Willis George Emerson Zamagljeni Bog: Putovanje u Unutarnju Zemlju Naslov izvornika: The Smoky God or, A Voyage

to the Inner World Copyright 1908 by Willis George Emerson Ilustracija: John A. Williams

Willis George Emerson

ZAMAGLJENI BOG
Putovanje u Unutarnju Zemlju

Sadraj

I. II. III. IV. V. VI.

poglavlje: UVODNA RIJE AUTORA................................................7 poglavlje: PRIA OLAFA JANSENA...............................................19 poglavlje: S ONE STRANE SJEVERNOG VJETRA.....................33 poglavlje: U PODZEMNOM SVIJETU............................................51 poglavlje: MEU LEDENIM BRIJEGOVIMA...............................61 poglavlje: ZAKLJUAK.......................................................................69 Biljeka autora.................................................................75
.

"On je Bog koji sjedi u Centru, na pupku Zemlje, i on je tuma religije cijelom ovjeanstvu." Platon

I. poglavlje Uvodna rije autora

ojim se da e ova naizgled nevjerojatna pria koju u iznijeti biti smatrana rezultatom poremeenog intelekta, pobuenog prije svega arima razotkrivene udesne misterije nego li istinitim doivljajem neusporedivog iskustva Olafa Jansena, ije se elokventno ludilo toliko svidjelo mojoj imaginaciji da su sve misli analitikog kriticizma bile uinkovito odbaene. Marko Pollo bi se zasigurno okretao u grobu sluajui ovu udnu priu za koju sam pozvan da je zabiljeim, priu udnu poput prie baruna Mnchhausena. Takoer je neprimjereno to ja, kao nevjernik, trebam biti taj koji e urediti priu Olafa Jansena, ije se ime sada po prvi puta iznosi svijetu, a koje se sada ili u neka druga vremena mora svrstati meu svjetske uglednike. Slobodno priznajem kako njegovi iskazi ne ukljuuju racionalnu analizu, meutim imaju veze sa dubokoumnim misterijem zaleenog Sjevera koji ve stoljeima zaokupljuje panju znanstvenika i laika. Koliko god da variraju od povijesnih kozmografskih rukopisa, njegovi jasni iskazi se vjerojatno odnose na doivljaje za koje Olaf Jansen tvrdi da je vidio vlastitim oima. Stotinu puta sam se zapitao da li je mogue da je zemljovid svijeta nedovren da se zapanjujua pripovijest Olafa Jansena temelji na dokazivim injenicama. itatelj e moda moi odgovoriti na ta pitanja na svoje vlastito zadovoljstvo koliko god daleko kroniar ove prie bude od uvjerljivosti. Ipak, ponekad sam ak i ja na gubitku znajui da sam ili bio zanesen apstraktnom istinom obmane domiljatog praznovjerja ili se sve do sada prihvaene injenice

nakon svega temelje na neistini. Postoji mogunost da pravi dom Apolona nije bio u Delfiju, ve u tom drevnom centru Zemlje o kojem Platon govori, za kojeg kae: "Apolonov pravi dom je meu Hiperborejancima, u zemlji vjenog ivota o kojoj mitologija pria o dva goluba koji lete sa suprotnih strana i susreu se u tom prekrasnom mjestu, domu Apolonovom. I zaista, prema Hekateusu, Leto, majka Apolonova, roena je na otoku u Arktikom oceanu daleko iza Sjevernog vjetra." Nije moja namjera da pobudim raspravu o porijeklu boanstava ili kozmogonije svijeta. Moja jednostavna dunost je da prosvijetlim svijet to se tie do sada nepoznatih dijelova svemira, kako je vidio i opisao stari Norveanin Olaf Jansen. Interes za istraivanje Sjevera je meunarodni. Devet zemalja je doprinijelo opasnim i pogibeljnim radom pokuavajui rijeiti jedinu zemljinu kozmoloku misteriju. Postoji izreka stara kao breuljci koja kae Istina je stranija od fantazije i u najzapanjujuem stilu ta se teza uuljala u moj dom unutar zadnja dva tjedna. Bilo je tek dva sata ujutro kada sam probuen iz bezbrinog sna silovitim zvonjenjem zvonca na mojim ulaznim vratima. Nepravovremen uznemiriva mi je objasnio da je glasnik koji nosi poruku ikrabanu skoro do toke neitljivosti od strane Norveanina ije je ime Olaf Jansen. Nakon dosta deifriranja odgonetnuo sam rukopis u kojem je pisalo: "Smrtno sam bolestan. Doi." Poziv je bio imperativan i nisam trenutka gubio kako bi se spremio da mu udovoljim. Moda bi ovdje trebao i pojasniti da je Olaf Jansen, ovjek koji je nedavno proslavio svoj 95. roendan, zadnjih est godina proveo ivei sam u skromnoj kolibici pokraj Greendale way-a, blizu poslovnog podruja Los Angelesa u Kaliforniji. Bilo je to neto prije manje od dvije godine kada sam etajui jedno poslijepodne obratio pozornost na dom Olafa Jansena i njegovo okruenje, spram njenog vlasnoposjednika za kojeg sam kasn-

ije saznao da vjeruje u drevno tovanje Odina i Tora. Postojala je njenost u licu i prijazni izraz u ivahno sivim oima toga ovjeka koji je proivio vie od devet banki i usto osjeaj samoe usamljenosti to mi je privuklo simpatije. Lagano sa rukama sklopljenih iza lea i pognut, hodao je naprijed i nazad kratkim i izmjerenim korakom toga dana kada smo se prvi put susreli. Teko mogu rei tono koji me je motiv potaknuo da zastanem i pridruim mu se u razgovoru. Doimao se zadovoljan kada sam ga pohvalio zbog atraktivnosti njegove kolibice i dobro njegovanog cvijea i biljki penjaica koje su rasle u mnotvu uz njegove prozore, krova i iroke verande. Uskoro sam otkrio da moj novi poznanik nije bio obina osoba, ve dubokouman i uen do izvanrednog stupnja; ovjek koji je u kasnim godinama svog dugog ivota duboko zarinuo u knjige te ojaao u moi meditacijske tiine. Ohrabrio sam ga na razgovor i uskoro saznao kako boravi u Kaliforniji tek est ili sedam godina, a proveo je est godina u jednoj od srednje istonih drava. Prije toga je bio ribar na obalama Norveke, na podruju Lofotskih otoka otkuda je putovao daleko na sjever do Spitzbergena ili ak Zemlje Franje Josipa. Kada sam poeo odlaziti, doimao se nevoljko to sam morao otii te me zamolio da navratim opet. Iako u to vrijeme nisam razmiljao, sad se sjeam da je neobino napomenuo: "Ti e doi opet? Da, doi e jednog dana opet. Siguran sam da hoe. I pokazat u ti svoju knjiicu i rei ti mnoge stvari za koje nisi ni sanjao, stvari toliko udesne da mi vjerojatno nee povjerovati. " Sa smijekom sam ga uvjerio da ne samo da u doi opet ve u biti i spreman da mu povjerujem. to god da on odlui da mi kae o svojim putovanjima i pustolovinama. U danima koji su uslijedili poblie sam se upoznao sa Olaf Jansenom i malo po malo, priao mi je svoju priu, toliko divnu i udesnu da prkosi razumu i vjerovanju. Stari Norveanin uvijek se izraavao sa toliko ozbiljnosti i iskrenosti da sam postao oaran njego-

vom udnom pripovijeu. Te noi je stigao poziv glasnika i unutar jednog sata naao sam se u kolibici Olafa Jansena. Bio je vrlo nestrpljiv nakon dugog ekanja, iako sam odmah stigao do njegovog kreveta nakon to sam bio pozvan. Moram se napregnuti, uzviknuo je dok je drao moju ruku za dobrodolicu. Imam toliko toga da ti ispriam to ne zna i vjerovati u samo tebi. "Posve shvaam", nastavio je urno, "da neu proivjeti no. Dolo je vrijeme da se pridruim svojim oevima u velikom snu." Namjestio sam jastuke da mu bude to udobnije i dao mu do znanja da u mu rado biti od koristi na bilo koji nain, jer poeo sam shvaati ozbiljnost njegovog stanja. Kasni sati, mirnoa okruenja, tajnoviti osjeaj zbog toga to sam s umiruim ovjekom zajedno sa njegovom udnovatom priom sve je to dovelo do toga da moje srce bre i glasno kuca , i osjeaja kojeg ne mogu opisati. Dakako, mnogo puta je te noi kraj norveaninove postelje i mnogo puta do tada uzbuenje i dojam osvojilo moj duh. Nisam se doimao samo da vjerujem u to, ve sam ustvari vidio stranu zemlju, strane ljude i udan svijet o kojem mi je ispriao i uo mono zborno pjevanje tisue ivahnih glasova. Vie od dva sata doimao se obdaren skoro nadljudskom snagom, govorei snano te iz svakog pogleda razumno. Naposljetku mi je predao u ruke odreene podatke, crtee i narisane karte. "Ovo", rekao je, "Ostavljam u tvojim rukama. Ako mi moe obeati da e ih podijeliti sa svijetom, umrijet u sretan, jer udim da ljudi saznaju istinu jer bi tada sve misterije vezane uz Sjevernu zemlju bile objanjene. Nema anse da ti propati istu sudbinu ka o ja. Tebe nee staviti u okove ili te smjestiti u ludnicu, jer ne pria o vlastitoj prii, ve o mojoj, a ja u zahvaljujui bogovima Odinu i Toru biti u svome grobu i daleko od dosega nevjernika koji bi me progonili." Bez pomisli na rezultat svega toga, obeanje je odrano te je na -

10

vijestilo mnoge neispavane noi ot kada sam se prihvatio te obveze. Dao sam mu rije da u vjerno izvriti njegovu elju sa samrti. Kako se Sunce uzdizalo iznad vrhova San Jacinta, daleko na istoku, duh Olafa Jansena, moreplovca, istraivaa i tovatelja Odina i Tora, ovjeka ija su putovanja i iskustva neusporediva u svjetskoj povijesti, je ieznuo, a ja ostao sam s mrtvacem. A sada nakon to sam posljednji put odao poast ovom neobinom ovjeku s Lofotskih otoka - hrabrom istraivau zamrznutih podruja koji je u svojoj dubokoj starosti pronaao utoite spokojnog mira u osunanoj Kaliforniji - uhvatiti u se posla da njegovu priu objavim u javnost. Ali prije svega, dopustite mi jedno ili dva razmatranja: generacija slijedi generaciju, a tradicije tajanstvene prolosti prenose se s oca na sina, meutim iz nekog udnog razloga zanimanje za nepoznate krajeve okovanih ledom ne poputa kako godine prolaze, ak ni u umu laika. Svakom buduom gen eracijom nemiran poriv rasplamsuje srca kako bi pronali skrivenu tvravu Arktika, krug tiine, zemlju ledenjaka hladnih voda i vjetrova koji su zauujue topli. Poveani interes odrazio se na goleme ledene brjegove, a udesne pekulacije su iznesene o centru Zemljine gravitacije, kolijevci morskih tokova, gdje se raaju kitovi, gdje se magnetska igla trese, gdje Aurora Borealis osvjetljava no i prema kojem se hrabre i neustraive due svake generacije usude zaploviti i istraiti, prkosei opasnos tima najudaljenijeg Sjevera. Jedan od vjetijih radova proteklih godina je "Pronaeni Raj ili kolijevka ljudske rase kraj Sjevernog pola" od Williama F. Warrena. U svojem paljivo pripremljenom djelu, gospodin Warren je gotovo udario nogom o istinu, ali promaio naoko za dlaku ako se pokae da je otkrivenje starog Norveanina istinito. Dr. Orville Livingston Leech, znanstvenik, u nedavnom lanku pie: "Mogunost postojanja zemlje unutar naeg planeta prvi put mi je privukla panju kada sam pokupio druzu na obalama Velikih

11

jezera. Druza je sferina i izgleda kao vrst kamen, meutim kada se razbije, otkrivamo da je uplja i okruena kristalima. Zemlja je samo vei oblik druze, a zakon fizike koji je stvorio uplju druzu nesumnjivo je u istom stilu stvorio i planet Zemlju." Predstavljajui temu ove nevjerojatne udesne prie Olafa Jans ena nadopunjenu rukopisima, mapama i crteima povjerenima meni, u sljedeim citatima se moe pronai prikladan uvod za ovu pr iu: "U poetku Bog stvori Raj i Zemlju, a Zemlja bijae bez oblika i praznine" i "Bog stvori ovjeka na svoju sliku". Stoga ak i u graenju ovjek se ponaa slino Bogu, jer on je i napravljen na sliku Boga. ovjek gradi kui za sebe i svoju obitelj. Trjemovi i verande su izvana i oni su sekundarni. Kua je graena zbog udobnosti iznutra. Olaf Jansen iznosi zapanjujuu objavu putem mene, poniznog posrednika, kako je po uhodanom obiaju Bog stvorio Zemlju radi "unutranjosti" - kako bi se reklo, zbog njenih krajeva, mora, rijeka, planina uma i dolina i drugih unutarnjih razloga. Dok je vanjs ka povrina Zemlje jedva veranda, trijem gdje stvari rastu oskudno u usporedbi sa unutranjosti, poput liajeva na gorju prianjajui se radi surovog preivljavanja. Uzmite jaje i sa svake strane napravite rupu debljine olovke. Izbacite njen sadraj i dobiti ete savren primjer Zemlje Olafa Jans ena. Udaljenost izmeu vanjske i unutarnje povrine Zemlje je po njemu oko 500 kilometara. Centar gravitacije ne nalazi se u sredi tu Zemlje, ve u sreditu kore, stoga ukoliko je debljina Zemljine kore oko 500 kilometara, onda je centar gravitacije 250 kilometara udaljen od povrine Zemlje. U svojim brodskim dnevnicima arktiki istraivai govor e o inklinacijama magnetske igle na kompasu dok brod plovi najsjevernijim znanim podrujima. U stvarnosti, oni su na krivini; na rubu kore, gdje je gravitacija geometrijski poveana i dok se magnetski tok naoko uzdie prema svemiru, u korist fantomske teze o Sjever-

12

13

nom polu taj isti magnetski tok se natrag sputa i nastavlja svoj smjer uz unutarnju stranu Zemljine kore. U dodatku svojeg spisa, kapetan Sabine prilae raun eksperimenta kako bi odredio ubrzanje njihala na razliitim zemljopisnim irinama. To je rezultiralo zajednikim radom Pearya i Sabinea. On tvrdi: "Sluajno otkrie kako se frekvencija njihala poveava kada se premjesti iz Pariza na mjesto sa suprotne strane ekvatora u odnosu na Pariz, predstavlja prvi korak naem dosadanjem saznanju da su polarne osovine zemaljske kugle manje od ekvatorijalnih; da se gravitacijska sila na povrini Zemlje progresivno poveava idui od ekvatora prema polovima." Prema Olafu Jansenu u poetku se ovaj na stari svijet iskljuivo stvarao radi njegove unutranjosti gdje su smjetene etiri velike rijeke - Eufrat, Pizon, Gihon i Hidekel. Ta ista imena rijeka kada se pridodaju tekuicama na vanjskoj povrini nije nita drugo negoli ista tradicija iz davnina izvan dosega kolektivnog sjeanja ljudi. Na vrhu visoke planine, blizu izvora tih etiriju rijeka, Olaf Jansen tvrdi da je pronaao dugo izgubljeni "Rajski vrt" istinski pupak Zemlje, i da je proveo vie od dvije godine u prouavanju i izvianju te udesne unutranje Zemlje u raskoi velianstvenog biljnog ivota i obilju divovskih ivotinja; zemlja u kojoj ivotni vijek ljudi traje stoljeima kao i kod Metuzalemskog reda i drugih biblijskih likova; regija u kojoj jednu etvrtinu unutarnje povrine zauzima voda, a tri etvrtine kopno; gdje se nalaze veliki oceani i mnoge rijeke i jezera; gdje su naini prijevoza toliko daleko ispred naih kao to smo mi ispred naseljenika "najmranije Afrike" po tom pitanju. Udaljenost od jedne toke unutarnje povrine do toke na suprotnoj strani iznosi tisuu kilometara manje od Zemljinog promjera. U centru tog beskrajnog vakuuma nalazi se prijestolje elektriciteta - gigantska kugla priguenog crvenog plamena - ne zapanjujue briljantna, ve okruena bijelim, blagim, svjetleim oblakom daju-

14

i jednoliku toplinu drei se u centru tog unutranjeg prostora nepromjenjivim zakonom gravitacije. Taj elektrini oblak poznat je ljudima s unutarnje povrine kao boravite "Zamagljujueg Boga". Oni vjeruju kako je to prijestolje "Najuzvienijeg". Olaf Jansen me podsjetio kako smo svi u kolske dane bili upoz nati s demonstracijom centrifugalnog gibanja koje jasno dokazuje da kad bi Zemlja bila ispunjeno vrsto tijelo, brzina njezinog krugibanja u odnosu na njene osi bi je raznijela na tisuu dijelova. Stari Norveanin takoer je stajao iza toga da svake godine iz najsjevernijih krajeva otoka Spitzbergena i Zemlje Franje Josipa jato gusaka leti prema jo sjevernijim krajevima, tono kako su moreplovci i istraivai zabiljeili u svojim brodskim dnevnicima. Nijedan znanstvenik nije bio dovoljno smion da pokua objasniti, barem radi svojeg zadovoljstva, prema kojim krajevima ove divlje ptice vue njihov suptilni instinkt. Kakogod, Olaf Jansen nam je dao najrazumnije objanjenje. Prisutnost otvora u moru u Sjevernoj zemlji takoer je objanjena. Olaf Jansen tvrdi da sjeverni otvor, okno ili rupa, ima promjer od oko 2200 kilometara. S obzirom na to, proitajmo to je istraiva Nansen napisao na 288 str. svoje knjige: "Nikada nisam imao izvanredniju plovidbu. Nepomino prema sjeveru sa pogodnim vjetrom, brzo koliko god su nas struja i brod mogli nositi, milja za miljom otvorenog mora, stalno bdijenje kroz te nepoznate krajeve sve istije i istije od leda da bi ovjek na to mogao rei: "Koliko e ovo jo dugo trajati?" Oi su cijelo vrijeme usmjerene prema sjeveru. Koraa prema budunosti. Ali tamo je uvijek isto mrano nebo to znai otvoreoeno more." Takoer, u engleskoj reviji "Norwood" u svom izdanju iz 10. svibnja 1884. pie: "Mi ne prihvaamo da je led sve do Sjevernog pola - jednom kada ste unutar velike ledene prepreke, novi svijet se otvara istraivau; klima je poput ove u Engleskoj, a nadalje umjere -

15

na kao na grkim otocima." Neke od rijeka "unutra", tvrdi Olaf Jansen, vee su od nae Mississippi i Amazone zajedno, u smislu volumena vode koju nose; i uistinu, njihova je velianstvenost vie odreena irinom i dubinom nego duljinom, a na uu tih monih rijeka - koje plove prema sjeveru i jugu uzdu unutarnje Zemljine povrine - pronaeni su golemi ledeni brjegovi, neki od njih 25 do 30 kilometara iroki i 60 do 150 kilometara dugaki. Nije li udno to nikada nije viena santa leda u Arktikom ili Antarktikom moru koja nije sadrana od pitke vode? Moderni znanstvenici tvrde da hlaenje uklanja sol, meutim Olaf Jansen tvrdi suprotno. Antiki hindu, japanski i kineski rukopisi, kao i hijeroglifi izumrlih civilizacija sjeverno-amerikog kontinenta govore o obiaju tovanja Sunca, i mogue je, u zapanjujuem prosvjetljenju otkrivenja Olafa Jansena, da su ljudi unutarnje Zemlje omamljeni bljeskovima Sunca koji dolaze iznad unutarnje zemljine povrine bilo preko sjevernog ili junog otvora - postali nezadovoljni "Zamagljenim Bogom", velikim stupom ili majkom oblaka elektriciteta i zamoreni konstantno blagom i ugodnom atmosferom te praeni bistrim svjetlom, konano stigli iza zaleenog pojasa i ratrkali se po vanjskoj povrini Zemlje, do Azije, Europe, Sjeverne Amerike, a kasnije do Afrike, Australije i June Amerike. Sljedei navod je znaajan: "Slijedi da ovjek koji odlazi iz materinje zemlje je neodreen, ali iji broj razmatranja indicira kako je bio na Sjeveru, i kako se selio razliitim pravcima; to jest, njegova migracija je konstantno bila sa sjevera na jug." - M. le Marquis G. de Saporta, u Popularnoj znanosti, listopad, 1883. str.753. Vana je injenica da kako prilazimo ekvatoru, status ljudskog roda se sniava. A Patagonci June Amerike su vjerojatno jedini Aboriini iz ekvatorskih podruja koji su stigli preko otvora obino oznaenog kao Juni pol, te su ih nazivali divovskom ras om.

16

Olaf Jansen istie da je u poetku svijet stvorio veliki arhitekt svemira tako da ovjek moe prebivati na njenoj unutarnjoj povrini koja je oduvijek bila stanite "izabranih". Oni koji su odvezeni iz Rajskog vrta ponijeli su sa sobom svoju tradicionalnu povijest. Povijest unutarnjih ljudi sadri priu koja podsjea na priu o Noi i arci. Taj ovjek je otplovio kao i Kolumbo iz odreene luke u potragu za nepoznatom zemljom na dalekom sjeveru za koju je uo, nosei sa sobom svu vrstu stoke i divljih ptica, meutim nikada vie nisu uli za njega. Na sjevernim granicama Aljaske i ee na sibirskoj obali pronalazi se gomila kostiju, meu njima kljove od bjelokosti, u takvim velikim koliinama da se pomilja kako su tamo drevna groblja. Prema biljekama Olafa Jansena te kosti potjeu od brojnog i raznovrsnog ivotinjskog svijeta koji vrvi na poljima, umama i obalama mnogih rijeka unutarnjeg svijeta. Uhvaene su u oceanskim strujama ili noeni na santama leda te se nakupile poput debla na sibirskoj obali. Ovo se odvija ve vjekovima i otuda te misteriozne gomile kostiju. Na tu temu William F. Warren u svojoj knjizi na stranicama 297 i 298 pie: "Arktike litice govore divnije o izgubljenoj Atlantidi nego Platon. Okamenjeni bjelokosni pokrovi nadmauje sve slino to postoji u svijetu. Oni su najmanje od vremena Plinija pod stalnom eksploatacijom i jo uvijek su glavno sjedite zaliha. Ostaci mamuta postoje u takvom obilju, da kao to Gratacap kae 'sjeverni otoci Sibira izgledaju kao da su izgraeni od nagomilanih kostiju'. Drugi znanstveni pisac, govorei o Novosibirskim otocima sjeverno od ua rijeke Lene, koristi ovaj rjenik: 'Velike koliine bjelokosti iskapaju se iz zemlje svake godine. Dakako, za neke otoke se smatra da su nita drugo nego li akumulacija isplavljenog drva i smrznutih tijela mamuta i drugih pretpotopnih ivotinja.' Iz ovoga moemo zakljuiti da od vremena otkada je Rusija zauzela Sibir, skupljene su korisne kljove od vie od dvadeset tisua mam-

17

uta." Ali sada, krenimo na priu Olafa Jansena. Prikazati u je u detalje kao to ju je i zabiljeio u svojem rukopisu i istkati je u pripovijest, kao to je on sloio svoj rukopis sa citatima nedavnih radova o istraivanju Arktika, pokazujui kako je stari Norveanin paljivo usporeivao vlastita iskustva sa iskustvima drugih putnika zaleenog Sjevera. Ovako je zapisao sljedbenik Odina i Tora.

18

II. poglavlje
Pria Olafa Jansena
oje ime je Olaf Jansen. Ja sam Norveanin, iako sam roen u malom ruskom pomorskom gradiu Uleaborgu na istonoj obali Botnikog zaljeva, sjevernog tjesnaca Baltikog mora. Moji roditelji su bili na ribarskoj plovidbi po Botnikom zaljevu pa su se smjestili u tom ruskom gradiu Uleaborgu za vrijeme mog roenja, 27.10.1811. Moj otac Jens Jansen je roen u Rodwigu na skandinavskoj obali blizu Lofotskih otoka, ali nakon to se oenio pronaao je dom u Stockholmu, jer je tamo bila smjetena rodbina moje majke. Sa sedam godina sam poeo odlaziti sa svojim ocem na ribarenja du skandinavske obale. U ranoj sam dobi poeo pokazivati interes prema knjigama, a u dobi od devet godina upisan sam u jednu privatnu kolu u Stockholmu u kojoj sam bio do svoje etrnaeste godine. Nakon toga uobiajeno sam iao sa ocem na svako njegovo ribarsko putovanje. Moj otac je bio 187 cm visok i teio je preko sto kilograma, tipian Norveanin najkrnije grae i kadar biti toliko izdrljiv, vie od bilo kojeg ovjeka za kojeg znam. Posjeduje njenost ene na neki nain, iako se njegova odlunost i snaga volje ne mogu ni opisati. Njegova volja nikada nije priznavala poraz. Imao sam devetnaest godina kada smo zapoeli neto to e se pokazati kao nae zadnje ribarsko putovanje, koje e rezultirati udesnom priom koja e biti otkrivena svijetu - ali ne dok ne zavrim svoje putovanje na ovom svijetu. Ne usuujem se da injenice koje znam budu objavljene dok sam iv, zbog bojazni ili daljnjeg poniavanja, ograniavanja i pae-

19

nja. Kao prvo, ja sam stavljen pod okove od strane kapetana kitolovca koji me je spasio iz nijednog drugog razloga nego to sam rekao istinu o udesnim otkriima mojeg oca i mene. Meutim, to je bilo daleko od zavretka mojih patnji. Nakon etiri godine i osam mjeseci odsutnosti pojavio sam se u Stockholmu, da bi saznao kako mi je majka umrla godinu dana ranije, a posjed mojih roditelja pripao majinoj rodbini, ipak, odjednom sam sve to prebolio. Sve bi moda bilo u redu da sam izbrisao iz pamenja priu o naoj avanturi i groznoj smrti mojeg oca. Konano sam priu ispriao u detalje mojem ujaku, Gustafu Osterlindu, ovjeku zavidne imovine, i nagovorio ga da mi omogui ekspediciju kako bi izveo drugo putovanje u tu nepoznatu zemlju. U poetku sam mislio da podupire moj projekt. Doimao se zainteresirano te me je pozvao da krenem prije odreenih dunosnika kojima je objasnio, kao ja njemu, priu o naim putovanjima i otkriima. Zamislite moju razoaranost i ok kada su bez donesenog zakljuka o mojoj prii, potpisani dokumenti od strane mojeg ujaka, a ja se bez upozorenja naao uhien te pourno smjeten u kobno i strano zatoenitvo ludnice gdje sam zadran dvadesetosam godina - dugih, munih, uasnih godina patnje! Nikada nisam odustajao braniti svoj zdravi razum i protestirati protiv nepravde mojeg zatoenitva. Konano, 7.listopada 1862g., puten sam na slobodu. Moj ujak je bio mrtav, a prijatelji iz moje mladosti sada su bili stranci. Naravno, ovjek iznad pedesetih godina ija je jedina poznata prolost ona u koulji luaka, nema prijatelja. Nisam znao to da radim za ivot, samo sam se instinktivno okrenuo prema luci gdje su se u velikom broju okupile ribarske brodice, a u roku od tjedan naao sam se plovei s ribarom imena Yan Hansen koji je krenuo na dugako ribarenje Lofotskim otocima. Tamo su se moje ranije godine iskustva pokazale velikom prednou, pogotovo u omoguavanju da budem koristan. To je bio tek

20

21

poetak ostalih putovanja, a skromnom tednjom za nekoliko godina sam si nabavio vlastitu ribarsku brodicu. Otada sam dvadesetsedam godina pratio more kao ribar, pet godina radei za druge i najmanje dvadesetdvije godine za samog sebe. Tijekom svih tih godina marljivo sam prouavao knjige uz naporno obavljanje svojeg posla, ali i dobro pazio da nikome ne spomenem priu o otkriima koje smo otac i ja doivjeli. ak i u ove kasne dane znao bi imati bojazan da ne bi netko sluajno vidio ili saznao za stvari koje piem, za biljeke i mape koje uvam. Kada mojim danima na Zemlji doe kraj, ostaviti u mape i biljeke koje e prosvijetliti i nadam se, koristiti ovjeanstvu. Sjeanje na moje dugo zatoenitvo sa manijacima i sve strane tjeskobe i patnje je jo presvjee da bi poduzimao neke rizine korake. 1889g. sam prodao svoje ribarske brodie i saznao kako sam sakupio dovoljno novaca kako bi mogao ivjeti na miru. Tada sam otiao u Ameriku. Blizu dvanaest godina moj je dom bio u Illinoisu, blizu Batavije gdje sam skupio veinu knjiga moje sadanje biblioteke, premda sam mnoga izabrana djela donio iz Stockholma. Poslije sam odselio u Los Angeles gdje sam stigao dana 4. oujka 1901, dan kojeg se dobro sjeam, jer je to bio drugi inauguracijski dan predsjednika Mckinleya.Tamo sam kupio skromnu kuicu i uredio je kao svoje prebivalite zatieno biljkama penjaicama i smokvinim stablima i sa svojim biljekama unutra kako bi mogao izraditi mape i crtee nove zemlje koju smo otkrili i napisati u detalje priu od vremena kada smo otac i ja napustili Stockholm sve do traginog dogaaja u Antarktikom oceanu koji nas je razdvojio. Dobro se sjeam kada smo krenuli iz Stockholma sa alupom treeg dana mjeseca travnja 1829 godine i otplovili prema jugu ostavljajui otok Gothland s lijeve i otok Oeland s desne strane. Nekoliko dana poslije uspjeli smo zaobii Sandhommar i provui se kroz tjesnac koji razdvaja Dansku od skandinavske obale. Na vrije-

22

me smo doli u grad Christiansen gdje smo se odmorili dva dana te zatim krenuli oko skandinavske obale prema zapadu putujui za Lofotske otoke. Otac je bio dobrog raspoloenja zbog odline naplate naeg zadnjeg lova kada smo trgovali u Stockholmu, umjesto prodavajui u jednim od pomorskih gradova na skandinavskoj obali. Posebno je bio za zadovoljan prodajom neto bjelokosnih kljova koje j e pronaao na zapadnoj obali Zemlje Franje Josipa tijekom jednog od njegovih putovanja sjeverom protekle godine. Izrazio je nadu da bi ovaj put mogli imati dovoljno sree da napunimo nau malu ribarsku jedrilicu sa bjelokou, umjesto bakalarom, haringom, skuom i lososom. Stali smo u Hammerfestu, na 7140" zemljopisne irine radi nekoliko dana odmora. Zadrali smo se tjedan dana opskrbljujui se dodatnim zalihama hrane i bavama pitke vode, a onda otplovili prema Spitzbergenu. Prvih dana smo imali otvoreno more i pogodan vjetar, a onda smo primijetili puno leda i mnogo santi leda. Plovilo mnogo vee od nae male ribarske jedrilice nikako ne bi moglo pronai put meu tim labirintom ledenjaka ili se provui kroz jedva otvorene prolaze. Te goleme sante leda predstavljaju beskrajan slijed kristalnih palai, masivnih katedrala i fantastinih brdskih lanaca, sablasnih te kao nekakvi straari, nepokolebljivih poput nekih visokih litica stojei mirno poput sfinge odupirui se nemirnim valovima srditog mora. Nakon to smo vie puta umaknuli za dlaku, stigli smo u Spitzbergen 23.lipnja i usidrili se u zaljevu Wijade na kratko vrijeme gdje smo imali vrlo uspjean ulov. Nato smo podigli sidro i prejedrili tjesnac Hinlopen i plovili uz sjeverno-istonu obalu. Pamtiti e se kako je Andre krenuo na svoje fatalno putovanje balonom sa sjeverno-zapadne obale Spitzbergena. Snaan je vjetar stigao sa sjeverozapada na to je otac prozborio da bolje iskoristimo tu prednost i pokuamo dosegnuti do Zemlje

23

Franje Josipa, gdje je godinu dana prije sluajno pronaao bjelokosne kljove za koje je dobio tako dobru cijenu u Stockholmu. Nikad prije ili poslije nisam vidio toliko puno morskih ptica; bile su u tolikom broju da su prekrile stijene na obali i zamraili nebo. Nekoliko dana smo plovili du stjenovite obale Zemlje Franje Josipa. Konano je stigao pogodan vjetar omoguujui nam da prijeemo zapadnu obalu, a nakon jednodnevne plovidbe stigli smo do jedne prekrasne uvale. Teko bi itko povjerovao da je to bila sjeverna zemlja. Mjesto je bilo zeleno sa rastuom vegetacijom. Iako podruje nije obuhvaalo vie od jednog ili dva jutara, zrak je bio topao i spokojan. ini se da se na tom mjestu najsnanije osjea utjecaj Golfske struje. Sir John Barrow, Bart., F.R.S., u svom radu naziva Putovanja, otkria i istraivanje unutar arktike regije" na str.57 pie: "Gosp. Beechey nas upuuje na ono to je esto pronaeno ili primijeeno - blage temperature na zapadnoj obali Spitbergena, gdje je osjeaj hladnoe mali ili nikakav, premda termometar pokazuje nekoliko stupnjeva iznad nitice. Blistavi i ivosni efekt vedrog dana kada sunce sja iz vedrog neba, ije je plavetnilo toliko intenzivno da se ne moe usporediti ni sa dienim talijanskim nebom." Na istonoj su se obali nalazili nebrojeni ledenjaci, ipak, mi smo bili tu na otvorenom moru. Daleko sa nae zapadne strane prostirale su se gusto nabijene sante leda, a jo zapadnije led se doimao kao brdski lanac. Ispred nas, ravno prema sjeveru, prostiralo se otvoreno more. Kapetan Caine na str. 299 navodei se na Mortonov dnevnik, kae: "Koliko se meni ini, otvoreni prolazi su bili 25 ili vie kilometara iroki, katkada sa zdrobljenim ledom koji ih je razdvajao. Ipak,sve je to bio mali led i mislim da ili pluta prema sjeveru na otvoreno more ili se otapa, jer ga nisam mogao vidjeti dalje na sjeveru. Otac mi je bio odani tovatelj Odina i Tora i esto mi govorio da

24

25

su oni bili bogovi koji su stigli s podruja daleko iza Sjevernog vjetra. Objasnio mi je da je postojalo tradicionalno vjerovanje kako jo uvijek skroz na sjeveru postoji zemlja ljepa od bilo koje koju je smrtnik ikada vidio i da je naseljena "izabranima". Sljedee nalazimo u "Njemakoj mitologiji", str. 778 iz pera Jakoba Grimma: "Tada su sinovi Bora izgradili u sreditu svemira grad zvan Asgard, gdje stanuju bogovi i njihovo srodstvo, a iz tog borav ta stvaraju toliko puno udesnih stvari, kako na Zemlji tako i na nebesima iznad nje. U tom gradu nalazi se mjesto Hlidskjalf, a kada Odin tamo sjedne na svoje uzvieno prijestolje, vidi cijeli svijet i razaznaje sve to ljudi rade." Moja mlaahna imaginacija pobudila se zanosom i vjers kim arom mojeg oca, pa sam uskliknuo: "Zato ne otploviti u tu boanstvenu zemlju? Nebo je vedro, vjetar pogodan, a more isto." ak i sada mogu jasno vidjeti izraz zadovoljne iznenaenosti na njegovom licu kad se okrenuo prema meni i pitao: "Sine moj, zar si voljan ii sa mnom i istraivati - ii dalje nego to se ovjek ikada usudio? Odgovorio sam potvrdno. "Dobro onda", odgovorio je. "Neka nas bog Odin titi!" i brzo namjetajui jedro, ulatio je na kompas, usmjerio pramac ravno prema sjeveru u smjeru otvorenog prolaza i nae putovanje je zapoelo. Hall pie na str. 288: "Na dan 23. sijenja dva Eskima u drutvu dva moreplovca krenuli su na Rt Lupton. Izvijestili su o otvorenom moru koje se prualo koliko god je oko moglo dosei." Sunce je bilo nisko na horizontu, kao da je jo rano ljeto. Doista, imali smo jo skoro etiri mjeseca ispred nas prije nego se smrznute noi opet vrate. Naa mala ribarska alupa jurnula je naprijed kao da je poudila za avanturom. Unutar 36 sati bili smo izvan vidika najvie obalne toke Zemlje Franje Josipa. ini se da smo bili pod snanom morskom strujom plovei sjeverno od sjeveroistoka. Daleko desno i li-

26

jevo od nas nalazile su se sante leda, ali naa mala alupa se izgurala u tjesnac, prola kroz prolaze i van u otvoreno more prolaze toliko uske na nekim mjestima da se nikada ne bi provukli da nam je brodica bila malo vea. Treeg dana smo stigli na otok. Njegova obala bila je naplavljena morem. Moj otac je odluio pristati i istraiti ga na jedan dan. Ova mlada zemlja bila je liena stabla, ipak, nali smo veliki skup isplavljenog drva uz sjevernu obalu. Neka su debla bila trinaest metara dugaka i promjera od ezdeset centimetara. Greely nam govori u prvom djelu, str.100: "Connel i Frederik su pronali dugako crnogorino stablo na plai, tono iznad najvie razine na kojoj more dodiruje kopno. Bilo je skoro sedamdeset centimetara u obujmu, nekih devet metara dugako i oigledno tamo bilo noeno strujom nekoliko godina. Dio njega odsjeeno je radi ogrjeva i po prvi puta na tom podruju, ivahna, radosna logorska vatra pruala je ovjeku okrjepu." Nakon jednog dana istraivanja obale otoka, podigli smo sidro i okrenuli pramac prema sjeveru u otvorenom moru. Dr. Kane pie na str. 379 svojeg rada: "Ne mogu zamisliti to se dogaa s ledom. Jaka struja je usmjerena konstantno prema sjeveru; meutim s visine od 150 metara vidio sam samo uski pojas leda s velikim povrinama slobodne vode koje su se prostirale 15 do 25 kilometara izmeu njih. Stoga mora ploviti prema otvorenom prostoru na sjeveru ili se otopiti." Sjeam se da oboje nismo kuali hranu skoro trinaest sati. Moda je to bilo od uzbuenja zbog naeg udesnog putovanja u vodama dalekog sjevera, u kojima nitko jo nije kroio, kako tvrdi moj otac. ivahno promiljanje potisnulo je zahtjeve fizikih potreba. Umjesto da je hladnoa bila intenzivna kako smo i oekivali, bilo je stvarno toplije i mnogo ugodnije nego to je znalo biti u Hammerfestu na sjevernoj obali Norveke prije nekih est tjedana. Drugo putovanje kapetana Pearya u vezi je sa ostalim okolnostima koje mogu posluiti u potvrivanju nagaanja kako

27

postoji otvoreno more, osloboeno od leda blizu Sjevernog pola ili na njemu. "2. studenog" kae Peary, "vjetar je ojaao u buru sa sjevera na zapad, snizujui ivin stupac na termometru za pet stupnjeva, dok je naprotiv, pojaanje vjetra na otoku Melville obino popraeno istovremenim povienjem temperature. Nije li to moda," pita se on,"uvjetovano vjetrom koji pue iznad mora u kraj otkuda vjetrovi stiu? I teiti potvrditi miljenje da blizu ili na Sjevernom polu postoji otvoreno more." Oboje samo otvoreno priznali kako smo jako gladni, pa sam smjesta spremio izobilan obrok iz nae dobro opskrbljene smonice. Kada smo se s apetitom nauivali u obroku, ocu sam rekao, mislim da u zaspati, jer sam se poeo osjeati veoma pospano. "Dobro onda", odgovorio mi je, "ja u uvati strau". Nemam ideje koliko dugo sam spavao, samo znam da sam grubo probuen groznim komeanjem jedrilice. Na moje iznenaenje vidio sam oca kako bezbrino spava. Snano sam mu uzviknuo, a on se ustajui brzo pridignuo na noge. Stvarno, da se nije odmah uhvatio za ogradu, sigurno bi bio odbaen u nemirne valove. Silna snjena oluja je poela bjesniti. Vjetar je bio direktno na krmi, tjerajui nau alupu zastraujuom brzinom i cijelo vrijeme prijetio da nas prevrne. Nismo imali puno vremena, jedro je moraalo biti smjesta sputeno. Na brod se grevito previjao. Znali smo da se nekoliko santi leda nalazi sa svake strane, ipak sreom se otvorio prolaz koji ravno vodi prema sjeveru. Ali da li e ostati tako? Ispred nas, opasujui horizont od lijeva do desno, nalazila se uparena magla ili sumaglica, crna kao egipatska no na rubu mora i bijela poput oblaka na visinama koja se konano izgubila iz vidika kada se stopila sa velikim pahuljicama snijega koji je poeo padati. Da li je prekrila podmuklu santu leda ili neku drugu skrivenu prepreku u koju bi se naa mala alupa skrila, a nas poslala u vodeni grob, ili je to bio samo fenomen arktika to nismo mogli odrediti.

28

Na str.283 svog djela, Hall pie: "S vrha Providence Berga vidjela se tamna magla na sjeveru, ukazujui na vodu. U 10 sati ujutro tri ovjeka (Kruger, Nidemann i Hobby) su krenuli do rta Lupton da doznaju, ukoliko je mogue, opseg slobodne vode. Na svom su povratku zabiljeili nekoliko pristupanih vodenih povrina i mladi led - ne starijeg od jednog dana, tako tankog da se lako probijao bacanjem komadia leda." Ne znam kojim smo udom izbjegli sudar do krajnjeg unitenja. Sjeam se kako je nae malo plovilo kripilo i pucalo, kao da se njeni spojevi lome. Njihalo se i teturalo kao da ju je zgrabila neka bijesna protustruja vrtloga. Sreom je na kompas bio privren dugakim vijcima za gredu. Veina naih zaliha se prevrnulo i odneseno je sa palube kabine, a da nismo poduzeli mjere opreza na samom poetku tako to smo se vrsto privezali za jarbol jedrilice, i mi bi takoer zavrili u divljem moru. Uz zagluljivu buku bijesnih valova zauo sam oev glas. "Budi hrabar, sine moj", povikao je, "Odin je bog voda, pratioc hrabrih, i on je sa nama. Ne boj se." Meni se ini da ne postoji nain da izbjegnemo stranu smrt. Mala alupa plovila je morem, snijeg je padao tako brzo da nas je zaslijepio, a valovi prodirali preko nae krme bezobzirnom srdbom. U svakom smo se trenutku mogli slupati u neku santu leda. Strahovito uspinjanje odnijelo bi nas na same vrhove planinskih valova, a onda spustilo u dubine dola morskog vala kao da je naa alupa neka krhka koljka. Gigantski valovi su nas poput pravih zidova ogradili uzdu broda. Ta strahovito teka iskuenja sa svojim neopis ivim hororima napetosti, agonije i straha, nastavila su se vie od tri sata, a sve to vrijeme smo bili noeni razjarenom brzinom prema naprijed. A onda, iznenada, kao da se iscrpio od pomahnitalog napora, vjetar je poeo gubiti svoj bijes i malo pomalo se umirivati. Napokon smo se nali u savrenom spokoju. Izmaglica je tako-

29

30

er nestala, a ispred nas je leao prolaz bez leda moda 15 do 25 kilometara irok sa nekoliko santi leda skroz desno i arhipelagom manjih santi lijevo od nas. Pozorno sam promatrao svog oca, odluan da ostanem tih dok ne progovori. Zaas je odvezao ue sa svog pojasa i bez da je izgovorio rije poeo je raditi na pumpama, koje sreom nisu bile oteene, kako bi rasteretio alupu od vode koja se ukrcala tijekom ludila oluje. Podigao je jedro alupe mirno kao da baca ribarsku mreu i napomenuo kako smo spremni za povoljan vjetar kada stigne. Njegova hrabrost i upornost bili su zaista izvanredni. Saznali smo da nam je ostala jedna treina zaliha, dok smo na nau potpunu obeshrabrenost otkrili kako su nae bave s vodom ispale za vrijeme ljuljanja nae brodice. Dvije od naih bavi s vodom nalazile su se u spremitu za teret, obje su bile prazne. Imali smo pristojne zalihe hrane, ali ne i pitku vodu. U trenutku sam shvatio nepodnoljivost nae situacije. Uskoro sam bio uhvaen u e. "To je uistinu neugodno", napomenuo je moj otac. "Kakogod, idemo osuiti nau smoenu odjeu, jer smo mokri do koe. Vjeruj bogu Odinu, sine moj. Ne gubi nadu." Sunce je tuklo prema dolje u koso, kao da se nalazimo na niim zemljopisnim irinama umjesto u dalekoj Sjevernoj zemlji. Kretalo se okolo, njena putanja, vazda vidljiva i svakim danom sve via, esto prekrivena, a ipak stalno proviruje preko obla ka poput nekog osornog oka sudbine, titei tajanstvenu Sjevernu zemlju i ljubomorno gledajui vragolije ovjeka. Desno od nas suneve zrake su krasile prizme ledenjaka, divan prizor. Njene refleksije emitirale su bljeskove granata dijamanta i safira. Vatrometna panorama nebrojenih boja i oblika, dok se ispod moglo vidjeti zelenkasto iarano more, a iznad, grimizno nebo.

31

32

III. poglavlje
S one strane Sjevernog vjetra
okuao sam zaboraviti na e zaokupljujui se noenjem malo hrane i prazne posude iz spremita. Poseui preko ograde, napunio sam posudu s vodom kako bi oprao ruke i lice. Na moju zaprepatenost, kada sam usnama dotaknuo vodu, nisam mogao okusiti sol. Bio sam zapanjen tim opaanjem. "Oe!", dobrano sam izdahnuo, "voda, voda; pitka je!" "to, Olaf?" viknuo je motrei uurbano. "Sigurno si u krivu. Nema kopna. Poinje gubiti um." "Ali, okusi je!", povikao sam. I tako smo otkrili da je voda zaista bila pitka, apsolutno bez traga slanog okusa ili ak sumnje na slan miris. Smjesta smo napunili nae dvije preostale bave, a moj otac ustvrdio kako je to volja bogova Odina i Tora. Bili smo skoro izvan sebe od sree, meutim glad je brzo potisnula nae veselje i snagu. Sada kada smo pronali pitku vodu u otvorenom moru, to jo moemo oekivati na ovoj udnoj zemljopisnoj irini gdje nikada prije brodovi nisu plovili, a zapljuskivanje vesala nikada nije ulo? U volumenu I, str. 196. Nansen pie: "To je svojstven fenomen - ta mrtva voda. U ovom trenutku imamo bolju mogunost za njeno prouavanje nego to smo mogli poeljeti. Pojavljuje se kada povrinski sloj lei na slanoj morskoj vodi, a noena je zajedno s brodom klizei ispod njega na teoj morskoj vodi kao na vrstom postolju. Razlika izmeu ta dva sloja je u ovom sluaju bila toliko velika, da dok smo pili vodu s povrine, voda koju smo dobili s donjeg ventila strojarnice bila je previe slana da bi je iskoristili za kotao.

33

Jedva jedvice smo utaili glad kada je povjetarac po eo ispunjavati besposlena jedra, a letiminim pogledom na kompas smo primijetili da sjeverna toka kompasa silovito pritie staklo. Kao odgovor na moje iznenaenje, otac je prozborio: "uo sam za ovo prije; to je ono to nazivaju inklinacija magnetske igle." Otvorili smo kompas i okrenuli ga na desni kut u odnosu sa povrinom mora prije nego to se njegova toka odmakne od stakla i pone ukazivati neuznemirujuim arom. Nemirno je pokazivao smjer i inio se nestabilnim poput pijanca, ipak, konano je ukazao na pravi smjer. Prije toga smo mislili da nas vjetar nosi sjeverozapadno. Na kurs je stalno bio usmjeren prema sjeveru. U volumenu II, na stranicama 18 i 19, Nansen pie o inklinaciji igle. Govorei o Johnsonu i njegovom zapaanju: "Jedan dan - bio je 24. studeni - doao je za vrijeme veere malo poslije est sati, veoma uznemiren i izustio: 'Upravo je dolo do inklinacije igle za 24 stupnjeva. Dovoljno ve neobino, ak je njen sjeverni kraj pokazivao na istok." Nalazimo opet i u prvom putovanju kapetana Pearya na str. 67. sljedee: "Primijeeno je od trenutka kada su uli u Lancaster Sound da su kretnje igle kompasa bile trome, a to se zajedno s njenom devijacijom poveavalo kako su napredovali prema zapadu i tako nastavilo dok su prolazili tom uvalom. Dostiui 73 zemljopisne irine po prvi put su svjedoili neobinom fenomenu moi igle za usmjeravanjem koja je postajala toliko slaba da je potpuno svladana privlanou broda, tako da se moe rei da igla sada pokazuje prema sjevernom polu broda." More je bilo spokojno sa jedva kojim uzburkanim valom, dok je vjetar razvedravao nebo. Suneve zrake pruale su smirujuu toplinu dok su nas postrance obasjavale. Takvo vrijeme trajalo je iz dana u dan, a u naem smo brodskom dnevniku opazili da od zavretka oluje plovimo ve jedanaest dana otvorenim morem.

34

Najstroom tedljivou nae su se zalihe hrane dobro odrale, ali ipak su se poele smanjivati. U meuvremenu se jedna bava vode ispraznila, a otac je rekao: "Napuniti emo je opet." Meutim na nae razoaranje, saznali smo kako je voda sada slana kao na podruju Lofotskih otoka kraj norveke obale. To nas je natjeralo da budemo krajnje paljivi sa preostalom bavom. Naao sam se u situaciji da elim spavati jako dugo vrijeme; da li je to bio utjecaj uzbuujueg iskustva putovanja u nepoznate vode, ili oputanja od uasnog incidenta u morskoj oluji, ili zbog elje za hranom, nisam mogao rei. esto sam leao na palubi nae male alupe i g ledao visoko u plavi nebeski svod. Usprkos tomu to je sunce sjalo daleko na istou, uvijek sam vidio jednu zvijezdu iznad glave. Narednih dana kada sam traio tu istu zvijezdu, uvijek je bila tamo, ravno iznad nas. Prema naem raunanju sada je bilo negdje oko prvog kolovoza. Sunce se nalazilo visoko na nebesima i toliko jarko da vie nisam mogao vidjeti onu usamljenu zvijezdu koja je nekoliko dana ranije privlaila moju panju. Jednog dana u ovo doba, otac me zaprepastio obraajui mi panju na neobian prizor daleko ispred nas, skoro na horizontu. "Ono je lano sunce", uzviknuo je moj otac. "itao sam o njemu; to se zove refleksija ili fatamorgana. Uskoro e nestati." Ali to mutno crveno lano sunce, kako smo ga smatrali, nije nestalo ve nekoliko sati; i dok smo bili nesvjesni bilo kakvog emitiranja sunevih zraka, otada nije bio sluaj da nismo mogli vidjeti horizont i locirati osvjetljenje takozvanog lanog sunca tijekom dvanaestosatnog perioda svakih 24 sata. Oblaci i magla bi na neko vrijeme skoro ali nikada potpuno sakrili njegovu lokaciju. Postupno bi se inilo kako se penje po horizo ntu grimiznog neba dok smo se kretali prema njemu. Teko se moe rei da slii na sunce, osim svojim sfernim oblikom, a kada nije prekriveno oblacima ili oceanskom sumaglicom, onda ima magliasto crveno-bronani izgled, koji bi promijenio u bijeli izgled pop-

35

36

ut svjetleeg oblaka kao da reflektira nekakvo intenzivnije svjetlo. Konano smo se sloili u raspravi o tom zadimljenom , plameno obojenom suncu, da, togod da je razlog ovog fenomena, to nije refleksija naeg sunca, ve planet neke druge stvarnosti. Nansen na str. 394 pie: "Danas se dogodila jo jedna stvar vrijedna spomena. Oko podne smo vidjeli sunce ili da budem precizniji, sliku sunca, jer ona je bilo samo iluzija, fatamorgana. Prizor sjajeeg plamena koji je svijetlio tono iznad krajnjeg ruba leda, stvarao je osobiti dojam. U skladu s entuzijastikim opisima mnogih putnika na Arktik o prvom susretanju s tim bogom ivota nakon duge zimske noi, dojam bi trebao pobuditi zanosno uzbuenje; ali toga nije bilo u mom sluaju. Nismo oekivali da emo ga ugledati ve u roku od nekoliko dana, tako da su moji osjeaji bili blie razoarenju i boli to smo vjerojatno bili odneseni strujom mnogo junije nego to smo mislili. Meutim, uskoro sam sa zadovoljstvom shvatio da to nije moglo biti pravo sunce. Fatamorgana je u poetku bila izravnana, sjajea crvena linija plamena na horizontu; kasnije su bile dvije linije, jedna iznad druge s tamnim prostorom izmeu; a poslije sam mogao vidjeti etiri ili ak pet takvih horizontalnih linija tono jedne iznad drugih, sve jednake duine, kao to moete zamisliti etverokutno, mutno crveno sunce sa horizontalnim tamnim linijama." Jedan dan, nedugo nakon toga, osjeao sam se krajnje pospano te naposljetku upao u bezbrian san. inilo se kao da me skoro odmah nakon toga probudilo oevo silovito tres kanje po ramenu, dok je govorio: "Olaf, Olaf, probudi se; kopno je na vidiku!" Uzdigao sam se. Oh! Neopisiva radost! Tamo, daleko u daljini, tono u naem pravcu, odvano su strile zemlje iznad mora. Obalna linija se protezala desno od nas, u daljinu koliko je oko moglo vidjeti, a du cijele pjeane obale val ovi su se krili u uzburkanu pjenu, povlaili, zatim opet vraali naprijed, vazda oglaavali monotonim zagrmljujuim tonovima pjesma dubina. Obronci su bili

37

prekriveni drvljem i vegetacijom. Nisam mogao izraziti osjeaje veselja zbog ovog pronalaska. Moj otac je stajao nepomino, s rukom na rudi kormila i gledajui ravno ispred zahvalio se i pomolio bogovima Odinu i Toru. U meuvremenu je mrea koju smo pronali u spremitu za teret bila baena, pa smo ulovili nekoliko riba koje su skromno poveale nau nestajuu zalihu. Kompas kojeg smo privrstili natrag na svoje mjesto zbog bojazni od jo jedne oluje je jo uvijek pokazivao prema sjeveru te se micao na svom naglavniku kao i u Stockholmu. Inklinacija magnetne igle se primirila. to bi to moglo znaiti? Onda su nas takoer nai mnogi dani plovidbe odnijeli daleko mimo Sjevernog pola. A ipak, igla je i dalje pokazivala prema sjeveru. Bili smo nemilice zbunjeni; na smjer je zasigurno bio prema jugu. Pearyevo prvo putovanje, str. 69 i 70: Pribliavajui se otoku Sir Byam Martina, najblii otoku Melville, zemljopisna irina je na mjestu promatranja bila 7509'23", a duina 10344'37" inklinacija magnetne igle od 8825'58" zapadno na zemljopisnoj duini od 9148', gdje su izvrena posljednja promatranja na obali, do 16550'09" na njihovom sadanjem poloaju, tako da smo imali", kae Peary, "plovidbu preko prostora izmeu ta dva meridijana koji prolaze odmah sjeverno od magnetskog pola te nesumnjivo prolaze preko jednih od onih mjesta na globusu gdje magnetna igla kompasa varira za 180, drugim rijeima tamo gdje kompas pokazuje da je Sjeverni pol na jugu." Plovili smo tri dana du obale, te stigli do ua fjorda ili rijeke neizmjerne irine. Doimao se poput nekog velikog zaljeva, i u njemu smo okrenuli na ribarski brodi blago prema sjeveroistoku. Uz pomo srditog vjetra koji nam je stizao u pomo svakih dvanaest sati, nastavljali smo putem prema unutranjosti kopna koji se naposljetku ispostavio kao jedna ogromna rijeka za koju smo poslije saznali da je nazivaju Hiddekel.

38

Deset dana smo plovili i saznali kako smo na sreu dostigli udaljenost prema unutranjosti gdje oceanske mijene vie nemaju utjecaja na vodu, koja je sada pitka. Kakogod, to otkrie nije stiglo prerano, zato su nae preostale bave vode bile skoro ispranjene. Ni trenutak nismo gubili za punjenje bavi, a zatim smo nastavili ploviti dalje uz rijeku dok je vjetar jo bio pogodan. Du obale su se miljama daleko mogle vidjeti velike ume. Drvea su bila enormnih veliina. Iskrcali smo se nakon to smo se usidrili blizu pjeane plae. Ugazili smo u vodu i nedugo zatim bili nagraeni pronalaskom ljenjaka, veoma ukusnih i zasitnih. Srdano smo pozdravili promjenu od naih monotonih zaliha. Bilo je negdje oko 1.rujna. Izraunali smo da je prolo preko pet mjeseci otkada smo otplovili iz Stockholma. Najednom, skoro smo se isprepastili do gubitka razuma kada smo u daljini uli pjevuanje ljudi. Ubrzo nakon toga smo ugledali golemi brod kako klizi rijekom ravno prema nama. Putnici su pjevali u tako monom zboru da je jeka od obale do obale zvuala poput tisue glasova koji su ispunjavali svemir treperivom melodijom. Pratnja je svirala na gudakim instrumentima slini harfama. Bio je to brod vei od svih koje smo ikada vidjeli, a bio je i drugaije konstruiran. Azijska mitologija - str. 240, "Pronaeni Raj" - iz Sayce-ovog prijevoda, u knjizi "Zabiljeke iz prolosti" se spominje prebivalite" koje su "bogovi stvorili" za prva ljudska bia - prebivalite u kojem su "postali veliki" i "poveali se u broju" na lokaciji opisanu rijeima koje tono korespondiraju sa onima u iranskoj, indijskoj, kineskoj, edaikoj i astekoj literaturi; to jest, "u sreditu Zemlje". - Warren. U tom trenutku, naa jedrilica ostala je bez vjetra i ne daleko od obale. Obala rijeke, prekrivena gigantskim drveem, uzdizala se nekoliko stotina metara u neodoljivom stilu. ini se da smo bili na rubu neke iskonske ume koja se nesumnjivo protezala daleko od

39

obale. Famozna posada napravila je pauzu, a amac je skoro odmah sputen. est ljudi divovskog rasta veslalo je prema nama. Obratili su nam se nepoznatim jezikom. Znali smo prema njihovim manirama da nisu bili neprijateljski raspoloeni. Razgovarali su neto vano meu sobom, a jedan od njih se pretjerano smijao kao da misli da je dolo do nekakvog kominog otkria. Jedan od njih je primijetio na kompas i ini se kako ih je on zainteresirao vie od bilo kojeg dijela nae alupe. Konano je voa dao znak kao da pita da li smo voljni napustiti na brodi te da se ukrcamo na njihov brod. "to kae, sine?" pitao me otac. "Ne mogu uiniti nita vie nego da nas ubiju." "ini se da su ljubazno raspoloeni", odgovorio sam, "iako, kakvi zapanjujui divovi! Mora da su to izabrana estorice kraljevske vladavine. Samo pogledaj njihovu ogromnu veliinu." "Moemo isto tako ii voljom kao i s ilom", izustio je moj otac smijeei se, "jer oni su itekako sposobni da nas uhvate." Odmah zatim dobio je znakovima na znanje kako smo spremni pridruiti mu se. Unutar nekoliko minuta bili smo ukrcani na njihov brod, a pola sata kasnije na mali ribarski brodi bio je podignut s mora nepoznatom vrstom kuke i kolotura, te postavljen na brod poput nekakvog rariteta. Nekoliko stotina ljudi nalazio se na tom golemom brodu za kojeg smo saznali da se zove "Naz", to smo kasnije shvatili da znai "zadovoljstvo" ili da pruim prikladniju interpretaciju brod "Ekskurzija zadovoljstva". Kao to smo moj otac i ja bili pod zauujuim motrenjem gostiju s broda, tako je i ta strana rasa divova izazivala u nama jednaku koliinu uenja. Nije bilo niti jednog ovjeka na brodu koji je bio manji od 3,7 metara. Svi su imali dugake brade, ne posebno duge, ali izgleda kratko podrezane. Lica su im bila blaga i lijepa, krajnje svijetla s

40

rumenim tenom. Nekima su kosa i brada bile crne, nekima riave, dok ostalima plave. Kapetan, kako smo oznaili dostojanstvenika na zapovjednitvu velikog plovila, je bio za glavu vii od svih svojih drugova. ene su bile u prosjeku 3-3,5 metara visoke. Njihove karakteristike su bile posebno profinjene, dok je njihov ten bio od najdelikatnijeg tona boje uljepane ljekovitim rumenilom. Vodei se svim dostupnim podacima, to stanovito mjesto u razdoblju takvog ovjekovog izgleda se nalazilo u, nama poznatom, izgubljenom "Miocenskom kontinentu" koji je do tada okruivao Arktiki pol. Po toj istini, izvorni Eden nekih ranijih generacija ljudi je dostigao duhovnu zrelost i dugovjenost neusporedivu u bilo kojoj znanoj zemlji postpotopne povijesti, to je bez premca znanstveno nevjerojatno. - Wm. F. Warren, "Pronaeni Raj", str.284. Oboje, i mukarci i ene su se doimali da posjeduju posebne manire to smo smatrali znakom dobrog odgoja, i usprkos njihovoj divovskoj veliini, nita kod njih nije postojalo to bi ukazivalo na neprijatnost. Iako sam bio momak od devetnaest godina, gledao sam sigurno prema gore kao pravi Tom Thumb. 196 centimetara mojeg oca uope nije podiglo pogled povrh linije struka tih ljudi. Svaki od njih se inio kao da se nadmee s ostalima u pruanju uljudnosti i iskazivanju ljubaznosti prema nama. Sjeam se kako su se svi smijali iz srca kada su improvizirali stolice za mene i mojeg oca kako bi sjeli za stol. Bili su raskono odjeveni u kostimima svojstvenima za njih, i to veoma atraktivnim. Mukarci su bili odj eveni u lijepo ukraenim tunikama od svile i satena te zakopani na trupu. Nosili su dokoljenice i visoke arape finog kroja, dok su njihova stopala bila u sandalama ukraenih s zlatnim kopama. Rano smo otkrili da je zlato bilo jedno od najpoznatijih metala i da se esto koristilo u dekoraciji. Koliko god zvualo udno, ni moj otac ni ja nismo osjeali ni najmanju zabrinutost zbog nae sigurnosti. "Stekli smo zaslueno priznanje", izusti mi otac, "Ovo je ispunjenje tradicije o kojoj su

41

42

mi govorili moj otac i djed, kao i mnoge generacij e nae rase. Ovo je zasigurno zemlja s one strane 'Sjevernog vjetra'." ini se kako smo utisnuli takav dojam na zabavu da smo posebno povjereni jednom ovjeku, Jules Galdei i njegovoj eni radi uenja njihovog jezika, a mi smo bili jednako nestrpljivi da ga nauimo kao i oni da nas poue. Na kapetanovu zapovijed brod je vjeto okrenut te zapoeo ploviti istim putem natrag uz rijeku. Strojevi broda su uz svu svoju tiinu bili jako snani. Izgledalo je kao da obala i ume jure. Brzina broda je premaivala brzinu svih vlakova na kojima sam se ikada vozio, ak i ovdje u Americi. Bilo je predivno. U meuvremenu smo izgubili iz vida suneve zrake, ali smo opazili zraenje "iznutra", emitirajui se iz mutno crvenog sunca koje je ve prije privukao nau panju, a sada nam izgleda predaje blijedu svjetlost preko tekog, niskog oblaka daleko ispred nas. Oslobaalo je, rekao bih, veu svjetlost od dva puna mjeseca u vedroj noi. Za dvanaest sati taj bi oblak bjeline nestao s naeg vidika kao da je zasjenjen, a sljedeih dvanaest sati je odgovaralo naim noima. Ubrzo smo otkrili da su ti udnovati ljudi bili tovatelji tog velikog oblaka noi. Bio je to "Zamagljeni Bog" "Unutarnjeg svijeta". Brod je bio opremljen osvijetljenim modovima za koje sad pretpostavljam da su bili elektrini ureaji, a ni otac ni ja nismo bili dovoljno vjeti u mehanici da bi znali odakle dolazi snaga za pokretanje broda ili odravanje prelijepih svjetla koje su odgovarale za istu namjenu kao i nae sadanje metode osvjetljavanja ulica gradova, domova i ustanova. Treba imati na umu da je to bilo u kolovozu 1829 godine, a mi sa vanjske povrine Zemlje nismo takorei nita znali o elektrinoj struji. Elektriki preoptereeno stanje zraka je konstantno okrepljivalo. Nikada se nisam bolje osjeao nego tijek om tih dviju godina kada

43

smo otac i ja boravili u unutranjosti Zemlje. Da samem moju priu dogaaja: Brod na kojem smo plovili stao je dva dana nakon to smo se ukrcali. Otac mi je rekao to je preciznije mogao prosuditi, da se nalazimo direktno ispod Stockholma ili Londona. Grad u koji smo stigli zvao se Jehu, to je oznaavalo grad na luci. Kue su bile velike i prekrasno izgraene i prilino su izgledale uniformirano premda bez slinosti. inilo se kako je glavna preokupacija ovih ljudi poljoprivreda; breuljci su bili prekriveni vinogradima, dok su doline bile namijenjene za rast itarica. Nikada nisam vidio takvu izloenost zlata. Bilo ga je posvuda. Okviri vratiju i stolova bili su presvueni zlatnim oplatama. Kupole javnih zgrada bile su od zlata. Zlato je bio najplemenitije iskoriteno u ukraavanju velikih muzikih hramova. Vegetacija je rasla u najizdanijoj raskoi, a voe svih vrsta je imalo najdelikatniji okus. Kitice groa metar do metar i pol dugake, svaki grozd veliine nae narane, a jabuke vee od ljudske glave obiljeavale su udesan rast gotovo svega u unutranjosti Zemlje. Velike kalifornijske sekvoje bile bi ikare u usporedbi sa divovskim drveem uma koje su se protezale miljama u svim pravcima. Uz podnoja planina viali smo nebrojena krda stoke tijekom posljednjeg dana plovidbe rijekom. esto smo sluali o gradu naziva "Eden", no zadrani smo u Jehu-u itavih godinu dana. Krajem tog razdoblja od jedne godine, nauili smo dobro govoriti jezikom te udnovate rase ljudi. Nai pouavatelji, Jules Galdea i njegova ena su nam dokazali da je to uistinu bilo hvalevrijedno. Jednog dana je stigao poslanik vladara Edena kako bi nas vidio. Cijela dva dana otac i ja smo bili podvrgnuti nizom iznenaujuih pitanja. eljeli su znati odakle smo doli, koja vrsta ljudi "vani" prebiva, kojeg boga tujemo, o naim religijskim vjerovanjima, nain ivljenja u naoj stranoj zemlji i tisuu ostalih stvari.

44

Kompas kojeg smo ponijeli sa sobom privukao je posebnu panju. Otac i ja smo meusobno prokomentirali injenicu to je kompas jo uvijek pokazivao prema sjeveru, premda sada znamo da smo isplovili preko krivulje ili ruba zemljinog otvora i da smo otili daleko prema jugu s unutarnje strane zemljine kore, koja je prema procjeni mojeg oca bila otprilike 480 kilometara debljine od unutarnje do vanjske povrine. Relativno govorei, nije bila deblja od ljuske jajeta, tako da ima skoro jednako toliko povrine (morske i kopnene zajedno) u unutranjosti koliko i na vanjskoj strani Zemlje. Veliki svjetlei oblak ili uarena mutno crvena kugla - plameno crvena ujutro i naveer, a tijekom dana is ijava prekrasno bijelo svjetlo, "Zamagljeni Bog" - izgleda da lebdi u sreditu golemog vakuuma unutar Zemlje gdje se odrava nepromjenjivim zakonom gravitacije ili odbijajuom atmosferskom silom, to bi ovdje mogao biti sluaj. Pritom mislim na poznatu silu koja privlai ili odbija sa istom snagom u svim smjerovima. Baza tog elektrinog oblaka ili sredinjeg osvjetljenja - sjedala bogova - je tamnog i neprozirnog (izuzevi neizbrojive male otvore) izgleda na dnu velikog podupiraa ili oltara boanstva na kojem "Zamagljeni Bog" obitava, a svjetla koja sjaje kroz te nebrojene otvore svjetlucaju po noi u svom punom blistavilu. Izgledaju kao zvijezde, prirodne poput onih koje gledamo kako sjaje s naeg doma kraj Stckholma, osim to se te ine vee. Izgleda da "Zamagl jeni Bog" uz svakodnevno okretanje Zemlje, izlazi na istoku i zalazi na zapadu isto kao to radi i nae sunce gledano s vanjske povrine. Ustvari, ljudi "unutra" vjeruju da je "Zamagljeni Bog" prijestolje njihovog Jahvea i njegovo boravite. Efekt noi i dana je stoga uzrokovan svakodnevnom zemljinom rotacijom. Od tada sam otkrio da je jezik ljudi unutarnjeg svijeta veoma slian Sanskrtu. Nakon to smo se dokazali emisarima iz sredinje vlade unutarnjeg kontinenta i nakon to je na njihov zahtjev moj otac na svoj grubi nain skicirao mapu vanjske povrine Zemlje, pokazujui ra-

45

spored kopna i vode i imenujui svaki kontinent, veliki otok i ocean - odvedeni smo kopnom do grada Eden prijevoznim sredstvom drugaijim od bilo kojeg smo imali u Europi ili Americi. To je vozilo bilo bez sumnje nekakav elektrini izum. Bilo je neujno i kretalo se po jednoj eljeznoj tranici savrenom ravnoteom. Putovanje se odvijalo pri velikoj brzini. Voeni smo preko brda i dolina, du nizina, pa opet uz strme planine bez ijednog oitog pokuaja da se poravnamo sa zemljom kao to je to sluaj sa eljeznikom prugom. Sjedala vozila su bila ogromna, a ipak udobna i dosta visoko iznad poda auta. Na vrhu svakog auta nalazili su se visoko opremljeni kotai zamanjaci naslonjeni sa svake strane. Bili su tako dobro automatizirani da kako se brzina auta poveavala tako se brzina tih kotaa geometrijski poveavala. J ules Galdea nam je objasnio da ti kotai nalik na ventilatore na vrhu auta, ponitavaju atmosferski pritisak ili to je openito shvaeno kao gravitacija tako da je auto siguran od pada sa trake kao to bi bio i u vakuumu; kotai zamanjaci svojim brzim okretanjem uinkovito ponitavaju takozvanu silu gravitacije ili silu atmosferskog pritiska ili koja god da je to mona sila koja uzrokuje da sve nepoduprte stvari padaju na zemljinu povrinu ili na najbliu toku. Oevo i moje iznenaenje bilo je neopisivo kada smo usred kraljevskog velianstvenog i prostranog predvorja konano dovedeni do Velikog Visokog sveenika, vladara nad svim zemljama. Bio je raskono odjeven i mnogo vii od onih oko njega i nije mogao biti manji od 4,3-4,6 metara. Golema prostorija u kojoj smo primljeni je bila obloena zlatnim oplatama bogato ukraeni draguljima nevjerojatnog sjaja. Grad Eden se smjestio u prekrasnoj dolini, ali ipak na najuzvienijoj planinskoj visoravni Unutarnjeg kontinenta, oko jedne do dvije tisue metara iznad bilo kojeg dijela okruujuih zemalja. To je najljepe mjesto koje sam ikad vidio na svim svojim putovanjima. U tom povienom vrtu sve vrste voa, vinove loze, niskog raslinja, drvea i cvijea je raslo u neobuzdanom obilju.

46

U tom vrtu etiri rijeke su imale svoj izvor u monom artekom vrelu. Razdvajale su se te kretale u etiri smjera. To mjesto uroenici nazivaju "pupak Zemlje" ili poetak, "kolijevka ljudskog roda". Imena rijeka su Eufrat, Pison, Gihon i Hiddekel. "I Gospodin Bog posadi vrt i uini da iz zemlje raste svako drvo koje je ugodno za gledati i dobro za hranu." Knjiga Postanka. Neoekivano smo naili na na mali ribarski brodi u toj palai ljepote. Donesen je do Visokog sveenika u savrenom izgledu, ba kakav je i bio kada je uzet iz mora tog dana i poloen na brod ljudi koji su nas otkrili na rijeci prije neto vie od godinu dana. Iskazali su nam slubeni prijem na vie od dva sata u prisustvu velikog dostojanstvenika koji se inio ljubazno raspoloen i obziran. Pokazao se nestrpljivo zainteresiran postavljajui nam brojna pitanja te konstantno ona pitanja koja njegovi emisari nisu uspjeli postaviti. Pri zavretku razgovora raspitao se za na dojam, pitajui nas da li imamo elju ostati u njegovoj dravi ili radije preferiramo da se vratimo u "vanjski" svijet, omoguujui nam ukoliko je to mogu e, uspjean povratak preko pojasa ledene barijere koja okruuje sjeverni i juni otvor Zemlje. Moj otac je odgovorio: "Veselilo bi mene i mojeg sina posjetiti vau zemlju i vidjeti narod, vae visoke kole i palae umjetnosti i glazbe, vae prostrane doline, vae predivne ume; i nakon to bu demo imali takvu prijatnu privilegiju, mi bismo voljeli pokuati vratiti se doma na vanjsku povrinu Zemlje. Ovaj sin je moje jedi no dijete, a moja dobra ena biti e iscrpljena iekujui na povratak." "Bojim se da se nikada neete vratiti", odgovorio je glavni Visoki sveenik, "jer put povratka je najriziniji. Kakogod, posjetiti ete razliite zemlje sa Julesom Galdeom kao pratnjom i b iti voeni s puno susretljivosti i ljubaznosti. Kada god budete spremni na povratak, uvjeravam vas da e va brod koji je ovdje na izlobi biti

47

48

iskrcan u vode rijeke Hiddekel na njezinom uu, a mi emo vam poeljeti jahvinu brzinu." Tako je zavrio na jedini razgovor s Visokim sveenikom odn osno Vladarom kontinenta.

49

50

IV. poglavlje
U podzemnom svijetu
auili smo da se mukarci ne ene prije svoje sedamdeset e pa do stote godine ivota, a da su godine u kojima ene ulaze u brak neto manje. I mukarci i ene ive izmeu 600 do 800 godina, a u nekim sluajevima i mnogo dulje. Josip kae: "Bog je produljio ivot starjeinama koji su prethodili potopu, i na raun njihovih virusa i kako bi im dali priliku u usavravanju geometrije i astronomije, koje su inae otkrili; to u tome ne bi uspjeli da nisu ivjeli esto godina , jer samo je nakon perioda od esto godina velika godina ostvarena." - Flammarion - Astronomski mitovi, Pariz, str. 26. Tijekom godine koja je uslijedila posjetili smo mnogo sela i gradova, meu kojima su znaajni bili Nigi, Delfi, Hectea , a mog oca su prozivali barem est puta da ponese mape napravljene grubim skiciranjem u kojima je prikazao podjelu izmeu kopna i vode na vanjskoj povrini Zemlje. Sjeam se kako sam uo zamjerku oca kako divovska rasa ljudi u zemlji "Zamagljenog boga" ima skoro preciznu ideju o zemljovidu vanjske povrine Zemlje kao i prosjeni sveuilini profesor u Stockholmu. Na naim putovanjima smo naili na umu gigantskih drvea blizu grada Delfi. Biblija kae da drvea preko sto metara visine i promjera veeg od deset metara rastu u Rajskom vrtu. Ingersolls, Tom Paines i Voltaire bi bez sumnje proglasili takvu izjavu mitom. Ipak, to je opis kalifornijske gigantske sekvoje; nego, ti kalifornijski giganti su beznaajni kada se usporede sa umom Goliaths koju smo vidjeli na unutarnjem kontinentu. Ona obiluje stablima

51

od 250-300 metara visine i promjera od 30-35 metara; u nebrojenom broju i oblicima ume se proteu stotinama kilometara od mora. Ljudi su izvanrednog stupnja znanja u umjetnosti i znanosti, posebice u geometriji i astronomiji. Njihovi gradovi su opremljeni ogromnim glazbenim palaama, gdje nije rijetko sluaj da dvije i pol tisue udnih glasova te divovske rase glasno pjeva monim pripjevima najuzvienijih simfonija. Djeci nije namijenjeno da pohaaju obrazovne institucije prije svoje dvadesete godine. Tada zapoinje njihov kolski ivot i traje trideset godina, od kojih je deset godina posveeno glazbenom obrazovanju. Njihova osnovna zanimanja su arhitektura, agrikultura, vrtlarstvo, uzgajanje velikih krda stoke i gradnja prijevoznih sredstva svojstvenih za tu zemlju, u svrhu putovanja kopnom i vodom. Pomou nekog ureaja koji ne mogu objasniti odravali su vezu jedni s drugima izmeu najudaljenijih dijelova njihove zemlje. Sve su graevine podignute s posebnim osvrtom na vrstou, otpornost, ljepotu i simetriju, i sa arhitektonskim stilom daleko atraktivnijim za oko nego li bilo koje druge graevine koje sam ikada ugledao. Oko tri etvrtine unutarnje povrine Zemlje je prekriveno kopnom, a jedna etvrtina vodom. Postoje brojne rijeke golemih irina, neke teku sjevernim, a neke junim smjerovima. Neke od njih su 45 kilometara iroke, a iz tih golemih vodenih tokova na krajnjim sjevernim i junim dijelovima unutranje povrine Zemlje, u regijama gdje su opaene jako niske temperature, se formiraju sante leda pitke vode. Zatim se izbacuju u more poput ogromnih jeziaka leda abnormalnom bujicom turbulentnih voda koja dva puta godinje poisti sve pred sobom. Vidjeli smo bezbrojne primjerke ptica, ne veih od onih koji se viaju po umama Europe i Amerike. Dobro je poznato da je tijekom zadnjih nekoliko godina znaajan broj vrsta ptica napustio Zemlju. Autor u nedavnom lanku na ovu temu pie:

52

"Skoro svake godine viamo izumiranje jedne ili vie vrsta ptica. Od etrnaest vrsta ptica koje su otkrivene u zadnjem stoljeu na zapadnom indijskom otoku Sveti Thomas izraunato je kako je osam vrsta ptica zasad nestalo." Da li je mogue da su te nestale vrste ptica napustile svoje staniite s ove strane svijeta i pronale azil u Unutranjem svijetu? Bilo to daleko od mora meu planinama ili du morske obale, mi smo pronalazili aroliki ptiji svijet. Kada su rairili svoja velika krila neke ptice su imali raspon krila od devet metara. Bilo ih je raznolikih oblika i boja. Doputeno nam je da se popnemo na rub stijene i ispitamo gnijezdo jaja. Bilo ih je pet u gnijezdu, od kojih je svako bilo 60 centimetara dugako i 35 centimetara iroko. Nakon toga smo odsjeli tjedan dana u gradu Hectea. Profesor Galdea nas je odveo do uvale gdje smo vidjeli tisue kornjaa du pjeane obale. Suzdravam se od toga da vam kaem veliinu tih velikih stvorenja. Bile su 7,5-9 metara dugake i najmanje 2 metra visoke. Kada je jedna od njih izbacila svoju glavu imala je izgled nekakvog gnusnog morskog udovita. Strani klimatski uvjeti "unutar" nisu bili povoljni samo za prostrane livade raskonih trava, ume divovskih drvea i ostali vegetacijski ivot, ve i za prelijepi ivotinjski svijet. Jedan dan smo ugledali veliko krdo slonova. Zacijelo je bilo oko petsto tih gromovitih stvorenja s ljuljajuim deblima. Trgali su debele grane s drvea i zgazili raslinje do praine. Bili su u prosjeku preko trideset metara dugaki i dvades et do dvadeset i pet metara visoki. inilo se, dok sam zurio u to predivno krdo divovskih slonova kao da se ponovno nalazim u javnoj knjinici u Stockholmu gdje sam mnogo vremena proveo prouavajui uda miocenskog doba. Bio sam ispunjen nijemom zapanjenou, a i otac mi je bio bez rij ei uz strahopotovanje. Drao mi je ruku zatitnikim s tiskom kao da e nas zadesiti strana nepogoda. Nas dvoje smo bili poput dva atoma u toj ogromnoj umi, i sreom nezamijeeni od tog krda

53

brojnih slonova dok su tutnjali pratei vou kao to to i radi krdo ovaca. Brstili su trave na koje su naili dok su putovali te tu i tamo pretresli nebeski svod svojim dubokim trubljenjem. "Osim toga, veliki broj slonova je bio na tom otoku, te zaliha ivotinja svih vrsta. Takoer, koje god stvari ima na zemlji, bilo korijen ili trava, ili drvee, ili destilirane kapi cvijea i voa, raslo je i bujalo u toj zemlji." - "Kratilus", Platon. Mutna sumaglica izlazi iz zemlje svaku veer i stalno kii barem jednom svakih dvadeset etiri sata. Ta visoka vlaga i okrepljujua elektrina svjetlost i toplina moda su zasluni za raskonu vegetaciju, dok visoko nabijeni elektrini zrak i nepromijenjeni klimatski uvjeti moda imaju veze sa gigantskim rastom i dugovjenou i votinjskog svijeta. Na nekim se mjestima ravne doline proteu mnogo kilometara u svim smjerovima. "Zamagljeni Bog" je u svojem bistro bijelom svjetlu izgledao smireno. Postojala je nekakva opojnost u elektrino nabijenom zraku koja je hladila obraze njeno poput ieznueg povjetarca. Priroda je pjevuila uspavanku slabim uborom vjetra iji je dah bio sladak s miomirisom pupoljka i cvijeta. Nakon to smo proveli znatno vie vremena od godine dana u posjeivanju nekoliko od mnogih gradova unutarnjeg svijeta te dobar dio u dravi izmeu tih putovanja, i vie od dvije godine nakon to nas je na rijeci pokupio veliki krstarei brod, odluili smo opet izazvati sreu na moru i pokuati se vratiti na vanjsku povrinu Zemlje. Izrazili smo svoje elje koje su nerado, ali bez oklijevanja prihvaene. Nai domaini su dali mom ocu na njegov zahtjev razliite mape koje pokazuju itavu unutranju zemljinu povrinu, njene gradove, oceane, mora, rijeke, zaljeve i uvale. Takoer su nam velik duno ponudili vree zlatnih gruda - neke od njih veliine gujeg jajeta - za koje smo bili voljni pokuati uzeti sa sobom u naem ribarskom brodiu. U dolino vrijeme smo se vratili u Jehu u kojem smo proveli

54

55

mjesec dana u popravljanju i generalnom remontu nae male alupe. Nakon to je sve bilo spremno, isti brod "Naz" koji nas je u poetku opazio, ukrcao nas je i odveo do ua rijeke Hiddekel. Nakon to su nam naa divovska braa spustila brodi u more, bili su jako alosni zbog rastanka i jasno pokazali zabrinutost za nau sigurnost. Moj se otac zakunio Odinom i Torom da e se sigurno vratiti za godinu ili dvije i opet ih posjetiti. A onda smo im rekli zbogom. Pripremili smo i podigli jedro, ali puhao je lagani povjetarac. Ostali smo bez vjetra sat vremena nakon to su nas nai divovski prijatelji pustili i krenuli na svoje povratno putovanje. Vjetrovi su konstantno puhali prema jugu, tj. puhali su sa sjevernog otvora prema - kako smo znali - jugu, ali za kojeg je na kompas pokazivao ravno prema sjeveru. Tri dana smo pokuavali ploviti i nadvladati vjetar, no bez uspjeha, na to mi je otac rekao: "Sine moj, vratiti se istom rutom kojom smo doli je nemogue u ovo doba godine. Pitam se zato se toga prije nismo sjetili. Bili smo ovdje skoro dvije i pol godine; stoga je ovo doba godine kada sunce poinje sjati na junom otvoru Zemlje. Duge zimske noi sada vladaju u podruju Spitzbergena." "to da uinimo?", pitao sam. "Samo jednu stvar moemo uiniti", odgovori moj otac, "a to je da krenemo prema jugu." Zatim je okrenuo plovilo, potpuno rairio jedra i krenuo, prema kompasu sjeverno, no u biti juno. Vjetar je bio snaan i inilo se da smo uli u struju koja se kretala izvanrednom brzinom u istom smjeru. Za samo etrdesetak dana smo stigli u Delfi, grad kojeg smo posjetili u drutvu naeg vodia Julesa Galdee i njegove ene, blizu ua rijeke Gihon. Ovdje smo se zadrali dva dana . Bili smo najgostoljubivije primljeni od istih ljudi koji su nas srdano primili tijekom nae prole posjete. Ukrcali smo nekoliko dodatnih zaliha i opet razapeli jedro pratei iglu koja je usmjerena sjeverno. Na naem smo odlasku proli kroz uski kanal koji se doimao poput odvajajueg vodenog tijela izmeu dvaju zamjetna kopnena ti-

56

jela. S desne strane se nalazila predivna plaa pa smo je odluil i izviditi. Bacili smo sidro i nagazili na obalu kako bi se odmorili dan prije nego to emo nastaviti na rizini pothvat. Naloili smo vatru i bacili nekoliko tapova osuenog isplavljenog drva. Dok mi je otac koraao obalom ja sam od naih zaliha pripremio primamljivi obrok. Bila je blaga blistava svjetlost koja je kako je rekao moj otac, rezultirala od sunca koje je sjalo s june zemljine pukotine. Tu no smo bezbrino spavali. Probudili smo se sljedee jutro odmorni kao da smo spavali u vlastitim krevetima u Stockholmu. Nakon doruka smo krenuli u unutranju avanturu otkria, meutim nismo daleko otili kada smo ugledali ptice koje smo isprva prepoznali kao pripadnike porodice pingvina. One su neletee ptice, ali izvrsni plivai ogromne veliine s bijelim prsima, kratkim krilima, crnim glavama i dugakim iljastim kljunovima. Bili su visoki oko 2,8 metara. Promatrali su nas s malim iznenaenjem i ubrzo poeli prije gegati nego hodati prema vodi te otplivali u sjevernom pravcu. "Noi nikada nisu toliko tamne na polovima kao u drugim regijama, jel ini se kao da zvijezde posjeduju dva puta vie svjetlosti i blistavila. Uz to, postoji i neprekidna svjetlost raznolikih nijansi koja pripada meu najudnije fenomene prirode." - Rambrossonova Astronomija. Dogaaji koji su uslijedili tijekom iduih stotinu ili vie dana ne daju se opisati. Nalazili smo se na otvorenom moru bez leda. Procijenili smo da je bio mjesec studeni ili prosinac, i znali smo da je takozvani Juni pol bio okrenut prema Suncu. Stoga, kada bi napustili unutranju elektrinu svjetlost "Zamagljenog Boga" i njegovu okrepljujuu toplinu, tada bi nas trebala doekati svjetlost i toplina sunca koje obasjava graninu unutranjost preko zemljinog junog otvora. Nismo pogrijeili. "injenica to daje fenomen polarne aurore, njena najvea vanost je ta to Zemlja postaje samoosvjetljavajua; da osim sv-

57

jetlosti koju kao planet prima od centralnog tijela, pokazuje i sposobnost odravanja svjetlosnog procesa prikladnog za sebe." - Humbolt. Bilo je trenutaka kada je nae malo plovilo, noeno neprekidnim i ustrajnim vjetrom, jurilo vodama poput strijele. Dakako, da smo se kojim sluajem susreli sa skrivenom hridi ili nekakvom zaprekom, nae malo plovilo bi se raznijelo u daske. Konano smo se uvjerili da je atmosfera svakako postajala hladnija, a nekoliko dana kasnije ledenjaci su se mogli opaziti daleko s nae lijeve strane. Otac je objasnio, i to tono, da su vjetrovi koji su napunili naa jedra stigli iz tople klime "iznutra". Ovo doba godine je zacijelo bilo najnepovoljnije za probijanje u "vanjski" svijet i da pokuamo hitro prijei naom ribarskom jedrilicom kroz otvorene kanale zaleene zone koja je okruivala polarne krajeve. Bili smo meu gusto nabijenim santama leda, a tada se nae malo plovilo provuklo kroz tijesne kanale i izbjeglo krenje o santu leda. Kompas se ponaao u jednako opijenom i nepouzdanom stilu pri prolasku kroz junu zakrivljenost odnosno rub zemljine kore, kao i na naem dolaznom putovanju kraj sjevernog ulaza. Vrtio se, inklinirao i izgledao kao da je zaposjednut. Kapetan Sabine na str. 105 u "Putovanja arktikim podrujima pie:"Geografska odluka o smjeru i intenzitetu magnetskih silnica na razliitim tokama zemljine povrine je bila smatrana kao predmet vrijedan posebnog istraivanja. Istraiti u razliitim krajevima svijeta deklinaciju, inklinaciju i intenzitet magnetske igle, i njena periodina i sekularna odstupanja te uzajamne veze i ovisnosti, mogu se valjano istraiti jedino u pouzdanim magnetskim opservatorijima." Jedan dan dok sam tromo gledao preko alupe u bistro more, otac je iznenada uskliknuo: "Stijene!" Gledajui gore kroz uzdizuu maglu, ugledao sam bijeli objekt koji je strio stotinu metara uvis kompletno blokirajui na nastavak plovidbe. Smjesta smo spustili jedro, skoro pa prekasno. U momentu smo se nali zaglavljeni iz-

58

59

meu dva monstruozna ledena brijega. Nabijali su se i strugali jed an o drugog. Bili su poput dva boga rata koji se natjeu u superiornosti. Jako smo bili uznemireni. Naravno, nalazili smo se na liniji srdite borbe; gromoviti zvuk struganja leda je zvuao na neprekid nu paljbu artiljerije. Blokovi leda vei od kue stalno su bili dizani tridesetak metara monom silom bonih pritiskanja; tresli bi se do gore i zadravali na nekoliko sekundi, a zatim sruili dolje zaglu ujuom bukom te nestali u zapjenuanim vodama. Tako se na vie od dva sata nastavila borba dvaju ledena brijega. Izgledalo je kao da je stigao kraj. Pritisak leda bio je zastrauju i, iako nismo bili uhvaeni u opasnim mjestima ugnjeenja i to smo bili sigurni na neko vrijeme, dizanje i lomljenje tone i tone leda dok je padalo u ovim vodenim dubinama i posvuda zapljuskivalo, ispunilo nas je uzdrmanim strahom. Napokon, na nau radost, struganje leda se zaustavilo i unutar nekoliko sati velika masa leda se polagano poela odvajati, a zatim kao da se desio in vie sile. Ravno ispred nas je leao otvoreni kanal. Bili se trebali odvaiti ui naim malim plovilom u ovaj prolaz? Ako se pritisak opet poj avi, naa mala jedrilica e se zajedno s nama skriti u nitavilo. Odluili smo riskirati. Razapeli smo jedro na povoljnom povjetar cu i uskoro krenuli u stilu trkaeg konja galopirajui kroz ibe ovog neznanog kanala.

60

V. poglavlje
Meu ledenim brijegovima
ljedeih etrdeset i pet dana bili smo preokupirani izbjegavanjem santi leda i lovljenju kanala; dakako, da nismo bili potpomognuti jakim junim vjetrom i malim brodiem, sumnjam da bi ova pria ikada bila ispriana svijetu. Napokon je dolo jutro kada mi je otac rekao: "Sine, mislim da emo ugledati dan. Skoro pa emo se provui kroz led. Pogledaj! Otvoreno more lei ispred nas." Ipak, bilo je jo nekoliko ledenih brjegova koji su plutali prema otvorenom moru ispred nas sa svake strane, proteui se na mnogo kilometara. Ravno ispred nas, a i po kompasu koji se upravo ispravio, u sjevernom smjeru se nalazilo otvoreno more. "Kakvu predivnu priu imamo ispriati ljudima Stockholma", nastavio je moj otac, dok je izraz oprostivog zanosa oivio njegov estit izgled lica. "Pomisli samo na zlatne grude koje smo spremili u spremtu za teret!" Hvalio sam oca, ne samo zbog odvanosti i otpornosti, ve i zbog hrabre smionosti kao pronalazaa i to je uspio izvesti putovanje koje je sada obeavalo uspjean zavretak. Bio sam takoer zahvalan to je okupio obilje zlata koje smo nosili doma. Dok smo si estitali zbog toga to smo zadrali dobre zali he vode i hrane i zbog opasnosti koje smo izbjegli, najednom smo ostali zaprepateni sluajui najuasniju eksploziju uzrokovanu odlomljavanjem ogromnog ledenog brijega. Bio je to ogluujui tutanj poput pucanja tisue topova. U tom smo trenutku plovili velikom brzinom i sluajno bili blizu monstruoznog ledenog brijega koji je po svojoj prilici bio nepokretan poput malog otoka. Izgleda da se

61

ledeni brijeg odlomio na dva dijela i poeo razdvajati zbog ega se ravnotea monstruma kraj kojeg smo proli poruila, te je on poeo uranjati. Moj otac je brzo predosjetio opasnost prije nego to sam ja shvatio njene mogue uasne posljedice. Ledeni brijeg je dosegnuo u dubine plavetnila za oko dvjesto metara. Kako se prevrnuo, dio koji je izlazio iz morskih dubina je zahvatio nau alupu kao polugu sa oslonca te nas odbacio u zrak kao nogometnu loptu. Na brodi je pao natrag na ledeni brijeg, koji je za to vrijeme promijenio stranu na vrhu. Otac mi je jo uvijek bio na brodu zapleten za uad, dok sam ja odbaen za nekih est metara. Smjesta sam se podigao na noge i povikao prema ocu, koji je uzvratio: "Sve je u redu." Upravo tada se pred mene pojavila slika. Horor svih horora! Krv se sledila u mojim ilama. Ledeni brijeg je jo uvijek bio u pokretu, a njegova ogromna teina i sila pri obaranju bi mogla uzrokovati da privremeno potpuno uroni. Potpuno sam bio svjestan kakav bi to usisajui vrtlog moglo stvoriti usred voda sa svake strane. Slijevale bi se u depresiju svojim punim bijesom kao gladni vukovi edni krvi. U ovom krajnjem trenutku duevne patnje, sjeam se otklizavanja po brodu koji je leao na svom boku i razmiljanja da li bi se ikako mogao ispraviti i da li e moj otac uspjeti pobjei. Da li je ovo kraj naih borbi i avantura? Da li je ovo smrt? Sva ta pitanja prolazila su mi kroz glavu u djeliu sekunde, a trenutak kasnije sam se upustio u borbu ivota i smrti. Teak monolit leda potonuo je ispod povrine, a ledeno hladna voda je uborila oko mene pomahnitalom srdbom. Nalazio sam se u smonici u koju je voda curila sa svih strana. Za koji trenutak izgubio sam svijest. Nakon to su mi se djelomino povratila osjetila i probudio se iz nesvijesti poluutopljenog ovjeka, naao sam se leei mokar, ukoen i skoro smrznut na ledenom brijegu. Meutim, nije bilo znaka mog oca ili nae male ribarske alupe. Monstruozni ledeni brijeg se smirio i sa svojom novom ravnoteom uzdigao svoju glavu za oko petnaest metara iznad valova. Vrh

62

ovog "ledenog otoka" je bila visoravan od pola jutra u opsegu. Jako sam volio svog oca, pogodila me tuga zbog njegove smrti. Proklinjao sam sudbinu to mene nije pustila da spavam s njim u ovim dubinama oceana. Konano sam se popeo i pogledao oko sebe. Grimizni nebeski svod iznad, osamljeni zeleni ocean ispod te povremeno jedva primjetna santa leda. Moje srce je potonulo u beznadni oaj. Oprezno sam birao put preko brijega do druge strane nadajui se da se na brodi uspravio. Usudim li se pomisliti kako je moda moj otac jo uvijek iv? Bio je to samo traak nade koji se zapalio u mojem srcu. Oekivanje mi je ugrijalo krv u venama i zapoelo prodirati poput nekog rijetkog stimulansa svakim djeliem mojeg tijela. Puzao sam blizu strme strane ledenog brijega i provirio prema dubini nadajui se, jo uvijek se nadajui. Zatim sam zamislio krug oko vrha brijega skenirajui svaki korak puta te se tako nastavio kretati u krug. Jedan dio mog uma je zacijelo postajao manijakalan, dok je drugi, vjerujem, kao i do dan danas, bio savreno razuman. Bio sam svjestan da sam napravio krug desetak puta, i dok je jedan dio mojeg uma znao da u svakom pogledu nije postojao ni traak nade, ipak me je neka udna, fascinantna zabluda oara vala i tjerala da se zavaravam oekivanjem. ini se da mi je drugi dio mozga govorio da bez obzira to nije postojala mogun ost da mi je otac iv, ako prestanem raditi kruno hodoae, ako stanem na trenutak, to e onda biti priznanje poraza. Trebam li to napraviti? Osjeao sam se da u poludjeti. Tako sam sat za satom kruio i kruio bojei se da ne stanem i odmorim se sa fizikom nemoi da nastavim mnogo dalje. Oh! Uas nad uasima! Doivjeti brodolom u ovim vodenim prostra nstvima bez hrane i pia, i s jednim nepouzdanim ledenim brijegom kao obitavalite. Moje srce je tonulo zajedno sa mnom, a svi izgledi za nadu su bljedili u tamni oaj. Tada, ruka Spasitelja se ispruila, a smrtna mirnoa osamljenos -

63

64

ti koja je rapidno postajala nepodnoljiva, odjednom je prekinuta pucnjem iz signalnog pitolja. Oduevljeno sam pogledao prema gore, a onda ugledao na udaljenosti od jednog kilometra kitolovca kako se kree u mom pravcu sa rairenim jedrima. Oito je moja konstantna aktivnost na ledenom brijegu privu kla njihovu pozornost. Kada su prili blie, izvadili su amac i oprez no ga spustili do ruba vode. Bio sam spaen, a trenutak kasnije podignut na palubu kitolovca. Saznao sam da je to kotski kitolovac "The Arlington". Krenuo je iz Dundeea u rujnu i smjesta krenuo prema Antarktiku u potragu za kitovima. Kapetan Angus MacPherson se doimao ljubazno raspoloen, no po pitanju discipline eljezne energije, to sam ubrzo shvatio. Kada sam mu pokuao rei da sam doao iz "unutranjosti" Zemlje, kapetan i njegov drug su se pogledali, prodrmali glavom i inzistirali da me se stavi u postelju pod strogim nadzorom brodskog lijenika. Bio sam jako slab da bi imao volje jesti i nisam spavao mnogo sati. Kakogod, nakon nekoliko dana, probudio sam se jedno jutro i obukao bez da sam pitao lijenika ili bilo koga drugoga za doput enje, te im rekao da sam normalan koliko i svi ostali. Kapetan je poslao po mene i opet me upitao u vezi toga otkuda sam stigao i kako sam se naao sam na ledenom brijegu u dalekom Antarktikom oceanu. Odgovorio sam mu kako sam upravo stigao iz "unutranjosti" Zemlje i nastavio mu priati kako smo otac i ja krenuli putem Spitzbergena, a izali van putem Junog pola. Odmah nakon toga sam stavljen pod okove. Nakon toga sam uo kako kapetan govori drugu da sam lud kao zec u oujku i da moram ostati u zatoenitvu dok se dovoljno ne urazumim kako bi podnio istinit izvjetaj. Napokon, nakon mnogo proklinjanja i obeavanja, pustili su me s okova. Tada i tamo sam odluio izmisliti neku priu koja bi mogla zadovoljiti kapetana i opet se uputiti na putovanje do zemlje "Zamagljenog Boga", barem kada budem na sigurnom meu prija,

65

teljima. Tijekom dva tjedna doputeno mi je da budem jedan od mornara. Malo kasnije kapetan me zapitao za objanjenje. Rekao sam mu da su moja iskustva bila toliko uasna da se bojim prisjeanja na to i zamolio ga da to pitanje ostane neodgovoreno do nekog budueg trenutka. "Mislim da se znaajno oporavlja", rekao je, "ali ti nisi jo razuman samo zbog dobrog dogovora." "Dopustite meni da obavim posao koji e te dodijeliti", odgovorio sam, "a ako vas dovoljno ne kompenzira, platiti u vam im stignemo u Stockholm - do zadnjeg penija." I tako je ta stvar mirovala. Kada smo napokon stigli u Stockholm, kao to sam ve prije spomenuo, otkrio sam da je moja dobra majka umrla prije vie od godinu dana. Takoer sam rekao kako me poslije izdajnitvo mog roaka smjestilo u ludnicu, gdje sam zadran dvadesetosam godina - koje su se inile beskrajnima - te kako sam se poslije, nakon izlaska vratio ribarskom ivotu kojeg sam marljivo slijedio punih dvadesetsedam godina, zatim kako sam stigao u Ameriku te naposljetku u Los Angeles u Kaliforniji. Meutim, sve ovo moe biti od malog interesa za itatatelja. Naravno, meni se inilo kako su moja predivna putovanja i udnovate avanture dosegle vrhunac kada me je kotski kitolovac uzeo sa ledenog brijega Antarktikog oceana.

66

67

68

VI. poglavlje
Zakljuak
ri zakljuivanju ove povijesti mojih avantura, elio bih se izjasniti kako vrsto vjerujem da je znanost jo uvijek nedorasla to se tie njenog znanja o zemljinoj kozmologiji. Postoji toliko toga neobjanjivo za dananje prihvaeno znanje i tako e i ostati sve dok nai geografi ne upoznaju zemlju "Zamagljenog Boga". To je zemlja iz koje stiu veliki trupci cedrovine koje pronalaze istraivai u otvorenim morima daleko od sjevernog ruba zemljine kore, takoer i tijela mamuta ije su kosti pronaene u beskrajnim naslagama diljem sibirske obale. Istraivai Sjevera su mnogo uinili. Sir John Franklin, De Haven Grinnell, Sir John Murray, Kane, Melville, Hall, Nansen, Schwatka, Greely, Peary, Ross, Gerlache, Bernacchi, Andree, Amsden, Amundson i drugi su nastojali odlediti zaleenu tvravu misterije. vrsto sam uvjeren kako su Andre i njegova dva hrabra pratilaca Strindberg i Fraenckell, koji su krenuli balonom "Oreon" sa sjeverozapadne obale Spitzbergena tog nedjeljnog poslijepodneva 11. srpnja 1897., sada u unutranjosti Zemlje i nesumnjivo ih zabavljaju kao to su mog oca i mene zabavljala ta dobroduna rasa divova koja naseljava unutarnji Atlantski kontinent. Kako sam na svoj skroman nain posvetio godine tim problemima, dobro sam upoznat sa prihvaenim definicijama gravitacije, kao i sa uzrokom privlaenja magnetske igle. Usudim se izrei moje vrsto uvjerenje kako je magnetska igla iskljuivo pod utjecajem elektrinih struja koje pokrivaju ovaj planet poput odjee, i da te elektrine struje u svom neprekidnom kruenju izlaze iz junog kraja zemljinog cilindrinog otvora, potom se raspruju i ire

69

po cijeloj vanjskoj povrini Zemlje i pomahnitalo jurie svojim smjerom prema Sjevernom polu. I dok te struje jure prema svemiru iznad zemljine krivine ili ruba, na kraju se ipak sputaju natrag u unutranjost i nastavljaju svoj put juno du unutarnje strane zemljine kore, prema otvoru takozvanog Junog pola. Mr. Lemstrom je zakljuio kako se elektrini izboj koji se jedino moe opaziti spektroskopskim ureajima, odvija na povrini Zemlje svuda oko njega i da iz daljine izgleda kao blijed izgled Aurore, fenomen blijede i plamene svjetlosti koji se ponekad vidi sa vrha Spitzbergen planina." - Arktiki prirunik, str.739. to se tie gravitacije, nitko ne zna to je to zapravo, jer jo nije utvreno da li je atmosferski pritisak taj koji uzrokuje da jabuka padne, ili na 250 kilometara ispod zemljine povrine pretpostavljam polovica debljine zemljine kore - postoji nekakva snana magnetska privlanost koja privlai jabuku. Prema tome, naunicima fizike je nepoznato da li je jabuka, kada napusti granu drveta, privuena ili natjerana prema dolje do najblie toke otpora. Sir James Ross tvrdi da je otkrio magnetski pol na oko 74 zemljine irine. To je krivo - magnetski pol se nalazi tono na polovici udaljenosti kroz zemljinu koru. Dakle, ako je zemljina kora 500 kilometara debljine, to je udaljenost koju sam procijenio, onda se magnetski pol zasigurno nalazi 250 kilometara ispod povrine Zemlje; nije bitno gdje je testiranje izvedeno. I na toj zasebnoj toci, 250 km ispod povrine, gravitacija prestaje, postaje neutralna; a nakon te toke prema unutranjoj zemljinoj povrini, geometrijski se poveava reverzna privlanost sve dok se ne prijee 250 kilometara koji e nas dovesti do unutranje povrine Zemlje. Stoga, kad bi probuili rupu kroz zemljinu koru u Londonu, Parizu, New Yorku, Chicagu ili Los Angelesu na dubinu od 500 kilometara; ona bi povezivala dvije povrine. Dok bi se inercija i moment teine smanjivali kreui se s vanjske povrine do magnetskog centra, ipak, prije nego li bi stigli do

70

71

unutarnje zemljine povrine ona bi postupno opadala, pauzirala kada bi proli polovicu puta, te se smjesta sputala idui prema vanjskoj povrini i tako nastavila oscilirati kao njihanje njihala nakon iskljuenja energije, sve dok se napokon ne bi odmorila na magnetskom centru odnosno na toj zasebnoj toci tono na polovici udaljenosti izmeu vanjske i unutarnje zemljine povrine. Zemljina rotacija svakodnevnim aktom spiralne vrtnje - pri brzini od oko 1600 km/h, odnosno oko 450 m/s - ini Zemlju ogromnim elektrogeneracijskim tijelom, velikim strojem, monim prototipom slabanog dinama koji je u najboljem sluaju blijeda imitacija stroja prirode. Doline tog unutranjeg Atlantskog kontinenta, koji obrubljuje gornje vode dalekog sjevera, su tijekom sezone prekrivene velianstvenim i najraskonijim cvijeem. Ne stotine i tisue, ve milijuni jutara od kuda se pelud i cvjetovi nose skoro svakim pravcem pomou zemljine spiralne rotacije i puhanja vjetra. Cvjetovi i pelud iz neizmjernih cvjetnih livada su ti koji uzrokuju obojenje snijega u arktikim krajevima koji toliko zbunjuje istraivae sjevera. Kane, Volumen I. na str 44. Kae: "Proli smo pokraj 'rumenih litica' Sir Johna Rossa u poslijepodne 5. kolovoza. Krpe crvenog snijega zbog kojih su litice i dobile naziv, mogle su se jasno vidjeti sa udaljenosti petanaest kilometara od obale." La Chambre u zapisima Andreove ekspedicije balonom, na str. 144 pie: "Na otoku Amsterdam snijeg je obojen u crveno do znatne udaljenosti, a strunjaci ga skupljaju kako bi ga ispitali na mikroskopu. On u biti ima neka osobita svojstva; dri se da sadri veoma sitne biljke. Scorbly, slavni kitolovac, je ve prije to zamijetio." Ta nova zemlja "unutar" je bez sumnje dom i kolijevka ljudske rase te gledana sa stanovita naih otkria mora po nudi imati vanu zaslugu za fizike, paleontoloke, arheoloke, psiholoke i mitoloke teorije antikog doba. Samu ideju o povratku u zemlju misterija - u sam poetak - do

72

porijekla ovjeka - nalazimo u egipatskim tradicijama o poetnim zemaljskim krajevima bogova, heroja i ljudi; u povijesnim ostacima Manethoa, potpuno potvrenim povijesnim podacima uzetih iz nedavnih iskapanja Pompeja; i u tradicijama sjeverno amerikih indijanaca. Sada je jedan sat iza ponoi - Nova godina 1908. je ovdje, ovo je trei dan, i nakon to sam konano zavrio zapisivanje svojih udnovatih putovanja i avantura koje elim podijeliti sa svijetom , spreman sam i oekujem miran poinak koji e sigurno biti popraen ivotnim kunjama i promjenama. Imam puno godina i sazreo sam u avanturama i tugama, ipak, bogat sam nekolicinom prijatelja koje sam zadrao uz sebe u svojem naporu da vodim ispravan i estit ivot. Poput prie koja je skoro ispriana, moj se ivot gasi. U meni vlada snaan predosjeaj kako neu doivjeti ponovni izlazak drugog sunca. Stoga zakljuujem svoj izvjetaj. Olaf Jansen
73

74

Biljeka autora
Naiao sam na mnogo potekoa u odgonetavanju i ureivanju rukopisa Olafa Jansena. Kakogod, uzeo sam si slobodu rekonstruiranja samo nekoliko izraaja i u tome nisam ni na koji nain promijenio smisao ili znaenje teksta. Inae, originalni tekst nije bio nimalo zakinut ili obogaen odreenim rijeima ili reenicama. Nije mogue da izrazim svoje miljenje o procjeni ili vjerodost tojnosti predivnih iskaza Olafa Jansena. U prii navedeni opisi u dnovatih krajeva i njihovih stanovnika, lokacije gradova, nazivi i smjerovi rijeka i druge popratne informacije se na svaki nain sla u sa grubim crteima koje je taj astan Norveanin predao meni na uvanje. Moja namjera je da jednog dana rukopis zajedno s crt eima predam Smithsonovom intitutu kako bi se sauvao u korist onih koji su zainteresirani u misterije "najdaljeg sjevera" zamrznutog kruga tiine. Pouzdano je da postoje mnoge stvari u vedskoj literaturi, u "Josephu", "Odiseji", "Ilijadi", Terrien de Lacouperieovoj "Rana povijest kineske civilizacije", Flammariovoj "Astronomski mitovi", Lenormantovoj "Poeci povijesti", Hesiodovoj "Teogonija", rukopisima Sir Johna de Maundevillea i Sayceovoj "Zapisi prolosti". Ova literatura je u najmanju ruku u neobinom skla du s nevjerojatnim tekstovima koje nalazimo u utom rukopisu starog Norveanina Olafa Jansena koji je sada po prvi puta uruen svijetu. Willis George Emerson

75

Willis George Emerson Willis George Emerson

76