HRVATSKI STUDIJI STUDIA CROATICA SVEUILITE U ZAGREBU Ulica grada Vukovara 68, 10000 Zagreb

DIPLOMSKI RAD

POJAM OPEG DOBRA KOD PLATONA

Mentor: Prof. Dr. Damir Barbari

Student:

IVOR ALTARAS PENDA

U Zagrebu, sijeanj 2003.

PLATON (427 347. pr. n. e.)

"Svaka dua tei dobru i poradi njega ini sve to ini." Platon (Drava, 505 d 11)

Svome profesoru i mentoru prof. dr. Damiru Barbariu elim izraziti svoju najveu zahvalnost na pruenoj strunoj podrci pri opredjeljivanju za temu, a posebice pri odabiru literature i samoj izradi ovoga rada. Takoer zahvaljujem svojim roditeljima koji su, kao i uvijek i u tijeku izrade ovog diplomskog rada bili na toliko mnogo naina uz mene.

SADRAJ:
1. UVOD .. 4

2.

O OPEM DOBRU ..5

3. O PLATONU .7
3. 1. 0 PLATONOVOJ IDEJI DOBRA 8 4. PLATONOVO POIMANJE OPEG DOBRA .12 4. 1. PLATONOVO POIMANJE OPEG DOBRA KROZ POJEDINCA 13

4. 2. PLATONOVO POIMANJE OPEG DOBRA KROZ DRAVU .14

5. 6. 7. 8.

POVIJESNA REFLEKSIJA. ..22 RASPRAVA ..25 ZAKLJUAK 32 LITERATURA ..33

1.

UVOD

Pojam opeg dobra u naem je vremenu prisutniji nego ikada. Tko danas eli ustrojiti i primijeniti neku novu tehnologiju ili neki novi oblik vlasti, ili kada se govori o modernim institucijama, kada se promoviraju i donose novi zakoni, kada se postuliraju promjene oko skrbi o ovjeku, kada se promilja o ovjekovom zdravlju ili bilo kojem obliku njegovog napretka ope dobro je nezaobilazni pojam, na koji se i pojedinci i grupacije gotovo uvijek reflektiraju. Taj je pojam postao izvjesna referentna mjera za propagandu neke ideje ili poduhvata, praktiki svugdje u svijetu. Bez sumnje bismo mogli rei da je to moderno, da je in. Dakako, mogue je da se kroz povijesni kontinuitet pa do danas zaista temeljito promijenio odnos prema ovjeku, pa je on i njegovo (ope) dobro autentino i s pokriem, u sreditu svih zbivanja. Kada korijene ovoga fenomena istraujemo u prolosti ili ih nagovjetavamo za budua vremena, jednako kao i danas nailazimo na injenicu da pristup tom toliko cijenjenom i spominjanom opem dobru niti je jednoobrazan a najee nije niti usuglaen, vrlo esto je posve povran, pa po svom sadraju nipoto ne tretira ono to se ini po naslovu ili najavi. Zapravo uz svu uestalu pojavnost javnog govorenja o opem dobru, ini se da je sutinsko poznavanje te teme u pravilu izostalo, a poesto je i preesto zlorabljeno. Upravo stoga i u pokuaju pronicanja u osnovne zasade te ideje, ini mi se vrijednim vratiti se u davnu ovjekovu prolost, kako bi mogli valjano razumjeti razvoj i sadanju poziciju poimanja opeg dobra. Smatra se da je upravo antika ono znakovito povijesno razdoblje koje je iznjedrilo polazite za ovu temu. Nije, dakako, namjera ovog diplomskog rada dosegnuti i opisati, niti se moe poblie osvrnuti na sve aspekte Platonove filozofije (dijalektiku, fiziku i etiku, kakvu je razdiobu Platon sam uinio, ili npr. iz podruja njegove fizike na filozofiju prirode, a koja je itekako bila predmetna za razmatranje, naroito u srednjem vijeku i renesansi, takoer i na naim prostorima i to kod brojnih naih mislilaca). Tema ovoga rada iz domene je Platonove politike tj. socijalne filozofije. Ovaj rad razlikuju od radova socioloke i politoloke naravi kljuni parametri. Naime, Platon je kao predmet svoga interesa imao dobro zajednice, a kao svoju metodu dolaska do tog dobra dao je svoj vlastiti, originalni i osebujni filozofski koncept. I upravo taj koncept u punini svoje razvojnosti predmet je moga razmatranja. Platon je po svome znaaju jedan od najvanijih predstavnika antike kulture, koju uvaavamo kao kolijevku nae civilizacije; budui da se upravo on pojmom opeg dobra mnogo bavio i o tome mnogo pisao, njegovo miljenje, za analitiki pristup - koji je svrha ovog rada, postaje miljenjem izbora.

2. O OPEM DOBRU
Inherentna samom pojmu opeg dobra, sadrana je i opa razina znaaja ovog pojma. Za pretpostaviti bi bilo da pod opim podrazumijevamo sveobuhvatnost, da se to odnosi na sve i svakoga tj. da ne izostavlja nita i nikoga. Meutim, povijest nam pokazuje da taj pojam opeg uope nije bio sveobuhvatan pa se povremeno odnosio izriito samo na neke grupacije iz humane populacije, pa ak i sa vrlo malo pripadnika te grupacije u odnosu na opu populaciju, ili se odnosio na neku skupinu sa mnogobrojnim pripadnicima, no u koju nisu bili ukljueni svi. (Kurtovi, 1994.) Npr. Stara Grka, sa svojim nama danas uzoritim sustavom neposredne demokracije1, ipak je bila pravi prezentant robovlasnikog dravnog ureenja, gdje su se demokratska prava odnosila samo na punoljetne mukarce, roene u Ateni, iji su najmanje jedan, a nakon Periklovih reformi i nuno oba roditelja bili Atenjani, a djeca, ene, invalidi, stranci i dakako, robovi iz vlasti su bili iskljueni. (Kurtovi, 1994.) Samom tom injenicom, njihova miljenja i stavovi i o opem dobru su bili irelevantni. Ili npr. diktatura proletarijata, koja je proklamirala masovno ope dobro kao svoj cilj, ali istodobno iskljuivala sve svoje politike oponente. (Kurtovi,1994.) Moe se uoiti da se protokom vremena proiruje krug proklamiranih korisnika opeg dobra. Najsuvremeniji stavovi ukljuuju kao korisnike opeg dobra ba sve, i to na razini bio-sustava. To znai da bi se pojam opeg dobra imao odnositi jednako na sve pripadnike humane populacije, kao i na sav ostali ivi svijet, to potpada pod ideju tzv. odrivog razvoja, kao opcije koja podrazumijeva razvoj drutva, a koji ne bi ugrozio prirodni eko sustav. O ideji dobra mogue je govoriti iz najrazliitijih aspekata: religijskog, pravnog, ekonomskog, iz rakursa umjetnosti, medicine, ekologije, biologije i drugih. Openito se misli da se etike kategorije znadu, pa je svakom mogue, ako hoe, djelovati u skladu s dobrim; dobro se, dakle, moe shvatiti kao kategorijalni izraz. Ako je to tako, onda bi svatko daljnje odreenje dobra logiki pod ovo trebalo potpasti. Iz te logike premise trebalo bi sagledavati odnose u etici, tj. postaviti si pitanje: "to je to dobro i kako bi ljudi trebali ivjeti da ga ostvare, a to obuhvaa i teoriju i praksu ivota kao i ljudskih odnosa uope? (Bonjak, 1997.), a iz ideje dobra aktivno prei na konkretizaciju, zbog svakodnevnice. U tu svrhu "najbolje je, ponajprije, razmotriti pojam dobra, a potom razmatrati kako ga se moe primijeniti u stvarnosti." (Platon, 1979.)

Poznato je da je jedino starogrki model demokracije nudio takav sustav u kojem su svi graani polisa drave, npr. Atene, (odrasli mukarci, Atenjani), sudjelovali u svim oblicima vlasti i to izravno i osobno. Najsuvremenije drave dananjice imaju demokratski oblik vlasti, ali tu demokraciju ostvaruju putem predstavnika, dakle posredno.

Za potrebe ovog rada izdvojiti u dva aspekta dobra: prvi, strogo filozofskoetiki, kroz koji su se izraavali i na koji su se reflektirali mnogi mislioci, praktiki unutar svih filozofskih pravaca i razdoblja. Kod Platona, ova je tema bila visoko prioritetna i o tome e biti rijei u narednim poglavljima i drugi, socioloko-politoloki aspekt dobra, koji je izvorno vezan za temu ovoga rada, a takoer je i sutinski objekt razmatranja u Platona. Pojam tj. ideja dobra takav je pojam koji prati ovjeka od njegovog nastanka i temeljito je sadran u njegovom biu. Takoer i Biblijski ljudska povijest praktiki zapoinje s boravkom Adama i Eve u Edenu, a u kojem je, pretpostavlja se, vladalo ope dobro. Uz to, u samom rajskom vrtu postojalo je i drvo spoznaje dobra i zla, sa kojeg je Adamu strogo bilo zabranjeno uzeti ploda i jesti, i to pod prijetnjom smrti. (Biblija, 1968.) Ve iz injenice da nije uvijek i svakome jasno zato Bog zabranjuje ovjeku spoznati dobro i zlo, pokazuje se da pojam dobra nije sam po sebi samorazumljiv - kako bi netko mogao pretpostaviti, tada kao i danas. Iz te nerazumljivosti razliite politike, vjerske, kulturne i ekonomske elite manipulirale su s tzv. malim ili obinim ovjekom, tumaei mu da one znaju to je dobro, kako i za cjelinu svoga sustava tako i za ovjeka pojedinca. Ipak, ta tenja za spoznajom dobra, uz sve te pritiske nije posustala. I to od prvobitne drutvene zajednice, u kojoj se mag ili vra, ili kasnije poglavica, nametnuo kao onaj koji odreuje to je to dobro (Freud, 2000.), pa do najsuvremenijih svjetonazora, poput postmoderne u kojoj, kao mjera svih stvari pa tako i poimanje dobra, je pojedinac sam tj. on sam za sebe odreuje to je to dobro, a to ne. (Owen, 1997.) Izmeu ta dva suprotna kraja na lenti vremena nalazi se niz razliitih izvorita pojma dobra, svaki od svakog razliit, ali sa zajednikim nazivnikom tj. da uvijek netko drugi (kao manja ili vea skupina onih koji imaju neki oblik moi) odreuje za pojedinca sadraj i znaenje pojma dobra. Tako npr. u Europi u srednjem vijeku (V- XV. st.) pojam dobra definiraju crkvene institucije, a u razdoblju novog vijeka (XV-XIX. st.), i naroito u doba humanizma i renesanse (XVI-XVII. st.) ovu ulogu sekularizacijom preuzimaju sveuilita i znanstvene institucije u nastajanju. (Huizinga,1991.) Svi oni koji su ustanovljavali pojam opeg dobra teili su dokuiti, pa i definirati jednu univerzalnu pozitivnu vrijednost. Ostati u u ovom radu u duhu te tradicije, a predmet moga razmatranja biti e upravo Platonov koncept opeg dobra.

3. O PLATONU
Platonove ivotne okolnosti odvijale su se u takvim povijesnim konstelacijama da je on zaista meu prvima svoj filozofski pogled sa kozmikih prostranstava mogao svrnuti na zemaljskoga ovjeka. Mislim pri tom, dakako, na grad-dravu Atenu, na prijelazu iz V. u VI. st. pr. n. e., a koje razdoblje je u filozofskoj podjeli poznato kao antropoloko i slijedi nakon tzv. kozmolokog razdoblja. Osnovni stavovi mladog Platona Atenjanina bili su sadrani u njegovom opredjeljenju da se ne bavi aktivno politikom, to je odmah sa punoljetstvom mogao, ve da si prui priliku najprije dobro promisliti o dravno politikom ustrojstvu, kako bi potom ono do ega je doao mogao valjano primijeniti. (Bonjak, 1997.) Smatrao je znanje (episteme) kljunim preduvjetom za svaku akciju, kod svakog ovjeka, a spoznavanje svih aspekata, svih pojava i odnosa - zadatkom filozofa, koji su, po njemu, kroz to i zbog toga, jedini mogli biti na elu drave. (Bonjak, 1997.) Ova Platonova teza jedna je od njegovih kljunih opcija, od koje nije nikada odustao. Od mnogih drugih jest. Platonov osobni razvoj proizaao je izravno iz etike njegovog velikog uitelja, nenadmanog Sokrata, pa su njegova najranija djela posve u duhu Sokratove nauke kasnije se udaljuje od uvijek tovanog uitelja (Bazala, 1988. str. 222), da bi svoj fokus interesa preusmjerio nadogradnjom na politika i dravnika pitanja. Kada se govori o Platonovom ivotopisu, postoji podjela na njegov sokratovski opus, prijelazni, zreli i tzv. kasni. Platon takoer iz osobnog filozofskog, kritikog odnosa proizvodi i osobnu filozofsku problematiku vezanu za znanje. Nov u svom vremenu, Platon je na svoj osebujan nain nov i danas. Njegova pojmovna filozofija kojoj on pristupa dijalektikom metodom, doputa, kao i znanost danas, razvijanje teza i rjeavanje problema. (Bonjak, 1997.) Prvi s tom manirom Platon ima posebno mjesto, kao povijesni velikan filozofije. Platon je poblie definirao filozofe kao ljude koji su eljni (sa)gledati istinu, a sama filozofija je po Platonu ono to je bitno za ovjeka, pa je po Hegelu "Platon potpuno obuzet uzvienou filozofske spoznaje, jer mu je svojstven entuzijazam za misao i usmjerenost na intelektualni, nadulni svijet i uzdizanje svijesti u duhovno carstvo." (Hegel, 1970) ulna svijest kao izvor spoznaje i njeno polazite bilo je shvaanje kojem se Platon apsolutno suprotstavlja kao uenju sofista (Hegel, 1970. str. 177), pa, kao i Sokrat, u pitanjima o spoznaji Platon polazi od relativizma sofistike, koji ne doputa objektivnog znanja. (Bazala, 1988., str. 222) "Platon je upravo od Sokrata preuzeo ivotni nazor (koji Sokrat naprosto prihvaa i u koji vjeruje) da se jedino umom moe spoznati slika svijeta." (Bazala, 1988., str. 222) Platon stavlja istinu jedino u ono to biva proizvedeno miljenjem. Od tuda je Platonovo veliko uenje to, da se sadraj oplemenjuje jedino milju, jer je misao ono to je ope, a to moe biti

proizvedeno i shvaeno jedino pomou misli. Ono postoji samo blagodarei djelatnosti miljenja. Taj opi sadraj Platon je definirao kao ideju." (Hegel, 1970., str. 177-178) Budui da Platonove ideje nisu zaivjele u njegovom vremenu, pa je i sam mijenjao pojedine opcije, odustajui od najuzoritijih predloaka i pomiui se prema njegovom vlastitom sudu u smjeru realnijih mogunosti, a koje takoer nisu zaivjele, Platona lako svrstavaju u utopiste, a njegova djela u utopijska promiljanja. Zacijelo je zanimljivo do kuda je Platon, mogue, bio realist, a od kojeg djela svoga idejnog koncepta to prestaje biti i gdje je ta crta izmeu mogueg i utopijskog, meutim, to nije predmet ovoga rada, ve je za ovaj rad od kljunog znaaja injenica da se Platon u opem konceptu svojih idejnih postulacija izvorno zanimao za ono to je dobro za ovjeka, pa je tako i mogao postati osobom izbora kada je rije o odnosu prema opem dobru.

3. 1. O PLATONOVOJ IDEJI DOBRA

"Predmet Platonovog filozofiranja, miljenja i znanja za njega nije u materijalnom svijetu, niti on u njemu vidi pravu bit. U materijalnom svijetu prava bit izostaje, jer svakom izraavanju suprotnosti izmie pravi smisao. Za njega, idealna stvarnost je ista filozofska stvarnost, ime Platon postavlja antitezu materijalnom svijetu uope. Filozofija se mijea sa svijeu o onome to je nadulno. Ona je svijest o tome to je po sebi za sebe istinito i pravedno. Ideja je apsolutna sila." (Hegel, 1970., str 158.) "Platon time pretpostavlja apsolutnu svrhovitost svega to postoji, a apstraktno mu je idealni uzrok. Pri tome - ovjek, ogranien svojim postojanjem, ne moe dosei svoj uzor, na osnovu kojeg ima svoju imitaciju tj. svoje vlastito postojanje." (Bonjak, 1997.) Za Platona okovit je problem koji se pojavljuje u pokuaju oivotvorenja njegovih teorijskih postulata. Kod ranog Platona, iz sokratovskog perioda, ideja je imala tek logiko znaenje pojma, kao ope spoznaje niza pojedinanog, a zreli je Platon razvio svijet ideja, u kojima je smjetena prava bit svega i gdje stvarnost stremi prema viem cilju, a u kojem je sadrano i njeno porijeklo. Tako "Platon vidi rjeenje postojanje svijeta i prirode kao mnogostrukosti i pojavnosti, a koja je nastala od mnogih uzora. Za Platona svaki misaoni izraz rezultat je povijesnog toka ljudske spoznaje i miljenja. U tom smislu misaoni izraz temelji se na podrazumijevanju to je to pojam, a koji je shvaen kao sadrajni izraz stvarnosti u ljudskoj svijesti, do kojeg ovjek dolazi iskustvenim promatranjem svijeta." (Bonjak, 1997.) "Sutina Platonovih ideja upravo je sadrana u takvom shvaanju pojma, kojemu se odbacuje njegov empirijski put nastanka i to postaje ideja koja se shvaa kao supstancijalnost, samostalnost, neovisno o predmetnoj stvarnosti. (Bonjak, 1997.) Tako ideje za Platona postaju uzori i poput demijurga su vjene.

10

"Bit teorije ideja lei u svjesnom priznavanju injenica koju je vjerojatno najbolje nazivati "openitosti", a koje su posve razliite od zamjetljivih stvari" (Ross, 1998.) koje ovjek sluti da postoje, ali ne moe rei to su. "On je ustvrdio da ono to je svim potragama za definicijama zajedniko jest pretpostavka da postoje takve stvari kao to su openitosti." (Ross, 1998.) Pri tom, osjetila ovjeku predstavljaju svijet pojedinanih dogaaja, no u umu on ima sposobnost pomou koje moe shvatiti openitost u njihovom istom obliku, te u odreenoj mjeri vidjeti nune odnose koji meu njima postoje. Po Bonjaku, Platon je mogue odrediti to je dobro na osnovu spoznaje i znanja. Platon se pita odakle dui apriorno znanje i odgovara: znanje je sjeanje. Spoznaja se stoga stjee istim umnim miljenjem i "...samo iz tog izvora dolazi spoznaja onog to jest i pojmovnim se miljenjem shvaa bitak stvari. Osjetilna spoznaja ostaje Protagorinim relativizmom, jer ona ostaje samo slika prave spoznaje, a svijet tvarni je samo blijeda slika svijeta duhovnog carstva ideja." (Bazala, 1988., str. 232-235) Po Rossu, ini se da u sluaju ideje dobra Platon odstupa od svog spoznajnog naela da savreni bitak biva savreno spoznat; Platonova ideja dobra podaruje svemu to jest istinu tj. neskrivenost, a spoznajnom subjektu, odnosno ljudskom razumu, sposobnost spoznaje. Tako vrline (pravednosti i druge) spoznatljive su tek u svijetlu neega to je vie od njih samih. Ideja dobra time postaje najvei predmet istraivanja. Iz nje sve to je dobro i pravedno za ovjeka, poprima svoju vrijednost (Ross, 1998.) Ideja dobra ispostavlja se kao najvii princip, koji uspostavlja jedinstvo meu etikim normama a istodobno omoguuje da njihove provedbe ovjeku budu korisne. "Izvor je sveg znanja, uzrok je svega istinskog i lijepog, jer u podruju vidljivog stvara svijetlo i sunce, a u podruju misaonoga sama je gospodarica koja nam udjeljuje istinu i misaoni uvid." (Platon, 1997.) Nasuprot hermeneutikoj argumentaciji, koja zastupa tezu o neizrecivosti ideje dobra (a koju je prvi izrekao Plotin), Platon, prema svom naelu svijeta ideja, uvodi novinu tj. da je ideja izvor postojana ovog svijeta. On je upravo u Sokratu (poznatom po dijalozima i dijalektikom razmiljanju) vidio simbol i za stvarnost i za neizrecivost onog to naziva dobrim. (Ross, 1998.) "Dobro nije niti istina niti znanje, ve uzvienije od njih: ovjeku najvea znanja i imanja ne vrijede nita, ako on ne zna to je to dobro.2 Hrabrost, umjerenost i pravednost su tenja za dobrim. A mudrost je znanje o dobru." (Platon, 1997, 508 c 1-3) Ideja dobra prema drugim etikim idejama zapravo je u biti svake ideje tj. je svaka ideja u nekom odnosu prema dobrom: lijepim kvalitetama ovjek tei jer je njihov proizvod i posljedica dobro. To je jedna od kljunih Platonovih ideja uvjerenje da svijet ideja ini sustav nunih odnosa. Dobro je za Platona sredinji teleoloki princip: po njemu na taj je princip usmjereno svo ljudsko htjenje i djelovanje, (Bonjak, 1997.) jer tko nema
2

"Nitko nee (prepo)znati pojedine primjere pravednosti ili ljepote, ako ne zna to je to dobro". (Ross, 1998.)

11

uvida u ideju dobra, nee moi sagledati vanost drugih stvari. "Prema dobru tei svaka dua poradi njega svaka dua sve i ini." (Platon, 1997, 505d 11) Sama istinita dobrota za Platona je upravo sam Bog. Kontroverzna su miljenja meu teoretiarima platoniarima, to to tono znai. Mnogi su shvatili da u Platonovom sustavu Bog i ideja dobra su istovjetni. Drugi pak smatraju to neodrivim. Ross, npr. u prilog neodrivosti te teze navodi dvije argumentacije. Prvo, svaka ideja, pa i ideja dobra za Platona je neto openito (tj. narav, priroda u biu ), a Bog je bie koje ima narav; pri tom Platon zapravo ne misli na dobrotu, ve na vrhovno dobro bie.3 U ranoj Platonovoj dravi stoji da graani moraju biti pouavani, ne da je dobrota dobra, ve da je (po Rossu je to oigledno) dobar upravlja svemira. A druga argumentacija odnosi se na metafiziki dio drave: pojam Boga koristi se vrlo malo, a o ideji dobra puno se govori. Sazrijevanje Platona moe se pratiti kao postupno kretanje prema transcendentalnom shvaanju ideja, i to kao entiteta koji postoje sami po sebi i koje zamjetljive stvari i ljudske djelatnosti nesavreno zrcale. Platon je jasno rekao (Platon, 1997., 249c) da "...gledano psiholoki i spoznajno, do ideje ovjek dospijeva procesom jedinjenja mnotvenosti stvari i pojava uope." Oni se temelje na mnogim uzorima i daju rjeenje postojanja svijeta i prirode. Ako je dijalektika (po Sokratu) put do istine razgovorom, spoznajom ideje dobra ostvaruje se krajnji cilj dijalektike metode. Filozofu koji je to ostvario i koji je preao put od nejasnih predodbi do stvarnih ideja, a koje se nalaze iza prirodnih pojava, predstoji teka i odgovorna zadaa ponovnog silaska u peinu neznanja da bi i drugima posredovao neto od punine ideje dobra. To je Platonova slika filozofske hrabrosti i odgojiteljske odgovornosti. (Platon, 1997) Platonova se filozofija tako moe promatrati kao opis puta filozofa i filozofske djelatnosti. Platon je mislio da se iza osjetilnog svijeta krije neka druga zbilja nazvao ju je svijetom ideja: u njemu borave vjene i nepromjenjive praslike svih pojava na koje nailazimo u prirodi.4 U cijelom opusu Platona jedno od kljunih mjesta su tri usporedbe: o Suncu, o crti i o peini.5 Platon smatra da su sve pojave u prirodi samo sjenke vjenih oblika ili ideja. Po njemu velika veina ljudi je zadovoljna u svom ivotu meu sjenkama, i ne misle da mora biti neega to te sjenke baca.
U Fedonu Platon kae da se um, boanski um jasno razlikuje od dobra, na koje se ogleda u svojemu vladanju svijetom. (Ross, 1998.) 4 Po Platonu, ovjekova dua jednom je davno boravila u svijetu ideja. No, im se dua probudi u tijelu nekog ovjeka, zaboravlja savrene ideje, ali svakako postoji i prije nego se useli u neko tijelo. Kasnije, kod ovjeka se poinje dogaati udesan proces: kako on poinje doivljavati oblike u prirodi tako se u dui poinje javljati slabo sjeanje; budi se enja za stvarnim stanom due, za stvarnim izvorom, a to je eros tj. ljubav. Tijelo je od tada nesvreno i nevano. Dua se eli osloboditi zatvora tijela i eli odletjeti kui na krilima ljubavi. Ovo je Platonov opis idealnog ivotnog tijeka, jer nema mnogo onih koji uspjevaju osloboditi duu i pustiti je na put prema svijetu ideja. Veina se ljudi pripija odrazima ideja u osjetilnome svijetu. (Gaarder, 1995.) 5 Zbog cjelovitog shvaanja Platonovog djela zasigurno valja tri usporedbe itati, razmatrati i poimati u zajednitvu (Barbari, 1998.), no, za potrebe ovog rada od iznimnog interesa je samo usporedba o peini i to posebice jedan njezin segment.
3

12

"Misle da su sjenke sve to jest. Ne doivljavaju sjenke kao sjenke. Tako zaboravljaju besmrtnost vlastite due, a ive tek u trepereim odbljescima prvih stvari." (Gaarder, 1995.) Tek rijetki pojedinci pogledaju na piljin otvor visoko gore, jo rjei se pokuaju popeti, a posve rijetki su oni koji zaista iz pilje (neznanja) izau. to ti najrjei zapravo proivljavaju, postajui po svom novom statusu bliski ne vie sa svojim rodom i dotadanjim prijateljima, ve sa sasvim novim, po irini pogleda srodnim biima, a naroito, to ih motivira na povratak onima sada ve udaljenima od sebe, ali moda jo uvijek milima i dragima ili moda po neem drugom iznimno vanima? Upravo je to kljuno za elaboraciju opeg dobra u narednom poglavlju. ( Wiedmann, 2001., prikaz br. 1)

Prikaz br. 1

13

4.

PLATONOVO POIMANJE OPEG DOBRA

Kada Platon govori o dobrom ivotu prvenstveno misli na ivot u zajednici; tako sve to je s tim u vezi rekao moemo smatrati njegovim odnosom prema opem dobru. To je zorno vidljivo iz njegovog poznatog stava da struktura drutva prati (kako po Platonu i mora biti) strukturu ovjekove due, tako da sve zakonitosti koje vrijede za ovjeka pojedinca vrijede i za dravu , kao oblik drutvenog ureenja. ( Wiedmann, 2001., prikaz br. 2)

Prikaz br. 2 Dva Platonova najvea djela, Drava i Zakoni, osim to su politika djela odgovaraju i na pitanje kako zapravo treba ivjeti. (Barbari, 1986., str. 13), a i manji njegovi spisi, Dravnik ili Sedmo pismo npr. praktiki govore i o toj temi, a u djelu Kriton Platon je, kroz prikaz Atlantide ak opisao iznimno dobro ureenu drutvenu zajednicu, sa sretnim pojedincima kao vrhunskim izrazom opeg dobra. Zato u u ovom radu Platonovo poimanje opeg dobra razmatrati kroz dva aspekta: kroz pojedinca i kroz dravu. Time u pokuati prikazati glavninu onoga to je Platon o opem dobru rekao.

14

4. 1. PLATONOVO POIMANJE OPEG DOBRA KROZ POJEDINCA

Budui je za Platona ideja dobra uzrok znanja i istine (Platon, 1997., 508e) njemu je upravo kroz tu injenicu lako predoiti kako pojedinac ima misliti i osjeati i kako djelovati da bi bio u skladu s tom injenicom. To Platon u praktiki svim svojim djelima rado spominje pa i izriito istie. Ponajprije, naroito za ranog Platona pojedinac je svekoliki temeljni predmet interesa; on upravo u pojedincu vidi i potencijalnog filozofa-vladara, a savrenog do te mjere da je Bogu nalik ili ak boanstvo samo, a svakako je, zbog svojih vrijednosti i mudrosti i iznad zakona (kada je u svojstvu filozofavladara). Ostale pojedince Platon jasno i ivo ocrtava, promatrajui ih s razliitih aspekata, od teorijskog do onog vezanog za svakodnevni ivot; sve u dravi dolazi od pojedinca a drava i nastaje iz potrebe pojedinca. (Bazala, 1988., str. 257-258) Tako Platon od pojedinaca oekuje da sve to ui - ui dobrovoljno. (Platon, 1997., 536e) No, Platon dodaje, da prevelika sloboda dovodi do novih oblika ropstva, i za pojedinca i za dravu. (Platon, 1997., 564a) Stoga "Platonovo zakonodavstvo hoe u svojoj biti odgojiti ivog ovjeka." (Barbari, 1986. str. 55) jer, naroito prema kasnijem Platonu, "ovjek nije bie koje ima svrhu i smisao svog ivota u sebi, nego je mora traiti izvan sebe, jer ovjek nije mjera svih stvari." (Barbari, 1986. str. 96) "Platon nije priznavao da pojedinac ima osnovu samome sebi." (Hegel, 1970., str. 240) "O Platonovoj dravi uvrstilo se ovo uvjerenje: da bi ona, onakva kakvu opisuje Platon, bila na svaki nain izvrsna u smislu, naime, da se ona zaista lijepo moe zamisliti ali samo pod uvjetom da su sami ljudi izvrsni - ali da je ona neostvarljiva za ljude kakvu su oni na Zemlji (ljude moramo uzeti onakve kakve su ideal se ne moe ostvariti zbog toga to su ljudi ravi) te da je otuda takav jedan ideal sasvim izlian." (Hegel, 1970., str. 222-223) Kada je Platon uvidio da svoj ideal ovjeka i drave ne moe ostvariti u Ateni, pokuao je to kod tiranina Dionizija u Siracusi u Italiji, u koju je putovao ak tri puta, dovodei i svoj ivot u opasnost. No putovanja su bila bezuspjena. Kada je Dioniziju Platon obrazlagao kako je u potrazi za dobrim ovjekom, ovaj vladar je ustvrdio da oito takvoga nije naao. (Platon, 1977., str. 140) Ipak, Platon nije posustao imajui stalno istu tenju. Takvim odnosom Platon u drutvenom djelovanju proiruje ideju dobra. (Platon, 1979.) Pri tom, pita se: "Je li mogue da ovjek svoju prirodu promjeni i prilagodi opoj umnosti, jer tada bi i zahtjev za intelektualnim odnosom prema etikom odreenju dobra dobio i svoju drutvenu osnovu, u kojoj je ovjek djelatno i stvaralako bie." Ako elimo da se promjeni ljudska priroda u svojim navikama, tenjama i shvaanjima onda se, po Platonu, treba angairati za promjene odnosa u drutvu, da ono bude slobodno i sposobno za sadraj pojedinih ideja. (Platon, 1979.) Tako Platon u

15

dijalogu Fileb (Fileb ili o dobru) postavlja ideal filozofskog ivota: kroz raspravu Sokrata, Fileba i Protarha Platon analizira pojedine mogue odnose prema dobru i zakljuuje da dobro ima etiko-normativno znaenje, te da bi to bio ideal koji bi mogao biti i ivotna praksa za svakog pojedinca.6 Po Platonu, Sokrat jo kae da bi ideal bio kada bi svatko sebe spoznao, jer "...ovjek je dobro, a ne apstrakcija, to je bitno zbog realiteta." (Platon, 1979.) Aristotel u Nikomahovoj etici prenosi misao koju je postulirao Eudoks, matematiar i astronom, kolovan u Platonovoj akademiji (to nas neizravno ali znaajno povezuje sa stavovima samog Platona): koja govori o tome kako i umna i neumna bia tee za dobrim, da se tako opredjeljuju i da tako postoje opa kretanja prema istom cilju gdje je dobro najvia vrijednost; svako bie za sebe nalazi to mu je dobro, svi tee ivotu, svatko na svoj nain. (Platon, 1979.) Tako je Platonu spoznaja o svijetu garancija da e ljudi ivjeti u skladu s tom teorijom, to je mogue samo ako svaki pojedinac u dravi dobije svoje pravo mjesto. Ovo je ujedno i Platonova temeljna postulacija, na kojoj gradi pojam pravednosti koja se realizira u dravi. (Bonjak, 1997.) To je sredite povezanosti izmeu pojedinca i drave, i bitno odreujui imbenik njegovih odnosa. Platon izrijekom kae da drave nastaju iz potrebe pojedinaca i na njihovu korist. (Platon, 1997., 369b-370b) "Praktinu sutinu svoje misli Platon pokazuje prije svega u dravi, a potom da je ono isto na pojedincu. Drava ima funkciju staranja za pojedinca i njegove potrebe; mudrost drave na taj je nain ista kao mudrost pojedinca takva je i hrabrost, uostalom i umjerenost." (Hegel, 1970., str. 228-233)

4. 2. PLATONOVO POIMANJE OPEG DOBRA KROZ DRAVU

Ve Periklo, atenski vojskovoa i dravnik, u svom poznatom nadgrobnom govoru koji je prepriao i zabiljeio Tukiditit,7 velia snagu i politiku vanost Atene i za argumentaciju toga navodi: "da u pukoj vladavini nitko opet nije zbog siromatva sprijeen neznatnim ugledom, ako samo moe uiniti dravi to dobro." (Held, 1990.) Atensku demokraciju obiljeavala je openita predanost naela graanske vrline: odanost gradu-dravi i podreenost privatnog ivota javnim poslovima i zajednikom dobru. Nazor starih Grka podrazumijevao je da je
Sokratovo rjeenje u ovoj raspravi je sadrano u tome da postoje kriteriji za dobro, a idealni je znanje (episteme), dok Fileb i Protarh kriterije vide u empirijsko-pragmatskim odnosima. Tako je Filebova teza da za sva iva bia dobro je naslada i zadovoljstvo tj. radost i uivanje, dok Sokrat tome suprotstavlja miljenje (dakle, da dobro ne proizlazi iz poude nego iz razumnosti), da bi konano zakljuio kako je dobro ono to je potpuno zavreno, samo sebi dovoljno, a u konanici da razumnost i naslada daju punu smislenost ivota, no, da je sve pitanje mjere. 7 Atenski mislilac, ivio oko 460-399 g. pr. n. e.
6

16

vrlina pojedinaca isto to i vrlina graanina, a "...ispravan ivot bio je mogu samo u polisu; sloboda koju osigurava drava nije bila namijenjena pojedincu po sebi, ve njegovoj sposobnosti da ispuni svoju ulogu u univerzumu. U konanici, legendarna demokracija bila je u prisnoj vezi s onim to bismo mogli nazvati tiranijom graana, pa je legitimno pitanje moe li se kasnije uope pozivati na Atenu kao na demokratski sustav." (Held, 1990. str. 37) Po Platonu, svaka ljudska djelatnost mora imati svoj zasnovani cilj, koji ne moe proturjeiti radu cjeline. Konkretno, u dravi se mora ostvariti najbolji smisao, jer samo tako ona postaje slika ideja." Platonov se realitet duha pokazao u svojoj najuzvienijoj istinitosti, naime kao organizacija drave. (Hegel, 1970., str. 220) "Pri tome za Platona su upravo ideje uzori prema kojima se drava kao cjelina ima upravljati, a vladati znai da se realna drava uredi tako da se u njoj postupa shodno prirodi stvari: tako ideja dospijeva do egzistencije." (Hegel, 1970., str. 157) "Time su ideje dobile praktino znaenje u Platonovoj teoriji drave." (Bonjak, 1997. str. 167) Platonovoj dravi svrha je da svi ljudi budu sretni. "Drava je pravedna, a time i sretna ako svatko radi svoj posao; taj posao je od drave svakome odreen i to je osnovni zadatak drave tj. regulirati podjelu na stalee." (Bonjak, 1997.) "Za Platonovu dravu je bitno to se u njoj princip pojedinosti uguuje." (Hegel, 1970., str. 239) "Princip subjektivne slobode Platon djelomice ne uzima u obzir, a djelomice ga ak namjerno naruava i on razmatra samo kakva je subjektivna individualnost; glavna karakterna crta Platonove drave je stav o iskljuivanju subjektivne slobode. Duh njegove drave sastoji se u sutini u tome to se uope ukidaju sve strane (ivota) u kojima se uvruje pojedinanost kao takva svi imaju vrijednost kao opi ljudi. Ovoj odredbi naime, da princip subjektivnosti treba iskljuiti, odgovara to to Platon, kao prvo ne doputa individuama da odaberu za sebe neki stale (dok mi to zahtijevamo kao neto neophodno za slobodu jer ipak e uvijek zavisiti od sklonosti pojedinca kojem e staleu pripadati; i sa tom sklonou naizgled slobodnim izborom stale postaje sam sobom), a kao drugo Platon u svojoj dravi isto tako u potpunosti ukida princip privatnoga vlasnitva; takoer se ukida i brak" (Hegel, 1970., str. 235) "Zbog toga dravna vlast kontrolira sve to se u dravi radi, govori i pie. Ideal je poslunost na svim razinama. Prema tome, pravi smisao ivota postignut je u dresuri miljenja i djelovanja. Privatni ivot je samo oblik djelovanja za cjelinu. U tom odnosu izuzetak nije niti brak. Stoga Platon pie da za svaki brak neka vrijedi naelo da svatko mora teiti takvom braku koji je koristan za dravu, a ne onakvom koji je samo njemu ugodan; time bi drava dobila najbolju mogunost svog odravanja i razvoja." (Platon, 1957., 773a-e) "Svrha drave postavlja se nad svrhe pojedineve, individuum se posvema podreuje zajednici i u njoj potpuno nestaje. Individualna etika samo je put ka socijalnoj. Drava je veliki pojedinac, na kojem Platon misli nai sve i jednako kao u pojedinca. Platon, dakle, u mislima gradei pojam drave

17

stavlja u nju ono to misli da joj treba pa da bude valjano ureena. Potom sve ove oznake prenosi na pojedinca. Individualna je etika tako samo metodiko pomagalo za izgradnju dravne etike." (Bazala, 1988., str 257) "Jer za ivot u zajednici ne trai se da se ovjek bavi jedino sobom i svojim grijesima, ve da misli na zajednicu i na ono to za zajednicu treba uiniti." (Hegel, 1970., str. 223) "U suvremenim dravama postoji sloboda savjesti, svaki pojedinac moe zahtijevati da se za svoje interese moe zalagati; to je, meutim, odstranjeno iz Platonove ideje. Njegova drava ima jednu granicu koju emo upoznati: to se pojedinac ne suprotstavlja oposti." (Hegel, 1970., str. 227) Platon doslovno kae: "Da se pravo dravniko umijee ne mora brinuti za dobro pojedinaca ve za dobro zajednice jer ope, naime dobro povezuje drave, a probitci ih pojedinaca razdvajaju i da je korisno za oboje, za dobro zajednice i dobro pojedinca, ako se vea briga posveuje opem dobru nego probitcima pojedinaca." (Platon, 1974. 875b) Taj grki ideal socijalnog hedonizma i eudaimonizma bio je kod Platona mjerilo vrijednosti ostvarenoga ivota. (Platon, 1974.) Platonu je bio cilj u polisu ostvariti promjenu ivota na bolje, gdje su preduvjet za sretan ivot ovjekova dobra djela. Zdrav polis nastaje kao rezultat potrebe zajednikog ivota i svrha mu je da se cjelokupna harmonija duha prenese upravo na polis kao mjesto zajednikog ivota.8 (Platon, 1997.) Platonov polis je drutvo slobodnih u kojem nema niti potlaenih niti robova; od "inficiranog" polisa, zdravi se polis moe napraviti samo odgojem i obrazovanjem, a savreni je polis samo onaj koji je istodobno mudar, hrabar, promiljen i pravedan. "Pravda se nalazi ne samo kod pojedinca ve takoer u dravi, a drava je vea nego pojedinac. Zbog toga Platon vie voli promatrati pravdu kao pravdu u dravi. Platon prelazi s problema pravde na raspravu o dravi. To je vrlo naivan prijelaz, izgleda proizvoljan, ali duboki um starih filozofa doveo ih je do istine. Jer pravda u svom realitetu i istini postoji jedino u dravi. Realitet u kojem se nalazi cijeli duh jest drava, a ne znanje o meni kao ovom pojedincu. Drava je realni duh. Platon je, dakle, dao u svojoj dravi jedan tzv. ideal dravnog ugovora to pretpostavlja jednu utopiju." (Hegel, 1970., str. 220-222) Pravednost pojedinca preduvjet je za ostvarenje pravednosti u polisu, a osnovno je naelo Platonove pravednosti podjela rada. (Platon, 1997.) "Sredstva za odravanje drave su odgoj i obrazovanje." (Hegel, 1970., str. 233) Svrha odgoja i obrazovanja po Platonu sastoji se u nastojanju da se dui vrati prirodni red kako bi se ouvala pravednost kod pojedinaca, jer je red u dui preduvjet za ostvarenje reda u polisu. U tom smislu Platon usporeuje polis sa ovjekovom duom, jer vidi takve slinosti u tri razine due, koje odgovaraju podjeli na tri stalea u dravi; takoer Platon i odnose meu dravama vidi kao odnose i meu ljudima. (vidi prikaz br. 2)
8

to je to tono polis predmet je rasprave: "Politea nije drava kako bi smo je danas definirali." (Barbari, 1991.)

18

Platon smatra da se zaprepaujui jaz izmeu idealnoga i postojeeg stanja na koje nailazi nee smanjiti sve dok strune osobe i istinski ljubitelji znanja i mudrosti ne postanu vladari, ili pak dok vlastodrci ne porade na vlastitom obrazovanju i strunom usavravanju. S tim u vezi Platon je razradio razliite oblike dravnog ureenja, opisujui za svaki oblik dravnog ureenja tko je u tom sluaju na vlasti i kakva je ta drava po nekoj svojoj pretpostavljenoj kvaliteti, a naroito u komparaciji s drugim spomenutim oblicima dravnog ustrojstva. (Kuko, 2001., prikaz br.3) Platon izrie stav da su ljudi na okupu iz potrebe. Drava nastaje zato to nitko od ljudi nije sam sebi dovoljan, nego mu mnogo treba i potrebni su mu drugi; kakav je odnos ovjeka prema ovjeku, takav je, po kreposti i po srei odnos jednog oblika drave prema drugom i nije cilj da tek jedan jedini stale bude sretan, ve u prvom redu cijela drava. (Platon, 1997. 576c) Po Platonu, da bi mogao uspjeno upravljati dravom vladar bi morao biti ljubitelj istinskog znanja i trebao bi neprestano teiti za dobrim. U djelu Dravnik Platon se upravo bavi pitanjem vrste i osobina pojedinih moguih vladara s posljedinim odnosom tih injenica na cjelokupni ivot unutar nekog tipa dravne zajednice. (Kuko, 2001., prikaz br.4) On prioritetno i visoko pozicionira filozofa kao vladara tj. kao savreno bie u dravi, jer i inae smatra da se upravo pomou filozofije moe spoznati sve to je pravedno u ivotu zajednice i pojedinca, a za tiranina na vlasti smatra da i sam ne osjea slobodu, jer podjarmljujui druge i sam robuje tom statusu. (Platon, 1977.) Znanje upravljanja dravom upravo ini graane dobrima, kae Sokrat kroz Platonovo pero. "Kada Platon kae da filozofi trebaju vladati, onda time misli da cjelokupno stanje u dravi treba biti ureeno na osnovu opih principa." (Hegel, 1970., str. 159) Platonu je svrha drave da svi ljudi budu sretni, a oni to ne mogu biti u praksi ako u teoriji nisu spoznali bit ivota. Za razliku od Drave i Dravnika (koji izlau osnove jednog idealno zamiljenog dravnog ureenja). Platon se u Zakonima bavi puno irom temom. Utvrujui da je mogua tek djelomina realizacija idealne dravne zamisli on ustanovljava da ivot trai kompromis izmeu faktinih mogunosti i idealnog. Platonov kompromis sadran je u ideji po kojoj e se srea dravljana ostvariti pomou dobrog zakonodavca tj. kada Platon ustvruje da je tek ureeno zakonodavstvo temelj ureenja drave i njezinog stabiliteta. Vrijednost legitimiteta u tom sluaju predstavlja osnovnu vrednotu ivota zajednice i sigurnu garanciju blagostanja, sree i ljudskog napretka. (Platon, 1974.) "Ope je dobro svrha drave iako sasvim je drugaije imanentno naim dravama i po moi je drugaije nego u starijim dravama." (Hegel, 1970., str. 159) Tako po Platonu zakoni postaju uputa za sretan ivot, a ideja iz Drave i Dravnika da bi najmudriji u dravi ujedno trebali imati neogranienu vlast u Zakonima je zamijenjena idejom zakonodavca. Taj bi zakonodavac pri odobravanju zakona morao imati tri cilja: a) kako e drava koja odreuje zakon biti slobodna, b) kako e biti

19

proeta ljubavlju i c) kako e biti razumna. Ukratko, Platon kae da je unutarnja srea smisao svakog zakonodavstva. Time Platon prelazi s postavke da se drava uope ne zasniva na zakonima i sili nego na umnosti, (Drava) preko teze kako je dobro da postoje zakoni, ali je najbolje ako vladar svojom razboritou nadmauje sve zakone (Dravnik), do postulacije da je odgoj glavni zadatak zajednice, jer dobro odgojeni ovjek postaje savreni graanin, koji zna pravedno vladati i pokoravati se, dakako, zakonima i zakonodavcu (Zakoni). "Platonov nacrt druge drave dozvoljava privatno vlasnitvo. Drava stalno kontrolira imutak svih graana, koji nikada ne smiju prekriti zakonske odredbe u tom pogledu. Tu ve u poetku vidimo da se razlika izmeu prve i druge drave sastoji u tome to je prva bila ureena bez zakona, jer je zasnovana na filozofiji, koja je ve sama po sebi garancija za skladan ivot i sreu svih podanika. U drugoj dravi, budui da ljudi nisu savreni (kao to je bilo pretpostavljeno u prvoj) mora postojati zakon, koji e odrediti to graani smiju a to ne smiju initi. Zato se nita u dravi ne smije prepustiti subjektivnom izboru i odluivanju, nego sve mora biti uinjeno u skladu sa zakonima. Zakon je prema tome uputa kako se moe doi do sretnog ivota. Izabrana ivotna naela zna bolje drava nego pojedinac, pa stoga glavnu ulogu oko odgoja moe imati samo drava, koja, pomou zakona, tei da bude slobodna, proeta ljubavlju i razumna." (Platon, 1974.) Tako Platon od svog prvog predloka drave prelazi na svoj drugi predloak drave, koja je manje idealna (prikaz br. 5) i ija se vrijednost dravnog ureenja mjeri prema postignutom cilju, a to je dobro i srea graanina i to ne graanina pojedinca, ve cijele zajednice. Ovaj prikaz jo sadri i Platonovo poimanje stupnjevanja teine uspostave novog dravnog ureenja, pri emu zaboravlja ili zaobilazi injenicu da je imao osobnu postulaciju kako je najgore ako su dravna ureenja temeljena na zakonu, a najbolje ako su protuzakonite (Platon, 1977., 303a) To je Platonov razvojni slijed koncepta dravnog ureenja. Smatrao je da ba tada, u svome vremenu, treba pokuati realizirati projekt njegove drave, iako se ispostavilo da Platonov ideal nije bio prikladan za postojeu stvarnost, pa je i sam rekao kako je takva drava za idealne ljude a kakvih, naalost, nema. Zato je i napisao Zakone.

20

Prikaz br. 3

21

Prikaz br. 4

22

Prikaz br. 5

23

5. 1. POVIJESNA REFLEKSIJA
Gotovo da nema niti jednog mislioca koji nam je ostao zabiljeen kroz povijest filozofije za kojeg bismo mogli rei da se nije bavio ili promiljao pitanje o opem dobru. Ova tema inherentna je svim vremenima i svim filozofskim pravcima, u svakom kutku nae Zemlje. Postoji itav niz i veliko bogatstvo najrazliitijih pristupa ovoj temi, a koji svi kao temeljnu potragu imaju pokuaj odgovora na pitanje kako ivjeti dobro. Miljenje, analiza i borba za postizanjem takvoga ivota nije ostala samo u domeni iste filozofije i njenih predstavnika; pokuaju realizacije ove ideje doprinijeli su vojskovoe, pravnici, ekonomisti, sociolozi, medicinari, umjetnici, pa sve do razine pojedinaca ma koje aktivnosti koji svojim djelovanjem olakavaju ivot sebi i drugima. Platon je htio iznai model kako tu neizmjernu snagu ovjeka i njegovog djelovanja usmjeriti u pravcu potpune sree za tog istog ovjeka, pa i ire, pa i znatno ire,9 jer ne samo da je i mogue, nego danas je ve i pravilo svugdje u svijetu da pojedinac zaokupljen svojim ivotom i uronjen u svoju svakodnevnicu zaboravi da sve to ini ima odraza i na irem planu, a ipak da izravno utjee i na kvalitetu i razvoj vlastitog bia, tj. da je svaki pojedinac kova svoje sree i nesree. Povijesnu refleksiju na Platona mogue je razmatrati npr. sa dva aspekta: prvi bi obuhvatio one mislioce koji se bilo kada u povijesti izravno na Platona nadovezuju, nadahnuti njegovim djelom, ma kako autentini i novi bili zabiljeeni u povijesno - filozofskom kontinuumu, ili oni koji na ovaj ili onaj nain komentiraju Platona, bilo da se s njim slau u cijelosti, djelomino ili uope ne. Drugi aspekt bi obuhvatio sve one mislioce, teorijske koncepte pa i institucije koje se bave predlocima, profilacijom i propagacijom opeg dobra, pa bez obzira to Platona moda niti ne spominju, i to zbog opeg dobra kao predmeta njihovog interesa zbog ega bi s Platonom bili usporedivi. Istiui vanost Platona Whitehead kae da je cijela povijest filozofije tek niz marginalija uz Platonovu filozofiju. Dijametralno suprotno Platona je vidio Karl R. Popper (1902. 1994.) Njegova snana i temeljita kritika kljuno doprinosi novom vienju Platonove politike filozofije. Zbog naina na koji se Popper odnosio prema Platonovom djelu, kako ga je komentirao i koje mu je znaenje dao za daljnji razvoj ljudske povijesti, smatram da je znaajno poblie ga opisati i objasniti. Ovaj austrijski mislilac, poznat kao predstavnik kritikog racionalizma, promovira otvoreno drutvo kao graansko i parlamentarno,10 pa se znalaki i temeljito obruava na one koje smatra protivnicima otvorenog drutva, a u koje izriito ubraja Platona, Hegela i Marxa. Popper istodobno radi nekoliko misaonih manevara, on diskutira i odbacuje filozofske ideje koje su po njegovom miljenju suodgovorne za nastanak modernog totalitarizma, te kroz kritiku totalitaraca uobliava i
9 10

"Tko spasi jednoga, spasio je itavo ovjeanstvo." (Biblija, 1968.) Po Bonjaku, to je idealizirano drutvo kao drutvo prava, jednakosti i slobode i koje se nuno suprotstavlja totalitarnoj organizaciji ma gdje ona bila. (Bonjak, 1997.)

24

prezentira svoj novoliberalni model. (Kureli, 2002. str. 30) Popper smatra da su oni nametali ideju, misao i shvaanje u svome vremenu, onemoguujui suprotnih stavova da uope dou do izraaja. Za Platona kae da je najvei mislilac zatvorenog drutva, da je genijalan filozof i da je tim vie teta koja je nastala njegovim naukom toliko duboka; da je htio propitivati religiju i da je prakticirao stav: "Religija je opijum za narod."; da je imao religioznih osjeaja, ali kada se radilo o politici da ih je sve potisnuo, da se bojao moi miljenja, tj. da je mladima branio baviti se politikom i kritikom drutva i zakona; da kod njega individuum uvijek ima sluiti kolektivu, da je time i tako protiv individualizma i demokracije, te da je pisanjem protiv demokracije uao u politiku propagandu. Totalnost i okotalost ovakve drave poduprti su, smatra Popper, Platonovim antiindividualistikim kolektivizmom, u kojem je dravni interes moralni kriterij. Poppera Platonova etika podsjea na starozavjetne prie, u kojima su politiki subjekti narodi, plemena i drave, a ne pojedinci. Popper dalje kae da je pravednost za Platona samo u interesu drave (a ne to to pod pravednou mi danas podrazumijevamo), da budui kod Platona filozof treba vladati jer zna, time Platon uvodi tiraniju totalitarnog poluboga, a njegova totalitarna pravednost zaustavlja svaku promjenu u drutvu. Popper vrlo otro istie rasizam kod Platona (a u civiliziranim zemljama, kae, veina ljudi zna da je rasistika superiornost mit), a i za fenomen Platonovog politikog lijenika Popper naglaava da je medicina kao oblik politike, je jedna od osnovnih ideja faizma. Platonovo drutvo je za Poppera zatvoreno drutvo, monistika, nekritina, magina zajednica, u kojoj individuum jo ne postoji. Za sve navedeno Popper nalazi uporita u izvornim Platonovim radovima, koja elaborirajui minuciozno citira. Za Poppera, filozofija je dio povijesnog traenja istine, a svi ljudi su filozofi, ak ako toga i nisu svjesni, pa je za njega cilj filozofije prosvjeeni, kritiki, svakodnevni razum. (Bonjak, 1997.) Popper o Platonu zakljuuje da tko trai istinu mora se odluiti biti mudar (Sapere aude) i revolucionaran na podruju miljenja, i intelektualno odvaan, to za njega Platon nije bio. To za Poppera nije pojava novog doba, ve je za njega Platon predstavnik totalitarnog miljenja i djelovanja koje je u povijesti prisutno na razne naine. Iako je Hegel npr. govorio da se pravednost kod nas zove sloboda u subjektivnom smislu i da ono to stoji u suprotnosti u Platonovom principu jest princip zaobilaenja svjesne slobodne volje pojedinca (to je kasnije naroito Rousseau istaknuo na prvo mjesto: da je nuna slobodna volja pojedinaca kao pojedinca, da je nuno slobodno izraavanje). Smatrao je takoer da je Platon "s pravom uvidio kako je propadanje grkog ivota proizalo otuda to su pojedinci poeli isticati svoje svrhe, svoje sklonosti, svoje interese, interese koji su zagospodarili nad zajednikim dobrom." (Hegel, 1970., str. 240) "Jer ako um predstavlja opu mo, a ova je u sutini duhovna, onda je za ono to je duhovno potrebna subjektivna sloboda, a ona je pristup koji je postojao jo kod Sokrata. Kod njega se pojavio i ispoljio kao ono to je sainjavalo propast Grke. Grka se zasnivala na supstancijalnoj moralnoj slobodi, procvat

25

subjektivne slobode ona nije bila u stanju izdrati. Subjektivna sloboda, taj princip javlja se kasnije, kao princip suvremenog izobraenog doba, a taj princip je prodro takoer u grki svijet, ali kao princip propadanja grkih drava, grkog ivota. To je bilo propadanje, jer grki duh, dravni ustav i zakoni nisu bili sraunati, nisu mogli biti sraunati na to da bi se taj princip pojavio unutar njih." (Hegel, 1970., str. 227 235) Takoer Hegel kae da "Rat svih protiv sviju predstavlja pravo prirodno stanje kao to je to vrlo tono primijetio Hobbes." (Hegel, 1970., str 222) Iz ovakvih Hegelovih stavova i misli Popper je zakljuivao o Hegelovoj oduevljenosti Platonovim totalitaristikim konceptima, to je Hegelu takoer priskrbilo Popperovu etiketu zagovaratelja zatvorenog drutva. Po Popperu, ideje Platonove filozofije djelovale su vrlo negativno tj. su bile pretea mnogih kasnijih negativnosti u ideji i praksi, jer, po Popperu, imale su vanu ulogu u politikom ivotu i povijesnom razdoblju, pa ih je, smatra Popper, i Marx samo obnovio, pod nazivom historijskog materijalizma - kroz tezu o povijesti drutva kao povijesti klasnih borbi. Ova teza, po Popperu, utemeljena je na Platonovom historicizmu. Iako se Popper osvrnuo na mnoge vane odrednice doista velikog Platonovog opusa, geneza Platonovog misaonog toka, izgleda, na Poppera nije imala utjecaja. Da ba i je, ona moda ne bi Popperovu kritiku otricu nimalo otupila. A moda i bi jer Platona bi svakako bolje objasnilo (iako objasniti, dakako, ne znai isto to i opravdati). Popperova kritika Platona, mogue, je potpuna istina ali to nije cijela istina o Platonu. Vrlo esto se, od Platonovih suvremenika pa sve do danas, pokualo rastumaiti Platonovu filozofsku misao, smjetajui je u odreene pravce ili pak stvarajui pravce prema njoj. Tako su Platonu pripisali konzervativizam, revolucionarizam, smatrali su da je progresivist ili ba suprotno, da bi njegova teorija provedena u praksi od ovjeka napravila pasivno bie, poslunika koji je podloan vladaru. Popper je smatrao, kao to je ve reeno, da bi se neke Platonove ideje mogle protumaiti kao pretee faizma, a mnogi su ga shvatili kao idejnog zaetnika komunizma, tj. da su u Platonovu djelu za to postavljeni temelji.11 Sasvim je jasno da su, primjerice u Drugom svjetskom ratu, faizam i komunizam bili potpuno konfrontirane ideologije (bez obzira to su obje totalitarne); tim vie postaje zanimljivo razmotriti je li i u kojoj to mjeri Platon doista njihov mogui konceptualni izvor. Iz svih ovih suprotnosti koje su izreene o Platonu moe se neosporno zakljuiti da svaki pojedinac koji je Platona prosuivao u biti tumai svoje vienje svijeta, a ne Platonovo. Tome je u prilog i Einsteinova teorija relativnosti koja iz fizikalnog kuta gledanja tumai da nita nije apsolutno, ve da je sve relativno, tj. da nita nije objektivno ve da je sve subjektivno i zapravo da nita nije onako kako je, ve kako nam se ini

11

Primjerice, dugo je u bivoj Jugoslaviji izlazila edicija pod nazivom "Marksizam i njegovi izvori" u kojem su izdana djela Platona, T. Campanelle, T. Morea i mnogih drugih.

26

da je. Tako Platon sigurno ima tisue lica, od njegovog vremena do naeg. Ali Platon je uvijek prepoznatljiv i neponovljiv.

5.

RASPRAVA

Platonov koncept opeg dobra izniknuo je svakako i prvenstveno iz njegove osobnosti, koja je upravo zbog osebujnosti i autentinosti bila iznimno znaajna i prepoznata i u doba kada je ivio, a za izvjesne krugove socioloke, politoloke, pravne i druge srodne gotovo jednako i danas. U tom razmaku od praktiki dva i pol milenija zaista su se zbivale velike promjene u promiljanjima ljudi, ali je neto, ini se, konstanta, koju Platonovo podruje interesa upravo znaajno zastupa, pa tako vremenom ne gubi na snazi i vrijednosti, sasvim nezavisno od toga je li suvremena ideja pro ili kontra Platonove. injenica je da se na Platonov sustav promiljanja lako reflektirati u svakom vremenu upravo stoga to je iznimnim senzibilitetom raspravljao i obrazlagao izvjesne vrijednosti od sveopeg interesa za ovjeka, a posve je razumljivo zato se smatra da je u Platonovo djelo u osnovi teko proniknuti. I to ne samo zato to Platon ipak nije iv sugovornik i to je tako velika distanca u vremenu, ve upravo zato to on kao da je iv i ovdje, jasno donosi svoje teze, jedino se trai znatne vjetine i mudrosti da bi se slijedilo njegovu misao pa si time omoguilo i neko valjano i dosljedno opredjeljivanje u odnosu na njega. Uostalom i on sam, putem svog vlastitog razvoja u tijeku svog ivota, mijenjao je svoj stav do razine oprenosti. Budui da, kako je ve u uvodu reeno, postoji izvjesno podrazumijevanje o samorazumljivosti pojma dobrog, istraujui Platonovo djelo u odnosu na njegovo poimanje opeg dobra kako u djelima samog Platona, tako i u brojnim djelima vezanim za Platona naiao sam upravo na takav stav. Meutim, za pretpostavku ovoga rada da tome ipak nije tako, naiao sam vrsta uporita upravo i kod samog Platona koji je, mijenjajui zapravo svoj svjetonazor mijenjao i kljune odrednice onog to bi se moglo smatrati njegovim poimanjem opeg dobra. U prilog tome je slijedea argumentacija: prvotno se Platon distancirao od sudjelovanja u dravnikim poslovima, to je vidljivo iz njegovog stava da bi svatko morao dobro promisliti prije svake aktivnosti, naroito politike; na svaki nain smatrao je da to vrijedi za njega, pa stoga kao sasvim mladi ovjek nije pristupio nikojem obliku vlasti, pa niti ikojoj politikoj opciji. U to vrijeme, budui da njegov uitelj Sokrat sam nije nikada nita zapisao, Platon se preteno bavio moderiranjem i pismenim prenoenjem Sokratovih misli. Radio je to na nain postuliranja dijaloga ili biljeenjem, po sjeanju, raznih rasprava koje je Sokrat vodio sa svojim uenicima. Radei tako i na tome, razvio je Platon, dakako, i svoje osobne teze i promiljanja, predstavljajui ih mogue ponekad kao Sokratov svjetonazor, no u toj fazi svoga stvaralatva Platon i nije mnogo od iskazanog pripisivao sebi, ve je vie bio u funkciji dobrog promatraa i historiara. Postoji tako teza o povijesnom Sokratu i

27

Platonovom Sokratu. (Vlastos, 1997.) Nakon smrti svoga uitelja Platon je prerastao u osebujnog mislioca, koji je spoetka bio sasvim na tragu svog velikog uitelja: individua, pojedinac i njegova osobna srea koju on slobodno ivi i iskazuje bili su Platonovo prvotno polazite. Jer, Sokrat se borio protiv sofistikog relativizma i etikog subjektivizma, a subjektivnu slobodu, kao dio svoje skrbi o ovjeku, zagovarao je kroz majeutiku, tvrdei da svaki ovjek zna samo se treba sjetiti da zna. Hegel je tu pojavu subjektivne slobode smatrao uzrokom propasti Grke, a Platon je doao na ideju da promovira subjektivnu slobodu te kasnije usmjerava i kontrolira putem drave. Smatrao je da u tu svrhu kljunu ulogu trebaju imati odgoj i obrazovanje i tako su oni postali sredstva drave. Iako je ustvrdio da svakome sve valja dobrovoljno uiti, to je i prirodno, jer svako bie samo po sebi zna to je dobro i tei mudrosti, kao znanju o dobru, te da je ideal filozofskog ivota da svatko sebe spozna,12 a da se drava ne zasniva na zakonima i sili nego na umnosti, iz teze da svatko spontano sve misli i ini zbog dobra, koje je samim time kroz pojedinano i ope dobro, preao je Platon u tezu da to prirodno dobro u sebi ovjek roenjem zaboravlja, pa ga na to treba podsjeati i poticati. Takoer i to - odgojem i obrazovanjem. U konanici upravo drava imala bi taj odgojni zadatak, kojem je svakako osnovni i glavni cilj srea pojedinaca, ali samo utoliko, ukoliko slijedi dravne naputke, profilirane i zadane od vrhovnog vladara. A taj bi vladar opet imao monopol nad prosudbama o mjestu i ulozi svakog pojedinca u dravi, i to stoga to je po znanju i spoznaji te mudrosti dobar i pravian kao Bog. Time drava kojoj je glavni cilj staranje o pojedincu prelazi u dravu koja gui pojedinca, a pojedinac se mora baviti samo zajednicom. Na ovakvom spoznajnom putu Platonu se oigledno dogodilo da je svoje veliko Sokratovsko povjerenje prema vrijednosti ovjeka pojedinca i njegovim potencijalima, vremenom zamijenio za ogorenost nad neiskoritenim potencijalima koje je primjeivao svuda oko sebe, to jo ne znai da je ba izgubio povjerenje u njihovo postojanje. On naprosto nije vidio realizaciju toga postojanja. Tako je, posljedino, sve manje oekivao od pojedinaca, a sve vie od institucija koje, po njemu, imaju jedino i iskljuivo svrhu biti u funkciji tog pojedinca (kada to ve ne moe on sam). Razvijajui se dosljedno u ovom smjeru Platon je konano zakljuio da s ovjekom treba otro, putem zakona. Logiku ovog Platonovog tzv. razvojnog puta prikazuju izravno njegova djela i po sadraju i po pretpostavljenom redoslijedu nastanka. Ope dobro - kao najveu vrijednost za ovjeka Platon, dakle, nikada nije naputao, ali mijenjale su se njegove predodbe o modelima ivota i dravnog ustrojstva putem kojih je to ostvarivo. Tako spoetka Platon to vidi na nain gotovo dijametralno oprean onom koji zastupa pred kraj ivota. Tako npr. od postavke da njegovom dravom trebaju vladati umnost i mudrost (a nikako zakoni, ve dapae bezakonje kao optimum, odnosno kao ideal) sve do izravne opreke da drava
To je poznata misao upisana iznad vrata proroita u Delfima. Poznato je takoer da se Sokrat njome esto i rado sluio. Manje je poznato da je njegova ena, Ksantipa izjavila: "Upoznaj samoga sebe i ne budi takav!"
12

28

moe biti uspjena u postizanju svoga cilja, potpune ljudske sree i opeg dobra upravo i iskljuivo putem zakona (koji propisuju sve, od odgojnih metoda do nepromjenjive postulacije pojedinca unutar Platonove podjele na tri stalea). Kako je Platon i dalje podrazumijevao da je pojedinac (ovako precizno odreen svojim znanjem ili svojom ulogom u drutvu npr.) potpuno sretan, tj. u svojoj srei odreen izvana, izvan sebe samoga, jer na kraju sam i nije mjerilo stvari, Platonu se lako dogodilo da odgojnu ulogu namjeni ipak onima koji dublje i jasnije dokuujui spoznaju, i to sami po sebi, a to je smatrao da se jedino dogaa filozofima, na njihovom putovanju - od nejasnoe do jasnoe. Rezultat toga su odreene razliitosti na koje se moe kod Platona naii, ak unutar istog djela i ak u razmaku od nekoliko stranica ili ak redaka. Posebno dobro to je uoljivo npr. s jedne strane na stavove da svaka dua tei dobru i sve zbog nje ini, a s druge strane, u usporedbi s peinom u kojoj je od veine oekivano ponaanje da dobru uope ne tee, a onoga tko ih na to potie odmah ubiju. Ovo je takoer argumentacija u prilog injenici da je Platon zaista izgubio povjerenje u vrijednost i mo pojedinca, a koju je dosljedno i naelno neprekidno zastupao. Mijenjao je svoja poimanja o pojedincu, pa iz toga mogue proizlazi da je sve razliitije vidio karakteristike ovjeka, te zato onda i mijenjao modele odnosa prema njemu; promjene smanjivanja povjerenja koje su se dogaale u njemu samom izgleda da je tretirao kao promjene vrijednosti ovjeka kao takvog, a do kojih je dolazio smatrajui da ovjeka poznaje sve bolje. Takav Platonov put spoznaje nije nimalo iznenaujui. On se temeljio na njegovom ivotnom iskustvu: doivio je da sustav koji je obeavao demokracija, taj po nekima i danas nama uzoriti model vlasti je dopustio da se osudi i ubije najvei meu najveima, Sokrat. Ne manje vano je i to to nije uspio realizirati svoj koncept idealne drave u Atenskom polisu, pa je i sam zakljuio da je to za neka druga mjesta i za neke druge idealne ljude, a nije mu to uspjelo niti kroz ak tri pokuaja u Siracusi jedino je nepobitno i neumitno uspio izloiti sebe i svoj ivot. Ima puno smisla da upravo to i takvo iskustvo bude temelj na kojem Platon gradi promjenu svojih stavova. Pri tom je zaobiao velianstvenu postulaciju koju je sam promovirao, a koja je sadrana u tome da upravo iskustvo (iz osjetilnog, materijalnog svijeta) dri ovjeka u peini neznanja i carstvu sjenki i obmana, a da ideje to je bila ujedno i sutina Platonovog promiljanja nemaju empirijsku pozadinu. Ideja kao opi pojam (univerzalija), kojoj je odbaeno empirijsko, tako postaje uzor; samo tako shvaene ideje su vjene. Znajui to, i jo vie, kao osobni kreator takvoga koncepta jo bolnije je i zauujue to to nije slijedio bit teorije ideja, ve mu ideje postaju egzistencijalne kroz dravu. Ako slijedimo Platonovu misao da svi tee dobru, a dobro je po sebi vrhunska ideja, do koje se stie spoznajom i znanjem, tada bi ipak svi iz peine, prije ili kasnije teili k njenom izlazu, pa je put filozofa mogue shvatiti i tako da je on samo onaj koji ide prije. Iz tog je rakursa mogue objasniti zato bi oni koji e ii kasnije ak i ubili svog prethodnika; jer jo nije njihovo vrijeme, a posve je

29

zasebno pitanje kada ije vrijeme dolazi, te moe li se i kako na to utjecati. Platon, poveden Sokratovom smru, a i svojom vlastitom izloenou, vidio je konano tek opciju da je filozof taj koji se iz svoga znanja ima vratiti meu neznalice, ne bi li ih time potaknuo i ubrzao, a da je pri tom prilino izvjesno da bi to mogao platiti glavom. Platon, vjerojatno, zato i kae da su filozofi herojska bia, dobri, mudri i hrabri. Ispada tako da filozof ima biti ubijen zbog obaveze odgajanja koju vri u ime opeg dobra. Za Platona je izraz najvie etinosti i odgovornosti filozofa (i bez obzira na svaki rizik) bio upravo njegov povratak meu ljude sjena, jer je taj povratak pretpostavio kao jedinu izravnu odgojnu aktivnost. Platon oito nije niti razmatrao da i onaj koji se uope ne vrati, bez obzira ostane li dovijeka na samome izlazu iz peine, ili se otisne u nekom smjeru, mogue ima, iako neizravno, ali moda takoer iznimno vrijedan odgojni utjecaj (jer i ne injenje je odabir pa time i vrsta injenja), npr. na nain da, osim to meu nekima u peini izaziva strah od akcije, zbog njima nepoznate njegove daljnje sudbine, nekima upravo bude inicijalni moment za osobno napredovanje u pravcu spoznaje, pa time mogue i snanije djeluje, jer je potaknut osobni odabir, a bez ikakve izloenosti samog filozofa. Ulogu filozofa da vri odgojnu funkciju prenosei svoje znanje i spoznaje na druge, Platon je u konanici udijelio instituciji drave, ime ona ostvaruje najbolji smisao i upravo tako postaje slika ideja. Ideje su tu u praktinom znaenju uzori za upravljanje dravom, i svrha im je srea svih ljudi, dakle, ope dobro; pravedno je ono to dovodi k srei. U ovom sluaju to je poimanje da svatko radi svoj posao u okviru postojeih stalea, pa se pravednost realizira u dravi. Briga drave upravljena je ne na pojedinca, ve na dobro zajednice, a svaki pojedinac ima zauzimati pravo mjesto u dravi te raditi i ivjeti neproturjeno radu cjeline, koja je nastala na korist i zbog pojedinca, pa se i trai odanost dravi kao javnom dobru. Tako je Platon definirao svoj cilj: u polisu ostvariti promjene ivota na bolje, pri emu je zdrav polis rezultat potrebe za zajednikim ivotom i sa svrhom postizanja cjelokupne harmonije duha, a koja bi se prenijela ba na polis te bi stoga polis, kao mjesto zajednikog ivota slobodno i prirodno bio nosilac odgoja i obrazovanja. Platon ni u kojem trenutku ne dokida po njemu oplemenjujuu vezu izmeu pojedinca i drave. Tako mu je pravednost pojedinca preduvjet pravednosti u polisu, s jedne strane, a s druge svrha odgoja i obrazovanja jest vratiti dui prirodni red, gdje je i opet red u dui preduvjet reda u polisu. No jaz izmeu pojedinca i drave jednak je raskoraku izmeu idealnog i postojeeg. Ova injenica pomae nam u shvaanju uzroka fenomena Platonovih kompromisa, tj. njegovih pokuaja da od tzv. nemogueg proizvede mogue, sada i ovdje. Sutina je toga kompromisa to je Platon sreu svoji dravljana naumio ostvariti putem dobrog zakonodavca, koji tri velika cilja: slobodnu dravu, proetu ljubavlju i pokretanu razumom kreira zbog tzv. unutarnje sree, pa time ta srea postaje i smisao svakog zakonodavstva. Budui da je Platon ovu unutarnju sreu poistovjetio sa opim dobrom koje proizlazi iz dobrog zakonodavstva, razvojni slijed doputa logiki prelazak na to da je glavni

30

zadatak zajednice dobro odgojeni graanin. Pri tom, zakonodavac i njegovi zakoni sutinski su aspiranti na odreivanje pojma sree, unutarnje sree, dobra i opeg dobra, gubei iz vida da su zakoni mjere koje se uspostavljaju kako bi se uputilo ljude initi ono to, mogue, neki ili ak mnogi ne bi rado inili ili da ne ine ono to bi neki ili ak mnogi rado inili, to u svojoj biti, dakako, nije izraz povjerenja prema pojedincu, ako on ionako sam tei spoznaji, mudrosti i opem dobru. Zakoni imaju predumiljaj da pojedinac tei svom pojedinanom dobru i probitku, a koji, ako nije reguliran, i ne mora biti u skladu sa probitkom zajednice tj. u funkciji opeg dobra. Ako Platon stoji iza svoje teze da je filozof onaj koji tei sagledati istinu, a pritom ne misli na mase, ve na manji broj ljudi koji su sposobni biti filozofi, onda je odustao od teze da svaka dua spontano tei dobru kao najvioj ideji, koja obuhvaa i istinu, ve je plasirao tezu da u smjeru tih vrijednosti ovjeka treba poticati i voditi, pa ak i silom. Na temelju Platonovih Zakona Bonjak kae da se Platon u tom cilju sluio dravom, koristei se pri tom odgojem do dresure, i traei poslunost na svim razinama, to je u izravnoj opreci sa Platonovim stavom izreenim u Dravi da bi svatko trebao uiti po svojoj slobodnoj volji, a to je sasvim u skladu s Popperovim stavom da su (ipak, sami po sebi!) svi ljudi filozofi. U tom djelu Platon i Popper bili bi istomiljenici. Takoer bi se vjerojatno sloili i u stavu da je uloga drave sluiti pojedincu a ne obratno, kako je ispalo da kasni Platon misli tj. je zaista to i mislio. Iz Platonovih djela moe se iitati totalitarizam (Drava i Zakoni), ali iz istih tih djela takoer se moe prepoznati krajnje potovanje prema osobi pojedincu. Zato se moe Platonova Drava itati nepopperovski, u svom punom vieznaju. Platon nam u svojim djelima izlae najmanje dva koncepta puta do opeg dobra, na koja sam naiao pripremajui se za ovaj rad, a koji se ponekad djelomino i preklapaju: - prvi koncept iznosi stav, koji je prvenstveno okrenut prema pojedincu. Taj koncept kao svoj moto ima ve spomenutu bazinu misao da svaka dua tei dobru i poradi njega ini sve to ini. Ovdje pojedinac odreuje ulogu i funkciju drave - drugi koncept vidim kao onaj u kojem drava odreuje ulogu i funkciju pojedincu i koji se realizira putem instituta zakonodavca. Platonova definicija pravednosti (da svatko radi svoj posao i ne mijea se u tui) ini mi se takoer djelom prvog, individualistikog koncepta jer Platon smatra da je pojedinac koji radi svoj posao sretan i tako u najveoj moguoj mjeri ispunjava svoju funkciju. To je njegova realizacija sebe kao pojedinca. Meutim, kada on to mora, jer je zakon takav, ili to od njega zahtjeva zakonodavac, nestaje individualizma i nastaje ono to Popper naziva dravnom tiranijom i totalitarizmom. Kada neto sami elimo to je sloboda izbora. Kada nam se to isto namee - to je tiranija. I Hegel primjeuje da prvotno kod Platona sve u dravi dolazi od pojedinca i da je pravda kod njega bila smjetena i u pojedincu i u dravi, a jer je drava vea

31

od pojedinca da bi konano postojala jedino u dravi. Platon je oduvijek i zauvijek vidio ovjeka kao dio drutva, koji svoje "ja" realizira u tom drutvu. U toj razlici tko kome slui, drava pojedincu ili pojedinac dravi, moe se postaviti pitanje gdje je i zato nestao Platonov individualni pristup ovjeku i kako se dogodilo da pojam opeg dobra supsumira pojedinano dobro, tj. kako i zato se dogodila promjena da od primarnog cilja pojedinane dobrobiti, kojem je drava u funkciji, preko egalizacije pojedinca i drave i poistovjeivanja dobrobiti za pojedinca i dravu, doe Platon do primarne dobrobiti za dravu kojoj je pojedinac u funkciji. Mogui stav o tome nalazim u ve opisanome Platonovome ivotnom iskustvu za koji je i sam smatrao da ovjeka obmanjuje, no ba za njim se poveo i koji ga je doveo do kompromisa, a to je vrlo ljudski izbor. Tim izborom Platon je ostao u sferi politikog to je i bila njegova namjera jer politika je umijee moguega.13 Iskljuujui iskustvo, kao takav fenomen koji nas ostavlja u svijetu obmana i pilji neznanja, Platon je preao misaono spoznajni put od uvjerenja da se do svijeta ideja moe doi iskljuivo inteligibilnim, potom je traio idealno u filozofima, tek nekolicini njih, a konano barem u jednom, i tog jednog idealnog ovjeka traio je poput Diogena, ne naavi ga vjerojatno niti u sebi. Zakljuivi da idealnog ovjeka nema, pa time niti idealne drave, toj ne-idealnoj dravi, kojoj varira ustroj, stavio je Platon u zadatak da ako treba i silom potie ono idealno kod ovjeka pojedinca. Platon tako poistovjeuje slobodu zajednice sa slobodom pojedinca, pa ak kae da prevelika sloboda je oblik ropstva, mislei pri tom, dakako, i na pojedinca i na zajednicu, iako je toj istoj zajednici ipak prvenstveni, glavni, pa i jedini cilj srea njenih graana, koja e jednom u budunosti (kao to je bilo jednom u prolosti) obuhvaati sigurno i potpunu slobodu, ali ne jo sada, nego na tom putu i zbog takvih potreba graana drava upravo nastaje. U jednom trenutku Platon se pita moe li ovjek uope mijenjati i prilagoavati prirodu a da je upravo on pri tom djelatan i stvaralaki, pa zakljuuje da se moraju promijeniti odnosi u drutvu. Platonova je prosudba da do tih promjena moe doi intervencijom drave, pa tako zakonodavac ili vladar ima etiko-normativno znaenje u svim aspektima, ujedno i u najvanijem poimanju opeg dobra. To ope dobro ako shvatimo kao jednu od Platonovih ideja i ako ope karakteristike svih ostalih ideja primijenimo na ideju opeg dobra, onda bi i toj ideji morali pripisati vanosjetilnost. Filozofija se proima sa nadulnim, spoznaja se dogaa istim umom, miljenjem; takva apriorna spoznaja mogua je kao sjeanje na prediskustvo to je ujedno i dokaz besmrtnosti due. Ako po Platonu ideja idealne drave moe biti samo u umu, onda bi i ta idealna drava morala biti vanosjetilna (ili nadosjetilna) tj. je mogua u istoj onoj mjeri u kojoj je s osjetilima mogue doivjeti svijet ideja. To je kljuna karika koja bi utopijsko (tj. idealno i neostvarivo; u topos gr. ne-mjesto) poblie odredila u smislu
Postoje i druge definicije politike: npr. da je politika umijee i nastojanje da se uredi ivot zajednice na opu dobrobit ili pak da je politika vjetina u borbi za ostvarivanje svojih interesa.
13

32

prosudbe njezine ostvarivosti. U istom cilju Platon je promiljao to je bilo prije drave, kao civilizacijske tekovine, pa u Dravniku navodi da je tada Zemljom vladao Bog Kronos. Kada je on osobno bio ovjekov pastir i upravlja, ljudi su ubirali plodove za koje nisu morali mukotrpno raditi, a ravnopravno su komunicirali meu sobom kao i sa svim ivotinjama. Danas, u ovom naem ivotu kojega svi poznajemo, kae Platon, vlada Zeus, sa svojim pravilima. Platonov filozof, kao najvii i najvei mudrac u dravi, morao bi vladati poput Boga; on bi bio voa, koji, u okviru drave, odreuje to je to dobro, a njegova bi politika bila recept dobrog ivota za pojedinca i za zajednicu. Voena mudrou, ovjekova bi stvarnost stalno teila viem cilju, to je ujedno i njeno porijeklo tj. je po Platonu taj vii cilj i budunost i porijeklo svijeta i prirode, te bi se postigla apsolutna svrsishodnost svega postojeeg. Tako moemo razumjeti i jedan novi smisao sentence: "Historia est magistra vitae". To u konanici dovodi do toga da se svi ljudi, prije ili kasnije, ali sigurno, otisnu od iluzija i svijeta sjenki i postaju slobodni spoznati bit ivota, koji za svoj cilj ima potpuni razvoj ljudskog potencijala, a to nas izravno dovodi do dobrog ivota i opeg dobra u slobodnom drutvu. Tako se realizira primjena dobra u stvarnosti. Od te tenje Platon nije nikada odustao. To je njegova konstanta.

33

6.

ZAKLJUAK

Platon, vrhunski filozof u svim vremenima bio je i veliki teoretiar drutva i drutvenosti, a i praktiar u viestrukim pokuajima. Svoj koncept politike filozofije gradio je na poimanju ivota unutar zajednice; imao je svoj specifini filozofski razvojni put, od potpunog povjerenja u pojedinca, do potpunog preputanja tog pojedinca socijalnoj tj. zakonskoj regulativi. S tim u skladu mijenjao se i njegov pojam opeg dobra. Tzv. rani Platon temeljen na Sokratovoj etici, razvio je koncept o predestinaciji ovjekove due iz koje izvire svakom ovjeku inherentna apriorna spoznaja kao i teoriju o svijetu ideja: svaki se ovjek sjea prvotnog, idealnog stanja svoje due i tei ponovno vratiti se u to. Ovo pra-sjeanje koje proizlazi upravo iz svijeta ideja nedostupno je osjetilnom i u tom smislu sve osjetilno, iskustveno je obmana. Meu idejama najvia u hijerarhiji je ideja dobra iz koje izviru sve ostale ideje. U tom kontekstu, ope dobro moe se podvesti pod dostojno postojanje ovjeka koji je postigao puninu svoga bia, u svim aspektima. Tzv. kasni Platon sam je mijenjao pojedine svoje opcije; odstajui od najuzoritijeg, opredijelio se za realnost trenutka. U svojoj zrelosti, Platon se opredjeljuje za dravnike i politike odnose koji po njemu imaju dovesti do dobroga ivota kroz zajednicu ,konkretno kroz dravu. Kroz nju tada on gradi i svoj novi odnos prema opem dobru. Pri tom, znanje koje je preduvjet spoznaje, zadatak je filozofa, kojemu je jedini pravi cilj stei istinu i promatrati je samom duom, to je univerzalna pozitivna vrijednost koja filozofa kvalificira kao vladara. Kroz povijest, odnos prema Platonovom poimanju opeg dobra bio je uvijek prisutan no razliit, od krajnje podravanog do krajnje osporavanog. To ne udi, jer Platon je zaista sutinski varirao put dolaska do opeg dobra, i to, kako sam utvrdio kroz dva koncepta: od tenje svake pojedine due za ponovnim boravkom u svijetu ideja to kae da je jedino mogue putem erosa, kao nagona za spoznajom, do koncepta postizanja opeg dobra prvenstveno kroz dravu i zakone. Tu promjenu protumaio sam Platonovim ivotnim iskustvom. I Hegel i Popper su u Platonovim djelima razmatrali iste njegove dravnike misli, a tumaili ih na dijametralno oprean nain. Kroz to i o Platonu kao osobi sudili su opreno. Cjeloviti Platon, drim da sadri i druge komponente osobnosti, a koje su takoer vidljive u istim tim djelima, meutim daju o njemu i njegovim djelima drugu sliku, u kojoj je potovanje prema individualnosti ovjeka Platonovo prvotno polazite. Iako je svoje modele dobrog ivota Platon vremenom i u zavisnosti od povjerenja prema ovjeku mijenjao, njegova je enja za opim dobrom ostala vjena, jednako kao to su i vjene njegove ideje.

34

7.

LITERATURA

1. *** (1968.) Biblija: Stari i novi zavjet. Zagreb: Stvarnost 2. Anzebacher, Arno (1994.) Filozofija Uvod u filozofiju. Zagreb: . K. 3. Barbari, Damir (1986.) Politika Platonovih Zakona. Zagreb: Centar za povijesne znanosti Sveuilita u Zagrebu, 4. Barbari, Damir (1991.) Platonova Politeia. Zagreb: Demetra 5. Barbari, Damir (1995.) Grka filozofija hrestomatija. Zagreb: . K. 6. Barbari, Damir (1998.) Ideja dobra u Platonovoj Politei. Zagreb: Demetra 7. Bonjak, Branko (1997.) Povijest filozofije I. Zagreb: NZMH 8. Canivez, Patrice (1999.) Odgojiti graanina?. Zagreb: Durieux 9. Freud, Sigmund (2000.) Totem i tabu. Zagreb: Stari Grad 10. Gaarder, Jostein (1995.) Sofijin svijet. Zagreb: Znanje 11. Hegel, G. V. F. (1970.) Istorija filozofije tom II. Beograd: Kultura 12. Held, David (1990.) Modeli demokracije. Zagreb: kolska knjiga 13. Humbolt, von Wilheim (1993.) Ideje za pokuaj odreenja granica djelotvornosti drave .Zagreb: Informator 14. Krivak, Marijan (2000.) Filozofsko tematiziranje postmoderne. Zagreb: HFD 15. Kuko, Mislav (2001.) Najbolji poredak u Platona i Aristotela i Petriev "Sretan Grad". (neobjavljeno predavanje za izbor docenta) 16. Kureli, Zoran (2002.) Liberalizam sa skeptinim licem. Zagreb: Barbat 17. Kurtovi, evko (1994.) Opa povijest prava i drave. Zagrebako Sveuilite 18. Owen, David (1997.) Sociology after postmodernism. London: Sage

35

19. Platon (1974.) Zakoni. Zagreb: Naprijed 20. Platon (1977.) Dravnik, Sedmo Pismo. Zagreb: Politika misao 21. Platon (1979.) Fileb i Teetet. Zagreb: Naprijed 22. Platon (1997.) Drava. Zagreb: Naklada Juri 23. Platon, (1996.) Eros i filia Simpozij i Lisis. Zagreb: Demetra 24. Popper, Karl, R. (1993.) Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji. Beograd: BIGZ 25. Ross, David (1998.) Platonova teorija ideja. Zagreb: KruZak 26. Vlastos, Gregory (1997.) Socrates Ironist and moral philosopher. Cambridge 27. Wiedmann, Franz et al. (2001.) Atlas filozofije. Zagreb: Golden Marketing Koritene Internet stranice: 1. Pretraiva podataka: http://www.google.com. 2. Project Gutenberg official home site: http://www.promo.net/pg/