Вы находитесь на странице: 1из 50

Kriminalistika taktika

Ajkovid Dragana

1. Pojam kriminalistike: Kriminalistika je nauka koja se bavi izuavanjem metoda otkrivanja i istraivanja krivinih djela i njegovih uinilaca kao i razvojem strategije suprostavljanju kriminalitetu. Ona prouava naine izvrenja krivinih djela; metode praktinog suzbijanja kriminaliteta; unapreuje informacione tokove u okviru svih faza krivinog postupka; pronalazi najefikasnije naine preduzimanja operativnih radnji. Drugim rijeima, kriminalistika je nauka koja se bavi izuavanjem strategije, taktike, metodike, i tehnike otkrivanja, suzbijanja i prevencije kriminaliteta na nivou pojedinog krivinog djela i pojave u cijelini. *Kriminalistika tehnika prouava, razvija i iz tehnikih i prirodnih nauka preuzima najpodesnija sredstva koja slue za pronalaenje, obezbeenje, fiksiranje i ispitivanje tragova krivinih djela, kao i za formiranje baza kriminalistikih informacija , kao i za spreavanje izvrenja i prevenciju krivinih djela. Kriminalistika trasologija se bavi metodama primjene kriminalistiko-tehnikih sredstava s ciljem pronalaenja i ispitivanja materijalnih tragova krivinih djela, kao i izuavanjem svih vrsta tragova krivinih djela. Ona predstavlja kriminalistiku disciplinu koja inkoporira tehniki napredak u sfere pretkrivinog i krivinog postupka i predstavlja tkz. spoj izmeu savremenih tehnologija i kriminalistikog postupanja sa tragovima. *Kriminalistika taktika se bavi oblicima u kojima se mogu pojaviti krivina djela, motivima i ciljevima njihovog izvrenja, strunim znanjima, vjetinama, nainom ivota i psihologijom izvrioca krivinih djela. Ona takoe i usavrava sve one metode koje su potrebne za otkivanje i razjanjavanje krivinih djela. Izraz taktika potie od grkog taktika texne- vjetina postupanja. *Kriminalistika metodika je disciplina kriminalistike. Ona istrauje i prouava specifinosti tj. samo ono to je vaede za otkrivanje, istraivanje i razjanjavanje odreene vrste krivinog djela. Razlika izmeu taktike i metodike jeste ta to, taktika izuava opte principe za vrenje uviaja, a kriminalistika metodika se bavi uviajima i primjenom tehnikih sredstava i aparatura kod pojedinih tipova krivinih djela. *Kriminalistika strategija se sastoji u operacionalizovanju kriminalno-politikih koncepata suzbijanja kriminala primjenom krimanlistikih mjera. Krimalistika strategija suzbijanja kriminala je dio ukupnih kriminalno-strategijskih pristupa suzbijanja kriminala u drutvu. Tanije moemo redi da kriminalistika strategija ostvaruje ciljeve kriminalne politke. Ona se djeli na: 1. Optu kriminalistiku strategiju koja se bavi formiranjem, unapreenjem i metodama implemetacije generalnih kriminalistikih preventivnih koncepata.

2.Posebne kriminalistike strategije izuavanju metode suzbijanja i prevencije pojedinih vrsti krivinih djela. One se izuavaju u okviru kriminalistike metodike. Kriminalistika je samostalna nauka koja ima jasno odreen predmet izuavanja. Pripada porodici krivinih nauka, a objekt njenog naunog u praktinog izuavanja jeste kriminalitet. Kriminalistika nije pravna nauka, ved injenina nauka i to iz razloga to se bavi realnom stranom pretkrivinog i krivinog postupka.

2. Predmet i zadatak kriminalistike: Predmet kriminalistike- sve krivine nauke povezuje isti opti objekt naunog istraivanjakriminalitet. I taj isti objekt ih svrstava u istu grupu odnosno porodicu krivinih nauka. Kriminalistika u okviru kriminaliteta istrauje zakonomjernosti znaajne za otkrivanje i dokazivanje krivinih djela i uinilaca, kao i prevenciju primjenom kriminalistikih metoda. Imajudi to u vidu predmet kriminalistike obuhvata: -otkrivanje, istraivanje i prouavanje zakonomjernosti nastanka, ispitivanja i koridenja operativnih i dokaznih informacija o krivinom djelu; - izuavanje, analiza i uoptavanje delinkventske prakse kako bi se uoile zakonomjernosti kako opte tako i tipine; - prouavanje operativne, istrane i sudske prakse; Kriminalistika ne istrauje pravnu stranu prakse, ved izuava sadrinsku, spozajnu stranu te prakse i - izuavanje primjene u praksi postojedih kriminalistiko-strategijskih, preventivnih, taktikih mjera i tehnikih sredstava. U predmet kriminalistike takoe spada i utvrivanje zakonomjernosti, tj. meusobne veze i meusobno dejstvo materijalnih objekata kao i fiziko djelovanje ljudi. Zadatak kriminalistike- kriminalistika je tjesno povezana sa praksom i njoj slui. Ona ima zadatak da usavrava postojede i pronalazi nove metode i tehnika sredstva kako bi se oni primjenili u praksi pretkrivinog i krivinog postupka. Ona takoe izuava praksu kako bi uoila njene nedostatke, i u skladu sa tim pronadi reenja za te nedostatke. Moemo redi da postoje tri osnova zadatka kriminaliske kao nauke: 1.Gnoseoloki- spoznaje zakonomjernosti koje ulaze u predmet njenog izuavanja; 2.Konstruktivni-pronalazi nove metode strategijskog i taktikog postupanja i usavrava tehnika sredstva kako bi se unaprijedila operativna, sudska praksa i prevencija kriminaliteta; 3.Komunikativni- naune rezultate pretoene u modele prenosi graanima.

3. Metode kriminalistike:

Metode u kriminalistici predstavljaju nauno zasnovane naine spoznavanja, istraivanja i postupanja sa objektima kriminalistike spoznaje. Metode kriminalistike tjesno su povezane i uslovljene predmetom istraivanja. Predmet kriminalistike spoznaje obuhvata krivine dogaaje u okviru kojih treba otkriti eventualno postojanje krivinog djela. S obzirom na to da je krivini dogaaj sloen fenomen koji ima: a) materijalnu stranu ; b) idealnu stranu tj. psiholoku i socijalnu stranu; Metode kriminalistike djele se na one koje primjenjuje kriminalistika trasologija radi otkrivanja, fiksiranja, i deifrovanja kriminalistikih materijalnih informacija i ulaze u sferu prirodnih i tehnikih nauka, i na metode koje po svojoj prirodi predstavljaju saznanja drutvenih nauka, i koriste se u okviru kriminalistike strategije, taktike i metodike. Metode koje se primjenjuju u kriminalistici djele se po mjestu nastanka na: a) metode formirane u drugim naukama, preuzete u kriminalistici i b) izvorno kriminalistike metode; Kriminalistika koristi tkz. optenaune, univerzalne metode koje se primijenjuju u svim naukama, kao rezultat posledice integracije i meusobne povezanosti raznih nauka. Kriminalistika koristi logike metode, te metode kriminalistika najede ne prenosi mehaniki ve ih adaptira i prilagoava svojim potrebama. Kriminalistika primjenjuje optenaune metode (metode posmatranja, opisivanja, mjerenja, uporeivanja, eksperimenta ) i oni se sredu u skoro svim naukama. Pored navedenih, kriminalistika preuzima i tkz. posebne metode i specijalne metode. Kriminalistika preuzma metode humanistikih i prirodno-tehnikih nauka, ali isto po pravilu da ih adaptira svojim potrebama. ist primjer za to je da kriminalistika taktika u velikoj mjeri koristi saznanja psihologije, i to na taj nain da na osnovi psihologije gradi metode i modele koje optimalno odgovaraju predmetu izuavanja i zahtjevima kriminalistike. Metode koje se pronalaze i primjenjuju u prirod nim i tehnikim naukama kriminalistika preuzima i koristi za razvoj kriminalistike tehnike. Zbog svega ovog navedenog odreeni autori smatraju da je kriminalistika osnovni kanal kojim najsavremenija nauna saznanja ulaze u praksu pretkrivinog i krivinog sudskog postupka.

4. Odnos kriminalistike i krivinih drugih nauka: Da bismo precizirali zadatke kriminalistke i njen predmet moramo ukazati na odnos

kriminalistike i drugih nauka. Potrebno je prikazati odnos izmeu kriminalistike i drugih krivinih nauka. Kriminalistika u okviru sistema krivinih nauka: Kriminalistiku i druge krivine nauke povezuje postojanje istog opteg objekta naunog istraivanja, tj. postojanje krivinog dogaaja. U okviru opteg objekta svaka krivina nauka ima svih posebni predmet naunog istraivanja, sadraj i metode i po kojima se one meusobno razlikuju. U okviru krivinih nauka treba praviti razliku izmeu krivinopravnih nauka (krivino pravo i krivino procesno pravo) i krivinih nepravnih nauka (kriminologija, sudska medicina, sudska psihologija, sudska psihijatrija, kriminalistika i druge. ) *Odnos kriminalistike i krivinog prava: krivino pravo je pravna nauka koja izuava bide krivinih djela. Ukoliko neko djelo nije propisano kao krivino djelo, kriminalistika nede razvijati kriminalistike metode za njegovo otkrivanje i razjanjavanje. Kriminalista koji u praksi primjenjuje kriminalistiku mora odlino da poznaje zakonsko odreenje elemenata bida krivinih djela da bi znao ta treba da utvruje primjenom kriminalistikih metoda. Na osnovu ovoga shvatamo da krivino pravo odreuje ta treba dok kriminalistika poduava na koji nain i primjenom kojih metoda treba to initi. *Odnos kriminalistike i krivinog procesnog prava: Krivino procesno pravo je takoe pravna nauka, ona se bavi izuavanjem pravnih regulisanih odnosa izmeu krivino procesnih subjekata. Dok kpp izuava formalnu stranu krivinog postupka, kriminalistika izuava njegovu sadrinu. Kpp odreuje pravne i etike okvire primjene kriminalistikih taktiih naina i tehnikih metoda. Najtenja veza izmeu kpp i kriminalistike je u okviru rada sa dokazima, naime kpp izuava i propisuje samo formalnu stranu rad a sa dokazima, a kriminalistika izuava realnu informaciono-gnoseoloku stranu nastanka, koridenja i vredovanja dokaznih informacija. Dakle, kriminalistika izuava dokaznu vrijednost pojednih metoda vjetaenja. Naime, kriminalistika ima takoredi iru sferu naunog bavljenja nego krivino procesno pravo. Ona takoe istrauje i preventivne mjere, kao i strategijske pristupe suzbijanja kriminaliteta na globalnom nivou, to je izvan domena interesovanja kpp. *Odnos izmeu kriminalistke i kriminologije: Prije nego ukaemo na odnos izmeu ove dvije nauke moramo ukazati na njihovu tjesnu vezu, ali isto i razlike koje ih ine samostalnim naukama. Najtenja veza je u okviru kriminalne fenomenologije zato to se i jedna i druga nauka bave pojavnim vidovima krimina liteta. Kriminologija i kriminalistika se bitno razlikuju po postavljenim zadacima strategijskom pristupu problema kriminaliteta i spektru koridenih metoda. Kriminologija predstavlja sociologiju kriminaliteta, a kriminalistika se bavi utvrivanjem zakonomjernosti nastanka kriminalistikih informacija. Takoe izmeu ove dvije nauke postoji saradnja u razmjeni informacija i naunih saznanja. Neke od metoda koje je kriminologija formirala radi objanjenja kriminaliteta, preuzela je

kriminalistika i prilagodila ih je svojim potrebama. Poseban doprinos je dao razvoj kibernitike, kompjuterskih baza podataka i analitikih programa. *Odnos kriminalistike, kriminalne psihologije, sudske psihologije i sudske psihijatrije: Kriminalistika je usko povezana sa kriminalnom psihologijom i sudskom psihijatrijom. Saznanja tih nauka koriste se kao osnov za formiranje kriminalistie metodike otkrivanja i razjanjavanja pojedinih vrsta krivinih djela. Na drugoj strani, navedene nauke preuzimaju od kriminalistike neophodan epmirijski materijal za svoj istraivanja. *Odnos kriminalistike i sudske medicine: Moemo redi da se kriminalistika i sudska medicina se meusobno dopunjuju u oblasti krvnih i seksualih delikata. Sudska medicina ima za predmet izuavanja uzroke nasilne, su mnjive, neznane smrti, zapravo ona tumai patoloko-anatomske i patoloko-fizioloke promjene povrijeenog organizma. Kriminalista i sudski ljekar u oblasti krvnih i seksualnih delikata posmatraju i prouavaju istu pojavu samo sa razliitih aspekata koristedi razliite metode. Zbog svega toga je formirana medinska kriminalistika, pomodna nauka ovih dveju, koja izuava podruja ovih dveju nauka objedinujudi njihova saznanja. *Odnos kriminalistike i drugih nauka: Odnos kriminalistike i ostalih nauka ima dvije dimenzije. Prvo, saznanja do kojih je dola kriminalistik mogu koristiti i druge nauke i discipline radi ostvarivanja sopstvenih ciljeva. Drugo, kriminalistika permanentno prati razvoj prirodno-tehnikih nauka i sva njihova dostignuda preuzima, prilagoava svojim potrebamaa i zadacima.

5.Kriminalistike radnje: Kriminalistike radnje su aktivnosti slubenih aktera pretkrivinog i krivinog postupka, koje se zasnivaju na uenjima kriminalistike. Kriminalistiki relevantne informacije su neposredni cilj kriminalistikih radnji, bilo da se vre u operativnom ili krivinoprocesnom obliku, ali se na osnovu njihovog koridenja ostvaruje posredni cilj kriminalistikih aktivnosti, koji je funkcionalno, ali i optedrutveno vaniji, jer se odnosi na spreavanje krivinih djela. Kriminalistike radnje se na osnovu toga vre u dva osnova oblika: 1) krivinoprocesnom i 2) operativnom; Stoga i njih moemo podijeliti na krivinoprocesne radnje i operativne radnje. Krivinoprocesne radnje su djetatnosti slubenih aktera pretkrivinog i krivinog postupka. Da bi krivinoprocesne radnje postigle dokazni kredibiltet podaci koji su njima prikupljeni moraju biti sadrani u zakonu predvienim formama. Operativne radnje karakteriu dvije osnovne karakteristike:

1) poverljivost, jer se one obavljaju uz puno potovanja uslova diskrecije i naela uvanja slubene tajne; 2) ogranienost u pogledu subjekta koji ih sprovodi, to je iskljuivo policija. Takoe bi trebalo dodati i osnovnu osobenost operativnih radnji, a to znai da se na njih ne odnose formalna procesna pravila ZKP-a. Na osnovu toga moemo izvesti zakljuak da je njihov dokazni znaaj drugaijeg karaktera nego kada je rije o krivinoprocesnim radnjama. Operativna djelatnost kako smo ved rekli vezana iskljuivo za djelatnost policije, a ta djelatnost se sastoji u: a) preduzimanju mjera za otkrivanje krivinih djela, kao i otkrivanje tragova i predmeta kd ; b) preduzimanju mjera u pogledu pronalaenja i hvatanja uinioca kd, kao i spreavanje njegovog bjekstva; c) prikupljanju svih obavetenja koja bi mogla biti od koristi za uspjeno voenje krvinog postupka; Krivinoprocesne radnje se na osnovu znaaja koji im se daje u Zakoniku o krivinom postupku, mogu definisati i kao dokazne radnje. One su funkcionalno usmjerene na dokaze, i to u slededim oblicima: 1) radnje kojima se dokazi prikupljaju; 2) radnje kojima se ved prikupljeni dokazi obezbjeuju; 3)radnje kojima se dokazi izvode; 4)i radnje kojima se ved izvedeni dokazi provjeravaju; Krivinoprocesne dokazne radnje se obzirom na njihovu funkcionalnost djele na dvije osnove: 1) monofunkcionalne dokazne radnje; 2)viefunkcionalne dokazne radnje; Rezultati ovih radnji slue kao dokaz u krivnom postupku. Dokazni kredibilitet krivinoprocesnih radnji, odnosno njihovih dokaznih rezultata postoji u dva oblika: 1) naelnom-u smislu optih zakonskih reenja; 2) konkretnom-u odnosu na ocjenu suda u odnosu na odreeni krvini sluaj; Operativne radnje same po sebi nemaju naelan dokazni kredibilitet mada u posrednom smislu imaju veliki dokazni znaaj. esto i operativne i krivinoprocesne radnje imaju sloen, odnosno kompeksan karakter, tj. sastoje se iz sistema radnji. Vana karakteristika kako krivinoprocesnih tako i operativnih radnji jeste ta da se moraju vrit i u skadu sa pravilima kriminalistike, kao nauke i vjetine, jer samo u tom sluaju njihova zakonska forma dobija realan sadraj. Osnovne krivinoprocesno kriminalistike radnje su prije svega radnje dokazivanja. A tu spadaju: pretresanje stana i lica, sasluanje okrivljenog, kao i sasluavanja osumnjienog, svjedoka,

uviaj, rekonstrukcija, kao i raznovrsna kriminalstika vjetaenja. Glavne operativne kriminalistike radnje su: kriminalistiki eksperiment, prikupljanje obavetenja od graana, pradenje, prismotra, koridenje informanata, zasjeda, hvatanje osumnjienog, racija, poligrafsko testiranje.

6. Pojam i vrste policijske preventivne i represivne djelatnosti:

Kriminalistika preventivna i represivna djelatnost predstavlja aktivnost organa unutranjih poslova, prije pokretanja krivinog postupka. Sastoji se od policijskih mjera i radnji, kako bi se u praksi ostvarila efikasna kontrola kriminaliteta, i na osnovu toga uoili bezbjednosni problemi u drutvu i lokalnoj zajednici. Kriminalistika djelatnost se usmjerava i ka uoavanju i analizi realizovanih krivinih dogaaja kako bi se otkrili uzroci kriminaliteta na koje bi se djelovalo, ali i takoe otkrila izvrena krivina djela za koja se goni po slubenoj dunosti i njihovi uinioci priveli podnoenjem krivine prijave nadlenom dravnom tuiocu. Kriminalistka operativna djelatnost ili pretkrivini postupak, predstavlja neformalnu djelatnost organa unutranjih poslova. Operativna djelatnost organa unutranjih poslova sprovodi se u skladu sa naelom tehniko-taktike slobode pri voenju pretkrivinog postupka i temelji se na primjeni kriminalistikih radnji i mjera koje nalazi nauka kriminalistika I koje su potvrene u kriminalistikoj praksi. Postoje etiri osnove vrste policijske preventivne i represivne djelatnosti: 1)izgraivanje pozitivnih relacija izmeu policije I graana; 2)policijski rad usmjeren na probleme u lokalnoj zajednici; 3)kriminalistika kontrola; 4)kriminalistika obrada;

7. Izgraivanje pozitivnih relacija izmeu policije I graana:

Izgraivanje pozitivnih relacija izmeu policije i graana je najiri oblik policijskog angaovanja u drutvu. Strategijski ciljevi su: izgraivanje povjerenja graana u policiju i formiranje mnogobrojnih oblika saradnje i protoka informacija i to sve s ciljem prevencije kriminala kako se ne bi ugrozila sigurnost graana i osjedaj sigurnosti.

Izgraivanju pozitivnih relacija izmeu policije i graana poklanja se panja u svetskim okvirima tek u poslednjoj deceniji dvadesetog vijeka, jer se tada uoilo da je to prvi uslov za izgraivanje efikasnih strategija kontrole kriminaliteta. U naoj zemlji, tek u policiji, tanije MUP-u postepeno se uvodi praksa boljeg i redovnijeg informisanja javnosti posredstvom medija. Policija vodi rauna o svom ugledu u javnosti i pokuava da popravi miljenje o svom radu o prolosti. Oblici saradnje i izgraivanje pozitivnih relacija izmeu policije i graana treba da se fokusiraju prije svega na ciljane grupe, koje su od posebnog interesa za preventivne strategijske ciljeve drutvene zajednice. Tu imamo primjer pozitivne relacije izmeu policije i mladima i kolskom omladinom, zato to se mladi u velikom procentu pojavljaju i kao rtve i kao uinioci krivinih djela. Pozitivne relacije policije sa graanima ostvaraju se posredstvom medija, impemetacijom policajca u susedstvu ili kolskog policajca sa definisanim zadacima. Na taj nain graani se upuduju na bolju saradnju sa policijom, povedava se meusobna razmjena bezbjednosnih informacija, i nivo otpornosti graana prema potencijalnim kriminalnim ugroavanjima; graani su bolje informisani kako da se ponaaju kada se krivino djelo dogodi.

8. Policijski rad usmjeren na probleme u lokalnoj zajednici:

Policijski rad usmjeren na probleme u lokalnoj zajednici predstavlja opredmedenje proaktivnog kriminalistikog pristupa i fokusiranja policijske i kriminalistike strategijske djelatnosti na pretpolje kriminaliteta. Danas preovladava shvatanje da organizovano suprostavljanje kriminalitetu treba da pone jo u pretpolju kriminala. Policije vedine razvijenih zemalja svijeta danas, usmjerava svoju djelatnost na uoavanje problema u drutvu. Policijski i strategijs kokriminalistiki rad ne poinje momentom izvrenja krivinog djela ved se usredsreuje na uoavanje problema na uoavanje problema koji mogu prouzorkovati njegovo izvrenje. Na primjer statistike ubistava pokazuju svuda da se vie od 30% ubistava deava izmeu lanova porodice. U principu, nasilje u tim porodicama eskaliralo je godinama, svi su to znali, ali drutvo nije preduzimalo nita povodom toga. Danas se policija u saradnji sa drugim institucijama ozbiljno bavi sluajevima nasilja u porodici tako to obezbeuje dokaze o nasilju. Prema porodici i nasilniku preduzima mjere pojaanog nadzora i kontrole, nasilnik se iskljuuje iz porodice ili mu se prijeti tom mjerom.

9. Kriminalistika kontrola: Kriminalistika kontrola predstavlja organizovanu djelatnost organa unutranjih poslova koja

ima naglaen kriminalistiko-preventivno-represivni karakter i sastoji se u uoavanju, nadziranju i analizi pojava, mjesta i lica za koja postoji opta sumnja da mogu sadrati kriminalni naboj imajudi u vidu ranija iskustva. Kriminalistika kontrola se sastoji u uoavanju, nadziranju, i analizi: 1) pojava; 2) mjesta; 3) lica; Uslov za preduzimanje kriminalistike kontrole je postojanje opte sumnje koja se temelji na kriminalistikom iskustvu da bi odreene pojave, mjesta i lica mogla sadrati kriminalni naboj. U momentu preduzimanja kriminalistike kontrole u odnosu na neki od navedenih objekata, organi unutranjih poslova ne raspolau indicijama da postoji bilo kakvo kriminalno ponaanje, ved iskljuivo polaze od opte sumnje. Kriminalistika kontrola se vri trajno i neprekidno na osnovu opte sumnje, i u okviru nje se traga za osnovama sumnje koje ukazuju na to da moda se u nekoj sredini, neko lice vri krivino djelo. Kada u okviru kriminalistike kontrole doe do orijentaciono-eliminacionih indicija kriminalistika kontrola prelazi u vii stadijum koji se naziva kriminalistika obrada. Treba i napomenuti da kriminalistika kontrola ne prethodi uvijek kriminalistikoj obradi.

10. Kriminalistika obrada: Kriminalistika obrada je organizovana djelatnost organa unutranjih poslova sa naglaenim kriminalistiko-represivnim karakterom, u kojoj se preduzimaju operativno-taktike mjere i radnje, kako bi se poetne informacije o postojanju konkretnog krivinog djela ili o izvriocu ili eventualno potvrdile i povedale na stepen vjerovatnog saznanja da je odreeno lice izvrilo odreeno krivino djelo za koje se goni po slubenoj dunosti i na taj nain stvorili uslovi za privoenje ucinioca krivinom progonu. Kriminalistika obrada poinje kada postoje pojedinane indicije koje ukazuju sa najmanjim stepenom vjerovatnode, odnosno sumnje da je: 1)izvreno neko krivino djelo za ijeg se poinioca jo ne zna; 2)da je neko lice sumnjivo da je izvrilo krivino djelo; 3) izvreno je kd, I ucinilac se zna; Zakonik o krivinom postupku propisuje da je cilj kriminalistike obrade da se pronae uinilac krivinog djela, da se preuzmu mjere da se poinilac ili sauesnik uhvati, a ne da pobjegne, da se obezbjede svi tragovi kd i predmeti koje de omoguditi uspjeno voenje krivinog postupka. U okviru kriminalistike obrade preduzimaju se operativno-taktike mjerre i radnje kojima se trae, prikupljaju i provjeravaju orijentaciono-eliminacione indicije o postojanju djela i uinioca.

Ukoliko se sprovoenjem kriminalistike obrade utvrdi da nije poinjeno nijedno krivino djelo onda kriminalistika obrada u vezi sa konkretnim djelom i licem se obustavlja. Kada se u kriminalistikoj obradi utvrdi da su poetni osnovi sumnje u pogledu postojanja krivinog djela i odreenog lica podie se na vii nivo, na nivo osnovane sumnje, u vezi sa postojanjem odreenog djela i odgovornosti osumnjienog. Prema tome, osnovana sumnja je sistem meusobno povezanih kriminalistikih informacija koje ukazuju na to da je odreeno lice vjerovatni izvrilac krivinog djela u pogledu kojeg se sprovodi kriminalistika obrada. Izmeu osnova sumnje i osnovane sumnje postoji razlika u kvalitetu i kvantitetu, Cilj kriminalistike obrade jeste da se vjerovatnoda u pogledu izvrenja djela i odgovornosti odreenog lica, sa osnova sumnja, povisi na nivo vjerovatnoda koja odgovara osnovanoj sumnji. Takoe, kriminalistika obrada se odvija paralelno sa krivinim postupkom.

11. Pradenje i prismotra: Pradenje predstavlja operativnu kriminalistiku mjeru koja se sastojim u tajnom pradenju odreenih lica i kretanja, kao i neprimjetnom posmatranju tih lica, u cilju zapaanja i registrovanja svih okolnosti koje su znaajne za razjanjavanje konkretnog krivinog sluaja. Pradenjem se najede ostvaruju slededi ciljevi: 1) prikupljanje osnovnih podataka o osobi koja je objekat pradenja, kao to su: podaci o mjestu stanovanja, ivotnim navikama, zaposlenju, ponaanju, prijateljskim I profesionalnim kontaktima, kriminalnim vezama, i td. ; 2) utvrivanje identiteta sumnjivih osoba, bez legitimisanja; 3) upoznavanje okoline u kojoj objekat pradenja ivi I djeluje, uz identifikovanje svih sumnjivih osoba; 4) otkrivanje tajnih sklonita i skrovita osumnjienih; 5) utvrivanje evenutalnih priprema osumnjienih, ili drugih lica za izvrenje novog krivinog djela; 6) identifikovanje lica kojima de se predati predmet krivinog djela; 7) hvatanje pojedinih uinilaca prilikom izvrenja krivinog djela; 8) utvrivanje i koridenje najpogodnijeg trenutka za pretresanje stana ili drugih prostorija osumnjienih; 9) prikupljanje svih dostupnih informacija u obliku indicija I dokaza o vrsti, karakteru i obimu cjelokupne kriminalne djelatnosti osumnjienog, kao I njegovih saradnika. Postoji vie vrsta pradenja, prema subjektu koji ga realizuje razlikuju se: 1. Pradenje od strane ovladenih slubenih lica, to predstavlja redovan oblik pradenja;

2. Pradenje od strane graana ili saradnika policije, ovo je izuzetno rijedak oblik pradenja; Prema nainu na koji se vri imamo: 1.Pradenje pjeaenjem i 2.Pradenje koridenjem nekog prevoznog sredstva; Prema prostoru u kojem se vri: 1. Na otvorenom i 2.Zatvorenom prostoru; Ova dva vida pradenja se najede kombinuju, i smijenjuju. Osoben vid pradenja koji se isto kombinuje sa prismotrom jeste ubacivanje u kriminalne grupe i druge organizacije kriminalaca. Ovakvo pradenje se najede primjenjuje kada svi prethodni pokuaji razotkrivanja propali, pa ovo biva jedina solucija. Slubena lica koja realizuju pradenje moraju biti posebno obuena za preduzimanje ove operativne mjere. Oni treba da budu sposobni da pravovremeno i efikasno reaguju u svim uslovima djelovanja. Slubena lica moraju biti u dobroj fizikoj kondiciji, jer od toga izmeu ostalog zavisi uspijeh pradenja. Osnovni uslov uspjeno izvedenog pradenja je njegova tajnost, ovo posebno vai u sluajevima kada su objekti pradenja osumnjieni koji su veoma iskusni kriminalci. Pripreme aktivnosti se sastoje u detaljnom upoznavanju linosti koju treba pratiti i to naroito njenih navika, kruga osoba meu kojima se krede, kao i sredine u kojoj ivi. Pradenje se obustavlja kada je ostvarena svrha samog pradenja, ili kada je uoeno od strane praene osobe. Nakon obavljenog pradenja, obavezan je detaljan slubeni izijetaj. Prismotra je prvenstveno operativna kriminalistika radnja koja se ogleda u tajnom posmatranju I nadziranju odreenih lica, najede osumnjienih ili odreenih objekata. Ako se tokom prismotre na osnovu naredbe istranog sudije vre optika snimanja osumnjienih u pretkrivinom postupku, onda ona dobija I krivinoprocesni karakter. Prismotrom se ostvaruju osnovi ciljevi, ona moe da ostvari i veoma znaajnu preventivnu funkciju. Prismotra se esto preduzima u duem vremenskom periodu, te ona moe biti plodotvorna tek za nekoliko dana, nedelja pa i mjeseci. Za razliku od pradenja, koje je izrazito dinamikog karaktera, prismotra je po svojoj prirodi statina. Osnovni uslov za uspjeno vrenje prismotre je njena neuoljivost za lica prema kojima se primjenjuje. Vano je da slubeno lice u ulozi posmatraa ne izaziva nepotrebnu panju, potrebno je da on ne tri on ostalih, tj. da se ponaa to prirodnije I oputenije. Prismotra je laka na mjestima gdje ima vie ljudi. Ukoliko bi se desilo da slubeno lice neko ometa u toku rada, bitno je da on ne pokazuje svoja slubena dokumenta, jer bi time skrenuli panju na sebe. Kao i pradenje, prismotru treba u to vedoj mjeri prilagoditi okolnostima u kojima se ona obavlja te tako treba uzeti u obzir i vrijeme i mjesto izvrenja, postojanje guve, doba dana, itd. Ne samo to posmatrano lice tee moe da otkrije prismotru, nego pradenje ved je prismotrom lake dokumentovanje stvari koji koje su otkrivena putem fotografije, snimaka, itd. Nakon zavrene prismotre predaje se slubeni izvjetaj uz dodatak fotografija ili video materijala.

12. Zasjeda i hvatanje osumnjienog:

Zasjeda predstavlja operativno-taktiku mjeru, koja se sastoji u prikrivenom rasporedu slubenih lica organa unutranjih poslova, na onim mjestima gdje bi se mogli nadi uinioci krivinih djela. Zasjeda se moe postavljati u stanu, kudi, ili nekoj drugoj prostoriji, na otvorenom prostoru, itd. Osnovni ciljevi postavljanja zasjede su: -zaticanje osumnjienih prilikom vrenja priprema za preduzimanje krvinog dela, ili zaticanje uinioca prlikom izvrenja nekog krivinog djela; -tajno saekivanje osobe koje su bjekstvu, sa izdravanja kazne zatvora, itd. -spreavanje ilegalnih prelazaka dravne granice; -hvatanje i liavanje slobode odreenih lica kada za to postoje zakonski osnovi; -utvrivanje identiteta sumnjivih osoba; Osnovne osobine zasjede su organizovanost i tajnost. Ona predstavlja iznenadnu i veoma energinu akciju, mjesto zasjede se odabira na osnovu pribavljenih informacija o mugudem pojavljivanju uinioca. Na tom mjestu se dolazi prema unapriejd pripremljenom planu. Svi uesnici zasjede moraju u svakom trenutku da tano znaju svoj zadatak, u okviru planom napravljene podjele rada. Kada je rije o dugotrajnoj zasjedi koja se odvija u nodno doba, ona je neophodno da se vodi rauna o neostavljanju tragova prilikom naputanja mjesta zasjede. Zasjeda se moe kombinovati i sa prismotrom i nadzorom. S obzirom na raspored slubenih lica zasjede mogu da budu: 1. elna (frontalna) zasjeda se postavlja tako to je ljudstvo rasporeeno priblino u pravoj liniji, te okrenuto prema smjeru iz koga se oekuje dolazak osumnjuenog, rukovodilac zasjede se nalazi u sredini formirane zasjede. 2. Paralelna zasjeda postoji onda kada je ekipa koja zasjedu realizuje podjeljena je na dva djela i rasporeena u dvije paralelne linije. Ova vrsta zasjede postavlja se na otvorenom prostoru, po duini odreenog lokaliteta, najede kada se oekuje dolazak osumnjienog po putu, umskoj stazi, i td. 3. Polukruna zasjeda se postavlja u otvorenom prostoru, kada je poznat oekivan pravac kretanja osumnjienog. lanovi ekipe se rasporeuju u obliku polukruga ili tkz. depa. Polukrug je tako sastavljen da se njegov otvor nalazi prema smjeru iz koga se oekuje dolazak osumnjienog. 4. Kruna zasjeda praktino predstavlja opkoljavanje osumnjienog i ona se postavlja, kad aje poznat iri prostor u kome se osumnjieni nalazi. Slubena lica su sakrivena i rasporeena u obliku kruga iji centar predstavlja mjesto na koje treba da stigne osumnjieni. Prvi dio zadatka ekipe koja realizuje zasjedu smatra se uspijeno okonanim ukoliko osumnjieni dospije do cilja

svoga kretanja, a potom dolazi do sklapanja kruga i hvatanja osumnjienog. Prilikom postavljanja zasjede potrebno je da se unaprijed isplanira u okviru plana realizacije zasjede i rauradi sve varijante reagovanja na oruani otpor osumnjienog, kako se na njega ne bi uzvradalo haotino.

Hvatanje osumnjienog ili lienje slobode se preduzima kada su ispunjeni zakonski osnovi za preduzimanje te radnje, kao i kada se procjeni da je to opravdano u kriminalitiko -taktikom smislu. Kao esta greka, javlja se ne samo prekasno, ved i prerano lienje slobode. Preranim lienjem slobode, pozicija osumnjienog se ponekad stabilizuje, te se on prilikom kriminalistike obrade 'uvlai u svoju ljuturu'. Odlaganje lienja slobode iz taktikih razloga, moe da bude opravdano jedino u sluaju kada je obezbjeeno konstantno i tajno posmatranje, j er bi u suprotnom ono moglo vie da teti nego da koristi, s obzirom na mogudnost da uinalac moe da pobjegne. Posle odreivanja momenta hvatanja uinioca neophodno je odrediti mjesto gje se on moe pronadi i liiti ga slobode. Traenje osumnjienog koji se krije, ili je u bjekstvu, odvija se na slededi nain: 1. Prikupljaju se podaci od lica za koje postoje saznanja da imaju informacije o mjestu boravka osumnjienog. Zatim se posjeduje porodica, prijatelji, poslodavci osumnjienog, kao i druge osobe za koje se smatra da su u kontaktu sa osumnjienim. Kada postoji sumnja da osumnjieni se sprema za bjekstvo u inostranstvo onda je neophodno da se obavjeste nadleni organi. 2. Organizuju se prismotra i pradenje lica za koje postoji vjerovatnoda da odravaju veze sa osumnjienim. 3. Postavljaju se zasjede na mjestima gdje bi se prema pribavljenim informacijama mogao nadi osumnjieni, u nekim situacijama se vre i racije. Osumnjieni koje je potrebno uhvatiti djelimo na dvije kategorije: 1. na one za koje se osnovano pretpostavlja da nede pruiti otpor i 2. na ono koje se smatraju opasnim i za koje postoji mogudnost da de pruiti otpor. Ove dvije kategorije osumnjienih zahtjevaju preduzimanje razliitih operativnih i sigurnosnih mjera. Kada je u pitanju lice za koje se oekuje da de prilikom hapenja pruiti otpor, njih je potrebno hvatati na prepad. Opasni kriminalci se hvataju iznenada i to od strane najmanje dva slubena lica, i takoe je veoma vano da se uhvadeni delikvent brzo i efkasno pretrese. Prilikom liavanja slobode, delikven se ne mora uvijek vezati, ali kriminalistika taktika preporuuje da se u nekim sluajevima obavezno vri vezivanje. Vezivanje se obavezno vri u sluaju: 1. Kada je opasan kriminalac zateen prilikom vrenja nekog tekog krivinog djela; 2. Kada je delikvent opasan, naoruan i spreman na pruanje otpora; 3. Ako je osumnjieni nakon lienja slobode pokuao da pobjegne; 4. Ukoliko odreene indicije ukazuju na to da osumnjieni priprema bjekstvo;

5. Kada se sprovoenje opasnog kriminalca vri nodu; 6. Ukoliko se to spovoenje vri po terenu koje je pogodno za bjekstvo; Kada se procjeni da je uinioca najlake uhvatiti u njegovom, ili neijem drugom stanu, tj. na mjestu gdje se skriva, najbolje je uraditi to u jutarnjim asovima, jer se pretpostavlja da de se tada delikvent nadi u krevetu, tj. u stanju kada je najmanje spreman na pruanje efikasnog otpora. Nije preporuljivo da se poinilac hvata na javnim mjestima, jer tada esto mogu da stradaju nevini graani. Liavanju slobode vrlo esto prthode pradenje i prismotra osumnjienog kao i eventualno tajno prislukivanje, dok se neposredno hvatanje delikventa ostvaruje u kombinaciji sa zasjedom.

13. Racija:

Racija predstavlja munjevitu policijsku akciju, kojom se preduzima opsena blokada odreenih vedih prostora i povrina radi identifikovanja svih lica, zateenih na tom prostoru, te liavanja slobode pronaenih osumnjienih ili odreene kategorije lica. Racija je tokom pedesetih i ezdesetih godina ona je bila oblik policijske taktike, meutim racija je kao operativna policijska mjera doivjela svoju renesansu sedamdesetih godina i od tada ona zauzima znaajno mjesto u taktici, naroito u pogledu suprostavljanja krivinim djelima koji su povezani sa stalno rastudom narkomanijom. Racija se najede usmjerava protiv neodreenih ili nepoznatih uinilaca, ali za koje postoji osnovana sumnja da su dio poznate kriminalne grupacije. Racija se preduzima na osnovu prijema obavetenja da se na odreenom mjestu skupljaju ili nalaze odreene osobe. Sva zateena lica se legitimiu, a osobe koje se zadravaju i liavaju slobode su: 1. poimenino odreena lica; 2.osobe koje ne posjeduju line isprave ili se njihova dokumenta ine sumnjivim, kao potencijalno faksifikovana; 3. zateeni uinioci iz navike i profesionalci, ukoliko postoje i neke druge indicije koje ukazuju na njihovu vezu sa nekim krivinim djelom ili licima iz kriminalne grupacije, zbog kojih se i vri racija; 4. osobe koje nelegalno posjeduju vatreno oruje ili kod sebe imaju neko drugo oruje ili opasne oruje; 5.lica koja posjeduju sredstva izvrenja krivinog djela; 6.draoci stvari za koje postoji sumnja da su pribavljene izvrenjem krivinog djela; 7.skitnice, prostitutke, lani prosjaci, za koje postoji sumnja da su povezani sa izvrenjem nekog krivinog djela; 8.kupci ukradenih stvari i prikrivai djela ili uinioca;

8. Sva druga lica za koje postoje osnovi sumnje da su izvrioci krivinih djela ili sauesnici; Uspjenost racije zavisi od realizacije dvije grupe aktivnosti: 1. Pripreme racije i 2. Njenog sprovoenja; Raciju treba paljivo pripremati zbog injenice da se u njenom sprovoenju angauju jake snage, te da se njome snano zadire i u prava i slobode svih prisutnih graana. Pripremanje racije podrazumijeva potpuno tajnost u svim njenim fazama. Osnovni uslov za uspjenu realizaciju racije jeste njeno iznenadno preduzimanje, i to tkz. faktorom iznenaenja. Pored tajnosti, iznenaenje je uslovljeno kvalitetnim maskiranjem slubenih lica. Racija se po pravilu kombinuje sa pretresanjem sumnjivih lica uz identifikaciju svih zateenih graana. Jedna od karakteristika racije jeste da je naalost i neduni graani moraju trpjeti ogranienje pune slobode. Nakon svega toga graanima se daje logino objanjenje o svrsi preduzimanja te mjere i time se jaa povjerenje graanja u akcije organa unutranjih poslova, a i istovremeno se upozoravaju svi potencijalni delikventi.

14. Ureaji za otkrivanje lai na osnovu analize glasa:

Svi detekotori lai od kojih je svakako najznaajniji poligraf, se zasnivaju na polaznoj pretpostavci da se kod ovjeka koji lae, paralelno sa procesom laganja zbivaju i odreene fizioloke reakcije koje je mogude registrovati. Instrumentalno registrovanje lai se zasniva na injenici da psiha ovjeka direktno utie i na njegovu fiziologiju. Ovim odnosima psihikih i fiziolokih elemenata kod ovjeka bavi se psihofiziologija, a na toj povezanosti se bazira i djelovanje detoktora lai. Poligraf je uspio da svojim neminovnim kvalitetima se nametne kriminalistikoj praksi i na taj nain postane znaajno sredstvo u razjanjavanju zloina. eledi da stvore neko jednostavnije reenje, odreeni naunici su konstruisali ureaj za odreivanje stepena prisutnog stresa u glasu, smatrajudi da glas moe biti pouz dan indikator stresa koji nastaje prilikom laganja. Pojedini naunici su dali konstataciju da laganje izaziva izvijestan stres u glasu, koji se ogleda u promjenama glasa. Naime tako se bijes ili ljutnja koji su esto izraeni brim i isprekidanim govorom, a stres se moe manifestovati i tkz. 'provalama rijei', ili duim izgovaranjem rijei od uobiajenog izgovaranja. Osnovna govorna frekvencija oznaava nain izgovaranja glasova u relativno mirom i psiholoki stabilnom stanju, dok se u stanjima uzbuenosti ni pod uticajem stresa, dolazi do promjena u nivou govorne frekvencije. Upotreba ureaja za procjenu prisutnosti stresa, na osnovu glasam ne zahtjeva nikakvu specijalnu edukaciju. Ispitanik niti ne mora da bude prisutan, jer se analiza moe vriti i na osnovu audio snimaka, osim toga ovi aparati mogu analiziraju cijele reenice. Meutim, ovi aparati imaju i

nedostataka, naime, istraivanja su polazala da postoji velika nepouzdanost ovih ureaja za analizu stresa u glasu. Ne samo da je ova analiza krajnje neprecizna, ved i nepouzdana, osim toga ona je sa pravno-etike strane krajnje diskutabilna.

15. Primjena narkoanalize u krivinom postupku:

U periodu posle I svijetskog rata psihoanaliza Frojda dala je u praksi lijeenja raznih opsesija i neuroza izvjesne rezultate, meutim ova metoda je bila prilino spora. Dr. Hous i Horsli bili su prvi ljekari koji su primjenili metodu analiziranja podsvijesti dovoenjem pacijenata u stanje polunarkoze. Na ovaj nain, klasina psihoanaliza je usavravana primjenom raliitih droga. Ova metoda je nazvana 'narkoanaliza'. Ova se metoda izvodila na slededi nain: pacijentu se ubrizgava lagano odreena koliina droge u venu sve dok se ne dovede do stanja polunarkoze. Zatim se pristupa ispitivanju. esta upotreba ove metode nije mogla ostati nezapaena i od strane kriminalista. Time je poelo sve vede interesovanje za repertoar narkotika koji se mogu primjeniti pri ispitivanju okrivljenog u krivinom postupku. Tako se pored mnogobrojnih naziva doao i popularni naziv 'serum istine', koji je ubrzo potisnuo sve ostale naune izraze. *Pravni aspekt primjene narkoanalize u krivinom postupku: Ukoliko se poe od toga da je stanje izazvano upotrebom narkotika veoma slino stanju koje se dobija hipnozom, onda se moda moe lake pridi reavanju pravne problematike koju izaziva primjena narkoanalize u krivinom postupku. Za razmatranje pravnom postupka ovog problema treba imati u vidu i jedan momenat, a to je da normalan ovjek koji se koncentrisao na jednoj verziji odbrane kojom odbija od sebe krivicu, i ako je u svojoj odbrani istajan onda rezultat narkoanalize bide nekoristan. U pogledu razlikovanja narkoanalize i narkodijagnoze, smatra se da je ova podjela vjetaka. U ZKP nedosmisleno kae da ' nije dozvoljeno da se prema okrivljenom ili svijedoku, primjene medicinske intervenicije koje bi mogle da utiu na njihovu volju prilikom davanja iskaza.

16. Voenje informativnog razgovora sa graanima:

Informativni razgovor sa graanima predstavlja znaajnu radnju prikupljanja obavetenja o krivinom djelu i moguim poiniocima. Prilikom pozivanja graana na informativni razgovor mora se naznaiti razlog pozivanja. Prinudno se moe dovesti lice koje se nije odazvalo pozivu samo ako je na to upozoreno. Prvi zadatak koje se srede u primjeni ove operativno-taktike

radnje jeste pronalaenje graana, za koje se oekuje da mogu da prue vana obavetenja. Meutim, ovaj zadatak nije nimalo lak iz razloga to postoje graani koji ne ale da se pojavljuju na sudu ili da daju izjavu, jer se boje osvete kriminalaca. Do graana od kojih de se prikupiti obavetenja o krivinom dogaaju dolazi se na razliite naine. Neophodno je zadrati lica koja prisustvuju vrenju uviaja kako bi se meu njima pronali bududi svijedoci. Ponekad se i preko tampe ili medija traga za licima od kojih se mogu dobiti znaajne informacije. Mjesta na kojima de se obaviti razgovori moraju biti razliita, prilikom prvog kontakta, razgovora, sa graaninom treba izbjegavati slubene prostorije, i na taj se nain smanjuju forenzika odbojnost i zbunjenost. Kasnije informativne razgovore, posebno one sa osumnjienima treba obavljati u slubenim prostorijama. Informativni razgovor treba dobro pripremiti, i ako je potrebno prikupiti line podatke o linosti sagovornika. Razgovor sa graaninom ima iste faze kao i sasluavanje svijedoka i okrivljenog: 1.faza uspostavljanja kontakta 2.faza slobodnog izlaganja i 3.faza postavljanja pitanja; Voenje informativnog razgovora treba da obavlja iskusan operativac. Sa aspekta psiholog ije iskaza, informativni razgovor sa graaninom je od velikog znaaja. Graanin daje svoj prvi iskaz u okviru informativnog razgovora. Preporuuje se da se razgovori sa svijedocima ili osumnjienima snimaju. *informativni razgovor sa potencijalnim svijedocima: Voenje informativnog razgovora sa graaninom za kojeg se smatra da moe da prui odreene informacije vane za neko krivino djelo, se obavlja u skladu sa kriminalistikim pravilima sasluanja svijedoka. Potrebno je obaviti mnogo razgovora, prikupiti veliki broj podataka dok se ne doe do graanina koji moe da prui znaajne informacije. Na drugoj strani, graanin hode da prui informacije, ali ne eli da pojavi na sudu, Ukoliko to nije mogude, treba se zadovoljiti samo poverljivim informacijama, a iskaz takvog graanina tretirati kao razgovor sa informantom. *informativni razgovor sa osumnjienim: Voenje informativnog razgovora sa graaninom za koga se pretpostavlja da je izvrilac krivinog djela, sa aspekta kriminalistike taktike sprovodi se analogno sasluavanju okrivljenog. Prilikom voenja razgovora sa osumnjienim ne treba teiti samo ka dobijanju priznanja, ved treba nastojati da se doe do saznanja u pogledu pronalaenja materijalnih tragova kako bi se obezbjedili za potrebe krivinog postupka. Ako osumnjieni u okviru informativnog razgovora prizna izvrenje krivinog djela,ne treba se zadravati samo na tom priznanju, ved zatjevati od njega injenice u vezi sa izvrenjem krivinog djela.. *policijsko sasluanje osumnjienog u prisustvu advokata: Zakonik o krivinom postupku uveo je novinu koja se sastoji u mogudnosti sprovoenja informativnog razgovora sa osumnjienim u prisustvu advokata. Moramo istadi da svakako

postoje prednosti u vezi toga. Zapravo, iskaz koje je pribavljen u prisustvu advokata ima dokaznu snagu i moe se koristiti kao dokaz na sudu. Zatim, priznanje osumnjienog dako policiji u prisustvu advokada ima dokaznu snagu i katakter sudskog priznanja. Posmatrano sa aspekta psihologije, iskaz dat pred policijom vremenski je blizak izvrenju krivinog djela tako da psihika nestabilnost i gria savjesti po pravilu jo uvijek snano djeluju na izvrioca tako da se lake dolazi do priznanja. A posmatrano sa askpekta kriminalistike taktike pribavljanja iskaza izvrilac jo nije imao vremena da pripremi odbranu, utie na svijedoke, dogovori se sa advokatima, o strategiji nastupa, tako da je u pretkrivinom postupku lake dobiti priznanje nego u kasnijim fazama postupka. Sasluanje u prisustvu advokata iskljuuje mogudnost primjene sile, prijetnje, nekorektnog ponaaja prema osumnjienom, a podie zahtjeve za odlinim poznavanjem kriminalistike taktike i psihologije. U principu policija ne bi trebalo da izbjegava primjenu policijskog sasluanja osumnjienog u prisustvu advokata ved da postupi taktiki mudro i promiljeno, kako mi na taj nain izvukla maksimalne prednosti. Osnovno pravilo je da se svaki informativni razgovor sa osumnjienjim dobro pripremi. Treba zapoeti klasian policijski informativni razgovor, i onda ako se tokom voenja infromativnog razgovora uoe kontradikcije i nedoslednosti u izlaganju graanina, ne preporuuje se odmah osumnjienog suoiti sa tim okolnostima. Nakon toga graanina treba predoiti da bi u konkretnom sluaju mogao da bude smatran osumnjienim, i samo mu okvirno ukazati na osnove sumnje. Posle pozvati advokata, i obavjestiti dravnog tuioca. Dalje sasluanje treba nastaviti u prisusvu advokata. Primjenju se taktike metode uticajne na razumsku i emotivnu sferu sasluavanog, s obzirom na to da osumnjieni nije imao vremena da pripremi lanu odbranu iskaz de biti najblii istini, a prisustvo advokata obezbjedide njegovu procesnu validnost i dokazni kredibilitet. Na taj nain stvara se povoljna situacija za dobijanje priznanja.

17. Poligrafsko testiranje: U okviru kriminalistike obrade, kao pomodno tehniko sredstvo, moe se koristiti poligraf sa ciljem da se iz kruga osumnjienih eliminliu nevina lica, kako bi se operativna djelatnost koncetrisala na vjerovatnog izvrioca, i po mogudstvu od njega dobilo priznanje i pronali materijalni nosioci dokaznih informacija. Rije polograf potie od grkih rijei: poli- mnogo grafen- pisati. Srijede se i termin, detector lai. Primjena polografa se bazira na vezi koja postoji izmeu psihikog preivljavanje odreenje situacije. Aparati registruju automatske i samovolje fizioloke promjene u tjelu, koje nisu pod kontrolom svijesti i volje ispitanika. Sve ove fizioloke reakcije koje se isprovocirane postavljenim pitanjem mogu se manje ili vie izmeriti i registrovati na hartiji na displeju ili

ekranu kompjutera. Osnovni segmenti poligrafa su: 1.Kardiosfimograf- koji registruje srani rad i njegove promjene usled emocionalnih stimu lasa izazvanih postavljenjem pitanja. 2. Pneumograf- kojim se registruju promjene respiratornog volumena, odnosno ritam disanja. 3. Galvanografom-kojim se registruju promjene galvanskog elektrinog otpora koe. Poligrafsko testiranje se obavlja u posebnoj za to namjenjoj prostoriji, koja mora biti izolovana od buke. Osnovni uslov za poligrafsko testiranje je slobodni pristanak ispitanika, koje se daje pismeno. Po pravilu, nevino osumnjiene osobe pristaju na poligraf, jer smatraju da de na taj nain brzo se osloboditi od krivice. Dok osobe koje su stvarni izvrioci, pristaju iz razloga to ako ne pristanu, to moe biti protumaeno kao indicija krivice. Prije svakog testiranja osumnjienog, ispitiva na poligrafu treba to detaljnije da se upozna sa krivi nim predmetom. Prije testiranja takoe se vri informativni razgovor koji ima za cilj da se ispitanik upozna i prilikom voenja tog razgovora, zabranjena je bilo kakva strogost prema osumnjienom. Nakon toga se osumnjieni upoznaje sa fnkcionisanjem poligrafa. U toku ispitivanja posmatra se ponaanje osumnjienog. Nakon informativnog razgovora ispitiva sastavlja pitanja koja moraju biti jasna, i da na njih odgovori budu sa da ili ne. Nakon sprovedenog testiranja, ispitiva sa ispitanikom obavezno vodi pon ovni razgovor o krivinom djelu, sa analiziranjem rezultata testiranja. U ovoj fazi razgovora stvarni poinioci priznaju izvrenje djela. Tanost rezultata poligrafskog testiranja u velikoj mjeri zavisi od sposobnosti osobe koja ispituje. Poligraf se moe primjenjivati i fazama pretkivinog postupka i u fazi kriminalistike obrade, ali on se ne moe korisiti kao dokaz u krivinom postupku.

18. Alibi i njegovo provjeravanje:

Alibi je rije latinskog porijekla koja znai negdje drugde, na drugom mjestu. Alibi je odbrambeni dokaz, tj. dokaz nevinosti, kojim se tvrdi da lice koje je osumnjieno za izvrenje nekog krivinog djela u vrijeme njegovog izvrenje bilo na drugom mjestu. Dokazivanjem istinitosti alibija, stvara se neposredan dokaz nevinosti osumnji enog lica. Da bi se alibi mogao dokazati, potrebno je prethodno precizno utvrditi vijeme i mjesto izvrenja krivinog djela. Laan, netaan alibi postoji, kada se nakon provjere dokae da osumnjieni nije bio na drugom mjestu koje je naveo iznosedi svoj alibi. Laan alibi predstavlja indiciju vinosti. Treba razlikovati alibi kao pozitivnu i negativnu injenicu. Jau dokaznu vrijednost ima pozitivna injenica alibija, zato to je moda osumnjieni bio na mjestu izvrenja krivinog djela, ali nije bio primijeden, jer je bio preruen ili sakriven. Alibi se provjerava: 1. Razgovorom odnosno sasluavanjem lica koje se poziva na alibi: Prilikom voenja informativnog razgovora sa osumnjienim treba imati u vidu da iznoenje

slededih injenica moe da ukae na laan alibi: -kada nakon dueg vremena od izvrenja krivinog djela, osumnjieni navodi do detalja itav niz vremenskih i injeninih pojedinosti za koje nije imao razloga da ih pamti. Nevino osumnjieni po pravilu teko navodi svoj alibi. -postoji ozbiljna sumnja u istinitost alibija ukoliko osumnjieni nije odmah ponudio svoj alibi, ved je to uinjeno nakon dueg vremena. Pretpostavlja se da mu je trebalo vremena da smisli svoj alibi. -osumnjieni opirno navodi ta je radio u kritino vrijeme, ali ne moe da se pozove na svijedoke koji mogu to da potvrde. -treba sumnjati u alibi ukoliko osumnjieni navodi da je u vrijeme izvrenja bio sam i da je mijenjao mjesta, tada ga treba ispitati o detaljima koje nije mogao da uje od drugih. -aibi je sumnjiv ukoliko je u suprotnosti sa navikama osumnjienog. Prilikom uzimanja iskaza osumnjienog treba pitati za detalje i stvari koje nije imao vremena da smisli. Takoe treba obratiti panju na njegovo ponaanje, i sigurnost u izlaganju. 2. Razgovorom svijedoka alibija: Odmah nakon dobijanja izjave osumnjienog, treba potraiti na koja se pozvao kao svijedoke alibija. Sa svim svijedocima treba obaviti razgovor istovremeno i pojedinano, kako ne bi dolo do meusobnog dogovoranja. Lica koja treba da posvjedoe alibi tj. svedoke alibija treba pitati o detaljima koji se odnose na precizno odreivanje vremena razgovora i svih drugih pojedinosti o kojima je prethodno ispitan osumnjieni kako bi se uporedili njihovi iskazi. Treba imati u vidu da se osumnjieni poziva najede na svedoke njemu bliska lica, te sam tim oni ulaze u kategoriju pristrasnih svijedoka. Treba osnovano posumnjatu da je alibi unaprijed dogovoren, ako se iskazi osumnjienog i svijedoka alibija upadljivo nalikuju jedno drugom, jer upotrebljavaju isti redoslijed u izlaganju iste rijei i izraze.Osumnjieni moe da dovede u zabludu lica koja svijedoe u njegovu korist primjenujudi razne trikove: -osumnjieni je bio u drutvu lica koja potvruju njegov alibi, ali koja ga nisu svo vrijeme opaala, a on se poziva da ima alibi za itav kritini period. Zbog toga je vano utvrditi da li se alibi protee na itav kritini period. -osumnjieni je stvarno bio u vrijeme izvrenja krivinog djela na drugom mjestu s a licima koja mogu da povrde to, ali je ipak imao vremena da izvri krivino djelo. -osumnjieni je doveo u zabludu svijedoke alibija tako to je pomjerio sat unazad na osnovu kojeg je utvreno vrijeme njegovog prisustva sa njima. Zbog toga treba p itati lica koja daju alibi, na osnovu ega znaju da je osumnjieni sa njima bio ba u kritino vrijeme. -osumnjieni je doveo svijedoke alibija u zabludu tako to je stvarni dogaaj koji se desio u drugo vrijeme, primjenom sugestije fiksirao u njihovoj svijesti za kritino vremensko razdoblje izvrenja krivinog djela. 3.Rekonstrukcijom: Ponekad treba izvriti rekonstrukciju kako bi se vidjelo da li je osumnjieni imao vremena da

prevali rastojanje od mjesta izvrenja krivinog djela do drugog mjesta, na kome su ga vidjela lica koja potvruju njegov alibi. 4.Analizom isprava koje se nude kao dokaz: Alibi se moe provjeravati i na osnovu isprava koje nudi osumnjieni recimo: potvrdom dravnih organa koja mu je nekim povodom izdata na nekom drugom mjestu, zatim, peatom o vremenu prelaska dravne granice, itd. Zbog toga treba imati u vidu da se isprave mogu falsifikovati, te je stoga potrebna njihova provjera. 5.Analizom predmeta i tragova koji su pronaeni na mjestu krivinog djela: Analizom moemo utvrditi tano ili priblino vrijeme izvrenja krivinog djela. Meutim, krivic moe da podesi predmet i tragove na nain koji njemu stvara savrene uslove za alibi.

19. Pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga i pregled prostorija dravnih organa i privrednih subjekata i uvid u dokumentaciju:

Pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga je operativno-taktika radnja. Ovu mjeru preduzimaju organi unutranjih poslova kada pretpostavljaju, na osnovu postojanja opte sumnje u okviru kriminalistike kontrole ili posjedujudi konkretne informacije da de se na odreenim putnim pravcima, ili u odreenoj vrsti prevoznog sredstva biti prevoena sredstva, orua krivinog djela, predmeti proizali ili namjenjeni za vrenje krivinog djela. Ova operativno-taktina mjera posebno je znaajna pri otkrivanju meunarodnog terorizma; trgovine orujem; narkoticima; prebacivanju falsifikovanog novca, itd. ; Ukoliko se prilikom obavljanja ove operativne-taktike radnje nau traeni predmeti, vozilo i putnici se izdvajaju iz saobradaja i nad njima se vri detaljan pretres u skladu sa propisima. O rezultatu pretresa sainjava se zapisnik, a pronaeni su predmeti se oduzimaju i licu se izdaje potvrda o oduzetim stvarima. *pregled prostorija dravnih organa i privrednih subjekata i uvid u dokumentaciju: Ova operativno-taktika radnja preduzima se kada postoje osnovi sumnje da se u objektima nekog dravnog organa ili privrednog subjekta, sprema ili je izvreno krivino djelo. Pregled treba obavljati u prisustvo rukovodioca. Izuzetno, pregled se moe obaviti i bez prisutva rukovodioca ukoliko se traga za odbeglim uciniocem krivinog djela. Ako se prilikom pregleda pronau tragovi i predmeti krivinog djela onda se vri pretres u skladu sa normama Zakonika o krivinom postupku. Ovladena lica organa unutranjih poslova mogu da pregledaju dokumentaciju dravnog organa i privrednog subjekta, ako postoji osnovi sumnje. Pregled dokumentacije podrazumijeva pregled poslovnih knjiga, ugovora, faktura, evidenciju robe, i td. Dokumentacija koja sadri podatke i dokaze o vrenju krivinih djela se oduzima, i izdaje se

potvrda o njenom oduzimanju. Ukoliko se ukae potreba za to, vri se pretres.

20. Koridenje kriminalistikih operativnih evidencija: Pod kriminalistiim evidencijama se podrazumijevaju podaci koji su sistematski, planski, prikupljeni, sreeni i obraeni, a od znaaja su za uspjeno pradenje, otkrivanje i dokazivanje krivinih djela i njegovih uinilaca. Voenje kriminalistikih evidencija je sastavni dio operativnog, analitikog i statistikog rada policija svijeta. Kriminalistike evidenicije prestavljaju poetnu etapu svake kriminalistike operativne djelatnosti i njen kraj. Kriminalistika operativna djelatnost poinje pribavljanjem, analiziranjem i koridenjem podataka iz kriminalistkih evidencija o licima u odnosu na koja postoje osnovi sumnje da su izvrili neko krivino djelo. Osnovne kriminalistike evidencije su: *opta azbuna kartotetka-predstavlja osnovnu i najobimniju kriminalistiku evidenciju o osobama. U njoj se upisuju sva lica, koja su imale veze sa kriminalitetom , a to su prije svega osobe nad kojima je vrena kriminalistika obrada; zatim osobe koje su stavljene pod pojaan nadzor; lica protv kojih je podnijeta krivina prijava; lica ije identitet provjeravan ili utvren. Ova evidencija upuduje na druge evidencijje u pogledu traenja potpunih podataka; *evidencija krivinih djela sa nepoznatim uiniocem- ona obuhvata sva krivina djela kod kojih je nepoznat izvrilac na podruju organa unutranjih poslova. Krivina djela su grupisana po vrstama i nainu izvrenja; *evidencija odreenih kategorija kriminalaca- ona obuhvata povratnike, profesionalne delikvente, specijaliste razliitih kriminalnih orijentacija, kao i druge izvrioce, za koje se osnovano pretpostavlja da de ponoviti izvrenje krivinog djela, kao i sva druga lica koja se stvaljena pod pojaan nadzor; *evidencija krivinih djela po nainu izvrenja- ona sadri podatke o osobenostima krivinih djela kod kojih je uinilac nepoznat. Na osnovu podataka koji se nalaze u ovoj evidenciji moe se povezati vie krivinih djela kod kojih je uinilac nepoznat, odnosno izmeu krivinog djela i odreene kategorije izvrilaca, a ponekad je mogude povezati i krivino djelo sa nepoz natim izvriocem sa odreenim licem. U okviru ove evidencije je izvrena klasifikacija krivinih djela sa nizom potkasifikacija prema razliitim kriterijumima. *album fotografija kriminalaca- podrazumijeva evidenciju slika koje su sreene po vrstama krvinih djela, polu i godinama ivota. Evidencija sadri sinjaletike fotografije kriminalaca povratnika. Otedeni ili svjedoci, mogu na osnovu razgledanja slika u ovoj zbirci, da prepoznaju kriminalca kojeg su opazili; *evidencija osobenih znakova- sadri zbirku podataka o kriminalcima koji imaju neke osobene znake ili tjelesne mane, koje se mogu lako opaziti i na osnovu kojih se moe olakati process

prepoznavanja povratnika. *evidencija nadimaka- sadri nadimke profesionalnih delikvenata po kojima se za njih zna u kriminalnoj sredini. Pored nadimka upisani su i poznati podaci o kriminalcu, kako bi se, ako se u pojedinom sluaju zna samo nadimak mogu utvrditi u kojoj je linosti rije o konkretnom sluaju. *evidenija ukradenih i nestalih predmeta- sadre samo podatke o vrijednim predmetima i stvarima koje imaju neke karakteristike po kojima se mogu prepoznati. Svrha ove evidencije jeste da se lake pronae njihov vlasnik i utvrdi veza izmeu krae i nekog lica. *evidencija osoba otedenih krivinim djelom- obuhvata podatke o rtvi krivinog djela sa nepoznatim uiniocem. Zahvaljujudi ovoj evidenciji, moe se naknadno kontaktirati sa rtvom. *evidenicija nestalih lica i neidentifikovanih leeva- sa podacima o licima za koja se pretpostavlja da su nestala kao rtve krivinih djela, kao i o licima koja kriju svoj identitet ili nisu u stanju da navedu line podatke, zbog fizikih i psihikih bolesti. Ova evidencija sadri jo i podatke o pronaenim i neidentifikovanim leevima. Pored prikazanih evidencija vode se i evidencije legitimisanih sumnjivih osoba, odreenih objekata i kaznena evidencija.

21. Koridenje specijalno dresiranih pasa:

U operativnoj djelatnosti od znaajne pomodi su slubeni psi, u zavisnosti od vrste, karakteristika i dresure, slubeni psi se mogu podjeliti na: 1.Pse uvare, oni su dresirani da samostalno ili kao pomagai ovjeku, uvaju odreene objekte; 2.Zatitne ili odbrambene-patrolne pse, oni su dresirani za pomaganje usposavljanje javnog reda i mira; 3. Pse tragae; Posebno je znaajna upotreba psa tragaa za pronalaenje odbjeglih i skrivenih uinilaca kd, skrivenih ili odbaenih predmeta, sredstava, oruja kd, koji de posluiti kao materijalni dokazi, kao i pronalaenje leeva. Ukoliko je neko krivino djelo izvreno na mjestu koje nije prometno, blagovremena je upotreba psa tragaa, koja moe da donese brze i odline rezultate. Smatra se da ne bi smijelo da proe vie od est do osam sati od izvrenja kd, da bi se kao pomod koristili psi tragai. Dolaskom na lice mjesta, vodi dovodi psa do traga koji pripada uiniocu kako bi ga onjuio. Prilikom sleenja tragova, pas i njegov vodi idu naprijed, i kada se doe do mjesta e se poinilac krije, pas poinje da laje. Identifikacija koju izvri pas traga nema dokazni karakter, ved predstavlja iskljuivo orijetancionu-eliminacionu indiciju. Vrijednost koridenja psa tragaa jeste u tome to ukazuje na materijalne tragove, tragove kd, i sumnjivu osobu sa kojom se vodi informativni razgovor, provjerava alibi, vri se pretres U razliitim zemljama, razliita je u

upotreba psa tragaa. Prepoznavanje mirisnog traga primjenom odorolokih metoda, nema dokazni karakter, ali ima miljenja koja se ne slau sa tim. Naime, kriminalistika odorologija predstavlja granu kriminalistike, koja se zaniva na primjeni bionike, i ako se to desi, onda bi ona postala vrsta vjetaenja. Prednost koridenja ovih tragova jeste u tome to ih uinilac ne moe unititi, oni ostaju uvijek na licu mjesta.

22. Osnovi psihologije iskaza:

Iskaz kao osnova linih izvora dokaza: Kriminalistika djelatnost otkrivanja, fiksiranja i vredovanja dokaznih informacija u pretkrivinom i krivinom postupku temelji se na koridenju dvije osnove vrste dokaza, personalni ili lini, i stvarni ili materijalni. Mehanizmi nastanka, karakteristike, metode prikupljanja dokazne informacije i njeno koridenje kod ovih dveju vrsta se bitno razlikuju. Rezultat sasluanja je iskaz ispitanika. U procesnom pravu pod iskazom se podrazumijeva izjava nastala kao rezultat sasluanja, koju je neko lice dalo u pravnom postupku u svojstvu procesnog uesnika i kojom se potvruju injenice znaanje za primjenu prava. Sa aspekta psihologije iskaz predstavlja saoptavanje odreenih psiholokih sadraja. On se formira tako to se neka injenica opaa ulima, opaeno se zadrava pamdenjem, i potom zapamdeno saoptava. Kriminalistika mora da izuava zakonomjernosti formiranja iskaza, i njegove psiholoke karakteristike kako b mogla da iskoristi ta znanja radi pravilnog organizovanja taktike sasluavanja svijedoka, okrivljenog i vjetaka, kao i da bi razradila metode provjere njihovih iskaza. Iskaz nije samo pravni fenomen, ved predstavlja proizvod psiholokih procesa. *Psiholoke osnove iskaza: Psiholoke osnove formiranja iskaza su veoma sloene i obuhvataju itav spektar procesa vezanih za opaanje, pamdenje i reprodukciju opaanog. Svaki iskaz nastaje kroz ove tri faze, te se tako nastanak iskaza moe predstaviti slededom formulom: O(opaanje) + P(pamdenje) + R(reprodukcija) = ISKAZ Potrebno je naglasiti da su ove tri faze kroz koje prolazi iskaz do svog konanog formiranja, veoma sloene. Istie se da pored toga to svaki iskaz u svome formiranju prolazi kroz ove faze, ima i svoju individualni karakter i zavisi od karakteristika i stila linosti koja se sasluava. *Opaanje i mogudnost greaka, osjeti kao fizioloka osnova opaanja: Prva faza u formiranju iskaza predstavlja opaanje nekog dogaaja, opaanje je sloen proces koji poinje djelovanjem drai na ljudska ula. Dra moe biti fizika, hemijska i mehanika. Osjeti mogu biti razliitog kvaliteta, integriteta i trajanja, a glavna osjetna podruja su vidim, sluh, njuh, ukus i dodir. Osjetljivost ula na drai iz okruenja razlikuju se od ovjeka do o vjeka, te je potrebno poznavati termin prag osjetljivosti. Postoji minimalni prag osjetljivosti, koji

predstavlja najmanju dra koja djeluje na ovjeka, i maksimalni prag, koji podrazumijeva najvedu snagu drai koju mogu da registruju ljudska ula. Sa sta renjem se smanjuje sposobnost primanja drai. Osjetljivost na nadraaje, ili prag osjetljivosti je veoma adaptibilan, to uslovaljava da ovjek ako je navikao na neke drai, on ih ne moe registrovati. Ritmike akustine drai predstavljaju doivljaje koji se primjeduju tek onda kada prestanu, ili im se ritam promjeni. Osjetljivost na nadraaje moe biti u konkretnom sluaju izmijenjena prilikom uticaja razliitih drai. Imajudi u vidu sve ovo navedeno, od velikog je znaaja da se utvrdi simulativni kapacitet konkretnog svjedoka. 23. ulni organi i njihova sposobnost primanja drai:

Da bi se ispravno izvrilo opaanje neophodno je da ulni organi budu u stanju da registruju drai koje iz okruenja djeluju na njih, te je zbog toga neophodno je prikazati osobenost ulnih organa. *ulo vida i njegov znaaj za pravilno opaanje- u sudskoj praksi se najede srijedu svjedoenja o injenicama koje su zapaene angaovanjem ula vida, imajudi u vidu da se ovim ulom opazi 90% svih formacija koje se prime u toku ivota. ulo vida je najpouzdanije od svih ula, meutim ono ima svoje nedostatke, a oni su: daltonizam, kratkovidnost-dalekovidnost, hemeralopija. Pod daltonizmom se podrazumijeva nesposobnost razlikovanja boja, obino su to uta i plava odnosno crvena i zelena. Za sudsku praksu je bitnije nerazlikovanje crvene i zelene boje. Kratkovidnost i dalekovidnost- su relativno esti poremedaji vida, i u sluajevima kada svjedok nije nosio naoare, mogudnosti njegovog vizuelnog opaanja mogu biti znatno smanjene. Znaajno je ukazati na fenomen adaptacije. Adaptacija se sastoji u tome to organi ula mijenjuju svoju osjetljivost uslijed dejstva drai ili izmijenjenih okolnosti u kojima se odvija opaanje, privikavajudi se novom okolnostima. Postoji adapcija na tamu, gdje je potreban period od 3-10 minuta da bi se oko priviklo na mrak. Takoe imamo i adapciju na svijetlo, gdje ubrzo kada proe 3-4 minuta vidi se jasno, *ulo sluha i njegov znaaj za pravilno opaanje- svjedoenja na osnovu sluha su u naelu manje pouzdana od svjedoenja na osnovu ula vida. Sluni aparat, prima i regist ruje visinu, boju i jainu uma, trajanje zvuka i govora. Od znaaja je i adaptacija ula sluha, naime ovjek koji se nalazi na bunom mjestu nije u stanju da primi tihi zvuk. Buka koja posle dueg vremena djeluje na ovjeka, postepeno slabi osjetljivost njegovog ula sluha. U mnotvu ljudskih glasova, bolje se uju enski od mukih, jer su vii i piskaviji. (hahhahahaha) Sa starodu osjetljivost sluha slabi. Svjedoenja o jaini zvuka i pravcu iz kojeg dolazi su nepouzdana.

Kada je u pitanju svjedoenje na osnovu ula sluha, mnogo su pouzdaniji svijedoci koji imaju razvijen talenat za muziku i ritam. Nerealno je traiti od svjedoka da doslovno prenese ta je okrivljeni izgovarao. *Nos, usta i usna upljina kao primaoci hemijskih drai- nos, usta i usna upljina su primaoci hemijskih drai za ula mirisa i ukusa. Svjedoenja o mirisu i ukusu su krajnje neopouzdana. ulo mirisa je nepouzdano, jer ovjek ne moe da razlikuje i nije u stanju da prepozna vedi broj mirisa, a isto tako kod ula mirisa postoji sposobnost adaptacije. ulo mirisa je znaajno u sluaju svjedoenja o zapaljivim, eksplozivnim i otrovnim gasovima. ulo ukusa je krajnje nepouzdano i rijetko kada dolazi do izraaja u kriminalistikoj praksi. Kod ovih vrsta svjedoenja pojavljuju se velike potekode u pogledu opisivanja i verbalnog izraavanja osjeta. *ulo dodira- u sudskoj praksi se povremeno srijede u sluajevima razbojnitva, seksualnih delikata, kao i krivinih djela protiv ivota i djela, ukoliko rtva nije bila u mogudnosti da v idi ili uje napadaa.

24. Opaanje, opaanje proteka vremena, prostora, razdaljine i td. :

ovjek ne prima izolovane, elementarne osjeta. On predmete opaa cjelovito tako da je opaanje uvijek kompleksno, i sastoji se od osjeta koje su registrovala ula i iskustva, oekivanja i tumaenja svjedoka na osnovu kojih se formira opti utisak koje predstavlja opaanje. Opaanje je jedinstven proces i predstavlja subjektivni sud, subjektivni doivljaj objektivne stvarnosti. ovjek esto vidi samo ono to eli da vidi. Na opaanje utiu subjektivni i objektivni faktori. Na opaanje negativno utuu jake emocije, a opaanje oteavaju brzina odvijanja dogaaja, slaba vidljivost, udaljenost od objekta opaanja, veliki broj inforamacija, i td. *Opaanje proteka vremena- istie se da potpuno logino i psiholoko izdvajanje vremena iz kategorije prostora predstavlja uslov za opaanja vremena, ono se odvija negdje na uzrastu oko 8-me godine ivota. Procjena vremena zavisi od duine vremena o kome svjedok treba da se izjasni. Postoji tendencija da se vremenski interval ispod 5 min precijeni, a preko 10 min potcijeni. Svjedok koji sse dosaivao i kome je vrijeme proticalo jednolino, ima osjedaj da je prolo vie vremena nego to jeste, dok sa druge strane svjedok dok je u kritinom vremenu upranjavao djelatnost koja je zaokupila njegovu panju, imade osjedaj da je prolo manje vremena nego to zaista jeste. Najpravilnije opaaju protek vremena, u okviru procjene minuta ili sekundi, ljudi su navikli da planiraju svoj ivot u tim jedinicama. Ukoliko je potrebno da se pocjeni duina proteklog vremenskog intervala, najbolje je, ako je mogude, rekonstruisati dogaaj i zahtjevati od svjedoka da obavlja istu djelatnost koju je obavljao u vrijeme opaanja kritinog dogaaja sa

mjerenjem vremena pomodu toperice. Sa povedanjem godina ivota lica od koga se trai procjena vremena povedava se i osjedaj brzine proteka vremena. *Opaanje prostora, visine, razdaljine i mnotva- u sudskoj praksi nailazi se na tekode pri odreivanju tanosti iskaza svjedoka koji se izjanjavaju o opaanju prostora, razdaljini izmeu objekata ili veliinama, mnotvu. Opaanje prostora, visine, razdaljine- najtanije se ocjenjuju rastojanja do 0,5 i veliine predmeta 1 do 4 m. Velika rastojanja obino se potcjenjuju, a mala precjenjuju, Visina se najede precjenjuje. Pri procjeni prostora ili razdaljine veliku ulogu ima individualno iskustvo. Opta sposobnost za procjenu razdaljine ne postoji, meutim u kriminalistici se istie da ako jedan svjedok dobro procjenjuje na jednom prostoru, da to ne mora da znai da de isto tako i na drugom. Opaanje i procjena rastojanja izmeu dvaju objekata u momentu posmatranja, i procjena iste razdaljine po sjedanju, kada se od svjedoka naknadno trai, znatno se razlikuju. svjedoenje o mnotvu-spada u najnesigurnija izjanjavanja svjedoka. Koeficijent zablude krede se od polovine do stotostrukog. Svjedok zapaa samo ukupnu koliinu, a tanost zapaanja zavisi od specijalnog iskustva. *Opaavanje ovjeka-svjedoenja koja imaju za predmet opaanje ovjeka su veoma sloena i obuhvataju dvije skupine pitanja. Kada lice koje se prepoznaje nema jasno upadljive osobene znake, mogude je prepoznavanje na razdaljini od 40-80m, lice koje se slabije poznaje i rijetko via, mogude je prepoznati na razdaljini od 25-30m. Zatim osobu koju je svjedok samo jednom vidio prepoznaje je ako je samo jasno vidio crte lica i to na razdaljini do 15 m. Veliina predmeta ili lica koja se nalaze jedno pored drugog procjenjuje se na osnovu meusobnog uporeivanja. Primjer, ako ovjek srednjeg rasta, stane pored ovjeka nieg rasta, onda se on procjenjuje kao visok ovjek.

25. Pamdenje i zaboravljanje (mogudnosti greaka):

Pamdenje je drugi sastavni stadijum u formiranju iskaza i sastoji se u zadravanju u psihi linosti opsenog i doivljenog dogaaja, procesa ili odnosa, sa mogudnodu prisjedanja. Sjedanje je sposobnost da se dogaaji koji su se opaali u prolosti dozovu u svijest, to je pretpostavka za reprodukciju dogaaja. Sjedanje obuhvata sposobnost opisivanja ranije opaenih sadranja ili njihovo prepoznavanje. Predstave sjedanja o dogaaju koji se ranije opaao i koje svjedok opisuje prilikom iskazivanja mogu biti veoma nesigurne i podlone iskrivljavanjima. Prvo, predstave sjedanja su nestalne i nestaju iz svijesti, drugo, predstave sjedanja su djelimine, nepotpune, imaju mnogo praznina. Trede, predstave sjedanja su statine, bez dinamike, vie podsjedaju na sliku nego na film, i etvrto, postoji tendencija ka mjenjaju i popunjavaju praznina u okviru predstava sjedanja u skladu sa logikim zakljuivanjem,

tumaenjem, linim oekivanjima, motivima Nailazimo na pojam eidentiar. Eidentiari su savreni svjedoci iz razloga to imaju tu sposobnost da dogaaj koji su ranije opaali prizovu u svojoj svijesti u obliku predstavnih slika koje imaju sve karakteristike osjeta u momentu opaanja. Ova sposobnost se srijede kod djece, i gubi se nakon puberteta. *Karakteristike pamdenja, vrste i mogudnosti greaka: Postoje neke karakteristike pamdenja koje sudija treba da ima u vidu prilikom sasluanja svjedoka: 1. Svjedok bolje pamti ono to je hotimino zapamdeno; 2. Kada je u pitanju nehotimino pamdenje bolje pamti i sporije zaboravlja dogaaj ija je sutina jasno opaena nego ako to nije; ukoliko je dogaaj od ranije poznat;i ukoliko linost procjenjuje da je od posebnog znaaja za nju; 3. Bolje se pamte dogaaji iji se smisao gube; 4.Bolje se pamte dogaaji u kojima je svjedok uestvovao; 5.Ukoliko je dogaaj opaan uz istovremeno primanje drai od strane vie ulnih organa; 6. Pamdenje svjedoka ima selektivni i individualni karakter. Vrste pamdenja koja su od znaaja za kriminalistiku: 1. Neposredno i posredno pamdenje- Neposredno pamdenje podrazumijeva urezivanje nekog dogaaja u sjedanje na takav nain da je sadraj stalno prisutan u svijesti, usled ega se moe u svako doba reprodukovati. Izvrenje krivinog djela due vrijeme potpuno okupira svijest krivca usled ega se u njegovom ponaanju moe uoiti indicija psihikog djelovanja krivinog djela na uinioca. Posredno pamdenje je sposobnost da se uz izvjestan napor dozove u svijest doivljaja, nakon dueg ili kradeg vremena nakon opaanja. Sjedanje se obavlja uz metode asocijacija, sasluanja na mjestu opaanja, ili rekonstrukcijom dogaaja. 2. Hotimino i nehotimino pamdenje- Hotimino pamdenje je ono, kod kojeg su u odnosu na dogaaj postojala panja i interes. Ono je kvalitetnije, ali se u praksi svjedoenja ree srijede. Nehotimino pamdenje se ede srijede u praksi, iz razloga to se krivina djela odvijaju brzo i iznenada. 3.Vizuelno, logiko-smisaono, emocionalno i motorno- sposobnost pamdenja je kod razliitih ljudi raznolika. Jedni ljudi bolje pamte vizuelno, drugi logiki-smisaono, tredi emocionalno. Motorno pamdenje podrazumijeva sposobnost zapamdivanja sloenih psihomotornih radnji.

26. Greke pamdenja (kontaminacije, fantazije i amnezije):

Pod pojmom kontaminacije podrazumijeva se stapanje dvaju ili vie raznih doivljaja u jedan jedinstveni kompleks predstava, iako oni ne ine cjelinu. Kontaminacije uslovljavaju slinost opaanja, vremena deavanja, prostora, osoba.. Kontaminacije su svojstvene za svakidanje

dogaaje. Usled toga svjedok ne iskazuje o tome to se stvarno desilo, ved opisuje ablonski tok odvajanja dogaaja. Fantazije ili lano sjedanje- predstavljaju produkte mate o dogaajima koji se u stvarnosti nisu dogodili. Srijedu se i kao mjeanje sjedanja zaista doivljenog dogaaja i predstava koje su plo d mate svjedoka. Mogu biti i plod patolokih poremedanja pamdenja usled raznih duevnih bolesti, kao i u stanjima tekog umora, u stanju alkoholisanosti, pospanosti, i td. Pod pojmom amnezije podrazumijeva se odsustvo, gubitak pamdenja. Mogu biti organskog porijekla i psihogene, i usled tekog emocionalnog oka. Mogu biti trajne i privremena, potpune i djelimine. Imamo anterogradnu amneziju i retrogradnu amneziju. *Prisjedanje svjedoka- postoji kada se zapamdenje predstave prizivaju u svijest poslije iz vijesnog vremena. Ukoliko je dogaaj pogreno opaen, i prisjedanje de biti pogreno. Prisjedanje je forma aktuelizacije zapamdenog materijala, ono moe biti nehotino, nevoljno, i hotimino odnosno voljno. Nehotino, nevoljno prisjedanje karakteristino je za oivljavanje neprijatnih dogaaja u svijesti. Za kriminalistiku praksu je znaajno nevoljno oivljavanje predstava sjedanja svjedoka ili okrivljenog. Na taj nain planski se izaziva aktiviranje ili pojaavanje indicije psihikog djelovanja krivinog djela na poinioca. Hotimino ili voljno prisjedanje je pokuaj svjedoka da uz pomod ispitivaa u svijest prizove zapamdenje sadraje koji su od znaaja za krivinu stvar. Hotimino pamdenje je aktivan proces reprodukcije. Ukoliko se dogaaj desio prije dueg vremena i bio je sloen, sa mnogo detalja, svjedoka, prisjedanje svjedoka de biti teko i fragmentirano. Preporuljivo je da se uradi rekonstrukcija i da za vrijeme njenog odvijanja zatrai se od svjedoka da bude u istom poloaju kao i za vrijeme krivinog djela koje je opaao. Na taj nain izazivaju se asocijacije koje de aktivirati predstave sjedanja. Vizuelizacijom u svjedokovoj svijesti samo jednog kompleksa opaanih injenica tako to de mu se predoiti neke okolnosti ili predmeti. Postoji nekoli ko naina ispitivanja svjedoka koji imaju za cilj aktiviranje asocijativnih veza u sjedanju kako bi mu se pomoglo da se prisjeti vanih injenica: *ispitiva de postavljati pitanja o injenicama koje su za temu ispitivaa bez znaaja, ali uprokos tome, zanimaju svjedoka i zbog toga su moda asocirale na krivini dogaaj; *postavljaju se pitanja o okolnostima koje su se vremenski neposredno prethodile onome to zanima kriviara; *trai se da svjedok detaljno iznese sve po redu to je tog dana radio i doiveo. Na taj nain svjedok se donese do kritine okolnosti. Izuzetno mogu da se predoe svjedoka, radi oivljavanja sjedanja, neke okolnosti ili bilo koji predmet povezan sa kritinim okolnostima, koje je svjedok zaboravio. Svjedoku se ne smije da ti da upozna ta su drugi svjedoci kazali. Sasluanje se vri na mjestu krivinog djela- ne samo vrijeme nego i prostor, snane su potpore sjedanja. Sasluanje se obavlja pomodu mape uviaja, makete lica mjesta, i td.

27. Reprodukcija opaenog i zapamdenog i mogudnosti greaka, ponovno svjedoenje:

Kvalitetan iskaz svjedoka u vezi sa opsenim injenicima zavisi i od uspjene reprodukcije u pretkrivinom i krivinom postupku. Treba imati u vidu da kvalitet reprodukcije zapamdenog sadraja zavisi i od atmosfere pri sasluanju svjedoka. tetan je birokratski, hladan, nezainteresovan i odbojan odnos ispitivaa prema svjedoku. Kvalitet informacija koje se saoptavaju pri reprodukciji ne zavisi samo od opaanja i zapamdivanja, ved i od psihikog stanja ispitanika, njegov intelekta, sposobnost verbalnog izraavanja, karatera i td. Kvalitetna i vjerna verbalna reprodukcija, nije nimalno jednostavna. Teko je verbalno izraziti i precizno opisati afektivne situacije, emotivno proivjene kompekse, vlastite motive, impulse i podsticaje na odreeno ponaanje. Uspjeno sporazumijevanje prilikom reprodukcije oteava koridenje dvosmislenih izraza ili fraza kojima se slue i svjedok i ispitiva.Treba imati u vidu da u velikoj mjeri smeta afektivno stanje u momentu reprodukcije. Ne treba svjedoka dovoditi u afekat prilikom izlaganja. Preporuuje se ako je svjedok u afektu ili jako uzrujan prilikom reprodukcije, s obzirom na to da se krivino djelo dogodilo neposredno prije davanja iskaza, da se saeka nekoliko sati kako bi se svjedok smirio. *Ponovno svjedoenje- veliki je znaaj strunog obavljanja prvog sasluanja, jer u protivnom greke i sugerisanje odreenih injenica i verzija ispitivaa, iskrivljavanja pogrena interpretacija, kasnije se ne mogu otkloniti. Svako naredno sasluavanje je u stvari prepriavanje prethodnog iskaza, i ne crpi se iz sjedanja opaenog dogaaja. ak i prepriavanje opaenog dogaaja izvan procesne sfere dovodi do izmjena i uobliavanja, fiksiranja na neke detalje, a zapostavljanje drugih. Ponovnim opisivanjem opaenog formiraju se nove asocijativne veze, a sastav elemenata iz prvobitnog doivljaja je sve ui. Ne treba dozvoliti da svjedoci zajedno u hodniku ili na licu mjesta prilokom vrenja uviaja, ekaju sasluanje, jer de onda meusobnim prepriavanjem dogaaja uzajamno da utiu jedni na druge. Nedopustivo je prvo predoiti svjedoku ta je ranije rekao, pa ga potom sasluavati. Svjedoci mogu da izmjene svoj iskaz na glavnom pretresu i usled razliitih uticaja i sugestija sa strane.

28. Dozvoljena pitanja:

Prilikom pribavljanja iskaza u pretkrivinom i krivinom postupku, neophodno je ispitaniku postavljati pitanja kako bi ispitiva usmjerio komunikaciju u eljenom pravcu, saznao i fiksirao injenice koje su od znaanja za reenje konkretne krivine stvari. Pitanja se postavljaju

svjedoku i vjetaku. Prilikom postavljanja pitanja, treba voditi rauna o tome da se ne sugerie na ispitanika i time se otetilo njegovo sedanje i pravilno iskazivanje. Imajudi to u vidu, pitanja u kriminalistici se djela na dozvoljena i sugestivna. *Dozvoljena pitanja: Pojam: dozvoljena pitanja su ona pitanja koje se postavljaju prema zahtjevima devet zlatnih pitanja kriminalistike i ne upuduju ispitanika na to kakav odgovor treba da prui. Dozvoljena pitanja ne sadre u sebi sugestiju u pogledu pruanja mogudih odgovora. Ova pitanja se jo i nazivaju i otvorena pitanja. Na osnovu pitanja i njegove formulacije sasluani ne moe da izvue nikakvu informaciju u pogledu odgovora. Izbor trenutka postavljanja, fo rmulacija i meusobni redosled pitanja zavise od: procesne uloge sasluavanog, dobronamjernosti odnosno nedobronamjernosti, njegovog intelektualnog nivoa, psihosocijalne zrelosti, tipa linosti i odabrane taktike sasluanja. Osnovi tehnike i taktike postavljanja pitanja: kriminalistika je izgradila sledede osnovne preporuke tehnike i taktike formulisanja i postavljanja pitanja: -pitanja treba da budu prilagoena obrazovanju, intelektualnom nivou i uzrastu sasluavanog; -pitanja moraju biti kratka, razumljiva i jasna, treba izbjegavati dugake i zamrene reenice kao i sloene konstrukcije prilikom formulisanja pitanja; -prilikom formulisanja pitanja treba izbjegavati visokostrune izraze, apstraktne pojmove, i rijei sa viestrukim znaenjem. -pitanja treba rasporediti prema prirodnom toku dogaaja; od opteg preko posebnog;od lakih ka teim; i td. -pitanje treba da obuhvati samo jedan predmet interesovanja. -pitanje ne treba oblikovati u vidu negativne formulacije. Ovakvim formulacijama negativno se utie na motivaciju za svjedoenje, stvara se odstupnica za izbjegavanje svjedoenja tako to de jednostavno redi da se ne sjeda ili da nita nije vidio. -treba dobro razmisliti o upotrebljenim uzrazima tokom formulisanja pitanja. Nikad ne treba koristiti prenaglaena, predimenzionalna znaenja, a uvijek je bolje upotrebiti neto blae. -prilikom sasluanja, razgovora, treba uvijek izbjegavati izraze koji sadre neslaganje, pridikovanje i moralne prekore zato to oni pojaavaju svesni i nesvesni odbrambeni stav sasluanog, to pogubno utie na motivaciju za davanje iskaza i saradnju. -pitanje treba formulisati tako da svjedok ne moe da zakljui da ispitiva zna odgovor na njega ili kakav ga odgovor interesuje. Podjela dozvoljenih pitanja: djele se na: 1. Dopunjujuda pitanja imaju za cilj da navedu lica da izloi neke injenice ili okolnosti koje je propustilo u svom slobodnom izlaganju; 2. Precizirajuda pitanja slue da se lice usmjeri na ponovno iskazivanje o injenicama i okolnostima o kojima se nije ranije govorilo, ali ovog puta trai da se konkretizuje i objasni svoje

izlaganje; 3. Podsjedajuda pitanja imaju za cilj da pomognu svjedoku da se prisjeti okolnosti ili injenica koje je zaboravio. Postavljanjem ovih pitanja trebe izbjegavati formulacije koje sugeriu odgovore. 4. Kontrolna pitanja imaju za cilj da se: a) provjeri pouzdanost iskaza svjedoka-kontrolnim pitanjima se provjerava pouzdanost sjedanja svjedoka, tako to se od njega trai da se izjasni o injenicama i okolnostima koje nisu direktno povezane sa predmetom dokazivanja (themom probandi), ved sa injenicama subjektivne i objektivne prirode koje su mogle da utiu na kvalitet iskazivanja. Kontr olna pitanja se mogu odnositi na: 1.Izvor saznanja o relativnim injenicama; 2.Okolnosti objektvne prirode pod kojima je zapaena injenica; 3.Okolnosti subjektivne prirode; 4.O razlozima za ispravno pamdenje i opaanje; 5.O razlozima za uestvovanje u postupku i eventualnoj zainteresovanosti; 6.O promjenama na licu mjesta koje su nastale nakon izvrenog krivinog djela, a prije dolaska uviajne ekipe; b) provjeri ispravnost svjedokovih procjena i sposobnost za pravil no opaanje-svjedoci se na sudu izjanjavaju o veliinama, mjerama, razdaljinama, proteku vremena, a da nisu svjesni koliko su te njihove procjene pogrene. Mjerenjem tih daljina ili rekonstrukcijom na licu mjesta, utvruje se konkretna sposobnost procjenjivanja svjedoka. c) utvrdi postojanje (ne)doslednosti u iskazima- kontrolnim pitanjima se provjerava doslednost sa ranije datim iskazima o nekoj injenici, odnosno stabilnost sjedanja ispitanika. Taktika postavljanja ovih pitanja se sastoji u tome to se tokom sasluanja nakon odreenog vremena, ponovo postavlja pitanje, ali u drugaijem kontekstu. d) provjeri iskrenost u pruanju odgovora- ukoliko kriminalista posumnja da se ispred njega nalazi neiskreni ispitanik, moe se provjeriti da li njegova pretpostavka tana postavljajudi ova pitanja. e) utvrdi eventualno postojanje kompleksa krivice kod osumnjienog; f) razoblii ispitanik koji lae- predoavanjem protivrijenosti ispitaniku ili nesigurnosti koje su ispoljene pri pruanju odgovora na kontrolna pitanja i traenjem objanjenja za takvo ponaanje, vri se snaan pritisak na okrivljenog da prui istinito priznanje.

29.Sugestivna pitanja:

Sugestivna pitanja su nedozvoljena i Zakonikom o krivinom postupku zabranjena, iz razloga to, direktno ili indirektno upuduju ispitanika na to kakav odgovor treba da prui, odnosno kakav se odgovor od njega trai. Sugestivna pitanja su formulisana tako da direktno ili indirektno utiu na sadrinu odgovora svjedoka. Ta su pitanja veoma tetna za utvrivanje istine. Ukoliko sjedanje na neku injenicu nije sigurno, sugerisana netana informacija zamjenjuje originalnu i zauzima njeno mjesto. Sugestivna pitanja su posebno opasna kada ispitani nije siguran u injenice koje je opazio, ukoliko je umoran prilikom sasluanja, uplaen ako je slabouman ili je dijete. Lake se prihvata neistinita sugestija.Sugestija se ostvaruje ne samo formulacijom ved i intonacijom prilikom postavljanja pitanja, osmjehom, suvie upornim insistiranjem na nekim injenicama o kojima ispitanik ne moe da se izjasni. U naelu, smatra se da sugestivnim pitanjima pripadaju sva ona na koja se moe odgovoriti sa da ili ne. Meutim, mogude je sugestivno i djelovati na okrivljenog. Sugestija ove vrste je moguda ukoliko je osumnjieni sugestibilna osoba sa kompleksom manje vrijednosti, duevno zaostala, maloljetnik, ukoliko je prilikom izvrenja krivinog djela bio pod dejstvom alkohola, narkotika, i td. Iznuena priznanja mogu da dovedu do osude nevinog okrivljenog, ili u najboljem sluaju da iskomplikuju postupak. Takoe se, iako rijetko, moe sugestivno djelovati na vjetaka. Postoje kriminalisti koji smatraju da sugestivna pitanja mogu izuzetno postavljati kao vid kontrolnih pitanja kako bi se provjerila sigurnost svjedokovog sjedanja. Vrste sugestivnih pitanja: 1. Potpuno disjunktivna pitanja ne doputaju drugi odgovor sem da ili ne. Postavljenim pitanjem se u bitnoj mjeri ograniava odgovor ispitanika. Ne ostavlja mu se izbor. Nesiguran svjedok podlijee sugestiji i na potpuno disjunktivno pitanje odgovara sa da. 2. Nepotpuno disjunktivna ili alternativna pitanje ne iskljuuju i druge mogudnosti koje nisu obuhvadene pitanjem, ali se njihova snana sugestija ogleda u tome to u mogudem odgovoru odreuju granice u okviru kojih se najede krede svjedok koji nije potpuno siguran u svoje sjedanje. Alternativa mogudih izbora odgovora koji se nude formulisanjem pitanja moe biti prosta ili dvojna. Nedostatak ovih pitanja je u tome to stvarno injenino stanje nije obuhvadeno mogudim odgovorom. 3. Ekspektativna ili idekivajuda pitanja upuduju ispitanika na to kakav se odgovor od njega isekuje i mogu da budu formulisana u potvrdnom ili odrinom obliku. 4.Odluna pitanja direktno sugeriu odgovor ispitaniku. Ovako formulisana pitanja direktno utiu na falsifikovanje svjedokovog sjedanja. 5. Kapciozna pitanja su izuzetno opasna, jer se polazi od pretpostavke da je neka injenica utvrena iako ona jo to nije. Kapciozno pitanje se temelji na hipotetikoj pretpostavci kao poznatoj, i polazi od nje, mada se prethodno nije ustano vila injenica od koje se polazi u postavljanju pitanja.

6. Nadovezna pitanja se temelje na dobijenim odgovorima na prethodna sugestivna pitanja, tako da se njima dalje napreduje u procesu iskrivljavanja svjedokovog sjedanja.

30. Sasluanje svjedoka:

Sasluanje svjedoka je dokazna radnja koja se sastoji u pribavljanju iskaza od osobe za koju se pretpostavlja da nije izvrilac krivinog djela koje se istrauje i da je opaala njegovo izvrenje ili da su joj poznate druge okolnosti od znaaja za razjanjenje konkretne krivine stvari. Sasluanje svjedoka je sloena radnja. Odredbama Zakonika o krivinom postupku propisana je obaveza svjedoka da se odazove pozivu suda kojim se od njega trai da svjedoi u odreenoj krivinoj stvari. Za razliku od okrivljenog, svjedok je duan da iskazuje i govori istinu pred sudom. Odazivanje pozivu za svjedoenje i davanje iskaza pred sudom je zakonska i moralna obaveza svih graana. ZKP propisuje da su u konkretnom sluaju ne moe sasluati kao svjedok: 1. Lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dunost uvanja dravne, vojne ili slubene tajne, dok ga nadleni organ ne oslobodi te dunosti; 2. Branilac okrivljenog o onome to mu je okrivljeni kao svom braniocu povjerio, osim ako sam okrivljeni to i zahtjeva; 3. Lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dunost profesionalne tajne; Pored navedenih lica osloboeni od dunosti svjedoenja su lica koja su u pravoj krvnoj liniji sa okrivljenim, brani drugovi, i td. Od svjedoka de se zahtjevati da prije svjedoenja poloi zakletvu. Razlog polaganja zakletve navede se u zapisniku. Ne smiju se zaklinjati lica koja: 1. nisu punoljetna u momentu sasluanja; 2. za koja je dokazano ili za koja postoji sumnja da su izvrila ili uestvovala u krivinom djelu zbog kojeg se sasluavaju; 3. koja zbog svog duevnog stanja ne mogu da shvate znaaj zakletve; Osnovni kriminalistiko-taktiki ciljevi uspjenog sprovoenja ove radnje sastoje se u uspostavljanju meusobnog povjerenja i saradnje izmeu ispitivaa i svjedoka, u podsticaju svjedoka da osvjei svoje sjedanje, a vjerno saopti svoja opaanja, ostvarenje ovih ciljeva nije nimalo lako. Svako sasluanje treba pripremiti. Pripreme za sasluanje svjedoka obuhvataju: *analizu postojedih akata u vezi sa konkretnim krivinim predmetom i izuavanjem dokaza kojima se raspolae. Sudija mora da izui postojede izjave drugih svjedoka i okrivljenih. Ako je svjedok koje se sasluava ranije dao izjavu, neizostavno je treba prouiti. *ponekad je vano da sudija izae na lice mjesta i izvri rekonstrukciju, kako bi se utvrdilo mesto nalaenja svjedoka u momentu izvrenja djela, to moe biti znaajno pri provjeri i ocjeni njegovog iskaza. Samo ono to se vidi moe se ispravno i procjeniti.

* detaljne podatke o svjedoku treba obavezno prikupiti prije sasluanja znaajnih svjedoka i onih u iju se dobronamjernost i sposobnost svjedoenja sumnja, U ovom sluaju treba koristiti meusobno nezavisne izvore informacija. Planiranje sasluanja svjedoka, sa formalne strane, predstavlja odreivanje vremena, mjesta i redosled sasluanja svjedoka, kao i naina zapisnikog obezbeenja njegovog iskaza. Prilikom planiranja sasluanja treba voditi rauna o tome da svjedoci koje treba da svjedoe o istom predmetu. Sa sutinske, materijalne strane, planiranje sasluanja svjedoka se prije svega sastoji u definisanju glavnih okolnosti dogaaja koji trae razreenje. Ako se pri sasluanju svjedoka pojavljuju struna pitanja iz podruja kojima kriminalistika ne vlada, ta pitanja se proue uz pomod strunjaka.

31. Objektivni uslovi koje treba obezbjediti pred sasluanje svjedoka:

Da bi sasluanje svjedoka bilo uspjeno potrebno je obezbjediti objektivne uslove i unaprijed otkloniti mogude smetnje. Mjesto sasluanja svjedoka: svjedoka ne treba sasluavati u njegovom stanu, radnom mjestu. Ukoliko se svjedok sasluava u bolnikim prostorijama, radnju treba obaviti u saglasnosti sa ljekarom. Sasluanje na licu mjesta: moe biti veoma korisno prilikom obnavljanja sjedanja kod dobronamjernog svjedoka, lice mjesta djeluje snano na buenje asocijacija. Sasluanje svjedoka na licu mjesta treba detaljno pripremiti i ono se najede kombinuje sa rekonstrukcijom dogaaja. Sasluanje svjedoka na sudu: treba obavljati u posebno odreenoj prostoriji. Ova prost orija ne smije biti prolazna, ved izolovana od buke i okrenuta ka dvoritu ili mirnoj ulici. Mjesto za svjedoka treba da bude postavljeno da ga sudija vidi cijelog. Obezbeivanje dokaza za predoavanje i tehnikih sredstava za fiksiranje iskaza: istrani sudija treba da pripremi dokaze, fotografije sa uviaja, skice koje de predoiti svjedoku ukoliko to bude potrebno. Duina trajanja sasluanja: svako sasluanje svjedoka iziskuje veliki napor i za sudiju i za svjedoka. Ukoliko sasluanje traje nekoliko sati, korisno je svakog sata praviti pauzu. Kao jedna

od najvanijih negativnih posledica dugotrajnog sasluanja, ili sasluanja umornih svjedoka jeste povedanje njihove sugestibilnosti, to dovodi do netanog iskazivanja i falsifikovanja sjedanja.

32. Uspostavljanje kontakta sa svjedokom: Sasluanje u svojstvu svjedoka je veoma neobian i teskoban doivljaj u ivotu ovjeka, posebno ako se on sasluava prvi put. Zbog toga je veoma vano da se uspostavi kontakt sa svjedokom te ga i maksimalno pripremiti za sasluanje. U ovoj fazi sasluanja jo ne postoji formalni karakter, ali ona predstavlja neophodnu taktiku kariku u pravcu dobijanja svjedokovog iskaza. Uspostavljanje kontakta je od bitnog znaaja za dalji dok, preporuuje se to korektniji i uljudn iji nastup, radi to bolje sasluanja. Osnovni strategijski cilj uspostvljanja i odravanja kontakta sa svjedokom jeste formiranje povoljne atmosfere u kojoj de se odvijati proces sasluanja. Znaajan psiholoki i taktki zadatak sasluanja jeste uspostavljanje povjerenja sa svjedokom. To uspostavljanje povjerenja zavisi i do individualnih karakteristika svjedoka i komunikativnih sposobnosti sudije. Takoe je veoma znaajno da sudija posjeduje sposobnost empatskog uivljavanja u psihu svjedoka. Taktiki naini uspostavljanja kontakta sa svjedokom zasnivaju se na postavljanju tkz. konktaktnih pitanja. Kontaktna pitanja se postavljanju na poetku sasluanja, po prirodi su opta, neprovokativna, nisu u vezi sa predmetom sasluanja, i slue da se svjedok smiri i uvede u konverzaciju. Svjedok, esto iz straha od osvjete izvrioca, nerado daje iskaze, te tad sudija mora da nasluti razloge konkretnog svjedokovog ponaanja i da utvrdi motive njegovog davanja iskaza. Podsticanje svjedoka na kooperativnost po stie se tako to de mu sudija u svijesti formirati sliku o zajednikim ciljevima i neophodnosti saradnje i uticati na motivaciju za davanje iskaza. Ponekad, usled razliitih faktora, dolazi do vede potrebe za usaivanjem motivacije kod svjedoka. Apeluju se da svjedok pokua da zamisli istu tu situaciju i kako bi on, ili njegovi najblii mogli biti rtve krivinog djela. Vaan zadatak kontaktne faze ispitivanja jeste i eliminisanje forenzike zbunjenosti koja se esto pojavljuje kod ispitanika. Ona se javlja zbog injenice da se lice sasluava u krivinom postupku. Forenzika zbunjenost se eliminie razgovorom o temama koje nemaju veze sa krivinim djelom, a bliske su svjedoku i prema njima ima pozitivne emocije. *Upoznavanje svjedoka sa pravima i obavezama: Posle uspostavljanja kontakta sa svjedokom, istrani sudija de ga upoznati sa zakonskom obavezom da je duan da govori istinu i da ne smije nita da preduti. Predoide mu da je davanje lanog iskaza krivino djelo. Sva ova upozorenja se unose u zapisnik. Znaajnija je uloga sudije da utie na linost svjedoka, privoli i motivie na dobrovoljnu saradnju i davanje istinitog iskaza.

*Uzimanje personalnih podataka od svjedoka: Posle upoznavanja svjedoka sa pravima i obavezama, istrani sudija de ga pitati za ime i prezime, ime oca, zanimanje, boravite, mjesto roenja, godine ivota i njegov odnos sa okrivljenim. Ukoliko je potrebno, sudija moe da pita svjedoka i druga pitanja koja su znaajna za upoznavanje njegove linosti.

33. Faza slobodnog izlaganja svjedoka i faza postavljanja pitanja:

Faza slobodnog izlaganja: Uvodnu fazu, o kojoj se razgovara o optim pitanjima, ne treba odsjeno odvojiti od sasluanja svjedoka o krivinom djelu zbog kojeg je i pozvan. Posle optih pitanja, sudija de pozvat i svjedoka da u slobodnom izlaganju iznese sve to mu je poznato o predmetu svjedoenja. Znaaj slobodnog izlaganja sastoji se u tome to se svjedoku omogudava da slobodno razvije svoje asocijativne veze i da bez prekidanja izloi sve to mu je o djelu poznato. Time mu se omogudava da saopti injenice onim redom kojim je i opaao. Eksperimentalno je utvreno da je broj greaka znatno manji u slobodnom izaganju nego u iskazu koji je dobijen postavljanjem pitanja. Sudija ne treba da prekida slobodno izlaganje svjedoka, jedino u sluaju kada se svjedok udaljio od predmeta izlaganja. Pripovjedanje ima prednost u tome to se moe potpunije upoznati linost svjedoka i nain njegovog izlaganja. Treba obratiti panju na loginost u iskazivanju svjedoka i njegovu simptomatsku sliku. Na osnovu izlaganja moemo vidjeti da li svjedok govori istinu ili neto krije. Sudije mora umjeti da slua svjedoka, ukoliko je sudija ravnoduan i nezainteresovan onda svjedok nastoji da se njegovo izlaganje to prije zavri. Preporuuje se da se izlaganje podstie slededim napomenama: interesantno, recite, aha, znai tako, nastavite.. i na taj nain se pokazuje zainteresovanost prilikom izlaganja svjedoka. Prilikom izlaganja svjedoka sudija vodi zabiljeke. Faza postavljanja pitanja: Faza postavljanja pitanja se smatra najteim djelom sasluavanja, jer treba od svjedoka saznati injenice o kojima nije mogao ili nije htio da se izjasni u slobodnom izlaganju, i pri tom izbjedi realnu opasnost da se nesvjesno djeluje na falsifikovanje njegovog sjedanja i to nainom formulisanja i postavljanja pitanja. Pitanja treba da ponu od potpuno beznaajnih injenica koje su prethodile predmetu svjedoenja i moraju da sainjavanju hronoloki poredak dogaaja. Vano je da se pronae polazna taka koja omogudava sjedanje prirodnim tokom dogaaja. Preporuuje se prvo postavljanje optih, a zatim konkretnijih pitanja, odnosno pitanja o detaljima, bez sugerisanja odgovora. Sasluanje se zapoinje pitanjima o injenicama koje su

kriminalisti poznate iz drugih izvora , a da to nije poznato svjedoku. Treba posmatrati reakcije svjedoka prilikom odgovaranja na pitanja, jer mogu biti znaajne prilikom izbora taktikog naina sasluanja i provjere njegove vjerodostojnosti. Zadaci ove faze sasluanja su: 1. Da se izvri dopuna onih djelova iskaza koji su nepotpuni; 2. Da se preciziraju neodreeni djelovi izlaganja; 3. Da svjedok iznese kontrolne podatke ili se izjasni o predoenim dokazima, kako bi se omogudilo provjeravanje iskaza;

34. Sasluanje dobronamjernih svjedoka:

Sasluanje dobronamjernog svjedoka ima za cilj da ga podstakne da vjerno izloi zapamdenje okolnosti koje su znaajne za razjanjavanje krivinog djela, i da mu se pomogne da se prisjeti zaboravljenih injenica. Taktika sasluanja temelji se na primjeni metoda aktiviranja asocijativnih veza. Treba imati u vidu da njihovo svjedoenje nije lieno greaka i netanosti, ovi svjedoci su skloni su nesvjesnom popunjavanju praznina u sjedanju. Njihovi iskazi nisu osloboeni zabluda i te zablude u praksi nije lako uoiti i otkloniti. Greke i zablude su posledica nepovoljnih objektivnih i subjektivnih okolnosti u kojima se odvijalo opaanje. Iako, oni ulaze u krivini postupak, kao svjedoci sa najboljim namjerama, opta ogranienja koja proizilaze iz kvaliteta njihovih linosti odraavaju se na vjerodostojnost njihovog iskaza. Ne treba nikad insistirati na injenicama kojih se svjedok ne sjeda, i u tom sluaju se prelazi na razmatranje drugih pitanja. Kada svjedok ne moe da opie neki predmet korisno je da se poslui anologijom. U svom izlaganju moe se desiti da svjedok ima potekoda pri formulisanju reenica, i tada se nudi da svijedok pomodu crtea, skica ili na drugi nain, iskae svoju misao. Najznaajnije kategorije dobronamjernih svjedoka su: -svjedok oevidac i svjedok koji nije oevidac, tj, koji je zapaao neke druge okolnosti koje su znaajne za razjanjenje krivinog djela. Najkvalitetnija vrsta dobronamjernih svjedoka su svjedoci po uvenju. Oni su o injenicama koje su vane uli od drugih lica. Neka zakonodavstva izriito zabranjuju da se iskaz svjedoka po uvenju koristi u krivinom postupku.

35. Sasluanje nedobronamjernih svjedoka (svjedoka koji lau):

Taktika preporuka o nunosti upoznavanja linosti svjedoka i njihovog odno sa prema

okrivljenom ili otedenom posebno je znaajno kad je u pitanju svjedoenje nedobronamjernih svjedoka. Sudija odmah na poetku mora da utvrdi da li pred sobom ima dobronamjernog ili nedobronamjernog svijedoka. Da bi se sasluao svjedok od koga se oekuje da de da prui laan iskaz potrebno je prvo prikupiti to vie dokaza o krivinom djelu. Sasluanje se zapoinje tako to de se svjedok pitati o okolnostima koje su sudiji poznate od drugih izvora. Na taj nain se provjerava istinitost iskaza. Da bi se procjenio iskaz svjedoka, protivrijenosti i netanosti u njemu, potrebno je napraviti verzije o uzrocima njihovog nastanka. One mogu biti proizvod: a) pogrenog opaanja, pamdenja i reprodukcije kod dobronamjernih svjedoka; b) svjesnog davanja lanog iskaza nedobronamjernih svjedoka; Veoma je bitno da se utvrde motivi zbog kojih svjedok daje laan iskaz i preduzeti mjere ka njihovom otklanjanju. Sumnje u istinitost navoda svjedoka moe da se pojavi kod sudije kako za vrijeme sasluanja tako i nakon. Svjedok moe da lae: *aktivno-svjesnim iznoenjem neistinitih injenica; *pasivno-predutkivanjem nekih znaajnih injenica *slijepim iskazom-kada ni on sam ne zna da li je to tano ili nije; *sigurno- samouvjereno i *nesigurno-kolebljivo ; Laljivca ne treba odmah prekinuti i dati mu do znanja da znamo da lae. Tek onda kad se prikupi dovoljno dokaza da lae, predoimo mu jasno da je uhvaden u lai. Zadatak kriminaliste jeste da ustanovi postojanje lanog iskaza. Pokretanje krivinog postupka protiv svjedoka treba da bude krajnja mjera. Osnovni taktiki nain razobliavanja lai nedobronamjernih svjedoka postiu se: *Maskiranjem kritinih meu nevanim i drugorazrednim pitanjima: sprovodi se tako to se svjedok ostavi u neizvjesnost u pogledu obima prikupljenih dokaza i neposrednog cilja konkretnog pitanja. Kritino pitanja razloi se na potpitanja i o njemu se raspravlja u okviru teme koja nije direktno povezana sa znaajnim okolnostima. *Postavljanjem svjedoku konkretna pitanja o detaljima: pri sasluanju nedobronamjernih svjedoka treba insistirati na detaljima, pogotovo one detalje koje ni okrivljeni ni svjedok nisu mogu da se dogovore. Treba mu postavljati tkz. situaciona pitanja o mjestu, vremenu, okolnostima dogaaja, prisustvu drugih lica. Dobijene odgovore uporediti sa ved utvrenim injenicama. Svjedok koji daje laan iskaz prilikom sasluava se vie puta o istom dogaaju, s tim da se redosled i formulacija pitanja mjenjaju. S obzirom na to da ne postoji konkretno sjedanje na stvarni dogaaj, svjedok de upasti u protivrijenosti. *Ukazivanje na protivrijenosti meu injenicama koje je saoptio svjedok u drugim dokazima: svjedok se suoava sa dokazima koji negiraju njegov iskaz i potom se pita za objanjenje. Ukazivanje svjedoku na protivrijenosti esto za njega ima psiholoki pritisak i izaziva elju da odustane od lai. *Pri razobliavanju svjedoka lanog alibija, pored navedenih, mogud je i slededi taktiki nain:

precizno se fiksira izlaganje svjedoka alibija o svim detaljima njegovog susreta sa okrivljenim. Pri tom se pita i za najmanje sitnice, nakon toga se trai od njega da detaljno opie dan koji je prethodio ili bio posle kritinog dana. Treba mu ukazati na mogudnost krivine odgovornosti za davanje lanog iskaza, i da ako povue laan iskaz nede biti podnijeta krivina prijava.

36. Sasluanje otedenog:

Otedeni predstavlja specifinu procesnu figuru iji se poloaj procesno i kriminalistiko -taktiki razlikuje od ostalih svjedoka. Iskaz otedenog predstavlja: 1. Izvor saznanja o krivinom dogaaju; 2. Sredstvo zatite njegovih naruenih prava i zakonskih interesa; Pomenuta dvojna uloga otedenog i njegovog iskaza u krivinom postupku ima za posledicu znaajne kriminalistiko-taktike konsekvence. Prvo, otedni ulazi u kategoriju zainteresovanih svjedoka, to se direktno odraava na taktiku i tehniku sasluanja. Drugo, treba jasno odvojiti njegovu ulogu kao izvora saznanja o krivinom postupku, od uloge podnosioca imovinsko-pravnog zahtjeva i zatitnika svojih interesa. Osnovne slabosti iskaza otedenog jesu: *otedeni je zainteresovan za ishod postupka, te na taj nain njegov iskaz moe biti neiskren; *ukoliko je otedeni bio i rtva kd, on je skoro uvijek u stanju oka, te ne moe da zapazi odreene bitne dogaaje znaajne za razjanjenje krivinog djela; *nerijetko otedeni preuveliava opasnost u kojoj se naao te moe dodi do procesa falsifikovanja sjedanja; *otedeni moe da iznese laan iskaz: *deava se da svjedok fingira izvrenje krivinog djela i simulira svoj poloaj otedenog; Osnovne vrijednosti iskaza otedenog su: *otedeni se za razliku od svjedoka, suoava sa krivinim djelom i uiniocem. Njegov iskaz je potpuniji od iskaza svjedoka, te tako pomae da se stvori slika o krivinom djelu. *oteeni moe da prui detaljan iskazan o individualnim karakteristikama ukradenih stvari , to je znaajno za traganje uinioca. *iskaz otedenog je znaajan za prikupljanje injenica koje su vane za procjenu tete i zatitu naruenih prava i zakonitih interesa. Prilikom sasluanja otedenog treba postupati sa njim na taj nain da osvjetlimo linost rtve, jer se tako ponekad lake dolazi do uinioca. Ukoliko je otedeni rtva ne treba ga odmah sasluati, jer moda nije u stanju. Treba izvriti konkretizaciju iskaza otedenog, i razjasniti viktimoloki odnos izmeu izvrioca i rtve.

37.Sasluanje djece i maloljetnika:

Djeca i maloljetnici mogu biti i svjedoci i rtve krivinih djela. Pribavljanje iskaza od njih ima specifinosti koje se pri sasluanju moraju uvaavati, a one su rezultat: 1) Fizike i psihosocijalne nezrelosti djeteta i mladog ovjeka; 2) Nepostojanja ivotnog iskustva; 3)Ekstremne sugestibilnosti; 4)Bogate fantazije usled djete ne moe da razlikuje stvarnost od mate; *Djeca u predkolskom uzrastu: samo izuzetno mogu se pojaviti kao svjedoci i njihov iskaz treba sa velikom opreznodu uzimati i vrijedovati. Iskaz ovog izraza je koristan ukoliko ukazuje na konkretne injenice. Djeca u tom uzrastu pojmove upotrebljavaju u pogrenom znaenju, te ima treba postavljati kontrolna pitanja, sasluanje traje najvie oko 15 min, i najbolje je da se ono vri neposre dno nakon krivinog dogaaja. *Djeca u ranom kolskom periodu, tj periodu do puberteta: mogu se uvrstati u pouzdane svjedoke ako ih ispituje kriminalista koji posjeduje znanja djeije psihologije i ima takta u ophoenju sa djecom. Djeca u tom periodu su s posobna da uvide i najmanje detalje, oni paljivije posmatraju detalje, ali slabije vide cjelinu i tee shvataju cijelu situaciju. Sasluanje ne traba da traje vie od 30 min, zbog njihove slabe koncentracije. *Period puberteta i mladalatva: u tom periodu se srijede pubertetski negativizam, to se odraava na odnos maloljetnika sa dogaajima iz svog okruenja. Sposobnost za kvalitetno svjedoenje je manja u ovom periodu, smatra se da su djevojice pouzdanije od djeaka. Mlad ovjek prebrzo generalizuje i zakljuuje u ekstremnom obliku. Svoj iskaz, iako je pogrean i on je svjestan toga, nede ga povudi, jer mu je teko da prizna. Djeca i maloljetnici su u ovom periodu skloni prederivanju, emotivno su nestabilni, sujetni, osvetoljubljivi. Prilikom sasluavanja djece i mladih, treba uvaavati slededa taktika i tehnika pravila: *Djecu i maloljetnike treba da ispituje specijalizovani sudija za ovu vrstu svjedoka- od njega se oekuje da posjeduje iskustva iz ove oblasti i znanja iz djeije psihologije. Najpo voljnije je da sasluanje obavljaju ene. *Izgled prostorije u kojoj se sasluava djete treba prilagoditi svakodnevnom djeijem iskustvu standardno opremljena slubenu prostoriju treba prilagoditi djetetu, tako da bi se u njoj trebale da se nalaze igrake, pribor za crtanje, slike i drugi predmeti koji se nalaze u svakodnevnom ivotu djeteta. *Treba detaljno pripremiti sasluanje i prikupiti podatke o linosti djeteta i maloljetnika -vano

je imati informacije koje se odnose na: stepen psihosocijalne zrelosti, odnos prema porodici, drugoj djeci, kolskim obavezama, seksualno ponaanje i eventualno iskustvo u vezi sa tim. Eventualna iskustva seksualne prirode treba istraiti, treba istrati i da li je svjedok stidljiv, kakvo mu je pamdenje, matovitost, i emocionalnu slabost. Podatke ne treba nabavljati samo od roditelja, ved i od uitelja, psihologa, i td. *Djete treba odvojiti od roditelja i ostalih svjedoka dok se od njega ne pribavi iskaz- djete ne bi trebalo nipoto da bude sa ostalim svjedocima, i treba ih izolovati od uticaja roditelja i odraslih. *Prvo sasluanje djetata i maloljetnika treba da bude i poslednjeponovna sasluanja mogu da frustriraju djete, ako je rtva krivinog djela, naknadno ga viktimiziraju i sniavaju kvalitet iskaza. Zbog toga sasluanje treba da bude temeljno, detaljno i dobro pripremljeno. Preporuuje se snimanje sasluanja, treba praviti ede pauze, i dozvoliti djetetu da se odmori i poigra. *Sasluavanje djeteta treba spovoditi u mirnoj atmosferi- na treba nainom ispitivanja izazvati jake emocije kod djeteta, ono treba da se odvija u vidu slobodnog i nepovezanog razgovora o raznim pitanjima. Ton razgovora ne treba biti djetinjast, ved postupati sa djetetom kao sebi ravnom, korisna je metoda da se od djeteta trai da nacrta poinioca, treba izbjegavati pojmove i rijei koje djeca ne razumiju. *Primarni zadatak sasluanja djeteta i maloljetnika je briga za njegovo zdravlje - naroito treba biti paljiv ukoliko je djete rtva seksualnog nasilja, pogreno je prilikom sasluanja drati moralne pridike, naroito ako je ono rtva krivinog djela. *Podsticati prisjedanje djeteta i maloljenika- ako se djete ne moe nieg sjetiti, treba mu pomodi, ali na adekvatan nain, to se moe uiniti pokazivanjem slika, izvoenjem na lice mjesta. Pred djecom ili maloljetnikom ne treba isticati da je njhov iskaz vaan, treba se ponaati kao da smo ranije uli te podatke. *Ponekad prilikom sasluanja treba konsultovati strunjake- djeije pedagode, psihologe, psihijatre treba konsultovati u sloenijim sluajevima pogotovo ako je: 1. Ako je djete glavni svjedok; 2.Ako postoji sumnja u dusevno zdravlje 3. Ukoliko je djete rtva seksualnog nasilja *Kontrolisanje iskaza djeteta i maloljetnika- treba pitati djete da li zna ta znai odreena rije koju je upotrijebio, i traiti od njega da objasni znaenje. *Zapisniko obezbeenje iskaza djeteta ili maloljetnika- u prostorijama u kojoj se djete sasluava najbolje je da bude ugraena video kamera, kako bi se snimao njegov iskaz. 38. Sasluanje starih svijedoka: Vedina kriminalista i sudskih psihologa je saglasno da stare osobe, u naelu ulaze u kategorije nepouzdanih svijedoka. Starenje izaziva itav niz promjena koje ostavljau trag na podobnost

stare osobe, da prui kvalitetno svijedoenje. Sa starenjem slabi i sposobnost za kvalitetno ulno opaanje. Na kvalitet opaanja negativno utiu senilnost i konfabulacije koje se sredu kod ovih svijedoka. Pamdenje novih dogaaja je oteano i nesigurno, dok je sjedanje na dogaaje iz daleke prolosti jo ouvano to moe da uslovi, mjeanje jednih i drugih sadraja. U nekoliko istraivanja komparirana je sposobnost svijedoenja starih i dolo je do zakljuka da se stare osobe sjedaju manje injenica iz opaanog dogaaja. Oni su manji sigurni u svoju memoriju i iskazivanje, ak i kada daju taan iskaz. Starije osobe koje verbalno opisuju zloin po sjedanju oni su manje pouzdani. Stoga policija i sud moraju biti oprezni prema svijedoenju starije osobe. Vano je utvrditi psihofiziku ouvanost konkretnog starog svijedoka, takoe i da i on jo uvijek vri neku od socijalnih funkcija. Imajudi navedeno u vidu, treba uvaavati sledede taktike sugestije: -kad god je mogude treba izbjegavati sasluanje starijih osoba; -kada se sasluanje iz objektivnih razloga ne moe izbjedi, neophodno je utvrditi da li ouvana ula i kakvi su kvaliteti pamdenja konkretnog strarijeg svijedoka; Sasluanje treba da traje to krade, i da se vri u stani svijedoka.

39. Analiza iskaza svijedoka (kriterijumi vjerodostojnosti):

Analiza iskaza svijedoka zasniva se na psiholokoj analizi. U sudskoj psihologiji formirani su kriterijumi vjerodostojnosti. Ukoliko postoji vedi broj kriterijuma realnosti u konkretnom iskaz u svijedoka (najmanje tri), moe se smatrati da je on stvarno doivljen, a ne da je plod mate. 1. Kriterijumi sadrinske analize iskaza su: *kvantitativno detaljisanje iskaza- iskaz svijedoka je vjerodostojan, ukoliko je bogat detaljima i sadri konkretne injenice. *opisivanje vlastitih psihikih procesa i razmiljanja prilikom opaanja dogaaja - svijedok je u stanju da ivo opie osjedanja koja je doivio tokom opaanja, tipa strah, ljutnju, griu svijesti, i td. *svijedok opisuje fenomen ije znaenje ne razumije i koje je izvan njegovog iskustva i znanjana primjer, djevojica sa kojom je otac imao incest ovako opisuje jednu radnju: uvijek kada me tata ljubio, svojim jezikom je dodirivao moje zube. *opisivanje kompikacija koje su se desile tokom opaenog dogaaja-ovaj kriterijum povedava vjerodostojnost iskaza i nije tipian za opisivanje dogaaja koji nisu doivljeni. Svijedok opisuje komplikacije koje su oteale izvrenje krivinog djela. *opisivanje meusobnih interakcija i komunikacije uesnika dogaaja-iskaz je vjerovatno

vjerodostojan ako je svijedok teno i bez zastajanja i pauza, slikovito opisao meusobne akcije i reakcije. *mnogostruko preplitanje sutinskih i perifernih detalja u izlaganju svijedoka koja zajedno ine cjelinu-vremenski, mjesni, situacioni, periferni i sutinski elementi ine cjelinu to itavom dogaaju o kome izlae svijedok, daje karakter autentinosti i jedinstvenosti. *saoptavanje originalnih detalja ubraja se u kriterijume vjerodostojnosti- ukoliko pri izlaganju detalja o opsenom dogaaju, pored tipinih svijedok iznese i injenice koje su originalne, atipine, te se tako povedava stepen vjerodostojnosti. *svijedok iznosi neto nepovoljno za sebe to predstavlja neki vid samokritike ili kajanja svijedok iskazuje da se uplaio, pobjegao i da nije pomogao rtvi. 2. Kriterijumi dopune iskaza, konstantnosti i nekonstantnosti iskaza pri ponovnim sasluanjima iskaza: Ako je svijedok u stanju da sam ili na potpitanja, popravnja svoj iskaz, dopunjava ga, precizira i konkretizuje, smatra se da je iskaz vjerodostojan. Ukoliko iskaz svijedoka pri svim novim sasluanjima ostane relativno konstantan i relativno nepromijenjen moe se smatrati da je vjerodostojan. Apsolutna konstantnost iskaza u vezi sa svim detal jima moe da predstavlja simptom nevjerodostojnog. Ukoliko je iskaz nekonstantan tj. nakon ponovnih sasluanja u njemu se uoavaju protivrijenosti i ozbiljne razlike, moe se smatrati da je iskaz najvjerovatnije laan. 3.Homogenost iskaza svijedoka kao kriterijum vjerodostojnosti: Svijedokovo iskazivanje i kasnija popravljanja i preciziranja njegovog neiskaza ine organsku cjelinu. Homogenost u iskazima vie svijedoka postoji kada su svi njihovi iskazi meusobno usklaeni. 4.Kriterijum objektivnosti svijedoka i njegovog iskaza: Obuhvata utvrivanje motiva za konkretno iskazivanje, Potrebno je odgovoriti na pitanja: kome konkretni iskaz koristi, a kome teti? Vano je takoe utvrditi u kakvom odnosu je svijedok koji daje iskaz prema drugim licima. 5. Linost svijedoka i njegova vjerodostojnost kao kriterijum za procjenu iskaza: Analizira se linost svijedoka, ispituje se da li je iskaz u saglasnodu sa linodu svijedoka, njegovim obrazovanjem i iskustvom. U sudskoj praksi se postavlja pitanje ispravnosti svijedokovih procjena kada je rije o vremenu i razdaljini. Imamo metod rekonstrukcije i on se sastoji u tome da se od svijedoka zatrai da pokae odgovarajudu veliinu prostora i vremena. Takoe imamo i metod rasuivanja ili procjene sastoji se u tome da kriviar daje svijedoku tano odreenu prostornu ili vremensku veliinu i trai da je odredi. 6. Nain iskazivanja i ponaanje svijedoka pri sasluanju kao kriterijum vjerodostojnosti iskaza: Na osnovu naina iskazavanja i ispoljavanja simptomatske slike u poreenju sa promjenama

koje se manifestuju pri davanju odgovora na pojedina pitanja donosi se sud o iskrenosti svijedoka. Ukoliko postoji konstantnost u tempu, emocionalnom doivljavanju sma tra se da je sadraj iskaza stvarno doivljen.

40. Uporeivanje dobijenog iskaza sa drugim dokazima:

Iskaz svijedoka poredi se sa izjavama drugih svijedoka i utvruje da li su oni meusobno saglasni. Ukoliko se utvrdi postojanje protvrijenosti meu iskazima svijedoka, potrebno je takoe utvrditi njihove uzroke i procjeniti koja se saoptenja smatraju vjerodostojnim. Treba razjasniti motive konkretnog iskazivanja. Radi otklanjanja protvrijenosti u iskazima svijedoka preporuuje se suoenje. Treba imati u vidu da je kod iskaza dobronamjernih svijedoka normalno postojanje izvjesnih odstupanja. Iskaz svijedoka uporeuje se i sa iskazom koji je dao okrvljeni. Iskaz svijedoka se takoe poredi i sa stvarnim dokazima koji se prikupljeni uviajem, kriminalistikim eksperimentima i vjetaenjima. Jedan od sigurnijih naina da se provjeri iskaz jeste rekonstrukcija. Kada se nakon provjere stvarnog dokaza, potvrdi da je pravilno utvren i ispravno protumaen, on ima odluujudi znaaj za ocjenu iskaza svijedoka.

41.Sasluanje okrivljenog:

Sasluanje okrivljenog spada u dokaznu radnju, koja se sastoji u pribavljanju iskaza od okrivljenog u vezi sa krivinim djelom koje mu se stavlja na teret. Iskaz okrivljenog predstavlja izvor dokaza, sredstvo razoblienja njegove krivice, i sredstvo zatite od neosnovanog okrivljenja. Ciljevi sasluanja okrivljenog jesu predoavanje i pruanje mogudnosti za odbranu, kao i razjanjavanje objektivnih i subjektivih okolnosti djela kako bi se mogli potvrditi ili odbaciti optube protiv okrivljenog lica. Sasluanje je sloena radnja, u taktikom i psiholokom smislu. Ustavnim propisima i odredbama Zakonika o krivinom postupku, zagarantovano je pravo okrivljenom na odbranu, iz kojeg proizilazi pravo da angauje branioca. Kada se okrivljeni prvi put sasluava, zatraide se od njega da iznese svoje line podatke, saoptava mu se zato je okrivljen, osnovi sumnje koji su protiv njega, da nije duan da odgovara na postavljena pitanja, okrivljeni se sasluava usmeno, on ima pravo da se pri sasluanju koristi svojim biljekama. Prema okrivljenom se ne smiju uporebiti sila, prijetnja, obedanje, iznuda, ili druga sredstva koja se koriste da bi se dolo do priznanja ili nekog injenja

koje bi se protiv njega moglo upotrebiti kao dokaz. Prip remanje za sasluanje okrivljenog obuhvata: *analizu postojedih akata u pogledu konkretnog krivinog predmeta, tj. izuavanje dokaza kojima se raspolae. Sudija mora da izui dokumentaciju, i ako je okrivljeni dao ranije izjavu, nju takoe treba izuiti. Vana pitanja treba pribiljeiti. *upoznavanje sa mjestom izvrenja krivinog djela; *analizu aktuelnih odredbi krivinog zakona; *ukoliko je potrebno izuiti sudsku praksu; *pregledati za konkretni sluaj znaajne lanove Zakonika o krivinom postupku; *obezbeivanje podataka o linosti okrivljenog. Znaajno je da sudija nabavi prije svega, informacije o kriminalnoj prolosti okrivljenog, njegovom socijalnom poloaju, navikama, psihikim i karakternim osobinama. Upoznavanje linosti okrivljenog znaajno je da bi se sa njim ostvario kontakt, procijenio i razumio njegov odnos sa drugim uesnicima u djelu, ustanovili motivi izvrenja krivinog djela, kao i da bi se izabrala taktika sasluanja. Planiranje sasluanja okrivljenog: 1. Odreivanje okolnosti koje je neophodno odrediti pri sasluanju; 2. Definisanje injenica kojima se raspolae pred sasluanje; 3. Razmiljanje o kritinim pitanjima koja treba postaviti, o nainu postavljanja i momentu postavljanja; 4. Razmisliti o mogudim taktikim nainima sasluanja koje bi u konkretnom sluaju trebalo primjeniti; 5. Planirati koje dokaze, kojim redosledom i na koji nain treba predoiti okrivljenom prilikom sasluanja; Kada ima vie okrivljenih, treba pravilno odrediti cilj njhovog sasluanja, s ciljem da iskazi prethodno sasluanih maksimalno pomognu pri uvedanju obima utvrenih dokaza koji bi se potom iskorisitili pri sasluanju ostalih.

42. Objektivni uslovi koje treba obezbjediti pred sasluanje okrivljenog:

Da bi sasluanje okrivljenog bilo uspjeno, potrebno je prethodno obezbijediti objektivne uslove i unaprijed ukloniti mogude smetnje. - mjesto sasluanja okrivljenog: okrivljenog i osumnjienog ne treba sasluavati u svome domu, zato to se tu osjeda sigurno. Okrivljeni se, kada situacije to zahtjevaju, sasluava na licu mjesta. Osumnjieni se sasluava u slubenim policijskim prostorijama, a okrivljeni u

prostorijama suda. -vrijeme sasluanja okrivljenog: vremenski razmak izmeu izvrenja kd i sasluanja okrvljenog treba da bude to kradi, jer svaki dan udaljavanja od uzimanja iskaza, znai udaljavanje od istine. Pored zaboravljanja detalja, kod okrivljenog je karakteristino i proces istiskivanja krivice, racionalizacija, i falsifikovanje sjedanja. Okrivljenog ne treba ispitivati nodu. -prisustvo drugih lica prilikom sasluanja: okrivljenog treba da da sasluava samo jedan kriminalista. Prisutvo drugih lica, pa samim tim i branioca okrivljenog, oteava radnju ustanovljavanja istine. Braniocu ne treba dozvoliti da: a) okrivljenom postavlja sugestivna pitanja; b) nudi konkretan odgovor na postavljeno pitanja, ili mu sugerie odgovor; c) pogorava poloaj drugog saokrivljenog; d) razotkriva taktiku ponaanja istanog sudije ili injenice koje nisu poznate okrivljenom: e) postavlja pitanja okrivljenom ako je o njima ved dobijen detaljan odgovor; -obezbeenje mjera sigurnosti prilikom sasluanja okrivljenog: prilikom sasluanja treba stvoriti uslove da se onemogudi bjekstvo, unite dokazi, i napad na ispitivaa.

43. Faze sasluanja okrvljenog:

Uspostavljanje kontakta sa okrivljenim: Uspostaviti kontakt sa okrivljenim znatno je tei nego sa svjedokom ili otedenim. Cilj ove faze jeste da okrivljeni zainteresuje za komunikaciju sa sudijom, uvue u razgovor, da se otkloni nepovjerenje, apatija, neprijateljski odnos, da se umanji konfikt kako bi se stvorili povoljni uslovi za sasluanje. Sudija treba da se rukuje sa okrivljenim i predstavi sa punim imenom i prezimenom. tetan je hladan ili grub,, birokratski, prijem i pretjerano naglaavanje autoriteta profesije. Korektan i uljudan nastup pri prvom kontaktu otvara vrata uspjenom sasluanju. U ovoj fazi sasluanje nema formalni karakter, kontaktna faza traje obino od nekoliko minuta do pola sata. Taktiki naini uspostavljanja konktakta zasnivaju se na: postavljanju tkz. kontaktnih pitanja, kojima se uvlai u komunikaciju i potcrtava vanost njegove linosti, potovanjem zakonitih prava i interesa okrivljenog. Za uspostavljanje i odravanja kontakta od znaaja je ponaanje istranog sudije koje svjedoi o razumijevanju pozicije u kojoj se okrivljeni naao. Istrani sudija treba da pokae interes i prui pomod okrivljenom. Takoe i uspostavljanje kontakta zavisi i od komunikativnih sposobnosti sudije, od njega se tr ai da smanji ili eliminie konfliktnu situaciju. Sudija ne smije da obedava okrivljenom, ukoliko nema namjeru da to ispuni, laganje okrivljenom teti odravanju kontakta. Pribavljanje personalnih podataka od okrivljenog:

Zakonik o krivinom postupku propisuje: 1. Kada se okrivljeni prvi put sasluava, od njega se uzimaju lini podaci kojima se utvruju njegov identitet, obrazovanje, socijalni poloaj, ranija osuivanja. Pribavljanja linih podataka nema za cilj samo ispunjinje zakonske obaveze, nego j e to samo prilika za bolje upoznavanje njegove linosti i psihosocijalnog razvoja. Predoavanje okrivljenja i upoznavanje okrivljenog sa pravima koji mu garantuje ZKP: Na prvom sasluanju okrivljeni de se upoznati sa pravom na branioca i saoptiti mu se zato se okrivljuje i osnovi sumnje koji postoje protiv njega, kao i to da moe sam da bira da de dati iskaz. To znai da mu se nakon uzimanja linih podataka predoiti djelo koje mu se zahtjevom tuioca stavlja na teret. Dokazi se iznose nakon slobodnog izlaganja okrivljenog u pogledu djela koje mu se stavlja na teret i to u skladu sa taktikom i tehnikom predoavanja. Faza slobodnog izlaganja okrivljenog: U okviru slobodnog izlaganja, okrivljenom se omogudava da se neometano izjasni o svim okolnostima koje ga terete i iznese sve injenice koje mu slue za odbranu. Iskaz okrivljenog moe da sadri sledede elemente: 1. Saoptenje o krivinom dogaaju koje mu se stavlja na teret. injenice koje okrivljeni navodi ine vaan dio njegovog izlaganja i sud je u obavezi da provjeri njihovu istinitost. 2.Objanjenja okrivljenog koja ukazuju na njegovo tumaenje uzroka djela, motiva, doprinosa rtve, olakavajudih okolnosti. Navodi verzije kojima se objanjavaju odreene injenice i njihovo znaenje najede idu u korist okrivljenom. 3.Ukazivanje na dokaze, njihove izvore, i nain pribavljanja. Sud je obavezan da nabavi dokaze koje okrivljeni navodi. U slobodnom iskazivanju okrivljeni u vedoj mjeri, nego pri odgovaranju na pitanja, prikazuje sebe. U ovoj fazi prividne pasivnosti sudija analizira iskaz okrivljenog. Takoe prilikom izlaganja, sudija treba da vodi biljeke.

44. Faza postavljanja pitanja okrivljenom:

Sasluanje treba zapoeti pitanjima o injenicama koje sudija zna iz drugih izvora. Okrivljenom treba postavljati pitanja jasno, razgovjetno i odreeno, tako d ana njih moe odgovoriti, ne treba postavljati sugestivna pitanja. Na poetku sasluanja treba izbjegavati pitanja na koja de okrivljeni da kae ne, jer mu nakon toga e biti teko da kae da. Treba ga uvidi u ragovor pitanjima prema kojima ne osjeda otpor. Ako okrivljeni lae, sudija nede odmah pokazati da je

prozreo la. Takvog okrivljenog treba putiti da nastavi sa svojom taktikom, dok se ne uplete i dok mu laganje ne postane i njemu besmisleno. Preporuljivo je da se znaajna pitanja postavljaju obinim tonom i da se pomjeaju sa neutralnim. Prilikom postavljanja vanih pitanja kriminalista ne smije da pokae napetost, bojom glasa ni ponaanjem. Okrivljenom treba najprije postavljati dopunjujuda i precizirajuda pitanja kako bi se iz njegovog iskaza otklonile nejasnode i upljine. Pitanja se postavljaju o sistemu pitanje -odgovor. Takoe treba postavljati pitanja o detaljima, treba konkretizovati njegov iskaz pri razjanjavanju svih subje ktivnih i objekitvnih okolnosti djela. Vaan element taktike sasluanja jeste i redosled odnosno strategija postvljanja pitanja. Strategija rasporeivanja pitanja moe biti: *hronoloki raspored- je kada se pitanja postavljaju tako da okrivljeni odgovara na pitanja po rasporedu kojim se dogaaj desio i kojim je opaan. *logiki raspored- je kada se pitanja postavljaju u zavisnosti od logike veze izmeu okolnosti. Pitanja se koncetriu na pojedine segmente injeninog sklopa. Ovaj raspored se primjenjuje najede u okviru taktike predoavanja dokaza. *psiholoki redosled- karakterie se njihovo grupisanje na nain kojim se postie maksimalan uticaj na psihu okrivljenog. *obrnuti redosled- u odnosu na tok dogaaja, znai ovdje se pitanja postavljaju od kasnijeg ka ranijem. Primjenjuje se pri razoblienju lanog iskaza. *razbijeni redosled-postoji onda kada se pitanja postavljaju brzo, razbijena su, hronoloki i logiki nepovezana da bi se razobliio ranije nauen i pripremljen iskaz. Ova strategija postavljanja pitanja naziva se jo i cik-cak ispitivanje. Sa aspekta kriminalistike taktike postavljanja pitanja, znaajno je pravilno formulisati i iznositi prigovore o onome to je okrivljeni rekao. Pod prigovorima se podrazumijeva rekacija sudije na izlaganje okrivljenog u vezi sa injenicama koje su mu poznate. Pitanje ima viestruki efekat.