Multipla skleroza

Multipla skleroza (MS) je hronično oboljenje centralnog nervnog sistema koja se

karakteriše procesom demijelinizacije kičmene moždine i mozga. Proces demijenilizacije
podrazumeva gobitak bele supstance, mijelina koja je sastavni deo nervnog tkiva. Bolest je
vrlo varjabilna, ispoljava se neurološkim simptomima i znacima, i karakterišu je česta
pogoršanja, koja ubrzo zatim smenjuju nagla poboljšanja kliničke slike. Nastanak multiple
skleroze rezultira problemima različitog stepena, od blage ukočenosti i otežanog hodanja do
oslepljenja.

Učestalost
Multipla skleroza se može pojaviti u svakom životnom dobu. Bolest se obično pojavljuje
između 20. i 40. godine života i češća je kod žena nego kod muškaraca. Trenutno u svetu ima
2.5 miliona ljudi koji boluju od ove bolesti.

Uzrok nastanka
Mijelin je bela supstanca koja obavija nervno vlakno i formira mijelinsku opnu. Osnovna
funkcija ove opne je izolacija i ubrzavanje prenosa nervnih signala kroz čitav centralni nervni
sistem. Destrukcijom mijelinske opne u multiploj sklerozi dolazi do prekida u prenosu
nervnih signala, tako da nastaju različite neurološke smetnje. Ukoliko se demijelinizacija
odigra na nervnoj mreži koja prenosi poruke između mišića i mozga, tada mogu nastati
problemi sa pokretljivošću. Ako se proces demijelinizacije dešava na nervima koji prenose
senzorne informacije ka mozgu, multipla skleroza može prozrokovati probleme sa senzornim
funkcijama, kao što je vid.  Tačan uzrok nastanka bolesti I dalje nije poznat savremenoj
medicini, mada se pretpostavlja da genetski faktor igra važnu ulogu u nastajanju MS-a.
Takođe, jedan od mogućih uzročnika je I pad imunog sistema u kombinaciji sa nekim
infektivnim agensom. Ipak, većina lekara zastupa stav da zajedničkim dejstvom navedenih
faktora dolazi do nastanka multiple skleroze.

Simptomi
Simptomi multiple skleroze ispoljavaju individualno. Ipak postoji određen broj simptoma koji
je vrlo karakterističan za većinu bolesnika, a to su: slabost, zamor, ukočenost, inkoordinaciju,
drhtanje, nejasan govor, depresiju, spazam mišića, probleme sa ravnotežom, vidom,
bubrezima i bešikom, seksualnom funkcijom, pamćenjem i misaonim tokom, ili je moguća
kompletna paraliza. Vrlo često se MS javlja u vidu slabog pojedinačnog simptoma, kao što su
zamućen vid ili klecanje nogu. Za mnoge ljude sa MS, simptomi se javljaju i nestaju na
nepredvidiv način. Dok kod jednih dalji razvoj bolesti ne utiče znatno na njihov način života,
kod drugih se javljaju različiti simptomi koji mogu ugroziti njihove fizičke i mentalne
sposobnosti, nezavisnost ili život. Tok bolesti je vrlo nepredvidiv i satavljen je od faza
smirivanja (bez prisustva simptoma) i faza pogoršanja bolesti.

U početku faze smirivanja mogu trajati godinama, čak i više od 10 god. Kod bolesnika koji
imaju česte napade bolesti, pogotovo ako bolest počne u srednjim godinama, tok može biti
izrazito ubrzan i u kratkom roku dovesti do razvoja invaliditeta. Multipla skleroza se najčešće
ispoljava u  takozvanom povratnom obliku. Kod osobe se javljaju napadi simptoma, koji se
zatim kompletno ili parcijalno ublažuju do sledećeg napada. Kod polovine onih koji poseduju
ovaj oblik bolesti MS, kasnije će se razviti sekundarni progresivni oblik MS, koji se
manifestuje kao progresivno pogoršanje simptoma sa njihovim povremenim slabljenjem.
Manje je čest oblik primarne progresivne MS, koja se javlja kao uporno pogoršavanje stanja
osobe sa MS, koje može dovesti do hendikepa, bolnog spazma mišića, urinarne inkotencije, ili
eventualno do paralizovanosti. Drugi oblik MS, koji se isto retko javlja je progresivna
povratna MS, koja počinje sa upornim pogoršavanjem stanja, a na bliceve je moguće i
poboljšanje.

Dijagnoza
Dijagnoza multiple skleroze se postavlja poprilično teško. Lekar pre svega na osnovu kliničke
slike i čestih ponovnih javljanja karakterističnih simptoma postavlja dijagnozu. Putem
magnetne rezonance mogu se otkriti karakteristične povrede u mozgu, gde se dogodilo ili je u
toku zapaljenje. Da bi se dala dijagnoza MS, doktori moraju naći dokaze za najmenje dve
povrede na različitim mestima centralnog nervnog sistema. Mada, postoje i slučajevi kada je
potvrđena dijagnoza MS, a same povrede nisu vidljive.

Lečenje
Multipla skleroza je bolest kod koje ne postoji izlečenje, ali se adekvatnom terapijom
otklanjaju simptomi i poboljšava kvalitet života bolesnika. Najčešće se u terapiji koriste
kortikosteroidi (prednizon), koji mogu olakšati simptome između napada bolesti, ali ne utiču
na moguću pojavu dugotrajne invalidnosti. Dugotrajna terapija kortikosteroidima retko je
opravdana, jer može dovesti do brojnih komplikacija kao što su osteoporoza, šećerna bolest i
čir. Vrlo često se primenjuje terapija beta-interferonom koja smanjuje učestalost recidiva.
Ukoliko navedene terapije ne daju rezultate mogu se davati gamaglobulin, jednom mesečno
intravenski, koji pomažu u kontroli ponovne pojave bolesti. Mešavina sintetičkih polimera
služi kao prevara za imuni sistem i na taj način smanjuje njegove napade na mijelinsku opnu.
Nekoliko lekova može se koristiti za olakšavanje spazma, zamora i problema sa bešikom.
Ljudi sa MS često govore da im tretmani u kojima se ne koriste lekovi, kao što su vežbe i
adekvatan odmor, pomažu da svoj život održe aktivnim. Fizička aktivnost i vežbe mogu
znatno ojačati oslabljenu muskulaturu i poboljšati koordinaciju.

KINEZITERAPIJA KOD OBOLJENJA- SCLEROSIS MULTIPLEX

U toku rehabilitacije osoba sa oboljenjem sclerosis multiplex zastupljena su dva principa:

 > potrebno je prilagoditi rehabilitacionu strategiju progresivnim neuroloskim procesima sa
vrlo promjenjivim promjenama u buducnosti
 > prilagoditi metode kineziterapije promjenama: slabosti, spasticitetu, ataksicnom tremoru,
promjenama kognitivnih funkcija uz male mogucnosti dobrog tretmana
Promjene koje nastaju kod razlicitih osoba daju vrlo raznoliku simptomatologiju koju je u
pocetku tesko i prepoznati, ali koje se vremenom produbljuju i dovode do funkcionalne
onesposobljenosti. Ono sto karakterise klinicku sliku je slabost, spasticitet, ataksicni tremor,
senzorna ostecenja.
Osobe sa oboljenjem sclerosis multiplex najcesce se zale na : zamor, smetnje balansa i
slabosti. Problemi su upravo ovim redom: 80% istice zamor kao glavni problem.
Mc- Alpine i Compston /1952./ definisali su promjene u odnosu na funkcionalnu sposobnost
na sest /VI/ stepena:
 Stepen I : nema ogranicenja aktivnosti za normalan zivot u okolini i kod kuce ali su prisutni
simptomi bolesti
 Stepen II : postoje ogranicenja ali moze sam da prelazi pola kilometra i da koristi gradski
prevoz
 Stepen III : znacajna ogranicenja ali moze da izlazi, prelazi cetvrt kilometra, koristi
pomagala (stap) i cesto ne moze da koristi gradski prevoz
 Stepen IV : pokretan u kuci, vrlo tesko se krece oslanjajuci se na namjestaj, ne moze da se
penje uz stepenice
 Stepen V : nepokretan i u kuci, koristi stolicu ili kolica
 Stepen VI : potpuno nepokretan i potrebna mu je pomoc za fizioloske i svakodnevne
aktivnosti.
Kineziterapija se provodi prema ovim funkcionalnim promjenama pri cemu nije znacajno
kakav je odgovor misica na manuelni misic test nego kako odredjena grupa misica
funkcionise. Vrlo dobar primjer je ispitivanje dorzalne fleksije stopala koja moze pokazivati
pri testu dobru snagu izvodjenja pokreta ali pri kretanju vec na kracem putu pojavljuje se
slabost i stopalo pocinje da zapinje pri hodu. Sto znaci da je procjena funkcionalne
sposobnosti daleko vaznija za vjezbanje nego bilo kakva staticna procjena.
Uloga vjezbanja moze da se analizira na nekoliko nacina:
 vjezbe tipa aerobika mogu da izazovu zamor ali se ne treba plasiti od njihove primjene
 intezivne vjezbe mogu da izazovu porast temperature tijela i da to dovede do egzacerbacije
 blage i umjerene vjezbe mogu odrzati funkcionalnu sposobnost i vjestine
 metode fizikalne terapije mogu doprinijeti funkcionalnom osposobljavanju
KAKO RIJESITI ZAMOR
Primjena kortikosteroida umanjuje osjecaj zamora, aerobne vjezbe mogu doprinijeti
olaksanju, metode hladjenja tijela takodje djeluju povoljno. Hidroterapeutske procedure sa
hladnom vodom  temperature 26- 28 stepeni pomazu smanjenju spazma, kroz to kvalitet
kretanja i balansa, uspostavlja se koordinacija.
KAKO RIJESITI BALANS I ATAKSICAN TREMOR ?
Nema nekog lakog rjesenja osim umjerenog vjezbanja za odrzavanje statike i balansa tijela uz
koristenje pomagala kao stake, hodalice. Ako postoji kombinacija promjene balansa, ataksicni
tremor i slabost koriste se elektricna kolica.
KAKO RIJESITI INTENCIONI TREMOR ?
Postaviti opterecenje na rucni zglob, redukovati ekskurzije pokreta i stepenasti pokreti. Efekat
je relativno mali, ali ipak olaksava funkcionalnu sposobnost.
KAKO RIJESITI SLABOST MISICA ?
Rjesenje postoji u primanju ortoza koja se najcesce koristi za stopalo koje pada u vidu AFO
(ankle foot orthosis) i kojom se postize kontrola spasticiteta, padanja stopala i dinamika
egunovarusa.
Moze se koristiti i elektrostimulacija u podrucju n.fibularisa. Periferni nerv je u ovom slucaju
ocuvan ali se elektrostimulacijom postize funkcija dorzalen fleksije kroz umanjenje spazma i
izazivanje kontrakcije. Pokazala se dobra kombinacija ortoze (AFO) i funkcionalne
elektrostimulacije.
KAKO RIJESITI SPAZAM MISICA ?
Spazam misica moze samo da se umanji ali se ne moze trajno otkloniti. Spazam uzrokuje
slabost i zamor, otezava balans. Moze se koristiti: Baclofen, Phenol, Botox, Interferon,
krioterapija, hladna hidroterapija.
KAKO VJEZBATI ?
 nikakvo opterecenje nije dozvoljeno
 primjeniti Rest Exercise Program (R. Rusell) sto znaci nekoliko puta dnevno odmarati 10-
20 minuta, 2- 3 puta dnevno sto treba da prethodi vjezbama
 nakon svake vjezbe odmor
 ne pretjerivati u vjezbanju da ne bi izazvali pogorsanje stanja
 odrzavati funkcionalnu aktivnost.
CILJEVI VJEZBANJA
 uspostaviti voljnu motornu aktivnost
 odrzati senzorni feedback
 inhibirati nezeljeni motorni uzorak
 prevenirati kontrakture.
VRSTE VJEZBANJA
     1.  Vjezbe po Frenkelu
Mogu da se provode u lezecem, sjedecem, stojecem polozaju i pri hodanju
 fleksija i ekstenzija koljeno- kuk, jedna noga, druga noga, obje noge
 abdukcija- abdukcija sa flekstiranim koljenima
 abdukcija- abdukcija sa ispruzenim koljenima

2. Fleksija i ekstenzija koljena sa podignutom petom od podloge

3. Jedna noga ispruzena, saviti drugu nogu u koljenu, petu staviti na patellu, na sredinu
potloljenice na skocni zglob, prste
4. jedna noga ispruzena, saviti drugu nogu u koljenu, petu stavitina patellu i zatim kliziti
petom duz potkoljenice do skocnog zgloba i nazad
5. fleksija- ekstenzija kuk- koljeno obje noge zajedno
6. fleksija jedna noga, ekstenzija druga noga (reciprocni pokret)
7. fleksija- ekstenzija jedna noga, abdukcija- abdukcija druga noga, prvo sa otvorenim pa
zatvorenim ocima
8. sjedeca poza: pokusati postaviti petu u ruku terapeutu na raznim nivoima i pozicijama
9. podizati nogu i spustiti petu na neki trag na podlozi
10. zadrzavati sjedenje u uspravnom stavu nekoliko minuta
11. ustati sa stolice i ponovo sjesti sa sastavljenim koljenima
12. hod da prati liniju, da ide cik cak, stopalo jedno ispred drugog
13. hodanje izmedju dvije paralelne linije
14. hod po nacrtanim stopalima- pravilan hod
Drugi nacin vjezbanja
1. lezeci na boku, obje noge lako savijene, okretati trup naprijed nazad
2. polozaj potrbuske: osloniti se na podlaktice, potkoljenice osloniti na jastuk, izvoditi
ekstenciju ledja
3. isti polozaj sa pokusajem dohvatanja predmeta ispred sebe
4. klececi polozaj, niski: rasiriti ruke i prebaciti tezinu na jednu pa na drugu natkoljenicu
5. cetveronoski polozaj, visoki: oslonac na koljena i sake, ispruziti jednu nogu i jednu ruku,
zatim  drugu ruku i nogu
6. klececi polozaj, visoki: rasiriti ruke i okret u jednu stranu pa na drugu stranu
7. stojeci stav: prebaciti tezinu tijela na jednu pa na drugu nogu ili iskorak jednom nogom i
prebaciti tezinu ili iskorak prema nazad i prebaciti tezinu
Pri vjezbanju ne smije postojati zamor, ne zaboraviti odmore, ako se pojavi trhikardija ili
aritmija prekinuti vjezbanje !!!!!!!!!
Osnovne karakteristike i uzročni faktori nastanka multiple skleroze

Multipla skleroza (MS) je kronična autoimuna demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog

sustava (mozga i leđne tj. kralježničke moždine), obilježena propadanjem mijelinske ovojnice
živčanih vlakana i upalnom reakcijom. To dovodi do usporenja ili blokade prijenosa živčanog
impulsa između živčanih stanica. Karakteristično je stvaranje ožiljaka, tzv. "demijeliniziranih
plakova" na mjestima nestanka mijelinske ovojnice u strukturama mozga ili u kralješničkoj
moždini.

Prvi znaci bolesti se najčešće javljaju između 20-te i 45-te godine života, rijetko prije 15-te i
nakon 55-te godine. Bolest češće pogađa žene (2:1) i češća je u zemljama koje su smještene
između 40. i 65. stupnja sjeverne geografske širine. Vrlo je rijetka u Tropima i na Dalekom
istoku.

Danas još uvijek nije poznat pravi uzrok multiple skleroze. Smatra se da ju uzrokuje više
čimbenika. Danas je najprihvaćenija teorija da je multipla skleroza uzrokovana kombinacijom
djelovanja nekoliko različitih čimbenika kao što su genska predispozicija, okolina i izloženost
virusu tijekom djetinjstva. U vjerojatne uzroke multiple skleroze ubrajaju se i alergijska
zbivanja u samom organizmu, a kontroverzna je i teorija o traumi kao mogućem dodatnom
čimbeniku nastanka bolesti. Ozljeda glave ili pak emocionalni šok mogući su precipitirajući
faktori za pogoršanje bolesti.

Simptomi multiple skleroze i oblici bolesti

Budući da mozak i kralježnička moždina imaju velik rezervni kapacitet, mnoga područja na
kojim je došlo do oštećenja mijelinske ovojnice, što se zbiva u početku bolesti, neće dati
nikakvih simptoma. Manje promjene koje zahvaćaju mijelinsku ovojnicu usporavaju
provođenje živčanih impulsa i obično ne dovode do većih neuroloških ispada, ali se smatra da
su odgovorne za nastanak opće slabosti na koju se često bolesnici žale. Simptomi multiple
skleroze ovise o mjestu zahvaćanja i stupnju upale mijelinske ovojnice aksona tj. produžetaka
živčanih stanica. To je razlog zbog čega su simptomi bolesti različiti, a tijek bolesti teško
predvidjeti. Progresijom bolesti, na mjestima nestanka mijelinske ovojnice nastaju ožiljci koji
se nazivaju skleroza, plak ili lezija.

U većine bolesnika simptomi se povremeno pojavljuju, a s progresijom bolesti mogu se

mijenjati u svojoj jakosti i trajanju. Početni simptomi su najčešće subjektivne smetnje osjeta,
smanjenje vidne oštrine, gubljenje snage u jednom ili više ekstremiteta, dvoslike, poremećaji
ravnoteže i vrtoglavice, smetnje kontrole mokrenja i stolice. Mogući su i poremećaji
koordinacije pokreta, tremor, poremećaj govora, ukočenost mišića pa čak i mentalni
poremećaji.

Bolest može imati benigni ili maligni tijek, a prema obliku može biti: relapsno-remitentna
multipla skleroza (RRMS), sekundarno progresivna multipla skleroza (SPMS), primarno
progresivna multipla skleroza (PPMS) i progresivno-relapsna multipla skleroza (PRMS).
Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je relapsno-remitentna multipla skleroza
(RRMS).

Kod relapsno-remitentne multiple skleroze (RRMS) javljaju se faze pogoršanja odnosno

akutni napadi (šubovi, egzacerbacije, relapsi) za vrijeme kojih dolazi do pojave novih
simptoma ili se već postojeći simptomi pogoršaju. Egzacerbacije nastupaju u vremenu od
nekoliko dana ili 1-2 tjedna, traju jedan do tri mjeseca i praćene su remisijama, razdobljima
povlačenja bolesti, u kojima se stanje bolesnika vraća na ono koje je postojalo prije
pogoršanja bolesti, ili može zaostati određeno manje oštećenje. Između šubova nema
napredovanja bolesti. Razmak između dva maha bolesti može trajati samo nekoliko mjeseci,
no najčešće iznosi 1-2 godine, a mogu se očekivati i znatno duža razdoblja. U 70-80%
oboljelih prvi napad povlači se bez vidljivih posljedica. Drugi napad dolazi u nepredvidivom
roku; u otprilike 25% oboljelih stanje se pogoršava godinu dana nakon početka bolesti, a u
5% bolesnika mnogo kasnije – nakon deset i više godina. Egzacerbacije su češće u prvim
godinama bolesti, njihovo je trajanje općenito duže od početnog napada, s tendencijom da se s
vremenom i produži. Broj egzacerbacija ne utječe na stupanj invalidnosti. Poremećaji funkcije
osjeta i moždanih živaca, uključujući vidni živac, povlače se brže od motoričkih smetnji.

U sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS) nakon faza pogoršanja ne slijedi

potpun oporavak već su s vremenom oštećenja sve veća, postoji kontinuirana progresija
bolesti s kratkim razdobljima poboljšanja ili stabilizacije. Progresija je brža što je bolest
počela kasnije i što je kraći vremenski razmak između prva dva maha bolesti.

U rijetkim slučajevima postoji stalna progresija oštećenja s gubitkom određenih funkcija i

sposobnosti pa govorimo o primarno progresivnoj multiploj sklerozi (PPMS).

U progresivno-relapsirajućoj multiploj sklerozi (PRMS) bolest se progresivno pogoršava od

samog početka, uz pojavu akutnih pogoršanja, sa ili bez oporavka na stupanj prije pogoršanja
bolesti ili relapsa.

Predviđanje progresije multiple skleroze nije jednostavno, tim više što s vremenom jedan tip
bolesti može prijeći u drugi. Tako u više od 50% bolesnika relapsno-remitentni tip bolesti
unutar 10 godina prelazi u sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS). Tijek bolesti
prvih nekoliko godina najbolji je vodič i bolesniku i liječniku za pretpostavljanje daljnjeg
tijeka bolesti.

Dijagnostika multiple skleroze

Multipla skleroza se može manifestirati najrazličitijim simptomima te se ranije s pravom

nazivala "kraljicom neurologije". Upravo zbog toga na početku bolesti može ostati
neprepoznata ili se zamijeniti s nekom drugom neurološkom bolešću. Zahvaljujući sve većim
dijagnostičkim dostignućima danas se bolest dijagnosticira najčešće već pri prvom napadu
bolesti. Dijagnostika multiple skleroze mora početi detaljnim uzimanjem anamneze tj.
povijesti bolesti i kliničkim pregledom bolesnika. Nakon toga je potrebno učiniti
laboratorijske testove da se isključe drugi mogući uzroci simptoma. Od karakterističnih
pretraga kojima se dokazuje bolest svakako su; analiza cerebrospinalne tekućine, evocirani
moždani potencijali, magnetska rezonanca mozga i vratne, a po potrebi i cijele kralješnice.

Lumbalnom punkcijom dobijemo cerebrospinalni likvor (tekućinu koja obavija mozak i leđnu
moždinu) čiji se sastav biokemijski i citološki analizira. U 3/4 bolesnika nalazi se blago
povišenje limfocita, tipičan je nalaz plazma stanica kojih nema u likvoru zdravih osoba, te
umjereno povećanje bjelančevina, osobito imunoglobulina G, čije relativno povećanje među
likvorskim proteinima upućuje na njihovo stvaranje u samom središnjem živčanom sustavu,
što je karakteristično za multiplu sklerozu.
Evociranim moždanim potencijalima ispituje se funkcija prijenosa živčanog impulsa kroz
vidni, slušni ili osjetni put na različitim razinama te se njima može potvrditi prostorna
razasutost lezija i dobiti jasniji uvid u tijek bolesti.

Danas je nezaobilazni dio dijagnostičkog postupka magnetska rezonanca, budući se njome

mogu vizualizirati područja upale i demijelinizacije u mozgu i kralješničkoj moždini, mjeriti
njihova veličina i broj te procjenjivati starost i aktivnost oštećenja.

Fizikalna je terapija vrlo važan dio liječenja bolesnika s multiplom sklerozom. Osim za vježbe
relaksacije i istezanja koje su prikazane u prethodnim odlomcima, postoje vježbe za
poboljšanje kontrole pokreta, vježbe ravnoteže te vježbe snage.

Vježba za poboljšanje kontrole pokreta nogu (preuzeto iz knjige

Multipla skleroza samostalno vježbanje, Ursula Kunzle)

Vježbe koordinacije (preuzeto iz knjige Multipla skleroza

samostalno vježbanje, Ursula Kunzle)

 
Poremećaji ravnoteže i koordinacije

Poremećaj ravnoteže i koordinacije nastaje kada mali mozak ili dio donjeg dijela mozga,
tzv. moždano deblo, budu zahvaćeni s bolešću. Može se pojaviti tremor na udovima ili
gubitak ravnoteže pri hodanju. Također mogu postojati poteškoće u finijim pokretima prstima,
pri pisanju, hvatanju sitnih predmeta i sl. U takvim se stanjima primjenjuju vježbe koje
poboljšavaju koordinaciju i ravnotežu. Katkad su vrlo dobre vježbe u vodi jer su zbog potpore
vode u stajanju vježbe lakše, a također je smanjeno preveliko zagrijavanje tijela zbog
vježbanja, koje može pogoršati simptome.
 Odg: MS samostalno vježbanje
« Odgovor #45 poslato: Jun 18, 2007, 09:01:28 pm »

Pol: Vježbe snage

Poruke: 15354
Zašto?
- Predložene vježbe snage pomažu razgibati određene skupine mišića koje
su kod multiple skleroze često oslabljene.

Kada ne?
- Kada prevladavaju smetnje u ravnoteži, nekontrolirane kretnje i drhtanje,
vježbe snage se ne smiju uvrstiti u svakodnevni program vježbanja. Kod
Multipla ovakvih pote-škoća treba češće vježbati držanje ravnoteže, spret-nost i
Skleroza razgibavanje, da bi se poboljšao usklađeni rad mišića.

Kada ne?
-Kod jakih spastičkih grčenja nogu, vježbe snage treba izvoditi uz oprez,
posebice ako se pritom pojačava napetost mišića.
Moraju se ispunjavati uvjeti za izvođenje odgovarajućih vježbi snage.
U pravilu valja izbjegavati uobičajene gimnastičke vježbe snage, kao što
su dizanje utega ili vježbe uz otpor.

Kada jačati?
-Vježbe snage se izvode najviše dva puta dnevno, u kratkim serijama,
uvijek naizmjence s vježbama za razgibavanje i vježbama spretnosti.
U loše dane je bolje izostaviti vježbe snage, ali zato valja zauzeti rjeđe
korištene položaje za odmaranje ili istezanje.   

Pažnja
- Vježbu snage izvoditi samo onda ako se mogu ispuniti uvjeti.
- Netrošite rezerve snage! Prekinite ranije!
- Nakon kratkog odmora tijelo bi trebalo biti ponovno odmorno

Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #46 poslato: Jun 18, 2007, 09:10:28 pm »

Izrada programa vježbanja

1. Uvježbavanje
Van - Vježba se izvodi polako, samo tako dugo dok je pokrete moguće
mreže kontolirati. Pritom se treba točno pridržavati odgovarajućih uvjeta.
Odmor: duboko udahnuti i izdahnuti.

Pol: 2. Izmjenjivanje
Poruke: 15354 - Izmjenjivati s pokretima koji će uspostaviti ravnotežu (odabrati jednu od
 vježbi za razgibavanje ili jednu vježbu spretnosti), po mogućnosti u istom
položaju.
Na primjer:
poslije Mosta
izmjenjivati s vježbom Valjak za tijesto ili Igra petama

poslije Kolijevke
Multipla
izmjenjivati s vježbom Micati koljenima ili Paketić
Skleroza
(položaj za istezanje)

poslije Hrvanja
izmjenjivati s vježbom Žaba ili Udarač ritma

3. Serije vježbi
- Vježbanje snage podijeliti u serije vježbi, tako da će se odabrati određene
vježbe u istom položaju(različiti cilj vježbanja).
- Ove serije vježbi se određeno vrijeme ne mijenjaju.
- Stupnjevati tek kada se vježbe mogu izvoditi uz manju primjenu snage.
- Ne treba odabrati previše vježbi, radije manje, ali te dobro uvježbati.      

Sve vježbe snage su korisne jedino

- ako se noge ne zgrče
- ako se izmjenjuju s vježbama za razgibavanje i vježbama spretnosti

Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #47 poslato: Jun 18, 2007, 09:19:28 pm »

Škare
za jačanje postranične muskulature kukova

Van
mreže

Pol:
Poruke: 15354
- Leći na desnu stranu, stopala postaviti jednako daleko prema naprijed
kao koljena.
- Leđa su ravna, lijeva ruka je oslonjena na pod ispred trbuha.

 Pokret
- Podići lijevu nogu i raširiti kao škare, pritom se koljeno i stopalo
istovremeno podižu u zrak.
Multipla - Lijevu nogu se može jednom položiti ispred (na podlogu bliže trbuhu), a
drugi put iza desne noge.
Skleroza - Na trenutak lijevu nogu zadržati u zraku.Zatim ponovno spustiti nogu.
- Ponoviti.

 Olakšati vježbu
- Lijevom rukom uprijeti o podlogu, ili/ i podići samo lijevo koljeno.

 Otežati vježbu
- Oba koljena istovremeno podići s podloge ili/i oba stopala podići u zrak.
- Stopala postaviti na jastuk, koljena i stopala su razmaknuta za širinu
šake.

Ova vježba je korisna jedino

- ako se leđa pritom ne uvinu
- ako se lijevo koljeno ne ispruži

Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #48 poslato: Jun 18, 2007, 09:27:12 pm »

Kolijevka
za jačanje muskulature trbuha i kukova

Van
mreže

Pol:
Poruke: 15354

 Pokret
- Oba koljena istovremeno polako pomicati udesno, nepriljubljujući ih
jedno uz drugo,ali samo toliko da se leđa ne uvinu; zatim ulijevo, tamo-
amo, kao kolijevka.
Multipla - Pritom laktovi smiju naizmjenice upirati o podlogu, ali leđa moraju ostati
Skleroza zaobljena, a pritisak križa o podlogu mora biti stalan.

Olakšati vježbu
- Ruke su ispružene na podlozi uz tijelo i mogu naizmjenice upirati o
podlogu.
 
Otežati vježbu
- Ruke pružiti prema stropu, tijekom izvodenja pokreta prekriženi prsti
ostaju na mjestu.
- Koljena privući na trbuh. Privučena koljena pomicati malo udesno i
 ulijevo, ali tako da se ne smanji pritisak križa o podlogu.

Ova vježba je korisna jedino

- ako križa ostanu na podlozi, tj. leđa nisu uvinuta
- ako stopala ne pritišću i ne skliznu
- ako leđa ostanu ravno položena, a glava leži opušteno.

Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #49 poslato: Jun 18, 2007, 09:33:12 pm »

Most
za jačanje muskulature stražnjice i nogu

Van
mreže

Pol:
Poruke: 15354

- Obje noge leže na čvrstom, visokom jastuku; potkoljenice su prekrižene,

lijeva noga je položena preko desne. Koljena su okrenuta prema van. Iz
tog položaja, lijeva noga se podiže prema trbuhu i tijekom cijele vježbe
ostaje u udobnom položaju u zraku.
Multipla
Skleroza Pokret
- Lijevo koljeno podići prema stropu, pritom se zdjelica malo podiže.
- Nekoliko sekundi ostati u zraku, duboko udahnuti i izdahnuti: most je
stabilan. Zdjelicu ponovno spustiti. Lijeva noga ostaje u zraku. Ponoviti.

Olakšati vježbu
- Ispružene ruke su na podlozi uz tijelo i upirući nogu pomoći pri
uzdizanju.

Otežati vježbu
- Ruke pružiti prema stropu, prekrižiti prste.
- Desnu potkoljenicu položiti na niži jastuk.

Ova vježba je korisna jedino

- ako se desna noga ne ukoči i/ili potkoljenica ne podigne u zrak
- ako je desno koljeno stalno okrenuto prema van
- ako se ravnomjerno uzdignu obje strane zdjelice
 Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #50 poslato: Jun 18, 2007, 10:13:12 pm »

Lopoč
za jačanje trbušnih mišića

Van
mreže

Pol:
Poruke: 15354    

Multipla
Skleroza
- Početni položaj: privući noge, stopala u zrak.
- Oba koljena privlačiti na trbuh sve dok slabine (onosno križa) čvrsto ne
polegnu na podlogu, a zdjelica se gotovo ne podigne.

Pokret
- Pustiti neka se koljena polako vrate natrag, kao latice koje se otvaraju, ali
samo toliko da pritisak križa o podlogu ne popusti: najniža točka lopoča je
u vodi.
- Kratko ostati u tom položaju, duboko udahnuti i izdahnuti, koljena
ponovno privući na trbuh.

Olakšati vježbu
- Otvorila se samo jedna latica lopoča (druga noga ostala je na trbuhu).

Otežati vježbu
- Latice se izdužuju: tijekom izovđenja pokreta, stopala se lagano gibaju
prema stropu, ali se ne ispružaju potpuno.

Ova vježba je korisna jedino

- ako tijekom izvođenja pokreta zdjelica gotovo ne dodiruje podlogu
(najniža točka Lopoča su križa)
- ako je vrat ispružen
 Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #51 poslato: Jun 18, 2007, 10:18:12 pm »

Mućkalica
za jačanje trbušnih mišića

Van
mreže

Pol:
Poruke: 15354
 

Multipla
Skleroza
- Obje ruke su ispružene prema stropu, a prsti prekriženi.

Varijanta I
- Obje ruke, kao da će tresti kakvu posudu, gibaju se u smjeru glava-
stopala, ukupno cca. 10 cm.
- Sto je brže moguće, najduže 4 sekunde.
- Pritom se ramena ne podižu prema ušima, glava ostaje ležati.

Varijanta II
- Ispružene ruke brzo gibati lijevo-desno, cca. 20 cm tamo-amo, kao kod
laštenja.
- Što je brže moguće, najduže 4 sekunde. Pritom se zdjelica smije micati.

Ova vježba je korisna jedino

- ako su kretnje kratke, brze i precizne
- ako su laktovi ispruženi
- ako noge nisu ispružene
- ako se ne zadržava dah

Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #52 poslato: Jun 18, 2007, 10:26:12 pm »
 Tresti metlu
za jačanje muskulature trupa

Van
mreže

Pol:
Poruke: 15354

Multipla - Stopala se nalaze na podu ravno položena ispod koljena, koljena su

Skleroza lagano razmaknuta.
- Široko uhvatiti štap, pružiti ruke prema naprijed.

Varijanta I
- Tresti gore-dolje u visini pupka, u kratkim potezima i brzo (put kretanja
cca. 10 cm). Što je brže moguće, najduže 4 sekunde.

Varijanta II
- U visini pupka snažno i brzo tresti udesno i ulijevo (put kretanja cca. 10
cm). Zdjelica i noge smiju se micati.

Ova vježba je korisna jedino

- ako su laktovi ispruženi
- ako se kretnje izvode u kratkim potezima, brzo i precizno
- ako se ramena ne podižu prema gore
- ako stopala ne skliznu
- ako se ne zadržava dah

Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #53 poslato: Jun 18, 2007, 10:30:12 pm »

Hrvanje
za jačanje muskulature trupa i ruku

Van
mreže
 - Objema rukama uhvatiti se za umivaonik.
- Leđa su uspravljena, koljena i stopala su razmaknuta cca. 30 cm, tabani
Pol: su ravno položeni na pod.
Poruke: 15354
Pokret

Varijanta I
- Kao kod hrvanja, snažno upirati o umivaonik prema dolje, ali tako da se
leda pritom ne zaoble, a tijelo ne nagne prema naprijed.
- Smanjiti pritisak, ponoviti.

Multipla Varijanta II
Skleroza - Lijevom rukom uhvatiti odozdo i snažno privlačiti umivaonik,
istovremeno desom rukom snažno upirati u suprotnom smjeru.
- Ritmički izmjenjivati (zamijeniti položaj ruku), ukupno cca. 3-4 sekunde.

Ova vježba je korisna jedino

- ako je gornji dio trbuha ispružen, tj. ako su leđa uspravljena
- ako koljena nisu priljubljena
- ako stopala ne klize
- ako se ramena ne podižu prema gore

Sačuvana

Sklerozica Odg: MS samostalno vježbanje

Administrator « Odgovor #54 poslato: Jun 18, 2007, 10:38:12 pm »

Upor rukama za opuštanje muskulature vrata

i jačanje muskulature ramena i ruku

Van
mreže

Pol:
Poruke: 15354

- Početni   položaj   kao   kod   vježbe "Slobodni sjedeći položaj".

- Obje šake stitsnuti i postaviti uz tijelo (eventualno na presavijeni ručnik),
Multipla palci naprijed, laktovi natrag (možete se osloniti i na dlanove).
Skleroza
Pokret
- Snažno uprijeti šakama o podlogu, tako da se ramena pritom ne podignu
 prema ušima, a laktovi ne ispruže.
- Pritom se smanjuje pritisak stražnjice o podlogu. Vrat se isteže, a glava
ide malo prema gore.
- Nakratko ostati u uporu, mirno disati. Smanjiti pritisak ruku, ali tako da
grudni koš ostane ispršen.

Ova vježba je korisna jedino

- ako se ne pojačava pritisak tabana o pod
- ako se noge ne ispruže
- ako se ramena ne podižu prema ušima
- ako se glavu ne gura prema naprijed

Spastičnost

Spastičnost označuje povećan tonus mišića ili pojačanu ukočenost donjih udova, koja može
biti povezana i s osjećajem bola, kada se simptomima pridružuju bolni grčevi mišića. U
liječenju spastičnosti pomažu vježbe relaksacije mišića.

Vježbe relaksacije (preuzeto iz knjige Multipla skleroza samostalno

vježbanje, Ursula Kunzle)

Također se provode vježbe istezanja bedrenih, leđnih i nožnih mišića, a provodi ih bolesnik
sam ili uz pomoć druge osobe. Vježbe istezanja kukova mogu se izvoditi u sjedećem položaju
na stolici s naslonom, podizanjem savijene noge na natkoljenicu druge noge, uz pridržavanje
noge rukom, a pri tome je važno sjediti ravno.

Istezanje unutarnjih natkoljeničnih mišića može se izvesti sjedenjem u fotelji u turskom sjedu.
Slično se može istezati i svaka noga zasebno.
 Vježbe za istezanje unutarnjih natkoljeničnih mišića (preuzeto iz
knjige Multipla skleroza samostalno vježbanje, Ursula Kunzle)

Mišići kukova i slabina mogu se istegnuti u položaju kunića, tako da prsni koš i trbuh leže na
natkoljenicama, laktovi su položeni sa strane, a čelo se naslanja na ruke.

Istezanje mišića slabina i kukova (preuzeto iz knjige Multipla

skleroza samostalno vježbanje, Ursula Kunzle)

Također su važne vježbe razgibavanja – pri kojima se leži ravno na podlozi, koljena su
savijena te se naizmjenično sastavljaju i razmiču.

Za razgibavanje ukočenih nogu valja sjesti na podlogu na kojoj noge slobodno vise savijenih
koljena.
 Vježbe razgibavanja (preuzeto iz knjige Multipla skleroza
samostalno vježbanje, Ursula Kunzle)

Osim vježbi za smanjenje tonusa mišića, upotrebljavaju se i lijekovi. Tu je najpoznatiji

baklofen koji se primjenjuje pod zaštićenim imenom Lioresal. Rabi se u dozi od 10 ili 25 mg
nekoliko tableta na dan. U slučaju nepodnošenja ili neučinkovitosti može se pokušati sa
Sirdaludom (tizanidin) ili dantrolenom (Dantamacrine). U nas je vrlo dobar pripravak
Detrunorm koji se upotrebljava 1–3 puta na dan.

Uvod

Parkinsonova bolest (PB) je bolest s poremećajima pokreta. Nazvana je po engleskom liječniku Jamesu
Parkinsonu koji ju je po prvi puta opisao 1817. godine u svom djelu "An essay on the shaking palsy" i
prvotno nazvao drhtajućom paralizom radi njenih onesposobljavajućih simptoma. Opisi karakterističnih
simptoma bolesti koji su primjećeni kod oboljelih, nisu se puno izmjenili od tada. Simptomi uključuju
sporost u izvođenju pokreta, gubitak u ritmu i spontanoj motorici, povećanje tonusa mišića ili ukočenost i
ritmično podrhtavanje određenih dijelova tijela. Kod bolesnika je karakterističan polupognuti stav cijelog
tijelasa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima.

Prema definiciji, Parkinsonova bolest je kronična neurodegenerativna bolest koja se karakterističnim

simptomima manifestira kao posljedica izrazitog nedostatka neurotransmitera dopamina u dijelu mozga
odgovornom za kontroluvoljno koordiniranih pokreta i početka neke motoričke radnje. Kao posljedica
kemijskog deficita u dijelu mozga koji nadzire voljne pokrete javljaju se nevoljni pokreti.

Epidemiologija

Parkinsonova bolest je treći najučestaliji neurološki poremećaju čovjeka. Javlja se u 1% populacije starije
od 60 godina. Incidencija i prevalencija Parkinsonove bolesti rastu sa povećanjem starosti populacije.
Nešto češće obolijevaju muškarci nego žene. Danas u svijetu od Parkinsonove bolesti boluje oko 2
milijuna ljudi, a pretpostavlja se da bi se taj broj mogao udvostručiti do 2040.godine. U Republici
Hrvatskoj registrirano je 6.000 oboljelih, no pretpostavka je da je se stvaran broj kreće između 15-
20.000.

Etiologija

Točan uzrok degeneracije dopaminergičkih neurona je nepoznat. Pretpostavlja se da je posljedica

interakcije genetskih čimbenika (starenje, muški spol, bijela rasa, emocionalni stres, stidljivost,
depresivnost, pozitivna obiteljska anamneza) i čimbenika okoliša (trauma, izlaganje herbicidima i
pesticidima,ugljik monoksidu, teškim metalima, metanolu, lijekovima,antipsihoticima, antiemeticima,
upotreba bunarske vode, život u ruralnoj sredini).

Dijagnostički kriteriji

Ne postoje specifične metode dijagnostike kojima bi se dokazala bolest, pa je potreban detaljan

neurološki pregled i obrada kako bi se postavila dijagnoza bolesti. Za postavljanje dijagnoze potrebno je
uzeti temeljitu anamnezu bolesnika, odrediti opći i neurološki status bolesnika te ukoliko je potrebno,
učiniti test levodopom.

Dijagnoza se temelji na uočenom prisustvu barem 2 od 3 glavna simptoma bolesti u kliničkoj slici. Glavni
simptomi su tremor (drhtanje), rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata) i bradikinezija
(usporenje pokreta).

Za procjenu stupnja težine bolesti koriste se rezultati dobiveni ocjenskim ljestvicama za Parkinsonovu
bolest (Hoen and Yahr Staging of PD; UPDRS) i pomažu u liječenju i prognozi bolesti.

UPDRS (Unified Parkinson Disease Rating Scale) je skala koja se sastoji od tri različite skupine pitanja
vezanih uz mentalno stanje, raspoloženje, ponašanje, sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i
motoričku aktivnost.

Maksimalni zbroj bodova je 199 što ujedno predstavlja i najteži oblik onesposobljenja zbog bolesti.
Pozitivan odgovor na terapiju levodopom služi za potvrdu dijagnoze bolesti.

Dodatne dijagnostičke pretrage poput kompjutorske tomografije mozga (CT) ili magnetske rezonancije
(MR) mogu pomoći isključiti neke neurološke ili vaskularne poremećaje sa sličnim simptomima, no ne i
dokazati bolest.

Klinička slika

Bolest se polagano razvija i može proći nekoliko mjeseci, pa i godina prije nego bolesnik ustanovi da ima
tegoba.

Tri su glavna simptoma Parkinsonove bolesti :

1. Tremor (drhtanje)

2. Rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata)

3. Bradikinezija (usporenje pokreta)

Simptomi ne moraju biti prisutni istodobno niti se javljati jednakim intenzitetom.

Tremor (drhtanje) je simptom koji javnost često povezuje s Parkinsonovom bolesti iako tek oko 25%
bolesnika doživljava jako slabi tremor ili ga uopće nemaju. Karakteriziran je ritmičnim podrhtavanjem i
nevoljnim pokretima različitih dijelova tijela. Posljedica je ponavljajućih mišičnih kontrakcija. U početku
je izazvan uzbuđenjem,gubi se u snu i tijekom odmora a s vremenom se javlja u sve duljim
razdobljima.Počinje asimetrično na rukama, prvo jedna pa druga (stereotip – brojanje novca),kasnije
noge, donja čeljust, jezik, glava. Važno je zapamtiti da drhtanje može biti različita podrijetla te da
nemaju svi bolesnici s drhtanjem Parkinsonovu bolest.

Rigor (ukočenost) je pojačan tonus ili ukočenost u mišićima. Najčešće se javlja u okviru vrata,
ramenog obruča, zdjelice ali i u šakama i stopalima. Rezultat je tipični položaj bolesnika sa
Parkinsonovom bolesti- polupognuti položaj trupa sa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u
laktovima. Često je ukočenost odgovorna za izraz lica u obliku maske. Kod nekih bolesnika ukočenost
vodi osjećanju boli, posebno u rukama i ramenima. Pojačava se tijekom kretanja.

Bradikinezija znači sporost pokreta. Ovaj simptom u najvećoj mjeri doprinosi funkcionalnom oštećenju
bolesnika. Obilježen je kašnjenjem u započinjanju pokreta i smanjenjem amplitude pokreta. Uzrokovan
je sporošću u prijenosu nužnih informacija od mozga prema određenim dijelovima tijela. Kada su upute
primljene tijelo sporo reagira na njih. Normalni asocirani pokreti (npr. mahanje rukama dok hodamo,
treptanje, gestikulacija tijekom razgovora) znatno su smanjeni. Obavljanje uobičajenih dnevnih
aktivnosti koje uključuju fine pokrete je usporeno (zakopčavanje gumbi, vezanje cipela, okretanje u
krevetu).

Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža) se javlja kao rezultat gubitaka posturalnih refleksa. To su
autonomni refleksni mehanizmi koji kontroliraju održavanje uspravnog položaja i štite osobu od padova
tijekom promjene položaja.Padanje, tj. gubitak ravnog stanja se u Parkinsonovoj bolesti javlja npr. kod
promjene smjera hoda ili sjedanja u stolicu.

Često je prisutna depresija, demencija, smetnje sna, mokrenja i stolice. Javljaju se promjene u
rukopisu (mikrografija - veličina slova se smanjuje tijekom pisanja) i govoru (usporeno
započinjanje,tiho, monotono, nerazumljivo pričanje). Brzina napredovanja same bolesti razlikuje se od
bolesnika do bolesnika. U nekih bolesnika čak i dulje vrijeme bolest ne utječe na sposobnost obavljanja
svakodnevnih aktivnosti. Važno je na vrijeme otkriti bolest te je učinkovito liječiti.

Diferencijalna dijagnoza

Simptome slične onima u Parkinsonovoj bolesti ima i veliki broj drugih neurodegenerativnih bolesti
uzrokovanih infekcijama, toksinima, drogama i strukturnim oštećenjima mozga, pa ih je ponekad
nemoguće razlikovati od Parkinsonove bolesti samo po kliničkoj slici. Opširna anamneza idijagnostičke
pretrage kao što je neuroimaging mogu pomoći u postavljanju razlučne dijagnoze.

Liječenje Parkinsonove bolesti

Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko i ne zaustavlja napredovanje bolesti. U liječenju je

potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobii stupnju težine bolesti, a sve u svrhu
poboljšanja kvalitete života. Važna je rana dijagnoza bolesti, uzimanje specifičnih lijekova, način
prehrane, tjelovježba.

Liječenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguće kontrolirati jednim lijekom. U
uznapredovaloj fazi bolesti potrebna je kombinacija više lijekova različitog mehanizma djelovanja. Za
postizanje odgovarajuće doze potrebno je postupno titriranje kroz dulji vremenski period.

Liječenje Parkinsonove bolesti uz primjenu lijekova uključuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba,

prehrana, suportivne grupe).

Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika

(lijekova za liječenje Parkinsonove bolesti).

Najčešće se primjenjuju:

1. levodopa - jedan od najdjelotvornijih lijekova, podiže razinu dopamina - tvari koja nedostaje u
mozgu oboljelih;

2. direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (bromokriptin, apomorfin, pramipeksol,

ropinirol) – direktno stimuliraju receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi
bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom pojačavajući njen
učinak;

3. inhibitori enzima monoaminoksidaze tipa B (MAO B – selegilin) – blokira enzimatski put

razgradnje dopamina i na taj način povećava raspoloživu količinu dopamina;

4. inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (COMT – entakapon) - blokira razgradnju

levodope prije ulaska u mozak, uzima se samo uz levodopu, te značajno produljuje njen učinak;

5. antikolinergici– prvi lijekovi koji su se primjenjivali u terapiji Parkinsonove bolesti; u primjeni

dulje od 100 godina; obzirom na mnoge nuspojave sve se rijeđe primjenjuju;
 6. amantadin – lijek koji nije dostupan u Republici Hrvatskoj, a najčešće se propisuje u početnim
fazama bolesti.

Kirurško liječenje i/ili ugradnja stimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika koji su razvili
nekontrolirane pokrete koji se ne mogu uspješno liječiti lijekovima.

Kako živjeti s Parkinsonovom bolešću?

Za bolesnika su važne prikladna pomoć i njega u kući da bi mu se omogućio kvalitetniji život. Važno je
ohrabriti bolesnika, ali i sudjelovati u fizioterapijskim vježbama s bolesnikom te pomagati u održanju
njegova uključenja u obiteljske aktivnosti. Članovi obitelji mogu mnogo pomoći bolesniku kako bi se
oslobodio depresije, osjećaja ljutnje te osjećaja neugode zbog ovisnosti o drugim ljudima.

Utvrđeno je da fizikalna terapija koristi bolesnicima s Parkinsonovom bolesti. Zbog ukočenosti smanjena
je aktivacija mišića koji tako postaju sve ukočeniji i krući. Zato je važno suprostaviti se ovom krugu
događanja te ostati aktivan uz što više svakodnevnih aktivnosti, koje uključuje vježbanje. Iako vježbanje
neće ukloniti simptome bolesti ili smanjiti njezinu progresiju, ono će poboljšati bolesnikovo tjelesno i
duševno stanje.

Parkinsonova bolest zahtijeva pravilnu i uravnoteženu prehranu kako bi se postigla zadovoljavajuća

razina energije i bolji učinak lijekova. Za pravilnu prehranu važno je odabrati raznovrsne namirnice te
tako zadovoljiti svakodnevne potrebe za unosom prehrambenih i zaštitnih tvari.

Prognoza Parkinsonove bolesti

Prognoza ovisi o tipu Parkinsonove bolesti:

 Tip A - Tremor dominantni tip – blaži oblik bolesti povezan s tremorom i drugim simptomima
ograničenim na jednu stranu tijela. Najbolja prognoza, bolesnici odgovaraju jako dobro na
uobičajene lijekove kao što je levodopa. Poslije tog razdoblja, pojačavaju se različiti stupnjevi
sindroma levodopa neuspjeha.

 Tip B – Akinetički tip – teži, nestabilni oblik bolesti s problemom hodanja i zanemarivom
količinom tremora. Umijesto toga, u pojavi bolesti rano su prisutne poteškoće u hodanju, sa
držanjem tijela i ravnotežom. Ove osobe mogu imati jako dobar odgovor na lijekove u razdoblju
do 8 godina.

Iako su istraživanja pomogla u pronalasku i razvijanju farmakološke i kirurške terapije Parkinsonove

bolesti još uvijek ne uspijevamo usporiti progresiju bolesti ili izliječiti je u potpunosti. Pronalazak uzroka
bolesti kojeg se može liječiti bi trebao biti strategija za budućnost, a dotad cilj u terapiji jeprevencijai
liječenje bolesti na nabolji mogući način.
PARKINSONOVA
BOLEST

   Parkinsonova bolest je bolest poremećaja pokreta zbog smanjenja lučenja

kemijske supstancije dopamina u dijelu mozga koji ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta (bazalni gangliji).
Bolest je nazvana po liječniku iz Londona dr. Jamesu Parkinsonu, koji je 1817. godine prvi opisao simptome
bolesti.

    Ne postoje specifične metode dijagnostike kojima bi se dokazala bolest, pa je potreban detaljan neurološki
pregled i obrada kako bi se postavila dijagnoza bolesti.

    Za postavljanje dijagnoze potrebno je uzeti temeljitu anamnezu bolesnika, odrediti opći i neurološki status
bolesnika te, ukoliko je potrebno, učiniti test levodopom.

Glavni simptomi:

1. tremor (drhtanje) u mirovanju; obično više izražen na jednoj strani tijela

2. rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata)
3. bradikinezija (usporenje pokreta)

   Za procjenu stupnja težine bolesti koriste se rezultati dobiveni ocjenskim ljestvicama za Parkinsonovu bolest
(Hoehn and Yahr Staging of PD; UPDRS) i pomažu u liječenju i prognozi bolesti.

   UPDRS (Unified Parkinson Disease Rating Scale) je skala koja se sastoji od tri različite skupine pitanja
vezanih uz mentalno stanje, raspoloženje, ponašanje, sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i
motoričku aktivnost.

Maksimalni zbroj bodova je 199 što ujedno predstavlja i najteži oblik onesposobljenja zbog bolesti.

Pozitivan odgovor na terapiju levodopom služi za potvrdu dijagnoze bolesti.

   Dodatne dijagnostičke pretrage poput kompjutorske tomografije mozga (CT) ili magnetske rezonancije (MR)
mogu pomoći isključiti neke neurološke ili vaskularne poremećaje sa sličnim simptomima, no ne i dokazati
bolest.

Klinička slika Parkinsonove bolesti

Bolest se polagano razvija i može proći nekoliko mjeseci, pa i godina prije nego bolesnik ustanovi da ima
tegoba.

Tri su glavna simptoma Parkinsonove bolesti:

1. Tremor (drhtanje)
 2. Rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata)
3. Bradikinezija (usporenje pokreta)

Osim navedena 3 simptoma, javlja se i posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža). S

imptomi ne moraju biti prisutni istodobno niti se javljati jednakim

intenzitetom.

   Tremor (drhtanje) je simptom koji javnost često povezuje s Parkinsonovim bolesti iako tek oko 25 %
bolesnika doživljava jako slabi tremor ili ga uopće nema. Karakteriziran je ritmičnim podrhtavanjem i nevoljnim
pokretima različitih dijelova tijela. Posljedica je ponavljajućih mišićnih kontrakcija. Gubi se u snu i tijekom
odmora, a s vremenom se javlja u sve duljim razdobljima. Počinje asimetrično na rukama, prvo jedna pa druga
(stereotip - brojanje novca), kasnije noge, donja čeljust, jezik, glava.
Važno je upamtiti da drhtanje može biti različita podrijetla te da nemaju svi bolesnici s drhtanjem Parkinsonovu
bolest.

   Rigor (ukočenost) je pojačan tonus ili ukočenost u mišićima. Najčešće se javlja u okviru vrata, ramenog
obruča, zdjelice, ali i u šakama i stopalima. Rezultat je tipični položaj bolesnika sa Parkinsonovom bolesti -
polupognuti položaj trupa sa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima. Često je ukočenost
odgovorna za izraz lica u obliku maske. Kod nekih bolesnika ukočenost vodi osjećanju boli, posebno u rukama i
ramenima. Pojačava se tijekom kretanja.

   Bradikinezija znači sporost pokreta. Ovaj simptom u najvećoj mjeri doprinosi funkcionalnom oštećenju
bolesnika. Obilježen je kašnjenjem u započinjanju pokreta i smanjenjem amplitude pokreta. Uzrokovan je
sporošću u prijenosu nužnih informacija od mozga prema određenim dijelovima tijela. Kada su upute primljene
tijelo sporo reagira na njih. Normalni asocirani pokreti (npr. mahanje rukama dok hodamo, treptanje,
gestikulacija tijekom razgovora) znatno su smanjeni. Obavljanje uobičajenih dnevnih aktivnosti koje uključuju
fine pokrete je usporeno (zakopčavanje gumbi, vezanje cipela, okretanje u krevetu).

   Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža) se javlja kao rezultat gubitaka posturalnih refleksa. To su
autonomni refleksni mehanizmi koji kontroliraju održavanje uspravnog položaja i štite osobu od padova tijekom
promjene položaja. Padanje, tj. gubitak ravnog stanja se u Parkinsonovoj bolesti javlja npr. kod promjene
smjera hoda ili sjedanja u stolicu.

   Često je prisutna depresija, demencija, smetnje sna, mokrenja i stolice. Javljaju se promjene u
rukopisu (mikrografija - veličina slova se smanjuje tijekom pisanja) i govoru (usporeno započinjanje, tiho,
monotono, nerazumljivo pričanje). Osim toga često se javljaju i pretjerano znojenje te seboreja kože i vlasišta.

   Brzina napredovanja same bolesti razlikuje se od bolesnika do bolesnika. U nekih bolesnika čak i dulje
vrijeme bolest ne utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Važno je na vrijeme otkriti bolest te
je učinkovito liječiti.

 
 Liječenje Parkinsonove bolesti

   Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko i ne zaustavlja napredovanje bolesti. U liječenju je potrebno

individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobi i stupnju težine bolesti, a sve u svrhu poboljšanja
kvalitete života.

Važna je rana dijagnoza bolesti, uzimanje specifičnih lijekova, način prehrane, tjelovježba.

   Liječenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguće kontrolirati jednim lijekom. U
uznapredovaloj fazi bolesti potrebna je kombinacija više lijekova različitog mehanizma djelovanja. Za postizanje
odgovarajuće doze potrebno je postupno titriranje kroz dulji vremenski period.

Liječenje Parkinsonove bolesti uz primjenu lijekova uključuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba, prehrana,
suportivne grupe).

Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova
za liječenje Parkinsonove bolesti).

  

Najčešći lijekovi koji se primjenjuju u terapiji Parkinsonove bolesti:

     levodopa (levodopa/karbidopa, levodopa/benzerazid) -

jedan od najdjelotvornijih lijekova i još uvijek predstavlja zlatni standard u liječenju PB; u mozgu se
direktno pretvara u dopamin i tako nadoknađuje nedostatak fiziološkog dopamina zbog kojeg i dolazi
do razvoja PB; najčešće se daje u kombinaciji sa inhibitorima enzima dekarboksilaze (karbidopa,
benzerazid) koji sprječavaju njenu brzu razgradnju i omogućavaju da veća količina levodope dospije
do mozga; u početku terapije, levodopa pokazuje odlične rezultate i dobro kontrolira simptome
Parkinsonove bolesti, no s progresijom bolesti i dugotrajnom primjenom, učinak levodope slabi,
javljaju se tzv. motoričke oscilacije kada se, pred kraj intervala doziranja, pojavljuju simptomi
Parkinsonove bolesti i primjenjena doza levodope ima sve kraći učinak; osim toga dugotrajnom
primjenom levodope javljaju se i diskinezije (nekontrolirani pokreti koji uključuju izvijanje/okretanje
ruku, šaka, stopala, trupa i glave) koje su najizraženije kada je i koncentracija levodope u mozgu
najveća, a pojačavaju se i povećanjem primjenjene doze; stoga se, prema terapijskom algoritmu,
levodopa preporučuje u terapiji uznapredovale PB i to sama ili u kombinaciji s drugim lijekovima
(COMT-inhibitori, agonisti dopamina, MAO-inhibitori, itd.);
    direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (apomorfin, bromokriptin, pramipeksol, ropinirol)
- direktno stimuliraju dopaminske receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi bolesti
uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom.
o apomorfin je najstariji agonist dopamina i primjenjuje se putem subkutanih injekcija u
situacijama teških tzv. "off" epizoda kada je bolesnik potpuno ukočen i ne reagira na
uobičajenu terapiju;
o bromokriptin spada u stariju generaciju agonista dopamina, tzv. ergot preparate koji se
danas sve rijeđe koriste;
o ropinirol, pramipeksol su predstavnici nove generacije i pripadaju tzv. non-ergot
preparatima; daju se već u ranim stadijima bolesti, u niskoj dozi koja se postepeno titrira;
njihova rana primjena odgađa uvođenje levodope, a, kasnije kada se levodopa i uvede u
terapiju, pojačavaju njen učinak i levodopa se može primjeniti u nižim dozama.
 inhibitori enzima monoaminoksidaze tipa B (MAO B inhibitori - selegilin) - blokira enzimatski put
razgradnje dopamina i na taj način povećava raspoloživu količinu dopamina; smatra se da može
usporiti progresiju PB, ako se primjeni u ranom stadiju bolesti, prije potrebe za primjenom levodope;
 unatoč tom uvjerenju, rezultati kliničkih studija još uvijek nisu potvrdili njegovu neuroprotektivnost i
mogućnost usporenja progresije PB;
 inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (COMT-inhibitori - entakapon) - blokira razgradnju
levodope prije ulaska u mozak, uzima se samo uz levodopu te značajno produljuje njen učinak; u
prisustvu entakapona, moguće je smanjiti dozu levodope za 20-30%;
 antikolinergici (biperiden) - prvi lijekovi koji su se primjenjivali u terapiji PB; u primjeni dulje od
100 godina; pokazali su se dobrim u terapiji tremora, no, obzirom na mnoge nuspojave koje se
javljaju pri dugotrajnoj primjeni, sve se rijeđe primjenjuju (suhoća usta, zamagljen vid, konstipacija,
retencija urina, izražen sedativni učinak, halucinacije, konfuzija);
 amantadin - lijek koji nije dostupan u Republici Hrvatskoj, a najčešće se propisuje u početnim fazama
bolesti; iako je primarno korišten kao antivirotik u liječenju influence, uočeno je da ima i neke povoljne
učinke u liječnju PB (točan mehanizam djelovanja nije poznat); omogućuje blago olakšanje simptoma
te se primjenjuje u početnim stadijima bolesti

Kirurško liječenje i/ili ugradnja stimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika koji su razvili nekontrolirane
pokrete koji se ne mogu uspješno liječiti lijekovima.

   Za bolesnika su važne prikladna  pomoć i njega u kući da bi mu se omogućio kvalitetniji život. Važno je
ohrabriti bolesnika, ali i sudjelovati u fizioterapijskim i radnoterapijskim  vježbama s bolesnikom te pomagati u
održanju njegova uključenja u obiteljske aktivnosti. Članovi obitelji mogu mnogo pomoći bolesniku kako bi se
oslobodio depresije, osjećaja ljutnje te osjećaja neugode zbog ovisnosti o drugim ljudima.

   Utvrđeno je da fizikalna terapija koristi bolesnicima s Parkinsonovom bolesti. Zbog ukočenosti smanjena je
aktivacija mišića koji tako postaju sve ukočeniji i krući. Zato je važno suprostaviti se ovom krugu događanja te
ostati aktivan uz što više svakodnevnih aktivnosti koje uključuju vježbanje. Iako vježbanje neće  ukloniti
simptome bolesti ili smanjiti njezinu progresiju, ono će poboljšati bolesnikovo tjelesno i duševno stanje.

   Parkinsonova bolest zahtijeva pravilnu i uravnoteženu prehranu kako bi se postigla zadovoljavajuća razina
energije i bolji učinak lijekova. Za pravilnu prehranu važno je odabrati raznovrsne namirnice te tako zadovoljiti
svakodnevne potrebe za unosom prehrambenih i zaštitnih tvari.

 
 Liječenje
 Kortikosteroidi – koji ublažavaju simptome između napadaja
 Redovita tjelovježba, čak i u uznapredovanim stadijima

 Kineziterapija
 Svakodnevno vježbanje pridonosi poboljšanju motoričkih funkcija i
olakšanju tegoba, te ima znatan psihički učinak
 ciljevi vježbanja trebaju biti:
 OTKLANANJE SPAZMA (GRČA) U MIŠIĆIMA – VJEŽBE
ISTEZANJA
 VJEŽBE KOORDINACIJE
 VJEŽBE DISANJA

 Pogođeni su i muškarci i žene.

 Učestalost bolesti je značajno veća u grupi ljudi preko 50-te iako postoji
alarmirajući porast pacijenata mlađe dobi.

 Liječenje
 Lijekovima – uspostavlja se normalni životni vijek

 Kineziterapija
 Vježbe mobilnosti – održavanja pokretljivosti zglobova
 Vježbe jačanja i održavanja mišićne snage posturalnih mišića
 Vježbe istezanja skraćenih mišića – fleksora (zadnja loža, prsni mišići
i sl)

← Medicinska rehabilitacija  Parkinsonove bolesti–općenito

← Programi u našoj ordinaciji
← Fizikalna terapija
← Kako fizioterapeut može pomoći bolesniku?
← Što fizioterapeutski program uključuje:
← edukaciju vježbi
← individulane vježbe s terapeutom
← učenje strategije pokreta
← mobilizacija tkiva i masaža
← tehnike opuštanja
← liječenje bola
 ← aerobičke aktivnosti
← radna terapija
← rad s logopedom

Medicinska rehabilitacija  Parkinsonove bolesti–općenito

Medicnska rehabilitacija  znači maksimalno osposobljavanje za samostalnost u aktivnostima dnevnog življenja 

kroz edukaciju i  programe  medicinske rehabilitacije , uz podršku bolesnika i njegove obitelji. Stoga je medicinska
rehabilitacija  PROCES  s timom stručnjaka ,koji prate  bolesnika i njegovu obitelj  kroz njihov zajednički problem .
Svaki bolesnik  u kojeg  se otkrije bolest  treba posjetiti  NAŠ CENTAR ZA FIZIKALNU MEDICINU I
REHABILITACIJU koji  je ekipiran za  rehabilitaciju  neuroloških bolesnika.
Kako se radi pretežito o starijoj populaciji koja boluje i od drugih bolesti potreban je stalan nadzor  od strane
specijaliste fizijatra u praćenju programa rehabilitacije.
Pregledom specijaliste  medicinske rehabilitacije u našoj ordinaciji  utvrđuje se klinički stupanj bolesti , specifični
problem poremećaja, bol,ostale pridružene bolesti,   korištenje lijekova  i stupanj educiranosti bolesnika i
obitelji.Na temelju stanja svakog pojedinog bolesnika sačinjava se plan i program rehabilitacije koji uključuje:

← Dizajniranje vježbi sukladno svakom pojedinom slučaju

← Definiraju se problemi hodanja
← Evaluiraju se i liječe problemi vezani za bol koji utječu na  aktivnost bolesnika
← Poboljšava se balans  i educira se o prevenciji pada
← Poučavaju se bolesnici o vježbama disanja
← Uključuju se  u   grupne vježbe
← Educiraju se  o  savladavanju poteškoća u aktivnostima dnevnog življenja (hranjenje, oblačenje,
kupanje)
← Preporučuje se  korištenje pomagala
← Educiraju se bolesnici i članovi obitelji o bolesti , centrima i udrugama za bolesnika

Tim koji  skrbi o bolesniku čine: bolesnik i njegova obitelj , tim liječnika opće medicine neurolog, specijalist
za medicinsku rehabilitaciju, viši fizioterapeuti  i radni terapeuti , njega u kući  , a povremeno se uključuju logoped
( vježbe za govor) i psiholog ( za bolesnika i njegovu obitelj)

Parkinsonova bolest - više (copy 1)

Parkinson.doc

Programi u našoj ordinaciji

Plan i program medicinske rehabilitacije  se u našem centru provodi kroz tri  programa:

Prvi program:

Bolesnik i član njegove obitelji dolaze u  CENTAR i terapeuti , koji su obučeni za rad s parkinsoničarima ,
educiraju  ih o svkodnevnim vježbama i načinu  savladavanja poteškoća vezanih za aktivnosti dnevnog življenja
Svaki bolesnik dobije  i dnevnik  u kojem  bilježi ostvareni plan vježbi i poteškoće koje se javljaju.
Kontrola kod  višeg fizioterapeuta  se zakazuju  svaka dva mjeseca , kada se testovima utvrđuje stupanj
postignuća i sačinjava novi plan za naredni period.

Drugi program

U slučaju da je bolest napredovala i da su problemi u značajnom pogoršanju ,program rehabilitacije se provodi

ambulanto u CENTRU  3-4 puta tjedno uz  individualne vježbe   s terapeutom ,uz primjenu drugih metoda
fizikalne terapije   , propisivanje  pomagala za hodanje i higijenu  te pomagala u kući .Edukacija bolesnika i obitelji
je obavezna.U najtežih bolesnika provodi se  i REHABILITACIJA U KUĆI BOLESNIKA koju može provoditi  NAŠ
CENTAR  2-3 puta tjedno u zavisnosti od potrebe.
Ovaj program  uključuje tijesnu suradnju s liječnikom primarne zdravstvene zaštite, neurologom, a povremeno je
potrebno uključiti u rad  logopeda, psihologa i radnog teapeuta .Nakon postignutog  određenog stupnja
rehabilitacije  bolesnik nastavlja vježbe kod kuće uz asistenciju obitelji.
 Treći program

U našem centru za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju  za bolesnike s Parkinsonovom bolesti  sličnog stupnja
poremećaja pokreta  organiziramo dva puta tjedno grupnu gimnastiku. Ovaj program ima prednosti  zbog
socijalnog kontakta ,  motiviranosti , a uz ciljeve koje postižemo s vježbama bolesnici se zabavljaju.

Fizikalna terapija

Vježbe

Vježbe su važne za svakog čovjeka koji želi održati svoju pokretljivost.

Za bolesnika s Parkinsonovom bolešću vježbe su mnogo važnije, budući se model pokreta tijela značajno mijenja.
Koje su to promjene?
Automatski  pokreti kao što je hodanje, ustajanje, hvatanje ,predstavljaju  radnje o kojima ne razmišljamo dok ih s
lakoćom obavljamo. U te aktivnosti su uključene bazalne ganglije u mozgu  koje su odgovorne za automatske
radnje. U Parkinsonovoj bolesti , zbog oštećenja tog dijela mozga i nedostatka dopamina, bolesnici  imaju
poteškoće s obavljanjem  automatskih radnji. Za  izvršenje  ovih radnji normalni mozak dobija informacije i
poticaje iz raznih izvora kao što su :

← Vizualni poticaj
← Slušni poticaj
← Proprioceptivni poticaj ( osjećaj o položaju dijela tijela)
← Interni poticaji(mentalni resursi - sheme pokreta u mozgu od ranije)

Služeći se tim poticajima  vježbanjem  potičemo  tijelo  za  savladavanje  ukočenosti.  Usporen pokret
( bradikinezija) i usporeno započinjenje pokreta  zaustavlja tijelo  i pomjera centar gravitacije  prema naprijed  što
mijenja stav tijela prema naprijed : Bolesnici imaju stalan osjećaj "kao kada se spotičemo"i nastoje  tijelom sustići
centar gravitacije i ispraviti se u vertikalni položaj. To je razlog da bolesnici hodaju sitnim koracima i tijelom
nagnutim naprijed. Zbog nemogućnosti balansa tijela u kretanju bolesnici često padaju naprijed ili nazad.
Osim vježbi  u kojima koristimo razne metode poticaja, koristimo vježbe  posture i balansa, metode istezanja
( refleks na istezanje), vježbe snaženja (veći broj ponavljanja-feed back),  vježbe disanja  i relaksacijske tehnike
( autogeni trening).
Eksperimenti na životinjama su pokazali da  za vrijeme vježbi mozak proizvodi vlastite neurokemijske supstance,
kao što je faktor rasta, koji štiti stanice koje proizvode domapin od propadanja. I sve kliničke studije  su pokazale
da  svakodnevno vježbanje održava fleksibilnost, poboljšava  položaj tijela u stojećem položaju, poboljšava
održavanje ravnoteže, poboljšava opću kondiciju  a svi pokreti su olakšani čime je znatno poboljšan kvalitet
življenja.
Samo viši fizioterapeuti educirani za specifične metode kod poremećaja pokreta mogu vam u tome pomoći.

Kako  fizioterapeut može pomoći  bolesniku koji boluje od Parkinsonove bolesti  ?

Slijedeći upute specijaliste za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju terapeut  upoznaje bolesnika i člana njegove
obitelji, prepoznaje ključne probleme, vrši testiranja i definira  potencijale svakog pojedinog slučaja. Najčešći
simptomi bolesti su:

← mišićna rigidnost
← tremor
← usporen pokret
← zamor
← poremećena ravnoteža(balans)

koji limitiraju sve aktivnosti dnevnog življenja  kao što je ustajanje iz kreveta, služenje rukama, ustajanje sa
stolice, hodanje, vožnja automobilom i rekreacija.Tijekom vremena pridružuju se i ostali problemi vezani za  bol,
gubitak fleksibilnosti pokreta, slabost, poremećeno držanje tijela, dalje oštećenje pokreta i mobilnosti. Nakon toga
teraput sačinjava najdjelotvorniji način  savladavanja  problema kroz ponuđena tri programa rehabilitacije:

← Prvi program : edukacijski kurs  od 3-4 dana  za vježbe kod kuće, kontrola  povremeno.
 ← Drugi program: individualne vježbe s bolesnikom 2-3puta tjedno u CENTRU ili kod kuće, edukacija,
primjena pomagala, uključenje logopeda i radnog terapeuta.
← Treći program: grupne vježbe 2 puta tjedno- kontinuirano.

Fizioterpeutski tretman

Edukacija vježbi

O vježbama se možete educirati u našem Centru svakog dana od 8 do 20 sati.

Vježbe istezanja su prvi korak u  programu vježbi. Ove vježbe povećavaju opseg pokreta u zglobovima, pomažu
u poboljšanju stava tijela, štite zglobove od istegnuća i  uganuća,poboljšavaju cirkulaciju i opuštaju muskulaturu.
Korisni savijeti: istežite se do osjećaja lakog istegnuća a ne do osjećaja bolnosti. Ne pravite trzaje dok se
istežete jer to može oštetiti mišiće.
Ne zadržavajte dah za vrijeme istezanja. Dišite opušteno a na početku istezanja, izdišite. Kontrolirajte sebe u
ostavarivanju  istegnutosti.
Kada i koliko dugo raditi vježbe istezanja ?
Treba raditi svakodnevno, više puta na dan ponavljajući svaku vježbu tri puta.
Svako istezanje zadržavati brojeći do  20 ili  vremenski period potreban za 3-5
normalnih  udaha i izdaha. Duboko disanje pomaže  u savladavanju poteškoća s plitkim disanjem, pomaže u
oksigenaciji tkiva i pomaže u relaskaciji.Vježbe se mogu raditi ležeći, sjedeći i stojeći i preporučujemo 5 minuta
tijekom dana ,ili  kada  osjetite potrebu za relaksacijom.

Vježbe snaženja predstavljaju vježbanje  protiv otpora ,a otpor može predstavljati sama težina  dijela tijela, otpor
elastičnim trakama,  bućicama, ili improvioziranim  utezima kao npr.plastičnim  bočicama napunjenim  vodom ili
pijeskom i.t.d.

Što postižemo vježbama snaženja?

Jačanje mišića pomaže  poboljšanju  uspravnog položaja tijela, kod hodanja uz i niz stepenice, kod ustajanja sa
stolice, poboljšava opću kondiciju smanjuje rizik od pada , smanjuje zamor i tako olakšava  poslove  na radnom
mjestu  u kući , vrtu i  rekreaciji. Vježbanje  povećava mineralnu gustoću kosti i djeluje preventivno na
osteoporozu .

Korisni  savijeti:
Pokrete raditi polagano  za svaku grupu mišića
Prekinuti svaku vježbu koja izaziva bolnost.
Za vrijeme vježbi održavati pravilan položaj tijela.
Udišite dok obavljate pokreta a izdišite kada se vraćate u početni položaj.
Ne držite šake stisnutim za vrijeme vježbanja.
Ne radite brze  i nagle pokrete.
Ne zadržavajte dah za vrijeme vježbanja.

Koliku težinu opterećenja treba  korisititi tijekom vježbi i kako često treba vježbati ?
Kao pravilo se postavlja mogućnost da se s određenim opterećenjem mogu
napraviti 10 ponavljanja određene vježbe a da  pri tome osjećamo veoma blagi zamor. Nije uputno raditi istu
grupu mišića zaredom  dva dana.Svakog dana treba raditi  drugu grupu mišića.Naprimjer : jednog dana radimo
vježbe snaženja za  mišiće ramena a slijedećeg samo vježbe  za noge  i tako redom.
U početku radimo  jedan set vježbi od po 10 ponavljanja i postepeno povećavamo do 3 seta vježbi od po 10
ponavljanja ,kada se snaženje može povećavati  postepenim povećanjem opterećenja. Ako  jednu grupu vježbi
ne možete uraditi u jednom terminu podijelite vježbe u dva do tri puta na dan.

Vježbe  posture ( održavanje pravilnog položaja tijela ),  vježbe za poboljšanje  ravnoteže ( balansa)  i
prevencija od pada.
Kao što smo u uvodu o vježbama govorili  u bolesnika s PB  poremećeno  je  održavanje ravnoteže u uspravnom
položaju, kod pokretanja tijela  iz sjedećeg položaja i u sjedeći položaj, kod okreta, kod hodanja .Zbog toga su
česti padovi  i povećan rizik od prijeloma. Tegobe se pogoršavaju ostalim simptomima bolesti kao što je
usporenost ( bradikinezija),koja dovodi do odgađanja vremena reakcije, zaustavljanje tijela na početku kretanja
što pomjera centar ravnoteže , a u vezi s tim problemom,bolesnici imaju poteškoće s  hodanjem sitnim koracima,
kod pomjeranja u stranu, prijelazu preko niskih pragova ili stepenika i.t.d.
Posebnim vježbama balansa pri kojim koristimo metode poticaja( propriocepcije) , " metode širokog
pokreta"vježbe na balansnoj dasci i trampulinu , lopti. Edukacijom bolesnika pomažemo u  poboljšavanju balansa
i savladavanju poteškoća. Program učenja hoda  podrazumjeva učenje  započinjanja pokreta hodanja i tehnike
okreta pri hodanju, kao što su : "U okret" , tehnika " sata" i  " bočna tehnika" . U program je uključeno učenje pri
drugim aktivnostima  ( ustajanje sa poda, kreveta, stolice, prolaženje kroz vrata, ulaženje izlaženje iz kada i.t.d. ,a
sve s ciljem obavljanja ovih aktivnosti i odražavanju pravilne pozocije tijela  tj. balansa.

Individualne vježbe s terapeutom. U slučaju da je potrebno u duljem vremenskom periodu raditi s bolesnikom
zbog većih poteškoća koje se odnose na teže ukočenosti zglobova i mišića,boli u zglobovima i mišićima,
oslabljena snaga mišića, otežano disanje, balans  ili kada je bolesnik vezan za  krevet potrebne su individualni
programi vježbi .  Ovi programi uvijek zahtjevaju prije svega dobru evaluaciju stupnja oštećenja  mozga i daljih
mogućnosti bolesnika na temelju čega se postavlja plan i program rehabilitacije. Dolazak terapeuta licenciranog
za rad s takvim bolesnicima  od strane našeg  CENTRA treba imati točno definiran program rada  i ne treba biti
sam sebi svrha.

Učenje  nove strategije pokreta temelji se na spoznaiji da bolesnici s PB mogu  funkcionirati u društvu i u
aktivnostima dnevnog življenja  ali "SAMO NA DRUGAČIJI NAČIN" . Koji je to način da se lakše krene , ustane iz
kreveta, lakše jede ili se lakše okupa,  vozi automobil,  koristi  računalo , ide u šetnju i živi s tom bolešću uz manje
poteškoća ,naučit će te od viših fizioterapeuta iz našeg CENTRA.

Mobilizacija tkiva  masažom. Ukočenost ( rigiditet) mišića je jedan od problema s kojima se susreću bolesnici s
PB . Posljedica  ukočenosti mišića je  umanjena elastičnost( fleksibilnost) kretnji,  opća napetost, usporena
cirkulacija  i bolovi u tetivama i mišićima koji su u stalnoj tenziji. To se postiže raznim vrstama masaža i
hidromasažama.

Manualna masaža  kombinirananim tehnikama, limfne drenaže i masaže dubokih tkiva kao što su mišićne
ovojnice  i  samih mišića,   pokazuje dobre rezultate  u poboljšanju cirkulacije  i stimuliranju  limfne drenaže, u
smanjenju tonusa mišića  i smanjenju bolnosti, a djeluje relaksirajuće. U našem centru se koristi i  podvodna tuš
masaža  koja  učinkovito djeluje na dublje strukture mišićnog tkiva a u kombinaciji s toplom vodom, značajno
poboljšava opuštenost  cijelog tijela i cirkulaciju.

Tehnike opuštanja dovode do opće relaksiranosti  mišića , pravilnijeg disanja, smanjuju stres i pozitivno utječu
na savladavanje depresije. Tehnikama opuštanja se educiraju bolesnici koji rade grupne ili individualne programe
vježbanja jer su izuzetno korisne. Uz sugestiju određene muzike koristima metodu autogenog treninga. Učenje 
traje  5 dana, a izuzetno više. Naučene  tehnike opuštanja bolesnici nastavljaju kod kuće. 
U svrhu relaksacije  koristimo  i " bisernu kadu" ,vrstu hidro procedura, tj.  djelovanje  tople vode i hidrostatskog
potiska vode  u kadi  kojeg povećavaju mjehurići zraka koji se upuhavaju pod određenim tlakom . Pomenuta
terapija se  može koristiti povremeno  u svrhu opuštanja mišića i napetosti ali značajno  djeluje i na smanjenje
bolnosti u mišićima. Za postizanje  analgetskog učinka  i poboljšanja cirkulacije koristimo kombinirane tehnike 
hidro-galvanske kade   tkz. Stangerijeve kupke , kada u  bisernoj kadi  propuštamo određenu vrstu struje.

Aerobičke vježbe
Aerobičke ili vježbe kondicije su vježbe koje uključuju aktivnost cijelog  tijela, pri čemu, osim mišića, treniramo i
kapacitet srca i pluća.Među aerobičke aktivnosti možemo uvrstiti.

← Hodanje
← Plivanje
← Vožnja biciklom
← Plesanje
← Golf

I dnevne aktivnosti u kući, na radnom mjestu , šetnja sa psom , rad u  vrtu, mogu se uvrstiti u aerobičke aktivnosti.
One se provode  3 ili više puta tjedno.U slučaju da bolesnici nisu u stanju obavljati neke od ovih aktivnosti mogu
iste  raditi i u sjedećem položaju. Korist  od ovih vježbi je višestruka:

← Poboljšavaju kapacitet srca i pluća i  cirkulaciju.

← Poboljšavaju izdržljivost  i čvrstoću i smanjuju rizik od pada.
← Reduciraju stres i povećavaju motivaciju.
← Poboljšavaju raspoloženje i povoljno djeluju na depresiju.
← Pomažu u kontroli krvnog tlaka, povišenog kolesterola , šećerne bolesti i osteoporoze.

Kako pravilno i kako često raditi kondicione vježbe?

Vježbe se rade  tri puta tjedno po 20 minuta i više.Potrebno je  početi postepeno dok se ne dostigne 20 minuta i
više. Prije vježbi potrebno je 3-5 minuta zagrijavanja, stupanjem u mjestu  ili hodanjem u krug.
Svaku aerobičku aktivnost  završite  laganim hodanjem  ili usporenjem aktivnosti.
Bol u bolesnika s Parkinsonovom bolešću  može biti posljedica same bolesti zbog oštećenja mozga(primarna
bol), može biti posljedica  dugotrajne ukočenosti mišića , tetiva  i zglobova(sekundarna bol) . Najčešći bolovi kod
parkinsoničara su bolovi u vratu i leđima.
Osim bolnosti koju povezujemo za samu PB,  bolovi mogu biti i posljedica drugih  bolesti i stanja kao što su:
artroze zglobova i kralježnice , osteoporoza, vezano za stariju životnu dob,  ili posljedica oboljenja diskusa na
kralježnici, nekih drugih sindroma prenaprezanja vezano za mlađu životnu dob. Istegnuća  i iščašenja zglobova i 
prijelomi zbog čestih spoticanja i padanja nisu rijetka pojava. Stoga je , prije svega, nužno utvrditi   uzrok bolnosti
u pojedinim djelovima tijela i postupiti po medicinskim principima.

U zavisnosti od  uzroka bolnosti primjenjuju se slijedeće fizikalne procedure:

← Elektroanalgezija
← Magnetoterapija- niskofrekventna impulsna
← Parafango
← Manualna i podvodna masaža
← Vježbe

Radna terapija uključuje rad  stručnog terapeuta tkz. radnog terapeuta , koji  korisiti  svrsishodni  i koordiniran
pokret  u nekom radnom procesu kako bi dobio željeno poboljšanje. Često se koristi i kreativnim metodama :
slikanje, tkanje, šivanje, modeliranje itd.
Osim  toga radni terapeut sugerira i promjene u kući s ciljem olakšanja u aktivnostima dnevnog življenja  kao što
su  održavanje higijene, kuhanje, hranjenje, oblačenje i svlačenje ili odlazak u šetnju.

Logoped je stručnjak iz oblasti defektologije koji pomaže ljudima  rehabilitirati njhove  potencijale na području
govora. Za sada se malo  b olesnici s PB odlučuju za ovu pomoć iako je ona  veoma korisna i nužna iako znamo
da je govor važan oblik komunikacije među ljudima. Time se olakšava  ne samo bolesniku nego i članovima
njegove obitelji i širem socijalnom okruženju.

Što su vježbe mobilizacije zglobova?

Mobilizacija zglobova je korištenje vještih, doziranih pritisaka kojima se vrši pomicanje
zglobova u željenim smjerovima.
Najčešće se koristi za poboljšanje gibljivosti i normalizacije zglobne funkcije, ali može
pomoći i smanjenu bola.

Koje su prednosti mobilizacijskih vježbi?

        Poboljšavaju pokretljivost i prehranu zgloba
        Smanjuju mišićni spazam i napetost
        Smanjuju bol

Kako se izvodi mobilizacijska vježba?

Bolesnik se smjesti u relaksirajući položaj koji dozvoljava slobodno kretanje povrijeđene
regije. Fizioterapeut (manualni terapeut) palpira oboljelu regiju kako bi lokalizirao zglob
kojem je potrebna mobilizacija. Na potrebnom mjestu izvodit će pritisak u željenom smjeru
mobilizacije zgloba.
Mobilizacija mekog tkiva, istezanje, duboko disanje i različite tehnike vježbi s otporom,
postizometrične relaksacije itd. mogu se istovremeno koristiti da bi se postigao
zadovoljavajući rezultat.
 
 
Vježbe istezanja čine svi pokreti kojima se istežu mišići preko njihove normalne fiziološke
dužine koju imaju u stanju mirovanja tijela.
Vježbe istezanja služe održavanju, uspostavljanju i podizanju prirodne pokretljivosti zglobova
i skraćenih mišića.
 

Pokrete pri izvođenju vježbi potrebno je izvoditi polako, kontinuirano, bez trzaja da se
izbjegne stretch-refleks (veće zatezanje mišića - pojava kojom tijelo sprječava neželjnu, naglu
i bolnu radnju kojom bi se mišić mogao ozlijediti).
Zadržite onaj položaj u kojem osjećate blagu napetost (NE BOL!) muskulature, opustite
ostatak tijela uz pravilno disanje.
Ovaj položaj zadržite 10-30 sekundi ne pokušavajući povećati napetost (izbjegavati trzajeve).
Nakon isteka vremena za pojedinu vježbu potrebno je polako se vratiti u početni položaj.
Preporučljivo je svaku vježbu ponoviti 5 - 10 puta u sklopu vježbi za određenu mišićnu
skupinu.

Nekoliko vježbi istezanja ramenog obruča:

Početni položaj stojeći, ruke su uz tijelo. 
1. Dlanove spojiti iznad glave, zadržati, pa spustiti ruke dolje.
2. Splesti prste ispred grudi, okrenuti dlanove prema van uz opružanje ruku, zadržati uz
istezanje, vratiti na grudi.
3. Ruke splesti iza leđa, ispružiti ruke sa dlanovima okrenutim prema van, zadržati uz
istezanje, okrenuti dlanove prema unutra i vratiti ruke u početni položaj
4. Spojiti ruke iza glave. Širiti i skupljati laktove.
5. Pokušati spojiti dlan desne ruke sa lijevom iza leđa, i obrnuto.

Svaku vježbu ponoviti tri puta sa zadržavanjem pokreta 10-15 sekundi.

Kada ovakvo istezanje postane jednostavno, povećati broj ponavljanja.
Rameni obruč možete razgibati i dinamičkim vježbama.
 
Nekoliko vježbi istezanja trbušnih i leđnih mišića:
 
1. Lezite na leđa. Donji dio leđa mora biti spojen s podlogom. Uz pravilno disanje
privucite oba koljena na trbuh, obgrlite ih rukama i zadržite. Nakon toga, još
zadržavajući križa na podlozi, ispružite noge, istežite ih. Ispružite ruke uz glavu i
protežite se što dalje. Zadržite nekoliko sekundi. Ponoviti vježbu.
2. Lezite na trbuh. Dlanove postavite ispod ramena. Polako se podižite do opruženih
laktova. Nastojte ne podizati zdjelicu sa podloge. Ponoviti istezanje desetak puta.

Kao ni u ostalim vježbama istezanja, tako i u ovim ne smijete osjetiti bol!        

 
Koordinacija
Koordinacija je sposobnost upravljanja pokretima cijeloga tijela ili dijelova lokomotornog sustava,
a
očituje se brzom i preciznom izvedbom složenih motoričkih zadataka, odnosno brzim rješavanje
motoričkih problema. Zbog toga se naziva i motorička inteligencija.

Koordinacija je primarna sposobnost sportaša.

Faktori koordinacije:
 Brzinska koordinacija
 Ritmička koordinacija
 Brzo učenje motoričkih zadataka
 Pravodobnost ili «timing»
 Prostorno – vremenska orijentacija

Tijekom rasta i razvoja, djeca prolaze kroz tzv. Senzibilne faze za razvoj sposobnosti, odnosno
razdoblja kada je najpogodnije treningom utjecati na razvoj određenih sposobnosti. Senzibilna faza

za razvoj koordinacije je izmeđ 7 i 14 godine, s najosjetljivijim razdobljem između 10 i 13 godine

života.

Razdoblja kada sustavi odgovorni za određenu sposobnost prolaze kroz najveće promjene smatraju

se najpogodnijima za primjenu treninga za razvoj iste sposobnosti.

Na koordinaciju utječe nekoliko faktora. Uz inteligenciju sportaša, sistematski trening i prethodno

usvojena znanja i vještine, na koordinaciju utječe i razina ostalih motoričkih sposobnosti.

Visoka razina brzine, snage, izdržlijvosti i fleksibilnosti pozitivno će djelovati i na razinu

koordinacije.
Naravno da, shodno tome i koordinacija ima pozitivan transfer na ostale motoričke sposobnosti.

Postoji pet osnovnih principa vezanih uz razvoj svih elemenata koordinacije (Drabik, 1996)

1. Povećati broj naučenih struktura kretanja od najranije dobi

2. Izlagati dijete zahtjevima, ali odgovarajućim vježbama, s obzirom na njegov biološki razvoj,
intelektualne sposobnosti i motorička znanja

3. Neprestano mijenjati vježbe

4. Poštivati tri razine zahtjevnosti vježbi za razvoj koordinacije-prvo učimo tehniku izvođenja
neke strukture kretanja, nakon toga slijedi izvođenje istoga kretanja zadanom brzinom ili
tempom, te na kraju prilagođavanje kretanja u promjenjivim uvjetima.

5. Kvalitetno usvojene kretne strukture izvodimo u promjenjivim uvjetima u odnosu na

prostorna i vremenska ograničenja, te samu tehniku izvođenja. Promjene možemo izvršiti
na sljedeće način: promjene u smjeru izvođenja, promjene početnog položaja, promjene
završnog položaja, povećavanje opsega kretanja, promjena brzine izvođenja kretanja,
vremensko ograničavanje, dodavanje novih kretnih struktura, dodavanje novih zadataka
tijekom izvođenja viježbe, promjene vanjskih opterećenja( visina prepreke, težina
opreme,...), promjene okoline (veličina igrališta, promjena podloge, opreme, partnera,...),
ograničavanje senzorne kontrole (vezanje očiju, izbacivanje iz ravnoteže,...) promjena
vrste signala u vježbama koje zahtijevaju reakciju na signal i izvođenje koordinacijskih
vježbi u uvjetima zamora, nakon izvođenja drugih vježbi.

Vježbe koordinacije zahtijevaju visoku koncentraciju. One utječu na živčani sustav i brzo ga
zamaraju.
Upravo je zato najučinkovitije trenirati koordinaciju na početku glavnog dijela, ili čak na kraju
uvodnog
dijela treninga. Vježbe je potrebno izvoditi intervalno, s odgovarajućim vremenom za oporavak
između
ponavljanja. Nije preporučljivo cijeli trening posvetiti razvoju koordinacije, već koordinaciju
razvijati
kroz kraće, ali česte trenažne podražaje i to unutar treninga raznih ciljanih usmjerenosti.