SUVREMENE KRIMINALISTIKE TEORIJE

Prof. dr. sc. Duko Modly

SARAJEVO / PRISTINA 2007 FSK/S - 14/06

1 Prof. dr. sc. Duko Modly1 SUVREMENE KRIMINALISTIKE TEORIJE Uvod Kriminalistika nauka (kriminalistika) je suvremena nauka. Ona ima svoj metodoloki sistem pomou kojeg kritiki opservira svoja postojea pravila de lege lata, sistematizira ih i analizira. Nadalje ona oblikuje i definira svoja naela i institute i predlae njihove izmjene de lege ferenda, u skladu s razvojem suvremenog i oekivanog kriminaliteta. Utvrujui meusobne odnose svog sadraja kao pravila o otkrivanju (heuristiki aspekt) i dokazivanju (preteno silogistiki aspekt) krivinih djela, kriminalistika nauka koristi pojmove i termine koje je stvorila u svom okrilju tzv. kriminalistika terminologija, jezik struke i doprinosi tumaenju svojih pravila i pomae u njihovoj adekvatnoj primjeni u svakodnevnoj kriminalistikoj praksi. Unutar kriminalistike nauke razlikujemo kriminalistiku nauku u uem smislu kao teoriju i dogmatiku kriminalistike nauke, koja svojim autoritetom i naunom utemeljenou postaje neminovni i neizostavni dopunski izvor za primjenu pravila kriminalistike nauke. Teorija i praksa kriminalistike nauke se meusobno dopunjuju i zajedniki doprinose jedinstvenom cilju i zadatku kriminalistike nauke, in ultima linea prevenciji i represiji kriminaliteta. Kriminalistikim teorijama bavi se teorijska kriminalistika nauka. Taj pojam obuhvaa brojna pitanja s podruja filozofske nauke, posebno gnoseologije i epistemologije, psihologije, logike, sudske psihologije, teorije sistema, organizacije rada itd. Ona se bavi spoznajno-teorijskim pitanjima istraivanja krivinih djela, teorijskim temeljima kriminalistike nauke, istinom u postupku i sredstvima i metodama utvrivanja istine, misaonom modeliranju, postavljanjem verzija kao ad hoc hipoteza, negativnim (odrenim) injenicama, strukturom kriminalistike nauke, odnosima meu pojedinim granama kriminalistike nauke i slinim pitanjima. Teorijsku kriminalistiku nauku moe se oznaiti kao kriminalistiku nauku u uem smislu. Praktina (represivna) kriminalistika nauka bavi se problemima vezanim uz otkrivanje i dokazivanje krivinih djela post delictum. Rije je o skupu kriminalistikih pravila. Zadnjih godina uz visoko razvijenu sredinju cjelinu kriminalistike nauke, razvila se i razvija se preventivna kriminalistike nauka, ija pravila se koriste za djelovanje ante delictum, tj. za spreavanje izvrenja krivinih djela. Radi se o posebnim metodama i sredstvima. Sa stanovita kriminalistikih misaonih procesa razlikuju se heuristika i silogistika kriminalistika nauka. Prva (primarno u ingerenciji policije) pristupa krivinom djelu kao realnoj pojavi i oznaava se kao otkrivanje krivinog djela i poinitelja. Ona se koristi kriminalistikim sredstvima opaanja, biljeenja, ivotnim iskustvom, spoznajama prirodnih i tehnikih nauka, statistikom, eksperimentima itd. Silogistika kriminalistika nauka (zvana i kriminalistika nauka krivinog postupka) takoer pristupa krivinom djelu kao realnoj pojavi, ali i kao predmetu krivinog postupka i krivinog prava. Ona polazi od vjerojatnosti da je odreena osoba poinila odreeno krivino djelo i razmatra najsvrsishodnije naine izvoenja procesnih radnji i dokaza. Primjena sredstava silogistike kriminalistike nauke je ograniena procesnim propisima. U procesu istraivanja krivinih djela (ali i kriminalnih dogaaja) kriminalistika nauka se slui posebnim kriminalistikim metodama koje su se razvile unutar nje na njenim teorijama. Kriminalistika nauka kao opi predmet naune spoznaje ima kriminalitet shvaen u kolokvijalnom smislu te rijei. Rije je o zajednikom specifinom predmetu spoznaje kriminalistike nauke i drugih nauka (pravnih i nepravnih), koje se bave suzbijanjem kanjivih ponaanja. Osnovni zadatak kriminalistike nauke je rekonstruiranje prolosti dogaaja koji indiciraju na postojanje kaznenog djela. Daljnji zadatak je osiguranje neometanog toka operativne

Redovni profesor na FKN u Sarajevu

2 (neformalne) i kazneno procesne procedure istraivanja krivinih dogaaja ili krivinih djela. Rije je o kriminalistikoj proceduri. Zadaci kriminalistike nauke su : 1. ispitivanje i utvrivanje naina izvrenja krivinih djela, 2. utvrivanje naina otkrivanja (pronalaenja), prikupljanja, pravnog i stvarnog fiksiranje injenica i dokaza koji ukazuju da je izvreno krivino djelo, 3. utvrivanje i upuivanje kako se na temelju pronaenih dokaza utvruje i hvata uinilac krivinog djela, 4. pomaganje u pronalaenju najsvrsishodnijih metoda u provoenju operativnih i procesnih radnji i 5. upuivanje na svrsishodna sredstva u prevenciji kriminaliteta. Osnovne funkcije kriminalistike nauke : opa funkcija kriminalistike nauke je stvaranje temelja za najefikasnije i najoptimalnije postupanje u cilju suzbijanja kriminaliteta. Ta ope funkcija kriminalistike nauke podrazumijeva tri pod funkcije : (1) spoznajnu, (2) rekonstruktivnu i (3) komunikacijsku. Razraujui naine (metode) i sredstva otkrivanja, istraivanja i dokazivanja krivinih djela i njihovih uinilaca i prenosei ih u svakodnevnu praktinu djelatnost suzbijanja kriminaliteta, kriminalistika nauka se uklapa u sistem represivnog i preventivnog suzbijanja kriminaliteta. Predmet spoznaje kriminalistike nauke treba promatrati kroz tri osnovne funkcije te nauke : (1) spoznajnu, (2) konstruktivnu (u vidu razrade novih naunih metoda i sredstava i usavravanje postojeih, te stvaranje modela rada kriminalista u vidu optimalizacije algoritama i (3) komunikacijsku koja se manifestira u vidu strunog osposobljavanja kriminalista. U tom smislu govori se o teorijskoj i praktinoj kriminalistikoj nauci. Kriminalistika nauka kao cjelovita nauka istrauje cjelokupnu represivnu i preventivnu djelatnost nadlenih represivno-preventivnih organa sa stanovita otkrivanja, istraivanja i prevencije kriminaliteta u okviru svog predmeta spoznaje. Pri tome kako je navedeno, treba imati u vidu posebni predmet naune spoznaje kriminalistike nauke. Ona prua praksi otkrivanja krivinih djela i njihovih uinilaca, istraujui njene zakonomjernosti, modele naunog i strunog postupanja. Ona se bavi otkrivanjem operativnih i dokaznih informacija, materijalne i personalne prirode. Pri tome posebnu ulogu ima nauno utemeljen model otkrivanja i dokazivanja krivinih djela unutar kriminalistikih metodika. Rije je o specijaliziranom modelu otkrivanja i dokazivanja (istraivanja) pojedinih kategorija krivinih djela s teitem na fenomenoloko-morfolokim obiljejima tih djela uvjetovanih mjestom, vremenom, nainom i sredstvima izvrenja, oblikom krivnje i drugim okolnostima i identifikacijskim mjerama i radnjama. Radi se o sredstvima i interakcijama kojima se slue suvremeni kriminalisti i koje se javljaju unutar tog modela i njegovim izlaznim veliinama. Kriminalistika nauka prouava : (1) pojavne oblike i naine izvrenja krivinih djela uope i pojedinih krivinih djela. Rije je o delinkventskoj taktici i tehnici, (2) pojavne forme ivota prijestupnika. Toke jedan i dva ine kriminalnu fenomenologiju, (3) praksu suzbijanja kriminaliteta, (4) primjenu tekovina prirodnih, tehnikih i drugih nauka pri otkrivanju i dokazivanju krivinih djela, (5) primjenu taktikih i psiholokih metoda i sredstava istraivanja, (6) psihologiju istraivanja i suenja i (7) logike aspekte dokazivanja i suenja. Kao sredstva spoznaje u okvirima kriminalistike nauke ne javljaju se samo tehniki ureaji i razliiti materijali, nego i pojmovi i termini, kategorije i teorije. Rije je o vlastitim teorijama kriminalistike nauke o kojima e nastavno biti rijei.

3 Suvremene teorije kriminalistike nauke Kriminalistika nauka razvija vlastite teorije, koje su u njezinoj iskljuivoj domeni. Ilustracije radi navode se slijedee teorije : (1) teorija kriminalistikog planiranja, (2) teorija istraivanja krivinih djela, (3) teorija ekspertizne djelatnosti (situacijske, dijagnostike i identifikacijske prirode), (4) uenje o grupnoj pripadnosti, (5) teorija kriminalistike identifikacije, (6) uenje o postupanju s indicijama i verzijama, (7) uenje o nainu izvrenja krivinih djela tzv. tehniki modus operandi, (8) uenje o mehanizmima nastanka i formiranja tragova, (9) uenje o specifinim identifikacijskim obiljejima i grupnoj pripadnosti, (10) uenje o kriminalistikom traganju za osobama i stvarima, (11) uenje o opim principima metodike kriminalistikih vjetaenja (identifikacijskih, dijagnostikih i situacijskih), (12) teorija kriminalistikog prognoziranja, (13) teorija operativne djelatnosti posebno operativnog rada kriminalistike policije, (14) teorija identifikacije glasa, (15) teorija o arulji, (16) teorija o postupanju s tragovima (materijalnim i tzv. idealnim), (17) teorija o kriminalnim situacijama, (18) kontaktna teorija, osobito mikro tragova, (19) daktiloskopska teorija, itd. U ovom radu osvrnuti emo se na veinu od navedenih teorija, jer prostor ne dozvoljava elaboraciju svih. Na ovom mjestu radi lakeg razumijevanja nastavnih izlaganja da li bi ukratko sadraj teorije operativnog rada kriminalistike policije. Rije je o podruju naunih uopavanja koja se odnose na sektor djelatnosti kriminalistike policije. Pod tim pojmom podrazumijeva se skup sistematiziranih, nauno utemeljenih i obrazloenih saznanja o odreenom podruju djelovanja kriminalistike policije. To je vieznaan pojam u koji spadaju svi poslovi u najirem dijapazonu koje obavlja kriminalistika policija. Ova teorija je integralni dio preventivno-represivne heuristike kriminalistike nauke. U skladu s odredbama pozitivnog procesnog prava operativni rad kriminalistike policije je i pravno definiran sistem radnji, to implicira zakonitost u njegovom obavljanju. U njemu dominiraju otkrivakodokazne identifikacijske i grupifikacijske mjere i radnje. Kada se odvija unutar krivino-procesnog okvira ima veliku dokaznu snagu. I ova teorija, kao i sve druge kriminalistike teorije moraju se temeljiti na aktualnim teorijskim zasadama. Pojam teorija : Pod pojmom teorija (gr. theoria-razmatranje) danas se podrazumijevaju : (a) openita postavka ili koherentna skupina openitih postavki na temelju kojih se objanjava neko podruje pojava (injenica, podataka), (b) vie ili manje verificirano objanjenje poznatih injenica i podataka. Pri tome hipoteza je samo pretpostavljeno, mogue objanjenje, prikladno da se njime pristupi istraivanju i provjeravanju, (c) onaj dio neke nauke ili struke, vjetine, umijea i slino, koji se odnosi na njene principe i metode i tako razlikuje od njene primjene, (d) pojam praksom potvrenog jedinstva injenica i hipoteza, kojima se prikazuje zakonitost u nekoj pojavi ili grupi pojava, (e) sloena pretpostavka, koja je utemeljena na mnogo vie podataka od obine pretpostavke, koja je u znatnijoj mjeri provjerena i prihvaena, i za koju smatra onaj tko ju postavlja, da je istinita, odnosno iskoristiva, a u svakom sluaju je mnogo vjerojatnija od obine pretpostavke. Teorija danas, jo nije konano potpuno verificirani pojam, odnosno jo se u znanosti ne smatra potpuno nespornom. est je sluaj da o nekom pitanju postoje dvije ili vie teorija. U kriminalistikoj nauci pod pojmom teorije podrazumijevaju se : (1) promiljeno i uopeno znanje o nekoj kriminalnoj pojavi ili vie pojava utemeljeno na njihovim bitnim zakonitostima. Rije je o tzv. teoriji interpersonalne verifikacije, (2) osnovni nauni pojmovi promatrani uopeno, nasuprot pojedinanom primjeru iz prakse, (3) onaj dio neke nauke ili struke (vjetine, umijea i slino) koji se odnosi na njezine principe i metode, te tako razlikuje od njezine primjene, (4) hipoteza koja je potvrena, (5) apstraktno razmiljanje i (6) pretpostavka ili pogaanje npr. teorija o zloinu ili kriminalistika diferencijalna dijagnoza.

4 Sistem posebnih kriminalistikih teorija je vrlo dinamian. Diferencijacija i integracija naunih znanja dovode do nastanka novih, posebnih kriminalistikih teorija, promjena starih, apsorpcije jednih teorija po drugima itd. Razrada i razvoj ope teorije kriminalistike nauke neminovno povlai za sobom i razvoj u podruju posebnih kriminalistikih teorija. Posebne kriminalistike teorije su temelj istraivanja i razrade sredstava, postupanja i metodika istraivanja, te spreavanje zloina, koji zajedno tvore drugi dio predmeta kriminalistike nauke. Ope postavke kriminalistike taktike, tehnike i metodika predstavljaju ekstrakt posebnih kriminalistikih teorija, iji sastav ovisi o tome gdje e se primjenjivati : u kriminalistikoj taktici, tehnici ili metodikama. Sve to se navodi u opim postavkama sadrano je i u posebnim kriminalistikim teorijama uzetim zajedno. Istovremeno ne ulazi sav sadraj posebnih kriminalistikih teorija u ope postavke. to vie zbroj opih postavki nije jednak sadraju zbroja posebnih kriminalistikih teorija. Ope postavke iako su sistem teorijskih znanja, nemaju samostalno metodoloko znaenje na planu posebnih kriminalistikih teorija. Kao sistem sastojaka posebnih teorija ope postavke ulaze u sistem ope teorije kriminalistike nauke, ali ne u svojstvu samostalnih strukturnih dijelova, ve kao uvjetno grupiranje nekih njezinih kategorija i pojmova. Unutar kriminalistike nauke treba ocjenjivati metodoloko znaenje opih postavki, imajui u vidu da one ne mogu zamijeniti ni posebne kriminalistike teorije, ni opu teoriju kriminalistike nauke. Niti posebne kriminalistike teorije ne iscrpljuju sadraj ope teorije kriminalistike nauke. Osnovi teorije kriminalistike identifikacije Kriminalistika identifikacija je proces i metodika stvaranja upotrebom naunih metoda i sredstava takvih dokaza, koji u predkrivinom i krivinom postupku utvruju identitet ili neidentitet individualno odreenih objekata, koji su relevantni za utvrivanje istine. Drugim rijeima ona je postupak utvrivanja istovjetnosti konkretnog objekta, osobe, mjesta i slino putem sveukupnih opih i posebnih obiljeja svojstvenih samo njemu, usporeivanjem, a u cilju osiguranja dokaza. Dakle, to je postupak u okviru kojeg se putem posebnih metoda i postupaka rjeava pitanje da li je odreen kriminalistiki relevantan objekt onaj traeni. Rije je o usporednom ispitivanju obiljeja nekog traga, predmeta, osobe ili ivotinje i slino i to onih koji odreuju identitet navedenih objekata i ine ih razliitim od svih drugih takvih objekata. Nain i vrste ispitivanja izdvojenih obiljeja objekata kriminalistike identifikacije i ocjene njihovog znaaja za dokaz identiteta ili neidentiteta zove se kriminalistika identifikacija. Kako je navedeno, objekti meu kojima nastaje identifikacijska veza mogu biti : ljudi, ivotinje, biljke, tvari (u svim agregatnim i energetskim stanjima), stvari, mjesta itd. Ta se veza ostvaruje kontaktom izmeu jednog ili drugog objekta ili unakrsno, a kao rezultat ostaju tragovi materijalne prirode (vidljivi ili nevidljivi, makro ili mikro itd.) i tragovi u svijesti ljudi tzv. idealni tragovi (engrami). Identifikacijska veza o kojoj je rije moe biti : (1) sluajna (irelevantna) ili (2) relevantna. Sluajna ili irelevantna veza je ona koja nije u vezi s pripremanim, pokuanim ili dovrenim krivinim djelom, a relevantna je ona koja je s njim u vezi. Ta veza mora biti stvarna, objektivna i relevantna. U vezi s navedenim razlikuju se objekti koje se identificira i objekti pomou kojih se identificira. Oni mogu biti relativno promjenjivi i relativno nepromjenjivi. Kod ovih potonjih bitna obiljeja ostaju relativno nepromijenjena kroz dui vremenski period (nedefiniran pojam !). Neki su podobni za konkretnu identifikaciju, a neki nisu. Eksperti koji provode identifikaciju moraju uzimati u obzir promjene objekata identifikacije i stupanj njihove promjenjivosti, odnosno nepromjenjivosti. Kriminalistika identifikacija temelji se na individualnosti i neponovljivosti svih materijalnih i idealnih objekata, kao i njihovoj relativnoj postojanosti (stalnosti). Pri tome treba imati u vidu da svaki materijalni objekt ima sposobnost da odraava svoja obiljeja na drugim objektima. Individualnost relevantnog objekta je izraena u postojanju takvog neponovljivog kompleksa obiljeja koja su svojstvena samo njemu. Taj kompleks sainjavaju grupna i individualna obiljeja.

5 Grupna obiljeja su zajednika svim objektima danog roda, vrste ili grupe. Ona uvrtavaju odreeni objekt u danu klasu pojava. Individualna obiljeja u svom kompleksu, izdvajaju relevantan objekt iz njegove klase, roda i zato ih se naziva identifikacijskim. Zadatak je kriminalistike identifikacije da poistovjeti objekte koji pripadaju krivinom djelu ili kriminalnom dogaaju, to znai da ga individualiziraju. U okviru kriminalistike nauke identian je samo individualan objekt. Dva objekta identifikacije ako nemaju jednaka zajednika obiljeja, ne mogu imati i ista posebna obiljeja (metoda eliminacije). Identitet je neponovljiva ukupnost posebnih i rijetkih individualnih obiljeja, koja karakteriziraju odreeni objekt identifikacije i koja u sklopu s opim obiljejima odreuju njegov konkretni identitet. Objekt identifikacije moe biti istovjetan sam sa sobom i nijednim drugim objektom. Rije je o relativnom (apstraktnom), a ne apsolutnom identitetu. To je identitet koji uvaava razlike (promjene) koje su nastupile tokom vremena u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, ali pri emu jo nije dolo do pretvaranja jednog identiteta u drugi novi identitet. Rije je o jednom te istom objektu identifikacije u razliito vrijeme njegovog postojanja (trajanja).Tako osoba od roenja do smrti ostaje identina sama sebi, bez obzira na promjene nastale starenjem. Tokom identifikacije vri se eliminacija (apstrahiranje) za identifikaciju nebitnih obiljeja, a uzimaju se u obzir posebna, relevantna obiljeja. Zbog toga se govori o relativnom identitetu, dakle identifikaciji jednog konkretnog objekta, koji se tokom vremena mijenja u svojim identifikacijski gledano nebitnim obiljejima u razliitim stanjima u kojima se nalazio. Apsolutni identitet u realnosti ne postoji, jer se u prirodi sve mijenja i nalazi u stalnom procesu izmjena i kretanja. Zato se kriminalistika nauka bavi relativnim identitetom (zvanim i realnim, praktinim) koji vodi rauna o nunim razvojnim dijalektikim promjenama i razlikuje ih od bitnih promjena. Pojam identitet roda (o kome e kasnije biti rijei ) je nejasan, netoan i nespojiv sa sutinom identiteta u kriminalistikoj nauci. Moe oteati ili ak onemoguiti preciznu identifikaciju. Tehnika strana kriminalistike identifikacije je samo faza cjelokupne kriminalistike identifikacije koja slui utvrivanju da je odreeni materijalni oblik na relevantan nain povezan s pripremanim, pokuanim ili izvrenim krivinim djelom. Kada je kriminalistika identifikacija dovrena to jo ne znai, da je time ostvarena stvarna identifikacija. Sa stanovita kriminalistike tehnike, utvrivanje neidentiteta ima istu dokaznu vrijednost, kao i pozitivan rezultat-utvrivanje identiteta. Taktiki i procesno gledajui utvren neidentitet (negativan rezultat) diktira organu postupka planiranje novih verzija, novu operativno-taktiku i procesnu djelatnost, a koji puta i obustavu postupka. Sa stanovita kriminalistike tehnike cilj je postignut i utvrivanjem samo grupne pripadnosti, ali za svrhe predkrivinog i krivinog postupka to nije dovoljno. Proces kriminalistike identifikacije ne moe se svesti samo na tehniko usporeivanje identifikacijskih traseolokih objekata, jer je istovremeno potrebno da se taktiki pravilno i u procesno utvrenom poretku utvrdi i dokae konkretna relevantna identifikacijska veza objekta s krivinim djelom. U izvravanju tog zadatka ispoljava se tehnika i procesna dimenzija kriminalistike traseoloke identifikacije. Ona ne moe iscrpsti svoj supstrat samo u tehnikoj dimenziji. Kriminalistima nije potrebna bilo kakva identifikacija, nego takva koja e posluiti kao dokaz u postupku. Zato se tehnika identifikacija mora organski sjediniti s taktikopostupovnom analizom veze identifikacijskog objekta s krivinim djelom. Ako su obje grupe zadataka : tehniko-identifikacijska i taktiko-pravna organski meusobno povezane, to znai da imamo posla s dvije razliite dimenzije istog procesa kriminalistike traseoloke identifikacije, da je rije o jedinstvenom postupanju. Pojam kriminalistike identifikacije strukturno ukljuuje : (1) objekt iji se identitet utvruje, tzv. objekt identifikacije, (2) objekt pomou kojeg se identitet utvruje, tzv. sredstvo identifikacije i (3) nain na koji se identitet utvruje. U skladu s principima kriminalistike identifikacije utvrditi identitet nekog objekta znai ustanoviti cjelokupan kompleks obiljeja po kome se on razlikuje od svih ostalih objekata iste grupe (roda).

6 Identificirati znai ustanoviti sva ona obiljeja po kojima se objekt identifikacije razlikuje od ostalih objekata te vrste. Pri tome ulogu igraju oblik, poloaj i broj individualnih karakteristika. Individualnost (unikatnost) je temelj identifikacije. Individualnost relevantnog objekta je izraena u postojanju takvog neponovljivog kompleksa obiljeja koja su svojstvena samo njemu. Taj kompleks sainjavaju individualna i grupna obiljeja. Grupna obiljeja su zajednika svim objektima danog roda, vrste ili grupe. Ona uvrtavaju odreeni objekt u danu klasu pojava. Individualna obiljeja u svom kompleksu izdvajaju relevantni objekt iz njegove klase, roda. Stoga ih se naziva identifikacijskim i o njima e biti vie rijei nastavno. Inicijativni objekti identifikacije su objekti koji svojim postojanjem daju osnovu za otpoinjanje procesa identifikacije npr. otisci prstiju, ispaljeni projektili i ahure i slino. Kako je navedeno u okvirima kriminalistike identifikacije utvruje se konkretni (individualni) identitet. Rije je o odvajanju odreenog objekta identifikacije iz mnotva slinih ili istovrsnih predmeta. Osnovni uvjeti kriminalistike identifikacije : 1. naunost, 2. tonost, 3. nesumnjivost porijekla objekata identifikacije itd. Kada je rije o kriminalistikoj identifikaciji treba voditi rauna o injenici da se u kriminalistikoj nauci identifikacijska obiljeja dijele na : 1) opa identifikacijska obiljeja : to su obiljeja koja karakteriziraju grupu predmeta ili objekt uzet u cjelini. Opa obiljeja u identifikacijskom postupku pripadaju nekom mnotvu istorodnih predmeta kao to su : oblik (forma), veliina, boja itd., 2. posebna identifikacijska obiljeja : to su detalji vanjske strukture predmeta koji jedini omoguavaju identifikaciju. Razlikujemo i (1) primarna identifikacijska obiljeja : to su obiljeja koja su izvorno svojstvena nekom predmetu, nastala u toku proizvodnje ili upotrebe i (2) sekundarna identifikacijska obiljeja u vidu odraenih svojstava predmeta podobnih da omogue identifikaciju. Svojstva identifikacijskog obiljeja su : 1.individualnost, 2. jednokratnost, 3. postojanost, 4. samostalnost (neovisnost) i 5. brojnost. Individualnost nekog objekta, kako je navedeno, sastoji se u neponovljivosti cjelokupnih identifikacijskih obiljeja, koja su svojstvena samo odreenom objektu i niti jednom drugom. Konkretni identitet je neponovljiv u drugom, pa makar i najslinijem objektu. U procesu kriminalistike identifikacije utvruje se i apstraktna individualnost objekta, njegovo razlikovanje od svih istorodnih i slinih objekata. Temeljna naela kriminalistike identifikacije : 1. Dani spoj obiljeja objekata identifikacije u njihovoj individualnoj (konkretnoj) cjelovitosti ne moe se sresti niti kod jednog drugog objekta identifikacije. Kriminalistika identifikacija moe biti samo individualna. Utvrivanje grupne pripadnosti nije identifikacija, nego grupifikacija koja se javlja u funkciji metode eliminacije, 2. Identifikacijska obiljeja u potvrdnom sluaju moraju se podudarati po : a) broju, b) irini, dubini, visini, c) rasporedu (suodnosu) i d) svojevrsnostima makro i mikro reljefa objekata koji se identificiraju. Rije je o stupnju podudarnosti spornih i nespornih uzoraka (neutralni komparativni uzorci). 3. Konkretni proces kriminalistike identifikacije ostvaruje se prema posebnoj metodologiji, ovisno o vrsti i prirodi identifikacije, pri emu je najvanija odrednica polazna nauna disciplina ili njena manje ili vie izgraena kriminalistika izvedenica. Rije je o primjeni posebne metodike sa stadijima odvojenog, a onda paralelnog ispitivanja oba objekta identifikacije tj. onog kojeg se identificira i onog pomou kojeg se vri identifikacija. Ranije je navedeno da se svi objekti u procesu identifikacije dijele na one koje se identificira i one pomou kojih se identificira.

7 4. Stadiji identifikacije su . a) izolirano ispitivanje i b) usporedno ispitivanje. Tako npr. otisci stopala su sekundarne pojave, a stopalo je primarna pojava. Identifikacijski proces svodi se na usporeivanje. Usporedno ispitivanje objekata identifikacije vri se putem analize i sinteze. Broj procesa identifikacije odgovara broju objekata ija se identifikacija vri. U jednom procesu identifikacije identificirajui objekt moe biti samo jedan, dok objekata putem kojih se identifikacija vri moe biti vie (to vie to bolje). Identifikacijski procesi se svakodnevno vre na neformalan i formalan nain u postupku kriminalistike kontrole i obrade policije i u krivinom postupku. Sistematiziraju se etiri tipa identifikacije : po opisu, po misaonom liku (sjeanju), po materijalno fiksiranim obiljejima i morfoloka identifikacija (po grai objekata). Zadatak procesa kriminalistike identifikacije je utvrivanje postojanja ili nepostojanja uzrono-posljedine veze izmeu kvalitete danih obiljeja (ali i kvantiteta) i prethodnih, odnosno prateih uvjeta. Nema nepromjenjivog identiteta, jer se svojstva objekata identifikacije mijenjaju, pa je neophodno da se utvrdi uzrona povezanost mehanizma postanka tih promjena. Tako kod mehanizma nastanka tragova procesom odraavanja nema apsolutne podudarnosti izmeu uzronika (generatora) traga i traga odraza (otisak ili utisak), jer nikada ne dolazi do potpunog odraza cjelokupnog pojavnog bogatstva detalja objekta ija se identifikacija vri, tj. uzronika traga. Odraavanje moe biti manje ili vie cjelovito, odnosno fragmentarno, manje ili vie uoljivo ili itljivo i kvalitetno. Podudarnost u glavnim obiljejima objekta identifikacije i kopije zove se izotopnost odraavanja. Za identifikaciju kod procesa odraavanja podobni su samo oni objekti, koji ne utjeu na sadraj i formu odraza npr. nisu sipki, rahli, plastini ili povodljivi. Kod procesa identifikacije govori se o svojstvima i obiljejima. Svojstva su ontoloki pojam, a obiljeja gnoseoloka kategorija. Obiljeje je spoznato odraeno svojstvo, oznaka bilo kojeg objekta identifikacije po kome ga je mogue prepoznati. Svojstva su neodvojiva od stvari i procesa. Odraena svojstva jedne stvari na drugoj ili u ljudskoj svijesti po kojima vrimo identifikaciju zovu se obiljeja. Kada je rije o neposrednom prepoznavanju svojstava i obiljeja odreenih objekata prepoznavanja razlikujemo neposredno i posredno prepoznavanje. Neposredno prepoznavanje je predoavanje radi prepoznavanja. Posredno prepoznavanje pomou tragova i predmeta u pravilu se vri vjetaenjem. U tom procesu prepoznavanja interpolira se vjetak koji svojim miljenjem, ukoliko ga organ postupka prihvati, stvara nove injenice. Primarna identifikacijska obiljeja su obiljeja svojstvena nekoj stvari i nalaze se na njoj. Ona su izvorno svojstvena nekom predmetu. U pravilu nastaju tokom proizvodnje ili upotrebom. Sekundarna identifikacijska obiljeja su odraz primarnih obiljeja. To su odreena svojstva nekog predmeta podobna za provoenje postupka identifikacije. Obino je rije o tragovima odrazima. Obiljeja u tragu odrazu su kodirana (ifrirana). Identifikacija je mogua ako su objekti identifikacije relativno postojani. Rije je o jednom te istom objektu identifikacije u razliito vrijeme njegovog trajanja i ispoljavanja. Identifikacija se vri postupkom izolacije. U okviru tog procesa apstrahiraju se nebitna obiljeja za identifikaciju od bitnih. Iz navedenog proizlazi da je identifikacija utvrivanje jednog konkretnog objekta koji se mijenja u svojim nebitnim obiljejima u njegovim razliitim stadijima i u razliito vrijeme. Ako se izolirano ne apstrahiraju nebitna obiljeja, ne moe se provesti proces identifikacije. Samo identifikacijski karakteristina ili individualna obiljeja su podobna za prepoznavanje, dakle, identifikaciju. Opa obiljeja karakteriziraju grupu predmeta, objekt u cjelini. Svojstva 1. 2. 3. 4.

8 identifikacijskog obiljeja su : 1) individualnost, 2) jednokratnost, 3) postojanost, 4) samostalnost (nezavisnost) i 5) brojnost. Identifikacijska ili individualna obiljeja : u kriminalistikoj nauci pod tim pojmom podrazumijeva se kompleks, cjelina obiljeja koja su nastala sluajno i koja individualiziraju objekt identifikacije upravo zato, jer nisu nastala zakonomjerno, jer ne predstavljaju normu grupnih obiljeja. Rije je o obiljejima sluajnih odstupanja unutar karakteristika tipa. Drugim rijeima ta su obiljeja sluajna i ne nastaju zakonomjerno, ne pojavljuju se neminovno u unaprijed odreenom, nego u strogo individualnom obliku. U stvari to su odstupanja od opeg standarda grupe. Odstupanja su sluajna, jer kod svakog pojedinog lana grupe nastaju u nepredvienom obliku, veliini i poloaju. Pri tome treba imati u vidu da izmeu uzronika traga (originala) i njegove kopije na nositelju traga (odraz) dakle, objektima na kojem je original odraen, u skladu s pravilima fizike postoje i odreene razlike, vee ili manje, koje u uspjelim sluajevima ne iskljuuju mogunost identifikacije spornog objekta (uzronika traga) na temelju njegovog odraza u vidu otiska ili utiska. Izmeu odraza i odraenog objekta u pravilu nema i ne moe biti apsolutne podudarnosti, jer se jedan objekt nikada ne moe odraziti na nain da odrazi (reproducira) u svom odrazu svoje cjelokupno pojavno bogatstvo. Svi predmeti izloeni su stalnim mehanikim (fizikalnim), kemijskim i energetskim promjenama i utjecajima koji stalno mijenjaju, modificiraju njihova individualna obiljeja. Te promjene piu individualnu biografiju predmeta. Vjetaci (kriminalistiki) utvruju identitet nekog objekta usporeivanjem njegovih identifikacijskih obiljeja. Analiza i sinteza identifikacijskih obiljeja ine temelj identifikacijskog postupka. Ako vjetak moe izdvojiti odreeni potreban broj individualnih obiljeja, on e time utvrditi identitet tog objekta i izdvojiti ga, razlikovati od svih objekata iste vrste (roda). Identitet se utvruje po konanom broju tih obiljeja. Kako je navedeno u kriminalistikoj nauci se pod identifikacijskim obiljejima podrazumijevaju odraena svojstva nekog predmeta na drugom predmetu ili u ljudskoj svijesti po kojima vrimo identifikaciju. U obzir treba uzimati samo individualna obiljeja vanjske strukture (vanjsku formu opredmeene materije), kao i unutarnju strukturu (grau) objekata identifikacije, koja takoer ima neponovljiva individualna svojstva. Drugo je pitanje da li se ta svojstva daju utvrditi ovisno o nivou suvremene nauke i tehnike i njihovih metoda i sredstava. Identifikacijska obiljeja se u kriminalistikoj nauci dijele na opa i posebna. Opa obiljeja karakteriziraju grupu predmeta ili neki objekt uzet u cjelini. Posebna obiljeja odnose se na detalje. Kada se utvruje tzv. grupna pripadnost predmeta trai se podudarnost svih opih obiljeja. Nepodudarnost opih obiljeja iskljuuje mogunost identiteta, dok njihova podudarnost znai samo mogunost identiteta. Identitet se utvruje samo na temelju podudarnosti svih ili dovoljnog broja relevantnih posebnih obiljeja (detalja). U kriminalistikoj praksi esto se postavlja pitanje : Koliko je potrebno posebnih, individualnih, obiljeja da bi se po njima mogao utvrditi identitet ? Neki vjetaci za priznanje identiteta orua (alata) trae fiksne numerike pokazatelje. Drugi smatraju da odluku u skladu s prirodom svakog konkretnog sluaja treba prepustiti vjetaku. Neki vjetaci primjenjuju matematiko-statistike metode kod ocjenjivanja podudarnosti identifikacijskih obiljeja. Pri tome ulogu igraju iskustvo, zdrav razum i vjerojatnost. Priroda problema u vezi s navedenim je u tome, da je u spornom uzorku (tragu) potrebno otkriti izvjestan broj individualnih karakteristika koje se podudaraju s odreenim brojem ili u idealnim sluajevima svim karakteristikama nespornog (probnog, poznatog) uzorka. Problem se javlja u vezi s pitanjem : koji je najmanji broj tzv. donja granica potrebnih individualnih karakteristika (minimalan broj) ? Naime, upotrebom, bruenjem, djelovanjem korozije i slino mijenja se jedan broj individualnih obiljeja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Zato u identifikacijskom postupku treba uzimati u obzir kvalitativno-kvantitativne promjene. Vjetak je duan da rijei pitanje o kvaliteti i kvantiteti potrebnih podudarnih obiljeja u njihovoj cjelokupnosti polazei pri tome od svog iskustva i rezultata provedenih eksperimenata. Vjetak mora studiozno

9 razmatrati stabilnost, nezavisnost i uestalost identifikacijskih obiljeja. Pri tome se moe dopustiti primjena rauna na temelju teorije vjerojatnosti, kada je u pitanju izraunavanje uestalosti ponavljanja pojedinih obiljeja. Ipak, presudna vanost pripada ekspertiznom eksperimentu, zapaanju i iskustvu vjetaka i to zato, jer traseoloko vjetaenje koje se temelji na raunu vjerojatnosti ima samo vrijednost verzije, a mogunost jo nije i stvarnost. Trai se konkretan, realan identitet, a ne matematiki, apstraktan identitet. U objektivnoj stvarnosti svaki objekt traseoloke identifikacije strogo je individualiziran, a teorija vrejoratnosti ne iskljuuje ponavljanje koje je negacija identiteta i ne moe posluiti kao temelj za traseoloku identifikaciju. U vezi s navedenim treba razlikovati : a) identifikacijski minimum obiljeja. To je najmanja cjelokupnost obiljeja po kojoj je mogue izvriti identifikaciju, b) identifikacijsko polje. To je sistem svojstava predmeta koji se javljaju kao neposredan objekt identifikacije. To je u stvari, jednoznanica (sinonim) za kompleks identifikacijskih obiljeja i c) identifikacijski trag. To je trag u vidu odraza vanjske strukture objekta ili njegovog dijela na drugom objektu ili njegovom dijelu, koji je nastao u vezi s izvrenjem krivinog djela procesom odraavanja i koji je prikladan za identifikaciju. Grupna pripadnost : To je svojevrstan kriminalistiki pojam. Neki kriminalisti u vezi s njim govore o identitetu roda. Taj pojam je nejasan i ak netoan i nespojiv sa sutinom pojma identiteta (istovjetnosti) u kriminalistikoj nauci. Istovjetnost (identitet) u kriminalistikoj nauci se razlikuje od istovjetnosti u prirodnim i tehnikim naukama. U tim naukama se utvrivanje grupne pripadnosti oznaava izrazom identifikacija. Tako vjetaci kau da je odreena tvar identificirana kao npr. heroin, neka estica kao eljezo i slino. Stvarno je rije o utvrivanju grupne pripadnosti, koja se temelji na slinosti. To samo znai da je ispitivani objekt isti takav kao i svi drugi iz te grupe. Rije je o postupku koji se u kriminalistikoj nauci naziva grupifikacija. Kod grupifikacije (utvrivanja grupne pripadnosti) objekt se klasificira, grupificira u grupu istorodnih ili slinih (srodnih) objekata. Zato se u osnovi utvrivanja grupne pripadnosti ne nalazi identitet, nego slinost objekta s njemu srodnim ili istorodnim objektima. Kod utvrivanja grupne pripadnosti trai se podudarnost opih obiljeja. Nepodudarnost svih opih obiljeja iskljuuje mogunost identiteta i javlja se kao metoda eliminacije. Njihova podudarnost znai samo mogunost postojanja identiteta. Vidimo da se grupna pripadnost u praksi javlja kao prva faza jedinstvenog procesa identifikacije ili samostalan eliminacijski proces. Svaki objekt iako je identian sam sa sobom, istovremeno ima takva svojstva, obiljeja, koja ga ine slinim ili ak istorodnim s nekim drugim objektom. U vezi s reenim kako je navedeno, utvrivanje nepripadnosti grupi iskljuuje mogunost i potrebu identifikacije. Nepodudaranje grupnih obiljeja slui kao osnova za zakljuak o neidentitetu. Grupnu pripadnost ne treba nazivati identitet roda, jer je identitet strogo individualan. Stalno treba imati u vidu da se identitet utvruje samo na temelju podudarnosti svih ili dovoljnog broja relevantnih posebnih identifikacijskih obiljeja tzv. detalja. Prirodne i tehnike nauke ne interesira individualna biografija ba odreenog objekta, nego sudbina itave grupe. S druge strane identifikacija u kriminalistikoj nauci i krivinom procesnom pravu je usmjerena na otkrivanje konkretnih injenica od znaaja za utvrivanje istine. Zbog razlike u ciljevima neminovno se i razliito definiraju pojmovi identifikacija i grupna pripadnost u odgovarajuim naukama. Pojam identifikacije kakav je stvoren u prirodnim i tehnikim naukama ne smije se mehaniki primjenjivati u kriminalistikoj nauci i krivinom pravu. Utvrivanje grupne pripadnosti prethodi identifikacijskom postupku. Pri tome istorodnost je temelj za postavljanje uzrono-posljedine verzije izmeu danog objekta i konkretnog krivinog djela. Samostalan cilj utvrivanja grupne pripadnosti javlja se kada iz razliitih razloga nije mogue provesti identifikaciju. Utvrivanje grupne pripadnosti omoguava provoenje heuristikih procesa. Da rezimiramo : Grupna identifikacija je samo naziv za metodu eliminacije, koja je preduvjet za provoenje procesa identifikacije. Grupna obiljeja nisu identifikacijska. Utvrivanjem grupne

10 nepripadnosti utvruje se istovremeno i neidentitet. Identitet je pojedinanost, samo spoj odreenog broja podudarnih obiljeja dokazuje identitet. Pri identifikaciji trai se podudarnost kompleksa obiljeja, svojstven samo jednom objektu. Samo individualna obiljeja se mogu tretirati kao identifikacijska. Apsolutnu i sigurnu dokaznu vrijednost ima i negativan zakljuak identifikacijske ekspertize. Obino se govori To nije to. Uvijek treba razlikovati : istorodnost, slinost (srodnost) i identitet. Kriminalistika identifikacija, ako njen rezultat treba biti dokaz u formalnom smislu, mora se provoditi u postupku i poretku koji je procesno reguliran i izvan koga identifikacijski postupak nema nikakav znaaj. Utvrditi identitet nekog predmeta znai utvrditi ne takav objekt, nego upravo taj objekt. Grupna obiljeja svojstvena su rodu, vrsti, grupi, a individualna obiljeja upravo i samo odreenom konkretnom objektu. Rije je o individualizirajuim, a ne grupificirajuim objektima. Kako je navedeno u postupku kriminalistike identifikacije utvruje se individualnost objekta, koja se sastoji u neponovljivosti cjelokupnosti identifikacijskih obiljeja, koja su svojstvena ba i samo tom objektu identifikacije, koja ine da je on taj isti objekt, a ne takav, kao i svi drugi u toj grupi, dakle upravo on sam i niti jedan drugi. Zato pomou grupnih obiljeja nema identifikacije, jer nisu individualna, nego grupna. Pomou njih se klasificira, grupira, ali nikada ne identificira, individualizira. Bitna individualna i grupna obiljeja su relativno postojana. Konkretan identitet je neponovljiv u drugom, makar i najslinijem obliku. Konkretan identitet ili individualni identitet je odvajanje odreenog objekta identifikacije iz mnotva slinih ili istovrsnih predmeta. Rije je o apsolutnoj individualnosti objekta i njegovom razlikovanju od svih drugih, ak njemu slinih objekata istog roda ili vrste. U toku kriminalistike identifikacije utvruje se individualnost objekta, njegovo razlikovanje od svih istorodnih i slinih objekata. Pri utvrivanju grupne pripadnosti objekt se grupificira, klasificira u grupu istorodnih ili slinih (srodnih) objekata. U osnovi utvrivanja grupne pripadnosti ne nalazi se identitet, nego slinost objekta s njemu srodnim. Grupna pripadnost utvruje se bilo u okviru jedinstvenog procesa identifikacije, kao njegova prva faza ili u samostalnom procesu. Objekti koji pripadaju odreenoj grupi obiljeeni su cjelokupnou odreenog broja grupnih obiljeja, koja su im zajednika. U kriminalistikoj nauci se tei da se utvrdi to je vie mogue ua grupa. Rije je o primjeni kriminalistike metode eliminacije (iskljuenja). Proces identifikacije tee kao proces suavanja do nivoa istovjetnosti pojedinog konkretnog objekta. Svaki objekt koji je identian sam sa sobom istovremeno ima takva svojstva (obiljeja) koja ga ine slinim ili istorodnim s nekim drugim objektima. Istra grupna pripadnost ne znai jo identitet, ali nepripadanje odreenoj grupi iskljuuje potrebu utvrivanja identiteta unutar te grupe. Nepodudaranje u grupnim obiljejima slui kao temelj za zakljuak o neidentitetu. Utvrena grupna pripadnost je temelj za postavljanje verzije o mogunosti postojanja uzrono-posljedine veze izmeu danog objekta i odreenog krivinog djela. Upotreba izraza grupna identifikacija proturjena je sama sebi, jer identifikacija moe biti samo individualna, odvajanje predmeta iz grupe, a ne obratno njegovo uvrtavanje u grupu. Djelatnost koju neki kriminalisti i vjetaci nazivaju grupna identifikacija je, u stvari, kako je navedeno primjena metode iskljuenja (eliminacije). Ukoliko se neki predmet ne moe iskljuiti, to ukazuje na mogunost njegove identifikacije. Grupna svojstva pripadaju svakom objektu dane grupe i dokazuju srodnost ili slinost. Grupna pripadnost, upravo zato jer je zajednika za sve objekte te grupe, tako se i naziva. Razliitosti u grupnim obiljejima iskljuuje mogunost identiteta. Utvrivanjem grupne nepripadnosti dokazuje se neidentitet. Slinost se moe stupnjevati, a identitet ne, jer je on apsolutan. Svi predmeti u svijetu su bez iznimke strogo individualni, ali mogu biti, kako je navedeno, istorodni ili vrlo slini po nizu posebnih svojstava s odreenim brojem drugih predmeta iste grupe i slini po nizu opih svojstava s odreenim predmetima drugih istorodnih grupa. Iz navedenog proizlazi da je u postupku identifikacije potrebno dosljedno i decidirano razlikovati istorodnost, slinost i identitet. Kod

11 identifikacije rije je o podudarnosti kompleksa obiljeja koji je svojstven upravo jednom objektu. Samo individualna obiljeja mogu se smatrati identifikacijskim obiljejima. Posebna individualna ili identifikacijska obiljeja ili relevantni podaci odnose se na detalje vane za utvrivanje grupne pripadnosti. Rije je o kompleksu (cjelini) obiljeja koja su nastala sluajno i koja individualiziraju objekt identifikacije. Vanjska i unutarnja struktura objekta identifikacije (forma i tekstura) imaju neponovljiva individualna svojstva. Pitanje je samo, da li se ona daju utvrditi. Pri tome se trai podudarnost svih opih obiljeja. Nepodudarnost opih obiljeja iskljuuje mogunost identiteta, a podudarnost znai samo mogunost da je objekt identian. Svaka vjerojatnost, kao mjera mogunosti, ima suprotnu mogunost, nevjerojatnost. Treba imati u vidu da i kod sluaja postoji skup uzronih uvjeta, koji je esto vrlo sloen i nedostian (nedostupan) analizi metodama i sredstvima dananjeg nivoa nauka. Kako je naglaeno identitet se utvruje samo na temelju podudarnosti svih relevantnih detalja tzv. posebnih obiljeja ili njihovog dovoljnog broja. Istaknuto je da su posebna obiljeja u identifikacijskom postupku obiljeja koja karakteriziraju pojedine dijelove objekta identifikacije, kao to su njegova povrina koja stvara (generira) trag i koja zahvaljujui svom sluajnom nastanku (porijeklu) u svojoj cjelokupnosti tvori individualni kompleks koji doputa da se objekt identificira po njegovom tragu. Kao temelj individualnosti vanjske strukture objekata koji stvaraju trag, javljaju se : oblici, veliina i uzajamnost, razmjetaj sluajnih tvorevina na njihovim kontaktnim povrinama i slino. Dakle, posebna obiljeja u identifikacijskom postupku su detalji vanjske strukture predmeta, koji jedini omoguavaju identifikaciju. Individualni karakter posebnih obiljeja dolazi do izraaja u makro i mikro sferi. Bitno je da cjelini (kompleksu) identifikacijskih obiljeja peat daje neponovljivost kombinacija tih obiljeja, njihov stjecaj. Kombinacija tih obiljeja ima karakter sluajnog i rijetkog, neponovljivog. Ba zato to su neka obiljeja sluajna ona su i rijetka i objektu daju znaaj individualnog, jer su stvorena u nebitnim, sluajnim okolnostima. Zakonomjerne okolnosti uvjetuju nastupanje opih, grupnih obiljeja, uvijek i bez iznimke, nuno i zakonito. S druge strane sluajne okolnosti dovode do toga, da identifikacijska posebna obiljeja, nastupaju uvijek u drugoj, nepredvidljivoj kombinaciji obiljeja. Sluajnost se uvijek odnosi na kvalitativna i kvantitativna svojstva. Kriminalistika identifikacija temelji se na tezi, da svaki objekt identifikacije postoji u unikatu, originalu i to u jednom jedinom primjerku. Ovakav stav verificira svakodnevna ekspertizna praksa. Pojam kriminalistike identifikacije strukturno ukljuuje : (1) objekt iji se identitet utvruje tzv. objekt identifikacije, (2) objekt pomou kojeg se identitet utvruje tzv. sredstvo identifikacije i (3) nain na koji se identitet utvruje. U vezi s navedenim javlja se i pojam identifikacijska vrijednost kriminalistikih tragova. Ta vrijednost primarno ovisi o kakvoi zapisa i stupnja deformiranja traga prilikom njegovog nastanka, zapisivanja, generiranja. Adekvatno fiksirani trag kao prirodno-materijalna konzervirana forma signala koja potjee ili je u vezi s izvrenjem krivinog djela praktiki ne stari, to se ne moe rei i za izvor, uzronik (generator) traga (ovjek, ivotinja, predmet i sl.). Ono to je vano za postupak identifikacije tragova je injenica, da kriminalistiki tragovi u pravilu sadre informacijske elemente u pogledu 9 zlatnih pitanja kriminalistike nauke. Analizom tih pitanja dolazi se do zakljuka da tragovi kao nositelji informacija, tzv. signali, sadre informacijske elemente koji imaju slijedei karakter : 1) mjesni, lokalni (gdje ?), 2) vremenski, temporalni (kada ?), 3) modalni (kako ?), 4) subjektivni identifikacijski ( tko ? s kim ? koga ?), 5) objektivni identifikacijski (to ?), 6) instrumentalni identifikacijski (ime ?) i 7) motivacijski (zato ?). Sve informacije koje proizlaze iz tragova mogu se podijeliti u grubo na one koje imaju opu informacijsku vrijednost i one koje imaju identifikacijsku informacijsku vrijednost.. Sve te informacije mogu initi traseoloki odraz, a neke i traseoloki identifikacijski dokaz, izravni (direktni) ili neizravni indirektni). Iz navedenih informacija se otkrivaju i dokazuju krivino pravno

12 relevantne injenice, a te informacije obuhvaene procesnim ruhom postaju dokazi u procesnom smislu, ako ih organ postupka kao takve nakon ocjene sadrajno prihvati. Kako je upozoreno, identitet se utvruje samo na temelju podudarnosti svih relevantnih detalja tzv. posebnih obiljeja. Koliko i kakvih podudarnosti treba biti u cjelokupnosti individualnih obiljeja, pa da budu prihvaena kao neponovljiva tj. da predstavljaju identitet je faktino pitanje, koje varira od sluaja do sluaja. Naelno numerike pokazatelje teko je predvidjeti, pa se odluka u skladu s prirodom svakog pojedinog sluaja ostavlja ekspertu. Reeno na strani organa postupka trai dovoljno znanja iz podruja prirodnih nauka i tehnike da bi mogli ocijeniti nalaz i miljenje identifikacijskog vjetaka. Ukoliko organi postupka ne vladaju potrebnim znanjima za ocjenu rezultata identifikacijskih vjetaenja, otvara se prostor za predominaciju dokaza vjetaenjem, tzv. naunog dokaza, nad ostalim dokazima. Kriteriji za utvrivanje podudarnosti obiljeja (signala) stvaraju se na temelju iskustva, zdravog razuma i vjerojatnosti, kao mjere mogunosti. Ipak u svakodnevnoj kriminalistiko sudskoj praksi pridaje se veliko znaenje (koji puta i preveliko) matematikoj ocjeni identifikacijskih obiljeja, kao i primjeni rauna vjerojatnosti. Radi se o velikom podruju tzv. identifikacijskih vjetaenja. To su vjetaenja u okviru kojih se utvruje konkretan identitet predmeta vjetaenja, tzv. traenog objekta. Rije je o utvrivanju konkretno-individualnog faktora. Rezultati identifikacijskih vjetaenja imaju za organe postupka, primarno sud, najvee dokazno znaenje. Zadatak identifikacijskih vjetaenja se u osnovi svodi na utvrivanje konkretno-individualnog identiteta. To znai da identifikacija moe biti samo individualna. Mijenjanje jednog broja individualnih obiljeja u odreenom trenutku dobiva znaaj kvalitativne promjene. Rije je o prijelazu kvantiteta u novu kvalitetu, a samim tim i identitet. Zato je potrebno to vie skratiti vrijeme pronalaska objekta koji se identificira (uzronik traga). Nagomilavanje karakteristinih obiljeja moe stvarati novu kvalitetu, a time i novi identitet, odnosno uvjerenje vjetaka o identitetu, koji ne mora biti onaj stari identitet. Osim toga, kako je upozoreno osim kvalitete i kvantiteta obiljeja treba studiozno razmatrati njihovu : a) stabilnost, b) neovisnost i c) uestalost (frekvenciju). Vjetaci moraju imperativno eksperimentirati, koristei svoje znanje i iskustvo. Ponavljamo, raun (teorija) vjerojatnosti moe se koristiti kod izraunavanja uestalosti ponavljanja pojedinih obiljeja. Traseoloko identifikacijsko vjetaenje koje bi se temeljilo na raunu vjerojatnosti imalo bi samo vrijednost verzije, jer mogunost, esto mala, jo nije stvarnost. Sud trai konkretan identitet, a ne matematiki ili apstraktni identitet. Nema metodike za utvrivanje apstraktnog identiteta, nego samo konkretnog, individualnog, unikatnog. Prema zakonima fizike u prirodi je svaki objekt traseoloke identifikacije strogo individualan. Pri tome treba imati u vidu da teorija vjerojatnosti ne iskljuuje ponavljanje, a ono je negacija identiteta. Unutar kriminalistike nauke predmeti krivinog djela koji se javljaju kao objekti identifikacije obino se dijele na : (1) predmete koji su posluili kao sredstvo izvrenja krivinog djela ili su tome bili namijenjeni (instrumenta sceleris), (2) predmete koji su nastali izvrenjem krivinog djela, (3) predmete koji su pribavljeni izvrenjem krivinog djela ili su dobiveni kao nagrada, (4) predmete koji su nositelji tragova krivinog djela, i (5) predmete koji mogu posluiti za identifikaciju poinitelja, rtve ili svjedoka. Nerijetko je rije o zaboravljenim, odbaenim ili ostavljenim predmetima. Kada je rije o koritenju predmeta kao objekata identifikacije treba imati u vidu njihovu predmetnost. To je svojstvo ili obiljeje odreenog predmeta kao predmeta, ono to ini predmet predmetom. U vezi s navedenim neki autori razlikuju slijedee materijalne dokaze : (1) predmete koji su dokaz samom svojom egzistencijom, pod uvjetom da je utvreno da su identini s predmetom ili predmetima koji su u vezi s krivinim djelom i (2) predmete koji slue kao dokaz, jer su oni sami trag ili se na njima nalaze tragovi dogaaja koji utvrujemo. Prvi su pomoni materijalni (realni) dokazi, a drugi su materijalni ili realni dokazi u uem smislu. Drugi autori razlikuju slijedee objekte identifikacije : (1) objekte koji su podobni za identifikaciju, (2) objekte koji su podobni samo za

13 utvrivanje grupne pripadnosti i (3) objekte koji imaju znaenje za utvrivanje injeninog stanja uslijed njihovog svojstva ili stanja. Problem mijenjanja objekata identifikacije : Tvornike pogreke i nuno nastali individualni tragovi u toku proizvodnje potencijalnih objekata identifikacije omoguavaju identifikaciju. U pravilu se radi o : 1) obradi objekata identifikacije u smislu popravaka, bruenja, varenja, rezanja i slino, 2. pravilnoj i nepravilnoj upotrebi i njenoj frekvenciji, 3) troenju objekata (orua, alata) upotrebom i djelovanjem korozije (oksidacije) i drugih vanjskih utjecaja. Upotrebom se orue troi, ali istovremeno stjee neke nove karakteristike npr. zupce. Pri tome ulogu igra vanjski sastav strukture orua. Sluajna odstupanja u pogledu individualnih karakteristika orua, nastaju u nepredvidivom obliku, veliini (dimenzijama) i poloaju. Iz navedenog se moe zakljuiti da su orua (alati) kao potencijalni objekti identifikacije relativno promjenjivi. Iako se vanjski sistem orua mijenja u vremenski tono odreenom trenutku, on je svojstven samo tom oruu. Troenjem i bruenjem orue protekom vremena dobiva novi vanjski sastav. Zato uvijek treba voditi rauna o gnoseoloki kritinom vremenu. To je vrijeme u kojem nakon izvrenja krivinog djela na koritenom oruu kao sredstvu izvrenja jo nisu mogle nastupiti bitne promjene vanjskog sastava, osim ako je poinitelj namjerno mehaniki ili kemijski intervenirao. Ali i to utvrenje moe posluiti kao odreeni indikator da je rije o sredstvu izvrenja krivinog djela. Jo uvijek nije mogue sa sigurnou utvrditi tono vrijeme nastanka traga orua, to je vano uz ostalo i kod utvrivanja identiteta. Predmet ostaje identian u procesu promjena, ali se postavlja pitanje kojih i dokle ? Drugo je pitanje njegove identifikacije, putem individualnih obiljeja, koja su se promijenila. Tako sjekira nije promijenila svoj identitet, ako je promijenila mikro reljef svoje otrice ili ela sjekire. Neki kriminalisti smatraju da je u sluaju navedenih promjena na sjekiri rije o novoj sjekiri. U vezi s navedenim u praksi se postavlja pitanje : do kada orue zadrava svoj identitet ? Do kada se moe smatrati da mikro reljef sjeiva orua nije promijenjen ? Mora se raditi o manjim promjenama u pogledu forme (oblika) i dimenzija koje omoguavaju u cjelokupnom kompleksu obiljeja jo uvijek saznanja da se radi o istom objektu identifikacije. Pri tome moraju biti sauvane specifinosti obiljeja orua u danoj cjelokupnosti i konkretnom suodnosu, drugim rijeima da nije dolo do bitnih promjena na povrini mikro reljefa. Broj potrebnih identifikacijskih individualnih obiljeja potrebnih za sigurnu identifikaciju varira od sluaja do sluaja. Kako je navedeno, po pitanju broja identifikacijskih individualnih obiljeja ne mogu se predvidjeti nikakvi fiksni normativni standardi u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Nemogue je predvidjeti brojane pokazatelje za sve sluajeve, pa se u praksi zato, u pravilu, odluka o identitetu ili neidentitetu preputa vjetacima. Pri tome oni moraju potovati postignua aktualnih nauka i tehnike u odreenom naunom podruju ili podrujima. Ulogu igra i profesionalno iskustvo, zdrav razum vjetaka i njihova savjest. Neki mehanoskopski vjetaci za orua trae fiksne numerike pokazatelje. Drugi smatraju da odluku u skladu s prirodom svakog konkretnog sluaja treba prepustiti vjetacima. Neki vjetaci primjenjuju matematiko-statistiku metodu kod ocjenjivanja podudarnosti identifikacijskih obiljeja. Organ postupka duan je ocijeniti egzaktnost primijenjenih metoda i sredstava u identifikacijskom postupku, kao i dobiveni rezultat. Mehaniki pristup broju identifikacijskih obiljeja nije ispravan. Pri tome treba imati u vidu, da ulogu igra kako kvaliteta, tako i kvantiteta obiljeja. Kako je navedeno, u spornom uzorku (tragu) treba otkriti izvjestan broj individualnih karakteristika koje se podudaraju s odreenim brojem ili svim karakteristikama nespornog (probnog, poznatog) uzorka. U praksi se uvijek javlja pitanje : koji je najmanji broj tzv. donja granica potrebnih individualnih karakteristika ? Upotrebom, bruenjem, djelovanjem korozije i slino, mijenja se jedan broj individualnih obiljeja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Zato u identifikacijskom postupku treba uzimati u obzir te promjene. Vjetak je duan da rijei pitanje o kvaliteti i kvantitetu potrebnih podudarnih obiljeja u njihovoj cjelokupnosti, polazei pri tome od svog iskustva i rezultata poduzetih eksperimenata. Vjetak mora studiozno razmatrati stabilnost,

14 nezavisnost i uestalost identifikacijskih obiljeja.. Pri tome se moe dopustiti primjena rauna na temelju teorije vjerojatnosti, kada je u pitanju izraunavanje uestalosti ponavljanja pojedinih obiljeja. Presudna vanost pripada ekspertiznom eksperimentu i iskustvu vjetaka i to zato, jer traseoloko vjetaenje koje se temelji na raunu vjerojatnosti ima samo vrijednost verzije, a mogunost jo nije stvarnost. Uvijek se trai konkretan, realan identitet, a ne matematiki, apstraktni identitet. U objektivnoj stvarnosti svaki objekt traseoloke identifikacije strogo je individualiziran, a teorija vjerojatnosti ne iskljuuje ponavljanje koje je negacija identiteta i ne moe posluiti kao temelj za traseoloku identifikaciju. Vjerojatnost i izvjesnost u postupku identifikacije: U procesu kriminalistike identifikacije prvo se postavlja pitanje mogunosti i kako je ona povezana s vjerojatnou ? Mogunost je stvarnost u potenciji, neto to jo nije ostvareno ili se jo ne zna da li je ostvareno. Tako postoji mogunost da je izvreno krivino djelo i mogunost da ono nije izvreno. U stvari svaka je stvarnost (realitet) ostvarena mogunost. Spektar u objektivnoj stvarnosti danih mogunosti ini lepezu od nemogunosti preko formalne i apstraktne mogunosti do realne (konkretne) mogunosti i na kraju stvarnosti, kao realizirane mogunosti. Mogunost je modalno odreenje, suprotstavljeno stvarnosti i nunosti. U formalnologikom smislu mogunost oznauje da se neto moe jednostavno zamisliti kao neproturjeno tj. da njegova suprotnost ne mora biti lana. Sa spoznajno teoretskog ili materijalno-objektivnog stanovita mogunost znai da se neto podudara sa sadrajem iskustva i ne proturjei mu. Ontoloka ili metafizika mogunost odreuje se kao realna mo da neto bude, moe biti, ali jo nije stvarno prisutno, jer za to prethodno moraju biti ispunjeni neki uvjeti. Vjerojatnost (lat. probabilitas) je mjera mogunosti (stupanj mogunosti). To je srednji stupanj izvjesnosti koji lei izmeu potpune izvjesnosti da e neto nastupiti i da mora nastupiti i puke mogunosti. Vjerojatnost se sastoji u oekivanju da e se neto dogoditi obzirom na dosadanje iskustvo, ali ne iskljuuje da se to ne dogodi, odnosno da ne nastupi neto drugo od oekivanog. Mogunost i stvarnost imaju dvije objektivne strane : kvalitativnu i kvantitativnu. Pojam vjerojatnost izraava objektivnu kvantitativnu odreenost mogunosti. Svaka mogunost ima kvantitativnu stranu, ali se u postupku ne moe ustanoviti njen brojani izraz, nego se moramo zadovoljiti opisima kao to su : vjerojatnost niskog stupnja, vjerojatnost vieg stupnja, mogua vjerojatnost, sigurna vjerojatnost i slino. Mogunost je uvijek vie ili manje vjerojatna. Suprotni je pojam nemogunost. Mjera mogunosti : je odnos kvantitativne ocjene mogunosti prema izvjesnosti da je konkretno krivino djelo izvreno i da je odreena osoba uinilac. Vjerojatnost je objektivno dana i ne ovisi od svijesti promatraa. Vjerojatnost razmatrana u odnosu na subjekt ovisi od znanja ili neznanja organa postupka. U tom smislu vjerojatnost je ocjena subjektivnog oekivanja o postojanju krivinog djela i uinioca, koliinska mjera neznanja, stupnja napredovanja ili nenapredovanja u saznanju. U matematici i statistici vjerojatnost je stupanj u kojem moemo oekivati da e se sluajno dogoditi neki ishod ili dogaaj. Biljei se 0 (nikakva vjerojatnost) do 1 (potpuna vjerojatnost). U postupku kriminalistike traseoloke identifikacije polazi se od subjektivne vjerojatnosti. Rije je o subjektivnoj procjeni pojedinca to ju on doivljava u situacijama oekivanja da e se neto dogoditi ili se nee dogoditi. Pri tome nije rije o nekom racionalnom, procjenjivanju vjerojatnosti nekog ishoda, ve vie o utisku o nekom stupnju vjerojatnosti, a kolika je ta vjerojatnost zakljuujemo iz ponaanja tog pojedinca U spoznajnoj (gnoseolokoj) znanosti razlikuju se pojmovi : vjerojatno istinito i pouzdano istinito znanje.

15 Suprotnost vjerojatnosti je sigurnost, pouzdanost, dovoljna osnovanost, dokazanost, argumentiranost. U predkrivinom i krivinom postupku imamo posla s realnom mogunou. To znai da raspolaemo s kompleksom realiziranih uvjeta, ali jo uvijek ne raspolaemo saznanjem o dovoljnoj ukupnosti realiziranih uvjeta za preobraaj konkretne mogunosti u stvarnost (realitet). Kada god se govori o vjerojatnosti i mogunosti u vezi s krivinim djelima uvijek treba imati u vidu da je krivino djelo materijalno-subjektivni (psihiki) sistem. Vjerojatnost se u postupku javlja kao most koji povezuje strukturu kao cjelinu s njenim elementima. U postupku, neformalnom i formalnom operira se s razliitim oblicima sumnje. Osnovi sumnje su prvi i najnii stupanj vjerojatnosti. Okolnost koja ukazuje na vie osumnjienika je samo vjerojatna osnova sumnje, koja utvruje samo mogunost. Osim koliine osnova sumnje treba uzimati u obzir i kvalitetu. Svojevrsnost i individualno kombiniranje osnova sumnje od velikog su znaaja. Ne smije se raditi o aritmetikom zbroju osnova sumnje. Rije je o prijelazu kvantiteta u novu kvalitetu. Nekvalitetne osnove sumnje ne mogu prerasti u osnovanu sumnju. S druge strane mali broj svojevrsnih osnova sumnje moe ostvariti osnovanu sumnju (potrebne indicije). Kada indicije uzete kao sastavljeni dokaz ukazuju samo na odreenu osobu kao uinioca krivinog djela, ta osoba je osnovano sumnjiva. Osnovana sumnja je vii stupanj vjerojatnosti. Ona kao vjerojatnost treba prerasti u pouzdanost, a onda u izvjesnost. Presudu je mogue donijeti samo ako je vjerojatnost prerasla u izvjesnost. Izvjesnost (lat. certitudo) je karakteristika stanja svijesti, odnosno doivljaja koji neki sud prihvaa kao posve istinit, nesumnjiv, neprijeporan. Izvjesnost redovito prati sudove koji su oiti, evidentni sami po sebi ili sazdani na neposrednom iskustvu (neposredna, intuitivna izvjesnost), ali moe postojati i za sudove koji su dokazani ili se smatraju dokazanima (posredna, diskurzivna izvjesnost). Pod sudom treba podrazumijevati osnovnu logiku manifestaciju, naroito vanu u svim podrujima logike i naune spoznaje uope. Sud se psiholoki ispoljava kao misao konstatacije, a gramatiki obino dobiva svoju odreenu formulaciju u reenici. Pitanje logikog prioriteta pojma ili suda svodi se na pravu mjeru, ako se uzme u obzir njihova uzajamna ovisnost i uvjetovanost koja dolazi do izraaja u suprotnim shvaanjima, s jedne strane, da se sud sastavlja od pojmova, a s druge strane, da pojam predstavlja i u sebi ukljuuje mnotvo sudova. Za razliku od pojma sud je analitiko-sintetika cjelina, logiko tkivo koje je razloeno u svom sadraju, tj. predmetno odreeno u nekom smjeru, pa je upravo stoga i mogue sud prosuivati s obzirom na istinitost ili neistinitost. Iako je doivljaj izvjesnosti psiholoki jedinstven, ponekad se subjektivna izvjesnost vjerovanja razlikuje od objektivne sigurnosti znanja. Psiholoki i metodiki treba razlikovati izvjesnost od razliitih stanja vjerojatnosti. Izvjesnost znai iskljuenje svake mogunosti drugaijeg i suprotnog postojanja odlunih injenica. Vjerojatnost ostaje uvijek samo nii ili vii stupanj mogunosti zbivanja injeninog stanja. Istina i vjerojatnost su spoznajne (gnoseoloke) kategorije i vrijednosti. Izvjesnost nije najvii stupanj vjerojatnosti, nego fenomen koji znai neto drugo, iskljuenje bilo ega drugaijeg. U toku glavne rasprave ne nagomilava se vjerojatnost, nego se vri dijalektiki skok u izvjesnost. Smisao vjerojatnosti je u osnovi u funkciji metode eliminacije. Izvjesnost je uvijek prijelaz u novu kvalitetu. Vjerojatnost iako vrlo niska, moe biti tona i obratno, vrlo visoka, a netona. Organ postupka mora utvrditi izvjesnost, to znai iskljuenje drugaijeg. Zbog navedenog kod ovlatenih slubenika, osobito sudaca se javlja skepticizam. Samo nesporno utvrene injenice iskljuuju postojanje bilo kakve druge verzije, osim one koju je sud usvojio kao pouzdano utvrenu i stavio u temelje svoje presude.

16 Pouzdanost se nikada ne smije svesti na vjerojatnost. Niz vjerojatnosti u konanici mora prerasti u izvjesnost. U protivnom izvjesnosti nema. Vjerojatnost odgovara procesu otkrivanja i spoznavanja sluaja, a pouzdanost, kao pojam i termin, odgovara presudi. Pojam istovjetnost je jednoznaan i ne moe se stupnjevati. Ona je rezultat procesnih radnji i misaonih procesa. Izvjesnost nastaje primjenom metode eliminacije i akumulacije dokaza. Sud ne smije stvarati spisak indicijalnih (indirektnih) i neposrednih (direktnih) dokaza, nego izgraivati sistem dokaza, kao organizaciono sreenu cjelinu meusobno povezanih pojmova, mora strukturirati vrstu dokaznu zgradu. Sistem dokaza mora biti takve kvalitete, da iskljuuje drugaije tumaenje utvrenog injeninog stanja. Sistem dokaza nije hrpa pojedinih dokaza, nego njihova cjelina. Cjelina je vie nego suma njenih dijelova. Cjelina (lat. totum) oznaava tvorbu iji se dijelovi mogu razumjeti samo kao integralni lanovi jedne sintetike nedjeljive povezanosti kojoj pripadaju. Dijelovi cjeline ne mogu uzajamno mijenjati mjesta, tumaiti se odvojeno i razumjeti izolirano kao takvi koji imaju i zaseban opstanak. U navedenom sluaju rije je o sumi, agregatu, mnotvu. Kada je jednom stvoren sistem dokaza s razvijenom i definitivnom strukturom, njega karakterizira izvjesnost, to znai da su raznorodne injenice povezane u jednu cjelinu, kombinaciju, jer ih sve sjedinjuje pojava, da svaka od njih ponaosob i sve uzete zajedno, nisu sluajno tako poredane nego je mogue shvatiti i protumaiti tu kombinaciju, samo u svjetlu jedne verzije. Nastala je izvjesnost, sve su druge mogunosti iskljuene. Obrazloenost, dubina i povezanost saznanja o injeninom stanju u svakoj fazi postupka, treba da rastu, da u pravomonoj presudi dostignu kulminaciju u vidu izvjesnosti. Vjerojatnost je uvijek neizvjesnost. Izvjesnost (pouzdanost) se ne moe kategorizirati. Ona ne moe biti vea ili manja, puna ili samo priblina, ona je jedna i bezuvjetna ili je nema. Pod pojmom injenino stanje u ovom radu podrazumijeva se skup (kompleks) odreenih injenica koje se moraju utvrditi u krivinom postupku za donoenje pravilne odluke. To je skup injenica na kojima se temelji primjena normi materijalnog i procesnog krivinog zakona u odreenom krivinom predmetu. injenino stanje osnovica je sudske odluke. Ono obuhvaa samo odlune injenice, dakle one, na kojima se temelji odluka suda. Tim izrazom se ne oznaava ukupnost podataka o nekom procesnom predmetu (injenini i dokazni fond). U ovom potonjem sluaju radi se o stanju stvari. Pod stanjem stvari treba podrazumijevati ukupnost podataka u nekom procesnom predmetu, naroito njegov injenini i dokazni fond. To je naziv za skup svih moguih injenica koje se utvruju u postupku. Konano stanje stvari utvruje sud u svojoj odluci. Stanje stvari u irem smislu osim injenica moe obuhvatiti i izvedene dokaze, prijedloge i prigovore stranaka, postupke i odluke suda, uope sve radnje koje su u toku postupka obavljene. Pod pojmom izvoenje dokaza u ovom radu podrazumijeva se utvrivanje sadraja dokaza na nain propisan krivinim procesnim pravom i fiksiranje tako utvrenog sadraja u skladu s procesnim pravilima. Osim procesnog izvoenja dokaza, postoji i tehniko izvoenje dokaza. Izvjesnost se nalazi u povezanosti svih dokaza, ali svaki dokaz, pa i indicijalni uzet izolirano sadri esticu izvjesnosti, jer potvruje injenino stanje, ali samo s vjerojatnou, dok je organu postupka potrebna izvjesnost koju daje cjelina potrebnih dokaza. Treba imati u vidu da uvjerenje suda i kada je izvjesno je uvijek subjektivno. Moe biti ispravno i pogreno. Rije je o subjektivnoj vjerojatnosti. To je procjena pojedinaca, to ju on doivljava u situacijama oekivanja da e se neto dogoditi ili se nee dogoditi. Pri tome se ne radi o nekom racionalnom procjenjivanju vjerojatnosti nekog ishoda, ve vie o utisku o nekom stupnju vjerojatnosti, a kolika je ta vjerojatnost zakljuuje se iz ponaanja odreenog pojedinca. Subjektivna vjerojatnost pribliava se stvarnoj vjerojatnosti iskustvom i uenjem. Praksa je dijalektiko jedinstvo subjekta i objekta, njihovo uzajamno djelovanje. Praksa je kriterij istine. Pri tome se injenice javljaju kao izvori intelektualnih emocija i rasuivanja.

17 Izvjesnost nastaje u borbi sa sumnjanjem, u prevladavanju sumnjanja, nakon to je izuen sistem dokazne zgrade. Ocjenu dokaza treba provoditi kroz cijeli postupak, a ne samo na glavnoj raspravi. Istraivanje se kree od mogueg i vjerojatnog, do vjerodostojnog i istinitog. Kod osnova sumnje u svijesti organa postupka jo nije odraen sistem indicija, jer nedostaju mnoge injenice i precizne veze, meu njima, tj. otkrivenima. Rije je o provizornim osnovama sumnje. Kad je rije o izvoenju dokaza trai se integriranost, cjelovitost, potpunost i suglasnost svih dokaza. Gnoseoloki gledano krivini postupak znai dokazivanje podreeno zakonima pravilnog miljenja i predstavlja kretanje od nepoznatog ka poznatom i poznatog ka nepoznatom, do potpunog i pravilnog saznanja krivine stvari. Krivina stvar (let. causa criminis) je dogaaj koji svojim sadrajem ukazuje na odreeno krivino djelo i njegovog poinitelja, te se radi njega vodi krivini postupak. Krivina stvar je prisutna samo u postupku, odnosno pokretanjem krivinog postupka konkretni dogaaj dobiva svojstvo krivine stvari. Obzirom na stadije i prirodu postupka, razlikuju se krivina stvar u nepravom i pravom smislu. U nepravom smislu javlja se u predkrivinom postupku, a u pravom smislu je prisutna u svim etapama krivinog postupka. Vidimo da je teite na dokazivanju. Dokazivanje u procesnom smislu je sistematski sastav operativno procesnih aktivnosti. Sistematski operativni sastav dokazivanja ine : (1) otkrivanje, (2) izvoenje, (3) provjeravanje i (4) ocjena dokaza. Pri tome stalno treba imati u vidu da je vjerojatnost kvantitativna kategorija, a izvjesnost ona kvaliteta koja se trai za osudu. U praksi je sporno pitanje koji je koliinski i kvalitativni donji prag za postojanje osnova sumnje. Sumnja moe biti tek nasluivanje i opa, ali to jo nisu osnovi sumnje. Pri tome treba imati u vidu da svaka kvaliteta ima svoju kvantitetu, u vidu granice mjere. To je toka od koje koliinsko mijenjanje dovodi do kvalitativnih promjena. Kako je upozoreno, izvjesnost se ne moe stupnjevati. Istina u krivinom postupku : Istina (lat. veritas) je jedan od temeljnih pojmova filozofije. U povijesti filozofije vodili su se veliki sporovi oko pitanja to je istina. Postoje razliite subjektivistike i objektivistike teorije Pod subjektivnom istinom obino se misli na istinu kojoj ne odgovara nita objektivno i koja vrijedi samo za jednog ili za neke subjekte, dok se pod objektivnom istinom podrazumijeva istina koja odgovara nekim objektivnim odnosima i koja jednako vrijedi za sve ljude. Neki filozofi misle da je svaka istina subjektivna, tj. da svaki ovjek ima svoju istinu i da su te razliite istine meusobno ravnopravne i jednako vrijedne. Drugi smatraju da samo objektivna, za sve jednaka, opevaea istina zasluuje, da se zove istinom. Srednje rjeenje, koje je prihvatljivo za ovaj rad glasi : Svaka istina je subjektivna po formi, a objektivna po sadraju. Jo jednostavnije reeno da je istina subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Apsolutna (bezuvjetna) istina bila bi potpuna, sveobuhvatna i iscrpna istina, kojoj se ne moe nita dodati i koja je zato nepromjenjiva i vjena. Relativna ili uvjetna istina bila bi naprotiv nepotpuna, djelomina istina, koja sadri i elemente neistine, pa moe biti korigirana, dopunjena i usavrena. Neki filozofi smatraju da je samo apsolutna istina prava, a da relativna istina nije nikakva istina. Drugi misle da je mogua samo relativna istina, a da je apsolutna istina idealistiko-metafizika iluzija. Trei smatraju da se apsolutna i relativna istina ne iskljuuju, nego da svaka relativna istina sadri djeli apsolutne istine ili predstavlja put k apsolutnoj istini, kojoj se u beskonanom progresu ljudske spoznaje sve vie pribliavamo da je nikad ne dostignemo. Sudska istina je istovremeno i apsolutna i relativna. Sudska istina je apsolutna jer se gradi na relativnim esticama apsolutne istine, na relevantnim obiljejima koja moraju biti apsolutno tono spoznata u njihovoj pravnoj sutini, ali ne uvijek i potpuno u njihovom pojavnom obliku. Sudska istina je i relativna istina, jer je nepotpuna u pogledu potpuno iscrpne saznajnosti fenomena, ali ipak istina, jer sadri apsolutno znanje, ali samo o pravnoj sutini relevantnih injenica. Sudska istina kao apsolutna znai da je nepobitna, neopoziva i neoboriva.

18 Sudska istina je adekvatna spoznaja, a to znai objektivno saznanje pravno relevantnih injenica. Sve relativne istine zajedno ine estice apsolutne istine, tono odraavaju sutinu krivinog djela. Kada je rije o utvrivanju istine mora biti uspostavljena adekvatna veza izmeu subjektivne spoznaje i objekta spoznaje. Istinitost neke spoznaje odnosi se na njen objektivni sadraj. Smatra se da je istina uvijek objektivna jer se iskljuivo odnosi na objektivni sadraj saznanja. Taj je sadraj neovisan od subjekta koji spoznaje. Istina ili neistina u procesu kriminalistike identifikacije i dokaznog postupka je svojstvo i kvaliteta saznanja organa postupka i utoliko istinitost ili neistinitost pripadaju subjektivnoj sferi. Materija postaje sadrajem istine samo ukoliko ju spoznaje subjekt. Izvan tog procesa ona postoji kao objektivna realnost i ne moe se govoriti o njezinoj istinitosti ili neistinitosti. Istine nema izvan spoznaje ! Izvjesnost je subjektivan stav. Ona je najvea mjera subjektivne sigurnosti. Organ postupka ne smije sumnjati da bi moglo biti drukije. Prvi zahvat kao organizacijski princip i proces kriminalistike identifikacije Prvi zahvat je faza kriminalistike djelatnosti u kojoj se koriste sva raspoloiva kriminalistika taktika, tehnika i metodika sredstva i metode i postupci u cilju brzog, sveobuhvatnog prikupljanja i koritenja raspoloivog fonda informacija iz personalnih i materijalnih izvora. Kada mjere prvog zahvata poduzima policija prevaliraju neformalne mjere i radnje i anticipirane istrane mjere i radnje. Kada mjere prvog zahvata poduzima sud onda se radi o radnjama u procesnom smislu. Mjere i radnje prvog zahvata stvaraju pretpostavke za neodlono razjanjavanje ukupnog opsega krivinih djela i bitan su temelj za otkrivanje uinilaca ili osiguranje njihove dostupnosti i dokazivanja krivnje. U pravilu rije je o hitnom poduzimanju sistema kriminalistiko taktiko-tehnikih i metodikih organizacijsko-taktikih mjera i radnji. U toku poduzimanja mjera i radnji prvog zahvata pronalaze se, osiguravaju i fiksiraju svi otkriveni relevantni tragovi i predmeti koji su u vezi s izvrenim krivinim djelom ili dogaajem. Na temelju prikupljenih informacija, u okviru mjera prvog zahvata vri se analiza krivinog djela ili dogaaja, a putem misaone i realne rekonstrukcije nastoje se dobiti nova saznanja o krivinom djelu ili dogaaju. U toku provoenja prvog zahvata vri se prosuivanje ukupnosti tragova i predmeta, izjava osoba i drugih raspoloivih informacija i dokaza. Prvi zahvat omoguava razjanjavanje opsega krivinog djela ili dogaaja i predstavlja bitnu osnovu za otkrivanje poinitelja i osiguranje njegove dostupnosti i potrebno dokazivanje. Trai se brzo i potpuno fiksiranje konkretnog potencijala informacija. Nadalje trai se koordinirano djelovanje, jedinstveno rukovoenje, zajedniko djelovanje (timski rad) i stalna ocjena postignutih rezultata. U okviru prvog zahvata nema ablonskog rada. U sluaju potrebe mogue je paralelno provoenje mjera i radnji. U kriminalistikoj nauci razraeni su posebni modeli obrade pojedinih kategorija krivinih djela, posebno s poznatim i nepoznatim uiniocima. Kada je rije o policiji treba razlikovati mjere prve intervencije i mjere prvog zahvata policije. U mjere prve intervencije spada : hitan izlazak na lice mjesta po zaprimljenoj prijavi (dojavi), poduzimanje mjera osiguranja lica mjesta, pronalaenje svjedoka, pruanje neophodne pomoi i otklanjanje opasnosti, neformalno prikupljanje obavijesti iz raspoloivih izvora informacija, vrenje raznih provjera sve do poduzimanja mjera neposrednog traganja. Prvi zahvat policije stvarno zapoinje s provoenjem uviaja, pretrage, prepoznavanja ili hitnog vjetaenja. I mjere prve intervencije i prvog zahvata policije predstavljaju kompleks neformalnih i formalnih mjera i radnji. Veliku ulogu pri tome igra proces postavljanja verzija i izrada operativnog plana.

19 U navedene mjere i radnje spada svestrano ukljuivanje i ocjena raspoloivog informacijskog potencijala i operativno vrednovanje analognih postupaka itd. Trai se racionalno utvrivanje injeninog stanja, utvrivanje uzroka i uvjeta koji su doprinijeli izvrenju krivinog djela. Trai se neodlonost i paralelnost poduzetih mjera i radnji. Djelovanje mora biti koncentrirano. U okviru mjera prvog zahvata treba osigurati operativnost postupanja, utvrditi ciljeve obrade i neophodne operativno taktike i tehnike mjere i radnje i hitne istrane radnje. Slijedi izrada taktike koncepcije obrade (operativna strategija), planiranje i nauna organizacija rada, racionalno aktiviranje neophodnih kriminalistikih i procesnih postupaka. Mjere prvog zahvata treba provoditi u kontinuitetu, dakle neprekidno. Imperativ je brzina i irina prvog zahvata u okviru visokog stupnja organizacije i planskog postupanja. Na strani onih koji provode mjere prvog zahvata trai se jasna odgovornost i njena realizacija. U okviru mjera prvog zahvata trai se kompleksna suradnja svih organizacijskih jedinica involviranih u sluaj i njihovih podgrupa. Trai se od samog poetka sudjelovanje operativaca-specijalista, temeljne policije, kriminalistikih tehniara, vodia pasa, sudjelovanje raznih strunih savjetnika i pomagaa i vjetaka itd. Vanu ulogu igraju analiza i sinteza rezultata (ocjena rezultata) radi svestranog i objektivnog razjanjavanja konkretnog sluaja. Dokumentacija treba biti racionalna i sadrajno bogata s velikom izraajnom vrijednou. U toku provoenja mjera prvog zahvata trai se energina i sadrajna kontrola od strane nadlenih rukovodilaca. U postupak treba ugraditi naune radne metodike i organizaciju rada, naroito kada je rije o paralelnoj obradi vie krivinih djela ili dogaaja, tzv. brigadni sistem. Stalno treba voditi rauna o diferenciranju rezultata obrade i provoditi profilaktiku djelatnost unutar nje. Vanu ulogu igra primjena osnovnih principa organizacije radnih procesa i operacija. Vaan princip je princip optimalnog sadraja operativno taktikih i tehnikih mjera i radnji i istranih radnji. Slijedi princip paralelnosti, ekonomiziranja s tjelesnim i intelektualnim fondom, princip neprekidnosti tj. permanentnog radnog procesa i optimalne intenzivnosti rada, princip sinkroniziranosti, planiranja, sistematinosti sve do principa optimalnog reima odmora i rada. Neprimjenjivanje ovih metoda i principa moe imati tetne posljedice koje nazivaju relativna neefikasnost. Ona se manifestira kroz abloniziranje, nedovoljan planski izbor metoda i sredstava, nedovoljnu kvalitetu u izvravanju konkretnih zadataka i nedostatke u koordiniranju, rukovoenju i usmjeravanju. Naprijed navedeno stvarno predstavlja model operativnog predmeta. U okviru njega treba osmisliti poredak taktiko-tehnikih i metodikih mjera i radnji. Uz ostalo to znai da treba pravilno osmisliti i poredak obrade slubenog spisa. Njega se mora voditi tzv. historijskom metodom, dakle, kronoloki u duhu 9 zlatnih pitanja kriminalistike nauke i iz njega mora biti jasno vidljivo koje su mjere i radnje, kojim redoslijedom, po kome i zato poduzete. Sadraj slubenog spisa treba biti logiki graen. Pojedini dijelovi spisa moraju proizlaziti iz prethodnih. U protivnom moe se raditi o zbirci zapisnika i izvjetaja bez dublje meusobne veze. Korisnik spisa mora dobiti istu predodbu (sliku) koju je imao obraiva spisa. Pismeno fiksiranje utvrenog injeninog stanja ne smije biti povrno. Subjektivni nalaz tj. zakljuci i miljenja organa postupka trebaju se nalaziti u tzv. sporednom spisu. Oni mogu biti vrlo korisni vodii u daljnjem postupku, jer su u pravilu rezultat intuitivne spoznaje, u smislu podataka to o sluaju misli obraiva spisa. U taj spis unaaju se kontakti i postignuti rezultat u radu s informatorima. Posebno je vano aurno pisanje raznih izvjetaja, koji sadrajno trebaju biti polaganje rauna o poduzetom. Moraju se egzaktno razdvajati objektivni nalazi od subjektivnih utvrenja. Sadraji spisa moraju biti takvi da njihov sadraj prua maksimalan broj informacija analitikim slubama i omoguava popunjavanje kriminalistikih evidencija. Kod teih kriminalnih sluajeva treba oformiti zdrueno zapovjednitvo, koje daje upute i fokusira provoenje kriminalistike obrade, odreuje strategiju, osigurava da kriminalistika obrada ostane usredotoena i olakava koordinaciju meu sudionicima u kriminalistikoj obradi.

20 Treba odrediti sredinje mjesto za pregled i procjenu svih pristiglih informacija personalne i materijalne prirode. Treba aurirati kartu dogaaja i davati kratke usmene obavijesti (briefing). Treba stalno voditi rauna o komponentama veza u smislu osiguranja hitnog i izravnog kontakta meu sudionicima u kriminalistikoj obradi, i prenoenju i obavjetavanju drugih policijskih tijela vezano uz najnovije dogaaje preko slubenika za vezu. U pogledu pravne komponente treba osigurati adekvatan kontakt s tuilatvom i sudom i drugim dravnim organima (carinom, inspekcijskim slubama i slino). Stalno treba vriti procjenu potrebnih i raspoloivih resursa npr. u pogledu potrebnog broja inspektora i tehnikog osoblja, njihovog rasporeda i davanja zadataka. Obavezno treba provjeriti da li su sudionici u provoenju mjera prvog zahvata kompetentni. Organizirati provjeru materijalnih tragova uz donoenje prikladnih odluka. Treba utvrditi tko je odgovoran za poduzimanje odreenih mjera i radnji i tko je zaduen za razliite istrane funkcije. Treba odrediti glasnogovornika za kontakte s medijima i dati potrebne informacije, ali uz uvanje slubene tajne, digniteta i identiteta sudionika u krivinom djelu, ako je to mogue. Treba izbjegavati zamke koje mediji mogu postaviti, osobito u pogledu prejudiciranja krivnje osumnjienih. Treba dati informacije na nain da javnost vidi da policija nastupa sigurno u rjeavanju konkretnog problema i da se izbjegne panika. Povremeno treba organizirati konferencije za masovne medije. Treba se pripremiti za davanje odgovora na pitanja. Obiteljima rtava mogu se dati informacije koje ne tete interesima postupka. Treba odrediti slubenika za vezu koji e povremeno obavjetavati obitelj o rezultatima postupka. Stalno treba voditi rauna o zatiti policajaca i graana. Treba osigurati sigurnost na lokacijama za koje se pretpostavlja da su potencijalno jako opasne npr. kole i druga mjesta javnog okupljanja. Glavne taktike odluke : (1) neka pravi ljudi zapovijedaju, bez obzira na njihovo zvanje. To je kljuno !, (2) postavljanje ciljeva i odreivanje misija, (3) odreivanje strategije za postizanje ciljeva, (4) osigurati potrebne i educirane slubenike, (5) utvrivanje pravila ukljuivanja u rad, (6) odreivanje naina rjeavanja sukoba u pogledu nadlenosti i zapovjedne odgovornosti, (7) nain neprestanog provjeravanja, evaluiranja i mijenjanja (ako je potrebno) strategije postupanja i razmjetaja snaga, (8) uklanjanje odreenih slubenika s vanih zadataka i slino. Treba imati u vidu da ogranieno obavjetavanje moe zahtijevati prekomjerno planiranje i prekomjernu kompenzaciju. Treba osigurati neprekidno pristizanje informacija bez obzira na njihovu vjerodostojnost. Treba upozoriti slubenike da sve informacije ne moraju biti tone. Kad god je mogue treba potvrdit informaciju ili je odbaciti kada je to prikladno. Treba osnovati radnu skupinu za pomo rtvama i standardizirati oblike pomoi. Treba pomoi obiteljima u organizaciji pogreba i kontakata s crkvom, prijevozom tijela u druge zemlje, pogrebnim slubama itd. Obiteljima treba pomoi i pruajui im saznanja iz kriminalistike obrade. Ukoliko je potrebno treba obiteljima pruiti usluge prijevoza do i od suda i ako je potrebno sjediti s njima u sudu. Treba pomoi u realizaciji kontakata s tuiocima, ako je to potrebno. Obitelji treba redovito obavjetavati o vanim dogaajima, datumima suenja i slino, posebno o obavijestima u medijima osjetljive prirode. rtvama i obiteljima treba osigurati savjetovanje i lijeenje. Savjetovanja mogu biti krizna i dugorona. Treba koordinirati sastanke izmeu obitelji rtava kada je to potrebno. Obiteljima treba pomoi npr. i kod zamjene krvavog novca u bankama. Osobne stvari rtava treba vratiti obiteljima ukoliko nije rije o corpora delicti. Ukoliko je potrebno treba koordinirati resurse za rtve s vladinim i pravnim sistemom itd. Treba planirati nain kontakta s osumnjienicima u pritvoru, osobito u pogledu provoenja obavijesnog razgovora na mjestu dogaaja i odrediti nain i redoslijed prikupljanja dokaznog materijala i njegove kontrole itd.

21 Kriminalistika daktiloskopska teorija Po toj teoriji daktiloskopija je najsigurnija i najrairenija metoda utvrivanja identiteta osoba, na temelju papilarnih linija na prstima, dlanovima i tabanima ljudi. Ona je grana papilaroskopije koja se bavi identifikacijom i registracijom osoba, bilo ivih ili mrtvih. Nazivaju je i dermatoglifija, papiloskopija, lofoskopija. Pod papilaroskopijom podrazumijevaju se sve metode identifikacije osoba utemeljene na prouavanju i koritenju crtea papilarnih linija, bez obzira na kojim dijelovima ovjeka se nalazile. Ona u osnovi obuhvaa tri temeljne grupe : (1) daktiloskopiju, (2) hejroskopiju i (3) pedoskopiju. Kod daktiloskopske identifikacije posebno dolazi do izraaja kriminalistika maksima da svaki trag manje ili vie, pa tako i daktiloskopski predstavlja kariku koja spaja delinkventa s krivinim djelom. Usporeivanje papilaranih linija je primarno osiguralo najsigurnije utvrivanje identiteta osoba koje prikrivaju svoj identitet i neposredno otkrivanje nepoznatih uinilaca krivinih djela. Papilarne linije (lat. papillae) su sitne kvrice, ispupenja, linije, odnosno brazde rasporeene na unutarnjoj strani prstiju, dlanova i tabana. Papilarne linije se mogu uoiti kod gotovo svih sisavaca. Tako se npr. kod krava nalaze na njuci. Morfoloke karakteristike papilarnih linija koje se izraavaju kroz neogranien broj moguih varijacija sitnih anatomskih karakteristika, tzv. minucija, ine temelj daktiloskopije i izradu najsigurnije metode registracije i identifikacije. Minucije ili anatomske karakteristike (obiljeja) prstiju su sastavni dio otisaka prstiju (dermatoglifa, rjei naziv za otiske prstiju), a nastaju trasformacijom dermatoglifa u razliite oblike. Sve osobine dermatoglifa jednog malog podruja nazivaju se minucije. Nazivaju ih i prava anatomska identifikacijska obiljeja u obliku detalja crtea papilarnih linija. Javljaju se u obliku toke, isprekidane linije, crte, otoia, ravanja, kukica, poetka i kraja crte, jezerca, fragmenata, mostia i slino. Svaki ovjek ispoljava svoju individualnost u minucijama, to i ini nasljednost crtea papilarnih linija. Minucije su materijalni element pomou kojeg se utvruje identitet osoba. U strunim daktiloskopskim krugovima nije zauzet jedinstven stav oko potrebnog broja meusobno identinih minucija za potvrdu ili odbacivanje identiteta otiska (materijalna vrijednost minucija). Kao minimalan broj prihvaen je broj od 12 minucija. Neke zemlje trae i 30. Neke minucije su frekventnije u populaciji od drugih. Obzirom da minucije nisu ni priblino jednako zastupljene, ne mogu imati istu materijalnu vrijednost. Materijalna vrijednost minucija obrnuto je proporcionalna logaritmu frekvencije pojavljivanja. Najveu dokaznu (materijalnu) vrijednost ima ona minucija koja se pojavljuje najmanje puta. To je tzv. kukica koja se javlja u 1,4 % sluajeva kod mukaraca i 1,2 % sluajeva kod ena. Treba odbaciti stav nekih daktiloskopa o jednakoj vrijednosti minucija kao metodoloki neispravan. Kako nastaju tragovi papilarnih linija : Anatomska ispitivanja papilarnih linija pokazala su da se u grebenima papilarnih linija nalaze pore koje predstavljaju izlaze znojnih kanala koe. Na jednom kvadratnom milimetru moe ih biti od 15-30. Znojenje je trajan proces, pri emu se pore javljaju kao mikroskopski mali izvori koji stalno, u veoj ili manjoj mjeri izluuju znoj. Znoj uz vodu sadri i organske i anorganske tvari (kuhinjska sol, mokraa, kiseline, naroito aminokiseline i bjelanevine). Izlueni znoj, posebno organske tvari u znoju, vre slinu funkciju kakvu u tamparstvu vre sredstva za bojenje, s razlikom to su prirodna bojenja tragova papilarnih linija esto slabo vidljiva ili nevidljiva. Pri dodiru povrina na kojima se nalaze papilarne linije s glatkim, suhim i tvrdim povrinama na njima ostaje otisak papilarnih linija. Voda se ispari, a trajnije bojenje ostavljaju organske tvari iz znoja. Druga okolnost koja omoguava da na predmetu ostanu tragovi papilarnih linija je injenica, da se dodirivanjem korijena kose, ela, lica, nosa kao i masnih predmeta na prstima stvara naslaga masnoe koja slui kao sredstvo za bojenje otisaka papilarnih linija na predmetima. Prilikom izvrenja krivinih djela uinioci dodiruju razne predmete i povrine

22 koje su podobne da na njima ostanu otisci papilarnih linija. Zato profesionalni kriminalci navlae na ake rukavice. Ukoliko je rije o nevidljivim otiscima papilarnih linija oni se mogu raznim metodama i sredstvima uiniti vidljivima, trajno fiksirati i podvri procesu usporeivanja. Na taj nain ti otisci papilarnih linija postaju tragovi u kriminalistikom smislu i slue za otkrivanje uinilaca krivinih djela ili dokazivanje njihove prisutnosti na mjestu krivinog djela ili dogaaja, odnosno da je uinilac drao u ruci neki predmet koji je u vezi s krivinim djelom. Prema podlozi na kojoj su ostali otisci papilarnih linija i prema prirodnom sredstvu bojenja papilarnih linija razlikujemo : 1. na glatkim, suhim i tvrdim povrinama, papiru razliite kvalitete i namjene, tekstilu i koi (prirodnoj i umjetnoj) i slino. Ostaju slabo vidljivi ili nevidljivi (bez posebne obrade) otisci papilarnih linija, 2. papilarne linije obojene krvlju, bojom, masnoama i neistoom ostavljaju vidljivo obojene otiske papilarnih linija na tvrdim i suhim povrinama koje ne moraju biti glatke. Ti otisci esto su u detaljima nejasni, 3. na pranjavim povrinama s tankim slojem praine otisci papilarnih linija se formiraju skidanjem sloja praine prilikom dodirivanja, 4. u mekanim masama (neosuena boja, nestvrdnuti kit na prozorima, svijee, maslac, okolada i slino) otisci papilarnih linija nastaju utiskivanjem (reljefni tragovi) i 5. kod fino zrnastih materija kao to su . deblji sloj praine, brana, kakaoa i slino, otisci papilarnih linija nastaju utiskivanjem. Svaka od ovih grupa otisaka papilarnih linija zahtijeva poseban nain obrade, kako pri otkrivanju tako i fiksiranju. Vrste tragova papilarnih linija . Tragovi papilarnih linija sa stanovita kriminalistike nauke dijele se na : 1. plastine ili utisnute tragove, koji nastaju utiskivanjem u mekane i fino zrnaste tvari, ili skidanjem gornjeg sloja praine s predmeta na kojima se nalazi tanki sloj praine 2. vidljivi povrinski nastaju onda, kada su najee prsti ili dlan zamrljani krvlju, bojom, masnoama ili neistoama (esto pomijeanih sa znojem). Ti otisci esto nisu pogodni za identifikaciju, jer nemaju dovoljno detalja. Tako kada su papilarne linije zaepljene nekom materijom ostaju mrlje, a ne otisci. Takoer otisci izazvani krvavim prstima ili dlanom esto nemaju potrebnih detalja. Potrebno je slijediti te tragove, jer posljednji otisci su obino bljei, ali imaju mnogo vie detalja. 3. nevidljivi povrinski tragovi su oni koji su nastali dodirivanjem istih papilarnih linija, gdje je do otiska dolo djelovanjem organskih tvari iz znoja. Takvi su tragovi u pravilu nevidljivi pri obinoj svjetlosti. Kosim osvjetljenjem mogu se otkriti njihove konture. Da bi postali vidljivi treba ih izazvati odreenim sredstvima i postupcima (u svim agregatnim stanjima i tehnikim npr. laseri i posebne lampe). Pronalaenje tragova papilarnih linija : Na povrinama raznih predmeta koje je uinilac dodirivao u toku izvrenja krivinog djela, ovisno o vrsti podloge, mogu ostati vidljivi ili nevidljivi tragovi papilarnih linija. Poznavanje vrste tragova papilarnih linija i znanje na kojima i kakvim predmetima i povrinama mogu ostati i o kakvim tragovima je rije nije dovoljno za njihovo pronalaenje. Prva mjera koju treba poduzeti je da se sprijei dodirivanje povrina na kojima se nalaze ili se pretpostavlja da se nalaze tragovi papilarnih linija, kako ih se ne bi otetilo ili unitilo. Tragovi papilarnih linija pronalaze se na temelju misaone rekonstrukcije izvrenja krivinog djela ili dogaaja. Na temelju uoenih materijalnih injenica na mjestu krivinog djela ili dogaaja (tzv. objektivni nalaz), postavljaju se verzije o tome kako je uinilac djelovao, kuda se kretao, kako je doao i kako je otiao s lica mjesta, to je mogao, a to morao dodirivati itd. Na temelju tako stvorene predodbe pristupa se paljivom,

23 sistematskom, podrobnom i smiljenom traenju tragova. urbi nema mjesta. Prije traseoloke obrade pojedinih predmeta treba razmisliti gdje je i kako predmet mogao biti dodirivan i gdje su i koji tragovi mogli ostati. Tada se pristupa odabiru najbolje metode i sredstva za izazivanje i fiksiranje tragova. Pogrean izbor sredstva i metode izazivanja tragova papilarnih linija moe dovesti do trajnog unitenja traga. Ukoliko postoje dileme u pogledu sredstva i metode treba izvriti pokus. Na povrini za koju je sigurno da ju uinilac nije dodirivao treba netko ostaviti otisak i onda ga treba pokuati izazvati. Tragove papilarnih linija treba uporno traiti. Pretpostavka da je uinilac mogao raditi u rukavicama ne smije biti razlog da se odustane od traenja papilarnih linija. Posebnu panju treba posvetiti pretpostavljenom putu dolaska i odlaska uinioca (itinerar). Rad u rukavicama ne iskljuuje pronalaenje identifikacijskih tragova. Postoje brojne metode i sredstva, za izazivanje i fiksiranje tragova papilarnih linija, ali ih na ovom mjestu ne navodimo, jer to spada u podruje kriminalistike tehnike. Tragovi papilarnih linija mogu se koristiti na razliite naine npr. za eliminaciju tzv. domaih osoba, dakle, onih koje ive (prebivaju ili borave) na mjestima gdje se trae tragovi. Zatim slue za eliminaciju sumnjivih osoba i za traenje u daktiloskopskim zbirkama. Koji puta se moe promatranjem i loginim zakljuivanjem zakljuiti kako je uzronik traga radio ili morao raditi. Pri tome treba uzeti u obzir veliinu i oblik predmeta. U obzir treba uzeti i poziciju otiska na predmetu, smjer toka papilarnih linija i meusobni odnos tragova, ako ih na jednom predmetu ima vie. to je na nekom predmetu vie tragova prstiju to je lake odrediti koji trag pripada pojedinom prstu. Smatra se da ukoliko se pronae samo jedan trag prsta on pripada palcu, kaiprstu ili srednjaku. Do sada je uglavnom bilo rijei o tragovima prstiju. Meutim, sve navedeno vrijedi i za tragove papilarnih linija na dlanovima i tabanima. U sluajevima kada su pronaeni fragmentarni ili umrljani tragovi papilarnih linija, pa se ne mogu utvrditi anatomske karakteristike moe se primijeniti poroskopska metoda vjetaenja. Rije je o poroskopiji tj. ispitivanju pora u grebenima papilarnih linija. Pore su otvori znojnih kanala. One su takoer nepromjenjive i individualne i mogu posluiti za identifikaciju. Poroskopija je pomona grana istrane daktiloskopije koja se bavi prouavanjem strukture pora u smislu oblika, veliine i rasporeda. Pore se nalaze na papilarnim linijama i na jednom kvadratnom milimetru moe ih biti od 15-30. Struktura pora je isto tako karakteristina kao i papilarnih linija, ali naalost nisu stalno prisutne. Najvie pora ima na prstima ake, manje na dlanovima, a najmanje na tabanima. Kao i papilarne linije i pore su nevidljive kako po formi i veliini, tako i po poloaju i koliini. Za usporeivanje nisu dovoljne daktiloskopske lupe, nego se trai fotografsko poveanje od najmanje dvadeset puta, a za vjetaenje i do etrdeset puta. Kako je navedeno, poroskopija kao pomona grana papilaroskopije osobito je korisna kod nalaza tzv. fragmentarnih otisaka papilarnih linija, dakle onih kod kojih nema na otisku dovoljno anatomskih karakteristika papilarnih linija (minucija). Ova metoda ima pomonu ulogu u identifikaciji otisaka papilarnih linija. Neka praktina pravila : Pouzdanost i efikasnost daktiloskopije temelji se na 5 naunih spoznaja : a) papilarne linije nastaju u etvrtom embrionalnom mjesecu i njihov izgled se ne mijenja od roenja do smrti, odnosno raspada mrtvog tijela, b) crtei papilarnih linija strogo su individualni. To znai da ne postoje dva ovjeka s identinim crteom papilarnih linija. U sluaju ozljede epidermisa, ozdravljenjem nastaju iste slike crtea papilarnih linija, c) strukture crtea papilarnih linija tj. oblici njihovih ara omoguavaju njihovu klasifikaciju, to omoguava njihovo brzo i sigurno pronalaenje u evidencijama (registracijama), npr. danas poznati AFIS,

24 d) trag crtea papilarnih linija sadri identifikacijske elemente, lokacijske, temporalne (starost traga) i modalne (nain dodirivanja, hvatanja), e) crtei papilarnih linija mogu se u grubo grupirati u tri grupe : (1) krune uzorke, (2) petlje ili zamke i (3) lune uzorke. Iz do sada navedenog proizlazi da se pomou daktiloskopije utvruje identitet ivih i mrtvih osoba, odnosno identitet prouzrokovaa nekog traga papilarnih linija. Kako je navedeno svaki ovjek ispoljava svoju individualnost u anatomskim karakteristikama ili minucijama. Daktiloskopiranje : to je postupak uzimanja otisaka prstiju od osoba. Za to je potrebno raspolagati odgovarajuim priborom i daktiloskopskim kartonima. Otisak prsta uzima se valjanjem prsta jednolinom brzinom od jedne do druge ivice nokta. Daktiloskopska klasifikacija . sistem pomou kojeg se vri oznaavanje i grupiranje crtea papilarnih linija. Danas se u svijetu primjenjuje velik broj razliitih sistema klasifikacije. U oblasti registracijske daktiloskopije najrasprostranjeniji su galton-henrijev i vuetiev sistem. Daktiloskopska formula : to je skup numerikih i slovnih simbola kojima se u sistemu registracijske daktiloskopije oznaavaju pojedine vrste crtea papilarnih linija na prstima osoba obuhvaenih formulom. Ona se sastoji iz dva dijela : l. formule osnovne klasifikacije i 2. formule podklasifikacije. Struktura i jedne i druge formule zavisi od sistema klasifikacije. Ona moe obuhvatiti sve ili samo neke crtee papilarnih linija. Formule osnovne klasifikacije se uglavnom temelje na svim prstima jedne i druge ruke, dok formule podklasifikacije obino obuhvaaju samo pojedine od njih. Na temelju formule daktiloskopski fi se odlae u zbirku. Daktiloskopski fi je specijalni obrazac za potrebe daktiloskopske registracije. On je tono odreenog formata. Prelazi potrebe ovog rada da se opisuje daktiloskopski fi. Daktiloskopske zbirke : to su posebne kriminalistike evidencije u kojima su pohranjeni i po preciznim kriterijima klasificirani otisci prstiju i podaci o odreenim kategorijama osoba. Postoje dvije osnovne daktiloskopske zbirke : 1) registracijska, zvana i opa (desetoprstna) i 2) istrana (monodaktiloskopska). Registracijska obuhvaa crtee papilarnih linija sa svih deset prstiju, otisnutih na jednom daktiloskopskom fiu, dok se istrana sastoji iz dva dijela : zbirke otisaka prstiju poznatih uinilaca krivinih djela i zbirke neidentificiranih tragova otisaka papilarnih linija prstiju pronaenih na mjestu izvrenja krivinog djela i sastoji se od fieva na kojima se nalaze otisci pojedinih prstiju. Uvoenjem automatske obrade tragova papilarnih linija (AFIS) iskljuuje se dosadanji nain klasifikacije po Roscheru ope daktiloskopske zbirke, a u potpunosti se stavlja izvan upotrebe monodaktiloskopsku zbirku i sloeni sistem monodaktiloskopske klasifikacije. Time se tedi vrijeme potrebno za monodaktiloskopiranje ( 14 obrazaca za osobu), kao i dugotrajan postupak ocjenjivanja, provjere i ulaganja u zbirku. Sistemom AFIS dobivaju se mnogo vee mogunosti za provjeru cijele baze podataka, bilo da se radio provjeri s desetoprstnim obrascima ili usporedbu sa spornim tragovima papilarnih linija. Hejroskopija : je grana daktiloskopije koja se bavi registracijom i identifikacijom uinilaca krivinih djela i drugih osoba na temelju prouavanja crtea papilarnih linija na dlanovima osoba. Rjei je naziv palmatoskopija. U modernim policijama ve due vremena vode se zbirke otisaka dlanova, tzv. hejroskopske zbirke. One su organizirane na isti nain kao i monodaktiloskopske (jednoprstne) zbirke. Podesni otisci dlanova s jasno izraenim papilarnim linijama mogu posluiti za identifikaciju na temelju usporeivanja njihovih detalja (karakteristika) na isti nain kao i kod otisaka prstiju obzirom da su crtei i konfiguracija papilarnih linija dlanova vrlo razliiti. Hejroskopska zbirka se dijeli kao i monodaktiloskopska na zbirku otisaka dlanova poznatih uinilaca krivinih djela (hejroskopirane osobe) i zbirku neidentificiranih tragova otisaka dlanova naenih na mjestima koja su u vezi s krivinim djelom. Uloga zbirke je : 1. otkrivanje nepoznatih uinilaca krivinih djela i 2. identifikacija drugih osoba i leeva.

25 Pedoskopija (pelmatoskopija) : Grana daktiloskopije (papilaroskopije) koja se bavi identifikacijom osoba na temelju tragova papilarnih linija koje se nalaze na tabanima bose noge. Za otisak bose noge koristi se naziv pelmatogram. Neke praktine upute : prilikom pronalaenja i koritenja tragova papilarnih linija korisno je pridravati se odreenih uputa. Stalno treba imati u vidu : 1. tragovi papilarnih linija mogu se nai i tamo gdje je teko pretpostaviti da bi se mogli nalaziti. Zato ih treba traiti uporno, sistematski, paljivo, marljivo bez obzira na protok vremena od asa izvrenja krivinog djela, 2. tragove papilarnih linija najbolje je traiti pri umjetnom osvjetljenju. Sredstva koja se pri tome koriste kreu se od obine depne baterijske svjetiljke do specijalno konstruiranih vie valnih elektrinih izvora svjetla, kao i lasera. Posebno su pogodna za traenje sredstva koja imaju ugraeno povealo. Preporua se da upadni kut svjetla bude kos. Preporua se zamraiti prostoriju u kojoj se trae tragovi papilarnih linija, 3. stalno treba imati u vidu da krivina djela zapoeta u rukavicama zbog raznoraznih razloga zavravaju bez rukavica, pa je traenje papilarnih linija opravdano i onda kada se pretpostavlja ili je evidentno da je uinilac koristio rukavice, 4. ne smiju se dodirivati i uzimati u ruke predmeti za koje se pretpostavlja da ih je dodirivao uinilac, 5. ne treba se zadovoljiti izjavama tzv. domaih osoba da nisu dodirivale odreene predmete i treba redovito vriti usporeivanje pronaenih otisaka s otiscima domaih osoba radi eliminacije onih koji potjeu od domaih osoba. Situacije su vrlo sloene kada je rije o tzv. kraama ili drugim deliktima unutar obitelji, 6. kada god je mogue predmet na kojem je pronaen trag ili se pretpostavlja da se na njemu nalazi, treba prenijeti u laboratorij radi forenzike obrade. Neki vrlo uspjeni postupci izazivanja ili skidanja tragova papilarnih linija nisu mogui izvan laboratorija, 7. pri pakiranju predmeta na kojima treba izazvati tragove papilarnih linija, treba postupati maksimalno paljivo, da se postojei tragovi ne unite ili otete. Osnovno je pravilo pri parkiranju da onaj dio povrine predmeta na kome se pretpostavljaju tragovi ne smije doi u dodir s ambalaom i da predmet mora biti tako uvren da se u ambalai ne moe pomicati, 8. kod traenja tragova papilarnih linija treba uvijek zatraiti pomo strunih osoba. Do dolaska strunjaka tragove treba osigurati da ne budu nehotice uniteni, 9. trajnost tragova papilarnih linija zavisi od brojnih objektivnih okolnosti npr. : kvalitete povrine na kojoj je trag ostavljen, vlanosti ili suhoe zraka, temperature, o tome da li je trag ostavljen na slobodnom prostoru (eksterijer) ili u zatvorenoj prostoriji, o fiziolokim reagiranjima osoba koje su trag ostavile, o sredstvima i metodama kojima se pokuava izazivanje traga itd. Uvijek treba nastojati da se izazivanje i fiksiranje tragova izvri to prije, 10. da bi trag papilarnih linija mogao posluiti kao dokaz potrebno je poduzeti odreene mjere, kako bi se ouvao njegov identitet i integritet, drugim rijeima treba primijeniti pravila i propise kojima je odreeno kako se fiksiraju ti tragovi. Vano je da se uvijek moe utvrditi pozicija traga na mjestu krivinog djela ili dogaaja. Iz dokumentacije mora biti vidljivo kako je trag izazvan i fiksiran, tko je to uinio, povodom kojeg krivinog djela, gdje i kada, tko ga je fiksirao itd. Daktiloskopski dokaz : Daktiloskopski dokaz o identitetu neke osobe temelji se na vjetaenju tragova papilarnih linija i analizi uzrono-posljedine veze koja je dovela do njihovog nastanka. U obzir treba uzimati konkretnu kriminalistiko-taktiku situaciju. Trai se da trag bude vjerodostojan, tj. da nije podmetnut ili krivotvoren. Rije je u pravilu o indicijama (indirektnim dokazima), a iznimno o direktnom (izravnom) dokazu ( npr. kada su otisci papilarnih linija osumnjienog naeni u unutranjosti trezora banke). Kao indicijalni dokaz on govori samo u prilog prisutnosti neke osobe

26 na nekom mjestu. On jo ne govori o vremenu prisutnosti (osim iznimno, u pravilu okvirno) i nainu nastanka traga, nego samo da je odreena osoba u odreenom trenutku bila u kontaktu s odreenim predmetom ili mjestom na kojima je pronaen trag ili tragovi. Kao takav on ima orijentacijski znaaj. Izravni daktiloskopski dokaz je onaj kada se putem traga papilarnih linija neposredno dokazuje prisutnost ili krivnja neke osobe u konkretnom sluaju. Takav dokaz mora nedvosmisleno potvrivati injenicu da je trag nastao u vrijeme i prilikom izvrenja krivinog djela. Daktiloskopski kriminalistiki dokaz je po svojoj prirodi sastavljen (sloen) dokaz, koji se, ako je do kraja izveden, sastoji od etiri pojedinana stupnja dokaza : 1. dokaz da daktiloskopski trag pripada odreenoj osobi. Rije je o identifikaciji. 2. dokaz prisutnosti na licu mjesta, ako nije podmetnut ili krivotvoren. Rije je o indiciji uestvovanja u djelu, tj. izravan dokaz prisutnosti na mjestu dogaaja. Lice mjesta je pojam koji se koristi u krivinom pravu i kriminalistikoj nauci za oznaavanje kako mjesta izvrenja krivinog djela, tako i za sva druga mjesta koja su u vezi s krivinim djelom i na kojima se mogu nai tragovi i predmeti krivinog djela. Oni omoguavaju misaonu rekonstrukciju, a u sluaju potrebe i provoenje realne rekonstrukcije i postavljanje verzija o toku izvrenja krivinog djela, uiniocu, motivu i omoguavaju identifikaciju uinioca. 3. dokaz da je nastao neposredno prije odnosno poslije izvrenja krivinog djela i 4. dokaz da je nastao upravo u vrijeme izvrenja krivinog djela. U ovom sluaju rije je o izravnom (direktnom) a ne neizravnom (indicijalnom dokazu). U pojam kriminalistiko-taktike kvalitete izravnog daktiloskopskog dokaza spadaju : (a) tona lokacija, (b) vrijeme nastanka, (c) uvjeti (prilike) ostavljanja, (d) suodnos prema drugim otiscima, (e) nain ostavljanja otiska, (f) poloaj i pravac daktiloskopskog traga, (g) poloaj daktiloskopskog traga u odnosu na nosioca traga, (h) raspored vie prstiju itd. Navedeni elementi mogu ukazivati na poloaj ruke ili tijela koje je mogao imati samo uinilac, to govori u prilog toga da je daktiloskopski trag ostavila osoba koja je izvrila krivino djelo. Daktiloskopski kriminalistiki dokaz je rezultat daktiloskopskog vjetaenja u okviru kojeg se uz ostalo utvruje da li sporni ili nesporni otisak ili otisci prstiju potjeu od odreene osobe. Danas se u okviru navedenih vjetaenja sve vie koristi kompjutorska tehnika. Tehnika strana kriminalistike identifikacije je samo faza cjelokupne kriminalistike identifikacije, koja slui utvrivanju da je odreeni materijalni oblik na relevantan nain povezan s pripremanim, pokuanim i izvrenim krivinim djelom. Kada je tehnika identifikacija dovrena to ne znai da je time ostvarena kriminalistika identifikacija. Sa stanovita kriminalistike tehnike, utvrivanje neidentiteta, ima istu dokaznu vrijednost kao i pozitivan rezultat, tj. utvrivanje identiteta. Taktiki i procesno gledajui, utvreni neidentitet (negativan rezultat) diktira organu postupka, planiranje novih verzija, novu operativno-taktiku i procesnu djelatnost, a koji puta i obustavu postupka. Sa stanovita kriminalistike tehnike cilj je postignut i utvrivanjem samo grupne pripadnosti, ali za svrhe predkrivinog i krivinog postupka to nije dovoljno. Kriminalistima nije potrebna bilo kakva identifikacija, nego takva koja e posluiti kao dokaz u postupku. Zato se tehnika identifikacija mora organski sjediniti s taktiko-procesnom analizom veze identifikacijskog objekta s krivinim djelom. Ako su obje grupe zadataka, tehniko-identifikacijska i taktiko-pravna organski meusobno povezane, to znai da imamo posla s dvije razliite dimenzije istog procesa kriminalistike traseoloke identifikacije, da je rije o jedinstvenom postupanju. Proces kriminalistike identifikacije ne moe se svesti samo na tehniko usporeivanje identifikacijskih traseolokih objekata, jer je istovremeno potrebno da se taktiki pravilno i u procesno utvrenom poretku utvrdi i dokae konkretna kriminalistika identifikacija u smislu konkretnih relevantnih identifikacijskih veza objekata identifikacije s krivinim djelom. U izvravanju tog zadatka ispoljava se tehnika i procesna dimenzija kriminalistike traseoloke identifikacije. Ona ne moe iscrpsti svoj supstrat samo u tehnikoj dimenziji.

27 Kibernetika, teorija informacije i kriminalistika teorija identifikacije Kibernetika : je nauna disciplina koja izuava autoregulaciju sistema, ili prouava voenje i proporcionalnost nekog skupa izvedenih radnji prema zadanom cilju (terminalnom stanju). Budui da je svaki sistem, mehaniki kao i organski, meuovisan i meuuvjetovan sklop aktivnosti koji se dade izraziti kao program-model, to se autoregulacija obavlja ukljuivanjem i iskljuivanjem kontrola koje ispravljaju pojedine aktivnosti u sistemu to odstupaju od programa. Ovo se odvija istovremeno s procesom komuniciranja odnosno s feedbackom informacija. Kruni tok informacija omoguava da svako odstupanje od programa manifestirano kao poveanje koliine informacije bude mobilizator regulativnog djelovanja. Regulacija oscilira prema koliini informacija. Kibernetika ukljuuje dva velika i relativno neovisna podruja : a) tehnologiju, obrade, uvanja i koritenja informacija i b) teoriju procjenjivanja funkcionalne vrijednosti informacija o pojedinim ponaanjima obzirom na zadatak. I jedno i drugo pretpostavlja odreeni stupanj razvoja tehnologije odgovarajuih servo-mehanizama, s tim da se s druge strane, mora razvijati konstruiranje takvih servo-mehanizama. Kibernetika nije samo opa teorija o logici modeliranja raunara i elektronskih kontrolora, ve je model po kome se teoretski nastoje uobliiti procesi organizacije, informacijskog kruenja i regulacije u biolokim i drutvenim sistemima, iz ega slijedi itav niz opih kibernetskih teorija (svijesti, drutvenog komuniciranja, lingvistike, organizacije), koje opet sa svoje strane, omoguavaju strukturalno, smisleno i procesno adaptiranje itavih kompleksa ponaanja u organizacijske procese prilagoene tehnologiji informatike i kontrole na nivou elektronskih servo-mehanizama. (Rjenik sociologije i socijalne psihologije, str. 277., Bosanac, M. i drugi, Zagreb, 1977). Teorija informacija : to je opi naziv za matematiko tretiranje procesa prijenosa komunikacija, a najvaniji je dio kibernetike kao teorije o upravljanju i vezi. Teorija informacija ne tretira informaciju semantiki, kao poruku, nego kao koliinu i to : a) po broju alternativa jednog sadraja i b) po stupnju vjerojatnosti svake od alternativa, smatrajui da je informativnost jedne poruke utoliko vea, to je neoekivanija, tj. to je manja vjerojatnost da je izvor emitira. Pri tome neizvjesnost i neoekivanost ne uzimaju se kao psiholoki pojam, nego kao statistiki problem, a ta okolnost ima za posljedicu este nesporazume, tim vie to informacija kao poruka ima drugaije, upravo obrnuto znaenje i valenciju. Pojam informacije kao koliine nema veze s pojmom informacije kao poruke, tj. kao odreenog znaenja koje neto kazuje primaocu, ve je usmjereno na to to sve jedan izvor vijesti moe da kae. Rije je o statistikoj distribuciji mogunosti jednog izvora. Ove mogunosti se razmatraju kao cjelina. Neizvjesnost koju uvodi izvor, kao neki dogaaj ili djelovanje, poveava informaciju u tom smislu to poveava raspon mogunosti, umjesto da ih smanjuje time to ve zna to e se dogoditi. Odreenost je stvarno erozija kvantitete informacije, te se ona moe izraziti kao entropija informacije. Koliina informacija je odnos izlaza (izvora, dogaaja) i jednog ulaza (primaoca), te neizvjesnost primaoca u pogledu mogunosti izvora, ni u kom sluaju ne znai isto to i neizvjesnost zbog buke koju uzrokuju intervencije u kanalu, to se takoer moe mjeriti entropijom. Teorija informacija uklapa se u kibernetiku kao opu teoriju regulacije viestruko. Prvo, najopenitije odreivanjem raspona neodreenosti, informativnosti izlaza, moe se odabrati najefikasniji nain vlastitog regulativnog ponaanja, tj. organizacije u smislu zadanog programa. Drugo, u posve tehnikom pogledu, saznavanjem varijeteta izvora i optimalizacijom uvjeta moe se izabrati najadekvatniji sistem signala koji posreduju u procesu prijenosa informacija tj. komunikaciji. Informacija : to je termin s vie diferencijacija u pogledu znaenja. Osnovne konotacije su : 1. poruka, odnosno obavijest, saopenje nekog podatka, 2. registracija vanjskih zbivanja u nekoj memoriji, odnosno nekom postupku konzerviranja podataka, 3. simboliki sadraj, odnosno znaenje koje se interakcijom prenosi meu subjektima, iskustvo, odnosno znanje

28 oblikovano u simbol ili skup simbola, u simboliku strukturu koja se prenosi u procesu komunikacije. Pojam informacija je jedan od kljunih elemenata u komunikaciji. U procesu komunikacije se pomou nekih sredstava, odnosno naprava prenosi od jednog subjekta drugom neko znaenje pretvoreno u signal ili niz signala (znakova). Pretvaranje znaenja u signal i obratno, ukljuuje da se znaenje koje se prenosi moe izraziti kao neki red, tj. kao struktura meupovezanosti elemenata, odnosno vremenskih sukcesija. Takav je red, odnosno pravilnost organiziranja elemenata mogue izraziti statistiki kao stupanj vjerojatnosti utvrujui kvantitetu informativnosti nekog simbola, odnosno simbolike strukture u tom konkretnom procesu komuniciranja. Polazi se od postavke da je informativnost neke komunikacije vea ako priopava primaocu neto to mu je nepoznato. Saopavanje poznatog je u pogledu informativnosti esto ravno nuli. to je neto nepoznatije, a to znai neoekivanije i nepredvidljivije ono to se saopava, to je vea informativnost tog sadraja. Polazei od nekog sistema bilo faktike pravilnosti, bilo zadanih pravila, mogue je u danoj situaciji nastupanje pojedinih ishoda izraziti sa stupnjevima vjerojatnosti koja se moe uzeti kao mjera pojedine informacije. U kibernetici jedan se sistem moe programirati na taj nain da autoregulira svoje ponaanje prema stupnju informativnosti poruka koje prima iz svoje okoline, tako da smjer i intenzitet njegovog regulativnog djelovanja bude proporcionalan devijaciji od oekivanog odnosa zadanog ( Rjenik, ibidem, str. 240.). Entropija : koliina energije koja u jednom procesu transformacije energije iz jednog oblika u drugi postaje neiskoristiva. U navedenom smislu entropija je veliina s kojom se izraava mjera nepovratnosti (ireverzibilnosti) nekog procesa. Budui da je ireverzibilnost procesa samo vjerojatnost, entropija se moe statistiki mjeriti. Pojam negentropija je skraenica od pojma negativna entropija. To je pojam s kojim se oznaava tendencija k sve veem diferenciranju u raspodjeli energije u okviru nekog sistema. Kao takva javlja se kao sluaj vaenja specijalne vjerojatnosti, za razliku od u prirodi vaee vjerojatnosti progresivne degradacije energetske diferencije ija je mjera entropija. U stvari, negentropija je mjera reda odnosno poretka shvaenih kao pravilnosti diferenciranja, a ovu tendenciju nalazimo kod biolokih i socijalnih sistema u fazama njihovog rasta. U postupku utvruju se injenice iz prolosti. U sudskom postupku one se utvruju u procesno propisanoj formi. Kao osnova tom procesu slui iskustvo da injenice iz prolosti u vrijeme kada su postojale, kada su nastale, zbivale se, su mogle ostaviti tzv. idealne tragove u sjeanju ljudi (engrame) ili u vanjskom materijalnom svijetu, pomou kojih je mogue na odgovarajui nain utvrditi dogaaj iz prolosti. Informativnost je svojstvo tvari kao i odraavanje. Materijalna tijela se nalaze u uzajamnoj vezi i pri tome djeluju jedna na druge. Uslijed uzajamnog djelovanja svaka promjena stanja jednog objekta dovodi do promjene stanja drugog objekta, koji je s njim u uzajamnom djelovanju. Izmeu objekata u uzajamnom djelovanju postoji odreena veza u vidu izomorfnosti ili homomorfnosti. Izomorfnost /izomorfija) je sinonim za istooblinost. Rije je o stanju jednakosti dviju struktura (sistema ili oblika) u tom smislu da svakom dijelu ili svakom odnosu u okviru rasporeda jedne strukture odgovara dio rasporeda druge strukture. Drugim rijeima da imaju istovjetan raspored koji se bez ostatka svodi jedan na drugog. Sinonim za izomorfan je homomorfan, dakle, onaj koji je istog oblika ili iste strukture. Termin znak je prilino neprecizan i djelomino se podudara s pojmovima : signal, simbol i indikator. U najopenitijem smislu znak je veliina (predmet, proces, djelovanje) koja zamjenjuje neku drugu veliinu, predstavlja je i vri njenu funkciju. Kompleksna funkcija predstavljanja moe biti specificirana u nekoliko uih znaenja : 1. Znak u uem smislu. To je veliina koja obiljeava postojanje pojave na temelju konvencije (u tom smislu kodovi i ifre su znaci), 2. Indikatori. Oni upuuju na postojanje neke latentne pojave s kojom su vezani u nekom funkcionalnom smislu,

29 3. Signali ili znakovi su prenositelji znaenja, i kao takvi su uvijek realne veliine i 4. Simboli su veliine koji su kao nositelji znaenja osamostaljeni i od onog to oznauju i od svoje trenutane funkcije signala, pa i od onog to oni sami po sebi jesu, te ine jedinice komuniciranja koje sadre itavo znaenje to u njima perzistira i izvan funkcije oznaavanja (konotacije) (Rjenik, ibidem, str.710.) Materijalna tijela se nalaze u uzajamnoj vezi i pri tome djeluju jedna na druge. Uslijed uzajamnog djelovanja svaka promjena stanja jednog objekta dovodi do promjena stanja drugog objekta koji je s njim u uzajamnom djelovanju. Izmeu objekata u uzajamnom djelovanju postoji odreena izomorfna ili homorfna veza. To znai da su istog oblika, jednaki. Objekt na kome se odrazio neki drugi objekt sadri informacije materijalne prirode o njemu. Informacije su posljedica procesa odraavanja. Informacija potvruje i otkriva uzrono posljedinu vezu meu objektima. Informacija se prenosi putem signala koje je stvorilo i ostavilo izvrenje krivinog djela. Tako se signali javljaju kao materijalni nositelji informacija. Dovoljan broj podataka ini sistem signala. Korisnost signala kao materijalnih nositelja informacija uvjetovana je njihovom samostalnou i postojanou (trajanju). Oni su u uskoj vezi s primjenom naela hitnosti u kriminalistikoj nauci (gnoseoloki kritino vrijeme). Vrijeme vrlo brzo unitava signale. Veza informacija : je oblik povezanosti izmeu objekata identifikacije. Kao signal-nositelj informacije moe se javiti i ovjek. Kada je rije o identifikaciji svaki identifikacijski dokaz i cijela dokazna zgrada ovise od konkretne dijalektike situacije koju ine : uvjeti-mjesto i vrijeme. Informacijski identifikacijski sistem : njega ine : 1. kriminalni (krivini) dogaaj kao izvor informacija, 2. signali kao nositelji materijalnih informacija i 3. kriminalist ili procesualist koji informacije prima, otkriva i fiksira. Bit identifikacije ini utvrivanje identiteta putem modeliranja (fiksiranje kopije, lika, modela) i ocjene informacije, njenih elemenata u kvalitativno-kvantitativnom jedinstvu. Kriminalistika teorija o tragovima Ova teorija se oslanja na kriminalistiku teoriju identifikacije, pa je zato nastavno i navodimo. Tragovima u kriminalistikom smislu bavi se traseologija, grana kriminalistike nauke. Ona nije podsistem kriminalistike tehnike. Naelno se razlikuju dva tipa kriminalistike traseologije : kriminalistika traseologija u irem i uem smislu. Kriminalistika traseologija u irem smislu : ima za svoj objekt istraivanja sve vrste materijalnih kriminalistikih tragova. Kriminalistika traseologija u uem smislu : ima za svoj objekt istraivanja samo tzv. traseoloke tragove. To su tragovi koji su nastali procesom odraavanja. To su tragovi koji na nekom objektu reprezentiraju odraz vanjske strukture drugog predmeta u smislu oblika, reljefa, dimenzija i slino. Rije je o kontaktnim tragovima sui generis, koji omoguavaju dokazivanje identiteta spornog objekta identifikacije, dakle onog kojeg treba identificirati kao uzronika traga. Traseologija je ukomponirana u kriminalistiku taktiku i kriminalistike metodike. Taktiki, spoznajni, dokazni i procesni problemi traseologije nisu predmet izuavanja kriminalistike tehnike. Radi se o pristupu jednoj te istoj stvari s razliitih stanovita (pristupa) , vie dimenzija i gledita. Zbog toga se o traseolokom kriminalistikom dokazu mora raspravljati viedimenzionalno. Traseologija se bavi problemima mehanizma nastanka, klasifikacije, traganja, pronalaenja, fiksiranja, aserviranja, pretrage i vrednovanja tragova. Predmet traseologije je

30 razvijanje metoda i sredstava za pronalaenje, fiksiranje, izuavanje i pohranu tragova. Traseologija omoguava rjeavanje identifikacijskih i dijagnostikih zadataka. Unutar traseologije posebno mjesto zauzima kriminalistika traseoloka identifikacija. To je postupak identifikacije materijalnih objekata posredstvom njihovih tragova koji se temelji na naunim naelima (zakonima) identifikacije. Rije je o analitikom i sintetikom ispitivanju i ocjenjivanju opih i identifikacijskih obiljeja materijalnih objekata koji su na neki nain uzronoposljedino povezani s krivinim djelom. Ukoliko se proces kriminalistike identifikacija odvija u procesnom poretku, rezultat su dokazi u procesnom smislu. Rije je o formalnim dokazima koje nazivaju i sudski dokazi. Opi principi kriminalistike identifikacije ulaze organski u predmet teorije dokaza, a struktura i postupci izvoenja, specifina tehnika sredstva i metode identifikacije u kriminalistiku znanost. Kriminalistika informacija, u okviru teorije sudskih dokaza, bavi se kako opim principima izvoenja dokaza, tako i specijalnim metodama prikupljanja, ispitivanja i ocjenjivanja dokaza. Traseologija se dijeli na postupak traganja za tragovima. koji ima svoju tehniku i taktiku stranu, osiguranje tragova (takoer s taktikim i tehnikim aspektima), fiksiranjem tragova i njihovim koritenjem u otkrivake i dokazne svrhe, to predstavlja taktiki aspekt problematike. Kada su tragovi pronaeni (otkriveni) i fiksirani zapoinje glavni dio kriminalistike dokazne djelatnosti. Pronalaenje i fiksiranje tragova mora uvijek imati : tehniki, taktiki i metodiki karakter. Specifini zadatak kriminalistike traseologije je prouavanje prirode sudske i kriminalistike identifikacije, zajedno s teorijom kriminalistike identifikacije, kao kvalitetno drugaije metode od onih u drugim naukama i tehnici. Traseologija omoguava rjeavanje identifikacijskih i dijagnostikih zadataka. Pri tome treba imati u vidu da jer zbog raznoraznih objektivno-subjektivnih razloga identifikacija mikrotragova u razliitim agregatnim stanjima esto oteana, pa i nemogua. Identifikacijom tekuih, sipkih i plinovitih tvari bave se strunjaci razliitih profila. Istaknuto je da se traseologija kao grana kriminalistike nauke bavi tragovima u kriminalistikom smislu. Nastavno emo definirati taj pojam. U kriminalistikoj traseologiji se kao signali-nositelji materijalnih informacija javljaju identifikacijska obiljeja. Svako pojedino identifikacijsko obiljeje samo za sebe sadri dio informacija, koji doprinosi stvaranju mozaine slike. Traseoloki ekspert treba otkriti i utvrditi potreban i dovoljan broj i kvalitetu identifikacijskih obiljeja. Model (otisak, utisak o kojima e biti nastavno rijei) nikada nije potpuno podudaran s originalom. Svaki model koji se koristi u krivinom postupku treba ispunjavati slijedee uvjete : 1. da ima odreenu objektivnu podudarnost s originalom, da ga manje ili vie vjerno odraava, 2. mora biti podoban da u odreenim odnosima reprezentira original, da ga zamjenjuje, 3. mora biti podoban da na temelju ispitivanja njegovog izgleda prui nove informacije o originalu i 4. svaka nauna disciplina mora raspolagati s precizno izraenim pravilima za prenoenje modela informacije tj. informacije dobivene izuavanjem modela na sam objekt ispitivanja, original. To znai omoguiti nova saznanja o originalu i ostvariti drugu funkciju modela-pronalaenje novih informacija o originalu. injenica da se model razlikuje od originala ne ponitava ni njegovu spoznajnu ni dokaznu funkciju. Trag u kriminalistikom smislu : Pod tragom u kriminalistikom smislu danas se podrazumijevaju materijalne promjene u objektivnoj stvarnosti koje su spoznate i koje su nastale u vezi ili povodom pripremanja, pokuaja ili izvrenja krivinog djela, a koje imaju odreenu dokaznu vrijednost u postupku kriminalistike identifikacije. Kriminalistiki trag je materijalizacija odreenog djelovanja ili ne djelovanja ili kretanja. Radnja uinioca javlja se kao posrednik izmeu traga i uinioca, jer je uzrono-posljedino vezana s tragom.

31 Tragovi mogu nastati ili biti uzrokovani djelovanjem : ljudi, ivotinja i predmeta, a koji puta i djelovanjem biljaka. Rije je o materijalnoj promjeni u objektivnoj stvarnosti u odnosu na postojee stanje prije promjene, tj. prije pokuaja ili izvrenja krivinog djela. Trag se danas definira i kao uoljiva kriminalistiki mjerljiva energetska promjena materijalne situacije u vanjskom svijetu, koja je spoznata od strane organa postupka i koja se moe koristiti u kriminalistikom identifikacijskom postupku. Pod utjecajem teorije informacije, trag se definira i kao nositelj informacija, kao materijalni signal. Sav organski i neorganski svijet prua informacije preko signala kao materijalnih nositelja informacija. Za dobivanje informacija trai se dovoljan broj kvalitetnih signala. Signal kao materijalni nositelj informacije, javlja se kao odraz uzrono-posljedine veze izmeu ostavljenog traga i izvrenog krivinog djela od strane odreene osobe kao identificirajueg objekta. Kako trag sam po sebi nije informacija stricto sensu, jer se kao polazite prihvaa informativni sadraj traga, a ne njegov materijalni oblik (izvorni ili derivirani), u kriminalistikoj praksi se trag poistovjeuje s informacijom ako kao polazinu toku prihvatimo informacijski sadraj traga, a ne njegov materijalni oblik. To je pojam kriminalistikog traga u irem smislu. Kriminalistiki trag u uem smislu je materijalna promjena koja se manifestirala u vanjskom svijetu, koja je spoznata od nadlenog organa postupka, koja je kriminalistiki relevantna i koja je rezultat procesa odraavanja i/ili odvajanja (separacije) i koja zbog procesa u kome su specifinosti prerasle u obiljeja omoguava identifikaciju uzronika traga (generator traga) ili grupifikaciju traga i/ili ranije cjeline kojoj je trag pripadao (dokaz pripadnosti ranijoj cjelini). Mehanizam nastanka kriminalistikih tragova : to je proces ija je konana faza nastanak traga. U okviru tog mehanizma obavezno se javljaju : 1. uzronik traga, objekt koji stvara (generira) trag. To mogu biti (1) ljudi, (2) ivotinje, (3) biljke i (4) tzv. mrtva priroda u smislu prirodno ili umjetno oformljenih tijela (predmeti i slino), 2. nositelj traga, objekt koji prima trag, na kome se trag odraava (ostaje) ili tvar koja ini trag i 3. kontakt (dodir) kao rezultat meusobnog djelovanja uzronika i nositelja traga. U vezi s ovim treim mehanizmom javlja se pojam kontaktna povrina. Utvreno je da u kreiranju kriminalistikog traga mehanizmom kontakta ne uestvuje itav objekt, nego samo onaj dio njegove povrine koji dolazi u dodir s napadnutom povrinom. Reljef kontaktne povrine objekta koji stvara trag i sam mehanizam djelovanja tog objekta stopljeni su u jedan jedini izvor (nain) nastanka traga. Mehanizam nastanka traga pretpostavlja meusobno djelovanje objekata koji uzrokuju nastanak traga i objekata koji imaju pasivnu ili relativno pasivnu ulogu, koji primaju trag, na kojima se trag formira. Taj proces je specifian i modificiran kada je rije o akustikim (zvunim) i mirisnim (odorifernim, olfaktronikim) tragovima i slino. Uvijek treba imati u vidu mogunost stvaranja lanih, simuliranih (fingiranih) tragova itd. Poloaj, oblik, veliina (dimenzije) i meusobni odnos makrotragova, cjelokupni izgled mjesta kriminalnog dogaaja ili krivinog djela, tzv. situacija kriminalistikog traga, omoguavaju izvoenje zakljuka o mehanizmu nastanka traga. Kada se poznaju prirodni zakoni i iskustvena (empirijska) pravila koja odreuju i uvjetuju nastanak tragova, mogue je polazei od situacije traga izvesti zakljuke o okolnostima koje su uzrokovale nastanak traga, a kada je rije o mikrotragovima i zakljuke o vrsti i mjestima na kojima bi se trebali nalaziti. Situacija kriminalistikog traga je dio situacije na mjestu kriminalnog dogaaja ili krivinog djela. Ta situacija je s kriminalistikog stanovita prvi i poetni dio ireg pojma situacije krivinog djela. Situacija na mjestu kriminalnog dogaaja ili krivinog djela je sistem elemenata okoline i poinitelja, te rtve (oteenog) u trenutku izvrenja krivinog djela ili dogaaja. To je geografsko, topografsko, tehniko, klimatsko, socijalno i ino okruenje. U taj pojam spadaju i ostali uvjeti mjesta izvrenja djela u danoj situaciji. Ilustracije radi na ovom mjestu biti e rijei o kriminalistikoj teoriji o tragovima ovjejih nogu (stopala). Pri stajanju, hodanju ili tranju ovjek djeluje na podlogu na dva naina : (1) silom pritiska, koja je upravo proporcionalna teini ovjeka, a obrnuto proporcionalna povrini

32 stopala i (2) tangencijalnom silom, koja daje ubrzanje tijelu. Ako je podloga elastina uslijed pritiska dolazi do deformacije podloge. Prenoenjem teine na drugu nogu podloga se vraa u prvobitni poloaj (oblik). Ukoliko je podloga plastina zadrava steeni oblik, kao svojevrsnu deformaciju. Veliina deformacije je upravo proporcionalna plastinosti podloge i veliini pritiska. Ulogu igra povrina stopala. Te zaostale, zadrane deformacije predstavljaju odraze stopala i koriste se kao tragovi. Ukoliko je podloga vrsta ne dolazi do nikakvih deformacija podloge, ali ostaju vidljivi ili nevidljivi povrinski tragovi stopala u obliku otisaka. Tangencijalna sila u vidu rekacije izaziva pojavu sile trenja izmeu stopala i podloge. Veliina ove sile ovisi od teine ovjeka, sile kojom djeluje na podlogu, kao i od koeficijenta trenja, jer pri hodanju dolazi do klizanja, iako malog, stopala po podlozi. Pri klizanju dolazi do odvajanja pojedinih estica kako sa stopala, tako i s podloge (kontaktna teorija ili teorija transferacije). To je posebna vrsta mikro tragova koja nastaje pri hodanju. Kod trenja se javlja jo jedna sila-sila odraza. To je sila kojom noga pokuava da udalji podlogu od sredita tijela. Kada ovjek skae u vis ova sila samo poveava djelovanje teine i time poveava deformaciju podloge. Kod tranja ova sila djeluje du osi tijela, zato se tragovi tranja razlikuju od tragova stajanja ili hodanja. Tragovi stopala ovisno o vrsti podloge mogu biti povrinski (otisci) i reljefni (utisci). Trag i stopalo (noga) nisu po pravilu iste duine. Na plastinoj podlozi na kojoj noga prilikom stajanja na podlogu klizi (snijeg, blato), kao i pri brzom hodu i tranju, trag ispada dui od stopala, dok je znatno krai pri hodanju po podatnoj podlozi kao to je pijesak, duboko blato i slino. Kod traga bose noge ostaje kontura (otisak, odraz, obris) itave povrine tabana. Prilikom hodanja po snijegu, pranjavoj ili pjeanoj zemlji pored tragova stopala ostaju i tragovi zvani pruga vuenja. To su sluajevi kada se noga gotovo ne odie od podloge. Te pruge vuenja stopala spajaju tragove lijeve i desne noge meusobno. Na temelju tragova stopala moe se utvrditi da li je osoba stajala, hodala ili trala, kao i priblina brzina kretanja. Na mekim podlogama na temelju tragova utisaka moe se izvesti zakljuak o teini osobe (priblinoj) ili njenoj optereenosti. Pri tome treba uzimati u obzir kvalitetu podloge i veliinu stopala (obue). Isto tako, moe se utvrditi da li osoba ima O ili X noge. Iz duine koraka moe se zakljuiti da li je rije o djetetu, eni ili odraslom mukarcu, a u odreenom sluaju i o zanimanju osobe npr. mornari. Na temelju traga stopala i duine koraka moe se izvesti i zakljuak da li je rije o nekim oboljenjima, tjelesnim nedostacima (epavost), umjetna noga, da li je osoba pod djelovanjem droga ili alkohola i slino. Kod vjetaenja tragova stopala gleda se i nain gaenja tzv. ugao hoda. Ovisno o kvaliteti traga stopala i nainu njegovog fiksiranja mogua je identifikacija obue ili stopala bose noge. I tragovi stopala u okviru procesnih radnji obavezno se fiksiraju zapisniki. Pravila kriminalistike nauke trae i grafiko fiksiranje (skica, dijagram), kao i tehnikim registracijskim sredstvima, izradom odljevaka (mulaa) i slino. Zapisnik o uviaju treba sadravati slijedee ope podatke o pronaenim tragovima stopala : 1. gdje i na kojem mjestu je naen trag stopala, 2. priroda (karakter), boja i stanje povrine podloge na kojoj je trag stopala nastao, 3. vrsta traga (povrinski, naslojen ili odslojen, reljefni), 4. priroda, boja i stanje tvari koja je naslojena ili odslojena, odnosno u kojoj se nalazi trag odraz ili reljefni trag utisak, 5. ime je napravljen trag tj. tko je uzronik traga (bosa noga, u arapi, obui), 6. poloaj i smjer traga u odnosu na predmete koji ga okruuju (odakle tragovi stopala dolaze i kuda vode, pored kojih predmeta prolaze i u kom pravcu su usmjereni prsti stopala), 7. koliko je grupa jednakih tragova uoeno itd. Detaljan opis tragova treba obuhvatiti slijedee elemente : 1. da li je trag cjelovit ili djelomian (peta, prsti i slino) i od koje noge potjee,

33 2. dimenzije traga i njegovih dijelova, 3. oblik otiska vrha, zadnjeg kraja kaiprsta (ako nije odraen to treba navesti), prednjeg dijela pete ili same pete, 4. postojanje i poloaj odraenog reljefnog crtea, njegov oblik, karakter i osobitosti, 5. postojanje i poloaj dijelova reljefnog crtea koji se nisu jasno preslikali na tragu, 6. oblik, veliina i raspored detalja na tragu koji su karakteristini za danu obuu itd. Otisak stopala uzima se putem podograma. To je postupak uobiajen u ortopediji. Za uzimanje otiska stopala koristi se podoskop. To je staklena ploa ispod koje se nalazi ogledalo. Atribuiranje noenih cipela nekoj osobi mogue je, ako konfiguracija njezinih stopala odstupa od pravila ili iskazuje neku tipinu karakteristiku. Provode se trodimenzionalna mjerenja. U najuoj vezi s naprijed navedenim javlja se i pojam situacija krivinog dogaaja ili krivinog djela. To je sistem konkretnog izvrenja krivinog djela kao osobitog dinamikog sistema koji se sastoji od vie stadija (faza) U toku izvrenja krivinog dogaaja ili djela postoje posebne inter deliktne situacije na relaciji : uinilac-nain izvrenja- sredstvo izvrenja-objekt napada. Pod situacijom u ovom radu u doslovnom smislu podrazumijevamo smjetenost nekog ili neeg u okviru strukture jedne okoline. U navedenom smislu, situacija je isto to i stanje okoline na koje se odnosi neki akter ili odluilac, a koje stanje je specificirano, odnosno izraeno kao niz strukturnih i postupovnih odreenja. U vezi s navedenim vidljivo je da s traseolokog stanovita ulogu igraju stadiji u nastajanju krivinog djela. Rije je o pojedinim fazama u ostvarenju krivinog djela, od poetne zamisli (ideje) do potpunog ostvarenja. O stadijima se moe govoriti samo kod krivinih djela izvrenih s umiljajem. Kod nehatnih krivinih djela postoji samo dovreno djelo. Pitanje stadija u nastajanju krivinog djela vano je radi utvrenja u kojem momentu ponaanje uinioca, koje moe biti svakog asa prekinuto, on ulazi u kanjivu zonu, tj. dolazi li pod udar krivinog zakona. Razlikuju se etiri stadija : a) stvaranje odluke, b) pripremne radnje, c) pokuaj i d) dovrenje krivinog djela. Ne prolaze sva krivina djela izvrena s umiljajem kroz sve navedene stadije. Koji puta je djelo izvreno bez pripremnih radnji. Kod omisivnih delikata nema pokuaja, jer uinilac ulazi u kanjivu zonu kad je propustio dunu radnju i time je njegovo djelo dovreno. U kriminalistiko traseolokom smislu posebnu ulogu igraju situacije prije i poslije izvrenja krivinog djela. Situacija prije izvrenja krivinog djela : Njeni osnovni elementi su: 1. Kriminogeni i viktimogeni faktori koji su djelovali prije izvrenja krivinog djela, 2. Donoenje (nastanak) odluke o izvrenju krivinog djela, 3. Planiranje djela (mjesto, vrijeme, nain, sredstvo, sauesnici, prikrivanje i slino), 4. Izvianje prilika na potencijalnom mjestu izvrenja krivinog djela, 5. Pribavljanje sredstava izvrenja, njihovo, osposobljavanje, isprobavanje ili vjebanje u primjeni. Ovo zadnje ukazuje na umiljaj uinioca. 6. Dolaenje na mjesto izvrenja krivinog djela tzv. itinerar. Posebno je vano mjesto ulaska. 7. Nain prilaenja objektu napada, 8. Otklanjanje eventualnih prepreka (moe ukazati na poznavanje situacije na mjestu izvrenja krivinog djela), 9. Poduzete mjere osiguranja za neometano (sigurno) izvrenje krivinog djela i 10. Samo izvrenje krivinog djela. U okviru kriminogenih faktora posebnu ulogu igra budue mjesto izvrenja krivinog djela. To je mjesto gdje je uinilac poduzeo aktivnu radnju izvrenja krivinog djela ili gdje je bio duan poduzeti odreenu radnju. U taj pojam spada i mjesto gdje je posljedica nastupila ili je po namjeri uinioca trebala nastupiti. Navedeno je vano i s krivino pravnog i kriminalistikog stanovita. Razlikujemo mjesto izvrenja krivinog djela u irem i uem smislu. U

34 irem smislu to je blia ili daljnja okolina mjesta izvrenja krivinog djela i sva ostala mjesta koja su u vezi s izvrenim krivinim djelom. U uem smislu to je mjesto gdje je krivino djelo izvreno. Mjesto izvrenja krivinog djela je polazina toka i materijalni okvir u kojem se odreeni kriminalni ili krivini dogaaj dogodio. O opsegu i karakteristikama, koritenja mjesta krivinog djela u traseolokom smislu, ovisi kojim putem e biti usmjeren rad organa postupka i kasniji krivini postupak. Kako je navedeno pod mjestom krivinog djela ili dogaaja treba u kriminalistikom smislu podrazumijevati sva ona mjesta koja su na neki objektivan nain u vezi s pokuanim ili izvrenim krivinim djelom ili dogaajem. S kriminalistikog stanovita podjednako vanu otkrivako-dokaznu ulogu imaju mjesta gdje je djelo pripremano, pokuano ili izvreno, odnosno gdje su nastupile posljedice. Mogu se nalaziti u zatvorenim i na otvorenim prostora, pod zemljom ili vodom. Mjesto krivinog djela ili dogaaja ukljuuje svaki prostor kao sustavnu cjelinu koja je objekt kriminalistikog istraivanja. Da bi organ postupka mogao objasniti okolnosti na mjestu krivinog djela ili dogaaja, treba ga prethodno utvrditi, identificirati. Ta identifikacija ukljuuje : 1. njegovu tonu lokaciju, 2. granice rasprostranjenosti, 3. objekte koji ga ine, 4. stanje koje na njemu vlada i 5. okvirne odrednice daljnjeg postupanja (planiranje rada na mjestu krivinog djela). Mjesto krivinog djela je najvaniji izvor relevantnih informacija osobito onih traseoloke prirode. Materijalni nositelji informacija, tzv. signali u vidu tragova i predmeta u makro i mikro veliinama i koliinama, optiki, mehaniki, zvuni (akustiki), mirisni (odoriferni, olfaktroniki), u svim agregatnim stanjima, nalaze se na mjestu krivinog djela. Ti signali kao materijalne informacije sui generis, su izraz satrukturalnih promjena u odreenoj sredini izazvanih izvrenjem, pokuajem ili pripremanjem krivinog djela. Tragovi u kriminalistikom smislu moraju biti spoznati od strane organa postupka. To znai da se moraju odraziti u njegovoj svijesti na temelju profesionalnog procesa percepcije i apercepcije. Kako je navedeno, tragovi mogu biti materijalne i nematerijalne, idealne prirode. Ovi zadnji su tragovi u sjeanju ljudi, zapisani u sivoj kori mozga kao tzv. engrami. U vezi s naprijed navedenim postavlja se pitanje : gdje mogu nastati tragovi u kriminalistikom smislu ? Materijalne promjene u vanjskom svijetu koje se smatraju kriminalistikim tragovima mogu nastati : (1) na mjestu krivinog dogaaja ili djela, (2) napadnutom objektu ili objektu radnje, (3) tijelu, odjei i obui osoba i (4) bilo kom mjestu koje je u vezi s krivinim djelom i to u svim fazama njegovog nastajanja. Trag je zbirni pojam u kriminalistici. On obuhvaa tragove nastale : 1. utiskivanjem u podlogu kao primaoca traga. To su tragovi utisci ili reljefni tragovi, 2. otiskivanjem na primaocu traga. To su tragovi otisci, odrazi, slike i slino. 3. rezanjem, lomljenjem, pucanjem i slino i 4. tragove separate, koji su nastali odvajanjem od ranije cjeline kojoj su pripadali. Proces odraavanja pretpostavlja postojanje originala, kopije (slike, otiska, utiska) i neega to vri posredovanje izmeu jednog i drugog. Proces odvajanja ili separacije je proces u kome se original pretvara kao cjelina u barem dva ili vie originala, neovisno o agregatnom stanju originala. Pojam kriminalistikog traga nema vlastitog znaenja, ako ga se koristi izvan postupka kriminalistike identifikacije ili grupifikacije. Svaki kriminalistiki trag mora biti sutinski povezan s krivinim djelom ili dogaajem. Svakodnevno se operira s pojmom trag kao onotolokom i nauno-strunom kategorijom. Rije trag nalazi se i u svakodnevnoj upotrebi u svom uobiajenom govornom znaenju, npr. ui nekome u trag. Istovremeno pojam trag upotrebljava se svakodnevno i kao struna kategorija u kriminalistikoj nauci i krivinom pravu.

35 Naune koncepcije traga kao odraza (tzv. trag odraz) vanjske strukture nekog objekta na drugom objektu, temelji se na odreenim stavovima. Svako uzajamno djelovanje izmeu stvari, osoba i stvari, pojava i procesa izraava se u razmjeni informacija. Obzirom na raznorodnost stvari i pojava, radi se i o raznorodnim informacijama. Iz specifinosti stvari, pojava i odnosa proizlazi i tip uzajamnog djelovanja jednih na druge. Stvari koje meusobno djeluju mogu biti u aktivnoj ili pasivnoj ulozi, ili as u jednoj, as u drugoj. U jednom trenutku se na njih djeluje, a u drugom su one u protu djelovanju. S tim u vezi treba razlikovati : 1. objekt koji stvara (odraava) trag, tzv. uzronik ili generator traga, 2. objekt na kojem nastaje trag (koji prima trag), odraava se ili tvar od koje je trag sainjen, tzv. nositelj traga, 3. kontakt kao rezultat uzajamnog djelovanja meu njima, tzv. traseoloki kontakt. U tragu su izraene samo kontaktne povrine. Kod traseolokog kontakta uvijek je prisutan prijenos energije ili promjena energetskog stanja. Kontakt izaziva trodimenzionalne (reljefne) i dvodimenzionalne (povrinske) tragove, 4. promjene na primajuem (pasivnom) objektu mogu nastati u okvirima kontaktne povrine, ali i izvan nje, 5. obiljeja odraena u tragu kriminalistika traseologija dijeli u etiri grupe : homeoskopska (ljudskog tijela), mehano-homeoskopska (svojstva ovjejeg tijela, obue, odjee, proteze), mehanoskopska (tragovi orua i oruja) i ivotinjska i biljna. Tragovi odrazi nose utisnutu ili otisnutu istinu i mogu se deifrirati, jer su kodirani, ali se mogu i pogreno deifrirati i pogreno protumaiti. Da bi neka promjena u materijalnom svijetu bila trag u kriminalistikom smislu mora udovoljavati slijedeim zahtjevima : 1. mora biti kriminalistiki i krivino pravno relevantna, to znai da trag mora biti u vezi s krivinim djelom ili dogaajem. U najuoj vezi s navedenim javlja se i relevantnost dokaza. To je svojstvo dokaza da odraavaju objektivnu vezu s bilo kojom injenicom iz okvira predmeta dokazivanja i s tom cjelinom. Zato i postoje verzije o relevantnosti dokaza, 2. mora se raditi o materijalnoj promjeni i 3. promjena mora biti podobna za identifikaciju ili barem grupifikaciju. Sami tragovi u kriminalistikom smislu i njihova klasifikacija su historijska kategorija, jer nauke svakodnevno otkrivaju nove vrste tragova, posebno u oblasti kontaktnih mikrotragova. Klasifikacija kriminalistikih tragova : unutar kriminalistike nauke postoji vie naina klasifikacije kriminalistikih tragova. Tako jedna klasifikacija poznaje slijedeu podjelu tragova : 1. promjene oblika predmeta i podloge na koje je djelovao drugi predmet. Nastaju reljefni otisci tragova stopala, pneumatika, alata i slino. Rije je o trodimenzionalnim tragovima. Treba razlikovati negativne reljefne tragove i pozitivne. Negativni se nazivaju i utisnuti otisci. To su tragovi ispod nivoa podloge na kojoj je nastao trag. Pozitivni reljefni tragovi su iznad nivoa podloge npr. are pneumatika vozila koje su ostale u snijegu iznad nivoa povrine ceste, 2. otisci predmeta na drugim predmetima. Rije je o dvodimenzionalnim tragovima otiscima, odrazima ili povrinskim tragovima. Kod njih se trea dimenzija (visina, dubina) koja je kriminalistiko identifikacijski irelevantna zanemaruje, 3. prenoenje tvari s jednog predmeta na drugi postupkom odvajanja (separacije), 4. ostaci bilo kakvih predmeta ili cijelih predmeta ostavljenih (zaboravljenih, odbaenih) na mjestu krivinog djela ili dogaaja, 5. promjene poloaja pojedinih predmeta u prostoru ili njihov nestanak (sruena stolica, otvorena knjiga i sl.),

36 6. promjene kemijskog sastava ili fizikalne strukture pojedinih predmeta (izgorjeli papir, ostaci od eksplozije i slino), 7. promjene stanja elektrinog ili magnetskog polja, 8. promjene agregatnog stanja itd. Druga klasifikacija razlikuje slijedee tragove : 1. prema mjestu pronalaska traga, 2. prema izvoru traga, tj. prema onome to je stvorilo (generiralo) trag, 3. prema vrstama krivinih djela, tzv. metodoloka klasifikacija, 4. prema nainu (mehanizmu) njihovog nastanka, tzv. kriminalistiko tehnika klasifikacija, 5. prema naunim podrujima koja se bave istraivanjem pojedinih kategorija kriminalistikih tragova itd. U operativnoj kriminalistikoj praksi tragovi se obino dijele : 1. prema veliini na makro i mikro tragove, 2. prema broju dimenzija na dvodimezionalne i trodimenzionalne (reljefne). Kako je navedeno kod dvodimenzionalnih tragova se jedna dimenzija zanemaruje, jer je irelevantna u rjeavanju kriminalistikih sluajeva, 3. po uoljivosti na vidljive, slabo vidljive i nevidljive (latentne), 4. po porijeklu na ljudskog, ivotinjskog i biljnog porijekla, tragove predmete, tragove djelovanja sile, nekog sredstva (kemikalije) i slino, 5. po nainu nastanka na statike i dinamike. Statiki nastaju dodirivanjem povrina dvaju objekata (predmeta) koji se relativno kreu i ije kretanje ne utjee na tonost preslikavanja traga. Dinamiki nastaju kada se bar jedan od predmeta koji su u interakciji kree u vrijeme nastanka traga (sjeenje, klizanje i slino). Kada se preslikavanje zavri u jednoj ravnini to su utisci, kada preslikani objekt ue u drugi objekt to su utisci (utisnuti otisci). Vaan je dinamizam u nastanku tragova, 6. po znaaju odnosno vrsti informacija koje trag sadri, tragovi se dijele na: one koji ukazuju na postojanje krivinog djela, one koji ukazuju na identitet uinioca, one koji ukazuju na nain izvrenja krivinog djela, one koji ukazuju na mjesto izvrenja krivinog djela, one koji ukazuju na vrijeme izvrenja djela, one koji ukazuju na motiv itd. Osim navedenih klasifikacija poznate su i one koje tragove dijele na : materijalne i nemateriijalne (u sjeanju ljudi), prema mehanizmu nastanka na statike i dinamike, te po vrsti informacija koje sadre. Tragove je teko sistematizirati obzirom na sloenost pojma kriminalistiki trag, njihovih pojavnih oblika u kojima se javljaju i varijacija u kojima se javljaju, na nain da ih se obuhvati sa svih moguih stajalita. Danas u okviru suvremene kriminalistike traseologije prevladavaju stavovi da kriminalistike tragove treba klasificirati prema vrsti i karakteristikama objekata koji su uestvovali u mehanizmu nastanka traga. Tako se razlikuju : tragovi prstiju, stopala, pneumatika, vatrenog oruja itd. Kao i sami tragovi tako i njihove klasifikacije predstavljaju historijsku kategoriju. Nauke i tehnika svakodnevno otkrivaju nove vrste tragova, osobito u podruju mikrotragova. Naalost metode otkrivanja i vjetaenja novih pojavnih oblika tragova esto kasne. Tragovi obzirom na funkcijski kriterij : Obzirom na ovaj kriterij, dakle, obzirom na znaenje traga za odreeni sklop u sustavnoj cjelini predmeta postupka, razlikuju se tragovi koji ukazuju na : 1. postojanje krivinog djela, 2. tok njegove realizacije, prethodna i naknadna zbivanja, 3. osobu uinioca i njegovu odgovornost i sudionike u izvrenju krivinog djela, 4. motive, ciljeve i uzroke krivinog djela i

37 5. rtvu djela i oblik i visinu tete. Ova klasifikacija tragova sukladna je temeljnim kriminalistikim pitanjima. Klasifikacija tragova obzirom na njihovu upotrebljivost. S tog stanovita oni mogu biti (a) autentini, (b) fingirani i (c) nepravi ili varavi, kada nisu u relevantnoj vezi s krivinim djelom, dakle nisu autentini. Autentini su oni koji su nastali u vezi s izvrenim krivinim djelom, prema stadijima njegove realizacije. Fingirani tragovi su oni koji su nastali svjesno u namjeri prikrivanja krivinog djela i uinioca itd. Oni u sebi sadre prave, autentine tragove postupaka i sredstava fingiranja koji su takoer podobni za koritenje u otkrivako-identifikacijske svrhe, osobito osoba koje su ih fingirale, sredstava kojima je izvreno fingiranje i slino. Nepravi ili varavi tragovi su oni koji nisu u vezi s krivinim djelom, dakle, nisu autentini, ali se pogreno dovode u vezu s njim. To su npr. tragovi osoba koji su nastali sluajno na mjestu krivinog djela ili dogaaja prilikom ukazivanja prve pomoi, otklanjanja neke opasnosti i slino. Mogu nastati namjerno kao fingirani tragovi. Nadalje razlikuju se tragovi organske i neorganske prirode. Tragovi tvari organske prirode. Obino je rije o biolokim tragovima. Kada je rije o ljudima razlikujemo supstancije (krvav trag, tkiva i mekane dijelove tijela, kosu i dlake, kosti, nokte, zube, izbljuvak i slino), slijede i razne prirodne izluevine (sekreti) kao to su : pljuvaka, slina, vaginalni sekret, menstrualna krv, urin, ejakulat, znoj, izmet, una mast, majino mlijeko i slino. Kada je rije o ivotinjskom tijelu radi se o slinim tvarima. Kada je rije o biljkama one takoer stvaraju tragove organske prirode i to bilo da je rije o samoj biljci ili prehrambenim proizvodima od biljaka, odnosno raznim otrovima ili drogama organskog porijekla i slino. To moe biti kora drvea, lie, pelud, korijenje itd. Danas se osim ljudi putem DNK vrlo uspjeno identificiraju ivotinje i biljke. Tragovi tvari neorganske prirode : mogu biti u tekuem, itkom, sipkom ili plinovitom obliku. Mogu biti od ovjeka (praina, prljavtina), od ivotinja, orua (alata) i na oruu. To mogu biti kozmetika sredstva, estice tla, stakla, graevinskog materijala itd. Radi ilustracije problematike koja je obuhvaena kriminalistikom teorijom tragova nastavno ukazujemo na tragove zuba. Tragovi zuba su poseban oblik mehanikih tragova. Kod djelovanja zuba u odnosu na neku osobu ili predmet moe se raditi o : ugrizima, odgrizima ili otiscima zuba. Odgrizi su dinamiki tragovi jer se zubi kreu du povrine traga, a ugrizi i otisci su statiki tragovi jer se zubi preslikavaju pod pritiskom u skoro potpunom mirovanju. Prema vrsti podloge na kojima nastaju, tragovi zuba mogu se podijeliti u tri vrste : (1) tragovi na ljudskom tijelu, ivom ili mrtvom. Moe se raditi o rtvi, uiniocu i iznimno svjedoku. Tragovi ostaju na koi i na muskulaturi, iznimno kostima, (2) tragovi na prehrambenim proizvodima plastine prirode (maslac, sir, okolada, voe i slino, i (3) tragovi na tvrdim predmetima. Najvei broj tragova zuba po svojoj prirodi su vidljivi tragovi. Odgrizi i ugrizi su reljefni tragovi, otisci su povrinski tragovi, slike, zvani i marke. U obojene tragove zuba spadaju i krvni podljevi (hematomi) na tijelu osoba. Ukoliko se krvni podljev oblikovao duboko pod koom, tada je izvana nevidljiv, ali se moe otkriti snimanjem pomou infra crvenih zraka ili slabim rentgenskim zrakama. Nalaz tragova zuba fiksira se zapisniki, fotografijom ili drugim tehnikim snimkom, mulairanjem (odljevkom) i konzerviranjem. Plitki reljefni trag zuba u vidu ugriza u tvrdi predmet moe se daktiloskopirati Konzerviranje se primjenjuje kada trag nije mogue na mjestu krivinog djela ili dogaaja mulairati, npr. kada je rije o prehrambenim proizvodima oni se mogu smrznuti (najbolje u tekuem duiku). Odgrieno tkivo uva se u formalinu (odreene koncentracije), voe i povre zamata se u krpe ili vie komada papira i stavlja u posudu punu vode i hitno alje na vjetaenje. Tragovi zuba mogu se koristiti za utvrivanje razliitih okolnosti krivinog djela ili dogaaja, kao i za identifikaciju ili grupifikaciju poinitelja, odnosno drugih osoba. Tragovi na ivim

38 i mrtvim rtvama mogu ukazati na nain izvrenja djela i eventualni otpor rtve i njen poloaj u trenutku ugriza. Kod usporeivanja ugriza usporeuju se oblik, veliina i udarna povrina zuba. to su detalji te povrine bolje odraeni, to su pouzdaniji za zakljuke o identitetu. Pozitivna identifikacija je mogua ako su preslikana barem dva zuba. Reljefni tragovi zuba nose mnogo vie informacija, jer se moe uoiti i raspored zuba i reljef prednjeg dijela zuba. Gleda se i prirodni razmak zuba, nedostatak nekog zuba, irenje nekih zuba (apsolutna i relativna vrijednost), iskakanje nekog zuba iz niza i slino. Usporeivanje se vri mjerenjem i superpozicijom (superprojekcijom). Koristi se i mikroreljef prednjeg ruba zuba. Povrinski tragovi obino odraavaju veliinu, raspored i oblik zuba jednog zubala, a ponekad i oba (ugriz za ruku, nos, grlo, grudi i slino). Treba uzeti u obzir elastinost koe ovjeka, jer se uslijed toga moe poveati ili smanjiti radijus zavoja zubala. Tokom ivota mogu se mijenjati i dimenzije zuba i razmak meu njima. I progrieni odjevni predmeti mogu se javiti kao predmet identifikacijskog ili grupifikacijskog vjetaenja. Ugriz na predmetima ostavljenim na mjestu kriminalnog dogaaja moe se javiti kao odlian materijalni dokaz. Taj trag moe biti jaka indicija prisutnosti na mjestu kriminalnog dogaaja, uestvovanja u krivinom djelu i posjedovanja sredstva izvrenja. Tragovi zuba su svojevrsne visit karte. Mogunost identifikacije uvjetovana je : vrstom nositelja traga (podloga), mehanizmom nastanka traga i silom ugriza ili odgriza. Potrebna je uska suradnja odontologa. Po veliini zuba moe se utvrditi spol ljudskih ostataka. Osobita kvaliteta zuba javlja se kod nekih nasljednih bolesti, a postoje i prolazne bolesti, koje dok su aktivne utjeu na formiranje zuba. Ulogu igraju individualna obiljeja zuba i karakteristike zuba. Oblik, broj, veliina i raspored zuba imaju utjecaj i na crte lica tj. izgled ovjejeg lica, to treba imati u vidu kod sastavljanja osobnog opisa. Pomo pruaju odontolozi i fizionomiari. Dodatni tragovi kod tragova zuba su : pljuvaka i slina, zubne naslage (plague), ru, hrana i slino. To su dopunski materijalni dokazi. Radi potreba vjetaenja potrebno je pribaviti neutralne komparativne uzorke i uzeti odljevke zuba osumnjienika ili druge osobe iji se identitet utvruje. Zubi su osobito otporni prema kemijskim, fizikalnim (temperatura) i mehanikim utjecajima. Objektivni uzroci nastanka tragova mogu biti : (1) bioloko-fizioloki i (2) fizikalnokemijski (tragovi mehanike prirode, tzv. mehanoskopski tragovi). U toku postupka s tragovima treba stalno voditi rauna o obmanjujuim tragovima. To su tragovi koji nemaju veze s krivinim djelom, ali ostavljaju utisak (djeluju) kao da imaju. Kao primjer navodi se sluajno ostavljene stvari neke osobe koja nema veze s krivinim djelom. Ovi tragovi mogu biti fingirani (simulirani). Koritenje tragova u dokazne svrhe u uskoj je vezi s ocjenom dokaza. To je proces utemeljen na objektivnim pravilima ljudskog miljenja (zakoni logike, pravila opeg ivotnog i profesionalnog iskustva i slino). Uvijek se mora raditi o logikoj i psiholokoj ocjeni dokaza. Izvorna struktura tragova odnosi se na a) njihov identitet i b) njihov integritet. U najuoj vezi s kriminalistikim tragovima je i pojam osnovni oblici materijalnih dokaza. U kriminalistikoj znanosti postoje tri oblika materijalnih dokaza : 1. prvi oblik, kada stvar dobiva dokazno znaenje zbog svoje tvari ili strukture, npr. tragovi otrova ili droga naeni pod noktima neke osobe. Dokaz ine i jedno ili vie svojstava stvari kao to su : izgled, oblik, boja, teina, sastav i slino, 2. drugi oblik materijalnih dokaza imamo kada stvari slue kao dokaz jer su nositelji tuih struktura i tvari i 3. trei oblik materijalnih dokaza nastaje kombinacijom prethodna dva. Iz navedenog proizlazi da materijalni dokaz moe biti od znaaja

39 kao tvar svojim oblikom ili kao tzv. trag situacije, prostorni trag poloajem raznih predmeta i tragova na mjestu dogaaja u ukupnoj pojavnosti ili po zajednikoj pripadnosti tvari, s time da je predmet, odnosno trag nesamostalan dio uzronika traga ili obratno, kada se radi o njegovom samostalnom postojanju. Realni ( materijalni ) dokaz u uem smislu : ine predmeti koji su sami po sebi trag svojim postojanjem ili se na njima nalaze tragovi dogaaja koji se utvruje. Rije je o predmetima kao nositeljima tragova. Stupnjevi obrade kriminalistikih tragova : obino je rije o : 1. prepoznavanju, 2. individualizaciji tj. utvrivanju jedinstvenosti porijekla, 3. utvrivanju grupne pripadnosti (grupifikacija) ili identiteta, 4. usporedbi, 5. tumaenju i 6. rekonstrukciji. Kriminalistika teorija mikrotragova Kriminalistiki mikrotragovi su tragovi iji je informacijski sadraj ispod podraajnog praga ljudskih osjetila i zbog toga se takve kriminalistike materijalne promjene ne mogu opaziti osjetilima. Zbog toga se njihovo postojanje pretpostavlja prvenstveno na temelju misaone rekonstrukcije koja se temelji na makro tragovima i situaciji na mjestu izvrenja krivinog djela ili dogaaja. Mikrotragovi mogu biti uinjeni otkrivako-dokazno gledajui korisnima tek primjenom vjetaenja. U traganju za mikrotragovima moraju se primjenjivati specijalni kriminalistikotehniki principi i razvijati metode i sredstva za njihovo osiguranje i vrednovanje. U vezi s mikrotragovima javljaju se u suvremenoj kriminalistikoj nauci i dokaznoj teoriji odreeni teorijski problemi. Jedan od njih je i pitanje kriterija za uvrtavanje nekog traga u mikro trag. Ti kriteriji su . 1. tekoe ili nemogunost promatranja golim okom ili zapaanja nekim drugim osjetilom, 2. nunost primjene mikroanalitikih metoda za njihovu detekciju i identifikaciju i 3. ogranienost obima i mase. Dugo vremena se raspravljalo o tome da li miris spada u mikro tragove ? Zahvaljujui dostignuima suvremene olfaktronike (odorologije) spadaju. Mikrotragovi mogu imati relativno stabilnu vanjsku formu. Oni su kontaktni tragovi jer nastaju prijenosom (transferom). Trajnost mikro tragova varira. Treba ih traiti uvijek i u svim sluajevima bez obzira na protok vremena od asa izvrenja krivinog djela ili dogaaja. I za mikro tragove vrijedi konstatacija da je mehanizam stvaranja traga proces, iju konanu fazu ini nastanak traga. Elementi tog procesa su : 1. uzronik traga koji stvara trag, 2. nositelj traga, objekt na kome se trag odraava ili separira i 3. kontakt, kao rezultat uzajamnog djelovanja meu njima, uslijed djelovanja energije : fizikalne, kemijske i bioloke. Traseoloki kontakti mogu biti : (1) aktivni i pasivni, (2) neposredni i distancijski, (3) jednoslojni i vieslojni i (4) jednostrani i obostrani. Vidimo da je rije je o nevidljivim ili jedva vidljivim esticama tvari u odnosu na osjetilni prag ljudskih osjetila koje je zbog njihove strukture, male koliine ili veliine, koncentracije i openito dimenzija mogue otkriti i koristiti u otkrivako-dokazne svrhe, kako je naglaeno, samo uz primjenu kriminalistiko tehnikih sredstava (operativnih i istranih, laboratorijskih) i posebnih metoda, osobito ekspertiznih. Kako je navedeno, mikro tragovi se prenose u najveem broju sluajeva tzv. kriminalnim kontaktom i drugim fizikalnim i kemijskim procesima kao to je npr. irenje mirisa.

40 Zato treba uvijek voditi rauna o tzv. kontaktnim zonama. Kontaktne zone su pojam iz kriminalistike traseologije pod kojim se podrazumijevaju mjesta i povrine, kao i okolina, s kojima je morao uinilac ili rtva neposredno ili posredno doi u dodir ili se pretpostavlja da je doao u dodir. Na temelju zakona fizike poznato je da kada dva predmeta ili osobe dou u meusobni dodir (kontakt) dolazi do prenoenja estica s jednog predmeta ili osobe na drugi, pa makar i u najneznatnijim koliinama i veliinama. Ove zone otkrivaju se na temelju makro traseoloke situacije i misaone rekonstrukcije. Kada je rije o mikrotragovima veliku ulogu igraju osnovne postavke, ranije navedene, kontaktne teorije mikrotragova ili teorije transferacije. Po toj teoriji kada doe do kontakta izmeu dva objekta (predmeta, osoba, osoba i predmeta) obavezno dolazi do izvjesne razmjene, prijenosa tvari u bilo kom obliku (makro i mikro ili agregatnom stanju) s jednog objekta na drugi. Fiziki je nemogue da uinilac izvri krivino djelo, a da ne ostavi mikrotragove i istovremeno s mjesta izvrenja ne ponese mikrotragove. Ulogu igraju mjesto izvrenja, sredstva izvrenja, objekti napada i slino. Ovaj lanac prijenosa mikrotragova uvijek je prisutan. Ti tragovi kao materijalni dokazi i budui predmeti vjetaenja koje uinilac ne znajui ostavlja ili odnosi sa sobom povezuju ga s konkretnim krivinim djelom ili dogaajem. Koliina i kvaliteta prenesenih mikroestica ovisi o vrsti i koliini materijala predmeta i tvari koje su kontaktirale, snazi kontakta i njegovom trajanju, te uvjetima okoline u vrijeme kontakta (visoke i niske temperature, vlanost ili suhoa zraka i slino). Navedeni prijenos mikrotragova uvijek je prisutan. Prirodno nauni temelj kontaktne teorije mikrotragova ine slijedee pojave : 1. otkidanje, lomljenje, mrvljenje, 2. adhezija i 3. difuzija. Kontaktne tragove u kriminalistikoj nauci nazivaju i kriminalistikim vodeim elementima. Mogu biti organskog ili anorganskog porijekla ili mjeovitog. Mikrotragovi ili mjesta za koja se pretpostavlja da se oni na njima nalaze, pronalaze se na temelju poznavanja procesa po kojima oni nastaju i provoenjem misaone rekonstrukcije. Uvijek treba planirati vie verzija u pogledu 9 zlatnih pitanja kriminalistike nauke i uzimati u obzir sve realne mogunosti, oblike kontakata i prenoenja mikrotragova izmeu uinioca, napadnutog objekta, mjesta izvrenja djela i drugih relevantnih mjesta. Svaki relevantan mikrotrag dokazuje svoju povezanost s krivinim djelom i/ili uiniocem, odnosno napadnutim objektom. Na ovom mjestu ukazuje se potreba da se neto vie kae o misaonoj rekonstrukciji. To je misaona aktivnost u okviru koje se rekonstruira itav tok krivinog djela ili njegovih pojedinih faza (stadija) u cilju pronalaenja tragova i predmeta krivinog djela, utvrivanja mehanizama njihovog nastanka i okolnosti koje su do njih dovele, kao i izvoenje zakljuka o svim ostalim relevantnim okolnostima izvrenja krivinog djela. Pravilno izvrena misaona rekonstrukcija toka krivinog djela, puta dolaska i odlaska uinioca s mjesta izvrenja, njegovog kretanja po mjestu izvrenja, njegove djelatnosti na mjestu izvrenja, sredstava i naina izvrenja uz ostalo ima velik znaaj za otkrivanje mikrotragova, odnosno pretpostavljenih mjesta na kojima bi se trebali nalaziti mikrotragovi. Pomou misaone rekonstrukcije mogu se utvrditi mjesta i predmeti za koje se osnovano pretpostavlja da ih je uinilac kontaktirao i da se na njima nalaze mikrotragovi. Polazei od otkrivenih makro tragova i situacije na mjestu krivinog djela, na temelju poznavanja prirodnih zakona i iskustvenih pravila, mogue je izvesti zakljuke o okolnostima koje su prouzrokovale tragove, kao i mjestima mogueg nalaza mikrotragova. Na temelju misaone rekonstrukcije se izvode zakljuci o smjeru djelovanja uzronika traga, poloaju, dranju i meusobnom poloaju uinioca i napadnutog objekta u vrijeme izvrenja krivinog djela, razmaku meu njima itd. U osnovi misaona rekonstrukcija se odvija u dvije faze. U prvoj se nastoje otkriti svi tragovi i predmeti u vezi s krivinim djelom, a u drugoj se provjeravaju osigurani dokazi.

41 Mikrotragovi svojom logikom uvjerljivou sile poinitelja na priznanje,, a sudu daju temelj za osudu i bez priznanja. to su mikrotragovi manji i nevidljiviji (sub mikro tragovi), poinitelj je manje u stanju da ih uniti, a njihova je dokazna snaga vea. Mikrotragovi izuzimaju se na razne naine, posebnim metodama i sredstvima. Mogu se koristiti specijalni priruni usisivai praine s filterima, ljepljive trake, daktiloskopske folije, struganje, upijanje, naelektrizirani ili magnetizirani tapovi, specijalni vakumizirani cilindri s filterima za uzimanje uzoraka mirisa. Filteri se stavljaju u kontejner s tekuim duikom ( temperatura u kontejneru je 196 stupnjeva celzijusa). Mikrotragovi u suvremenoj kriminalistikoj traseologiji ne uivaju nikakav poseban status unutar kriminalistikih tragova. Svi temeljni principi koji vae za tragove uope, vrijede i za mikrotragove. Karakteristike i specifinosti mikrotragova to se odraava u njihovoj dokaznoj snazi, proizlaze iz njihovog koliinskog i prostornog elementa. Reeno se odraava i na metodolokom planu u odnosu na posebne taktike i tehnike metode traganja, pronalaenja i osiguranja mikrotragova, kao i njihovu interpretaciju putem vjetaenja i upotrebom posebnog laboratorijskog instrumentarija. Najvaniji elementi tragova su : 1. vrsta, duina, irina, visina (dubina), poetak, tok i zavretak traga, 2. morfoloke karakteristike (pojavni oblici), 3. izvori (generatori) tragova i mehanizmi njihovog nastanka, 4. vrsta, svojstva i oblik podloge kao nositelja tragova (informacija materijalne prirode), 5. pravci kretanja tragova, 6. tona mjesta pronalaska i 7. izmjere i detaljne mjere kao to su : visina od tla, dubina, pozitivni ili negativni reljefni tragovi i slino. Posebno treba voditi rauna o nositeljima tragova. Nositelji tragova obino se dijele na : 1. one koji su doivjeli samo vanjsku promjenu bez zahvata u njihov fiziki habitus npr. trag otiska obojenog prsta na staklu i 2. one koji su nastankom traga doivjeli materijalni zahvat u svoje fiziko stanje. To se moe dogoditi u vidu gubitka tvari ili iste promjene oblika. To su objekti na kojima se trag odraava ili nanosi u obliku tvari. Kada je rije o tragovima posebnu ulogu igraju obiljeja u kriminalistikoj nauci. Pod tim pojmom podrazumijeva se poznato svojstvo, oznaka bilo kojeg objekta identifikacije po kome ga je mogue prepoznati. Rije je o spoznajnoj, gnoseolokoj kategoriji. To su odraena svojstva jedne stvari na drugoj ili u ljudskoj svijesti (engrami) po kojima se moe izvriti identifikacija, o emu je bio rijei u dijelu rada gdje se tretira kriminalistika identifikacija. Drugim rijeima, to je oznaka objekta identifikacije po kojoj ga je mogue prepoznati. Objekt identifikacije je nositelj brojnih svojstava koja postoje nezavisno od ljudskog saznanja. Zato je svojstvo ontoloki pojam, a obiljeje spoznajna kategorija. Sam pojam obiljeje je sinonim za karakteristiku, atribut. Znai svojstvo, crtu, osobinu, specifikum, valenciju koja identificira neku veliinu (stvar, proces) u odreenom smislu (individualno kvalitativnom ili pripadnosti nekoj klasi), pa moe da preuzme ulogu indikatora veliine koju obiljeava. Mikro tragovi ne uivaju nikakav poseban status unutar kriminalistikih tragova s traseolokog stanovita. Svi osnovni principi koji vae za makro tragove, vae i za mikro tragove. Meutim s otkrivako-dokaznog stanovita oni igraju veliku ulogu jer uinilac ne zna da li ih je i gdje ostavio i koje je ponio nakon izvrenog krivinog djela.

42 Fiksiranje tragova Tragovi se moraju fiksirati zapisnikom o poduzimanju odreene procesne radnje u kojoj se javljaju kao objekti opservacije. Slijede osiguranja tragova razliitim kriminalistiko tehnikim metodama i sredstvima. Metode moraju biti takve da se njima osigura izgled materijalnog traga krivinog djela od bilo kakvih promjena i stvori mogunost da svaki od sudionika u razjanjavanju krivinog djela moe koristiti (prouavati) trag u neizmijenjenom obliku. Obzirom na razliiti karakter i svojstva tragova i njihovo fiksiranje se vri razliito. Kada je rije o tehnikim snimkama, osnovni nain je fotografiranje tragova, esto uz upotrebu filtera i meu prstenova, elektrinih bljeskalica , posebne rasvjete i kuta snimanja itd. Danas prevaliraju digitalni fotografski aparati. Kod njih se slika umjesto na film pohranjuje u memoriju. Slike se mogu lako pregledavati u malenom ekranu predvienom za tu namjenu. Snimljene slike mogu se brisati ime se oslobaa memorijski prostor za nove fotografije. Kada se slika prebaci na raunalo odmah je spremna za manipulaciju bilo koje vrste, od obrade do grafikog prijeloma. Kvaliteta digitalnih slika je zadovoljavajua. Obzirom da je putem raunala na digitalnim fotografijama mogue vriti razne intervencije (brisanja, dodavanja i slino) u okviru postupka trai se posebni reim postupanja i uvanja digitalnih snimaka. Danas kod brojnih procesnih i kriminalistikih mjera i radnji se primjenjuje fiksiranje objektivnog nalaza video kamerama ili nekim drugim tehnikim snimkama. U skladu s pravilima kriminalistike nauke tragove treba fiksirati i grafiki (skice, dijagrami, sheme i slino), izradom odljevaka (mulairanjem), izradom maketa itd. Zapisniko fiksiranje : zapisnik o nekoj procesnoj radnji je javna i slubena isprava u pismenom obliku koju organ postupka sastavlja povodom poduzimanja neke procesne radnje. Svrha je zapisnika da sauva sadraj procesne radnje od zaborava i poslui kao dokaz o njoj, te da omogui naknadnu provjeru u pogledu pravilnosti poduzete radnje. Sadraj zapisnika predstavljaju bitni podaci o toku procesne radnje, izjavama uesnika i raznim odlukama. Kao dopuna pismenom zapisniku mogu se javiti tzv. mehaniki zapisnici kao to su magnetogrami, video zapisi i slino. Procesno pravo sadri brojne odredbe o formalnostima kojih se pri sastavljanju zapisnika moraju pridravati organi postupka, kako bi se poboljala njegova kvaliteta. Opisivanje tragova u zapisniku i izrada detaljnih slika su modeli, ali homomorfni, jer ne odraavaju sve neophodne bitne detalje. Isto vrijedi i za fotografiranje traga, jer ove metode ne fiksiraju individualnosti, pa je kod reljefnih tragova neophodno mulairanje tragova tj. izrada odljevaka. Kod fiksiranja tragova, osobito mulairanjem, treba izabrati one metode koje najmanje ugroavaju trag i ne iskljuuju primjenu daljnjih metoda. Modeliranje tragova : je posebna metoda fiksiranja reljefnih tragova putem odljevaka. Ako je odraavanje uzronika traga bilo pravilno, model se u sutini ne bi smio razlikovati od originala, uzronika traga. Modelni sistem objekata mora se prema izuavanom sistemu (krivinoj stvari) nalaziti u odnosu lik-original. Odnos oba sistema mora biti takav, da je ostvariv prijenos informacija. Model treba imati izomorfni, odnosno homomorfni odraz originala. Dakle, da bi model mogao posluiti kao sredstvo utvrivanja istine, mora sauvati odraz identiteta originala (uzronika traga) u njegovoj sutini. Model (odraz, utisak) i original ne mogu biti identini. Sredstva i naine modeliranja treba birati po kriteriju koliko su podobni da to vjernije i potpunije odraze (sauvaju) na modelu bitna identifikacijska obiljeja originala. Materijal koji slui za model treba to vjernije kopirati, odslikati trag. Model je odraz traga, njegov reprezentant. Nerijetko se na modelu mogu plastinije ispoljiti, a prema tome i prouavati, neka bitna identifikacijska obiljeja traga, koja su kod originala neitljiva ili nejasna. Da bi model bio upotrebljiv u dokaznom smislu u postupku mora ispunjavati slijedee uvjete : 1. mora posjedovati odreenu objektivnu podudarnost s originalom, mora ga manje ili vie vjerno odraavati, 2. mora biti sposoban da u odreenim odnosima reprezentira original,

43 3. mora biti podoban da prui informacije o originalu i 4. svaka nauna disciplina mora raspolagati s precizno izraenim pravilima za prenoenje modelne (odraene) informacije, na sam objekt ispitivanja-original. Model moe posluiti u identifikacijske svrhe samo onda, kada je sauvao odraz identiteta originala u njegovoj sutini. Modeliranje je jedna od naunih metoda ispitivanja. U poetku je primjenjivana u prirodnim i tehnikim naukama kao metoda provjere nekih karakteristika na modelima pri projektiranju zgrada, strojeva itd., zatim kao metoda upoznavanja astronomskih, meteorolokih, biolokih i drugih pojava. U kriminalistikoj nauci se primjenjuje pri razradi kriminalistikih verzija, planiranja istraivanja i istranih radnji. Modeli mogu biti : a) materijalni (npr. gipsani odljevci traga obue, pneumatika, maketa zgrade, fotosnimci i sl.) i b) zamiljeni, misaoni (idealni) npr. planiranje postupka je vrsta misaonog modeliranja, zatim istrane verzije, strukturni koji odraavaju unutarnju grau-strukturu objekta i c) funkcionalni (dinamiki) koji kopiraju original koji se nalazi u pokretu npr. istrana verzija tehnolokog procesa. Operativno taktiko-tehnike i istrane radnje mogu se shvatiti kao dinamiko modeliranje, to osobito vai za rekonstrukciju dogaaja i istrani eksperiment. Materijalno i idealno modeliranje su neraskidivo povezani. Primjenom raunala ova tehnika dolazi do punog izraaja, jer je mogue realno simulirati razne situacije nekog dogaaja Iz navedenog proizlazi da je modeliranje jedna od metoda koja se sastoji u stvaranju modela kao zamjene za realni sistem, tako da zamjena predstavlja predmet prouavanja u takvoj kvaliteti i kvantitetu , obimu i veliini koji su neophodni za prouavanje predmeta. Tako osnovni model pomou kojeg se prouava kriminalitet je njegova definicija tzv. logiki model. Mulairanje tragova je postupak u kriminalistikoj traseologiji koji se koristi za fiksiranje reljefnih tragova. Sastoji se u ulijevanju u trag ili na trag (kod pozitivnih reljefnih tragova) neke mase (gips, plastine mase i slino) koja na svojoj povrini moe odraziti sva ona obiljeja traga ije je utvrivanje neophodno za provoenje kriminalistike identifikacije. Izbor tvari za mulairanje ovisi o vrsti i kvaliteti podloge na kojoj se nalazi trag, kvaliteti traga i drugim uvjetima npr. temperaturi zraka i slino. Za vee tragove koristi se fini gips, tzv. alabaster, a za manje tragove silikonske mase. Tragovi u snijegu mulairaju se i specijalno prireenim sumporom. Kada je rije o mulairanju tragova u snijegu mora se paziti da ne doe do tzv. temperaturnog oka, tj. do razlike u temperaturi podloge na kojoj se nalazi trag i sredstva koje se koristi za mulairanje. Tako kada se trag nalazi u snijegu a vanjska temperatura je 6 stupnjeva celzijusa, u vodu u kojoj se mijea gips treba staviti odreenu koncentraciju metilnog alkohola. Na taj nain dobiva se tekua smjesa s temperaturom od 6 stupnjeva celzijusa i ne dolazi do temperaturnog oka. Tragove odljevke u kriminalistikoj nauci nazivaju i izvedeni dokazi, o kojima e biti rijei u nastavnim izlaganjima. Skiciranje je izrada skica. Rije je o grafikom prikazu mjesta dogaaja u mjerilu (smanjenoj ili uveanoj veliini). Skica se najjednostavnije i najee predstavlja tlocrtom, tzv. ptija perspektiva. Prema potrebi rade se i skice presjeka tzv. bokocrti ili razvijene skice tzv. obaranje zidova. Tlocrtom se prikazuje irina i duina odreenog prostora i/ili predmeta. Skica presjeka ili profila prikazuje visinu i irinu ili duinu (dubinu), a razvijena skica prikazuje sve tri dimenzije. Ona se koristi za prikazivanje vertikalnih povrina u objektima kao to su zidovi i tragovi na njima, namjetaj i slino. Legenda skice je tekstualni prikaz stanja pronaenog na mjestu krivinog djela ili dogaaja, primarno tragova i predmeta koji su u vezi s krivinim djelom ili dogaajem. Na skici se poloaji pronaenih tragova i predmeta oznaavaju brojevima ili slovima. Tip skice koji e se u konkretnom sluaju koristiti ovisi o karakteristikama mjesta dogaaja ili krivinog djela (osobito u topografskom smislu), o vrstama tragova i predmeta kao corpora delicti na mjestu dogaaja i samoj situaciji kriminalnog dogaaja. Skice se mogu raditi runo, autografom i raunalom na temelju snimaka, primarno snimljenih stereokamerama. U skicu se unaaju izmjerene dimenzije, a poeljno je unaati i poloaje s kojih je fotografirano ili na kojima su se nalazili svjedoci oevici. Pri tome se ne smije izgubiti preglednost i itljivost skice.

44 Predmeti (stvari) u traseologiji : Pod predmetom (stvari) u ovom radu podrazumijevamo objekt koji raspolae vlastitim, u prostoru fiksiranim, omeenim, odreenim poloajem i rasporedom. Predmet je u prostoru odvojeno razgraniena, tono odreena koliina materije. Zato tvari koje su sipke, itke ili plinovite nisu predmeti. Njih karakterizira odsustvo forme. Fiksiranost i preciznost predmeta omoguava da predmet na odreeno krae ili due vrijeme odri svoje dimenzije i oblik. Nepokretnost i nepromijenjenost vanjske strukture predmeta identifikacije je relativan fenomen. Predmet se nije izmijenio dok relativna izmijenjenost sadri mnogo manje razliitosti nego jednakosti, slinosti. Kada se javi vie razliitosti, a obiljeja slinosti iezavaju imamo prijelaz kvantiteta u novu kvalitetu, kvantitativno mijenjanje je dovelo do novog identiteta. Predmet mora biti podoban za mjerenje s izvjesnom preciznou. Mora biti podoban i za utvrivanje identiteta na temelju konanog broja obiljeja tog predmeta koja u svojoj kombinaciji nastupaju kao reprezentant njegovih brojnih obiljeja. Predmetnost je svojstvo ili obiljeje odreenog predmeta kao predmeta, ono to ini predmet predmetom. Predmeti krivinog djela kao objekti identifikacije : obino se dijele na : 1. predmete koji su posluili kao sredstvo izvrenja krivinog djela ili dogaaja ili su tome bili namijenjeni, 2. predmete koji su nastali izvrenjem krivinog djela ili dogaaja (falsifikati i slino), 3. predmete koji su pribavljeni izvrenjem krivinog djela ili su dobiveni kao nagrada, 4. predmete koji su nositelji tragova krivinog djela, 5. predmete koji mogu posluiti za identifikaciju uinioca, rtve, svjedoka i drugih osoba i 6. ostale predmete. Kada je rije o koritenju predmeta u procesu kriminalistike traseoloke identifikacije posebnu ulogu igra utvrivanje pripadnosti dijela predmeta odreenoj cjelini (predmetu ili grupi predmeta). U tom identifikacijskom procesu mogu se utvrditi podudarnosti opih (grupnih) obiljeja. Na taj nain utvruje se mogua pripadnost dijela ili vie dijelova odreenom predmetu. Ta obiljeja su : mjesto izrade predmeta, vrsta ili podvrsta predmeta, grupa ili pod grupa, serija predmeta, vrijeme izrade i ostala grupna obiljeja. Ona omoguavaju eliminaciju, utvrivanje nepripadnosti odreenom predmetu (stvari). Kada se utvrdi da ispitivani dio ne pripada grupi u kojoj je klasificiran dotini predmet, dokazano je da se ne radi o identinom predmetu, utvren je neidentitet i ne treba pristupiti postupku identifikacije. Ako su opa, naprijed navedena obiljeja jednaka, to jo nije dokaz da estica pripada upravo tom predmetu (objektu), osim ako nisu utvrena individualna, sluajno nastala obiljeja vanjske i unutarnje strukture predmeta. Kod odvojenih dijelova od neke cjeline postavlja se pitanje : da li su oni ranije pripadali odreenoj cjelini ? Rije je o dokazivanju pripadnosti. Izvoenje ovog dokaza mogue je slaganjem odvojenih dijelova (separata) mehanikim uklapanjem u raniju cjelinu. Pri tome se rekonstruira kontinuitet forme povrine ili vanjske strukture prvobitnog predmeta. Danas se pod elektronikim mikroskopima uklapaju mikrokoliine i mikroveliine. Na mjestima razdvajanja (puknue, lom i slino) povezuju se i nadovezuju i sjedinjuju povrina i linija prijeloma i presjeka, poderotine i rezovi, prodori (penetracije), pukotine, napukline, rascjepi, naprsnua, brazde nastale odvajanjem itd. Vano je utvrditi uzrok i mehanizam razdvajanja predmeta. Prijelomne povrine i ivice cijepanja odraavaju mehanizam svog nastanka i omoguavaju ekspertu donoenje zakljuka da li je prvobitni predmet bio razbijen, rastrgnut, presjeen, poderan i slino. Ovo zakljuivanje primarno ima indicijalni karakter. Elementi identifikacije cjeline po dijelovima : To su : 1. struktura povrine prijeloma, pucanja ili rezanja,

45 2. konture mjesta odvajanja, 3. ukupna vanjska forma i veliina dijelova, osobito neoteenog dijela predmeta, 4. druga svojstva povrine (uzorak linije, tragovi obrade, oznaka fabrikacije, prirodna svojstva npr. podudarne are drveta, karakteristike njenog formiranja), 5. struktura sloja na povrini razdvajanja, 6. odraene karakteristike predmeta s kojim je izvreno razdvajanje prvobitnog predmeta. Obino je rije o oruima (alatu). Njihova identifikacija se vri po individualnosti orua. Ta individualnost nije izraena samo u pojedinim obiljejima vanjskog sastava orua, nego je ona individualna, dakle, neponovljiva u smislu cjelokupnosti veza, kombinacija veliine, rasporeda, irine, dubine, oblika, broja i udaljenosti individualnih karakteristika u njihovom konkretnom suodnosu. Samo taj konkretan suodnos, koji se esto naziva mikroreljef orua, doputa identifikaciju. Mikroreljef kod orua (alata) je cjelokupnost neravnina povrine orua. To je, kako je navedeno, konkretan suodnos obiljeja npr. sjeiva noa i slino. Mikroreljef orua, tvorca traga, ine vrlo raznovrsni geometrijski oblici u vidu pozitivnih formi konveksne prirode (izboine) i pozitivnih oblika konkavne prirode (udubljenja), 7. djelii estica od sredstva razdvajanja, koji su prionuli na povrinu razdvojenog predmeta, 8. djelii estica od razdvojenog predmeta koji su prionuli na povrinu sredstva kojim je izvreno razdvajanje, 9. zajednika boja, gare, prljavtina, praina, pauina i slino, nataloeni na dijelovima predmeta ili orua. Morfoloki dokaz pripadnosti potvruje se istovrsnou unutarnje strukture materijala od kojeg je predmet bio sainjen (kemijski elementi, fizikalna i bioloka svojstva tzv. tekstura materijala i slino). Utvrivanje parametara zahtijeva kompleksnu ekspertizu ( o kojoj e biti rijei kod kriminalistike teorije vjetaenja). Identitet rekonstruiranog predmeta je utvren kada se oba ili vie dijelova slau u svim morfolokim obiljejima-elementima i po svojoj unutarnjoj strukturi. Identian je samo jedan objekt, ija se identifikacija vri, a tragovi i ostalo su samo sredstva pomou kojih se vri utvrivanje identiteta. Identitet je jedan, a tragova esto ima vie. Tragovi ne mogu biti meusobno identini. Tvrdnja da je inkriminirani trag identian s tragom koji slui kao neutralni komparativni uzorak nije tona. To nije jedan te isti otisak ili utisak, nego najmanje dva, koji su nastali u razliito vrijeme i pod razliitim uvjetima i zato se ne moe govoriti o identitetu. Podudarna obiljeja u svom kompleksu samo pokazuju da ovi tragovi potjeu od istog uzronika traga, iji se identitet pomou njih utvruje. Suvremene kriminalistike teorije kod vjetaenja Pojam vjetaenja U teoriji krivinog procesnog prava postoje razliita shvaanja u vezi s definiranjem pojma vjetaenja, vjetaka i njegovog iskaza. Zakoni o krivinom postupku obino daju neizravnu definiciju vjetaenja i vjetaka, odreujui kada e se poduzeti vjetaenje i pod kojim uvjetima e se odrediti vjetaenje. Zakonodavci obino izrijekom ne propisuju u kakvim opim procesnim okolnostima vjetaenje treba poduzeti. To ine u odredbama o pojedinim vrstama vjetaenja. Vjetaenje je uvijek procesna radnja u okviru koje se vri nauna interpretacija materijalnih injenica (materijalnog injeninog supstrata), promjena, okolnosti, stanja i slino, bez obzira o kojoj fazi postupka se radi. Rije je o primjeni naunih i strunih postulata, principa i metoda na injenino stanje koje predstavlja predmet vjetaenja od strane vjetaka kao osobe koja raspolae posebnim strunim znanjem ili umijeem. Kako je navedeno procesni zakoni u pravilu ne

46 definiraju izravno vjetaenje kao procesnu radnju i vjetaka kao nositelja te radnje. Drugim rijeima vjetaenje je oblik utvrivanja injenica u postupku uz pomo vjetaka. Svako vjetaenje za razliku od istraivanja je fragmentarno. Vjetaenje je dokazno sredstvo tj. procesna radnja, oblik strune djelatnosti koja se odvija u propisanoj procesnoj formi. Iskaz vjetaka u obliku nalaza i miljenja postaje dokaz, ako ga organ postupka prihvati u cijelosti ili odreenom dijelu. Procesno reguliranje vjetaenja odnosi se na njegovu formu, tzv. vanjsku stranu vjetaenja., tj. sam postupak vjetaenja. Unutarnja strana vjetaenja ili sadrajna strana, odvija se po pravilima odreene nauke i tehnike ili struke, koje primjenjuje vjetak ovisno od njegovog strunog profila. Ona nije predmet pravnog reguliranja. Klasifikacija vjetaenja U pravilu vjetaenja se klasificiraju u skladu s procesnim normama i prema pravilima kriminalistike nauke. Pri tome se razlikuju : 1. procesna podjela vjetaenja : obino se klasificiraju na obligatorna i fakultativna, prema broju strunih osoba koje provode vjetaenje, na osnovna i dopunska, imenovana i neimenovana vjetaenja, procesna i izvan procesna itd. O ovim vjetaenjima govori se na drugim mjestima. Ovdje bi samo objasnili pojmove: imenovana i neimenovana vjetaenja. Zakonodavci neka vjetaenja navode izrijekom, imenuju ih (enumeriraju) u zakonski odredbama. Neka su istovremeno i obavezna (obligatorna). Tako se na primjer imenuju : pregled i obdukcija lea i zaetka, odnosno lea novoroeneta, toksikoloka vjetaenja i tjelesnih ozljeda, uraunljivosti, poslovnih knjiga itd. Takvim pravnim normiranjem zakonodavac je omoguio odreivanje niza neimenovanih vjetaenja za koja se u postupku osjeti potreba u skladu s dostignuima nauke i tehnike. 2. kriminalistika podjela vjetaenja : s kriminalistikog stanovita sva vjetaenja najbolje je podijeliti na (a) identifikacijska, (b) dijagnostika i (c) situacijska (kompleksna). To su kriminalistika vjetaenja. Drugi dio kriminalistike klasifikacije vjetaenja obuhvaa ostale ne kriminalistike, sudske ekspertize koje se klasificiraju po vrsti, obliku i grupnoj pripadnosti, tzv. klasifikacijske ekspertize, kojima se takoer rjeavaju dijagnostiki i situacijski zadaci. 3. vjetaenja prema meusobnom odnosu dijele se na : osnovna, dopunska i ponovljena (obnovljena). 4. vjetaenja prema nainu izvoenja : dijele se na : kontradiktorna i nekontradiktorna. Vjetaenja prema broju vjetaka Prema broju vjetaka koji sudjeluju u postupku vjetaenja razlikuju se individualna i timska (komisijska vjetaenja). Timska vjetaenja provode se pravilu onda kada se u postupku vjetaenja trae vrlo uske specijalizacije. Pri tome se kao kriterij javlja broj vjetaka. a) individualno vjetaenje : provodi jedan vjetak. Organ postupka moe zatraiti od vjetaka davanje samo strunog miljenja, a da vjetak prethodno ne izvri nikakav nalaz. To mogu biti sluajevi kada su nalaz i miljenje ve ranije dani od strane drugog vjetaka, pa miljenje toga vjetaka organ postupka eli provjeriti pomou iskaza drugog, novog vjetaka. Mogue je da organ postupka zatrai od vjetaka samo apstraktno miljenje o nekom strunom pitanju koje se pojavilo kod utvrivanja injenica u postupku. To moe biti i davanje miljenja o faktorima koji utjeu na stupanj alkoholne opijenosti, na primjer. Koji puta e organ postupka zatraiti samo nalaz, bez miljenja vjetaka, tj. jednostavnu strunu konstataciju neke injenice koju vjetak na temelju svog strunog znanja i/ili vjetine i osobnog opaanja moe konstatirati bez ikakvog zakljuivanja, npr. kao to je utvrivanje koliine neke robe u skladitu i slino. U navedenim sluajevima rije je o tzv. djelominom individualnom vjetaenju. Navedeni sluajevi su u praksi dosta rijetki U pravilu organ postupka u naredbi za vjetaenje

47 postavi vjetaku odreena pitanja, nakon ega je vjetak duan paljivo izvriti sva potrebna ispitivanja (opaanja) predmeta vjetaenja, a zatim na temelju tih ispitivanja dati odgovore na postavljena pitanja. Ovaj dio iskaza vjetaka zove se miljenje ili zakljuak. Kod veine vjetaenja danas davanju nalaza i miljenja prethode laboratorijske analize i druga ispitivanja U navedenim sluajevima rije je o cjelovitom individualnom vjetaenju. (b) Komisijska vjetaenja : Ovaj oblik vjetaenja u svakodnevnoj kriminalistikoj i sudskoj praksi zapravo ne postoji. Rije je o vjetaenju koje provodi vie vjetaka istog profila i u pogledu istog predmeta vjetaenja. Iako svi vjetaci odgovaraju na ista pitanja i daju zajedniki jedinstveni zakljuak koji svi potpisuju, ipak se ne radi o komisijskom vjetaenju. Naime, vjetaci ne moraju vriti istovremeno i zajedniko ispitivanje predmeta vjetaenja, osim ako je rije o destruktivnim metodama kojima se predmet vjetaenja unitava ili znatno kontaminira. Odluka se ne donosi glasanjem, nego vjetak koji se po nekom pitanju ne slae u potpunosti ili djelomino s drugim vjetacima daje potpuno ili djelomino odvojeni zakljuak. Vjetak je uvijek individualan i vjetaenje je uvijek osobna i neotuiva djelatnost, jer vjetak snosi za svoj rad i svoje miljenje osobnu i inu odgovornost. U ovom sluaju bolje je govoriti o timu vjetaka, a ne komisijskom vjetaenju. Rije je o grupi vjetaka iste specijalnosti, ali razliitih pravaca specijalnosti. Reeno je u najuoj vezi s timskim radom. To je zajedniko rjeavanje sloenih problema od strane jednorodnog ili raznorodnog tima. Njime se osigurava primjena odgovarajuih metoda, tehnikih sredstava i postupaka u svim procesnim funkcijama, osobito rukovoenja. (c) Prava kolektivna (timska) vjetaenja. To su vjetaenja u okviru kojih isti predmet vjetaenja ispituju i analiziraju vjetaci koji mogu biti iste ili razliitih struka i koji na kraju vjetaenja sastavljaju zajedniki nalaz i miljenje. Bez obzira na broj vjetaka koji se javljaju okviru kolektivnog vjetaenja, njihova su miljenja uvijek strogo individualna. Zato vjetaci snose individualnu moralnu, materijalnu i krivinu odgovornost za dani nalaz i miljenje. (d) Nepravo kolektivno (kompleksno) vjetaenje : to je vjetaenje u kojem sudjeluju strunjaci razliitih struka, a njihov zajedniki nalaz i miljenje se sastoji od niza sukcesivnih nalaza i miljenja pojedinih vjetaka. Pri tome vjetaci snose individualnu moralnu, materijalnu i krivinu odgovornost. Kompleksne ekspertize provode se kad je na pitanje iz jedne naune kompetencije nemogue odgovoriti bez specijalnih znanja iz srodnih i nesrodnih nauka. U pravilu u takvim vjetaenjima javlja se tzv. vodei vjetak. To je vjetak ijem strunom profilu najvie odgovara iroko oblikovano pitanje ili pitanja organa postupka. Kao uski specijalisti javljaju se vjetaci koji odgovaraju na posebno detaljizirana pitanja radi utvrivanja pojedinanih i posebnih injenica, ija tek cjelokupnost doputa davanje miljenja o injenicama na koje se odnose pitanja koje je formulirao organ postupka. Iako u vjetaenju sudjeluje vie vjetaka uskih specijalnosti razliitih ili srodnih kompetencija, polazei sa stanovita vie srodnih ili nesrodnih nauka, u kompleksnom vjetaenju ne dolazi do stapanja i utapanja primijenjenih naunih grana. U okviru kompleksnih vjetaenja jedne te iste injenice ispituju se pomou metoda raznih srodnih naunih disciplina. Razliite metode i naini ekspertiznog ispitivanja organski su povezani, te se dobivaju odgovori na tijesno povezana pitanja. Miljenje u kompleksnoj ekspertizi ima uvijek individualan karakter. Na kraju obino vodei vjetak sintetizira sve zakljuke, ali tako da su oni prezentirani odvojeno i kao takvi oznaeni. (e) Oblik vjetaenja : rije je o donoenju odluke organa postupka o tome kome e povjeriti vjetaenje-vjetaku pojedincu ili strunoj ustanovi, odnosno dravnom organu, dakle pravnim osobama. Vjetaenje u uem smislu O vjetaenju u uem smislu govori se kada je inokosni vjetak ili iznimno tim vjetaka u mogunosti da na roitu na kojem preuzima vjetaenje ili u toku glavne rasprave odmah

48 da iskaz, tj. nalaz i miljenje. esto e biti teko da vjetak na roitu odreenom u naredbi o odreivanju vjetaenja i vjetaka odmah obavi vjetaenje. U takvom se sluaju najprije mora odrati roite za preuzimanje vjetaenja. Slina je situacija kada se od vjetaka zahtijeva da da, samo nalaz ili samo miljenje, a za davanje takvog nalaza, odnosno miljenja, potreban je dugotrajniji pregled predmeta vjetaenja, odnosno ranijeg nalaza. Samo u sluaju kada nije potreban dugotrajniji pregled predmeta vjetaenja ili ranijeg nalaza (ako se od vjetaka zahtijeva da na temelju tog nalaz da miljenje), na roitu odreenom, u naredbi o odreivanju vjetaenja i vjetaka obavit e se i samo vjetaenje. Vjetaenje u uem smislu pretpostavlja da vjetaenje obavljaju inokosni vjetaci koji su u mogunosti odmah pred organom postupka dati svoj iskaz. U pravilu su to dosta rijetki sluajevi, iako ih praksi ima dosta npr. vjetaenje teine tjelesne ozljede od strane sudsko medicinskog vjetaka na temelju medicinske dokumentacije. Ova vjetaenja ne dolaze u obzir kod dugotrajnih laboratorijskih vjetaenja. Vanjska strana vjetaenja Rije je o samom postupku vjetaenja, o njegovoj formi koja je procesno regulirana. Unutarnja strana vjetaenja Unutarnja ili sadrajna strana vjetaenja oznaava odvijanje vjetaenja po pravilima odreene nauke i/ili tehnike, odnosno struke, koje primjenjuje vjetak ovisno od njegovog strunog profila u postupku vjetaenja. Ona nije predmet pravnog reguliranja, za razliku od vanjske strane vjetaenja koja se odnosi, kako je navedeno, na formu vjetaenja i regulirana je procesnim odredbama. Raspored procesa vjetaenja : Vjetaenje u pravilu treba imati slijedei raspored : 1. donoenje naredbe o vjetaenju, predmetu vjetaenja, informacije o okolnostima dogaaja u vezi kojeg se provodi vjetaenje, 2. koncepcija ekspertiznog ispitivanja (analiziranja, istraivanja), 3. temeljna istraivanja, 4. dodatna istraivanja i ona radi provjere i 5. miljenje vjetaka. Stadiji (faze) vjetaenja Najee se stadiji vjetaenja dijele na : 1. Uvodnu fazu: koja se sastoji u pozivanju vjetaka da predmet vjetaenja paljivo proui (razmotri), da tono navede sve to zapazi i nae, te da svoje miljenje iznese nepristrano i u skladu s pravilima nauke i vjetine. Posebno ga treba upozoriti na posljedice davanja lanog iskaza. Pitanja koja se u ovoj fazi postavljaju vjetaku moraju pripadati podruju njegove strunosti i moraju imati struni karakter. Vjetak ne smije sam proirivati pitanja iz svog strunog podruja, niti ulaziti u pitanja izvan svoje strunosti, iako su u vezi s njom. 2. Operativnu fazu : nju vjetak provodi osobno radei po naredbi organa postupka. On vjetai ono to mu je nareeno. Zadaci vjetaenja moraju biti precizirani. Vjetak je u ovoj fazi duan ukazati organu postupka da je potrebno provesti ispitivanja u drugom pravcu od onog navedenog u nalogu i time zatraiti izmjenu i dopunu naloga za vjetaenje.

49 3. Zakljunu fazu : ona se svodi na davanje nalaza i miljenja vjetaka. U nalazu vjetak mora navesti sve to je zapazio i naao, metode i sredstva koje je u ispitivanju primijenio. U miljenju (zakljuku) vjetak mora navesti zakljuke do kojih je doao u postupku vjetaenja. Stadiji identifikacijske traseoloke ekspertize i planiranje verzija Danas u pravilu postoje slijedei stadiji identifikacijske traseoloke ekspertize : 1. prvi stadij obuhvaa upoznavanje vjetaka s predmetom vjetaenja. Rije je o tzv. prvom ekspertiznom pregledu predmeta vjetaenja (aservata) i pripremi procesa vjetaenja. Dakle, radi se o pripremnom ispitivanju potencijalnih objekata identifikacije. Tu spada ope upoznavanje vjetaka s predmetom vjetaenja i cijelim injeninim stanjem, utvrivanje zadataka i opsega ekspertiznog ispitivanja, kao i prvi ekspertizni pregled objekata vjetaenja i pripremanje za ispitivanje. 2. drugi stadij je izolirana analiza, istraivanje objekata identifikacije. Rije je o pronalaenju i fiksiranju individualnih identifikacijskih obiljeja koja su od znaaja za rjeavanje postavljenih zadataka vjetaku. 3. trei stadij sastoji se u izuavanju uvjeta i mehanizama nastanka tih obiljeja i u sluaju potrebe provoenje ekspertiznog pokusa. 4. etvrti stadij sastoji se u usporednom ispitivanju (analizi) objekata identifikacije u smislu utvrivanja podudarnosti ili razlika. Ovo sueljavanje obiljeja usporeivanih objekata ima za cilj utvrivanje podudarnosti i razlika meu njima, relevantnih za davanje miljenja vjetaka. 5. peti stadij obuhvaa objedinjavanje i ocjenu rezultata vjetaenja, tzv. kompleksa zapaanja naenih podudarnosti i razlika (sinteza) za rjeenje pitanja o identitetu ili neidentitetu. Vanost podjele procesa kriminalistike identifikacije pomou traseoloke identifikacijske ekspertize na etape je vrlo velika. Njena primjena osigurava svestranost, objektivnost i visoku naunu kvalitetu identifikacijske traseoloke ekspertize. Ona unosu plan, logian redoslijed i sistematinost u rad vjetaka. U ovisnosti od objekata identifikacije i konkretnih ciljeva ekspertiznog ispitivanja koje odreuju postavljena pitanja ekspertu, dolazi do primjene, na stvaralaki nain adekvatnih metoda naunog ispitivanja i raznovrsnih nauno-tehnikih sredstava. esto su u konkretnom sluaju potrebne i mogue odgovarajue modifikacije stadija ekspertiznog ispitivanja. Veliku ulogu u svim stadijima igraju verzije, kao poseban oblik hipoteza, dakle pretpostavki o uzroku neke pojave. Planiranjem verzija vjetak rasuuje i analizira polazei od pojave kako se ona odrazila u njegovoj svijesti. Verzije omoguavaju pronalaenje sutine objekata identifikacije, izbjegavanje irelevantnih elemenata neke pojave. Rije je o prodiranju u sutinu putem hipoteza, apstrahiranja i drugih logikih sredstava. Verzija (ad hoc hipoteza) je pretpostavka u oblasti naunog ispitivanja, pretpostavka o postojanju nekog naunog zakona. Ope hipoteze se odnose na itave klase predmeta na koje se odnosi jo nepoznati nauni zakon, a posebne hipoteze se ne tiu zakona, nego samo uzroka pojedine pojave, odnosno predmeta. Radne hipoteze su bliske verziji, ali se ne odnose poput njih na pojedinu injenicu, odnosno pojavu, nego na grupe injenica, odnosno pojava. Hipoteza je po svemu angairani stav eksperta kada je rije o nekom predmetnom odnosu, dakle misaona pretpostavka o nekom predmetnom odnosu. Hipoteza treba imati slijedee osobine : relevantnost, provjerljivost, plodnost, kompatibilnost s ve prihvaenim hipotezama i jednostavnost. Kao specijalni oblik posebne hipoteze javljaju se : 1. operativne, 2. istrane, 3. ekspertizne i 4. sudske verzije. Operativne, istrane i sudske verzije su jedno od vie moguih tumaenja neke injenice, pojave ili dogaaja. Planiranje i verificiranje verzija je jedna od metoda identifikacijske traseoloke ekspertize. Ekspertne verzije su razliita tumaenja onih injenica u postupku u pogledu kojih se

50 provodi identifikacijska ekspertiza. One doprinose razjanjavanju toka, stanja, porijekla i sutine relevantnih injenica, kao i utvrivanju svih oblika veza meu raznim elementima injeninog stanja. Nedostaci kod vjetaenja Moe se raditi o : 1. unutarnjoj i vanjskoj nejasnoi i 2. nepotpunosti ili proturjenosti. Vanjska nejasnoa kod vjetaenja odnosi se na odnos nalaza i miljenja i drugih utvrenih okolnosti. Unutarnja nejasnoa kod vjetaenja odnosi se na nedostatke unutar samog nalaza. Nepotpunost u nalazu vjetaka oznaava odnos prema sadraju naloga za vjetaenje. Proturjenost u nalazu vjetaka odnosi se na pojedine dijelove nalaza ili na druge okolnosti.

Vjetak Vjetak je osoba koja autoritetom svog strunog znanja i/ili vjetine iz podruja odreene nauke ili tehnike, odnosno vjetine, na traenje organa postupka daje pismeni ili usmeni nalaz i miljenje (ili samo nalaz, odnosno miljenje) o postojanju ili nepostojanju injenica koje se utvruju u postupku i koja po potrebi, iz postojanja ili nepostojanja tih injenica, izvodi zakljuke. Vjetak je personalni izvor dokaza, a ne pomaga suda, a nalaz i miljenje vjetaka, pod uvjetom da ih prihvati organ postupka, su dokaz (nauni) sui generis. Krivino procesni zakoni propisuju da je vjetak izvor dokaza, a ne pomaga suda. On je jedan od elemenata u sistemu dokaznih sredstava (procesnih radnji). Vjetak nikada ne smije biti sudac o injenicama tzv. judex facti i ne moe preuzeti prerogative organa krivinog postupka, iako se to u praksi esto dogaa, zbog naela inkopatibilnosti krivino procesnih funkcija. Nedostatak radnog efekta vjetaka : nedostatak radnog efekta vjetaka esto je rezultat neadekvatnog rukovoenja postupkom vjetaenja od strane organa postupka ili pomanjkanja interesa za proces vjetaenja. S druge strane, to moe biti posljedica pasivnosti vjetaka, koji pokazuju nizak prag sumnji u odnosu na postavljena pitanja u smislu da li su pitanja adekvatna, potpuna i sveobuhvatna. Moe biti i posljedica nesklonosti organa postupka ili vjetaka za formuliranjem dodatnih pitanja. Intelektualna svojstva vjetaka : u ta svojstva spadaju : (1) otrina promatranja (dobiva se profesionalnom praksom) (2) smisao za rad), (3) metodinost i tonost, (4) profesionalna savjest, (5) nepodmitljivost i strah trebaju biti strani osobi vjetaka, (6) ne smije biti pretjerano samopouzdan i tvrdoglav itd. Promatranje (ispitivanje) u laboratoriju prelazi obino promatranje i javlja se nemogunost provjere od strane organa postupka. Zato taj organ mora imati povjerenje u vjetaka kome povjerava vjetaenje. Treba imati u vidu da strunost vjetaka pored ope kulture zahtijeva i specijaliziranu pripremu. Preuzimanje vjetaenja Jedna od temeljnih obaveza vjetaka je dunost pristupa organu postupka i preuzimanje zadataka vjetaenja. U skladu sa zakonskim odredbama, osoba koja se poziva za vjetaka, duna je odazvati se pozivu, preuzeti naredbu o vjetaenju i dati nalaz i miljenje objektivno i u skladu s dostignuima suvremene nauke i tehnike ili struke. U sluaju postojanja razloga za izuzee vjetaka, vjetak nije duan prihvatiti vjetaenje, tj. ima pravo odbiti vjetaenje. Pravne osobe koje ne raspolau odgovarajuim strunim profilima kadrova ili potrebnim

51 instrumentarijem (opremom) nisu dune postupiti po naredbi, ali moraju obavijestiti organ postupka o razlozima neprihvaanja vjetaenja. Najvanija dunost vjetaka je izrada nalaza i miljenja. Iznimno samo nalaza ili samo miljenja. Daljnja je dunost vjetaka iznoenje nalaza i miljenja nepristrano i u skladu s pravilima nauke i tehnike ije su metode primijenjene u postupku vjetaenja.. U nekim zakonodavstvima predviena je i mogunost polaganja zakletve vjetaka. Procesni propisi insistiraju na dunosti vjetaenja kao posebnoj dunosti utemeljenoj na naredbi organa postupka, iako je vjetak naelno zamjenjiv. Vjetak ne odgovara za svoje neiskustvo i neznanje, jer je u tom pogledu pokriven naredbom organa postupka. Poto nema obaveza bez prava, tako i vjetak ima odreena prava npr. : 1) pravo da prisustvuje uviaju ili rekonstrukciji ili drugoj procesnoj radnji. U takvim sluajevima ima pravo predloiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se odreenim osobama postave odreena pitanja. 2) predlaganja izvoenja odreenih novih dokaza ili traiti pribavljanje odreenih predmeta, odnosno podataka koji su vani za davanje nalaza i miljenja. 3. moe traiti razna dodatna objanjenja, kao i razmatrati spise. Vjetak ima pravo da se upozna s krivinom stvari u sadrajnom smislu, onoliko, koliko se sadraj neposredno odnosi na predmet vjetaenja. Procesne norme obavezuju vjetake da briljivo proue predmet vjetaenja, tono navedu sve to zapaze i nau, i daju miljenje nepristrano i u skladu s pravilima nauke i vjetine i slino. Pravo odbijanja vjetaenja U sluajevima postojanja razloga za izuzee vjetak ima pravo odbijanja vjetaenja. Odreivanje vjetaenja U skladu s procesnim odredbama vjetaenja se odreuju pismenim nalogom (naredbom) organa koji provodi postupak. U nalogu se mora navesti u vezi s kojima injenicama se vjetaenje treba obaviti i kome se povjerava. Nalog se dostavlja i strankama. Ako za odreenu vrstu vjetaenja postoje strune ustanove ili se vjetaenje moe obaviti unutar dravnog organa, takva vjetaenja osobito sloenija povjeravaju se takvim ustanovama, odnosno dravnim organima. Zakonska koncepcija davanja prednosti strunim ustanovama i dravnim organima polazi od stanovita da ta tijela mogu najpotpunije udovoljiti visokim aspiracijama krivinog postupka, jer se pretpostavlja strunost vjetaka i suvremena nauno-tehnika instrumentalna baza. Skupine razloga za odreivanje vjetaenja : 1. priopavanje opih stavova nauke i vjetina, 2. priopavanje onih stavova koji su usmjereni konkretnim procesnim injenicama i 3. koji smjeraju priopavanju na osnovi posebnog poznavanja stvari. U pravilu se nalogom odreuje samo jedan vjetak, a ako je rije o sloenom vjetaenju dva ili vie vjetaka. Jedan od sredinjih problema dokazivanja vjetaenjem je izbor osobe vjetaka koji je u nadlenosti organa postupka, i to kako s obzirom na struni profil vjetaka, tako i u odnosu na njegovu osobnost Svrsishodan izbor osobe vjetaka pretpostavlja na strani organa postupka posjedovanje irokog opeg i profesionalnog znanja. Bez tog znanja organ postupka ne moe ni pravilno instruirati nalog za vjetaenje. Obzirom da vjetak u postupku svojim strunim znanjem i/ili vjetinom iz izvanpravnih podruja treba dopuniti iskustveno znanje organa postupka, izbor osobe vjetaka javlja se kao sredinji problem dokaza vjetaenjem. Kod odreivanja vjetaenja organ postupka treba voditi rauna o slijedeem : 1. potrebnoj specijalnosti i kompetentnosti vjetaka u odnosu na konkretni sluaj (karakter strunosti). Rije je o elementima tzv. tehnike sposobnosti vjetaka, 2. karakteru poslova koje inae obavlja vjetak, 3. da li vjetak raspolae sposobnou mirnog i zrelog rasuivanja i savjesnog razmatranja predmeta vjetaenja,

52 4. zakonskim pretpostavkama npr. da prioritet imaju stalni sudski vjetaci, razlozima izuzea vjetaka i slino, 5. o iskustvu vjetaka u kvalitativnom i kvantitativnom smislu (broj vjetaenih predmeta, kojih i u kojem vremenskom razdoblju), 6. o tzv.okviru vjetaenja, tj. o odreivanju u kom pravcu, roku i obimu treba izvriti vjetaenje i koje injenice i okolnosti treba utvrditi i ocijeniti. 7. obimu vjetaenja, to podrazumijeva odreivanje granica rada vjetaka. Te granice uvjetovane su izravnim ili neizravnim odreivanjem predmeta vjetaenja u nalogu. Da bi organ postupka mogao odluiti kome povjeriti vjetaenje, mora postaviti bar priblinu verziju o tome, kako se konkretno vjetaenje treba odvijati. Prema odredbama krivinog procesnog prava nalog za vjetaenje mora se dostaviti i strankama. Ovaj procesni institut garantira strankama mogunost kontroliranja ispravnosti naloga za vjetaenje, profila vjetaka ili strune ustanove, odnosno dravnog organa, kao i eventualno injenica vezanih uz moralne i profesionalne kvalifikacije vjetaka, tehniku opremljenost i slino. Prethodne konzultacije s vjetakom : koji puta e organ postupka biti u situaciji da mora obaviti prethodne konzultacije s vjetakom prije pisanja naloga (naredbe) o vjetaenju. Te konzultacije organ postupka usmjeravaju (instruiraju) na pravu naunu oblast, omoguavaju mu pravilno formuliranje pitanja i zahtjeva vjetaku, kao i osiguranje potrebnog materijala za vjetaenja. Organ postupka mora uvijek voditi rauna o kvaliteti pitanja postavljenih vjetaku. Pitanja koja se u nalogu o vjetaenju postavljaju vjetaku moraju imati odreeni sadraj i kvalitetu. Ona moraju biti : 1. to konkretnija, precizna i jasna, tako da omoguavaju vjetaku davanje jasnog i odlunog odgovora. Ne treba upotrebljavati malo poznate termine, osobito ne one koji nisu poznati vjetaku, a ako je to neophodno treba ih u nalogu objasniti, 2. pravovremeno postavljena, to znai niti prerano niti prekasno, 3. vezana uz struna znanja zbog kojih se i odreuje vjetaenje. Ovo organu postupka u praksi esto ini tekoe, 4. tako formulirana da vjetak moe dati ili pozitivan ili negativan odgovor, 5. postavljena odreenim redom, kako bi odgovori na njih dali jasnu sliku okolnosti koje se ispituju. Rije je o skali pitanja od opih do konkretizirajuih, 6. nedvosmislena i 7. vezana uz bitne (vane) injenice koje doprinose razjanjavanju sluaja. Kod odreivanja vjetaenja organ postupka mora voditi rauna o kautelama za upotrebu tehnikih sredstava u postupku. U osnovi prilikom upotrebe tehnikih sredstava u postupku vjetaenja trai se da budu ispunjeni slijedei uvjeti : 1. da je ispunjeno naelo pravne doputenosti. To su sluajevi kada je upotreba tehnikih sredstava izriito propisana ili je u skladu sa slovom i duhom zakona, 2. da su ispunjeni uvjeti naune osnovanosti primjene, 3. da je primjena tehnikih sredstava u praksi i eksperimentalno isprobana (aprobacija) i 4. da se upotrebom tehnikih sredstava ne vrijea psihofiziki integritet osoba. Odreivanje dopunskog ili ponovnog (obnovljenog) vjetaenja Dopunska vjetaenja odreuju se kada su otkriveni novi materijali kao potencijalni predmeti vjetaenja, kada je zakljuak vjetaka nejasan i nepotpun, ako se podaci vjetaka u njihovom nalazu bitno razilaze, ako nije upotrijebljen sav materijal dostavljen na vjetaenje i ako nema odgovora na sva postavljena pitanja.

53 Ako u miljenju vjetaka ima proturjenosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u tonost danog miljenja, a ti se nedostaci i sumnja ne mogu otkloniti ponovnim sasluanjem vjetaka, zatrait e se miljenje drugih vjetaka. Iz navedenog proizlazi da se nedostaci u nalazu i miljenju vjetaka mogu otkloniti : (1) ponovnim ispitivanjem istog vjetaka, (2) ponovnim vjetaenjem istog vjetaka i ponovnim vjetaenjem drugog vjetaka. Ponovno vjetaenje odreuje se u pogledu istog predmeta vjetaenja i radi rjeavanja istih pitanja koja su bila postavljena u ranijem vjetaenju. Zato zakonodavci vjerojatno koriste izraz obnovit e se. Rije je o obnovljenom vjetaenju. Taj izraz nije adekvatan, jer upuuje na prosto ponavljanje, a radi se upravo o tome da se izbjegne stari nalaz i ponovi vjetaenje na drugi nain. Organ postupka mora uvijek utvrditi da li se nedostaci u ranijem vjetaenju mogu otkloniti ispitivanjem istog vjetaka. To znai da on mora ocijeniti karakter nedostataka i nepotpunosti u prvom vjetaenju i kako su se oni odrazili na zakljuak prvog vjetaka. To je klju za razgranienje i razlikovanje dopunskih od obnovljenih (ponovnih) vjetaenja. U sluajevima parcijalnih nejasnoa u nalazu ili miljenju vjetaka koji je prvi obavio vjetaenje, tzv. osnovni ili prvi vjetak, preporuuje se provoenje dopunskog vjetaenja. Navedeno vrijedi i u sluajevima ako se pojave nove injenice iz istog kompleksa i/ili nova pitanja u vezi s njima. Dakle, nunost provoenja dopunskog vjetaenja moe se javiti nezavisno od kvalitete osnovnog vjetaenja. Ta vjetaenja odreuje organ postupka novim pismenim nalogom u kome se mora navesti u vezi s kojim injenicama se poduzima vjetaenje i kome se povjerava. Takoer treba navesti da je u konkretnoj krivinoj stvari ve ranije provedeno vjetaenje, kada i tko ga je proveo i koji rezultati su dobiveni, odnosno odgovori. Ako je bilo vie vjetaenja organ postupka treba navesti koje dijelove iskaza vjetaka ne smatra prihvatljivim i zbog ega, navesti eventualne opaske i prigovore stranaka (ako ih je bilo) u odnosu na ranije provedeno vjetaenje, obrazloiti u emu se sastoje nejasnoe, nepotpunosti, proturjenosti i slino prvog ili ranijeg iskaza vjetaka. Organ postupka mora u nalogu o odreivanju dopunskog ili ponovnog vjetaenja dati kritiku ocjenu i analizu ranijeg vjetaenja s do tada utvrenim injenicama. Karakteristike dopunskog vjetaenja : U okviru dopunskih vjetaenja ispituju se dopunski materijali koji nisu bili ranije ispitivani u toku prvog vjetaenja i daju se odgovori na pitanja koja nisu bila postavljena ranijem vjetaku. Novi nalaz o novim injenicama koje su bile predmet dopunskog vjetaenja u izvjesnoj mjeri nezavisni su od ranijeg vjetaenja. Ako novo vjetaenje ima za predmet vjetaenja isti objekt koje je imalo i ranije vjetaenje, ali se vri radi dobivanja odgovora na nova pitanja, koja nisu bila postavljena ranijem vjetaku, rije je u stvari o novom, samostalnom vjetaenju. Takvo vjetaenje moe se povjeriti i istom (ranijem) vjetaku. Odnos izmeu osnovnog i dopunskog vjetaenja odreen je nazivom tih vjetaenja. Dopunsko vjetaenje dovrava ekspertiznu zgradu, zaokruuje osnovno vjetaenje. Nepotpunost osnovnog vjetaenja to vodi u obavezno provoenje dopunskog vjetaenja u osnovi se svodi na sluajeve : (1) kada prvi vjetak nije ispitao materijal (predmet) vjetaenja u cjelini i/ili (2) nije odgovorio na sva pitanja. Dopunsko vjetaenje je preporuljivo u sluajevima parcijalnih nejasnoa u nalazu i miljenju osnovnog (prvog) vjetaenja. To je primarni razlog za odreivanje dopunskog vjetaenja. Takoer se preporua provoenje dopunskog vjetaenja, ako se pojave nove injenice iz istog kompleksa injenica i/ili nova pitanja u vezi s njima. Nunost u pogledu odreivanja dopunskog vjetaenja moe se javiti nezavisno od kvalitete osnovnog vjetaenja. Naalost, kod brojnih kriminalistikih vjetaenja nee biti mogue provesti dopunska vjetaenja ili ponovno vjetaenje jer je sav materijal koji je bio predmet ranijeg vjetaenja uniten, tj. utroen u toku prvog postupka ili toliko kontaminiran ili je izgubio na kvaliteti i koliini da se ne moe koristiti u dopunskom vjetaenju. To su sluajevi kada su u prvom ili ranijim vjetaenjima primijenjene destruktivne metode ispitivanja predmeta vjetaenja. Zato prednost

54 uvijek treba dati ne destruktivnim metodama, ako to ne ide na tetu egzaktnosti vjetaenja. Zato zakoni o krivinim postupcima predviaju, odnosno propisuju da se dio predmeta vjetaenja, ako je to mogue ostavi za ponovno vjetaenje. U navedenim sluajevima moe se vriti preispitivanje svrsishodnosti i pravilnosti primijenjenih metoda, vriti provjere u pravcu da li iz neponovljivog nalaza moe proizai dano miljenje itd. Odreivanje dopunskog vjetaenja ne mora znaiti nezadovoljstvo osnovnim (prvim, ranijim) vjetaenjem, nego okolnost da su se pojavili novi materijali za vjetaenje i javila nova pitanja, bilo da su otkrivene nove injenice, ili je postupak bacio novo svjetlo na ve poznate injenice, pa je za njihovo objanjenje potrebno dopunsko vjetaenje. To znai da osnovno (prvo) vjetaenje moe biti provedeno i vrlo kvalitetno, pa da se ipak javi potreba za dopunskim vjetaenjem. Kada je rije o obnovi vjetaenja, dakle ponovnom vjetaenju, ono mora biti rezultat kritike ocjene miljenja prvog vjetaenja s negativnim rezultatom. Kao injenina osnova za obnovu vjetaenja mogu se javiti slijedei injenini osnovi kod nalaza : 1. bitno razilaenje podataka u nalazima vie vjetaka kod timskih vjetaenja, 2. nejasnoe u nalazu ili nepotpunost nalaza, 3. proturjenost nalaza u njemu samom ili s izvienim okolnostima. Kod miljenja za obnovu vjetaenja mogu se javiti slijedei injenini osnovi : 1. proturjenost u samom miljenju ili s izvienim okolnostima, 2. pojava osnovane sumnje u tonost danog miljenja, 3. nedostaci u miljenju, npr. u vidu bitnog razilaenja podataka u miljenju s onima u nalazu, 4. nejasnoa ili nepotpunost miljenja itd. Kada organ postupka raspolae s dva proturjena miljenja vjetaka koja su kategorika (izvjesna), ili s dva neodreena miljenja, odnosno s neodreenim i kategorikim miljenjem, poe postupiti na slijedee naine : 1. ukloniti proturjenosti ili nedostatke ponovnim ispitivanjem istog ili istih vjetaka, 2. odrediti ponovno vjetaenje s istim vjetakom ili drugim vjetakom, 3. otkloniti iskaz jednog vjetaka i prihvatiti iskaz drugog vjetaka uz obrazloenje. Obnova vjetaenja provodi se ako nejasnoe i nepotpunosti imaju bitan karakter, a ne mogu se ispraviti s istim vjetakom koji je proveo osnovno vjetaenja. Kod ponovnog vjetaenja iznimno e vjetaenje biti povjereno ranijem vjetaku, nego se povjerava novim vjetacima. Ponovno vjetaenje se najee odreuje zbog naune neutemeljenosti osnovnog vjetaenja ili primjene neadekvatnih metoda vjetaenja. Nadalje, ako je injenino stanje i nakon vjetaenja ostalo nerazjanjeno, ako se predmet vjetaenja ne moe precizno identificirati ili je manjkav, a naknadno je primljen materijal koji omoguava uspjeno ispitivanje i slino. Dakle, kada god se javlja sumnja u kvalificiranost ranijeg vjetaka, treba u obnovljenom vjetaenju odrediti nove vjetake. Kao esta i znaajna osnova za obnovu vjetaenja javlja se postojanje proturjenosti izmeu nalaza vjetaenja i drugih izvedenih dokaza u istoj krivinoj stvari. Zakonodavac za takav sluaj obino koristi izraz : s izvienim okolnostima. Nema svrhe odreivati ponovno vjetaenje ako se unaprijed sigurno zna da ono nee pruiti nove i sigurne rezultate. Izvedba dopunskog vjetaenja Odreivanje dopunskog vjetaenja, kako je navedeno ne mora znaiti nezadovoljstvo osnovnim (prvim) vjetaenjem, nego okolnost da su se pojavili novi materijali za vjetaenje i javila nova pitanja, bilo da su otkrivene nove injenice ili je postupak bacio novo svjetlo na ve poznate injenice, pa je za njihovo objanjenje potrebno dopunsko vjetaenje. To znai da osnovno

55 vjetaenje moe biti i vrlo kvalitetno provedeno, a da se ipak javi potreba za dopunskim vjetaenjem Nema smisla odreivati dopunsko vjetaenje, kako je navedeno, ako se unaprijed sigurno zna da njegovo odreivanje nema smisla jer nee pruiti nove i sigurne dokaze, npr. jer je uniten ili bitno izmijenjen predmet vjetaenja ili ne postoje provjerene naune metode za rjeavanje postavljenih pitanja itd. Dopunsko vjetaenje odreuje se novim pismenim nalogom. U nalogu, kako je ranije upozoreno, uz ostalo treba navesti da je u konkretnoj krivinoj stvari ve ranije provedeno vjetaenje i koji su odgovori dobiveni, te kome je bilo povjereno. Ako je bilo vie vjetaenja, organ postupka mora navesti koje iskaze vjetaka ne smatra prihvatljivim i zbog ega, navesti eventualne opaske stranaka ako ih je bilo u odnosu na prvo vjetaenje, te obrazloiti u emu se sastoji nejasnoa, nepotpunost, proturjenost i slino prvog iskaza vjetaka. Drugim rijeima, organ postupka mora dati kritiku analizu ranijeg vjetaenja s do tada utvrenim injenicama. Zadaci novog vjetaenja su : (1) stvaranje novog naunog dokaza i (2) kritika ocjena ranijeg vjetaenja. Kod odreivanja dopunskog vjetaenja organ postupka treba rijeiti slijedea pitanja : 1. da li je provoenje dopunskog vjetaenja mogue, 2. je li dokaz vjetaenjem bitan za rjeenje krivine stvari, 3. je li ponovno vjetaenje svrsishodno 4. je li mogue dati odgovor na postavljena pitanja, 5. kako nedostaci u osnovnom vjetaenju mogu utjecati na dopunsko vjetaenje itd. Iskaz vjetaka To je vrsta dokaza u postupku. Obino se sastoji od nalaza i miljenja koji su rezultat primjene strunog znanja i/ili vjetine od strane vjetaka u odnosu na predmet vjetaenja. Iskaz vjetaka mora biti realan, konkretan, jasan, odreen, dosljedan, logian i uvjerljiv. Vjetaci su duni postupati u skladu s pravilima procesnog zakona i pravilima struke kojoj pripadaju i svoj nalaz i miljenje iznijeti tono, potpuno i nepristrano, dakle, istinito. Iskaz moe biti usmen, pred organom postupka ili pismen. Vjetaenje je tipian oblik unoenja u krivini postupak vanpravnih znanja iz podruja primarno prirodnih nauka i tehnike. Iskaz vjetaka u razvijenom obliku Sastoji se od nalaza i miljenja. Zove se i potpuno vjetaenje. Naelo inicijative (aktivnosti) vjetaka To naelo obavezuje vjetaka da u toku procesa vjetaenja predlae organu postupka poveanje opsega vjetaenja kada to zahtijeva konkretna krivina stvar, konkretiziranje, preciziranje ili izmjenu konkretnih zadataka i slino, dakle, da razvije inicijativu u pogledu vjetaenja, nezadovoljavajui se samo odgovorima na dobivena pitanja u nalogu za vjetaenje. Potpuno vjetaenje Potpuno vjetaenje naziva se i vjetaenje u razvijenom obliku. Ono se sastoji od nalaza i miljenja. Nalaz i miljenje (parere) vjetaka

56 Zakoni o krivinom postupku ne sadre posebna pravila o sadraju zapisnika o vjetaenju,, kao to je to djelomino normirano kod drugih procesnih radnji, osobito kod pretraga. Sadraj zapisnika o vjetaenju djelomino se odreuje kod obaveznih vjetaenja. Danas je ope prihvaen stav da iskaz vjetaka, bilo da je dan usmeno na zapisnik kod organa postupka, ili vjetak daje pismeni iskaz, sadrava nalaz i miljenje. Svakako da zapisnik o vjetaenju mora imati odreeni uvodni dio, tzv. preambulu, u kome se openito naznauje predmet vjetaenja, postavljena pitanja vjetaku tzv. zadaci vjetaka, uvjeti pod kojima je izvreno vjetaenje, kao i struni podaci o sredstvima i postupcima primijenjenim u toku vjetaenja, ali u najkraim crtama. U uvodnom dijelu zapisnika moraju se nalaziti i podaci o organu koji je izdao nalog za vjetaenje, poveznica u pogledu broja spisa i kratki sadraj naredbe. Pismena struktura iskaza vjetaka u obliku uvodnog dijela, nalaza i miljenja (zakljuka), mora se na neemu temeljiti, a to je nalaz vjetaka. Posebni su sluajevi kada se iskaz vjetaka sastoji samo od nalaza ili samo miljenja Nalaz i miljenje vjetaka moraju se odnositi na predmet vjetaenja, naveden u naredbi za vjetaenje nadlenog organa postupka, kao i na postavljena pitanja. U protivnom iskaz vjetaka nema procesnu vrijednost u konkretnoj krivinoj stvari i ne moe se koristiti kao dokaz u postupku. Uvodni dio zapisnika o vjetaenju : Treba sadravati podatke o organu koji je naredio vjetaenje uz navoenje slubenog broja i datuma izdavanja naredbe, njezin kratki sadraj (navode se opi podaci o predmetu vjetaenja, postavljenim pitanjima i slino, uvjeti pod kojima je vjetaenje provedeno itd.). Nalaz kod vjetaenja : To je drugi dio zapisnika o vjetaenju ili dispozitivni (opisni) dio. On u sadrajnom smislu mora biti direktan odraz onoga to je vjetak ustanovio ispitivanjem (analiziranjem) predmeta vjetaenja. U tom dijelu zapisnika vjetak treba navesti sve to je opazio tokom ispitivanja (analiziranja), a to je relevantno u vezi s dobivenim zadacima od strane organa postupka. U skladu s odredbama zakona o krivinom postupku vjetak je duan predmet ili predmete vjetaenja paljivo razmotriti i tono navesti sve to opazi i nae (ustanovi). Formulacije u nalazu moraju biti takve da u pogledu vanih injenica daju najvjerniju sliku o onome to je bilo predmet vjetaenja bez ikakvog uopavanja ili operiranja s vjerojatnou. Ako vjetak pregledom predmeta vjetaenja nije mogao utvrditi pravo injenino stanje, treba tu nepouzdanost bez sustezanja posebno istaknuti. Iz izloenog proizlazi da je nalaz kod vjetaenja navoenje skupa injenica potrebnih za davanje miljenja vjetaka. U nalaz primarno ulaze injenice koje je vjetak otkrio, opazio, pronaao i odabrao, ali i druge injenice koje je organ postupka utvrdio ili koje je utvrdio i pronaao neki drugi vjetak i slino. To znai da vjetak mora uzeti za osnovu svog nalaza i injenice iz spisa za ije opaanje i pronalaenje nije potrebno posebno struno znanje. Posebno detaljno mora biti opisan materijal primljen na vjetaenje, tzv. predmet vjetaenja. Mora se konstatirati pravilnost, odnosno nepravilnost u pogledu pakiranja predmeta vjetaenja, da li su nastupile kakve promjene i posljedice i koje, zbog ega i od kakvog su eventualno mogueg utjecaja na tok i ishod vjetaenja itd. Navoenje i opisivanje predmeta vjetaenja mora biti izvreno na takav nain da u svako doba omoguava njegovu identifikaciju. Slijedi prikaz pitanja i zahtjeva postavljenih vjetaku, prikaz primijenjenih metoda i sredstava tzv. instrumentarij i postignuti rezultati. Jezine formulacije u zapisniku moraju biti takve da predstavljaju vjernu sliku ustanovljenog (opaenog) injeninog fonda, koji je bio predmet vjetaenja, bez ikakvih uopavanja ili operiranja s pretpostavkama i vjerojatnou. Ako vjetak nije mogao utvrditi pravo injenino stanje, on to mora u nalazu istaknuti. Preporua se utvrene injenice i nalaze tehniki registrirati i grafiki prikazati, osobito ako se ne mogu dobro opisati rijeima.

57 Nalaz mora biti iscrpan i jasan. Ukoliko je netko prisustvovao vjetaenju, tko na to ima pravo, treba i to navesti i u kom svojstvu. Treba navesti i nove okolnosti otkrivene u toku vjetaenja uz analizu dostavljenog materijala. Ukoliko je vjetak u toku vjetaenja koristio i druge izvore saznanja o injenicama, a ne samo rezultate svojih pregleda, to treba posebno istaknuti radi preglednosti i potpunosti nalaza (materijala). Sadraj nalaza treba stvarno biti odraz onoga to je vjetak opazio tokom vjetaenja, koritenjem svog posebnog strunog znanja i/ili vjetine i raspoloivog instrumentarija. Nejasnoa u nalazu vjetaka : moe se odnositi na nain izlaganja (iznoenje, prezentacije) nalaza (tzv. izlaganje podataka nalaza) ili stajalita vjetaka. Da li je nalaz nejasan ovisi o stavu organa koji ga ocjenjuje. Nalaz moe biti u unutarnjoj komponenti jasan, tj. takav da ga strunjak razumije, ali je prema vani tzv. vanjska strana vjetaenja izloen tako, da za organ postupka i stranke nema jasan, prije svega jednoznaan smisao. Jasnoa izlaganja mora imati procesni smisao. Tu je ona postavljena kao kriterij za upotrebljivost nalaza u krivinom postupku. Nalaz vjetaka daje proste injenice, tek njihovim tumaenjem (miljenje) one mogu prerasti u dokaze. Nalaz vjetaka u krivinom postupku je predmet strune i zdravo razumske /laike), empirijske ocjene procesnog organa. Zato treba sadravati podatke izraene istodobno tako da mogu biti predmetom strune analize i analize procesnog organa i stranaka. Rije je o kombiniranoj metodi izlaganja vjetaka. To su sluajevi kada vjetak izlae na nain da podaci iz nalaza mogu istovremeno biti predmet strune ocjene (analize) i ocjene procesnog organa. Nepotpunost u nalazu vjetaka : to su sluajevi kada nalaz ne sadri odgovore na sva postavljena pitanja u nalogu za vjetaenje ili ako svi odgovori vjetaka nemaju razloge. Nepotpunost nalaza moe biti rezultat otkria do kojeg se dolo vjetaenjem i koje zahtijeva daljnja ispitivanja. Takva situacija moe dovesti do potrebe za izmjenom ili dopunom prvobitnog predmeta vjetaenja. Nepotpunost nalaza ukljuuje ne samo nepostojanje odgovora na sva pitanja tzv. nepotpuno ispunjenje zadataka vjetaka, nego i nepotpunost u pogledu prirode cjeline nalaza. Bitno razilaenje u nalazu vjetaka : primarno dolazi do izraaja kod mjerenja u okviru eksperimentalnog postupanja kojim se doznaju vrijednosti fizikalnih veliina. Razilaenje se moe javiti kao greka nekog podatka, to moe biti rezultat greke kod mjerenja ili nepravilnosti mjernog pribora, odnosno drugih pogreaka u tom procesu. Razilaenja u podacima mogu biti uvjetovana i drugi uzrocima npr. drugim polaznim veliinama, razliitim veliinama pojedinih konstanti itd. Proturjenosti u nalazu vjetaka : javljaju se u dva oblika : (1) kao unutarnja proturjenost sadraja nalaza i (2) vanjska proturjenost sadraja nalaza. Prve proturjenosti odnose se na podatke u nalazu ili njihove odnose, odnosno znaenje. Druge proturjenosti u sadraju nalaza su proturjenosti s izvienim okolnostima. Proturjenosti moraju biti takve da se zbog njih nalaz ne moe upotrijebiti za stvaranje miljenja, odnosno da nalaz ne moe biti pouzdan temelj za utvrivanje injenica. Miljenje kod vjetaenja : Miljenje je trei dio iskaza vjetaka. Ono se izvodi iz utvrenog injeninog stanja navedenog u nalazu Kad god je to mogue miljenje (zakljuak) vjetaka treba biti saet i jezgrovito formuliran, nauno utemeljen odgovor na postavljena pitanja i zadatke. Zakljuak je tvrdnja koja mora biti obrazloena. Posebno treba naglasiti injenice na kojima se tvrdnja temelji, na koji nain je izvedena i u kojoj su mjeri izvedene injenice pouzdan temelj za izvoenje tvrdnje, da li se tvrdnja daje s rezervom i slino. Miljenje mora biti nepristrano i u skladu s pravilima nauke i vjetine koje je u toku vjetaenja primijenio vjetak. Miljenje je logini nauni sud o injenicama iz nalaza, to

58 znai da mora logiki proizlaziti iz rezultata dobivenih ispitivanjem predmeta vjetaenja, a u vezi s postavljenim pitanjima i zadacima vjetaka od strane organa postupka. Osim to mora biti jasno izloeno, miljenje mora biti potkrijepljeno dokazima. Miljenje vjetak treba donijeti i onda kada je ono suprotno sadrajima iskaza osoba ili drugim dokazima. U zapisniku o vjetaenju moraju biti navedene ope i posebne verzije vjetaka, a ne samo konaan rezultat, jer se mora vidjeti i put do rezultata. Rije je o klasifikaciji verzija po kriteriju autorstva. Po tom kriteriju verzije stvaraju i vjetaci. Iz navedenog proizlazi da miljenje, zakljuak vjetaka je samostalan originalni dokaz, stvoren od vjetaka kao osobe koja raspolae posebnim naunim ili strunim znanjem i/ili vjetinom i profesionalnim iskustvom, samostalni dokaz, jer vjetak utvruje (stvara) nove injenice. Vjetak u toku procesa vjetaenja otkriva nove injenice putem predmeta vjetaenja i drugih nositelja tragova koji su ranije fiksirani postupovnim radnjama, a to je novi, a ne poseban dokaz, zvan i nauni dokaz. Uoeno je u svakodnevnoj praksi da zdrava mata vjetaka pomae uoavanju odnosa meu injenicama, a kritiki smisao pomae osloboenju od subjektivnih utjecaja. Uoeno je da unaprijed stvoreno miljenje je esto uzrok brojnih pogreaka u procesu vjetaenja. Intelektualne kvalitete vjetaka trebaju biti racionalne i intuitivne, pri emu se vjetak mora uvati pretjerivanja. Nedostaci u miljenju vjetaka : mogu biti razliiti. Miljenje moe biti nejasno, nepotpuno, bespredmetno (koje se odnosi na nebitne okolnosti), u suprotnosti s nalazom ili ve izvienim okolnostima, takvo koje se odnosi na okolnosti izvan predmeta vjetaenja, izvan strunosti vjetaka itd. Miljenje vjetaka je injenini zakljuak vjetaka. Za njega vrijede naune zakonitosti i pravila struke ili vjetine, ali i opi logiki zakoni. Nedostaci u miljenju se u praksi obino dijele na : (1) proturjenosti, (2) nedostatke u uem smislu i (3) sumnju u tonost danog miljenja. Nedostaci u miljenju su kvantitativne prirode kada miljenje nije obuhvatilo sva pitanja na koja je vjetak trebao dati miljenje, a kvalitativne prirode kada miljenje nije u svim elementima odgovorilo na postavljena pitanja ili pitanje. Proturjenosti u miljenju vjetaka : postoje ako se odnose na zakljuke (vie njih, ali i samo jednog) vjetaka o injenicama koje su predmet vjetaenja npr. proturjena ocjena o postojanju ili nepostojanju odreene injenice (uraunljivost, pripadnost traga itd.). Razlikuje se unutarnja i vanjska proturjenost. Prva je u samom miljenju vjetaka. Druga se odnosi na meusobne proturjenosti vie miljenja. Za pronalaenje unutarnje proturjenosti trai se poznavanje izvan pravnog podruja, posebno kriminalistike nauke. Za pronalaenje vanjskih proturjenosti koje postoje, ulogu igra sposobnost organa postupka u podruju ope logike i metodologije, a prije svega koncentracije na sadraj miljenja vjetaka. Vjetaenje kao nauni dokaz : Kako je ranije navedeno miljenje vjetaka (zakljuak) je samostalan, originalan dokaz, stvoren od vjetaka kao osobe koja raspolae posebnim naunim i strunim znanjem i/ili iskustvom, odnosno vjetinom, i koja rjeavajui postavljena pitanja u naredbi o vjetaenju u procesno ureenom poretku izlae rezultate ispitivanja (analiziranja) injeninog materijala, odnosno predmeta vjetaenja, koja je provela primjenom naunih i tehnikih metoda i sredstava. Tako je miljenje vjetaka izravni personalni dokaz. Miljenje moe biti prihvaeno kao samostalan dokaz, nakon ocjene organa postupka koji ga prihvaa u cijelosti ili dijelu, a moe potkrijepiti i druge dokaze. Istovremeno je vjetaenje oblik strune pomoi organu postupka u podruju vanpravnih nauka.

59 Vjetak u izvoenju svog miljenja primjenjuje vlastito poznavanje zakonomjernosti dane nauke i tehnike i suvereno vladanje naunim, odnosno strunim sredstvima primijenjenim na injenino stanje u cilju otkrivanja novih injenica ili objanjenja postojeih. To je uvijek kreativan proces. Normama krivinog procesnog prava normirana je formalna, procesna strana vjetaenja kao procesne radnje. Navedene norme obavezuju vjetake da ih se u svom radu pridravaju, posebno prilikom izrade nalaza i miljenja. Meutim, vjetaenje po svojoj prirodi i sadraju ima i drugu stranu, kako je istaknuto, koja je u vezi s primjenom nauke i tehnike, dakle, strunog znanja i vjetine. Taj aspekt vjetaenja nije i ne moe biti normiran pravnim normama. Nauno-struna djelatnost vjetaka odvija se po pravilima odreene struke, nauke i/ili vjetine, dakle, po pravilima poznatim kao lex artis. Sudovi koje izvodi vjetak iz utvrenog injeninog stanja (nalaz) mogu biti valjani ili nevaljani. Istinitost zakljuka vjetaka ovisi i od istinitosti premisa od koji polazi vjetak, a ispitivanje premisa nije stvar logike nego pojedinih disciplina u koje te premise spadaju. U okviru procesa vjetaenja dolazi do obimne primjene prirodno-naunih i tehnikih disciplina (dodue ne u svim oblicima vjetaenja) iz mnogih podruja tehnike i tehnologije i slino, pri emu gotovo svaka disciplina, bez obzira na njenu integriranost u pravila kriminalistike nauke, ima svoj pravila ponaanja, svoja lex artis. Egzaktnost i tonost iskaza vjetaka variraju ovisno od objektivnih i subjektivnih imbenika. Znatnu ulogu pri tome ima napredak u pojedinim naunim disciplinama, kao i napredak u podruju instrumentalne (istrane) laboratorijske tehnike. Ba zbog primjene naunih i aprobiranih metoda iskaz vjetaka se naziva i nauni dokaz. Unato toga on nije poseban vid dokaza, iako je stvoren na temelju naunog ispitivanja i u posebnom postupovnom poretku. Razlozi nemogunosti davanja kategorikih (apodiktikih) zakljuaka od strane vjetaka : Najei razlozi su : 1. nedovoljnost i nepotpunost predmeta vjetaenja ili njegova kontaminiranost, 2. nekvalitetnost predmeta vjetaenja, 3. ogranienost dometa metode ispitivanja (analiziranja) u smislu nedovoljne naune pouzdanosti, 4. neprimjenjivanje odgovarajue metode ili neadekvatno primjenjivanje metode, 5. nepostojanje naune kvalifikacije i iskustva (kompetencije) na strani vjetaka, 6. neadekvatnost primijenjenog laboratorijskog instrumentarija, odnosno nedostatak kondicioniranja i badarenja instrumenata, 7. nejasno, nestruno, nepotpuno ili nepravilno sadrajno oblikovana pitanja vjetaku itd. Ispriiva greka vjetaka To je sluaj kada se radi o atipinom dogaaju ili predmetu vjetaenja, pa redovno profesionalno struno znanje vjetaka uz sve individualne napore vjetaka ne omoguava uspjeno rjeenje sluaja, i ako pri tome vjetak pogrijei, rije je o ispriivoj greci vjetaka, tzv. ispriivi vitium artis. Ocjena (ispitivanje) dokaza vjetaenjem U svakom stadiju postupka odreeni postupovni subjekti imaju pravo i dunost kritiki ocijeniti dokaze, pa tako i dokaz vjetaenjem. Naelno uzevi, ocjena dokazne vrijednosti iskaza vjetaka (nalaza i miljenja) je kritika ocjena tog dokaza, kojoj je krajnji cilj prihvaanje ili neprihvaanje iskaza vjetaka u konkretnom krivinom sluaju. Ova ocjena obuhvaa kako pravne tako i stvarne injenice utvrene iskazom vjetaka, pri emu se prilikom ocjene ovih posljednjih

60 subjekti slue prirodno-naunim metodama, ako ih poznaju, a ako njima ne vladaju trebaju koristiti druge strune osobe, kao svojevrsne tumae iskaza vjetaka. Rezultat vjetaenja kao i svaki drugi dokaz podvrgava se ocjeni. Organ postupka cijeni iskaz vjetaka po opim pravilima o ocjeni dokaza, dakle, po slobodnom sudakom uvjerenju. Ukoliko iskaz vjetaka sadri odreene nedostatke, potrebno ih je otkloniti prije nego se pristupi ocjeni iskaza vjetaka. Nedostaci se mogu odnositi kako na nalaz, tako i na miljenje. Kada je organ postupka poduzeo sve to je imao na raspolaganju da otkloni nedostatke u iskazu vjetaka, imamo konani iskaz vjetaka u konkretnom predmetu. Taj iskaz organ postupka moe prihvatiti ili ne prihvatiti. Slobodna ocjena dokaza vjetaenjem je danas u znatnom dijelu ograniena elementom nestrunosti organa postupka koja se ispoljava u nepoznavanju pravila struke po kojima je vjetak proveo vjetaenje, tzv. unutarnja strana vjetaenja. Zbog toga se danas javlja predominantnost dokaza vjetaenjem, tako da koji puta o sudbini predmeta odluuje vjetak, a ne organ postupka. Organ postupka mora prosuivati dokaz vjetaenjem u odnosu na druge raspoloive dokaze. Vjetaenje je jedan od naina i metoda utvrivanja injenica i zato pri ocjeni iskaza vjetaka treba uvijek prolaziti kroz prizmu procesnih odredaba i pravila struke po kojima je postupao vjetak Kada ne postoji mogunost provjere tehnikih operacija vjetaka, treba provjeriti njegovu tehniku strunost, osobna svojstva (posebno inteligenciju, karakter i objektivnost) i profesionalnu savjest. to ispituje organ postupka kod ocjene dokaza vjetaenjem ? U osnovi se to ispitivanje svodi na provjeru slijedeih injenica : 1. koliko je vjetak potivao odredbe zakona o krivinom postupku u toku vjetaenja, tj. da li je vjetak izaao izvan odreenih granica danih u nalogu za vjetaenje u pogledu opsega vjetaenja ili izvan postavljenih pitanja, zadataka, da li je zakoraio u zonu pravnih pitanja, npr. davanja kvalifikacije djela itd., 2. da li se iskaz vjetaka kree u granicama specijalnosti vjetaka. To je posredna provjera strunosti i podobnosti vjetaka, 3. da li su injenice koje vjetak uzima kao polaznu osnovicu svojih istraivanja i zakljuaka objektivno utvrene i da li postoje druge znaajne injenice o kojima vjetak nije vodio rauna, 4. autentinosti predmeta vjetaenja, podobnosti i dovoljnosti materijala po opsegu i kvaliteti za dobivanje pravilnog zakljuka. To je provjera naina izuzimanja, fiksiranja, pakiranja i obiljeavanja (aserviranja) predmeta vjetaenja, 5. da li su metode koje je vjetak primijenio i opseg u kome je obavio vjetaenje zadovoljavajui, 6. usklaenosti nalaza i miljenja s drugim dokazima (sukladnost ili proturjenost, potpuna ili djelomina), 7. vrijednosti zakljuka o istovjetnosti, te da li je zakljuak jasan, razumljiv i logian. 8. da li se radi o tzv. nepotpunom vjetaenju. To vjetaenje predlei kada vjetak nije udovoljio sadrajima naloga za vjetaenje. Nalaz mora biti istinit i potpun, vjerodostojan i pouzdan. Ovisno o nalazu i miljenje moe biti istinito ili neistinito, pouzdano ili nepouzdano, potpuno ili nepotpuno, argumentirano i neargumentirano. Organ postupka provjerava sadraj iskaza vjetaka kontrolom logike zakljuka. Vjetak mora obrazloiti zakljuak (miljenje) i navesti naune podatke iz podruja svog strunog znanja pod koje podvodi otkrivene injenice i zakljuuje o postojanju ili nepostojanju injenica koje treba utvrditi tokom vjetaenja. Organ postupka moe utvrditi unutarnje proturjenosti izmeu pojedinih dijelova miljenja istih vjetaka ili izmeu miljenja razliitih vjetaka po istom pitanju, ispitati uzroke neslaganja, ocijeniti stupanj uvjerljivosti i stvoriti sud o pravilnosti ili nepravilnosti. Organ postupka mora provjeriti i da li su dedukcije vjetaka u skladu s pravilima logike. Takoer da li su nauni zakoni koje je vjetak uzeo kao osnovicu svog iskaza nepobitni, koliko se konstatacije vjetaka slau ili ne slau s ostalim dokazima i slino. Poeljno je napraviti

61 pregled po principu rastera. Iz izloenog proizlazi da se ocjena iskaza vjetaka svodi na ocjenjivanje etiri skupine injenica: 1. provjeru stvarnog i procesnog fiksiranja injenica, 2. posrednu provjeru strunosti i podobnosti vjetaka, 3. provjeru metoda rada i 4. provjeru usklaenosti iskaza vjetaka s ostalim dokazima. Analizirajui navedena pitanja organ postupka moe posumnjati u tonost danog miljenja i odluiti da ga ne prihvati Zakoni o krivinom postupku razlikuju sluajeve kada se radi o nedostacima u nalazu i miljenju. Ako je nalaz nejasan, nepotpun, proturjean sam sa sobom ili drugim okolnostima, ili ako je vjetailo vie vjetaka, a njihovi se nalazi bitno razilaze, organ postupka treba najprije pokuati te nedostatke otkloniti ponovnim ispitivanjem istog vjetaka, a tek ako to nije mogue, ponovnim vjetaenjem tzv. obnova vjetaenja s istim ili drugim vjetacima, pod uvjetom da je predmet vjetaenja sauvan. Ukoliko se radi o nedostacima u miljenju, ukoliko u njemu ima proturjenosti ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u njegovu tonost, organ postupka mora pokuati otkloniti te nedostatke ispitivanjem istog vjetaka, a ako to nije mogue, ponovnim vjetaenjem s drugim vjetacima. Razmatrajui rjenik zakonodavca izraz tonost odnosi se na tonost, odnosno netonost podataka na osnovi kojih je doneseno miljenje, a ne na nepravilnost ili neosnovanost danog konanog miljenja vjetaka. Obino su to sluajevi, kada su podaci na kojima se temelji miljenje vjetaka netoni ili je vjetaenje oigledno nekvalitetno provedeno. Nakon to je organ postupka poduzeo sve zakonom predviene radnje da bi otklonio nedostatke u iskazu vjetaka dobivamo konani iskaz vjetaka. Miljenja vjetaka mogu biti suprotna (oprena), mogu se razilaziti, a mogu biti i pogrena. Zato prilikom kritike ocjene dokaza vjetaenjem po unutarnjem sudakom uvjerenju organ postupka prilikom razmatranja iskaza vjetaka mora uzeti u obzir sve okolnosti krivinog djela i sve raspoloive dokaze na potpun i objektivan nain. Prilikom ocjene miljenja vjetaka mogu se javiti slijedee dokazne situacije : 1. miljenje vjetaka slae se s drugim dokazima i 2. postoji proturjenost izmeu zakljuka vjetaka i drugih dokaza (svih ili nekih). Ukoliko se proturjenosti meu dokazima ne mogu rijeiti bez odreivanja ponovnog vjetaenja treba ponoviti vjetaenje, ukoliko je to obzirom na predmet vjetaenja mogue. Organ postupka ne smije unaprijed pokloniti vjeru ni jednom dokazu ili odbaciti drugi ili druge bez studioznog provjeravanja, jer je takav postupak protuzakonit. Svi dokazi moraju initi elemente jedne cjeline, tzv. sistem dokaza ili dokaznu zgradu. Ta ocjena daje sintetian i definitivni dokaz na kome se gradi rekonstrukcija injeninog stanja. Uvijek treba voditi rauna o tzv. neispriivim pogrekama vjetaka. To su sluajevi kada vjetaci ne raspolau s dovoljnim poznavanjem stvari, primarno zato jer ne raspolau adekvatnim strunim znanjem. Moe se raditi i o nedostatnosti ili neadekvatnosti predmeta vjetaenja pri emu se vjetak, iako je toga svjestan, ipak uputa u postupak vjetaenja i meritorno rjeavanje neke stvari, ne doputajui mogunost drugih alternativa, iako su one, barem teoretski mogue. Ako u takvim sluajevima oiglednu insuficijenciju znanja vjetak ne kompenzira u vidu potrebnih konzultacija s drugim strunjacima, odnosno vjetacima ili ne konzultira strunu literaturu ili ne da miljenje s potrebnim ogradama u smislu njegove kategorinosti i pri tome pogrijei, rije je o neispriivoj pogreci vjetaka, neispriivom vitium artis. Ovom pogrekom dovodi se u pitanje ne samo objektivnost zakljuka vjetaka, nego se i degradiraju temeljni postulati funkcije vjetaka i samog vjetaenja. Time se ipso facto takav vjetak kompromitira i kompromitira struku kojoj pripada.

62 Ocjena naunog dokaza Iako moderna kriminalistika tehnika, posebno laboratorijska (research) svojim nauno utemeljenim metodama na odreeni nain vee slobodnu ocjenu dokaza u krivinom postupku, time primjena tog naela nije ugroena, jer se naunim objektivnim metodama kriminalistike identifikacije utvruju samo kauzalne injenice svakog konkretnog sluaja, dok povezivanje tih injenica u ukupnu sliku, u sistem dokaza, ostaje akt ocjene (vrednovanja) organa postupka, odnosno predmet slobodne sudake ocjene dokaza. Kod ocjene materijalnih dokaza pored logike (misaone) ocjene dokaza, vri se i tehniko ispitivanje dokaza, primjenom naunih i tehnikih metoda za iznalaenje dokaza i ocjenu njihove dokazne vrijednosti. Svako novo otkrie u oblasti prirodnih i tehnikih nauka, svako usavravanje kriminalistikih istranih metoda neminovno povlai za sobom promjene u dokaznom postupku, posebno u odnosu na metode prikupljanja i ispitivanja materijalnih nositelja informacija-signala. Razvoj prirodnih i tehnikih nauka u ekstremnoj kvalitativnoj i kvantitativnoj ekspanziji, sve manje shvatljiv laicima, izgleda da uzrokuje ulazak u fazu apsolutizacije dokaza vjetaenjem-naunog dokaza. Znaaj materijalnih dokaza danas zasniva se na razvoju prirodnih i tehnikih nauka. Razvoj tih nauka omoguava naunu i strunu interpretaciju materijalnih dokaza, koji danas sve vie trae nauno-strunu interpretaciju. To istovremeno ne znai da oni samim tim moraju bezuvjetno i automatski biti objektivni. Rije je o relativnosti objektivnosti materijalnog dokaza. Oni mogu biti fingirani (simulirani, inscenirani), podmetnuti, a da to nije uoeno ili pogreno interpretirani. U procesu dokazivanja se ne moe izbjei subjektivni moment. To je pitanje stvaralakih sposobnosti ovjeka da spozna materijalne informacije i iz njih izvue zakljuke. Nauna utemeljenost primijenjenih sredstava i metoda vjetaka Za procjenu naune utemeljenosti primijenjenih sredstava i metoda vjetaka, danas vrijede slijedei kriteriji : 1. naunost upotrijebljenog sredstva ili metode po osobnom izboru vjetaka u postupku vjetaenja mora biti utemeljena na naunoj provjeri ili preporuci prakse, 2. primijenjena sredstva i metode moraju biti u skladu sa suvremenim nivoom nauke i tehnike, 3. mora postojati mogunost naunog predvianja rezultata i odreivanja stupnja pouzdanosti rezultata i 4. mora postojati mogunost pravovremenog i utemeljenog odreivanja najoptimalnijih uvjeta primjene sredstava i metoda tzv. vjetakih zahvata. Nenaunost i naunost kod vjetaenja Kod ocjene dokaza vjetaenjem treba imati u vidu naunost i nenaunost kod vjetaenja. Nenaunost manifestira se kroz slijedee oblike : (1) mistiku : Kada budete radili tako dugo kao ja, (2) intuiciju : Ja se pouzdajem u svoju intuiciju., (3) samozadovoljstvo : Rijeio sam tisue sluajeva i nikada se nije utvrdilo da sam u krivu i (4) uanenje Moji nalazi i miljenja podnijeli su test vremena. Duh naunosti kod vjetaenja dolazi do izraaja kroz : (1) nauno istraivanje, nauni i ekspertizni eksperiment i diskusiju : Koji su nai temeljni principi ?, (2) kontinuirano usavravanje : Zato sam to uinio na taj nain ? Postoji li bolji nain ?. (3) samoanaliziranje : Zato tako zakljuujem, mislim ?, (4) kalibraciju : Jesam li tako dobar kao to mislim da jesam ?.

63 Kriminalistika vjetaenja Ona su predmet kriminalistike ekspertologije koja je nastala na temelju kriminalistikog uenja o identifikaciji. Razvoj nauka uope, a posebno kriminalistike nauke trai da se u sistem kriminalistike nastave uvede kriminalistiki ekspertni sistem kao samostalni, ali integralni dio kriminalistike nauke. Ova oblast treba izuavati teoriju kriminalistikih vjetaenja, kao sistem znanja o zakonomjernostima i na njima zasnovanim metodama primjene. Zatim, predmet, objekt i strukturu metodika kriminalistikih vjetaenja, organizaciju, provoenje, sistem i funkciju ekspertiznih institucija, odreivanje vjetaenja, obaveze i prava vjetaka, prirodu procesa vjetaenja, ocjenu i koritenje rezultata vjetaenja itd. Pojam kriminalistikog vjetaenja obuhvaa kako sam proces te djelatnosti, tako i njen rezultat. Kriminalistika vjetaenja su oblik procedure. U osnovi razlikuju se identifikacijska, dijagnostika i situacijska kriminalistika vjetaenja. Razlikuju se od drugih vjetaenja (forenzikih) to metodologija rada ovih drugih nije kriminalistika nego je nekriminalistika. Sredstva i metode kriminalistikih vjetaenja su specijalna sredstva i metode, razliita od onih koji se primjenjuju u procesu drugih nekriminalistikih vjetaenja i karakteristini su ba za kriminalistiku nauku. Ukoliko su kriminalistika vjetaenja locirana unutar policije govori se o institutu police sciences. Nekriminalistika vjetaenja, zvana i forenzika su sva ostala vjetaenja. Unutar kriminalistikih vjetaenja kriminalistika nauka, kako je navedeno, osim svoje metodologije primjenjuje metodologije drugih naunih disciplina, ali na poseban nain, redovito uz prethodnu preradu izvorne metode svojim posebnim ciljevima. Kriminalistika vjetaenja se u osnovi nareuju radi rjeavanja slijedeih kategorija zadataka : 1. utvrivanja i dokazivanja relevantnih injenica koje se ne mogu utvrditi prostim opaanjem, nego samo kriminalistikim naunim metodama, 2. rjeavanja identifikacijskih pitanja svih vrsta, 3. rjeavanja dijagnostikih zadataka u vidu dijagnosticiranja nekih injenica, stanja ili situacija, 4. rekonstrukcije odreenih krivinih djela (dogaaja) ili procesa ili njihovih pojedinih aspekata npr. starosti traga, 5. utvrivanja uzrono-posljedine veze uvjeta koji su pogodovali kriminogenezi ili viktimogenezi, raznih oblika veza izmeu predmeta i predmeta i osoba (individualizirajua, supsidijarna veza, povezanost u vremenu i prostoru, veze preobraavanja i slino) i 6. izrada prijedloga za profilaktiko djelovanje (preventivni aspekt kriminalistikih vjetaenja). Faze metodike kriminalistikih vjetaenja : Metodika kriminalistikih vjetaenja ima vie faza : 1. u prvoj fazi u kojoj se prethodno ispituju predmeti vjetaenja, vjetak se upoznaje s okolnostima krivine stvari u potrebnoj mjeri i obimu. 2. ekspertiznom utvrivanju zadataka i obima ispitivanja slijedi faza pregleda predmeta vjetaenja, prouavanja postavljenih pitanja i odluivanja o metodama i sredstvima koje e vjetak primijeniti u toku vjetaenja. 3. u treoj fazi se vri izolirano ispitivanje predmeta vjetaenja (vri se utvrivanje svojstava predmeta vjetaenja analizom njihovih obiljeja-odraza svojstava u tragu otkrivanjem podudarnosti i razlika komparativnom metodom i ocjena kompleksa utvrenih razlika i podudarnosti, te utvrivanje temelja za zakljuivanje). esto se u okviru komparativnog ispitivanja provodi i vjetaki eksperiment. Kriminalistiko vjetaenje je genusni pojam, koji je iri od pojma identifikacijskih traseolokih vjetaenja. Ona se poduzimaju radi ispitivanja tragova i predmeta za koje se pretpostavlja da su u vezi s krivinim djelom ili dogaajem, naunim metodama i sredstvima.

64 Osnovni i centralni zadatak kriminalistikih vjetaenja je identifikacija predmeta vjetaenja, a ako to nije mogue barem utvrivanje njihove grupne pripadnosti, tzv. grupifikacija. U vezi s tim kriminalistika vjetaenja se u osnovi dijele kako je navedeno na identifikacijska i neidentifikacijska ili dijagnostika. Druga grupa zadataka kriminalistikih vjetaenja je davanje odgovora na devet zlatnih pitanja kriminalistike nauke. Kriminalistika vjetaenja imaju svoje podvrste : traseoloka, balistika, grafoskopska (vjetaenje isprava), identifikacije cjeline prema ranijim dijelovima (mehanoskopska vjetaenja) itd. Najvanije su traseoloke identifikacijske ekspertize koje imaju zadatak da utvrde identitet osoba, stvari, ivotinja, biljaka i svih ostalih kategorija predmeta koji su u vezi krivinim djelom ili dogaajem. Razvojem nauke i tehnike sve vie se vre kompleksna vjetaenja. To su sluajevi kada za ispitivanje odreenih predmeta vjetaenja nisu dovoljna znanja vjetaka jednog strunog podruja, ve u postupku vjetaenja moraju sudjelovati vjetaci vie srodnih naunih disciplina koji ispituju isti predmet vjetaenja. Danas sve veu ulogu imaju dijagnostika i situacijska vjetaenja. Tipina kriminalistika vjetaenja su : traseoloka kriminalistika vjetaenja raznih tragova papilarnih linija, stopala, obue, putia hoda, tragova alata, oruja, vozila, ovjejih i ivotinjskih zuba, ivotinjskih nogu, morfoloka identifikacija cjeline prema njenim bivim dijelovima, tragova unitenih reljefnih znakova, utvrivanje identiteta osoba po elementima osobnog opisa, balistika, rukopisa i isprava, foto-tehnika, radi utvrivanja autora dokumenta ili teksta, kriminalistiko tehnika vjetaenja dokumenata, identifikacija po foto snimku, ispitivanje vorova i uzlova itd. Iz izloenog proizlazi da postoje tri nivoa rjeavanja zadataka u okviru kriminalistikih vjetaenja : (1) identifikacijski, (2) dijagnostiki i (3) situacijski nivo. Najvii nivo rjeavanja ekspertiznih zadataka je identifikacijska ekspertiza. U okviru tih vjetaenja miljenja vjetaka su najkategorinija i najodreenija. U okviru ovih vjetaenja vjetaci operiraju s konkretno-individualnim faktorom. Tim vjetaenjima utvruje se konkretni identitet traenog objekta. Konkretni identitet kako je ranije navedeno, je odvajanje odreenog objekta identifikacije iz mnotva slinih ili istovrsnih predmeta. Kod ovih vjetaenja zakljuak vjetaka moe biti apsolutno pozitivan, dakle, kategorian ili negativan. Kod ostalih kriminalistikih vjetaenja postoje razliiti stupnjevi vjerojatnosti i mogunosti u miljenju vjetaka. Kod svih kriminalistikih vjetaenja trai se naunost primijenjenih metoda i sredstava u procesu vjetaenja, njihova egzaktnost i nesumnjivost porijekla predmeta vjetaenja u smislu njegovog identiteta i integriteta. Kada je rije o egzaktnosti, tonosti treba imati u vidu da se ona sastoji u posjedovanju takvog kriterija pomou kojega se moe nedvosmisleno spoznati ono to jest ili nije obzirom na intencije koje imamo u odreenom spoznavanju. U matematici je neka mjera egzaktna ili apsolutno egzaktna kad nije ni vea ni manja od veliine koja se mjeri. U tom smislu postoji i termin egzaktne nauke i egzaktna vjetaenja, iji su stavovi i rezultati tono mjerljivi ili se mogu bilo kojim slinim sredstvima verificirati. Specifinosti kriminalistikih vjetaenja (1) prva specifinost je kreativnost u radu u smislu samostalnog razvijanja i iskoritavanja naunih dostignua u raznim podrujima nauke i tehnike s ciljem prilagoavanja i koritenja za otkrivanje i dokazivanje krivinih djela, (2) druga specifinost je esta primjena paralelnih metoda, to garantira mogunost provjere tonosti postignutih rezultata, (3) trea specifinost je u tome to vjetaci uz poznavanje pravila svoje matine struke (lex artis) moraju dobro poznavati i pravila kriminalistike nauke i procesne odredbe,

65 (4) etvrta specifinost dolazi do izraaja kroz obaveznu provjeru dobivenih rezultata putem pokusa, (5) peta specifinost je upotreba modernih sofisticiranih instrumenata s vrlo niskim detekcijskim pragom i provjerenih osjetljivih metoda. (6) esta karakteristika je primjena ovih vjetaenja u predkrivinom postupku. U brojnim sluajevima da bi se mogla podnijeti krivina prijava po slubenoj dunosti i pokrenuti krivini postupak, potrebno je dobiti odgovore putem kriminalistikih vjetaenja (npr. da li je neka tvar droga i slino), (7) sedma karakteristika je u tome to organ postupka ne rukovodi vjetakom nego surauje s njim, jer ne vlada potrebnim znanjem iz podruja u koje spada vjetaenje, (8) osma specifinost je u tome to se kao predmeti vjetaenja sve vie javljaju kontaktni mikro i sub mikro tragovi. Zbog toga vjetaci esto raspolau s nedovoljnim ili graninim koliinama i veliinama tih tragova podobnih za vjetaenje. Koliina mikrotragova odreuje granicu i mogunosti vjetaenja i vjetaka, (9) deveta specifinost je u tome, to se kod kriminalistikih vjetaenja esto ne moe utjecati na koliinu i kvalitetu predmeta vjetaenja i (10) deseta specifinost je u tome to su ova vjetaenja esto dugotrajna zbog sloenosti procesa vjetaenja (metodologija rada) i procjene rezultata vjetaenja. Kriminalistiki smisao vjetaenja : Stavovi krivinopravne nauke imaju temeljno znaenje za teoretsku razradu konkretnih metodika, a unutar njih, primjena pravila kriminalistike nauke u operativnoj i istranoj praksi. Pravila kriminalistike nauke daju procesnoj formi (pravnom okviru) stvaran, iskustveni ivotni sadraj. Ona pruaju procesnim normama realni sadraj, ispunjavaju procesnu formu ivotnom konkretnou i detaljiziraju taktiko-tehnike naine i metode, nauno-tehnika sredstva i metodike naine postupanja, pa tako i u vezi s vjetaenjem. Kriminalistika nauka u svojim okvirima istrauje i stvara obrasce (modele) taktikih, tehnikih i metodikih naina postupanja kojima se oivotvoruju procesne radnje. U okvirima kriminalistike nauke, kako je uvodno istaknuto, stvaraju se posebne teorije i samostalne metode. Znajui kako i zato nastaju dokazne informacije, gdje ih i kako treba traiti, to su one kao izvori informacija, kriminalist moe odluiti koja mu nauka putem vjetaenja moe pruiti sredstva i metode za otkrivanje i istraivanje krivinih djela. Zahvaljujui pravilima kriminalistike nauke, kriminalist praktiar e znati kako i kada da optimalno iskoristi nauna sredstva i metode. Pravila kriminalistike nauke i razlozi hitnosti odreuju koje se injenice trebaju samo osigurati, a koje treba izvesti postupkom vjetaenja. Rije je o utvrivanju njihovog informacijskog sadraja. Normama krivinog procesnog prava normirana je formalna, procesna strana vjetaenja. Ali vjetaenja imaju i svoju drugu stranu koja je u vezi s primjenom strunog znanja i/ili vjetine (tzv. unutarnja strana vjetaenja). Taj aspekt nije i ne moe biti normiran pravnim normama. Nauna (struna) djelatnost vjetaka odvija se po pravilima odreene nauke, struke ili vjetine (lex artis). U odnosu na te metode utvrivanja injenica, pravila kriminalistike nauke igraju veliku ulogu. Vjetak mora rjeavati probleme koji su pred njega postavljeni kriminalistikim misaonim procesima. On mora povezati razmiljanje po pravilima struke s normativnim pravnim miljenjem i injenino naunim kriminalistikim miljenjem. Kriminalistiki nain razmiljanja pomae mu da se injenino stanje utvrdi razliitim spoznajnim procesima. Ovo tim vie to je rije o rekonstruktivnom utvrivanju injenica. Kriminalistika vjetaenja obzirom na njihovu svrhu

66 Obzirom na njihovu svrhu u osnovi razlikuju se slijedea kriminalistika vjetaenja : (1) ona koja se poduzimaju radi dokazivanja odreenih injenica i (2) ona koja se poduzimaju radi otkrivanja i dokazivanja do tada neotkrivenih krivinih djela i njihovim uinilaca. Kriminalistika vjetaenja u irem smislu To su kriminalistika vjetaenja koja se javljaju gotovo iskljuivo u vezi s radom pravosua u vezi s izvrenim krivinim djelima. Kriminalistika vjetaenja u uem smislu To su kriminalistika vjetaenja u okviru kojih se vjetae relevantni kriminalistiki tragovi i predmeti krivinih djela u identifikacijske svrhe. Traseoloka vjetaenja u uem smislu su grana kriminalistikih identifikacijskih vjetaenja u okviru kojih se u jedinstvu izuava objekt koji je stvorio (uzrokovao) trag, mehanizam stvaranja traga i sam trag kao rezultat te aktivnosti. U osnovi traseolokog vjetaka interesiraju samo osobitosti mikroreljefa objekta koji je stvorio trag. Vrste traseolokih identifikacijskih vjetaenja. Sa stanovita krivinog procesnog prva sva traseoloka identifikacijska i kriminalistika vjetaenja mogu se podijeliti po etiri kriterija na : 1. osnovna i dopunska vjetaenja kod kojih se uzima u obzir opseg ispitivanja (opseg ekspertizne djelatnosti), 2. prva i ponovna vjetaenja kod kojih se uzima u obzir vrijeme vjetaenja. Zadaci ponovnog vjetaenja su : (a) stvaranje novog naunog dokaza i (b) kritika ocjena ili potvrda ranijeg vjetaenja, 3. individualna i komisijska vjetaenja kod kojih se uzima u obzir broj vjetaka, 4. kompleksna i sva ostala vjetaenja kod kojih se uzima u obzir primjena specijalnih znanja iz jedne ili vie naunih oblasti i 5. obavezna (obligatorna) i neobavezna (fakultativna) vjetaenja. Osnovna razlika izmeu obligatornih i fakultativnih vjetaenja je u tome, to za obligatorna vjetaenja, osim opeg reima koji je normiran procesnim normama, vrijede i posebne dopunske odredbe. Za njih se propisuju pored opih i posebni uvjeti u smislu kada i u kom pravcu treba poduzeti vjetaenje. Obligatorna vjetaenja nazivaju i relativne dokazne zabrane. To su sluajevi kada zakon propisuje da se odreene injenice iskljuivo ili primarno utvruju vjetaenjem kao to su uzrok i vrijeme smrti, narav ozljeda, neuraunljivost, trovanje i slino. Ostale podjele vjetaenja Jedna od poznatih klasifikacija vjetaenja je i ona prema vrsti strunog znanja ili vjetine koje koriste vjetaci u svom radu, npr. : sudsko medicinska, psihijatrijska, tehnika, toksikoloka, raunovodstvena i slino. Poznata je i podjela vjetaenja na kontradiktorna i nekontradiktorna. Kod kontradiktornih vjetaenja imenovanje vjetaka uz organ postupka vre i stranke ili samo one. Prema vrsti postupaka vjetaenja se dijele na ona koja se provode u krivinom postupku, prekrajnom, upravnom, carinskom i slino.

67 Poznata je naprijed navedena podjela na kriminalistika i sva ostala vjetaenja. Kriminalistika vjetaenja u irem smislu su sva ona koja se javljaju u okviru krivinog pravosua u vezi kako s otkrivanjem, tako i dokazivanjem i objanjenjem krivinog djela. Obzirom na svrhu mogu se razlikovati : (1) kriminalistika vjetaenja koja se poduzimaju radi dokazivanja odreenih injenica i (2) kriminalistika vjetaenja radi otkrivanja i dokazivanja do tada neotkrivenih krivinih djela i njihovih poinitelja, o emu je bilo rijei. Taktika pitanja kod odreivanja ponovnog vjetaenja: Kod odreivanja ponovnog vjetaenja organ postupka mora rijeiti slijedea pitanja : 1. da li je provoenje ponovnog vjetaenja uope mogue, 2. da li je iskaz vjetaka bitan za rjeenje krivine stvari, 3. da li nedostaci u osnovnom vjetaenju mogu utjecati na njegovu osnovanost, pravilnost i potpunost, 4. da li je ponovno vjetaenje svrsishodno, 5. da li je mogue dati odgovor na traena pitanja i 6. kako je moglo utjecati na objektivnost osnovnog vjetaenja naknadno utvrivanje razloga za izuzee, dakle, kada je rije o tzv. sumnjivom vjetaku (expertus suspectus) u smislu objektivnosti njegovog iskaza. Odreivanje ponovnog vjetaenja je taktiko pitanje koje se rjeava ovisno od okolnosti svakog konkretnog sluaja. U praksi se postavlja i pitanje : koliko vjetaka odrediti u ponovnom vjetaenju ? U pravilu odreuje se jedan vjetak, a dva ili vie vjetaka kada je rije o sloenijim vjetaenjima. Organ postupka e odrediti vie vjetaka ako to zahtijeva opsenost vjetaenja, ako se trai vea pouzdanost rezultata vjetaenja, kada je predmet vjetaenja potrebno pregledati sa stanovita razliitih struka, zbog kratkoe vremena, odnosno uslijed vezanosti za rokove itd. Kompleksno vjetaenje predlei kada vjetaci razliitih struka rjeavaju ista pitanja primjenjujui razliite metode pri emu jedan vjetak (vodei vjetak) sintetizira sve zakljuke vjetaka. Ovo vjetaenje, kako je ranije istaknuto, se koristi u postupku kada je na pitanja iz jednog naunog podruja nemogue odgovoriti bez koritenja specijalnih znanja, u prvom redu srodnih, ali i razliitih nesrodnih nauka. U kompleksnim vjetaenjima javlja se osnovni ili vodei vjetak. To je onaj vjetak ijem strunom profilu najvie odgovara iroko postavljeno pitanje ili pitanja u naredbi za vjetaenje. Zakljuci vjetaka moraju biti izloeni odvojeno i kao takvi moraju biti oznaeni. Vodei vjetak ne smije koristiti zakljuke drugih vjetaka kao svoje. Po prirodi stvari konstatacije razliitih vjetaka se meusobno dopunjuju. U okviru navedenih vjetaenja radi davanja odgovora na postavljena pitanja, radi razjanjavanja injenica i okolnosti potrebno je koristiti znanja vie vjetaka specijalista, jer problemi koje treba rijeiti zadiru u granine zone vjetaka razliitih specijalnosti ije se konstatacije uzajamno dopunjuju, a rezultate vjetaci interpretiraju zajedniki, dajui jedinstven zakljuak koji predstavlja sintezu svih poduzetih ispitivanja. Kompleksna vjetaenja su izraz multidisciplinarnog istraivanja predmeta vjetaenja, i ne treba ih zamijeniti s vjetaenjima koja vri komisija u kojoj uestvuje vie vjetaka iste specijalnosti. Kompleksna vjetaenja nisu nov nain vjetaenja, nego modalitet postojeih kriminalistikih i sudskih vjetaenja. Bit kompleksnog vjetaenja, kako je istaknuto, je u objedinjavanju svih nalaza i zakljuaka u jedinstvenom izvjetaju o vjetaenju. Time se ne naruava naelo individualne odgovornosti vjetaka u odnosu na njihove individualne zakljuke. Konstatacije daje svaki vjetak u granicama svoje profesionalne nadlenosti. Zakljuci se izvode nakon rasprave o argumentima za i protiv njih, kao i o razliitim moguim pretpostavkama. Mnogostruko ispitivanje predmeta vjetaenja mora biti neophodno, a izrada zajednikog zakljuka ne znai jednostavno

68 pripajanje parcijalnih zakljuaka ili izmirenje razliitih miljenja, ve interpretiranje od strane specijalista razliitih naunih podruja konstatacija i laboratorijskih analiza. Svaki vjetak odgovara za svoje konstatacije i svoj zakljuak. Ti zakljuci mogu biti i opreni, jer izrada zajednikog izvjetaja doputa i oprene zakljuke. Jedinstveni izvjetaj kao rezultat kompleksnih vjetaenja prua organu postupka sistematizirani oblik svih danih odgovora, to tom organu olakava interpretaciju zakljuka i doprinosi ostvarivanju bolje efikasnosti, osobito u pogledu skraivanja vremena vjetaenja. Kompleksno vjetaenje uvodi u postupak moderan koncept interdisciplinarnog ispitivanja i odgovara potrebama rjeavanja specifinih problema koji se postavljaju pred vjetake i doprinosi naunom utvrivanju istine.

Dijagnostika vjetaenja : To su vjetaenja u okviru kojih se ekspertizni zadaci rjeavaju dijagnostiki. Tu spada utvrivanje vremena izvrenja krivinog djela ili dogaaja, mehanizam njegovog izvrenja, naina kriminalnog rada odreene osobe, utvrivanje pojedinih osobina vezanih uz osobe, ivotinje, biljke ili predmete i slino. U okviru ovih vjetaenja vjetak dijagnosticira danu pojavu koju istrauje i donosi argumentirani zakljuak koji ima dokazno znaenje, ako je uzrono-posljedino povezan s dogaajem koji se istrauje. U zakljuku dijagnostikog vjetaka nedostaje element konkretnosti koji je karakteristian za identifikacijsko vjetaenje. Zadaci dijagnostikog vjetaka tipini su za odreene situacije. Smatra se da su zadaci dijagnostikog vjetaka u vezi s traseolokim istraivanjima uz ostalo : (1) utvrivanje mehanizma nastanka tragova, (2) pravac i intenzitet djelovanja objekata koji stvaraju (generiraju) tragove (objekti koji odraavaju i koji primaju tragove tzv. nositelji tragova), (3) utvrivanje vremena nastanka (stvaranja) tragova i redoslijed njihovog nastajanja, (4) utvrivanje mehanizma meusobnog djelovanja objekata prema naenim tragovima (njihov meusobni poloaj, pravac kretanja u trenutku djelovanja i slino). Specifina osobitost dijagnostikog vjetaenja je utvrivanje tipinih obiljeja ovog ili onog objekta u danoj situaciji. U dijagnostike ekspertizne zadatke spadaju i pitanja utvrivanja stvarnog stanja istraivanih objekata, odreivanje mogunosti obavljanja konkretnih radnji, utvrivanje okolnosti izvrenih radnji, otkrivanje slabo vidljivih ili nevidljivih tragova itd. Ekspertizna dijagnostika ima svoje podvrste : prezentalnu, prognostiku, kauzalnu i genetiku dijagnostiku. Situacijska vjetaenja To su vjetaenja u okviru kojih se provodi svestrano istraivanje kriminalne situacije kao skupa stvari i promjena okoline. Kriminalna situacija krivinog djela ili dogaaja je sistem okruenja u kojem je poinjeno krivino djelo. Rije je o geografskom, topografskom, tehnikom, socijalnom, klimatskom, atmosferskom (meteorolokom) okruenju i ostalim objektivnim uvjetima mjesta izvrenja krivinog djela u trenutku njegovog izvrenja. Analizom situacije mjesta izvrenja krivinog djela ili dogaaja, moe se dobiti odgovor u pogledu objektivnih mogunosti izvrenja djela u danoj situaciji, kao i nainu i mehanizmu izvrenja. Ovaj pojam po prirodi stvari u sebi ukljuuje materijalnu (objektivnu) situaciju mjesta krivinog djela ili dogaaja, kao i okolnosti koje su oteavale, pogodovale ili sprjeavale izvrenje djela, psihike odnose meu sudionicima djela, njihovo ponaanje, kronoloku fabulu djela itd. Prvi i poetni (ui) dio ili pojam kriminalne situacije krivinog djela je situacija mjesta dogaaja. Situacijska vjetaenja u osnovi obuhvaaju vrijeme i mjesto kriminalnog dogaaja, strukturu i stadij toka dogaaja, utvrivanje osoba koje su u njemu sudjelovale, povezanost meu

69 radnjama i posljedicama, to se odraava u tragovima koji se pronalaze istraivanjem okoline. Situacijska vjetaenja trebaju dati odgovor na pitanje o mogunosti utvrivanja nain izvrenja (MO), analizirati radnje koje su se dogodile, njihov redoslijed, sredstva kojima se uinilac sluio itd. Situacijska vjetaenja se razlikuju od istraivake djelatnosti organa postupka po tome, to se vjetaci slue specijalnim znanjima kod rjeavanja ekspertiznih zadataka. Vjetaenja s ogranienim opsegom To su vjetaenja kod kojih se od vjetaka trai samo nalaz ili samo miljenje. Vjetaenja prema nainu izvoenja Prema nainu izvoenja razlikuju se kontradiktorna i nekontradiktorna vjetaenja. Vjetaenja prema meusobnom odnosu Razlikuju se 1. osnovna, 2. dopunska i 3. ponovljena (obnovljena) vjetaenja. O osnovnim i dopunskim vjetaenjima bilo je rijei. Pod ponovnim vjetaenjima podrazumijevaju se vjetaenja koja se odreuju ako sadraj provedenog vjetaenja (prvog) proturjei neposredno utvrenom dokaznom materijalu. Nadalje ako vjetak nije primijenio najpogodnije ili pravilne metode, ako se pojavila sumnja u kvalificiranost vjetaka, ako je zakljuak netoan i/ili pogrean ili ak neodriv i slino. Pogreke kod odreivanja i provoenja kriminalistikih vjetaenja Najee pogreke koje se javljaju kod provoenja kriminalistikih vjetaenja su : 1. vjetacima se postavljaju pitanja na koja oni po svom strunom profilu ne mogu dati odgovore, dakle ona koja su u domeni drugih vjetaka, 2. organi postupka ne poznaju domete pojedinih podruja kriminalistikih vjetaenja i ne vode dovoljno rauna o nerazraenosti odgovarajue metodologije kod ispitivanja objektivnog nalaza u vidu tragova i predmeta krivinog djela, 3. organ postupka odreuje vjetaenja i u sluajevima kada sporna pitanja moe rijeiti bez provoenja vjetaenja (ne potuje se naelo ekonominosti postupka), 4. kada postoje brojni predmeti vjetaenja (sluajevi tzv. mnogopredmetnih ili mnogostrukih vjetaenja) koja imperativno zahtijevaju timska vjetaenja, organ postupka to zbog brzine postupka, to zbog financijskih razloga (trokovi vjetaenja) ne upuuje na vjetaenje sve predmete vjetaenja materijalne prirode. Provoenje vjetaenja ne smije ovisiti o vremenu njegovog trajanja ili trokovima jer se vjetaenje provodi u interesu saznanja istine. Ispitivanje u postupku vjetaenja samo dijela predmeta vjetaenja javlja se kao dokazno nepouzdano. 5. vjetaenja se ne odreuju blagovremeno to dovodi do odugovlaenja postupka, nemogunosti utvrivanja pravog stanja stvari zbog nastupjelih promjena na predmetima vjetaenja (kontaminacija, oteenje, unitenje), 6. predmeti vjetaenja se ne upuuju na vjetaenje istovremeno s nalogom za vjetaenja ili se ne alju svi raspoloivi predmeti vjetaenja. Postoje neki kriteriji na strani organa postupka o selekciji predmeta vjetaenja koji su pravno i struno neutemeljeni, 7. sadraji naloga (naredbi) za vjetaenje nisu standardizirani. Navodi se premali broj pitanja vjetaku ili su pogrena, ne opisuje se adekvatno predmet vjetaenja i slino, 8. organi postupka ne poznaju dovoljno metode i sredstva kriminalistikih vjetaenja, osobito kada se ona provode u posebnim strunim ustanovama itd.

70 Dokaz vjetaenjem i drugi dokazi Uoeno je da se u svakodnevnoj praksi daje dokazu vjetaenjem (ekspertnom dokazu) prevelika vanost u odnosu na druge dokaze, tako da dolazi do njegovog precjenjivanja. Polazi se nesvjesno od pretpostavke da je rezultat vjetaenja, kao rezultat primjene nauke i tehnike superioran dokaz u odnosu na ostale dokaze. Meutim, sve vea uloga i dokazna vrijednost iskaza vjetaka, kako je navedeno, ne umanjuje dokaznu vrijednost drugih dokaza, ve samo poveava mogunost organa postupka da utvrdi istinu. Nikada iskaz vjetaka kao dokaz, ne smije staviti u drugi plan (potisnuti) ostale dokaze. Prije svega jer je to nerealno, drugo jer znai pasivizaciju organa postupka i preputanje otkrivanja i dokazivanja krivinih djela vjetacima, to je vrlo opasna orijentacija. Miljenje vjetaka se ne smije suprotstaviti ostalim izvedenim dokazima, nego ga treba uklapati u sistem raspoloivih dokaza. Organ mora uvijek ocijeniti nalaz i miljenje vjetaka, nikako ne samo nalaz ili samo miljenje u odnosu na rezultate ostalih izvedenih dokaza u toku postupka, iji se sadraj ne mora slagati s iskazom vjetaka. Ukoliko sadraji drugih dokaza proturjee sadraju dokaza vjetaenjem to treba razjasniti. Razlikovanje odreenih kategorija dokaza danas, silom prilika, ima jo samo ogranienu vrijednost. Nije doputen izolirani nain promatranja i ocjenjivanja dokaza. U postupku dokazivanja treba uzeti u obzir sve dokaze i moe ih se razlikovati u dokaznom smislu samo utoliko, ukoliko materijalne razlike uzrokuju razliite pravne posljedice. U skladu s odredbama procesnih zakona, organi postupka duni su dokaz vjetaenjem tretirati kao i svaki drugi dokaz i na isti ga nain ocjenjivati. Navedeno znai, da injenice utvrene vjetakovim iskazom je mogue konfrontirati i dovesti u vezu s drugim injenicama utvrenim drugim dokazima, ukoliko dokaz iskazom vjetaka nije jedini dokaz. Klopke koje vrebaju vjetake u procesu identifikacije (identifikacijska vjetaenja) To je sluaj kada se identitetu suprotstavlja slinost. Rije je o sluajevima kada se kod niza objekata jedno ili vie obiljeja slau, kao to su podudarnost u veliini, teini, boji i slino, kada su oni analogni po nekim obiljejima. Slinost moe biti vea ili manja, a identitet je apsolutan, o emu je bilo rijei. Vjetaci esto ne razlikuju trijadu : istorodnost-slinost-identinost. Utvrivanjem grupne nepripadnosti moe se utvrditi neidentitet. S druge strane, utvrivanjem grupne pripadnosti tek se otvara mogunost identifikacije. Nema grupne identifikacije nego samo, grupne pripadnosti. Problemi se javljaju i u pogledu pojmova koji se koriste u postupku identifikacije. Uvijek treba razlikovati obiljeja (karakteristike) roda od individualnih karakteristika. Samo ove potonje omoguavaju identifikaciju pod pretpostavkom da je pronaen dovoljan broj individualnih karakteristika izmeu spornog i nespornog objekta koji se usporeuju. Da ne bi upali u razne klopke u toku vjetaenja na strani vjetaka se trai kreativno miljenje. To je stvaralako miljenje, miljenje shvaeno kao rjeavanje problema kojima se rjeavaju tei i znaajniji sklopovi i koje rezultira stvaranjem inovacija. Posebnosti vjetaenja u pojedinim stadijima postupka Iskaz vjetaka je personalni dokaz sui generis i istovremeno oblik pomoi organu postupka u obavljanju njegove funkcije. Vjetaenje ima poseban znaaj unutar personalnih dokaza. Pri tome uvijek ostaje otvoreno pitanje : kada i s kakvim autoritetom e vjetak pruiti pomo organu postupka pri utvrivanju injenica koje se mogu ili moraju utvrditi samo vjetaenjem (obavezna vjetaenja). Potrebu poduzimanja vjetaenja cijeni ovlateni organ postupka obzirom na injenice koje treba utvrditi, odnosno ocijeniti. Odluka organa postupka po pitanju da li odrediti

71 vjetaenje ili ne, naelno nije diktirana stadijem postupka, ve ocjenom da li je za utvrivanje i/ili ocjenu injenica u postupku potrebno posebno znanje ili umijee. Zona nepoznatog ili nedovoljno poznatog u podruju utvrivanja injenica, u odnosu na organ postupka, svakim danom se sve vie iri i, objektivno uzevi, organu postupka ostaje sve manje pitanja na koja on moe sam bez pomoi strunih osoba dati odgovor. Organ postupka u skladu s procesnim odredbama mora se sluiti vjetakom kada god se u postupku utvrivanja injenica nae na podruju za koje nije struno kompetentan i kada se odreene injenice ne mogu utvrditi bez posebnog strunog znanja i/ili umijea s kojima organ postupka ne raspolae. U skladu s navedenim organ postupka moe odrediti vjetaenje u svim stadijima postupka, poevi od pred krivinog stadija. Rije je o vjetaenjima koja se odreuju kao anticipirane istrane radnje prije zapoinjanja krivinog postupka. U navedenim sluajevima temeljni kriterij za odreivanje vjetaenja je hitnost (opasnost od odlaganja). To znai da se kasnije vjetaenje ili uope ne bi moglo obaviti ili bi njegovo obavljanje rezultiralo manjkavim nalazom i miljenjem ili bi bilo skopano s velikim tekoama. U takvim hitnim sluajevima procesne odredbe odreuju tko moe narediti vjetaenje. Nerijetko e biti rije o dijagnostikim i situacijskim vjetaenjima koja se obavljaju na licu mjesta krivinog djela ili dogaaja. Osnovni kriterij je hitnost u pogledu provoenja vjetaenja. Zapisnik o hitnom vjetaenju mora se dostaviti u odreenom roku nadlenom tuiocu uz obrazloenje u emu su se sastojali razlozi hitnosti. U svakodnevnoj kriminalistikoj praksi najvei broj vjetaenja odvija se u fazi istrage. Za razliku od vjetaenja koje se provodi u toku glavne rasprave i koje se svodi na ispitivanje vjetaka o veom danom nalazu i miljenju ili onom koje daje na raspravi, u istrazi vjetaenje obuhvaa, osim ispitivanja vjetaka i prethodne faze vjetaenja, bez kojih ne moe doi do ispitivanja vjetaka. Kada organ postupka u istrazi zakljui da je vjetaenje potrebno i mogue, donijet e pismeni nalog kojim odreuje vjetaenje i zakazati roite, osim ako se vjetaenje povjerava strunim ustanovama ili dravnim organima. Ako je rije o vjetaenjima u uem smislu, tj. vjetaenjima kod kojih vjetak moe odmah dati nalaz i miljenje (u pravilu in situ), nema u praksi posebnih problema. Vjetacima je u pravilu potrebno due vrijeme za pregled predmeta vjetaenja i davanje nalaza i miljenja. Posebno roite za preuzimanje vjetaenja potrebno je samo onda , ako e vjetaenje trajati due vrijeme. Ako se pregled predmeta vjetaenja moe obaviti na samom roitu, i ako je vjetak u mogunosti odmah dati svoj iskaz, posebno roite za preuzimanje vjetaenja nije potrebno, pa se na istom roitu obavlja ono to je sadraj roita za preuzimanje vjetaenja, vri pregled predmeta vjetaenja i provodi ispitivanje vjetaka. Roita za preuzimanje vjetaenja ne obavljaju se ni onda, kada su povjerena strunim ustanovama ili dravnim organima. Na glavnoj raspravi ukoliko je provedeno vjetaenje u ranijim fazama postupka, po naelu neposredne ocjene dokaza, ne bi se smjelo itati zapisnik o vjetaenju koje je provedeno u ranijim fazama postupka, nego vjetak treba dati svoj iskaz u vidu nalaza i miljenja. Iznimno, pod zakonskim uvjetima, mogue je na glavnoj raspravi proitati zapisnik o vjetaenju. Potreba za provoenjem vjetaenja moe se javiti u toku glavne rasprave. O potrebi provoenja vjetaenja odluku donosi raspravno vijee ili sudac pojedinac po slubenoj dunosti, ili na prijedlog stranaka, odnosno oteenog. U takvim sluajevima e se rasprava odgoditi zbog pribavljanja novog ili novih dokaza, tj. iskaza vjetaka. O poduzimanju vjetaenja u takvim sluajevima odluuje sud, koji ujedno odreuje i vjetaka, odnosno ustanovu ili dravni organ. Ako pregled predmeta vjetaenja treba trajati due vrijeme, vjetak e preuzeti vjetaenje na glavnoj raspravi, a pregled predmeta vjetaenja obaviti van glavne rasprave, dok e nalaz i miljenje dati na glavnoj raspravi. Ako je vjetaenje koje je obavljeno u istrazi ili u fazi pripremanja glavne rasprave, odnosno na glavnoj raspravi bilo povjereno strunoj ustanovi ili dravnom organu, a ne individualnom vjetaku ili vjetacima, na glavnoj raspravi trebaju biti ispitani kao vjetaci oni strunjaci ustanove, odnosno dravnog organa, koji su obavili vjetaenje.

72 U toku glavne rasprave nerijetko se obavljaju psiholoka vjetaenja. To su vjetaenja koja se najee odreuju u vezi s ocjenom vjerodostojnosti iskaza svjedoka. Cilj vjetaenja je dobivanje psiholoke ocjene razvijenosti neke osobe, utvrivanje eventualnog poremeaja svijesti nepatolokog karaktera, odredili motivi nekog ponaanja i slino. U cilju potpunijeg upoznavanja linosti svjedoka ili uinioca krivinog djela vjetak treba analiziranjem utvrditi i razjasniti razliite psiholoke postavke i ukazati na mehanizme djelovanja pojedinih objektivnih i subjektivnih faktora koji mogu utjecati na psihiki doivljaj svjedoka ili okrivljenika. Rije je o specifinoj pomoi organu postupka da shvati i razumije psiholoke dimenzije iskaza neke osobe. Psiholog ne smije, a i ne moe, utvrditi toan stupanj pouzdanosti iskaza neke osobe i to prezentirati organu postupka, jer bi time prekoraio svoja ovlatenja. U vezi s navedenim treba uvijek voditi rauna o psiholokim pravilima kod svjedoenja. Ta pravila glase : 1. vrijednost iskaza osobe zavisi o nainu na koji je iskaz dobiven. Rije je o stvarnim, taktikim i psiholokim elementima iskaza), 2. pogreno svjedoenje zbog objektivno-subjektivnih razloga nije izuzetak, nego bi se prije moglo rei da je pravilo, 3. pogreke progresivno rastu kada se pribliava najpotresnija faza krivinog djela ili dogaaja, a unutar pogreaka esti su detalji koji su plod mate, 4. nema paralelizma izmeu opsega i tonosti svjedoenja (iskaza), 5. iskaz osoba ne poiva samo na opaenim objektima ve i na ranijim opaajima i izjavama, tzv. zdruene uspomene ili utisci, 6. vrijednost svjedoenja ovisi o opsegu, tonosti i objektu na koji se odnosi iskaz, 7. tonost i vjernost iskaza ovise od duine vremena koje je proteklo od asa opaanja do asa davanja iskaza (reprodukcije). Rije je o tzv. krivulji zaboravljanja, 8. svjedoci esto govore o onome to su zakljuili kao da su opazili zbog procesa zaboravljanja, 9. kasniji sadraji opaanja potiskuju ranije sadraje ili se interpoliraju u ranije itd. Suvremene kriminalistike teorije o dokazima Proces dokazivanja je objekt prouavanja teorije sudskih dokaza, kao dijela krivino procesne nauke, ali istovremeno i objekt koji istrauje kriminalistika nauka. Rije je o istom objektu istraivanja, ali o dva pristupa, tako da ne dolazi do dupliranja dokaznih teorija. Zato se dokazna teorija dijeli na procesnu i kriminalistiku. Teoriju sudskih dokaza zanima pravna strana dokazivanja, kao dinamiki sistem pravno regulirane djelatnosti utvrivanja relevantnih injenica po normama procesnih zakona, dakle u predvienoj formi putem formalno reguliranih procesnih radnji. Kriminalistiku teoriju dokaza interesira primarno informacijsko-spoznajni sadraj postupka dokazivanja. Objekt prouavanja teorije sudskih dokaza, kao dijela krivino procesne nauke je istovremeno i objekt koji istrauje kriminalistika nauka. Rije je o istom objektu istraivanja (krivinom djelu), ali o dva razliita pristupa, tako da ne dolazi do dupliranja dokaznih teorija. Zato se dokazna teorija dijeli na : 1.procesnu i 2. kriminalistiku. Govori se u praksi o krivinom postupku kao silogistikoj kriminalistikoj proceduri. Pojam dokaz Danas se pod dokazima podrazumijevaju faktiki podaci koji su sadrani u zakonom predvienim izvorima dokaza ili nositeljima dokaza (osobe, ivotinje, biljke, stvari, tragovi i slino) na temelju kojih u postupku propisanom pozitivnim propisima nadleni organ utvruje postojanje ili nepostojanje krivinog djela, oblik krivnje odreene osobe i druge okolnosti od znaaja za donoenje odluke.

73 Dokaz se moe definirati i kao krivinopravna relevantna informacija sadrana u osobama i stvarima, ivotinjama, biljkama i slino, koja je dobivena na procesno propisani nain i upotrebom procesno predvienih sredstava. U irem smislu rijei dokaz se moe definirati i kao utvrena injenica koja slui za utvrivanje drugih injenica, odnosno bilo to logiki tei da dokae ili opovrgne injenicu koja se javlja kao sporno pitanje u sporu, odnosno sudskom sluaju. Iz navedenog proizlazi da se bilo to, to moe imati najbeznaajniji izgled za ishod postupka, moe u najirem smislu klasificirati kao dokaz, a ije osiguranje ima logiku tendenciju dovoenja u vezu s ishodom sluaja. Navedene teorije posebno se odraavaju kod primjene dokaza. Rije je o pravnom kvalificiranju utvrenog injeninog stanja i njegovom podvoenju pod odreenu materijalnu krivino pravnu normu (inkriminacije u krivinim zakonima). Dokazi kao injenice moraju biti u objektivnoj vezi s predmetom dokazivanja. Kao dokaz mogu figurirati samo takve injenice koje predstavljaju informaciju koja doputa zakljuivanje o krivinom djelu i uiniocu. Dokazi moraju biti objektivno relevantni. To su dokazi koji su nastali : planiranjem, pripremanjem, izvrenjem, prikrivanjem i uivanjem (koritenjem) plodova krivinog djela, na nain da su doli u uzajamnu vezu sa svijeu ovjeka (svjedok, okrivljenik) ili predmetima. Dokazi objektivno pripadaju krivinom djelu i ine njegov podsistem. Dokaz moe biti samo ona injenica koja je iznutra povezana s krivinim djelom. Dokaz ne stvara procesni organ svojim radnjama, nego ga uzrokuje samo izvrenje krivinog djela u procesu uzajamnog djelovanja, uzajamne veze s nositeljem dokaza, izvorom dokaza, signalom informacije. Dokaz je uvijek u sekundarnom odnosu prema krivinom djelu i uiniocu, kao autoru i primarnom elementu. Rije je o razlici izmeu spornih injenica (thema probandi) i dokaza. Iz navedenog proizlazi da je dokaz sredstvo (izvor) saznanja o injenicama, odnosno rezultat ocjene informacija iz razliitih izvora. Dokazi su jedini izvor saznanja o injenicama po miljenju veine kriviara i kriminalista. Meutim, ne moe se osporiti da se injenice utvruju i vlastitim opaanjem organa postupka i sudionika u postupku. Klasifikacija dokaza Rije je o svrstavanju dokaza u razliite kategorije. U nauci krivinog procesnog prava postoje brojne klasifikacije dokaza. Najpoznatija je klasifikacija dokaza na izravne i neizravne, optube i obrane, stvarne ili materijalne i personalne. Osnova klasifikacije dokaza na izravne i neizravne temelji se na odnosu dokaza prema spornim injenicama. Sporne injenice su injenice od znaaja za utvrivanje postojanja krivinog djela, uinioca i njegove krivine odgovornosti u odnosu na koje se ne raspolae procesno relevantnim saznanjem, te se moraju utvrivati u krivinom postupku. Izravni dokazi pod uvjetom da je utvrena njihova istinitost, imaju jednoznaan karakter, dok neizravni dokazi samo predstavljaju temelj za postavljanje verzija o njihovom moguem znaenju. Klasifikacija dokaza na potpune i nepotpune temelji se na nainu na koji dokazi govore o istinitosti ili neistinitosti sporne injenice. Potpuni su oni koji u potpunosti potvruju jednu injenicu, a nepotpuni oni koji to ine samo djelomino. Priroda dokaza optube i obrane se odreuje obzirom na uloge stranaka u krivinom postupku. Izravni (direktni) dokazi : To su dokazi iz kojih obavijest o odlunim injenicama slijedi izravno, neposredno, direktno iz dokaza. Izravni dokaz je osnova za zakljuak o postojanju odlune injenice i to izravno.

74 Posredni (indirektni) dokazi To su dokazi kojima se odlune injenice dokazuju posredno. Prvo se dokazuje jedna ili vie injenica indicija iz kojih se logiki zakljuuje o postojanju odlunih injenica. Logiko zakljuivanje je osobita vrsta ocjene dokaza. Neposredne i posredne dokaze treba provjeriti. Tom cilju slue pomone injenice. Originalni i izvedeni dokazi U skladu s naelom neposrednosti zakoni o krivinom postupku insistiraju na originalnim dokazima. Naalost nemogue je u svakodnevnoj kriminalistikoj praksi svaki puta osigurati originalne dokaze. Zato je svakim danom uloga tzv. izvedenih dokaza sve vea, pod uvjetom da uspjeno i u dovoljnom broju vjerno konzerviraju grupna i identifikacijska (individualna) obiljeja originala u individualnom kompleksu. Kod izvedenog dokaza, pouzdanost odraza originala mora biti izvan svake sumnje. Pri tome kopija ne mora odraavati sva obiljeja originala, nego identifikacijski ili grupifikacijski bitna i dostatna, to je u krajnjoj liniji stvar ocjene vjetaka. Zdrueni ili spojeni materijalni dokazi Vrsta dokaza koja povezuje uinioca s mjestom izvrenja i drugim mjestima u vezi s izvrenim ili pokuanim krivinim djelom ili rtvom i dokazi koji povezuju to mjesto ili mjesta ili rtvu s uiniocem. Provjeravanje dokaza Aktivnost (primarno procesna) koja se sastoji u ispitivanju i utvrivanju vjerodostojnosti izvora informacija i dokaza od strane nadlenog organa postupka. Ako je vjerodostojan put kojim se dolo do dokaza, onda je vjerojatno vjerodostojan i sam dokaz. Vrijednost dokaza Odreuje se njegovim mjestom i ulogom u sistemu dokaza, vjerodostojnou i pouzdanou. Ispitivanje odnosa meu dokazima U praksi se svi dokazi manje ili vie oslanjaju jedni na druge. I jedni i drugi se na kraju javljaju kao elementi cjeline koju kriminalisti praktiari nazivaju dokazna zgrada. Ta cjelina daje sintetiziran i definitivan dokaz, dokaz koji omoguava obnovu pravno relevantnih injenica. Razni izvedeni dokazi u jednom danom trenutku moraju biti istovremeno ispitani, jer samo ukupni rezultat je dokazno relevantan. Ispitivanje dokaza bilo bi nepotpuno, ako se ne bi odnosilo na odnose meu njima. Relevantni zakljuci mogu se izvoditi iz tih odnosa. Ako se dokazi meusobno ne slau (tzv. svaa dokaza), treba traiti uzrok tome i ako je mogue rijeiti proturjenosti meu dokazima. Ako se proturjenost ne moe smanjiti, onda treba izvriti izbor izmeu proturjenih podataka. U obzir treba uzimati prirodu i modalitete dokaza. Dokaze treba razvrstavati po rangu in concreto. Dva nepodudarna dokaza pokazuju tendenciju da se neutraliziraju ili ostaje samo jedan. Podudarnost meu dokazima mora biti stvarna i potpuna. Ta podudarnost moe imati dva mogua uzroka : (1) ili su oba dokaza neistinita i sluajno se sreu ili (2) oba odgovaraju stvarnosti. to je vei broj podudarnih dokaza, vjerojatnija je druga hipoteza, tako da moe doi do praktine izvjesnosti.

75

Indicije ili osnovi sumnje, odnosno podozrenja Indicije (lat. indicia-znak, znaenje) zvane i osnovi sumnje, odnosno podozrenja u kriminalistikoj nauci su injenice (okolnosti) povezane s krivinim djelom, koje imaju spoznajnu vrijednost za kriminalistiko istraivanje. Kriminalistiko istraivanje je preteno rad s indicijama. Indicije u krivinom postupku su injenice koje se utvruju da bi se pomou njih kao neizravnih dokaza, utvrdila druga injenica Zato se indicija u krivinom postupku naziva dokazna injenica ili posredni logiki dokaz. Indicija ili indicije same nisu izravna osnova za zakljuak o postojanju odlune injenice. Da bi se izveo takav zakljuak potreban je logiki misaoni proces koji se temelji na ocjenjivanju pojedinanih indicija ili njihovih skupina. U kriminalistikoj nauci u pojam indicija ulaze sve dokazne injenice, dakle i indicije u postupovnom smislu, ali i druge okolnosti koje kriminalisti uzimaju kao indicije npr. poligram, operativne biljeke, obavijesni razgovori i slino. Dio tih indicija ako se ne transformiraju u dokaze u formalno pravnom smislu ostaju indicije u operativnom kriminalistikom smislu. U kriminlistikoj nauci indicija je istraivaki vana okolnost pri emu samo neke od ukupnog broja indicija mogu postati indicije u krivinom postupku tzv. dokazne injenice ili posredni logiki dokazi. Kriminalistika praksa njeguje operativnu djelatnost kroz indicijalni nain otkrivanja i dokazivanja izvrenog krivinog djela. Indicija moe biti svaka okolnost koja slui kao izvor saznanja o stanovitoj injenici (materijalni predmet, duevne i tjelesne znaajke, sklonosti, patoloka stanja, javni pogovor, priopenje, nalaz predmeta i isprave i slino. Indirektne indicije Zovu ih i indicije dedukcijom iz poznatih izvora. Taj pojam obuhvaa : sve postupke osumnjienika, sve to baca bilo kakvu svjetlost na njegovo ponaanje, svi akti drugih osoba koje uestvuju u postupku, sve to dolazi do saznanja osumnjienika i moe imati utjecaj na njega, prijateljski i neprijateljski odnosi, obeanja, prijetnje, vanjtina osumnjienika, boja njegovog glasa, njegova utnja i sl., jednom rijeju sve to moe objasniti vezu izmeu raznih injenica i konano sve prolazne okolnosti koje prate krivino djelo. Dokazivanje pomou injenica Je sloeno, stupnjevito postupanje ovisno o otkrivanju, osiguranju, kritikoj analizi i vrednovanju veeg broja okolnosti. Pri tome opasnost od pogreaka je velika. Trai se temeljit i savjestan visoko struan rad. Za indicijalni postupak vano je da se u obzir uzmu sve indicije, pri emu se pozitivne i negativne moraju ocjenjivati u meusobnom odnosu. Ako se ne moe utvrditi izvjesnost, treba utvrditi moguu vjerojatnost. Indicijalni zakljuak Preteno poiva na pravilima iskustva, a manje na naunim pravilima. Uvjerljivost raste s brojem indicija. Pri tome je vana dokazna snaga svake pojedine indicije koja sadri posebnu znaajku. Vano je utvrditi stupanj uestalosti javljanja indicijalnih dokaza. to obuhvaa rad s indicijama ?

76 1. otkrivanje, 2. prikupljanje, 3. razmatranje i 4. ocjenu indicija. Ta djelatnost ovisno o konkretniom sluaju ukljuuje razliite metodologijske i tehnike postupke. Oznauje se kao indicijalni misaoni proces, iako se realna djelatnost prostire znatno izvan okvira misaonog procesa, radne misaone djelatnosti.

Indicijalni misaoni proces Pretpostavlja uvijek utvrivanje : (1) glavne injenice, (2) indicije kao injenice koja utjee na vjerojatnost postojanja glavne injenice, (3) smjera indicija, (4) dokazne snage indicija tj. kako esto pojavu glavne injenice prati ili ne prati pojava indicija i (5) ocjenu dokazne snage indicije. Metodologija rada s indicijama Rad s indicijama pretpostavlja odreenu metodologiju koja poiva na opim i posebnim metodologijskim smjernicama. Ope smjernice za rad s indicijama su : 1. prethodno poznavanje tipinih (ne) oekivanih indicija, 2. otkrivanje, prikupljanje i provjera indicija, 3. okupljanje i slaganje indicija u cjeline, 4. stvaranje indicijalnih verzija, 5. spoznajna provjera indicijalnih verzija, 6. dokazna provjera indicijalnih verzija i 7. konani zakljuak o stupnju vjerojatnosti. Kriminalistiko istraivanje ukljuuje rad s vie indicija, pa je nuno razmatrati nezavisnost i povezanost indicija. Tipini oblici povezanosti indicija : 1. indicijalni prsten i 2. indicijalni lanac. Ovisnost indicija moe biti : 1. pozitivna i negativna, 2. nepostojea, 3. slaba ili jaka i moe se na razliiti nain odraavati na dokaznu snagu indicija za glavnu injenicu i druge indicije. Za indicijalni prsten vrijedi kolinik uestalosti. Za indicijalni lanac s naslova dokazne snage vrijedi pravilo ukupnog uinka. Dokaznu snagu indicijalnog lanca odreuje najslabiji indicij. Raznolikost je vrlo znaajna kod indicija. Podjela indicija Rad s indicijama trai njihovo poznavanje. S tim u vezi javljaju se dvije vrste zadataka : (1) otkrivanje indicija i (2) njihovo koritenje u procesu istraivanja. Pri tome vanu ulogu igra katalog indicija. Katalozi indicija temelje se na razliitim osnovama, a njihova izrada pretpostavlja viestruku i viestepenu podjelu na vrste i kategorije. Kriteriji za klasifikaciju indicija : U osnovi to su (1) sadraj, (2) ope i posebno znaenje, (3) priroda (narav), (4) prostorni smjetaj, (5) kauzalno znaenje, (6) vremenske znaajke, (7) nain rada, (8) istinosna vrijednost i (9) dokazna snaga indicija. Prema dosegu razlikujemo (1) ope i (2) posebne indicije. Ope indicije su okolnosti znaajne za sva krivina djela. Posebne indicije su povezane s odreenim skupinama ili odreenim krivinim djelom. Indicije prema vezi dijele se na : (1) indicije o krivinom djelu, (2) o uiniocu i (3) o rtvi.

77 Vremenska klasifikacija indicija : (1) indicije prije izvrenja krivinog djela tzv. prospektivne, prethodne indicije, (2) tokom izvrenja krivinog djela tzv. simultane ili popratne indicije i (3) indicije nakon izvrenja krivinog djela tzv. retrospektivne indicije ili naknadne indicije. U prethodne indicije spada na primjer upuivanje prijetnje rtvi. U popratne spada pronalaenje sredstva izvrenja na mjestu izvrenja koje pripada osumnjieniku. U naknadne indicije spada npr. bijeg osumnjienika. Znaaj i dokazna vrijednost ovih indicija se znatno razlikuje prema vremenu njihovog nastanka. Indicije prije izvrenja krivinog djela : (1) moralna sposobnost za izvrenje krivinog djela. To je indicija po linosti (engl. character evidence), (2) motiv krivinog djela kao indicija, (3) ispoljavanje (izraavanje) volje za izvrenjem krivinog djela, (4) sumnjivo ponaanje (vladanje), zlo vladanje, druenje s osobama na loem glasu, neizvjestan nain ivota, stalna skitnja i tumaranja, stalno selenje, trajno mijenjanje profesije itd., (5) prethodna (ranija) osuivanost, (6) osobna svojstva, tjelesna i duevna koja su podobna za izvrenje djela, znanja, sposobnosti, zanatsko iskustvo, vjetine i navike itd. Indicija po linosti ili sposobnosti za izvrenje krivinog djela izvodi se iz moralnih i tjelesnih (fizikih) karakteristika osumnjienika u odnosu na konkretno izvreno krivino djelo. U nju spadaju ukupan karakter, ranije vladanje, navike i sklonosti itd. Iz tih podataka izvodi se zakljuak da li je osumnjienik bio sposoban izvriti odreeno krivino djelo, pa ak i da li je bio sklon njegovom izvrenju. Uvijek je rije o veoj ili manjoj mogunosti. Ova indicija igra veu ulogu u negativnom smislu kad ukazuje na nesposobnost, odnosno nespojivost izmeu profila linosti osumnjienika i djela koje mu se stavlja na teret. Ova indicija ulazi u tzv. osobni oportunitet za izvrenje krivinog djela. Ona je sloena i posredna indicija, jer se iz ponaanja osumnjienika koje je prethodilo izvrenju krivinog djela izvode zakljuci o njegovoj kriminalnoj sklonosti. Zato treba prikupiti to vie podataka o moralnosti osumnjienika. Indicija je toliko sigurnija koliko je preciznija kriminalna sklonost. Indicije po postupcima prije izvrenja krivinog djela : to su prijetnje, upute za izvrenje krivinog djela, pripreme, vjebanje, opservacija rtve, nabavljanje sredstva izvrenja i slino. Indicije po intelektualnoj i tjelesnoj sposobnosti za izvrenje krivinog djela : njih ine subjektivna sposobnost ili sposobnost u pravom smislu koja se nalazi u osobi osumnjienika i relativna sposobnost ili oportunitet koja se ogleda u odnosu osumnjienika prema danim stvarima bilo u vezi s krivinim djelom, bilo sa rtvom. Indicije po moralnoj sposobnosti za izvrenje krivinog djela : rije je o moralnom stavu osumnjienika prema izvrenom krivinom djelu. Izvodi se dedukcijom iz ponaanja osumnjienika u prolosti, tjelesnih uvjeta i navika. To je optuujua indicija. U praksi je presudnija indicija po moralnoj nesposobnosti, koja opravdava osumnjienika. Rije je o tzv. kriminalnom karakteru osumnjienika koji se zbog toga loe ponaa. Ispoljava se u ponaanju, navikama i osobnim svojstvima tzv. kriminalne sklonosti. Indicije po zloinakom povodu ili pobudi za izvrenje krivinog djela : rije je o moralnoj sposobnosti za izvrenje krivinog djela. Zovu je i pokornost prema krivinom djelu. Obino je rije o konkretnom povodu koji djeluje na um osumnjienika i slabom otporu subjekta prema tom povodu. Razlikuje se kod svakog krivinog djela. Indicije po oportunitetu : to su indicije po uvjetima u kojima se nalazio osumnjienik i koji su olakali izvrenje krivinog djela. Taj pojam obuhvaa : (1) osobni oportunitet za izvrenje krivinog djela ili intelektualne i tjelesne sposobnosti koje se javljaju u vidu poznavanja stvari i sposobnosti i mogunosti linosti. On je uvjet za izvrenje krivinog djela. (2) materijalni ili stvarni oportunitet. Njega ini prisutnost na mjestu krivinog djela, posjedovanje sredstva izvrenja, poznavanje mjesta izvrenja ili nekih drugih okolnosti itd. On se u stvari svodi na odnos mjesta i vremena tj. na fiziku prisutnost, mjesnu i vremensku na mjestu krivinog djela.

78 Indicije koje se ispoljavaju prilikom izvrenja krivinog djela : (1) prisutnost na mjestu izvrenja krivinog djela, (2) posjedovanje sredstava, orua i oruja izvrenja krivinog djela, (3) odreena tjelesna i duevna svojstva, znanja, sposobnosti, zanatsko iskustvo, vjetine i navike i slino, (4) karakter kao indicija (indicija po linosti), (5) poznavanje izvjesnih okolnosti koje nisu bile svima poznate ili nepoznavanje izvjesnih okolnosti koje bi morale nekome biti poznate, (6) motiv krivinog djela, uestvovanje u radnji izvrenja krivinog djela. Indicije uestvovanja u djelu : U osnovi radi se o raznovrsnim indicijama izvedenih iz tragova i predmeta i okolnosti krivinog sluaja. Rije je o izdajnikim tragovima koji se nalaze na napadnutom objektu, uiniocu i mjestu izvrenja djela i dovode osumnjienog u vezu s izvrenim djelom osobito putem njegove prisutnosti na mjestu izvrenja djela u vrijeme izvrenja bez oiglednog drugog razloga. Te indicije mogu se manifestirati u obliku primjene nasilja (obijanje, provaljivanje, oduzimanje predmeta, fiziki napad na osobe i slino). Te indicije s vie ili manje tonosti pokazuju to se dogodilo. to su preciznije to su znaajnije, ali su vrlo promjenjiva kategorija. U navedenom smislu posebnu ulogu imaju tragovi prljavtine Ova indicija je vrlo vana, jer se pomou nje otkriva i dokazuje da je odreena osoba izvrila krivino djelo, ali isto tako moe se dokazati da odreena osoba nije izvrila krivino djelo, jer bi u protivnom na sebi morala nositi tragove izvrenja djela. Ova indicija nema samo orijentacijski karakter, nego moe predstavljati i vrlo jak dokaz krivnje ili nevinosti. Indicijalne injenice ove prirode utvruju se primarno uviajem, pregledom tijela, odjee i obue, raznih predmeta i slino osumnjienika, najee uz pomo vjetaka. Indicije prisutnosti na mjestu izvrenja krivinog djela : zovu se i fizikim ili materijalnim oportunitetom. Obino je rije o prisutnosti osumnjienika na mjestu izvrenja krivinog djela ili mjestima koja su s njim u vezi u vrijeme izvrenja djela bez oiglednog drugog razloga. Osumnjienik tu indiciju kasnije u postupku loe opravdava (objanjava). Ova indicija ne smije se tumaiti izolirano bez drugih indicija. Krivnja se dokazuje posredno putem objanjenja koja daje osumnjienik. Ta indicija vrijedi dokazno toliko, koliko vrijede objanjenja osumnjienika u pogledu opravdanosti njegove prisutnosti u vrijeme izvrenja krivinog djela. To nije presudna indicija. Ona moe ii i u prilog osumnjieniku. Ova indicija moe se temeljiti na iskazima osoba ili materijalnim dokazima. esto je sporan vremenski element. Indicije koje se ispoljavaju poslije izvrenja krivinog djela : (1) tragovi krivinog djela na uiniocu, (2) uestvovanje u djelu, (3) korist od djela tzv. materijalne posljedice krivinog djela), (4) psihiko djelovanje krivinog djela na uinioca, (5) indicije po sumnjivom ponaanju, (6) indicije po loem pravdanju npr. kontradikcije u iskazu, laan alibi i slino. Indicije po postupcima poslije izvrenog krivinog djela : javljaju se u obliku ponaanja, govora ili pismena i drugih oblika komunikacije npr. lani iskazi, osobito kod alibija, dolazak na mjesto izvrenja djela, neoekivani bijeg, unitavanje materijalnih dokaza, nagodba sa rtvom, utjecaj na svjedoke, rasipniki ivot i slino. Indicija psihikog djelovanja krivinog djela na uinioca. Nakon izvrenog krivinog djela kod poinitelja (ako nije psihopatske konstitucije) moe se ispoljiti indicija psihikog djelovanja krivinog djela na uinioca. Ova indicija se rijetko manifestira kod profesionalnih i serijskih uinioca, kao i povratnika. esta je kod uinilaca koji su djelo izvrili iz nehata ili u afektu tzv. situacijski izvrioci. Ova druga grupa uinilaca pod pritiskom krivnje, grinje savjesti, prisustva straha i slino, prije ili kasnije, esto podsvjesno ini greku u koracima koju, ukoliko je uoena, moemo tumaiti kao indiciju djelovanja krivinog djela na uinioca ili ire, kao indiciju sumnjivog ponaanja. Intenzitet pritajenog straha oscilira u ovisnosti od ambijenta, raspoloenja i primljenih podraaja putem osjetila od strane uinioca. Indicija psihikog djelovanja krivinog djela na uinioca ima svoj izvor u proloj radnji izvrenja i trenutnoj situaciji. Prevelika promjena u kratkom roku moe kod uinioca izazvati ok, dolazi do dinamike savjesti, straha od kazne, grinje savjesti, tako da uinilac gubi psihiku ravnoteu. Prisutne su neprospavane noi, gubitak apetita, odavanje alkoholu, prekomjerno puenje, to su sve indicije psihikog djelovanja djela na uinioca.

79 Indicije po sumnjivom dranju : nazivaju se i indicije po duevnim tragovima. Rije je o postupcima pojedinaca koji su prethodili ili pratili izvrenje krivinog djela ili su se javili nakon njegovog izvrenja. Rije je o dranju pojedinaca koje otkriva njihovo duevno stanje npr. zlu namjeru prije izvrenja krivinog djela ili kaznenu svijest poslije izvrenja djela.. To se dranje ispoljava bilo djelima (bijeg, unitavanje kompromitirajueg materijala i sl.) ili rijeima (prijetnja, ispoljavanje neprijateljstva prema rtvi i slino), bilo uzbuenjima ili osjeajnim reakcijama, koje mogu biti svojevoljne ili izazvane. Ova indicija je vrlo posredna. Ona indicira na krivnju preko promjenjivog posrednitva subjektivnih stanja, a ta stanja spoznaju se samo po njihovom vanjskom izraavanju. Indicije po loem pravdanju : u pravilu slue za dopunu ili preciziranje drugih indicija. To su razne dvosmislenosti u iskazu osumnjienika, nevjerojatna objanjenja i slino. Indicije s predmetnog stanovita: dijele se na one : (1) koje daju odgovor na pitanje da li je izvreno krivino djelo, (2) pomou kojih se razjanjava tko je uinilac, (3) koje ukazuju na tok dogaaja, (4) koje pruaju podatke o alibiju, (5) koje ukazuju na doticaj s predmetom, sredstvom ili mjestom ili prihodom od izvrenog krivinog djela, (6) koje upuuju na ranije vladanje, sklonosti i znaajke osumnjienika, (7) koje su znaajne za ponaanje nakon djela, (8) koje su u vezi s posebnim znanjima, sposobnostima, vjetinama osumnjienika, ili neke osobe, (9) koje ukazuju na posebne okolnosti djela itd. Indicije prema dokaznoj snazi : obino se dijele na : (1) oigledne, (2) bliske i (3) daleke. Kriterij je da su s injenicom koju treba utvrditi imale neposredan (nuan) odnos, nepotreban neposredan odnos ili samo mogui odnos. Indicije prema opsegu : obino se dijele na : (1) zajednike ili ope i (2) posebne ili specijalne. Prve se odnose na svaku vrstu krivinog djela, a druge na posebno krivino djelo. Kvaliteta indicija : taj pojam obuhvaa teinu, jasnou i meusobni odnos (sklad) indicija. Veze meu indicijalnim dokazima Smisao indicijalnih dokaza je u njihovoj meusobnoj povezanosti tzv. dokazna zgrada indicijalnih dokaza. Zato se dokaz pomou indicija naziva i sastavljeni dokaz. Pri tome se moraju realne (tehnike) indicije kombinirati s psiholokim indicijama. Postoji niz veza izmeu indicijalnih dokaza npr. individualizirajua veza, supsidijarna veza, prostorna i vremenska povezanost, funkcionalna veza, supstancijalna veza i dr. Psiholoki indicijalni dokazi su npr. promjene ivotnog stila rtve nakon izvrenog djela ili treih osoba prema rtvi. Ove promjene su u pravilu posljedice psiholokih stresova (posttraumtaski stresovi). Individualizirajua veza meu indicijalnim dokazima : to je sluaj kada je veza podudarnosti meu injenicama individualizirajua, tj. kada se pomou te veze utvruje da je konkretno krivino djelo poinila ba odreena osoba. Ova se veza u kriminalistikoj praksi otkriva izolirajuim apstrahiranjem, izdvajanjem odreenih obiljeja iz cjeline kirivinog djela, pri emu podjednako vae kako pozitivna tako i negativna utvrenje. Supsidijarna povezanost indicijalnih dokaza : rije je o povezanosti krivinog djela s indicijama, indicijalnim injenicama kao sporednim injenicama, koje u svojoj ukupnosti ine vaan dokaz u vidu indicijalne dokazne zgrade o postojanju krivinog djela i krivnji odreene osobe, ali se ne dokazuje pod svaku cijenu da postoji objektivna povezanost. Supsidijarna povezanost indicijalnih dokaza je poseban oblik supstancijalne veze tih dokaza, poseban oblik objektivne veze. Ta veza odnosi se na povezanost izmeu same stvari (predmeta) kao cjeline i nekog drugog ili drugih

80 svojstava, odnosno obiljeja stvari, po kojoj se na temelju posljednjeg elementa zakljuuje o stvari kao cjelini i obratno. Prostorna i vremenska povezanost indicijalnih dokaza : to je povezanost indicijalnih dokaznih injenica u vremenu i prostoru. Ova povezanost sama po sebi jo ne dokazuje da postoji objektivna veza izmeu krivinog djela i neke osobe. Naziva se i kongruentna veza. Funkcionalna veza indicijalnih dokaza : to je pojavni oblik objektivne povezanosti. Ova veza se sastoji u tome, da promjena jedne koliine uvijek sa sobom povlai promjene drugih koliina koje su s njom povezane. Ona se temelji na zakonima fizike. Uzrona (genetika) povezanost indicijalnih dokaza : ova povezanost indicijalnih dokaza s krivinim djelom obuhvaa uzajamnu uvjetovanost i uzronost (kauzalitet). Dokazivanje na temelju genetike povezanosti sastoji se u dokazivanju utemeljenog zakljuka, koji se temelji na logikom hodu od uzroka, odnosno uvjeta, prema posljedici, odnosno uvjetovanoj (kauzalnoj) injenici ili. to je ee, ide se od posljedice kao uvjetovane (kauzalne) injenice prema nepoznatom uzroku, respective uvjetu. Rije je o retrogradnom razjanjavanju uzronog lanca krivinog djela, koje treba spoznati i razjasniti. Kriminalistikim sredstvima i metodama unutar procesnih formi razjanjava se injenino stanje tako da organ postupka ide od posljedica krivinog djela unatrag i na temelju njih izvodi zakljuak o uzrocima. Ova uzrona (genetika) veza moe imati razliite pojavne oblike, ali je svima zajedniko da jedan te isti uzrok uz iste uvjete izaziva istu posljedicu. Uzrona veza je zakonomjerna, jer uzrok uvijek izaziva odreenu posljedicu. Uvijek treba imati u vidu kompleks objektivno neophodnih okolnosti u vidu uzroka i neophodnih uvjeta. Stjecaj indicija kao posebna indicija Broj indicija dobiva svoju vrijednost njihovom suglasnou. Indiciji iste vrste trebaju se dopunjavati, a razliitih vrsta biti meusobno suglasni. Kad vie indicija ima isti uzrok, njihov stjecaj javlja se kao posebna indicija. Razliite suglasne indicije daju jak indirektan dokaz. Pri usporeivanju indicija treba se uvati da se sline injenice koje daju iste presumpcije ne uzimaju u obzir kao razliite indicije. Tako npr. vie otisaka stopala ili prstiju ponavljaju presumpciju prisutnosti, ali njihov broj ne pomie stvar. Obimno nabrajanje ovih injenica, to se dogaa u postupcima, stvara obmanu o gomilanju oteavajuih okolnosti. Indicije se ne smiju mehaniki zbrajati, niti se smije odmah izvoditi zakljuak o ulozi njihovog veeg ili manjeg broja. Da bi se stvorio vrst indicijalni lanac dokaza, stjecaj indicija mora biti potpun u svakom smislu Ako je neka ozbiljna indicija u neskladu s cjelinom, treba ustanoviti uzrok tome. Indicije moraju biti u skladu obzirom na tzv. normalni tok stvari pod kojim se odvijalo izvrenje krivinog djela. Koji puta se pod prividnom varljivom podudarnou kriju sluajni stjecaji. Nita nije varljivije i to je mogui izvor zablude. Sravnjivanje (usporeivanje) indicija Rije je o prethodnom istraivakom radu na pribavljanju indicija. Radi se o operaciji sinteze koju dopunjuje tumaenje indicija, a sastoji se u tome da se otkrivaju odnosi izmeu raznih indicija u cilju izvoenja dokaznog zakljuka na temelju njihove suglasnosti ili njihove nesuglasnosti (nesklada). Indicije dobivaju potpuni smisao samo svojom povezanou i dokaznu snagu svojom skupnom cjelinom. Metodologija rada s indicijama u kriminalistikoj proceduri Rad s indicijama je sloena djelatnost sastavljena iz vie cjelina. Te cjeline ine u pravilu sukcesivni, a rjee paralelni slijed radnji. Obino se uzima da se sastoji iz : (1) otkrivanja, (2) sravnjivanja, (3) tumaenja i (4) usporeivanja indicija. Prikupljanje indicija zapoinje planiranim ili spontanim otkrivanjem indicija.

81 Otkrivanje i analiza indicija ukljuuje stvarnu i misaonu komponentu. Rad se nastavlja analizom odnosa s drugim indicijama i ocjenom rezultata saznanja koji slijede iz analize i sinteze utvrenih indicija. Ostale faze se sastoje u misaonoj djelatnosti. Tumaenje indicija konstruktivan rad koji se sastoji u analitikom ispitivanju raspoloivih dokaznih indicija na nain da se iz njih izvodi odreeno znaenje prema njihovim odnosima s deliktom ili nekom injenicom koju treba dokazati. Metode rada s indicijama Rije je o metodama eliminacije, difundiranja i akumulacije. Metoda eliminacije : temelji se na odnosu iskljuenja, opovrgavanju jedne ili vie pojava drugom pojavom. Moe se raditi o potpunom ili djelominom iskljuenju verzije. Metoda difundiranja : temelji se na negativnim injenicama, prije svega na izostanku oekivanih okolnosti (tipinih ili ak neizbjenih tragova). Metoda akumulacije : temelji se na dokaznom smjeru razliitih, nezavisnih indicija, pri emu je vano u kakvom su odnosu te meusobno razliite indicije prema postojanju iste injenice (jezgrovna, povezujua, vorna okolnost). Po ovoj metodi injenica je dokazana ako su indicije povezane u podsistem. Indicije trae analitiko-sintetiki pristup. Indicije moraju biti paljivo analizirane i pojedinano vrednovane. Tek ako se nakon toga ocijene pouzdanima, dovode se u odnos prema drugim indicijama i zatim sintetiki ocjenjuju u meusobnom odnosu. Ocjena indicija Rije je o tumaenju pravno relevantnih injenica i misaonoj rekonstrukciji krivinog djela na temelju djelominih podataka. Poto je rije o rasuivanju, po analogiji trai se jaka logika, otra psihologija, veliko ivotno iskustvo i iroko znanje u raznim podrujima. Koji puta indukcija i dedukcija nisu dovoljni Treba se osloniti na intuiciju. Treba kontrolirati pretpostavke i obuzdati matu samokritinou i metodinou. Uvijek treba imati u vidu da iz povezanosti razliitih indicija treba stvoriti razumljivu cjelinu, kao i da ne postoji matematika tonost, kako u pogledu broja indicija, tako i u pogledu njihovih odnosa, koje treba postupno otkriti kao i praznine gdje moe postojati izvjestan nesklad. Pri tome treba imati u vidu da indicije ne dokazuju samo postojanje krivinog djela i krivnje, ve se odnose na svaki predmet, svaki dogaaj i objekt provjeravanja. Jedna ili vie indicija mogu dokazivati jednu ili vie injenica, ali nikada cijelo krivino djelo. Predmet ocjene nije samo krivino djelo, nego i skup moralnih i materijalnih injenica iz kojih se postojanje krivinog djela zakljuuje ili iskljuuje. Ocjena indicija esto je nemogua bez svjedoka. U svakodnevnoj kriminalistikoj praksi se ova dva dokaza javljaju zajedno usprkos oigledne suprotnosti. Nedostaci u radu s indicijama 1. nedovoljno poznavanje opih i posebnih, tipinih indicija, svojstvenih pojedinim krivini djelima, 2. nedostatak znanja o znaenju indicija u dokaznom postupku. Odrie im se dokazna vrijednost ili se precjenjuje ili se ne poznaju stanovite okolnosti kao indicije, 3. opasna je pogreka nedovoljno efikasno otkrivanje indicija. To mogu biti fenomenologijske znaajke (corpus delicti) pojava krivinih djela, okolnosti tehnike izvedbe krivinih djela ( tehniki modus operandi), mjesto izvrenja, sredstva izvrenja (instrumenta sceleris), okolnosti doticaja djela

82 s mjestom izvrenja (locus delicti), prethodnog i naknadnog postupanja uinioca i rtve, sekundarnog i eventualnog tercijarnog stadija izvrenja krivinog djela itd. 4. prespora, zakanjela ili neprikladna provjera pojedinih indicija, 5. propust uoavanja bitnih okolnosti, pogreke pri prepoznavanju situacijskih znaajki, prvenstveno tragova, utvrivanja fizikog i vremenskog slijeda i slino, 6. pogreke u pogledu neprikladnog naina provjere indicija kao to su : propust prikladne naune provjere, upotreba neprovjerenih iskustvenih spoznaja, stvaranje verzija bez sigurnih indicijalnih uporita, propust stalne provjere protuindicija, pogreke kod logikog zakljuivanja itd. Kombinirani dokaz On predlei kada se istu injenicu dokazuje razliitim vrstama dokaza. Relevantne promjene s tim u vezi mogu biti : 1. umnoene izmjene npr. tragovi uinioca na putu dolaska i odlaska, sjeanja vie svjedoka, iskazi vie suokrivljenika i slino, 2. paralelne promjene npr. tragovi pneumatika vozila, 3. uzvratne promjene npr. uzajamna oteenja na dva automobila koji su bili u koliziji i 4. promjene izazvane izvrenjem vie krivinih djela kao to su tragovi kod serijskih delikata. Tipovi veza izmeu glavne injenice kao predmeta dokazivanja i dokaza: postoje slijedei tipovi veza : 1. prvi tip veze kada se glavna injenica (thema probandi) javlja kao uzrok dokaza (dokazne injenice) npr. nalaz sjekire kao sredstva izvrenja s tragovima rtve u stanu osumnjienika, 2. drugi je suprotni tip veze, kada se dokaz (dokazna injenica) javlja kao uzrok glavne (sporne) injenice npr. mrnja kao motiv, 3. trei tip veze postoji kada su glavna injenica i dokazne injenice ista posljedica zajednikih uzroka npr. prijetnja kao psiholoka indicija ispoljavanja volje i ubojstvo, 4. etvrti tip veze postoji kada se dokazna injenica javlja prema glavnoj kao uvjet krivinog djela, npr. tragovi cipela uinioca provalnika na licu mjesta. Ti tragovi nisu ni uzrok ni posljedica izvrenja krivinog djela, nego indicija prisutnosti, a to je uvjet bez kojeg nema izvrenja krivinog djela. Po nekim kriminalistima postoje slijedee veze : (1) genetika, u smislu uzroka i uvjeta, (2) funkcionalna, (3) supstancijalna, (4) veza transformacije i (5) identifikacijska veza. Relevantan dokaz je onaj koji sadrava i izraava bitnu objektivnu vezu sa spornom injenicom i to uzajamnu povezanost. Ta veza nije sluajne prirode. Svaki objekt koji se naao u odnosu uzajamnog djelovanja s drugim, moe o njemu i krivinom djelu pruiti samo fragmentarne informacije, on je tek dio cjelokupne informacije. Zato treba utvrditi sve oblike uzajamne veze. Pri tome se gleda ukupnost pojava i njihov odnos. Dokaz kao injenica u krivinom postupku injenica je fragment stvarnosti koji se odrazio u ljudskoj svijesti. Ona je spoznajni (gnoseoloki) fenomen, jedinstvo objektivnog i subjektivnog. Mora doi do momenta spoznaje da bi postojala injenica. injenica je uvijek vezana uz moment spoznaje. Iz navedenog proizlazi da su injenice vezane uz interpretaciju. Stav da postoje injenice izvan spoznaje ima metafiziki karakter. Da bi odreene spoznate injenice postale dokazi u krivinopravnom smislu moraju biti u vezi s krivinim djelom i moraju biti obuene u procesno ruho. Izvori dokaza mogu biti samo oni koje je

83 zakon tipski odredio i mogu biti upotrijebljeni samo putem dokaznih (procesnih) radnji koje je zakon propisao. Informacije pribavljene na drugi nain, ne mogu figurirati kao injenice dokazi u krivinom postupku, ali mogu biti dokazi u spoznajnom, neformalnom (operativnom) smislu. Takve dokaze obino koristi policija. Dokaz kao injenica je uvijek promjena u objektivnoj stvarnosti koja je povezana s krivinim djelom, koja je fiksirana na nain i u formi koji su procesno propisani. injenice u krivinom postupku treba interpretirati na temelju objektivnih veza koje meu njima postoje i u njihovoj cjelokupnosti, a ne proizvoljno i istrgnute iz sistema krivinog djela. Dokaz kao informacija o krivinom djelu Kako je navedeno dokaz je krivinopravno relevantna informacija sadrana u osobama i stvarima koja je dobivena na procesno propisani nain i upotrebom procesno predvienih sredstava i naina. Informacija (obavijest) je obavjetenje kao jedinstvo fizikog nositelja (signala) i znaenja (semantike). injenica je osmiljeno obavjetenje o isjeku stvarnosti. Rije je o jedinstvu objektivnog i subjektivnog izraenog u informaciji. S tog stanovita dokaz je relevantna promjena (ne pojava) vezana uz krivino djelo i odraena u svijesti kriminaliste, odnosno kriviara. Informacija se iscrpljuje u sadraju promjena i njihovim vezama. Promjene se uvijek sastoje u prestrukturiranju starih i nastanku novih veza. Nije svaka informacija dokaz, nego ona obavijest koja je s krivinim djelom i uiniocem povezana na nain da sadri nove, relevantne podatke. U promijenjenom stanju materijalnih objekata i ljudi uvuenih u zonu krivinog djela, nalazi se kodirana (zaifrirana) informacija o krivinom djelu kao dogaaju iz prolosti. Ukoliko dokazna informacija ima oblik verbalnog ili pismenog iskaza ona se provjerava ispitivanjem sadraja i forme izlaganja, fiksiranja, sudsko-psiholokom logikom analizom i usporedbom s drugim dokazima. Kada signal ima materijalni oblik (trag, predmet, tehnika snimka, isprava) njegovu dokaznu informaciju treba deifrirati i prekodirati kako bi smisao obavijesti dobio oblik koji je pogodan za subjektivno razumijevanje predmetnih oblika informacija, tzv. materijalnih dokaza kao to su situacija na licu mjesta, tragovi i predmeti krivinog djela i slino. Iz navedenog proizlazi da su dokazi materijalni ili idealni odrazi krivinog djela u svijesti kriminaliste ili kriviara kao kriminaliste. Osobe ili predmeti su nositelji nekodirane, svakom na prvi pogled pristupane informacije ili kodirane (ifrirane) o krivinom djelu ili dogaaju koji su se dogodili u prolosti i uiniocu. Kako je navedeno iz informacije se ne moe iskljuiti subjektivna strana. Subjektivna i objektivna strana spoznaje se uvijek proimaju, a informacija nije samo svojstvo i stanje objekta, nego i subjekta, to znai da ovisi i od subjekta. U dokaznoj informaciji (kako neki zovu indirektne indicijalne dokaze) se vanjski materijalni predmet reproducira kao idealan odraz, a ne kao prenijeto fiziko bie vanjskog predmeta. Informacija nije samo materijalni ni samo idealna kategorija. Dokazna informacija : iz do sada navedenog proizlazi da je dokazna informacija takvo obavjetenje koje je kao element unutarnjeg modela vanjskog svijeta u svijesti organa postupka, izomorfna, eventualno homomorfna (podudarna samo u opim obiljejima) idealna reprodukcija objekta, procesa, stanja i odnosa. Ona se ne moe prenositi adresatu bez svog materijalnog nositelja-dokaznog signala (izvora dokaza) iji je ona sadraj. Izvor dokaza i dokaz ne mogu se javiti odvojeno, ali to ne znai da su isto. Dokazni izvor se javlja kao materijalni nositelj informacije i priopenje, koje je dokaz po svom sadraju. Kao objekt spoznaje moe se smatrati samo onaj isjeak stvarnosti koji je uao u sferu krivino procesne djelatnosti, kao predmetno-

84 osjetilne i spoznajne djelatnosti i samo od trenutka kada je ukljuen u tu djelatnost. Signal u vidu svjedoka, okrivljenika, materijalnog dokaza i slino, je u neku ruku utjelovljenje dokazne informacije (iskaza svjedoka, okrivljenika, svojstva materijalnog dokaza i slino), jer informacija nastaje promjenom. Ne moe se kruto odvoji informacija od signala, kao njenog nositelja, kao to se ne moe odvojiti injenica kao isjeak stvarnosti od njezine interpretacije. Izvor dokaza tzv. dokazni signal je fiziki nositelj informacije, njeno spremite, a informacija je relevantna ako nas obavjetava o krivino pravno relevantnim vezama. Heuristika funkcija dokaza Sastoji se u otkrivanju i odreivanju nepoznatih ili nepotpuno poznatih uzroka krivinih djela na temelju posljedica (ostataka) kao rezultata djela i drugih oblika veza. Aktivni uzronik (subjekt) promjena koje mogu postati dokaz je uinilac krivinog djela koji poduzima radnju izvrenja, pri emu nastaje uzrono-posljedina veza izmeu subjekta radnje (akcije ili ne akcije) s jedne strane i rezultata (posljedice, ishoda) s druge strane. Proces spoznaje ide od posljedica prema uzroku. Po posljedici se saznaje uzrok. Pri tome formu osjetilnopredmete djelatnosti odreuju norme zakona o krivinom postupku, a sadraj joj daju kriminalistike i forenzike nauke. Nerijetko treba utvrditi aktivnog subjekta krivinog djela i samo djelo koje se dogodilo, putem kriminalistike diferencijalne dijagnoze. U drugim sluajevima od poetka je poznato da je rije o krivinom djelu i treba otkriti samo uinioca kao subjekta u nastanku krivinog djela ili samo radnju izvrenja jer se utvrivanjem radnje eo ipso utvruje sredstvo ili uinilac npr. kod krivinog djela pronevjere. Dokazno sredstvo Dokazno sredstvo (lat. media probandi) je izvor iz kojeg se dobiva dokazna osnova, tj. izvor iz kojeg se dobivaju injenice, koje slue kao osnova za izvoenje zakljuka o istinitosti ili neistinitosti onoga to je predmet dokaza. U stvari rije je o procesnim radnjama kojima se izvode dokazi. Procesna radnja kao sistem krivino pravno reguliranih sredstava, naina i metoda utvrivanja i spoznaje stvarnosti koristi se radi otkrivanja, fiksiranja, aserviranja, provjere, ocjene i koritenja dokaznih informacija ili dokaza odreene vrste. Ona sama po sebi nita ne dokazuje, tj. indiferentna je prema dokazu. Naglaena je praktino-spoznajna metoda. Stvarni dokazi Promjene materijalne prirode u vidu tragova i predmeta krivinog djela. Rije je o objektivnom nalazu koji je nastao pokuajem ili izvrenjem krivinog djela koji se moe koristiti u dokazne svrhe direktno od strane organa postupka bez pomoi strunih osoba i vjetaka. Da bi se stvarni dokazi mogli koristiti u krivinom postupku moraju biti spoznati od strane organa postupka na nain propisan odredbama zakona o krivinom postupku. Rije je o izvoenju dokaza u procesnom smislu. Drugim rijeima stvarni dokazi su promjene objektivne prirode u vanjskom svijetu koje organ postupka moe spoznati i ocijeniti bez posebnog strunog znanja iz van pravnih podruja. To su sluajevi kada ti dokazi ne trae struno objanjenje, jer oni govore sami za sebe (res ipsa loquitur). Dakle oni neposredno (stricto sensu) slue u dokazne svrhe. Oni mogu zahtijevati identifikaciju, ali se time ne dovodi u pitanje njihovo izravno koritenje u dokazne svrhe od strane organa postupka. U anglosaksonskom pravu takve dokaze nazivaju Internal Evidence. U kriminalistikoj praksi njihov je broj relativno malen. Stvarne dokaze stvara uinilac krivinog djela i rtva, a organ postupka ih pronalazi i koristi u dokazne svrhe. U materijalnim promjenama koje nazivamo tragovima i predmetima u vezi s

85 krivinim djelima sadrane su informacije na materijalan nain. One trae ispitivanje i tumaenje, koje esto ima karakter deifriranja (dekodiranja). Stvarne dokaze ne predstavljaju samo postojei tragovi i predmeti, ve i njihovo nepostojanje, odnosno postojanje suprotno uobiajenom hodu stvari. To su tzv. negativne ili odrene injenice. Stvarni dokazi nisu uvijek iskljuivo indicijalni dokazi. Oni mogu biti i izravni (direktni, neposredni) dokazi. Zato je pogreno izjednaavati pojmove stvarni dokaz i indicijalni dokaz. Postoji vrlo irok dijapazon pojavnih oblika stvarnih dokaza, to na neki nain oteava njihovo definiranje. Pod odreenim okolnostima to moe biti gotovo svaki objekt, supstanca, trag otisak ili utisak, sve to svojim materijalnim postojanjem dokazuje da je pripremano, pokuano ili izvreno krivino djelo ili slui identifikaciji uinioca, rtve ili omoguava traganje za njima ili neku osobu ili predmet dovodi u vezu s krivinim djelom. Stvarni dokazi koji dokazuju postojanje krivinog djela su primarno indicijalni dokazi koji dokazuju odreeni identitet neizravno s razliitim stupnjem sigurnosti. Stvarni dokazi mogu biti objekti ispitivanja i vjetaenja i to kako u pogledu njihove grupne pripadnosti, tako i identiteta. Shvaanje pojma stvarni dokaz po kriminalistikoj doktrini je sveobuhvatnije od krivino procesnog, ali zato amorfnije. Relativnost objektivnosti stvarnog dokaza : ogleda se u injenici da materijalni dokazi koji danas trae naunu i strunu interpretaciju samim tim (automatski) ne moraju biti objektivni. Oni mogu biti fingirani, podmetnuti, inscenirani, a da to nije uoeno, kao i pogreno interpretrirani. U dokazivanju se ne moe izbjei subjektivni moment. To je pitanje stvaralakih sposobnosti ovjeka da spozna materijalne informacije i iz njih izvue odreene zakljuke. Stvarni dokazi po funkcionalnom kriteriju U tu kategoriju dokaza ubrajaju se : 1. predmeti koji su posluili kao sredstvo izvrenja krivinog djela ili su bili namijenjeni tom cilju (instrumenta sceleris), 2. predmeti pribavljeni krivinim djelom ili dobiveni kao nagrada za izvrenje krivinog djela, 3. predmeti nastali izvrenjem krivinog djela, 4. predmeti nositelji materijalnih informacija u vidu tragova, kao signala, 5. predmeti koji pomau utvrivanju linosti uinioca ili rtve, motiva itd., 6. ostavljeni, zaboravljeni ili odbaeni predmeti, 7. svi ostali predmeti od vanosti za otkrivanje krivinog djela i uinioca i utvrivanje njegove krivine odgovornosti. Nauni nivo ove podjele je dvojben zbog posljednje kategorije corpora delicti, koja je neodreena po sadraju i obimu, i ima preteno iskustvenu, a ne i naunu vrijednost. Stvarni dokazi po kriteriju uzronosti Po tom kriteriju razlikuju se : 1. promjene poloaja u prostoru i vremenu. To je tzv. trag situacije mjesta dogaaja kao dokaz. Situacija na mjestu dogaaja je objekt situacijskog vjetaenja, 2. mehaniko premjetanje tvari koja ini stvar, kao i pojava nove stvari na mjestu dogaaja ili nestanak stvari s mjesta dogaaja (negativna okolnost), 3. razdvajanje do tada jedinstvene stvari na pojedine sastavne dijelove (proces separacije), 4. izmjena energetskog stanja stvari (zagrijavanje, hlaenje), faznog stanja (ubrzanje, usporavanje), same strukture stvari i tvari (agregatnog stanja), 5. primjena odreene stvari u konkretnim uvjetima mjesta i vremena na individualan nain (modus operandi) itd.

86

Stvarni dokazi prema naunim disciplinama (podrujima) Klasifikacija tragova i predmeta prema naunim podrujima, ija se dostignua primjenjuju u ispitivanju pojedinih vrsta tragova i predmeta, pokazuje kako gotovo sva nauna podruja daju doprinos u ispitivanju i vjetaenju tragova i predmeta koji su kriminalistiki relevantni. Tehniki dokaz To je esto pogreni naziv za indicijalni dokaz. Pogreno je izjednaavanje stvarnih dokaza s indicijama (indicijalnim dokazima). Stvarni dokazi nisu uvijek i iskljuivo indicije, iako su to najee. Oni mogu biti i izravni dokazi. Zato je nepravilno izjednaavati pojmove stvarni dokaz i indicjalni dokaz, respect tehniki dokaz. Materijalni izvedeni dokaz Rije je o kopiji ili odljevku (mulau) originalnog traga ili posebnim sredstvima (npr. folijama) skinutog traga nastalog procesom odraavanja. Ovi materijalni izvedeni dokazi omoguavaju kasnije provoenje vjetaenja. U svakodnevnoj praksi se postavlja pitanje dokazne vrijednosti tih kopija izvedenih materijalnih dokaza. Odredbe zakona o krivinom postupku za sve vrste dokaza trae primjenu naela dosljednosti, pa tako i za stvarne dokaze, trae primjenu naela neposrednosti i nezamjenjivosti. U skladu s tim naelima, izvor saznanja, materijalni dokaz, trebao bi stajati na raspolaganju sudu, a time i vjetaku u njegovom originalnom (izvornom) obliku. Meutim u kriminalistikoj praksi nemogue je neke izvorne (originalne) materijalne dokaze sauvati za potrebe dokaznog postupka. To je npr. reljefni trag stopala u snijegu koji se topi, ili vlanoj zemlji koja se na suncu brzo sui itd. Izvorni (originalni) materijalni dokaz nastaje izvrenjem krivinog djela, a izvedeni materijalni dokaz javlja se u vidu njegove kopije, odljevka i slino. Njih stvaraju tehniki pomagai organa postupka kod obavljanja istranih radnji kao to je uviaj. Kopija materijalnog dokaza ima za cilj da sauva grupna i individualna obiljeja originalnog materijalnog dokaza, za dokazne potrebe. Taj se postupak poduzima iz nude, jer prijeti opasnost od nestanka, unitenja, kontaminacije ili je rije o nemogunosti odvajanja od podloge, lomljivosti, krhkosti, prolaznosti i slino. Posebno su interesantne sipke i itke podloge traga. Izvedeni materijalni dokaz ako je uspio, a to znai da je adekvatno konzervirao potrebna grupna i individualna identifikacijska obiljeja u njihovom individualnom kompleksu, zahvaljujui razvoju kriminalistike tehnike i tehnikih metoda i sredstava, ima isto dokazno znaenje kao i originalni materijalni dokaz. Uloga izvedenih materijalnih dokaza svakim danom je sve vea, a repertoar sigurnih metoda i sredstava za njihovo fiksiranje je takoer svakim danom sve vei. Uvjeti za upotrebu izvedenih materijalnih dokaza Trai se prethodno precizno i iscrpno opisivanje u zapisniku o poduzetoj procesnoj radnji (primarno uviaju) i adekvatno kriminalistiko-tehniko fiksiranje uz zapisniko konstatiranje poduzetih mjera i radnji kriminalistiko tehnike prirode. Kada je rije o navedenim dokazima, treba imati u vidu injenicu da dokaz nije predmet koji se odrazio, nego njegova individualna ili grupna svojstva. Kopija moe posluiti kao dokaz samo ako ta obiljeja vjerno odrava i izraava, pri emu ne mora sva, nego onoliko koliko ih je potrebno za identifikaciju ili grupifikaciju, to odreuje vjetak u konkretnom sluaju u skladu s pravilima pojedinih nauka i tehnike. Njihovo koritenje

87 limitiraju raspoloiva tehnika sredstva i metode rada. Od brojnih obiljeja moe se apstrahirati kao od nebitnih kao to su : boja, teina i slino. Kopija materijalnog originalnog dokaza, treba da konzervira poloaj, konfiguraciju, meusobni poloaj i raspored identifikacijskih obiljeja, dakle, treba da vjerno odraava originalni dokaz. Pomoni materijalni (realni) dokaz Pod tim pojmom neki kriminalisti podrazumijevaju predmete koji slue kao dokaz samim svojim postojanjem, pod uvjetom da je nedvojbeno utvreno da su u vezi s krivinim djelom. Kontrolni sistem materijalnih dokaza Ovaj pojam u sebi sadrava : 1. onemoguavanje neovlatenog disponiranja, gubitka ili prenoenja prava koritenja materijalnim dokazima, 2. utemeljenje i odravanje tzv. lanca uvanja materijalnih dokaza, 3. utemeljenje odgovornosti za uvanje tih dokaza. 4. popis materijalnih dokaza, identifikacijske oznake i naznaku lokacije gdje se materijalni dokazi uvaju i uvjete pohrane (vlanost, temperatura, svjetlost, mranost itd.), kada je to relevantno, 5. ustupanje materijalnih dokaza nekom treem, samo uz prethodno pismeno odobrenje nadlene slubene osobe. Do tada je materijalni dokaz u vlasti nadlene slubene osobe kojoj je povjeren na uvanje ili koritenje, 6. identifikacijske podatke i radno mjesto slubene osobe kojoj se materijalni dokaz ustupa, 7. naznaku razloga za ustupanje stvarnog dokaza, 8. osiguranje dokumentiranog dokaza da je ustupanje materijalnog dokaza izvreno ovlateno i stanje u kome se dokaz nalazi i 9. naznaku konane dispozicije sa materijalnim dokazom. Dokazna osnova Dokazna osnova (lat. argumentum probandi) je sadraj izvedenog dokaza. Dokazna snaga Dokazna snaga (lat. nervus probationis) je podobnost dokaza da kod organa postupka (kao korisnika) stvori uvjerenje o postojanju ili nepostojanju, odnosno istinitosti ili neistinitosti injenica koje se njima dokazuju. U uem strogo logikom smislu, to je sposobnost odreenog sadraja dokaza kao argumenta da se iz njega izvede zakljuak o istinitosti neke injenice, injenine tvrdnje. Ona nije regulirana pravnim propisima. Predmet dokazivanja Skup injenica koje se u postupku utvruju dokazivanjem. Dokazni istrani poslovi Poslovi posebne kriminalistike posebnosti koji trae dostatno kriminalistiko znanje kao to su : uviaj, rekonstrukcija, istrani eksperiment itd.

88 Dokazni izvori To mogu biti : osobe, tragovi i predmeti krivinog djela, isprave i tehnike snimke, ivotinje, biljke i slino. Iskazi osoba dokazi su po svom sadraju, ako ih organ postupka prihvati, a tragovi i predmeti kao materijalni nositelji informacija (signali) mogu biti stvarni dokazi ili predmeti vjetaenja kada postaju dokazi putem nalaza i miljenja (iskaza) vjetaka. Dokazni predmet Trodimenzionalni dio nekog prostora materijom sadran s vrsto odreenim oblikom koji je osjetilima pristupaan (opaljiv). Dokazni predmet esto je kriminalistiki i krivino pravno relevantan svojim postojanjem i izgledom. Dokazivanje Procesna radnja ili radnje kojima se pomou dokaza utvruju injenice. Postoje tri faze dokazivanja : (1) odluivanje o izvoenju dokaza, (2) izvoenje dokaza (koritenjem nositelja dokaza utvruje se sadraj dokaza i (3) ocjena dokaza. Dokazivanje u procesnom smislu To je sistematski skup operativnih djelatnosti nadlenog organa pomou kojih se dolazi do saznanja relevantnih injenica za krivini postupak. Drugim rijeima to je zakonom regulirana djelatnost ili skup radnji nadlenog organa (suda, policije, tuilatva i drugih dravnih organa i krivino procesnih subjekata) na planu : (1) pronalaenja, (2) osiguranja i prikupljanja, (3) provjeravanja i izvoenja i (4) ocjene dokaza. Specifinost dokazivanja ogleda se u tome, to dokazivanje kao poseban oblik (forma) saznanja objektivne stvarnosti (istine) karakteriziraju dvije okolnosti : (a) dokazivanjem se utvruju injenice koje su se dogodile u prolosti i (b) utvrivanje tih injenica vri se u procesno propisanoj formi. U vezi s navedenim postavlja se i pitanje : Tko utvruje injenice ? postupovna tijela koja donose odluke, dakle, ne samo sud. Specifinost dokazivanja u krivino pravnom smislu sastoji se u tome, to su otkrivanje, izvoenje, procjena i ocjena dokaza neodvojivi. Dok je predmet dokazivanja jedinstven za sve stadije postupka ( tzv. identitet predmeta dokazivanja), krug dokaza je uvijek i bez iznimke unaprijed neodreen. Taj krug odreuje organ postupka u skladu s procesnim odlukama. Nain utvrivanja injenica : u osnovi postoje dva naina : 1. vlastito opaanje organa postupka, ali samo kada je rije o tzv. stvarnim dokazima u uem smislu, koji ne trae interpretaciju strunjaka nego ih u postupak moe uvesti organ postupka npr. Broj osoba koje su dole u neki objekt po tragovima u snijegu i slino i 2. dokazivanjem pomou posrednika koji se javljaju izmeu svijesti organa postupka i injenica koje se utvruju. Posrednici mogu biti : osobe, materijalni dokazi, tehnike snimke i isprave. Postupovno tijelo ocjenjuje pouzdanost posrednika. Danas prevalira stav, da se injenice utvruju samo dokazivanjem, a ne i vlastitim opaanjem organa postupka. Utvrivanje injenica : spoznaja injenica u objektivnoj stvarnosti onakvima kakve jesu. Bez spoznaje nema injenica. Utvrivanje injenica u krivinom postupku : djelatnost organa krivinog postupka i drugih procesnih subjekata usmjerena na utvrivanje injenica ope spoznajnim i kriminalistikim metodama i postupcima uz pridravanje strogih procesnih formi.

89

Utvrivanje injenica u kriminalistikom smislu : to je rezultat aktivnosti koje su usmjerene na otkrivanje i spoznavanje injenica po pravilima kriminalistike nauke, mimo strogih procesnih formi, ali unutar procesnih naela i zabrana. Rije je o reproduciranju injenica onako, kako su u stvarnosti izgledale ili priblino onako, dakle, istinito po pravilima kriminalistike nauke (lex artis). Utvrivanje injenica u spoznajnom smislu : aktivnost organa postupka i postupovnih subjekata usmjerenih na spoznaju injenica u spoznajnom (gnoseolokom) smislu. Rije je o izrazu koji se upotrebljava u svakodnevnom govoru i koji se odnosi na utvrivanje injenica ope spoznajnim metodama koje se primjenjuju u svakodnevnom ivotu, van sfere krivinog postupka . To znai spoznavanje injenica onakvima kako se javljaju u svakodnevnom ivotu. injenice U do sada navedenom stalno se govori o injenicama. Da vidimo to taj pojam obuhvaa. Pojam injenice : ona je dio (isjeak, fragment) stvarnosti koji je organ postupka apstrahirao iz sistema sveope povezanosti stvari i pojava odraavajui ga u svojoj svijesti, dakle, koga je spoznao. Stvari, dogaaji, pojave i osobine postaju injenice u kriminalistikom smislu samo onda i upravo time to ih je spoznao organ postupka i pridao im odreeno znaenje, protumaio ih. Drugim rijeima, injenice su pojedinano osjetilima dostupne datosti, i to izravno (direktno) i neizravno (indirektno). injenica je predmet spoznaje, saznanja i od dokaza se razlikuje samo po funkciji (instrumentalno), a ne pojavno (fenomenoloki). Utvrena injenica s odreenim stupnjem sigurnosti, izvjesnou ili eventualno niim stupnjem sigurnosti, kada slui za utvrivanje drugih injenica postaje dokaz. injenice u procesnom smislu : su dio stvarnosti (predmeti, tragovi, zbivanja, pravila, iskustva itd.) koji je spoznat i koje treba u postupku utvrditi da bi se na njih posredno ili neposredno primijenilo pravo. Procesni pojam injenica uvjetovan je nunou razlikovanja injenica i pravnih normi. Kako je navedeno dokazi su utvrene injenice koje slue za utvrivanje drugih injenica. Razlika je u njihovoj funkciji. Dokazi su sredstvo spoznaje, a injenice predmet spoznaje. Razlikovanje je samo funkcionalno. injenice mogu biti iz sadanjosti i prolosti. injenine tvrdnje mogu biti pozitivne i negativne. Kod pozitivnih se tvrdi da neka pojava postoji, a kod negativnih da ne postoji. injenice s krivino pravnog stanovita : U osnovi razlikuju se : (1) injenice ukljuene u apstraktni zakonski opis krivinog djela, (2) injenice u stvarnosti, (3) sekundarne injenice od vanosti za krivini postupak i (4) injenice koje nemaju vanosti za krivini postupak. U vezi s navedenim razlikuju se vane injenice u uem smislu i vane injenice u irem smislu. Vane injenice u uem smislu su one navedene pod tokama 1, 2. i 3., vane injenice u irem smislu u krivinom postupku je stanje stvari, kao ukupnost injenica krivinog postupka. To su sve injenice koje se utvruju u krivinom postupku. Vane injenice prema dokaznoj teoriji : to su : (1) odlune i koneksne injenice, (2) injenice indicije i pomone injenice i (3) injenice kojima se provjeravaju dokazi tzv. kontrolne injenice. One imaju instrumentalnu ulogu. Na prvu kategoriju se primjenjuju pravni propisi. To su odlune, pravno relevantne injenice. To su injenice na kojima se temelji primjena materijalnog i procesnog krivinog prava u odreenoj krivinoj stvari.

90 Koneksne injenice injenice. Indicije su : (1) (injenice) i (2) dokazi. Naziv dokazne injenice javlja se kao funkcijska oznaka. Indicija se prvo utvruje kao injenica, a zatim slui kao dokaz za utvrivanje odlunih injenica logikim zakljuivanjem. Rije je o indirektnim dokazima. Indicije moraju biti utvrene sa sigurnou da bi mogle posluiti kao dokaz. Odreivanje pojedinih indicija i njihova ukupnost ovisi o istranoj situaciji. Istrana situacija je cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi postupak (neformalni ili formalno pravni). To je dinamiki sistem objektivnih i objektivnih imbenika organizacijske, informacijske i dokazne prirode. Kontrolne injenice : su one koje slue za kontrolu odlunih injenica i indicija. Na njih se ne primjenjuje pravo, ali imaju vanu instrumentalnu ulogu. injenino stanje : je ukupnost odlunih injenica. injenice kao objekt utvrivanja : one moraju biti jasno odreene (to je prva istraivaka zadaa), treba odrediti sredstvo i nain njihovog utvrivanja i treba odrediti postupovno vrijeme za utvrivanje injenica (rokovi). Struktura dokaza u krivinom postupku U osnovi se sastoji od : 1. sadraja dokaza ili elemenata dokaza (to su sadraji iskaza osoba, isprave znaajke predmeta i slino). 2. izvora dokaza ili nositelja dokaza (osobe kao personalni nositelji informacija i materijalni nositelji u vidu tragova i predmeta, isprava i tehnikih snimaka itd.), 3. dokaznog sredstva ili procesne radnje putem koje se dokaz uvodi u postupak i 4. rezultata dokaza (zakljuak o injenicama). Nastaje intelektualnom operacijom organa postupka nakon izvoenja dokaza. Induktivni dokazi u kriminalistikoj proceduri To su dokazi koji se temelje na veoj ili manjoj vjerojatnosti, kao mjeri mogunosti. Razmatraju se kombiniranom induktivno-deduktivnom metodom. Kriminalistike teorije o verzijama ili kriminalistikim hipotezama Pojam verzije Verzije nazivaju i presumpcije , misaone radne pretpostavke i ad hoc hipoteze. Verzija u kriminalistikoj nauci je jedno od vie moguih objanjenja (hipoteza) krivinog djela ili dogaaja, odnosno kriminalistiki relevantne injenice, dakle, oblik misaone djelatnosti organa postupka. Verzije kao jedna od vie hipoteza koje objanjavaju nastanak, svojstva, meusobne veze i okolnosti pojave krivinog djela, njegovih znaajki, stanja i odnosa uinioca, rtve te druge okolnosti u vezi s predmetom kriminalistikog istraivanja su danas imperativ uspjenog otkrivanja i dokazivanja krivinih djela. Niz kriminalista definira verziju kao obrazloeno zakljuivanje ili utemeljenu (obrazloenu) pretpostavku od vie postavljenih, koja na nivou vjerojatnosti objanjava postupak, svojstva, meusobne veze i odnose, sadraj i znaaj za krivinu stvar vanih pojedinih okolnosti krivinog djela ili dogaaja ili njih same u cjelini, radi objektivnog utvrivanja istine. Dakle, kriminalistika verzija je obrazloena pretpostavka u pogledu pojedine injenice ili grupe injenica koje su ili bi mogle biti znaajne za krivinu stvar, koja ukazuje na postojanje i objanjava porijeklo su : (1) indicije zvane i dokazne injenice i (2) kontrolne

91 tih injenica, njihovu meusobnu vezu i sadraj sluei ciljevima objektivnog utvrivanja injenica. Pri tome treba imati u vidu da verzija smjera vjerojatnom objanjenju injeninog supstrata u okviru kriminalistikog istraivanja. Istraivanje u kriminalistikoj nauci karakterizira odabir izmeu vie rjeenja na temelju ne sasvim pouzdanih saznanja. Verzija kao hipoteza znai sud za koji se pretpostavlja da je istinit. On je stvoren da bi se pomou njega moglo tumaiti i objanjavati odreene injenice. Drugim rijeima hipoteza je vjerojatan sud ili temeljni moment logike otkria. Otkrie je prvo opaanje neega ili prvo utvrivanje neke pravilnosti. Logiki uvjeti otkria u kriminalistikoj proceduri su : istinitost i novost otkrivene teze. Otkria prema vremenu nastanka : moe se raditi o otkriima prije i u toku postupka. Dijele se i prema stadijima postupka. Provjera istinitosti kriminalistikih otkria provodi se dokazima. Otkrie-dokaz je sadraj postupka provjere. Funkcija kriminalistike hipoteze je usmjeravanje istraivanja na odreene pravilnosti meu injenicama. Cilj kriminalistike hipoteze je racionalizacija neizvjesnosti i pruanje osnove za ocjenu stanovitoga stupnja utemeljenosti. Hipoteza prua mogue (vjerojatno) rjeenje. Da li je to doista rjeenje problema zadatak je kriminalistikog istraivanja. I za verzije kao sloen, uvjetovan, implikativan sud vai sve kao i za hipoteze. One moraju biti postavljene u skladu s logikim i metodologijskim uvjetima spoznaje. Verzije su temeljni metodiki instrumenti ija je osnovna funkcija da praznine u znanju o krivinom djelu ili dogaaju i uiniocu privremeno popune i kriminalistima omogue da ukinu vieznanost u interpretaciji dokaznih informacija. Brojani imbenik je jedan od bitnih elemenata pojma verzije. Psiholoka dimenzija kriminalistike verzije moe se definirati kao proces obrade raspoloivih informacija koji je misaono-psiholoke, kognitivne prirode, proet matom, koja na temelju raspoloivog injeninog stanja pomae pri stvaranju novih informacijsko-logikih modela injeninog stanja. Iz izloenog proizlazi da su verzije taktika sredstva u obliku misaone djelatnosti kriminalista za utvrivanje istine. Rad s indicijama je specifina operativno-taktika ili postupovno-taktika djelatnost (metoda), dakle, vid kriminalistike praktine djelatnosti misaone prirode, pa zato nije pravno normirana. Postavljanje verzija ne provodi se u procesnoj formi, ve se vri po pravilima psihologije i logike. Meutim, provjeravanje verzija koje se vri prilikom provoenja operativnih i procesnih radnji i mjera vri se po kriminalistikim i procesnim pravilima. Ne postoji neka posebna radnja koja bi sluila formiranju verzija. Rije je o strukturalno-logikoj spoznajnoj metodi. Verzije imaju svoju logiku dimenziju, sadrajnu stranu i funkcionalni aspekt. Sve tri navedene dimenzije dolaze do izraaja u definiciji verzije. Verzije omoguavaju planski i svrhovito provoenje postupka. Put dokazivanja nije spontan i nasumice odabran, ve planski i svrhovit. Funkcije verzija : one su trostruke : (1) one su specifino sredstvo za otkrivanje relevantnih injenica, (2) sredstvo za prijelaz od vjerojatnog znanja na pouzdane zakljuke i (3) u funkciji su spoznajne metode. Verzije postoje samo dotle, dok znanje o kriminalnom dogaaju ili uiniocu ne postaje pouzdano, tj. izvjesno. Verzije usmjeravaju tok kriminalistikih procedura, bilo da je rije o procedurama policije ili tuilatva, odnosno suda. One su instrument nauno organiziranog postupka, koji se ne odvija po principu spontanosti, nego planski. Postavljanje verzija je neophodna faza u postupku dokazivanja. One su objektivizirane u neformalnim i formalnim radnjama i mjerama. Broj verzija koje treba planirati ovisi o raspoloivom injeninom fondu. Mnotvo verzija tzv. pluralitet verzija, javlja se kao vaan metodoloki imbenik otkrivanja, dokazivanja i razjanjavanja krivinog dogaaja ili krivinog djela, jer osigurava svestranost, potpunost i objektivnost. Uvijek treba imati u vidu da skoro svaka verzija ima svoju protu verziju. Treba postaviti sve mogue verzije u skladu s principom maksimuma verzija, sve trebaju biti ispitane (provjerene) s istim oblikom panje. Verzija koja je izdrala provjeru mora biti utemeljena na valjanim dokazima. Provjerena verzija mora potpuno i sukladno tumaiti predmet postupka i ona smije biti jedini mogui zakljuak.

92 Verzije kao oblici misaone djelatnosti su neraskidivo povezane i isprepletene s poduzimanjem neformalnih i formalnih mjera i radnji i nalaze se u njihovim temeljima i rezultatima. Kriminalistiko istraivanje, uvjetno reeno kao krivini postupak u irem smislu, je struktura koju u svim fazama odreuju : planiranje-postavljanje verzija-dokazivanje. Kriminalistike verzije se dijele na : ope i posebne, tipine, retrospektivne, prognozne, sudske, verzije obrane i optube, obzirom na vrste postupka, prema tome koji subjekt stvara verziju, prema krivino pravnom znaenju itd. o emu e nastavno biti vie rijei. U praksi se javljaju proturjene (nepodudarne) i neproturjene (podudarne) verzije. Obino je jedna verzija podudarna s tokom krivinog djela, ali dogaa se da istinito rjeenje nije bilo ni predvieno. Nerijetko je niz verzija proizvod mate (fikcije). Ipak, nerijetko se do istine dolazi samo pomou tih izmiljenih, ali na injenicama utemeljenih objanjenja. Iz navedenog proizlazi da se verzije moraju temeljiti na injenicama, a ne samo na mati, koja igra veliku ulogu u stvaranju verzija Odbacuju se sve verzije koje ne potvruju injenice, a prihvaaju samo one ili ona koju potvruje injenini materijal. Rad na verzijama je primjena metode eliminacije. Treba istovremeno provjeravati sve verzije. Opasno je postupanje samo po jednoj verziji. Isto tako tetna je i primjena teorije redoslijeda, po kojoj se prvo radi na temelju najvjerojatnije verzije, pa zatim na red dolaze ostale, jedna za drugom po kriteriju vjerojatnosti. Rad s verzijama mora imati paralelni tok radnih operacija. Operativne verzije policije se konstruiraju i provjeravaju prije pokretanja krivinog postupka, u pravilu istrage, ali i paralelno s istranim verzijama, tzv. kombiniranje operativne i istrane djelatnosti. Osim to se informacije stvaraju na informacijskom materijalu operativnog karaktera, one se stvaraju i na temelju intuicije. injenice na temelju kojih se u pred krivinom postupku stvaraju verzije, nisu procesno odreene ni uokvirene. Kriminalisti u procesu planiranja i provjeravanja verzija su svjesni da najee jedna verzija iskljuuje drugu. Ne postoji mogunost istovremene istinitosti dvije ili vie suprotnih verzija. Kako je navedeno, rije je o primjeni metode eliminacije, koja se sastoji u postepenom odbacivanju raznih, inae objektivno moguih verzija u svjetlu svake novoutvrene injenice. esto se u postupku eliminiranja nekih verzija stvaraju nove, na temelju utvrenih injenica. Meutim preostala verzija samim tim ne znai i da je istinita. Dakle, za verifikaciju i eliminiranje verzija slui metoda eliminacije koja nije dokaz ni argument za fundiranje istinitosti preostale verzije. Pri stvaranju i provjeravanju verzija treba uzimati u obzir i negativne (odrene) okolnosti, a ne samo pozitivne okolnosti. Polazite za postavljanje verzija : su : a) prikupljeno saznanje i b) intuicija. Struktura kriminalistike verzije : (1) prikupljanje injenica na temelju poznavanja fenomenologijskih podataka o tipu vjerojatnoga krivinog djela, (2) sreivanje prikupljenih injenica, (3) ralamba kljunih sastojaka, (4) usporedba pojedinih sastojaka s drugim suprotstavljenim stajalitima, (5) usporedba verzije i alternativnih verzija, (6) vanjska provjera verzija i (7) ocjena stupnja prihvatljivosti verzije. Svaka hipoteza, dakle i verzija je u logikom smislu sud o nekoj okolnosti. Iz toga slijedi da se u postavljanju verzija koriste induktivne i deduktivne logike metode izvoenja i zasnivanja sudova. Induktivna metoda : je sistematska primjena induktivnih zakljuaka i dokaza u postupku otkrivanja i dokazivanja istine. Pomone induktivne metode su : 1) promatranje, 2) brojenje, 3) mjerenje i 4) eksperiment. Promatranje obuhvaa : predmet, cilj i rezultat promatranja. Kriminalistiko promatranje mora biti nepristrano, objektivno i egzaktno, tj. moraju se zapaati samo ona svojstva objekata promatranja koja mu doista pripadaju.

93 Planiranje je : plansko programirano zapaanje. Zato cilj i predmet promatranja moraju biti tono odreeni u planu promatranja. Eksperiment : je pomona induktivna metoda. Ona ukljuuje namjerno izazivanje pojava koje se promatraju. U toku eksperimenta dolazi do aktivnog mijeanja u zbivanje. Mogu se mijenjati uvjeti nastupanja i izazivanja pojava kojih u naravi nema. Promatranje je mogue i tamo gdje se eksperiment (pokus) ne moe izvesti. Mjerenje je : odreivanje brojane vrijednosti odreenog svojstva. Temporalitet je : vremenski slijed, sukcesija pojava. Kauzalitet je : je tip invarijantne relacije-imbenik nepromjenjivo povezan s uinkom. Deduktivna metoda : je sistematsko i dosljedno postupanje u kojem se primjenjuju deduktivni zakljuci s ciljem da se otkrije i dokae istina. U kriminalistikoj nauci se trai cjeloviti, holistiki pristup induktivne i deduktivne metode. Temeljna naela miljenja : prema tradicionalnom shvaanju su : 1) naelo identiteta (principium identitatis), 2) naelo proturjenosti (principium contradictionis), 3) naelo iskljuenja treega ili srednjega (principium exclusi tertii sive medii) i 4) naelo dovoljnog razloga (principium rationis sufficientis). Podjela verzija Kriteriji podjele verzija : 1. logiko-metodologijski i 2. kriminalistiki. Logiko-metodologijski kriterij poznaje slijedee verzije : 1. preliminarne, radne i konane. 2. prema domaaju : glavne i pomone. Glavna verzija odnosi se na predmet istraivanja, a pomona na pojedine sastojke kojima se provjerava glavna verzija, 3. osnovne verzije su one koje se odnose na polazine sastojke istraivanja. Iz njih se stvaraju dopunske verzije, 4. prema vremenu nastanka verzije su : retrospektivne ili prognozne, sukcesivne ili simultane, 4. obzirom na meusobne odnose verzije su : podudarne, iskljuive, neutralne i slino. Verzije su najee retrospektivne, a kada slue kao temelj planiranja i poduzimanja odreene radnje ili radnji, imaju prognostiko znaenje. Meusobno i prema stvarnim okolnostima verzije mogu biti : neutralne ili u odnosu podudarnosti, konkurencije i iskljuivosti. Kategorijalna podjela verzija : po tom kriteriju verzije se dijele na : 1. kriminalistike i 2. procesne. Polazite kriminalistikih verzija su primarno indicije i indikatori. Zato ih i zovu kriminalistikim, heuristikim, otkrivakim verzijama. Procesne verzije poivaju na dokazima. To su procesne, silogistike, dokazne verzije. Meu kriminalistikim verzijama veliko praktino znaenje imaju tipine verzije, kao vrsta opih verzija. Ope verzije u kriminalistikoj nauci su pretpostavke o predmetu dokazivanja (thema probandi). One igraju ulogu armature. Dijele se na verzije optube i obrane. Ova klasifikacija verzija polazi od odnosa sudionika u postupku (stranaka) prema predmetu dokazivanja i proizlazi iz normi zakona o krivinom postupku. Tipine verzije su kako je navedeno, varijante ope verzije. To je jedno od vie moguih vjerojatnih objanjenja krivinog djela ili dogaaja uz postojanje minimalnih informacija. Drugi rijeima tipina verzija je takvo objanjenje koje je karakteristino sa stajalita krivinog prava, kriminalistikih metodika i praktinog iskustva. Tipine kriminalistike verzije ustrojene su modelski kao : 1. verzije o posebnim elementima (biu) krivinog djela, 2. o radnji i posljedici i njihovim sastojcima (vladanju, kauzalnoj vezi, posljedici), 3. subjektivnoj strani krivinog djela (oblik krivnje, motiv), 4. postupanju rtve, 5. tragovima i predmetima na mjestu dogaaja itd. Kriminalistike verzije temelje se primarno na indicijama u kriminalistikom smislu. Meu procesnim verzijama prevladavaju retrospektivne verzije, ali ima i prognostikih (nalozi o pretragama temelje se na njima). Razlikuju se istrane i raspravne verzije. Istrane verzije se u odnosu na kriminalistike razlikuju instrumentalno. Elementi ovih verzija su dokazi ili indicije u procesnom smislu kao dokazne injenice. Imaju preteno prognozni znaaj i

94 sline su kriminalistikim verzijama. Raspravne verzije temelje se na dokazima i indicijama u procesnom smislu, kao dokaznim injenicama. U pravilu su to retrospektivne verzije o glavnom predmetu. Vidimo da je rije o verzijama obzirom na vrste postupaka. Ova podjela verzija vana je obzirom na to to omoguava da se utvrdi organska i logika veza pred krivinog i krivinog postupka, a unutar krivinog postupka izmeu njegovih pojedinih faza. Tako se razlikuju slijedee verzije : 1.operativne policije, 2. istrane, 3. raspravne, 4. ekspertizne verzije i 5. verzije u albenom postupku. Verzije prema krivino pravnom znaenju : obino se dijele trihotomno na : 1. ope, 2. posebne i 3. verzije po elementima bia krivinog djela. Ope verzije su pretpostavke o predmetu dokazivanja. Posebne verzije su verzije o dokaznim injenicama (dokazima). Verzije po elementima bia krivinog djela su verzije o subjektu (uiniocu) i subjektivnoj strani djela (umiljaj i nehat) i objektu (krivini dogaaj ili krivino djelo) i objektivnoj strani djela (nain, mjesto, vrijeme izvrenja i dr.) i motivu. Verzije prema subjektima koji stvaraju verzije : To je klasifikacija verzija po kriteriju autorstva. Po tome kriteriju verzije stvaraju ovlateni slubenici policije, tuioci, istrani i raspravni suci, osumnjienici, okrivljenici i optuenici i njihovi branitelji, oteeni, vjetaci i strune osobe ovisno o njihovim ulogama u postupku. U toku krivinog postupka verzije moraju biti izloene u procesnom obliku. Ova podjela je vana jer upozorava subjekte u postupku, da osim svojih verzija trebaju uzimati u obzir i verzije drugih subjekata. Ovo osobito vai za sud. asom kad sud uzima u razmatranje neku pretpostavku ona dobiva status sudske verzije. Verzije po stupnju vjerojatnosti : Po ovom kriteriju verzije se obino dijele na : 1. malo vjerojatne, 2. vjerojatne i 3. vie vjerojatne. Ova klasifikacija gledana formalno-logiki ima svoje opravdanje, ali je sporna njena svrhovitost. Bogata kriminalistika praksa pokazuje da malo vjerojatne verzije, pa ak i najnevjerojatnije, koje granie s matom, mogu biti pravilne, a najvjerojatnije verzije da se ne moraju podudarati sa stvarnou u pogledu krivinog djela ili dogaaja. Zato se u sutini planiranja i provjeravanja verzija nalazi faktino pravilo da se sve verzije provjeravaju istovremeno, bez obzira na pretpostavljeni stupanj njihove vjerojatnosti. Prema sadraju i dosegu : verzije se dijele na ope i posebne, sloene metodologijske verzije u odnosu na temeljna, glavna pitanja kriminalistike nauke. Broj posebnih verzija je velik npr. : 1. verzije o naravi krivinog djela ili dogaaja, 2. o subjektu i subjektivnoj strani delikta, 3. objektu, 4. modalitetima radnje, 5. rtvi, 6. situaciji i nainu i sredstvima izvrenja djela, 7. tragovima itd., o emu je bilo rijei. Treba imati u vidu da je vaan odnos : verzija-dokaz-injenica koju ona sadri. Prema modelu dokazne strukture verzije mogu biti : 1. jednostavne i sloene, 2. konvergentne i divergentne, 3. verzije koje ukljuuju izravne i neizravne dokaze, 4. koje se odnose na odlune ili druge injenice itd. Kod postavlja verzija ulogu igraju pravila logike i pravila kriminalistike nauke, primarno temeljnih pojmova kriminalistike morfologije, psihologijskih saznanja i pravila taktike. Verzije se postavljaju na temelju : 1. modelske strukture situacije krivinog djela, 2. raspoloivih saznanja, 3. stadija istraivanja i 4. taktikog naina. U silogistikoj kriminalistikoj nauci osnova verzija su dokazi u formalnom smislu ili indicije (dokazne injenice). Primjena verzija u krivinom postupku odvija se u skladu s logikim, taktiko-psihologijskim i komunikologijskim pravilima. To je vano radi provjere verzija. Sadraji verzija tvore bitni, sredinji dio planiranja krivinog postupka.

95 Za rad s verzijama bitno je poznavanje fenomenologije pojava krivinih djela. Na toj osnovi stvaraju se tipine planske verzije. Njihovo je polazite radnja ili neki drugi sastojak (element) pojave krivinog djela kao to su mjesto i vrijeme izvrenja krivinog djela npr. modeli obrade mjesta dogaaja. U sluaju povratnitva (u kriminalistikoj nauci perseveracija) verzija se postavlja na temelju pojave istovjetnoga postupanja. Osnova stvaranja modela su tragovi, tj. tipini tragovi za pojavu krivinog djela tzv. tragovni tekst. Provjera (verifikacija) verzija Verzije moraju ispunjavati ope logike uvjete valjanosti hipoteza, tj. 1. relevantnosti, 2. provjerljivosti, 3. plodnosti, 4. kompatibilnosti i 5. jednostavnosti. Relevantnost hipoteze : znai prikladnost hipoteze za rjeavanje problema za koji je postavljena. U kriminalistikoj nauci relevantnost hipoteze odreuju tri kriterija : 1. narav krivinog djela (morfoloki kriterij), 2. izvori saznanja (dokazni kriterij) i 3. postupovne radnje kojima se provjeravaju kvaliteta i kvantiteta i stupanj saznanja koji iz njih slijedi (postupovni kriterij). Provjera svake verzije u krivinom postupku mora biti logiki jasno utemeljena i procesno pravilno izvedena. To pretpostavlja jasno odreenje injenica koje se utvruju i sredstava koja se koriste u tom cilju. Kriminalistika verzija je provjerljiva samo u kriminalistikom postupanju, dakle, sredstvima koja predvia to postupanje. Verzija moe biti provjerljiva konkluzivno, kada se istinitost verzije utvruje sigurno ili parcijalno kada je njena istinitost tek vjerojatna. Verzije koje sadre indicije samo su parcijalno provjerljive. Ako se hipoteza moe potvrditi ili opovrgnuti opaanjem, rije je o izravnoj (direktnoj) provjerljivosti, u protivnom rije je o posrednoj (indirektnoj) provjerljivosti. Za verziju kao posebnu vrstu empirijske hipoteze, provjerljivost ukljuuje i opovrgavanje. Plodnost verzija : izravno je odreena brojem konsekvencija koje se mogu iz nje izvesti. U postupku provjere verzija to znai uzimanje u obzir naravi krivinog djela, eventualno postojanje formalnih dokaznih pravila i sadraj pojedinog dokaza, te procesne mogunosti konvergiranja raznih izvora saznanja i njihovih rezultata. Kvaliteta (kakvoa) verzija Uvjetovana je kompatibilnou s drugim verzijama. Kompatibilnost ne znai potpunu podudarnost, ali niti to da razlika moe postojati u odnosu na kljune, bitne okolnosti. Jednostavnost verzija opi je logiki zahtjev kojega u nizu situacija nije mogue dosljedno primijeniti. Heuristike verzije mogu biti vrlo sloene a da su valjane. Svaka verzija koja je dovedena u pitanje omoguava daljnju provjeru stvaranjem pomonih (kontrolnih) verzija, odnosno ad hoc hipoteza koje mogu dovesti do pozitivne ocjene, pod uvjetom da protuverzija nije dovela u pitanje postavke koje ine jezgro hipoteze. Verzije i planiranje u kriminalistikoj nauci Planiranje kriminalistikog postupanja znai postupak svjesnog odabira i razrade ciljeva i metoda. Moe biti strategijsko kada se odnosi na programske cjeline i na planiranje rada koje ima taktiki smisao. Strategijski ciljevi ureeni su procesnim propisima. Planiranje rada odnosi se na kriminalistiki predmet. Verzija je polazna pretpostavka tom planiranju. Planiranje rada mora predvidjeti : 1. ciljeve, 2. prikupljanje podataka, 3. potrebne radne operacije, 4. raspored poslova i 5. redoslijed radnji.

96 Predmet istraivanja koji obuhvaa brojne imbenike je sa stanovita planiranja problemska situacija, koju najprije treba dijagnosticirati, a zatim odrediti ciljeve istraivanja (prognozu). Planiranje u kriminalistikom predmetu ostvaruje se stvaranjem operativnog modela i razradom konkretnih planova. Pri tome krivino djelo treba promatrati kao sistemsko-strukturni model. Operativni modeli mogu biti jednostavni i sloeni. Njihova je znaajka tipinost. Javljaju se kao : tabelogrami, obrasci, upitnici, sheme, aplikativni programi, hodogrami i slino. Metode planiranja su raznovrsne. Planiranje spada podruju kriminalistike taktike. Polazite planiranja istraivanja je situacija pojave krivinog djela, tzv. kriminalna situacija. To je sistematska cjelina svih sastojaka u vremenu i prostoru izvrenog krivinog djela. U tu situaciju ulaze slijedei sastojci . 1. osobnog, 2. socijalnog, 3. geografskog, 4. klimatskog, 5. tehnikog i drugog znaenja Ona se istrauje kao cjelina meusobno uvjetovanih sastojaka. Na temelju prikupljenih saznanja i daljnjih istraivanja stvaraju se modelske strukture-tipske situacije. Rije je o osnovama za planiranje zvane kriminalistiko-taktiki nain. Kriminalistiko-taktiki nain je najsvrsishodniji i najprikladniji nain istraivanja u predkrivinom i istranom postupku i glavnoj raspravi. Sloboda izbora kriminalistiko-taktikog naina ograniena je procesnim propisima i raspoloivim tehnikim i spoznajnim mogunostima. Kriminalistiko-taktiki nain moe biti, opi i posebni. Prvi je primjenjiv na sve situacije pojave krivinog djela, a drugi je primjenjiv samo na odreene situacije krivinog djela. Prema strukturi sadraja su : jednostavni ili sloeni (taktike kombinacije). Taktika kombinacija je konkretni plan postupanja, operativna osnova djelovanja. Ona moe obuhvatiti vie radnji ili jednu i situaciju itd. Te radnje mogu biti istovrsne ili raznovrsne s operativnog i procesnog stanovita. Taktiko rjeenje je : daljnja konkretizacija planskog postupanja. To je smisleni odabir konkretnog sadraja postupanja koji ukljuuje sastojke vremena, prostora, sredstava, osoba i naine provedbe radnje. Teorija sigurnosne i kriminalistike procedure Uvodna razmatranja F. D. Roosevelt je 1942. godine proglasio etiri slobode : 1. osobne slobode ovjeka i graanina, 2. slobodu vjeroispovijesti, 3. slobodu govora i 4. slobodu od straha. Rije je o slobodama o kojima organi represije moraju stalno voditi rauna prilikom provoenja sigurnosnih i kriminalistikih procedura. Policija je javna sluba kojoj je dano ope pravo upotrebe zakonom ograniene sile. Pri tome ona se suoava s problemima koji esto moraju biti rijeeni odmah. Ona je od drave dobila pravo otkrivati, dokazivati i ograniavati kriminal i protuzakonita ponaanja. Policija je ovlatena samo na provoenje zakonski propisanih mjera i radnji. Pri tome sila se primjenjuje prema onima koji su na pogrean nain prilagoeni ivotu u drutvu. U svim drutvima policija je birokratska organizacija, unutar koje postoji stroga hijerarhijska struktura. U okviru sigurnosnih i kriminalistikih procedura policija nema pravo prosuivati neko djelo kao moralno ili nemoralno, ispravno ili neispravno. Ona mora utvrditi da je neka osoba uinilac krivinog djela, prekraja ili privrednog prijestupa, odnosno da li je djelovala unutar zakonskih okvira ili van njih. To na strani policajaca zahtijeva iskljuenje vlastitih emocija, osobnih uvjerenja i vrednovanja, kao i predrasuda. Policajci sami unutar zakonskih okvira i diskrecijskih ovlasti preuzimaju inicijativu i pratee rizike. Niti jedna djelatnost u javnoj upravi nije toliko vezana s rizicima i opasnou. Pri tome policajci moraju pravovremeno reagirati i ne smiju prekoraiti svoje ovlasti. Iz navedenog proizlazi da policajci moraju uivati povjerenje drutva. Policajci su, uvjetno reeno podijeljene linosti. S jedne strane oni imaju svoj civilni ivot i s druge strane slubeni ivot. Koji puta je teko uskladiti ta dva ivota.

97 Policija je sluba sredinje drave i treba biti vrsto uklopljena u lokalnu zajednicu. Sigurnost Postoje brojne definicije sigurnosti. Za potrebe ovog rada preuzeli smo definiciju koju je dao prof. dr. sc. R. Maslea u svom radu pod nazivom : Teorije i sistemi sigurnosti, Sarajevo, 2001. Definicija glasi : Sigurnost je dinamina, sloena i specifina kategorija, kojom se osiguravaju sigurnosne i slobodne prostorne i egzistencijalne pretpostavke potrebne za odvijanje prirodnih i fundamentalnih sveukupnih ljudskih potreba i interesa, uz dosljedno priznanje i zatitu osnovnih prava i sloboda ovjeka, odravanjem potrebne ravnotee izmeu slobode i sigurnosti, ovjeka i prirode, te potrebnu i efikasnu premo pozitivnih konstruktivnih nad destruktivnim tendencijama u razvoju civilizacije u cilju unapreenja i zatite sveukupnih vrijednosti drutva. Iz navedenog proizlazi da je sigurnost : 1. integrativna kategorija, 2. relevantna funkcija drave i 3. centralni problem svakog ureenog drutva. Klasifikacija (vrste) sigurnosti : U osnovi sigurnost se dijeli na : 1. opu i 2. posebnu. Rije je o individualnoj, dravnoj (nacionalnoj, drutvenoj), meunarodnoj, globalnoj i pravnoj sigurnosti. Prema izvoritima ugroenosti sigurnost se dijeli na : 1. prirodnu, 2. tehnikotehnoloku, 3. ekonomsku, 4. socijalnu, 5. nacionalnu, 6. ugroenost sigurnosti drave i drutva u cjelini, 7. ekoloku itd. Drutvena sigurnost je stanje u drutvu koje svakom pripadniku osigurava fiziki integritet, odgoj i nastavu, mogunost opstanka, primjerenu vrstu drutvene aktivnosti, pravnu sigurnost, te mirovinu u starosti. Individualna sigurnost je osjeaj pojedinca da mu drutvo ili drutvene grupe kojima pripada, osiguravaju, pored fizikog integriteta i slobodan izbor zvanja, mogunost zaposlenja u njegovoj struci, uz naknadu koja mu osigurava zadovoljavanje njegovih osobnih i porodinih, materijalnih i duhovnih potreba, odgoj i naobrazbu za njegove potomke, neogranieno priznanje i zatitu njegovih prava, kao i mirovinski dohodak primjeren njegovom ueu u drutvenoj aktivnosti i njegovim potrebama. Pravna sigurnost je osobina drutvenog sistema u nekoj dravi koji poiva na ustavnosti i zakonitosti osiguravajui svim pravnim subjektima koji ive i borave na njegovu teritoriju punu slobodu u vrenju njihovih subjektivnih prava, i isto tako neogranienu i ekspeditivnu uinkovitu zatitu u sluaju povrede prava. Teorija sigurnosti kao interdisciplinarne nauke : Ta teorija kompleksno istrauje, prouava, sintetizira i analizira sigurnosne pojave. Na temelju rezultata kompleksnog istraivanja vre se sigurnosne procjene i procjene ugroenosti, to rezultira egzaktnom sigurnosnom politikom. Danas postoji nauka o sigurnosti, sigurnosne strategije i slino, ali nam prostor ne dozvoljava da o njima govorimo. Procedura Procedura je model izraen kao pravilo ili skup pravila s kojima se odreuju procesne (formalne) karakteristike jednog postupka ili zadatka. Sinonim za proceduru u praksi je postupak, ali to ne vrijedi za pravnu nauku. Naime postupak obuhvaa i materijalne i formalne elemente, dok je procedura iskljuivo formalni korelat postupka.

98 Metoda Dolazi od grke rijei methodos, to znai put istraivanja. Obino se definira, kao : 1. planirani nain pristupanja injenicama odreenog naunog podruja i njegovog obraivanja, da se postignu nauno ispravni rezultati. Taj pristup se po pravilu mora temeljiti na nekoj opoj teoriji (opoj metodi) kao skupu naela i kao 2. usvojeni i institucionalizirani nain obavljanja nekog posla, postavlja i izvrenja nekog zadatka. Ope i kriminalistike policijske procedure U ope (operativne) policijske procedure spadaju : 1. prismotra i nadziranje, 2. potrana djelatnost (traganje), 3. racija, blokada, zasjeda, 4. upotreba slubenih pasa i konja, 5. upotreba informatora, 6. legitimiranje, 7. prikupljanje obavijesti iz razliitih dostupnih izvora informacija, 8. primjena sile itd. U vezi s navedenim procedurama vanu ulogu igraju operativne i istrane situacije. To je cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi postupak od strane nadlenih organa, u naem sluaju policijskih. Rije je o dinamikom sistemu objektivnih i subjektivnih imbenika organizacijske, informacijske i dokazne prirode. Ta cjelokupnost uvjeta s tehnikog i metodikog stanovita utjee na izbor taktikih rjeenja u vidu taktikih naina i kombinacija. Klasifikacija opih i kriminalistikih procedura : postoje razliite klasifikacije. Za potrebe ovog rada odabrali smo klasifikaciju na 1. tipine i 2. individualne. Tipine razrauje kriminalistika nauka i stavlja ih u temelje pojedinih kriminalistikih metodika radi razrade kriminalistikih preporuka. Individualne (konkretne) procedure spoznaje i razrauje kriminalistikim misaonim procesom u svakom konkretnom sluaju organ postupka. Operativno-procesni (postupovni) sistem otkrivanja i istraivanja To je sistem metodike istraivanja pojedinih kategorija krivinih djela kao model sui generis. Rije je o nizu procesa po odreenom redoslijedu, shemi postupanja. Pojam otkrivanje i otkriti u kriminalistikom smislu obuhvaa postupak u okviru kojeg se istraivanjem i prouavanjem postojeih informacija dolazi do novih informacija, odnosno saznanja. Rije je o specifinoj spoznajno-informacijskoj i represivno-preventivnoj djelatnosti. Otkrivaka djelatnost policije determinirana je raspoloivim fondom informacija. Rije je o dinamikoj cjelini taktiko-tehnikih zahvata koju uvjetuju okolnosti svakog konkretnog sluaja, aktualna pravila kriminalistike nauke i pozitivni propisi kojima su regulirane pojedine istraivake radnje. Sistem istraivanja krivinih djela u irem smislu obuhvaa materijalne, informacijske i energetske veze koje omoguavaju djelovanje njegovih elemenata. Sistem istraivanja krivinih djela u uem smislu ukljuuje mjere i radnje otkrivanja krivinih djela i uinioca vanpravnim i procesnim mjerama i radnjama. Istraivanje krivinih djela je dinamiki materijalni proces s odreenim posljedicama i meudjelovanjem. U istraivanju krivinih djela trae se nauna utemeljenost i orijentacija. Istraivanje krivinih djela od strane policije je kriminalistika spoznajna djelatnost. Mora biti svrhovito planirana i organizirana sukcesija operativnih mjera i radnji i istranih radnji usmjerenih na pronalaenje, prikupljanje i osiguranje objekata istraivanja. Operativno-taktika djelatnost otkrivanja policije

99 To je sistem operativno-taktikih mjera i radnji, kao i hitnih istranih (procesnih) radnji prvog zahvata, koje policija poduzima u procesu traganja za krivinim djelima i njihovim uiniocima u pravilu, u van procesnoj formi. Otkrivanje je dinamiki proces koji prolazi kroz niz faza. Rije je o pronalaenju latentnih i potencijalnih informacija i njihovom deifriranju (dekodiranju). Objekti otkrivake djelatnosti su krivina djela i/ili kriminalni dogaaji. Cilj otkrivake djelatnosti je prerastanje osnova sumnje u vii stupanj sumnje. Ova djelatnost poinje postavljanjem osnova sumnje ili vieg oblika sumnje u vidu indicijalnih orijetnacijsko-eliminacijskih indicija. Sastoji se od kriminalistike kontrole i obrade. Ova djelatnost determinirana je : 1. karakterom poetne situacije konkretnog krivinog djela ili kriminalnog dogaaja, situacije ili stanja koji su povod za djelatnost policije. Taj karakter utjee na sadraj (strategiju) te djelatnosti i odreuje njezin kasniji pravac, uvjetuje dijapazon pravila kriminalistike nauke koja treba primijeniti i odreuje procesne radnje koje u sluaju hitnosti se moraju primijeniti u okviru kriminalistike obrade, 2. pravilima kriminalistike nauke koja se moraju primijeniti u konkretnom sluaju i 3. odredbama zakona o krivinom postupku i drugim zakonskim i podzakonskim odredbama. Strategiju i taktiku ove djelatnosti diktira vrsta krivinih djela. To je retrospektivan proces s odreenim fazama. U okviru navedene djelatnosti policije ulogu igra : opisivanje krivinog djela ili dogaaja. Polazi se od osnovnih poetnih informacija rasporeenih u tri strukture : 1. hijerarhijsku, 2. uzrono-posljedinu i 3. kronoloku. Organizacija istraivanja mjesta dogaaja. U osnovi se sastoji od 1. koordinacije i integracije napora, 2. tehnikih usluga i 3. istraivakih usluga. Otkrivanje krivinih djela i njihovih uinilaca. To je stvaralaki heuristiki proces izrazito dinamike prirode, koji prolazi kroz vie nivoa. Ta dinamika djelatnost se sastoji u pronalaenju latentnih i potencijalnih informacija o krivinom djelu i uiniocu i svim okolnostima djela i njihovom deifriranju (dekodiranju). Ova djelatnost okarakterizirana je primjenom algoritama kriminalistike nauke, osobito u sferi interpretacije informacija. S njom se otkriva tzv. tamni pojas kriminaliteta, a razjanjava svijetli pojas kriminaliteta. Rije je o heuristikoj djelatnosti iji je cilj, kako je navedeno, prerastanje osnova sumnje u neki vii oblik sumnje. Rije je o strogo retrospektivnom procesu. U prvoj fazi tog procesa otkrivaju se i osiguravaju, fiksiraju i interpretiraju informacije iz personalnih i materijalnih izvora informacija primjenom metoda analize i sinteze. Posebnu ulogu igraju misaona i realna rekonstrukcija, kriminalistiki (istrani) eksperiment i primjena naela pluraliteta verzija. U otkrivakoj djelatnosti (procesu) izdvajaju se i konfrontiraju proturjene informacije operativnog karaktera kako bi se otkrile i odbacile netone i irelevantne. U okviru navedene djelatnosti operira se s : 1. ivim informacijama pod kojima se podrazumijevaju engrami, kao idealni odrazi objektivne stvarnosti u svijesti ljudi, 2. mrtvim informacijama pod kojima se podrazumijevaju tragovi i predmeti u vezi krivinim djelom tzv. corpora delicti, 3. latentnim informacijama to su one koje jo nisu otkrivene (ili zauvijek ostaju neotkrivene), 4. aktualiziranim informacijama to su one koje su ostvarene (realizirane) i 5. dokaznim informacijama, to su one koje su spoznate na procesno propisani nain. Otkrivanjem i istraivanjem krivinih djela mogu se baviti samo ovlatene slubene osobe policije. To su djelatnici policije koji obavljaju poslove utvrene zakonom i na zakonima utemeljenim propisima. One imaju posebne dunosti i ovlasti utvrene zakonom. Ovlatenja moraju biti utvrena zakonom. Naini utvrivanja injenica u okviru operativnih i kriminalistikih procedura: 1. neposrednim opaanjem ili putem tehnikih pomagala organa postupka i 2. putem dokaza. Cilj utvrivanja injenica je : dobivanje situacijske slike. Situacijska slika je rezultat spoznaja organa postupka prikupljenih u odreenom trenutku. Ona omoguava planiranje i postupanje usmjereno cilju. One slue spoznaji, analizi i prognozi razvoja dogaaja relevantnih za

100 organ postupka. Svrha sastavljanja situacijske slike je prikupljanje injenica i podataka radi donoenja kljunih odluka vezanih uz taktiku i strategiju postupanja u konkretnoj situaciji. Sastavljanje i analiza situacijske slike : u svakom pojedinom sluaju mora ukljuivati : 1. analizu i vrednovanje zadataka, 2. prognozu razvoja situacije, 3. planiranje, analizu i realizaciju organizacije, 4. rukovoenje angairanim snagama, 5. komunikaciju, 6. koordinaciju, 7. obuku, 8. opremu, 9. alternativne mjere i radnje, 10. izvjetaje o situaciji i 11. informiranje javnosti. Procjena situacije : je kontinuirana ili sporadina analiza i vrednovanje aktualne situacijske slike sa donoenjem zakljuka o daljnjem postupanju. Ona nije jednostavno ponavljanje stanja stvari (sadraja) nego je njen zadatak informacije koje proizlaze iz stanja stvari odabrati, analizirati i izvesti spoznaje (rezultate, zakljuke). Rije je o svojevrsnom povezivanju. U vezi s naprijed navedenim veliku ulogu igra struktura odluke policije kao organa represije. Ona u osnovi sadrava : 1. rukovodne smjernice, 2. taktiki cilj, 3. taktike mjere i 4. bitne tehnike i organizacijske mjere i radnje. Policijsko izvianje To je ciljano prikupljanje informacija relevantnih za zadatak koji je potrebno obaviti, posebno vezano uz procjenu situacije, te sastavljanje i aktualiziranje situacijske slike. Svrha izvianja je prikupljanje informacija o osobama, grupama osoba, organizacijama, prostorima te dogaajima i njihovom razvoju radi utvrivanja relevantnosti odreene situacije vane za policiju, kao i radi dobivanja aktualne slike stanja o svakoj pojedinoj fazi intervencije. Informacije su potrebne u svim pojedinanim fazama postupanja : pripremanje, provedba, analiza, kako bi na taj nain u svakom trenutku stanje bilo aktualizirano. Rezultati policijskog izvianja moraju se verificirati. Naela kod provoenja radnji policijskog izvianja : 1. izvianje je zadatak svih ovlatenih policijskih slubenika, 2. kada je rije o prostorima za intervenciju svi ovlateni policijski slubenici duni su na razliite naine pribavljati informacije od znaaja za situacijsku sliku, 3. radnje izvianja znaajne su i zbog vlastite sigurnosti, 4. opseg i pravac radnji izvianja potrebno je s pravnog i taktikog gledita jednoznano odrediti, te uskladiti u okviru cjelokupne koncepcije, 4. treba izbjegavati praznine i preklapanja, 5. trai se adekvatno dokumentiranje saznanja, 6. taktika davanja naloga igra posebnu ulogu, 7. opseg radnji izvianja duan je odrediti rukovodilac itd. Naini (oblici) policijskog izvianja: 1. radnje otvorenog izvianja koje karakterizira javni i otvoreni nastup i 2. radnje prikrivenog izvianja koje karakterizira prikriveno postupanje. Policijske opservacije : to je ciljano prikupljanje (prikriveno ili otvoreno) informacija od interesa za policiju, primarno praenjem osobe ili grupe osoba, odnosno objekata. Vidimo da je svrha policijskih opservacija prikupljanje informacija, koje se ponajprije odnose na osobe, a mogu sluiti u razliite svrhe. Prikupljanje informacija moe biti otvoreno, stacionarno i mobilno. Svrha policijskih opservacija : to moe biti 1. osiguranje dokaza kod provoenja policijskih taktiko-tehnikih radnji i mjera, 2. dokumentiranje tih mjera, 3. poduzimanje mjera policijske zatite, 4. policijska zatita putem pratnje, 5. policijska zatita objekata, 6. policijska zatita osoba, 7. policijska zatita prostora, 8. policijska zatita trase, 9. policijski nadzor i pred nadzor, te naknadni nadzor itd. Faze policijskog obavjetajnog rada : 1. planiranje, 2. prikupljanje podataka, 3. obrada podataka i 4. koritenje podataka. Kljuni elementi operativne policijske strategije : 1. talent (sklonost, afinitet), 2. sposobnosti, 3. vjetine, 4. znanja, 5. organizacija i 6. rukovoenje. Karakteristike operativnog istraivanja : 1. svestranost, 2. cjelovitost, 3. osnovanost (tonost), 4. novost (nema ablona, trae se novonastale situacije), 5. optimalnost i 6. ispravnost.

101 Teorija policijske nauke o traganju Unutar ope teorije kriminalistike nauke, razvila se nauka o policijskom traganju. To je pravno doputena, taktiko-tehniki i psiholoki pravilna planirana akcija policije koja ima za cilj pronalaenje osoba i predmeta. Operativno taktika djelatnost policije To je sistem primarno neprocesnih kriminalistikih metoda, naina i sredstava. U osnovi se sastoji od kriminalistike kontrole (ope i specijalne) i kriminalistike obrade. Ta djelatnost u pravilu nije procesno regulirana, ali je od fundamentalne vanosti za otkrivanje krivinih djela i njihovih uinilaca. Kako je navedeno moe imati javni i nejavni karakter. Tako npr. razgovor s graanima i koritenje pasa tragaa imaju javni karakter, a zasjeda tajni. Operativno-taktika djelatnost policije je njezina originalna, autentina funkcija u vidu slijeda prava i dunosti, koja je otro odvojena od krivinog postupka. Kako je do sada navedeno, njen sadraj ine otkrivanje pripremanih, pokuanih i izvrenih krivinih djela, pronalaenje uinilaca krivinih djela, otkrivanje i pronalaenje razliitih kriminalistikih relevantnih objekata, koji su u vezi s krivinim djelom, kao to su npr. tragovi i predmeti krivinog djela, kao svojevrsne materijalne kriminalistike informacije u vidu signala, kao nositelja informacija. Koji puta u tu djelatnost spada i pronalaenje rtava, svjedoka i drugih osoba umijeanih u sluaj. Sadraj operativno-taktike djelatnosti policije je : otkrivanje i pronalaenje dokaza tzv. kriminalistika vanprocesna djelatnost, a iznimno i izvoenje dokaza tzv. kriminalistika procesna djelatnost, dok je sadraj istrage i glavne rasprave dokazivanje. Zbog navedenog operativne informacije policije imaju samo informacijsko-orijentirajui karakter, na nivou ope, inicijalne sumnje i ne moraju biti nositelji dokaznih informacija (indicije). Iz naprijed navedenog proizlazi da se kao kriterij za razlikovanje neprocesualne od procesualne djelatnosti moe uzeti karakter informacije. U osnovi rije je o operativnim kriminalistikim i dokaznim informacijama. Prve su u operativnoj domeni, a druge u procesnoj. U svakodnevnoj kriminalistikoj praksi informacije esto imaju dvostruki karakter. Kriminalistike metode, naini i sredstva primjenjuju se za razliku od procesnih radnji prije krivinog postupka, ali i u njegovim okvirima. Ista kriminalistiko taktika pravila vae za informativni razgovor s osobama (prikupljanje obavjetenja) i ispitivanje osoba kao oblik procesne radnje. Na temelju izloenog razlikuju se metode (naini) i sredstva koja se koriste izvan krivinog postupka i imaju heuristiki (otkrivaki) karakter, i naine i sredstva koja se koriste u krivinom postupku i imaju silogistiki (dokazni) karakter. Vanprocesna kriminalistika djelatnost policije ima presudan znaaj za otkrivanje krivinih djela i uinilaca. Ta djelatnost posebno dolazi do izraaja kod tzv. sloenijih krivinih djela. Rije je o sloenosti krivinog djela kao kriminalistikoj kategoriji. Kriminalistiki moe biti sloeno i ono krivino djelo koje se s krivinog pravnog stanovita smatra lakim ( u pravilu obino obzirom na zaprijeenu kaznu). Kriteriji razlikovanja su u tehnici otkrivanja i dokazivanja krivinog djela i uinioca. Kriminalistike procedure Pod kriminalistikim procedurama u ovom radu podrazumijeva se kriminalistiko istraivanje injeninih okolnosti koje izravno ili neizravno ukazuju na postojanje krivinog djela i/ili uinioca. Pri tome vanu ulogu igra struktura istraivanja. Struktura istraivanja u irem smislu obuhvaa materijalne, informacijske i energetske veze koje omoguavaju djelovanje te strukture. U uem smislu to je sistem istraivanje krivinih djela koji ukljuuje mjere i radnje otkrivanja krivinih

102 djela i njihovih uinilaca, primjenu neformalnih (operativnih) i formalnih (procesnih), obino hitnih (anticipiranih) istranih radnji. Istraivanje u kriminalistikoj nauci je spoj teoretskog znanja i vjetine (umijea) koje u svom radu primjenjuju kriminalisti. To je poseban proces spoznavanja, slian procesu naunog istraivanja. Sr je kriminalistike procedure (istraivanja) otkrivanje novoga, nepoznatog. Ta je djelatnost obiljeena istovremenom simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija : promatranja, miljenja i prakse. Kriminalistiko istraivanje odvija se na dva razliita naina : poduzimanjem neformalnih (operativnih) i formalnih (procesnih) mjera i radnji. Ope okvire kriminalistike procedure postavlja materijalno krivino pravo, a neposredno se na nju odnose odredbe zakona o krivinom postupku. Kada je rije o policiji te radnje su u krivinom zakonu samo nominirane, a njihova primjena razraena je pod zakonskim aktima. Ukoliko je rije o formalnom postupanju, gdje je naglaen dokazni (silogistiki) karakter, policija uskae samo u hitnim sluajevima, koji ne trpe odlaganje. Kriminalistika obrada : je sistem kriminalistikih procedura koga karakteriziraju visok stupanj dinamike i bogatog sadraja, te komunikacijskih veza i interakcija. One mogu biti standardne i nestandardne. Pod tim pojmom danas se podrazumijeva skup metodolokih planiranih i poduzetih mjera i radnji to ih poduzima policija u pred krivinom postupku povodom odreenog krivinog djela ili kriminalnog dogaaja s ciljem da se poetni oblici sumnje do kojih se dolo operativnim radom u postupku zvanom kriminalistika kontrola podignu na vii stupanj sumnje (vjerojatnosti) koji e omoguiti donoenje krivinopravnih odluka. Rije je o posebnom kriminalistikom misaonom, radnom i dokaznom postupku policije, svojevrsnoj apstraktnoj misaonoj i radnoj shemi. Vidimo da je rije o kompleksu mjera i radnji kojima se poetna saznanja o nekom kriminalnom dogaaju u procesu njihovog objanjavanja (pretvaranja obavijesti u podatke, a podataka u dokaze) podiu na takav stupanj izvjesnosti o postojanju krivinog djela i dostupnosti njegovog uinioca, da takav injenini odnosno dokazni supstrat omoguava donoenje krivinopravne odluke. Neposredna kriminalistika obrada je ona u ijim okvirima je djelatnost policije usmjerena na neki kriminalni dogaaj. Posredna kriminalistika obrada je ona koja se provodi unutar neposredne kriminalistike obrade u vezi s nekim drugim kriminalnim dogaajem ili krivinim djelom. Kriminalistika obrada zapoinje s oblikom sumnje koji propisuje zakonodavac, a zavrava kada je konkretni krivini dogaaj objanjen u svim pojedinostima, tj. kada je utvreno postojanje krivinog djela koje se progoni po slubenoj dunosti ili krivinog djela i uinioca. Stvarno je kriminalistika obrada stadij predkrivinog postupka, ija je bit u otkrivanju krivinih djela i njihovih uinilaca putem operativno taktikih i tehnikih, kao i istranih mjera i radnji. Rije je o mjerama tzv. prvog zahvata. Kriminalistika obrada s kriminalistikom kontrolom ini jedinstven sistem otkrivanja krivinih djela i njihovih uinilaca od strane policije. Kriminalistika obrada obiljeena je razliitim imbenicima i pojavama koji nisu iskljuivo odreeni pravnim normama. Rije je o specifinoj kriminalistikoj spoznajnoj djelatnosti koju karakterizira isprepletenost osjetilnog i racionalnog. To je specifian kriminalistiki spoznajni proces koji obuhvaa primjenu taktikih naina i nauno-tehnikih sredstava i metoda u cilju otkrivanja, prikupljanja, osiguranja (fiksiranja), ispitivanja, ocjene i koritenja operativnih i dokaznih informacija o krivinom djelu i njegovom uiniocu. Neformalna i formalna djelatnost policije unutar kriminalistike obrade u osnovi se svodi na : 1. utvrivanje postojanja krivinog djela, 2. pronalaenje i osiguranje tragova i predmeta u vezi s krivinim djelom i drugih dokaza i 3. otkrivanje (identifikacija) nepoznatog uinioca i osiguranje njegove dostupnosti, odnosno hvatanje ako je u bijegu, kao i drugih sudionika. Koji puta e se ta djelatnost odnositi na pronalaenje svjedoka oevidaca i oteenog. Otkrivanje o kojem je rije, kako je ranije istaknuto je vrlo dinamian proces koji prolazi kroz vie stadija. U osnovi svodi

103 se na otkrivanje latentnih i potencijalnih informacija iz materijalnih i personalnih izvora informacija i njihovom dekodiranju. Podruje djelovanja policije su oigledni i prikriveni krivini dogaaji ili djela, s esto prikrivenim uzronicima (uinioci i drugi sudionici). Mjere prvog zahvata policije One su faza kriminalistike djelatnosti, u kojoj se koriste sva raspoloiva kriminalistika taktiko-tehnika sredstva, metode i postupci za brzo, sveobuhvatno prikupljanje i koritenje u otkrivako-dokazne i preventivne svrhe postojeeg potencijala informacija. Prvi zahvat stvara pretpostavke za neodlono razjanjavanje ukupnog opsega krivinog djela s njegovim modalitetima i bitna je osnova za otkrivanje uinioca, dokazivanje djela i krivnje, kao i pronalaenje rtava i svjedoka kada je to potrebno. Utvrivanje istine naroito ovisi od sveobuhvatnosti fiksiranja informacija u fazi prvog zahvata. Te informacije se dobivaju pregledom mjesta dogaaja ili krivinog djela, zaprimanjem prijava i dojava, obavijesnim razgovorima, koritenjem tragova i predmeta, uvidom u operativne kriminalistike evidencije, poduzimanjem potranih i neodlonih (hitnih) anticipiranih procesnih radnji, primarno uviaja, ali i koritenjem mjera tajnog nadzora, informatora itd. Prvi zahvat u osnovi znai im se sazna za neko krivino djelo ili kriminalni dogaaj na nivou osnova sumnje ili nekog vieg oblika sumnje obavezno poduzimanje hitnih kriminalistiko taktiko-tehnikih mjera i radnji kroz prizmu ustrojstveno-metodikih preporuka i mjera. U okviru prvog zahvata pronalaze se i osiguravaju, te fiksiraju relevantni tragovi i predmeti (esto pretpostavljeni), dakle bitni, koji su u vezi s krivinim djelom i ostali materijalni dokazi, polazei pri tome od naela da svaki trag sadri i posjeduje informaciju (tragovi kao signali, materijalni nosioci informacija). Uzimaju se, kako je navedeno, izjave od osoba, koriste povjerljive osobe (informatori), prikriveni istraitelji i slino. Na temelju dobivenih informacija vri se analiza krivinog djela ili dogaaja u smislu naina izvrenja i promjena izazvanih izvrenjem krivinog djela, da bi se putem misaone i/ili realne rekonstrukcije dobila nova saznanja o krivinom djelu ili dogaaju. Trai se u svim sluajevima brzo i potpuno fiksiranje cijelog konkretnog potencijala informacija. Trenutane (ad hoc) hitne mjere i radnje nisu identine s mjerama prvog zahvata. Pogreke kod mjera prvog zahvata : Mjere prvog zahvata poduzimaju se nepravovremeno, odnosno pojedine kriminalistike operativne taktiko-tehnike mjere i radnje poduzimaju se u prevelikim vremenskim razmacima to rezultira gubitkom ili transformacijom informacija. Nadalje preveliki su vremenski razmaci izmeu momenta saznanja za krivini dogaaj ili djelo i poduzimanja mjera prvog zahvata, izmeu rada na mjestu dogaaja i fiksiranja rezultata, kao i poduzimanja kriminalistike obrade, kao i izmeu momenta fiksiranja tragova i poduzimanja vjetaenja, izmeu fiksiranja tragova i pribavljanja neutralnih komparativnih uzoraka (neutralni komparativni materijal), izmeu saznanja za corpora delicti i operativne potrage itd. Prekidima u provoenju prvog zahvata i mijenjanjem angairanih policijskih slubenika na konkretnom sluaju, dolazi do gubitka informacija. Vremenski faktor kod provoenja mjera prvog zahvata je vrlo vaan. Prostor i vrijeme u kojima su kriminalistike mjere i radnje uspjene i u kojima ih treba obaviti od presudnog su znaaja. Racionalno je slijeenje vrueg traga (unutar 1 sata), a od 1-7 sati mlakog traga. Iza tog vremena tragovi kod veine krivinih djela su hladni u informacijskom smislu. Slijeenje vrueg traga skrauje vrijeme i suava prostor latentnosti informacija i osigurava dostupnost uinioca.

104 Kriminalistika kontrola policije To je trajno, neprekidno i sistematsko prodiranje i nadziranje tzv. kriminalnih sredina ili potencijalnih kriminalnih sredina i pojedinaca koji su ve poznati kriminalci ili potencijalni kriminalci. Rije je o sistemu svih operativnih taktiko-tehnikih mjera i radnji policije kojima se ona informira o stanju kriminaliteta i kriminalcima, drutveno opasnim fenomenima, uzrocima i posljedicama tih stanja i pojava, kriminogenim i viktimogenim faktorima i sredinama itd. Rije je o djelatnosti policije usmjerenoj prema kriminalitetu kao masovnoj pojavi. U toku kriminalistike obrade kao obliku praenja i izuavanja kriminaliteta i drugih drutveno opasnih stanja i pojava na odreenom podruju, policija se u pravilu kree u podruju tzv. tamnog pojasa kriminaliteta. U kriminalistiku kontrolu spadaju operativne mjere i radnje saznavanja raznih operativnih obavijesti. U pravilu rije je obino o prvim orijentacijsko-informacijskim indicijama, koje su nerijetko vrlo oskudne. Temelj za provoenje kriminalistike kontrole je postojanje tzv. ope sumnje, kao oblika mjere mogunosti. Ta opa sumnja mora se odnositi na odreenu sredinu, mjesta i osobe u smislu da bi se tu, u tom krugu ili od strane odreenih osoba mogla vriti krivina djela. U pravilu opa sumnja u toku kriminalistike kontrole prerasta u neki vii oblik sumnje. Tada ova operativno taktika djelatnost prerasta u svoju narednu, viu fazu zvanu kriminalistika obrada, o kojoj je bilo rijei. Kriminalistika kontrola u organizacijskom smislu nije poseban oblik organizacije djelovanja policije, ona je samo oblik policijskog djelovanja. Postoje dva vida kriminalistike kontrole : opa i posebna. Opu kriminalistiku kontrolu provodi uniformirana policija, a drugu u pravilu kriminalistika policija u suradnji s uniformiranom policijom. Nain (sistem) istraivanja krivinih djela Taj nain izravno je uvjetovan sistemima krivinih djela u krivinim zakonima. Sistemi krivinih djela su primarni sistemi dani u katalogu inkriminacija krivinih zakona. Krivino djelo je realna pojava u vanjskom svijetu i istovremeno apstraktna zamisao koja izraava sve znaajke sistema. Elementi krivinog djela : radnja, mjesto, vrijeme, nain i sredstvo izvrenja, uinilac i njegova svojstva, rtva i njezina svojstva, posljedice djela, sudionici u djelu itd., meusobno su povezani i meuzavisni, a cjelina krivinog djela je samoorganizirana i samoregulativna. Strukturu operativno-procesnog sistema istraivanja krivinih djela, kao sekundarnog sistema treba odrediti prema primarnom sistemu tj. prema sistemu krivinih djela i njihove socijalne sredine (okoline). Preduvjet za provoenje sekundarnog sistema, de facto kriminalistike procedure kao oblika kriminalistikog istraivanja, je temeljito poznavanje strukture i funkcije sistema krivinog djela kao primarnog sistema. To drugim rijeima znai, da se za uspjeno provoenje kriminalistikih procedura trai dobro poznavanje inkriminacija iz vaeih krivinih zakona. Uz navedeno trai se i dobro poznavanje kriminalistikog i kriminolokog podruja, posebno onih elemenata koji utiu na strukturiranje kriminalistikih procedura, odnosno sistema istraivanja. Temeljni sistematski koncept istraivanja krivinih djela, da bi ostvario ciljeve svog postojanja, mora od polaznih informacija (veliina) procesom transformacije dovesti do dokaznih informacija u obliku indicijalnih ili direktnih dokaza koje omoguavaju donoenje odluke o glavnom stadiju postupka. Glavni pod sistemi u tom sistemu su : 1. djelatnost prije poetka krivinog postupka i 2. prethodni stadij krivinog postupka. Prva djelatnost je skoro u iskljuivoj nadlenosti policije i nadlenih tuilatava i ima naglaeni otkrivaki karakter i inventivan znaaj. U suvremenim uvjetima kriminalistikog rada ova djelatnost zahtijeva posebna sredstva i znanja iz podruja kriminalistike nauke.

105 Primarni, sekundarni i tercijarni stadij kriminalistikih procedura : 1. primarni stadij obuhvaa dogaaje ante delictum i tempore delicti, 2. sekundarni stadij obuhvaa postupanje post delictum a 3. tercijarni stadij je rekonstruktivan stadij. Ukazano je da su kriminalistike procedure postupci s brojnim stadijima neformalne i formalno procesne prirode u kojima kljunu ulogu igraju brojne informacije iz personalnih i materijalnih izvora informacija. To je niz mjera i radnji i ocjena rezultata tih mjera i radnji od polaznih saznanja o krivinom dogaaju ili djelu, do davanja kriminalistike diferencijalne dijagnoze (prognoze). S informacijskog stajalita polazne kriminalistike situacije variraju od skromnih i nepotpunih informacija na nivou ope sumnje ili osnova sumnje, tako da je nekada upitno i postojanje krivinog dogaaja ili djela, do onih kod kojih je odmah oigledno da je rije o krivinom dogaaju ili djelu. Faktori koji determiniraju sadraj kriminalistikih istraivanja policije : Bez obzira da li je rije o neformalnoj ili formalno-procesnoj djelatnosti taj sadraj je determiniran slijedeim faktorima : 1. karakterom poetne situacije konkretnog krivinog dogaaja ili djela, 2. pravilima kriminalistike nauke koja se moraju primijeniti u konkretnom sluaju i 3. odredbama zakona o krivinom postupku i drugim zakonskim i pod zakonskim aktima. Karakter poetne situacije utjee na sadraj operativne djelatnosti policije i odreuje njen kasniji pravac, te uvjetuje u ovisnosti s ishodom ostalih faza te djelatnosti, koja se pravila kriminalistike nauke i krivino procesne norme moraju primijeniti u obradi konkretnog sluaja. Pri tome treba imati u vidu da su aktualna pravila kriminalistike nauke ograniena odgovarajuim normama zakona o krivinom postupku. U okviru kriminalistike nauke i policijskog prava koristi se pojam operativna djelatnost policije. Rije je o pojmu operativne djelatnosti u uem smislu. Ona se u pravilu sastoji od niza operativnih taktiko-tehnikih mjera i radnji kao to su : koritenje informatora i pouzdanika, provjeravanje alibija, specijalna opservacija (tajno praenje i snimanje i prislukivanje (dobivanje akustikih informacija)), koritenje razliitih tehnikih pomagala kao to su : razni detektori, poligraf, analizator stresa glasa, alarmnih sistema, klopki, izazivanja tajnog pisma, razna provjeravanja, prikupljanje i provjeravanje obavijesti, ograniavanje kretanja na odreenom prostoru, pozivanje, pregledavanje, pretraivanje, upuivanje, privoenje, privremeno zadravanje, upotreba sredstava prinude, liavanje slobode, preprata osoba, potrana djelatnost, legitimiranje, blokade, racije i zasjede, patrolna i pozornika djelatnost, koritenje policijskih pasa i konja, otkrivanje i koritenje tajnih dogovaranja, uvid u javne isprave, fotografiranje, prepoznavanje osoba i stvari itd. Ove poslove policija obavlja po teritorijalnom principu. U vezi s naprijed navedenim javlja se i pojam operativna obrada policije. Pod tim pojmom veina praktiara kriminalista podrazumijeva nejavni oblik djelatnosti policije koji granii s kriminalistikom kontrolom. Policija javno djeluje, ali na nain da tree osobe ne mogu zakljuiti na to se ta djelatnost odnosi, one mogu samo pretpostavljati. Drugim rijeima djelatnost je javna, ali javnosti nije dostupno u vezi s kojim konkretnim krivinim djelom ili osobom se provodi. Kod kriminalistike obrade to nije sluaj, jer se zna u vezi s kojim krivinim djelom se ona provodi, odnosno na koga se sumnja, pa makar i okvirno. U vezi s naprijed navedenim usko je vezan i pojam operativna represija policije. Taj pojam oznaava aktivno sudjelovanje policije u otkrivanju kriminaliteta, ovisno o mogunostima i stupnju strunosti policajaca. Za uspjeno obavljanje naprijed navedenih poslova vanu ulogu igra organizacija policije. Na tu organizaciju utjeu : opi zadaci policije, struktura kriminaliteta i metode rada policije. Za uspjean rad policije veliku ulogu imaju tzv. funkcijski istrani modeli. Kljuni funkcijski strukturalni modeli predmeta kriminalistikih istraivanja unutar kriminalistike fenomenologije su : 1. model situacije ostvarenja krivinog djela, 2. model naina ostvarenja krivinog djela, 3. model viktimizacije. Uz ove modele mogu se oblikovati i drugi funkcijski modeli. Navedeni modeli uspostavljaju izravnu vezu izmeu kriminalistike fenomenologije, kriminalistike taktike i

106 krivinog prava. Njihov je zadatak stvaranje temelja za razradu taktikih pravila postupanja u razjanjavanju krivinih djela. Oni tako postaju polazite kriminalistikih metodika. Njihovo je sistematsko mjesto u kriminalistikoj morfologiji. U praktinom smislu funkcijski modeli su temelj kriminalistikih operativnih evidencija. Takoer vanu ulogu igraju tehnike procedure. Primarno se to odnosi na ispitivanje tvari u smislu njihove grae, promjena (kemijsko-fizikalnih), svojstava. Objekt interesa su iste tvari i smjese (heterogene i homogene), emulzije, dim i slino. Kod kriminalistikih procedura posebno treba voditi rauna o operativnim i istranim situacijama. Individualne, konkretne situacije spoznaju se i razrauju kriminalistikim radnim, misaonim i dokaznim procesom. U vezi s navedenim u najuoj vezi je i pojam kriminalistiko miljenje. To je sinonim za kriminalistiko ponaanje i miljenje prilikom rjeavanja sluajeva koji se istrauju u rasponu od prve sumnje da je izvreno krivino djelo, do zakljuivanja sluaja. Za rjeavanje istranih radnji znaajne su dvije strukture miljenja : 1. heuristika (struktura traenja rjeenja) i 2. silogistika (struktura znanja). Postoji i kriminalistiko reproduktivno, intuitivno i stvaralako miljenje. Kriminalistiko miljenje je u najuoj vezi s kriminalistikim kombiniranjem. To je sposobnost povezivanja dijelova u logiku cjelinu koje je utemeljeno na kriminalistiki vjerodostojnim injenicama, dakle, utvrenim. Ono treba omoguiti utvrivanje stvarnog injeninog stanja. Iz do sada navedenog vidljivo je da su kriminalistike procedure poseban sistem postupanja policajaca, odnosno kriminalista. Taj heuristiko-informacijski sistem sposoban je da djeluje antientropijski, tj. da planski i sistematski poveava negentropiju krivinog djela ili dogaaja., dakle njihovu otkrivenost (utvrenost). Kriminalistike procedure su oblik kriminalistikog istraivanja, kao posebnom procesu spoznavanja. Bit je kriminalistike procedure otkrivanje novoga, nepoznatog. Ta djelatnost obiljeena je istovremenom simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija : promatranja, miljenja i prakse. Kriminalistiko otkrivanje je retrospektivan proces. Polazi se od posljedica djela prema njegovim uzrocima. U prvoj fazi javljaju se analiza i sinteza tj. otkrivaju se i fiksiraju dokazne informacije. Na taj nain vri se osiguranje informacija. Pri tome misaona i po potrebi realna rekonstrukcija krivinog djela ili dogaaja omoguavaju postepeni porast relevantnih informacija. U procesu kriminalistikog istraivanja konfrontiraju se proturjene injenice i na taj nain se otkrivaju netone. U procesu kriminalistikog istraivanja dolazi do kriminalistikog procjenjivanja situacije. To je pretvaranje obavijesti i podataka u pravno utemeljene i svrsishodne odluke. Procjena situacije je uvjet bez kojeg se ne smiju donijeti odluke. Procjena situacije u osnovi je proces razmiljanja koji, ovisno o mogunostima (objektivnim i subjektivnim) treba dovesti do pravilnog djelovanja organa postupka u skladu sa situacijom, postavljenim zadacima i vaeim propisima. Opseg procjenjivanja izravno je uvjetovan opsenou raspoloivih obavijesti i podataka tzv. fond podataka i sloenosti situacije i zadataka. Delikti koji su objekt kriminalistikih procedura nerijetko su vrlo sloene strukture i zahtijevaju plansko, sistematsko i organizirano postupanje. Improvizacijama nema mjesta. Otkrivanje i razjanjavanje delikata danas, mora se temeljiti na naunim osnovama. Kada je rije o procedurama koje se provode u vezi s odreenom grupom ili kategorijom krivinih djela, govori se o kriminalistikim metodikama. Rije je o specijaliziranim modelima otkrivanja i dokazivanja (istraivanja) pojedinih kategorija krivinih djela. Teite se stavlja na fenomenoloko-morfoloka obiljeja delikata uvjetovanih mjestom, vremenom, nainom i sredstvima izvrenja, oblikom krivnje i drugim okolnostima i identifikacijskim mjerama i radnjama. Vidimo da su kriminalistike metodike posebni obrasci (sheme) postupanja. Rije je o nauno utemeljenom modelu rada kriminalista. Metodike su procedure sui generis. U okviru tih procedura posebnu ulogu imaju istrane situacije kao cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi postupak (neformalni ili formalni). Drugim rijeima kriminalistike metodike su dinamiki sistem objektivnih i subjektivnih faktora organizacijske, informacijske i dokazne prirode.

107 Odrednice u kriminalistikom istraivanju (istraivanje i objanjenje djela) :Najvanije odrednice su : 1. kriminalistiko-tehnika obrada lica mjesta krivinog djela ili dogaaja, nerijetko uz sudjelovanje strunjaka razliitih profila i uloga, 2. ispitivanje sudionika i svjedoka, ako ih je bilo, 3. organizacija i planiranje istraivanja konkretnog krivinog djela ili dogaaja, 4. struna pomo i ekspertize i 5. ostale radnje i mjere istraivanja kriminalne situacije i okolnosti delikta. Uviaj je temeljna radnja obrade mjesta krivinog djela. Posebnosti uviaja odreuju konkretne okolnosti i prilike svakog delikta. Uvijek je potrebno utvrditi i razjasniti ponaanje sudionika u deliktu. Cilj kriminalistikog istraivanja (procedure) : primarno je utvrivanje da li se radi o krivinom djelu i kojem iz kataloga inkriminacija krivinog zakona ili ne. Taj cilj postie se etapno, ovisno o raspoloivom informacijskom fondu. Slijedi utvrivanje modaliteta izvrenja djela, sudionika, oteenih, tete itd. Predmet kriminalistikog istraivanja : je sistematsko traenje odgovora na 9 zlatnih pitanja kriminalistike nauke. U hodu istraivanja prioriteti i redoslijed pitanja se mijenjaju, ovisno o konkretnim okolnostima pojedinog delikta. Hodogram opeg modela istraivanja krivinih djela : Taj hodogram u osnovi obuhvaa : 1. dobivanje odgovora na temeljna pitanja kriminalistike nauke, 2. kategorije radnji prikupljanja informacija iz svih potencijalnih (traenih) izvora informacija, materijalnih i personalnih prije pokretanja krivinog postupka s naglaenim heuristikim karakterom. Tu spadaju i hitne anticipirane istrane radnje dokazivanja, 3. tok istraivanja koji treba imati kompoziciju predvienu pravilima kriminalistike nauke i odredbama zakona o krivinom postupku, 4. subjekte istraivanja (ovlatene slubene osobe), 5. subjekte struno-ekspertizne djelatnosti (struni savjetnici, pomonici i vjetaci) i 6. ostale subjekte ( tuioci, uinioci, rtve i svjedoci. Unutar opeg modela istraivanja krivinih djela postoje hodogrami posebnih aplikativnih programa istraivanja koji su vezani tipom (kategorijom) krivinih djela (metodiki karakter). U posebne hodograme spadaju : 1. morfoloka obiljeja krivinih djela u smislu mehanizama izvrenja (tehniki modus operandi) i sadraji radnji izvrenja, vanjski kronoloki slijed dogaanja, identifikacija antecedensa (prethodnika) i subsequensa (sljednika), analiza uzronih veza, postupak uinioca unutar mehanizma izvrenja krivinog djela (mjere opreza, surovost i slino), 2. operacionalizacija s teitem na analizi uzrono-posljedinih veza krivinog djela i mehanizma viktimizacije s objanjenjem uloge rtve. Ovaj posljednji mehanizam esto trai primjenu vjetaenja. Nakon toga slijedi kauzalna sintetika ocjena, 3. istraivanje oblika krivnje, koje obuhvaa : (a) elemente situacije izvrenog krivinog djela, (b) svojstva uinioca, (c) okolnosti koje su uvjetovale konkretno postupanje uinioca i (d) utvrivanje s kojim oblikom krivnje je izvreno krivino djelo. Uspjeno provoenje kriminalistike procedure usko je vezano uz procjenu odreene situacije. Rije je o utvrivanju postojeeg stanja na mjestu krivinog djela. Predmet utvrivanja u procesu kriminalistikih procedura su odreene injenice kao pojave u stvarnosti, koje su spoznate od strane organa postupka. To znai da su percipirane putem osjetila ovlatenih slubenih osoba. U kriminalistikoj praksi u naelu razlikuju se slijedee injenice : 1. one koje su ukljuene u apstraktni zakonski opis krivinog djela u krivinom zakonu, 2. odgovarajue apstraktnim zakonskim opisima, injenice u stvarnosti, 3. sekundarne injenice vane za kriminalistiku proceduru i 4. injenice koje nisu vane za kriminalistiku proceduru (irelevantne injenice). injenice od 1 do 3 su kriminalistiki i krivino pravno relevantne injenice.

108 Predmet utvrivanja u kriminalistikim procedurama su : pravno relevantne injenice, injenice indicije i pomone ili kontrolne injenice. Uvijek je rije o spornim injenicama. Moe se raditi o pozitivnim ili negativnim injenicama (koje u konkretnom sluaju ne postoje a trebale bi postojati). Uvijek je rije o spornim injenicama. Posebna kategorija injenica su neutralni komparativni uzorci koji se uzimaju za potrebe vjetaenja To su nesporne injenice, neutralnog karaktera, U okvirima kriminalistikih procedura treba uvijek voditi rauna o stadijima izvrenja krivinog djela (ante delictum, tempore delicti i post delictum). Metodologijski zadaci kriminalistikih procedura : 1. odreivanje problema (state the problem), 2. postavljanje preliminarnih i ad hoc hipoteza (form the hypothesis), 3. njihovog razmatranja i oblikovanja, verifikacije ispitivanjem ili pokusom (observe and experiment), 4. izvoenje zakljuka iz verzija (form the conclusions) i 5. praktine primjerne dobivenih rjeenja. Istraivanje problema unutar kriminalistike procedure je u stvari postavljanje kriminalistike diferencijalne dijagnoze ili teorije o zloinu. Kriminalistika procedura je stupnjevita spoznaja koja ima svoju spoznajnu strukturu. Zapoinje uoavanjem problema. Slijedi prikupljanje i sistematsko razmatranje podataka, te njihova ocjena. Kriminalistika obrada uvijek zapoinje s nekim oblikom sumnje, a zavrava s izvjesnou (istinom). Nazivi poetnih ili temeljnih oblika sumnje variraju. Oblici sumnji ili kriminalistika skala sumnji kod kriminalistikih procedura : 1. opa sumnja. Ona je karakteristina za kriminalistike kontrole, 2. osnovi sumnje ili poetna sumnja. To je polazni oblik sumnje za policiju kojim zapoinje kriminalistika obrada policije. Ona je oblik vjerojatnosti koji se temelji na odreenim injeninim okolnostima koje ukazuju na mogunost postojanja krivinog djela ili neke osobe kao mogueg uinioca. Ta poetna sumnja obiljeena je niskim diferencijalnim domaajem. Ona esto tek omoguava donoenje preliminarne kriminalistike diferencijalne dijagnoze u pogledu djela i mogueg uinioca. Nazivaju je i dovoljna sumnja. Granica izmeu ope sumnje i osnova sumnje je esto dosta fluidna i ovisi od kompetentnosti ovlatene slubene osobe koja procjenjuje raspoloivi informacijski fond, 3. sumnja. Ona je prijelazni oblik sumnje izmeu osnova sumnje i osnovane sumnje. Karakteristina je za neke procesne radnje npr. obdukciju, 4. osnovana sumnja zvana i razumna sumnja, utemeljena, ozbiljna. To je vii stupanj sumnje koji je utemeljen na prikupljenim podacima i dokazima i koji je prikladan za razjanjavanje krivino pravnog sluaja. Zato je nazivaju i sasvim dovoljna sumnja i 5. sumnja u uem smislu rijei koja granii s izvjesnou. Sve navedene sumnje su odraz objektivne vjerojatnosti u svijesti kriminaliste. Ne postoje kriteriji u pogledu kvalitete i kvantitete sadraja pojedinih oblika sumnji. To je preputeno praksi i diskrecijskog ocjeni organa postupka. Sadraji sumnji precizirani su dugogodinjom pravnom i kriminalistikom praksom. Legitimacijska funkcija osnova sumnje : da bi taj oblik sumnje bio utemeljen i tako predstavljao osnovicu za zahvat u neko negativno statusno pravo ovjeka, moraju postojati etiri minimalna uvjeta : (1) artikuliranost, koja omoguava da se sumnja unaprijed ili nakon izvrenog krivinog djela predoi nadlenom organu, (2) prethodnost, znai da sumnja mora postojati prije zahvata, a ne da je ona sama tek njegov rezultat, (3) specifinost, znai da ne moe proizlaziti samo iz opih okolnosti i (4) konkretnost, to znai da sumnja ne moe biti samo proizvod apstraktne vjerojatnosti, utemeljene na raunu vjerojatnosti. U okviru kriminalistikih procedura trai se sposobnost i primjena kriminalistikog kombiniranja i zakljuivanja i vjetina kriminalista u vidu organiziranog i koordiniranog sklopa mentalne i fizike aktivnosti koji je povezan s nekim objektom ili drugim raspoloivim informacijama u vezi s razjanjavanjem krivinog djela. U okviru metodike istraivanja pojedinih kategorija krivinih djela treba razlikovati pojam kriminalistiko taktiki nain. To je najracionalniji i najefikasniji nain obavljanja operativno taktiko-tehnikih i procesnih radnji i mjera, koje po miljenju organa postupka najvie odgovaraju

109 konkretnoj operativno-taktikoj i taktiko-procesnoj situaciji i koje organi postupka biraju iz arsenala kriminalistike taktike Kriminalistike procedure su protkane brojnim kriminalistikim provjerama. To mogu biti provjere koje se provode po vlastitoj inicijativi organa postupka i one koje se provode po zahtjevu drugog nadlenog organa. Objekti provjere mogu biti . osobe, predmeti, mjesta, odnosi, uvjeti, okolnosti i slino. Kako je navedeno ranije, po nainu provedbe provjere mogu biti : javne (otvorene) i tajne (konspirativne). Zavretak kriminalistike procedure u pravilu se javlja u dva oblika : 1. prvom, kada je nesporno utvreno postojanje krivinog djela i uinioca i 2. drugom, kada je nemogu nastavak krivinog progona zato to su iscrpljene sve mogunosti daljnjeg razjanjavanja injeninog stanja, tj. kada se od nastavka kriminalistike procedure ne moe oekivati ni minimum uspjeha, jer nema vie izgleda da se osigura dostupnost uinioca, odnosno kada je utvreno da se ne radi o krivinom djelu ili ako postoje zapreke za primjenu krivinih sankcija (imunitet, nedostupnost uinioca i slino). Teorija morfologijske identifikacije i klasifikacije pojave krivinih djela kao planska istraivaka osnova u kriminalistikoj nauci Radnje unutar kriminalistikih procedura mogu se provoditi spontano i planski. Planiranje je stalan proces svjesnog predvianja, odabiranja i razrade ciljeva i metoda. Ono trai stalno ocjenjivanje i prognoziranje. Razlikujemo strategijsko planiranje koje se odnosi na programske cjeline i taktiko planiranje rada u konkretnom sluaju. Prema opsegu razlikuju se : makro i mikro planiranje rada. Makro planiranje ili planiranje programa polazi od dijagnoze i sadri ciljanu prognozu i provedbenu strategiju. Ono je posebno znaajno za heuristiku kriminalistiku nauku. U odnosu na krivini postupak makro planiranje rijeeno je donoenjem procesnih propisa, na legislativnom nivou. Propisima krivinog postupka odreeni su strategijski ciljevi. Mikro planiranje ili planiranje rada znai predvianje odvijanja pojedinih radnih operacija i njihovo meusobno povezivanje, tako da se postignu maksimalni uinci u pogledu valjanosti, brzine i ekonominosti ostvarenja posla. Planiranje toka rada mora imati u vidu : 1. odreenje cilja, 2. prikupljanje podataka, 3. analizu potrebnih operacija, 4. raspored aktivnosti i 5. utvrivanje redoslijeda operacija. Planiranje u kriminalistikoj nauci ukljuuje primjenu sadraja kriminalistikih naela i primjenu odgovarajuih sredstava i metoda. Jednostavnost ili sloenost planiranja uvjetovana je karakteristikama konkretnog sluaja. Polazite planiranja u kriminalistikoj nauci je problemska situacija, koju treba dijagnosticirati. Slijedi prognoziranje ciljeva, a zatim razrada strategije i taktike. Obzirom na stadije postupka variraju sadraji planova i oblici sumnji na kojima se temelje. Taktiko planiranje u kriminalistikoj nauci ostvaruje se u dva oblika : 1. stvaranjem operativnih modela i 2. razradom konkretnih planova. Operativni modeli temelje se na morfologiji krivinih djela, procesnim uvjetima i najprikladnijim metodama njihovog razjanjavanja. Operativni modeli mogu biti : jednostavni i sloeni. Tipina znaajka im je tipinost. Zato se u zadnje vrijeme govori o operativnim modelima koji pojam obuhvaa : taktike naine, opcije i rjeenja. Njihovi konkretni oblici jesu : obrasci, upitnici, standardne sheme, aplikativni programi i slino. Postoji posebno planiranje obrade mjesta dogaaja. Ono obuhvaa : 1. osiguranje mjesta dogaaja, 2. pregled mjesta dogaaja radi pronalaenja relevantnih tragova i predmeta, 3. ispitivanje tzv. objektivnog nalaza, 4. vrednovanje objektivnog nalaza i 5. biljeenje rezultata provedenog ispitivanja. Osnovni metodski vid planiranja, tj. njegov pisani oblik je tabelogram istraivanja.

110 Temeljna shema plana istrage mora sadravati : 1. verzije koje treba ispitati, 2. pitanja koja treba razmotriti, 3. istrane radnje, 4. vrijeme provoenja (rokovi) i 5. ostalo-posebne odluke. Danas u okvirima kriminalistikih procedura veliku ulogu igra mreno planiranje. Praktini planovi se najee odnose na sheme ispitivanja i suoenja. Tokom planiranja treba imati u vidu fenomenoloke aspekte krivinih djela, kao i morfoloke i kriminografske znaajke. Tehnologija i tehnika zloina kao posebne grane kriminalistike fenomenologije bavi se istraivanjem procesa (mehanizama) ostvarenja krivinih djela. Objekt interesa su radnja i posljedica. Tehnologijska komponenta izraava tipski model procesa ostvarenja djela, a tehnika komponenta sastojke mehanizma konkretnog ostvarenja. Elementi krivinog djela tvore subjektivnu i objektivnu stranu krivinog djela. Objektivnu komponentu krivinog djela ine : radnja, protupravnost i objektivni uvjeti. Subjektivnu komponentu ine : krivnja i kanjivost. Objektivnu komponentu krivinog djela istrauje se pomou modus operandija. U uem smislu modus operandi (MO) je nain ostvarenja krivinog djela. U irem smislu taj pojam obuhvaa cjelokupnu objektivnu stranu krivinog djela. Radnja je u pojavi krivinog djela sredinji dinamiki sastojak. Ona ima vremenski sklop. To su stadiji prije, u toku i nakon izvrenja krivinog djela. Nadalje ima prostorni, tehniki, modalni ili instrumentalni sklop (nain i sredstva koja u upotrijebljena pri izvrenju krivinog djela), kauzalni sklop (tip uzrono-posljedinog odnosa, nain djelovanja uzroka i nastupanja posljedice), sklop prateih okolnosti koje se u krivinopravnom smislu mogu sastojati na primjer u objektivnim uvjetima kanjivosti, posebnim okolnostima i slino. Zloinaka perseveracija je vaan pojam razmatranog podruja (tehnika zloina). Subjektivna strana krivinog djela ukljuuje : sastojke krivnje u irem smislu (uraunljivost, oblik krivnje), zatim posebnih sastojaka npr. namjere, motiva, posebnih znanja i drugih posebnih subjektivnih okolnosti, svojstava uinioca i slino. Tu spada i odnos rtve i uinioca, ponaanje rtve, doprinos vlastitom stradanju (participacija u djelu) itd. Modeli istraivanja : 1. model situacije ostvarenja krivinog djela, 2. model naina ostvarenja djela i 3. model viktimizacije. Ovi funkcijski modeli uspostavljaju izravnu vezu kriminalistike fenomenologije, taktike i krivinog prva. Oni su polazita kriminalistikih metodika. Ovi funkcijski modeli su i osnova operativnih kriminalistikih evidencija o emu je bilo rijei. Najvaniji oblici pogreaka u vezi s planskim postupanjem su : 1. nepoznavanje tipinih dokaza, morfologijskih znaajki situacijskih tragova, posebno zakonskog opisa krivinog djela i poinjenog djela, 2. nepotpuno ili nepravilno otkrivanje, osiguranje i vrednovanje indicija i propusti u toku logikog zakljuivanja, 3. neodgovarajui odnos prema materijalnim i verbalnim dokazima, propust pravodobnih vjetaenja i slino, 4. nedovoljna priprema za hitno, ali plansko provoenje potrebnih radnji i mjera s protuuinkom upozoravanja na teina pitanja, 5. povrno pribavljanje iskaza i izjava, nekritiko opredjeljenje za pribavljanje jedne ili druge forme priopenja, pogreke prilikom pribavljanja priopenja i prepoznavanju sadraja, 6. nekritika procjena priznanja, tereenja, alibija, iskaza svjedoka, prepoznavanja, suoenja, neprikladno biljeenje sadraja iskaza i predoavanja, 7. neprikladan pristup odreenim sudionicima postupka (djeca, starije osobe, rtve, ugroeni svjedoci, svjedoci pokajnici), 8. izostanak stalnog nadzora nad prikupljenim dokazima, propust analize i sinteze i u skladu s tim pogrean zakljuak ili pogrean nastavak istraivanja, 9. nedostatak istraivake panje, pomanjkanje koncentracije prilikom izvoenja ili biljeenja dokaza,

111 10. neprikladna priprema za provoenje odreene radnje ili postupka u cjelini itd.

Teorija kriminalistike strategije Kriminalistika strategija je grana kriminalistike nauke koja na globalnoj razini prouava koje su operativno taktike i tehnike mjere i radnje, kao i procesne najuinkovitije u borbi protiv budueg kriminaliteta. Strateki cilj je efikasna borba protiv kriminaliteta, a temeljna strateka usmjerenja su represija i prevencija, a osnovni instrumenti za odreivanje stratekog usmjerenja su analiza kriminaliteta i druge analize koje se povezuju s pojavom kriminaliteta npr. analize prostora (geografsko profiliranje npr.). Rije je o posebnom obrascu koji se izvodi iz postavljenih ciljeva u skladu s pravilima kriminalistike nauke. Operativna kriminalistika strategija je strategija koja se uzdie iznad taktike obrade pojedinog krivinog djela ili dogaaja i smjera na stvaranje i primjenu kompleksa operativno taktikih mjera sa strategijskim ciljem suzbijanja kriminaliteta kao cjelovitih kompleksa. Ona mora biti globalna i sveobuhvatna, jer u protivnom ne postoji. Bez pravilne strateke operativne kriminalistike strategije nema planskog i ofanzivnog djelovanja organa represije. Ona omoguava uspjeno zahvaanje u tamni pojas kriminaliteta. Ona se odraava i u organizacijskoj strukturi policije, posebno kriminalistike, u sistematskom prikupljanju informacija od interesa itd. Otkrivanje krivinih djela i njihovih uinilaca se danas vie ne moe temeljiti na manje-vie sluajno i nesistematsko prikupljanje informacija. One se moraju sistematski prikupljati prije nego to se pojave osnovi sumnje. Putem operativne kriminalistike strategije u operativnom radu policije se sjedinjuju policijska prevencija i represija. Praktina operativna kriminalistika strategija je nacrt neposredne praktine aktivnosti suzbijanja kriminaliteta i njegova primjena u praksi, plansko koritenje operativnotaktikih i tehnikih metoda, naina i sredstava u veem prostoru i vremenu s orijentacijom koja se uzdie iznad pojedinog sluaja. Ona mora proizlaziti iz teoretske operativne kriminalistike strategije. Teoretska operativna kriminalistika strategija ima zadatak da putem naunih istraivanja stvara suvremenu koncepciju suzbijanja kriminaliteta na temelju naunih analiza i prognoza. U okvirima kriminalistike nauke poznate su i slijedee strategije : 1. strategija pitanja javlja se kod sasluanja i ispitivanja osoba i odravanja procesa komunikacije, motiviranosti i odravanja spremnosti sugovornika da sudjeluje u razgovoru od poetka do kraja, 2. strategija policijske organizacije je skup jasno definiranih ciljeva, popis glavnih zadataka i izbor odgovarajuih aktivnosti uz predvianje i alokaciju resursa neophodnih za funkcioniranje organizacije kako bi se postigli postavljeni ciljevi. Postoje tri nivoa ciljeva : 1. strategijski, kojim se formulira strategija policijske organizacije, 2. taktiki, kojim se definira taktika za postizanje pojedinih strategijskih ciljeva i 3. operativni koji je vezan uz neposredno izvravanje zadataka, 3. strategija pregovaranja. U kriminalistikoj praksi postoji niz strategija pregovaranja, ovisno o okolnostima konkretne situacije u kojoj treba pregovarati. U sluajevima tzv. spontanog pregovaranja, koje je u kriminalistikoj praksi najee i koje ne zahtijeva puno rada u pripremi, ne postoji potreba definiranja posebne strategije pregovaranja. Meutim, u sluajevima tzv. sistematskog pregovaranja i organiziranog pregovaranja mora postojati odreena strategija pregovora. Cilj je pribliavanje strategiji tzv. principijelnog pregovaranja. U skladu s manje ili vie poznatim interesima pregovarakih strana, poznate su slijedee strategije pregovaranja : a) principijelno pregovaranje, b) tvrdo pregovaranje, c) meko pregovaranje, d) pozicijsko pregovaranje, e) fiktivno pregovaranje itd. Neovisno o kojoj strategiji pregovaranja je rije, uvijek treba voditi rauna o slijedeim imbenicima : kvaliteti sporazumijevanja, racionalnoj upotrebi vremena i sredstava, moguim rjeenjima, optimumu operativnosti, pouzdanosti provedbe itd. Pri tome veliku

112 ulogu igraju naela pregovaranja. Konkretni metodiki postupak u toku pregovora polazi od odgovornosti u pregovarakoj situaciji. Zbog toga je teko definirati konkretne preporuke za svaki korak u pregovorima. Ipak, danas postoje preporuke od 10 koraka u principijelnim pregovorima. Pregovaranje je vrlo odgovorna aktivnost kriminalista, osobito rukovodnog kadra, koja spada u podruje interpersonalnih komunikacija. Samo pregovaranje je dosta teko definirati zbog niza razloga. Pregovaranjem se rjeava odreeni konflikt interesa (dvaju ili vie) razliitih pregovarakih strana npr. kriminalaca i kriminalista. Cilj je dosizanje odluke suprotstavljenih strana. Nerijetko se pregovaranje kree u stilu korak naprijed-korak nazad. Oekivani rezultat pregovaranja je sporazum. Kriminalisti u toku pregovaranja trebaju osigurati most koji vodi uspjehu, tj. kompromisu. Dobro pregovaranje temelji se na naelima principijelnog pregovaranja, jer samo takvo pregovaranje dovodi do kvalitetnog sporazuma. Kriminalisti uvijek trebaju teiti postizanju visoke kvalitete pregovaranja. Pregovori u nizu sloenih situacija, osobito u sluajevima s otmicom talaca, zasnivaju se na unaprijed definiranoj strategiji. U samom toku pregovaranja primjenjuju se razliite taktike pregovaranja za pojedine etape. Pregovaranje kao rukovodna aktivnost: Pregovaranje spada meu svakodnevne vrlo sloene rukovodne aktivnosti koje spadaju u podruje interpersonalnih komunikacija. Teko je jednoznano definirati pregovaranje kao rukovodnu aktivnost. Po nekima je to komunikacijski proces kojim se rjeava konflikt interesa (dvaju ili vie) razliitih pregovarakih strana. Po drugima je to interpersonalna komunikacija u kojoj bi dvije strane trebale zadovoljiti svoje potrebe pravilnom podjelom dobivenog i izgubljenog itd. Pregovori su polazna toka u meusobnim odnosima koji su trajali u prolosti i koji traju u sadanjosti i u budunosti. Pregovori u talakim situacijama : oni su kombinacija psiholokih principa, klinikih prosudbi i policijskog iskustva. Uloga policajaca kao partnera psiholozima u rjeavanju talakih situacija ne smije biti podcijenjena. Principi kojih se treba pridravati prilikom pregovora s otmiarima talaca : iskustvene postavke po tom pitanju u svijetu su slijedee : 1. u pravilu ne treba poistovjeivati krug otmiara s kriminalnim podzemljem, 2. uvijek treba nastojati odgovoriti na pitanje : Zato netko uzima taoce ?, 3. treba imati potpune informacije o poloaju talaca i otmiara, 4. treba nastojati u to ranijoj fazi otmice stupiti u kontakt s otmiarima, 5. da se izbjegne mogunost daljnjeg uzimanja talaca treba predvidjeti indirektno pregovaranje preko tehnikih ureaja (tehniki komunikacijski ureaji), 6. prilikom izbora indirektnih tehnikih sredstava za komuniciranje tj. pregovaranje treba procijeniti emu dati prednost. Preporuuje se telefon, a iznimno megafoni, 7. treba omoguiti sluanje razgovora, 8. treba odravati stalnu vezu sa tabom, 9. pregovarati po uputama taba, ali se ne udaljavati od problema, 10. taoci ne trebaju biti partneri u pregovaranju, 11. ako voditelj pregovora ne uspije uspostaviti odnose povjerenja, treba predvidjeti zamjenu, 12. koristiti pregovaraki razgovor za postizanje namjerne aktivnosti, 13. prilikom razgovora s otmiarima treba koristiti sitnice o njima samima, izvrenju djela, pozadini itd., 14. odluiti kada pristupiti upotrebi specijalnog oruja ili taktike da se nekoga neutralizira, kada je to potrebno kao krajnji izlaz itd. Strategija pregovaranja s otmiarima: postoje posebni postupci i tehnike pregovaranja s otmiara u talakim situacijama. Bitni imbenici koji oteavaju pregovaranje su smetnje i bogatstvo ili siromatvo rjenika partnera koji komuniciraju i slino. Ton kojim se govori je posebno vaan. Prilikom tekih pregovora ton ini glazbu. Nesigurnost, nestrpljivost, simpatija i antipatija daju boju tona, daju osjeaj sigurnosti ili nesigurnosti partneru u komuniciranju i utjeu na atmosferu pregovaranja. Strategija sasluanja : ona je plan vlastitog postupanja ispitivaa u konkretnom sluaju, za jedan isjeak sasluanja ili vie sasluanja. Taj plan treba omoguiti ispitivau da ostvari vlastitu

113 koncepciju sasluanja i ostvari cilj sasluanja pod uvjetima i mogunostima svih okolnosti sasluanja koja su mu na raspolaganju i da u svakoj situaciji odlui o varijanti sasluanja. Strategija sasluanja se temelji na povezanosti vlastitog znanja, sposobnosti, vjetina i ostalih osobina linosti ispitivaa sa znanjem o osobinama linosti ispitanika i eventualno ranije provedenom postupku sasluanja ispitanika, te misaonom predvianju postupka i na njemu eventualno zasnovanih protustrategija sasluavane osobe. Strategijski menadment : njegov je zadatak odluivanje o strategiji i dugoronom cilju u praenju rezultata svih radnih procesa te potovanje ekonomskog sistema rukovoenja i njegovih nositelja. Teorija kriminalistikog prognoziranja U osnovi temelji se na operativnim i procesnim informacijama. Prognostike (planske informacije) govore o vjerojatnoj buduoj stvarnosti u vezi s krivinim djelom i njegovim uiniocem. One su temelj kriminalistikog prognoziranja. Prognostike informacije spadaju u podruje futurologije. Futurologija je nauka koja se bavi izuavanjem metoda budue stvarnosti. Termin je predloio njemaki sociolog O. K. Fleschheim 1943. godine. Danas se koristi naziv prognostika. To je nauka koja izuava zakonomjernosti procesa razrade prognoza. Kao i kriminalistika prognoza ona je model budueg stanja ili ponaanja. Predvianje je osnovni prognostiki pojam. To je genusni pojam za znanje o buduem. Predvianja mogu biti empirijski ili nauno utemeljena. Trebaju biti usmjerena na saznanje istine. To je metoda ostvarivanja kriminalistike prognostike funkcije. Prognoziranje je proces dobivanja informacija o buduoj pojavi ili dogaaju koji u trenutku predvianja jo ne postoje. To je kreativan proces, a kao njegov rezultat javlja se prognoza. Svaka planirana djelatnost, pa tako i kriminalistika, mora se temeljiti na naunom predvianju utemeljenom na brojnim metodama. Funkcije prognostike informacije su : 1. orijentacijska (davanje smjera djelatnosti), 2. preventivna, 3. represivna i 4. normativna (propisivanje ponaanja organa postupka koja moraju uslijediti da bi se ostvario prognostiki model). Za policiju to znai pridravanje prognostike norme u smislu uvjeta, a ne kao pravni propis. Kriminalistika prognoza : je instrument za suzbijanje kriminaliteta i sredstvo za osiguranje kontinuiteta tog suzbijanja u prostoru i vremenu. Ona stvara most izmeu sadanjosti i budunosti. Kriminalistiko prognoziranje : je sastavni dio kriminalistike taktike. Ono je preduvjet za : izbor, planiranje i ostvarivanje kriminalistiko taktiko-tehnikih mjera i radnji. Moe biti : a) kratkorono, b) srednjorono i c) dugorono. Najee se odnosi na predvianje moguih buduih ponaanja poznatih i nepoznatih kriminalaca. Prognoziraju se mjere koje idu na otklanjanje uzroka i uvjeta koji dovode do izvrenja krivinih djela. To su preventivne mjere. Kriminalistiko-geografskim pristupom izuavanja stanja kriminaliteta, utvruju se arini punktovi i primjenjuju profilaktike mjere. Prognostika ima i svoju viktimoloku dimenziju. Kriminalistikim prognozama stvaraju se verzije o moguim ponovnim djelima recidivista u budunosti ili novim djelima, novih uinilaca (primo delinkventi), o posebno potencijalno ugroenim objektima, o vremenu i oblicima nastupanja ugroenosti, o skrovitima kriminalaca za kojima se traga ili skrovitima corpora delicti, o ponaanju uinilaca poslije izvrenih krivinih djela i slino. Prognozne komponente verzije uvijek su prisutne, pa imamo prognostike verzije. One odreuju neophodne smjerove istraivanja, oblikuju radnje i mjere operativno taktiko-tehnike prirode koje su potrebne, preciziraju metodiku njihove primjene i omoguavaju pravilno angairanje personalnih i materijalnih elemenata. Prognostike verzije povezuju kriminalistiko taktiku diferencijalnu dijagnozu (teoriju o zloinu), kriminalistiku prognozu i kriminalistiku profilaksu.

114 One omoguavaju prognoziranje novih pojavnih oblika (vrsta) krivinih djela kao i kretanje kriminaliteta. Prostor ne dozvoljava daljnju elaboraciju sigurnosnih i kriminalistikih teorija. Po tom pitanju cijenjeni itatelji upuuju se na raspoloivu sigurnosnu i kriminalistiku literaturu. Zagreb, 25. XII. 2006. prof. dr. sc. Duko Modly

Popis koritene literature : 1. Adams, T. F. i drugi (2004) Crime scene investigation, Prentice Hall, Upper Saddle River, 2. Adler, F. i drugi, (1991) Criminology, Mc Graw-Hill, Inc. 3. Arntzen, F. (1983) Psychologie der zeugen, 2. izd., Reinhardt, Munchen, 4. Bartsch, G. (1963) Zeugen oder indizienbeweis,, Verlag Deutsche Polizeiliteratur, Hilden, 5. Belkin, R. S. i Vinberg, A. I., (1969) Kriminalistika i dokazivanje, Jurisdieskaja literatura, Moskva. 6. Belkin, R. S. (1977) Opa teorija kriminalistike u uvjetima nauno-tehnike revolucije, Sovetskoe Gosudarstvo i Pravo, broj 5., Moskva, 7. Blacks Law Dictionary, (1991), 6. izd., West Group, St. Paul, 8. Bokovi, M. (2000) Kriminalistika, policijska akademija, Beograd, 9. Brisach, C. E. i drugi (2001) Planung der kriminalitatskontrolle itd., Boorberg, Stuttgart. 10. Byrd, M. (2001) Crime scene evidence-guide to the recovery and collection of physical evidence, Staggs Oubliahing, Wildomar, 11. Dvorek, A. (2002) Znaaj kriminalistike strategije za prevenciju kriminaliteta, Zbornik radova policijske akademije u Beogradu, 12. Feldman, P. (1993) The psychology of crime, Cambridge, 13. Filipovi,V. i drugi (1989) Filozofski rjenik, III izdanje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 14. Gardner, R. M. (2005) Practical crime scene processing and investigation, CRC Press, Boca Raton. Goldstein, H., (1990) Problem-orientedpolicing, McGraw-Hill, New York 15. 16. Grigoleit, B. i drugi, (2004) Taktika policijskog postupanja, MUP, RH, Zagreb, 17. Hampton, C. (1982) Criminal procedure, 3 izdanje, Sweet and Maxwell, London, 18. Horvati, .-Novoselec, P. (2001) Kazneno pravo, opi dio, Zagreb, 19. Houts, M. (1958) From evidence to proof, Charles C. Thomas, Springfield, 20. Klink, M. i Kordus, S., (1986) Kriminalstrategie, Boorberg, Stuttgart, 21. Krapac, D., (1983) Neposredni i posredni dokazi u krivinom postupku, Informator, Zagreb, 22. Krivokapi, V., (2005) Kriminalistika taktika, Policijska Akademija, Beograd, 23. Kube, E., (1992) Kriminalistik, handbuch fur praxis und Wissenschaft, Band I, Boorberg, Strutgart, 24. Latifi, V. (2000) Kriminalistik, Fakultet i juridik, Pritina, 25. Lee, C. H. (1998) Materijalni tragovi, MUP RH, Zagreb, 26. Luhman, N., (1992) Legitimacija kroz proceduru, Naprijed, Zagreb, 27. Markovi, T., (1977) Kriminalistika, Zagreb, 28. Makra, A., (1980) Krivini postupak i kriminalistika, poseban otisak iz Zbornika Pravnog fakulteta u rijeci, Rijeka, 29. Makra, A., (1989) Organi unutranjih poslova i zakon o krivinom postupku, studija, Zagreb,

115 30. Maslea, R., (2001) teorije i sistemi sigurnosti, Magistrat, Sarajevo, 31. Maver, D., (1997) Kriminalistika, Ljubljana, 32. Musil, J. i drugi, (2001) Kriminalistika, C. H. Beck, Prag, 33. Modly, D. i drugi, (2004) Uvod u kriminalistiku,, Fakultet kriminalistikih nauka, Sarajevo, 34. Modly, D., (1986) Nauka i strunost u slubi pravde, Prirunik br. 6., Zagreb, 35. Modly, D. (1999) Kriminalistika kao nauka, Pravna misao, broj 7-8, Sarajevo, 36. Modly, D. (1990) Organi unutranjih poslova i primjena lana 154 ZKP-a, Zagreb, 37. Modly, D., (1989) Kriminalistiki aspekti predprocesne djelatnosti organa unutranjih poslova, naa Zakonitost, broj 3., Zagreb, 38. Modly, D. (1998) Priruni kriminalistiki leksikon, Fakultet kriminalistikih nauka, Sarajevo, 39. Modly, D. i Korajli, N., (2002) Kriminalistiki rjenik, Teanj, 40. Newburn, T., (2003) Handbook of policing, Uffculme, 41. Osterburg, W. J.-Ward, H. R., (1997) Criminal investigation, drugo izdanje, Anderson Publishing, Cincinnati, 42. O Hara, C. E. i O Hara, G., (1994) Fundamentals of criminal investigation, 6. izdanje, Springfield, 43. Pavii, B. (2002) Uvod u kriminalistiku, 2. izdanje, Zagreb, 44. Pavii, B. i Modly, D., (1999) Kriminalistika, Pravni fakultet, Rijeka, 45. Pavii, B., Modly, D. i Vei, P., (2006) Kriminalistika 1., Zagreb, 46. Peters, K., (1984) Kriminalistika i krivinopravosue, Archuv fur Kriminologie, sv. 173. br. 1-2, Lubeck, prijevod, Zagreb, 47. Petz, B., (1996) Metodologija istraivanja sigurnosnih pojava, skripta, Zagreb, 48. Petz, P. i drugi (1992) Psihologijski rjenik, Zagreb, 49. Petterson, M. B., (1998) Aplications in criminal analysis-a sourcebook, Praeger, Westport, 50. Pfister, W., (1981) Prilog kriminalistikom misaonom procesu, Izbor, br. 1., Zagreb. 51. Ramsland, K., (2001) The forensic science of CSI., Berkley Boulevard Books, New York, 52. Ratcliffe, J., (2004) Strategis thinking in criminal intelligence, The Federation Press, Sydney, 53. Richard, J. W. i Ward, H. (2000) Criminal investigation : a method for reconstructing the past, Anderson Publishing, Cincinnati, 54. Rosenbaum, D. P. I dr., (1998) The prevention of crime. Wadsworth Publishing Company, Belmont. 55. Saferstein, R., (2004) Criminalistics : an introduction to forensic science, Pearson Prentice Hall., New Jersey, 56. Sijeri-oli, H., (2006) Krivino procesno pravo, Knjiga I i II., Pravni fakultet, Sarajevo, 57. Simonovi, B., (2004) Kriminalistika, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Kragujevac, 58. Swanson, C. R.- Chamelin, N. C.-Territo. L., (2004) Criminal investigation, McGraw-Hill, Boston, 59. kuli, M.-Aleksi, ., (2004) Kriminalistika, Dosije, Beograd, 60. Vodineli, V. (1985) Taktiki naini i krivino procesno pravo, Glasnik Pravnog fakulteta u Kragujevcu, 61. Vodineli, V.-Aleksi, ., (1990) Kriminalistika, Informator, Zagreb, 62. Vodineli, V., (1985) Kriminalistika, otkrivanje i dokazivanje, knjiga I i II, Skoplje, 63. Widelsham, l., (1987) Responses to crime, Oxford, 64. Zlatari, B.-Damaka, M., (1966) Rjenik krivinog prava i postupka, Zagreb.