MEUNARODNO PRIVATNO PRAVO

UVOD
1. MPP U NASTAVI NA PRAVNOM STUDIJU
1.1. Pojam meunarodnog privatnog prava, njegov predmet i znaaj
Izraz meunarodno privatno pravo, mada opeprihvaen u doktrini, ipak je nepodesan za oznaavanje
ove pravne discipline. To pravo nije meunarodno, jer veinu njegovih pravila donose nacionalna
zakonodavstva. Ono takoe nije ni privatno, jer njegova pravila ne sadre direktna materijalna
rjeenja. Meunarodno privatno pravo bavi se privatnopravnim odnosima sa elementom inostranosti.
Ono je pozvano da odgovori na najmanje 4 osnovna pitanja:
1. Da li stranac uope moe biti subjektom privatnopravnog odnosa?
2. iji organi su nadleni za raspravljanje o takvom odnosu?
3. ije je zakonodavstvo mjerodavno za ureenje takvih odnosa?
4. Moe li odluka suda jedne drave biti priznata i izvrena u drugoj, odnosno drugim dravama?
Odgovori na navedena pitanja dati su u pojedinim dijelovima (oblastima) meunarodnog prava
privatnopravni poloaj stranaca, sukob jurisdikcija, te sukob (kolizija) zakona.
1.2. Izvori meunarodnog privatnog prava
MPP ima unutranje (interne) i vanjske (meunarodne) izvore. Unutranji izvori su domai ustav, zakoni
i podzakonski akti. U pogledu unutranjih izvora u praksi postoje dva rjeenja: prema jednom, norme
MPP obuhvaene su posebnim zakonom, ili se nalaze u uvodnom dijelu graanskog zakonika. U drugoj
grupi zemalja norme MPP su fragmentarno rasporeene u zakonima kojima se ureuju pojedine oblasti
privatnog prava. U SFRJ je 1982.godine donesen Zakon o rjeavanju sukoba zakona sa propisima drugih
zemalja u odreenim odnosima (ZMPP), koji je BiH preuzela u svoj pravni poredak. Ovaj zakon gotovo u
potpunosti regulie oblast kolizije zakona, kolizije jurisdikcija, ali je van njegovog domaaja ostala
materija privatnih prava stranaca. Pored ovoga, za MPP su znaajni i: Zakon o autorskom pravu i srodnim
pravima u BiH, Zakon o industrijskom vlasnitvu u BiH, Zakon o osnovama vlasnikih odnosa, Zakon o
stranim ulaganjima, Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju itd.
Vanjski izvori MPP su multilateralni i bilateralni ugovori. Meu bilateralnim ugovorima posebno su
znaajni ugovori o pravnoj pomoi, o priznavanju i izvravanju sudskih ili arbitranih odluka, ugovori o
uzajamnom pravnom saobraaju, konzularni ugovori, trgovinski ugovori itd.
Od multilateralnih konvencija posebno su znaajne one koje je donijela Haka konferencija za
meunarodno privatno pravo. BiH je lanica mnogih konvencija od kojih su najznaajnije: Pariska
konvencija o zatiti industrijske svojine iz 1883, Bernska konvencija o zatiti knjievnih i umjetnikih
djela iz 1886, Univerzalna konvencija o autorskom pravu iz 1952, Haka konvencija o graanskom
sudskom postupku iz 1954, Haka konvencija o formi testamenta iz 1961, Haka konvencija o ukidanju
potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961, Beka konvencija o ugovornom pravu iz 1969 itd.
Multilateralne konvencije mogu se podijeliti na dvije vrste:
1. Konvencije koje sadre materijalnopravne norme, tj. koje na direktan nain ureuju odnose iz svog
djelokruga susreu se uglavnom u oblasti poslovnih i komercijalnih odnosa (meunarodni transport,
trgovina, prava intelektualnog vlasnitva i sl);
2. Konvencije koje sadre kolizione norme, tj. odnose iz svog djelokruga reguliu na indirektan nain.
Cilj takvih konvencija nije postizanje saglasnosti o tome kako e se regulisati neko pravno pitanje,
ve po kom pravu e se to pitanje urediti. Ovakve konvencije susreu se u oblasti statusnih,
porodinih i nasljednih odnosa.
Na osnovu navedenog, u meunarodnom pravu se razlikuju direktni i indirektni metod regulisanja.
Direktni se vri materijalnim, a indirektni kolizionim pravnim normama. Indirektna regulacija tipina je u

oblasti sukoba zakona, dok se direktna regulacija primjenjuje u oblasti sukoba jurisdikcija i pravnog
poloaja stranaca.
U situaciji kad je isto pravno pitanje na razliite naine ureeno vanjskim i unutranjim pravnim
izvorima, u MPP vai princip da meunarodni izvori imaju prednost u primjeni u odnosu na unutranje
zakonodavstvo. Pritom bilateralne konvencije imaju prednost u odnosu na multilateralne.

2. PRIVATNOPRAVNI ODNOSI SA ELEMENTIMA INOSTRANOSTI

2.1. Pojam privatnopravnih odnosa
MPP je sveobuhvatno pravo, jer su mu podvrgnuti razliiti tipovi privatnopravnih odnosa. Njegova
differentia specifica je prisustvo stranog elementa, a ne poseban karakter odnosa kojima se bavi (kao to
je to npr. u graanskom, porodinom, obligacionom i drugim pravima). Izraz privatnopravni odnosi u
MPP predstavlja zbirnu oznaku za statusnopravne, porodinopravne, nasljednopravne, stvarnopravne,
obligacionopravne i dijelom radnopravne i privrednopravne odnose.
2.2. Strani element ili internacionalno obiljeje
Strani element je odreena injenica ili okolnost koja jedno injenino stanje ili ve oformljeni pravni
odnos vezuje sa inostranim suverenitetom. Privatnopravni odnos moe biti povezan sa stranim
suverenitetom po osnovu subjekata, objekata ili samog sadraja tog odnosa (prava i obaveza). Ako je
jedan od subjekata pravnog odnosa stranac (fiziko ili pravno lice), strani element je prisutan u subjektu i
vezuje se za personalni suverenitet drave. Ako se stvar koja je predmet (objekat) privatnopravnog
odnosa nalazi u inostranstvu, strani element se vezuje za objekat. Ako je privatnopravni odnos nastao ili
treba biti realiziran na stranoj teritoriji, strani element postoji u sadrini takvog pravnog odnosa. U oba
posljednja sluaja radi se o vezanosti za teritorijalni suverenitet drave.
2.3. Posljedice prisustva stranog elementa
Ako jedan privatnopravni odnos sadri inostrane elemente, postavlja se pitanje koji e suverenitet (koja
drava) imati jurisdikciju nad njim. Odgovor na to pitanje mora dati sama drava pred ijim organima se
ono postavlja. Da bi taj odgovor bio prihvaen i od drugih drava za koje nije obavezujui, on mora
postii internacionalnu prihvatljivost.

I SUKOB ZAKONA
1. OSNOVNI PROBLEM MPP PRAVNO REGULISANJE INJENINIH STANJA SA
MEUNARODNIM OBILJEJEM
Pojedinana dravna zakonodavstva djeluju samo u vlastitim granicama, a pojedinani privatnopravni
odnosi koji imaju vezu sa vie drava treba da djeluju na meunarodnom planu. Istovremeno, u oblasti
privatnopravnih odnosa nema meunarodnih pravila koja bi vaila za sve odnose sa internacionalnim
obiljejima. U takvoj situaciji, nunu mjeru saradnje izmeu razliitih zakonodavstava predstavljaju
kolizione norme meunarodnog privatnog prava, koje ine dio unutranjeg pravnog poretka svake zemlje.
One predstavljaju izraz volje domae drave da situacije sa inostranim elementima izuzme iz redovnog
pravnog reima i dozvoli da se na njih pod odreenim okolnostima primijeni i neko strano
zakonodavstvo. Prema tome, funkcija kolizionih normi jeste da uputi na pravo odreene drave kao
mjerodavno za regulisanje jednog pravnog odnosa sa inostranim elementima.
U meunarodnom privatnom pravu vae dva najoptija principa:
1. Odgovor na pitanje koje je pravo mjerodavno za regulisanje privatnopravnih odnosa sa stranim ili
internacionalnim obiljejima daju uvijek i samo norme meunarodnog privatnog prava (kolizione
norme) drave u kojoj se pitanje postavlja;
2. Mjerodavno moe biti samo jedno od zakonodavstava sa kojima je sluaj povezan, i to ono sa kojim
je povezanost najznaajnija. Njega suvereno odreuje drava u kojoj se pitanje postavlja, i to upravo
svojim kolizionim normama.
Obzirom da su kolizione norme za pojedine vrste privatnopravnih odnosa naelno sline u razliitim
zemljama, moe se postaviti jo nekoliko opih principa meunarodnog privatnog prava:
-

pitanja linog statusa, porodini i nasljedni odnosi sa inostranim obiljejima su po pravilu

podvrgnuti pravu drave ije su osobe dravljani (lex nationalis) ili drave u kojoj je njihovo
prebivalite (lex domicilii);

pitanja vlasnitva i druga stvarna prava po pravilu su podvrgnuti zakonima drave u kojoj se stvar
nalazi (lex rei sitae);

obligacioni odnosi (ugovorne obaveze, obaveze na naknadu tete i sl) po pravilu su podvrgnuti
zakonodavstvu drave u kojoj su preduzeti akti vezani za nastanak obaveze (lex loci actus), ili njeno
izvrenje, npr. drave u kojoj je zakljuen ugovor (lex loci contractus), drave u kojoj treba nastupiti
izvrenje ugovorne obaveze (lex loci solutionis), drave u kojoj je izvrena protivpravna radnja na
kojoj se zasniva zahtjev za naknadu tete (lex loci delicti) ili drave u kojoj su nastupile tetne
posljedice takve radnje (lex loci leasionis).

formalna (proceduralna) valjanost svakog pravnog posla po pravilu je podvrgnuta propisima zemlje
u kojoj je pravni posao nastao (pravilo locus regit actum);

Sukob (kolizija) zakona je pojava koja nastaje kad injenino stanje prua osnova za primjenu dvaju ili
vie razliitih zakonodavstava na jedan isti sluaj, odnosno privatnopravni odnos. Naime, injenino
stanje moe biti takvo da bi po osnovu teritorijalnog suvereniteta trebalo primijeniti jedno, a po osnovu
personalnog suvereniteta drugo pravo (npr. pravni posao se zakljuuje na teritoriji dotine drave, a
istovremeno jedan od subjekata je strani dravljanin). Stvara se dilema koje od prava primijeniti.
1.1. Problem prostornog domaaja pravnih normi
Meunarodno privatno pravo u osnovi se bavi problemom prostornog vaenja pravnih normi. Naime,
drava pomou kolizionih normi svog meunarodnog privatnog prava utvruje da odreeni pravni
propisi, bilo domai ili strani, djeluju i izvan teritorije drave koja ih je donijela. U tom smislu, MPP
omoguava da organi jedne drave u odreenim okolnostima primjenjuju (ili barem uzimaju u obzir)
neko strano zakonodavstvo.

Meutim, osim donoenja kolizionih normi, postoje 2 naina da se izbjegne sukob zakona, a to su: (1)
iskljuiva primjena domaeg prava i (2) ujednaavanje zakona pojedinih drava.
2. MOGUNOST IZBJEGAVANJA PROBLEMA
2.1. Iskljuiva primjena domaeg prava
Ovakvo rjeenje ignorisalo bi inostrane elemente ili meunarodna obiljeja sluaja i na njegovo
rjeavanje primjenjivalo samo domae pravo. Rjeavanje osnovnog problema MPP na ovakav nain
ustavri predstavlja negaciju samog MPP. Na taj nain bi itav sistem kolizionih normi postao nepotreban.
Ovakvo rjeenje ima izvjesne opravdavajue argumente:
1. Neoboriva je tvrdnja da e domai organi na osnovu svog znanja i iskustva najkorektnije primijeniti
domae pravo. S druge strane, teko je odrivo stanovite da je neko strano pravo u bilo kom pogledu
bolje od domaeg;
2. Obzirom da se ne postavlja poblem saznanja ili dokazivanja stranog prava, postupak bi bio
jednostavniji, ekspeditivniji i jeftiniji;
3. Primjena legis fori najpotpunije odgovara principu teritorijalnosti prava i doktrini o teritorijalnom
suverenitetu.
Iskljuiva primjena legis fori i danas uiva znaanu teorijsku podrku u amerikoj doktrini. Meutim, ona
implicira stanovite koje je za dananje vrijeme neprihvatljivo, a koje domai pravni poredak priznaje kao
jedino istinsko pravo. Iskljuiva primjena domaeg prava, kao nain izbjegavanja prostornog sukoba
zakona, primitivna je i neprimjerena razvijenim pravnim sistemima. Potvreno je da civilizirano drutvo
moe funkcionirati samo u internacionalnim okvirima. Iskljuiva primjena legis fori ne spada u taj
internacionalni kontekst savremenog svijeta i prijeti ugroavanjem opih koncepcija pravde i pravinosti,
kao i ugroavanjem pravne sigurnosti stranaka koja se danas moe shvatiti jedino kao internacionalna
kategorija.
2.2. Unifikacija nacionalnih (dravnih) zakonodavstava
Unifikacija materijalnog prava. Kao nain rjeavanja sukoba zakona, unifikacija zakona na
meunarodnom planu mogla bi se postii samo saglasnou drava. Meutim, imajui u vidu bazine
razlike izmeu zakona pojedinih drava, sveobuhvatna unifikacija nema izgleda na uspjeh. To
prvenstveno vai za ona podruja privatnopravnih odnosa ije pravno regulisanje je uslovljeno nizom
historijskih, etnikih, vjerskih, socijalnih i drugih posebnosti (npr.pitanja braka i porodice, nasljeivanja
itd).
S druge strane, u nekim pravnim oblastima gdje je unifikacija mogua i potrebna, postignuti su znaajni
rezultati kroz brojne multilateralne konvencije i sporazume kojima je unificirano npr. pravo
meunarodnog transporta, mjenino i ekovno pravo, pravo industrijskog vlasnitva, te autorsko pravo. U
teoriji su sve prisutnija miljenja da se teite glavnog problema MPP postepeno pomjera ka podruju
meunarodne nadlenosti, odnosno priznanja stranih odluka. U prilog tome najuvjerljivije govore efekti
Briselske konvencije. iz 1968 (Konvencija EU o nadlenosti i izvrenju presuda u graanskoj i trgovakoj
materiji). Presude donesene od suda koji se po konvencijama smatra meunarodno nadlenim se imaju
priznati i izvriti u svakoj zemlji lanici, bez obzira na to koje pravo je u konkretnom sluaju
primijenjeno.
Meutim, univerzalna svjetska jednoobraznost privatnog prava ipak nije ostvarljiva ideja jer bi
podrazumijevala ukidanje razlika proizalih iz specifinosti pojedinih drava (etnikih, vjerskih,
geografskih, socijalnih itd). Osim toga, pravne norme koje vae na veem prostoru bre zastarijevaju, a
evidentne su i razlike u tumaenju postojeih konvencijskih normi izmeu pojedinih drava.
Unifikacija kolizionog prava. Napori meunarodnih organizacija, prvenstveno Hake konferencije za
MPP, pokazali su da ni unifikacija kolizionog prava nije mnogo jednostavnija od unifikacije materijalnog
prava. Postalo je jasno da se ne moe doi do univerzalnog kodeksa MPP ije bi kolizione norme bile
obavezujue za sve zemlje. Osnovni razlog su razlike izmeu zemalja Common Law tradicije i evropskog

kontinentalnog prava, posebno u oblasti porodinog prava. Oit primjer su kolizione norme koje reguliu
status lica i porodine i nasljedne odnose sa stranim elementom. Angloamerike zemlje insistiraju na
tome da ova pitanja mjerodavno bude domicilno pravo osoba (lex domicilii), dok veina kontinentalnih
zemalja preferira lex nationalis pravo dravljanstva osoba.
Ipak su i ovdje postignuti znaajni rezultati na planu unifikacije, pa su donesene hake konvencije koje
npr. na jedinstven nain rjeavaju koliziju zakona u oblasti testamentarnog nasljeivanja i deliktne
odgovornosti u drumskom saobraaju. Pored ovih konvencija, zakljueni su i mnogi bilateralni ugovori.
Evropska unija se takoe javlja kao faktor unifikacije MPP svojih lanica, pa je tako 1980.godine
donesena Konvencija o ugovornim obligacijama.
3. IZBOR MJERODAVNOG PRAVA KAO RJEENJE PROBLEMA
Iz naprijed navedenog proizilazi da za osnovni problem MPP nema radikalnog niti idealnog rjeenja, te da
je jedini nain da se izvri izbor meu zakonodavstvima koja kolidiraju, te da se jedno od njih kao
mjerodavno primjeni na konkretan sluaj. To znai da se otvara mogunost da se umjesto domaeg prava
(lex fori) eventualno primijeni neko strano pravo.
Sutina MPP je razmiljanje o tome kako odabrati pravo koje e regulisati privatnopravne odnose sa
meunarodnim obiljejem, a karakteristian metod MPP postaje metod usmjeravanja na pravni poredak
koji e biti mjerodavan. Taj metod naziva se vezivanje, lokalizacija, alokacija ili atribucija. Zasniva se na
stavu da u situaciji kad je sluaj povezan sa vie drava, te veze po pravilu nisu iste vrste niti istog
znaaja, te je najee mogue izdvojiti jednu vezu kao odluujuu za izbor prava koje e se primijeniti.
Ovakav odabir mjerodavnog prava morao bi biti zasnovan na odreenom kriteriju preferencije, koji bi
morao biti internacionalno prihvatljiv ako se eli osigurati meunarodna stabilnost privatnopravnih
odnosaa, to i jeste krajnji cilj MPP.
3.1. Metod vezivanja u meunarodnom privatnom pravu
Ako je jedan privatnopravni odnos istovremeno injenino povezan sa razliitim zemljama, pa treba
odluiti koja je od tih veza najvanija, regulacija se oito mora osloniti na neki element vezivanja faktor
lokalizacije, odluujuu injenicu, taku najtjenje veze. Koja e injenica biti uzeta kao odluujua
zavisi od vrste privatnopravnog odnosa, te su na osnovu toga i postavljeni ranije navedeni opi principi
MPP1. Dakle, radi se o nastojanju da se fiksira tzv.najblia, najznaajnija, najtjenja veza koju dato
injenino stanje (ili ve formirani pravni odnos) ima sa odreenom dravom, odnosno pravom.
3.2. Pojam najtjenje povezanosti
Izbor mjerodavnog prava metodom vezivanja vri se u korist onog prava sa kojim je konkretan odnos
najue i najrealnije povezan. To naelo je opeprihvaeno u veem broju nacionalnih kolizionih sistema i
po mnogima predstavlja osnovni princip kolizionog prava uope.
3.3. Evolucija ideje o najtjenjoj povezanosti
Ideja najtjenje povezanosti mogla bi se prepoznati ve u principu personaliteta prava, kao prvom
poznatom kriteriju za primjenu prava koji se javio u pravnom partikularizmu nastalom nakon raspada
Rimskog carstva. Razvojem feudalizma, umjesto pripadnosti grupi odreenoj po porijeklu, teini kriterij
za primjenu prava postaje pripadnost zemlji, feudu, odnosno feudalnom gospodaru. Osnovni princip u
primjeni prava postaje princip teritorijalnosti.
Jacobus Balduini, glosator iz prve polovine XIII vijeka, prvi je odvojio pitanje upravljanja parnicom
(ordinatoria litis) tj.procesnog prava, od odluivanja o meritumu (decisoria litis).
Principu najtjenje povezanosti najznaajniji doprinos dao je Savigny svojom teorijom o sjeditu
pravnih odnosa. Ovaj princip dobio je svoj moderni izraz u Schnitzerovoj teoriji karakteristine inidbe.
1

Vidi 1 (str.5)

Npr. ako se pitamo sa kojom dravom je najblie povezan jedan kupoprodajni ugovor, po ovoj teoriji bi
odgovor bio da je to domicil odnosno sjedite prodavca, jer je prodavac nosilac inidbe koja je
karakteristina za ovaj ugovor (predaja stvari, tj.isporuka robe).Analogno tome je mogue odrediti
mjerodavno pravo i za druge vrste ugovora.
Savremena zakonodavstva esto kombinuju princip najtjenje veze sa teorijom karakteristine inidbe,
dolazei na taj nain do elastinih i istovremeno predvidljivih rjeenja koja odgovaraju zahtjevima
savremenog privatnopravnog saobraaja.
3.4. Dva osnovna metoda utvrivanja najtjenje veze
U doktrini se govori o aprioristikom, deduktivnom ili sintetikom metodu, koji dominira u klasinom
MPP, te o novijem posterioristikom, analitikom ili induktivnom metodu.
Aprioristiki, deduktivni metod se sastoji u tome da zakonodavac unaprijed pomou apstraktnih
kolizionih normi fiksira najtjenju povezanost za odreenu vrstu privatnopravnih odnosa. Na taj nain se
uspostavlja visok stepen predvidivosti mjerodavnog prava to rezultira poveanjem pravne sigurnosti. Na
ovom metodu se u najveoj mjeri zasniva zakonodavstvo evropskih zemalja.
S druge strane, aprioristiki metod je hedikepiran injenicom da se zasniva na zakonodavevom
predvianju buduih odnosa i njihovom uoptavanju. Zbog toga e uspostavljena koliziona pravila
ispoljiti odreenu krutost u primjeni na konkretne sluajeve, posebno u sluajevima koji se u teoriji
nazivaju apsolutno internacionalnim, ije su vezanosti sa razliitim pravnim porecima manje-vie
ravnopravno rasporeene. Zbog toga novija amerika teorija i praksa kao osnovno pravilo za izbor
mjerodavnog prava uvodi elastini kriterij most significant relationship najznaajniju ili najtjenju
povezanost. Ove promjene u amerikoj teoriji i praksi izraz su tenje ka fleksibilnijem odreivanju taaka
vezivanja.Ista tenja ispoljena je i u evropskom pravu, te se odluka o izboru mjerodavnog prava nastoji iz
sfere aprioristikog odluivanja zakonodavca pomjeriti u sferu posterioristikog sudskog odluivanja in
concreto.
3.5. Kolizione norme
Vezivanje, lokalizacija ili alokacija privatnopravnih odnosa u MPP vri se pomou faktora lokalizacije,
taaka vezivanja ili odluujuih injenica (teinih kontakata), koje se ugrauju u kolizione norme.
Odluujue injenice utvruje zakonodavac. Kod utvrivanja odluujuih injenica, odnosno najblie
veze, u evropskom MPP dominira aprioristiki metod. Taj metod je zasnovan na specijalnim pravnim
normama koje se nazivaju kolizione norme, a koje na posredan nain reguliu privatnopravne odnose sa
stranim elementom.
Objektivni cilj kolizione norme je da odredi pravo drave sa kojim je konkretan sluaj u najtjenjoj vezi.
Ona dakle ne rjeava odnos meritorno, ve samo upuuje na pravo drave koje e biti primijenjeno za
meritorno rjeavanje sluaja. Takva norma prvenstveno mora imenovati pitanje, tj.odnos na koji se treba
primijeniti, te fiksirati teinu taku vezivanja. Tako e koliziona norma koja se npr. odnosi na formu
braka glasiti ovako: Na formu zakljuenja braka primjenjuje se zakon drave u kojoj se brak zakljuuje.
U navedenom primjeru pitanje na koje se norma odnosi je forma zakljuenja braka, a teina taka
vezivanja je mjesto zakljuenja braka. Konani rezultat primjene ove kolizione norme sastoji se u tome
to e brak zakljuen u skladu sa propisima zemlje zakljuenja, biti valjan i izvan zemlje zakljuenja.
Teina vezanost fiksira se u zavisnosti od karaktera pravnog pitanja. Tako npr, ako se radi o materijalnim
pretpostavkama za zakljuenje braka (sposobnost za stupanje u brak), koliziona norma e fiksirati drugu
teinu taku vezivanja (koja se odnosi na osobe buduih suprunika) i glasie npr: Materijalne
pretpostavke za zakljuenje braka sa stranim elementom ocjenjuju se po zakonu drave iji su dravljani
budui suprunici.

Pravna kategorija na koju se odnosi koliziona norma moe biti manje ili vie precizna. Tako se norma
moe odnositi na ugovor u cjelini ili na pitanje sposobnosti stranaka, na graanskopravni delikt u cjelini
ili samo na pitanje protivpravnosti radnje, itd.
Klasifikacija. Klasina podjela kolizionih normi je na jednostrane i dvostrane. Jednostrana uvijek
upuuje na jedno (najee domae) pravo u vezi sa odreenim pravnim pitanjem. (Npr: forma braka
propisana ovim zakonom, obavezna je za sve brakove koji se zakljuuju na domaoj teritoriji).
S druge strane, dvostrana (ili viestrana) koliziona norma bira mjerodavno pravo izmeu 2 ili vie prava
povezanih sa sluajem i od okolnosti konkretnog sluaja zavisi na koje pravo e ona uputiti (npr: za
nasljeivanje je mjerodavno pravo drave iji je dravljanin bio ostavilac u vrijeme smrti). Obzirom na
nain upuivanja na mjerodavno pravo, kao i na stepen uoptenosti, viestrane kolizione norme su
principijelnije i poeljnije u MPP.
Kolizione norme mogu se klasificirati i na alternativne i kumulativne. Alternativne utvruju 2 teina
kontakta, pa time 2 ili vie potencijalno mjerodavna prava. Kumulativne norme upuuju na istovremenu
primjenu prava 2 ili vie drava. Primjer alternativne kolizione norme postoji u oblasti graanskopravnih
delikata, gdje se obino predvia alternativna primjena prava drave u kojoj je izvren delikt ili prava
drave u kojoj je nastupila teta, pri emu je povoljnost za oteenog odluujui kriterij za izbor
mjerodavnog prava. Kumulativne kolizione norme najee su kod regulisanja statusnih i porodinih
odnosa, ime se nastoji u vie zemalja osigurati validnost pravnog odnosa. Npr, da bi se razveo brak sa
stranim elementom, potrebno je da je brakorazvodni uzrok predvien istovremeno u zakonu zemlje iji
organ razvodi brak, i u zakonima drava iji su dravljani brani drugovi.
Dakle, moderne kolizione norme nastoje premostiti jaz izmeu slijepe kolizione pravinosti, tj.
uoptavanja bez obzira na meritorni ishod spora i materijalne pravinosti u konkretnim sluajevima. Sa
istim ciljem moderne evropske kodifikacije MPP pribjegavaju tzv.generalnim klauzulama odstupanja,
koje ovlauju sud da izuzetno ne primijeni pravo mjerodavno po kolizionim normama, ako je sluaj
samo povrno vezan sa dotinom zemljom, a pokazuje mnogo tjenju vezanost sa nekim drugim
pravom2.
3.6. Karakter i klasifikacija tipinih teinih kontakata
Prosti teini kontakti (take vezivanja) su oni koji nedvosmisleno ukazuju na jednu dravu i njeno pravo
kao mjerodavno. Primjeri su: mjesto nalaenja nekretnina, mjesto izvrenja delikta ili mjesto
zakljuenja ugovora. Ovakvih taaka vezivanja je vrlo malo. S druge strane, kompleksne take
vezivanja su one koje ukazuju na najmanje 2 prava. Ako je npr. koliziono pravilo zasnovano na
dravljanstvu osobe kao teinom kontaktu, a osoba o kojoj se konkretno radi je bipatrid, tada je i
koliziona norma usmjerena na 2 zakonodavstva. Zbog toga je u mnogim zakonodavstvima kao
dopuna utvreno i pravilo po kome se u sluaju bipatrida ili polipatrida u obzir uzima samo
tzv.aktivno ili efektivno dravljanstvo, tj. dravljanstvo one drave sa kojom je osoba stvarno
najblie povezana (prebivalite, imovina, zaposlenje, sluenje vojnog roka i sl). Ako se radi o
apatridu, nuno bi bilo upotrijebiti neku supsidijarnu taku vezivanja, a to je po pravilu
prebivalite ili boravite apatrida.
Take vezivanja mogu se klasificirati i po irini ovlatenja koja se preputaju sudu pri izboru
mjerodavnog prava. Po tom kriteriju razlikuju se neposredno vezujue take vezivanja i tzv.okvirne take
vezivanja ili bolje rei koncepti vezivanja. Neposredno vezujue take vezivanja predstavljaju vrste
faktore lokalizacije (npr.dravljanstvo, domicil, mjesto zakljuenja ugovora itd). Njima zakonodavac
fiksira taku vezivanja za sve budue istovrsne sluajeve. Okvirne take ili koncepti vezivanja preputaju
sudu da u konkretnom sluaju odlui o mjerodavnom pravu. Zakonodavac se ovdje slui formulacijom
primijenie se pravo sa kojim je odnos u najblioj vezi.
Mnoge take vezivanja po svojoj prirodi su proste injenice (npr.okolnost da je radnja izvrena na
odreenoj teritoriji, lokacija nekretnine i sl). S druge strane, neke od esto koritenih taaka vezivanja su
2

vicarski zakon o MPP

same za sebe pravni odnosi (npr.dravljanstvo, nacionalna pripadnost pravne osobe, prebivalite i
boravite domicil i rezidencija itd).
U meunarodnom privatnom pravu govori se i o tzv. psiholokom vezivanju, i to u 2 konteksta. U prvom
redu, veina savremenih zakonodavstava dozvoljava strankama da same odrede pravo koje e biti
mjerodavno za njihove ugovorne odnose, pa se govori o autonomiji volje kao taki vezivanja. Osim
direktnog izbora prava, volja stranaka moe na izbor prava djelovati i posredno putem djelovanja na
druge take vezivanja. Stranke npr.mogu mijenjati dravljanstvo, prebivalite, mjesto ugovaranja i sl.
Najznaajnija klasifikacija taaka vezivanja ipak je na one koje ukazuju na vezu prava sa osobama
tj.subjektima, zatim objektima i na kraju radnjama (inidbama).
3.7. Problemi vezani za primjenu kolizionih normi
Primjena kolizionih normi naizgled je jednostavan proces. Prva faza je kvalifikacija injeninog stanja,
to podrazumijeva da se konkretan sluaj treba svrstati u odgovarajuu kategoriju privatnopravnih
odnosa, zatim se odabire koliziona norma koja regulie takve odnose i na kraju se slijedei kolizionu
normu dolazi do mjerodavnog prava.
Kvalifikacija injeninog stanja sa stranim elementom. Ponekad se jedno injenino stanje u razliitim
zemljama podvodi pod razliite pravne institute, pa i pod razliite oblasti pravnih odnosa. Ako npr.domai
organ ima pred sobom injenino stanje koje je povezano sa BiH, Francuskom i Austrijom, a nije na prvi
pogled jasno pod koji pravni institut bi se ono moglo podvesti, problem je u odluci da li pravnu
kvalifikaciju izvriti po shvatanjima domaeg, francuskog ili austrijskog prava. Meutim, ako je u takvom
sluaju nadlean na organ, on uvijek primjenjuje nae kolizione norme. Tada je logino da se i
pretpostavke za primjenu kolizionih normi odreuju po naim pravnim shvatanjima. Pritom ne treba
bjeati ni od ekstenzivnijeg tumaenja, faktiki od prilagoavanja injeninog stanja domaim pravnim
shvatanjima. To je neizbjeno u sluajevima kad je nemogue nai odgovarajuu kolizionu normu u
domaem MPP, zbog toga to u domaem pravu nema odgovarajueg instituta pod koji bi se moglo
podvesti konkretno injenino stanje. Ovakvo shvatanje prve kvalifikacije danas je dominantno u teoriji i
praksi MPP.
Kvalifikacija teinog kontakta. Ako smo odabrali kolizionu normu pod koju je mogue podvesti jedno
injenino stanje, postoji mogunost da je izabrana koliziona norma neoperativna jer je teini kontakt na
kome se ona bazira i sam po sebi pravni odnos koji je podloan razliitim tumaenjima domaeg i stranog
prava. Ako se npr pod mjestom zakljuenja ugovora podrazumijeva mjesto iz kojeg je upuen prihvat
ponude, to dovodi do odreenog zakljuka o mjerodavnom pravu. Meutim, ako se pod mjestom
zakljuenja ugovora podrazumijeva mjesto u kome je primljen prihvat ponude, mjerodavno je neko drugo
pravo.
Obzirom da se i ovdje radi o tumaenju kolizione norme, vai isto pravilo: teini kontakt ili taka
vezivanja se kvalificira prema pravnim shvatanjima zemlje o ijoj se kolizionoj normi radi. Dakle,
kvalifikacija se vri lege fori (po domaem pravu).
Problem drava sa sloenim pravnim poretkom. Nejedinstveni pravni poredak koji je svojstven sloenim
dravama je za MPP interesantan iz 2 razloga:
1. U takvim dravama je zakonodavna nadlenost za privatnopravne odnose esto decentralizirana i
prenesena na teritorijalne jedinice (kantone, provincije, republike i sl). S tim u vezi mogui su
tzv.interlokalni ili unutranji sukobi zakona (tj.sukobi zakona pojedinih teritorijalnih jedinica). Takvi
sukobi se rjeavaju primjenom normi meunarodnog privatnog prava (npr.u paniji), ili kroz posebne
zakone o rjeavanju unutranjih kolizija zakona.
2. Ako koliziona norma neke strane drave upuuje na pravo sloene drave, postavlja se pitanje pravo
koje od federalnih jedinica e biti primijenjeno. O tome u teoriji postoje 2 osnovna stanovita: prema
prvom, izbor prava treba prepustiti unutranjim kolizionim normama dotine strane drave (princip
dvostepenosti). Po drugom stanovitu, neposredan izbor vri se istim kolizionim pravilom koje i
upuuje na sloeni pravni poredak (princip jednostepenosti). Princip jednostepenosti preovladava i u

teoriji i u praksi, izuzev u sluaju kad je pravo sloene drave indicirano kolizionom normom iji
teini kontakt je dravljanstvo. Dravljanstvo kao taka vezivanja ne ukazuje na odreenu teritoriju,
ve na dravu kao cjelinu. U takvom sluaju koristi se neki supsidijarni kriterij kao to su domicil ili
redovno boravite.
Obzirom na ustavna rjeenja u BiH, prema kojima su svi privatnopravni odnosi u zakonodavnoj
nadlenosti entiteta, unutranja kolizija je izvjesna na nivou entiteta. Osim toga, u okviru FBiH gotovo
sve oblasti privatnih prava su na kantonalnom nivou, te je osim meuentitetske mogue oekivati i
meukantonalnu koliziju zakona. U situaciji kad strana koliziona norma upuuje na pravo BiH, zasad je
mogue primijeniti samo princip jednostepenosti, jer unutranjih kolizionih normi nema. S druge strane,
kad se radi o primjeni prava neke druge sloene drave pred domaim organima, ZMPP polazi od
jednostepenosti i propisuje primjenu prava onog podruja u sloenoj dravi sa kojim postoji najblia
veza. Jedino ako naa koliziona norma ne ukazuje na odreeno pravno podruje u toj dravi, rjeenje se
preputa unutranjim kolizionim normama te drave.
3.8. Problemi vezani za primjenu mjerodavnog prava
Ako je koliziona norma u konkretnom sluaju uputila na primjenu nekog stranog prava, to strano pravo je
potrebno saznati i tumaiti, tosamo po sebi moe izazvati odreene komplikacije. Osim toga, mogue je
da u konkretnom sluaju postoji neki od zakonom propisanih razloga koji obavezuju domai organ da
odstupi od primjene stranog mjerodavnog prava.
Problem saznanja stranog prava. U sluajevima bez internacionalnog obiljeja vai maksima po kojoj
sud poznaje pravo (iura novit curia). Meutim, kad se radi o primjeni stranog prava, postavlja se
pitanje kako saznati sadraj stranog zakona. U uporednom pravu postoje 2 razliita pristupa rjeavanju
ovog problema, u zavisnosti od toga da li se strano pravo tretira kao ravnopravno domaem, ili se tretira
kao injenica. U prvom sluaju organ koji vodi postupak ima slubenu obavezu da sazna strano pravo, au
drugom sluaju to bi bila obaveza stranaka koje dokazuju injenice u postupku.
Tretiranje stranog prava kao injenice karateristino je za anglosaksonsko pravo. U Engleskoj vai
oboriva pretpostavka da je dotino strano pravo jednako engleskom. Zainteresirana strana moe
dokazivati suprotno, tj. moe dokazivati postojanje i sadraj stranog prava. Dokazivanje se izmeu
ostalog vri i pomou svjedoka, koji imaju isti procesni poloaj kao i svjedoci koji svjedoe o drugim
procesnim injenicama. S druge strane, pravni sistemi zasnovani na tradiciji civilnog prava ne poznaju
dokazivanje stranog prava pomou svjedoka, jer se stranom pravu daje tretman prava. Ako se uzima iskaz
strunjaka, onda on ima tretman vjetaka.
Primjena alternativnih kolizionih normi, koje ukazuju na vie potencijalno mjerodavnih prava, namee
nunost usporedbe razliitih stranih prava i njihovih rjeenja kako bi se postiglo poeljno meritorno
rjeenje. Dakle, sud je prinuen da po slubenoj dunosti ispita sadraj stranih zakonodavstava
indiciranih alternativnim kolizionim normama.
Prema naem ZMPP, sud ima obavezu da utvrdi sadraj stranog mjerodavnog prava po slubenoj
dunosti, ali u tom cilju on moe upotrijebiti i javnu ispravu koju u postupku podnesu stranke. Ako na taj
nain ne moe saznati sadraj stranog prava, sud se moe obratiti Ministarstvu pravde.
Bitno je napomenuti da u praksi sudovi uvijek pokazuju tendenciju za primjenom domaeg prava, uvijek
kad za to postoje manje ili vie opravdani razlozi.
Tumaenje stranog prava u praksi se svodi na 2 problema: (1) da li strano pravo tumaiti po principima i
shvatanjima domaeg prava, ili dotine strane zemlje, te (2) kako primijeniti pravne ustanove stranog
prava koje su eventualno nepoznate domaem pravu. U teoriji i praksi vladajue stanovite je da pojmove
i ustanove stranog prava treba tumaiti prema pravnim shvatanjima i principima dotinog stranog
pravnog sistema. Ovakav stav prihvata i ZMPP.

10

Razlozi za odstupanje od primjene mjerodavnog prava. Kolizione norme u naem pravu su imperativne i
po pravilu se moraju primijeniti po slubenoj dunosti uvijek kad sluaj sadri inostrane elemente. Od
ovog pravila postoje odreeni izuzeci i to:
Renvoi (ranvoa) (uzvraanje i upuivanje na dalje pravo). To je pojava da se umjesto mjerodavnog
stranog prava ipak primijeni domae, ili neko drugo strano pravo umjesto onog koje je oznaeno kao
mjerodavno. Zasniva se na stanovitu da domaa koliziona norma, kad upuuje na strano pravo, ne
upuuje na konkretnu oblast stranog prava, ve na strano pravo u cjelini, a time i kolizione norme tog
prava. Ako i domae i strano pravo sadre istu kolizionu normu za konkretno pitanje, problema nema.
Npr. nae i austrijsko pravo sadre istu kolizionu normu kad je u pitanju ocjena poslovne sposobnosti
fizikog lica: mjerodavno je pravo drave ija je osoba dravljanin. Prema tome, ako se kod nas ocjenjuje
poslovna sposobnost Austrijanca sa prebivalitem u BiH, po naoj kolizionoj normi mjerodavna je
starosna dob koju propisuje austrijsko pravo. Isto to predvia i austrijska norma, pa u takvom sluaju ne
moe nastati renvoi.
S druge strane, ako se u istom sluaju radi npr. o dravljaninu V.Britanije, naa koliziona norma uputila bi
na englesko pravo. Meutim, engleska koliziona norma za ocjenu poslovne sposobnosti upuuje na pravo
prebivalita osobe, tj. na nae pravo. Dakle, engleska koliziona norma je uzvratila na nae pravo, isto kao
to bi uputila na neko dalje pravo npr.francusko, ako je prebivalite osobe u Francuskoj.
Stanovita u vezi sa renvoi su razliita u uporednom pravu i kreu se od eksplicitnog prihvatanja (npr. u
Poljskoj), preko rjeenja u kojima se prihvata samo uzvraanje (Njemaka, Albanija, Rumunija itd) do
potpunog odbacivanja (Grka, Italija, Egipat, Brazil). Na ZMPP konstituie obavezu domaeg organa da
prethodno, tj. prije primjene stranog mjerodavnog prava, ispita kolizione norme stranog prava na koje je
usmjeren i da slijedi njihovu uputu bez obzira na to kuda ona vodi. Ovakvo rjeenje moe dovesti do
nastanka beskonanog kruga. Naime, mogue je da nae pravo upuuje na pravo zemlje X, ona svojom
kolizionom normom upuuje na zemlju Y, ova na zemlju Z, a zemlja Z ponovo na pravo zemlje X. Mada
bi ovakav sluaj u praksi bio vrlo rijedak, takva mogunost se ipak ne moe iskljuiti u potpunosti.
Rjeenje ovakvog sluaja nije eksplicitno dato u ZMPP, a prema miljenjima strunjaka, u takvom sluaju
bi trebalo primijeniti pravo koje je prvobitno indicirano naom kolizionom normom.
Izigravanje zakona (fraus legis). Ako je taka vezivanja u kolizionoj normi varijabilna, stranke je
najee mogu mijenjati svojom voljom. Npr. osoba moe promijeniti dravljanstvo, prebivalite ili
boravite, to je redovna i normalna pojava. Meutim, ponekad se promjena take vezivanja vri u
namjeri da se izbjegne primjena jednog i omogui primjena drugog prava koje je za stranku pogodnije.
Npr: pravo drave X kao prepreku za zakljuenje braka predvia krvno srodstvo u 4.stepenu, a pravo
drave Y takvu prepreku ne predvia. Prema kolizionim normama drave X, za uslove stupanja u brak
mjerodavno je pravo drave iji su dravljani budui suprunici. U ovakvoj situaciji zainteresirani
dravljani drave X koji su u krvnom srodstvu u 4.stepenu, bi sticanjem dravljanstva drave Y stekli
mogunost stupanja u brak.
Institut izigravanja zakona (fraus legis) sastoji se od objektivnog i subjektivnog elementa. Objektivni
element je da je do promjene take vezivanja dolo legalnim putem, a subjektivni se sastoji u namjeri da
se promjenom take vezivanja doe do mjerodavnosti nekog drugog prava.
Najei predmet izigravanja su kolizione norme u oblasti statusa fizikih i pravnih lica, porodinog i
nasljednog prava, ali je izigravanje prisutno i u drugim podrujima privatnopravnih odnosa (npr. mjesto
registracije brodova i aviona u oblasti stvarnopravnih odnosa, mjesto zakljuenja obligacionih ugovora i
sl).
Sankcija za fraudulozno (prevarno) ponaanje sastoji se u ponitavanju pravnog posla koji je nastao uz
izigravanje zakona. Na ZMPP propisuje da se pravo koje bi bilo mjerodavno po domaim kolizionim
normama ne primjenjuje ako bi njegovo primjenjivanje imalo za cilj izbjegavanje primjene domaeg
prava. Osim toga, priznanje ve formiranog privatnopravnog odnosa e izostati ako domai organ utvrdi
da je domae pravo fraudulozno zaobieno.

11

Javni poredak. Mogunost primjene stranog prava pred svojim organima drave ne prihvataju
bezrezervno, ve uz tzv.rezervu javnog poretka. Naime, pozivom na ovu ustanovu, domai organ koji bi u
konkretnom sluaju na osnovu kolizione norme trebao primijeniti strano pravo, moe odstupiti od
primjene stranog i primijeniti domae pravo. Uslov za to je da bi primjena stranog prava, odnosno rezultat
te primjene u konkretnom sluaju bio protivan temeljnim vrijednostima koje su u domaoj zemlji
zatiene pravnim poretkom i javnim moralom. Bitno je naglasiti da se kod pozivanja na javni poredak
radi o izuzetku. Primjenjuje se rijetko i mora biti dobro obrazloeno, jer bi se u sluaju preirokog
tumaenja i nekritike primjene ova ustanova mogla pretvoriti u negaciju MPP. Prema naem ZMPP,
strano pravo se ne primjenjuje ako bi njegovo dejstvo bilo suprotno ustavom utvrenim osnovama
drutvenog ureenja.
Fenomen tzv.normi neposredne primjene. Unutar svakog pravnog sistema postoje propisi koji usljed
svog naroitog znaaja zahtijevaju bezuslovnu primjenu i kao takvi moraju biti izvan dometa kolizionog
sistema. Dakle, takvi domai propisi se pred organima domae drave primjenjuju uvijek, bez obzira na
kolizione norme koje bi upuivale na primjenu nekog drugog prava. U naoj literaturi za takve norme
koristi se termin norme neposredne primjene.
Osnovni problem normi neposredne primjene je njihova identifikacija, jer zakonodavac vrlo rijetko
eksplicitno propisuje bezuslovnu primjenu neke pravne norme. Zbog toga se norme neposredne primjene
utvruju na osnovu njihovog sadraja i cilja. Ope pravilo je da se radi o normama koje izraavaju snaan
interes drave. Uglavnom se radi o propisima javnopravne prirode, pa je njihova primjena za MPP
znaajna samo u pogledu posljedica koje imaju na privatnopravne odnose. Takve norme su npr. one koje
se odnose na regulisanje i kontrolu trita i nacionalne ekonomije, propisi vezani za zatitu domaeg
poljoprivrednog zemljita ili nekretnina, vaniji radnopravni propisi, propisi o zatiti okoline itd.

12