Kanibali vrline, bon appétit!

Pred nama kao da je kazalište koje

prelazi u orgiju posljedica…

Mihail Ryklin

R ugajući se gazeli prosvjetiteljskog, pernati sekretari s izvidničkih strašila

krošnji opominju bezočne grabežljivce i lešinare na izazivački potencijalitet
nedužnosti. Tumarajući, vucarajući, krijumčareći, kako kad, našepureno
marširajući između anegdote i avanture, između ishodišnog i pribježišnog
klatari se i otkucava pripovijest o Abrahamu. Groteskno evolutivna, i samo tek
fikcionalno happy end. Zato se pobrinuo i institucionalni i vaninstitucionalni
ideologem redovito, povijesno zakonit, s nesagledivim halucinogenim re/
interpretacijama množeći žrtve istrebljenja. A uz to se mirnodopski servira
čuvena gesta o pomanjkanju, kroničnom, poniznosti, neiskupivu grijehu, još gore,
neoprostivu, ljudske nesavršenosti. Stoga su tu, na gotovs, na usluzi, korektivni
neurohirurzi, uvijek kostimirani u uniforme, titule, sa i bez kruna i žezla, sa i bez
portfelja, uglavnom monstruoznošću oboružani. Zaživaju i zahtijevaju, nalažu
i traže, no doduše i oltare nude, žrtvu i samo i opet žrtvu. Cijelu viktimofoniju
isporučuju. Još sijaset apokrifnog koječega čami u redu ne bi li bilo odgonetnuto
i svetkovalo podmazujući gvozdeno nepokolebljivu banalnost, njemu navlas,
površno nalik. I da nije klaunovski paradoksalna, osuđena da na ražnju sjete ipak
zasmijava, prisiljena na euforičnost čim i kad promašuje, vickasto nadmoćna
poput sentencioznih kapljica, poruka skorašnjih ovčica strogim pastirima,
očnjacima povjerena, prevalivši dugi put po struni vulgarnog, ironično poslušno,
isto tako pouzdana u promuklu sablast anđela iz bezdana, ovako bi se oglasila:

125
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

“Babo, bi l’ ti mene danas popodne zakl’o?”

Prešutimo odgovor namještenika, nasađena na naslijeđeno, dobroćudno

optimističnom pretpostavkom: Timeo Danaos et dona ferentes.

Uprkos herojskim hermeneutičkim nastojanjima Kierkegaardovih refleksivnih

etida i projektivnih planova koje silaze sa uvodnih stranica Straha i drhtanja da
legendarno shizoidnog starkelju preotme i izbavi iz vrtloga i kovitlaca mutne
mistike i epskih alegorijskih spazama senilnosti i bezumlja.

O parnici mitskog s razboritošću posijanog između stočara i ratara, inače

nesumnjivo bratskoj raspri u osnovi stvari, nije nadležan ovozemaljski sud, mada
se kafkijanski obećavajuće slučaj povlači s ćudljivim izgledima, ćarom, žalbama,
zastarama, ponovnim ročištima u odsustvu. Kamo se herostratski obesmišljene
hrabrosti zakračunati pred najezdom sumanutog u kom gotovo svaki iskorak
ka Drugom, Različitom, tobož plemenito motiviran, vapi i primorava da dug,
progonjen i timaren, bezobzirnom učtivošću opunomoćen, da dug šajlokovski
šarmantno bude izmiren u živu mesu? Zbaciti samar amor fati, jaram opskurnog,
otrgnuti s lanca iracionalnog, nezasićen je credo uz koji sasma lijepo pristaje
nepronicljiva kontingencija Zla, Nasilja kao takvog, i lakomisleno biva prepuštena
disciplinarnim epistemama. Uglavnom se urla na njegovu viroznu narav, a ta
dernjava amnestira podjednako i govor i ćutanje o aktivi i pasivi sudioništva,
prepredeno isprepletenog naivom i krivicom. Bilo da se unutra uzročno-žarišno
meškolje i propinju Geni ili pak olakšavaju Konteksti.


Tijela terora ovako u analitično-kontemplativnom predahu pomazuje Ryklin:”Eto zašto je religija u nas
pornografija narodnosti…Ta tijela obuzima nostalgija za nepotpunim, nasilnim gestama; prenaprežući se ona
pretvaraju nasilje u spektakl.” ( Tvrđa 1-2, 2008) Suvišna je klaustrofobičnost ironije da bi toponim u nas bio
obraćen u javno dobro, ‘jednakije’ dostupno mizernim i perfidnim, minornim i velikim koncesionarima.

Tvrđa u dvobroju 2008 indirektno izvanredno sugerira te ponore i pukotine ponad kojih se opružila
etika donoseći i otvarajući poglavlje o Heideggeru naslovljeno s pomenutim filozofom u Sirakuzi: zašto
iznova o 1933?. Dennis Gansel također u filmu Die Welle sjenči nijanse eksperimenta s anarhijom i
autokratijom unutar presvetog prostora neoliberalnog kroz pitanje, retoričko, koje poput bodeža u trbuhu
suzbija žgaravicu: Ihr seid also Meinung das eine Diktatur bei uns nicht mehr möglich wäre? Tragični ishod
gorko rehabilitira sve nenadmašne prednosti discipliniranog čopora, krvoločna stroja kolektiviteta, samo na
čas zaboravljene, izvlačeći ih iz “uskog horizonta moraliteta”.
126
 Zeničke sveske

Ne oklijeva/j/mo da ublažimo, reduciramo Adornov programatsko-utopijski

iskaz kako si voljen jedino onamo gdje smije{ biti slab, a da ne provociraš Silu. U
što voljen obratiti, čime razrijediti, pa samo od sebe se nameće – biti ostavljen
na miru u toj proklamiranoj očitoj nemoći. Što znači u siromaštvu biti otporan na
prosjačenje, a samim tim daleko od plijena kriminogenog, što su inače prečice
ka razbojništvu. Dakle, identitetno nežigosan poput divljeg goveda, hajde dobro,
dignitetu u čast, pastuva, nego onako biti, za svoj groš, svojeglav, šugav, odrpan,
slumdog. U rugobi mediokritetskog neranjiv na zanosne laži artificijelnog, potpuno
nedostupan gmizavim, lukavim i zlokobnim frustracijama. Ujedno sazdan na
prostodušju uprkos stalnoj opsadi sirovog. U stamenosti mržnje i bijesa, rezbariji
posvećen kao drvosječa sjekirom trupcima. Hirom slučaja pak nasukan na škriljac
spruda predrasuda, tromo stoički poput morskog lava rasporen beznadežnom
poukom potomstvu, samoizbavljen. Kao ukoričen čuvar dragocjenosti poretka,
posjeda, porodice, stisnut’ zube, čmar, i žmirkati na sve drske provale i prestupe,
tà niko ništa od tog izobilja u grob neće uprtit’. Osovina samoživog na drezini
mikropovijesnog trucka zalihe destruktivnog upravo tako što se najlakše i
najčešće kroz poklon lišava suvišna prtljaga deponujući slobodu i onda mogu
početi veličanstvene… without frontiers… standard operating procedures…
slaveći trijumf narcizma malih razlika. Sitnica koje su začin svevladajućeg
licemjerja. Sitnica pod kojima se izubijani iskipovanim tovarom briga i nesreće, a
neogrubjeli, provlačimo kroz ušice odveć ljudskog, spremni iznova krpiti izgubljeni
smisao svijeta i življenja u njemu.

Psihosocijalni in/determinizam Nasilja, s kim god od antipoda se jezičak

isplazivši na/magarčio naizmjenice, naposlijetku prepušta disciplinarnim
humanističkim, i ubrojivim i neuračunljivim, s istim šansama, konfabulacijama,
uključiv i književnost, da ponovno uspostave ravnovjesje, odnosno izbalansiraju
žuđenu, a nepriznatu nerješivost sadomazihističkog. I bez Orwella, koliko
neuhranjeni, toliko patogeni imaginarij zla, doglodao je patent kako izgladnjeli
štakori prvo kidišu na oči. I bez Tesle elektrifikacija uhapšenih mošnji inžinjerima
duše rasvijetli put, samo nikad čovječan, niti njemu u slavu, niti na čast, ni
za spas, dok se morbidno izbrazdana dželatska svrha ne sprži i ne izdahne
poduzetom prevencijom. Blanchot kategorično izriče da se u ime epohe začepi
gubica, smjerno šuti s njom, a kroz Krausovu, po Benjaminu, podignutu ruku,
čovječanstvo je samo sebi epohalno presudilo.

127
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Možda?

Ali jesu li time sahranjeni pobunjeni jezici, budući da se leševi nesmetano, baš
kao i obogaljena tijela, i nadalje kulaju ka nebu? Nipošto više jezici nisu prisutni
da jedino komemoriraju! Čisto zbog tog da besprizorno ne bi iscurilo s vremenom
u kom se po/javilo i najzad koliko toliko da se omete, ublaži Benjaminov profetski
sud, već preko mjere obistinjen, kako je čovječanstvo u stanju posmatrati vlastiti
nestanak kao prvorazredno estetsko iskustvo. Ili preciznije, kako veli Agamben:
“Epoha koja je izgubila svoje geste je upravo stoga njima opsjednuta: ljudima koji
su izgubii svaku prirodnost, svaka gesta postaje sudbina… Riječ je o trenutku
kad je građanstvo, koje je nekoliko godina ranije bilo u sigurnom posjedu simbola,
postalo žrtvom svog čuvstva, te se predalo u ruke psihologiji”. (Tvrđa 1-2. 2006,
Giorgio Agamben, “Bilješke o gestama”)


Autobiografska katarza post festum bez milosti je propitana u Ari Folmanovom Valceru s Bashirom
o pokoljima počinjenim u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabri i Šatili. Jednog od rediteljevih
saboraca, premekanog i prelabilnog da puca u ljude, koji je bio zadužen zbog tog hendikepa da snajperom
likvidira pse koji lavežom noću upozoravaju na izraelske racije pred libanonskim selima, progoni košmar:
vraća mu se svih 26 pobijenih pasa iz tih akcija čijih njuški se ‘napoosob’ s mučninom prisjeća. Folman
namjerno animira protagoniste suodgovorne za tragediju, a oni su uvijek skoro virtualni, nestvarni, dok su
‘posljedice’, bilo mrtve nagomilane, ili žive izbezumljene gubitkom i bolom, u stvari, pred očima, od krvi i
mesa, začudo, žrtve od istog materijala kao i njihovi dželati. U isprepletenom lancu izgovora i traumatičnih
potiskivanja krivica za saučesništvo u zločinu “pretapa se”, eufemizira u pomanjkanje nedužnosti, a ova
opet u bespomoćnost, dejavua vezanih ruku, onako kako Adorno prokazuje: svaki govor o zločinu već je
bajka o njemu. Konci i marionete, još je to Kraus dobro uočio, prečeste su metafore davljenja budućeg
ethosa i to revidiranjem prošlog.

Neka još kao ilustracija posluži, da ne bude baš ničemu, promašena i traljava filmska adaptacija
Marka Harmona novele Johna Boynea Dječak u prugastoj pidžami o drami derišta u nacističkom okruženju,
obitelji i koncentracionog logora. Malo što pomaže i citat Johna Betjemana s početka filma: ‘Childhood
is measured out by sounds and smells and sights, before the dark hour of reason grows.’, pošto cijeli
uradak funkcionira na istom onom refleksu u sižeu morbidnog vica: “Usmrćeno je hiljadu Jevreja i poštar.
- A zašto poštar?”, a upravo takvo cinično besramno čuđenje nikad uklonjenog antisemitizma servirano
je i gledateljstvu, od kojeg ono tu i tamo, ovdje više, ondje manje, i poboljeva. Navedeno je, naime, tim
obzorom, okvirom uštinuto, da strepi za život i sudbinu arijevskog osmogodišnjeg nevinašca koje se usudilo
u svojoj znatiželji prijateljevati sa svojim vršnjakom s onu stranu bodljikave žice, pa se čak i dokopati ‘dresa’
koji uvodi u smrtonosnu igru, gdje je holokaust tek mizanscen, scenografska kulisa, a na što je nedopustivo
svesti užas bez presedana u povijesti, bez obzira na šuplje izvedene pedagoško- edukativne motive po
pamćenje ciljane delikatne populacije-djece, žalosno prisutne kod oba autora.
128