U najveem broju zapadno evropskih zemalja za sve oblike operativne saradnje sa graanima koristi se pojam informant; Saradnja sa informatorom

predstavlja relevantan, organizovan i tajan izvor podataka koji ine osnovu operativnog rada po operativnim obradama (najee konspirativnim), u predkrivinom postupku. Glavne karakteristike saradnika prema ovom definisanju su organizovanost, tajnost, svijest, i kontinuiranost (Modly, 1993).

Operativna veza je lice koje predstavlja veoma znaajan inilac u operativnom radu, koja svjesno, najee tajno i organizovano daje podatke i obavJetenja od interesa za otkrivanje, razjanjavanje i dokazivanje krivinih djela i njihovih uinilaca, kao i ostala obavjetenja od interesa za operativni rad. U ovu kategoriju lica spadaju line veze, prijateljske veze, poznanike veze, slubene veze i drutvene veze.

Operativna veza informator, Operativna veza konsultant, Operativna veza opservator.

Vidljivo je da postoje slinosti ali i razlike izmeu operativne veze i saradnika, koje se ogledaju, prije svega u stepenu povjerljivosti, intenzitetu angaovanja (Modly, 1993).

Operativna veza registruje razne pojave koje su od ireg interesa za suzbijanje kriminaliteta i operativni rad uopte.
Cilj angaovanja operativne veze je u tome, to je operativna veza u poziciji da sazna, prikupi i prezentuje konkretne podatke, a da nije upoznata emu ti podaci slue. Takoer, operativna veza ne mora uvijek da bude upoznata sa taktikim metodama i sredstvima OUP-a, a posebno onih tajnih, pa proizlazi da operativna veza vie na indirektan nain upuuje na simptome kriminalne djelatnosti koje su predmet interesovanja OUP-a.

Za razliku od operativne veze, rad informatora (saradnika) je znatno izraeniji i konkretniji. U ne malom broju sluajeva, preko saradnika se i odvija cijela operativna obrada. injenica je da se provjereni saradnici najbolje dokazuju u sredinama iz kojih su potekli, dakle, tamo, gdje operativna veza obino nema slinih mogunosti.

Saradnik se ugrauje u neposrednu blizinu objekta interesovanja OUP-a, to mu idaje prednost za kontinuirano prkupljanje podataka i obavjetenja kakve mogunosti nema operativna veza.
Saradnik prati pojedinane, individualne ili grupne aktivnosti na kriminalnom planu i dokumentuje takvu djelatnost, omoguava OUP-a primjenu ostalih operativnih i operativno-taktikih metoda i sredstava s ciljem otkrivanja i rasvjetljavanja krivinih djela.

Saradnik, je sasvim drugaija veza, prije svega mnogo blia policijskom angaovanju, i mnogo vie u toku sveukupne aktivnosti policije. Uloga saradnika je da dokumentuje injenice, uestvuje u otkrivanju kriminalne djelatnosti. Znai, saradnik se ugrauje u neposrednu blizinu kriminalne djelatnosti, preko njega se odvija kriminalistika obrada, on permanentno i kontinuirano prikuplja podatke, omoguava policiji primjenu posebiih operativno tehnikih sredstava i sl.

Vrijede tvrdnje da je informator za policiju nuno zlo, tim vie to je najvei broj informatora na granici antisocijalnog ponaanja i socijalno deklasiran. No, svi su suglasni s konstatacijom da je uinkovitost rada suvremene policije, a time i sigurnost u najirem smislu rijei, izravno uvjetovana dostupnou aurnih, pouzdanih, relevantnih i diskretnih informacija.

Dok je informator osoba koja svjesno, organizirano i tajno radi po nalozima i pod kontrolom policije, mrea informatora je jedno od operativnih kriminalistikotaktikih sredstava koje se primjenjuje u radu policije. To je skup svih informatora rasporeenih i usmjerenih tako da osigurava pravovremeno i izravno saznanje injenica zanimljivih za policiju te bre, potpunije i uinkovitije provoenje operativnih djelatnosti (Modly, 1993).

suzbijanje kaznenih djela; prikupljanje i osiguranje informacija (podataka), dokumenata i si. koji mogu posluiti kao dokaz protupravne djelatnosti neke osobe ili grupe osoba, tj. koji se odnose na pojave i dogaaje zanimljive za policiju; prikupljanje podataka o osobama zanimljivih za policiju; provjeravanje odreenih podataka, okolnosti i injenica koji su vani za policiju; kontrola odreenih punktova; -stvaranje uvjeta za provoenje odreenih operativnotaktikih mjera (npr. racije) ili istranih radnji (pretrage); ostali poslovi koji su zadaa informatora (Modly, 1993).

Autor u osnovi razlikuje dvije kategorije informatora:

informator za pojedini sluaj i stalni informator.

Informator za pojedini sluaj ili ad hoc informator u pravilu daje tajne informacije za pojedino kazneno djelo ili grupu kaznenih djela, o moguem poinitelju ili poiniteljima i si. U naoj praksi u ovoj kategoriji informatora prevladavaju tzv. neporoni graani. To su graani koji nemaju ni mogunosti ni volje da stalno informiraju policiju zbog svog naina ivota i okoline u kojoj se kreu. Motivi koji ih pokreu mogu biti razliiti (elja da se pomogne vrenju pravde, sklonost za progon delinkvenata, okolnost da su i sami ranije bili rtve zloina, mrnja ili osveta prema odreenoj osobi ili profesiji, elja da se nekom pomogne, oekivanje nekih beneficija i si.) (Modly, 1993).

Stalni informator je informator koji trajno surauje s policijom. Rije je o informatoru za koga je utvreno i provjereno da daje pouzdane i korisne informacije za policiju. To mogu biti poroni i neporoni graani. Ovi posljednji - ako su bliski kriminalnim krugovima. Samim tim, oni imaju najbolje uvjete da budu stalni informatori policije. Oni mogu dosta pomoi policiji i razliito su motivirani. Svakako da informatori-bivi kriminalci i osuenici mogu priopiti veoma korisne informacije. Uoeno je u praksi da prema njima i njihovim informacijama policajci zauzimaju pretjerano rezervirano dranje.

Svakako da oni trae ozbiljnu provjeru motiva za suradnju i provjeru pouzdanosti informacija. Po prirodi stvari, oito je da se policijski informatori, kao svojevrsni pomagai koji se mogu slobodno kretati u kriminalnom okruju (podzemlju) i sumnjivim drutvima, u pravilu ne nalaze meu estitim (neporonim) ljudima. Policija se, ako eli dobiti potrebne informacije, mora koristiti i neporonim graanima.

Osobe koje nazivamo "asnim graanima" uglavnom su spremne na suradnju s policijom ako im se objasni da informacije koje priopavaju nee rezultirati njihovim "uvlaenjem" u kazneni postupak i pojavom na sudu. Uoena je sljedea pojava - to je manje volje za suradnjom graana s policijom, to policija vie posie za uslugama informatora. Pod pritiskom javnosti za uinkovitosti ona ponekad prelazi pravno doputene okvire rada s informatorima (npr. toleriranje injenja tzv. bagatelnog kriminala i si.).

Informatori u KPU (kazneno popravnim ustanovama): Poznato je da se policije koriste informatorima koji su na izdravanju kazne. U SAD-u se navodno preko informatora-osuenika otkriva do 60% izvrenih i pripremanih kaznenih djela. Osuenici ili sami nude suradnju ili na nju pristaju. Pri tome se rukovode razliitim motivima kao to su npr. pogodnosti pri izdravanju kazne u smislu boljeg tretmana (primanje pisama, posjeta, boljeg smjetaja i si.). To moe biti i mogunost ranijeg izlaska na slobodu zbog dobrog vladanja. Amerika iskustva pokazuju da su osuenici osueni na due vremenske kazne, za relativno kratko vremensko razdoblje ranijeg izlaska iz kaznionice, voljni pruiti dragocjene informacije. Nadalje, to moe biti eljaza novanom nagradom ili nekom drugom imovinskom koristi, strah od osvete, sebinost (informator eli biti "glavni" u KPD), kajanje, dosada, perverzija i sl. (Modly, 1993).

ene informatori: Informatore razlikujemo i po spolu. ene su se u prolosti pokazale kao vrhunski inforrnatori i grijee oni policajci koji potcjenjuju sposobnost ena kao informatora.

Djeca informatori: Postoje kriminalne sredine i oblici kriminala u kojima mogu djelovati samo informatori malodobnici i djeca. To su npr. sada u SAD-u sredine u kojima cvjeta ilegalna trgovina drogama. "Dileri" su spustili dobnu granicu ve na 7 godina. Svakako da angairanje djece i malodobnika policiji stvara niz problema, pa i zakonskih. Sve vie i vie mladih ukljuuje se u kriminal povezan s drogama. Upotreba droga je svakidanjost meu mladima, osobito u obrazovnim ustanovama, pa i u osnovnim kolama. Droge se kupuju ili zamjenjuju i upotrebljavaju u kolskim klupama, zahodima, autobusima i si. Mladi rasturai droga dobivaju status sebi jednakih u grupi vrnjaka i djeluju potpuno slobodno, zatieni nepisanim kodeksom utnje, koji openito prevladava meu mladim ljudima u odnosu prema starijoj generaciji (Modly, 1993).

Iz izloenog proizlazi - ako se policija eli uspjeno suprotstaviti ilegalnoj trgovini drogama i narkomaniji meu malodobnicima, mora se uz ostale metode (osobito tehnike) koristiti i malodobnim informatorima. Njima je omoguen pristup malodob-nikom kriminalnom okruju. S obzirom da postoje konfliktni kriminalno politiki razlozi glede upotrebe malodobnih osoba kao informatora, esto policija oklijeva da ih angaira. Osobno smatramo da objektivna situacija nalae policiji koritenje malodobnika kao informatora, ali ne i kao prikrivenih agenata (Modly, 1993).

Smatramo da je mogue angairanje malodobnika (naravno, uz njihov dobrovoljni pristanak) koji su ve dio malodobnike sredine vezane uz zloupotrebu droge, bilo kao potroai, bilo kao dileri. Tada policija nita posebno ne rizikuje glede moguih posljedica vezanih uz izlaganje malodobnika tetnim utjecajima droge. Protivimo se "usaivanju" malodobnika koji nije ni narkoman ni diler jer e jednostavno biti vrlo brzo otkriven i izloen nepotrebnim opasnostima. Dakle, u obzir dolazi angairanje onih malodobnika koji su ve dio okruja vezanog uz zloupotrebu droga ili bar dio malodobnikog narkomanskog okruja. Kada je naen prikladan malodobnik i kada je spreman suraivati, treba obvezatno stupiti u vezu s njegovim roditeljima, skrbnicima, zakonskim zastupnicim i si. te zatraiti njihov pristanak za angairanje malodobnika kao informatora (Modly, 1993).

Ako su ispunjena ova dva uvjeta: da malodobnik pripada narkomanskom okruju aktivno, da je pristao na suradnju i da su roditelji i dr. dali svoj pristanak, trei je uvjet po naem miljenju da se malodobnik moe koristiti jedino tako da ima pasivne uloge, koje su karakteristine za djelatnost informator

da obavlja stvarnu kupnju droge, da rukuje drogama na bilo koji nain, da vri "degustaciju" droge po uputi policije ili u njezinoj nazonosti i da na bilo koji nain asistira uhienju ili provoenju pretraga.

kao pomo pri selekciji ciljanih skupina osoba vezanih uz droge i osumnjienika, za upoznavanje s tim grupama i osumnjienicima, za identifikaciju osoba koje djeluju kao "veza" sa skupinom punoljetnih rasturaa, za otkrivanje mjesta tajnih sastanaka za aktualnu kupovini droga-policiji. za provjeravanje raspoloivih informacija i si.

Prije nego se pristupi angairanju informatora, policija mora diskretno ustanoviti njegove prikrivene mogunosti za priopavanje korisnih informacija. Uz ostalo, ona mora ustanoviti psihofizika svojstva i karakterne osobine informatora, jer o tome zavisi nain angairanja i kasnije koritenje. Da bi se informacije dobivene od informatora mogle koristiti u postupku, moraju biti ispunjeni odreeni uvjeti, prije svega dva osnovna: prvi, da se radi o pouzdanom informatora i drugi, da je nedvojbeno utvrena pouzdanost informacije, koja, iako je direktno vezana uz prvi uvjet, ne mora biti pouzdana iako je pouzdan informator zbog poznatih razloga navedenih u forenzinoj i kriminalistikoj psihologiji (Modly, 1993).

odgovarajua psiho-fizika svojstva, intelektualnu i kulturnu razinu, moraju ostavljati dojam da e iskreno suraivati, dakle, da e biti lojalni, moraju biti disciplinirani i odgovorni, te skromni, moraju biti sposobni uvati tajnu (konspirativnost), moraju imati odreene sklonosti za obavjetajni rad, moraju imati sposobnost brzog i lakog prilagoavanja sredinama i obiajima koji tamo vladaju, stjecanja povjerenja, moraju biti komunikativni i sl. (Modly, 1993).

Rije je o subjektivnim uvjetima, profilu informatora koji mora postojati da bi se pristupilo njegovom angairanju bez obzira na iju inicijativu. Svakako da se moraju stei i odreeni objektivni uvjeti da bi ga se moglo koristiti kao informatora. To je njegovo zanimanje, radno mjesto, sredina u kojoj se kree, dakle poloaj koji ima u drutvu, obiteljsko i materijalno stanje (socijalna anamneza).

Neki e graani (neporoni-lojalni i poroni) po prirodi svog zanimanja biti blie ili dalje kriminalnim sredinama (podzemlju). To su u kategoriji lojalnih graana npr. taksisti koji se s obzirom na profesiju najee opredjeljuju i dre teorije 3 majmuna: "Ne uje! Ne govori! Ne vidi". Slijede konobari, brijai, frizeri. Njihova klijentela su i kriminalci. Nadalje, to su pazikue. Iskusni policajci znaju da su i domaice odlini informatori. Ako ih se uspije "razviti" u informatore, imamo tzv. "hodajue osmatranice (Modly, 1993).

Sve navedene osobe mogu policiju obavijestiti o registarskim brojevima vozila, opisima posjetitelja, vremenu dolaska i odlaska osumnjienika (vano za provjeru alibija) i si. Takve osobe mogu pregledati smee koje se izbacuje iz stana kad je to vano, prikupiti zabiljeke, putne karte i druge predmete koje je osoba od interesa odbacila. Suradnju s ovim kategorijama osoba oteava koji puta okolnost to ele znati stvarnu pozadinu svog angairanja. Slijede sobari i sobarice, vratari. Pri tome policija treba imati u vidu da su to u pravilu loe plaene osobe i ovisne o napojnicama (Modly, 1993).

Kriminalci dobrim napojnicama ne kupuju samo njihovu utnju, nego i korisne informacije, osobito o aktivnostima policije. Zato treba dobro razmisliti i detaljno provjeriti o kome se radi prije negoli se pristupi angairanju, jer moe doi do svojevrsnog demaskiranja, dugo pripremane tajne akcije. Ako je rije o pouzdanim osobama (otuda i izraz pouzdanici), oni mogu biti dragocjeni izvori informacija.

Za uspjean rad s informatorima prijeko je potrebno da policija spozna pravi motiv suradnje informatora. tovie, kasnija kontrola rada informatora u najuoj je svezi s motivima kojima se informatori rukovode pri angairanju. Da bi se shvatio motiv kojim se rukovodi informator, policija mora imati stvarnu kontrolu nad njegovim radom. Stvarni motiv moe biti zatajen. To moe biti elja da se nekom nanese bol, da se izvue maksimalna korist, da se izbjegne ono to je za informatora neugodno, osobito kazneni progon i si.

Meutim, motiv informatora moe biti i mnogo suptilniji, npr. elja da se nekom osveti izazivanjem kaznenog progona, ili da se izgradi samopotovanje vezama s policijom. Policajac koji radi s jednom tako motiviranom osobom, moe osjetiti da informator ima potrebu da redovito "hrani" njegov ego.

Uvijek, prije koritenja i tijekom koritenja, policajac treba nastojati utvrditi to toniji motiv kojim se informator rukovodio kad je pristao na suradnju. Taj motiv ne mora biti pozitivan (u policijskom argonu "ist"), ali mora biti policajcu poznat. Nema policajca kojeg bar jednom nije "zagnjavio" neki ovjek nudei mu informacije. To moe biti ekscentrina osoba ili neinformirani smuenjak. Prema njima se treba odnositi stripljivo i taktino.

Poremeene osobe predstavljaju poseban problem. Velik dio je neopasan, ali uporan. Neki pate od manije proganjanja i mogu biti nezgodni za policajce. Ako se takav tip informatora odbije ili otvoreno ignorira, on prebacuje svoje neprijateljsko raspoloenje s kriminalca na policiju i poinje s pisanjem pogrdnih pisama, tuakaju, ale se i si. No, to ne znai da psihotiara ili poremeenu osobu treba policija ignorirati kao potencijalni izvor informacija. Ona moe biti bistra u mnogim podrujima, a nenormalna samo u nekim. No, ako je rije o takvim osobama valja znati da njihovi motivi mogu biti patoloki (Modly, 1993).

Informatori u osnovi mogu davati informacije iz sljedeih motiva: pozitivnih (istinoljubivost, borba za pravdu, istinu i si.), negativnih, niskih (zloba, mrnja, osveta i si.) i materijalnih (elja za nagradom ili obeteenjem kod npr. oteenika).

Takoer bismo ukazali na najee motive koji se javljaju u praksi prilikom angairanja informatora. Nije rije o nekoj potpunoj klasifikaciji, a motivi nisu dati po svojoj "teini", jer to je pitanje koje se u svakodnevnoj kriminalistikoj praksi stalno mijenja na osnovi injenica.

Strah Potencijalni informatori koji se neega boje pristaju dosta lako na suradnju s policijom. To moe biti strah od kazne. Meutim, motiv straha nije ogranien samo na strah od zakona ili posljedica koje iz njega proizlaze. Neki informatori osjeaju strah pred svojim dojueranjim ili sadanjim suradnicima, bolje rei suuesnicima. Ti suradnici mogli bi potencijalnog informatora stroe kazniti nego zakon. To mogu biti sporovi oko podjele plijena, nemogunost podmirenja kartakih dugova i sl.(Modly, 1993).

Rije je o situaciji kada potencijalni informator u snagama izvan zakona vidi za sebe veu opasnost, vee zlo, od onoga koje mu prijeti od zakona. On nema svoju "zatitu" i eli je posuditi od policije. Ako je takav informator (potencijalni) lien slobode, on mora znati i u pravilu zna, da e ga snai zakonske posljedice, ali da e biti zatien od onih od kojih mu prijeti ozbiljna opasnost. Pri tome mu se mora jamiti anonimnost i zatita ako nehotice ili zbog drugih razloga bude "provaljen" ili se na njega posumnja.

U takvim sluajevima najbolje je da potencijalni informator sam ocijeni motive koji ga "guraju" na suradnju s policijom. Svakako da e u naim kaznenim ustanovama takav informator biti dobro zatien od svojih bivih suradnika i da e oni tee moi ostvariti svoje namjere. esto se informatori potaknuti ovim motivom javljaju kad je policija ve dostigla visok stupanj uinkovitosti u svojim operacijama, pa im prijeti otkrivanje i ele dobiti koji poen. Takav informator pristupa policiji jer se boji krajnjeg ishoda svog druenja s kriminalcima ili sudjelovanja u njihovim kriminalnim aktivnostima.

Osveta esto e elja za osvetom navesti informatora na primjenu talionskog naela: "Oko za oko, zub za zub!", ak i uz rizik da i sam bude zakonski kanjen. Ovaj motiv moe rezultirati iz nejednakog tretmana u kriminalnoj skupini to raa kod informatora osjeaj pomanjkanja ugleda i asti meu kriminalcima. On smatra da mu se ne daje onaj poloaj ili ne pruaju one mogunosti u skupini koje mu po njegovom miljenju pripadaju ili za koje ima talenta. Taj se motiv takoer raa kad informator smatra da je zakinut kod podjele plijena ili da je neodgovarajue sudjelovao u podjeli zarade. To moe biti i ljubomora i svaa oko ena, ljutnja zbog uskraivanja droge i sl. (Modly, 1993).

Po miljenju policije SAD-a to su i tzv. perverzni motivi koji se obino manifestiraju u oslobaanju konkurencije suparnika. Pri tome treba biti oprezan jer ovoj grupi pripadaju i postupci kriminalaca koji daju bezvrijedne informacije policiji nadajui se da e je natjerati da se oda i pokae koliko zna o odreenoj kriminalnoj aktivnosti, o osobama iz kriminalnog okruja i si. U ovu kategoriju moemo svrstati i informatore koji daju informacije da bi bili dovoljno blizu policijskih operacija kako bi na vrijeme saznali za opasnost koja im prijeti. U istu grupu moemo svrstati i kriminalca-informa-tora koji daje redovito informacije kako bi sebi u oima drugih kriminalaca pribavio tovanje zbog dobrih veza u policiji. Ovo zna ii tako daleko da se neki od informatora identificiraju s policajcima. Takva im situacija zna posluiti za izvlaenje novca od drugih kriminalaca.

Trgovaki motiv (potkupljivost) Rije je o informatorima koji priopavaju informacije za novanu nagradu ili za dobivanje postotka od zaplijenjene robe (kod kriumarenja npr.), tj. od iznosa pronevjerenog poreza. Metoda plaanja nagradom za informacije u svezi s krenjem zakona stara je koliko i sam zakon. esto je rije o informatoru kojem je to nain zaraivanja novca. Oni u pravilu tee da tijekom vremena poveaju cijenu svojih informacija. Kada ih se npr. koristi kao kupca ilegalnih droga, znaju zadrati za sebe dio droga pravdajui manjak poskupljenjem. Registirani su i sluajevi zamjene roba, bolja-loijom. Nagraivanje usluga priopavanja informacija novanim iznosom - ako se previe rabi - moe zavriti loe (Modly, 1993).

Sebini (egocentrini) motivi Rije je o informatorima koji osjeaju zadovoljstvo kada pruanjem informacija policiji, svraaju na sebe pozornost. Oni ele biti "glavni". Njihov "Ego" je oaran ako mogu istaknuti vlastitu vanost dajui podatke policiji, osobito o zloinakim aktivnostima veih kriminalaca. Oni djeluju kao barometar djelatnosti. Prava vrijednost ovih informatora esto nije dovoljno uoena u radu policije. Nesposobnost nekih policajaca da primjenjuju kriminalistikotaktiko pravilo da moraju znati sluati prerano je doprinijela zavretku mnogih operativnih obrada, naravno, neuspjenih. Ipak, treba biti oprezan s informatorima koji surauju potaknuti tim motivom, jer znaju preuveliavati osobnu vanost, tovie, tome su esto skloni.

Motiv proraunatosti Proraunat je onaj informator koji gaji neku tajnu nadu u pogledu osobne koristi ako surauje s policijom. Najgori su oni koji se slue zavaravanjem policije, zatim izgovaranjem da nisu mogli ostvariti ono to su obeali jer su se toboe opekli, tj. bili su otkriveni. Tu pripada i ona kategorija informatora koja skree sumnje policije na druge osobe da ublai optube protiv sebe i si.

Motiv kajanja ili elje za popravljanjem Ima informatora koji se pokaju za svoja djela i ele se oduiti zajednici i pokazati da su se popravili tako da pomau priopavanjem informacija policiji. Na taj nain informator eli i prekinuti svoje veze s kriminalnom sredinom. Ovaj tip informatora se rjee susree, ali kada se pojavi, moe biti vrlo koristan. Ovoj kategoriji informatora pripadaju i oni koji ele pomoi nekom simpatinom policajcu koji je korektan i ivi od svog policijskog poziva. Tu su i oni koji ele pridobiti naklonost policije ili prema njoj pokazati uslunost. To takoer moe biti prigoda da se odigra neka uloga pomaui poznatom policajcu (Modly, 1993).

Ostali motivi domoljublje, osjeaj graanske dunosti i odgovornosti i si. osobna zainteresiranost informatora pri rjeavanju osobnih problema ili dobivanja nekih usluga, nastojanje da se policijske aktivnosti skrenu s pravog puta, da se omete policjju, nastojanje da se prikrije ili bar umanji osobno sudjelovanje u nekoj kriminalnoj aktivnosti, -elja da policija "progleda kroz prste" nekom nedoputenom ponaanju.

Uvijek treba biti oprezan i nastojati utvrditi motiv. Kako je istaknuto, iz suradnje i nuenja na suradnju moe se kriti mrnja, osveta. Suradnja s policijom javlja se kao idealno sredstvo slabia i prevrtljivaca da s odreenim tipovima srede raune glede ranijih ili aktualnih sukoba, suparnitva i si. To moe biti i "prljava" pouda, primamljiv dobitak itd.

Iz izloenog proizlazi da je osnova za angairanje informatora razliita i treba je traiti posebno kod svakog potencijalnog kandidata za suradnju. Istaknuli smo da u naelu nema problema kod angairanja informatora koji pristaju na suradnju zato to se poistovjeuju s opim interesima (domoljublje, osjeaj graanske obveze i si.), i kod onih koji pokazuju osobnu zainteresiranost (pomo u rjeavanju osobnih problema, materijalno nagraivanje i druge vrste usluga).

Preutno, sve policije toleriraju koritenje kompromitirajueg materijala kao sredstva za prinudu na suradnju (ucjena). Rije je o kompromitirajuem materijalu ije bi objavljivanje moglo ozbiljno tetiti ugledu i afirmaciji koju uiva odreena osoba. To mogu biti i materijali koji ukazuju na osnovanu sumnju da se ta osoba bavi protupravnom djelatnou koja za sobom povlai zakonske sankcije. Obino je rije o kompromitirajuem materijalu koji ukazuje na kazneno djelo ili djela. Osobno smatramo da je etiki neprihvatljiva ucjena kao nain angairanja. Iznimno, mogao bi se dopustiti takav nain angairanja pod izgovorom krajnje nude, tj. ako se jedino na taj nain moe otkriti i sprijeiti znatno tea kriminalna aktivnost (Modly, 1993).

Kod perverznih motiva upozorili smo da je rije o motivima koji informatora navode da svoja saznanja u kriminalnim djelatnostima uini pristupanim policiji, oekujui neku korist (neobinu prednost). Osim to se na taj nain kriminalci ele rijeiti suparnitva i ostati sami na terenu, treba se uvati klopke, jer u kategoriju perverznih motiva spada i pruanje "bezvrijednih informacija" ili sitnih podataka, u nadi da e se natjerati policiju da se oda i pokae koliko zna o odreenoj kriminalnoj aktivnosti. Ovoj kategoriji pripadaju i kriminalci koji su motivirani pruanjem lanih i netonih informacija u elji da skrenu policiju s pravog puta glede stvarnih informativnih aktivnosti.

U policijskoj praksi mnogih zemalja iskristalizirala su se odreena pravila o koritenju informatora - njihovog angairanja i kasnije koritenja. Osobito su vana pravila koja se odnose na odravanje veze s informatorima i pravilnom i maksimalnom iskoritavanju dobivenih informacija. Upravo zbog prirode instituta informatora njihovo koritenje javlja se u praksi kao svojevrstan problem. Mogunosti zloupotreba su brojne.

Prije svega, smatra se da angairanje informatora mora biti na dobrovoljnoj osnovi (iznimke se u praksi, naalost, toleriraju pod pritiskom javnosti glede uinkovitosti policije). Ne bi smjelo biti ucjena ili pritisaka, jer je to uz ostalo etiki neprihvatljivo za policiju s obzirom na njezinu funkciju u drutvu. Prije angairanja informatora, ako nije policajcu od ranije osobno poznat, treba diskretno provjeriti njegovu linost (raruja osuivanost, karakter, nain ivota, okruje, pobude koje ga navode na suradnju kad inicijativa potjee s njegove strane, ugled koji uiva ili ne uiva u odreenom okruju itd.). Na osnovi tih podataka bit e lake odrediti strategiju pristupa i angairanja, ali i kasnije procjenjivati pouzdanost informacija koje informator bude davao. Takoer ti podaci omoguuju "prilagoavanje" odnosa policajca prema informatoru (Modly, 1993).

Informatoru treba svakako osigurti diskreciju ako on na tom inzistira. Iako e o diskreciji jo biti rijei, jer je to jedno od temeljnih pitanja u svezi s angairanjem informatora, ipak bismo ukazali na neke aspekte tog pitanja. Miljenja su podijeljena o pitanju tko sve treba znati za informatora. Po miljenju jednih jedino policajac koji je s njim u vezi, a tek na izriiti pismeni zahtjev rukovoditelja slube mogao bi se otkriti identitet informatora. Po miljenju drugih za identitet informatora mora znati nadleni rukovoditelj. Smatra se (to ruje korektno i moe tetiti institutu koritenja informatora) da obeanje tajnosti obvezuje samo policajca koji je obeanje dao, ali ne i Slubu.

Zbog toga se obeanje tajnosti nikada ne daje pismeno. Osobno smatramo da obeanu tajnost identiteta informatora treba svakako odrati i zbog interesa Slube i interesa informatora, bez obzira na raznorazne pritiske iz same policije ili izvan nje (odvjetnitvo, sud i si.). Ne moe se obeati odrati tajnost informatora ako informator ue u kanjivu zonu (suizvritelj, suuesnik). Ne smije se zatakavati kriminalna djelatnost informatora zato to se od njega dobiju povjerljive informacije. Takoer, angairanje informatora ne smije nikada imati provokativni karakter u smislu iniciranja, poticanja ili pristajanja na vrenje kriminalnih aktivnosti.

Da bi policajci pronali informatore, moraju znati razloge (osnove) zbog kojih pojedinci, osobito bivi prestupnici zaziru od suradnje s policijom. Uoeno je da je to prije svega strah od bilo kog oblika osvete uslijed mrnje bivih suradnika, koja nerijetko ide tako daleko da dovodi do fizike likvidacije. Drugi razlog je gubitak vlastitog ponosa. Ovaj drugi razlog, iako je rije o osobama koje su se ogrijeile o zakon, nije tako rijedak u praksi. Naime, i kriminalno podzemlje ima svoje moralne norme ponaanja. Da bi se navedene barijere i niz drugih uspjeno prebrodile, pri angairanju informatora policajci uz ostalo moraju prilagoditi svoje postupke osobnosti informatora, osobito u svezi s njegovim pogledima i nazorima na ivot i svijet te simultani kapacitet. Oni se takoer prilikom angairanja moraju sluiti odgovarajuim rjenikom, rjenikom kojim se slui potencijalni informator i koji dobro razumije. Policajci nisu svjesni koliko poznavanje jezika kriminalaca (atrovaki jezik) rui barijere u slubenim vezama, i obratno - koliko velike barijere postavlja nepoznavanje tog jezika. Policajci u praksi zovu taj jezik jezikom koji je "mio uhu informatora (Modly, 1993).

Uoeno je sljedee - kad se pristupa "obradi" informatora, tj. privoljavanju na suradnju, postiu se dobri rezultati ako se policajac poziva na "ugled" informatora koji uiva u sredini u kojoj ivi i u kojoj se kree. Dalje, to je ukazivanje na njegovu skromnost, posjedovanje kvaliteta potrebnih za ostvarivanje lojalnosti, nesebinosti itd. Kada neka osoba pristane na suradnju u svojstvu informatora, treba odmah na poetku utvrditi nain suradnje (veze, plaanje usluga, kupovanje robe i si.). Rije je o uzajamnom sporazumu i pogodbi. Pri tome valja istaknuti priu za pokrie rada informatora (tzv. legenda), nain uvoenja u operativni rad (informator kao produena ruka policije), nain plaanja (npr. iznosi s obzirom na vrijednost informacija, redoslijed plaanja i si. onih informatora koji rade za novanu nagradu).

Pogodba obuhvaa i nain dostavljanja informacija koji se moe kasnije tijekom suradnje "u hodu" mijenjati. Takoer mora i obuhvaati postupke ako se utvrdi da se informator ne pridrava dogovorenog (neetiki i/ili nezakoniti postupci). To moe biti prestanak suradnje, kazneni progon i si. Takoer informatora treba unaprijed upozoriti da u sluaju osnovane sumnje u njegovu korektnost moe uslijediti osobna pretraga i tjelesni pregled. Posebne mjere opreza poduzimaju se pri angairanju i koritenju enskih informatora.

Jedno od osnovnih pravila jest pravilo da odnos izmeu policajca i informatora mora biti strogo profesionalne prirode. Kako je istaknuto, prije pristupa informatoru radi njegovog angairanja, policajci moraju dobiti o njemu potpunu sliku, a osobito o njegovoj sposobnosti za konspirativnost (strogu povjerljivost), njegov ugled (poloaj) u okruju u kojem bi trebao djelovati i si. Ugled je osobito vaan ako je rije o angairanju informatora za rad u inozemstvu. Neprijeporno treba utvrditi identitet informatora. Iako e on raditi pod ifrom, njegovi identifikacijski podaci i ustanovljene karakteristike (sposobnosti i mogunosti) moraju biti protokolirane u posebnom strogo uvanom dosjeu.

Naime, ako policajac koji s njim odrava vezu iz bilo kojeg objektivno-subjektivnog razloga ne bi bio u mogunosti da to ini na osnovi raspoloivih podataka, moe ga preuzeti drugi policajac ako suradnja nije bila strogo osobne prirode (informator je elio raditi ba s tim i tim policajcem). U praksi se vodi poseban sustav evidentiranja informatora pod ifrom s dosjeima u koje se osim navedenih podataka ulau i informacije, ocjene o radu informatora i si.

Jedno od pravila u radu s informatorima jest i pravilo da nad radom informatora treba ostvariti permanentni izravni ili neizravni nadzor (drugi informatori). Pri tome se treba uvati psihopata i psihotiara. Potrebna su odreena znanja iz podruja forenzike i kriminalistike psihologije i psihijatrije.

Informatore treba pravovremeno angairati bez obzira je li rije o njihovoj ili policijskoj inicijativi. Za angairanje i kasnije koritenje informatora treba postojati prije toga naelna suglasnost mjerodavnog rukovoditelja ili naknadna suglasnost, ovisno o karakteristikama sluaja. Policajci koji angairaju informatore moraju biti dobro poueni o nainu i uvjetima angairanja i koritenja informatora (Modly, 1993).

Prije angairanja, odnosno pristupa informatoru, treba diskretno provjeriti njegovu biografiju (tijek njegovog ivota, nain ivota, uvjete u kojima ivi i okruje u kojem se kree, hobiji, pobude koje ga navode na suradnju, a osobito kriminalnu prolost - ako je ima). to vie podataka policija ima o informatoru, to e biti pravilniji njezin odnos prema njemu, uspjenija suradnja i bolja ocjena vrijednosti primljenih informacija.

Kada to zahtijeva informator ili kada to zahtijevaju interesi Slube, informatoru se mora osigurati anonimnost. Anonimnost u vrijeme angairanja informatora i u vrijeme njegovog djelovanja je izvan svake sumnje i prijeko je potrebna za uspjenost njegove aktivnosti. Nakon realizacije sluaja, tj. zapoinjanja kaznenog postupka ta je anonimnost u interesu oba partnera ako je rije o stalnim informatorima. Kod ad hoc informatora (informatori za pojedini sluaj) policija je naelno manje zainteresirana za ouvanje anonimnosti s operativnog aspekta, ali zbog ouvanja instituta angairanja informatora za policijske potrebe obeana anonimnost mora se odrati pod svaku cijenu. Veina kriminalista, a i neka zakonodavstva smatraju identitet informatora slubenom tajnom (Modly, 1993).

Otkrivanje imena informatora, krenje danog obeanja o anonimnosti onemoguilo bi daljnje koritenje stalnog informatora i dovelo u pitanje cijeli kriminalistiko-taktiki institut bez kojeg policija danas zasigurno ne moe. Zato je pravilo u modernim policijama da informatori djeluju pod ifrom. Njihov identitet ne smije se ni neizravno otkriti u osobnim dosjeima i drugim policijskim slubenim spisima.

Kontaktiranje s informatorima treba biti oprezno, slubeno i suzdrano. I od njih se mora uvati slubena tajna i nikada im se, ako to ne opravdavaju operativni interesi, ne smiju davati podaci o osobama i rezultatima policijskih postupaka. Informatoru se ne smije nikada nita obeati to se ne moe ili ne smije ispuniti. Informatora treba upozoriti da se nee tolerirati ako poini kanjivo djelo. Policajci koji toleriraju informatorima injenje kanjivih radnji i sami ulaze u kanjivu zonu. Takvo ponaanje neki polilcajci pokuavaju pravdati institutom krajnje nude (Modly, 1993).

Informatore trebaju angairati i kasnije odravati vezu s njima iskusni policajci. Treba imati u vidu injenicu da uspjeh angairanja informatora zavisi i o ugledu (glasu) na kojem je pojedino policijsko tijelo. Ako je policijsko tijelo na glasu kao poteno u postupanju, policajci tog tijela e relativno lako nai odreene kategorije informatora. Praksa pokazuje daje najbolje jamstvo - iskusni policajac.

Kako je istknuto, ne smiju se davati obeanja koja se nee ili ne mogu ispuniti. Policijska tijela koja toleriraju tu praksu ubrzo e se nai odsjeena od mnogih vrijednih informacija. Zato policajac koji eli uspjeno koristiti informatore, ne smije nikada davati obeanja ako ih ne misli ispuniti ili ako zna da ih ne moe ispuniti. Malo je obeanja koja policajac moe i treba, bolje rei, smije dati kad je rije o informatorima.

Ako angairanje informatora ukljuuje novano nagraivanje, to kasnije treba realizirati izrazito pedantno. Za uslugu treba dobiti priznanicu ili slian dokaz. Postoje pri tome tekoe, ali potpis se moe dobiti i na komadi papira. Poznato je da nepaljivost u financijskim pitanjima kod isplate nagrada informatorima vodi do zloupotrebe i skandala. Ako je rije o narkomanima-informatorima, nagrada im se ne smije davati u drogi jer se time ulazi u kanjivu zonu, plaa se usluga drogama, ime se droge stavljaju u promet. Nitko nema pravo narkomanu davati drogu osim lijenika, a i on jedino sukladno pozitivnim propisima i pravilima medicinske struke (lege artis) (Modly, 1993).

Policija treba angairati informatore tamo gdje ih moe pronai. Oni, bez obzira na svoje slabosti, neugodne karaktere i si., ne vole da ih se naziva pogrdnim rijeima. Zato, kako je istaknuto, nikada policija ne smije prihvatiti standarde kriminalnog podzemlja i filozofiju kriminalaca u svezi s informatorima. Konstruktivan i pozitivan pristup informatorima najbolja je profesionalna taktika. Razumno i pristojno ponaanje prema informatoru kao linosti jest obiljeje civiliziranog policajca. U SAD-u postoji uzreica: "Kad informator jednom smoi noge, pretvara se u pravog detektiva". To svakako ne treba propustiti! (Modly, 1993).

Nain traenja, angairanja i kasnije koritenja informatora treba biti takav da se oko policije ne stvori skupina nekorisnih sitnih kriminalaca-informatora. Takoer, neprekidno treba imati u vidu i u tom smislu stalno od poetka pa sve do kraja suradnje informatora treba upozoravati da im njihov status informatora ne daje pravo krenja zakona. Pogrena je policijska teorija da je potrebno dopustiti informatorima vrenje kaznenih djela (preteito lakih). I ne daj Boe da ga se na taj nain nagrauje!. To je nezdrava i nezakonita zamisao u radu s informatorima (Modly, 1993).

Sa stanovita profesionalnog policajca zatita informatora i njegovog identiteta jest osnovna stvar i mora zapoeti ve pri angairanju informatora. Osnovni su preduvjeti uspjeha u radu s informatorima tajnost i povjerljivost. Cjelokupni sustav koritenja informatora mora se drati u strogoj tajnosti. Iako sredstva priopavanja i javnost znaju da se policija u svom radu koristi i informatorima, ne treba rije "informator" previe upotrebljavati i ponavljati u slubenom izvjeu i si., ali ni u tisku. Razlog zato je vrlo jednostavan. Praksa ui da potencijalni informatori zbog tog mogu odustati od suradnje s policijom.

Kad je rije o angairanju informatora, u praksi se javljaju sluajevi kada se nije mogue prije angairanja savjetovati s nadreenim. U takvim sluajevima treba nadreeni naknadno potvrditi ispravnost angairanja. Veina policija smatra da prije angairanja informatora treba pribaviti odobrenje nadreenog. Odobrenje za angairanje trai se podnoenjem pismenog prijedloga koji treba sadravati osnovne generalije kandidata, cilj, osnovu (motiv), nain angairanja i si. Policajac koji je izvrio angairanje, duan je o tome podnijeti kratko izvjee na osnovi kojeg se evidentira informator.

U praksi se javljaju problemi ako je potrebno angairati informatora na podruju drugog policijskog tijela.
Po jednom gleditu potrebno je pribaviti miljenje tijela na ijem podruju informator ima prebivalite, a po drugom nije, jer nepotrebno dekonspirira informatora.

Jedan od najboljih naina da policija uvjeri informatora da zna svoj posao i da je u sigurnim profesionalnim rukama jest dobro poduzimanje uinkovitih mjera za njegovu sigurnost. Ovakav dokaz svi informatori vrlo brzo i dobro razumiju. Ako osjete da policajci za njih pokazuju profesionalnu brigu, u pravilu nastoje dati "sve od sebe". Ponekad informatora moe preuzeti drugi policajac, ali prije toga o tome treba dobro razmisliti. Ovakvu situaciju moraju nalagati objektivne okolnosti s kojima informatora do odreenog stupnja treba upoznati, npr. bolest policajca koji odrava vezu s informatorom, njegova smrt, premjetaj, izbivanje na due vrijeme i sl.( Modly, 1993).

Nadreeni rukovoditelj treba biti informiran o aktivnostima informatora i takoer treba, uz ostalo provoditi kontrolu nad radom policajca koji odrava vezu s informatorom. Ovo osobito u sluajevima ako informator radi za novanu nagradu. Na taj nain rukovoditelj moe pravodobno sprijeiti razvoj nepoeljnih odnosa izmeu informatora i policajca. Rukovoditelj odgovara za to da se potencijalno plodonosan informator iskoristi do maksimuma.

Za kontinuirano uspjeno koritenje informatora potrebno je sauvati tajnost kao najvaniju kvalitetu u odnosima. Sastanke s informatorom ne treba drati ni u stanu policajca ni u stanu informatora, pa ak ni u parkovima ili osamljenim mjestima. Sastanci se mogu odravati u tzv. tajnim stanovima do kojih se moe neupadno doi. Pravilo je da se sastanci odravaju tako da ne doe do kompromitacije informatora.

Ako policija ocijeni da je to potrebno, treba kontrolirati informatore svim raspoloivim sredstvima. Najee je rije o angairanju drugih informatora i pratnji. Pri tome treba imati u vidu da i "druga strana" moe pratiti informatora (kontrapratnja). Zato se o nainu kontaktiranja informatora mora posebno voditi rauna.

Treba poduzeti posebne mjere opreza kada su veza enski informatori. Majke, supruge, ljubavnice, djevojke i si. mogu biti vrijedan izvor informacija. Kriminalci ih esto smatraju dijelom svoga okruja i pred njima raspravljaju o najpovjerljivijim kriminalnim aktivnostima, o kojima ne bi raspravljali ni pred najbliim suradnicima. ene su zainteresirane za ljude i detalje i kao takve su dragocjeni izvor informacija. Iako se i ene mogu, kao i mukarci, tono pridravati kodeksa lojalnosti koji vlada meu kriminalcima, postoje i situacije kada ene postaju podobne za angairanje na suradnju. Obino je rije o motivima osjeajnog karaktera (Modly, 1993).

Ako je ena na bilo koji nain povrijeena, potisnuta u drugi plan, grubo odbaena, prevarena i si., moe postati "probuena tigrica". Kada se suoi s takvom situacijom, mudar policajac e odmah djelovati. T rajniji kontakti policajca sa enom informatorom kriju odreene opasnosti. ene s ruba podzemlja, koje djeluju na prvi pogled bezosjeajno i grubo, kao to su bivi fotomodeli, plesaice, prostitutke, pa i kriminalke, dobro poznaju mukarce, znaju im ugoditi, biti ugodno drutvo i postoji opasnost da se preobraze. Kako istie veina amerikih autora, jedna kombinacija osjeaja blizine i drugarstva stvorena zajednikim sudjelovanjem u opasnom poslu ponekad ima katastrofalne razultate za policajca koji radi na sluaju, ako si dopusti povremene "izlete" koji vode do zagrljaja i intime sa enskim informatorom.

Informator moe priopavati policajcu informacije usmeno u etiri oka ili telefonom, zatim pismeno ili snimljene na nekom tehnikom registracijskom sredstvu (magnetofon npr.). Kod dobivanja usmenih informacija preporuuje se da policajac tajno snimi iskaz na magnetofon. Kako je istaknuto, informatora treba uvijek na odgovarajui nain kontrolirati i bez odgovarajue provjere ne treba pridavati preveliku vanost informacijama, ak i kad su na prvi pogled pouzdane. Nikad informator ne snuje znati vie o sluaju nego to je potrebno da zna. Uvijek treba imati u vidu mogunost da se radi o tzv. trojanskom konju.

Vezu s informatorom trebao bi odravati policajac koji gaje i angairao. Kako je istaknuto, mjesto i nain odravanja sastanka s informatorom mora biti takav da iskljui svaku mogunost kompromitacije informatora i objekta kontrole ili obrade. Naalost, to je mogue samo na teorijskom planu.
Vrijeme odravanja sastanka s informatorom odreuje se prema stvarnim uvjetima i potrebama u svakom odreenom sluaju. Valja paziti da zbog neredovitog odravanja veze krivnjom policije ne doe do prekida suradnje.

Kada informator prestane iz bilo kojih razloga suraivati s policijom (nema vie potrebe za suradnjom, informator je kompromitiran i si.), policajac koji je odravao s njim vezu podnosi o tome izvjee i nakon dobivene suglasnosti nadlenog izvjetava o tome operativnu evidenciju, navodei pritom razloge zbog kojih je dolo do prekida suradnje. Ako se ukae potreba da se s informatorom s kojim je prekinuta veza ponovo uspostavi suradnja, policajac e o tome podnijeti izvjee nadlenom i po dobivenom odobrenju ponovo uspostaviti suradnju. Ako informator promijeni mjesto boravka na due vrijeme (npr. sezonski radnici), treba ocijeniti treba li obavijestiti tijelo novog boravita.

Poticanje informatora jest uvjet za uspjenu suradnju. Oblici i naini poticanja su razliiti (pohvale, osobne usluge, materijalno nagraivanje i si.). Oblik poticanja ovisi o odreenom sluaju, a prije svega o osobnosti informatora, njegovim osobinama, osnovi angairanja, zadai i si. Neobino je vano pokazati voenje brige o informatoru i pruiti mu odgovarajuu pomo kada je ona prijeko potrebna. Materijalno nagraivanje kao poticaj mora se primjenjivati s puno stvarne mjere i opreza, kako se ne bi naveo informator na provociranje i lano izvjetavanje (Modly, 1993).

Dojave informatora ne treba a priori ni potcjenjivati ni precjenjivati. Ve zbog subjektivnog karaktera sadraja takvih informacija policajci moraju biti svjesni da se nikada ne moe raditi o potpuno tonim informacijama. Svjesno ili nesvjesno informator prerauje ono to je zapazio ili je saznao i uz ostalo donosi svoje zakljuke koje je izveo na osnovi raspoloivog injeninog stanja. Poznato je iz psihologije da je iskaz osobe manje ili vie subjektivni odraz objektivne stvarnosti koju je ta osoba spoznala. Zbog toga se u tonost iskaza bilo koje osobe, pa tako i informatora, ne moe potpuno pouzdati i zato se svaka informacija mora briljivo i temeljito provjeriti drugim operativnim sredstvima i metodama (Modly, 1993).

U osnovi informacije dobivene od informatora trebale bi policiju navesti na izvore materijalnih i osobnih dokaza i dokaznih informacija. To i jest njihova najvea vrijednost. U najveem broju sluajeva informacije dobivene od informatora slue kao signal ili putokaz za pronalaenje "pravih" dokaza, a iznimno mogu posluiti kao dokaz pod uvjetom da doe do razotkrivanja informatora.
Operativac treba na osnovi raspoloivih injenica sam stvarati svoj zakljuak, a informatorov sud moe mu sluiti jedino kao orijentacija. Zato treba nastojati otro razluiti zapaanja informatora od zakljuaka koje je izveo, naravno, ako je to u"aru" suradnje mogue. Ako se posumnja da je rije o osobnom sudu informatora, treba nastojati utvrditi injenice na osnovi kojih je taj sud izveden (Modly, 1993).

Svaku informaciju treba briljivo i temeljito provjeriti. Informacije u pravilu imaju indicijalni karakter i vode nas drugim dokazima. Takvim navoenjem na dokaz informacija informator se u pravilu iscrpljuje.

Iskusni policajci svih zemalja danas jednoglasno smatraju da ni jedna linost, ni jedan sud ne bi smjeli prisiliti policajce da odaju ili poblie oznae izvor informacije ako su to informatori. To je osnovno jamstvo onim pojedincima koji pristaju na suradnju kao informatori i ele raditi po svojoj savjesti, a istodobno ele izbjei izvjesne komplikacije do kojih bi dolo otkrivanjem njihovog identiteta. Za njih je s policijskog stanovita bitno da govore istinu i daju pravodobne korisne informacije (Modly, 1993).

uvanje identiteta informatora mogu nalagati razlozi njegove osobne sigurnosti i lanova njegove obitelji koji bi mogli biti izloeni mjerama prisile kriminalaca u najirem rasponu sve do sakaenja i likvidacije. Anonimnost identiteta informatora mogu nalagati interesi policije i to zato to ga se vie ne bi moglo koristiti. Takoer bi to bio i lo presedan za angairanje potencijalnih novih informatora. Ako je dano obeanje informatoru da e njegov identitet biti ouvan, svaki policijski slubenik mora jamiti tajnost informatoru koji nije sudjelovao u izvrenju nekog kaznenog djela i dano obeanje mora odrati. U protivnom se dovodi u pitanje cijeli institut koritenja informatora bez koga se danas ne moe (Modly, 1993).

Pravosudna tijela trebaju imati u vidu injenicu da neki informatori ne ele svjedoiti i zato to bi ih se u njihovom okruju i ire smatralo izdajnicima (sui generis). Oni su svjedoenjem na sudu, bez obzira na iskljuenje javnosti, razotkriveni i time "gube obraz", ali ipak ele drutvu napraviti uslugu (za razliku od okrivljenika koji ima pravo na utnju, a tolerira mu se i la). Vidimo da se interesi pravosua u najirem smislu rijei (sud, dravno odvjetnitvo, obrana) i policije, kad je rije o informatorima, ne mogu svesti na isti nazivnik. Suradnja policije s pravosuem mora biti osnovana na obostranom povjerenju. Naalost, kad je rije o koritenju informatora, svuda u svijetu se ta suradnja spotie ba na tom problemu, jer jedna strana ne razumije drugu. Ako ovim radom uspijemo podrobnije protumaiti ovaj problem, smatramo da smo postigli svrhu.

Vrijednost informatora kao svojevrsnih svjedoka na sudu u nekim je sluajevima od neprocjenjive vrijednosti. Rije je o onim oblicima kriminala i kriminalnih okruja u koja policija ne moe prodrijeti sa svojim ljudima (prodiranje je vrlo teko, opasno ili nemogue), a i kriminalistikotehnika sredstva, iako visoko tehnicizirana i sifisti-cirana - kakvima danas postaju u nekim sluajevima - nemona su. U takvim'sluajevima informator postaje nezamjenjiv kao izvor informacija za sud. To su informatori ubaeni u kriminalne skupine koje su izrazito konspirativne, ili je rije o kriminalnim organizacijama i udrugama koje se razvijaju pod maskom privatnosti (Modly, 1993).

Kako ispravno K. M. Moore istie: kada je neka kriminalna skupina otkrivena i optuena, svjedoenje povjerljivih pijuna koji su bili ubaeni u tu skupinu, moe djelovati razorno na obrambeni sustav ostalih lanova. Takvi svjedoci-informatori mogu realistino opisati djelatnosti organizacije, uloge pojedinaca u kriminalnoj sferi i otkriti najuvanije tajne. Izvan svake sumnje jest tvrdnja daje svjedoenje takvih svjedoka-informatora vrlo djelotvorno u kaznenim sluajevima .

Ako je dolo do svjedoenja i time dekonspiracije identiteta informatora, nakon svjedoenja treba im jamiti i pruili optimalnu zatitu. Ta se zatita u pravilu poinje pruati ve tijekom kaznenog postupka. Zatita se moe odnositi na promjenu prebivalita ili boravita, kreiranju novog identiteta s prateom dokumentacijom o novom identitetu (i to i za svjedoka-informatora i za lanove njegove obitelji) - sve do promjene fizionomije pomou facijalne kirurgije i iseljenja iz zemlje. Naalost, iskustva ue da nesvjesni pojedinci u policiji, a takvih se uvijek nae, za dobru nagradu otkrivaju kriminalcima taj novi identitet informatora. Informatorima se osigurava smjetaj, medicinske usluge i drugi oblici skrbi, zaposlenja i si.

Uoeno je u sudskoj praksi nekih zemalja Zapada da podatke koje daje informator policija potkrijepi drugim paralelnim dokazima. Meutim, esto obranu mui, vjerojatno induciranu obinom ljudskom znatieljom klijenta, kako je policija dola do poetneinformacije. U takvim sluajevima policija moe rei da je izvor poetne informacije povjerljiva osoba kojoj je zajamena tajnost. Ako informator ue u kanjivu zonu, liava se prava na uvanje identiteta.

Ako su svi izgledi da se informator mora pojaviti na sudu, to je za policiju dodatna obveza. Ona mora poduzeti sve mjere da informator bude pravodobno na raspolaganju sudu. Profesionalno je korektno da ga policija tom prilikom upozori na sve "klopke" u kaznenom postupku, osobito na one koje mu sprema obrana kao i nain izbjegavanja tzv. forenzine zbunjenosti. Ako informator ima kriminalnu prolost, to ne treba tajiti, jer e se obrana time veoma koristiti.

Sudovi u SAD-u u zadnje vrijeme sve vie trae da se informatori pojave na sudu i daju iskaz. Ako je ikako mogue, a da to ne teti uinkovitosti postupka, po naem miljenju, glede instituta informatora koji zastupamo u ovom radu, policija je duna provesti operativnu obradu tako da iskljui "iz dokazne igre" informatora. Vjet policajac i vjet informator trebaju "tako voditi igru" da identitet informatora ostaje nepoznat do svretka postupka. Ako bi sluaj na sudu propao zbog nepojavljivanja informatora, onda bi ga se moglo "rtvovati", s tim da mu je policija nakon toga duna osigurati odgovarajuu zatitu. Nisu u praksi sudova SAD-a bili rijetki sluajevi da se u ovakvim prilikama informator povukao i rekao da on nije davao policiji nikakve podatke ili daje bio prinuen na suradnju.

U Njemakoj jamstvo tajnosti identiteta informatora dolazi u obzir ako je rije o tekom kriminalu, a iznimno i o "srednjem". Tamo se malodobnici ne mogu koristiti kao informatori. Takvo razmiljanje "gura" policiju u ilegalno angairanje malodobnih informatora. Svakako da neelo izravnosti u izvoenju dokaza, osobito onih iz osobnih izvora kolidira s institutom informatora.

U pravilu e sud morati zahtijevati otkrivanje identiteta informatora i inzistirati na njegovom sasluanju ako se osnovano oekuje da su informatoru poznate injenice vane za dokazivanje, a koje jo nisu objavjjene, niti je sud s njima upoznat. Svakako da je ova obveza suda u suprotnosti s interesima policije, kao i samog informatora. Ako je sa stanovita tijela gonjenja dokazivanje osigurano i bez podataka koje prua informator, nije potrebno otkrivati identitet informatora niti se to po naem miljenju moe traiti od policijskih djelatnika. U takvim sluajevima smatramo da informatora kao izvora osobnog dokaza treba smatrati nedostupnim sudu (Modly, 1993).

Kolizija interesa suda, ija je zadaa da doe do izvornog dokaza i time najbolje dokazne osnove, i interesa policije i samog informatora da se u najveoj moguoj mjeri sauva identitet informatora, treba rjeavati u praksi na najbolji mogui nain. Pri tome treba imati u vidu injenicu da je policija duna pod svaku cijenu uvati anonimnost svojih pouzdanih osobnih izvora.

Svakako, kada sud sasluava informatora, pa i uz iskljuenje javnosti, ili primjenu optike i akustike zaklonjenosti informatora kao svjedoka, prosto se ne moe sauvati njegova anonimnost, osobito glede prava branitelja u nekim zemljama. Tako dolazi do objavljivanja identiteta informatora. Kad god je to mogue, policijski slubenici trebali bi prilikom sasluanja na sudu uvjeriti sud (odnos povjerenja) u pouzdanost informacija i informatora i zatititi njegovu anonimnost.

Rjeenje je moda, kako upozorava M. Fullkrug, institut tzv. "neizravnog svjedoka" (u policijskom argonu "svjedok iz drugeruke"). Rije je o sasluanju policajca, kome je informator priopio podatke, kao svjedoka. Na taj nain moe se postii djelomina ili potpuna sigurnost informatorove anonimnosti. Takav institut odlino funkcionira u Kanadi.

1. ako je informator dao svjesno ili iz grube nemarnosti lanu informaciju; 2. ako povue datu informaciju ili informacije na osnovi koje (kojih) su poduzete mjere kaznenog progona; 3. ako informator doe pod udar kaznenog zakona tijekom svog djelovanja; kad je nemogue provesti dokazni postupak bez otkrivanja identiteta informatora; kada je informator u kriminalistikom argonu "izgorio" i/ili vie nema potrebe da se njegov identitet dri u tajnosti, (rije je o sluajevima kada otkrivanje identiteta informatora ne teti interesima policije niti nanosi tetu informatoru) (Modly, 1993).

Ako je mogue dokazivanje kaznenog djela i izvrilatva poinitelja u potupnom kriminalnom obimu, bez sasluanja informatora, njegov bi identitet trebao ostati tajnom. No i u sluajevima kada je dokazivanje kaznenog djela i izvrilatva poinitelja mogue samo na osnovi otkrivanja identiteta informatora, dakle, njegovim sasluanjem, mogue je i dalje drati identitet informatora u tajnosti, pa makar ne dolo do realizacije kaznenog sluaja, ako to nalau vaniji interesi, tj., ako bi otkrivanje informatora onemoguilo otkrivanje teih i drutveno opasnijih oblika kaznenih djela i njihovih poinitelja. Prema naem miljenju o svim razlozima zbog kojih gubi pravo na tajnost identiteta, informatora bi trebalo upoznati prije angairanja i jamenja tajnosti. Tko e odluivati o tom jamenju u pojedinoj zemlji, stvar je zakonodavnih rjeenja (Modly, 1993).

Ipak, ne moemo a da ne ukaemo na lijepu misao M. L. Harneva i J. C. Crossa koji upozoravaju da najkorisniji informator moe biti onaj koji se nikada ne pojavljuje na sudu. On je sigurno jedini koji e ostati koristan. Zloini se dogaaju u tami noi ili pod zatitom maski, skriveni u anonimnosti gomile ili trenutka. Sve su to okolnosti koje oteavaju slubama za suzbijanje kriminala brzo rjeavanje kriminalistikih zadaa. Uspostavljanje promatrake i prislune mree u kriminalnom podzemlju jedan je ododluujuih profesionalnih imbenika u neprestanom ratu organiziranog drutva protiv snaga podzemlja.

Policija svakim danom sve manje moe udovoljavati svojim zadaama bez koritenja informatora, koje u argonu nazivaju polukriminalcima ili u SADu "golubi mamci". No, na relaciji policajac-informator javljaju se svakodnevno neeljene posljedice. Rije je o sljedeem: Kako je istaknuto, intimni odnosi izmeu te dvije kategorije osoba nepoeljni su, a ipak, bez njih se povremeno ne moe. Policajac se ne moe i ne smije spustiti na razinu informatora jer, uz ostalo, gubi time ugled. Takvi se sluajevi u praksi ipak javljaju kod neiskusnih mlaih policajaca. Uoeno je da najvei ugled kod informatora, ali i u kriminalnom podzemlju, imaju policajci koji postupaju sukladno odredbama zakona - poteno i ispravno (Modly, 1993).

Iako su policajci obvezni da u svom radu s informatorima uine maksimalne napore da se sauva njihov identitet u tajnosti, dogaaju se "provale" identiteta zbog nepanje, ili namjerno, kao svojevrsna "kazna" informatoru. Ovakve osjeajne reakcije policajaca rezultiraju nemogunou angairanja informatora, a time i osiguranja potrebnih tajnih informacija.

Rjeenja u svezi s uvanjem identiteta informatora mijenjaju se u SAD-u od drave do drave. Tako je, npr. identitet informatora u Kaliforniji povlaten. To znai da policijski slubenik moe odbiti otkrie identiteta informatora ija je informacija dovela do utvrivanja osnovane sumnje glede kaznenog djela i njegovog poinitelja. U dravama ija zakonodavstva ne poznaju takav oblik povlastica, informatorov identitet tretira se kroz institut vanosti. U takvim sluajevima tuitelj moe tvrditi da dokle god informator nije "krunski svjedok", njegov identitet nije bitan u odreenom sluaju. Tada sudac koji vodi sluaj u okviru kaznenog postupka odluuje o tom pitanju, tj. o potrebi otkrivanja identiteta informatora, ali bez nazonosti javnosti

Daljnji problem koji titi sve policajce jest dvojba - tko treba odravati informatore na vezi: individualni policajac ili policijski odjel. U SAD-u, prema miljenju M.F. Brovvna (ibidem), oni koji su se opredijelili za kontrolu informatora od policijskih tijela, obrazlau to svoje miljenje sljedeim: previe policajaca pokriva svoje "neiste" aktivnosti objanjenjem da su njihove veze s kriminalnim podzemljem bile u svezi s angairanjem i koritenjem informatora; veza informatora s policajcem nedovoljno obeshrabruje ovog prvog da ne vri kaznena djela, osobito ako je policajac zbog prevelike elje da dobije dokaze koje treba o opasnijim oblicima kriminala, spreman progledati kroz prste informatoru lake sluajeve (Modly, 1993);

posjedovanje "vlastitih" informatora uskrauje policijski odjel u cjelini od dobivanja i drugih korisnih informacija koje je informator u mogunosti dati ili pribaviti za potrebe policijskog odjela. Policajci i policijski rukovoditelji, koji brane tradicionalni sustav po kome informator pripada samo policajcu koji s njim odrava vezu, kau: Informatori nerado surauju ako znaju da se za njih u policijskim odjelima vode dosjei iji sadraj je dostupan irem krugu policajaca. Najee reagiraju tako da preuuju "opasne" informacije, tj. one koje ih izlau pogibelji. Bez obzira na ustrojeni sustav tajnosti rada s informatorima putem dosjea i ifri, uvijek se nae u policijskim redovima pojedinac ili pojedinci, nekorumpirani ili korumpirani, koji "provale" dobro uvane tajne u svezi s informatorima (Modly, 1993).

Broj i tipovi informatora koje moe angairati policija uz ostalo zavisi i od koliine novca s kojim policija raspolae. Manje novca - manji domet, tj. biva zahvaen laki kriminal. Vie novca - vei domet, policija zahvaa organizirane oblike kriminala. Jedan od vanih problema u svezi s radom informatora jest i okolnost da je nemogue detaljno propisati nain rada s informatorima koji bi bio primjenjiv u svim situacijama i u svakom okruju.

Posebne tekoe u praksi javljaju se kad se informatora koristi da aktivno sudjeluje u pribavljanju dokaza. Granice izmeu doputenog i nedoputenog vrlo su fluidne i zaas se informator moe nai u kanjivoj zoni. Pri tome treba poduzeti sve mjere opreza da se izbjegne klopka. Policajac ili informator mogu iz neznanja ili drugih nepoznatih razloga, namjerno ili nenamjerno, navesti drugu osobu na vrenje zloina, iako ga osoba nije imala namjeru poiniti. Na taj nain policajac i informator ulaze u vode agenta provokatora. Sasvim mala doza opreza i inteligencije u postupanju s informatorom i odreena znanja iz tog podruja uklonit e ovu opasnost. Posebna opasnost postoji pri suradnji s informatorom u sluajevima kriminala vezanog uz droge i to osobito ako je informator narkoman. Kako smo ukazali, esto trae od policajaca da im se da droga "da mogu ii naprijed" dok pomau na sluaju. Policajac koji pristane na taj aranman ulazi u kanjivu zonu (Modly, 1993).

Kriminalistiku obradu treba kontrolirati policajac, a ne informator. Dogaa se u praksi da informator s velikim i drugotrajnim zloinakim iskustvom, kad radi s mladim, neiskusnim i nezrelim policajcem, preuzima situaciju u svoje ruke. Zato nadleni rukovoditelji trebaju posvetiti posebnu pozornost radu mladih policajaca s informatorima. Policajci ne smiju nikada izgubiti iz vida ljudske elemente u svojim odnosima s informatorom. Policija informatore trai i "uzima" tamo gdje ih moe nai. Mnogi od njih su neugodnog karaktera, ali su ipak ljudska bia, moda s prenaglaenim esto primitivnim reakcijama. Razumno i pristojno ponaanje prema informatoru jest civilizirana oznaka modernog i uspjenog policajca.

U poslu u kojem se zahtijeva otroumnost i hrabrost, policija treba tovati te osobine i kod drugih. Imajui ovo u vidu, nee doi do naruavanja odnosa na relaciji policajac-informator. Postoji stereotipna fraza o tome da je policajac naoruan: zakonom, pravdom i pitoljem. Informator ima jedino zakon, ali i on esto nije na njegovoj strani, budui daje i sam informator s njim u sukobu.

Policijska tijela moraju paziti da se oko njih ne stvore skupine sitnih povlatenih kriminalaca sa statusom informatora. Smatra se da je sasvim ljudski da pojedini policajci toleriraju, tzv. male grijehe informatorima, ako je rije o produktivnim informatorima. O tom pitanju trebalo bi u svakom policijskom tijelu imati iskristalizirana miljenja. Eventualno, kad je rije o prekrajno kanjivoj zoni, iznimno bi se mogao informatoru dopustiti "bijeg preko granice zakona". Status informatora nikome ne bi smio dati pravo na sadanje i budue prekraje, a kamoli kaznena djela. Poznati su sluajevi policajaca koji su zbog svoje samouvjerenosti, tolerancije ili nemara doveli do toga da su njihovi dojueranji mali informatori prerasli u efove kriminalnog podzemlja (Modly, 1993).

Policija mora tititi informatora koji joj pomae u provoenju zakona. Sa stanovita profesionalnog policajca zatita informatora je osnovna stvar. Sve drugo jeznak da policajac ne shvaa svoju ulogu i svoje obveze. Zatita informatora mora poeti od njegovog angairanja. Osnovna stvar u radu s informatorima svodi se na: tajnost i povjerljivost. Jedan od najboljih naina da se informator uvjeri da policija zna svoj posao i da je u dobrim rukama jest poduzimanje pravodobnih odgovarajuih mjera za njegovu sigurnost. Policajcu, koji pokae prema informatoru takvu brigu, informator e najee dati sve od sebe (Modly, 1993).

Akreditivna Komisija za policijske odjele SAD-a 1983. godine dala je sljedee preporuke glede politike rada s informatorima (navodimo najvanije):
obavezno evidentiranje informatora u tzv. glavnom dosjeu; otvaranje posebnog dosjea za informatora; uredno i tono voenje sadraja posebnog dosjea informatora; sigurnost dosjea informatora i odgovarajue kodiranje (ifriranje) injenica u svezi s njegovim identitetom, nainom kontaktiranja s informatorom i informacijama; primjena drugih metoda zatite identiteta informatora; postojanje kriterija o nainu nagraivanja informatora; mjere opreza kojih se policija mora pridravati prilikom rada s informatorima openito i specijalne mjere opreza koje trebaju biti poduzete u radu s malodobnim informatorima (Modly, 1993).

Najbolje rezultate u radu s informatorima postiu one policije koje imaju dobro organiziranu slubu i rade timski. U pravilu operativno-preventivno pokrivanje svog podruja policijska tijela organiziraju i provode po teritorijalnom (sektorskom) principu. Broj i veliina tih sektora odreuje se sukladno gustoi naseljenosti puanstva, broju i znaaju objekata, stanju i kretnju kriminala, stanju javnog reda i mira i drugim okolnostima znaajnim za uspjeno djelovanje policije. Teritorijalni sektori dijele se na pozornike i patrolne okruge, a njihov broj utvruje se prema ve navedenim kriterijima.

Svakako da uspjenost angairanja i koritenja informatora ovisi i o informacijskom modelu rada policije. Prikupljanje, klasificiranje, selekcija i pravodobno i odgovarajue koritenje vanih informacija jest uvjet uinkovitosti rada policije i brana protiv djelovanja "nasumce". Kada je rije o koritenju informatora, treba stvoriti takve odnose u drutvenoj zajednici da graani mogu slobodno i bez straha davati policiji vane podatke. Da bi se to postiglo, nuno je uvesti informacijski model koji se sastoji od tri bitne koncepcijski razliite komponente: Stvaranje dobrih odnosa izmeu policije i graana u lokalnoj zajednici i ire; Aktivno poticanje suradnje graana u rjeavanju i prevenciji delikata (po onoj narodnoj "koga svrbi, taj se i ee") i Takva struktura policijskih odjela koja do maksimuma omoguuje pribavljanje i koritenje informacija do kojih se dolazi suradnjom s graanima. Ova komponenta razumijeva stalno preustrojstvo slubi u policiji kako bi Sluba bila "Up today (Modly, 1993).

Koritenje prikrivenih istraitelja i koritenje informatora je posebna istrana radnja, propisana lanom 116. ZKP-a BiH Iako za razliku od prikrivenog istraitelja nema nikakvih policijskih ovlatenja, informator djeluje djeluje pod istim zakonskim uslovima kao i prikriveni istraitelj.

lan 122. Koritenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehnike snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na nain propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivinom postupku. Prikriveni istraitelj i informator iz lana 116. stava 2. take e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istrane radnje iz lana 116. stava 2. take f. ovog zakona mogu se sasluati kao svjedoci, ili kao zatieni svjedoci o toku provoenja radnji ili o drugim vanim okolnostima.

Istrane radnje iz lana 116. stava 2. ovog zakona odreuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloeni prijedlog Tuitelja koji sadri: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz lana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navoenje radnje koja se zahtijeva i nain njenog izvoenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadri iste podatke kao i prijedlog Tuitelja, kao i utvrivanje trajanja nareene radnje.

(2) Izuzetno, ako se pismena naredba ne moe dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odlaganja, moe se zapoeti s izvravanjem mjere iz lana 116. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. Pismena naredba sudije za prethodni postupak mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.

Istrane radnje iz lana 116. stava 2. take a. do d. i g. ovog zakona mogu trajati najdue do mjesec dana, a iz posebno vanih razloga mogu se, na obrazloeni prijedlog Tuitelja, produiti za jo mjesec dana, s tim da mjere iz take a. do c. mogu trajati ukupno najdue est mjeseci, a mjere iz take d. i g. ukupno najdue tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz lana 116. stava 2. take f. ovog zakona se moe odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv iste osobe mora sadravati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu. (4) Naredba sudije za prethodni postupak kao i prijedlog Tuitelja iz stava 1. ovog lana uvaju se u posebnom omotu. Tuitelj i sudija za prethodni postupak e sastavljanjem ili prijepisom zapisnika bez navoenja osobnih podataka prikrivenog istraitelja i informatora ili na drugi odgovarajui nain, sprijeiti da neovlatene osobe, osumnjieni i njegov branitelj otkriju identitet prikrivenog istraitelja i informatora.

Sudija za prethodni postupak mora pismenom naredbom, bez odlaganja, obustaviti izvrenje poduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje odreene.
(6) Naredbu iz stava 1. ovog lana izvrava policijski organ. Preduzea koja vre prenos informacija duna su Tuitelju i policijskim organima omoguiti provoenje mjera iz lana 116. stava 2. take a. ovog zakona.