-Gazi Husrev-beg

Bio je sin izvjesnog Ferhat-bega koji, po jednoj verziji, porijeklu vukao iz podruja
Sane, a po drugoj iz okoline Trebinja. Doavi u jenierski odak postao je jedan od
istaknutijih vojnih zapovjednika to mu je i omoguilo uspon na hijerarhijskoj ljestvici, pa
je imenovan za namjesnika u Adani (Anadolija). U drugoj polovini 15. stoljea Ferhad je
slovio za dobrog komandanta to je rezultiralo time da ga sultan Bajazid II oeni sa
svojom kerkom Seldukom, sa kojom je ovaj glasoviti Bonjak i vojskovoa dobio sina
Husrefa. Mladi unuk sultanov je svoje djetinjstvo proveo na dvoru u Carigradu uz isti
odgoj kakav su imali i drugi osmanski prinevi iz porodice Gazi Osmana.
U osobito dobrim vezama Husref je bio sa princom Mehmedom kojem je sluio kao
zamjenik prilikom njegova namjesnikovanja na Krimu u Kufi. Tu ga je osmanski princ slao
i na razne diplomatske misije, pa izmeu ostalog, i u Moskvu gdje je primljen u
audijenciju kod ruskog cara Jovana III. Poto je zadati posao obavio uspjeno vraa se na
Krim gdje je uskoro tragino i nenadano preminuo princ Mehmed, zbog ega se i Husrevbeg vratio u Istanbul. Boravei kratko u osmanskoj prijestolnici od svog djeda, sultana
Bajezida II, dobio je nareenje da primi slubu skadarskog sandakbega, to je
predstavljalo velik izazov za mladog i neiskusnog Husrefa, jer je mogao ratovati protiv
uvijek nemirnih albanskih plemena.
O daljem toku Husrefovog ivota nemamo dovoljno podataka, sve dok na
prijestolje nije stupio sultan Sulejman I Velianstveni, koji ga je poveo sa sobom u pohod
na Beograd. Kao voa jedne jedinice osmanske vojske Husref se posebno istakao
prilikom zauzimanja Zemuna. Neki povjesniari govore da je na tom vojnom pohodu
Husrev-beg osvojio i abac, ali su najnovija istraivanja to odluno opovrgla, jer je
dokazano da je taj grad zauzeo Ahmed-paa jo 1521. godine. Neposredno nakon
zauzimanja Beograda, sultan je za smederevskog sandakbega imenovao Ali-bega
Jahjapaia, a bosanski sandak je na upravu dao Husrefu. U naredne dvije decenije novi
bosanski sandakbeg e se posve vezati za Bosnu. Jo za ivota, u brojnim ratovima u
kojim je uestvovao, stekao je poasni naziv gazije.
Neki kau da je, kako je rasla njegova mo, rastao ugled i mo same Bosne, to
dovoljno govori o njegovom velikom znaaju. Meutim, pogrena je tvrdnja da je on
bosanski sandakbeg bio neprekidno; naime, niko u Osmanskom carstvu nije mogao
due vremena ostati na istoj poziciji, pa ni Husrev-beg. Zbog toga kaemo da je prva
faza njegovog namjesnikovanja trajala od 15. septembra 1521, kada je doao na
dunost, pa sve do juna 1525. godine. A kada je po drugi put imenovan na istu dunost,
posao je obavljao od aprila 1526. do aprila 1534. godine, a trei put je sandakbeg bio
od poetka maja 1536. pa sve do svoje smrti 18. juna 1541. godine.
Gazi Husrev-beg se naroito interesirao za upoznavanje ekonomske i vojne
situacije u sandaku koji mu je bio povjeren, a koji se tada nalazio u sklopu Rumelijskog
ejaleta. Vidjevi da mu je povjerena teritorija jako izloena i isturena, te da zbog
prisustva jajake banovine uvijek postoji mogunost ugarskog kontranapada, Gazija sebi
postavlja kao glavni cilj osvajanje Jajce. Prvi njegovi pokuaji da osvoji tu tvravu proli
su neuspjeno, ali poto je Husrev-beg skupio ogromno iskustvo u ratovima sa
Albancima, napustio je prioritetni zadatak zauzimanja Jajca, te se okree na drugu stranu
i osvaja Ostrovicu i ratuje na nekim drugim ratitima. Zbog njegove odanosti i
sposobnosti, sultan Sulejman ga je pozvao da uestvuje u njegovoj borbi protiv Ugarskog
kraljevstva na Mohaczu gdje je bio zaduen za vrlo vane rezervne trupe. I u toku same
bitke Gazi Husrev-beg je opravdao ukazano povjerenje pa je dobio i drugi mandat kao
sandakbeg bosanskog sandaka, a u toj funkciji je sada ratovao na prostorima
Slavonije, Like i Dalmacije. U ovim ratovima je, pored ratne slave, doao i do velikog
ratnog plijena. Vjerovatno ponesen tim uspjesima, kako biljee i dokumenti zapadne
provinijencije, sandakbeg bosanski, Gazi Husrev-beg, je bio u skoro svakodnevnom
pokretu obavljajui ratne zadatke u Dalmaciji i Liki.
Iako ve tada stariji od 50 godina, Husref nije imao obaveza prema svojoj
porodici; s prvom enom, ahdidar, veoma obrazovanom enom, imao je skladan brak,
ali ne i djece, pa je steeno blago, umjesto to bi ga predao potomcima, naumio
iskoristiti u ope dobro. Zabiljeeno je da je on u Serezu, i prije dolaska u Bosnu,

uvakufio brojne objekte, ali su posebno znaajni njegovi vakufi koje je formirao, a kasnije
i predao u upotrebu drugima, u Sarajevu, te u vie slavonskih i dalmatinskih mjesta. O
tome govore i njegove vakuf-name iz 1531. i 1537. godine (koje je preveo Fehim D.
Spaho).
Neprocjenjiv znaaj je Gazi Husrev-beg imao u izgradnji dananjeg grada
Sarajeva, koje je u njegovo vrijeme bilo glavno sjedite bosanske live. Kada je Husrevbeg prvi put postavljen za mutesarifa, Sarajevo nije ni eher, niti pak velegrad, nego
kasaba, i to zahvaljujui Isa-begu Ishakoviu i drugim namjesnicima koji su tu sagradili
16 damija, dvije musafirhane, medresu, dva hana, 4 javne banje (hamama), te nekoliko
mekteba i apoteka. Ali u toku due uprave, s kraim prekidima, do svoje smrti, Gazi
Husrev-beg je iz svojih linih sredstava u Sarajevu podigao vei broj to sakralnih, to
profanih, objekata koji su taj grad uvrstile u red ehera. Naime, bosanski namjesnik je u
glavnom gradu Bosne podigao jednu damiju, imaret, musafirhanu, hanikah, mekteb,
medresu, banju (hamam), jo jedan veliki han, bezistan, 60 duana, vie kua, a uveo je
i kanalizaciju i vodovod (u duini od 7 km). Zahvaljujui tim objektima Sarajevo postaje
znaajan administrativni i upravni centar u regionu.
Sam Gazi Husrev-beg pokazao je izuzetnu tolerantnost prema nemuslimanima jer
su u njegovo doba obnevljeni franjevaki samostani u Fojnici i Visokom, podignuta je i
katolika crkva u Latinluku, a neki govore da je u njegovo vrijeme nastala i stara
pravoslavna crkva u centru Sarajeva (H. Kreevljakovi). Najznaajniji objekt Gazi
Husrev-begova vakufa je uvena Gazi Husrev-begova damija, jedna od najveih damija
na podruju Balkana; sama zgrada obuhvatala je veliki prostor sa munarom visine od 47
m, i s erefetima visine od 36 m. U vie navrata ova monumentalna damija bila je
renovirana i dograivana, a najznaajnija promjena se desila nakon Husrefove smrti kada
su u sklopu dvorita pored ovog zdanja sagraena dva turbeta gdje su ukopani sam Gazi
Husrev-beg sa svojom suprugom, te njegov savjetnik i desna ruka Murat-beg Tardi.
Poslije izgradnje poznate damije u Sarajevu 1530. godine, ovaj bosanski
namjesnik je i u narednim godinama podizao brojne objekte. Sedam godina kasnije
podignuta je zgrada hanikaha u kojoj se izuavala filozofija, teologija, ali i druge
drutvene nauke jer je to bilo mjesto skupljanja ljudi zainteresiranih za uenje, zbog ega
je hanikah postao svojevrsni kulturni centar Bosanskog sandaka. Nedaleko od ove
graevine Gazi Husrev-beg je podigao i medresu prozvani ''Selduka'', po imenu majke
vakifa. Ta medresa je u to vrijeme bila ne samo u rangu srednje kole nego i vie; sa
predmetima poput matematike, filozofije, hemije, jezika, kao i ''svih drugih znanosti koje
budu zstupljene u drugim vremenima.'' Upravo ova medresa postae centar
intelektualnog i kulturnog djelovanja u sandaku jer su profesori te ustanove bili dobri i
vrijedni znanstveni radnici.
Na zapadnoj strani Begove damije podignut je i imaret, kako za siromane, tako i
za zaposlene u vakufu. Imaret je podignut kad i damija (1530.) a uz njega je bila i
musafirhana u kojoj su boravili svi oni koji boravak nisu mogli platiti. Nedaleko od
imareta izgraena je i sahat kula, te Gazi Husrev-bego bezistan dug 110 metar, prekriven
u cjelosti, sa 52 duana. Slino kao i sahat kula, iz sredstava begovog vakufa, nakon
1541. izgraen je i hamam, tj. javno kupatilo. Takoer, za izdravanje ovih objekata,
Gazija je uvakufio i brojna sela koja je od osmanske drave dobio na prostoru Trakije,
kao i brojne zemljine posjede koje je imao u bosanskom sandaku. Prvi mutevelija
vakufa u zvanju ehaje bio je Murat-beg Tardi, rodom iz ibenika.
Husrev-beg
se
nikad postignutim nije zadovoljavao, a da je to tako pokazuje njegova vojna aktivnost na
podruju Hercegovine u ratu s Mleanima koji je rezultirao u proirenju drave i begovog
bogatstva. Gazi Husrev je svoju vojnu djelatnost posebno bio usmjerio prema strateki
znaajnom gradu Klisu. Napadi su trajali due vremena i grad je tek osvojen 1537.
godine. Na prijedlog Gazi Husrev-bega, osmanska vlada je od osvojenih teritorija nainila
novi, Kliki sandak, gdje je za sandakbega postavljen Murat-beg Tardi. Kasnije se
sjedite ovog sandaka prenosi u Livno, a sam sandak bio je do 1580. godine u
rumelijskom ejaletu, a nakon toga u Bosanskom. 1540. godine sklopljen je povoljan mir
izmeu Venecije i Osmanskog carstva.
Smatrajui da su ostvarili znatne vojne uspjehe na prostoru Dalmacije, Osmanlije
nastavljaju svoje akcije u pravcu Slavonije. Aprila 24. 1538. godine osmanska vojska iz

Bosanskog sandaka osvaja Slavonsku Dubicu. Sa njenim zauzimanjem Osmanlije

uklanjaju veliku prepreku za osvajanje ostatka slavonskog teritorija. Osmanska drava je
1538. na tom teritoriju osnovala i Poeki sandak. Za prvog sndakbega imenovan je
Arslan-beg, sin smederevskog sandakbega Mehmeda Jahjapaia. Za razliku od Kikog,
Poeki sandak prikljuen je novom Budimskom ejaletu, a nakon 1580. postaje dio
Bosanskog.
Sve do svoje smrti Gazi Husrev-beg je bio dosta aktivan u irenju sultanove vlasti,
to mu je donosilo i odreenu materijalnu korist. U jednom vojnom pohodu kojeg je veliki
Gazija vodio protiv plemena Kua 1541. godine, on je doivio svoju smrt. Mjesto njegove
pogibije prozavno je Drobnjaci, a sam beg je bio odnesen i pokopan u Sarajevu.
Nakon smrti Husrev-begove, na mjesto bosanskog sndakbega doao je Ulemabeg, koji je nastavio sa ofanzivnim vojnim djejstvima, i koji je 1543. sa svojim odredima
u pohodu na Maarsku osvojio Voinj, akovec, Pakrac, Meurjeje, Moslavinu i druga
mjesta. Ve 2.08.1552. osmanska vojska osvojila je Viroviticu koja je predstavljala jedan
od posljednih vojnih i urbanih centara Slavonije. Kako kae Hazim abanovi, pet godina
nakon pada ovog grada, na prijedlog bosanskog namjesnika Sofi Mehmed-pae,
osmanske vlasti su odluile na osvojenom teritoriju formirati novi, Pakraki sandak, koji
e se kasnije prozvati i azmanski i Cerniki po svojim kasnijim sreditima. Ali po novoj
arhivskoj grai Nenad Moaanin je doao do rezultata da Pakraki sandak nije osnovan
1557, nego pri padu Virovitice, jo 1552. godine. Teritorija Pakrakog sandaka
obuhvatala je prostor izmeu rijeka Pakre, Ilove, Save i Drave, dok je sam sandak
graniio za Poekim. Osnivanje ovog sandaka iziskivalo je reduciranje susjednih, jer su
njihove zemlje pripajanje novom sandaku. Zbog nesigurnosti koja je vladala u
pograninim krajevima usljed opasnosti koja je dolazila sa habzburke strane, 1565.
godine je sjedite ovog snadaka bilo premjeteno u azmu, da bi u 17. vijeku sredite
ponovo bilo pomjereno u Cernik, koje je ostalo centar te regionalne jedinice sve do
njenog pada pod austrijsku vlast. Prvi sandakbeg tog sandaka bio je Ferhat-beg
Vukovi Desali, lan starog bosanskog plemstva koje je prelo na islam. Po ugledu na
mnoge znaajne linosti i Ferhat-beg je dio svog bogatstva uvakufio, te je iz njegove
zaostavtine podignuta uvena damija Ferhadija u Sarajevu.U drugoj polovini 16. vijeka
sandakbezi ostalih sandaka, veoma znaajnih jer su sa njih kretale osmanske vojne
akcije, takmiili su se meusobno, kako na bojnom polju, to je rezultiralo teritorijalnim
proirenjem, tako i na kulturnom, to je rezultiralo veom urbanizacijom.
Izmeu 1578. i 1580. godine Osmanlije su bile dosta aktivne na podruju Like,
Korduna i dijelova Dalmacije koje su uspjeli staviti pod svoju vlast. Upravo od tih
osvojenih teritorija formiran je Krko-liki sandak, koji je obuhvatio prostor od Krke do
Knina i onda dalje prema Zadru, sa Otocem, Velebitom i Sinjem, te prostorom od
Prokletijskog jezera do Biogradskog primorja.

-Osnivanje Bosanskog ejaleta

Shodno svojoj unutranjoj politici da na prostorima koji obuhvataju velike
teritorije osnivaju vee teritrijalno-upravne jedinice ejalete, Osmanlije su u svom
evropskom dijelu pored Rumelijskog ejaleta, formirali i Budimski ejalet (21.08.1541.).
Kako se vremenom dokazalo da manje teritorije u administrativnom smilsu bolje
funkcioniraju ako su spojene u jednu prirodnu cjelinu oni su odluili, po abanoviu
izmeu 25.04. i 23.09. 1580. godine, osnovati i novu pokrajinu Bosanski ejalet. Po
novim istraivanjima dolo se i do tanog datuma osnivanja ejaleta, 5.09. 1580. godine.
Tadanji bosanski sandakbeg Ferhad-paa Sokolovi je tako postao beglerbeg sedam
sandaka: Bosanskog, Hercegovakog, Pakrakog, Klikog, Krko-likog, te Zvornikog i
Poarevakog. Ovako su u jednu cjelinu objedinjene sve teritorije bive srednjovjekovne
bosanske drave, a i neke izvan tog okvira. Interesantno je da sve druge oblasti u
evropskom dijelu nisu zadrale svoje stare nazive, po emu Bosna ini oit izuzetak.
Zbog vanosti koju je imao Bosanski ejalet nuno je rei neto o njenom
beglerbegu Ferhad-pai Sokoloviu. On je poticao iz znamenite osmanske porodice koja
je ivjela u mjestu Sokolovii u blizini Rudog. Jo i prije njega neki lanovi te porodice su
bili poznate linosti, koje su se istakle kao dobri vojnici, dravnici i uenjaci; Mustafapaa Sokolovi, budimski namjesnik, u zvanju vezira, i njegov brat Mehmed-paa, koji je
od 1565 do 1573. godine bio na poloaju bosanskog sandakbega. Od 1574. godine
njegovu dunost preuzima roak Ferhad-paa, dok Mehmed odlazi u Istanbul gdje
postaje sultanov uitelj lala. Ferhadov brat, Alibeg Sokolovi, bio je jedno vrijeme i
snadakbeg klikog sandaka. Ferhad-paa je inae roen u treoj ili etvrtoj deceniji 16.
vijeka (naime, njegov roak, Ibrahim Alajbegovi Peevija, navodi da je 1590. godine
ubijen u punoj snazi, tj. dobu izmeu 45 i 55 godina). U svojoj slubi Ferhad je brzo
napredovao, te stoga ne udi da je 1560. godine imenovan na poloaj klikog
sandakbega. U narednih osam godina, koliko je vrio dunost u Klisu, bio je veoma
aktivan, te je ak stizao u svojim pohodima i do Zadra. U 1558. godini, oito
nepripremljen, Ferhad-beg je bezuspjeno pokuavao osvojiti taj grad, ali su njegovi
odredi u povratku zauzeli Zemnik, Ozren, Brodin i Bijelu Stijenu. Oito s ciljem da u
narednoj vojnoj akciji bude to uspjeniji, 1579. kree u nova osvajanja gdje, izmeu
ostalog, zauzima i Vespoljevac. Zbog vanosti ove tvrave, koju je sasvim ispravno
razumio, Ferhad-beg za relativno kratko vrijeme u njoj podie jake odbrambene zidine
ostavljajui za sobom snanu posadu, te je naziva Sedil-islam Bedem islama. Nakon
toga, iz politikih razloga, osvaja Nin. Od 1571. do 1574. godine Ferhad-beg uestvuje u
kiparskom ratu. Ovaj rat je iskoristio da napada mletake teritorije koje su pripadale
tadanjem ibenskom i zadarskom kotaru. Dokumenti nam govore da se 1571. Ferhad
ponovo nalazi pod zidinama Zadra gdje koristi i topove. Meutim, potcijenivi gradsku
odbranu, on nije ponio dovoljno namirnica zbog ega mu je akcija zavrila neuspjeno.
Nakon toga, iz pravca Zemunika, on osvaja Plonik, Skradin, Drni, Obrovac, kulu Vievo
i plodna zemljita oko Tinja koja postaju porodino vlasnitvo Sokolovia. Zahvaljujui
ovim osvajanjima teritorij klikog sandaka znatno je uvean. U narednom periodu se
smanjuje vojna aktivnost Ferhadova koji sada vri defanzivne pripreme za odbranu svog
sandaka.
U to vrijeme habsburki car Maximilian (1564-1576.) prikljuuje se lanicama
Svete Lige (panjolska kraljevina, Papska drava i Mletaka republika). Glavni zagovornik
tadanje ofanzivne aktivnosti prema Osmanskom carstvu bio je zagrebaki kanonik
Franjo Filipovi. Poto je znao za ovo, Ferhad-beg je pozvao Sinan-bega Boljania, svog
zeta, s kojim je poao na prostore Ivania, gdje je nanio poraz protivnicima. U toku same
bitke Filipovi je zarobljen i poslat u Istanbul gdje je preao na islam i uzeo ime Mehmedbeg. Jo dok je trajao rat sa lanicama Svete Lige, tadanji sultan Selim II (1566-1574.)
naredio je Ferhad-begu da nastavi svoje aktivnosti na prostoru Dalmacije. Rezultat toga
bilo je osvajanje nekoliko manjih sela i irenje osmanske dravne teritorije prema Cetinju
i Sinju, gdje je Ferhad-beg formirao i svoj prvi vakuf. Nakon toga je iz prijestolnice dobio
nareenje da krene prema Zemniku gdje treba podii po dravnom troku podii damije,
to je on uinio iz svojih sredstava. Zbog steenih zasluga u narednom periodu je Ferhad
od Porte imenovan na dunost bosanskog sandakbega (1574.) u Banjoj Luci. Njegov

paradni ulazak u glavni grad Bosanskog sandaka zabiljeili su suvremenici koji kau da
se pred njim nosilo 700 bajraka, da ga je pratilo 300 leventa, a da sejmenima i delijama
nije bilo broja. I na novoj dunosti Ferhad-beg je nastavio s ratnim aktivnostima; osnovni
cilj mu je bio osvajanje preostalog dijela bosanske krajine, s gradom Biem. U narednoj
godini on ve zapoinje ofanzivne akcije u pravcu tog grada. U meuvremenu broj
njegove vojske je znatno uvean, te je 1575. komandovao s 12 500 ljudi. O tome je bio
dobro obavijeten baron Herbert Auersperg, koji je i sam izvrio neophodne pripreme
zsmjestivi svoj tab u blizini katela jednog hrcatskog plemia Tuilovia. Poto je znao
da habsburka strana raspolae velikim snagama, i poto je elio izvojevati veliku
pobjedu, Ferhad je jo vie pojaao svoje snage dovodei vojsku iz Livna, Pakraca, Klisa i
drugih mjesta. On je tada dobio informacije gdje se nalazi 10 000 Auerspergovih ljudi. Do
bitke je dolo 22.09. 1575. godine kod Budakog. Borba je bila beskompromisna, jer je
ostalo 200 mrtvih, i 2000 zarobljenih austrijskih vojnika. Meu zarobljenicima je bio i
baronov sin, grof Wolf, za kojeg je Ferhad-beg, na ime otkupa, traio 30 000 dukata.
Imajui u vidu da je baron Herbert u bici poginuo, porodica je predala novac od kojeg je
Ferhad-beg Sokolovi u Banjoj Luci izgradio velianstvenu damiju Ferhadiju. Iako je brzo
sklopljen mir izmeu zaraenih strana, Ferhad to nije potovao nego je osvojio Cazin i
Ostroac (1576.). I naredne godine on je ratovao, preotevi vie mjesta u bosanskoj
krajini; Veliku Kladuu, Pei, Podzvizd, turli i Zrin. Naredne, 1578. godine osvojio je i
Drenik, a nakon toga je zvanino prozvan gazijom, to je izvrstan pokazatelj da je Porta
preutno odobravala sve njegove poteze. Uskoro je Ferhad-beg imenovan i za bosankog
beglerbega, dunost koju je obavljao sve do 1588. Poto je u svom poslu bio bveoma
dobar, Porta ga je imenovala za budimskog namjesnika to mu je donijelo i naslov vezira
i pae. Na toj poziciji je ostao do 1590. godine kada je pao u Budimu kao rtva atentata.
Tijelo mu je odneseno u Banju Luku gdje je bio zakopan pored svoje damije.
Slino kao i Gazi Husrev-beg u Sarajevu, Ferhad-paa Sokolovi je svoje
bogatstvo ostvaio u Banjoj luci, gdje je u Donjem eheru posljednjih 14 godina svog
ivota sagradio 216 objekata; digao je tvravu, damiju i neposredno uz nju 200 duana
od ije su se kirije izdravali damijski slubenici, osim toga je podigao i hama, te tri
mlina, i dvor-saray u kojem su do 1639. godine boravili svi bosanski beglerbegovi.
Njegovom djelatnou urbani razvoj Banje Luke je ubrzan ime je ona postala eher i
privlano mjesto za stanovanje. Zbog svojih djela, Ferhad-paa se ubraja kao jedna od
najznaajnijih linosti bosanske povijesti. Iza njega su ostala tri sina, od kojih je samo
Sulejman postao kapetan dubike kapetanije. Odlaskom Ferhad-painim stvorene su
izvjesne komplikacije na Porti u vezi s tim ko e ga naslijediti. Uz kratko oklijevanje na tu
dunost je imenovan Hasan-paa Predojevi, bivi bosanski sandakbeg za kojeg se kae
da je bio porijeklom iz okoline Sanskog Mosta, ili moda ak i iz Hercegovine. Na vijest da
je on postao novi beglerbeg posebno su se zabrinuli austrijski vojni krugovi koji su znali
da je on posebno ratoboran i uspjean. Doavi na novi poloaj prvi Hasan-pain zadatak
bio je da osvoji grad Biha. Rezultat njegovog djelovanja je bilo to da je 12.06. 1592.
godine osmanska vosjka i osvojila to tvrdo uporite, ime je i posljednji dio teritorija koji
pripada dananjoj Bosni i Hercegovini osvojen od strane Osmanlija. Hazim abanovi je
tvrdio da su sve teritorije du rijeke Une, od Kupe do Grahova, i do granice na Savi, s
gradovima Bihaem, Ripem, Buimom, Ostrocem i Krupom, izdvojene iz Bosanskog
sandaka kako bi se 1592. godine formirao zaseban Bihaki sandak. Meutim, Dr. Adem
Handi misli da taj sandak nije osnovan 1592, nego znatno kasnije, naime 1616.
godine. Razlog za ovo tumaenje treba se traiti u tzv. Dugom ratu (1593-1606.), u
kojem su Osmanlije bile prezauzete borbom da bi se bavile administracijom, i kada nisu
bili sigurni da li e osvojenu zemlju trajno zadrati. Zahvaljujui ovim osvajanjima prostor
Bosanskog ejaleta znatno je proirena, te se on na prijelazu iz 16. u 17. stoljee protezao
od Zveana kod Kosovske Mitrovice do Virovitice, i od abca do Jadranskog mora. Ali su
prekorijeni krajevi bili izuzeti iz sastava Bosanskog ejaleta te je granica Bosne ostala du
Save i Une kroz itav ovaj period.

III
4

Upravno-sudska podijela sandaka Bosanskog ejaleta

u 16. i 17. stoljeu
Potreba, ne samo za efikasnijom vojnom, nego i sudskom upravom, primorala je
Osmanlije da svuda provode svoju politiku teritorijalne podijele, Umjesto ranijih vilajeta,
veliine izmeu nahije i sandaka, koje su predstavljele oblasti, u drugoj polovini 16.
vijeka oni su poeli osnivati niz sudsko-upravnih jedinica kadiluka.
-Bosanski sandak
U 16. i 17. stoljeu teritorij Bosanskog sandakase sastojao od vie vilajeta,
kadiluka i nahija. Jedan od poznatijih vilajeta bio je vilajet Hrvati u kojem se nalazio
kadiluk Skradin koji je 1537. godine izdvojen iz Bosanskog i pripojen tada
novoosnovanom Klikom sandaku. Sjedite vilajeta bilo je u Sinju. Od nahija u ovom
sandaku bitni su: Sinj, Vrlika, Knin, Grahovo, Skradin, Benkovac, Obrovac, i dr. Sve do
osnivanja Bihakog sandaka, Kamengrad je imao veoma znaajno i zapaeno mjesto u
vojnoj i sudskoj organizaciji, ali mu je 1592. tu ulogu preuzeo Biha. Iz Kamengrada je
kadiluk premjeten u Stari Majdan gdje se sudska vlast kadije protezala na Kamengrad,
Pe, Malu i Veliku Kladuu, turli, Podzvizd, Vranu, Todor, Novi, Buim, Krupu, Sanski
Most i Cazin. U Novopazarskom sandaku bio je znaajan kadiluk Stari Vlah sa sjeditem
u Sjenici. U sastavu tog akdiluka bile su nahije Radojna, Bobalj, Moravica, Bare (Nova
Varo), i Ostatje (?). Od svih kadiluka najznaajniji je bio sarajevski koji je u drugoj
polovini 16. stoljea uzdignut na stepen mulaluka (esto mjesto u rangu upravnih
sjedita). Ovim uzdizanjem u sudskom pogledu sarajevskom kadiluku su pridodate i
druge nahije koje prije nisu ulazile u njegov sastav; Fojnica, Neretva i Prozor, kao i nahija
Glasinac. Na podruju Bosanskog ejaleta osobito je bio znaajan dovski (?) kadiluk
(1560-1580.) ije je sredite jedno vrijeme bilo u Kladnju. Uprkos brojnim teritorijalnim
osvajanjima u sjevernom dijelu Bosandkog sandaka nije postojala nijedna upravna
jedinica sve do osnivanja teanjskog kadiluka 1584. godine, nakon ega je ubrzo osnovan
i jajaki kadiluk.
-Hercegovaki sandak
Najvei kadiluk u sastavu ovog sandaka bio je foanski u kojeg su ulazile nahije
Duvno, Brono, Ljubuki, Posuje, Gorska upa i Blato. Meu najstarijim kadilucima u
Hercegovakom sandaku bio je kadiluk Cernica u blizini dananjeg Gacka, a pored njega
osnovan je i kadiluk Nevesinje, koji je stvoren ve prve godine osnivanja ovog sandaka,
mada neki tvrde da je on osnovan 1537. godine od nahija: Dobri, Konac Polja i Neretve.
Taslida (Pljevlja) (1519-1532.) je takoer jedno vrijeme bila centar kadiluka.
Osim ovih, kadiluci su osnivani i u Zvornikom, Klikom, Poekom i Bihakom
sandaku. S njihovim osvajanjem ti prostori su smatrani trajno naseljenim od strane
Osmanlija. Sudstvo e se, meutim, pred kraj Osmanskog carstva degenerirati.

IV

Vojno ureenje Bosne od 1463. godine do poetka 17. stoljea

Neposredno nakon pada srednjovjekovne bosanske drave osmanske vlasti su na
osvojenom teritoriju irile svoju administrativno-upravnu i sudsku organizaciju uz
istovremeno voenje rauna o vojnoj organizaciji koja je predstavljala temelj te vlasti na
ovim prostorima. Osmansko vojno ustrojstvo bilo je podijeljeno na vojsku koja je uvijek
bila neposredno uz centralnu vlast (centralne oruane snage, tzv. kapu kulu) i na odrede
pokrajinske vojske (tzv. jerli kulu). U prvi dio uvrtavani su redovi jeniera, debedija,
oruara, tobdija, te spahija Porte (atlibuyukular). Ovi vojniki redovi su se dijelili na
vojne formacije korpusa-odaka, a svi skupa su predstavljali plaeniku sultanovu vojsku.
Plau su dobijali direktno iz centralne blagajne (hazne) u novcu, a ne u naturi ili u zemlji.
Rijetko su bili na dunosti u pokrajinama, a radi rastereenja i bolje preglednosti na
terenu poslove u provincijama carstva obavljala je pokrajinska vojska. Osnovne redove te
vojske inile su spahije (pokrajinska lenska konjica), zatim pogranine vojne snage (tzv.
serhat kulu) i domae sluge jelije (jerli kulu).
Najvaniji dio osmanskih pokrajinskih snaga predstavljale su spahije; o njihovoj
spremnosti ovisila je sigurnost mjesta u kojem su bili stacionirani. Sve spahije jednog
mjesta bile su organizirane u jednu vojnu formaciju, tzv. alay (gr. jedno potpuno
odijeljenje vojske). Vrhovni voa te jedinice nosio je titulu alaybega, ili mirialaya. Sve
spahije su se morale odazvati njegovom pozivu i doi na zbirno mjesto gdje im se
potvrivalo prisustvo i identitet. Alaybezi su bili u rangu dananjeg pukovnika, mada je
bilo i onih koji su imali zvanje pae (generala). Njihove vojne strajeine bili su
sandakbegovi koji su imali i civilnu i vojnu vlast u jednom sandaku, ali ne i sudsku. U
sastavu ovih vojnih formacija postojali su i drugi inovi od kojih je bitna titula bajraktara,
ili zastavonoe, tj. voe jedne manje jedinice koja se zvala bayrak-zastava. Posebno su u
cilju provjere discipline od strane centralnih vlasti bile odreivane eriduvardije, neka
vrsta kontrolora. Slinu dunost imale su i linosti sa zvanjem aua; oni su regulirali
vojnu disciplinu. Posebna ovlatenja imali su beglerbezi koji su uestvovali u veim
vojnim pohodima. Znaajni su bili i vojni spiskovi (yoklama defteri) na osnovu kojih je
vrena kontrola vojno sposobnih lica. Vojne smotre vrene su u pravilu dva puta
godinje. Tom prilikom, pored provjere borbene gotovosti popisanih spahija, davani su i
novi timari novim licima. U sluaju da se se vodi rat nije bilo izuzetka po pitanju vojnih
smotri; ponovo su se odravale dva puta u godini, ali prvi put pred pohod, a drugi
neposredno nakon njega. Prilikom rata mobiliziralo bi se priblino 90% spahija, dok bi
ostatak ostao kao rezerva i sluio kao podrka i osiguranje. Isto tako, smotre koje bi se
vrile poslije bitke sluile su kao prilika istaknutim pojedincima da preko reda dobiju
svoje timare, dok bi posjednici trenutnih dobivali vea zemljita.
Prve spahije u Bosni se javljaju na njenom istonom podruju; vremenom se oni,
kako se irila vlast, javljaju i na podruju drugih sandaka. Smatra se da je samo na
prostoru Bosanskog sandaka, do kraja 15. vijeka, ve bilo oko 1000 spahija, te priblino
toliko timara. U osmanskoj vojsci u Bosni bilo je, pored muslimana, i stanovit broj
nemuslimana, a svi su oni bili pod komandom bosanskih sandakbegova. Kako pie
abanovi, u Bosni je najvie bilo spahija iz reda domaeg stanovnitva, meu njima je
bio i nemali broj srednjovjekovnog bosanskog plemstva. Karakteristino je da spahije
kriani, vremenom, s potomcima, esto prelaze na islam tako stvarajui jednu posebnu
bosansko-muslimansku elitu. Broj spahija i debedija (oklopnika) je u narednom periodu
povean na 3000 ljudi, a uzrok tome je leao u porazu kod Siska 1593. godine kada je uz
bosanskog namjesnika Hasan-pau poginuo i 7000 domaih spahija. Sultan Murat III je
1594. godine na tlu Bosanskog ejaleta ustanovio odakluk timar, kao nagradu za
iskazanu hrabrost vojnika iz te pokrajine, ali je to uinio i kako bi pokuao spasiti timarski
sistem koji se nalazio u oitom padu. Zbog svog geostratekog poloaja, cio Bosanski
ejalet bio je serhat, tj. krajite. Upravo zbog te injenice, od druge polovine 15. pa sve
do 17. stoljea, upravo su sa bosanskog podruja polazile brojne osmanske akcije na
teritorije koje su se nalazile pod mletakom ili habsburkom vlau. Kasnije je Bosna
posluila kao obrambeni bedem od naleta suparnikih snaga koji su dolazili upravo sa
teritorija koje su Osmanlije u ranijem periodu pokuavale osvojiti. Zbog svega ovoga,

osmanska vlast je posveivala posebnu panju Bosanskom ejaletu, na ijem su zemljitu

nastojali podii to vie utvrenih objekata.
-Fortifikacioni objekti
Brojna vojna utvrenja Osmanlije su podizale osmiljeno na svim znaajnijim
mjestima, ali je ipak vei broj tvrava podignut na glavnim komunikacionim putevima; uz
rijeke, ali i u unutranjosti zemlje. Prema veliini i znaaju, svi fortifikacioni objekti dijelili
su se na velike i male tvrave. Velike, koje su se zvale i hisar, podizane su od kamena i
cigle; ove tvrave su pored obrambenih zidina imale i barem jednu kulu za osmatranje.
Velike, ali u odnosu na prvu vrstu manje utvrde zvale su se hisardik, a neto vee, kale.
One su imale vie kula i obino su podizane u blizini veih naselja. Postojala su i mala
utvrenja, tzv. palanke, podizane od slabijeg materijala. Zavisno od veliine i mjesta, kao
i znaaja tvrave, u njima je bilo postavljeno vie vojnika raznih redova s veom
koliinom naoruanja i municije. U ovim vojnim objektima uvari tvrava su bili
mustahfizi, i u pravilu su predstavljali stalni dio njene posade. Njihovi zapovjednici su se
zvali dizdari, koji su radi vee sigurnosti smjenjivani svaka tri mjeseca, nakon ega bi
odlazili u drugu tvravu. Dizdari su otprilike odgovarali zapadnoevropskim katelanima.
Sami mustahfizi dijelili su se na buljuke i ode; buljuci su obino imali, zavisno od znaaja
mjesta, od 50 do 100 ljudi, dok su ode imale od 5 do 10 vojnika. Njihovi zapovjednici su
nosili zvanja buljubaa i odobaa. U znaajnijim tvravama bilo je i topova kojim su
rukovali tobdije i njihovi zapovjednici tobdibae. U utvrdama su debedije za plau
pripremale i i uvale oruje i municiju. Na podruju bosanskog sandaka se ovaj vojni red
javlja 40-tih godina 16. vijeka.
-Vojni redovi na tlu osmanske Bosne
Prva znaajnija vojna formacija u Bosni bili su akindije. Oni su predstavljali neku
vrstu lake konjice, a bilo ih je oko 1000. Iako su akindije obino bili anadolski seljaci, u
njihovim redovima bilo je i muslimanskog i nemuslimanskog stanovnitva domaeg
porijekla. Krajem 16. stoljea njihovu ulogu preuzimaju delije koji e u sljedeem vijeku
imati veoma zapaen znaaj u evropskom dijelu Osmanskog carstva. I oni su na neki
nain predstavljali dio lake konjice, a svoje ime su dobili po svojoj glavnoj karakteristici,
jer je delija bezumno hrabar ovjek. Zbog svoje borbene spreme, najvie delija bilo je
stacionirano du kriznih pograninih podruja. Smatra se da su oni bili prisutni u Bosni i
za Gazi Husrev-bega, za kojeg se govori da je imao do 10 000 to akindija, to delija.
Meu vojnim formacijama bilo je i vojnika koji su dobili ime po slavenskoj rijei vojnik, a
najvie ih je bilo iz reda nemuslimanskog, posebno pravoslavnog, stanovnitva.
Poto su Bosnu eljeli imati pod svojom neupitnom kontrolom, Osmanlije su u tu
pokrajinu slale veliki broj janiera koji su predstavljali pogranine ete jerli kulu. Meu
njima je bilo i jaksadija, iji je zadatak bio da u otvorenim naseljima uvaju
uspostavljeni red. Na povjerenim dunostima ovi jenieri su u pojedinim mjestima sluili
najvie do tri godine, a nakon to bi im se sluba okonala, vraali bi se u Istanbul dok bi
na njihovo stro mjesto bili postavljeni drugi jenieri iz centralnog jenierskog odaka.
Jerli kulu jeniera bilo je u Livnu, Doboju, Poitelju, Ljubukom, Novom, Zvorniku, Pruscu
i u drugim mjestima. Kako se u 16. vijeku teritorija kasnijeg Bosanskog ejaleta naglo
irila, ove formacije imale su i zapaenu drutvenu ulogu. Tokom tog stoljea osmanska
drava s pravom najvie panje posveuje pograninim mjestima; iz tog razloga ona u
Bosnu dovodi novi vojni red, tzv. azape (neenje) laku konjicu koja je bila zastupljena u
svim utvrenjima. S njima su bili i pripadnici plaenike konjice, tzv. belije, koji su
preteno bili regrutirani iz slojeva domaeg stanovnitva. U glavnim, veim vojnim
utvrenjima bilo je i posebnih konjanika, tzv. farisa, a pored njih postojale su i tzv.
gnulije (oduevljeni), koji su preteno bili birani iz redova muslimanskog stanovnitva sa
zadatkom da da uvaju granice i naseljena mjesta zbog ega su transformirani iz lake u
teku konjicu. Gnulije, belije, i azapi su bili prisutni u Bosni svo vrijeme 16. i 17.
stoljea.

Poseban vojni red martolosi (gr. armatolos oruan ovjek, policajac) bili su
iskljuivo sastavljeni iz reda pravosalvnog stanovnitva. Najvei dio ovih vojnika je svoju
dunost obavljao u tvravama pored rijeka, a najvie su mobilizirani iz vlakog, tj.
stoarskog stanovnitva. Neto kasnije u ovom redu e biti zastupljeni i muslimani, a
tokom cijelog 17. stoljea oni e biti prisutni u skoro svim utvrenjima Bosanskog
ejaleta.
Poto je Bosna bila zemlja puna planina i klanaca, a isto tako i pljakaa, u svrhu
line i imovinske sigurnosti, osmanske vlasti su na pojedine klance i planinske prijelaze
postavljale vojni red derbendija (uvara klanaca). U ratu su sejmeni prihvatali vojnu
aktivnost, dok bi u mirnim vremenima vrili ulogu policajaca. Za razliku od njih, erahori
su odravali vojna utvrenja, u smislu opravke pojedinih objekata. Posebno mjesto i
ulogu u vojnoj organizaciji Bosanskog ejaleta imali su kapetani i kapetanije.
-Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini
Posebno mjesto u vojnom organiziranju bosanskog ejaleta imale su kapetanije.
Neki stariji historiari govorili su da je institucija kapetanija bila specifina samo za nae
prostore, ali je istina da su one postojale i u drugim dijelovima carstva, iako je njihova
vanost upravo dola do izraaja kod nas u Bosni. Kapetanije su manji teritoriji
organizirani vojno; u svakoj je kapetaniji obavezno morala biti kula, tvrava i ardak.
Prva kapetanija u Bosni osnovana je 1537. (ili 1557?) godine u Gradici po kojoj je
ponijela i ime gradika kapetanija. U 16. vijeku osnovane su kapetanije u Krupi, Bihau,
Klisu i Gabeli, a u vremenskom periodu od 1606. do 1690. godine na teritoriji bosanskog
ejaleta osnovano je ukupno 29 kapetanija. Meutim, od tog ukupnog broja, u 17. vijeku,
ih nikad nije bilo toliko iz razloga to je u Kandijskom i Bekom ratu jedan broj kapetanija
bio osvojen.
Prava uloga i znaaj kapetanija u Bosni dola je do izraaja tek u 18. stoljeu;
naime, odlukama Karlovakog mira (1699.) Bosna je postala najisturenija pokrajina
Osmanskog carstva na zapadu gdje je graniila sa Mletakom republikom i Habsburkom
monarhijom. Zbog toga je u tom vijeku osnovano jo 28 kapetanija (ukupno ih je, znai,
u svim periodima bilo 57. op.a.), od kojeg broja je, usljed velikih teritorijalnih gubitaka,
ostalo samo 13, a negdje oko 1753. godine na cijelom prostoru Bosne bilo je 36
kapetanija. Zadnja kapetanija je osnovana 1802. u Hutovu, i ona je inila 58. kapetaniju,
kroz sve periode. Institucija kapetanija ukinuta je reformama sultana Mahmuda II
(1834/1835.). U prethodnom periodu broj, uloga i mjesto osnivanja kapetanija bio je
razliit; pored poetnih kapetanija na granicama, iz sigurnosnih razloga, u 18. stoljeu
osnivane su kapetanije i u unutranjosti zemlje, pa se tako moe rei da tada nije bilo ni
pedlja Bosne koji nije bio u sastavu jedne ili druge kapetanije.
Dunost kapetana su isprva obavljale linosti albanskoh porijekla, osnivai
arnautskih porodica, doim su kasnije kapetani birani iz starih i uglednih bosanskih
porodica. Kapetani su predstavljali vodei sloj i drutvenu elitu, a od 18. vijeka oni
obavljaju i ajansku dunost. Nerijetko su kapetani bili, od strane Porte, imenovani i na
vie funkcije sandakbegova. Oni su vrlo esto ratovali na glavnim vojnim frontovima
carstva van bosanskog ejaleta (Prut, Oakovo, Isfahan, Hamadan i dr.), gdje su guili
mjesne pobune. Za razliku od spahija koji su za svoju dunost dobijali zemljita, kapetani
su od Porte primali plau jednom ili dvaput godinje, a i sami su imali svoje line posjede.
Svi kapetani, skoro u cjelosti, bili su domaeg porijekla, pa je i to bio jedan od razloga
to su na povjerenim dunostima poslove obavljali dobro i savjesno, branei time svoju
zemlju, poloaje i posjede.
Brojni kapetani su bili i korumpirani jer su esto prisvajali plae sebi podreenih.
Deavalo se da su kapetani, i njihovi najblii suradnici, Porti prikazivali odreen broj
vojnika (nefera) i zapovjednika, dok je prilikom inspekcije bilo dokazano da im je broj
manji. Ovo su inili u cilju prisvajanja plaa odsutnih, a prijavljenih vojnika. Pojedini iz
redova kapetana, ne samo u ratu, nego i u mirnodopskim prilikama, znali su, u cilju
ouvanja kompaktnosti svoje kapetanije, voditi i privatne ratove, kao npr. Osman-beg
Beirevi, ostroaki kapetan (1690-1727.), koji je i nakon zavretka rata s Habsburkom
monarhijom 1699. godine nastavio ratna djejstva, to je doprinijelo da i drugi kapetani

sami porade na maximalnoj mobilnosti svojih vojnika i utvrenosti svojih tvrava. U tom
cilju su podizali brojne palanke i ardake (kojih je u jednom periodu u Bosni bilo 128),
gradei jaku odbrambenu mreu tako da u ratovima u 18. vijeku ni mleani ni austrijanci,
upravo zahvaljujui kapetanijama, nisu mogli osvojiti ni metae kvadratni bosanske
zemlje.
U toku austrijsko-osmanskog rata (1737-1739.) u Bosni se ustanovila jedna vrsta
ajanskog vijea u Trvaniku, koje e se odravati svake godine i gdje e se raspravljati o
svim aktuelnim pitanjima, te donositi vani zakljuci koji su bili prosljeivani bosanskim
namjesnicima. Ovo je kod nekih autora stvorilo percepciju o prividnom obliku autonomije,
ali su ta vijea bila strogo kontrolirana od strane slubene vlasti. Brojni kapetani koji su
se znali opirati odlukama i eljama centralne vlasti, zavravali bi tragino.
Kapetanska dunost je u pravilu bila nasljedna, i obino je kapetana nasljeivao
najstariji sin ili muki lan njegove porodice. Uprkos nekim negativnim osobinama,
najvei broj kapetana sluio je na ast bosanskoj zemlji, pa, iako su veinom bili islamske
vjere, su odravali jako prisne veze sa susjednim pravoslavnim i katolikim
stanovnitvom, sluei kao izvrstan primjer kako bi se trebalo ophoditi prema sultanovim
podanicima nemuslimanima.

V
Odakluk timari u Bosni i Hercegovini
Poslije propasti sredjovjekovne bosanske drave, na osvojenim teritorijama
Osmanlije su formirale posebno administrativno-upravnu jedinicu pod nazivom bosanski
ejalet. Istovremeno oni zapoinju uvoditi svoj timarski sistem; po tom sistemu je sva
zemlja koja bila zauzeta postala dravno vlasnitvo (arezi mirija). Time su dotadanjim
bosanskim feudalcima oduzeti njihovi privatni posjedi, a sami njihovi vlasnici lieni su
daljeg nasljedstva na zemlju koja im je do tada bila lina svojina. Meutim, po ranije
isprobanom principu, Osmanlije su i u Bosni pokazivali panju pojedinim osobama, pa i
cijelim drutvenim slojevima, osobito iz reda nieg plemstva, koje im se bilo dragovoljno,
bez opiranja, predalo, te su kao nagradu ti nii plemii dobili neku vrstu privilegovanog
poloaja. To se ogledalo u injenici da su, bez obzira na oduzete feude, osmanske vlasti
svojim saveznicima, u vidu timara, ostavljali dio ranijih posjeda. Time su vlasniki odnos
prilagodili svom dravnom i drutvenom sistemu olienom u timaru, te su ujedno dali te
timare lojalnim vazalima kao nagradu, ali bez prava uivanja punih prava na svom
posjedu. Ovaj proces se odvijao tokom cijelog 16. vijeka.
Meu uivaocima timara najvie je bilo muslimanskog stanovnitva. Na osnovu
katastarskih deftera iz 16. stoljea, a koji se odnose na Bosnu, moemo zakljuiti da se
deavalo da te timare nasljeuju i sinovi ranijih vlasnika, ali su se morali pismeno
obavezati na izvrenje zadatih dunosti i prema lokalnoj i prema centralnoj vlasti. Prema
nepisanom pravilu, sinovi spahija koji su poginuli na bojnom polju, dobivali su timare
veih prihoda nego oni iji su oevi umrli prirodnom smru. Ustanova mazula i ovdje je
dola do punog izraaja; u tim mazulima bilo je popisano koliki je prihod timara koji je
uivao prethodni korisnik. Problem timara onih spahija koji su tek zapoinjali vojnu
slubu nije u to vrijeme bio tako velik iz razloga to je u tom peridu Osmanska carevina
ee dolazila do novih zemalja. Tekoe nastupaju tek u drugoj polovini 16. vijeka kada
Osmanlije pokazuju prve znake zastarjelosti svoje vojne vjetine to rezultira zaustavkom
teritorijalnog irenja drave.
Imajui u vidu sve naprijed reeno, a znajui da Bosna ima veliku vanost u
odbrani carstva, osmanske vlasti jo u prvim decenijama 16. vijeke pokazuju veliku
panju spahijama iz bosanskog, hercegovakog i zvornikog sandaka. Akademik Nedim
Filipovi, u svom radu o odakluk timarima, prvi put ukazuje na injenicu da se jo od
1516. godine vidi da timare u Bosni nezvanino poinju nasljeivati sinovi poginulih ili
preminulih spahija preuzimajui time i dunost svojih oeva. To se pokazalo vrlo korisnim
jer se tako jaala vojna sposobnost bosanskih ratnika, a time nije dovoeno u pitanje
dravno vlasnitvo nad darovanim timarima.
Iskazavi se u mnogim borbama koje je Osmansko carstvo vodilo sa susjedima
kao najorganizovanija u cijelom carstvu, bosanska vojska, nakon poraza kod Siska 22.
9

juna 1593. (kada je poginuo bosanski namjesnik Hasan-paa Predojevi i 7 000 spahija iz
Bosne), od sultana Murata III, kao znak zahvalnosti za odanost, 1594. godine dobija
pravo da sinovi i potomci bosanskih vojnika nakon njihove smrti naslijede oeve u
uivanju njihovih posjeda, te da se to pravo prenosi s koljena na koljeno. Ova praksa je u
historiji poznata pod imenom odakluk timara, to je podrazumijevalo da se timar
poginulog ili preminulog spahije automatski dodijeljivao sinovima, brai, ili mukim
lanovima porodice, koji bi na se preuzeli sve dunosti i obaveze koje je timar donosio. To
prenoenje koritenju timara injeno je uz svjedoenje timarnika i predstavnika
alajbegova (vojnih zapovjednika na podruju jednog sandaka). Ovom odlukom centralne
vlade u bosanskom ejaletu su timari bili zazieni od usitnjavanja i mijenjanja svoje
namjene.
Profesor Filipovi, na osnovu fermana o odakluk timarima iz 1644. godine, tvrdi
da su odakluk timari u Bosni uspostavljeni za vrijeme sultana Ahmeda I (1603-1617.),
ali je tu tvrdnji pobio Avdo Sueska koji je doao do nepobitnog zakljuka ''da se na
teritoriji dananje Bosne i Hercegovine odakluk timari uspostavljaju prije bitke kod
Siska.''
Inae, pod odakom se u irem smislu mislilo na kuu (begovsku), ili dom. Sama
rije odak odnosi se na dimnjak u simbolinom znaenju. Ako pogine spahija koji nije
imao sinove i brau, onda se beratom njegovi prihodi s odreenog posjeda dodjeljuju
drugima koji su bili opisani kao spahije. Uglavnom, ovi odaci, u vidu timara i zijameta,
tj. posjeda, dodijeljivani su spahijama i u pograninim krajevima i unutranjosti, kao
''dirlik'' (tur. ivot, izdravanje), to znai prihod od posjeda.
Sistem odakluk timara u Bosni proao je vie faza tokom etiri stoljea osmanske
uprave;
1)
2)

u prvoj fazi (na poetku 16. stoljea) de facto je, ali ne i de jure,
uspostavljeno nasljeivanje timara s oca na sina, to se preutno
priznavalo;
tek od 1594. godine odakluk timar se u potpunosti ozakonjuje i postaje
realna injenica. Zahvaljujui tome, tj. stanju po kojem su svojim
potomcima obezbjedili sigurnu budunost, spahije iz Bosne su se mogle
predanije posvetiti svojim profesionalnim vojnim zadacima.

Zbog ovoga su bosanske spahije i u 18. vijeku bile praene s izuzetnim respektom
jer su sa izuzetnom borbenom spremnou uestvovali u uvenoj bici na Prutu 1711, kao
i u brojnim osmansko-ruskim i osmansko-austrijskim ratovima. To je i jedan od odgovora
na pitanje zato se Bosna tako dugo uspjela braniti od spoljnih neprijatelja. Zbog
odakluk timara proces ifluenja u Bosni je tekao sporije nego u drugim dijelovima
Osmanskog carstva, pa je samim tim i propast timarskog sistema odgoena u ovoj
zemlji. U 19. vijeku klasine osmanske institucije se ukidaju, a nastaju nove,
''evropeizirane'' ustanove; u Bosni su begovi postali ne samo uivaoci, nego i vlasnici
svojih prijanjih timara.

VI
Vakufi u Bosni i Hercegovini

Teskereli timari su bili oni posjedi koji su dodijeljivani beratima centralne vlasti a na preporuku (teskire)
namjesnika ili alajbega, doim su teskerezis timari bili takvi timari koje je, bez konsultiranja s centralnom
vlau, dodijeljivao beglerbeg odreenog ejaleta.

10

-Znaaj i uloga vakufa

Jedna od najznaajnijih institucija islamske vjere jeste ustanova vakufa. Svoje ime
vue od arapske rijei vak'f, to u prijevodu znai zadrati, dok se pod tom rijeju u irem
znaenju podrazumijeva zadubina, zavjetanje ili zaklada. U islamskoj pravnoj
terminologiji vakuf prvenstveno znai ''zatititi stvar'', odnosno sprijeiti da postane
vlasnitvo tree osobe (tamlik). To podrazumijeva da dravna zemlja prelazi u vlasnitvo
osvajanjem ili ugovorom, ali uz napomenu da raniji vlasnici tih posjeda plaaju jednu
vrstu poreza koja je bila uvedena za nemuslimane koji plaaju hara. Ta vrsta dravnog
posjeda se ne moe podati ili pokloniti.
Vakuf je pobona zaklada koja se u erijatskom pravu razliito odreuje u
zavisnosti od koje pravne kole tumaenje potie. * Najtolerantnija i najfleksibilnija pravna
kola je hanefijska koju je priznavao vei broj muslimana u Osmanskom carstvu. Prema
ovoj koli, obino je vlasnik nekretnina (kue, poslovnog prostora, zemlje, fabrike,
duana, novca (?), nakita (?)...) koji eli svoje bogatstvo uvakufiti za opedravne i
korisne poslove, bio duan sastaviti usmeni ili pismeni iskaz uz prisustvo svjedoka kojim
se odrie svog dotadanjeg prava vlasnitva u korist drugih. Nakon finaliziranja te
isprave, bivi vlasnici nemaju pravo mijenjati oporuku uvakufljenja svojih dobara, jer ona
vie ne pripadaju njemu. Vakufljenje stoga predstavlja zakonski proces koji nastaje
putem darivanja (tahlil, tahrih...) to znai da je darovano dobro makguf, mahbas ili
habis. Utemeljitelj vakufa se zove vakif i on mora imati puno pravo vlasnitva nad onim
to uvakufljuje, uz to on mora biti punoljetan, te psihiki i fiziki zdrav. Malo je poznato
da su i nemuslimani mogli uvakufiti svoje posjede, novac ili druge dragocjenosti u neke
opekorisne drutvene svrhe. Predmet darivanja (vakf) mora biti od trajne naravi i
obavezno mora donositi prihod ili dobit (manfa'a). U hanefijskoj pravnoj koli smatra se
da je nedopustivo da se neka stvar moe uvakufiti ako na nju, direktno ili indirektno,
polae pravo osba koja tu stvar ne eli uvakufiti. U afijskoj pravnoj koli mogu se
uvakufiti i ivotinje koje donose prihode (koze, krave...), te vonjaci i oni zarobljenici koji
su pismeni i koji mogu iriti pismenost. Vakuf je ustvari darivanje koje je gledano kao
boguugodno djelo.
Postojale su dvije vrste vakufa:
1) vakuf hayri (odreene vjerske ili javne zgrade koje koriste veem broju ljudi
bolnice, mostovi, vodovodi, damije, medrese, hamami, imareti, bezistani...);
2) vakuf ajli (porodino darivanje gdje se uvakufljene stvari koriste s ciljem
poboljanja poloaja najsiromanijih).
Darivanje samo za sebe nije postojalo. U trenutku kada se pred svjedocima vakif
odrekne dijela svog bogatstva u korist vakufa, njegova izjava mora biti u prvom redu
usmena, a poeljno je da se ta odluka potvrdi i pismenim putem. U svim tim oporukama,
zvanim vakuf-nama, obavezno se dodaje reenica: ''Da ne smije biti prodano, niti
otueno, niti oporueno ostavljeno.''
Ako sljedei uvjeti ne bi bili ispunjeni dar bi poprimio karakteristike obine sadake;
a) darivanje se mora uiniti za sva vremena, tj. zauvijek, to znai da je vakuf
neotuiv;
b) onaj koji neto vakufi, ne moe dati vie od 1/3 svog ukupnog imetka. Ujedno,
uvakufljena imovina mora ispunjavati sve odredbe i odmah stupa u vakuf
nakon izjave;
c) vakuf je neopoziva pravna radnja.
Od trenutka uvakufljenja tom imovinom upravlja starjeina vakufa mutevelija
(upravitelj). Prvi upravitelj, po nepisanom pravilu je linost koju predloi vakif, ne rijetko i
sam vakif postaje prvi mutevelija. Sve poslovne djelatnosti, primanja i rashode, vezane
za vakuf, kontrolirao je mjesni kadija sa svojim slubenicima. Kadije su ak imale i pravo,
ako procijene da je mutevelija nesposoban ili korumpiran, da ga razrijee njegove
*

Postoje etiri islamske pravne kole, ili mezheba; hanefijski, hanbelijski, malekijski i afijski. Najzastupljeniji
mezheb u nearapskim podrujima jeste hanefijski.

11

dunosti. Oblik uprave i namjena vakufa bili su odreeni uvjetima koje je odredio vakif.
Samo je viak prihoda bio namjenjen za plae slubenika, dok je glavnina koritena za
izdravanje vakufa. Vakufska imovina koja se daje u zakup, obino se korisnicima davala
na period do tri godine. Meutim, iz objektivnih i subjektivnih razloga, deavalo se da
vakuf propadne, u tom sluaju su postojale odreene zakonske mjere koje su to
regulirale. Vakuf iji bi se vlasnik vratio u staru vjeru bi se ugasio i postao vlasnitvo
nasljednika biveg vakifa koji su ostali u islamu. Gledajui povijesno, ma prostorima
dananjeg arabijskog poluotoka, iako je u pojedinim plemenima bilo ljudi koji su svoja
bogatstva ostavljali zajednici, institucija vakufa nije postojala prije pojave islama.
Meutim, od 7. vijeka ta institucija postaje tako vana i znaajna da je vremenom u
mnogim zemljama vakufska imovina postala dominatna ili predominatna u odnosu na
ostale vidove vlasnitva. Na primjer, u Aliru je sredinom 19. vijeka 90% zemlje bilo
vakufska imovina; u Tunisu 1/3, u Egiptu 1/7, itd. Ovakvo gomilanje vakufskih dobara
bilo je u suprotnosti sa rzvojnom privredom to je otvorilo vrata raznim zloupotrebama i
malverzacijama vakufa. to se vakufa u Osmanskom carsvtu tie, oni su postojali jo od
prvih dana vladavine Gazi Osmana; a koliko je tom segmentu vlasnitva i organizacije
pridavana panja govori nam podatak da je osmanska drava 1860. godine osnovala i
ministarstvo vakufa. Postojalo je vie vrsta vakufa pod raznim imenima: vakfi-i-sahib
(redovni vakufi), vakufi na mulkovnoj zemlji, i sl.
-Vakufi i vakifi u Bosni i Hercegovini
Po nepisanom pravilu na prostorima dananje Bosne i Hercegovine su istaknuti
pojedinci vakufili vjerske objekte od kojih su po svom zanenju najprepoznatljivije
damije. U vremenskom periodu od kraja 15. pa sve do sredine 17. vijeka na tlu nae
zemlje podignuto je 25 monumentalnih dravnih damija koje postaju embrion razvoja
sredina u kojima su izgraene. U vrijeme Mehmeda II (1451-1481.) podignute su carske
damije u Sarajevu i Zvorniku; u vrijeme Bajazida II (1480-1512.) podignute su carske
damije u Foi, Rogatici, Viegradu, Srebrenici, Travniku, Pruscu, Prozoru i Nevesinju, a u
vrijeme Selima I (1512-1520.) dravne damije izgraene su u Kneini, Doboju i Stocu.
Najvei broj damija je pak podignut za vladavine velikog sultana Sulejmana
Zakonodavca (1520-1566.), i to u Jajcu, Banjoj Luci, Donjoj Tuzli, Dobrunu, Bijeljini,
Gradikoj, Kamengradu, Oborcima, Glamou, Drniu, Dobrunu, Blagaju kod Mostara i
Jezeru kod Jajca. Za vrijeme Ahmeda I (1603-1617.) u Bosni je izgraena carska damija
u Kulen Vakufu (Disri Kebir), a za Ahmeda III (1703-1730.) i posljednja takva damija u
Bosni i Hercegovini, i to u gradu Bugojnu. Sve ove damije su podizane iz dravnih
sredstava kao dravni vakufi.
Vakufi i vakufska imovina imali su veliki utjecaj meu derviima i njihovim
terikatima. Pored drave i dervia, vakufi su posebno imali znaaja u nastanku novih i
proirenju i razvoju starih urbanih sredina. Ljudi koji su vakufili dio svog privatnog
vlasnitva obino su bili istaknute linosti, a jedan od prvih vakifa u Bosni bio je bosanski
sandakbeg Isa-beg Ishakovi koji je, pored damije koju je podigao u Sarajevu po
carskom nareenju, iz svojih linih sredstava u istom gradu izgradio vie sakralnih i
profanih objekata razne namjene koji su postali jezgro razvoja te kasabe, a kasnije i
ehera Sarajeva. On je podigao i nakibendijsku tekiju na Bentbai, sa imaretima,
hamamima, mostom, karavan sarajom, musafirhanom, te veim brojem duana u
dananjoj Baariji. Svi ti objekti izgraeni su na otkupljenoj i uvakufljenoj zemlji. U 16.
stoljeu u Sarajevu, na ime vakufskih dobara, izgraeno je jo 20 damija, 63 mesdida,
6 tekija, 3 bezistana, 5 medresa, 6 hamama, vie biblioteka, hanova i karavan saraja, 90
mekteba i 6 mostova. Svi ovi objekti su u to vrijeme bili podijeljeni u 91 muslimansku i 2
krianske mahale, kao i poseban demat (zajednicu) jevreja, u kojima je sveukupno bilo
oko 5000 kua. To je znailo da je Sarajevo, u tom stoljeu, kao najvei grad Bosanskog
sandaka, imao 40 vakufa. Oni su se po svojoj materijalnoj podlozi dijelili na srednje i
manje, a pola vijeka poslije broj sarajevskih vakufa popeo se ak na 90. Razlog za to je
svakako leao u injenici da je uporedo s jaanjem vojne i politike moi, rastao i broj
muslimana i njihov ivotni standard.

12

Osim Isa-bega, Sarajevo je osobito bio znaajan Gazi Husrev-beg, a meu

znamenitim vakifima u Bosni i Hercegovini 16. vijeka bili su Gazi Ferhad-beg Sokolovi,
te Hadi Mustafa-aga koji je 1592. godine podigao jezgro Varcar Vakufa na mjestu
nekadanje Gornje Kloke (kasnije je to mjesto nosilo naziv Yeni, tj. Novi, a danas se zove
Mrkonji Grad). Godine 1593. u Ljubinju je Mustafa-aga uvakufio vie objekata postavi
osniva tamonje kasabe. Izvjesni Hadi Ibrahim-aga je 1489. godine uvakufio Sokolac
kod Sarajeva i uinio ga urbanom sredinom. Na mjestu dananjeg Rudoga 1555.
Mustafa-paa Sokolovi, budimski namjesnik i roak uvenog Ferhad-pae, kupio je
dravno zemljite (erazi miri) te je na tom prostoru uvakufio vie objekata podigavi tako
kasabu Rudo. Naime, sagradio je kameni most na Limu, mlin s etiri vitla, dvije stupe,
tabhanu, vie duana i zemljita, te hamam, damiju i mekteb (svi ovi objekti su znatno
stradali 1897. godine uslijed teke poplave Lima). Osim toga on je formirao i vakuf u
Vlasenici 1563. godine, zahvaljuji kojem je formirana nova urbana sredina Yeni (Nova)
Kasaba.
Po brojnosti vakufa i vakifa Bosanski ejalet je bio na prilino visokom mjestu.
Meu vakifima u Bosni bilo je i privrednika ali i siromanijih ljudi koji su svoje imetke
vakufili ''za spas svoje due.'' Nerijetko su ljudi vakufili gotov novac, bez ikakve druge
imovine, uz obavezu da se taj novac u vidu zajma daje onima kojima je on potreban ali
da se ista koliina vrati vakufu uz profit od 10 do 15%. Ta razlika je ila u korist
poveanja sume novca i proirenja slinih novanih transakcija. Smatra se da je oko
1540. godine ukupno takvih vakufa bilo relativno mnogo, a oni su raspolagali s
gotovinom od 176 000 aki. Sam Gazi Husrev-beg je svom vakufu ostavio 900 000 aki
gotovog novca.
Brojni vakufi su postojali i u drugim dijelovima sandaka; u Zvorniku je glavni
vakif bio Hadi Mehmed, a u ostaloj istonoj Bosni Turali-beg (posebno u Donjoj Tuzli).
Kao izuzetno ugledna i bogata linost Turali-beg je vakufe imao u Iloku, Foi, aku i u
blizini Prae. U samoj Tuzli sagradio je damiju, mekteb, hamam, vodovod, han i 38
duana, a u vakuf-nami je opruio da se uvakufi i prihoda od stranih izvora, dok je
sam uvakufio gotovog novca u iznosu od 300 000 dirhema. Takoer, poznati vakifi bili su
lanovi porodice Gradaevia, koji su svoje vakufe imali u Gradacu i drugim mjestima u
Posavini. I u dananjoj Srebrenici i Bijeljini su postojali znaajni vakufi, koji su odigrali
bitnu ulogu u razvoju ovih mjesta. Meu poznatije vakufe ubrajaju se jo oni u Dalmaciji i
zapadnoj Bosni; pored svog vakufa u Sarajevu Gazi Husrev-beg je na prostoru izmeu
Klikovca i Ostrovice zavjetao vie mezri (nenaseljenih posjeda) koje je prepustio
lokalnom stanovnitvu na obradu. Uvakufio je takoer i neke objekte kod rijeke Zrmanje,
nedaleko od Benkovca, u kraju prozvanom Ravni Kotar koji se esto spominje u narodnim
epskim pjesmama jer je bio podruje otrih sukoba izmeu Mleana i Osmanlija u
Kandijskom ratu. Na tom prostoru je bilo 250 filurdijskih kua koje su na ime poreza
davale 22 296 aki, a za razliku od nekih drugih mjesta, ovdje je ivilo kriansko
stanovnitvo koje se osim stoarstvom bavilo i pelarstvom kao i vinogradarstvom. Ovaj
Gazi-Husrev-begova vakuf je egzistirao sve do Bekog rata. I Ferhad-paa Sokolovi je
imao svoje vakufe u Dalmaciji, tanije u Zemuniku, Vrani, Biogradu na moru te u okolici
Sinja. Upravo ti vakufi bili su glavni uzroci nastanka i razvoja ovih mjest kao urbanih
naselja tog vremena. Osim toga, ovi vakufi su imali i drugu namjenu, da se oko njih
grupie i naseli stanovnitvo kako bi se ojaala obrambena linija granice prema Mlecima i
Austrijancima.
U Hlivnu je postojao vakuf izvjesnog Sinana aua. U popisu iz 1604. godine
navodi se da je on u tom mjestu podigao damiju, 12 duana, te da je uvakufio gotovog
novca oko 100 000 aki. Daleko bogatiji vakuf u ovom mjestu bio je vakuf Bali-age
Ljubunia koji je podigao damiju (Balagua), 19 duana i novca u iznosu od 128 500
aki. Hlivno je u to vrijeme predstavljalo jedno od najznaajnijih privrednih, ali i
drutveno-politikih sredita Bosanskog ejaleta. Poslije 1687. godine ono postaje i
slubeno sjedite klikih sandakbegova. Prema pomenutom popisu iz 1604. godine zna
se da je u Konjicu bio vakuf Tabanica Ahmeda koji se sastojao od 30 duana koji su
podignuti svi u mahali Varda. Isto tako, ovaj vakif je ostavio gotovog novca 4000 aki. U
istom mjestu je 1559. godine podignuta damija Muhameda aua, koja je pored svega
imala i zaviju gdje su se okupljali derrvii. U Pruscu je najpoznatiji vakif bio Jahja-paa,

13

iji je vakuf donosio prihod od 20 000 aki. Dananji Gornji Vakuf (esta) imao je
uvakufljenu damiju Mehmed-bega Stoanina, ije je vakuf jo sadrao karavan saraj, 10
duana i 56 000 aki u novcu. U Novoselu (Nevabad), tj. u Donjem Vakufu, glavni vakif je
bio Ibrahim-beg Malkoevi koji je zavjetao 18 duana, 3 mlina na rijeci Krki i 30 000
aki. Objekti koje je on podigao bili su prvi privredni objekti u ovoj sredini. Osim ovog, u
Donjem Vakufu je postojao i vakuf Mehmeda elebija koji je uvakufio 40 400 aki. U
Glamou je naveu zadubinu ostavio Malko-beg, nekadanji bosanski i kliki
sandakbeg. Njegov vakuf se sastojao od damije i 9 duana a donosio je prihod od 23
000 aki. Za Malko-bega se zna da je bio vakif i u Sinju, Vilici, Kninu i drugim mjestima.
Na prostoru jugoistone Bosne se takoer nalazio veliki broj vakufa; u Rogatici je
najznaajniji vakif bio Husein-beg, sin Ilijasa Arnautovia, koji je 1558. godine uvakufio
tabhanu,* valjaonicu sukna na Rakitnici, 15 duana, damiju i dva mekteba. Godine
1582. legaliziran je i jedan od najveih vakufa u Bosni i Hercegovini, za kojeg se govorilo
da je po vrijednosti odmah iza Gazi Husrev-begovog. Naime, to je vakuf hercegovakog
sandakbega Sinan-bega Boljania koji je u ajniu uvakufio mekteb i damiju, zatim
mekteb u Negoeviu, tekiju (zaviju) u mjestu Sepat, i mekteb u Cerniku. Za odravanje
ovih objekata on je odredio jo dva velika mlina, brojne iftluke, 22 duana, dvije
tabhane, hamam i karavan saraj u ajniu, kao i 44 000 aki u novcu. Tom prilikom je i
njegova supruga emsa, sestra Mehmed-pae Sokolovia, uvakufila dobara u vrijednosti
od 80 000 aki. Za Sinan-bega se zna da je podigao i most na Vrbasu kod Banje Luke, i
jo jedan most nedaleko od Foe. Sama Foa je imala vie svojih vakifa; 1664. godine je
Ismail elebi, sin Hadi Ebu-Bekra, uvakufio kuu i 56 000 aki, dok je bosanski
namjesnik Mehmed-paa Kukavica 1758. godine pred svjedocima u Travniku uvakufio
objekte koji su se nalazili na podruju Foe: damiju, medresu, mekteb i mostove na
ehotini i Drini. On je iz svojih linih sredstava u prijepoljskom kadiluku podigao most na
Limu, kao i most na Bosni u Visokom. U Sarajevu je zavjetao jednu damiju, i poznati
sebilj na Baariji. Pored toga je ostavio tri esme u Travniku, a za izdravanje
cjelokupnog vakufa odredio je kiriju karavan saraja i duana. On se s pravom smatra
jednim od najveih vakifa osmanske Bosne. U Foi je, izmeu ostalog, bilo jo vakifa,
svega njih 17. U Viegradu i Rudom je bilo 7 vakufa, u ajniu i Goradu 5, itd.
Na podruju Hercegovakog sandaka najvei vakufi nalazili su se u Mostaru;
Hadi Mehmed Karaoz, brat velikog vezira Rustem-pae, 1557. godine je u tom gradu
podigao damiju, imaret, biblioteku, mekteb, 42 duana, 16 tabhana, 6 mlinova, 2 stupa
na izvoru Bune, musafirhanu i medresu. Dok je svoja imanja iz okolice Mostara i
Knepolja poklonio vakufu kojem je takoer ostavio 300 000 dirhema. On je iz svojih
prihoda u Potocima sagradio mesdid i mlin, a sline objekte podigao je i u drugim
hercegovakim mjestima, prije svega u Konjicu. Mostove je podizao na Buni i na Litici.
Po svom bogatstvu i znaaju, drugi veliki vakuf u Mostaru bio je onaj kojeg je zavjetao
Koski Mehmed-paa u ijem je sastavu bila damija i hanikah sa medresom, kao i
karacan saraj, a za izdravanje tih objekata sluili su prihodi sa drugog vakufa u
Vrapiima i 200 000 aki koje je vakif ostavio svom vakufu. Sljedei veliki mostarski
vakufi bili su plod dobroinstva uvenog dravniga, vojskovoe i pjesnika, Dervi-pae
Bajezidagia, koji je roen 60-tih godina 16. stoljea u Mostaru. Iako je bio musliman po
vjeri, roditelji su ga dali u jenierski odak. Za vrijeme Selima II odveden je u Istanbul
gdje je na Atmeydanu stekao obrazovanje za vojni poziv. U to vrijeme je prva linost
carstva bio Mehmed-paa Sokolovi. 1573. godine njegovi su uitelji zapazili da Dervi
posjeduje i knjievni talenat, pa su ga poslali u sultanov saraj. Tu je nastavio i dalje
marljivo raditi i stjecati obrazovanje, posebno se interesujui za farsi jezik i persijsku
klasinu knjievnost. Uitelj mu je, izmeu ostalih, bio Bonjak Ahmed Sudi koji se
smatrao najboljim pozanavaocem tog knjievnog polja. Afirmiranje Bajezidagia poinje
za vrijeme vladavine sultana Murata III, kada ga opaaju visoki casrki slubenici koji ga
uvrtavaju u dogandijsku slubu;* zadatak mu je bio da nadzire sokolove, a u isto
vrijeme pisao je pjesme veliajui aktualnog vladara (tzv. Muratname). Poto je slovio za
najboljeg znalca farsi knjievnosti, sultan mu je zapovjedio da mu prevede nekoliko
pjesama na turski jezik. Dervi-paa je bio zatim unaprijeen na zvanje dogandibae, a
*
*

Tabhane su radionice za tavljenje koe, koje su inae bile pozicionirane kraj rijeka.
Odred dvorskih lovaca.

14

do toga vremena je taj posao obavljao osvaja Bihaa, Hasan-paa Predojevi. Godine
1592. Murat III je Dervia imenovao svojim savjetnikom. Koliki mu je bio ugled, najbolje
nam govori podatak da je prisustvovao sastancima na kojim su uestvovali samo lanovi
visoke Porte, veliki vezir i sam sultan. osim toga on je prisustvovao i tajnom sastanku
1593. godine na kojem je veliki vezir predlagao sultanu da objavi rat Habsburkoj
monarhiji zbog poraza kod Siska. Ve tada Dervi je postao iznimno bogat pa je odluio
dio svog imetka uvakufiti u rodnom Mostaru. Iako nije mogao lino uestvovati u
sveanom inu vakufljenja, poslao je carskog kapidibau Mustafa-bega koji je izgradio
duane, mlinove, damiju i mekteb u Mostaru, a zatim i nekoliko objekata u Blagaju na
Buni ostavivi 130 000 aki za izdravanje vakufa. Poslije Murata III, kada na prijestolje
stupa Mehmed III, Dervi-paa je smijenjen sa svoje dotadanje pozicije i poslat u Banju
Luku na mjesto bosanskog beglerbega. U to vrijeme se ve uveliko vodio rat izmeu
Habsburgovaca i Osmanlija, a i sam Dervi-paa je neposredno uestvovao u bitkama
koje su se vodile na teritoriju nekadanje ugarske kraljevine. Ve 1596. godine osmanska
vojska je osvojila Eger, a kao izvjetaj o pobijedi Dervi-paa Bajezidagi je sultanu
poslao dopis u formi gazela u kojem je opisao tok borbe pod ovim maarskim gradom.
Mehmed III je bio veoma zadovoljan podnesenim izvjetajem te je dozvolio bosanskom
namjesniku da uvea svoj vakuf u Mostaru za jo jedan mesdid i damiju, kao i da ga
obogati veom koliinom novca. Godine 1600. Dervi-paa je dobio nareenje da
preuzme dunost glavnog zapovjednika Stolnog Biograda (Szekesfehervar) u Ugarskoj, a
nedugo nakon toga je uestvovao i u osvajanju Kanjie (20.10.1600.). Zauzimanjem
ovog mjesta Osmanlije osnivaju Kanjiki ejlaet kojem se prikljuio i Poeki sandak.
Tada je Dervi dolazio u rodni grad gdje je jo podigao i biblioteku za koju je otkupio
veliku koliinu knjiga i rukopisa. U to vrijeme se posvetio prevoenju Rumijjeve
Mesnevije, a pred sam kraj ivota ga je Porta imenovala po trei put za bosanskog
namjesnika. poginuo je 4. aprila 1603. godine u velikoj bici pod Budimom.
Sam Mostar imao je 35 vakufa koji su ga svrstavale u rang znaajnijeg privrednog
grada u regionu. Pored Mostara, u Hercegovakom sandaku istaknutu ulogu igrao je i
grad Stolac u kojem je navei vakif bio kapetan Ismail ari. Neto lsino kao i Mehmedpaa Kukavica, Ismail-kapetan je svo svoje bogatstvo ostavio Stocu; u Uzunoviima je
podigao damiju i za njeno izdravanje ostavio 83 000 aki, pored toga je zavjetao i 20
duana. U Stocu se kasnije javila i mona porodica Rizvanbegovia iz koje je najuveniji
bio Ali-aga Rizvanbegovi (docniji paa). On je uvakufio kafanu, pekaru, 5 duana,
nekoliko imanja i vinograda, te 3000 groa. Stolac je imao izuzetno velik broj vakufa,
ukupno 44, koji su, iako siromani, znaajni u vjerskom pogledu.
Posebna linost jednog od znaajnijih gradova u Hercegovini, Trebinja, bio je
Osman-paa Resulbegovi. Ve od prvih godina 18. vijeka mudri i vrlo oprezni
Dubrovani pratili su ovu osobu jer je je on bio istinski osniva grada Trebinja u kojem je
dravnim novcem podigao tvravu na kojoj su radili dubrovaki majstori. Poto je za
veoma kratko vrijeme doao do velikog bogatstva, iz svojih sredstava je izgradio u istom
mjestu dvije damije, mekteb, han, sahat-kulu, te vie kua za stanovanje i vei broj
duana, s oitom namjerom da se ti objekti izdravaju od kirije. Pored toga on je
uvakufio i odreen broj zemljita to ga svrtava u red najznaajnijih
bosanskohercegovakih vakifa.
I u raznim drugim mjestima bilo je mnogo vakufa, od kojih su najkarakteristiniji
vakufi prepisanih knjiga (Kur'ana i hadisa, ali i brojnih djela iz drutvenih i prirodnih
nauka). U raznim vremenima su ljudi razliitog porjekla bili vakifi u naoj zemlji. Manji
broj tih vakufa je uspio ostati i do dananjih dana, ali je vei dio propao zbog slabljenja
drave, poslovne neinventivnosti, zaputenosti i drugih razloga. O vakufima inae imamo
veoma vrijednu izvornu grau, tzv. vakuf-name. Do danas ih je sauvan vei broj i one se
uglavnom uvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. ** Za sve vakuf-name postoji opa
formulacija: na poetku expositio uz obvezno prizivanje imena Allaha d.. i
Muhammeda s.a.v.s, drugi dio je predstavljao dispositio u kojem su se navodile i
**

Najuvenije vakuf-name koje su se ouvale do danas su Gazi Husrev-begova iz 1537. godine, Sofi Mehmedpaina u Banjoj Luci iz 1554, kao i Ferhad-pae Sokolovia iz 1578. godine. Osim njih sauvane su i vakufname Sinan-bega Boljania u ajniu 1582, Dervi-pae Bajezidagia iz 1593, Kizlar-age Mustafe u Varcar
Vakufu iz 1595, Skenderpai Mustajbega iz 1571, Turali-bega u Tuzle iz 1592. godine i brojne druge.

15

izlagale odredbe legatora ta, kako i koliko on uvakufljuje, te trei dio legalisatio u
kojem se navodi ime kadije i imena svih prisutnih ljudi, tj. svjedoka. Oni potvruju da
vakif vakufi imovinu na potpuno legalan nain.
Imajui ovo u vidu, brojni strunjaci koriste ovu vrstu izvora u svom istraivanju.
Kod nas su znaajni Alija Bejti, Muhamed Hadijahi, i posebno Adem Handi (''Uloga
vakufa u formiranju gradskih naselja u bosni u 16. stoljeu'', ''Studije o Bosni'', Istanbul,
1994.). O vakufima sa erijatsko-pravnog stanovita pisali su Ahmed Lutfi oki, Jusuf
Tanovi, Mehmed Begovi (''Vakufi u Jugoslaviji'', Beograd, 1962.), Vehbija Hodi i
mnogi drugi. Na ovu temu je svojevremeno i doktorirao Abdulselam Belagija na Sorbonni
(''Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosveivanju naih muslimana'', Beograd,
1935.). Posebno o vakuf-namama i njihovim prevoenjem bavili su se Hazim abanovi,
Hamid Hadibegi, Salih Trako, Fazileta Cviko, Fehim D. Spaho, Muhamed Muji, Nedim
Filipovi i dr. Sa ireg prostora bive Jugoslavenske drave bilo je takoer veoma
znaajnih znanstvenika koji su se intereirali za ovu specifinu pojavu, npr. Glia Elezovi
(''Turski izvori za istoriju naih naroda'', Juna bratja, knj. 2, Beograd, 1932.), zatim
Aleksije Olesnicki (''Suzi elebija iz Prizrena 1513. godine''), te dr. Hasan Kalei. Svoje
radove oni su posvetili irem prostoru Srbije, Makedonije i Kosova.

16