Bog filozofa

87
4.
Bog filozofa
Gdje e itatelj otkriti zastoje Platon bio metafiziki speleo-
log, zato e se glupani pretvoriti u ribe, te zato Aristotelov
bog ini to je manje mogue (drugim rijeima - nita).
Takoer e doznati to je Bog radio prije nego je stvorio sve-
mir, i kako to ljudi mogu biti krivi za neto to nije njihova
krivnja. Vidjet e kako Bog ni iz ega moe stvoriti neto, te
uti jednu od najelegantnijih dosad smiljenih definicija
Boga- koja je gotovo, ali ne i sasvim tona - ijedan od naji-
ritantnijih ikad smiljenih dokaza za Boju opstojnost (od
istog autora) - koji je gotovo, ali ne i sasvim uspio.
Bog i Job
23. studenog 1654., francuski bogoslov i matematiar Blaise Pascal doi-
vio je toliko snano i intenzivno iskustvo da je spomen na njega uio u
podstavu odjee. Otkriven je tek po njegovoj smrti. Sr iskustva opisao
je ovim rijeima: "Vatra. Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a
ne filozofa i uenjaka."
Mogue je da je time elio jedno snano iskustvo osobne i dinamine
prisutnosti suprotstaviti Descartesovom "izvedenom" Bogu, kojeg je treba
lo uvrstiti u jednadbu kako bi se osigurala valjanost naeg osjetilnog opa
anja. Pascal naglaava da se vjera u Boga zasniva na iskustvima jedne
silovite, zastraujue i vatrene prisutnosti, koja za ovjeka predstavlja iza
zov, a javlja se osobito u ljudi s naroitim darom- u proroka. Malo je toga
u Bibliji to bi se moglo nazvati filozofijom. Postoje "mudrosni" spisi,
mudre izreke, te alopojke zbog nezasluene patnje u Knjizi o Jobu. No,
pria o tome kako Jahve po vrtu trai Adama (ne bi li Jahve, uostalom,
trebao znati gdje je Adam, budui je navodno sveznaju?), za Bibliju je
znakovitija od bilo kakvog pokuaja sustavnog iznoenja uenja o Bogu,
ili traenja da nam Bog objasni razloge zbog kojih se neto dogodilo.
Starozavjetni Bog ne objanjava nita. On je takav da zbunjuje, dovo
di u nedoumicu, razjaruje i, ako imate sree, tjei. Knjiga o Jobu potpu
no raspruje svaku pomisao da Bog objanjava tajne ivota. Ona nedvo-
' smisleno poruuje da sva takova "objanjenja" potjeu od Bojih
neprijatelja, tj. Jobovih "prijatelja", koji uporno nude svakojaka plauzibil-
na objanjenja njegovih muka. Job odbacuje sva njihova objanjenja, i
oito je da autor smatra uzaludnim svaki pokuaj objanjenja.
Na kraju Job biva suoen s vizijom Boga koji se javlja "iz oluje", uslijed
koje prestravljen ostaje bez rijei. "Po uvenju tek poznavah te dosad", veli
on, "ali sada te oi moje vidjee. Sve rijei svoje zato ja poriem i kajem se
u prahu i pepelu"(Job 42,5). Izostaje svako objanjenje, svaki odgovor.
Ostaju samo oluja i vizija nedokuive Boje moi; samo spoznaja ovjeko
ve nitavnosti i njegove potpune preputenosti na milost i nemilost Boju.
Svejedno su mnogi promiljali Knjigu o Jobu. Posljednje Jobovo isku
stvo je iskustvo Boga koji je stvorio sve to postoji, i koji pita: "Gdje si ti
bio kad sam ni iz ega stvarao svijet?" Moda i nema odgovora na pitanje
zato je Bog postupio kako je postupio. Ali postoji vjerovanje da ima Boga
koji vlada svim stvarima, pa stoga Job ne kae "uope nemam pojma to
si". Umjesto toga, on kae: "Ja znadem, mo je tvoja bezgranina" (Job
42,2). Ovo je, zapravo, jedna od rijetkih starozavjetnih tvrdnji kojoj se moe
pripisati doktrinarni znaaj, i ona kae da je Bog svemogu, da sve moe.
No, kako bi to ovjek mogao spoznati, osim promiljanjem naravi bogova?
I kako da razumije tono znaenje te'tvrdnje, osim da uz pomo uma
pokua najbolje to umije razjasniti njezine pretpostavke i posljedice?
Vjerovanje u Boga se, dakle, ne mora temeljiti na umu, kao kad bi se
radilo o hipotezi kojom se eli objasniti zato je svemir takav kakav jest.
No, um se mora pozabaviti iskustvima na kojima poiva vjera u Boga,
kako bi pokuao odrediti koja su od njih pouzdana i vjerodostojna. Um
zatim treba pokuati prepoznati ideju Boga (ili neke druge na religiozan
nain doivljene zbilje) koja proizlazi iz takvih iskustava. I, napokon,
treba pokuati vidjeti u kakvom su odnosu te ideje prema znanju o svi
jetu kojeg crpimo iz iskustava drugaije vrste. Teka je to zadaa koja se
postavlja pred um, pa makar ona i bila praena upozorenjem kako puto
vi Boji u konanici nadilaze ljudsko razumijevanje.
,/
Platon i bogovi
Slaba strana egipatskih, grkih, rimskih i sumerskih bogova je u tome to
ih nitko nije uspio razvrstati u iole racionalan poredak. Hesiod, grki pje
snik iz osmog stoljea pr.n.e. napisao je, dodue, Teogoniju, kao pokuaj
uvrtavanja bogova u neki suvisli sustav. No, uspio je tek stvoriti prilino
dosadan niz rodoslovlja, u kojima je bogove povezao branim i roditelj-
88 Bog: Vodi za zbunjene
Bog filozofa 89
skim vezama. Ta su se porodina stabla pokazala potpuno neuvjerljivi-
ma, i ovjek se ne moe oteti dojmu kako su arbitrarno konstruirana s
jedinim ciljem da iritirajue velik broj bogova meusobno povezu na
razumljiv nain.
Platon (429.-347. pr. n, e.) je bio atenski filozof koji je napisao brojne
dijaloge, najee sa Sokratom u ulozi glavnog diskutanta. Nije jasno u
kakvoj je vezi ovaj "Sokrat" sa stvarnom povijesnom linou, Platonovim
uiteljem koji je umro 399. pr. nae ere. Vjerojatno stoji da je Sokrat,
zahvaljujui Platonu, posmrtno pobijedio u vie rasprava nego za ivota.
Takoer, mnogi smatraju da je vrlo vjerojatno kako je nakon svoje smrti
postao mnogo dogmatiniji. Treba ipak biti poten i rei da je vlastite teo
rije opovrgavao barem toliko esto kao i tude, pa ga s pravom smatraju
ocem kritike filozofije.
Sokrat obino zapoinje pitajui nekog to za njega znai neki pojam,
npr. "pravda" ili "pobonost". Zatim mu objasni da ovaj sigurno nije
mislio to to je rekao, te da zapravo uope nije siguran u to to misli. Na
koncu mu kae to bi mislio kad bi se samo bolje razumio - no svi znaju
da e u nekom od slijedeih dijaloga pokazati kako bi, ak i kad bi sam
sebe bolje razumio, njegovo miljenje bilo toliko smueno da bi mu
pametnije bilo kada bi drugaije mislio. Vjerojatno ne iznenauje da je
Sokrat mnoge Atenjane veoma razljutio, te da su ga optuili za "-
bezbonost" - ma to im to znailo.
Tako je ispalo da su Homerovi i Hesiodovi bogovi Platonu bili od
male pomoi. Za njega oni nisu bili vie od bajki i legendi, a njihovi su
postupci tako esto bili nemoralni ili naprosto blesavi, da se u Dravi
zaloio za cenzuru pria o bogovima, koja bi odobrila samo one to
mogu pruiti primjer dobrih i plemenitih osobina (vrlo je vjerojatno da ni
jedan od bogova iz Ilijade ne bi proao!). Problem je to bismo tako,
prema njegovim vlastitim rijeima, ostali osueni na "pripovjedae koje
prije krasi ozbiljnost nego atraktivnost, i koji e pripovijedati sarrio o oso
bama odlinog znaaja". Kad bi se posluao ovaj savjet, i religija i sapun-
ske opere ubrzo bi izgubile svu svoju privlanost. Religija bi moda dobi
la na uzvienosti, ali bila bi jo dosadnija nego to ve jest.
Platon tvrdi da u svojim dijalozima iznosi Sokratove ideje, a Sokrata
je atenska drava proglasila krivim za kvarenje mladei i osudila na smrt
ispijanjem otrova. Navodno je doveo u sumnju postojanje bogova.
Reeno ondanjimjezikom, openito su ga smatrali protivnikom religije.
Ipak, nitko ne moe rei da se Sokrat i Platon nisu zanimali za pitanja od
opeg religioznog znaaja - pitanja bitno duhovne naravi svemira i ljud
ske neudorednosti u usporedbi s vrhovnim i najveim Duhom. Ali
jednostavno nisu vidjeli kako bi se ta pitanja mogla dovesti u vezu s razu
zdanim drutvom bogova prisutnih u religioznom ivotu grkoga puka.
Platon, koji izgleda kao da se sprema zabraniti svaku preslobodnu i zanimljivu
priu o bogovima. Glava od mjeseevog mramora, prvo stoljee n.e.
90 Bog: Vodi za zbunjene Bog filozofa 91
Platon je stoga iznaao vlastitu ideju Boga, potpuno neovisnu o aten
skim religijskim obiajima. Ako se ikoji bog uistinu moe smatrati bogom
filozofa, onda je to onaj Platonov. Pa ipak je on blie glasu iz oluje no
to biste isprva mogli pomisliti. I bilo mu je sueno da u bitnome utjee
na kransko poimanje Boga - a uvelike i na idovsko i muslimansko.
tovie, Platonove su ideje stvarno religijski zaivjele tek kad su pridru
ene idejama ranog kranstva. Glas iz oluje i glas iz Akademije (filozof
ske kole koju je Platon osnovao u Ateni), u slijedeih e vie od tisuu
godina zajedniki oblikovati religiozne ideje Evrope i Bliskog istoka.
Platon je zasigurno bio filozof, i to prvi pravi predstavnik svoje vrste.
Bio je ak i analitiar jezika, i mnogo je vremena proveo analizirajui poj
move. Ali bio je vie od intelektualca. U mnogoemu je vie sliio onome
to bismo mogli nazvati "mistikom". U svome dijalogu Drava, Platon u
znamenitoj "alegoriji spilje" zamilja ljude kao zatoenike u spilji, tako
okovane da ne mogu vidjeti nita osim sjena lutaka koje na zidove pei
ne baca vatra smjetena iza njih. Sve to vide sjene su umjetnih objekata
na umjetnome svjetlu. Kada bi bili osloboeni okova, Platon kae kako
bi prvo ugledali lutke, potom ljude koji ih nose, a onda vatru i samu pei
nu. Naposljetku bi, po izlasku iz peine, mogli ugledati i samo sunce, "ne
prikaze njegove... nego samo po sebi u onom njegovu mjestu". Cilj
mudrosti to je nauava Platon jest osloboditi se iz spilje prikaza i naui
ti vidjeti sunce onakvo kakvo je samo po sebi.
Evo jednog drugaijeg shvaanja religioznog ivota, ne onoga to se
sastoji iz prinoenja rtava bogovima kako bi bili manje strogi u svojoj
pravednosti - to Platon naziva jednim vidom sebine nepravde - ve
onoga koji znai odvraanje od ovoga varljivoga svijeta, sve dok "oima
ne postane mogue uzdii se u ono koje jest i onoga koje jest ono naj
svjetlije, to pak velimo da je ono Dobro".
to je to - Dobro? Platon veli: "U onom spoznatljivome krajnja je ideja
dobra. Za zakljuiti je da je ona svakako uzrokom ba svega pravog i lije
pog, budui da predmetima daje njihovu istinu, a onome tko ih spozna
je njegovu mo spoznavanja." Ono je iznad istine i znanja, ak "iznad
postojanja, nadilazei ga po dostojanstvu i snazi." Ono je krajnji predmet
istinske spoznaje, i daleko je od osjetilno-iskustvenog svijeta i svijeta
vidljivih stvari, koji je svijet prikaza i vjerovanja.
Vizija Dobra
Platonovo gledite predstavlja gotovo istu suprotnost gleditu veine
itelja modernog svijeta. Danas se veinom smatra da religija spada u
podruje vjerovanja, dok se do znanja dolazi pomou osjetilno-iskustve-
ne spoznaje i opaanja. Ali Platon je znanje smatrao duevnom intuicijom
biti ili pravih naravi stvari, aj nadasve Dobra iz kojeg sve te biti proizla
ze, dok osjetilno-iskustvena 'spoznaja omoguava tek vjerovanja ili uvje
renja koja se odnose na puke prikaze. Mi smo Platona obrnuli naglavce,
i to je djelomice razlog zbog kojeg se religija u suvremenom svijetu ini
tako udnom, barem kad je u pitanju njena platonika inaica koja je
izvrila toliko velik utjecaj na kranstvo. Jedno takvo religijsko vienje
pripada nainu razmiljanja koji je postao stran mnogima od nas, jer mi
razmiljamo upravo suprotno.
Za Platona je smisao filozofije, ili mudroljublja, u odvraanju od pri
kaza k promatranju dobra samog. Je li to doista toliko razliito od vatre
i oluje? Metafora vizije zajednika je priama o Abrahamu, Jobu i spilji.
Poto je ugledao Boga, Abraham naputa najvelianstveniju civilizaciju
svoga vremena. Nakon to je Job vidio Boga, svi njegovi upiti postaju tek
beskorisno blebetanje. Kada osloboeni zatoenik ugleda sunce, sve to
je mislio da zna pretvara se u budalatinu. U svakome od ova tri sluaja
postoji neto to, kada bude vieno, na radikalan nain dovodi u sumnju
sve to se prije smatralo znanjem. U sva tri sluaja vidioc ispada smijean
kada se vrati onima koji su jo zatoeni kako bi im priopio to je vidio.
Ali za njegaje svijet za svagda promijenjen, i svijet mijene i prolaznosti
blijedi do nestvarnosti pred vizijom vjenosti.
Platona se ponekad spominje kao oca "dualizma", mrzitelja putenog i
osjetilnog svijeta, i kao nekoga tko je preporuao potpuni bijeg od mate
rije, u jedan bolji, isto duhovni svijet. Tijelo bi prema tome bilo neto
loe, a duhovna potraga podrazumijeva pretvaranje da ga uope nema.
Mogue je da oni koji ovako shvaaju Platona zaboravljaju na njegova
druga dva dijaloga: Gozbu i Timeja. itava je Gozba slavljenje homose
ksualne ljubavi (priznajem da si tu injenicu ne naglaavam kad u
oksfordskoj katedrali itam onaj predivan odlomak kojeg sam citirao u
drugome poglavlju). Mada Platon nesumnjivo govori o viziji "Ljepote
same", on isto tako smatra da su lijepe stvari (a dijelom spominje i lijepe
mlade momke) odraz ili slika te Ljepote, a ne neto to bi joj bilo sasvim
opreno. Kada kae kako bi ovjek od motrenja lijepih stvari trebao prei
na motrenje Ljepote same, on time sigurno ne eli rei da bi trebalo sa
materijalnog prei na njgovu suprotnost. Ono to eli rei jest da od
slika treba poi prema zbilji. No, slika doista i jest slika zbilje, a ne nje
zina opreka. Kao takva, ona moe biti vrijedna kao i zbilja, iako ne sama
po sebi.
Slino tome, u Timeju, gotovo jedinom Platonovom djelu poznatom u
ranom srednjem vijeku (preko Chalcidijeva latinskog prijevoda), Platon
govori o materijalnom svijetu, a osobito o vremenu u kojem taj svijet
postoji, i koje, kao "postajua slika vjenosti", predstavlja njegovu glavnu
znaajku. Svijet je iz pratvari i prema uzorku vjenih Ideja ili Biti obliko-
92 Bog: Vodi za zbunjene Bog filozofa 93
vao "Demijurg", ili svjetotvoritelj. Sve to postoji u materijalnom svijetu
oblikovano je, dakle, po uzoru na duhovni svijet prave Biti, i u njemu
sudjeluje. Svijet nije neto zlo, nije proizvod nekog zlog boga. Svijet je
dobar zato to ga je oblikovao bog kojemu su vane vjene Biti, i zato
to u materijalnom obliku predstavlja zbiljsku sliku duhovne stvarnosti
vrhovnog dobra. Trebamo se od slika okrenuti zbilji, no i slika moe pre
nijeti istinitu poruku o zbilji onima koje putenost i neznanje jo dre dje
lomino zatoenima.
Istina je da se Platon slui igrom rijei kada ljudsko tijelo (soma) nazi
va grobom (sema) due. Iz toga bismo mogli stei dojam da je dua na
neki nain kanjena zatoenitvom u tijelu. Taj dojam moe biti jo sna
niji kada proitamo to je napisao o sudbinama razliitih ljudskih dua.
Platon je vjerovao u reinkarnaciju. Vjerovao je kako dua postoji oduvijek
i zauvijek, i u nebrojenim ivotima uzima ivotinjska, ljudska i boanska
oblija. Dua ima koliko i zvijezda, a svaka je dua u poetku pribrojena
nekoj zvijezdi. Zbog poude i strasti, due naputaju svijet zvijezda i pada
ju na zemlju, pa zemaljski ivot predstavlja neku vrst kazne. No, zemalj
ski je ivot isto tako i poprite zbivanja u kojemu due, putujui kroz
mnoge ivote u skladu sa svojim eljama i djelima, mogu nauiti da zavo
le pravednost i krenu uzlaznom putanjom prema nagradi za pravedne, a
to je povratak kui, svojoj rodnoj zvijezdi, i ivot u zasluenoj srei.
Tamo gdje neto podrobnije opisuje put due, do izraaja dolaze neke
natranjakije Platonove zamisli. U Timeju veli kako se mukarci koji
kukaviki i neudoredno ive, ponovno raaju kao ene. Oni "dovoljno
budalasti da vidljive dokaze smatraju dostatnim temeljima astronomije", u
slijedeem e se ivotu roditi kao ptice. A oni doista glupi - po svoj e
prilici loe zavriti svaka ena koja je usto i astronom - rodit e se kao
ribe, jer ne zavreuju udisati svje zrak.
Dok itamo ovakove odlomke, nije se zgorega prisjetiti da su u to vri
jeme veim dijelom Evrope ljudi hodali prebojani bojama i odjeveni u
ivotinjske koe. Od jednog atenskog aristokrata iz petog stoljea pr. nae
ere, kakav je bio Platon, ne moemo oekivati stavove koje bismo sma
trali uistinu demokratskima. Platon je, tovie, demokraciju smatrao najgo
rim oblikom vladavine. Za njega je ona vladavina rulje i treba je po svaku
cijenu izbjegavati. Stoga moda ne udi to na sline, dosta elitistike i
konzervativne stavove, u njegovu djelu nailazimo i kad je rije o religiji.
Tako je, primjerice, smatrao da uvari, oni koji posjeduju znanje Dobra,
trebaju vladati svim ostalim drutvenim staleima, te paljivo nadzirati
umjetnost i znanost. Kao to je to vrlo uvjerljivo pokazao Sir Karl Popper,
Platon nije prijatelj "otvorenog drutva", a oblik vladavine za koji se zala
gao danas bi se mogao smatrati represivnom ideologijskom tiranijom.
U tom
A
se pogledu hebrejska religija veoma razlikuje od platonizma,
jer umjesto teoretiziranja slavi teki fiziki rad, a umjesto elitne skupine
matematikih atleta (priprava za vienje Dobra najvema se sastoji od
teaja iz gimnastike i matematike) i njihovih vizija duevnih biti, radije
slavi pastirske vizije vatre. Hebrejska proroka predaja predstavlja kori
snu protuteu platonistikom shvaanju religije, koje ostaje na snazi u
akademskim okvirima.
Platon je, meutim, uinio neto to se u religijskoj misli prije ili kasni
je moralo dogoditi. Abrahamje bio suoen s jednim plemenskim bogom,
i njegovo se iskustvo ni na koji nain nije bavilo dalekosenijim pitanji
ma o moguim drugim bogovima i naravi svijeta uope. Job (kako ga je
prikazao nepoznati autor) je Boga vidio kao stvoritelja cijele zemlje. No,
nije puno znao, niti se zanimao za to to je taj stvoritelj naumio sa cije
lim svemirom, niti kakav je zapravo taj svemir. Boja svrha i dalje je bila
potpuno nepoznata. Vjernici su se prije ili kasnije morali pozabaviti pita
njem kakva je boanska svrha svijeta, ako tako neto uope postoji, te
kakva je veza izmeu vizija Boga i ire spoznaje stvorenog svijeta.
Akademija moda riskira da zanemari vatru i oluju, ali Platon je bio u
pravu kad je rekao da "neprouen ivot nije vrijedan ivljenja". A religi
ja po tome nije izuzetak.
Pojavnost i zbilja
Prouivi atenske bogove, Platon je zakljuio da im nedostaje razumljivo
sti. Neobjanjen je bio razlog njihova postojanja, kao i njihova uloga u
svemiru. to je jo bitnije, kao da su esto poticali uskogrudno koristo
ljublje (moji bogovi postoje da bi mi pomagali), a destimulirali istinsku
krepost (ne treba biti pravedan, dostajati e i izdana rtva poput heka-
tombe). Platon nije osporavao da postoje, ali im u svome djelu nije pri
dao neki znaaj.
Za njega je najvanije pitanje bilo kako ovjek moe ivjeti pravedno,
dostojno svoga poloaja u kozmosu i u skladu sa shvaanjem prave nara
vi svijeta. Promiljajui svijet ljudi, uvidio je da u njemu postoji duboka
dvosmislenost koja je uvjet nastanka svake religije i svake filozofije. Ljudi
osjeaju da su pozvani kreposno ivjeti, teiti pravednosti i nadati se
srei. A opet, sputani su gramzivou, mrnjom i strau, i to u j ednom
svijetu gdje nepravda esto donosi boljitak, a smrt je jedina nagrada esti
tosti. Kakav je to svijet da raa takvom traginom dvosmislenou? Ima li
rjeenja za tragediju ljudskog postojanja?
Jedno od rjeenja, i Platon upravo to naglaava, je u razlikovanju poja
vnosti od zbilje. U ovome, osjetilima ogranienom svijetu, javljaju se
pouda i vezanost, nepravda i beznadna ljubav, proturjeje i smrt. Ali
94
Bog: Vodi za zbunjene
Bog filozofa 95
postoji i zbilja, koju ovaj svijet djelomice odraava, a djelomice iskrivlju
je. U njoj stanuju ljepota i dobro, i ona je pravi dom due. Ali udnja za
priznanjem, posjedovanjem i uivanjem, koliko god teoretski iracionalna,
toliko i shvatljiva u najdubljem ljudskom smislu, uzrok je pada i progon
stva due. U svome silaznom zemaljskom putovanju, svaka dua otkriva
strast, zajedno sa svim njenim arima, ali i krajnjom autodestruktivnom
ispraznou. I kada se strast istroi, sudbina je svake due da se vrati u
sferu zvijezda gdje prestaju svaka pokvarenost i propadanje. Putovanje je
to iz jednog svijeta na razmedi zbilje i nestvarnosti, u svijet onog zbilj
skog. "Odvedi me od nestvarnoga ka stvarnome" - ova je molitva iz
Upaniada ujedno i Platonova molitva. Ona nije upuena bogovima, koji
i sami participiraju u nestvarnome, ve onome Jednom koji je onkraj svih
ogranienih bia, i koji odreuje ustroj svemira u svoj njegovoj vidljivoj
traginosti i konanoj harmoniji. f
Platon nipoto nije bio mrzitelj tijela, on je bio ljubitelj due. Za njega
je svemir bio u biti dobar. Dapae, na kraju Timeja ga opisuje kao "sliku
inteligibilnog... vidljivog boga, prvoga po veliini i vrsnoi, ljepoti i savr
enstvu; jedinog i neponovljivog nebesnog stvorenja.". Svemir je savren
po tome to u sebi sadri sva mogua ograniena dobra - ak i u riba
ma ima nekog razvodnjenog dobra, makar ne mogu udisati svje zrak.
Stoga on svjedoi o j ednom "dobrom" svjetotvoritelju koji je htio "da mu
sve stvari slie koliko god je to mogue". Svemir postoji r^adi dobra u
njemu, radi svih svojih lijepih i ugodnih dijelova, koji na najraznovrsnije
naine odraavaju j edno i nedjeljivo dobro iz kojeg su potekli. Ovaj je
bog, za razliku od Zeusa, bog savrene ljepote i vrsnoe. U njega nema
zavisti, pa on eli da postoji to je vie razliitih oblika ljepote i vrsnoe,
koji e na razliite naine nalikovati svome boanskom izvorniku. Svemir
postoji zato da bi se Demijurgova dobrota mogla izraziti kroz mnotvo
ogranienih oblika.
Pa ipak je svemir pun sukoba, razaranja, patnje i smrti. Zato Platon
Demijurga nikada ne naziva stvoriteljem. Demijurg je prije oblikovatelj
svijeta, a oblikovana tvar unaprijed postoji. "Ovaj je svijet nastao spaja
njem i mijeanjem nunosti i uma. Um je ovladao nunou uglavnomje
vodei prema najboljim uincima." Bie, prostor i kretanje postoje po
nudi, i obuhvaaju etiri elementa - zrak, zemlju, vatru i vodu. Njihovo
postojanje nije prouzroeno niime izvan njih. Krenuvi stvarati "vidljivog
boga", to je drugo ime za kozmos, Demijurg navede tu nunost da se
veinom uskladi s Idejama ili formama savrenstva, koje su takoer na
svoj nain nune.
Prema Platonu, ovdje dolazi do meudjelovanja triju imbenika: une
koliko kaotine tvari, ija su svojstva odreena nunou; takoer
nunog svijeta Ideja; te Demijurga, koji tvar u najveoj moguoj mjeri
pokuava potiniti Formi, ili Ideji, u emu ipak nikada u potpunosti ne
uspijeva, sfve to rezultira kozmosom dovoljno dobrim da privue sve one
nejake i sanjalake due kojima je ba ugodna zamisao o odlasku na
dopust u materijalni svijet, ali su nedovoljno svjesne posljedica tog puto
vanja. U svakom sluaju, nije Demijurgova krivica to su odluile da budu
utjelovljene. Zapravo je stvaranje ljudi preputeno bogovima (koje je
Demijurg oblikovao iz finije tvari), i Demijurg uglavnom pere ruke od
svekolike ljudske povijesti.
Davao, ili bilo kakva zla sila koja bi se eljela suprotstaviti stvoritelju,
prema Platonovu miljenju ne postoji. Zapravo ne postoji niti stvoritelj.
Postoje um i nunost, i slobodna odluka dua da ive u materijalnom svi
jetu, koji nikad ne ostaje bez pripadajue mu dobrote, a ipak nuno zadr
ava mogunost sukoba i razaranja, te pohlepe i oaja. Kao to kae
Platon, u ovome opisu ima puno toga mitskog, kao i puno matovite spe
kulacije. Moda ga treba demitologizirati, i sumnjam da bi se Platon tome
usprotivio. No, vana je sredinja misao ovih pria, a ona kae da se tra
gian poloaj ovjeanstva moe objasniti strukturom kozmosa, ako ga
shvatimo u kontekstu unutarnjeg putovanja due kroz carstvo strasti,
neznanja i nude prema viziji savrenog dobra i jasnoe.
Zato ovakav platonistiki svjetonazor nije iznjedrio jednu platonisti-
ku religiju? Raspolagao je veinom neophodnih elemenata. Imao je
Sokrata kao karizmatinog vjerskog vou, koji se, premda je mogao utei,
radije povinovao presudi nepravedne drave i poginuo j unakom smru.
Imao je Platona kao apostola, koji je Sokratov nauk pretoio u besmrtnu
prozu, prilagodivi ga ujedno aristokratskome uhu. Imao je dopadljiv pri
kaz kozmosa, kao i mitove koji su govorili o podrijetlu i sudbini due.
Imao je visoko moralnu sadrinu, kao i vrhovno duhovno bie (ili ak
dva, Demijurga i Dobro). Zato onda ne postoji platonistika religija?
Pa, u odreenom smislu postoji. Ime joj je kranstvo. Ili je kran
stvo barem preuzelo veinu najvanijih gledita Platonova uenja i pri
dodalo ih svojim sredinjim mislima, tako da je Isus postao vrhovna
manifestacija Boga. Kranstvo je osobito u grkoj pravoslavnoj tradiciji
sauvalo gledite po kojem su prolazne stvari slike vjenosti, ili barem
to mogu biti (Isus je, dakako, savrena slika nevidljivog boga, a tako ga
opisuje i Novi zavjet u Poslanici Koloanima 1,15). U njenoj liturgiji
materijalni predmeti postaju providni a iz pozadine se pomalja duhovna
stvarnost. Svijet utila je nestvarni svijet, a najvea vrlina i glavna svrha
monakog ivota je apatheia, oslobodenost od strasti. Stvarni svijet je
svijet Biti, koje proistjeu iz Dobra, predmeta kontemplacije monaha.
uvari istine su biskupi, i oni cenzuriraju svako umjetniko djelo koje bi
njihovu pastvu moglo navesti na krivi put. A duhovno putovanje je bijeg
96
Bog: Vodi za zbunjene Bog filozofa
97
od elje i putenosti, prema nemjenljivom i vjenom izvoru sveg dobra,
"onkraj postojanja samog".
Bogovi, ionako ne previe vani za platonizam, poinju odumirati
pretvarajui se u anele (ili demone, ili ak svece), vjesnike jedne vie
stvarnosti, dok platonizam nastavlja ivjeti. Naravno, rije je o platonizmu
koji je doivio izmjene stupivi u dodir s hebrejskom religijom, i ba se
zbog toga to je rije o poneto izmijenjenoj vrsti platordzma iz njega
esto uju glasni povici kako to uope nije platonizam (meusobno goto
vo identine vrste vole veoma glasno isticati razlike koje^meu njima
postoje, iako drugima one nisu ni izbliza toliko oite).
Platonizam je prirodno najutjecajniji u grkom i bizantskom obliku
kranstva (nazvanog prema Bizantu, kasnije Konstantinopolu i
Istanbulu, nekad glavnom gradu Istonog rimskog carstva, te jo i danas
sjeditu vrhovnog Patrijarha pravoslavnog kranstva). No, presudno je
utjecao i na latinsko kranstvo, ono koje se zaklinje na vjernost rimsko
me biskupu.
Augustin i stvaranje ex nihilo
Najvei zaetnik zapadnog kranstva bio je Augustin, biskup Hi ponski
(354. _ 430.), iz grada smjetenog na obali dananjeg Alira. Augustin je
od Platona preuzeo sustav trojakog podrijetla kozmosa, sa tvari,
Demijurgom i Dobrom, kao i njihovu prilino labavu povezanost sa od
puka oboavanim bogovima, te ih je na skladan nain spojio u sintezu
koja do dananjeg dana tvori osnovicu klasinog kranskog teizma.
Uinio je to osmislivi nauk o stvaranju ex nihilo, odnosno ni iz ega.
Augustin nije prvi izmislio ovaj nauk. On je do drugog stoljea ve bio
iroko prihvaen u kranskim crkvama, premda ga Rimokatolika crkva
sve do 1215. godine nije slubeno odredila. No, Augustin ga je u cijelo
sti i do kraja domislio.
Uinio je to doista vrlo vjeto. Najprije je sve Ideje ili Biti, na elu s
Idejom Dobra, zamislio kao ideje u Bojem umu. Zatim je Boga uinio
stvoriteljem tvari, zato da ona ne bi mogla samostalno postojati. Na kraju
je sve drevne bogove degradirao u anele ili demone, sluge jednog Boga
stvoritelja. Ovime je jednostavno i elegantno objasnio itavi kozmos, koji
je sad posljedica volje Boga stvoritelja, jedinog koji je stvarno vrijedan
oboavanja i pobonosti ljudi.
Nema tu nekog neovisnog svijeta ideja s kojim bi se Bog trebao uskla
diti. Bog nije vie morao pogledavati u neki zasebno postojei pravilnik
koji bi mu rekao to je dobro ili mogue. Umjesto toga, sada su pravil
nik, kao i svi mogui svjetovi, kao i svi mogui udoredni zakoni, posta
li ideje u Bojem umu, njegovi sastavni dijelovi.
I zato, ako postavite pitanje "Mora li Bog pristati uz neovisne norme
estitosti?",
1
odgovor e glasiti: "Ne, jer su te norme ideje u Bojem umu."
Ako ste ba zloesti, mogli biste ii dalje i pitati "Ali, nije li se Bog mogao
dosjetiti i drugaijim idejama, pa bismo onda imali sasvim neka druga
moralna pravila, primjerice 'Svakog petka ubij dvoje ljudi?"
Ovime se zapravo hoe pitati moe li Bog biti nerazuman i bez ika
kva razloga smiljati udoredna pravila. Augustin bi na to odgovorio:
"Bog moe biti nerazuman, ali zato bi to bio?" Biti nerazuman znai ini-
| ti ili proizvesti neto bez razloga ili zbog krivog razloga. Biti razuman
| znai initi ili proizvesti neto to je poeljno, to na neki nain ovjeka
I
ini sretnim ili zadovoljnim. Bog je bie savrene moi i znanja. Dakle,
|
Bogu je poznato to sve moe stvoriti, a stvoriti moe sve to ikad moe
postojati. Bog je racionalan kada stvara ono to eli stvoriti, ono to mu
donosi zadovoljstvo ili uitak. Kada bi Bog bio nerazuman, stvarao bi
,
neto to ne prua nikakva zadovoljstva ili uitka. Meutim, nijedno
1
mono i mudro bie nee to uiniti. ak i ako bi, dakle, Bog mogao biti
nerazuman, On to nikada ne bi htio biti.
Moemo dakle rei da Bog proizvodi stvari koje ga usreuju, i da je
j
takvo ponaanje racionalno. No, vi ste uporni pa i dalje zapitkujete: "Ne
bi li Bog gotovo u svemu mogao pronai zadovoljstvo?" Moda Bog uiva
gledati ljude koje mue jaki bolovi. Zato ne bi mogao postojati jedan
|
kozmiki sadomazohist?
1
Postoji nain da se odgovori na ovo pitanje. Bogu, koji je sveznaju,
1
poznati su svi mogui svemiri. Jesu li neki od tih moguih svjetova bolji
I
od ostalih? U praktinom ivotu svi emo bez potekoa prepoznati neka
|
stanja kao bolja od drugih. To e rei da su nam neka draa od drugih.
. Radije smo radosni nego tuni, zdravi nego bolesni, slobodni nego pri-
|
kovani za zid, i vie volimo znati kako se neka bolest lijei nego da osta-
] nemo u neznanju. Neka stanja su jednostavno poeljnija od ostalih, i ona
su openito vezana uz preivljavanje, zdravlje, sreu, te u razumnoj mjeri
uz slobodu i znanje.
Budui da je sveznaju, Bog e znati da su radost, sloboda i znanje
poeljniji od dosade, sputanosti i neznanja. Mogua su razna sitniarenja
o stupnjevanju dobrog i loeg, njihovoj raspodjeli i moguim uzrocima.
No, openito uzevi, svi emo se sloiti da je svijet u kojem ima mnogo
radosti, slobode i znanja bolji od onog u kojem svega toga nema.
Mogli biste pitati: "Da, ali sa ijeg stajalita?" Pa, sa svaijeg. Ili, moda
jo bolje, sa stajalita svakog nepristranog promatraa. Ne elimo ovdje
govoriti ljudima kako se trebaju radovati, to trebaju uiti, ili kako da
koriste slobodu koju imaju. elimo samo rei da u boljim odnosno
poeljnijim svjetovima ima vie sree, slobode i znanja. Dakle, u njima
ive bia koja mogu iskusiti radost, slobodu i znanje. Svijet e biti tim
98 Bog: Vodi za zbunjene
Bog filozofa 99
bolji to je u njemu vie bia i takovih iskustava. ini se dakle da e naj-
bolji mogui svijet biti onaj s ogromnim brojem bia koja su u ekstazi od
sree, potpuno slobodna, te krajnje mudra i uena. Mora se priznati da
ovaj svijet ba i ne izgleda tako. Ali to bi mogao biti vrlo prihvatljiv opis
raja, ili moda nekog aneoskog svijeta. A ako bi se sve vrlo paljivo ure-
dilo, tako da niija sloboda ne moe ozbiljno zasmetati neijoj tuoj slo
bodi, onda je i raj (mogue) mogu.
Budui da je razuman, Bog e eljeti ono to je najpoeljnije. Stoga
e, pod uvjetom da uope odlui neto stvarati, stvoriti jedan ili vie sve
mira u kojima e bia, u najveoj moguoj mjeri koju doputa njihov sve
mir, biti sretna, slobodna i mudra. Drugim rijeima, ako postoji jedan
mudar i moan Bog, svaki e stvoreni svijet nuno biti dobar i poeljan,
kako Bogu, tako i svakom svjesnom biu koje u njeni-, obitava. To je
jednostavno posljedica Boje naravi. Budui da je svemogu, Bog moe
prouzroiti ba takvo postojanje tvari koje e omoguiti postojanje broj
nih sretnih, slobodnih i mudrih bia. Tvar ne postoji tek tako, bez ikakva
razloga, kao to je to kod Platona. Tvar postoji kao posljedica Boje volje,
zato da bi omoguila postojanje mnogih poeljnih stanja. Tvar ovdje nije
nekakva vjeno postojea i neovisna stvar, ve su njeno postojanje i
narav posljedica Boje volje. U tome je smisao tvrdnje da je svijet stvo
ren "ni iz ega", ex nihilo.
Aristotel i Savreni bitak
Za Augustina, Boga nita ne tjera na stvaranje. Premda je stvaranje broj
nih ogranienih bia sposobnih da dozive poeljna stanja neto dobro,
ono nije obavezno. Budui je Bog ionako neto najpoeljnije to uope
moe postojati, On ne mora stvarati. Sam Bog ve posjeduje savrenu
sreu, mudrost, slobodu i znanje. Stoga je postojanje najpoeljnijeg stanja
stvari - savrenog dobra - ve zajameno, ak i u sluaju da Bog nikada
nita ne stvori. Moemo rei da je Bog odabrao stvaranje zbog toga to je
stvaranje dobro. Moemo rei da Bog moe biti savreffb dobar. No,
objanjava li se time razlog Bojeg postojanja? Moe li se ono iime obja
sniti? I Augustin i Platon smatrali su da je Boja opstojnost razumljiva sama
po sebi, da se moe objasniti jednostavno pozivanjem na nju samu.
Prema Platonu, to je zato to se u osnovi svaka stvar moe objasniti
pomou njezine dobrote ili vrijednosti. Razlog za postojanje neke stvari
objanjava se tako da se ukae kako je njeno postojanje ^amo po sebi
dobro. Primjerice, ako pitate zato postoji Mozartova Jupiterova simfonija,
najprije biste se mogli upoznati s Mozartovim ivotom, glazbom njegova
doba, te onime to ga je potaklo da je napie. (Platon nije znao za
Mozarta, no za to mu nismo mi krivi.) to se Mozarta tie, nakon to ste
doznali sve to ste mogli doznati o njegovoj kulturi i obrazovanju, u kona-
nici morate rei da simfonija postoji jer je skladatelj smatrao kako ju je
dobro stvoriti. Simfonija postoji jer predstavlja kreativno i prelijepo umje
tniko djelo kakvo je Mozart elio i najboljim snagama uspio stvoriti.
Stvaralaki proces, ili uporaba slobodne kreativne mate i umijea,
jednostavno je po sebi i za sebe dobar. Glazba nam moe donijeti sreu,
novac ili slavu, ali to nije razlog, ili barem ne glavni razlog zbog kojeg je
ljudi stvaraju. Glazba se pie ili slua naprosto zato to je njeno stvaranje
ili sluanje imanentno vrijedan doivljaj. Zato postojanje neke simfonije
objanjavamo tako da kaemo kako njeno stvaranje i uivanje u njoj
imaju imanentnu vrijednost, kako su sami po sebi dobri. Ili, ako nita
drugo, moemo rei da je krajnje nepotpuno svako objanjenje koje ovaj
momenat previa.
Tako dakle objanjavate postojanje neke stvari dokazujui da je po
sebi vrijedna; da je dobro to postoji. I premda je potencijalno vrijedna
ak i ako nema nikoga tko bi u njoj uivao, njena je stvarna vrijednost u
inu stvaranja ili motrenja koje poduzima neko svjesno bie. Stoga se
prema Augustinu Boja opstojnost objanjava ukazivanjem na imanentnu
vrijednost Bojeg bia, te na injenicu da je Bog svjestan te vrijednosti. U
tom je smislu Bog dobar. U Bogu su sve imanentne vrijednosti sadrane
u najveoj moguoj mjeri, a svijest o njima predstavlja najvie dobro.
Umjesto svjesnog bia koje u svijetu oblika mora traiti uzor po kojem
e oblikovati svijet, sada imate Boga koji u samom boanskom savr
enstvu vidi uzor sveg mogueg dobra. Ovakovu je ideju Boga ve potpu
no razvio Aristotel (384.-322. pr. nae ere), Platonov uenik koji je u
Ateni osnovao vlastitu, likejsku filozofsku kolu. Aristotel nije dijelio
Platonovu sklonost za mistino, pa on ne govori puno o uzdizanju due
prema motrenju Dobra. Mnogo mu je vanije bilo objasniti zato svemir
funkcionira tako kako funkcionira, tj. ono to bismo danas mogli nazva
ti znanstvenim objanjenjem. Odbacio je zamisao o postojanju svijeta
oblika, te inzistirao na tome kako oblici, ili prave biti, openito moraju
biti tvarno utjelovljene da bi bile stvarne.
Svejedno je prema Aristotelu "nuno da postoji neka vjena i nepo
kretna supstancija" {Metafizika, 12,6). Ona e uzrokovati promjenu u
drugim stvarima, ali sama se nee mijenjati. Usto e biti nematerijalna,
budui da ne podlijee nikakvoj promjeni niti propadanju. Promjenu e
proizvoditi jer e "biti voljena"; posjedovanjem neke inherentne privla
nosti. Sama se ne moe mijenjati jer bi svaka promjena bila nagore. Ona
isto tako motri ono to je najsavrenije i najbolje, te stoga postoji u istoj
srei i blaenstvu. Koja je to najsavrenija od svih stvari? E pa, ona jest,
dakle zasigurno razmilja o sebi. Dakle, budui zna kako je ono najbolje
to postoji, Bog voli motriti samo boansko bie. "Njegovo miljenje",
100
Bog: Vodi za zbunjene
Bog filozofa 101
Rafaelov Platon (pokazujeprstom prema gore) i Aristotel u Atenskoj koli
izmiljaju Boga filozofa (1509.)
kae Aristotel, "je miljenje miljenja". To e rei da je on predmet vlasti
te spoznaje, a u takovoj se spoznaji krije vrhunska srea.
Ne ulazei u svu zamrenost Aristotelova dokazivanja, komentari
kojeg su do danas ispunili brojne stupce jo brojnijih knjiga, moemo
vidjeti kako je za njega Bog bio nuno, nepromjenljivo, savreno i blae
no bie koje pomou svoje inherentne privlanosti uzrokuje promjenu u
svim drugim stvarima. Premostio je jaz izmeu Demijurga i Dobra tako
to je najbolje od svih bia uinio kozmikim pokretaem. Cijena koja je
za to morala biti plaena jest da Bog, najbolje od svih bia,
A
ope nita
ne ini, ve uzrokuje promjenu samim svojim postojanjem.
Prije nego to su negdje u dvanaestom stoljeu prevedena na latinski,
Aristotelova su djela prvi ponovno otkrili muslimanski filozofi - iako su
ih poprilino brkali s nekim Platonovim djelima. Posebice su Ibn Sina (na
latinskom Avicenna, 980.-1037.) i Ibn Rud (latinski Averroes, 1128.
1198.) razvili aristotelijanske zamisli o Bogu koje su imale znatan utjecaj
na kasnije kranske mislioce. Bilo je isprva neto privlano u
Aristotelovoj ideji Neuzrokovanog Uzroka svih stvari, ija je ljubav prema
dobru besprijekorna, i za kojim svemir ezne (dokaz za to vidjeli smo
kod Dantea). A opet je vjernicima bilo neto sumnjivo u oitom odbaci
vanju zamisli o postojanju djelatne boanske providnosti, u
Aristotelovom uenju da je tvar oduvijek i zauvijek, te u naizgled potpu
nom izostanku ideje o besmrtnosti osobe. Dijelom su to razlozi zbog
kojih su mozganja ovakve vrste u muslimanskom svijetu ubrzo zamijenje-
^ na praktinijim razmatranjima o ispravnom tumaenju erijata. U kran
skoj je tradiciji Toma Akvinski uspjeno pokrstio Aristotela i on je ubrzo
istisnuo Platona - premda kranske ideje o Bogu ostaju mjeavina
Platona i Aristotela i ne udaljavaju se mnogo od Augustinova sjedinjava
nja Platona, Aristotela i Biblije.
Ideja po kojoj Bog provodi vrijeme motrei sebe u nekoj vrsti statine
samo-zaljubljenosti, kod veine teista izaziva blagu nelagodu. To napro
sto previe podsjea na ovjeka koji se neumorno divi svom odrazu u
ogledalu. Ali moglo bi se rei kako je uostalomjedino Bog vrijedan bezu
vjetne ljubavi, pa mu nita drugo ne preostaje. Bog bi mogao rei: "alim,
ali ja doista jesam najbolji." I imao bi pravo. Bog je najvee savrenstvo,
i uzor svake dobrote.
Ali, ni za Platona ni za Aristotela ovaj Bog nije stvoritelj. Aristotel kae
kako je besmisleno misliti da vrijeme i kretanje imaju poetak. To emo
vrlo lako uvidjeti ako pokuamo zamisliti sam poetak vremena, pa se
onda upitamo: "A to je bilo prije toga?" ini se da svakom trenutku u
vremenu mora prethoditi neki drugi trenutak. Stoga nije mogue da je
vrijeme ikad poelo. Bog djeluje tako da svojom privlanom snagom
mijenja ili oblikuje materijalni svijet po uzoru na sebe. Vrsta i stupanj
postignute slinosti sa Bogom ovisit e o prirodi oblikovane tvari.
Moemo dakle zamisliti stupnjevanje tvari od finije prema grubljoj, gdje
e svaka nia stepenica oznaavati nesavrenije zrcalo savrenstva, sve
do najnieg stupnja gdje se moe nai svijet demona, u najveoj mogu
oj mjeri udaljen od istoe i savrenstva boanskog uzorka.
I Platon i Aristotel smatraju da postojanje tvari nije mogue objasniti. ona
naprosto postoji po nekoj nama neshvatljivoj nudi, a njeno postojanje
uvelike objanjava zato je svijet loiji no to bi mogao biti. Augustin i
ovdje ide dalje od Platona i Aristotela u spajanju sastavnih poela stvar
nosti, pa smatra da je tvar u cijelosti stvorena od Boga. Stvaranje je "ni iz
ega", to znai da Bog ne oblikuje svijet iz neke pratvari, ve stvara tvar
samu. Budui je savreno dobar, Bog zna da je dobro da postoje druga
svjesna bia sposobna da stvaraju vlastita dobra i uivanju u njima. Bog
ih ne mora stvoriti, no dobro je ako to uini. Stoga Bog slobodno odlu
uje da stvori takova bia i kozmos u kojem ive.
102 Bog: Vodi za zbunjene
Bog filozofa 103
Aiigustin i platonizam
Augustin je po mnogoemu ostao platonist. Zadrao je platonistiko razli-
kovanje pojavnosti od zbilje, te osjetilnog svijeta od duhovnog savr-
enstva Boga. Zadrao je storiju o putovanju due od robovanja^osjetilima
prema duevnom ili duhovnom gledanju Dobra. No napustio je ideju o
ponovnom raanju, naglaavajui kako svaka dua nastaje kao novo
Boje stvorenje. Takoer je shvaao Isusa kao savrenu utjelovljenu sliku
Boga. Iako je zamisao o otjelotvorenju Logosa ili Boje mudrosti sasvim
platonistika, veoma je neplatonistikom ine osobitosti iz ivota Isusa,
nepoznatog stolareva sina koji umire smru zloinca. Razliito/nego kod
aristokrata Platona, ovdje puno vei znaaj i ulogu ima materijalno, a oso
bito manuelni rad koji tu materiju oblikuje. Isto se tako veL
f
znaaj pri-
daje izopenima i nemonima. "
Bog koji se iz vatre ukazao Abrahamu imao je u najmanju ruku mo
da ispuni ono to je obeao patrijarhovim potomcima. Bog koji se iz oluje
obratio Jobu imao je mo da po vlastitoj, nama nedokuivoj volji vlada
itavim svijetom. Bog koji je u vrtu razgovarao s Augustinom (kao to'
Augustin pie u svom najpoznatijem djelu, Ispovijestima), bio je jedan i
jedini stvoritelj kozmosa koji slobodno stvara stvorenja radi njihove
dobrote, i koji hoe da umna bia prevladaju sebine elje te da voena
ljubavlju ugledaju boansko savrenstvo kao ispunjenje svojih racional
nih elja.
Reklo bi se da je Augustin ostvario Platonov san i dao cjeloviti prikaz
jednog potpuno inteligibilnog svemira. Bogovi vie nisu proizvoljni liko
vi koji nastaju bez ikakva vidljiva razloga i iji se interes za ljudsfke sudbi
ne svodi na vlastitu korist i zabavu, premda ih se povremeno moe
podmititi ponekom rtvom. Sada imamo jedan po sebi postojei izvor
svih bia, apsolutno racionalnog i dobrog stvoritelja svemira. Bogu su
poznati svi mogui svjetovi, te on stvara jednog ili vie njih, i to poradi
njihove dobrote koja je tek nejasan i djelomian odraz boanske dobro
te. Mogue je da su pri tome stvaranju prisutne neke samo Bogu pozna
te nunosti. No one za Boga ne predstavljaju neka izvanjska ogranienja,
nego su izraz onog neizbjenog u samoj boanskoj naravi, koj a| e uvijek
i nuno takva kakva jest.
Religiozno ivljenje je uzdizanje prema umnoj spoznaji i ljubavi prema
Bogu. Ono je isto tako nadasve umno koliko i emotivno i moralno zado
voljavajue. Intelektualno razumijevanje svemira i ivot u vjeri savreno
se nadopunjavaju.
Filozofi se vie ne trebaju muiti oko zamrenosti udnovatih i dvo
smislenih religijskih obreda i mitova. Njih e nadomjestiti jedna sasma
racionalna, a opet duhovno zrela religija. Eto zato je Augustin bio toli-
k
I;
j ,
f
t*
ji
I
j
I
ko uvjeren da e ova nova kranska predodba (a jednako je tako mogla
biti i idovska, kao kod Filona iz Aleksandrije; ili pak muslimanska, no
islama jo nije bilo) jednog savrenog stvoritelja istisnuti vjerovanje u
stare rimske bogove i od njih uiniti tek staromodne preostatke jednog
zastarjelog pogleda na svijet.
No, koliko god elegantna i privlana ona bila, Augustinovu sintezu
prate ozbiljni problemi. I sam Augustin ih je bio svjestan, i premda je dao
sve od sebe ne bi li ih rjeio, oni su ostali zagonetka naratajima kran
skih bogoslova. Moda je najvei problem kako unutar Augustinove t eo
rije objasniti postojanje tolikog zla i patnje u stvorenom svemiru. ,
' Doista, ovjek se moe upitati zato bi se savreni Bog uope trudio
bilo to stvarati, kad mu nita stvoreno ne moe donijeti boljitak, nego e
zasigurno samo pogorati stvari. A ipak stvaranje u odreenom smislu
poboljava stvari donosei na svijet jo mnogo sretnih, slobodnih i
mudrih bia. Time se moda nee unaprijediti Boje savrenstvo, ali e
se uveati ukupni zbroj i raznolikost dobra u svijetu.
Zato bi to Bogu trebalo biti vano? E pa, budui je ona objektivne
naravi, Bogu je poznata razlika izmeu dobrog (koje je umnim i svjesnim
biima drae) i loeg (kojega e ona radije izbjegavati). Bog stoga znade
da je stvaranje sretnih, slobodnih i mudrih bia neto dobro, a stvaranje
tunih, sputanih i zabludjelih bia neto loe. Ta njegova spoznaja ne
proistjee iz poznavanja nekih izvanjskih injenica, ve iz poznavanja
boanske biti, zajedno sa brojnim dobrim i loim moguim svjetovima
koji su njome obuhvaeni. Kako je stvaranje loeg naprosto neumno, a
bolje je biti uman nego neuman, Bog jest uman. Zato Bog stvara ono to
je dobro, a ne ono to je loe.
ini se da objanjenje tee vrlo glatko - osim nezgodne injenice da
ne ivimo u raju, te da na svijetu izgleda ima strano puno zla. Izgleda
da smo dokazivali kako Bog, kao i kozmos kojeg je stvorio, po definici
ji moraju biti dobri. I za Augustina to i jest tako. Oblici, ukljuujui ideju
Dobra - znanje sveg mogueg dobra, odnosno racionalno poeljnih sta
nja - nuno postoje u Bojem umu, a Bog nuno djeluje u skladu s
boanskom naravi. No, premda je sve to teoretski na mjestu, ini se da
ne odgovara opaenim injenicama.
Platon je problemu pristupio tako to je rekao da ograniena bia
nastaju kao rezultat mijeanja uma i nunosti. Um se trudi da u najveoj
moguoj mjeri proizvede dobro, a nunost ga u tome sputava. Augustin
iskljuuje postojanje bilo kakvih vanjskih nunosti koje bi mogle sputa-
vati Boga - kao to bi bilo samostalno postojanje tvari, prostora i vreme
na. Ali kao to je oblike pretvorio u ideje u Bojemumu, tako je i nunost
izvana unio u bie Boga. I dok je kod Platona nunost sputavala
Demijurga izvana, a kod Aristotela spreavala materijalni svijet da
ij
i
104 Bog: Vodi za zbunjene Bog filozofa 105
savreno oponaa boanski uzor, kod Augustina nunost djeluje unutar
samog boanskog bia. Bog postoji po nudi. Boja narav je nuno takva
kakva jest. I zato u Bojem stvaranju svijeta moe biti nama nerazazna-
tljivih nunosti koje su zasnovane na samoj boanskoj naravi.
Anselmo i Nuno bie
Pojam nunosti nije neto to bi Augustinovu Bogu bilo naknadno prido
date. Bog nije sluajno takav kakav jest, on nije mogao biti saivim dru
gaiji. On je na neki nain nuan. Bog mora biti takav kakav jest| ba kao
to to moraju biti matematike istine, npr. 2 +2 =4.
Pojam nunosti nije lako razumjeti, no on je bitan za platonizam.
Platonizam u osnovi razlikuje kontingentne stvari, one koje bi mogle biti
i drugaije - moja kosa bi mogla biti druge boje, ili je ne bi moralo biti
- i nune stvari, koje ne mogu biti drugaije - kao to 2+2 mora biti eti
ri. Neki bi suvremeni filozofi rekli da su kontingentne sve osim prostih
istina (a 2+2=4 je prilino prosta stvar). Sve bi moglo biti i drugaije. Sve
je mogue. No za Platona i Aristotela neke su stvari nune. One jedno
stavno moraju biti takve kakve jesu.
Pojam nunosti se moe initi veoma neobinim, no svima narn je pri
vlaan. Kada na zemlju padne kamen, mi kaemo: "Morao je pasti. Zbog
zakona gravitacije. Nije bilo druge mogunosti." Ili, kad nas netko poku
di zbog neeg to smo uinili, znademo rei: "Ja sam takav/takva i jedno
stavno nisam mogao/la drukije postupiti." Ovakav determinizam je
veoma privlaan. Stvari moraju funkcionirati tako kako funkcioniraju.
Prirodni zakoni su neumoljivi. Ljudski su postupci uvjetovani njihovim
karakterom, ili genima, ili elektronima i kvarkovima. Sve su to vidovi
nunosti. Svi mi vrlo esto tako razmiljamo.
Kada se naemo u situaciji da takav nain razmiljanja pokuamo
opravdati, ispada da to nije nimalo lako. Zato se u bilo kojem trenutku
ne bi moglo dogoditi bilo to? E pa, u tom bi sluaju ivot postao potpu
no nemogu. Ja bih se mogao pretvoriti u bananu, vi biste iz minute u
minutu mogli bivati sve mlai, svi zajedno bismo mogli izletjeti kroz pro
zor. Ni u kom trenutku ne bismo mogli znati to e se slijedee dogodi
ti. ivot bi bio potpuni kaos. Da bi ivot uope bio mogu, mora biti
nekakvog reda. A ako ga mora biti, znai da postoji nekakva nunost.
Nunost je, dakle, sasvim prirodan pojam. Pa ako bismo uspjeli poka
zati kako neto postoji po nudi - kako nije mogue da ne postoji, niti
da bude drugaije no to jest - onda bismo raspolagali doista apsolutnim
objanjenjem. Bog, ili konana realnost, postoji zato to naprosto mora
biti takav kakav jest. A ako nam uz Boga objanjava i postojanje svega
ostaloga, kao npr. svemira, tada bi nae objanjenje bilo najbolje
objanjenje do^ kojeg je uope mogue doi. Kako bismo dakle mogli
dokazati, ili barem ukazati na mogunost da neto postoji po nudi?
Na ovome se mjestu nuno moramo upoznati sa Anselmom ( 103 3
11090, canterburvjskim nadbiskupom koji je iznaao genijalno saetu i
otroumnu definiciju Boga. On je rekao da je Bog "ono od ega se nita
vee ne moe misliti". Sjetite se, nastavlja, da je Bog vei od svega to
moete pojmiti. Ali Bog zasigurno nije nita manje od najsavrenije stva
ri koju moete pojmiti.
I opet su se narataji filozofa nali pred zagonetkom. No, Anselmova
poruka je u biti ova: ako uope moete zamisliti neto to bi bilo
savrenije od Boga, onda e to to ste zamislili zapravo biti Bog. I stoga,
ako elite pojmiti Boga, zamislite svako svojstvo kojeg je poeljnije imati
nego nemati, pa onda zamislite da sva ta svojstva postoje u najveoj
moguoj mjeri. Primjerice, bolje je biti slobodan, sretan i upuen, pa e
zato Bog biti bie koje je u najveoj moguoj mjeri slobodno, sretno i
upueno. Anselmo jo dodaje - i to nas vraa naoj temi - kako je bolje
postojati po nudi, bez straha od unitenja ili ne-postojanja, nego po kon-
tingenciji, odnosno tako da vam prijeti opasnost da prestanete postojati
ili da vas ozlijedi ili uniti neko drugo bie. Bolje je biti nepromjenljiv
nego mijenjati se - pod uvjetom da ste u startu savreni. Moglo bi se rei
da je nabolje biti nuno svemogu, sveznaju, te savreno sretan.
Anselmo je u potpunom suglasju i s Aristotelom i s Augustinom: Bog je
nuno najbolje mogue bie, i toga je svjestan.
Ovdje ne bi bilo zgorega dodati jedno upozorenje. Ono to moemo
pojmiti ili zamisliti, u stvarnosti se moe veoma razlikovati od onoga to
doista postoji. Moemo se, drugim rijeima, potruditi da zamislimo to bi
to bilo najbolje - i zamisliti veoma lijepu i darovitu enu visoku svojih
tridesetak metara. Na ovom primjeru lako moemo vidjeti da je naa mo
imaginacije naprosto previe ograniena (oito je da bi, umjesto ene,
bolje bilo zamisliti besmrtnu boicu). U svakom sluaju, naa imaginaci
ja moe biti manjkava, i to bismo vjerojatno trebali imati na umu. Jo uvi
jek moemo rei da je Bog ono od ega nita vee ne moe postojati.
Samo to to ne mora biti isto kao i najvea zamisliva stvar.
Nae predodbe moda ne odraavaju stvarno stanje stvari. Ovo e se
pokazati vanim kad se zapitamo zato Bog stvara zlo. Tada nam moe
doi da kaemo kako moemo zamisliti jednog boljeg Boga, Boga koji
uope nee stvarati zlo. ini se da se to samo po sebi razumije. No,
moda niti najmonije bie ne moe stvoriti svemir nastanjen subjektima
koji slobodno donose moralne odluke, a da pritom ne stvori barem
mogunost za postojanje zla. Naa imaginacija naprosto nije dovoljno
pouzdana da bismo o tome mogli donijeti konaan sud. I stoga je moda
bolje rei kako je Bog ono od ega nita vee (bolje) ne moe postojati,
106 Bog: Vodi za zbunjene Bog filozofa
107
a ovjekova nas sposobnost miljenja, iako ne sasvim pouzdana, pose
bno kad je rije o detaljima, ipak moe uputiti u pravom smjeru. Bilo
kako bilo, ini se vjerojatnim da e takav Bog biti u najveoj moguoj
mjeri sretno, mudro i slobodno bie.
Zamisao o nunom postojanju Boga nitko nije izloio bolje od
Anselma. Osim to je definirao Boga kao najbolje zamislivo bie, te
"nunu egzistenciju" pridodao svojstvima koje je poeljnije imati,
Anselmo je izmislio i ontoloki dokaz za Boju opstojnost. Taj dokaz
ovjeka naprosto dovodi do bjesnila. Od Anselma naovamo poprimao je
razliite oblike, no u njihovu je sreditu uvijek bio pojam nunog posto
janja. Evo jedne njegove inaice: Ako je mogue da postoji neto to e
biti realno ako je mogue da bude realno, onda jest realno. Bog je po
definiciji takav. Dakle, ako je Bog mogu, onda je realan. Oito je da je
Bog mogu. Dakle, Bog postoji.
Filozofi bjesne zbog ovog dokaza jo otkako je nastao, zato to ga
usprkos njegovoj oitoj nevaljanosti nitko ne moe odluno pobiti. Kako
je mogue iz samo nekoliko reenica i bez spomena svijeta dokazati
postojanje Boga? Ovaj dokaz ipak ukazuje na to da je pojam Boga po
neemu naroit. Bog nije neto to postoji sluajno, to i nije moralo
postojati - takav bi Bog postojao samo u nekim moguim svjetovima, ne
i u svima. A to bi znailo da moe postojati mnotvo svjetova u kojima
Boga uope nema.
Neki e rei da lako mogu zamisliti svijet bez Boga, te stoga Bog
sigurno nije nuan - nunost bi implicirala da Bog postoji u svim mogu
im svjetovima. Meutim, mnogi teisti tvrde upravo da bez Boga ne bi
moglo biti ni moguih svjetova. Njihova argumentacija je slijedea^ Sve
to se dogodi oito je mogue. Ako zamislimo sve to se moe dogoditi,
dobit emo potpunu lepezu svih moguih svjetova. No, ne moete ih
zamisliti kako naprosto postoje, jer su oni samo mogui, a ne i stvarni.
Ako, dakle, doista ima moguih svjetova, oni moraju postojati unutar
neeg realnog, neeg to stvarno postoji. Tako smo doli do jedne stvar
no postojee stvari u kojoj svi mogui svjetovi postoje. Ovo si najbolje
moemo predoiti tako da zamislimo jedan stvarni um ili svijest u kojoj
kao ideje postoje svi mogui svjetovi. Taj um je Bog, a svi mog\ii svje
tovi su ideje u Bojemu umu.
Te ideje su nune jer obuhvaaju sve ideje koje uope mogu postoja
ti i osim njih nikakvih drugih mogunosti vie nema. A Boji umje nuan
jer bez njega ne bi moglo biti niti moguih svjetova. I tako sada imamo
Boji um koji mora postojati ako je uope ita mogue. Imamo i ideje
svih moguih svjetova koje postoje i moraju postojati u Bojem umu.
Moe se rei da Bog nuno postoji, i da mu je poznato sve to moe
postojati (Bog je sveznaju). ^
Povrh toga, ako je mogu i jedan svijet u kojem Bog (sjetimo se da je
Bog bie koje postoji u svim moguim svjetovima) postoji, onda taj Bog
mora postojati u svim moguim svjetovima, i nije mogu svijet u kojem
ne bi bilo Boga. Moe vam se uiniti da ga moete zamisliti, ali zapravo
biste pritom neto previdjeli. Uostalom, kako moete znati koji su svjeto
vi mogui, a koji nisu?
Ali, rei e ateist, ako ne znate koji su svjetovi mogui, ne moete sa
sigurnou znati je li mogu neki svijet u kojem ima Boga. To moe biti
istina. Mogli bismo rei kako se takav svijet ini moguim, i ako doista
jest mogu, onda Bog postoji. Ali u to ne moemo biti sigurni. Bilo kako
bilo, ustanovili smo da je Bog ili potpuno nemogu ili apsolutno nuan.
Bog postoji u svim moguim svjetovima, ili ne postoji ni u j ednome.
Nadalje, smisleno je (moda) rei da Bog postoji po nudi (u svim mogu
im svjetovima).
Cijela se ova pria lako pretvara u gnjavau (i moda je najbolji lijek
otii na partiju dame s Davidom Humeom). Od razmiljanja o moguno
sti i nunosti ubrzo e vam se zavrtjeti u glavi. Zbog toga e neki potpu
no odustati od ovakove racionalistike teologije. No, neke e takvo
razmiljanje privui jer upuuje na to da nam ontoloki dokaz, iako ne
dokazuje sasvim postojanje Boga, olakava da shvatimo ideju po kojoj
Bog nuno postoji, i kao takav na neki nain predstavlja stabilan temelj
kontingentnom svijetu. Bog je po naravi sasvim razliit od bilo ega u
svemiru, ali je uvijek prisutan u njegovim temeljima. I uvijek e u Bojoj
naravi biti nunosti koje iz nae ograniene perspektive ni izdaleka ne
moemo shvatiti, ali koje e Bogu nametnuti ogranienja pri stvaranju
moguih svjetova.
Zlo, nunost i obrana slobodne volje
Jedno od tih ogranienja moglo bi se ogledati i u tome da u svakome sve
miru nastanjenom subjektima koji slobodno donose moralne odluke, Bog
mora stvoriti i mogunost za postojanje zla. U naem svemiru, i na naoj
planeti, zlo se ostvaruje kao posljedica zlih odluka slobodnih subjekata,
i stvoritelj moralno slobodnih subjekata to ne moe sprijeiti. Danas se
ovakvo miljenje esto naziva "obranom slobodne volje". Zlo postoji usli
jed zloporabe slobodne volje. Po Augustinovu miljenju, Sotona je bio iz
raja pali aneo, a njegov je pad iskvario cijelu zemlju. Zatim je zaveo
Adama i Evu, pa su tako svi njihovi potomci osueni na raanje u iskva
renom, "posrnulom" svijetu. Ovo je miljenje vrlo slino Platonovoj teo
riji ponovnog raanja, utoliko to izvor patnje i smrti nalazi u slobodno
donesenim odlukama iz prolosti,
108
Bog: Vodi za zbunjene
Bog filozofa 109
Augustinov prikaz, meutim, ima jedan veliki problem. Nisam ja kriv
ako je Adam posrnuo. Adam nije kriv ako je Sotona posrnuo. A najgore
od svega je da ni Sotona nije kriv, jer Bog je stvorio Sotonu. ini se da
je na kraju ipak Bog kriv. U Platonovoj verziji barem patim zato to sam
u prolom ivotu neto skrivio. Ali zato bih ja trebao biti okrivljen za
oajne prilike u kojima sam mimo svoje volje roen, kad me prije roe
nja uope nije bilo? Tako izgleda Augustinova teorija "istonog grijeha",
ili pragrijeha: raa se kriv i zasluio si paklenske muke i prije nego si
uspio neto uiniti. Najblae reeno, ne doima se jako potenom.
Zapravo, stanje je po Augustinu jo i gore. Zgodna je stvar imati jednog
savrenog stvoritelja koji odreuje prirodu svih stvari u kozmosu. Ali ako
Bog sve odreuje, kako u ja donositi bilo kakve samostalne odluke?
Mogli bismo reci kako je Bog odredio da ja samostalno odluujem, no ta
je logika pomalo sumnjiva. Ako Bog sve odreuje, onda odreuje i kakva
je moja odluka. A, ako Bog to ini, kako bih onda ja mogao odluivati?
Time smo se nali suoeni s jednim od najteih pitanja u cijeloj povi
jesti ljudske misli. Evo o emu se radi: Trebao bih biti kanjen samo za
ono to sam skrivio. Za neko sam nedjelo kriv samo onda ako sam svje
stan svog postupka, ako znam da je to to inim pogreno, i ako sam bio
u mogunosti drugaije postupiti. Nitko me nije prisilio, slobodno sam
odluio. To barem vrijedi u engleskom pravosuu. Kazna ' ce biti prave
dna samo ako sam imao mogunost izbora.
E sad, ako su moji postupci odreeni - bilo mojim genima, elektroni
ma, drutvom u kojem ivim, majkom ili Bogom - onda ja u stvari nisam
u mogunosti postupati drugaije. Ako skoim s litice, ne preostaje mi
drugo doli da padnem.
Veina filozofa, bez obzira vjeruju li u Boga ili ne, misli da za sve u
svemiru postoji uzrok. Dakle, kad bismo u cijelosti razumijeli fizikalne
zakone ili Boju volju, shvatili bismo da stvari jednostavno moraju biti
takvima kakve jesu. Nikakva druga mogunost ne postoji. Ali filozofi isto
tako misle da se ljude barem ponekad s pravom smatra odgovornima za
njihove postupke, dakle da su ponekad slobodni i drukije postupiti. Oni
se tako nalaze pred problemom kako shvatiti da netko ima slobodu izbo
ra, ako su njegovi ili njezini postupci determinirani.
Augustin nije usamljen u miljenju da je istinito i jedno i drugo: sve se
dogaa po nudi, i ljudi katkad imaju mogunost izbora. Ovo miljenje
dijeli veina filozofa, a nazivamo ga kompatibilizmom. Augustjn je tako
mislio. Toma Akvinski je tako mislio. Calvin je tako mislio, kant je tako
mislio. Spinoza je tako mislio. Skoro svi tako misle. To znai da je uzro
na uvjetovanost, bilo fizikalnim zakonima ili Bojom voljom, kompati
bilna, ili spojiva, sa ovjekovom slobodom i odgovornou.
Suprotnost kpmpatibilizmu je libertarijanizam. Ovdje se ne radi, kao
to neki moji ameriki kolege misle, o pravu da se posjeduje automatsko
oruje ili preseli u Venice Beach
3
s voljenom osobom istog ili suprotnog
spola. To je shvaanje prema kojemu uistinu slobodan in nita ne moe
u cijelosti uvjetovati, bile to prijanje prilike, neko bie ili fizikalni zako
ni. Slobodan in moe biti uvjetovan na razne naine, no djelomice je za
njega zasluna initeljeva odluka, koja je u pravom smislu nova i u nae
lu nepredvidljiva u odnosu na bilo koje zakone. ak je ni Bog ne bi
mogao predvidjeti, budui da in jednim svojim dijelom ovisi samo o
initelju. Kompatibilisti se veinom prave da ne razumiju to to znai.
Kau da bi takav in jednostavno bio nasumian, i prema tome iraciona
lan. togod vi mislili o ovome, ostaje injenica da su kroz povijest vei
na filozofa bili kompatibilisti, te da su smatrali kako predvidljivost ili
uvjetovanost ni na koji nain ne umanjuje ovjekovu slobodu.
E sad, ako su kompatibilisti u pravu, onda je naelno sve u redu s
Augustinovom teorijom istonog grijeha, ili s time da Bog smatra ljude
odgovornima za njihove postupke koje je sam uvjetovao. Bog odreuje
sve to se ima dogoditi, dok su istodobno ljudi odgovorni za vlastite
postupke. Suvremeni filozofi sekularizma bi mogli reci kako netko moe
biti okrivljen samo u sluaju kad provede u djelo neku unaprijed osvi
jetenu namjeru. No, to je samo pitanje konvencije. Osvjeivanje namje
re je oito isto tako determinirano kao i sve ostalo. Ono nije izuzetak od
openito vrijedee uzrone uvjetovanosti. Stoga nije nita manje uvjerlji
vo - premda je u sekularnom drutvu manje prihvaeno - reci da su isto
tako krivi potomci notornih zloinaca, kao i oni koji zlodjelo poine svje
sno i namjerno, sve da u konanici Bog i jest taj koji je odredio smilja
nje te namjere.
Kao to kae Augustin, Bog je s pravom osudio ljude na prokletstvo
zbog njihovih zlih namjera i djela, iako su se oni neumitno morali dogo
diti. Ako Bog odlui spasiti nekolicinu od prokletstva, onda je to njego
va milost koja niim nije zasluena. I zato se, ako ste kompatibilist, nema
te zato buniti protiv nauka o Sotoninom padu i istonom grijehu. Ako
se i pobunite, samo gubite vrijeme, jer si ionako ne moete pomoi. No,
vi ste ionako odreeni za to da se pobunite, pa se slobodno bunite i dalje
- osim ako ne bude odreeno da prestanete.
Veina se teologa ne eli odreci Boje apsolutne svemoi i savrenog
znanja budunosti. Cijena koju za to moraju platiti je visoka, jer time
Boga ine odgovornim za sve zlo u svijetu. No, openito se misli da je
Augustin bio u pravu kad je zlo vidio kao posljedicu (ili uvjet) postoja-
3
Grad na kalifornijskoj obali Tihog oceana, izgraen kao kopija Venecije. Poznat
po brojnimzabavnimparkovima i poneto slobodnijimivotnim stilovima, (prev.)
110
Bog: Vodi za zbunjene Bog filozofa 111
Sotona i Belzebul osjeaju kako se prilike zakuhavaju. Bakrorez Charlesa
Laplantea iz prvog izdanja Miltonova Izgubljenog raja.
nja slobode i odgovornosti za donoenje odluka, te kad je smatrao da je
takva sloboda kompatibilna s posvemanjim boanskim determinizmom
(kojeg u teolokim krugovima vole nazivati "predestinacijom").
Nedobronamjerni bi kritiar mogao rei kako se ovdje radi o obrani slo
bodne volje u kojoj nema ni traga stvarnoj slobodnoj volji.
( Stvaranje kao bezvremenski in
U teolokim su krugovima iznijeti bezbrojni lucidni argumenti za tezu po
kojoj Bog neke due predodreduje za Pakao, a odabrane za Raj (to bi bila
dvostruka predestinacija), ali i za onu po kojoj ljudi slobodno odreuju
vlastitu sudbinu. Svi ti argumenti, meutim, ostaju u okvirima opepri
hvaenog shvaanja Boga, to znai da predstavljaju tek domiljate vari
jacije na temu posvemanjeg boanskog determinizma. Jer, u skladu s
Augustinovim vienjem stvaranja, Bog nuno odreuje sve to e se
dogoditi, od poetka do kraja i u svim pojedinostima.
To je zato to se stvaranje, suprotno popularnom vjerovanju, ne doga
a samo na poetku svemira. Svemir nije nastao tako to je Bogu bilo
dosadno, pa ga je iznenada odluio stvoriti. Augustin postavlja pitanje to
je Bog radio prije no to je stvorio svemir. Njegov odgovor iznenauje.
Bog nije radio nita, jer nije bilo vremena u kojem bi mogao neto radi
ti. Zato ga nije bilo? Zato to je i prostor i vrijeme stvorio Bog kad je
stvarao svemir. Vrijeme nije postojalo dok ga Bog nije stvorio, pa dakle
nije moglo postojati ni nekakvo "prije" (budui da "prije" pretpostavlja
postojanje vremena).
Usprkos Aristotelu, vrijeme ima poetak (s ovime bi se sloila veina
suvremenih fiziara). Dodue, vi moete pitati "to je bilo prije poetka
vremena?", no to pitanje zapravo i nema nekog smisla. To je kao da pita
te "Koji je pozitivni cijeli broj ispred broja jedan?" Odgovor je da je broj
jedan prvi pozitivni cijeli broj. Dakle, ako vrijeme oznaava ono to
povezuje dva dogaaja, i ako imamo dogaaj kojem nijedan drugi doga
aj ne prethodi, onda taj dogaaj oznaava poetak vremena. Sasvim
jednostavno.
Meutim, vrijeme je stvorio Bog. A vidjeli smo da Bog ne postoji prije
vremena. Bog uope ne postoji u temporalnom smislu, ve je potpuno
izvan i onkraj vremena. Bog je apsolutno bezvremen. U Bogu nema prije
i poslije, i Bog ne postoji ni u kojem odreenom vremenu. Iz toga slije
di da Bog ne postoji niti u ovom trenutku. Ovo djeluje veoma parado
ksalno. Ipak, Augustin ba to tvrdi.
Stvar je u tome da Bog postoji, ali ne u nekom vremenskom odsje
ku. Bog je stvorio vrijeme u njegovoj cijelosti, od poetka do kraja.
Stoga je isto tako ispravno rei da Bog stvara na kraju vremena, kao i rei
da stvara na njegovu poetku. Ako itavo vrijeme zamislimo kao crtu koja
se protee od A do , onda je Bog tu cijelu crtu stvorio u j ednom te isto
me inu.
Kada je 1000. godina, Bog ne mora ekati da bi vidio to e biti 1001.
godine. Bog istodobno stvara i 1000. i 1001. godinu. U stvari, Bog svako
vrijeme stvara istodobno - ili, struno reeno, u j ednom te istom bezvre-
112
Bog: Vodi za zbunjene Bog filozofa
113
menskom inu. To znai da Bog ne "predvia" niti predskazuje budu
nost. Bog doista u detalje poznaje budunost, budui je stvara isto kad
i prolost. Bogu nita nije prolo niti budue. To je kao da je pred Bogom
itavo vrijeme prostrijeto u jednoj "bezvremenskoj sadanjosti".
Proricanje ne predstavlja potekou za Boga koji precizno zna to e
se u svakom trenutku dogoditi i koji po nahoenju o tome moe obavi
jestiti bilo kojeg proroka. No to emo s molitvama u kojima molimo da
se neto dogodi? Ne slijedi li iz toga da Bog prvo eka ne bi li uo za to
molimo, da bi tek potom odluio to e uiniti? Ne, niti najmanje. Bog
istodobno stvara i molitvu i budunost u kojoj molitva jest ili nije
usliana. Bog, dakle, doista slua nae molitve utoliko to zahtjev koji
smo izrazili u molitvi ini jednim od uzroka dogaaja koji e se za nas,
ali ne i za Boga, zbiti u budunosti.
Vratimo li se sad nakratko pitanju zato je Bog stvorio ba ovaj sve
mir i sve zlo koje u njem postoji, i sjetimo li se da je Augustin kompati-
bilist, shvatit emo da smo dobili jasan i suvisao odgovor na nae pita
nje. "Stvarajui svijet, Bog nije mijenjao svoju vjenu odluku", pie
Augustin. To e reci da Bog nije stvorio ovaj svijet tek nakon to je dobro
promislio koje bi sve svjetove mogao stvoriti. Jer u tom bi se sluqaju radi
lo o procesu koji bi potrajao neko vrijeme i u kojem bi Bog radio jednu
stvar za drugom - prvo bi razmiljao, a potom odluivao. Ali Bog nema
vremena za razmiljanje. On sve mora uiniti odjednom - i razmiljati, i
odluivati, i stvarati. Boja stvaralaka odluka je vjena i postojana, i u
Bogu nepromjenljiva.
Kada ste to j ednom shvatili, onda uviate da Bog ne djeluje unutar
okvira udorea, balansirajui izmeu dobra i zla i pitajui se to da oda
bere. Bog je uistinu slobodan, jer Bog nije ogranien niime osim sami-
me sobom. Bog je svemogu, jer ostvarenju boanske volje ne stoji na
putu nita osim Boga, i zato to sva mo dolazi jedino i samo od Boga.
Bog je dobar, jer je od sveg najpoeljniji i vjeno savren, ^fo, svemir
kojeg Bog stvara - a Augustin na jednom mjestu napominje da Bog
moda stvara mnogo njih - nije odabran nakon pomnog razmatranja.
Boja odluka nema poetak, ona je vjena i nepromjenljiva. Ona, kao i
Bog, mora biti takva kakva jest. Optuivati ili preispitivati Boga jednosta
vno nema smisla. U tom je smislu Job ipak bio u pravu. Shvatiti Boga
znailo bi uvidjeti da ono to jest mora biti, pa makar se i radilo o krea
ciji jednog apsolutno savrenog i svemogueg stvoritelja. U toj viziji slo
boda i nunost postoje istodobno i poklapaju se. Rijeima filozofa
Spinoze, naa istinska sloboda lei u prihvaanju nunosti. I u radosnoj
slubi onome u ijem biu moemo nai ispunjenje svih naih elja, i koji
nam puni srca eljom za boanskim savrenstvom, inei ga predmetom
naeg najdubljeg htijenja, dodao bi Augustin.
( Vjera i razum
I tako je Augustin zaokruio svoj sustav uvukavi ljudski um do njegovih
krajnjih granica u tajne stvaranja i boanske volje... Iako Bog ostaje
pptpuno nedokuiv, barem je umu mogue maglovito razabrati razu
mnost ili mudrost to se kriju u srcu stvaranja. Na nam ivot izgleda kao
zbir sluajnosti i usuda - tako esto slii posvemanjoj zbrci sukobljenih
elja, izjalovljenih tenji i traginih nezgoda. to nam drugo preostaje
nego posezati za uitkom gdje god stignemo, prije nego nestanemo tamo
odakle smo i ponikli: u tami nepostojanja. Augustin nam ukazuje na
jednu dublju zbilju, sazdanu od racionalne nunosti i skladne ljepote, u
kojoj je sve na svojem mjestu, poredano po utvrenom redoslijedu od
izvora savrene mudrosti i ljepote nanie. Imamo mogunost osloboditi
se lane slike pojavnosti i sebinih udnji na koje nas ona navodi.
Mogue nam je zatim uzdii se kako bismo ugledali nunost i ljepotu u
svim stvarima, a nadasve onu vjenu ljepotu koja je jedini pravi objekt
ljudske kontemplacije. Naa su htijenja zavedena i upravljena k niim
oblicima dobrote, ili onom izopaenju dobrote kojeg zovemo zlom. Ali
uz boansku ih pomo moemo preusmjeriti prema izvoritu i odreditu
sve dobrote. U zbunjujuim mijenama vremena mogue je otkriti posto
janje postojanog dobra. Prua nam se mogunost da uputimo pogled
onkraj samog vremena, prema motrenju onog bezvremenog i vjenog. Tu
se krije blaenstvo koje je konana potvrda apsolutne dobrote stvaranja.
Je li to bog filozofa? Ako jest, onda to nije bog do kojeg smo doli
logikim zakljuivanjem, nezainteresirani pokreta svemira bez kojeg bi
planete iz nekog razloga ispale iz svojih orbita. Nije to ni Aristotelov bog,
koji postoji vjerojatno samo zato da bi se moglo objasniti zato se zvije
zde i planete kreu po svojim orbitama. To nije bog do kojeg se dolazi
pukim spekulativnim miljenjem, koji je protivan proroanskom otkrive
nju, i koji je na neki nain obiljeen ljudskom preuzetnou i aroganci
jom. To je Bog koji daje smisao i jasnou svemiru kao boanskoj kreaci
ji, i koji duhovnu potragu za znanjem i ljubavlju prema najviem dobru
spaja sa znanstvenim nastojanjem razumijevanja svemira i uloge ovje
anstva u njemu.
Uvijek e vjerojatno biti razlika u temperamentu zbog kojih e jedni
prieljkivati ovakvo cjelovito i sveobuhvatno objanjenje, dok e drugi
smatrati kako je ovjekov um preslabaan za izvrenje takove zadae.
Neki e rei da treba prepustiti znanosti da obavlja svoj posao kako naj
bolje umije i objanjenje uzronosti trai u skladu sa zakonima fizikog
svijeta, a religija neka ostane u sferi vjere - vjere u Boga koji se objavio
Abrahamu, Izaku i Jakovu, te odanosti otkrivenju i nadi u spasenje. Za
njih, glas iz oluje i glas iz Akademije govore o razliitim podrujima ljud-
114 Bog: Vodi za zbunjene
Bog filozofa 115
skog ivota. Kada govorimo o Bogu, trebamo govoriti o j ednom Bogu,
stvoritelju svih stvari. No, govoriti moemo samo pomou pria, imajui
uvijek na umu koliko se nae zamisli j amano moraju razlikovati od stvar
nosti, ali vjerujui da nas prie koje namje darovao Bog u konanici nee
skrenuti na krivi put. Augustinovski pristup, kojeg je na jedan
A
yie aristo-
telovski nain do kraja izveo Toma Akvinski, zavodi utoliko to prijeti da
vjeru zasnuje na filozofiji, i prema tome na stranputicama ljudskog uma.
Oni pak koji osjeaju potrebu za vrim povezivanjem intelektualnog
razumijevanja i vjere, i dalje e u Augustinu vidjeti izvanredan primjer
upravo takvog pokuaja. Augustin vjeru nije izvodio iz ve postojee filo
zofije. U ljudskoj su povijesti svi takvi pokuaji propali, a zajedno s njima
i pokuaj neoplatonistikih filozofa da platonizam pretvore u vjeru.
Augustin je naprije imao vjeru, vrsto utemeljenu na odgovoru srca na
objavu prave Boje naravi u osobi Isusa Krista. No, bio je noen potre
bom da tu vjeru osmisli u kontekstu najboljih shvaanja prirodnoga svi
jeta svoga vremena, koliko god ta shvaanja bila privremenog karaktera.
Anselmo, jedan od najveih racionalista u povijesti religiozne misli,
sroio je to ovako:
Ne nastojimdosei tvoju plemenitu uzvienost, Gospodine, jer joj moj um
nipoto nije ravan. No elim shvatiti barem malo od tvoje istine, koju mi
srce ljubi i u koju vjeruje. Jer ne teim spoznaji da bih mogao vjerovati,
ve vjerujem da bih mogao spoznati. Jer vjerujem i to da neu spoznati
ako ne budem vjerovao.
Proslogion, 1. poglavlje.
Moda su mnogi Augustinovi zakljuci i bili pogreni. Ali ono to je
iza sebe ostavio jest prikaz ovjekove due koja, na svom putovanju ovim
svijetom utila i prolaznosti, "bivajui razbuktana Bojom ljubavlju
naputa svu svoju zemaljsku putenost, te se oblikuje prema najsavreni-
jem Bojem uzoru i uzimajui udjela u njegovoj ljepoti ini Boga
sretnim". Augustin nas ui da je potraga za razumijevanjem svijeta sama
po sebi potraga za ljepotom i nadosjetilnom spoznajom, koja svoje kona
no ispunjenje nalazi u viziji savrene ljepote:
O, gladna duo, predugo kua
Posnu hranu budalastog uma,
Lanih ari lasku varnu slua,
Sjeni prazne odvukle te s druma.
Dosta, ludo, pokaj se i stani;
Ne gledaj u ono to te rani.
Neg' to svjetlo vinje gledaj gore
Kojeg zrake najvee ljepote
ine da vatre ljubavi gore
I za Boga, zbog ije istote
Prezret e svijet i njeg've krasote;
Pa u svim slastima ljubavi te
Za svagda nadi poivalite.
EDMUND SPENSER, (1552.-1599.), "Himna nebeskoj ljepoti" (An Hymne of
Heavenly Beauty), u The Penguin Book of English Christian Verse, str. 57. Preveo
Saa Novak
Doznajte vie...
Dva Platonova dijaloga koja su izvrila velik utjecaj na religiozno
miljenje su Drava (prijevod Martin Kuzmi, Zagreb, Naklada Juri,
2004.), osobito 514A-520C, i Timaj (sa grkoga prevela i objanjenja
dodala Marjanca Paki, Mladost, Beograd, 1981.).
Augustin o stvaranju pie u svom glavnom djelu O dravi Bojoj (pre
veo Tomislav Ladan, Zagreb, Kranska sadanjost, 1995.-1996.), knjiga
11, poglavlja 4-6. Njegovo najpoznatije djelo su Ispovijesti (preveo Stjepan
Hosu, Zagreb, Kranska sadanjost, 2002.).
Aristotelovu raspravu o Bogu moemo nai u njegovoj Metafizici (pre
veo Tomislav Ladan, Zagreb, Signum, Medicinska naklada, 2001.), 12, 6-9.
Anselmo iznosi svoj ontoloki dokaz u Proslogionu, 1 i 2. Pounu
raspravu o Bogu moe se nai u njegovu Monologionu, poglavlja 1-15.