BERDJAJEVLJEVO SHVAANJE CRKVE

Josip

Kribl

Boansko bie Crkve

Ljudski je dio kranstva smatra Berdjajev uinio u Crkvi trostruko
izdajstvo protiv cjelovitog kranstva: najprije ga je iskrivio, zatim ga
se potpuno odrekao i napokon to je bio njegov najvei grijeh
poeo ga je proklinjati poradi zla to ga je uinio sam taj ljudski elemenat. Kada se kritizira kranstvo, kritiziraju se grijesi i mane ljudskog
dijela u kranstvu, kritizira se injenica to ovjek nije sa svoje strane
primio, odnosno to je izobliio Kristovu Istinu. A upravo su ta izobli
enja, ti ljudski grijesi, kriva da se svijet postupno otcijepio od kran
stva.
Sam ovjek nanosi kranstvu izoblienje, a zatim ustajui protiv tog
istog izoblienja ne govori o sebi koji je to uinio, ve ustaje protiv
kranske vjere. Ono protiv ega se diu ocrnitelji kranstva ne nalazi
se u Kristovim rijeima, u Kristovu Evanelju. Toga nema u predaji
ili nauavanju Crkve. Nema toga u ivotima svetaca. Idealnom naelu
treba suprotstaviti neko drugo naelo. Nekoj injenici valja suprotstaviti
drugu injenicu (...) U Evanelju i u Kristovim zapovijedima, u naua
vanju Crkve, u primjerima svetaca, u savrenim ostvarenjima kranstva
nai ete dobru vijest o dolasku Kraljevstva Bojega, nai ete poziv
ljubavi prema blinjemu, poziv slatkoe, poziv rtve, poziv istoe srca,
ali neete nai poziv na nasilje, obijest, osvetu zasienu mrnjom jedne
klase protiv druge, na pohlepu, kako je to vidljivo u nekim ideologijama,
gdje se nalaze samo pozivi na borbu za pojedinane probitke, na osvetu,
ali nita to bi se odnosilo na ljubav, na rtvu ili na duhovnu istou,
esto su krani u povijesti inili ove pogreke, i to pod Kristovim ti
tom, ali nisu nikada u takvim svojim djelima primijenili njegove zapo
vijedi. Protivnici kranstva uivaju u tome kad kau da su se krani
esto posluili silom u irenju i obrani svoje vjere: injenica je sama po
sebi neosporna; no moramo naglasiti i injenicu koja nam svjedoi koliko
su krani bili zaslijepljeni strau dok se jo njihova narav nije otvorila
svjetlu i dok su iskrivljivali neke stvari kako bi mogli opravdati svoj
grijeh; krivo su prikazivali najsvetiju i najpravedniju stvar, te time
ujedno dokazavali kako jo ne razumiju onog duha kojemu pripadaju.
Kad je Petar, da bi obranio Krista, izvukao ma i udario slugu velikog
sveenika te mu odsjekao uho, Isus mu ree: Stavi ma u korice jer
tko se maa laa od maa e i poginuti. 1

Mt 26, 52. Tekst s biljekama 19 uzet je prema prijevodu: Nikolai Berdiajew, Von der Wiirde des Christentums und der Unwiirde der Christen,
Luzem, 1936. Original je izaao u Varavi 1928. g. pod naslovom: O dostoinstve
christianstva i nedostoinstve christian.
160

Boanska istina kranstva, prihvaena od ljudi, lomi se u njihovoj

grenoj naravi, u njihovoj ogranienoj svijesti. Kranska objava i kr
anski religiozni ivot, kao svaki drugi dio objave i religioznog ivota,
ne pretpostavljaju samo opstojnost Boju ve i ljudsku. I religiozni
ivot, iako je obasjan svjetlom milosti koja proizlazi od Boga, prilagouje
prema svom duhovnom oku to boansko svjetlo i namee Bojoj objavi
granice svoje svijesti i naravi. Znamo iz Biblije da se Bog objavio Zido
vima, ali srdba i osveta koje se oituju kod Jahvea, nisu Boja svoj
stva. To je slika odraena s obzirom na Jahvu, na Boga, u svijesti idov
skog naroda kojemu su te mane svojstvene. 2
Kranska istina nije bila samo ograniena ve je bila i iskrivljena. Kad
god je bila iskrivljena kod ljudi ideja o Bogu, Bog je bio prikazan kao
istonjaki despot ili kao vladar samodrac. Na isti nain bila je iskriv
ljena dogma o otkupljenju koje se tumailo kao neka presuda sudbene
parnice, podignute od nekog Boga koji se rasrdio na ovjeka jer je taj
prekrio njegovu volju. Tako iskrivljeno i ljudski ogranieno shvaanje
dogmi dovelo je ljude dotle da su se mnogi otcipijeli od kranstva. Bila
je iskrivljena i sama ideja o Crkvi. Ona je bila prosuivana izvanjski i
poistovjeena s hijerarhijom, s obredima, s grijesima svojih lanova. U
njoj se gledala prije svega ustanova. Najdublje i najprirodnije shvaanje
Crkve, koja se mora smatrati duhovnom ustanovom, mistinim Kristo
vim Tijelom tako je definira apostol Pavao bilo je svedeno na
drugi red i bilo je pristupano samo neznatnoj manjini.
Liturgija i sakramenti bili su, smatrani vanjskim obredima i njihovo
otajstveno znaenje nije bilo na umu tim pseudokranima. I tako su
naputali Crkvu sablanjavani manama klera, pogrekama crkvenih usta
nova, koje su bile previe blize dravnim ustanovama, izvanjskom vjerom
vjernika i licemjerjem lane pobonosti. 3
Ipak treba imati na pameti da Crkvu tvore boanski i ljudski elemenat,
da je ivot Crkve bogoovjeni ivot, usklaeno djelovanje boanskoga
i ljudskoga. Boanska je ustanova Crkve vjeno nepogreiva, sveta i
ista; ne moe biti iskrivljena i vrata je paklena nee nadvladati. Boan
ski elemenat Crkve, Krist njezina glava, moralna i evaneoska nauka,
temeljna naela nae vjere, crkvene dogme, sakramenti i milosno djelo
vanje Duha Svetoga ostaju stalni i sveti. No ljudska strana Crkve je
pogrena i promjenjiva: tu se dogaaju izoblienja, bolesti, neuspjesi,
kao to se mogu pojaviti i stvaralaki pokreti, obogaenja, razvitak i
preporod. Grijesi krana i crkvene hijerarhije nijesu grijesi Crkve shva
ene u svojoj boanskoj biti i svojoj svetosti. Kranstvo ne odbacuje
ljudsku narav, ali trai da je prosvijetli i preobrazi, iako mu se ta ljudska
narav odupire i nastoji ga izobliiti. Izmeu boanskog i ljudskog ele
2

Ovakav nain izraavanja naziva se anferopomorfizam. ovjek doivlja

va Boga i izraava se o njemu na ljudski nain.
3
Misije i misiologija nam sada potvruju da je to bila nedostojna i pogrena
metoda za proirenje kranstva.
161

menta u Crkvi vodi se neprestana borba; u njoj boanski element esto

nadvisuje i osvijetljuje ljudski element, no jednako tako ljudski ele
ment izobliuje boanski.
Kranstvo uzdie i postavlja ovjeka u sredite svijeta. Isus Krist, Sin
Boji utjelovio se i tako postao ovjekom, ali je tim posvetio ljudsku
narav. Kranstvo daje ovjeku najviu svrhu ivota, dozivlje mu u pamet
njegovo boansko podrijetlo i najuzvienije poslanje. No, kranska se
vjera razlikuje od ostalih vjera, ne dozvoljava ljudskoj naravi nagnue
na grijeh i pad ve zahtijeva od ovjeka da to junaki nadvlada.
Ljudska narav oslabljena istonim grijehom veoma je sklona grijehu
i nije sposobna prihvaati i zadravati u sebi boansku istinu kranstva
i bogoovjeanski smisao ljudskog ivota koji nam je objavio Isus.
Isus Krist, og i ovjek, ui nas ljubiti Boga i ovjeka, naeg blinjega.
Ljubav prema Bogu i prema ovjeku nerazdjeljivo su vezane. U Bogu
ljubimo i svoju brau, a u ljubavi prema ljudima, prema brai, oituje
se i ljubav prema Bogu: Ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u
nama i ljubav je njegova savrena u nama (Iv 4, 12). Krist je bio Sin
Boji i ljudski. On nam je objavio savreno sjedinjenje Boga i ovjeka,
ljudsko boanstvo s boanskom ljudskosti. No naravan ovjek veoma
teko prima ovu puninu ljubavi. Tenja k Bogu rastavlja ga od pove
zanosti s ljudskim, jer je spreman ljubiti Boga, pa u svojoj nespretnosti
ostaje hladan i okrutan prema ovjeku. U drugom sluaju tei za ovje
kom pun spremnosti za ljubav i sluenje ovjeku. Ali, dok to nastoji,
udaljuje se od Boga i hoe unititi pojam o Njemu, kao opasan i proti
van ovjeanstvu. Takvo je gledanje u humanizmu i ovjekoljubivom
socijalizmu. Tako, nakon to je pogaena bogoljudska ideja, razdvojena
je ljubav prema blinjemu, ovjeku, od ljubavi prema Bogu. U svojoj
nespretnosti ljudi napadaju kranstvo zbog svojih vlastitih pogreaka.
Pitanje odgovornosti i krivnje
Ljudska narav teko prima puninu kranske istine i njezin sadraj lju
bavi i slobode. Odatle proizlazi nepodnoljivost, fanatizam i okrutnost,
to su krani u povijesti esto inili. ovjek je preuzeo tek isjeak istine
i time se zadovoljio. Tek je neznatnoj manjini ostala pristupana punina
istine, punina svjetlosti. ovjek moe izobliiti bilo koju stvar, pa i najapsolutniju istinu moe upotrijebiti kao sredstvo svojih strasti. Apo
stoli koji su bili blizu Kristu, boanskom Uitelju, i obasjani svjetlom
njegove osobe, ipak su izobliili njegovu istinu. Shvaali su Njegovu
istinu, Njegovu nauku ogranieno i previe ljudski, prilagoujui se
ogranienosti svoga idovskog shvaanja.
Kad se napada srednjovjekovno kranstvo i kada se kranskoj vjeri
predbacuje nepodnoljivost, fanatizam i okrutnost, lomae inkvizicije,
redovito se to pitanje krivo shvaa i rjeava. Napadaj protiv kranstva
protiv kojeg se iznose stanovite injenice esto pretjerane, iako sigurne
nije zapravo napadaj protiv kranstva, ve je napadaj protiv krana
koji su iskrivljivali bit kranstva. Ispitamo li do kraja, ustanovit emo
da ljudi napadaju sami sebe. Znaajna crta srednjovjekovng katolicizma
162

jest naelo teokracije. 4 Po tom naelu Crkva je i previe postala slina

obinoj dravi. Papi se pridijevala odreena zemaljska vlast. No za sred
njovjekovnu nepodnoljivost nije odgovorna katolika Crkva, ve bar
barska narav tadanjeg ovjeka. Svijet tadanjeg vremena bio je pun
okrutnih nagona. Crkva je u takvim okolnostima nastojala urediti to
drutvo sklono anarhiji i naprezala se da ga ublai, da ga pokrani, no
u tome nije uvijek uspijevala, jer se tome previe odupirala barbarska
oporost ovjeka. Srednjovjekovni svijet formalno smatran kranskim
u zbilji je po svoj naravi bio napola kranski, napola poganski,
Crkvena je hijerarhija u svom sustavu, a to znai i s onim grenim
elementom, unosila u ivot Crkve vlastite mane; bila je astohlepna
i esto je iskrivljavala Kristovu istinu. Boanski je element u Crkvi
nedirnut i tako je mogao i dalje obasjavati ljude. Kristov je evaneoski
glas neprestano odzvanjao u svojoj istoi. Bez Crkve i bez kranstva
srednjovjekovni bi svijet okrutan kakav je bio nestao u krvi, i
duhovna bi kultura bila zauvijek izgubljena. Naime, moramo naglasiti
da je staru grkorimsku kulturu u njenoj najuizvienijoj batini sau
vala Crkva i tako predala novom svijetu. U srednjem vijeku redovnici
su bili jedini uenjaci, filozofi i intelektuaci. S druge je strane kran
stvo stvorilo viteki tip ovjeka u kojem je i prema kojem je ondanja
oporost oplemenjena i kultivirana. No moramo rei i to da je prirodna
drskost srednjovjekovnog ovjeka u mnogoemu bila prihvatljivija od
civilizacijske duevne praznine modernog i mehaniziranog suvremenog
ovjeka.
Pravoslavna Crkva nije poznavala inkvizicije, nije upotrebljavala slina
nasilja u pitanju vjere i savjesti, niti je fanatizam bio znak njezina
djelovanja. Prvi grijeh Pravoslavne Crkve bila je prevelika podreenost
dravnoj vlasti. Iskrivljavanja i ljudskih slabosti bilo je jednako u
Katolikoj i Pravoslavnoj Crkvi. Sve je to proizlazilo iz ljudske slabe
naravi upravo zbog toga to pripadnici Crkve nisu ivjeli po nauci Crkve,
po istini koju je Krist unio u svoju Crkvu. ovjek je u tom smislu morao
sebe okrivljivati zbog nepridravanja istine, a ne Krista koji je istinu
donio.
ovjek trai slobodu, ne eli biti niim prisiljen u djelovanju za dobro,
ali kad ne ini dobro, okrivljuje Boga zbog posljedica svoje neograniene
slobode koju mu je On udijelio. Zasienost ljudskog roda opainom proizala je od ovjeka, a ne od Boga, ne od Krista. Kristovu nauku ne tvori
onaj dio kranstva to ga i sami ljudi kritiziraju i opovrgavaju, jer nije
dobar.
U jednom Welsovu djelu nalazi se dijalog izmeu Boga i ljudi: Ljudi
se tue na ivot pun nevolja, zala, koji tako postaje nepodnoljiv. No
Bog odgovara ljudima: Ako vam se te stvari ne sviaju, nemojte ih
initi! Ovaj je dijalog znaajan po svojoj jednostavnosti i veoma po4

Sama rije oznauje Boju vladavinu. No to valja dobr o shvatiti. Nigdje

nije postojala teokracija u pravom smislu rijei, ve su ljudi kroz povijest
to tako nazvali, a prava e teokracija biti u slobodi i ljubavi na koncu
svijeta Berdjajevljeva je misao.
163

uan. Kranstvo je u svijetu okrueno neuvenim otporom sila zla. Ono

djeluje u tami, u tminama i neopire mu se samo ljudsko zlo ve i nadljudsko: sile pakla ustaju protiv Krista i njegove Crkve. One se ne bore
samo izvan protiv Crkve i kranstva ve i iznutra s namjerom da bi
Crkvu iskvarile a kranstvo izobliile. Odurnost koja je uzrok opustoenja vladala je u svetom mjestu, ali time to mjesto nije postalo manje
sveto, ba naprotiv njegova svetost sve jae sja! Kad bi ljudi posjedovali
odreeno duhovno zrenje (intuiciju),5 sigurno bi osjetili da dok iskriv
ljuju kranstvo i okrivljuju ga zbog zla za koje nije odgovorno time
razapinju Krista koji vjeno prolijeva svoju krv za grijehe svijeta.
Ne prosuuje se istina prema ponaanju ljudi; jo manje prema ponaa
nju ponajgorih ljudi. Treba gledati istini u lice i napajati se svjetlou
koja iz nje izbija. Ljudske odsjeve te istine valja prosuivati po najbo
ljima, a ne po najgorima. Kransku vjeru valja suditi po apostolima i
muenicima, po herojima i svecima, a ne po masi dua koje su napola
kranstke, a napola poganske, koje nam jedino iskrivljuju pravu sliku
kranstva u svijetu.
Kranstvo je bilo postavljeno pred dvije velike kunje, kunju progon
stva i kunja slavlja. Krani su nadvladali kunju progonstva i postadoe muenici i heroji. Bilo je to na poetku kranstva. Izdrali su pro
gonstva rimskih careva, a nadvladali su tu kunju progonstva i u nae
dane. 6 Mnogo je tee nadvladati kunju slavlja. Kad se Konstantin po
klonio Kriu i kad je kranstvo postalo slubenom vjerom carstva, tada
je doista poela duga kunja. Krani su esto sami postajali od progo
njenih progonitelji, poputali su kunjama kraljevstva ovoga svijeta i ovo
zemaljske vlasti. Tada su se uvukle u kranstvo one zloupotrebe, koje
su poslije postale uzrocima napada na kranstvo. Kranstvo nije odgo
vorno to ljudi nisu shvatili veselje njegova slavlja u svijetu i Krist je
po drugi puta bio raspet upravo od krana, koji su se smatrali njegovim
slubenicima na zemlji, a da nisu spoznavali ijeg su doista duha.
Crkva i grenici
Ljudi naeg vremena koji su se udaljili od kranstva rado tvrde da bi
kranska Crkva trebala biti sastavljena od savrenih ljudi, od svetaca.
Ujedno okrivljuju Crkvu to se u njezinim redovima nalaze toliki gre
nici, tolike nesavrene due, toliki lani krani. To je uostalom redovit
prigovor protiv kranstva. No takvima nije poznata sama narav
Crkve i oni zaboravljaju na njezino bitno poslanje. Crkva prije svega
postoji radi grenika, radi nesavrenih i izgubljenih meu ljudima.
5
Intuicija je neposredna spoznaja, uzmimo, Boga; no to je ili naravni ili.
nadnaravni dar, milost. Kod suvremenih egzistancijalista, a njima pripada
i Berdjajev, upravo se intuicija naglauje kao naravna sposobnost kojom se
ovjek susree- s Bogom i doivljava ga. Redovito spoznanje Boga u filo
zofiji se promatra kao spoznaja prirodnih stvari koje trae svoje konano
obrazloenje. U skolastikoj filozofaji poznato pod Quinque viae sancti
Thomae,
6
To se proirilo u nae vrijeme vie nego kad je Berdjajev pisao ove retke.

164

Ona prije svega mora pritei u pomo ovom svijetu, spasiti ga za vjeni
ivot i uzdignuti ga do neba. Bit se kranstva sastoji u sjedinjenju
vjenog i vremenitog, neba i zemlje, boanskoga i ljudskoga, a ne u
njihovu razdvajanju.
U prolosti se unutar kranstva pojavio jedan sektaki pokret, montanizam koji je tvrdio da Crkvu moraju initi iskljuivo savrena i sveta
bia. 7 Zahtijevao je da se nesavreni i grenici moraju iskljuiti iz nje
zina krila. Crkva je za montaniste bila zajednica kojoj je Duh Sveti
udijelio posebne darove i na taj se nain vei dio grenog ovjeanstva
nalazio izvan kranstva. Crkvena je svijest osudila montanizam i Crkva
je prigrlila raskajane grenike. Sveci su bedem i potporanj Crkve, ali
ona ne zavisi iskljuivo od njih, jer njoj pripada itavo ovjeanstvo koje
trai vlastito spasenje svim nainima moralnog usavravanja. Crkva je na
zemlji vojujua u borbi protiv grijeha i protiv zla. Ona jo nije prosla
vljena Crkva. Recimo da je Krist u svoje vrijeme bio uz grenike i ca
rinike. Zbog toga su ga farizeji optuivali. Crkva Kristova mora biti slina
Kristu: ne smije stajati samo uz savrene, ve mora biti i uz one koji
se gube. Kranstvo koje bi priznavalo samo ista bia bilo bi farizejsko:
samilost, opratanje i ljubav prema greeniku (pa ma kakvi bili njegovi
grijesi i pristupi) plod su kranske ljubavi i put njezinog savrenstva.
Montanizam je primjer maksimalizma u kranstvu. To je manjak lju
bavi, duhovna oholost i lani moral. Njegova se la pokazuje u tome to
najvie mogue savrenstvo zahtijeva od drugih, a ne od samoga sebe.
Odmah moemo dodati: Vi koji optuujete druge to nisu ostvarili i
stou, savrenstvo i svetost doista ne pomiljate na to da bi to sami
morali ostvariti na sebi. Oni, meutim, koji su istinski doprli do savr
enstva i svetosti ne obiavaju optuivati ostale. Sveci su i starci milo
srdni i blagi. Sami prema sebi moramo biti strogi, ali to ne smijemo biti
prema drugima. 8 Na taj emo nain izbjei licemjerju i apstraktnom
shvaanju kranstva, o emu je govorio Tolstoj. 9
Razvoj Berdjajevljeve misli o Crkvi
Ove misli koje Berdjajev pie u svom djelu O vrijednosti
kranstva
i nevrijednosti krana ne daju nam naslutiti ono to je Berdjajev nosio
u svojoj nutrini, kad je govorio o slobodi duha, o slobodi kranstva;
one govore o kranstvu promatranu egzistencijalno, koje je mogao izvr
sno uklapati u zapadnu filozofiju teistikog egzistencijalizma, temeljena
na -slobodi. U tom je smislu svoje misli o slobodi, koje je dobrano
uzimao iz Dostojevskoga, iz pseudomistike Jakova B6mea i Angelusa Silesiusa, uklapao u svoje razvojno shvaanje Crkve. Pa ak ni razlika,

7
Montan, zaetnik montanizma ivio je u drugom stoljeu. Umro je naj
kasnije
oko 179. g.
8
Starec u ruskim pravoslavnim manastirima je bio onaj monah koji je u
samom manastiru davao, uprisutnjivao razborit, duhovni i svetaki smisao
manastirskom ivotu. Berdjajev e prema pisanju Dostojevskog spominjati
kao stareca o. Tihona u Demonima i o. Zosimu u Brai Karamazovima.
9
Lav Nikola jevi Tolstoj je jedan od najveih ruskih knjievnika. Rodio se
9. IX. 1828, a umro 20. XI. 1910.
165

koju spominje izmeu Katolike i Pravoslavne Crkve u tom smislu to

Katolika ima svoje breme papocezarizma s kojim je povezana inkvizi
cija, to Pravoslavna, kae, nema, ali je optereuje cezaropapizam, pre
velika podlonost dravi ne daje nam naslutiti velikih razlika izmeu
Pravoslavne i Katolike Crkve. Stoga nam on govori vie o Kranstvu
openito pa ak i o Crkvi koju promatra pod openitijim vidom. No poslije
e se njegova misao o Crkvi kristalizirati u egzistencijalnom gledanju,
a tu e se i opet i Katolika i Pravoslavna Crkva nai pod udarom njegove
kritike.
Znamo! da je Berdjajev veliki Rus, zaljubljeni pravoslavac, pa nam
ovo izvanjskim gledanjem eli nametnuti misao da se on kad govori
o Crkvi u svom egzistencijalnom gledanju na Crkvu izraava pozitivno
o pravoslavlju. Meutim, ta bi misao bila posve kriva. On pie: Crkva
je daleko vie od bilo kakve vidljive organizacije, ona je djelovanje.10
Berdjajev tako izgrauje svoj pojam prave Crkve. Ne moe se ona
poistovjetiti ni s katolicizmom, ni s pravoslavljem, niti bilo s kojom
socijalno-religioznom institucijom. Crkva je neto to se ne moe vidjeti
ni opaziti. Ona stoji kao nevidljiva realnost koja na svoje egzistiranje
upuuje putem vjere. 11 To bi bila zapravo mistina Crkva ili Crkva slo
bodne unutarnje povezanosti. On je naziva Ivanovom Crkvom nasu
prot vanjskoj, zakonskoj Crkvi Petrovoj. Ona posljednja i nije nita
drugo ve socijalizacija i zakonodavstvo vanjskog naina onoga to je
bitno, to je sakrivena realnost prave Crkve, a oituje se u bilo kojoj
drutveno-institucionalnoj Crkvi bilo katolikoj, pravoslavnoj ili pro
testantskoj. Stoga katolika nauka, upozorava on, i ima distinkciju
tijela i due Crkve. Ova unutarnja dua crkve tijelo je Kristovo
koje zahvaa svu beskonanost kozmikog ivota. 12 Crkva nije kraljevstvo
Boje na zemlji, ve priprava za to kraljevstvo u itavom svijetu. U
tom smislu se govori o opoj Crkvi. Vanjske socijalne religiozne orga
nizacije nisu stvar Boja, one su carskog, vladalakog karaktera. To je
neto drugo od prave Crkve, koja je nevidljiva, puna slobode i ljubavi,
dakle od mistine, slobdne, duhovne Crkve. To je vanjski institut koji
mora podnijeti mnogostruku kritiku; neto posve drugo od Berdjajevljeva
pojma prave crkve.
Ve smo naglasili Berdjajevljevu misao: Kranska Crkva nije, kako bi
neki htjeli, zbor ili skup savrenih krana. Naprotiv: Crkva ima u sebi
naj razliiti j ih krana: dobrih i zlih, savrenih, ali i nesavrenih. Doista
je tako da su sveci temeljni stup i tvrava Crkve; njihova se djelatnost,
kao i Kristova, mora protezati na grenike. U tom e oni imati vanu
ulogu. To e biti trijumfirajui momenat savrenosti Crkve mistinog
tijela Kristova. 13

10
N. Berdjajev, Odgovor protojereju S. Cetverikovu: Put' 509 str. 4849.
11
Isti, Filosofia svobodnogo duha U, str. 101. CeirfooV est* mevidnaja ve',
ona prinadleit k miru nevidinvh veej, oibliaenvh veroju, ona sokrovenaja
duhovna
ja realnost'.
12
Isti, Filosofia svobodnogo duhas str. 200, 216-218. Razdelenie proizolo v
carstva
kesarja. Carstvo Boie moet byt li edino.
13
Isti, O prirodi vere, Svetosavlje, 19333 str. 175. Odgovor protojereju Cetve
rikovu, Put' 50, str. 3536, 45.
166

Zbog optereenosti tradicijom i socijalnim shvaanjima Katolike ili

Pravoslavne Crkve Berdjajev se rade naziva kraninom nego pri
padnikom bilo koje socijalne organizacije. Smatra se egzistencijalnim
kraninom koji pripada jednoj stvarnosti koja se nee objektivirati,
preokretati u idol bilo koje historijsko-socijalne organizacije, ve koja
e ostati zajednica duha: sabornost, communaute, to bi oznaavalo
istu savjest u povezanosti s drugim istim savjestima. Ta savjest prije
svega treba posjedovati slobodu, a ne biti vezana utjecajem svijeta i
i socijalom sredinom koja je moe iskvariti.
Od takvog shvaanja posve je drugo Crkva kao socijalna stvarnost,
organizirana i voena auktoritetom. Takva Crkva je uvijek ispreple
tena zakonima socijale organizacije, koja po sebi moe biti i protivna
drugoj socijalnoj organizaciji. Crkve se pozivaju na neki nepogreivi
tribuna!. Svi oni koji to ine poklonici su vlasti; oni pripadaju Crkvi
kao socijalnoj organizaciji i nisu proivljeno pripadnici vlastite slobode,
koja mora stajati iznad bilo koje presude vlasti. U smislu pripadanja
Crkvi i to pravoj Crkvi, kako bi rekao Berdjajev mora se braniti
potpuna sloboda. On kae da ostaje pravoslavac, ali samo u granicama
svoje slobode, ne nametnutim zahtjevima bilo koje hijerarhije.
Crkva o kojoj on govori mora prije svega imati pred oima ovjeka,
njegovu osbnost i njegovu slobodu. U tom smjeru mora Crkva djelo
vati, pozivajui k sebi, a ne nameui norme svojim autoritetom. Autori
tet je doveo do rasula, a sloboda vodi k jedinstvu. Kad se u Rusiji
osnivala iva Crkva,-to je moglo znaiti samo jedno: da ona nee
spasiti ni Rusiju ni pravoslavlje. Zato? Zato jer osnivai nisu imali
smisla za duhovne vrednote ovjeka. Osnivai su bili, veli Berdjajev,
nasljednici slubenog birokratskog, sinodalno-ober-tuilakog pravoslav
lja, a ne mistinog pravoslavlja, pravoslavlja svetaca, monaha, putnika
bogomoljaca, mistine narodne pobonosti. Preporod Crkve mogu je samo
kroz mistiku, kroz duhovne sfere, kroz slobodu.14
Tim se ne smije misliti na to da bi se Crkva morala odvojiti od onih
koje je zahvatio socijalno-revolucionarni pokret. Ba naprotiv: Crkva
ne smije njemu poputati, ve mora biti s onima koji se izlau strano
duhovnim opasnostima, jer ih i protiv volje zahvaa val bezbotva.
Crkva ne smije biti nikako klasno obojena. Ona mora uvijek biti za
ovjeka, pripadao on bilo kakvoj klasi, ali ga treba gledati s njegovom
slobodom. Pa i onda, kad takvi ljudi nanose Crkvi potekoe, ona za njih
mora imati razumijevanja i osjeaja, jer su ljudi.
Budunost Crkve ne stoji na utilitarno-politikim temeljima Berdja
jev oito iba revolucionarne prilike u Rusiji i odnos Pravoslavne Crkve

14

Isti, Duh i realnost, str. 51. Pari, 1937, Odgovor protojereju S. etverikovu,
Put3 5:0, str. 39; Postoji li u pravoslavlju sloboda misli i savjesti Put', 59,
str. 4647; Ortodoksija i ovjenost, Put' 53, str. 64; Zivaja cerkov i religiozno
vozrodenie Rossii, Sofia I, 1923, str. 134.
167

prema nastalom stanju ve u rtvi, nesebinosti, koja e biti proeta

duhovnim gledanjem. Ovo je priprava, odnosno takvo gledanje na Crkvu
je priprava na kraljevstvo Boje. Mi ivimo u dvostrukom planu: pri
rodnom i duhovnom, zakona i blagodati, nude i slobode; preva Evane
lju je kraljevstvo Boje katastrofa za plan zakona, nude i prirode.
Ono je za sve to sudnji dan.
Ne moe se meutim identificirati Crkva na zemlji s kraljevstvom Bojim.
Crkva nije to carstvo i kraljevstvo. 15 To je dodue posve razumljivo i
izvodivo iz Berdjajevljeva shvaanja slobode, koja ide svojim putem,
a ne trpi nikakva odreenja. Kraljevstvo Boje pretpostavlja djelovanje
duha koji ide svojim slobodnim putem, svojom unutarnjom slobodom.
Ta tei za unutarnjim preobraajem ovjeka i svijeta. Sve to prilazi i
dolazi neprimjetno. No nita od toga nije mogue bez slobodnog ovje
kovog djelovanja.
Berdjajev je zaotrio svoje stajalite u odnosu na slubenu Rusku pra
voslavnu Crkvu, i to upravo gledaju filozofski, egzistencijalno na
svoju slobodu, a ne realistiki, zbiljski, onako kako je to mogue. Nije
tako teko uvidjeti da se mistino pravoslavlje, pravoslavlje svetaca,
nalazi u okviru sinodalno-ober-tuilakog pravoslavlja, ali da ga
mistino pravoslavlje nadvisuje i nadahnjuje. A cijepanje na njegovo
egzistencijalno kranstvo nije gledanje u okviru vjerske ljubavi, ve
samostalno slobodnog filozofiranja, koje previe gleda na juridiko-socijalnu stranu, a premalo na spoj juridiko-socijalnog i mistinog.16
To1 je fundamentalni problem odnosa izmeu slobode, kako je shvaa
Berdjajev, i Crkve koju shvaa na spomenuti nain.
Moemo li ipak neto nauiti?
Moemo. Prije svega to da Berdjajev odbija svaku podjeljenost u svojoj
tzv. Ivanovoj Crkvi. Trai jedinstvo. To emo nai u ljubavi Evanelja
i evaneoskog ivota. Silno ga je smetalo ne samo nejedinstvo Ruske
pravoslavne Crkve u njegovo vrijeme ve i svih kranskih Crkava u
svijetu. To je za njega bio dokaz da to ne moe biti Kristova Crkva ili
Kristovo kranstvo, ve ljudska tvorevina. I on osjea tekou jedno
i drugo spojiti odnosno odijeliti, ali mu je sasvim jasno jedno: nai se
u Kristovoj ljubavi. Sigurno ga u tom optereuje osuda pape Hormuzda
da katolicima ili latinima nije dozvoljeno moliti zajedno s grcima ili
pravoslavcima, 17 dok Krist moli za sve da budu jedno! Ili Celularijeva

15
Isti, Postoji li u pravoslavlju sloboda misli i savjesti, Put3 59, str. 55; O
personalistikoj i univerzalistikoj misiji Rusije, Bogdan Radia, Agonija
Evrope, str. 19899; Filosofia neravenstva, str. 2368.
16
Isti, Odgovor protojereju S. etverikovu, Put' 50, str. 49; E. Porret, ha
philoophie hr&tienne en Russie Nicolas Berdiaeff, str. 1620, Neuch&te
1944.
17
Juraj Kolari, Pravoslavni, Zagreb, 1985. To se odnosilo na one koji nisu
u jedinstvu s Katolikom Crkvom i na moljenje prigodom euharistijske slube.

168

optuba latina zbog njihovih hereza; 18 upozorimo da su te optube nale

svoje proirenje i primjene u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi toga vremena.
Zapravo, konani se raskid odigrao 1054. g. u tadanjim povijesno-politikim prilikama. 19 Poslije Berdjajevljeve smrti dogodilo se ono to bi ga
sigurno obradovalo kao gest pomirenja i jedinstva, a ne razdvojenosti.
Iz zajednike izjave pape Pavla VI. i ekumenskog patrijarha Atenagore
I, kojom je 7. prosinca 1965. obostrano dokinuto izopenje, proizlazi da
su ekskomunikacije bile uperene protiv pojedinih osoba, a ne protiv
samih Crkvi. Tako moemo reci da dogaaj iz 1054. g. nije znaio i ko
naan prekid crkvenog zajednitva izmeu Rima i Carigrada. Teko
je, dakle, rei kada je tono dolo do raskola. 20
No da se on odraava kroz povijest to je sasvim sigurno. To je, dakako,
navodilo Berdjajeva uz ono to je svojom slobodom u egzistencijalnom
filozofiranju poeo naglaavati svoju Ivanovu Crkvu, koja bi u duhovnom
smislu i na temelju prave slobode bila ono to Krist trai: da svi budu
jedno! To, dodue, Berdjajev ne obrazlae kao mogunost za svakoga,
ve kao dar pojedincima koji moraju nastojati da svi budu jedno!
To je u njegovoj filozofiji jedan put, stvaralako djelovanje, slobodno
pripravljanje za nastup kraljevstva nebeskog.
Dakako, za Berdjajeva ni Pravoslavna ni Katolika Crkva nije u nje
govu shvaanju Ivanova Crkva. Ali Berdjajevljevo razmiljanje o
Crkvi moe nas voditi prema veem sjedinjenju kranskih Crkava. To
je njegov put i tenja, to ne znai da je njegovo filozofiranje posve
ispravno.
Zakljuak
Povijest raskola i nastojanje oko ponovnog jedinstva, kako nam, s vie
ili manje emocija i ispravnog tumaenja stvari, pokazuju povjesniari,
trebamo objektivno promatrati. Bez toga ne moe biti ozbiljena Isusova
nauka i molitva: da svi budu jedno.
Ako bismo u tom smislu pogledali Berdjajevljevu domovinu Rusiju, onda
bismo u njoj lako prepoznali Homljako vijevu misao o Crkvi, koja nije
jedinstveno prihvaena ni u smislu sabornosti pogotovo ne u eksten
zivnom smislu, iako bi bila blia Berdjajevljevu miljenju sabornost u
intenzivnom smislu, u dubini duhovnosti. No Homnjakov je pisao i to
18
To je vie proizlazilo iz politikih neprilika. Leon IX (10491054), da bi se
zatito od Normana, uao je u junu Italiju, koja je u crkvenom pogledu
pripadala carigradskom patrijarhu Mihaelu Celulariju kojemu se tada pru
ila prilika da napadne papu i Zapadnu Crkvu. Optube su bile gotovo bezznaajne i smijene, kao i one dvjesta godina prije u vrijeme Focija: krivo
vjerje, upotrebljavanje beskvasnog kruha u misi, post subotom i izostavljanje
rijei aleluja u korizmi. Vidi o tom: Juraj Kolari: Pravoslavni, Zagreb,
1985,
str. 1832.
19
Juraj Kolari, isto, str. 32.
20
Karl Bihlmeyer-Herman Tuchile: Kirchengeschichte, II, Paderborn, 1960,
str. 98101; Hubeort Jedin, Crkveni sabori Kratka povijest, Zagreb, 1980,
str. 18; usp. Juraj Kolari, isto str. 33.
21
J. Kolari, nav. dj., str. 179208.

169

da: :Slaven ne moe biti iskren Slaven izvan pravoslavlja, pa je ova

misao u naim okvirima primila malo proireno znaenje laika Jovana
Cvijia da onaj ko brani srpstvo uva u to vreme i pravoslavlje, ko
je veran pravoslavlju odan je u isto vreme srpstvu. Jer po shvatanju
naroda i pravoslavlje i srpstvo je od vajkada bilo veliko i sveto.32
Ta je misao, oito, suprotna Berdjajevljevu shvaanju jedinstva kran
stva i Crkve koje je u njegovoj Ivanovoj crkvi pogreno shvaeno per
excessum, dok je Homnjakovljevo i Cvijievo miljenje krivo per defectum.
Dr. F. Grivec u svojoj knjizi Pravoslavlje, u vezi s pogrenim mislima
Homljakova: Slaven ne moe biti iskren Slaven izvan pravoslavlja,
pie o shvaanju Vladimira Solovljeva o pravoslavlju ruskog naroda.
On strogo razlikuje, kae, izmeu istinskoga (pravovjernog) pravoslav
lja ruskog naroda i protukatolikog lanog pravoslavlja... Ruski narod
ne zanima astohlepnost i protukatolika mrnja grkoruske hijerarhije
i ne razumije bogoslovske netonosti, fikcije, koje su plod grke protukatolike mrnje. Ruski je narod s istim propovijedanjem primio kran
sku vjeru i pobonost. U pobonosti ruskog naroda iie nalazimo protukatolikih vjerskih razlika kao to je filioque, ve moemo opaziti
iskrenu pobonost prema Majci Bojoj kao i kod katolika. Zato je Vla
dimir Solovljev za sebe rekao da je sin pravovjernog naroda i Pravo
slavne crkve, koja ne govori i ne nauava onako kako to diktira svjetov
na vlast, ve kako to nauavaju sveti oci i njihovi uenjaci. 23
Ta bi misao bila daleko blia idealu Berdjajevljeve Ivanove Crkve,
koja Bi se ipak temeljila na svetom monatvu, svetim isposnicima, sve
tim traiteljima istine, svetim asketama i misticima koji prije svega ljube
Boga.24 To naravno, ne vrijedi samo za pravoslavce ve i za katolike, i
za sve vrste krana, to, dakako, ne znai da se u tom smislu prihvaa
zamisao Berdjajevljeve Ivanove crkve, ve samo to da bismo svi
zajedniki uznastojali stvoriti jedinstvo s Bogom i vjernicima.
U tom smislu za katolike Zakonik kanonskog prava u kanonu 755, 1.
veli: Sav Biskupski zbor, a prvenstveno Apostolska Stolica imaju zadau
da kod katolika podupiru i vode ekumenski pokret, ija je svrha obnova
jedinstva meu svim kranima, koje je Crkva duna promicati po Kri
stovoj volji. A u 2. istog kanona itamo: isto tako zadaa je biskupa
i, prema pravnoj odredbi, biskupskih konferencija da promiu to jedin
stvo i da prenia razliitim potrebama i prilikama daju praktine od
redbe, vodei rauna o propisima koje je donijela vrhovna crkvena
vlast.
Misao ovog kanona je ostvarena kod nas i uosnivanju Biskupske komi
sije za ekumenizam (17. lipnja 1967.), kojoj je zadaa uz molitvu to
22
Vjesnik, 1967, 427, 1; J. Kolari, nav. dj., 203.
23
F. Grivec, Pravoslavlje, Ljubljana, 1&1B, 65. Sasvim protivno pie F. M.
Dostojeviski, v. V. Mileor-Lanter; Dijalektika ideja Dostojevskog, Beograd, 1986,
23,
, .
24
Karira Onasch, Einfurung in die Konfessionskunde der orthodoxen Kirchen, Berlin, 1962, 204; N. Berdjajev, Zivaja Cerkov i religiozno vozrodenie
kossii, Sbfia I, 1923, 134; N". 3eir<ljajev3 O prirodi vere, Svetosavlje, 19334 175.
170

dublje poznavanje stvari raskola i dakako uklanjanje hereza, koje u

poetku nisu niti postojale, ve ih je nagomilala drutveno-povijesna
zbilja ljudskog a ne boanskog elementa u Crkvi. U naim krajevima,
sasvim sigurno, vie nacionalnoga i emotivnoga nego duhovnoga. Moda
je to najvei uzrok koji spreava dublje ekumensko prouavanje i zbli
avanje, a to biva osobito onda kad na crkvene ljude djeluju misli onih,
koji nemaju nita sa crkvenou, duhovnou, s Bojim stvarima.
Dakako da nas to
stva meu nama i
govora o stvarima
ve molitve: da svi

nee pribliiti jedinstvenom gledanju i ivotu kran

u nama. Stoga je veoma dobro izabrana metoda raz
u kojima se kranske Crkve slau, to vodi do Isuso
budu jedno!

Berdjajevljev je put u tom smislu filozofski gledano sigurna tenja

k jedinstvu. Praktino on sigurno ne iskljuuje iz svog kranskog na
stojanja ulogu Evanelja u ivotu krana kao najvaniji put do jedin
stva. U tom bi smislu za nj bila, teoloki gledano, nelogina misao, koju
je svojedobno izrekao g. Danilo Krsti, vikarni episkop patrijarha Ger
mana, koji je katolicima osporio valjanost njihovih sakramenata. 25 Ne
dopire li ta tvrdnja do nekih povijesno znanih makinacija, u kojima*
je vie vidljiva u Bojoj Crkvi emocionalna snaga, a ne prava istina, ono
to Bog hoe.26
Ne znam kako bi Berdjajev gledao na g. dra Atanazija Jevtia, profe
sora Teolokog fakulteta Srpske pravoslavne Crkve u Beogradu, koji je
pripustvovao kao promatra na sjednici Vijea za ekumenizam BKJ
(30. rujna 1975) i izjavio da je za Pravoslavnu Crkvu neprihvatljivo i
nemogue zajedniko moljenje i molitveno optenje sa nepravoslavnima
i svim onima koji su van optenja u pravoj veri i bogoslubenom-evharistijskom ivotu Pravoslavnee crkve. 67 Moda je vea tekoa od ovih
izjava to to Srpska pravoslavna Crkva nije to dosad niti demantirala,
a niti slubeno komentirala. 28
Veliki pravoslavac i Rus Nikolaj Berdjajev to nikako ne bi prihvatio
gledajui na svu povijest Crkve sa svim ljudskim negativnim elementima,
ve bi se oslanjao mnogo vie na Boju snagu milosti, na Boji dar,
koji isti i oplemenjuje ono to je samo ljudsko.

25
Juraj Kolatrii, isto, str. 187; Glas Koncila, 1069, 22, 67.
26
Mislim da je lanak g, Vae Ivoevia, Pogled na bogoslovsku misao u filo sofiji Nikolaja Berdjajeva, Pravoslavna misao, 1978, 85103, veoma instruk
tivan, no neto je piscu izmaklo u biljeci 67: Ne bismo se sloili s milje
njem J. Kribla da je pravoslavna antropologija slabo razraena. To, naime,
nije moja misao, ve misao Nikolaja Berdjajeva koju ja navodim u spome
nutom
tekstu moje studije: Berdjajeva antropologija.
27
Vesnik, 1976, 637, str. 3; Juraj Kolari, isto, 187. ini mi se da u ovu
kategoriju miljenja spada i sve ono to sam primio od g. D. Trufumovia, u
hitno-preponuenom listu od 20. VII. 1981. u veizi s mojom monografijom:
MISLI uz Berdjajevljevu vrijednost kranstva i nevrijednost krana,
gdje g. Trifumovi pogreno tvrdi u svom listu: Za Pravoslavnu crkvu koju
Berdjajev predstavlja u slici kao Orkvu Jovanovu... To Berdjajev nigdje
ne veli u obrazlaganju Petrove i Ivanove crkve, kao to smo to< ve naglasili.
Ovo dakako nije hitan odgovor, ali ipak upozoravajui na ono to je blie
istini.
28
Juraj Kolari, isto, str. 187.
171