Kriarski ratovi bili su skup svetih ratova u kojem su sudjelovali preteito vitezovi iz Francuske i Svetoga Rimskog Carstva.

Kriarski ratovi imali su cilj da se sveti grad Jeruzalem vrati pod kontrolu krana, a trajali su u razdoblju od 200 godina, tonije izmeu 1095. i 1291. Druge kriarske kampanje u Spanjolskoj i istocnoj evropi trajale su do 15. stoljea. Kriari su se uglavnom borili protiv muslimana, Kriari su se zavjetovali i bili su im oproteni grijesi iz prolosti, esto zvani indulugencij a uzroci Ti su ratovi zapoeli u doba kada je Katolika crkva, s Papom na elu, nastojala ostvariti duhovnu i svjetovnu prevlast u kranskom svijetu. Na crkvenim saborima 1095. g. Papa Urban II. pozvao je na rat protiv muslimana za osloboenje Jeruzalema, obeavi sudionicima oprost od svakoga grijeha. Papin poziv, kao i arko propovijedanje zanesenjaka, npr. francuskog redovnika-augustinca Petra Pustinjaka, bili su doekani s velikim poletom i oduevljenjem Premda je u 11. st. u Europi poelo razdoblje ope demografske, gospodarske i politike obnove, nii su drutveni slojevi proivljavali teko gospodarsko stanje i gl ad, a 1095/96. europske je zemlje zahvatila nepoznata epidemija (vjerojatno kuga), pa je pokuaj bijega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Kriarski ratovi su vani za europsku ideju jer su jako vani ekonomski kontekst i religija. U 10. stoljeu trgovaka izmjena s Bliskim istokom postaje sve vanija, a totalni monopol imaju muslimanski trgovci. U Europi je potpuno razvijen feudalizam. Stoga je ekonomski razlog kriarskih ratova oduzimanje monopola islamskim trgovcima. Tijekom kriarskih ratova dolazi i do kulturne interakcije: na Bizantu je u to doba bio razvijen najvii bonton, uporaba vilica, ali i kultura kupanja kupke. Takoer je medicina bila razvijenija u muslimanskim zemljama. Petar asni je ozbiljno razmiljao o obraanju muslimana Naruio je prijevod zbirke arapskih knjiga (ukljuujui Kuran) na latinski Latinski krani nisu bili toliko zainteresirani za "arapsku uenost" koliko za stjecanje pristupa grkim znanostima i filozofiji koje su Arapi sauvali. Nakon to je proitao prijevode zbrirki arapskih knjiga, priznao je da uope ne poznaje muslimanske obiaje i ivot. Vano je spomenuti Pierre de Bois. On je prvi razmiljao o tome to kad se doe u Svetu zemlju. Nakon to se uspostavi univerzalni mir i sklad meu svim rimokatolicima, zanosio se Dubois, "katolici e biti kreposniji, ueniji, bogatiji i dugovjeniji negoli dosad, i sposobniji da pokore barbarske narode; oni nee vie meusobno ratovati". Predlagao je obrazovnu reformu. elio je da djeaci i djevojice ue istonjake jezike. Po zavretku obrazovanja, djeaci bi odlazili iz domovine u Svetu zemlju: neki kao sveenici, drugi kao lijenici i veterinari, kako bi time pomogli vojsci i cijelom stanovnitvu. I djevojice bi dobivale poduku iz medicine. Poslije udaje, od tih se mladih dama oekivalo da obrate svoje mueve i da imaju kranske potomke. Poetkom 20. stoljea Duboisove su ideje ugraene u lanke Hake konvencije.