Istonojadranski grad i zalee u srednjem vijeku Objavio: Draen Klini, prof.

Hrvatska - Hrvatska u srednjem vijeku Autor Draen Klini, prof. 03.05.2009. Radom Istonojadranski grad i zalee u okviru ire teme Integrativnost i pripadnost srednjovjekovlja nastojalo se dati uvid u jednu vrlo sloenu problematiku hrvatskog srednjovjekovlja. Cilj rada sadran je u nastojanju definiranja odnosa izmeu grada i zalea. Bogatstvo, arolikost veza i relacija pruaju vrijedan izvor informacija o mnogobrojnim pitanjima ivota u srednjem vijeku i to kako na podruju individualnog, pojedinanog ivota tako i na razini komunalnog, gradskog ivota ire zajednice. Sa ciljem prikazanja, ilustracije kompleksnosti odnosa zalea i grada odabrani su sljedei gradovi; Zadar, ibenik, Split i Dubrovnik. Na temelju analize njihovih odnosa sa zaleem pokualo se je prikazati irinu i sveobuhvatnost teme na osnovi koje se moe proniknuti u najvie i najnie sfere srednjovjekovnog ivota. U radu je koritena literatura koja obrauje odnose navedenih gradova i daje vrlo iscrpan te detaljan pregled problematike. Meusobni odnos grada i zalea od vitalne je vanosti za samu zajednicu jer upravo iz skladnosti, harmonije toga odnosa proizlazi prosperitet i napredak zajednice, suprotno iz neskladnog, aharmoninog odnosa nazadak, a esto i propast same zajednice. Razina odnosa moe se nivelirati u nekoliko stupnjeva od odnosa s neposrednim zaleem do odnosa sa irim zaleem koji je u veini sluajeva predstavljao formiranu politiku organizaciju bilo dravno-monarhijskog bilo feudalno-dinastikog tipa. Kvaliteta odnosa u svakidanjem ivotu ovisila je o brojnim faktorima prije svega - politikim, ekonomskim, zdravstvenim te socijalnim koji su bitno utjecali na promjene kako u samim gradskim komunama tako i u njihovim vezama sa zaleem. Brojnost utjecajnih silnica upravo je pridonosila brzini i pokretljivosti drutva i odnosa preko kojih se je ono afirmiralo i izraavalo. Veze izmeu grada i zalea predstavljaju jednu sponu koja te dvije komponente povezuje u jedinstvenu cjelinu, srednjovjekovnu simbiozu na temelju koje se i grad i zalee duhovno i materijalno obogauju, proimaju i napreduju u svim aspektima ljudskih djelatnosti. 1.1. Zadar i zalee

Zadar vaan urbani i upravni gradski centar. U srednjem vijeku sredite mletakog providura za Dalmaciju. Srednjovjekovni Zadar nastao je na temeljima antikog Iadera. Gradska struktura kao i vrlo znaajan geografski smjetaj preuzeti su od antikog prethodnika. Strateki smjetaj na poluotoku omoguio je Zadru da bude vana luka iako po znaaju nikad usporediva s dubrovakom lukom. Luka u Zadra je u srednjem vijeku imala sekundarno znaenje te je vie bila regionalnog, jadranskog karaktera, a ne mediteranskog, svjetskoga kao dubrovaka luka. Zadar je u srednjem vijeku bio vrlo vano gradsko sredite. U ranom

srednjem vijeku bio je glavni grad bizantske Dalmacije te sjedite priora. U razvijenom srednjem vijeku Zadar je i dalje predstavljao bogatu metropolu Dalmacije. Na njegovu veliku vanost i znaaj upuuje i injenica da je predstavljao toliku opasnost za monu Veneciju da ga je Serenissima tek uz pomo kriarske vojske u IV. kriarskom ratu uspjela zauzeti i opljakati (1202.). Nakon neuspjenog pokuaja ibenskog upana Domalda da oslobodi Zadar grad ostaje u mletakoj vlasti od 1204. do 1358. godine. Zadarskim mirom (1358.) su Zadar, ali i cijela istona jadranska obala doli pod suverenitet novog vladara Ludovika I. Anuvinca (1342.-1382.* godine vladanja, referentno i na druge vladare) te u sastav nove dravne tvorevine - Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Promjena na politikom polju dovela je do bitnih promjena u cjelokupnom ivotu zajednice. Novosteena sloboda trgovine omoguila je jae povezivanje sa zaleem koje je predstavljalo vano trite, ali i vaan izvor sirovina. Steene povlastice bile su kratkoga vijeka jer je Venecija ve 1409. na temelju ugovora s titularnim ugarskim kraljem Ladislavom Napuljskim povratila vlast u Dalmaciji pa i u samom Zadru. Kralj Ladislav koji je bio u sukobu s igmundom Luksemburkim (1387.-1437.), zetom Ludovika I. i buduim carem Svetog Rimskog Carstva prodao je Mlecima svoja prava na Dalmaciju za 150.000 dukata. Zbog te sramne prodaje Dalmacija je bila izdvojena u zasebnu dravnu tvorevinu - Mletaku Republiku sve do Bekog kongresa (1815.) kada se cijeli taj teritoriji objedinjuje u golemom Habsburkom imperiju. U zadarsko zalee od vanijih centara treba svakako ubrojiti Novigrad, Vranu i Nin. Vrana jedna od najveih i najjaih templarskih utvrda regije i fortifikacija Novigrad sluile su za obranu Zadra. U ta dva utvrenja i njihovoj okolici bila je preteno agrarna proizvodnjom te slabo razvijeni obrt, nasuprot tome Nin je ve u XIV. stoljeu politiki od Zadra autonomna komuna no skromnog ekonomskog znaaja. Komunikacijske veze Zadra sa zaleem uglavnom su bile gospodarske prirode. Zadarska komuna s pozadinom trgovala je na nain da je izvozila robu koju je proizvodila; sol, stoku, sir, kou, vino, a uvozila je sve to joj je bilo neophodno za normalan ivot. U skladu s time prvi strateki proizvod uvoza bilo je ito dok je glavni izvozni proizvod predstavljala sol koja je bila jedan od najvanijih proizvoda u srednjem vijeku. Sol je bila proizvod pomou koje je zadarska trgovina najvie ulazila u doticaje sa zaleem. Solju se trgovalo preko Senja i Rijeke s Hrvatskom, a vjerojatno i sa slovenskim zemljama, a preko trgovitima u Drijevima i Kotoru sa Srbijom i s Bosnom. U tom periodu do 1409. godine zadarska trgovina solju na podruju Bosne i Srbije izravno je konkurirala dubrovakoj trgovini solju koja je na tome podruju imala pravo prvenstva. Za mletake vlasti trgovina solju se uglavnom svela na zadarski distrikt odnosno okrug i na podruje Hrvatske juno od Velebita.

Crkva sv. Donata (9. st.) vrhunsko djelo predromanike sakralne arhitekture. U drugom svjetskom ratu 70% stare urbane jezgre grada Zadra uniteno je u zranim bombardiranjima. Komunikacijom i trgovinom s gradom stanovnici zalea esto su u zamjenu za sirovine (med, stoku, vosak ) dolazili u posjed skupocjenih artikala onog doba kao to su bile

tkanine i mirodije. U izvorima meu kupcima najee se spominju Vlasi, moebitno u znatnijim postotku stanovnitvo zalea. Vaan izvozni proizvod Zadra bilo je i vino koje se najvie izvozilo preko Karlobaga (Scrisiae), znaajnog trgovakog sredita u XIV. i XV. stoljeu za trgovinu s Hrvatskom. U trgovakim vezama Zadra dva pravca su bila od presudne vanosti. Prvi put je imao smjer du jadranske obale (Albanija - Hrvatsko Primorje - Venecija), drugi je bio mnogo vaniji jer je tekao iz unutranjosti, zalea prema zapadnoj obali Jadrana dakle prema bogatim gradovima Italije. Drugom komunikacijskom linijom povezivala se unutranjost balkanskoga podruja s Apeninskim poluotokom. Kako i za sve istonojadranske gradove tako i za Zadar zalee je predstavljalo bitno trite, neprekidan izvor demografske obnove gradskog stanovnitva te vaan izvor sirovina, bez te tri kljune komponente teko bi Zadar dosegao zavidan kulturni i civilizacijski razvoj. 1.2 ibenik i zalee

Izvorno hrvatski grad na istonojadranskoj obali. Prvi puta se spominje u pisanim izvorima tek u 11. stoljeu. ibenik predstavlja vrlo osebujnu dalmatinsku komunu, jedinu od srednjovjekovnih komuna na istonojadranskoj obali koja ne potjee iz antikog ili bizantskoga razdoblja odnosno kulturnog nasljea. ibenik je iskljuivo hrvatski grad, a okolno stanovnitvo zalea prvo se prema gradu orijentiralo u sluaju opasnosti (ratova, sukoba), a kasnije i kao kulturnom, gospodarskom i crkvenom sreditu. Za posljednje je bilo vrlo vano osnivanje biskupije (1298.) te dobivanje statusa civiteta. Uspon do lokalnog sredita i centra bio je relativno dug i trajao je od XI. sve do XIII. stoljea. Komuna je u politikim zbivanjima irih razmjera uvijek nastojala sauvati svoju samostalnost i neovisnost. Meutim prilike s poetka XIV.stoljea i smjena dinastija na ugarskome prijestolju (Arpadovii - Anuvinci) te snaan pritisak monih feudalaca ubia utjecale su na odluku gradskih vlasti ibenika da priznaju mletako vrhovnitvo (1323). Smjetaj ibenika na samome uu rijeke Krke te posebnost vrlo zatiene luke i vrlo irokog zalea, najireg od svih dalmatinskih komuna pridonijeli su vrlo znaajno razvoju ibenika. Osnovu ibenskog gospodarskog razvoja inila je trgovina i proizvodnja soli. Sukladno tomu povezana je bila i razgranata trgovina s bliim i irim zaleem. Iz pozadine su u ibenik pristizale brojne karavane osobito morlake. Glavne proizvodne grane inilo je vinogradarstvo, maslinarstvo i stoarstvo. Produkti tih grana bili su glavni proizvodi u trgovinskoj razmjeni. U XIV. stoljeu u razdoblju osmanske ekspanzije glavne proizvodne grane postaju proizvodnja soli i ribarstvo zbog sve veeg pritiska na zalee od strane Turaka. Izvoz soli u krajeve pod turskom vlau kao i daljnja trgovina sa zaleem omoguili su ibeniku da ekonomski ne stagnira. Glavne razine komunikacije odvijale su se na nekoliko nivo. Najnia razina bila je unutar samog distrikta (selo -grad), via razina bila je uspostavljanje veza sa zaleem (grad - hrvatsko zalee - Bosna). Najvii stupnjevi povezanosti bili su na razini jadranske i mediteranske trgovine. Glavnina ibenske trgovine sa zaleem bila je vezana uz agrarno-stoarsko zalee budui da su rudna bogatstva Bosne i Srbije pripadala u domenu, interesnu zonu dubrovake eksploatacije.

Katedrala sv. Jakova, jedan od najljepih spomenika kasne (cvjetne) gotike, sakralne arhitekture s veim vidljivim naznakama renesanse, sagraena u periodu od 1431. do 1535./1536. Izuzetno vano arhitektonsko ostvarenje svjetskog znaaja uvrteno na UNESCO-vu listu. 1.3 Split i zalee

Grad Split izrastao je iz antike palae cara Dioklecijana (244.-315.) Carski rezidencijalni kompleks sagraen je na prijelazu 3. u 4. st. n. e. Split kao nasljednik antike Salone te kao vano gradsko i crkveno sredite (sjedite nadbiskupa i metropolite) imao je vanu ulogu u srednjovjekovnim zbivanjima u Dalmaciji Premda je bio pod mletakom vlau uvijek je formalno priznavao suverenitet hrvatsko-ugarskog kralja, meutim nakon sudbonosne 1409. godine izravno je podreen Veneciji. Mletaka Republika je poetkom 15. stoljea znatno oslabila privredni, gospodarski ivot grada limitirajui ekonomske i trgovake slobode. Brojne restrikcije i ogranienja odnosile su se na primjer na monopoliziranje vrlo vane trgovine soli, na uvoenje konkurencije splitskom vinu, na zabranu trgovine suknom ukoliko roba ne potjee iz Venecije, na uvoenje carine na sukno koje nije porijeklom mletako, na zabranu trgovine eljezom i koom. Sve te odredbe bitno su utjecale na zastoj splitske trgovine i na teak privredni ivot u Splitu. Odnosi Splita sa zaleem bili su osobito znaajni i na politikome polju tako je Split samostalno na inicijativu potestata Gargana zaratio s Omianima, koji su bili na zlu glas zbog svog gusarstva, a koje slabi vladari iz dinastije Arpadovi nisu mogli suzbiti. Tu negativnu pojavu konano je sredinom XIII. stoljea Split uspio suzbiti pobijedivi Omiane preotevi im Bra te znatan broj brodovlja (Toma Arhiakon, Historia Salonitana iz 1260.). Tom pobjedom i unutranjom konsolidacijom oko 1240. godine Splitu znaajno rastu ugled i presti spram ostalih dalmatinskih gradova. Stekavi znatan broj laa splitska komuna primorala je i humskog kneza Andriju da dodijeli gradu slobodu trgovine u humskoj zemlji. U vrtlog velikih politikih promjena nakon smrti kralja Ludovika I. (1382.) ukljuen je bio i Split. Kao nova regionalna sila javila se Bosna s kraljem Tvrtkom I. Kotromaniem koji je vrlo uspjeno i efikasno vladao Bosnom od 1353. do 1391. godine. Tvrtko I. predstavlja jednog od najveih i najznaajnijih bosanskih srednjevjekovnih vladara. Bosanski kralj bio je u sukobu oko junih teritorija i pravna na bosanski krunu s ugarsko-hrvatskim kraljem igmundom. U tom sukobu dviju dinastija (Luksemburg i Kotroman) Split je ostao vjeran kruni Svetog Stjepana. S etnikog stajalita Split je u XIV. stoljeu bio hrvatski grad. Navedeno se moe zakljuiti na temelju analize imena u izvorima. U povijesnoj grai vezanoj uz Split iz tog razdoblja srednjeg vijeka nailazi se na vrlo mali ak neznatan broj romanskih imena. Spomenuta konstatacija moe se argumentirati kao posljedica migracija seoskog stanovnitva iz hrvatskoga zalea u grad koji je predstavljao i predstavlja prirodno sredite tog prostora.

Upravo su migracijski procesi vrlo znaajni i bitni u analizi odnosa izmeu grada i zalea jer su esto dovodili do promjene etnike strukture gradova.

Dioklecijanova palaa kao i cijeli srednjevjekovni sklop Splita su od 1979. godine uvrteni na UNESCO-vu listu svjetske batine. Splitska trgovina najvie je ojaala za vladavine Anuvinaca, zahvaljujui trgovakim slobodama i povlasticama steenim od te dinastije, tada je Split zahvaljujui trgovini izmeu kontinentalnih krajeva Ugarske i Apulije postao glavna luka sjevernoistonog Jadrana. U tome vremenu razvile su se vrlo snane trgovake veze Splita s Apulijom. Posredstvom Splita jug Italije povezao se je i s dalmatinskom unutranjou odnosno zaleem. Budui da Split nije imao proizvode za izvoz, njegovi itelji ivjeli su preteno od trgovine i od svojih prihoda s polja. Splitu je nuno trebalo podruje bogato robom za izvoz da bi mogao dalje ekonomski napredovati, zato u splitskom sluaju najvanija komponenta razvoja postaje posrednitvo proizvodima ili trgovina. Ostvarujui tu vitalnu potrebu Spliani su uspjeli poetkom XIV. stoljea ostvariti slobodu trgovine u Bosni za vrijeme bana Mladena I. ubia koji je u suvlau s banom Stjepanom I. Kotromaniem u periodu od 1299. do 1304. vladao Bosnom. Ban Mladen je Splianima odobrio trgovinu i naredio: da svi trgovci Splita mogu po cijelom naem teritoriju Hrvatske i Bosne slobodno kupovati, prodavati, donaati i odnaati bilo koju robu..., a nitko ih ne smije u bilo emu smetati.... Za danu povlasticu traio je uzvrat da svi trgovci s njegovog teritorija imaju u Splitu ista prava kao i Spliani u Bosni. U Split se uvozilo ulje, a izvozilo drvo, meso (iz Zagorske Dalmacije ), sukno i druga roba, ali preteno sirovine. Split je bio vrlo vano trite te kao i svi trgovaki gradovi imao je svoje carine kojima je naplaivao cjelokupni uvoz i izvoz. Sol se u Split donosila iz solana s otoka Paga i nad tim stratekim proizvodom monopol su imali mali trgovci. U Splitu kao i jo nekim gradovima (Dubrovnik) bila je znaajna trgovina robljem, koje je potjecalo uglavnom iz zalea. Odlukom splitskih gradskih vlasti trgovina robljem zabranjena je 1373. godine na podruju komune dok je u nekim europskim zemljama ta sramotna, nehumana pojava konano zakonski zabranjena tek u 19. stoljeu (Aktom o ukinuu ropstva 1833. dokinuto je ropstvo na podruju Britanske imperije, vedska 1847., Danska 1848.). U odnosima Splita sa zaleem uoljiva je politika komponenta toga odnosa koja je esto odreivala cjelokupni razvojni tijek. 1.4 Dubrovnik i zalee

Stari grad Dubrovnik biser svjetske kulturne batine, jedan od najbolje ouvanih srednjevjekovnih gradova iznimne kulturno-povijesne vrijednosti. Gradsko naselje na podruju Dubrovnika potjee iz VI. stoljea kada je bizantska vlast odluila da nakon propasti Narone i Epidaura centar svoje vlasti uspostavi u Rauziju (Rausiumu, Ragusiumu). Isto naselje Slaveni su nazivali Dubrovnikom. Vrhovna vlast u Dubrovniku u poetku je bila bizantska. Sa slabljenjem Bizanta tu ulogu preuzima

Venecija koja i upravlja Dubrovnikom sve do mira u Zadru - 1358. godine. Od te godine zapoinje samostalni razvoj Dubrovnika. U periodu do Mohake bitke (1526.) Dubrovnik priznaje suverenitet ugarsko-hrvatskih kraljeva, a kasnije legalitet njihovih izabranih nasljednika (Habsburga). Prostorno gledano komuna u XI. stoljeu ima politiku vlast nad podrujem Astareje (od gr. rijei terrea - tvrdo kopno ) koja obuhvaa upu, umet, Gru, Rijeku, Zaton i Poljice te manje otoke - Lokrum, Koloep, ipan i Lopud. U XIII. stoljeu Dubrovani stjeu Lastovo, a u XIV. stoljeu stjeu Peljeac sa Stonom te pojas povrh upe dubrovake od Ljute na granici Konavala do sela Kurilo iznad Rijeke dubrovake te otok Mljet. Ukupna povrina Dubrovake Republike bila je 1375 km etvornih, a na tome teritoriju ivjelo je oko 35.000 stanovnika. Prvi zabiljeen sukob Dubrovnika s vladarima zalea prema dubrovakom piscu Marvu Orbinu s kraja XVI. stoljea potjee iz XII. stoljea. U razdoblju izmeu 1154. i 1160. godine ratujui u Zahumlju bosanski ban Bori provalio je i na podruje Astareje. Dinastija Nemanjia u Srbiji ekspanzionistiki je gledala na cijelo priobalje pa tako i na podruje Dubrovnika. Veliki upan Nemanja je u drugoj polovici 12. stoljea (1184.) nakon to je pokorio neke primorske gradove odluio zauzeti i sam Dubrovnik. Povod ratu bijahu pogranini konflikti, sporovi oko Astareje te sukob izmeu dubrovakog i barskog biskupa oko pitanja mitropolitske asti. upan Nemanja nije htio priznati crkveno pravo dubrovakog nadbiskupa nad svojim podrujima. Srpski vladar nije uspio u naumu jer je Dubrovnik zatraio pomo od junoitalskoga, normanskog kralja Vilima II. upan Nemanja te njemu podreeni zahumski knez Miroslav odluili su 1186. sklopiti mir s Dubrovnikom. Mirovni ugovor sadri brojne vrlo vane i zanimljive odredbe. Prema ugovoru Nemanjii priznaju Dubrovanima njihovu djedovinu (hereditas) te nadalje Dubrovanima se daje pravo slobodnog prolaza zemljom Nemanjia, sloboda trgovanja osobito u luci Neretvi (Drijevima), na spornom podruju mogu obraivati zemlju, vriti ispau i sve to bez plaanja desetine koja je vrijedila do nedavno. Slavenska strana prema odredbama ima pravo dolaziti u Dubrovnik, ne smije se nad Slavenima vriti nikakvo zlo niti im se oduzeti imovina bez odluke suda. Posebno se istie da Slaveni iz Zahumlja imaju pravo slobodno po Dubrovniku kupovati. Navodi se takoer da Nemanjii vie nemaju pravo od Dubrovana traiti novce zbog krivica za koje je dokazano da nisu vjerodostojne. upan Nemanja iako je priznao Dubrovanima podruje Astareje, zbog graninih podruja i kasnije e dolazi do estih sukoba sa srbijanskom kneevinom odnosno kraljevinom. Dubrovani moraju srpskom vladaru kao gospodaru Travunje plaati danak (mogori) za umet i upu. Plaanja e ih osloboditi tek srpski kralj Stefan Vladislav 1235., no meutim mogori za Zahumlje plaat e sve do pada Bosne pod Turke u drugoj polovici 15. stoljea (1463.). Za razvoj odnosa Dubrovnika sa zaleem znaajna je i povelja Kulina bana (1180.-1204) iz 1189. kojom bosanski ban daje Dubrovanima pravo na slobodu kretanja i trgovanja po Bosni. Dubrovani nisu obavezni na nikakve dae osim onoga to mu odlue dobrovoljno dati. Povelja Kulina bana pisana je dvojezino (bosanskim i latinskim) bosanicom i latinskim pismom. Navedena povelja predstavlja prvi pisani dokaz postojanja narodnog jezika u Bosni te je jedan od najvrjednijih materijalnih pisanih spomenika Bosne i Hercegovine. Dokument je sauvan u tri primjerka, dva se uvaju u Dubrovakom arhivu, a trei primjerak je u Petrogradu.

Srednjevjekovni grad ubraja se meu sedam kulturnih dobra Republike Hrvatske koja se nalaze na UNESCO-voj listi svjetske batine. Tvrave (Lovrijenac, Mineta, Revelin, sv. Luka i sv. Ivan) remek djela su srednjevjekovne fortifikacijske arhitekture (15. st.). U razvoju i definiranju odnosa sa zaleem znaajni su i ugovori Dubrovana s Kaiima. Diplomacijom se nastojalo sprijeiti njihovo gusarenje. Reguliran je odnos i sa zahumskim knezom Miroslavom. Ugovorom zahumski knez dobiva poseban status odnosno dubrovaka komuna daje odreene povlastice knezu (nesmetan boravak, kneza se ne moe sudski progoniti, besplatan prijevoz osiguravaju Dubrovani...). Daljnji bosanski banovi Matej Ninoslav i Mladen ubi u XIII. stoljeu potvruju povlastice Dubrovana. S novim banom Stjepanom Kotromaniem za kojeg je bosanska drava ojaala i uvrstila uvodi se carina u iznosu desetine vrijednosti robe. Dubrovakoj legendarnoj diplomaciji nije uspjelo ponititi tu odluku. Veze Dubrovnika sa Srbijom bile su od vitalne vanosti prvenstveno zbog vrlo unosne trgovine, ali i zbog politikih prilika, svaka promjena vladara na srpskome prijestolju potencijalno je vrlo esto znaila i rat zbog spornih podruja Astreje. Dubrovnik bi u takvim sluajevima esto kupovao mir novanom naknadom. Veliki podvig dubrovake diplomacije i ostvarenja veza sa irim zaleem bilo je sklapanje saveza s bugarskim carem Mihajlom Asenom III. (1323.-1330.) protiv srpskog kralja Stefana Uroa III. Deanskog (1321-1331.), oca jednog od najveih srednjevjekovnih srpskih vladara Stefana Uroa IV. poznatijeg kao car Duan Silni. Dogovorom s bugarskim carem Dubrovani zahtijevaju slobodu trgovine bez ikakvih daa u zemljama carstva, a sa svoje strane potvruju iste takve slobode za podanike cara. Dubrovani takoer odreuju da pripadnici carstva mogu u njihovome gradu kupovati zlato, srebro, svilu, sve osim ita za koje kao strateki proizvod se mora imati dozvola kneza. Nakon to su Bugari sklopili separatni mir (1330.) Dubrovani su morali ponovno sklopiti mir sa srpskim vladarom vjerojatno uz novanu naknadu iako za takvo to ne postoje potvrde u izvorima. Na isprepletenost i izmjenjivost politikih odnosa upuuje sporazum Dubrovnika sa srpskim carem Duanom (1346.-1355., srpski kralj od 1331., a car od 1346.) i bosanskim banom Stjepanom Kotromaniem kojim su se ta dva vladara odrekla Stonskog rata za novanu naknadu. Stonski rat formalno je pripadao srpskom caru, ali je stvarnu vlast nad tim podrujem imao ban Stjepan koji ga je i zauzeo. Dubrovanima ban ustupa teritoriji nad kojim ne polae zakonsko, vlasniko pravo, a car im za novanu naknadu daje isti teritoriji koji je nominalno njegov, ali bez stvarne vlasti nad tim podrujem,. Spomenuto je bila esta pojava u srednjem vijeku konflikta stvarne i nominalne vlasti nad nekim teritorijem. U tekstu sporazuma zanimljiva je odredba kojom car Duan zahtjeva da se na Ratu omogui srpskom sveeniku da vri slubu boju. Taj podatak upuuje bilo na vjerski bilo na etiki sastav stanovnitva Stonskog rata u tom vremenu. Za trgovinu sa Srbijom bila je od esencijalne vanosti trgovina solju nad ijom trgovinom je Dubrovnik

imao monopol. Prihodi od prodaje soli pripadali su polovica Opini Dubrovnik, a pola prihoda ilo je srpskom vladaru. Za razvoj Dubrovnika bila je isto tako vrlo vana povlastica, privilegij kojim je Dubrovnik stekao pravo na eksploataciju rudnih bogatstva Srbije i Bosne. Od svih istonojadranskih dalmatinskih gradova Dubrovnik predstavlja specifian, jedinstven fenomen. Posebnost Dubrovake Republike ogleda se u injenici da se grad u svome zaleu nije oslanjalo na maticu zemlju ve na teritoriji druge drave. Usprkos tomu dubrovaka komuna uspjela je ouvati svoj vjerski, etniki i evropski identitet te je snagom i veliinom svoje pojavnosti znatno utjecala na razvoj i napredak zalea. 2. Zakljuak U srednjovjekovnom drutvu nezamislivo je postojanje grada bez zalea. Grad predstavlja kulturno, vjersko, gospodarsko sredite, grad je centar uprave i zatitnik prava svih stanovnika komune. Gradska komuna bez zalea odnosno trita nije mogla opstati niti prosperirati, kao to ni regionalna niti ira trita ne bi mogla opstati bez gradova. Odnos grada i zalea predstavlja jedan nuan, uzajaman odnos na temelju kojega su stvorene sve tekovine civilizacije i kulture. Politiki gledano grad je vrlo ovisio o svome zaleu, ovisno o injenici da li je u pozadini imao prijateljski ili neprijateljski usmjerenu dravu ili monog feudalca zavisio je njegov razvoj ili stagnacija. Debljina zidova nekog grada na slikoviti nain upuuje na spoznaju u kakvome se je okruenju stanoviti grad razvijao te da li je bio bogat i napredan. Navedene odlike urbanih sredita u srednjem vijeku bile su motivi osvajakih aspiracija i tenji. Gradovi predstavljaju i nosioce kulture koji kulturne tekovine, spoznaje ire u zalee i tako pridonose njegovu razvoju. Trgovake veze grada sa zaleem bile su od izuzetne vanosti jer su doprinosile bogatstvu i razvoju grada, a pomou nekih proizvoda istonojadranski grad mogao je odreivati i utjecati na prilike u unutranjosti. Jedan od takvih kljunih proizvoda bila je sol bez koje stoarsko zalee ne bi moglo funkcionirati. O bogatstvu koje se je stjecalo trgovinom solju upuuje podatak da je Ured za sol u Veneciji godine 1582. dobivao prihode od soli u fantastinom iznosu od 638.953 dukata. Upravo na tome stratekome proizvodu sagraena je ekonomska mo gradova. Na odnose gradova i zalea utjecali su brojni faktori (politiki, prirodni). Meu prirodnima najznaajniji imbenik predstavljale su bolesti osobito epidemije kuge koje su esto dovodile do drastine depopulacije. U takvim sluajevima prirodnih katastrofa upravo je zalee davalo nove ljudske snage i popunjavalo gradsko stanovnitvo to je znalo rezultirati promjenom etnike strukture gradskog stanovnitva odnosnu u sluaju istonojadranskih komuna do prevladavanjem hrvatskoga nad romanskim elementom u gradovima. U bogatstvu, obimu i irini problematike oituje se sva kompleksnost i sloenost teme kao nepresunog izvora povijesnog istraivanja i spoznaje. Literatura Raukar, Tomislav, Hrvatsko Srednjovjekovlje, Zagreb,1997. Raukar, Tomislav, Zadar u XV, stoljeu, Zagreb,1977. Foreti,Vinko, Povijest Dubrovnika do 1808. godine, Zagreb,1980. Kolanovi, Josip, ibenik u kasnom Srednjem Vijeku, Zagreb,1996. Novak, Grga, Povijest Splita, Split.,1957 Tags:dubrovnikhrvatski srednji vijekhrvatsko srednjovjekovljeibeniksplitzadar Slicni clanci