miljenje da su Lugijci (Lygii, Lugiones) istono
germansko pleme.
972
Meutim neki drugi znanstvenici tvrde da su Lugijci
postali sastavni dio zapadnog slavenstva.
973

S.M. tedimlija istie da su Luani preci najveeg dijela dananjih
Crnogoraca i pobija kao netonu Jireekovu pretpostavku da su oni dobili
svoje ime po ljekopoljskim lugovima (Luka upa, Lusca), koje su
naseljavali, jer nee da znaju za vezu tog imena s imenom Tacitovih Lugija
tamo u ravnicama dananje Poljske.
974
S. M. tedimlija zakljuuje da su
Lugijci doselili na istono-jadransku obalu i to na teritorij dananje Crne

968
Udaljcov, Porijeklo Slavena, ibid., s. 8.
969
Joachim Herrmann (Hrsg.), Griechische und lateinische Quellen ..., II. dio: Tacitus,
Germania. Akademie - Verlag, Berlin, 1990., s. 249.
970
Tacitus, Germania, ibid., s. 246.
971
Max Vasmer je opirno naveo sva suprotna miljenja o toj problematici ( do g.1958.), a
on osobno pretpostavlja da teza o slavenstvu Lugijaca stoji na vrlo slabim temeljima. (
M. Vasmer, Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. Sv. II., In
Kommission bei Otto Harrassowitz- Wiesbaden, Berlin, 1971., s. 634-639).
972
Der Kleine Pauly, sv. 3, Deutscher Taschenbuch Verlag, s. 769.
973
Udaljcov, ibid., s. 116.
974
S. M. tedimlija, Razmatranja o povijesti Hrvata. Crkva u svijetu, II/1967, 5, 71. O
problematici Luana na jedan publicistiki nain pie i Nikola Jeremi u knjizi Srpska
zemlja Bojka. Ed. Miroslav, Zemun, 1993, s. 31-32.

392
Gore gdje su poznati pod imenom Luana.
975
Oni se nalaze na zapadnim
podrujima Zete, u Ljekopolju, Bratonoiima, Piperima, Bjelopavliima i
jo ponegdje. Oni imaju i svojih srodnika ne samo na tom podruju nego i
izvan njega, naroito u sjevero-zapadnim oblastima Crne Gore i u istonoj
Hercegovini. Po toj svojoj rasprostranjenosti oni ne potsjeaju na pleme
crnogorskog tipa, nego na rasute dijelove nekog starog naroda, koje nazivaju
plemenima samo iz navike da svaku skupinu stanovnika ubrajaju u neko
pleme ili je smatraju dijelom nekog plemena.
976
Luani su postali krani, ali
pravoslavna tradicija kazuje o njima da su bili druge vjere, a zna se da su
dugo bili proganjani.
977
Luani, od kojih je po svoj prilici bio i ban Uren,
osnovali su pored ostalih i dva jaka naselja, prvo Dragovoljie pored upe a
zatim Rvaevo (sada selo Rubee) na istonom rubu Nikiskog polja. Ime
naselja Rvaevo potsjea na rije Hrvaevo = Hrvatovo, te je nesumnjivo da
imade korijen Hrvat.
978

U zakljuivanju o problematici Crvene Hrvatske posebno je vano
istaknuti da je izvan povijesne Hrvatske jo samo na teritoriju dananje Crne
Gore poznat pojam bana, koji je jo u XX. st. ostao ouvan u narodnom
govoru i pjesmama. Potrebno je odmah naglasiti, da sve ono to se u Crnoj
Gori znade o banovima uglavnom je usmena predaja, ali je ona sauvana na
vie strana i u svjeem pamenju, te je potkrijepljena mnogim topografskim
nazivima i imenima da nema nikakove sumnje u njenu pouzdanost...Predanje
o banovima jo je i danas ouvano u vie crnogorskih plemena, a osobito u
Nikiima, Bjelopavliima, Piperima, Bratonoiima i Zeanima, odnosno
Ljekopolju. S nekim ispravkama to bi bilo ono podruje, na kojem su se po
iievu miljenju nalazile Popa Dukljanina upe Lusca, Podlugia i Gorsca. O
banovima u nekadanjoj upi Anagastum, danas Nikiu, prikupio je nekoliko
zanimljivih podataka u svojoj knjizi Niki prof. Petar obaji. Po predanju,
koje je on zabiljeio, kad je Nika, rodonaelnik plemena Nikia, doao u
Nikiku upu, cio je Niki inio jednu banovinu, kojom je tada upravljao
ban Ugren od Ugrenovia starosjedilaca, ijih potomaka jo i danas imade u
Nikiu...Vie esme Studeno u istonom dijelu Crnaca nalaze se ostatci
nekog starog naselja i groblja. Narod pripovijeda, da je tu nekad stanovao ban
luanski...Priaju da je na Banjskoj glavi stajao ban luanski i da je to bila
njegova tvrava, pa da se po njemu i prozvala Banjska Glava... O luanskom
banu znade se i u Ljekopolju, dijelu zetskog plemena, koje je prouavao

975
Savi Markovi tedimlija, Luani. Rukopis u privatnom posjedu.
976
S. M. tedimlija, Luani, ibid., s. 26.
977
tedimlija, Luani, ibid., s. 73-75.
978
S. M. tedimlija, Tragom Popa Dukljanina. Nakladna knjiara Preporod, Zagreb,
1941., s. 73.

393
Andrija Jovievi. Po narodnom predanju ispod Malog i Veljeg Brda ivjeli
su panjoli, ali Jovievi misli, da su to bili Luani, iji se spomen sauvao u
imenima sela Luana i mjesta Lunica. Tamo narod pokazuje mjesto gdje je
ivio ban luanski...U ljekopoljskom selu Luanima ivi bratstvo Savkovii,
koje se doselilo iz Bratonoia, gdje su takoer ivjeli Luani. Tu gdje oni
sada ive nekada je (vaktile) stanovao ban poglavar negda velikog i
monog plemena Luana.
979
S. M. tedimlija je u posebnoj monografiji o
Luanima svoje istraivanje o ovoj problematici ovako zakljuio: O
banovima na podruju nekadanje Dukljanske drave znamo i to da ih narodno
predanje redovito spominje kao luanske banove, a ni u jednom sluaju ne
govori o banu neke druge etnike skupine (na pr. grkom, rimskom, ilirskom,
albanskom, vlakom, srpskom ili hrvatskom). Stoga kad je rije o banovima
treba redovito podrazumijevati luanske banove....Kako se svuda i u svakom
sluaju govori o luanskim banovima to treba tamo gdje se spominju samo
banovi podrazumijevati i postojanje Luana, i obratno - tamo gdje je rije o
Luanima treba podrazumijevati i postojanje banova ak i onda ako se u
suvremenom govoru imenuju glavarima, vojvodama, knezovima ili upanima.
U Crnoj Gori ima dosta predjela u kojima je zaboravljeno predanje o
Luanima, ali to nije ni malo udno i neobino s obzirom na okolnost kako su
Luani tretirani u crnogorskim plemenima, ali predanja o banovima su se
odrala, jer njihovo zvanje i poloaj u drutvu nijesu bili kompromitantni, pa
stoga imamo spomena banova i u onim oblastima, u kojima je posve
zaboravljeno ili inae iezlo predanje o Luanima.
980

Nedvojbeno je da su postojali Hrvati na teritoriju stare Duklje.
981

Postojanje Hrvata u Duklji i u njoj susjednim predjelima potvruju i ostaci
akavtine. Jedino je akavtina iskljuivo hrvatski govor, kojim danas
govore samo Hrvati i nitko drugi. To je prva i neprijeporna jezina injenica.
Druga injenica, koju je znanost utvrdila, i ako je jo nije dovoljno prouila,
jest ta, da se negda akavsko narjeje protezalo daleko preko njegova
dananjeg podruja. Jaki tragovi, ostaci akavtine, nalaze se po svoj
Dalmaciji, u Slavoniji, Bosni, Hercegovini i Crnog Gori...
982
Svi ti krajevi u

979
tedimlija, Tragom.., ibid., s. 70-72, 80-81.
980
S. M. tedimlija, Luani., ibid., s. 69-70, 95.
981
Usp. M. ufflay, Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Zagreb, 1928., s. 58-
59; ii, Letopis, ibid., s. 169-172. Spomene hrvatskoga imena u dananjoj Crnoj Gori
i susjednim predjelima najdetaljnije su obradili S. M. tedimlija i D. Mandi. Usp. S.
M. tedimlija, Crvena Hrvatska. Ed. Politika biblioteka, Zagreb, 1937., s. 128; D.
Mandi, Crvena Hrvatska, ibid., s. XVI +280.
982
O rasprostranjenosti akavtine postoje razna miljenja. Tako mi Vojislav Nikevi u
pismu iz Cetinja od 5. oujka 1997. iznosi ovu tvrdnju: Prisustvo tragova akavtine u
Crnoj Gori je samo sekundarno. Dolo je kao posljedica uticaja iz hrvatskog jezika

394
stara doba inili su jednu jezinu cjelinu, koja je bila najjae zastupana i svoje
arite imala u dananjem akavskom prostoru,...
983
U cijeloj Gornjoj i
Donjoj Dalmaciji od rijeke Rae u Istri do Draa nekad se govorilo
akavski.
984
ufflay istie kako i u arbanaskom jeziku imade pozajmica iz
akavskih primorskih dijalekata.
985
I u Hercegovini su sauvani tragovi
ikavtine, koja je posljednji trag akavskog dijalekta.
986

Bliskost Hrvata u Liburniji, odnosno Dalmaciji, s Hrvatima u Crvenoj
Hrvatskoj dokazuje i postojanje nekih specifinih rijei koje su nepoznate na
nekadanjem teritoriju Traana. Sima Trojanovi je opirno obrazloio da su
Hrvati i Slovenci (akavci i kajkavci) poznavali rije oganj, a da su ostali
Slaveni znali samo za vatru.
987

Povijesna i etnika posebnost Crvene Hrvatske otkriva se i u djelu DAI.
Armin Pavi je posebno upozorio na sljedeu vanu injenicu u tome djelu:
Hrvati su (glava XXX.) zapremali upanije do Cetine pa dalje na sjever.
Ostali Slaveni zauzimali su prostor od Bara do Cetine ( u arhontijama:
dukljanskoj, trebinjskoj, humskoj i poganskoj). Iza te etiri arhontije nalazili
su se Srbi. U gl. XXXII. istog djela pie da je car Heraklije naselio Srbe u
Srbiji, ali i u Paganiji, Zahumlju, Trebinji i Konavlima. Vano je da se u svim
tim navodima ne spominje Duklja. Toga nema ni u glavi 32, a ni u glavi 35,
u kojoj se dukljanska arhontija, danas Crna Gora, osobito opisuje!
988


preko Dubrovnika i Boke Kotorske u crnogorske primorske govore i odatle i u
crnogorsku usmenu i pisanu knjievnost.
983
D. Mandi, Crvena Hrvatska, ibid., s. 189.
984
S. M. tedimlija, Tragovi akavtine u Crnoj Gori i Albaniji. Obzor (Zagreb), 77 /
1937, 15,1-2.(Broj od 21. sijenja 1937.)
985
ufflay, Srbi i Arbanasi, ibid., s. 90.
986
tedimlija, Tragovi, ibid., s. 2.
987
S. Trojanovi, Vatra u obiajima i ivotu srpskog naroda. Beograd, 1930., s. 318-
320. Skok istie da je rije vatra bila prvobitno rairena na istoku, a na zapadu samo
oganj. (P. Skok, Etimologijski rjenik.., JAZU, knj. III, Zagreb, 1973., s. 569). Rije
oganj je rairena u Istri, Dalmaciji, Crnoj Gori i Kosmetu. (Skok, Etimologijski rjenik.,
knj. II, Zagreb, 1972., s. 546). Usp. i Vladimir Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-
povjestni rjenik. Sv. II, JAZU, Zagreb, pretisak Informator, 1975., s. 1546.
988
A. Pavi, Cara Konstantina VII. Porfirogeneta De administrando imperio. Zagreb,
1906., s. 9- 11.

395

IV.
MILJENJA O NEKIM HRVATSKIM I UKRAJINSKIM
HIDRONIMIMA I TOPONIMIMA


1.
Stalno se upozorava na jezinu srodnost Ukrajinaca i Hrvata koji jedini
od svih slavenskih naroda poznaju ikavtinu.
989
Meutim, treba upozoriti da
se o problematici prvobitne ikavtine u znanosti jo uvijek raspravlja.
990

Govor u hrvatskoj Podravini posebno podsjea na ukrajinsko - hrvatske
jezine slinosti. Vasilj Strehaljuk misli kako je to isti ukrajinski dijalekt,
zapadnoukrajinski - junovolinjski govor.
991
Dakako da je takvo
zakljuivanje pretjerano jer svata bi se moglo dokazivati kad bi se
ukrajinske govore usporeivalo s poljskim, slovakim, luikim i drugima. I
ukrajinska i hrvatska ikavica podjednako su samosvojne. Nodilo misli da
akavci na jadranskim otocima imaju u svom govoru velikoruski naglasak, a
i druge slinosti u jeziku. On istie da izvan Rusije nema Slavena koji bi u
akcentuaciji i gdjeemu drugom bili na Velikoruse naliniji od
akavaca.... ii istie da se i Neretljanska oblast razlikuje od ostalih
junodalmatinskih i srpskih oblasti i po tome to je njezino iteljstvo
bilo...vazda i uvijek potpuno identino s hrvatskim , pa i svojim akavskim

989
Usp. miljenje Miroslava Brandta u dnevniku Slobodna Dalmacija od 17. oujka 1996,
s. 7. i Evgena Paenka u listu Slobodna Dalmacija od 28. lipnja 1996, s. 5. U svezi s
ovim miljenjem M. imundi istie ovo:Da, svi su slavenski jezici meusobno blizki i
srodni. S obzirom na odraz nekadanjega samogl. e ne mogu se izvlaiti nikakvi dublji
zakljuci. Ako bi se postupalo tako, izpalo bi, na primjer, kako su hrvatski i ruski
jednako blizki, jer se e u veini odrazio u slog je. Po istoj zasadi na istoj bi se ravnini
nali slovenski, srbski, makedonski i bugarski.( Citat iz pisma M. imundia koje je
uputio autoru iz Maribora dne 18.I. 1997.).
990
Radoslav Rotkovi napominje slijedee: Ako Vi u vezi hronologije nastanka ikavizma
potraite savjet od autoriteta, kao to je, na pr. Filin, kojega imam u popisu literature na
str. 290, on e Vam rei da je to ravanje na ikavizam, ekavizam (i)jekavizam nastalo u
XVII stoljeu, jer je sva stara ukrajinska literatura liena novijih ukrajinskih oblika, kao
to su: dite, snig, Dnipro... On nee ni pomisliti da je jedno dravna literatura Nestora i
proih, a drugo govor naroda. A ako ikavizma nije bilo ranije, onda nam on ne govori
nita o seobama! Ali ja mislim da ga je bilo ranije, ali je postojala i crkvenoslovenska
norma koje su se drali oni koji su u XII stoljeu i kasnije pisali! (Pismo R. Rotkovia
autoru iz Herceg Novog od 1. oujka 1997., s. 3.)
991
Ibid., s. 139, 144-145.

396
dijalektom.
992
Ta Nodilova tvrdnja nema posebne vanosti. Praslavenski
jezik je posjedovao est naglasaka, a potom je izgubio tri. Suvremeni hrvatski
jezik ima etiri naglaska i jedan u akavskome, kajkavskome i nekim
starotokavskim govorima. Taj se imenuje akavski akut, takoer i
cirkumfleks. U slovenskom su jeziku tri naglaska. Svi ostali slavenski jezici
posjeduju tek jedan naglasak. Jednako i ruski. Nodila je moda zavelo mjesto
naglaska u akavskome i ruskome, koje je esto podudarno.On sigurno nije
znao da akavski posjeduje tri naglaska, zbog ega se ne moe s njim
usporeivati ruski.
993
injenica postojanja jezine srodnosti Ukrajinaca i
Hrvata upuuje na mogunost nekadanjega zajednikog podrijetla. Iz te
injenice mogue je zakljuiti: ili je dio stanovnitva s dananjih hrvatsko-
bosanskih teritorija (zapadno od Drine) odselio na teritorij dananje Ukrajine
ili je dio stanovnitva iz dananje Ukrajine doselio u sadanju Hrvatsku. U
smislu to tonijeg zakljuivanja posebno je vana obradba hidronima
Neretva. Postojei hidronimi Neretwa i Cetynia (u Poljskoj) identini su
prema Kunstmannovu miljenju, s hrvatsko-dalmatinskim hidronimima
Cetina i Neretva, a mogunost prijenosa tih imena iz Europe na jug (Balkan)
iskljuena je prema njemu.
994

Mate imundi je na temelju svih dosadanjih istraivanja o hidronimu
Neretva utvrdio sljedee:
1.Najstariji naziv rijeke bijae Naro, gr. oblik bi Naron. Iliri su je nazvali
Narenta, ali se odrao i predhodni naziv. Rimljani od Ilira prihvatie oba
imena. Iz lat. je Narenta prela u talijanski jezik i takva ostala do sada.
Usporeujui hid. Naro s ilir. Narenta, namee se zakljuak da su obliku
Nar-o Iliri dali svoj suf. morfem -enta. Kako je ilirski jezik bezpismen,
stoga veoma malo poznat, ovo ostaje tek predpostavkom.
Zakljuak: Naro, Naron, odnosno Narenta kao naziv za rijeku
Neretvu posvjedoen je u grkim i latinskim izvorima u antiko doba.
2. Hidronimi i toponimi od osnova ner- i neret- nahode se na veliku
prostoru. Na ruskomu su Nerehta - desni pritok rijeke Kljazme, druga
Nerehta utjee u Solonicu. Na njoj (ovoj drugoj) lei istoimeni gradi.
Dalje, rijeka Nereta ulijeva se u zapadnu Dvinu (ista se oslovljuje jo i

992
ii, Povijest Hrvata, ibid., s. 259, 413.
993
Svi navodi iz ovog osvrta na Nodilovo miljenje doneseni su prema pismu Mate
imundia, koje je uputio iz Maribora autoru dne 18. I. 1997.
994
Heinrich Kunstmann, Die Namen der Ostslavischen Derevljane, Poloane und
Volynjane. Welt der Slaven, g. 30 za 1985, s. 242. ii je 1925. smatrao da su neke
geografske oznake donesene sa sjevera pa je tako posebno naveo, izmeu ostaloga,
Cetinu u Hrvatskoj i rijeku Cetynia u Poljskoj . (ii, Povijest..., ibid., s. 280).

397
Neretka), Nerica u Peoru, potom jedan Nerlj ulazi u Volgu, drugi u
Kljazmu. Jezero je Nero u jaroslavskom kraju. Po jugozapadnoj Ukrajini,
prije i dijelu drave Poljske, tee Neretva, polj. Neretwa. Ulijeva se u
rijeku Bug. Za na hid. Neretvu ovaj je presudno vaan. O tomu kasnije.
Obstoje potvrde u baltikoj hidronimiji. U Letoniji teku Nereta i Neretina,
u Litvi pak Nereta. Selo Ner je u Poljskoj pored Watkowica, Nery blizu
Andrespola. U Bugarskoj naselje Neret stere se na obali Neretske rijeke
(izvor. Neretska reka). Nije sumnje da je spomenuti hidronim stariji od
dotinoga naselja. Druga se imenuje Neretina. Obje pripadaju slijevu
rijeke Vardara...Navedeni podaci s baltikoga i slavenskoga prostranstva
nedvojbeno svjedoe kako proizhode iz razdoblja balto-slavenske jezine
skupine. Dakle od kor. morfema ner- koji je potom proiren suf.
morfemom -et pa je dobiven neret-. A ukrajinsko-poljska Neretva
/Neretwa, jednako i naa Neretva, izvedene su dodatkom suf. morfema -
6va. Budui da istoga hid. nije na baltikom tlu, mogue je pretpostaviti
kako je nastao po razpadu balto-slavenske jezine zajednice, tj. u
praslavensko doba...
Zakljuak: Hidronim Neretva je vrlo star i ostao je sauvan ne samo u
jugozapadnoj Ukrajini i Hrvatskoj, nego takoer na Baltiku i Bugarskoj. I
tako velika rairenost tog hidronima, dovodi u sumnju sigurnost
zakljuivanja da je on iz Ukrajine prenesen u Hrvatsku.
3. O imenu te rijeke pie T. Mareti u Nastavnom Vjesniku 1, str. 17: U
rimsko se doba zvala Naro (Naron, - napisano alfabetom, prim. M. .), a
Hrvati su to tue i sebi razumljivo ime okrenuli po narodnoj etimologiji u
razumljivo....Bit e da dio reenice tue i sebi razumljivo ime treba
glasiti: tue i sebi n e r a z u m l j i v o ime, jer je inae bez osnove.
Nakon nabrajanja ruskih hidronima od kor. morfema ner- slijedi: Korijen
svim tim imenima mogao bi biti ner, koji je u neriti, noriti, ponirati, ponor,
ali je teko odrediti pravo znaenje. U Etimologijskomu rjeniku
hrvatskoga ili srpskoga jezika (Zagreb, 1971.-1974.) Petar se Skok
dotaknuo ovoga hidronima nekoliko puta, ali je izbjegao obraditi ga kano
posebnu natuknicu. Evo kako je objasnio znaenje: Od unakrtenja slav.
ner- i Narentum nastade Neretva. Od ner- je na 6c: nerac, gen. Nerca m
(Posavina) mala patka od neriti, im (Posavina) = nerati (Kavanjin) (po)
= podmerati (se) roniti.(I.,581) ... Skok zakljuuje: Treba uzeti u obzir i
Maretievo tumaenje, koje se ne osvre na romanski refleks Narenta,
kojom se ne objanjava poetno ne-, ni deklinacija y, gen. 6ve. Mareti
naime usporeuje na oblik Neretva sa sjeveroslavenskim i baltikim
hidronimima Nerehta, Nereta, Nerica, to vee sa praslav. korijenom ner-.
Postoji mogunost da su Hrvati u 7. vijeku donijeli sa sobom nerty, gen.
Neretve i nakrstili je sa romanskim Narentom. Neretva (15. v.) je

398
hidronim, horonim (zemlja uz rijeku) i toponim. Etnik na - (j)anin
Neretljanin = Neretvanin, prez. na -jak Neretljak. Pridjevi na 6sk
neretavski, neretvanski, neretljanski. Deminutiv na -ica Neretvica je
hidronim (pritok Neretve). (II., 524) Ni Maretiu ni Skoku ne bi poznat
ukrajinsko-poljski hid. Neretva / Neretwa, ni srodna dva baltika, ni
bugarski, niti pak polj. ojkonimi. Skok izpravno predpostavlja da Hrvati
mogahu donijeti im. Nerety, gen. Neret6ve. Kako stoji stvar, prinesli su
hid. Neret6va i njime preimenovae zateeni Narenta. Bit e najvema
zbog njihove djelimine fonemske jednakosti te sveukupne bliskosti. Skok
je u pravu kada govori o unakrtavanju predpostavljene psl. rijei nerety,
zaista hid. Neret6ve s romanskom Narentom. Izvorno Narenta - reeno je -
nije romanskom, ali je primljena iz romaskoga. Neretva te ostali srodni
hidronimi i ojkonimi bivaju od kor. morfema ner- od kojega je hrv. neriti
te prijevojni oblik noriti. Donekle se je uditi Skoku kako nije iao dalje. U
knjiici Hidronimijata na vardaskija basejn kato istorieski izvor (Sofija,
1975.), na str. 9. i 13. Ivan je Duridanov predoio baltike i druge srodnice.
Donosi da je od kor. morfema ner- lit. nerti - potapati, topiti, let. nirt -
potapati, topiti, rus. - scsl. V6nreti, v6n6rQ - (po)tonuti, (u)tonuti, rus. -
dijal. nor (nor6) - vir....Akoli bi se htjelo opisno protumaiti znaenje hid.
Neretva, prevesti ga, bila bi to rijeka koja topi, potapa. A znano je kako
ona to ini jo i sada u svojemu donjem toku, u kraju zvanom Neretva. Po
prilici, to je od mjesta Gabele do ua.
995

Zakljuak: Hrvati su po doseljenju ( prema Maretiu i Skoku) rije Naro,
Narenta preveli (okrenuli, unakrstili) u Neretvu. Maretievo miljenje
da je korijen svim tim imenicama ner, koji je u neriti, noriti, ponirati
potvruje u biti i Duridanov. imundi obrazlae da je ukrajinsko-poljska
Nereta / Neretwa jednako kao i naa Neretva izvedena dodatkom suf.
morfema - 6va i da je taj hidronim nastao u praslavensko doba. Podatak koji
on navodi da je i u Bugarskoj postoji Neretska reka potvruje da je
podrijetlo tog hidronima prastaro i na Balkanu i da je moda starije i od tzv.
praslavenskog doba. U svezi s tim problemom namee se vano pitanje od
kada taj hidronim postoji u Bugarskoj. Neovisno o navedenom osobito je
vano imundievo zakljuivanje da izmeu hidronima Neret6va i Narenta
postoji djelomina fonemska jednakost i sveukupna bliskost. Jedino mogue
rjeenje ovog hidronima moe biti ovo: rijeka koju gri i latinski izvori

995
M. imundi, Hidronim Neretva. Hrvatski neretvanski zbornik. Matica hrvatska,
Metkovi, 1993, s. 7-10. imundi inae misli da je hidronim Neretva naslijeen iz
praslavenskog jezika i da je stvaran ondje gdje ivljahu Slaveni, tako da ga nije trebalo
prenositi s jedne na drugu stranu.

399
nazivaju Naro, Naron, Narenta ve prije dolaska Rimljana nazivala se Neretva
i nju su na grki preveli kao Naron, a na latinski kao Naro ili Narenta.

- -

Josip Smodlaka obrazlaui sinonim Neretva istie kako on ne
iskljuuje da je na postanak naeg imena reke mogla uticati, kako misli
Mareti, i uspomena na neke reke slinog imena u pradomovini slavenskoj,
kao to su Nereta i Nerehta u Rusiji. Meutim taj pisac misli kad tumai
pojam Narentani i Narenta ovo: Od ovoga pak oblika mogao je da posve
redovito postane naziv Neretva, koji se prvobitno izgovarao s udarom glasa
na drugom slogu (Neretva). Prelaz glasa a u e, kako nam je poznato, esta
je i obina pojava kad takav vokal nije naglaen. Glasovna grupa en morala
se pravilno pretvoriti u nae nosno e, a kad se nosni glasovi izgubie u
naem jeziku, od toga je postalo obino e. Iza t pak umetnuto je vjednako
kao i u drugim reima slinoga zavretka.
996
S obzirom na to da je Smodlaka
polazio od uvjerenja da su seobe Slavene tekle od sjevera na jug razumljivo je
zato nije zakljuio da navedeno prevoenje nije moralo biti s latinskog na
hrvatski , nego da je moglo biti i obratno u smislu da su taj naziv Rimljani
preveli sa staroga praslavenskog jezika na latinski.
Gottfried Schramm je takoer obraivao hidronim Neretva i istiui kako i
u Poljskoj ima jedan Neretwa izmeu ostalog zakljuio i ovo: Nicht
ausgeschlossen, da ein nicht mehr rekonstruierbarer Zufall den Namen der
herzegowinischen Neretva sogar bis Polen verschlug (vgl. dazu poln.
Cetynia: serbokroat. Cetina 25.2.5.)....Als die jngere regionalbarb. Lautung
Nerenta auf eine hher gelegene Zone bergriff, die an der
gesamtsprachlichen Auslautnivellierung zu a keinen Anteil Mehr hatte,
pate man die Lehnlautung in die bodenstandige feminine a Klasse ein.
Der Auslaut des so entstanden Nerenta wandelte sich im Regionalbarb. der
Berge - wie sich anhand des Alb. Wahrscheinlich machen lt zu o.
(Denkbar aber auch, da dieser Wandel der bernahme von Nerenta in
hhere geographische Lagen voraufging.) Nerento ergab slaw. Neretu, das
wie andere Bildungen mit gleichem Ausgang in die Gruppe der -va
Stmme verpflanzt wurde. So gelangt man zu Neretva.
997


996
Josip Smodlaka, Imena mesta i metana na tlu Jugoslavije. Split, 1946, s. 74.
997
Gottfried Schramm, Eroberer und Eingesessene. Ed. Anton Hiersemann, Stuttgart,
1981, s. 303-304.

400
Heinrich Kunstmann navodi razna miljenja o hidronimu Neretva i
zakljuuje: Da es genau umgekehrt war, vermutete bereits Schramm (1981,
303), fr den es nicht ausgeschlossen (schien), da ein nicht mehr
rekonstruierbarer Zufall den Namen der herzegowinischen Neretva sogar bis
Polen verschlug. Freilich war die bertragung dieses Hydronyms von
Dalmatien nach Polen kein Zufall. Gerade diese Untersuchung ist im Begriff,
einen der Wege zu rekonstruieren, auf denen die Slaven wjrend ihrer
Wanderung vom Sden nach Norden noch erkennbare toponomastische
Spuren hinterlieen.
998

Ovo raspravljanje Mate imundi zakljuuje ovako:Hidronimi Cetina i
Neretva obstoje na jugu i sjeveru. Tko moe tvrditi, da izviru sa sjevra ili
juga? Ne mislim, da ih je bilo tko donosio, jer su u jeziku jednih i drugih
slavenskih naroda.
999



2.

Da su stvarno odreene seobe mogle ii s Balkana na sjever (posebno s
druge strane Dunava) upuuje i postojanje toponima Mosor uz grad Luck.
1000

Skok o Mosoru na teritoriju dijela Balkana zakljuuje ovo: Kako se vidi
prema dananjim oblicima, oronim je bio rairen na teritoriju Delmata i
Vardijejaca. Kod Barakovia je mosorka ensko odijelo. Ime hercegovakog
sela Mosorje sadri na pridjevski sufiks u sr. R. Upor. Celje prema lat.
Celeia. Postoje jo izvedenice na -ovac i na -ovii Mosorovac (Tuzla) i
Mosorovii m. pl., iz ega izlazi da je postojao i antroponim Mosor.
1001

Mosor je poznat kao planina u Dalmaciji koja se u sredovjenim latinskim
izvorima zove Massarum (Massarus), zatim planina u Bosni, jedno selo u
Bosni i jedno u Crnoj Gori.
1002
Iz izloenog je oito kako je ta rije bila
udomaena meu ilirskim plemenima, a to znai da ta rije nije mogla biti
prenesena na primjer s teritorija dananje Ukrajine u Dalmaciju, nego opravo
obratno s teritorija Dalmacije (Balkana) u Ukrajinu. Bilo bi neozbiljno

998
H. Kunstmann, Die slovakischen Hydronyme Nitra, Cetinka, itava und Ipel- Zeugen
der slavischen Sd-Nord-Wanderung. Die Welt der Slaven, XXXIII/1988, 2, 394.
999
Mate imundi u pismu autoru, koje je uputio iz Maribora 14. oujka 1997.
1000
Graljuk, ibid., s. 52.
1001
P. Skok, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU, Zagreb, 1972, s.
459.
1002
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU, VII. dio, Zagreb, 1911-1916, s. 18.

401
pretpostavljati da su doseljenici sa sjevera donijeli sobom naziv Mosor i da
su tako nazvali brda u Dalmaciji i Bosni koja su od ranije imala sline
nazive. Moe se samo zakljuivati da je rije Massarum (Massarus) od
Rimljana prevedena s Mosor, ali se s istim pravom moe zakljuivati da su
posebno Rimljani prvobitni oronim zvan Mosor preveli na latinski kao
Massarum (Massarus).Najvjerojatnije je ipak Mosor predindoeuropskog
izvora tako da nije poznato njegovo znaenje uz napomenu kako ga je svaki
jezik prilagodio svome izgovoru. injenica je da su na primjer neki
hidronimi, toponimi i oronimi poznati na velikim prostranstvima ,a miljenje
da su se ba iz Ukrajine proirili u Dalmaciju i Bosnu pretpostavlja dolazak
velikih masa naroda sa sjevera na jug (Balkan) to nije potvreno, izmeu
ostaloga ,ni jednim povijesnim izvorom. To, dakako, znai i ispranjenje
starog stanovnitva u Ukrajini, a poznati nam povijesni izvori jame da se to
na tom prostoru nije dogodilo u doba kad se zamiljaju te seobe sa sjevera na
jug. Ipak ne moe se apsolutno iskljuivati mogunost odreenih seoba sa
sjevera na jug ali dakako u ogranienoj mjeri. Konkretno to se moglo dogoditi
u svezi sa seobama puanstva koje Toma arhiakon naziva Sclavi ili Goti
a to se moglo dogoditi samo od kraja V. do u drugu polovicu VI. stoljea.
Kasnije su se mogla dogaati samo preseljenja ratnikih druina, kao na
primjer krajem VIII. stoljea. Inae zanimljiva je injenica da se u Hrvatskoj,
Bosni, Bugarskoj i Crnoj Gori nalaze isti toponimi, hidronimi i oronimi kao
na ukrajinskim i poljskim, odnosno njima susjednim prostorima, dakle
upravo onima gdje su dokazano vladali Goti. U svezi s tim nije zanemariva ni
injenica da je prvobitno ukrajinsko ime bilo Rus, ruski i da je prvobitna
ukrajinska drava bila Kijivska Rus.
1003
Napominjem da nisu zavrila
znanstvena raspravljanja jesu li prvobitni nosioci imena Rus bili
germanskog podrijetla, kako to izriito tvrdi Nestor. U Nestorovoj kronici se
navodi za godinu 862. da su preko mora pozvani Varjazi, koji su se zvali
Rusi, a koje su jedni nazivali vedi, drugi Normani (Angli), a trei Goti.
1004

Tako je F. Mikloi 1886. zakljuio da je ime Rus prvobitno moda ime
jednog vedskog plemena.
1005
Max Vasmer, izmeu ostaloga, navodi i ovo:
Sonst lassen sich in Ruland noch mehrere Namen nordischer Verbnde
feststellen, die dort zur Wikingerzeit eine grere Rolle gespielt haben:
vareg6 hat auer einer ethnischen Bedeutung auch nosh diejenige von

1003
Vasilj Strehaljuk, Srodnost ukrajinskog jezika s hrvatskim. Hrvatska/Ukrajina, ibid., s.
145.
1004
Dmitrij Tschiewskih, Die Nestor Chronik. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1969, s.
19. Usp. Rauchspur der Tauben Radziwill-Chronik. Gustav Kiepenheuer Verlag,
Leipzig Weimar, 1986, s. 31.
1005
Franz von Miklosich, Etymologisches Wrterbuch der slavischen Sprachen. Philo
Press, Amsterdam, 1970, s. 283.

402
Hndler... Rus6 ist ebenfalls eine Bezeichnung von Nordlndern. Wie man
sich auch seine ursprngliche Bedeutung vorstellen mag - fr mich am
berzeugendsten ist heute die Erklrung von anord. Ropskarlar im
Zusammenhenge mit der schwed. Landschaft Roslagen... jede ernsthafte
Deutung mu auch in Zukunft immer die Tatsache im Auge behalten, da
finn. Ruotsi usw. Schweden bedeutet.
1006
Kunstmann je poetak svoga
teksta o podrijetlu imena Rus zapoeo reenicom A. Brcknera iz 1935.
kako onaj tko tono interpretira ime Rus ima klju njihove rane povijesti.
Kunstmann istie da i danas u znanosti prevladava miljenje lingvista V.
Thomsena kako Rus6 potjee iz zapadnofinske rijei Ruotsi, Rotsi pod
kojom se razumijeva ratnike iz vedske pokrajine Roslagen. Sam Kunstmann
za razliku od svih dosadanjih tumaenja zastupa tezu kako to ime potjee s
Balkana i to iz Dalmacije.
1007



3.
Ni iz postojanja toponima Kijev(o) u Ukrajini i Hrvatskoj ne moe se mnogo
zakljuivati. Iz Nestorova prianja proizlazi da su moda seobe u svezi s
ovim toponimom tekle sa sjevera na jug. Poljani ivljahu nezavisno na ovim
(kijevskim) gorama... svaki sa svojim rodom na svom mjestu i vladahu svojim
rodovima. A bijahu Poljani do onda braa. A bie medju njima tri brata: ime
jednomu Kij, drugomu ek, treemu Horiv, a sestri Lybed Labudica. I
sjeae Kij na gori, gdje je sada Boriev uvoz. A ek sjedjae na gori, koja
se sada zove ekovica, a Horiv na treoj gori, koja se po njemu prozva
Horivica. I stvorie grad na ime brata svojega starijega i narekoe mu ime
Kijev. A bijae oko grada ljes (uma) i bor velik i ivljahu od lova. Bijahu to
muevi mudri i razboriti i nazivahu se Poljani. Od njih su Poljani u Kijevu jo
i danas... I tako kneevae Kij u rodu svojem i kad je, kako govore, poao k
caru, primio je od cara veliku poast. A vraajui se s tog posjeta pri caru
doe do Dunava, zavoli tu mjesto i iskri gradi mali i hotijae tu sjesti s
rodom svojim i ne dae mu tu blizu ivui. A Dunajci jo i danas zovu to

1006
M. Vasmer, Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. II, Otto
Harrassowitz Wiesbaden, Berlin, 1971, s. 819. Usp. i Vasmer, ibid., s. 801, 816, 819,
822, 861, 869-870.
1007
H. Kunstmann, Zur Vorgeschichte der Rus6. Die Welt der Slaven, godite XXXVII,
sv. 1-2 za 1992, s. 211- 231.

403
gradite Kijevec. Kij pak, povrativi se u svoj grad Kijev, svri tu ivot svoj, a
i brat njegov ek i Horiv i sestra njihova Lybed tu se skonae.
1008

U Hrvatskoj za razliku od Nestorova prianja postoji prastara tradicija da
su eh, Leh i Meh (Rus) legendarni osnivai eke, Poljske i Rusije - ,
podrijetlom iz Hrvatske. Tragove prie o toj trojici brae nalazimo kod
raznih sredovjenih pisaca hrvatskih, ekih i poljskih, ali ne kod svakoga
iste. Vidi se, neto su o njoj uli, ali i to neto bilo je ili putem ili od njih
samih izmjenjivano. Najpotpunije ju je zabiljeio eki kraljevski dvorski
savjetnik Ivan Kristofor de Jordan u svom omanom djelu De originibus
slavicis (O poecima Slavena), to ga je u vlastitoj nakladi izdao u Beu g.
1745. On je neobinom marljivou i ustrajnou sabirao podatke o prolosti
Slavena i sakupio sve, to se u njegovo doba moglo nai o njima u starim
piscima. U Krapinu je g. 1740. lino doao, da se na svoje oi uvjeri, postoje
li legendarni gradovi i sam na svoje ui uje, to narod govori o trojici brae i
njihovoj zagonetnoj sestri.
1009

Saka posebno napominje uestalost toponima Kijev na prostoru nekadanje
rimske provincije Dalmacije. Narodna pjesma pozna n. pr. muko ime Kija:
Djenerao Kija Osjeklija, on otide eer Bajnoj Luci.., a postoji i muko ime
Kijevac. U ruskoj legendi vidjeli smo, da je Kij putovao i imao volju osnivati
nova naselja, koja su dobivala ime Kijevac. A negdje kod Kljua u Bosni
postojala su prije dolaska Osmanlija sela Kijevac i Kij (Ki), kako se razabire
iz jedne darovnice kralja Stjepana Tomaa Ostojia , koji je g. 1446.
sinovima vojvode Ivaa Dragiia darovao grad Klju s mnogo sela, meu
kojima se spominju .... i selo apli i Kijevac i poda nj selo Ki s pravimi
mejami i kotari. Jo danas postoje Kijevci Gornji i Donji u okrugu
banjalukom, selo Kijevo u Bosni u okr. Bihakom i u Dalmaciji na gornjoj
Cetini, Kijevdo u Hercegovini i Kijevo polje negdje u Crnoj Gori.
1010

Boris Graljuk je jo detaljnije obradio navedeni toponim u Hrvata. Kijev
kao sredinji toponim jedne od najrespektabilnijih drava europskog ranog
srednjovjekovlja - Kijevske Rusji, eponimno je upotrebljavan na vie mjesta
cjelokupnog slavenskog prostora. Osim u Poljskoj, gdje se navodi u est
toponimijskih oblika, pa sve do ue Srbije u etiri oblika, Kosova i Metohije
u dva i Bugarskoj, toponim Kijevo, Kijevci, Kijevljanini najei je na
prostoru srednjovjekovne Hrvatske. Svi postojei toponimi s osnovnim
onomastikim korijenom Kijev, osim to su povijesno vezani i zabiljeeni uz

1008
Stj. Krizin Saka, Krapina, Kijev, Ararat Krapinska, kijevska i armenska pria o
trojici brae i jednoj sestri. ivot (Zagreb), XXI / l940, 3-4, 131. ( Dio citiranog teksta
iz Nestora preveo je Saka. )
1009
Saka, ibid., s. 130.
1010
Stj. Krizin Saka, ibid., s. 140.

404
odreena zbivanja unutar srednjovjekovnog hrvatskog prostora, do danas
imaju sauvane arheoloke ostatke iz najranijeg srednjovjekovnog perioda.
Kijevo, selo izmeu Vrlike i Knina u Dalmatinskoj zagori, Hrvatska. Na
lokalitetu Prine utvrena starohrvatska nekropola. Kijani, selo uz Graac,
juna Lika, podno sjevernih padina Velebita. Arheoloka indikacija
neistraena. Kijevo, selo kod Tomine, opina Sanski Most. Bosna i
Hercegovina. Sredinji prostor srednjovjekovne upe Sana, uz ue Kijevske
rijeke u Sanu. Ostaci srednjovjekovnog grada Kijevca. Spominje se u povelji
bosanskog kralja Tomaa 1466. Kijevci, zaselak kod sela Cerovljana, opina
Bosanska Gradika. Bosna i Hercegovina...Analizirajui elemente hrvatske
srednjovjekovne toponimije na prostoru juno od rijeke Save pa sve do
sjevernojadranske obale, ustanovili smo osim navedenih toponima Kijevo,
Kijevci i sl. i nazive koji se odnose na zemlje, oblasti, kneevine, gradove i sl.
u zapadnom, karpatskom, zakarpatskom i prikarpatskom dijelu nekadanje
Kijevske Rusji.
1011

Treba dodati da miljenje o slavenskom podrijetlu rijei Kijev nije
nedvojbeno dokazano i da su o tome iznesene mnogobrojne pretpostavke u
smislu da ono potjee iz sarmatske, perzijske , fenike, arapske, avarske i
gotske etimologije.
1012
Hartmut Trunte navodi kako ime Kij (Kiy, Kyi)
postoji i u njemakim zemljama i zakljuuje da toponim Kyjev6 prvobitno
nije bilo ime mjesta (sondern ein Appellativ zur Bezeichnung eines
bestimmten Befestigungstyps, der fr die Slavia - damit auch fr Ruland -
charakteristisch war.) Trunte navodi i miljenje E. Donnerta: Aus dem
engen Zusammenhang, in dem die Begriffe Russisches Land und Kiew
gebraucht werden, ist zu schlieen, da beide Bezeichnungen ursprnglich
dasselbe bedeuteten.
1013
To Trunteovo miljenje ne dijeli Kunstmann koji
misli da su Slaveni preuzeli grku rije ko-os za oznaku jama i to povezali
s jednim autohtonim sufiksom.
1014

Mate imundi smatra da je navedena rije slavenska, da nije
donesena na Balkan i posebno upozorava: na podrietlo top. izvedenima od
praslavenske im.k y j 6 - kolac, batina, toljaga, potomu slavinama kladivo,
maljic. Uzpor. glag. Kijati -snieiti. Dalje su izved. Kijac, kijaa, kijak.
Veoma rano je nastalo osob. Ime Kyj6. Kij bijae gradi u srednjovjekovnoj

1011
B.Graljuk, ibid.,s. 48-49, 51. Taj autor navodi i niz drugih toponima i hidronima u
istom smislu. ( Graljuk, s. 52.)
1012
Hartmut Trunte, Kyj - ein altrussischer Stdtegrnder? Wds sv. 33 za 1988, s. 2.
1013
Trunte, ibid., s. 5, 18 - 19.
1014
Kunstmann, Zur Vorgeschichte ..., ibid., s. 228. Usp. i Kunstmann Woher die Russen
ihren Namen haben. Die Welt der Slaven sv. 31 za 1986, s. 100 - 109.

405
Bosni. U nae vrieme je selo Kijani nedaleko Gradaca u Lici, Kijev Do kod
Ravnoga (u Hercegovini), Kijevac u iroj okolici gradova Nia i Vranja,
Kijevce u sjenikoj obini (u jugozapadnoj Srbiji, inae je to stari nom.
Mnoine), slijede Kijevci i Kijevie (takoer gem mno.) u banjalukome
okruju, Kijevo se prostire izmeu Sinja i Knina, blizu Kragujevca se tako
imenuju dva sela, isto kod Sanskoga Mosta te Sarajeva, Kijev je glavni grad
Republike Ukrajine. U ekoj i Moravskoj nahode se sliedea mjesta:
Kyjanice, 3 sela imenom Kyjov, sliedi Kyjovec i dva Kyjovice. Dodajem, da
su Kijac tri rta na otocima Krku i Cresu. U litavskome jeziku je kujis teko
kovako kladivo. Odpada, da je ovaj toponim tuega izvora!...Glag. kyj-ati
nahodi se u prijevoju s kov-ati. To kano dodatak, da top. izvedeni od njega,
kao primjerice Kijev-o, ne mogu biti tuega izvora.
1015





















1015
Mate imundi autoru u pismu iz Maribora od 31.I.1997.

406







V. DOSELJENJE ARIJANSKIH GOTA (I ) SKLAVINA U VI.
STOLJEU U RIMSKU DALMACIJU, A POSEBNO NA TERITORIJ
JAPODA I NJIHOVO SUIVLJENJE SA STAROSJEDITELJIMA
PREMA TOMI ARHIAKONU


1.

Vladimir Maurani je tono zapazio da starodrevna predaja u
mnogih izvorih sauvana, dovodi Hrvate s Goti u najuu svezu.
1016
Najstariji
trag o gotskom elementu u Hrvata neki (ii) nalaze u iima (passiones) sv.
Dujma i sv. Anastazija, a misli se da su u Splitu u drugoj polovici XI. st.
postojale neke pisane stare historije u tom smislu.
1017
Smatra se da su te
splitske legende nastale u X. st.
1018

Pisanje Tome Arhiakona i Popa Dukljanina o tome da su Goti Sklavi,
odnosno da su Sklavi Goti moramo shvaati u smislu da su ta dva autora
Gote i Sklave uglavnom smatrali etniki istim elementom.
1019
Shvaanje u

1016
Vladimir Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjesni rjenik. Ed. JAZU, Zagreb,
1908-1922. reprint Informator, Zagreb, 1975, s. 332.
1017
Miho Barada, Episcopus Chroatensis. Separat iz Croatia Sacra, Zagreb, 1931,s. 91.
1018
O splitskim legendama i kronikama usp. Vedran Gligo-Hrvoje Morovi, Legende i
kronike. Ed. akavski sabor, Split, 1977, s. 401.
1019
Tako Pribojevi pie: Pa i Geti, koji su kasnije (kako misle Isidor, Ivan Balbo i sv.
Antonin) prozvani Gotima, upotrebljavaju isti zajedniki jezik, koji i Daani i Miani
(kako iznosi Strabon). Pribojevi, ibid., s. 164. Isto miljenje zastupa Mauro Orbini u
djelu Il Regno degli Slavi (Pesaro, 1601.). Dubrovanin Ignjat urevi (1675. -
1737.) obrazlae miljenje da su Goti Geti i to trako-sarmatskog podrijetla. Goti su mu
isto to i Geti, koji govore isti trako-sarmatsko-slavenski jezik. Gotski jezik je

407
tome smislu da su Goti bili Slaveni odralo se u Hrvata sve do u XX.
stoljee. Meusobna izmijeanost Slavena i Gota bila je tolika da ih se
najee identificiralo. Rafo Ferri je u obradi gotske tematike u Hrvata
upotrijebio pojam Gotoslaveni.
1020
Ferdo ii (inae poznati gotofob)
pronalazi tradiciju o tome da su Hrvati doselili kao Goti ve u jednoj legendi
o sv. Dujmu, koju datira najkasnije u X. stoljee.
1021
Do sada nije kritiki
vrednovano poznato miljenje Ludwiga Gumplowicza (1838. - 1909.) da su
Hrvati etnikim podrijetlom bili slavenizirani Goti, koji su utemeljili i
hrvatsku dravu.
1022
Nije iskljuena ni mogunost da je hrvatsko ime
prvobitno postojalo na perzijskom prostoru kao osobno ime i da je ono s
vremenom postalo etnonim koji je u seobama germanskih, najvjerojatnije
dijela slaveniziranih Gota preneseno na Balkan.
1023




sarmatsko-trako-ilirski, a to znai slavenski, dakle razliit od germanskoga. urevi
tvrdi da Codex Argenteus nije Vulfilin prijevod i da potjee iz doba poslije Karla
Velikoga. (Up. Ivan Pudi, Rerum Illyicarum Ignjata urevia. Ed. Akademija nauka
i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1967, s. 150-155). Isto misli i Ivan vear u djelu Ogledalo
Illiriuma 1839. god. Znanstvena analiza toga miljenja ne spada u ovu raspravu.
1020
Usp. Rafo Ferri, Protoslaveni i Arijeva hereza (od IV. do IX. stoljea). Rukopis u
privatnom posjedu, s. 66. Dr. Ferri je objavio u zagrebakom Obzoru 12. srpnja 1936.
g. tekst pod naslovom O slavenstvu istonih Gota. Povodom diskusije o gotskom
podrijetlu Hrvata. ( Ferri je poslije II. svjetskog rata iz povijesne problematike objavio
Prilog poznavanju ilirske mitologije. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku,
Dubrovnik, 1953.).

1021
F. ii, Ljetopis popa Dukljanina. Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb,
1928, s. 110.
1022
Ludwig Gumplowitcz, Politika povijest Srba i Hrvata. Vienac (Zagreb),
XXXV/1903, 6, 286-291.Osim iieve biljeke uz objavljivanje Gumplowitczeva teksta
u hrvatskom prijevodu jedini pokuaj ozbiljnijeg osvrta na Gumplowitczevo miljenje
napisao je Ivan Androvi. (Giovanni Androvi, Appunti polemici allopuscolo dell
Dottore L. Gumplowicz: Le origini storiche dei Serbi e dei Croati. Spalato, 1903, s.
28.). Rafo Ferri jedan od rijetkih pojedinaca koji se u svojim zakljuivanjima pozvao na
Gumplowitcza. On je izmeu dva rata, istaknuo da su Ostrogoti godine 274. u junoj
Rusiji utemeljili veliku gotsko-slavensku dravu, a da su godine 375. potisnuti od Huna
doli u Panoniju iz koje su prodrli u Dalmaciju oko godine 488. Sve injenice govore
u prilog tome, da su istoni Goti kroz jedno stoljee zajednikog dravnog ivota sa
Slavenima jo u junoj Rusiji bili slavizirani, a na to je prvi upozorio naunu javnost jo
prije svjetskog rata poznati uenjak Gumplowicz. ( R. F., O postanku glagolice.
Hrvatska smotra, VI /1938, 9, s. 494.).
1023
K. egvi, Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt, Berlin, sv. 9-12
za 1936, s. 35.


408
- - -

Toma istie da se pri pisanju svojega djela sluio dijelom pisanim
izvorima, dijelom tradicijom, a dijelom i svojim miljenjem. Stjepan Gunjaa
istie da je proveo itav niz viestranih operacija u kojima je analizirao
Tominu ostavtinu i da ona stoji izmeu kronike i historije, odnosno da je
Tomino djelo izraeno na temeljima u koje su ugraeni autentini dokumenti,
tako da itav historijski sadraj u Tominu djelu nije u biti drugo nego zbirka
izvora, bilo da su oni originalni, bilo da ih je preradio Toma svojim
prepriavanjem.
1024

Tomin tekst o podrijetlu Hrvata u originalu i mojem prijevodu glasi:
Latinski original:
Gothorum tempore, qui Totila duce de partibus Teutonie et Polonie
exierunt, dicitur Salona fuisse destructa. Etenim dux ipse, antequam arma
inferret Italie, per partes Dalmatie uastando transiuit, Salonamque urbem ex
parte uastauit. Ipse intrauit prescriptum edificium Dioclitiani cesaris, et
imperiales titulos ibidem sculptos deposuit atque deleuit, aliquam etiam
partem eiusdem edificii destrui fecit.
Uenerant de partibus Polonie, qui Lingones appellantur, cum Totilla
septem uel octo tribus nobilium. Hi uidentes terram Chroatie aptam sibi fore
ad habitandum, quia rari in ea coloni manebant, petierunt et optinuerunt eam
a duce suo. Remanentes ergo ibidem, ceperunt opprimere indigenas, et ad
suum seruitium subigere uiolenter. Chroatia est regio montuosa, a
septemtrione adheret Dalmatie. Hec regio antiquitus uocabatur Curetia, et
populi, qui nunc dicuntur Chroate, dicebantur Curetes uel Coribantes; unde
Lucanus: Illic bellaci confisus gente Curetum, quos alit adriaco tellus
circumflua ponto. Dicebantur uero Curetes quasi currentes et instabiles; quia
per montes et siluas oberantes agrestem uitam ducebant. Ex asperitate quidem
patrie naturam trahentes harmorum asperitatibus, inuasionibus, predationibus,
ferino more gaudebant. Bellaces ualde et quasi pro nichilo ducentes se morti
exponere, nude se plerumque hostilibus armis obiciunt. Hi apud plures
poetarum de quadam ridiculosa opinione notantur. Etenim quando luna
ecclipsim patitur, putantes eam a spiritibus corrodi et consumi, omnia
eramenta domorum pulsant, quasi per strepitum fugatis demonibus credunt
lune succurrere laboranti; unde Uirgilius: Pulsantes era Curetes. Permixti ergo
sunt populi isti et facti sunt gens una, uita moribusque consimiles, unius

1024
Stjepan Gunjaa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. I, Ed. kolska knjiga i
Centar za kulturnu djelatnost omladine, Zagreb, 1973. s. 368.

409
loquele. Ceperunt autem habere proprios duces. Et quamuis praui essent et
feroces, tamen christiani erant, sed rudes ualde. Ariana etiam erant tabe
respersi. Gothi a pluribus dicebantur, et nichilominus Sclavi, secundum
proprietatem nominis eorum, qui de Polonia seu Boemia uenerant.
Ist, ut predictum est, impugnabant Latinos qui regiones maritimas
habitabant, maxime autem Salonam, que caput erat totius prouintie. Hec
ciuitas a statu sue potentie ualde iam erat collapsa, et in facultatibus nimis
atrita.
1025


Hrvatski prijevod:
Kae se da je Salona bila razruena za vrijeme Gota koji su pod
vodstvom Totile
1026
krenuli iz teutonskih i poljskih krajeva. I doista, sam
voa, prije nego se zaratio s Italijom, preao je pustoei preko dalmatinskih
krajeva i djelomino opustoio grad Salonu. Sam je uao u prije opisanu
palau cara Dioklecijana te skinuo i unitio tamo uklesane carske natpise i
naredio da se razrui i jedan dio palae.
Iz poljskih krajeva od onih,
1027
koji se nazivaju Lingoni,
1028
s Totilom
bijae dolo sedam ili osam plemenitih rodova.
1029
Videi da e im hrvatska

1025
Raki Franjo, Documenta Historiae Chroaticae periodum Antiquam. Ed. JAZU,
Zagreb, 1877, s. 25.
1026
Totila je bio ostrogotski kralj od 541. U nekoliko godina on je osvojio gotovo svu
Italiju, a u rano ljeto 552. pobijedio ga je Narses.
1027
Svevlad Slamnig, lan Drutva hrvatskih knjievnih prevodilaca, dri da u izvorniku
reenice o Lingonima nema pokria za prijevod od onih. On tu reenicu prevodi: S
Totilom bijae dolo sedam ili osam bratstava visoka roda, koja se nazivaju Lingoni.
1028
Nada Klai smatra da je dio teksta od onih, koji se nazivaju Lingoni kasniji umetak
(N. Klai, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Ed. kolska knjiga, Zagreb, 1972,
s. 6). Raki misli da pojam Lingones znai populus celticus, ad ostium dexterae ripae
Padi (Raki, Doc., s. 25). M. Kuzmi to tumai na ovaj nain: Ovako se zapravo zvalo
galsko pleme Lingones Caes. BG 1, 26: sauvano u imenu fr. grada Langres, a Toma ga
je uzeo za slino ime Poljaka. (Kuzmi, Gothomania. Nastavni vjesnik, XXXIX (1930,
1-4, 16). Stjepan Kr. Saka Tomin izriaj shvaa ovako: A ti njegovi Lingones, jesu
Lehi, ili Ljahi, po kojima Madari jo danas zovu Poljake Lengyel. Iz toga primjera
vidimo, da su neki susjedi sjeverne Hrvate, a poslije njih Poljake zvali Legjanima ili
Lehima (S. Kr. Saka, Krapina, Kijev, Ararat. ivot, XXI /1940, 3-4, 135).
1029
Tomin izriaj tribus prevodi se obino kao rod ili pleme. S obzirom na to zanimljivo je
navesti i neka druga miljenja.Kerubin egvi tumai ovako: Toma upotrebljava rije
tribus. Ova znai pleme, rod, ali moe znaiti i upa, Sippe Langobarda. Treba znati, da
ni Sippe ni upa ne znae izvorno teritorij, nego ljude, skupinu plemenjaka. Toma nije
mogao upu prevesti inae nego tribus. Prema tomu tribus nobilim znailo bi sedam ili

410
zemlja biti pogodna za obitavanje, jer je u njoj ostalo malo kolona,
1030

zatraie je i dobie od svoga voe. Ostavi, dakle, ondje poee
starosjeditelje tlaiti i prisilno ih podvrgavati u svoje ropstvo. Hrvatska je
brdovita zemlja,
1031
gledajui sa sjevera granii s Dalmacijom. Ta se zemlja

osam upa plemikih (K. egvi, Oko roenja Hrvatske. Po Tomi Splianinu i narodnoj
pjesmi. Hrvatsko kolo za 1927. i 1928., ed. Matica Hrvatska, Zagreb, 1928, s. 224).
Zanimljivo je i sljedee egvievo miljenje: Onih sedam ili osam upa ili tribusa mogli
su brojiti najvie sedam ili osam hiljada glava (egvi, ibid., s.225). Iz tog egvieva
miljenja jasno je da on nije nimalo predimenzionirao gotsku komponentu u Hrvata, to
mu se inae redovito predbacuje.
Lujo Margeti preveo je rije tribus rijeju eta, emu se prigovorilo (V. Koak) kao
pogrenom prijevodu. Margeti na ovaj nain pravda svoj prijevod: Nae je miljenje da
tribus ovdje treba prevesti kao eta iz razloga koji daleko prelaze okvire ovoga rada.
Budui da je to za nau diskusiju marginalno pitanje ostavili smo u tekstu neutralni izraz
tribus. Usput reeno mi mislimo da tribus nije isto to i generatio, genus. Kada se tribus
kao eta teritorijalizira on postaje regio, tractus (L. Margeti, Jo o dolasku Hrvata.
Historijski zbornik, XXXVIII (1985, 1, 234).
1030
Nada Klai prevodi taj dio teksta ovako: jer su rijetki stanovnici Snaci bili u njoj.
Ona je zatim dodala: Nije jasno na koga Toma misli kad govori o Snacima (N. Klai,
Izvori, s. 6). O znaenju rijei Snaci vodila se izmeu dva rata dosta velika diskusija. Usp.
V. Novak, De iis qui Snaci nominantur. Jugoslovenski istorijski asopis, II/1936, 1-4,
106-127; M. Budimir, Nota linguistica. JI, II/1936, 1-4, 127-134; remonik G., O
imenu Snaci. JI, V/1939, 1-2, 182-184; M. Budimir, Snaci Coloni regionis
montuosae JI, V/1939, 1-2, 185-191.
1031
Prof. V. Rismondo, inae vrstan znalac latinskoga jezika, ovako je, nimalo tono,
preveo Tominu reenicu: Hrvatska je gorovita oblast, sa sjevera granii sa Dalmacijom
(Toma Arhiakon, Kronika, Ed. akavski sabor, Split, 1977, s. 32).
Radi usporedbe s Tomom, jer je u biti gotovo identian smisao, a i radi detaljnijeg opisa
granica Hrvatske, Dalmacije i Liburnije navodim i igoria, koji u svome djelu O
smjetaju Ilirije ovako pie:
Latinski original:
Provinciarum Illyriae Dalmatia habetur nobilissima. Quae pars, ut Plinius dicit, ad mare
Hadriaticum spectat. Dalmatia namque a Delminio civitate primaria nomen accepit test
Appiano et Plinio De viris illustribus. Haec provincia Dalmatia a septentrione habet
Curetiam, quae hodie dicitur Crovatia, a qua Curetes dicuntur populi. Unde Iunianus
docet Curetes populos esse Cretae et alios non in Dalmatia, ut ipse refert, sed prope
Dalmatiam ut de Antonio dicit Lucanus: confisus gente Curetum, qui vulgo dicuntur
Crovatini; de qua re vir optimus et doctissimus Omnibonus Vicentinus in Lucanum non
bene sensisse videtur. Ad occasum vero habet Liburniam, quae, ut dicit Plinius III
o
. Nat.
hist. c. XXI., est finis et inicium Dalmatiae Scardona in amne, non autem Salona, ut
legitur in Tortelio. Locus enim mendosus est, sicut apud Iunianum in dictione Liburnia.
Et a Liburnia liburnum genus naviculae velocissimae a Liburnis comperate.
Hrvatski prijevod:

411
neko zvala Kurecija,
1032
a narod, koji se sada naziva Hrvati, zvao se Kureti
ili Koribandi. Zato Lukan (kae): Ondje se pouzdao u ratoborno pleme
Kureta koje hrani zemlja koju oplakuje Jadransko more. Nazivaju se pak
Kureti kao oni koji ne ive na jednom mjestu i nestalni su, jer su ivjeli
priprosto lutajui po brdima i umama. Poprimili su pak narav od oporosti
zaviaja, pa su se na divlji nain veselili ratnim opasnostima, napadajima,
pljakama. Vrlo su ratoborni pa se, smatrajui kao da im nije nita izvrgnuti
su smrti, ponajee bez zatite izlau neprijateljskom oruju. U mnogih su
pjesnika spomenuti zbog nekog smijenog miljenja. Naime, kada nastaje
pomrina mjeseca, misle da ga duhovi grizu i jedu, pa udaraju u sve kune
mjedene predmete, kao da vjeruju da, tjerajui demone bukom, pomau
mjesecu koji je u nevolji. Zato Vergilije (pjeva): Kureti koji u mjed
udaraju.
1033
Dakle, ti su se narodi izmijeali te su postali jedan rod vrlo

Najuglednijom meu ilirskim pokrajinama smatra se Dalmacija koja je dio Ilirije, kako kae
Plinije, okrenut prema Jadranskom moru. Dalmacija je naime dobila ime po drevnom
gradu Delminiju, kako svjedoe Apijan i Plinije u djelu Glasoviti muevi. Ta pokrajina
Dalmacija ima sa sjevera Kureciju, po kojoj su nazvani Kureti i koja se danas naziva
Hrvatska. Zato Junijan dokazuje da su Kureti kretski narod i da jedni od njih ne ive,
kako sam navodi, u Dalmaciji, nego blizu nje. Tako za Antonija kae Lukan: uzdajui se
u narod Kureta, a ti se obino nazivaju Hrvatima. ini se da o tome nema u Lukanovu
komentaru tono miljenje vrli i veleueni mu Ognibene iz Vicenze. Sa zapada pak
Dalmacija ima Liburniju, kojoj je, kako kae Plinije u pogl. 21, tree knjige Prirodne
povijesti, svretak i Dalmaciji poetak na rijeci Skradinu, a ne kod Solina, kako se ita
kod Tortellija. No to je mjesto u tekstu oteeno kao kod Junijana u rijei Liburnia. Po
Liburniji nazvana je liburnska vrsta veoma brzog omanjeg broda, pronaena od Liburna.
(Georgius Sisgoreus Sibencensis, De Situ Illyriae et civitate Sibenici. - Juraj [igori
[ibenanin, O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku. Drugo izdanje priredio prema rukopisu
i preveo Veljko Gortan. Ed. Muzej grada ibenika, ibenik, 1981, s. 24-27.) U
historiografiji se smatra da igoriev spis ne zadovoljava kriterije suvremene
geografsko-povijesne znanosti.
1032
Prema tvrdnji Mate Krimana od IX. st. nastao je veliki broj rukopisa Lukanova djela i
svi su oni puni ispravaka, inaica i tumaenja. Kriman kae da su u pisanju imena koje se
spominje u Lukanovu djelu (IV. 406) prepisivai to ime vjerojatno povezivali s imenom
mitskih pratilaca nekih maloazijskih i kretskih boanstava - s Kuretima i da su ga zato
pisali gens coretum, curitum, curetum, a da kritika izdanja to ispravljaju u gens
Curictum prema Pliniju NH, III. 129 i nekim drugim svjedoanstvima.
1033
Vergilije misli na sveenike boice zvane Rhea. (Vergil Maron, Georgika, IV, 150-
153). Potovanje te boice zvane Rhea, odnosno Kybele prema Musievu miljenju,
potjee s Krete i iz Frigije. On navodi da su demoni koji su je pratili bili na Kreti oruani
za rat Kureti, a u Frigiji buno zaneseni Koribanti (August Musi, Nacrt grkih i
rimskih starina, Zagreb, s. 76). Za detaljnije obraen pojam Kureta vidi Der Kleine
Pauly. Lexikon der Antike. Sv. 3, Deutscher Taschenbuch Verlag, Mnchen, 1979, s.
378-379. Toma je znao da su Kureti, koji se sada, prema njemu, nazivaju Hrvati za
vrijeme pomrine Mjeseca vjerovali da Mjesec jedu demoni, pa su tada udarali u sve
mjedene predmete po kui da bi bukom otjerali demone i pomogli Mjesecu koji je u

412
slina ivota i obiaja, jednoga jezika. A poee imati vlastite voe i premda
su bili surovi i divlji ipak bijahu krani, ali vrlo sirovi. Bili su dapae
okrueni arijanskom kugom. Mnogi su ih nazivali Gotima, a isto tako i
Slavenima, prema osobini imena onih koji su bili doli iz Poljske ili eke.
Oni su, kako je prije reeno, napadali Latine, koji su obitavali u
primorskim krajevima, a najvie Salonu, koja je bila glavni grad itave
provincije. Taj je grad ve bio vrlo mnogo izgubio od svoje moi, a bio je i u
bogastvu previe oslabio.
- - -
Vano je kod Tome pitanje smjetaja prvobitne Hrvatske. Kad spominje
Kurete, Toma citira Lukana, ali tako da izriito istie da je Hrvatska brdovita
zemlja koja se prostire na sjeveru Dalmacije. Toma nije mislio da se pojam
te brdovite Hrvatske, u kojoj su ivjeli Kureti, ograniuje geografski na otok
Krk. Tomi je, naime, Hrvatska brdovita zemlja koja se prostire na sjeveru
Dalmacije, a iz toga bi slijedilo da Krk, u vrijeme kad je Toma smjetao
opisana zbivanja, direktno granii s Dalmacijom. Pogreno je tumaenje da
Toma Kurete izvodi prema Lukanu od stanovnika otoka Kurikte, dananjega
Krka. Hrvatska je, prema njemu, planinska podruje, koja se nastavlja na
sjeveru od Dalmacije. Tomini Kureti ne mogu biti stanovnici Krka ni zato to
taj otok nije u smislu Tominih shvaanja, bio na sjeveru Dalmacije. Kad
Toma pria (u XIII. poglavlju) o granicama kraljevstva Dalmacije i Hrvatske
u doba narodnih vladara onda je prema njemu tom kraljevstvu na zapadu
Koruka, a to kraljevstvo na sjeveru poinje od obale Dunava. Iz toga se
moe zakljuiti da se otok Krk moe smjestiti samo na zapadu, a ne na
sjeveru od Dalmacije gdje Toma smjeta Kuretiju. Radi analogije moe se s
Tomom usporediti i pisanje u istom smislu Jurja igorica, koji izriito
navodi u VI. poglavlju svoga djela O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku, da
Dalmacija na zapadu ima Liburniju i da ta Dalmacija poinje na rijei kod
Skradina (Krki). Iz svega je oito da Toma Kurete smjeta u kontinentalni dio
rimske provincije Dalmacije. Toma pie kako se narod, koji se sada naziva
Hrvati, prije nazivao Kureti ili Koribanti, ali se iz toga Tomina pisanja ne
moe sa sigurnou zakljuiti da je prema njemu rije Hrvati nastala od

mukama. Toma je mislio da su zbog tog smijenog obiaja Kureti bili spomenuti u
djelima mnogih pjesnika, pa tako i u djelu Vergilija Marona. U vezi s tim Tominim
pasusom nije suvino navesti da je u naim krajevima u antiko doba bilo i frigijskih
kultova. Veze s frigijskom religijom, uspostavljene u prvoj fazi razvoja liburnskih i
histarskih enskih boanstava u antici, na podlozi htonino-eshatolokih osobina Kibele i
Irije - u kasnoj su se antici proirile i dovele do stapanja Kibelinog paredra Atisa i
Silvana (Julijan Medini, Autohtoni kultovi u razvoju antikih religija u rimskoj
provinciji Dalmaciji. Dometi, XVII/1984. 5. 23).

413
Kureti. Kerubin egvi, koji je u dosadanjoj historiografiji najkompetentniji
poznavalac Tomina djela misli da su doseljeni Goti ili Sklavi zatekli
starosjeditelje koji su se ranije nazivali Kureti i da Toma iz njihova naziva
izvodi nastanak hrvatskog imena.
1034
injenica je da je Toma istakao da se
starosjeditelji nazivaju Kureti kao oni koji tre i koji su nestalni. Toma je
izveo ime Kureta iz latinskog glagola curro, 3. cucurri, cursum.
1035
Posebno
je vaan u Tome problem simbioze novonadolih Gota sa starosjediteljima.
Toma tu Kuretiju poslije dolaska Gota naziva i Sklavonijom, oito ve zato
to su prema njemu Gote mnogi nazivali takoer Slavenima.
Kad su se pomijeali Goti doljaci s Kuretima starosjediteljima nastao
je jedan narod s jednim jezikom, to znai da Toma vjerojatno misli kako su
doljaci i starosjeditelji govorili dvama razliitim jezicima. Ne moe biti
sluajno da Toma kao Pop Dukljanin (u latinskom tekstu) misli da su imena
Goti i Sclavi bila isti pojam i da su ti Goti ili Sclavi bili nekatolike arijanske
vjere, a da su starosjeditelji bili Kureti. Pojedinci (npr.Moin) smatraju da je
Toma znao za Dukljanina, ali za tu tvrdnju ne pruaju nikakvih dokaza.
injenica je da su slinosti izmeu Popa Dukljanina i Tome arhiakona vrlo
velike, a to moe znaiti i da su se njih obojica koristila istim starim vrelima.
U tom sluaju vjerodostojnost njihovih tvrdnji biva samo ojaana.
Na temelju izloenoga kratki smisao Tomina pisanja o podrijetlu Hrvata
bio bi, prema meni , ovaj: U zemlju Kuretiju (poslije doseljenja Gota nazvanu
Hrvatska) dolo je s europskog sjevera u doba gotskih osvajanja sedam ili
osam skupina Gota ili Sklavina, arijanske vjere i posebnog jezika, pod
gotskim vladarom. Ti Goti, koji su bili nazivani i Sclavi, s vremenom su se
stopili sa starosjediteljima, koji su se prvobitno zvali Kureti, u jedan narod, s
jednim jezikom i jednom vjerom, primitivnim arijanstvom.

1034
Der Archidijakonus bemht sich ebenfalls um eine etymologische Erklrung des
Namens Chroata. Nach seiner Ansicht haben diesen Namen die von senseits der
Karpathen hergekommenen Stmme nicht mitgebracht, sondern fanden ihn in
Dalmatien schon vor. Vor der Einwanderung der Stmme bestand hier ein Volk, das
sich Curetes nannte. Nach diesen erhielt die Insel Curicta, das sptere Veglia, ihren
Namen. Gleich seiner Quelle, dem Schriftsteller Isidor von Sevilla, etymologisiert er: von
Curetes leitet er den Landesnamen Curetia ab, von Curetia will er den Namen Croatia
und von Curetes Chroates herleiten. Im XVII. Kap. schreibt er sogar Croates. (K.
egvi, Die gotische Abstammung der Kroaten. Ibid., s. 34.)
1035
Usp. Enrico Bianchi-Raffaello Bianchi-Onorio Lelli, Dizionario ilustrato della lingua
Latina. Ed. Le Monnier, Firenze, 1976, s. 388 - 389.

414


2.


Doselili su, prema Tomi Arhiakonu, Goti koje i Sklavima nazivaju.
1036

Toma pie da je sedam ili osam rodova (tribusa ) pod vodstvom Totile
(doslovno cum Totila ) doselilo iz poljskih krajeva od onih koji se
nazivaju Lingoni. Sklavi, koji su nastavali dananju Poljsku nisu svi bili
identinog podrijetla i govora. Jo za vladanja kralja Boleslawa I. Hrabrog
(966.-1025.) njegovo kraljevstvo je bilo poznato kao zemlja koja se zove
Sclavinia, a tek pri kraju X. stoljea poeo se upotrebljavati naziv
Polonia
1037
Vano je da se Tomino kazivanje odakle su doselili Sclavi
slae u istom smislu napisanom navodu, inae kontradiktornoga, Konstantina
Porfirogeneta. Nema nikakvog indicija, po kojemu bi se moglo sumnjati, da
je Toma uope znao za carevo djelo, a napose da je ovisan u pitanju seobe
Hrvata. Ipak, obojica su suglasni u tome, da Sclavi dolaze iz istoga kraja,
makar ga razliito nazivaju. Po Porfirogenitu, koji je imao vijest iz vremena,
kad je jo postojala bjelohrvatska oblast, oni dolaze iz Bijele Hrvatske; ali je
ova god. 999. potpala pod vlast Boleslava Hrabroga i postala sastavni dio
Poljske, zato Toma, dotino njegov izvor, moe da pie kako dolaze iz
Poljske, to je u jednom i drugom sluaju jedan isti kraj. Kako se vidi, oba
izvora potpuno su neovisna jedan od drugoga, a ipak se slau da su se Sclavi
doselili iz Poljske,..
1038
O tim Lingonima u hrvatskoj historiografiji izraena

1036
Toma Arhiakon, Kronika. akavski sabor, Split, 1977, s. 33.
Gotsko je ime posebno od kraja V. stoljea, kako je ve navedeno, obuhvaalo
najrazliitije narode. (Herwig Wolfram, Die Goten, ibid., s. 30). U tom smislu ore
Jankovi u pismu iz Beograda od 8. veljae 1991. istie ovo: Sasvim je mogue da su
Slaveni preli na Balkan kada i Goti, i da se gotsko ime odnosilo na njih. Da je postojala
povezanost balkanskih Slavena i Gota dokazuje i postojanje balkansko-gotskih elemenata
u starocrkvenoslavenskom jeziku, na koje je prvi upozorio srpski povjesniar Stanoje
Stanojevi. Starogermanske i to posebno gotske tragove u balkanskim jezicima detaljno
je obradio Henrik Bari u tekstu pod naslovom Starogermanski tragovi u balkanskim
jezicima. Usp. H. Bari, Lingvistike studije, ibid., s. 73.- 125.
1037
Witold Hensel, Polen und der Staat der Piasten. Zbornik: Welt der Slawen, Verlag
Beck, Mnchen, 1986, s. 234.
1038
Miho Barada, Seoba Hrvata i Srba. Zagreb, 1934, s. 15. (Pretiskano iz Nastavnog
Vjesnika, knj. XLII., sv. 5-10.).

415
su najrazliitija miljenja, ali je sigurno da su bili, kako navodi Adam
Bremenski, jedan od slavenskih naroda.
1039

Iz svega izloenog je oito da Toma Arhiakon i Pop Dukljanin
hrvatsku povijest na Balkanu poinju s Gotima, koji su im uglavnom isto to i
Sklavi. Tomini Gothi et nichilominus Sclavi posve odgovaraju
Dukljaninovim Gothi qui et Sclavi .
1040
Treba istaknuti da u starijoj
hrvatskoj literaturi poistovjeivanje Gota i Sklava nije bilo apsolutno. Sam
Toma arhiakon spominje u nekoliko navrata vojvode Gota i Sklava.
1041

Toma opisuje kako su se nekadanji starosjeditelji zvani Curetes stopili s
novodolim Gotima ili Sclavima i kako je tada nastao narod Hrvata.
Konstantin Porfirogenet takoer navodi kako su Hrvati doli sa sjevera pod
vodstvom dvije sestre i petero brae, (od kojih se jedan zvao Hrvat), to znai
da i on potvruje kako su Hrvati doli u sedam plemena. Iz navedenih izvora
nedvojbeno proizlazi da su Hrvati doli sa sjevera kao jedno od plemena Gota
ili Sklava. injenica je da Hrvati po dolasku meu Dalmate upotrebljavaju
hrvatsko ime, a da ih istodobno gotovo svi izvori na Zapadu oznaavaju kao
Sklave.
1042
Toma arhiakon i Pop Dukljanin razlikuju se samo u opisu nekih
detalja to im samo poveava vjerodostojnost. Jer Toma dovodi Gote pod
Totilom, dok ih Dukljanin preseljuje pod vodstvom dvaju brata, Totile i
Ostroila. Moglo bi se dodue za nevolju pretpostaviti, da se Tomin Ostroil
krije iza bezimenoga vojvode lingonskih plemia; ali ako se poblie zagleda,

1039
Adam von Bremen, Hamburgische Kirchengeschichte. Ed. Phaidon, Essen-Stuttgart,
1986, s. 98-99, 179. Prireiva toga njemakog izdanja o Lingonima precizira i ovo:Sie
wohnten zu Adams Zeiten im Linagga, wo die Stadt Putlitz; frher waren sie weiter
verbreitet. (Ibid., s. 98). Lingoni se u izvorima spominju na prijelazu iz VI. u VII.
stoljee. Den grssten Teil aber nahmen unzweifelhaft die Stmme der polabischen (d.h.
an der Elbe wohnenden) Sprachgrouppe ein, zu der alle sogenannten abodritischen und
lutizischen Vlkerschaften zwischen Elbe, Ostsee, Oder und den sdlich anwohnenden
Sorben gehrten...Die in den Quellen auffallend hufig auftretenden Linonen oder
Lingonen (an der Elbe, bei Lenzen?) sind dagegen wohl bereits - ebenso wie die frh
genannten Smeldingen (alter Name fr Polaben?) und Bethenzer an der Elbe - zu der
abodritischen Gruppe zu zhlen (vgl. dei Nachricht der frnkischen Reichsannalen zum
Jahr 839, die Notiz von 811 dagegen knnte auf wilzische Zugehrigkeit deuten), zu der
ausser den eigentlichen Abodriten (auch Ostabodriten oder Rereger, vgl. Handelsplatz
Reric), die Wagrier (Nordabodriten genannt!), die Polaben an Elbe und Elde und
wahrscheinlich die Drawenen im Wendland gehrten. (Herbert Ludat, Slaven und
Deutsche im Mittelalter. Bhlau Verlag, Kln-Wien, 1982, s. 17-19.).
1040
Ljudmil Hauptmann, Podrijetlo hrvatskoga plemstva. Rad HAZU, Zagreb, 1942.,
knj. 273, s. 92.
1041
Toma Arhiakon, Kronika. Ed. akavski sabor, Split, 1977, s. 39, 42.
1042
F. Raki, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljini obseg i narod. Rad JAZU,
Zagreb, 1881., knj. LVI, s. 64-65, 102-103.

416
vidi se, da vojvoda, od kojega itu Dalmaciju, nije naroit plemenski nego
zajedniki, gotski, Totila. Oni sami stadoe imati svoje vojvode tek kasnije.
Razliito se prikazuje u oba pisca i borba s Rimljanima. Dukljanin pria, da
su Goti, osvojivi Panoniju, u osmodnevnoj bitki ametom potukli udruenu
dalmatinsko-istarsku vojsku. Istarski kralj izgibe, dalmatinski se jedva spase
sa aicom ljudi u Salonu, Totila pak ostavi brata i krene u Italiju. Naprotiv u
Tominoj historiji nema ni rijei o bitki ni o istarsko-dalmatinskom savezu, ali
zato Totila odlazi u Italiju tek, poto se doepao Salone. Da je splitski
arciakon tu imao pred sobom barski ljetopis, u ovakvim okolnostima ne
zvui ba suvie uvjerljivo. Moglo bi se razumjeti, da je brisao Ostroila, jer ga
je Duklja svojatala za se; ali se ne vidi razlog, zato bi brisao i bitku kraljeva i
dodao Totilin ulazak u Salonu. Teko bi bilo vjerovati, da ga moda prodor
naune savjesti nagna, da zabaci bajku o bitki a nadoknadi je mutnim
spomenom o gotsko-bizantskim borbama za Salonu 534/48. Ispravnije e
jamano biti miljenje, da Toma nije izravno crpao iz Dukljanina, ve
posredovanjem drugoga pisca, ili da su obojica imala svoje znanje iz
zajednikoga starijeg vrela.
1043

Nain nastajanja Hrvatske vjerno je prikazao Toma Arhiakon, a bit
njegova kazivanja najtonije je u dosadanjoj hrvatskoj historiografiji
interpretirao Kerubin egvi. Narodi, koji su navalili na rimsko carstvo, nisu
doli u ukupnoj masi, nisu se selili ostavljajui prijanje stanove i zemlje, da
potrae nove zemlje za obraivanje. Dolazili su oni ovamo, da osvoje narod,
koji e za njih raditi. A dok to ne postignu, davali su se u slubu, kao vojnici-
plaenici, carstva. Za tim ciljem su ili svi sjeverni narodi: Franki, Burgundi,
Goti, Langobardi, Normani, Varjazi itd. Nije se radilo o osvajanju zemlje,
nego o osvajanju naroda skupa sa zemljom, na kojoj je stanovao....U vrijeme
prelaza jedne velike vojske, navodno Gota, za Italiju, ostadoe sedam ili osam
rodova odlinika. Toma upotrebljava rije tribus. Ova znai pleme, rod, ali
moe znaiti i upa, Sippe Langobarda. Treba znati, da ni Sippe ni upa ne
znae izvorno teritorij, nego ljude, skupinu plemenjaka. Toma nije mogao
upu prevesti inae nego tribus. Prema tomu tribus nobilium znailo bi
sedam ili osam upa plemikih....Puka je nacionalna tatina, kad se tvrdi i
vjeruje, da su Hrvati i Srbi poslavenili Balkan, da su nametnuli svoj slavenski
jezik i slavensko ime. To godi uti, ali je teko dokazati. Nijedan narod nije
nametnuo svoj jezik osvojenomu narodu i zemlji. Hrvati i Srbi su nametnuli
samo svoje ime onima, koje su podvrgli time to se je njihovim imenom
prozvala drava, koju su osnovali. Croatia, Servia, kako imamo Bulgaria,
Francija, Burgundija, itd. Ali jezik?! Taj je plod asimilacije....Onih sedam ili
osam upa ili tribusa mogli su brojiti najvie sedam ili osam hiljada glava.

1043
Hauptmann, Podrijetlo.., ibid., s. 91-92.

417
Oni su mogli svojim vrlinama vojnikim osvojiti zemlju, ali nije mogue
pomisliti da bi oni bili kadri asimilirati sebi brojne heterogene narode. aka
ljudi se moe namenuti za gospodara i velikoj mirnoj masi bez obrane; ali je
ne moe nikako progutati i pretopiti u manjinu. U pitanjima asimilacije broj
je odluan. Manjina se moe dugo opirati uticajima milieua, uticajima veine,
ali ona nikako ne moe apsorbirati veinu. Do sada je uvijek veina
apsorbirala manjinu. aka Varjaga u Rusiji zagospodovala je narodom veoma
brojnim, i dravom veoma prostranom, zagospodovala je jakim plemenima
Drevljana, Poljana, Hrvata, Severjana, Volinjana, i drugim ne manje vanim
odjelcima slavenskog stabla, ali nisu ostavili gotovo traga svoje normanske
narodnosti. Poslavenili se.
1044


1044
K. egvi, Oko roenja Hrvatske Po Tomi Splianinu i narodnoj pjesmi. Hrvatsko
kolo za god. 1927. i 1928., Zagreb, 1928, s. 224-226.

418


3.

Sclavi ili Goti su se, prema Tomi Arhiakonu, nakon doseljenja
naselili u brdovitim predjelima na sjeveru Dalmacije, a to bi uglavnom
odgovaralo prijanjem teritoriju Liburna i posebno Japoda, odnosno kasnijem
podruju Like, Gacke i Krbave (pored ostaloga).
1045
Toma nije mislio da se
pojam te brdovite Hrvatske, u kojoj su ivjeli oni koje se naziva Kuretima,
ograniuje geografski na otok Krk. Tomi je, naime, Hrvatska brdovita zemlja
koja se prostire na sjeveru Dalmacije, a iz toga bi slijedilo da Krk u vrijeme,
kad je Toma smjetao opisana zbivanja, direktno granii s Dalmacijom.
Pogreno je tumaenje da Toma Kurete izvodi prema Lukanu od stanovnika
otoka Kurikte, dananjega Krka.
1046
Hrvatska je, prema njemu, planinsko
podruje, koje se nastavlja na sjeveru od Dalmacije. Tomini Kureti ne mogu
biti stanovnici Krka ni zato to taj otok nije u smislu Tominih shvaanja, bio
na sjeveru Dalmacije. Kad Toma pria ( u XIII. poglavlju) o granicama
kraljevstva Dalmacije i Hrvatske u doba narodnih vladara onda je prema
njemu tom kraljevstvu na zapadu Koruka, a to kraljevstvo na sjeveru poinje
od obale Dunava. Iz toga se moe zakljuiti da se otok Krk moe smjestiti
samo na zapadu, a ne na sjeveru od Dalmacije gdje Toma smjeta Kuretiju.
Radi analogije moe se s Tomom usporediti i pisanje u istom smislu Jurja
igoria, koji izriito navodi u VI. poglavlju svoga djela O smjetaju Ilirije i
o gradu ibeniku, da Dalmacija na zapadu ima Liburniju i da ta Dalmacija
poinje na rijeci kod Skradina (Krki). Iz svega je oito da Toma Kurete
smjeta u kontinentalni dio rimske provincije Dalmacije. Toma pie kako se
narod, koji se sada naziva Hrvati, prije nazivalo Kureti ili Koribanti.
injenica je da je Toma istakao da se starosjeditelje nazivalo Kureti kao oni
koji tre i koji su nestalni. Posebno je bitan u Tome i problem simbioze

1045
Prema Viktoru Novaku u brdovite krajeve gdje su ivjeli starosjeditelji
nesumnjivo...spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru
Livna i Neretve. (V. Novak, Sitni prilozi. Jugoslovenski istorijski asopis, (Ljubljana-
Zagreb-Beograd), II /1936, 1-4, 121). Kerubin egvi je u izvanredno temeljitoj studiji
Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splianina istaknuo da Toma opisuje Croatiu kao da je
imao pred oima Liku i Gorski Kotar tamo do Save. (K. egvi, Hrvat, Got, Slav u
djelu Tome Splianina. Nastavni vjesnik, za 1931 / 32, knj. XL, Zagreb, s. 19).
1046
Toma Arhiakon splitski (iz XIII. vijeka) tumaio je Hrvate (Chroate ) od
starinskoga Curetes ili Coribantes, naime od imena itelja dananjega Krkoga otoka,
kao toboe starijega imena, ... (ii, Ime Hrvat i Srbin..., ibid., s. 2).

419
novonadolih Gota sa starosjediteljima. Toma tu zemlju poslije dolaska Gota
naziva i Sklavonijom, oito ve zato to su prema njemu Gote mnogi nazivali
takoer Sklavima.
Toma navodi kako su Goti ili Sklavi u novoj postojbini zatekli
starosjeditelje, koji su se nazivali Snaci. Ti Snaci - Snaii kasnije se u
hrvatskoj povijesti esto spominju, a ponekad ih se krivo italo kao Svaie.
Miho Barada je u tekstu Historicitet imena Svai (objavljen u Vjesniku
Hrv. arheol. drutva g. 1936. ) iznio primjere gdje se sve u rukopisima,
poveljama i u historiografiji pojavljuje ime Svai i utvrdio kako ono
moe jedino glasiti Snaii, Snaici ili Znaii. Viktor Novak je poslije
Barade izvrio gotovo savrenu analizu imena te hrvatske obitelji s ijim se
lanovima susreemo posebno u spomenicima od XI. do XIV. stoljea. On
je na temelju svih poznatih spomena toga prezimena nepobitno dokazao da su
Snati (Snaci) iz Tomina pripovjedanja identini s imenom Snaci i Snasci u
Supetarskom (Sumpetarskom) kartularu.
1047
Viktor Novak je utvrdio da
Tomin tekst o doseljenju iz poljskih krajeva ovako glasi:Venerant de
partibus Polonie, qui Lingones appellantur cum Totila septem uel octo tribus
nobilium. Hi uidentes terram Chroatie aptam sibi fore ad habitandum, quia
rari in ea coloni Snati (=Snaci) manebant, petierunt et optinuerunt eam a
duce suo. Remanentes ergo ibidem, ceperunt opprimere indigenas, et ad suum
seruitium subigere violenter. Chroatia est regio montuosa, a septemtrione
adheret Dalmatie.
1048
Iz toga Tomina navoda jasno proizlazi da su Sclavi ili
Goti doselili u zemlju Hrvatsku u kojoj su preostali (ivjeti) rijetki
stanovnici (coloni ), koji su se nazivali Snati (Snaci). Doseljenici su te
starosjeditelje poeli podvrgavati pod svoju vlast. Novak cijeli citirani Tomin
pasus tono interpretira ovako:Dakle, ma ko bio korektor ovoga mesta, on je
hteo da doda ime ovih kolona koje su doseljenici nali u Hrvatskoj, a ta je iz
celoga konteksta nesumnjivo dalmatinska Zagora, poto se kae da je regio
montuosa i da sa severne strane adheret Dalmatie. Znai, ovi koloni zvali
su se Snaci. Ti su bili nesumnjivo starosedeoci - rari coloni - kao preostaci
mnogobrojnog starosedelakog seljakog masiva - stoara ( ili ratara?) - u
brdovitim krajevima docnije Tomine Hrvatske,...Nesumnjivo meu te krajeve
spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru Livna i
Neretve. Tu treba traiti te retke naseljenike, preostale Snace, koji su

1047
Uz glavni tekst Sumpetarskog kartulara postoje i zapisi u kojima se spominju hrvatski
banovi pa tako i iz doba kralja Zvonimira Petrus Snacig banus. Taj je Petar poznat u
literaturi kao Petar Svai koji se na Gvozdu godine 1097. suprotstavio Madarima.
1048
V. Novak, De iis qui Snaci nominantur. Jugoslovenski istoriski asopis, Ljubljana-
Zagreb-Beograd, II / 1936, 1-4, 119.

420
doekali septem uel octo tribus nobilium.
1049
Novak istie da je proces
asimilacije doseljenika i starosjeditelja, o kojemu pie Toma, mogao zapoeti
ve u prvoj polovici VI. stoljea. On dodaje kako je prirodno postaviti pitanje
tko su bili ti rari coloni Snati (=Snaci) koji su igrali veliku ulogu u vrijeme
hrvatske narodne dinastije. Septem vel octo tribus Tome arciakona od
VI/VII stolea do kraja XI umnoilo se na dvanaest rodova - plemenitih i
viih nad itavim ostalim narodom. Meu njima bilo je jedno i Snaci ...koji
su se...nametnuli za vodee u narodu s kojim su se postepeno srodili. Tako se
u hrvatsku krv slilo i krvi starih Snaca koji su, oevidno superiorniji,
kulturnim i socijalnim poloajem kao vetiji i sposobniji, zacelo u svakom
ogledu makar i primitivnog ivota, uspeli da se akomodiraju novim
prilikama...Njihove vrline nesumnjivo su im postepeno odredile i docniji
poloaj. Ime, i unutranje vitalne, psihine i fizine vrednosti starinaca
(Snaca) slile su se u tajnu biolokog razvoja i skupile raznorodne elemente u
nove jedinke i celine.
1050
Novak je povjerio jezikoslovcu Milanu Budimiru
rezultate svojih istraivanja o prezimenu Snaci, a Budimir je zakljuio da su
to predromanski starinci na Dinarskim planinama dakle onomasioloki isto
to i ilirski Dindari - Dinarci vrhovci.
1051
Budimirovo pretpostavljanje o
imenu Snaci nije jednoduno prihvaeno. Gregor remonik je prvi javno
reagirao zakljuujui:Po mome miljenju, Snaci su isto tako isti Sloveni -
Hrvati, kao i druga hrvatska plemena, ije hrvatstvo ne dolazi u sumnju, a
meu Snacima je bilo isto tako ostataka ilirskih starinaca, kao i meu ostalim
hrvatskim i srpskim plemenima...ini se neprirodnim da bi idg. jezici imali
dva razliita, a jednako glasea korena za dva, po znaenju blisko srodna
pojma, naime koren san- (od toga sannion, sannas i Snaci; v. JI II 132-
133), koji se moe preglaavati u sen- (od toga Senia iz Senesia i Senne; v.
1. c. 133-134) sa znaenjem vis, vrh, a na drugoj strani koren sen- (od
toga lat. senex i t. d.), koji se moe preglaavati u san- ( od toga skr. sanah,
av. hana itd.), a sa srodnim znaenjem star. Mnogo prirodnije izgleda da se
u svima ovim sluajevima radi o jednom te istom korenu san, odn. sen,
koji je u staroslovenskom zacelo glasio s n...U slovenskim jezicima, sem
cksl. san = potestas, auctoritas, ovaj je koren sauvan samo u bezbrojnim
geografskim i linim imenima,... Kod Junih Slovena taj je koren najistije

1049
V. Novak, ibid., s. 119-121.
1050
V. Novak, ibid., s. 126 - 127.
1051
Ovde moemo odmah bez kolebanja izjaviti da snacus ne moe biti ni grka ni
latinska re, jer u tim jezicima nema nijedne jedine rei koja bi poinjala takvom
grupom...Etniki oni su produkat simbioze predilirskih, ilirskih i keltskih starinaca, koji
su upravo prema svedoanstvu ilirskog naziva snacus izmakli potpunoj romanizaciji i
sauvali izvesne otatke predromanskih renika. (M. Budimir, Nota linguistica.
Jugoslovenski istoriski asopis, II / 1936, 1-4, s. 127 - 134).

421
sauvan u imenu hercegovakog upana Sanka, ije ime latinski izvori obino
piu Sensus, Senco, a i Semcus...Prema tome bi otpala svaka potreba da
Snaie uzimamo kao ostatke preslovenskog i preromaskog stanovnitva. im
je koren njihovog imena tako obiajan u svima slovenskim jezicima, onda su
oni isto tako istokrvni Sloveni - Hrvati, kao to su sva ostala hrvatska
plemena. Tumaenje Tominog pasusa in qua pauci coloni Snaci manebant
stavljalo bi onda istoriara pred drugi zadatak.
1052
Milan Budimir je poslije
navedenog remonikova reagiranja ostao pri svojem stajalitu s
napomenom:Ako bi se ipak i protiv Tominog svedoanstva o preslovenskim
snaci coloni regionis montuosae traila kakva makar malo ubedljiva
etimologija, pomou slovenskog materiala onda bi bila najprostija
pretpostavka da se na osnovu inae utvrenih alternacija krajnjeg korenskog
konsonanta konstruie dubleta snaku ist, krepak u vezi sa poznatom slov.
imenicom snaga istoa, krepkost. Ali g. G. remonik je dobro poznat kao
savestan i oprezan naunik, te e se teko odluiti da poe u bespue
konstrukcija i pretpostavaka. Njemu bez sumnje duguju hvalu i historici i
lingvisti to je sa jo jedne nove strane pokuao da osvetli pouzdanijom
svetlou ovo pitanje naih snaka toliko vanih za najstariju historiju
jadranskih Hrvata. Njegova otroumna izlaganja potakla su me da ponovo
razmotrim celu stvar i da dopunim moja ranija tvrenja. Ovo tim pre to je i
sa strane drugih uglednih historika izraena sumnja bilo u ispravnost bilo u
ubedljivost mojih zakljuaka. Hrvatskim Slovenima dosipaju gotske,
franake, avarske, kavkavske i ne znam jo koje krvi. Samo ih uvaju od
pogane krvi starobalkanskih Ilira, mada im je ova, ini mi se, ne samo
najbolje prijala, nego im je bila i najpristupanija i
najnepresunija.
1053
Budimir je tono zakljuio samo to da u Hrvatima
najvie ima krvi balkanskih starosjeditelja, ali je naalost kao jezikoslovac
zanemario, izmeu ostaloga, i injenicu da su starosjeditelji - Iliri
nazivani u starih pisaca i Veneti, a da je to bilo samo jedno od imena i za
stare balkanske Slavene.
O Gackoj, Lici i Krbavi u ranosrednjovjekovno doba ne znamo mnogo.
Prema poglavlju XXX. DAI zemlja Hrvata protee se od Cetine do grada
Labina
1054
, a hrvatski ban vlada Krbavom, Gackom
1055
i Likom
1056
. Boidar

1052
G. remonik, O imenu Snaci. Jugoslovenski istoriski asopis, V /1939, 1-2, s.
182-184.
1053
M. Budimir, Snaci coloni regionis montuosae. Jugoslovenski istoriski asopis, V /
1939, 1-2, s. 185-191.
1054
N. Klai upozorava kako je, s obzirom na to da su u hrvatske upanije ubrojene Imota,
Pliva i Pset, oito da je hrvatska granica naputala Cetinu i preko Dinare obuhvaala ne
samo Livno i Imotski, nego i udaljenije krajeve u porjeju gornjega Vrbasa. (N. Klai,
Povijest.., ibid., s. 75-76.).

422
Ferjani konstatira da Hrvatska iz DAI na kontinentu prema severu nije
prelazila tok Kupe jer se u DAI ne spominje ni jedna upa koja se nalazi
severno od te reke.
1057
Nada Klai je tono upozorila da su popisi gradova i
naselja u DAI dodue nepotpuni, ali da su ipak vrlo vano svjedoanstvo o
neprekinutom ivotu u avarskoj Dalmaciji.
1058
Iz Klaikina je konteksta
jasno da ona misli na razdoblje poslije antike, i to upravo tijekom VII. i VIII.
stoljea.
Iz pisanja Konstantina Porfirogeneta moe se zakljuiti da su Hrvati
svoju prvobitnu organizacionu jedinicu imali ba na teritoriju na kojemu
Toma arhiakon smjeta doseljenje Sklava ili Gota. Upravo na podruju Like
ostala su sauvana imena osoba, koje su prema Konstantinu Porfirogenetu,
predvodila doseljenike. Neki autori istiu kako u dananjoj Poljskoj i
Slovakoj imamo nazive krajeva u kojima se oituju imena petero brae i
dvije sestre Konstantina Porfirogeneta.
1059
U lingvistici prevladava miljenje

1055
Gacka se nalazila na podruju Japoda kojima se s propau antike zameo svaki trag.
(M. Sui, Granica Liburnije..., ibid., s. 285.). Ona je, prema miljenju S. Paviia u
poetku IX. stoljea obuhvaala cijelo podruje Like od Une do Velebita. (Pavii, Seobe
i naselja u Lici. JAZU, Zagreb, 1962, s. 15.). Izgleda da je sredinji dio koji su
prvobitno naselili Goti bio upravo teritorij Japoda i da im od tada nestaje ime. Neki
ugledni lingvisti dokazuju da ime Gacka (Gaani) dolazi od Gota. Prvi je ovu
problematiku obradio slovenski jezikoslovac Jakob Kelemina u raspravi: Goti na
Balkanu. asopis za zgodovino in narodopisje, Maribor, god. XXVII za 1932, s. 121-
136; Kelemina, Popa Dukljanina Libellus Gothorum (I-VII). Etnolog, Ljubljana, broj
12 za 1939, s. 15-17. Protiv ovog miljenja J. Kelemine ustao je L. Hauptmann god.
1935. ali je nakon toga njegova istupa Max Vasmer podrao Keleminu ( Max Vasmer,
Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. Otto Harrassowitz,
Wiesbaden, sv. II, 1971, s. 914 ). Danas se uglavnom prihvaa miljenje Kelemine. Usp.
H. Bari, Lingvistike studije.., ibid., s. 76-77; J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija..,
ibid., s. 21; H. Kunstmann, POLN. Gdansk, RUSS. Gdov, KROAT. Gacka und
verwandtes. Die Welt der Slaven, XXXVI / 1991., 1-2, s. 319-320. Katii ne dijeli
navedeno miljenje (Katii, Uz poetke, ibid., s. 44).O problematici Gaana usp. i
Svetislav M. Prvanovi, Ko je bio hrvatski knez Borna? Rad JAZU, Zagreb, 1957, s.
301-310; Relja Novakovi, Baltiki Sloveni u Beogradu i Srbiji. Ed. Narodna knjiga,
Beograd, 1985, s. 9-85.
1056
Nada Klai ne sumnja da su pod bansku vlast spadali i oni krajevi koji su u razvijenom
srednjem vijeku inili s Likom, Gackom i Krbavom jednu cjelinu, a to su po svoj prilici i
Buane ili Bue, Modru, Drenik, Nebljuh, Srb na Uni i Lapac. (N. Klai, Lika u
srednjem vijeku. Arheoloka problematika Like, Split, 1975, s. 119.).
1057
B. Ferjani ( priredio ), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. II, SAN,
Beograd, 1959, s. 35. Ova tvrdnja o kontinuitetu starih granica posebno je vana zato to
je ranije do Kupe dopiralo podruje Japoda.
1058
N. Klai, Povijest.., ibid., s. 17.
1059
Kreimir Mla, Tragom Porgina oca. Kai, sv. XI, Split, 1979,., s. 199.

423
da imena petero brae i dvije sestre nisu slavenska i da je zbog toga
Modestinova lika toponomastika odbijena. Kad to zakljue neki inozemni
lingvisti koji ta imena izvode i iz turskoga (mislei da su nekom vrstom toga
jezika govorili i Avari!) onda je temeljna pretpostavka za vrednovanje njihova
zakljuka da oni znaju neke od slavenskih jezika. A hrvatski jezikoslovci koji
prihvaaju takovo miljenje morali bi dokazati da toliko znaju grki da mogu
dokazati kako Konstantin Porfirogenet navedena imena nije prevodio na svoj
nain sa slavenskog. Modestin je uvjerljivom analizom dokazao da su ta
imena prvobitno slavenska i da njegov prvi kritiar Petar Skok nije znao
dovoljno grki da moe o tome suditi. Josip Modestin imenima petorice
brae i dviju sestara u cara Konstantina daje svoje slovenohrvatsko
tumaenje i nalazi ih ouvane i u XX. stoljeu u Lici, koja je prema njemu u
vrijeme toga cara bila akavska bez sumnje sva kolika.Ta su imena
ouvana u nazivima mjesta Kuklji i Lovinac (oba u gornjoj Lici podno
Velebita), te Kosinj i Mohlji kod Peruia ( oba u donjoj Lici). Pored
imena etiri brata:Kuklji, Lovinac, Mohlji i Kosinj, u likim se imenima
ozivaju i imena dviju sestara: Tuga i Buga....Tuga, ogleda se u imenu
plemena Tugomiria ili Tugomeria, koje je nastavalo u podgorskoj
upi...to se prostirala, sa upskim gradom Bagom u sredini, u Podgorju
Velebita s morske strane, od Stinice kod Jablanca do rijeke Koprive
(Zrmanje) kod Obrovca...Ime druge sestre, ...Buga, oziva se u imenu
hrvatskoga plemena Buana (bug+janin) takoer u Lici, oko Peruia...I sestra
Buga, kao predstavnica jednoga hrvatskog plemena, jest Hrvatica, samo to je
vjerojatnije, da je ime Buga postalo prema imenu Buani negoli obratno...U
pariskom, najranijem i najboljem, rukopisu (br. 2009) imena sestara su
naglaena...,to dobro pristaje akavskom kraju, kojemu imena pripadaju.
Tako sam za 6 imena u cara Konstantina naao paralele u Lici, pa sam
potpunim pravom zakljuio, da je Lika domovina 1000-godinje careve prie
o doseljenju Hrvata... Car Konstantin priu nije izmislio, ve ju je po neijem
kazivanju ili pismenom izvjetaju zabiljeio...Skok mi prebacuje pretvaranje
Konstantinovih linih imena u mjesna. A koja od tih mjesnih imena nisu
moda postala od linih - zar ne Kukljii, Mohljii, Lovinac, Tugomirii?
Uostalom ja nisam kriv, to je njihova suzvunost potpuna, pa drim i
dokazujem , da stoje meu sobom u vezi. Ta je veza nastala na jedan od ova
dva mogua naina: ili su lika imena postala po eljadi, ili su po likim
imenima izmiljena imena eljadi, koju je car Konstantin postavio na elo
hrvatske povijesti. Veza meu imenima svakako postoji, a sporedno je
pitanje, kako je veza postala...Car Konstantin VII. znao je za Liku ; ime je ...
pisao prema hrvatskom lokativu. ..Taj je kraj, stara Liburnija, ve na poetku
hrvatske povijesti bio vrlo znatan, do Dalmacije drugi cjeloviti dio prvobitne
dalmatinske Hrvatske...Lika imena, u kojima se ozivaju imena brae i sestara

424
na poetku hrvatske povijesti, idu meu najranija u Lici; javljaju se odmah u
vrijeme, kad je u 14. i 15. stoljeu svjetlost historije jae obasjala
Liku.
1060
Modestin je takoer naglasio i ovo: Da carem piscem douvana
imena brae odgovaraju upravo mjesnim imenima, s kojima sam ih ja
identifikovao, to se razabira i iz geografikoga smjetaja mjesta, koji se
posve slae s redom imena brae: Kukl(j)i i Lovin(j)ac nalaze se nablizu
(razdaleko samo 13 km. napreac mjereno) u gornjoj Lici podno Velebita,
gdje je najgolemiji (V. Malovan, Vagan, Sv. Brdo), Kosinj(ac) i Mohl(j)i
(kod Peruia) opet su nablizu u donjoj Lici... zavrujem da je pria o dolasku
Hrvata u novu domovinu pod vodstvom petorice brae i dviju sestara
etimologiki mit, i da je toj prii kolijevka naa staroslavna Lika.
1061

Ljudmil Hauptmann istie da upa Buani na srednjoj i donjoj Lici s brdom
Bunjakom i selima Buakom i Buimom potsjea na Bugu. No pouzdano se
ponavljaju samo Muhlo i Kosences u imenima bukoga sela Mohlii i
plemenitih Kasega. Taj autor misli da bi se navedenim imenima moglo
dodati i ime Klukas.
1062
Razumije se da Hrvatima u Lici, Krbavi i Gackoj za
njihov dolazak i ostanak na tom teritoriju nije bilo potrebno doputenje bilo
kojeg bizantskog cara, pa tako ni Heraklija, o emu pria Konstantin
Porfirogenet. Sklavi ili Goti, odnosno Hrvati doli su na taj teritorij prije
roenja Heraklija, koji nije imao ni simboliku vlast za vrijeme svoga
vladanja u brdskim krajevima Like, Krbave i Gacke.
Sklavi su se iz gotske Liburnije mogli iriti i u Panoniju (posebno u
zemlju izmeu Save i Drave, odnosno Kupe i Mure). Da se to stvarno

1060
Modestin istie da je tih sedam hrvatskih plemena raunajui za svako pleme tri i po
tisue ljudi koliko je po Klaiu krajem XV. stoljea brojilo jako pleme Mogorovia
moglo imati u svem oko 24.500 ljudi, od toga 5000 ratnika. Usp. Josip Modestin,
Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj.
XXXVI. za 1928, s. 288-296.
1061
Josip Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hvatske povijesti.
Nastavni vjesnik, knj. VIII. za 1912. , s. 608. Petar Skok je Modestinovo tumaenje
rijei Lovinac i Kosinj odbacio kao neznanstveno. (P. Skok, Kako bizantinski pisci piu
slovenska mjesna i lina imena. Starohrvatska prosvjeta, Zagreb- Knin, Nova serija
I/1927, 3-4,s. 189.) Kada mu je Modestin odgovorio u citiranom tekstu 1928.g. Skok je
jo kategorinije ostao pri svojemu miljenju (P. Skok, Malo odgovora. Starohrvatska
prosvjeta, Nova serija II/1928, 1-2, s. 173 - 174.).O Modestinovu osvrtu na iia usp. J.
Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hrvatske povijesti. Nastavni
vjesnik, knj. XXXIV. za 1925-26, Zagreb, 1926, s. 9- 14. Vidi i: J. Modestin, Zastupa
li Kosentzes Kasege? Nastavni vjesnik, knj. XXXIV. za 1925-26, Zagreb, 1926, s. 115-
117. U historiografiji je pod utjecajem Skoka i [iia ostalo donekle prijeporno
Modestinovo tumaenje o samo dva naziva (Lovinac i Kosinj) , ali se u novije doba ono
poinje u cijelosti sve vie prihvaati. Usp. T. P. Vukanovi, Etnogeneza junih
Slovena. Vranjski glasnik, knj. X, Vranje, 1974, s. 97.
1062
Hauptmann, Podrijetlo., ibid., s. 111.

425
dogaalo potvruje Konstantin Porfirogenet kad pie u DAI da je dio Hrvata,
koji su doselili u (iru) Dalmaciju (bansku Hrvatsku), odselio u Panoniju i
Ilirik i tamo imao svoga samostalnog vladara (arhonta).
1063
Da je postojala
posebna povezanost izmeu Sklava u Panoniji i Sklava na irem teritoriju
bive Liburnije i njezinu zaleu potvruju i franaki izvori, iz kojih je oito
da su jo poetkom IX. stoljea bile meu vladarima te dvije pokrajine jake
rodbinske veze.
Posebnost Liburnije ouvala se i vie stoljea kasnije tako da je ona u
XI. st. uz neke teritorijalne promjene bila poznata kao Krajina koja se
spominje i u Baanskoj ploi. Ta pak Krajina nije nita drugo nego
Liburnija franakih anala IX. stoljea.
1064


1063
Ilirik je bio iroki zemljopisni pojam, ije je shvaanje u raznim povijesnim razdobljima
variralo. Konstantin Porfirogenet u tekstu O tematima navodi da macedonska tema
spada pod Ilirik, ali nije vjerojatno da on u DAI ( djelu koje je kontradiktorno,
temeljeno na raznim izvorima i moda pisano od dva autora) misli na Norik. Rui to
pokuava ovako obrazloiti: Da je Konstantin Porfirogenet pod Ilirikom mislio na
Norik, dokazuje takoer njemaki ljetopisci, propoviedajui, kako je g. 791. Pipin, sin
Karla Velikoga, provalio sa velikom vojskom iz Italije preko Julskih Alpa u Ilirik i
odavde u Panoniju, i kako su god. 820. Franci navalili proti hrvatskom banu Ljudevitu
iz Italije preko Alpa Norika kroz Korutansku pokrajinu. Kako se iz ovoga razabire,
takoer njemaki ljetopisci ubrajaju Norik k Iliriku. Rui, Stara i nova postojbina
Hrvata, ibid., s. 35. U literaturi postoje i miljenja da Konstantin pod Ilirikom misli na
Bosnu.
1064
Miho Barada, Vinodol prije 1225. Baanska ploa, I, JAZU, Zagreb-Krk-Rijeka,
1988, s. 17o. Za Krajinu govori i glagoljica. Poznato je, da su Osor, Cres, Krk, Vinodol
i Senj od svog poetka najivlji centar glagoljice, to takoer upuuje na nekadanje
crkveno i politiko jedinstvo tih krajeva, t.j. ono Krajine. (Barada, ibid., s. 175).

426



VI.
DE ADMINISTRANDO IMPERIO KONSTANTINA PORFIROGENETA
KAO NEPOUZDANI IZVOR ZA NAJSTARIJU POVIJEST HRVATA

O djelu De administrando imperio, a posebno o poglavljima 29-31,
objavljena je golema literatura u hrvatskoj, srpskoj i drugim
historiografijama, ali je injenica da sva ta literatura nije pridonijela da se iz
toga djela izvue sigurna sinteza o najranijoj povijesti Hrvata.
Navedena poglavlja iz DAI i dalje potiu razliita, najee polemika
raspravljanja. Postoje miljenja da je neke glave pisao car Konstantin
Porfirogenet, a neke anonimni pisac, i da je to razlog kontradikcije izmeu
navedenih poglavlja. U literaturi se naglaava i mogunost naknadnih
intervencija (dopuna i ispravaka) u djelu. Tono je zapaeno da ima stilskih i
sadrajnih razlika izmeu glava 30. s jedne strane i glava 29. i 31. s druge
strane. Meutim, injenica je da u tom djelu suprotnosti ima izmeu svih triju
glava pojedinano, i to ak u nekim najbitnijim problemima. Sigurno je da
pisac ili pisci navedenih poglavlja nisu mnogo znali o staroj prolosti
Dalmacije sve do X. st. Tako npr. u poglavlju 29. stoji da je Dioklecijan
toliko zavolio Dalmaciju da je doveo narod iz Rima i naselio ga s obiteljima u
Dalmaciju. Pisac te stanovnike naziva Romanima zato to su, prema njemu, iz
Rima preseljeni, a navodi i da oni to ime nose sve do dana dananjega.
Dalje se posebno iznosi da je i grad Duklju, koji dre Dukljani sagradio
Dioklecijan i da se njegovi stanovnici tako nazivaju, oito prema miljenju
pisca, prema Dioklecijanu. Autor zatim nastavlja priu o naseljavanju
Rimljana u Dalmaciju tvrdnjom da drava tih Romana see sve do rijeke
Dunava. (I u glavi 30. pisac navodi da je Dalmacija zapoinjala od drakih
mea i sezala do italskih gora, a irila se do rijeke Dunava). U poglavlju 31.
ponavlja se u biti ista pria o tome da je car Dioklecijan doveo stanovnike iz
Rima, zbog ega su ih i nazvali Romanima, u zemlje sada zvane Hrvatska i
Srbija. Ni tvrdnja da su Avari osvojili Dalmaciju te je toliko opustoili, da je
ostala bez stanovnika, nema stvarnih temelja. Bez obzira na broj Avara ne
moemo misliti da bi oni uspjeli pobiti sve zateeno stanovnitvo u
Dalmaciji, jer je toga stanovnitva bilo neusporedivo vie nego Avara.
Posebno je nemogue misliti da bi se to stanovnitvo, prvi put u svojoj

427
dugostoljetnoj povijesti, bez borbe predavalo Avarima na unitenje, a
pogotovu to su se mogli s uspjehom skrivati u teko dostupnim brdima, koje
su kao domoroci savreno poznavali. Neodriva je i tvrdnja da Avari nisu
mogli osvojiti u Dalmaciji samo nekoliko primorskih gradia, koji su inae
jedan od drugoga bili toliko udaljeni da se nisu mogli ni meusobno
pomagati.
Iz djela DAI proizlazi i sljedee:
1. da su Hrvati Slaveni (uz iznimnu stilizaciju u glavi 31. o tome da
Hrvati granie sa Slavenima),
2. da su Srbi Slaveni,
3. da su Slaveni i Zahumljani, Travunjani, Neretvani (bez obzira na
to to se svi ti nazivaju i Srbima!),
4. da su Dukljani Slaveni,
5. da su Slaveni i stanovnici ostalih Sklavinija.
Te druge Sklavinije oito su bile posebne teritorijalne i politike
jedinice, o ijem naseljivanju u izvorima nema spomena. Nazivi se tih drugih
Sklavinija ne navode. U DAI Slavene se identificira s Avarima. Kao bitno
proizlazi iz DAI to da su se od svih tih Slavena doselili samo Hrvati i Srbi. O
podrijetlu Hrvata iz DAI ne moe se gotovo nita zakljuiti. U glavi 31. ima
jedna udna stilizacija o Hrvatima koju je Tomai ovako preveo: Hrvati,
koji sada nastavaju strane Dalmacije, potjeu od nekrtenih Hrvata, koje i
Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske, stanuju blizu Frangije, a susjedi su
Slovenima, nekrtenim Srbima.
1065
Ako je toan smisao takva prijevoda,
onda bi se iz te reenice moglo zakljuiti da Hrvati nisu Slaveni. Meutim, iz
glave 30., da Hrvati ometaju gradove i da su ti gradovi zato bili prisiljeni
plaati danak Slavenima, oito je da su i Hrvati smatrani Slavenima. Ni o
pradomovini Hrvata, o njihovu prvobitnom zemljopisnom smjetaju, ne moe
se iz DAI sa sigurnou nita zakljuiti. ini se da su u DAI neki nazivi
netono navedeni, odnosno nama preneseni. Nikola Tomai je
Porfirogenetov navod o doseljenju Hrvata objavio u sljedeem hrvatskom
prijevodu:Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme t amo od Bagibareje, gdje su

1065
Nikola Tomai, ivot i djela cara Konstantina VIII. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-
dalmatinskoga zemaljskoga arhiva, XX/1918, 1-2, 80. Glavu 31. i Ferjani je preveo u
biti, isto kao Tomai: Hrvati, koji su sada naseljeni u krajevima Dalmacije, vode
poreklo od nekrtenih Hrvata nazvanih i Beli koji stanuju s one strane Turske (tj.
Madarske), u blizini Franake i granie se sa Slovenima, nekrtenim Srbima. (Boidar
Ferjani-obradio: Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom II, SAN,
posebna izdanja, knj. CCCXXIII, Vizantoloki institut, knj. 7, ed. Nauno delo, Beograd,
1959, s. 37).

428
sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero brae Klukas, Lonelos,
Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivi se od nih
skupa sa narodom svojim, dooe u Dalmaciju i naoe ondje Avare, koji
drae tu zemlju.
1066
I u Moravcsikovu izdanju prijevod je donesen u istom
smislu na engleskom jeziku.
U komentarima DAI naglaava se da postojanje Hrvata iza Karpata
potvruje Mas'udi, perzijski geograf u X. st., kralj Alfred u anglosaksonskom
prijevodu Orosiusove Povijesti svijeta i karta o utemeljenju Prake
biskupije. Iz toga se kao neprijeporno zakljuuje da su Hrvati postojali u
sjeveroistonoj ekoj, kako to, prema piscu potvruju i eki izvori. Takoer
se istie da skandinavska Hervanar Saga naziva Karpate Harvadja, tj.
planine Hrvata, a s obzirom da Prva ruska kronika pria o Hrvatima u
modernoj Galiciji, ne moe se dovoditi u sumnju postojanje Konstantinove
Bijele Hrvatske iza Karpata. U tom izlaganju ne obrazlae se samo to je li
navedeno podruje pradomovina Hrvata, odakle su se Hrvati iseljavali ili su
se oni od drugdje konkretno iz balkansko-podunavskog prostora u te krajeve
doselili.
1067
Naime, davno je postavljena tvrdnja da se rije Bagibareja(?) (
koja se inae u literaturi smatra nazivom za Bavarsku), odnosi na Bablje
gorje na Kupi (iza babljih gora na Kupi u staroj Karantaniji).
1068


1066
Tomai, ibid., s. 75-76.
Ferjaniev srpski prijevod tog ulomka ovako glasi: U to vreme Hrvati stanovahu s one
strane Bagibareje, gde su sada Belohrvati. A jedna porodica, odelivi se od njih, naime
petero brae: Klukas i Lovelos i Kosenic i Muhlo i Hrvat, i dve sestre Tuga i Buga, sa
svojim narodom stignu u Dalmaciju i ovu zemlju zateknu pod vlau Avara (B.
Ferjani, ibid., s. 30-31).
1067
Usp. Constantine Porphyrogenitus De administrando Imperio, vol. II, Commentary by
F. Dvornik-R.J.H. Jenkins-B. Lewis-Gy. Moravcsik-D. Obolensky-S. Runciman, edited
by R.J.H. Jenkins, University of London, The Athlone Press, 1962, s. 116. U tom
komentaru DAI navodi se da su Peenezi bili gospodari june Rusije, a da se ini kako je
Bijela Hrvatska obuhvaala podruje oko gornjeg Dnjestra i da se tu vjerojatno moraju
smjestiti Hrvati o kojima govori Prva ruska kronika. Takoer se dodaje da je Crno more
vjerojatno Baltiko more koje su tako nazvali radi njegove geografske pozicije i klime.
Konstantin pravo Crno more naziva Pontus, a Grci su ga obino nazivali Pontos
Euxeinos (Ibid., s. 130).
1068
Tako misli Armin Pavi, koji je pasus ovako preveo: Nastavahu pak dalmatinski
Hrvati u ono doba s one strane Bablje Gore, iza dananjih Bijelih Hrvata (u Dalmaciji).
(A. Pavi, Cara Konstantina VII Porfirogeneta De administrando imperio Glave 29-36.
Zagreb, 1909, s. 44). Pavi je u tekstu Postanje Gundulieva Osmana i glave 29-36 u
Porfirogenetovoj De adm. imp., obraunavajui s Konstantinom Jireekom, istaknuo da
nije rije jenseits der Bayern, nego da je Bagibarejas oita greka mjesto
Bagigarejas, pa je naveo da car Konstantin Bavarsku u djelu De cerem. aul. Byz. II 398
tono i jasno pie |oiv
|
! Pavi dalje tvrdi da Konstantin za tu Bagibarejas nipoto

429
U djelu DAI nije dovoljno jasno oznaen ni pojam Dalmacije. Tako u
glavi 29. ima sljedea reenica: Na koji pako nain bude poam od
vladavine cara romajskoga Heraklija podloena Romajcem cijela Dalmacija i
narodi oko nje, kao Hrvati, Srbi, Zahumci, Trivunjani, Konavljani i Arentanci,
koje zovu i Paganima, govorit e se u spisu o Hrvatima i Srbima.
1069
Prema
smislu te reenice shvaanje Dalmacije moglo bi se ograniiti samo na
primorska mjesta. Meutim, u istoj glavi 29. navodi se da je u Dalmaciji na
kopnu bilo nenaseljenih, pustih gradova, kojima prema piscu vladaju Slaveni.
Iz toga je navoda dakle oito da pojam Dalmacije ne obuhvaa samo
primorske gradie. U poglavlju 29. ima vrlo vaan navod da je carstvo
Romeja dolo do ruba propasti, osobito za cara Mihajla Mucavog iz Amoreje,
tako da su dalmatinski gradovi postali samostalni te se nisu nikome, pa ni
caru Romeja, pokoravali. Posebno je bitna tvrdnja da su se Hrvati, Srbi,
Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretvani takoer odvojili od
romejskog carstva, da su postali samostalni i da se nikome ne pokoravaju.
1070

Ni o pokrtenju Hrvata ne moe se iz djela DAI nita sigurno zakljuiti,
jer svako od navedena tri poglavlja ima o tome svoju verziju. U glavi 30. stoji
da su Hrvati, kad su svladali Franke i postali ponovno samostalni, sami
zatraili od Rima da se pokrste. Meutim, nema jedinstvenog opisa pokrtenja
Hrvata ni u glavama 29. i 31., iako ih je napisao, kako historiari misle, isti
autor. Tako u glavi 29. stoji da veina Slavena, a oito je da meu njih treba
ubrojiti i Hrvate, nije bila krtena i da su zatraili od cara Bazilija da se
pokrste oni meu njima koji jo nisu krteni i da je car dao te jo nekrtene
pokrstiti. U glavi 31. kae se da su Hrvati, kad su protjerali Avare po
nareenju cara Heraklija, krteni od sveenika koje je taj car doveo za to iz
Rima.
Ni teritorijalne i etnike granice izmeu Hrvata i Srba u djelu DAI nisu
pouzdano odreene. Tako se u poglavlju 29. dva puta za redom nabrajaju
narodi oko cijele Dalmacije, i to: Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani,
Konavljani, Dukljani i Neretvani, iz ega proizlazi da nisu ni Hrvati ni Srbi:

ne kae da je ona pradomovina dalmatinskih Hrvata, nego da kae da su oni u toj zemlji u
doba, kada su Obri zauzeli Dalmaciju (610-641) stanovali (habitabant) i da samo za
zemlju onkraj Turkije (Madarske), a to je po njemu nesumnjivo Stara eka, car kae
da iz nje dalmatinski Hrvati vuku podrijetlo, odnosno da je u njoj bila njihova
pradomovina. (A. Pavi, Postanje Gundulieva Osmana i glava 29-36 u
Porfirogenetovoj De adm. imp., Zagreb, 1913, s. 59). Neki povjesniari (R. Grnwald,
Otto Kronsteiner), koji za oznaku Bagiwareja misle da se odnosi na Bavarsku, istiu
kako nije rijeeno za izriaj s onu stranu moe li se tumaiti u smislu da li se odnosi na
sjever ili istok Bavarske.
1069
Tomai, ibid., s. 64.
1070
Tomai, ibid., s. 74.

430
Travunjani, Zahumljani, Konavljani i Neretvani. Meutim, Srbima se
nazivaju u daljnjem tekstu DAI:
1. Zahumljani (u glavi 33.)
2. Travunjani i Konavljani (stanovnici potjeu od nekrtenih Srba - u
glavi 34.),
3. Pagani-Neretvani (u glavi 36.).
1071

Srbi su prvobitno (uostalom kao Hrvati i drugi narodi) bili malena
jezgra, koja je tijekom vie stoljea, na razne naine nametala svoje ime
okolnim stanovnicima, odnosno podrujima. Nema posebnih potvrda da su se
Srbi u prvoj polovici X. stoljea bili proirili izvan svoje istono-balkanske
postojbine. U poglavlju XXXII. DAI postoji izraeno i neetniko shvaanje
srpskog imena kao robova i to u smislu podanika bizantinskog carstva. U
duhu tog miljenja posve je logino da pisac smjeta granicu Srba do
rijeke Cetine, koja je svojedobno stvarno razgraniavala Franako i
Bizantinsko carstvo, i tada su doista svi stanovnici do Cetine bili robovi t.j.
podanici Bizanta. Tu mogunost potvruje i injenica da se u DAI stanovnici
do rijeke Cetine nazivaju takoer i posebnim imenima (Konavljani,
Zahumljani itd.). Zanimljivo je da se za Dukljane (u glavi 35) ne navodi ni da
su Hrvati ni da su Srbi.
1072

Analiza djela DAI vodi do mogunosti zakljuivanja da su svi podaci iz
toga djela koji se odnose na stariju hrvatsku povijest, dakle u razdoblju prije
nego je ono nastalo, nepouzdani. Meutim, mogu se s prilinom sigurnou
prihvatiti kao vjerodostojni podaci, posebno oni u glavi 30., koji se odnose na
vrijeme kad je djelo nastalo ili neposredno prije toga. To se posebno odnosi
na zemljopisni smjetaj Hrvata, koji se pokazuje kao nesumnjivo toan.
Vano je navesti da je opis tog smjetaja iz glave 30. sukladan opisu iz glave
31. Naime, pasus koji se na to odnosi u glavi 31. glasi: Krtena Hrvatska ima
ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin,

1071
Kad bi Konavljani, Pagani i Zahumljani doista potjecali od nekrtenih Srba kao jedan
dio njihova naroda, onda bi se i nakon doseljenja morali nazivati Srbima, jer bi kao i
pravi Srbi, kao uostalom i Hrvati, nosili i dalje u historiji svoje ime. Meutim,
karakteristino je da sva tri naroda nose imena po krajevima koje su naselili i da se ni
jedan od njih ne naziva Srbima. tovie, nepoznati pisac 30. poglavlja u djelu De
administrando imperio ne zna nita o srpstvu niti o srpskom podrijetlu stanovnika
pojedinih Sklavinija. On daje redom geografski smjetaj svih Sklavinija od Duklje do
Hrvatske. (Nada Klai, Historijska uloga Neretvanske kneevine u stoljetnoj borbi za
Jadran. Zbornik znanstvenog savjetovanja o Makarskoj i makarskom primorju, JAZU,
Makarska, 1970, s. 128).
1072
Iz opisa dogaaja u glavi 32. DAI jasno je da je Srba bio razmjerno malen broj.

431
Kori, Klobuk.
1073
Da je navedeni opis smjetaja Hrvata nedvojbeno toan,
potvruje i injenica da je upravo na kamenim spomenicima s tog podruja
ostalo sauvano hrvatsko ime. Zanimljivo je ono to pie u glavi 31. o
hrvatskoj vojnoj snazi: Krtena Hrvatska postavlja konjanitva do 60.000, a
pjeadije do 100.000 i sagena do 80 i kondura 100. Na sagenama imaju po 40,
na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi. Veliku takovu mo
i mnoinu naroda imae Hrvatska do arhonta Krasimera (Kreimira). Poto
ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladavi 4 godine, od ruke bana Pribunje
pogibe, i u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se i broj konjanitva i
pjeadije i sagena i kondura, to ih imahu Hrvati. Danas imade sagena 30,
male i velike kondure, i konjanitvo i pjeadije.
1074
ii kao uostalom i svi
povjesniari prije njega dri da su ovi brojevi o hrvatskoj ratnoj snazi
pouzdani. On je istakao da je u to vrijeme bizantinska mornarica imala 300
brodova, a mletaka 200 brodova i iz te je analogije zakljuio da je Hrvatska
u prvoj polovini X. vijeka bila faktino vana sila na moru. On se sloio s
miljenjem Rambauda da je Hrvatska tada mogla imati do dva milijuna
stanovnika.
1075
I poslije iia povjesniari su izraavali povjerenje u
navedene brojke i zakljuivali da je Hrvatska tada mogla brojiti otprilike do
dva milijuna stanovnika.
1076
Na temelju posebnog proraunavanja Dominik
Mandi je izraunao da je polovicom X. moglo u hrvatskoj dravi biti
800.000 do 850.000 stanovnika, a ne vie.
1077
Nada Klai je prva u
historiografiji porekla tonost podataka iz djela DAI o navedenoj vojnoj snazi
Hrvata. Ona je izrazila miljenje da su podaci iz toga djela u tom smislu vrlo
pretjerani pa ako je tono da je tadanja mletaka mornarica brojila 200
brodova, onda je prema njezinu miljenju navedeni broj hrvatskih brodova
netoan.
1078
Podaci koji se odnose na hrvatsku vojnu snagu u djelu DAI teko
da su pretjerani. Valja istaknuti da nije rije o previe starom razdoblju i da se
na bizantskom dvoru morala voditi to je mogue tonija evidencija o vojnoj
snazi susjednih naroda, a pogotovu Hrvata, jer su oni zaposjeli teritorij za koji
je bio zainteresiran Bizant. Tonost podataka o pomorskoj sili Hrvata
potvruje i drevna pomorska tradicija starosjeditelja (posebno Liburna), kao i

1073
Tomai, ibid., s. 82.
Ferjani je ovaj pasus preveo ovako: U pokrtenoj Hrvatskoj su naseljeni gradovi: Nin,
Biograd, Velica, Skradin, Livno, Stolpon, Knin, Karin i Klavoka (Ferjani, ibid., s. 44).
1074
Tomai, ibid., s. 82-83.
1075
ii, Povijest..., ibid., s. 413.
1076
Gunjaa-Jelovina, Starohrvatska batina. GZH Zagreb, 1976, s. XIX.
1077
D. Mandi, Crvena Hrvatska, ibid., s. 129.
1078
N. Klai, Povijest Hrvata, I, ibid., s. 284.

432
pomorska snaga Gota na Jadranu. Ako su ti podaci i priblino toni onda bi
oni potvrivali da je u sastavu hrvatske drave bilo mnogo onih koji nisu bili
Hrvati, jer se od samih Hrvata nije mogla unovaiti tolika vojna snaga.

433

434




VII.
LIBELLUS GOTHORUM
(Spis o kraljevima Gota)

Osobito vaan izvor za staru hrvatsku povijest bez sumnje je Libellus
Gothorum, zvan od nekih pisaca Hrvatska kronika. Prema analizi Kreimira
Mlaa (dobrog poznavatelja hrvatske narodne poezije) tu je rije o tekstu koji
je, po svoj prilici, nastao prije XII. st. (latinski je tekst Mla datirao oko
1180.) i pisan je zapravo in continuo.
1079
U latinskoj redakciji Dukljaninova
ljetopisa narod koji se naziva Gotima doao je sasjevernih strana. Ljetopis
navodi da se to dogodilo god. 357., ali se iz samoga daljnjeg teksta oituje
da je to datiranje pogreno. Naime, u poetku ljetopisa spominju se povijesne
osobe, koje su ivjele od kraja V. st. do druge polovice VI. st.
1080
to znai da
u to doba treba datirati dolazak tih Gota ili Sklava. Goti su najprije osvojili
Panoniju pod vodstvom Totile i Ostroila. Njihovom daljnjem prodiranju
bezuspjeno su se suprostavile vojske kralja dalmatinskog i kralja istarskog.
Poslije toga je Totila sa svojom vojskom otiao u Italiju, a njegov brat
Ostroilo je uao sa svojom vojskom u Iliriju. Ostroilo pak, brat njegov, ue
sa vojskom u provinciju Iliriju te, poto ne bjee ko bi mu se mogao
oduprijeti, poslije krvavih ratova zadobije cijelu Dalmaciju i primorske
krajeve, dok ne doe i zasjedne u oblasti Prevalitani. Tada, zadravi uza se
neto vojske, poalje svoga sina po imenu Svevlada, da podjarmi krajeve s
one strane planina.
1081
Car grada Konstantinopola je poslao vojsku protiv
Ostroila koji je bio u Prevalitani.Ostroilo, koji je bio s malo vojske je ubijen,
a ljudstvo mu je pobjeglo. Ostroila je naslijedio njegov sin Svevlad. Najzad
uze kraljevstvo i vladae mjesto oca, pa rodi sina, koga prozva Selimir. Bile

1079
Kreimir Mla, Postanak i razvoj hrvatskog tradicionalnog a osobito epskog
pjesnitva. Zbornik za narodni ivot i obiaje, knj. 48, ed. JAZU, Zagreb, 1980, s. 372-
374.
1080
Vladimir Moin (priredio), Ljetopis Popa Dukljanina. Ed. Matica hrvatska, Zagreb,
1950., s. 40.
1081
Moin, ibid., s. 42-43.

435
su pak granice njegova kraljestva od Valdevina pa do Polonije, obuhvatajui
kako primorske tako i zagorske oblasti.
1082
Svevlada je naslijedio sin
Selimir, koji nije progonio krane i koji je napunio zemlju mnotvom
Slavena. Za vladanja njegova sina Vladina dolo je mnotvo naroda sa
velike rijeke Volge koji se zovu Vulgari i s kojima je Vladin sklopio mir.
Oba naroda poee se uzajamno voljeti, to jest Goti, koji su i Slaveni, i
Vulgari, a najvie zato to su oba naroda bili pogani i to su imali isti
jezik.
1083
U Regnum Sclavorum bit prianja je ista kao i u latinskoj
redakciji. Goti se, koji su bili arijanci, nazivaju poganima. U njoj se istie da
su ti Goti krenuli s istoka i da su zauzeli ugarsko kraljevstvo. Tada su se
Gotima suprotstavile ujedinjene vojske kralja dalmatinskoga i kralja
istarskoga, iji se vojnici nazivaju kranima. Teka borba zavrila se
potpunim porazom krana.

Oni Goti nemilostivi dobie,
Jedasi kroz neki grih koji tada v karstjanah pribivae
I bez izma bi pobijena strana karstjanska
I vbijen bi kralj Istrinski
I mnogo tisu krstjanih po dobitju bij pod ma obraeno
I vele Hrvat bi pobijeno
Da kralj Dalmacije s malo vitezi
Smartnom ranom ranjen vbie
I bij prinesen v slavni udni grad Solin
V kom gradu bi za veje dan openi pla i tuga neizreena.
Potom toga svak as restie
Mo i vojska Totile i brata mu Stroila.

-
- -
I vaze Totila vojsku svoju
I pojde i rasu Istriju i Akvileju.

1082
Moin, ibid., s. 43.
1083
Moin, ibid., s. 46. U hrvatskoj redakciji Dukljaninova ljetopisa ne navodi se citirani
podatak da su Goti isto to i Slaveni.

436

-
- -
V tom Stroil brat njega s vojskom svojom
Vaze kraljevstvo od Ilirije a to jest sva zemlja
a jest s onu stranu Valdonije deri do Polonije.
I on tvardim arvanjimi
I s nemilostivimi boji sve obuja
Jere nitkor suprotiviti se ne mogoe.
I pride v Bosnu i sie v Dalmaciju
I rasu primorske grade Dalmu, Narun
I bogati i lipi Solin i grad Skardon
I mnoge slavne grade poloi na zemlju..

-
- -
I osta na njegovu mistu gospodovati sin njegov Silimir
Kij ako i poganin bie
Sa svakim s mirom i s ljubavlju ivie
inei jednako pravdu i vele karstjane ljubljae
I ne dadoe progoniti ih
I naredi s njimi da mu budu davati dohodak
I tako opet napuni zemlju Harvatsku...
1084


Iz cijeloga opisa Regnum Sclavorum jasno proizlazi da je nastala
simbioza izmeu pridolih Gota i starosjeditelja. Zanimljiva je pojedinost da
neki, i to vrlo kritini istraivai doputaju mogunost da je moda ak pet od
est imena u Regnum Sclavorum gotskog podrijetla.
1085


1084
Kreimir Mla, Postanak i razvoj hrvatskog tradicionalnog a osobito epskog
pjesnitva. Zbornik za narodni ivot i obiaje, knj. 48, ed. JAZU, Zagreb, 1990, s. 372 -
374.
1085
Antun Mayer, J. Rus, Kralji dinastije Svevladiev. Nastavni vjesnik, XLI / 1932-33,
1- 3, 84.

437
Pop Dukljanin u latinskom tekstu, koji neki datiraju oko 1148./1149.,
istie u uvodu da je zamoljen od sveenika, staraca i mladei da prevede sa
slavenskog jezika na latinski spis o Gotima, to se latinski zove Regnum
Sclavorum (ut Libellum Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur
regnum), pa je u starosti to i uinio.
1086
Pop Dukljanin je svoj uvod u
latinski tekst zavrio sljedeim upozorenjem: Ali, neka nitko od italaca ne
pomisli, da sam napisao ma ta drugo, osim onoga to sam (itao) i uo
priati od naih otaca i vremenih staraca kao pravu istinu. ( Verum tamen
nullus legentium credat, alia me scripsisse praeter ea, quae (legi et) a patribus
nostris et antiquis senioribus veridica narratione referre audivi ).
1087

Dukljaninova Kronika na latinskom posebno izaziva velike rasprave u
historiografiji. Tako je Ivo Guberina istaknuo ovo:Dukljanin poetak
slavenskog kraljevstva poinje s dolazkom Gota. Ali on zna, da jedan lan te
dinastije, i ako je bio poganin, nije progonio krane. To je bio Selimir koji
napuni zemlju mnotvom Slavena(IV). Ovdje se Slaveni dobro lue od
gospodujuih Gota...Dok se u IV. pog. dobro lue Goti od Slavena, to u V.
pog. nalazimo Gote, koji su i Slaveni... .
1088
Milorad Medini istie kako se
u latinskoj redakciji Dukljaninova ljetopisa Goti identificiraju sa Slavenima,
dok hrvatska redakcija Gote uvijek smatra nametnicima, a Hrvate
starosjediocima.
1089
Uz Medinijevo miljenje treba spomenuti navod iz
hrvatske redakcije, kada se spominje poraz vojske kralja dalmatinskog i kralja
istarskog od Gota, kako je tada vele Hrvat ..pobijeno. To bi se moda
moglo tumaiti i kako Dukljanin smatra Dalmate i Istrijane Hrvatima.
Meutim Dukljanin je gornju i donju Dalmaciju identificirao u kasnijem
razvoju kao Bijelu i Crvenu Hrvatsku pa je u smislu te naknadne zamjene
dalmatskog imena s hrvatskim mogao Istrijane i Dalmate smatrati Hrvatima, a
njihovu zemlju Hrvatskom. Pop Dukljanin u Kronici naziva Gote, koji su,
prema njemu pogani i Sclavima. Kad pria kako je kralj Vladin (Vladinus) s
pridolim narodom koji naziva Vulgari, a koji su doli s velike rijeke Volge
sklopio mir, nastavlja: Oba naroda poee se uzajamno voljeti, to jest Goti,

1086
Ljetopis Popa Dukljanina. Priredio, napisao uvod i komentar Vladimir Moin, ed.
Matica Hrvatska, Zagreb, 1950, s. 39.
1087
Ljetopis..., ibid., s. 39.
1088
Ivo Guberina, Dravna politika hrvatskih vladara. I, Knjiara Velebit, Zagreb, 1944,
s. 33.
1089
M. Medini, Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina. Rad HAZU, Zagreb,1942., knj.
273, s. 151.
Medini doputa mogunost da je reenica i vele Hrvat bi pobijeno naknadno umetnuta.
(Medini, ibid., s. 148). Neki misle da su Hrvati (koje spominje pop Dukljanin na bojnom
polju) doli zajedno s Gotima. (Anton Zakarija, Hrvatska kronika i hrvatska povijest.
Maruli, XXVI / 1993, 4, 492).

438
koji su i Slaveni, i Vulgari, a najvie zato to su oba naroda bili pogani i to
su imali isti jezik. (Coeperuntque se utrique populi valde inter se diligere,
id est Gothi, qui et Sclavi, et Vulgari, et maxime quod ambo populi gentiles
essent et una lingua esset omnibus).
1090
Oito je iz toga Dukljaninova
navoda da je teko prihvatiti tumaenje da su Dukljaninovi Goti i Sclavi dva
razliita pojma. To se barem za navedeni tekst u cijelosti ne moe tvrditi.
Inae, poznato je iievo tumaenje Dukljaninova pisanja o Gotima
pretpostavkom da je rije Got u Dalmaciji u vrijeme kad je ovaj izvor nastao
imala samo vjersko znaenje u smislu heretik, neznaboac. Ta tvrdnja ne
moe razjasniti zato Dukljanin i narod koji naziva Vulgari, a koji govore
istim jezikom kao i Goti, i koji su doli kao pogani, ne naziva Gotima.
Vladimir Moin koji se inae povodi za iiem u mnogim sudovima o
Hrvatskoj kronici i Ljetopisu Popa Dukljanina, prihvaa opasku
Radojkovia da u Dukljanina izraz Got nema i ne moe imati prezriv smisao
heretika, jer u naslovu svog djela itavu svoju dravu Regnum Sclavorum
identificira s Gotima,... Moin posebno misli da je izvor Dukljaninove
gotomanije bizantski obiaj nazivati barbarske narode imenima onih
plemena, koja su stanovala na istom teritoriju u klasino doba.
1091
To
Moinovo miljenje nema znanstvene vrijednosti, jer zato bi ba Slaveni bili
nazivani Gotima, kad su Goti vladali relativno vrlo kratko vrijeme na
podruju na kojemu su druga plemena u antiko doba ivjela stoljeima
(Japodi, Dalmati, Liburni i dr.). Posebno je bitno da je i u Hrvatskoj kronici i
u latinskom tekstu Popa Dukljanina pojam Dalmacije postao sinonim za
Hrvatsku. U latinskoj redakciji Dukljaninova ljetopisa nigdje se ne pria o
seobi Slavena nego o doseljenju Gota, koji su i Sklavi, te o njihovim
vojnim pobjedama nad vojskama starosjeditelja. U toj latinskoj redakciji
pria se kako je Svevladov sin Selimir (glava IV.) napunio zemlju
mnotvom Slavena, a s obzirom na to da se nakon toga u istoj latinskoj
redakciji (glava V.) navodi da su Goti isto to i Slavi to znai da ti Slavi iz
IV. poglavlja s kojima je napunio zemlju nisu etniki razliit element od
Gota. Dukljanin nigdje ne istie simbiozu Gota i Slavena. Kad je kralj Vladin
sklopio mir s Bugarima onda se navodi kako su se oba naroda poela
uzajamno voljeti i to Goti (koji su i Slaveni) s jedne strane i Vulgari s
druge strane.

1090
Ljetopis ..., ibid., s. 46. U svezi s tim navodom o Vulgarima usp. H. Kunstmann,
ber den Namen der Bulgaren. Die Welt der Slaven,XXVIII / 1983, 1, 122-130.

1091
Ibid., s. 29.

439




VIII.
PRETPOSTAVLJANJA O SVEZI HRVATSKOGA ETNONIMA S
AVARIMA I BUGARIMA

1.
U inozemnoj literaturi istie se da Hrvati, Bugari i Turci iz ranoga
srednjeg vijeka nisu identini s dananjim nacijama tih imena, te u hrvatskom
imenu VII. st. ne vide nikakav etnonim, nego jednu socijalnu oznaku.
1092

Otto Kronsteiner je prvi 1978. Objavio miljenje da su prvobitni Hrvati bili
konjaniko-nomadski vodei sloj avarskog kaganata.
1093
Pohl tvrdi da se teko
moe zamisliti postojanje posebnih etnosa na sjeverozapadnom Balkanu prije
IX. stoljea.
1094
I Omeljan Pritsak (Mykhailo S. Hrushevskyil) istie zaetke
hrvatske etnogeneze u avarskom kaganatu, ali tako da u Hrvatima gleda
prvenstveno merkantilno-politiku skupinu.
1095

Avari se spominju prvi put g. 450. a oko 558. izmeu Dona i Dnjepra.
Porfirogenet pie u DAI da su Avari poetkom VII. st. zavladali
Dalmacijom.
1096
Mareti s pravom primjeuje da ni jedan suvremeni izvor o
tom doseljenju Avara u Dalmaciju ne zna nita i da se njihov dolazak o
kojemu govori Porfirogenet nije nikada dogodio. Bitna je injenica da su se
prije godine 558. na teritorij Japoda i Liburna doselili Goti i Slaveni, koji su

1092
Walter Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567 - 822 n. Chr.
Verlag Beck, Mnchen, 1988, s. 16.
1093
Otto Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische Gruppe?
sterreichische Namenforschung, 6/1978, s. 79-99. Nachdruck aus dem Wiener
Slavistischen Jahrbuch, XXIV/1978, s. 137-157.
1094
Pohl, ibid., s. 266, 268.das
1095
Omeljan Pritsak, Kroatien unde Kroaten whrend des neunten Jahrhunderts: Das
Entstehen einer christlichen Nation. Referat na drugom meunarodnom simpoziju o
crkvenoj povijesti u Hrvata: Poeci kranskogi drutvenog ivota u Hrvata od VII. do
kraja IX. stoljea ((Split, 30. rujna - 5. listopada 1985.), rukopis, s. 16.
1096
Mareti, Slaveni, ibid., s. 36.

440
u doba avarskog dolaska u Panoniju na navedenom teritoriju ve bili
stabilizirani. Vano je navesti da Porfirogenet, koji pie svoje djelo oko 949.,
navodi da su Slaveni, koji se prema njemu i Avari nazivaju, prije 500 godina
dakle oko 499. , osvojili Solin i zauzeli Dalmaciju.
1097
To znai da sam
Porfirogenet smjeta u V. st., dakle u doba Gota dolazak Slavena u rimsku
provinciju Dalmaciju, a kako tada nije bilo ni spomena o Avarima taj se
njegov navod moe odnositi samo na Slavene. Navod Teofilakta Simokate
(umro 628.) o slavensko-avarskom saveznitvu u doba cara Maurikija (582-
602) moe se odnositi samo na one Slavene koji su se nalazili izvan
navedenog teritorija. Bitno je znati da Teofilakt Simokata pie kako su
skupine koje su bjeale s istoka na zapad preuzele avarsko ime da bi zvualo
strano.
1098
Avari su mogli zauzeti i neki dio rimske provincije Dalmacije,
ali nema ni jedan izvor da su bilo kada zauzeli teritorij Japoda, Liburna i
Dalmata. Sam Porfirogenet ponekad naziva Slavene koji su doli u
Dalmaciju Avarima. Prema Simokati Avari su masovnije prodrli na jug
Balkana samo g. 597.
Ipak, postoje pisci koji Hrvate dovode u svezu s avarskim etnikim
elementom.
1099
Ti autori, s obzirom na to da Hrvati spadaju meu narode koji
Avare nazivaju Obrima, pokuavaju dokazati suivljenje Avara s Hrvatima
odnosno pretpostavljeno vrhovnitvo Avara nad Hrvatima veim brojem
toponima Obrov i na teritoriju hrvatske drave.
1100
M. Budimir misli da ime

1097
Rui, ibid., s. 23.
1098
Usp. Lujo Margeti, Neka pitanja etnogeneze Hrvata. Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest, vol. 28, Zagreb, 1995, s. 38.
1099
Avari su, kako se tvrdi u literaturi, tursko-tatarski narod mongolske rase kojoj su
pripadali jo i Huni i Protobugari (Kutriguri). Leposava Trbuhovi, Prilog
prouavanju stranih etnikih elemenata u avarskim nekropolama. Starinar, Arheoloki
institut, sv. XXX za 1979, Beograd, 1980, s 127. Avari su bili toliko malobrojni da su u
vlastitoj vojsci bili manjina, a avarsko ime imalo je vie sadraja. (Walter Pohl, Die
Awaren. Verlag Beck, Mnchen, 1988, s.216). Treba istaknuti da je u djelu De
administrando imperio (DAI) slavensko ime sinonim za Avare. U poglavlju XXIX.
navodi se slavenski narod, koji i Avarima nazivaju ili Slaveni koje i Avarima zovu,
ali se u istom ovom poglavlju spominju Slaveni i Avari. Franjo Raki navodi da je iz
Panonije preko Save 569. godine provalilo u Dalmaciju 10.000 Kuturgura, koji su se
Obrom pridruili bili. (Franjo Raki, Hrvatska prije XII vieka. Rad JAZU, knj. LXII,
Zagreb, 1881, s. 124.) Taj podatak je zabiljeio Menandar za 568. godinu. Usp. Zarije
Bei, Draga Garaanin, Milutin Garaanin, Jovan Kovaevi, Istorija Crne Gore.
Titograd, 1967, s. 282.
1100
Usp. na primjer Lujo Margeti, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata.
Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb, 1977, s. 65- 66, 83. U svezi s tim
Margetievim tekstom usp. Mate Sui, Ocjena radnje L. Margetia. Zbornik
Historijskog zavoda JAZU, Zagreb, 1977, s. 89-100.

441
Obri i Avari ne mora biti istog podrijetla.
1101
Meutim, utvrdilo se da rije
Obrov dolazi od slavenske rijei ob-rovati.
1102
U Poljskoj ima rijeka koja se
zove Obra
1103
Pretpostavljenu avarsko-hrvatsku bliskost pojedinci obrazlau i
postojanjem banske vlasti u Hrvata. Oni misle da hrvatski naziv ban potjee
od avarskoga osobnog imena vladara Bajana, pa se pozivaju na poglavlje
XXX. djela DAI u kojemu se navodi kako meu Hrvatima u Lici, Krbavi i
Gackoj vlada boanos (boan), a u glavi XXXI. spominje se boeanos
(boean). Meutim, u Hrvata postoji samo naziv ban koji se u hrvatskim
izvorima oduvijek tako pisao i izgovarao.
1104
Saka dokazuje da pojam ban u
smislu vladarske asti postoji i u Iranaca s istim akcentom i istim znaenjem
kao u Hrvata.
1105
Vjekoslav Klai je upozorio na mogunost da hrvatska
oznaka ban potjee iz jezika Gota: U gotskom jeziku imade rie bandvjan,
od koje su u srednjem vieku postanule riei: bannus, bannum, francezki ban,
talijanski i panjolski bando, a sve te riei oznauju izvrujuu vlast, ili pravo
javnoga astnika, da pod prietnjom kazne neta zapovjedi ili zabrani. Nije li

1101
Vukanovi, ibid., s. 90-91.
1102
Usp. Vladimir Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik. JAZU, Zagreb,
1908-1922, Pretisak: Informator, Zagreb.
Historiar ii, u potrazi za tragovima neujno iezlih Obara (Avara), dovodio je
razna naa mesna imena koja poinju glasovima obr u vezu s Avarima. Izmeu
ostaloga, mislio je da je postalo od imena Obara i ime varoice Obrovac na reci Zrmanji.
Ali tu hipotezu ini neverovatnom akcenat rei, koja se u imenu ovog dalmatinskog
mesta izgovara Obrvac, s uzlaznim dugim akcentom na drugom slogu. Mesno ime od
osnove obr s dodatnim nastavkom ovac, moglo je da bude naglaeno kao jedna od
ove etiri rei kojima je postanje slino i nastavak jednak: Crevac, Petrovac, Krlovac,
Bnovac prema tome kako se izgovarala re Obar (to nam nije poznato). To jest,
moglo je da dobije ma koji od naa etiri akcenta, ali udar glasa mogao je da bude samo
na prvom slogu, kao to je kod svih slino nainjenih rei. Naprotiv, ovaj na Obrvac
naglaen je kao re udvac, i kao to ova re dolazi od udov, valja da i Obrovac
proishodi od rei Obrov. Obrov je dobra re naega jezika, koja znai opkop oko
nekoga grada...Jo jednu potvrdu za tesnu vezu izmeu rei obrov i obrovac imamo u
dva topografska imena u neposrednoj blizini Bijelog Polja, gde se, u poloaju koji je
nekad bio opkopan, jedno selo zove Obrov, a brdo tik do njega Obrova. Josip
Smodlaka, Imena mesta i metana na tlu Jugoslavije, Split, 1946, s. 44-45. Taj rad
Josipa Smodlake tiskan je kao poseban prilog u Vjesniku za Arheologiju i Historiju
Dalmatinsku, a recenzirao ga je arheolog Mihovil Abrami.
1103
Ime Obor u nazivu Obrovca na donjoj Zrmanji ne potie od Obra-Avara. Nosi ga i
poljska rijeka Obra. Tipino je za zagrebaki kraj, gdje u nazivima nalazimo Obore i
Opore. Opor zvao se pristav kod nagode Brukonje sa samostanom sv. Kuzme i Damjana
za vinograde kod Tinja. (Juraj uk, Banovi Belo i Bori s plemiina od Komarnice i
Baboe. Opatija, 1959, s. 13.
1104
Usp. Stjepan K. Saka, Otkuda Hrvatima Ban? ivot, XX / 1939, 7, 388-400.
1105
Saka, ibid., s. 396-397. Isto misli i iro Truhelka. Usp. Truhelka, Neto o porijeklu
Hrvata. Hrvatska smotra, VII / 1939, 6, 282-286.

442
tu ime povlasti preneseno na osobu, koja ju izvruje? U znamenitoj
enciklopediji Erscha i Grubera ... ita se uz rie Bann ovo: Bann und
bannen scheinen Wrter deutschen Ursprungs zu sein, wurden aber auch im
verdorbenen Latein des Millelalters mit lateinischen Endungen und
Umformungen, als bannum, bannus, banneaire, bannire u s. w. gebraucht,
und gingen fast in alle europische Sprachen ber. Wachter nimmt die
Herleitung von dem veralteten Ban, auch Fan, an, welches eine Erhhung,
eine Spitze bedeutete, und wonach figrlich Ban als Benennung des obersten
Wesens, dann auch eines jeden Oberen, oder Herrn gebraucht wurde, wie
noch heutigen Tages der Titel:Ban von Kroatien etc. und die Benennung
Banat blich ist. Malo dalje kae jo: Das Wort Bann (kommt vor) als
Inbegriff der ganzen hchsten Gewalt in einem Lande.
1106
Hrvatska
tradicija je sauvala mogunost da su Hrvati ast bana kao najvieg
dostojanstvenika iza kralja preuzeli od Gota. U Korulanskom kodeksu iz
XII.st. govori se o gotskom kralju Totili ovo: Tunc Gothi fecerunt sibi regem
Tetolam qui fuerat aliis regibus banus et obsedebat undique Romanis.
Vinko Foreti, koji je prvi obradio ovaj izvor, zakljuuje: Ova reenica
nalazi se u posljednja dva retka lista. Dio aliis regibus banus et obsedebat
undique Romanisnalazi se u posljednjem retku. Ispod rijei banus ve na
praznom prostoru pie banduus, ali rije banus nije precrtana. U izdanju
kod Duchesnea i Mommsena ova reenica glasi: Tunc Gothi fecerunt sibi
regem Badua, qui Totila (kod Mommsena s varijantom Totilla)
noncupabatur. Kod Duchesnea su varijante rijei Badua zabiljeene ovako:
Bandua, Banduam, Vadua, Vaduam, Vaduas, Baduam. Kod Mommsena isto
samo drugim redom: Badua, Vadua, Vaduam, Baduam, Vaduas, Bandua.
Iako je naknadno ispod rijei banus pisac kodeksa napisao banduus, bez
sumnje shvatio je on i napisao tekst ne u smislu, kao da bi banus (dotino
banduus) bilo lino ime, ve mislei pod tom rijeju najvieg dravnog
dostojanstvenika iza kralja, kako to bijae kod Hrvata.
1107
Pojam bana
asocira na postojanje iste asti u nekih germanskih naroda i po velikim
ovlastima kojima je raspolagao. Germanski pojam Bann ima svakako
pored svjetovnog i sakralni znaaj. Vrilac mnogoboakih obreda imao je
pravo i dunost odrediti zgodno vrijeme i zgodno mjesto za zborovanje. To bi
se mjesto ogradilo, a unutar ograde je morao vladati najpotpuniji mir. Kao
znak nazonosti zatitnog boanstva podizao se znak bandva. Zbor je dakle
sluio za suenje i za saziv vojske u rat. Da li su sve te pretpostavke dolazile
do izraaja u banovoj funkciji, teko je utvrditi. Ali nema sumnje, da je ban za

1106
V. Klai, Porieklo banske asti u Hrvata. Vjesnik kr. hrv.-slav.- dalm. Zem. arkiva, I,
Zagreb, 1889, s. 26. O znaenju rijei ban usporedi i Heinrich Kunstmann, Bojan und
Trojan. Die Welt der Slaven, XXXV/1990, 1, 162-187.
1107
Foreti, ibid., s. 29-30.

443
narodnih vladalaca u nekim zgodama otvarao zasjedanje sabora i vrio sudsku
vlast. Uglavnom je za cijelu Hrvatsku bio samo jedan ban... Njegova je vlast
bila dakle dosta opsena: u isto vrijeme je bio namjesnik, sudac i vojskovoa,
a zastupao je, kako se ini, prema kralju interese hrvatskog plemstva. Ta
opsena banova vlast mogla je u nekim trenucima nadjaati ak i kraljevsku.
To se je i dogodilo polovinom X. stoljea za bana Pribine, a osobito
osjetljivo tijekom posljednjih godina vladavine Petra Kreimira, kad je banu
Zvonimiru polo za rukom, da potisne nasljednika prijestolja i da se sam stavi
na njegovo mjesto.
1108

Gjuro Szabo je jedini u hrvatskoj historiografiji koji ovako tumai
postanak titule ban:Ime ban spada medju prastara imena, koja u nas
oznauju gospodara, a zemlju mu krstimo banatom. Od Indije do Irske nalazi
se taj naziv kao topografska oznaka...Posve je nevjerovatno, da bi po slabo
poznatom kanu Bojanu nastalo ime, ali je dostatan jedan pogled na vanredno
velik broj topografskih naziva sa ban (ovamo spadaju i oni sa -banj i oni sa -
vanj, koji se nalaze osobito po svim slavenskim krajevima u obilju, da se
uvjerimo, da je ban prastari elemenat koji valjda znai brdo, visinu, pa je
preneen i na lica i za oznaku dostojanstva... Ve se iz antike sauvalo dosta
imena s ban... U Ersche-Gruberovoj enciklopediji (I. VII. 521) veli se
dakako, da je to rije germanskoga porijekla, ali se citira i Wachterovo
miljenje, uz koje mi moramo svakako pristati, da je ime ban ( i njem Bann)
poteklo od prastare rijei Ban ili Fan, koja znai isponak, ilj, a po tom je
figuralno naziv za najvieg poglavara: wie auch noch heutigen Tages der
Titel Ban von Kroatien etc...Ublich ist. Isporedimo jo srodne elemente Bun
694 i. Zavidovia u Bosni, Bunik 552 ji. Vojskova u Bosni, Bunjak 378 sz.
D. Zeline u Hrv., Bunigrad 1003 si. Plane, pa novogr. - vuna, vunion =
brdo, to nam ne e preostati drugo nego pristati uz Wachtera, da je rije ban
prastari topografski naziv, koji se u nas sauvao i kao lino ime i kao oznaka
dostojanstva.
1109
Korijen naziva ban je indoeuropski, a u rimsku Dalmaciju
najvjerojatnije su ga prenijeli Germani.
1110


1108
Dabinovi, ibid., s. 124-125.
1109
Szabo, O znaenju topografskog nazivlja u junoslavenskim stranama. Jugoslavenska
njiva, III/1919, 30, 477-478.
1110
Friedrich Kluge, izmeu ostaloga, o pojmu ban navodi i ovo: Hierzu das st. Ztw.
Germ. Bannan unter Strafandrohung ge- oder verbieten. Zu dem verlorenen Ztw gehrt
das M. ahd. ban, bannes Gebot unter Strafandrohung, Verbot, Gerichtsbarkeit und
deren Gebiet, entspr. mhd. ban , ags. bann, engl. ban Bann, Acht, Aufgebot,
Bekanntmachung, anord. Bann Verbot. Aus dem germ . Wort ist die roman. Sippe von
frz. ban ffentliche Verkndigung (afrz. arban Heerbann) entlehnt... (F. Kluge,
Etymologisches Wrterbuch der deutschen Sprache. Ed. De Gruyter, Berlin- New
York, 1975, s. 50.).

444
Ispravno je Suievo miljenje kako se treba prikljuiti onima koji nisu
skloni pridavati Avarima neku veu ulogu u Hrvatskoj. Vjerojatno se ne
moe u cjelini prihvatiti ni bizantinska tradicija iz De administrando imperio,
po kojoj je Heraklije pozvao Hrvate da istjeraju Avare iz Dalmacije. Znatnijih
avarskih ostataka ovdje nema, a ako se i pojavljuju, tumae se kao statusni
simboli domaih uglednika, koji su slijedili avarske uzore. Kad je govor o
etnogenezi, vano je naglasiti da je postojala dua avarsko-slavenska
zajednica, u koju su Slaveni bili organski integrirani kao komponenta od
vitalne vanosti u miru i ratu, koji su imali i svoju drutvenu organizaciju, na
temelju koje su bili okupljeni i u proizvodnji i u ratovanju, na elu sa svojim
rodovskim prvacima, koji su ve u toj simbiozi stekli ime upana.
1111

Hrvati su od starine koristili u organizaciji vlasti titulu upan. Peter
tih tono zapaa kako je Kronsteinerovo nalaenje izvora naziva upan u
avarskom rjenikom blagu...posve neutvreno.
1112
tih s pravom zakljuuje
kako je Kronsteinerova tvrdnja da se Hrvati gotovo uvijek spominju
zajedno s Avarima bez podloge u povijesnim izvorima.
1113

U nazivu Avari sadran je polietniki smisao. Wer Aware war und
wer nicht, kann heute nicht mehr als selbstverstndlich gelten. Der Gebrauch

1111
Mate Sui, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Rukopis, s. 12.
Kopija u pisca. O znaenju rijei upan usp. i M. Sui, Marafor-Maricus-upan.
Arheoloka istraivanja u Kninu i kninskoj krajini. Ed. Hrvatsko arheoloko drutvo,
Zagreb, 1992, s. 51-53. Sui je i u jednom drugom tekstu upozorio na
predimenzioniranje avarske uloge u staroj hrvatskoj povijesti. (M. Sui, Ocjena radnje
L. Margetia: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata. Zbornik
Historijskog zavoda JAZU, vol. 8, Zagreb, 1977., s. 89 - 91).
1112
P. tih, Novi pokuaji rjeavanja problematike Hrvata u Karantaniji. Zbornik:
Etnogeneza Hrvata (priredio Neven Budak). NZ Matice hrvatske - Zavod za hrvatsku
povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 127. Podrijetlo
rijei upan iz avarskog jezika uz A. Brucknera prvotno je zastupao i P. Skok, no
poslije je to navodio jo samo kao mogunost. Kad je rije o upanu, uz spomenuto,
mislilo se i na slavenski (F. Mikloi), praindoeuropski (V. Machek), indoeuropski (D.
Dragojevi), ilirsko-traanski (K. Otir) i starobalkanski (M. Budimir) izvor naziva. Za
cjelokupan sklop tih etimolokih mogunosti vrijedi tvrdnja da pitanje podrijetla naziva
nije nuno povezano s pitanjem porijekla nosioca titiule i da ni u sluaju da je naziv
zasigurno avarski, a to nije, ne znai da su i upani bili Avari. (tih, ibid., s. 127).
1113
tih navodi kako se za vrijeme koje je relevantno za ovo pitanje i u kojemu se Hrvati
i Avari uope mogu pojavljivati zajedno do proprasti avarske drave krajem VIII. st.
postoji samo jedan jedini izvor koji spominje Hrvate i to Konstantin Porfirogenet. U
tome jedinom izvoru Hrvati se doista spominju skupa s Avarima - ali kao avarski
neprijatelji koji su unitili njihovu vlast, pokorili ih i zavladali nad njima. To je u
izravnoj suprotnosti s Kronsteinerovom tezom o Hrvatima kao avarskom socijalnom
sloju. Ono to je doputala njegova etimologija, povijesni je izvor u cijelosti pobio.
(tih, ibid., s. 128).

445
des Begriffs in den Quellen ist relativ unscharf; er kann pauschal die
Angehrigen des Awarenreiches bezeichnen, bezieht sich oft lediglich auf
das Awarenheer oder die Reiterkrieger, die in ihm kmpften, wird aber
gelegentlich noch weiter spezifiziert. In diesem eingeschrnkten Sinn
stellten die Awaren in ihrem eigenene Heer vielleicht nur eine Minderheit
dar...Ein etwas anderes Bild zeigen die archologischen Befunde; die
awarische Kultur, deren Eigenheiten sich deutlich abzeichnen, umfate sicher
viele, die sich im engeren Sinn keineswegs als Awaren verstanden; genauso
wie viele, die Mitte des 5. Jahrhunderts hunnische Tracht trugen, nicht
Hunnen gewesen sein mssen...Inhalten, die nicht zur Deckung zu bringen
sind. Kulturell kann er die Trger awarischer Tracht und Tradition
bezeichnen; politisch sind darunter die Angehrigen des Awarenreiches,
sozial die seiner Oberschicht von Reiterkriegern zu verstehen; dazu knnten
noch die von diesen direkt Abhngigen, im Familien - oder
Diedlungsverband Lebenden gezhlt werden. Ethnischer und sozialer Sinn,
Eigen - und Fremdbezeichnung sind fr uns oft kaum zu unterscheiden. Im
vollen Sinn war Aware, wer an gemeinsame Abstammung glaubte, sich zu
Tradition und Verfassung bekannte und in Tracht und Sitte diese
Zugehrigkeit ausdrckte; das war anfangs vermutlich ein recht kleiner
Peronenkreis... Die Geheime Geschichte der Mongolen zeigt, wie sich der
Name einer kleinen Gruppe auf das gesamte Volk ausdehnt, das der
siegreiche Dschingis-Khan organisiert. In diesem Sinn knnen die freien
Untertanen des Khagans als Awaren gelten. Dennoch hielten sich auch
innerhalg der herrschenden Kriegerschicht andere Namen und Traditionen,
deren Bedeutung je nach dem Erfolg des Khaganates schwankte...Das
Awarenreich umfate also neben ursprnglichen ethnichen Einheiten
regionale Gruppen, aus denen neue Vlker entstehen konnten, und zwar mit
Duldung des Khagans. Trotzdem war der Spielraum solcher Gruppen
geringer als im Hunnenreich. Attila hatte die Verfassung der Goten oder
Gepiden unter seiner Herrschaft respektiert, ihre Knige zhlten zu seinen
vornehmsten Beratern... Manches deutet darauf hin, da die Awaren die
Vermischung der Ethnikoi duldeten oder sogar frderten. berwinternde
Awaren, schreibt Fredegar, zeugten regelmAig Nachkommen mit frauen
und Tchtern der bhmischen Slawen...Ethnische Gemeinschaften gab es
also auf verschieden Ebenen und in sehr unterschiedlichen Grenordnungen.
Die Awaren waren ein politisches Ethnos, im vollen Sinn bezeichnete der
Name den bewaffneten Populus, die qara bodun der Turken, als Trger des
Awarenreichs. Unter seiner Herrschaft lebten einer-seits Teile hnlicher
Volksheere (oder besser Heervlker), die sich dem Khaganat

446
angeschlossen hatten und ihren groen Namen in einem kleineren Verband
zu bewahren vermchten, etwa die awarischen Bulgaren.
1114

Eventualna uloga avarskoga elementa u etnogenezi Hrvata je
zanemariva i zbog malobrojnosti Avara, pod ijim imenom se skrivalo i
brojno starosjedilako stanovnitvo koje je bilo u slubi vodstva onih koje se
nazivalo Avarima.To je mogue zakljuiti posebno iz analize brojnog stanja
Avara. Menander navodi da je Avara bilo oko godine 568. otprilike
20.000,
1115
a ta se brojka, kako misli Nada Klai, moda odnosi samo na
vojnike.Snaga Avara mogla je biti jedino u tome to su na nekim teritorijama
silom stavili u svoju slubu dio autohtonog stanovnitva. Prema svjedoenju
Simocatae iz godine 600., nakon jednog avarskog poraza bilo je zarobljeno
3.000 Avara, a ostalo su bili drugi barbari, meu kojima i 8.000
Sklabenoia.
1116
Avarski kaganat bio je u drutvenom smislu heterogena
cjelina podreenih naroda. Leposava Trbuhovi je na temelju izvora,
literature i antropolokih podataka zakljuila da su Avari na Balkanu i u
Panoniji bili izmijeani s razliitim etnosima. Veliki deo ovog stanovnitva
su svakako sainjavali narodi autohtonog porekla. Jedan deo ovoga etnosa je
stupao u brak sa Avarima i Avarkama i tom prilikom bio priman u zajednicu
odriui se delimino ili potpuno svega to su bili odlike njihove
nacionalnosti. Avari su svakako tolerisali kod zateenih naroda zadravanje
hrianstva.
1117

Sklavi ili Goti, kako bi kazao Toma, doli su na teritorij Liburnije,
odnosno Like, Krbave i Gacke prije pojave Avara u Panoniji i susjednim
podrujima. Zbog kasnije nastalih uih odnosa Slavena i Avara i to na raznim
teritorijima dolo je u nekim, inae nesigurnim izvorima (kao na primjer u
Konstantina Porfirogeneta), ponekad ak do poistovjeivanja Slavena i
Avara. Upozoravajua je ova injenica:Avari nisu ni u prolazu bili na
najveem dijelu regija na kojima se locira hrvatsko ime, a koje se pak nalazi
gotovo posvuda gdje su svojedobno boravili Goti, odnosno etnik koji se tako
nazivao ili koji su tako nazivali.



1114
W. Pohl, Die Awaren, ibid., s. 216-218, 221.
1115
ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. 215.
1116
F. Barii - Mila Rajkovi - Baria Kreki - Lidija Tomi ,Vizantiski izvori za istoriju
naroda Jugoslavije. Tom I, ed. SAN, Beograd, 1959, s. 123-124.
1117
Leposava Trbuhovi, Prilog prouavanju stranih etnikih elemenata u avarskim
nekropolama. Starinar, Arheoloki institut, n. s. vol XXX / 1979, Beograd, 1980, s.
128.

447
2.

Od neslavenskog i negermanskog tumaenja hrvatskog imena ve vie
od dva stoljea posebno je poznato identificiranje imena Hrvat s imenom
protubugarskog vladara kojega Teofan naziva Krovat /na grkom Krobatos/,
a Anastazije u svome latinskom prijevodu Teofana Crobatus.
1118
U svezi s
pisanjem Konstantina Porfirogeneta da su Hrvati sa sjevera po zapovijedi cara
Heraklija doli u Dalmaciju vear savreno ispravno zakljuuje: Koji
Chrobati? jeli morebit koji za berdinami karpatskimi stanovali su u
Sarmacii? Koja budala bi to misliti mogla, da je Heraklio car s
prekokarpatskimi Chrobati zapovedati mogo; kakovo s njimi prijateljstvo i
poznanstvo je imao? Da pako sa sinovi Hrobata vojvode i poznanstvo i
prijateljstvo je imao, to pervanji dogodjaji oituju; i da je sinovom Hrobata
vojvode zapovedati mogo, dosta poznano je: jer Mesia dolnja bila je od
vremena Mauricia cara pod vladanjem Gerkah, i ostala je pod njihovom
vlastju i za ivota Heraklia cara.
1119
vear na kraju ovoga izlaganja istie
kako se mora zakljuiti da su Porfirogenetovi Hrvati ( Chrobati) bili Bugari.
I Howorth je g. 1882. pisao da za cara Heraklija nisu doli Hrvati, nego
Bugari koji su nosili ime po knezu Kubratu.
1120
I Rui slino
zakljuuje:Osnovatelj slovenske bugarske drave i prvi njezin knez bio je
Hrvat (Crobatus, Kubratus, oko god. 634.), koji je za vrieme cara Heraklija
protjerao Obre iz Bugarske. On je osnovatelj kneevskog doma Hrvatovia u
Bugarskoj. Istodobno su po kazivanju Porfirogeneta doli Hrvati na jug pod
vodstvom petero brae, od kojih se jedan Hrvat zvao. Bugarski knez Hrvat
mogue da je istovjetan sa Porfirogenetovim Hrvatom, ili je bio prvak
Hrvata kod Bugara. Bilo jedno ili drugo, Bugari imadu se smatrati iztonim
ogrankom Hrvata. Mnienje, da se dananji Bugari mogu smatrati ogrankom
Hrvata, podkrepljuje takoer i predaja sadrana u ljetopisu hrvatskom od 10.
ili 11. stoljea i u kasnijem ljetopisu popa Dukljanina. Oba ljetopisa prikazuju
nam razvoj hrvatskoga kraljestvaza vrieme domaih vladara. Pod br. V.

1118
Protobugari su se pojavili oko 650. na putu iz velike Bugarske prema Dunavu. Narod
Bugare je po Teofanu 679., odnosno 680, doao u Traciju . Kuvrat je ustao protiv
avarskog kagana, i sprijateljio se s carem Heraklijem. Taj Kuvrat je u drugoj etvrtini
VII. st. utemeljio veliku Bugarsku. On je umro do 668., a iza njegove smrti njegova se
drava raspala. (Lujo Margeti, Neka pitanja etnogeneze Hrvata. Radovi Zavoda za
hrvatsku povijest, vol XXVIII, Zagreb, 1955, s. 19-56.) Bugari su posebno ojaali
potkraj VIII. st. i to pod kanom Krumom (803-814.) Usp. ii, Povijest, ibid., s. 322-
323; vear, Ogledalo, dio III, 1840, ibid., s. 30, 33,35, 37-38, 51.
1119
vear, ibid., s. 53.
1120
ii, Povijest, ibid., s. 250.

448
opisuju te kronike; kako su Bugari provalili sa sjevera u
Sledusiu(Moesiju?) i Macedoniju, kako je kralj Bladin s njima sklopio mir i
kako su Bugari sa Hrvati ivjeli u prijateljstvu toliko vee, koliko vire i
jazika bihu jednoga. Taj jezik pako bio je hrvatski, jer hrvatski ljetopisac
spominje, i to: u br. III., kako bijae u borbi sa vojskom Totile i Stroila vele
Hrvat pobieno, u br. IV., kako se za kralja Selimira opet napuni zemlja
Hrvacka, u br. IX., kako sveti mu Konstanc naredi popove i knjigu
hrvacku, i stumai iz grkoga hrvacku knjigu, te kako u velikom sboru na
hlivanjskom polju etiri dni tie stare privilee (povlastice) ...svih kraljestvi
i gospodstva jazika hrvackoga, tako primorsko (t.j.: biele i crvene Hrvatske),
tako zagorsko (Bosne i Rae), i to sliei vas puk. U br. XIV. pripovieda
hrvatska kronika, da je kralj Razbivoj razdielio kraljestvo i bratu si
Vladimiru dao gornju stranu Zagorje, ko Subriu zovu, a jest g Dunaju, i
Bugare ki se sada zovu.
1121

Mogue je da je Konstantin Porfirogenet piui o zbivanjima koja su se
dogaala nekoliko stotina godina prije njega, stvarno pomijeao Hrvate s
doseobom Bugara i borbama Bugara s Avarima. U svezi s Bugarima treba
upozoriti da ih neki izvori identificiraju s Hunima i Avarima. Tako Prokopije
u VI. st. Bugare naziva Hunima, kao i Porfirogent u X. st.
1122

Margeti je u najnovije vrijeme aktualizirao mogunost da je hrvatski
etnonim bugarskog podrijetla. Kuvrat privlai pozornost jo iz nekoliko
razloga. Ve smo istakli da ga Teofan zove Krovatos, a Anastazije Crobatos.
Taj oblik njegova imena, ako se jako ne varamo, ne ini nikakve ozbiljne
lingvistike zapreke povezivanju s imenom naroda Hrvati. Moe se dakle
postaviti teza da je nova dinastija i novi vladajui sloj u avarskoj dravi u
ast svoga velikog zatitnika prihvatila ime Hrovati- Horvati- Hrvati, a da
je taj novi vladajui sloj povjerio neka graniarska podruja nadzoru
graniara, koji su preuzeli nadzor nad stanovnitvom odreenih graninih
podruja. Ti su graniari koji su se osjeali kao vladajui sloj na svom
podruju, prihvatili isto ime, Hrovati - Horvati - Hrvati...Da sve to ukazuje na
to da je Kuvrat, oslobodivi Veliku Bugarsku od avarske hegemonije, uspio
nametnuti avarskoj dravi vladara (kagana) orijentiranog ne samo
prokuvratovski nego i - zbog Kuvratovog prijateljstva s Bizantom - ujedno
probizantski... Da se vladajui sloj u avarskoj dravi u tom razdoblju
najvjerojatnije nazvao u ast Kuvrata-Krobata svoga velikog zatitnika
Krobatovci(Hrvati). Graniari u podruju dananje Poljske i dananje Like-
Dalmacije u Hrvatskoj, a moda i u Karantaniji kao dio vladajueg sloja nad

1121
Rui, ibid., s. 26-27.
1122
Tomo Mareti, Slaveni u davnini. Matica Hrvatska, Zagreb, 1889, s. 43.

449
podreenim stanovnitvom, nazvali su se takoer Krobatovci(Hrvati).
1123

Margeti misli da ako prihvatimo tezu da se i vladajui sloj sredita drave
nazivao Hrovati, onda se moramo upitati zato je to ime nestalo kao ime
naroda u sredinjem dijelu drave. Mislimo da se na to pitanje moe dati
zadovoljavajui odgovor. Naime, ve oko 680. god. dolazi do novog
preslojavanja u avarskoj dravi novim doseljenicima koji ponovno bitno
mijenjaju strukturu vladajueg sloja u sreditu drave. S druge strane, val
novih doseljenika u avarsku dravu poslije 680. god. obuhvatilo je podruja,
dotad nenaseljena Avarima, sjeverno od rijeke Leithe do Dunava i preko
njega u dananjoj Moravskoj, zatim podruje sjeverozapadno od rijeke Enns i
iroko podruje oko Labe - ali ne i podruje oko Mure u iroj okolici
Knittenfelda i ono sjeverno od Drave ( a juno od austrijske Krke), tj. upravo
ona podruja nad kojima se do danas mogu ustanoviti brojni toponimi s
hrvatsko-slavenskim znaajkama. Nadalje, novi val poslije 680. god.
obuhvatio je i Slovaku, ali nije dodirnuo Zakarpae gdje su do danas
sauvani brojni hrvatski toponimi. Takoer nema dokaza o nekom
naseljavanju Avara na podruju rimske Dalmacije, ve postoje jedino poneki
tragovi u srcu Dalmatinske Hrvatske koje se ne moe pripisati njihovom
naseljavanju, ve, eventualno, avarskim nadzornicima (bez obzira na to to
bi to znailo). Ukratko, gdjegod se pojavljuju toponimi s hrvatskim nazivima,
tamo nema avarskog naseljavanja za vrijeme Drugog avarskog kaganata (a jo
manje prvoga). I jo neto: Krovatovce-Hrvate ne nalazimo na istoku i
jugoistoku avarske drave naprosto zato to nije bilo razloga da ih se postavlja
prema Velikoj Bugarskoj (kao matinoj zemlji) i prema Bizantu (kao
prijateljskoj zemlji)... Na graniarskim podrujima, poteenim od
naseljavanja novoga istonjakog sloja, uspjelo se zbog toga sauvati ime
Hrvat, koje je u Dalmaciji postalo jedan od elemenata etnogeneze hrvatskog
naroda tijekom IX. stoljea.
1124
Kako je vidljivo iz navedenog Margetievog
teksta, on sam istie kako je ta njegova teza samo vjerojatnost.
Bitno je u raspravljanju o eventualnom podrijetlu hrvatskog etnonima
od Bugara utvrditi tko su stvarno bili prvobitno Bugari u etnikom smislu.
Kunstmann je zavrio svoja istraivanja o imenu Bugara zakljuivanjem da
su oni bili mjeavina raznih etnosa. Eine Deutung des Bulgaren Ethnonyms
als Bulgares /Vulgares < lat. vulgares, (niederes) Volk ist grundstzlich also
sowohl lautlich als auch sachlich denkbar.
1125


1123
L. Margeti, Neka pitanja.., ibid., s. 52, 54.
1124
Margeti, ibid., s. 52, 55.
1125
H. Kunstmann, ber den Namen der Bulgaren. Die Welt der Slaven, XXVIII/1983, 7,
130.

450


IX.
O GERMANSKOM PODRIJETLU ETNONIMA HRVAT


1.
Postoji velika literatura o podrijetlu i znaenju imena Hrvat. Neki od
znanstvenika nastanak toga etnonima tumae i germanskim, posebno gotskim
podrijetlom, dok drugi ne prihvaaju takvo miljenje. Antun Mayer je
odbacio Rusovo shvaanje da se oblik Hrobatoi Konstantina Porfirogeneta i
Croati latinskih pisaca i uope narodno ime Hrvat da izvesti iz germanskog
hrothi i da je neopravdano pozivanje na Fstermanna gdje se pod ovom
osnovom nalazi oblike Hruad, Hruat, Hruoti sline koji mu slie obliku
Hrvat. Ovo je dakako zabluda potekla iz nepoznavanja germanskih
glasovnih zakona. Ger. o preao je kasnije u gotskom u u, kako razabiremo
iz osobnih imena i iz krimsko-gotskog (up. Kluge l. c 61), ali je ostao uvijek
monoftong. Naprotiv je u njemakom jeziku diftongiran u 8. i 9. vijeku posl.
Kr. preko oa, ua konano u uo - starovisokonjemakom ima tu dijalektalnih
razlika, koje su za razaznavanje spomenika od velike vanosti - te se u tom
obliku ouvao kroz srednji vijek; napokon je u srednjenjemakim dijalektima
i u knjievnom jeziku preao u u, n.pr Hrodwulf > srvnjem. Ruodulf > sada
Rudolf, stvnjem, bloma, bluoma > srvnjem, bluome > danas Blume. U
junonjemakim dijalektima odrao se diftongijski oblik, n.pr. u bavarskom i
austrijskom veinom kao ua, gdje je druga komponenta slabo artikulirani,
promrmljani vokal. Iz ovoga se razabire, da diftongijski oblik Hruat ne moe
potjecati iz gotskog, jer se taj razvio isto njemaki, a i dotina imena
zabiljeena kod Frstemanna su njemaka. Ali ni iz njemakog oblika ne
dade se izvesti ime Hrvat. Svatko, tko je uo govoriti bavarski i austrijski,
znade, da je au padajui diftong, u kojem je prva komponenta naglaena. A
takvi su bili i starovisokonjemaki oa, ua, uo. Da bi takav diftong, koji je za
svako uho jedinstven glas, bio raskomadan u dva glasa, da bi prvi dio izgubio
naglasak i preao na v, pa da bi jo i konzonantski r bio pretvoren u sonantski
(samoglasni) r, to su tvrdnje koje se ne mogu dokazati niti bi se za njih mogle
nai paralele. Smijemo dakle zakljuiti, da Hraedas ili Hrothi ne moe imati
nikakve veze s imenom Hrvat. S ovim imenom nema konano nikakve veze ni
staronordsko osobno ime Hjorward, koje susreemo esto u starijoj Eddi,

451
kad znamo, da je sastavljeno iz hjorr (gotski hairus, anglosaski heoru) ma
i worr (gotski = wards, anglosaski weard, starosaski ward, stvnjem i srvnjem,
wart) uvarte prema tome znai uvar maa: anglosaski mu tono
odgovara Heoroweard, a stvnjem. Hiriward.
1126

Navedeno Mayerovo miljenje nije od svih prihvaeno. Ein
Schmckendes Beiwort fr die Goten ist Hred oder Hraedas: Hredgutans,
Hredcyning. Das Hred, Hraedas steht mit der altegermanischen Wurzel hrot,
hrother, was Sieg oder Rumh heit, in Zusammenhang. Diese Wurzel tritt in
zahlreichen Zusammensetzungen mit Personenamen auf, bald als Prfix, bald
als Suffix, aber vorwiegend als ersteres. Demnach haben wir: Chrotegang,
Chrotechildis, ferner Hraedgothi oder Hrothgothi, abgekrzt: Hraedas und
Hrothi. Unstatt Hrothgutans sing man an hrothi zu sagen. Da die
Bezeichnung Hrothi mit den bei den Inschriften von Tanais festgestellten
Namen Chroathos, Horoatos oder Horovatos in Zusammenhang steht, ist auf
Grund der Lautgesetze leicht nachzuweisen. Die gotisch-germanische Wurzel
hrothi hatte im Mittelalter nach Frstemann verschiedene Formen: Hruat,
Hruad, Hruot, Hroad und Chrout. Unter diesen Varianten befindet sich eine,
Hruat, die vollstndig dem kroatischen Namen entspricht, wie dies die
lteste in Dalmatien entdeckte Inschrift, in der Transkription von Lucius,
beweist: Branimiro Comes Dux Cruatorum. Daraus ergibt sich
unwiderlegbar die Gleichheit der Variante hruat aus der gotisch-
germanischen Wurzel mit dem nationalen kroatischen Namen.
1127

Stanko Guldescu, istie da je i filolog Max Vasmer poricao Rusovo
etimoloko tumaenje imena Hrvat od Hrothgutans, ali upozorava
sljedee:Prema etimologu E. Frstemannu, gotski korijen Hrothi ima
razliite oblike kao Hruad, Hruat, Hroad, Hruot i Chrout. Ima i jedan stari
natpis u Dalmaciji u kojemu je rije Dux Hruatorum. Lucius (Lui),
Trogiranin, hrvatski pisac iz XVII. st. esto je prevodio rije Hrvat s Hruat
mjesto Hrvat. Dakako, nikome tko je imao posla sa srednjovjekovnim
latinitetom nee biti nita neobino, to se u dokumentima upotrebljava u kao
v. Valja, dakako, voditi rauna i o tome da se Lucius sluio vrlo starim
izvorima, koji ga nisu nadivjeli. Jo u XVIII. st. ima odjeka proirenog
srednjovjekovnog vjerovanja da su Goti i Hrvati jo na poetku srednjega
vijeka bili jedan isti narod.
1128


1126
A. Mayer, Rus Joe, Kralji dinastije Svevladiev. Nastavni vjesnik, XLI/ 1932- 33, 1-
3, 87.
1127
Cherubin Segvi (Kerubin egvi), Die gotische Abstammung der Kroaten.
Nordische Welt (Berlin), broj 9-12 za 1935, s. 35.
1128
S. Guldescu, History of medieval Croatia. Ed. Mouton, Hague, 1964, s. 318 - 319.

452
Godine 901. kod Hallea, na rijeci Saalach zabiljeeno je ime plemena
Chruvati.
1129

Benno Eide Siebs navodi slijedei korijen u nekim osobnim imenima
Germana: Hroud-, Hrod-, Rod., Frod-, Hrodel-, Frodel-, Hrods-, Ros-, ags.
Hroth-, Wroth-. Ovaj autor navodi u svezi s ovim korijenom slijedea
germanska osobna imena: Hrotbald, Hruadbero, Hruatboto, Hruadgast,
Hroadcrim, Hrodhad, Hruadloh, Hruadlaug, Hruadbert, itd.
1130

Posebno treba tono raistiti javlja li se, odnosno kad se hrvatsko ime
pojavljuje na teritoriju dananje Njemake. Panteli prepoznaje hrvatsko ime
u jednom enskom imenu Hruada u germanskom izvoru od 19. studenoga
763. ( u samostanu u Wenkheimu), a kasnije sredinom VIII. st. u podruju
oko rijeke Maine.
1131

Mogue je sloiti se s Antunom Mayerom da Hraedas ili Hrothi ne
mogu imati nikakve veze s imenom Hrvat, ali to jo ne znai da je on i
priblino uspio dokazati da prvobitno ime Hrvat nije germanskog podrijetla.
Gotovo se svi istraivai naziva Hrvat slau da taj etnonim nije slavenskog
podrijetla. Nepobitna je injenica da je na teritoriju dananje Njemake,
dakle na nekadanjem germanskom tlu u IX. st. zabiljeeno hrvatsko ime, a
da je to ime takoer u istom stoljeu posvjedoeno u Hrvatskoj. Posebno se
ne moe se iskljuiti mogunost da je iz germanskoga osobnog imena nastao
etnonim Hrvat. U svezi s tim treba napomenuti da se i svi pojedinci koji
zastupaju pretpostavku o iranskom podrijetlu Hrvata slau kako je iz
iranskoga osobnog imena zabiljeenog u II.-III. st. nastao etnonim Hrvat. Iz
prie Konstantina Porfirogeneta proizlazi da se jedan od brae, koji je po tom
prianju predvodio Hrvate u dananju domovinu nosio ime od kojega je
postao hrvatski etnonim. I u sluaju da je etnonim Hrvat nastao tek u IX. st.,
kako neki misle,
1132
ne moe se iskljuiti mogunost da nije preuzet od
Germana.

1129
Alemko Gluhak, Hrvatski etimoloki rjenik. Ed August Cesarec, Zagreb, 1993, s.
268.
1130
B. E. Siebs, Die Personennamen der Germanen. Sndig Reprint Verlag Hans R.
Wohlwend, Schaan-Liechtenstein, l983, s. 111.

1131
Panteli, Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Peter Lang Verlag,
Frankfurt/M- Berlin-Bern- New York- Paris - Wien, 1997, s. 78.
1132
Ni etnonim H(o)rvati / H(a)rvati nije stariji od tree decenije IX. vijeka i nema ga
nigde drugo izvanj Dalmatinske Hrvatske i Posavske (Panonske) Hrvatske kao vazalne
drave. A svi ostali njegovi pomeni izvanj tog prostora su neetnikoga karaktera i kao
takvi se jedino mogu etimoloki objasniti kao razliiti pojavni oblici pojma hora
zemlja. To dokazuje injenica da osim balkanskijeh Hrvata i njihove dijaspore nige u

453
2.
Mogunost da je etnonim Hrvat germanskog podrijetla potkrepljuje i
injenica da su zavretci nekih imena hrvatskih vladara germanski. U svezi s
navedenim treba navesti kako moda i neka od imena prvih vladara u
Liburniji i Dalmaciji u IX. st. nisu slavenska. Antun Dabinovi misli da su se
Hrvati , koji su kao i Bugari, po broju svakako bili neznatna manjina,
prilagodili Slavenima, kad su napustili upotrebu neslavenskih linih imena.
Tom broju bismo u nestaici tonije dikcije morali pribrojiti imena kao Porga
i Borna, koji u slavenskim jezicima nemaju nikakva znaenja. To nas vodi
ve do prvih godina IX. stoljea. S Trpimirom je preokret ve izvren: poslije
njega nose hrvatski vladaoci redom slavenska imena. Hrvati su kao i Bugari i
Varjago-Rusi naprosto iezli usred slavenske brojne veine.
1133
M.
imundi smatra da su imena Borna i Porga hrvatska.
1134

Iza Mislava znamo za Trpimira, koji se smatra osnivaem dinastije
Trpimirovia. Nepobitno je da vladari iz te loze govore slavenski, a kad
eventualno oni i ne bi bili u davnini slavenskog podrijetla sigurno je da su
oni od svojeg spomena u izvorima u IX. st. slavenizirani. Meutim, injenica
je da zavretak imena hrvatskih vladara na - mer, odnosno, - mir snano
asocira na svezu s Germanima. egvi je upozorio da su hrvatska vladarska
imena najvjernije zabiljeena na kamenim natpisima i da oni imaju gotski
zavretak na -mer ( - mereis).
1135
Diese haben gotische Endungen auf -mer (
-mereis): Trepimer, Budimer, Selimer, Ratimer, die vollstndig den Namen
von unzweideutig gotischer Herkunft Silimerus, Retimerus, Ritimerus,
Delimerus, Gelimerus usw. entsprechen.
1136
Vladimir Maurani istie da su
zavreci imena na - mir, - mer, - mjer, i rijetko - mar sastavni dio mnogih
sloenica u imenima starih Hrvata i nekih drugih Slavena. On navodi kako

svijetu nema naroda koji se zove Hrvati. ( Citat iz pisma Vojislava Nikevia autoru iz
Cetinja od 10. sijenja 1997.) U svezi s tim miljenjem treba dodati da je, na primjer,
prema izvoru Nestorove kronike u srednjem vijeku postojao narod Hrvata i izvan
dananje Hrvatske, o emu je posebno pisao V. Klai. Zanimljivo je napomenuti da Mate
imundi iskljuuje mogunost da etnonim Hrvat potjee od gr. hora i istie kako
njegove spoznaje vode u stari Iran s ime se prema njegovim rijeima slae najvie
znanstvenika. (Mate imundi autoru u pismu iz Maribora od 31. I. 1997.)
1133
Antun Dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest. NZ MH, Zagreb, 1990, s. 118.
1134
Borna je hrvatsko ime. Uzpor. Borimir, Borislav, Borivoj, kojih je prvi lan aorist
bori, boriti se. Ni sam se osobito bavio imenom Porga, ali ga povezujem s glag.
porgati< pohrgati: pohrdati - polupati, potui. ( Iz cit. pisma M. imundia autoru.)
1135
Navedeni zavretak je stvarno iz gotskog jezika, u kojemu merei-s znai slavan,
odnosno velik. Usp. F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wrterbuch. Carl Winters
Universittsbuchhandlung, Heidelberg, 1934, s. 70.
1136
egvi, ibid., s. 36.

454
neki slavisti odbijaju pomisao da bi ti zavreci preli k nama iz
staronjemakog -mero. U Hrvata su od starine znana oba lika - i -mer ili -
mjer, i -mir. Pored Trpimir ima i Trpimer, pak Muntimir i Montemer
1137
itd.
U junih stranah, gdje je sada, a jamano ve odavna zavladao ikavski
dosljedni govor, javlja se moda prije nego li na sjeveru lik -mir. Riedko
dolazi i nastavak -mar; star je primjer hrv. plemi livanjski Stojemar (1400.
Mon. Serb. 248.), a Mareti spominje jo Vukmar, pak Vidmar. Izsp. Rad
81., str. 122. A u IX. vieku (Ra. Doc. 383) dolazi Vitmar. Moe ovaj
nastavak sbilja biti u svezi sa mar, mariti, ali smjelo bi se moda ipak
pomisliti i na svezu sa ostalimi likovi - mer i -mir itd., kad vidimo, kako se i u
germanskih imenih nalaze sva tri lika podjednako. Izvornija su, mislim, u nas
imena na -mer. Na sjeveru dri se barem taj izgovor vrlo dugo, sve do danas
u nekih imenih.
1138

U Germana su osobna imena, sloena od dva dijela i od kojih je jedan
zavretak - mar, -mer, -mir i slino , muka i enska, a prvobitno su bila
vezana s obnaanjem neke djelatnosti (vlasti, asti).
1139
Navedeni zavretak
znai velik, snaan, ugledan.
1140
M. imundi u svezi s navedenim
zavrecima zakljuuje: Germanski imenski lan mer - slavan, znamenit na
slavenskome se prostoru ukrstio s im. mir. Susree se u starome ekome
imenarstvu, poljskome, ruskome i dr. U nas su ukrtena stara imena na -mir i -
mer. Primjerice, pored eih Branimir, Budimir, udomir, Danimir i dr.
susreu se i Branimer, Budimer, udomer, Danimer, Didomer, Draimer,
Gladimer, Gostomer, Grdimer, Hvalimer, Motimer, Radomer, Sdimer,
Strojimer, Tolimer, Toimer, Trpimer, Vidomer, Vladimer. Budui da su
Germani i Slaveni ivjeli u susjedstvu, Goti pak izmieano s Hrvatima, to su i
oni prihvatili na -mir u imenima Argemir, Guldrimir, Sisimir i dr. Naravski,
vana je pri tome glasovna blizkost. to se tie sastavnice-mar, ona je izvorno
hrvatska, pored toga to je i u germanskim imenima. Dokazom je staro ime
Marislav.
1141
Ne moe se zanemariti ni injenica da se navedeni zavreci
pojavljuju u starogermanskim imenima i to osobito u njihovih gotskih
vladara, a posebno tijekom V., VI., i VII. stoljea. Hermann Reichert
izmeu ostalog navodi i ova imena: Ariomer (zapadnogotski?) iz 430. do

1137
Staro ime Motimir izgovaralo se Montimir, to je konano dalo dananji oblik
Mutimir. Stoga ga ne treba pisati Muntimir/Muncimir, dakle polatinjeno. (Iz cit. pisma
M.imundia autoru.)
1138
V. Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik. JAZU, Zagreb, pretisak
1975, s. 660.
1139
B. E. Siebs, ibid., s. 45, 57.
1140
Ivan Duridanov, Die Sprache der Thraker. Hieronymus Verlag, Neuried, 1985, s. 69.
1141
Iz cit. pisma M. imundia autoru.

455
godine 460.,Guldrimir (zapadnogotsko) iz godine 612., Sandrimer
(zapadnogotsko) iz 620. god., Sisimir (zapadnogotsko) iz 683., Argemir
(zapadnogotsko) iz godine 683.
1142
U rimskoj Dalmaciji imamo
posvjedoeno postojanje starogermanskog imena Ricimer iz godine 460.
1143

Poznato je da su gotski vladari i u dananjim hrvatskim zemljama nosili
imena Valamer, Theodomer, Vidimer i slino a da se poslije tih vladara na
Balkanu takovi zavreci navedenih imena pojavljuju u osobnim imenima ne
samo Hrvata, nego i Srba i to posebno u imenima njihovih vladara. Posebno
je vano istaknuti da su u hrvatskim izvorima i tradiciji ( posebno u popa
Dukljanina) poznata mnoga germanska (gotska) imena. Totila je nepobitno
gotsko ime; ono je v Dalmaciji (Trogir) dokazano e za 13. stoletje (F. ii,
Letopis 422). Imeni Ostroil (Stroil) in Ratimir najdemo najprej v gotskem,
pozneje pa tudi v slovenskem imenoslovju.
1144
Prvo ime ima pri
Ostrogotih(vzhodnih Gotih) mnogo enaic, doim so nam iz srbske starine
znani Stroilo, Strojko in Strojimir. Ratimir je bil na eni strani kralj zahodnih
Gotov (Retimir), na drugi pa slovenski knez june Panonije 9. stoletja. Za
Svevlada je bilo e pokazano, da je slovenski prevod gotskega Thiudareiks.
Tudi Silimir in Vladin zvenita po slovensko. Imeni Selimir in Budimir
nastopata v drugi najstareji ohranjeni listini hrvake zgodovine iz l. 892., in
sicer prvi kot hlevanjski upan, drugi kot palatinski upan (F. ii, Prirunik
izvora hrv. historije, 196). Iz gotske zgodovine je znano ime Filimer. Kar se
pak tie imenske konnice -mir, je treba naglasiti, da je postal obnjej
pozoren e veliki Fr. Mikloi (Dkschr. Akad. Wien 10, 289). Ugotovil je po
eni strani enakoglasje te slovanske konnice z gotskim -mer(-mereis),
doim ga presenea dejstvo, da stojijo imenom na -mir nasproti po veini tudi
imena na -slav (Budimir, -slav; Svetimir, - slav; Selimir, -slav; Ratimir, -slav;
Hotimir, -slav). Teoderikovo ime je moglo biti poslovenjeno ele po prihodu
Slovenov v Dalmacijo in po politinem ujedinjenju slovenov in Gotov, prevod
je izvrila pa poslovenjena gotska narodna epika poznejih stoletije (ii,
Letopis 183 nota).
1145


1142
Hermann Reichert, Lexikon der Altgermanischen Namen. I. dio, Verlag der
sterreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1987, s. 63, 68, 393, 586, 615.
1143
H. Reichert, ibid., s. 567.
1144
M.imundi o ovim imenima misli ovako: Ne treba se uditi, to su imena Ostroil
(Stroil) i Ratimir potvrena prie u gotskome negoli u nas. Goti ih bili primili od nas.
Glag. strojiti i prid. ostar/otar nahode se u slavenskom imenarstvu kano sastavnice
sloenih imena, npr. Ostromir, Strojimir. U Hrvata je ime Otro obstojalo l654. (Iz cit.
pisma M. imundia autoru.)
1145
J. Rus, Kralji dinastije...,ibid, s.154-155.

456
O navedenim zavrecima osobnih imena u Slavena postoji mnogo rasprava. U
literaturi prevladava vrlo staro shvaanje o germanskom podrijetlu
zavretka - mer6 u slavenskoj antroponimiji.
1146
Vladarska imena s
navedenim zavrecima i u Hrvata potjeu iz germanske batine i to
najvjerojatnije one u Gota, koji su ih mogli proiriti meu vladare raznih
slavenskih drava. Da su zavreci oito germanskog postanja oituje se i iz
toga da se imena hrvatskih vladara uope ne mogu tumaiti doslovno u
hrvatskom smislu. Pouan je primjer Tome Maretia koji tono konstatira:
Neke rijei, to dolaze u sloenim imenima, tako su Slavenima mile, da ih
slau i s onakim rijeima, s kojima ne daju pravoga ili ba nikakova smisla.
To osobito vrijedi za rijei - slava i -mir.
1147
Mareti, bez obzira na
njegovu vlastitu navedenu i tonu tvrdnju, sam potpuno samovoljno tumai
izmeu ostalog i ime hrvatskog vladara, kojeg se danas naziva Zvonimir.
Ime Suinimir Zvanimir glasilo bi staroslovenski ili ; prvo bi znailo
in voce tranquillitatem habens, a drugo in voce modum habens.
1148

Mareti istie kako se Mikloiu u njegovoj raspravi Die Bildung der
slavischen Personennamen ini najvjerojatnijim da su navedeni slavenski
zavretci identinim po etimologiji i po znaenju s gotskim - mer, koje stoji
u svezi s glagolom -merjam nuntiare. Mareti dalje istie kako Mikloi
navedenim zavrecima daje znaenje kleos, dakle isto to znai i slava u
imenima na -slav. Mareti to miljenje ne prihvaa, jer se prema njemu nigdje
u slavenskim jezicima ne nalaze navedeni zavreci sa znaenjem koje im
pridaje Mikloi. On, osim toga, smatra da nastavci -mer i -mir u sloenim
imenima nisu jedna nego su dvije rijei. Ova je druga rije = pax, a ona e
prva biti u svezi s rijeju = mensura. Iz znaenja mensura lako je moglo
izii znaenje modus. Mareti zakljuuje kako su Slaveni vjerojatno
pomijeali imena s navedena dva zavretka i da je zato teko znati kad rijei s
navedenim zavrecima imaju znaenje pax, a kada modus.
1149
U
historiografiji jo uope ne postoji znanje kako izgovarati na hrvatskom
imena hrvatskih vladara koja zavrava s navedenim zavrecima. Glede
imenske oblike tega kralja vlada precejnja zmeda. ii se je naslonil, ne
vem iz kaknega vzroka, na Orbinijevo besedilo in je dal kralju ime Svetmir
(Suetmirus). Ker pa pie Lucius v svoji izdaji Letopisa dvakrat Zuanimirus,

1146
Usp. L. A. Gindin - S. A. Ivanov - G. G. Litavrin, Svod drevnejih pismenih izvestiji
o Slavjanah (Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historia slavicam pertinentium),
tom I (od I.-VI.stoljea), ed. Nauka, Moskva, 1991, s. 330-331.
1147
T. Mareti, O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba. Rad JAZU, knjiga
LXXXI, Zagreb, 1886, s. 111.
1148
Mareti, ibid., s. 134.
1149
Mareti, ibid., s. 123 - 124.

457
enkrat Zaramirus, in je Zvonimir zelo obiajno ime tudi v pozneji hrvaki
zgodovini, se mi zdi pravilneje, da se drimo tega, in sicer v obliki Zvanimir.
Kar se tie porekla tega imena, slutim v soglasju z e dano razlago imen
veine kraljev Svevladiev (Svevladii 61, l54) v nasprotju z Mikloiem
(Etym. Wb.) tudi v njem germanski koren Svani-. V znanem delu E.
Frstemanna, Altdeutsches Namenbuch (I., Bonn 19oo), najdemo iz korenov
Svani oziroma Sunja napravljeni imeni Svanihild in Suniemir, od katerih nas
zadnje zelo spominja na latinski Svinimirza hrvakega kralja 11.
stoletja.
1150
M. imundi, koji je o imenu Zvonimir pisao nekoliko puta,
zakljuuje ovo: Zabuna je proizila iz razliita njegova pisanja u
srednjovjekovnome latinskome. U raznim je izpravama ime hrvatskoga kralja
Zvonimira pribiljeeno 19 puta. I to na sedam - osam naina. Na sreu,
potvrena su dva stara hrvatska naselja, to se nazivahu Zvonigrad, takoer
jedan u Rusiji. Naim je povjestniarima stvarno bilo teko proitati to ime
sbog razliita njegova pisana oblika. U imenarstvo se vrlo slabo razumjeli. Ni
po kojim jezikoslovcima to ne bi jasno. Odpadaju oblici Svanimir, Svinimir i
slini. Ostaje Zvonimir.
1151

Mate Sui tono zakljuuje da je dio imenskih sloenica na merus
(mirus) u Hrvata germanskog podrijetla i da je prvobitno imao znaenje
slavan. Taj autor argumentira da imenska sloenica u Hrvata na sclavus
potjee iz najstarijih vremena kad je imala znaenje slavan i slino. On
posebno istie da je imenska sloenica na goj (u neretvanskih vladara
Domagoja i Berigoja) sinonim zavretka na mir, koje je nastalo od
prvobitnoga -merus, odnosno mirus.
1152


- - -
Izloena problematika moe se s uspjehom rijeiti ako se tumai u
svojoj cjelovitosti, a ne samo kroz pojedine detalje. U smislu ovog shvaanja
posebno je vano Dabinovievo upozorenje i na slijedee injenice: Ve je
prije istaknuto, da se hrvatsko ime prvi put pojavljuje u domaoj listini god.
852. (Trepimirus, dux Chroatorum). Naziv kneza Hrvata podsjea na nazive
germanskih vladalaca, koji su se takoer zvali kraljem Visigota, Franaka,
Burgunda, Langobarda...Nema sumnje, da je naziv knezslian nazivu
kuning ili konig, kako ga vidimo u naslovima germanskih vladalaca.
Zanimljivo je pritom, da se iste varijante u vladalakim naslovima nalaze i u

1150
Joa Rus, Krst prvih Hrvatov in Srbov. Ljubljana, 1932, s. 31-32.
1151
Iz cit. pisma M. imundia autoru.
1152
M. Sui, Nekoliko spojnica i razdjelnica izmeu Nina i Knina Iz starije hrvatske
povijesti. Starohrvatska spomenika batina , ibid., s. 165-171.

458
latinskim spisima o Germanima kao i o Hrvatima. Tako rije iudex znai
poglavicu Kvada. K a d l e c misli, da je susjedstvo Slavena i Gota u Povilju,
u blizini Crnog Mora i du karpatskog hrpta bilo od velikog znaenja za
razvoj dravnopravnih pojmova. Na osnovu izvjesnog broja gotskih izraza,
prihvaenih slavenskim jezikom i obrnuto na osnovu postojanja slavenskih
rijei u gotskom jeziku, moe se rei, da su se Slaveni vrlo mnogo od Gota
nauili. Naime to se tie vojnog ureenja, u kome su Goti izvrsno uspijevali,
pa takoer i politikog ureenja. O tome jasno svjedoi vie izraza
prihvaenih od gotskog. Za oznaku vladaoca je naime kod Gota postojao izraz
kuning.
1153
U svezi s navedenim Dabinovievim tvrdnjama treba navesti
kako u znanosti vie nema dvojbe da je titula knez nastala od gotskog
kunings, stsl. Knendz,...Raspored toponima: Knez, Knjeginja u Polablju i
Pomorju pokazuje veu koncentraciju na sjeveru nego na jugu.
1154

Na kraju ne smije se zanemariti ni injenica da su Goti stvarno vladali u
dananjim hrvatskim zemljama i da hrvatska tradicija ve od X. stoljea
(prema iiu) dovodi s njima u svezu Hrvate, a ponekad ih ak i identificira.



1153
Dabinovi, ibid., s. 115, 119.
1154
Radoslav Rotkovi, Odakle su doli preci Crnogoraca Onomastika istraivanja.
Matica crnogorska, Cetinje, 1995, s. 201, 232.

459

460




X.
O KULTU MJESECA I ZMIJE - ZMAJA
- MJESEEV RELJEF U ZMAJEVOJ PEINI NA BRAU


1.

Ve se u paleolitiku homo sapiens ponaao, kako se moe zakljuiti iz
mnotva podataka, jednako kao ovjek iz novijih vremena.
1155
Ali, o
vjerovanjima u paleolitu moe se samo pretpostavljati.
1156
Sigurno je da su
ljudi mlaeg paleolitika imali veoma razvijen sustav vjerovanja, koji je
nalazio svoj izriaj u simbolinim slikama posebno iz svijeta lova.
1157
Bilo to
kako mu drago, na osnovu onoga, to smo netom rekli, moe se smatrati
sigurnim, da je spajanje kulta bika sa kultom mjeseevim uslijedilo u
indogermanskoj pradobi a mi smijemo da dobar dio prikaza bikova, koje
nalazimo u starijoj prehistorikoj, a osobito u neolitskoj umjetnosti - u koliko
su uope mitskog ili sakralnog znaenja - vodimo u svezu sa boanstvom
Mjeseca.
1158
Smatra se da je u tim prvobitnim vjerovanjima kult Mjeseca bio

1155
Ta se svjedoanstva ne tiu samo religije, ve i tehnike, stanovanja, umjetnosti i
ukraavanja; za razliku od onog to im prethodi, ove injenice tvore intelektualnu klimu u
kojoj se odmah prepoznajemo. /Andre Leroi-Gourhan, Religije prethistorije, Naprijed,
Zagreb, 1968, s. 1371. Dakle, taj ugledni etnolog i antropolog, misli da su ljudi iz gornjeg
paleolitika mislili i postupali na nain veoma slian naemu /ibid., s. 141/.
1156
Pojedini znanstvenici s arheolokim nalazima iz toga doba zakljuivali su na temelju
unaprijed postavljenih vlastitih teza. /A. Leroi-Gourhan, ibid., s. 119-121/.
1157
Andre Leroi-Gourhan, Praistorijski lovci. Nolit, Beograd, 1987, s. 124.
1158
Wilke, Kult mjeseca u prii i u umjetnosti indogermanskih naroda. Glasnik
Zemaljskog muzeja BiH, XXV/1913, 3-4, s. 518.
Kuar je prvi u Hrvata ve na poetku XX. st. naglasio da je u arijskoj mitologiji Sunce
Boje bie, ali da nije izvor religiji. Stari nai ne pomislie, da je vidjelo od sunca, kao

461
stariji od kulta Sunca.
1159
Zakljuuje se da su ve u paleolitiku postojali
lunarni mitovi.
1160
Lunarna mitologija (pored ostalih elemenata kulture:
orue, biljogojstvo, jezik) prikazuje primitivca kao osobu s potpuno
razvijenim intelektualnim sposobnostima, kao inteligentno bie, koje
promatra, prouava i zakljuuje.
1161

Mjesec, prema najstarijim shvaanjima ljudi, pretstavlja praroditelja
ljudi.
1162
Najdublji smisao lunarne simbolike sastoji se u shvaanju da je sav
zemaljski bitak podvrgnut jednoj stalnoj ritmikoj mijeni tako da se polaritet

to je uistinu, nego da je od vidjela sunce, pa ga ovome podredie. Ljudima priprostim
priinjalo se vidjelo na svaki nain starije; ali bez prethodnika, vidjela dnevnog, sunca
nema. Zato je i u starih Grka Zeus bio vei od Apola /sunanog boga/, on je bog nad
bogovima, otac njihov, kao i otac ljudi. /M. Kuar, Narodne pripovijesti mitine.
Naklada pieva, Zadar, 1907, s. 22/. Mjesec ima u staroorijentalnoj astronomiji i pukim
vjerovanjima vee znaenje nego Sunce. /Dorothea Forstner, Die Welt der christlichen
Symbole. Tyrolia-Verlag, Innsbruck-Wien-Mnchen, 1982, s. 99/.
1159
Wilke, ibid.
1160
Mitovi naroda svijeta. Enciklopedija, sv. 2, Ed. Sovjetska enciklopedija, Moskva,
1988, s. 78.
Odbaeno je kao fantazija gledite koje su zastupali neki stari etnolozi da je kult Mjeseca
postojao u matrijarhatskim kulturama, a kult Sunca u patrijarhalnim kulturama.
Suvremena znanstvena istraivanja utvrdila su da postoji matrilinearnost i matrilokalnost,
ili kombinacija jednoga i drugoga, ali to nikad dosad ni u jednoj zemlji na svijetu nije
znailo matrijarhat u smislu vladavine ena, enske dominacije (Uwe Wesel, Mit o
matrijarhatu. Prosveta, Beograd, 1983, s. 42-47). Matrijarhat sigurno nije nikada
postojao ni na teritoriju rimske provincije Dalmacije, pa tako ni u njezinom liburnijskom
dijelu kako se donedavna tumailo navode nekoliko antikih autora. Anamarija Kurili
istie da je u liburnskom drutvu ena u mnogim pogledima bila ravnopravna s
mukarcem, ali zakljuuje da je postojao kontinuitet jezgrene obitelji u Liburniji. Ona je
svoja istraivanja izvrila na obrascima komemoracije na nadgrobnim spomenicima,
rezultatima arheolokih istraivanja i skromnim vijestima antikih pisaca. (Usp. A.
Kurili, Obitelj u ranorimskoj Liburniji. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 34
(21), Zadar, 1995, s. 47-85.)
1161
Marin emudvarac, Sadraj lunarnih mita i lunarni periodicitet u biologiji. Rukopis,
Zagreb, 1957, s. 139. Primitivni ovjek oduvijek smatra da Mjesec utjee na biljke,
/klijanje, rast, plodnost/, na more /plima-oseka/, na plodnost ljudi i ivotinja, ljudska
duevna stanja i raspoloenja. /emudvarac, ibid., s. 20/. Znastveno je utvreno da
Mjesec stvarno utjee na biljke, ivotinje i ljude. Usp. Arnold L. Lieber, Effetto luna.
Sugarco, Milano, 1980, s. 199; E.L. Abel, Die geheimnisvollen Krfte des Mondes.
Wilhelm Heyne Verlag, Mnchen, 1984, s. 160; Araiane Barth, Die Macht des Mondes.
Der Spiegel, XXXXI/1987, 17 , 106-125.
1162
piro Kulii, Neobini obiaji raznih naroda svijeta. Vuk Karadi, Beograd, 1968,
s. 52. U veini tradicija smatralo se da je Mjesec univerzalni otac. /Jean Campbell
Cooper, Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Prosveta-Nolit, Beograd,
1986, s. 159/.

462
izmeu rasta i ivota s jedne strane te prolaznosti i smrti s druge strane
razrjeava kroz periodinu regeneraciju, a konano kroz vjeni ivot.
1163

Eliade zakljuuje kako je vjerojatno religiozna valorizacija lunarnih ritmova
omoguila prve velike antropokozmike sinteze primitivaca. Zahvaljujui
lunarnom simbolizmu bilo je mogue dovesti u odnos i izjednaiti i tako
razliite injenice, kao to su: roenje, postojanje, smrt, uskrsnue; Voda,
biljke, ena, plodnost, besmrtnost; kosmiki mrak, prenatalni ivot, zagrobna
egzistencija, praena ponovnim roenjem lunarnog tipa (kao to svetlost
izlazi iz mraka); tkanje, simbol prea ivot, sudbina, temporalnost, itd.
Uopte uzev, veina ideja ciklinosti, dualizma, polarnosti, opozicije, sukoba,
ali takoe i izmirenja suprotnosti, coincidentia oppositorum, bile su ili
otkrivene ili precizirane zahvaljujui lunarnom simbolizmu. Moglo bi se,
dakle, govoriti o izvjesnoj metafizici Mjeseca, u smislu koherentnog
sistema istina koje se tiu naina postojanja svojstvenog ivim biima, i
svemu onome to u Kosmosu uestvuje u ivotu, tj. u postojanju, rastenju i
opadanju, u smrti i uskrsnuu. Ne treba zaboraviti da Mesec otkriva
religioznom oveku ne samo injenicu da je Smrt neraskidivo povezana sa
ivotom, ve takoe, i to naroito da Smrt nije konana, da nju uvek prati
novo roenje. Mesec religiozno valorizuje kosmiko postojanje i miri oveka
sa Smru. Sunce, naprotiv, otkriva jedan drugaiji nain postojanja: ono ne
uestvuje u postojanju - uvek u pokretu, ono ostaje neizmenjeno, njegov oblik
je uvek isti. Solarne hijerofanije prevode religiozne vrednosti autonomije i
snage, suverenosti, inteligencije. Otuda u izvesnim kulturama opaamo proces
solarizacije vrhovnih Bia. Kao to smo to ve videli, nebeski bogovi polako
iezavaju iz religiozne aktualnosti, ali u izvesnim sluajevima njihova
struktura i njihov ugled preiveli su pod vidom sunanih bogova, naroito u
visoko razvijenim civilizacijama, koje su odigrale znaajnu istorijsku ulogu
(Egipat, helenistiki Istok, Meksiko).
1164

injenica je da u panteonima pojedinih indoeuropskih skupina
istraivanjima nisu potvreni zajedniki nazivi individualnih boanstava
svojstvenih politeizmu. Postoji samo naziv za nebo ili nebeskog boga koji je
zajedniki u indijskome, grkome, latinskome, germanskome i koji je
nesumnjivo indoeuropski. Ta znaajna iznimka potvruje pravilo kojim se
iskljuuje prvobitni indoeuropski politeizam. Dezintegracija indoeuropske
zajednice u stvarnosti se odvijala spontano i u razliita vremena. Svoje
istraivanje Henryk Lowmianski zakljuuje tvrdnjom da jezini i povijesni

1163
D. Forstner, ibid., s. 101.
1164
M. Eliade, Sveto i profano. Ed. Zamak kulture, Vrnjaka Banja, bez godine, s. 67-68.
Opirnije o Mjesecu i lunarnoj mistici usp. Mircea Eliade, Traite d'histoire des religions.
Payot, Paris, 1974, s. 139-163.

463
podaci u Indoeuropljana potvruju da pojedini narodi te grupe nisu znali za
pomenute oblike verovanja. Smatramo da su ti narodi prve elementa
politeizma primili u dodiru sa zemljama rodnog polumeseca.
1165

Bit poganskih vjerovanja u prapovijesti, antici i u kasnijim
vremenima sastojala se u istodobnoj simbiozi matafizikoga pojma dobra i
zla i onda kad su boanstva shvaana androgino.
1166
Samo s kranske toke
gledita nemogue je zamisliti Boga koji je istodobno dobro i zlo.
1167
U
naroda u kojih se astilo posebno muko i posebno ensko boanstvo bit
vjerovanja bila je potpuno ista, jer je i samo muko boanstvo ili i samo
ensko boanstvo bilo istodobno i zlo i dobro.
1168
Plutarh je ostavio
svjedoanstvo da se Mjesec nazivao majkom univerzuma. On je, osim toga,
shvaao da je Mjesec istodobno muke i enske prirode, pa je shvaanje
dobra i zla u boanskome ovako interpretirao: Postoji takoer ono prastaro
shvaanje koje je od teologa i zakonodavaca prelo na pjesnike i filozofe za
koje, uostalom ne znamo od koga potjee; ono se temelji na vrstom i
neoborivom uvjerenju koje se ne oituje samo u pisanom ili govornom
izlaganju nego i u obredima i rtvama, pa je jednako proireno meu
barbarima i meu Grcima: svemirom ne upravlja sluaj, bez inteligencije, bez
razuma, bez voditelja, pa niti je samo jedno naelo koje njime upravlja i vodi
ga , tako rei, kormilom i pokornim uzdama. Mnogi su elementi koji ga
odreuju, a u svima su smijeani dobro i zlo: ili, bolje rei, na ovome svijetu
nema u prirodi niega to bi bilo posvema isto. S druge strane ne moe se
zamiljati da bi jedan sam peharnik iz dva razliita vra toio naa iskustva
mijeajui ih pravim gostioniarskim umijeem, kao da su vino: na je ivot
tako plod mjeavine, isto tako i svemir, ali neke mjeavine koja proistjee iz
toga to smo vueni od dva suprotna naela i dvije suprotstavljene snage, koje

1165
Henryk Lowmianski, Religia Slowian i jej upadek (w. VI-XII). Panstwowe
Wydawnictwo Naukowe, Warszava, 1979: To djelo citiram prema srpskom prijevodu
pod naslovom: Religija Slovena i njen raspad /VI-XII v./. Prijevod je kao rukopis
izraen za potrebe Filozofskog fakulteta u Beogradu. Citati su navedeni na stranici 30-
31 i 354 rukopisa.
1166
Usp. na primjer: Orpheus Altgriechische Mysterien. Eugen Diederichs Verlag, Kln,
1982, s. 33, 37, 64.
1167
Ester Harding, Frauen Mysterien einst und jetzt. - Predgovor C. G. Junga, Verlag
Schwarze Katz, Berlin, 1982, s. 107, 110-111.
1168
Tako se u naroda, koji su razvili solarni kult, Sunce posebno zbog svoga nonog
hoda poslije zalaza vezivalo takoer s podzemljem. /Manfred Lurker, Wrterbuch der
Symbolik. Alfred Kroner Verlag, Stuttgart, 1979, s. 527/. Ili: Artemida, koja je izmeu
ostalog, bila kraljica biljaka i ivotinja - sveopa majka, istodobno je i boginja koja alje
smrt. Usp. Sabine G. Oswalt, Grka i rimska mitologija. Vuk Karadi - Larousse,
Beograd, 1980, s. 58-60.

464
nas gone sad desno sad lijevo, sad naprijed sad natrag. Neu rei svemir, ali
zaista Zemlja, takoer i Mjesec, imaju nepravilnu i kompleksnu narav,
podlonu svakovrsnim promjenama. Ako nita ne ulazi u generativni proces
bez uzroka, ako uostalom dobro ne moe biti uzrokom zla, odatle slijedi da
priroda u sebi mora imati ne samo princip dobra nego i zla.
1169
Misli se da se
ve u paleolitiku Mjesec tretirao vjerojatno kao utjelovljenje mukoga naela
u zoomorfnom obliku (bika i slino).
1170
Neki pisci istiu da je Mjesec bio
prvenstveno simboliziran mjeseevim srpom ili kravljim rogovima.
1171

Nesumnjivo je da je na teritorijima gdje su postojali lunarni kultovi Mjesec,
ako ve nije predoen u realistikom obliku srpa, bio simboliziran s rogovima
i to onih rogatih ivotinja koje su postojale na tim podrujima: kravljim
rogovima ako je Mjesec zamiljan kao ensko, odnosno rogovima jarca
(kozoroga) kad je zamiljan kao muko.
Kult Mjeseca postojao je prvenstveno u junim europskim zemljama.
Za narode u tim djelovima zemlje Mjesec je bio oploujua snaga dok je
Sunce predstavljalo neprijatelja vegetacije i reprodukcije.
1172




2.


1169
Plutarco, Iside e Osiride. Adelphi edizioni, Milano, 1985, s. 105-106. U raznih naroda
za koje se danas udomaio zajedniki naziv Iliri dokazano je shvaanje pojmova dobra i
zla u istome smislu kako to opisuje Plutarh. Tu simbiozu dobra i zla nalazimo i u Ilira, o
emu nam neizravno govore upravo simboli koje emo u ovom poglavlju obraditi. I ilirski
bogovi podzemlja, jednako kao i oni grki, bili su negacija ivota, svjetlosti i dobra, ali u
isto vrijeme i dobroinitelji ljudi. I kao to tu dvojnost, to mijeanje principa zla i dobra
imamo sadranu u antropomorfnim boanstvima u ilirskoj religiji, tako se i simboli to su
vezani za podzemni svijet pojavljuju sad kao elementi dobra, sad pak kao elementi zla i
tame. /A. Stipevi, Kultni simboli kod Ilira. Sarajevo, ANUBiH, 1981, s. 47/.
1170
Mitovi naroda svijeta, sv. II, ibid., s. 78, 80.
1171
Cooper, ibid., s. 104, 106.
1172
U podrujima sjevernog podneblja sunana snaga djelovala je na rast i plodnost, dok je
u vruim krajevima za primitivnog ovjeka Mjesec utjecao na plodnost. /E. Harding,
ibid., s. 30/. Odreivanje pripadnosti naih astralnih kultova, konkretno Suncu ili Mjesecu
na temelju /esto nesigurno utvrenih/ znaenja pojedinih simbola u drugim predjelima
Europe nije znanstveno opravdano. Tako je B. ovi istaknuo kult Sunca u eljezno
doba na teritoriju BiH-a na temelju privjesaka u obliku toka, motiva svastike, predstave
diska, stiliziranih likova vodenih ptica i sl. (Usp. Arheoloki leksikon Bosne i
Hercegovine. Sv. 1, ed. Zemaljski muzej, Sarajevo, 1988, s. 145-146.)

465
Vjera primitivnih ljudi da je zmija neko osobito u zmiju preinaeno
bie dovela je do toga da su ljudi stali pripisivati zmijama sva mogua
svojstva koja ih daleko uzvisuju nad obinu mogunost i istinu.
1173
Zmija u
arhainim kozmogonijskim mitovima u Euraziji i Americi utjelovljuje
odvojenost, ali i sjedinjenje neba i zemlje.
1174
Zmija je simbol ita, plodnosti,
zdravlja, bogatstva, ali i smrti.
1175
Kult zmije ima svoj poetak u
prapovijesti.
1176
Smatra se da najstariji prikaz zmije potjee iz paleolita.
1177

Prikaza zmije ima uvelike i u neolitskoj plastici na Balkanu.
1178
Toga ima u
Bosni i Dalmaciji (na primjer u Lisiiima kod Konjica, Krivai kod Bribira).
Stipevi tvrdi da se od mlaeg neolitika pa do razvijenog eljeznog doba
prikaz zmije ne susree u zapadnom dijelu Balkana. To je, vjerojatno, bio
rezultat sve vee geometrizacije umjetnosti od kasnog neolitika pa dalje u
ovom dijelu Europe. U tom razdoblju simbol zmije se interpretira u obliku
valovite crte, spirale, meandra i slino, a realistiki prikazi zmije zapoinju
ponovo tek od VI. st. pr. Kr. Tako imamo iz V. st. pr. Kr. prikaz zmije iz
Ribia kod Bihaa, pa iz Bogdanovaca kod Vukovara. Stipevi nastavlja da
su od IV. st. pr. Kr. pa do rimske okupacije, a ponegdje i dalje, prikazi zmije
vrlo esti u junim krajevima, a da postaju sve rjei to se vie ide prema
sjeveru, odnosno prema sjeverozapadu, tako da ih nema na podruju Histra, a
vrlo rijetko se sreu u Liburna.
1179
Poznat je prikaz zmije na novcu grke
kolonije Pharos (danas Stari Grad na Hvaru) iz IV. st. pr. Kr. na kojemu se
uzdignuta zmija prijetei ustrijemila na uspravljenog jarca. To je prvi
sauvani prikaz u kojemu se zmija kao simbol zemlje bori s jarcem kao
simbolom neba.

1173
Miroslav Hirtz, O kultu zmija. Priroda, XXVIII/1938, 5, 146. Neki primitivni narodi
smatraju zmiju pramajkom ovjeanstva (ibid., s. 145).
1174
Mitovi naroda svijeta. Enciklopedija., sv. I, ibid., s. 468-469.
1175
Iz istorije religija je poznato da su mnoga agrarna boanstva, boanstva plodnosti a u
isti mah i htonina boanstva. Demetra-Persofona, misirska Izida, Majka Zemlja i mnoga
druga boanstva imaju obje prirode. No ne samo da su vie boanstva tako razliitih
osobina, ve i nia, pa i nai preci imaju u svojoj vlasti plodnost poljsku, stonu, a od
dua svojih predaka ovjek je traio i porod. (Srebrica Kneevi, Lik zmije u narodnoj
umetnosti i tradiciji Jugoslovena. Glasnik Etnografskog muzeja, tom 22-23, Beograd,
1960, s. 93).
1176
K. Tomi-Karovi, Zmija kao kulturno-historijski fenomen. Lijeniki vjesnik,
LXXIV/1952, 3-4, 72-79.
1177
Erich Kster, Die Schlange in der griechischen Kunst und Religion.
Religionsgeschichtliche Versuche und Vorarbeiten, XIII. Band. 2. Heft, s. 4. E Kster
smatra da su spirale i valovite linije prikazi ematizirane zmije. (Ibid., s. 13-22.)
1178
T. P. Vukanovi, Le serpent comme application sur la plastique nolitique dans les
rgions centrales balkaniques. Vranjski glasnik, br. 11 za 1975, s. 463-480.
1179
A. Stipevi, Kultni simboli kod Ilira. ANUBiH, Sarajevo, 1981, s. 47-59.

466
U naem narodu postoji vrlo razvijen kult zmije,
1180
osobito zmije
kuarice.
1181
Ostaci nekadanjeg kulta zmije sauvani su u folkloru,
vjerovanjima, obiajima, narodnoj knjievnosti i umjetnosti junoslavenskih
naroda. Verovanje o domaoj zmiji, koja ivi u svakoj kui i uva je, jo
uvek je veoma rasprostranjeno, kao i predanje u kojima se zmija javlja kao
duh ita, darovalac znanja nemutog jezika, uvar zakopanog blaga.
1182

Ostaci kulta zmije osobito su sauvani u dijelovima Bosne
1183
i u
junodalmatinskom primorju.
1184
Iz ostataka staroga kulta zmije nedvojbeno
proizlazi da juni Slaveni u zmiji vide simbol dobra i zla, dotino da ih dijele
na dobre i zle.
1185
Zmija u junih Slavena ima veliki broj naziva iz kojih se
moe zakljuiti da je narod zmiju shvaao kao utjelovljenje dobra i zla.
1186

U junih Slavena u svezi sa zmijom poznat je i pojam zmaja - adaje -
ale. Zmaj u smislu krilate zmije simbol je zastupljen gotovo u svim

1180
St. J. Bolkay-Vejsil uri, O naim zmijama otrovnicama. Sarajevo, 1920, s. 41.
1181
Hirtz, ibid., s. 243.
1182
Radmila Kajmakovi, Zmija u godinjim obiajima Srba u Bosni i Hercegovini.
Narodno stvaralatvo, XXII/1983, 2-4, 65.
1183
Vejsil uri, Narodno vjerovanje o ubijanju zmija. Zmije i ljubavne arolije.
Hrvatski dnevnik, III/1938, 722, 9-10. Usp. i Dragutin Hirc, to pria na narod o nekim
ivotinjama. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, JAZU, sv. I, 1896, s. 9-
23. to se tie ostataka kulta zmije u nekim dijelovima Bosne treba biti vrlo oprezan u
interpretiranju vremenskog kontinuiteta i osobitosti toga kulta s obzirom da su s
dolaskom Turaka u Bosnu novopridoli Vlasi mogli iz drugih dijelova Balkana i donijeti
sa sobom i svoja posebna vjerovanja o zmiji. Izgleda da postoje neke razlike u
vjerovanjima o zmiji u katolika s jedne i pravoslavnih s druge strane. Usp. Emilian Lilek,
Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine. (III. tovanje ivotinja). Glasnik Zemaljskog
muzeja BiH, Sarajevo za 1984., s. 365-366.
1184
Rafo Ferri, Prilog poznavanju ilirske mitologije. Anali Historijskog instituta u
Dubrovniku, JAZU, Dubrovnik, 1953, s. 419-429.
1185
Zmije narod deli na dobre i zle: dobre su korisne, jer tamane gamad i njih ljudi ne
gone i ne ubijaju; zle zmije ujedaju i svojim otrovom truju ljude i stoku, pa se zato
nemilice gone i tamane... Zle zmije su podzemni zli demoni. Od njihova ujeda baje se:
Zemlja zemlju ujela. Time se reklo da je ovek od zemlje a zmija iz zemlje. (. Kulii-
P. . Petrovi-N. Panteli, Srpski mitoloki renik. Nolit, Beograd, 1970, s. 144-145).
Milenko S. Filipovi potvruje da tog shvaanja ima i u okolici Skoplja. ( Milenko S.
Filipovi, Kult zmija u okolini Skoplja. Miscellanea 1, Beograd, 1937, s. 136-137).
Leontije Pavlovi zakljuuje da u narodnim shvaanjima zmije donose as dobro, as
zlo, jednom sreu, drugi put bolest. Leontije Pavlovi, Smederevske metalne zmije koje
donose zdravlje i sreu i elementi mitologije. Glasnik Etnografskog instituta, SANU, knj.
XXVIII za 1979, s. 86-87. (Usp. Slobodan Zeevi, Zmija kao faktor geneze prizrenskih
lazarica. Glasnik muzeja Kosova X, s. 121-139).
1186
Miroslav Hirtz, Rjenik narodnih zoologikih naziva. Knjiga prva, JAZU, Zagreb,
1928, s. 6-16, 24-42.

467
mitologijama.
1187
Juni Slaveni zamiljaju zmajeve kao mitska bia, ali se
ona u raznim junoslavenskim krajevima razliito zamiljaju.
1188
Za zmajeve
esto se kae da su krilate zmije koje lete. Ti zmajevi su najee zla bia, a
po tome su najblii adaji (adahi) iz narodnih vjerovanja ili, po nekima,
pravom zmaju. Veza izmeu zmije i zmaja vidi se u verovanju da se zmija,
posle izvesnog broja godina, npr. sto, pretvara u zmaja koji postaje zmijski
car. I negdanje verovanje da zmija smuk brani od grada, tj. da je smuk zmaj
koji se bori sa alama, svakako je jo jedna potvrda veze zmaja sa
zmijama.
1189
Zmaj, na primjer u srpskoj mitologiji nije, kako je mislio Vuk
Karadi, isto to njemaki Drache ili Lindwurm ili latinski draco.
1190
Adaja
(adaha) je mitsko bie srodno ali i zmaju pa ih zato neki pisci identificiraju.
Adaje (adahe ) su goleme krilate zmije u obliku gutera ili krokodila s vie
glava i zmijskim repom, a stanuju u planinskim i peinskim jezerima.
Adaje gaa gromom sv. Ilija, ali nikako da ih pogodi.
1191
Ala /u Srba
udomaena tursku rije/ zoomorfno je bie srodno adaji i zmaju. Kada
nastupi pomraenje sunca ili meseca, to ih, veruje se, zaklone ale svojim
krilima, ponu da ih nagrizaju i hoe da ih proderu. Kada sunce pocrveni,
onda ga je oblila krv od ujeda ala, a kada zasvetli onda ih je sunce pobedilo.
Dok ale deru sunce ili mesec, mnogi stariji ljudi su utueni, ne smeju se, a
poneki u strahu i plau. Pege na mesecu tragovi su zadobijenih rana od ujeda
ala. Kada ale budu uspele da pojedu sunce, onda e, po verovanju, nastati
smak sveta. Da se to ne dogodi, ljudi pucaju iz puaka prema pomraenju,
lupaju u klepetala i zvona, a ene neprestano baju.
1192

Miroslav Hirtz je objavio najpotpunije shvaanje zmaja u
Hrvata:Znai prvobitno samo zmiju - nakazu. I u Rimljana znailo je draco
prvobitno samo zmiju (anguis, serpens) i to ne samo sitnu zmiju nego i
zmiju orijaicu. Samo neznatne podatke uva nam narodna predaja o
prvobitnom zmijskom habitusu zmaja...Na otoku Koruli i druguda po
Dalmaciji govore zmaja mjesto zmija, to samo potvruje prvobitno
znaenje pojma zmaj. Po nekima je zmaj (drakun) kralj o d zmija. - Zmaj je
tekoer zmija, i to krilata, koja leti ispod oblaka, a sve iz nje varnice
skau...Zmajevi, vele, otresaju u letu sjajne kraljuti, nazvane zmajeve
otresine... Po narodnom verovanju zmaj je ptica sa repom kao u zmije. Za

1187
Vjekoslav V. Ivanov, Zmaj ili krilata zmija. Gradac, XIII-XIV/1986-1987, 73-75, 83.
1188
Srpski mitoloki renik, ibid., s. 142.
1189
Ibid., s. 143.
1190
Ibid., s. 144.
1191
Ibid., s. 3. U hrv. jeziku pravilno je adaha.
1192
Ibid., s. 4-5.

468
njim se uje jako hukanje i vidi se kako iz njegova repa prti sjajna
kraljust...Najee se zmajevi pojavljuju u vidu krilae ognjevite zmije.
1193

U nekim naim krajevima sve do XX. st. smatralo se da neka
natprirodna neman jede Mjesec i da mu ljudi trebaju pomoi. Jireek je
primetio da i dubrovaki pesnik iko Meneti (1457-1527) u jednoj svojoj
pesmi pominje ovo narodno verovanje da vukodlak jede Mesec... Poto Sunce
i Mesec prilikom pomraenja dolaze u opasnost, ljudi, kojima su oni toliko
potrebni, pokuavaju da im pomognu i odbrane ih od nemani koje na njih
nasru... U izvesnim krajevima puca se samo kad se pomrauje Mesec, a ne
Sunce. Sem pucnjavom, Mesec odnosno Sunce brane se od hala, vukodlaka i
drugih nemani zvonjenjem u zvona, lupanjem u razne predmete i vikom...
1194

Da ta narodna shvaanja potjeu iz srednjeg vijeka, ako ne i mnogo
ranije, dokazom je i svjedoanstvo Tome Arhiakona. Toma Arhiakon
(roen 1200.) pie, kako je poznato, u svojoj Kronici da su Hrvati
starosjeditelji koji su prije mijeanja s doseljenicima stanovali u gorovitim
podrujima na sjeveru Dalmacije i nazivali se Kureti ili Koribanti. Toma
Arhiakon o njima kae slijedee: Mnogi ih pjesnici spominju zbog nekog
smijenog miljenja. Kad, naime, Mjesec, mra, mislei da ga duhovi
nagrizaju i deru, lupaju po svim mjedenim predmetima u kuama (i) kao da
su pomou buke natjerali demone u bijeg, vjeruju, da pomau Mjesecu, koji
se mui.
1195



3.

U vie pokuaja da se razjasni simbolika reljefa u Zmajevoj peini na
Brau posebno treba izdvojiti neka miljenja. Tumaenje Josipa Hamma iz
god. 1960. zanimljivo je samo zbog znanstvenog autoriteta koji on uiva kao
slavist. Govorei o skulpturama Zmajeve pilje, on dri da se tu zapravo radi
o vrlo lijepom i originalnom spomeniku iz starokranskog monakog
(cenobitskog) ivota za kojega su monasi-pustinjaci (legenda hoe da su to
bila dva brata klesara) u peini... u kojoj su se nastanili uz ostale skulpture,

1193
Hirtz, Rjenik .., knjiga prva, ibid., s.179-181.
1194
Nenad Dj. Jankovi, Astronomija u predanjima, obiajima i umotvorinama Srba. Izd.
SAN, Srpski etnografski zbornik, knj. LXIII, ivot i obiaji narodni, 28, Beograd, 1951,
Nauna knjiga, s. 110-113.
1195
Toma Arhiakon, Kronika. Ed. akavski sabor, Split, 1977, s. 33 (prijevod prof.
Vladimira Rismonda).

469
koje su takoer zanimljive, uklesali i simbole etiriju evanelista. Hamm
tono konstatira da je najzanimljiviji drugi lik i zvijer u koju je taj lik upro
pogled ispod svojih tekih kapaka. Hamm istie da je taj lik glava ene koja
srdito i s prezirom gleda u zmaja, koji se prema njoj postavio prijetei i u
iekivanju. Hamm dalje kae da je to slobodno povezivanje simbola za
Evanelje po Mateju s likom ene odjevene u sunce i zmaja koji stoji pred
njom da joj prodre dijete kad ga rodi, kako je to opisano u XII. poglavlju
Apokalipse. Hamm inae glavu u mjesecu oznauje ispod fotografije koju
donosi, kao simbol evanelista Mateja, tako da na taj nain ostavlja
mogunost za dvije interpretacije koje su u biti kontradiktorne. Jer, teko je u
jednom liku povezati, kako on to ini, enu iz Apokalipse i evanelista
Mateja.
1196

Davor Domani takoer je god. 1960. o reljefima u toj pilji opirnije
pisao. Njegovo istraivanje Dragonjine pilje nad Murvicom posebno je
vano zato, to je on u njoj pronaao malen kameni ulomak, na kojemu se
sauvao dio ukrasa lisnate vitice, koja se savijala u obliku meandra, a stilski
pripada kraju 11. stoljea i ranoromanikom stilu. Domani konstatira da je
zapadna strana peine najvie obraena i da je u njoj glavni lik zmaja s
rastvorenim ustima, po kojemu je i sama peina dobila ime. Iznad njegove
glave je lav, a do njega lavlja glava kozjih uiju. Lijevo su dvije ljudske glave,
od kojih jedna vjerojatno predstavlja Mjesec. Na ostalom dijelu stijene
izdubene su rupe male ponare i sjedita. Zakljuak je prof. Domania da su
svi ti likovi priprosto klesani te se stilski ni vremenski ne mogu odrediti...
Ipak bih pripisao te reljefe priprostome dlijetu stanovnika te pilje, koji su tu
stanovali polovinom 15. stoljea. Tom vremenu vjerojatno pripadaju i
pregrade u pilji, koje takoer nemaju odreene stilske odlike
1197
Domani
je u pravu kad pregrade u pilji datira u polovicu XV. stoljea, jer znamo
sigurno da su tada objekti graeni u okolini pilje. Mogue je da su tada
izvreni i neki drugi zahvati u samoj pilji. Meutim, ini se, a to zahtijeva
posebnu ekspertizu, da su u pilji najprije izraeni reljefi, a tek onda pregrade.
Naime, oito je da je pregrade mogao sazidati svaki bolji klesar, i bilo kada, a
da su reljefi rad majstorske ruke s osjeajem za umjetniki izriaj.

1196
Josip Hamm, Apokalipsa bosanskih Krstjana. Slovo, 1960, 9-10, 46-47.
1197
Davor Domani, Kulturni spomenici otoka Braa. Braki zbornik, 4, ed. Savjeta za
prosvjetu i kulturu opine Bra, Supetar, 1960, s. 146-147.
Pravu popularizaciju doivjeli su ti reljefi tek god. 1975. kad se u izdanju Grafikog zavoda
Hrvatske pojavilo prvo izdanje monografije Bra s izvrsnim fotografijama Ive
Eterovia, meu kojima se nalaze i Mjeseev lik i Zmaj otvorenih ralja i s tekstom
Petra imunovia koji je potpuno nekritiki prihvatio kobaljeva zamiljanja. Drugo
izdanje istog izvoaa objavljeno je god. 1982.

470
Prvu monografiju o Zmajevoj pilji objavio je god. 1986. Ante kobalj,
poznat kao pisac djela Obredne gomile. Naslov je njegove monografije Vjera
starih Hrvata na reljefu u Zmajevoj pilji na Brau.
1198
kobalj je napisao
poetski nadahnuto djelo s nizom vrijednih zapaanja, ali se s njegovom
ocjenom znaenja sredinjega reljefa na zapadnoj strani nije mogue sloiti.
Naime, on dri da je u Zmajevoj pilji prikazana ena ogrnuta Suncem koju
napada zmaj, dakle, motiv iz XII. poglavlja Apokalipse. Suoen s injenicom
da je oko glave ene prikazana jedna faza Mjeseca, kobalj je dodao da je
eni klesar-pustinjak dodao Polumjesec kao puki ukras.
Nemogue je pretpostaviti da se na tom reljefu radi o eni i Zmaju iz
Apokalipse, jer je prikaz ene i Zmaja na reljefu suprotan Ivanovu opisu:
Potom se u nebu pokaza velianstven znak: ena obuena u sunce, mjesec
pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda. Bila je
trudna i vikala je u bolovima i mukama raanja. Zatim se pokaza drugi
znak u nebu: veliki Zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na
glavama mu sedam kruna. Njegov rep pomete treinu nebeskih zvijezda i
surva ih na zemlju. Zmaj stade pred enu koja je imala roditi, da joj
prodre Dijete im ga rodi.
1199
U kranskoj ikonografiji i umjetnosti s
Ivanovim opisom ene ona redovito ima Mjesec pod nogama, a nikada oko
glave. Na reljefu iz Zmajeve pilje nema prikaza Sunca, dvanaest zvijezda,
sedam Zmajevih glava i deset Zmajevih rogova.
Znaajno je i mjesto u kojemu je isklesan reljef s obzirom da su peine
od prethistorije pa dugo poslije, za kristijaniziranja i dalje, dakle i kad su u
peine uli kranski pustinjaci, sluile kao svetita raznih poganskih kultova.
Peina kao utjelovljenje enskog principa, pokapanja i ponovnog raanja
esto je oznaivala vezu izmeu neba i zemlje, a kad je smjetena u planini -
mukom principu, bila je idealno mjesto inicijacije u raznim poganskim
misterijama.
1200
Da se radi o poganskoj simbolici potvruju i druge
pojedinosti. Niz udubljenja u pilji, za koje kobalj kae da ih ne moe
protumaiti, poznat je takoer iz pretkranskih vremena u Zapadnoj Evropi.
U znanosti se smatra da su ta udubljenja sluila za potrebe poganskih kultova.
Neshvatljivo je da bi jedan kranski pustinjak klesao ili dao klesati na jednoj
velikoj plohi pilje zmaja, i to u dominantnoj pozi. Naime, poznato je da je
tek Konstantin Veliki uveo zmaja u kransku simboliku, tako da je dao
naslikati sliku: ... i to kako nogama gazi zmaja i baca ga u ponor. On je tu
debellator hostium, a kao takav je prikazan i Konstantin II. na jednom novcu,

1198
Ante kobalj, ibid., s. 112.
1199
Biblija. Ed. Kranska sadanjost, Tryckcentralen, rebro-Sweden, 1977, s. 1159.
1200
Usp. Cooper, ibid., s. 104.

471
kako konjem gazi zmaja. Pod tim, neprijateljem podrazumijevao se
neprijatelj kranstva i predstavnik paklenih sila. I u toj alegoriji ulaze zmaj i
drugi gmazovi u kransku umjetnost. Na orijentu se razni sveti - sv. Juraj, sv.
Menas i drugi onda rado prikazuju kako ubijaju zmaja, dakle kao debellatores
hostium, i zmaj se odsada ee prikazuje.
1201
Redovnik, bio on iz Poljica ili
s Braa, dakle, iz mjesta gdje je u srednjem vijeku bilo vrlo raireno tovanje
sv. Jurja koji ubija zmaja, takvu scenu sa zmajem nikad ne bi prikazao.
Dakako, za jednu obuhvatniju cijenu reljefa prijeko je potrebno i
njegovo datiranje. kobalj u svojoj knjizi navodi Valierijevu vizitaciju iz god.
1579, u kojoj je vizitator istakao da je prije 120 godina, dakle u drugoj
polovici XV. st., ... sva... ova mjesta sagradio sveenik Juraj Dubravi,
eremita, i njih je prije smrti svojom oporukom ostavio redovnicama-
picokarama. U ocjeni tog navoda bitno je istaknuti da je Zmajeva peina
samo dio irega kompleksa (sva ova mjesta) u koji treba smjestiti, kako i
kobalj priznaje, i Pustinju Picokara s njhovim kuama i njihovom
kapelicom s uklesanom godinom 1477. Posebno je vano da je vizitator
upotrijebio na latinskome izraz: Omnia haec condidit..., to je Josip
Franuli tono preveo na hrvatski izriajem sagradio. Meutim, kobalj
glagol condidit izvodi od condio, condire koji znai, izmeu ostaloga, i
ukrasiti, kako on to istie. Meutim, vizitatorov izraz condidit izveden je iz
glagola condo, condere, -didi, -ditum, a na hrvatskom znai, izmeu ostaloga,
sagraditi, podii, utemeljiti, ali ne i ukrasiti.
1202
(kobalj, zna latinski, a iz
knjige se vidi da se koristio i rjenikom latinskog jezika, pa je oito da on radi
potkrepe svoje teze forsira znaenje koja ova rije nema). Osim toga, bilo bi
besmisleno da je Valieri pod pojmom condidit mislio na ukraavanje, kad u
stvari spominje objekte, a reljefe u pilji uope ne spominje.
U literaturi se ne prihvaa kobaljevo miljenje. Tvrdnja gospodina
kobalja da su reljefe izradili poljiki glagoljai ini mi se da ne stoji na
vrstim temeljima. Ve smo prije vidjeli da od XV. stoljea pa dalje, tj. od
kada su u ovo podruje doli Poljiani postoje brojni pismeni dokumenti.
Ova su podruja posjeivali domai i strani pismeni ljudi, pa je teko
pretpostaviti da nitko ne bi zabiljeio neki podatak o ovoj raboti. A sve to je
nastalo u kiparstvu Braa tijekom XV., XVI. stoljea i dalje po svemu je
nespojivo sa ovim reljefima. Zatim, moemo navesti da u nijednom
samostanu pustinjaka Poljiana, ni u Murvici, ni u Blacima, nije se moglo
zapaziti da bi se netko bavio klesanjem, a pogotovo ne izradom kipova u

1201
iro Truhelka, Starokranska arheologija. Ed. HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1931, s.
134. s. 223.
1202
Mirko Divkovi, Latinsko-hrvatski rjenik. Ed. Naprijed, III. izdanje, reprint, 1980, s.
223.

472
kamenu. Ni na podruju Poljica, odakle potjeu sveenici glagoljai nema
tradicije u obradi kamena u svrhu izrade kipova. Valja napomenuti da
prezimena koja se u izvorima spominju kao posjednici ili stanovnici Zmajeve
pilje, kao Dubravi, Cvitani, Silaty nisu poljika. Prema tome Poljiani
nisu ivjeli u ovoj pilji. Poljiani su uglavnom osnovali i vodili dvije
pustinje(Eremitaa) na Brau, onu u Blacima i Draevu luku u Murvici.
Pustinje Picokara su veinom nastanjivali pripadnici iz Braa, Splita i drugih
sredina...Uostalom nije poznato da su Poljiani negdje drugdje, izvan Braa,
stvorili neto slino. to se tie likova reljefa , kao to je mjesec primjerice,
nije sporno da su pripadali vjeri naih hrvatsko-slavenskih predaka, ali ne
treba zaboraviti da su pripadali takoer i mnogim drugim narodima daleke
prolosti.....Zato izgleda najvie smjela tvrdnja da su ove reljefe napravili ba
poljiki glagoljai....Kad se promatraju ovi reljefi i sve obraene stijene oko
reljefa i pred ulazom u samu peinu, nije teko shvatiti da je za izradu
ovakvog zamanog i kvalitetnog djela bila potrebna tradicija u klesanju
kamena, odgovarajui alati, odreen kulturni nivo sredine i snana umjetnika
linost ili nekoliko njih. Staviti ruke na ove stijene i to napraviti i danas bi
bio pothvat vrijedan divljenja. Ako prihvatimo ovakav rezon, onda je vrijeme
najvee vjerojatnoe da reljef nastane, vrijeme od I. do VI stoljea nae ere...
Bili su prisutni uvjeti gospodarski, tehniki i duhovni.
1203

Pravi smisao reljefa u Zmajevoj peini prvi je shvatio Cyrill Korvin
Krasinski, koji je, kako i kobalj istie, jedan od vodeih europskih
strunjaka za etnologiju i povijest religija.
1204
Njemu je kobalj poslao
fotografiju velikog reljefa iz Zmajeve peine i neke detalje koji nisu bili
dobro snimljeni to je njega, prema kobaljevu miljenju, moda zavelo na
krivi put. Meutim, kobalj priznaje da je glavna slika reljefa bila jasna.
Krasinski je zakljuio na temelju ovih fotografija da fizionomija ivotinje
podsjea na vuka, koji prema nordijskoj mitologiji jede Mjesec za njegova
smanjivanja. Prema miljenju Krasinskoga, na reljefu je prikazan Mjesec

1203
Ive Marinkovi, Zmajeva pilja. Zbornik:Samostani otoka Braa. Galerija umjetnina
Branko Dekovi, Bol 1993, s.126,129,136.
1204
Cyrill Korvin Krasinski roen u Krakovu 1905, benediktinac od 1936, interniran za
vrijeme nacizma u koncentracijskom logoru, ivi u opatiji Maria-Laach; doktor je
filozofije i etnologije. Poznat je u cijelom svijetu po mnogim svojim znanstvenim
radovima. (Kopiju pisma Krasinskoga od 23. sijenja 1985. koja se odnosi na reljef
prijateljski mi je ustupio kobalj koji i sam citira to pismo u svojoj knjizi). U pukim
vjerovanjima Mjesec jede neman, koja nije ista u svih naroda. U nordijskoj mitologiji ta
neman moe biti i vuk, kako tvrdi i Krasinski, a u Hrvata i drugih junih Slavena to je
zmaj, odnosno adaha ili ala. Stoga prigovor koji je kobalj uputio Krasinskom da u
Zmajevoj peini na Brau nije prikazan vuk nego zmaj, ne potvruje nita to bi kobalj
htio dokazati. /Usp. Ante kobalj, Pucanje u klobuk. Poljica, XII/1987, 12, 160-165 /.

473
kako se smanjuje (abnemende), koji je u tom obliku na cijelom euro-
azijskom kontinentu simbol umiranja i smrti, dok zmaj nema nita zajedniko
sa satanskom adahom iz kranskoga srednjeg vijeka. Krasinski je u pravu i
zato to je gotovo identian smisao tog shvaanja dokumentiran u Hrvata ve
od srednjeg vijeka (u Tome Arhiakona i u narodnom predanju).
Jankovi konstatira da je i bog Meseca zamiljan u ljudskom obliku,
kao to je bio sluaj i sa drugim prirodnim pojavama, a posebno kae da se u
narodu posljednja etvrt naziva i stari Mjesec.
1205
Oronuo starac moe
simbolizirati Mjesec za jedenja.
1206
Bitno je shvatiti da je Mjesec simbol
ivota i smrti. U naem kao i u drugim narodima Mjesec je simbol smrti za
mijene (kad se ne vidi na nebu), ali isto tako i ponovnog raanja za
mlaaka, tonije mine. Mjesec u narodnom vjerovanju dok raste u prvoj
etvrti emanira snagu i plodnost na ljude i prirodu, to kulminira za punog
Mjeseca, a onda opada za posljednje etvrti. To je razlog da se simboli
Mjeseca javljaju posvuda, ukljuujui i groblja, gdje je na nadgrobnim
ploama prikazan kao simbol smrti, ali i kao simbol ponovnog roenja.
Istoni dio Zmajeve peine nije dovren, to dokazuju zapoete, a
nedovrene plohe. Od reljefa koji su dovreni na istonoj strani trebalo bi
posebno utvrditi to neki stvarno prikazuju a posebno bi trebalo razluiti ono
to je na ovoj strani moda napravljeno u drugo vrijeme.
Tono vremenski i stilski odrediti te reljefe zaista je teko. Ve i zato
to je u davnim stoljeima ili, kako to pretpostavlja Andrija Ciccarelli, od
Dioklecijanovih vremena na otoku Brau bilo odlinih kipara.
1207

Krasinski zbog smjetaja u pilji i arhainog izriaja smatra takoer da je taj
reljef vjerojatno pretkranski i da se u tom sluaju mora pripisati
pretkranskim stanovnicima (dananje) Hrvatske. Posebno bi bilo vano
utvrditi do kada je na Brau prevladavalo poganstvo iji su nositelji stoljea i
stoljea bili i pretkranski starosjeditelji. Prema nekim tvrdnjama Neretvani
naseljavaju Bra kao pogani ve od VII. st. Bizantski car Konstantin
Porfirogenet u djelu De administrando imperio (u 36. poglavlju O Poganima
koji se nazivaju i Neretvani i zemlji u kojoj sada obitavaju) naziva Neretvane
sredinom X. st., kada je pisao ovo djelo, imenom Pagani (to, prema njemu,

1205
Jankovi, ibid., s. 99-107.
1206
J. Kampbell Cooper, ibid., s. 104.
kobalj nije ni pokuao dokazati da je u polumjesecu glava ene. S obzirom da su Hrvati
mjesec shvaali kao muko, onda glava u polumjesecu moe biti samo glava mukog
bia.
1207
Andrija Ciccarelli, Zapaanja o otoku Brau. Biblioteka Broki libar, knj. IX, 1982,
s. 33 (priredio i preveo prof. Vedran Gligo).

474
na jeziku Slavena znai nekrteni), koji dre u svojoj vlasti Korulu, Mljet,
Hvar i Bra.
1208
Nije od bitnog znaenja za tumaenje reljefa to je Zmajeva
peina postala obitavalitem kranskih pustinjaka. Oni su nastavili ivjeti u
zateenom ambijentu vie stoljea poto su uklesani reljefi na zapadnoj strani,
kad se njihov poganski smisao vie nije mogao lako prepoznati. Da su te
reljefe zatekli kanski hrvatski eremiti u peini, to pretpostavlja i
Krasinski.
Koliko je na samu Brau i poslije kristijanizacije bilo jakih ostataka
poganskih vjerovanja dokazuje i tekst iz spomenute Valerijeve vizitacije, koji
i kobalj navodi: I jer imaju praznovjerni obiaj (institutum superstitiosum),
da procesije obavljaju u nijedno drugo vrijeme, nego samo o Mladome
Mjesecu, bilo im je naloeno, da moraju meusobno izabrati neki dan u
svakom pojedinom mjesecu, kad e obavljati procesije, ne vodei rauna o
Mjesecu, bilo da se raa, bilo da nestaje (nulla habita ratione nascentis aut
deficientis Lunae), to su obeali, da e izvrti. kobalj je ispravno zakljuio
da se u tom praznovjernom obiaju stvarno radilo o tovanju Mjeseca kao
preitku iz stare poganske religije Hrvata.
1209

Kad se sve uzme u obzir, reljef na zapadnoj strani Zmajeve peine na
Brau ne moe se datirati u XV. st. kao preostatak poganskoga vjerovanja. On
je svjedoanstvo odreenog poganskog kulta iz antikoga doba ili ranoga
srednjeg vijeka u kojemu nema niega kranskoga. Taj reljef mogao je
nastati prije konanog pokrtenja stanovnika neretvanske kneevine, u ijoj se
vlasti dugo vremena nalazio i Bra, a mogao je postati i poslije pokrtenja
veeg dijela toga otoka od skupine preostalih pogana koja je izgradila za sebe
svetite u pogodnoj planinskoj peini. Izgleda najvjerojatnije miljenje Ive
Marinkovia da je reljef izraen u razdoblju od I. do VI. stoljea.

1208
Boidar Ferjani, Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Posebno izd.
SANU, sv. II., knj. CCCXXIII, Vizantoloki institut, knj. 7, Beograd, 1959, ed. Nauno
delo, s. 64-65. Ferdo ii smatra da su otoci koje navodi K. Porfirogenet doli pod
neposrednu vlast Neretvana poslije 825. godine (ii, Povijest Hrvata u vrijeme
narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. 319).
1209
kobalj, ibid., s. 114.

475


XI.
A M A N I Z A M B O G A W U O T A N A



1.

Oznaku Germani popularizirao je Julije Cezar /100.-44. pr. K./.
Etnici, koje su grki i rimski pisci nazivali Germani, sami su se tako poeli
nazivati tek od VIII. st. pos. K., a i to nije posve sigurno.
1210

Ovi Germani nisu bili autohtoni kako misli Tacit /Ge, 2/. Oni su stvarno
bili Indoeuropljani koji su napustili svoja stara sjedita na istoku /u Euroaziji/
i otili na sjever i to moda oko 1000 godina pr. K. odakle su se rairili na
zapadu i jugoistoku Europe.
1211
Sjeanje na dolazak s istoka ouvano je i u
predaji Eda.
1212
Meu ovim Germanima, svretkom stare ere i u prvim
stoljeima nove ere /prema nekim shvaanjima/, nije bilo potpunoga jedinstva
u smislu postojanja istoga antropolokog tipa, istoga jezika i istih vjerovanja.
Zbog ovoga se razloga shvaanje pojma Germana mijenjalo tijekom
stoljea.
1213


1210
Lucien Musset, Le invasioni barbariche. Ed. Mursia, Milano, 1989, s. 56.
1211
Cornelio Tacito, La Germania. La vita di Agricola. Dialogo sull
eloquenza.Predgovor i prijevod: Anna Resta Barrile, ed. Zanichelli, Bologna,
l989, s. 61-62.
1212
Saga o Ynglingarima pria o tome ovako: Predio oko ua rijeke Tanais koja se
prije zvala Tanakvsl ili Vanakvsl i koja se ulijeva u Crno more zvao se zemlja
Vana. Rijeka Tanais dijeli tri regije svijeta i to tako da je na istoku Azija, a na
zapadu Europa. Dio Azije na istoku od Tanaisa zove se zemlja Asa, a
prijestolnica zemlje zove se Asgard /sgardhr/, u kojoj je vladar bio Odin. Saga
pria da je Odin kao prorok i arobnjak znao da e njegovo potomstvo naseliti
sjeverni dio svijeta i da je tada krenuo na osvajanje i zavladao mnogim
zemljama. /Legende e miti Vichinghi. Gianna Chiesa Isnardi, uvod i prijevod, ed.
Rusconi, Milano, 1989, s. 79-85/.
1213
R. Hachmann, prof. prahistorije i antike na Sveuilitu u Saarbrckenu
posebno je analizirao shvaanje pojma Germani tijekom stoljea. /Rolf
Hachmann, I Germani. Ed. Nagel, Roma, 1975, s. 46-47. Usp. i L. Musset,
ibid., s. 56-57/.

476
Kao susjede Germana Tacit posebno spominje Gale, Rete i Panone.
Meusobni utjecaji Germana i njihovih susjeda ini se da se posebno oituju
u odnosu s Keltima. Tako, na primjer, postoje neke zajednike rijei u
keltskom i germanskom jeziku. U sredinjih i junih Germana, najvjerojatnije
pod utjecajem Kelta, zapoelo se inhumirati umjesto kremirati pokojnike.
Meutim, Kelti nisu znatnije utjecali na vjerovanje Germana.
1214
Germana je u
I. st. pos. K. bilo oko 2.000.000.
1215

Prvi pisani podatak o religiji Germana ostavio nam je Cezar, koji je pod
Germanijom podrazumijevao teritorij koji granii s Galijom i to s druge,
desne strane Rajne. Cezar /DBG, VI, 21/ pie da Germani, za razliku od Gala,
nemaju druida koji bi ravnali bogoslujem niti mare za rtve. Prema njemu,
oni bogovima dre samo one koje vide i koji ih oito svojom moi
pomau:Sunce, Vulkan i Mjesec, a druge ne poznaju ni po kazivanju.
1216
O
ovome Cezarovu navodu o religiji Germana traju raspravljanja sa
suprotstavljenih stajalita, u kojima se katkad potpuno negira vrijednost
njegova svjedoenja.
1217
Meutim, obezvrjeivanje Cezara kao izvora nije
opravdano. Iz njegova se teksta moe zakljuiti da su vjerovanja Germana
bila upuena nebu, koje je nekad kod svih Indoeuropljana bilo vezano uz
pojam postojanja jedinoga Boga na nebesima.
1218


1214
Vries, Altgermanische Religionsgeschichte. Ed. W. Gruyter, Berlin-Leipzig,
1935, s. 149.
1215
Cornelius Tacitus, Agricola Germania. /Prijevod na njemaki i tumaenje
Alfons Stdele/, ed. Artemis-Winkler, Mnchen-Zrich, 1991, s. 311.
1216
XXI. Germani multum ab hac consuetudine differunt. Nam neque druides
habent qui rebus diuinis praesint, neque sacrificiis student. Deorum numero eos
solos ducunt quos cernunt et quorum aperte opibus iuuantur, Solem et Vulcanum
et Lunam, reliquos ne fama quidem acceperunt./Cezar, La guerra gallica. Ed.
Rizzoli, Milano, 1992, s. 228/.
1217
Vries tvrdi da je ve u bronano doba religija u Germana bila manje primitivna
nego je opisuje Cezar u njegovo doba i da je njegov opis u najotrijoj suprotnosti
s onim to pie Tacit. /J. de Vries, ibid., s. 164-165/.
1218
Sam korijen imena nebeskoga boga u Indoeuropljana vezan je uz pojam
svjetlosti. Usp. W. Schmidt.Rassen und Vlker in Vorgeschichte und Geschichte
des Abendlandes. II. svezak, ed. Stocker, Luzern, 1946, s. 284; Guglielmo
Schmidt, Manuale di storia comparata delle religioni. Ed. Morcelliana, Brescia,
1943, s. 56-57; N. Turchi, Le religioni dei misteri nel mondo antico. Ed. Fratelli
Melita, Genova, 1987, s. 127. Ovo je shvaanje bilo poznato u mnogih naroda
svijeta. Usp. M. Eliade,amanizam i arhajske tehnike ekstaze. Ed. Matica
srpska, Novi Sad, 1985, s. 32-33. J. de Vries misli da je postojanje
predgermanskoga nebeskog boga sigurno ve u bronano doba. Prema njemu bi
ime ovoga boga odgovaralo kasnijemu nazivu Tiwaz. /Vries, ibid., s. 127/. Ovo
shvaanje osobito je sauvano u baltikih naroda. Aber nur v. Schrder

477
Cezar nam potvruje da se pojam jedinoga boga do njegova doba raspao
na vie funkcija koje su se pridale novim samostalnim boanstvima.
1219

Vano je istaknuti da Cezar u posebnomu navodu u istomu svom djelu
potvruje snagu pukih vjerovanja Germana vezanih uz nebo. On spominje da
su Germani vjerovali da ne mogu pobijediti u boju ako se pobiju prije mlada
mjeseca /DBG, I, 50/. Ovo staro vjerovanje Indoeuropljana da se nesretno
zavrava svaki pothvat koji se zapone za padanja mjeseca /zadnja etvrt/ ili
kad mjeseca nema /mina u Hrvata/ potvruje i Tacit. Germani se sastaju u
stalne dane i to za mlada ili za puna mjeseca /dakle kad mjesec iza pomrine
raste ili kada je u punini snage/ jer, kako pie Tacit /Ge, 11/ oni misle da je to
najbolje za poetak poslova.
Tacit /56. ili 57. - 18? pos. K./ koji je napisao djelce Germania
98.g.,
1220
nikad, ini se, nije posjetio Germaniju,
1221
ali ako bi to i bila istina to

bemerkte, dass neben anderen baltischen Astralgttern der Himmelsgott der
bedeutendste war, den die Balten lett. Dievs, lit. Dievas, apr. Deivas nennen.
Diese Namen sind etymologisch mit der indoeuropischen Wurzel dieu-, mit der
Grundbedeutung Himmel, verbunden. Daher stammt die sekundre Ableitung
des altindischen Dyaus bzw. Dyaus pita mit der Bedeutung eines personifizierten
Gottes bzw Gottvaters. /Strm-Biezais,Germanische und Baltische Religion.
Ed. Kohlhammer, Stuttgart-Berlin-Kln-Mainz, 1975, s. 322./
1219
Pojam nebeskoga boga sadravao je prvobitno u sebi sva boanska svojstva,
dakle osobine oplodnje, proroanstva, lijeenja, uvanja, groma... S vremenom
se jedinstvo svih boanskih funkcija poelo raspadati to se moe pratiti na
primjeru boga Apolona. Ovoga su boga Grci preuzeli iz hetitsko-babilonskoga
kulturnoga kruga /Srejovi Dragoslav-Aleksandra Cermanovi, Renik grke i
rimske mitologije. Ed. Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1979, s. 4o. Usp. i
Ugo Bianchi, La religione greca. Ed. Utet, Torino, 1975, s. 17l-173./ Heleni,
koji su oboavali Apolona, izmeu ostalog i kao boga lijeenja i prorotva,
zamiljali su njegovo roenje pod zemljom, a ne pod nebeskim suncem. /Robert
Graves, Grki mitovi. Ed. Nolit, Beograd, 1969, s. 52/. Apolon je prvobitno bio
lunarno boanstvo, a solarno je postao tek od Euripida /Gasparini,Gli astri nella
mitologia e nelle credenze popolari dei Balto-Slavi. Etnoloki pregled broj 6-7
za 1965, Beograd, s. 23/. Grci koji su imali sunanog boga Heliosa izjednaavali
su Apolona sa suncem samo u duhovnome smislu istoe, a ne u elementarnoj
pojavi /Erika Simon, Die Gtter der Griechen. Ed. Hirmer, Mnchen, 1985, s.
130.
1220
Tacitovu Germaniju spominje Cassiodor /oko 485-580/ i Rudolf iz Fulde
/+865/. Germanija je tiskana u Njemakoj prvi put u Nrnbergu 1474. godine.
Usp. Tacitus, Agricola-Germania, ibid., s. 202; Ernst Schwarz, Germanische
Stammeskunde.C. Winter Verlag, Heidelberg, 1956, s. 10-11.
1221
Milan epi misli da je Tacit moda boravio kao legat u Germaniji nakon to
je neko vrijeme bio pretor 88. godine /M. epi,Pregled rimske knjievnosti. Ed.

478
ne moe umanjiti vjerodostojnost ovoga njegova rada.
1222
Tacit se sluio
grkim i rimskim piscima,
1223
ali se vjerojatno koristio i informacijama koje je
mogao dobiti od vojnika i trgovaca.
1224
On o religiji Germana /Ge, 9/ biljei
ovo:Od bogova ponajvie tuju Merkurija, kojemu na stalne dane i ljudske
rtve prikazivati smatraju dozvoljenim; Herkula i Marta umilostivljaju
dozvoljenim ivinskim rtvama; neki od Sueba rtvuju i Izidi. Ne saznadoh
pravo, odakle je uzrok i podrijetlo ovoj tuinskoj slubi, osim to sam kip,
budui kao liburanska ladja udeen, upuuje, da je ova sluba iz tuine.
Uostalom, misle da nije prema veliini nebesnika ni zatvarati bogove meu
zidine niti ih prikazivati ma na kakovu podobu ljudskoga oblija: lugove i
gajeve posjeuju i imenom bogova nazivlju ono tajnovito bie, koje vide
samo u svojem potovanju.
1225

Iz ovoga Tacitova navoda ini se da su se i germanska plemena
meusobno razlikovala u religioznim shvaanjima.
1226

Na postojanje nekadanjega jedinoga nebeskog boga podsjea Tacitov
Tuisto koji etimoloki u svom indoeuropskom jezinom smislu upuuje na
ime vrhovnoga nebeskog bia. Tacitovo spominjanje vie bogova u
Germaniji potvruje injenicu, koju je ve prije Cezar naveo, da se pojam
nekad jedinoga boga raspao i u Germana.
1227


Hrvatska dravna tiskara, Zagreb, 1942, s. 62. Usp. i Tacito, Germania -
redakcija Bruno Zanco, ed. Societa Dante Alighieri, Citta di Castelo, 1990, s. 8/.
1222
Neki pisci iz uvjerenja da Tacit nije bio u Germaniji, a na temelju injenice da
u ovomu njegovu djelu ima navoenja nekih detalja za koja su kasnija
istraivanja utvrdila da su pogrena, dovode neopravdano u sumnju
vjerodostojnost cijeloga ovog Tacitova djela. Usp. W. Kannezier, Die Flschung
der deutschen Geschichte. A. Klein - Verlag, Leipzig, 1935, s. 270-282.
1223
Tacit u ovomu djelu spominje samo Cezara, a neki misle da on ak preutno
pokuava ispravljati neke Cezarove navode. Usp. Elisabeta Risari /uvod/, Tacito
Germania.Ed. Mondadori, Milano, 1991, s. XII;Luciano Lenaz /uvod/,Tacito,
La vita di Agricola -La Germania. Ed. Rizzoli, Milano, 1990, s. 210.
1224
Tacito,La Germania./Redakcija A. R. Barrile/, ibid., s. XIV. Usp. i Tacitus,
Germania, ibid., s. 186-187; Milan Budimir-Miron Flaar, Pregled rimske
knjievnosti. Ed. Nauna knjiga, Beograd, 1986, s. 543.
1225
Cornelius Tacitus,Agricola-Germania, ibid.,s.88-89./Preveo M. repel./
1226
Tako Natko Nodilo smatra da Tacit razlikuje vjeru istonih Germana /Sveva/
od one zapadnih Germana. Usp. Natko Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata.
Logos, Split, 198l, s. 83 /125/.
1227
Ovaj je pojam ostao sauvan u imenu germanskog boga Tyr ili Tiu. To je bog
u odnosu s osi svijeta i nebesko boanstvo koje osigurava kozmiki red...U
skandinavskoj religiji vanost Tyra je osjetno opadala...Sigurno je njegovo
indoeuropsko podrijetlo. /Jan de Vries, La religione dei Germani. Zbornik:

479
Religiju starih Germana mi ne poznajemo u detaljima, koji su se,
dakako, mijenjali tijekom vremena. U ovomu smislu /promjene nebitnih
pojedinosti/ vjerovanje Cimbra ili Teutona u I. st. nije isto kao ono Vikinga u
X. st. Meutim, bit poganskih vjerovanja Germana bila je ista u eljezno doba
i u X. stoljeu.
1228
Neizmijenjenost germanskih vjerovanja mogla se posebno
zadrati u skandinavskim zemljama, jer je Skandinavija ostala izvan utjecaja
klasine kulture, a kranstvo je u nju prodrlo vrlo kasno.
1229
Za sve ljude
tradicionalnih kultura svijet je prostorno-vremensko jedinstvo.
1230
Stablo
ivota /u Edama Ygdrasil/ povezuje zemlju, nebo i donji svijet u jednu
cjelinu. Mali svijet ovjeka i veliki svijet univerzuma proimaju se tako
da se ovjek doivljava kao mjera svega. U ovomu shvaanju muko i ensko,
nebo i zemlja sve su to dijelovi iste cjeline i zato su jednako vrijedni.
1231
Ne
postoji podjela na dobre i zle bogove. Svaki bog je istodobno i dobar i zao i
zato stoji izvan etikih kategorija dobra i zla. U ovoj metafizici ne postoji
samo zao ili samo dobar bog. Kranstvo je u pogansku Europu donijelo
pojam jedinoga, savreno dobroga i svemoguega Boga, ali i pojam

Francoise Le Roux - Jan de Vries-Frans Vyncke, Le Religioni dell Europa
centrale precristiana. Ed. Laterza, Bari, 1988, s. 64/.
1228
Temeljna ljudska shvaanja teko se mijenjaju i zato to u povijesti ljudskoga
roda ne postoji napredak ovjeka ni u intelektualnom ni u etikom smislu.
Ljudska inteligencija nije se usavravala tijekom tisuljea, a i stvaralaka
imaginacija ostala je ista. Ljudi prapovijesti bili su istih intelektualnih
sposobnosti kao i moderni ljudi./Jean Servier, Luomo e lInvisibile. Ed.
Rusconi, Milano, 1973, s. 94,255/.
1229
Ellis Davidson, Cosmologie scandinave. Zbornik: Carmen Blacker-Michael
Leowe, Antiche cosmologie, Ubaldini Editore, Roma, 1978, s. 163.
1230
J. Servier, ibid., s. 325,465.
1231
Usp. Manfred Lurker, Wrtebuch der Symbolik. Ed. Alfred Krner, Stuttgart,
1979, s. 348, 355. Susjedi Germana kao i narodi s kojima su oni imali kulturne,
gospodarske ili politike veze imali su istu bit vjerovanja kao i Germani. Tako su
u mitovima Grka kao i Germana bogovi bili etiki indiferentni pa i Apolon alje
bolesti i lijei, dok Hermes krade /Lurker, ibid., s. 25,210/. Htonska su
boanstva najee i boanstva plodnosti /Veselin ajkanovi, Mit i religija u
Srba. Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1973, s. 90-92/. Keltima i Ilirima
bie boanstva je amoralno, dakle ne i nemoralno. Usp. J. de Vries, ibid., s. 59-
91; Lancelot Lengyel, Das geheime Wissen der Kelten.Ed. Bauer Verlag,
Freiburg, 1981, s. 28,36,63,233,240,249,312-313, 364-365;Ivan Mui,
Podrijetlo i pravjera Hrvata. Matica hrvatska- Kai, Zagreb-Split, 1991, s.
122-149.

480
Sotone.
1232
Ovo je najbitnija razlika izmeu kranstva i gotovo svih
poganskih religija na svijetu.
1233



2.

Tacit ne opisuje poblie germanskoga boga kojega naziva Merkur, ali je
posebno vaan njegov navod da su Germani ovomu bogu prinosili ljudske
rtve /Ge 9, 1/. Istinitost ovoga podatka potvruje sam Tacit u svome drugom
djelu /Historie XIII, 57/ kad spominje da su Germani 58. g. po K. rtvovali
ljude Marsu i Merkuru.
1234
U Tacitovu odjeljku o vjeri Germana posebno je
vaan navod da su od bogova najvie /maxime/ tovali Merkura. Ovo znai
da Tacit ne tvrdi da je najvei bog Germana Merkur, nego samo spominje da
su ga Germani najvie astili. To se moe zakljuiti i iz toga to bi on, da je
mislio drugaije, toga germanskoga boga usporedio s nekim vrhovnim bogom
kao s Jupiterom, a ne s Merkurom.

1232
avo inae, u paganizmu evropskih naroda, nije postojao; on je u njima
postao poznat tek preko hrianstva. Nas ovde manje interesuje njegovo pravo
poreklo /prvobitni izvor moda iranska religija.../; neposredan izvor: linost
starozavetnog satane; ali jo u veoj meri judejska narodna verovanja, njihove
eshatologije i apokalipse.../ajkanovi, ibid., s. 399/.
1233
Danas je svenazona rehabilitacija biti poganstva: jedinstva suprotnosti u
totalnom smislu i na svim razinama. Dovoljno je usporediti objanjenje
simbolike zmije u inae neznanstveno napisanom Rjeniku simbola koji je
objavljen u redakciji Jean Chevaliera i Alaina Gheerbranta. /Rjenik simbola,
ed. NZ MH, Zagreb, 1983, s. 796-805/. Naalost ni u znanstvenoj literaturi i
onda kada se posebno obradjuje ova problematika nije zakljuivanje uvijek
najjasnije izraeno. Usp. Ugo Bianchi, Il dualismo religioso. Ed. Ateneo, Roma,
1983, s. 214. Jacques Brosse s gorinom tvrdi da je poslije pobjede Crkve
poganstvo kao jedan kompleksni kozmogonijski sustav koji se temeljio na
razliitosti i sjedinjenju suprotnosti bio potisnut od dogmatinog, netolerantnog i
manihejskog monoteizma. Zbog raspoznavanja dobra i zla i kao reakcija na
prijanje duhovno shvaanje i svjetonazor odvajala se dua od tijela. Budui da
je dua s pravom vlasnitvo Boga moralo se nuno odbaciti narav i tijelo. Kako
oni vode u napast mogla su jedino biti orue avla, one stare zmije s drveta
spoznaje, koja bijae odgovorna za izgnanstvo iz zemaljskog raja./Jacques
Brosse, Mythologie der Bueme. Walter-Verlag, Olten, 1990, s. 273/.
1234
Tacitov izraz quoque znai da ljudske rtve nisu bile uobiajene. Usp. E.
Risari, Tacito Germania,ibid., s. 70. O rtvovanju germanskih naroda Wuotanu
usp. Hachmann, ibid., s. 109-110.

481
Ope je miljenje da Tacitov Merkur
1235
odgovara bogu Wuotanu
/Odinu/. Svi istraivai germanske mitologije kao posebno vaan dokaz, na
temelju kojega se moe identificirati Merkura s Wuotanom spominju, da su
Germani srijedu koju su Rimljani nazivali kao Mercurii dies, preveli s
Wodanstag. Germanima je ovo izjednaivanje dana u tjednu -Merkura s
Wuotanom - bilo poznato ve u prvomu stoljeu pos. K.
1236
Wuotan je bio
potovan u vie germanskih plemena, ali nije kod svih imao isto ime.
1237

Odin u shvaanju Germana u razdoblju od Tacita do Eda
1238
nije
zamiljan kao jedini, a ni kao najvii bog. Analizom je kao sigurno utvrdjeno
samo to da Odin nije solarno boanstvo.
1239
Opis boga u kojemu su nabrojene
njegove osobine ukljuujui i isticanje da je bog magije nije bilo dovoljno.
Ovo je razlog da je 1959.godine Derolez tvrdio da ni o jednomu germanskom
bogu ne znamo toliko mnogo kao o Wuotanu, ali da uza sve to on ostaje jedna
od najtajanstvenijih pojava germanskoga pantheona.
1240
Tek u razdoblju
poslije II. svjetskoga rata, usporeujui Wuotanove osobine sa znanstvenim

1235
Merkur je u Rimljana pod grkim utjecajem postao vodi dua i poistovjeen s
Hermesom. /Srejovi-Cermanovi, ibid., s. 262/. Wuotan i Hermes imaju i iste
htonske atribute /pokriva na glavi - eir, ogrta, tap itd./. Usp. ajkanovi,
ibid., s. 382-389.
1236
Wilhelm Knappisch, Geschichte der Astrologie. Ed. Vittorio Klostermann,
Frankfurt/M., 1967, s. 56, 173.
1237
O imenima i osobinama Wuotana usp. Jacob Grimm, Deutsche Mythologie..
Ullstein Verlag, Frankfut/M-Berlin, 1981, sv. I, s. 109-136 i J. Grimm, ibid., sv.
III, s. 48-61. I Grimm je u I. svesku ovog djela Wuotana po odreenim
osobinama usporedio s Hermesom i Apolonom /s. 123/. Izjednaivanje Merkura
s Wuotanom u vie germanskih naroda potvruje i Pavao akon /roen oko
714.g./. Usp. Pauli, Historia Langobardorum. Hahnsche Buchhandlung,
Hannover, 1987, s. 58-59. Pojam Wuotana sadravao je mnogostruka znaenja,
koja su se kao odreene razliitosti u njegovu shvaanju oitovale u pojedinim
germanskim zemljama. /Neumann Eduard - Helmut Voigt,Germanische
Mythologie. Zbornik: Haussig Hans Wilhelm,Gtter und Mythen im alten
Europa.Ernst Klett Verlag, Stuttgart, 1973, s.74-77/.
1238
Wirth je, polazei od vlastite pretpostavke o poecima europske prareligije
neuvjerljivo porekao svaku vrijednost Edama. Usp. Herman Wirth, Europische
Urreligion und die Externsteine. Volkstum-Verlag, Wien, 1980, s. 28-29.
1239
Jan de Vries,Keltische Religion. Ed. Kohlhammer, Stuttgart, 1961, s.45.
1240
R.L.M.Derolez, Gtter und Mythen der Germanen. VMA-Verlag, Wiesbaden
1963, s. 86.

482
rezultatima iz etnologije i mitologije, zakljuilo se da je bit Wodanove magije
amanizam,
1241
koji u potpunosti otkriva njegovo okultno bie.
1242


1241
Ruski etnolog Tokarjev zakljuio je da je amanizam bio i ostao jedan od
najteih problema u povijesti religije /Sergej A. Tokarjev, Rani oblici religije i
njihov razvoj. Ed. Svjetlost, Sarajevo, 1978, s. 283, 304/. Eliade istie da su
etrdesetih godina ovoga stoljea kad, je on poeo prouavati amanizam Sibira i
sredinje Azije o toj temi postojale samo dvije rasprave i to obje na
njemakomu. /M. Eliade, Okultizam, magija i pomodne kulture. Ed. Grafiki
zavod Hrvatske, Zagreb, 1981, s. 76/. Eliade /osobno vrlo blizak fenomenu
okultnoga/ prvi je u svijetu poslije II. svjetskoga rata obradio amanizam u
cijelosti ne ulazei posebno u njegovu metafiziku bit. amanizam je najstarija i
najrairenija okultna tradicija /Eliade, ibid., s. 76/. Na temelju peinskih crtea
zakljuuje se da je amanizam postojao ve u paleolitu i da su se s njime sluili u
kameno doba lovci i skupljai plodova. /Joan Halifax, Schamanen. Insel Verlag
Frankfurt/M., 1983, s. 6./ Halifax misli da je amanizam poznat ve
neandertalcu. /J. Halifax, Die andere Wirklichkeit der Schamanen. Ed. Barth,
Mnchen, 1983, s. ll. O amanizmu usp. i Alfred Stolz, Schamanen.Ed.
Dumont, Kln, 1988, s. 32; Andreas Lommel, Schamanen und Medizinmnner.
Ed. Callwey, Mnchen, 1980, s. 7,106;Hans Findeisen - Heine Gehrts, Die
Schamanen.Diederichs Verlag, Kln, 1983, s. 21-134/. Eliadovi rezultati o
amanizmu su ovi: amanizam je prividno nasljedstvo, a u stvarnosti je dar
bogova ili duhova, tako da ne moe svatko biti aman. aman posebno ukraava
svoju odjeu elei da mu ona da novo magijsko tijelo u obliku ivotinje /npr.
ptice, jelena ili medvjeda/. aman nakon oblaenja ove odjee ulazi u mistino
stanje, koje je otkrio tijekom dugih inicijacijskih iskustava i obreda. aman
upada u ekstazu koristei pomo razliitih sredstava od narkotika i bubnja do
opsjednua od duhova. On uspijeva po vlastitoj volji ovom tehnikom ekstaze
zapasti u trans u kojemu mu dua naputa tijelo i tada odlazi na nebo ili silazi u
donji svijet gdje upoznaje injenice poznate samo mrtvima. Inicijacija
omoguuje amanu da nevidljiv leti golemim prostranstvima. On se slobodno
kree zemljom, donjim svijetom i nebom, dakle, i onim prostorima gdje su samo
mrtvaci i bogovi. aman, kojemu je gatanje i vidovitost sastavni dio bia moe
biti vodi dua u donji svijet. On tijekom inicijacije mora nauiti tajni jezik
kojim e opiti s duhovima i ima duha zatitnika koji moe biti na primjer bik,
orao, mrki medvjed ili neka druga ivotinja. Ova ivotinja-zatitnik omoguuje
amanu preobraziti se i ona je njegov dvojnik /nagual/, njegov alter ego.
amani se sukobljavaju u obliku ivotinja i ako njegov alter ego strada u borbi,
aman takoer brzo umire. U amanizmu je izvanredno vaan mit i simbolizam
kozmikoga drveta jer se u njemu podrazumijeva ideja o sreditu svijeta u
kojemu se dodiruje zemlja, nebo i donji svijet. /Eliade,amanizam,ibid., s. 29-
30, 37,43,85,88-94, 122-132, 151-161, 357/.
1242
Zanimljivo je navesti da su prvi istraivai i etnografi amanizma u XIX, st,
ocijenili ovaj fenomen kao djelo avla, kako to navodi i sam Eliade. /Eliade,
amanizam, ibid., s. 104/. Etnolog Aleksandar Gash /inae Schmidtov uenik,

483
O Odinu doznajemo najvie u sauvanim predajama nordijskih naroda.
Saga o Ynglingarima, koja se oslanja na prianje u staroj Edi pria opirno o
Odinu da je bio veliki ratnik i znalac magije i da su njegovi ratnici
pobjeivali u stranim borbama koje su se nazivale bijes berserkira.
1243
Kad
je Odin bio na samrti uinio je da ga ubodu s vrhom koplja,
1244
a poslije smrti
porasla je vjera u njega i obraanje njemu.
1245

U nordijskim predajama ima mnogo opisa Odina koji upotpunjuju
njegov lik. Odin jae konja /Sleipnira/ koji ima osam nogu, nosi koplje
Gungnir /u Burgunda ma/, a pomau mu dva gavrana /Huginn od hugr to
se na njemaki prevodi kao Sinn, Gemt, Gedanke, Denken i Muninn od
munr to se na njemaki prevodi kao Wille, Interesse, Gedchtnis,
Erinnerung/. Walhall /na njemakom Walhalla, a na staronord. Valhle / je
Odinova dvorana u boravitu bogova - Asgardi, gdje on okuplja oko sebe u
boju pale junake koje mu dovode Walkire, esto predstavljene kao ratnice-
djevice na konju s dugim kopljem i velikim titom.Tko hoe Odinu doi,
lako e poznati dvoranu; krov joj je kopljima i titovima pokriven, a klupe
oklopima; o zapadnim vratima visi vuk, a nad njima orao. /Pjesma o
Grimniru - Grimnismal ./ Pojam boanskoga u Odinu, kojemu i nordijski
narodi /kako je oito i iz Eda/ prinose ljudske rtve, ne ukljuuje u sebi ni
njegovu svemo ni njegovu vjenost. Odin u posljednjoj borbi jae na elu
svojih ratnika i s kopljem u ruci juria na vuka Fenrira, ali on prodire Odina.
Oganj e na kraju sve unititi i zemlju i nebo i ljude i bogove. Tako
germanska vizija svijeta u konanici zavrava kozmikom tragedijom
/Ragnarkk/.
1246


kojega i Eliade citira u svome djelu o amanizmu/ zakljuuje ovako:ivotinja
kao nagual i ovjek kao aman odreeni su individualno...Savezi, obostrana
zatita izmeu jednog jedinog komada odreene ivotinjske vrste kao naguala i
jednog jedinog ovjeka kao amana prema svim izvjetajima sasvim su realni. A
ovo se drugo manifestira u takvim injenicama, da se one ne mogu istumaiti
zakonima prirodnih fizikih ili psihikih sila. Dodavi jo pripadna nemoralna
djela, ostaje kao uzronik samo sotona...Iz svih podataka valja
zakljuiti:nagualizam je autentina mistika magije tj. realni demonizam;
tantrizam je ublaeni nagualizam; profesionalni amanizam veinom i napose u
sjevernoj Aziji samo je parapsihiko ili harlekinsko izdanje tantrizma. A moderni
spiritizam opet je salonsko izdanje amanizma. /Aleksandar Gahs, Religija i
magija u povijesti ljudskog roda.Zagreb, 1946, s. 388, 391, 404/.
1243
Bersekiri su bili ratnici obueni u medvjedje koe. Usp. J. de Vries, La
religione dei Germani,ibid., s. 66-67.
1244
Koplje je poznato kao simbol boga mrtvih. /E. Davidson, ibid., s. 146/.
1245
Legende e miti Vichinghi,ibid.,s. 79-95.
1246
Edda di Snorri. Ed. Rusconi, Milano, 1988, s. 146-153.

484
Eliade spominje da u religiji i mitologiji starih Germana ima pojava
koje se daju usporediti sa shvaanjima i tehnikama sjevernoazijskoga
amanizma.Kao najkarakteristiniji primjer istie Odina, koji prema njemu
iskazuje vie udesno amanskih crta.
1247
Odin da bi usvojio tajnu mudrost
runa sam se objesio i ostao objeen 9 dana i 9 noi o jedno drvo koje moe
biti samo Kozmiko drvo, Ygdrasil. Odin vezuje svoga konja za ovo drvo, a
poznato je irenje te mitske teme u srednjoj i sjevernoj Aziji. Eliade
posebno istie Odinova konja Sleipnira, koji ima osam nogu i nosi svoga
gospodara u donji svijet. A konj s osam nogu je amanski konj u pravom
smislu rei:sreemo ga kod Sibiraca, a i drugde, uvek u vezi sa ekstatikim
iskustvom amana...
1248
Eliade kao pravi amanizam istie i Odinovu
sposobnost da po volji mijenja izglede i putuje preobraen u ivotinjskim
oblicima.Ovaj pisac doputa mogunost da i dva Odinova gavrana
predstavljaju dva duha pomonika u obliku ptica koje Veliki vra alje na
sve etiri strane svijeta. Eliade upozorava da je Odinovo djelo i prizivanje
duhova, a da je to duhovno vrlo blisko amanizmu. Odinovo proricanje
pomou mumficirane Mimirove glave podsea na gatanje Jukagira pomou
lobanja amana predaka.
1249

Na temelju Eliadovih i drugih analiza amanizma u znanosti je
prihvaeno da je amanizam bit boga Wuotana.
1250


1247
Eliade, amanizam, ibid., s. 281.
1248
Eliade, ibid., s. 281-285. Usp. i Franz Carl Endres-Annemarie Schimmel, Das
Mysterium der Zahl.Diederich Verlag, Kln, 1984, s. 178. Eliade je odreene
amanske osobine otkrio i u vrlo kompliciranoj figuri boga Lokia. /Eliade, ibid.,
s. 285-286/. U ovomu boanstvu posebno se oituje ambivalentnost u
germanskoj mitologiji. Loki utjelovljuje dobro i zlo, on je vatra koja grije, ali i
unitava. Usp. Luigi Lun, Mitologia nordica.Ed. Settimo Sigillo, 1987, s. 225-
228; A. Nola,Der Teufel.Ed. Diederichs, Mnchen, 1990, s. 12l. Loki je
amoralan i zato djeluje protiv Baldera bez motivacije. /Ugo Bianchi, Il dualismo
religioso..Ed. Ateneo, Roma, 1983, s. 195/.
1249
Eliade, amanizam, ibid., s. 282. Prema Eliadeu Snorrijeva pria o silasku
Hermodra u donji svijet na Odinovu konju da bi doveo Balderovu duu izraziti
je amanizam. /Ibid., s. 283/.
1250
Do poetka II. svjetskog rata o amanizmu boga Wuotana nije se gotovo nita
pisalo. Ilustrativan je primjer Jan de Vriesa. Ovaj najbolji poznavatelj germanske
mitologije izmeu dva rata u svomu djelu Altgermanische Religionsgeschichte
/ed. Gruyter,Berlin-Leipzig, 1935/ ne spominje amanizam u Wuotana.
Meutim, iza II. svjetskoga rata Jan de Vries obratio je posebnu pozornost na to
izmeu ostalog i u II. izdanju spomenute knjige. Jan de Vries u jednom
posebnom tekstu o germanskoj religiji nabraja niz Odinovih amanskih osobina
kao na primjer:kako se objesio o drvo, kako mijenja oblike u razne ivotinje ili
kako jae osmonogog konja. Usp. J. de Vries, La religione..., ibid., s. 67-70.

485


3.

U literaturi se tvrdi da je Odin novija pojava u vjerovanjima
Germana.
1251
Posebno se istie da je kult Odina doao s juga Europe u
Skandinaviju /Island, vedska, Norveka/. U vedskoj Odina zovu Saxa
God tj. bog Sasa to znai da se mislilo kako je ovaj bog iz sredinje
Njemake stigao nordijskim narodima.
1252
Kada se govori o pradomovini
ovoga kulta ne moe se zanemariti navod Pavla akona da je podrijetlo boga
Wuotana grko, a ne germansko.
1253
Zanimljivo je Dumzilovo miljenje da su
vjerojatno Goti donijeli kult Odina u Skandinaviju.
1254


Usp. i J. Brosse, Mythologoie...,ibid., s. 33-34. Miljenje da je bit Odina
amanizam prihvaeno je i u znanstveno-popularnoj literaturi. Usp.: Rudolf
Simek, Lexikon der germanischen Mythologie.Ed. Krner, Stuttgart, 1984, s.
296-297; Egon von Petersdorf, Daemonologie.I, ed. Christiana-Verlag,
Stein/Rhein, 1982, s. 227;H. Dbler, Die Germanen. W. Heyne Verlag,
Mnchen, 1979, sv. I, s. 245; ibid., sv. II, s. 415,439, 451, 608.
1251
Kao najmlaa od svih germanskih religija nastupa religija Wodana - Odina.
Ona je prvobitno vjerojatno bila religija Istevona, koji su ivjeli na krajnjem
zapadu, na granici prema Keltima i bili s njima ve izmijeani,...Kod njih je bila
jae istaknuta vanost plemstva / i ratnika/ to nije bilo u tolikoj mjeri svojstveno
najstarijim Germanima. Drugi, istonjaki korijen su prema Closou Traani,
koji su se klanjali bogu Hermesu kojega je naroito priznavalo plemstvo; upravo
u VI. stoljeu dolo je do upada Skita u Istonu Europu, koji su bili u srodstvu s
Traanima i koji su doprli do Brandenburga, gdje se jedan dio njih i trajno
naselio, a gdje je uz zapadnu granicu poelo tadanje podruje Kelta./Schmidt,
sv.II, s. 286/.
1252
L. Lun, ibid., s. 82. Christian August Vulpius, Handwrtebuch der Mythologie
der deutschen, verwandten, benachabarten und nordischen Vlker. Fourier
Verlag, Wiesbaden, 1987, 16-17.
1253
Paolo Diacono, Storia dei Langobardi. Ed. Longanesi, Milano, 1988, s. 15-16.
1254
Odhinn, che in Scandinavia ha innumerevoli appellativi secondari, alcuni
chiari altri oscuri, molto probabilmente e stato designato correntemente presso i
Goti con un vocabolo diverso da questo, derivato dala <Wut>; in realta, uno di
questi appellativi scandinavi, Gautr, e la localizzazione nei due <Gtland> della
maggior parte dei toponimi conteneti il suo nome, rivelano che l Odhinn
scandinavo era, invece, particolarmente collegato con i Goti; infine, e certamente
questo Gautr cioe Odhinn, che bisogna riconoscere nel Gapt che, secondo
Jordanes, apriva la genealogia mitica degli Amali, famiglia regale dei Goti, come
Odhinn in Scandinavia e Woden in Inghilterra sono all origine di numerose
dinastie. /G. Dumzil, Gli dei Germani. Ed. Adelphi, Milano, 1974, s. 63.

486
Miljenje da Wuotan nije figura indoeuropskih povijesnih religija ne
moe se prihvatiti. Ovu pretpostavku pobija postojanje tzv. Trakog
konjanika na Balkanu, koje Dumzilu nije bilo poznato. Ovaj je Traki
konjanik poznat Traanima u prahistoriji, a u biti je isto boanstvo kao i Odin
u Germana.
Kad Herodot opisuje Traane narod poslije indijskoga najvei na
svijetu navodi:A bogove potuju samo ove: Aresa i Dioniza i Artemidu. Ali
kraljevi njihovi osim ostalih graana potuju Herma najvema od sviju
bogova i zaklinju se samo njim i kau da su Hermovi potomci.
1255
Petazzoni
istie da je interpretatio graeca kao Hermesa oznaila boanstvo koje je
poslije kao Traki konjanik uivalo sveope potovanje.
1256
Traki konjanik je
prikazan na mnogim amuletima, monetama, votivnim i nadgrobnim reljefima.
On je predstavljen na oniskom i omanjemu konju u trku obino s hlamidom

amanizam nije bio nepoznat Gotima. Usp. Piergiuseppe Scardigli, Die Goten
Sprache und Kultur. Verlag Beck, Mnchen, 1973, s. 58, 66-68, 87. Raireno je
miljenje da je Odin bio bog vodeeg, a to znai i ratnikog sloja u Germana.
Usp. Hans Gnther, Religiosita Indoeuropea. Ed. Ar, Padova, 1980, s. 24/.
1255
Herodot Povijest, Matica hrvatska, Zagreb, 1888, s. 4-5.I Plinije opisuje
Traane kao jednu od najveih europskih populacija./Tracia sequitur, inter
validissimas Europae gentes in strategias 50 divisa. Gaio Plinio Secondo, Storia
naturale.I, Ed. Einaudi, Torino, 1982, s. 498-499/. Shvaanje Hermesa /kojega
su kako je ve istaknuto Rimljani preuzeli od Grka i nazvali ga Merkur/
mijenjalo se u prahistoriji. Usp. Karoly Kerenyi, Miti e misteri.Ed. Beringhieri,
Torino, 1984, s. 57-141. Hermes / koji kako u svojoj izvanredno vrijednoj studiji
navodi Kerenyi nije helenskog podrijetla/ bijae htonski bog.Hermes
planinskog kraja bijae htonski bog koji podaruje plodnost stoci.Oito je
postojala suprotnost izmeu arkadijskog Hermesa i slike boga u homerskom
pjesnitvu, koje nije poznavalo htonske i falike crte u njegovu biu. Kilenski
bog plodnosti potjee iz predodaba drugog tisuljea. Ali i u tamnoj strani
njegova bia u pratnji mrtvaca, u darivanju sree, u ophoenju s Panom i s
nimfama odjekuje stara predodba boga. U jonskom pjesnitvu, on postaje
lukavi i lupeki bog, ali i prijatelj i pratilac ovjeka. Konano se taj bog
podreuje Zeusu kao njegov brzi, mladenaki vjesnik. /Hans
Walter,Griechische Gtter. Piper Verlag, Mnchen, 1971, s. 271-272/. Eliade
kad analizira amanizam u staroj Grkoj spominje da je Hermes kao vodi dua
prekompliciran da bi ga se moglo svesti na amanskog vodia u donji svijet. to
se tie Hermesovih krila kao simbola magijskog leta, nejasni znakovi ini se
dokazuju da neki arobnjaci tvrde kako due pokojnika snabdijevaju krilima da
bi one mogle odletjeti na nebo. /Eliade, amanizam, ibid., s. 289-292/.
1256
Usp. Gawril Kazarow /Sofia/,Einige Bemerkungen zur Religion der alten
Thraker. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku/Split/, god. LVI-LIX za
1954-1957, s. 45-47.

487
koja lepra iza njega. Uz njega je na reljefu prikazano i drvo ivota sa
zmijom te lav, pas ili vepar. Konjanik vitla s kopljem u desnoj ruci i to
nadesno, a samo iznimno ulijevo. Reljefi se nalaze na teritoriju nekadanje
Trakije, obje Mezije i po Daciji, a vrlo rijetko u Rimu, Dalmaciji i
Panoniji.
1257
Reljef je esto posveen Apolonu /koji prvobitno nije bio bog
svjetla i neba/, a isto tako Asklepiju i Jupiteru i raznim drugim
bogovima.
1258
Ve je 1941. g. Veselin ajkanovi u svomu radu O srpskom
vrhovnom bogu /posebno izdanje Srpske kraljevske akademije nauka/
istaknuo da je Traki konjanik htonsko boansvo i isto to i germanski
Wuotan. On je temeljitom analizom dokazao da su Traki konjanik i
germanski Wuotan prvobitno prastaro indoeuropsko boanstvo i da je udo...
da to dosada nije bilo konstatovano, ve su se davala druga objanjenja.
1259


1257
Milenko Filipovi,Traki konjanik. Prosveta, Beograd, 1986, s. 24. /Filipovi
pod Trakijom razumijeva svu zemlju izmeu donjeg Dunava i Egejskog mora do
moravsko-vardarske doline na zapadu/. Usp. i Traki konjanik i druge ikone iz
antikog doba. Spomenik Srpske akademije nauka, sv. XCVIII, Beograd, 1941-
1948., s.283-317. Stare etnike granice oituju se jo i danas u razlikama u
mnogim ustanovama i obiajima kod onih Junih Slovena koji sada ive na
negdanjem traanskom odnosno ilirskom tlu. I predstave o povorkama mrtvih u
vidu konja i ritualne povorke jahaa ograniene su uglavnom samo na negdanju
traansku teritoriju. Flipovi ove razlike precizira ovako:Meni se ini da kao
traki elemenat u savremenoj narodnoj religiji Bugara, Makedonaca i jednog
dela Srba treba da se smatra pojava da su kod njih u obiaju sveanosti i ritualne
radnje sa jasno izraenim orgijastikim karakterom i sa neim optim to mnogo
podsea na misterije, a po emu se taj deo Junih Slovena znatno razlikuje od
zapadnog. /Filipovi, ibid., s. 57-58,17/. Kult Trakog konjanika prelazio je
Drinu pa je prodirao i u Bosnu i Hercegovinu gdje ga vidimo na bosanskim
stecima. /Uzgred reeno ovaj konjanik na stecima je jo jedan dokaz da je ova
simbolika i po podrijetlu i po znaenju poganska./ /Usp. i Milutin Garaanin, O
problemu starobalkanskog konjanika. Godinjak ANU BiH, knj. XIII, Centar za
balkanoloka istraivanja, knj. ll, Sarajevo, 1976, s. 273-283/. O
rasprostranjenosti kulta Trakog konjanika na dijelu jadranske obale usp. i Bei
Zarije - Draga Garaanin - Milutin Garaanin - Jovan Kovaevi, Istorija Crne
Gore.I, Titograd, 1967, s. 185-187.
1258
Filipovi, ibid., s. 25-26.
1259
ajkanovi, Mit..., ibid., s. 505. ivotinje koje se na reljefima viaju oko
Trakog konjanika, po svoj prilici su, prvobitno, s e n o v i t e ivotinje...to jest
inkarnacije umrlih dua, kao to je to sluaj i sa Vodanovom pratnjom...;prema
tome, on ne bi bio obian bog lovac, koji samo uiva u lovu kao i njegovi
Traani...nego je, kao to smo gore...naveli za Vodana i Dionisa Zagreja, der
wilde Jger, Totengott und Seelenfnger...Traki konjanik sa t r i g l a v e,
kakav se vidja na reljefima...zar i to ne dokazuje da je on srodan i identian sa...
germanskim Vodanom...Za srodnost trakog heroja sa ovim boanstvima govore

488
Milenko Filipovi je konano uspio dokazati da Traki konjanik
odgovara germanskom Wuotanu. On pobija miljenje da su Traani preuzeli
od Grka Trakoga konjanika:Ne moe se, ipak, ni pomiljati na to da bi
Traani preuzimali od Grka i predstave da su pokojnici via bia, boanstva:
takve predstave su imali ne samo Grci, nego i mnogi drugi narodi, kako
indoevropski, tako i ostali, pa su ih imali i Traani. Sasvim je od sporednog
znaaja da li su Traani preuzeli od Grka ili ne i nain predstavljanja trakog
konjanika ili herosa jer nema sumnje da je traki konjanik bio prvobitno
traansko domae boanstvo. Bio je on, verovatno na poznijem stupnju
razvitka, njihov nacionalni vrhovni bog, koji je nastao od demona ili
heroizovanih pokojnika. Najvanija njegova karakteristika je da ima htoninu
prirodu. A kao htonini konjanik on spada u istu kategoriju u koju i
germanski Vodan, slovenski Svetovid, srpski Trojan i drugi noni
konjanici.
1260
U svezi s Trakim konjanikom vano je istaknuti da su u
mitologiji starih naroda i htonska boanstva shvaana kao jedinstvo
suprotnosti. Ona su istodobno ujedinjavala / i znaila/ smrt i plodnost
zemlje.
1261
Da su Traani utjecali i na germanska vjerovanja dokazuje i J. de
Vries.
1262
Snani ostaci nekad zajednikih vjerovanja u Germana i Traana

i druge stvari, pored ostaloga: zajedniki atributi kakvi su hlamis, aa, i
injenica da se on javlja kao zatitnik stada...Od najveeg znaaja meutim, jeste
misterija spasa, koja je vezana za linost Trakog heroja. Kao velikom
nacionalnom bogu, mrtvi idu njemu... /ajkanovi, ibid., s. 460-461/.
1260
Filipovi, ibid., s. 26-27. Traki heros se naziva voom naroda i osnivaem
plemena, zatitnikom roda i obitelji. On je jak, hrabar i veliki bog,
spasitelj,svevidei. Heros je bog podzemlja, vode i plodnosti /Aleksandra
Cermanovi-Kuzmanovi, Nekoliko spomenika Trakog konjanika iz nae
zemlje i problem trakog herosa. Starinar/Beograd/, n.s., XIII-XIV, 1962-1963,
s. 123/.
1261
Carlo Pascal, La morte e laldila nel mondo pagano. Ed. Fratelli Melita
Editori, Genova, 1987, s. 55. Vrlo malo se spominje da je jedna od Wuotanovih
osobina bila i davanje plodnosti poljima /Wolfgang Golther, Handbuch der
germanischen Mythologie. Ed. Magnus, Stuttgart, pretisak iz 1908.g.,s.303.
1262
J.de Vries navodi da je Trakija u starom svijetu bila poznata po ekstatikim
kultovima, a da su Dionizija i Orfeja Grci preuzeli od Traana /J. de Vries, ibid.,
s. 150-152/. Eliade iz Strabonova izvjea o mizijskim kapnobtaima /Eliade
izraz prevodi kao oni koji hodaju po dimu/ zakljuuje da je postojao
amanizam u Geta. On misli da se radi o dimu konoplje koju su poznavali kako
Traani tako i Skiti, kao osnovnom sredstvu ekstaze. Kapnobtai bi bili getski
plesai i arobnjaci koji su pomou dima od konoplje postizali ekstatine
transove. Eliade istie da je u trakoj religiji bilo i drugih amanskih elemenata,
koje nije uvijek lako odrediti. Navedimo ipak jedan primer, koji dokazuje
postojanje ideologije i obreda nebeskog uspenja posredstvom stepenica. Prema

489
sauvani su do danas na nekadanjem trakom i germanskom teritoriju. Tako
na primjer u zemljama koje su nekada nastavali Traani i danas ive
predstave o nevidljivim nonim povorkama divljih jahaa.
1263



- - -

Iz svega iznijetoga moe se zakljuiti sljedee: Odin u shvaanju
Germana nije ni jedini ni svemogui ni vjeni bog. On je nesavreno i smrtno
bie, koji svoje nadljudske sposobnosti realizira iskljuivo pomou magije.
Izvori spominju da ovoga boga - amana indoeuropski narodi poznaju pod
razliitim imenima. Germani su ga nazivali najee Odin ili Wuotan, a mi ga
u Traana nazivamo Trakim konjanikom ili Herosom. Kranstvo smatra
Wuotana /kako je to potvreno u izvorima ve od srednjega vijeka/ na temelju
njegovih osobina oitovanjem Sotone.
1264


Polyaenusu/Stratagematon, VII,22/, Kozingas, svetenik kralj Kebrenoia i
Sikaiboia /trakih plemena/,pretio je svojim podanicima da e se drvenim
lestvama popeti kod boginje Here da joj se poali na njihovo ponaanje. A kao
to smo vie puta videli, simboliko uspenje na Nebo uz stepenice tipino je
amansko. Simbolizam stepenica...potvrdjen je i u drugim religijama antikog
Bliskog istoka i Sredozemlja. /Ibid., s. 288/. Treba napomenuti da Eliadeu nije
bio dovoljno poznat kult Trakog konjanika u Traana. O trakim misterijama
usp. i Nicola Turchi, Le religioni dei misteri nel mondo antico.Ed. Fratelli
Melita Editori, Genova, 1987, s. 85-90.
1263
Filipovi, ibid., s. 61-64. I u Germana je poznata jeziva buka nonih jahaa.
Usp. Golther, ibid., s. 283-292. Prema najnovijim istraivanjima smatra se da je
divlja nona vojska mrtvih /Wildes Heer, Wutendes Heer/ - pod vodstvom i
Wuotana - podrijetlom vezana uz ekstatine tajne kultove mukih drutava
germanskih ratnika. Usp. Hans-Joachim Schoeps, Religionen Wesen und
Geschichte. Wilhelm Goldmann Verlag, Augsburg,1981, s. 126. O fenomenu
strane buke divljih nonih jahaa pisali su i stari grki i rimski pisci /Herodot,
Plinije, Pauzanije/. Usp. Leander Petzoldt,Kleines Lexikon der Dmonen und
Elementargeister. Verlag Beck, Mnchen, 1990, s. 187-188.
1264
ajkanovi, Mit...,ibid., s. 400-404,517.

490


4.

Svojevrsno je shvaanje pojma boanskog u germanskim
vjerovanjima.Boanska mo se ...oznaava nizom rijei, koje ovu mo
predstavljaju ili bezlino neutralno ili osobno kolektivno.Mitska slika svijeta
je kod Germana antropocentrina.
1265

Nordijski koncept besmrtnosti Spengler svodi na volju nordijskog
ovjeka da ima djecu, koja e poslije njegove smrti sauvati u budunosti
njegovo ime i njegove pothvate na isti nain kako se on sam osjea
nasljednikom glasa i djela svojih predaka.
1266

Klaus Bemmann, jedan od istraivaa starih germanskih vjerovanja
jednostavnim stilizacijama, izmeu ostalog, ovako daje sintezu poganskih
vjerovanja Germana:Jezgra ovog poretka bijae obitelj i rod. Ona je osnova
germanske etike. Svi osjeaji, sve misli i elje Germana usmjereni su k
njegovoj dobroti i asti. Rod bijae uvijek vaniji od pojedinca, jer pojedinac
bijae nerazrjeivo povezan sa sudbinom svoga roda. Takva se procjena
odnosila i na pokojnike. Rod je obuhvaao mrtve i ive u neslomljivu i
nerazrijeenu zajednicu. Mrtvi lanovi bijahu svuda nazoni. I tako se rod
smatralo kao jedinku, koja obuhvaa mnoge generacije iz prolosti,
sadanjosti i budunosti. Skupna ostvarenja svih generacija oznaavala su
vrijednost roda.
Germani su ivjeli u harmoniji i u suglasju s prirodom. Nisu htjeli
vladati nad prirodom i podreivati je sebi, nego su se oni osjeali dijelom
prirode. ivjeli su u miru i u prijateljstvu sa ivotinjama, s drveem, s tokom

1265
Eduard Neumann-Helmut Voigt, Germanische Mythologie. U knjizi: Gtter
und Mythen im alten Europa /Hrsg. von Hans Wilhelm Haussig/, Band II, Ernst
Klett Verlag, Stuttgart, 1973, s. 52 i 63. Usp. Friedrich Klge, Etymologisches
Wrterbuch der deutschen Sprache. 21. Auflage, Walter de Gruyter, Berlin-New
York, 1975, s. 265-266.Spengler je ovo shvaanje starih Germana izrazio milju
da je germanska rije God u starini bila neutrum plurala i da je iskljuivo
kranstvo ovaj pojam promijenilo u muki rod singulara. /Spengler, Anni
decisivi, ibid., s. 146./ Chamberlain je germansko shvaanje boanskog
konkretizirao ovako:Gott als Mannigfaltigkeit und Gott als Einheit; mit anderen
Worten, er besitzt das Zeitliche s u b s p e c i e a e t e r n i t a t i s und das
Ewige s u b s p e c i e o c c u l o r u m. /Houston Stewart Chamberlain,
Wehr und Gegenwehr Vorworte zur Dritten und zur Vierten Auflage der
Grundlagen des Neunzehnten Jahrhunderts. Verlag von F. Bruckmann,
Mnchen, 1912, s. 95/
1266
Spengler, Anni decisivi,ibid., s. 225-226.

491
voda i s kamanjem. Osjeali su se srodni s njima. Svi bijahu dijelovi velikog
kozmosa i svi su bili podreeni svemoguim zakonima i snagama, koji su
svenazoni, a ipak ih nitko ne moe vidjeti. U njima se oitovalo boanstvo.
Iako je dakle germanski svijet bogova bio jednako raznolik kao rimski i grki,
kod njih bijae teite religioznog osjeaja na potivanju ukupnosti boanske
moi i boanskog bia, a ne na potivanju pojedinih bogova. Vano je u toj
svezi spomenuti da su veina njemakih rijei za bogove srednjeg roda i
upotrebljavaju se samo u pluralu, naime - regin, got, bond i hopt. Regin znai
bia , koja se meusobno savjetuju, stvaraju odluke i vladaju. Prema
predodbi Germana, bogovi su vladali zajedniki.Rijei bond i hopt znae
doslovno:lanci, okovi. U njima dolazi do izraaja ona predodba, da bogovi
zahvaljujui svojoj svemoi neoporecivo upravljaju svijetom, odnosno veu i
bacaju ga u okove i pomou zakona, koje jo danas oznaujemo kao prirodne
zakone. I germanska rije - god - je srednjeg roda i pluralia tantum, dakle
rije koja je uvijek u mnoini i oznauje boanske sile.
Germani su jednako tako imali vrlo tone predodbe o izgledu i biu
svojih bogova. Bili su slini ljudima, imali su ljudske osobine, a i ljudske
slabosti. Glavna razlika bijae njihova svemo i njihova besmrtnost. Ovi
rodbinski odnosi ponovno objanjavaju, da se germanske predodbe
zagrobnog svijeta ne mogu uklopiti u vrste nepromjenjive oblike.Slike se
mijenjaju,one su tekue..Odluujue su za Germane ideja i misao, koje
utjelovljuju nadzemaljska bia. Slike su nasuprot tome samo simboli i
jednadbe i mogu se po potrebi mijenjati. Germani dakle vjerovahu u ivot
poslije smrti. Mnogo ugodniji dio ivota bio je za njih dodue u zemaljskom
ivotu. Samo junaku, ratniku, koji je poginuo u borbi i onima koji su bili
izabrani od boga oca Wodanovom ranom bilo je dano, nastaviti nasladom
puni zemaljski ivot i nakon smrti u Walhalli. Prema tome je germanska
religija, vjera zemaljska, dakle vjera, koja se ne tjei zagrobnim ivotom
nego trai ispunjenje ivota u zemaljskom ivotu i eli radosti ivota
ovjekovjeiti dostojnim zavretkom. Neovisno je od toga postojala predodba
o daljnjem ivotu unutar vlastite obitelji, naime u djeci i unucima. Predodba,
koja je i danas vrlo rairena. Krvne veze, ast i dobrobit roda utjelovljeni su
kako rodom u cijelosti, tako i pojedinim lanovima roda i dok je rod ivio,
bili su i mrtvi lanovi reprezentirani jo u zemaljskom ivotu. Prema tome se
nitko ne moe suprotstaviti svojoj sudbini. To nema veze s fatalizmom u
smislu robovske podreenosti zakonu viih sila. Ve je sudbina razvoj i
ispunjenje mogunosti bivstvovanja, koji su u svakom ovjeku od roenja.
Svaki ovjek ivi po zakonu, kojim je pristupio svojim roenjem. Ovo,

492
sasvim individualno svojstvo svakog ovjeka je njegova sudbina, koja je
odreena od boica sudbine /suenica, den Nornen/.
1267



1267
Klaus Bemmann, Der Glaube der Ahnen Die Religion der Deutschen bevor sie
Christen wurden.Phaidon Verlag, Essen, 1990,s. 32-33,53-55,110-112.

493

494





XII.
UTVRIVANJE PERUNA U JUNIH SLAVENA

O problemu boga Peruna vodi se ve mnogo desetljea rasprava i to
navlastito o njegovu podrijetlu i rasprostranjenosti u Slavena. U baltikoj
religiji Perkons je, izmeu ostaloga, bog plodnosti i rata, ali njegovo
usporeivanje sa slavenskim bogom Perunom nije sigurno opravdano.
1268

Mnogo se raspravlja i o naravi slavenskoga boga Peruna, kojega kasniji izvori
jasno oznauju kao boga gromovnika.
1269
Istraivai se slau da svemoni i
vrhovni bog Litvanaca, o kojemu govori Lasicius, odgovara svemonomu
bogu baltikih Slavena kojeg je opisao Helmold. A sigurno je da taj vrhovni
litvanski bog nije bio Perkunas kojeg Lasicius navodi meu zemaljskim
bogovima. Kulii zakljuuje da je u istonih i junih Slavena poganskoga
boga gromovnika zamijenio sveti Ilija. A veoma je znaajno da i ova
tradicija dosljedno razlikuje nebeskog boga koji je Iliji dodijelio funkciju
gromovnika. Stoga Moszynski grijei kada kae da je u slovenskih naroda sv.
Ilija, kao i na Kavkazu i u Jermeniji, zamijenio nebeskog boga. Zanimljive
pojedinosti o Perunovoj prirodi, kako ocjenjuje Gasparini, mogu se nai u
narodnoj tradiciji svih Istonih i Junih Slovena, u kojoj je Perunove funkcije
preuzeo sv. Ilija. Gasparini ujedno pobija i Brucknerovu tezu da u tradiciji
slovenskih naroda sv. Ilija ne predstavlja Perunovog ve Heliosovog
nasljednika (po slinosti imena). U slovenskom folkloru, kako naglaava i
Gasparini, nema spomena o sv. Iliji kao predstavniku sunca, ve je dosljedno
prikazan kao gospodar munje i groma.
1270


1268
Ake V. Strm-Haralds Biezais, Germanische und baltische Religion. Verlag W.
Kohlhammer, Stuttgart-Berlin-Kln-Mainz, 1975, s. 345.
1269
Kulii, ibid., s. 164.
1270
Kulii, ibid., s. 166.

495
H. Lowmianski misli da je u indoeuropsko vrijeme etimologijski
prototip naziva Perun oznaavao pojavu groma-munje. On upozoruje da se
odavanje potovanja gromu-munji ukazivalo:
1. kao prirodnoj pojavi,
2. kao hijerofaniji odreene kategorije demona,
3. kao hijerofaniji antropomorfnog boga.
Lowmianski na koncu kae da gornja dva naina ukazivanja tovanja
nisu bila najstarije etape kulta i da nisu sezala do indoeuropskoga pradoba u
kojemu se ne moe govoriti o postojanju antropomorfnih boanstava. U to
doba, prema Lowmianskom pojava groma-munje tovala se kao neobina
pojava koja uasava, i koja se nije morala uzimati odvojeno od neba ve je
prije mogla biti shvaena kao funkcija neba. Ovu pretpostavku potvruje
ponaanja Traana, koji su nebo smatrali odgovornim za bure. U vezi s tim
postaje razumljivo da bog bure preuzima funkciju boanstva neba. Prema
tome, Perun je bio promenjeni bog neba, i to kako Istonih tako i Junih
Slavena.
1271

Imena koja se sigurno mogu dovesti u svezu s Perunom gotovo da i
nema u junih Slavena. U nazivima koji bi moda mogli upuivati na Peruna
veoma je oskudna Bosna.
1272
Nazivi u svezi s rijeju Perun ne odnose se samo
na planine, dotino njihove visove, kako se to esto istie u literaturi. Simo
Trojanovi navodi primjere da se skupina kua kod Kotora naziva Perunica i
da se u kragujevakome kotaru nalazi selo Perunovac, a u Toplici (Srbija)
selo Perunika.
1273
Perun je ime jednom zemljitu i u Poljicima kod Splita, a
Perunua je i vrelo kod sela Smiljana u Lici.
1274
Meutim, nije dokazano da su
ti i slini nazivi vezani uz pojam boga Peruna. Petar . Petrovi upozorio je
da su mnogi nai topografski nazivi postali neposredno od osobnih imena, pa
su i navedeni nazivi mogli nastati od osobnih imena Perun i Perunika.
1275


1271
H. Lowmianski, ibid., s. 86-87. Smatra se da je naziv boga gromovnika Peruna u
Slavena isprva oznaavao grom (na primjer u poljskome jeziku). (Rjenik hrvatskoga ili
srpskoga jezika. Sv. IX, JAZU, Zagreb, 1924-1927, s. 798.).
1272
Milenko S. Filipovi, Tragovi Perunova kulta kod Junih Slovena. GZM, n. s., sv. III,
Sarajevo, 1948, s. 68.
1273
Simo Trojanovi, Glavni srpski rtveni obiaji. Etnografski zbornik, knj. XVII,
Beograd, s. 114-115.
1274
Rjenik.., sv. IX, ibid., s. 798-799.
1275
Petar . Petrovi, O Perunovu kultu kod Junih Slovena. Glasnik Etnografskog
instituta, knj. I, SANU, Beograd, 1952, s. 376.

496
Ne stoji sigurno ni gotovo ope prihvaana pretpostavka da su po
svetom Iliji nazvana brda iji su visovi ranije bili posveeni Perunu. Ante
kobalj je na primjeru Peruna u Poljicama, nad Stroancem, dokazao da je
sasvim netona Skokova tvrdnja da je taj naziv oito u svezi s imenom
slavenskoga boanstva Peruna. Prema Skoku, na to bi upuivala okolnost to
je tako nazvano brdo, a ne kakav drugi lokalitet, jer su se upravo brda
nazivala imenima onih boanstava koja su se na njihovim vrhuncima tovala.
Ali ovdje Skok moda nije dobro razabrao, da se tim imenom ne zove brdo,
na kojemu se nalazi crkvica, pa prema tome ni mjesto starog pretkranskog
kulta, nego se imenom Perun nazivlje drugo, sasvim pusto brdo na kojemu
nema ni traga kakvom kultu, crkvici ili naselju. Dapae, ovo brdo nije niti po
visini prvo. Tree brdo, jugoistono od njega, znatno je vie, a ipak se zove
umanjenim oblikom Peruni. Vidi se, da ovo drugo brdo nije tako nazvano ni
po svojoj visini, jer je od sva tri najvie, a niti po nekom boanstvu, nego
radije po nekom drugom njegovu svojstvu, koje je u skladu s tim imenom u
deminutivu. Ta dva brda, Perun i Peruni, imaju s june strane lijepe okomite
klisure, kakve su obino povezane s kultom raznih boanstava u mnogim
starim vjerama. Klisure Peruna i Perunia nisu jednako visoke, nego upravo
obratno visini tih dvaju brda. Manje brdo, Perun, ima vrlo visoku klisuru,
najvie brdo, Peruni, ima manju klisuru, a tree, najzapadnije, brdo, nema
nikakve klisure, te je nazvano jednostavno Perunsko. Oito je, da ime tim
brdima nije dano prema njihovoj visini, nego prema veliini njihovih klisura.
Prema tome, ovo ime ne bi ovdje znailo ni brdo niti kakvo boanstvo, nego
samu klisuru.
1276

Neki su i naziv biljke Perunike dovodili u vezu sa starim kultom
Peruna. Tako je V. ajkanovi u prilog tome miljenju naveo vie podataka
da ta biljka stoji u svezi s bogom Perunom. Perunika se naziva i bogia, nosi
se u crkvu na Spasovo, koji je mogao nekad pripadati Perunu. U
Dubrovniku postoji jo uvijek slava Bogia vezana za kult svetog Petra
Bogiara. Sveti Petar je, prema miljenju ajkanovia, imenjak Perunov. Ime
Pera je, kako on misli, hipokoristik od Perun,
1277
a u atributu bogiar imamo
sauvano ime boga kojeg je sveti Petar naslijedio. ajkanovi osobito istie
injenicu to narod biljku bogiu nakon blagoslova u crkvi nosi kuama da bi

1276
Ante kobalj, Obredne gomile. Vlastita naklada, Sveti Kri na ^iovu, 1970, s. 131-
132. Perun se u Dalmaciji, na primjer u Poljicima, govorio i Pirun. Usp. Rjenik.., sv. IX,
ibid., s. 798. Ispod toga Peruna tee rijeka rnovnica, u koju utjee potok koje se zove
Vilar. (Prema navodu M. Filipovia taj Perun jedno je od mjesta na kojemu borave, po
narodnome vjerovanju, vile. Filipovi, ibid., s. 66).
1277
U Rjeniku JAZU navodi se da je muko ime Perun izvedeno od Pero (Petar). Rjenik,
sv. IX, ibid., s. 798.

497
ga sauvala od groma.
1278
Vojislav uri objavio je uz ajkanovievu knjigu
Dodatak ajkanovievom Reniku, u kojemu je donio podataka (uglavnom
Milenka S. Filipovia) o biljci bogii. On tako navodi da se bogia u
Dubrovakoj upi goji oko kua zato to, prema narodnom vjerovanju, ako
nje ima u vrtu, grom ne e udariti u blizini. Prekomurski Slovenci namjesto
grom je udario govore Perun je udario. U Srijemu je pored bosiljka
perunika najsvetija biljka, a upotrebljava se za kienje ikona.
1279
Meutim,
Petrovi istie da postoje tri vrste perunika (Iris germanica, Iris florentina, Iris
pallida), koje uspijevaju u junoslavenskim zemljama, te da ima jo perunike
domae (Iris domestica) i poljske-divlje (Iris pseudocora ferus), pa se pita
koja je od ovih perunika bila posveena Perunu? On dalje donosi da se u
Dalmaciji perunika (Iris germanica) naziva bogi a i cvi t nebeski , ali
upozorava da u junih Slavena nije rijetka upotreba perunike za kienje
grobova ili njezino njegovanje na grobovima predaka.
1280
Petrovi istie i to
da se perunikom u Srijemu ne kite samo ikone svetog Ilije (koji je mogua
supstitucija Perunova idola) nego sve ikone, to onda znai da je perunika bila
posveena i drugim boanstvima. On na kraju upozorava da se, kad je rije o
biljci perunici, dotino bogii ne moe mimoii verska uloga biljke uvar
kue (Sempervivum tectorum), koja se naroito njeguje u junih Slavena i
dri na krovovima kua jer se vjeruje da titi od groma. Njena uloga u
verskom ivotu Junih Slovena, a u vezi sa nekim prastarim boanstvom
munje i groma, nije nita manja od uloge biljke perunike.
1281

Nije jo tono utvreno ni za jedan naziv u junih Slavena da se odnosi
na boga Peruna. Ti se nazivi u literaturi navode esto pogreno. Tako je, na
primjer, Nikola ic ispravio navod M. S. Filipovia da kod Pazina postoji
brdo Perunac jer se to brdo naziva Peruncovac. I Petar Skok krivo navodi da u
pazintini postoji brdo Perun jer je to navedeni Peruncovac. ic istie da ne
postoji ni Filipoviev Perunski potok nego Prunski potok. Prema icu je ne
samo za Istru nego i za itavo podruje junih Slavena najvanije brdo Perun
(881m) i pod njim lokalitet Trebie koje zapravo glasi Trebia.
1282
P.
Petrovi istie da bi bilo vano arheolokim i drugim istraivanjima potvrditi
pretpostavku o kultu Peruna na tom mjestu. On inae sumnja da je naziv
Trebie postao od naziva mesta na kome se vrilo rtvovanje, a ne od mesta
koje je bilo trebljeno, tj. ieno od kamena ili drveta i pretvoreno u njive, jer

1278
V. ajkanovi, ibid., s. 33-34.
1279
V. ajkanovi, ibid., s. 258.
1280
P. Petrovi, ibid., s. 375.
1281
P. Petrovi, ibid., s. 375.
1282
N. ic, O Perunovu kultu u Istri. Historijski zbornik, VIII/1955, 1-4, 233-234.

498
takvi i srodni nazivi nisu retki u junoslovenskim zemljama.
1283
M. S.
Filipovi je i sam u svojemu tekstu Tragovi Perunova kulta priznao da ima
tekoa u dovoenju nekih naziva u svezu s bogom Perunom.
1284
Kulii
smatra da M. S. Filipovi u nekim svojim tezama o ostacima Perunova kulta u
junih Slavena iznosi samo pretpostavke.
1285
Po Petru Petroviu Filipovi o
Perunovu kultu ne donosi novih dokaza, graa mu je nepouzdana, a
verovatni ostatci i uspomene sasvim su mu naivni i sumnjivi.
1286



- - -

Iz dosadanjega i jo neprekinutoga raspravljanja o Perunu oito je da
postojanje njegova kulta u junih Slavena uope nije dokazano. U sluaju da
je taj kult u njih stvarno postojao, jasno je iz svega izloenoga da je Perun u
Slavena bio samo bog gromovnik, a ne vrhovni nebeski bog. Prokopijev bog
gromotvorac jedan je bog i jedini gospodar svijeta. Iz toga dakako proizlazi da
bog kojega opisuje Prokopije nije bio Perun.

1283
Petrovi, ibid., s. 374.
1284
Filipovi, ibid., s. 71-73.
1285
Kulii, ibid., s. 204-205.
1286
P. Petrovi, ibid., s. 373.

499




XIII.
PROBLEMATIKA GLAGOLJICE



1.

Hrvatska je tradicija sve do druge polovine XIX.st. beziznimno znala da
je glagoljica predirilometodskog podrijetla. Tek od navedenog doba
vladavine panslavizma i englesko-francuskog antigermanizma izmislila se
pretpostavka o irilovskom podrijetlu glagoljskih slova. Poslije II. svjetska
rata samo se i o tome u hrvatskoj emigraciji moglo potpuno slobodno
znanstveno raspravljati. U novoj hrvatskoj dravi kadrovi na sveuilinim
katedrama i u dotadanjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti
ostali su isti, pa je onda razumljivo da je i miljenje o irilovskom podrijetlu
glagoljice ostalo neizmijenjeno. Diktatura politike nad znanstvenim radom
nije tolerirala drukija miljenja od politikih standarda i to se osobito
oituje na primjeru poznatoga hrvatskog slavista prof. Josipa Hamma. Hamm
u tekstu o glagoljici koji je objavio g. 1938. istie da su se u svezi s
postankom glagoljskog pisma i glagoljske azbuke prvi nauno pozabavili
ovim pitanjem J. Frisch g. 1727. i K. Grubii g. 1766. Sam Hamm u tom
tekstu pisanom u doba promijenjenih prilika u Europi, na temelju
paleografske analize zakljuuje da je glagoljica - stilizirano pismo, koje je
nastalo na osnovi gotskoga i runskog alfabeta i da njezina iskljuivo gotsko-
runska podloga daje nasluivati, da je glagoljica nastala negdje u
unutranjosti Balkanskoga poluotoka, vjerojatno u Bosni ili u
Hercegovini.
1287
Hamm je poslije II. svjetskog rata obradio za
Enciklopediju Jugoslavije jedinicu o Klimentu Grubiiu ( 1733. - 1773.) i
zakljuio o njegovu tumaenju postanka glagoljskog pisma ovo: Po njemu

1287
J. Hamm, Postanak glagoljskoga pisma.., ibid., s. 199, 219.

500
bi autorom toga pisma imao biti Frigijac Fenesije. Njegova pretpostavka
liena je svake znanstvene podloge; proizvoljna su i njegova izvoenja nekih
glagoljskih slova iz runskih i gotskih pismena...
1288

Hamm u meuvremenu dok je to pisao, nije promijenio svoja ranija
miljenja, a to znai da je tako pisao da se ne zamjeri jugoslavenskom
komunistikom reimu. Scardigli navodi u izdanju svoje knjige Lingua e
storia dei Goti g. 1964. kako je Hamm smatrao da je glagoljica gotskog
podrijetla i kako mu je Hamm pisao da on vrlo ali to se s tim problemom
do sada nitko nije dovoljno temeljito pozabavio.
1289
Kad je prof. Marko
Japundi konano dokazao da je hrvatskoglagoljski misal morao prvi put s
Itale biti preveden u vrijeme prije nego su se iril i Metod rodili onda je sreo
Hamma g. 1985. u Rimu koji mu je tom prigodom rekao da se slae s
ovakvim gleditem o podrijetlu najstarijeg hrvatskoglagoljskog misala, ali da
o tome ne smije otvoreno pisati.
1290

Kerubin egvi je jedan od rijetkih pojedinaca koji je ve u prvoj
Jugoslaviji imao osobne odvanosti istaknuti kako su iril i Metod prema
nekim izvorima (od kojih su mnogi obine svetake legende) mogli stvoriti
irilicu, ali ne i glagoljicu. On je u to doba to ovako obrazlagao:
Manja grka legenda o iu sv. Klimenta, Metodijeva uenika, pie,
da je Klimenat izmudrio (esofisato) druge znakove, slova, jasnije od onih,
koje je naao (ekseuren) mudri irilo. Iz ovih rijei Mareti zakljuuje, da je
irilo izmudrio glagoljicu. Ali izvor, koji ovo donosi, veli, nije vjerodostojan
zato ni zakljuak ne vrijedi. Nu i kad bi izvor bio vjerodostojan, glagol
ekseuren ne znai: stvori, izmudri: nego pronadje. Isti glagol upotrebljen kao
i u Veoj grkoj legendi sv. Klimenta, gdje se veli, da su irilo i Metod
pronali ( ekseuronto) pismo. Taj citat vrijedi upravo onoliko koliko i onaj
Salcburkog Bezimenjaka, koji veli: Neki Grk imenom Metodije naavi
nedavno slovenska slova.... (novitet inventis Sclavinis litteris). Bez obzira na
vjedostojnost izvora tekst ne kae jasno, da je Metod stvorio slovenska
pismena, niti veli, da su ta pismena u istinu glagoljica. Za kaludjera
(crnorisca) Hrabra veli se, da je bio jedan od najstarijih Metodovih uenika,
da je pisao u X. vijeku apologiju slovenskog pisma. Nu teta je, vele, da ba
ona mjesta, koja o postanku slovenskih pismena odluuju, nisu dobro
sauvana u rukopisima. Ali, kad bi ona mjesta i bila najbolje sauvana, ona
nam ne tvrde, da je irilo izmudrio glagoljicu. Naprotiv, iz Hrabrovih rijei se

1288
J. Hamm, Grubii Kliment. Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod ,
Zagreb, 1958., s 628.
1289
P. Scardigli, ibid., s. 233.
1290
ubrini, Biti pismen.., ibid., s. 41.

501
ne moe zakljuiti drugo, nego da je sastavio irilicu. On veli,da je Bog
nadahnuo Konstantina reenoga Kirila, da je Slovenima uinio, stvorio 38
slova, neka po formi grkih pismena, a neka po sloveskoj rijei. Svak
vidi jasno, da se ovdje radi jedino o irilici. Tako shvaaju ovaj ulomak svi
autori od Jagia do danas. Ono, to itamo u Kronici popa Dukljanina: I
sveti mu Konstanac naredi popove i knjigu hrvacku i istumai iz grkoga
hrvacku, ne moe se protezati na izum glagoljice. Iz legenda se dakle ne
dade nita zakljuiti, kao ni iz Crnorisca Hrabra, ni iz Hrvatske kronike.
Veina ih tvrdi, da je jedan ili drugi brat naao nekakova slova. Hrabar je
dao razumjeti, da je irilo reformirao grka slova za slovensku porabu. A
njihovi savremenici, rimski pape? Hadrijan II. u glasovitom pismu na
Rastislava, Svetopuka i Kocela veli samo to, da im alje brata Metoda, s
uenicima, da ih pouava tumaei im u njihovu jeziku knjige i liturgiju i
sakramente. U korespodenciji Ivana VIII. o toj stvari u jednom pismu
Svetopuku iz god. 880. pie: Litteras Sclavinicas, a Constantino quondam
Philosopho repertas, quibus Deo debite laudes resonent, jure laudamus, et in
eadem lingua Christi Domini nostri preconia et opera enarrentur jubemus.
To jest: Pravom hvalimo knjige (ili pismena?) slovenske naaste od pok.
Konstantina filozofa, na kojima odjekuju Bogu dune hvale: a u istom jeziku
zapovijedamo, da se propovijedaju djela i slava Gospoda naega Isusa Krista.
Ovdje ba o slovima nema govora. Ona rije litteras teko da znai pismo.
Ovdje je jaa aluzija na jezik. I na onom jeziku i po knjigama, koje je naao
Konstantin, zapovijeda, da se propovijeda i Boga hvali! A i kad bi litteras
znailo pismena, ne veli, da ih je izmudrio, nego naao. To isto moramo rei
za onaj ulomak u knjizi De Conversione Carantanorum: Venit quidam
Sclavus ab Hystriae et Dalmatiae partibus, nomine Methodius, qui adinvenit
Sclavinicas litteras et sclavice celebravit divinum officium. Dodje neki sloven
iz istarskih i dalmatinskih strana, koji pronadje slovensku knjigu, i slui
misu slovenski. Po kontekstu je teko uzeti onu rije litteras za pismena...
Izvori, koji spominju slovensko pismo i slovensku slubu boju u vezi s
irilovim prosvjetnim djelovanjem ne vele, da je on izmudrio ili iz nova
stvorio, nego da je naao pismena.
1291

I egvievi neistomiljenici su morali priznati da je on u svojim bitnim
tvrnjama imao pravo. Tako je Marko Perojevi naveo kako je pogreno
tvrditi da su iril i Metod izumili glagoljsku azbuku. Treba ovdje dobro
razumijeti izraz izumili, jer taj je pogrjean. Legende i razni drugi spisi rabe

1291
K. egvi, Jesu li irilo i Metod prosvjetitelji Hrvata? Nastavni vjesnik, knj. XXXV
za 1926-27.god., Zagreb,1927, s. 169-171.

502
rije nali(invenit, reperit), dakle je govor o neemu, to je ve postojalo, a
ne o kakvom novom izumu...
1292



2.

ak i irilo-metodske legende potvruju da su prije djelovanja te brae
postojala slavenska slova i knjige pisane na slavenskom jeziku. Roditelji
irila i Metoda nisu bili Slaveni. Prema djelu itja Konstantin-iril
pronaao je u Hersonu ( Grkoj koloniji na Krimu) evanelje i psaltir pisan
ruskymi pismeny i ovjeka koji je govorio tim jezikom. I usporeujui sa
svojim jezikom, i razlikama u pismu, u suglasnicima i samoglasnicima,
pomolivi se Bogu, uskoro poe itati i tumaiti, i mnogi su mu se divili
hvalei Boga.
1293

Ta ruska pismena mnogi dre gotskima, neki sirskima, a pojedini u
njima nalaze elemente od kojih je postala glagoljica. Hamm je navodei sva
ta miljenja zakljuio da to pitanje nije tako lako rijeiti.
1294
U starijoj
literaturi prevladavalo je miljenje da je to rusko pismo normanskog
podrijetla i da je pojam Rus prvobitno oznaavao skandinavske Normane
koje arapski izvori razlikuju od Slavena. Dugo vremena se zakljuivalo da su
ruska slova najvjerojatnije isto to i gotska slova.
1295

Meutim, ubrzo se shvatilo da se ta problematika ne smije previe
pojednostavljivati. Rusima su se stvarno nazivali skandinavski Varjazi, koji
su kao vojnici i trgovci imali naseobine u sadanjoj Rusiji sve do Crnog mora.
Ti su se Rusi uz crnomorsku obalu pomijeali i s Gotima.
1296
U dananjoj
Ukrajini posebno je bio udomaen naziv Rus koji se kasnije proirio na cijelu
dananju Rusiju.
1297
Naziv Rus se prema nekim tumaenjima u poetku

1292
M. Perojevi, Glagolica i sv. Jeronim. Napredak Hrvatski narodni kalendar za 1939.,
Sarajevo, 1938. S.26.
1293
Josip Bratuli (preveo i protumaio), itja Konstantina irila i Metodija i druga
vrela. Ed. Kranska sadanjost, Zagreb, 1985, s. 48-49.
1294
J. Hamm, Glagoljica. Enciklopedija Jugoslavije , Leksikografski zavod, Zagreb,
1958. s. 462-468.
1295
Raki, ibid., s. 130-131.
1296
Franc Grivec, Sveti iril i Metod. Ed. Kranska sadanjost, Zagreb, 1985, s.
1297
M. Japundi, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica i irilica? Hrvatska revija god.
XLIV sv.4 za prosinac 1994., Zagreb, s. 534.

503
odnosio samo na vladajui sloj, koji je zavladao nad Slavenima. S vremenom
je ime Rus preneseno na etniku slavensku masu. Na taj nain je jezik Rusa i
Slavena postao isti, a nazivi ruski i slavenski postali su sinonimi, kako to
proizlazi iz bule pape Ivana (965-972.) ekom knezu Boleslavu g. 971. i iz
Nestorove kronike.
1298
Postojanje ruskih uporita na Krimu sigurno je od
kraja VIII. st., ali su neke od tih slavenskih naseobina postojale vjerojatno u
jo starije doba.
1299
Da je psaltir u Hersonu mogao postojati na slavenskom
jeziku, potvruje i postojanje psaltira napisanog na slavenskom jeziku
glagoljicom, koji je koristio i posljednji solinski nadbiskup god. 640.
irilo-metodsku problematiku mogue je rijeiti samo ako se ona tretira
u cjelini. Priznata je velika zasluga Zagiba Ferenca to je dokazao da su prije
dvojice brae u IX. st., iz crkve u Bavarskoj meu Slavene poslani
misionari koristili slavensku liturgiju.
1300
Ostaci kranske terminologiju u
madarskom jeziku dokazuju slavensko podrijetlo i na poetku
kristijaniziranja, koje se dogaalo na dananjem madarskom prostoru ve
od VIII. st. Gyula Laszlo to ovako dopunja: Ich halte es fr sehr
wahrscheinlich, da das ungarische Volk seine sich auf das Christentum
beziehenden Lehnwrter nicht von den Sdslawen bernommen hat. Sie
gelangten vielmehr durch Vermittlung der Missionare in die ungarische
Sprache. Peter Vaczi war noch der Ansicht, da ...bei der Niederlassung der
Ungarn die grtenteils slawische Bevlkerung nich vernichtet wurde,
vielmehr an ihrem Wohnort verblieb. Mit den zugewanderten Ungarn
zusammenlebend und verschmelzend, bergaben ihnen die Einheimischen
auch ihre Religion, die sie sogar whrend der Zeit der neuen
Vlkerwanderung bewahren konnten. Das ungarische Christentum
entwickelte sich allmhlich aus dem Christentum der hier vorgefundenen
Vlker. Prema Laszlu druge teorije su nedokazane, jer su ...da unsere
slawischen Lehnwrter grtenteils von sdslawischen Vlkern (Kroaten und
Slowenen, die sich zum Christentum mit dem lateinischen Zeremoniell
bekannten) stammen; den kleineren Teil machen bulgarische Lehnwrter
aus, und nur einige wenige Wrter stammen von bayrischen Missionaren...Es
gab nmlich eine Epoche, in der die Bekehrung der Ungarn im engsten
Zusammenhang zum Slawentum stand, und diese Zeit ist weder das 10. nach
das 11., sondern das 8.-9. Jahrhundert. Laszlo se takoer slae da se u svezi

1298
Emil Georgiev ( Sofija), Pismenost Rosov. (Na ruskom jeziku). Cyrillo - Methodiana,
Kln-Graz, 1964, s. 372-381.
1299
Giuseppe Fermeglia, Razmiljanja o starim slavenskim azbukama. Slovo, sv. 36, za
1986, s. 72.
1300
Gyula Laszlo, Ungarn und Slawen. Berichte ber den II. Internationalen Kongre fr
Slawische Archologie, (Berlin) , 1973, sv. II, s. 114.

504
s prvobitnim kristijaniziranjem na teritoriju Njemake moe dovesti i
postojanje dvaju glagoljskih slova s teritorija maarske. In unserer
Kerbschrift gibt es nmlich zwei Zeichen, das e und o , die aus der
glagolitischen Schrift in das Alphabet der Kerbschrift gelangten. Bis jetzt war
man der Meinung, da dies irgendwo in Sdruland geschah. Nach dem
vorhin Gesagten ist es nicht ntig, an derart ferngelegene Gebiete zu denken,
denn gerade im Zusammenhang mit dem Christentum drfte es zu einer
Bereicherung der Lautzeichen unserer Kerbschrift gekommen sein. In neuerer
Zeit wird zwar die glagolitische Herkunft der Schriftzeichen in Frage gestellt,
aber es ist kein Grund vorhanden, die einstige Feststellung zu verwerfen. Im
archologischen Material fanden sich ebenso keine Hinweise, die aus dem
Karpatenbecken nordwrts fhren wrden, wie in der Sprache. Auch die
Beziehungen zu den Bayern sind so sprlich, wie die bayrischen Lehnwrter
in unserer Sprache. Madarsko slavenske veze nastale su ve u VIII.
stoljeu. Die hier angefhrten Argumente legen dar, da die
mitteleuropischen slawisch-ungarischen Beziehungen nicht wie vermutet
im 10. Jh. begonnen hatten, sondern etwa zweihundert Jahre frher. Dies
knnte jene tiefgreifenden sprachlichen und kulturellen Verkettungen
erklren, deren Denkmler das Ungarntum bis auf den heutigen Tag bewhrt
und deren historischen Hintergrund wir uns aus den Ereignissen der
Geschichte des 10. 11. Jh. nicht erklren konnten.
1301
U znanosti
prevladava miljenje da su dva navedena maarska slova podrijetlom iz
glagoljice. Analizu nekih drukijih miljenja Imre Botos ovako zakljuuje:
Die bereinstimmung der Form und die Lautbezeichnung sprechen
durchaus fr eine glagolitische Herkunft, wie das von Gyula Nemeth
berzeugend nachgewiesen wurde."
1302

Crkveni obred u Hrvata mogao je od poetka njihova kristijaniziranja
postojati samo na slavenskom jeziku. Da je bio na latinskom, nitko ga vie u
9. ili 10. st. ne bi bio mogao promijeniti, jer je to bilo doba Focijeva raskola,
sukoba izmeu Istone i Zapadne Crkve, i doba crkvenih reformi u Zapadnoj
Crkvi. Uvesti u to doba neto to pripada Istonoj Crkvi, znailo bi priznati
Istok, a na to ne bi bio nikada pristao ni Rim, pa ni Hrvati.
1303
Predloci za
liturgijske knjige na slavenskom jeziku mogli su se nai samo u Hrvatskoj.
To nam svjedoe ve spomenuti Kijevski listii. Oni su pisani glagoljicom a
liturgijski sadraj jesu mise zapadnog obreda, prevedene iz predloka, to se

1301
Laszlo, ibid., s. 116- 117, 119-121.
1302
Imre Botos, Die Frage der glagolitischen Buchstaben der ungarischen Kerbschrift.
Studia Slavica Hung., Budapest, 38/1993, 3-4, 314.
1303
M. Japundi, Tragom hrvatskoga glagolizma. Ed. Provincijalat franjevaca
treoredaca u Zagrebu- Kranska sadanjost u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 82.

505
upotrebljavao, manje vie, na teritoriju oglejskoga patrijahata. Oito je, dakle,
da je prvi originalni prijevod mogao nastati samo u Hrvatskoj. To nam
najbolje svjedoe sami Kijevski listii, koji su zapravo samo prijepis iz
drugog predloka. eh W. Vondrak kae da je domovina Kijevskih listia
bila ista kao i tzv. Frizinkih listia, dakle otprilike Istra - Koruka.
Kuljbakin, koji dodue ne odreuje kraja u kojem su ti listii bili pisani, ali se
odluno protivi da bi to mogla biti Moravska ili bilo koji sjevernoslavenski
narod. I Zagiba stavlja postanak listia u doba Sv. Brae, i to na panonsko-
gornjoitalskom podruju.
1304



1304
M. Japundi, ibid., s. 83.

506

3.

U znanosti je prihvaeno miljenje, koje je posebno u XIX. st. branio
Raki da je glagoljica izvorno pismo i da je nastala neovisno od irilice.
1305

Hamm je naglaavao da je irilica jedno posebno pismo, koje ima i svoju
posebnu tradiciju, zbog ega je ne treba bez potrebe mijeati s
glagoljicom.
1306
Postalo je nedvojbeno i shvaanje da je glagoljica starija od
irilice.
1307
Hamm je miljenje da je glagoljica starija od irilice obrazloio,
izmeu ostaloga, ovim razlozima: 1) da je iriliki sistem upotpunjen
grafemima koji su uzeti iz glagoljskoga pisma, ili koji su nainjeni od
glagoljskih slova ili su nainjeni po uzoru na glagoljska slova; 2) da je irilica
prihvatila i azbuni red glagoljice (ali samo za slova, ne i za brojne
vrijednosti); 3) da je glagoljica po svemu sudei djelo jednoga ovjeka i da
se taj ovjek kod stilizacije svojih znakova (slova) nije ugledao u iriliu ili u
grku uncijalu, i, napokon, 4) da jezik u glagoljskim spomenicima upuuje
na tradiciju koja je bila starija od tradicije sadrane u irilikim
spomenicima.
1308
Fermeglia pored ponavljanja navedenih Hammovih
razloga takoer istie i postojanje irilskih palimpsesta, koji ispod
ostruganog teksta pokazuju prethodno glagoljsko pismo.
1309

rnorizac Hrabar u svojem traktatu navodi da je veina slavenskih
slova nastala prema grkim, a ostali prema slavenskom jeziku. R. Katii ovaj
detalj ispravno obrazlae. Novija su istraivanja pokazala da i to pripada
izvornom tekstu Hrabrove rasprave. To se u nas zna uzimati kao da je time
nedvojbeno posvjedoeno da je pismo koje je izumio Konstantin filozof bila
irilica jer se ona sastoji od grkih slova kojima su dodana jo neka druga
kako bi se mogli zapisati svi slavenski glasovi. Starija glagoljica bila bi onda
ono to Hrabar zove crte i rezovi kojima su se Slaveni sluili kada je to
trebalo prebiljeiti dok su jo bili pogani. Katii to izloeno miljenje
ovako pokuava pobiti: Zaboravlja se pri tome da slavensko podob6n6 ne

1305
Raki, ibid., s. 143-144.
1306
Josip Hamm, Iz prolosti glagoljske azbuke. Nastavni vjesnik, knj. XLIX, sv. 1-6 za
1940-1941, Zagreb, 1941, s. 241.
1307
Usp. David Diringer, L alfabeto nella storia della civilta. Ed. Giunti- Barbera,
Firenze, 1969, s. 374; Thorvi Eckhardt, Azbuka. Bhlau Verlag, Wien-Kln, 1979, s.
30; Haarmann, ibid., s. 443; ori, Istorija...ibid., s. 22-23.
1308
J. Hamm, Staroslavenska gramatika, ibid., s.28.
1309
Fermeglia, ibid., s. 75.

507
znai samo slian izgledom nego i pripadan , odgovarajui. Hrabra se
dakle moe razumjeti i tako da govori o slovima u slavenskom pismu koja po
glasovima koje oznauju odgovaraju grkima, i o drugima kojima se oznauju
glasovi to postoje samo u slavenskom govoru. To ne znai da ona prva
moraju izgledati kao grka pa da se stoga tu govori o irilici.
1310
U odnosu na
ovu Katiievu konstrukciju treba istaknuti kako je iz Hrabrova teksta
savreno jasno da on misli o slinosti izgledom, a da je mislio na glasove
sigurno bi se drukije izrazio. Nuno je napomenuti da ima i drugih
tumaenja Hrabrova teksta. iril je, prema Hrabaru, vei broj slova slavenske
azbuke napravio po inu grkih slova, a to bi prema oriu znailo po
redu tih slova. ori dalje zakljuuje: I ne samo to. Iz Hrabrova spisa se
ne moe odrediti ni broj slova u prvoj azbuci, iako u svim prepisima stoji da
ih je bilo 38...Pri tome najznaajnija injenica, koju je Hrabar tano uoio, to
je neposredna veza izmeu slovenskoga i grkoga pisma, jer je irilo vei
broj slova za slovensku azbuku nainio po inu grkih slova, to bi znailo
po redu tih slova. Meutim, zavisnost slovenske azbuke od grke nije samo u
grkom azbunom redu, nego i u obliku pojedinih slova i njihovoj glasovnoj
vrednosti.
1311

Japundi istie da je iril mogao, ako vjerujemo njegovom
legendarnom ivotu, izumiti samo irilicu, jer ona i nije nita drugo nego
grko ustavno pismo IX. st. u kojemu je samo trebalo kombinirati nekoliko
slova i prilagoditi ih staroslavenskim glasovima.
1312

Postavlja se i pitanje emu nastajanje dvaju razliitih pisama za istu
slavensku masu u istom vremenskom razdoblju? Mate imundi,
komentirajui to pitanje, dodaje: Glagoljica je gotovo u cielosti prilagoena
crkvenoslavenskomu jeziku, a njezin stupanj prilagoenosti irilica nikada
nije dostigla. Da bi se jedno pismo uhodalo i prilagodilo jeziku, potrebna bie
najmanje tri stoljea! Sve upuuje na zakljuak, kako je glagoljica stvorena
davno prije irilice. Znai: irilicu stvorie solunska braa; po jednome se ona
i imenuje.
1313



1310
R. Katii, Uz pitanje o postanku..., ibid., s. 189 190. U svezi s citiranim
Katiievim pisanjem napominjem kako se u tezu o irilo-metodskom podrijetlu
glagoljice sve manje vjeruje. Uostalom, to priznaje i sam Katii: Oko toga kako je i
kada postala glagoljica u novije vrijeme uzburkale su se u nas vode. O tom nemiru
svjedoe prilozi to seu od pisama itatelja objavljenih u dnevnim novinama pa do
lanaka u kulturnim i knjievnim asopisima. (Katii, ibid., s. 185).
1311
ori, ibid., s. 17-18.
1312
Japundi, Tragom hrvatskoga glagolizma.., ibid., s. 82.
1313
Navod iz pisma M. imundia koje mi je uputio iz Maribora 20. oujka 1996.

508

4.

Tzv. rnorizac Hrabar pie da Slaveni dok bijahu pogani ne imahu
pisma nego crtama i urezima brojahu i gatahu, a kad su se pokrstili trudie
se slavensku rije zapisivati latinskim i grkim pismenima, bez sustava.
1314

Crte i urezi o kojima pie Hrabar ne smatraju se slovima. rte indi po
Hrabru bijahu u poganskieh Slovjenov za isla, za brojeve; a iz riezah gatahu.
S toga ni rte ni rieze nebijahu knjige, pismena, t.j. nebijahu fonetini znaci,
ve figurativni symbolini, s kojimi to brojahu, to jim u nabonom ivotu
mystino znamenovanje tumaahu t.j. gatahu.
1315
Medjutim, u literaturi ne
postoji jedinstveno shvaanje toga Hrabarova navoda, koji u originalu glasi
ovako:Prede ubo Slovene ne imehon knig, non rtami i rezami tehon i
gatahon, pogani sonte.... Izriaj tehon tumai se razliito. Vladimir
orovi prevodio ga s itahu, Mate Tentor s brojahu a Jagi je pod tim
razumijevao obino izraunavanje. Vojislav Bogievi navodei te podatke
istie kako navedeni staroslavenski glagol ima znaenje i itati i brojati, a
prema njemu sve se to moglo realizirati na rabou. Rabo je, kako znamo
sluio za brojanje (raunanje) , a takoer i za biljeenje odgovarajuih
pismenih znakova (pojmova).
1316
U tumaenju tog Hrabrova navoda bitno
je u odnosu na stanovnitvo uz Jadransku obalu ispravno vrednovati ovu
injenicu: Hrabar je pisao svoj tekst negdje na podruju Ohrida i imao pred
oima u prvom redu situaciju u bugarskoj dravi, kneza i cara Simenona
(893.-927.) a iz toga to spominje pisanje latinskim slovima pretpostavlja se
da je poznavao situaciju kod zapadnih Slavena.
1317
Navedena injenica
upuuje na zakljuak da Hrabarov navod o rtami i rezami nema posebne
vanosti kao dokaz o pismenosti predaka dananjih junih Slavena, dakle i
Hrvata.
Hrabar je pod rtami i rezami kojima se sluio onaj dio Slavena na koje
je on mislio najvjerojatnije razumijevao rune.
1318
Gotovo je sigurno da se i
stanovnitvo na teritoriju rimske Dalmacije i Panonije sluilo runama.

1314
Bratuli, itja, ibid., s. 161.
1315
Raki, ibid., s. 42.
1316
Vojislav Bogievi, Rabo i njegova upotreba u Bosni i Hercegovini. Glasnik
Zemaljskog Muzeja u Sarajevu, nova serija, sv. VIII, Sarajevo, 1953, s. 203.
1317
V. tefani, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika. Slovo, sv.
18-19, Zagreb, 1969, str. 8.
1318
Istrin, ibid., s. 24. Istrin je obradio detaljnije i problematiku o staroslavenskoj
pismenosti prije irila i Metoda. Usp. Istrin, ibid., s. 88-126.

509
Posebno je znakovito da je na teritoriju rimske provincije Dalmacije od
prapovijesti do XX. st. bilo udomaeno koritenje na rabou smislenih
znakova (cifara) koje su sadravale izgraeni brojani sustav. Vano je da su
ti brojevi u Dalmaciji gotovo identini s etruanskima, a posebno je bitno da
je ta pismenost nastala i odravala se potpuno neovisno od latinske
pismenosti, koja se u tom smislu mogla nadahnuti samo na onoj
etruanskoj.
1319

injenica je da je ve u prapovijesti na Balkanu a i po svoj staroj
Europi, posebno u Podunavlju, bila u upotrebi neka vrst sakralnog pisma,
koje je sluilo kao sredstvo za komunikaciju izmeu ljudi i boanstva.
1320
O
ostacima tih starih prapovijesnih znakova tek se utvruju injenice. Tako su
npr. u Lepenskom Viru pronaene gravure s odreenom vrsti pisma a o
tim znakovima jo se raspravlja to bi mogli znaiti.
1321
Bie te kulture stare
Europe i Balkana nije nikad prekinuto, ve se nastavljalo drugdje (npr. u
staroj Kreti) i oitovalo se u slinosti a ponekad i u identinosti umjetnikih
motiva i sakralnih rituala.
1322
Ponekad su najnovija tumaenja tih starih
kultura zauujua. Tako je posebno zanimljiv pokuaj profesora Radivoja
Peia (1931-1993.) u kojem on upozorava na identinost osam vinanskih
znakova s osam glagoljskih slova.
1323

Stvarni poeci pismenosti na Balkanu, a posebno u Bosni i Podunavlju
tek se utvruju.
1324
injenica je da nalaza ima, ali da nisu znanstveno

1319
Georges Ifrah, Storia universale dei numeri. Arnoldo Mondadori editore, Milano,
1984, s. 152, 161, 329.
1320
Haarmann, Universalgeschichte der Schrift.., ibid.,s . 70, 77-96. Usp. I Marija
Gimbutas, Il linguaggio della dea. Ed. Longanesi & C., Milano, 1989, s. 44, 52-54.
1321
Dragoslav Srejovi- Ljubinka Babovi, Umetnost Lepenskog Vira. Ed. Jugoslavija u
Beogradu- Narodni muzej u Beogradu, Beograd, 1983, s. 29.
1322
Haarmann, ibid., s. 77-78, 84-86.
1323
Radivoje Pei, Vinansko pismo i drugi gramatoloki ogledi. Ed. Pei i sinovi u
Beogradu - Dugan u Milanu, Beograd, 1995, tabla XXVIII. Pei je u tabli X. navedene
knjige donio i neke znakove vinanske kulture, meu kojima se posebno istiu dvije vrste
kria i trokuta, te krug. On je jo za ivota objavljivao rekonstrukcije znakova iz Vine i
osobito je upozoravao na trokut, kri i krug. Usp. Mirjana Vlaji, Prva slova na
planeti? Vjesnik (Zagreb), broj od 10. svibnja 1987, s. 11.
1324
Najstariji pisani spomenik na teritoriju BiH-a otkriven je na gradini Pod kod Bugojna a
urezan je u zemljanu posudu.Natpis se datira priblino u VI stoljee prije n.e., a
pretpostavlja se da je napisan na etrursko-umbrijskom jeziku. ( uro Basler, Grko-
latinska pismenost. Zbornik: Pisana rije u Bosni i Hercegovini, ed. Veselin Maslea,
Sarajevo, 1982, s. 37). Odreivanje jezine pripadnosti i datiranje toga nalaza za sada je
najobinija pretpostavka, koju je iznijela Radmila alabali. (R. alabali, Eine
umbrisch-etruskische Inschrift aus Bosnien /Pod bei Bugojno/. Archaeologia
iugoslavica, VIII, Beograd, 1967, s. 35-45.) Arheolog Zdravko Mari istie da

510
obraeni, odnosno da se tretiraju kao da ne postoje.
1325
Postoji i jedan
gotovo nepoznat, neprouen i nedatiran nalaz runskih znakova pronaen u
Dalju na Dravi kod Osijeka.
1326

Sigurna je injenica, koju je utvrdio C. Patsch, da su se starosjeditelji u
rimskoj Dalmaciji za vrijeme rimske vladavine za svoje glasove sluili
vlastitim slovima.
1327

Na mogunost da su se Hrvati davno prije irila i Metoda sluili
vlastitim pismom upuuje i tumaenje Porfirogenetova navoda da su se
Hrvati Rimskoj stolici obvezali davi zalog chirographia propria. Neki su
znanstvenici tumaili da se radi o glagoljskom runskom alfabetu.
1328






Radmila alabali nije posve sigurna u to da je natpis napisan na etrurskom jeziku, niti da
se natpis moe ubrojati sigurno u popis etrurskih natpisa,... Mari navodi da sam po sebi
natpis na zdjeli iz Bugojna nije dokaz poznavanja i upotrebe pisma meu stanovnicima
toga naselja. Ipak, iz mlaih slojeva Poda (450-300 g. pr. n. e.) potiu jo mali vr i
prljenjak sa po jo nekoliko slovnih znakova ovog pisma, te fragment vaze sa dijelom
natpisa, pa bi se moglo zakljuiti da su stanovnici Poda u Bugojnu te znakove mogli
upotrebjavati i u njihovoj primarnoj funkciji, odnosno da je od vremena oko poetka
6.st. pr. n. e. do poetka 3. st. pr. n. e., i neto kasnije, upotreba ovog pisma bila poznata,
makar i u vrlo ogranienoj mjeri. (Z. Mari, Zapostavljeno otkrie: Vaza iz Bugojna.
Arka, V/1992, 120, 18-19.)
1325
Tako se u Vinkovcima uva (ukoliko nije propala sa spaljenom knjinicom) ploica s
nepoznatim pismom to je tamo naeno. (M.- Japundi, Gdje, kada i kako je nastala
glagoljica i irilica?, ibid., s. 534-535.).
1326
Fotografije tog nalaza donio je Enzo Gatti s oznakom da se spomenik uva u Londonu
(Brithis Museum n. 495). Usp. Enzo Gatti, Gli Iliri. Vol. II, edizioni Frama Sud,
Chiaravalle, 1981, s. 436-438. Ovaj podatak donosim s ogradom jer je pisanje tog autora
neozbiljno bez obzira na veliki trud koji je uloio i to se s pohvalom istie u nekim
recenzicijama njegovih djela. ( Usp. Momilo D. Savi, Enzo Gatti, Gli Etruschi I-II;
Gli Illiri I-II. Balcanica XV, SANU, Beograd, 1984, s. 373-374.)
1327
Demal eli natpise na grobovima iz Lisiia kod Konjica datira u III. st. i istie da
su to nova slova stvorena za neke glasove neuobiajene u latinskom jeziku. (D. eli,
Tokovi pisane rijei u Bosni i Hercegovini. Zbornik: Pisana rije., ibid., s. 7.)I Basler
istie posebnost slova iz Lisiia. (Basler, Grko-latinska pismenost, ibid., s. 39-40.
Latinska slova na navedenim natpisima predstavljaju latinsku kapitalu koja se osobito
upotrebljavala za pisanje na spomenicima ili vanim dokumentima. (Marko Japundi u
pismu autoru iz Odre 4. veljae 1996.)
1328
Usp. Raki, ibid., s. 34-35.

511


5.

U inozemnoj literaturi odavno se istie da u nekim starim abecedama
ne postoji sluajan skup slova, nego sinteza raznih mitskih i drugih
shvaanja.
1329
Na taj nain i to u kranskom smislu u najnovije vrijeme
pokuava se protumaiti glagoljicu. Georg ernohrostov je 1949. godine
(prema referiranju V. Kiparskog na slavistikom kongresu u Moskvi 1958.)
iznio pretpostavku da je iril stvorio glagoljicu na kombinatorici kranskih
simbola kria, trokuta i kruga, tj. Kristova kria otkupljenja, svetog Trojstva,
te kruga savrenstva i beskonanosti. U inozemstvu su se F. Vyncke i R.
Detrez ( obojica iz Antwerpena) najvie istaknuli u pokuaju obrazlaganja te
nove teorije. Oni, na primjer, ovako tumae tri prva glagoljska slova:
1. .. au ( moi, Dieu). Symbole de la Trinit: trois traits verticaux,
unis par un trait horizontal. Le trait central est le plus long, en tant que
symbole du Pere. Les traits sont orients de haut en bas et symbolisent la
Trinit qui manifeste sa misrocorde envers le peuple slave paien.
2.. bukuvi (les lettres de lalphabet). Symbole du Fils et de sa double
nature thandrique. Le trait vertical gauche de la Trinit, symbole du Fils,
descend jusque sur terre...
3.. vede (je connais). Le clbre symbole du Saint-Esprit, la colombe
qui descend du ciel, les ailes dployes.
1330
Itd.
Rezultat takova pisanja navedenih autora podsjea na poetsko
nadahnue u kojemu im se priviaju namisli sastavljaa glagoljskih slova.
Oni nita pametnije nisu ni mogli napisati jer iz njihove literature je oito da
nisu konzultirali neke temeljne rasprave o glagoljici, a literaturu o simbolici
uope ne poznaju. Izmeu nekoliko naslova o simbolici oni navode i ak
najee citiraju potpuno neozbiljni rjenik simbola koji su napisali J.
Chevalier i A. Gheerbrant. Izloena shvaanja neki autori zastupaju i u
Hrvatskoj i to na nain da glagoljicu tretiraju gotovo kao sadraj kranskog
vjeronauka. Dakako da takove fantazije nisu prihvaene u inozemnoj

1329
Zvonimir Kulundi, Historija pisama. Zagreb, 1957, s. 422.
1330
F. Vyncke- R. Detrez, De lorigine et de la structure de lalphabet glagolitique.
Orientalia Lovaniensia Periodica, sv. 23 za 1992, Leuven, s. 236- 237.

512
znanstvenoj literaturi.
1331
O podrijetlu glagoljice postoji gotovo stotinu
teorija, a i ova nova o krugu, kriu i trokutu ostat e zapamena samo kao
jedna od pustih pretpostavki.
1332
Dokaz totalne neutemeljenosti te teorije
oigledan je i iz uvida u glagoljska slova, jer u njima ako se gledaju
geometrijski oblici slova prevladavaju kvadrati. Dakako da se ne smije
zaboraviti da je kri ve u pogansko doba imao veliko religiozno, odnosno
magino kultno znaenje.
1333
to se tie preuzimanja simbola prvo slovo
glagoljice (a) puno podsjea na kri i mogue je da je netko od krana,
ukljuujui i one arijanske, njime namjerno zapoeo glagoljicu kao
simbolom bola, smrti i uskrsnua. Hamm navodi da je glagoljica bez sumnje
bila namijenjena crkvi i irenju kranstva, a odavle pa do upotrebe znaka
kria za prvo slovo nije nego jedan korak.
1334
Meutim, varijacije slova a
u sauvanim glagoljskim spomenicima su tolike da se moe sumnjati radi li
se uope o simbolu kranskog kria.
1335
Japundi istie da je prvo
glagoljsko slovo az kri ustvari prije ...gotska svastika, pa je u prilog onima
koji tvrde da je glagoljica nastala iz gotskih runa.
1336
Kri, trokut i krug
nalaze se u raznim pismima prahistorije, kao npr. u fenianskom,
starohebrejskom i etruanskom.
1337
ak kad bi bilo tono da su slova u
glagoljici za i i s kojima poinje Isusovo ime nastala smiljeno
kombinacijom u kranskom smislu trokuta i kruga to ne znai da glagoljicu
nije mogao stvoriti ve u IV. st. neki kranin arijanac. Konkretna realizacija
glagoljskih slova je najvjerojatnije djelo pojedinca kranskog svjetonazora,
koji se mogao posluiti prvobitnim runskim znakovima ili slovima. Ta

1331
Istie se kako je u paleografiji jo danas prijeporno na kojim se pisanim sistemima
inspirirala glagoljica. (Metzler, Lexikon Sprache., ibid., s. 224.)
1332
ubrini spominje mnoge teorije o glagoljici pa i te o kriu, trokutu i krugu i
zakljuuje: Naravno, postoje glagoljska slova koja se ne mogu lako izvesti na takav
nain (npr. slovo z ...). ubrini, Biti pismen biti svoj. Ed. Hrvatsko knjievno
drutvo sv. Jeronima, Zagreb, 1994, s. 28.
1333
Dietrich Gerhardt, Zum ersten Buchstaben der glagolitischen Schrift. Sudost-
deutsche Forschungen, Bd. IV za 1939., s. 180-183.
1334
Hamm, Postanak glagoljikog pisma , ibid., s. 210.
1335
Sam Hamm istie sljedee: Najstarije potvrde imadu oblik kria, kojemu su vrhovi
tako precrtani, da kod vertikalnog kraka crtice gledaju u desno, a kod horizontalnoga
prema dolje. Na Baanskoj ploi dolazi osim toga i jedan specijalan znak, koji prof.
Novak izvodi iz beneventanskog... (Hamm, ibid., s. 208).
1336
Japundi, Tragom hrvatskoga glagolizma, ibid., s. 142. Svastika je jedna od
najstarijih staroeuropskih simbola i tretira se kao predindoeuropski znak. (Haarmann,
ibid., s. 79).
1337
Usp. Ugo Di Martino, Gli Etruschi. Ed. Mursia, Milano, 1986, s. 103; Romolo A.
Staccioli, Il mistero della lingua etrusca. Newton Compton editori, Roma, 1978, s.
81; Raki, ibid., s. 117, 121.

513
mogunost ne dokazuje da je glagoljicu izmislio Konstantin-iril i to tek u
IX. st., a tim prije to sve upuuje da je on mogao izmisliti samo irilicu.
Mogui prvobitni poganski smisao glagoljskih znakova pokuao je
obrazloiti Kliment Grubii. Njegovo shvaanje glagoljice pojedinci su
toliko nepotpuno prikazivali da je oito da oni nikad njegovu knjigu napisanu
na latinskom jeziku o toj problematici nisu proitali. Dosta realnu sintezu
njegova pisanja dao je N. ic: On drae Friane Slavenima kao to i Gete i
Gote, koji da su pisali runama, od kojih se je razvilo glagolsko pismo. Prvih
pet slova glagolske azbuke imenuje kao da su prvotna glasila: az bog
Vid glagolju dobro ( ego deus Vitus loquor bonum).
1338
Grubii je
smatrao da su dalmatinski pisci kao Toma arhiakon a i neki strani mislili da
su Goti slavenskog podrijetla i da su samo po stanovanju bili germanski
narod, jer Germanija nije obuhvaala samo Germane. Sklavini spojeni s
Bugarima posjeli su Dalmaciju.
1339
Glagoljska slova su, prema njemu
velikim dijelom gotska ili runska, ali su ona mnogo starija od Wulfile. Stari
Sklavi ili Goti su frigijskoga roda
1340
, a stari frigijski alfabet je identian s
glagolskim ili runskim, to znai da je tvorac glagolskoga alfabeta bio
trakoga ili frigijskoga roda. Jeronim nije iznaao slavenska slova, dakle ni
glagoljicu, a imena glagoljskih slova mogla bi biti vremenski istodobna
Jeronimu.Tvorac slova ovoga alfabeta, odnosno njegovih elemenata nastojao
je (elio je) da budu pod auspicijima Vita (Vida), boga Sklavina. To, naime,
proizlazi iz tumaenja samog alfabeta...
1341
Gotovo sva navedena miljenja
Grubiia u potpunosti je podrao Franjo Marija Appendini (1768-1837) u
predgovoru djela Rjeosloje J. Stullija godine 1806. On posebno istie da
gotska plemena kojima je Wulfila bio biskup, ne bijahu germanska, ve
sarmatska.
1342

Grubiieva interpretacija naziva glagoljskih slova u znanosti nije
prihvaena.
1343
Prvo slovo glagoljice az na staroslavenskom neprijeporno

1338
N. ic, V. Jagi: Glagolsko pismo. Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku za
godinu 1912. Ed. Staroslavenska akademija, Krk, 1913, s. 107.
1339
K. Grubii, In originem et historiam alphabeti sclavonici glagolitici vulgo
hieronymiani disquisitio. Venetiis, MDCCLXVI., s. 36.
1340
Frigijci su prema staroj tradiciji doli iz Europe i Trakije i stabilizirali se tijekom
drugog milenija u prednjoj Aziji. O njihovom jeziku malo znamo, a imamo malo vie od
stotinjak frigijskih epigrafskih tekstova. (James G. Fvrier, Storia della scrittura. Ed.
ECIG, Genova, 1992, s.398.
1341
Grubii, ibid., s. 64.
1342
Joakima Stullija Dubrovanina Rjecsoloxje, ibid., s. XXIX.
1343
Raki traenje smisla u nazivima glagoljskih slova smatra igrom (Raki, ibid., s.
122-125). Uzgred napominjem da su Grubiieve interpretacije o bogu Vidu u biti

514
znai ja. to se tie drugog slova glagoljice Grubii oito smatra da je
ranije slavenska rije Bog bila izgovarana kao buh. Japundi Grubiievo
shvaanje treeg slova glagoljice ovako interpretira: Staroslavensko ime
slova -V- glasi vedi, vjedi to znai znajui. Glagol je vjedjeti - znati.
Indoevropski korijen jest: viad u staroslavenskom daje tzv. jat - e . Od
istoga korijena imamo rijei:pripovijedati, propovijedati, ispovjed, zapovijed,
savjest, savjet, svijest, svjedok, svjedoiti itd. Sve u znaenju znati, poznati,
priznati. Naprotiv ime Vid dolazi od korijena -VID- i rijei kao to su:vidjeti,
svidjeti se, viati se, vidar, te imena Vid, Vitko, Vida, Vidoslav, Vic itd.
1344

Grubii nije bio usamljen u svojim shvaanjima poganskog smisla naziva
glagoljskih slova. Karl Faulmann je u XIX. st. pisao da je kult Mjeseca
izraen trokutom, a sunce kriom ili esterokrakom zvijezdom uz napomenu
da se takoer etiri faze mjeseca izraavaju brojem etiri. Faulmann tono
navodi da su narodi koji su nastavali podruje Germanije bili razliitog
etnikog podrijetla, a zatim zakljuuje da su ti razni narodi imali na
germanskom tlu i razliite podjele vremena.
1345
On u svezi s glagoljicom
pretpostavlja sljedee: So haben wir auch in der slavischen Schrift eine
Zeitrose kennen gelernt; whrend aber in dem 24-stndigen Zeitkrese die
Bahn der Sonne beschrieben wird, haben wir in dem vorliegenden 28-
theiligen Kreise die Geschichte des Mondes, sein Aufnehmen und sein
Abnehmen: az ist der Neumond, zelo das erste Viertel, mislite der
Vollmond, uk das letzte Viertel. Es ist jedoch wahrscheinlich, dass sich in
diesem Zeitkreise auch der Tageskreis einmischte, der sich ja vom
Mondkreise nur dadurch unterschieden, dass seine Viertel sechs Theile die
des Mondes aber, die Woche, sieben Theile hat. Demnach ist Mitternacht,
Sonnenaufgang, Mittag, Sonnenuntergang.
1346

Ne moe se iskljuiti mogunost da je glagoljica prvobitno imala moda
poganski, a kasnije kranski smisao naziva slova. Danas je jednu ili drugu

prihvatili: Cyprien Robert u XIX. st. u djelu Le monde Slave, Paris, 1852, a u XX. St.
Olga Lukovi Pjanovi u djelu Srbi... narod najstariji, ed. Miroslav, Zemun, 1994,
s.200-220. Olga L. Pjanovi napisala je navedenu knjigu na neznanstven nain, tako da to
djelo ni u srpskoj znanstvenoj literaturi nije pozitivno recenzirano. (O. L. Pjanovi je
roena 1920. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, skupinu za klasine
jezike, a 1960. udala se prvi put za prof. Bratoljuba Klaia. Doktorirala je na Sorboni
1969. s disertacijom Pravda kod Eshila i Sofokla. )
1344
Iz pisma Marka Japundia autoru upuenom iz Odre 21. sijenja 1996.
1345
K. Faulmann, Illustrirte Geschichte der Schrift, ibid., s. 148-149, 177. Prof. Karl
Faulmann ( 1835-1894) postao je poznat u razvoju stenografije. Njegovo poznavanje
pisama i danas zadivljava, ali njegove zakljuke u znanosti se ne prihvaa. To dakako ne
znai da su i svi njegovi zakljuci pogreni.
1346
Faulmann, ibid., s. 532.

515
mogunost nemogue utvrditi zato to su nam nazivi glagoljskih slova
poznati iz kasnog razvoja srednjeg vijeka. Mi nemamo potvrdu ni o stvarnom
obliku prvobitnih pojedinanih slova glagoljice.
1347
Pretpostavlja se da je
poredak glagoljskih slova nastao u X. st. i da se od tada poeo ustaljivati.
Kad bi nazivi glagoljskih slova, koji su nam posvjedoeni iz npr. g. 1360.,
bilo pojedinano ili u svojoj uzajamnoj povezanosti imali kranski smisao to
ne znai da su ga imali i u doba stvarnog nastanka glagoljice. Ova su imena
oito vezana za odreeno pismo i za odreeno tlo, i moe se pretpostaviti da
predstavljaju mlai, deformirani oblik neega to nam se u izvornom obliku
nije sauvalo. Georgiev je mislio da su to ostaci azbune molitve (koju je
pripisivao Konstantinu- irilu), odnosno da su to prve rijei akrostiha iz te
molitve, i da ih je neki stari pedagog (mogao je to biti i Kliment Ohridski)
odvojio od izvornih stihova i povezao u poseban niz da bi svojim uenicima
olakao uenje slavenske azbuke. No na ovoj osnovi teko bi bilo objasniti
ve to, zato je na pr. Za b uzeto buky , kada azbune molitve na tom
mjestu imaju b (og) ili b(o)e, ili zato je za r uzeto r ci (dakle
imperativ), kada tamo - (na onom mjestu u azbunoj molitvi) - pie ruce,
i.t.d. Prije e biti neto drugo: da su ove rijei (kao mnemotehniko sredstvo,
da se u ovako skromnu a opet nabonu ruhu olaka memoriranje slova u
slavenskoj azbuci) u nizu ( u tekstu koji se tradicijom prenosio)imale svoj
smisao nezavisno od azbunih molitava, i da se on tek poslije (prepisivanjem)
iskrivio. Na to upuuje ve P A sa svojim bocobi (koje moe biti samo
bukvi), zatim myslite , r ci i t.d. da sa svojim kosim oblicima, za koje ne bi
bilo razloga da se navode ovako a ne u nominativu jednine, ili u prvom licu,
ili u infinitivu, kada to ne bi traio tekst koji se ovim rijeima elio
izraziti.
1348



6.

U podruju crnomorske obale pronaeni su urezani znakovi (na
kostima, kamenu i metalu) koje arheolozi datiraju, izmeu ostaloga, i od I.
st. pa do kraja IV. st., a u kojima neki znanstvenici prepoznavaju gotovo sva
slova glagoljske azbuke.
1349
Ruski znanstvenici prvi su upozorili na slinost

1347
tefani, ibid., Slovo 16, s. 18-19.
1348
Josip Hamm, Staroslavenska gramatika. Ed. kolska knjiga, Zagreb, 1958, s. 24.
1349
V. A. Istrin, 1100 let slavijanskoj azbuki. Akademija nauka SSSR, Moskva, 1963, s.
108 -115.

516
tih znakova (koji su inae poznati od XIX. st.) s glagoljicom. Tako je ruski
znanstvenik P. J. ernych upozorio 1951. da postoji oigledna veza
glagoljice koja je prema njemu nastala mnogo prije irilice s tradicijom
pisma naroda oko Crna mora.
1350
N. A. Konstantinov u raspravama koje su
objavljene tijekom 1951., 1953. i 1957. utvrdio je postojanje identinosti
mnogih glagoljskih pismena, posebno i s pricrnomorskim znacima. On je
istaknuo da je najvei broj nalaza tih znakova pronaen u podruju Hersona
gdje je po itju Konstantina postojalo Evanelje i Psaltir napisani ruskim
slovima.
1351
E. I. Solomonik doputa mogunost utjecaja crnomorskih
znakova na formu nekih glagoljskih slova.
1352
Ti znakovi su se prema nekim
autorima irili izvan crnomorskog prostora u susjedne zemlje.
1353
Navedeni
ruski znanstvenici istiu kako se usporedbom ureza na nalazima uz
crnomorsku obalu s glagoljicom moe zakljuiti da je veliki dio glagoljskih
slova imao uzor u zagonetnim crnomorskim znacima - slovima?
1354

Tumaenje nekih ruskih znanstvenika da su glagoljska pismena nastala
prema uzoru znakova uz crnomorsku obalu u zapadnoj literaturi se tretira
samo kao mogunost.
1355
Potrebno je upozoriti i na jedan neznanstveno
emotivno napisani tekst Antuna Bauera, u kojemu on iznosi zanimljivu misao
da je glagoljica bila upotrebljavana samo u onih Slavena koji su doselili na
Balkan.
1356

U svezi s problematikom prvobitnoga nebalkanskog podrijetla
glagoljice treba spomenuti i jedno miljenje ivka Lukasa. On, izmeu
ostaloga, istie da glagoljski znakovi za slova en i on nemaju
posebnih imena a da osim toga ne oznaavaju neki pojam ili predmet.

1350
Thorvi Eckhardt, Napomene o grafikoj strukturi glagoljice. Radovi Staroslavenskog
instituta, knj. 2, za 1955., s. 60.
1351
tefani, ibid., Slovo za 1969, s. 10.
1352
Istrin, ibid., s. 112.
1353
I. A. Figurovskij nalazi od VIII. st. pa nadalje na teritorij Rusije natpise s pismenima
od kojih je prema njemu oko polovina sadrana u glagoljici. (Istrin, ibid., s. 118-119).
1354
U svezi s tezom o istonom podrijetlu glagoljice zanimljivo je istaknuti Haarmannovo
miljenje kako se sa sigurnou moe zakljuiti da je znak za glagoljsko slovo
nastao prema uzoru semitskog slova in. (Haarmann, ibid., s. 446). Ve je afarik
1858. upozorio da u glagoljici ima oblika nekih semitskih slova.
1355
Wenn es unseren russischen Kollegen gelingen sollte, die Phonetisierung und die
weiteren Entwicklungsstufen bis zum Alphabet nachzuweisen, so wre das eine Leistung,
die man jener von Ventris zumindest gleichsetzen mte. (Throvi Eckhardt, Theorien
ber den Ursprung der glagolica. Slovo, sv. 13 za 1963, s. 109.).
1356
Antun Bauer, Problemi glagoljice. Kopija rukopisa u pisca. Zagreb ,1991., s 13.


517
injenica da slova en i on nemaju imena dokazuje da ta slova nisu
nastala u vrijeme kad je nastao alfabet (ili tono azbuka) nazvan danas
glagoljicom, jer da su nastala ve tada ona bi bezuvjetno bila dobila i svoja
posebna imena. Ne moe se zamisliti niti jedan razlog zato autor glagoljice
tim slovima ne bi dao ime kad je smatrao potrebnim da ga ostalim slovima
da.
1357
Jezik je na kojemu su bile prevedene staroslavenske crkvene knjige
imao nazale en i on jer da ih nije imao ne bi glasovi odnosno znakovi za
te glasove mogli ui u glagoljicu i u te knjige. injenica da su znakovi za
nazale en i on glagoljici naknadno dodani dokazuje sama po sebi da
prevoditelj svetih knjiga na staroslavenski jezik ne moe biti autor glagoljice,
jer kad bi on to bio, on bi glagoljici bio odmah dao i znakove za glasove en i
on, jer su mu ti znakovi obzirom na jezik na koji je prevodio bili pri
prevaanju odmah potrebni i u tom sluaju ti znakovi ne bi ostali bezimeni...
Dakle injenica da su slova en i on bez imena i bez brojne vrijednosti
dokazuje da su ta dva slova glagoljice naknadno dodana, a to je isto to i
dokaz da je glagoljica starija od prijevoda svetih knjiga na slavenski jezik, pri
kome prijevodu su se ta slova en i on rabila.
1358

Glagoljica je nestrunim pojedincima postajala izazov i za izlaganje
potpuno fantastinih teza. Tako je dipl.ing.Herbert Zebisch Baansku plou
smjestio u prapovijest i to je, izmeu ostalog, ovako obrazlagao:
I. Vom Standpunkt des bersetzers:
a) Sowohl Schrift als auch Sprache auf dieser Tafel konnen mit
anderen Linearschrifttexten, welche vor der Zeitenwende entstanden sind,
verglichen werden.
b) Das verwedente Alfabet ist einfacher als das der
kirchengeorgischen Schrift aus dem IV. Jahrhundert.
c) Auf der Baschka-Tafel finden sich Worte undRedewendungen, die
nicht nur dem alten Kolchisch enstammen, das eng mit den Sprachen der
LINEAR A,B,C und dem Etruskischen verschwagert war.
Sondern auch aus anderen, vom heutigen Georgisch inkorporierten
Dialekten. Als Schlufolgerungen aus den unter I (a,b,c) mitgeteilen
Befunden ist anzunehmen, da die Tafel von Baschka a l t e r als 350 v. Chr.
Sein mu.
1359



1357
ivko Lukas, Sveti iril i glagoljica. Ed. Zlatko Tomii, Zagreb, 1994, s. 12.
1358
. Lukas, ibid., s. 8-16.
1359
H.Zebisch, Iberisch . Vlastito izdanje, Schrding, 1991., s 43.

518

- - -

Iz svega izloenoga sigurno proizlazi da se zagonetka glagoljice moe s
uspjehom razrijeiti samo ako se zanemare sve vladajue (slubene), dakle
pseudoznanstvene interpretacije glagoljske problematike i to u prvom redu
one koje su nastale u XX. stoljeu.

519

520




XIV.
RUNE I GERMANSKI (GOTSKI) NAZIVI
ZA NEKA SLOVA GLAGOLJICE


1.

R
unama se nazivaju znakovi koji su se urezivali u drvo i kamen, a sam pojam
runa oznaava misterij (otajstvo,tajna). Rune su prvobitno sluile u magijske
svrhe zbog ega smisao mnogih runskih natpisa ostaje taman ak i kad je
mogue prevesti svaku pojedinu rije.
1360
Runama se pripisivala mo
lijeenja i proricanja, tako da Stara Eda prenosi prastaro vjerovanje da su rune
nastale uz pomo boanstva.
1361
Iz smisla koji se pridavao runama moe se
zakljuivati da su se s njima u prvom redu sluili reci. Koliko se pri tom u
prvom redu mislilo na magino djelovanje pokazuje injenica da se runski
natpisi nalaze unutar grobnica gdje ih poslije izvrena pokopa nitko vie nije
mogao itati.
1362
Rune su se urezivale s desna na lijevo, i s lijeva na desno, a
nije postojala ni razlika izmeu velikih i malih slova. Runski alfabet se
naziva prema prvih est slova (F, U, TH, A, R, K) Futhark i on ima uglavnom
24 slova koja su bila u upotrebi do u VIII. st. kao zajedniko kulturno dobro
starih Germana. Mlai nordijski Futhark bio je u upotrebi izmeu IX. i XII.
st. a imao je 16 znakova. Anglosaksonski runski alfabet obuhvaao je do 28

1360
Harald Haarmann, Universalgeschichte der Schrift. Campus Verlag, Frankfurt-New
York, 1990, s. 462.
1361
Manfred Stange (Hrsg), Die Edda. Bechtermnz Verlag, Augsburg, 1995., s. 56, 65,
174.
1362
Zdenko kreb, Germansko pjesnitvo, knjievna djela u samostanima i poeci
svjetovne knjievnosti. Knjiga: Viktor mega (uredio) - Zdenko kreb- Ljerka Sekuli,
Njemaka knjievnost. Liber, Zagreb, 1986, s. 11.

521
znakova, a kasnije se proirio na 33 znaka. Red slova Futharka je toliko
jedinstven da se ne moe nai usporedba ni s jednim drugim pismom.
1363

Mnogi istraivai zakljuuju da je red runskih slova bio ovakav: f u th a r k
g w h n i j p z (>R) s t b e m l n d o.
1364
Meutim, navedeni red runskih
slova tijekom stoljea na raznim teritorijama i u raznih naroda nije identian.
Markomanske rune imaju redoslijed latinskog alfabeta.Svako runsko slovo je
oznaavalo poseban glas i poseban broj, a imalo je naziv koji je poinjao
prvim glasom toga slova. Taj naziv je u sebi sadravao i poseban smisleni
pojam.
1365
Teko je rekonstruirati znaenje naziva runskih slova u
Germana.
1366
Nazivi runskog alfabeta zabiljeeni su uglavnom u izvorima iz
IX. i X. st., ali oni najvjerojatnije postoje ve iz doba nastajanja runa. Ta
imena su oito izraz odreene germanske simbolike, koja jo nije u
potpunosti objanjena. Prema svojem znaenju pokazuju ova imena vezu s
prirodnim fenomenima, ivotinjama, biljkama i boanskim biima.
1367
Rune
se datiraju u prva stoljea poslije Krista, ali oito je da su one jo starije.
1368

Tacit u djelcu Germania spominje kako su se posebno reci u starih
Germana sluili nekim znakovima koje su urezivali u drvo (Ge, X).
Pretpostavlja se da su ti znakovi u Tacitovo doba bili simboli, a ne
slova.
1369
Meutim, to miljenje ne moe se ipak s potpunom sigurnou

1363
Harald Haarmann, ibid., s. 461.
1364
Heinz Klingenberg, Runenschrift Schriftdenken Runeninschriften. Universittsverlag
C. Winter, Heidelberg, 1973., s. 285.
1365
Klingenberg, ibid., s. 5, 134, 192. Rani runski natpisi veinom iskazuju magino
religiozni sadraj. Auch die Anbringung von Inschriften an betrachterabgewandten
Stellen, formelhafte Verwendung der Begriffswerte und offenbar Einsatz von Gematrie
(Zahlenmagie) verwehren den Gedanken an eine rein profane Mitteilungsschrift;...
Helmut Glck (Hrsg.), Metzler Lexikon Sprache. Verlag J. B. Metzler, Stuttgart-
Weimar, 1993, s. 518.
1366
Raki, Pismo slovjensko. Zagreb, 1861, s. 122. Haarmann je pokuao na temelju
dosadanjih znanstvenih istraivanja odrediti znaenje prvobitnih naziva runskih slova, ali
je mnoga rjeenja donio s upitnikom. Usp. Haarmann, ibid., s. 463.
1367
Haarmann, ibid., s. 461. Ova posebnost germanskih runa slii nazivima nekih keltskih
znakova.
1368
Bedenklicher ist, das in den Namen der Runen Laute vorkommen, fr welche keine
Runenzeichen vorhanden sind, wie e in fe, ei in reid, g in hagl und laugr, d in
Reid, Naud, Madr, in Birk, aber auch dieser Umstand spricht fr das hohe Alter der
Rune, denn diese Namen sind islndisch und die islndische Sprache lautreicher als die
Runen , obgleich mit der Runensprache innig verwandt; so steht dem runischen ir
islndisch er er, run. Inkia isl. Eckia Witwe, run. Inir isl. einir
Wachholder... ( Karl Faulmann, Illustrirte Geschichte der Schrift. Verlag Franz
Greno, Nrdlingen, 1989, s. 41.)
1369
Griechische und lateinische Quellen, II, ibid., s. 161.

522
zastupati. Mogue je da se izmiljanje runskih naziva dogodilo istodobno sa
stvaranjem runskih znakova.
1370

Nastanak runa vie autora pripisuje Gotima i to datiraju u razdoblje
kada su oni ivjeli u junoj Rusiji ili na Crnom moru.
1371
Nije sigurno ni
miljenje nekih pojedinaca da su upravo Goti koji su obitavali na Crnom
moru, prenijeli s toga prostora rune, (koje su toboe nastale po uzoru na grka
slova ),
1372
Germanima na sjever. Goti su se, prema grkim i rimskim
izvorima, pojavili krajem II. st. poslije Krista u Dakiji, a poetkom III. st. u
Trakiji.
1373
Goti su tek krajem III. st. osvojili neke grke gradove i tada se
upoznali s grkom kulturom. Meutim, Germani su vie stoljea prije toga
ve poznavali rune.
1374
Osim toga nekritino je miljenje da su rune nastale
po uzoru na grka slova.
Wulfila je sigurno poznavao runske znakove.
1375
On je za Gote uz donji
Dunav formirao poseban alfabet i to koritenjem grkih slova i nekoliko
runskih znakova.
1376
Taj Wulfilin alfabet ide prema redosljedu grkog,
odnosno latinskog alfabeta. Slova Wulfilina alfabeta mi poznajemo pod
starim nazivima runa koji su nama (za sada!) poznati iz izvora od IX. st. pa
dalje. Iz te injenice neki pojedinci zakljuuju kako postoji mogunost da su
Wulfilinu alfabetu naknadno pripisani germansko-anglosaksonski nazivi za
rune.
1377
To miljenje nije prihvaeno u znanstvenoj literaturi. Neki autori
istiu da se radi o starim runskim nazivima u neto modernijoj formi.
1378
Sam
Scardigli, kako je ve navedeno, istie da je Wulfila poznavao rune, a ve ta
injenica doputa mogunost da je on u novom alfabetu zadrao stara imena
kako bi imao to manje protivljenja uvoenju tog alfabeta meu Gote. Vano

1370
Wolfgang Krause, Runen. Walter de Gruyter, Berlin-New York, 1993, s. 35.
1371
Kroly Fldes - Papp, Vom Felsbild zum Alphabet Die Geschichte der Schrift. Belser
Verlag, Stuttgart, 1996, s. 222.
1372
Grci su preuzeli utvreni redoslijed semitskih slova, ali na nain da grka slova nisu
kao semitska imala nikakva konkretna znaenja rijei, pojmova ( Martin Kuckenburg,
...und sprachen das erste Wort. Ed. ECON, Dsseldorf, 1996, s. 297.
1373
Scardigli, ibid., s. 60.
1374
Haarmann, ibid., s. 458.
1375
Scardigli,ibid., s. 118.
1376
Carl Faulmann, Das Buch der Schrift. Verlag F. Greno, Nrdlingen, 1985, s. 164. O
runskim nazivima i gotskom alfabetu usp. Julius Zacher, Das gothische Alphabet
Vulfilas und das Runenalphabet. Sndig Reprint Verlag Hans R. Wohlwend, Vaduz
(Lichtenstein), 1984, s. XIV + 120.
1377
Scardigli, ibid., s. 238-241, 345.
1378
Otto Zeller, Der Ursprung der Buchstabenschrift und das Runenalphabet. Biblio
Verlag, Osnabrck, 1977, s. 73.

523
je istaknuti da su nazivi runskih slova stariji i od gotskog jezika.
1379
Imena
nekih gotskih slova nisu ni grka ni gotska.
1380

U literaturi prevladava miljenje da je veina runskih znakova imala za
uzor sjeveroitalsko (alpinsko) ili sjeveroetruansko pismo. Najstariji runski
znakovi naeni su u tajerskoj, a datiraju se u II. stoljee prije Krista, a
identini su s latinskim alfabetom. Pretpostavlja se da su germanska plemena
upoznala alpinsko pismo ve oko 300. g. prije Krista, da je runski alfabet
postao prema alpinskom uzoru, i da se on od poetka nove ere poeo iriti
meu Germane.
1381
Na raznim teritorijama ouvan je vrlo mali broj runskih
natpisa od 24 rune.
1382

Runski Futhark pronaen je i na jednom kamenom polustupu u Brezi
oko 22 kilometra sjeveroistono od Sarajeva u dananjoj Bosni. Prevladava
miljenje da su te rune pripadale Gotima. Na tom, inae oteenom kamenom
stupu u Brezi nalazi se 20 znakova. Das Alphabet zhlt im ganzen 20
Zeichen, nmlich f, u, th, a, r, k, g. w, h, n, i, j, , d, R, s, t, e, m, b(?).
Nachdem die ltesten Runenreihen zu 24 Zeichen zhlen, fehlen auf unserem
Stein 4 Zeichen, und zwar fr die Laute p, l, ng un o (?). Auffallend ist es,
dass die p. Rune, die sonst den Platz zwischen j und einnimmt, in dem bei
uns fehlenden Endteile des Alphabets vorkommen wrde, weiters, dass die d-
Rune, die sonst unter den letzten Runenzeichten auftritt, bei uns zwischen
und R auftauch. Die letzte, auf unserem Stein sichtbare Rune, kann ein b,
hnlich dem b der Alphabetinschrift des Steines von Kylfver sein, im welchen
Falle die untere Rundung durch Beschdigung des Steines verloren ging, sie
kann aber auch eine o-Rune hnlich der des Themseschwertes sein, in
welchem Falle die rechte Hlfte fehlen wurde. Wahrscheinlicher ist die
Annahme, dass es sich um eine b- Rune handelt, da das o in allen
Alphabeten zu regelmssig als lezte Rune steht, wahrend sie bei uns die

1379
Faulmann, Das Buch.., ibid., s. 164.
1380
Faulmann, Illustrirte Geschichte... ibid., s. 519. Faulmann je to pokuao ovako
obrazloiti:Merkwrdig sind die Namen, welche diese Zeichen fhren; sie sind weder
griechisch noch gothisch, wenn auch in neuerer Zeit unsere Germanisten sich redliche
Mhe gegeben haben, sie durch gewaltsame Vernderung der gothischen Sprache
anzupassen. Schon Lauth hat sich dagegen ausgesprochen, dass die Germanisten in allen
Wrtern, die ihnen unbekannt waren, Schreibfehler sehen wollten, daher aza zu ans
machten, fenrer bercna zu bairika, geuua zu giba, daaz zu dags (der Irrthum des
Schreibers, der a fr g gesetzt hat, ist noch nicht befriedigend gelst, sagt Lauth), eyz
zu aihvus, gaar zu jer, noicz zu nauths (also muss der Schreiber in einen einzigen
Worte drei Fehler gemacht haben! Bemerkt Lauth dazu) u. s. w. ( Faulmann, Illustrirte
Geschichte.., ibid., s. 519.).
1381
H. Haarmann, ibid., s. 458-459.
1382
Haarmann, ibid., s. 461.

524
Stelle der 19. Rune einnehmen wurde.
1383
Osim tih runa na istom lokalitetu
pronaena su jo dva runska znaka i to th na jednom kapitelu i d na
kamenom fragmentu.
1384
O runama i nalazima iz Breze u znanosti se
izraavaju najsuprotnija shvaanja.
1385
Basler datira nalaz runa u Brezi u
razdoblje od V. do u VI. st. Smatra da je taj futhark bio urezan na stupu
pored ulaza u aulu, upravnu zgradu istonogotskog kneza u Brezi.
1386

Futhark obino ima 24 slova, ali taj broj u nekim nalazima varira.
Interpretacija runa iz Breze nije jedinstvena. Wolfgang Krause datira nalaz u
Brezi u sredinu VI. stoljea a pripisuje ga nekom od plemena junih
Germana.
1387
Karl Schneider, pozivajui se na autoritet Krausea i Arntza,
datira nalaz u Brezi u razdoblje od 500. do 550. godine i donosi ovakav
raspored tih znakova: f u th a r k g w h n i j p R s t e m l...
1388
Heinz
Klingenberg datira natpis u Brezi takoer u VI. st. i zakljuuje:Die
beschdigte Marmorsule von Breza berliefert die unvollstandige Folge f u
th a r k g w h n i j e p z s t e m l... (mit Auslassung der b-Rune!).
1389
Futhark
u Brezi, u kojemu nedostaju zavrni znakovi, ima i neke posebnosti. U tim
runama nedostaje znak b, a to vjerojatno nije sluajno ispustio klesar kako
neki misle. Zanimljivo je da je u tom Futharku znak p oznaen znakom
to nije potvreno ni na jednom drugom nalazu runa. U Brezi je znak k
oznaen znakom .
1390

Iz injenice da je stari Futhark od VIII. st. zamijenjen novim s manjim
brojem slova, jasno proizlazi da se natpis u Brezi mora datirati u doba
vladavine Gota. Svakoj pojedinoj runi, a i cijelom Futharku, pripisivana je
magina mo, pa je oito da i runska slova iz Breze svjedoe o prevladavanju
poganskih osjeaja, odnosno stare tradicije u gotskom sloju koji je zavladao
u ovom dijelu rimske Dalmacije.

1383
Gregor remonik - Dim. Sergejevski, Gotisches und rmisches aus Breza bei
Sarajevo. Novitates Musei Sarajevoensis, Sarajevo, 1930, s. 2. Bibliografiju o Brezi do
1973. vidi u: Uwe Schnall, Bibliographie der Runeninschriften nach Fundorten.
Vandenhoeck & Ruprecht, Gttingen, 1973, s. 20-21.
1384
remonik-Sergejevski, ibid.
1385
Ivanka Nikolajevi, Beleke o nekim problemima ranohrianske arhitekture u Bosni i
Hercegovini. Zbornik radova Vizantolokog instituta, SANU, knj. X., s.100-104.
1386
Pisana rije u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918.godine. Ed. V.
Maslea, Sarajevo, 1982, s. 45.
1387
W. Krause, Runen, ibid., s. 50-51.
1388
K. Schneider, Die germanischen Runennamen Versuch einer Gesamtdeutung. Verlag
A. Hain, Meisenheim am Glan, 1956, s. 537.
1389
Klingenberg, ibid., s. 292.
1390
Schneider, ibid., s. 537.

525
Da su gotske rune bile udomaene na teritoriju gotske Liburnije i njoj
susjednih prostora dokazuju i tri kamena fragmenta koja su se uvala u
nekadanjem muzeju Hrvatskoga starinarskog drutva u Kninu. Ovi
fragmenti potiu iz jedne veoma stare srednjevekovne crkvice u Bilicama...
Lep broj sigurno datiranih spomenika, slinih ornamentalno kninskim
fragmentima, nesumnjivo upuuje njihovo datiranje na raniji srednji vek. I to,
ornamentacija naginje vie prema kraju estoga stolea, dok grafiki elementi
stilizovanih kapitalnih slova mogu da pomaknu datiranje monograma na
poetak sedmoga stolea... Monogrami, uvani u kninskom muzeju, ispunjuju
u neku ruku prazninu od kraja estoga do poetka devetog stolea.
1391
Ti
fragmenti su pronaeni u Bilicama blizu ibenika na mjestu zvanom Mojstir,
a ii ih je datirao prema natpisu, na temelju miljenja M. Abramia i Lj.
Karamana, u VI. stoljee.
1392
Novak je taj natpis proitao kao MISERERE
CHRI(S)TE i naglasio da u drugom delu kako se vidi fali slovo S. Videli
smo, da je slovo S bilo nezgodno, i da ga je pisar ili izolovao ili izbegavao, i
tada bi ga naprosto izostavio.
1393
Duan S. Popovi nakon detaljne analize
tog natpisa zakljuuje da je na njemu prividno izostavljeno latinsko slovo s
zato jer se ono nalazi uklesano na nain kako se to radi u futharku. Futhark
ili futhork tj. runska azbuka - naziv dolazi od prvih 5 slova runske azbuke,
koja poinje sa slovom F imade slovo S sa izboinom na levo. Pravije rei sa
kutom na levo, jer kako je tzv. opti futhark tj. runska azbuka sastavljen iz
samih crta najstarije germansko pismo, rezano na drvetu ili u kamenu ili u
metalu, runsko slovo S ne pretstavlja krivulju, ali pretstavlja isti taj oblik
samo u crtama, pa je pravilnije rei da to slovo vodi u pravi kut na levo. Istina
jeste, i ako su docnijim razvitkom neka slova u runskom futharku dobila
oblinu i izgubila crtovnost i orinu, samo slovo S ostalo je uvek crtovno i
otro. Prema najstarijem optem germanskom futharsku tako zvani
anglosaksonski futhark uvaa oblinu kod slova th, r, w, b, j, dok najmlai
tako zvani staro-engleski futhark dodaje oblinu jo i slovu u. Kao to se vidi
slovo R je svakako u razvitku dobilo oblinu ba tako, kako se ono pojavljuje
na drugom monogramu Kninskog fragmenta i to naroito u tako zvanom
staro-engleskom futharku. Da li se moe i sme pomisliti da je moda slovo S
na tom monogramu izostavljeno zato, to je slovo R doneeno skladno sa
runskim slovom R i u njemu doneeno i runsko slovo S, samo ne crtovno i
otro, tako da su u slovu R na monogramu, koje je ujedno i latinsko slovo R
sadrana dva runska slova R i S. Pomisao je dodue smela, ali je privlana, jer

1391
Viktor Novak, Monogram Miserere Christe. Zbornik naunih radova Ferdi [iiu.
Uredio Grga Novak, Zagreb, 1929, s. 517, 521.
1392
F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. 459.
1393
V. Novak, Monogram..., ibid., s. 527.

526
je u stanju da objasni, zato je tako protivreno u pojmu stvari izostavljeno
slovo S u jednom monogramu, gdje je ono tako potrebno. Sa tom pomisli na
runski futhark i na slovo R, koje je u tom sluaju i latinsko R i runsko R i
runsko S, dobiva se objanjenje, da je moda slovo S zato izostavljeno, to se
kao runsko slovo S nalazi ve u krivulji slova R.
1394
Ovaj natpis
pretpostavlja izvrsno poznavanje runskog pisma, njegovo dugo odravanje na
tom teritoriju i mogunost da je bio shvatljiv sredini u koju je bio smjeten.



2.

Franjo Raki je u svojem djelu o glagoljici dao nekoliko vanih
upozorenja koja do danas nisu dovoljno vrednovana. On je vjerovao da je
glagoljica u konkretnoj realizaciji obret Cyrilla da ide u red fenikoga
pisma, smatrajui da je glagoljica feniko-grkoga podrijetla, zakljuio da je
ona stoga posestrina s germanskim runama.
1395
Glagoljica se stvarno
ugledala na rune i zato je prvobitno mogla biti samo uglata, a tako je i
poznata u Hrvatskoj. Viktor Novak zastupao je tezu da je poetna forma
glagoljice bila u okruglosti iz koje je evoluirala u uglatu. On je tako
mislio u ime nekih loginih pretpostavki, ali je sam sebi kontradiktoran.
rte i reze, nesumnjivo su imale veza s runama starih Slavena, te se mogu i
s njima identificirati, a bile su urezivane na drvenim ploicama, pa otale se,
ve poradi materijala, nisu mogle razviti knjige. Ustanovljen je zatim fakat,
da je poetno pismo u svih naroda ponajprije sluilo u magijske svrhe, kao to
i rune, tako i stare slavenske rte i reze...Kad bi se mogao proslijediti
kontinuitet rta i rezakod junih Slavena do XI. stoljea, onda bi se mogao
ujedno i stvoriti zakljuak, da je neki pisar jednostavno spojio elemente
glagolice sa rtama i rezama, koje je on poznavao i s kojima je u tradiciji
bio usko vezan. No tome se protivi sve nae dosadanje znanje i pomanjkanje
bilo kakovih ostataka tog nadomjestka za pismo prije glagolice. Svakako je
zaudno geometrijsko prelamanje linija (kao to su slova) i unakrtavanje
kratkih poteza, to je bilo temeljnim principom u runama . No ovoj, na oko

1394
Duan S. Popovi, Prilozi itanju i razumevanju raznih starina. Autorovo izdanje,
Beograd, 1957, s. 209-227.
1395
Istraivai koji su se posebno bavili problematikom starih pisama upozorili su kako je
glagoljica srodno pismo s runama. Carl Faulmann, Das Buch der Schrift. Neu verlegt bei
Franz Greno, Nrdlingen, 1985, s. 183.

527
bliskoj, srodnosti obaju principa, protivi se momenat loginog razuverenja,
koji se sastoji u pitanjima: zato se taj pojav onda nije pojavio u prvoj fazi
glagolice, koja je bila dakako blia runama, nego li je XII. stoljee, i zato se
ne javlja u Bugarskoj, nego samo u Hrvatskoj.
1396
Raki se u istraivanju
glagoljice suoio s postojanjem neslavenskih i to ba germanskih naziva
nekih glagoljskih slova i to je on vrlo objektivno iznio: U mnienju o
neslovjentini njekih imen glagoljske azbuke utvrdjavaju nas ova ista imena,
koja slovjenskomu uhu inostrano glase. Njeka najme slau se s feniko-
grkimi imeni dotini pismen;...Njeka mogu se sravnati s imeni gotikih
pismen i germanskih run. Tako glagoljsko azu s runskim aza, gothikim ans
(greda i bog). Ime glagoli s nordikim hagal, prema kojoj glagoli je
methathesa mjesto galgal, gdje je korien gal podvostruen. On je
indoevropski; te se odziva u latinskom gall-us, njemakom gall= sonus
vehemeus u Nacti-gall, Wieder-hall itd. Slovj. s metathesom gla-s. Ime
glagolsko ie s nordikim is, gothikim eis (led). Ime glagoljsko nai s
nordikim naud , s gothikim nauths, noaz (Noth) prema slovjenskomu,
eskomu nze, hrvatskomu nuda. Ime u bugarskom abecedaru tordo, inae
tvrudo s nordikim thoru, gothikim thaurn-us prema tyr, tius, zius = Mars,
komu je symbol prema pismenu tvrudo , . Ime fert, f r u t u s
gothikim pairthr, anglosaksonskim p e o r d, perd prema slovjenskom
fert, imena j e r u , i i c a s gothikim jer, urus, nordikim ur
(auerochs), s gothikim ezec. Obratno ime rune kozma, ko to ve J.
Grimm opazi, moe se sravnati sa slovjenskim kozma = Flocke. Ina opet
imena slovjenskih pismen mogu se sravnati s imeni run po znamenovanju,
prem se oblikom razlikuju. Tako ime dobro s runskim thut =bonum, ljudije
s runskim manna = homines, koje glas u slovjenskoj azbuci izrazuje ime
myslite, prema komu korien sanskr. man u manna znamenuje misliti. U
slovjenskoj azbuci je medju to vie imen, koja se samo iz slovjentine mogu
tumaiti. Amo idu: b u k u v i prema gothikom boka= buch; d o b ro; i v e
t e , s kojim Dr . Hanus sravniva gothiko g ib a prema bugarskom abecedaru
giue-te; z e l o; z e m i j a, k a k o, l j u d i j e, m y s li t e (nije li
samostavnik myslitel ), p o k o j , r i c i, o t u = pater prema gothikom
att-a, i ime goth. pismena oth-al, sanskritsko atta = m - at- er, r u v i , s l
o v o. Napokon ima njekoliko imen, kojim se nezna znamenovanje; te e biti
po svoj prilici spojke glasov njimi izraenih sa kojim pomonim glasnikom. .
. Iz svega, to sravnivanjem imen slovjenskih pismen s feniko-grkimi i
runskimi saznasmo, smiemo s uenim afarikom zakljuiti: imena
glagoljskih pismen samim svojim glasom odavaju se, da su ina slovjenskoga,

1396
V. Novak, Pojav uglate glagolice... Baanska ploa, I, JAZU, Zagreb-Krk-Rijeka,
1988, s. 115.

528
ina tudjega izvora. Vei dio ovih imen bezdvojbeno je preneen na novo
pismo od poganskih rt i riez; a oviem poetak i izvor gubi se u mraku
nedokuive, predhistorike dobe. Njeka izmed njih moebit su jedino u glasu
ili izgovoru prodomaena i poslovjenjena tako, da izvorno to ino
znamenovahu: ega radi i mi sami esto pokazivasmo na imena run. to
dakle imena glagoljskih pismen niesu fenikoga jedino podriekla, moe se
tako malo navesti proti fenikomu, gore dokazatomu izvoru istih pismen, ko
to narodno, germansko nazivoslovje run proti dokazatoj fenitini ili
starogrtini njihovih figur. Glagoljica i rune u tom se stiu, to im je jedan
izvor glede na figure pismen, a njeka srodnost u imenu njekih pismen.
1397

Raki je u svojem djelu o glagoljici dao naslutiti i jedno posebno
tumaenje slavensko-germanske problematike. On navodi da se u Edi
spominju Wani, od kojih potjeu neka normanska boanstva a koji su imali
svoje pjesme i svoje pismo. Pod Vani u Eddi ne moe se razumievati ini
narod, nego vendiki, slovjenski, koga Finni ili udi od pamtivieka zovu
Vani, a pod Wanaheimomslovjenska zemlja. Po Eddi dakle est
gemanskoga bajoslovja polazi od Slovjenov; u njih je mudrost i pjesnitvo, u
njih je pismo runir, odavle nazvato Wenda-runir. I Slovjeni Indi, kano i
Germani, po starodavnu predavanju imahu rune. Nehotei se uputati u
pitanje, koje bi moebit rodoljubju laskalo, ali se netie poblie naega
iztraivanja, t.j. je li ove rune slovjenske i Germani posvojie? na to bi
pokazivala narodna poviest u Eddi, i prastaro, jo prije Gothov, obenje
baltikih Vendov s Grci; je li dakle rune predjoe od Vendov ka Gothom?
1398

Raki je mislio da su baltiki Slaveni imali rune kao i baltiki Slaveni. On je
u svojem djelu iznio i neke nedokazane pretpostavke, ali i nepobitnu
injenicu da su vie naziva glagoljskih slova u biti ista s imenima gotikih

1397
F. Raki, Pismo slovjensko. Zagreb, 1861, s. 123-125.
U literaturi o glagoljici postoje svakovrsne pa i najudnije pretpostavke. Posebno je
izazovna teza Slovenca Davorina unkovia da je u stihovima Odinove pjesme o runama
u odjeljku Havamal Starije Ede sadran staroslavenski glagoljski alfabet. Davorin
unkovi, Zur Geschichte der Slaven von der Urzeit bis zur Vlkerwanderung.
Kommissionsverlag W.Blankes Nachf. W. Heinz in Maribor, Kromeri, 1929, s. 128-
129, 134. Napominjem da je unkovi nekritian autor, ali fantaziranje o irilo-
metodskom podrijetlu glagoljice nije nita ozbiljnije od unkovieva pisanja, koji u nekim
svojim izlaganjima ima pravo.
1398
Raki, ibid., s. 25. Natko Nodilo istie da Wodan protjeran odlazi iz Germanije u
istone strane. U tome je istoku Wanaheim, Wanaland, zemlja Wana, kako kau
eddine sage. Kau one i to, da je Freya Wanadis, biva od roda istih Wana. Ali su Vani,
po skandinavskom jeziku, ono to i Venedi, Vendi po njemakom, to jest Slaveni. (N.
Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata. Ed. Logos, Split, 1981, s. 84. O problematici
identifikacije Wana s Wenetima, odnosno Slavenima poslije Rakoga i Nodila nije se u
historiografiji posebno raspravljalo.

529
pismena, odnosno germanskih runa. Neka su imena glagoljskih slova po
znaenju i nazivima ista kao i u runa, iako se ta slova os njih razlikuju
oblikom.
Poslije Rakoga neslavenskim nazivima glagoljskih slova vie se bavio
Eduard Boguslawski.
1399
On je smatrao da su rune imali Slaveni (Weneti) i
da su ih od njih preuzeli Goti, a posebno se pozivao na izvore o postojanju
glagoljskog psaltira kojim se sluio posljednji salonitanski nadbiskup.
1400

Boguslawski je doputao ak i mogunost da je iril mogao biti i neke vrsti
reformator glagoljice, ali nikako ne i njezin izumitelj. Prema njemu u IX. st.
komplicirani glagoljski znakovi nisu nikome mogli pasti na pamet pored
tadanje grke i latinske abecede. Glagoljica prema njemu see u davnu
predirilovsku starinu, a o nazivima slova istie sljedee:Es sind ihrer
vierzehn, nach Hanu...Auf folgende Weise entsprechen,nach Hanu, afarik
und Raki, einige Namen dieser slavischen Buchstaben den Namen der
Runen und gotischen Buchstaben: az (Nord. os, Got. ans, Ags. os), glagol
(hagal, hagls, haegl), ie (is, eis, is), na (naud, nauth, nead), tverdo (thoru,
thournus, doru), fert (- pairthr, peord), iica (-ezec-)...So entstand z. B. aus
hagal (Nord.), hagls (Got.) das slav. glagol, aus welchem sich das Verbum
glagoliti loquere bildete; aus naud (Nord.), nauths (Got.) entstand das slav.
na.
1401
Boguslawski je iznio da glagoljsko pismo sadri uz orijentalne
znakove i znakove koji su slini latinskim i grkim slovima. Ta injenica,
prema njemu, ne dokazuje da su ta pismena neposredno preuzeta iz grkog ili
latinskog alfabeta. Boguslawski je nalazio dokaz da je glagoljica starija od
gotskog pisma i u injenici da kod glagoljice brojana vrijednost pismena
tee neprekidno dok se u gotskom alfabetu i irilici razvija prema grkom
pismu. On je svoja obrazloenja ovako zakljuio:Ihre gemeinsame Quelle
ist die phnicische Schrift, und die mittelbare Form, obgleich nicht nur
ausschliesslich, die runische Schrift. Die glagolica steht aber auch

1399
E. Boguslawski je roen 1848. Sveuiline je studije zavrio sa stupnjem magistra
filoloke znanosti. Boguslawski je 1888. objavio Povijest Slavena (Geschichte der
Slaven). Poslije tog djela on izdao je na poljskom jeziku, izmeu ostaloga, ove knjige:
ber die Namen auf awa (Krakow, 1891.), ber der Ursprung des illyrischen
Chorvatien (Krakow, 1893.) i Geschichte der Slaven (sv. II, Krakow 1899.).
Boguslawski je u II. svesku Povijesti Slavena objavio IX. poglavlje pod naslovom Die
glagolitische Schrift und die Reform derselben zur Zeit des Aufenthalts der Goten in
Dalmatien und Liburnien, a u knjizi Methode und Hilfsmittel der Erforschung der
vorhistorichen Zeit in der Vergangenheit der Slaven (Berlin, 1902.) IV. poglavlje pod
naslovom Existierte die glagolitische Schrift in Dalmatien zur Zeit der Goten vom Jahre
488-536?
1400
Boguslawski, Methode..., ibid., s. 58, 84.
1401
Boguslawski, Methode.., ibid., s. 86-87.

530
unzweifelhaft in Beziehung mit der gotischen Schrift, welche Ulfilas um das
Jahr 370 verfasst hat. Die gotische Schrift,wie auch die sogenannte cyrillica,
ist jnger, als die glagolica. Fr das hhere Alter der glagolitischen Schrift
spricht, dass sie die ununterbrochene Reihenfolge der Zahlen behlt,
whrend das cyrilische und dasjenige des Ulfilas dem griechischen Alphabet
nachgehen. Sein Alphabet in Msien entwerfend, nahm Ulfilas zur Grundlage
die Runen, welche schon frher den Goten bekannt und von ihnen gebrauch
wurden, er staltete sie aber um, und machte sie den griechischen hnlich
(Zacher, Raszmann). Den Buchstaben seines Alphabets liess Ulfilas die
Namen der Runen, und diese Namen drcken hauptschlich das Verhltnis,
welches zwischen der gotischen und glagolitischen Schrift besteht, aus. Denn
die glagolitischen Schriftzeichen haben, im betrchtlichen Teile, Namen der
Runen und nur zum geringeren Teil griechische und slavische. Die Namen
der Runen und gotischen Buchstaben wurden ihnen, wie es scheint, in
Dalmatien gegeben, zur Zeit, wo Dalmatien und Liburnien, von 488 bis 536,
das Besitztum der Goten war, unter deren Einfluss, infolge ihrer nahen
Beziehungen mit den Chorvaten, diese letzteren, wie es scheint, auch das
Christentum nach arianischem Glaubensbekenntnisse angenommen haben.
Diese letztere Thatsache stnde in unmittelbarer Beziehung mit der Reform
der glagolitischen Schrift. Das Verleihen der Namen Runen und gotischen
Buchstaben den glagolitischen Schriftzeichen, welche erst in spterer Zeit
sich auf slavische Art umstalteten, war um so leichter, dass viele glagolitische
Buchstaben Runen waren.
1402
Boguslawski je naveo i miljenje Milera iz g.
1884. da neki alfabeti poinju sa slovom g i da su moda prema imenu
etvrtog glagoljskog slova g ovo pismo nazvali glagoljica.
1403

Ferdo ii, prepriavajui je navedeno pisanje Boguslawskoga i o
tome kako su obje gotske drave - istonogotska god. 555., a zapadnogotska
711.g. propale, dakle u davno prije irila, krupnim upozoravajuim
slovima ponovio to pitanje Boguslawskog: Kako da onda protumaimo
upliv gotski na nazivlje naih pismena, ako su ona tek kakih trista godina
poslije propasti istono-gotske drave i propasti gotskoga elementa uope u
naim zemljama stvorena?
1404
ii je inae razmiljao kako nije sigurno
jesu li Juni Slaveni u starini imali glasovno pismo ili tek neke

1402
Boguslawski, Methode.., ibid.
1403
Alle avestiche Alphabete fangen mit dem Buchstaben g an, und da den Namen eines
jeden Alphabets die ersten Buchstaben ausmachen, so knnte man das avestische
Alphabet glagolitisch nennen. Warum aber ist nach dem Namen des vierten Buchstaben (
g glagol) der Name der glagolica entstanden? Vielleicht, weil den Slaven das mit g
anfangende Alphabet bekannt war. ( Miller). Usp. Boguslawski, Methode.., ibid., s. 85.
1404
F. ii, Nova miljenja o pravijeku Slavena, o seobi Hrvata i o postanku glagolice.
Hrvatsko kolo za 1910. Zagreb, 1910, s. 119.

531
mnemotehnike znakove (crte i reze). Meutim, on je istiui navedeno
miljenje zakljuio: Svakako je od vanosti, to je velik dio naziva pojedinih
pismena u kasnijoj glagolici (odnosno irilici) uzet iz gotskoga, ili bolje
prema germanskim runama; tako je az prema os, ans, glagol premahagal
hagls, haegl, ie prema is, eis, na prema naud, nauthus, nead, tvrdo
prema thoru, thournus, dorn, fert prema pairtrh, peord, iica prema ezec.
To bi nas moglo odvesti u doba prije svete brae irila i Metodija.
1405

Henrik Bari, koji je inae dijelio miljenje da je glagoljica kao pismo
grkog tipa neovisno od toga jasno je,izmeu ostaloga, isticao i gotsko
podrijetlo naziva slova buky. U znaenju slovo buky ne moe biti
zapadnogermanskog porekla, ve stoga to strnem. buoh, ags. bec knjiga
ukazuje na konsonantsku osnovu, a zapadnogermanski dijalekti ne znaju vie
za znaenje slovo, nego samo za knjiga naravno u pluralnom obliku.
Gubitak znaenja slovoje zajednika nordisko-zapadnogermanska inovacija
koja se izvrila pre odlaska Anglosaksonaca u Britaniju, tj. jo pre onog
doba, kada su Sloveni doli u kontakt sa zapadnim Germanima. Nasuprot
tome izvoenje slov. buky iz got. bokos ne nailazi na nikakve formalne
tekoe, a u semantikom pogledu u prilog gotskog porekla slov. rei je
presudno,to se njeno singularno znaenje slovo(shrv. bukva, bug. bukva)
tano prekriva s gotskim, a isto tako i pluralno knjiga(sloven. bukve).
Balkanskogermanskog porekla nee biti ni crkslov. bukvar gramaticus
(:got. bokareis u napuljskim ispravama), nego slovenska izvedenica, isto
kao i poznoruskocrkslov. bukvar abecedarium. Teko je zamisliti da je tua
re za slovoula u jezik jednog naroda, a da on nije, bar jednim delom,
usvojio i pismena onog naroda od kojeg je taj naziv primio.To je, vrlo
verovatno, bio i razlog to J. Hamm, u zabludi da je slov. buky balk.-germ.
pozajmljenica, nije odoleo napasti da poreklo glagoljice potrai u gotskim
runama - na Balkanskom poluostrvu,... Kako je slov. refleks plurala gotske
rei slovou znaenju knjigadopro ak do polapskih Slovena, pre e biti, da
su se Sloveni upoznali s gotskim pismom mnogo ranije, tj. na Pontu, kada se
jo odravala veza sa njihovom severnijom braom, a da se ukorenjeni tui
naziv buky odrao kod Junih Slovena i onda kada je glagoljica, pismo
grkog tipa, kod njih istisnula i poslednje tragove uticaja germanskog runskog
pisma...
1406


1405
F. ii, Hrvatska povijest. Prvi dio: Od najstarijih vremena do god. 1526. Dionika
tiskara, Zagreb, 1908, s. 15-16.
1406
H. Bari, Lingvistike studije. Nauno drutvo BiH. Odjeljenje istorisko-filolokih
nauka, knj. 1, Sarajevo, 1954, s. 114. Usput napominjem da bukva u staroj Grkoj nije
bila udomaena, a Rimljani su je ubrajali u sveta stabla. To je stablo igralo veliku ulogu
u poganskom kultu starih Rimljana i Germana. Einige Worte unserer Sprache verweisen
noch vauf die Beziehung der Germanen zur Buche:Buchstaben lesen heit eigentlich:

532


3.

Da su tzv. juni Slaveni, dakle i dio predaka dananjih Hrvata ivjeli u
neposrednom susjedstvu s Gotima ili pod njihovom vlau dokazuju i rijei
koje su ti Slaveni preuzeli od Gota.
1407

injenica postojanja germanskih naziva i znaenja za razmjerno veliki
broj glagoljskih slova dokazuje da je to pismo moglo nastati u nekom
politikom zajednitvu ili vojnom saveznitvu s jedne strane hrvatskog
(slavenskoga ili slaveniziranog) i s druge strane nekog germanskog etnosa. Ti
su Germani mogli biti samo Goti jer su oni jedini germanski narod koji je
zavladao teritorijem na kojem je nastala prvobitna jezgra hrvatske drave.
Navedena injenica takoer dokazuje da su barem u poetku toga zajednitva
vodei sloj bili Goti. S obzirom da postoje i germansko-nordijski nazivi u
nekim glagoljskim slovima, oito je, bez obzira na prapostojbinu Gota i
Sklava (Hrvata) da su oba etnosa, tono onako kako iznosi Toma arhiakon
doli u kasniju Hrvatsku iz sjevernih krajeva Europe (promatrano s teritorija
rimske provincije Dalmacije). Hrvati su primili glagoljicu moda ve negdje
na istoku, mogue na crnomorskoj obali i to neposredno ili posredno preko
Gota. Sklavi su u svakom sluaju u politiko-vojnom zajednitvu s Gotima
preuzeli za glagoljska slova vie naziva i znaenja germanskih runa, koje su
od starine koristili Goti za sebe. Takovo nastajanje glagoljice u doba
slavensko-gotske simbioze mogue je datirati ve u doba Wulfile, dakle u
drugu polovicu IV. st. Tragovi se gotskoga runskoga pisma - naravno u dosta
ogranienoj mjeri - posredno vide i u azbunom nizu i u nazivima nekih slova
glagoljskog alfabeta.
1408
Hamm je utvrdio, izmeu ostaloga, da se naa

Buchenstaebe (mit eingeritzten Runene) auflesen, um daraus die Zukunft zu lesen. (
Wilfried Weustenfeld, Heilkfraft, Kult und Mythos von Bumen und Struchern.
Verlag Peter Erd, Mnchen, 1996, s. 37).
1407
Da so Slovani dalj asa iveli v soseini Gotov, dokazujejo izposojene besede, ki so
jih sprejeli od Gotov ali pa ti od Slovanov. tevilo teh izrazov ni sicer veliko, vendar
toliko, da ni dvomiti o njih medsebojnem obevanju. Zanimivo je, da se nahajajo
gotovske besede le v juno slovanskih jezikih in pa v tistih, v katere so prele iz
staroslovenine. To dokazuje, da so le juni Slovani iveli blizu Gotov. (Franc Kos,
Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, prva knjiga, s. 24. Usp. F. Jeza,
Skandinavski izvor Slovencev, ibid., s.270.)
1408
J. Hamm, Postanak glagoljskoga pisma u svijetlu paleografije. U knjizi Hrvati i Goti
( priredio R. Tafra), Iberia, Split, 1996, s. 206.

533
glagoljica s Ulfilinim pismom podudara i to u onim slovima, koja nisu uzeta
iz grkog alfabeta ( por. rci: reda, slovo: sugil, her: haal, pa erv: gear iz
runskog etc.).
1409
Karl Faulmann istie kako slavenski alfabet kao i gotski
poinje s az.
1410

Da su doseljeni Goti sami suvereno vladali dijelom rimske Dalmacije
(koju su zaposjeli od koncem V. st.) i tijekom cijeloga VII. i VIII. stoljea
potvruje i nadivljavanje naziva glagoljskih slova. Glagoljica je bila
proirena samo na onim prostorima kojima su se kretali i vladali Goti ili
Sklavi. To je razlog zato je glagoljica postojala i odrala se najvie na
nekadanjim teritorijima Japoda, Histra, Liburna i Dalmata. Neki istiu da se
glagoljica nalazi samo u Hrvata i Bugara, koji su je rabili samo u Makedoniji,
najvie oko Ohrida dok joj u podunavskoj Bugarskoj i Traciji nema ni
traga, kao ni u Srbiji.
1411
U izvorima ne postoji ni jedan podatak da bi Bugari
bili u svezi s postankom glagoljice . To je i stvarno nemogue. injenica je
da su Bugarska i Hrvatska neko vrijeme u srednjem vijeku i graniili.
1412

Poznato je da je Gota bilo po cijelom Balkanskom poluotoku, a posebno po
Traciji i Meziji.
1413
Goti su mogli donijeti glagoljicu ili iz crnomorske obale
u rimsku Dalmaciju, dakle izvan kasnijeg teritorija Hrvata i Bugara ili su je
Goti zatekli na teritoriju Japoda i Liburna i prenijeli po Balkanskom
poluotoku i izvan njega. U zakljuivanju o nastanku glagoljice ne smije se
zanemariti ni vana injenica da su u maarskom mjestu Szkler pronaeni
urezani (upisani) znakovi meu kojima su i dva znaka za slova e i o
koja su ista kao u glagoljici. Neki pojedinci zamiljaju da je glagoljica
mogla nastati i u avarskoj sredini, a drugi znanstvenici ( G. Lszl 1973. i I.

1409
J. Hamm, Mjesto odgovora. Hrvatska smotra, VII/1939, 12, 623.
1410
K. Faulmann, Illustrirte Geschichte der Schrift. Neu verlegt bei Franz Greno,
Nrdlingen, 1989, s. 526.
1411
O porietlu i domovini glagolice i irilice. Vienac, Zagreb, XV/1883, 27, 441.
1412
ii istie da je Boris izmeu god.864. i 850. zapoeo rat s Hrvatima,ali da je bio
prisiljen s njima sklopiti mir. Ovaj nam pouzdani podatak, preuzet od cara Konstantina
iz nekog starijega izvora, jasno svjedoi,da su Hrvati morali negdje neposredno
graniiti s Bugarima; budui da se izmeu Save i Drave sterala Ludovikova Panonska
Hrvatska, u ravnoj Slavoniji, Srijemu i u dananjoj sjeverozapadnoj Srbiji Bugarska, oko
gornje Drine i dalje na jugu Srbija, morali su Hrvati graniiti s Bugarima negdje Vrbasu
dalje na istok, odnosno na Savi, to jest u dananjoj sjeveroistonoj Bosni, gdje nam valja i
traiti bojite hrvatsko-bugarsko. (F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih
vladara. Pretisak izdanja iz 1925. , NZ Matice Hrvatske, Zagreb, 1990, s. 335.).
1413
J. Kelemina, Goti na Balkanu. asopis za zgodovino in narodopisje, Maribor, god.
XXVII za 1932., s. 123.

534
Botos 1993.) zakljuuju da su navedena dva slova preuzeta iz glagoljice.
1414

Bitno je da su oba slova koja se nalaze u glagoljici posvjedoena u
predirilovsko vrijeme to takoer upuuje da glagoljica nije irilovo djelo.
Glagoljica je proirena i na teritoriju srednjovjekovne Bosne i to
posebno u zapadnom dijelu. Sauvano nam je nekoliko starijih natpisa
glagoljicom, a tekstovi pisani bosanicom i u grafijskom pogledu i s obzirom
na tekst ovisni su o starijim glagoljskim predlocima.
1415

Ostaci glagoljskih pismena nalaze se na vie teritorija kojima su vladali
Goti i zato se ne moe s apsolutnom sigurnou tvrditi da Sklavi ili Goti
nisu sa sobom donijeli glagoljicu. Ipak, ne moe se iskljuiti ni mogunost da
su ti Goti ili Sklavi po doseljenju na sjeverozapadni dio rimske provincije
Dalmacije zatekli glagoljicu u starosjeditelja i s njihovih dotadanjih prostora
je dalje irili. Da su ti starosjeditelji imali svoja posebna pismena potvruju i
arheoloki nalazi iz Lisiia. Razumno je pretpostaviti da su starosjeditelji,
koji su u latinskim natpisima za neke svoje glasove upotrebljavali svoja
slova, imali kad nisu pisali latinskim slovima, svoja posebna slova i za druge
svoje glasove. Ta slova starosjeditelja nisu nestala propau rimske vlasti a to
potvruje vjerodostojni povijesni izvor Etikova kozmografija o emu nam je
posebno svjedoanstvo sauvao Hraban Maur. Goti su donijeli sobom u
Dalmaciju, kako nam to posebno svjedoi nalaz u Brezi, i svoj Futhark.
Starosjeditelji su od doseljenih Gota prihvatili za svoja slova germanske
runske nazive. Toma arhiakon, koji je pisao na temelju mnogih izvora
naziva glagoljska slova gotskim slovima. Govorili su, naime, da je gotska
slova bio pronaao neki Metodije heretik, koji je mnoge stvari protiv pravila
katolike vjere na istom slavenskom jeziku laui napisao; zbog ovoga, kae
se, da je po sudu Bojem bio kanjem iznenadnom smru.
1416

Neinteligentno je iz toga izvora zakljuivati da je iril izmislio glagoljicu. U
irilometodskim legendama i njima slinim izvorima ne spominje se Metodije

1414
Martin Eggers, Das Erzbistum des Method. Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1996, s.
88.
1415
Josip Tandari, Glagoljska pismenost u srednjevjekovnoj Bosni. Zbornik:
Povijesnoteoloki simpozij u povodu 5oo. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine.
Ed. Franjevaka teologija u Sarajevo- Kranska sadanjost u Zagrebu, Sarajevo, 1979,
s. 47-51.
1416
Toma Arhiakon, Kronika. Ed. akavski Sabor, Split, 1977, s. 49. B. Zeli-Buan
zakljuuje kako pod gotskim slovima o kojima pie Toma moemo s pravom
podrazumijevati glagoljicu. ( B. Zeli-Buan, Slavensko bogosluje i glagoljica kod
Hrvata do kraja XI. stoljea. Maruli, XIX/1986, 3,383.) Nije morao postojati samo
jedan Metodije. U jednom izvoru se navodi da je Metodije koji je pronaao slavenska
slova i vrio bogosluenje na slavenskom jeziku bio Slaven. Usp. Milko Kos, Conversio
Bagoariorum et Carantanorum. Ljubljana, 1936, s. 107-109, 140.

535
kao izumitelj slova za Slavene, ve iril. Citirani navod Tome arhiakona ne
moe se odnositi na irilova brata Metodija, jer taj Metod nije bio heretik,
odnosno nije napisao na slavenskom jeziku nita protiv katolike vjere.
Postojanje navedenih germansko-gotskih runskih naziva i znaenja za
vei broj glagoljskih slova takoer dokazuje nastajanje glagoljice u
predirilmetodsko doba. Besmislena je i sama pomisao da bi jedan Grk, koji
u drugoj polovici IX. st. stvara azbuku za slavenske narode radi njihova to
uspjenijeg kristijaniziranja, koristio za slavenska slova germanske (gotske,
odnosno nordijske) runske nazive stare stotine godina unatrag. Nezamislivo
je da bi jedan pravovjerni kranin (a uz to crkvena osoba!) stvarao pismena
i to kao sredstvo misionarenja Slavena, a da bi se pri tome sluio istim
nazivima kojima su se u davnini koristili poganski Germani za rune, a kasnije
arijanski (dakle heretiki) germanski narodi, a posebno Goti za svoja slova.

536




XV.
O SLAVENSKOJ PISMENOSTI NA DANANJEM TERITORIJU
HRVATA U ANTIKO I RANOSREDNJOVJEKOVNO DOBA


1.

Dio vodeeg sloja stanovnitva na teritoriju Balkana, odnosno rimske
provincije Dalmacije, koji se naziva Ilirima, nije bio nepismen. O njihovoj
pismenosti postoje svjedoanstva u starih pisaca Polibija i Livija. Ilirski
kraljevi su bili pismeni, ili tanije, dvorska administracija se sluila pismenim
aktima. Teuta je Skerdilaidi poslala pismo s nareenjem da se odmah vrati u
zemlju zbog toga to su izbili neredi (Pol. II. 6. 4:...); Skerdilaidi se Filip V
pismeno obratio (Pol. V 3, 3:...) traei od njega da poalje lae na
Kefaleniju; Persej daje nalog Pantauhu da sklopi ugovor s Gencijem i da
preuzme taoce koje je ovaj odredio pismeno (Pol. XXIX 3, 4:...); Persej je
naredio da se ubije ilirski dinasta Artetaur kada je zaplenio pismo koje je ovaj
uputio rimskom senatu (Liv. XLII 13, 6: quia scripta ab eo quaedam vobis
comperit).
1417
Ova pismenost nije se ograniila samo na uporabu grkih,
odnosno latinskih slova. U doba rimske vlasti slubeni jezik u Dalmaciji,
odnosno Panoniji, bijae latinski za sve etnike u dravi. Sloj stanovnitva za
ije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi sluio se i svojim
posebnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku. Karl Patsh
otkrio je i u vie navrata objavio tri nadgrobna spomenika iz IV. st. (Lisiii
kod Konjica, Hercegovina) i o tome zakljuio: "Da latinski alfabet domaim
glasovima nije potpuno odgovarao, moemo raspoznati iz natpisa iz Lisiia,
u konjikom kotaru, u kome su se u daleko carsko vrijeme odrali Iliri i Kelti.
Ovdje se pojavljuje dvaput (u treem retku) u dva nerimska imena jedan

1417
Fanula Papazoglu, Ilirska i dardanska kraljevina Poreklo i razvoj, struktura,
helenizacija i romanizacija. Zbornik: Iliri i Albanci. SANU, Beograd, 1988, s. 159-160.

537
strani znak za glas, koj se po svoj prilici moe drati za konzonantsko j."
1418
U
dva natpisa tri puta se nalazi nepoznato slovo koje Patsh oznaava kao "j". U
tekstu treega spomenika iz Lisiia u zadnjemu retku natpisa Patsh je naao
ime u kojemu je nepoznato slovo. Neobino je na spomenicima iz Lisiia
pisanje slova "f" koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo "f".
Navedena slova dokazuju da se pismeni sloj starosjediteljskog stanovnitva
sluio ne samo latinskim slovima, nego da je imao i svoja prava slova za
oznaku onih glasova svoga jezika kojih nije bilo u latinskom jeziku.
1419

Posebna slova nisu do u IV. st. postojala samo na teritoriju dananje
Hercegovine. Postoji vjerodostojan izvor o tome da su i u Istri u tijeku IV. st.
postojala posebna pismena. Hraban Maur (776.-856.) pod naslovom "De
inventione linguarum ab Hebrea usque ed Teodiscam, ex notis antiquis" pie
pod tokom IV. slijedee: "Litteras etiam Aethichi philosophi cosmographi
natione Scythica, nobili prosapia, invenimus, quas venerabilis Hieronymus
presbyter ad nos usque cum suis dictis explanando perduxit, quia magnifice
ipsius scientiam atque industriam duxit; ideo et ejus litteras maluit
promulgare. Si in istis adhuc litteris fallimur, et in aliquibus vitium agemus,
vos emendate."
1420
U prijevodu Kerubina egvia svjedoanstvo glasi:
"Nalazimo jo i pismena Etika i filozofa, pisca kozmografije, skitske
narodnosti, plemenita roda, koja je blaeni Jeronim, sveenik, sve do nas
priveo tumaei ih zajedno sa njegovim. Budui da je uvelike cijenio njegovu
znanost i vjetinu, zato je i htio, da se i njegova pismena proire. Ako se mi u
tim pismenima jo varamo i poneto grijeimo, vi to ispravite."
1421

Hraban Maur je donio i sliku to znai da se lat. rije littera mora
prevesti u smislu "slova" (pismena). Iz Maurova teksta nedvojbeno proizlazi
slijedee: 1. da je Etik filozof autor pismena, pisac Kozmografije, "skitske
narodnosti" i plemenita roda, 2. da je Jeronim do nas priveo ta pismena
tumaei ih zajedno sa svojima. egvieve temeljne zakljuke koje je objavio
1931. do danas nitko nije pobio. Njegovo zakljuivanje je jasno: "Za pismo
pod IV. ne veli Hraban, da ga je izumio sv. Jeronim, nego da ga je on sauvao

1418
Karlo Patsh, Zbirka rimskih i grkih starina u B.-H. Zemaljskom muzeju. Naklada
Bos.-Herc. Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1915, 89.
1419
Ljubinko Popovi je jedini pisac (barem koliko je meni poznato) koji je shvatio
izvanrednu vanost Patshova otkria. Popovi je svojim tumaenjem pokuao objasniti ta
slova, koja su po njemu nastala iz ligature vulgarne latinice. Usp. Ljubinko Popovi,
Poeci jugoslavenske pismenosti. ivot (Sarajevo), 1972, 10-11, 461-475 i 1972, 577-
587.
1420
J.P. Migne, Patrologiae cursus completus. Paris, sv. CXII, 1878, 1579-1580.
1421
Kerubin egvi, Jeronimska tradicija u djelu Hrabana Maura. Nastavni vjesnik,
XXXIX/1931, 9-10,5.

538
do naih vremena i da ga je svojim autoritetom proirio. Tradicija zabiljeena
od Hrabana ne pripisuje, dakle, Jeronimu autorstvo pismena, nego samo
ouvanje i njihovo rairivanje: usque ad nos explanando perduxit, to znai,
da ih je sa tumaenjem doveo do nas. A tako isto govore hrvatski sveenici u
XIII. vijeku, da su dobili od sv. Jeronima svoje posebno pismo, kojim se
slue. Ne vele ni oni, da je sv. Jeronim ono pismo izumio, nego samo, da im
ga je predao. Po Hrabanovoj je biljeci autor pismena Etik, mudrac i pisac
kozmografije. Tko je taj Etik? U prvoj polovici VII. vijeka po Kr.izila je pod
imenom Etika Istranina i Jeronima u fredegarskoj latintini romantina
kozmografija u est knjiga. Aethicus je isto to i Philosophus a po sadraju
samog djela sudei bio je to neki sofist u Istri, to Hraban naziva Scytia, jer je
Ister ue Dunava, Ovidijeva Scytia. To djelo je bilo navodno napisano grki,
a sv. Jeronim je uinio jedan izvadak na latinski jezik. Legenda, za 150
godina starija od Hrabana, spojila je imena Jeronima i Etika. Ali gdje je
Hraban naao, da je Etik sastavio pismena koja je Jeronim rairio i sauvao za
kasnija pokoljenja? Pa kad bi se kritika i oborila na Hrabanove tvrdnje i
dokazala, da Etik nije izumio nikakovih pismena, da nije napisao nikakovu
kozmografiju, niti kakove edicte, i kad bi i dokazala, da Etik nije nikada ni
postojao, pa da Jeronim nije nita njegova preveo ni protumaio, ne moe
ipak dokazati, da Hraban nije napisao, da je sv. Jeronim sauvao do njegovih
vremena neka posebna pismena i predao ih daljim potomcima. A to je za nau
svrhu dosta."
1422

Vano je napomenuti kako Maur navodi da je u obliku slova koja je
donio mogao i pogrijeiti.
1423
Najvanije u ocjeni podataka Hrabana
Maurusa je injenica da je navedena Kozmografija stvarno postojala i da se
spominje u katalogu jedne knjinice god. 821., dakle prije djelovanja irila i
Metoda.
1424
ak i R. Katii priznaje vjerodostojnost navoda H. Maurusa

1422
K. egvi, Nav. dj. 7.
1423
Vjekoslav tefani istie da slova u Hrabana Maura "imaju doista malo slinosti s
glagoljicom, manje nego to je moemo nai u runama i nekim istonim pismenima". (N.
tefani, Determinante hrvatskog glagolizma. Slovo, 1971,21). Meutim, tefani se ne
osvre na Maurovo upozorenje da je u obliku slova koja donosi mogao i pogrijeiti, a ne
uzimlje u obzir ni injenicu da su se ta slova stoljeima prepisivala da su se i na taj nain
mogla promijeniti. Dakako, da on ne shvaa da je bitno u Maurovu pisanju u prvom redu
to da se na dananjem teritoriju Hrvata davno prije irilometodskoga doba
starosjedilako stanovnitvo sluilo svojim vlastitim pismom.
1424
Heinz Lwe, Ein literarischer Widersacher des Bonifatius Virgil von Salzburg und die
Kosmographie des Aethicus Ister. Akademije der Wissenschaften und der Literatur,
separat, Wiesbaden, 1952,s.7 (s.905). Posve je neutemeljeno miljenje Lwea da je autor
oznaen kao Aethicus ili Ethicus Irac jer da postoji izjednaenje pojma Scithae, id est
Scotti. (s. 27-28, odnosno s. 925-926.) Poznato je da se u nizu povijesnih izvora
Skitima naziva Slavene. Tako se u Nestorovoj Povest vremenih let navodi da su Grci

539
(776.-856.) u kojemu taj pisac spominje kako je sv. Jeronim sve do njegova
vremena predao pismo, koje je izumio neki filozof i kozmograf Etik
(Aethicus). I prije Solunske brae postojala je dakle predaja da je od sv.
Jeronima poteklo neko pismo, ali ne znamo koje.
1425
Nije postojala, kako to
sugerira Katii samo predaja o tome pismu jer je H. Maurus donio i ta
posebna predirilometodska slova. Katii u daljnjem tekstu to sam priznaje,
ali uz ovakav komentar: Tek ne valja zaboraviti da Etikovo pismo kako je
dolo do nas, bez obzira na nikakvu ili nekakvu, veu ili manju slinost
pojedinih slova s glagoljikima, nikako nije glagoljica.
1426

ak ako se prihvate Lweova razmiljanja, mora se zakljuiti da su na
teritoriju rimske provincije Dalmacije bila u upotrebi posebna slova do 768.,
dakle, prije nego su se rodili iril i Metod. Kad bi djelo bilo napisano oko
768. kako misli Lwe, to istodobno ne znai da podaci o postojanju pismena u
IV. st. nisu vjerodostojni. Lwe tvrdi da latinski prijevod Etikov pokazuje
utjecaj merovinkoga latinskoga i irske ortografije. Lweovo je miljenje da
je ime Aethicus ili Ethicus pseudonim biskupa Virgila, koji se skriva iza
autoriteta sv. Jeronima, kada je 743. iz Irske doao na Pipinov dvor te 745.
otiao u Bavarsku. To je Lweovo razmiljanje oito konstruiranje. Miljenje
da se Virgil pokriva autoritetom sv. Jeronima moe napisati samo jedan
pozitivist u XX. st. koji ne pozna mentalitet srednjovjekovnih crkvenih ljudi,
koji bi se teko usudili svoja djela podmetnuti pod ime velikoga crkvenoga
autoriteta kakav je bio sv. Jeronim.
Mnogi povjesniari pridavali su i pridaju kao izvoru veliku vanost
spisu "De administrando imperio." Meutim, postoji u tome djelu jedan
navod koji ti povjesniari izbjegavaju posebno komentirati. Naime, u
poglavlju XXXI. toga djela tvrdi se kako su Hrvati, koji su protjerivali Avare i
nastanili se u zemlji koju su do tada drali Avari pokrteni za cara Heraklija:
"Ovi se Hrvati i obrekom i hirografom zavjere svetomu Petru apostolu stalno i
vrsto, da nigda nee na tuu zemlju poi i vojevati, nego da e radije

teritorije na kojima su obitavali Slaveni nazivali Velika Skitija. Lwe na isti samovoljni
nain utvruje da je Istra, u kojoj je prema tom izvoru ivio navedeni Aethicus, Bavarska
( s. 28-29, odnosno 926-927). Nije potrebno isticati kako to njegovo miljenje proturjei
veini povijesnih izvora u kojima se spominje Istra i Dunav. Dovoljno je napomenuti da
je prema izvoru Hrabana Maurusa sveti Jeronim proirio ta Etikova slova, a zna se da se
on prema vlastitom navodu rodio u Stridonu, koji je najvjerojatnije bio na granici s
Istrom. Zato bi sveti Jeronim koji nije djelovao meu Germanima, dakle ni u Bavarskoj,
htio da se na tom prostoru proire ta pismena. On ih je radi kristijaniziranja mogao iriti
samo na teritorij Istre, odnosno rimske Dalmacije.
1425
R. Katii, Uz pitanje..., ibid., s. 194.
1426
Katii, ibid., s. 195.

540
mirovati sa svima koji tako htjet budu..."
1427
Grki izvornik gotovo svi
prevoditelji prevode u istomu smislu. Vatroslav Jagi to je preveo kao
"pismeno obvezivanje".
1428
Dane Gruber je to preveo rijeima "vlastorunim
pismenima".
1429
Mate Tentor je preveo da su Hrvati prisegli u "svojim
rukopisima".
1430
U izdanju bizantskih izvora koje je obradio Boidar Ferjani
to je prevedeno da su Hrvati dali "svojeruno potpisanu obavezu".
1431

Dominik Mandi je takoer preveo te rijei na nain da su taj ugovor Hrvati
"vlastoruno" potpisali.
1432
Bizantski car Heraklije I. umro je 11. veljae 641.,
a to znai da su Hrvati u njegovo doba potpisali jedan meunarodni pravni
akt u svojim pismenima, odnosno da su imali svoje vlastito pismo u prvoj
polovici VII. stoljea.


3.

Zadarski nadbiskup Mate Karaman (1770.-1771.) napisao je na
talijanskom jeziku "Identita della linqua litterale Slava, e necessita di
conservarla nei' libri Sacri". U tom Karamanovu sastavu stoji da je postojao
psaltir napisan glagoljskim slovima po nalogu zadnjega salonitanskog biskupa
Teodora oko godine 640. Prijepis toga psaltira koji je uinio akan Nikola
Rabljanin g. 1222. Imao je u rukama Rafael Levakovi (oko 1590. - oko
1653.) kome ga je 1634. na etiri mjeseca posudio bosanski biskup Ivan

1427
Nikola Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti De administrando imperio liber.
Vjesnik Kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga Zemaljskoga arhiva, XX/1918, 1-2,81.
1428
V. Jagi, Historija knjievnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. Zagreb 1867, 25.
1429
Dane Gruber, Nekoja pitanja iz starije hrvatske povijesti. Vjesnik Kr. Hrvatsko-
Slavonsko-Dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, XX/1918, 3, 160.
1430
Mate Tentor, Latinsko i slavensko pismo. Matica Hrvatska, Zagreb 1932, 112.
1431
Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom II, SAN, posebna izdanja knj.
CCCXXIII, Vizantoloki institut, knj. 7, Beograd 1959, 42.
1432
Dominik Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni
institut, Rim 1963, 135. Za razliku od Jagia, Grubera, Tentora, Ferjania i Mandia
jedino Katii taj izriaj prevodi tako da su Hrvati poslije svojega pokrtenja "sklopili
pogodbu i vlastoruno je potvrdili" (R. Katii, "Bog Hrvata" u Konstantina
Porfirogeneta. Zbornik u ast Petru Skoku o stotoj obljetnici roenja, Zagreb 1985,
246). Kako je oito iz toga se Katiieva prijevoda ne moe sigurno zakljuiti da su dvije
strane u ugovoru potpisale jedan pismeni ugovor.

541
Tomko Mrnavi.
1433
Podatak o psaltiru glasi: "Nicolaus clericus Arbensis
describt Psalterium Glagoliticum ex codice Psalterii Glagolitici, quem
Theodosius archiepiscopus Salonitanus (Spalatensis) impensis suis a. 885.-
892. confici mandaverat, prout ex sequenti adnotatione glagolitica in eodem,
nunc vero deperdito, codice, patet: Anno Incarnatonis Dominicae 1222.
Honorio Summo Pontifice Friderico et Roberto Imperatoribus, Rege
Hungarorum Andrea, Gonzello Spalatensi Archiepiscopo, Clericus Arbensis
Nicolaus ex alio similiter Psalterii, impensis et mandato Theodori (sic) ultimi
Salonitani Ponfiticis, Slavonica lingua manuscripto codice, fideliter
descripsit."
1434
Taj podatak je od goleme povijesne vanosti. Naime, ako je
640. solinski biskup dao prepisati psaltir na staroslavenskomu jeziku
glagoljskim slovima, to znai da je tada i jo mnogo ranije glagoljica bila
liturgijski jezik Solinske crkve i da se na prostoru Dalmacije govorilo
slavenski.
Potrebno je spomenuti, kako su neki pojedinci u drugoj polovici XIX.
st. i u prvoj polovici XX. st. smatrali da je taj psaltir krivotvorina Ivana
Tomka Mrnavia. Nitko od onih koji tako misle do danas nije iznio u prilog
svome miljenju ni jedan ozbiljan dokaz. Ni njima koji su o tome pisali nije
jasno zato bi Mrnaviu bilo potrebno to izmiljanje. Ivan Tomko Mrnavi
(1579.-1639.) sluio se u svojim tekstovima tuim radovima, pae je neke
prepisivao u dijelovima, ali nije ta "djela onako bestidno pod svoje ime
uzeo."
1435
Mrnavi je bio astohlepan i izmiljao je razne genealogije da bude
u rodu s mnogim povijesnim uglednicima.
1436
Meutim, A. Pavi koji je
napisao njegov prvi veliki ivotopis, dakle koji je dobro poznavao Mrnavia
kao pisca, ne sumnja u postojanje toga psaltira i svoj opirni rad o Mrnaviu
zavrava ovako: "Kud je dospjela jo vea dragocjenost, onaj glagolski psaltir
g.1222 od popa Nikole Rabskoga, prepisan iz psaltira, pisana po zapovijedi
Teodora posljednjega nadbiskupa Solinskoga, koji je Mrnavi negdje na svom
putu naao?"
1437
Mrnavi je i prema sudu S. Antoljaka bio "veoma obrazovan
ovjek u svoje doba, vrlo darovit pisac a osobito historiar. Meutim, kod
njega je mnogo historijskih netonosti, falsificiranja pogotovo u obiteljsko-
genealokim poslovima. Bio je ovjek velikih sposobnosi i neobino marljiv,
ali i slavohlepan, tvrdei da su njegovi 'sadidi' i 'pradidi' neko pripadali

1433
Marko Japundi, Matteo Karaman. Pontificium institutum orientalium studiorum,
Roma 1961, 85-86.
1434
Luka Jeli, Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII ad XIX seculum. Krk
1906, 5.
1435
Armin Pavi, Ivan Tomko Mrnavi. Rad JAZU, knj. 33, 76.
1436
Pavi, Nav. dj., 77, 88-90, 119.
1437
Pavi, Nav. dj., 127.

542
srpskoj dinastiji... Stoga se mora, upotrebi njegovih djela, s puno panje i
kritinosti pristupiti, iako je zamaman materijal koji nam on prua."
1438

Pristae antiautohtonistike kole poricali su vjerodostojnost i
najoiglednijih injenica koje nisu bile u skladu s njihovim historiografskim
dogmama, pa je u tom smislu F. ii g. 1901. objavio raspravu o djelu ivot
Justinijanov, za koji je naveden kao pisac neki Teofil. ii u toj raspravi pie
da je Mrnavievo pisanje o tome s kime je njegova obitelj u rodu "genealoko
mahnitanje".
1439
ii zakljuuje da je djelo Vita Justiniani, u kome se pie o
slavenskom rodu careve obitelji (i u koga su kako on istie vjerovali mnogi
veliki povjesniari), moglo nastati u XVI. ili XVII. st. od ovjeka Hrvata i
katolikog sveenika s tendencijom da se prikae slavenska stara slava u isto
"katolikoj" sferi. Na kraju je ustvrdio da bi Ivan Tomko Mrnavi mogao biti
pisac toga djela.
1440
U pristupu djelu ivot Justinijanov ii je poao od
pretpostavki svoje kole zanemarujui stare izvore iz kojih je proizlazilo
izmeu ostaloga i to da grki i makedonski jezik nisu bili isti jezici.
1441

Vatroslav Jagi, inae govorljivi pristaa iste antiautohtonistike kole
kao i ii i vjerojatno ohrabren iievim pisanjem o djelu Vita Justinijani,
objavio je g. 1911. raspravu pod naslovom Tomko Mrnavi als Falscher des
angeblich im J. 1222 geschriebenen glagolitischen Psalters, u kojoj podatke

1438
Stjepan Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918, knj. I, Matica hrvatska, Zagreb
1992, 79.
1439
Ferdo ii, Kako je vizantinski car Justinijan postao Slaven, (Ivan Tomko Mrnavi).
Nastavni vjesnik, (II. nastavak), knj. IX, Zagreb 1901, 413.
1440
ii, nav. dj., (III. nastavak), 572. ii na zavretku svoga teksta ovako sudi o
Mrnaviu: "Ivan Tomko Mrnavi bio je obrazovan ovjek i vrlo plodan pisac, specijalno
istorik, ali u svom je poslu bio sasvim nekritian, pae ja naginjao falzifikaciji, a osobito
kad se radilo o genealokim pitanjima." Ibid., 580.
1441
Usp. Boguslawski, Einfhrung. 71. Razumije se da je Boguslawski i nakon
objavljivanja iieva teksta ostao uvjeren da je djelo Vita Justiniani vjerodostojan
povijesni izvor (Boguslawski, Ibid.). Interesantno je spomenuti da se ii osvrnuo
opirno na pisanje Boguslawskoga, ali je izriito naveo da o pouzdanosti raspravljanja
Boguslawskog, "ovdje niti mogu, niti hou da raspravljam, jer je to izvan opsega one
zadae, koju sam sebi stavio." (F. ii, Nova miljenja o pravijeku Slavena, o seobi
Hrvata i postanku glagoljice. Kolo Matice Hrvatske, Zagreb 1910, 119). Zanimljivo je
istaknuti da je ii tek poslije smrti Boguslawskoga osudio njegovo pisanje kao
neznanstveno, citirajui kao autoritet Brcknera, ije je pisanje ve u prolom stoljeu
Boguslawski obrazloio kao djetinjasto. (Usp. F.ii, Ime Hrvat i Srbin, i teorije o
doseljenju Hrvata i Srba. Godinjica Nikole upia, knj. XXXV, Beograd 1932, 221.).
Napominjem da u toj mojoj raspravi nije bitno je li Vita Justiniani vjerodostojan
povijesni izvor, ve je vano je li autor toga djela Mrnavi, a to ii nije uspio dokazati.
U najnovije vrijeme objavljuju se shvaanja u kojima se porie vrijednost iieve ocjene
(Usp. Ivan Klasni, O starosti reljefa sv. Jurja u Plominu. Maruli, XVII/1984, 5,591).

543
o psaltiru tretira kao Mrnavievo krivotvorenje. Jagi na poetku istie kao
neto bitno kako je postojao glagoljski psaltir u Solinu ve u sredini VII. st.
"dakle vie nego puna dva stoljea prije nastupa slavenskih apostola irila i
Metoda".
1442
U Jagievo doba, dakle u doba panslavistikoga negiranja
goleme uloge germanskoga elementa u pokrtavanju Slovenaca i Hrvata i
stvaranju mita o irilu i Metodu kao slavenskim apostolima i izumiteljima
slavenskog pisma, moglo se zakljuivati da je navedeni psaltir izmiljotina.
Jagievi filoloki razlozi su neuvjerljivi. On posebno pobija pisanje Nikole
Rabljanina tvrdnjom kako nije dokazano na temelju Bulievih navoda
postojanje solinskoga biskupa Teodora i da ruenje grada Solina nije bilo 639.
nego 614. kako misli Buli. To Jagievo pozivanje na historiografiju
definitivno su pobila nova povijesna istraivanja. Meutim, bez obzira na
rezultate tih istraivanja, neki drugi elementi upuivali su da o krivotvorini ne
moe biti govora. Ve je egvi istaknuo da se o opstanku glagoljskoga
psaltira, koji je s izvornika prepisao pop Nikola Rabljanin, ne moe sumnjati
kad je bio u rukama Rafaela Levakovia.
1443
God. 1633. fra Rafo Levakovi,
kasnije biskup Ohridski, veoma uen u pitanjima Glagolice, tri godine poslije
nego je pastirsko ispravljeno izdanje glagolskog Misala, bijae primio od
Ivana Tonka Marnjavia prijepis jednog starog Psaltira na glagolskom jeziku,
pisan Glagolicom, to ga god. 1222. bjee prepisao sveenik Nikola
Rabljanin. Prijepis bijae izvaen iz originala jednog starijeg Psaltira, to ga
bjee dao napisati, istim slovima, posljednji nadbiskup solinski Teodor. Ovaj
Teodor je poginuo za propasti Solina... Marnjavi bjee poslao taj
Rabljaninov prepis Levakoviu, da ga ovaj, kao strunjak, pregleda, da se divi
ljepoti pismena i njihovoj starini. Levakovi je zadrao onaj rukopis kod
sebe i prepisao jedan ulomak na dva stupca; u jednom je bio prijevod po
Jeronimovoj Vulgati, a u drugom prijevod Sedamdesetorice. O tom
prijepisu je Levakovi mnogo napisao. Nije stavio u sumnju autentinost
prijepisa ni u njegovu starinu. Ali on nije mogao nikako prihvatiti, da bi
prijevod bio ba iz pera sv. Jeronima. Bio je neodluan, komu da pripie
autorstvo prijevoda Psaltira... Onaj prijevod bijae izveden iz prijevoda
latinskoga, ili iz jevrejskoga jezika izravno ali ne iz grkoga.. . Nije
posumnjao u starinu, kako ju je naznaio Nikola Rabljanin, to jest da potie
od Teodora posljednjeg biskupa solinskoga. Prema tomu bi ovaj glagolski
psaltir bio za vie od dva vijeka stariji od irila i Metoda.
1444
Dakako da o

1442
V. Jagi, Tomko Mrnavi als Flscher des angeblich im J. 1222 geschriebenen
glagolitischen Psalters. Arhiv fr slavische Philologie, Berlin, XXXIII/1911, 1-2, 111-
134.
1443
egvi, Nav. dj., 179.
1444
K. egvi, Glagolica i njezino podrijetlo. Hrvatska smotra, VI /1938, 7 , 440.
egvi s potpunim pravom istie slijedee: U posljednje vrijeme su ustali neki filolozi

544
toj vrlo vanoj injenici nitko od antiautohtonistikih pisaca nije htio
raspravljati. Vano je znati da je prijepis Rafaela Levakovia pronaao
Vjekoslav tefani koji je utvrdio da je to stvarno Levakoviev autograf.
1445

Levakovi je bio uena osoba koja je izvrsno poznavala glagoljicu i teko je
vjerovati da ne bi otkrio da se radi o krivotvorini.
1446
Levakovi je kao i drugi
ueni ljudi njegova doba dokazivao da su stari Iliri bili Slaveni, a Antoljak
zakljuuje kako se njemu "ne moe porei da nije bio kritian i da se nije
sluio arhivskom graom", i to na nain da je "u tome poslu pokazao mnogo
volje i smisla".
1447
Najnovija povijesna istraivanja dokazala su utemeljenost
podataka iz vijesti o psaltiru. Tako je potvreno da je Solin postojao na kraju
etvrtog desetljea VII. st. i da je zadnji solinski biskup bio Teodor. Solin je
mogao biti zauzet najranije 639. ili 640. to je oito iz zapisa u Liber
Pontificalis (IX. st.) kako je papa Ivan IV. (640.-642.), po narodnosti
Dalmatinac, poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina s novcem da otkupi
kranske zarobljenike koje su pohvatali pogani. Da je to zakljuivanje
opravdano, potvrdio je arheoloki nalaz. Godine 1979. u Solinu je otkriven
bizantski novac i to Justinijana I. i Heraklija iz 630/631. godine. To je dokaz
da se u Solinu ivjelo iza 631.g. i da je osvajanje Solina moglo biti prije
dolaska opata Martina oko 641. godine.
1448
Vjerujui u miljenje don Frane
Bulia da je Solin pao 614.g. zakljuivalo se kako je i vijest o upotrebi
glagoljskoga psaltira u Solinu oko 640.g. nevjerodostojna, a nijekalo se i
postojanje Teodora kao zadnjega solinskog biskupa. Tako su neki (Luka Jeli

proti ovom Psaltiru govorei, da je on izmiljotina I. Tonka Marnjavia. Ovaj je, vele,
poznati patvara, koji je to sam izmislio i nasamario Levakovia. Zato bi se jedan
ugledni sveenik, velike uenosti, crkveni dostojanstvenik, biskup i kanonik zagrebaki,
upustio u ovakova patvaranja? U ovakove poslove se ne uputa nijedan iole ozbiljan
ovjek, bez velikih uzroka. A jo manje jedan dostojanstvenik. Jo manje moemo
vjerovati u ispravnost ove, moderne podvale, makar za njom stajali i najvei autoriteti,
kad je jedan Levakovi povjerovao u autentinost prijevoda i o njemu napisao raspravu.
Zar je zbilja trebalo ekati, da prodju tri vijeka, da neko izidje s tvrdnjom, da je
Marnjavi podvalio Levakoviu, Levakovi Karamanu, a Karaman drugima, koji su kroz
tri vijeka vjerovali u autentinost Psaltira! Marnjavi se je mogao prevariti i prevario se
je u mnogim tvrdnjama, ali da bi hotimice iao patvarati i druge varati, u to nije lako
vjerovati bez velikih dokaza.( egvi, ibid., s. 440 - 441).
1445
Vjekoslav tefani, Glagoljski rukopisi otoka Krka. JAZU, Zagreb 1960, 126-127.
1446
Prema sudu Rudolfa Strohala fra Rafael Levakovi "najpoznatiji je danas hrvatski
glagolski pisac", koji je pisao na latinskom i hrvatskom jeziku (Rudolf Strohal, Hrvatska
glagolska knjiga. Zagreb 1915, 178-179.).
1447
Antoljak istie kako je teta to su izgubljena neka Levakovieva djela, koja bi nam
omoguila da stvorimo jo jasniji sud o njemu kao historiografu, ali da je i na temelju
onoga s im raspolaemo sigurno kako on "zasluuje da mu se dade vea vanost nego
to je to dosad uinjeno". (S. Antoljak, Hrvatska historiografija... knj. I, 107).
1448
Ivan Marovi, O godini razorenja Salone. Kulturna batina, XVI/1991, 21,57-85.

545
i Marko Perojevi) pretpostavljali da se mjesto Teodora u toj vijesti radi o
Teodoziju, koji je s ninske biskupije preao na splitsku i tu bio od 880. do
886. ordinarij.
1449
F. Buli i J. Bervaldi u Kronotaksi solinskih biskupa
dopustili su mogunost da je zadnji solinski biskup bio Teodor, ali u skladu s
pretpostavkom o godini pada Solina zakljuili su da je Teodor 614. "naao
smrt u ruevinama svoga grada".
1450
Meutim, Nikola Jaki uspio je sigurno
dokazati postojanje zadnjega solinskog biskupa Teodora. On u svome tekstu
istie da ne eli ulaziti u veoma zamrenu problematiku popisa solinskih
biskupa po raznim katalozima koje je Buli uvelike raistio pa zakljuuje:
"U takvom proienom popisu figurira sada samo jedan salonitanski biskup
imenom Teodor i to kao posljednji salonitanski pastir. Vano je istai da svi
popisi salonitanskih biskupa, oni vee i manje vrijednosti, donose ime
Teodora kao posljednjeg, kako oni koji broje svega 25 imena, tako i oni koji
hoe da ih je bilo vie od 60." Jaki posebno navodi kako meu sauvanim
katalozima salonitanskih biskupa posebnu vrijednost ima onaj sauvan u
ostavtini modrukoga biskupa imuna Koziia-Begne. "To to taj popis iz
Begnine ostavtine govori da je posljednji salonitanski biskup bio Teodor, a k
tome dodaje i da je poginuo za vrijeme salonitanske katastrofe, ini se vrlo
indikativnim, pogotovu kada znademo, nakon Bulievih istraivanja, da je
upravo taj popis od svih drugih vjerodostojniji i veoma blizak onome koji je
sastavio sam Buli, komparirajui povijesna vrela i arheoloku grau."
1451

_ _ _


1449
Ivo Guberina je reenicu "po nalogu i troku Teodora zadnjega salonitanskog biskupa"
interpretirao u smislu da je prepisiva pop Nikola rijei "zadnjega solinskoga biskupa"
umetnuo. (I. Guberina, Konstantin iril i izvori glagolice. Hrvatska smotra, VII/1939,
10, 492-493).
1450
Fr. Buli J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih
nadbiskupa. Zagreb, 1912-13., s. 69.
1451
Nikola Jaki, Predromaniki reljef sa spomenom blaenog Teodora u Bolu na
Brau. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1985, sv. 26,54-56. Zanimljivo je
istaknuti da i prije navedenih potvrda o padu Solina i imenu posljednjega solinskog
biskupa neki kritiki duhovi nisu vjerovali u Jagievu pretpostavku kako je glagolski
psaltir u Solinu tijekom I. polovine VII. st. Mrnavievo izmiljanje. Usp. Bare Popari,
Glagolica i Sv. Jeronim. Hrvatska smotra, VII/1939, 2,63-65; I.
Klasni, Ibid, 590. Ni Josip Luci nije prihvatio kao sigurno da je vijest o navedenom
psaltiru izmiljotina, ali misli da bi se pod Teodorom moglo "razumjeti Teodozije, jer
nadbiskup Teodor ne postoji u kronotaksi spljetskih biskupa" (J. Lui, Nin u IX. st.
Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1969, 392.)

546
Radoslav Rotkovi o opstojanju predirilometodske pismenosti istie
ovo: Ako su klasini pisci ostavili dovoljno svjedoanstava da su ilirski
vladari imali svoje kancelarije i prepisku, i potpisivali ugovore (vidi zbornik
Iliri i Albanci, rad Fanule Papazoglu, koja je temeljit istraiva), kako se
moglo pretpostavljati da smo mi, poslije njih bili nepismeni! I da smo
stoljeima ivjeli bez slova i ekali irila i Metoda, da se vrate iz Moravske ,
sa uenicima? Zar nam Dukljanin, u tekstu koji na tim mjestima ne mora da
sadri nikakvu tendenciju, ne govori o potpisanim ugovorima, razmjeni
pisama? ak i ako apstrahujemo tzv. Duvanjski sabor, koji moe da bude
una montatura , ali ne mora, imamo druge podatke. Recimo, knez Vladimir
citira Sveto pismo. Kako, ako nije bio pismen? Je li mu ga neko itao na uvo,
pa ga on zapamtio cijela? Ili, Vladislav alje Vladimiru poruku, koja ne zvui
kao da je usmeno prenesena, nego upravo kao pismena poruka: Zato se
ustruava da doe? Da je to usmeno preneseno, onda bi bilo formulisano
drukije: da Vladislav pita, zato se Vladimir ustruava da doe! A za tim
slijedi Vladimirova pismena poruka Vladislavu! Ili, kad Dukljanin kae da su
se plemena sporazumjela i jednog dana meusobno izmijene poslanike i
pisma, pa ustanu i tokom jednog dana pobiju sve grke velikae...! Nije,
dakle, rije o tome da neki vladar alje naemu vladaru pismo, a na vladar
ima kancelariju i prevodioce i pisare, nego je rije o tome da je pismenih ljudi
bilo u plemenima! Kako bi inae bilo toliko ukrtenih pismenih poruka! A
ako bi ta pisma itali izaslanici, s obzirom na istovremenost svi poruka i
pisama, onda bi svi ti poklisari morali da budu pismeni, a to je veliki broj
ljudi! Ali, ako me pitate: e su dokazi za tu pismenost?. Ja Vam neu
ponavljati samo o tome koliko smo imali zemljotresa, pohara, poara; koliko
je pismenosti stradalo kad je Nemanja progonio bogumile i spaljivao njihove
knjige (!), nego u Vas uputiti i na alosnu injenicu, da mi nemamo
sauvanu ni jednu kamenu plou sa grobova naih osam ili devet kraljeva iz
prednemanjiskog doba, dinastije Vojislavljevia! Nije rije, dakle, o tome da
su grobovi opljakani, jer to je, na alost, u nas normalno, nego o tome da su
slupane u param parad i grobne ploe, one koje je ve pomenuti Dukljanin
koristio kao izvor za svoje pisanje. Pa otuda u njega tano navedeno: koliko je
godina, mjeseci i dana neko vladao! Zadnji su propali oni barski epitafi iz XI-
XII st., koji su govorili o biskupima i nadbiskupima, jer ih je raznijela
eksplozija baruta 1878. godine, ali tekstove je prije ve bio prepisao barski
nadbiskup Pooten, i poslao Rakom, koji ih je objavio, ve 1860. godine. No
u XI i XII vijeku nije bilo ni Pootena ni Rakog! Ali, mi ipak imamo
sauvanijeh runa!!! I to u Skadru, dolini Lima i na Prokletijama!
1452



1452
R. Rotkovi u pismu autoru iz Herceg-Novog od 1. oujka 1997., s. 8-10.

547

4.

I neki kameni glagoljski spomenici svjedoe o predirilometodskoj
pismenosti u Hrvata. Od svih tih glagoljskih spomenika do sada pronaenih
najvaniji je Plominski refljef s glagoljskim natpisom, jer se istraivai slau
da se radi o najstarijemu natpisu takve vrste na hrvatskom tlu. injenica je i
da Plominski spomenik potvruje postojanje pismenosti mnogo prije roenja
irila i Metoda, ali raspravljanje o njegovu datiranju traje od njegova
prezentiranja u javnosti. Ljubo Karaman je bio prvi koji je vie pisao o tomu
reljefu, navodei da se radi o crkvici Sv. Jurja u Plominu, da je romanikog
stila, djelo domaih majstora (srednjovjekovna puka umjetnost) i da je za tu
crkvu upotrebljen "raniji antikni materijal", a da su dva kapitela u crkvi
rimski spoliji.
1453
Prvi dojam Branka Fuia 1949. o tome reljefu bio je da se
radi o glagoljskom natpisu iz XII. stoljea.
1454
Godine 1952. Fui je
zakljuio da se radi o pismu "koje odaje najstarije oblike glagoljice na
hrvatskom tlu". Dalje navodi da imamo pred sobom tipove oble glagoljice
nastale prije formiranja uglatoga glagoljskog pisma, istiui da tipovi slova
"s" i "l" u biti pripadaju obloj glagoljici, da tip slova "p" openito karakterizira
spomenike starije od XIII. st. a da tip slova "i" pripada najstarijem tipu
glagoljskoga slova kakav vie ne nalazimo na veini glagoljskih spomenika
XII. stoljea. Kronoloke kriterije najodlunije je postavio o tipu slova "e" i
glagoljskog poluglasa. "Dva puta se na Plominskom natpisu javlja slovo 'e' u
prastarom obliku, kakav neemo sresti ni na jednom do sada poznatom
glagoljskom spomeniku u Hrvatskoj, dok takvom obliku moemo nai
morfoloku paralelu samo na najstarijim spomenicima glagoljice uope tj. na
onim spomenicima panonskoga i bugarsko-makedonskog perioda, koji se
prema dosadanjim rezultatima nauke datiraju s X. i XI. stoljeem. Ova
arhainost oblika slova 'e' upuuje svakako na veliku starinu Plominskog
natpisa, pa zakljuujemo da nije nastao poslije XI. stoljea. Tip znaka za
poluglas, kakav dolazi na Plominskom natpisu, ne javlja se prije XI. ni poslije
XIII. stoljea." Autor zakljuuje da je taj spomenik stariji od Bekih listia i
Baanske ploe. Fui je posebni problem vidio u uklesanom znaku desno od
prikazanoga lika "koji ne moemo sa sigurnou interpretirati." Misli da je taj
znak klesan na sasvim drugi nain od glagoljskoga natpisa, te nije vjerojatno

1453
Ljubo Karaman, O srednjovjekovnoj umjetnosti Istre. Historijski zbornik, knj. XI,
1949, 118-119.
1454
B. Fui, Izvjetaj o putu po otocima Cresu i Loinju. Ljetopis JAZU, knj. 55, 1949,
60.

548
da potjee od iste ruke. Fui je obratio panju i na ikonografiju reljefa.
Golobradi muki lik obuen je u kratku tuniku, kostimerija mu je rimska,
frontalna postava lika podsjea na pozu mukih portreta iz rimskih
nadgrobnih spomenika "pa se reljefu ne moe iskljuiti veza s kasnoantiknom
nadgrobnom plastikom." Uklesana polukruna nia oko lika upuuje na
impostaciju lika u vlastiti prostor, tipinu za plastiku s rimskih nadgrobnih
spomenika. Prema njemu bi za antiku govorila i opa naturalistika
tendencija, koja se osjea i u primitivnom izrazu, osobito u detaljima, pa
zakljuuje da te veze s antikom mogu bili ili nastavljanje direktne tradicije
rimske plastike u provinciji, ili ugledanje ranosrednjovjekovnog klesara na
jedan antikni predloak. Reljef je morao biti ugraen za vrijeme same
gradnje, jer su liku prerezane noge, to govori da je reljef stariji od
arhitekture. Prema njemu se oko Plominskoga natpisa otvara cijeli niz
problema kojim se moraju pozabaviti strunjaci razliitih disciplina. On na
kraju slova datira u XI. stoljee.
1455

Ljubo Karaman je prvi dao detaljniju analizu Plominskoga spomenika s
aspekta umjetnosti. Tako je utvrdio da motiv Plominskoga reljefa ima u
svakom sluaju korijen i uzor u predodbama pokojnika na rimskim
nadgrobnim stelama od I. do IV. st. po Kristu. Meutim, dalje je rekao da je
Plominski reljef najvjerojatnije djelo srednjovjekovnoga majstora iz vremena
njegova glagoljskoga natpisa, i to majstora koji se u izradi lika posredno ili
neposredno ugledao na rimsku stelu. Prema Karamanu, lik na reljefu pravi
dojam kao da su noge odrezane, a "stvarno rimske stele prikazuju pokojnika u
razliitoj visini" i ne poznaju lik prikazan od glave do samih koljena.
"Prihvaajui tezu, da se radi o rimskom spoliju, morali bismo prema tome
nagaati, da je sa stele s likom u visini od glave do nogu odrezan donji dio
nie koljena. Ali tome smeta injenica, da iz Istre nisu u antikno doba poznate
stele s itavom figurom pokojnika, kako ih imamo u drugim provincijama
carstva." Nain na koji je reljef izraen podsjea i na rustine nadgrobne
spomenike perifernih rimskih provnicija kao i na neke skulpture iz ranoga
srednjeg vijeka. On misli da je reljef kopija antiknoga motiva od
srednjovjekovnog klesara, to potvruje nain na koji su na reljefu dane oi
lika i oblikovana nia. Oi su prikazane kao grubo izdubene one upljine,
dok provincijalna rimska skulptura iz vremena kasnog Rimskog carstva
prikazuje oko kao cjelinu, kao izboinu, a ne kao udubinu. On navodi kako iz
vremena ranoga srednjeg vijeka moe navesti nekoliko primjera rustinih
skulptura na kojima je oko prikazano kao gruba udubina bez ikakvih detalja,
pa spominje nadgrobni kamen jednoga franakog ratnika iz merovinkog
razdoblja (iz Niederdollendorfa) i franaki kameni kri (iz Moselkerna u

1455
Branko Fui, Plominski reljef. Rijeka revija, I/1952, 1, 146-149.

549
Porajnju), kao i neke druge. Oko glave toga lika u Plominu polukruna
udubina nie dobila je gotovo izgled svetake aureole, a u donjem dijelu je
nia naznaena samo na jednoj strani lika, to bi antikni majstor teko
napravio. Prema njemu, malo je vjerojatno da je natpis naknadno uklesan
grafit, jer se grafiti na spomenicima javljaju tek u kasno doba u svezi s
porastom pismenosti, a vrlo su rijetki kad se javljaju uklesani u kamenu.
"Teko je zamisliti, da je poznavalac glagoljskoga pisma, pogotovu oko
g.1100. imao volju da se popne do rimskog spolija i da u njemu uklee svoj
potpis. Ima jo jedan znaajan detalj. Lik pokojnika na rimskim stelama je
strogo frontalan i aksijalan. U Plominu, meutim, prostor do glave na desnoj
strani reljefa, gdje je natpis, dvostruko je vei. Kao da je glava bila maknuta u
lijevo, da dade prostor natpisu. Natpis i lik e prema tome biti iz istog
vremena. Pokojnik na rimskim stelama dri obino atribut, koji ga poblie
oznauje, u desnici. Lik plominskog reljefa ima ga, naprotiv, na desnoj strani.
Kranski muenici u srednjovjekovnoj umjetnosti dre simbol svog
muenitva, granicu palme, ne samo u desnoj ruci, nego esto i u lijevoj."
Karaman na kraju zakljuuje da je Plominski reljef vjerojatno djelo
srednjovjekovnoga majstora iz vremena njegova glagoljskoga natpisa i to
majstora koji se u izradi lika posredno ili neposredno ugledao u rimsku
stelu.
1456

Nakon te Karamanove analize Branko Fui je 1971. zakljuio da
Plominski natpis "moramo datirati s XI. stoljeem. Moda mu, to vie, donju
granicu smijemo otvoriti prema X. stoljeu." Ponavlja misao da je
kostimografija na reljefu antikna (rimska), da frontalna postava lika podsjea
na gest mukih portreta s kasnoantikih rimskih stela, i da bi za antiku kao
izlaznu toku govorila i opa naturalistika tendencija koja se moe zapaziti
naroito u detaljima. Zakljuuje kako je manje vjerojatno da bi takvo djelo
nastalo od VIII. st. pa do prve polovine XI. st., jer se u tim stoljeima u Istri,
Primorju i Dalmaciji skulptura izraava pleternom ornamentikom na nain da
su naturalistike koncepcije ljudskoga lika iskljuene. Spominjui kako je u
jednome ranijem tekstu iznio miljenje da taj lik predstavlja sv. Jurja zbog
atributa to ga plominski lik dri u ruci, on je sada (1971.) o tom reljefu
napisao da je glagoljski natpis sekundaran, da je grafit i da je injenica to je
reljef bio uzidan u crkveni zid uvjetovana pukim tumaenjem koje je u
prikazu Silvana vidjela lik sv. Jurja. Fui je glagoljski natpis na reljefu
datirao u XI. stoljee pa je utvrdio da je XI. stoljee terminus post quem non
za nastanak reljefa, da mu je to gornja granica, a da je donja granica kasna
antika. Posebno je istaknuo da se ne radi o liku sv. Jurja. Fuiev je zakljuak:

1456
Ljubo Karaman, O reljefu u Sv. Jurju u Plominu. Starohrvatska prosvjeta, serija III,
Zagreb 1955, sv. 4, 201-205.

550
1) "Ni na Istoku ni na Zapadu nema likovnog prikaza sv. Jurja prije X.
stoljea. 2) Ako je klesaru bila namjena da u XI. stoljeu (u doba kada smo
datirali glagoljski natpis) prikae svetog Jurja, iskljueno je da ne bi svecu
uklesao bitni svetaki atribut: aureolu oko glave, koje na ovom prikazu ne
vidimo. 3) Reljef je - prema tome - stariji. U mojoj poetnoj alternativi
priklanjam se kasnoantiknom porijeklu. 4) Zahvaljujui upozorenju mog
rijekog kolege Kovaevia, otvara nam se novo rjeenje da u tom liku
vidimo prastarog, antiknog 'zelenog Jurja', da vidimo poganskog Silvana s
vegetacijskim atributom u ruci, kako ga u slinoj ikonografiji vidimo i na
jednom antiknom istarskom reljefu u muzeju u Buzetu."
1457

Godine 1981. Fui pie kako je taj kasnoantikni i rustini reljef u
kamenu izvorna naivna umjetnost i da je na reljefu prikazano ilirsko-rimsko
pogansko boanstvo Silvan, koji u ruci dri simbol vegetacije, a koje je puko
miljenje u Plominu poistovjetilo u kransko doba sa sv. Jurjem i izloilo na
crkvenom zidu. Stoga zakljuuje tekst s tezom da glagoljski natpis u Plominu
nije istodoban s reljefom, nego da je to sekundarno uklesani grafit iz XI.
stoljea. Inae priznaje da ne zna to znai onaj krupniji i dublje uklesani
znak desno od Silvana. "To nije glagoljsko slovo a nije ni latinsko ni grko.
Vjerojato je taj zagonetni znak ilirska runa, starija od glagoljskih slova."
1458

Fui je 1982. ponovio to se do tada pisalo o reljefu i natpisu.
1459

Treba istaknuti da je Branko Fui, pisac Glagoljskih natpisa,
kapitalnoga djela hrvatske znanosti, morao datirati natpis u
postirilometodsko vrijeme, jer je poao od teze o irilovskom podrijetlu
pisma glagoljice. Ivan Klasni je usporedbom slova Plominskoga reljefa s
istim slovima Baanske ploe doao do zakljuka da se svaki znalac
glagoljice lako moe osvjedoiti kako je Fui Plominskom reljefu smanjio
starost. "Nema ni jednog slova u njemu koje bi bilo potpuno jednako istim
slovima na Baanskoj ploi. Vremenska razlika od pola stoljea nije
dovoljna da se logino protumai tako velika stilska razlika izmeu svih
istovrsnih slova Plominskoga reljefa i Baanske ploe. To su ve ranije
pojedini istraivai znali spomenuti, ali bez ulaenja u pojedinosti... Ovdje
treba posebno istaknuti pogreku koja potjee od Jagia. On je Kijevske
listie datirao meu najstarije glagoljske rukopise, iako po jednostavnosti
oblika glagoljskih slova to prvenstvo treba pridati Assemanovu evanelju. B.
Fui je tu pogreku prenio u svoja razmiljanja o najstarijim oblicima

1457
Branko Fui, Najstariji hrvatski glagoljski natpisi. Slovo, 1971, 21, 231-233.
1458
B. Fui, Kulturno-povijesni vidovi glagoljske epigrafike. Croatica Christiana
Periodica, V/1981, 8,143-145.
1459
Fui, Glagoljski natpisi. JAZU, Zagreb 1982, 282-284.

551
poluglasa Plominskog natpisa. On oblike poluglasa iz Assemanova evanelja
mee po starosti tek na tree mjesto, pa se ne treba uditi to je dobio
pogrean rezultat. Poluglas u Kijevskim listiima ne moe se uzeti za
najstariji oblik tog slova jer je to zapravo samo rastegnuti oblik poluglasa u
rukopisu Assemanova evanelja. Vertikalna produenost glagoljskih slova u
Kijevskim listiima moe se opaziti ne samo na poluglasu, nego i na slovima:
a, l, m, n, o, p, , kako ih pie na svojoj tablici J. Hamm. Bez veih tekoa
svatko se moe uvjeriti da se tu radi o pisarskom stilskom izrazu, a ne o
elementu neke posebne starosti. Tko paljivo pogleda razliku meu
glagoljskim slovima Kijevskih listia i Assemanova evanelja doi e do
uvjerenja potpuno protivnog Jagievu zakljuku i nee u rastegnutoj stilizaciji
glagoljskih slova Kijevskih listia gledati najstarije oblike glagoljskih slova,
nego samo posebni pisarski stil, koji moe sluiti kao dokaz mlaeg postanka
rukopisa. Kriterij V. Jagia da starost pojedinom glagoljskom rukopisu
odreuje po koliini zaobljenih slova potpuno je besmislen jer nema nikakvih
ozbiljnih dokaza da je primarna glagoljica imala veinu okruglih slova i da je
zato rukopis pisan okruglom glagoljicom stariji. Jedini naravni kriterij za
starost glagoljskih rukopisa bila bi slinost pojedinih slova s primarnim
glagoljskim slovima. No kako nam primarna glagoljska slova nisu poznata, ne
moemo taj kriterij primjeniti ni uz pretpostavku, kako to V. Jagi hoe, da su
primarna glagoljska slova imala preteno okrugle oblike. Ostaje samo
pomoni kriterij, kojim prosuujemo jednostavnost oblika pojedinih slova,
po mogunosti bez stilskih dodataka. Ako se uzme jednostavnost glagoljskih
slova kao kriterij za odreivanje starosti i zabace po mogunosti svi stilski
dodaci na njima, onda se meu najstarije glagoljske rukopise mora ubrojiti
Assemanovo evanelje. U tom sluaju otpada prigovor B. Fuia da
Plominski natpis ima mlai oblik poluglasa. Ipak, mora se posebno istaknuti
da B. Fui nije uzeo kao kriterij za odreivanje starosti Plominskog reljefa
najstarije oblike slova e i p, nego je starost odredio iz najmlaeg oblika, i to
poluglasa, za koji je upravo dokazano da mu je ve V. Jagi odredio pogrenu
relativnu starost. Moda je B. Fui datirao Plominski reljef tako kasno samo
da se nikome ne zamjeri i da starost Plominskog reljefa padne u
postirilovsko doba."
1460

Klasni se osvrnuo i na Karamanovo pisanje zamjerajui mu to nije
iznio svoje miljenje o starosti dotinoga reljefa "iako e paljivi itatelj moi
izmeu redaka proitati da je Plominski reljef nastao u predirilovsko doba."
Klasni je postanak reljefa smjestio u doba franake prevlasti u Hrvatskoj, to
znai prije irilometodskog doba.
1461
Vinko Grubii u lanku o ranoj

1460
I. Klasni, Nav. dj., 588-589.
1461
Klasni , Nav. dj, 589-591.

552
hrvatskoj pismenosti navodi kako ni tefani ni Fui za svoje datiranje
Plominskoga natpisa u XI. st. ili u prvu polovicu XII. st. ne donose nikakve
dokaze. Grubii navodi tefanievo miljenje da se ni taj natpis ne moe
datirati prije XI. st. ne samo zbog nenazonosti nazala, nego npr. i zbog
nestaica starih ralanjenih poluglasova i zakljuuje: "Najprije, u pogledu
nazala, na Plominskom natpisu oni fonetski ni grafiki i nemaju mjesta, a to
se tie usporedbe s trima stsl.spomenicima, uputio bih itatelja na Klasniev
rad, u kojem pokazuje, da je jedna od najveih zabluda glede glagoljice
openito, a njene geneze posebno, upravo u tomu, to se -bez ikakva dokaza i
razloga-obla glagoljica uzimlje kao starija. Ta zabluda uzimana je nekritino
samo zato, to potjee od V. Jagia. U pogledu poluglasova: kamo bi se,
prema kriteriju poluglasova mogla svrstati Baanska ploa, na kojoj se
pojavljuje poluglas u obliku kljuar? Druga zanimljivija injenica: Plominski
natpis, koji je stariji od Baanske ploe, pisan je uglatijom glagoljicom nego
sama Baanska ploa, iako Fui slova, kojima je pisan Plominski natpis,
jednostavno zove oblom glagoljicom."
1462

Prema liku Plominskoga reljefa, u kome se oituju kasnoantiki
elementi, spomenik se moe datirati najkasnije u franako razdoblje, a
najvjerojatnije i nekoliko stoljea ranije, u doba germanskih osvajanja.
1463

Lik na reljefu nije Silvanov niti u bilo kojem detalju moe asocirati na
Silvana. Mjesto poganske panovske poude, razbludnosti i rasplodnosti tu se
oituje jedna gotovo svetaka figura koja, iako nema aureolu, ipak moe biti
vezana s kranstvom. O starosti toga reljefa ne moe se nita zakljuivati iz
oblika slova. Naime u pogledu glagoljskih slova samovoljno se zauzelo
nedokazano stajalite da su obla glagoljska slova starija, a uglata mlaa.
Meutim, tako se moe zakljuivati samo kad bi imali sigurno datirane
spomenike glagoljskoga pisma iz ranijega doba. Ako je suditi po Plominskom
reljefu, onda je oito da se ne radi o oblim slovima, a gotovo je sigurno da su
prvotna glagoljska slova u Hrvata bila uglatog tipa i zato jer su nastala po
uzoru na uglate rune. U pogledu zanimljiva slova "e" s dva zareza u sredini
treba istaknuti da u irilikim grafikim varijantama (npr. u ruskim
rukopisima XI. st.) takvo slovo "e" ne postoji. Takvo slovo ne postoji ni na
crnomorskim i staroruskim plombama, peatima, monetama, kalendarima i

1462
Vinko Grubii, Rana hrvatska pismenost i Sveta braa. Hrvatska revija,
XXXV/1985, 4, 605-607.
1463
Merovinka vladavina zavrava g. 751. kada poinje karolinko razdoblje. Merovinka
kultura bila je sinteza raznih utjecaja: domaega germanskog, galo-rimskog,
langobardskog, bizantskog, armenskog i koptskog. Usp. Peter Lasko, Franako
kraljevstvo od Merovinga do Pipina. Rani srednji vek, Jugoslavija, Beograd 1976, 198,
218.

553
rukopisima koje je 1957. prikazao N.A. Konstantinov u djelu O poecima
ruske pismenosti.
1464

Na temu predirilometodske pismenosti u Hrvata trebalo bi posebno
vrednovati i Valunsku plou, na kojoj se nalazi dvojezian natpis: na
latinskom jeziku i hrvatskomu prijevodu. Prema Fuiu, latinski tekst je pisan
karolinom, hrvatski oblom glagoljicom. Vano je navesti da na tome natpisu
ima oble glagoljice, ali da prevladava tip slova uglate glagoljice.
1465
Relativno
veliki broj glagoljskih spomenika na podruju, posebno Osora i Krka upuuje
na zakljuak da je glagoljica ba negdje na tim prostorima nastala i odatle se
irila u druge krajeve. Nepobitno je da se nita to se danas zakljuuje o
irilometodskomu podrijetlu glagoljice u IX. st. ne temelji na primarnim
izvorima, nego samo na legendama.
1466


1464
V.A. Istrin, 1100. godina slavenske azbuke. Akademija nauka SSSR, Moskva 1963,
51, 85, 111-114. Istrin datira Kijevske listie u poetak X. st. U njima se nalazi slovo "E"
u obliku kao na Plominskom reljefu, to potvruje tezu da su Kijevski listii sa Zapada.
1465
Fui, Ljetopis, 60; Fui, CCP, 145, 146.
1466
Papa Ivan VIII. u jednom izvoru spominje slavenska slova i pripisuje ih Konstantinu.
Taj izvor se moe pravilno tumaiti samo ako se zna da su se pod slavenskim nazivom
razumijevale razne narodne skupine koje su govorile istim ili slinim jezikom. Meu
kojim Slavenima su djelovali iril i Metod (Moravska, Istona Slavonija, Bugarska?) u
znanosti se jo raspravlja i to posebno nakon teza koje brani Imre Boba. Raspravlja se i o
tome, kako su iril i Metod mogli u kratkom roku od nekoliko godina prevesti u cjelini
ili u dijelovima Sveto pismo na slavenski ili kako su mogli prevesti dotadanju glavnu
crkvenu literaturu itd.

554




XVI.
KATAKOMBE U JAJCU

U dananjem Jajcu ve je u rimsko doba postojalo naselje.
1467

Meutim, Jajce se pod svojim dananjim imenom javlja u pisanim
dokumentima tek u vrijeme Hrvoja Vukia Hrvatinia, ali nema nikakva
dokaza da se, kako su neki pisali, njemu moe pripisati i osnutak grada. Ima
pojava u arhitekturi zbog kojih postanak grada moemo smjestiti u mnogo
ranije vrijeme.
1468
Jajce je postojalo mnogo prije godine 1404. kad
dubrovake kronike nazivaju Hrvoja conte di Jajce.
1469

Jedna je od najzanimljivijih graevina bosanskih (Truhelka) objekt
koji je narod nazvao Katakombama, a to se u znanstvenoj literaturi
prihvatilo. Prvi i jedini koji je do danas o tom objektu opirno pisao bio je
iro Truhelka.
1470
Njegov je opis u bitnim detaljima sljedei: Izmeu
Medvedkule i zvonika nalazi se u stijeni ulaz u jednu zanimljivu podzemnu
gradjevinu. Taj ulaz prije u samoj stijeni, danas je provien malim kamenim
trijemom, sazidanim u novije doba, da se brani kii i vodi da ne ulazi u
nutarnjost graevine. Poav ovim trijemom silazimo niz dvije tri stepenice i
tu nam se otvara put na mala gvozdena vrata u tjesno predvorje podzemnoga
hrama, a na druga vrata ui emo u samu zgradu. Cijeli hram istesan je
golemom mukom iz same stijene... Crkva razdijeljena je posve pravilno kao

1467
iro Truhelka, Kraljevski grad Jajce. Povijest i znamenitosti. Ed. J. Studnike i
druga, Sarajevo, 1904, s. 5.
1468
oko Mazali, Stari grad Jajce. (Novija arheoloka istraivanja), GZM, nova serija,
tom VII, Sarajevo, 1952, s. 59.
1469
Ljudevit Thallczy, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajce 1430-1527. Ed. Kr. Hrv.
Slav. Dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1916, s. 21-23.
1470
Do prvog i posljednjeg pokuaja populariziranja tog objekta dolo je godine 1900., kad
je spomenut i ilustriran crteima u katalogu jedne meunarodne izlobe u Parizu. Usp. La
Bosnie-Herzegovine a I expostition internationale universalle de 1900 a Paris, Ed.
Adolphe Holzhause, Vienne, 1900, s. 8.

555
sve starije crkve romanskoga sloga. Glavne su joj sastavine (vidi osnovu i
prorez u priloenim slikama) nartex (predvorje), baptisterij (sa krstionicama),
sama crkva, kojom se upoprijeio sanktuarij ili prezbiterij na oblik krsta i
oltar. Nartex je uska prostorija, 2,18 m irine, 5,50 m duljine, svedena gore na
badnjasti emer (Tnnegewlbe) bez ikakva arhitektonskoga uresa. Samo s
lijeve i desne strane crkvenih vrata uklesani su opisani grbovi. Ta prostorija
nije sva iz ive stijene istesana ve je sa dvije strane, gdje je trebalo, ozidana
kamenom. Na tijesna i niska, na emer svedena vrata, koja se nalaze nasred
debela zida, ulazilo se u crkvu. Prvi joj dio proirio se s lijeva i desna te s obje
strane zavruje u dvije panjege (C), gore svedene. U desnom uglu istesana je
od kamena klupa, a u njoj urezane su tri okrugle jame, gdje bijahu neko
smjetene posude sa svetom vodom. Taj baptisterij irok 7,50 m, odnosno
9,50 m, a dug 2,05 m. Glavni dio crkve, koji slijedi za baptisterijem, ui je i
razmjerno kratak 2,80x4,00 m. S lijeve i desne mu strane isklesan je u stijeni
obli niski emer oko 1,20 m dubok, u dnu te udubine urezan je u zid dvostruki
krst, s obje mu strane mjesec i sunce. Taj emer pokriva jedno 2 m duboku
raku (D). Lijeva raka iskopana je sasvim, a desna je tek zaeta i jedva 10 cm
pod podnicom iskopana. Te dvije rake zapremaju cijelu duinu pobonih
zidova same crkve, koja se prema prezbiteriju znatno rairuje. Oba pobona
zida zavruju se tu u niz pilova (E), koji se prema prezbiteriju razmiu.
Prebiterij uzak je, ali dug (2,94x10,66 m, te se poprijeio preko crkve, kao
krilo u krsta. S desne strane zapoeta je ista taka panjega ali tek je jedno 20
cm duboko izvaena stijena, pa je posao ostao nedovren. S lijeve strane
sanktuarija imadu u pobonom zidu usjeena mala niska vrata. Kroz tijesni
hodnik ulazi se tu u malu odajicu (F) - 1 m iroku, 2 m dugu - a poto je i tu
dno do neke dubljine iskopano, valjda je i tu imala biti raka, koja stoji
usporedo za prednjom rakom. Simetriki imala se jamano i s desne strane
iskopati slina raka, ali tu su tek oznaena i slabo iskopana vrata. Dno crkve
zaprema neki iroki oltar. Nad prostranom i podubokom apsidom, pod kojom
se imao smjestiti rtvenik, savio se iljasti gotski luk, a s lijeve i desne strane
oltara, dva su slina luka, samo manja. Te maljune izbice (I), jamano nijesu
bile rtvenici ve su moda ondje imali kod obreda sjediti vii sveenici.
Desna je dovrena te ima osim luka u proelju s lijeve i desne strane po jedan
prozor, doim je lijeva panjega tek na prosto prorezana i nedovrena. Na
lijevom dnu prezbiterija opet je u stijenu usjeena panjega (H), kao i u
baptisteriju, od koje se time razlikuje, da joj prednju polu prikriva niski iroki
emer, a dno manji iljati svod. S obje strane oltara iskopan je tijesan hodnik,
koji se malo savio oko njega, a onda ostao nedovren. Bez sumnje imao je taj
hodnik opasati oltar, te je tako ovaj imao stajati osamljen, opasan korom,
kako je to obiajno u svih crkava romanskoga stila. U dnu toga kora imala bi
doi polukruna konha, kojom zavruje crkva. Kako se razabire iz tog kratkog

556
opisa, crkva nije dovrena, a ni osnova joj nije do kraja provedena. U
priloenim slikama ocrtao sam tu osnovu kako je do sada izgraena,
nedovrena, i kako je osnova imala biti, poto bi se gradnja dovrila. Po toj
osnovi bila bi crkva dosta iroka, prostrana zgrada. Svod crkve nejednak je te
se mijenja. Nartex je u vrhu emeren obinim oblim nainom, baptisterij i
crkva poniskim oblim, kojega je u sredini nadvisio ui gotski emer, sveden
na iljak. Taj svod pomno je izglaen. Nad sankturarijem nadvisio se uski,
dugi, plitki svod, koji je zahvatio cijelom duinom od jednoga do drugoga
kraja. Nekoliko koraaja od ulaza, skoro nasred crkve nalazi se u podu
etverokutna jama, a niz nju proi e preko nekoliko strmih stepenica u
kriptu. To je tijesna niska izba, 3,92 m duga, 4,22 m iroka, 1,90 do 2,20 m
visoka, nepravilno istesana, a cijelu sredinu zaprema joj golemi, iz stanca
istesani rtvenik, koji je dosegao do emera, te ondje s njime srastao. U onoj
ploi, koja se nad rtvenikom osovila, prorezan je opet onaj dvostruki krst s
mjesecom i suncem - simboli mrtvakog kulta - koje ve vidjesmo i iznad
raka u gornjoj crkvi. Ve je gore u onom mraku i zaguljivom dimu zubalja
muno opstati, ali tu dolje atmosfera tako je mutna, da ovjeku otima dah i
sapu. Ta kripta bijae glavna est te crkve, a u njoj imali su se sluiti u
srednjem vijeku mrtvaki obredi. Sa umjetnikog gledita ne moemo
ocijeniti tu gradnju, jer joj, kako rekoh, fali svaki umjetniki nakit, a i sa
graevnog gledita moglo bi se primjetiti, da joj visina nije ni u kakovom
razmjeru sa duljinom (ukupno 13,72 m) i irinom. Crkva je najvia pod
gotskim svodom na sredini, a i tu jedva 4,15 m, doim je pri kraju tako nizak
svod, da ga se skoro glavom dotie.
1471

Bez obzira na to, to Truhelkin opis sadri sve bitno o tom objektu, ipak
sam zamolio za odreene strune dopune arhitekta Hidajeta Krlaka, koji je
bio glavni urbanist grada Jajca 27 godina. Njegove dopune Truhelkina opisa
bile bi sljedee: Kroz katakombe nije proticala voda, a nema ni tragova o
protoku vode. Je li postojala mogunost proticanja vode, takoer je
nevjerojatno, jer nema prirodnih tragova mjesta izljeva. Naime, same
katakombe su ugraene u jednu kamenu zaravan - terasu (396,40 nadmorske
visine) koja neposredno, granii prijanjim koritom rijeke Plive gdje ima
sedrenih naslaga, ali nie od terase katakomba 390, 10 n.v. Sama je terasa od
pjeanog masiva kamena (sada nazvan Plivit) od kojega su graene i
graevine u Peti i Beu, a poneko gradi i u okolici Jajca. Terasa se tako
protee prema istoku i taj isti kameni masiv stalno se vidi na koti 373, 72 n.v.,
a i tvrava - katel je sagraena na tom kamenom masivu na 442, 99 n.v. No,

1471
Truhelka, ibid., str. 57, 60-61. Usp. . Truhelka, Katakombe u Jajcu. Glasnik
Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. IV/1892, 1, Sarajevo, s. 57-68 i . Truhelka,
Die Katakomben von Jajce, Wissenchaftliche Mittheilungen, II, ed. Adolf Holzhusen.

557
u visini katakomba, po obrubu vidi se sedra, te se govori da je vodopad Plive i
Vrbasa bio od katakomba do na istonoj strani graa kamenih i sedrenih
masiva, na kojima su graene gradske zidine 373,72 n.v. Navodno postoji (u
prepriavanju) i tajni izlaz iz katakomba vezan hodnikom od vodopada Plive
na 344,30 n.v., gdje se je snabdjevalo pri opsadi vodom...
Donja prostorija
Priloena skica je stvarno stanje kria u donjoj prostoriji s postoljem,
to se vidi iz skice. Izmjere su dane u centimetrima. Ovaj kri je potpuno
zavren, i ini se da je obraen gotovo do bruenja. Svod iznad kria je u
stvari plafon donje prostorije i cijelo postolje je samoniklo tijelo kamenog
masiva poda, postolja i plafona besprekidno. Znai, postolje kria, pod i
plafon isklesani su u kamenom masivu, kao, uostalom, i katakombe. Lijevo
od kria vidi se krug prenika 18 cm udubljen u postolje i u gornjem dijelu
manji krug (valjak) koji je ostao, pa prosto se dobije dojam kao da visi, ili da
je prilijepljen za udubljenu krunicu. Mali neiskopani krug (valjak) je
prenika 10 cm. Ova lijeva krunica nije u cjelosti zavrena, znai, nije
prokopana, gdje bi inae debljina, odnosno, dubina rupe trebala biti 35 cm.
Mislim, da se je to imalo zavriti, a ne da je to ostavljeno kao konano
oblikovano. Desna je rupa postavljena simetrino lijevoj i potpuno je
zavrena i probijena dubine 35 cm te fino obraena...
Gornja etaa
S lijeve strane prostorije na sredini zida grobnice D nalazi se istovjetni
po obliku i veliini kri kao i u donjoj prostoriji, samo je taj kri na desnoj
strani prema gledanju iz prostorije na grobnicu D oteen da li namjerno ili
sluajno radi kamena, ne zna se, ali su i na njemu krug lijevo s
polumjesecom, koji se vidi (nedovren) i desni krug, koji se djelomino vidi,
jer je razbijen. Ovaj kri i oteenje vidi se na fotografiji. Nadalje, na desnoj
strani prostorije, iznad grobnice vide se tragovi takoer poetka radova na
kriu, ali su samo obiljeene lijevo i desno krunice i jedna manja rupa za
kri. Znai, to nije dovreno. Mjerenjem udaljenosti rupa, u donjoj i gornjoj
etai i u ovom nezavrenom kriu, vidi se da su svi isti po obliku i veliini.
Pitate, kakvo je moje vienje simbolike rupa pored krieva. Ako se gleda na
to kako je izvedeno, dobije se dojam polumjeseca, a unutarnji krug (ili valjak
kako je izveden) moe biti i Sunce i Zemlja, ako je Sunce s desne strane kao
>dovrena rupa<. Meutim, lijeva strana oito pokazuje polumjesec za
okruglinom u danom momentu zamraivanja Mjeseca... Jasno se vidi u donjoj
etai da se krug s polumjesecom nalazi s lijeve strane, to se oito vidi i na
kriu u gornjoj etai i na zapoetom desnom kriu. Znai, polumjesec je
uvijek u krugu i u istoj je ravni i unutarnja krunica zamraivanja dijela
Mjeseca. Na svim krievima uvijek je, bez sumnje, desno sam krug... U

558
donjoj prostoriji moe se hodati oko kria, a u gornjoj samo kod lijevog
oteenog, moe se doi iza, dok kod zapoetog desnog kria ne moe se
doi, jer je to masiv. Interesantno je napomenuti da je oltar u gornjoj
prostoriji okrenut prema istoku, to nije sluaj kod krana.
1472

U znanosti su prihvaeni Truhelkini zakljuci o tom objektu. Tako
oko Mazali istie da je Truhelka opirno opisao tu graevinu i da je njegov
zakljuak kako je ona imala posluiti kao grobna crkva Hrvoju i njegovima
ispravan. Moemo samo dodati da je ta podzemna graevina imala da bude
kripta pod jednom crkvom, koju je Hrvoje kanio podii. To se vidi i iz fakta,
da se ilo direktno u zemlju i da bi prostorija zakisavala, odnosno bila
plavljena vodom, kad ne bi imala nad sobom zgradu, a da se radilo samo o
grobnici kopala bi se u visoke stijene koje su tu, odmah iznad katakombe
nalaze. Vidi se i po lijepom platou u koji je sputena katakomba da je tu
imala biti crkva. Mazali je u prilogu svoga teksta donio crtee nedovrenih
figura isklesanih na ulazu u katakombu i zakljuio: Vjerojatno je muka
figura imala da predstavi samoga Hrvoja, a enska Jelenu Nelipievu, njegovu
suprugu. Ta enska figura ne dri kri, kako je to vidio Truhelka, ve neki
drugi heraldiki znak.
1473

Ako se prihvati pretpostavka da je doista Hrvoje dao graditi te
katakombe, odnosno nastaviti prije zapoetu gradnju, neophodno je istaknuti
njegovo vjersko uvjerenje. Njemu je glavni cilj bio realiziranje svoje moi.
Pae, toliko, da se moe zakljuiti da je samo za to i ivio. Hrvoje, hrvatski
velika,
1474
ija je ena (ki Ivana Nelipia) bila pobona katolkinja, smatran
je u tadanjim katolikim krugovima patarenom. U jednom izvoru iz godine
1403. koji donosi Ljudevit Thalloczy stoji: Taj ovjek, pataren, ali ima put,
kojim bi se mogao privesti svetoj vjeri, a to je kad bi ga se uinilo krajikim
grofom bosanskim, tako veli njegov prijatelj, nadbiskup spljetski.
1475
I iz
nekih drugih detalja mogue je zakljuiti da je Hrvoje smatran velikim

1472
Citati su navedeni prema pismu Hidajeta Krlaka poslanu piscu ovog teksta iz Jajca 10.
prosinca 1985.
1473
Mazali, ibid., 92-93.
1474
Akad. rjenik tumai ime Hrvoje kao hipokoristikon od Hrvat, Hrvatin. Thalloczy
takoer izrijekom istie hrvatsko podrijetlo HRVOJEVO (Blagay-codex pg. CXXIX,
predgovor) a to se ionako najlake tumai postojbinom njegova roda, naime Donjim
Krajima, s lijeve obale Vrbasa. Ferdo ii, Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini i njegovo
doba. (1350-1416). Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1902, s. 285.
1475
Ljudevit Thalloczy, Vojvoda Hrvoja i njegov grb. GZM, IV/1892, knj, II, 172. usp. i
Wissenchaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegovina. Wien, 1907, sv. II,
Ed. Adlf Holzhausen, s. 108-124.

559
heretikom.
1476
Vrlo je vano da sam Hrvoje svoje nekatoliko uvjerenje ne
naziva patarenstvom, ve doslovno poganstvom. U jednom pismu kraljici
Barbari, koje se jo u XVII. stoljeu uvalo u arhivu obitelji Cindro u Splitu,
Hrvoje izmeu ostalog pie: Isto tako zaklinjem kraljevsku prejasnost i vae
velianstvo da ne dozvoli da u vrijeme moje starosti umrem u poganskoj vjeri
i nevjernosti, jer sam jedva i teko doekao vrijeme da se iz poganske vjere
vratim u katoliku vjeru i da mogu vjerno sluiti reenom gospodinu
kralju.
1477

Bez obzira na tu Hrvojevu izjavu injenica je da katolika vjera Hrvoju
nije nita posebno znaila, a to se osobito oituje u tome da je on s Turcima
sklopio savez i tako prvi uveo islam u Bosnu. Kad je 1. svibnja 1413. Hrvoje
proglaen odmetnikom, on je tada pozvao Turke koji su od godine 1414.
poeli intenzivno provaljivati u Bosnu i Hrvatsku. Hrvoje je prije smrti u
travnju 1416. bio neogranieni gospodar zapadne Bosne, ali drugi dio su
zauzeli Turci.
1478
uro Basler tzv. katakombe u Jajcu tretira kao hram za
vrenje nekog mistinog rituala. Prosor je prema grbu Hrvoja Vukia
Hrvatinia, u predsoblju glavne dvorane, datiran pod konac XIV ili u prve
godine XV stoljea. Hrvoje je bio lan Zmajevog reda, tj. organizacije koju je
osnovao kralj igmund za suzbijanje hereza. Obredi Zmajevog reda imitirali
su misterijske rituale.
1479

Ako su te katakombe doista Hrvojevo djelo, onda je, s obzirom na
njegovo vjersko uvjerenje, neophodno obratiti pozornost na postojeu, makar

1476
Hrvojev misal zavrava starom misom u ast Muke te introitom i nepotpunom
oracijom mise za grijehe, premda im ovdje nije mjesto. Iza ovog teksta slijedi ovea
minijatura sv. Mihaela arkanela koji stoji na zmaju, to je simbol pobjede nad zlom i
grijehom. Kao da je naruitelj misala htio skinuti okove grijeha i traiti pobjedu i spasenje
od sv. Mihaela za Hrvoju (ozloglaena patarena?) ispred njegove suverene figure na
konju i njegova novog grba >herceg grada Splita< na posljednjim stranicama misala.
(Marija Panteli, Hrvojev misal i njegov historijskoliturgijski sastav, s. 493, u izdanju
djela Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukia-Hrvatinia, Priredili: Biserka Grabar,
Anica Nazor, Marija Panetli, Zagreb-Ljubljana-Graz, 1973, s. XI + 513).
1477
Ivan Luci, Povijesna svjedoanstva o Trogiru. II, Ed. akavski sabor, Split, 1979, s.
855.
1478
Radi objektivnosti ipak treba navesti da Hrvoje u spomenutom pismu kraljici Barbari
upozorava da e se radi obrane od nasilja obratiti gdje bude mogao nai zatitu, a onda,
kao usput, dodaje da se Bonjaci ve misle sloiti s Turcima i da su u tom smislu poduzeli
i potrebne mjere. (Luci, ibid., s. 856). injenica je, da se je u tadanjem kranskom
svijetu savez s islamom jedva mogao zamisliti, ali sam Thalloczy u tekstu o Hrvoju istie
da se u XVI. st. i francuski kralj Franjo I. u borbi protiv Karla V. udruio sa Sulejmanom
Velikim. (Thalloczy, Vojvoda Hrvoje..., ibid, s. 177).
1479
. Basler, Orfiki elementi u simbolici steaka. Godinjak: Dobri pastir za 1976,
separat, s. 83-84.

560
i nedovrenu, simboliku u tom objektu. Ako objekt nije njegovo djelo, onda je
jednako zanimljivo znaenje postojeih simbola u njemu. Utvreno je da su
simboli Sunca i Mjeseca prvobitno poganski. Suneva boanstva (Mitra,
Jupiter) prikazivana su sa Suncem i Mjesecom sa svake strane. Rimski carevi
kad su se poistovjeivali sa sol invictus bili su smjeteni izmeu Sunca i
Mjeseca. Prvi krani u simbolici su slijedili tradiciju pa su antike teme -
ukljuivi i one iz astralnoga kulta - prilagoivali svojoj vjeri.
1480
Ve u III.
st. iznad prikaza Dobrog Pastira vide se Sunce i Mjesec na jednoj kranskoj
lampi koja se nalazila u Kaiser-Museumu u Berlinu. Poslije se ta konstelacija
Sunca i Mjeseca ponavlja i na drugim motivima gdje se pojavljuje Krist.
1481

Kako istie Hautecoeur ve na prvim prikazima raspea moemo zabiljeiti
predstavljanje Sunca i Mjeseca. Na paliju Achimima Panopolisa, koji se
datira u vrijeme Justinijana, Sunce i Mjesec zauzimaju mjesto iznad krakova
kria i to Sunce s desne, a Mjesec s lijeve strane Krista. Taj raspored prikazan
je i na minijaturi jednog Evanelistara iz god. 586. Ta raspea s dva nebeska
tijela vjerojatno su sirijskog podrijetla, a u VII. i VIII. st. prelaze na zapad (u
Rimu se pojavljuju oko god. 650. na grobu sv. Valentina). U tom rasporedu
slijedila se stara tradicija (vjerojatno iz astrolokih uenja), prema kojoj
Mjesec upravlja lijevom stranom tijela, a Sunce desnom. Tako je Kristu
Sunce bilo s desne strane, a Mjesec s lijeve. Meutim, to nije bilo apsolutno
pravilo, jer osobito poslije XII. st. ima estih sluajeva gdje je poloaj dvaju
nebeskih tijela zamijenjen. U XV. st. i na poetku XVI. st. Sunce i Mjesec
jo se nalaze na mnogim raspeima, ali se sputaju i na horizont i tako
pojavljuju ispod krakova.
1482
Iz svega iznesenog proizlazi, da prikazivanje
Sunca i Mjeseca iznad raspea (kria) ne doputa zakljuak da bi ta simbolika
imala nekranski smisao. Meutim, u konkretnom sluaju katakomba u Jajcu
susreemo se s injenicom prikaza kria s dvostrukim horizontalnim
krakovima. To je jo interesantnije kad znamo da se takvi krievi pojavljuju i
na srednjevjekovnim bosanskim stecima. Dvostruki, trostruki, ponovljeni
krstovi najei su sjeverno od Neretve, od Ljubukog do Sinja.
1483
efik
Belagi, koji je te krieve vodoravna kraka prema strunoj terminologiji
nazvao (bez obzira na njihove zavretke) lorenskim ili dvostrukim kriem,
evidentirao je do 1982. dvadeset i pet primjeraka na vie od 900 ukupnih

1480
Usp. Louis Hautecoeur, Le soleil et la lune dans les crucifixions. Revue
Archeologique, cinquieme serie, sv. XIV, Paris, 1921. Ed. E. Leorux, s. 13-32.
1481
Paul Thoby, Le Crucifix des Origines au Concile de Trente. Ed. Bellanger, Nantes,
1959, s. 30.
1482
Hautecoeur, ibid., s. 13-32.
1483
Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stecima. Ed. Veselin Maslea, Sarajevo, 1965, s.
92.

561
primjeraka razlinih vrsta krieva.
1484
U strunoj literaturi takvi krievi
tretiraju se kao kranski simboli.
1485
I u katolikim crkvama ima primjera
takvih krieva s dvostrukim horizontalnim krakovima. Posebno je zanimljiv
kri iz XII. st. koji se nalazi u riznici splitske katedrale, dakle, u gradu kojim
je Hrvoje neko vrijeme vladao. Ali je ipak injenica da je takvoj vrsti krieva
puko praznovjerje pridalo dimenzije odreene magine moi. Taj tip kria
postaje osobito cijenjen ve u ranom srednjem vijeku. U njemu se gleda
djelotvorna zatita od nevremena i demonskih utjecaja, sveti znak kod
roenja, ali i znakovit nadgrobni simbol.
1486

Teko je neto vie zakljuivati o objektu u Jajcu. Posebno zbog
injenice da je objekt u cjelini i u detaljima ostao nedovren. Mogue je, kako
se i pretpostavlja, da je gradnja zapoeta mnogo prije Hrvojeva vremena i da
je prvobitno imala sasvim drugu namjenu. Meutim, neprijeporno je da
simbolika dvostrukog kria sa Suncem i Mjesecom iznad krakova kria
pripada srednjem vijeku. Iako su detalji simbola (kri s dvostrukim
krakovima, Sunce i Mjesec), pojedinano uzeti, nazoni na srednjovjekovnim
stecima, ipak tog motiva u njegovoj cjelovitosti - konkretno iz tih
katakomba- nema na stecima. Objekt svojim podzemnim kompleksom i
nekim detaljima asocira na mogunost, moda prvobitne gradnje za potrebe
nekog magijskog kulta, ali postojei elementi, i bez obzira na nedovrenost,
upuuju prvenstveno na njegovo kransko znaenje.

1484
efik Belagi, Steci - kultura i umjetnost. Ed. Veselin Maslea, Sarajevo, 1982, s.
180,190.
1485
I. Schwarz-Winklhofer i H. Biedrmann, Das Buch der Zeichen und Symbolen.
Sammler, Graz, 1980, s. 81, 94-95.
1486
Kriss-Rettenbeck, Bilder und Zeichen religisen Volksglaubens. Ed. Georg D. W.
Callwey, Mnchen, 1971, s. 47, 48.
Problematika takve vrste krieva detaljno je obraena u djelu: Hanns Otto Mnsterer,
Amulettkreuze und Kreuzamulette. Ed. Fiedrich Pustet, Regensburg, 1983, s. 242.

562




BIBLIOGRAFIJA

563

564




Autor je prije pisanja ove knjige prouio izvore i relevantnu literaturu u
kojoj se govori o ovoj tematici. Dobar dio proitane literature naveden je i u
samoj knjizi. Meutim, ova bibliografija ne sadri popis sve upotrijebljene
literature. Ona je izbor temeljnih knjiga i studija prema subjektivnoj ocjeni za
bolje prouavanje iznesene problematike. Literatura govori teritorijalno
prvenstveno o Dalmaciji i Bosni. Kod nekih tematskih cjelina (steci)
prednost je dana naslovima koji su posveeni Dalmaciji. Pri uvrtenju
jedinica prioritet su imali tekstovi u kojima se iznosi vie injeninih
podataka i oni u kojima se donose izvorna miljenja bez obzira jesu li uistinu
dokazana. Literaturu koja se odnosi na germansku tematiku donio sam u neto
veem opsegu zbog starih hrvatsko-germanskih kulturnih i politikih veza.
Naveo sam i neka temeljna djela u kojima se govori prvenstveno o
sepulkralnoj simbolici. Naslove objavljene u inozemstvu, ukoliko se odnose
na problematiku ovog rada, donosio sam i kad ne zadovoljavaju posve
znanstvene kriterije. Radove koji se ne uklapaju u navedena mjerila, bez
obzira na dosadanji autoritet njihovih autora, nisam navodio.
Kod popisa knjiga oznaen je autor, naslov, te ako je naveden naziv
izdavaa, mjesto i godina izdanja, te broj stranica. Rasprave i lanci su
navedeni tako da je iza autora i naslova oznaen naziv asopisa ili lista,
godite, godina i broj izdanja, te oznaka stranica.
Ova je bibliografija naelno zakljuena s godinom 1990!

565





I. IZVORI


1. Adam, von Bremen. Hamburgische Kirchengeschichte. Phaidon, Essen -
Stuttgart, 1986, s. 359.
2. Arnoldi. Chronica Slavorum. Hahnsche Buchhandlung , Hannover,
1978, s. 295.
3. Bartolini, Elio. I barbari, Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e
commentati. Longanesi, Milano, 1982, s. 1456.
4. Bratuli, Josip. (preveo i protumaio). itja Konstantina irila i
Metodija i druga vrela. Kranska sadanjost, Zagreb, 1985, s. 199.
5. Constantinus, Porphyrogenitus. De administrando imperio. Dumbarton
Oaks, Center for Byzantine Studies Trustees for Harvard University
Washington, District of Columbia, 1967, s. IX + 341.
6. Constantinus, Porphyrogenitus. Ob upravljeniji imperijej. Nauka,
Moskva, 1989, s. 494.
7. Delogu, Paolo. I Normanni in Italia Cronache della conquista e del
regno. Liguori editore, Napoli, 984, s. 277.
8. Die Nestor - Chronik. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1969, s. 326.
9. Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. I,
JAZU, Zagreb, 1967, s. 285.
10. Eugippius. Das Leben des Heiligen Severin. Phaidon, Essen-Stuttgart,
1986, s.127.
11. Ferluga, Jadran. Manfred Hellmann, Frank Kmpfer, Herbert Ludat,
Klaus Zernack. Glossar zur frhmittelalterlichen Geschichte im
stlichen Europa. Beiheft Nr. 2. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1982,
s. XVI-II + 150.
12. Foreti, Vinko. Korulanski kodeks 12. stoljea i vijesti iz doba hrvatske
narodne dinastije u njemu. Starine, Zagreb, 1956, s. 23-24.
13. Gindin, L.A. S. A. Ivanov G.G. Litavrin (sastavili). Svod drevnejih
pismenih izvestij o Slavjanah (Corpus testimoniorum vetustissimorum ad
historiam slavicam pertinentium). Akademija nauka SSSR, Moskva,
1991, tom I., s. 472.

566
14. Gregorius, Turoniensis. Historia Francorum. Akademija nauka SSSR,
Moskva, 1987, s. 461.
15. Helmold, Chronik der Slaven. Phaidon, Kettwig, 1990, s. 310.
16. Hermann Joachim. Griechische und lateinische Quellen zur
Frhgeschichte Mitteleuropas bis zur Mitte des I. Jahrtausends u. Z.; /I:
Von Homer bis Plutarch/. Akademie-Verlag, Berlin, 1988, s. 657; II:
Tacitus, Germania. Akademie-Verlag, Berlin, 1990, s. 291; III: Von
Tacitus bis Ausonius/. Akademie Verlag, Berlin, 1991, s.723; IV: Von
Ammianus Marcellinus bis Zosimos/. Akademie Verlag, Berlin,1992, s.
656.
17. Isidor. Geschichte der Goten, Vandalen und Sueven. Phaidon,Essen-
Stuttgart, 1986, s. 135.
18. Isnardi, Gianna Chiesa. Leggende e miti Vichinghi. Rusconi, Milano,
1977, s. 261.
19. Klai, Nada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. kolska knjiga,
Zagreb, 1972, s. XII + 386.
20. Kos, Milko. Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Razprave
Znanstvenega drutva v Ljubljani 11, Historiki odsek 3, Ljubljana, 1936,
s. 157.
21. Kriman, Mate. Antika svjedoanstva o Istri. akavski sabor Pula -
Otokar Kerovani Rijeka - Istarska naklada Pula, Pula - Rijeka - Pula,
1979, s. 375.
22. Ljetopis Popa Dukljanina. (Priredio: Vladimir Moin). Matica Hrvatska,
Zagreb, 1950, s. 105.
23. Meyer, Carolus Henricus. Fontes historiae religionis slavicae. Berolini,
Berlin, 1931, s. 112.
24. Novak, Viktor - Petar Skok. Supetarski kartular. JAZU, Zagreb, 1952, s.
314 + 31 tabela.
25. Paulus, Diaconus. Historia Langobardorum. Hahnsche Buchhandlung,
Hannover, 1987, s. 268.
26. Paulus, Diaconus. Storia dei Longobardi. TEA, Milano, 1988, s. XXI +
367.
27. Plinio, Gaio Secondo. Storia naturale, Ed. Giulio Einaudi, Torino, I,
1982, s. 966; II, 1983, s. 705; III/1, 1984, s. 996; III/2, 1985, s. 907; IV,
1986, s. 624; V, 1988, s. 966.
28. Procopius, Caesariensis. De bellis libri V-VIII (Bellum Gothicum). Ed.
B. G. Teubneri, Leipzig, 1963, s. 699.

567
29. Raki, Franjo. Documenta historiae chroaticae periodum antiquam
illustrantia. JAZU, Zagreb, 1877, s. XXXV + 544.
30. Rau, Reinhold (Hrsg.). Quellen zur karolingischen Reichsgeschichte. I.
dio, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1993, s. 484; ibid.,
II. dio, 1992, s. 400.
31. Snorri, Sturluson. Edda. Rusconi, Milano, 1975, s. 239.
32. Stange, Manfred. Die Edda. Bechtermnz Verlag, Augsburg, 1995, s.
433.
33. ii, Ferdo. Prirunik izvora hrvatske historije. Ed. Kr. hrvatsko -
slavonsko - dalmatinske zemaljske vlade, Zagreb, 1914, s. XIV + 653.
34. Tacitus, Germania. Ed. Verlagsbuchhandlung, Mnchen, 1968, s. 94.
35. Toma, Arhiakon. Kronika. akavski sabor, Split, 1977, s. 426.
36. Thietmar, von Merseburg. Chronik. I., Phaidon, Kettwig, 1990, s. 255;
II., bid., s. 240.
37. Thomas, Archidiaconus. Historia Salonitana. JAZU, Zagreb, 1894, s.
225.
38. Tomai Nikola. ivot i djela cara Konstantina VII. Vjesnik Kr.
hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva, XX/1918, 1-2, 1-
92.
39. Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. I. SAN, knj. CCCXXIII,
Vizantoloki institut knj. 7., Nauno delo, Beograd, 1959, s. XII + 98.
40. Widukind, Schsische Geschichten. (Na ruskome jeziku), ed. Nauka,
Moskva, 1975, s. 272.
41. Wolfram, Herwig - Herbert Haupt - Andreas KUSTERNIG. Quellen
zur Geschichte des 7. und 8. Jahrunderts. Wissenschaftliche
Buchgesellschaft, Darmstadt, 1994, s. XIV + 567.


II. LITERATURA

42. Abrami, Michele (Mihovil). Gli Ostrogoti nell' Antica Dalmazia.
Estratto da Settimane di Studio del Centro Italiano di studi sul'alto
medioevo, III, Spoleto, 1956, s. 1-5.
43. Alfldy, Gza. Bevlkerung und Gesellschaft der rmischen Provinz
Dalmatien. Akademiai Klado, Budapest, 1965, s. 233.

568
44. - . Die Personennamen in der rmischen Provinz Dalmatia. Carl
Winter-Universittsverlag, Heidelberg, 1969, s. 400.
45. Ali Salih. Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema
manihejstvu. Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite
istrauvanja MANU-SANU-ANU-BiH, Skopje, 1982, s. 153-193.
46. Anamali, Skender. Die Albaner Nachkommen der Illyrer. Albanien,
Verlag Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988, s. 148-155.
47. - . Die Illyrer und Rom. Albanien, Verlag Philip von Zabern, Mainz
am Rhein, 1988, s. 95-117.
48. Anastasijevi Dragan. Ostrogotski odlazak sa Balkana u Italiju. Prilozi
za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, I, Beograd, 1921, s. 216-223.
49. Aneli Pavao. Srednjovjekovni peati iz Bosne i Hercegovine.
ANUBiH, Djela, knj. XXXVIII, Odjeljenje drutvenih nauka, 23,
Sarajevo, 1970, s. 126 + 32 table.
50. - . Studije o teritorijalno - politikoj organizaciji srednjovjekovne
Bosne. Svjetlost, Sarajevo, 1982, s. 242.
51. Antoljak, Stjepan. Izvori za historiju naroda Jugoslavije. Srednji vijek.
Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1978, s. 166.
52. - . Hrvati u prolosti. Knjievni krug, Split, 1992, s. 948.
53. - . Problematika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena-Hrvata u
Istri. Starine JAZU, 48, Zagreb, 1958, s. 47-83.
54. - . Zadar pod vlau istonih Gota. Zadarska revija XX/1971, 2, 137-
146.
55. Antonijevi Dragoslav. Obredi i obiaji balkanskih stoara. SANU,
Balkanoloki institut, 16, Beograd, 1982, s. 194 + 22.
56. Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine. Zemaljski muzej BiH, tom 1,
Sarajevo, 1988, s. 242 + 23; 2, Arheoloka nalazita, Regija 1-13,
Sarajevo, 1988, s. 206 + 14; 3, Arheoloka nalazita regije 14-25,
Sarajevo, 1988, s. 388.
57. Arntz, Helmut. Die Runenschrift. Niemeyer Verlag, Halle / Saale,
1938, s. 122 + 31 table.
58. Aquileia la Dalmazia e lIllirico. Vol. II., Centro di antichita
altoadriatiche, Aquileia, 1985, s. 293-555.
59. Bai, Jakov. Postanak. Povijest Hrvatske. I, Zajedniar, 83/1988, 14,
14, (6. IV.1988); Postanak i rana povijest Hrvatske, II, Zajedniar,
83/1988, 15, 14 (13. IV.1988); Postanak i rana povijest Hrvatske, III,
Zajedniar, 83/1988, 16, 16 (20. IV.1988).

569
60. Barada, Miho. Dvije publikacije Joe Rusa. Bogoslovska smotra,
XX/1932, 4, 497-502.
61. Bari Henrik. Lingvistike studije. Nauno drutvo NR Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1954, s. 125.
62. Basler, uro. Bosanska crkva do 1203. godine. Pregled, LXIII / 1973, 2-
3, 297, 304.
63. - . Die Basilika II in Breza bei Sarajevo. iva antika, XXV/1975, 1-2,
259-264.
64. - . Die Bosnische Kirche im frhen Mittelalter. Vita religiosa morale e
sociale ed i Concili di Split (Spalato) dei sec. X-XI, Antenora, Padova,
1982, s. 363-373.
65. - . Gnostiki elementi u temeljima nauavanja Crkve Bosanske. Radovi
III, Muzej grada Zenice, Zenica, 1973, s. 267-276.
66. - . Katolika crkva u Bosni pod konac srednjeg vijeka. Nova et vetera,
Sarajevo, XXIX/1979, I, 195-199.
67. - . Orfiki elementi u simbolici steaka. Dobri pastir, Sarajevo, 1976, s.
79-96.
68. - . Peinski crtei u Bosni i Hercegovini. Radio Sarajevo, Trei program,
XIII/1985, 50, 413-419.
69. - . Peinski crtei u istonoj Bosni. Na kr, VI/1980, 8, 65-76.
70. - . Tragovi kranstva od VII do IX stoljea u zaleu Dalmacije. Drugi
meunarodni simpozij o crkvenoj povijesti u Hrvata. (Poeci kranskog
i drutvenog ivota u Hrvata od VII do kraja IX. stoljea, Split, 30. rujna
- 5. listopada 1985.) s. 10.
71. - . Zagonetka oltarskih ploa iz bazilike u Zenici. Trei program Radio
Sarajeva, VIII/1979, 25, 539-543.
72. - . (KUJUNDI. J.), Problematika steaka i romanike u Bosni i
Hercegovini. Nova et vetera, Sarajevo, XXX/1980, 1, 237-255.
73. - . (i MULAOMEROVI Jasminko), Peinski crtei u Brateljeviima
kod Kladnja. Sep. lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne,
XV. Muzej istone Bosne u Tuzli, Tuzla, 1984, s. 5-11+ IV.
74. Bauch, Kurt. Das mittelalterliche Grabbild. Figrliche Grabmler des
11. Bis 15. Jahrhunderts in Europa. Walter de Gruyter, Berlin New
York, 1976, s. VIII+388.
75. Batovi ime. Kultura starih Liburna. Dometi, XV/1982, 12, 7-40.
76. Becker, Gerhold. Die Ursymbole in den Religionen. Ed. Verlag Styria,
Graz, Wien, Kln, 1987, s. 532.

570
77. Behn, Freidrich. Rmertum und Vlkerwanderung. Phaidon Verlag
Akademische/Athenaion, Stuttgart, 1984, s. 259.
78. Behrens, E. Zur Herkunft der Runen. Heitz & Co., Leipzig/Strassburg,
1941, s. 71.
79. Beigbeder, Oliver. Lessico die simboli medievali. Ed. Jaca Book,
Milano, 1989, s. 304.
80. Beloevi, Janko. Materijalna kultura Hrvata od 7-9. stoljea. Liber,
Zagreb, 1980, s. 209.
81. - . Poeci kranstva kod Hrvata u svjetlu arheoloke grae. (Drugi
meunarodni simpozij o crkvenoj povijesti u Hrvata: Poeci kranskog i
drutvenog ivota u Hrvata od VII. do kraja IX. st., Split, 30. rujna - 5.
listopada 1985.) s. 14.
82. Bemmann , Klaus. Der Glaube der Ahnen. Phaidon Verlag, Essen, 1990,
s. 235.
83. Benac, Alojz. Srednjovjekovni steci od Slivna do epikua. Anali HI
JAZU, Dubrovnik, 1953, s. 59-85.
84. Bernt, Alois. Die Germanen und Slawen in Bhmen und Mhren.
Grabert - Verlag, Tbingen, 1989, s. 336.
85. Belagi, efik. Dvije nekropole steaka u okolini Knina. Nae starine.
Godinjak Zavoda za zatitu spomenika kulture prirodnih znamenitosti i
rijetkosti BiH, Sarajevo, XIV-XV, 1981, s. 97-105.
86. - . Steci i neki njima slini nadgrobnici u okolini Zadra. Radovi, JAZU
u Zadru, sv. XXI, Zadar, 1974, s. 57-91.
87. - . Steci i njihova umjetnost. Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo,
1971, s. 158.
88. - . Steci - kultura i umjetnost. Veselin Maslea, Sarajevo, 1982, s. 637.
89. - . Steci na Blidinju. JAZU, Zagreb, MCMLIX, s. 78 + 81.
90. - . Steci u dolini Neretve (s podruja Jablanikog jezera). Nae starine.
Godinjak Zemaljskog zavoda za zatitu spomenika kulture i prirodnih
rijetkosti. N. R. Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo, 1954, s. 181-212.
91. - . Steci u okolini ibenika. Godinjak zatite spomenika kulture
Hrvatske. Republiki zavod za zatitu spomenika kulture, I, Zagreb,
1975, s. 179-200.
92. - . Steci u okolini Trogira. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu,
Beograd, knj. 45, 1981, s. 155-191.

571
93. Beumann, Helmut - Werner, Schrder (Hrsg.). Frhmittelalterliche
Ethnogenese im Alpenraum. Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen, 1985,
s. 246.
94. Bezi-Boani, Nevenka, Steci i nadgrobne ploe u Makarskom
primorju. Starinar, Arheoloki institut, XVII za 1966, Beograd, 1967,
s. 167-171 + 2.
95. Bierbrauer, Volker. Die Ostgotischen Grab- und Schatzfunde in Italien.
Centro Italiano di studi sullalto medioevo, Spoleto, (bez godine) , s. XV
+ 378.
96. Birnbaum, Henrik. Auf der Suche nach den Ursprngen der Slaven.
Zbornik : Ars Philologica Slavica. Festschrift fr Heinrich Kunstmann.
Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1988, s. 29 42.
97. Blacker, Carmen - Michael Loewe. Antiche cosmologie. Ed. Ubaldini,
Roma, 1978, s. 221.
98. Boba, Imre. Novi pogled na povijest Moravie. Crkva u svijetu, Split,
1986, s. 166.
99. - . Sveti Metodije i nadbiskupsko sjedite Sirmium u crkvenoj pokrajini
Sclavonia. (Predavanje na II. meunarodnom simpoziju: Poeci
kranstva i drutvenog ivota u Hrvata od VII. do kraja IX. st., Split, 30.
rujna - 5. listopada 1985).
100. Boguslawski, Eduard. Einfhrung in die Geschichte der Slaven.
Verlagsbuchhandlung von Hermann Costenoble, Jena, 1904, s. 135.
101. - . Methode und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorischen Zeit in
der Vergangenheit der Slaven. Verlag von Hermann Costenoble, Berlin,
1902, s. VI + 144.
102. Bojanovski, Ivo. Bosna i Hercegovina u antiko doba. ANU BiH,
Sarajevo, 1988, s. 432.
103. Bosl, Karl. Franken um 800. Verlag C. H. Beck, Mnchen, 1969, s. XII +
210.
104. Botos, Imre. Die Frage der glagolitischen Buchstaben der ungarischen
Kerbschrift. Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae,
Budapest, 1993, 38/1993, 3-4, 311-316.
105. Bratani, Branimir. Uz problem doseljenja junih Slavena. Zbornik
Radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1991, s. 221-250.
106. Bromlej, J. V. Stanovljenje feodalizma v Horvatiji. Akademija nauka
SSSR, Moskva, 1964, s. 406.

572
107. Brckner, Aleksander. Mitologia slava. Ed. Nicola Zanichelli, Bologna,
1923, s. VIII + 282.
108. Bromme, R. Erich. Grundlagen der Siedlungsforschung. Erich Bromme
Verlag, Berlin, s. 480.
109. Buconji, Nikola. ivot i obiaji Hrvata katolike vjere u Bosni i
Hercegovini. Sarajevo, 1908. Tiskom i nakladom Daniela A. Kajona,
s. 124.
110. Bu, Stjepan. Nai slubeni povjesniari i pitanje podrijetla Hrvata.
Zagreb, 1941, s. 24.
111. - . Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX/1970, 4/80/ 919-
959.
112. Budak, Neven. Prva stoljea Hrvatske. Hrvatska sveuilina naklada,
Zagreb, 1994, s. 248.
113. - . Etnogeneza Hrvata. Matica Hrvatska, Zagreb, 1995, 1-288
114. Bulat, Petar. Mati zemlja. Etnoloka biblioteka, Zagreb, 1930, s. 12.
115. - . Pogled u slovensku botaniku mitologiju. Etnoloka biblioteka,
Zagreb, 1932, s. 26.
116. Buli Frano - J. Bervaldi. Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak
Kronotaksa spljetskih nadbiskupa. Zagreb, 1912, s. 176 + XXIX.
117. Cavalli - Sforza Luigi Luca. Geni, popoli e lingue. Adelphi edizioni,
Milano, 1996, s. 354.
118. Ceka, Neritan. Die Illyrer und die antike Welt. Knjiga: Albanien, Verlag
Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988, s. 33-84.
119. Champeaux, Gerard - Sebastien Sterck, I simboli del medioevo. Ed. Jaca
Book, Milano, 1981, s. 490.
120. Charbonneau Lassay, L. Le Bestiaire du Christ. De Brouwer et Cie,
Bruges (Belgija), 1940, s. 997.
121. Chavrak, Zdenko. Lovne scene kamenih spomenika srednjeg vijeka
Jugoslavije. Lovaka knjiga, Zagreb, 1954, s. 37.
122. Cumont, Franz. Astrology and religion among the Greeks and Romans.
Dover publications, New York, 1960, s. XVI + 115.
123. - . Recherches sur le Symbolisme funraire des Romains. Ed. Librairie
Orientaliste Paul Geuthner, Paris, 1966, s. IV + 543.
124. Cuntz, Otto. Die Geographie des Ptolemaeus. Weidmannsche
Buchhandlung, Berlin, 1923, s. V + 225.

573
125. Cunjak, Mlaan. Bogomilstvo i simbolika steaka. Beograd, 1979, s.
193.
126. Czerlien, M.(arko). Auf Slavischen Spuren. Ed. Mirko Breyer, Zagreb,
1914, s. 207.
127. orovi, Vladimir. Teritorijalni razvoj Bosanske drave u srednjem
veku. Glas Srpske kraljevske akademije, CLXVII, drugi razred 85,
Beograd, 1935, s. 5-47 + 3 karte.
128. ovi, Borivoj. Od Butmira do Ilira, Veselin Maslea, Sarajevo, 1976, s.
333.
129. uri, Vejsil. Spaljivanje mrtvaca u Bosni i Hercegovini u stara
vremena. Plamen, III/1938, 1-2, 1-22.
130. - . Starinsko oruje u Bosni i Hercegovini. Glasnik hrvatskog dravnog
muzeja, god. LV - 1943, Sarajevo, 1944, s. 21-226.
131. ajkanovi, Veselin. O magiji i religiji. Ed. Prosveta, Beograd, 1985, s.
355.
132. - . Renik srpskih narodnih verovanja o biljkama. Ed. Srpska knjievna
zadruga-SANU, Beograd, 1985, s. 345.
133. remonik, Gregor - Dim. Sergejevski, Gotisches und rmisches aus
Breza bei Sarajevo. Gedruckt als Manuscript. Sarajevo, 1930,
Novitates Musei Sarajevoensis 9, s. 9 + 3.
134. remonik, Irma. Narodna simbolika na rimskim spomenicima u naim
krajevima. GZM, n. s. 1957, sv. XII, s. 217-234.
135. - . Nonja na rimskim spomenicima u Bosni i Hercegovini. GZM,
Arheologija, n. s., sv. XVIII/1963, Sarajevo, 1963, s. 103-120.
136. uli, Zorislava. Prilog prouavanju elemenata starobalkanske kulturne
tradicije u narodnim nonjama Bosne i Hercegovine. Godinjak
ANUBiH, IV, Centar za balkanoloka ispitivanja knj. 2, Sarajevo, 1966,
s. 173-184.
137. Dahn, Felix. Die Vlkerwanderung. Verlag Buch und Welt, Berlin, 1977,
s. 551.
138. Delonga,Vedrana. Latinski epigrafiki spomenici u
ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Ed. Muzej hrvatskih arheolokih
spomenika, Split, 1996, s. 607.
139. - . Prilog arheolokoj topografiji Mokrog polja kod Knina.
Starohrvatska prosvjeta, III, 14, Split, 1985, s. 259-283.
140. Demisch, Heinz. Erhobene Hnde. Ed. Urachhaus, Stuttgart, 1984, s.
410.

574
141. Demo, eljko. Novac germanskih vladara druge pol. 5. do u drugu pol.
6. st. u numizmatikoj zbirci Arheolokog muzeja u Zagrebu. Arheoloki
vestnik, XXXII, Ljubljana 1981, s. 454-468.
142. - . Ostrogothic Coinage from Collections in Croatia, Slovenia and
Bosnia & Herzegovina. Narodni muzej u Ljubljani, Ljubljana, 1994, s.
XV + 323.
143. - (uredio). Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Rano kranstvo
u kontinentalnoj Hrvatskoj. Arheoloki muzej u Zagrebu, Zagreb, 1994,
s. 209.
144. De Palol, Pedro - Gisela Ripoll, I Goti. Jaca Book, Milano, 1988, s. 302.
145. Derolez, R. L. M., Gtter und Mythen der Germanen. VMA Verlag,
Wiesbaden, s. 334.
146. Deravin, N. S., Porijeklo ruskog naroda. Prosvjeta, Zagreb, 1948, s.
139.
147. Ditten, Hans. Bemerkungen zu den ersten Anstzen zur Staatsbildung
beiKroaten und Serben im 7. Jahrhundert. Beitrge zur byzantinischen
Geschichte im 9-11 Jh., Vavrinek Vladimir (Hrsg.), V., Prag, 1978, s.
441-462.
148. Diringer, David. Lalfabeto nela storia della civilta. II. izdanje, ed.
Giunti-G. Barbera, Firenze, 1969, s. LXII + 663.
149. Dbler, Hanns. Die Germanen. I, (A-G), Wilhelm Heyne Verlag,
Mnchen, 1979, p. 272: II (H-Z), s. 272-629.
150. Dolfini, Giorgio. Iscrizioni runiche antiche. Cisalpino-Goliardica,
Milano, 1972, s. 49.
151. Dopua, Jelena. Narodne igre u vezi sa smrti (Primjeri iz Bosne i
Hercegovine). Rad XI. kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Novom
Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, s. 360-369.
152. Dornseiff, Franz. Das Alphabet in Mystik und Magie. Fourier Verlag,
Wiesbaden, 1988, s. 195.
153. Draganovi, Krunoslav. Bosna u oima apostolskog vizitatora Petra
Masarechija g. 1624. Napredak - hrvatski narodni kalendar 1937, 27, Ed.
Hrvatsko kulturno drutvo Napredak u Sarajevu, Sarajevo, 1936, s. 215-
223.
154. Duridanov, Ivan. Die Sprache der Thraker. Hieronymus Verlag,
Neuried, 1985, s. XVI + 199.
155. Dwel, Klaus (Hrsg.) Runische Schriftkultur in kontinental-
skandinavischer und -angelschsischer Wechselbeziehung.

575
Internationales Symposium in der Werner-Reimers-Stiftung vom 24. -
27. Juni l1192 in Bad Homburg. Walter de Gruyter, Berlin - New York,
1994. , s. X + 408.
156. Dvornikovi, Vladimir. Problem preslovenskog starobalkanskog
elementa u naem muzikom folkloru. Rad kongresa folklorista
Jugoslavije na Bjelanici 1955. i u Puli 1952. Savez udruenja folklorista
Jugoslavije, Zagreb, 1958, s. 91-97.
157. Daja, M. Sreko. Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske
krune, grba i biskupije. Juki, 15, Sarajevo, 1985, s. 81-102.
158. - . Die Bosnische Kirche und das Islamisierungs - problem Bosniens
und der Herzegovina in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg.
Rudolf Trofenik, Mnchen, 1978, s. 145.
159. - . Konfessionalitt und Nationalitat Bosniens und der Herzegovina.
R. Oldenburg Verlag, Mnchen, 1984, s. 304 (Sdosteuropaische
Arbeiten 80).
160. - . Rimski izvori o propasti bosanskog kraljevstva 1463. g. Croatica
christiana periodica, X/1986, 18, 211-214.
161. Dyggve, Ejnar. Izabrani spisi. Ed. Knjievni krug, Split, 1989, s. 191.
162. - . Povijest salonitanskog kranstva.Ed. Knjievni krug, Split, 1996, s.
167.
163. orevi, Tihomir. Na narodni ivot. Ed. Prosveta, Beograd, 1984, s.
334.
164. Eckhardt, Thorvi. Azbuka. Bohlau Verlag, Wien-Kln, 1979,
s.XII+197.
165. Eggers, Martin. Das Erzbistum des Method Lage, Wirkung und
Nachleben der Kyrillomethodianischen Mission. Verlag Otto Sagner,
Mnchen, 1996, s. 176 + karte.
166. Egli, J. J., Etymologisch-geographisches Lexikon. Sndig Reprint Verlag
Hans R. Wohlwend, Liechtenstein, 1970, s. IV + 644.
167. Eliade, Mircea. Immagini e simboli. Ed. Jaca Book, Milano, 1984, s.
157.
168. Evans, Huw M. A. The Early Mediaeval Archaelogy of Croatia A.D.
600 - 900. ED. BAR International Series 539, 1989, s. 378.
169. Evers, Dietrich. Felsbilder - Botschaften der Vorzeit. Urania-Verlag,
Leipzig-Jena-Berlin, 1991, s. 200.
170. Fancev, Franjo. O najstarijem bogosluju u Posavskoj Hrvatskoj.
Zbornik kralja Tomislava, ed. JAZU, Zagreb, 1925, s. 509-550.

576
171. Faulmann, Karl. Das Buch der Schrift. Neu verlegt bei Franz Greno,
Nordlingen, 1985, s. XII + 286.
172. - . Illustrirte Geschichte der Schrift. Neu verlegt bei Franz Greno,
Nordlingen, 1989, s. XVI +13 tabli + 640.
173. Ferri, Rafo. Protoslaveni i Arijeva hereza (od IV. do IX. stoljea).
Rukopis u privatnom posjedu, s. 94.
174. Fvrier, G. James. Storia della scrittura. ECIG, Genova, 1992, s. 586.
175. Filipovi, Milenko S.. Traki konjanik Studije iz duhovne kulture. Ed.
Prosveta, Beograd, 1986, s. 348.
176. - .Traki konjanik u obiajima i verovanjima savremenih balkanskih
naroda. Nauna izdanja Matice srpske, Novi Sad, 1950, s. 50.
177. Fine, V. A. John. The Bosnian Church: a new interpretation. East
European Quarterly, Boulder, distributed by Columbia university press
New York - London, 1975, s. IX + 447.
178. Fiskovi, Cvito. Steci u Cavtatu i u Dubrovakoj upi. Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji. Konzervatorski zavod Dalmacije u Splitu, 3,
Split, 1961, s. 147-175.
179. Fol, Alexander - Ivan Marazov, I Traci Splendore e barbarie di
un'antica civilta. Ed. Newton Compton, Rim, 1981, s. 156.
180. Foreti, Vinko. Smjetaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naroitim
obzirom na Crvenu Hrvatsku. Dubrovnik, XII/1969, 4, 59-97.
181. Forstner, Dorothea. Die Welt der christlichen Symbole. Tyrolia-Verlag,
Innsbruck Wien Mnchen,1982, s. 461.
182. Fratija, J. G.. Stechak un enigma de la Bosnia medieval. Studia croatica,
VI/1965, 1-4 (16-19), 239-245.
183. Frommer, Hansjrg. Die Illyrer. INFO Verlag, Karlsruhe, 1988, s. 159.
184. Fui, Branko. Glagoljski natpisi. JAZU, Zagreb, 1982, s. XII + 420.
185. Fusko, Paladije. Opis obale ilirika. Ed. Latina et Graeca, Zagreb, 1990,
s. 149.
186. Gabrievi, Branimir. Studije i lanci o religijama i kultovima antikog
svijeta. Knjievni krug, Split, 1987, s. 321 + table.
187. Gahs, Aleksandar. Kakva je bila vjera Hrvata prije, nego to su postali
krani? Danica-koledar i ljetopis Drutva svetojeronimskoga za prostu
godinu 1925, Zagreb, 1924, s. 103-107.
188. - . Religija i magija u povijesti ljudskog roda. Zagreb, 1946, s. XLIII +
457.

577
189. Garaanin, Milutin (priredio). Iliri i Albanci. Ed. SANU, Beograd, 1988,
s. 375.
190. - . Pogrebni obiaji kod Ilira u rimsko doba. Simpozijum: Duhovna
kultura Ilira (Herceg Novi, 4-6. novembra 1982), ANUBiH, Posebna
izdanja knj. LXVII, Centar za balkanoloka ispitivanja knj. 11, Sarajevo,
1984, s. 153-165.
191. Gashi, Sknder. Albansko-vlaka simbioza u svjetlu onomastike.
Onomastica jugoslavica, knj. 10, Razred za filologiju JAZU, Zagreb,
1982, s. 47-62.
192. Gasparini, Evel. Gli astri nella mitologia e nelle credenze popolari dei
Balto-Slavi. Etnoloki pregled, br. 6-7, Beograd, 1965, s. 21-38.
193. - . Questioni di mitologia Slava. Slovenski etnograf, god. XIII za 1960, I
dio, Ljubljana, 1960, s. 91- 114; II. dio, god. XIV. za 1961, Ljubljana,
1961, s. 91-114.
194. Gatto, Ludovico. L Inghilterra normanna. Universita degli studi di
Roma, 1981, s. 49.
195. Gavazzi, Milovan. Batina hrvatskoga sela. Ed. Otvoreno sveuilite,
Zagreb, 1991. s. 135.
196. - . Kulturna analiza etnografije Hrvata. Narodna starina, knj. VII,
Zagreb, 1928, s. 115-144.
197. - . Svastika i njezin ornamentalni razvoj na uskrsnim jajima Balkana.
Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, JAZU, XXVII, 1,
Zagreb, 1929, s. 1-24.
198. Genzmer, Felix. Die Edda. Diederichs Verlag, Kln, 1983, s. 381.
199. Giadrini, Flavia. Morlacchi e Morlacchismo. Disert. 1986-87, s. 124.
200. Gluhak, Alemko. Hrvatski etimoloki rjenik. Ed. August Cesarec,
Zagreb, 1993, s. 832.
201. Goehrke, Carsten. Frhzeit des Ostslaventums. (Unter Mitwirkung von
Ursel Klin). Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1992, s.
XI+ 273 + karta.
202. Goldstein, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber, Zagreb, 1995, s.
511.
203. Golther, Wolfgang. Handbuch der germanischen Mythologie. Magnus-
Verlag, Stuttgart, s. 668.
204. Goss, P. Vladimir (Gvozdanovi Vladimir), Early Croatian Architecture
A study of the Pre-Romanesque. Ed. Duckworth, London, 1987, s. 248.

578
205. ( I ) Gotti in occidente: Problemi. Settimane di studio del centro italiano
di studi sull' Alto medioevo, III, 29. marzo - 5. aprile 1955, ed. Presso la
sede del centro, Spoleto, 1956, s. 695.
206. Grimm, Jacob. Deutsche Mythologie. Ed. Ullstein, Frankfurt-Berlin-
Wien, 1981, I, p. XLII + 537; II, p. 1044; III, s. XII + 540.
207. Grinsell, V. Leslie. Piramidi, necropoli e mondi sepolti. Ed. Newton
Compton, Rim, 1978, s.286.
208. Grafenauer, Bogo. Hrvati u Karantaniji. Historijski zbornik, god. XI-
XII. za 1958-59, s. 207-229.
209. - . Stjepan Antoljak, Hrvati u Karantaniji. Historijski zbornik, XI-XII
1958-59, p. 313-319.
210. Gregoire, Henri. Lorigine et le nom des Croates et des Serbes.
Byzantion, sv. 17 za 1944-1945, s. 88- 118.
211. Gruber, Dane. Nekoja pitanja iz starije hrvatske povijesti. Vjesnik kr.
hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva (Zagreb), XX /
1918, 3, 101-163.
212. Gruber, Hermann. Demilov kri kod Kuinara u Hercegovini. Mandiev
zbornik, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1965, p. 157-169.
213. - . Les Tombes Bogomiles et leur signification. Cahiers d'etudes
cathares, XIV/1963, serija III, br. 17, p. 31-40.
214. Grubii, Clement. In originem et historiam alphabeti sclavonici
glagolitici vulgo Hieronymiani, disquisitio. Venetiis, MDCCLXVI,s.
115.
215. Grubii, Vinko. Rana hrvatska pismenost i sveta braa. Hrvatska
revija, XXXV/4(40)/1985, 605-615.
216. Greti, Nikola. O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i
prasemita, (Mythologia comparativa Slavorum), na temelju starih
hronist, narodnih obiaja, starih pjesama, mjestnoga, linoga i
obiteljskoga nazivlja. Mostar, 1900, s. XXIII+217.
217. Grnbech, Wilhelm. Kultur und Religion der Germanen. Primus
Verlag, Darmstadt, 1997, s. 428.
218. Guberina, Ivo. Dravna politika hrvatskih vladara. I, Knjiara Velebit,
Zagreb, 1944, p. 190; II, Knjiara Velebit, Zagreb, 1945, p. 211.
219. Guichonnet, Paul (a cura di). Storia e civilizzazione delle Alpi. Ed. Jaca
Book, Milano, 1986, p. 421.
220. Guldescu, Stanko. History of Medieval Croatia. The Hague Mouten &
Co., 1964, p. 351.

579
221. Gummerus, J.. Die homusianische Partei bis zum Tode des
Konstantius. Ein Beitrag zur Geschichte des Arianischen Streites in
den Jahren 356 - 361. A. Deichertsche Verlagsbuch, Leipzig, 1900, s.
195.
222. Gumplowicz, Ludwig. Die politische Geschichte der Serben und
Kroaten. Politisch-anthropologische Revue, I/1903, 10, 779-789.
223. Gunjaa, Stjepan. Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. I,
kolska knjiga, Zagreb, 1973, p. 462; II, kolska knjiga, Zagreb, 1973, p.
447; III, kolska knjiga, Zagreb, 1975, p. 485; IV, kolska knjiga,
Zagreb, 1978, p. 478.
224. Gui, Branimir. Wer sind die Morlaken am adriatischen Raum?
Balcanica, IV. SANU, Beograd, 1973, p. 453-464.
225. Haarmann, Harald. Universal-geschichte der Schrift. Campus Verlag,
Frankfurt-New York, 1990,s.576.
226. Hachmann, Rudolf. I Germani. Nagel, Roma-Ginevra-Parigi-Monaco di
Baviera, Ginevra, 1975, s. 199.
227. Hachmann, Rolf. Die Goten und Skandinavien. Walter de Gruyter &
Co, Berlin, 1970, s. XIII + 584.
228. Hadijahi, Muhamed. Hipoteza o tzv. Treoj slavenskoj seobi na
Balkan. Rukopis, s. 47.
229. - . Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales
Substrat. Sdost-Forschungen. Mnchen, 1983, sv. XLII, s. 11-60.
230. - . O jednom manje poznatom domaem vrelu za prouavanje crkve
bosanske. Prilozi Instituta za istoriju Sarajevo, X/II, Sarajevo 1974,
(separat), s. 55- 109.
231. Haendler, Gert - Gnther Stkl., Frhmittelalter-Germanenmission-
Slavenmission. Vandenhoeck-Ruprecht, Gttingen-Zrich, s. 93.
232. Hamm, Josip. Postanak glagoljskoga pisma u svijetlu paleografije.
Nastavni vjesnik za 1937./1938. , Zagreb, 1939, s. 39-61.
233. - . ber den gotischen Einfluss auf die altkirchenslavische
Bibelbersetzung. Zeitschrift fr vergl. Sprachf. LXVII, 1 / 2, s. 112-
128.
234. Haudry, Jean. Die Indoeuroper. Age d' Homme-Karolinger, Wien,
1986, s. 170.
235. Hauptmann, Ludmil. Rus Joe Kralji dinastije Svevladiev. Nastavni
vjesnik, XLI/1932-33, 1-3, 76-79.

580
236. - . Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica, III/1935, 1-2, 95-
127; III/1935, 3-4, 315-353.
237. Haussig, Hans Wilhelm. Gtter und Mythen im alten Europa. Ernst Klett
Verlag, Stuttgart, 1973, II, s. XXIII + 876.
238. Heinz Mohr, Gerd. Lessico di iconografia cristiana. Istituto
propaganda libraria, Milano, 1984, s. VII + 363.
239. Hepp, E. Armin. Vlker und Stmme in Deutschland. Grabert Verlag,
Tbingen, 1979, s. 338.
240. Herrmann, Joachim. Welt der Slawen. Verlag C. H. Beck, Mnchen,
1986, s. 332.
241. Hirtz, Miroslav. Rjenik narodnih zoologikih naziva. JAZU, knj. I.,
Zagreb, 1928, s. XV+197.
242. Holthausen, F. Gotisches etymologischer wrterbuch.Carl Winters
Universittsbuchhandlung, Heidelberg, 1934., s. XXIII + 133.
243. Horvat, Anela. O stecima na podruju Hrvatske. Historijski zbornik
IV, 1-4, Zagreb, 1951, s. 157-163.
244. - . Prilog rasprostranjenju steaka u Liki i Baniji. Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji 15, Split, 1963, s. 26-35.
245. - . Nastavak teme o stecima u Slavoniji. Bulletin Zavoda za likovne
umjetnosti JAZU, g. XIV/1966, Zagreb, s. 76-84.
246. - . O stecima u Slavoniji. Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU,
XIII-1965, Zagreb, s. 111-138.
247. Horvat, Franjo. Gotska stranica nae poviesti. Vrhbosna, LIX/1945, 1-2,
10-17.
248. Hrabak, Bogumil. Razgranavanje katuna i stvaranje grupe katuna
odnosno plemena u nekadanjoj Hercegovini (XII-XV vek). Il libro
Predmet i metod izuavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji.
CANU, Nauni skupovi knj. 7, Odjeljenje drutvenih nauka knj. 3,
Titograd, 1981, s. 181-201.
249. - . Vlaka i uskoka kretanja u severnoj Dalmaciji u XVI stoleu. Il libro:
Benkovaki kraj kroz vjekove, II, ed. Narodni list (Zadar), Benkovac,
1988, s. 107-258.
250. Ifrah , Georges. Storia universale dei numeri. Arnoldo Mondadori
Editore, Milano, 1984, s. 585.
251. I Goti. Electa, Milano, 1994, s. 399.
252. I Goti in occidente. Presso la sede del centro, Spoleto, 1956, s. 695.

581
253. Imamovi, Enver. Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i
Hercegovine. Veselin Maslea, Sarajevo, 1977, s. 518.
254. - . Poeci kranstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetlu pisanih izvora
i arheolokih spomenika .Tribunia (Zaviajni muzej Trebinje). Trebinje,
1983, s. 37-59.
255. Ivandi, Ljudevit. Puko praznovjerje kod Hrvata katolika u Bosni.
Hrvatski nakladni zavod Domovina, Madrid, 1965, s. 118.
256. Ivanov, Vja. Vs. V. P. Toporov. K voprosu o proishodeniji
etnonima Valahi. Etnieskaja istorija vostonih Romancev.Akademija
nauka SSSR, ed. Nauka, Moskva, 1979, s. 61 84.
257. Ivekovi, M. iril. Bunje, emeri, poljarice. Zbornik kralja Tomislava,
JAZU, XVII, Zagreb, 1925, s. 413-445.
258. Jankovi, Milica - ore Jankovi, Sloveni u jugoslovenskom
podunavlju. Muzej grada Beograda, Beograd, 1990, s.149.
259. Jankovi, Nenad ., Astronomija u predanjima, obiajima i
umotvorinama Srba. SAN, Srpski etnografski zbornik, knj. LXIII. ivot i
obiaji narodni, 28, Beograd, 1951, s. 206.
260. Japundi, Marko. Hrvatska glagoljica. Hrvatska revija,
XIII/1963/4(52), 51-60.
261. - . Il problema dell' origine delle antiche chiese croate in Dalmazia.
Rivista di archeologia cristiana, anno XLV n. 1-4, Citta del Vaticano,
Pontificio istituto di archeologia cristiana, Vaticano, 1969, s. 73-87.
262. - . Koji je bio predloak najstarijeg glagoljskog misala? Hrvatska revija,
1951-1975, (Mnchen-Barcelona, 1976), s. 552-567.
263. - . Tragom hrvatskoga glagolizma. Provincijalat franjevaca treoredaca
u Zagrebu - Kranska sadanjost u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 209.
264. Jarnut, Jorg. Geschichte der Langobarden. Verlag W. Kohlhammer,
Stuttgart-Berlin-Kln-Mainz, 1982, s. 163.
265. Jelii-Radoni, Jasna. Ranokranske dvojne crkve u Starom gradu na
Hvaru. Ed. Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture Split, Split,
1994, s. 101.
266. Jelovina, Duan. Glavne znaajke starohrvatske materijalne kulture od
7. do 12. stoljea na podruju izmeu rijeke Zrmanje i Cetine.
Starohrvatska prosvjeta, III, sv. 16, Split, 1986, s. 25-50.
267. - . Maevi i ostruge. Katalozi Muzeja hrvatskih arheolokih spomenika,
1, Split, 1986, s. 75 + XXXIV.

582
268. - . Starohrvatske nekropole na podruju izmeu rijeka Zrmanje i Cetine.
akavski sabor, Split, 1976, s. 176 + XCI.
269. Jeza, Franc. Skandinavski izvor Slovencev Etnografsko-jezikoslovna in
zgodovinska tudija. Samozaloba, Trst, 1967, s. 324.
270. Jovi, Momir. Rano hrianstvo na Balkanu. Prosveta, Ni, 1994,s. 214.
271. Jurki, Vesna. Kontinuitet ilirskih kultova u rimsko doba na podruju
Istre. Jadranski zbornik 1970-1981, sv. 11, s. 147-171.
272. Jurkovi, Miljenko Tugomir Luki (uredili). Starohrvatska
spomenika batina Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa.
Muzejsko galerijski centar Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1996, s.
395.
273. Kaer, Pierre. Pierres spulcrales Dalmates. Socit d'anthropologie de
Lyon, Lyon, 1887, s. 50.
274. Karaman, Ljubo. Biljeka o rijetkim spomenicima starohrvatskog doba
u Lici. Peristil, III, Zagreb, 1960, s. 103-106.
275. - . Odabrana djela. Knjievni krug Split, Split, 1986, s. 677.
276. Kati, Lovre. Steci u Imotskoj krajini. Starohrvatska prosvjeta, Zagreb,
1954, s. 131-171.
277. Katii, Radoslav. Uz poetke hrvatskih poetaka. Knjievni krug, Split,
1993.
278. Kazarow, Gawril. Einige Bemerkungen zur Religion der alten Thraker.
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Split), sv. LVI-LIX za
1954.-1957., s. 45-47.
279. Kayssarow, Andrey. Versuch einer slavischen Mythologie. Gttingen,
1804, s. 117 + slike.
280. Keel, Othmar. Die Welt der altorientalischen Bildsymbolik und das Alte
Testament. Benziger Verlag Neukirchener Verlag, Zrich Kln, 1980,
s. 390.
281. Kelemina, Jakob. Goti na Balkanu. asopis za zgodovino in narodopisje,
(Ljubljana), XXVII 1932, s. 121-131.
282. - . Popa Dukljanina Libellus Gothorum (I-VII) Studija o
starogermanskih spominih v nai zemlji. Etnolog (Ljubljana), 1939, sv.
12, s. 15-35.
283. Klai, Nada. Historia salonitana maior. SANU, Beograd, 1967, s. 142.
284. - . O problemima stare domovine, dolaska i pokrtenja dalmatinskih
Hrvata. Zgodovinski asopis, 38/1984, 4, 253-270.

583
285. - . Poloaj Vlaha u XIV i XV stoljeu u hrvatskim zemljama (prema
tampanoj grai i novim podacima iz Zadarskog notarskog arhiva).
Radovi ANUBiH LXXIII, Odjeljenje drutvenih nauka 22, Sarajevo,
1983, s. 107-113.
286. - . Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. kolska knjiga, Zagreb,
1975, s. XI + 595 + IX.
287. Klai, Vjekoslav. Crtice iz hrvatske prolosti. Matica hrvatska, Zagreb,
1928.
288. - . Duvanjsko polje. Hrvatsko kolo, knj. III. za 1907, Zagreb, 1906, s.
47-90.
289. - . Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. Matica
Hrvatske, Zagreb, 1930, s. 73.
290. - . Regnum Croatiae et Dalmatiae (1059-1359). Sveslavenski zbornik,
Spomenica o tisuugodinjici hrvatskoga kraljevstva, ed. Zajednica
slavenskih drutava, Zagreb, 1930, s. 79-89.
291. - . Slike iz slavenske prolosti. Matica Hrvatske, Zagreb, 1903, s. 177.
292. Klingenberg, Heinz. Runenschrift - Schriftdenken - Runeninschriften.
Carl Winter Universittsverlag, Heidelberg, 1973, s. 415 + 32 table.
293. Kneevi, Srebrica. Lik zmije u narodnoj umetnosti i tradiciji
Jugoslovena. Glasnik Etnografskog muzeja (Beograd), tom. 22-23, 1960,
s. 57-98.
294. Koji, Sofija. Jedan prilog prouavanju religije Ilira u rimsko doba.
Starinar, n. s., knj. XIII-XIV/1962-1963, Arheoloki institut, Beograd,
1965, s. 223-229.
295. Kopa, Viktor. Kultni simboli na antikom novcu s ilirskog terutorija.
Vjesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, XXXI, br.1-2, Zagreb, 1982,
s. 28-29.
296. Korkuti, Muzafer. Illyrien in der Vorgeschichte.Knjiga : Albanien,
Verlag Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988, s. 7- 31.
297. Kossina, Gustaf. Die Herkunft der Germanen. Wikinger und Wringer.
Verlag Peter Wegener, Bonn, 1978, s. 67 + IV.
298. Kovaevi, Jovan. Avarski kaganat. Srpska knjievna zadruga, Beograd,
1977, s. 239.
299. Kovaevi-Koji, Desanka. Uee Vlaha u trgovinskoj razmjeni tokom
XIV i XV vijeka. Radovi ANUBiH, LXXIII, Odjeljenje drutvenih nauka
22, Sarajevo, 1983, s. 79-85.

584
300. Kozlii, Mithad. Historijska geografija istonog Jadrana u starom
vijeku. Knjievni krug, Split, 1990, s. 417 + prilozi.
301. - . Istoni Jadran u Geografiji Klaudija Ptolemeja. Latina et Graeca,
Zagreb, 1990, s. IX + 151 + slike.
302. Krasi, Stjepan. Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni. Knjinica: U
pravi trenutak, akovo, 1996, s. 97.
303. Krause, Wolfgang. Runen.Walter de Gruyter, Berlin-New York, 1993, s.
138.
304. - (Hrsg.). Bibliographie der Runenschriften nach Fundorten.
Vandenhoeck & Ruprecht, Gttingen, 1973, s.110.
305. Kriman, Mate. Antika svjedoanstva o Istri. Ed. akavski sabor-Pula,
Otokar Kerovani-Rijeka, Istarska naklada-Pula, Edit-Rijeka, Pula-
Rijeka, 1979, s.375.
306. Kronsteiner, Otto. Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische
ethnische Gruppe? sterreichische Namenforschung 6/1978. s. 79-99.
Nachdruck aus dem Wiener Slavistischen Jahrbuch, XXIV/1978, s. 137-
157.

307. Kulii, piro. O etnogenezi Crnogoraca. Pobjeda, Titograd, 1980, s.
100.
308. - . Stara slovenska religija u svijetlu novijih istraivanja posebno
balkanolokih. ANUBiH, LVI, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 3,
Sarajevo, 1979, s. 246.
309. Kulii, . - P. . Petrovi - N. Panteli, Srpski mitoloki renik. Ed.
Nolit, Beograd, 1970, s. XXII + 317.
310. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada
ovih zemalja pod Osmansku vlast. Alojz Benac et al., II. izd., ed. Veselin
Maslea, Sarajevo, 1984, s. 588.
311. Kunstmann, Heinrich. Die Namen der Ostslavischen Derevljane,
Poloane und Volynjane. Die Welt der Slaven, 30, 1985, s. 235-259.
312. - . ber den Namen der Kroaten. Die Welt der Slaven, 27, 1982, s. 131-
136.
313. - . Wie die Slovenen an den Ilmensee kamen. Die Welt der Slaven, 30,
1985, s. 387-40.
314. - .Wer waren die Weiskroaten des byzantinischen Kaisers Konstantinos
Porphyrogennetos? Die Welt der Slaven, 29, 1984, s. 111-122.

585
315. - . Zwei Beitrge zur Geschichte der Ostseeslaven. 1. Der Name der
Abodriten. 2. Rethra, die Redarier und Arkona. Die Welt der Slaven, 26,
1981, s. 395-432.
316. - . Die Slaven. Franz Steiner Verlag, Stuttgart, 1996, s. 347.
317. Kuripei, Benedikt. Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju
1530. Svjetlost, Sarajevo, 1950, s. 54.
318. Kutzli, Rudolf. Die Bogumilen. Geschichte-Kunst-Kultur. Urachhaus,
Stuttgart, 1977, s. 262.
319. - . Langobardische Kunst. Verlag Urachhaus, Stuttgart, 1974, s. 256.
320. Kuzmi, Martin. Gotomanija. Nastavni vjesnik, knj. XXXIX / 1930, 1-
4, 10-26.
321. Lasi, D. Vinko. Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas Njegov
likovni oblik i znaenje. Ziral, Chicago, 1995. s 918.
322. Laszlo, Gyula. Ungarn und Slawen. Berichte ber den II.
Internationalen Kongre fr Slawische Archologie, sv. II, Berlin, 1973,
s. 103- 121.
323. Lauterbach, Sabine. Das Testament des Gost Radin, Studien zur
Bosnischen Kirche des ausgehenden Mittelalters. Diss. phil. 1944.
Fak. Univ. Mnchen, s. 161.
324. Legende i kronike. Vedran Gligo - Hrvoje Morovi. akavski sabor,
Split, 1977, s. 401.
325. Leger, Louis. Slovenska mitologija. Grafos, Beograd, 1984, s. 201.
326. Lehr Splawinski, Tadeusz. Iz novijih istraivanja o poreklu Slovena.
Zbornik za filologiju i lingvistiku Matice srpske, VIII, Novi Sad, 1965, s.
7-18.
327. Leonhard, Franz. Falsche Slawengtter. Rudolf M. Rohrer Verlag,
Brnn-Mnchen-Wien, 1943, s. 81 + slike.
328. Lepreri, Antonio. Dotrine religiose e filosofiche di Ario e loro origine.
Stabilimento Tipo-Litografico Eredi Ghilini, Oneglia, 1901, s. 110.
329. Lesny, Jan. Historia Krolestva Slowian czyli Latopis popa Duklanina
Panstwowe wydawnictwo naukowe, Varava, 1988, s. 248
330. Lilek, Emilian. Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine. GZM, VI/1894,
1, 1941-166; VI/1894, 2, 259-281; VI/1894, 3, 365-388; VI/1894, 4, 631-
674.
331. Lopai, Radoslav. Biha i Bihaka krajina. II., MH, Zagreb, 1943, s.
292.

586
332. - . Hrvatski urbari. I. JAZU, Monumenta historico - juridica Slavorum
meridionalium, vol. V, Zagreb, 1894, s. VIII + 484.
333. Lwe, Heinz. Ein literarischer Widersacher des Bonifatius Virgil von
Salzburg und die Kosmographie des Aethicus Ister. Verlag der Akademie
der Wissenschaften und der Literatur in Mainz in Kommission bei Franz
Steiner Verlag, Wiesbaden, 1952, s. 90.
334. Lovri, Andrija eljko Marijan Horvat Milekovi. Legende u
vejskom govoru iz brdskih sela na otoku Krku. Separat iz asopisa
akavska ri, Knjievni krug Split, Split, 1996, s. 90 96.
335. Lovri, Ivan. Biljeke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i ivot
Stanislava Soivice. JAZU, Zagreb, 1948, s. 229.
336. Lowmianski, Henryk. Religija Slovena i njen raspad (VI - XII v.).
(Prijevod na srpskom u rukopisu), s. 451.
337. Lozo, Marijan. Steci i stare crkve u Zagvozdu. Sveta batina, III/1984, 5
(20), 15.
338. - . Steci u Prolocu. Proloac, III/1984, 3/7/, 6-9.
339. Lucii, Ioannis. De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Apud Ioannem
Blaev, Amstelodami, 1668, s. 32, 474, 14.
340. Lucio, Giovanni. Storia del regno di Dalmazia e di Croazia. Edizioni
LINT, Trieste, 1983, s. VIII + 703.
341. Lui, Josip. Steci u Dubrovakoj Rijeci i Brgatu. Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji. Konzervatorski zavod Dalmacije, 13, Split,
1961, s. 176-181.
342. Ludat, Herbert. Slaven und Deutsche im Mittelalter. Bhlau Verlag,
Kln-Wien, 1982, s. IX + 418.
343. Maksimovi, Ljubomir. Severni Ilirik u VI veku. Zbornik radova SANU,
knj. XIX, Beograd, 1980, s. 17-51.
344. Malingoudis, Phaedon. Studien zu den slavischen Ortsnamen
Griechenlands. Akademie der Wissenschaften und der Literatur Mainz,
Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1981, s. 192.
345. Mandi, Dominik. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. The Croatian
historical institute, Chicago, 1962, s. 508.
346. - . Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora. The Croatian historical
institute, Chicago, 1957, s. XVI + 280.
347. - . Etnika povijest Bosne i Hercegovine. Hrvatski povijestni institut
Rim, 1967, s. XVI + 535.

587
348. - . Herceg-Bosna i Hrvatska. Hrvatska revija, XIII, sv. 4/52/, Buenos
Aires, 1963, s. 423-462.
349. - . Povijest Hrvata u srednjem vijeku u sveu. predavanjima prof. N.
Klai u Zagrebu. Hrvatska revija, XVII/1967, 3-4, 278-299.
350. - . Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni
institut, Rim, 1963, s. 631.
351. Marasovi,-Alujevi Marina. Hagionimi srednjovjekovnog Splita.
Starohrvatska prosvjeta, 15, Split, 1986, s. 269-304.
352. Mareti, T.. Slaveni u davnini. Matica Hrvatske, Zagreb, 1889, s. 256.
353. Margeti, Lujo. Jo o dolasku Hrvata. Historijski zbornik, XXXVIII,
1985, s. 227-240.
354. - . Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata. Zbornik
Historijskog zavoda JAZU, Zagreb, 1977.
355. - . Neka pitanja etnogeneze Hrvata. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest,
vol XXVIII, Zagreb, 1995, s. 19-56.
356. - . Ugovor Mletaka i italskih gradova contra generationes Sclavorum
/840./. Historijski zbornik, XLI/1/, 1988, s. 217-235.
357. - . Vjerodostojnost vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XI. st. Zbornik
radova SANU, XIX, Beograd, 1980, s. 117-146.
358. Mari, Zdravko. Problem razdvajanja panonskog od ilirskog etnosa.
Pregled (Sarajevo), LXII / 1972, 7-8, 1039-1044.
359. Markoti, Vladimir. The Medieval Tombstones in Bosnia and
Hercegovina: The kinships and the professions. Status, Structure and
stratification. Current archeological reconstructions. Proceedings of the
sixteenth annual conferenca. The Archeological association of the
University of Calgary, 1985, s. 153-157.
360. - . The political and administrative aspect of medieval inscriptions in
Bosnia and Hercegovina. Rukopis ,s. 13.
361. Markovi, Mirko. Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara na Velebitu.
Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, 48, Zagreb, 1980, s. 5-
140.
362. Martinet, Andr. Indoevropski jezik i Indoevropljani. Ed. Knjievna
zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987, s. 275.
363. Marui, Juraj. Sumpetarski kartular i poljika seljaka republika.
Knjievni krug, Split, 1992, s. 187.
364. Matkovi, Petar. Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka. Rad
JAZU, LVI, Zagreb, 1881, s. 141-232.

588
365. Matthew, Donald J. A.. L Europa Normanna. Ed. Jouvence, Roma,
1987, s. 147.
366. Maurani, Vladimir. Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik.
JAZU, Zagreb 1908-1922, Informator, Zagreb, 1975, I, s. XIX + 885; II,
s. 886-1756 + XV + 74.
367. Mayer, Anton. Die Sprache der alten Illyrier. I. Oesterreichische
Akademie der Wissenschaften, in Kommission bei Rudolf M. Rohrer,
Wien, 1957, s. VIII + 364; II, Wien, 1959, s. III + 263.
368. - . Rus Joe - Kralji dinastije Svevladiev. Nastavni vjesnik, XLI/1932-
33, 1-3, 79-88.
369. Medini, Julijan. Autohtoni kultovi u razvoju antikih religija u rimskoj
provinciji Dalmaciji. Dometi, XVII/1984, 5, 7-33.
370. - . Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9, Zadar, 1980, s. 363-441.
371. Melucco Vaccaro Alessandra. I Longobardi in Italia. Longanesi & C.,
Milano, 1988, s. 246.
372. Menghin, Wilfried. Die Langobarden. Konrad Theiss Verlag, Stuttgart,
1985, s. 236.
373. Menis, Gian Carlo /redaktor/. I Longobardi. Ed. Electa, Milano, 1990, s.
492.
374. Miki, ivko. Antropoloki profil srednjovjekovne nekropole u
Mravincima kod Splita. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, t.
83/1990, Split, ed. Arheoloki muzej Split, s. 225-232.
375. - . Beitrg zur Antropologie sptrmischer bis sptmittelalterlicher
Bevlkerungen Jugoslawiens. ANUBiH Godinjak, XXII, Centar za
balkanoloka ispitivanja, 20, Sarajevo, 1984, s. 5-109.
376. - . Dinaridi srednjovekovne nekropole Pavlovac kod Sarajeva. GZM,
Arheologija, 37/1982, s. 207-216.
377. - . Dinarski antropoloki tip sa srednjovekovne nekropole Raka Gora -
Steci kod Mostara. Godinjak ANUBiH, knj. XVII, Centar za
balkanoloka ispitivanja, 15, Sarajevo, 1978, s. 223-280 + X.
378. - . Novi antropoloki prilozi istraivanju tumula na glasinakom
podruju. Godinjak ANUBiH, knj. XVII, Centar za balkanoloka
ispitivanja 15, Sarajevo, 1978, s. 37-49 + 3.
379. - . O antropolokoj istraenosti ilirskog stanovnitva. Simpozijum:
Sahranjivanje kod Ilira odran 10-12. maja 1976. SANU, Balkanoloki
institut, knj. VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2, Beograd, 1979, s. 187-
204.

589
380. - . Prilog antropolokoj strukturi skeleta iz nekropola sa stecima u
Jugoslaviji. Godinjak ANUBiH XXIII, Centar za balkanoloka
ispitivanja 21, Sarajevo, 1985, s. 55-68 + 4.
381. - . Antropoloka struktura stanovnitva Srbije. Ed. Odeljenje za
etnologiju filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 1988, s. 136.
382. Miklosich, Franz. Etymologisches Wrterbuch der slavischen Sprachen.
Ed. Philo PRESS, Amsterdam 1970, s. VIII + 547.
383. Mileti, Maja. I krstjani di Bosnia alla luce dei loro monumenti di
pietra. Orientalia christiana analecta, sv. 149. Pont. Institutum
orientalium studiorum, Roma, 1957, s. 185.
384. Mileti, Nada. Nakit i oruje IX-XII veka u nekropolama Bosne i
Hercegovine. GZM, Arheologija, XVIII, Sarajevo, 1963, s. 155-176.
385. - . Reflets des grandes invasions en Bosnie Herzegovine. Problemi seobe
naroda u Karpatskoj kotlini, Matica srpska, Novi Sad, 1978, s. 97-108.
386. - . Steci u Crnoj Gori. Materijali IV VII. Kongresa arheologa
Jugoslavije, Herceg Novi, 1966, Arheoloko drutvo Jugoslavije,
Beograd, 1967, s. 113-115.
387. Miloevi, Ante. Kasnosrednjovjekovna nekropola sa stecima pod
Borinovcem u Trilju. Starohrvatska prosvjeta, 12, Muzej hrvatskih
arheolokih spomenika, Split, 1982, s. 185-199.
388. - . Preitak poganskog obreda sahranjivanja na stecima. Prilozi
povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 26. Regionalni zavod za zatitu
spomenika kulture u Splitu, Split, 1986-1987, s. 91-97.
389. - . Steci i Vlasi. Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture, Split,
1991, s. 63.
390. Mimica , Boe. Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske. Vitagraf,
Rijeka, 1992, s. 514.
391. - . Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske Rani srednji vijek. HAZU,
Zagreb - Vitagraf , Rijeka, 1995, s. 655.
392. Mirdita, Zef. Politike, socijalne i ekonomske strukture ilirskih plemena
u svjetlosti podataka antikih autora. Knjiga : Predmet i metod
izuavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji, SANU, 7, Odjeljenje
drutvenih nauka 3, Titograf, 1981, s. 203-246.
393. Mla, Kreimir. Postanak i razvoj hrvatskog tradicionalnog a osobito
epskog pjesnitva. JAZU, Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih
Slavena, 48, s. 351-413.

590
394. Mladenovi, Olivera. Kolo u Junih Slovena. Etnografski institut SANU
14, Beograd, 1973, s. 198 + XXXII.
395. Molsdorf, Wilhelm. Christliche Symbolik der mittelalterlichen Kunst.
Akademische Druck-u. Verlagsanstalt, Graz, 1984, s. XV + 294.
396. Moscati, Sabatino, Otto Hermann Frey, Venceslas Kurta, Barry
Raftery, Miklos Szabo, I Celti. Ed. Bompiani, Milano, 1991, s. 795.
397. Mrkobrad, Duan. Bibliografija seobe naroda u Jugoslaviji. Savez
arheolokih drutava Jugoslavije Muzej grada Beograda, Beograd,
1984, s. 166 + karte.
398. Mller, Ludolf /Hrsg./. Handbuch zur Nestorchronik, Band I.
Nestorchronik Text, Wilhelm Fink Verlag, Mnchen, 1977, s. VIII + 577.
399. Musset, Lucien. Le invasioni barbariche. Le ondate germaniche. Ed.
Mursia, Milano, 1989, s. 343.
400. Nack, Emil. Germanien. Lnder und Vlker der Germanen. Verlag Carl
Ueberreuter, Wien, 1977, s. 334.
401. Newman, John Henry. Gli Ariani del quarto secolo. Jaca Book
Morcelliana, Milano, 1981, s. XLII + 372.
402. Nikevi, Vojislav. Crnogorski jezik (Geneza, tipologija, razvoj,
strukturne odlike, funkcije). Matica crnogorska, Cetinje, 1993, s. 400.
403. Nikolajevi, Ivanka. Salona christiana u VI i VII veku. Vjesnik za
arheologiju i historiju dalmatinsku, LXXII-LXXIII, Split, 1979, s. 151-
169.
404. - . Sculpture mdivale dans les rgions centrales de la Yougoslavie -
Question de chronologie. Balcanoslavica (Centar za istrauvanja na
staroslovenskata kultura. Prilep), 5, 1976, s. 69-78.
405. Nikoli, Danica. Konj u vjerovanjima naih naroda. iva antika, Skoplje,
god. IX, 1959, s. 271-283.
406. Nodilo, Natko, Historija srednjega vijeka. Sv. I., JAZU, Zagreb, 1898.
407. I Normanni e la loro espansione in Europa nellalto medioevo. Presso la
sede del centro, Spoleto, 1969, s. 807.
408. Norwich, John Julius. Die Wikinger in Mittelmeer. Brockhaus,
Wiesbaden, 1974, s. 326.
409. - . I Normanni nel Sud 1016-1130. Ed. Mursia, Milano, 1988, s. 382.
410. - . Il regno nel sole I normanni nel Sud 1130-1194. Ed. Mursia,
Milano, 1979, s. 468.

591
411. Novak, Grga. Morlaci (Vlasi) gledani s mletake strane. Zbornik za
narodni ivot i obiaje, knj. 45. JAZU, 1971, s. 579-603.
412. Novak , Viktor - Petar Skok, Supetarski kartular. JAZU, Zagreb, 1952,
s.314 + 30 fol.
413. Novakovi, Relja. Baltiki Sloveni u Beogradu i Srbiji. Narodna knjiga,
Beograd, 1985, s. 180.
414. O krsnom imenu. Zbornik, Prosveta, Beograd, 1985, s. 559.
415. Obermller, Wilhelm. Deutsch-keltisches, geschichtlich-geographisches
Wrterbuch. Sndig reprint Verlag, Vaduz, I, 1979, s. XVIII + 572; II,
1979, s. 1049.
416. Olshausen, Eckart. Einfhrung in die Historische Geographie der Alten
Welt. Wissenschaftliche buchgesellschaft, Darmstadt, 1991, s. X +232 +
karte.
417. Oreb, Franko. Srednjovjekovno groblje oko crkve sv. Jurja od Raduna
kod Katel-Staroga. Starohrvatska prosvjeta, 13, Split, 1983, s. 185-201.
418. Orbin, Mavro (ORBINI Mauro), Kraljevstvo Slovena. Beograd, 1968, s.
CLII + 475.
419. Ostoji, Ivan (Krapina). Vjerodostojnost sadraja IX glave Ljetopisa
Popa Dukljanina. 1968, s. 103.
420. - . Vlasi u Hrvatskoj. Krapina, 1974, s. 202.
421. Ostoji, Ivan (Split). Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim naim krajevima.
Ed. Benediktinski priorat Tkon kod Zadra, I, Split, 1963, s. 474; II, 1964,
s.655; III, 1965, s. 663.
422. Otri, Olga. Tragovi ilirske kulturne batine u narodnoj kulturi naeg
primorskog podruja. Predslavenski etniki elementi na Balkanu u
etnogenezi junih Slavena. ANUBIH, Posebna izdanja knj.XII, Centar za
balkanoloka ispitivanja 4, Sarajevo, 1969, s. 245-281.
423. Oxenstierna, Eric Graf. Die Nordgermanen. Phaidon Verlag, Stuttgart,
1966, s. 260.
424. Paleobalkanska plemena izmedju Jadranskog i Crnog mora od eneolita
do helenistickog doba. I. Iliro - traki simpozijum, ANU BiH, Sarajevo
- Beograd, 1991, s. 229.
425. Pajakowski, Wlodzimierz. Wer waren Illyrii proprie dicti und wo
siedelte man sie an? ANUBiH, Godinjak knj. XVIII, Centar za
balkanoloka ispitivanja 16, Sarajevo, 1980, s. 91-162 .
426. Panteli, Stjepan. Najstarija povijest Hrvata. Ed. Starohrvatsko
udruenje Croatia Antiqua, Mainz, 1993, s. 97.

592
427. - . Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Verlag
Peter Lang, Frankfurt /M - Berlin - Bern - New York- Pais- Wien, 1997,
s. 284.
428. Papazoglu, Fanula. Poreklo i razvoj ilirske drave. Godinjak ANUBiH,
V, Centar za balkanoloka ispitivanja 3, Sarajevo, 1967, s. 123-144.
429. Pascal, Carlo. La morte e laldila nel mondo pagano. Ed. Fratelli
Melita, Milano, 1987, s. 401.
430. Paenko, Eugen /priredio/. Hrvatska/Ukrajina Kulturne veze od
Jadrana do Dnjepra. Biblioteka Relations, Zagreb, 1996, s.421.
431. Pakvalin, Veljko. Kultovi u antiko doba na podruju Bosne i
Hercegovine. GZM, Arheologija, XVIII, Sarajevo, 1963, s. 127-151.
432. Patkanov, K. Armenska Geografija. Petrograd, 1877, s. XXVIII + 84 +
26.
433. Patsch, Karl. Lika u rimsko doba. Ed. Biblioteka Like upe, Gospi,
1990, s.122.
434. Paulovich,-Lucich Stefano. I Morlacchi. V. Olivetti e Giovannizio,
Spalato, 1854, s. 25.
435. Pavan, Massimiliano. Dall Adriatico al Danubio. Editoriale
Programma, , Padova, 1991, s. XXII + 657.
436. Pavi, Matija. Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj. akovo, 1891, s. 46.
437. Pavii, Stjepan. Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji. JAZU, Zagreb,
1953, s. 356.
438. - . Seobe i naselja u Lici. JAZU, Zagreb, 1962, s. 330.
439. Pecik, Mechtild. Der Tod im Dasein des Menschen. Der Tod und sein
Umfeld untersucht und dargestellt am Beispiel: Kroatien. Disert.,
Tbingen, 1985, s. XI + 267.
440. Pejakovi, Mladen. Omjeri i znakovi.Ogledi iz starije hrvatske
umjetnosti. Ed. MH, Dubrovnik, 1996, s. 541.
441. - . Starohrvatska crkvica Svetog Kria u Ninu. NZ MH, Zagreb, 1983, s.
191.
442. - . Starohrvatska sakralna arhitektura. NZ MH - Kranska sadanjost,
Zagreb, 1982, s. 311.
443. Pellegrini, Giovan Battista. Toponomastica italiana. Editore Ulrico
Hoepli, Milano, 1990, s. 559.

593
444. Penjak, Stepan Ivanovi. Ranoslovjanske i davno ruske naselenja
Zakarpatja VI-XIII st. Institut arheologije Ukrajinske akademije nauka,
Kiev, 1980, s. 179.
445. Perii, Eduard. Najstariji domai izvor za povijest Hrvata. Drugi
meunarodni simpozij: Poeci kranskog i drutvenog ivota u Hrvata
od VII. do kraja IX. st. u Splitu 30. rujna - 5 listopada 1985., Rukopis, s.
10.
446. Pei, Radivoje. Vinansko pismo i drugi gramatoloki ogledi. Izdavai:
Pei i sinovi u Beogradu- Dugan u Milanu, Beograd, 1995, s. 146.
447. Petricioli, Ivo. Tragom srednjovjekovnih umjetnika. Drutvo
povjesniara umjetnosti SR Hrvatske, XXXII, Zagreb, 1983, s. 177.
448. Petri, Mario. O pitanju porijekla obiaja tatuiranja kod balkanskih
naroda. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, vol. 39-40, Beograd,
1976, s. 219-237.
449. Petrovi, Petar .. Motiv ljudskih oiju kod balkanskih Slovena. Glasnik
Etnografskog muzeja (Beograd), tom 22-23, 1960, s. 33-56.
450. Pettazzoni, Raffaele. La religione pagana dei popoli slavi secondo le
testimonianze medievali greche e latine. Edizioni Italiane, Corso di
storia delle religioni 1944-45, Rim, s. 124.
451. Pohl, Walter. Das Awarenreich und die kroatischen Ethnogenesen.
Die Bayern und ihre Nachbarn I, Hg. Herwig Wolfram - Andreas
Schwarcz, Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften,
Wien, 1985, s. 293-298.
452. - . Die Awaren. Verlag Beck, Mnchen, 1988, s. IX + 529.
453. Pokorny, Julius. Indogermanisches etymologisches Wrterbuch. I. Band,
Francke Verlag, Bern-Stuttgart, 1989, s. 1183; II. Band, Francke Verlag,
Bern-Stuttgart, 1989, s. 495.
454. Popovi, Duan. Prilozi itanju i razumevanju raznih starina. Beograd,
1957, s. 1226.
455. Popovi, Miodrag. Vidovdan i asni krst. Ed. Slovo ljubve, Beograd,
1977.
456. Porru, Giulia Mazzuoli. Documenti Slavi premetodiani e missione
Bavarese. Studi Slavistici in Ricordo di Carlo Verdiani. Giardini editori
e stampatori, Pisa, 1979, s. 216-227.
457. Portal, Roger. Gli Slavi. Ed. Riuniti, Roma, 1975, s. VIII+487.
458. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do godine 1463. I, Napredak, Sarajevo, 1942, s. VII + 853.

594
459. Praistorija jugoslavenskih zemalja. V. eljezno doba. ANUBiH, Centar
za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo, 1987, s. 1006 + LXXXVIII table.
460. Predslovenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi Junih Slovena.
ANUBiH, Posebna izdanja knj. XII, Centar za balkanoloka ispitivanja 4,
Sarajevo, 1969, s. 310.
461. Pribojevi, Vinko. O podrijetlu i zgodama Slavena. JAZU, Zagreb,
1951, s. 247.
462. Pritsak, Omeljan (Hrushevskyi S. Mykhailo). Kroatien und Kroaten
whrend des Neunten Jahrhunderts: Das Entstehen einer Christlichen
Nation. Drugi meunarodni simpozij: Poeci kranskog i drutvenog
ivota u Hrvata od VII. do kraja IX. stoljea u Splitu 30. rujna - 5.
listopada 1985, s. 25.
463. - . The Slavs and the Avars. Settimane di studio del Centro italiano di
studi sull' alto medioevo (XXX): Gli Slavi occidentali e meridionali
nell'alto medioevo, tom I, Spoleto, 1983, s. 353-432.
464. Prinsas, N Chathin - Michael Richter, Irland und die
Christenheit. Ed. Klett-Cotta, Stuttgart , 1987, s. XII + 523.
465. Pudi, Ivan. Rerum Illyricarum Ignjata urevia. ANUBiH, Sarajevo,
1967, s.367.
466. Pui, Ilija. Preistorijski crtei na stijeni u Lipicima. Godinjak
ANUBiH, knj. IV, Centar za balkanoloka ispitivanja 2, Sarajevo, 1966,
s. 187-191 + 4.
467. Raki, Franjo. Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljini obseg i
narod. RAD JAZU, knj. LVII, Zagreb, 1881, s. 103-149.
468. - . Pismo slovjensko. Zagreb, 1861, s. 144.
469. Radau-Ribari Jelka. Kieni biljac i nordijski Ryij - srodni
predmeti kune opreme u tradicijskoj kulturi stanovanja. Zbornik za
narodni ivot i obiaje, JAZU, Zagreb, 1983, s. 515-527.
470. Randi, Oscar. Il fenomeno degli Aromuni. La rivista dalmatica,
XX/1939, 2, 21-33.
471. Rapani, eljko. Biljeka uz etiri Branimirova natpisa. Starohrvatska
prosvjeta, III. Split, 1981, s. 179-190.
472. - . La costa orientale dell' adriatico nell' alto medioevo. Settimane di
studio del Centro italiano di studi sull' Alto medioevo, XXX/Gli Slavi
occidentali e meridionali nell' alto medioevo, Spoleto, 1983, s. 831-869.
473. - . Predromaniko doba u Dalmaciji. Logos, Split, 1987, s.239.

595
474. - . Prilog prouavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u
ranom srednjem vijeku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku,
LXXIV, Split, 1980, s. 189-217.
475. Rauchspur der Tauben. Radziwil - Chronik. Gustav Kiepenheuer Verlag,
Leipzig - Weimar, 1986, s. 480.
476. Raunig, Branka. Japodski kameni sepulkralni i sakralni spomenici, Lika.
Znanstveni skup Hrvatskog arheolokog drutva u Otocu 21 - 23. IX.
1974, s. 45-54. Izdanje HAD-a.
477. Rech, Photina. Inbild des Kosmos. I, Otto Mller Verlag, Salzburg-
Freilassing, 1966, s. 610; II, s. 605.
478. Reichardt, Konstantin. Runenkunde. Eugen Diederichs Verlag, Jena.
479. Reichert, Hermann. Lexikon der altgermanischen Namen. Verlag der
Oesterreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1987, sv. 1, s.
XXXI + 843; ibid., Wien, 1990, sv. 2, s. XI + 661.
480. Rendi-Mioevi, Duje. Antika batina u kulturi jugoslavenskih
naroda. Zbornik Zagrebake slavistike kole, god. III, 3, Zagreb, 1975,
s. 292-301.
481. - . Iliri i antiki svijet. Knjievni krug, Split, 1989, s. 926 + XCII tabli.
482. - . Ilirski vladari u svjetlu epigrafskih i numizmatikih izvora. Historijski
zbornik, XIX-XX, 1966-1967, s. 295-310.
483. - . Prilog prouavanju nae srednjovjene onomastike. Starohrvatska
prosvjeta, Zagreb, 1949, s. 9-21.
484. - . Umjetnost Ilira u antiko doba. Simpozijum Duhovna kultura Ilira
(Herceg Novi, 4-6. novembra 1982), ANUBiH, Posebna izdanja knj.
LXVII, Centar za balkanoloka ispitivanja, 11, Sarajevo, 1984, s. 65-81.
485. - , Zlo velike jetre Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana
i Srba. Knjievni krug, Split, 1996, s.450.
486. Reneo, Ivan. Novci bosanskih banova i kraljeva. Glasnik hrvatskog
dravnog muzeja, LV/1943, Sarajevo, 1944, s. 237-292.
487. - . Srednjovjekovni nadgrobni spomenici (steci). Naa domovina, 1,
Zagreb, 1943, s. 254-260.
488. Renfrew, Colin. Archeologia e linguaggio. Editori Laterza, Bari, 1989,
s. VIII + 368.
489. - . Der Ursprung der indoeuropischen Sprachfamilie. Schrift und
Sprache, Spektrum Akademischer Verlag, Heidelberg-Berlin-Oxford,
1994, s. 56-64.

596
490. Restelli, Giuseppe. Goti Tedeschi Longobardi. Paideia Editrice, Brescia,
1984, s. 200.
491. Reuter, Otto Sigfrid. Germanische Himmelskunde. Faksimile-Verlag-
Versand,Bremen, 1982, s. XVI + 766.
492. Ribakov, Boris Aleksandrovi. Iz istorii kulturi drevnej Rusi. Ed.
Moskovski univerzitet, Moskva, 1984, s. 240.
493. - . Jaziestvo drevnih Slavjan. Arheoloki institut Akademije nauka
SSSR, ed. Nauka, Moskva, 1981, s. 606.
494. Riice - nekropole steaka. Regionalni zavod za zatitu spomenika
kulture, Split, 1983, s. 79 + sl.
495. Ries, Julien. I simboli delle grandi religioni. Ed. Jaca Book, Milano,
1987, s. VII + 271.
496. - , /redaktor/, L'uomo indoeuropeo e il sacro. Ed. Jaca Book - Massimo,
Milano, 1991, s. XVII + 304.
497. Rihtman, Cvjetko. Die Hauptemerkmale der konstatierten Schichten in
der traditionellen Musik und in den Musikinstrumenten Bosniens und
Herzegowina. Radovi Naunog drutva BiH, knj. XXVII, Odjeljenje
istorijsko-filolokih nauka 9, Sarajevo, 1965, s. 213-224.
498. - . O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i
Hercegovine. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelanici 1955. i
u Puli 1952. Zagreb, 1958, s. 99-104.
499. Rogoi, Roko. Veliki Ilirik (284-395) i njegova konana dioba (396-
437). Zagreb, 1962, s. 219.
500. Romualdi, Adrian. Gli Indoeuropei. Edizioni di Ar, Padova, 1978, s.
238.
501. Roth, Helmut. Die Ornamentik der Langobarden in Italien. Rudolf
Hebelt Verlag, Bonn, 1973, s. XV + 306.
502. Rth, Erich. Sind wir Germanen?. Erich Rth Verlag, Kassel, 1967, s.
348.
503. Roux, Francoise - Jan de Vries - Frans Vyncke, Le religioni dell'Europa
centrale precristiana. Editori Laterza, Roma-Bari, 1988, s. 178.
504. Rotkovi, Radoslav. Odakle su doli preci Crnogoraca. Onomastika
istraivanja. Ed. Matica crnogorska, Cetinje, 1995, s. 327.
505. Rupi, Bonicije. Znaenje Dubia fra Bartola iz Alverne iz god.
1372/73. za povijest Bosne. Regiones paeninsulae Balcanicae et proximi
orientis. Fach Slavische Philologie der Universitt, Bamberg, 1988, s. 1-
33.

597
506. Rus, Joe. Kralji dinastije Svevladiev najstareji skupni vladarji
Hrvatov in Srbov 454-614. Ljubljana, 1931, s. 207.
507. - . Krst prvih Hrvatov in Srbov Nova poglavlja o zgodovini kraljev
Svevladiev 614-654. Ljubljana, 1932, s. 87.
508. Sahranjivanje kod Ilira. Nauni skup odran 10-12. maja 1976.
Balkanoloki institut SANU, Beograd, 1979, s. 286.
509. Rui, Ivan. Stara i nova postojbina Hrvata. Naklada pisca, Zagreb,
1903, s. 55.
510. Sachs, Hannelore Ernst, Basdstbner Helga Neumann. Erklrendes
Wrterbuch zur christlichen Kunst. Verlag Werner Dausien, Hanau, s.
384.
511. Saka, Stjepan Krizin. Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do
Konstantina Porfirogeneta (522. pr. Kr. do 959. posl. Kr.). ivot, XXIII,
1942, 1, 3-21.
512. - . Tragovi staroiranske filozofije kod Hrvata. ivot, XXIV / 1943, 1, s.
9-24.
513. - . Vjerski simbolizam ukrasnih prepleta u staroj hrvatskoj umjetnosti.
Crkva u svijetu, I/1966, 4, s. 32-37.
514. Scardigli, Piergiuseppe. Die Goten Sprache und Kultur. Verlag C. H.
Beck, Mnchen, 1973, s. VI + 399.
515. Schferdiek, Knut. Die Kirche in den Reichen der Westogoten und
Suewen bis zur Errichtung der westgotischen katholischen Staatskirche.
Walter de Gruyter & CO, Berlin, 1967, s. VIII + 286.
516. Schmidt, Ludwig. Die letzten Ostgoten. Abhandlungen der Preuischen
Akademie der Wissenschaften, godite 1943, broj 10, Verlag der
Akademie der Wissenschaften, Berlin, 1943.
517. Schmidt, Wilhelm. Rassen und Vlker in Vorgeschichte und Geschichte
des Abendlandes. I, Die Rassen des Abendlandes, s. XV + 326; II, Die
Vlker des Abendlandes, s. XII + 329, ed. Verlag Josef Stocker, Luzern,
1946.
518. Schneider, Karl. Die Germanischen Runennamen. Verlag Anton Hain,
Meisenheim am Glan, 1956, s. XII + 635.
519. Schramm, Gottfried. Eroberer und eingesessene. Verlag Anton
Hiersemann, Stuttgart, 1981, s. X + 467.
520. Schubert, Hans. Das lteste germanische Christentum oder der sogen.
Arianismus der Germanen. Verlag von J. C. B. Mohr (Paul Siebeck),
Tbingen, 1909, s. 36.

598
521. Schulz, Bruno. Das Grabmal des Theoderich zu Ravenna. Ed. Mannus -
Verlag, Bonn, 1974, s. 34.
522. Schtt, Curt. Untersuchungen zur Geschichte der Alten Illyrier.
(Tiskana disertacija koja je obranjena 16.II. 1910. na Sveucilistu u
Breslau), s. 83.
523. Schwarz, Ernst. Germanische Stammeskunde. Ed. Carl Winter
Universitts-Verlag,Heidelberg, 1956, s. 248.
524. Sedov, V. V.. Proishodenije i ranaja istorija Slavjan. Akademija SSSR,
Arheoloki institut, Moskva, 1979, s.154.
525. Sergejevski, Dimitrije. Iz problematike ilirske umjetnosti. Godinjak
Naunog drutva BiH, III, Centar za balkanoloka ispitivanja knj. 1,
Sarajevo, 1965, s. 119-152.
526. Siebs, Benno Eide. Die Personennamen der Germanen. Sndig Reprint
Verlag Hans R. Wohlwend, Schaan/Liechtenstein, 1983, s. 177.
527. Simonetti, Manlio. La Crisi ariana nel IV secolo. Institutum patristicum
Augustinianum, Roma, 1975, s. VII + 598.
528. -. Studi sullarianesimo. Editrice Studium, Roma, 1965, s. 200.
529. Simpozijum o teritorijalnom i hronolokom razgranienju Ilira u
praistorijsko doba. Nauno drutvo SR Bosne i Hercegovine, Centar za
balkanoloka ispitivanja I, Sarajevo, 1964,.
530. Skok, Petar. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU,
Zagreb, 1971, knj. I., s. XXXVIII +788; knj. II., 1972, s. 700; knj. III.,
1973, s. 703.
531. Sokol, Vladimir. Kasnosrednjovjekovna grobita i nadgrobni spomenici
Peljeca. Peljeki zbornik. Poljoprivredna zadruga i Vinarija Dinga,
Potomje i SIZ za kulturu opina Dubrovnik i Korula, 1976, s. 323-333 .
532. - , Srednjovjekovni nadgrobni spomenici neretvanskog podruja
Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka.
Metkovi, 4-7. X. 1977., s. 271-277. Izdanje HAD-a, 1980.
533. - . Steci na Ivinju kraj ibenika. Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji, Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture u Splitu, Split,
1975, 20, s. 47-60.
534. Soloviev, Alexandre. Saint Grgoire, patron de Bosnie. Bizantion, XIX.
1949, Bruxelles, 1949, s. 263-279.
535. Soukry, Arsene. Gographie de Moise de Corene. Imprimerie
Armnienne, Venise, 1881, s. VIII + 62.

599
536. Sparavalo, Ljubo. Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na podruju
ume Trebinjske. Tribunia, Trebinje, 1979, s. 53-137.
537. Spitzing, Gnter. Lexikon byzantinisch-christlicher Symbole Die
Bilderwelt Griechenlands und Kleinasiens. Ed. Diederichs, Mnchen,
1989, s. 344.
538. Srejovi, D.(raga). Jelen u naim narodnim obiajima. Glasnik
Etnografskog muzeja u Beogradu, XVII, Beograd, 1955, s. 231-236.
539. Srejovi, Dragoslav. Prerimske forme sahranjivanja na rimskim
nekropolama ranog carstva u Jugoslaviji. VI. Kongres arheologa
Jugoslavije, Ljubljana, 1963, I. Arheoloko drutvo Jugoslavije, Beograd,
1964, s. 89-93.
540. Stadtmller, Georg. Forschungen zur albanischen Frhgeschichte. Otto
Harrassowitz, Wiesbaden, 1966, s. XXX + 221.
541. Steindorff, Ludwig. Die dalmatinische Stdte im 12 Jahrhundert.
Bohlau Verlag, Kln-Wien, 1984, s. XXVIII + 194.
542. Stipevi, Aleksandar. Nastanek albanskega naroda. Albanci, ed.
Cankarjeva zaloba, Ljubljana, 1984, s. 11-22.
543. - . Arte degli Iliri. Ed. del Milione, Milano, 1963, s. LX + 75.
544. - . Iliri. kolska knjiga, Zagreb, 1974, s. 246.
545. - . Kult heroiziranog pokojnika u ilirskoj religiji. Simpozijum Duhovna
kultura Ilira (Herceg Novi, 4-6. novembra 1982/ANUBiH, LXVII, Centar
za balkanoloka ispitivanja knj. 11, Sarajevo, 1984, s. 215-223.
546. - . Kultni simboli kod Ilira. ANUBiH, LIV, Centar za balkanoloka
ispitivanja, Sarajevo, 1981, s. 204 + 36.
547. Stojkovi, Marijan. Oposun, naoposun i trokratno naoposuno
okretanje. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, XXVI, 1,
Zagreb, 1929, s. 25-42.
548. Stowik, Julius. Die Slaven. Turocz-Szt.-Mrton, 1908, s. 95.
549. Strm, ke - Haralds Biezais, Germanische und Baltische Religion.
Verlag W. Kohlhammer, Stuttgart-Berlin-Kln-Mainz, 1975, s. 391.
550. Strzygowski, Josef. Aufgang des Nordens. Schwarzhaupter Verlag,
Leipzig, 1936, 2, 137.
551. - . Die altslavische Kunst. Benno Filser Verlag, Augsburg, 1929, s. XIV
+ 296.
552. - . O razvitku starohrvatske umjetnosti. Zagreb, 1927, s. 223.

600
553. Sui, Mate. Dalmaticum mare. Radovi Zavoda JAZU u Zadru, 29-30,
Zadar, 1983, s. 5-20.
554. - . Granice Liburnije kroz stoljea. Radovi Instituta JAZU u Zadru, II,
Zagreb, 1955, s. 273-297.
555. - . Hijeronim Stridonjanin-graanin Tarsatike. RAD JAZU, XXIV,
Zagreb, 1986, s. 213-278.
556. - . Illyrii proprie dicti. Godinjak ANUBiH, knj. XIII, Centar za
balkanoloka ispitivanja knj. 11, Sarajevo, 1976, s. 179-196.
557. - . Iz mediteranske batine jadranskih Ilira. Filozofski fakultet Zadar,
Radovi, 4, Zadar, 1966, s. 44-56.
558. - . Liburnia Tarsaticensis. Adriatica praehistorica et antiqua. Arheoloki
institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1970, s. 706.
559. - . Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Nae
teme, XXIII/1979, 2, 361-374.
560. - . Prilog tumaenju natpisa kraljice Jelene.Starohrvatska prosvjeta, 14,
Split, 1984, s. 15-39.
561. - . Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1981, s.
393 + XXXVIII.
562. Szabo, uro. O znaenju topografskog nazivlja u junoslavenskim
stranama. Jugoslavenska njiva, Zagreb, III/1919, 29, 458-460; 30, 474-
478; 31, 486-489.
563. anjek, Franjo. Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani i katarsko
dualistiki pokret u srednjem vijeku. Kranska sadanjost, Zagreb, 1975,
s. 216.
564. - . Crkva i kranstvo u Hrvata. II. izdanje, Kranska sadanjost,
Zagreb, 1993, s. XLII + 629.
565. ael, Jaroslav. Opera selecta. Narodni muzej, Ljubljana, 1992, s.872.
566. egvi Kerubin. Borba za hrvatsko bogosluje i Grgur Ninski ili skima
u Hrvatskoj i Dalmaciji 1059 1075. Pretiskano iz Bogoslovske
smotre, Zagreb, 1930, s. 119.
567. - .Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt (Berlin), br.
9-12/1935, s. 1-56 ( Sep.)
568. - . J. Rus-Krst prvih Hrvatov in Srbov. Nastavni vjesnik, Zagreb,
XLI/1932-33, 1-3, 88-92.
569. - . Toma Splianin dravnik i pisac 1200-1268. MH, Zagreb, 1927, s.
165.

601
570. - . Vjera Vidova ili religija Srba i Hrvata. Split, 1898, s. 72.
571. emudvarac, Marin. Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata.
Zagreb, 1945, s. 199.
572. - . Ostatci narodnog vjerovanja o mjesecu kod Hrvata u Bakoj. Klasje
naih ravni (Zagreb), VI / 1944, 1-2, 61-66.
573. eper, Mirko. Starohrvatska umjetnost i hrvatska seljaka ornamentika.
Hrvatska smotra, Zagreb, IX/1941, 7, 384-387.
574. idak, Jaroslav. Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu. Liber,
Zagreb, 1975, s. 470.
575. ilovi, R. Slade. Steci u okolini Trogira. Buliev zbornik. Zagreb-Split,
1924, s. 689-693.
576. imundi, Mate. Nepoznata hrvatska osobna imena do polovice 11.
stoljea. Onomastica jugoslavica. Razred za filologiju JAZU, Zagreb,
1982, s. 229-236.
577. - . Nepoznata i manje poznata hrvatska osobna imena IX, X, i XI.
stoljea. Filologija, JAZU, 11, Zagreb, 1982-1983, s. 159-194.
578. ii, Ferdo. Ime Hrvat i Srbin, i teorije o doseljenju Hrvata i Srba. Ideja
slovenske pradomovine u Podunavlju. Godinjica Nikola upia,
Beograd, 1923, s. 1-49.
579. - , Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. XVI +
735.
580. igori, Juraj. O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku. Muzej grada
ibenika, ibenik, 1981, s. 122.
581. kobalj, Ante. Obredne gomile. Sveti Kri na iovu, 1970, s. 683.
582. krivani, A. Gavro. Monumenta cartographica Jugoslaviae. I (Antike
karte). Ed. Istorijski institut, posebna izdanja, knj. 17, Beograd, 1974, p.
60; II (Srednjovjekovne karte), ed. Istorijski institut, 18, Narodna knjiga,
Beograd, 1979, s. 95.
583. tefani , Vjekoslav. Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska
epigrafika. Slovo, sv. 18 -19, Zagreb, 1969, s. 7-40 + 18 slika.
584. vob, Drislav. Pripis Supetarskog kartulara o izboru starohrvatskog
kralja i popis onodobnih banova. Historijski zbornik, Zagreb, IX/1956,
1-4, 101-115.
585. Tasi, Nikola. Jugoslovensko podunavlje od indoevropske seobe do
prodora Skita. Matica srpska-Balkanoloki institut SANU, Novi Sad-
Beograd, 1983, s. 163.
586. Tafra, Robert. (priredio), Hrvati i Goti. Iberia, Split, 1996, s. 284.

602
587. Tagliavini, Carlo. Le origini delle lingue neolatine. Patron editore,
Bologna, 1982, s. XLII + 681.
588. Teillet, Suzanne. Des Goths a la nation Gothique. Les Belles lettres,
Paris, 1984, s. 687.
589. Teodorico il grande e i Goti dItalia. Tom I, Centro Italiano di studi
sullalto medioevo, Spoleto, 1993, s. VI + 449; Tom II, ibid., s. 452 -
854.
590. Testa, Emmanuele. Il simbolismo die giudeo-kristiani. Studium
Biblicum Franciscanum, n. 14, Franciscan printing press, Jerusalem,
1981, s. XXXII + 590 + 47 tabli.
591. Testini, Pasquale. Archeologia Cristiana. Ed. Edipuglia, Bari, 1980, s.
XVIII + 840.
592. Thunmann, Johann. Untersuchungen ber die alte Geschichte einiger
Nordischen Vlker. Helmut Buske Verlag, Hamburg, 1979, s. 323.
593. - . ber die Geschichte und Sprache der Albaner und der Wlachen.
Helmut Buske Verlag, Hamburg, 1976, s. 366.
594. Topi, Slavko. Kirchenlieder der bosnischen Katholiken. Gustav Bosse
Verlag, Regensburg, 1986, s. 335.
595. Traci Arte e cultura nelle terre di Bulgaria dalle origini alla tarda
romanita. Ed. Art. World media, Venezia, u Palazzo Ducale 13. V. 1989.
- 30. X. 1989, s. 347.
596. Troelj, Mira. Ukrasi i simboli na junovelebitskim mirilima na podruju
Starigrada-Paklenice. I, Senjski zbornik IX, 1981-1982, s. 115-148;
Ukrasi i simboli na junovelebitskim mirilima na podruju Selina. II,
Senjski zbornik X-XI, 1983-1984, s. 59-82.
597. Trubaev, O. N. Etnogeneza i kultura starih Slavena. Ed. Nauka,
Moskva 1991, s. 270.
598. Truhelka, iro. O porijeklu bosanskih muslimana. Hrvatska smotra,
Zagreb, II/1934, 7, 249-257.
599. - . Jo o testamentu gosta Radina i o patarenima. GZM, Sarajevo,
XXV/1913, 3-4, 363-381.
600. - . Les Restes illyriens en Bosnie. Paris, 1900, s. 15.
601. - . Sredovjeni spomenici bosanske Hrvatske. Hrvatsko kolo, XXIII,
1942, s. 1-13.
602. - . Studije o podrijetlu. MH, Zagreb, 1941, s. 136.
603. - . Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. GZM, VI/1894, 2, 241-
257.

603
604. - . Testamenat gosta Radina. GZM, XXIII/1911, 3, 355-375.
605. Tschiewskij, Dmitrij. Die Nestor - Chronik. Otto Harrasowitz,
Wiesbaden, 1969, s. XIX + 324.
606. Udaljcov, A. D.. Porijeklo Slavena. Novo pokoljenje, Zagreb, 1948, s.
79.
607. Udolph, Jrgen. Studien zu slavischen Gewssernamen und
Gewsserbezeichnungen. Carl Winter Universittsverlag, Heidelberg,
1979, s. 640.
608. Vana, Zdenek. Einfhrung in die Frhgeschichte der Slawen. Ed. Karl
Wachholtz Verlag, Neumnster, 1970, s. 144.
609. - . Mythologie und Gtterwelt der slawischen Vlker. Ed. Urachhaus,
Stuttgart, 1992, s. 327.
610. Vasi, Pavle. O nekim vidovima srednjovjekovne nonje u Bosni i
Hercegovini. Zenica, 1973, s. 245-265.
611. Vasiljev, Spasoje. Slovenska mitologija. Ed. Arion, Smederevo, 1986,
s.197.
612. Vasmer, Max. Schriften zur slavischen Altertumskunde und
Namenkunde. Ed. In Kommission bei Otto Harrassowitz, Wiesbaden -
Berlin, I. dio, 197l, s. X + 534;II. dio, 1971, s. VIII + 535-1033.
613. Vego, Marko. Iz historije srednjovjekovne Bosne i
Hercegovine.Svjetlost, Sarajevo, 1980, s. 501.
614. - . Kultna mjesta u topografiji stare Hercegovine u srednjem vijeku.
Starine JAZU, 57, Zagreb, 1978, s. 93-110.
615. - . Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih natpisa u
Bosni i Hercegovini. Pregled, Sarajevo, LXIV/1974, 4, 409-412.
616. - . Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine. I, Zemaljski
muzej, Sarajevo, 1962, s. 72; II, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1964, s. 61;
III, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1964, s. 63; IV, Zemaljski muzej,
Sarajevo, 1970, s. 175.
617. Veljovska, Fanica. Srednjovjekovni skeleti sa zapadne nekropole Salone.
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 83/1990, Split, ed.
Arheoloki muzej Split, s. 233-256.
618. Verhagen, Britta. Kam Odin-Wodan aus dem Osten? Grabert Verlag,
Tbingen, 1994, s. 176.
619. Vinaver, Vuk. Trgovina bosanskim robljem tokom XIV veka u
Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU Dubrovnik, 1953, s. 125-
147.

604
620. Vinski, Zdenko. Archologische Spuren ostgotischer Anwesenheit
heutigen Bereich Jugoslawiens. Knjiga: Problemi seobe naroda u
Karpatskoj kotlini. Matica srpska, Novi Sad, 1978, s. 33-48.

605

621. - . Betrachtungen zur Kontinuittsfrage des autochtonen romanisierten
Ethnikons im 6. und 7. Jahrhundert. Separat iz : Problemi della civilta e
delleconoma Longoarda, Giuffr Editore, Milano, 1964, s. 101 - 116.
622. - . Da li je u Arkoni otkriveno stroslavensko svetite? Historijski
pregled, (Zagreb), Br. 1 za 1961, s. 44 - 47.
623. - . Kasnoantika batina u grobovima ranog srednjeg vijeka kao
injenica i kao problem. VI Kongres arheologa Jugoslavije, Ljubljana,
1963, ed. Arheoloko drutvo Jugoslavije, I, Beograd, 1964, s. 101-115.
624. . O nekim zajednikim znaajkama slavenskih nekropola s podruja
dalmatinske Hrvatske, Blatnoga jezera i Moravske u 9. stoljeu. Peristil,
Zagreb, 1954, s. 71-79.
625. - . Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik
Arheolokog muzeja u Zagrebu, V, Zagreb, 1971, s. 47-75.
626. - . Razmatranja o poslijekarolinkim maevima 10. i 11. stoljea u
Jugoslaviji. Starohrvatska prosvjeta, 13, Split, 1983, s. 7-64. - Uz
problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i
Bijelih Hrvata. Zagreb, 1940, s. 24.
627. Vinski-Gasparini, Ksenija. Neke pojave kontinuiteta s podruja
arheologije u naim krajevima. Peristil, Zagreb, 1954, s. 119-127.
628. Vries, Jan. Altgermanische Religionsgeschichte. I, ed. Walter de Gruyter,
Berlin-Leipzig, 1935, s. 335.
629. - . Keltische Religion. W. Kohlhammer Verlag, Stuttgart, 1961, s. XI +
270.
630. Vukanovi, T. P.. Etnogeneza junih Slovena. Ed. Narodni muzej u
Vranju, Vranje, 1974, s. VIII+370+slike i karte.
631. Vukevi, Gojko. O porijeklu Ilira. Ed. Unireks Niki, Podgorica,
1992, s. 211 + 42 slike.
632. Vukevi, Nikola. Etimologija pojma Vlah i njegova razna znaenja.
Il libro: Predmet i metod izuavanja patrijarhalnih zajednica u
Jugoslaviji, CANU, Titograd, 1981, s. 315-342.
633. Vulpius, Christian August. Handwrterbuch der Mythologie. Fourier
Verlag, Wiesbaden, 1987, s. XIV + 35o.
634. Waldmller, Lothar. Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn.
Ferdinand Schoningh, Padernborn-Mnchen-Wien-Zrich, 1987, s. XXI
+ 242.

606
635. Weiss, Gnter. Das Ethnikon Sklabenoi, Sklaboi in den griechischen
Quellen bis 1025. Franz Steiner Verlag Wiesbaden GmbH, Stuttgart,
1988, s. 176.
636. Wenzel, Marian. Bosnian and Herzegovinian tombstones - who made
them and why. Sddost-Forschungen, Verlag, R. Oldenbourg, XXI,
Mnchen, 1962, s. 103-143.
637. - . O nekim simbolima na dalmatinskim stecima. Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji Konzervatorskog zavoda Dalmacije u Splitu,
Split, 1961, s. 79-94.
638. - . Ukrasni motivi na stecima. Veselin Maslea, Sarajevo, 1965, s. 459.
639. Wienecke, Erwin. Untersuchungen zur Religion der Westslawen.Otto
Harrassowitz, Leipzig, 1940,s. XXVIII + 327 + 19.
640. Wiesinger, Peter. Gotische Lehnwrter im Bairischen. Zbornik:
Frhmittelalterliche Ethnogenese im Alpenraum. (Hrsg. Helmut
Beumann Werner Schrder), Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen,
1985, s. 153-200.
641. Wild, Georg. Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. Franz Steiner
Verlag, Weisbaden, 1970, s. XIII + 236.
642. Wilke, Georg. Der Mondkultus bei den indogermanischen Wlkern in
Sage und Kunst. Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der
Herzegowina. Bosnich-Herzegowinischen Landesmuseum in Sarajevo,
XI-II, Wien, 1916, s. 137-174.
643. - . ber die Bedeutung einiger Symbole an den Bogumilen Denkmlern.
GZM XXXVI, Sarajevo, 1924.
644. Wilkes, John., Iliri, ed. Blackwell, Oxford, 1992 (Preveo : ivan Filippi.)
Rukopis, s. 234.
645. Wolfram, Herwig. Die Geburt Mitteleuropas. Siedler Verlag, Berlin,
1987, s. 584.
646. - . Die Goten. Verlag C. H. Beck, Mnchen, 1990, s. 596.
647. - . Etnogenesen im frhmittelalterlichen Donau - und Ostalpenraum (6.
bis 10. Jahrhundert). Frhmittelalterliche Ethnogenese im Alpenraum.
Hg. Helmut Beumann - Werner Schrder, Jan Thorbecke Verlag,
Sigmaringen, 1985, s. 97-151.
648. Zacher, Julius. Das gothische Alphabet Vulfilas und das
Runenalphabet. Sandig Reprint Verlag Hans R. Wohlwend, Vaduz-
Liechtenstein, 1984, s. XIV + 120.

607
649. Zaninovi, Marin. Ilirsko pleme Delmati. Politika povijest i
teritorijalna rasprostranjenost Delmata. I dio, ANUBiH, Godinjak IV,
Centar za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo, 1966, s. 27-84; II dio,
Godinjak ANUBiH, Centar za balkanoloka ispitivanja, 1967, s. 5-101.
650. - . Od Helena do Hrvata. kolska knjiga, Zagreb, 1996, s. 434.
651. Zeevi, Slobodan. Kult mrtvih kod Srba. Ed. Vuk Karai - Etnografski
muzej, Beograd, 1982, s. 124.
652. - . Ljeljenovo kolo. Narodno stvaralatvo - Folklor, 9-10, Beograd, 1964,
s. 702-710.
653. - . Mitska bia srpskih predanja. Ed. Vuk Karai-Etnografski muzej,
Beograd, 1981, s. 223.
654. - . Srpske narodne igre. Ed. Vuk Karai - Etnografski muzej, Beograd,
1983, s.186.
655. Zekan, Mate. Srednjovjekovne nekropole. Knjiga: Bribir u srednjem
vijeku, ed. MHAS, Split, 1987, s. 45-50.
656. - ( koncepcija i tekst). Kralj Zvonimir Dokumenti i spomenici. Muzej
hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu - Arheoloki muzej u Zagrebu,
Zagreb, 1990, s. 45.
657. Zeli-Buan, Benedikta. Slavensko bogosluje i glagoljica kod Hrvata
do kraja XI. stoljea. Maruli, Zagreb, 1986, sep., s. 371-390.
658. - . lanci i rasprave iz starije hrvatske povijesti. HKD sv. Jeronima (sv.
irila i Metoda), Zagreb, 1994, s. 271.
659. Zeller, Otto. Der Ursprung der Buchstabenschrift und das
Runenalphabet. Biblio Verlag, Osnabrck, 1977, s. XI + 197.
660. Zippel, Gustav. Die rmische Herschaft in Illyrien. Scientia Verlag
Aalen, 1974, s. 312.
661. Zore, Luko. Bosanski grobovi. Program C. K. Velikog dravnog
gimnazija u Dubrovniku za k. god. 1880-81. Dubrovnik, 1881, s. 1-20.
662. Zotovi, Ljubica. Promene u formama sahranjivanja zabeleene na
teritoriji Jugoslavije u vremenu od I. do VI. veka. Leskovaki zbornik, X,
1970, s. 19, 24.
663. Zovko, Ivan. Vjerovanja iz Herceg Bosne. Zbornik za narodni ivot i
obiaje Junih Slavena, JAZU, IV, Zagreb, 1899, s. 132-150.
664. Zovko, Jozo. Starohrvatska crkva sv. Petra Apostola u Zavali Popovo
Polje, Hercegovina. Hrvatska revija, IX/1959, 2, 283-318.
665. ubrini, Darko. Hrvatska glagoljica. Hrvatsko knjievno drutvo
Svetog Jeronima , Zagreb, 1996, s. 413.

608
666. ugaj, Marijan. Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine. CCP
X/1986, 17, 92-112; X/1986, 18, 1-26.

609

610






ZAHVALA UZ OVO DJELO

Osjeam dunost zahvaliti na korisnim prijedlozima onima koji su
proitali nove dijelove rukopisa ovoga djela a posebno prof. Marku
Japundiu i sveu. prof. dr. Mati imundiu. Veliku zahvalnost izraavam
na pribavljanju neophodnih inozemnih knjiga i rasprava sveu. prof. dr.
Heinrich Kunstmannu (Raiten), g. Renatu Ciasca (Milano), g. Antonu
Engelmannu (Traun) i g. Peri Lovriu (Giessen). Posebno zahvaljujem
gospodinu Olegu Nikolajeviu Trubaevu (Moskva), Valentinu Vasilijeviu
Sedovu (Moskva), prof. Janu Lesnyu (Varava) i Stjepanu Panteliu (Mainz),
koji su mi poslali neke njihove radove do kojih na drugi nain nisam
mogao doi.
Zahvaljujem Poglavarstvu Grada Splita i upaniji Splitsko-dalmatinskoj
(g. upanu) na djelominom sufinanciranju ovoga izdanja.
Takoer velika hvala na raznim oblicima pomoi sljedeim osobama: ,
Ivanu Bitangi, Miru Brkiu, Anti uliu pok. Josipa, Zoranu Joziu,
Tomislavu Jukiu Ivanov, Juri Karinu, Stjepanu Lozi, Mati Periinu, Jozi
Rako, Luki Roiu, Miru Stoliu, Juri Svetiu, Marku imiu i Miru uriji.
Svi navedeni, zbog njihova posebnog interesa za hrvatsku prolost, osobito su
se angairali oko realiziranja ovog izdanja.
A u t o r







611
KAZALO OSOBA

612


613
Biljeka o piscu

Dr. jur. h.c.; B: Rechtasanwalt, Histoker, Schriftsteller; PA: iovska 2, HR
21000 Split, Kroatien; PTel: 021/ 358-777; J: 14.09.1934; GO: Solin, Split,
Kroatien.; FmSt: verh. mIt Vlasta M. seit 1959; Kd: (3) Dr. Josip M., Zrinska,
Anthony M.; BW: Studium d. Rechtswissenschaften an d. Univ. Zagreb,
Delegierter zum Weltkongre d. Katholischen Laien 1967, Anwailt in Split
bis 1972 (Schlieung d. Kanzlei durch politische Verfolgung, Freilassung aus
Mangel an Beweisen 1975), Studium d. politischen Geschichte; VB:
Betrachtungen ber die Geschichte Kroatiens (1967), Kroatische Politik und
jugoslawische Idee (1969), Die Katholische Kirche im Kniglichen
Jugoslawien (1978), Israel und Antichrist (1979), Stjepan Radi 1918-28
(1980, 1987, 1988, 4. Aufl. 1990), Masonstvo u Hrvata (Freimaurer in
Kroatien) (1983, 1983, 1984, 4. Aufl. 1989), Podrijetlo i pravjera Hrvata
(1989, 1992, 1994, 4. Aufl. 1996), Paveli i Stepinac (1991); Masoni u
Hrvatskoj 1918-1967 (1993), Hitler und Israel (1995). Verffentlichung d.
Publikationen in kroatischer, deutscher, italienischer, spanischer u.
franzsischer Sprache. Hrsg. v. Spengler, Der Mensch u. Technik, Tacit,
Germania (alle Druckerei Iberia in Split); TO: Dr. hc. D. Marquis Guiseppe
Scicluna International University Foundation (1987), Bronzemedaille d.
Intern. Univ. Foundation Albert Einstein / Albert Einstein Intern. Academy
Foundation in Amerika; Mitgl: Matica Hrvatska, Italienische Archologische
Akademie in Rom.
(WHOS WHO Namenstexte der Prominenz aus Politik, Wirtschaft und
Kultur. IBP Intercontinental book and publishing Co. LTD., Montreal,
Canada Mitherausgeber Buchvertrieb Wockel & CO GmbH, Berlin, VIII
izdanje, 1996, s. 819).

614


K A Z A L O


Korijeni nae autohtonosti ............................................................................ 5
Predgovor II. izdanju ................................................................................... 9
Predgovor III. (talijanskom) izdanju ........................................................... 26
Problematika postanka i pokrtenja hrvatskog naroda .............................. 27
Predgovor V. izdanju .................................................................................. 35

UVOD ............................................................................................................. 49
I. Izvori o pradomovini slavena ............................................................... 51
II. Antropoloki i drugi dokazi kontinuiteta autohtonosti .......................... 73
III. Slavenski jezik u ilira .......................................................................... 91

I. GOTI (I) SKLAVINI ................................................................................ 110
I. O Gotima ............................................................................................... 112
II. Doseljenje Gota ( i ) Sklavina na teritorij Japoda i Liburna............... 121
III. Doseoba Gota ( i ) Sklavina na teritorij Desitijata .......................... 130
IV. Goti uz jadransku obalu ....................................................................... 149
V. Arheoloki dokazi o kontinuitetu naselja, ukopnih mjesta i naina
pokapanja na podruju zaposjedenutom od Gota i Sklavina .............. 157

II. ETNIKE I DRUGE POSEBNOSTI PUANSTVA NA TERITORIJU
RIMSKE DALMACIJE KRAJEM VIII. I POETKOM IX.
STOLJEA............................................................................................... 167
I. Franaki i drugi izvori o etnikim odnosima na teritoriju japoda,
liburna i dalmata .................................................................................. 169
II. Pojava imena Hrvat kao etnonima........................................................ 187

615
III. Doseljenje sklavina iz Tomine Kuretije na teritorij dalmata u IX.
stoljeu ................................................................................................ 193
IV. Znaenje titule Kralj Hrvata i Dalmatina ................................... 198

III. PREVLADAVANJE LUNARNOG KULTA NA TERITORIJU
RIMSKE DALMACIJE ................................................................................ 208
I. O znaenju boga Vida ........................................................................ 210
II. Silvan kao lunarno boanstvo ............................................................. 222

IV. KRISTIJANIZIRANJE STAROSJEDITELJA I DOSELJENIKA ......... 242
I. Franako pokrtavanje puanstva na dijelu istonojadranske obale.... 244
II. Crkveni raskol u hrvatskoj dravi ....................................................... 258

V. KONTINUITET AUTOHTONOSTI I BOSANSKA CRKVA U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI ................................................................. 278
I. Kontinuitet poganske simbolike u nekropolama sa stecima ............ 280
II. Crkva bosanska i poganstvo u srednjovjekovnoj bosni ................ 308
III. Neromanizirano i romanizirano stanovnitvo zvano Vlasi ................. 322
IV. O duhovnom i antropolokom kontinuitetu dinarskog stanovnitva . 336

SAETAK .................................................................................................... 350
Zusammenfassung .................................................................................... 358

PRILOZI ....................................................................................................... 368
I. Literatura o pojmu ilir, odnosno o japodima, Liburnima i dalmatima 370
II. Radoslav Rotkovi o praslavizmima na Balkanu u antiko doba i
o precima Crnogoraca ........................................................................ 382
III. Savi Markovi tedimlija o Luanima ............................................. 391
IV. Miljenja o nekim hrvatskim i ukrajinskim hidronimima i
toponimima ......................................................................................... 395

616
V. Doseljenje arijanskih gota (i ) sklavina u vi. Stoljeu u rimsku
dalmaciju, a posebno na teritorij japoda i njihovo suivljenje sa
starosjediteljima prema Tomi Arhiakonu .......................................... 406
VI. De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta kao
nepouzdani izvor za najstariju povijest hrvata .................................. 426
VII. Libellus Gothorum ............................................................................ 434
VIII. Pretpostavljanja o svezi hrvatskoga etnonima s Avarima i
Bugarima ............................................................................................. 439
IX. O germanskom podrijetlu etnonima Hrvat ......................................... 450
X. O kultu mjeseca i zmije - zmaja - mjeseev reljef u zmajevoj peini
na Brau ............................................................................................... 460
XI. a m a n i z a m b o g a W u o t a n a............................................. 475
XII. Utvrivanje Peruna u junih Slavena .............................................. 494
XIII. Problematika glagoljice .................................................................... 499
XIV. Rune i germanski (gotski) nazivi za neka slova glagoljice .......... 520
XV. O slavenskoj pismenosti na dananjem teritoriju Hrvata u antiko i
ranosrednjovjekovno doba ................................................................... 536
XVI. Katakombe u Jajcu ........................................................................... 554

BIBLIOGRAFIJA .......................................................................................... 562

ZAHVALA UZ OVO IZDANJE ................................................................... 610

KAZALO OSOBA ........................................................................................ 611



617



Inhaltsverzeichnis

Die Wurzeln unserer Bodenstndigkeit. Vorwort zur I. Ausgabe
(Prof. Dr. Mate Sui) ........................................................................................ 5
Vorwort zur II. Ausgabe (I. Mui) ................................................................ 9
Vorwort zur III. (italienischen) Ausgabe (Prof. Dr. Leo Magnino) ............... 26
Zur Problematik der Genese und der Christanisierung des kroatischen
Volkes. Vorwort zur IV. Ausgabe des Werks von Ivan Mui
(Prof. Benedikta Zeli) ................................................................................... 27
Vorwort zur V. Ausgabe (Prof. Dr. Mate imundi) ..................................... 35

Einleitung
(Der Balkan und das Donaugebiet als Urheimat der Slawen) ................... 49
I. Quellen ber die Urheimat der Slawen ................................................. 51
II. Anthropologische und andere Beweise fr die Kontinuitt der
Urbevlkerung ...................................................................................... 73
III.Die slawische Sprache der Illyrer ........................................................ 91

I. Goten (und) Sklavinen ............................................................................ 110
I. Die Goten ............................................................................................ 112
II. Die Einwanderung der Goten (und) Sklavinen auf das
Territorium der Japoden und Liburner ............................................... 121
III.Die Einwanderung der Goten und Sklavinen auf das
Territorium der Desidiaten ................................................................. 130
IV. Die Goten an der Adriakste ............................................................. 149
V. Archologische Beweise fr die Kontinuitt der Siedlungen,der
Ausgrabungssttten und die Art der Bestattung auf den von den
Goten und Sklavinen besetzten Gebieten .......................................... 157

618

II. Ethnische und andere Charakteristiken der Bevlkerung auf
dem Territorium des rmischen Dalmatien gegen Ende des
VIII.und zu Beginn des IX. Jahrhunderts ............................................ 167
I. Frnkische und andere Quellen ber die ethnischen Verhltnisse
auf dem Territorium der Japoden, Liburner und Dalmaten ................ 169
II. Das Aufkommen des Begriffs "Kroate" als Ethnonym im IX.
Jahrhundert .......................................................................................... 187
III. Die Einwanderung der Sklavinen (Kroaten) auf das Territorium
der Dalmaten im IX. Jahrhundert anhand Tomas Kuretija" .............. 193
IV. Die Bedeutung des Titels "Knig der Kroaten und Dalmatiner" .. 199

III. Der Mondkult auf dem Territorium der rmischen Provinz
Dalmatien .............................................................................................. 209
I. Die Bedeutund des Gottes Vid .............................................................. 211
II. Silvanus als lunare Gottheit ................................................................. 223

IV. Die Christianisierung der Urbevlkerung und der
Eingewanderten....................................................................................... 243
I. Die Christianisierung der Bevlkerung an der ostadriatischen
Kste durch die Franken ...................................................................... 245
II. Das Kirchenschisma im kroatischen Staat .......................................... 259

V. Die Kontinuitt der Urbevlkerung und die bosnische
Kirche im mittelalterlichen Bosnien ....................................................... 279
I. Die Kontinuitt der heidnischen Symbolik in den Steci-
Nekropolen .......................................................................................... 281
II. Die bosnische Kirche und das Heidentum .......................................... 309
III. Die romanisierte und nichtromanisierte Bevlkerung, Walachen
genannt ................................................................................................ 323
IV. Die geistige und anthropologische Kontinuitt der dinarischen
Bevlkerung ......................................................................................... 337

619

Zusammenfassung ...................................................................................... 351

Beilagen ....................................................................................................... 369
I. Literatur ber den Begriff Illyrer bzw. ber die Japoden, Liburner
und Dalmaten ...................................................................................... 371
II. Radoslav Rotkovi ber Urslavismus auf der Balkan in der
Antikezeit und ber Urvter der Montenegrner ............................. 383
III. S.Markovi-tedimlija: ber die Lugier ........................................... 392
IV. Die Meinungen ber manchen kroatischen und ukrainischen
Hidronimen und Toponimen .............................................................. 396
V. Die Einwanderung der arianischen Goten (und) Sklavinen in die
rmische Provinz Dalmatien, insbesondere auf das Territorium
der Japoden im VI.Jahrhundert und ihr Zusammenleben mit der
alteingesessenen Bevlkerung - nach Berichten von Archidiakon
Toma ................................................................................................... 407
VI. De administrando imperio von Konstantin Porphyrogennetos
als unzuverlssige Quelle fr die lteste Geschichte der Kroaten ...... 427
VII.Libellus Gothorum ............................................................................ 435
VIII. Thesen ber den Zusammenhang zwischen dem kroatischen
Ethnonym und den Awaren und Bulgaren ........................................ 440
IX. Uber germanische Herkunft Ethnonym der Kroaten ......................... 451
X. Mondkult, Schlangen- bzw. Drachenkult. Das Mondrelief in der
Drachenhhle auf Bra ...................................................................... 461
XI. Schamanismus von Gott Wuotan ................................................... 476
XII. Beweise fr die Verehrung des Gottes Perun durch die
Sdslawen .......................................................................................... 495
XIII. Die Problematik der glagolitischen Schrift ................................... 500
XIV. Die Runen sowie germanische (gotische) Bezeichnungen fr
bestimmte Buchstaben der glagolitischen Schrift .............................. 521
XV. Das Slavische Schriftum auf dem heutigen Territorium de
Kroaten in der Antike und im frhen Mittelalter................................ 537
XVI. Die Katakomben in Jajce................................................................ 555

620

BIBLIOGRAPHIE ......................................................................................... 563
DANKSAGUNG ZU DIESER AUSGABE .................................................. 610
NAMENREGISTER (zusammengestellt von Prof. Nada Vrsalovi) ........... 611
BILDREGISTER .................................................................................................
KARTENREGISTER..........................................................................................
ABKRZUNGEN ...............................................................................................
INHALTSVERZEICHNIS ..................................................................................