KRIVINA ODGOVORNOST

Ope napomene o krivinoj odgovornosti

Na poinjenje krivinih djela drutvo reagira primjenom kazne i drugih krivinih sankcija prema njihovim poiniteljima u skladu
sa uvjetima propisanim zakonom. Da bi se prema ponitelju k. d. mogla primijeniti kazna odnosno neka upozoravajua
sankcija nuno je utvrditi da li je takav poinitelj krivino odgovoran.
Da bi postojala krivina odgovornost potrebno je utvrditi da li je uinitelj u vrijeme izvrenja drutveno opasnog djela imao takva
psihika svojstva i takav psihiki odnos prema tom djelu da mu se ono moe staviti na teret. Uinitelj ija su psihika
svojstva takva da mu se uinjeno djelo moe staviti na teret smatra se uraunljivim uiniteljem. To znai da krivina
odgovornost nekog uinitelja postoji ako se utvrdi da je on u vrijeme uinjenja krivinog djela bio uraunljiv i kriv. Bez
uraunljivosti i krivnje nema ni krivine odgovornosti.
Krivnja i uraunljivost su elementi subjektivnog karaktera zbog ega se krivina odgovornost moe oznainiti kao skup
subjektivnih uvjeta koji odreenu osobu, koja je ostvarila objektivna obiljeja nekog k. d. karakteriziraju kao uraunljivog i
krivog uinitelja k.d.
Nae pozitivno krivino zakonodavstvo ograniava krivinu odgovornost na uraunljivost i krivnju. To znai da je odgovoran
uinitelj krivinog djela koji je uraunljiv i kriv za uinjeno krivino djelo. Uinitelj je kriv ako je k. d. uinio s umiljajem, a
kriv je i ako je k. d. uinio iz nehata ako to zakon izriito propisuje. Prema tome uraunljivost i krivnja su dva osnovna
elementa k. odgovornosti u naem pozitivnom krivinom pravu.
Kako su i uraunljivost i krivnja kao elementi krivine odgovornosti podloni stepenovanju, to je i sama krivina odgovornost
kao subjektivna kategorija podlona stepenovanju. To znai da moe postojati manji i vei stepen krivine odgovornosti i
on e zavisiti kako od stepena uraunljivosti tako i od stepena krivnje.

1. URAUNLJIVOST
1.1. Pojam uraunljivosti

Uraunljivost je prvi element krivine odgovornosti. Uraunljivost je uvijek pitanje sposobnosti da se shvati
znaaj svog djela, svojih postupaka i da se vlastito ponaanje uskladi s vladajuim normama u odreenom
drutvu. Bez uraunljivosti nema krivine odgovornosti i kanjivosti.
Uraunljivost je skup inetelektualnih i voljnih elemenata koji ovjeku omoguavaju da pravilno rasuuje i
pravilno odluuje o svojim postupcima.
1.2. Odnos uraunljivosti i krivnje ili vinosti
Pitanje uraunljivosti je u stvari pitanje sposobnosti za krivnju, iz ega proizlazi da je uraunljivost mjerilo
prema kojem se odreuje konstitucionalna sposobnost pojedinca za krivnju, odnosno za krivinu odgovornost.
Preko uraunljivosti odreuje se krug osoba koje uope mogu biti krive i krivino odgovorne. Odnos
uraunljivosti i krivnje ogleda se u tome to je uraunljivost okrenuta prema psihikoj strukturi linosti u
njenom odnosu prema odreenom djelu i to se njom odreuje status neke osobe u smislu njene sposobnosti za
krivnju, dok se krivnja ili vinost odnosi na stav uinitelja prema odreenom uinjenom krivinom djelu. Kod
uraunljivosti se ispituje da li je neka osoba sposobna za krivnju, a kod krivnje ili vinosti utvruje se unutarnji
psihiki odnos te osobe prema konkretno uinjenom djelu, da bi se na taj nain utvrdilo da li u tom odnosu ima
osnova za prijekor zbog uinjenog tog djela.
Kod uraunljivosti se ispituje ispravnost psihikog aparata uinitelja, dok se kod krivnje, pod uvjetom da je
psihiki aparat ispravan, ispituje psihiki odnos uinitelja prema uinjenom djelu.

1.3. Metodi utvrivanja uraunljivosti

U krivinopravnoj teoriji i krivinim zakonodavstvima poznata su uglavnom tri metoda pomou kojih se utvruje
neuraunljivost neke osobe, i to: psiholoki, bioloki i mjeoviti metod.
Prema psiholokom metodu utvrivanje neuraunljivosti svodi se iskljuivo na ustanovljavanje postojanja odreenih
psihikih smetnji koje nastaju kao posljedica nenormalnih psihikih stanja.
Prema biolokom ili etiolokom metodu utvrivanje neuraunljivosti se svodi samo na ustanovljavanje prisustva
abnormalnih psihikih stanja kod uinitelja u vrijeme uinjenja k. d., pri emu je nebitno do kakvih su
posljedica na planu psihikih funkcija rasuivanja i odluivanja dovela ta abnormalna stanja kao njihovi uzroci.
Dakle, ovim se metodom utvruje uzrok koji dovodi do psihikih smetnji na planu rasuivanja i odluivanja, ali
ne i same te psihike smetnje kao njegova posljedica.
Prema mjeovitom psiholoko-biolokom metodu neuraunljivost se utvruje primjenom i psiholokog i biolokog
metoda. Primjenom biolokog metoda najprije se utvruje postojanje abnormalnih psihikih stanja koja su
uzroci koji dovode do neuraunljivosti, dok se psiholokim kriterijem utvruje iskljuenje onih psihikih funkcija
na kojima se uraunljivost i zasniva, tj. funkcije rasuivanja i odluivanja. Samo kumulativna primjena oba
kriterija moe dati pravilan odgovor u pogledu uraunljivosti, neuraunljivosti ili nekog oblika smanjene
uraunljivosti neke osobe.

1.4. Utvrivanje uraunljivosti po krivinim zakonima u Bosni i Hercegovini

Pri odreivanju uraunljivosti svi krivini zakoni u B. i H. prihvataju mjeoviti ili psiholokobioloki metod. Prema tome nije uraunljiva osoba koja u vrijeme uinjenja k. d. nije mogla
shvatiti znaaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene
duevne bolesti, privremene duevne poremeenosti ili zaostalog duevnog razvoja. Proizlazi da
za postojanje neuraunljivosti nije dovoljno samo da se utvrdi nemogunost pravilnog
ostvarivanja psihikih funkcija rasuivanja i odluivanja, ve se moraju utvrditi i nenormalna
psihika stanja koja se javljaju kao uzrok tih psihikih smetnji. To tnai da neuraunljivost ima
svoju psiholoku i bioloku osnovu.
Za postojanje neuraunljivosti potrebno je da se kumulativno ispune najmanje po jedna
alternativa iz biolokog i psiholokog osnova. Prema tome, da bi se utvrdila neuraunljivost neke
osobe koja je svojom radnjom ostvarila obiljeja nekog k. d. koje je kao takvo propisano u
zakonu, potrebno je najprije da se utvrdi da kod nje postoji neki oblik nenormalnog psihikog
stanja, tj. duevne poremeenosti, a zatim da zbog takvog stanja ta osoba nije mogla shvatiti
znaaj svog djela ili da nije mogla da upravlja svojim postupcima.

II
OSNOVE NEURAUNLJIVOSTI
1. Bioloka osnova neuraunljivosti
Bioloku osnovu neuraunljivosti ine razni oblici duevne poremeenosti koje predstavljaju posebna psihika
stanja u kojima se kod ovjeka ne mogu normalno ili pravilno ostvarivati psihiki procesi. U takvim nepravilnim
stanjima dolaze do izraaja razni poremeaji na planu emocija, miljenja, opaanja, pamenja itd., kojima se
naruava normalno odvijanje psihikih procesa, to dovodi do nemogunosti pravilnog rasuivanja ili odluivanja.
Uzroci duevnih poremeenosti mogu biti organske i psiholoko-socijalne prirode. Uzroci organske prirode su npr.
nasljedstvo, oboljenje endokrinih lijezda, autointoksikacija, povrede i oboljenja do kojih dolazi tijekom ivota i td.
Uzroci psiholoko-socijalne prirode su najee duevni potresi koji su rezultat iznenadnih ivotnih situacija ili
konflikata u drutvu, razni socijalni faktori itd.
Krivini zakoni u B i H navode tri oblika duevne poremeenosti kao posebnih psihikih stanja koja mogu
dovesti do neuraunljivosti, a to su: 1) duevna bolest (moe biti trajna i privremena), 2) privremena duevna
poremeenost, i 3) zaostali duevni razvoj.
Duevne poremeenosti se razliito grupiu prema razliitim kriterijima i nema jedinstvene klasifikacije raznih
oblika patolokih stanja koja spadaju pod pojam duevne poremeenosti zbog ega je zakonodavac iroko postavio
pojedine oblike duevne poremeenosti kako bi se ta stanja mogla utvrivati prema savremenim shvatanjima i
rezultatima medicinske nauke a posebno psihopatologije.

2. Duevne bolesti ili psihoze

Najei i u praksi najvaniji osnov neuraunljivosti je duevna bolest. Duevne bolesti ili
psihoze su oboljenja centralnog nervnog sistema, prije svega mozga, koje se ispoljavaju u
patolokim poremeajima i procesima veine psihikih funkcija. To su teki poremeaji na
intelektualnom i emocionalnom podruju ovjeka koji dovode do suenja ili gubitka
sposobnosti za procjenu stvarnosti, odnosno do gubitka sposobnosti za razumno
ponaanje. Psihoze se dijele na organske ili egzogene i funkcionalne ili endogene.
Organske ili endogene psihoze potiu od neke povrede, oteenja ili oboljenja mozga i one
predstavljaju vidljivi bolesni proces u mozgu ovjeka s uoljivim tjelesnim promjenama. U
organske psihoze spadaju epilepsija, progresivna paraliza, sifilis mozga, senilna
demencija, arterioskleroza mozga, povrede mozga.
Funkcionalne ili endogene psihoze su funkcionalna oboljenja, odnosno takva oboljenja kod
kojih se jo nije dokazao nikakav somatski ili organski uzrok, iako se njegovo postojenje
pretpostavlja. Naime, kod funkcionalnih ili endogenih prihoza radi se o promjenama u
psihikim funkcijama za koje jo uvijek se ne mogu utvrditi dokazi o bolesti mozga iako se
pretpostavlja da somatski ili organski uzroci postoje. Takve bolesti su shizofrenija, koja se
javlja kao najei osnov neuraunljivosti u sudskoj praksi, zatim paranoja, sumanuti
poremeaji, manino-depresivna psihoza itd.
Duevne bolesti mogu biti privremene i trajne. Pod trajnim duevnim bolestima
podrazumijevaju se dugotrajne psihike bolesti koje se ne mogu izlijeiti. Pod privremenim
duevnim bolestima podrazumijevaju se psihike bolesti kraeg, privremenog,
povremenog ili periodinog trajanja, koje se mogu izlijeiti. Takve su bolesti npr. maninodepresivna psihoza kod koje se ciklino smjenjuju periodi bolesti i periodi zdravlja po
modelu: manino stanje-slobodni interval depresivno stanje-slobodni interval. U
slobodnim intervalima postoji period duevnog zdravlja.
.

2.1. PRIVREMENA DUEVNA POREMEENOST

Drugi osnov koji moe dovesti do iskljuenja uraunljivosti je privremena duevna
poremeenost. Pod tim se podrazumijevaju normalna i prolazna psihika stanja koja mogu
biti izazvana raznim uzrocima. Ta prolazna psihika stanja traju dok traje uinak
engogenog ili egzogenog uzroka koji je do njih doveo. Ta stanja mogu nastupiti uslijed
hipnoze, visoke tjelesne temperature kada dolazi do bunila, udarca po lobanji, uslijed
potresa mozga, guenja, premorenosti, iscrpljenosti, opijenosti alkoholom, trovanja
narkoticima itd.
Do privremene duevne poremeenosti moe doi i zbog afektivnih stanja visokog stepena,
kao to su intenzivan strah, zaprepatenje, gnjev, bijes, mrnja, ljubomora, stres, radost,
tuga itd. Valja istaknuti da do privremene duevne poremeenosti ne dovodi svaki afekt.
Privremenu duevnu poremeenost izazivaju samo oni afekti koji su po svom intenzitetu
takvi da iskljuuju mogunost rasuivanja ili mogunosti odluivanja.
2.2. Zaostali duevni razvoj
Trei osnov koji moe dovesti do iskljuenja uraunljivosti je zaostali duevni razvoj
(slaboumnost, maloumnost) ili oligofrenija. Nastaje uglavnom kao posljedica oboljenja
mozga. Stanje zaostalog duevnog razvoja podrazumijeva oteano ili iskljueno
rasuivanje ili odluivanje zbog toga to je psihiki aparat ostao nerazvijen. Osim toga
zaostali duevni razvoj moe moe doi i uslijed dugotrajnog neivljenja u socijalnoj
sredini, dakle uslijed izoliranosti iz drutva. Prema tome, ovaj oblik poremeenosti moe
biti i patolokog i nepatolokog karaktera. Prema stepenu intelektualnog oteenja
mentalna retardacija dijeli se na laku, sa kvocijentom inteligencije od priblino 55 do 70,
umjerenu sa kvocijentom inteligencije od 40 do 55. teku iji IQ od 25 do 40 i duboku
mentalnu retardaciju sa IQ ispod 25.
Zaostali duevni razvoj ili oligofrenija javlja se u vie razliitih stepena kao to su debilnost,
imbecilnost i idiotija. Najlaki stepen je debilnost kod koje je nakon specijalnog kolovanja
mogue i obavljanje nekih jednostavnijih poslova.

III. BITNO SMANJENA URAUNLJIVOST

1.Pojam bitno smanjene uraunljivosti
Uraunljivost dovodi do krivine odgovornosti, a neuraunljivost iskljuuje krivinu odgovornost. Izmeu tih stanja mogu
postojati razni oblici prelaznih stanja u kojima ne postoji ni potpuna uraunljivost ni potpuna neuraunljivost. Takva se stanja
nazivaju stanjem smanjene uraunljivosti. Smanjena uraunljivost spada u relativno novije institute krivinog prava, a nastao je
kao rezultat potreba kako bi se rijeio problem krivine odgovornosti nekih kategorija abnormalnih delinkvenata, kao to su
nedovoljno duevno razvijene osobe, osobe u poodmakloj ivotnoj dobi, alkoholiari, psihopate, itd.
Stanje bitno smanjene uraunljivosti postoji kod onog uinitelja krivinog djela ija je sposobnost da upravlja svojim
postupcima u vrijeme uinjenja svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili
privremene duevne bolesti, privremene duevne poremeenosti ili zaostalog duevnog razvoja.
U krivinom pravu uinitelj k.d. moe biti uraunljiv ili neuraunljiv. Bitno smanjena uraunljivost je dakle, samo jedan oblik
uraunljivosti zbog ega osoba koja je poinila k. d. u stanju bitno smanjene uraunljivosti krivino odgovorna. Takvu osobu sud
moe blae kazniti, ali ona nije osnov za iskljuenje krivine odgovornosti.
Bitno smanjena uraunljivost utvruje se kao i neuraunljivost bioloko-psiholokom metodom. To znai da se pri
utvrivanju ovog stanja moraju uzeti u obzir i bioloki i psiholoki elementi. Naime, potrebno je utvrditi je li uinitelj u vrijeme
uinjenja k. d. bolovao od neke trajne ili privremene duevne bolesti.
Za razliku od potpune neurainljivosti kod bitno smanjene uraunljivosti sposobnost shvaanja svog djela odnosno
sposobnost upravljanja svojim postupcima nije potpuno iskljuena ve je samo bitno smanjena.
Valja rei da bitno smanjena uraunljivost kao i neuraunljivost mora postojati u vrijeme uinjenja djela i utvruje se u
odnosu na konkretno uinjeno krivino djelo.

KRIVNJA
1. Pojam krivnje
Krivnja ili vinost predstavlja skup psihikih odnosa prema odreenom krivinom djelu koji se izraavaju u
svijesti i volji njegovog uinitelja. Krivnja je conditio sine qua non za primjenu kazne prema poinitelju k. d., bez
krivnje nema krivine odgovornosti ni kanjivosti. Osnovna pitanja koja se postavljaju u odnosu na krivnju su da li
je uinitelj svjestan svog djela i da li ga hoe. Svijest i volja su osnovni elementi u pojmu krivnje.
Prema rjeenjima koja su prisutna u vaeim krivinim zakonima u B i H krivnja je zasnovana na psiholokoj
teoriji. Krivnja se ogleda u psihikom odnosu uinitelja prema djelu tj. odnosu koji se zasniva na uraunljivosti, a
izraava se kroz svoja dva osnovna oblika umiljaj i nehat. Postojanje umiljaja i nehata uvijek predpostavlja
postojanje krivnje. Element svjesti je zajedniki i za umiljaj i za nehat., dok se element volje javlja samo kod
umiljaja. Svijest uinitelja koji postupa s umiljajem ili iz nehata mora obuhvatiti samo stvarne okolnosti djela,
dok se ne trai njegova svijest o pravnoj normi. Prema tome, kod umiljaja i nehata zakon ne trai da se utvrdi
psihiki odnos uinitelja prema normi, to znai da se ne trai svijest o tome da je uinjeno djelo protupravno,
protudunosno ili asocijalno. Ovo stoga to je utvrivanjem uraunljivosti, odnosno utvrivanjem da je uinitelj u
vrijeme uinjenja djela mogao shvatiti znaaj svog djela dolazi do apsolutne pretpostavke da je uinitelj bio
svjestan i drutvenog znaaja uinjenog djela.

2. OBLICI KRIVNJE
2.1. Umiljaj
Jedini oblici krivnje u naem krivinom pravu su umiljaj i nehat. Umiljaj (dolus) je redovni i tei oblik krivnje.
Za krivina djela koja su uinjena s umiljajem uvijek se kanjava dok se za k. d. uinjena iz nehata
odgovara i kanjava samo izuzetno tj. onda kad to zakon izriito propisuje. Za k. d. uinjena iz nehata
kazne su uvijek blae od kazni propisanih za k. d. uinjena s umiljajem.
Prema psiholokoj teoriji krivnje umiljaj se odreuje prema psihikom odnosu uinitelja prema njegovom
djelu. Razliita su shvatanju u tom pogledu ovisno o tome da li se naglasak stavlja na uiniteljevu svijest
ili na njegovu volju, te su izgraene i razliite teorije o pojmu umiljaja. Na jednoj strani je teorija svijesti
na drugoj teorija volje a na treoj mjeovita koncepcija koja predstavlja kompromis prethodne dvije
teorije.
Prema teoriji svijesti (teorija predstave, intelektualistika teorija) umiljaj postoji ako je uinitelj imao svijest
ili predstavu o posljedici koja e nastupiti uslijed njegove radnje.
Prema teoriji volje (voluntaristika teorija) umiljaj postoji ako je uinitelj posljedicu htio.
Mjeovita teorija (kompromisna) nastala je kao rezultat kompromisa u odreivanju tog oblika krivnje zbog
nedostataka navedenih teorija.
Krivino djelo uinjeno je s umiljajem kad je uinitelj bio svjestan svog djela i htio njegovo uinjenje, ili kad
je bio svjestan da zbog njegovog injenja ili neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica, pa je
pristao na njeno nastupanje. Vidljivo je da je u naem zakonodavstvu prihvaena jedna varijanta
jedinstva obje teorije odnosno kompromisna koncepcija.
2.2. Direktni umiljaj i eventualni umiljaj
Direktni umiljaj postoji kad je uinitelj bio svjestan svog djela i htio njegovo uinjenje. Krivino djelo je
uinjeno s eventualnim umiljajem kad je uinitelj bio svjestan da zbog njegovog injenja ili neinjenja
moe nastupiti zabranjena posljedica pa je pristao na njeno nastupanje. Dakle, kod eventualnog
umiljaja uinitelj pristaje na ostvarenje djela odnosno na nastupanje posljedice i to je slabiji stepen
saglaavanja sa djelom odnosno njegovom posljedicom.

3. NEHAT
3.1. Pojam i oblici nehata
Nehat (culpa) je drugi oblik psihikog odnosa prema uinitelju djela, odnosno drugi oblik krivnje koji dovodi do
krivine odgovornosti.
Krivino je djelo uinjeno iz nehata kad je uinitelj bio svjestan da zbog njegovog injenja ili neinjenja moe
nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako drao da ona nee nastupiti ili da e je moi sprjeiti.
Osnov za razgranienje izmeu umiljaja i nehata nalazi se u voljnom elementu. Kod umiljaja uinitelj hoe
izvrenje k. d. a time i nastupanje zabranjene posljedice dok kod nehata uinitelj svoju posljedicu injenja
ili neinjenja niti hoe niti na nju pristaje.
3.2. Svjesni nehat
Svjesni nehat (luksuria) postoji u sluaju kad je uinitelj bio svjestan da zbog njegovog injenja ili neinjenja
moe doi do nastupanja zabranjene posljedice, ali je olako drao da posljedica nee nastupiti ili da e je
moi sprjeiti. Razgranienje izmeu eventualnog umiljaja i svjesnog nehata i danas se uglavnom vri
pomou Frankove formule. Prema toj formuli eventualni umiljaj bi postojao u sluaju kad se uinitelj i
pored svoje predstave o mogunosti nastupanja posljedice ne bi uzdrao od radnje i da je nastupanje
posljedice predvidio kao izvjesno ili sigurno. Svjesni nehat bi postojao onda kad se utvrdi da bi se uinitelj
uzdrao od svoje radnje da je bio siguran da e posljedica nastupiti i da je on nee moi sprjeiti.
Odreujui zakonski pojam svjesnog nehata, zakonodavac se ne koristi terminom nepristajanje na posljedicu
kao elementom koji bi predstavljao kriterij razgranienja izmeu svjesnog nehata i eventualnog umiljaja.
U sluajevima u kojima postoji sumnja u pogledu pristajanja na posljedicu, uzima se da postoji svjesni nehat,
prema pravilu in dubio po reo. To, meutim ne znai da postoji nehat u svim sluajevima u kojima nije
utvreno postojanje eventualnog umiljaja.

3.2. Nesvjesni nehat

Nesvjesni nehat ili nemarnost (negligentia) postoji kao oblik krivnje kad uinitelj nije bio
svjestan da zbog njegovog injenja ili neinjenja moe doi do nastupanja zabranjene
posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim linim svojstvima bio duan i mogao
biti svjestan te mogunosti.
Razlika izmeu svjesnog i nesvjesnog nehata ogleda se u intelektualnom elementu koji je
kod svjesnog nehata pozitivno odreen (uinitelj je svjestan da zbog njegovog injenja ili
neinjenja moe doi do nastupanja zabranjene posljedice), dok je kod nesvjesnog nehata
element svijesti negativno odreen (uinitelj nije svjestan mogunosti nastupanja
zabranjene posljedice). Voljni element je negativno odreen i kod svjesnog i kod
nesvjesnog nehata.
Meutim, dok se svjesni nehat razlikuje od umiljaja samo po voljnom elementu, koji je i
kod direktnog i kod eventualnog umiljaja pozitivno odreen, jer se uinitelj uope ne
saglaava sa posljedicom, jer posljedicu niti hoe niti na nju pristaje, dotle se nesvjesni
nehat razlikuje od umiljaja i po intelektualnom i po voluntaristikom elementu, koji su kod
umiljaja pozitivno odreeni, a kod nesvjesnog nehata su ti elementi negativno odreeni.

ZABLUDE U KRIVINOM PRAVU

1.STVARNA ZABLUDA
1.1. Pojam stvarne zablude
Pod pojmom zablude (error) u pravnoj nauci se obino podrazumijeva postojanje pogrene ili nepotpune
predstave ili svjesti o nekoj okolnosti. Ako se ta pogrena ili nepotpuna predstava odnosi na neku stvarnu
okolnost, tada se zabluda naziva stvarnom zabludom (error facti). U krivinom pravu se razlikuju dvije vrste
stvarne zablude: stvarna zabluda u uem i stvarna zabluda u irem smislu. Stvarna zabluda u uem smislu
postoji kad je uinitelj imao pogrenu predstavu o nekoj okolnosti koja predstavlja obiljeje odreenog
krivinog djela. Tako e npr. postojati stvarna zabluda u uem smislu ako odreena osoba ne zna da ima
odreenu bolest koja je prenosiva i da e u kontaktu sa drugom osobom prenijeti bolest na nju. Iato tako e
postajati stvarna zabluda u uem smislu ako neko uzme tuu pokretnu stvar mislei da je naputena. Tu je
osoba u zabludi u pogledu svojine nad stvari koju oduzima, dakle u zabludi je o jednoj stvarnoj okolnosti koja
je pravne prirode, a koja je obiljeje krivinog djela krae.
Stvarna zabluda u irem smislu postoji onda kad je uinitelj svjestan svih obiljeja k. d. koje izvrava, ali
ima pogrenu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja bi, da stvarno postoji, iskljuivala protupravnost i
uinjeno djelo inila dozvoljenim. Tako e npr. stvarna zabluda u irem smislu postojati ako odreena osoba
nanese tjelesne povrede drugoj osobi pogreno smatrajui da ta druga osoba prema njoj poduzima
protupravni napad. Prema tome, ta osoba je pogreno smatrala da je njeno djelo doputeno mislei da
postupa u nunoj odbrani.
1.2. Definicija stvarne zablude
Nije krivino odgovorna osoba koja u vrijeme uinjenja krivinog djela nije bila svjesna nekog
njegovog zakonom propisanog obiljeja ili koja je pogreno smatrala da postoje okolnosti prema
kojima bi da su one stvarno postojale, to djelo bilo doputeno.

PRAVNA ZABLUDA
1. Pojam pravne zablude
Pravna zabluda (error iuris) je pogrena predstava uinitelja o zabranjenosti krivinog djela odnosno o
njegovoj protupravnosti. U pravnoj je zabludi uinitelj koji nije znao da je njegovo djelo zabranjeno
normama pozitivnog prava. Kod stvarne zablude uinitelj ne zna ta radi, a kod pravne zablude on
nezna da ono to radi ne smije raditi. Kod uinitelja koji se nalazi u pravnoj zabludi uvijek nedostaje
svijest o nedoputenosti djela.
Postoji direktna i indirektna pravna zabluda.
Pogreno uvjerenje da je djelo doputeno predstavlja direktnu zabludu dok kod indirektne zablude
unitelj ima pogrenu predstavu da postoje razlozi iskljuenja protupravnosti. U tom je sluaju
uinitelj svjestan da je njegovo ponaanje zabranjeno ali pogreno dri da u konkretnom sluaju
postoji norma koja njegovo ponaanje dozvoljava. Tako npr. uinitelj smatra da je njegovo djelo
doputeno ako ga ini po nareenju nadreenog.

2. Krivinopravni uinci pravne zablude

O krivinopravnom uinku pravne zablude na krivinu odgovornost i kanjivost postoje razliita
shvatanja u krivinopravnoj teoriji. U tom smislu postoje uglavnom dvije suprotstavljene koncepcije.
Prema jednoj koncepciji polazi se od stroge primjena principa ignorantia iuris nocet prema kojoj
nepoznavanje prava kodi onome ko ga ne poznaje, a u vezi s tim i principa ignorantia legis non
excusat, prema kojem nepoznavanje zakona nikog ne opravdava.
Prema tome nepostojanje svijesti o protupravnosti odnosno zabranjenosti k. d. nije od znaaja za
postojanje k. odgovornosti, pa ak ni za stepen kanjivosti. Ova koncepcija polazi od psiholoke
teorije krivnje.
Prema drugoj koncepciji uzima se da naprijed navedeni principi prema kojem nepoznavanje prava
kodi i nikoga ne opravdava nisu prihvatljivi za savremeno krivino pravo, jer su u suprotnosti s
principom subjektivne krivine odgovornosti prema kojem se kazna moe primijeniti samo prema
onome ko je kriv za uinjeno k. d., a da se ona ne moe primijeniti prema onome ko nije svjestan
da je kriv. Prigovara se da je ovaj princip neodriv jer se zasniva na fikciji da sve uraunljive osobe
poznaju sve vaee pravne propise. Ova koncepcija se temelji na psiholoko normativnim i isto
normativnim teorijama krivnje, prema kojima nema k. odgovornosti bez postojanja svijesti o
zabranjenosti djela.
Prema rjeenju koji je prihvaen u naem krivinom zakonodavstvu, uinitelj k. d. koji iz opravdanih
razloga nije znao da je to djelo zabranjeno, moe se blae kazniti ili osloboditi od kazne. Iz takve
zakonske odrednice se vidi da se krivinopravni uinci pravne zablude u naem k. pravu ne
ispoljavaju na planu krivine odgovornosti jer uinitelji koji ak i iz opravdanih razloga nisu znali da
je njihovo djelo zabranjeno uvijek e krivino odgovarati. Njeni uinci se ogledaju samo na planu
kanjavanja, jer su osnov za ublaavanje kazne, i to samo u onim sluajevima u kojima se uinitelj
u zabludi naao iz opravdanih razloga.

3. Otklonjiva i neotklonjiva zabluda

Pravna zabluda, vezano za opravdanost razloga, moe biti otklonjiva i neotklonjiva. Otklonjiva pravna
zabluda je zabluda uslijed nehata i ona postoji u onim sluajevima u kojima je uinitelj prema
okolnostima u vrijeme uinjenja djela mogao znati da je djelo koje ini zabranjeno. Neotklonjiva zabluda
je uvijek zabluda iz opravdanih razloga i ona postoji kad uinitelj nije bio duan i nije mogao znati da je
njegovo djelo zabranjeno. Da li se u konkretnom sluaju radi o otklonjivoj ili o neotklonjivoj pravnoj
zabludi mora se uvijek poi od karaktera k. djela koje je u pitanju. Pri toj ocjeni mora se imati u vidu
razlika izmeu kategorije k. djela koja su takva sama po sebi i koja se oznaavaju kao mala in se i
drugih djela koja su takoer zabranjena, ali ne predstavljaju zlo sama po sebi tzv. mala prohibita.
Da li su u konkretnom sluaju postojali opravdani razlozi zbog kojih uinitelj nije znao da je njegovo
djelo zabranjeno je faktino pitanje koje se posebno rjeava u svakom pojedinom sluaju. Kriterij za tu
ocjenu opravdanosti razloga treba biti objektivno-subjektivni, to znai da treba da se uzme u obzir o
kakvom se k. djelu radi i pod kojim okolnostima je to k. djelo uinjeno, a uz to se moraju uzeti u obzir i
osobna svojstva uinitelja. Stepen opravdanosti razloga zbog kojih se uinitelj naao u pravnoj zabludi
ima veliki znaaj pri izboru opcija blaeg kanjavanja ili osloboenja od kazne.