Вы находитесь на странице: 1из 125

Značaj rimskog prava (9-10 str)

Prvi razlog je značaj u istoriji uopšte. Rimsko pravo je dio nasljeđa iz antike, koje je bogato i
raznovrsno, iako ima mišljenja da je ono danas nepotrebno. Rimska država je bila velika i dugovječna.
Na njenom primjeru možemo uočiti kako nastaje jedan politički i pravni poredak, kojim se mehanizam
prava prilagođava životu, kakav je odnos prava i privrede.
Drugi je razlog u značaju rimskog prava na ovim prostorima. Savremeni pravni sistemi dijele se na
dvije grupe: oni koji su nastali na tradiciji rimskog prava (zemlje ''civilnog'' prava) i koje su se razvile
pod uticajem engleskog pecedentnog sistema (common law). Porodici civilnog prava pripada čitava
kontinentalna Evropa. Zajedno sa grčkom filozofijom rimsko pravo predstavlja najviši domet
najdragocjenije iskustvo antičke civilizacije. Ono je stvorilo jednu dobru pravnu tehniku i
terminologiju, dalo rješenja problema koji se mogu pojaviti u svakom pravnom sistemu. Evropa je u
srednjem vijeku preuzela (recipirala) rimsko pravo, a prve građanske kodifikacije su potomci zbornika
rimskog prava , sastavljenog za vrijeme Justinijana (Corpus iuris civilis). Tako su do današnjih dana
sačuvani neki institute rimskog prava: podjela stvari, zaštita svojine, državina, službenost, klasifikacija
ugovora.
Treći razlog: rimsko pravo je uvod u savremeno građansko pravo. Ono nam omogućava bolje
shvatanje ustanova privatnog prava. I na kraju zahvaljujući rimskom pravu u jednom kontinuitetu
počev od srednjeg vijeka, zbog njegovog autoriteta i prestiža, latinski pravni termini i pravne izreke su
i danas u upotrebi.
Jedna od prvih nauka koja je bila predmet univerzitetskih studija bilo je rimsko pravo i pravni fakulteti
su nastali u XI vijeku u Italiji.

Uzroci pravničke genijalnosti Rima (10-14 str)


1. Rimljani su dosta rano otkrili neke pravne institute koje i vrlo civilizirani narodi starog vijeka tek
naslućuju: službenosti, svojinu (kao pojam), posjed, krivicu, naknadu štete, testament.
Rimljani su uprkos sukobima između plemena, među patricijima i plebejcima, ostvarili državu koja je
obuhvatala ne samo Latine, već gotovo sve narode Mediterana. Ta ogromna i trajna država, osvojena
oružjem i političkom lukavošću, a održavana vještinom balansiranja i manipuliranja, bila je podloga,
onaj korijen iz kojeg je izrastao najveličanstveniji pravni sistem koji do tada istorija poznavala.
Rimljani su narod sa malo mašte. Njihova religija je dječački naivna u poređenju sa velikim sistemima
koje je dao Istok. Ali su imale druge vrline: mudrost, lukavost, upornost, dobro poznavanje ljudske
prirode, smisao za organizaciju i oporu duhovitost. Taj smisao za praktično dao je pečat svim
elementima njihove civilizacije. Ali sve ili gotovo sve što su podigli Rimljani namjenjeno je ljudima.
2. Drugi razlog je u veličini i trajanju rimske države. Grci imaju veliki broj malih država, što je
omogućilo njihovim misliocima da dođu do nekih saznanja o postojanju razlika ali i zajedničkih
elemenata među pravnim sistemima. Ali je tek velika teritorija i znatan broj stanovnika na njoj bio
temelj na kojoj je ponikao pravni system koji se izgrađivao tokom trinaest vekova.
3. U Rimskoj državi postojalo je tržište za koje svijet ranije nije znao. Rimljani su prekoračili granicu
koja dijeli predistoriju od istorije u pogodno vrijeme i na pogodnom mjestu. Rimljani su uspjeli
zavladati širokim područjem Sredozemlja, koje je od davnina upućeno na trgovinu. Veliki gradovi bili
su potrošački centri. Luksuzne potrebe, specijalizacija provincija u proizvodnji – sve to je podiglo
promet roba i usluga na neviđeni nivo.
4. Zahvaljujući tako razvijenom prometu dobara i usluga, rimsko pravo je razvilo odgovarajuće
svojinske oblike i ugovore. Ono stvara pojam svojina, otkriva suštinu ugovora (pravnik Pedije), dolazi
ne samo do pojma krivice, već i do tako iznijansiranih stepena nehata da savremena prava gotovo ništa
nisu mogla da dodaju. Tokom svoje istorije rimska svojina je prošla kroz više oblika, ali je u prvom
redu i najduže to tipična privatna svojina.
5. Rimsko društvo je imalo slojevitu i dinamičnu strukturi. Sam rimski narod razdirao je sukob između
raznih interesa, u prvom redu između patricija i plebejaca. Kasnije se u okviru države uključuju Latini,
pa tokom republike Etrurci, Grci, Egipćani, Iliri, Kelti, Jevreji i mnogi drugi.

1
6. I pored velikog doprinosa samih Rimljana pravo koje je nastalo u državi koju su oni stvorili nije
bilo samo rimsko. Rimska imperija je bila tzv “melting pot” i različitih naroda i njihovih pravnih
sistema. Rimljani su imali sluha za dostignuća drugih civilizacija. Osvajajući prostore i pokoravajući
narode, oni su usvajali mnoge njihove tekovine. Tako je rimska država u izvjesnom smislu sinteza
cjelokupnog antičkog iskustva u politici i pravu.
7. Jedan od razloga za veliki doprinos Rimljana u pravu je i važnost prava, veliki ugled pravne nauke
u rimskom društvu. Rimljani ne uvažavaju filozofiju, ali pravo, politika, vojne vještine i govorništvo
bili su na velikoj cijeni.
8. Rimski zakoni su dobijali ime po predlagaču. Tako su članovi Skupštine i Senata imali mogućnosti
da svoje ime ovjekoveče ako uoče neku potrebu i predlože zakon koji će je zadovoljiti.
9. Jedan od osnovnih razloga za veličinu rimskog prava treba tražiti u strogom poštovanju zakona i
starih običaja. Za njih je Zakon 12 tablica bio svetinja i nikada nije bio formalno ukinut. A život se
mijenjao I u toj potrebi dad a prilagode stare propise novim potrebama rimljani su izgradili veliku
vještinu tumačenje, čime nadograđuju pravni sistem.
10. I još jedan razlog koji nije baš najvažniji je da su Rimski pravnici rješavali samo praktične
probleme, koje im je život nametnuo. Da bi učenicima pokazali domašaj nekog pravila u praktičnoj
primjeni oni su izmišljali primjere.

Dvostruki karakter rimskog prava (14-16 str)


Rimsko pravo je robovlasničko ali ima neke odlike i rješenja koja imaju univerzalni karakter koji ga
čini prihvatljivim i u srednjem vijeku i danas.
Rimsko pravo, moral i literatura, pružaju brojne dokaze o svom robovlasničkom karakteru. Materijalna
osnova rimske civilizacije je gotovo cijela sagrađena robovskim radom, a njena kulturna nadgradnja
isključivo radom slobodnih i to pripadnika najviših staleža. Rob je deo imovine, stvar. Rimsko pravo
ne priznaje robu svojstvo lica u pravu servus nullum caput habet. Prema jednoj senatorskoj odluci
(Senatus consultum Silanianum), ako se desi da rob ubije gospodara, a to se dešavalo, svi robovi koji
se zateknu u zgradi osuđivani su na smrtnu kaznu. Zato što je fizički rad prepušten robovima, društvo
prezire svaku proizvodnu aktivnost, naročito za naknadu. Tek krajnja bijeda primorava sirotinju na
najmni rad. Rimljanima nije padalo na pamet da svoje izume koje su koristili u gladijatorskim igrama
primjene da bi unaprijedili proizvodnju, jer kako kaže Ciceron njiva na kojoj kopa rob tu nema ništa
dostojnog slobodnom čovjeku”. Osnovna proizvodna snaga od početka pa do kraja antičkog svijeta
bile su mišice ljudi i životinja. I pravni režim nosi tragove ovakvog odnosa prema proizvodnom radu.
Nijedan grčki ili rimski mislilac nije se pobunio protiv ustanove ropstva. Smatrali su je prirodnom
pojavom, raširenom i prihvaćenom od svih naroda.
Međutim rimsko pravo ima i neke van klasne univerzalno prihvaćene osobine. U pravnom poretku
nalazimo mawe normi koje imaju robovlasnički karakter. Odnos prema robu manje je regulisan
pojedničanom pravilima, a više opštim pretpostavkama sistema. Jedna od njih je da rob nije subjekt,
već objekt, predmet svojine. Druga je patria potestas. Porodični starješina je imao gotovo despotsku
vlast prema ukućanima, a posebno prema robovima. Rimski normativni sistem ne reguliše samo
odnose između klasa, već i unutar njih. Ona određuje prava i obaveze učesnika pravnog prometa,
prodavaca i kupaca, zajmodavaca i zajmoprimaca, advokata i klijenata. Sve su to subjekti koji
pripadaju robovlasničkoj klasi, pa zato ta pravila imaju vanklasni, tehnički karakter pa otuda je bila
moguća njihova primjena i Vizantiji, u feudalnoj Evropi i građanskom društvu.

Da li je rimsko pravo- zaista rimsko (16-17 str)


Rimsko pravo došlo je do nas u jednom kontinuitetu primjene i prerade, sa brojnim naslagama, počev
od glosatora i postglossatora u Italiji iz vremena rane renesanse, pa preko srednjovjekovne recepcije i
primjene u građanskom društvu. Rimsko pravo zna za opšta, načelna rješenja, naročito u zakonima. Ali
to je samo manji dio njegovih normi. I naredbe magistrata tzv. edikti i rješenja do kojih je dolazila
pravna nauka bavili su se slučajevima iz prakse. U tom pogledu ovo je pravo bliže tzv. precedentnom
pravu, kavo je anglosaksonsko, nego pravima kontinetntalnog tipka, koja rješewa zasnivaju na opštem
pravnom pravilu. Rimski pravnik Javolen otvoreno kaže da je definisanje u pravu opasno. Većinu tih
definicija i opštih normi dali su, ne Rimljani već potonji tumači njihovog prava.

2
Danas je teško odvojiti šta je izvorno rimsko, a šta plod tumačenja. Iako ne daje stvarnu sliku, ono ima
neke prednosti, jer nam približava pravni poredak Rimljana. Takva vizija rimskog prava kroz prizmu
kategorija kojim se danas služimo, iako je suština neistorijska, odgovara potrebama da ovaj predmet
posluži kao neka vrsta uvoda u savremeno privatno pravo.

Izvori saznanja (17-19 str)


Osnovni izvori saznanja kako je izgledalo rimsko pravu su pisani dokumenti, kao i crteži, skulpture,
ostaci građevina itd. Pisana riječ antičkog Rima je preživjela pravu katastrofu jer su pisali na papirusu,
navoštenim drvenim pločicama i pergamentu koji nisu mogli odoljeti vlalžnoj Sredozemnoj klimi i
zubu vremena. Sem izvora uklesanih u kamen ili izlivenih u bronzi veoma malo je pouzdanih izvora.
Većinom su to prepisi prepisa. Sve izvore za saznanja kakvo je bilo rimsko pravo možemo podijeliti na
pravne i vanpravne.
Pravni su : zbornici, zakoni, djela pravnika, sačuvani dokumenti.
Vanpravni su: spisi istoričara, književna djela, kao i knjige filozofa, retora i gramatičara.
Iz klasičnog perioda sačuvano je malo. Najvažniji izvor su Gajeve Institucije, udžbenik iz II vijeka
n.e. pronađen na palimpsestu. Sačuvani su u nekim barbarskim zbornicima iz ranofeudalnog doba i
odlomci iz dva djela klasičnih pravnika: Ulpijanove Regulae i Pavlove Sententiae.
Iz postklasničnog perioda sačunava je zbirka imperatorskih naredbi iz V vijeka n.e. Teodosijev
kodeks.
Najvažniji izvor je djelo vladara Justinijana. Njegova kodifikacija (Corpus iuris civilis) nastala je u
istočnom dijelu carstva, budućoj Vizantiji. On sadrži ne samo carske odluke već i odlomke iz dijelova
učenih pravnika uz naznaku odakle je svaki fragment uzet. August je napisao politički testament (Reg
gestate divi Augustus) na mermernim pločicama i daje podatke o državnom ustrojstvu i nekim
pravnim institutima ranog principata. I djela nepravnika: književnika, istoričara, filozofa i gramatičara
daju veliki broj podataka o rimskom pravu. npr. U Plautovim komedijama i sl. Zahvaljujući kojima su
izvršene rekonstrukcije tzv. kraljevskih zakona (leges regiae), kao i Zakona 12 tablica.

Četiri perioda Rimske historije (20-21 str)


Istorija Rima traje od 754. g. stare ere kada je osnovan grad pa sve do 476 godine nove ere kada je
zbačen poslednji vladar Zapadnog Rimskog carstva.
Uobičajena podjela rimske istorije je na četiri perioda
1. doba kraljeva ili nastanak države (754 g prije Hrista – 509 g prije Hrista)
2. Period republike (od 509.g. do 27.g. prije Hrista)
3. principat (27.g. prije H – 284. nove ere)
4. dominat (od 284 – 476 ili 565 g nove ere)
Oko 250 godina (754-590 g. stare ere) je bilo potrebno da se rimska rodovska organizacija pretvori u
državu. To je djetinjstvo rimske civilizacije gdje imamo robovlasnički grad-državu (polis), ropstvo,..
Rimsko društvo se nalazi na stupnju vojne demokratije, gentilna struktura se rastače, postepeno se
javljaju klase ali je ropstvo uvijek marginalna pojava i ima patrijarhalan karakter. To je prvi period
rimske istorije i naziva se period nastanka države ili doba ‘’kraljeva’’.
Od 1000 godina svog postojanja rimska država je 500 godina republika, a sledećih 500 najprije
prikrivena (principat), a zatim otvorena monarhija (dominat)
Period republike traje od protjerivanja Tarkvinija Oholog posljednjeg reksa koji je bio etrurskog
porijekla (od 509 g.p.n.e.) pa do pada republike i dolaska na vlast Oktavijana Augusta (do 27.g stare
ere). To je doba mladosti i pune snage rimske države. U tom periodu se država-grad pretvara u
carevinu koja zahvata veći deo basena Sredozemlja. Zatvorenu kućnu privredu i patrijarhalno ropstvo
zamjenjuje klasično ropstvo i novčana privreda. Snagu robovlasničke klase čine velike latifundije
obrađivane robovskom snagom. Zahvaljujući pretorima i skupštinama primitivno pravo se razvija.
Zbog protivrječnosti između veličine države, strukture društva i karaktera političke organizacije koje
se zasniva na polisu, republika je morala da ustupi mjesto monarhiji. Od Augusta 27 g. p.n.e. pa do
Dioklecijana 284 g.nove ere je period principata u kome su formalno zadržani republikanski organi
ali je rastao princepsov aparat pa je to u suštini monarhija. To je period pune zrelosti rimske
civilizacije u kome ona daje svoje najbolje polodove. Pravo dostiže vruhunac (klasično rimsko pravo)
zahvaljujući u prvom redu aktivnosti rimskih učenih pravnika tzv. jurisprudenata.
3
Četvrti period je dominat traje od stupanja na vlast Dioklecijana 284 g.n.e. do pada Zapadnog Carstva
476 g.n.e. odnosno do smrti Justinijana 565 g.n.e. Rimska država postaje otvorena monarhija,
apsolutistička i birokritizirana. Ona nije više samo država Rimljana, već država svih robovlasnika
basena Sredozemlja, jer nestaju gotovo sve razlike između građana Rima i stranaca.
Kolonat i drugi elementi feudalnih odnosa (patrocinij) sve su vidljivije iako su i država i privreda u
suštini još robovlasnički. To je vrijeme starosti jedne civilizacije, krize i opadanja što se ogleda u i u
pravnom poretku (postklasično pravo). Rimljani napuštaju svoju mnogobožačku religiju i usvajaju
hrišćanstvo koje od progonjene postaje vladajuća religija.

Rim na sedam brežuljaka postanak države od 754-509 g.p.n.e.


Sredozemlje (22-25 str)
Basen Sredozemlja je rano postao središte oko kog su živjeli civilizirani narodi i putem koga su
razmjenjivali dobra i ideje.
Prije svega tu su Egipćani sa svojom fascinantnom civilizacijom kojoj ipak smeta velika ukočenost.
Njihova privreda pripada tipu koji se zove ''azijski način proizvodnje’’. Stvorili su jak centralizovan
državni aparat, znaju za oblike svojine, za razne vrste ugovora, ali nemaju zakone, ni zakonike.
Odnose između ljudi uz državnu prinudu, reguliše jedan religijsko obojeni pojam pravde, ravnoteže
(maat) i faraonova naredba.
Mezopotamija je vjerovatno kolijevka mediteranske civilizacije, starija čak i od egipatske. Ovdje su
se smjenjivali narodi, carstva i kulture: Sumeri, Akađani, Asirci, Vavilonci, a šire i Hetiti, Jevreji,
Feničani, Persijanci. Ta civilizacija je ostavila najtrajnije i najbrojnije dokumente antike. Glina im je
glavna, dobra za pisanje ali što se tiče građevina jako slaba. Najstariji nađeni zakon na tom području je
Hamurabijev zakon, nastao u 17 vijeku pre Hrista. Hamurabijev zakonik i sačuvani dokumenti daju
dokaze o jednom razvijenom pravnom sistemu. Hamurabijev zakonik je imao odredbe za oko 70
krivičnih djela, poznavao je ugovore između trgovaca i bankara, ortakluke, odgovornost građevinara
za nesolidnu gradnju, hirurga za lošu operaciju, krčmarice koja ne prijavljuje pijane goste koji govore
protiv vladara. Oni znaju nazive za različite srodničke veze, postoje posebni nazivi za različiti vrste
zajma (zelenaški, prijateljski, zajam u nevolji), ali im nedostaju uopštavanja. Nemaju pojam svojine,
pojam ugovora, apstraktni pojam srodstva..
Sledeći su Grci koji su veliki pomorci. Oni su dali nevjerojatne rezultate u umjetnosti, filozofiji i
drugim naukama. Njihova kultura nije samonikla, već duguje mnogo Istoku. Grčki alfabet je nastao od
feničkog, a ovaj od mesopotamskog slogovnog i egipatskog pisma. Jedna od razlika između Grka i
Rimljana je u tome što Grci stvaraju veličanstvene teorije o državi, a male države, dok Rimljani imaju
slabu teoriju države, ali grandioznu državu i po trajanju i po veličini.Grčko pravo ne zaslužuje naročite
pohvale. Gortonski zakon po svojim osnovnim osobinama odgovara Zakonu 12 tablica, ali zaostaje za
Hamurabijevim zbornikom. Grci su došli do teoretskih saznanja o postojanju prava koje je zajedničko
svim državama, što je korjen ideje prirodnog prava. Znaju za razne oblike pisanih ugovora, u pogledu
obezbjeđenja povjerilaca pokazuju više mašte od rimljana, pomorsko pravo je dostiglo visok nivo.
Ipak, to pravo je nerazvijeno i primitovno, nemaju pojam svojine, samo naslućuju kivicu, ne znaju za
testament.
Jedna od najvećih tadašnjih civilizacija bila je Kartagena, kolonija Feničana. Bili su čuveni po
svojem staklu i purpurnoj boji tkanine. Feničani u istoriji daju veliki doprinos pismenosti i trgovini,
naročito pomorskoj. Kartagena je cvetala i uskoro nadmašuje matične gradove Fenikije, Tir i Sidon,
čak osniva svoje kolonije u zapadnom dijelu Mediterana. Njihova privredna i vojna snaga je rasla, tako
da dolaze do sukoba sa drugim narodom u usponu, sa Rimljanima. Pitanje prvaka Mediterana će se
riješiti kroz tri punska rata koja su trajala oko 100 godina.
Budući grobari Rimskog carstva, Germani su na periferiji zbivanja, Grci ih smatraju hrabrima ali ne
baš inteligentnim za razliku od istočnih koji su mudri ali ne baš hrabri.
Rimljani kažu da su drugi narodi vještiji u astronomiji, u retorici, vajarstvu, ali da Rimljani umiju da
vladaju narodima i da donose zakone. Rimljani su odabrali dobro mjesto i vrijeme za osnivanje grada.
Biti polubarbarin u vrijeme kada su okolni narodi visoko civilizirani, sa znacima dekadencije i vojnički
slabi, veliko je premućstvo. Rimljanima će poći za rukom da politički objedine čitavo šire područje

4
Mediterana, što niko prije njih nije uspio.
Jedan pogled na Apeninski poluotok (25-26 str)
Rim je osnovan dvadesetak kilometara uzvodno od ušća rijeke Tibru. To je centralni položaj,
raskrsnica puteva, na poluostrvu koje se nalazi usred sredozemnog basena, koje čini jednu prirodnu
cjelinu, ovakav položaj je imao veliku prednost. Naročito je bila plodna i gusto naseljena dolina rijeke
Po, koja je kasnije po Langobardima dobila ime Lombardija. Prirodni bedem prema varvarskoj Evropi
su Alpi, a sa ostalih strana more. Italija je u vrijeme osnivanja Rima etnički šarolika.
Na jugu dominiraju grčke kolonije, Tarent, Neapolis (Napulj) i Sirakuza. Sjeverni dio su
zaposjeli su Gali, kako Rimljani nazivaju Kelte. Ovaj narod se jedno vrijeme raspršio po Evropi,
osvojio Rim, osnovao Beograd, došao čak do Male Azije, na istoku i britanskih ostrva na zapadu.
Uzdrmali su mnoge države ali svoju nisu osnovali. Rimljani ih opisuju kao slobodoljubive, impulsivne
i nesložne. Naseljavaju plodnu ravnicu duž rijeke Po i to čini Galiju s ove strane Alpa a preko postoji
Galija transalpina (onostrana Galija) današnja Francuska, Belgija i dio Švajcarske. Ima i drugih naroda
ovdje a to su Iliri, Eturci, Ekvi, Volsci, Umbri, Samniti ali najveću ulogu igraju Latini. Etrurci su narod
razvijene kulture, neodovoljno jasnog porijekla i još neodgonetnutog jezika. Etrurci su pred kraj prvog
perioda zavladali Rimom, tako da su posljednju rimski kraljevi nosili etrurska imena. Porijeklo
Rimljana nije baš sasvim jasno, oni sebe smatraju potomcima Grka, odnosno Trojanaca. U svakom
slučaju pripadaju indoevropskoj grupi naroda kao i Grci, Germani i Sloveni što se vidi po sličnosti
jezika.

Legenda (26)
Vergilijev ep “Eneida” u kojem su opjevani prvi vjekovi rimske istorije dobio je naziv po Eneji,
jednom od učesnika Trojanskog rata, koji je preživeo pad Troje i koji se s porodicom, poslije lutanja
morem naselio u Italiju blizu ušća Tibra. Među njegovim potomcima je izbio sukob oko prestola,
mlađi brat je zbacio zakonitog vladara sa vlasti, svog starijeg brata, a njegovu kćerku Reu Silviju
primorao da postane svećenica, kako ne bi mogla da se uda. Međutim, Rea Silvija začne sa bogom
Marsom i rodi blizance Romula i Rema. Kolijevka sa djecom je bačena u Tibar i nalazi je vučica koja
ih je podojila. Kasnije, blizanci uspijevaju povratiti presto svog djeda i riješe osnovati novi grad.
Prilikom obreda oko uzoravanja buduće gradske međe Rem preskoči brazdu i Romul ga ubije jer je
načinio svetogrđe. Novi grad dobije naziv po Romulu (Roma-Rim) Od te 754 g.p.n.e. Rimljani su
računali svoje vrijeme (npr 245 god. ab urbe condita – od osnivanja grada). Tako je nastalo doba
“kraljeva" i ukupno ih je bilo sedam do 509 g p.n.e. kada je uvedena republika.
Ovaj mit nauka ne prihvata. Latinski jezik, kao i grčki pripada indoevropskoj grupi, latinica vodi
porijeklo od grčkog alfabeta, ali ima malo osnova za vjerovanje da su Rimljani porijeklom Grci.

Vojna demokratija (27-28)


Prema predanju, Rim su osnovala tri plemena: Ticiji, Luceri i Ramni. Svako pleme se dijelilo na deset
bratstava (kurije- zajednice ljudi), a svako bratstvo imalo je po deset rodova (gensova). Jedno od tri
imena koje ima svaki Rimljanin bilo je gentilno ime. Gentile povezuje solidarnost i uzajamno
nasljedno pravo u slučaju da nema bližih srodnika. Svaki gens ima svoj dio šuma i pašnjaka tzv. Ager
gentilicius, koje članovi gensa zajednički iskorištavaju.
Organi vlasti su: skupština, senat i rex.
Skupštinu čine svi odrasli muškarci, pripadnici tri plemena. Nije se glasalo neposredno, već po
bratstvima, pa su se zbrajali glasovi bratstava. Zato se skupština zove comitia curiata (bratstvenička).
Skupština odlučuje o ratu i miru, bira rexa, pred njom se proglašava testament, usvajaju svojevlasna
lica (adrogatio), takođe rješava molbu za pomilovanje (provocatis ad populum).
Senat (od riječi senex što znači starac, starješina) čine starješine genesova. Dok je u skupštinama
bratstvo osnovna jedinica, ovdje su predstavljeni rodovi. Senat je davao odobrenje na odluke koje
izglasa skupština (auctoritas patrum – odobrenje očeva), služio je kao savjetodavni organ reksu.
Reks je najugledniji član zajednice. Njega ne treba izjednačavati sa srednjovjekovnim monarhom iako
je istra riječ upotrebljavana za feudalnog vladara. On objedinjuje neke političke, vojne, sudske i
vjerske nadležnosti, iako se dosta rano izdvojio i poseban vjerski poglavar, koji odgovara plemenskom
vraču kod drugih naroda, i koji je dobio posebnu titulu pontiflex maximus (u današnje vrijeme titula
5
pape -vrhunski mostograditelj prevedeno sa latinskog).
Vojna demokratija je najviši stepen razvoja rodovskog društva, predvorje civilizacije i države. Ratovi
su česti, zarobljenici postaju robovi, a ima i dužničkog ropstva. To je patrijarhalno ropstvo, što znači
da robova ima malo i da nisu osnovna radna snaga, niti je njihov položaj loš. Nalik su na poslugu i
rade zajedno sa slobodnim članovima porodice.
Druga osobina ovog društva je zatvorena kućna privreda. Svaka porodica nastoji zadovoljiti svoje
potrebe. Mogući višak proizvoda iznosi porodični starješina na forum da bi ga prodao i kupio ono što
nedostaje. Novca još nema, osim stranog, pa se kao mjerilo vrijednosti koristi stoka. Kasnije se koriste
bakar i bronza u šipkama koje dobijaju žig, što je već blisko metalnom novcu. Ovaj metal je trebalo
mjeriti i zato je sklapawu poslova prisustvovao mjerač (libripens). Osnovno zanimanje je
zemljoradnja, ali neki podaci pokazuju da je ranije preovlađivalo stočarstvo. Ima nešto zanatlija i
trgovaca-pokućara ali je njihov uticaj na privredu i politički život beznačajan.

Patrici i plebejci (28-29)


Postoji više teorija o porijeklu plebejaca: da su pokoreni starosjedioci, da su doseljenici u vrijeme
radova na isušivanju zemljišta, da su otpadnici iz gentilne strukture. Iako su narod drugog reda ulaze u
rimski narod u širem smislu.
Osnovna razlika je u tome što su patriciji činili rodovsku organizaciju, dok su plebejci van nje.
Patriciji su “koljenovići” i oni ulaze u okvir rodova, bratstva i plemena, a sa plebejcima to nije slučaj.
To nije samo razlika u porijeklu već i razlog za političku i ekonomsku diskriminaciju.
Plebejci su lišeni političkih prava. Oni ne mogu učestvovati u radu kurijatskih komisija niti davati
članove senata. Nemaju pravo na korištenje zajedničkih šuma i pašnjaka. Patrici mogu koristiti
zajedničke šume i pašnjake, dok su plebejci prinuđeni da se bave zanatstvom i trgovinom,
djelatnostima koje u to vrijeme nisu donosile neku zaradu niti ugled.
Plebejci učestvuju u ratovima kao i patrici. Nemaju prava na ratni plijen a ratovi ih odvode od njihovih
zanata pa tako da bi prehranili porodice moraju da se zadužuju pod nepovoljnim uslovima, da sklapaju
ozloglašeni neksum koji dužnika pretvara u roba ako ne vrate dug. Uspješna borba protiv ovoga je
tzv.”seoba plebejaca” (secessio plebis). Ogorčena borba za ravnopravnost je na kraju urodila plodom.
Među prvima su: reforma Servija Tulija, Zakon 12 tablica, uvođenje novih magistratura (plebejski
tribun). Izborili su se za ukidanje dužničkog ropstva, smanjenje kamatne stope i agrarnu reformu.
U Rimu u ovom periodu postoje i klijenti. Odnos klijenta – patron je mješavina rodovskih i novih
klasnih elemenata. To je lična veza između pripadnika viših slojeva i jednog broja siromašnih građana.
Patron je pružao zaštitu, davao poklone u hrani ili novcu, a klijenti su pratili patrona na sud, sakupljali
otkupninu ako dopadne ropstva. Klijenti pozdravljaju na javnim mjestima svog patrona klicanjem
nazivaju ga dobrotvorom i spasiocem. Tokom republike ova ustanova gubi na značaju i dobija novi
sadržaj. U vrijeme carstva ponovo oživljava ali iz temelja mijenja svoj karakter – pretvara se u začetak
vazalnog odnosa (patrocinij).
Ratovi i dužničko ropstvo doveli su do pojave prvih robova. Oni još uvijek ne igraju veliku ulogu u
privrednom životu. Svi ukućani rade, ali se najteži poslovi povjeravaju robovima.
Prema gore navedenom možemo reći da društvenu strukturu Rima ovog perioda obilježavanju prve
nejednakosti: postoje inferiorni građani (plebejci), inferiorni prijatelji (klijenti) i inferiorne sluge
(patrijarhalni robovi).

Reforma Servija Tulija (29-30)


Pretposljednji “kralj” Servije Tulije je pod pritiskom plebejaca i promjenjenih prilika izvršio reformu
koja je imala veliki uticaj na društveni i politički život Rima i njene posljedice su se osjećale sve do
kraja republike skoro više od 5 vjekova.
Servije Tulije podijelio je građane na pet razreda prema bogatstvu. Svaki razred je bio obavezan da da
određeni dio centuriona (centurija je vojna formacija od 100 vojnika) sa odgovarajućom opremom, a
centurije su bile i glasačke jedinice u novoj centurijanskoj skupštini. Prvi razred je pored teško
oklopljenih pješaka, davao konjičke centurije, što je bio veliki namet, jer je konj bio skup. Ukupan broj
centurija koji je davao bio je više od polovine. Posljednji razred je davao samo trideset centurija
naoružanih praćkama i batinama, a oni koji nisu imali taj minimum prihoda, nisu bili obavezni da služe
6
vojsku, već su mogli da daju pomoćne jedinice ako su željeli da učestvuju u ratovima i podjeli plijena.
Glasanje je počinjalo u centurijima najbogatijeg staleža i završavalo se čim se dobije većina. Ova
reforma je bila jedna od prvih pobjeda plebejaca. Većina plebejaca u to vrijeme malo ili nimalo
učestvuje u vlasti. Reforma je od značaja i za osnovni društveni preobražaj, za pretvaranje rodovskog
društva u državu. Uvedene su teritorijalne jedinice koje su dobile naziv tribus.

Pravo u doba kraljeva (30-32)


Primitivno pravo – u ovakvim sistemima nisu razlučene vlast nad ljudima od ovlaštenja nad
imovinom, ne razlikuje se imovinsko pravo od krivičnog, javni delikt od pravnog. Vodi se računa o
krivici (princip objektivne odgovornosti). Preovlađuje zatvorena kućna privreda ili drugi oblik
naturalne privrede. Veliki dio ljudskog ponašanja uređuje se na osnovu običaja i religije.
Pravna tehnika je primitivna: nedostaju apstraktni pojmovi, kao što su ugovori, svojina, srodstvo.
Način formulisanja pravnih normi je kazuistički tj. kroz pojedinačan slučaj, ne u vidu opšteg načela.
Pravni zbornici nemaju neki logički sistem izlaganja. Najčešće se materija izlaže po važnosti ili po
asocijacijama. Zbog uticaja religije daje se veliki značaj formi. Poslovi se sklapaju svečanim riječima
tako da i najmanja greška u propisanoj formi izaziva ništavost posla. Tipičan takav posao je stipulacija.
Jedna od osobina primitivnog prava je apstraktnost. To znači da se ne vodi računa o pravnom osnovu
(kauzi) pravnog posla. Poslovi su ili kakuzalni ili apstraktni. Primjer kauzalnog posla je
kupoprodaja, jer se kod nje vidi pravni cilj koji stranke imaju na umu.
Leges regiae – prema nekim svjedočanstvima iz vremena principata, pojedini “kraljevi” su izdavali
zakone. Te zakone navodno je sakupio Papirije i izdao zbornik koji se naziva leges regiae ili ius
papirianum. Tako je npr. Romul odredio prava i dužnosti patrona i klijenta, propisao smrtnu kaznu za
preljubu i pijanstvo žene. Tul Hostilije je ustanovio državnu pomoć onome ko rodi trojke i to muške,
Servije Tulije osuđuje na smrtnu kaznu sina koji podigne ruku na oca (tako da otac zajauče).
Veliku ulogu je igrala patrijarhalna porodica koja postoji u dva oblika: kao porodična zadruga
(consortium) i inokosna porodica sa porodičnim starješinom na čelu. Ovlaštenja porodičnog
starješine bila su velika da se on može smatrati vrstom “lokalnog organa vlasti”. Ubistvo ili samo
podizanje ruke na njega kažnjavalo se smrtnom kaznom. Određenu ulogu je imao je i skup starijih
muških srodnika po očevoj liniji (agnati) koji su u nekim slučajevima određivali kakvu kaznu treba
primjeniti na neposlušne ukućane.
U pravnim poslovima se koriste dvije apstraktne forme: usmena stipulacija (izgovaranje svečanih
riječi) i forma per aes et libram (simbolična prodaja za određenu težinu metala u prisustvu
službenog mjerača - libripensa i 5 svjedoka uz izgovaranje svečanih riječi)
Sporovi su rješavanji u hramovima. Sveštenici (pontifices) su tumačili pravo. Presuda je izvršavana na
ličnosti dužnika (personalna egzekucija), a ne na imovinom (realna egzekucija). Odgovornost se ne
zasniva na krivici (subjektivna odgovornost), već se odgovara bez obzira na to da li je učinilac
svjestan svoje radnje i njenih posljedica (objektivna odgovornost). Potrebna je neposredna veza
između akata i posljedice. Tako neće odgovarati onaj ko gurne roba sa mosta pa se ovaj udavi, jer rob
nije stradao od guranja već od vode. Osuđeni na najtežu kaznu imao je pravo de se žali narodnoj
skupštini (comitia curiata) i to se zvalo provocatio ad populum. Kazne su imale religisko i
simbolično obilježje. Jedna od njih je bila aquae et ignis interdictio (zabrana upotrebe vode i vatre)
koja je u stvari značila progonstvo. Izricanje prokletstva sacer esto (neka bude proklet) značila je
smrtnu kaznu, tj. žrtvovanje bogovima.

Republika (od polisa do carstva, 509-27. g. pre n.e.


Promjene u privredi i društvu
Opšti pogled (33-34)
Period republike obuhvata gotovo 5 vjekova od ustanovljenja republike 509 p.n.e do dolaska Avgusta
27 g. p.n.e. To je vrijeme najdubljih promjena u teritoriji, društvenoj strukturi, državnom uređenju,
privredi, moralu i pravu. Do završetka drugog punskog rata 201. g. p.n.e. kada su Rimljani zadali
odlučujući poraz Kartagini u ratu za prevlast nad Sredozemljem Rimljani su usjpjeli osvojiti Italiju. To
je period kvantitativnih promjena. Osnovne karakteristike su ostale iste: zatvorena kućna privreda,
7
pratrijarhalno ropstvo, sukob patricija i plebejaca.
Poslije drugog punskog rata nastaje period kvalitativnih promjena. Najvažniji su: pretvaranje
zatvorene kućne privrede u robnonovčanu i prelazak sa patrijarhalnog na klasično antičko
ropstvo. Rimljani proširuju svoju vlasti van granica Apeninskog poluotoka, razvijaju se robnonovčani
odnosi, čije su žarište latifundije i gradovi, društvo postaje tipično robovlasničko s klasičnim oblicima
ropstva.
Sve promjene dovode do slabljenja uticaja religije i do erozije nekadašnjeg patrijarhalnog morala. I u
vrijeme najveće pobožnosti Rimljani nisu bili vjerski fanatici ni mistici. Religijska pravila su imala
više “profilatički” karakter kao skup postupaka kojim se otklanja zlovolja božanstava, kojim se
pokušava da se pridobiju za saveznike. A sada, kada su Rimljani postali gospodari svijeta, to se svelo
na formu i običaj. Trgovina i špekulacija su izbacile na površinu jedan sloj skorojevića. Zahvaljujući
bogastvu, ova novčana aristokracija se nametala kao politička snaga i takmac nobilima (“plemenitim”).
Novi preduzetnički moral izazvao je gnušanje predstavnika aristokratije.

Osvajanja (34-35)
Kako jedan mali narod na sedam brežuljaka, iznutra razdiran sukobima koji su prijetili potpunim
raspadom zajednice, uspio stvoriti i sačuvati državu koja se prostirala od Velike Britanije do Persije i
Indije od Crnog mora do Španije i Portugalije, od njemačkih šuma do gornjeg toka rijeke Nil?
Rimljani su osnovali grad na povoljnom mjestu (blizu tačke koja označava centar basena Sredozemlja)
i u pogodno vrijeme (kada je većina antičkih država prešla svoj zenit). Veliku zaslugu za ova osvajanja
imaju, ne koliko vojskovođe koliko političari. Oni nemaju vojničkog genija ranga Aleksandra
Makedonskog ili Hanibala. Njihove vojskovođe iz perioda republike nisu posebno školovane u
vještinama strategije i taktike. To su građani – političari, koji su se morali amaterski baviti vojnim
vještinama.Oni su u prvom redu političari, pa tek onda vojskovođe. Dio svojih osvajanja duguju
diplomatiji. Oni su se držali načela: zavadi pa vladaj (divide et impera). U sukobu sa Kartaginom
imali su prednost koju je pružala narodna vojska nad plaćenicima. Rimska armija je znala za teške
poraze, ali je uspijevala stati na noge i uporno se boriti za pobjedu. Vladajući krugovi Rimske države
ne bi uspjeli savladati tolike prostore i narode da nisu stalno širili svoj krug, najprije obogaćenim
plebejcima (ekvestrima), zatim Latinima, te nekim pripadnicima pokorenih naroda kojima je
dodjeljivano rimsko građanstvo i konačno čitavim narodima. Jedan od razloga za uspjeh rimskih
osvajanja bila je njihova spremnost da žive u provinciji.

Res publica (35-39)


Posljednji reksovi bili su eturskog porijekla. Eturska vladavina nad Rimljanima bila je neprijatna
uspomena za buduće gospodare svijeta, zato ovu okolnost njihovo predanje prešutkuje. Svrgavanjem
posljednjeg reksa Tarkvinija Oholog, Rimljani su se oslobodili etrurske vlasti i ustanovili republiku
(res publica – opšte dobro, javna stvar, država).
Postojeći organi, skupština i senat su zadržani kao kolegijalni organi, a umjesto protjeranog “kralja”
uvedene su magistrature kao inokosni (pojedinačni organi)
Magistrature. Viši magistrati su konzuli, pretori, cenzori i diktatori i oni raspolažu imperijumom,
što obuhvata pravo komandovanja vojskom, sazivanja skupština i senata, podnošenje zakonskih
prijedloga, izdavanje edikata, za čiji prekršaj mogu određivati ne samo novčane kazne nego i smrtnu
kaznu. Kao pratnju imaju naoružane liktore: pretor u gradu 2, van grada 6, konzul 12, diktator 24. Kao
spoljni znak vlasti, liktori u gradu nose snopove pruća (za tjelesne kazne), a van grada iz pruće nose i
sjekiru, što je značilo da mogu izvršavati i smrtnu kaznu. Ostali magistrati (niži) imaju potestas: pravo
izdavanja naredbi i imovinsko kažnjavanje za njihovo neizvršavanje. Tu spadaju kvestori, edili i drugi
(duoviri, tresviri, vigintisexviri).
Na čelu države su dva konzula (consules). Oni sazivaju skupštine i senat, komanduju vojskom u
slučaju rata. Konzuli dijele vlast ili vremenski (smjenjuju se svakog dana) ili po poslovima (jedan
komanduje seniorima, vojskom sastavljenom od građana preko 45 godina, koja je zadužena za
odbranu grada, a drugi juniorima, koja ima operativne zadatke na bojištu van grada.
Pretori (praetor) takođe spadaju u više magistrate.
Kvestori (questores) su u prvo vrijeme i istražni organi. Postoje i kvestori koji istražuju ubistva
(quaestores parricidii). Posebni kvestori se brinu o državnoj blagajni. Neki od njih prate vojsku i
8
sakupljaju ratni plijen, uključujući i zarobljenike.
Plebejski tribun (tribunus plebs) je magistratura koja je rezultat borbe plebejaca za ravnopravnost.
Njegov zadatak je da štiti interese plebejaca. Raspolagao je pravom veta na svaku odluku senata,
skupštine ili inokosnog organa za koju je smatrao da ne odgovara plebejcima. Pored toga, njegov dom
je služio kao utočište u kome je svaki plebejac mogao zatražiti azil.
Kurulski edili (aediles curules) su neka vrsta policijskih organa, čiji je zadatak održavanje reda na
pijacama i rješavanje sporova u trgovini stokom i robovima. Uticali su na razvoj rimskog prava,
naročito u pogledu odgovornosti prodavca za nedostatak robe.
Cenzor (censor) je imao poseban položaj. On je za razliku od ostalih organa biran svake druge, četvrte
ili pete godine na period od godinu i po. U toku mandata je popisivao stanovništvo, ali to nije bila
obična statistika. U početku dužnost cenzora je bila da procjenjuje imovinu svakog porodičnog
starješina kako bi odredio kojem razredu (prema reformi Servija Tulija) pripadaju. Cenzor je bio
nadzornik nad javnim moralom i imao je ovlašćenje da stavi uz ime građana belešku (nota censoria)
koja je povlačila za sobom moralnu ili političku diskvalifikaciju i lišavala je prava na izbor u zvanja ili
na pravo da svjedoči na sudu. Prilikom popisa cenzor je slobodne članove porodice koji su za dug dati
drugoj porodici na rad, upisivao kao slobodne i time ih osobađao ovakvog položaja. Porodični
starješina je mogao da zatraži od cenzora da uvede roba u spisak građana čime ga je oslobađao ropstva
(manumissio censu).
Diktator (dictator) je bila vanredna magistratura. Po pravilu je diktator biran tako što je senat donosio
‘’odluku krajnje opasnosti’’ (senatus consultum ultimum) kojom je davao konzulima ovlašćenje da
izaberu jednog čovjeka kome će povjeriti dužnost diktatora. Diktator se birao u krajnjoj nuždi kada je
neka nevolja zahtijevala da se to uradi. Dužnost diktatora je trajala dok ne prođe opasnost, poslije čega
bi se uspostavio raniji sistem vlasti.
Rimljani polaze od toga da vlast kvari čovjeka i da je treba na razne načine ograničiti i kontrolisati.
Magistrati su birani na sjednicama skupštine (centurijatske ili kurijatske, kasnije i tributske) na period
od godinu dana. Magistratura je dodjeljivana najmanje dvojici ljudi i to tako da je po pravilu svaki od
njih mogao da poništi odluku svog kolege (pravo intercesije). Postoji određeni redoslijed (cursus
honorum) kojim su ambiciozni pripadnici viših slojeva birani na funkcije kvestora, zatim za pretora, na
kraju za konzula. Za svako zvanje tražio se određeni minimum godina. Niko nije mogao biti biran
ponovo dok ne prođe 10 godina.
Kolegijalno organ. Pored inokosnih magistratura postoje i kolegijalni organi: skupština i senat.
Skupština je bilo više vrsta: kurijatska, centurijanska i tribunska
− Kurijatska skupština (comitia curiata). Zbog krize genitalnog uređenja gubi značaj. Pred njom se
proglašava testament, usvajaju lica i biraju neki vjerski poglavari. Na kraju je njen posao postao tako
beznačajan, da su, umjesto da sakupljaju narod, Rimljani određivali 30 liktora, koji simboliziraju 30
nekadašnjih kurija, pred kojima se obavljaju poslovi za koje je ova skupština bila nadležna.
− Centurijanska skupština, uvedana Servijevom reformom. Njen sastav se vremenom mijenja.
Postepeno gubi polukratski karakter, jer je slabio uticaj bogataša. Tako je broj centuriona koje daje
prvi razred smanjen, a povećan broj ostalih. Ova skupština bira magistrature višeg ranga: konzule,
pretore, cenzora. Nadležna je za donošenje zakona, iako je kasnije jedan deo zakonodavne
nadležnosti prešao na tributske komisije. Pored toga rješava rješava žalbe na smrtnu kaznu
(provocatio ad populum).
− Tributskih skupština bilo je dvije vrste. Jedne su obuhvatale sve građane koji su glasali podjeljeni
na teritorijalne tribuse. Tu nije bilo razreda po bogastvu i s te strane ove skupštine imaju demokratski
karakter. Ipak je bilo neke nejednakosti jer je bilo više seoskih tribusa (najprije 17 na 31) sa manjim
brojem zemljoposjednika, dok su svi građani svrstani u 4 gradska tribusa. Ova komisija bira kurilske
edile, kvestore i rješava žalbe na imovinske kazne.
Za neke poslove kao što je biranje plebejskog tribuna i rješavanje pitanja koja se tiču plebejaca,
sazivane su skupštine, takođe po tribusima, ali sastavljene isključivo od plebejaca (concilia plebis
tributa). Sa jačanjem uloge plebejaca rastao je uticaj ovih skupština. Te skupštine počinju donositi
zakone koji se nazivaju plebiscit (plebiscita). Patriciji su se bunili, smatrajući da ih ovakvi zakoni ne
obavezuju, jer su donijeti bez njihovog učešća, ali je pod pritiskom plebejaca donijet 287. godine p.n.e.
Hortenzijev zakon (lex Hortensia) koji je plebiscite učinio opšteobaveznim. Ovaj zakon je označavao

9
izvjesnu prevlast plebejaca nad patricijima.
Senat je ne samo zadržan kao organ vlasti već je i ojačao. Senat okuplja predstavnike najuticajniji
porodica stare i nove aristokratije. Senatore imenuje cenzor doživotno, a pored toga u njega ulaze i
političari koji su prošli kroz određen redosljed magistratura. Zato se senatorima obraćalo sa “ očevi i vi
dopisani (patres conscripti), pod patres se podrazumjevalo predstavnici starih porodica tzv. nobili, a
pod conscripti novi članovi, koji su vršenjem javnih službi dopjeli u senat. Formalno nadležnost senata
nije velika. On je najprije davao odobrenja na zakone koje izglasa skupština (auctoritas patruum), a
zatim je prethodno raspravljao o zakonskim prijedlozima. Senat je davao i svoja mišljenja, koja su
isprva imala karakter preporuka, pa su se tako i zvala: senatus consulta. Vremenom je njihova uloga
rasla, tako da u principatu dobija snagu zakona.
Ocjena: Ako razmotrimo političku strukturu rimskog društva uočićemo kako je to veoma mali aparat
vlasti. Postoje skupštine, senat i nekoliko desetina magistrata, koji su praćeni liktorima. Naravno
postoji i vojska, ali je ipak državna organizacija mala, sastavljena od amatera, a ne od profesionalnih
političara. Država je primjenjivala savjet koji daju priručnici o zemljoradnji da treba imati onoliko
robovske radne snage koliko će biti zaposleno tokom većeg dijela godine, a kad dođu sezonski radovi
da se iznajme slobodni radnici. Neke vanredne zadatke rimska država nije bila u stanju da obavlja.
Zato je davala u zakup sakupljanje poreza i javne radove, zaključujući ugovore sa preduzetnicima,
zvanim publikani. Postoji i religija čiji je uticaj na početku bio veliki ali kasnije opada. Postoji
struktura vlasti u okviru porodice. Porodični starješina (pater familias) ima velika ovlašćenja u odnosu
na ukućane: on može da kažnjava, prodaje, zaključuje brakove, usvaja i izbacuje van porodice
ukućane. Neposrednu prinudu nad robovima ne primjenjuje država već pater familijas sa slobodnim
članovima porodice. On je neka vrsta lokalnog organa vlasti u rimskoj državi. Rimska država nije bila
plod nekih teoretskih razmatranja već je rezultat istorijskih okolnosti, traženja rješenja za sukobe i
druge probleme sa kojima se država sreće.
Ova politička struktura je odolijevala vijekovima i koja je pokorila svijet, bila je uzor mnogim
narodima i političarima. Tako da je teško naći zemlju, naročito demokratsku koja nema neke elemente
pozajmljene iz političkog rječnika rimske republike (senat, provincije, prefekture, konzuli, cenzori,
kvestura, kandidat, ambicije, sifražetkinje).

Privreda (39-40)

Ratovi i osvajanja iz korijena su promijenili privredne prilike u Rimu. Velike površine obradive zemlje
i masa jeftinih robova doveli su do toga da zatvorenu kućnu privredu i patrijarhalno ropstvo zamjene
robno-novčani, tržišni odnosi i klasično antičko ropstvo. Od osvojenih provincija država je uzimala
oko trećinu najbolje zemlje. Jedan dio je neposredno eksploatisala. Brodovi su donosili državno žito
radi besplatne podjele ili prodaje pod povoljnim uslovima. Veći dio je dijeljen pod zakup uticajnim
porodicama ili je bespravno prigrabljivan (ager occupatorius) uz blagonaklonost države. Veliki posjedi
nastaju ne samo osvajanjem već i propadanjem seljačkih imanja. Odvojeni od zemljoradnje dugim
ratovima, primorani da se zaduže, ugušeni konkurencijom latifundija, seljaci osiromašuju, prodaju
imanja ili ga gube zbog dugova i pridružuju se masi gradskog plebsa. Raste potražnja za začinima,
finim tkaninama, uljima, zlatom i dragim kamenjem. Rim i drugi veliki gradovi postaju potrošački
centri. Uz trgovinu razvija se i bankarstvo i novčane špekulacije. Bilo je građana koji čitavo
poslovanje prepuštaju bankarima tzv. argentarijima. Zelenašenje i dalje cvjeta iako su se plebejci
izborili za ukidanje dužničkog ropstva i ograničenje kamatne stope. Naročito raširen oblik zelenašenja
je davanje kredita za prekomorsku trgovinu (fenus nauticum), koji je povlačio rizik (zajam se ne
vraća ako poduhvat ne uspije zbog pirata ili bure koja je potopila brod), ali je donosio i velike profite.
Jedan od načina sticanja bogatstva bio je zakup poreza i javnih radova. Preuzimajući pravo da ubiru
poreze ili da organizuju javne radove ovi zakupci, tzv. publikani su ostvarivali ogromun dobit. Bili su
omrženi i često je prvi akt pobune u provinciji bilo ubistvo publikana. Rimljani počinju da koriste
strani novac od bronze ili srebra (as) koji se dijelio na dvanaest uncija. Nešto kasnije uvodi se srebreni
denarius koji se dijeli na sestercije. U vrijeme Carstva ulazi u upotrebu i zlatni aureus. Posebna
komisija (tresviri) se brinula o kvaliteti i novčanoj politici.

10
Borba oko zemlje (40-41)
Razdor rimskog društva bio je zemljišni fond nastao osvajanjem. Najtrajniji i najvredniji rezultat
ekspanzije bili su kompleksi obradive zemlje, najprije u Italiji a zatim i u provincijama.
Formalnopravno sve je to pripadalo “rimskom narodu”, odnosno državi, ali se u stvarnosti dešavalo
drugo. Najveći dio zemlje odlazio je u ruke patricijskih porodica bilo putem zakupa, ili češće faktičkim
zaposjedanjem. Plebejci pokušavaju da tome stanu na put i obezbjede nešto za sebe putem agrarnih
reformi.
Povremeno su plebejci uspijevali iznuditi mrvice sa bogate trpeze i njima su dijeljene parcele od dva,
sedam ili više jugera zemlje putem tzv. asignacije. Ali sve to nije pomoglo. I ovi mali posjedi i
zatečena seljačka imanja su nestajali. Istorija seljaštva, uz ropstvo, spada u najmračnije strane ove
civilizacije. Seljačka imanja propadaju, a latifundije su sve veće. Papuperizacija seljaštva imala je
višestruk uticaj na rimsko društvo. Ona je izmijenila socijalnu strukturu, promijenila karakter privrede
i sastav vojske, koja je u početku bila seljačka. Dok se ranije ni ugledni političari nisu libili da uzmu
plug u ruke, sada je obrada zemlje prepuštena robovima. Neki političari su pokušali stati ovome na put,
već u četvrtom vijeku donesen Licinijev i Sekstijev zakon koji je ograničio zemljišni posjed od 500
jugera, ali je po svoj prilici ovaj maksimum pao u zaborav. Zato su u II vijeku stare ere Tiberije i Gaj
Grah uspjeli politizirati gradsku sirotinju i bezemljaše i da se ponovo izbore za maksimum 500 jugera
(+ još 250 na odraslog sina). Višak preko dozvoljenog maksimuma je razdjeljen i taj početni uspjeh
bio je jedan od uzroka propasti dva brata. Najvatrenije njihove pristalice su napustile grad i otišle na
svoje parcele, što je iskoristila ogorčena aristokratija da se obračuna najprije s Tiberijem, a zatim sa
Gajem Grahom. Više nije bilo prepreka neograničenom širenju latifundija.

Društvo (42-44)
Grad na sedam brežuljaka imao je jedinstvenu društvenu strukturu. Ali država na tri kontinenta okuplja
podanike veoma šarolikog pravnog i privrednog statusa. Umjesto stare dvodeobe na patricije i
plebejce, uz nešto patrijarhalnih robova, sada imamo četiri velike grupe: Rimljane, Latine, peregrine i
robove.
Rimski narod činili su: nobili, ekvestri, plebejci i seljaci.
Nobili su potomci stare rodovske aristrokracije, iako je bilo i nešto skorojevića iz nižih slojeva. Osnov
njihove moći je tradicija i zemljišni posjed, a uporište im je senat. Daju najveći broj kandidata za
visoke položaje, iz njihovih redova se određuju sudije koje rješavaju sporove, najviša sveštenička
zvanja su u njihovim rukama.
Plebejci su se i u prvim vijekovima republike ogorčeno borili za učešće u vlasti i u plijenu, naročito u
podjeli zemlje. Više su imali uspjeha u bormi za političku ravnopravnost, nego u nastojanju da dobiju
državnu zemlju. Jedna od prvih pobjeda je Zakon 12 tablica i objavljivanje kalendara. Nešto kasnije
(Kanulijev plebiscit 445 godine p.n.e) ukinuta je zabrana zaključenja braka između patricija i
plebejaca, taj simbol njihove potčinjenosti koji je bio u primjeni samo 5 godina. Uvođenje magistrature
plebejskog tribuna, donošenjem pravila da jedan konzul mora biti porijeklom plebejac, ukidanje
dužničkog ropstva, a naročito Hortezijev zakon samo su spoljašnji znaci uključivanja plebejaca u krug
rimskih građana. Svi plebejci nisu uspjeli da se koriste ovim mjerama. Sloj plebejaca se raslojio na
ekvestre i gradski plebs.
Ekvestri su dobili naziv po konjičkim centurijama koje daju najbogatiji građani. Koji je jako skup, po
pravilu mnogo skuplji nego rob, tako da je naziv ordo equester (konjički stalež) označavao bogataše
skorojeviće. Neke pripadnike ovog sloja nazivaju “vitezovi”. Jedan broj ekvestara uspio je da zgrne
veliko bogatstvo zahvaljujući otkupu poreza i javnih radova (tzv. publikani). Uporište ekvestra su
skupštine, naročito centurijatska, a daju i jedan broj magistratura kao i vjerskih funkcionera i taj broj se
vremenom povećavao.
Plebejci koji nisu uspjeli da se obogate, kao i siromašni seljaci koji su dolazili u Rim, čine gradski
plebs ili proletarijat (od proles-potomstvo, djeca, oni koji nemaju imovinu ali imaju djecu). To je bio
parazitski sloj, koji kao i robovlasnici, preziru fizički rad i zato žive od besplatne podjele hrane i
novčane pomoći koju daje država ili kandidati magistrature. Bilo je trenutaka kada je plebs postajao
politički činilac u kome neki političari traže podršku (braća Grasi, Marije, Cezar). Oslonac im je
11
plebejska skupština (concilia plebis tributa).
Slobodni seljaci se sve manje primjećuju u rimskom privrednom i političkom životu. Oni se
pretvaraju ili u vojnike ili u gradski plebs, a bilo je i iseljenika u kolonije. Nešto veću ulogu imali su
seljaci u Sjevernoj Italiji gdje je bilo plodne zemlje u izobilju.
Latini su se zajedno sa Rimljanima borili za širenje države. Međutim, u podjeli plijena igraju
podređenu ulogu, a ni u političkim pravima nisu ravnopravni. Zbog toga je njihovo nezadovoljstvo
raslo da bi dostiglo vrhunac u pobuni Italika (saveznički rat). Iako su bili poraženi, ipak im je 89. g
p.n.e. dodijeljeno rimsko građanstvo.
Peregrini (tuđini) su slobodni stanovnici osvojenih provincija. To je ono raznoliko mnoštvo naroda
koji su se našli u okviru rimske države: Grci, Egipćani, Jevreji, Gali, Iliri, Tračani, Keltiberi, Germani i
drugi. Njihov položaj najprije određivan putem zakona koji je izdavao vojskovođa odmah po osvajanju
(lex data), a zatim odlukama skupštine, senata i upravnika provincije. Neki su mogli da dolaze u Rim i
da trguju, dok je drugima bilo zabranjeno da se približe Rimu više od 100 miljokaza. Istaknuti
pripadnici pokorenih naroda, za posebne zasluge, najčešće za izdajničko ponašanje prema svojima,
dobijali su pravo rimskog građanstva. Ti narodi pripadaju raznim kulturama i rasama. Rimljani od njih
preuzimaju mnoga znanja i vještine, još uvijek gotovo svi oni zadržavaju svoj jezik i običaje.
Ropstvo je postala masovna pojava. Ratovi i gusarenja bili su izvor jeftine robovske snage, koja je
primjenjivana ne samo u zemljoradnji, već i u zanatskim radionicama. Robovi su bili ne samo
zemljoradnici već zanatlije pa čak doktori, učitelji, zabavljači i gladijatori.
Prelazak sa patrijarhalnog na klasično ropstvo značilo je veliku promjenu. Rob više nije član porodice,
već predmet, objekat prava svojine, nad kojim on ima pravo života i smrti.

Pravo

Ius civile,Ius honorarium, ius gentium (44)

Najveći broj novina rimsko pravo duguje periodu republike. Javljaju se tri paralelna pravna sistema:
ius civile, ius honorarium i ius gentium.
Ius civile je pravo koje važi za cives, rimske građane. Primjena ius civile-a je posljedica personalnog
načela, koje u izvjesnom smislu vodi porijeklo od prvobitne zajednice. Pravo se ne primjenjuje po
teritorijalnom principu, već određene grupe građana imaju svoja pravna pravila bez obzira na to gdje
žive. Ius civile čine stari običaji, zakoni i njihova tumačenja. To je u prvom redu Zakon 12 tablica, kao
i niz drugih zakona donijetih tokom republike.
Ius honorarium je pravo koje je nastalo aktivnošću građanskog pretora, a ius gentium peregrinskog
pretora. Pretorova uloga u zakonodavnoj aktivnosti posljedica je nastojanja Rimljana da nađu jedno
gipkije i manje glomazno sredstvo za mijenjanje prava od zakonodavne aktivnosti u skupštinama.
Tako je pretor, koji organizuje pravosuđe od tumača pravnih normi vremenom postao i njihov
stvaralac. Pretorsko pravo, koje obuhvata ius honorarium i ius gentium, upoređeno sa civilnim pravom
je manje formalističko, bogatije u nijansama i elastičnije .

Zakon 12 tablica (44-47)

Rimljani nisu voljeli kodifikacije. Zakon 12 tablica, ipak predstavlja pravni zbornik, kodifikaciju, koja
je prema definiciji zakonski tekst koji na iscrpan način reguliše čitavu oblast društvenih odnosa.
Zakon 12 tablica donesen je na zahtjev plebejaca, koji su tražili da se objavi pravo i kalendar i da se
time spriječe zloupotrebe. Pod njihovim pritiskom 451. g. p.n.e. izabrana je grupa od deset ljudi, koja
je preuzela vlast. Ova komisija (decemviri legibus scribundis – desetorica koja teba da napišu zakone)
sastavljena od patricija, objavila je deset tablica. Trebalo je riješiti još neka pitanja pa su sledeće 450.
g. pne. izabrani novi decemviri od kojih petorica bili plebejaca i oni su dodali još dvije tablice. Tablice
su izložene na forumu ali su u požaru pri provali Gala 390. g.p.n.e. izgorijele, jer su bile drvene.
Napravljene su nove od bronze koje takođe nisu sačuvane. O sadržini Zakona 12 tablica se mnogo zna
jer je dosta citiran u djelima pravnika, raspravama gramatičara, besjednika i istoričara.
12
Prve tri tablice govore o suđenju i izvršenju presude. Za plebejce je bilo važno da se na jasan način
reguliše osjetljivo pitanje parnica, a za državu da se spriječi potpuna samovolja u zaštiti prava. U
četvrtoj i petoj tablici slijede odredbe o porodici, vlasti paterfamilijasa, nasleđivanju. Šesta i sedma
tablica govori o imovini, odnosima između susjeda, međama. Osma i deveta o deliktima, deseta o
sahranjivanju, a poslednje dvije nemaju posebnu sadržinu jer predstavljaju dopune kojih se sjetila
druga komisija. Krivični postupak nije bio obuhvaćen tablicama.
Jezik zakona je sažet, jasan. Po sadržini nije iznad sličnih zbornika drugih naroda, ali u pogledu
konciznosti ih nadmašuje. Iako je religijski uticaj veliki ipak se pravi razlika između normi koje
regulišu religijske odnose (fas) i pravnih pravila (ius). Ali zato nije dovoljno odvojeno javno pravo od
privatnog, stvarno od obligacionog.
Zakon štiti vlast porodičnog starješine i privatnu svojinu. Proglašava se pravo na sastavljanje
testamenta. Međe su svete, a za neplaćeni dug prijeti ropstvo ili smrt. Ugovori se poštuju: ‘’kako
izgovore riječi, neka to bude zakon’’. Podrobno se reguliše pravo uzimanja plodova koji padnu na
susjedovo zemljište, visina grana sa susjedovog drveća, koja se mora tolerisati, zabranjuje se izmjena
prirodnog toka vode, itd. Poslovi su formalistički i apstraktni, što odaje veliki uticaj religije.
Forma je važnija od pravnog osnova i preovlađuju dva oblika: usmena stipulacija i zaključenje u
prisustvu službenog mjerača i pet svjedoka, takođe izgovaranjem svečanih riječi. I sudski postupak
prepun je formula koje treba odrecitovati. Ovaj formalizam je praćen simbolikom. Ruka je simbol
vlasti, štap – svojine , koplje – državnog autoriteta. Ako se ne može donijeti cijela stvar, donosi se njen
simbol: kamen od kuće, pramac od broda, runo od ovce. I neke druge osobine primitivnog prava vide
se u Zakonu 12 tablica: još uvijek se primjenjuje ne samo dobrovoljna i zakonska kompozicija nego i
talion (odmazda) - oko za oko, zub za zub. U slučaju teške tjelesne povrede, ako se delinkvent i
oštećeni ne nagode, primjeniće se talion. Za neka krivična djela su predviđene religijske sankcije
(sacer esto – neka bude proklet), a druga odaju sujeveran narod: kažnjava se bacanje čini na usjeve,
sastavljanje zle magijske pjesme. Za ubistvo oca (parricidium) previđena je kazna puna simbolike:
ubica je šiban do krvi, zašivan u kožnu vreću sa zmijom, psom, pijetlom i majmunom i bacan u more.
Predviđeno je da onaj koji vježbajući omaškom nekog ubije (ako mu pobjegne strijela ili koplje), neće
odgovarati za ubistvo. Dužan je samo da prinese na žrtvu ovna. Jedna od velikih vrijednosti Zakona 12
tablica je zabrana privilegija. Ako izuzmemo robove, Zakon se na sve jednako primjenjivao. Jedini
trag nejednakosti je zabrana braka između patricija i plebejaca, koju predviđaju dve naknadno dodate
tablice. Ova zabrana nije bila dugog vijeka. Već je Kanulijev zakon iz 445. godine p.n.e. ukida. Zakon
je rezultat kompromisa između patricija i plebejaca.
Zakon 12 tablica nikada nije ukinut. On je toliko poštovan da su ga Rimljanu u školama učili napamet.

Zakoni (47-48)
Rimski zakoni dobijaju ime ili po predlagaču (Ebucijev, Letorijev, Kanulijev) ili po sadržini često
dodavanjem imena predlagača (Akvilijev zakon o šteti, Kornelijev zakon o napadima na ličnost). U
donošenju zakona učestvuje senat bilo naknadnom saglasnošću (auctoritas patruum) ili prethodnim
odobrenjem, a o samom zakonu glasa skupština. Većinu zakona donijela je centurijatska skupština, ali
su i odluke plebejskih skupština tzv. plebisciti dobili snagu zakona.
Jedna grupa zankona rezultat je borbe patricija i plebejaca i predstavlja ustupke plebsu. Kanulejev
zakon iz 445 godine g.pne. koji je ukinuo zabranu sklapanja braka između particija i plebejaca. Zakon
koji je imao dva predlagača Petelija i Papirija (lex Poetelia Papiria) iz 326 g.pne. ukinuo je neksum,
posao starog prava koji je plebejce pretvarao u dužničke robove. Donešeno je više zakona koji su
ograničavali ili zabranjivali kamatu iz zajmova. Licinijevim i Sekstijevim zakonom (lex Licinia
Sextia) iz IV vijeka pne. maksimiran je zemljišni posjed. Hortenzijev zakon iz III vijeka pne. dao je
plebiscitima snagu zakona. Dva agrarna zakona vezana za borbu braće Grasi, prvim je 133 g.pne.
oduzeta zemlja preko određenog maksimuma i podijeljena bezemljašima, a drugi je označio trijumf
senatorske reakcije, jer je ukinut maksimum i naređeno je da se zemlja više ne dijeli (111 g.pne.) U
njemu se prvi put pominje riječ “vlasnik”. Veoma važan zakon je Akvilijev zakon o šteti, te Silijev
zakon donešen 250 g pne. i Kalpurnijev oko 200 g.pne. koji su pokušali da spriječe zloupotrebu
magistrata i koji su uveli institut pravno neosnovanog bogaćenja.
13
Pretorsko pravo (48)
Taj paralelni pravni sistem, koji je djelo pretora, obuhvata ius honorarium, stvoren aktivnošću
gradskog pretora i ius gentium koji je djelo peregrinskog pretora. Prvi je primjenjen na rimske
građane, a drugi na odnose “sa stranim elementom”, na sporove između stanovnika različitih
provincija, kao i na odnose Rimljana sa stanovnicima provincija.

Ius honorarium (48-50)


Ius honorarium je pravni sistem koji je nastao djelatnošću pretora i kurulskih edila. Pošto su
magistrati honores (počasni) i pravo se zove ius honorarium.
Praetor (od prae – ispred, i ire – ići, znači: vođa, predvodnik) je pravosudni organ koji ima i neke
vojne nadležnosti: u slučaju potrebe komanduje konjicom (magister aequitum). U sudskom postupku
on ne donosi presudu, već treba dozvoliti da se pokrene tužba i kontroliše da li se stranke u
prethodnom dijelu parnice koja se obavlja pred njim pridržavaju propisanih formi.
Pretor je morao, najprije prikriveno, potom i otvoreno da dopunjuje postojeći sistem pravnih pravila,
iako je prvobitni njegov zadatak bio da tumači a ne da stvara pravo.
U početku su bila dva pretora: gradski (praetor urbanus) i peregrinski (praetor peregrinus).
Djelatnošću gradskog pretora nastao je pravni sistem koji se naziva ius honorarium, a
peregrinskog ius gentium. Osnovni razlog za stvaranje ius honorarium-a je zastarjelost civilnog
prava, a ius gentium je posljedica potrebe da se regulišu pravni odnos između subjekata koji,
primjenom personalnog pravnog načela, potpadaju pod različite pravne sisteme. Tokom vremena se
broj pretora povećavao tako da ih je bilo šesnaest, koji su imali različite dužnosti. Jedan je bio zadužen
za tutorstvo nad maloljetnicima, odnosno za određivanje tutora maloljetnicima i za nadzor nad
njihovim radom.
Sredstvo kojim je pretor mijenjao pravo bio je edikt. To je bio najprije usmeni, a zatim pismeni
proglas koji je pretor izdavao pri stupanju na dužnost. Mogao je u toku svog mandata da izdaje
naknadne edikte. U ediktu je pretor obavještavao građane u kojim slučajevima će dati pravo na tužbu
(iudicium dablo) ili u kojim će uskratiti pravo na pokretanje spora (non servabo), kao što je slučaj sa
sporom između članova jedne porodice. Smatrao je da takve stvari treba rješiti među srodnicima.
Sledeći pretor je mogao preuzeti sve ili većinu odredbi iz edikta prethodnika i dodati im nove. Često su
ili sami istaknuti pravnici dolazili na položaj pretora ili su im bili savjetnici. Tako je stvaran jedan
elastični mehanizam stalne obnove i dopune rimskog prava. Time je djelatnost od interpretacije
postala kreacija prava. Sličnu iako manje značaju ulogu imao je kurulski edil, koji se brinuo o redu
na pijacama i javnim mjestima i koji je svojim ediktom naročito uticao na odgovornost prodavca za
nedostatak robe.
Rezultati pretorove aktivnosti bili su brojni i dalekosežne. Gotovo da nema oblasti u kojoj se pretorov
uticaj nije osjetio. U porodičnom pravu omogućio je licima pod vlašću paterfamilijasa da zaključuju
poslove putem tužbi koje su srednjovjekovni pravnici nazivali actiones adiecticiae qualitatis. U
sudski postupak je uveo četiri vrste tužbi. Stvorio je i druga procesualna sredstva (interdikte, pretorske
stipulacije, povraćaj u pređašnje stanje) kojima je sprečavao samovlasnu zaštitu prava i kojima je
pravo približio idejama pravičnosti. U stvarnom pravu njegovo je djelo pretorska ili bonitarna svojina
koja je značila smanjenje formalnosti u prometu. Stvorio je vrlo značajan institut državine (possessio).
U nasljedno pravo je uveo red nasljeđivanja koji je davao prednost krvnim srodnicima nad angatskim.
Zaštitio je nove oblike testamenta. Testament per aes et libram je prvi rimski pisani testament, a možda
i prvi u istoriji prava, kao jednostrani posao, jer su prethodni oblici ili usmeni ili dvostrani poslovi. U
obligacionom pravu njemu se može pripisati zaštita pretorskih paktova.
Vremenom je pretorsko pravo osavremenilo civilno pravo, omekšalo njegovu strogost i formalizam.

Ius gentium (50-51)


Ius gentium je djelo peregrinskog pretora, a u širem smislu obuhvata i edikt upravnika provincija.
Rimljani nisu dopuštali strancima da se koriste njihovim civilnim pravom. Zato je peregrinski pretor
stvarao nove pravne norme po kojima se sudilo. On je naravno polazio od svog ius civile-a ali je bio
slobodniji od gradskog pretora u izboru rješenja, mogao je da primjeni pravo provincije ili da izmisli
14
novi propis.
Otuda je ius gentium (pravo naroda) bio najelastičniji od tri pravna sistema koji su se primjenjivali u
rimskoj državi. Pod uticajem ovog pravnog sistema, čije norme počinju da prodiru i u ius civile rimsko
građansko pravo je postalo manje formaističko i apstraktno. Ono usvaja institute drugih naroda, među
kojima literarne kontrakte, hipoteku, načelo opšte havarije (lex Rhodia de iactu – zakon sa ostrva
Rodosa o izbačenim stvarima sa broda). Kad su stanovnici provincije dobili rimsko građansko pravo,
što se desilo u sljedećem periodu, sva tri pravna sistema su se sjedinila u jedno, iako su učeni pravnici i
dalje vodili računa o tome koja pravila pripadaju civilnom, koja honorarnom, a koja ius gentium. U
klasično doba ius gentium počinje dobijati jedno novo značenje. Sada se pravi razlika između civilnog
prava, kao prava koje je specifično rimsko i ius gentium koje je zajedničko svim narodima. Ono se
zove i prirodno pravo. U savremenom pravničkom riječniku ius gentium znači i međunarodno pravo.

Novine (51)
Pored onih promjena koje smo naveli kao rezultat pretorovih edikata osnovni rezultati ovog
preobražaja bili su sledeći: Dobijaju zaštitu novi odnosi. Uporedo sa formalističkim ugovorima starog
prava, verbalnih i literarnih, nastaju realni koji zahtijevaju minimalne forme, konsensualni, kod kojih
nikakva formalnost nije potrebna. Apstraktni poslovi se pretvaraju u kauzalne, što je dobrim dijelom
i posljedica smanjenja formalizma. Dok se ranije nije vodilo računa o pravnom osnovu duga, sada su
stvorena sredstva da se dužnik oslobodi obaveze ukoliko nije ispunjen onaj cilj zbog koga je posao
zaključen. I način pribavljanja svojine postaju elastičniji. Omogućeno je prenošenje svojine i nad
sredstvima za proizvodnju običnom prostom predajom, dok je staro pravo zahtjevalo svjedoke,
mjerača sa vagom i svečane riječi. Velika promjena odigrala se u porodici. Slabi vlast porodičnog
starješine nad ukućanima i muža nad ženom. Uvodi se novi način nasleđivanja koji više odgovara
promijenjenim oblicima porodice i srodstva. Izmjenjen je način suđenja. Stroge i krute forme
legisakcionog postupka zamjenjene su formularnim, u kome se koriste pismeni dokumenti. Ukinuto je
izvršenje na ličnosti, koje pretvara dužnika u roba, i uvodi se izvršenje na imovinom. Pravo sve više
ulazi u oblasti koje je nekad religija regulisala kao što su savjesno ponašanje (bona fides) i pravičnost
(aequitas). Religija gubi raniji značaj. Tendencija smanjenja sakralnih elemenata u pravu nastavila se
sve do klasičnog perioda. Tada se iznova počinje osjećati utjecaj jedne nove religije – hrišćanstva.

Principat ( od prikrivene do otvorene monarhije 27g pne – 284 g


n.e.)
Principat: napredak ili kriza (52-53)
Principat počinje dolaskom Augusta na vlast 27 g pne.i završava se stupanjem na presto Dioklecijana
284 g, n.e.
Teritorijalno država dostiže svoj vrhunac. Rimljani su zagospodarili novim zemljama i narodima.
Osvojene su: današnja Velika Britanija (jedan dio), Međurječje, Jermenija, Rumunija, učvršćena je
vlast na Balkanu. Grad Rim postaje prestonica svijeta i vjerojatno udvostručuje broj stanovnika, a za
njim ne zaostaju mnogo ni drugi gradovi, naročito trgovački centri Istoka. Privreda a naročito trgovina,
koristi more bez pirata i dobre drumove. Trguje se ne samo između gradova i dijelova imperije već i sa
dalekim narodima, kao što su Indusi i Kinezi.
Ovo doba ‘’rimskog mira’’ (rax romana) koristilo je i kulturi. Latinski jezik i rimski način života su u
neviđenoj eksapnziji, naročito u zapadnim provincijama. To je period u kome žive najveća imena
rimske istoriografije, poezije, retorike, lingvistike.
Poslije dva zlatna vijeka rimske poezije, I stare i I nove ere, nastaju dva zlatna veka rimske pravne
nauke, koji se završavaju početkom trećeg vijeka.
Naravno da je bilo i kriza. Treba razlikovati krize rasta od krize opadanja. Pobune robova i građanski
ratovi prije se mogu shvatiti kao posljedica rasta, sazrijevanja jednog sistema, nego kao znaci
opadanja. Robovski ustanci su odgovor na pretvaranje patrijarhalnog ropstva u klasično. A građanski
ratovi su nastali iz potrebe da se političko zdanje rimske države prilagodi novim uslovima koji su
posljedica širenja i sazrijevanja robovlasničke države.
U cjelini gledano, ako je ‘’doba kraljeva’’ djetinjstvo jedne civilizacije, a republika njena mladost,
15
principat predstavlja vrijeme njene zrelosti, u kojem je dala svoje najbolje plodove.
Krajem ovog perioda nastaće znaci jedne krize koja se teško može ocjeniti kao mladalačka. Ona će
utoliko teže pogoditi društvo što njen epicentar neće biti u sferi politike, već u samoj privredi. Ta kriza
će iznuditi nove suštinske promjene, koje će označiti prelazak na apsolutnu i birokratizovanu
monarhiju u kojoj nije bilo traga nekadašnjeg republikanskog uređenja.

Društvo
Agonija republike i nastanak principata (53-55)
Krajem prvog i početkom drugog vijeka p.n.e. rimska država bila je poprište burnih događaja. Dolazi
do prvog pravog građansko rata između robova i robovlasnika i između raznih slojeva slobodnog
stanovništva. I ranije je bilo pokušaja robova da se oružjem oslobode svog položaja, ali sada su to
pravi masovni ustanci, od kojih su najžešći udari robova su na Siciliji (138 i 104 g.pne) gdje je puno
robova koji su radili u latifundijama i Spartakov ustanak (74 – 71 g.pne.) Spartak je zadao više poraza
rimskoj vojsci. Tek kada je upotrijebila sve svoje snage rimska država je uspjela da savlada pobunjene
robove, u čemu se naročito istakao Kras, jedan od budućih trijumvara.
Robovski ustanci su posljedica pogoršanja njihovog položaja poslije punskih ratova. Oni su uzdrmali
rimsku republiku i nesumnjivo su doprinijeli uvođenju novog režima. Poslije gušenja Spartakovog
ustanka, rimska država je s jedne strane pooštrila mjere protiv robova, a s druge strane je ublažila
njihov položaj. Ovakvom mješavinom terora i popuštanja Rimljani su uspjeli učvrstiti poredak i
donekle smiriti robove tako da sve do kraja usanaka nije bilo. Robovi su prešali na individualni teror i
sabotažu kao oblik borbe, da bi dočekali varvare kao oslobodioce. Bilo je sukoba i između slobodnih:
Rimljani i drugih naroda, kao i između raznih slojeva rimskog društva. Latini su poveli rat protiv
Rimljana jer su bili nezadovoljni položajem u državi, čijoj su veličini i moći znatno doprinjeli. Poslije
teških okršaja, Rimljani su ih uspjeli savladati. Bilo je ustanaka u provincijama. Ali je veoma žestok
sukob bio unutar samog rimskog društva izazvan borbom za vlast i zemlju. Krajem republike sve više
se zaoštrava neprijateljstvo između stare aristokratije (tzv. nobila) i vitezova (ordo equester), čija je
snaga u bogastvu, ali ne i u porijeklu. Formiraju se dvije političke stranke koje se žestoko bore za
vlast. U prvo vrijeme više uspjeha imaju nobili tzv “optimati”, a njihov predstavnik Sula zavodi
diktaturu, koja nije isto što i ranije diktature, već je vremenski neograničena. Tada se prvi put javljaju
progoni, spiskovi političkih neprijatelja koji su stavljeni van zakona tako da svako može da ih ubije i
da čak dobije nagradu za to (proskripcije). Kasnije prevagu dobija stranka “populara” koju
predstavljaju tri istaknuta političara (trijumviri): Pompej, Cezar i Kras. Između trijumvira izbija sukob,
jer se vrhovna vlast teško dijeli i kao pobjednik izlazi Cezar, političar, vojskovođa i talentovani pisac.
Međutim Cezar 44. g.pne. (‘’martovske ide’’) pada kao žrtva zavjere na čijem čelu je bio Brut i Kasije.
Ovi nemiri nisu okončani. Stvara se novo savezništvo, novi trijumvirat: Antonije, Oktavijan i Lepid
koji uspjevaju pobijediti aristokratiju, tj. republikansku opoziciju. I ovaj trijumvirat se raspada i kao
pobjednik izlazi Oktavijan kasnije nazvan August (Uzvišeni), posinak Cezara. On nije imao raskošni
Cezarov talent, ali je bio trezven i lukav političar. Oktavijan je sjedinjavao surovost u građanskom ratu
(nije kao Cezar praštao svojim protivnicima), sa blagošću poslije pobjede, tako da je poslije pružio
ruku pomirenja senatskoj opoziciji. Pored toga je svoje namjere prikrivao konzervativnim parolama i
gotovo neosjetno uspio da, formalno poštujući republikansko državno uređenje, uvede novi režim.

Uzroci (55)
Osnovni razlog za prelazak na principat nije toliko u privrednim teškoćama i slabljenju države, jer će
tek u ovom periodu rimska država dostići vrhunac svoje moći i teritorijalne ekspanzije, a društvo
najveći stepen bogatstva. Uvođenje principata kao oblika državnog uređenja bio je posljedica političke
krize. Država koju su Rimljani stvorili tokom perioda republike nije bila više u stanju da izađe na kraj
sa svim zadacima koje je trebalo rješavati. Ona je zadržala osnovne oblike koje je imala na samom
početku, to je bila država-grad, nalik na grčki polis. Država, koja je već postala carstvo po svojoj
veličini, po broju stanovnika, nije mogla da zadrži političku strukturu polisa. Ta protivriječnost između
socijalne i privredne strukture, na jednoj strani, i političke nadogradnje, na drugoj, razrješena je u
prvim vijekovima principata kada je rimska državna organizacija takođe postalo carstvo, monarhija,
najprije prikrivena, a zatim otvorena.
16
Dijarhija (56-57)
Državno uređenje je rezultat kompromisa između nasljeđenih, republikanskih, i novih monarhijskih
oblika. To je prikrivena monarhija, fasada građevine je republikanska, ali je unutrašnje ustrojstvo
monarhijsko. Simbol države je bio dvoglavi orao, koji će kasnije preuzeti mnoge ustavne monarhije,
pa i Kraljevina Jugoslavija. Jedna glava predstavlja organe republike, na čelu sa senatom, a druga novu
vlast koju predstavlja princeps.
Ovakvo uređenje je dobilo naziv po jednoj nevažnoj tituli vladara – prvak senata, prvi senator
(pinceps senatus). To je bila davnašnja titula koju je imao prvi u rangu senatora i koma mu je davala
prava da prvi uzme riječ u raspravi. Avgust je imao i niz drugih republikanskih funkcija: bio je konzul,
tribun, pretor, propretor, pontiflex maximus. Imao je i vrhovnu komandu nad vojskom. Postepeno je
on stvorio i širio sopstveni aparat, koji je, za razliku od starog, bio plaćen, stalan i njemu podređen.
Tako su paralelno postojala dva sistema vlasti, jedan koji je potiskivan, i koji čine: skupština, senat i
izborne magistrature, i drugi, od princepsa postavljen i plaćen, koji raste.
U znaku ovog dvovlašća su i državne finansije. Postoji aerarium, blagajna kojom rukovodi senat, ali i
fiscus, koji pripada vladaru i iz koga plaća vojsku i činovnike. I provincije su podijeljene. Onima u
kojima je stanje relativno mirno, upravlja senat, a buntovnim provincijama, kao i onim kojima prijeti
upad neprijatelja, upravlja princeps i u njima su vojni garnizoni. Javni prihodi su porijeklom sa
državnih domena, iz rudnika u kojima rade državni robovi i osuđenici. Najveći izvor prihoda je dolazio
iz provincije. Tokom republike i principata nije naplaćivan porez na zemljište u Italiji. Rimljani
plaćaju porez za posjede u provincijama, ali se to smatra prije nekom vrstom zakupnine, jer se polazilo
od pravne pretpostavke ili fikcije da je vlasnik ovog zemljišta država. Ali su stranci u provincijama bili
opterećeni nametima. Bilo je i nekih drugih poreza, kao što je porez od 1% na prodaje putem javne
dražbe, koji je kasnije proširen na sve prodaje.
Ovo dvovlašće (dijarhija) je bilo privremeno, jedna labava ravnoteža između tradicionalnih i novih
oblika vlasti. Ono je još jedna potvrda konzervativnosti Rimljana koj teško prihvataju novine. Ta
ravnoteža se vremenom mijenjala u korist vladara, koji postepeno preuzima, ne samo upravne već i
zakonodavne i sudske funkcije (ekstraordinarni postupak). Senat se pretvara u gradsko vijeće koje
brine o komunalnim problemima Rima, a skupštine su već i prije toga izgubile svaki vlast.

Pax romana (procvat gradova i privrede) (57-58)


Poslije građanskih ratova, koji su na savremenike ostavili mučniji utisak od ranijih, jer su se na obe
strane borili rimski vojnici, nastupio je period od dva vijeka u kome nije bilo oružanih sukoba, osim
nekoliko ustanaka. To se vrijeme naziva “rimski mir” (pax romana), u znaku je velkog privremenog
i kulturnog prosperiteta. Trgovina je cvjetala, jer joj mnoge okolnosti idu na ruku: veleposjedi,
gradovi, specijalizacija provincija u proizvodnji, dobri pomorski i suvozemni putevi.
Katonov idealni posjed, veličine 60 do 150 jugera, na kome radi 13-16 robova, davno je premašio ko
god je morao. Latifundije obuhvataju na stotine jugera i stotine robova. Iako nije bilo suštinskog
tehnološkog napretka, bilo je poboljšanja u organizaciji, izboru kultura i sjemena, navodnjavanju i
isušivanju. Ovakvi posjedi proizvode višak koji se iznose na tržište.
Gradovi su proizvodni, a još više potrošački centri. Rim je imao vjerovatno blizu milion stanovnika.
Rim je bio prvi pravi velegrad u istoriji. Bila je zaista kazna uskratiti pravo nekim strancima da dođu u
Rim (peregrini dediticii), ili prognati nekog van grada, o čemu svjedoče lamenti pjesnika Ovidija, koga
je Avgust poslao u progonstvo na obalu Crnog mora. I mnogi drugi gradovi širom imperije cvetaju.
Neke oblasti i gradovi su specijalizirani u proizvodnji. Luke su bile produbljene i ojačane, izgrađeni su
svetionici. Pravljeni su znatno veći brodovi, dugi do 60 metara, koji nisu, kao ranije išli od jedne do
druge luke duž obale, već su usmjravani pravo preko mora. More je očišćeno od pirata i putovanje
srazmerno bezbjedno. Trgovina je koristila i kopnene puteve koji su bili kvalitetni i trase znalački
odabrane. Trgovina je povezivala ne samo razne dijelove Carstva, već je prelazila i njihove granice.
Iako je Rimsko carstvo izvozio svoje proizvode, bilans je bio negativan i pokrivan je novcem od
plemenitih metala.

17
Širenje rimskog jezika i kulture (58-59)
Jedna od posljedica “rimskog mira” bila je neviđena ekspanzija latinskog jezika i rimske kulture.
Njihova kultura u izvjesnoj mjeri utiče na stare civilizacije koje su se našle u okvirima njihove države,
ali ove uspijevaju da sačuva svoj jezik. Za varvarske i poluvarvarske narode Zapadne Evrope latinski
jezik i rimski način života bili su neodoljivo privlačni i gotovo svi oni zaboravili su svoj jezik i
prihvatili latinski.
U ovom procesu kulturne asimilacije veliku ulogu imali su administracija, trgovina, vojska i
kolonizacija. U svakoj provinciji postoji administrativni aparat rimske države. Upravnici provincija i
njegovi pomoćnici izdaju naredbe uglavnom na latinskom, a i opštenje sa organima vlasti je na ovom
jeziku. Vojnici regrutirani iz različitih krajeva imperije, često još neromanizovanih. Oni su u toku
službe usvajali zvanični jezik i rimski način života.
Trgovina je dovodila u vezu mnog ljude. Stranci dolaze u Rim, a rimski trgovci, zelenaši i publikani
odlaze u provincije. Latinski postaje međunarodni jezik trgovine. Prenaseljenost Italije i propadanje
seljaštva doveli su do kolonizacije. Gradska sirotinja, seljaci koji su ostali bez zemlje i isluženi vojnici
dobijaju parcele zemlje i odlaze u provincije kao kolonisti. Ti novi gradovi, sa forumom, kupatilima,
arenama bili su živa žarišta rimskog uticaja.
Približavanje Rimljana i drugih naroda, provincijalizacija Rima i romanizacija provincija, bili su jedan
od razloga za jednu, na prvi pogled neočekivanu odluku, Karakalin edikt o građanstvu.

Promjene u društvu (59-62)


Dok je doba republike bilo u zanku velikih izmjena u društvenoj strukturi i položaju pojedinih njenih
dijelova, u principatu svega toga nema. Jedna važna novina bilo je proširenje kruga rimskih građana na
gotovo sve slobodne stanovnike Imperije.
Nobili. Raniji nobili, osvježeni pridošlicama iz drugih slojeva (homies novi) čine senatorski stalež, za
koji je propisan imovinski cenz od milion sestercija. Poslije prvog obračuna sa predstavnicima
senatroske opozicije, August je sklopio kompromis sa njima, iako su kasnije vladari povremeno
organizovali čistke. Tako su uklonjeni najuporniji pobornici republike.
Eskvestri. Potomci eskvestra (‘’vitezovi’’) su uticajan stalež. Oni su u građanskim ratovima bili
glavna podrška trijumvirima i, kasnije, u novom poretku. Njihov imovinski cenz je 400 000 sestercija.
Ekvestrima se pridružuje jedan broj oslobođenika, koji igraju istaknutu ulogu u privrednom,
političkom i kulturnom životu. Prototip je Hristogon, Sulin miljenik i štićenik, koji je često nepoštenim
načinima uspio da se obogati.
Oba ova staleža u okviru vladajuće klase još uvijek temelje svoje bogatstvo na veleposjedu,
obrađivanom radom robova, uz ponešto zelenašenja i drugih novčanih špekulacija. Gospodari se sve
više odvajaju od proizvodnje. Jedina veza sa posjedom je vila koja se nalazi na posjedu da bi se
povremeno došlo, sam ili sa prijateljima, radi kontrole rada nadzornika i gozbe. Ranije brzi način za
sticanje bogatstva, putem funkcije u provinciji, sada je nešto izmjenio karakter. Udvaranje glasačkom
tijelo i podjela hrane i novca plebsu, sada su zamjenjene dodvoravanjem vladaru.
Činovništvo, koje je pratilac svake birokratizacije uprave, postaje sve brojnije i uticajnije. Ono se
regrutuje iz reda senatora, ekvestra ali i oslobođenika. Za razliku od republikanskih funkcionera, oni
nisu birani na godinu dana, već su trajno postavljeni i plaćeni do vladara, koji ih u svako doba može
smijeniti.
Gradska sirotinja početkom principata živi bolje nego ikad. Da bi umirio javno mnjenje i iskupio se
za sve očiglednije uzurpacije, vladar je, dok god su to finansije dozvoljavale, dijelio besplatno žito,
kontrolisao cijenu hljeba, organizovao cirkuske igre, držeći se pravila da je sirotinji potrebno “hljeba i
igara” (panem et circenses).
Seljaštvo je i dalje u krizi, iako su povremene agrarne reforme povećale broj malih i srednjih
zemljoposjednika. U novijim asignacijama (besplatnim dodjeljivanjima zemlje) parcele su već znatno
veće nego ranije i iznose 100 i 200 jugera. Propadanje seljaka i druge promjene dovele su do izmjene u
sastavu vojske. Nije to više vojska Rimljana i Italika, pretežno seljaka, već profesionalna armija. Dok
su u legijama Avgusta, Italici predstavljali izrazitu većinu, sedamdesetih godina I vijeka njihov broj je
pao na manje od 20%, a u Hadrijanovo vrijeme na manje od 1%. Većinu su činili stanovnici provincija
18
i to najviše onih u kojima romanizacija nije daleko odmakla.
Jedna od najvažnijih promjena u ovom periodu je u položaju peregrina. Zahvaljujući kulturnom
približavanju Rima i provincija i širenju latinskog jezika, ekspanziji državnog aparata i vojske,
Karakala je 212 g. donio edikt (Constitutio Antoniniana) kojim su svi slobodni stanovnici Imperije,
osim one kategorije koja je spadala u dediticije, dobili status rimskih građana. Od tada je rimska
država bila ne samo država robovlasnika Apeninskog poluostrva, već i svih robovlasnika Carstva.
Robova je i dalje mnogo. Koliki je udio robova u ukupnom stanovništvu teško je reći, jer država nije
imala urednu službu evidencije. Poslije robovskih ustanaka, koji su u krvi ugušeni, Rimljani su donijeli
niz propisa o položaju robova, a bilo je promjena i u načinu na koji su gospodari postupali. Ti zakoni
su na prvi pogled protivrječni. Jedni su izražavali pravu okrutnost. Tako je senatska odluka iz 10 g pne.
(Senatus consultum Silanianum ) predvidjela smrtnu kaznu za sve robove koji se zateknu u kući ako se
desi da rob ubije gospodara. Ova mjera uvedena je najviše zbog toga što su robovi, poslije neuspjeha
Spartaka i masakra pobunjenika, odustali od ustanaka i prešli na druge oblike borbe, individualni teror
i sabotažu proizvodnje.
Država je uvela i neke mjere koje su ublažile položaj robova. One nisu bile nadahnute apstraktnim
čovjekoljubljem, već željom da se sačuva sistem, da se spriječe nerazumni svirepi postupci nekih
robovlasnika koji mogu ugroziti poredak. I u ponašanju gospodara bilo je promjena. Kako su prestali
osvajački ratovi, sve više je odgajenih robova, nego zarobljenih neprijatelja. Oslobađanje robova je
uzelo maha, i neki od njih se prevode na status kolona.

Pravo
Klasično rimsko pravo (62-63)
Irnerije, prvi naučnik koji se u srednjem vijeku počeo baviti rimskim pravom nazvao je ovaj period
klasičnim i taj se naziv do danas zadržao. To je vrijeme najvećeg dometa rimskog prava, najviše
zahvaljujući velikom broju učenih pravnika, tzv. jurisprudenata. Po novinama principat zaostaje za
republikom. Pravo se i dalje oslobađa formalizma i apstraktnosti, stvaraju se novi neformalni oblici za
zaključivanje poslova. Pojam krivice, naročito nehata, dobija nove nijanse tako da ga je današnja
pravna nauka mogla u cijelosti preuzeti od Rima. Zakonodavstvo i pravnici daju rješenja koja više
vode računa o volji stranaka i pravičnosti. Pravna misao postaje bogatija, javljaju se različita mišljenja
o nekim pitanjima. Stil, naročito knjiga učenih pravnika postaju izvor prava, pokazuje istovremeno i
dubinu rezoniranja i ekonomiju u riječima, tako da se često u jednoj rečenici postavlja problem, daju
moguća rješenja, opredjeljuje za jedno od njih i navodi razlog za takvo opredjeljivanje.
Uprkos ovim vrlinama, pravo klasičnog perioda ima i izvjesne nedostatke. Rimski pravnici su svjesno
izbjegavali teoretisanje. Oni su pravu prilazili, ne kao nauci, već kao prefinjenoj vještini. Iako imaju
odbojan stav prema uopštavanju i teoriji, samo narastanje pravnog sistema, djelimična kodifikacija
rimskog prava (vječiti edikt) i potrebe nastave doveli su do nekih rezultata i u teoriji. Javlja se prvi put
u istoriji, pojam svojina (proprietas, dominium), pravnik Pedije prvi uočava da je suština ugovora
saglasnost volja, profesor Gaj, pisac udžbenika (Institucije), daje prvi pravi sistem prava, tzv.
tripartriciju, klasifikaciju ugovora, podjelu stvari. Izvori prava su rezultat promjenjenih prilika i nose
pečat dijarhije. Postoje stari izvori prava, nasleđeni i novi izvori, koji nastaju zbog promjenjenih
odnosa u državi. Od starih imamo zakone, senatske odluke i pretorov edikt. Mišljenja učenih pravnika
dobijaju snagu zakona. Vladar je počeo da donosi odluke (constitutiones principum). Kasnije, njegova
uloga u zakonodavstvu je sve veća, da bi na kraju potisnula sve ostale izvore. Cjelokupna zakonodavna
aktivnost je, i pored šarolikosti, bila u rukama princepsa. Stari zakoni koji su doneseni u prethodnom
periodu, kao i pretorov edikt i dalje su primjenjivani. To je statični dio rimskog prava, a ulogu
dinamičnog je preuzeo na sebe princeps svojim odlukama, zatim senat i pravna nauka
(jurisprudencija).

Zakoni i senatske odluke (63)


Početkom principata skupština se sastajala i donosila zakone. Većinu tih zakona predlagao je sam
princeps koji je htio da svoju volju zaodjene u tradicionalni oblik. Najviše zakona je donijeto za vlade
Avgusta i Tiberija, a posljednji put pod Nervom (96-98. g. n.e.). Najvažnija su dva zakona koja je
predložio Avgust, od kojih jedan ukida legisakcioni građanski sudski postupak (lex Iulia de iudicis
19
privatis), a drugi unosi promjene u krivični sudski postupak (lex Iulia de iudicis publicis).
Takođe tu su i tzv. kadukarni zakone (lex Julia i lex Papia Poppaea), koje je takođe predložio August.
Oni su imali za cilj zaštititi porodični moral i brak pa su predviđali privilegije za udate žene sa
određenim brojem djece, a starim momcima i usjedelicama su uskraćivali pravo nasleđivanja po
testamentu. U vrijeme republike senat nije imao zakonodavnu vlast. Međutim, kada je sve više
potčinjen vladarevoj volji, senatske odluke, koje su ranije imale karakter perporuka, mišljenja (zato se
i zovu senatus consulta), dobijaju snagu zakona. Te odluke su najprije vezivale samo magistrate, ali
početkom drugog vijeka se izjednačavaju sa zakonima. One nose nazive po predlagačima i skraćenicu
SC (Senatus consultum): SC Orfitianum, SC Tertulianum. Kasnije, kada su otpali razlozi za ovakvu
hipokriziju, mijenja se i njihov naziv, tako da se počinje upotrebljavati riječ oratio (govor) uz ime
imperatora koji je svoj govor saopštio senatu, koji više nije o tome odlučivao (oratio Severi, oratio
Antonini).

Edictum perpetuum (64)


Zajedno sa drugim republikanskim magistraturama i pretor je izgubio raniju ulogu. Vremenom je svaki
novi pretor sve više prepisivao iz edikata prethodnika, a sve manje dodavao. Na kraju je Hadrijan
131.g n.e, dao je zadatak Salviju Julijanu, najvećem pravniku tog doba, da kodifikuje pretorov edikt.
Tako je nastao vječiti edikt (edictum perpetuum). Pretorovo pravo (ius honorarium i ius gentium) i
dalje je dio sistema rimskog prava, ali je okamenjeno, od dinamičnog postaje statični sistem normi.
Vječiti edikt nije sačuvan, ali je mnogo korišćen pri sastavljanju Justinijanove kodifikacije.

Constitutiones principum (64)


Neprimjetno i postepeno princeps je osvajao zakonodavnu aktivnost. Najprije preko prijedloga koje je
sam podnosio skupštinama i senatu, zatim stavljanjem pod kontrolu aktivnosti pravnika, ali i
neposrednim učešćem u donošenju odluka. Pošto je u svojim rukama imao više funkcija, njemu je
pripadalo i pravo na izdavanje edikata. Pored toga imao je pod sobom i aparat činovnika, kojim je
trebalo davati uputstva. Vremenom su nastale četiri vrste princepsovih odluka, koje se zovu
konstitucije .
Edikti (edicta) su naredbe koje je izdavao na osnovu starog republikanskog pravila da viši magistrati
imaju ius edicendi, a on je imao titulu konzula, prokonzula ili propretora. Jedan takav edikt je bila
poznata constitutio Antoniniana iz 212 g. kojom je Karakala dodijelio rimsko građanstvo svim
slobodnim stanovnicima Imperije.
Dekreti (decreta) su odluke u sporovima koji su došli do vladara i koje imaju karakter presedana, jer
vezuju sudove u budućim slučajevima. Takav je dekret Marka Aurelija o zabrani samopomoći.
Mandati (mandata) su uputstva upravnicima provincija i drugim službenicima koja su se odnosila na
njihovu službu.
Reskripti (rescripta–pismeni odgovori) su odgovori na pitanja koja su postavljali građani ili činovnici.
Jedan od njih je odgovor Dioklecijana koji je uveo mogućnost raskida ugovora zbog oštećenja
polovine (laesio enormis).
Svi ovi raznovrsni oblici stopiće se u sledećem periodu u leges (zakoni), koji postaju jedan oblik
zakonodavne aktivnosti.

Pravna nauka (64-70)


Pravna nauka je najviši domet ove civilizacije. U Rimu su se mnogi najistaknutiji ljudi posvetili
pravnim naukama. Ne treba shvatiti ovu djelatnost kao profesiju. Veoma je malo ljudi obezbjeđivalo
svoju egzistenciju nastavom ili pružanjem pravne pomoći, i na njih je sa visine gledano. Bavljenje
pravom je način učešća u javnom životu. Time se zadobija ugled, uticaj u društvu, a tek posredno moć
i bogatstvo. Nisu svi pravnici imali mogućnost da stvaraju pravne norme, već samo srazmjerno uzak
krug jurisprudenata iz najviših krugova bliskih vladaru. I ovaj izvor prava, kao i pertorov edikt, nastao
je tumačenjem i to je dakle interpretacija koja postaje kreacija prava. Osnovni razlozi za pretvaranje
pravne nauke u izvor prava, što je specifičan rimski fenomen, jesu: složen pravni sistem i laičko
suđenje.

20
Sve češće, kao se razvijao pravni sistem, dešavalo da se građani, pa i same sudije, koji su bili laici, a
ne profesionalci, obrate stručnjaku, jer se nisu mogli snaći u mnoštvu propisa koje su predstavljali
zakon, pretorov edikt, vladareve odluke, mišljenje senata. Zadatak pravnika je bio da na osnovu
opisanih činjenica da pravno pravilo: Da mihi facta, dabo tibi ius (Daj mi činjenice, daću ti pravo).
Trebalo je riješiti problem pravnih praznina, nedovoljno jasnih propisa ili proturiječnih zakona. Zato je
to tumačenje sve više dobijalo stvaralački karakter. Ne znači da je pravnik mogao proizvoljno da
stvara normu. On je morao uzeti u obzir običaje, ustaljena pravna načela i na osnovu toga dati rješenje.
Za Ciceraona, u I vijeku prije Hrista, učeni pravnici su u prvom redu tumači prava (interpretes iuris),
oni koji treba da ustanove kako glasi pravno pravilo, jurisprudentima je dozvoljeno ne samo
tumačenje, već i stvaranje prava (iura condere)
Veteres: Tumačenje prava je bilo najprije u rukama sveštenika. Tokom republike dolazi do laicizacije
prava, ono prelazi u nadležnost učenih ljudi. Pravnici klasičnog perioda nazivaju svoje prethodnike iz
perioda republike veteres (stari) od kojih ni jedno djelo nije sačuvano. Najznačajniji su bili Sekst Elije
(Sextus Aelius), zatim sin čuvenog cenzora Katona, koji se takođe zvao Katon, tvorac poznatog
pravila nazvanog regula Catoniana. Od svih najveći ugled uživao je Kvint Mucije Scevola (Quintus
Mucius Scaevola) koji je bio učitelj prava mnogim poznatim Rimljanima svog doba, uključujući i
Cicerona.
Školovanje pravnika. Krajem republike i početkom principata dječaci iz uglednih porodica, koji su se
željeli posvetiti pravu, odlazili bi u kuću nekog istaktnutog pravnika i provodili neko vrijeme, pošto bi
najprije završili redovno školovanje. Prisustvovali su kada je učitelj primao stranke, pratili ga na sud i
slušali njegove govore, a uveče bi raspravljali o proteklom danu. Pod uticajem Grka, a i zbog povećane
potrebe za činovnicima koje je zahtjevao novi državni aparat, uvode se pravne škole. Najčuvenija je
bila u Bejrutu (nazvana majka zakona), zatim u Konstantinopolju i Rimu. Broj profesora na njima je je
bio mali, dva-tri, a ponekad i jedan na cijeloj školi. Čuven profesori nazivani su ekumenski (svjetski).
Školovanje je po pravilu trajalo četiri godine, a godina se dijelila na 2 semestra. U doba carstva
imperatori će zakonima propisati nastavni plan i program, kao i neka druga pravila školovanja.
Donesen je zakon da studenti moraju završiti školovanje do svoje dvadesete godine, kasnije do
dvadesetpete godine, uz prijetnju protjerivanja iz mjesta školovanja. Justinijan je produžio trajanje
školovanja sa četiri na pet godina, što je dokaz da je pravo postalo obimnije..
Sabinijanci i prokuleanci. Krajem republike i početkom principata najugledniji pravnici pripadaju
školi prokuleanaca (prokulovaca), koju je osnovao pravnik Labeon ili školi sabinijanaca
(sabinovaca), koju je osnovao Kapiton. Škole su dobile naziv po svojim prvim učiteljima Prokulu i
Sabinu. Naziv škole ne treba bukvalno shvatiti, niti je riječ o pedagoškim institucijama, već više o
metodu podučavanja, o načinu razmišljanja koje jedan pravnik prenosi na svoje učenike, koji će taj
metod primjeniti kada i sami budu podučavali druge i kad budu tumačili pravo.
U preko trideset slučajeva sačuvane su razlike u rješenjima koja daju dvije škole. Tako se, primjera
radi, ako neko od tuđeg materijala napravi stvar, sabinijanci izjašnjavaju da stvar pripada vlasniku
materijala, dok prokuleanci su davali prednost radu.
Cavere, agere, respondere. Raznovrsna djelatnost pravnika može se svesti na 3 osnovna oblika. To je
naprije davanje forme pravnim aktima cavere (što znači pokriti, odrediti). To je naročito u vrijeme
republike, važna aktivnost, kada je formalizam starog prava bio izražen, pa se čitav taj period zove
period kautelarne jurisprudencije.
Agere (od ago, agere – raditi, činiti, voditi spor) je zastupanje stranaka u parnicama. To su po pravilu
radili advokati (advocatus, od ad vocare – prizivati u pomoć).
Najvažnija aktivnost respondere, davanje odgovora na pitanje stranaka ili sudija. To su radili učeni
pravnici jurisprudenti. Odgovor je u početku bio usmen, a zatim pismen. U početku su odgovori bili
bez obrazloženja, što je trag apstraktnosti starog prava i njegove veze sa religijom. Ponekad je kao
potvrdu za svoj stav pravnik navodio mišljenje svojih kolega. Težište je bilo na autoritetu ličnog
prestiža i prestiža drugih učenih pravnika autoritarna jurisprudencija. Kasnije pravnici daju i
obrazloženja.

21
Ius publice respondendi. Najprije su se građani obraćali pravnicima za mišljenje i to onima u čiji sud
imaju povjerenje. Da bi vezao istaknute pravnike za svoj poredak, Avgust je uveo jednu novinu. On je
određenim broju pravnika dao pravo da daju odgovore na osnovu njegovog ovlašćenja: ius publice
respondendi ex auctoritate principis. To ne znači da se građani nisu mogli obraćati i onim pravnicima
koji nemaju ovakvu privilegiju, već da je uz mišljenje određenih pravnika vladar davao pečat svog
autoriteta. Međutim, početkom II vijeka, Hadrijan je ovo izmenio. Princeps nije mogao više dopuštati
da se jedna važna djelatnost, stvaranje normi odvija bez njegove kontrole i od tada samo pravnici koji
imaju ius publice respondendi mogu javno davati svoja mišljenja.
Knjige. Pravna literatura je bila obimna i razvnorsna. Oni najprije pišu udžbenike koji se zovu
institutiones ili elementa. Sakupljeni odgovori daju responsa ili quaestiones. Sve ove knjige kao i
regulae spadaju u elementarna dijela, namijenjena laicima ili početnicima. Kada žele da odgovore
nešto višim zahtjevima, pišu komentare građanskog prava koji se zovu libri ad Sabinum, komentari
pretorovog edikta su libri ad edictum, a knjige enciklopediskog karaktera digesta ili pandekte.
Jedino djelo klasične literature koje je gotovo u cjelini sačuvano su Gajeve Institucije, Ulpijanove
Regule i Pavlove Sentencije. O ostalim dijelima saznajemo iz Justinijanovih Digesta.
Znameniti klasični pravnici: Pravnici s kraja republike, kao i oni iz vremena Avgusta (labeon,
Kapiton, Prokul, Sabin), uživli su veliki ugled među savremenicima. O njihovom životu se ponešto
zna, ali nijedno njihovo djelo, čak ni u fragmentima nije sačuvano. Tek kasnije se javljaju imena čija je
djelatnost ostavila više traga. U I vijeku naše ere živeo je Kasije, a krajem I i početkom II vijeka Celz i
Julijan.
Gaj Kasije Login - pripadnik stare aristokratske loze, član senata, u opoziciji prema režimu, zbog
čega je jedno vrijeme za vlade Nerona, proveo u izgnanstvu. Napisao komentare ius civile-a i bio je od
velikog uticaja na školu sabinijanaca, kojoj je pripadao, tako da neki tu školu nazivaju kasijanskom
školom. Njegov učenik je bio Afrikan, čuven po zamršenom stilu (stilus africanus)
Juvencije Cenz Mlađi - pripadao je sličnim krugovima kao i Kasije, i on je optužen da je učestvovao
u zavjeri protiv vladara, tako da je jedva spasao glavu. Čuvena je njegova definicija prava: ‘’umjetnost
dobrote i jednakosti’’ (ius est ars boni et aequi). O njemu se govori kao o čovjeku oštra jezika. Zato se
oštar odgovor zove responsum Celsianum, a nesrpetno pitanje quaestio Domitiana, jer se onaj ko je
pitao zvao Domicije.
Salvije Julijan – bio je porjeklom iz Afrike. Obavljao je visoke funkcije, među kojima i člana
vladarevog saveta (consilium principis). Od njega vodi porjeklo Didije Julijan, rimski car. Njegovo
najznačajnije djelo je Digesta, u 90 knjiga.
U drugom vijeku ističu se Pomponije i Gaj.
Pomponije – je najplodniji pravnik svog doba, zahvaljujući njemu saznajemo nešto o starim
jurisprudentima s kraja republike i početka principata.
Gaj - Jedna od najzagonetnijih ličnosti rimske jurisprudencije. O njemu s jedne strane znamo najviše
jer je jedno njegovo djelo sačuvano u cjelosti, a s druge strane najmanje jer mu ne znamo ni puno ime
ni porijeklo. Njegove su zasluge što je napisao udžbenik po kome se vjekovima radilo u školama.
Poznat je po tome što je prvi sagledao svet pravnih pravila, kao skladnu cjelinu, kao stistem. Taj
sistem triparticije (personae res actiones) ostao je sve do danas kao podloga za izlaganje materije u
građanskim zakonicima i udženicima.
Kraj II i početak III vijeka daće trojicu velikana: Papinijana, Pavla i Ulpijana.
Emilije Papinijan – je porijeklom iz Sirije, bio je načelu administracije, prefekt pretorijanske garde,
ali je od strane Karakale osuđen na smrt, jer nije htio da se povinuje njegovoj samovolji. Bio je najbolji
stilista, njegovi učenici su Ulpije i Pavle.
Domicije Ulpijan – je zauzimao visoke položaje. On je najplodonosniji pravnik, tako da preko 40%
odlomaka iz Digesta otpada na njegova djela. Imao je jasan stil, ali ne originalnost i lucidnost jednog
Gaja ili Papinijana.
Julije Paul ili Pavle – je drugi po plodnosti i raznovrsnosti među rimskim pravnicima. On je dao
izvanrednu definiciju obligacionog odnosa. Oko 17% Digesta čine odlomci iz njegovih djela.
Modestin–Posljednji klasični pravnik, koji vodi porijeklo iz Dalmacije. Ostavio lijepu defeniciju braka
Ciceron (Marko Tulije Ciceron) – bio je savremenik Cezara, a nastradao je prije početka vladavine

22
avgusta. On je u stuštini ostao vjeran idealu republike. Spriječio je zavjeru koju je organizovao
Katalina, poslije čega je dobio počasni naziv pater patriae (otac otadžbine). Nastradao je nedaleko od
Rima, od ruke centuriona koga je ranije besplatno branio na sudu. Od njega su ostale lijepe misli i
izreke, kao: Spas naroda je vrhovni zakon (Salus populi suprema lex) ili O kakva vremena, o, kakav
moral (O tempora, o mores’’. Od njega je ostalo pravilo da kod krivičnih dijela treba tražiti krivca
među onima koji su imali korist od zločina.

Dominat (Propast antičke civilizacije, 284-565 g. n.e.


Kriza robovlasničkog sistema
Opšti pregled (71)
Period dominata počinje dolaskom na vlast Dioklecijana 284 godine i traje do smrti Justinijana 565.
Dobio je naziv po carskoj tituli dominus et deus – gospodar je bog. Država postaje apsolutna
monarhija koja se sve više miješa u privredne i društvene odnose. Za dominat se svi slažu da je to doba
slabljenja i dekadencije. Dominat se može podijeliti na tri razdoblja. Prvo traje od Dioklecijana (284
g) do konačne podjele carstva na dva dijela (395 g). Energičnim mjerama izgradnjom jednog
glomaznog aparata i armije, privremeno kriza je usporena. Drugi period, koji obuhvata vrijeme od
395 – 476 g u znaku je propadanja zapadnog dijela Carstva. To je vrijeme rasula u privredi, vojne
anarhije. Istočno i Zapadno Carstvo se sve više udaljuje jedno od drugog. Treći period traje od pada
zapadnog Carstva do smrti Justinijana (565 g). Istočni dio, buduća Vizantija uspjela je prebroditi
nevolje, da se oporavi i čak privremeno protjera varvare iz oblasti koje su nekada pripadale Imperiji.
Ta restauracija nije dala trajne rezultate. Mnogo je značajniji Justinijanov poduhvat na polju
zakonodavstva, njegova kodifikacija.

Simptomi krize (72)


Dominatu neposredno prethodi kriza III vijeka, koja je pogodila mnoge dijelove Imperije. Cijene
proizvoda, naročito prehrambenih, višestruko su porasle. Zemlja naročito u Italiji više nije u stanju da
ljudima pruža plodove na nekadašnji izobilan način. Smanjuje se broj stanovnika. Ova pojava
zabrinjavala je već Augusta, pa je donio zakone kojima je htio da podstakne slobodne stanovnike Rima
na sklapanje brakova i rađanje djece. Čitavi dijelovi Carstva, naročito oni izloženi upadima
neprijatelja, su opustjeli. Privredne teškoće pratila je politička kriza. Novi režim nije uspio na povoljan
način da riješi problem smjenjivanja na prestolu. Ili je primjenjivan dinastički princip, uz opasnost da
na presto dođe komičan ili mahnit vladar ili je to pitanje rješavala vojska, što je najviše mogućnosti
davalo nabeskrupuloznijem vojskovođi. Ako je vjerovati Makijaveliju, najgore riješenje je smiješan
vladar, umjereno loše mahnit, a relativno dobro - beskrupulozan, koji će se prvo obračunati s onima
koji su ga doveli na vlast. Jedno od najboljih razdoblja u rimskoj istoriji predstavlja period
“adoptivnih careva”, kada su u drugom vijeku, zahvaljujući tome što nisu imali prirodne potomke,
vladari usvajali najsposobnijeg vojskovođu ili političara. Tako je Trajan usvojio Hadrijana, a ovaj
Antonina Pobožnog. Kasnije nastaje period vojne anarhije. Jedan vladar poručuje svom nasljedniku
“Zadovolji vojnike i za ostalo ne brini”. Smjene na prestolu bile su nekada tako brze da su u
hramovima posvećenim vladaru kao božanstvu, kipovi imali glave koje se lako mogu demontirati, da
bi se postavila glava novog imperatora, jer nije bilo vremena da se pravi cela statua. Državne finansije
su u rasulu, novčana privreda u opadanju tako da se prelazi na naturalnu privredu.

Uzroci (73-75)
Brojni su i raznovrsni uzroci ovakvog stanja, a najvažniji leže u načinu proizvodnje.
Nezainteresovanost roba za proizvodnju, privredno zatvaranje provincija i latifundija koje postaju
ekonomski samodovoljne (autarkične), opšte smanjenje trgovine, opadanje poverenja u novac,
finansijske teškoće koje je izazvao sve veći državni aparat i vojska – sve su to elementi koji su vodili u
rasulo i koji su privredno, vojnički i moralno slabili Carstvo.
Robovlaništvo može dosegnuti neki napredak, ali uglavnom ekstenzivnim putem: povećanjem veličine
posjeda, koncentrisanjem većeg broja robova i boljom organizacijom rada. Izvjesno poboljšanje je
postignuto i u primjeni agrotehničkih mjera, melioracijom zemljišta. Kad je rasulo zahvatilo državu, a
23
apatija stanovnike, nije bilo ničeg što bi zamijenilo ove osnove civilizacije.
Najveći njen nedostatak je odnos robova prema proizvodnji i odnos slobodnih prema proizvodnom
radu i tehničkim unapređenjima. Oruđa za obradu zemlje ostala su u osnovi ista. Čak i tako
jednostavno otkriće, kao što je vodenica, antički svijet nije primjenjiva. Dva su razloga za ovo, koji se
svode na jedan – robovlasništvo. Robovima se ne smiju povjeriti finije alatke, jer ih oni uništavaju iz
mržnje prema sistemu koji mu oduzima slobodu. Rimljani su došli do zanimljivih otkrića koja su
primjenjivali za zabavu i radi komfora. Način zagrijavanja vila, za cirkuske igre ali im na pamet nije
padalo da nešto od tih novina primjene za proizvodnju. Politika, rat, govorništvo, pravo - to je ono što
zanima intelektualne pojedince iz vladajućih krugova. Jedini način za uvećanje proizvodnje bilo je
proširenje posjeda i povećanje broja robova. Ali u tome postoji jedan mjera i kada se ona pređe,
rezultati su sve lošiji. Dok je ovaj razlog pogađao u prvom redu selo, kriza robno-novčane privrede je
uticala na gradove. Ona je još izraženija nego opadanje poljoprivrede. Svakako su obje pojave: kriza
proizvodnje i kriza prometa međusobno povezane i djeluju jedna na drugu. Jedan od osnovnih uzroka
za smanjenje obima trgovine bilo je zatvaranje provincija i latifundija u privredno samodovoljne
cjeline. I unutar provincija sve je manje trgovine. Mali posjed u vrijeme patrijarhalnog ropstva bio je
privredno samodovoljan na jednom niskom nivou proizvodnih snaga i potreba. Zato se ovaj sistem i
naziva ‘’zatvorena kućna privreda’’. Latifundije iz doba republike proizvode za tržište, a iz grada se
snabdjevaju alatima, tekstilom, obućom i luksuznim predmetima. Novac je nepouzdan. Kandidat za
prijestol obećavaju svojim vojnicima bogatu nagradu. Kasnije obećanje treba ispuniti, a javne finansije
su na labavim temeljima. Dioklecijanova reforma je dovela do udvostručenja broja vojnika i povećanja
državnog aparata. Sve to trebalo je da izdržava Carstvo u kome je smanjen broj stanovnika, obim
proizvodnje i razmjene. Porezi postaju nesnosni. Pritisnuti nevoljama, vladari kuju novac lošijeg
kvaliteta. Ljudi gube vjeru u novac i često ugovaraju plaćanje u žitu ili dr. proizvodima. i sama država
je počela ubirati porez u naturi.

Dioklecijanova reforma (75-77)


Da bi spriječio borbe oko prijestola, Diokecijan je uveo jedan čudan sistem i nazvao ga tetrarhija
(četvorovlada ). Zbog veličine Carstva i težine problema s kojim se ono borilo, Dioklecijan je uzeo još
jednog savladara koji je imao titulu avgusta. Svaki od njih je imao po jednog pomoćnika sa titulom
cezara. Država je podijeljena na četiri dijela i njom vladaju dva avgusta i dva cezara.
Carstvo je podjeljeno na prefekture, na čelu sa prefektom, ove na dijeceze, na čijem čelu su vikari.
Dijacezu čini više provincija koje su manje od ranijih, i njima upravljaju rektori. Državni aparat je
centralizovan. Niži činovnici odgovaraju višim, a zajedno vladaru. Imperator je bar formalno,
neograničeni gospodar. Pravno načelo, nastalo još u vrijeme principata, da vladara zakoni ne vezuju
(ceps legibus solutus) i da je njegova volja zakon (Quidquid principi placuit legis habet vigorem-što
god se vladaru svidi ima snagu zakona), dobijaju sada punu snagu. Vladaru pomaže državni aparat na
čijem čelu je prefekt pretorijanske garde (praefectus praetorio). Na ovu dužnost se bira neki
istaknuti pravnik (Papinijan, Ulpijan, Pavle). Uprava je podijeljena po resorima.
U gradovima je bilo nekih tragova samouprave. Postoji gradsko vijeće sastavljeno od dekuriona na
čijem čelu je gradski prefekt. Vojska je podjeljena na graničare (limitanei) koji su razmještani duž
granice i ostatak (comitates) koji je rspoređen po garnizonima u unutrašnjosti spreman da pritekne u
pomoć pograničnim jedinicama. Za cijelu teritoriju Carstva uveden je jedinstveni sistem poreza, tzv.
capitatio – iugatio, nazvaj tako što je kao osnovu uzimao čovjeka koji obrađuje zemlju (caput) i
određivao površinu zemlje (iugum) koja se mijenjala zavisno od plodnosti i od kulture koja se na njoj
gaji. Trgovci i zanatlije plaćaju drugu vrstu poreza.
Zanimljiv je pokušaj Dioklecijana da odredi cijene proizvoda i usluga koji je imao malo uspjeha kao i
drugi te vrste (edikt o cijenama)
Konstantinove reforme – državni aparat je dopunjen, broj činovnika je veći. Ostala je podjela na 4
prefekture na čelu sa prefektima. One se dijele na trinaest dijeciza. Broj provincija se popeo na 116. Da
bi smanjio opasnost od pobuna Konstantin je odvojio vojnu od civilne uprave. Upravna vlast
uključujući i sudsku, bila je povjerena upravnicima, a vojna vojvodama. Broj činovnika je sve veći.
O carevoj bezbjednosti starao se garnizon od oko tri i po hiljade ljudi. Samo finansijska uprava
(ministarstvo finansije) imalo je jedanaest odjeljenja i nekoliko stotina službenika, a skupljanjem
24
poreza bavilo se na hiljade dekuriona i drugih funkcionera.
Svaki upravnik provincije imao je pravo na lični aparat posluge od oko 200 ljudi i na ergelu od 150
konja. Umnožio se broj agenata koji se najprije prenosili naređenja lokalnim organima vlasti, a
obavještenja vladaru, a kasnije su se pretvarili u tajnu policiju. Vojska se i dalje dijeli na graničare i
trupe po garnizonima. Vojnici razmješteni po gradovima zvali su se palatini i bili su bolje plaćeni od
graničara (limitanei). Sve te ljude u državnoj službi i vojnike plaća država pa se zato i trudi da nađe
nove izvore prihoda. Konfiskacija imanja bogataša, pod izgovorom da su državni neprijatelji ili da su
jeretici, punili su državnu blagajnu. Taj ogromni i skupi aparat donekle je ublažio krizu i odložio
propast. Duh činovničke pokornosti, korupcija, strah od doušnika i moćnih susjeda (potentiores)
zavladali su društvom, širili malodušnost i kočili svako stvaralaštvo. Malo je ljudi bilo spremno da se
bore za takvu državu.

Feudalizacija (77-78)
Tražeći izlaz iz teškoća, vladajući krugovi su pronalazili rješenja koja su u suštini značila udaljavanje
od postojećeg poretka i najavu novih oblika proizvodnih odnosa. Najvažniji oblik u kome su se
ispoljile ove tendencije bio je kolonat. Ali su u istu kategoriju spadali i patrocinijum, elemenat
kastinskog, odnosno staleškog uređenja, naturalizacija privrede, pa i samo hrišćanstvo. Da bi
zainteresovali robove za rad, robovlasnici su ih počeli oslobađati i davati im parcele zemlje,
zadržavajući neke oblike lične svojine i imovinske zavisnosti. Pored toga u kolone se pretvaraju i
osiromašeni seljaci, gradski proleterijat koji je počeo masovno da napušta gradove, kao i naseljeni
varvari u dijelovima Carstva koji su opustjeli. Sa opadanjem robnonovčane privrede, novčana davanja
se pretvaraju u naturalna ili obavezu rada na parcelama koje pripadaju gospodaru. Kasnije se
izjednačavaju prava svih koji obrađuju zemlju, naročito između položaja seljaka i kolona. Važan
korak na ovome putu bilo je vezivanje seljaka za zemlju. Zbog sistema poreza (capitatio-iugatio), a u
želji da održe obim poljoprivredne proizvodnje, vladari su nekoliko mahova proglašavali da
zemljoradnik ne može da napusti zemlju koju obrađuje. Posebno je energična bila zabrna koju je 332
godine izdao Konstatin.
Uporedo sa ovim, mijenjalo se i značenje riječi kolon. U početku colonus znači onaj koji obrađuje
zemlju, a tako su se zvali i iseljenici u kolonije. Zatim dobija značenje zakupac zemlje, a od kraja
trećeg i početka četvrtog vijeka ‘’rob zemlje’’ (servus glebae). Na kraju, u novoosnovanim varvarskim
državama, od latinskog servus glaebae, počinje riječ rob (servus) da se upotrebljava za kmeta.Vladari
proglašavaju da seljak ne može da napusti zemlju koju obrađuje.
Patrocinijum je još jedan nagovještaj novih odnosa. Da bi se zaštitili od varvara seljaci zaključuju
ugovor sa obližnjim veleposjednikom kojem ustupaju svojinu nad zemljom ali stiču pravo zaštite koja
obuhvata i mogućnost da se sklone u utvrđeni zamak patrona. U želji da održe proizvodnju i zanatstvo
u životu, vladari počinju zabranjivati nizu podanika da napuste svoje zanimanje. Tako se naziru obrisi
jedne staleške organizacije, koja nije svojstvena klasičnom robovlasništvu. Ti društveni staleži se
dijele na više (honestiores) i niže (humiliones). Honestiori ili magnati su veleposjednici i viši državni
funkcioneri. Oni često imaju utvrđene zamkove i naoružanu pratnju. U niže spadaju ostali službenici,
zanatlije, gradska sirotinja, koloni i seljaci. Pripadnost staležu se stiče rođenjem i teško se kasnije
može izmijeniti.
Razlika između dva staleža nije samo ekonomska i faktička, već i pravna. Tako je bilo zabranjeno
kažnjavanje pripadnika viših staleža (honestiores) tjelesnim kaznama, dok ta zabrana ne važi za
humiliores.

Hršćanstvo (79-82)
Osnivač hrišćanstva je bio Isus Hristos, rođen za vladavine Avgusta, o čijem životu se malo zna van
Svetog pisma. Hrišćanstvo je od početka imalo kosmopolitski karakter. Nastalo je na agoniji jednog
svijeta kome je u biti antički agon. Hrišćanstvo, nasuprot antičkom svijetu, propovijeda pokornost,
smjernost, opraštanje. Hrišćanstvo obećava vrhunsku pravdu, kaznu i nagradu poslije “strašnog suda” .
Stari lokalni bogovi teško su mogli opstati u ogromnoj Imperiji. Rano hrišćanstvo imalo je i izrazitu
antiplutokratsku crtu. Ono Rim naziva ‘’velikom bludnicom’’ i osuđuje robovlasništvo. Zato je imalo
uspjehe kod sirotinje i robova. Rimski intelektualci su se podsmjevali ‘’smješnom praznovjerju’’, a
25
vladari su progonili hrišćane u čemu su se naročito isticali Neron, Karakala i Dioklecijan.
Hrišćanstvo je počelo zahvatati i više staleže, koji prvo krišom, a zatim otvoreno prihvataju novi kult.
Najprije je Konstantin izdao 313 g. Milanski edikt o toleranciji kojim je dopustio slobodno
ispoljavanje nove vjere. Sljedeći carski zakon koji se odnosio na religiju, Teodosijev edikt, bio je
korak nazad. Više nema tolerancije, dozvoljena je samo jedna religija. To se dogodilo 380 g.n.e. kada
je Teodosije proglasio hrišćanstvo za jedinu dozvoljenu religiju. Uticaj hrišćanstva na pravo je veliki.
Vladari se počinju smatrati božjim namjesnicima na zemlji. Počelo se drugačije gledati na ženu.
Raskol (šizma). Dioba Carstva na dva dijela koja je bila posljedica dominantnog uticaja helenističke
tradicije i grčkog jezika na Istoku i rimskog načina života i latinskog života na Zapadu. Razlika
između istočnih crkava i Rima bila je sve veća. Na kraju 1054 g. poslije više uzajamnih optužbi i
nesporazuma rimski papa i carigradski patrijarh bacili su jedan na drugog anateme, čime je došlo do
konačnog razlaza između istočne (pravoslavne) i zapadne (katoličke) crkve. To je bio veliki raskol ili
šizma. Iako hrišćanstvo u mnogo pogleda poricanje antike, ono je s druge strane, nastavilo istoriju
Grčke (pravoslavlje) i Rima (katoličanstvo). Katolička crkva je prenijela Evropi latinski jezik, a
pravoslavna u nešto manjoj mjeri elemente grčke kulture.

Karakter države (82-83)


Od III vijeka robovlasnički poredak je u krizi. Mnogi veleposjednici prelaze na korišćenje rada kolona.
Teško se može braniti stav da je država, počev od Konstantina prešla na stranu feudalne vlastele. Bilo
je nekih mjera koje idu na ruku feudalizaciji: vezivanje seljaka za zemlju, prenošenje nekih nadležnosti
na potentiores. Ali to su bili iznuđeni potezi, jer se drugačije nije moglo. Zabrana svima koji obrađuju
zemlju da je napuštaju bila je logična posljedica poreskog sistema capitatio-iugatio. Mnogo je više
zakona koji imaju izraženih antifeudalni karakter. Carevi su nerado gledali na pretvaranje seljaka i
robova u kmetove. Oni omogućuju seljaku da se pokaje i raskine ugovor kojim je zasnovao odnos
kolon – patron. Veleposjednicima se zabranjuje držanje privatnih zatvora i iznuđivanje poklona od
susjeda. Onaj ko proda imanje i ne dobije ni polovinu pravične cijene, mogao je da raskine ugovor, a
takvo pravo nije imao kupac koji previše plati za zemlju. I sam pravni sistem odaje robovlasničku
orijentaciju. Čak i u vrijeme Justinijana kada udžbenici govore o položaju čovjeka u društvu, polaze od
klasične diobe robovlasništva na slobodne i robove. Justinijanov kodeks je unio titulus De agricolis
censitis vel colonis, ali on je imao samo 26 odluka koje reguliše položaj oporezovanih seljaka ili
kolona. Baš zato što je postojala protivurječnost između robovlasničkog karaktera prava i države,
proces feudalizacije je imao ilegalni karakter i koristio je postojeće ugovore, naročito dugoročnog
zakupa ili patronata, koji dobijaju novu sadržinu. Ta usmjerenost zakonodavstva prema starim
idealima klasičnog robovlasništva naročito je izražena u vojnim kodifikatorskim naporima Justinijana.
Krajem rimske historije zapaža se i jedna nova težnja, a to je birokratizacija. Vojska i ostali dijelovi
državnog aparata nastoje da ne štititi interese nijedne klase, već svoje vlastite.

Pad Rimskog Carstva (83-85)


Moć Carstva se postepeno osipala, rimska, u stvari najmnička vojska trpjela je poraz za porazom.
Jedan od naroda koji je pustošio Rimsko Carstvo, naročito njegov zapadni dio, bili su Vandali. Oni su
se šetali kroz Imperiju kao kroz park – došli su u Španiju, opustošili mnoge gradove, tako da je njihovo
ime postalo simbol varvarskog odnosa prema kulturnim spomenicima. Zbacivanje posljednjeg rimskog
vladara nije bilo neočekivano, niti je bilo naročito zapaženo. Poslije duge agonije 476 g. germanski
najamnik Odoakar svrgnuo je sa vlasti imperatora Romula, koga su savremenici zvali augustulus (mali
car). Tako je rimska istorija počela sa jednim Romulom i završila sa vladarom istog imena.
Ustanci robova su doprinijeli promjeni u rimskoj privredi i državi. Robovi kao i kmetovi u srednjem
vijeku ne mogu izvesti revolucionarni preobražaj, jer svaka revolucija zahtjeva pored rušilačkog, jedan
stvaralački čin. Osnovni razlog je bio kriza sistema u privređivanju, ratovanju, političkom životu.
Svaki društveni poredak mora rješavati neke istorijske zadatke, između ostalog mora unaprijediti
proizvodnju. Ekstenzivnim načinom robovlasništvo je neko vrijeme to omogućavalo. Međutim, priliv
robova je opadao, njihov rad je sve manje rentabilan. Osvajački ratovi su imali teške posljedice u više
pravaca. Rimljani su se izgubili u moru drugih naroda i u ogromnom prostranstvu. Jedan od razloga
propasti Carstva je bilo i prirodno sazrijevanje i dekadencija sistema. Vladajuća klasa se postepeno
26
isključivala iz najvažnijih aktivnosti u društvu iz privrede, politike i ratovanja.
Ona je u vrijeme patrijarhalnog ropstva, učestvovala u proizvodnji s tim što je koristila i rad robova. U
vrijeme razvijenog robovlasništva, čitav neposredni rad je prepušten robovima, a robovlasnici
zadržavaju za sebe organizacione zadatke. Nešto kasnije, i sam nadzor nad radom robova prepuštaju
drugima, najamnicima ili oslobođenicima, koji ostaju na imanju, dok se oni sele u Rim ili drugi grad.
To je stupanj koji se može zapaziti u svakom društvu koje je izgubilo vitalnost.
Istovremeno se slobodni građani isključuju i iz politike, što je naročito vidljivo tokom dominata. Nema
više izbora, senat gubi svaku vlast. Već prije toga su vojevanje prepustili strancima, tako da se udeo
italika sveo na 1%.
Vladajuća klasa Rima postala je društveno suvišna. Jedan od pravih uzroka pada je i sudbina istočnog
dijela Carstva. Vizantija je uspjela da prebrodi teškoće i da potraje još jedan milenijum. Ovome je
doprinjeo nešto povoljniji geografski položaj. U istočnom dijelu je već ranije robovlasništvo bilo u
krizi tj. robovlasništvo nije imalo tako čist oblik i nije bilo tako široko rašireno kao u zapadnim
provincijama i samoj Italiji. Kad je sistem došao u krizu to je mnogo više pogodilo zapadne krajeve
nego Istok.

Pravo

Postklasično pravo (85-87)


Pravo ovog perioda karakterišu grozničava zakonodavna aktivnost imperatora, kvarenje stila, sve
veći uticaj hrišćanstva. Pravni sistem je razapet između dvije protivrječne tendencije: težnje na
ujednačavanju i porast uticaja regionalnog, provincijskog prava. Jedna od osnovnih odlika
postklasičnog prava je težnja ka ujednačavanju. Gubi se razlika između pretorskog i civilnog prava,
između ius gentium i ius civile-a. Kao posljedica romanizacije provincija i dodjeljivanja rimskog
građanstva peregrinima, zapaža se najprije približavanje pravnih sistema Italije i ostalih dijelova
Carstva. Ali je kasnije sa slabljenjem centralne vlasti i privrednim zatvaranjem provincija došlo do
pojave specifičnih osobina u pravnoj praksi nekih provincija, do udaljavanja od klasičnog uzora. To je
tzv. vulgarno rimsko pravo u kome nema jasne razlike između državine i svojine, između zajma i
posluge i sl. Ovo će pravo doći do punog izražaja padom Zapadnog Carstva i prodorom naturalne
privrede.
Pravni izvori iz prethodnih epoha (zakoni, edikt pretora, spisi pravnika, odluke princepsa) se i dalje
primjenjuju, ali uglavnom preko tumačenja koja su dali pravnici u svojim knjigama (ius ili ius vetus).
To je statični dio prava, a vladareve naredbe (leges) postaju jedini dinamični izvor koji prati potrebe
života.
Humanizacija prava - pravo je produžilo da se oslobađa formalizma i apstraktnosti tako da je sada
forma samo način da se obezbjedi dokazivanje, a ne uslov punovažnosti posla, osim za neke izuzetno
važne ugovore i za testament. Vladari su donosili zakone koji su ublažavali raniju surovost prema
dužnicima i sirotinji. Ograničava se kamatna stopa, obezbjeđuje se jedan minimum sredstava sirotinji,
dopušta se raskid prodaje zemlje ako nije dobijena pravična cijena, dopušta se seljacima da se pokaju i
raskinu ugovor kojim se sebe podredili nekom od moćnika (potentiores).
Ovom periodu dugujemo jedan od najmonumentalnijih spomenika pravne istorije, Justinijanova
kodifikaciju.

Ius i leges – nova uloga učenih pravnika (87-88)


Šaroliko mnoštvo izvora prava, koje postoji u vrijeme principata, u ovom periodu zamjenjuje
dihotomija, dvodioba prava na ius i leges.
Ius (doslovno: pravo) je pravo sadržano u djelima klasičnih rimskih pravnika. Ovaj period nije dao
neko veliko ime u pravnoj nauci. Pravnici ovog perioda se sa velikim poštovanjem odnose prema
klasičnim tekstovima.
Pravnici klasičnog perioda uglavnom pripadaju aristokratiji, ekonomski i intelektualno nezavisnoj od
države. Pored bavljenja nastavom pravnici sada postaju sve više državni činovnici. Naročito je nov
način suđenja, tzv. ekstraordinarni postupak, zahtjevao mnogo obrazovanih pravnika. Profesionalno

27
suđenje je dovelo do još jedne promjene.
Ranije, kada je presudu donosila porota, dobro sročen govor je imao veći značaj nego valjan pravni
argument, a sada kada presudu ističe profesionalni sudija zahtijeva se više poznavanje prava nego
besjedničke vještine. Pravo sadržano u djelima klasičnih pravnika zadržalo je autoritet, ali postaje
statični dio pravnog poredka. Dinamični su zakoni koje donosi imperator, koji sada postaje jedini živi
izvor prava.
Leges su zakoni koje donosi imperator. Primjenjivalo se pravilo: principes legibus solutus (vladara
zakoni ne vezuju), što znači da u donošenju novih odluka on nije sputan ni pravilima iz knjiga
jurisprudenata niti zakonima prethodnika, pa ni vlastitim zakonima. Sudije i drugi pravnici po pravilu
ne primjenjuju neposredno zakone i edikte, već njihove komentare koje su dali klasičari. Pravnika je
bilo na desetine, a oni su ostavili za sobom na stotine komentara. Dešavalo se da jedan klasični pisac
zastupa različita mišljenja, a da ne govorimo o protivrječnostima između sabinijaca i prokuleanaca ili
između pripadnika iste škole. Sve to dovodi do nesigurnosti i pružalo mogućnost za zloupotrebe u
inače korumpiranom državnom aparatu. Da bi stali tome na put neki vladari su pokušali da zakonima
regulišu upotrebu pravničkog prava, tj. ius-a. Tako su nastali Zakon o kasiranju i Zakon o citiranju.
Najprije je Konstantin 321. godine donio tzv. Zakon o kasiranju, kojim je zabranjeno sudovima da
primjenjuju Ulpijanove i Pavlove komentare Papinijanovih dijela.
426. godine donijet je Zakon o citiranju kojim je propisano da se mogu primjenjivati sva djela
petorice rimskih pravnika: Papinijan, Pavle, Gaj, Ulpijan i Modestin (tzv. senat mrtvih – jer su svi bili
davno pokojni). Djela ostalih pravnika su mogla biti navođena, ali samo ako je podnijet sudu
autentičan tekst.

Zbornici prije Justinijana (88-90)


Postoje dvije vrste pravnih zbornika koji su prethodili Justinijanovoj kondifikaciji. Neki od njih sadrže
samo leges tj. carske zakone, dok drugi sadrži i ius i leges.
Zbornici leges. U ovom periodu ulogu dinamičnog djela prava uzeo je na sebe vladar. Broj zakona se
vremenom namnožio, jer je bilo vladara koji su izdavali na stotine, čak i hiljade zakona. Zato se
osjetila potreba da se ovi zakoni sakupe i srede, što bi olakšalo posao sudijama i studentima. Tako su
nastali Codex Gregorianus, Codex Hermogenianus i Codex Theodosianus. Prva takva dva zbornika
djela su profesora ili advokata, a treći cara, odnosno njegove komisije.
Codex Gregorijanus je sastavljen 291 dobio je naziv po sastavljaču i sadržavao je izvjestan broj
carskih odluka, reskripti izdanih od Hadrijana do Dioklecijana.
Codex Hermogenianus je nastao 294. O njegovom tvorcu se ništa pouzdano ne zna. On predstavlja
dopunu prethodnog kodeksa i sadrži reskripte iz 293 i 294 g.
Obe ove zbirke su dobile sankciju vladara poslije svog nastanka, Teodosije II im je priznao zakonsku
snagu 429g. nekoliko godina prije nego što je sastavljen zbornik koji nosi njegovo ime.
Codex Teodosianus. Najznačajniji zbornik prije Justinijana je zbirka carskih odluka koja je
sastavljena 438. godine. On je bio podjeljen na 16 knjiga, a one se dijele na titule (naslove) u okviru
kojih su hronološkim redom navedene carske kodifikacije izdate počev od Dioklecijana, ukupno oko
3000. Ovaj kodeks je dragocjeni izvor prava, a naročito je koristan zato što sadrži znatan broj odredbi
iz javnog prava.
Zbornici ius i leges. Iz postklasičnog perioda sačuvani su neki zbornici i pravničke knjige koje sadrže
i carske kodifikacije i fragmente iz dijela rimskih pravnika. Jedan njihov deo ima karakter privatnih
zbirki, te je više je izvor prava za istoriju prava, nego izvor prava u užem smislu.
Vatikanski fragmenti (Fragneta Vaticana) je rukopis koji je pronađen 1821g u Vatikanu. To je
palimpsest, na kome je prvobitni tekst predstavljaju odlomci iz dijela Papijana, Paula i Ulpijana, kao i
jedan dio carskih odluka. Najvjerovatnije da je sastavljen prije Teodosijevog kodeksa jer ga ne
pominje, tj. krajem IV ili početkom V vijeka
Collatio legum Mosaicarum et Romanarum (upoređenje jevrejskog i rimskog prava) je jedna
postklasična kompilacija, nastala približno u isto vrijeme kad i Vatikanski fragmenti. Ona sadrži
odlomke iz djela Gaja, Papijana,Paula, Ulpijana i Modestina. Korišteni su odlomci iz Gregorijanskog i
Hermogenijanovog zbornika carskih odluka. To je prva sačuvana knjiga uporednog prava u istoriji.
Postoje i varvarski zbornici rimskog prava, koji za razliku od gore navedenih, imaju zvaničan karakter.
28
Justinijanova kodifikacija

Justinijana (90-91)
Justinijan je vladao od 527 – 565 g. Njegova vladavina predstavlja granicu između starog i srednjeg
vijeka. Rođen je u Taurezijumu, Zvao se Petar Sabatije, a ime Justinijan uzima u čast svog strica i
poočima Justina. Bio je obrazovan, energičan i surov čovjek. Po smrti Justina, stupio na prijestol,
postavio je dva osnovna cilja: učvršćenje vjere i obnovu Rimskog Carstva. Jedan razlog za njegov
uspjeh je u saradnicima kojim se okružio: pravnik Tribonijan, upravnik finansija Jovan Kapadokijski,
vojskovođe Velizar i Narzes, arhitekta Antemije, istoričar Prokopije, njegova žena Teodora i drugi. Sa
hereticima se surovo obračunao, a prilikom pobune građana (pobuna Nika) naredio je da se pobije
30.000 ljudi. Justinijan je ostavio za sobom najveću crkvu tog vremena – Aja Sofiju (crkvu “Svete
Mudrosti”). Obnovio je niz gradova. Pokušao je i djelimično uspio protjerati varvare iz Zapadnog
Rimskog Carstva, srušivši najprije državu Vandala u Sjevernoj Africi, a zatim protjeravši Gote iz
Italije. Vojni uspjesi Justinijana bili su više sjajni, nego trajni. Mnogo značajnija je njegova
kodifikacija.

Tribonijan (91)
Glavni “arhitekta” kodifikacije bio je pravnik Tribonijan, porijeklom iz Pamfilije u Maloj Aziji. Bio je
jedan od najobrazovanijih ljudi svog vremena, podjednako je dobro znao grčki i latinski. Najprije
advokat a kasnije državni činovnik brzo je skrenuo pažnju na svoje sposobnosti i popeo se ljestvicama
hijerarhije sve do titule magister sacri palatii, što odgovara današnjem ministru pravde. U prvoj
komisiji za kodifikaciju bio je običan član, možda je to razlog što rezultat njenog rada, Codex
Iustinianus, nije imao trajnu vrijednost. U ostalim komisijama je imao odlučujuću ulogu, tako da je
Justinijan pun hvale za njega i naziva ga veliki čovjek (vir excelsus), najučeniji (prudentissimus),
uzvišeni čovjek (vir magnificus). Službeni hroničar Carstva Prokopije pisao je i tajnu istoriju u kojoj je
Tribonijanu, iako mu priznaje učenost, zamjerao gramzivost i udvorištvo caru. Jedan od zahtjeva
pobunjenih građana bio je uklanjanje Tribonijana sa funkcije, što je Justinijan i učinio, da bi ga kada je
opasnost prošla, vratio na dužnost.

Corpus iuris civilis (91-95)


Odmah po stupanju na vlast Justinijan je dao nalog komisiji da kodifikuje carske odluke: leges
(Codex). Pod uticajem Tribonijana i drugih članova komisije, odlučeno je da se pristupi izradi novih
zbornika, u prvom redu onog koji bi obuhvatao najljepši i najvredniji dio rimskog prava, spise
klasičnih pravnika: ius (Digesta). Kasnije se pristupilo radu na zvaničnom udžbeniku (Institutiones).
Prvobitni zbornik carskih odluka je dopunjen i tako je nastao Codex repetitae praelectionis. Na kraju
su dodane konstitucije koje je sam Justinijan izdao: Novellae.
U srednjem vijeku ove zbirke dobijaju naziv Corpus iuris civilis (zbornik građanskog tj.rimskog prava)
Tokom više od hiljadu godina rimsko pravo se razvijalo i taj razvoj je imao više tokova: zakonodavna
aktivnost skupštine i senata, djelatnost pretora, spisi učenih pravnika, odluke imperatora. Sve je to
dovelo do zbrke i neizvjesnosti u praksi, naročito u sudovima. Tako Justinijanov poduhvat nije
neočekivan. Justinijanovu kodifikaciju čine: Novus Codex Iustinianus, Codex Repetitae Praelectiones,
Digesta, Institutiones i Novellae.
1. Codex Iustinianus je zbornik carskih konstitucija izdatih prije Justinijana. Carske odluke su nešto
izmjenjene i prilagođene novim potrebama, stupio je na snagu 528 g. On nije sačuvan.
2. Digesta je najobimniji i najvažniji dio kodifikacije. To je kodifikacija pravničkog prava ius-a. Sam
naziv digesta označava enciklopedijsko, opšte djelo, nešto u čemu je sređena materija.
Komisija je brojala 16 članova, pored Tribinijana u njoj je bilo 4 profesora i jedanaest advokata. U
digestama su pronađeni odlomci iz 1528 knjiga. Najveći broj odlomaka ukupno oko 9000 uzet je iz
dijela pravnika koji su činili “senat mrtvih” (Ulpijan, Papijan, Pavle, Scevola, Julijan, Gaj i
Pomponije). Komisija je dobila 10 godina da završi ovo djelo, međutim ona ga je napisala za manje od
3 godine. Digesta je stupila na snagu 533 g., podjeljena je na 50 knjiga. Knjige dijele naslove (tituli),
29
osim 3 koje sadrže po jedan titulus.
U okviru naslova su sakupljeni odlomci (fragmenti) iz dijela rimskih pravnika koji se odnose na to
pitanje. Ako je fragment veći dijeli se na principium (početak) i paragrafe. Na početku svakog
odlomka stoji od kog pravnika i iz kog dijela je to uzeto. Komisija je dobila ovlaštenje da mijenja
tekstove, da ih prilagodi potrebama, novom pravnom poretku. Te izmjene se zovu interpolacije.
3. Institucije (instituciones). Kada su završili rad na Digestama, članovi komisije su odlučili da
naprave zvaničan udžbenik koji će imati zakonsku snagu, kako studenti ne bi hvatali zabilješke i učili
po zastarijelim tekstovima. Radom na knjizi rukovodio je takođe Tribonijan, a pomagali su mu
profesori Teofil i Dorotej. Udžbenik je sastavljen i prepisan tako da je stupio na snagu prije Digeste, te
iste 533 g. Sastavljači su se koristili najvišim Gajevim Institucijama. Uticaj Gaja je vidljiv i iz same
činjenice da ove Institucije, kao i Gajeve, imaju četiri knjige i što je i ovdje materija izložena po
sistemu tripartircije: personae-res actiones. Nešto je obimniji uvodni deo, gdje se govori o pravu i
pravdi, čega u Gajevom priručniku nema, a razlika je i u četvrtom komentaru. Četvrta knjiga Gajevih
Institucija posvećena je suđenju i bila je gotovo neupotrebljiva, jer su stari postupci o kojima Gaj piše
legisakcioni i formularni, iščezli. Četvrti komentar ovih institucija posvećen je deliktima.
4. Codex repetitae praelectionis (zbornik ponovnog čitanja tj. Prerađeni zbornik). Poslije zbornika
carskih odluka, bilo je još neriješenih pitanja, a i samim zbornikom Justinijan nije bio zadovoljan, pa
mu je Tribonijan predložio izdavanje dopunskih konstitucija (quinquaginta decisiones – pedeset
odluka). Ni to nije rješavalo sve probleme, te je naloženo da se preradi zbornik iz 528. godine i izda
novi. Na čelu komisije od tri advokata i jednog profesora, Tribonijan je taj posao ubrzo završio i 534.
godine stupa na snagu novi kodeks, koji je sačuvan. U njemu je materija podjeljena na titule, koji su
grupisani u 12 knjiga. U okviru naslova, titula, sakupljeni su zakoni (leges) po hronološkom redu, uz
napomenu koji vladar i kada ih je donio. Ukupno je bilo oko 4500 ovih zakona.
5. Novellae (novi zakoni). To su Justinijanovi zakoni koje je on izdao poslije stupanja na snagu
kodifikacije. Izdao je oko 170 novih zakona koji nisu sakupljeni u zvanični zbornik. Postoje privatne
zbirke koje se zovu Novellae i koje čine sastavni dio Corpus iuris civilis.
Način citiranja: Justinijanova kodifikacija se danas citira tako što se navede početno slovo zbirke,
zatim broj knjige, pa onda brojevi titula, fragmenata (ili zakona) i eventualno paragraf.
Značaj: Justinijanova kodifikacija predstavlja najznačajniji pravni zbornik u istoriji, ne samo po
vrijednosti sadržaja, već i po uticaju na potonji razvoj prava. Počeci pravnih studija u srednjem vijeku
vezani su za proučavanje Digesta, kao i sve škole koje su se zatim javile (glosatori, postglosatori, škole
elegantne jurisprudencije, pandekisti). Srednjevjekovno, pa i moderno pravo plodovi su Justinijanove
kodifikacije.
Justinijanov zbornik nije imao samo plod vremena u kojem je nastao. I u Digestama, i u Kodeksu, pa i
u Institucijama sakupljeno je ono najbolje što se tokom vijekova stvaralo. Jedino su Novele više
vezane za vrijeme u kome su sastavljene.

Recepcija Rimskog prava

Opšti pregled (96)


Recepcijom rimskog prava naziva se prihvatanje rimskog prava u srednjevjekovnoj Evropi kao
važećeg, pozitivnog prava. Osnovni razlozi za recepciju su razvoj trgovine, pojava gradova i
građanskog staleža. Rimsko pravo imalo je gotova riješenja za većinu problema koji su donosili življi
promet i procvat gradova. Nekada je ta recepcija bila putem uticaja naročito školovanih pravnika
(posredna recepcija), a nekada je bila posljedica odluke vladara (neporedna recepcija).
Kada je 476. godine propalo Zapadno Rimsko Carstvo, nije prestala istorija rimskog prava.
U Vizantiji, sve do njene propasti 1453. godine neprekidno je primjenjivano rimsko pravo. Na Zapadu,
poslije najezde varvara i uspostavljanja ranofeudalnih država, rimsko pravo je tokom vremena skoro
izčezlo iz upotrebe. Katolička crkva je prenijela evropskom svijetu latinski jezik. Na ruševinama
antike u Evropi su nastale ranofeudalne države sa jednim potpuno novim sistemom. Potrebno je bilo da
prođu vjekovi, da se pojavi trgovina i gradovi i da kultura dostigne neki novi nivo da bi potomci onih
istih varvara koji su sa mržnjom uništavali Rimsko Carstvo, shvatili njenu vrijednost. Oni nastoje da

30
ponovo uspostave ono što su preci uništavali, da otkopaju što je zemlja pokrila, da pročitaju prvobitne
tekstove na palimpsestima.
Tako nastaje renesansa, a pravna renesansa je najraniji i najtipičniji vid ovog preobražaja, koji će
Evropu, od zaostalog pretvoriti u tehnološko i kulturno najnapredniji dio svijeta. Rimsko pravo je
poslije više vijekova zaborava ponovo postalo predmet interesovanja i počelo je ponovo da se
primjenjuje. Na zapadu je rimsko pravo bilo u službi, u prvom redu, robnonovčanim odnosima i
građanskom staležu u nastajanju. Otuda je najveća pažnja posvećena privatnom pravu u cjelini, a
posebno obligacionom pravu. Zbog ovoga naziv ius civile (što u Rimu znači pravo građana grada
Rima) dobija novo značenje – civilno pravo – počinje značiti: imovinsko, privatno , građansko
pravo u širem smislu.

Rimsko pravo na istoku


Vizantija (97)
Tri osnovna elementa na kojima je izgrađena vizantiska civilizacija su: grčko odnosno helenističko
kulturno nasljeđe, rimska državna i pravna tradicija i hrišćanstvo (pravoslavlje). Dok je
feudalizma Zapadne Evrope nastao na ruševinama robovlasništva, Vizantija je ušla u srednji vijek uz
održavanje etničkog, kulturnog i državnopravnog kontinuiteta. Tako je nastao jedan poseban oblik
feudalizma, koji je specifičan u odnosu na zapadni, ali ima paralele u društvenom i privrednom
poretku nekih istočnih zemalja. Vizantija je bila najcivilizovanija država, ovog dijela svijeta.
Konstantinopolj veličinom i ljepotom nije zaostao za Rimom iz vremena najvećeg procvata i brojao je
vjerovatno blizu milion stanovnika, u vrijeme kada su Pariz, Minhen i London bile provincije sa jedva
30.000 stanovnika.

Vizantijski zbornici rimskog prava (97-98)


Vizantijski vladari smatrali su se jedinim zakonitim nasljednicima rimskih imperatora, a Vizantijci
sebe nazivaju Romeji što znači Rimljani.
Tipično robovlasničko pravo sve je manje odgovaralo feudalnoj sredini. To stanje su vladari
prevazilazili na dva načina: prepravkama rimskog prava (u pravcu većeg čovjekoljublja) i izdavanjem
novih zbornika, koji su bolje odgovarali društvenim potrebama, ali su bili primitivniji od rimskih
(Zemljoradnički zakon, Pomorski zakon i sl.). U osmom vijeku Lav III Isavrijski izdao je jednu
peradu Justinijanove kodifikacije na grčkom jeziku pod nazivom Ekloge (‘’izbor’’ zakona)
Ekloge su primjenjivane u Vizantiji gotovo vijek i po. Oko 880 g. Vasilije I Makedonski izdao je
Prohiron (Zbornik proširenih zakona), a nešto kasnije Epanagoge (Zbornik ponovljenih zakona). On
je započeo još jedan ambiciozniji poduhvat, ali ga je završio njegov sin Lav Mudri koji je 892 g. izdao
Vasilike ili Bazilike (carske knjige). To je obimniji kodeks od ranijih vizantisjkih prerada rimskog
prava. Razlika je u tome što je ovdje mateija izložena po pitanjima, tako da se u okviru 60 knjiga i
naslova prikupljena sva pravna pravila koja se odnose na isti problem, bez obzira da li se ona nalaze u
Kodeksu, Institucijama, Digestama ili Novelama. Iako pregledniji ovaj zbornik je bio obiman tako da
je premašivao potrebe Vizantije tog vremena. Zato su pravljeni izvodi kao i prerade. Jedna
najpoznatija prerada je Heksabiblos (šestoknjižje) solunskog pravnika Konstantina Armenopulosa.

Rimsko pravo o zapadnoj Evropi

Jedan pregled na Zapadnu Evropu: ”Dugo putovanje u noć” (98-99)


Feudalizam, čiji se korijeni naziru već u poznoj Rimskoj Imperiji, bio je u mnogo čemu suprotnost
antičkog civilizaciji. Selo vlada nad gradom, poljoprivreda nad ostalim privrednim djelatnostima,
pormet zamire, ne samo dobara već i ljudi.. Novi poredak je humaniji, seljak (kmet) nije više stvar, već
čovjek. Bilo je promjena i u privredi: uveden jegvozdeni plug, tropoljni način obrade zemlje. U antici
sva proizvodnja temelji se na mišici roba ili životinja, sada se koristi snaga vode i vjetra.
U pogledu kulture, čiji je i pravo dio, ovo vrijeme je ne korak, već čitav skok unazad. Evropa je
nekoliko vijekova po padu rima bila tamni vilajet u odnosu na Vizantiju i islamski svijet. Istok zna za
svilu, kompas, barut, rakete, papir i neku vrstu štampe. Arapske zemlje su dale silan podstrek
31
matematici. U to vrijeme čak i vladari u Evropi nose grube tkanine, spavaju na slamaricama i gotovo
ne znaju za ličnu higijenu. Jelo se rukama od pribora se upotrebljava samo kašika i nož.
Prvu viljušku Zapad je vidio kada je vizantijska princeza gostovala u Veneciji. Arapski svijet bio je i
vojnički superiorniji. Arapi su osvojili Španiju, Turci su pokorili Balkan i držali ga pet vijekova. Na
posredovanju u trgovini između Evrope i istočnih država Venecija je izgradila svoje bogatstvo i uticaj.
Slični razlozi su doveli do procvata Đenove, Napulja, Firence. Prva banka u Evropi javlja se u Veneciji
polovinom XII vijeka. Šta je izazvalo preokret i od Evrope stvorilo rasadnik ideja, predvodnika u
naučnoj i tehnološkoj revoluciji? To je onaj duhovni preobražaj koji se naziva “preporod”, renesansa.
On se naročito osjeća poslije krstaških ratova. Renesansa je ponovno rađanje antičkih uzora, povratak
idejama i idealima Grčke (kada se radi o umjetnosti i filosofiji) i Rima (kada je riječ o pravu i državi).
Jedan od prvih oblika ovog preobražaja bila je pravna renesansa, koja je započela u gradovima Italije
krajem 11 i početkom 12. vijeka proučavanjem Digesta i drugih dijelova Justinijanove kodifikacije.
Varvarski zbornici Rimskog prava (100)
Kao nosioci suvereniteta, vladari su u novoosnovanim državama izdavali zbornike rimskog prava za
pokorene starosjedioce.
Edictum Theodorici (Teodorikov edikt) je izdao istočnogotski kralj Teodorik oko 500 g. u sjevernoj
Italiji. Sadržavao je izvode iz tri prejustinijanska zbornika carskih konstitucija: Gregorijanovog,
Hermogenijanovog i Teodosijevog kodeksa, kao i dosta široke izvode iz Pavlovih Sentencija.
Primjenjivao se i na starosjedioce i na Gote.
Sledeći zbornik je Lex Romana Visigothorum (Rimski zakon Zapadnih Gota) koji je napravila
komisija po nalogu zapadnogotskog vladara Alarika II 506 g. Zove se još i Alarikov brevijar
(Alarikov skraćeni zbornik). Primjenjivan je samo na starosjedioce na teritoriji današnje Španije i
Južne Franscuske. Pored izvoda iz tri kodeksa i Pavlovih Sentencija, sadržavao je i odlomke iz Gajevih
Institucija. Vjerovatno je ista komisija i približno u isto vrijeme sastavila i Gajeve Epitome (Epitome
Gai, u kojima je prepričana sadržina prva tri komentara Gajevih Institucija. Bilo je i drugih zbornika
slične namjene i sadržine (Eurikov zbornik u Južnoj Francuskoj i Španiji, Lex Romana Burgundionum
u Sjevernoj Francuskoj). Vremenom su potpuno preovladali feudalni elementi, a starosjedioci i
došljaci su se stopili u jedan narod. Trgovina je gotovo zamrla tako da je onaj veliki broj pravila koja
su regulisala prodaju, zakup, najam i zajam i druge ugovore postao nepotreban.
Glosatori (100-102)
Iako je nekih preteča bilo i ranije (škola u Paviji), početak pravne renesanse vezuje se za Bolonju i
školu glosatora. Prvi koji je počeo čitati i komentarisati Digestu bio je pravnik i filolog Irnerije
(Irnerius 1050-1130). Škola koju je osnovao dobila je naziv po glosama, bilješkama između redova
(glossa interlinearis) i pored teksta (glossa marginalis). Osnovna obilježja ove škole su: skolastički
metod i veliko poštovanje prema rimskom pravu. Ranoj skolastici je temelje dao Avgustin, a
konačni oblik Toma Akvinski. U očima crkvenih mislilaca znanje predstavlja zaokruženi i skladan
sistem do kojeg se dolazi formalno – logičkim putem. Ovakvim metodom su glosatori prilazili i
rimskom pravu koje je za njih pisani razum (ratio scripta), jedna harmonična cjelina. Oni u njemu ne
vide istorijske naslage niti protivrječnosti. Glosatori su sakupljali glose koje se odnose na isto pitanje
ili grupu pitanja u zbirke zvane summae, a bilo je i još uopštenijih zbirki summae summarum.
Autoritet Rimskog prava bio je toliki da je nekada dovodio do nategnutih rješenja i pogrešnih rezultata.
I pored ovih omaški i lutanja, period od jednog vijeka u kome su djelovali glosatori predstavlja vrijeme
kada je pravna nauka ostvarila veliki napredak. Iako oni ne uočavaju istorijsku dimenziju, vremenska
distanca, novi ugao gledanja, upoređivanje pravila koja se nalaze u raznim dijelovima kodifikacije
koju je sastavila Tribonijanova komisija, navodili su na nove zaključke, na pretvaranje rješenja
jednog slučaja u opšte pravno načelo. Iz raznih zemalja Evrope dolazili su mladi ljudi u Bolonju i
druge gradove Italije učiti pravo. Rimsko pravo postaje autoritet za sudove i dobija praktičnu
vrijednost za advokate i sudije. Nasljednik Irnerija je Bulgar (Bulgarus), koji se smatra najboljim od
tada cijenjenih ‘’četiri doktora (ostala tri su: Jakob, Hugo i Martin). Napisao je knjigu De regulis iuris.
Poznat je bio i Aco (Azzo), pisac jedine zbirke glosa (Summa), čiji se uticaj osjetio sve do Engleske.
Placentin (Placentinus) je metod glosatora (‘’italijanski metod učenje’’ – mos docendi italicus)
prenio u Francusku, u Monpelje, a Vakarije (Vaccarius) u Englesku, u Oksford.

32
Posljednji glosator je bio Akurzije (Accursius) koji je sredinom XIII vijeka sakupio sve glose
prethodnika u jedan zbornik Glossa ordinaria, koji je sadržavao preko 62000 glosa.
Prvi univerziteti (102-103)
Prvi evropski univerziteti su bili posljedica intelektualne radoznalosti, pobuđene renesansom. Oni nisu
nastali odlukom vladara ili crkve, već spontanim organizovanjem studenata i profesora, što je dalo od
samog početka jedan pečat autonomnosti. Studije su išle prvo u tri pravca: teologija, medicina, pravo.
Centar za teologiju bio je Pariz, za medicinu Salerno na Siciliji i Monpelje u Francuskoj, a za pravo
Bolonja. Bolonja je bila model za evropske univerzitete. U početku se studiralo samo Rimsko pravo i
to Justinijanova kodifikacija, a ubrzo (već u 12 vijeku) je dodano i kanonsko pravo. To se desilo pošto
je monah Gracijan sakupio crkveno pravo u zbornik pod nazivom ‘’Gracijanov dekret’’ (Decretum
Gratiani, oko 1140. g. Onaj ko završi studije oba ova prava dobijao je titulu doctor iuris utriusque
(doktor oba prava). Ubrzo su vladari uvidjeli kakvu korist nose studije i univerziteti pa su počeli davati
privilegije. Jedan od prvih bio je Fridrih Barbarosa koji je oko 1150. g. studentima i profesorima
Bolonje ustanovio sljedeće povlastice: imunitet na putu od kuće do fakulteta, izuzeće od sudske
nadležnosti redovnih sudova (mogli su da izaberu za sudiju profesore ili biskupe), zabrana da se
sudenti uzmu kao taoci za dugove svojih sugrađana (što je inače bila redovna pojava u to vrijeme).
Vremenom univerziteti dobijaju autonomiju. Broj studenata je rastao. Bolonja je krajem 13. vijeka
imala oko 1000 sudenata. Poslije Bolonje, počinje sa radom Kembridž (1209), Padova (1224, iste
godine i Napulj), zatim Sijena, Salamanka u Španiji (oko 1220), Tuluza (1229). U sljedećem stoljeću
se osnivaju univerziteti u Parizu, Pragu, Krakovu, Kelnu..

Postglosatori (103-104)
Od sredine XIII – XVI vijeka, polazeći od Akurzijeve Golssa ordinaria, razvija se nova varijanta
“italijanskog načina podučavanja” – škola postglosatora ili komentatora.
Njima je bio bliži tekst glose od Justinijanovih originala. Postglosatori su nastavnom i naučnom
djelatnošću doprinjeli još većem širenju uticaja rimskog prava, ali su u većoj mjeri nego glosatori bili
usmjereni ka praksi. Oni su nastavili posao glosatora dodajući ono što su rimski pravnici svjesno
izbjegavali: uopštavanja, izvlačenja načela iz konkretnih rješenja. Najvažniji predstavnici ove škole
bili su Ćino, Bartol i Baldo.
Ćino Pistojski (Cinus de Pistoia, preminuo 1336) – bio je savremenik i prijatelj Dantea, napisao je
komentare Justinijanove kodifikacije i smatra se osnivačem sudske medicine.
Bartol Sasoferatski (Bartolus de Sassoferrato, umro 1357) – je bio profesor prava u Peruđi. Posebno
se bavio gradskim statutima i sukobima praktikularnog prava, tako da se smatra začetnikom
međunarodnog privatnog prava.
Baldo Ubaldski (Baldus de Ubaldis, preminuo oko 1400), - bio je učenik Bartola, predavao na više
italijanskih univerziteta.

Škola “elegantne jurisprudencije” (104-105)


U početku renesanse teologija i novi kritički metod su saveznici. Govorilo se kako sveštenik mora biti
obrazovan, kao što plemić mora biti vičan ratovanju. Ali zatim je došlo do razlaza i ljudska misao se
oslobodila vjerskog dogmatizma. Pod uticajem ovih ideja, javlja se u pravnoj nauci nova škola. Njen
preteča je Italijan Alcijat (Alciatus, umro 1550) ali su glavni predstavnici Francuzi: Kiža (latinizirano
Cuiacius, umro 1590), Dimulen (latinizirano Molinaeus, umro 1566). Ovoj školi pripada i Dionisije
Godfroa (Gothofreudus, umro 1622) koji je prvi izdao Justinijanov zbornik, pod nazivom Corpus iuris
civilis, primjenjujući Gutembergov pronalazak štampariju.
Škola je dobila naziv po težnji ka elegantnom stilu, što je bila posljedica nastojanja njenih pripadnika
da se približe klasičnim rimskim pravnicima. Osim toga, zove se i “istorijska” škola (rana istorijska
škola) jer je, nasuprot glosatorima i postglosatorima, odbacivala tumačenja i insistirala na originalnim
tekstovima, u kojima je vidjela i istorijske naslage. Nasuprot ‘’italijanskom načinu učenja’’ (mos
docendi italicus) javlja se novi francuski način učenja (mos docendi gallicus) koji se vremenom širi i
izvan Francuske. Zasluga ‘’elegantnih jurisprudenata’’ je u vraćanju originalnim izvorima.
Ovi pravnici su uočili istorijsku dimenziju rimskog prava, oni zapažaju interpolacije, pokušavaju da
rekonstruišu Zakon 12 tablica (Gothofredus). Pronalazak štampe je omogućio umnožavanje Digesta i
33
drugih dijelova Justinijanovog korpusa, tako da će one uz bibliju, postati najraširenije knjige, naročito
na univerzitetima.

Prodor Rimskog prava u praksu (usus modernus Pandectarum)-(105-108)


U privrednom i kulturnom životu Evrope desile su se krupne promjene. Pod uticajem krstaških ratova i
dodira sa Istokom Evropa je živnula. Otkrivena je Amerika i ono što je ranije bio Mediteran sada je
Atlantik. Kulturni i privredni centri Evrope se pomjeraju sa juga Evrope na obale Atlanskog okeana.
Stari kontinent je dobio od novog krompir, pasulj, kukuruz, papriku, duhan, paradajz i nove venerične
bolesti koje su imale bezazlene oblike tama, a katastrofalne ovdje. A izvozila je: kokoške, konje,
pšenicu i ne svoje svoje bolesti koje su tamo izazvale pustoš. Od tih novina najprije su korist imale
Španija i Portugal, zatim ih slijedi Francuska, Belgija, Holandija. Na kraju, ali najuspješnije učešće
uzima Engleska. Njemačka i Italija su se kasno priključile. Evropa postaje žarište novih ideja, ona
priprema industrijsku revoluciju, koja će joj omogućiti osvajanje drugih zemalja. Društveni sloj, koji je
isprva bio nezapažen, trgovci – pokućari, bankari, vlasnici manufaktura, uskoro se pretvaraju u moćnu
klasu. Dok je u feudalizmu selo dominiralo, sada se osjeća sve veći uticaj gradova. Novi privredni i
društveni odnosi postavljaju probleme koje feudalno pravo nije bilo u stanju da riješi. Prodor rimskog
prava u praksu imao je različite vidove u raznim zemljama. Negdje je recepcija bila postepena i
posredna (kao u Italiji, Francuskoj, dalmatinskim gradovima), a u drugim zemljama je bila
neposredna, posljedica naredbe vladara, kao što se desilo u Njemačkoj. Bilo je zemalja u kojima je
rimsko pravo zabranjivano kao u Francuskoj, samo neko vrijeme, a u Engleskoj trajno.
Broj učenih pravnika je neprekidno rastao. Pravnici školovani na rimskom pravu u Bolonji, Padovi,
Pizi i sl. sve češće primjenjuju rješenja koja je nudio Justinijanov korpus, odnosno Glossa ordinaria.
Kada sastavljaju statute gradova ili druge zakonske akte, kada sastavljaju ugovore za stranke ili
presuđuju u sporovima oni sve više primjenjuju rimsko pravo. To je posredna recepcija.
U Engleskoj je jedno vrijeme proučavano rimsko pravo, naročito otkako je Vakarije počeo da ga
predaje na Oksfordu. Ali je tzv. Mertonskim statutom iz 1236. g. zabranjena njegova primjena
(Nolemus leges Angliae mutare – ne želimo da mijenjamo zakone Engleske). To je bila posljedica
bojazni engleskog plemstva da se uz ostale norme rimskog prava ne provuče i načelo da vladar nije
ničim ograničen (princeps legibus solutus) i to u vrijeme kada se ono gorčeno borilo da ograniči ovu
vlast. Englezi su ostali vjerni feudalnoj tradiciji, a zemlje kontinentalne Evrope su se razvijale najviše
pod uticajem rimskog prava i građanskih revolucija.
Primjer za tipičnu neposrednu recepciju je ono što se zbivalo sa rimskim pravom u Njemačkoj. Već
prije toga pravila rimskog prava su prodrla u u praksu i zakonodavstvo Italije, Francuske, pa i same
Njemačke. U Njemačkoj, pored postepene (neprimjetne) recepcije javlja se recepcija kao posljedica
zakonodavne intervencije vladara. Njemačka je bila dio carstva Karla Velikog koji se 800. godine
krunisao za rimskog cara. Njemački vladari su se smatrali zakonitim nasljednicima rimskih imperatora,
a državu su zvali ‘’Sveto rimsko carstvo njemačke narodnosti’’ Sljedeći razlog je bila feudalna
razdrobljenost države. Tako se Njemačka rasula na oko 200 država u državi (konfederacija feuda).
Vladar je imao malo vlasti i često se njegova aktivnost svodila na lov i gozbe. I u pravu je vladao
partikularizam. Bilo je nešto opšteg prava koje je važilo za čitavu teritoriju zemlje (Gemeines Recht),
ali je dominiralo partikularno pravo (Landsrecht). U težnji da objedini zemlju i nadvlada
rascjepkanost, vladar je pribjegao rimskom pravu. U tome je imao kao saveznika građanstvo.
Maksimilijan I je 1495.g. osnovao ‘’Carski vrhovni sud’’ (Reichskammergericht) koji je ovlašten da
primjenjuje rimsko pravo. Rimskom pravu je priznat status opšteg prava, u koje je ulazilo još i
kanonsko pravo i zakoni koji su važili na čitavoj teritoriji carstva.
Velika većina svijeta primjenjuje pravna pravila koja se temelje na rimskoj pravnoj tradiciji. To je:
Evropa, Latinska Amerika, veliki dio Afrike, a neke zemlje primjenjuju sistem koji je mješavina
rimske i nacionalne ili neke druge tradicije (Common law): islamske zemlje, Indonezija, Japan,
Indokina. Sve ove zemlje pripadaju istoj grupi srodnih pravnih sistema, istoj porodici koja se naziva
rimska, rimsko-germanska ili porodica civilnog prava.
Pored Zapadne Evrope, Rimsko pravo je uticalo i na Istočnu Evropu. U pravoslavnim zemljama
uglavnom preko Vizantije i to kroz srpske obrade rimsko-vizantijskog prava, a u prvom redu kroz
svetosavski nomokanon koji je sakupio i preveo Sava Nemanjić. On se primjenjivao ne samo u Srbiji,
34
već i Bugarskoj i Rusiji, gdje je pod nazivom ‘’Kormčaja knjiga’’ (krmanoška knjiga) ostao kao izvor
prava više vijekova.
Jedan važan zbornik srednjevjekovnog rimskog prava nasao je u Španiji 1265.g. (stupio je na snagu
polovinom sljedećeg vijeka) pod nazivom Siete partidas (sedam dijelova). Djelo je Alfonsa Mudrog,
kralja Sevilje i Leona. Siete partidas je sastavljen je pod velikim uticajem rimskog prava. Ovaj
kodeks je primjenjivan ne samo u Španiji, nego i njenim kolonijama, posebno u Latinskoj Americi, pa
čak i u Luizijani.
Sve u svemu, pravila koja su stvorili stari Rimljani, u obliku koji je prilagođen potrebama različitih
epoha i društva, predstavljaju sistem normi koji je više nego bilo koji uticao na istoriju prava i koji je i
danas u primjeni u većem dijelu svijeta. To je jedan posredni dokaz ‘’pravničke genijalnosti’’ ovog
naroda.

Škola prirodnog prava (108-109)


Sledeći pokret poslije humanizma i renesanse, bio je racionalizam, koji se temelji na vjerovanju u
razum (ratio), u prosvjećenje. Francuz Dekart (Descartes) i Englez Bekon (Bacon) su utrli put jednom
novom naučnom metodu čiji su sljedbenici bili Tomas Hobs, Džon Lok, Monteskije i Žan-Žak Ruso.
Napredak matematike i Njutnovo otkriće mehanizma vasione silno su učvrstili ljudsko samopouzdanje,
vjeru u snagu razuma. I sam naziv filozofija znači ljubav prema mudrosti.
Jedan od prvih koji je ovaj metod primijenio na društveni i pravni fenomen, a ne na prirodne pojave je
Holanđanin Hugo Grocije (Grotius, 1583-1645). Njegovo djelo “O pravu rata i mira” (De iure belli ac
pacis) je temelj učenja o prirodnom pravu i prva knjiga Međunarodnog javnog prava.
Teorija prirodnog prava se zasniva na diobi prava na pozitivno, dato istorijom i odnosom snaga, i
prirodno, dato razumom. Prvo je nesavršeno, drugo savršeno, jer se temelji na razumu i na prirodi.
Filozofija prirodnog prava bila je i poklič na pobunu, jer je jedno od prirodnih prava čovjeka da i
silom, ako treba, zamjeni nesavršeni poredak i uvede savršeni.
U rimskom pravu, upravo u jednom njegovom djelu (privatno pravo) pripadnici ove škole našli su
punu potvrdu svog učenja, kao da su se vratili na stav glosatora da je to ratio scripta. Ali nisu prihvatili
neke druge institute rimskog prava, u prvom redu ropstvo, a većina je odbacivala i državno uređenje
principata i dominata, dok su bili puni hvale za republiku (Monteskije).
Prve građanske kodifikacije, a naročito francuski Građanski zakonik (Code civil) iz 1804. g. rezultat su
učenja škole prirodnog prava.
U Njemačko je takođe bio jak uticaj ovih ideja, ali je tokom prošlog vijeka došlo do nastanka dve
škole: istorijskopravne i pandektističke, od kojih je prva bila zasnovana na apstraktnim idejama o
suštini prava, a druga okrenuta praksi.

Istorijsko pravna škola (109-110)


U Njemačkoj su se javili glasovi da bi trebalo napraviti građanski kodeks. Naročito je bio glasan Tibo
koji je smatrao da treba usvojiti ili francuski ili pruski zakonik. Međutim, njemački pranik francuskog
porijekla Fridrih Karl Fon Savinji napisao je 1816. godine raspravu u kojoj se suprostavio ovakvim
planovima, izlažući ideje koje su bile oduševljeno prihvaćene od mnogih.
Učenje istorijsko pravne škole je reakcija na školu prirodnog prava. Dok se shvatanje o prirodnom
pravu zasniva na racionalizmu, podloga za novi način gledanja na pravni fenomen je romantizam.
XIX vijek je doba procvata istorijskih nauka i filozofije. Istorijskopravna škola odriče postojanje
razumom datog, univerzalnog prirodnog prava. Svaki narod ima određene osobenosti, koje čine
njegovo nacionalno biće. Kao što su jezik, nošnja, folklor i kuhinja izraz ove specifičnosti, tako je i
pravo neposredna posljedica nacionalnog duha. Fenomen ‘’narodnog duha’’ nije shvatan statično, već
u razvoju. Narod se najprije služio nepisanim, običajnim pravom. Tek kasnije, kad sazru uslovi, pravo
se može kodifikovati. Savinji je zaključio da njemačko pravo još nije dostiglo taj stepen i da sa
kodifikacijom treba sačekati. Istorijskopravna škola je stav građanstva koje je osvojilo vlast i koje u
revoluciji više vidi prijetnju no obećanje i zato daje prednost mirnijoj evoluciji nad prevratom.
Sljedbenici Savinjija u Njemačkoj Momzen, Kriger, Lenel, kod Francuza Aplton, Žirar, Levi-Bril, a u
Italiji Bonfante, Aranđo-Ruiz. Blizak ovim idejama bio je Nijemac Jering, koji je napisao djelo ''Duh
rimskog Carstva''. Naš Valtazar Bogišić, tvorac Imovinskog zakonikaza Crnu Goru, takođe je pripadao
35
ovoj školi.

Zasluga ove škole sastoji se u posvećenju pažnje razvoju rimskog prava, u vraćanju izvorima,
naročito onim starijim. Ona je sakupila veliku građu, dala dosad najbolja izdanja Justinijanovog
korpusa i drugih pravnih spomenika. Ali je bilo i nedostataka. Najveći nedostatak je u tome što je
polazila od donekle mistično shvaćenog “nacionalnog duha”. Pored toga, precjenjivala je rimsko
klasično pravo, kao izraz pravog narodnog duha Rimljana, a potcjenjivala sve postklasično,
‘’vizantijsko’’.

Pandektisti (110)
Na primjeni rimskog prava u praksi i na potrebama teoretske obrade ove primjene nastala je u
Njemačkoj i u nekim drugim zemljama škola koja se naziva prema grčkom nazivu digesta –
pandektisti. Njoj je prethodila škola kameralista. Pandektisti su u izvjesnom smislu nastavili djelo
glosatora i postglosatora, tj. tumačenja rimskog prava sa gledišta prakse, ali uz primjenu novih
dostignuća pravne nauke, logike i dogmatike. Za njih je pravni sistem zatvorena i skladna cjelina na
koju treba primjeniti zakone logike i naučne metode tumačenja. Davali su jasne i podrobne formulacije
vodeći računa i njihovom uticaju na životne situacije. Uticaj ove škole je vidljiv na Njemačkom
Građanskom zakoniku, iako je njegova teoretska inspiracija ležala u učenju istorijskopravne škole.
Savremena nauka građanskog prava preuzela je mnoge kategorije pandektista. Predstavnici ovog
pravca u bili: Puhta, Dernburg, Vindšajd u Njemačkoj, a bilo je sljedbenika i u Holandiji, Italiji,
Austriji i Francuskoj. U Engleskoj se osjetio ovaj uticaj, gdje je Džon Ostin primjenio metod
pandektista na englesko precedentno pravo.

Novije tendencije (111)


Dio romanista još uvijek slijedi učenje istorijskopravne škole, a nisu iščezle ni ideje škole prirodnog
prava, kao ni pandektistički pristup. Ipak se osjećaju i druge tendencije: marksistički metod, učenje o
“globalnoj” istoriji, nova tehnologija naučne obrade podataka. Marks i Engels se nisu posebno bavili
rimskim pravom, ali su u više navrata hvalili normativni sistem Rimljana kao osnovu savremenog
prava. Marksizam je skrenuo pažnju na veliku ulogu privrede i klasne borbe na nastanak i razvoj
prava. Pod uticajem sociološkog metoda javile su se neke nove tendencije u proučavanju istorije
uopšte, pa i rimskog prava. Spomenimo školu “analista” u Francuskoj. Po njima treba prestati sa
istorijom vladara i bitaka. Istorija mora da bude “totalna” da vodi računa o društvu u cjelini, o malom
čovjeku, o svim vidovima ljudske egzistencije u prošlosti. To je jedna sociologizovana istorija. Takav
pristup utiče i na proučavanje rimskog prava .

Rimska teorija prava


Antiteoretski stav (112)
Rimljani ne mare za teoriju i filozofiju. Uopštavanje i definisanje prava je blio naročito potrebno iz
pedagoških razloga. Zato Gajev udžbenik iz II vjeka n.e. daje u uvodnom dijelu diobu prava (na pravo
naroda i rimsko) i njegove izvore. Justinijanove Institucije prvi naslov posvećuju pojmu pravde i
prava, a drugi diobi prava. I prvi naslov u Digestama govori o pravu i pravdi, a drugi o istoriji pravne
nauke, a posljednji sadrži opšta pravna pravila, i njih ima preko 200.

Pravo i pravda (112-113)


Rimljani nisu definisali pravo. Ono što se navodi kao rimska definicija prava u stvari su ideje o tome u
čemu je značaj prava i kakvo pravo treba da bude. Pravo je neophodno za državu. Justinijanove
Institucije počinju rečenicom koja ističe značaj prava: Imperatoriam maiesatem non solum armis
decoratam, sed etiam legibus oportet esse atmatam (Carsko veličanstvo treba da bude ne samo
ukrašeno oružjem, već naoružano zakonima).
Oružje služi u ratu, a zakoni u miru, proganjajući nepravdu i klevetnike – dodaju Instituceije. Rimski
pravnici kažu da je sve pravo nastalo radi čovjeka: Hominum causa omnie ius constitutium est. Prema
Celzu – pravo je umjetnost dobrote i pravičnosti (ius est ars boni et aequi).
36
Sastavljači Justinijanovog udžbenika dodaju: Iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum ciuque
tribuendi – Pravda je uporno i neprekidno nastojanje da se svakom dodijeli njegovo pravo.
Ulpijanovim Regulama pripisuje se i poznata misao o tri pravna načela: Iuris praecepta sunt haec;
Honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere – Tri su pravna načela: časno živjeti,
drugog ne oštetiti, svakom svoje dodjeliti. U istom titulusu Institucija nalazi se i lijepa misao koju
nijedan sudija ne bi trebalo nikada da zaboravi, da pravda nije nešto obično, već da se graniči sa
božanskim: Iurisprudentia est divinarum atque humanurum rerum notitia, iusti atque iniusti scientia –
Pravna nauka je saznanje o božanskim i ljudskim pitanjima, nauka o razlikovanju pravde od
nepravde. Iako nisu bili mnogo pobožni, Rimljani upotrebljavaju epitet božanski kada žele da istaknu
uzvišenost nečega.
Zakon se mora primjenjivati, ma koliko bio strog: Dura lex, sed lex – Strog zakon, ali zakon. Ali i u
tome ne treba pretjerivati, jer primjena doslovnog tumačenja zakona može biti nepravična: Summum
ius, summa iniuria – Najveće (vrhunsko) pravo, najveća (vrhunska) nepravda, kako tvrdi Ciceron.
Celz dodaje da poznavati zakone ne znači držati se njihovih riječi, već smisla i namjene – Scire
leges non hoc est verba earum tenere, sed vim ac potestatem.
Primjenjujući pravo sudija mora voditi računa o moralnim načelima, o pravičnosti (aequitas). Te dvije
vrste pravila ponašanja međusobno se prožimaju, ali su pravila morala ipak suptilnija: Nije sve časno
što je (zakonom) dopušteno – Non omne quod licet honestum est.

Dioba prava (114-115)


Rimljani su vremenom došli do sledećih podjela prava: ius i fas, na ius scriptum i ius non scriptum,
zatim na ius civile i ius honorarium, ius civile i ius gentium (ili ius naturale) i konačno na ius
publicum i ius privatum.
Jedna od prvih dioba bila je ius i fas. I jedno i drugo predstavljaju pravila ponašanja, ali fas ima
religijski karakter, a ius su pravila koja je društvo, odnosno država nametnula u odnosu među ljude.
Pravo može biti pisano i nepisano. Pisano pravo (ius scriptum) čine zakoni i drugi opšti pravni akti, a
nepisani (ius non scriptum) običaji. Običaji su prećutna saglasnost naroda utvrđena dugotrajnom
primjenom.
Ius civile u širem smislu obuhvata cijeli pravni poredak starog Rima i njegovih građana. U užem
smislu to je pravo sadržano u zakonima, senatskim odlukama, vladarevim konstitucijama, nasuprot
pretorskom pravu.
Pored ovog značenja ius gentium ima i jedno i drugo. Gaj djeli pravo na ono koje je svojstveno jednom
narodu (ius civile) i pravo koje je zajedničko svim ljudima, jer je saglasno prirodi i razumu: ius
gentium. Neki pravnici upotrebljavaju izraz: ius naturale (prirodno pravo). Rimski pravnici u ius civile,
kao specifično rimske institute, nabrajaju veliku vlast porodičnog starješine, svečane načine za
prenošenje svojine, zaključivanje ugovora izgovaranjem određenih fromula (stipulacija), dok su vlast
nad robovima, neformalno prenošenje svojine i neki delikti (ubistvo, krađa) spadali u ius gentium,
odnosno ius naturale.
Ulpijan, kao i njegov učitelj Papinijan uočili su da postoje dvije velike oblasti pravnih normi. U jednoj
se sučeljavaju subjekti koji su manje više jednaki i koji imaju slobodu odlučivanja da li će zasnovati ili
ne neke odnose. Oni mogu izjavama volje odrediti prava i obaveze. Ako dođe do prekršaja obaveze,
sankcija je imovinska. U drugoj se, po pravilu, pojavljuje država i to kao nosilac vlasti. Ovdje nema
ravnopravnosti volja, već postoji nadređen i podređen subjekt, a sankcija može biti i imovinska, ali i
drugačija (zatvor, smrtna kazna, tjelesna). Prve odnose regulišu norme privatnog, a druge javnog
prava. Po Ulpijanu javno pravo je ono koje se odnosi na položaj države, a privatno na interes
pojedinaca, jer postoje interesi javni (državni) i privatni (publicum ius est quod ad statum rei Romanae
spectat, privatum guod ad singulalrum utilitatem; sunt enim quaedam publice utilia quaedam privatim.
Privatnim sporazumom ne može se mijenjati javno pravo.

Sistem triparticije (115)


Pravna pravila regulišu veliki broj društvenih odnosa. Više pravnih normi se grupišu u pravni institut,
a ovi u grane, a sve grane zajedno u pravni sistem. Zakon 12 tablica počinje odredbama o suđenju.
To je najbolje obrađen problem. Pitanje suđenja, naročito za plebejace, bilo je veoma važno i imalo je i
političke posljedice, jer je suđenje bilo jedan od načina za pretvaranje slobodnih u robove. Usljed
37
promjena u društvu, povećanja broja pravnih normi, mijenja se i redoslijed. Najprije se izlažu pravila o
nasljeđivanju, jer je većina porodica svoja osnovna sredstva dugovala precima.
Poslije nasljeđivanja dolazile su odredbe o porodici i braku, a zatim po asocijacijama i po važnosti, ali
bez neke unutrašnje logike. Prvi koji je stvorio pravni sistem je pravnik Gaj. On je u Institucijama
iznio zapažanje da se cjelokupno pravo odnosi ili na lica ili na stvari ili na suđenje: Omne ius quod
utimur vel ad personas pertinet, vel ad res, vel ad actiones.
U pravo koje se odnosi na lica spada statusno i porodično pravo. U pravo je se odnosi na stvari ulazilo
je imovinsko pravo u širem smislu, koje danas čine stvarno, nasljedno i obligaciono. Ius quod ad
actiones pertinet obuhvatao je građanski sudski postupak. Krivično pravo, kao i javno pravo u cjelini,
nisu bili obuhvaćeni Gajevom ‘’trodiobom’’ (triparticijom). Unutar tri velika kompleksa, Gaj izgleda
nije uočavao posebne grane, sem u nekim slučajevima. Nasljedno pravo je izložio u okviru načina za
pribavljanje svojine. Ali kod obligacija bio je svjestan da je to nova velika oblast, koju najavljuje
čitaocima: Sada prelazimo na obligacije. Sudski postupak je takođe predstavljao posebnu cjelinu, i to
četvrti komentar, koji je posvećen pravu koje se odnose na tužbe. Gajevo otkriće bilo je jedno od
najvećih u istoriji prava i osnova građanskih zbornika. Neke srednjovjekovne kodifikacije dobile su
naziv prema Gajevoj trodiobi (Verbecijev Tripartit), a Gajevu šemu slijedi i francuski ‘’Napoleonov’’
zakonik iz 1804, austrijski 1811, pa i Srpski građanski zakonik iz 1844, koji je treći savremeni
građanski kodeks u Evropi.

Statusno pravo
Pojam i značaj (116)
Naziv statusno pravo potiče od statuere – postaviti, ustanoviti. Status znači položaj u pravu i u društvu.
Pored statusnog u pravo koje se odnosi na lica ulazi i porodično pravo. U prvoj knjizi Gajevih i
Justinijanovih Institucija preovlađuju norme kojima se određuje pravni položaj raznih kategorija
stanovnika. O braku i porodici se govori više kao o institutima vezanim za položaj ljudi s obzirom na
status familiae, nego kao o posebnoj grani prava. U ovoj pravnoj grani, više nego u bilo kojoj drugoj,
došle su do izražaja suštinske osobine ovog društva. Nigdje se tako jasno ne vidi robovlasnički
karakter i patrijarhalni “muški šovinizam” kao u ovoj grani.

Persona (116-117)
Gaj govori o pravilima koja se odnose na lica, upotrebljavajući riječ persona (ius quod ad personas
pertinet). Zanimljivo je porijeklo riječi persona. Ona je najprije značila masku koju nose glumci u
pozorištu da bi im glas bolje zvučao – per sonare. Kasnije se sa maske prenosi na samu ličnost koju
glumac igra. I na kraju počinje značiti ličnost uopšte, pravni subjekat, građanin. Postoje dvije vrste
ličnosti, subjekata u pravu. To su fizička i pravna lica. Fizičko lice je čovjek pojedinac. Ako Petar
duguje Marku hiljadu sestercija, u ovom pravnom odnosu i dužnik i povjerilac su fizička lica. Kad
građanin duguje porez državi, dugovanu sumu potražuje ne poreski službenik, već jedna organizacija
koja se zove država. Kada zanatlija zaključi ugovor kojim se obaveže da će popraviti krov zgrade u
kojoj je kolegija, isto tako stupa u pravni odnos sa pravnim licem. Položaj i fizičkih i pravnih lica
određen je pravnom i poslovnom sposobnošću. To su dvije mogućnosti, dva potencijala pravnih
subjekata. Ove dvije sposobnosti predstavljaju dva kruga, koja se međusobno poklapaju. U starom ius
civile postoje lica koja su samo pravno sposobna (rimski građanin sui iuris, ali je maloljetan ili
duševno bolestan), zatim oni koji su samo poslovno sposobni (odrasli, duševno zdrav Rimljanin alieni
iuris) i na kraju imamo lica koja su i pravno i poslovno sposobni (odrasli, duševno zdrav Rimljanin sui
iuris).

Pravna sposobnost
Pojam (117)
Rimljani nisu definisali pravnu sposobnost. Danas se pravna sposobnost određuje kao sposobnost biti
nosilac prava i obaveza, biti subjekat. Čim neko može biti vlasnik, nasljednik, dužnik ili povjerilac, on
je pravno sposoban.
Ius civile je smatralo da puna pravna sposobnost obuhvata četiri prava:

38
1. ius conubii – pravo na zaključenje punovažnog braka;
2. ius commercii – pravo “trgovanja”, odnosno pravo da zaključuje poslove, stiče svojinu, bude
stranka u parnici.
3. ius suffragi – aktivno biračko pravo (zato su se žene, borci za pravo glasa zvale sifražetkinje,
prema francuskom izgovoru ove riječi);
4. ius honorum – pravo na “počasti” tj. Pasivno biračko pravo
Dok današnje pravo manje-više svima priznaje pravni subjektivitet, u Rimu, naročito u starom
civilnom pravu, da bi neko mogao da bude nosilac prava i obaveza, morao je da ispunjava određene
uslove u pogledu tri statusa: status libertatis, civitatis i familiae.

Status libertatis
Ropstvo i sloboda (118)
Najveća razlika je ona koja postoji između slobodnih i robova. Gaj svoje izlaganje statusnog prava
počinje ovako: ‘’Svi ljudi su ili slobodni ili robovi. Slobodni se dijele na slobodne rođene (ingenui) i
oslobođenike (libertini). Ropstvo je temelj ove civilizacije. Zanimljivo je da narodi drevnog Istoka
nemaju pojam sloboda. Za Rimljane je sloboda stvar neprocjenljive vrijednosti od svih stvari najdraža.
Za Ulpijana je ropstvo jednako smrti. Grčki i rimski filozofi, retori i pravnici bez rezervi prihvataju
ropstvo. Za Aristotela je ropstvo prirodna institucija, prema tome ‘’dobra i pravična’’.
Osnovni izvor ropstva je rat. I sama etimologija riječi servus (rob) o tome govori: prema objašnjenju
koje daju Justinijanove Institucije riječ servus je nastala od servare (poštedjeti), jer su zapovjednici
poštedjeli pobjeđene neprijatelje. Drugim riječima, prihvatanje ropstva bilo je utoliko lakše što je rob,
ako ne neprijatelj onda bar stranac.
Pored redovnog naziva za roba Grci imaju riječ andropoda, što znači: živo biće, životinja sa nogama
čovjeka, za razliku od tetrapoda, četvoronožna životinja. Slično i Varon, rimski pisac iz I vijeka stare
ere, kaže da za obradu zemlje služe, pored nijemih oruđa i onih koja ispuštaju glasove (stoka ) i oruđa
koja govore (robovi). Kao što je za Grke u istu kategoriju sa četvoronošcima dolazio rob, kao
dvonožac, tako i ovdje u oruđa se ubraja i rob, samo što on umije da govori.

Patrijarhalno ropstvo (118-119)


Prvobitni oblik ropstva, koji je u Rimu trajao do punskih ratova, nije bio tako svirep. To je nablaži
oblik iskorišćavanja tuđe radne snage. Rob je čovjek, neka vrsta člana porodice, spada u familia
pecuniaque. Robova nema mnogo, oni rade na poljima i u radionicama, najčešće zajedno sa slobodnim
članovima porodice. Zakon 12 tablica predviđa da se i za povredu roba plaća kazna, doduše manja
nego za povredu slobodnog čovjeka. Ta kazna se vjerovatno plaćala samom robu, a ne gospodaru.
Masovni priliv robova, širenje sistema latifundija iz temelja su promijenili ovakvo stanje. Nastaje
klasično ropstvo i Rim postaje tipična robovlasnička država.

Pravni položaj (119)


Rob u klasičnom robovlasništvu nema nikakvu pravnu sposobnost: servus nullum caput habet. Budući
da nema nikakav status, ne može ga ni izgubiti. Rob može poboljšati položaj gospodara, jer sve što
pribavi pripada onom u čijoj se svojini on nalazi. A samo izuzetno i pogoršati – ako napravi delikt, on
obavezuje gospodara, jer ovaj može, ako to želi, da plati štetu, ali, umjesto toga, može izručiti roba
oštećenom. Ubistvo roba, prema Akvilijevom zakonu, raspravlja se u istom poglavlju i na isti način
kao i ubistvo četveronožne životinje. Rob pripada gospodaru, koji može da ga kažnjava, proda, da
koristiti njegov rad. U nekim poslovima rob je učestvovao kao “produžena ruka” gospodara.
Tako je mogao prenijeti svojinu ili pribaviti za gospodara stvar putem neformalne predaje (traditio).
Kasnije je mogao da zaključuje i druge poslove u kojima se gospodar javlja kao onaj koji duguje ili
potražuje (slučajevi zaštićeni sa actiones adiecticiae qualitatits). Postojala je mogućnost da rob stekne i
svoju posebnu imovinu (peculium), čak i da se njome otkupi. Iako je rob objekat, a ne subjekat prava,
ova pravna činjenica ne može potpuno da potisne životnu činjenicu da je rob, ipak, ljudsko biće.
Tekstovi ga obično tako i nazivaju, a formula za svojinsku tužbu upotrebljavala je riječ ‘’čovjek’’:
hunc ego hominem ex iure Quiritum meum esse aio. Postoji još jedna situacija u kojoj rob čovjek:
39
kada umre. Grob u koji je sahranjen rob postaje stvar van pravnog prometa (res religiosa), kao i grob
slobodnog čovjeka. Tako rob živi kao stvar, oruđe koje govori, ali postaje čovjek kada umre.

Stvarni položaj (119-121)


Koliko je bio stvarni položaj robova, koliko ih je uopšte bilo, teško je reći, je vrlo teško znati jer se
nisu vodile evidencije o prilivu robova. Vjerovatno ih je bilo puno jer je gotovo svaka porodica mogla
nabaviti robove. Teško je znati kakav je tačno bio i njihov položaj, jer obuhvata čitavu ljestvicu raznih
mogućnosti, od onog u lancima koji radi u rudniku ili kopa na njivu, ili koji je okovan na galiji kao
veslač pa do roba koji obavlja dužnost ljekara ili učitelja u porodici. Ima razlike između robova koji
rade na imanju (familia rustica) i onih koji su zaposleni kao posluga u kući, najčešće u gradu (familia
urbana), čiji je položaj nešto bolji. Sa gledište prava, rob nema capacitas ni mogućnost sticanja
imovine. Iz nekih podataka se vidi da su robovi mogli da ostave nešto novca na stranu i da vremenom
otkupe sebe.
Nema sumnje da je rob predmet svojine kao i stoka. Ima gospodara koji su blaži, a i ima i onih koji će
do kraja iskoristiti svoja prava, pa će ih i prekoračiti.
Iz savjeta koje daje Katon u priručniku za vođenje domaćinstva vidimo da su robovi hranjeni oskudno,
a još gore oblačeni: malo hljeba (nešto više u vrijeme intenzivnih radova), ulja, ponekad uskislo vino,
jedna tunika u dvije godine, i par grube obuće. Od mnogih načina iskorišćavanja, svakako je najviše
ponižavalo seksualno iskorištavanje. I sam potomak roba, pjesnik Horacije, otvoreno je govorio da
nagon najradije zadovoljava sopstvenim robinjama i robovima. Pravo jedino zabranjuje vezu sa t uđim
robom, bez pristanka njegovog gospodara. A za muškarce nema ni moralnih prepreka. Seneka smatra
da je homoseksualizam za slobodne zločin, za roba nužnost, a za oslobođenika obaveza, nešto što je
red u odnosu na bivšeg vlasnika. Jednom godišnje, za vrijeme praznika Saturnalija, robovi su se
ponašali kao da su slobodni, čak su ih gospodari služili.

Oblici borbe (121-122)


Raznovrsni su bili načini na koje su robovi pokazivali svoju mržnju prema poretku i svojim
gospodarima: ustanci, odmetništvo, individualni teror, sabotaža, pribjegavanje neprijatelju i
bježanje uopšte. Bilo je više ustanaka u Rimu, ali oni su uglavnom vezivani za period kada se
patrijarhalno robstvo pretvara u klasično. Porast broja robova na latifundijama i u radionicama,
pogoršanje njihovog položaja, postojanje robova koji su od svojih gospodara naučili borilačke vještine
(gladijatori), sve je to doprinijelo erupcijama gnjeva u obliku ustanaka. Neki od ustanaka, kao što je
Spartakov, imali su karakter pravog građanskog rata i Rimljani su ga zvali bellum servile (robovski
rat). Povremeno, naročito u vrijeme krize republike i kasnije, kada nastaje rasulo u državi, grupe
robova se odmeću i pljačkaju. Neki postaju pirati. Bilo je robova koji su se odlučili na očajnički korak
da ubiju gospodara iako time žrtvuju svoj život. Da bi spriječili ovakve atentate i da bi same robove
pretvorili u zaštitnike života gospodara, Rimljani su 10.g.n.e. izglasali zakon, SC Silanianum kojim je
predviđena smrtna kazna za sve robove koji se zateknu u kući ubijenog gospodara, osim onih koji su
mu pritekli u pomoć.
Jedan manje vidljiv, ali uspješan način borbe bila je sabotaža proizvodnje. Robovi su pokušali da
izbjegnu svoju zlu sudbinu bježanjem. Bilo je robova koji su odlazili daleko i pokušavali da se tamo
predstave kao slobodni građani. Uvedena je posebna profesija “lovaca na robove” koji su za nagradu
hvatali robove. Robovi su koristili građanske ratove i političke obračune da bi potkazali gospodara. U
vrijeme kada se Avgust borio za vlast takav rob je nagrađivan slobodom i novcem, ali je bilo političara
i vladara koji su čak kažnjavali ovakve robove (Cezar, Trajan). U normalnim okolnostima, robu se ne
vjeruje, tako da je njegovo svjedočenje na sudu, po pravilu, praćeno batinjanjem.
Kada su varvari počeli da upadaju u Carstvo, mnogi robovi su ih dočekali kao oslobodioce ili
prebjegavali na njihovu stranu. Jedan dio takvih robova je vraćen gospodarima kada je Justinijanova
vojska protjerala varvare iz Italije.

Izvori ropstva (122-123)


Osnovni izvori ropstva su bili ratovi, zatim gusarenje, dužničko ropstvo, reprodukcija i kažnjavanje
slobodnih na gubitak slobode.
40
Ratovi su jedna tradicija antičkog svijeta. Prilikom nekih vojnih kampanja, ako je vjerovati izvorima,
na stotine hiljada slobodnih neprijatelja pretvoreno je u robove. Neku vrstu rata ‘’na malo’’
predstavljaju upadi gusara ili naoružanih grupa na tuđu teritiriju, kao i presretanje brodova.
U prvim vjekovima dosta veliku ulogu igra i dužničko ropstvo. Da se onaj ko ne može da vrati dug
pretvara u roba, to je pravilo koje primjenjuju mnogi stari narodi. Rimljani su dosta rano ublažili ovaj
institut pravilom da Rimljanin u Rimu ne može biti robi, osim ako je kažnjen za zločin, ali je ovo
izigravano prodajom preko Tibra.
Važan i vremenom sve važniji izvor ropstva je bilo rađanje od robova. Ako je majka robinja, makar
otac bio sam gospodar, dijete nasljeđuje status majke.
Izvor ropstva iako manje značajan, bilo je pretvaranje slobodnih ljudi u robove. Za teža krivična
djela koja su povlačila kao kaznu borbu sa životnjama u areni (ad bestias) ili prinudni rad u rudniku
(ad metallum), kao dodatna kazna oduzimana je sloboda. Isto tako, ako je slobodna žena održavala
odnos sa tuđim robom bez pristanka gospodara, gubila je slobodu. Ako je neki građanin dozvolio da ga
prijatelji prodaju kao roba, pa kasnije on dokaže da je slobodan, a cijenu vjerovatno, podjele,
kažnjavan je gubitkom slobode. I u drugim slučajevima rimsko pravo se držalo načela: ako neko, radi
prevare, simulira nešto, uzeće se kao da to postoji (npr. Ako se upusti u spor sa vlasnikom iako stvar
nije kod njega).

Oslobađanje iz ropstva (manumissio) – (123-124)


Oslobađanje iz ropstva naziva se manumissio (od manus – ruka, odnosno vlast, i missio – otpuštanje,
znači oslobađanje vlasti). Bilo je više načina manumisije. Dešavalo se da gospodar testamentom
oslobodi roba (manimissio testamento). Upisivanje u spisak slobodnih građana kada dođe cenzor
takođe je oslobađalo roba (manumissio censu). Postojao je i poseban ritual u kome je upotrebljavan
štapić (manumissio vindicta). Kada se hrišćanstvo raširilo, dešavalo sa da rob bude oslobođen u crkvi
(manumissio in ecclesia).
Početkom principata naglo je povećan broj manumisija. Osjećajući da ta pojava može ugroziti sistem,
Rimljani su donijeli dva zakona. Prvi iz II g.n.e. (lex Fufia Caninia) je ograničavao broj oslobođenika,
vezujući ga za ukupan broj robova (ako je imao do 10 robova, mogao je da oslobodi najviše polovinu,
do 30 – najviše trećinu, a nikada više od sto). Dvije godine kasnije donijet je nov zakon (lex Aelia
Sentia) koji je propisivao minimalne godine za gospodara i za roba koji se oslobađa, osim ako se ne
radi o valjanom razlogu u koji spada i srodstvo (gospodar oslobodi svog sina koga ima sa robinjom,
neko oslobodi polubrata).
Oslobođenici (libertini) se po svoj pravnom položaju razlikuju od slobodno rođenih ljudi. Nisu imali
pravo da nose zlatni prsten, bili su lišeni pasivnog biračkog prava (ius Honorum). Pripadnicima
senatorskog staleža bilo je zabranjeno da sklapaju brak sa oslobođenicima, iako se te zabrane nisu
držali, pa su i carevi uzimali za žene bivše robinje (Justinijanov ujak Justin).
Oslobađanjem nastaje nov odnos, odnos patronata, između bivšeg gospodara i oslobođenika.
Oslobođenik je dobio gentilno ime svog patrona. Patronu duguje poslušnost i poštovanje, ne može ga
tužiti bez dozvole magistrata. Patron, pod određenim uslovima ima pravo nasljeđa prema
oslobođeniku. Kada se u obliku oslobađanja ostvarivalo uvođenje novih proizvodnih odnosa, prilikom
manumisije sklapan je ugovor kojim su određivana uzajamna prava i obaveze i to je značilo
pretvaranje roba u kolona. Ako se ne pridržava zakonskih ili ugovornih obaveza oslobođenik može biti
vraćen u položaj roba ‘’zbog nezahvalnosti’’. To se zvalo revocatio in servitutem (opoziv, vraćanje u
ropstvo).

Ublažavanje položaja robova (124-125)


Ropstvo je rezultat nasilja i suprotno prirodi. Robovlasništvo je sazrelo i prezrelo, ono se odvojilo od
svojih izvora. Među robovima preovlađuju odgajeni, a ne zarobljenici. A i sam robovski rad je manje
unosan. Sada se na novi način gleda na robove. Prvobitno hrišćanstvo nije odobravalo robovlasništvo.
I pravo uvodi neke novine u korist robova. Zabranjena je prodaja članova robovske porodice na razne
strane. Rob koji je odnijet na ostrvo Eskulapa, gdje su bile rimske bolnice, pa se izliječi, dobijao je
slobodu. Zabranjeno je bezrazložno ubijanje robova. Ipak, uz zakonske zabrane surovosti, uz široko
41
korišćenje manumissija i prevođenja robova u drugi položaj, najčešće položaj kolona, ropstvo je
ublažilo prvobitnu oštrinu.

Između ropstva i slobode (125)


Postoje osobe koje imaju položaj koji se teško može svrstati u robovski, a nisu ni slobodne.Pravno
njihov položaj je bliži slobodi, ali stvarni položaj je daleko od toga. Ima više ovakvih kategorija a
najvažnije su mancipium i kolonat.
Mancipium – ako porodični starješina zbog neimaštine ili drugog razloga proda ukućanina, onda ovaj
dolazi pod tuđu vlast koja se zove manicipium, kaže se da se nalazi in causa mancipii. U sličnom
položaju su i lica alieni iuris koja su na osnovu noksalne tužbe izručena oštećenom da radom otplate
štetu. Takva lica su formalno slobodna, ali je njihov faktički položaj blizak ropstvu. Postoji jedna
važna razlika - njihov položaj je privremen. Kada otplate dug radom ili prilikom cenzorskog popisa,
znači najduže pet godina, oni su oslobađani i vraćani pod vlast svog paterfamilijasa.
Koloni – položaj kolona se tokom vremena mijenjao. U početku su koloni bili slobodni zakupci. Zatim
njihov zakup od obligacionog odnosa postaje stvarnopravni, tako da vezuje i njih, kao i njihove
potomke, ali i vlasnika i njegove nasljednike. Kako je moć rimske države slabila, a privredne teškoće
rasle, veleposjednici (potentiores) se pretvaraju u centre moći, sa naoružanom pratnjom i privatnim
zatvorima. Oni više nisu zakupodavci (locatores), već patroni. Patron dobija neka ovlašćenja prema
svojim kolonima, kao što su skupljanje poreza, suđenje za manje delikte, vojno zapovjedništvo u
slučaju opasnosti. Od IV vijeka koloni se vezuju za zemlju, tako da se i za njih i za robove
upotrebljavaju naziv servus glebae (rob zemlje). Iako je broj kolona bio veliki, iako je on dobio
posebna obilježja, rimsko pravo do kraja na izvjestan način zapostavlja njihovo postojanje. I u
Justinijanovim Institucijama zadržana je klasična podjela na slobodne i robove, u kojoj nije bilo mjesta
za treću kategoriju.

Status civitatis
Cives, Latini, Peregrini (125-126)
S obzirom na status civitatis, slobodni stanovnici Carstva mogu biti cives, Latini i peregrini.
Cives su isprva samo Rimljani, stanovnici grada Rima, Latini su srodni narodi centralne Italija, a
peregrini slobodni pripadnici pokorenih naroda. U osnovi ove razlike leži etnički kriterijum.

Cives Romani (126)


Punopravni rimski građani su uživali sva prava koja predviđa ius civile, pod uslovom da zauzimaju
određeni položaj i u porodici. U početku ni plebejci nisu imali položaj ravnopravnih građana. Bili su
lišeni političkih prava, mogućnost korišćenja zajedničkih šuma i pašnjaka (ager gentilicius), kao i
prava na zaključenje braka sa patricijima. U prvim vjekovima republike oni su se izborili za
ravnopravnost. Krajem perioda republike i Latini dobijaju civitas.
Rimski građanin se postaje rođenjem od roditelja Rimljana, oslobađanjem iz ropstva i dodjeljivanjem
građanstva pojedinačnom odlukom ili zakonom (donatio civitatis). Gubi se progonstvom (tzv.
zabranom upotrebe vode i vatre – aquae et ignis interdictio), preseljenjem u provincije i dobijanjem
prava građanstva u nekom drugom gradu. Rimljanima pripadaju sva prava i dužnosti koje predviđa
pravni poredak. Iz ovih ili onih razloga ta prava mogu biti umanjena. Tek je Justinijan većinu ovih
diskriminacija ukinuo. Pripadnici senatorskog staleža imali su privilegije (pravo na nošenje toge sa
purpurnom ivicom), ali im je bilo i zabranjeno posjedovanje velikih trgovačkih brodova, naplaćivanje
visokih kamatnih stopa, a jedan dio imovine su morali uložiti u privredu Italije iz koje je počeo da
bježi kapital, jer je bilo unosnije ulgati u provincijsko zemljište i u trgovinu.
Ograničavanje pravne sposobnosti građana moglo je biti posljedica “cenzorske bilješke” (nota
censoria), koja je onog koji se ogriješio o moral lišavala jednog ili više prava koje ima punopravni i
časni rimski građanin: pravo da svjedoči, da se kandiduje na neki položaj, da koristi određene poslove
civilnog prava. Bilo je i ograničenja koja su posljedica vjerske pripadnosti.

42
Latini (127)
Stanovnici gradova u centralnoj Italiji, Latini imali su dosta povoljan položaj. Oni su mogli da sklapaju
ugovore i brak sa Rimljanima, što znači da su imali ius commercii i ius conubii, ali nisu imali politička
prava. Rimljane sa Latinima je vezivao jezik, religija i porijeklo. Nešto manje povoljan položaj imali
su stanovnici naselja koje je osnovala gradska sirotinja iz Rima i stanovnici latinskih gradova u Južnoj
italiji i u provincijama (latini coloniarii), jer im je bilo uskraćeno pravo na brak po ius civile (ius
conubii).
Postojala je još jedna kategorija Latina, koji u stvari i nisu Latini, već oslobođenici, ali su dobijali
sličan položaj pa se nazivaju Latini luniani. To su robovi koji nisu oslobođeni uz poštovanje forme
koju nalaže zakon. Oni imaju ius commercii, ali uz važno ograničenje - kada umru, nasleđuje ih
patron. Zato se govorilo da žive kao slobodni, a umiru kao robovi. Naziv su dobili po zakonu lex lunia
Norbana, koji je regulisao njihov položaj. Poslije savezničkog rata 89 g.pne. svi Latini dobijaju
potpuno građanstvo, uključuju biračko pravo.

Peregrini (127)
Pokoreni stanovnici u provincijama su peregrini. Njih Rimljani razlikuju od stranaca van granica
Imperije, koje zovu neprijateljima ili varvarima. Oni nisu subjekti po civilnom pravu, ali jesu po ius
gentium-u i po pravnom poretku provincije. Međusobne sporove rješavaju po pravilima svog lokalnog
prava, a sporove sa Rimljanima pred peregrinskim pretorom, po ius gentium-u. Položaj peregrina nije
bio isti od provincije do provincije, od naroda do naroda i najčešće je zavisio od načina na koji su ušli
u okvir države, da li su postali podanici mirnim putem ili poslije ogorčene borbe. Najgori položaj je
bio položaj tzv. peregrina dediticija (peregrini dediticii – stranci koji su se poslije borbe predali). Oni
nisu smjeli da dođu u grad Rim niti da mi se približe preko stotog miljokaza.
Constitutio Antoniniana iz 212. godine dodijelila je rimsko građanstvo svim slobodnim stanovnicima
Imperije, osim peregrinima dediticijama.

Status familiae
Sui i alieni iuris (127-128)
Pored ostalih razlika između građana, postoji i ona koja proizilazi iz položaja u porodici. Neka lica
žive po svom pravu, ona su svojevlasna (sui iuris), a druga su potčinjena autoritetu porodičnog
starješine, ona žive po tuđem pravu (alieni iuris). Razlike s obzirom na položaj u porodici nisu tolike
kao što su između slobodnih i robova, Rimljana i stranaca. Ali nisu beznačajne. Lice koje se nalazi pod
vlašću paterfamiliasa moglo je da ima conubium, suffragium i ius honorum, ali je bitno prikraćeno u
ius commercii. Nije moglo sticati imovinu za sebe i praktično je isključeno iz pravnog prometa. Po
starom civilnom pravu, sve što pribave lica alieni iuris po bilo kom pravnom osnovu (radom,
poklonom, nasljeđem) pripada porodičnom starješini. Ako ispunjavaju određene uslove u pogledu
uzrasta i mentalnog zdravlja, oni mogu biti poslovno sposobni, ali ova mogućnost je više teorijska jer
niko nije želio da zaključuje poslove sa onima koji nemaju svoje imovine, a ne mogu da obavežu
porodičnog starješinu. Paterfamilijas je mogao, ako je htio, platiti ono što duguje sin ili drugi
ukućanin, ali nije morao, njegova obaveza ima karakter prirodne obligacije.

Actiones adiecticiae qualitatis (128-129)


Takav pravni položaj je odgovarao patrijarhalnom društvu sa zatvorenom kućnom privredom, gdje je
porodični starješina mogao obavljati sam sve poslove. Ali se poslije punskih ratova stanje izmijenilo.
Nisu bile rijetke porodice koje imaju nekoliko latifundija u raznim dijelovima države, više brodova
koji polove pod njenom zastavom, prodavnice, krčme i razne radionice.
Zato su krajem republike i početkom klasičnog perioda pretorovom intervencijom i zakonima stvorene
mogućnosti da se ukućani uključe u poslovni svijet. Bilo je to u interesu, ne samo njih samih, već i
starješine. Isto pravilo počelo se primjenjivati i na robove.

43
Prvi ovakav slučaj je bio kada je paterfamilijas naredio sinu ili robu da zaključi posao. Dosta rano je
bilo prihvaćeno gledište da onaj koji je naredio da se posao zaključi treba da snosi i sve njegove
posljedice. Kasnije su stvoreni i drugi slični izuzetci. Način na koji je to učinjeno bio je tipičan za
pretora, on je u postojećoj tužbi samo pormjenio ime subjekata, ondje gdje je navođeno ko je tužen
stajalo je ime sina ili roba, a gdje je stajalo ime lica koje treba da izvrši obavezu, da plati iznos presude
stajalo je ime njegovog porodičnog starješine. Te tužbe su srednjovjekovni pravnici nazivali actiones
adiecticiae qualitatis (od adiectus-dodat, umetnut, jer se dodavalo novo ime) i one imaju šest
slučajeva: actio quod iussu, actio institoria, actio exercitoria, actio de peculio, actio tributoria,
actio de in rem verso. U prva tri slučaja paterfamilijas odgovara u cjelini, a u ostala tri djelimično, tj.
nije obavezan da isplati cio dug koji je napravio rob ili ukućanin.
Ako je paterfamilijas dao nalog (iussum) da se zaključi posao, mogla se podići actio quod iussu
(tužba na osnovu zapovijesti, naloga). Drugi slučaj je bio kada se neki slobodan član porodice ili rob
postavi za poslovođu trgovine (institor). Podizana je actio institoria. Slično je bilo i kada je ukućanin
postavljen za zapovjednika broda, tada se koristila actio exercitoria, jer se vlasnik broda nazivao
exercitor navis. U svim ovim slučajevima paterfamilijas je odgovarao za čitav iznos duga.
Postojali su i slučajevi kada je njegova odgovornost bila ograničena: ako je ukućanin dobio dio
imovine na upravljanje tzv. pekulijum, tada odgovara do visine vrijednosti pekulijuma, na osnovu
tužbe actio de peculio. Slična je odgovornost ako je sin ili rob upotrijebio ovaj pekulijum za vođenje
trgovine (a. tributoria). I poslednji šesti slučaj je bio posljedica opšteg načela da se protiv porodičnog
starješine može podići tužba uvijek kada je imao koristi od nekog posla kada je zaključilo njemu
potčinjeno lice. Tada se odgovaralo do visine te koristi na osnovu tužbe actio de in rem verso.
Jedino ovu zadnju actio de in rem verso su preuzeli mnogi pravni sistemi, uključujući i naš. Načelo da
neko može biti tužen ako je imao koristi od tuđe aktivnosti, blisko institutu neosnovanog bogaćenja,
jedno je od onih koje u praksi nema veliki domašaj, ali je teorijski zanimljivo, jer se njime pravo
približava moralu.

Mogućnost sticanja imovine (129-130)


Porast društvenog bogatstva, koji su naročito osjetili pripadnici društvene elite, razbio je porodičnu
koheziju. Priliv robova, osvajanje velikih obradivih površina i tržište omogućili su opstanak van
porodice. Odrasli muškarci napuštaju porodicu emancipacijom i osamostaljuju se, a oni koji ostaju
dobijaju mogućnost da steknu za sebe, a ne samo za porodicu, odnosno paterfamilijasa.
Već radnije se dešavalo da porodični starješina povjeri dio imovine svom sinu, unuku ili drugom članu
porodice s tim da ga može u svako doba uzeti. To je tzv. pekulijum.
Vremenom su stvorene četri mogućnosti da lica alieni iuris imaju svoju imovinu:
1. peculium castrese
2. peculium quasicastrense
3. bona adventicia
4. bona profecticia
Na početku građanskih ratova, Marije, da bi privukao vojnike koji su uglavnom pripadali siromašnim
slojevima, uveo je platu (koja se zvala stipendium). Ako vojnik nije bio svojevlastan, ova zarada je
pripadala njegovom paterfamilijasu. U vrijeme kada su se ogorčeno borili za vlasti, kada su čak i
robove naoružavali, Cezar i August uvode pravilo da vojničkom zaradom raspolaže onaj koji je i
dobije, a ne njegov porodični starješina. Ta imovina dobila je stari naziv pekulijuma i zvala se
peculium castrense (castrum je vojnički logor). U četvrtom vijeku je ovo pravilo Konstantin proširio i
na imovinu stečenu u državnoj službi i to je bio peculium quasi castrense (neprava, tobožnja vojnička
imovina). Već prije toga je uvedeno pravilo da imovina koju ukućani naslijede od majke ili srodnika
po majčinoj liniji ima poseban pravni položaj. To su bona adventicia (adventus je predak). Na kraju u
vrijeme Justinijana, pravo faktičkog korištenja dobila su lica alieni iuris na imovinu koju je
paterfamilijas poklonio, a poklon nije opozvao (bona profecticia ili peculium profecticium – oba
naziva nisu rimski već srednjevjekovni).
Na ovaj način je okrnjeno staro načelo i stvorene su mogućnosti za članove porodice da stiču imovinu.
44
Ali je sve do kraja ostalo opšte pravilo da je porodični starješina vlasnik svih porodičnih dobara
ukoliko ne spadaju u izuzetne kategorije (peculium castrense itd).
Deliktna odgovornost (130)
Rimljani su za razliku od drugih naroda starog vijeka, ne samo došli do pojma krivice, nego su stvorili
iznijansirane stepene odgovornosti. Ipak su neki tragovi primitivnog shvatanja i objektivne
odgovornosti zadržani. Dokaz je noksalna odgovornost.
Noksalna odgovornost se sastojala u tome što, u slučaju da ukućanin, bilo slobodan ili rob, načini štetu,
paterfamilijas može biti tužen sa actio noxalis. On je mogao biti tužen da nadoknadi štetu, ali je
umjesto toga, mogao da preda delinkventa oštećenom. To je vrsta facultas alternativa.
Ovakav postupak podsjeća na današnju odgovornost roditelja za štetu koju učine djeca, ali postoji
važna razlika. Savremeno pravo polazi od pretpostavljene krivice roditelja. Smatra se da nije dovoljno
čuvao dijete ili da ga nije dobro vaspitao. Rimsko pravo međutim vezuje odgovornost za učinioca.
Tako će, ako je od trenutka kada je načinio štetu pa do podizanja tužbe i okončanja spora, lica koje je
nanijelo štetu prešlo u drugu porodicu, odgovarati po noksalnoj tužbi novi paterfamilijas, koji ne može
biti kriv po pravilima koja danas važe. Ukoliko lice alieni iuris bude emancipovano, onda odgovornost
leži na njemu. Isto načelo primjenjuje se na slučajeve kada životinja nanese štetu. Porodični starješina
ili može platiti njen iznos ili predati životinju, a tužba se zvala actio de pauperie.

Capitis deminutio (130-131)


Gubitak i neke oblike promjene statusa rimski pravnici nazivaju capitis deminutio, što doslovno znači
“smanjenje glave”. Ovaj čudni naziv nastao je tako što se, u slučaju da neko izgubi slobodu ili
građanstvo, govorilo rimkso građanstvo umanjeno je za glavu (civitas romana capite deminuta est). U
slučaj gubitka statusa spada i slučaj kada neko ništa nije izgubio, što se dešava ako promijeni porodicu,
zadržavajući položaj alieni iuris ili čak postane sui iuris emancipacijom. I u ovom slučaju porodica je
smanjena za glavu (familia capite deminuta east). Postoje tri vrste capitas deminutio:
1. maxima – gubitak slobode
2. media – gubitak građanstva
3. minima – prelazak lica sui iuris u alieni iuris ili promjena porodičnog starješine.
Najteži gubitak je capitus deminutio maxima, koja se naziva i građanska smrt. Ona je posljedica ili
kazne ili zarobljavanja od neprijatelja.
Capitis deminutio media biva kada rimski građanin postane Latin ili peregrin. To se dešava ili po
kazni (aquae et ignis interdictio) ili da drugi način, kao što je usvojenje od strane Latina ili peregrina,
dobijanjem građanstva u drugom gradu.
Capitis deminutio minima je posljedica usvojenja ili braka sa manusom. Ovo poslednje važi samo za
ženu. Čak i da se neko oslobodi vlasti porodičnog stariješine putem emancipacije, smatra se da je
nastupila capitis deminutio. To je bila posljedica ne samo porijekla naziva (porodica je smanjena za
glavu), već i okolnosti da je napuštanje porodice u obliku emancipacije predstavljalo kaznu za
emancipovanog.
Imovina lica koje je pretrpjelo gubitak statusa prelazi na drugog: novog porodičnog starješinu, muža.
Obaveze se ili gase ili prelaze na onog ko dobija imovinu.

Trajanje subjektiviteta (131-132)


Ako su ispunjeni svi uslovi u pogledu statusa, fizičko lice ima pravnu sposobnost od rođenja do smrti.
Da bi se novorođenče smatralo subjektom prava treba da je živo rođeno i da ima ljudski oblik. Znak
života je plač djeteta. U nekim slučajevima, da bi se izbjegle nepravde, uzimalo se fikcijom da je
začeto dijete već rođeno. Primjenjivano je pravilo: začeto dijete smatra se za već rođeno ako je to u
njegovom interesu (Infans conceptus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur). Ako je
porodični starješina otišao u rat i ostavio gravidnu ženu i jedno dijete, ako pogine, naslijediće ga i već
rođeno dijete i zametak. O interesima začetog djeteta brinuo se poseban staratelj koji se zvao curator
ventris (staratelj trbuha). Da bi dijete kasnije ostvarilo svoja prava treba da se živo rodi.
Subjektivitet prestaje smrću ili gubitkom statusa. I ovdje je rimsko pravo pribjegavalo fikcijama. Dok
se nasljednik ne primi zaostavštine, smatra se da je njen vlasnik preminula osoba. Slučaj istovremene
smrti više lica tzv. komorijenta, naročito je raspravljan u pandektistici. Jer makar i male razlike u

45
vremenu nastupanja smrti mogu imati velike posljedice na međusobna prava, naročito na pravo
nasleđivanja. Polazilo se od toga da starije lice prije umre nego mlađe, ali da odrasla osoba duže živi
nego malo dijete.

Pravna lica (132)


U pravnom prometu Rima mogli su se javiti subjekti koji nisu fizička lica, već društvene tvorevine,
tzv. pravna lica. Za postojanje pravnog lica kao subjekta u pravu potrebno je da postoje: grupa ljudi,
određena imovina koj služi nekom cilju i priznanje svojstva pravnog lica od strane pravnog poretka.
Rimljani su pravno lice smatrali nekom vrstom fikcije: uzećemo kao da je to subjekt, iako znamo da
tako nešto ne postoji van ljudi i imovine koji ga čine.
Pravnih lica ima i u privatnom i javnom pravu. Rimska država je subjekt javnog prava, ali se može
pojaviti i u privatnom. Tako je pincepsova blagajna, ficus (korpa) mogla biti i subjekat imovinskih
odnosa privatnog prava. Kao pravna lica javljaju se u rimskom pravu još municipije, kolegije,
profesionalna udruženja (esnafi zanatlija, udruženja advokata). Zadužbine su u vrijeme Justinijana
dobile neke karakteristike pravnih lica. Pravna lica imaju ograničenu pravnu sposobnost koja proizilazi
iz njihovih ciljeva. Pandektisti su dijelili pravna lica na udruženja, kod kojih je težište na licima, na
članstvu i na ustanove, kod kojih je važnija imovina koja služi nekom cilju (npr. zadužbine).

Poslovna sposobnost
Pojam (133)
Najkraće rečeno poslovna sposobnost je mogućnost zaključivanja pravnih poslova. A nešto opširnije i
stručnije: sposobnost izjavama volje zasnovati, mijenjati ili ukidati pravne odnose. Ovo “izjavama
volje” je potrebno u definiciji, jer neko može zasnivati pravne odnose na drugi način iako nije
poslovno sposoban: malo dijete koje pričini štetu stvara obavezu za svoje roditelje da je nadoknade, ali
nije poslovno sposobno.
U Rimu nisu bili uopšte ili su bili ograničeno poslovno sposobni: maloljetnici, žene, duševno oboljeli,
rasipnici, lica sa tjelesnim nedostacima. Postoji još jedna razlika. Današnje pravo za sve ove kategorije
predviđa jednu ustanovu (tutorstvo ili starateljstvo), a u rimskom postoje dvije: tutela (tutorstvo) i
cura (starateljstvo). Tutorstvo je u Rimu bilo više u interesu nasljednika nego samog štićenika, a
starateljstvo u interesu samog štićenika. Postoji još jedna razlika: pod tutorstvom se nalaze lica koja
nikad nisu bila poslovno sposobna, a pod starateljsvom i ona koja su nekad imala tu sposobnost, ali su
je izgubila. Tutuor i staralac se postavljaju licu koje ima pravnu sposobnost ali nema poslovnu
sposobnost, u cjelini ili djelimično.
Tutela
Tutorstvo nad maloljetnicima (133)
Tutorstvo postoji nad maloljetnicima i ženama. Punoljestvo žena se stiče sa 12 g., a muškarci sa 14 g.
Rimljani su uočili da ženska djeca ranije sazrijevaju nego muška, ali su s druge strane mislili su da
žena nikad ne postaje potpuno poslovno sposobna, čak i kad je punoljetna. Maloljetnici se dijele na
mlađe od 7 godina (infantes) i one od 7 – 12 odnosno 14 godina (impuberes). Infantes (djeca) ne mogu
zaključivati bilo kakve poslove, oni su potpuno poslovno nesposobni. Stariji maloljetnici imaju
ograničenu poslovnu sposobnost, oni mogu sklapati poslove koji povećavaju njihovu imovinu, a za
one koji pogoršavaju imovinski položaj potrebno je odobrenje (auctoritas) tutora. Ovo odobrenje daje
se u trenutku sklapanja posla i to u svečanoj formi. Prihvatanje poklona, prijem nasleđa su nesumnjivo
takvi poslovi. Ali je isplata duga posao kojim se povećava imovina što je i teoretski i praktično
opravdano.
Tutorstvo (tutela) potiče od riječi tutus, što znači zbrinut, zaštićen. Na jednoj strani imamo tutora, a
na drugoj štićenika (pupilu). Ipak je prvenstveni zadatak tutora da spriječi maloljetnika da proćerda
imovinu. Važnost porodične imovine bila je mnogo veća nego danas. On je dakle, više gledao kako da
zaštiti interese pupilinih nasljednika, nego što se starao o samom štićeniku. Zato je o zdravlju i vaspitanju
vodio računa neko drugi: majka ili drugi srodnik. Tutorstvo je bilo neka vrsta vlasti prema štićeniku.
Tutora obično imenuje paterfamilijas testamentom (tutela testamentaria). Ako to nije bio slučaj,
Zakon 12 tablica je povjeravao ovu dužnost najbližem muškom agnatu (tutela legitima). Ako nije bilo

46
ni tutora određenog testamentom niti zakonom predviđenog agnata, onda je magistrat određivao tutora.
Najbrije je to bio konzul ili gradski pretor, a kasnije je određivan poseban pretor za ovu svrhu koji se
zvao praetor tutelarius. On je određivao tutora i za slučaj kada dođe do spora između tutora i pupile.
Od magistrata određen tutor se nazivao dativus ili decretalis.
Kada postane punoljetan, pupila se oslobađa tutorstva, a žene dobijaju novu vrstu tutora. Tutor ima
pravo na nadoknadu troškova, a pupila može zahtijevati naknadu štete koja mu je nanijeta. Odnos
između tutora i pupile spada u posebnu vrstu obligacionog odnosa, u kvazikontrakte.

Tutorstvo nad ženama (tutela mulierum) (134-135)


Rimski pravnici nemaju kavaljerski odnos prema ženama. Oni smatraju da žena nije potpuno poslovno
sposobna, a obrazloženja idu od srazmjerno blagih (ne razumije se u pravo), pa do uvredljivih: urođena
lakomislenost (levitas animi), nestabilnost koja je svojstvena njihovom polu (imbecilitas sexus).
Poslovna sposobnost žena je ograničena, ne na neki uopšten način, već nabrajanjem poslova koje ne
može zaključiti bez tutora. To su poslovi: zaključenje braka sa manusom, otuđenje res mancipi
(zemlja i ostala sredstva za proizvodnju), prijem nasljeđa, oslobađanje robova, svečeno opraštanje
duga, davanje miraza. Ostale poslove čak i one koji smanjuju imovinu, mogla je samostalno
zaključiti.
Avgust je kadukarnim zakonima, kao jednu od privilegija za udatu ženu sa određenim brojem djece,
predvidio i oslobađanje od tutorstva. Tokom principata izašao je iz upotrebe običaj postavljanja tutora
ženama. Ipak, do kraja žena nije imala politička prava, iako su i za muškarce u birokritizovanoj
despotiji ta prava znatno sužena. Ni u crkvenoj hijerarhiji žene nisu mogle doći na rukovodeće
položaje, što se zadržalo do danas.

Starateljstvo (cura) – (135-136)


I starateljsvo je stara ustanova rimskog prava. Naziv cura – što znači briga. U Zakonu 12 tablica bilo
je predviđeno starateljstvo jedino za duševno bolesna lica, ali je kasnije prošireno i na druge
kategorije: na rasipnike, lica sa tjelesnim nedostacima i starije maloljetnike.
Umnobolnici: su isprva bili samo ljudi sa trajnom i izraženom duševnom bolešću (furiosi–mahniti), a
kasnije i oni koji pokazuju blaži stepen ludila (mente capti). Ako se bolest ispoljava povremeno,
smatralo se da je oboljeli nesposoban za rasuđivanje samo dok traje napad, a da je mogao zaključivati
punovažne poslove u “svijetlim trenucima” (lucida intervala)
Rasipnici (prodigi) su za Rimljane neka vrsta duševnih bolesnika. Po starom pravu rasipnikom se
smatra onaj ko troši dobra nasleđena od predaka (bona paterana avitaque). Ko se ogriješi o imperativ
očuvanja porodičnih dobara smatran je za nenormalnu osobu i stavljan je pod starateljstvo. Njihova
poslovna sposobnost nalik je na onu koju ima stariji maloljetnik – mogao je zaključiti poslove kojim
uvećava imovinu, a za ostale potrebna je saglasnost tutora.
Gluhonijemi, slijepi ili lica sa drugim tjelesnim nedostatkom (paralizovani, iznemogli od starosti ili
bolesti), nisu bili u stanju da zaključe jedan broj poslova, jer je formalizam rimskog prava zahtijevao
izgovaranje svečanih formula i određene gestove. Za to je određivan staralac koji je nadoknađivao taj
njihov nedostatak.
Stariji maloljetnici. U vrijeme kada je promet bio mali, a patrijarhalni moral jak, životno iskustvo
dječaka od 14 godina je bilo dovoljno da bude zaštićen od prevara. Kasnije, kada su se prilike
izmjenile uvidjelo se da to nije dovoljno. Lica sa 14 i više godina bile su žrtve prepredenih trgovaca.
Zato je početkom II vijeka pne, po završetku drugog punskog rata, donesen zakon (lex Laetoria, po
nekim Lex Plaetorija) koji je uveo tužbu protiv lica koja prevare nekog ko ima 14 a nije napunio 25
godina. Ali umjesto da to bude zaštita, pokazalo se kao mjera koja nanosi štete zaštićenima. Tako da
više niko nije htio da zaključuje poslove sa ovakvim osobama, jer je rizikovao da ugovor ne bude
izvršen ili da sam bude tužen zbog obmane. Da bi se ove nezgodne posljedice zakona otklonile,
uvedena je nova vrsta starateljstva. Tako da je granica punoljestva ustvari pomjerena sa 14 na 25
godina.

Venia aetatis Postoje neke okolnosti u kojima bi bilo nezgodno da određena osoba ima staratelja zato
što još nije navršila 25 godina. To će biti slučaj ako je takva osoba izabrana za magistrata ili je sklopila

47
brak. Na molbu, vladari su ovakvim licima davali dozvolu da samostalno zaključuje poslove i ta se
ustanova zvala venia aetatis, što znači dolazak, dodjeljivanje punoljestva.

Porodično pravo
Rimsko porodično pravo (137-138)
Porodično pravo se bavi pravnim odnosima u porodici, koji obuhvataju dva velika područja: između
bračnih drugova i između ostalih članova porodice, od kojih su najvažniji odnosi između roditelja i
djece. Prema tome, porodica, brak i srodstvo su osnovni instituti porodičnog prava. U stara
vremena ova oblast je bila prepuštena običajima i religiji. Ali se rano uvidjelo da i država reguliše
brak, kao i vlast porodičnog starješine. Već leges regiae učvršćuju autoritet paterfamilijasa i muža, ali
predviđaju i obavezu roditelja da podiže djecu, naročito mušku. Ako bi sin podigao ruku na oca, bio je
kažnjavan smrtnom kaznom, kao i žena za preljubu i opijanje vinom.
Zakon 12 tablica govori o pravu roditelja da prodaju djecu (poslije treće prodaje neka sin bude
slobodan od očeve vlasti), o pravu muža da otjera ženu, čak je određivao i rok u kome može da se rodi
dijete poslije smrti muža da bi se smatralo bračnim (najviše 10 mjeseci).
Tokom perioda republike neki zakoni su regulisali odnose između muža i žene. U Katonovo vrijeme je
donesen Opijev zakon koji je pokušao spriječiti pretjerani luksuz u oblačenju žena (zlatni nakit nije
smio prijeći određenu težinu). Još je čudniji Cincijev zakon (lex Cincia) koji se odnosio na poklone
muža ženi.
Avgustova vladavina je obilježena jednim paketom zakonskih mjera tzv. kadukarnim zakonima, koji
su imali za cilj da ojačaju porodicu, da povećaju natalitet. Porezi i uskraćivanje nasljednih prava za
neženje i bračne parove bez djece bili su dobro zamišljeni, ali ni to nije dalo neke vidnije rezultate. U
klasično doba je završen jedan proces, koji je začet već u toku republike, u kojem je važnu ulogu
odigrao pretor – a to je postepeno osamostaljivanje članova porodice u odnosu na porodičnog
starješinu, stvaranje mogućnosti da stiče imovinu, da zaključuje poslove. Donijete su i dve senatske
odluke koje su poboljšale nasljednopravni položaj žene i majke u odnosu na svoju djecu i obrnuto (SC
Orfitanum i SC Tertulianum). Stare zabrane su pale u zaborav i položaj žene se znatno popravio.
Uticaj hrišćanstva i zamjena agnatskog sistema srodstva kognatskim u velikoj mjeri su uticali na brak i
porodicu. Iako je uticaj hrišćanstva bio veliki ipak sve do kraja, rimsko pravo zadržava u suštini laički
karakter braka.
Porodica
Razvoj porodice (138-139)
Opšta tendencija u razvoju porodice jeste smanjenje porodičnog kruga, broja lica koje obuhvataju
porodicu, kao i smanjenje uloge porodice.
Rimska porodica je prošla kroz tri oblika: consortium, familia i kognatska porodica. U vrijeme kada
je zemljoradnja nerazvijena i kada su još živi tragovi prvobitne zajednice, preovladavao je
konzorcijum (consortium), koji odgovara patrijarhalnoj zadruzi. Kada se država učvrstila, ali je
privreda još zasnovana na autarkijskim načelima, javlja se agnatska porodica čije je osnovno obilježje
velika vlast porodičnog starješine nad ukućanima i muža nad ženom. Takav oblik porodice preovlađuje
tokom većeg dijela republike.
Porast društvenog bogastva, prodor robnonovčanih odnosa i klasičnog ropstva, opadanje uticaja
prvobitne religije, vremenom su razarali stare patrijarhalne odnose i krnjili vlast paterfamilijasa.
Postepeno se oslobađaju njegove vlasti ukućani, a i vlast muža slabi. Raniji sistem srodstva, koji se
zasniva na zajednici života i vlasti starješine, ustupa mjesto krvnom srodstvu, za koje se i ranije znalo,
ali koje nije igralo neku važnu ulogu u imovinskim odnosima, naročito u nasljeđivanju. Sve je to
uslovilo prelaz na novi oblik porodice, na kognatsku porodicu.

Vrste srodstva (139-140)


U rimu postoje 4 vrste srodstva: agnatsko, kognatsko, tazbinsko i po usvojenju.
Agnatsko srodstvo se temelji na zajednici života i rada u okviru porodice. Agnatski srodnici žive i rade u istoj porodici.
Ovo srodstvo se dobrim dijelom poklapa sa kognatskim, ali to nije uvijek slučaj. Tako emancipovani sin, iako ostaje
krvni srodnik, kognat, prestaje da bude agnat. Nasuprot tome usvojeni sin nije kognat ali je agnat. Postoje dvije vrste
48
agnatskog srodstva, starija, ona u konzircijumu i novija, u familiji. Osnovna razlika je što je u prvoj naglašena veza
između pripadnika iste generacije, a u drugoj je osnov srodstva patria potestas. U konzorcijumu je nabliži srodnik brat, a
u familiji–sin ili kći..
Kognatsko ili krvno srodstvo je veza između dva lica koja potiču jedno od drugog ili potiču od
zajedničkog pretka. Ako vode porijeklo jedno od drugog, onda je to srodstvo u pravoj liniji: otac, sin,
majka, kćer, baba, unuk itd. A ako vode porijeklo od zajedničkog pretka, onda je to srodstvo u
pobočnoj liniji. A ako su oba pretka zajednička, zove se punorodno, a ako je jedan zajednički, a
drugi različit – polurodno. Rimljani su pravili razliku između srodnika koji imaju zajedničkog muškog
pretka, npr. oca, i takvi se zovu istokrvni (consanguinei), jer sv vjerovalo da se krv naljeđuje od oca, a
srodnici po majci su se zvlai uterini (od uterus-materica).
Krvno srodstvo može biti bračno i vanbračno, a računa se po linijama i stepenima. Primjenjuje se
pravilo koliko rođenja toliko stepeni, tj. koliko rođenja dijeli dva srodnika u tom se stepenu srodstva
nalazi. Sin je u prvom stepenu srodstva prave linije, unuk u drugom prave linije, brat ili sestra je
pobočni srodnik drugog stepena, stric trećeg, a brat ili sestra od strica se nalaze u četvrtom stepenu
srodstva pobočne linije. U početku su Rimljani veći značaj pridavali agnatskom srodstvu, naročito u
imovinskim odnosima. Tako je najstariji red nasljeđivanja u potpunosti zasnovan na agnatskom
srodstvu. Nešto kasnije, zaslugom pretora dolazi do djelimičnog prihvatanja kognatskih srodnika. Tek
je Justinijan uveo nasljedne redove koji su u cjelini polazili od krvnog srodstva. Kognatsko srodstvo je
u jednoj oblasti oduvijek igralo ulogu – prepreka u zaključenju braka.
Srodstvo po tazbini (adfinitas ili ainitas) je veza između jednog bračnog druga i njegovih krvnih
srodnika, s jedne strane i drugog bračnog druga i njegovih krvnih srodnika, s druge strane. Takvo
srodstvo postoji između zeta i tašte, svekrve i snage, muževljevog brata (devera) i snahe, pastorka i
očuha. Ono nije imalo veliku ulogu u rimskom pravu.
Srodstvo po usvojenju ili građansko srodstvo je posljedica usvajanja (adoptio ili adrogatio). Ono
imitira prirodno srodstvo, jer je nalik na odnos između roditelja i djece sa približno istim pravnim
posljedicama, usvojenje je bilo veoma rašireno u Rimu.

Consortium (140)
Najstariji oblik porodice o kome ima podataka u izvorima je konzorcijum (consortimu-zajednica,
zadruga). Konzorcijum ili patrijarhalnu porodičnu zadrugu čini više braće sa svojim užim porodicama:
ženama, djecom, unucima. Konzorcijum se javio još u prvobitnoj zajednici kada je čovjek dovoljno
ovladao prirodom da mu nije bilo neophodno ujedinjavanje u veće grupe, ali još ne toliko da bi bio
moguć opstanak manje porodice. U konzorcijum je rad kolektivan, kao i svojina. Postoji starješina ali
on nije neki despot, već jedan od braće, obično najstariji. On raspoređuje posao među ukućanima
(njegova supruga određuje zadatke ženama), rješava moguće sporove među članovima, iznosi višak na
pijacu i nabavlja šta je potrebno. Kognatsko srodstvo predstavlja prepreku za brak ali je za imovinske
odnose važnije agnatsko srodstvo. Među pripadnicima iste generacije je bliski odnos, tako da je nabliži
agnat brat, a ne sin ili otac. Ako premine porodični starješina, zamijeniće ga drugi brat, pa tek ako
nema nijednog iz te generacije, dolazi na red sljedeća.
Već početkom republike, promjene u privredi, sve veći broj robova i širenje državne teritorije
omogućili su opstanak manjih porodica. Braća se dijele i Zakon 12 tablica predviđa tužbu za podjelu
konzorcijuma – actio familiae erciscundae (potiče od ciere-sjeći, dijeliti). Vremenom ovaj oblik
porodice gotovo isčezava. Od drugog punskog rata preovlađuje agnatska porodica.

Agnatska familija (140-141)


Diobom braće u konzorcijumu nastaju manje porodične grupe i tako se dolazi do agnatske porodice.
Nju uglavnom čine roditelji sa potomcima.
Osnovni temelj ove porodice su agnatsko srodstvo i vlast porodičnog starješine. Temelj sredstva je
patria potestas. Srodnici su oni koji žive pod vlašću zajedničkog paterfamilijasa ili su živjeli dok ovaj
nije preminuo. Ako neko prije smrti porodičnog starješine napusti porodicu, bilo emancipacijom ili
udajom, raskida angatske veze sa svojom porodicom. Zadržava jedino kognatske, krvnosrodničke.
Najbliži srodnici i nasljednici su oni koji se nalaze pod neposrednom vlašću starješine, a to su u prvom
redu njegovi sinovi. U krug agnatskih srodnika ulaze i lica koja usvojenjem ili udajom dođu pod vlast
49
paterfamilijasa. Dokle je starješina živ, sinovi makar i imali svoje potomke su pod vlašću starješine.
Oni mogu napustiti porodicu postupkom emancipacije, ali je van familije njihov opstanak ugrožen,
tako da je ovakav čin prije kazna nego nagrada.
U pogledu imovinskih, svojinskih odnosa postoji izvjesna protivriječnost. S jedne strane, porodični
starješina je neprikosnoveni vlasnik dobara, iako su ta njegova ovlašćenja neodvojiva od vlasti prema
ukućanima. Pravno on nije ograničen u raspolaganju imovinom. Ipak postoje moralni i religijski obziri
prema kojim je njegova vlast u funkciji održavanja porodičnog kontinuiteta. On je dužan sačuvati, po
mogućnosti uvećati imovinu i takvu je predati svom nasljedniku. On je mogao cijelu imovinu ostaviti
bilo kome pa čak i licu van porodice. Pretku koji je ostavio nedoličan testament potomci neće odavati
počasti koje nameće religija. Censor je mogalo da kazni gubitkom časti lic koje olako troši nasljeđenu
imovinu. Isto tako javilo se starateljstvo nad rasipnicima koje je ovakve porodične starješine lišavalo
poslovne sposobnosti.

Patria potestas (156-159)


Patria potestas je vlast porodičnog starješine nad ukućanima i ona sadrži i imovinska i lična ovlaštenja.
Ona obuhvata tri vrste nadređenosti: vlast prema ženi (manus), prema robovima i prema ostalim
slobodnim članovima porodice (potestas u užem smislu). Pored toga, kao četvrti oblik javlja se i
mancipijum, ovlašćenje prema osobama koje su voljom njihovog ranijeg paterfamilijasa ustupljene na
neko vrijeme drugoj porodici (zato što su toj porodici napravile štetu pa radom nadoknađuju).
Razlozi. Velikoj vlasti paterfamilijasa nad članovima porodice doprinijelo je više okolnosti vezanih za
one uslove života, vjerovanja i predviđanja.
1. Jedan od najvažnijih razloga treba tražiti u ekonimskim odnosima. Zatvorena kućna privreda, u
kojoj je porodica osnovna ćelija ekonomskog života, pretvara porodičnog starješinu u neku vrstu
direktora preduzeća.
2. Za razliku od svojine u konzorcijumu, ovdje su svojinska ovlašćenja u rukama paterfamilijasa.
Sva lica koja rođenjem, usvojenjem ili sklapanjem braka dođu u porodicu, dolaze na njegovo
imanje.
3. Država je bila još nejaka, sa malim brojem organa i nerazvijenim aparatom prinude. Zato ona
koristi zatečene ustanove, među njima religiju i porodicu. Porodični starješina je bio i poluga
državne vlasti, kao neki lokalni organ. Paterfamilijas, sam ili zajedno sa drugim porodičnim
starješinama sa kojima je u srodstvu, je odlučivao o kaznama, uključujući i smrtnu kaznu, a za
robove mu ovaj ‘’savjet srodnika’’ nije bio ni potreban. I država je stajala iza autoriteta
porodičnog starješine (najteža krivična djela u starom Rimu su ubitstvo paterfamilijas i izdaja,
čak i dizanje ruke na oca kažnjavalo se smrtnom kaznom).
4. I sama religija išla je na ruku autoritetu oca, odnosno porodičnog starješine. Jedno od obilježja
rimskog politeizma je kult predaka. Umrli paterfamilijas se uključuje u red porodičnih
božanstava, kome se prinose žrtve. Dok je živ paterfamilijas je prvosveštenik porodičnog kulta, a
kad umre postaje dio kulta porodice. Tako autoritet oca i pretka prelazi i u zagrobni period, čak i
mrtvi oni vladaju živima. Paterfamilijas je prema tome “direktor preduzeća”, vlasnik porodičnog
imanja, “ lokalni organ vlasti”, sveštenik porodičnog kulta i kandidat za porodično božanstvo.
Sadržina i karakter: Vlast porodičnog starješine je doživotna. Dok je sin u porodici, makar imao i
sedamdeset godina i obavljao važne državne ili religiske funkcije, on je potčinjen njegovoj vlasti.
Imovinska ovlaštenja: koja obuhvata potestas su velika. Ne samo što je titular postojeće, nasleđene
imovine, porodični starješina dobija i sve što na bilo koji način steknu njegovi ukućani: radom,
poklonom, nasleđem, ratnim plijenom. On može da isplati štetu koju je njegov ukućanin ili životinja
nanijela drugome, ali on na to nije obavezan. Noksalna odgovornost dopušta da, umjesto toga, izruči
štetnika oštećenom.
Lična ovlaštenja su takođe velika. On je, bar u početku, imao “pravo života i smrti” (ius vitae ac
necis). Mogao je kazniti tjelesnim kaznama, prodati drugom svog člana porodice (tada ovaj dolazi u
mancipijum). Pravo podavanja zvalo se ius vendendi. Ako se u drugoj porodici nađe neko od njegovih,
starješina je mogao da ga zahtjeva posebnim interdiktom (interdictum de liberis exhibendis). Ovo
pravo nazivalo se ius vindicendi (pravo da putem štapića zahtijeva svoje stvari).
“Očinska vlast” u stvarnosti nije bila tako surova kao što to izgleda na prvi pogled. Već su leges regiae
50
ograničili pravo da odbaci novorođenče – morao je da prihvati sve sinove i prvorođene kćeri.

Nastanak i prestanak. Pod vlasti porodičnog starješine dolazi se rođenjem, usvojenjem, brakom sa
manusom i davanjem u mancipijum. Sam čin rođenja nije dovoljan. Potrebno je da je brak zakonit i da
starješina prihvati novorođenče. Posebnim ritualom, majka je uzimala dijete i stavljala pred noge
starješini. Kada ga podigne, on postaje dio porodice i agnatski srodnik.
Usvojenje je dvojako: adoptio, ako je usvojeni već bio pod nečijom patria potestas i adrogatio, ukoliko
je predhodno bio sui iuris.
Adopcija se obavljala korišćenjem odredbe Zakona 12 tablica koja propisuje da će se sin osloboditi
očeve vlasti ako ga ovaj triput proda. Smisao te odredbe u ono vrijeme bio je: ako je neko svog sina 3
puta prodavao, neka ovaj napusti porodicu.
Adrogatio je usvojenje lica koje je bilo svojevlasno (sui iuris). To je za razliku od adopcije,
javnopravni akt, jer se gasio jedan pravni subjektivitet. Zato je obavljan pred kurijatskom skupštinom.
U vrijeme Justinijana pravljena je razlika između potpunog usvojenja (adoptio plena), koje je
proizvodilo posljedice ranije adopcije i nepotpunog usvojenja (adoptio minus plena) kojom usvojenik
nije kidao sve veze sa ranijom porodicom, niti dobijao sva prava koja proizvodi potpuna adopcija.
U antičkom svijetu usvojenje je igralo daleko veću ulogu od one koju danas ima. Pored osnovnog cilja:
zasnivanje odnosa koji imitira odnos roditelja i djece, ono je korišćeno i za razne druge svrhe: zabrana
oduđenja nepokretnosti, pitanje nasljeđivanja ne prestolu.
Patria potestas prestaje smrću porodičnog starješine, emancipacijom ili udajom u brak sa manusom.
Tek sa smrću starješine ukućani se oslobađaju njegove vlasti. Njegovi sinovi postaju starješine vlastitih
porodica i zadržavaju međusobni odnos agnata. Ali ako prije smrti oca napuste porodicu, gube svojstva
agnatskih srodnika i pravo na nasljeđivanje.
Oslobađanje od očinske vlasti je emancipacija (izlaženje iz ruke – e manu) i obavljala se putem
trostruke prodaje. Udajom žena izlazi iz jedne porodice i oslobađa se jednog paterfamilijasa , ako je to
brak sa manusom. Ona postaje agnat muževljeve porodice i preuzima njegov kult predaka,
zadržavajući kognatsku vezu sa ranijom porodicom.

Kognatska porodica (145-146)


Kognatska porodica se ne razlikuje od agnatske po svom obimu, po krugu lica koje obuhvata. U njoj je
agnatsko srodstvo potisnuto kognatskim, a položaj porodičnog starješine ne daje ona prava koja je
ranije imao. Takođe oslabila je vlast muža nad ženom, jer je braz bez manusa potisnuo brak s
manusom.
Razlozi za promjene su različti: tržišna privreda i klasično antičko ropstvo uklonili su potrebu za
postojanjem porodične grupe sa čvrstom unutrašnjom kohezijom. Sada se moglo opstati i van
porodice. Svojina se svodi na imovinska ovlašćenja. Ukućani dobijaju mogućnost sticanja imovine
koja pripada samo njima (peculium castrense, quasi castrense, bona adventicia, bona profecticia)..
Slabljenje patria potestas: čak i u odnosu na robove, vlast starješine je ograničena, a utoliko više u
odnosu na slobodne članove porodice. Pravo na odbacivanje novorođenčadi je tokom republike
ograničavano i na kraju ukinuto. Vladari su u periodu principata promoravali oca da emancipuje sina
koga je zlostavljao, a bilo je slučajeva u kojima je otac za ubistvo sina kažnjavan smrtnom kaznom.
Već od Avgusta je uvedeno pravilo da roditelj ne može udavati ili ženiti ukućane bez njihove
saglasnosti. U vrijeme dominata je ukinuto pravo na prodaju djece (ius vendendi), osim u slučaju
krajne bijede. U imovinskom pogledu odnos djece i roditelja sve je više dvostran. Javlja se i obaveza
djece da izdržavaju svoje roditelje.
Kognatsko srodstvo Slabljenje vlasti paterfamilijasa dovelo je do smanjenja značaja agnatskog
srodstva. Krvno srodstvo za koje su i ranije Rimljani znali, dobija prevagu i u imovinskim odnosima.
Intervencijom pretora i vladara na nasleđivanje se poziva emancipovani sin, koji ranije to pravo nije
imao, jer nije spadao u agnate.
Brak bez manusa. U odnosu između polova dolazi do promjene. Žena više nije u toj mjeri potčinjena
mužu kao ranije. Već se ranije, u braku sa manusom, poboljšava položaj žene. Ona dobija garancije da
će joj miraz biti vraćen u slučaju razvoda. Sada kada brak bez manusa potiskuje brak sa manusom,

51
žena dobija i ličnu i imovinsku nezavisnost, koja još uvijek nije značila jednakos, ali je daleko od
ranije podređenosti.
Brak
Pojam braka (146-147)
Brak je odnos muža i žene, zakonom uređena zajednica između muškarca i žene. Pored braka, postoji i
trajna zajednica između lica različitog pola.
Pored braka postoji i trajna zajednica između lica različitog pola, ali koja nije zasnovana na zakonu. Za
Rimljane je to konkubinat (suložništvo). Rimljani su poznavali dva oblika braka: sa manusom i bez
manusa.
Brak sa manusom, u kome je žena dolazila pod vlast muža, preovlađivao je među višim slojevima, dok
je brak bez manusa bio raširen među plebejcima. Kasnije se gubi manus-brak i kao opšti oblik odnosa
između muškarca i žene javlja se brak bez manusa u kme su odnosi između polova mnogo slobodniji.
Brak je mogao biti zaključen uz određeni, čak religijski obojen, obred ukoliko stranke tako žele. Ali je
za one koji izbjegavaju forme bilo moguće zaključiti brak na način kakav ni jedan postojeći pravni
sistem ne dopušta – zajedničkim životom tokom jedne godine. To još jednom potrvrđuje da su
Rimljani su smatrali da država u neke odnose treba što manje da se upliće.

Brak sa manusom (147-149)

Uslovi. Da bi brak bio zaključen potrebni je da supružnici imaju pravo na zaključenje braka po
propisima ius civile-a (ius conubii), da su punoljetni, da ne postoje bračne smetnje i da njihove
porodične starješine, odnosno roditelji daju saglasnost. Ius conubi imaju svi rimski građani. Jedno
vrijeme poslije donošenja zakona 12 tablica, bilo je plebejcima uskraćeno ovo pravo, tj. Oni su mogli
da se žene međusobno, ali ne sa pripadnicima platricijskog sloja. Pet godina poslije Zakona 12 tablica
donijet je Kanulejev zakon kojim je ukinuta ova zabrana. I prije sticanja rimskog građanstva Latini su
dobili ius conubii. Peregrini su mogili za posebne zasluge da dobiju ovakvu privilegiju. Isluženi
vojnici su takođe sticali pravo da sklope brak sa Latinkama ili Peregrinkama. Djeca iz ovakvih
mješovitih brakova dobijala su status oca, tj. Bili su rimski građani.
Krvno srodstvo (kognatsko) bilo je od ranih vremena smetnja zaključenju braka. Izbjegavao se brak
čak sa pripadnicima istog roda tako da je teško naći iz tog perioda dva supružnika koja imaju isto
gentilno ime. Do Avgustovih kaudikarnih zakona bio je zabranjen brak između slobodno rođenih i
oslobođenika. Kasnije je zadržana zabrana sklapanja braka sa bivšim robovima jedini za pripadnike
senatorskog staleža.
Za brak se tražio i određeni uzrast, koji se uglavnom poklapao sa punoljetstvom: za žene 12 godina a
za muškarce 14 godina. Jedan od uslova za zaključenje braka je i saglasnost paterfamilijasa, što je i
razumljivoj, jer ovim brakom žena prelazi iz jedne porodice u drugu.
Način sklapanja. Postojale su tri forme zaključenja braka: koempcio (coemptio), confarreatio i usus.
Koempcija je simbolična kupovina žene u formi per aes et libram. Ovaj ritualizovani oblik stare
prodaje kome prisustvuju mjerači s vagom (libripens), pet svedoka i dvije stranke, u Rimu je korišten u
razne svrhe. Njime se pronosi svojina (mancipacije), zatim se zaključuje zajm (nexum), isplaćuje dug
(solution per aes et libram), pravi testament, usvaja ili oslobađa vlasti porodičnog starješine.
Konfareacija (confarreatio) je religiski obred u kome učestvuje i sveštenik i gdje se prinosi na žrtvu
hljeb od pira, grubog brašna, koji se zove farreus. Ovaj oblik zaključenja braka bio je uobičajen među
višim slojevima. Na položaj sveštenika visokog ranga nije mogao biti izabran neko ko nije rođen u
braku sklopljenim putem konfareacije.
Usus je ako je žena provela 1 godinu u kući nekog muškarca, onda je dolazila pod njegov manus i
postajala zakonita supruga. Ukoliko su željeli da izbjegnu brak žena je trebala tri noći da noći izvan
kuće , čime se prekida rok i počinje teći novi.
Običaji: Raširen je bio običaj vjeridbe (sponsalia) tj.svečanog obećanja braka pri čemu se obično
davao i prsten kao simbol vjernosti. On se nosio na domalom prstu. Prilikom zaključenja braka mlada
je trebala da izgovori riječi: Ubi tu Gaius et ego tua Gaia (gdje ti Gaj i ja tvoja Gaja), bez obzira na to
kako su se zvali. I u Rimu, kao i u Grčkoj mladići i djevojke su uveče na dan svadbe dolazili pred kuću

52
vjenčanih i pjevali pjesme posvećene bogu prve bračne noći, Himeneju (otud naziv himna za svečanu
pjesmu).

Manus u rimskom pravnom žargonu je ruka, simbol vlasti i zato je dio nekih pravnih termina,
mancipacija, emancipacija, manumisija i sl. U manus-braku žena dolazi pod vlast muža. Ona dobija
položaj koji liči na položaj kćeri (filiae locus). Žena je morala da slijedi domicil (mjesto prebivališta)
svog muža, ona svom imenu dodaje muževo. Muž je mogao kažnjavati ženu i to za neke delikte čak i
smrtnom kaznom.U te delikte spadala je preljuba i ako je pila vino. Jedino je ograničenje što se prije
izricanja kazne morao saslušati sud krvnih srodnika.
Muž, odnosno njegov paterfamilijas, vlasnik je porodične imovine. Ako žena naslijedi nešto od svojih
srodnika to pripada mužu.
Miraz. Miraz je jedno os suštinskih obilježja imovinskih odnosa između supružnika. Dužnost muža je
da uzdržava porodicu, a žena svoj doprinos daje u obliku miraza. To je i način učešća kćeri u
porodičnoj imovini, umjesto nasljeđa dobija miraz.
Razvod. U starom Rimu razvod je bio rijetka pojava. Kasnije, međutim razvodi su učestali tako da su
se i neke poznate ličnosti kao što su Cezar ili Klaudije razveli. Kao što je zaključenje braka bilo
zasnovano na slobodoumnim načelima tako je i razvod smatran za privatnu stvar. Razvod je zahtijevao
određenu obično suprotnu formu od one u kojoj je zaključen. Ako je brak sklopljen putem coemptio,
raskidan je prodajom žene u obliku mancipacije. Za brak zaključen u obliku confarreatio
upotrebljavana je suprotna forma, u kojoj je takođe prinošen hljeb na žrtvu, tzv. difarreatio. Brak je
prestajao i smrću jednog supružnika ili gubitka statusa slobodnog čovjeka (capitis deminutio maxima)
ili građanina (capitis deminutio media). Ako je muž preminuo žena je morala da provede u žaljenju
(tempus lugendi) deset mjeseci , kasnije je produženo na 1 godinu.

Brak bez manusa (150-151)


Uslovi za zaključivanje. Pored onih ranijih koji se zahtijevaju za manus-brak, sad dolazi i do nekih
novih. Traži se affectio maritalis, želja supružnika da sklope brak. Ranije je to bilo više stvar
saglasnosti porodičnih starješina. Smatra se da sporazum čini brak (consensus facit nuptias). Ponekad
se on ogleda u sastavljanju pisanog dokumenta, kojim se, između ostalog, određuje i miraz. Neke
smetnje su ublažene. Tako je sada srodstvo u pobočnoj liniji smatrano za prepreku samo do četvrtog
stepena. Zabranjeno je slobodno rođenim Rimljanima da sklapaju brakove sa ženama koje se bave
nečasnim profesijama (podvodačice, cirkuske igračice), senatorskom staležu da se ženi sa
oslobođenicima i glumicama. Preljubnici, takođe nisu mogli da sklope međusobni brak. Vjeridba je
dobila na težini. Sada je dozvoljeno ugovaranje neke vrste kapare koju će platiti onaj ko iznevjeri riječ.
Zaključenje. Pravo nije postavljalo neke posebne uslove u pogledu oblika zaključenja braka.
Konfareacija se vraća u modu tokom principata, naročito u višim slojevima. Nestala je takođe i
koempcija. Osnovni uslov su zajednica života i affectio maritalis.
Ličini i imovinski odnosi. Za razliku od ranijeg položaja žena ovim brakom zadržava status koji je
predhodno imala, kao i imovinu. Žena je jedino dobijala društveni rang koji je imao muž i morala je
stanovati gdje i on. Muž je mogao zahtijevati putem posebnog interdikta (interdictum de uxore
exibenda vel ducenda), koji je nastao još krajem republike, da mu se žena preda, bilo da je kod
roditelja ili kod drugih lica. Muž je dužan da izdržava porodicu, a žena, ako je imala mogućnosti,
imala je obavezu da da svoj doprinos. Na ta njena dobra primjenjivan je poseban režim upravljanja,
koji je mužu nametao razna ograničenja. A mogla je i sama njima upravljati, ali u korist porodice.
Zovu se parafernalna – dobra van miraza. Uvedeno je pravilo da i muž prilikom zaključenja braka ili
kasnije u toku braka da ženi poklon (donatio ante ili proper nuptias). Kasnije je bilo dovoljno da joj
obeća taj poklon, obično suma novca, koji je služio kao obezbjeđenje ženi za slučaj razvoda. Muževa
vlast prema ženi je smanjena. Oni su gotovo ravnopravni. Neke razlike ipak postoje. Obaveza vjernosti
za ženu je mnogo oštrije postavljena tako da nje njena preljuba predstavljala krivično djelo koje se
goni putem tužbe koju može svako pokrenuti (actio popularis)
Razvod. Ranije liberalno shvatanje razvoda, po kome brak traje dok postoji želja da se održi sada je
nešto izmijenjeno. Pod uticajem hrišćanstva, razvod se otežava. Jusitinijanovo zakonodavstvo
propisuje da je razvod moguć kada oba supružnika sporazumno traže razvod, jednostrani raskid bez
53
krivice (zbog impotencije muža ili sterilnosti žene), raskid zbog krivice i jednostrani otkaz bez
razloga, koji je još uvijek moguć ali povlači sankciju za onoga koji je raskinuo brak.

Razlozi za valjan jednostrani otkaz (repudium) su bili posebno nabrojani za muža i ta lista je nešto
duža (odlazak u javno kupatilo bez dozvole, preljuba, odlazak u cirkus sa drugim čovjekom, itd), dok
je za ženu nešto kraća (učešće muša u zavjeri protiv države, dovođenje konkubine u zajednički dom,
itd.)
Ako je žena kriva za razvod, gubi pravo na povraćaj miraza i na poklon propter nuptias. Preljubnica
može čak biti zatvorena u manastir. Muž će biti kažnjen do četvrtine njegove imovina.

Položaj žene
U pravu (151-152)
U svijetu pravnih normi žena je građanin drugog reda. Žena nema politička prava, ni aktivno ni
pasivno pravo glasa. Žena nije mogla biti sveštenik, već samo vestalka. Nije mogla sastaviti testament.
Žena dobija imovinska prava samo onda ako je ispunila ulogu supruge i majke. To je njena
legitimacija u društvu. Neudane žene su zavisile od uviđajnosti porodice, po pravilu oca ili brata koji
su imali moralnu obavezu da je izdržavaju. Ženska djeca su mogla biti isključena iz nasljeđa opštom
formulom (sve do Justinijana), a muški potomci moraju biti pojedinačno imenovani. Poslovna
sposobnost žene dugo je bila ograničena. Dok je neudata, ona je potčinjena porodičnom starješini, a
kada se uda odlazi pod vlast (manus) muža. Jedino su bogate kćeri – nasljednice i imućne udovice
imale nešto samostalniji položaj, ali ni tada važnije poslove nisu mogle zaključivati bez tutora.
Supruga je podređena mužu i to potpuno u manus-braku, nešto manje u braku bez manusa. Postoji
pravna pretpostavka da sva njena imovina, osim miraza, vodi porijeklo od muževljevih poklona i da, u
slučaju razvoda, pripada mužu. Ta pretpostavka zvala se praesumptio Muciana. U početku ona ne
može raskinuti brak jednostranom izjavom, bez navođenja razloga, kao što to može muž. Muž je
mogao da ubije ženu u slučaju preljube i opijanja vinom.

U Životu (152-154)
Često se dešava da zakon propisuje jedno a u životu biva drugo. Ovu potpunu podređenost žene mužu
koju proklamira pravni poredak ne treba bukvalno shvatati, kao ni proglas savršene ravnopravnosti
polova, izjednačavanje vanbračne i bračne djece, koju nalazimo u modernom pravu. I Grci i Rimljani
su mišljenja da je ženino mjesto u kući. Perikle je govorio da je najbolji glas koji može da prati jednu
ženu – da se ona ne pominje ni po dobru ni po zlu. Drugim riječima da bude neprimjetna. Egipatska
žena je bila poslovno sposobna, njen imovinski položaj je dosta dobar, čaki i na prijesto može doći
žena. A u grčkom i rimskom polisu diemokratija se zadržala na kućnom pragu. U Rimu je u nekim
pogledima žena bila u povoljnijem položaju nego u atini, Grci svojim ženama zabranjuju dolazak na
sportska takmičenje, što u Rimu nije slučaj. Ni u Rimu, ni u Grčkoj žene nisu uvijek i u svemu igrale
ulogu pokorne pratilje muža i skromne majke svoje djece. Kada je donesen Opijev zakon protiv
luksuza, žene su se usprotivile i uspjele zakon staviti van snage, primjenjujući isto vrstu štrajka kojom
su Grkinje uspjele da prekinu jedan rat, tj. odbile su da dijele postelju sa muževima. Žena, iako
formalno lišena političkih prava, mogla je da utiče na supruga, makar ovaj bio istaknuti političar ili
sam imperator. Žena nije mogla da se razvede jednostranom izjavom volje, repudijacijom, ali je
godinama bilo zabilježeno na desetine procesa ženama koje su otrovale svoje muževe. To je bio ženski
repudium na rimski način. Žena porodičnog starješine, materfamilijas, bila je uvažavana. I pravo štiti
obraz matrona, tako da je bilo kakvo dobacivanje na ulici ili odvajanje pratioca (ugledna žena nije
izlazila bez pratioca, makar to bio rob – dječak), kažnjavano je kao prekršaj. Neki epitafi ističu ideal
žene, vjernog čuvara doma, i pokazuju da su muževi znali cijeniti ove vrline.

Razlozi (154)
Postoji više razloga za ovakav položaj žene u pravu i životu. Oni uglavnom leže u karakteru društva i
načinu proizvodnje. U prvom redu je to robovlasništvo, kao sistem na kome se temelji privredna,
društvena, politička struktura, a u izvjesnoj mjeri i moral.

54
Gospodar je imao pravo raspolaganja ne samo radom robova već i njihovim tijelom. Da je robinja
morala ispunjavati svaku želju gospodara, uključujući i seksualnu, to se podrazumijevalo. Rimljanima
stoji na raspolaganju mani ili veći broj robova, tako da se uloga žene svodi na rađanje zakonitog
potomstva. Muškarac je igrao dominantnu ulogu i u političkom i u privrednom životu.
Bilo je i u ono vrijeme iskrenih ljubavi, zaljubljenih muškaraca koji su patili, ubistva zbog ljubomore.
Ali je u cjelini gledano, odnos muškarca prema ženama uopšte , bilo da su robinje ili slobodne, bio
više erotski, nego osjećajan. Gledati na žene bez sentimentalnosti i emocija, jedino kao objekat
zadovoljstva to je ponižavajući ugao posmatranja, što je uticalo na pravni i stvarni položaj žene u
rimskom društvu.

Legisakcioni postupak (162-168)

Legisakcioni postupak je najstariji postupak čije su karakteristike posledica opštih osobina prava,
koncepcije Države i surovosti prema-dužniku.Teosobinesu:samopomoć,arbitraža,formalizam,deoba na
2 djela,nedostatak pravnih lijekova i personalna egzekucija.
Samopomoć se ogleda u tome što je cijeli postupak u rukama stranaka-tužioca Poziva na sud,
obezbjeđuje dokaze i izvršava presudu. Arbitraža-presudu donosi arbitar,obični građanin.Postupak
koji se obavlja pred pretorom je veoma formalizovan,moraju se koristiti tačne rječi propisane
zakonom 12 tablica.Parnica se sastoji iz 2 djela,pred pretorom se ocjenjuje dali ima mjesta
tužni,iznose zahtjevi i bira sudija.2 dio mnogo manje formalan iznose se dokazi i izriče
presuda.Stranke nemaju pravo žalbe jer je suđenje arbitražno.Vremenom se pronašao način za 2
stepeno suđenje a to je; vindeks koji se nakon presude može umješati i obnoviti spor;tužba protiv
sudije „da je učino spor svojim“koja daje mogućnost naknade.Personalna egzekucija-izvršenje
usmjereno prema ličnost,dužnik gubi slobodu ili život.
Vrste
Legis actio sacramento-se primjenjivao u slučaju kada neko želi da zaštiti svoje
pravo,apsolutno i relativno.Opklada je iznosila 5 volova/ovnova a kasnije je preinačena u korist
državne kase.Visok iznos takse –da se izbjegnu nepotrebni sporovi.
Ludicis postulatio
Korišten ua podjelu porodične imovine,utvrđivanje međa,podjelu susvojine.Logično je da su svi u
pravu pase plaćanje takse izbjegavalo zahtjevanjem sudije(per sponsionem)
Condicto
Upotrebljavan za stvar koja se nađe na tuđem posjedu bez pravnog osnova.Tužilac objavljuje tuženom
da za 30 dana dođe kod pretora da mu odredi sudiju.Nakon presude,ostavlja 30 dana za izvršenje pr.a
ako to ne učini, pobjednik stavlja ruku na njega,lišava ga slobode,odvodi u zatvor,proda kao
roba,ubije...Pignoris capio je uzimanje u zalog od bogatijih građana (za porez, potraživanje vojnika)
dok se dug ne namiri.
Kako je izgledalo suđenje
Tužilac je svečanim rečima pozivao tuženog na sud.Prvi dio postupka se obavlja u forumu na mjstu
ius,pred gradskog/peregrinskog pretora.Njegova uloga je određena rječima; do (davanje dozvole da se
vodi spor), dico (određivanje datuma, roka, iznosa kazne), addico (dosuđivanje stvari, određivanje
sudije, dodjeljivanje ličnosti tužiocu). Spor oko svojine se vodio u obliku sakramenta donosio se
komad kuće,broda,runa...Zatim postupak vindikacija gdje oba stavljaju ruku na štap i tvrde da je stvar
njihova.
Izbor sudije iz senatroskog staleža a kasnije i ekvestri.Nekad 3-5 sudija (vrednost spora),vjeće 10
građana za statusna pitanja,za nasleđe centumviralni sud-sud stotine. Litis contestatio je
poslednji postupak prvog čina,uz svjedoke utvrđivana je suština spora,određen sudija, do tad stranke
mogu odustati.1 dio se završava u jednom danu.
Apud iudicem posle 2 dana stranke dolaze u forum,neformalan je i sudija ako ima nejasnoća
može da se konsultuje
Izvršenje presude
30 dana je bio rok izvršenja presude, nakon toga stavljanjem ruke na dužnika odvođen ne u privatni
zatvor u okovima teškim 15 funti i 350 gr.hleba dnevno.Izvođeni su na forum 60 dana sa uzvikivanjem
55
duga,ukoliko niko ne otkupi dug, prodaje se u roblje ili ubija.

Formularni postupak (168-172)


Formularni postupak je uveden kad legisakcioni postupak postao omražen zbog pretjerane
sitničavosti,gubi se spor radi najmanje pogreške u formi a i pisani dokument je pouzdaniji od rječi.
Sličan je legisakcionom postupku.Samopomoć i dalje postoji,presudu donosi sudija koga stranke biraju
ali ima preko 5000 na raspolaganju.Pretor sad može davati uputstvo sudiji oko presude,sugerisati
visinu kazne.
Formula je promjenila postupak pred pretorom,u 1 djelu treba je sastaviti a u 2 rješiti problem.Izvršni
postupak se ogleda u imovinskom izvršenju umjesto osveta. Formula je pisani akt sastavljen prema
strogim pravilima forme koju pretor upućuje sudiji i koja sadrži bitne elemente spora; imenovanje
sudije,pravni zahtjev,pravni osnov,predlog presude. Neobavezni djelovi formule su prigovor,ovlaćenje
na diobu,praesciptio.
Tok potupka
Tužilac sastavlja predlog pretoru i kopiju dostavlja tuženom, koji ukoliko prizna dug, parnica se
okonča a oko ne, dopunjuje se formula replikama i upisuje ime arbitra. I dalje je ovo važan trenutak.
Apud iudicem sudija ispituje dokaze i donosi presudu ,trajanje parnice se ograničava na 18
mjeseci.
Izvršenje presude, ako u roku 30 dana ne plati, tužilac pokreće tužbu po osnovu presude i zakazuje dan
kad optuženi dolazi pred pretora da ga dosudi tužiocu dok ne plati dug ili neko drugi za
njega.Imućnima se imovina predaje povjeriocu do namirenja duga ili se imovina prodaje na javnoj
dražbi a dužnik gubi čast.I ovdje se moglo umješati 3 lice i garantovati dvostruki iznos ako se utvrdi da
je optuženi zaista kriv.Osuđeni ne gubi život, slobodu ali gubi čast što dovodi do realnijeg izvršenja.
Ocjena
Formularni postupak je uklonio neke nepravilnosti legisakcionog postupka poput pretjeranog
formalizma, okrutnosti prema osuđenom i visokih taksa.Za njega kažu da je „najrafiniraniji proizvod
rim.kl.prava“,jer gotovo svaki prosječan građanim može sam da vodi parnicu, bilo je važno lijepo i
rječito voditi postupak što daje prednost oratorima nad jurisprudentima.

Ekstraordinarni (kognicioni) postupak (172-175)


Legisakcioni i formularni postupci su bili svojstveni u republici, imali su privatni karakter (pr.sudski
postupak).Demokratski način rješavanja sporova. Pošto ovakav način suđenja nije mogao opstati,
javlja se nov sa promjenjenim postupkom. U vreme republike, postupci suđenja nisu dozvoljavali
državnim organima da pređu kućni prag, u vreme principata, princeps koji je bio sudija sve više odluke
prepušta svom činovničkom aparatu, te se uz redovan javlja novi kognicioni postupak (extra ordinem).
Karakteristike: Sistem suđenja je u mnogočemu lošiji, nema elegantne jednostavnosti, deobe na 2
djela, samopomoć je svedena na najmanju mjeru,arbitraža ukinuta,sve je u rukama države.Presudu
donose u ime vladara školovani ljudi,pravila su složena, pomoćadvokata neophodna.Korupcija uzima
maha pa se uvodi teorija formalnih dokazakoja ukida raniju slobodu sudija, uvodi se i pravo na žalbu
tj.suđenje nije jednostepeno. Ovakav sistem suđenja je mnogo bliži današnjem iako su ukidanje javnog
suđenja i uvođenje teorije formalnih dokaza korak nazad, u izvjesnim slučajevima štiti slabije od
osijonosti senatroskog staleža.Zabranjeno ustupanje spornih potraživanja,moćnici otkupljivali za male
iznose pa putem suda i mita dobijali pune iznose.Rok parničenja se otegao na 3 g.
Suđenje i izvršenje presude:
Sudska funkcija je u rukama glomaznog aparata gdje se prvo određuje stvarna nadležnost a zatim
mjesna nadl.(u zavisnosti od domicila tuženog,da li je unapred određeno ugovorom,gdje se nalazi
sporna stvar ili mjesto u kome treba izvršiti obavezu).Posle utvr.nadležnosti,tužilac uz pomoć advokata
podnosi pismenu tužbu i obavještava sud koji poziva 3 puta tuženog.Ako se ne javi, gubi spor
kontumacijom(zbog izostanka) i nema pravo žalbe. Suđenje se obavlja u kanc.bez pris.javnosti i sudija
proglašava da je spor otpočeo (litis contestatio).Stranke iznose dokaze, sudija može da zahtjeva još
dokaza, što znači da sudija aktivno učestvuje u sporu.Usled korumpiranosti advokata i samovolje
sudija , vladari donose teoriju formalnih dokaza nasuprot slobodnog sudijskog uvjerenja čime se
56
ograničava samovolja i zloupotreba.Jedan svjedok kao nijedan pa se 1 iskaz i nerazmatra,zakletva je
bila pouzdan dokaz. Nakon svega sudija donosi pimenu presudu sa obrazloženjem na koju stranka
može uložiti pismenu ili usmenu žalbu uz komentar ili nove dokaze.

Pravosnažna presuda se izvršava za 4 mjeseca, ako ne, podnosi se zahtjev sudu za prinudno izvršenje
pri čemu se oduzima imovina kao zalog.Ako se dug ne namiri za 2 mjeseca stvari se javno prodaju.
(oduzimanje stvari,zaplena dijela imovine pri čemu se mora ostaviti minimum sredstava za opstanak).
Postojao je i vanredni postupak –reskripcioni kada vladar, na pitanje građana ima mogućnost da rješi
spor tako što je nalagao sudiji da utvrdi čin.stanje i u skladu s tim donese presudu.

Stvarno pravo

Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)


Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od
rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili
privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res
pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog,
imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono
što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu
oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo.
Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo.
Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su
dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako
se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove
nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)


Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo
povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu
protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe
in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam.
Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti
držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu.
Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar,
već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo
sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos
povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i
djeluje inter partes (između stranaka).
Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne
neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne
ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza
vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da
je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est).
Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a
ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U
suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa
obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje
dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i na stvari.
Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno
pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa.
57
Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje
godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na
porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina.
Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo.
Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca
i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito
svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog
odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji
korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama.
Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U
primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma
povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički
zatvor, da ga proda ili čak ubije.
U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki
institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije
ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je
djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza.
U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji
imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već
otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni
karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su
instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)


Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i
državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema
stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne
posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna
prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu
daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su
derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi
nepokretnosti.

Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku
pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze
jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno
da je teško obuhvatiti jednom rečenicom.
Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma
ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u
sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske
pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda
robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno
čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet
pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum.
Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900
sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su
govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je
potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije
ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu
sukcesije (zamjene subjekata).

58
Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi
na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali
zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom
pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen.

Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van
prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i
nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj
terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se
mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava:
nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika
u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti
mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog
toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) -


(184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije
ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res
in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju
koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari
van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela
stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in
commercio.
Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim
silama, isključeni iz pravnog prometa.
Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima.
U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res
religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim
obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za
svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između
njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta
prema umrlima.
Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju
stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko
spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt.
Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu,
odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama
i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)


Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično
rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res
mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne
službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i
formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši
neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj
zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su
imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina
59
porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i
saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane
smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi
prenosi neformalno.
Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)

Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju
individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere,
mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez štete za povjerioca ili dužnika. Takve
su žito, vino, novac, ovca u stadu.
Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći
druga stvar. Takve su rob određenog imena, kuća na posebnoj adresi, itd.
Ova podjela nije apsolutna, jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari, ali 3 konja sa svojim
imenima su individualno određene stvari tj. nezamjenljive.
Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar, vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu, što je
jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa).
Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne
propadaju). Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju, ali to
ne utiče na prava i obaveze. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari, dužnik ne odgovara i
oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje, on se oslobađa duga). Ako je stvar
zamjenljiva, dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi,
dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu).

Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)


Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. Potrošne stvari su quae
primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava, kao npr.
Novac može biti više puta upotrijebljen, pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom, ukoliko je
primjenjen kao sredstvo plaćanja. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju, stvari koje se
upotrebom smanjuju (quae usu minuutur), kao što su olovke, voštana svijeća.
Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari, kao što je slučaj sa poslugom kog koje se
stvar upotrijebi i vrati. Službenosti, takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. Potrošne stvari se
prvom upotrebom troše, i kod nje nije moguće vratiti istu stvar, već se ugovara vraćanje iste količine
iste stvari (tantundem eiusdem generic). Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i
nepotrošne. Npr. može se tražiti olovka na poslugu, pa se vrati, a može se uzeti 10 olovaka, koje će biti
potrošene, ali će se vratiti ista količina olovaka. U prvom slučaju je olovka nepotrošna, a u drugom
potrošna stvar.

Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)


Nepokretne stvari (res immobiles, immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. To
je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće, zgrade. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u
zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim.
Sve ostale stvari su pokretne, među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka, robovi).
U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika, razlog za ovo je nepostojanje
zemljišnih knjiga, kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama.
Neke razlike ipak postoje, kao npr. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari, neka prava
kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost, u nekim sporovima mjesna
nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice.
Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’)

Djeljive i nedjeljive stvari -(187)


Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete, bez smanjenja
vrijednosti, ona je djeljiva, a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. Djeljive su brašno, drva za ogrijev,

60
krava namjenjena mesnici, a nedjeljive su rob, konj za jahanje, umjetnička slika.
Ova dioba nema suviše veliki značaj. U slučaju spora, ukoliko je stvar djeljiva, parnica se lako i
bezbolno rješava, a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac, a
novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio.
Prosta i složena stvar- (188)
Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. Složene stvari su dvojake. Ili su
spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod, kuća, dio namještaja,) ili je više odvojenih stvari spojeno
u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom, kao npr. stado ovaca, biblioteka. Složene
stvari, ma koliko bio raznovrstan njihov sastav, u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. Tako se
može prodati ili založiti, kao da je jedna stvar, stado, biblioteka, čak i nasljeđe ili miraz.

Glavna stvar ili pripadak -(188)


Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari, ali te stvari nisu međusobno
ravnopravne, jedna stvar je glavna, a druga sporedna, pripadak (accessorium). Rimljani su kao
pripadak navodili stoku, robove i alat uz zemlju, a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine,
ključ uz bravu, pumpu uz bicikli, itd. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne
stvari. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik:
accessorium sequitur principale.

Svojina – opšti pogled


Pojam i značaj -(188)
Svojina je najvažniji institut prava. Stepen razvoja i oblici prometa, odnosno obligacionog prava,
zavise od svojine. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i
oblicima svojine. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima.

Terminologija -(188-189)
Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. Stari narodi, uključujući i Grke sa njihovim
veoma razvijenim jezikom, nemaju tehnički termin za svojinu. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja
republike i početkom principata. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. Svojina
postoji, ali nema naziva za nju. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i
prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse, suum esse. U svojinskom sporu ili
pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je
stvar moja’’ (meum esse aio).
Pored toga koristili su i riječ bona (dobra, imovina) ili familia pecuniaque.
Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko
agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. godine strare ere upotrijebio
je riječ dominus, kao terminus technicus za vlasnika. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od
glagola koji znači ‘’imati vlast’’, ‘’dominirati’’ nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u
dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata), u I vijeku pre nove ere.
Proprietas je nastao nešto kasnije. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad
stvarima, proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj, svoj (meus, proprius). Prvi
tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n.e. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine,
nego stvaraju čak dva sinonima. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko,
tako da je svojina nastala od proprietas, a vlasništvo od dominium.

Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)


Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Dva osnovna tipa
svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. Kolektivna svojina je svojina u kojoj se
javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari. Svojinski odnosi u prvobitnoj
zajednici, feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini.
Lična svojina ima za titulara jednu osobu. On ima isključiva prava prema stvari, ali ta prava
61
obuhvataju samo imovinska ovlašćenja, a ne i politička. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog
rimskog prava, buržoaska i lična svojina u socijalizmu.
Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Ona u prvom redu postoji na
sredstvima za proizvodnju, zato uz nju, kao njen pratilac, postoji i lična svojina.
Lična svojina može biti isključiva, jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. Tada se
kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima)
U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci
kolektivne svojine, period agnatske familije, period kognatske porodice i period u kome se
javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa.
1. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su:
ager gentilicius, konzorcijum, ager publicus, pravni režim sredstava za proizvodnju (res
mancipi) i dr.
Ager gentilicius. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i
time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager
gentilicius. Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. Ovo je bio jedan od
temelja na kome se zasnivala premoć patricija, jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da
koriste gentilnu zemlju. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema
imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika.
Consortium. Najstariji oblik rimske porodice, patrijarhalna porodična zadruga, temelji se na jednoj
vrsti kolektivne svojina. Rad je kolektivan, porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka
između polova i generacija ukućana, ali nije vlasnik.
Ager publicus. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). Čak i
pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda, odnosno
države. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila, organizovanjem tzv. saltusa, na kojima su radili
državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. Drugi
dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u
svojinu, a zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. Gradska sirotinja, osiromašeni seljaci i
isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. U više navrata dijeljene su parcele zemlje
sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. Zakoni kojima su regulisani
agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha.
Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući
višak radi diobe sirotinji. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom
iz 133. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera, i pored toga još po 250 jugera na svakog
odraslog sina. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. godine stare ere
izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda.
Ostali tragovi kolektivizma. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak
nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. Mancipatio
kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima
koje spadaju u res mancipi.
Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa
kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima, koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti
načelo solidarnosti. Veliki značaj prijateljstva, neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao
među braćom), odnosi klijenti i patroni, uticaj kolegija, sve je to prožeto pravilima u kojima se
osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici.
2. Familia (svojina prelaznog tipa). Raspadom konzorcijuma, nastaje agnatska familija, čija
je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. Privreda je autarkična, a ropstvo još
zadržava neke patrijarhalne odlike.
Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog, mješovitog karaktera, jer ima neke odlike i
kolektivne i privatne svojine. Po sadržini je bliža kolektivnoj, a po titularu privatnoj svojini. U njoj
nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i
robove, stoku, pokretne stvari, a vjerovatno i nepokretnosti. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna
prava od relativnih.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema
stvarima. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku.

62
Patria potestas je neka vrsta suvereniteta, tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti
porodičnog starješine, koja obuhvata i političke i religijske komponente. On ima manus prema ženama,
potestas prema ukućanima, dominium u odnosu na imovinu. Suština novina je da je nosilac tih
ovlašćenja, za razliku od konzorcijuma, individualizovan, što je korak ka privatnoj svojini.
3. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Ovo je jedan od oblika privatne
svojine.
Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se
temelji agnatska porodica. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje
vlasti. Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. Pratioci tog preobražaja su bili:
emancipacija, brak bez manusa, potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim, actiones adiecticiae
qualitatis, peculium castrense, quasi castrence, bona adventitia, smanjenje i postepeno ukidanje razlike
između res mancipi i nec mancipi. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. Takvi
svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih
ratova. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja republike i kroz čitavo klasično razdoblje.
Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo.
4. Elementi feudalne svojine. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno, okrenuto ka
prošlosti.
Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa.
Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu, koje je
ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik
dugoročnog zakupa zemlje. Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina, sada se sklapa ugovor
na 100 godina ili na čitav život, čak i 2 života, što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine.
To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes, a sam zakup
od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. U tim novim odnosima zapaža se pojava
elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu
postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih
organa vlasti, vladari pokušavaju da spriječe, iako ponekad, preko volje, moraju da ga prihvate kao
životnu činjenicu.

Privatna svojina
Vrste svojine (193-194)
Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska, pretorska, provincijska i peregrinska.
Kviritska svojina. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a.
Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i
actio negatoria.
Pretorska (bonitarna) svojina. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi.
Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se
zvala actio Publiciana.
Provincijska svojina. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad
zemljištem u provincijama. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od
države, drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi, treći su bili
tobožnji kupci, a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove
odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu,
odnosno državi, a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. Titulari nisu mogli
upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom
pravu’’. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. Kasnije su dobili pravo i na tužbe, upotrebom fikcije
‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i
korišćenje plodova).
Peregrinska svojina. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni
stanovnici provincija – peregrini. Njima ius civile ne priznaje svojinu, već njihovo lokalno pravo i ius
gentium. Ona je regulisana tradicijom, lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i
peregrinskog pretora.

63
Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. Ovome je doprinijelo
privremeno i kulturno objedinjavanje carstva, izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima,
prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve
oblike svojine u državi, svim vlasnicima je dozvoljeno da koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene
samo Rimljnima: rei vindicatio, actio negatorija, actio Publiciana.
Kviritska svojina (194-197)
Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: ,,svojina
po pravu Kvirita’’. Rimski pravnici nisu definisali svojinu, jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim
da bi osjećali potrebu za definisanjem. Međutim, srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju
svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). Te četiri
riječi uzete su kao rimska definicija svojine.
Svojina je apsolutna. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do
pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu, ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). Vlasniku pripada sve što
pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje
slijedi sudbinu zemlje).
Sadržina. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine ,kao plodouživalac, ima
pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Oni su spojili
ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus, fructus i abusus
Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje, upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da
koristi stvar, da je upotrebljava.
Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar
daje, bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus
naturales) i građanskih (fructus civiles). U prirodne spadaju periodični, redovni plodovi (jabuka,
grožđe, žito) i neredovni plodovi, koje neki zovu produkt, kao što je dijete robinje. Civilni plodovi su u
figurativnom smislu plodovi, to su sporedni dopinosi, dobit od nekih pravnih odnosa, kao što su
zakupnina kuće, interes od pozajmljenog novca.
Abusus (zloupotreba, raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se
ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja.
Subjekt i objekt. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti, odnosno rimski građani. Predmet svojine mogu biti sve pokretne
stvari, a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus), a kasnije u Italiji (ager italicus). Solum provinciale sve
do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine.
Ograničenja. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. Ma koliko bilo široko i
apsolutno pravo svojine, svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje
okvire svačije svojine. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava, bez obzira
na motive i posljedice, nije dopušteno. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti
non debemus. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. Pored
ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena, maksimiranje
zemljišnog posjeda). Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže
javni interes.
Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Ta ograničenja su: svaki
vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala
međa i izbjegavani su sporovi, vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao
trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok, svako je imao prvo da pređe na
susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća, grane sa susjedovog drveća iako
prelaze među ne smiju se sjeći, osim ako su niže od 15 stopa, jer tada prave hlad. Kasnije je dodano
ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije, tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad
radionice za proizvodnju sira, jer je širila neprijatan miris. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se
sruši, njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen.
Ograničenja u javnom interesu. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu
upotrebu rijeka ili mora, tj. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju, kupaju, love ribu. Kada je počelo
masovno oslobađanje robova, donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. Pripadnici
najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije, koja je
počela naglo propadati. Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove, jer se trgovina
64
smatrala nedostojnom senatorskog položaja. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju
obrađivati svoje imanje, u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. Vlasnici zemljišta na kome je
pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju, s tim da je imao pravo na 10%
prihoda. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom
zidanja zgrade.
Susvojina -(197-198)
Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Susvojina
nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod), voljom nekog trećeg
(dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se
pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti).
Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati, otuđiti, založiti. U pogledu rukovanja stvarima, zahtjevala
se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja), a za akte raspolaganja ili dispozicije
(npr. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost, koju je Justinijan pretvorio u većinu, ne prema broju
suvlasnika već prema veličini udjela. Ako imamo dva lica, od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine, a
treće lice ima 3/5, onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja.
Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi
dividundo. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava, a ako je nedjeljiva, onda se obično
prodaje i njena cijena dijeli.
Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). Ono što rob
pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). Isto
je i sa dugom koji rob stvori. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika, onda je
potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac.

Tužbe za zaštitu svojine -(198)


Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. Pored njih za zaštitu
svojine služili su i državni interdikti, kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana).

Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)


Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova
stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. Ako
je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati, a ne tvrdi da je vlasnik, onda vlasnik neće pokrenuti
vindikacioni zahtjev, već tužbu in personam iz ugovora o zakupu. Ako neko drži stvar, a drugo lice
tvrdi da on nije vlasnik, onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. Uloga tuženog
je uvijek lakša od uloge tužioca.
Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog
pravila. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega, ako se upusti u parnicu (si liti se
obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne
svojinu. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). To se dešava ako
neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. Tada vlasnk mora iznova da
se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar, uz rizik da i novi držalac postupi na
isti način.
Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. Zemljište van Italije nije moglo biti
zahtevano po kviritskom pravu. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari, kao što je
nasljeđe, za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da
bude individualizovana.
Teret dokazivanja je na tužiocu. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine
već i pravo svojih prethodnika, sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca, npr. onog koji je stvar
napravio. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga,
koje rimsko klasično pravo ne koristi.
Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in
rem), pri čemu je polagana opklada. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem
zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. Presuda je bila arbitrerna, tj. ostavljala je
mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. U
65
ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu
je držani organi oduzmu i predaju tužiocu.
Plodovi. Ako je stvar plodonosna, savesni držalac,onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. kupio
je od nevlasnika, ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli, a
nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova.
I sa troškovima oko stvari se postupa različito. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih
troškova, a savjesni još i korisnih.

Actio negatoria -(199-200)


Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine,
nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. Najčešće, on ne samo što tvrdi, već i postupa kao
da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove, prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza), podiže
zgradu na njegovom zeljištu. Ako neko samo uznemirava vlasnka, bez pozivanj na neko svoje pravo,
vlasnik će se braniti ili putem samopomoći, ili interdiktima, ali nema pravo na negatornu tužbu.
Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane.
Teret dokazivanja je podijeljen. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo
svojine. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira, teret dokazivanja je na tuženom. To je
izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). Do njega se došlo zbog
teškoće d se dokaže tzv. negtivna činjenica. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu, pa
neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika.
Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja, predviđajući novčanu kaznu za
slučaj da se ovome tuženi ne povinuje.
Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine.

Pribavljanje svojine
Pojam i klasifikacija (200-201)
Iusta causa – modus acquirendi. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije
poklonom, kupoprodajom, trampom, legatom, itd., odnosno pravnim osnovom kojim je ta star
pribavljena. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se
ustanovilo pravo na određenoj stvari. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi). Danas se
većina stvari stiče neformalno, samo za neke se traži poseban postupak (zgrada, zemljište, automobil,
broj). U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. Jedan od načina sticanja svojine je modus
acquirendi.
Klasifikacija. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na:
- kauzalne i apstraktne. Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa
kao uslov punovažnosti prenosa, a kod apstraktnih to nije slučaj. To ne znači da kod apstraktnih
načina nema pravnog osnova, već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se
pribavlja stvar, odnosno nije uslov njegove punovažnosti. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna
predaja) i usucapio (održaj), a ostali su apstraktni.
- načine ius civile-a i načine ius gentium-a. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. U
ius civile spadaju: mancipatio, in ure cessio i usucapio, a u ius gentium spadaju: traditio,
occupatio, praescripti, specificatio i dr.
- originarne i derivativne. Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče
svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. Rimski pravnici govore da u tom slučaju
postoji prenos stvari (transferre rem), što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i
same stvari. Takvi načini se zovu derivativni načini, jer se pravo pribavioca izvodi, derivira iz prava
prenosioca. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što
sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). Ostali načini su takvi da
stvar nema vlasnika, bar takvog koga priznaje rimsko pravo, ili ovog ima, ali se ne traži njegova
saglasnost. To su originarni, izvorni načini, jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno, ono
mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. U derivativne načine spadaju: mancipatio, in iure
cessio i traditio. U originarne načine spadaju: occupatio accessio, specificatio, adiudicatio i neki
slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je

66
originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika), a po drugim derivativni (stiče se onakvo
pravo koje je imao raniji sopstvenik). Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način.
- načine javnog i načine privatnog prava. Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju
načini javnog prava, i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta.

Pribavljanje od države -(201-202)


Svaka država i daje i uzima. Rimska je od stanaca više uzimala, ali je svojim građanima, naročito u
vrijem republike, više davala. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito
sub hasta.
Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda državne zemlje.
Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju, već faktičkim prisvajanjem ili
uzimanjem u tobožnji zakup. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u
nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju, islužene vojnike,
pauperizovane seljake, stanovnike Italije. Postupak asignacije nije bio jednostavan. Najprije je, obično
na prijedlog senata, donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. Određivana je komisija
od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi, kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. Geometri (agrimensores)
su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. Zatim su parcele dijeljene, obično
kockom, i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. Po tom aktu (ad – pri, i signare – bilježiti,
dakle upisivati, ubilježiti) čitav postupak je dobio ime.
Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih, koje
su na neki način došle u ruke državi. Tu je spadao ratni plijen, uključujući i robove, konfiskovana
imanja, poreske zaplene, itd. Prodajom jer rukovodio kvestor, koji je stvari izlagao na forumu i pored
njih je zabadano koplje, kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. Prihvatanjem unaprijed
određene cijene, kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. Kasnije su na ovaj način putem javne
dražbe, prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski
aparat i vojsku.

Originarni načini
Održaj (usucapio) - (202-204)
Naziv potiče od riječi usu capere – pribaviti upotrebom, steći stvar korišćenjem u toku određenog
vremena. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se
pravna situacija prilagodi faktičkoj. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička, tj. ekonomska
svojina, pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik.
Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana, a za
zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan, nije se
tražila ni savjesnost, ni pravni osnov. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala
zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar
ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. Po drugima, to je bila zamisao patricija kako da
legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu
željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine, već da olakšaju, inače teško, dokazivanje
svojine u parnicama. Međutim kada je jednom stvoreno, ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge
svrhe. Umjesto da učvrsti svojinu, ono se okrenulo protiv vlasnika. Zato su Rimljani zabranili odražaj
ukradenih stvari, a nešto kasnije i otetih stvri, kao i državnih, hramovski i imperatorskih dobara.
Tumačenjem ovih pravila, rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. Tražio se pravni osnov i
savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu.
Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Bilo je potrebno da držalac
dođe do stvri na osnovu kupovine, poklona, legata, trampe, a ne prostim, faktičkim uzimanjem.
Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji
drži stvari misli da je vlasnik, ne zna da je samo držalac. Savjesnost se pretpostavlja, što znači da će
suprotna stranka imati teret dokazivanja. Ona se procjenjuje na osnovu postojećih činjenica koje
ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’, da li je na osnovu svih okolnosti morao
ili mogao znati da stvar nije njegova. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom
čitavog trajanja državine, tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar:
67
naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). Time je sužena
mogućnost pribavljanja svojine odražajem, što je i bio cilj ovih izmjena. Ipak, te mogućnosti postoje,
kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi, što ius civile ne priznaje, pa je ovim puem,
protekom vremena legalizovano. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i
pravnim osnovom, a to su: usucapio pro herede, usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura.
Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu, iako zna da mu
ne pripada. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo
oko prihvatanja nasljedstva. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je
neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie, priniuti o imanju. Čak
se nije tražio rok od dvije godine za odražaj, već samo godinu dana, jer se pošlo od odredbe Zakona 12
tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina, a za ostale stvari 1 godina. Zaostavština je
dakle spadala u ostale stvari, ako može obuhvatati i zemlju i zgrade.
Nije se tražio pravni osnov, ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi
zbog duga. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari, postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex
praediatura). Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava, pa i rimsko čini u korist sirotinje. Sličan je
slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu, a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe
vlasništvo (usureceptio fiduciae).
Longi temporis praescriptio. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom
vremena. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena, ali je
razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo, a zastarjelošću se ne gubi samo pravo, već jedino pravo na
zaštitu. Vlasnik je i dalje vlasnik, ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. Onaj ko drži
stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu, ali ne i svojinsku. Razlika je još u tome što je odražaj
ustanova civilnog prava, a zastarjelost je institut ius gentium-a. Zastarjelost je uvedena početkom II
vijeka n.e. u korist posjednika provincijskog zemljišta, a kasnije je proširena i na pokretne stvari. Rok
je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije, a 20 godina ako nisu iz iste provincije. I kod
zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis
praescriptio, kod koje se ne traži ni savjesnost, ni pravni osnov, ali je rok duži, najprije 40 godina, a
kasnije 30 godina. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi.
U vrijeme Justinijana, pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje, ukinute su razlike između
odražaja i zastarjelosti. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio), 10 i 20 godina za
nepokretnosti (longi temporis praescriptio). Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30
godina čime se stiče, ne svojina, već pravo na prigovor zastarjelosti. Ukoliko je savjestan, stiče svojinu
i to se zove (longissimi temporis praescriptio).
Prekid i obustava zastarjelosti. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. Kada vlasnik
pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe, kada dođe na imanje i odlomi grančicu u
prisustvu svjedoka, tada je nastupao prekid roka i koji počinje iznova teći. Obustavu roka (kada se
neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da
teče, rimsko pravo nije poznavalo.

Occupatio (205)
Occupatio je način ius gentium-a po kome stvri koje nisu ničije, a mogu biti predmet privatne svojine,
pripadaju onom ko ih uzme. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari, occupatio bellica, res
derelicta, thesaurus.
Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome, iako mogu biti
predmet svojine. To su: životinej u moru, na zemlji ili u vazduhu, dragocjenosti i drago kamenje
nađeno na obali.
Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju, čiju svojinu
rimsko pravo ne priznaje. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka, a kasnije je
uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’.
Res derilicta. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae), to su predmeti kojih se vlasnik
odrekao i koje može svako uzeti.
Thesaurus. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. g.
predstavljaju stvari veće vrijednosti, sakrivene u nekoj nepokretnosti, o čijem se vlasništvu ništa ne

68
zna. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što
je na zemlji pripada njenom vlasniku. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik
zemljišta dijelili blago.

Priraštaj (accessio) - (205-206)


Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu.
Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj, priraštaj pokretne nepokretnoj i
priraštaj dve pokretne stvari.
Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje, ako se
pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj.
Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. Ostrvo i korito rijeke dijele
priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka, a ako voda otrgne komad zemlje i
nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica, raniji vlasnik zadržava svojinu. Ali ako na njemu ima
rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika, tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje
onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom.
Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu, posadi drvo,
sagradi kuću, onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada
zemljištu, tj. njegovom vlasniku). Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u
zgradu. Po Zakonu 12 tablica, nije se moglo tražiti izdvajanje grede, jer bi se nanijela nesrazmjerna
šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao
svijet, u ovom slučaju zgrada). Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na
dvostruku vrijednost grede.
Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto, tako da čini
jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu, slikanje svojom bojom na
tuđoj ploči ili platnu. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom.
Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta ‘’makar zlatnim slovima pisao’’, tkanina je važnija
od konca koji je utkan, ali je boja bila važnija od platna. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo
na naknadu njene vrijednosti.
Prerada (specificatio) -(206)
Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog, a materijalom drugog lica. To se
dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj, od pređe platno, od zlata prsten. Sabijanci su
smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne
može napraviti). Prokuleanci daju prednost radu. Gaj, iako sabijanac, imao je poseban stav: ako se star
može vratiti u pređašnji oblik, prednost je na strani vlasnika materijala, a ako to nije moguće stvar
dobija onaj koji je uložio rad, s tim da plati vrijednost materijala. Ovako se rješavalo do XVI vijeka
kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada.
Presuda (adiudicatio) -(207)
U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. Do
ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge), actio
communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). U
načelu sud ne ustanovljava neko pravo, već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne, pa prema tome
presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje
susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine,
vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj
svojini.
Plodovi - (207)
Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla, njive, krave. Kada se
odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu, plodouživaocu, savesnom držaocu, emfitevti.
Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem, bez obzira ko je
plodove odvoji, ili tek preuzimanjem plodova, tzv. percepcijom. Vlasnik i emfitevta pribavljaju
svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti, a plodouživalac i zakupac
percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca,
69
odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u
tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom, a zakupac derivativnim. Savjesni držalac je
onaj koji vjeruje da je vlasnik. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem, a ako se pojavi pravi
vlasnik, dužan mu je predati plodove koji su se zatekli.
Derivativni način
Mancipatio -(207-208)
Mancipacija je apstraktni način civilnog prava, posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res
mancipi. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti, steći, pribaviti.
Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom, najmanje 5 svjedoka, punoljetnih
rimskih građana, prenosioca i pribavioca. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade,
rostru od broda, runo od ovce. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova
stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. Zatim
bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. Ovo je jedna od varijanti
posla per aes et libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. To je fiktivna prodaja stvari.
Mancipacija je apstraktna forma, što znači da se ne navodi pravni osnov, niti je osnov uslov valjanosti
prenosa. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. Ukoliko
dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može
podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost.
Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi, a ako
neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao
skupocjeni nakit, provincijska zemljišta). Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je
obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu
prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom, porodičnom, nasljednom i obligacionom pravu.

In iure cessio (208-209)


In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora
prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se
na sudu nije branio. Stranke dolaze pred pretora. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi
da je ona njegova po kviritskom pravu. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju,
ako ovaj kaže da neće ili ćuti, pretor presuđuje u korist pribavioca, jer se suprotna stranka nije branila
(interdefsus). Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari, bilo da su res
mancipi ili nec mancipi, već i bestjelesne, odnosno prava. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje
prava, kao što su službenosti, založno pravo, potraživanja.

Traditio (209-210)
Traditio je neformalan, kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske
svojine na res nec mancipi. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti, državine na stvari.
Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec
mancipi i da postoji pravni osnov. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne
priznaje, jedino se mogu prenositi res nec mancipi.
Iusta causa. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine, pravni akt na osnovu koga se
obavlja predaja. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina, kao što su poklon, prodaja,
trampa, zajam, legat. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup, posluga,ostava), tradicijom koja slijedi ne
prenosi se svojina već državina. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta, na valjanosti pravnog posla,
naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. Tada je prenos svojine
konačan, što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. Postoje sredstva in personam, tužbe
obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio, tužba zbog prevare).
Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika, u prvom redu ukućana (per
servum aut filium – putem roba ili sina), dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da
prisustvuje pribavilac i prenosilac. Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi
važio), već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina, kao neka vrsta produžene ruke.
Tradicija bez predaje. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo, to su: traditio

70
longa manu, traditio brevi manu i constitutum possessorium.
Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje, obično nepokretnosti. Kuća se ustupa predajom
ključeva, zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom
zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa
manu).
U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca, pa kasnije stekne svojinu. Npr. kada zakupac
kupi stvar koja je predmet zakupa. Ranije je držao za drugog (pro alio), sada za sebe (pro se). To je
predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu.
U slučaju da da neko, ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude, tako
da stvar drži za drugog (pro alio). To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko
vrijeme stanovati u njoj. Ovdje imamo pravni osnov, a predaja je odložena u budućnost, ali se smatra
da je prenijeta svojina. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium).
Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna, mogu se koristiti ukućani, zato je vremenom tradicija
potiskivala mancipaciju, počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika
svojina.

Pretorska svojina
Pojam (210-211)
Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom, a ne
mancipacijom ili ustupanjem na sudu. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje
svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res
mancipi. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe
neformalnu predaju stvari. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu, a ne
svojinu. Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi,
pribavilac će postati i kviritski sopstvenik, koristeći odražaj. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne
prođe.
Zaštita (211-212)
Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem:
exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana.
Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji, koristeći svoje formalno pravo svojine, podigne tužbu
protiv pribavioca, pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’
(exceptio rei venditae et traditae). Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran, jer je zauvijek
odbijao vindikacioni zahtjev. Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Ako je izvršena
simbolična predaja (longa manu), prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom, i to putem
mancipacije. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku, pa ih on može ponovo
prodati i predati. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj
prošao’’. Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je
povoljnija od rei vindicatio, jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa
usucapiendi), pošto se savjesnost pretpostavlja, trebalo je samo dokazati pravni osnov, da postoji
kupoprodaja, poklon. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. Rimljani su govorili
da se stvar nalazi ‘’u imovini’’, u dobrima (in bonis). Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna
svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari, jedno lice je kviritski, a
drugo bonitarni vlasnik. Ovakva situacija je privremena, jer protekom vremena bonitarna svojina se
pretvara u kviritsku.
Državina
Pojam (212-213)
Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. Međutim nije svaka faktička vlast državina. Ulpijan
kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Svojina je pravo, a državina fakt. Za rimske
pravnike svaka faktička vlast nije possessio. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus.
Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u
rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi.
Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u
71
našoj službi, pa da ipak zadržimo državinu na stvari. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na
poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema
fizičku vlast na stvari, naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast:
povjerili smo susjedu stvar na čuvanje, on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim
uslovima imamo corpus na stvari.
U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast, već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku
zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima
aktivni vlasnik, onaj koji nije odustao od svog prava, svojine.
Animus. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i
pretenzije prema stvri, animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). Ako nema ove želje,
animusa, onda je to pritežanje ili detentio.
Animus je akt volje, ali se on ogleda u određenom ponašanju. Gost u restoranu nema ovakve namjere
prema priboru za jelu, garderober prema povjerenim stvarima. Oni su samo detentori, a ne držaoci. Ali
je vlasnik savestan držalac, ima. Ima je i nesavjesni držalac, lopov. Da nema pretenzije ne bi prisvojio
tuđu stvar. U nekim slučajevima, rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi
habendi. Jedan od takvih je sekvestar, lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor
oko njene svojine. Kako je svojina neizvjesna, treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način
stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na
predmet zaloge.
Odnos svojine i državine. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. Ljudi ne mogu da
shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina
(possessio), već samo onaj koji je zaštićen, a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima, prvi put
dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Rei vindicatio je starija od interdikta
za zaštitu državine. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta, a tek potom do državine.

Zaštita (214-216)
Zašto se štiti. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita, a ova nije
konačna i njome se ne rješava pravno pitanje, već samo faktički odnos, kod koga će biti stvar. Postoje
dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa.
Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi
samovlasna zaštita prava. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Ne može svako, makar bio u
najvećoj mjeri u pravu, da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari, pa bio to
i lopov. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova, lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da
stvar vrati, a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. Interdikt je samo privremena mjera, koja
upućuje na sud.
Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Najčešće se iza držaoca
krije vlasnik, tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. Tako se postojećem arsenalu sredstava
za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti.
Kako se štiti. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. Interdikt je u izvornom značenju zabrana, a
potom i naredba. Zabrana određenog ponašanja, a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog
ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. Ako si oteo, da je vratiš’’. Učinak interdikta je da
rješava samo neki faktički odnos, bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. Taj učinak je
privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku, može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu.
Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja, ‘’za
zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. Drugi su namjenjeni povraćaju
nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine).
U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. Prvi služi za zaštitu držaoca
nepokretne stvari od uznemiravanja, a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u
rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama.
Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno, nedozvoljenim
načinom oduzeta stvar, bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. Nedopušteni načini su vi (silom),
clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja). Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar
oteta i pretor naređuje da se ona vrati. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko

72
potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Ovdje se upotrebljava izraz potajno, a ne krađa jer
mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik, zbog nemogućnosti da na drugi način
dođe do svoje stvari, potajno uzeo od drugog lica svoju stvar, to onda nije krađa jer se svoja stvar ne
može ukrasti. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja.
Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. (kada
nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu, ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite).
U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu, a ne vicioznu (neispravnu)
državinu. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u
pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica, koje sada tuži, ranije na nedozvoljen način došao do stvari.
Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). Ali
treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Ako je Petar oteo stvar od marka, a od njega je otme
Pavle, pa bude tužen interdiktom unde vi. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova
državina viciozna.
Značaj i vrste. Državina je važan institut prava. Protekom vremena ona može dati svojinu. U
svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo,
najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja.
Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni koji drže, posjeduju).
S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. Ona
može biti savesna i nesavesna. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da
takvo pravo ima, ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Posebna vrsta državine je viciozna, do koje se došlo
silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. Ako je državina bila zakonita i savesna, tj. ako postoji
iusta causa i bona fides, ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa
usucapiendi). U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava, koja postoji ukoliko
se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus, habitatio, hypotheca).
Rimsko i današnje shvatanje. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast, nego i
volja, postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. Drugim riječima i
pritežanje (detentio) ima zaštitu. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan, čak se ti interdikti zovu
isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana.

Iura in re aliena
Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)
Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter, a
obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga
omnes. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno, a titular drugo lice. U pravnim
sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje
stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). U pravnim sistemima sa tipičnom
privatnom svojinom, koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari, svako drugo, uže pravo postaje
derivat svojine, pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari, koje se još naziva i sektorsko pravo, jer
obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. Taj sektor može biti iz domena usus-a, fructus-a ili
abusus-a.
U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava, službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa
stvarnopravnim dejstvom (emfitevza, superficies i ius in agro vectigali).

Založna prava
Pojam, razvoj i vrste (217-218)
Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. Ovo pravo nije samo sebi
cilj, već služi obezbjeđenju potraživanja. To je jedan prateći, akcesorni odnos uz obligaciju. Iako
povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile, njegov položaj nije sasvim
bezbjedan. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. Isto tako
mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga, pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. Od
ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. Postoje načini obezbjeđenja koji
spadaju u obligaciono pravo. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati
73
duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna
kazna, zatezne kamate). Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo, a to su oblici zaloge. Rimsko pravo
poznavalo je tri oblika zaloge. Najstarija je fiducija, zatim se javio pignus, i na kraju hipoteka. U prva
dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu, i to kod fiducije u svojinu, a kod pignusa u državinu.
Zato se ovdje pored stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Sve se to tiče samo njih, djeluju inter
partes, zato i spadaju u obligaciono pravo.
Drugi odnosi, koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari, spadaju u stvarno pravo.
Prema tome, fiducija i pignus su hibridne ustanove. Založno pravo ima akcesorni karakter, tj. zavisi od
glavnog odnosa, od samog duga čijem obezbjeđenju služi. Ako taj osnovni odnos prestane
(izvršenjem, poništajem, opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja.

Fiducija (218-219)
Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. Ime je dobila od fides (vjera, povjerenje,
poštenje), jer se u početku zasnivala na povjerenju, a ne na pravnoj sankciji. Fiducijarni prenos svojine
se sastoji u tome što neko dobija svojinu, ali ne zauvijek, već do proteka roka ili ispunjenjem uslova,
kada treba da je vrati bivšem vlasniku, ili preda nekom trećem licu. U nasljednom pravu se koristila za
neki kvazi-testament (mancipatio familiae). Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta
(zaključena sa prijateljem). Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na
njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. To je fiducia cum creditore contracta
(zaključena s povjeriocem).
Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio), uz
neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. Zaštita moralnom sankcijom se
pokazala nedovoljnom, pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa, kojom je založni dužnik mogao
da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Ova tužba je
djelovala samo prema povjeriocu, a ne i prema trećim licima. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom
drugom stvar, dužnik ga ne može tužiti. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor, jedino može
tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Fuducija je mješavina
stvarnopravnih i obligacionih odnosa. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema
stvari, a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. Većina savremenih prava
ne dopušta ovakav prenos svojine. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan
pravni institut trast (trust), kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom, nasljednom pravu, kao i
poslovnim transakcijama, a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom.

Pignus (219-220)
Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka, ruka. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga.
Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina, već državina.
Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova
stvar dođe u ruke trećih lica. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo
pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj, nema animus. Pravo mu ipak daje državinsku
zaštitu, jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica, pa i samog
založnog dužnika. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine, da nije ove zaštite, on bi morao da
moli založnog dužnika, kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda.
Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti), iako nema svojinu mogao je da tuži
zbog krađe, ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj potajno uzeo stvar, a nije izvršio
svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. Dok je stvar kod njega, povjerilac nije imao
pravo da je koristi, inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao
upotrebu i pribiranje plodova. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv, hresis- korišćenje,
smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu
stvar. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. Ako je
dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama, tako da dužnik
nije obavezan da plaća interes.
Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši
pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene
74
naplati, a eventualni višak vrati dužniku. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze, ali je
ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu,
državinu ili pritežanje u svojinu. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja
pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. I ona je zabranjivana i onda i danas, jer je
vodila iskorišćavanju sirotinje. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga,
inače je ne bi prihvatio povjerilac, zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen.
Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga, dužnik bio lišen svoje stvari, što je još više
pogoršavalo njegovu tešku situaciju. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge,
hipotekom.

Hipoteka (220-221)
Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod, pod i tithemi – staviti podložiti, pa prema tome: staviti stvar pod
nečiju vlast). Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada, odnosno stanova. Ako
zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari, vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i
prodati za dug. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). Stvari
su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga.
Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. Povjerilac nema ni
svojinu, ni državinu ili pretežiranje prema stvri, već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. To je
pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu, povjerilac može uzeti stvar, prodati je ii z
cijene naplatiti vrijednost duga. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku.
Ako je dužnik, pritisnut novim novčanim nevoljama, prodao stvar koja je založena, povjerilac moge
zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar
založena. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes.
Hipoteka može nastati sporazumom, testamentom i zakonom. Hipoteka može postojati na jednoj
stvari, na više njih, pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka).
Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na
njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga.
Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti, bilježi eventalna hipoteka.Svega ovog u
Rimu nije bilo, tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi
povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. Tek u poznom
carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige.
Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. To nije moralo značiti nikakvu prevaru,
jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova., ali ako je iznos
potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. Teoretski su moguća dva
rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim
redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. Tako bi neki dobili sve, a neki gotovo ništa.
Iako bi procentualne isprave bile pravičnije, i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior
tempore potior iure (raniji u vremenu, jači u pravu). Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja
dolaze preko reda: potraživanja države za poreze, žene za povraćaj miraza.
Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. On se upotrebljavao protiv dužnika i to
najprije onih iz ugovora o zakupu, i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. Pretor je uveo action
Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. Tako je hipoteka
postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. U postklasičnom pravu ona se naziva actio
hypothecaria.

Službenosti
Šta je, a šta nije službenost (221-222)
U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. Nazivaju se
službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi, neko ima pravo da se koristi stvarima koje
mu ne pripadaju.
Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava. Postoji
bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom, koje mu dozvoljava da na neki
75
način koristi stvar, to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. Ukoliko nasljeđem ili
prodajom dođe do promjene svojine, njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. Nasuprot
tome, službenost je vezana za stvar, prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Pravo ljudi da se
koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost, u službenost ne spada ni ograničenje koje
vlasniku nameće zakon, npr. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. Ova ovlašćenja
spadaju u javno pravo, a službenosti u privatno pravo.
Primjer službenosti. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova, Petru da gornji dio na kome je
izvor, a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. Pošto je riječ o
stvarnom pravu koje djeluje erga omnes, Pavle i njegovi nasljednici, kao i kupci njegove parcele imaće
pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti.
U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. On proda dio placa Luki i
ugovori, da bi dobio više novca, da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički.
U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku, a u drugom gradsku.
Primjer lične službenosti - Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike, ali u korist žene
Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova, bez prava raspolaganja, s tim da će i ovo pravo
izgubiti ako se preuda. Ovo je slučaj tzv. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti, ili eventualne
udaje, a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. Ako vlasnik proda roba - ljekara, ali je zadržao za sebe i
svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. On je prenio svojinu, ali je zadržao službenost koja spada u
lične i zove se operae servorum.
Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti.
Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari.

Razvoj (222-223)
Najprije su se javile zemljišne, i to seoske službenosti. Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do
problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. Zakonodavac je već u Zakonu 12
tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane, a
građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom
zemljištu. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu, već to
smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili
dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). Zakon 12 tablica za ovo pravo
upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav, a 16 na zavojima.
Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u
tuđe dvorište, da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom, da se vlasnik uzdrži od podizanja
zgrade preko određene visine, da ne bi zaklonio vidik).
U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje
stvari ili sakupljanja plodova, stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve
stanke, tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo, ali još nije sazrela misao
da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti).
Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu
kategoriju. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria.

Opšta načela službenosti (223)


Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u
činjenju, tj. da vlasnik opterećene stvari, bilo pokretne ili nepokretne, mora da trpi da titular
službenosti kotisti svoje pravo, ali nije ništa dužan da čini.
Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. Ne
može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u
korist nekog drugog lica. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli, on ne
može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka)
Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. Ako se spoje u jednom
licu titular službenosti i vlasnik, onda se službenost gasi.
Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine, zato se kao i svaki izuzetak usko tumači:
exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Ako neko ima pravo da

76
prelazi preko tuđeg imanja, ne može ići i kolima. Onaj ko može više može i manje, tako da ako neko
ima pravo puta (prelaska kolima), može ići i pješice.

Podjela službenosti (224)


Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti
(povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –
praedium serviens). Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske.
Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri
vlasnika. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus), pravo upotrebe (usus), besplatno korišćenje kuće
ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae).
Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta, dejstva i djeljivosti.
Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost, a predmet ličnih može biti i pokretna stvar.
Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog
vlasnika poslužnog dobra, dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja
prema predmetu službenosti. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću
vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra, dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se
smrću gase.
Zemljišne službenosti su nedjeljive, dok su lične djeljive. Neko može imati polovinu ili trećinu
plodouživanja, a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive.

Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)


Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom
vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. Ovim
‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje
službenosti. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti, a onaj ko
dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti.
Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske
(servitutes praediorum urbanorum). Seoske službenosti su spadale u res mancipi, tako da podliježu
posebnim pravilima o prenosu. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo
do nedoumica jer, npr. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska, a preko tuđeg dvorišta, gradska
službenost. Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. Ako je službenost takva da pretežno
služi obrađivanju zemlje, onda je seoska, a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska.
Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti), via
(pravo prelaska kolima, službenost puta), actus (pravo progona stoke), pravo napasanja stoke na tuđem
pašnjaku, korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske
iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus), pravo uzimanja
vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska
službenost.
Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid, odnosno korišćenje tuđeg zida,
izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom, odvođenje kišnice u tuđe dvorište. Postoje gradske
službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u
preduzimanju nekih radnji, kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik, da
ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha.
Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na
zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. obaveza održavanja nasipa protiv poplave,
susjedske službenosti). Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine.

Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)


Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje, koja su ustanovljena u
korist određenog lica, titulara službenosti. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje
pružaju zemljišne službenosti, ali im je trajanje kraće, jer su vezane za određenu ličnost i njenom
smrću se gase.
Najstarija lična službenost je plodouživanje. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog
77
prava, ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus,
usus, habitatio i operae. Ususfructus i usus su osnovni oblici, a habitatio i operae su izvedeni oblici
varijante usus.
Ususfructus (plodouživanje). Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja
ona daje, kako prirodne (žito sa njive, voće sa voćnjaka, mlijeko i tele od krave, dijete od robinje), tako
i civilne (kamata od novca, najamnina od kuće ili njive). Njihovo korišćenje nije određeno smao
potrebama titulara, on može dio plodova ustupiti drugom, sa naknadom ili bez nje.
Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske
koristi, ali ne dirajući u njenu suštinu. On nije mogao raspolagati sa stvari, zalagati je, mijenjati, čak i
ako bi ta promjena značila poboljšanje. Npr. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak, voćnjak u
vinograd. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. uvođenje bolje
sorte vinove loze). Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. U klasično doba se
zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’
(quasiususfructus) na potrošnim stvarima. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i
zamjenljiva stvar, a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste
vrste. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari.
Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. Npr. Ako
paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je
dat na zajam ili na štednju, onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Ovdje se primjenjuje
princip: salva rerum substantia, jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem, već samo građanskim
plodovima.
Usus (upotreba). Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da
koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže
nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. Vlasniku ostaje višak plodova. Ovo
plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara.
Habitatio (pravo stanovanja). To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. Ovo pravo se
ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno
služio gospodaru, pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može
koristiti sa prodicom dok je živ.
Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Kao stvarno pravo na
tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba.
Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu, a u
korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili
ugovorom (neko je prodao vola, ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola
za oranje).

Sticanje, prestanak i zaštita (227-228)


Sticanje. Službenosti nastaju ugovorima, testamentom i sudskom presudom. Uspostavljanje
službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. Često se dešavalo da neko, ustupajući stvar
prodajom ili poklonom, zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje, uživanje) ili stvarnu
(pravo prelaza, pravo uzimanja vode). To se zvalo deductio servitutus, jer se iz prava svojine izvodi
(dedukuje) pravo službenosti. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa, a zadrži pravo službenosti.
Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti.
Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje
svojine. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu, o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način
za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). U klasičnom pravu nije bila
dozvoljena državina, pa ni održaj službenosti. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave
državine (quasipossessio). Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno,
čak i običnim paktom. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili
tzv. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti, a sopstvenik se tome
ne protivi.
Gašenje. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost, bilo da je
lična ili zemljišna. To se zove konfuzija, jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i
78
vlasnik poslužnog dobra. Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje:
pjeska, vode, kreča, a lične propašću stvari (smrt konja ili roba, propast kuće u požaru ili zemljotresu).
Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve, a kasnije u toku 10
odnosno 20 godina.
Lične službenosti se gase smrću titulara, a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. I lične i
zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. Neko može
platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao.
Zaštita. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). Ona se
upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. Titular službenosti podizao
je ovu tužbu protiv vlasnika, držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava.

Ostala stvarna prava


Opšti pogled (228)
Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja
su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine.

Superficies (površina) (228-229)


Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je
podignuta na tuđem zemljištu. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu
dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na
tuđem terenu, to pripada vlasniku terena. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi, ali su ga
okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. Zgrada na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku
zemljišta, ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup, koji je za razliku od obično, nasljediv
izaštićen tužbama erga omnes. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća
zakupninu (solarium).

Ius in agro vectigali (229)


Ius in agro vectigali je stvarnopravni, dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. Najčešće se kao
zakupodavac javlja država ili municipija. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište, kao i njegovi
nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina, a
zatim državina, dažbina). Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem, kao i vlasnik.
Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku, uz dodatak utilis causa.

Emfitevza (229)
Emfitevza je dugoročan, nasljedan, stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. Porijeklom je iz
grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). Zakupac ili emfitevta je
dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera, pravilo).
Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. Zato su
država i gradske vlasti, a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju, pod uslovom da
je zakupac obrađuje. Tokom određenog vremena, zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Emfitevza se
sklapala na rok od 100 godina, uz mogućnost produženja. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino
ako nije plaćao u toku 3 godine kanon, ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište.

Nasljedno pravo
Opšti dio
Pojam i značaj (230-231)
Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est, quam successio in universum ius quod defunctus habuit
(ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku).
Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti.
Život čovjeka se gasi, ali većinu njegovih prava, potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na

79
nasljednike. Nasljednopravni propisi su veoma važni, jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih
odnosa, već sudbina čitave imovine porodice. Pored sve te važnosti, rimski pravnici nisu izdvajali
propise o nasljeđivanju u posebnu granu. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu
zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine, a s druge strane, u Gajevim Institucijama najveći
broj pravila je posvećen nasljednom pravu.
Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili
testament.

Zaostavština (hereditas) -(231)


Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus, što je skraćeno do de cuius successione agitur
(o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Nasljednik je heres, a zaostavština hereditas.
Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna
sukcesija, jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice, sa svim svojim teretima, za razliku od
singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. Neka
prava i obaveze se gase smrću. Tako se ne prenose javna, politička prava (pravo glasa, svojstvo
magistrata). Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom,
vlast nad djecom). Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. Od
stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti, državina, a od obligacionih se ne nasljeđuju
prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk, kao i potraživanja i
dugovanja iz delikta. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina, stvarne službenosti, založna prava, dugoročni
zakupi, potraživanja i dugovi iz zajma, kupoprodaje itd. Nasljednik nasljeđuje i obaveze - terete
(nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra,
nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). U
najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične, javnopravne elemente. U konzorcijumu i
agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine, nego šta
će biti sa imovinom.

Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)


Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Zakonsko nasljeđivnje se još zove
intestatsko (bez testamenta). Testament je moćniji od zakona. Ovdje zakon nema imperativni, već
dispozitivni, tačnije supletorni karakter. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta, ako je
testament nevažeći, ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati
nasljeđa. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan
djelimično po testamentu, djelimično po zakonu. Ili ima testament, tada se imovina dodjeljuje
onima koje on poziva na nasljeđe, ili nema testamenta, tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. Čak
i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom, a za ostatak se predviđa zakonski
nasljedni red, tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio
zaostavštine.

Intestatsko nasljeđivanje

Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)


Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje, od oblika svojine, porodice i srodstva, od položaja žene u
društvu i niza drugih okolnosti. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi
se na smjenjivanje u funkciji. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. Kolektivni
oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana
zajednice. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. Patrijarhalna porodična zadruga ima
jedna mjerila, a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. Takođe ne može se zanemariti položaj
žene i značaj braka. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog, privrednog, vojnog, religijskog
i kulturnog života, on ima prednost i u nasljeđivanju. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom
se ogleda u pravu na miraz.

80
Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)

Odredbe Zakona. Većina propisa 5. tablied se odnosi na nasljeđivnje. Najprije se proglašava sloboda
testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu, neka to bude zakon.’’ Zatim
slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika, neka najbliži agnat
dobije zaostavštinu. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da
zaostavština oslobođenika pripada patronu.

Objašnjenje D. Stojčevića. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da
odredi nasljednika testamentom. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio, to su oni redovno činili o
određivali su sinove za nasljednike. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika
onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja, najprije nasljeđivao nabliži agnat, a ako ovog nema,
onda gentili. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat, a to je brat. Ovakav redoslijed nalagala je logika
konzorcijuma, bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin.
A ako nema braće, o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili.

Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-


234)
U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. Ti redovi su: sui heredes, agnatus
proximus, gentiles. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću
porodičnog starješine.
Sui heredes (sopstveni, svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog
starješine. To su sinovi, bilo da su rođeni ili usvojeni, ali ne i emancipovani, jer oni raskidaju agnatsku
vezu sa porodicom. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac, sin dekujusa, preminuo
ili je emancipovan. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. svi zajedno dobijaju
dio koji bi dobio njihov otac da je živ, odnosno da nije emancipovan. Ako je dekujus imao tri sina, pa
jedan pogine u ratu, ostavljajući za sobom dva djeteta, živi sinovi dobijaju po trećinu imovine, a dva
unuka preostalu trećinu, tj. po šestinu. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni, jer se moraju
prihvatiti zaostavštine.
Agnati čine drugi nasljedni red, tačnije najbliži agnat. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu
isključujući ostale, dalje. Ako ih ima više, koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom, oni je dijele.
Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije, što znači da na mjesto najbližeg agnata, koji je
preminuo, neće doći njegovi potomci. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat)
njemu pripada čitava zaostavština. Nema ni delacije, što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može
da prihvati nasljeđe, ne ide srodinicima sljedećeg stepena, već se prenosi na naredni nasljedni red, a to
su gentili.
Pozivanje gentila, koji čine treći nasljedni red, je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. Zakon ne
predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu, to su određivali običaji.
Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale
zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz.
Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe, ali je to odudaralo od odnosa u
prvobitnoj patrijarhalnoj porodici.

Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236)


Pretor je najprije postupio posrednim putem. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red,
ali je formalno davao prednos ius civile-u, je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara, a
ne svojstvo naljednika. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik, pretorov držalac je morao da mu
prepusti zaostavštinu. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara
bez stvari, odnosno bez zaštite. Kasnije kada je uloga pretora ojačala, on se osmelio da zaštiti svoje
nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. Tako pretorovi nasljednici dobijaju
državinu na stvari.
Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi), zakonski nasljednici (legitimi), kognati, preživjeli

81
bračni drug.
Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. Djete koje je dato
na usvajanje, gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj, ali je sticalo pravo u novoj porodici. Zakon 12
tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. Zato pretor
uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red, u kategoriju liberi. Uslov je bio da unese ono što
je zaradio van porodice u zaostavštinu. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio, dok
su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu.
Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). To su uglavnom braća, ali mogu biti i dalji
srodnici. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke.
Treći nasljedni red čine krvni srodnici, do šestog, u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena
srodstva. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon.
Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug, ako brak pre smrti nije raskinut. Čudno je što muž ili
žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva
brata od strica).
Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Prvi nasljedni red
predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela, drugi je u cjelini agnatski, dok je treći u cjelini
kognatski.

Izmjene u klasičnom periodu (236)


Značajne su bile promjene tokom II vijeka n.e. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa, a majka u
ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj, jer su od nje jači
nasljednici po zakonu tj. legitimi. Ona ne spada u agnatske srodnike. Brat će dobiti imovinu iako
dekujus ima živu majku, jer je majka, kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. Zato
je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta, bilo da je bračno ili vanbračno,
odmah poslije djece (liberi), oca i istokrvne braće. SC Orfitianum, donijet nešto kasnije dao je pravo
djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak, bez obzira da li su bračna ili vanbračna.

Justinijanove novele (236-237)


Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji, donio dvije novele kojima je uveo novi
nasljedni red. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva, jedini osnovi su krvno
srodstvo i brak. Nasljedni redovi su: potomci (descendenti), preci (ascendenti), polubraća i
polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales).
U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji, bez obzira da li su u porodici ili van
nje, ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i
njene srodnike. Dalji srodnici unuci, praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije.
Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja, već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo
u vezi preko njih: braća, sestre, njihova djca, ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). Ovakva djeca ako
konkurišu sa braćom, tj. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije.
Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo
preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei, a preko majke uterini), uključujući
i one koji su rođeni izvan braka. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu
reprezentacije, ali ne i unuci i dalji potomci. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per
capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije.
Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva, do
zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva.
Ove novele ne pominju izričito bračnog druga, ali naglašavaju jednakost polova, što je dotadašnje
rimsko pravo izbjegavalo. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz, ni
vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom, i to na isti dio koji pripada djeci, s tim da
nije imala pravo raspolaganja, već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje).
Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova, osim kad se
radilo o supruzi.

82
Testament
Pojam i sadržina (238-239)
Testament je lična, formalna, posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa
njegovom imovinom po njegovoj smrti. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa.
Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. U današnjem
pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus
ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament.
To je formalna izjava volja, jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za
niz lica. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna.
Testament može sadržati: imenovanje nasljednika, legate, fidenkomise, određivanje tutora,
oslobađanje robova.
Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. Imenovanje podliježe
strogim pravilima forme. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u
zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). Ne važi testament
ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu, neka se smatra mojim nasljednikom.
Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama, najčešće u dvanaestinama, jer je rimski
sistem mjera zasnovan na broju 12. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti
nasljednik na određenoj stvari. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u
Tuskulumu, smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane, tako da je Petar nasljeđivao sve.
Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje, a drugi drugo, smatralo se
da dijele imovinu na pola. Prema tome, ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu
ili zgradu, trebalo je da to učini u obliku legata. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i
dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari.
Supstitucije. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa,
ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut, a
rezervni – supstitut. Jednom institutu se može odrediti više supstituta, i obrnuto. Postoji obična
(vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik, a ako Petar ne želi ili ne
može neka nasljednik bude Pavle. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut
maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa, već i za slučaj
da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva, tj. prije vremena kada može da sastavi testament.
Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji.
Ostale odredbe. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate, kao oblik singularne
sukcesije za slučaj smrti, zatim fideikomisi. Ako ostavlja maloljetnu djecu, bilo da im određuje
nasljdni dio ili ne, dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. Dešavalo se da u testamentu
paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio
testamentaria.

Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)


Većina antičkih naroda ne zna za testament. Rimljani, od najstarijih vremena znaju za testament i
široko ga koriste. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu
može biti i sam karakter svojine. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja
svojinom. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog
nasljeđivanja i oblika porodice. Da ne bi na nasljeđe došao brat, dekujus je testamentom određivao
svog sina za nasljednika. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda
nasljeđivanja.

Forme testamenta (240-241)


Testament calatis comitiis. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za
njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Kada je
vlast porodičnog straješine opala, kao i uloga kurijatskih komisija, testament se proglašavoa pred 30
liktora, koji su simbolizovali 30 bratstava.
Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Oni su mogli da neformalno pred svojim
83
drugovima odrede ko će im biti nasljednik. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja, testament se zvao
in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska).
Mancipatio familiae. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka, kao što su: žene
i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije,
nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik, a najveći nedostatak
je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). Porodični starješina koji se u
proljeće dobro osjećao, a u jesen obolio, a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik, je sazivao
librepensa, svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja, uz
klauzulu da on tu imovinu preda trećem, recimo sinu, kada dekujus umre. To je posao per aes et
libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae.

To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. On spada u fiducijarne poslove, jer je prenosio
svojinu, ne definitivno, već uslovno. U praksi, taj prijatelj nije ni dobijao u ruke
imovinu. On je samo formalno postajao vlasnik, a poslije smrti dekujusa on je dužan da
je prenese na lice koje je ovaj odredio.
Testament per aes et libram. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament, vremenom je
od njega nastao pravi testament, koji je najprije usmen (nunkupacioni), a zatim pismen (tripartitni).
Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije, a pored njih službeni mjerač i
‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi
ius civile-a).
Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako
kako je na ovim tablicama i vosku napisnao, tako dajem, tako legiram, tako izražavam posljednju volju
i vi mi, Kviriti, tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim
tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama, a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam
svjedoka. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri
pravna sistema: civilnog, pretorskog i carskog). Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki
pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta
pretorskog prava.
Novi oblici. Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan, za koji nisu bili
neophodni svjedoci), zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti
ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta
conditum).

Sloboda testiranja (241-243)


Sa gledišta prava, sloboda testiranja nesumljivo postoji. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane
prevare, prijetnje, neopravdanog razvoda braka. Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija, moral,
uticaj javnog mnjenja, cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih
opšteprihvaćenih načela. To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri
sastavljanju testamenta. Kasnije međutim, religijske sankcije su manje djelotvorne, uticaj javnog
mnjenja slabi. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Javljaju se
dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo.
Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u
testamentu, bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. Civilno pravo
je u ovakve osobe ubrajalo sinove, koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim), a za ostale
ukućane, uključujući i kćeri, bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa.
Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu
određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio
zaostavštine. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor, pravna nauka i imperatorove odluke.
Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i
sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba
(podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije
bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom
koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao
84
svoj zakoniti dio.
Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti
(tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom.
Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni
dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je
jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu
dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)


Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni
uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom
periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za
sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u
suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju).
Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis
comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije
dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e.
žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog
perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je
bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu
mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i
otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na
testament.
Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da
budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki.
Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u
braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu
mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik
otpao) i pripadala je državnoj blagajni.
Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako
da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb.
U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio, primjenom
pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen
testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi
se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je
imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u
testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje
dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator
dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice
koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram
konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji.
Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je
saglasnost volja darodavca i obdarenog.
Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko
je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se
pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti
priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe.
Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem,
85
legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem.
Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao
stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva
stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem.
Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala
obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija
koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem.
Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku
od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza
nasljednika u trpljenju, nečinjenju.
Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipio-unaprijed uzeti)
Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a
tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti
težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom
redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna
iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000
sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti
na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i
ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao
praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju
nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima,
poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo
ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na
mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova
porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu
obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet.
Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na
savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno.
Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog
kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez
određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno
lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a
to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti
najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje
imanja.
Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor,
koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je
razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi,
tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za
legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil.
Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva
pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati
zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom
redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću
porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio
86
način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je
slobodni građanin neće prihvatiti.
Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo
kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium
abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)


Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da
prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog akta koji se zvao krecija
(cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio).
Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili
mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano
primam ovo nasljeđe’’).
Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer
konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je
nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću,
naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja.
Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom
nasljednik, zauvijek nasljednik)
Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća
(hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja,
dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za
razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede
je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i
da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)


Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na
mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja
porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro
pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti
porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena.
Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije
uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom.
Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom
imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a
kasnije je prošireno na testamentalne.
Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca
dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje
dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to
legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika.
Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i
procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan
da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti
zaostavštine koja je popisana.
Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom
ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika.
Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine,
emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije
je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale
nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od dekujusa. Ako je iznos imovine koja se unosi
veći od dijela koji bi dobili, takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine.

87
Zaštita (249-250)
Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ, jer on dolazi na njegovo
mjesto kao opšti pravosljedbenik. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei
vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama), kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe
po civilnom pravu, interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske
nasljednike.
Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik
na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili
potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio
zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. Tužilac je morao dokazati
svoje svojstvo nasljednika, što je obično lakše nego dokazivati svojinu.
Nasljednik prema pretorovom ediktu, od vremena kada je dobio zaštitu, kada je njegova državina
dobara postala cum re, mogao je podići interdictum quorum bonorum. Naziv je dobio, kao i većina
interdikata, po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati
stvari koje pripadaju zaostavštini, ali ne i dugove.
Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može
podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria.
Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno, bilo tuđim nasljednim dijelovima, bilo izdašnim
legatima, imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. Činjenica koju je trebalo utvrditi
ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu.

Obligaciono pravo
Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa
Šta je obligacija (251-252)
Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za
pribavljanje svojine per universitatem. Rječ obligare znači vezati, obavezati, obaveza. Obligacioni
odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava, vezani su za promet dobara i usluga, trgovine na
malo i veliko, novčane transakcije i kredit. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava,
ono uređuje odnose između učesnika u trgovini , u prometu roba i usluga.
Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo, prema pravnom poretku naše države, dužni
da nešto damo, učinimo ili ne učinimo. (iz Justinijanove kodifikacije). Obligacija je pravna veza iz
čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. Postoje obligacije
kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje
obligacioni. Obligaciono pravo je dio imovinskog , privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u
kojima je jedan od subjekata vlast. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza
zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave, iste cjeline. Često je obligacija samo
sredstvo da se dođe do stvarnog prava, obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi.Kupčevo
potraživanje(obligacija) pretvara se, kada prodavac ispuni obavezu, u stvarno pravo prema kupljenoj
robi, u svojinu.

Predmet i sadržina obligacije -(252-254)


U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije, predmet obligacije i
predmet prestacije. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i
obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje.
Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono
što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. Sadržina obligacija nastaje čim se stvori
obligacioni odnos. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju
obavezu. Sadržinu obligacije čine npr. Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu, zajmodavca da potražuje
kamate.
Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika, ono na šta je usmjerena
sadržina, dugovano ponašanje dužnika – prestacija.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema
nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih
88
rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. Stavrno pravo se odnosi na stvar, povjeriočevo
pravo, potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar.Zato obligacioni odnos ne može pratiti
stvar jer je njegov predmet ne samo stvar, već činidba dužnika , koja može biti u vezi sa nekom stvari.
Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa, poklon), facere (činiti-lice koje se obaveže da
za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos
državine-zakup,posluga)
Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji.(obaveza pjevača da
učestvuje na koncertu)
Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. Predmet obligacije mora biti određen, moguć i mora imati
novčanu vrijednost. Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu
predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta).(budući rod njive).
Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti
nebo). Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost, čak i one koje imaju za
predmet nečinjenje, podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija
novčani ekvivalent.

Klasifikacija obligacija (254-256)


S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne. Posebne obligacije sa facultas
alternativne.
Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac, mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i
nejednake).
Ako je kriterijum zaštita, mogu biti prirodne i civilne.
Alternative i facultas alternativaj je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno,
zajmoprimac treba da vrati pozajmicu, plati kamatu; prodavac da preda robu, obezbjedi prevoz i
ambalažu.Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama
gdje se gleda ko ima pravo izbora.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje
jedna činidba, ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo.Ovdje povjerilac ne može
tražiti više činidbi. Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa
traži nadoknada štete a on ponudi delikventa.
Jednostrane i dvostrane obligacija:
Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik, onda se naziva
jednostarnom-contractus unilateralis (zajam,poklon). Ako su obe ugovorne staranke međusobno i
povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki
ugovor,contractus bilateralis aequalic.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se
pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki.
Prirodne obligacije:
Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos), država svojim aparatom prinude pomaže
povjeriocu da ostvari svoja prava. One obligacije koje nemaju taj element zaštite, nazivaju se prirodne
obligacija. (obaveze između lica u istoj porodici, pod istim porodičnim starješinom, dug iz zajma koji
je zaključio sin oca koji je još živ, obaveze maloljetnika bez tutora). Današnje pravo tako tretira
zastarjeli dug,obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije.

Subjekti

Inter partes . intuitu personae (256-257)


Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje
erga omnes, dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između
stranaka-inter partes.
Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja,
umjesto jednog dužnika javlja se drugi). Međutim i,a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae.
(ugovor sa slikarem da naslika portret, umjetnikom da pjeva na koncertu,ponekad i ugovor o deliktu
vezan za određenu ličnost, kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku).

89
Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)
Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije, postoje neki izuzeci:
1. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. Porodični starješina
stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica.
2. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću, gdje paterfamilijas može odlučiti predaju
delikventa oštećenom
3. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa.
4. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju
5. Ugovori u koris i na štetu trećih lica. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će
isplatiti tuđi dug.
Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)
Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti, česta pojava.Porjeklo novac vodi od: onaj
ko donese hartiju od vrijednosti, potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. Moguća je
potreba da se izmjeni ličnost dužnika. (Petar koji mora na put nudi Marku, da njegovu obavezu
održavanja vrta izvrši brat)
Cesija je promjena povjerioca cessio, koju staro društvo nije dopuštalo, međutim porastom novčanih i
bankarskih špekulaciju, zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. Jedan od prvih načina je
novacija, sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem.Ovakav ugovor ne znači
prenos tražbine, već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi, pri čemu je potrebna saglasnost
dužnika. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je
stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i
prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini, pa i da traži naplatu).
U oba slučaja, presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. Posebnim ugovorom je ugovarano
između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe. Time
je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine.U 2 vj. Je omogućeno je da se ugovorom odredi
novo lice kao povjerilac, s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni.Bez obavještenja, postoji
rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom.Lice koje ustupa tražbinu je
cedent, a novi povjerilac cesionar. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. Expromissio je
zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog, naravno uz
saglasnost povjerioca.

Ugovori u korist i na teret trećih lica - (259-260)


Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim
(promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu(beneficijaru). Roditelj plati
učitelju za časove klavira za djete.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za
drugog. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi, djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim
ugovoralo posao.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan.U
klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae), čime se dobijao
imovinski interes i mogućnost pokretanja spora. Ako je ugovor u korist naslednika, bez ugovorne
kazne se postizala punovažnost, jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove
smrti.
Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili
učiniti nešto.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret. Ovdje važi :posao zaključen
između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime
jedno lice obeća posredovanje, pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne
uspije.Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može
naslediti i neki teret.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta
dekujusa.

Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)


Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili
podijeljeni i solidarni.

90
Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna
udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu,
svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. Čest
slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili
sadužnici dugova dekujusa.
Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo, svi za
jednog-jedan za sve, gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može zahtjevati cjeli iznos duga dok
ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja. A ako je više dužnika (pasivna
solidarnost) ,jedan može biti tužen za cijeli iznos. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to
ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. Pošto u solidarnim obligacijama , jedan od
sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih, postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom
(regres).
U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran
ugovorom. U potklasičnom periodu, povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je
svako odgovarao samo za svoj dio. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik
nesolventnosti jednog, prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos, koji se kasnije
međusobno reguliše između dužnika.
Adstipulatio - Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još
jednom licu, astipulatoru, da će mu učiniti isto. Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju, jer
astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug, ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno
potraživanje na bilo koji način ugasi, on nema pravo ništa zahtijevati. Kad je omogućeno zaključivanje
ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom.

Obezbjeđenje potraživanja
Lična obezbjeđenja - (261-262)
Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia, pignus,hypoteca postoje i metode za
obezbjeđenje . One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti
obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne
izvrši.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili
tuđi dug. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo, ugovorna kazna i kreditni
nalog.
Jemstvo -(262-263)
Kada neko, pored glavnog dužnika, garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo.Rimljani su
koristili termine sponsio,fideiussio,fidepromissio, prema obliku stipulacije. U današnjm pravu osobine
jemstva su: akcesornost, susidijarnost i pravo na regres. Akcesornost je slučaj kada jemčeva
obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se
prvo pokuša naplatiti obaveza od gl.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati
na „privilegiju redosleda“.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika.
Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki. Fidepromisio su
koristili peregrini.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda
jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto.Akcesornost nije
dozvoljavala da se dug naplati dva puta, ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl.dužnik. Fidejusia se
javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju, i prelazila je na naslednike. Nizom mjera
u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva. Bio je ograničen iznos po osobi, da lakovjerni ne
nastradaju, uveden je regres prema gl.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od
povjerioca da na njega prenesa tražbinu. Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine.Hadrijan je
naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu. Klasično pravo uvodi supsidijarnost:
fideiussio indemnitatis.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik
nije mogao ili nije platio. Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda,
jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu
koja je glasila na dvostruki iznos.Time se jemstvo znatno približilo današnjem.

91
Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)
Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako
osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku, čime oslobađa povjrioca dokazivanja da je
pretrpio štetu.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije, mogla je biti u novcu ili u
stvarima,fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata. Povjerilac je
morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne, koje se dužnik nije mogao
osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno.
Kreditni nalog -(263)
Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu, onda se takav nalogodavac
javlja kao garant. Ako treće lice ne vrati zajam, bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on
isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu,
međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa
jemcem.Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava.
Krivica i šteta
Vrste odgovornosti - (264)
Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. da je šteta nanjeta
protivpravnom radnjom,“. Da postoji uzročna veza između radnje i štete, 3. da je stvarno nastupila
šteta. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti. Načelo objektivne
odgovornosti je zastupljeno u starim pravima, ne postavlja se pitanje krivice. (Edip ispašta iako nije
znao da je ubio oca i oženio majku).
Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. Pitanje krivice i
štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko
je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih
strana.
Krivica, uračunjljivost i vinost - (264-265)
Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica. Krivica je
važan institut prava, čak se i jedna grana prava zove krivično pravo. U krivičnom pravu pitanje krivice
je subjektivno, često se poziovaju psihijatri, dok u građanskom pravu, pitanje krivice je objektivno,
procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim
obrascem.Pretpostavka krivice je uračunljivost. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni,
za njih odgovara drugo lice, dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob,životinja), paterfamilijas
može da ga oslobodi ako plati štetu.Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti,
krivice u užem smislu. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i
da li je to želeo ili bar pristajao na posledice.
Razvoj i stepeni krivice - (265-266)
Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete.Zakon 12 tablica je oslobađao
odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo
samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i
posledice.(rob nije stradao od guranja u rjeku već od vode).Napretkom pravne nauke, aktivnošću
pretora otkriven je čitav niz stepena krivice.
Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo,paljenje) U
ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje. Nehat je
slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao
drugi ljudi, ne posvećuje ni najmanju pažnju. Laki nehat ima dva oblika; culpa levis in concreto koji
nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima,ponašanje kada radi za
sebe.Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o
stvarima. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i
pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari,jedino ne ako je u
pitanju viša sila požar, zemljotres, poplava). U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim
da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju).
Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete, pojačano odgovara, a ako besplatno čini uslugu
odgovara za grubi nehat.Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin.
92
Slučaj i viša sila - (266-267)
Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete, bez volje dužnika.
(bjekstvo roba,životinje,oštećenje stvari od trećeg lica). Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna
okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti. To su prirodne katastrofe, rat, novi
zakon...Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile.
Šteta - (267)
Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima.Postoje dve vrste: materijalna,imovinska šteta i
neimovinska, nematerijalna (bol za izgubljenom osobom,gubitak ugleda i časti).
Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit.
Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive,povećanju pasive.(stvar uništena,advokat nije na vrijeme
poslao tužbu te je došlo do štete).
Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika. (ubijen rob koji je
trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe.
Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava
Opšti pogled - (267-269)
Obligaciono pravo, kao neposredni izraz prometa, najviše reaguje na promjene u privrednom životu.U
doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni, znalo se za zajam kao prijateljski gest.Zatvorena
kućna privreda je nije razvijala promet, razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i
verbalnom stipulacijom.Posledice insolventnosti su bile teške,dužnici su pretvarani u robove.Krivična
djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana, tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi,
neka je to zakon. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem, borba između patricija i plebejaca,
zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa, kamata na kamatu je zabranjena,
ukinuto je dužničko ropstvo. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja, pretor je odigrao
veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima, štitio žrtve novih poslovnih prilika. Klasično
pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava,čemu je doprineo razvoj trgovine,
dodir sa drugim narodima, uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na
verbalne, literarne, realne i konsensualne. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara
čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda, mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina
cijene. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje, što je posledica antifeudalne politike,
hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne
naplate, zabrana privatnih zatvora, zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva, kamate na
kamatu, iznuđivanje poklona, naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug.
Bona fides - (269-270)
U najstarijem periodu rimskog carstva, usled nedostatka pravnih normi, funkcionisao je mehanizam
prava zasnovan na dobroj volji, bona fides, mehanizam prinude je –prezir,bojkot,gubitak časti...Poslovi
između prijatelja zaključuju se bez strogih formi,rukovanje koje je i danas običaj, koje ne daje pravo
na tužbu putem suda.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova.Razvojem trgovine,
miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori, Akvilije Gal uvodi tužbu zbog
prevare. Sam pojam bona fides mijenja značenje, svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia
stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei).Prvi su više formalni, dpslednije se
primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. Tako se i tužbe
dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava,
sudija ima manju slobodu odlučivanja, vezan je uputstvima pretora.
O tzv. formalizmu rimskog prava - (270-272)
Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko.Ovo je tačno samo ako se
misli na najstarije rimsko pravo, ali ne i na klasično ili potklasično pravo. Formalizam starog ius
civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države.U obligacionom pravu važila
je svečana riječ. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju, Iz golog sporazuma
ne rađa se pravo na tužbu..Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti.Za
isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova.
Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova, trgovine sa stranim zemljama, strogost starih
poslova se ublažava, nastaju realni i koncesualni ugovori. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu
93
putem pretorske actio in factum, neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na
tužbu ali daju pravo na prigovor. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se
najvažniji ugovori kao npr prodaja, zakup, najam, ortakluk, ugovor o djelu, mandat. Uz minimum
forme zaključuju se realni kontrakti zajam, ostava, posluga, zaloga. Transakcije u kojima jedna strana
izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom.Tu su i neformalni
paktovi dodatni, pretorski, imperatorski. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija
riječ ili volja stranaka. U 2 vjeku, volja je suština ugovora, Papinijan piše da se treba držati više volje
nego riječi. Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. Danas je
obrnuto, ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde,
odobrenja, uvjerenja. U starom Rimu, kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za
sve formalnosti.

Posebni dio

Izvori obligacija -(273-274)

Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak
obligacionih odnosa“. Obligacije ne nastaju same od sebe. Potrebne su određene okolnosti, najčešće
vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti, koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj
će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na
različite načine djelilo izvore obligacija. U drugom vjeku n.e., javlja se dioba izvora na: kontrakte i
delikte (dvodioba ili biparticija). Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj, on je nagovjestio i
treću podjelu.
DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu
podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. Po ovoj podjeli Gaj
ističe da je to najvažnija podjela. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva
osnovna razloga:
• Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj, bezimeni ugovori se tek formiraju, kao i neki
oblici neformalnih sporazuma.
• Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja
koja izaziva prava i obaveze, za razliku od nedozvoljene, od delikata).
TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n.e., Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte,
delikte i različite druge izvore. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo, odnosno sa Institucijama,
postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo, već postklasična kompilacija. Novije literature obacuju
ovaj kriterijum, iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje, a
kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. On je čak
nagovjestio i četvrtu diobu, jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa
deliktima.
Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. Umjesto
ranije formulavije, kolega i pravnik Gaja, Pedije, dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost
volja. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje.
ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala, ali u Institucijama koje je
sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste:
• Oni koji nastaju iz ugovora,
• Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore,
• Koji nastaju iz delikata,
• Koji nastaju iz radnji nalik na delikte.

Kontrakti
94
Pojam ugovora -(274-276)
Contrahere–znači: stegnuti, sažeti, sakupiti, ujediniti, dogovoriti se. U osnovi je ideja o zajedničkom
preduzimanju, zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. Stara prava nemaju opšti
pojam ugovora (Sumeri,Vavilonci,Asirci), slično je i sa Egipatskim pravom. Grci su došli do saznanja
o SINALAGMI, rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu.
STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n.e. rimska pravna nauka se koleba između dva
osnovna shvatanja ugovora:
• Koje zastupa Labeon, po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum.
• Koje zastupa Gaj u Institucijama, ugovor je aktivnost, ćinidba u formi koju propisuje zakon, koja
stvara, mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog, jer
nastaje predajom stvari, kao i zajam).

KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum, saglasnost


volja. On je napisao da nema ugovora (što je tačno), niti obligacije (što nije tačno), koja u sebi ne
sadrži saglasnost volja. Pedije je učinio grešku, on je jedno otkriće, genijalno za jednu oblast
(saglasnost volja), htio da uopšti, da primjeni na sve obligacije. U delitima kao izorima obligacija
nema govora o nekoj saglasnosti volja, osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne
kompozicije).
Drugi v.n.e. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u
nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata, podjela stvari, pojam bestjelesnih stvari, nastanak
prvog pravnog sistema. To se dogodilo zbog intelektualnog napretka, promjene načina gledanja na
pravo, rađanje novih odnosa, naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti, zaštićena pakta,
mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. Formaizma je sve manje,
ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. I današnja nauka tako
def.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju, mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. Za ugovor
je potrebno, da saglasnost bude izražena u određenoj formi, i neophodno je da unaprijed bude
predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni , smatra se da ne
postoji kontrakt, već eventualno, pakt, iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi.

Zaključenje ugovora - (276-277)


Da bi se do saglasnosti volja došlo, potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne
elemente ugovora. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda), a druga treba da ga prihvati. Prihvat treba da
je u svemu saglasan sa ponudom, inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da
prihvati da bi nastao ugovor. Ako neko nudi određenu količinu, a druga stranka prihvata manju
količinu, smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine.
Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati, npr. Predmet i cijena
kod prodaje.
Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka,a bez
kojih on može da postoji(uslov,rok,troš.prevoza,gdje će roba biti isporučena).
Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje „bogovima“(ako
pobjedi u ratu, sazidaće hram), obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na
dužnost, obećanje sržavi.
Saglasnost se može postići i među odsutnim licima, putem pisama ili preko glasnika. Moguće je
zaključiti ugovor i preko punomoćnika, ali tada je stranka sam punomoćnik, s tim što je obavezan da
imovinske objekte prenese vlastodavcu. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost
neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac, onaj koji je dao novac,
iako je drugo lice predalo taj novac.

Zabluda - (277-278)
Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. Današnje pravo u te nedostatke ubraja
prinudu, prevaru i zabludu. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla.
Zabluda je slična prevari, ali postoji jedna važna razlika, kod zablude se ne postavlja pitanje krivice,

95
dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u
zabludi i to iskoristila. Postoje četiri tipa zabluda:
1. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne, a
postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“, jedno lice
misli na poklon,a drugo na zajam), ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi.
2. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom, misleći da ga sklapa sa
drugom (npr. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom, misleći da je čuveni
umjetnik, koji se slučajno zove isto).
3. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet,(npr.“Hoćeš li mi dati
Pamfilija (misli na konja)?“, „Hoću (misli na roba)“), ni ovde nema usaglašenosti volje.
4. Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. (npr. kada neko kupuje
šareno staklo misleći da je dragi kamen, ili bronzani prsten kao zlatni).
Ako se ustanovi zabluda, smatra se da nema ugovora. Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora
putem prigovora, a ako su obaveze već ispunjene, može tražiti povrat u pređešnje stanje.
Rok i uslov - (278-279)
Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv. modalitet. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u
dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. U starom pravu
prilikom zaključenja stipulacije, pa i prvobitnog neksuma, odmah nastaju poslijedice ugovora i stare
formule nepredviđaju modalitete. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. izmjene.
Rok – je buduća izvijesna činjenica, obično određeni vremenski interval. Ako je buduća činjenica
izvijesna, smatra se rokom, a ne uslovom (smrt nekog lica). Ako dejstvo ugovora počinje tek kada
istekne rok, onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po
proteku dvije godine od dana zaključivanja), a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije, onda je to
raskidni (rezolutivni) rok (npr.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog
punoljetstva,istekom roka prestaje obaveza).
Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. Ovde
umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. Uslov može biti odložan (npr.
kada paterfamilijas obeća sinu poklon, ako završi studij- ne postoji obligacija dok se ne ispuni uslov
ili raskidan (npr. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda, -
ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora, prava i obaveze se gase.

Klasifikacija kontrakata – (279-280)


Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu, bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se
zaključuje, tako imamo ugovore: verbalni, realni, literarni i konsesualni. Značaj forme u zaključenju
ugovora može biti dvoja:
• Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme)
• Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku, ali u slučaju
da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje).
VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi, zaključuju se svečanim rječima, a to su stipulacije i neke
njene varijante.
LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili,imali su izražen religijski karakter, jeedam
od njih je ekspensilacija.
REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari, oslobađaju se načela formalizma, tu spadaju: zajam,
ostava, posluga.
KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme, a to su: prodaja, najam ili zakup, ortakluk i
zastupništvo.
Današnje pravo smatra ugovorom i paktove, koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na
osnovu ovlaštenja i obaveza, a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. Imamo i ugovore tzv.
bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju, niti u bilo koji „imenovani“
ugovor, a po formi najbliži su realnim kontraktima, jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od
strane ugovornika.

96
Neksum - (280-281)
Neksum je posao starog prava, a suštinu mu nepoznajemo. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom
Rimu, imao je zelenaški karakter, dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo), a naročito je
pogađao plebejce. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma, pod njihovim pritiskom
ukinuto je dužničko ropstvo, a neksum je ostao lišen svoje svrhe. Postojala su mišljenja jednih da je
neksum opšti oblik obavezivanja, a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko
uzeo zajam.
Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum,najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu
samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. Neksum je bio
posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe, da bi nešto dobio od povjerioca,čime bi spasio sebe
i porodicu od gladi. Tek kasnije, on postaje kreditni posao, daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je
primio (poslije žetve ili berbe), a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. Objašnjenje za poslove
kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda, jeste: bjeda i glad. Forma maljnicipacije je potrebna
kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana, sama ličnost je predmet ovog
ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača.
Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac, ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug, mogao bez
intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. ON JE UZEO ROBU KOJU JE
KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g.s.e. kada su Pantelije i
Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko ropstvo, a dužnik svečano obećava da će određeni broj
radnih dana svom povjeriocu. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije
prava, već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi, porast bogatstva i smanjenje
bijede.
Verbalni kontrakti
Opšti pogled - (281)
Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori, Rim je volio više da recituje recitacije. Ta razlika izmđu
Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji
materijal na Istoku, na kome se pisalo (glina).Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je
odgovaralo svečano izgovaranje riječi, nego pisani ugovr, razlog je zaostalost,sujevjerje i vjerovanje.
U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi, dužnik mora da odgovori propisanom
formulom. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA.
Stipulacija – znači: čvrst dogovor, tvrda vjera - (281-283)
Stipulacija je verbalni, apstraktni kontrakt. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li;
obećavam; časti ti; časti mi; zaklinješ li se čašću; zaklinjem se;“.
Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza, mogla je dati zakonski oblik i
zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. Naročito je pogodna za zajam, s tim da se za
kamatu upotrebljavala nova stipulacija. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije,
jednom bi kupac obećao cijenu, a drugom prodavac robu. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i
Justinijanovim Institucijama, gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora,zaključenje preko
trećih lica,govori poslovno nesposobnih subjekata itd. Stipulisati danas znači dogovoriti.
Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom
jeziku, a ne samo na latinskom. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. U
postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno, mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih
obje strane razumiju.
Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci, sama rječ je obavezivala iz straha od
njenog magijskog djelovanja. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ.
Uticaj religije je slabio, pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ, pa su počeli pribjegavati načinima
koji obezbjeđuju dokazivanje. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete, napisano ostaje. Pisani dokument
uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. Vremenom je dokument postao srž posla, a usmena
formula nije izgovarana. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt.
Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. Iz same stipulacije se ne vidi
zašto je dužnik obavezan, šta je osnov njegove obligacije, njegova obaveza može biti dug iz zajma,

97
poklon, miraz itd. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena, pa se stoga ugovori više
ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju, koje računaju na uticaj religije, javnog mjenja i
cenzora. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. Dobre- široka upotreba ovog ugovora, Loše-
siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr. Za zajam i prije nego što dobiju novac, a zelenaš mu taj
novac i nedonese, pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. Zelenaš
ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika, ukoliko nevraća „dug“. Kasnije
su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela. Prigovor da novac nije
odbrojan, podizao je dužnik,ako ga pvjerilav tuži i time zauvjek odbija tužbu, a kverela je služila da se
utvrdi činjenica da novac nije prebrojan, time je stipulacija postala kauzalna.Stipulacija je služila svim
stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna.
Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. Dosta rano se prestalo sa
postupkom polaganja opklade, što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora. Ako je
stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu), u njoj se navodi pravni
osnov duga (zajam,prodaja itd.), a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će
osuditi tuženog.

Ostali verbalni ugovori – (283)


U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio, iusiurandum liberti i praediatura.
Dotis dictio – je svečano obećanje miraza, koje daje žena ili njen porodični starješina, obično
se zaključuje uz vjeridbu, ali može i kasnije.
Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika, je svečano obećanje oslobođenika kojim se
obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona.
Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku
izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar, platiti iznos opklade.

Pisani ugovori (literarni kontrakti)


Pojam i značaj - (284)
Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja.
Latinsko litteris: literalni, a ranije se koristio termin pismeni ugovor, danas se kritikuje, jer rječ
„pismen“ znači nešto drugo, mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru, zato se danas
koristi termin: PISANI UGOVOR.
Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima, međutim i oni su s vremenom prešli na
pisane ugovore, jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora, kao i dokazivanje u
slučaju spora. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris.
Postoji jedan posao starog prava, zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. Kasnije su preuzeta
još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. Između starih i novih oblika postoji razlika.
Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi, a ostali oblici su poslijedica težnje da se
obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora.

Ekspensilacija - (284-285)
Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. Podatke o ovoj vrsti ugovora
nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu. Iz Gajevih Institucija se može
zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga, jednu, u kojoj su bilježili dnevne
novčane transakcije, hronološki,bilo je riječ o prihodima i rashodima, a u drugoj su prepisivali neke od
ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda,a isplaćeno u rashode. Pisani ugovor ekspensilacije
nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i
kome je isplaćeno, to je apstraktni upis. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt
upisivanja, i to rukom samog povjerioca, stvoriti obavezu za drugu stranu. Postoji objašnjenje da se
ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi, pa se rizikovalo prokletstvo bogova, ako bi povjerilac bez
isplate unio bilješke o dugu, a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces. Od kraja republike
povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz, o čemu

98
svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima, kao i stipulacija, što je
omogućavao njen apstraktni oblik. Rađa se jednostrana obaveza, koja uvjek glasi na sumu novca i koja
je zaštićena.

Ostali pisani ugovori - (285)


Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. Sabijanci su dopuštali da se kao
dužnik može pojaviti i stranac, a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. Dva grčka ugovora su se
proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata, kao ustanove ius gentium-a. To su
shirographum i syngrapha.
Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik, navodeći sumu koju je dužan, ali ne i
pravni osnov po kome duguje. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. Povjerilac iz
ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac, što se zadržalo i danas.
Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice , pisar ili bankar, u kome se navodi
ko,kome i koliko duguje, takođe apstraktno, bez pravnog osnova. Po pravilu je sastavljen u više
primjeraka, tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora.

Realni kontrakti
Pojam i vrste - (285-286)
Kada Gaj kaže: putem stvari, odnosno putem predajom stvari,nastajeobligacija, on nigdje ne pominje
sporazum. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. Volja stranaka postepeno dolazi u
prvi plan kod realnih ugovora. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam. Zajam postaje zaštićen putem
ideje neosnovanog obogaćenja, tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari
pređu u tuđu imovinu, a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). Sporazum o zajmu ili
posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru, koji ne daje pravo na tužbu.
Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. U drugom v.prije n.e.
i zajam dobija sankciju. Kada nabraja realne kontrakte, Gaj pominje samo zajam, kasnije navodi još
ostavu i poslugu. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor, on i kaže:
„Predajom stvari, nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. Posluga i ostava u tom vremenu su od
manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova.

Zajam ( fenus i mutui datio) - (286-289)


Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj, a
ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. Zajam je nalik na poslugu, jer i ovde neko
nešto dobija što može da koristi. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima
zajmoprimac slobodno raspolaže. Zajam se odnosi na potrošne stavri , a posluga na nepotrošne.
Posluga je uvijek dobročin posao, prijateljska usluga bez naknade, a zajam može biti i sa naknadom.
Postoje dva ugovora, koja nosa različita imena: fenus i mutui datio.
Fenus – je zajam sa kamatom, najčešće zelenaški posao, dok je mutui datio – prijateljska usluga, bez
naknade, a u starom pravu i bez sankcije. Ugovori nisu mogli imati isti pojam jer je zelenaški,kamatni
zajam vodio u propast, u dužničko ropstvo, a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti.
Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje, što je još više produbljivalo jaz između dva posla.
Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija,ekspencilacija i
neksum.
Kako je mutuum dobio zaštitu –
Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. Prijatelj, srodnik daju novac ili druge
stvari na zajam, ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. Računa se na riječ, tada je bili teško
zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti
lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. Sredstvo koje je poslužilo
u tu svrhu bile su kondikcije. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Kasnije se
stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama, sa svojim posebnim pravnim režimom.
Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego
(mutuum). Zajam je imao neke specifičnosti, jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“
99
tako da se kao stranka u poslu pojavljuje, zastupno lice. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila
materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije
imovine je je došlo do obogaćenja, a to je vlastodavac. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite
jeste i načela besplatnost zajma. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu.
Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije, to se pravilo zadržalo do kraja.
Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. Francuska teorija je smatrala da se kao
zajam javljaju potrošne stvari. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. Zajam se uzima radi
potrošnje. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ, ali se posluga naziva
upotrebni zajam, zajam upotrebe, a ovaj potrošni zajam.
Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana, donijeta u prvom vijeku n.e. da lica alieni iuris
uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. Dobila je ime po nekom Macedonu, koji je uzeo velike
zajmove, pa je, pritisnut od povjerioca da vrati dug, ubio svog oca. Zajmoprimac stiče svojinu
predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju
naziva: zove se zajam (mutuum), zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). Ali ovo
objašnjenje nije prihvaćeno. Riječ se povezuje sa uzajamnošću,solidarnošću,kao što je slučaj u našem
jeziku.
Kamate – kamate su cijene zajma, naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao
dužniku. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Bilo da zajam uzima siromah u
nevolji, čovjek koji treba da plati porez,sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe, u to vrijeme se
zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom.
Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. Kamata je uzimana zato što je onaj
koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva, a onaj kome je zajam nužan, morao je to da prihvati. U
krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Definicija
kapitala je „novac koji se oplođuje“. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na
jednu dvanaestinu, vjerovatno mjesečno, jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu, dozvoljeni
interes bio 100% godišnje. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća, kada se
ambar isprazni, a vraćao poslije žetve ili berbe, tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan,
ne pretjerano visok iznos. U koliko se uopšte vrati, a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo.
Zajam i kamate, neksum, dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u
vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu
mogli da otplate,jer su ih ratovi odvajali od polja,pa su postajali robovi. Sukobi oko dugovo
ugrožavali su opstanak države. Kao poslijedica ove borbe, a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi
uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva, neksum,pa i smanjenje kamatne stope. Bilo je i pokušaja da se
kamata potpuno ukune, jer je ona više nanijela štete nego koristi. Povjerioci ili nisu htjeli da daju
zajmove, ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. Postojalo je još jedno ograničenje -
zabrana antocizma. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu, na
koju se naplaćuju nove kamte. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo, a Justinijan je potvrđuje.
Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%. U klasično dobo stopa se kretala
između 6 i 12% godišnje. Justinijan je donio nove propise,odredio je intersenu stopu na 6%,za zajam
trgovcima dozvoljeno je 8%,a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%.
Latinska riječ usura koja označava kamate, u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. Kada
su prilike počele iskazivati kredit, a samim tim i kamate,nađena je nova riječ:interesse (naknada
štete). Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno,već je bila potrebna posebna stipulacija.
Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma, izuzetak su zajam
hrane i pomorski zajam.
Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda, bio je to zajam sa elementima osiguranja.
Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine. On je bio obavezan da ga vrati
samo pod uslovom da se putovanje srećno završi. U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret
(bura,gusarski napad), nije bio obavezan da vrati zajam i kamate. Zato što je nosio veći rizik,bio je
praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja, a u Justinijanovom zakonodavstvu
12%,dvostruko više nego obični zajam.

100
Posluga (commodatum) - (289-290)
Posluga je realni kontrakt, kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj
(komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. Predmet
ugovora je nepotrošna stvar. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu,da bi se
napravio utisak(npr.kada neko izloži egzotične plodove,skupe mirise,strana pića,pa to sve vrate kada
posjeta prođe). I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. Ako neko upotrijebi bočicu prfema
,skupog falerskog vina da bi je pokazao,onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše,
već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti. Posluga je najprije prijateljska usluga, bez
pravane sankcije, osim eventualno tužbe zbog prevare. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je
zaključena u obliku fiducije. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte, ali je pominje
kada govori o tužbama,izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom
stvari.
Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje. Bitno obilježje
posluge je besplatnost. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup, a ne posluga. Ugovor se
zaključuje iu interesu poslugoprimca, ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga. To
će biti slučaj kada neko odlazi na daleki put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi.
Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm, ili u skladu sa prirodom stavari.
Ukoliko prekorači ove granice, čini krađu upotrbe (npr.odjaše dalje nego što je dogovoreno, ili rasnog
trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. Jedino na
odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno
blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu,
a u postklasičnom pravu još i za teški nehat, ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole
sve životinje poslugoprimca,odgovaraće za štetu. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. Ako
smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju , nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog
održavanja. Ali vanredni troškovi (opravke, liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika.

Ostava (depositum) - (290-292)


Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje
neku stvar, a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev
deponenta vratiti. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari. Ovaj ugovor je besplatan i realan. Neki
vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu. Zakon
12 tablica predviđa poseban delikt, kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati.
Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju, sa određenim pravima i obavezama, sa
svojim tužbama, već samo delikt, neka vrsta krađe. U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom
terenu. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt, sa posebnim tužbama. Depozit se zaključuje
ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum, žito u
skladište), ako neko odlazi na put. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i
progona, kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje,dok se ne vrate,
kada prođe nevolja.
Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor,njegovo bitno obilježje je besplatnost. Nije imao
pravne poslijedice, bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. Prava i obaveze
nastaju tek kada deponent preda stvar. Predmet ugovora je pokretna stvar, koja nemora biti u svojini
deponenta,može neko ko već čuva tuđu stvar,da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju,zato što je
primoran da biježi. Depozitar nema državninu stvari. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na
zahtijev ili po isteku roka vrati. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom,ali ako ništa nije
predviđeno ,on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. Kasnije je njegova odgovornost
proširena i na teški nehat. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju,jer čuvanjem čini inače
uslugu iz koje nema nikakve koristi. Nije ovlašten da stvar upotrbljava ,inače rizikuje odgovornost
zbog „krađe upotrebe“, ne snosi nikakve troškove,pa ni redovne za čuvanje stvari. Ako depozitar
odbije da vrati stvar,ako je ošteti ili koristi, deponent ima pravo da podigne tužbu tz.actio depositi
directa. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva,ostavoprimac je osuđen i na gubitak
časti (infamia). Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari, u prvom
redu nužne i korisne troškove. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu

101
obligaciju.
Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom, to
su: depositum irregulare, depostium miserabile i sequestratio.
Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari. Stvar koja je predme
posla postaje svojina depozitara, on je može upotrebljavati, ali će, kad istekne rok ili na zahtjev
deponenta, vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr.daje novac bankaru na čuvanje, žito vlasniku
skladišta, itd.).
Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja
se zaključivala pod posebnim okolnostima. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom, poplava. požar,
politički progoni), ostavio stvari na čuvanje, onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar
iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. Zato je depozitar, koji odbije da vrati povjerene stavri i
odriče postojanje ugovora, osuđen na dvostruki iznos. Osim toga postojao je infaman,tj. Gubio je čast.
Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor, povjeri na
čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom, s tim
da je da onom ko ispuni određeni uslov,što biva povodom opklade. Posebnost pravnog režima sastoji
se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao
državinsku zaštitu, a to je bilo neophodno. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost
deponenta dok se spor ne okonča, ili uslov ne ispuni.
Fiducija i pignus - (292)
U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). Iako ova dva
pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove.

Konsesualni kontrakti
Opšti pogled - (292-293)
Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. Kod njih se ne zahtjeva
nikakva forma,niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo
(foram ad probationem). Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj
itd., a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd. Konsesualni, neformalni
ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava. Oni su
dokaz.koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. To su bili ugovori koji predstavljaju
najvažnije transakcije svakog pravnog sistema,a oni su: emptio-vendito (prodaja), location-conductio
(najam,zakup i ugovor o djelu), societas (ortakluk), i mandatum (zastupništvo). Dodajmo ovome
zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte. Osnovni razlog za nastajanje ovih
ugovor je razvoj prometa. Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o
bitnim elementima, bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno,konkludentnom
radnjom, pismom.

Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)


Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu
neku stvar, a kupac da će za to platiti određenu cijenu. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog
prava. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao
određenu transakciju , nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. Zaključivane su dvije stipulacije, ili
jedna stipulacija za robu, a ekspensilacija za cijenu. Postoji više pretpostavki o tome kako je
neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor,
neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. Drugi korijen konsesualne prodaje
vide u dvostrukoj stipulaciji. Smanjenjem formalizma, verbalna stipulacija se pretvara u neformalni
ugovor, ali se zadržao dvostruki naziv, jer se, ranije, jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati
cijenu,a drugom prodavac da preda stvar. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala
neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika, ali nije bila pravom sankcionisana. Krajem
republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor ,zaštićen posebnim tužbama, kojima se zahtjeva
naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. Zaključujući ugovor,
često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Ona je služila kao znak da je
102
ugovor zaključen, ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Ako kupac
odustane, gubi kaparu, a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos. Kapara postaje
kazna za ugovornu nevjernu stranku.
Bitni elementi ugovora - bitni elementi prodaje su predmet i cijena.
Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Rimski pravnici smatraju da
se i bestjelesne stvari mogu prodati, a danas je to sporno. Predmet može biti nepokretna ili pokretna
stvar. Može se pradati,što se često dešava, stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. U
tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive
ili ulov ribe). Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. Kupvina stvari kojima se
nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu,mjerici) za neku stvar koja će tek nastati. U
pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu,istinita,određena i u nekim
slučajevima pravična. Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati
da je zaključena trampa. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. Kada se kaže da cijena treba da
bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena,da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza
koje se možda krije poklon. Cijena mora da bude i određena.
Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv
razvoj. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na
intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja.
Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi
osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem
vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). Tako je nastao institut laesio
enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine).
Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor, a uz to još i kauzalan. Tek kada
neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke.
Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu, onako kako je ugovoreno: odmah ili
kasnije,odjednom ili u nekoliko rata. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice
prodavca prije nego što je ovaj preda, rizik je na kupcu. To pravilo je dosta čudno i odudara od
opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što
prije preuzme stvar). Obaveza prodavca je da preda stvar. Iz nekih razliga on nije morao da prenese
svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare,već
praestare. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste
rzultate kao da je prenosio svojinu.
Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke nedostatke. Pod
pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo, službenost) ili, što je još gore, na slučaj
da stvar nije njegova tačka. Ako neko proda tuđu stvar, pa pravi vlasnik podigne rei vindication i
oduzme kupcu, kaže se da je stvar evincirana, da postoji evikcija. Ukoliko se pojavi treće ilice i
uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom, prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od
evikcije). Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje, a ovaj će ili preuzeti spor na
sebe ili će mu pomagati u parnici. Ukoliko stvar bude oduzeta, kupac može posebnom tužbom tražiti
povraćaj dvostruke cijene.
Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena, bila regulisana na
uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. Još u vrijeme Zakona 12 tablica
mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. Dosta
često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. Kurulski edili
su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje
pločicu sa nabrojanim manama. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za
fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. Zatim, da su nevidljivi,
osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. Ako se otkrije nedostatak kupac
može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone, ukoliko je to moguće. Osim toga kupac
može da zahtjeva smanjenje cijene, srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. I na kraju
može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom. Danas se nedostaci zbog kojih je
moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane.
Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava, ima različite

103
oblike. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo
ugovora. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi
stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje
ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine
ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Ovo je bio način da se privoli na prodaju
kolebljiv prodavac. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi
da proda stvar najprije njemu ponudi.

Locatio – conductio (zakup ili najam) - (296-299)


Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri, danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari, o
najmu radne snage i o djelu. Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu
snagu gledano kao na neku vrstu roba. Dosta rano se javi zakup stvari, naročito zemlje, ali su i razni
oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. Do klasičnog perioda nose isti
naziv. Locatio – conductio, a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei
(ugovor o zakupu stvari), Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio –
conductio operas faciendi (ugovor o djelu). Sva tri su ugovora bonae fidei, zaštićeni sa actio locati i
actio conducti.

Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana
(zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar, a druga (zakupac) da za to plati
određenu naknadu. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što jedna stranka predaje stvar (locare-
smjestiti, dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). U Rimu se rano javio zakup
zemljišta za obrađivanje, koji koriste ne samo siromasi, već nobili. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali
čitave zgrade u zakup, da bi izdvali stanove u podzakup. Zakupljivane su i lađe, alati i stoka za obradu
zemlje. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone.
Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. Stvar
mora biti nepotrošna. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati
stvar.
Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. Zakupnina je morala biti ozbiljna, određena i
novčana. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad, prema klasičnom pravu to bi prije bio
bezimeni kontrakt, ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. Ako nije ugovoren rok i
jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele, pod uslovom da nenasu neku štetu. Ukoliko
protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor, i obe stranke ništa ne preduzimaju, smatra se da
je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. Ako zakupac ne plaća zakupninu,
naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u
stan. Otkaz bez najave, pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce,
odnosno sirotinju. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju
zaštitu. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo.
Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage
potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu, a drugo
(conductor) da će za to platiti naknadu (merces). Predmet ugovora su operaje (rad), otuda i njegov
naziv. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage.
Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. Bitni
elementi ugovora su rad, tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. Obično se ugovarao iznos
dana koje lokator duguje, a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno'', ili za svaku vremensku
jedinicu (dnevno, mjesečno). Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. Ukoliko se iz nekoliko
razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na
raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. Građani koji iole
drže do sebe zaključivali su, ne ugovor o najmu, već mandat, koji je u načelu besplatan.
Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se
konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao, a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu
naknadu. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla, ne samo rad, već rezultat
rada, da sagradi kuću, sašije tuniku, i dr. Postoji i zanimljiva terminološka razlika, tamo se onaj koji
104
radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu), a ovde je lokator onaj koji naručuje posao, a
konduktor onaj koji radi. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu
radne snage. Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama, čak može koristiti rad svojih
robova za poslove niže vrste. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. Odgovarao je ne samo
kao bonus pater familias, već i za nestručnost (inperitia), a ako je dio posla prepustio drugima, onda i
za pogrešan izbor. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more, što je bio čest slučaj u vrijeme
procvata trgovine, podlijegao je posebnim pravilima. Ako je zbog neke nevolje (bura, napad pirata),
kapetan broda bude prinuđen da dio tereta baci, kako bi spasio brod i ostali teret, vrijednost žrtvovane
robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta, srazmjerno vrijednosti broda, odnosno tovara
koji je spašen. To je načelo opšte havarije. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa
ostrva Rodosa o izbačenim stvarima).

Societas (ortakluk) - (299-301)


Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke
imovinske dobiti. Uobičajni naziv je ortakluk. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin:
privredno udruživanje građana. Ortkluk nije svako udruženje. Bitno obilježje ortakluka je namjera
da se ostvari dobit. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk, iako ga Gaj tako posmatra, jer su u
njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge.
Konzorcium je zajednica života i rada,a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi.
Ortakluk je rana pojava pravne istorije. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj, gdje se zove „koinonia“.
Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade, a sredstva pojedinaca nisu dovoljna,oni su se
udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima,bankarima,zakupcima poreza i javnih
radova,trgovcima na veliko,zantlijama, prodavcima). Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu.
Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i
javnih radova (publikanti). Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva
u Rimu. Kako je državni aparat bio mali, nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih
radova (izgradnja puteva,javnih građevina,itd.),grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati
procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije,oblasti ili grada,a zatim bi za svoj džep, što znači
veoma revnosno, utjerivali porez od obveznika. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu, pa bi
svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao. Razlika između ugovorene cijene i
stvarnih troškovo predstavljala je dobit, koju su djelili na osnovu ugovra.
Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da
otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno
obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje,pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk
u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove.
Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. To može biti novac, neke druge stvari
(prostorije,alati,materijal) ili rad. Danšnji ulog je ptent ili licenca.
Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Ako postoji više ortaka, ne zanači da
su odnosi unutar ortakluka multilteralni. Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka. Grci su
ortake nazivali ortaci kao braća.što je preuzelo i rimsko pravo. Zato što se4 zasniva na posebnom
povjerenju. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk. U koliko ostli prihvate
naslijednika kao ortaka,smatra se da je zaključen nov ugovor.
Dobit – se dijeli prema ugovoru. U koliko nije ništa ugovoreno,onda je moguće primjeniti
načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo
drugo pravilo,jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća. Ugovorom se ne može
isključiti neki ortak iz dobiti,jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve
životinje udruže da zajedno love, pa je svu lovinu uzeo lav). Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka.
Ortkluk prestaje istekom roka,završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka, kao i
jednostranim otkazom. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme, tj. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku.
Tužba se zvala actio pro socio. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi, pored imovinske izricana je i
moralna osuda,jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja. Postupak je imao i
nekeprednosti za osuđenog. U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja,osuđenom se morao ostaviti
jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae
105
(da plati koliko može).

Mandatum (ugovor o zastupništvu) - (301-302)


Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar,zastupnik), obavezuje da će u
svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički
posao. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik
zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun,a rimski u svoje ime ali za tuđ račun. Ta je razlika
poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar, on je
stranka u tom poslu, zato se kaže u svoje ime,ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca
„radi za tuđi račun“). Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove, a
rimsko još i na fizičke,materijalne akte. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema
najmu radne snage,pa su sve finije poslove svrstali u mandat, što je u suštini protivno njegovoj prirodi.
Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje.
Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam,a slab promet nije time
bio ugrožen, kasnije su mijenjali svoj stav. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili
sina, jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt, kao neka vrsta produžene ruke porodičnog
stariješine. Takav je bio slučaj sa zajmom, gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične
poslove. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“.
Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima, gdje se javljaju kognitor i prokurator.
Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu, i to u prisustvu
protivne strane. Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese,u
prvom redu na sudu.
Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao.
Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega), može biti i u
interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti), a može biti i u interesu nekog
trećeg (da daje časove njegovom sinu, da opravi tuđu kuću). Neće postojati mandat ako je posao
isključivo u interseu mandatara, osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. Ako je posao koji
se nalaže samo u interesu zastupnika, smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi,kako bi u
Rimu prodao i zaradio). U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je
dobio od mandatara. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu,jer nije imao koristi
od posla. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara,počela se
pooštravati i odgovornost mandatara, tako da je na kraju proširena na levis in abstracto.
Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora. Ugvaranja
naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim
licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast). Neko vrijeme je zakonom zabranjeno
advokatima da uzimaju honorare. Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate,ljekare i
druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz
mandata već posebnom tužbom. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu.
Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar,a grublji su
predmet ugovora o dijelu,kod koga se plaća merses. Iako je mandat u načelu besplatan , zastupnik će
imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu, troškove puta) i
to putem action mandate contario. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog,
jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja.

Bezimeni kontrakti - (302-304)


Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju, ni u zajam, niti u bilo koji postojeći „imenovani“
ugovor. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni, neimenovani ugovori. Ovdje bi spadao dogovor po kome
će jedno lice davati časove stranog jezika, a ovo će mu održavati vrt, ili sporazum prevozioca da
stolaru preveze neku robu, a on da mu napravi deo namještaja. Dug je bio put kojim su bezimeni
kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora. Od kada su nastale ove institucije, počela se upotrbljavati
tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja
jedna stranka izvršila svoju obavezu, a druga odbija da ispuni svoje obećanje. Tada je onaj koji je
ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. Ovi ugovori nisu imali karakter
106
kontrakta koji obavezuje.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju
činidbu. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. Činjenica koja je
navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost,
da ugovorna vijerna strana,kada ispuni svoju činidbu,dik druga još nije izvršila svoju, traži raskid
ugovora i povraćaj onog što je dala. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje:
smatralo se da se stranka pokajala). Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte, jer i kod ovih sam
sporazum ne obavezuje, potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. Zato ih neki nazivaju
''neimenovani realni kontrakt'', za razliku od ''imenovanih''. U imenovanim realnim ugovorima postoji
tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome
što istu stvar (posluga, ostava, zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam, neredovni depozit) treba
da vrati. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze, osim što jedna
drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju, stiče osnov da zahtjeva od druge
ispunjenje njene obaveze. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri
grupe. Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo
stvarno pravo da bi i ti meni dao, zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio), facio ut des (činim
ti da bi mi dao), i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). Najvažniji bezimeni kontrakti su:
permutation (trampa, razmjena) aestimatum i precarium.

Permutatio (trampa, razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar, a
druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. Ali postoje
razlike: kupoprodaja je konsensualna, a trampa realna, prodajom se ne prenosi svojina, a trampom se
prenosi, i trampa, za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''.
Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo, kojim
trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda, s tim da se neprodato vrati, a za svaki prodati
komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine
robe od prizvođača ili trgovca na veliko, jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. Ovim ugovorom je
uklanjan taj rizik.
Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias,
kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom, tako da je u svako doba može uzeti
natrag, a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. da mu radi na imanju određeni broj
dana). To je stara ustanova, često korištena u odnosima patrona i klijenata, a puni zamah dobila u
vrijeme feudalizacije carstva. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. Razlika je u tome što se posluga
ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar.

Pacta (304-305)
Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta
vestita) i bez zaštite (pacta nuda). Pactum potiče od pax (mir). Riječ pakt znači neko rješavanje
sukoba, nagodbi. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica, ako neko osakati drugog, pa se ne
nagode neka se primjeni talion. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. Prvi je formalan, a
drugi neformalan, onaj je zaštićen, a ovaj nezaštićen. Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost
sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. Tokom vremena su
neformalni sporazumi dobili zaštitu. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji
mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na
prigovor. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju, ali daje pravo na prigovor. Prodorom
konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu, to su pretorski paktovi. U vrijeme carstva i
imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore, koji su ranije zaključivani u
određenoj formi. To su zakonski ili imperatorski paktovi. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih
sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i
pakta. Razlika se zadržala nešto zbog tradicije, a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni.
Kontrakti imaju svoje posebne tužbe, što nije slučaj sa paktovima. Postoje tri vrste zaštićenih
neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta), pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski
(pacta legitima).

107
Dodatni neformalni sporazum – (305)
Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. Takav
sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma, o plaćanju cijene u nekoliko rata kod
kupoprodaje, o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su
nazivali dodatnim. Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor, da
li otežava položaj dužnika ili ga olakšava, da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili
poslije izvjesnog vremena, naknadno. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio
zaštitu putem prigovora. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika, dobili su zaštitu tek krajem
klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti.

Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)


U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim
sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama.
1. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu, s jedne strane, i neki
građanin s druge strane, kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. Time stranke spor povjeravaju
nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o
tome da će na ovaj način riješiti spor. Taj njihov sporazum se zove kompromis, i on je tek u vrijeme
carstva dobio zaštitu, postavši jedan od zakonskih paktova. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu
arbitra, pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom.
2. Receptum nautarum, cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda, krčme
ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. Ako roba ili konji pretrpe štetu
ili nestanu, odgovaraju ova lica, čak i kada nije dokazana njihova krivica. Jedino ne odgovaraju za
štetu nastalu višom silom. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv
gostioničara, vlasnika štale ili broda.
3. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog
postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti
određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. A može se odnositi i na dugovanje
klijenta iz ugovora, koji još nije zaključen. Time se pojačava kredit ovog lica, jer će njegov povjerilac,
kao neku vrstu garanta imati samog bankara. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da
isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu, i to
jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia.
4. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj
ili tuđi dug. Suština posla naročito u prvo vrijeme, bilo je određivanje roka, jer stare transakcije
ostavljaju po strani rok (stipulacija, neksum, ekspensilacija) za to bi možda, bilo ispravnije ovaj pakt
nazvati ustanovljenje roka. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg
duga.
5. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju
da će spor riješiti zakletvom. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. Povjerilac ili
vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje, ili da je stvar njegova.

Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)


Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. Za ove slučajeve se
smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže
na osnovu zakona), a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani
na zakonu). Postoje tri ovakva pakta: kompromis, sporazum o mirazu i poklon.
Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora,
već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum
arbitri. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije.
Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta, nije obavezivalo. Tek je u petom
vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza daje pravo na tužbu.
Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da
će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao
što su isplata ili oproštaj nečijeg duga, ustupanje tužbine itd. Poklon se rađa jednostranim obligacionim
108
odnosom, u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. Kod mnogih naroda poklon je igrao
veliku ulogu. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor
obligacija. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. Oni služe razmjeni ali i sticanju
ugleda. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. To je najprije Cincijev
zakon iz 2004. godine stare ere. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. Drugim licima je
dozvolio samo poklone do određene vrijednosti, jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da
primaju i veće poklone. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon, zabranio je davanje poklona
magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. U klasičnom pravu
uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. To su nametnuli učeni pravnici,
vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je
tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika
obavezuje. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna, ne samo pismena forma, nego je takav ugovor
morao biti registrovan.

Kvazikontrakti
Pojam (308-309)
Približno se prevodi kao nalik, nepravi, tobožnji, dakle: nepravi, tobožnji ugovor. Rimski pravnici
nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. Gaj i dr. Pravnici kažu da „kao iz
ugovora, tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je
pojam tobožnji ugovor. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje, klasični pravnici su smatrali da
time nestaje obligacija koja spada u kontrakte, to realne, jer se obaveza rađa iz predaje stvari. Od kada
je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja, isplata nedugovanog se nije mogla
ubrojiti u kontrakte, jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. Za isplatu nedugovanog kažu da je
„nepravi“ zajam, neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom,slučajnu smješu stvari
sa ortaklukom. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje,
neovlašteno obavljanje tuđih poslova, slučajna imovinska zajednica, tutorstvo i legati koji stvaraju
obligacije.

Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)


Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. Osnovni razlog za uvođenje
ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni
formalizam i apstraktnost. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim
slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem, a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi,
koje se temelje na svojini, na formalističkom kontraktu i na ograničenom broju delikta.
Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. To
je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. Ako su zadovoljni zahtjevi forme, mancipacije i
''ustupanje na sudu'' prenose svojinu, bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr.
nesuđeni tast budućem zetu da miraz, a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu
se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo
odgovornost za ovaj delikt, mogao je zet da odgovara. Ali to nije uvijek slučaj, kod tradicije se
zahtjeva iusa causa, al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. Prenos svojine će biti
definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu
imovinu i ne može podići svojinsku tužbu.
Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. U načelu se ne može podići
svojinska tužba za sumu novca, osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi, koja će biti donijeta
na raspravu. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam, a ne
putem actio in rem.
Postoji još jedan razlog. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova, ali takvu kauzu javni
109
poredak ne priznaje. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog,
''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa).
Da bi popunili ovu prazninu, dva zakona, Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i
Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. Prvobitno njegov domen primjene
bio je dosta ograničen.
Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu, ali je taj prelazak
neopravdan, bez valjanog osnova. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. Ako je još uvijek stvar
njegova, nema bogaćenja. Zato se kaže: ko može da vindicira, ne može da kondicira i obrnuto.
Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. Neki su zaključivali da je koren ideje
neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi, misleći
da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam, da postoji kvazi-zajam (quasi ex
mutuo).2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj
imovini, pa je to pravilo primljeno na mutui datio.

Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog, davanje


stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu.
1. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu
stvar, misleći da je dužan, a dug ne postoji.
2. Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. Neispunjen
osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu, a druga odbije
da ispuni ono što je obećala.
3. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na
povraćaj isplaćenog, iako osnov postoji, jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi
moralu. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio, a ne onog koji je dao. Ima poslova
koji su obostrano nemoralni, kao što je sporazum sa prostitutkom. U tom slučaju niko nema pravo na
povraćaj.

Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)


Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt
iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi
propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). Ako susjed odobri posao, dok on još traje,
neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. To se naziva naknadno odobrenje.
Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii)
i lica koje to radi (negotiorum gestor). Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim
poslovima, a u Justinijanovom praavu još i više. On ima pravo na nužne i korisne troškove, ali ne i na
luksuzne. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni)
i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). Ove poslednje, vlasnik nije dužan da
nadoknadi. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. Od
ovog pravila postoji izuzetak, koji je razumljiv, ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana
porodice odsutnog, imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane.

Ostali slučajevi (312)


Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. Takav je
slučaj među sanasljednicima, između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena.
Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. Oni imaju pravo da zajednički
koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini, i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele.
Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu
susvojine), actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za
utvrđivanje međa).
Tutorstvo – kada prestane, rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. Ovaj
odnos ne spada u ugovore. On je kvazi kontrakt. Obaveze tutora su da vrati imovinu, da podnese račun
i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. Pupila je dužan da nadoknadi moguće
troškove koje je tutor imao oko imovine, da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti
110
tutora.
Legati - stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom
stranaka, te se svrstava u kvazikontrakte.

Delikti

Pojam i vrste delikata - (312-313)


Delikt znači: nedozvoljena, protivpravna radnja. Učinilac delikta zove se delikvent. Delikt je
nedozvoljen akt, prekršaj pravne norme. Delikti mogu biti javni i privatni. Javni su oni kod kojih je
ugrožen javni interes, iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. Oni imaju element društvene
opasnosti i izazivaju javne represije. Zovu se i krivična djela. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju
krivično djelo, npr. ubijstva. Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog
prava, ali kasnije prelaze u krivična djela. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. Tužbu
za njih ne pokreće državni organ, već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije, do
imovinske odgovornosti. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo, izdaja, preoravanje
međa, podizanje ruke na porodičnog starješinu, bacanje čini na usjeve. Kasnije se tome pridržuje i
povreda dostojanstva rimskog prava.
Reagovanje na delikte prošlo je dug put, preko krvne osvete, preko taliona ''oko za oko, zub za zub'',
do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni
delikt. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. Neke delikte predvidjelo je civilno,
a neke pretorsko pravo. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija:
damnum iniuria datum i rapina. U pretorske delikte spadaju: metus, dolus malus i fraus creditorum.

Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)


Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. Te razlike
proističu iz ideje osvete, koje kod ugovorne odgovornosti nema. Evo nekih:
1. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna
sposobnost, deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost, uključujući i robove.
Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica.
2. Smrću se ugovorne obaveze ne gase, osim onih koje su intuitu personae. Nasuprot tome,
deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim, a nepravična je prema članovima njgove porodice.
3. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu,
koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac), a deliktna obaveza ostaje. Osveta je
moguća, jer postoji fizička ličnost delinkventa.
4. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno, ali u
svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. Nasuprot tome, ako postoji više
učinilaca delikta, sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos.
Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. Poslije
toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija
jednostruku vrijednost stvari.
Delikti ius civile-a
Iniuria – (314-315)
Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih, jedan je
usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). Iniuria u širem smislu obuhvata tri
oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu, prelom kosti i osakaćenje. Inijurija je
nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom, guranje, lišenje slobode. Kazna je
bila 25 asa. Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa, ako je povrijeđeni slobodan, a sa 150 ako je rob.
Osakaćenje (bukvalno: istrgut, isščupan ud), je trajno osakaćenje.Ovde Zakon 12 tablica predviđa
mogućnost dobrovoljne kompozicije, ali, ako se ne nagode, dozvoljava talion. Od sredine perioda
republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. Teške tjelesne povrede su postale
krivična djela, a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. U klasičnom
pravu delikt mijenja svoju suštinu. Umjesto napada na tjelesni, postoji napad na moralni integritet,
111
blizak današnjoj uvredi ili kleveti. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja
(učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator, što znači
klevetnik). Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu, tako da je kažnjavano ne samo svako
dobacivanje, već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez pratioca, koji je
obično bio neki dječak – rob).

Krađa (furtum) – (315-316)


Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. Najprije – krađa je šire shvatana, tako da
obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su
različito kažnjavani. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. Jedino je strogo kažnjavan rob u
krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. Najteži oblik
krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom
sazove susjede. Drugi uslov, koji se podrazumjeva, je da lopov njega ne ubije. Ako je lpov uhvaćen na
djelu (ne noću i bez oružja), dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo, a rob je batinan i bacan sa
Tarpejske stijene. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je
moglo da ugrozi robovlasnike. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos
vrijednosti. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima, jer su lopove osuđivali in
duplu (dvostruka vrijednost), a druge na četvorostruki iznos.
Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja, tako su spartanci
vaspitavali djecu da su ona, kao neku vrstru priprema za ratovanje, krala voće, ali su ih žestoko batinali
ako budu uhvaćeni na djelu. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao, mogao je primjeniti
poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na
osnovu činije i konca, osuđivan je da plati trostruko. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko
pretraživanja i to bez odjela. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla
vrijednost). Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo
na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''.
Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. kad neko duže jaše konja nego što je
ugovoreno). Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku, trostruku, četvorostruku vrijednost
stvari), već i osnov za krivično gonjenje.

Damnum iniuria datum – (316-318)


Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta, ali bez namjere da se neposredno ostvari
korist. Zakon 12 tablica, kao i drugi primitivni zakonodavci, ne poznaje opšti pojam naknade štete. U
trećem v.s.e. donijet je Akvilijev zakon, koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. Prvi put je na
manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. Primitivni mentalitet više teži za
osvetom nego za obeštećenjem. Ako dođe do prekršaja pravne norme, staro pravo uglavnom gleda
kako da kazni krivca, a malo vodi računa o žrtvi. A i ljudi se radije svete, nego što primaju naknadu.
Kasnije, kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga,
postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome
kako su Rimljani relativno rano, prije drugih naroda, došli do tog otkrića. Zakon ima tri poglavlja. U
prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu, biti dužan
da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. To znači, ako je
izgubio oko prije nekoliko mjeseci, biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i
čitav. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug, čime
šteti ostale sapovjerioce. Dužan je im naknadi štetu. Treće poglavlje reguliše odgovornost za ostale
vrste štete, koje nisu predviđene prvom glavom. Za njih je predviđena naknada u visini najveće
vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete
nečinjenjem nisu kažnjive. Naravno da se zhtjeva i krivica, ali je bio dovoljan i najmanji nehat. Tokom
klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena, tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne
poslijedice (npr. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne), kao i na štete koje su
izazvane nečinjenjem. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. Iako traži
vrijenjdnost stvari, penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost,
već najveća vrijednost u određenom periodu. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima
112
izgrađena je savremena teorija naknade štete. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska.

Rapina (grabiti,oteti) –(318)


Rapina je razbojništvo, otimanje stvari. Od ove rječi potiče engleska rječ rape, što znači silovanje.
Rapina rimskog prava je teži, kvalifikovani oblik krađe. Lopov do stvari obično dolazi potajno, iako to
nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne), a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“.
Prije nego što se izdvojio u poseban delikt, ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na
djelu. I kasnije, oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi
bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari), koja je glasila na četvorostruki iznos. Pored toga,vlasnik
je imao pravo na povrat stvari. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita, obuhvatala je i
vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. Ako je bilo više razbojnika, svaki je bio dužan da plati ovaj
iznos (kumulativna odgovornost).

Pretorski delikt

Opšti pogled – (318-319)


U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija, čiji su instrumenti javno mnjenje i
cenzorske bilješke, bili su dovoljni da spriječe prevare, i ,ako do njih dođe, da kazne krivca. Širenjem
države, i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno. Zato pretori svojim
ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom,
dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju
delikventa. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda), dolus malus (prevara) i fraus creditorum
(izigravanje povjerilaca). Postoje i neki drugi, manje važni delikti koje je pretor sankcionisao:
skrnavljenjem groba, navođenje na zlo tuđeg roba.
Metus (prinuda) - (319)
Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi
zaključio da prinude nije bilo. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča, vezivanje, paljevina
usjeva) ili u prijetnji primjenom zla, u „stavljanju u izgled“ nanošenje zla oštećenom, njegovoj imovini
ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću, ubićemo ti djete). Delikt je dobio zaštitu krajem perioda
republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. Da bi delikt postojao, potrebno je da
je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. Govorilo se da pretor ne štiti
kukavice (npr.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka, da ga je napao,nenaoružan, prinudio na
zaključenje nepovoljnog ugovora). Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod
prijetnjom, oštećeni je mogao istaći prigovor prinude, koji je trajno odbijao zahtjev tužioca. U koliko
je ugovor ne samo zaključen, već i izvršnjn zbog prinude, mogla se podići actio quod metus causa koja
je glasila na četvorostruk iznos štete. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. Najčešće
se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego
postupak po tužbi zbog prinude.
Dolus malus (prevara) –(319-320)
Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen.
Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu, već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se
oštećeni već nalazi. Prevara postoji i kada zablude nema, ali je stranka pokušala da dođe do koristi na
način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Pravnik Pavle kaže da postoji
prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. Pojam
prevare se pojavio uporedo sa bona fides, kao njegova suprotnost. Krajem republike pretog Faj
Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete.
Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo
113
putem prevare. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen.
Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje, u kom slučaju optuženi nije postajao infaman.
Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)
Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini, javio se rizik
za povjerioce. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje
stvari, ne naplaćuje dugove. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda, nego
isplaćuje svoje dugove preko reda. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. Upravo
se ovde javila prva sancija. Ako dužnik isplati jednog povjerioca, oni koji imaju pravo prvenstva mogu
podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati
ono što je primio. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan, da mu je imovinska pasiva veća
od aktive. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. Nešto je širi domašaj bio
povratak na ranije stanje (restitution in integrum), koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda.
Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu
njegovih povjerilaca. Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost), svijest o
instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili
nešto iz njegove imovine.
Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca, teretnim (prodaja) ili
dobročinim poslom (poklonom, opraštanjem duga).
Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan, njegova nesavjesnost u
odnosu na povjerioce. Ovo se pretpostavlja, što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen, a
dokazivanje da je znao nije ni malo lako.
Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo raspolaganje.
Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. Taj uslov se
ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. Ako je posao dobročin (lukrativan), kao
što su poklon ili oproštaj duga, onda treće lice može biti savjesno, ipak će morati da vrati ono što je
primilo. Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice, povjerilac ili treće lice. Jedno
izbjegava štetu, a drugo propušta da se obogati. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome
prijedi šteta (damnum), a ne onog koji propušta korist (lucrum).
Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika, ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena.
Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. Mnogo je fikasnija tužba
protiv trećih lica, jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili.
Fraus creditorum – je delikt koji, više nego ostali, ima imovinski karakter, pa je dozvoljeno
da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana, kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog
dužnika. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''), a tužbe se i
danas zove paulijanska.

Kvazidelikti (321-323)
Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti, pravi delikti i kvazidelikti. Obligacije nastaju
quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima:
- kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit)
- kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel
deiectis)
- šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis)
- šteta na stvarima koje su povjerene brodarima, krčmarima ili vlasnicima štala (actio
in factum adversus nautas, caupones, stabularios).
1. Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). To se dešava kada sudija ne
donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. Ako sudija suviše odugovlači
sa presudom, može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor, jer se parnica mora okončati
do kraja mandata pretora. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži
naknadu štete. Tužba iz ovog delikta, kao što smo vidjeli, u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu.
2. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda
prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za
prosute i izbačene stvari).

114
3. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. Kada neko na zid ili prozor
objesi, pstavi nešto, ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog, on će odgovarati ukoliko prijeti
opasnost po prolaznike. Ne samo saksije cvijeća, već i oštećen malter, neučvršćena cigla ili kamen na
zidu. I ovde nema pravog delikta, jer se ne traži da je šteta zaista nastupila, dovoljna je potencijalna
opasnost.
4. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima, vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti
kvazidelikt. Ako konj, prtljag putnika nestanu ili se oštete, makar odgovorno lice ne bi bilo krivo,
može biti tuženo sa actio in factum. Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli
štetu, plaćena je dvostruka vrijednost stvari. Vlasnici brodova, štala i gostionica mogli su se osloboditi
odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica, koja nisu u njihovoj
službi. I ovde nema pravog delikta, jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva.

Docnja (Mora)
Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)
Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu, on to mora učiniti na vrijeme. Ukoliko zakasni sa
izvršenjem obaveze, pada u docnju. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja
(mora creditoris). Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala
docnja.
Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. Isto tako
se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur
semper in mora).
Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost, pretvaranje obligacije u trajnu,
naknada štete i, eventualno, ugovorna kazna.
Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio
svoju obavezu. On se i onako ne oslobađa obaveze. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi
stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište, ali i skladište
povjerioca, gje bi stvar bila smještena).

Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)


Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. On pokazuje da je i u
jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik, da ne postoji stoprocentni povjerilac i
dužnik. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. Postoje slučajevi u
kojima povjerilac može odbiti izvršenje. Ako, primjera radi, povjerilac i dužnik putuju karavanom
preko pustinje, pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike, povjerilac može
bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Povjerilac ne može odbiti
prijem izvršenja i kada je ono prije roka, osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. Rok
može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje
dužnik treba da mu preda. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i
mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa
dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. Posledice povjerilačke docnje prestaju
kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio
morae).
Gašenje obligacija
Opšti pogled – (325-326)
Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. Ima obligacija koje su predviđene da duže traju:
zakup, depozit. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak, nije cilj povjerioca da ostane zauvjek
povjerilac, već da mu dužnik izvrši prestaciju, čime prestaje njihov odnos. Redovni način za prestanak
obligacija je izvršenje (solutio). Ali postoje i drugi načini. Njih je pandektistika podijelila u one koji se
temelje na volji stranaka (novatio, litis contestatio, pactum de non petendo) i one koji djeluju
nezavisno od volje stranaka. Postoji još jedna podjela, znači da i bez volje stranaka, samom činjenicom
da su određeni uslovi ispunjeni, prestaje obligacioni odnos. To su, po pravilu, načini koje je
115
predvidjelo ius civile. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod kojih je potrebno
da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala.

Gašenje voljom stranaka


Solutio (326-327)
Solutio znači ''odvezivanje'', ''razrješenje'', ''rješenje''. U starom pravu nije bilo dovoljno da
dužnik izvrši prestaciju koju duguje, već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. Kod izvršenja
obligacije postavljaju se pitanja: ko, kome, gdje, kada i šta treba da izvrši. Obavezu treba da izvrši
sam dužnik. Pod izvjesnim uslovima, ako obligacija nije intuitu personae, dio ili cijelo izvršenje može
dužnik prenijeti na neko drugo lice. Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica.
Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika, koji djeluje kao nezvani
vršilac tuđih poslova. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje
sama priroda obaveze to nalaže. Ako nema ovih pokazatelja, izvršava se u mjestu domicila dužnika.
Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam, dolaze ti na noge, a kada zahtjevaš vraćanje, ideš dužniku na
noge''. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. Povjerilac, osim ako nije
suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja, mora prihvatiti i djelimično
izvršenje. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači.
Ukoliko je propustio da to učini, najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije
glavnice, dospjeli dugovi prije nedospjelih, zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije
neobezbjeđenih. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena
druga. Dužnik umjesto novca, koji nema, ponudi roba ili žto, a povjerilac to prihvati. Kao što je
povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji, tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz
o izvršenju. Stare forme, osim verbalne akceptilacije, ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige.
Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama.

Novatio (prenov) (327-328)


Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. Uslovi za
prenov su: novi element (aliquid novi), forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi).
Promjenjena može biti stranka, osnov ili neki drugi važan element. Čest oblik novacije jeste promjena
povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka, onda se
može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti
iuris. Novacija se obavlja putem stipulacije. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija, što
proizilazi iz same definicije. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo, zaloga,
hipoteka), zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog.

Litis contestatio (328)


Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. Zato se nazivala novatio necessaria
(nužna, nevoljna novacija). U momentu zaključenja prvog dijela postupka, među strankama više ne
postoji dotadašnji obligacioni odnos. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja, bilo da su
stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su
stranke dužne da dovedu spor do kraja, do izricanja presude. Ako spor nije doveden do kraja,
nemarnošću sudije ili iz drugih razloga, povjerilac se ne može više pozivati na stari, ugašeni odnos. On
gubi pravo da obnovi spor. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. Ali ovo ''pretvaranje
starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Nenaslediva obaveza, kao što je slučaj
sa onim iz delikta, postaje naslediva, obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne.

Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)


Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku, ali samo u određenoj formi, koja
se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio, solutio per aes et libram). Jedino je za
obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. Aktivnošću pretora
došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao, jer bi dužnik, u slučaju da se

116
povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže, mogao istaći prigovor kojim je zauvjek
odbijao tužbu. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac
odustajao od svog potraživanja, a dužnik se sa tim saglasi. To je bio dobročin akt, nalik na poklon.

Gašenje bez volje stranaka


Smrt (329)
Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne
gasi. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. Postoje obligacije koje se smrću gase.
To su, najprije, obligacije iz delikta, koje su i pasivno i aktivno nenasledive. Niti će naslednici
delinkventa odgovarati za dug dekujusa, niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca
delikta. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari, jer se polazilo
od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene, što je i logično. Ugovorne obaveze su u
načelu nasledive. Ovdje ima izuzetaka. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja,
mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. Takođe se ne prenose obaveze iz
ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. Ugovor sa slikarom da napravi portret, sa
pjevačem da nastupi na priredbi). Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz
sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose).
Captis deminutio – (330)
Iako je gubitak statusa „građanska smrt“, ipak je to posebna institucija, koja je drugačija nego kod
prave smrti. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase, jer su one vezane za fizičku ličnost
delikventa. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. Captis deminutio u
načelu gasi kontraktne obaveze. Naročito maxima i media. Ako slobodan čovjek postane rob, rimski
građanin peregrin, njegovi povjerioci ostaće praznih šaka, a ni on ne može da tuži svoje povjerioce.

Confusio (sjedinjenje) – (330)


Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem.
Niko ne može sam sebi dugovati. Ako je sin uzeo zajam od oca, pa otac umre i on ga nslijedi, dug se
gasi. I ovo je način koji djeluje ipso iure.

Neskrivljena propast stvari – (330-331)


Dok je u rukama dužnika, stvar može propasti bez njegove krivice. Kaže se da je stvar uništena
slučajem ili višom silom. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar.
Obligacija se gasi samo ako je njen predmet, tačnije: predmet njene prestacije, stvar koja je
individualno određena. Ako je stvar određena po rodu propala, dužnik se ne osobađa obaveze i treba
da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita,sto zlatnika). Propast individualno određene
stvari, dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je
načelo da snosi onaj koji je kriv, a ako niko nije kriv- vlasnik. Pravilo glasi – ako je stvar data na
poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice, onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi
nikakve poslijedice zbog toga. Obećani poklon, ako predmet slučajno propadne ne obavezuje
darodavca. Kod kupoprodaje je drugačije, ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on
nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. I pored toga što predmet više ne postoji, on duguje
novac cjenu, a ako je cjena već isplaćena, prodavac ne mora da je vrati.

Compensatio (prebijanje) – (331-332)


Modestin, definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. Kada je dužnik istovremeno i
povjerilac, kada nešto duguje, ali i potražuje od istog lica, onda se pod određenim uslovima, manji dug
gasi i za toliko smanjuje veći dug, tako da se duguje samo ostatak. Zato je kompenzacija način za
gašenje obligacija. Među načinima za gašenje, kompenzacija zauzima posebno mjesto, jer se ne može
reći da li nastaje voljom ili bez nje, da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. Formalizam
starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti.
Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. U klasičnom pravu
117
uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. Kako je sudija dobijao dosta
široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja, on je
mogao izvršiti prebijanje. U vrijeme Marka Aurelija, drugi v.n.e., proširena je mogućnost prebijanja i
na poslove stricti iuris, samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare,
zahtjevana kompenzacija. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. Da bi se mogle prebiti
dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne, istorodne i likvidne.
Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i
dužnik.
Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. Obojica duguju novca ili količinu
žita ili određeni broj dana rada.
Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao.
Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. Nije dopušteno prebiti sporno
potraživanje sa nespornim, uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom.
Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem,a još više u
međunarodnom prometu. Jedan njen oblik je kliring, gdje se tokom godine obavljaju transakcije
između država ili kompanija, a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. Time se
štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije.

Epilog

Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)

Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju, posebno onaj njen oblik koji
se naziva zapadna civilizacija. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u
krugu Credozemlja i Bliskog Istoka.
1. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete, nego što teži novoj
materijalnoj kompenzaciji. Današnje pravo, ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz
niskih pobuda. Ovdje nije rječ o etici, već o težnji države da sačuva monopol fizičke
prinude. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije.
2. Krivica – nijedan narod starog vijeka, uključujući i Grke, nije raskinuo sa objektivnom
odgovornošću, nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. Aristotel, nju naslućuje kroz
diobu radnji na voljne i nevoljne. Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene
nijanse, tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo.
3. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i
dominium. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari, ali su postavili granice toj vlasti
putem raznih ograničenja.
4. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod. Ali do ideje
zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas
služimo.
5. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom, ne
samo za života, već i za slučaj smrti.
6. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica. Jedan dio zaostavštvine (nužni
dio) mora se ostaviti potomcima, osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne
norme, a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo.
7. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati, da se zakon
primjenjuje makar bio i surov, da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. Oni su
shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. Pod uticajem
životnog iskustva, počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. Tako
su došli do nekoliko INSTITUTA:
- NEOSNOVANO OBOGAĆENjE
- NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA
- OŠTEĆENO PREKO POLOVINE

118
-
MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE
-
DUGOVI SE MORAJU PLATITI, ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti
određeni minimum koji je neophodan za život.
8. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom
uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno
formalizovano, to je daleko od istine. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava.
Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za realne kontrakte, koji zahtjevaju samo predaju
stvari uz sporazum, zatim konsesualne, kod kojih se zahtjeva forma,poznaju mnoge vrste
paktova. Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti.
9. Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji, Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije
prava, bilo neposredno, bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki
opšti principi. Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji. Rimski pravnici su podjelili pravo
na javno i privatno, dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude.

KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Značaj rimskog prava (9-10 str)........................................................................................................1


Uzroci pravničke genijalnosti Rima (10-14 str)................................................................................1
Dvostruki karakter rimskog prava (14-16 str)...................................................................................2
Da li je rimsko pravo- zaista rimsko (16-17 str)...............................................................................2
Izvori saznanja (17-19 str).................................................................................................................3
Četiri perioda Rimske historije (20-21 str).......................................................................................3
Rim na sedam brežuljaka postanak države od 754-509 g.p.n.e..........................................................4
Sredozemlje (22-25 str).....................................................................................................................4
Jedan pogled na Apeninski poluotok (25-26 str)..............................................................................5
Legenda (26).....................................................................................................................................5
Vojna demokratija (27-28)................................................................................................................5
Patrici i plebejci (28-29)....................................................................................................................6
Reforma Servija Tulija (29-30).........................................................................................................6
Pravo u doba kraljeva (30-32)...........................................................................................................7
Republika (od polisa do carstva, 509-27. g. pre n.e..............................................................................7
Promjene u privredi i društvu...............................................................................................................7
Opšti pogled (33-34).........................................................................................................................7
Osvajanja (34-35)..............................................................................................................................8
Res publica (35-39)...........................................................................................................................8
Privreda (39-40)..............................................................................................................................10
Borba oko zemlje (40-41)...............................................................................................................11
Društvo (42-44)..............................................................................................................................11
Pravo......................................................................................................................................................12
Ius civile,Ius honorarium, ius gentium (44)...................................................................................12
Zakon 12 tablica (44-47).................................................................................................................12
Zakoni (47-48).................................................................................................................................13
Pretorsko pravo (48)........................................................................................................................14
Ius honorarium (48-50)...................................................................................................................14
Ius gentium (50-51).........................................................................................................................14
Novine (51).....................................................................................................................................15
Principat ( od prikrivene do otvorene monarhije 27g pne – 284 g n.e.)..........................................15
Principat: napredak ili kriza (52-53)...............................................................................................15
Društvo...................................................................................................................................................16
Agonija republike i nastanak principata (53-55).............................................................................16
Uzroci (55)......................................................................................................................................16
119
Dijarhija (56-57)..............................................................................................................................17
Pax romana (procvat gradova i privrede) (57-58)...........................................................................17
Širenje rimskog jezika i kulture (58-59).........................................................................................18
Promjene u društvu (59-62).............................................................................................................18
Pravo......................................................................................................................................................19
Klasično rimsko pravo (62-63).......................................................................................................19
Zakoni i senatske odluke (63).........................................................................................................19
Edictum perpetuum (64)..................................................................................................................20
Constitutiones principum (64).........................................................................................................20
Pravna nauka (64-70)......................................................................................................................20
Dominat (Propast antičke civilizacije, 284-565 g. n.e........................................................................23
Kriza robovlasničkog sistema..............................................................................................................23
Opšti pregled (71)............................................................................................................................23
Simptomi krize (72)........................................................................................................................23
Uzroci (73-75).................................................................................................................................23
Dioklecijanova reforma (75-77)......................................................................................................24
Feudalizacija (77-78).......................................................................................................................25
Hršćanstvo (79-82)..........................................................................................................................25
Karakter države (82-83)..................................................................................................................26
Pad Rimskog Carstva (83-85).........................................................................................................26
Pravo......................................................................................................................................................27
Postklasično pravo (85-87)..............................................................................................................27
Ius i leges – nova uloga učenih pravnika (87-88)..........................................................................27
Zbornici prije Justinijana (88-90)....................................................................................................28
Justinijanova kodifikacija....................................................................................................................29
Justinijana (90-91)...........................................................................................................................29
Tribonijan (91)................................................................................................................................29
Corpus iuris civilis (91-95).............................................................................................................29
Recepcija Rimskog prava.....................................................................................................................30
Opšti pregled (96)............................................................................................................................30
Rimsko pravo na istoku........................................................................................................................31
Vizantija (97)...................................................................................................................................31
Vizantijski zbornici rimskog prava (97-98)....................................................................................31
Rimsko pravo o zapadnoj Evropi.......................................................................................................31
Jedan pregled na Zapadnu Evropu: ”Dugo putovanje u noć” (98-99)............................................31
Varvarski zbornici Rimskog prava (100)........................................................................................32
Glosatori (100-102).........................................................................................................................32
Prvi univerziteti (102-103)..............................................................................................................33
Postglosatori (103-104)...................................................................................................................33
Škola “elegantne jurisprudencije” (104-105)..................................................................................33
Prodor Rimskog prava u praksu (usus modernus Pandectarum)-(105-108)...................................34
Škola prirodnog prava (108-109)....................................................................................................35
Istorijsko pravna škola (109-110)...................................................................................................35
Pandektisti (110).............................................................................................................................36
Novije tendencije (111)...................................................................................................................36
Rimska teorija prava............................................................................................................................36
Antiteoretski stav (112)...................................................................................................................36
Pravo i pravda (112-113).................................................................................................................36
Dioba prava (114-115)....................................................................................................................37
Sistem triparticije (115)...................................................................................................................37
Statusno pravo.......................................................................................................................................38
Pojam i značaj (116)........................................................................................................................38
Persona (116-117)...........................................................................................................................38

120
Pravna sposobnost ...............................................................................................................................38
Pojam (117).....................................................................................................................................38
Status libertatis......................................................................................................................................39
Ropstvo i sloboda (118)..................................................................................................................39
Patrijarhalno ropstvo (118-119)......................................................................................................39
Pravni položaj (119)........................................................................................................................39
Stvarni položaj (119-121)................................................................................................................40
Oblici borbe (121-122)....................................................................................................................40
Izvori ropstva (122-123)..................................................................................................................40
Oslobađanje iz ropstva (manumissio) – (123-124).........................................................................41
Ublažavanje položaja robova (124-125).........................................................................................41
Između ropstva i slobode (125).......................................................................................................42
Status civitatis........................................................................................................................................42
Cives, Latini, Peregrini (125-126)...................................................................................................42
Cives Romani (126)........................................................................................................................42
Latini (127)......................................................................................................................................43
Peregrini (127).................................................................................................................................43
Status familiae.......................................................................................................................................43
Sui i alieni iuris (127-128)..............................................................................................................43
Actiones adiecticiae qualitatis (128-129)........................................................................................43
Mogućnost sticanja imovine (129-130)...........................................................................................44
Deliktna odgovornost (130)............................................................................................................45
Capitis deminutio (130-131)...........................................................................................................45
Trajanje subjektiviteta (131-132)....................................................................................................45
Pravna lica (132).............................................................................................................................46
Poslovna sposobnost.............................................................................................................................46
Pojam (133).....................................................................................................................................46
Tutela......................................................................................................................................................46
Tutorstvo nad maloljetnicima (133)................................................................................................46
Tutorstvo nad ženama (tutela mulierum) (134-135).......................................................................47
Starateljstvo (cura) – (135-136)......................................................................................................47
Porodično pravo....................................................................................................................................48
Rimsko porodično pravo (137-138)................................................................................................48
Porodica.................................................................................................................................................48
Razvoj porodice (138-139)..............................................................................................................48
Vrste srodstva (139-140).................................................................................................................48
Consortium (140)............................................................................................................................49
Agnatska familija (140-141)...........................................................................................................49
Patria potestas (156-159).................................................................................................................50
Kognatska porodica (145-146)........................................................................................................51
Brak........................................................................................................................................................52
Pojam braka (146-147)....................................................................................................................52
Brak sa manusom (147-149)...........................................................................................................52
Brak bez manusa (150-151)............................................................................................................53
Položaj žene...........................................................................................................................................54
U pravu (151-152)...........................................................................................................................54
U Životu (152-154).........................................................................................................................54
Razlozi (154)...................................................................................................................................54
Legisakcioni postupak (162-168)...................................................................................................55
Formularni postupak (168-172)......................................................................................................56
Ekstraordinarni (kognicioni) postupak (172-175)...........................................................................56
Stvarno pravo........................................................................................................................................57
Opšti pogled...........................................................................................................................................57

121
Građansko pravo i stvarno pravo (179)..........................................................................................57
Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181).................................................57
Šta spada u stvarno pravo (182)......................................................................................................58
Stvari......................................................................................................................................................58
Pojam stvari (182-183)....................................................................................................................58
Podjela stvari.........................................................................................................................................59
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)..................................................................59
Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)............59
Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)......................................................................................59
Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)...........................................................60
Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)..........................................................................................60
Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)...............................................................60
Djeljive i nedjeljive stvari -(187)....................................................................................................60
Prosta i složena stvar- (188)............................................................................................................61
Glavna stvar ili pripadak -(188)......................................................................................................61
Svojina – opšti pogled...........................................................................................................................61
Pojam i značaj -(188)......................................................................................................................61
Terminologija -(188-189)................................................................................................................61
Četiri faze u razvoju svojine -(189-193).........................................................................................61
Privatna svojina.....................................................................................................................................63
Vrste svojine (193-194)...................................................................................................................63
Kviritska svojina (194-197)............................................................................................................64
Susvojina -(197-198).......................................................................................................................65
Tužbe za zaštitu svojine -(198).......................................................................................................65
Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)....................................................................................65
Actio negatoria -(199-200)..............................................................................................................66
Pribavljanje svojine..............................................................................................................................66
Pojam i klasifikacija (200-201).......................................................................................................66
Pribavljanje od države -(201-202)...................................................................................................67
Originarni načini...................................................................................................................................67
Održaj (usucapio) - (202-204).........................................................................................................67
Occupatio (205)...............................................................................................................................68
Priraštaj (accessio) - (205-206).......................................................................................................69
Prerada (specificatio) -(206)............................................................................................................69
Presuda (adiudicatio) -(207)............................................................................................................69
Plodovi - (207)................................................................................................................................69
Derivativni način...................................................................................................................................70
Mancipatio -(207-208)....................................................................................................................70
In iure cessio (208-209)...................................................................................................................70
Traditio (209-210)...........................................................................................................................70
Pretorska svojina...................................................................................................................................71
Pojam (210-211)..............................................................................................................................71
Zaštita (211-212).............................................................................................................................71
Državina.................................................................................................................................................71
Pojam (212-213)..............................................................................................................................71
Zaštita (214-216).............................................................................................................................72
Iura in re aliena.....................................................................................................................................73
Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)......................................................................73
Založna prava........................................................................................................................................73
Pojam, razvoj i vrste (217-218).......................................................................................................73
Fiducija (218-219)...........................................................................................................................74
Pignus (219-220).............................................................................................................................74
Hipoteka (220-221).........................................................................................................................75

122
Službenosti.............................................................................................................................................75
Šta je, a šta nije službenost (221-222).............................................................................................75
Razvoj (222-223).............................................................................................................................76
Opšta načela službenosti (223)........................................................................................................76
Podjela službenosti (224)................................................................................................................77
Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)..............................................................77
Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)....................................................................77
Sticanje, prestanak i zaštita (227-228)............................................................................................78
Ostala stvarna prava.............................................................................................................................79
Opšti pogled (228)...........................................................................................................................79
Superficies (površina) (228-229)....................................................................................................79
Ius in agro vectigali (229)...............................................................................................................79
Emfitevza (229)...............................................................................................................................79
Nasljedno pravo.....................................................................................................................................79
Opšti dio.................................................................................................................................................79
Pojam i značaj (230-231)................................................................................................................79
Zaostavština (hereditas) -(231)........................................................................................................80
Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)..........................................................................................80
Intestatsko nasljeđivanje......................................................................................................................80
Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)...........................................................................................80
Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)................................................................................81
Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234)...................81
Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236)...................................................81
Izmjene u klasičnom periodu (236).................................................................................................82
Justinijanove novele (236-237).......................................................................................................82
Testament...............................................................................................................................................83
Pojam i sadržina (238-239).............................................................................................................83
Testamenta je stara i važna ustanova (239-240).............................................................................83
Forme testamenta (240-241)...........................................................................................................83
Sloboda testiranja (241-243)...........................................................................................................84
Testamenti factio (243-244)............................................................................................................85
Legati (244-246)..............................................................................................................................85
Fideikomisi (246-247).....................................................................................................................86
Prijem nasljeđa......................................................................................................................................86
Nužni nasljednici (247)...................................................................................................................86
Izjava o prijemu (247-248)..............................................................................................................87
Posljedice prijema (248-249)..........................................................................................................87
Zaštita (249-250).............................................................................................................................88
Obligaciono pravo.................................................................................................................................88
Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa...............................................................................88
Šta je obligacija (251-252)..............................................................................................................88
Predmet i sadržina obligacije -(252-254)........................................................................................88
Klasifikacija obligacija (254-256)...................................................................................................89
Subjekti..................................................................................................................................................89
Inter partes . intuitu personae (256-257).........................................................................................89
Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)........................................................................90
Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)...................................................................90
Ugovori u korist i na teret trećih lica - (259-260)...........................................................................90
Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261).................................................90
Obezbjeđenje potraživanja..................................................................................................................91
Lična obezbjeđenja - (261-262)......................................................................................................91
Jemstvo -(262-263).........................................................................................................................91
Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263).....................................................................................92

123
Kreditni nalog -(263).......................................................................................................................92
Krivica i šteta.........................................................................................................................................92
Vrste odgovornosti - (264)..............................................................................................................92
Krivica, uračunjljivost i vinost - (264-265).....................................................................................92
Razvoj i stepeni krivice - (265-266)................................................................................................92
Slučaj i viša sila - (266-267)...........................................................................................................93
Šteta - (267).....................................................................................................................................93
Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava.....................................................................93
Opšti pogled - (267-269).................................................................................................................93
Bona fides - (269-270)....................................................................................................................93
O tzv. formalizmu rimskog prava - (270-272)................................................................................93
Posebni dio.............................................................................................................................................94
Izvori obligacija -(273-274)............................................................................................................94
Kontrakti................................................................................................................................................94
Pojam ugovora -(274-276)..............................................................................................................95
Zaključenje ugovora - (276-277).....................................................................................................95
Zabluda - (277-278)........................................................................................................................95
Rok i uslov - (278-279)...................................................................................................................96
Klasifikacija kontrakata – (279-280)...............................................................................................96
Neksum - (280-281)........................................................................................................................97
Verbalni kontrakti ..............................................................................................................................97
Opšti pogled - (281)........................................................................................................................97
Stipulacija – znači: čvrst dogovor, tvrda vjera - (281-283).............................................................97
Ostali verbalni ugovori – (283).......................................................................................................98
Pisani ugovori (literarni kontrakti)....................................................................................................98
Pojam i značaj - (284)....................................................................................................................98
Ekspensilacija - (284-285)............................................................................................................98
Ostali pisani ugovori - (285)...........................................................................................................99
Realni kontrakti ..................................................................................................................................99
Pojam i vrste - (285-286)................................................................................................................99
Zajam ( fenus i mutui datio) - (286-289)........................................................................................99
Posluga (commodatum) - (289-290)............................................................................................101
Ostava (depositum) - (290-292)...................................................................................................101
Fiducija i pignus - (292)................................................................................................................102
Konsesualni kontrakti ........................................................................................................................102
Opšti pogled - (292-293)...............................................................................................................102
Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)....................................................................................102
Locatio – conductio (zakup ili najam) - (296-299).......................................................................104
Societas (ortakluk) - (299-301).....................................................................................................105
Mandatum (ugovor o zastupništvu) - (301-302)...........................................................................106
Bezimeni kontrakti - (302-304)....................................................................................................106
Pacta (304-305).............................................................................................................................107
Dodatni neformalni sporazum – (305)..........................................................................................108
Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)..............................................................................108
Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)............................................................................108
Kvazikontrakti....................................................................................................................................109
Pojam (308-309)............................................................................................................................109
Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)........................................109
Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312).....................................110
Ostali slučajevi (312)....................................................................................................................110
Delikti ..................................................................................................................................................111
Pojam i vrste delikata - (312-313)................................................................................................111
Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)........................................................................111

124
Delikti ius civile-a ...............................................................................................................................111
Iniuria – (314-315)........................................................................................................................111
Krađa (furtum) – (315-316)...........................................................................................................112
Damnum iniuria datum – (316-318)..............................................................................................112
Rapina (grabiti,oteti) –(318)..........................................................................................................113
Pretorski delikt....................................................................................................................................113
Opšti pogled – (318-319)..............................................................................................................113
Metus (prinuda) - (319) ............................................................................................................113
Dolus malus (prevara) –(319-320)...............................................................................................113
Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)..............................................................114
Kvazidelikti (321-323)..................................................................................................................114
Docnja (Mora).....................................................................................................................................115
Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)...............................................................................115
Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)......................................................................115
Gašenje obligacija...............................................................................................................................115
Opšti pogled – (325-326).............................................................................................................115
Gašenje voljom stranaka....................................................................................................................116
Solutio (326-327).........................................................................................................................116
Novatio (prenov) (327-328).........................................................................................................116
Litis contestatio (328)...................................................................................................................116
Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)..........................................................................116
Gašenje bez volje stranaka.................................................................................................................117
Smrt (329)....................................................................................................................................117
Captis deminutio – (330)...............................................................................................................117
Confusio (sjedinjenje) – (330)......................................................................................................117
Neskrivljena propast stvari – (330-331).......................................................................................117
Compensatio (prebijanje) – (331-332).........................................................................................117
Epilog....................................................................................................................................................118
Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)........................................................118

125