Benjamin Korn

PUTOVANJE DO NAKRAJ NOI: SLUAJ

CELINE
Sarajevske Sveske br. 10

Prevela Ivica Duhovi - akni

- polemika u povodu 100. roendana pjesnikovog 27. svibnja 1994 Louis-Ferdinand Destouches alias Celine bio bi kao kolaboracionist stavljen pred specijalni sud ili
po kratkom postupku strijeljan, da su ga se osloboditelji Pariza doepali 1945. godine. Danas
Francuzi stavljaju Louis-Ferdinanda uz bok Marcelu Proustu i slave ga kao jednog od najveih
pjesnika stoljea.
Kad je tono prije pedeset godina, neposredno nakon iskrcavanja saveznika na Normandiju,
Celine pakirao svoje kofere, istio svoje bankovne raune i imetak od milijun franaka dao uiti u
svoj ogrta, nije se radilo o njegovoj slavi ni o njegovom ugledu nego o njegovom ivotu. Ni u
snu se nije smio nadati da e knjievna Francuska u jesen 1993. godine grozniavo iekivati
objavljivanje etvrtog sveska njegovih sabranih djela, da e ga diljem zemlje slaviti kao
preporoditelja francuskog jezika, izvornog stilskog genija (prepoznatljiva na prvi pogled na
stranicama osutim tokama, kao da je netko po njima mlatio vrkom vretena), niti da e njegove
zloglasne, hukake pisanije biti sasvim zaboravljene, povuene iz prometa, dokinute u svom
fizikom postojanju i da ih, izuzimajui mali broj opinjenih strunjaka koji ih po astronomskim
cijenama kupuju na crnom tritu knjiga, nitko nee voditi na svojim popisima, kao to ni
Povijesna biblioteka Pariza ne biljei niti jedan primjerak Malenkosti za pokolj ili kole kadavera.
Na pojavljivanje istih jo e se dugo morati ekati, jer prijatelj i neprijatelj urotili su se u
grotesknom savezu kako bi tlaili tri sredinja djela svjetski slavnog autora: Celine odredbom
svoga testamenta a drava zakonom. elja autora da se ugled njegovih ljepoduhih djela ne umrlja,
dvostruko je zapeaena i zabravljena zabranom spisa koji hukaju narod.
Da jedan slubenik Povijesne biblioteke nije pokazao puno razumijevanje za moju posvemanju
bespomonost, stavivi mi na raspolaganje svoj primjerak Malenkosti za pokolj, iz opsene
sekundarne literature ne bih osjetio niti djeli onog silovitog elektrinog naboja mrnje koja
Celineove antisemitske pamflete ini munima a njihovu zabranu negdanjim skandalom u
suvremenoj europskoj knjievnosti; skandal o kojemu se izvan Francuske nita ne zna a unutar
Francuske nita ne govori. Sve dok njegovi sredinji rasistiki elaborati ne budu dostupni
itateljima, Celine ostaje nepoznat autor o kojemu je sve to se kae pogreno. Celine cenzurira
sam sebe, Francuska cenzurira Celinea a cenzurirajui njega Francuska cenzurira i svoju vlastitu
povijest: povijest antisemitizma i kolaboracije s njemakom okupatorskom vlau.
Ernst Jnger, asnik njemakog Wehrmachta u Parizu, zabiljeio je u svoj dnevnik od 22. lipnja
1944. godine sljedee: "Heller, koji se vratio iz Berlina i iji vlak je napadnut s brodova...,
ispriao mi je da je Celine odmah po iskrcavanju zatraio papire od veleposlanstva i da je ve
pobjegao u Njemaku. udnovato je kako ljudi koji hladnokrvno zahtijevaju glave milijuna
drugih strahuju za svoj vlastiti bijedni ivot."
Jedva 48 sati poslije pomorskih i zranih napada na francuskoj sjevernoj obali, koji su bili
odluujui za ishod rata, 8. lipnja, Celine si je priskrbio dvije inozemne putovnice s vizom,
ispraznio je zlato iz svojega sefa u Credit Lyonnais banci, pohranio svoje rukopise kod prijatelja i
suradnika i nikome, osim vlastitoj majci, nije rekao niti rijei o predstojeem bijegu.
Celine se osjeao ugroenim. Bio je primio tri zlokobna mala kovega i vie anonimnih pisama.
Nije se usuivao izlaziti iz kue bez pitolja, koji mu je kao dokaz povjerenja u okupiranom
Parizu, zajedno s dozvolom za noenje oruja, predao osobno Hermann Bickler, ef politikog
prosvjeivanja neprijatelja za Zapadnu Europu. Osjeao se uhoenim, okruen neprijateljima koji
su sanjali jedino kako e ga proparati i poslati na onaj svijet. Osjeao je kako pod krovovima
Pariza, na koje je gledao iz svog stana na Montmartreu, bujaju milijuni ubojitih nakana
usmjerenih protiv njega. Znao je da je na crnoj listi.
Kratko nakon njegovog odlaska, samo koji mjesec prije oslobaanja Pariza, prijetnje su se poele

ostvarivati, egzekucije i osude na smrt izvravane su u kunim veama, na vratima stanova ili na
ulici. U prosincu 1944. godine prilikom mijenjanja automobilske gume na Bulevaru invalida, pod
ni do danas razjanjenim okolnostima, s lea je ustrijeljen Celineov izdava Denoel. Celine,
njegov knjievni ortak, bio je izvan dohvata.
Dana 17. lipnja 1944. godine, saveznici su u meuvremenu podigli mostobran na Normandiji,
hitao je Celine sa svojom enom, plesaicom Lucette Almansor, prema Gare de l'Est. Osim puno
kofera s garderobom plesaice, nosili su i njezin ajnik i njezinu maku Bebert, za koju je Celine
takoer morao zatraiti zdravstvenu putovnicu (i koja u njegovom romanu iz njemakih vremena
Od dvorca do dvorca umire najdirljivijom smru kakvu nije podario nijednom ivom biu iz
svojih romana), zatim dvije krivotvorene putovnice s izmiljenim imenima, koje je Celine dobio
poetkom veljae, no prije svega i za svaki sluaj: dvije ampule cijankalija.
A kamo su hitali? Njegovom novcu. Celine je htio do svoga novca. Bila je to jedina mogunost za
preivljavanje. Jo prije rata bio je poloio novac u jednu banku u Danskoj. I sada je hitao po taj
novac, lavovski dio prihoda steenih od Putovanja do nakraj noi, koje je prema vlastitom iskazu
napisao da bi na posljetku imao novaca. Novac! U ifriranim pismima svojoj nekadanjoj danskoj
ljubavnici Karen Marie Jansen s njenou naziva ga moja djeca, a ona je uzvratila da su
njegova djeca dobro i dobro se osjeaju u svome vrtu.
Zaputio se Celine prema tom danskom vrtu u kojem je lealo zakopano njegovo blago, iako je
potrajalo dok puno kasnije nije doao do njega putujui posljednjim vlakom pod kiom bombi
kroz posljednji izlaz prema sjeveru.
Za poetak putovao je prema onoj Njemakoj na ijim granicama se odigravaju prva poglavlja
njegovog legendarnog romana, s ogromnom razlikom to je 1914. branio od zakletih neprijatelja
boche-a one kod kojih je sada, na kraju II. svjetskog rata traio utoite. Hitler je ve peti dan
napadao Englesku, a toga dana napadima se pridruila i njegova V-r, "svemono nacistiko
oruje", sijui jo jedanput prije skonanja svog zloinakog reima unitavanje i smrt. Tono
tjedan dana ranije SS-divizija "Das Reich" zatukla je sve ivo u Oradour-sur-Glane. Celine je opet
putovao. I no se inila beskrajnom.
Tko je jedanput proitao te stranice, od kojih se ovjeku zamuti u glavi, teko da e ih zaboraviti.
Kroz beskrajnu no jezdi oklopljeni konjanik Bardamu na skeletu svoga apokaliptinoga konja,
vraa se iz boja pored povorki ranjenih i redova mrtvih, kroz kiu metaka, ususret smaknuima i
strijeljanjima, da bi se na kraju, ugledavi svjee zaklanu telad i svinje, skrhao i pao u nesvjest.
Strah je rije vodilja romana Putovanje do nakraj noi, uzavreli, sudbinski strah u koji su uvueni
prijatelji i neprijatelji, strah u meteu bitke, bestijalni strah, strah od smrti, strah kreatura, strah to
se dimi poput lave, kaotini strah, strahurina kao sr ovjekove due, strah nezamislivih razmjera,
kao da je netko skupio u sebi strah cijelog svemira. Celineovi opisi bitke slie prizorima iz pakla
Hieronima Boscha, a prizori sela, sjenika i zvonika koji nestaju u ognju mogu se po upeatljivosti
mjeriti sa stranim vizijama srednjovjekovnih slikara koji nas pritiu iz naih prasjeanja.
Celine nije 'iznaao' svoj neusporedivi stil pisanja, toliko osoben i srodan mitraljeskom staccatu,
reenice kratka daha sa znamenite tri toke na kraju. One su odraz njegove due. S njim su u
bijegu, s bjelinom u oima, one ikljaju iz toki poput nagaznih mina pod nogama bjegunaca,
iznebuha slomljene reenice koje kao da se pritaje, oslukuju a onda nenadano kao divlji zeevi
dadu petama vjetra, otpoete, prekinute reenice, smrtno pogoene u samo srce.
Celine ne opisuje. On je unutarnji portret ovjeka zapaljenog ratom, kojega prodire plamen, a on
urla i psuje i proklinje rat i opinjen je njime i izgara u njemu. Roman je egzorcist a Celine je
opsjednuti. No, strah se ee pretvara u mrnju nego u ljubav i koraljno meka osjeajnost
okamenjuje se u Celineu u greben mrnje na koji e se krvavo nasukati njegovi neprijatelji.
Gotovo je nemogue zamisliti kakav je dojam ostavio na suvremenike ovaj antiratni roman iz
1932. godine. Aragonova supruga Elsa Triolet prevela je knjigu na ruski, a Simone de Beauvoir
tvrdi da je Sartre znao napamet cijele pasuse knjige u kojoj je junatvo ivotinjsko a kukaviluk
ljudski. ("Jesam li ja doista jedini kukavica na kugli zemaljskoj, jedincati zalutali meu dva
milijuna junakih, do zuba naoruanih luaka?")
Celine je bio miljenik francuske ljevice i miljenik francuskih desniara, miljenik plesaica koje je

volio i miljenik sviju. Populistika desnica oboavala je cinika ("ovjek upranjava bratstvo s
dosadom a ubijanje s oduevljenjem"), jer nitko kao on nije vladao argotom i govorio istim,
raskonim jezikom irokih narodnih masa. Pacifisti su cijenili protivnika rata, premda je Celine
mrzei rat svim svojim protivnicima elio trenutnu smrt i osobno bio najdublje ratnike naravi.
Ljeviari su cijenili ovjeka iz naroda, protivnika kolonijalizma koji se rugao francuskoj
nazonosti u Africi, a pritom nisu iitavali kako su crnci za Celineov alter ego - Bardamu bili
"pasivni zbog otupjelosti", a njihova plemena "potpuno oglupavljela totemima".
Tek nakon to se pozabavimo malo lektirom njegovih rasistikih pamfleta, postaje razvidno da on
jazz u svojoj profaistikoj tvorbi rijei naziva "idovsko-crnako-anglosaksonskom glazbom".
Trocki, veliki poznavatelj i ljubitelj svjetske knjievnosti, cijenio je Celinea i svrstavao ga u red
sonih francuskih narodnih pisaca predvoenih Rabelaisom. Samo je Maksim Gorki u svojem
izvjeu na prvom kongresu sovjetskih pisaca udesnom vidovitou prorekao da je "Celine zreo
za faizam".
Da nije bio gost njemakog Ministarstva vanjskih poslova, Celine jedva da bi si mogao priutiti
odsjedanje u "Brenner s Park Hotel" u Baden-Badenu. Bio je to hotel samo za tajkune, visoke
funkcionere Treeg Reicha, generale i njihove supruge koji su imali povlasticu boraviti u njemu i
koji su si to mogli dopustiti. Usred rata u njemu je bilo svega i svaega. Dok su saveznici
nadlijetali ljeilite i trusili teret bombi na velike gradove June Njemake, direktor hotela Josef
Schelmann dao je dopremati zrakoplovima u Baden-Baden delikatese iz cijeloga svijeta: bilo je tu
maslaca i ueerenog voa, divljai i ampanjca, lososa i kavijara, a znameniti bouillabaisse
posluivao se u "Brenner s Park Hotel" moda jednako izdano i na sve mogue naine kao i u
"Tour d'Argent", gdje ga je jeo Ernst Jnger. Riba, koljke i plodovi mora stizali su s
novoskrojenih granica Reicha, s maurskih ili panjolskih obala, torte iz Bea, a vino iz Bordeauxa.
Celine je sjedio kao na eravici, iz Francuske su nadirali kolaboracionisti, uglednici i ministri u
bijegu, poput kokoi u jatima. Glavu je morao skloniti u nekakav pregraeni stan, sobicu, iz koje
ga je izvukao Karl Epting, glavar Njemakog instituta u Parizu, takoer izbjeglica iz francuskoga
glavnog grada. Pribavio mu je propusnicu za Berlin, otvorio put prema sjeveru kamo ga je
nezadrivo vuklo.
Tih mjeseci Epting se pokazao Celineovim velikim svecem zatitnikom. Otvorio mu je svaki
mogui put za bijeg izmeu Pariza i Kopenhagena. Jo u Parizu nabavljao je piscu papir za
tiskanje i pretisak njegovih djela kojim se oskudijevalo, jo u travnju 1944. u asopisu La Gerbe
glorificirao je Celineovo prednjaenje u kolaboraciji s Nijemcima: "Bespotedni Celineov
antisemitizam bio je tada (1937) istinski in hrabrosti, znaajan kao uzor... Celine pripada
Francuzima koji su duboko ukorijenjeni u europskom duhu. On nam je srodna dua..." 'Europski
duh' je bioloki rasizam i nauk o "arijskom" nadovjeku. Celine ("Fanatini, savreni rasizam ili
smrt!") neumorno je ukazivao na svoje bretonsko i flamansko podrijetlo nazivajui sebe biserom
bijele rase.
Neizbjeno je pitanje gdje je njegova neizmjerna mrnja prema idovima nala svoj vrutak. to
su mu idovi uinili? Celineova neusporediva zloa nadilazi sve to se u usporedivim spisima
dade proitati. On idove vidi posvuda, u svakoj uroti, oni vladaju Hollywoodom, Ujedinjenim
narodima, parikim medijima, zapovijedaju Roosveltu, vode rusku revoluciju, lijenike komore,
knjievnu kritiku, banke, pare se s najdraesnijim arijevkama, uniformiraju i razvodnjavaju
kulturu, razrijeuju bijelu krv (idov je neka vrsta bijelog crnca, i kao kod svih crnaca njihov
duhovni razvoj okonava se u devetoj godini ivota, sposobni su samo za lijenost, parazitizam,
bez istinskih nadarenosti i s golemim seksualnim apetitom).
No, u Celineovoj odvratnosti prema svemu idovskome ne ui bioloki rasizam, kojega dijeli sa
stotinama tisua nacionalsocijalista u Njemakoj i nebrojenim tisuama u Francuskoj, u toj
odvratnosti ui bajoslovna doza tjelesnog gnuanja, gaenja, vrijeanja uha i ula mirisa,
podraaja na bljuvanje po idovima i svemu idovskome, tako da je nuno predoiti najmunije
karikature njemakih novina koje idove predstavljaju kao takore, govnovalje i vampire, da bi se
pojmio samo djeli mrnje utjelovljene u Celineovu biu. U Beaux draps (1942) opisuje nain
govora blazirane, "poidovljene" francuske kulturne elite: "Nain kojim kroz usta seru po svemu

to nema okus po idovima i to ne vonja na dragocjeno idovsko govno."

U ovom svom treem rasistikom spisu Celine ide tako daleko da idove optuuje za prevlast u
Francuskoj, iako su im ukinuta sva civilna prava, iako su zatvoreni u internacijske logore gdje je
"meso takora postalo delikatesa" kao to veli emigrant Hans Sahl, iako bivaju uhieni na ulicama
Pariza i deportirani. Ernst Jnger ganut je prizorom djevojaka koje nose idovsku zvijezdu,
Pariani na ulicama stanu kao gromom oinuti kad trinaestogodinji djeak, koji je ne eli nositi,
sebi oduzima ivot skokom kroz prozor. Celinea to ne dira. Emocionalna smrt gora je od
teoretskog rasizma. Izmeu nje i naih pojanjenja zjapi provalija, koja nas dovodi do oajanja.
"Rasizam iznad svega! Dezinfekcija! ienje! Jedna jedincata rasa u Europi, arijska! ... idovi,
afro-azijatski polutani, polucrnci ili etvrtcrnci, bliskoistonjaci, revni prilenici nemaju to traiti
u naoj zemlji. Moraju otii! ... To su paraziti koji se ne daju asimilirati, pogubni i ruilaki u
svakom pogledu, bioloki, moralno i drutveno, krvopije koje smrde na gnjilou. idovi su na
nau nesreu tu. I donose nam samo nesreu... Ili emo se osloboditi idova ili emo krepati sa
idovima, u ratu, u burlesknom krianju, u ubojstvenom pocrnenju. Problem rase prevladava,
ponitava i brie sve druge probleme" (kola kadavera, 1939).
Celineova kola rasizma bila je "Dreyfus afera stoljea", koja je oko 1900. godine rasizam u
Francuskoj dovela do toke usijanja. Otac mu je nezaustavljivo bjesnio na masone, bochese,
idove, tiradama mrnje protiv tobonjih izdajnika domovine kao vruim eljezom u podatni i
poput toplog voska meki djeji mozak utiskivao je otpor prema svemu idovskome.
Onaj tko je proitao Celineov autobiografski roman Smrt na kredit, ne moe zaboraviti sliku
parike etvrti u kojoj je Celine odrastao, meu "urinom, izmetom i glibom", gdje kue tonu u
smradu zaepljenih zahoda u kojima "mu ne doputaju ni guzicu obrisati" (obrisao ju je kasnije o
ljude, drutvo i svijet), gdje se "zidovi znoje od straha pred oskudicom", i gdje je drama njegova
djetinjstva prolazila toliko nemilosrdno i brutalno da se ovjek vie nego jedanput osjea
ponukanim pomilovati po glavi maloga Ferdinanda i zatititi ga od mrnje koja pustoi u njemu
briui svaku mekou i njenost: "Istinska mrnja dolazi iz samog dna dubine, iz mladosti koja se
bespomono krhala meu huljama. I ona je onda tolika da se od nje krepava..."
Kod Celinea se moe govoriti o otupljivanju jedne polovine mozga, o svojevrsnoj sljepoi na
jedno oko uz istodobnu prenaglaenu izotrenost drugoga. Njegov klavir ne poznaje srednje
oktave, jo u djetinjstvu su mu ih iupali, a izmeu idealiziranja ljubavlju (koju nikad nije
imenovao: "Ljubav nije rije koju izgovara mukarac") i zasljepljivanja mrnjom - izmeu
prekrasnog opisa one Engleskinje "ije je meso bilo slatkoe od koje se raspada" i napadaja
mahnitosti njegovog oca koji se iskaljivao na namjetaju (ili na njemu i majci), Celine je traio
pribjeite, izlaz u bezosjeajnosti.
"Nikad nije govorio o osjeajima, zbog toga ga oboavam", pisao je o svojemu ujaku, a majka,
ona gnusna epavica iz Smrti na kredit koja se nije umjela smijati, rekla mu je: "Ima ti srce,
Ferdinande, no ono je izmueno". A Celine, kojemu je sve bilo jasno i koji se od svega branio
piui, podigao je svojim roditeljima straan spomenik, spomenik eni opsjednutoj bacilima koja
ga je prisiljavala neprestano prati ruke i koja je danonono kuhala tjesteninu kako bi ipke iz svog
duana zatitila od mirisa jela; spomenik ocu, naprasitu i mrzovoljnu ovjeku "muenu
umobolnim slikama... U njegovoj tikvi rojili su se mrakovi u mjeri dostatnoj za dvadeset
umobolnica..."
Roditelje je Celine opisao s munom, fantastinom podrobnou, prezirao ih je, rugao im se. Ipak,
kao usuprot njegovoj volji, slika oca izranjala je u njemu poput negativa koji se nenadano razvija
u original. Faizam koji je uzlijetao u Europi, probudio je u njemu, tri godine nakon iznimnog
psihikog otpora njegovog autobiografskog romana stare febrilne fantazije i uegao ranu
antisemitizma u njegovom mozgu.
Celineov rasizam nepobitno dokazuje da predrasuda, ukoliko je dovoljno estoka, ne posustaje ni
pred kakvim iskustvenim saznanjima i, usprkos neospornim nadarenostima, inficira glupou i
opustjelou cijela podruja mozga. Antisemitizam, koji je u Celineu djelovao poput morskih
mijena, nevidljiv na obzoru za vrijeme oseke dok je za vrijeme plime sve silovito potapao, toliko
je snaan da ovjek ostaje preneraen pred spoznajom kolika je poznanstva sa idovima Celine u

ivotu imao i kolike ljubavi sa idovkama.

idova Freuda Celine je nazivao svojim velikim uzorom, "velikim uiteljem sviju nas".
idovkama Cillie Pam i Eriki Irrgang pisao je jo prijateljska, pomalo seksualno obojena pisma
kad je Sitnice... dao u tisak. I Celineova karakterna crta da su mu pojedini znanci idovi i dalje
dragi i da im se divi, iako ih kao cjelinu mrzi kao kugu, doivljava tek krajem tridesetih godina
svoju punu i nerjeivu proturjenost, izazivajui iskriave sukobe, dok Celine u pismima
proganjanim idovskim kolegama lijenicima u Njemakoj ne zamijeni uloge predstavljajui sebe
kao rtvu ije naputanje Pariza posljedica je urote idova.
On je rtva a idovi su napadai. On je postupao u samoobrani u ime cijele Francuske. I postao je
pas uvar rasizma.
U mnogobrojnim pismima koje je potpisujui kao itatelj objavljivao u francuskim novinama
Celine je denuncirao idove, direktora Nacionalne biblioteke Huysmansa, ministra Spinassea,
znamenitog koreografa Sergea Lifara ije sposobnosti je poricao i prijavio ga Gestapou samo zato
to je odbio jedan njegov libreto za balet, denuncirao je i plesaicu Pavlovu kao "poluidovku".
No, za Celinea nije bilo poluidova, isto kao to nije bilo "polubacila". Poluidov Proust provlaio
je svoj "talmudski sluzavi trag" kroz francusku knjievnost poput stopostotnog idova. Crkva je
za Celinea predstavljala najveu smjesu svih rasa i nacisti su je trebali likvidirati ali su zaboravili;
ovakvo razmiljanje dijelio je s ostalima upuenima u strog nauk kao naprimjer s Martinom
Heideggerom u Njemakoj. Krist je bio idov, papa je poidovljen, kranstvo je idovski izum.
Francuze, koji su usuprot rasnim zakonima tri etvrtine francuskih idova sakrili po samostanima,
na seljakim imanjima, po privatnim stanovima, u podrumima i ambarima, riskirajui time vlastiti
ivot, koji su zvidali njemakim kino urnalima sve dok okupatori nisu poeli ostavljati upaljeno
svjetlo u gledalitu, nazvao je nepopravljivim prijateljima idova, "drogiranim filosemitima
neosjetljivima na rasnu ugroenost. Naravno da smo ugroeni, pedeset tisua idovskih zvijezda
ne mijenja nita na stvari!" Rasna mrnja utisnuta u njegovu glavu plamtjela je poput Kainova
usuda, i ona izvjesnost osjeaja o kojemu je pisao: "Beskrajna mrnja dri me na ivotu, ivio bih
jo tisuu godina kad bih bio siguran u crkavanje ovoga svijeta", potpuno ga je obuzela, "mrnja
koja je tako golema da se od nje krepava... preplavit e svijet, zatrovati ga tako da e u njemu
cvjetati jo samo svinjarije, izmeu mrtvih, izmeu ivih..."
Kad je Celine krajem listopada 1944. doao vlakom u Sigmaringen, imao je za sobom uzbudljivo
putovanje preko Berlina do Rostocka. Berlin je izgledao puput dimnih kulisa s redovima kua iza
ijih lica zjapila je ruevna praznina. U Rostocku se uvjerio koliko je ilegalno prebacivanje u
Dansku, kroz njemaku ratnu flotu i patrolne amce bilo samoubojstveni poduhvat.
Odluio se potraiti francusku koloniju u Sigmaringenu, stvorenu dva mjeseca ranije oko dvorca
Hohenzollern, gdje su na veoma uskom prostoru - stijenjeni uz stanovnike dvorca - ivjeli
vrhunski francuski kolaboracionisti, krema francuskih suradnika s okupatorom. U potkrovlju je
ivio maral Petain sa svojom pratnjom i cijelim generaltabom, smatrajui sebe ratnim
zarobljenikom nakon to su ga Nijemci 20. kolovoza silom odveli iz Francuske. Luksuzne
prostore Hohenzollerna dijelili su s njim njegov zamjenik Laval i cijeli buket izabranih ministara.
Gostoprimstvo sela oko dvorca uivalo je jo 2000 kolaboracionista, kojima je nad glavom visjelo
100.000 godina strogog zatvora i utamnienja, uraunavajui i smrtne kazne. Nastanjivali su
prenoita, kole i adaptirane sportske dvorane. ene, koje su kao to je Celine rekao, zgrijeile
"horizontalnu kolaboraciju", raale su djecu u jednoj dvorani samostana Fidelis, posebno
prilagoenoj za tu svrhu.
U Sigmaringenu, u dvorcu i u selu, posvetio se Celine svom lijenikom zanimanju, portvovan
kao uvijek. Svojim pacijentima bio je na usluzi besplatno, nabavljao im je lijekove i analgetike
podmiivanjem i krijumarenjem, plaajui ih iz vlastitog depa. (Istina je da je Celine cijeli ivot
bio siromani lijenik siromanih, no istina je i to da je piui o tome postao bogati knjievnik).
Svaki stanovnik Sigmaringena bolovao je od svraba i skoro se svaki razbolijevao od hladnoe.
Uz trpezu gdje je jelo bogato zalivano crnim vinom i za kojom su sjedili intelektualci, Celine je ne
samo ponovio svoje proroanstvo o porazu Njemake, nego je i predskazao da e na kraju ovog
plesa luaka francuski kolaboratori sve izgubiti: ast, posjed, ivot. Konferencija je odravana uz

paklenu buku avionskih eskadrila koje su unitavale Dresden a iz daljina su se uli topovi
francuske vojske koja je prodirala u Schwarzwald.
Dvorska luda Celine svakako je znao granicu pristojnoga i doputenoga i plesao je na njoj
mjesearski drsko, nazivajui sebe kasnije zbog te i slinih besramnosti "oporbenjakom
Sigmaringena, koji je teutonskom udovitu... usred fosfornih oluja" hladnokrvno prorekao poraz.
Opereta je dopjevana. Prije nego to je umjetnik preivljavanja Celine, koji je meu prvima
pobjegao u Njemaku i sada ju je prvi naputao, okrenuo lea dekoru, matovitim uniformama i
kitnjastom dvorcu koji ga je podsjeao na "bijelog konjia", razmijenio je s Lavalom dozu
cijankalija za naslov guvernera francuskog prekomorskog otoka Saint-Pierre-Miquelon. U
meuvremenu se general Leclerc sa svojim elitnim afrikim postrojbama, nazvanim od Celinea
"senegalski krvnici", zaputio na Sigmaringen.
Treba spaavati goli ivot, kako se zna i umije. Domoljubni osjeaji preobraavaju se u instinkt
kokojeg jata. Celine se sa suprugom Lucette i jednim pratiteljem ukrcao u vlak 22. oujka. Proli
su pored Ulma, gledali iz daljine kako ga prodire plamen, onda preko Nuernberga, Fuertha,
Bebra, Goettingena, Hannovera, do Hamburga. Dvadeset puta su presjedali. Nije bilo ni putnih
karata ni kontrolora, alteri su bili prazni. Izgubili su dio svojih kofera, Lucettine kastanjete i
nakit. Rat je u svoje pande zgrabio Celinea i inilo se da ga silovito dri. Dana 26. oujka u est
sati izjutra prolazio je konvoj vedskog Crvenog kria polako kroz eljezniku postaju u
Flensburgu. Pria se da je Lucette Almansor, kako bi ga zaustavila, skoila na jedan vagon pri
emu bi jamano zavrila pod kotaima da vlakovoa nije zakoio. Tako su u svitanje brzali k
nepoznatoj obali.
Iza njih ruio se Trei Reich. U Sigmaringenu je zavladala panika. Peten je otputovao u
Francusku. "Verdunski junak", na iji grob je predsjednik Mitterrand donedavno jo polagao
cvijee, dobio je doivotnu robiju. Laval je pobjegao u panjolsku odakle ga je Franco protjerao;
po kratkom postupku osuen je na smrt i strijeljan. Le Vigan je protjeran najprije iz vicarske, a
potom i iz Austrije, Luchaire iz Italije. Novinar Brasillach izveden je pred poseban sud i strijeljan.
Pisac Alphonse de Chateaubriant nestao je u umama Tirola. U Parizu antisemitski autor Drieu la
Rochelle, oenjen idovkom samo zbog njezina miraza a mrzio ju je!, izvrio je samoubojstvo
istodobno plinom, otrovom i prerezavi vene. No, Celine je i ovaj put bio neuhvatljiv.
Tono osam mjeseci nakon svog dolaska u Kopenhagen, 17. prosinca 1945. godine, Celine je
uhien. Prilikom uhienja najprije je mislio da su tri mukarca u civilu plaeni ubojice, napunjen
revolver strpao je u dep i pokuao pobjei preko krova. Jo po dolasku u Kopenhagen pustio je
bradu da ne bi bio prepoznat, no netko ga je vidio, prepoznao i prijavio. Pariz je zahtijevao
njegovo izruenje optuujui ga za izdaju, kolaboraciju i urotu s neprijateljem. Optube koje su za
posljedicu imale smrtnu kaznu.
Pred zatvorom straarili su stari pripadnici pokreta otpora i lanovi komunistike partije kako bi
Celinea, koji je ionako bio iscrpljen i bolovao stare ratne rane, onemoguili u bijegu. U
meuvremenu Celine je napisao roman Feerie, u kojemu porie bilo kakvu suodgovornost za
strahote rata i sebe predstavlja kao rtvu koja ispata i sjedi u zatvoru za sve kolaboracioniste,
profitere i njihove sljedbenike, od Montherlanta do Guitrya, od Cocteaua s njegovom sveanom
pjesmom posveenoj Arnou Brekeru, do Claudela s njegovom odom Petaineu.
Celine se ne kaje i ne opoziva ono to je govorio ni ono to je inio. Niti jednom jedinom rijeju.
Niti jedna vjerodostojna rije aljenja nije prela preko njegovih usana; vijesti o logorima
unitenja i plinskim komorama mogle su mu biti povod da zastane i postavi si pitanje nisu li rijei
njegove i rijei svih drugih koji su u svojim glavama ubijali i istrjebljivali, proizvodile noeve,
muilake sprave, smrtne muke i visoke pei kojima je injen genocid.
Jer Celineovi branitelji, neprestano dokazujui kako Celine u stvarnome ivotu ni mrava ne bi
zgazio, zaboravljaju kako su naem stoljeu rijei jednako ubijale kao i ruke, govori jednako kao i
vojske a knjige jednako kao i odlinici koji su ih pisali i svoje itatelje i uenike potom slali u rat,
kao to je inio i Ferdinand Celine. Svoje mlae podlonike - za pravog "Celineovca" svaka rije,
svaki prdac uiteljev su poput hostije i truna kria - odgajao je kao oduevljene pristae francuske
legije Doriots koja je unitavala po Rusiji. Ili kao to je inio u Njemakoj Heidegger, koji je

ideoloko trabunjanje nacista pretvorio na njemakim sveuilitima u dostojanstven nauk

upuujui svoje poslunike studente u faistike bande..., ili pak Ernst Jnger koji je paranje
trbuha i skidanje glava proglasio aktivnou koja dolikuje ovjeku i svoje mlade itatelje
oduevljavao umijeem klanja.
Tko je brojio mrtve na njihovoj savjesti? Ili ih oni moda i nemaju na svojoj savjesti, budui da
nitko od navedenih mukaraca nije sebi bio upitan i nijedan se nije izjasnio kako je pogrijeio.
Kad je nakon rata od Heideggera neki kolega zatraio confessiones, on je to grubo izbjegao, a
Celine je u romanu Ferrie napisao "Moja savjest je bez ijedne mrlje."
Oboavatelji Celinea naravno pokuavaju, pokazujui sve simptome zaslijepljenosti
zaljubljenou, svoga idola prikazivati boljim, iako on nikad nije prihvatio prosjene moralne
vrijednosti svojih pristaa; a takozvana "Heideggerova utnja" u Njemakoj jednako je prezriva
koliko i isprazno Celineovo govorenje i samo su dokaz koliko su oni do kraja ivota ostali
privreni svojim idejama. A moebit je kod oboavatelja rije o samoprijevari, jer njih upravo
najvie privlae i veu barbarske namisli njihovih uitelja kojima posramljeni okreu lea.
Celine je do kraja mrzio idove. Prikazivao je sebe njihovom rtvom, "novim Dreyfusom" nad
kojim je poinjen pravni zloin, kad je ponovno htio biti graanin koji se umije ponaati posluio
se njima usporeujui svoje jade s njihovima; svoja tri "njemaka" romana, u kojima je poetni
entuzijazam njegovih djela zamijenjen ledenim sarkazmom, poistio je temeljito, iz svojih
komentara o epohalnim zbivanjima, o ratu u Aliru, hladnom ratu, Hiroimi i rock and rollu
pomeo je sve to je u njima mirisalo na ubojstvo naroda.
U njegovim kasnim djelima preovladava jadikovanje nad vlastitom sudbinom i utnja o
ubijenima. Celine je majstor blebetanja koja ne kazuju nita, jer iako mu ne manjka divnih i
aljivih primjeivanja, iako u romanu Od dvorca do dvorca, koji je napisao u Sigmaringenu, vapaj
osuenika na smrt za posljednom cigaretom pojanjava tvrdnjom da su ljudi u naravi roeni
sanjari, cijela njegova (uspjena!) strategija sastoji se u tome da izgoni mrtve koji se skupljaju
pred vratima njegovih kasnih romana, da im zaepi usta i sprijei ih ui u roman i ukazati na
njegove rijei koje su u rukama drugih postale ubojito oruje, rijei koje uskravaju danas kroz
usta irinovskog, Le Pena i svih europskih faista od Beograda do Rima, od Moskve do
Muenchena, uskravaju i zahtijevaju nova ubijanja i skidanja glava.
Celine je svoj proces vodio majstorskom rukom iz Danske, najprije iz zatvora a potom s imanja
svoga danskog odvjetnika Mikkelsena, koji je sprijeio njegovo izruenje Francuskoj. U
odsutnosti osuen je 21. veljae 1950. na godinu dana zatvora, kaznu koju je ve odsjedio u
Danskoj, na novanu kaznu od 50.000 franaka i gubitak graanskih prava. Pet godina poslije
svretka rata i s obzirom da je bio optuen za izdaju, presuda je sliila oslobaajuoj.
Mogli bismo sada sluaj Celine proglasiti zakljuenim, mogli bismo ga pohraniti zajedno sa
spisima drugih pjesnika koji su se, moda malo manje strasno, zapisali kod faista: Ezre Pounda,
koji je iz Mussolinijeva Rima na kratkom valu obasipao pogrdama Roosvelta i idove, ili velikog
Knuta Hamsuna ija su djela nakon rata graani u Oslu bacali u njegov vrt, Gottfrieda Benna koji
je simpatizirao naciste u Njemakoj, prije nego je utekao u svoju, kako ju je obiavao nazvati
"unutarnju emigraciju", d'Annunzia koji je Mussolinija proglasio uzorom Nietzscheova
bermensch-a, i zauzvrat bio kneevski uzdravan od duea - da se sluaju Celine, koji ipak nije
samo sudski sluaj, ujesen 1951. godine nije pridruio i drugi koji je takoer doao pred sud i
postao veoma vaan za njemaku povijest: sluaj Ernst Jnger - Celine.
Ernst Jnger kao da je imao sreu doivjeti svoju posmrtnu slavu, doivjeti naime da ovjeanstvo
iskazuje privrenost ratnikim idejama vie nego miroljubivim i da je stara desnica opet mlada, a
mlada ljevica ostarjela.
Kao to je Celine proivio oba svjetska rata, Jnger je proivio cijelo stoljee. No, kad su se oba
spisatelja, jedan uvjereni nacist a drugi nacistiki plaenik, sreli u Parizu nisu ni slutili da e svaki
od njih kroz svoja djela simbolizirati jedan dio povijesti svojega naroda. Meu njima razvila se
netrpeljivost na prvi pogled, nijednoj osobi u Jngerovim dnevnicima nije dodijeljeno toliko
nenaklonosti, psihikog gnuanja kao Celineu - ali ne zato to je Celine nacist.
Jnger pripada onoj vrsti njemakih intelektualaca koji su posluno, u stopu slijedili svoje

zemaljske nalogodavce a svoje pobunjenike porive zadovoljavali time to su ih u dnevnicima

nazivali slobodom miljenja. Tom slobodom miljenja nepravedno se hrani nae sjeanje. Jer
Jnger je u stvarnosti prijateljevao sa svima s popisa parikih kolaboracionista, primao je darove
od kazalitarca Sache Guitrya koji je bio vie ratni profiter nego kolaboracionist, pisma od Leona
Bloya, Octave Mirbeau i Debussya, posjeivao je esto novinare antisemitskog tiska poput Drieua
La Rochella i Abela Bonnarda i naravno sjedite Wehrmachta u Parizu. Vraajui se sa strijeljanja
jednog dezertera, pisao je o emocionalnim bojama samoglasnika, a nakon jednog bombardiranja
Pariza izjavio je sjajei od sree kako je konano proitao oba dijela Biblije. Prijatelji su mu bili
nacistiki dravnopravni slubenik Carl Schmidt i nacistiki kipar Arno Breker, a u vlaku, kojim
pred kraj rata putuje kroz Njemaku, oznaava razgovor izmeu dva njemaka asnika koji
zahtijevaju strijeljanja vie talaca kao "pocrnen", to je dokaz u prilog tvrdnji da nije mogue
nekanjeno biti plaenik barbara, jer ideje tih barbara zaraze i plaenike.
Ovaj junaki svijetli lik njemake povijesti, antinacist Ernst Jnger, koji se u Parizu zabavlja
poslovima nacista, susree Louis-Ferdinanda Celinea i taj susret je pikantan i paradoksalan jer je
rije o najznamenitijem njemakom ratnom piscu I. svjetskog rata koji je u svojim elinim
olujama voe jurinih postrojbi nazvao "kneevima rovova", i najznamenitijem antiratnom piscu
Francuske koji je nazaboravnim rijeima opjevao kukaviluk pred neprijateljem.
Celine u svojim djelima nikad nije otvoreno zahtijevao ubijanje idova. Htio ih je dodue
protjerati, poslati na Mjesec, htio im je vratiti birako pravo samo pod uvjetom: "Francuzima
birako pravo, idovima urne" - no, izuzimajui ove lako odgonetljive dvosmislenosti, izreene
argonom primjerenim faistima, nikad nije pozivao na ubijanje.
I odjedanput, u rujnu 1951. godine, u izdanju Julliarda pojavljuje se pariki ratni dnevnik Ernsta
Jngera, nazvan Zraenja. U njemu je pod datumom 7. prosinca 1941. godine zabiljeeno
izjanjavanje glumice Arletti o Celineu kao dojmljivo lijepom ovjeku, kojega Jnger opisuje kao
"visokog, koatog i snanog, s pogledom manino okrenutim u sebe... Izrazio je svoje uenje i
zaprepatenje da mi vojnici ne strijeljamo, vjeamo i ne istrebljujemo idove - udno je da netko
tko ima bajunete u rukama ne upotrebljava ih neogranieno". "Boljevici bi trebali doi u Pariz i
nauiti vas poslu, pokazati vam kako se isti i proeljava stanovnitvo, kuu po kuu. Da imam
bajunete znao bih to mi je initi..."
Sablazan ovog dnevnikog zapisa i danas ima svoj uinak. Celineovi biografi Gibault, Vitoux, ak
i kritini Almeras pokuavaju nai drugi smisao reenog: Jnger nije razumio Celineov "crni
humor", njegovu potrebu za "pretjerivanjem i provokacijom", ili je ipak pretjerivao Jnger a ne
Celine et cetera.
No, Celine je neosporno izrekao navedene rijei, a Jnger nije imao razloga izmisliti ih i znao je
koliko dalekosene e biti posljedice objavljivanja istih, pa je u svojemu rukopisu ime Celine
zamijenio imenom Merline. Nejasno ostaje tko je potom, neka sotona tiskarske greke ili pak neki
aneo, potajno vratio pravo ime u spis; kako bilo da bilo ono se pojavilo jasno i bjelodano.
Jnger je ponudio Celineu, kako bi ga izvukao iz neprilike, da e pod prisegom dati izjavu kako
nije mislio na Celinea, nego nekog esesovca imenom Merline, koji je uistinu i postojao. Celine,
pak, koji sadraj ovih rijei nikad nije porekao, ve je samo obiavao rei kako to nije njegov stil,
pokrivan Jngerom - jer obojica su od vrste umjetnika preivljavanja koja se bez obzira na sva
razmimoilaenja meusobno pokriva - tuio je sudu Jngerova izdavaa. Ovaj je opet sudu
predoio pismo Ernsta Jngera u kojemu on pojanjava kako iza imena Merline doista stoji
Celine. Proces tijekom kojega su suprotstavljene strane kao krunski dokaz sucu prezentirale dva
meusobno iskljuiva Jngerova pisma, pretvorio se u lakrdiju. Svoje krivokletstvo Jnger je
kasnije obrazloio rijeima da nikome nije htio nauditi.
No, zar nije ve Hannah Arendt rekla za intelektualce, mislei pritom na svojega biveg
ljubavnika Martina Heideggera, da su opasniji nego obini ljudi, jer ne samo da su sposobni za
svakakve nitkovluke, nego su ih u stanju i moralno opravdati?
Ujesen 1992. godine Louis-Ferdinand Celine pljeskom publike i hvalospjevima kritiara javno je
rehabilitiran. Dramu "Crkva", napisanu krajem dvadesetih kad je zapravo bila stanovita najava
Putovanja do nakraj noi, veliali su iznimnom jednodunou svi, od takozvanih desnih do isto

takozvanih lijevih novina, od Figaroa do Liberationa. Nikome se nije uinilo spornim to je

Celineov literarni prvijenac, koji je i sam kasnije drao promaajem, zapravo njegovo prvo
estoko antisemitsko djelo. Doista je redatelj najopakije antiidovske dijaloge pobrisao iz treeg
ina, ina u kojemu Celine Savez naroda predstavlja kao svjetsku organizaciju kojom vlada
idovski novac a idovi vuku sve konce. I doista psiholoke osobine ljigavog idova, koje su u
naputcima za pozornicu iskarikirane, u predstavi pretvorene su u vrline dostojne ljubavi,
("odjeven kao poljski idov, dugi crni ogrta, mala kapa, debele naoale, izraeno svinuti nos,
kiobran, nazuvci..., on izlazi na pozornicu, prikrada se, skriva" et cetera), to predstavlja varanje
Celinea, obmanjivanje gledatelja i uskraivanje obojice za nuno sukobljavanje.
No, gledatelji su se ionako pokazali kao suigrai u igri s preostalim rasistikim izjavama, a kad je
dobri Bardamu rekao o enama: "S rugobama je gore nego biti sam", cijela dvorana je prasnula u
oduevljeni smijeh i kad je u pratnji jednog malog crnca upitan to je s njim nakanio, odgovorio
da e popiti njegovu krv pomijeanu s kavom, velianstvenog je okusa!, gledalite je gromoglasno
radosno odobravalo. Celineov proraunat nain da svoje rasistike izgrede pretoi u duu
kulturnog ovjeka putem ale, vica kao najpouzdanijeg sredstva i pretovarnog kolodvora, doivio
je vritei uspjeh.
Ne uivaju mase u Celineovim djelima samo zbog njihovih reakcionarnih sadraja, niti
intelektualci samo zbog njihova stila. I jedni i drugi uivaju meso, kobasicu sa senfom ili kobasicu
odjevenu u jutarnje haljine kulture. I jedni i drugi uivaju njegove misli. Inae uitak ne bi bio
tako snaan. Svi uivaju istu ksenofobiju i istu filozofiju okruglog stola, jedni odmahujui
glavama a drugi povlaujui, no ta razlika ne mijenja istost uitka. Rasizam je oslobaajui
osjeaj; on razdvaja ali i najdublje spaja, zakiva. Celine je s veinom svojih Gala sjedinjen dublje
nego to to oni sami znaju ili nasluuju. Oni govore o njegovom stilu, no lijepe se poput muha na
njegovo razmiljanje.
U dvorani stupova Biblioteke de la Pleiade stoji Celine pored Chateaubrianda i Cervantesa. U
Njemakoj knjiari u Parizu stoji Celine pored Celana. Miroljubivo jedan pokraj drugog, idovski
pjesnik koji se 1970. godine utopio u Seini i francuski pisac, koji je 1961. godine umro u svojoj
kui u Meudonu. U ivotu se nisu poznavali a danas su nerazdvojivi, prijatelj nacista i njegova
rtva. Celine koji je mrzio idove pored Celana, koji je umro od mrnje, lea uz lea dodiruju se
zavazda.
Kad danas u Francuskoj otvorite neku knjiga o Celineu, uvijek ete nanovo itati kako ga se mora
braniti od klevetnika; a knjige koje su napisali tobonji klevetnici trait ete uzalud. I
primjeujemo ih upravo zbog toga to ih nema. Taj izostanak nije zanemariv jer svi ga osjeaju,
no mora da se dogodilo neto ozbiljno kad svi o tome ute.
Diskusije koje su protekle godine oivjele u Njemakoj, tekstovi Enzensbergera, Walsera,
Straussa i Heinera Mllera, mogu se svesti pod zajedniki nazivnik koji oznaujemo kao
nepostojanje neega, izostanak neega. Ono to izostaje jest da se neki od navedenih njemakih
naprednih filozofa s nekoliko jasnih, snanih i strastvenih rijei zalae za strance, azilante i izjasni
protiv nacista. Kad su prole godine gorjele kue, mislio sam kako je teko bilo biti Turin,
Afrikanac ili Rumunj u Njemakoj. Svi prilozi za diskusiju participirali su na visokoj razini u
saaljenju miljenja i bankovnih rauna i masturbirali su s dosadom nad pojmom nacionalnog,
planetarnog i molekularnog, a doseg im je bio manji od vjedra vode kojim se gasio poar
zapaljenih kua.
Ali, kao to smo rekli, izostanak, nepostojanje se takoer rasauje, i tamo gdje je Njemaka nekad
imala prisilno iseljene ili likvidirane intelektualce koji su svoje zvanje, novac i ivot stavili na
kocku branei temeljna naela ovjeanstva, zjapi rupa. Mrtvi nisu tako glasni kao ivi, njihovi
glasovi se sporije razmnoavaju; neslueno bogat i snaan potencijal njemakih mislilaca, koji su
se oduprijeli faizmu, umirali, skapavali od gladi, ubijali se poput Ernsta Tollera koji se u New
Yorku objesio o kvaku na vratima, poput Ernsta Weissa, Alfreda Wolfensteina, Waltera
Hasenclevera koji su prilikom ulaska njemakih trupa u Francusku poinili samoubojstvo, taj
izgubljeni potencijal Nijemcima nedostaje.
Gotovo ve 150 godina, no u svakom sluaju od Nietzscheova duhovitog proglasa ili objave

prokletstva, moralna osuda najomiljenija je osveta duhovno siromanih nad onima koji to nisu, a
moral ima samo priuvno sjedalo u gledalitu umjetnosti i u trenutku kad glasnim uzvikivanjima
ometa predstavu biva izbaen iz dvorane. No, on se ne da. Izbaci ga se kroz vrata, on se vraa
kroz prozor ili se provue kroz dimnjak. Moral je poput psa kojem smo dali nogu; to ee ga
nagazimo to on vraajui se glasnije cvili. I nae stoljee, previe zabavljeno izgonom morala iz
umjetnosti, neprestano e nosom udarati o neizbjeno, uporno pitanje: kako stvari stoje s
moralnim vrijednostima umjetnosti i da li ih umjetnici istinski ive, upravo to je kljuno pitanje
kojim se bavi i mui njemaka knjievnost od Lessinga, iji je odgovor bio potvrdan, sve do I. i II.
svjetskog rata, do pada Berlinskog zida. Celineovi oboavatelji skrueno priznaju da je za vrijeme
okupacije inio neoprostive stvari, ali mu istodobno oprataju i daju odrijeenje, prelazei hitro na
svetost njegovog vrhunskog knjievnog djela. Henri Godard, izdava Celineovih sabranih djela u
Pleiade, pie za sve druge: "Romani... posjeduju snagu i unutarnju povezanost, kojima ni pamfleti
ne mogu nauditi. Moralno osuivanje njihovo tako malo moe nauditi Celineovom knjievnom
postojanju, kao to malo ono moe izbrisati moralnu osudu: ova dvojaka izvjesnost nas neprestano
kida."
U stvarnosti nae razmiljanje bi moralo, bez obzira na komoditet ovog sueljavanja koje u
prometu knjiga donosi dobit, odrediti Arhimedovu toku u kojoj se kriaju navodno paralelne
istine, mjesto na kojem se sukobljavaju, osporavaju, meusobno vrijeaju i unitavaju: Poetski
moral u umjetnosti, otrovidnost pjesnikova trpe zasljepljivanje i zamuivanje predrasudom.
Predrasuda u razmiljanju uzronik je predrasude u gledanju i vodi u estetsku propast. Celineov
pogled otklizava mimo ovjeka pripadnika druge rase i mimo ene pae. Kod ena on gotovo
uvijek zamjeuje samo stranjicu preko koje se napinje tek uska suknja. One se pojavljuju u
oporu kao to se crnci pojavljuju u plemenu ili idovi i Arapi u skupinama. Englezi su smjesa
infantilnog i duhovnikog i najdrae im je jebati odpozadi. Ali izvan dosega ovakvog maloumnog
zatajivanja njegove moi zapaanja, kao i svi koji proizvode predrasude prikljuujui se time
nijemoj veini, Celine stjee vrlo irok krug publike. On "poznaje" svoje Francuze i uvlai ih u
ples prema glazbi koju dijeli s njima.
Predrasuda je veliki kri ovjeanstva, a umjetnost je stavlja izvan snage: proces je to pri kojemu
nam se zavrti u glavi, pri kojemu nas okreu naglavu i tako dugo istresaju dok nam sve pogrene,
prostake, perfidne i cinine misli ne ispadnu iz glave i depova poput krivotvorenih novia,
kako bi se u njima opet stvorilo malo prostora za svjee vjetrove Svijeta, za ljubav i njenost,
ljubaznost i sranost.
Da postoje ljudi vrhunskih umjetnikih nadarenosti a misaono krajnje ogranieni, u knjievnosti
se ini manje vjerojatnim nego naprimjer u glazbi ili slikarstvu, no Celine je iv dokaz ove
tvrdnje. Celine je komiar, prepredeni stilistiar prvoga reda, ist pripovjedaki talent, njegova
sposobnost oslikavanja, opisivanja, preuveliavanja, karikiranja neke osobe ili dogaaja je
zauujua i istinski plijeni; on je majstor umijea kojim od grude snijega pravi lavinu, njegovu
juhu ne jedemo licom, on nam nudi ispijanje izravno iz lonca, kabla ili bave. No do vrutka
njegovih ideja put nam ostaje zatvoren.
Potvrdan odgovor na pitanje moe li rasist biti veliki knjievnik, dalo je samo Celineovo djelo.
Drugo je pitanje da li bi bilo bolje da se nikad nije rodio. Celineovo "miljenje" izdie ga jedva za
milimetar iznad francuskog malograanina koji ne podnosi ni Arape ni Crnce, ni Engleze ni
Amerikance, ni idove ni Kineze, nikoga i nita osim sebe sama i svojega sira. Celineu su samo
Francuzi dobroga srca, makar malo i otupavjeli od loih utjecaja i puno alkohola. Svakom
reenicom zapravo, onom koja poinje s "Nijemci", "Englezi", "idovi", "Rusi", i svakim
iskazom o karakternim osobinama jednoga naroda, Celine odailje u svijet jednu la; on negira
pojedinca. On iskljuuje sve to nije u seriji. On likvidira ovjeka, najprije milju a potom i
djelom.
Celine je umro 1. srpnja 1961. Njegova ena Lucette dala je na nadgrobni spomenik ugravirati
sliku njegova jedrenjaka. Stojimo pred time pokuavajui dokuiti kako je ovjek obdaren
najljepim darovima bio sposoban poiniti neizmjerno sramotna djela i niskosti. Gajio je snanu
ljubav prema prijateljima, bolesnima, starima, zatoenicima, ivotinjama. Njegova njenost prema

patnicima u svemiru je gotovo bezgranina. Bezgranina bila je samo njegova mrnja.

No, je li teret na manjem jedrenjaku kojim brodimo, druge vrste? Ne slii li na razum zaraen
predrasudama stranjici, sve debljoj i ljenijoj, stranjici koja ie jastuke sve meke i meke, kako
bi se u njih svalila. Nudi li netko od nas ovom Svijetu vie ljubavi nego mrnje?