BERNHARD LOHSE

MARTIN LUTHER

BIBLIOTHECA FLACIANA

SVEZAK II
BERNHARD LOHSE

MARTIN LUTHER

Recenzenti Dr. Davorin Peterlin Dr. Jure Zeevi Urednik Dr. Lidija Matoevi

BERNHARD LOHSE

MARTIN LUTHER
IVOT I DJELO

3. potpuno preraeno izdanje

Prevela: Dr. Marina Miladinov

TEOLOKI FAKULTET "MATIJA VLAI ILIRIK" ZAGREB 2006

Naslov izvornika:

Martin Luther: eine Einfhrung in sein Leben und sein Werk/ Dritte, vollstndig berarbeitete Auflage. Mnchen, Verlag C. H. Beck, 1997. Teoloki fakultet "Matija Vlai Ilirik", Radieva 34, Zagreb Dr. Lidija Matoevi Marina Miladinov Lidija Matoevi Ruben Kneevi Grafiki obrt "Pauk", Mala Cerna 26, Cerna

Nakladnik: Za nakladnika: Prijevod: Teoloka redakcija: Teoloko-jezina lektura: Grafika obrada, tisak i oprema:

C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung (Oskar Beck), Mnchen, 1981 za hrvatski prijevod Teoloki fakultet "Matija Vlai Ilirik", Radieva 34, Zagreb, 2006
Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se bez odobrenja nakladnika reproducirati ili prenositi u bilo kojem obliku, ni na koji nain, elektroniki ili mehaniki, ukljuujui fotokopiranje, snimanje ili pohranjivanje u bazu podataka.

Izdanje ove knjige pripomogli su novanom potporom: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske Goethe-Institut Inter Nationes Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb UDK 284-05 Luther, M. 929 Luther, M. LOHSE, Bernhard Martin Luther : ivot i djelo / Bernhard Lohse ; prevela Marina Miladinov. - 3. potpuno preraeno izd. - Zagreb : Teoloki fakultet "Matija Vlai Ilirik", 2006. - (Biblioteka Flaciana ; sv. 2) Prijevod djela: Martin Luther. Bibliografija. ISBN 953-7307-02-6 I. Luther, Martin -- ivot i djelo 460529060

Sadraj

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

SADRAJ
Str.
PREDGOVOR UZ TREE NJEMAKO IZDANJE PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

14 15 17 17

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

A. Politika situacija 1. Fridrih III. i Maksimilijan I. 2. Karlo V. 3. Franjo I. i Henrik VIII. 4. Nizozemska 5. Turska prijetnja 6. Lutherov zaviaj: grofovija Mansfeld 7. Teritoriji i gradovi u Njemakom Carstvu 8. Porast kneevske moi 9. Gospodarski razvoj 10. Saska B. Duhovni i crkveni ivot 1. Unutranja i vanjska situacija crkve 2. Reformni koncili 15. stoljea 3. Nunost crkvene reforme 4. Reformni pokreti 5. Hus i husiti 6. Duhovna situacija 7. Sveuilita 8. Skolastika i kasna skolastika 9. Humanizam C. Pitanje periodizacije: srednji vijek, reformacija, novi vijek

22

27 29 29

II. LUTHEROV IVOT: PREGLED ASPEKATA I PITANJA

A. Uvod 1. Bogatstvo izvora 2. Lutherova biografija kao zadaa

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

Sadraj

B. Djetinjstvo i studij 1. Lutherovo djetinjstvo 2. Roditeljski odgoj 3. kolovanje u Magdeburgu (1497./98.) i Eisenachu (1498.-1501.) 4. Studij u Erfurtu (1501.-1505.) C. U samostanu 1. Odlazak u samostan (1505.) 2. Lutherova unutranja previranja 3. Nastojanja da se objasne Lutherova previranja 4. Lutherovo reenje za sveenika i studij teologije 5. Put u Rim. Luther preuzima satove Lecturae in Biblia u Wittenbergu (1512.) D. Reformacijski obrat 1. Lutherova rana predavanja 2. Izgradnja nove teologije 3. Sukob s Rimom E. Uspon i borbe reformacije 1. Luther u Wartburgu (1521./22.) 2. enidba (1525.) 3. Spor oko Veere Gospodnje 4. Carski sabor u Augsburgu (1530.) 5. Nrnberko vjersko primirje (1532.) 6. Wittenberka konkordija (1536.) 7. Vjerski razgovori (1540./41.) 8. Posljednje godine 9. Lutherova smrt

30

31

35

37

III. LUTHER U SPOROVIMA SVOGA DOBA

A. Uvod 1. Teoloke, crkvene i politike raspre 2. Neizbjeno zaotravanje. Shvaanje Biblije kao sredinji predmet spora B. Spor oko oprosta i reformacijski obrat 1. Spor oko oprosta 2. Pitanje izvjeavanja teza 3. Devedeset pet teza 4. Heidelberka disputacija (1518.)

43 43

44

VI

Sadraj

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

5. Cajetanovo sasluanje Luthera (1518.) 6. Lutherova apelacija na koncil 7. Leipzika disputacija (1519.) 8. Bula pred izopenje (1520.) C. Teoloka reformacija 1. Lutherova tri tzv. glavna reformacijska djela 2. Lutherova kritika redovnikih zavjeta 3. Poetak neslaganja unutar reformacijskog pokreta (1521./22.) 4. Wittenberki reformatori D. Svjetovna vlast i nemiri 1. Lutherovo shvaanje slobode i reda 2. Daljnja razrada, odnosno preciziranje shvaanja svjetovne vlasti, zakona i evanelja te slova i Duha 3. Lutherov spis O svjetovnoj vlasti 4. Lutherovi spisi o Seljakom ratu 5. Thomas Mntzer 6. Lutherov spis Mogu li i vojnici biti blaeni 7. Lutherovi spisi o Turcima 8. O Lutherovu shvaanju prava na otpor E. Luther i humanizam 1. Lutherov spor s Erazmom (1524./25.) 2. Humanizam i reformacija 3. Erazmov spis De libero arbitrio diatribe (1524.) 4. Lutherov spis De servo arbitrio (1525.) 5. O tumaenju spisa De servo arbitrio 6. Humanizam i reformacija nakon razdora izmeu Erazma i Luthera F. Spor oko nauka o Veeri Gospodnjoj 1. Spor oko Veere Gospodnje (1524.-29.) 2. Razvoj Lutherova nauka o Veeri Gospodnjoj 3. Karlstadtov nauk o Veeri Gospodnjoj 4. Lutherova kritika Karlstadta 5. Zwinglijev nauk o Veeri Gospodnjoj 6. Daljnji kontroverzni momenti u sporu oko Veere Gospodnje 7. Marburki vjerski razgovor (1529.) G. Druge Lutherove polemike

48

50

57

61

65 VII

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

Sadraj

H. Dvostruki brak Filipa od Hessena I. Lutherov doprinos nastanku teritorijalnih crkvenih uprava J. Lutherova polemika otrina 1. Polemika otrina u sporovima 2. Lutherovo polemiziranje u spisu Protiv Hansa Wursta (1541.) 3. Lutherovi spisi o idovima 4. Blagost i neotesanost kod Luthera K. Lutherovo razumijevanje svoga poslanja 1. Lutherovo shvaanje sebe 2. Luther kao reformator? 3. Doktor teologije IV. LUTHEROVI SPISI A. Uvod 1. Nedostatak autorskih pretenzija kod Luthera 2. Lutherova stilska osebujnost 3. Lutherova dvojezinost 4. Lutherovi spisi kao prigodni spisi 5. Promjena u Lutherovoj egzegetskoj metodi 6. Lutherov odnos prema retorici 7. Pregled knjievnih rodova 8. Sredinja uloga pitanja istine; apostolski karakter nekih Lutherovih spisa 9. Propovijed o pripremi za smrt (1519.) 10. Lutherov autoritet B. Prijevod Biblije 1. Lutherov prijevod Biblije: pregled znanstvene literature 2. Luther i nastanak novog gornjonjemakog jezika 3. Boja rije u Lutherovu prijevodu i tumaenju 4. Drugi prijevodi Biblije poetkom 16. stoljea 5. Rad na reviziji Biblije 6. Jezini jaz izmeu protestantske i katolike Njemake C. Metodoloke napomene 1. Napomene i savjeti za itanje Luthera 2. Kako koristiti razna izdanja

66 67 70

74

79 79

90

95

VIII

Sadraj

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

3. Odnos prema Lutherovu vremenu 4. Vanost sredinjih tema Lutherove teologije D. Kronologija 1. Rubne opaske (1509./10.) 2. Rana predavanja 3. Spisi o sporu oko oprosta 4. Propovijedi (1519./20.) 5. O rimskom papinstvu (1520.) 6. Kranskom plemstvu njemake nacije o poboljanju kranskog stalea (1520.) 7. De captivitate Babylonica ecclesiae praeludium (1520.) 8. O slobodi kranina (1520.) 9. Magnificat (1521.) 10. De votis monasticis iudicium (1521.) 11. Istinska opomena (1522.) 12. O svjetovnoj vlasti i o tome do koje mjere joj dugujemo poslunost (1523.) 13. O ureenju bogosluja u zajednici (1523.) 14. Vijenicima svih gradova njemake zemlje, o tome da trebaju ustanoviti i odravati kole (1524.) 15. O trgovini i lihvarima (1524.) 16. Spisi o Seljakom ratu (1525.) 17. De servo arbitrio (1525.) 18. O Veeri Gospodnjoj: Vjerovanje (1528.) 19. Veliki katekizam (1529.) 20. Opomena duhovnicima okupljenim na carskom saboru u Augsburgu (1530.) 21. Poslanica o prevoenju (1530.) 22. Upozorenje mojim dragim Nijemcima (1531.) 23. Schmalkaldski lanci (1537.) 24. O koncilima i crkvama (1539.) 25. Spis Protiv Hansa Wursta (1541.) 26. Predgovor prvom svesku Lutherovih Opera latina (1545.) 27. Kasnije disputacije

97

V. ASPEKTI I PROBLEMI LUTHEROVE TEOLOGIJE

A. Metodoloka pitanja u prikazu Lutherove teologije 1. Pomanjkanje pretenzija na originalnost kod Luthera 2. Luther i starocrkvene dogme

107 107

IX

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

Sadraj

3. Luther i crkveni oci 4. Pitanje o strukturi prikaza Lutherove teologije: sustavni ili povijesno-genetski prikaz B. Vani aspekti teolokog razvoja mladog Luthera 1. to znai mladi Luther, stari Luther? 2. Teoloko djelo mladog Luthera 3. Hermeneutika metoda mladog Luthera 4. Sud i evanelje u prvom predavanju o Psalmima 5. Predavanje o Poslanici Rimljanima C. Pitanje reformacijskog obrata kod Luthera 1. Rana ili kasna datacija? 2. Pitanje o sadraju reformacijske spoznaje 3. O terminologiji 4. Najvaniji izvori D. Razmatranja o teoloko-povijesnoj klasifikaciji sporova u 16. stoljeu 1. Novost problema 2. Situacija ispovijedanja vjere E. Autoritet Svetoga pisma 1. Problem Svetoga pisma i tradicije 2. Autoritet Svetoga pisma i Kristov autoritet 3. Jasnoa Svetoga pisma 4. Krist kao sredite Svetoga pisma 5. Zakon i evanelje F. Razum i vjera 1. Osobitost Lutherova poimanja razuma 2. Pitanje naravne spoznaje Boga. 3. Stajalite prema filozofiji 4. Lutherov odgovor u Wormsu 5. Znaenje razuma za bavljenje teologijom G. Lutherovo stajalite prema tradicionalnoj dogmi 1. Vjera i nauk 2. Ocjena Lutherova odnosa prema nauku o Trojedinome Bogu u prikazima Lutherove teologije 3. Lutherove kritike izjave o nauku o Trojedinome Bogu

111

114

117

120

124

127

Sadraj

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

4. Stvarna teina nauka o Trojedinome Bogu kod Luthera 5. Slika o Bogu i nauk o Bogu 6. Razlikovanje izmeu skrivenoga i objavljenog Boga 7. Bog kao Stvoritelj 8. Boje boanstvo H. Ekleziologija, duhovna sluba, crkveno ustrojstvo 1. Nedostatak ekleziolokog programa u Luthera 2. Tradicionalno i novo u Lutherovoj ekleziologiji 3. Lutherovo rano stajalite prema papi 4. Dvije crkve 5. Lutherovo stajalite prema biskupskoj slubi 6. Nunost crkve za spasenje 7. Notae ecclesiae 8. Sluba i reenje kod Luthera 9. Razliiti naglasci u Lutherovim izjavama o duhovnoj slubi 10. Duhovna sluba i sveope sveenstvo VI. O POVIJESTI TUMAENJA LUTHERA A. Zadae, gledita, problemi 1. Povijest tumaenja Luthera kao povratno pitanje Lutheru 2. Luther kao crkveni otac protestantizma 3. Prikazi slike o Lutheru 4. Rani prototipovi slike o Lutheru B. Slika o Lutheru u razdoblju protestantske ortodoksije 1. Luther kao nepogrjeivi uitelj 2. Uvoenje reformacijskih jubileja 3. Naznake nove slike o Lutheru C. Pijetistika slika o Lutheru 1. Diferencijacije u slici o Lutheru 2. Spener 3. Zinzendorf 4. Gottfried Arnold D. Slika o Lutheru u doba prosvjetiteljstva 1. Luther kao borac za razum i slobodu savjesti

135

143 143

145

148

150

XI

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

Sadraj

2. Poeci povijesno-kritine metode: Semler 3. Lessing E. Slika o Lutheru u djelima njemakih klasika 1. Klopstock, Kant, Hamann, Herder 2. Goethe 3. Schiller 4. Fichte 5. Hegel F. Romantiarska slika o Lutheru 1. Novalis 2. Schleiermacher G. Poeci znanstvenog bavljenja Lutherom 1. Erlangensko izdanje 2. Ranke 3. Albrecht Ritschl 4. Theodosius Harnack 5. Ludwig Feuerbach, Jacob Burckhardt, Friedrich Nietzsche, Sren Kierkegaard 6. Ernst Troeltsch H. Znaenje Karla Holla za prouavanje Luthera 1. Weimarsko izdanje 2. Hollov doprinos 3. Lutherova religija kao religija savjesti 4. Nedostaci Hollova tumaenja Luthera I. Novija strujanja u tumaenju Luthera 1. Emanuel Hirsch 2. Karl Barth 3. Friedrich Gogarten 4. vedsko tumaenje Luthera 5. Finsko tumaenje Luthera 6. Kraj starih kola 7. Gerhard Ebeling K. Novija katolika slika o Lutheru 1. Heinrich Denifle, Hartmann Grisar 2. Franz Xaver Kiefl, Sebastian Merkle

152

154

155

160

162

166

XII

Sadraj

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

3. Joseph Lortz 4. Erwin Iserloh 5. Stephan Pfrtner, Otto Hermann Pesch L. Problemi i perspektive prouavanja Luthera 1. Novi pristup reformatoru 2. Nove zadae VII. IZDANJA, POMONA SREDSTVA, ZNANSTVENI KONGRES O LUTHERU, STRUNI ASOPISI 1. Weimarsko izdanje (WA) 2. Erlangensko izdanje (EA) 3. Walchovo izdanje (Walch) 4. Braunschweiko izdanje (Br) 5. Clemenovo (Cl) ili Bonnsko izdanje (BoA) 6. Mnchensko izdanje Luthera (M) 7. Luther Deutsch (LD) 8. Calwer izdanje Luthera 9. Martin Luther Studijsko izdanje 10. Martin Luther Izabrana djela 11. American Edition of Luthers Works (Am) 12. Kazalo uz WA 13. Pomona sredstva Znanstveni kongres o Lutheru struni asopisi Popis kratica VIII. IZBOR IZ LITERATURE Uz I. Lutherova okolina Uz II. Pregled pitanja o Lutherovu ivotu Uz III. Luther u sporovima i zapletima svoga doba Uz IV. Lutherovi spisi Uz V. Aspekti i problemi Lutherove teologije Uz VI. O povijesti tumaenja Luthera O AUTORU

168

171

177 180 180 182 186 193 197 202 207

XIII

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

PREDGOVOR UZ TREE NJEMAKO IZDANJE

PREDGOVOR UZ TREE NJEMAKO IZDANJE

Predstavljam ovaj Uvod u ivot i djelo Martina Luthera u treem, sasvim iznova preraenom izdanju. Prvo je izdanje objavljeno 1981. godine; drugo, poneto izmijenjeno, 1982., a ve je 1983. objavljen pretisak. Godine 1983. objavljeno je i licencno izdanje u Demokratskoj Republici Njemakoj, nakon nekoliko uzaludnih pokuaja i zahvaljujui ustrajnom angamanu nekolicine kolega. Godine 1986. pojavio se i ameriki prijevod. Budui da zanimanje za knjigu nimalo ne jenjava, a knjiga je ve neko vrijeme razgrabljena, rado sam pristao na prijedlog nakladnika i temeljito je preradio za novo izdanje. Cilj ovoga djela, koji je postavljen pri prvom izdanju, nije se promijenio: i u treem izdanju nastojao sam s jedne strane ponuditi neku vrstu pregleda vanih problema i aspekata u prouavanju Luthera, a s druge promicati daljnje bavljenje Lutherom i dati poticaj za rad drugim istraivaima. Unato sve obilnijoj literaturi o Lutheru i reformaciji do sada se, kako se ini, nije pojavio takav pregled i uvod. Odlian prikaz koji je poetkom 20. stoljea objavio Heinrich Boehmer (Luther im Lichte der neueren Forschung, 1. izd. 1906., 5. izd. 1918.) imao je donekle slian cilj mojemu, ali je u cijelosti ipak drugaije koncipiran. Za Boehmera je Lutherov ivot, kao i osobnost reformatora, izrazitije stajala u sreditu zanimanja. Za razliku od toga, u ovoj sam knjizi dao najprije kratku skicu Lutherova vremena i vanih faza u njegovu ivotu, a zatim sam stavio vee teite na njegove spise i teologiju. Osim toga, nastojao sam uvijek ukazati na procese i mogue zadae u prouavanju Luthera, kao i razliite osnove za istraivanje, te istodobno dati poticaj za poetak bavljenja Lutherom. Pritom u pripremi novoga izdanja nije dolo do presudnih promjena. Ipak sam, u prikazu kao i u navodima literature, cijelo vrijeme nastojao uzimati u obzir napredak u prouavanju Luthera i reformacije. Nekadanje peto poglavlje, Aspekti i problemi Lutherove teologije, u ovom izdanju vie ne postoji u jednakom obliku, budui da u pogledu tog pitanja mogu uputiti itatelja na svoju knjigu Luthers Theologie in ihrer historischen Entwicklung und in ihrem systematischen Zusammenhang (Gttingen, 1995.). Na njegovu mjestu sada se nalazi novo peto poglavlje, Pristupi Lutherovoj teologiji, 1 u kojemu se bavim nekim vanim metodolokim pitanjima, kao i problemima klasifikacije sporova 16. stoljea. Hamburg, listopada 1996. Bernhard Lohse

U ovome prijevodu peto poglavlje zadrava stari naslov, Aspekti i problemi Lutherove teologije, jer su, uz suglasnost njemakoga nakladnika, u tokama E, F, G, i H dodani preuzeti dijelovi petoga poglavlja iz prvoga izdanja knjige, dok toke A do D predstavljaju izvorno peto poglavlje u treemu izdanju Lohseove knjige. Napomena ur.

14

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Martin Luther utkan je u identitet kranstva. Ponajprije, dakako, u identitet njegova protestantskog dijela, i to u najirem smislu rijei: kako onog luteranske tradicije, koja ve samim imenom sugerira da se u njoj dogaa njegovanje i nadograivanje na Lutherovoj misli, tako i u identitet drugih protestantskih tradicija. Prije svih to su reformirana i slobodnocrkvena tradicija koje su u vrijeme reformacije dobrim dijelom izrasle i stasale u kontekstu kritikog dijaloga s Lutherovom milju, te su i danas u traenju odgovora na pitanja svog identiteta u suvremenim uvjetima ivota upuene na dijalog s Lutherovom teologijom. U odreenom smislu Luther je postao i dijelom rimokatolikog identiteta. Tako je u rimokatolianstvu uz Luthera vezano daleko vie toga od samoga sjeanja na dogaaje davnoga esnaestog stoljea u kojemu je izgubljeno jedinstvo zapadnog kranstva barem u smislu naina na koji se to jedinstvo do tada oitovalo. Naprotiv, i u stoljeima nakon tzv. zapadnog raskola misao Martina Luthera ostaje prisutna u rimokatolikoj teologiji, koju dijelom i oblikuje. Lutherova misao nametnula je tako pojedine teme Tridentskom koncilu, koji je i sazvan, meu ostalim, kako bi definirao rimokatoliki stav u pitanjima koja je upravo reformacija uinila goruima. Martin Luther vrsto je utkan i u rimokatoliku teologiju u stoljeima nakon reformacije, tzv. kontroverzistiku teologjiju, koja unato pobijalakom tonu karakteristinom za ona vremena, ili, bolje reeno, upravo svojim pobijalakim tonom svjedoi o tome da je Luther cijelo zapadno kranstvo uinio, u odreenoj mjeri, dionikom svojih muka, pitanja i previranja. Teologija Martina Luthera prisutna je i u rimokatolikoj teologiji dvadesetog stoljea, i to ne samo i ne nuno u vidu kontroverzistikih teolokih rasprava. Tako meu rimokatolikim teolozima, poevi od druge polovine dvadesetog stoljea, znaajno raste zanimanje za teologiju Martina Luthera te nastaju studije koje karakterizira daleko pozitivnija slika o Lutheru od dotadanje. Konano, ne treba zaboraviti da je neke aspekte reformatorove misli preuzeo u svoje dokumente i Drugi vatikanski koncil, koji je u rimokatolikom svijetu oznaio i slubeno otvaranje ekumenskom dijalogu. Interes za misao Martina Luthera zamjetan je i u suvremenoj pravoslavnoj teologiji, premda zbog povijesne razdvojenosti u daleko manjem intenzitetu. Martin Luther nedvojbeno je vana tema i u suvremenome ekumenskom dijalogu. Kao to naglaava poznati dokument o suvremenom dijalogu izmeu luterana i katolika, 2 jedan je od prvih preduvjeta ekumenskog dijaloga bio utvrditi u kojoj mjeri iskazi, kojima su pojedine kranske konfesije stoljeima kvalificirale odnosno odbacivale gledita drugih konfesija, doista i proizlaze iz razumijevanja tih gledita. Stoga nimalo ne udi da je dokumentima suvremenoga ekumenskog dijaloga koji danas svjedoe o u znaajnoj mjeri postignutu konsensusu u nizu pitanja koja su u esnaestom stoljeu dovela do razdvojenosti crkava prethodio, meu ostalim, viegodinji studij upravo Lutherovih tekstova u kojemu su sudjelovale radne skupine teologa razliitih konfesionalnih predznaka.

Lehrverurteilungen kirchentrennend? Sv. I. Rechtfertigung, Sakramente und Amt im Zeitalter der Reformation und heute, Freiburg im Breisgau & Goettingen, 1986., str. 15.

15

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Radujemo se stoga to hrvatskoj javnosti moemo predstaviti prijevod knjige Bernharda Lohsea, koja je jedan od vrsnijih prirunika za upoznavanje teologije Martina Luthera. U ovoj knjizi itatelj nee naii prije svega na opseno izlaganje, tumaenje ili pak vrednovanje Lutherova ivotnog djela i njegove teologije. Naime, autor nije zaokupljen time da Lutherovu teologiju detaljno izloi i interpretira, a jo manje da itatelju ponudi neki vrijednosni sud o Lutheru ve studente teologije i ire teoloki zainteresirano itateljstvo vie nastoji potaknuti na samostalno itanje Lutherovih tekstova. Umjesto na gotovu sliku o Lutherovu ivotu i djelu itatelj e u ovoj knjizi stoga naii na pravu riznicu znanstveno-teoloke opreme potrebne za studij Lutherovih tekstova: od dragocjenih informacija iz ope povijesti, a posebice povijesti crkve i teologije koje olakavaju razumijevanje povijesno-teolokog konteksta Lutherova djelovanja, pregleda osnovnih razdoblja, tema i problema Lutherove teologjie u kontekstu njegova vremena, informacija o istraivanju Lutherove teologije kroz povijest, ukljuujui iscrpnu ekumensku bibliografiju o Lutheru, do sasvim praktinih metodolokih napomena te uputa o tome kako pristupiti opsenu Lutherovu opusu. Studij Lutherove teologije na osnovu izvornih tekstova bio je, kao to je spomenuto, dio ekumenskog puta na europskoj i svjetskoj razini. Vjerujemo da je ovakav pristup Lutheru put ekumenizma i za nas u Hrvatskoj, te da e knjiga Bernharda Lohsea biti poticaj mnogima na tom putu. Zagreb, o Uzaau 2006. Lidija Matoevi

16

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

A. Politika situacija 1. Fridrih III. i Maksimilijan I.
Lutherov ivot pada u razdoblje vladavine trojice njemakih careva. Kada je roen 1483. godine, vladao je Fridrih III., koji je 53 godine nosio krunu Njemakog Carstva, due od bilo kojega drugog vladara (1440.-1493.). U politikom i vojnom smislu Fridrih III. bio je sasvim nesposoban i nedorastao zadaama svoga vremena te je dopustio da mu uzde Carstva izmaknu iz ruku, ali je zato svojom branom politikom istodobno postavio osnove za munjeviti uspon dinastije Habsburgovaca: njegov sin Maksimilijan I. (1493.-1519.) stekao je brakom s Marijom Burgundskom njezino burgundsko naslijee, premda si je time pribavio i neprijateljstvo Francuske, koje e zasjeniti politiku i crkvenu povijest prvih desetljea 16. stoljea. Iako je u politikom smislu bio aktivniji od svoga oca, Maksimilijan I. uspio je tek djelomino ostvariti reformu Carstva, koju su mnogi prieljkivali i s kojom se zapoelo 1495. godine. Uspostavljen je, dodue, carski porez, der gemeine Pfennig; ali ustvari je i dalje bilo nuno od sluaja do sluaja ubirati takozvane teritorijalne matrikularne doprinose. Tako su za stroe upravljanje Carstvom nedostajali i sami financijski preduvjeti; zato nije bilo mogue niti uspostaviti sredinju vojsku. Ipak, godine 1495. uspostavljen je vrhovni sud unutar dvorskoga suda, koji je obuzdao vladavinu sile i odmazde, to je dovelo do odreenog jaanja sredinje vlasti. Maksimilijan I., posljednji vitez, bio je uspjeniji u promicanju humanizma i pjesnitva. Tako se nova duhovna struja, koja je druge zemlje ve daleko snanije zahvatila, uspjela postupno probiti i u Njemakome Carstvu.

2. Karlo V.
Car koji je ipak bio daleko najvaniji za Luthera i reformaciju bio je Karlo V. (1519.-1556.). Maksimilijanov sin Filip oenio je 1497. godine Johannu, ki Ferdinanda Aragonskog, iako u ono vrijeme nisu postojali planovi za povezivanje panjolske i Njemakog Carstva. Meutim, kada su umrli svi oni koji su imali prednost pred Johannom kao nasljednici, naslijee je pripalo njoj. Budui da ju je sve vie obuzimalo ludilo, a njezin suprug Filip umro je ve 1506. godine, njezin je maloljetni sin Karlo mogao oekivati najvee dinastiko naslijee koje je ikada ijedan zapadni vladar ujedinio u svojim rukama, naime ne samo obiteljske teritorije Habsburgovaca u Austriji i panjolsku, ve i Napulj i Nizozemsku, to ih je stekao Maksimilijan, kao i amerike posjede panjolske krune. Dakako, ta sasvim razliita podruja nisu sainjavala cjelinu u prirodnom smislu; trajna povezanost izmeu panjolske i Carstva nije se mogla niti zamisliti. Ipak, strahovito gomilanje moi u rukama Karla V. bilo je vrlo bitan faktor, kako za europsku, tako i za njemaku politiku. Druge europske sile, prije svega Francuska, gdje je vladao Franjo I. (1515.-1547.), sa zabrinutou su pratile jaanje carske vlasti. ak se i papinstvo bojalo da e njegova crkvena drava zavriti opkoljena posjedima Karla V. Franjo I. i Karlo V. ratovali su gotovo neprestano, pri emu je predmet spora najee bio Milano. Karlova univerzalna vlast imala je teke posljedice i za Carstvo: Njemaka je, dodue, za njega bila vrlo vana zemlja, budui da su ondje bili obiteljski 17

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

posjedi Habsburgovaca, a s njima je bila povezana njegova carska kruna; meutim, bio je to ipak samo dio njegove domene, koji je stoga ostao neko vrijeme preputen sam sebi. U pregovorima koji su prethodili carskom izboru 1519. godine, njemaki izborni knezovi ustrajali su na sastavljanju i potpisivanju takozvane izborne kapitulacije. Ta je izborna kapitulacija izuzetno vana za Karlovu vladavinu, ali i za Lutherove ciljeve i za reformaciju. U ono vrijeme jo nije postojao carski ustavni zakon. U bitnome je izbor kralja, a time i cara bio reguliran samo izbornim saborom u Renseu (1338.) i Zlatnom bulom iz 1356. Izbornom kapitulacijom 1519. godine knezovi su eljeli prije svega postii da car ne vlada Njemakom samo kao aneksom svojih brojnih zemalja. Osim toga, u izbornoj kapitulaciji nalazi se i stavka da car ne smije nijednog Nijemca izopiti iz dravne zajednice bez sasluanja. Fridrih Mudri imao je odluujui udjel u nastanku te izborne kapitulacije. Ona je praktino postala temeljna isprava ustrojstva carstva u 16. stoljeu (Ritter, 83) ili neka vrsta carskog ustava (Rabe, Reich und Glaubensspaltung, 150). Karlo je nakon prerane smrti svoga oca i zbog bolesti majke proveo djetinjstvo u Nizozemskoj. Daleko je bolje vladao panjolskim i francuskim jezikom nego njemakim, koji je govorio vrlo slabo. Ipak je pri izboru za njemakoga kralja, u kojemu se natjecao i francuski kralj, ulogu igrala injenica da je Karlo bio njemakog podrijetla; bez pozamane financijske potpore obitelji Fugger on ne bi niti postao car, budui da su izborni knezovi skupo naplaivali svoje glasove. to se tie Njemakog Carstva, nastojao je ojaati sredinju vlast protiv samovolje stale. Meutim, zbog brojnih ratova uvijek je iznova bio prisiljen ui sa staleima u kompromis. Vjerski spor s kojim se suoio ve pri svome izboru naglo se zaotravao i dugo je vremena diktirao politike sporove u Carstvu. Sukob izmeu cara i stalea te spor izmeu katolika i protestanata odreivali su politike dogaaje tijekom itavog razdoblja Karlove vladavine. Pritom su se frontovi uvijek iznova mijenjali: niti oni stalei koji su ostali katoliki nisu bezuvjetno podupirali carsku politiku protiv protestanata, budui da su s njima imali zajednike interese u pogledu samostalnosti carskih stalea; isto tako je Karlo sve vie morao uzimati u obzir postojanje protestanata, a to je inio i svjesno, kako bi mogao dalje slijediti svoje ciljeve.

3. Franjo I. i Henrik VIII.

to se tie drugih europskih sila onoga doba, Francuska je zbog svoje snanije centralizacije bila po sebi nadmona u odnosu na Carstvo. Tek nakon sukoba koji su potrajali nekoliko desetljea, Karlo je uspio mirom u Crpyju 1544. godine povoljno okonati neprestane ratove za gornju Italiju, ali i za burgundsko naslijee. Ipak, Francuskoj je neto kasnije polo za rukom pomaknuti granicu s Njemakom dalje na istok. Engleska, kojom je vladao beskrupulozni renesansni kralj Henrik VIII. (1509.-1547.), ispoetka je stajala na Karlovoj strani, ali je ubrzo opet podrala francusku stvar. Henrik je oenio udovicu svoga starijeg brata, Katarinu Aragonsku. Budui da je papa za taj brak udijelio dispenzu te ga kasnije nije bio voljan rastaviti na Henrikovu elju, engleski je kralj raskinuo s Rimom i uspostavio anglikansku dravnu crkvu (1531.-1534.). Unato tome nije jo pokazivao protestantske tendencije. Tek za vladavine Elizabete I. (1558.-1603.) Engleska se uvrstila meu vodee europske sile, nakon to se uspjela potvrditi u ratu protiv panjolske (1588.). 18

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

4. Nizozemska
Nizozemska se iz vie razloga moe nazvati osovinom europske politike u 16. stoljeu. Dok je za vladavine Maksimilijana bila vezana uza Carstvo, za Karla je imala odluujuu ulogu zbog svoga zemljopisnog poloaja: samo iz Nizozemske mogao je drati pod kontrolom sve svoje zemlje. Pri podjeli univerzalnog Karlova naslijea nakon abdikacije (1556.), Nizozemska je pripala panjolskom ogranku Habsburgovaca. Meutim, pobunila se protiv panjolske tuinske vlasti i potlaenosti protestanata: uspjelo joj je potvrditi se i protiv Filipa II. (1556.-1598.), u ono vrijeme najmonijega europskog vladara, u ratu za nezavisnost koji je trajao itavo desetljee. Nizozemska je time postala sredite vee duhovne slobode, koja se postupno irila i na druge europske zemlje.

5. Turska prijetnja
Za Lutherovo vrijeme od velikog je znaaja bila i opasnost od Turaka. Kao to je Karlo gotovo neprestano ratovao protiv Franje I., tako je i na jugoistoku mogao tek nakratko predahnuti od turske prijetnje. Vrlo sposobni sultan Sulejman II. Veliki (1520.-1566.) osvojio je 1521. godine Beograd, a 1526. godine Budimpetu. U jesen 1529. turska je vojska po prvi put stajala pred vratima Bea. Dodue, ubrzo se morala povui, ali mogla se oekivati nova prijetnja, ne samo Maarskoj, ve i Austriji. Car je neprestano ulagao veliki trud kako bi od stale dobio potrebnu financijsku i vojnu pomo za borbu protiv Turaka i pritom je esto morao ulaziti u kompromise. Turska prijetnja potrajala je jo vie od stoljea. Za svijest ljudi u 16. stoljeu pritom je bilo od osobite vanosti to to su nevjernici prijetili unitenjem kranstva. Mnoga onovremena apokaliptina predvianja hranila su se tom idejom. U okviru srednjovjekovnog shvaanja povijesti, koje je jo uvijek bilo odreeno predodbom o etiri svjetska carstva, u Turcima je zapravo bilo mogue vidjeti samo protukransku silu, budui da je prema sveopem uvjerenju jo uvijek postojee rimsko svjetsko carstvo trebalo potrajati do kraja svijeta. Vladavine careva pod kojima je Luther ivio stoga su na razne naine bile isprepletene s cjelokupnom europskom politikom. Povijest Luthera i reformacije uvijek je nuno sagledati u tom irem kontekstu.

6. Lutherov zaviaj: grofovija Mansfeld

U neposrednom smislu utjecaj knezova i stale na Luthera i reformaciju bio je vei od onoga europske konstelacije sila. Dakako, Luther se smatrao Nijemcem. Ali prije svega je potjecao iz malene grofovije Mansfeld, koja se zapravo moe smatrati njegovim zaviajem; kasnije, kada je poduavao i djelovao u Wittenbergu, na njegov je razvoj djelovala kneevina Saska. Napetost izmeu teritorijalne i sredinje vlasti, koja je proimala njemaku povijest od njezinih poetaka, u 16. stoljeu bila je osobito jaka. Pritom ak ni tako moan vladar kao to je bio Karlo V. nije mogao sprijeiti da se situacija okrene u korist pojedinanih teritorija. Osobito su drave s veom povrinom, ali i neki veliki gradovi, uspijevali poveati svoj utjecaj. 19

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

7. Teritoriji i gradovi u Njemakom Carstvu

Pogled na zemljopisnu kartu Njemake u razdoblju oko 1500. godine odaje dojam velikog broja teritorija. Carska matrikula iz 1495. godine navodi vie od 350 svjetovnih i crkvenih teritorijalnih drava, grofovija, slobodnih kraljevskih gradova, opatija, vitekih i drugih posjeda. Postojali su crkveni i svjetovni izborni knezovi, koji su raspolagali teritorijima vrlo razliite veliine, ali su ve zbog svoje funkcije pri izboru kralja imali znatan utjecaj. Meu kneevinama osobitu su teinu zbog same veliine imali Wrttemberg, Bavarska, Saska i Braunschweig-Lneberg. U znaajnije teritorije valja ubrojiti i zemaljsku grofoviju Hessen. Obimniji posjed imale su i biskupije Bamberg, Wrzburg, Mnster i Bremen. Ne treba zaboraviti ni kraljevske gradove, meu kojima su, na primjer, Nrnberg i Ulm po svome zemljinom posjedu bili ravnopravni sa znaajnijim teritorijima; dakako, gomilanje kapitala i ekonomske moi u znatnoj je mjeri jaalo utjecaj gradova. Uza sve te teritorije, esto ak rasuti usred njih, postojali su i brojni manji stalei. Samo mali broj knezova raspolagao je veim i homogenim teritorijem. arolikost zemljopisne karte Carstva u razdoblju reformacije teko je nadmaiti. To injenino stanje ni reformacija nije bitno promijenila. Zemlje kao Engleska ili Francuska bile su u usporedbi s Njemakom strogo centralizirane. Odluka Henrika VIII. protiv Rima i za nezavisnost engleske crkve u odnosu na papu imala je izmeu ostaloga za cilj poveanje kraljeva utjecaja i moi; slino vrijedi i za motive koji su vodili, na primjer, vladare Skandinavije u njihovoj crkvenoj politici. U Njemakom Carstvu car se nije mogao nadati porastu moi ako bi se odluio za reformaciju. Budui da je veina stalea, za razliku od veine stanovnitva, ostala pri staroj crkvi, protestantski je car u 16. stoljeu bio sasvim nezamisliv: kao takav uope se ne bi mogao odrati. Suprotno tome, teritorijalni su knezovi, kao i kraljevski gradovi i svi drugi kraljevski stalei, pod odreenim okolnostima mogli itekako imati koristi od odluke za reformaciju. Time ne elim rei da se odluka za ili protiv reformacije donosila uvijek i samo iz politike raunice. Naprotiv, pobonost, koja je unato brojnim nepovoljnim okolnostima u to vrijeme bila duboka, esto je inila vjerske motive presudnima. Tu tvrdnju potkrjepljuje i injenica da su mnogi ljudi, meu njima i knezovi, zbog svoje vjere prihvaali teka stradanja. Ipak, spor oko reformacije valja sagledati u drutvenom kontekstu epohe i pritom obratiti pozornost na meusobni utjecaj politikih procesa i teolokih spornih pitanja.

8. Porast kneevske moi

Ve krajem 15. stoljea zapoeo je proces koji je doveo do stroeg reda na teritorijima i do porasta kneevske moi. Neki sposobni knezovi s jedne su strane uspjeli uveati svoja zemaljska prava u odnosu na carstvo, a s druge potvrditi svoj suverenitet u odnosu na raznovrsnu oporbu stalekih sila. Dakako, teritorijalni gospodari nisi mogli vladati bez suradnje stale, budui da su bili ovisni o njihovoj spremnosti da plaaju porez. Tako je postupno nastao zemaljski ustav, koji je omoguio regulirane poreze i time financijsku upravu. Uslijed toga dolo je i do razvoja inovnitva. Isto je tako ve u srednjem vijeku na mnogim teritorijima postojalo kneevsko vijee ili dvorsko vijee, kojim je predsjedao knez. Izvorno su lanovi toga dvorskog vijea bili viteki vijenici; oni su postupno zamijenjeni pravnicima. Tako je nastala zasebna, sredinja sluba, koja je savjetovala kneza, ali je 20

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

takoer vodila upravne poslove. Obrazovanje takvog sredinjeg tijela dovelo je do nunosti osnivanja rezidencije. Tako se u teritorijalnim dravama, ali ne i na razini carstva, razvio rani oblik moderne drave. Knezovi su imali znatan utjecaj i u crkvenim poslovima. Propadanje kurije u vrijeme avignonskog egzila i papinskog raskola koji je uslijedio, kao i oigledna nesposobnost uvoenja i provoenja apsolutno nune crkvene reforme, imali su za posljedicu da su ionako sve monije europske drave i u crkvenim poslovima mogle prigrabiti sve vea prava. U sluaju Engleske i Francuske moemo u osnovi ve u 15. stoljeu govoriti o postojanju zemaljske crkve. U Carstvu slabost sredinje vlasti nije doputala takav razvoj situacije. Ipak, neki su knezovi ve u 15. stoljeu stekli odreena prava na provoenje reformi i vizitacija. Na primjer, samostanska reforma, do koje je u nekim redovima dolo u 15. stoljeu, u velikoj se mjeri ne bi mogla ostvariti bez aktivne pomoi knezova. Kada su krajem 16. stoljea nastale brojne evangelike zemaljske crkve, time je samo nastavljen proces koji je poeo u srednjem vijeku i koji se u doba reformacije moe zamijetiti i na podrujima koja su ostala katolika.

9. Gospodarski razvoj
Vanost teritorija poveavala se, izmeu ostaloga, s gospodarskim razvojem. I u tom je pogledu razdoblje prijelaza s 15. na 16. stoljee bilo prijelomna epoha. U to su vrijeme nastali ranokapitalistiki oblici gospodarstva. Vanost koju je dobivao kapital munjevito se oitovao u premoi banke obitelji Fugger. Bez njezine financijske potpore Albrecht od Mainza ne bi uspio ujediniti u svojim rukama tri biskupije protiv crkvenog prava. Poetak 16. stoljea donio je i nove oblike proizvodnje, naime industrijsku izradu, koja je u usporedbi s ranijim razdobljima predstavljala napredak. Naposljetku je od osobite vanosti bilo rudarstvo i to upravo u Saskoj. Na eko-saskim pograninim podrujima kopali su se bakar, srebro i cink. Srebro se u nekim dijelovima Saske vadilo ve od 12. stoljea; ali tek je od sredine 15. stoljea rudarstvo doivjelo silovit uzmah. Taj je uzmah usporeivan i sa zlatnom groznicom u SAD-u u 19. stoljeu (Blaschke, Sachsen im Zeitalter der Reformation, 39). injenica je da ta dva pokreta slie barem utoliko to su imali brojne posljedice i potaknuli seobe stanovnitva, cirkulaciju novca, gomilanje bogatstva u onim krugovima koji su se mogli ukljuiti u rudarstvo, ali i osiromaenje drugih. Upravo u Saskoj nijedna druga gospodarska grana nije imala tako golem utjecaj kao rudarstvo. Bez ekonomske moi, koju je sa sobom donijelo rudarstvo, vjerojatno u Saskoj ne bi dolo do tako velikog kulturnog procvata, a i knezovi su svoju politiku teinu, koju su u to vrijeme posjedovali, mogli zahvaliti doprinosima od rudarstva.

10. Saska
to se tie Lutherova saskog zaviaja, wetinska vladarska kua je 1485. godine podijelila tu zemlju. Ernst je dobio podruje oko Wittenberga i Torgaua, zatim vei dio Thringena, zapadni dio Krune gore i Vogtland; ali kao najvanije od svega, dobio je titulu izbornog kneza. Albrecht je pak dobio podruje oko Meissena, Leipzig i sjeverni Thringen do Werre. Ta dva dijela Saske bila su uklopljena jedan u drugi. Stoga ne udi da je meu njima u prvim desetljeima 16. stoljea vie puta dolo do sporova i napetosti. Rivalitet je dostigao vrhunac kada se vojvoda Moritz Saski u Schmalkaldskom ratu 1546./47. unato evangelikoj 21

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

vjeroispovijesti borio na strani cara protiv protestantskih stalea i za nagradu dobio velike dijelove kneevine Saske, kao i titulu izbornog kneza. Podjela Saske 1485. godine takoer je imala za posljedicu da je jedino sasko sveuilite, naime Leipzig, pripalo vojvodi. Stoga je Fridrih Mudri (izborni knez 1486.-1525.) u Wittenbergu 1502. godine osnovao sveuilite. Iako je to bilo jedino zemaljsko sveuilite u kneevini, tijekom prvih sto pedeset godina nije se uspijevalo uhodati. Tek je u doba reformacije sveuilite u Wittenbergu doivjelo ogroman procvat. Neko je vrijeme u 16. stoljeu stajalo na vrhu svih njemakih sveuilita. Inae ni u jednom dijelu Saske nije u to vrijeme bilo velikih gradova prema onovremenim mjerilima. Nijedan grad nije imao vie od 10.000 stanovnika. Najvei saski grad bio je Grlitz s neto iznad 9000 stanovnika. Leipzig je imao oko 6500 stanovnika, dok je Zwickau, gdje je Thomas Mntzer neko vrijeme djelovao, imao oko 3200 (1561.). Wittenberg je poetkom 16. stoljea imao sveukupno vjerojatno tek neto iznad 2000 stanovnika. Drugi njemaki gradovi, kao to su Nrnberg, Kln, Strassburg ili Lbeck, bili su u ono vrijeme daleko vei i znaajniji od saskih gradova.

B. Duhovni i crkveni ivot 1. Unutranja i vanjska situacija crkve

to se tie Katolike crkve, ona je poetkom 16. stoljea uglavnom bila neosporena. Sve zloporabe na koje su se vjernici ve desetljeima alili, ekscesi u pobonosti ili praksi podjeljivanja oprosta, ali i nedostatak teolokog rada, nisu niti najmanje uzrokovali da se ljudi otue od crkve. Naprotiv, ak je i gorljiva kritika crkve ukazivala na to da se upravo zbog toga zna koja bi trebala biti njezina stvarna zadaa. S pravom se kae da je razdoblje oko 1500. godine moda bilo najpobonije od svih razdoblja u Njemakoj. Ipak, upravo ta slika crkve i pobonosti na smiraju srednjeg vijeka ukazuje na otra proturjeja, tako da je jedva mogue govoriti o zajednikim crtama brojnih oblika vjerskog ivota; prije je mogue uoiti razna strujanja i tendencije.

2. Reformni koncili 15. stoljea

Gledano izvana, Katolika crkva oko 1500. godine jo je bila u punom cvatu. Papinski raskol, do kojega je dolo po okonanju avignonskog egzila (1378.-1415.), naposljetku je prevladan na koncilu u Konstanci (1414.-1418.). Time je uklonjena najvea sablazan, koja je izrazito teko obremenjivala cijelo zapadno kranstvo. Dakako, papinstvo to nije moglo postii smo; naprotiv, tu je mogao pomoi samo koncil. Dok su pape u kasnom srednjem vijeku do beskraja poveavali svoja potraivanja u odnosu na careve i druge svjetovne vladare, u 15. stoljeu njihova je vlast bila iznutra ograniena koncilijarizmom. I koncil u Konstanci i onaj u Baselu (1431.-1449.) obznanili su da je opi koncil premoan u odnosu na papu. Pape, meutim, nisu prihvatili te zakljuke. Naprotiv, uinili su sve kako bi ponovno podvrgnuli koncile papinskoj vlasti. Iskustva papa 15. stoljea s koncilima jednim dijelom objanjavaju njihovu rezerviranost prema zahtjevima koncila u 16. stoljeu. Mnogobrojni oruani konflikti izmeu Karla V. i Franje I. predstavljali su k tome teko premostivu prepreku za sveopi zapadni koncil. Tome valja pridodati i brojne zloporabe, astohleplje i nevoljkost 22

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

prema reformi kao bitne razloge za odbacivanje ideje o koncilu. to se tie koncilijarizma, on je pak sredinom 15. stoljea ve preao svoj vrhunac.

3. Nunost crkvene reforme

Za istinsku crkvenu reformu, onakvu kakva je bila hitno potrebna, nedostajalo je snage. Zloporabe su bile brojne. Prije svega su se ticale papinskih financija. Papama je bio sve potrebniji novac za ratovanje u obranu svoje crkvene drave, ali i za odravanje njihova luksuznog dvora. Mnoenje oprosta krajem srednjeg vijeka imalo je prije svega financijske razloge. Dae i porezi za crkvu ubirani su i crkvenim kaznama. Osim toga, prodavane su crkvene slube. Jo gori od financijskog izrabljivanja bio je nedostatak ozbiljnosti u ispunjavanju crkvenih obveza. Mnogi su biskupi na sebe gledali prvenstveno kao na svjetovne gospodare, a ne sveenike. Celibat se esto nije potivao. Gomilanje misa ponovno vezano uz financijske potrebe kao i nedostatno teoloko razumijevanje same biti misne rtve bili su uzrok i takoer posljedica daljnjih zloporaba. Na carskim saborima uvijek su se iznova iznosila Gravamina nationis Germanicae. Prvi put se termin gravamina spominje 1417. godine u Konstanci, a uvrijeio se u jednoj frankfurtskoj arbitrai iz 1456. godine; ali ve se u prvim godinama reformacije neprestano ponavljao zahtjev za podnoenjem albi na carskim saborima. Najopseniji popis gravamina prezentiran je na carskom saboru u Wormsu 1521. godine, iako nije oita izravna veza sa sporom oko Luthera. Tek je u kasnijim godinama Lutherovo pitanje potisnulo raspravu o zloporabama, ali su se mnoge stare zloporabe i dalje mogle susresti pod oznakom sukoba oko Luthera. Gravamina su ve u 15. te osobito u 16. stoljeu pokazala da su svjetovni i crkveni problemi u osnovi nerjeivo isprepleteni. Stvarnim krivcem za zloporabe smatran je papa; u njemu se stoga vidjelo najistaknutijeg protivnika njemakog naroda. Papa, da samemo gravamina, otima njemakom narodu njegovo bogatstvo, njegovu slobodu i njegovu ast. Crkva se pokazala nesposobnom odgovoriti na zahtjeve reformator. To je najjasnije izalo na vidjelo na 5. lateranskom koncilu (1512.-1517.), koji je zasjedao neposredno pred reformaciju. Dodue, tu je doneseno nekoliko reformnih zakljuaka, koji su trebali okonati odreene ekscese u poreznom i provizijskom sustavu kurije; ali nije se uspjelo stati na kraj kupnji i gomilanju crkvenih slubi. Predviena je cenzura tiska, ali nije i provedena. Koliko je koncil bio nedosljedan pokazuje injenica da je zajedno s papinskom bulom o crkvenoj reformi, koja je objavljena na 9. sjednici koncila, Albrechtu od Mainza poslana i ponuda da dopusti planirano bespravno gomilanje slubi u zamjenu za 10.000 dukata; oprost koji je odobren kako bi se pribavila ta svota bio je povod Lutheru da iznese svojih 95 teza.

4. Reformni pokreti
Ipak, ve je krajem srednjeg vijeka dolo do pojedinanih reformnih pokreta. Daleko najvaniji bio je pokret devotio moderna. Pojavio se krajem 14. stoljea u Nizozemskoj i dok je s jedne strane doveo do reforme samostan, s druge je, u vidu brae zajednikog ivota, i dalje njegovao intimnu pobonost meu laicima, koja pripada najplemenitijim plodovima srednjeg vijeka. U kuama brae i sestara ivjeli su ljudi proeti idealom slijeenja Krista. Kroza svoje kole braa zajednikog ivota vrila su dalekosean utjecaj te su na vie naina pripremila reformaciju. Kasnije se veliki dio brae prikljuio reformaciji. 23

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

Od posebnog znaaja za crkvu bio je, krajem srednjeg vijeka, pokret koji je uveo Jan Hus (oko 1369.-1415.); husiti su, naime, bili prva velika skupina na Zapadu koja se uspjela odrati neovisno o Rimu pa je tako predstavljala novu vjeroispovijest uz rimokatoliku. Na samog su Husa pak vrlo snano utjecali spisi engleskoga reformnog teologa Johna Wiclifa (oko 1320.-1384.). Taj utjecaj dijelom je iao tako daleko da je Hus preuzimao itave ulomke iz Wiclifovih djela. Meutim, ne bi bilo primjereno zamjeriti Husu to pomanjkanje duhovne samostalnosti. Naprotiv, Hus je preuzeo od Wiclifa samo ono to je i sam zastupao. Pritom se pokazuje da je Hus opreznije pristupao poslu od Wiclifa. Niti u svojoj kritici odreenih praksi i nauka ondanje crkve niti u vlastitim prijedlozima za reformu Hus nije dostigao Wiclifovu otrinu. Dvojica su predreformatora, meutim, slini po tome to je za njih Sveto pismo boanski zakon, prema kojemu se crkva ima ravnati i prema kojemu je takoer mogue ocijeniti njezino djelovanje i nauavanje. Posvjetovljenoj crkvi, koja je postala bogata i mona, oni su suprotstavili crkvu koja ivi u apostolskom siromatvu. Oproste su najotrije osudili. Crkva je za Husa bila skup onih koji su predodreeni za spas; njezin je poglavar iskljuivo Krist. U ekoj je Hus imao brojne sljedbenike. Dok je crkvena hijerarhija poduzimala sve otrije mjere sve do izopenja, eki je kralj pristao uz njega, kao i velik dio plemstva i naroda, tako da je Hus neko vrijeme mogao nesmetano djelovati. Meutim, kada je na koncilu u Konstanci odbio odrei se svojih ideja, spaljen je na lomai kao heretik unato carskom pismu pomilovanja. Njegova je smrt za eku bila poput crvene krpe. Car i papa smatrani su Husovim ubojicama. Meu husitima su se formirale dvije grupe: umjereni kalistinci ili utrakvisti, koji su uglavnom zahtijevali samo kale za laike, i radikalni taboriti, koji su silom uspostavili svoju Boju dravu. Kada je papa 1420. godine objavio bulu o kriarskom ratu protiv heretika u ekoj, izbili su Husitski ratovi. Husiti su se estoko branili te su 1427. ak uspjeli prodrijeti dublje u Carstvo, sve do Brandenburga i Austrije, kako bi irili Kraljevstvo Boje. Meu taboritima je Stari zavjet vrijedio kao ivotna norma; odbacivali su svaku hijerarhiju i sva imovina bila im je zajednika. Kada su kalistinci prevladali meu husitima, ak se i koncil u Baselu sloio s njima u Prakim kompaktatima (1433.). Premda papinstvo nije priznalo Kompaktate te ih je 1452. godine ak ukinulo, husiti su se uspjeli odrati. Godine 1467. od njih su se odvojila eka braa. Braa su se smatrala reformnim pokretom unutar husita prema evaneoskim smjernicama, a nastojala su ivjeti u duhu Propovijedi na gori. U Carstvu se uasi Husitskih ratova nisu zaboravili niti u 16. stoljeu. U nekim krajevima postojale su skupine koje su se potajno prikljuile nauku eh. Dok su druge, starije sljedbe oko 1500. godine ve praktiki izumrle, utjecaj husita ne smije se podcijeniti. Husitska kritika brojnih zloporaba u crkvi, kao i model ivota koji je ureen prema Bojem zakonu, ostavljali su jednako snaan dojam i poetkom 16. stoljea. Prije svega nije zamrlo pitanje je li Hus u Konstanci doista s pravom osuen na smrt. Tako su husiti pruili Zapadu primjer uspjenog otpora.

5. Hus i husiti

6. Duhovna situacija
Krajem srednjeg vijeka situacija nije bila raslojena samo u crkvi i pobonosti, ve i u duhovnom ivotu uope. Gotovo paralelno moemo nai optimistina oekivanja u pogledu 24

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

budunosti i apokaliptine vizije. Razdoblje kasnog srednjovjekovlja bilo je jednako obiljeeno renesansom kao i plesom smrti. Isto su tako inovacije, kao to su one Albrechta Drera u likovnoj umjetnosti, u dubokoj meusobnoj povezanosti sa specifino srednjovjekovnim pogledima na svijet. Stoga i tu moramo posebno upozoriti na opasnost od pojednostavljivanja tog obilja raznovrsnih pojava.

7. Sveuilita
to se tie intelektualnog ivota, ve je u razvijenome srednjem vijeku bilo odreenih razlika izmeu Engleske i Francuske s jedne strane, te Njemake s druge. U Francuskoj i Engleskoj, kao i u Italiji, sveuilita su nastala ve oko 1200. godine. U Carstvu je, meutim, tek u 14. stoljeu dolo do osnivanja sveuilita; najstarija su bila u Pragu (1348.), Beu (1365.), Heidelbergu (1386.), Klnu (1388.), Erfurtu (1392.) i Leipzigu (1409.). Najvanije europsko sveuilite u 16. stoljeu bila je jo uvijek Sorbona. Dok se pariki reformni teolog Petar iz Aillija (1350.-1420.) mjerodavno zalagao za prevladavanje papinskog raskola, Jean Gerson (1363.-1429.) je sudjelovao na koncilu u Konstanci. Premo koncila nad papom zastupala se u Parizu i nakon 1500. godine. Njemaka sveuilita nisu dala sline poticaje. Do toga je dolo tek kao posljedica reformacije. Ipak, postojale su razlike i u teoloko-filozofskom nauavanju. Najvaniji skolastiari poduavali su u Engleskoj i prije svega u Francuskoj. Ondje su uglavnom nastajali i veliki teoloki sustavi. Dakako, velika djela dominikanaca i franjevaca prouavala su se i u Njemakoj; ali Njemaka e svoja dostignua u skolastici postii tek u doba njemakog misticizma. Svakako su Eckhart (umro 1327.), Tauler (umro 1361.) i Seuse (umro 1366.) bitne elemente preuzeli od starijih mistika te je ponekad teko povui jasnu crtu izmeu skolastike i misticizma. Ipak, misticizam je u kasnijem srednjovjekovlju u Njemakoj nedvojbeno poprimio specifian, vlastiti oblik. Odjeci tog misticizma osjeali su se i u 16. stoljeu. To u znatnoj mjeri vrijedi i za povijest njemakog jezika.

8. Skolastika i kasna skolastika

Oko 1500. godine u osnovi je ve bilo prolo vrijeme velikih skolastikih sustava. Pozornicom nisu vie vladali Toma Akvinski ili Duns Scotus, unato tome to su njihova nauavanja jo uvijek nalazila pobornike, ve prije svega Vilim Ockham (oko 1285.-1349). Ockham je bio roen i odrastao u Engleskoj, a u sukobu izmeu Ludovika Bavarskog i pap borio se na strani cara i otroumno ga je branio. Njegova stroga primjena aristotelovskih znanstvenih naela uzdrmala je sintezu filozofije i teologije, koja je bila uspostavljena u starijoj skolastici: filozofija i teologija za Ockhama su bile odvojena podruja spoznaje iako nije zastupao teoriju dvostruke istine. Teologija sada nije vie postupala spekulativno, nego je kritiki preispitivala teoloku primjenjivost filozofskih pojmova. U nauku o Bogu sreditem je postala misao o Bojoj slobodi: tvorac i tvorevina tu su radikalno odvojeni. Na podruju antropologije, kao i nauka o grijehu i milosti, razlikovanje izmeu apsolutne i ureene Boje vlasti ipak je dovelo do odreene dvotranosti: Adamov grijeh ima razorni uinak na sve sljedee narataje naposljetku samo zato to ga Bog njima pripisuje, premda Ockham zbog autoriteta otaca shvaa istoni grijeh i kao nedostatak prvobitne pravednosti ovjeka, tj. 25

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

pravednosti koju je Adam imao prije Pada; slino tome, milost je u osnovi neuraunavanje grijeha iako ovjek po sebi moe ispuniti zapovijedi vlastitim snagama. Ideja o Bojoj slobodi, kao i o kontingenciji stvorenja i svih dogaanja, bila je toliko dominantna da se ni zagovornici drugih skolastikih usmjerenja nisu mogli oduprijeti Ockhamovu utjecaju, ili barem njegovu nainu postavljanja pitanja. ak i teolozi koji su teili razradi dubljeg nauka o grijehu i milosti na bazi Augustina, kao to je bio Grgur iz Riminija (oko 1300.-1358.), barem su u nauku o Bogu obiljeeni Ockhamom. Gabriel Biel (oko 1410.1495.) kao sveuilini profesor u Tbingenu uvelike je irio Ockhamovu teologiju takoer i svojim djelima; pritom je prelazio preko ideja koje su bile kritine prema papi i crkvi.

9. Humanizam
Iako je skolastika ve prije reformacije prela svoj vrhunac, humanistiki pokret, koji je u Njemaku stigao iz Italije, doivio je pravi procvat tek poetkom 16. stoljea. Dakako, i tu su postojale razlike izmeu humanizma s jedne i druge strane Alpa. Okretanje klasinoj antici i ideal retora u Njemakoj uglavnom nisu doveli do sekularizacije, koja se u Italiji esto mogla zamijetiti ve u 15. stoljeu. Naprotiv, njemaki je humanizam bio snano religiozan. O nekim strujanjima u humanizmu sjeverno od Alpa zato se s pravom govori kao o biblijskom humanizmu. To se oituje ve kod Rudolfa Agricole (1443./44.-1485.), ali osobito kod Johannesa Reuchlina (1455.-1522.) ili Erazma (1469.-1536.). Stoga se antike i kranske reformne tendencije kod njemakih humanista veinom uope ne mogu razdvojiti. Dok su u Italiji nastajale akademije, u Njemakoj su se okupljali maleni krugovi, koji su bili u osobnom ili dopisnom kontaktu. Konrad Celtis (1459.-1508.) osnivao je sodalitete kao malo koji uenjak; pritom je sam bio vie pjesnik nego erudit. Bio je prvi Nijemac kojega je godine 1487. Fridrih III. u Nrnbergu okrunio za pjesnika. Celtis i mnogi drugi humanisti eljeli su takoer u novom svjetlu istaknuti njemaku prolost. Tako su prikupljali njemake uzreice i objavljivali njemake povijesne izvore, pri emu se posao esto obavljao vrlo diletantski. Neki knezovi promicali su humanistike tendencije, najvie od svih Maksimilijan I. Budui da je car i sam usvojio humanistike tenje, humanizam je u Njemakoj dobio sredite kojemu je malo koje drugo u Europi bilo ravno. Istodobno je ojaao nacionalni moment: od njega se oekivalo njemako pravo, njemaka gramatika pa moda ak i njemaki peat crkve. Dok se na taj nain njegovao nacionalni romantizam, s druge je strane procvalo humanistiko prosvjetiteljstvo, iji je predstavnik bio prije svega Erazmo; tu objavi vlastite nacionalne predaje nije bilo mjesta. U humanistikom je pokretu bilo dakle vrlo razliitih snaga. Ipak, te su razliite tendencije unutar humanizma imale neto zajedniko, naime to to su obuhvaale samo malene krugove obrazovanih ljudi; obian ovjek iz naroda nije mogao sudjelovati u humanistikim tenjama. Humanizam se probio i na sveuilita. U poetku se tu ne moe govoriti openito o suprotnosti izmeu humanizma i skolastike. Meutim, postupno je dolazilo do napetosti i proturjeja; humanistiki povratak antici ukljuivao je, naime, degradaciju srednjega vijeka te je skolastiko nauavanje postupno odbacivano. Manjkavo obrazovanje mnogih klerika bilo je dobrodola meta poruge; o stanju morala kakvo je vladalo ak i u viem kleru pisale su se satire. Humanistika obnova obrazovnog ideala sve je vie zahvaala sveuilita i kole. Mnogi reformatori dobili su od humanizma presudne poticaje. Kod Luthera se ipak samo 26

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

ogranieno moe govoriti o utjecaju humanizma. Tona mjera tog humanistikog utjecaja na Luthera predmet je rasprave. to se tie stava prema ivotu, uoi reformacije mogu se uoiti znatne suprotnosti. Humanisti su smatrali da se nalaze na poetku novoga doba, koje je trebalo zamijeniti mrani srednji vijek. U drugim je krugovima dolo do apokaliptinih oekivanja skorog smaka svijeta. Vjerovanje u vjetice, predodba o Antikristu i humanistiki ideal obrazovanja esto nisu naprosto supostojali, ve su se ak mogli zatei u istim krugovima pa ak i u jednom ovjeku. U sporu izmeu Reuchlina i klnskih dominikanaca oko toga treba li unititi ili sauvati rabinsku knjievnost (1510.-1520.) nisu se vie suprotstavili naprosto humanizam i skolastika, uenost i Inkvizicija ili pak prosvjetiteljstvo i opskurantizam, nego je tu i Reuchlin svojim pogledom na idovstvo plaao danak duhu svoga vremena. Oni koji su traili da se rabinski tekstovi odstrane, morali su istrpjeti porugu u djelu Epistolae obscurorum virorum (1515./1517.), iji su autori vjerojatno pripadali erfurtskom humanistikom krugu. Staro i novo, konzervativizam i revolucionarni polet, u to su vrijeme bili na brojne naine meusobno povezani. Isti taj Reuchlin, kojega su humanisti spominjali uz veliku hvalu, najodlunije je odbacio Lutherovu reformaciju; kada je njegov praneak Melanchthon stupio na stranu Luthera, Reuchlin je prekinuo vezu s njim. Ali znalo se dogoditi i obrnuto, naime da su neki koji su po sebi bili jo duboko ukorijenjeni u srednjem vijeku, nakon 1517. prigrlili reformaciju. Bilo bi pogrjeno iz situacije uoi reformacije pokuati zakljuiti tko e stupiti na Lutherovu stranu. Dodue, inilo se da je svijet zreo za reformu; ali reformacija je bila neto drugo od reforme za kojom su svi udjeli.

C. Pitanje periodizacije: srednji vijek, reformacija, novi vijek

Stoga nije nikakvo udo da je pitanje razgranienja izmeu srednjeg vijeka i reformacije uvijek nalazilo razliite odgovore. To pitanje u sebi sadri obilje raznih problema, koje ovdje moemo samo djelomino navesti. Kao prvo, postavlja se pitanje treba li uope zadrati podjelu na staru, srednjovjekovnu i noviju povijest ili bi tu klasifikaciju, koju je krajem 17. stoljea uspostavio Christoph Cellarius (1638.-1707.), trebalo proglasiti irelevantnom. U tom kontekstu, ako elimo sauvati tradicionalnu podjelu na tri razdoblja, postavlja se takoer pitanje kako odrediti bit srednjovjekovlja za razliku od stare i novije povijesti; tog se odreivanja, dakako, moemo prihvatiti samo ako jasno razgraniimo srednjovjekovlje u odnosu na stari i novi vijek. Cellarius je bio miljenja da je srednji vijek trajao od Konstantina Velikog do pada Carigrada, odnosno do kraja 15. stoljea. Meutim, u meuvremenu su predloena dijelom sasvim drugaija razgranienja srednjovjekovne epohe. Razlozi za razlike u periodizaciji donekle su posljedica razliitih gledita s kojih se promatra povijest. esto do pomaka u fazama dolazi ovisno o tome smatramo li pri podjeli na epohe mjerodavnom politiku povijest, duhovnu i crkvenu ili pak ekonomsku povijest. Isto tako se onda postavlja pitanje je li novi vijek slijedio odmah nakon srednjovjekovlja, u emu je bit novoga vijeka u odnosu na srednji, i elimo li izmeu srednjeg i novog vijeka rezervirati jedan isjeak za razdoblje reformacije i protureformacije; te ako to uinimo, u emu bi bila bit te epohe za razliku od srednjeg i novog vijeka. I tu razliita poimanja ovise o tome stavljamo li u prvi plan ekonomsko-povijesne, 27

BERNHARD LOHSE MARTIN LUTHER IVOT I DJELO

I. LUTHEROVA OKOLINA I EPOHA

drutveno-povijesne, politike, intelektualne ili crkveno-teoloke imbenike. Onaj tko pritom sudi, na primjer, s gledita drutvene povijesti, zbog toga ne bi trebao sasvim odbaciti znatnu teinu teolokih imbenika. Naposljetku, pogled na razgranienje epoha u odreenoj mjeri ovisi o naemu vlastitom stajalitu promatraa s obzirom na svjetonazor. Marksist e tu biti drugaijeg miljenja od kranina; protestant e se razlikovati od katolika, koji moda u Lutherovoj reformaciji vidi uglavnom unitenje kranskog jedinstva. Drugaije e opet prosuivati onaj tko preteno obraa pozornost na nastanak novovjekovne ideje slobode i tolerancije, a pritom je moda i sam agnostik. Na pitanje periodizacije ne moe se, barem u pogledu razgranienja izmeu srednjeg i novog vijeka, odgovoriti na nain koji bi iskljuio sve prigovore. Vanije od odluke u prilog ovom ili onom razgranienju bit e to da ostanemo otvoreni za mnogostrukost razliitih naina promatranja i razliitih gledita, te da teimo k odgovoru koji e nastojati uzeti u obzir to je mogue vie imbenika. Pritom se samo po sebi razumije da ne treba oekivati otru granicu izmeu razliitih epoha. Prijelazi su prije glatki. Tako se ve u srednjem vijeku mogu nai aspekti koje u osnovi valja pripisati novome vijeku. To na podruju humanistikih znanosti vrijedi, na primjer, za epistemoloka nastojanja nominalista, a na podruju politike za novu politiku teoriju Marsilija Padovanskog (umro 1342./43.) i osobito Machiavellija (umro 1527.); za politiku pak praksu za nastanak europskih nacionalnih drava ili formiranje zemalja s apsolutistikom vladavinom. U pogledu umjetnosti moemo ukazati na umjetnost portreta, koja se u to vrijeme pojavila. U crkveno-teolokom pogledu mogli bismo istaknuti Lutherovo odbijanje da se protiv svoje savjesti i protiv iskaza Svetoga pisma pokori autoritetu Katolike crkve; isto tako, Lutherovo osloboenje ljudskog razuma i svjetovne vlasti od tutorstva crkvenog autoriteta pripada epohi koja je nova u odnosu na srednji vijek. S druge strane, u 16. stoljeu posvuda nalazimo momente koje bismo jo mogli opisati kao srednjovjekovne. Tu moemo navesti brojne oblike praznovjerja ili pak nedostatak tolerancije, koji se moe zamijetiti gotovo svugdje unato spomena vrijednim razlikama, zatim samorazumljivost s kojom se vjerovalo da na jednom teritoriju moe postojati samo jedan oblik vjere ili pak masivnu prisutnost ideja o avlu i Antikristu, kao i tek u naznakama izborenu intelektualnu slobodu. Luther stoji usred tog mnogostrukog procesa transformacije iz srednjovjekovlja u novi vijek i to na istaknutom mjestu. Ve prema tome kakvu sliku o njemu imamo, smjestit emo ga meu konzervativne snage ili pak one koje streme prema naprijed. Pritom, dakako, ne smijemo previdjeti da puko svrstavanje neke linosti u struju dogaaja ne znai i odgovarajue vrednovanje njihove posebnosti i jedinstvenosti. Barem to se Luthera tie, on je bio u potpunosti posveen stvari koju je propovijedao. Onaj tko eli razumjeti Luthera, mora stei odreenu vrstu odnosa prema toj stvari.

28