GORKA PJESMA ( Miroslav Anti ) I Moj tata i moja mama nikada nisu imali sedam, deset, jedanaest ili

trinaest godina. Oni su odmah roeni namrteni i nervozni, sa bezbroj otunih svaa i sitnih predbacivanja. Oni su, im su prohodali, poeli su se saplitati, i im su progledali, odmah su bili kratkovidni. Zato promatraju ivot oima roaka, susjeda, oima dnevnog tiska, oima vijesti s radija, oima tuih navika i tuih obiaja. Oima tue pameti. II I im su progovorili, progunali su, i potajno su meu bebama poeli ogovarati ivot. I sada ga ogovaraju. Znaju sve pravde i nepravde i vjeito istjeruju nekakve svoje istine u zadihanoj elji da OBJASNE, da POPRAVE, da SPASE ovaj svijet. A nevolja je u tomu to svijet uope i ne zna da oni u njemu postoje.

III Moj tata i moja mama, jednostavno, ne znaju niti jednu stvar shvatiti neozbiljno i luckasto. Kao patkasto geganje mjeseca iznad krovova, kao skakutanje drvea na jednoj nozi du puteva i namigivanje svjetiljki i reklama kroz no. Pa su im zato i pobjegle najljepe djeje godine kao srebrne ribe iz sporih, nespretnih ruku. IV Njima je vornat i drven svaki trenutak ivota. I nezgode i ljubav i crna kava i pletivo i oni svi rijei izlasci u kazalite i kino. I svakodnevne jurnjave na tamo neki posao. Sluam iz druge sobe. Pa oni se ak ne znaju prirodno niti svaati, nego se stalno ponavljaju kao da su prije toga na pamet uvjebali jedan te isti BIJES. I bojim se, na kraju, kada budu umirali, omjetno e i vritati, kao da su prije toga dugo namjetali usta i uvjebavali strah.

V Moj tata i moja mama nikada nisu bili bezbrina, bucmasta djeca. I meni ih je ponekad tako iskreno ao to nikada nee shvatiti jedna naena krpica moe u naim glavama liiti na haljinu za bal. Da jedna stolica na kojoj se klimatamo, moe divno zamijeniti sve avione i brodove. Da aka pijeska, kada hoe, vrijedi vie od pustinje. I malo vode na dlanu vie od oceana. VI A neprekidno ponavljaju, stalno mi isto ulijevaju u ovu stravu glavu i tjeraju me da vjerujem: jedno je biti STVOREN, a drugo biti OSTVAREN. Postoje roditelji koji od djece zahtjevaju da ih u svemu naslijede i jednom, kada odrastu da lie sasvim na njih. Ja hou liiti na samoga SEBE. Ako mi se to nudi: da budem kao oni, nikada se neu OSTVARITI. Ostat u stalno ZAPOET.

VII ak i kada su najsretniji ja vidim kako su nesretni. Valjda im zato opratam. jo u im opratati. Jedino to nikada neu moi, ne najeiti se kada se rukuju MLITAVO. Tko se mlitavo rukuje, znai da mlitavo misli i da mlitavo vjeruje. I neu im oprostiti to su potroili godine a nisu doznali zato su doli na ovaj svijet. ivjeti ne znai: BITI. Dogoditi se. Postojati. ivjeti znai: NADIVJETI. VIII Ja znam zato sam iv. iv sam da naem preice izmeu SADA i UVIJEK u izobilju svog vida. Uvojci umiljenosti i zamrenog uenja za uhom i na obrazu. Je li to moja kosa, ili jutarnji vjetar? Sigurno znam zato sam iv. Gazim bosonog do glenjeva po ari rose. Kao to voda ispunjava, kao to vjetar prodire, kao to svjetlost obuhvaa, tako se polagano i JA u SEBE PRETVARAM.

IX Stvarno znam zato sam iv. Uspravljam se bez urbe. Prljen po prljen njenosti. Moja je kima neto kao rukopis ljubavi i to me ini britkim i urezanim sve dublje u bakroreze vremena. Budim se znai: KLIJAM. Otvaram oi: CVJETAM. Ako zamislim kruh usnica mi postaje hranjiva i ukusna je i sita. Meni je sve to dovoljno za moji trinaest godina. X Ne mislim da sam lud kada ulicom razgovaram sa kuama i drveem kao sa ivim biima. Kada namigujem travi. Kada maem nekom oblaku. Kao to mislim da je greno to sam duboko uvjeren da su SVE ISTINE LANE. Osim djejih lai. I to se niega ne bojim. Niega, OSIM VE POZNATOG. Zar mi je stvarno potrebno da se ostvarim drugaije? XI Imam prozirno elo kao stakleno zvono, pa mi se misli itaju dok ovim danima crtam razbaruene ike i tepam i pjevuim.

A moj tata i moja mama uporno idu za mnom i silom tim istim danima docrtavaju brkove, stavljaju naoale, i daju ozbiljna i umorna imena. Dani obriu lice i skinu naoale. Dani se zovu drugaije, veselije i vedrije. Vidim po ome to ne znaju da moji tata i mama u NJIMA POSTOJE.