Draen Pehar i vieznanost kao pokreta knjievnoga zapleta

UDK /UDC 1:82 Kafka F. 1:82 Herodotus 140.8: 82 Kafka F. 140.8: 82 Herodotus

Herodot, Kafka pred Zakonom,

HERODOT
Prvoj knjizi Povijesti Herodot pripovijeda o Gygesu, robu-straaru kojemu je sudbina odredila da na svirep, ali neizbjean nain, postane Lidijskim kraljem.1 Gyges se sa sudbinom suoio kroz dvije osobe, svojega gospodara i prethodnika Kandaula, i svoje gospodarice, Kandaulove supruge, kojoj Herodot, a vjerojatno niti prethodne povijesti, ne daju ime. Ona je generiki oblik, platonski arhetip. Kandaul je prvo Gygesa prisilio da potajno gleda njegovu suprugu obnaenu dok se priprema za veernji poinak, kako bi mu dokazao da je rije o predivnom obliku. Supruga, meutim, primjeuje tu predstavu i doivljava ju kao najveu sramotu koja trai osvetu. Ona Gygesa stavlja pred izbor: ili e potajice ubiti Kandaula i zauzeti njegovo mjesto, ili e sam biti ubijen. Gyges bira ono to bi svaki rob izabrao: on ubija svog gospodara na nain koji izravno podsjea na nain koji je izabrao Kandaul kako bi svoju suprugu izloio perverznom, tajnom i nezakonitom pogledu drugoga. Uz malo sree, vjerojatno i zbog nezadovoljstva Kandaulovom vladavinom, Gygesa Liani prihvaaju za novoga kralja. Gygesovo je preuzimanje prijestolja prihvaeno i od strane Deljskog proroita koje ipak dodaje jednu reenicu koju e Lidijski narod potisnuti sve dok ne doe vrijeme njenog ostvarenja da e kazna/osveta pasti na Gygesovo peto koljeno. Krez je meutim onaj koji je, od svih kraljeva Herodotove Prve knjige, ostao najslavniji. Herodot je o njemu stvorio mit koji, iako se vie od dvije tisue godina ponavlja, nikada nije u cijelosti shvaen. Naime, Krez je Gygesovo peto koljeno. Dakle, osveta e pasti na njega. Kako se Krez suoava sa svojom sudbinom? U Povijesti sudbina uzima oblik Perzijskog kralja Kira i jednog vieznanog Deljskog proroanstva zbog kojeg Krez biva zaveden, utvren u svom vjerovanju da e poraziti Kira i ovladati Perzijom. Samo e proroanstvo kasnije posluiti kao matrica za kasnije pripovijetke. Jednu od tih nalazimo i kod Cicerona u De Divinatione, a Aristotel e ga, u svojoj Tre1 Za tekst Herodotove povijesti, kombiniram dva izvora: Herodotus (1952) i Herodotus (1993).

DRAEN PEHAR

61

oj knjizi Retorike, upotrijebiti kako bi objasnio samu prirodu vieznanosti,2 i time e mu produiti ivot i znaenje stoljeima i milenijima. Krezu biva reeno: Pree li rijeku Halis u pohodu na Perziju, unitit e jedno veliko kraljevstvo (gr. tn megaln archn). I Krez to shvaa kao optimistinu prognozu, kao predvianje koje ide u korist njemu, a ne Kiru. Iza scene Boginje usuda ekaju na Gygesovo peto koljeno. Naravno, nakon pada Krez e optuiti Delfe da su ga prevarili. No, Del, koristei moi vieznanosti, odbacuju tu optubu i Krez shvaa da se njegova tuba ne moe jednoznano opravdati. Kao svi oni koji, nakon visokog uspona, padnu, i Krez prihvaa verziju prema kojoj mu je Sudbina odavno namijenila pad i iskoristila sve instrumente koji su joj uope mogli doi pod ruku. Pria o Krezu je nevjerojatno kompleksna i malo je onih koji su ju do kraja proitali i ozbiljno pokuali shvatiti. Veina itatelja dolazi samo do toke koju im je odredio Aristotel. Malo je onih koji su ozbiljno razmislili o epizodi Krezovog slanja okova Delma (koje je on prethodno bogato nagradio zbog proroanstva koje je izgledalo kao da njemu ide u prilog) i o dijelu te epizode koji govori o posrednom razgovoru Kreza, kroz skupinu poslanika-Liana, i Delfa na temu prevrtljive vieznanosti. Osim toga, malo je onih koji vide vezu izmeu prie o Gygesu i prie o Krezu. Pomnije i dublje razmiljanje navelo bi nas na sljedee zakljuke: U jednome trenutku Herodot proroanstvu daje epitet nevjernog, patvorenog (gr. Kibdelon). Drugim rijeima, on zamilja da su Del poput nevjerne ene, da su takve i njihove vieznanosti. Te rijei rade jedno, a ive neto sasvim drugo. Naivni suprug vidi jednu stvar, a njegova supruga radi drugu, istovremeno odravajui iluziju da je sve normalno. Izmeu tri osobe raa se odnos koji je mogu samo ukoliko jedna od tih osoba biva hranjena iluzijom, i ukoliko jedna druga osoba prethodnu hrani tom iluzijom. Takva su i vieznana proroanstva. Naravno, ono to Herodot tako opisuje ujedno predstavlja personikaciju sudbine za koju nitko nikada nije otkrio to tono jest i to znai. Sudbina je poput nevjerne ene koja te zaslijepi i ponizi, hranei se tvojim slabostima, tvojim uivanjima i tvojim, u pogreno vrijeme, hranjenim optimizmom. Zapravo, kada Herodot tako pria o Delma i onome to su oni moda uinili Krezu, on ponavlja priu o Gygesu, Kandaulu i Kandaulovoj anonimnoj supruzi. Jer, Krezov odnos prema Delma identian je odnosu Kandaula prema njegovoj supruzi. Kandaul je vjerovao u svoju suprugu, ali ju je ujedno podcijenio. Dao joj je, vjerojatno ne bivajui svjesnim toga, veliki razlog za stranu, svirepu osvetu. Slian je Krezov odnos prema Delma: on ih razumije na pretjerano optimistian nain. On vidi samo jednu stranu viezna2 Aristotle (1877, str. 58-60, 1407a32-1407b6)

62

DIJALOG

nosti. Tako on biva zaveden. Del su poput Kandaulove supruge koja simboliki ponavlja potez svojeg perverznog supruga, ba kao to Del putaju Kreza da zapravo sam odredi svoju sudbinu. Gygesovo peto koljeno plaa kaznu ponavljajui sudbinu Kandaula, kralja koji je samome sebi odredio tu nesreu da ga vlastiti rob, na naredbu vlastite supruge, ubije i preuzme mu prijestolje. Primijetimo, takoer, da kada Herodot govori o nevjernom, prijetvornom proroanstvu, on prihvaa Krezovu prvotnu verziju, onu prema kojoj su ga Del zaveli i prevarili. Ustvari, nitko nikoga nije prevario, osim to je Krez moda prevario samoga sebe. Niti Del niti Kandaulova supruga ne rade neto to je neopravdano, ili bez osnova. Znaenje njihovih poruka i djela odreeno je unaprijed, s jedne strane Kandaulovom perverzijom, njegovom odlukom da nago tijelo svoje supruge izloi nepozvanome pogledu drugoga, a s druge, Krezovim optimizmom kao i zaboravom i Solonove poruke i prethodnog Deljskog upozorenja o petome koljenu. O emu Herodot zapravo govori? to je to to je zajedniko prii o Gygesu i prii o Krezu? U obje prie vieznanost se pojavljuje u kritinom trenutku, kao pokreta kljunoga zapleta: prvi put kao Gygesov bode kojim se Kandaulova supruga (opravdano prijetvorna, uinjena prijetvornom Kandaulovom perverzijom) sveti Kandaulu; drugi put kao Deljsko proroanstvo kojim Sudbina osveuje Gygesov prijestup tako to Kreza poziva u propast. U obje prie krivnja za pad pada na same aktere, junake prie. Kandaul pada jer svoju suprugu obmanjuje na ruan nain a Krez pada jer vara samoga sebe vjerujui u tumaenje proroanstva koje njemu ide u prilog. Kandaul takoer doputa svojoj perverziji da ga potakne na zaborav jednostavne, ali vrlo vane moralne injenice. Krez, slino Kandaulu, doputa proroanstvu da ga potakne na zaborav mudrih Solonovih rijei. Gyges je rob koji postaje kralj zbog perverzije svog gospodara, zbog gospodareve zaboravljivosti i zbog sposobnosti jedne opravdano uvrijeene ene da hini vjernu suprugu. U svemu tome vidimo ljude koji sami sebi odreuju sudbinu tako to neobjanjivo zaboravljaju neto to ne bi smjeli zaboraviti, ili tako to se prisjeaju pogrenih stvari u pogreno vrijeme. Vidimo sudbinu kao posljedicu vlastitog zaborava, odnosno neistananog, nepotpunog sjeanja koje biva podgrijano nekom vieznanom vizijom koju nudi sadanjost. Ta nam sudbina na prvi pogled, u prvi mah, izgleda kao neka vrsta prijevare, obmane, nevjerne ene, jer skloni smo za svoj pad okriviti neto izvan sebe. No, im shvatimo da je rije o vieznanosti, shvatit emo i da smo za tu sudbinu krivi mi sami. No, jesmo li? Moemo li ove pripovijesti uistinu opisati tako da kaemo, naprosto, da su i Krez i Kandaul mogli sve unaprijed znati, ali da je to znanje/sjeanje bilo u jednome trenutku deaktivirano, potisnuto, bez valjanog razloga?

DRAEN PEHAR

63

Vieznanost je tradicionalno opisivana, poevi od Aristotela, kao sredstvo prijevare pa, samim tim, i sredstvo optube za prijevaru.3 No, i sam je Aristotel svoju kvalikaciju vieznanosti kvalicirao jednim osim ako se ne koristi u neke druge svrhe Vidjeli smo kako se Del i Kandaulova supruga, mogu osloboditi te tube. No, time pria jo uvijek nije zavrena. Jer, nije li Kandaulova nevjerna supruga mogla izabrati neki drugi vid osvete? Nije li njena osveta, iako je rije o barbarskoj eni, drastina? Takoer, Del, u trenutku svoje obrane od Krezove tube, kazuju neto to je neuskladivo sa njihovom priom o sudbinskoj naravi Krezova pada: oni kazuju da je Krez trebao postaviti dodatno pitanje. To nije vjerodostojno jer nije uskladivo sa priom o sudbini i predodreenosti. Problem sa vieznanosti jest u tome to je ona, takoer, sredstvo generiranja sub-verzija koje naprosto perpetuiraju Kandaulovu perverziju. Kandaulova perverzija sastoji se u bezrazlonoj elji da se neto sveto oneisti tako to e se u prostor (zajedniki) svetoga pustiti neto to je svetome strano, i to iza lea drugoga, u formi nevidljivoj za njega. Nije jasno to hrani tu perverziju: elja za obmanjivanjem drugoga ili nedostatak osjeaja za granicu, ili pak idiosinkratina vjera da bi sveto trebalo biti dostupno svima. Slian efekt ima i vieznanost: ona glavnu, dominantnu, usvojenu verziju prisiljava na uzmicanje tako to unosi neke dodatne, na prvi pogled skrivene elemente koji se mogu objasniti samo verzijama drugaijima od one dominantne. Takav e efekt poluiti i vieznanost Deljskog proroanstva, koje e u prii o Gygesu funkcionirati kao iskaz o osveti u petome koljenu (to implicira zloinaku narav Kandaulova ubojstva), a u prii o Krezu kao iskaz/savjet o biranju vojno najsposobnijih Grka za saveznika u ratu protiv Perzije. Drugim rijeima, pria o Krezovoj samoskrivljenoj sudbini, ili o Kandaulovom poticanju supruge na davanje bodea Gygesu, samo je jedna od sub-verzija. Dakle, vieznanost nas prisiljava da ostanemo u polju iste subverzivnosti jer sve su sub-verzije, u svijetlu vieznanosti, podjednako mogue i podjednako (i)legitimne. Primjerice, podjednako je mogue da je Kreza Deljsko proroite obmanulo, a nakon toga ga, na temelju vieznanosti, uvjerilo da ga nije obmanulo, kao i da je ono iskreno vjerovalo u Krezovu pobjedu, ali je sebi ostavilo dovoljno prostora, kroz vieznanost, da to moe kasnije porei, jer status nepogrjeivog znalca Delma je oevidno bio vaan. Takoer je podjednako mogue da su Del od poetka naprosto eljeli ostati neutralnima u politikome smislu, te da je nji3 Stoga jedan popularni udbenik dobrog engleskog stila (Good English, ed. Baron, 1978; Hodder and Stoughton, str. 108) vieznanost usporeuje sa snare (klopkom za divlja), a kao sredstvo obmane koristi ju i, primjerice, Shakespeare, kroz usta Jaga, u Othello (4.1.31 i dalje); Bourdieu (1982, str. 79) navodi Beauze-ovu metaforu razrokosti (LOUCHE) jer, kako je objanjeno, znaenje nas vieznanosti upuuje u jednome pravcu doim se pravo znaenje nalazi u nekom drugom; itd. itd.

64

DIJALOG

hova posljednja poruka Krezu naprosto znaila da su i sa poraenim, u danome trenutku, eljeli zadrati prijateljski, blagonaklon odnos. Dakle, u svietlu vieznanosti, pravi, istiniti smisao pria o Krezu ili Gygesu ne postoji.4 itatelju biva predano jedno mnotvo tumaenja, mnotvo verzija koje nisu rangirane prema plauzibilnosti. Osvetoljubivost Kandaulove supruge i njezina prijetvornost mogu se objasniti povredom njenog moralnog uvstva, ali njezina ponuda Gygesu da preuzme Kandaulovo prijestolje ne moe se objasniti njezinom osvetoljubivou. Tako itatelj mora poeti ponovno itati isto djelo, ili sam zapoeti pisanje novoga djela. Les textes lisible pretvaraju se spontano u les textes sriptible. Ponovno, zapitajmo se o emu Herodotove pripovijesti govore? Do sada, mogli smo izvui sljedei preliminarni zakljuak: one govore o univerzalnim ljudskim slabostima koje poivaju na prirodnim svojstvima ljudskih bia. Te univerzalne slabosti bivaju opisane univerzalnim i predvidljivim metaforama. Sudbina je poput prijetvorne ene ili vieznanosti-falsikata; ne vidimo prijetvornost jer smo sami zavedeni nedostacima vlastitog sjeanja ili vlastitim perverzijama. Budunost je za nas nepredvidljiva, a kada nam se dogodi, mi shvaamo da su naa oekivanja bila drugaija. Mi takoer shvaamo da smo znakove nadolazee budunosti tumaili na pogrean nain, da su nas zavele vlastite slike. U tu tamu budunosti, i tamu uzroka koji su joj odredili oblik, retroaktivno projiciramo slike Sudbine, nedokuivih bogova koji su davno, bez naega znanja, ispriali nau priu, a koju mi spoznajemo sa zakanjenjem, retroaktivno mi, glavni likovi, u toj smo metafori samo oni koji bogovima pomau, na nain privremen i nama samima stran i neshvatljiv, ispriati nau priu. I te projekcije odreene su naom sklonou personikacijama, naom sklonou da u mrano i nepoznato projiciramo neke poznate oblike. U budunosti koja ne bude prema naim oekivanjima vidimo, a to drugo nego neku posebnu formu mimikrije, neko vienje prijateljskog lica koje ustvari nije prijateljsko, koje nam je, pogreno smo vjerovali, obeavalo uspon a dalo pad. Vrijeme nam se, poput klupka, odmotava pred oima, i to odmotavanje esto smo eljeli zaustaviti, ali nismo mogli jer nas pokree neto tajno i tajanstveno. Ponovno, univerzalna ljudska slabost i univerzalni opisi te slabosti. Lijep opis za sve ljude. Nema pojedinca koji je svoju budunost tono predvidio; nema pojedinca kojega njegove sanjarije nisu zavele na pogrene odluke koje su rezultirale situacijom za pojedinca mranom, neprijateljskom, neeljenom. Pojedinci, koje Borges zamilja kako, gledajui svoje lice u ogledalu, vide neto strano, nedokuivo i neprepoznatljivo, opisani su odavno kod Hero4 Otuda i proturjena tumaenja ovoga dijela Herodotove povijesti, kakva nalazimo u Arieti (1995), Fisher (1992), Hart (1982), Plutarch (1957).

DRAEN PEHAR

65

dota. Krez je, suoivi se sa vlastitim samo-proizvedenim padom, mogao u ogledalu vidjeti svoje lice na isti nain. Nema sumnje, rije je o univerzalnom skriptu, univerzalno razumljivom, postavljenom na univerzalna iskustva: vremena, nunosti predvianja, nemogunosti i pred-znanja i predvianja, neizbjene usmjerenosti vlastitim sjeanjima, za koja e se kasnije ispostaviti da je bilo bolje da nisu bila naa, sklonosti zaboravljanju, ishitrenog prihvaanja odgovora, neobaziranja na upozorenja, nedostatka sposobnosti da se vieznani znakovi privremeno uzmu upravo kao vieznani Dakle, Herodotova nam Prva knjiga u biti govori o univerzalijama u vidu univerzalnih ljudskih slabosti koje daju grau i inspiraciju za bezbroj prelijepih pria, parabola, metafora koje nas podsjeaju na te neizbjene slabosti, ali ih ujedno ksiraju, pruaju pogledu kasnijih generacija, donekle deniraju ljudski rod, ali svjedoe o i sposobnosti da se te slabosti opiu, usporede, ponude na analizu borhesovska univerzalna knjievnost koja poznaje samo jednog, ali anonimnog autora koji pie jednu knjigu, koja je ujedno sve knjige, i za koju je svaka knjiga samo beskrajno kratki odlomak iji su likovi vaniji i stvarniji od stvarnih pisaca koji ih piu; onako kako je, nama danas, upravo zbog Homera Odisej poznatiji od onoga koji ga je opjevao, ili Hamlet poznatiji i blii od Shakespeare-a. Ipak, pretposljednji nam paragraf govori o neemu drugaijem, o neemu to je i mnogo tee i mnogo ozbiljnije. Vieznanost, kao generator subverzija, ne moe se izjednaiti sa vieznanou kao parabolom o prijetvornosti sudbine, o mimikriji u protoku vremena koja zavodi univerzalno, beziznimno manjkava ljudska bia. Zato sam, sa savrenom ozbiljnou, naglasio da Herodot jo uvijek nije do kraja, iscrpno, ozbiljno proitan. Jer, taj Herodot ne govori o univerzalnim ljudskim slabostima, on govori o neemu drugom. Prisjetimo se da Herodot na kraju opisuje Kreza kao da prihvaa Deljsko objanjenje vieznanosti; Krez priznaje da je zabluda bila na njemu, da je on krivac, a ne Del. Ipak, Deljsko objanjenje daleko je od uvjerljivog. Pametnome itatelju odmah e pasti na pamet pitanja na koja Del svojim odgovorom ne odgovaraju, nego ih potiu i ine tekima i kompliciranima. Prvo, emu, nakon spominjanja Sudbine, spominjanje mogunosti da je Krez mogao postaviti dodatno pitanje? Drugo, emu okrivljavanje Kreza, kao onoga tko je sam kriv za svoj pad, odmah nakon spominjanja Sudbine, odnosno odmazde koja je morala pasti na peto koljeno Gygesovih nasljednika? Tree, spominjanje Sudbine nuno implicira da je Krez morao i pogreno i odve optimistino shvatiti proroanstvo. On ne bi poao u rat da su mu Del izravno rekli da e unititi vlastito kraljevstvo. To bi, pak, nadalje moralo implicirati da su Del morali dati proroanstvo koje se moglo shvatiti na nain na koji ga je Krez protumaio. Jo jedno pitanje za Delfe.

66

DIJALOG

Na ova pitanja niti Herodot niti Del ne nude nikakav odgovor. Herodot ta pitanja ne postavlja, no njegov ih tekst implicira. To je vanije utoliko to, budui da proroanstvo jest bilo vieznano, Delma nije otvorena mogunost jednoznanog pobijanja tvrdnje da je to proroite apsolutno nevino, neduno u odnosu na Kreza. Dakle, pria o Krezu zavrava u udnoj atmosferi ne-eksplicitne pat-pozicije, atmosferi nemogunosti jednoznane optube/okrivljavanja Delfa, kao i nemogunosti jednoznanog dokazivanja njihove nevinosti. Drugim rijeima, Krez nije morao prihvatiti svoju vlastitu krivnju, on nije morao preuzeti svu odgovornost. I upravo zbog toga, pria o univerzalnoj ljudskoj slabosti, privremeno utjelovljenoj u Krezu, nije jednoznano ispriana u Prvoj knjizi Herodotove Povijesti. Spomenuo sam da vieznanost djeluje kao generator sub-verzija. Ona subverzivno djeluje na svaku jednoznanu priu o Krezu, ukljuujui i priu o Krezovoj slabosti, sljepoi, kratkovidosti, tatini i sl., i priu o Deljskom, obmanjujuom vieznanou posredovanom, navoenju Kreza na rat protiv Perzijanaca kako bi ga se zavelo i unitilo jer mu je unitenje ve predodreeno zbog Gygesova zloina. To je taj Herodot koji ne govori o univerzalnoj ljudskoj slabosti, nego o neemu drugome. Ali, o emu on zapravo govori ako uzmemo da govori istovremeno o vie razliitih sub-verzija? Moemo li uope doivjeti Kreza kao realno ljudsko bie, ukoliko uzmemo sve te razliite subverzije kao podjednako uvjerljive? to bismo morali rei o Krezu, ukoliko bismo tako shvatili dotine subverzije? Prethodna tri pitanja vana su ne samo za itatelje Herodota nego i za itatelje uope. Ona od itatelja trae jasnije razumijevanje uloge i funkcije vieznanosti u prii, kao i jasniji odnos prema prirodi ljudskoga roda kako ga pripovijedanje zamilja i prikazuje. Ona takoer trae itatelja koji zna postavljati pitanja tekstu, koji knjievnost doivljava kao poticaj nastavku ispitivanja i traganja, kao neto to bi trebalo biti relevantno u svakome vremenu, za svakoga. Naracije o univerzalnim ljudskim slabostima razumljive su i uvijek inspirativne. No, ine li uistinu duboki tekstovi, kakav je oevidno Herodotov, i neto vie od pukoga pripovijedanja o tim slabostima? Kakva je njihova pouka? Ili, mogu li se ti tekstovi razumjeti i tako da se, na osnovu njih, moe pripremiti neka pouka? to je alternativa priama o univerzalnim ljudskim slabostima? Herodotova povijest o Krezu upuuje na tu alternativu. No, da bismo tu alternativu formulirali, morat emo se neko vrijeme fokusirati na nenadmanoga majstora vieznanosti, jednog od najveih pisaca dvadesetoga stoljea, Franza Kafku. Kao prvo, u nastavku emo vidjeti kako Kafka proiruje i obogauje Herodota. Drugo, vidjet emo kako Kafka, logiki se nadovezujui na Herodota (naravno, ne svjesno), prestaje govoriti o univerzalnim ljudskim slabostima i po-

DRAEN PEHAR

67

inje, kroz vieznanosti svojih knjievnih zapleta, izlagati jedan novi govor o univerzalnim ljudskim mogunostima. U tu svrhu, Kafkino je pismo, njegova skriptura, moralo postati u veoj mjeri ktivno, ali ujedno i u veoj mjeri racionalno u smislu prezentacije argumenata i lanaca rezoniranja i implikacija ija se teina, adekvatnost i relevantnost podvrgavaju mjerenju. Tree, vidjet emo da Kafka, majstor vieznanosti, zna u potpunosti iskoristiti potencijal vieznanosti kao izvora jednog mnotva meusobno nepomirljivih, ali podjednako (i)legitimnih i (ne)valjanih (sub)verzija, i to tako da vieznanost, na koncu, prestaje biti vana i/ili problematina. To stoji u neposrednoj svezi s drugom tokom. etvrto, vidjet emo da se, za Kafku, pitanje o prii koja zna izai na kraj sa vieznanou, koja ju zna neutralizirati, svodi na pitanje o jednoj izuzetnoj, primordijalnoj ljudskoj mogunosti da se bude zadovoljan za vrijeme umiranja. Sve to skupa, ipak, ne znai da se jedan zaseban knjievni tekst mora tumaiti na iskljuiv nain - kao govor o univerzalnim mogunostima ili govor o univerzalnim slabostima, a ne kao i jedno i drugo.

KAFKA PRED ZAKONOM

1. Koncem 1914. godine, koja je za Kafku znaila period najkreativnijeg stvaralatva, Kafka pie legendu pod nazivom Vor dem Gesetz, Pred zakonom.5 Legenda je dio romana, ili projekta, poznatog pod nazivom Proces. Iako je legenda dodana u Proces, ona je ve za vrijeme Kafkina ivota objavljena dva puta: jednom samostalno (7. rujna 1915. u neovisnom idovskom tjedniku Selbstwehr), a drugi put kao dio zbirke Ein Landartzt - Seoski lijenik. Nesumnjivo je da je Kafka priu zamislio kao neki mali model za razvoj zapleta Procesa i ovjeku ne treba velika pamet da bi to shvatio. Naime, i u legendi, koju je Kafka zvao Trhterlegende (Legenda o uvaru vrata/straaru6), i u Procesu, radi se o osobi koja bi eljela doprijeti do zakona, ali u tome, zbog raznih razloga, prividno na uspijeva. Stoga Kafka umee legendu u roman i pridodaje joj egzegezu koja je pisana nakon legende, u kojoj e sudjelovati i Jozef K., zajedno sa sveenikom koji je zaposlenik Suda koji je optuio Jozefa. Zapravo, legenda dolazi iz usta sveenika i on ju pripovijeda Jozefu s oevidnom namjerom da ga oslobodi navodno pogrene vjere, obmane koju gaji o Sudu, a ta je da Sud nastoji Jozefa prevariti, obmanuti. No, Jozef, ini se, to ne primjeuje, on ne shvaa da legenda govori o procesu protiv njega, odnosno da jedan lik u legen5 6 Kafka (1990, str. 292-295) Jedan od moguih predloaka za priu nalazimo u tradicionalnom idovskom Midrash-legendi o Mojsiju koji, na putu ka Sinaju, mora savladati etiri uvara vrata kako bi doao do Tore, o emu vidi Kurz (1987, str. 215-216).

68

DIJALOG

di jest lik s kojim bi se Jozef trebao identicirati. Legenda je kratka skica izvanredne ljepote. Sadri samo dva lika - uvara vrata i ovjeka sa sela. Drugi dolazi pred vrata zakona i trai pristup. uvar vrata, uposlenik Zakona, kae da ovjeka ne moe pustiti unutra, jo uvijek ne. ovjek odlui ekati. ekanje traje mjesecima, godinama, traje toliko da ovjek umire pred vratima zakona. Na koncu on primjeuje neko svjetlo koje neugasivo probija kroz vrata Zakona. No, ve je kasno. Njegovo se ekanje tada sabija u jedno jedino pitanje: kako to da, tijekom svih ovih godina, nitko nije doao traiti pristup zakonu, kada je reeno da je zakon otvoren za sve i da svi streme zakonu? Straar, viui na ovjeka, jer ovaj u meuvremenu gubi i sluh, i svijest, i ivot, kae: Ovaj je ulaz (njem. Eingang) bio samo za tebe odreen: idem sada i zakljuavam ga. Legenda je, naravno, odmah kod Kafke samoga (kao pisca Procesa) izazvala potrebu za tumaenjem.7 Jozef K. protumaio ju je kao legendu o straarevom obmanjivanju ovjeka. Sveenik je na to dao alternativna tumaenja, koja ve postoje u spisima, a ona spominju ak mogunost da je sam straar obmanut. Jozef K. kae da to ne iskljuuje prvo objanjenje. No, onda sveenik dodaje da, budui da je straar dio Zakona, u njega se ne smije i ne moe sumnjati. Jozef K. tome odgovara da bi to znailo da sve to je straar rekao moramo uzeti za istinito. Sveenik odgovara: ne, nego samo kao nuno. Jozef ponovno tome odgovara: to bi znailo da je la postala svjetskim poretkom. Neto prije toga, sveenik upuuje na mogunost da su ak sva tumaenja naprosto iskaz oajanja zbog nepromjenjivosti legende, u smislu zapisanog djela, a Jozef K., na kraju, postane umoran i zakljui da je, kroz tumaenja i raspravu, eine einfache Geschichte unfrmlich geworden.8 No, ini se da sveenik ne uspijeva uvjeriti samoga Jozefa u ono to je prvotno bilo zamiljeno da sud, ili zakon, ne obmanjuju nikoga, da nitko, niti ovjek sa sela niti sam Jozef K., nisu obmanuti. U knjievno-teorijskom i lozofskom smislu, o legendi je napisano more literature.9 Njoj je zajedniko ono to dobrim dijelom karakterizira kafkologiju u cijelosti, a to je da naprosto ponavlja ono to je o samoj legendi govorio (na nekim mjestima) sam autor, odnosno Kafka. Veina teoretiara tvrdi da je poanta legende u tome da samoga itatelja stavi u poziciju ovjeka sa sela, ili Jozefa K., da ga zbunjuje tumaenjima, onemogui mu pristup Zakonu ili Sudu, da ovjeka, drugim rijeima, suoi sa neprozirnim i neshvatljivim akterima moi ili, naprosto, Sudbinom. Sama legen7 8 9 Kafka (1990, str. 295-303) Jedna je jednostavna pripovijest postala bezoblinom. Vidi, izmeu ostaloga, Bogdal (1993), Binder (1993), Sussman (2002), Solar (1989, str. 312322), Derrida (1992), Robertson (2004, str. 78 i 83-4), Agamben (2006, str. 49-58).

DRAEN PEHAR

69

da na majstorski je nain ispunjena vieznanostima. Kafka ju je namjerno pisao tako da ona, tijekom itanja, itatelja vue ka meusobno neuskladivim hipotezama o znaenju same prie. Navest u samo nekoliko primjera: Straar kae da ovjeka jo uvijek ne moe pustiti (u Zakon), no na kraju kae ovaj je ulaz bio za tebe odreen. Kako je ve sveenik primijetio, izmeu ova dva iskaza ne postoji proturjeje, ali takoer sveenikova hipoteza da prva reenica nekako upuuje na drugu (vjerojatno u smislu da je straar mislio (hier) doch noch nicht ovdje ali jo uvijek ne) te da ovdje upuuje na dieser Eingang ovaj ulaz), djeluje nategnuto (jer Eingang u kojeg ovjek ne ulazi i nije pravi ulaz). Nadalje, straar tvrdi da ovjeku ne bi bilo pametno ulaziti zbog straarenja ostalih straara, ve pogled onog treeg ni ja sam ne mogu izdrati. To, naravno, implicira da straar vjerojatno nije vidio te ostale, monije straare. To onda implicira da bi straarevo upozorenje moglo predstavljati neku vrstu kcije, moda propagande koja se propagira glasinama ili tradicijom. U jednome trenutku ovjek sa sela poinje straara podmiivati to nikako ne prilii ovjeku koji trai pristup zakonu. No, onda straar na to kae: Uzimam tvoje darove jedino da ti ne bi pomislio da si neto propustio. Drugim rijeima, straar kae da nije rije o podmiivanju; on uzima da bi ovjek neto dobio, a ne da bi on neto uzeo. Straar, dakle, prividno osigurava da odnos ostane u granicama zakonitog, moralnog i legitimnog. Na koncu, prije reenice da ovjek sada uoava neki sjaj, koji nezaustavljivo probija kroz vrata zakona, Kafka e rei da ovjekov vid slabi, tako da samome ovjeku biva nejasno postaje li uistinu mranije oko njega, ili ga vid vara. Drugim rijeima, Kafka kao da kae: ne vjerujte u potpunosti ovoj mojoj reenici o ovjekovom uoavanju neke svietlosti koja izbija iz vrata zakona. Prekrasan splet vieznanosti koje stupaju neposredno jedna iza druge i koje priu ine tipino kafkijanskom, enigmatskom. Legenda, osim vieznanosti, sadri i ale, ili aljivi ton: senilni starac u jednome trenutku postaje toliko oajan da nastoji uvjeriti buhe, koje je vidio u straarevom kaputu, da mu pomognu i obrate straara. Takoer, pred sam kraj, straar kae umiruem ovjeku: Ti si nezasitan (njem. unersttlich)! No, dvije stvari o legendi do sada nisu primijeene, a samim tim niti pojanjene. Egzegeza-razgovor izmeu Jozefa K. i sveenika, u poglavlju Im Dom (to jest, U katedrali) Procesa, striktno je paralelna i neodoljivo podsjea na razgovor izmeu Kreza i Delfa u Prvoj knjizi Herodotove Povijesti. Zapravo, sama legenda o straaru i ovjeku sa sela u biti se ne razlikuje od prie o Krezu i Delma. U oba sluaja imamo neto to slii na guru moi, imamo ovjeka koji od te gure neto potrauje, imamo vieznane iskaze dotine gure, imamo neto to lii na pad ili poraz; i ima-

70

DIJALOG

mo ono najvanije: pitanje je li se radilo o prijevari. Kod Herodota gura je moi proroite koje bi trebalo osigurati znanje o budunosti. Kod Kafke, gura moi je straar, koji puta u Zakon, ali takoer za ovjeka osigurava znanje o njegovoj budunosti. U oba sluaja imamo egzegezu. Kod Herodota ona je neto razvuenija: Krez tumai na jedan nain, biva poraen, pa onda trai objanjenje od Delfa koji onda daju alternativno tumaenje. To tumaenje Krez na koncu prihvaa. U Procesu nije posve tako, ali je slino. Egzegezi u Procesu bila bi striktno paralelna rasprava izmeu Kreza (ili inteligentnog itatelja koji ne prihvaa posljednje rijei upuene od strane Delfa Krezu) i Delfa koja se ne bi zavrila jednoznanim ili pobjednikim interpretativnim rezultatom. Dakle, kod Kafke imamo zapravo nastavak Herodota, pretvaranje/nastavljanje (samo prividno dovrene) prie o Krezu u priu o procesu tumaenja legende koji se ne zavrava. Naravno, tema je obje prie identina i denirana pitanjima: tko je kriv, tko je koga obmanuo, to se sa ovjekom sa sela/Krezom zapravo dogodilo, je li njihova sudbina zasluena i pravedna, ili ne? Zato je posve smisleno i uvjerljivo tvrditi da Kafka proiruje i obogauje Herodota. Jo jedna injenica o Legendi ostala je neprimijeena, preuena i neobjanjena. Tu u injenicu opisati, a onda ju privremeno ostaviti po strani. 24. sijenja 1915. Kafka je sreo Felice u Bodenbachu, o emu postoji njegov dnevniki zapis. Za vrijeme sastanka uglavnom se osjeao neugodno, to se moe rei za visoki postotak njegovih susreta s Felice. Tijekom sastanka razgovarali su, ali je Kafka, vrlo predvidljivo, njoj neto i itao iz svojih djela. Pri kraju, dnevniki zapis kae sljedee: Eine laue Bitte ein Manuscript mitnehmen und abschreiben zu drfen. Bei der Trhtergeschichte grere Aufmerksamkeit und gute Beobachtung. Mir gieng die Bedeutung der Geschichte erst auf, auch sie erfate sie richtig, dann allerdings fuhren wir mit groben Bemerkungen in sie hinein, ich machte den Anfang.10 Drugim rijeima, Kafka ovdje tvrdi da je njemu, neko vrijeme nakon pisanja Legende (nekih 2-3 mjeseca), znaenje te povijesti postalo jasno, a da ju je ispravno shvatila i Felice. On ne kae poanta ili smisao, on kae znaenje (njem. Bedeutung). Dakle, za razliku od velikog broja kafkologa i knjievnih teoretiara, koji su nastojali dokazati da je Kafka Legendu pisao kako bi ju ostavio namjerno nejasnom, vieznanom, otvorenom za tumaenja, enigmatskom, kako bi motivirao itatelja na iscrpan hermeneu10 Kafka (1997, str. 452-453): Mlaka molba, da li moe uzeti jedan rukopis i neto prepisati. Kod Pripovijesti o straaru jaa pozornost i dobro zapaanje. Meni se tek sada otkrilo znaenje te pripovijesti, i ona ju je ispravno shvatila; dakako, unosili smo potom u nju neke grube primjedbe, ja sam s tim poeo.

DRAEN PEHAR

71

tiki rad, ali rad bez rezultata i okonanja, rad koji bi navodno trebao podsjeati i na ekanje pred vratima Zakona i na potragu za krivicom Jozefa K., Kafka je, nakon nekog vremena, zajedno sa Felice Bauer, shvatio znaenje Legende, i to je shvaanje doivio u dovoljnoj mjeri vanim da je o njemu ostavio dnevniki zapis. 2. Vidjeli smo da se, kod Herodota, pria o Krezu, upravo zbog vieznanosti proroanstva to su mu ga Del priopili, moe skoro spontano pretvoriti u nekoliko konkurentskih sub-verzija koje su podjednako legitimne i podjednako mogue. Ta subverzivnost vieznanosti kod Herodota nije prevedena u narativ, odnosno Herodot pripovijest o Krezu pie kao da je jedna verzija prihvaena. Nesumnjivo je da kod Herodota vieznanost igra ulogu pokretaa knjievnog zapleta; ona je interpretabilna, ona potie na sukob oko interpretacija, ona oznaava jedno ukrtanje putova i Krezovu odluku da krene jednim putom, to moda nije njegova krivica, ini izvorom napetosti koja e se morati kasnije razrijeiti. U trenutku Krezove odluke status Delfa postaje nejasan, ali ga Herodot kasnije, prihvaajui upravo interpretaciju samoga proroita (barem nam tekst ne kae nita o tome da on moda nije prihvatio tu interpretaciju), obnavlja. No, kod Kafke je situacija drugaija. On vieznanosti ne odreuje jedno mjesto u tekstu, nakon kojega situacija uistinu postaje dramatina, koniktna, nejasna. On sa vieznanou poinje i sa vieznanou zavrava. Drugim rijeima, dok kod Herodota vieznanost igra ulogu jednog konkretnog pokretaa zapleta, koji se kasnije rasplie, kod Kafke vieznanost dolazi odmah na poetku i nastavlja trajati sve do kraja, to znai da Kafka cijelu pripovijest, u ovome sluaju Legendu, pretvara u jedan zaplet koji se nikada ne rjeava. Takvu nam sliku, ini se, sugerira i egzegeza dana u Procesu. Kafka, dakle, priu odmah pretvara u jedan skup manjih pria, sub-verzija, koje su podjednako mogue, a takoer podjednako logine u svjetlu cjelokupne pripovijesti. No, a to je za sada jedino bitno, sve te manje prie, sub-verzije, ostaju u domeni puke mogunosti. Naime, njih pria ini samo moguima, ali ne i izriito isprianima. Te se manje prie mogu, sa podjednakom uvjerljivou, provesti kroz cijeli tijek Legende. Primjerice: ovjek je sa sela odmah na poetku samo-obmanut, on pristaje ekati pred vratima iako mu je dovoljno reeno o snazi straara koji ga ekaju, ali i njegova je potraga za zakonom lana i neiskrena (on podmiuje) i, na koncu, straar mu uvijeno kae da je ulaz bio za njega odreen, ali da on nije sve uradio to je trebao kako bi dobio ulaznicu. Ili primjerice: ovjek je sa sela na poetku samo zadran pred vratima, straar odrava svoj formalni ton skoro cijelo vrijeme (to implicira kratkou, a ne trajnost odnosa), a ovjek ne shvaa da je, vidjevi svjetlo koje izbija iz vrata, zapravo

72

DIJALOG

uao u Zakon jer Zakon se tako manifestira. Ili primjerice: netko je naredio straaru da obmane ovjeka sa sela, dvosmisleno mu obeavajui ulazak, da bi se vidjelo kako e se ovjek ponaati i koliko uope moe izdrati na jednome mjestu; na kraju, on kroz svoje pitanje pokazuje da sluti da je obmanut, ali straar uklanja i tu slutnju tako to mu sugerira da je ipak bio na svojemu mjestu, inei time obmanu savrenom i trajnom. Ili primjerice: Zakon je odredio da nekim ljudima nije mogue dobiti pristup Zakonu; no, to nije mogue otvoreno rei. Stoga straar mora obmanuti ovjeka sa sela, ne zbog njega samoga, nego zbog svih ljudi. Naravno, obmana se ne smije vidjeti, a Zakon rauna i na to da e mu u tom obmanjivanju pomoi i sposobnost pojedinaca da se samo-obmanu, primjerice vidnim halucinacijama. U ovoj verziji, posljednje rijei ustvari znae: Dobio si od Zakona onoliko koliko si ti, kao pojedinac, mogao dobiti. Zakonu, ipak, ne mogu pristupiti svi u potpunosti. Dakle, Kafkina Legenda ustvari izlae istovremeno nekoliko razliitih, podjednako moguih pria, dajui jedan okvir koji se moe oblikovati na vie razliitih naina. U tim priama, ovjek sa sela i Straar guriraju na razliite naine. Oni se, zbog vieznanog okvira, pretvaraju u mogue ljude sa sela i mogue straare koji ipak prolaze kroz jedan skup identinih iskustava. Ta iskustva ne ine sub-verzivne ljude sa sela, i straare, identinima upravo zbog toga to je zbirni uinak iskustava vieznaan. Najvanije, Kafkina Legenda predstavlja vie mogunosti koje ostaju samo moguima. Ne radi se naravno o mogunostima u smislu neke alternativne prie, prie u kojoj ovjek pokuava nasilno ui u Zakon, ili prie u kojoj on odmah odlazi jer ne vjeruje straaru. Mnogi itatelji upravo tako reagiraju na Legendu, dakle, misle o nekim drugaijim mogunostima, ne razumijevajui da sama pria, uzeta u cjelini, upravo generira bitno drugaije mogunosti ovisno o tome kako kreativni itatelj odlui povezati, ili kombinirati, ili objasniti, narativne elemente. Ipak, do sada je jasno da Kafka, kroz Legendu, knjievnosti daje u zadatak da govori ne o univerzalnim ljudskim slabostima nego o univerzalnim ljudskim mogunostima. On te mogunosti, logino, ne predstavlja kao realizirane, nego ih daje naslutiti kroz samu priu koja gurira samo kao zaplet, a ne kao rasplet, rjeenje, objanjenje. Istu je predstavu mogao upriliiti, ali nije, Herodot u svezi sa Krezom. Primjerice, ukoliko ne usvojimo konanu Deljsku verziju priopenu Krezu, u Herodotovoj Prvoj knjizi moemo vidjeti nekoliko podjednako moguih lidijskih kraljeva imenom Krez: Krez koji je neoprezan i obmanut, Krez koji je ohrabren na pohod ali ne i obmanut, Krez koji je upozoren i koji upozorenju ne vjeruje, Krez koji rtvuje sebe za pravdu No, vratimo se ponovno Kafki. Moramo odmah naglasiti da postoje neki stabilni elementi okvi-

DRAEN PEHAR

73

ra Legende, elementi koji su jednostavni i razumljivi na posve jednoznaan nain: oni su identini u svim sub-verzijama. ovjek dolazi pred vrata Zakona, pored kojih ve stoji drugi ovjek koji se predstavlja kao straar, tamo obojica dugo ostaju, a prvi ovjek stari i umire na istome mjestu na kojem je pria poela. Meutim, to moramo jo rei o spomenutim univerzalnim mogunostima? Nesumnjivo je rije o univerzalijama: svaki ovjek moe bezuspjeno traiti Zakon, svaki ovjek moe biti zadran, svaki ovjek moe biti obmanut od strane onih koji navodno predstavljaju Zakon, svaki ovjek moe biti samo-obmanut. Odmah nam mora biti jasno da ovdje nije rije o moima. Knjievnost koja govori o univerzalnim ljudskim mogunostima ne govori o posebnim ljudskim moima. Ona ne prikazuje ljude kao bolje, ili snanije, ili monije, od knjievnosti koja govori o univerzalnim ljudskim slabostima. Prvo, ta knjievnost govori samo o mogunostima, dakle, ne o realnostima. Ona ne prikazuje ljude kao zbiljski ovakve ili onakve. Drugo, ona prikazuje ono to se ljudima moe dogoditi ne tako da prikazuje u prii realizaciju tih mogunosti, nego tako da mogunosti ostanu mogunostima unutar same prie, na nain ne alternativnog rjeenja ili poetka ili razvoja prie, nego na nain da pria, uzeta u cjelini, istovremeno pria vie podjednako moguih pria priblino podjednake duljine. Ono to je, oevidno, jo takoer bitno jest to da je mogunosti vie, i da nikada ne mogu biti sve realizirane istovremeno. Takoer, podrazumijeva se da je rije o mogunostima u svjetlu kojih ljudska bia mogu ispasti i boljima i gorima nego to uglavnom, ili u prosjeku, jesu. Kafka je ljude, u svojim priama, najee zamiljao u, sa stajalita realnosti, nemoguim situacijama: nijedan ovjek ne sjedi pred nekim vratima danima i godinama, nijedan se ovjek ne budi u krevetu kao Ungeziefer, ne postoji stroj koji moe raditi onako kako radi drljaa u kanjenikoj koloniji, ne moe postojati Dr Bucephalus, Lovac Gracchus, Odradek. No, Kafka je takoer znao da se, na osnovi nemoguih poetnih situacija, mogu ispriati najjasnije prie o mogunostima, u smislu mnoine konkurentskih pria koje se nasluuju iza teksta, upravo zbog toga to, suoeni sa nemoguim, ljudi odmah poinju razmiljati i o mogunostima i realnostima, to moe dati posebno zanimljive rezultate kada se razmilja o tome to ljudi mogu uiniti drugim ljudima, ili sami sebi. Primjerice, u Preobrazbi je savreno, iako posve ktivnim sredstvima, opisana mogunost da nastojanje ljudi da se razumiju ne uspije zbog dva meta-komunikativna razloga: jedna strana (obitelj) vjeruje da ju ona druga ne razumije (iako Gregor savreno razumije i sestru i oca i majku, ljude openito); jedna strana bezuvjetno vjeruje da ju ona druga mora moi razumjeti (Gregor uope ne

74

DIJALOG

uzima u obzir injenicu da se njegov glasovni aparat u bitnome preobrazio pa biva iznenaen kada njegova obitelj na njegove iskrene i naivne glasove reagira onako kako reagira). Opet u Preobrazbi, jedna od oevidnih poanti poetnoga poglavlja tie se sudara izmeu novih situacija-problema i zadravanja rutine koja ne samo onemoguuje kreativnu prilagodbu nego i poetnu situaciju obino ini jo teom, kao i opeljudske sklonosti da se ono zastraujue ne prizna za takvo, to je jo vie zastraujue od samoga zastraujueg, i da se to nepriznanje dogodi, doivi, izloi ili prezentira na vie naina. I jedna od Kafkinih najljepih skica, Careva poruka, govori o mogunostima ali na jedan skoro nevidljiv nain. Naime, ona govori o mogunosti nade/oekivanja bez osnova i mogunosti nade/oekivanja s osnovom. Na prvi pogled to se ne vidi, no im razumijemo vieznanost skice, razumjet emo i te mogunosti. Skica govori o poruci koju je Car uputio jednome podaniku, Tebi, i o nemogunosti da poruka uope doe do podanika. Ali, kae posljednja reenica: Ti tu poruku, sanjama doarava dok dolazi veer. Ukoliko reenicu o nemogunosti poruke uzmemo kao dominantnu, cijela pria djeluje kao izmiljotina, potpuna nemogunost (nada bez osnova), jer pria je zamiljena kao poruka o poruci. No, im shvatimo da se injenica da je pria ustvari poruka o poruci, koja je dola do podanika - Tebe, moe uzeti kao dominantni aspekt prie, shvaamo i da bi sama poruka morala moi nekada doi do podanika (nada s osnovom). Ipak, Kafka priu zavrava posljednjom reenicom koja dodaje jo jedan aspekt. Kafkolozi moju priu o Kafkinoj knjievnosti, kao govoru o univerzalnim ljudskim mogunostima, vjerojatno nee pozdraviti dobrodolicom. Naime, ta pria neposredno implicira da se Kafka ne moe reducirati na mranoga pisca. On nije glasnik totalitarnih reima, ljudskoga otuenja, propadanja ovjeanstva, ili stradanja idova. Kafka je mnogo bogatiji i vedriji pisac. Kafka je, takoer, mnogo sloeniji pisac. Zbog njegove veliine kao pisca, mnogi su ga nastojali svojatati. Opet zbog njegove veliine kao pisca, mnogi su nastojali u njegove knjige projicirati neko mistino pred-znanje o mnogim stvarima koje su se pojavile nakon njegove smrti. Naravno, takva su koritenja Kafke, koja poivaju na odreenim tumaenjima, uvijek dijelom u pravu jer Kafka govori i o tim mogunostima. No, besmisleno je inzistirati samo na tim mogunostima, a Kafka reduciran na te mogunosti nuno je osiromaen i manje zanimljiv kao pisac. Primjerice, Kunderin inae sjajni esej o Kafki,11 kao proroku totalitarnih reima, nuno je jednostran i iskrivljava mnogo onoga to znamo, izmeu ostaloga, o knjizi Proces. Znamo da je Kafka Jozefa K. uglavnom smatrao krivim, ali i da
11 Kundera (1990)

DRAEN PEHAR

75

ga je u Procesu nastojao prikazati kao niti jednoznano nevinoga niti jednoznano krivoga. Osim toga, Sud je u toj knjizi posebna institucija koja se ne moe jednoznano usporediti sa sudovima kakvi realno postoje: taj te sud prihvaa kada dolazi, i puta te kad odlazi; to je neki sud kojeg ovjek skoro da nosi u samome sebi. Takoer, rije je o sudu ija presuda nije diskontinuirana u odnosu na postupak. Na koncu, sjetimo se da je Kafka poetnu inspiraciju za Jozefa K. dobio nakon neugodne situacije raskidanja prvih zaruka sa Felice Bauer, kojoj se tada pridruila i Grete Bloch, u Hotelu Askanischer Hof (za Kafku je to bio Gerichtshof) u Berlinu 12. srpnja 1914.12 dakle, radilo se o jednoj vrsti skoro neoekivane osude od strane bliske ili voljene enske osobe (za koju je Kafka znao da je dijelom i sam kriv) tijekom ljubavne veze koja je trebala rezultirati brakom. Drimo li se Kunderine prezentacije Kafkine knjievnosti, svi ti aspekti postaju nevidljivi. No, ukoliko se drimo teze o Kafkinom specinom govoru o univerzalnim ljudskim mogunostima, svi ti aspekti ostaju vidljivi. Dakle, Kafka e vjerojatno ostati zanimljiv i epohalan svjetski pisac dugo u budunost, mnogo stoljea nakon dvadesetostoljetnih iskustava sa nacizmom, lenjinizmom, Holokaustom, i to pisac podjednako blizak i njemakom i idovskom narodu, kao i ostalima. Pogledamo li, pak, ponovno u univerzalne ljudske mogunosti, odmah nam se namee sljedee pitanje: zato su one, odnosno knjievnost kao govor o njima, bile Kafki bitne? Takoer, zato bi one mogle postati bitne nama, kao itateljima Kafke, itateljima uope, ili kao ljudima uope? Na ta pitanja dobit emo odgovor nakon izlaganja sljedee dvije toke. 3. Iako Kafka u Pred Zakonom pravi majstoriju tako to mnotvu univerzalnih ljudskih mogunosti omoguuje da, u obliku mini-pria ili sub-verzija, prosijavaju kroz vieznanost narativnog okvira, ton je legende ipak miran, neuzbuen, lucidan i odmjeren. to objanjava taj ton? I je li on prividan ili realan? Ako se jo jednom upustimo u reeksivno itanje ove pripovijesti, jedna e nam stvar odmah pasti u oi. Premda u tijeku prianja naknadna vieznanost dolazi odmah nakon prethodne, i premda razumijevanje onoga to se stvarno zbilo ostaje nesigurno, razvueno na mogunosti koje su konkurentske ali su i podjednako (i)legitimne, uzmemo li iskljuivo jednu jedinu perspektivu, onu ovjeka sa sela, jasno je da svaka vieznanost biva tijekom same prie razrijeena u svijetu ovjeka sa sela. To vai i sa neizvjesnost samoga kraja i moguu neizvjesnost dojma koji preostaje nakon samoga kraja. Ne znamo da li straareva prva reenica ovjeka obmanjuje, no znamo da ovjek ostaje ekati pred vratima zakona. Takoer, sa svakim jo ne ovjek je sve blii izvjesnosti, i na kraju je sigu12 O emu vidi Murray (2008, str. 168-172).

76

DIJALOG

ran, da to znai nikada. Ne znamo da li ovjek straara podmiuje ili ne, no znamo da je, iz njegove perspektive, uinjen jo jedan pokuaj. Znamo takoer da ovjek postaje oajan, odnosno da se u njemu tijekom ekanja budi vjerovanje da nikada nee ui, zato se on buni, ali kako stari sve tie. Ne znamo da li je sjaj to ga ovjek sa sela vidi stvaran ili ne, no znamo da se njemu inilo da kroz vrata zakona taj sjaj neugasivo probija. Znamo takoer da ovjek stari, da mu ula otupljuju, da postaje pomalo budalast, ili iracionalan, ak i pretjerano, naivno optimistian (buhe). Ne znamo to ekanje do samoga kraja znai, da li je rije o navici ekanja, ili jo uvijek nadi. No, znamo da je ovjek pred sam kraj postavio jedino logino pitanje. Znamo da se zapitao o smislu svog ekanja. I kroz cijelo to vrijeme, ulaz je uistinu postao njegov. Kada straar kae da, na tome ulazu, nitko drugi nije mogao ui, to je iz perspektive ovjeka koji umire savreno i istinito i nebitno. injenica jest da nitko nije ni traio ulaz. Potom ovjek umire na mjestu na kojem je gajio velike nade, to je jo jedna izvjesnost Legende. Ein Mann vom Lande, ovjek sa sela, umire a straareva posljednja reenica cjelokupnom iskustvu to ga je taj ovjek doivio zapravo nita ne dodaje. Za ovjeka koji umire pred bilo kojim vratima, smrt znai zakljuavanje svih vrata, ukljuujui i ona pred kojima je ekao. Vrata, u smislu onoga kroz to se moe u neto ui, nestaje jer se vie ne moe ui, jer se ne otkljuava. Drugim rijeima, kakve god bile vieznanosti same pripovijesti, one su na koncu u jednome svijetu nuno razrijeene. ovjek sa sela moe pred kraj razmiljati o raznim mogunostima, to on oito i ini, on kao da nasluuje prevaru ali mu, na koncu, predstoji samo jedna jedina mogunost: umrijeti ondje, ili kraj mjesta gdje je najvie ekao, na koje je bio najvie usmjeren. To vrijedi za svakoga, ne samo za ovjeka sa sela. Na koncu, ne moemo izbjei zakljuak da je na sva pitanja ovjek sa sela dobio odgovor. I da, na neki nain, svaki itatelj itajui ovu priu dobiva, iz kuta koji je moda jedini bitan, odgovor na sva smislena pitanja koja, u okviru prie, moe postaviti o prii: ovjek je ostao na jednome mjestu, ostario, iskusio sve ono to starenje pod danim okolnostima donosi, logiku je donekle zadrao, i iskusio je takoer neto poput utjene vizije. Tijekom cijeloga vremena ekanja imao je nekoga kraj sebe koji je pomalo djelovao kao smetnja ali i pomalo kao onaj koji podgrijava nadu, i pomalo kao onaj koji objanjava cjelokupnu situaciju. To znai da, kada je Kafka u Dnevnik zapisao da mu se otkrilo znaenje Legende, on je jedino mogao misliti na znaenje izloeno u prethodnim reenicama. On je morao shvatiti da su, iz neke perspektive, vieznanosti irelevantne, da postaju nevanima, da je ostajanje u stanju upitanosti, u stanju suoavanja s mnotvom pitanja, na dulji rok nemogue. S vreme-

DRAEN PEHAR

77

nom, vieznanosti je sve manje i manje. S vremenom, svaka vieznanost biva na neki nain razrijeena. Iako je dobro uvijek odrati svijest o mogunostima, svijest koja bez okvirne vieznanosti sama nije mogua i koja je Kafki oito bitna, bitna toliko da on pravi novi tip knjievnosti zbog te svijesti, u jednome trenutku sve mogunosti moraju nestati, ne samo one koje smo mi uzeli u obzir. Kada to uzmemo zajedno s tokom 2., onda kao da postoji jedna tenzija: Kafka stvara knjievnost kao novi diskurs o univerzalnim ljudskim mogunostima, i u tu svrhu koristi vieznanost kao neprekidan, a ne epizodni, pokreta knjievnog zapleta, ali to ini kako bi naglasio poantu da se mora suoiti s nemogunou. No, nakon sljedee toke vidjet emo da tenzija ustvari ne postoji. Sljedea e nam toka takoer dati objanjenje zato su mogunosti Kafki bile bitne i zato bi one svakome morale biti bitne. 4. Jedno od tipinih obiljeja Kafkina stila, ono u kojem je on takoer bio prvoklasan majstor, sadrano je u njegovim alama, njegovoj upotrebi humora koji je uvijek humor crne, teke, bezizlazne situacije. To je humor ovjeka koji se nalazi pred onim to e ga upravo progutati, ili to ga je ve progutalo: u jednoj epizodi iz Preobrazbe otac predbacuje majci zato to je preuzela posao ienja Gregorove sobe, takoer govori sestri da vie nikada ne smije istiti Gregorovu sobu, a u cijeloj situaciji jedino se Gregor, taj Ungeziefer, ponaa kao normalno i razborito ljudsko bie on bi najradije da zatvore vrata i potede ga takvih scena.13 U Kanjenikoj koloniji izvor je humora osueni vojnik, koji ne zna da je osuen, ali takoer, jer ne govori relevantnim jezikom, ne razumije objanjenja koja o drljai putnik-istraiva dobiva od ocira.14 U posljednjem poglavlju Procesa nalazimo remek-djelo crnoga humora u obliku scene sa policajcem. Kundera svoj ogled o Kafki poinje jednom priom iz komunistike ehoslovake, koja zvui kao ala,15 Benjamin svoj ogled poinje crnom alom o Potemkinu i uvalkinu,16 a Camus e, u svom ogledu o Kafki, ispriati vic o luaku koji peca ribu u kadi, i koji na pitanje ljekara Je li zagrizla? odgovara: Ne, budalo, to je kada.17 Najvanije, to nas obiljeje vrlo precizno upuuje na ono to je Kafka opisao kao bit svojeg knjievnog stvaranja u dnevnikom zapisu od 13. prosinca 1914., nakon svoje i Brodove posjete Felixu Weltschu:
13 Kafka (1968, str. 97-8) 14 Kafka (1968, str. 158, 160) 15 Kundera (1990, 87-8) 16 Benjamin (1974, str. 242-3) 17 Camus (1989, str. 141)

78

DIJALOG

Auf dem Nachhauseweg sagte ich Max, da ich auf dem Sterbebett vorausgesetzt da die Schmerzen nicht zu gro sind, sehr zufrieden sein werde. Ich verga hinzuzufgen und habe es spter mit Absicht unterlassen, da das Beste was ich geschrieben habe, in dieser Fhigkeit zufrieden sterben zu knnen, seinen Grund hat. An allen diesen guten und stark berzeugenden Stellen handelt es sich immer darum, da jemand stirbt, da es ihm sehr schwer wird, da darin fr ihn ein Unrecht und wenigstens eine Hrte liegt und da das fr den Leser wenigstens meiner Meinung nach rhrend wird. Fr mich aber, der ich glaube auf dem Sterbebett zufrieden sein zu knnen, sind solche Schilderungen im geheimen ein Spiel, ich freue mich ja in dem Sterbenden zu sterben, ntze daher mit Berechnung die auf den Tod gesammelte Aufmerksamkeit des Lesers aus, bin bei viel klarerem Verstande als er, von dem ich annehme, da er auf dem Sterbebett klagen wird, und meine Klage ist daher mglichst vollkommen, bricht auch nicht etwa pltzlich ab wie wirkliche Klage, sondern verluft schn und rein. Es ist so, wie ich der Mutter gegenber immer ber Leiden mich beklagte, die beiweitem nicht so gro waren wie die Klage glauben lie. Gegenber der Mutter brauchte ich allerdings nicht soviel Kunstaufwand wie gegenber dem Leser.18 U navedenom dijelu Dnevnika Kafka nam je objasnio zato pie, kako pie i to ga pokree kada pie. S jedne strane, postoji svijest o itatelju koji treba biti dijelom prevaren, obmanut, usisan u kciju. To Kafka ini priom o umiruem ije umiranje, iz perspektive itatelja, treba biti shvaeno (pod jednim tumaenjem) kao nepravedno, teko. No, Kafka naravno pie zbog svojega zadovoljstva, zadovoljstva izjednaavanja s onim umiruim. Samo umiranje, u smislu kraja, ima iskljuivo knjievnu, ali zato nezaobilaznu funkciju - da djeluje kao granica, kao ono nakon ega vie nema rijei, kao ono nakon ega vie nema interpretacija niti potrebe za interpre18 Kafka (1997, str. 443): Putem, dok smo odlazili, rekao sam Maxu da u na samrtnoj postelji, ukoliko bolovi ne budu preveliki, biti vrlo zadovoljan. Zaboravio sam dodati, a kasnije sam to i namjerno ispustio, da ono najbolje to sam napisao ima svoju osnovu u toj sposobnosti da umrem zadovoljan. Na svim onim dobrim i snano uvjerljivim mjestima radi se uvijek o tome da netko umire, da njemu postaje jako teko, da u tome, za njega, lei neko nepravo i, u najmanju ruku, neka tvrdoa, te da to itatelju, barem prema mome miljenju, biva dirljivo. No za mene, mene koji vjerujem da u na samrtnoj postelji moi biti zadovoljan, takvi opisi u tajnosti znae jednu igru, ja se radujem kada umirem u onom umiruem, stoga proraunato iskoritavam pozornost itateljevu, koja se sabrala oko same smrti, posjedujem mnogo jasniji razum od itatelja za kojega pretpostavljam da e se na samrtnoj postelji aliti; i moja je alopojka stoga savrena koliko moe biti, takoer ne prekida se iznenadno kao stvarna alopojka, nego protjee lijepo i isto. Tako je kao kada sam se majci uvijek alio na boli koje uostalom nisu bile toliko jake koliko joj je alopojka davala vjerovati. Dakako, za majku nije mi bio potreban onoliki ulog umjetnike sposobnosti koliki mi je potreban za itatelja.

DRAEN PEHAR

79

tacijama. Ipak, Kafka smatra da do te toke treba doi na jedan poseban nain, na nain onoga koji zadovoljno umire i ije zadovoljstvo u umiranju umiranje pretvara u istu i lijepu alopojku, alopojku koja nije poput stvarne, koja se ne prekida nego tee. To sveukupno znai da Kafka stavlja i sebe u priu, u smislu svoje sposobnosti da umre zadovoljan jer tek mu ta sposobnost daje sposobnost da se lijepo ali, ali ujedno u priu stavlja i itatelja koji se ne moe tako lijepo aliti, koji je privuen patnjama, nepravdama, tvrdoom umiranja. Kafka tako uvijek opisuje umirueg kao onoga koji doivljava agoniju, koji ima mnogo razloga da ostane na ivotu, ali tim opisom zapravo usisava itatelja; druga strana opisa jest iskljuivo Kafkina ta strana predstavlja izraz Kafkinog perverznog zadovoljstva u umiranju, izraz njegove sposobnosti da kontrolira priu i ispria ju usprkos, ali i upravo na osnovi neugodnosti njezina predmeta. Kada doe kraj, Kafka mora rei: Dobro je, i itatelj to takoer mora moi razabrati. Kafkino spominjanje svojih iskustava, kao djeteta koje se ali kako bi privuklo majinu panju, treba uzeti savreno ozbiljno (ta bi iskustva takoer mogla biti od neprocjenjive vrijednosti za estetiku, teoriju knjievnosti, i psihologiju i teoriju kreativnih procesa). Dijete, iako ne umire, mora sebe predstaviti kao onoga koji je u stanju pokreta ka umiranju, a Kafkadijete iz toga je oito izvlaio veliku koliinu zadovoljstva. Ne samo da je dobivao majinu panju, njegu, ljubav i slino, nego je uio i sebe promatrati, kontrolirati svoje iskaze o sebi i, na koncu, zamiljati drugaije, i bolje i gore, svjetove. Kafka-dijete udvajalo je svoje reprezentacije, jedna je za majku druga je za maloga pripovjedaa, i to je vjerojatno bio prvi i temeljni izvor vieznanosti koje nalazimo u njegovoj prii. Vieznanost je morala biti odrana tijekom cijele prie jer mali je pripovjeda priao lijepo i isto, ali o realnim patnjama koje nisu bile onoliko velike koliko sam ja putao da se vjeruje. Patnje su morale biti poduprte zadovoljstvom, i to je ta vieznanost prema kojoj Kafka stvara jedan poseban, za svjetsku knjievnost inovativan odnos. Primijetimo, dodatno, da Kafka ne kae naprosto ja elim umrijeti. On oito sebi postavlja veu zadau - da umre zadovoljan, kao lik u dobroj, bogatoj, smislenoj i zavrenoj prii. Naravno, on je svjestan da to ne ovisi posve o njemu, ali moramo razumjeti da je rije primarno o simbolikoj sposobnosti koja se moe, ali i ne mora prevesti u realnu. Vidjeli smo da to zadovoljstvo ovisi o kakvoi njegove prie, ali ono ovisi prije svega o neemu temeljnom: da se, za sebe, shvati da se pria mora zavriti i da se njen zavretak, zbog onoga to zavretku sveukupno prethodi, mora doivjeti kao neto to je i logino i oslobaajue, dakle, i poeljno. Takoer, moramo odmah razumjeti da niti itatelji niti majka, s obzirom na Kafkino stva-

80

DIJALOG

ranje, nisu izvan Kafke. Oni se uvijek nalaze i u njemu. Stoga su Kafkini likovi tako posebni. Oni su pisani uzimajui u obzir dvije perspektive istovremeno: perspektivu pisca koji osjea zadovoljstvo tijekom umiranja kako zbog toga to o umiranju dobro pie tako i zbog toga to ima tu sposobnost da umiranje vidi na jedan poseban nain; i ujedno perspektivu itatelja koji se buni, koji pati zajedno sa likom, koji se nastoji oduprijeti umiranju, ali time moe samo produbiti agoniju i svoju alopojku pretvoriti u neto to nije niti isto, niti kontinuirano, niti lijepo. Za Kafku-pisca, smrt moe donijeti zadovoljstvo ako ju uspjeno pretvorimo u narativnu funkciju, ako ona ima smisla kao zavretak prie koja je ispriana tako da sam zavretak ima smisla. Nesumnjivo da je to bilo najtee za Kafku, ali u nekim je trenucima on do tako oblikovane prie uistinu uspijevao doi. Za Kafku-itatelja, umiranje je nepravedno u smislu prie koja ima jednu osebujnu zgusnutost, tvrdou/nepravednost, neprozirnost, napetosti, prekide, u smislu prie koja se buni protiv svog zavretka. Kafka-itatelj teko je uskladiv sa Kafkompiscem, ali, kada do je do sklada dolazilo (Kafka jasno kae da to nije bilo uvijek), kasnijim su pokoljenjima ostavljena remek-djela. To, na koncu, objanjava zato su Kafki univerzalne ljudske mogunosti, kao sub-verzivne interpretacije sadrane u samoj prii, bile bitne i zato one svakom ljudskom biu moraju biti bitne. Kafka priu pria tako da zavretak-smrt, u smislu suoavanja sa konanom nemogunou, ima smisao, tako da razrjeuje vieznanosti, odnosno da prekida sukob koji postoji izmeu mogunosti. Za to je potrebno i to da ne postoji dodatna mogunost koja bi se mogla pokazati savrenijom od onih ve zamiljenih, koja bi mogla omoguiti neku vrstu smislenog nastavka prie. Umiranje je savreno i donosi zadovoljstvo onda kada, pod uvjetom sukoba mogunosti, ne postoji rjeenje u postojeem okviru, kada se ne moe zamisliti da ili jedna od mogunosti uistinu postane zbiljskom, u nastavku prie, ili da neka nova, superiornija mogunost iskrsne kroz nastavak prie. Onda umiranje djeluje kao neto to sve mogunosti proglaava nevanima, a to pak itatelju omoguuje ponovno, pojednostavljeno i ogoljeno, razumijevanje pripovijetke/djela bez vieznanosti, primjerice, u Legendi iskljuivo kroz oi ovjeka sa sela. To je Kafkin temeljni razlog za diskurs o univerzalnim ljudskim mogunostima i za uporabu vieznanosti kao neprekidnog pokretaa zapleta. Taj razlog dovoljno esto vai. Ako uope, vieznanost narativa moe se prekinuti, razrijeiti ili odgonetnuti samo na dva naina: Ili istinitim iskazom koja biva izvana unesen u narativ, koji ga, dakle, nuno proiruje i koji presuuje izmeu mogunosti u njemu sadranih, odreujui nuno brisanje nekih, ne svih mogunosti zamislimo da, u Pred Zakonom, Kafka (ili Joseph K., ili Der Geistliche-sveenik, kao tumai) na kra-

DRAEN PEHAR

81

ju dodaje jednu ili dvije reenice, primjerice: Straar ree prevario sam te ili sve si ove godine uzalud ekao; bi li nam to, u dotinome okviru, bilo od neke pomoi?; ili okonanjem narativa kroz narativno umorstvo glavnoga lika, okonanjem koje ne presuuje izmeu mogunosti nego naprosto potvruje nemogunost njihove koegzistencije, ne briui nijednu posebnu mogunost kao takvu, samo ih proglaavajui iz jedne perspektive sve irelevantnima, to nam moe pomoi da priu proitamo na jedan drugaiji, ogoljeni, jednoznani nain. Dovoljno esto, prvi se nain ne moe materijalizirati i Kafka nam moda zbog toga, moda i zbog injenice da drugi nain u veoj mjeri slii ljudskome ivotu, a moda i zbog injenice da se jedan od dva naina mora materijalizirati, preporuuje drugi. Moda upravo zbog svijesti o tom drugom nainu Kafka svoju umjetnost opisuje kao izdizanje svijeta u ono isto, istinito, nepromjenjivo (das Reine, Wahre, Unvernderliche; Dnevnik 25. rujan 1917.) No, vjerujem da su Kafki univerzalne mogunosti morale biti bitne i zbog dodatna tri razloga. Prvo zbog itatelja koji, zajedno sa glavnim likom, mora proivljavati tvrdou umiranja u atmosferi neizvjesnosti, napetosti, a za takvu su atmosferu univerzalne mogunosti neophodne. Neizvjesnosti ivota, koji zbog tih neizvjesnosti kao da stalno trai novu potragu, i uz kojega se lakovjerni itatelj stoga tako snano stiska, imaju svoj neposredan odraz u nesigurnim interpretacijama-mogunostima jedne vieznane prie i otvorenom i neizvjesnom procesu tumaenja (koje pak sa svakom dodanom verzijom ili reenicom mora postati slabije, konfuznije i manje spasonosno, to zna i iskazuje Kafka-pisac, a ne njegov zamiljeni itatelj). Drugo, zbog vjere da je umiranje s punom svijeu (lucidnost) neto ljudskije od bezumnog umiranja ivotinje, a za to je neka predodba o prolim, podjednakim mogunostima takoer neophodna. Tree, zbog vjere da posjedovanje svijesti o mogunostima znai najsigurniju obranu od prijevare, obmane ili samo-obmane, kao moralne ili intelektualne smrti koja je gora od zike.

POUKA
Diskurs, koji se suoava sa vieznanou, i koji ju tematizira, bilo kao dio samoga sebe bilo kao dio neke izvanjske epizode o kojoj pripovijeda, jedan je od najznaajnijih diskursa ljudskoga roda. To je stoga to vieznanost jest problem za ovjeka koji misli i govori, i to ona ini problematinim i jezik i ljude koji se ine njezinim izvorom. Pojava ljudske svijesti usko je vezana uz prepoznavanje vieznanosti, uz prepoznavanje nedostatnosti vlastite percepcije koja pojavu vieznanosti uvijek prati, uz pokuaj da se vlastita reprezentacija udvoji i nadvlada kao i uz prepoznava-

82

DIJALOG

nje neizvjesnosti izbora, koji neminovno prate istu stvar. Sve su to temeljne injenice ljudskoga ivota. One taj ivot ine moda vie, a moda manje vrijednim ivljenja od ivota bia koja ne govore i koja, ini se, ne posjeduju svijest. Nemamo mnogo mogunosti u suoavanju ili usmjeravanju toga diskursa. Herodot nam govori o jednoj mogunosti, ali kao da ve nasluuje i onu Kafkinu. Ne znamo, danas, dovoljno o svemu onome to je odredilo da Kafka diskursu vieznanosti da onaj smjer koji je dao. No, ne uzeti u obzir taj diskurs znai danas sebe znaajno osiromaiti kao ljudsko bie. Kafka je taj diskurs pratio tijekom cijeloga ivota: od stabala koja samo prividno vrsto stoje u snijegu; preko ovjeka u rijeci za kojega ne znamo utapa li se i zove u pomo, ili nas samo pozdravlja; ovjeka koji ne umire kao nevin, ali niti kao onaj ija je krivnja dokazana; jedne careve poruke; sve do umjetnika u gladovanju koji moda i nije umjetnik nego je naprosto anoreksian; i same Kafkine oporuke kojom je naloio da se sve to je ostalo iza njega uniti neproitano. Da se kroz taj diskurs izgradi jedna pria, to je nemogue. Ali Kafka je iskoristio mogunost da se, kroz taj diskurs, ispria istovremeno vie podjednako moguih pria i tako prezentira jedan sukob koji se ne moe razrijeiti. Takva uporaba diskursa Kafki je omoguila da osjeti zadovoljstvo u umiranju preko identikacije sa svojim umiruim glavnim likom, a samo mu je to zadovoljstvo omoguavalo i da pripovijeda lijepo, neprekidno i isto. On je jedan od rijetkih pisaca-mislilaca dvadesetoga stoljea koji je, suprotno predodbi koja je o njemu stvorena, shvatio da svaka vieznanost nuno biva prevladana i razrijeena. Jedino je bitno kako se od gradnje/gomilanja vieznanosti i konanog osloboenja od vieznanosti moe napraviti lijepa pria. On je takoer nekako doao do razumijevanja injenice da se univerzalne ljudske mogunosti mogu i moraju prikazati na jedan nain koji ih nuno prevladava i da pria o ljudskome ivotu biva uspjeno ispriana jedino onda kada nam omoguuje da ivot doivimo u dvostrukome kljuu, kao ivot uhvaen u mreu vieznanosti i kao ivot osloboen vieznanosti upravo kroz iskustvo te mree. Uspio je shvatiti i objasniti da se i doivljaj i poimanje i sjeanje mogu iskusiti na dva bitno razliita naina, da jedan nain vodi drugome, i da je jedino put od jednoga do drugoga naina ono to ljudski ivot moe uiniti vrijednim ivljenja. Zbog toga mi, koji ga danas itamo, sebe s pravom i radou moemo vidjeti kao nasljednike njegovih likova.

DRAEN PEHAR BIBLIOGRAFIJA

Agamben, G. (2006), Homo sacer, Zagreb: Arkzin, s talijanskoga M. Kopi

83

Arieti, J.A. (1995), Discourses on the First Book of Herodotus, Maryland: Littleeld Adams Books Aristotle (1877), The Rhetoric of Aristotle, Book III (s komentarom Edward M. Cope, ur. John E. Sandys), Cambridge at the University Press Benjamin, W. (1974), Franz Kafka, u: Eseji, Beograd: Nolit, prijevod s njemakog M. Tabakovi, str. 242-257 Binder, H. (1993), Vor dem Gesetz. Einfhrung in Kafkas Welt, Stuttgart, Weimar: Verlag J.B. Metzler Bogdal, K.M. (ur.) (1993), Neue Literaturtheorien in der Praxis. Textanalysen von Kafkas Vor dem Gesetz, Opladen: Westdeutscher Verlag Bourdieu, P. (1982), Ce que parler veut dire, Paris: Fayard Camus, A. (1989), Nada i apsurd u djelu Franza Kafke, u: Mit o Sizifu, Sarajevo: V. Maslea, Svjetlost, s francuskog prijevod N. Smailagi Derrida, J. (1992), Before the Law, u: Acts of Literature (priredio D. Attridge), New York, London: Routledge, str. 181-220 Fisher, N.R.E. (1992), Hybris, Wiltshire: Aris & Phillips Ltd. Hart, J. (1982), Herodotus and Greek History, London, Canberra, New York: Croom Helm, St. Martins Press Herodotus (1952), The History of Herodotus, Chicago, London, Toronto: Encyclopaedia Britannica, Inc. (engleski prijevod George Rawlinson) ______ (1993), Herodotus Book I (s komentarima George A. Sheets), Pennsylvania: Bryn Mawr College Kafka, F. (1968), Pripovijetke, Zagreb: Zora, hrvatski prijevod Z. Gorjan ______ (1990), Der Process (priredio M. Pasley), Frankfurt/M: S. Fischer Verlag ______ (1997), Tagebcher 1909-1923, Frankfurt/M: S. Fischer Verlag Kundera, M. (1990), Tu negdje iza, u: Umjetnost romana, Sarajevo: Veselin Maslea, Svjetlost, s francuskog prijevod M. Peorda, str. 87-101 Kurz, G. (1987), Meinungen zur Schrift: Zur Exegese der Legende Vor dem Gesetz im Roman Der Prozess, u: Kafka und das Judentum, Frankfurt/M: Athenum Verlag, str. 209-223 Murray, N. (2008), Franz Kafka, Sarajevo, Zagreb: ZORO, s engleskog prijevod D. Torre Plutarch (1957), Plutarchs Moralia (grki tekst s engleskim prijevodom Frank Cole Babbitt), London and Cambridge Mass.: William Heinemann Ltd. and Harvard University Press

84
Solar, M. (1989), Teorija proze, Zagreb: SNL

DIJALOG

Robertson, R. (2004), Franz Kafka, Oxford, New York: Oxford University Press Sussman, H. (2002), Kafkas Aesthetics: A Primer: From the Fragments to the Novels, u: A Companion to the Works of Franz Kafka (ur. J. Rolleston), Rochester: Camden House, str. 123-148

Herodotus, Kafka before the Law, and Ambiguity as an Engine of Narrative Plot
This essay deals with discourses of ambiguity rst by Herodotus (Histories, Book I, The story of Croesus), which assumes historical priority, and then by Kafka as exemplied in his story Before the Law. Both kinds of discourses tell us something important about possible uses of ambiguity as an engine of narrative plot, and also about some viable ways of human coping with ambiguity. Whereas Herodotus, under the standard interpretation, narrates the story of Croesus and of ambiguities of Delphic prophecies in order to present universal weaknesses of human nature, Kafka, while leaning on Herodotus insubtle ways, uses ambiguity to intimate some universal human potentialities as ickering through his own narrative. In addition, Kafka also uses ambiguity to guide the reader to the conclusion that, at some level, both ambiguity and the possibility of meaningful asking of questions meet their end. This enables us to approach Kafkas narrative universe through a different, retroactive reading and understanding, and also hands us the keys to explain Kafkas narrative satisfaction at dying as a key component of his aesthetics. Kafka is probably the only writer whose narrative mastery managed to reconcile two extremes: to expose every single representation to a subversive impact of ambiguity, and to bring discourse to the point where ambiguity ceases to matter.