HASANAGINICA

ta se b'jeli u gori zelenoj?

Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, ve bi okopnio,
labudovi ve bi poletjeli.
Nit' je snijeg nit' su labudovi,
Nego ator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on porui vjernoj ljubi svojoj:
"Ne ekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna r'jei razumjela,
jo je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobjee Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendere;
za njom tre dv'je ere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naa!
Nije ovo babo Hasan-aga,
ve daida, Pintorovi bee."
I vrati se Hasanaginica,
ter se vjea bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote
gdje me alje od petero dice!"
Bee mui, nita ne govori,
ve se maa u depe svione
vadi joj knjigu oproenja,
da uzimlje potpuno vjenanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu prouila,
dva je sina u elo ljubila,
a dv'je ere u rumena lica,
a s malahnim u beici sinkom,
od'jelit se nikako ne mogla,
ve je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je mee sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najvie imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj tako te ne elila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajui sirotie svoje."
Ali bee nita ne hajae,
ve nju daje imotskom kadiji.

Jo kaduna bratu se moljae

da napie listak b'jele knjige,
da je alje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljae,
A u knjizi l'jepo te moljae,
Kad pokupi gospodu svatove,
Dug pul'duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotie svoje.
Kad kadiji bjela knjiga doe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati doli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dvje je erce s pendere gledahu,
A dva sina prid nju ishoahu:
Tere svojoj majci govorahu:
Vrati nam se, mila majko naa,
Da mi tebi uinati damo!
Kad to ula Hasanaginica,
Stariini svatov govorila:
Bogom brate, svatov stariina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustavie konje uza dvora.
Svoju dicu ljepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaene,
Svakoj eri ohu do poljane;
A malomu u beici sinku,
Njemu alje u boi haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod' te amo, sirotice moje,
kad se nee smilovati na vas
majka vaa srca kamenoga!
Kad to ula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud'rila,
usput se je s duom rastavila.