Вы находитесь на странице: 1из 27

POSLOVNO PRAVO

Primjeri pitanja test I

1. Pojam društva i države

Država je jedna od društvenih organizacija, koja ne postoji iznad društva,


nego predstavlja njegov sastavni dio. Ona je društvena sila, a ne sila iznad
društva.

2. Vrste državnog uređenja

Elementi države su:


- teritorij – država se proteže trodimenzialno (na kopno i na more, 1000 km
vazdušno i u dubinu zemlje do efektivne iskoristivosti
- stanovništvo – državljani. Državljanstvo je lična veza između svakog
pojedinca i države. Može se steći na više načina (po krvi oca i majke, po
krvi oca, po rođenju bez obzira na roditelje).
postojanje suverene vlasti – tj. pravno-neograničene mogućnosti
zapovjedanja na bazi monopola za fizičku prinudu

3. Pojam prava

Pravo čini ćitav skup pravnih normi koje donose različiti subjekti. Pravo je
sistematizovan skup pravnih normi koje su hijerarhiski ustrojene (niže norme
moraju biti usaglašene sa višim, a više norme sadrže Ustav i Zakon) .

4. Vrsta pravnih sistema

- evropsko – kontinentalne, anglo – saksonske i sistemi vjerskih i


tradicionalnih prava

5. Sistem prava i njegovi elementi

Sistem prava je jedinstvena i neprotivrječiva cjelina nastala hijerarhijskim


povezivanjem svih važećih pravnih normi i njihovim udruživanjem u manje ili
veće, niže ili više srodne grupe. Elementi sistema prava su pravna norma,
pravna ustanova ili institut, grana prava i pravna oblast
6. Pojam i elementi pravne norme (hipoteza, dispozicija i sankcija)

Pravna norma je pravilo ponašanja svih subjekata koji se nađu u određenoj


situaciji sa sankcijom države. Pravna norma se sastoji iz dva elementa:
• Pravni (iuridički), a on ima dispoziciju i sankciju (normativni dio)
• Faktički(materijalni) pretpostavka (hipoteza) dispozicije
ipretpostavka sankcije

7. Dispozicija i sankcija

Dispozicija je onaj dio pravne norme u kome je sadržano primarno pravilo


ponašanja. To je normativni dio pravne normekojom se naređuje šta treba
činiti u datoj situaciji. Sama dispozicija nije pravna norma postaje tek kad joj
se doda sankcija. Dispozicija može biti različito izražena:
• Naređajuća dispozicija (građani su dužni platiti porez na imovinu)
• Zabranjujuća dispozicija (zabranjeno je voziti auto bez vozačke
dozvole)
• Ovlaščujića dispozicija (građani mogu slobodno raspolagati svojom
imovinom)

Sankcija je sekundarno pravilo ponašanja. Ona predstavlja pravilo


ponašanja prekršioca pravne norme. Ona je i ujedno pravilo ponašanja za
državni organ. Sankciju izriču određeni državni organi. Sankcija može biti
pozitivna i negativna, zavisno od toga kako kako društvo ocjenjuje ponašanje
subjekta u odnosu na pravilo ponašanja

8. Vrste sankcije

Sankcije se dijele na više načina, prema deliktima za koje se primjenjuju:


• Krivično pravne sankcije ( počinilac se kažnjava zatvorom,
novčanom kaznom, smrću itd. Krivičnim djelom može se smatrati
samo ona radnja koja je zakonom predviđena kao krivično djelo.
Ove sankcije pogađaju samo ličnosti.
• Građansko-pravne sankcije (imovinske) pojavljuju se u sferi
imovinsko pravnih odnosa i pogađaju imovinu subjekta u vidu
nadoknade nastale štete. Sankcija ne pogađa ličnost, nego
njegovu imovinu.
• Sankcije administrativne prirode - za radnje manje opasne po
interesu države. To je administrativna kazna, a sastoji se u
oduzimanju imovine, slobode ili časti, ali u blažem obliku.
• Sankcije koje imaju pravni karakter

9. Vrste pravnih normi prema obimu i predmetu regulisanja

Prema tome da ii se pravna norma odnosi na neograničen broj broj slučajeva


iste vrste ili je njome regulisan konkretan odnos norme se dijele na opšte
(generalne) i pojedinačne (individualne)
Opšta pravna norma odnosi se na neodređen broj slučajeva i donosi se
unaprijed za buduće situacije, dok pojedinačne norme odnose se na jedan
određeni slučaj i za tačno određeni broj lica, donosi se kad se situacija već
desila.

10. Vrste pravnih normi prema stepenu određenosti dispozicije

Pravne norme po stepenu određenosti dispozicije dijele se na:


• Kogentne (prinudne) sadrži jedno pravilo ponašanja, te ove
norme spadaju u apsolutno određene (kategoričke) norme.
• Alternativne – sadrže dva ili više pravila ponašanja i ostavlja se
subjektu na volju da izabere jedno od tih ponašanja
• Dispozitivna – sadrži pravilo ponašanja s tim što je subjektima
dato ovlaštenje da oni sami odrede drugo pravilo ponašanja ( ali u
okviru pravnog poretka) ove norme prijenjuju se u sferi tržišnih
odnosa.
• Diskreciono pravne norme – daju slobodu određenom državnom
organu da odredi pravilo ponašanja prema okolnostima koje utvrdi
(MUP može da ne izda pasoš, ako utvrdi da bi izdavanje pasoša
proizvelo štetne posljedice po državu)
• Pravne norme sa pravnim standardima – odnose se na one
situacije u kojima pravilo ponašanja, zbog obilja različitih konkretnih
okolnosti nije moguće postaviti kategorički.

11. Vrste grana prava i njen pojam

Grana prava je skup viših, složenijih ustanova koje istim osnovnim metodom
regulišu širu oblast srodnih društvenih odnosa. Najvažnije grane prava su:
• Ustavno pravo – osnovna grupa svakog pravnog sistema. Njime se
postavljaju temelji ekonomskog, političkog i socijalnog uređenja
jednog društva.
• Upravno pravo – ovom granom se uspostavlja ustrojstvo državnih
upravnih organa, određuju njihovi međusobni odnosi, odnosi
upravnih organa prema trečim licima i propisuje pravila o načinu
njihovog postupanja.
• Krivično pravo – sistemi normi kojima se kao delikt definišu
najteže povrede društvnih interesa i predviđaju se sankcije za njih.
• Međunarodno poslovno (trgovinsko) pravo – regulišu se odnosi
pojedinaca i organizacija koje ne djeluju na bazi državne
suverenosti, a u sebi nose elemente inostranosti.
• Građansko i poslovno (trgovinsko) pravo reguliše imovinske
odnose subjekata (one koje nastaju u robno novčanoj razmjeni ili
povodom nje), one koji nastaju povodom objekata koji u sebi nose
neku ekonomsku vrijednost izrazivu u novcu.

12. Vrste pravnih akata i njihova sadržina


Osnovna sadržina svakog pravnog akta je: jedna individualna ili kolektivna
odluka volje, a može se odnositi na:
• Postavljanje jedne pravne norme
• Normativnog dijela pravne norme (dispozicije odnosno sankcije)
• Na ispunjavanju uslova za primjenu neke druge pravne norme,
predviđene u hipotezi dispozicije te norme

13. Oblik pravnog akta – stvaranje pravnog akta

Oblik pravnog akta predstavlja dijalektičko jedinstvo procesa stvaranja akta


kao posebne društvene i pravne tvorevine. Pojam pravnog akta složen je iz
nekoliko elemenata:
• Nadležnost – ovlaštenje za donošenje konkretnog pravnog akta
• Postupak za njegovo donošenje – svrha postupka je precizno
određivanje sadržaja i njegova pravilna materijalizacija.
• Materijalizacija akta – tjelesna radnja kojom se akt spolja izražava,
kao i materijalno srodstvo pomoću kojeg se obezbjeđuje eventualno
njegovo trajanje. Izražavanje akta može biti usmeno,
nedvosmislenim pokretima ili drugim radnjam i pismeno. U
izuzetnim slučajevima predviđenim zakonom i šutnji se predaje isto
značenje.

14. Kriteriji podjele pravnih akata

U teoriji prava kao kriterij za podjelu pravnih akata se uglavnom uzima


sadržina oblika akta. Prema glavnom elementu sadržini pravni akti se mogu
podijeliti na:
• One koje sadrže pravnu normu ili njene normativne elemente (u ovu
grupu spadaju svi pravni akti kojima je stvorena bilo opšta, bilo
pojedinačna pravna norma) Pr.krivični zakon, ugovori koje sadrže
klauzulu o ugovorenoj kazni, upravni akt, presuda.
• One koji ne sadrže pravne norme ( kod kojih je odluka volje uperena
na ispunjavanje uslova iz hipoteze neke već postojeće pravne
norme) – prijava za upis na fakultet, tužbu sudu.

15. Hijerarhija pravnih akata

Oblik pravnog akta predstavlja dijalektičko jedinstvo procesa stvaranja akta i


samog akta kao posebne društvene i pravne tvorevine. Pojam pravnog akta
složen je iz nekoliko elemenata:
- nadležnost – ovlaštenje za donošenje konkretnog pravnog akta.
Nadležnost subjekta za donošenje jednog akta se po pravilu konstatuje u
pravnoj normi koja zauzima viši rang u hijerarhiji normativnog poretka,
zatim iz prethodnog akta iste snage, međutime postoje i izuzetci od ovog
pravila. Npr. Donošenje Ustava ne mora da izvire iz neke prethodne norme,
nju može da zamjeni činjenica monopola fizičke prinude u datom društvu.
- postupak za njegovo donošenje – svrha postupka je precizno
određivanje sadržaja i njegova pravilna materijalizacija. Pravni poredak ne
reguliše samo postupak donošenja pravnih akata od strane državnih
organa, nego i od strane fizičkih i pravnih lica (subjekata građanskog i
poslovnog prava). Za važnije akte predviđena je složenija procedura.
materijalizacija akta – tjelesna radnja kojom se akt spolja izražava, kao i
materijalno srodstvo pomoću kojeg se obezbjeđuje eventualno njegovo
trajanje. Izražavanje akta (odluka volje) može biti: usmeno,
nedvosmislenim pokretima ili drugima radnjama i pismeno. U
izuzetnim slučajevima predviđenim zakonom i šutnji se predaje isto
značenje. Najčešći vid trajne materijalizacije akta je pisani dokumenat

16. Vrste opštih pravnih akata

- Ustav, Zakon, Podzakonski akti, Akti društvenih organizacija, Običaj, Sudski


akt, Ugovor

17. Vrste pojedinačnih pravnih akata

Upravni akt,
Pojedinačan akt kojim se određuje dispozicija koja obavezuje subjekta (čije
ponašanje reguliše) i protiv njegove volje”

Pravni posao,
Pravni posao je pojedinačan pravni akt nedržavnog subjekta koji je on na
osnovu ovlaštenja pravnog poretka i u njegovim okvirima dobrovoljno stvorio
i koji ga na tim osnovama i obavezuje.

Sudski akt (kao pojedinačni pravni akt)


Najšire govoreći, sudski akt se može odrediti kao onaj koji je donesen od
specijalizovanih sudskih organa po posebnom sudskom postupku.

18. Ustav

Ustav u pravnom smislu (može se posmatrati i u sociološkom) je sistem


opštih pravnih akata ili jedan opšti pravni akt koji sadrži političke i pravne
norme i principe organizovanja monopola fizičke prinude i pravnog poretka u
datom društvu i pravna načela organizovanja onih oblasti društvenog života
na kojem nosioci monopola fizičke sile posebno insistiraju.

19. Zakon i podzakonski akti

Zakon se može definisati kao onaj pravni akt koji je donesen od


zakonodavnog organa po zakonodavnoj proceduri i koji sadrži pravne norme
bilo pojedinačne ili opšte.
Postoji više vrsta podzakonskih akata:
- Uredbe za primjenu zakona su najvažniji akti izvršnih organa, odnosno
najvišeg organa uprave – vlade.One su neposredno ispod zakona.Njihova
materijalizacija se uvijek vrši u pisanoj formi, a objavljivanje uredbe u
službenom listu je uslov za njihovo važenje.
- Odluka - Između odluke i uredbe,u načelu,nema bitnije razlike.
Razlikovanje je moguće izvršiti samo u širini predmeta regulisanja.
- Pored ovih akata organi uprave mogu donijeti i druge. Najvažniji su
instrukcije za rad službenih lica i službi u organima uprave.

20. Akti društvenih organizacija

Postoje tri načina na koja država usvaja opće akte društvenih organizacija u
pravni poredak:
1. “pravno iniciranje” , tj. određivanje unaprijed ustavom ili zakonom da su
akti koje donosi društvena organizacija pravni akti.
2. “pravno sankcionisanje” , tj. usvajanje u pravni poredak akata koji prilikom
donošenja nisu imali pravni karakter.
3. "pravno iniciranje i pravno sankcioniranje" - kombinacija prethodna dva.
Država svojim propisom određuje da je akt društvene organizacije pravni
akt ukoliko ga određeni državni organ potvrdi.
Prvi sistem prihvaćen je u našem pravu.

21. Običaji

Običaj je društvena norma koja nastaje tako što se izvjestan način ponašanja
ljudi u jednoj situaciji ponavlja sve dok se kod subjekata ne formira svijest da
je takvo ponašanje obavezno i u budućim identičnim situacijama.Ovo ja
značajno jer svijest o obaveznosti ponašanja povlači i mogućnost da se
primjeni sankcija protiv onoga ko se na ponaša po običaju.
Prema teritoriji na kojoj nastaju, običaju se dijele na:
- opće,koji važe na teritoriji cijele države, regionalne i lokalne.
Druga podjela običaja počiva na personalnom kriteriju (personalni
partikularizam) .
- U njoj opće običaje sačinjavaju oni koji važe za sve pripadnike jednog
društva,a
- posebne običaje oni koji važe za pojedine uže grupe.
Treća podjela običaja,u oblasti privređivanja
- opći - da li važe za sve ili
- posebni - samo za pojedine poslove,odnosno grane poslova.
U slućaju međusobnog sukoba u hijerahiji obićaja jaći je i pravno primjenjljiv
obića koji potiće sa užeg područja.

22. Sudski akti

Bez obzira na to da li pod izvorima prava podrazumijevaju samo opće akte, ili
i opće i pojedinačne, danas se svi teoretičari slažu u tome da su odluke
sudova izvor prava. Kontinentalna prava bitno se razlikuju od anglo-
saksonskih po teorijskom i političkom shvatanju uloge sudske odluke kao
izvora prava.
Pošto ustavni sudovi odlučuju o saglasnosti nižih općih pravnih akata sa
višim, to i njihove odluke moraju imati opći karakter. Pored odluka ustavnog
suda, u teoriji se svojstvo izvora prava priznaje i odlukama najvišeg suda u
zemlji, budući da se smatra da one imaju precedentni karakter.
Presuda uvijek predstavlja izvor prava za stranke u sporu. Da li će njeni
elementi općeg normativnog karaktera biti priznati kao izvor prava u drugim
istim, ili sličnim sporovima – to zavisi od stava drugih sudova. Ako budu
usvojeni, formira se sudska praksa. Pod sudskom praksom podrazumjeva
se donošenje istovjetnih odluka od strane raznih sudova u istim ili bitno
sličnim sporovima u dužem

23. Ugovori

Ugovor je rezultat sporazuma dviju ili više strana kojim se zasniva,


mijenja ili ukida pravni odnos između njih. Ugovor je pravni akt koji se
svrstava u pravne poslove.

24. Upravni akti

Upravni akt je moguće različito definisati. Ako se kao kriterij uzme sadržina
akta, onda je on “pojedinačan akt kojim se određuje dispozicija koja
obavezuje subjekta (čije ponašanje reguliše) i protiv njegove volje

25. Pravni poslovi

Pravni posao je pojedinačan pravni akt nedržavnog subjekta koji je on na


osnovu ovlaštenja pravnog poretka i u njegovim okvirima dobrovoljno stvorio
i koji ga na tim osnovama i obavezuje.

26. Izvori prava u materijalnom i formalnom smislu

Svi društveni činioci koji utiču na stvaranje i primjenu pravnih


normi, kao i činjenice preko kojih se te norme saznaju, u teoriji se
nazivaju jednim figurativnim izrazom “izvori prava”.
Svi izvori prava se mogu podjeliti na materijalne i formalne.
Materijalne izvore prava možemo definisati kao one društvene činjenice i
one činioce koji dovode do stvaranja pravnih normi i do njihove
primjene. Mogu se podjeliti na objektivne i subjektivne. U objektivne
materijalne izvore spadaju sve one društvene činjenice koje uslovljavaju
nastanak, izgled i primjenu normativnog dijela konkretnog pravnog poretka.
A u subjektivne izvore treba uvrstiti one pojedince, grupe i čitave klase koji
aktivno učestvuju u stvaranju i primjeni pravnih normi.
Formalni izvori prava su, najkraće rečeno, akti kojima se materijalni
izvori prava pravno uobličavaju. O tome postoji opšta saglasnost teorije,
međutim u praksi je nešto drugačija situacija. Jedinstveno mišljenje prestaje
čim se pređe na konkretno utvrđivanje oblika u kojima se materijalni izvori
iskazuju. Naše pravo smatra da su izvori prava u formalnom smislu svi pravni
akti koji sadrže bilo opštu, bilo pojedinačnu pravnu normu.

27. Pravni odnos – pravne činjenice i događaji

Svi društveni odnosi nisu predmet pravnog regulisanja, a oni koji su uređeni
pravnom normom nazivaju se pravnim odnosima.
Pravna činjenica je činjenica koja uslovljava nastanak, promjenu ili
prestanak pravnog odnosa, a kojoj pravna norma priznaje to
dejstvo. To su fakti i okolnosti za koje objektivno pravo veže nastanak,
izmenu i prestanak pravnog odnosa.
Svako pozitivno pravo i svaka grana prava u njemu konkretno određuju kojim
će faktičkim činjenicama i okolnostima dati svojstvo i dejstvo pravnih
činjenica. Pravne činjenice se najčešće određuju pretpostavkama -
dispozicije i sankcije
Podjela činjenica: događaji i ljudske radnje
DOGAĐAJI
Događaji su sve promjene u prirodi i društvu koje nastaju bez učešća
LJUDSKE VOLJE i SVJESTI. To mogu biti na primjer elementarne nepogode.
LJUDSKE RADNJE
Ljudske radnje su izraz čovjekove aktivnosti. One mogu biti preduzete BEZ
VOLJE i VOLJNO.
Voljne ljudske radnje su kao pravne činjenice daleko značajnije.
One mogu biti pravne činjenice ako su upravljene na zasnivanje, izmjenu i
prestanak pravnog odnosa.
Ljudske radnje mogu biti dozvoljene i nedozvoljene (delikti)

28. Subjektivno pravo i njegovi elementi

“Subjektivno pravo” je na objektivnom pravu zasnovano i od države


obezbjeđeno ovlaštenje jednog lica da se u sopstvenom interesu
ponaša na način određen objektivnim pravom ili da od obaveznih
lica traže da se ponašaju na određeni način.
Elementi subjektivnog prava su:
- ovlaštenje na vršenje određenih radnji,
- mogućnost da se ona vrše u sopstvenom interesu
- zahtjev, ili tužba u materijalnom smislu, upućen državnom organu kada
pravne obaveze nisu izvršene uredno.

29. Pojam i vrste objekata prava

Pod objektom prava podrazumijevamo ono na šta su upereni i na čemu se


ostvaruju ovlaštenja i obaveze. On se može definisati i kao izvjesna spona,
sredstvo, razlog koji povezuje pravne subjekte i pravni odnos.
Objekti imovinskog prava su podjeljeni u četiri grupe:
stvari, ljudske radnje, lična dobra i proizvodi ljudskog duha

30. Stvari
Stvari ima vrlo različitih i mogu se veoma različito tretirati. U imovinskom
pravu one su najvažniji objekat, to su materijalni dijelovi prirode. Da bi bile
stvari u pravno-tehničkom smislu potrebno je još da ih čovjek može
prisvajati.
Postoji više podjela stvari.To su :
1. stvari određene po rodu i individualizirane;
2. pokretne i nepokretne stvari;
3. glavna stvar i pripadak;
4. proste i zbirne stvari;
5. potrošne i nepotrošne stvari;i
zamjenjive i nezamjenjive stvari

31. Ljudske radnje

Ljudska radnja kao objekat imovinskog prava se može manifestovati kao


činjenje i davanje ili kao propuštanje i trpljenje onoga što se po objektivnom
pravu ne bi moralo propustiti ili trpjeti. Prva grupa se naziva pozitivnim, a
druga negativnim radnjama. Ljudska radnja mora imati sljedeće osobine:
određenost, da je moguća, dopuštenost i imovinsku prirodu

32. Lična dobra

Lična dobra su nematerijalne vrijednosti, dobra koja su nejdeljiva od ličnosti


kao pravnog subjekta (život, čast, ime, znanje i sl.). To su najveće vrijednosti
u životu, ali nisu ekonomske vrijednosti. Za imovinsko pravo ona
predstavljaju objekat i dobijaju građansko-pravnu zaštitu samo onda kad ih
možemo na neki način izraziti i novčanim ekvivalentom

33. Proizvodi ljudskog duha

Proizvodi ljudskog duha uglavnom se opredmećuju kao naučna, tehnička i


umjetnička djela. Ponekad se nazivaju i “intelektualne tvorevine”
(beztjelesne tvorevine). Tvorac intelektualnih tvorevina može sa njima da
raspolaže i da iz njih izvlaći materijalnu korist. Prava iz imovinskopravnog
odnosa koji nastaje povodom materijalnih vrijednosti se nazivaju: autorskim,
pronalazačkim i pravima industrijske svojine, što zanaći da su najvažniji
intelektualni produkti kao objekti imovinskog prava autorsko djelo, izum ili
pronalazak, tehničko unapređenje i “know – how” (znati kako

34. Zastara

Zastarjelost je pravni institut po kome prestaje mogućnost prinudnog


ostvarenja usljed nevršenja tokom zakonom određenog dužeg vremena

35. Održaj

Održaj je pribavljanje nekog prava proteka vremena pod određenim uslovima

36. Prekluzija
Prekluzivni rok je vrijeme, koje nekim propisom određeno, u kojem treba
isskoristiti neko svoje pravo

37. Pojam subjekata prava

Subjekti prava su lica koja koja se nalaze u pravnom odnosu i koji su nosioci
ovlaštenja i obaveza iz tog pravnog odnosa. Ta njihova osobina da mogu biti
nosioci prava i obaveza naziva se pravnom sposobnošću. Pored fizičkih lica i
grupi ljudi, kolektivu, pod uslovima koje određuje pravni poredak, može biti
priznata posebna i samostalna pravna sposobnost. Takav subjekat prava se
naziva pravnim licem.
Subjekti prava treba da imaju pravnu svjest, svijest o postojanju i sadržini
prava. Pravna svijest se sastoji od dvije bazične komponente: saznanja prava
i stava o pravu. Saznanje prava je jedan od osnovnih uslova za njegovu
primjenu. Ukoliko lice ispunjava određene psihičke i intelektualne uslove
smatra se da je obavezan na saznanje pava i njegovu primjenu. Nepostojanje
ovog elementa škodi onome ko ga nije stekao.

38. Fizičko lice i njegove sposobnosti

Moderno pravo priznaje svakom čovjeku, svakom fizičkom licu svojstvo


pravnog subjekta. Za to priznanje je dovoljno da dijete bude živo rođeno i da
ima čovjećiji oblik. Fizičko lice smrću prestaje da bide subjekat prava. Pod
preciznim zakonskim uslovima sud može nestalo fizičko lice proglasiti
umrlim.

39. Pravno lice i njegovi elementi

Pravno lice nastaje osnivanjem, a prestaje brisanjem iz odgovaraućeg


registra u kojem se vode njegovi statusni podaci. Uslovi i postupak osnivanja
i prestanka precizno se uređuju zakonom.
Da bi se jednoj socijalnoj tvorevini priznalo svojstvo pravnog lica, potrebni su
sljedeći elementi:
1. da postoji čvrsta legalna organizacija i organi te organizacije preko kojih
ona formuliše svoje interese, ciljeve i odluke, stupa u odnose sa trećim
licima i ostvaruje svoje zadatke;
2. da ta organizacija ima cilj radi kojeg postoji i da ima zadatke koje treba da
ostvaruje radi postizanja toga cilja. Zadaci treba da su u skladu sa
društvenim interesima, ili da ne vrijeđaju interese društva. Država ne
dozvoljava osnivanje ni rad, ne priznaje pravni subjektivitet organizacijama
čiji cilj i zadaci nisu u skladu sa njenim interesima;
3. da istupa u svoje ime radi vršenja prava i obaveza, tj. da ima svoju
samostalnost i svoju egzistenciju, odvojenu od egzistencije pojedinaca koji
su okupljeni u toj organizaciji.
4. da ima svoju posebnu imovinu, odvojenu od imovine svakog člana tog
pravnog lica i da samostalno odgovara.
40. Oblici sposobnosti pravnog lica

Pravna lica imaju specijalnu pravnu sposobnost. Ona ne mogu vršiti ona
prava i obaveze koje su vezane samo za fizičku ličnost. (pravno lice ne
možete zatvoriti u zatvor). Pravna lica su ustanovljena radi postizanja nekog
cilja, pa i njihova pravna sposobnost treba da odgovara tom cilju. Prema
našem pravu, pravna lica mogu imati samo ona prava koja su im potrebna
radi postizanja ciljeva radi kojih su osnovani.
Poslovna sposobnost je mogućnost ostvarivanja pravne sposobnosti,
mogućnost sticanja prava i obaveza svojim svjesnim radnjama, svojim
svjesnim izjavama volje. Pravno lice ne može imati svijest pa se pod svjesnim
izjavama volje smatraju izjave volje ovlaštenih fizičkih lica (u sastavu ili ga
zastupaju) i kad je ta izjava u ime i za račun pravnog lica. Znaći pravno lice
se pojavljuje kao subjekt u pravnim odnosima, a svoju poslovnu sposobnost
ostvaruje izjavama volje ovlaštenih fizičkih lica.
Pošto organi pravnog lica mogu da učine i protivpravnu radnju valja pravnom
licu priznati i deliktnu sposobnost, i učiniti ga odgovornim za delikte.
Odgovornost se danas prošitila i na rad lica zaposlenih u pravnom licu, koja
se pravda teorijom rizika po kojoj onaj koji vuće korist od neke djelatnosti
treba da snosi i štetu koja bi proistekla iz te djelatnosti.
Ove sposobnosti pravnog lica prestaju brisanjem iz sudskog registra..

41. Zastupstvo i njegovi oblici

Zastupništvo je pravni odnos u kome jedno lice (zastupnik ili agent) sklapa
posao ii obavlja neku pravnu radnju, daje izjevu volje, za drugo lice
(vlastodavca), ali tako da sva pravna dejstva iz tog pravnog posla, odnosno
radnje, prelaze na to drugo lice.
Prema osnovu zastupništvo se može podjeliti na:
1. zakonsko - nastalo na osnovu zakona (maloljetno dijete zastupa roditelj,
direktor firmu)
2. statutarno - “Statutarno zastupništvo” je pravno-tehnički termin. Ono
obuhvata ne samo zastupanje na osnovu statuta nego i na bazi odredbi i
drugih samoupravnih općih akata ili pravila. Ovo zastupništvo određuje i
Zakon o obligacionim odnosima
3. zasnovano na aktu nadležnog organa – Najćešći pojavni vid je sudsko
zastupništvo (zastupnik siromašne stranke, upravitelj stećajne mase i
prinudnog poravnanja)
4. zastupanje po punomoćju, ili ugovorno zastupništvo – Za lica koja su
poslovno sposobna, ali neće ili ne mogu da vrše pravne radnje. Kod ovog
zatupništva obim pravnih radnji koje obavlja zastupnik određuje se
ovlaštenjem zastupljenog, koje daje zastupljeni u vidu punomoći. Punomoć
je samostalan, apstraktan i jednostran posao, jednostrana izjava volje,
kojom vlastodavac izjavljuje da će u okviru punomoći smatrati
punomočnikove pravne radnje za svoje. U savremenom svijetu punomoć se
daje u pisanoj formi. Prestanak punomoći može nastupiti protekom
vremena, otkazom agenta, opozivom vlastodavca.

Prema obimu ovlaštenja:


1. generalno (određeno na najuopšteniji način ili po rodu) i posebno (za jedan
ili nekoliko konkretnih poslova)
2. ogranićeno (limitiran broj bravnih poslova i na koji način) i neogranićeno
(bez posebnog naloga i upustva)
3. kvantitativna (može sklopiti ugovore do 100.000KM) i kvalitativna (o vrsti
poslova – može sklopiti posao samo o uslugama)
Ograničenja se mogu ticati i teritorije i vremena u kome zastupnik nastupa.

42. Pojam obligacionog prava

Obligaciono pravo je skup pravnih normi koje regulišu obligacione odnose.


Obligacioni odnos (obligacija) je takav pravni odnos među određenim licima
u kome je jedno lice (dužnik) obavezno da drugom licu (povjeriocu) izvrši
određenu radnju (prestaciju, činidbu), a to drugo lice ima pravo, ovlaštenje
da traži od prvog da mu to učini, a ukoliko ne učini, pošto je to "pavni
odnos", povjerilac može da traži intervenciju državnog organa radi izvršenja
prinudnim pute. Obaveza i ovlaštenje su u korelaciji: ono što je za jednog u
tom odnosu dužnost, obaveza, za drugog je pravo, ovlaštenje.

43. Pojam i karakteristike obligacionog odnosa

Obligacioni odnos je građansko-pravni odnos, a njegove karakteristike su:


1. to je pravni odnos između tačno određenih lica, i povodom tačno određene
radnje.
2. Obligaciono pravo spada u relativna prava. Povjerilac svoje pravo iz
obligacije može ostvariti samo prema svom dužniku. Prema trećim licima,
koja nisu u tom obligacionom odnosu, povjerilac nema nikakva prava.
3. Povjerilac u obligacionom odnosu svoje pravo na stvar može ostvariti samo
preko dužnika, što znaći da ne može sam uzeti kupljenu stvar nego mu je
dužnik mora predati. (za razliku od stvarnog prava gdje nosilac stvarnog
prava svoje pravo ostvaruje neposredno i od drugih može tražiti da ga u
tome ne ometaju)
4. Radnja iz obligacionih odnosa može se ticati kako individualiziranih
(specijalno određenih stvari), tako i stvari određenih samo po rodu. (u
stvarnom pravu pravo postoji na tačno određenim stvarim)
Obaveza iz obligacije je po pravilu pozitivna (dužnik je dužan da nešto učini
ili da). Rjeđe je negativna a sastoji se u nečinjenju radnji koje bi se inače
pravovaljano mogle preduzeti

44. Pojam i vrste obligacionih radnji

Obligacioni odnos određen je pravnom normom. Dispozicijom pravne norme


određeno je ponašanje lica (subjekata) u toj obligaciji. To njihovo ponašanje,
ono što treba da rade u tom obligacionom odnosu, naziva se obligacionom
radnjom, radnjom obligacije, ili samo radnjom, a najčešće činidbom,
prestacijom. Sama ta radnja je predmet obligacije. Sadržina su prava i
obaveze subjekata u obligacionom odnosu: ovlašćenje povjerioca da traži od
dužnika određeno ponašanje i dužnost dužnika da udovolji tom zahtjevu
povjerioca, da postupi onako kako je obavezan
Prema tome da li se obligaciona radnja sastoji u činjenju ili davanju ili
nečinjenju, trpljenju ili propuštanju obligacije se dijele na:
1. aktivne ili pozitivne
2. pasivne ili negativne
Prema tome da li obligacionu radnju treba da izvrši tačno određeno lice ili
neko treće lice obligacije mogu biti:
1. stogo lične
2. lične (češće su) i uglavnom su pozitivne. Povjeriocu je svejedno ko će mu
dati stvar ili izvršiti radnju
Prema tome da li se obligaciona radnja može izvršiti u određenom, odnosno
kratkom vremenu, ili izvršenje traje duže vremena obligacije su:
1. trenutne - Trenutna bi obligacija bila predaja prodate stvari
2. trajne - Trajanje obaveze može biti za određeno vrijeme (6 mjeseci, godinu
dana…) ili za neodređeno vrijeme (npr. do otkaza)
S obzirom na to da li se radnja može izvršiti u dijelovima (u obrocima) ili se
ne može rastavljati – obligacije su:
1. djeljive – otplata duga u više rata
2. nedjeljive – prirodna nedjeljivost (predaja prodate krave) i pravna
nedjeljivost (subjekti obligacionog odnosa su se sporazumjeli da se
obligaciona radnja izvrši odjednom u cjelini)
Prema tome da li se obaveza iz obligacije može izvršiti jednom radnjom ili je
dužnik dužan preduzeti više radnji koje sve zajedno predstavljaju predmet
obligacije, obligacije mogu biti:
1. jednostavne ili proste (predaja prodate stvari – u ratama ili odmaha
"predaja stvari" je uvijek ista)
2. sastavljene ili složene (pojedine radnje složene obligacije mogu, ali ne
moraju biti poznate prilikom zasnivanja odnosa). (instalacija IS – računarske
mreže u nekoj organizaciji – projektovanje, nabavka opreme, instalacija
softwera, testiranje i održavanje)
Sastavljene obligacije mogu se sastojati od:
1. glavna – povodom koje radnje je i obligacija nastala
2. sporednih obligacija – služe dopuni glavne obligacije, nisu samostalne,
dijele pravnu sudbinu glavne obligacije. Nastaju uvijek sa glavnom, a
najčešće prestaju kad prestane i glavna. (Predaja kamata uz glavnicu)
Prema tome da li je obaveza dužnika da preda stvar ili novac obligacije mogu
biti:
1. novčane i
2. nenovčane – pošto predmet obligacije mora imati ekonomski karakter i ove
obligacije je veoma lako pretvoriti u novčane (naknada štete kada dužnik
ne izvrši obligaciju)

45. Obilježja obligacione radnje

46. Subjektivna i objektivna mogućnost


47. Obligacije prema vrsti radnje

48. Obligacije prema načinu određivanja radnje

49. Množina subjekata u obligaciji

50. Razlika proste, razdijeljene i solidarne obligacije

51. Cesija

Cesija je mjenjanje povjerioca u obligacionom odnosu, odnosno ustupanje


tražbine

52. Intercesija

Intercesija mjenjanje dužnika odnosno preuzimanje duga.

53. Pojam i vrste izvora obligacije

1. Pravni poslovi kao izvor obligacija


a) Ugovori - kao pravni poslovi su najćešći izvor obligacija. Ugovori su izjava
volje dvaju ili više lica kojima se ta lica sporazumjevaju upravo zato da među
njima nastane određeni obligacioni odnos, da jedno drugom izvrši
dogovorenu činidbu
b) Jednostrani građansko-pravni poslovi – obligacija kao dvostrani
pravni posao nastaje samo izjavom volje jednog lica (hartije od vrijednosti,
mjenica, ček, dionica itd.)

5. Zakon kao izvor obligacije


Nekada zakon stvara obligacione odnose kao npr. certifikati. Osnov je u
Zakonu o potraživanju građana – povjerioci su građani FBiH, a dužnik FBiH ili
Zakon o restituciji (koji još nije donesen jer bi se stvorila obligacuija – povrat
vlasnicima ono što im je oduzeto)

54. Prouzrokovanje štete

Prouzrokovanje štete – građanski delikt je izvor obligacije u tom smislu što


za onoga ko protiv-pravnom radnjom nanse štetu drugome nastaje obaveza
da tu štetu nadoknadi ukoliko ne dokaže da šteta nije nastala njegovom
krivicom. Šteta može biti prouzrokovana štetnom radnjom lica sa kojim
štetnik nije u pravnom odnosu – građanskopravna deliktna odgovornost, a
može se nanijeti i ugovornom pratneru neizvršenjem ili neurednim
izvršenjem ugovorenih obaveza – ugovorna odgovornost.
Da bi štetnik oštećenom nadoknadio štetu moraju biti ispunjena dva uslova:
a) sistem subjektivne odgovornosti
o mora postojati protivpravna radnja
o mora da postoji šteta (šteta je umanjenje imovinskog interesa i dijeli
se na:
 prostu – umanjenje postojeće imovine
 izgubljenu dobit – (onemogućavanje uvećanja imovine)
o uzroćna veza protivpravne radnje i štete – da je baš tom radnjom
prouzrokovana šteta
o krivica (krivnja) – da li je onaj ko je prouzrokovao štetu bio svjestan i
da li je postojala volja
sistem objektivne odgovornosti – vezan je "opasne djelatnosti", "opasne
stvari" – zato pravo polazi od pretpostavke da oni subjekti koji su preduzeli
ovakve radnje više su izloženi riziku za prouzrokovanje štete pa se ne
utvrđuje ko je odgovoran ne traži se krivnja. Na ovakav način pravni sistem
zaštićuje nejake da se izlažu troškovima dokazivanja krivnje nego se to
pretpostavlja. Štiti ih od opasnih djelatnosti.

55. Neosnovano bogaćenje

Neosnovano obogaćenje – sticanje bez osnova, neopravdano. Kada neko


nešto dobije ili uopšte primi i time poveća svoju imovinu, a nema za to
pravnog osnova, kaže se da se neosnovno obogatio. Obligacija se sastoji u
tome da je onaj čija se imovina uvećala (obogaćeni), dužan vratiti, odnosno
nadoknaditi onome čija se imovina umanjila (osiromašenom) ono što je
neosnovano prešlo u njegovu imovinu. Ta vrijednost može biti manja ili veća,
ali nikako veća od one za koliko se obogaćeni obogatio. Dakle osnov za ovu
obligaciju je "neosnovano obogaćenje". Nejčešći slućaj je de neko nepažnjom
plati nešto što nije dugovao. (2x plaćen račun)

56. Poslovodstvo bez naloga

Nezvano vršenje tuđih poslova ili poslovodstvo bez naloga


Poslovodstvo bez naloga je kada neko u dobroj namjeri preduzme neku
radnju u interesu drugog lica, a bez njegovog ovlaštenja. Još se naziva
vršenjem tuđih poslova ili dejstvom bez punomoćstva. Ako preduzetu radnju
odobri i prihvati to drugo lice nastaje odnos kao kod zastupništva. Ukoliko ne
prihvati nastaje ova obligacija slićna kao kada zastupnik prekoraći
ovlaštenja.

57. Pravni poslovi kao izvor obligacije


58. Pojam i načini prestanka obligacije

Svrha obligacije je da dužnik ispuni radnju i time zadovolji određeni interes


povjerioca. To je najobičniji i najredovniji način prestanka obligacije. Međutim
postoje i razni drugi naćini prestanka obligacije:
1. ispunjenje obligacije
2. nemogućnost ipunjenja
3. prestanak subjekata
4. kompenzacija
5. novacija (prenov)
6. konfuzija
7. oproštaj duga
8. poravnanje
9. zastarjelost
10. zakonom
11. otkaz

59. Ispunjenje

Do ispunjenja dolazi kada dužnik izvršava onu radnju koju je bio obavezan
izvšiti. Pravilo je da obligaciju ispunjavaju subjekti te obligacije: dužnik
izvršava činidbu, a povjerilac prima ispunjenje. Niti povjerilac može tražiti od
dužnika da izvrši nešto drugo, niti dužnik može nametnuti da mu izvrši drugu
činidbu. Povjerilac je dužan primiti primiti ispunjenje i od svakog lica koje ima
pravni interes da obaveza bude izvršena, čak i kad se dužnik protivi
ispunjenju, sem ako se radi o strogo ličnoj obavezi.
Dužnik treba da ispuni obligaciju pravilno, uredno, tačno prema njenom
sadržaju, odnosno na način, na mjestu i u vremenu koje odgovaraju njenom
sadržaju. Ko ispuni obavezu potpuno ili djelomično može zahtjevati da mu
povjerilac izda potvrdu o tome.

60. Nemogućnost ispunjenja

Do nemogućnosti ispunjenja obligacije može doći zbog subjektivnih i


objektivnih okolnosti. Ukoliko je došlo zbog subjektivnih okolnosti (dužnikova
krivica), obligacioni odnos se ne gasi nego mjenja predmet. Dužnik postaje
obavezan da povjeriocu nadoknadi štetu.
Kod objektivnih okolnosti (okolnosti za koje dužnik ne odgovara) treba
razlikovati da li je predmet obligacije individualno određena stvar ili je
određena generično. Ukoliko je individualno određena stvar onda obligacioni
odnos prestaje, dok kod generično određenih stvari obligacioni odnos ne
prestaje. Međutim strane u obligacionom odnosu se mogu sporazumjeti i
ugovoriti da ostaje dužnikova odgovornost u svakom slućaju.

61. Kompenzacija

Kompenzacija je prebijanje duga za dug, usljed čega prestaju obje obligacije


čiji su se dugovi prebili. Ako se dva lica nalaze u odnosu tako da je jedno lice
dužnik po jednoj obligaciji, a povjerilac po drugoj, i obratno, kompenzacijom
prestaju obligacije ako su ispunjeni potrebni uslovi. Obligacija će potpuno
prestati ako su dugovi jednaki. Ukoliko dugovi nisu jednaki manji dug
prestaje, a veći dug prestaje za onoliko kolika je bila vrijednost manje
obaveze. Cilj kompenzacije je smanjenje finanisjskih troškova ispunjenja.
Do kompenzacije može doći voljom oba subjekta obligacije, jednostranim
zahtjevom jednog subjekta i zakonski .
Za jednostranu kompenzaciju zakon je odredio sljedeće uslove:
1. uzajamnost - da postoje dvije obligacije između dva ista lica – svako od tih
lica je u jednoj obligaciji povjerilac, a u drugoj dužnik
2. jednorodnost - tražbine obiju obligacija treba da su jednorodne: da stvari
koje su premet obligacija budu iste vrste, istog roda. Po pravilu se prebijaju
novčane tražbine, ali se mogu prebijati i tražbine čiji su predmet generične,
zamjenjljive stvari (cigla za ciglu, jest da je malo teže jer se u obzir uzima i
kvalitet);
3. obje tražbine treba da su dospjele, u času kad se traži kompenzacija da je
došlo vrijeme kada treba obje izvršiti;
4. tražbine treba da su likvidne, tj. da su čiste, da se u slučaju spora mogu
lako i brzo dokazati.
Kontokorent je takav odnos koji se sastoji u tome da stranke ugovore da će
svaka od njih međusobna potraživanja unositi u jedan jedinstven račun
(kontokorent – tekući račun) i da će s vremena na vrijeme, za ugovoreni
period taj račun, svaka svoj zaključiti i potraživanje prebiti, a saldo će isplatiti
ona strana čiji dug bude veći. Može se dogovoriti i da se razlika prenese na
novi kontokorent. Nijedna stranka ne može raspolagati sa tražbinom koja je
unesena u kontokorent tj. ne može se ustupiti drugom, upotrijebiti za
kompenzaciju po drugoj obligaciji, ne može je utužiti itd

62. Novacija

Novacija je pretvaranje jedne obligacije u drugu, novu. Otuda joj i naziv


prenov. Sprazumom subjekata se gasi postojeća obligacija, a umjesto nje
nastaje nova. Subjekti ostaju isti, a mijenja se predmet, ili pravni osnov. Da
bi došlo do prenova obligacije treba da su ispunjenji sljedeći uslovi:
1. da su stranke htjele (na bazi sporazuma) da umjesto postojeće nastane
nova obligacija; da jasno izraze namjeru da prestaje stara obligacija i da
istvoremeno umjesto nje nastane nova. Ne može na osnovu jednostrane
izjave volje.
2. stara obligacija je morala biti punovažna, jer ako nije bila pravnovaljana
umjesto nje ne može nastati pravno valjana
3. stara i nova obligacija se moraju razlikovati u nečemu bitnom,u predmetu
ili pravnom osnovu. (kupac i prodavac se pogode da umjesto prodatog stola
prodavac za istu cijenu preda ormar).

63. Prestanak subjekata

64. Ostali načini prestanka obligacija

1. Opraštanje duga – onaj ko ima ovlaštenja može da ih se i odrekne,


odricanje od prava potraživanja. Oprost duga je sličan poklonu pa se na
oprost duga i primjenjuju pravila o poklonu. Dužnik ne mora da prihvati
poklon, pa prema tome ni oprost duga – potreban je pristanak dužnika. Ako
povjerilac ipak hoće da se odrekne potraživanja, a dužnik ne prihvata
oprost, poverilac može dugovani predmet položiti kod suda. Tim
deponovanjem kod suda gase se obaveze i potraživanja i obligacija prestaje
2. Konfuzija je sjedinjavanje i tražbine i duga kod istog lica. Obligacija se gasi
u tom slučaju jer pravno niko ne može sam sebi dugovati i u obligaciji
moraju biti najmanje dvije strane i dva lica
3. Otkaz – neki obligacioni odnosi duže traju, i obaveza dužnika se sastoji u
nizu radnji koji se ponavljaju u jednakim vremenskim razmacima (mjesečno
plaćanje zakupnine). Ukoliko za ovakve obligacije nije unaprijed ugovoreno
vrijeme ono prestaje otkazom. Otkaz je izjava volje jedne strane kojom u
određenom času prestaje obligacioni odnos..
4. Poravnanje ili nagodba, to je ustvari ugovor između subjekata jedne
obligacije kojim oni svoja nejsana i osporavana potraživanja i dugovanja iz
te obligacije likvidiraju i utvrđuju šta ostaje da jedna drugoj izvrši; Nejasna
sadržina poravnanjem postaje jasna.Pošto je to ugovor na poravnanje se
odnose svi propisi i pravila koji se odnose na pravne poslove uošte.
Poravnanje naš zakon smatra ugovornim odnosnom (ZOO). Ukoliko se radi
o nagodbi ne mogu se pobijati ugovori.
5. Zastarjelost;
6. može biti donesen zakon kojim se poništavaju ili ukidaju neki obligacioni
odnosi (političke reforme,revolucije …).

65. Predmet i metod poslovnog prava

Predmet poslovnog prava je dakle složena kategorija. On obuhvata:


- status poslovnih subjekata,
- reglementarno pravo - pravila koja regulišu odnose privrednog subjekta i
države,
- trgovačke ugovore (transakcije između subjekata)
- vrijedonosni prapiri - mjenično i čekovno pravo – posebne transakcije
- pravila konkurentskog djelovanja na tržištu.
Profesionalno obavljanje djelatnosti radi sticanja dobiti odredilo je osnovne
karakteristike predmeta poslovnog prava. Čitava oblast poslovnog prava za
razliku od građanskog prava odlikuje se:
- dinamizmom – pravni poslovi se zaključuju u velikom broju slućajeva i
velikom brzinom
- privredni poslovi se obavljaju u vidu zanimanja
- kredit je bitan elemenat poslovanja (rasprostranjenost prodaje na kredit)
- svako društvo je zainteresovano za nesmetano odvijanje prometa pa je i
državna intervencija mnogo ćešća u domenu privrednog nego u oblasti
građanskog prava

Ishodišna tačka metoda poslovnog prava je građansko-pravni metod.


Specifičnosti metoda poslovnog prava proistiću iz dejstva izloženih
elemenata (dinamizam, ...) i ogledaju se uglavnom na četiri polja:
- izgled zajedničkih osnovnih principa metoda građanskog i privrednog prava
- izvori prava
- pojedina materijalno-pravna tehnička rješenja (pojava formuliranih ugovora
i opštih uslova poslovanja, dalje ugovor se smatra zakljućenim najčešće u
pisanom obliku)
- postupak za ostvarenje prava.

66. Osobine metoda poslovnog prava

1. Ravnopravnost subjekata i jednakost njihovih volja – što pravno znaći da


nema nametanje volje jednih prema drugima, dok u ekonomskom smislu
jednakosti nema. Jači diktiraju uslove
2. Autonomija volje – sloboda ugovaranja – slobodan ulazak u transakcije.
Međutim ima slućajeva gdje je ta autonomija volje ogranićena (željeznice
moraju prihvatiti robu na prevoz ukoliko ispunjavaju propisane uslove; MP
robu mora prodavati svima po istaknutim cijenama)
3. dipozitivnost propisa (normi) – ima oblasti gdje subjekti nisu zainteresovani
da ulaze i formiraju društva. Zbog toga se formiraju javna preduzeća. S
obzirom na polje korisne državne intervencije dispozitivni propisi se
značajno koriguju sa imperativnim normama.
4. prometljivost prava i obaveza – subjekti trgovinskog prava po svom
položaju mogu trgovati sa svojim pravima i obavezama.
5. imperativan karakter odnosa i sankcije – sankcija imovinske priprode je
bitno obilježje privrednog prava, ali se pored ovih pojavljuju i neimovinske
sankcije vanugovornog karaktera (usljed formiranja loše poslovne
reputacije zabrana učešća na sajmovima itd.)

67. Pojam i vrste izvora poslovnog prava

1. Ustav BiH – ima samo opšti okvir i ne pojavljuje se kao neposredni izvor
prava
2. Zakoni na novou
a) BiH
b) FBiH i RS
c) Distrihta
d) Kantona / Županija
3. Podzakonski akti i Akti samoregulacionih organizacija
4. Obićaji

68. Zakon kao izvor poslovnog prava

Zakoni su najvažniji izvor poslovnog parva. Njima se uređuju:


- spoljnotrgovinska politika
- carinska politika,
- monetarna politika
- uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacija,
- međuentitetski transport
Među najvažnijim zakonima u oblasti prava su oni koji uređuju status
subjekta poslovnih odnosa: trgovaca, tgovačkih društava ili preduzeća.
Za naše zakone koji su izvori poslovnog prava karakteristično je da se
oslanjaju na postojeću građansko-pravnu regulativu, a u materiji ortakluka na
pravna pravila bivšeg Austrijskog građanskog zakonika (ugovor o ortakliuku,
ugovor o posudbi, ugovor o poklonu). Metod koji oni primjenjuju je
kombinacija prinudnog i dispozitivnog načina uređivanja odnosa. Uporedo
gdje god je bilo moguće i svrsishodno izvršeno je ujednačavanje sa
međunarodnim sporaazumima

69. Podzakonski akti i akti samoregulacionih organizacija

1. Od svih podzakonsih akata kao izvora poslovnog prava najvažniji su oni


koje donosi vlada. Vlada nije ovlaštena da uredbama stvara potpuno nove
dužnosti i ovlaštenja. Jedna od najvažniji uredbi u ovoj oblasti je Uredba o
upisu u sudski registar preduzeća i drugih pravnih lica koja obavljaju
privrednu djelatnost.
2. Od ostalih akata tereba spomenuti one koje donose niži upravni organi
(ministarstva), a to su pravilnici, upustva i naredbe. Donose se na osnovu
izričitog zakonskog ovlaštenja ili ovlaštenja sadržanog u uredbi vlade.
3. Najvažniju ulogu u emisiji i prometu dugoročnih vrijedonosnih papira
(dionica, obveznica, certifikata) ima Komisija za vrijedonosne papire u FBiH,
kao samostalan organ imenovan od Parlamenta FBiH. Ona reguliše uslove i
način izdavanja i prometa vrijedonsnih papira. Ona se pojavljuje kao
regulacioni organ.
4. U oblasti tržišta kapitala znaćajnu ulogu imaju akti samoregulacionih
organizacija:
- berze i
- organizacija profesionalnih posrednika
One utvrđuju pravila i standarde berzanskog poslovanja vrijedonosnim
papirima, te pravila za članove organizacije profesionalnih posrednika
(brokere i dilere)
70. Dobri poslovni običaji i trgovinski običaji

Zakon o obligacionim odnosima u članu 21. kaže "sudionici u obaveznim


odnosima dužni su u pravnom prometu postupati u skladu sa dobrim
poslovnim običajima". Dobri poslovni obićaji su pravila poslovne etike.
Privredne komore dužne su da prate, razvijaju i evidentiraju (?? finansiraju)
dobre poslovne obićaje. One izdaju i potvrde o njihovom postojanju. Osnov
primjene dobrog poslovnog običaja jesete izričita naredba zakonodavca (član
21. ZOO

71. Uzanse – pojam i važenje

Uzanse su dobri poslovni običaji, sistematizovani u zbornika. Stvaranje


uzansi teorijski znači konstatovanje postojećih običajnih normi i njihovo
objavljivanje radi lakše primjene. U praksi to je kreativna selekcija uzansi
prema kriterijumu cjelishodnosti.
Zavisno od toga koji su običaji predmet sistematizacije, uzanse se mogu
podijeliti na opće – one koje važe za sve poslove u privredi, i posebne – one
koje se primjenjuju samo u pojedinim strukama ili određenim vrstama
poslova jedne struke. U slućaju međusobnog sukoba, jače su uzanse koje
dolaze sa užeg područja.

72. Ugovor kao izvor poslovnog prava

FORMA - mogu se zaključivati u različitim formama:(pismeno ili usmeno) Za


njih važi i princip formalizma i kosezualizma )
a) usmeno – ispunjavaju uslov brzine poslovanja, ali ih je u slućaju spora teže
dokazati
b) pismeno – usporava ekonomski promet, ali su zato sigurniji, lakše je
dokazati ko je prekršio ugovor. Za neke ugovore zakon traži isključivo u
pismenoj formi.

73. Hijerarhija izvora poslovnog prava

1. Ustav
2. međunarodni ugovori
3. zakon
4. drugi obavezni opšti akti zakonodavnih organa
5. podzakonski akti upravnih organa
6. opšti akti privrednih subjekata
7. ugovori
8. običaji
9. uzanse
10. građansko pravo
11. odluke upravnih i sudskih organa

74. Razvoj poslovnog prava

75. Kriterij za određivanje subjekata poslovnog prava

76. Osnovni kriteriji u našem pravu za određivanje subjekata


poslovnog prava

77. Sistematizacija subjekata poslovnog prava

78. Individualni trgovac – pojam i pravni položaj

Samostalni privrednik je fizičko lice koje:


- pod svojim imenom u vidu zanimanja (profesije) obavlja registrovanu
poslovnu djelatnost radi ostvarivanja ekonomskih ciljeva
- koji upravlja poslovima
- za obaveze u prometu odgovara cjelokupnom imovinom
Postoje dvije vrste individualnih trgovaca:
- oni kojima je registrovana djelatnost glavno (osnovno, redovno) zanimanje
tj profesija
- oni kojima je ta registrovana djelatnost dopunsko zanimanje
Sa stanovišta poreza individualni trgovci se razvrstavaju prema djelatnosti
koju obavljaju :
Osnovna pitanju koja determinišu pravni položaj individualnog trgovca su:
firma, sjedište, odobrenje i registracija, obavljanje djelatnosti,
posjedovanje poslovnog prostora, imovina i odgovornost

79. Pojam trgovačkog društva

Prema Zakonu o preduzećima pojam preduzeća oznaćava sve tipove


trgovačkih društava, sve oblike njihovog statusnog povezivanja, te subjekte
koji imaju ili obavljaju djelatnost javnog karaktera (javna preduzeća).

80. Tipovi trgovačkog društva

Opšti tipovi privrednih društava su:


1. Društva lica (personalnog tipa)
• društvo sa neograničenom solidarnom odgovornosti članova (dno),ili javno
društvo,javni ortakluk ili opće partnerstvo
• komanditno društvo (kd) ili mješoviti ortakluk ili specijalno (limitirano)
partnerstvo
2. Društva lica i kapitala (društva mješovite pravne prirode)
• komanditno društvo na dionice / akcije (kdd / kad)
• društvo sa ograničenom odgovornosti (doo)
- društvo jednog lica (djl)
3. Društva kapitala (društva kapitalnog tipa)
• dioničko / akcionarsko društvo (dd / ad)

81. Pravna priroda trgovačkog društva

U evropskom pravu postoje tri osnovne teroije po kojima se određuje pravna


priroda TD (PD) a to su: teorija ugovora, teorija institucije i mješovita teorija.

82. Sistemi osnivanja trgovačkog društva

Postoje tri osnovna sistema po kojima se osniva trgovačko društvo:


- sistem koncesije (dozvole)
- normativni sistem (sistem prijave)
sistem zakona ili upravnog akta

83. Pojam i vrste atributa trgovačkog društva

84. Firma, pojam, elementi i načela

85. Pravna zaštita firme

86. Sjedište trgovačkog društva

87. Djelatnost trgovačkog društva

88. Pojam registracije, predmet upisa i subjekti upisa

89. Načela i vrste upisa


90. Pravni status dijelova društva

91. Pojam i vrste statusnih promjena

92. Zajedničke odlike statusnih promjena

93. Načini prestanka trgovačkog društva

94. Stečaj, pojam i organi

95. Pravne posljedice otvaranja stečaja

96. Faze u postupku stečaja

97. Izlučna i razlučna prava

98. Unovčavanje imovine i namirenje povjerilaca

99. Poslovno pravo u stečaju

100. Pojam i razlozi redovne likvidacije

101. Pojam poslovno pravnog prometa i pravni instrumenti

102. Pojam imovine trgovačkog društva

103. Zastupanje i predstavljanje trgovačkog društva

104. Slobodno i vezano osoblje

105. Vrste zastupstva

106. opunomoćenici trgovačkog društva i vrste punomoći

107. Prokura

108. Prekoračenje ovlaštenja i poslovi izvan djelatnosti trgovačkog


društva

109. Pojam i vrste odgovornosti trgovačkog društva


110. Odgovornost trgovačkog društva prema društvenoj zajednici

111. Zakonska odgovornost za sopstvene obaveze trgovačkog


društva

112. Odgovornost trgovačkog društva za druge i drugih lica za


trgovačko društvo

113. Javno preduzeće

114. Zadruge

115. Privredne komore

116. Holding i statusni oblici povezivanja trgovačkih društava

117. Banke
118. Društva za osiguranje i reosiguranje
119. Društva za upravljanje fondovima
120. Investicioni fondovi
121. Javno uređena tržišta roba i hartija od vrijednosti
122. Pojam i karakteristike društva sa neograničenom odgovornošću
123. Osnivanje društva sa neograničenom odgovornošću
124. Formiranje osnovne glavnice u društvu sa neograničenom
odgovornošću
125. Raspolaganje udjelima u društvu sa neograničenom odgovornošću
126. Učešće u dobiti i snošenje rizika u društvu sa neograničenom
odgovornošću
127. Zabrana konkurencije u društvu sa neograničenom odgovornošću
128. Upravljanje i vođenje poslova u društvu sa neograničenom
odgovornošću
129. Zastupanje i predstavljanje u društvu sa neograničenom
odgovornošću
130. Imovinsko – pravna odgovornost u društvu sa neograničenom
odgovornošću
131. Prestanak članstva u društvu sa neograničenom odgovornošću
132. Prestanak društva sa neograničenom odgovornošću
133. Pojam i karakteristike komanditnog društva
134. Osnivanje komanditnog društva
135. Formiranje osnovne glavnice u komanditnom društvu
136. Raspolaganje udjelima u komanditnom društvu
137. Učešće u dobiti i snošenje rizika u komanditnom društvu
138. Zabrana konkurencije u komanditnom društvu
139. Upravljanje i vođenje poslova u komanditnom društvu
140. Zastupanje i predstavljanje u komanditnom društvu
141. Imovinsko – pravna odgovornost u komanditnom društvu
142. Prestanak članstva u komanditnom društvu
143. Prestanak komanditnog društva
144. Promjena oblika komanditnog društva i društva sa neograničenom
odgovornošću
145. Pojam i karakteristike komanditnog dioničkog društva
146. Osnivanje i osnovna glavnica u komanditnom dioničkom društvu
147. Raspolaganje udjelima u komanditnom dioničkom društvu
148. Upravljanje i vođenje poslova u komanditnom dioničkom društvu
149. Prestanak članstva i prestanak komanditnog dioničkog društva
150. Pojam i karakteristika društva sa ograničenom odgovornošću
151. Pravna priroda društva sa ograničenom odgovornošću
152. Postupak osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću i status
društva sa ograničenom odgovornošću
153. Osnovna glavnica u društvu sa ograničenom odgovornošću
154. Vrste uloga u društvu sa ograničenom odgovornošću
155. Raspolaganje udjelima u društvu sa ograničenom odgovornošću
156. Učešće u dobiti i snošenje poslovnih rizika u društvu sa ograničenom
odgovornošću
157. Zabrana konkurencije i konflikt interesa u društvu sa ograničenom
odgovornošću
158. Imovinska odgovornost društva sa ograničenom odgovornošću
159. Imovinska odgovornost članova društva sa ograničenom
odgovornošću
160. Prestanak članstva u društvu sa ograničenom odgovornošću
161. Prestanak društva sa ograničenom odgovornošću
162. Promjena oblika u društvu sa ograničenom odgovornošću
163. Upravljanje u društvu sa ograničenom odgovornošću
164. Organi u društvu sa ograničenom odgovornošću
165. Pojam, značaj i pravne karakteristike dioničarskog društva
166. Pravna priroda i pravne karakteristike dioničarskog društva
167. Osnivanje i vrste osnivanja dioničarskog društva
168. Simultano osnivanje dioničarskog društva
169. Sukcesivno osnivanje dioničarskog društva
170. Kvalifikovano osnivanje dioničarskog društva
171. Pravila vezana za upis dionica
172. Osnivačka skupština i statut dioničarskog društva
173. Pojam dionice
174. Pravna obilježja dionica
175. Bitni elementi dionice
176. Prava i obaveze dioničara
177. Standardna prava i obaveze
178. Iznadstandardna prava i obaveze
179. Ispodstandardna prava i obaveze
180. Postupak emisije dionica
181. Promet dionica
182. Klase i serije dionica
183. Podjela dionica
184. Vrste klasa dionica
185. Način povećanja osnovne glavnice dioničarskog društva
186. Dionice zaposlenih
187. Vlastite dionice dioničarskog društva
188. Smanjenje osnovne glavnice dioničarskog društva
189. Promjena oblika dioničarskog društva
190. Vrste organa u dioničarskom društvu
191. Skupština dioničarskog društva
192. Nadzorni odbor dioničarskog društva
193. Uprava dioničarskog društva
194. Odbor za reviziju u dioničarskom društvu
195. Pravni karakter javnog poziva, prospekta i upisnice