SVEUILITE U ZAGREBU

UITELJSKI FAKULTET
ODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ













SEMINARSKI RAD

Deficit panje/ poremeaj hiperaktivnosti- ADHD sindrom



















2

SADRAJ
1. UVOD .................................................................................................................................... 3
2. ADHD- osnovne znaajke ...................................................................................................... 4
2.1 Podtipovi poremeaja ........................................................................................................... 5
2.1.1 Nepanja ............................................................................................................................ 5
2.1.2 Impulzivnost ...................................................................................................................... 6
2.1.3 Hiperaktivnost ................................................................................................................... 7
2.2 Popratni simptomi ADHD-a ................................................................................................ 7
3. UKLJUIVANJE DJETETA S ADHD-om U REDOVITE DJEJE VRTIE ................... 8
4. OSOBNI OSVRT ................................................................................................................. 10
5. ZAKLJUAK ...................................................................................................................... 13
6. LITERATURA ..................................................................................................................... 14


3

1. UVOD
U dananje vrijeme sve ee se susreemo sa pojmovima kao to su poremeaj
panje, koncentracije te hiperaktivnosti ili ADHD. Broj djece sa ovom vrstom poremeaja
neminovno raste i djeca s ovakvim poremeajima uglavnom se u redovnoj kolskoj ili
predkolskoj ustanovi karakteriziraju kao zloesta, neodgojena ili neposluna.

Motivaciju za prouavanjem ove vrste poremeaja nalazim u sloenosti samog poremeaja.
Naime, djeca s ADHD-om nemaju nikakve fizike/vidljive anomalije koje bi dale naslutiti da
se u njima krije neki poremeaj. Najee funkcioniraju sasvim normalno dok ne doe do
situacije u kojima reagiraju pretjerano, nama neshvatljivo ili ak moemo isprva pomisliti,
neposluno.
U ivotu sam se susrela s jednom djevojicom, sedmogodinjakinjom, koja je imala
dijagnosticiran poremeaj hiperaktivnosti; nauila je itati i pisati bez ikakvog zakanjenja u
usporedbi sa vrnjacima, uredno je izvravala svoje kolske obveze te je bila vrlo omiljena u
svome drutvu. U poetku nisam znala da upravo ta djevojica ima dijagnosticiran poremeaj
te moram priznati kako sam je u poetku, promatravi ju s ostalom djecom, doivjela kao
nametljivu, glasnu i tvrdoglavu. Vrlo esto je ometala nastavu upadajui uiteljici u rije bez
podizanja ruke esto pitajui pitanja koja ne bi imala veze sa gradivom.
Bila je najglasnija i vrlo se esto svaala sa prijateljima te bi kasnije zavrila u suzama
plaui, a jedino to bi ju moglo utjeiti bio je uiteljiin zagrljaj.
Nakon to sam saznala prirodu njezina ponaanja, poela sam mijenjati svoj stav prema
djevojici to mi je omoguilo bolju povezanost s njom te je ubrzo i u meni nala utjehu.
Promatrajui je, shvatila sam da se u nekim situacijama teko pridravala pravila ponaanja te
se tee uspijevala usredotoiti na zadatke kao i njezini vrnjaci to je dovelo do raznih upadica
ili glasnih razmiljanja kako ona to ne moe ili nee. U svakom sluaju, priroda me se ovog
poremeaja jako dojmila, jer se u ivotu esto susreemo s predrasudama o djeci koja
odstupaju od onoga to je normalno te smatram da je vano prepoznati znakove ponaanja
iji uzrok ne lei u neposlunosti djeteta kako bi primarno stav uitelja, odgojitelja, roditelja
ili nekog drugog strunjaka iao u pravcu djetetova prosperiteta, a ne preodgajanja.

4

2. ADHD- osnovne znaajke
ADHD (attention deficit/ hyperactive disorder) sindrom oznaava poremeaj panje
sa hiperaktivnosti. Opisuje simptome nepanje, impulzivnosti i hiperaktivnosti koji su kod
osobe prisutni u mjeri da naruavaju obiteljske odnose i odnose sa vrnjacima te
funkcioniranje na odgojno-obrazovnom polju (Hughes, Cooper, 2009).
Navedeni simptomi zapoinju u djetinjstvu i ukoliko se dijagnoza postavi na vrijeme
(vano je to ranije), vea je mogunost upuivanja roditelja u prirodu i narav poremeaja
kako bi mogli u skladu s tim djelovati i pojavu nepovoljnih ponaanja koja proizlaze kao
iskljuivo posljedica samog poremeaja, ublaiti. Zadnjih nekoliko desetljea, smatralo se
kako se ADHD simptomi manifestiraju samo u mlaoj dobi te se postupno do odrasle, gube.
Danas najnovija istraivanja upravo opovrgavaju ovaj stav iznosei injenicu kako se
intenzitet ADHD simptoma gubi kod odrastanja, no jo uvijek ih je mogue i u odrasloj dobi
dokazati (Miroevi, Opi, 2010).
ADHD je jedan od najee dijagnosticiranih poremeaja kod djece, a javlja se oko
izmeu i 3 i 6% kolske djece. Tijek razvoja poremeaja obino zapoinje oko tree do
etvrte godine ivota sa iznimkama gdje se poremeaj manifestira koju godinu ranije ili
kasnije.
Tijekom destljea istraivanja i definiranja ovog poremeaja, mijenjao se i njegov naziv te je
tako prvi naziv bio MCD- minimalna cerebralna disfunkcija, hiperkinetiko-impulzivni
poremeaj , zatim ADD (attention deficit disorder) te se danas, suvremenim klasificiranjem
bolesti i zdravstvenih problema, ustalio naziv deficit panje/hiperaktivni poremeaj ili
skraeno- ADHD.
Karakteristike su ponaanja djece s ovakvom vrstom poremeaja, brojne, no izdvojiti
emo najee koje se odnose na ponaanja koja odvlae njihovu panju i panju ljudi oko
njih: tekoe u zadravanju panje na zapoetim aktivnostim
tekoe prilikom zapoinjanja i dovravanja aktivnosti
ini se kao da ne reagiraju na verbalne upute
ostavljaju dojam neorganiziranosti i zaboravnosti
nezreo pristup aktivnostima (Hughes, Cooper, 2009).
esto govore kako ne mogu to uiniti prije negoli su uope probali
ne mogu zapamtiti upute iako nemaju tekoa s pamenjem
stalno su u pokretu, ne mogu dugo sjediti na jednom mjestu, sve dodiruju (Prvi,
Rister, 2009).
5

2.1 Podtipovi poremeaja
Razlikujemo tri podtipa poremeaja ovisno o skupini simptoma koja je naizraenija, a
odnosi se na simptome nepanje, impulzivnosti i hiperaktivnosti. (Prvi, Rister, 2009).
Takoer, vano je napomenuti kako se ADHD dijagnosticira prema Dijagnostiko-
statistikom priruniku Amerike psihijatrijske udruge (DSM IV), a da bi se dijagnosticirao,
potrebna je prisutnost od najmanje est simptoma nepanje ili barem et simptoma
hiperaktivnosti i impulzivnosti koje emo navesti na kraju svakog podtipa poremeaja.
Uz navedene simptome, da bi se postavila dijagnoza, moraju se ispunjavati joe neke
odrednice kao to su:
- da simptomi nepanje, hiperaktivnosti i impulzivnosti moraju biti prisutni najmanje
est mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem,
- da neki od simptoma postoje i prije 7. godine ivota,
- da se neka oteenja manifestiraju u dvije ili vie sredina kao to su dom, kola i dr.
- da postoje dokazi znatnog socijalne, akademske ili radne disfunkcije
(Ferek, 2006).
2.1.1 Nepanja

Djeca s ADHD sindromom esto su zamijeena zbog impulzivnosti i hiperaktivnosti, no i ne
manje bitne, potekoe koje doivljavaju zbog kratkog opsega panje, takoer mogu imati
dugorone posljedice.
Zbog poremeaja panje, ova djeca esto postiu slabiji akademski uspjeh od svojih vrnjaka,
a uzroci u akademskom i socijalnom disfukcioniranju lee u nesposobnosti djeteta da zadri
koncentraciju dovoljno dugo kako bi mogli nauiti ono to je potrebno (Prvi, Rister, 2009).
Djeca teko zapoinju nove zadatke i nakon to ih nekako zaponu, lako izgube panju te im
se teko vraaju. Takoer, moe se primjetiti kako se djeca tee usredotouju na zadatke koji
su repetitivni ili dosadni. Dijete se moe pokuati zainteresirati davanjem zadataka koji
ukljuuju neke nove elemente ili koji donose neku nagradu.
Takoer, javlja se razlika izmeu intrinzine i ekstrinzine nagrade. Dakle, kada dijete samo
ima priliku birati zadatak kojem e se posvetiti, za njega je to automatski neka vrsta
intrinzine nagrada, za razliku od ekstrinzinih koje nisu, ini se, dovoljna motivacija za djecu
s ADHD-om (Hughes, Cooper, 2009).
Djeca koja imaju poremeaj panje, esto se uope ne istiu u svojim sredinama, jer mogu
mirno sjediti, ve problem lei u previanju detalja te nemogunosti usredotoenja na
6

zadatak, to moe dovesti do toga da se uope ne primjeti kako djeca imaju ADHD
(Miroevi, Opi, 2010).

Simptomi nepanje:
1. ne posveuju panju detaljima, esto grijee u kolskoj ili radnoj okolini,
2. ne mogu dugo odrati panju, u radu ili igri
3. esto se ini da ne sluaju kada im se netko obraa
4. ne uspijevaju pratiti upute ili dovravati zadatke na poslu, u koli, nevezano uz prkos/inat
5. esto se naziru tekoe oko organizacije zadataka i/ili aktivnosti
6. esto nastoje izbjei izvravanje zadataka koji zahtijevaju dui rad
7. esto gube stvari potrebne za pisanje zadaa ili za aktivnosti
8. smetaju im vanjski podraaji
9. esto zaboravljaju dnevne aktivnosti (Ferek, 2006).
2.1.2 Impulzivnost
Djeca koja imaju potekoe s impulzivnou, imaju zapravo smanjenu kontrolu impulsa,
adekvatnih i neadekvatnih. Impulzivnost, odnosno pretjerano reagiranje djece uzrokuje brojne
probleme i djeci i roditeljima (Prvi, Rister, 2009).
esto se impulzivnost izraava u obliko oitog nestrpljenja u ekanju bilo kojeg oblika, a
posebno ekanja da dou na red u igri ili razgovoru to uvelike oslabljuje i oteava socijalne
odnose (Hughes, Cooper, 2009).
Openito je prihvaeno da impulzivnost, poput nepanje, znai neuspjeh u postizanju
samokontrole (Hughes, Cooper, 2009, 14).

Simptomi impulzivnosti:
1. esto istravaju s odgovorima i prije nego to se pitanje postavi,
2. esto su nestrpljivi kod ekanja reda,
3. esto prekidanje ili ometanje drugih (npr. upadanje u razgovor ili igru) (Ferek, 2006).




7

2.1.3 Hiperaktivnost

Hiperaktivnost je vrlo teko odrediti u dobi mlaoj od etiri godine iz razloga to su sva djeca
do otprilike etvrte godine hiperaktivna. Djeca istrauju, stalno su u pokretu zbog
motorike aktivnosti koja ima najvei jecaj u treoj godini nakon ega lagano slabi.
Ipak, mogue je primjetiti znakove hiperaktivnosti ak i u najmlaoj dobi, a odnosi se na
djecu koja su ve u dojenakoj dobi bila vrlo nemirna i neuobiajeno vrlo aktivna (puno
plau, do kasnije dobi jedu nou, esto se bude, potekoe sa spavanjem i dr. (Prvi, Rister,
2009).
Hiperaktivnost kao pojam moemo definirati kao slabije motorike radnje koje se uestalo
ponavljaju i visokog su intenziteta, npr. lupkanje nogama i rukama, vrpoljenje, tikovi,
prianje, penjanje i hodanje uokolo. Upravo ovo ponaanje je ono to najee izaziva
kontroverze upuujui na nedolino i neposluno ponaanje djeteta.
Djeca s hiperaktivnou rijetko pokazuju poboljanja ili elje za promjenom. Za djecu koja
pokazuju hiperaktivno ponaanje vane su jasne upute i upornost pri ponavljanju istih
(Hughes. Cooper, 2009).

Simptomi hiperaktivnosti:
1. esto treenje rukama i nogama te vrpoljenje za vrijeme sjedeeg poloaja
2. ustajanje sa mjesta gdje se oekuje da sjede i budu mirni (npr.razred)
3. tranje ili penjanje u neprikladnim situacijama
4. potekoe sa tihim ili mirnim igranjem
5. esto imaju strahovito puno snage
6. previe govore (Ferek, 2006).
2.2 Popratni simptomi ADHD-a

nisko samopouzdanje,
-depresija,
-drutvena izolacija,
-strah od uenja neeg novog
-zlouporaba alkohola i droge
-devijantno ponaanje zbog nagomilanih frustracija,
-osjeaj da ne daju svoj maksimum, (Ferek, 2006, 29)

8

3. UKLJUIVANJE DJETETA S ADHD-om U REDOVITE DJEJE VRTIE

Ve smo spomenuli kako je ADHD sindrom specifian te je za razliku od nekih drugih teko
uoljiv u predkolskoj dobi i najee se poinje otkrivati tek polaskom u kolu.
Naravno, postoje i iznimke te se tako i odgojitelji u redovnim djejim vrtiima susreu sa
djecom koja imaju ADHD poremeaj.
Problem definicije inkluzije jest u potekoama koje nastaju kada se ona pokua provesti u
praksi i kada se pokua procijeniti uinkovitost njene implementacije (Hughes, Cooper,
2009, 62).
Dakle, u inkluziji djeteta s ADHD-om u redovite djeje vrtie, javljaju se brojni problemi.
Temeljem istraivanja procjena odgojitelja o mogunosti inkluzije djece s ADHD-om u
redovite djeje vrtie, 84.4% odgojitelja htjelo bi pomoi u inkluziji djece, ali jednostavno ne
zna kako. Moemo rei da se javlja problem u nepripremljenosti odgojitelja na susret i rad sa
ovakvom djecom. Takoer, iz istog istraivanja, velika veina se slae oko potrebe suradnje
odgojitelja, strunih suradnika te roditelja. Iz istraivanja se moe zakljuiti kako odgojitelji
prepoznaju specifinosti poremeaja te bi poboljanju inkluzivne prakse u vrtiima, svakako
pridonijelo osiguravanje uvjeta za primjeren napredak djece, za koje takoer odgojitelji
smatraju da ih nema.
Kada govorimo o poboljanju inkluzivne prakse, takoer bi se trebalo fokusirati na dva vana
cilja; 1. Osigurati primjereno obrazovanje i edukaciju odgojiteljima kroz akademsko i
cjeloivotno obrazovanje, i
2. Omoguiti odgovarajuu strunu literaturu (Loborec, Bouillet, 2012).
Za svakog odgojitelja, rad s djetetom koje ima tekou predstavlja izazov. Za odgojitelja koji
se susree s ADHD-om vano je znati da je za promjenu djetetova ponaanja potrebno
vremena (ne dogaa se preko noi i promjene su male stoga se ne treba obeshrabrivati), treba
gledati dijete kao cjelinu pokuavajui se koncentrirati na pomake i poboljanja. Vana je
suradnja sa roditeljima kako bi dijete dobili dosljednu i usklaenu potporu (Hughes, Cooper,
2009).
Odgojni i obrazovni sustavi trebali bi biti fleksibilni, doputati i poticati kreativnost i matu ne
pokuavajui dijete s ADHD-om izjednaiti sa ostalom djecom. Jer kako je i sam Marko
Ferek u svojoj autobiografiji opisao svoj obrazovni sustav te probleme na tom putu, moemo
shvatiti kako je nae poimanje djece s deficitom panje i hiperaktivnosti potpuno iskrivljeno.
9

On sam zakljuuje: Ako treniramo pticu da tri, da li e ona trati jednako brzo kao i
maka? Ako se prema ptici odnosimo jednako kao i prema maki, vidjeti emo da je ptica
sporija, tromija i nespretnija od make. (...) Ali ako joj se prilagodimo i dopustimo joj da se
prikae kakva uistinu je, primjetiti emo njena krila za koja nismo znali da postoje. (...) Ptica
nije niti bolja niti loija od make, ve drugaija (Ferek, 2006, 15).
Nadalje, dijete je u predkolskoj dobi jako zaigrano. U njegovu svijetu mate odvijaju se
velike stvari te svakako, dijete treba poticati da se bavi ime eli, ponuditi mu vie izbora oko
nekih aktivnosti, pokuavajui ga potaknuti da iz sebe izvue onaj poseban dio sebe, a ne
biti uzrokom frustracija usporeujui ga sa ostalom, mirnom ili dobrom djecom.
Takoer, roditelji, odgojitelji, profesori i svi ostali struni suradnici koji su u djetetovu ivotu,
njemu su vane osobe u ivotu. Stoga, posebno mislei na roditelje, trebaju davati podrku
svome djetetu ak i kada im se njegov um ini nedokuiv ili nelogian. I ne manje vani,
odgojitelji, uitelji, profesori imaju veliki utjecaj na djeje poimanje sebe i svijeta oko sebe.
Ukoliko mu on bude mentor, usmjeriva, potujui njegovu razliitost i posebnost, dijete
moe rasti i razvijati se sretno, ne osjeajui se pritom glupo, nesposobno i nepodobno za
uenje, ivot, komunikaciju i dr., jer naposljetku, ono to ni nije.

















10

4. OSOBNI OSVRT
Za poetak, mogla bih rei da mi se nije nemogue zamisliti u koi djeteta s ADHD-om zbog
samoga poremeaja kojega karakteriziraju neke, pa rekla bih, manje razliitosti u odnosu na
ostale vrnjake neometanog razvoja.
Smatram da smo svi mi osjetili ponekad neku vrstu hiperaktivnosti i poremeaja panje (bilo
pri uenju ili na nastavi). Mogu pokuati zamisliti kako je recimo djetetu koje se ne moe
koncentrirati na obian razgovor, sluajui svoj um koji mu ape neke drugaije ideje.
Mislim da mi je najvie u razumijevanju ovoga problema pomogla knjiga Hiperaktivni
sanjari, Marka Fereka. Kroz njegovu priu o djetinjstvu i kolovanju, u nekoliko trenutaka
sam gotovo i zaplakala. Mogla sam se poistovjetiti s njegovom ulogom, odbaenosti, stava do
kojega ga je okolina dovela. Strano me to ratuilo i moram priznati, razljutilo. Kako nitko
nije primjetio njegovu genijalnost i kreativnost u nekim drugim podrujima koje su za njega
predstavljale strast? Njegova okolina koja ga nije razumjela, dovela ga je do frustracija i
poimanja sebe kao nedovoljno vrijednog. Da su ga najvanije osobe u njegovu ivotu
razumjele i poticale, ne bi se osjeao loe u svojoj koi zanemarujui sebe pokuavajui biti
maka. Smatram da bi mi to kao djetetu s takvim poremeajem bio najvei problem. Za
poetak, mislim da bih se bolje osjeala kada bih i sama znala zato sam drugaija od ostalih.
Da mi netko kae da sam ja posebna na ovome svijetu i da mi kae da nisam glupa i
nesposobna, ve da moj mozak funkcionira drugaije, a ne loije. Takoer, iz svog osobnog
iskustva mogu potvrditi koliko je podrka okoline, roditelja i ostalih ljudi koji su bili vani u
mom ivotu kao odgojiteljice, uiteljica i profesori, vana za spoznavanje sebe i
samoostvarivanje. Npr., ja sam se kao dijete voljela baviti razliitim aktivnostima te sam tako
kroz osnovnu kolu isprobala razliite vrste plesova i sportova. Uvijek sam imala podrku
svojih roditelja. Nisam imala strah od toga kada mi se vie nije dalo ii na sport, pitati
roditelje za upis na neku drugu aktivnost. elim rei ovim iskustvom da mislim kako me
podrka roditelja i u svim daljnjim promjenama i planovima dovela do osobe kakva sam
danas i puno mi je kroz odrastanje znaila injenica da me oni vole bez obzira ime se ja
bavila ili koliki uspjeh u tome postigla.
Da sam dijete s ADHD-om htjela bih imati prijatelje i vrnjake koji e razumjeti moje
tekoe, ne ismijavati ih i ne rugati im se, jer svi mi imamo neto to onaj drugi nema i
obrnuto.
Vjerujem da u se jednoga dana, kada i sama budem odgojiteljica, susresti u svojoj praksi sa
djetetom koje e imati ADHD. Za poetak probala bih upoznati dijete pratei njegove
postupke te tako otkriti to mu uzrokuje nervozu i nemir, a to ga interesira i zabavlja.
11

Probala bih mu pribliiti stvari koje oekujem da sva djeca naue kroz neke njegove igre i
njegov svijet. Ako sa grupom planiram priati o vremenskim prilikama (kia, snijeg, sunce..)
te primjetim da je predmet djetetova zanimanja svemir, pronala bih neke povezanosti, slike te
bih pokuala sa njim priati o drugim planetima pitajui ga kakvo je vrijeme na ostalim
planetima, to misli ima li snijega, kie, sunca, kako bi sam spoznao ciljeve neke aktivnosti, a
to je npr. kako se odijevamo u kojim vremenskim prilikama prilagoavajui temu djetetu i
ukoliko je meni kao odgojiteljici vano da dijete to naui, pokuat u to uiniti kroz njegov
svijet mate, kroz temu koja ga uistinu zanima. Takoer, u nekim slobodnim aktivnostima,
pustila bih dijete da samo izabere aktivnost kojom se eli baviti te mu pripremiti materijale za
koje smatram da bi mu se svidjeli (dakle, za sve navedeno potrebno je dobro upoznati dijete).
Ako vidim da dijete voli slikati recimo, temperama, a osim tempera nijedna druga tehnika mu
nije zanimljiva, dopustila bih mu slikanje temperama pohvaljujui kasnije njegov rad pred
grupom, bez obzira na to kojom se mi tehnikom bavili.
Kako ostatak djece u grupi takvim sitnim ustupcima za dijete sa tekoom ne bi bili
ljubomorni i ljuti, njima bih objasnila zato on smije slikati temperama, a oni drugi rade
kolaem.
Ako bih primjetila da se dijete samo igra neime te se ne igra puno sa drugom djecom, dola
bih do djeteta i zapoela bih razgovor o tome ime se on to igra te bih se i sama poela igrati s
njime.
Iz iskustva na strunoj praksi primjetila sam da, kada odgojiteljica doe do nekog djeteta te se
pone igrati s njime, sva ostala djeca se takoer priblie i ele se igrati. Dakle iskoristila bih tu
prednost da ukljuim dijete sa tekoom ukoliko primjetim da se ne igra i ne drui sa ostalom
djecom. Naravno, za kvalitetnu inkluziju potrebne su pripreme, savjetovanja iskusnijih
strunjaka i roditelja koji svojim znanjem i iskustvom takoer mogu doprinijeti inkluziji svog
djeteta.
Stoga, vano je dodatno se informirati i kroz literaturu gdje se mogu stei nove spoznaje,
utjeui i na vlastitu percpeciju i na stvaranje novih ideja, novih aktivnosti.
Kao najvei problem vidim tekou ovladavanja situacijom. Dakle to uiniti kada dijete s
ADHD-om postane nervozno, ne eli raditi to radi ostatak grupe to njemu uzrokuje
frustracije jer ne dobiva ono to zadovoljava njegove potrebe, a i meni kao odgojiteljici jer je
realna stvarnost da se odgojiteljica nae sama u grupi od 15-20 djece te se mora snai kako
odravati planiranu aktivnost i animirati dijete s tekoom da se ukljui, prikljui, da mu se
priblii.
12

Ne mogu znati toan odgovor, ali mogu pokuati izvui najbolje iz onoga to mi situacija
donosi. Dakle, potrebna je dobra priprema, kao to sam ve navela, isplanirati aktivnost sa
prizvukom teme koja bi mogla zanimati dijete s ADHD-om. Svu djecu pa tako i njega
potaknuti da sudjeluje, da iskae svoje miljenje. Takoer imati rezervu ukoliko se dijete i
dalje ne zainteresira pa mu pripremiti aktivnost za koju sigurno znamo da voli.
Vodila bih i dnevnik o tom djetetu. To mi se uinilo kao dobra ideja kako bih sama mogla
pratiti aktivnosti koje sam radila sa djetetom te njegove reakcije. Voditi biljeke o njegovu
ponaanju pa kroz neko vrijeme uvidjeti povezanost izmeu situacija koje su dovele do
neeljenog ponaanja pokuavajui ih se u budunosti kloniti.
I za kraj, no ne i manje vano, iz Hiperaktivnih sanjara me se dojmila jedna misao, kada je
sam autor pripovijedao o djetetu s kojime je radio koje je imalo dijagnozu ADHD-a te je
svako njegovo ponaanje promatrao kroz dijagnozu. Znai djetetu nije zanimljiva tema, ono
postaje nervozno, a zakljuak je da je to simptom ADHD-a iako bi svako dijete reagiralo
jednako. Dakle potrudila bih se prepoznati koje je ponaanje stvarno simptom poremeaja, a
koje tek normalno ponaanje djeteta te dobi.


13

5. ZAKLJUAK
ADHD dolazi od eng. rijei attention deficit/ hiperactivity disorder te oznaava deficit panje
i poremeaj hiperaktivnosti. Postoje brojni pokazatelji za otkrivanje poremeaja u ranoj dobi,
no jo uvijek se danas otkriva tek u kolskoj dobi.
Karakteriziraju ga brojna ponaanja a neka od najeih su: tekoe prilikom zapoinjanja i
dovravanja aktivnosti, ini se kao da ne reagiraju na verbalne upute, ostavljaju dojam
neorganiziranosti i zaboravnosti, nezreo pristup aktivnostima, ne mogu zapamtiti upute iako
nemaju tekoa s pamenjem, stalno su u pokretu, ne mogu dugo sjediti na jednom mjestu,
sve dodiruju i dr. Razlikujemo tri tipa poremeaja ovisno o skupini simptoma koji su
najizraeniji, a to su: nepanja, hiperaktivnost i impulzivnost. Za svaku skupinu postoje
simptomi, a dijete kojemu je dijagnosticiran ADHD, simptomi moraju trajati due od est
mjeseci, mora imati najmanje est simptoma nepanje ili 6 ili vie simptoma hiperaktivnosti i
impulzivnosti kako bi se postavila dijagnoza. Djeca s ADHD-om nemaju nikakvih fizikih
anomalija niti ogranienja te je u ranoj dobi teko uoiti poremeaj. Za inkluziju djeteta s
ADHD-om potrebna je odgovarajua funkcionalna okolina u kojoj je odgojitelj educiran, ima
volje i elje za radom u korist djeteta, roditelja koji pripomau svojim savjetima te strunim
suradnicima koji odgojitelju takoer pomau i u evaluaciji vlastitog rada. Dijete s ADHD-om
treba razumjeti, upoznati i prihvatiti takvo kakvo ono je, pokuavajui njegovati njegove
elje, potrebe i kreativnost, a ne pokuavati ih uguiti na tetu djetetove osobnosti. to se tie
vlastitih kompetencija, smatram da imam osnovna saznanja ovoj vrsti poremeaja. Spremna
sam uiti i produbljivati svoje znanje, spremna sam na dodatne pripreme materijala i
aktivnosti, upoznavanje djeteta, prilagoavanje njegovim afinitetima, strunu suradnju s
njegovim roditeljima te dodatan trud i rad sa djetetom pokuavajui da raste u okolini u kojoj
se osjea sretno i dobro, bez poruga i ismijavanja. Takoer, znam da trebam jo puno uiti i
raditi kako bih bila potpuno kompetentan odgojitelj za inkluziju djeteta s tekoom u razvoju.
U naem drutvu se neto poinje mijenjati. Socijalni model se pokuava uvesti ve niz
godina kao idealno rjeenje problema inkluzije i doista je idealan. Graditi odgojno-obrazovni
proces za dijete u skladu s njegovim razvojnim potrebama, biti usmjeren na njegov razvoj, na
njegovu budunost je divna elja i ini mi se kako se drutvo polako razvija prema tome, ali
takoer smatram da smo jo daleko od idealne inkluzije, jer se jo uvijek na dijete gleda kroz
medicinski model, drutvo koje eli pomoi, ali gleda dijete kroz njegove tekoe kroz
njegove probleme, a ne mogunosti i potencijale. To je ujedno i najvanija stvar koju sam
nauila piui o ovoj temi; dijete je jedinka za sebe, posebna i bez obzira na to to nam
dijagnoze nameu, trebamo ga gledati oima ovjeka, kao osobu, a ne kao deficit.
14

6. LITERATURA
1. . Ferek, M., (2006). Hiperaktivni sanjari- drugaiji, loiji, bolji, Zagreb: Buenje- udruga
za razumijevanje ADHD-a
2. Hughes, L., Cooper P., (2009). Razumijevanje djece s ADHD sindromom i pruanje
potpore, Jastrebarsko: Naklada Slap
3. Kudek, J., Opi, S., (2010). Odgojne znanosti . Ponaanja karakteristina za ADHD, 12:
167-183.
4. Loborec, M., Bouillet, D., (2010). Napredak. Procjena odgojitelja o mogunosti inkluzije
djece s ADHD-om u redovni program djejih vrtia, 153: 21-38.
5. Prvi, I., Rister, M., (2009). Deficit panje/ Hiperaktivni poremeaj- ADHD, Zagreb:
Ministarstvo znanosti obrazovanja i porta; Agencija za odgoj i obrazovanje