SrednjOVjekOVnO doba

povijesnog razvitka

MIROSLAV BRANDT

SREDNJOVJEKOVNO DOBA POVIJESNOG RAZVITKA

Urednik
DR. FRANKO MIROEVI
Recenzenti
DR. STJEPAN ANTOLJAK
DR. JOSIP ADAMEK
I DR. JOSIP LUI I
Grafiki urednik
ELJKO IVANI

Lektorica
IUJANA MILENKOVI
Korektorica
BOENA PAVII
Naslovnu stranicu izradila
IRA PAYER
Izrada kazala
JERKO PANDI
Slog i prijelom
DENONA d.o.o., Zagreb

Ova knjiga napisana je u okviru znanstveno-istraivakog plana Centra za povijesne znanosti u Zagrebu. Rjeenjem
Odbora Sveuiline skuptine za izdavaku djelatnost br. 02-742/4-1979, od 25. prosinca 1979, odobrena je kao
sveuilini ud/.benik.

cn' - Katalogizaci.ia u publikaci.ii

Nacionalna i

sveuilina

biblioteka, Zagreb

UDK 940.1

BRANDT, Miroslav
Srednjovjekovno doba povijesnog
razvitka / Miroslav Brandt. - 2. izd.

- Zagreb: kolska knjiga, 1995. - 559

str. : ilustr.

II

bojama; 24 cm

Bihliografija: str. 488-520. - Kazala.

ISBN 953-..{)-30709-1l
95082500]

Tisak
GRAFIKI ZAVOD HRVATSKE, Zagreb

MIROSLAV BRANDT

SREDNJOVJEKOVNO DOBA
POVIJESNOG RAZVITKA
II. izdanje

KOLSKA KNJIGA, Zagreb, 1995.

SVOJOJ SUPRUZI VIKTORIJI

ZA POTICAJ I POMO, ZA CIO ZAJEDNIKI IVOT
POSVEUJE PISAC

PREDGOVOR L IZDANJU

Interpretacija ope povijesti srednjega vijeka koja se na sljedeim stranicama trudi da

pridobije panju itatelja rezultat je gotovo dvadesetogodinjeg studija medievalne povijesne
problematike. Prvobitno, ta se tenja oblikovala kao veoma opseno djelo na oko 4 000 tipkanih stranica, s referansama i diskusionim znanstvenim aparatom u biljekama "ispod crte".
Praktina potreba da se takav iscrpan tekst same i dade u obliku knjige koja bi, prije svega,
mogla sluiti kao prirunik za studij srednjovjekovne povijesti dovela je do prerade polaznoga
teksta otprilike na treinu njegova opsega, pri emu je autorov stav prema srednjovjekovnoj
znanstvenoj problematici, njezinu obliku iznoenja i opim teorijskim pitanjima ostao u biti
jednak i dosljedan spoznajama koje su proizale iz temeljnih prouavanja izvora i obradbe
medievalne problematike u djelima prvaka svjetske znanstvene misli.
U naoj zemlji predmet ope povijesti srednjega vijeka, kao cjelovita i sveobuhvatna tema,
nije nalazio autora, osim rijetkih izuzetaka, koji su bili voljni ili su se nalazili u pogodnim
okolnostima da poduzmu i okonaju prikaz svjetske povijesti u srednjem vijeku, na razini
sveuilinih nastavnih potreba ili u opsegu koji nadilazi elementarna i sumama izlaganja. Zbog
toga je u nas bilo mogue ire upoznavanje srednjovjekovne povijesti svijeta samo pomou
malobrojnih prijevoda sa svjetskih jezika ili pak itanjem na stranim originalima. Takve su
okolnosti nau javnost neminovno dovodile do zavisnosti o izdavakim mogunostima nae
sredine i o tekoama u nabavci i upoznavanju upravo neiscrpnog obilja svjetske literature,
veoma nedovoljno i nereprezentativno zastupanog u naim velikim bibliotekama.
Pa ipak, toga se zadatka, prije ili poslije, trebalo prihvatiti zbog mnogih razloga. Ali ta
potreba sama nije niukoliko smanjila zapreke i tekoe koje je trebalo svladati. Jedna od bitnih
je totalna samoa i lienost pomoi institucija i kadrova koji bi se angairali na zajednikom
poslu. Valjalo se, s minimalnim, gotovo iskljuivo osobnim ekonomskim sredstvima, suoiti s
neizmjernim mnotvom publikacija, preteno dostupnima samo u inozemnim znanstvenim
sreditima, u kojima nikakve subvencije ni financirani boravci nisu mogli osigurati nuni
studijski rad.
Sve je to rad na tekstu koji se ovim predlae naoj javnosti pretvaralo u mukotrpnu,
mnogogodinju borbu sa stvarnim okolnostima. Ali osim njih, na razini strune, naelne,
teorijske i metodike problematike medieval ne povijesne znanosti, pisanje jedne ope povijesti
srednjega vijeka u dananjem vremenu nametalo je mnotvo tekih dilema. Na koji nain
izgraditi cjelinu zamiljenog prikaza? Da li se ograniiti na tumaenje pojava i dogaaja, koji
nee biti izriito navedeni, nego e njihovo poznavanje ostati preduvjetom, o kojem autor nee
voditi rauna je li ispunjen ili nije? Ili je pak nuno iznijeti faktografske informacije i komponirati ih tako da iz njihova redoslijeda proizlaze nuni zakljuci o smislu i znaenju povijesnih
zbivanja?
Metodoloke dileme mogle su se postavljati i drukije. Da li, u opreci s vjernim iznoenjem mnotva pouzdano utvrenih injenica, uoavati samo slijed izgraenih povijesnih situacija i u svakoj od njih definirati komponente to uzrono odreuju ostvarena stanja u raznim
vremenima i relativno omeenim zonama zasebnih "civilizacija"?
5

Slijedei vlastiti doivljaj prolosti, autor se opredijelio za temu o kretanju ljudskih zajednica medijem vremena, u traenju rjeenja temeljnih egzistencijalnih pitanja. Povijesno postojanje nije, naime, indiferentni opstanak pasivnih objekata, nego aktivna borba za izgradnju
odnosa koji e osiguravati opstanak pojedinaca i zajednica. Ta se borba ostvaruje u rezultatu.
mnogih konkretnih odrednica koje daju svoja zasebna obiljeja vremenu, sredini i rjeenjima.
Ali sve odrednice, od geografsko-klimatskih, radnih, organizacijskih do voljnih i misaonih,
postoje ne statiki, nego u neprekidnom procesu nastajanja, izgradnje, slabljenja i nestajanja,
pri emu se i njihova isprepletenost i alikvotni udjel u strukturiranju povijesnih stanja neprekidno mijenja. Povijesno je kretanje Heraklitova rijeka, ali njegovo bitno obiljeje nije naprosto vjeno protjecanje, nego rast, u kojem je rjeavanje problema opeg opstanka - usprkos
remisijama - sve kompleksnije oblikovano na sve vioj razini sloenosti, na temelju sve
savrenijih sredstava to osiguravaju materijalnu i kulturnu razinu ivota ostvarivanjem univerzalnijih i svrsishodnijih ustroj stava drutvenog opstanka u usporedbi s prolou.
Tema ovoga djela je stoga povijesni razvitak u jednom odreenom vremenskom odsjeku u
kojem su za sveljudski egzistencijalni problem naene odreene, za to doba karakteristine
solucije. No to vrijeme (konvencionalno nazvano srednjim vijekom) raa se izlaskom ljudstva
iz starijih rjeenja i njihovim kretanjem kroz nove solucije prema razdobljima u kojima e i
njih trebati napustiti kao preivjele i neadekvatne novonastalim stanjima.
Iz takva naelnog stava proiziao je i oblik eksplikacija. Bilo je nuno pratiti izlazak
ovjekovih drutvenih organizama iz odnosa koji su prethodili, "srednjovjekovnom" razdoblju,
razotkrivati neizbjeivost toga izlaenja i puteve kojima su traena i nalaena nova rjeenja i
na toj osnovi oblikovani odnosi u procesu proizvodnog rada, drutvenog ustrojstva, politikog
i intelektualnog djelovanja. Toj etapi razvitka posveen je prvi svezak ovoga djela. Drugi
svezak obradit e puni razmah postignutih strukturalnih rjeenja, njihovo sve izrazitije zakazivanje pred silinom novih pojava i razmaha ljudske djelatnosti, najzad, najavu novih rjeenja
kojima nastupa doba tzv. novovjekovne povijesti.
To kretanje vremenskom dimenzijom povezuje se sa sustavnim horizontalnim irenjem
povijesne pozornice. Europsko-prednjoazijsko-sjevernoafriki krug povijesnih zbivanja presudno sek:rajem tzv. srednjovjekovnog razdoblja povezuje i stapa s krugovima od Europe
udaljenih civilizacija na Dalekom istoku, u subsaharskim zemljama i na amerikom kontinentu. Stoga je njihova cjelina, u svojstvu relativno zatvorenih geopolitikih zona, obraena u
drugome svesku, da bi se ondje, na kraju izlaganja, organiki povezala u opesvjetsku cjelinu,
svojstvenu novovjekovnoj povijesti, poevi od XVI. stoljea.
Koncepcija o traenju egzistencijalnih rjeenja za povijesni opstanak ljudskih zajednica
pokazala se neodvojivom od kauzalno-genetikog praenja povijesnog procesa. Iako je stajalite o apsolutnoj kauzalnoj odredivosti ivotnih, a jo u veoj mjeri drutvenih zbivanja, iluzija
(koje se, u njezinom prvobitnom, simplicistikom obliku, ak i fizikalna znanost morala odrei
ipak je, i u ivotu ljudi i njihovih kolektiva, mogue otkriti trend i rezultantu gibanja. Stoga je
predloeni tekst ovoga djela nastojao podesiti raspored svoga izlaganja procesu traenja egzistencijalnih solucija. Uinjeno je to i zbog pedagokih razloga, da se istakne i odgoji induktivno miljenje u mladim naratajima povjesniara. Povijest mora, naime, polaziti od temeljnih
podataka. Ona nije puko umovanje nad magmom kaosa. Uzimajui povijesnu injenicu kao
neizostavnu realnost, ona prati konflagracije injenica, rast njihovih posljedica i strukturiranje
odnosa. Uoavanjem nune utemeljenosti tih odnosa na specifinim determinantama, povijesna spoznaja postaje zrela i racionalno prihvatljiva. Tim svojim svojstvom ona bez tekoa
ulazi u ljudski sustav memoriranja, jer je obrazloiva i, koliko dani stupanj znanja doputa,
genetiki jasna.
Budui da je u strukturalnom pogledu egzistencijalno rjeenje ovjekova opstanka u srednjem vijeku bilo feudalno privredno i drutveno ureenje, ovo djelo u svojim prvim poglavljima prati njegov postanak. No, da bi to praenje i uoavanje konkretne neizbjeivosti feudaliz-

ma moglo biti autentino, a ne samo teorijska apstrakcija, tekst slijedi proces njegova nastajanja od zemlje do zemlje, u njegovim neposrednim oblicima. Uinjeno je to i zbog toga to se
proces feudalizacije vrio veoma raznoliko, dozrijevanjem u razliitim zemljama, diferenciranim i specifinim putovima, ostvarujui nejednako dostignute stupnjeve razvitka. U cjelini, taj
je jedinstveni opi proces stupnjevit i moe se sustavno pratiti nadovezivanjem etapa,
postignutih u razliitim predjelima svijeta. Iz te konstatacije slijedi spoznaja da je raanje nove
drutvene formacije, feudalizma, bilo neizbjeno za sve regije svijeta, no da su putovi njegova
ostvarenja bili razliiti i zbivali se u kronolokom pomaku koji porie njegovo sinkronino
vremensko odreenje. Ali ope, teorijsko znaenje toga procesa nastajanja mogue je uoiti
tek s toke koja omoguuje sagledavanje sveukupne panorame pojedinanih povijesnih razvitaka.
Jedan od veoma delikatnih "tehnikih" problema danoga izlaganja bio je odnos izmeu
napisanog teksta s jedne strane i izvorne grae i upotrijebljene literature s druge strane.
Pri pisanju znanstvenih rasprava uobiajeno je pozivanje na literaturu i izvore ili kritiko
razraunavanje s njima u tzv. biljekama "ispod crte". Tekst ope povijesti, kakav je ovaj
predloeni, nije mogao usvojiti takvu, u znanstvenim, monografijskim raspravama usvojenu
metodu. U izloenome tekstu nema moda nijednoga retka koji ne bi pruao mogunost da se
izneseni podatak ili dano objanjenje ne suprotstavi nizu drugih ili drukijih stajalita. Svatko
tko izblie pozna problematiku srednjovjekovnog povijesnog razdoblja, znade da gotovo i
nema pitanja koje nije rjeavano kontroverzno. Iznoenje te grae utrostruilo bi opseg ovoga
izdanJa, to nije moglo biti prihvaeno.
Da bi to odustajanje bilo bar djelomice nadoknaeno, autor je popratio svoj tekst relativno
obilnom bibliografijom. Ona iz praktinih razloga obuhvaa gotovo iskljuivo (s veoma rijetkim izuzecima) literaturu koja ne see u razdoblja prije petog ili estog desetljea ovoga
stoljea. Sva starija literatura navodi se veinom u ovdje citiranim djelima, objavljenima
izmeu 1960. i poetka 1978, kada je pisanje I. sveska dovreno.
Bibliografija, u pravilu, ne sadri ni pojedinane rasprave po zbornicima i asopisima,
zbog njihova golemog obilja i praktike neiscrpnosti. Glede rasporeda literature u njezinu
popisu, ona je izvrena pratei slijed teksta, pa s njime ini nerazdvojnu cjelinu. U tome smislu
ona nadomjeta biljeke "pod crtom", iako je irinom svojih tema nevezana za jedan odreeni
redak ili pojedinu reehicu teksta, nego za tematiku odlomaka i cijelih poglavlja.
Problem odnosa osnovnog teksta prema izvornoj grai rijeen je iscrpnom medijevalnom
historiograf~jom koja ima svoje mjesto u III. svesku "Srednjovjekovnog doba". Njezino izlaganje bit e rasporeeno tako da e i ono, kao i bibliografija, pratiti tekst izlaganja i omoguavati
korespondentnost teksta s informacijama povijesnih izvora. Taj trei svezak sadrat e i drugu
pomonu i eksplikativnu grau: osim historiografije, pregled historiografskih koncepcija suvremene medijevalne znanosti, genealogije, sinkronine kronoloke tablice i historijski atlas
srednjega vijeka.
Najzad, dunost je autora da izrazi svoje zahvalnosti. Malo je velikih imena svjetske
medievistike kojima autor ne duguje tu zahvalnost, od H. Pirenna i M. Blocha (kojima je bio
i prevodiocem) do G. Dubyja, B. A. Rybakova i A. I. Neusyhina. Autor bi bio veoma sretan
kad bi meu itaima ovoga djela mogao naii makar i na dio one pozornosti kojom je on sam
pratio ostvarenja onih od kojih je uio.
U Zagrebu, 15. kolovoza 1978.

M.B.

I. UVOD

1. POJAM SREDNJEGA VIJEKA

Pojam srednjeg vijeka u opoj je upotrebi tek od poetka XIX. st. ini se da ga je prvi,
kao doba, razliito od antike, obiljeio talijanski humanist i historik Flavio Biondo u svojem
djelu Historiarum ah inclinatione Romanorum decades (1453). Otad ga pod razliitim imenima, kao medium aevum, media aetas, media tempestas, sporadiki spominju razliiti pisci XV,
XVI. i XVII. st. Predodba srednjega vijeka, kao vremena razliitog po svojim obiljejima i od
prethodnih epoha i od stoljea to su slijedila poslije njegova kraja, odrala se sve do danas i
afirmirala bez obzira na razliita, esto ak i suprotna shvaanja o karakteru tih njegovih
obiljeja.
U opreci s takvim opim prihvaanjem termina, vremenske granice toga doba nisu nipoto
bile ni uvijek ni kod svih pisaca iste. Postoje razliiti datumi koji bi trebali znaiti poetak
srednjega vijeka, a isto tako brojni i razliiti datumi kao oznaka njegova kraja. Koliko se god
u prvi mah to nesuglasje ini zaudno, ono je ipak posljedica normalnog razvitka povijesne
znanosti. Periodizacija historije neosporno je jedan od najteih zadataka te znanosti, a mogue
ga je izvriti tek nakon duboke i temeljite analize cjelokupnog razvoja ljudskog drutva.
Potrebno je uoiti, ocijeniti i fiksirati bitna ohiUdja epoha to se smjenjuju u vremenu i tek
tada odrediti njihovu pojavu i nestanak. Ali kako se ivot ljudskih zajednica neprekidno
razvija, i jer sva obiljeja niu i rastu esto i nezamjetno, da bi u tijeku vremena gomilanjem
sitnih promjena urodila i kvalitetno novim obiljejima, ocjene o tome, kada je ve prevladalo
dovoljno novih stvojstava da bismo neko doba mogli oznaiti kao bitno razliito od prethodnoga, mogu ispasti prilino razliite.
Jedan od najeih datuma za poetak srednjega vijeka je pad Zapadnorimskog, Carstva
god. 476. Ta veoma impresivna formulacija pridobila je mnoge pristae. Poblia ocjenjivanja
toga vremena pokazala su meutim da se te godine ipak nije dogodilo nita zaista znaajno.
Silazak mladoga Romula Augustula s carskog prijestolja na Zapadu nije bio nikakav prijelom.
Stoga su razni uenjaci traili druge momente. Tako su neki smatrali doba Dioklecijanove
vladavine (284-305) polaznom tokom za promjene koje e u svojem punom razvoju postati
obiljeje srednjega vijeka. Osnutak Carigrada (Konstantinopola) god. 330. najavljivao je za
mnoge naputanje Zapada i buduu definitivnu podjelu Carstva na dva dijela. S druge strane,
pobjeda Vizigota nad Carstvom kod Hadrianopola god. 378. nesumnjivo je navijetala poplavu Carstva tzv. barbarskim narodima; a uskoro poslije toga, nakon smrti Teodozijeve (395),
Carstvo se zaista raspalo na dvije polovice.
Postojale su meutim i tendencije da se trajanje antikog doba produi i znatno preko
vremena tzv. seobe naroda: do smrti Justinijana (565), koji je posljednji put ujedinio velike
dijelove obiju polovica nekadanje rimske drave i bio posljednji carigradski vladar, nositelj
latinske kulture; ili ak do smrti Karla Velikog (814), kako su to smatrali jo Bossuet, Voltaire, Diderot i drugi.
Sline razlike postoje i u pogledu kraja srednjega vijeka. Svoje pristae imaju razni datumi: pad Carigrada pod vlast Osmanlija, god. 1453, Kolumbovo otkrie Amerike (1492),
poetak Lutherove reformacije (1517), svretak tridesetogodinjeg rata (1618-1648), engleska
buroaska revolucija (1642-1649) ili ak poetak francuske buroaske revolucije (1789).
8

Sve te otro usjeene granice zapravo su umjetno zahvaanje u neprekinuti razvoj povijesnih zbivanja i vie slue praktinoj svrsi podjele u nastavi ili pri pisanju knjiga, nego to
zaista precizno odreuju istinske mee.
Premda je tome tako, povijesne epohe nipoto nisu svuda istovjetne jedna s drugom niti su
jednoobrazno trajane u vremenu. Socioloke ocjene pokazuju da se tijekom povijesti ostvaruju
strukturalne promjene u ljudskom drutvu i da je njihova podloga mijenjanje privrednih temelja i preinaavanje odnosa meu ljudima u procesu proizvodnje materijalnih dobara, potrebitih
za ivot. Na tome usponu ljudskoga roda iz davnina prema sadanjosti i budunosti, jednu od
etapa ini takozvano feudalno drutveno ureenje. Kroz nju su razliiti dijelovi ljudskoga roda
prolazili u razliito vrijeme i u razliito izraenom stupnju. Europski krug naroda proao je
kroz tu fazu u razdoblju tzv. srednjega vijeka, tako da se moe rei da epoha feudalne drutvene strukture ini njegovu jezgru. No pri toj identifikaciji treba ipak uzeti u obzir neke okolnosti. Izgradnja, a i razgradnja, neke privredne i drutvene strukture vie je ili manje dugotrajan
proces, pa je i u pogledu feudalnog drutvenog poretka nuno pratiti nastajanje elemenata i
faktora toga poretka u vremenu koje mu je prethodilo, jednako kao to njegova obiljeja jo
dugo ostaju zamjetna, blijedei i nestajui, u epohama koje su nakon njegove nepobitne dominacije slijedile. S druge strane, krivulja koja obiljeava uspon, vrhunac i pad u razvitku
feudalne strukture nema ni jednake strmine ni isti vremenski smjetaj kod svih naroda. Razlike
u tempu uspona, zastojima, dosegu vrhunca te nainu opadanja velike su. Jednako su tako
veli~i i pomaci u vremenu. Neki su narodi ili regije ve u cijelosti izali iz toga razdoblja, dok
ga drugi jo uvijek proivljavaju u manje ili vie punom zamahu ili pak na njegovu zalasku.
Te razlike izrazite su i u europskim razmjerima, a jo su vee pri usporedbi s kronolokim
podacima kod izvaneuropskih naroda.
Sve to donosi jo izraenije tekoe pri odreenju univerzalnih mea srednjega vijeka.
Slijed podjednakih strukturalnih odnosa i privredno-drutvenih poredaka oito nije u svem
svijetu jednak. Stoga se tradicionalno odreenje srednjega vijeka, po kojem to doba zaprema
raspon izmeu antike i novoga vijeka, a obiljeeno je dominacijom feudalizma (za razliku od
antike, kada toga poretka jo nema, i novoga vijeka, kada toga poretka vie nema), ne moe s
jednakom valjanou postaviti u okvirima itavoga svijeta. Ono je upotrebljivo u Europi, a za
cijelo ovjeanstvo epoha feudalnoga drutvenog poretka ima svoje vlastite, druge meae.
Europska priblina podudarnost srednjovjekovnog kronolokog raspona s postojanjem feudalnog ureenja moe stoga posluiti samo kao tehniko pomagalo pri razvrstavanju sveope
povijesne grae radi njezina izlaganja. Za Europu ostaje najprikladnije sustavno izlaganje ope
povijesti srednjega vijeka zapoeti prikazom raanja privrednih, drutvenih i ideolokih preduvjeta srednjovjekovne epohe i feudaliziranoga drutvenog stanja, jer se sintezom tih preduvjeta
to stanje upravo i ostvaruje.
S druge strane, za Europu je kao zavrni termin najprikladniji svretak XV. i poetak XVI.
stoljea. On donosi nestanak Bizantskoga Carstva i epohu osmanlijskog nadiranja u Europu,
drugi veliki raskol kranstva pojavom reformacije te prodor europskih utjecaja u izvaneuropski svijet u vezi s nizom velikih geografskih otkria u Africi, Aziji i Americi. U taj okvir
mogue je epohu feudalizma ak i kod niza europskih, a pogotovu kod izvaneuropskih naroda
ukljuiti samo s veim vremenskim pomacima glede njezina poetka ili njezina kraja.

2. PREDUVJETI SREDNJOVJEKOVNE EPOHE I PROCESA

FEUDALIZACIJE
Na tlu Europe i afriko-azijskih perimediteranskih zemalja pojavljuju se jo u doba kasne
antike tri bitne komponente u nastajanju srednjovjekovlja i buduega feudalnog poretka. Dvije
od njih imaju svoje postanje na tlu kasnoantikoga Rimskoga Carstva, a jedna za granicama
Imperija, u unutranjosti europskog kontinenta. U kasnoj antici, na tlu Carstva, niu novi
proizvodno-drutveni odnosi koji znae postupno naputanje klasinoga robovlasnikog poretka; na tlu Imperija raa se i kranstvo, kao glavna ideologija cijeloga europskog srednjovjekovlja. Izvan granica Carstva, iz dubina povijesne neprisutnosti zaredom istupaju otad malo
ili nikako utjecajna plemena i narodi, koje e rimska samouvjerenost nazvati barbarskim
narodima. To su, u prvoj etapi Velike seobe naroda, germanski narodi, a za njima, u razmaku
jednog stoljea ili neto vie, i Slaveni, pri emu vanu ulogu u kretanju i jedne i druge
skupine imaju i razni narodi turkmensko-mongolske skupine naroda iz sredinje ili daleke
Azije. Sva ta tri genetiki presudno vana faktora: kasnoantiki razvitak, pojavu i ulogu
kranstva te etnika i privredno-drutvena svojstva germanskih i slavenskih naroda, nuno je
objasniti iz njihove vlastite evolucije.
a) RAZVOJ RIMSKOGA ROBOVLASNIKOG DRUTVA
U KASNOANTIKOM CARSTVU
S propau dinastije Antonina (smru Komodovom, 1. I. 193) zavrava se doba principata
i zapoinje dugotrajna kriza Carstva, koja e, usprkos mnogim nastojanjima da se drava
reorganizira i ouva, ipak u IV. stoljeu dovesti do njezina definitivnog rascjepa, a u V.
stoljeu i do pada njegove zapadne polovice u ruke osvajakih stranih naroda.
Ta dugotrajna kriza nije bila samo prolazno doba nesreenosti ili akutan sukob interesa
pojedinih skupina unutar istih drutvenih klasa, nego duboka kriza sveUkupne organizacije i
strukture tadanjega drutva.
Golema koncentracija velikih zemljoposjeda u rukama malog broja bogataa mogla se
odrati kao efikasan sustav vlasnitva i eksploatacije rada samo dok je bilo dovoljno mnogo
jeftine robovske radne snage. No s prestankom velikih osvajakih ratova, zarobljavanje' neprijatelja u izravnim bojnim sukobima postajalo je sve slabiji izvor robova. Njihovim uvozom i
kupovinom na tritima cijena robova je porasla, pa se nametalo pitanje koliko pojedinani rob
za svojega razmjerno kratkoga radnog vijeka namiruje kup ovnu cijenu i nadmauje je vikom
vrijednosti sveukupne svoje proizvodnje.
Iz razmatranja o takvim problemima raaju se koncesije robovlasnika neslobodnoj ljudskoj radnoj snazi. Robovima se doputa da se ene i raaju djecu, da se tako prirodnom
reprodukcijom nadoknadi nedovoljan porast broja robova kupovinom.
S druge strane, ekonomska polarizacija meu slobodnim stanovnitvom Italije i provincija
uvelike deposedira i pauperizira seosko stanovnitvo koje se pretvara u gradski i seoski proletarijat. Dravnu vlast i interese veleposjednika ugroavao je neprekidni pad poljoprivredne
proizvodnje. Tijekom stoljea postajalo je sve oitijim da sam zemljoposjed bez dovoljnog
broja radne snage nije kadar osigurati blagostanje vladalakih slojeva. Zbog toga rimski latifundisti poinju traiti izlaz iz svojih tekoa kompromisom s proizvoakom radnom snagom.
Postupno se afirmira shvaanje da je korisnije odustati od totalnog pridravanja zemlje u
neposrednom posjednikovu vlasnitvu, bez mogunosti njezine potpune i efikasne obradbe i da
je svrsishodnije ustupiti dijelove zemlje neposrednim proizvoaima, koji e je obraivati u
vlastitoj reiji, ali e biti obvezni da posjedniku daju ,dio uroda s preputenog zemljita i
preuzmu odreene radne obveze. Radi toga vlasnici zemlje naseljavaju svoje robove na ze-

10

mIju, daju im svakome po jednu esticu svojega imanja da na takvoj estici vode samostalno
gospodarstvo, podignu svoj dom, stvore svoju obitelj i odgajaju potomstvo. Time su robovi
umjesto ljudske stoke, koja radi u etama, pod nadzorom strae na vlasnikovim latifundijama,
postali okueni rohovi (servi casati). Kao naplata za iskoritavanje dobivene estice servi
casati duni su davati gospodaru dio plodina s primljene estice, a uz to jo i odreene dane u
godini i tjednu raditi na zemlji koju je gospodar nepodijeljenu zadrao za sebe. Takvom
izmjenom svoga poloaja oku eni rob pravno i dalje ostaje neslobodan ovjek, pa, izmeu
ostaloga, ne smije samovoljno napustiti zemlju koja mu je dodijeljena, ali je stekao pravo da
znatan dio plodova svojega rada zadri za sebe i svoju obitelj. Na obostranu korist, i svoju i
gospodarevu, oI!. je sada zainteresiran da radi vie, bolje i plodonosnije nego to je radio
kasernirani rob na latifundiji.
Dodjeljivanje zemlje zavisnim obraivaima proirilo se i na slobodne ljude koji su u
procesu propadanja seljatva i stvaranja latifundija ostali bez svojih imanja. Ve u I. i, osobito,
u II. st. n. e. veleposjednici izdvajaju dijelove svoje zemlje iz cjeline svojih imanja pa ih daju
na obradbu slobodnim ljudima na temelju ugovora koji se naziva conductio-locatio, a takav
slobodni obraiva nazivan je naseljenikom (colon us). U govor o kolonatu zakljuivao se
isprva veinom na pet godina, a obvezivao je kolona da zemlju, zaista obrauje i da gospodaru
plaa zakupninu u novcu.
Takav poetni odnos postupno se mijenjao. U Rimskome Carstvu je tijekom stoljea
slabio novani karakter privrede pa su koloni sve tee namirivali svoje novane dabine. Stoga
se njihova obveza silom okolnosti od novane pretvarala u naturalnu. S daljnjim pogoravanjem ope privredne situacije koloni esto nisu bili kadri ni da u naravi ispunjaju svoje
obveze; a s druge strane, zemljoposjednici su bili veoma zainteresirani da zadre radnu snagu
na svojoj zemlji da im ne bi ostala neobraena. U takvim okolnostima ugovori okolonatu
postaju sve dugotrajniji, doivotni, pa ak i nasljedni. Zbivalo se to potkraj III. i u IV. stoljeu,
kad su sva zvanja postajal" obvezna, nepromjenljiva i nasljedna. Uz oku ene robove, koloni su
otad dominantna kategorija obraivaa zemlje, no ona je sada vezana uz zemlju koju su oni ili
njihovi prei dobili na obradbu. Kolon, prikovan takvim procesom za zemlju, i dalje je bio
naelno slobodan ovjek, premda je obveza da trajno ostane obraiva zemlje na uvijek istoj
estici faktino degradirala njegov realni poloaj u drutvu.
Istodobno, dodjeljivanje estica zemlje servima i njihovo proizvodno osamostaljivanje
uzdizalo je faktino tu kategoriju obraivaa na drutvenoj ljestvici, dajui mu vie slobode i
samostalnosti. Po svojemu poloaju u privrednim odnosima, servi i koloni se meu sobom
zbliavaju, premda ih dijeli pravni status neslobodna, odnosno slobodna ovjeka. Njihov ekonomski poloaj razlikuje se u biti samo kvantitativno, time to kolon ima veu esticu zemlje
i to su mu obrone, a naroito radne obveze prema gospodaru zemlje manje.
Organizacija imanja to su ih obraivali koloni i servi casati najbolje je, u ranoj svojoj
fazi, poznata po dokumentima koji se odnose na II. i III. stoljee u Sjevernoj Africi. Oni u
prvome redu govore o organizaciji carskih veleposjeda u Tunisu. Jedan veliki carski zemljoposjed zvao se saltus. Vrhovna uprava carskih imanja davala je saltuse u zakup poduzetnicima
(procuratorima). Oni redovito dijele takav veleposjed na pojedina imanja,junduse, koje daju u
podzakup conductorima. Takav conductor organizira ili sam ili posredovanjem svojega slubenika (villicusa) obraivanje fundusa. Pri tome se jedan fundus sastoji od dva dijela zemljita. Jedan ostaje rezerviran za neposredno gospodarstvo konduktora, a drugi, mnogo vei dio
podijeljen je na estice koje obrauju koloni i servi casati. Na tlu konduktorove rezervatske
zemlje bila je podignuta njegova rezidencija, villa, koja je esto okruena zidom i utvrdama, a
oko cijelog zdanja je park; unutar utvrenog zida, oko konduktorove rezidencije poredane su
gospodarske zgrade i nastambe robova koji rade iskljuivo u konduktorovu gospodarstvu. U
veoj ili manjoj udaljenosti od villae, na zavisnim esticama, okupljena su naselja kolona i
serva.
II

Za svoje pravo da obrauju esticu gospodareve zemlje zavisni dratelji estica bili su
duni davati dabine u naravi i u radu. Dabine u naravi nazivaju se partes ji'uctus ili partes
agrariae. Koloni su najee davali 113 sveukupnog uroda ita, vina i ulja te 115 od uroda
mahunarki i drugih plodina te obroke od priploda stoke. Radne obveze ili operae obuhvaale
su obradbu tla (oranje, brananje, sjetvu, kosidbu, etvu ili berbu) na konduktorovu rezervatu,
dunost davanja podvoza i moda jo druge sitnije poslove. Sve je to iznosilo est do dvanaest
dana u godini, u tri termina, za vrijeme velikih poljoprivrednih poslova. U to vrijeme koloni
su radili pod nadzorom villicusa, kao i robovi s rezervata. Za razliku od kolona, servi casati
morali su sa svoje estice davati vee obroke, a i raditi na konduktorovu rezervatu vie, po
svoj prilici onoliko koliko je gospodaru trebalo da dopuni radnu snagu onih robova koji su
trajno ivjeli i radili u konduktorovu rezervatskom gospodarstvu.
Takva struktura velikih zemljoposjeda i takvi odnosi gospodara zemlje i neposrednih
obraivaa tla proirili su se i u drugim zapadnim provincijama kasnoga Carstva, a i u njegovu
sreditu, u Italiji, obuhvativi ne samo dravna i carska imanja, nego i imanja rimske
zemljoposjednike aristokracije senatorskog stalea ili gradskih magistrata. Preostaci nekadanjih malih i srednjih posjednika zemlje iezavali su gubei svoju ekonomsku nezavisnost. Budui da su bili nemoni da se privredno i socijalno odre kao samostalan drutveni
sioj, stupali su u titnitvo (patrocinium) velikih zemljoposjednika, pri emu su im ustupali
svoju zemlju, ali su je zatim i opet dobivali od svoga patrona, no sada je vie nisu posjedovali
kao svoje vlasnitvo, nego kao prekarU, za koji su morali plaati neveliku dabinu u naturi.
Takvim se preinakama u Rimskome Carstvu, jo prije njegove politike propasti na Zapadu, izvrila dalekosena preobrazba u proizvodnim odnosima. Vlasnici zemlje odrekli su se
izravnog posjedovanja i eksploatacije znatnog dijela svojih imanja, ustupivi ih na obradbu
neposrednim proizvoaima, a zadravi za sebe samo manjinu obradiva zemljita. Zauzvrat,
osigurali su podlonu radnu snagu koja im je s ustupljene zemlje davala dio uroda i morala
svojim radom sudjelovati u oploivanju pridranog (rezervatskog) zemljita. Po svojoj biti, ta
je preobrazba znaila naputanje klasinoga robovlasnikog sustava eksploatacije, pri emu su
se vlasnici osnovnih sredstava za proizvodnju (zemlje) morali odrei totalne vlasti nad svojim
zemljoposjedima i nad radnom snagom, ali su stekli osiguran prihod s estica i obveznu radnu
snagu za svoja (skuena) neposredna imanja. Ostvarenim izmjenama okoristili su se i neposredni proizvoai, jer su stekli zemlju koju nisu imali (ili nisu vie mogli posjedovati). Iako
ta zemlja nije bila njihovo vlasnitvo, ipak su je mogli trajno drati u svojemu posjedu i svojim
je radom oploivati. Kategorija prekarista nala se tom evolucijom u najpovoljnijem poloaju:
posjedovala je ak i povee estice, a dabine su joj bile najmanje. Koloni su postali trajno
vezani uza zemlju, ali ih gospodar nije s nje mogao samovoljno otjerati; njihove dabine bile
su umjerene i tono utvrene ugovorom; njihova osobna sloboda nije bila ukinuta, premda im
CRTE I

FUNDUS
r~----------------~--------------~'

Rezervat konduktora
ili villicusa

i/

Organizacija kasnorimskog veleposjeda. Shem. prikaz.

12

Parcelirano zemljite na
obradbi kolona i serva

Oranje i sjetva. Galorimski mozaik.

Branje jabuka. Galorimski mozaik.

je vezanost za zemlju degradirala faktiki drutveni poloaj. Servi casati ostali su naelno
neslobodni ljudi; ali su se znatno izdigli na drutvenoj ljestvici stekavi samostalna gospodarstva na kojima su raspolagali ne samo znatnim dijelom plodova svojega rada, nego i veoma
realnim komponentama faktine osobne slobode. Antikom ropstvu ostala je slina samo jedna
kategorija neposrednih obraivaa. Bili su to robovi izravno uposleni na zemljoposjednikovu
rezervatu. Ali njihov ukupni broj bio je razmjerno malen i vie nije davao bitno obiljeje
drutvenoj organizaciji u procesu proizvodnje u agraru.
Izmjene u proizvodnim odnosima u zemljoradnji nisu bile jedini kompleks preobrazbi
kojima se kasnoantiko doba kretalo u susret epohi srednjega vijeka.
Iz velike unutranje krize koja ispunja sredinu i drugu polovicu III. stoljea Carstvo je
izalo reformama koje su uvelike preinaile strukturu vlasti. Dominantnom snagom postaju
inovniki aparat i vojska, a obje te snage vezane su uz carevu linost. Sveukupni vladavinski
aparat je militariziran i svrstan u hijerarhijske slojeve, od podnice vladalake klase do carskoga vrha, suavajui se u obliku piramide. Sve su kategorije stanovnitva bile vezane uz svoje
slube, a imuni zemljoposjednici i gradski prvaci materijalno su odgovorni za izvravanje
dunosti svojih podanika prema dravi. Radi obrane svojih interesa, upokoravanja svojih
podanika, a i radi zatite od presizanja viih organa vlasti na svojem teritoriju, veliki
zemljoposjednici organiziraju vlastite vojne odrede koje sami uzdravaju i sami im zapovijedaju. Privreda je u velikoj mjeri izgubila robno-novani karakter i poprimila obiljeja neposredne robne razmjene. Opi porezni sustav teretio je i zemlju i osobe, a porez se znatnim
dijelom namirivao plodovima rada. Stanovnitvo je bilo obvezno da i neposrednim radom
sudjeluje u pothvatima dravnoga i javnoga karaktera.
Sveukupnom evolucijom privrednih i drutvenih odnosa u kasnoj antici pripremala su se
odreena rjeenja socijalno-ekonomskih dilema koje sama antika nije bila kadra nadvladati
modelima odnosa koji su bili osnovom njezina razdoblja blagostanja i procvata. U traenju tih
rjeenja kasna je antika sama rastoila robovlasnike temelje svojega poretka i vie nije bila
kadra uspjeno se oduprijeti vanjskim opasnostima koje su na njezin teritorij sustavno nasrtale
nekoliko stoljea.

13

b) GERMANSKI SVIJET DO SREDINE II. ST. N. E.

Klasina rimska antika zaustavila je svoja osvajanja Europe, uz neka kolebanja, uglavnom
na toku dviju velikih europskih rijeka: na Dunavu i Rajni, te na rubnom gorju izmeu Engleske i kotske u Britaniji.
Tim vojnikim uspjesima Rima u Zapadnoj je Europi bilo preplavljeno podruje naseljeno
Ibercima i Keltima i podvrgnuto viestoljetnom procesu romanizacije. Naprotiv, podruje
naseljeno Germanima u Srednjoj i Sjevernoj Europi ostalo je nepodjarmljeno. S vremenom,
germanski dio Europe postao je ishoditem brojnih ratnih pohoda na granice Carstva i u
njegovu unutranjost. Bujajui neprekidno, sve do epohe Velike seobe naroda, kad su teritorij
Carstva preplavile vojske germanskih osvajaa, germanstvo je svojom etnikom komponentom i svojim privredno-drutvenim procesom naputanja rodovskog poretka postalo drugom
vanom komponentom ranosrednjovjekovnog razvitka Europe.
Problem etnogeneze, pradomovine i genetikih veza Germana s drugim tzv. indoeuropskim narodima vremenski pripada razdoblju koje je mnogo starije od epohe srednjega vijeka.
U vrijeme kad se na tlu Italije i na podruju ranoga Rimskog Carstva izgrauje i razvija
robovlasniko drutvo, Germani ive u razdoblju formiranja prvotnih plemena i plemenskih
skupina te njihova teritorijalnog pregrupiranja i razmjetanja. Zemljopisna baza s koje je to
razmjetanje polo bila je juna Skandinavija s Danskom i sjevernom Njemakom, izmeu
Wesere i Odre, pri emu su istono od Odre boravili Slaveni i Balti, a na sjevernom dijelu
Skandinavskog poluotoka finsko-laponska plemena.
Do poetka II. st. n. e. iskristalizirala su su se tri skupna plemenska imena za Germane na
europskom kontinentu: Ingveoni, Istveoni i Hermioni. Meu skandinavskim Germanima ini
se da su najistaknutiji bili Svioni, oko jezera MiHar. Njihovi juni susjedi bili su Gauti, u
Gotalandu, na koje se nadovezuju Heruli, u pokrajinama Smaland, Halland i Blekinge. U
Norvekoj su ivjeli Rugijci i Harudi, a na otocima u Baltikom moru preci Burgunda, Vandala-Silinga i Langobarda. ini se da su i Danci na poluotok Ilitland doli iz vedske.
Skandinavski Germani ve su veoma rano oitovali svoju sklonost da naputaju svoje
sjevernjako ishodite. Tako su tijekom III. st. pr. n. e. na ue Visle dole razliite skupine
skandinavskih Germana koje su se ondje, na prijelazu II. u I. st., afirmirale pod imenom
Vandala. U II. st. pr. n. e. dolaze u susjedna zapadnija podruja (u Pomorju) BU/-gundi, s otoka
Bornholma, te Rug!jci i Vami, iz Norveke. Oko god. 100. pr. n. e. pojavljuju se Vanciali-Silinzi, iz Seelanda, oko polovice I. st. pr. n. e. Goti iz Gotalanda, u 1. poL II. st. n. e. Gepidi i,
najzad, u III. st. n. e. Heruli, iz june vedske.
Ti skandinavski doseljenici ine jezgru istonih Germana. Skupinu zapadnih Germana
ine, naprotiv, starosjedioci europskog kontinenta, Ingveoni, Istveoni i Hermioni. Svaka od tih
triju skupina izdiferencirala se na vei broj pojedinanih plemena, koja se redaju od Danske i
sjeverne Nizozemske prostorom izmeu Rajne i Odre sve do ekih rubnih planina i korita
rijeke Majne, ostavljajui jug Srednje Europe Keltima.
Poslije prve etape svojega razmjetanja i pregrupiranja, Germani se, poevi od 2. polovice I. st. pr. n. e., smiruju i ive u relativno ustaljenim boravitima sve do sredine II. st. n. e. A
tada je s preseljenjem Gota s donje Visle na sjeverne obale Crnoga mora poelo novo ope
kretanje koje se najzad pretvorilo u dogaaje poznate pod nazivom Velike seobe naroda.

c) STRUKTURA GERMANSKOG DRUTVA DO SEOBE NARODA

O Germanima su antiki pisci biljeili pojedinane ili iscrpnije podatke, preteno u vezi s
trgovinskim ili vojnim dogaajima koji su Rimljane dovodili u vezu s "barbarima". Za privredne i drutvene odnose kod Germana posebnu vanost imaju podaci to ih navode G(~i
14

JulUe Caesar u svojem djelu De bello gallico, objavljenome 51. god. pr. n. e. i PuhlUe
KomelUe Tacit, u djelu Germania, napisanome 98. god. u n. e.
U vrijeme na koje se odnose Cezarovi podaci Germani su se bavili stoarstvom, lovom i
zemljoradnjom. Njihovo iskoritavanje tla nije bilo intenzivno. Zaoravali su zemlju drvenim
ralom, tlo nisu gnojili i ono se u nekoliko sezona bioloki iscrpljivalo. Zbog toga su se
Germani u Cezarovo doba periodiki selili unutar sveukupnoga plemenskog teritorija da pod
obradbu uzmu nove oranice kada bi se stare iscrple. Poslije niza premjetanja vraali su se i
opet na poetno obraivana polja koja su se u meuvremenu oporavila.
Zemlja u to vrijeme nije bila privatno vlasnitvo pojedinaca nego posjed rodovske zajednice. Plemenski su starjeine svake godine dodjeljivali rodovima i rodbinskim skupinama
onoliko zemlje koliko im treba, ali uz obvezu da idue godine, prilikom nove periodike
diobe, prijeu na drugo mjesto. Na taj nain zemljom opskrbljeni rodovi obraivali su je
kolektivno, a plodove zajednikog rada dijelili su meu svoje pripadnike podjednako. Cezar
posebice istie da upravo zbog toga kod Germana nema sebine gramzljivosti za zemljom ili
novcem, nego vlada sloga i jednakost.
Periodike seobe na nova zemljita, velika uloga stoarstva i lova u privredi Germana u I.
st. pr. n. e., potrebe samoobrane, a i znatne koristi od eventualnih pljakakih pothvata uzrokom su to su Germani bili ne samo zemljoradnici, lovci i stoari, nego i ratnici koji se brane
od tuih napada i oruanom silom zauzimaju nove terene ili preotimaj u stada svojih susjeda.
To je nametalo i naroitu vojnu organizaciju. Svaki je German, sposoban za oruje, bio i
vojnik. Ali osim toga, najuglednije su linosti u plemenu mogle za pojedine ratnike pothvate
oko sebe okupljati bojne druine, u koje je na opoj narodnoj skuptini mogao pristupiti
svatko tko je elio. Isprva su takve druine imale privremeni karakter, pa su se po zavretku
pothvata raspadale.
Budui da je takvo germansko drutvo bilo rodovsko, nije imalo razloga da stvara dravne
institucije. Odluke su donosile cijele rodovske i plemenske zajednice na narodnim skuptinama, a rodovski su starjeine vrili sudsku vlast po obiajnom pravu. Ratni voa birao se samo
za vrijeme vojnih pohoda i seoba. Temeljna etnika jedinica bio je rod, nastanjen u selu koje
je u cjelinu povezivala krvno-rodbinska veza.
Tacitovi podaci o Germanima noviji su za stotinu i pedeset godina od Cezarovih, pa
svjedoe o razvitku privrede i drutvene organizacije to su ih Germani u tome vremenskom
rasponu ostvarili. Sada oni ve ive u trajnim naseljima, rodovskim selima koja posjeduju svoj
prostrani seoski kompleks obradive i neobradive zemlje, sa umama i panjacima. Stanovnici
jednoga sela lanovi su istoga roda, ali taj rod vie nije cjelovita gospodarska zajednica.
CRTE 2.
Sustav obradbe seoskih oranica u l. st. Doba periodi
nih seoba. Shem. prikaz.

NASELJE

L-----J-l...---I_1-'----1-----II-~
Parcc1irana zemlja pod obradolll, dodijeljena na godinu dana "velikim porodicama"

15

Vlasnik sveukupnoga seoskog podruja i dalje je seoski rodovski kolektiv, ali se obradivo tlo
periodikim diobama dodjeljuje pojedinim velikim porodicama iz sastava seoske zajednice na
viegodinju obradbu. Osnovnom proizvodnom jedinicom postala je, dakle, ua rodbinska
cjelina, tzv. velika porodica ili kuna zajednica koja je obuhvaala i do tri pokoljenja s vie
desetina lanova. Ona ima zajedniki dom i okunicu, a oranice joj svakih nekoliko godina
drijebom dodjeljuje seoska skuptina na obradbu. Kad se zemlja iscrpe, sveUkupna obraena
seoska zemlja preputa se travi, a pod obradbu sc uzima novi kompleks zemlje, u kojem svaka
velika porodica i opet dobiva jednu parcelu oranica. Poslije niza takvih periodikih seoba sa
svaki put novom dodjelom zemlje porodicama obraena je povrina zaredom obila cijeli
obradivi teritorij koji pripada selu i vratila se na prvobitna, odmorena zemljita. Za sve to
vrijeme ume i panjaci ostaju u kolektivnoj uporabi cijeloga sela.
U neko neodreeno vrijeme koje je slijedilo nakon Tacitovih opisa a prije germanskih
osvojenja na tlu Rimskoga Carstva ostvarila se daljnja faza u razvitku seoske zajednice. Ona
poinje zavrnom ili tzv. prvom matinom diobom zemlje. Njome seoski rodovski kolektiv
konano podjeljuje seosko obradivo zemljite pa otad svaka velika porodica ili kuna zadruga
zadrava dodijeljeni zemljini udjel kao trajni posjed koji se predaje u nasljedstvo po direktnoj
mukoj silaznoj lozi. Kod toga seoska zajednica ostaje i dalje u naelu vlasnik sveUkupne
zemlje, pa dakle i raspodijeljenih oranica, danih u trajni posjed i na obradbu pojedinim porodicama. ume, panjaci i vodene povrine ostaju nepodijeljene i pristupane svim stanovnicima sela za slobodno i neogranieno iskoritavanje prema njihovim potrebama.
CRTE 3.

I
Neobraeno

l_

zemljite u
kolektivnom
posjedu

Parcelirano obradivo tlo u trajnom posjedu

"velikih porodica"

II

Raspored seoskog /emljita poslije I.

matine

diobe. Shem. prikaz.

U pogledu naina ili sustava kojim se obrauje tlo, u toj drugoj fazi postojanja seoske
zajednice. prevladava - umjesto starijih sustava zemljoradnje - tzv. dvopoljni sustav. Pri tome
i sam taj dvopoljni sustav prolazi dvije etape. U prvoj etapi svaka se oranica dijeli na dva
polja, pa se jedno od njih zasijava usjevima, a drugo ostaje godinu dana na ugaru. U drugoj
godini prvo se polje ostavlja na ugaru, a obrauje drugo.
CRTE: 4.

I_'~I_~_'_uS_je_v_~

[ _ _u_ga_r__

,--_U_SJ
_.e_V_2_.--l.r__u_g_arJ

Oradive parcele jedne velike porodice" u dvopoljnom sustavu. l. etapa.

Shem. prikaz.

U drugoj etapi, umjesto proste svakogodinje smjene usjev-ugar i ugar-usjev, smjena se

komplicira i pretvara u etverogodinji ciklus: na jednom se polju prve godine zasijavaj u
ozimi usjevi, a drugo ostaje na ugaru; druge godine se drugo polje sije jarim usjevima, a prvo
ostaje na ugaru; tree godine se prvo polje sije jarim usjevima, a drugo ostaje na ugaru; i,
najzad, etvrte godine prvo polje ostaje na ugaru, a drugo polje dobiva ozime usjeve. Taj
redoslijed moe se prikazati ovom shemom:
16

CRTE 5.
l. god.

[o.

2. god.

u.

u.

4. god.

3. god.
j.

j.

u.

u.

o.

Obradive parcele jedne "velike porodice" u dvopoljnom sustavu. Il. etapa. Shem. prikaz.

U drugoj etapi dvopoljnog sustava seoska zajednica vri jo jednu preinaku raspodjele
oranica meu pojedinim velikim porodicama. Njome se uvodi reim isprepletenih estica i
obveznog plodoreda. Iz tenje da svi lanovi seoske zajednice ive i rade pod jednakim
imovinskim uvjetima, sveUkupna se seoska obradiva zemlja seoske zajednice iznova dijeli
(tzv. druga matina dioba) na onoliko velikih kompleksa (Gewanne) koliko ima razliitih
kvaliteta zemlje. Svaka velika porodica dobiva zatim u svakom kompleksu po jednu esticu.
Time polja seoskih porodica dobivaju isprepleteni karakter nalik mozaiku estica. Jedinstveni
redoslijed obrade obvezuje sve porodice da jedne od kompleksa obradive zemlje jedne godine
obrauju, dok drugi ostaju na ugaru, po ope usvojenom etverogodinjem redoslijedu ozimih,
jarih usjeva i ugara.
CRTE 6.
l. god.
OZIMO

UGAR

,,

UGAR

JARO

,,

4. god.

UGAR

JARO

,,
,,

UGAR

OZIMO

Porodica B

,,
,,

Porodica A

Porodica A

,,

,,

Porodica B

,,
,,

,,

Porodica B

,,

,,

Porodica B

,,

,,

,,

,I

,,

,,

Porodica A

"GEWANN"
odli. kval.

"G.

dobre kvaJ.

"G.
slabije kval.

"G.
loe kval.

Porodica A
I
I

,,
,,

3. god.

2. god.

,
,
,,

Isprepleteni raspored polja s obveznim plodoredom u dvopoljnom sustavu. Shem. prikaz.

Uvoenje stroge reglementacije poljoprivrednih radova znailo je dalju afirmaciju seoske
zajednice kao vlasnika sveukupne obradive i neobradive zemlje u selu i ak njezino uvre
nje. No gospodarsko znaenje uvedenih mjera bilo je veliko. Smjene u tehnici zamljoradnje
znaile su usavravanje u proizvodnji i vodile poveanju uroda, a s njime i porastu blagostanja
seoskih porodica kao osnovnih gospodarskih jedinica u privredi gemlanskih rodovskih sela. S
tim porastom proizvodnosti rada raali su se preduvjeti za postupno naputanje kolektivnog
vlasnitva nad osnovnim sredstvima za proizvodnju, a time i za naputanje rodovskog drutvenog ureenja kao povijesne epohe u razvitku ljudskoga drutva. Tu granicu germanski narodi
nisu jo preli u vremenu koje je prethodilo Velikoj seobi naroda.
Striktna kolektivna organizacija germanskih sela nije, meutim, znaila da u njihovu
drutvu nije bilo nikakvih zametaka imovinske i drutvene diferencijacije. Jo za Tacitova
vremena spominje se da su odlinici mogli dobivati i vee i bolje zemljoposjede i druga dobra.
Premda kod Germana jo nije bilo privatnog vlasnitva ni klasa, ipak su postojale istaknute

17

linosti,

rodovski prvaci i vojni voe koje je njihova uloga u svakodnevnom ivotu plemenskih zajednica izdizala iznad razine prosjeka. Svojim uspjesima u ratu, svojom mudrou
kojom su predlagali za pleme i rodove vane odluke neizbjeivo su stjecali i neke prednosti.
Pri podjeli ratnog plijena i zarobljenika dobivali su skupocjenije predmete i vie robova koje
su mogli prodati ili zadrati u svojoj slubi. Na veim i boljim zemljinim esticama koje su
im davane zbog poasti takvi su odlinici imali mogunosti da se koriste radom neslobodnih
ljudi. Ali robova je u cjelini kod Germana bilo malo, a njihov je poloaj bio uvelike razliit od
poloaja rimskih robova klasine epohe. Svaki je rob imao svoju kuu, obitelj i gospodarstvo,
od kojega je svome gospodaru morao davati odreenu koliinu ita, stoke i tkanina. Jo je
Tacit istaknuo da je poloaj germanskog roba bio vie nalik na poloaj rimskoga kolona.
Mogunost iskoritavanja robov skog rada (iako u veoma maloj mjeri) i stjecanje vee koliine
pokretnih dobara pretvaralo je odlinike germanskoga rodovskoga drutva u rodovsku aristokraciju. Njezino znaenje naroito je izdizala mogunost stvaranja ratnih druina. Pojedini
pripadnici rodovske aristokracije okupljaju oko sebe svoju ratnu druinu i pretvaraju je u neku
vrstu profesionalnih boraca za interese rodovske zajednice, koji vei dio godine ratuju i otuu
ju se procesu neposredne proizvodnje. lanovi ratne druine ive u domu svojega voe, on ih
vikom svojih potronih dobara hrani, odijeva i naoruava. Voa i lanovi njegove druine
vezuju se meu sobom zakletvom vjernosti. Voa se s njima dogovara o vojnim pothvatima i
, s nji"ma dijeli ratni plijen. to je neki voa uspjeniji u ratnim podvizima, njegova je slava
vea, a priljev mladih ljudi, eljnih ratnih uspjeha i dobiti, sve je jai. Ugled najuspjenjih
ratnih voa prelazi granice jednoga roda, pa ak i granice itavih plemena. Oni se u kriznim
situacijama, u velikim ratovima ili selidbenim pothvatima samim svojim ugledom nameu
cijelome plemenu ili ak privremenim savezima nekoliko plemena.
Usporedo sa sve izrazitijim isticanjem prednosti rodovske aristokracije i sloja profesionalnih ratnika s vojnim voama na elu postupno se mijenja i funkcija demokratskih organa
rodovske drutvene organizacije. ini se da je rodovsko selo bilo osnovna teritorijalna jedinica, a upa (pagus ili Gau) iri teritorij koji je obuhvaao vie sela, meu kojima je rodovska
povezartost vjerojatno bila dalja. Vie upa bilo je udrueno u pleme, koje je imalo svoj
plemenski teritorij. Kod svih plemena jo su i u ovoj fazi razvitka postojale openarodne
skuptine. One vre sudaku dunost, biraju starjeine i ratne voe. Na njima sudjeluju svi
odrasli mukarci. Ali, s vremenom, to se ope sudjelovanje pretvara samo u pravo na odobravanje ili neodobravanje prijedloga to su ih pred skuptine iznosili lanovi aristokracije. ponegdje se formiraju ve i posebna vijea najuglednijih ljudi koja o svemu raspravljaju unaprijed, prije skuptine, a o manje vanim pitanjima donose ak i samostalne odluke.
Ratni i selidbeni pothvati germanskih plemena i plemenskih skupina veoma su pomagali
izdizanju ugleda plemenskih prvaka i afirmiranih vojnih voa. Njih latinski izvori ve nazivaju
reges, kraljevi, premda oni nisu bili nikakvi nositelji monarhijske vlasti nego tek prvaci rodovskog drutva. Njih i dalje bira plemenska narodna skuptina, ali ih pri tome redovito uzima iz
najuglednijih porodica rodovske aristokracije. U nekim plemenima najuglednije su obitelji ve
stekle obiajno pravo da iskljuivo iz svoje sredine daju plemenu njegove reges ili kuninge.
Takav kralj je i dalje obvezan savjetovati se s narodnom skuptinom i vijeem rodovski h
prvaka. lanovi plemena nisu prema kralju imali nikakvih posebnih dunosti. Postojao je,
dodue, obiaj da mu se donose poasni darovi, ali on nije imao nikakvo pravo da ih zahtijeva.
Njegov se poloaj nije zasnivao na odnosu najmonijeg eksploatatora podjarmljenih ljudi
prema ostalome drutvu. On je bio samo najvii i najugledniji starjeina rodovskoga drutva
koje je u svom razvitku doprlo u svoj zavrni i najrazvijeniji stadij "vojne demokracije".
Takvo drutveno ureenje nije se kod svih germanskih plemena razvijalo jednakom brzinom ni u isto vrijeme. Plemena koja su ivjela blie granicama Rimskoga Carstva, s njime se
sukobljavala i borila, diferencirala su se, osobito u pogledu vojne i kraljevske funkcije, dublje
i razvijala naglije. To u najveoj mjeri vrijedi za ona plemena ili ulomke plemena koja su rano
18

prodrla na tlo Carstva i ondje se intenzivno prilagoavala drutvenim odnosima razvijen~jeg

tipa. Istodobno, mnoga su germanska plemena, poglavito ona u unutranjosti kontinenta i koja
su tek kasno ula u velika selidbena kretanja, ivjela u mnogo zaostalijim oblicima drutvenog
ivota i znatnoj povijesnoj retardaciji.
d) ODNOSI RIMA S GERMANIMA
Prvo neposredno poznanstvo Rima s Germanima donijela je u posljednjim desetljeima II.
st. pr. n. e. iznenadna provala velike skupine germanskih plemena na rimsko podruje. ini se
da je neka velika elementarna nepogoda (katastrofalna poplava mora) odagnala plemena Cimbra, Teutona i Ambrona s podruja Danske, s obala sjeverozapadne Njemake i Frigije, pa su
oni nadrli prema jugu, desetak godina ratovali u srednjoj Europi, Galiji i Hispaniji, da bi se
potkraj stoljea, preko alpskog bedema, obruili na sjevernu Italiju. Tu im se rimska vojska
skrajnjim naporima uspjela oduprijeti i unititi ih.
Drugi, mnogo manji prodor Germana (Sveva) u Galiju postao je u Cezarovo vrijeme
povodom za rimsko osvojenje te keltske zemlje i, zatim, za Cezarove pokuaje da preko Rajne
prodre u Germaniju. Otada gotovo stotinu godina Rimljani tite svoje posjede od germanske
opasnosti nizom ofenzivnih pothvata koji su kulminirali pokuajima da se rimska granica
pomakne s Rajne na Labu, to bi praktiki znailo podvrgavanje svih kontinentalnih Germana
pod rimsku vlast. No rimske legije nisu uspjele taj zadatak ostvariti, pa je od kraja I. st. u n. e.
poeltt epoha defenzive Rima prema germanskome svijetu. Sustavom utvrda uvruje se
obrambeni poloaj Rimljana na Rajni, a od gornjeg toka te rijeke do gornjeg toka Dunava
formira se suhozemna utvrena granica, tzv. limes germanicus (dovren za vrijeme Antonina
Pija. u prvoj pol. II. st. n. e.). Do toga vremena, u mnogobrojnim sukobima, Rimljani su
dijelovima poraenih ili prijateljski raspoloenih germanskih plemena dopustili da se trajno
nasele uzdu lijeve obale Rajne i formirali ondje dvije germanske provincije: Germania superior i Germania inferior, a obrambeno podruje izmeu gornje Rajne, gornjeg Dunava i limesa,
organizirali su kao naseobeno podruje pokoreni h domaih plemena i preseljenika koji su se
ondje smatrali zakupcima carske domene i plaali dravi desetinu od svega svoga uroda (zbog
toga: agri decumantes).
Razmjerno uravnoteeno stanje poremetila je katastrofalna provala Markomana i Kv ada,
zajedno s fragmentima drugih germanskih plemena i sa sarmatskim Jazigima, preko srednjeg
Dunava u alpske provincije, Panoniju, Meziju i sjevernu Italiju (poevi od 166). ini se da je
tome prelijevanju preko rimskih granica uzrokom bilo novo razdoblje teritorijalnog prerazmjetanja u unutranjosti Germanije, izazvano preselenjem Gota s junih obala Baltika na sjeverne
obale Crnoga mora.
Mir je bio uspostavljen tek dugotrajnim i skrajnje dramatinim vojnim naporima Rima, a
granica je utvrena na Dunavu.
Nove nasrtaje Germana u prvoj polovici III. stoljea rimski su carevi samo djelomice
uspijevali suzbijati oruanom silom. Zapoelo je razdoblje otkupljivanja mira bogatim darovima germanskim voama i davanjem redovitih godinjih "supsidija" (pomoi). Za svoju obranu
uzdu granica rimska je vlast u pograninim oblastima davala estice zemlje svojim isluenim
vojnicima na obradbu, uz uvjet da i njihovi sinovi slue u pograninim odredima u kojima su
se borili njihovi oevi. Tako je stvoren nasljedni sloj vojnika-graniara (limitanei) koji su bili
istodobno i zemljoradnici, a ne vie samo profesionalni vojnici, kasernirani u vojnim logorima
i utvrdama. Velik dio tih vojnika bio je germanskog podrijetla.
Nova etapa u odnosima Germana s Rimskim Carstvom zapoela je s izbijanjem dugotrajne
krize i graanskih ratova u Carstvu koja ispunja cijelu drugu polovicu III. st. Kad je god. 253.
car V aler~jan poveo vojsku s rajnskih granica u Italiju, protiv svojega suparnika Emilijana,
zapoele su masovne provale Franaka, Alarnana i drugih zapadnogermanskih plemena preko
19

Rajne i limesa, a Gota u Dakiju i duboko u unutranjost Balkanskog poluotoka, te zajedno s

Vandalima u Panoniju. Pred tim pritiskom Rim je 271. povukao svoju vojsku iz Dakije i
istone Panonije, a 275, su evakuirani agri decumantes. No ipak Carstvo je uspjelo s uspostavom unutranjeg mira pod Dioklecijanom obraniti svoje granice na Rajni i Dunavu.
Sljedei val germanske ofenzive pokrenuo se nakon smrti cara Konstantina (337). U
nezaustavljivom nadiranju Franci, Alamani i Sasi pustoili su i osvajali podruja na zapadu od
Rajne, a sredinom IV. st. Franci su zauvijek zauzeli pokrajinu Toksandriju, juno od donjeg
toka Meuse, pa su ak za to osvojenje naknadno dobili pristanak cara Julijana (Apostate),
prihvativi status federata Carstva, dok su Alamani zauzeli cijeli Alzas. Istodobno Goti u
savezu s drugim plemenima vre snaan pritisak na dunavsku granicu. Potreba za efikasnijom
obranom Carstva jedan je od glavnih uzroka za konanu diobu Carstva poslije Teodozijeve
smrti (395) na dvije polovice: istonu, kojom je vladao stariji od dvojice Teodozijevih sinova,
Arkadije, i zapadnu, koja je pripala mlaem sinu, Honoriju.
No ti su dogaaji ve suvremeni, s konanom etapom germanskih napada na podruje
Carstva kojima je poetni udarac donio nasrtaj Huna na dravu Istonih Gota (Ostrogota) u
sjevernom Pricrnomorju (oko god. 370).
'e) POSTANAK KRANSTVA I RANA ORGANIZACIJA CRKVE
U skladu s kranskom dogmatikom koja Isusa iz Nazareta u Galileji smatra osnivaem
svoje vjere, povijesna su istraivanja o postanku kranstva i njegovu vjerskom uenju, pa i o
organizaciji i ulozi Crkve u ljudskome drutvu, dugo vremena posveivala prvenstvenu pozornost problemu o historinosti Isusa i autentinosti njegova nauka.
Ve od kraja XVIII. st. pa sve do danas mnogi su znanstvenici dolazili do uvjerenja da
Isus nije nikada realno postojao nego da je lik naknadne mitske tvorbe.
Takva shvaanja temelje se na pomnoj analizi originalnih tekstova koji govore (ili ute) o
Isusu. Pokazalo se da su najstariji sauvani dokumenti o ranom kranstvu stariji od Evane
lja. Tako su poslanice Sv. Pavla Rimljanima, Korinanima, Galaanima i neke druge nastale
ve od 50. do 60. god. n. e., a ipak u njima nema nikakvih podataka o historijskom Isusovu
ivotu. Slino je i sa suvremenim piscima. Tako Filon Aleksandrijski (34. pr. n. e.-54. n. e.) u
svojim prikazima o prilikama kod idova u Pilatovo doba nigdje ne spominje dqgaaje o
Isusu, poznate iz Evanelja. Isto vrijedi za idovskog suvremenog historiara Justusa iz Tiberijade koji u svojoj Kronici o idovskim kraljevima (sve do Agripe II, 28-93. u n. e.) ne navodi
nikakva podataka o Isusu, kako je to poznato po navodima patrijarha Focija (IX. st.) koji je
proitao Justusovu kroniku prije nego to se izgubila. Uskoro poslije Isusove smrti, idovski
historiar Josip Flavije (37-iza 100), koji u svojem djelu idovske starine potanko opisuje
vrijeme u kojem je Isus navodno ivio, o svemu dogaanju iz Evanelja nema ni spomena. U
XVIII. poglavlju toga djela postoji dodue kratak tekst o Isusu, ali su analize dokazale daje on
kasniji umetak nekoga kranskog redaktora koji je bio zaprepaten Flavijevom utnjom o
presudnim dogaajima kranstva.
Povjesniari koji usvajaju mitsku tezu o Isusu smatraju i oskudne napomene kod Tacita
(Annales, XV, 44, napisano 115-117) informacijom dobivenom iz kranskih vrela u vremenu
kad su ve postojala najmanje tri Evanelja (Matejevo, Markovo i Lukino), pa je kranska
legenda o Isusovu raspeu ve bila dovoljno proirena. Potpuno su nedovoljni ili nepouzdani i
podaci kod Plinija Mlaeg (oko 113) i Svetonija (oko 121). Drugi klasini pisci iz I. ili
poetka II. st., kao Seneka, Marcijal, Plutarh i Juvenal, nemaju ni najmanje vijesti o Isusovu
postojanju. Tako bi, kao povijesni izvori za Isusovu egzistenciju, ostali samo vjerski kanonski
tekstovi: Djela apostolska, Poslanice, Evanelja i Apokalipsa. Njih, meutim, radikalna kritika
ne smatra vjerodostojnim povijesnim dokumentima.
No ve je Fr. Engels krajnju skepsu prema podacima o historinosti Isusa smatrao pretje20

rivanjem (Prilog historiji ranog kranstva, prijev. u izd. "Kultura", Zagreb, 1951, str. 14): Isto
miljenje izraava i Fr. Mehring (Historija Njemake, prijev. u izd. "Kulture", Zagreb, 1951,
str. 143).
Preostaje, dakle, da se utvrdi to se o Isusovoj linosti i uenju moe na temelju novozavjetnih kranskih tekstova prihvatiti kao povijesna istina.
Tome nastojanju povijesna je znanost posvetila izvanredno mnogo analitikih radova.
Njihov bitni rezultat bio bi taj da se danas moe smatrati neospornim da je Isus zaista ivio i
djelovao kao prorok jedne male idovske mesijanistike sekte. Njegovu egzistenciju, osim
kranskih kanonskih knjiga, potvruju i najstariji dijelovi Talmuda. U njima su se sauvali,
ini se, veoma stari zapisi koji pod imenom Jeua ili Jeu govore o Isusu, potvrujui da su ga
vlasti u petak, uoi, Pashe, osudile na smrt i smaknule jer je zavodio narod i unosio razdor
meu Izraelce.
Neizravnu potvrdu o postojanju slinih sekti jo i prije Isusova vremena donose i tzv.
Kumranski tekstovi, pronaeni u etrdesetim godinama XX. stoljea i nakon toga u Judejskoj
pustinji, koji svjedoe o esenskoj zajednici uenika Uitelja pravednosti, koja je svoja uenja
temeljila na eshatoloko-apokaliptikim naziranjima.
Za povijesni problem o obiljejima i znaenju kranstva kao temelja sveUkupnoga duhovnog ivota u srednjemu vijeku a i kao veoma utjecajne drutveno-ekonomske i politike snage
u cijelome tome razdoblju, od osnovne je vanosti utvrditi kako je nastala vjerska koncepcija
kranstva, kako se organizirala njezina ustanova Crkva, i kakve je ona probleme svojom
ideologijom, svojim tenjama i svojom javnom djelatnou unijela u povijest srednjega vijeka.
Isus je bio pristaa i uenik pustinjaka Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak
Mesije i traio od ljudi da se u oekivanju toga dana moralno oiste i preobraze. Poslije
Ivanova uhienja i njegova smaknua u zatvoru, Isus je preuzeo njegovu propovjedniku
misiju. Ali postizavao je malo uspjeha jer nije navijetao ono to se u idovskoj sredini
oekivalo od mesijanistikog proroka. Nije pozivao na oruje ni objavljivao buduu pobjedu
Izraela nad njegovim neprijateljima, kako su to obeavali starozavjetni tekstovi. Umjesto toga,
preporuao je rezignaciju nad svjetovnim dobrima. Sve je teite polagao na moralni preporod
ljudi kako bi mogli postati dostojni ulaska u Kraljevstvo Boje. Hrabrio je nesretne, poniene
i obespravljene i preporuao nesebinost, pomaganje bijednicima, nevino potenje, bratstvo
meu ljudima, pa ak i ljubav prema svojim neprijateljima, smatrajui bespredmetnom svaku
jagmu za koriu i zabrinutost glede blagostanja, moi, vlasti i sile. Svojim propovijedima
koje su ispunjale razmjerno kratko vrijeme, tj. samo nekoliko mjeseci, privukao je panju i
pobudio strahovanje vlasti koje su uoavale privlanost njegovih rijei za najobespravljenije
slojeve u drutvu, i kad je donio odluku da iom svoje djelatnosti uini upravo Jeruzalem, bio
je uhien, osuen na smrt i smaknut.
Neveliki broj njegovih uenika i sljedbenika razbjeao se od straha pred progonima.
Premda sam Isus nije niim nagovijetao da mu je namjera osnovati novu vjeru niti je
svojoj osobi pripisivao nadnaravno podrijetlo, njegova je tragina biografija uskoro postala
ishoditem za izgradnju grandioznoga teolokog zdanja koja izgradnja ispunja niz stoljea i
prolazi kroz brojne peripetije i kataklizme.
Uiteljeva pogibija izazvala je kod njegovih uenika i pristaa teku potitenost. Iz njihove
privrenosti i ljubavi prema Uitelju, koji je "proao svijetom inei dobro" (Aa, 10, 38), a
moda i iz osjeaja krivice to su ga u presudnom trenutku patnji ostavili, rodilo se u njih
vjerovanje da njegov uzvieni i blagi lik nije mogao zauvijek nestati iz njihove sredine. Poeo
se pronositi glas da nije umro za vazda, nego da je uskrsnuo i da su ga vidjeli na raznim
mjestima. To je Isusove uenike ohrabrilo; oni se okupljaju, oporavljaju od poraza i poinju
propovijedati vjeru u Isusovo uskrsnue.
Time se iz temelja izmijenila perspektiva njihova djelovanja. Za svojega ivota Isus je
propovijedao skori dolazak Kraljevstva Bojeg i potrebu pokajanja, a ne sama sebe kao Mesiju
21

i Spasitelja. Ali u predodbama njegovih uenika, nakon njegove smrti, njegova linost i
djelatnost dobivaju posve nove dimenzije. Ta okolnost bila je bitno nov moment kojim se
kranstvo faktino raa kao nova vjera. Postupnim misaonim radom, simbolizacijom i otkrivanjem novih, dubljih smislova u onome to je Isus govorio, sustavnim ugraivanjem novih,
filozofskih i teolokih koncepcija i tumaenja u temeljne zamisli o Isusovu ivotu, smrti i
uskrsnuu, odvijao se sustavni proces izdizanja Isusove linosti od realne i tragine egzistencije jednoga od skromnih idovskih propovjednika i proroka do zamisli o Sinu Bojem i
ravnopravnoj linosti u nedjeljivome trojstvu vjenoga i svemonog Boga, stvoritelja i gospodara neba i zemlje.
To ljudsko djelo stvaranja kranske religije moe se saeti u niz etapa.
Da bi svoju vjeru u Isusovo uskrsnue dokazali kao pouzdanu istinu s dalekosenim
teolokim znaenjem, Isusovi su uenici svijetu oko sebe poeli objanjavati razloge i smisao
toga neobinog dogaaja. Polemike i otpori njihovim uvjeravanjima zahtijevali su nove napore. Evanelja i drugi pisani tekstovi ve su veoma uznapredovala faza te apologetike djelatnosti. Ona se nije zadrala samo u granicama palestinske sredine, nego se razvijala i izvan
njezinih granica, u sreditima idovske dijaspore, gdje ju nije koila disciplina strogo idovskih naziranja. Na tlu ire, helenistike kulture prvobitno propovijedanje vjere u Isusovo
'uskrsnue, zdrueno sa idovskim mesijanizmom, susree se s raznim helenistikim i drugim
misterijama o besmrtnosti, o drugome ivotu, sa soteriolokim religijama spasa u kojima
spasitelji ovjeanstva umiru i uskrsavaju da bi svojom smru svojim vjernicima donijeli
spasenje i vjeni ivot.
Iz svih tih komponenata poela se stvarati kristoloka legenda. Isusova smrt tumaena je
kao dogaaj unaprijed odreen Bojom voljom i predvien jo u navjetaj ima starozavjetnih
proroka. On nije bio samo "uitelj" kako su ga njegovi uenici za ivota zvali, nego Boji
pomazanik (grki: Christos), od davnina Jahveovim obeanjima najavljivani Mesija. Samim
time Isusova je povijesna linost sjedinjena sa svim onim to su starozavjetni tekstovi kazivali
o Mesiji. Stalo se smatrati da e se Isus uskoro vratiti, a tada e zapoeti doba Kraljevstva
Bojeg.
Vjera u Isusovo uskrsnue, mesijanstvo i ponovni dolazak meu ljude odjeknula je meu
helenistikim idovima iz dijaspore, koji su svake godine dolazili u Jeruzalem da svetkuju
Pashu, svojim mogunostima da je stope s helenistikom naukom o spasitelju koji pogiba za
spasenje ljudi. Tim elementom vjera u Isusa kao idovskoga Mesiju odvojila se od judaike
religije. Pristae proirenih zamisli o Isusu kao soteru (spasitelju) uskoro su se izdvojili iz
prvobitnog skupa Isusovih uenika u Jeruzalemu. Formira se zasebna zajednica "helenista"
pod vodstvom sedmorice prvaka, dok hebrejski orijentirani Isusovi uenici ostaju kao temeljna
organizacija pod vodstvom "dvanaestorice". Otad heleni stiki odvojak razvija veoma snano
djelovanje istiui svoju opoziciju Mojsijevu zakonu. No to je dovelo do osude i smaknua
njihova najistaknutijeg propovjednika, Stjepana, i do izgona helenista iz Jeruzalema. Njihov
odlazak u velika sredita heleniziranoga Istoka, u Aleksandriju, Damask, Antiohiju, Smirnu,
Efez, Korint, Solun i drugamo unio je njihova shvaanja u tamonje idovske opine i meu
Neidove koji su se osjeali privueni idovskim monoteizmom i moralnim nazorima Staroga
zavjeta (tj. meu tzv. prozelite i poluprozelite). Osobito je bio vaan razvitak antiohijske
skupine "helenista" u kojoj su bivi pogani uskoro postali veinom u zajednici Isusovih vjernika.
U antiohijskoj sredini vjerojatno vie nijedan vjernik nije osobno vidio Isusa, iako su svi
podjednako vezivali svoje nade uz njega. No u njihovim predodbama elementi idovskog
mesijanizma sve su se vie gubili, ustupaj ui mjesto irem, opeovjeanskom shvaanju.
Prvobitna vjera u njegov ponovni dolazak kojim e zapoeti postojanje Kraljevstva Bojeg na
zemlji prerasta u vjeru u Kristovu smrt radi omoguavanja ovjeanstvu da i ono, kao i sam
Krist, uskrsne za ivot na drugome svijetu. Antiohijski krani nazivali su Isusa Kyrios Chri-

22

stos - Krist i Gospodin - a takav naziv, Gospodin, pridavao se meu idovima i Bogu,
Jahveu. Stoga je upotreba toga termina svjedoanstvo da su antiohijski krani Isusa ne samo
shvaali kao Spasitelja ili Sotera, nego su ga ve izdizali na boansku razinu, pribliavajui ga
potovanju koje se iskazivalo samome idovskome Bogu Jahvi. Time je Isus, nekadanji
navjeta skoroga dolaska Kraljevstva Bojeg, koji sama sebe nije nazivao ni Mesijom, ni
boanstvom, nego je samo pozivao ljude da se za taj dolazak pripreme moralnim preporodom
kako bi mogli biti dostojni da uu u Kraljevstvo Boje, naknadno, radom ljudskog umovanja,
izdignut na putu divinizacije sve do njegove slinosti s Bogom.
Veoma je vjerojatno da su antiohijski krani poeli nasluivati i daljnju, treu fazu u
izgradnji kranske kristologije; da su, naime, Isusovu smrt tumaili kao smrt boanskog bia
koje po unaprijed utvrenom boanskom planu podnosi muku i smrt a zatim uskrsava, da bi
tom smru i tim uskrsnuem pruilo primjer i pokazalo put spasenja od ovoga svijeta zla u
vjenome blaenstvu zagrobnog ivota. Takvim tumaenjima oni su izlazili u susret sredini u
kojoj su propovijedali i omoguavali Grcima da shvate i usvoje idovskog Mesiju, povezujui
ga sa svojim zamislima o Soteru ili spasitelju. U isti mah, slom Isusove djelatnosti i njegova
smrt na kriu mogla se sada tumaiti kudikamo dublje, kao ostvarenje Boje namisli radi
spasenja ljudi.
U toj etapi razvitka kristologije u antiohijskoj se kranskoj opini kao pomaga njezina
prvaka Barnabe pojavio Pavao iz Tarza kao linost prvobitno strana jeruzalemskoj opini i
poto~ak romanizirane idovske obitelji. U njegovu rodnom gradu, na granici prema maloazijskom 'svijetu, ivjelo je mijeano grko i rimsko stanovnitvo, a bio je rairen kult lokalnoga
boga Sandama koji je umirao spaljen, zatim uskrsavao i u obliku dima uzlazio na nebesa.
Identifikacija s njegovom sudbinom inila je i vjernike sudionicima njegova uzaaa. Sinkretizam (stapanje) helenistikih i orijentalnih soteriolokih shvaanja s elementima judaizma i
poetnim oblicima ranoga kranstva Isusovih neposrednih i daljih uenika bio je temelj
Pavlovih nazora i njegove djelatnosti.
Pavao je isprva bio estok neprijatelj Isusovih sljedbenika, ali je teko podnosio terete i
ogranienja Mojsijeva zakona. Upoznavajui kranstvo kao njegov gonitelj, on je iznenada
shvatio da je uenje helenista mogue prihvatiti kao izlaz iz podjarmljenosti Mojsijevu zakonu. Svojom smrti i uskrsnuem taj je kranski Kyrios Christos, zapravo Soter i Spasitelj koji
nije navijetao neki nedefinirani dolazak Bojega kraljevstva, nego svoju muku i smrt kojom
je ve faktino izvreno spasenje ljudi i time ostvareno Kraljevstvo Boje, no ne na zemlji,
kako su to oekivali idovi, nego u izvansvjetovnom boanskom kraljevstvu pravde i vjeno
ga blaenstva.
Pavlovo propovijedanje izazvalo je negodovanje u jeruzalemskoj opini kojoj su na elu
stajali Isusov uenik Petar i Isusov brat Jakov, pa se poslije tri godine Pavlove djelatnosti
pokazalo potrebnim da Pavao ode u Jeruzalem i ondje opravda svoj nauk. No ondje je naiao
na nerazumijevanje jer su tamonji Isusovi sljedbenici sebe i dalje smatrali pripadnicima
idovske vjere i nisu prihvaali razvitak kristologije, postignut izvan Palestine. Sve do kraja
Pavlova ivota jeruzalemska je opina gledala na Pavla kao na zastranjivaa koji izopauje
autentinu vjeru u Isusa i porie Mojsijev zakon. Nakon prvoga dolaska u Jeruzalem, Pavao je
onamo odlazio jo dva puta u razmaku od dvadesetak godina (oko 49. i 59-60). Prvi put je
radikalno raskrstio s Petrovom i Jakovljevom opinom i uporno ostao pri propovijedanju
svojega shvaanja o kranstvu. Nailazei na svojim misionarskim putovanjima na ogoreno
neprijateljstvo idova i krana koji nisu raskinuli vezu s judizrnom, Pavao je stao propovijedati samo poganima, pri emu je glavne pristae stjecao iz redova sirotinje, pa ak i meu
robovima.
No prilikom svojega treeg dolaska u Jeruzalem, Pavao je doivio slom. Na zahtjev
jeruzalemske opine, kojoj je sada na elu stajao Isusov brat Jakov, Pavao je izvrio javni
obred pokajanja kojim je objavio svoje ponovno podvrgavanje Mojsijevu zakonu. No pravo23

vjerni su idovi ipak ishodili njegovo hapenje, pa je nakon procesa koji je nad njim izvren
u Rimu, bio osuen na smrt i smaknut (62. god.).
Pavlovo uenje, izraeno u njegovim Poslanicama, iako inzistira na Isusovoj soteriolokoj
ulozi, samoga Isusa jo smatra ovjekom, a ne boanstvom ili Bogom. No kako je njegova
uloga spasitelja bila predodreena od iskona, on je u Bojem duhu postojao odvazda. U tome
smislu on je sin Boji. Njemu je kao Spasitelju povjerena sudbina ovjeanstva, pa je on i
zagovornik ljudski kod Boga. Svoju vlast nad opstankom ljudskog roda i nad njegovom
sudbinom Krist e, kada doe kraj svijeta i preostane samo Kraljevstvo Boje, vratiti u Boje
ruke, pa e Bog i opet izravno vladati nad preporoenim i produhovljenim ovjeanstvom,
spasenim od svojih grijeha i konano izmirenim s boanstvom.
Time je konstantni proces Isusova izdizanja s razine njegova historijskog ivota u svojstvu
proroka jedne m~le idovske eshatoloke sekte prema boanskoj razini u Pavlovoj interpretaciji uznapredovao jo dalje. Kranstvo se u svojoj povijesti za neto vie od tri desetljea, od
Isusove smrti (oko 30. u n. e.) do Pavlove smrti (62), izgradilo kao zasebna gnostiko-sote
rioloka religija spasa, u kojoj je mentalno identificiranje vjernika s Kristovom iskupiteljskom
smrti na kriu (pomou nepokolebljive vjere u tu spasonosnu smrt) donosilo spasenje.
Da bi to mentalno, duhovno poistovjeenje s Kristovom spasonosnom smrti uinio vidlji, vim Pavao je usvojio dva obreda: krst i "lomljenje kruha". Prvi od tih obreda obiljeavao je
stupanje u krug korisnika Kristove spasilake smrti, a drugi je simbolikim primanjem Kristova tijela i njegove krvi u sebe ostvarivao fiziko sjedinjenje s Kristom i time jamio udio niku
u tome inu istu sudbinu koju je imao Isus: tjelesnu smrt, ali i duhovno uskrsnue u vjeni
ivot.
Rezultati Pavlove djelatnosti znae, dakle, znatan daljnji razvitak kristologije, zapoet u
svijesti Isusovih uenika nakon njegove smrti. Polazei od temelja helenistikog smjera u
ranom kranstvu, Pavao je izgradio njegovu soteriologiju i eshatologiju sintetiziravi brojne
elemente judaizma s gnostikim i mistikim predodbama helenistikog istoka. Pritom se
izriito odvojio od propisa i prevlasti Mojsijeva zakona i formirao kranstvo kao zasebnu i
samostalnu religiju spasa.
Nastanak kranstva ne iscrpljuje se samo Pavlovim udjelom u stvaranju njegovih obiljeja i sastojaka. Uz paulinizam i njegove izravne nastavljae (autore tzv. pseudopaUlinistikih
Poslanica) postojali su i drugi, istodobni smjerovi u oblikovanju kranskih vjerovanja, koji su
suparnici paulinizma i ponekad se razvijaju u otroj borbi s njime. Iz svih tih komponenata
kranstvo e se kao izgraeno vjersko uenje formirati osebujnom sintezom tek na pragu
srednjega vijeka, pri emu e ono usvojiti ne samo paulinistike elemente, nego i brojne druge
koji su u Pavlovo vrijeme bili takmaci, pa i protivnici paulinizma.
O postojanju nekoga drugoga i drukijeg navijetanja evanelja, s drukijim Isusom nego
to je bio njegov, izvjeuje ve i sam Pavao u svojim poslanicama Galaanima i Korinani
ma. Meu njima, isprva veoma utjecajni smjer jeruzalemske opine, koji je djelovao najprije
pod vodstvom Petra, jednoga od "dvanaestorice", a zatim pod vodstvom Isusova brata Jakova
i, kasnije, drugih Isusovih roaka, a koji u povijesti religija nosi naziv "judeokranstvo" , bio
je razbit Titovim osvojenjem Jeruzalema (70). Teite razvitka kranstva otad u cijelosti
prelazi na podruja izvan Palestine.
Od osnovnih kranskih tekstova koje Crkva priznaje kao autentine najstarije su Pavlove
poslanice. One su nastale od 50. do 60. god. u n. e. Evanelja, Apokalipsa i Djela apostolska
niu se otprilike od 75. do priblino 150. u n. e., pri emu njihovi tekstovi daju mogunost da
se prati raanje kranske dogme nakon epohe Pavlovih poslanica.
Tako je u vremenu izmeu postanka Evanelja po Marku (oko 75) i ostalih evanelja
zamisao o Bojem posinjenju Isusa postala za kranske stvaratelje vjerskog uenja nedovoljna. Proces izdizanja Isusa k prijestolju Bojem napredovao je dalje, pa je stvorena zamisao da
je on pravi sin Boji; ali se pritom inilo nedostojnim da mu se pripie prirodno roenje. Stoga
24

je zamiljeno da ga je po Duhu Svetome udesno zaela Djevica Marija. U to se vrijeme

povezuje i posljednja Isusova veera s uenicima prije njegova uhienja i smaknua sa simbolikim smislo~ idovske svetkovine Pashe, koja je bila spomen-dan na izlazak idova iz
Egipta i rtvu janjeta ijom su krvlju bila obiljeena vrata idovskih kua, da ih Jahve u svom
gnjevu prema Egipanima ne bi zatro. Kod Luke, kao najmlaega od sastavljaa tzv. sinopti
kih evanelja (oko 100-110), ta se oprotajna veera s lomljenjem kruha i blagoslovom vina
najzad ve ustanovljuje kao sakramentaini obredni in, koji ljudima pribavlja oprotenje grijeha. Zamisao o potrebi opratanja ljudskih grijeha obiljeava svu golemu uznapredovalost
kranske teoloke misli u usporedbi s Pavlovim vremenom. Za Pavla je za spasenje jo bila
dovoljna duhovna identifikacija svakog vjernika s Kristovom spasitelj skom smru na kriu.
Na pragu II. st. n. e. pokazalo se ve da se obeanje o skorom dolasku Kraljevstva Bojeg nije
obistinilo. Valjalo je dalje ivjeti, i pokoljenja su se zaista smjenjivala jedno za drugim, sa
svim obiljejima realnoga ljudskog ivota. Isusovoj spasiteljskoj smrti stala se pripisivati mo
ne samo da poslije smrti osigurava vjeni ivot, nego da euharistijom, prieu, ve i u ovome
ivotu moe s grenika istrti krivice zbog nevaljala ivota. Krepostan i moralan ivot ostaje
naelnim zahtjevom, ali i "grenici" mogu svoja djela ispraviti pokajanjem i sakramentainim
uzimanjem Kristova tijela i krvi.
Sve te temeljne dogme: o boanstvenosti Isusovoj, o njegovu odnosu prema Bogu-ocu, o
njegovu odnosu prema treoj boanskoj osobi, o samome pojmu trojstva, o Isusovu bezgrenom ~aeu, uenje o grijehu i opratanju grijeha, o pretvorbi blagoslovljenog kruha i vina u
pravo tijelo i pravu krv Kristovu, o pokori i pokajanju za grijehe, o nainu i podjeliteljima
oprotenja koje se ljudima daje, kao i mnogi drugi elementi kranske religije u raanju namrli
su sljedeim stoljeima dileme, oko kojih su se sporile goleme snage tijekom posljednjih
stoljea antike i za trajanja cijeloga srednjega vijeka, a neke su vjerske dileme ostale utjecajne
na svijest ljudi i politike snage njihova drutva sve do XIX. i XX. stoljea.
Kranstvo nije, poevi od svojih religijskih i dogmatskih zametaka, dalje ostalo samo
slobodno idejno i vjersko uvjerenje, nego se ono veoma brzo poelo organizirati kao institucija.
Prvobitna jeruzalemska opina ivjela je u neprekidnom oekivanju ponovnog dolaska
Isusova i poetka Kraljevstva Bojega. U tome oekivanju ivjeli su iz dana u dan, bez ikakva
rada. Sve su svoje imanje zdruili i ivjeli u zajednici imutka. U vezi s potrebom da se tim
dobrima upravlja, pojavila se ustanova "dvanaestorice". Ali kroz peripetije eliminiranja "helenista" i slamanje Pavlova "zastranjivanja" formirao se u jeruzalemskoj opini dinastiki, monarhijski tip organizacije pod vodstvom Isusovih roaka. No taj razvitak prekinut je padom
Jeruzalema i, najzad, potpunim pokorenjem Palestine poslije sloma posljednjega idovskog
ustanka protiv Rimljana u tridesetim godinama II. stoljea.
Paulinistika zamisao o organizaciji vjernika temeljila se na zamisli da su svi vjernici
zdrueni vjerom u Krista u jedno mistiko tijelo kojem je glava sam Krist. Zbog toga nije
moglo biti meu vjernicima nikakve naelne razlike. Pa ipak, meu njima su istaknutu ulogu
imali pojedinci koje je obasjala milost Boja (karizma) pa su stoga mogli djelovati kao propovjednici, uitelji i proroci. No oni nisu imali nikakve vlasti ni prava osim svoje propovjednike
djelatnosti.
Takva prvobitna, karizmatska organizacija crkvenih opina nije mogla ostati trajan oblik.
Vjerovanje se ustaljivalo, a produbljivanje dogmi zahtijevalo je sustavan studij teolokih i
filozofskih problema. Krani su sve vie poeli strahovati od karizmata koji su iznosili nove
dileme i ugroavali ve usvojena uvjerenja. A kako je vrijeme prolazilo, a svretak svijeta
nikako nije dolazio, pokazalo se nunim da se sazda vrsta organizacija opina, pouzdano
utvrdi vjerski nauk i odrede njegovi autoritativni tumai i uvari.
U takvim okolnostima karizmatsko vodstvo kranskih opina iezava, a umjesto njega
opine postavljaju izabrano vodstvo iz redova najuglednijih lanova opine koje tekstovi

25

nazivaju prezhiterima. Meu njima sve istaknutiju ulogu dobivaju episkopi, upravnici imovinom opine, i clakoni, voditelji i sluitelji pri vjerskim obredima. Daljnji razvoj sve odlunije
rezervira prezbiterima, biskupima i akonima pravo na vrenje obreda (krtenje, blagoslivljanje kruha i vina, itanje molitvi, tumaenje vjerskih tajni). Time se sveenstvo odvaja kao
zaseban sloj uvara i tumaa dogmi. Sveenici postaju duhovnim i administrativnim vodstvom
opina i bore se protiv karizmata, osobito putujuih uitelja i proroka koji nisu bili vezani ni
uz koju crkvenu organizaciju, nego su bili odgovorni samo svojem osobnom "otkrivenju" i
"poslanju". Ve krajem I. st. pojavljuje se zamisao o nepovredivosti biskupa i akona, a njihov
se autoritet brani tezom da su oni nasljednici apostola koji svoj autoritet izvode od Krista.
Institucija sveenstva ima boansko podrijetlo i stoga njezin autoritet mora biti neosporan.
Poloaj biskupa unutar opine poprima obiljeja poglavara kojega treba sluati "kao to je Isus
sluao Boga-oca". Oni postaju jedini tumai prave vjere, njezini branii od krivovjerja i
disciplinski odgovorni za djelovanje sveenstva i ivot lanova svoje opine.
Usporedo s jaanjem sveenstva i biskupova autoriteta pojavljuje se uvjerenje da se spasenje postie ve i samim pripadanjem Crkvi i potpunim uklapanjem u nju. Postupno blijedi
shvaanje o nekoj individualnoj vjeri i neposrednom kontaktu svakoga vjernika sa Spasiteljem. Nuna je samo disciplina i pripadnost Crkvi koja pojedinca uklapa u kolektivnu vjeru i
, ini ga dijelom mistinoga tijela Kristova. Osnovni uvjet spasenja nije vie samo vjera u Krista
(kao kod Pavla) i identifikacija sa spasitelj skom tajnom Kristove smrti i uskrsnua, nego je
bitna pripadnost Crkvi, koja je jamstvo i uvjet spasenja, u smislu formule "izvan Crkve nema
spasa".
Takva shvaanja bila su rezultat vanih promjena u klasnom sastavu kranskih opina i u
opem stavu kranstva prema stvarnosti ovoga svijeta.
Kranske se opine na prijelazu u II. st. vie nisu sastojale samo od robova i siromaha; u
njima raste broj imunih ljudi, pa i robovlasnika, koji su imali i krane meu svojim robovima. Iako je ideal skromnosti i siromatva i dalje ostao slubenim programom opina, ipak su i
one same, kao zajednica krana, prikupljale znatnu imovinu. Umjesto suprotstavljanja i otpora svijetu nepravde, stvara se kult poniznosti i izmirenja sa stradanjima to ih donosi ivot
potlaenih u klasnome drutvu. Kako su sve nova i nova desetljea dokazivala da dolaska
Kraljevstva Bojega nema, da je ono samo "u srcima ljudi" ili u Bojem obitavalitu na
nebesima, crkva se pretvarala u organizaciju kojoj je dosueno da ivi i djeluje u stvarnosti
postojeega drutva. Ona je za sebe odabrala ulogu da se bori protiv opaina i ljudskih poroka,
ali je i sama za tu borbu trebala sigurnost, oslonac i priznanje. Nije mogla ostvariti neki
drukiji svijet od onoga koji je postojao, ali se mogla truditi da ljude preodgaja za plemenitije
meusobne odnose, za ivot bez grijeha, radi ulaska u Kraljevstvo Boje nakon smrti. inilo
se da je za tu borbu korisno pridobiti javne vlasti i njihovu pomo, utoliko vie to je neprijateljstvo tih vlasti moglo unititi zaetke Crkve, pa ak je takvim unitenjem ne samo prijetilo,
nego ga je vie puta nastojalo i ostvariti.
Tako se kranstvo nalo u ambivalentnom poloaju. Svojom biti i svojim programom
ostalo je na strani obespravljenih i upornim zagovornikom dobrote i pravde. No u stvarnosti
opstanka, ono se prilagoavalo poretku svojega vremena i vie voljelo optirati za mo ovosvjetovne vlasti nego da se pretvori u nositelja revolucionarnih tenji protiv drutvenog stanja i
poretka i time izloi unitenju.
U toj dvostrukosti krile su se opasnosti i prednosti. Svojim etikim intonacijama ono je
ostalo privlano za potlaene, kao i u vrijeme Isusovih propovjedi na Gori. No svojim nagovaranjem vjernika da se strpe i ne opiru zlu, ekajui nagradu za svoju bogobojaznost, patnje i
odricanja u Bojem Carstvu na nebesima, ono je prualo ansu vlastodrcima da se njime
poslue za pojaanje ugnjetavanja i ovjekovjeivanje nepravednog a poretka na svijetu.
Crkva je, ini se, dala prednost perspektivi pridobivanja dravnih vlasti u nadi da e
pomou njih kransku vjeru uiniti opom duhovnom svojinom i zatim dovesti do pobjede i

26

svoja etika naela u praktinom ivotu. Mnoga stoljea koja su slijedila pokazala su da je
dugotrajna borba za pridobivanje svjetovnih vlasti i za njihovo podvrgavanje crkvenim zamislima u razliitim razdobljima povijesti zasjenila prvenstvenu vanost borbe za prvobitni model kranskih moralnih odnosa meu ljudima.
Na putu prilagoavanja Crkve ustrojstvu drutva u kojem je postojala, vanu ulogu ima
razvoj od biskupskog monarhizma u opinama k stvaranju univerzalne crkve s jednim jedinim
poglavarom na elu.
Sustav monarhijske vlasti biskupa u pojedinim opinama potpunije se i snanije razvio na
istoku u borbi s karizmatima, judaizmom i poganstvom. Ali on se uskoro prenio i na Zapad, a
posebnu je ulogu stekao u glavnome gradu Carstva, u Rimu, gdje su tradicije jedinstvene i
vrhovne vlasti careva djelovale kao model. Kasniji crkveni pisci i redaktori tek su naknadno u
osnovne kranske knjige unijeli tezu da je prvim rimskim biskupom bio Petar i da je sam Isus
vrhovniku vlast nad kranstvom predao upravo njemu kao svojemu namjesniku na Zemlji.
Ni historiografskih ni arheolokih nepobitnih potvrda za tu tezu do danas nema, pa se ini da
treba smatrati da i sam njezin nastanak pripada nastojanjima da se stvori sveopa crkvena
zajednica s jednim jedinim vrhovnim poglavarom na elu, koji e, kao i car, stolovati u
politikom dravnom sreditu.
Organiziranje Crkve ve je od prvih poetaka monarhijskog episkopata pokazivalo tenju
da se prilagodi strukturi politike vlasti, pa se teritorij jedne biskupije redovno poklapao s
podrujem jedne provincije. U daljnjem razvitku jaa regionalna povezanost pojedinih biskupija, koja dolazi do izraaja naroito u odravanju regionalnih savjetovanja biskupa o zajednikim problemima (sinodi). Tako se u azijskim provincijama od 160. do 170. odrava nekoliko sinoda u vezi s opasnim irenjem montanizma, frigijske karizmatike i asketske sekte koja
je izbila kao protest protiv posvjetovljavanja Crkve i prevlasti sveenstva nad vjernicima. Ali
uskoro se pokazala potreba da se iznad razine provincijalnih i regionalnih sinoda organiziraju
skuptine visokog sveenstva od opega znaenja za cijelo kranstvo i da se vjerski autoritet
centralizira. Kranstvo je u to vrijeme vodilo upornu borbu protiv kritika koje su mu upui
vali poganski filozofi protiv suparnikih teoloko-kozmolokih zamisli gnosticizma, a istodobno i borbu za pridobivanje naklonosti dravnih vlasti. Tako ve od prve polovice II. st.
kranski apologeti upuuju svoje obrambene spise carevima s ciljem da opovrgnu optube
kojima je kranstvo bilo obasipano i da ishode zakonsko odobrenje kranstvu da postoji i
javno djeluje. Ta se dvostruka borba mogla voditi samo disciplinirano, s usmjeravanjem iz
jednoga centra. Stoga je druga polovica II. st. ujedno i doba afirmacije prioriteta rimskoga
biskupa nad ostalim biskupima u Carstvu. To se prvenstvo poglavito oitovalo kao ostvarena
povijesna injenica kad je u posljednjem desetljeu toga stoljea rimski biskup Viktor cijelome sveenstvu pod prijetnjom kazni i izopenja nametnuo nain slavljenja svakogodinjega
spomen-dana na Isusovo uskrsnue kako je to, kao jedino ispravno, zamiljala rimska Crkva.
Tako je Viktor krajem II. st. ve istupao kao poglavar kranstva i prvi faktini papa. Tijekom
III. st. papinski je primat ve bio uvrena dogma.
Jedinstvu kranstva i jaanju njegova poloaja u javnosti trebalo je posluiti i utvrivanje
tekstova koje e od mnogih to su kolali po kranskim opinama i pretendirali na jednaku
vjerodostojnost cijela crkva obvezno priznavati kao autentine i kao pouzdan prikaz prave
vjere. To eliminiranje neprihvatljivih spisa i utvrivanje priznatih dovreno je takoer krajem
II. st. usvajanjem etiriju evanelja, jedne Apokalipse, jednoga povijesnog djela (Djela apostolska) i 21 poslanice Pavla iz Tarza i drugih autora, u svojstvu temeljnih vjerskih knjiga
(Sveto pismo Novoga zavjeta). Velik broj drugih evanelja, otkrivenja i slinih spisa odbaen
je kao laan i nevjerodostojan (apokrifan). No istodobno je cio niz kranskih teoloko-filozofskih pisaca ("Crkveni oci") izgraivao i tumaio dogme i crkvena shvaanja, pobijajui naziranja poganskih filozofa i uenja koja su ocjenjivana kao krivovjerje, ali i prihvaajui one
teze koje su se mogle uklopiti ili ak koje su mogle ojaati sklop kranskog tumaenja svijeta
i ovjeka.
27

Meu

suvremenim uenjima koja su se, u sklopu kranstva ili na njegovim rubnim

protivila dogmama u epohi njihova uvrivanja, najizrazitija su bila ona koja
nisu mogla prihvatiti Isusovu jednakost s Bogom-Ocem. Takva su se uenja u biti protivila
zavrnoj fazi procesa kojim je Isusova linost s razine povijesno realnoga osnivaa jedne
idovske eshatoloke sekte bila uzdignuta na razinu boanstva. Tako su pristae monarhijanske
ili ebionitske hereze s kraja II. st. tvrdili da su i Sin i Duh podreeni Ocu, koji jedini postoji
oduvijek i vjeno traje, dok su Sin i Duh samo oblici u kojima se Otac manifestira. Slina
shvaanja nauavao je poetkom III. st. u Rimu Sabellius, tvrdei da kod Isusa treba razlikovati dvije, otro odvojene naravi: ljudsku i boansku, koja je emanacija jednoga jedinog
boanstva te samo privremeno ulazi u ljudsko bie da bi ono izvrilo svoju misiju. Nastavljajui se na to shvaanje, Sabelliusovi su uenici i nastavljai tvrdili da je Isus samo uzvien
ovjek u kojemu borave Boji Razbor i njegova izreena Rije (Logos), i nita vie. Taj isti
spor, da li su Sin i Duh istobitni s Ocem, postao je poetkom IV. st. jezgrom arijanske hereze,
tj. uenja aleksandrijskog sveenika Arija, koje je rascijepilo tadanje kranstvo i najzad bilo
osueno na sveopem crkvenom saboru (koncilu) u Nikeji (325). Ali prije nego to je arijanstvo konano iskorijenjeno, ono je u trenutku svojega najveeg ugleda, kad ga je odobravala i
slubena vlast u Carigradu, bilo preneseno u zemlje sjeverno od Crnoga mora, meu ondje
, tada nastanjene Gote, a od njih se proirilo drugim germanskim narodima, i, dok je arijanstvo
u rimskome svijetu iezavalo, ono se jo nekoliko stoljea odralo kod veine Germana,
inei jedan od bitno vanih politikih problema u dravama to su ih Germani nakon Velike
seobe naroda osnivali na tlu Carstva. Srodni sporovi oko istobitnosti triju boanskih osoba
postali su jezgrom monofizitske hereze i drugih srodnih uenja u Istonorimskome carstvu
(Bizantu), a i sudbonosnom pojavom za teritorijalni integritet Bizanta u krizama arapske
invazije. Jednakost Oca i Sina u odnosu prema Duhu, kao treoj boanskoj osobi, teoloki je
temelj i konanog raskola kranstva na istonu i zapadnu Crkvu u IX. i XI. st., sa svim
dalekosenim posljedicama to ih je taj dogaaj imao.
Protivljenja crkvenim uenjima bilo je i na drugim osnovama. Jedna od bitnih bilo je
njezino priiagoavanje klasnom drutvu i poretku. elei da stekne slubeno priznanje, Crkva
je bila sve popustljivija prema porocima u ivotu vodeih slojeva drutva, a na to su nepovoljno reagirali pokreti kao to su bili montanizam, novacijanizam i drugi. U krajnjoj liniji,
uvaavanju dobara ovosvjetovnog ivota protivili su se i gnosticizam i dualistike hereze, koje
su osobito veliko znaenje, nakon prvih zametaka u ranim stoljeima kranstva, stekle u
mnogim zemljama Europe u doba razvijenoga feudalizma.
U razvitku svoje ideologije Crkva je dosegla prvi svoj vrhunac poetkom IV. st. kad je
Laktancijevom kristologijom bilo formulirano uenje o istobitnosti triju boanskih osoba, a
spasenje postalo uvjetovano vrenjem obreda i primanjem sakramenata koje podjeljuje sveen
stvo. Ujedno, Crkva je svojim monarhistikim ustrojstvom hijerarhizirana, postavi time zagovornikom i braniocem autoriteta i poretka. Tako je postala prikladnom da svjetovna vlast
shvati korist njezina uenja za konstituirano drutvo. Istodobno, kranstvo je svojom velikom
rasprostranjenou meu stanovnitvom Carstva i svojom snanom organiziranou postalo
realnom snagom koja je uspjeno odoljela dvoipostoljetnom razdoblju povremenih progona,
najeih u doba cara Dioklecijana. Godine 311, tadanji je august (car) Galerije objavio edikt
o toleranciji kojim je slubeno odobrio slobodu vjeroispovijesti krana, uz preporuku da se
mole svojemu Bogu za dobro careva i drave. Tome se Crkva zaista i oduila. Ve 314, samo
godinu dana poto su carevi Konstantin i Licinije potvrdili Galerijevedikt, crkveni sabor u
Arlesu donosi odredbu po kojoj sveenstvo mora'uskratiti priest svakom vojniku koji dezertira sa svoje dunosti; u isto vrijeme taj sabor doputa kranima da vre sve javne funkcije u
dravi, uz uvjet da ih u tome nadziru njihovi biskupi. Time je Crkva sve svoje snage stavljala
na raspolaganje dravi i samu sebe definirala kao zatitnika i nadzornika javne politike
djelatnosti. Od 337. ve su i gotovo svi carevi krani. Godine 356. donesen je zakon o zabrani
podrujima,

28

svih poganskih kultova, a 380. je car Teodozije objavio edikt kojim je kranstvo priznato
jedinom doputenom, dravnom vjerom.
Svim takvim dostignuima na ideolokom, organizacijskom i politikom podruju Crkva
se, uz rezultate razvitka privredno-drutvenih odnosa u kasnoantikom agraru i german stvo
koje se uputilo prema naputanju svojega davnanjega rodovskog ustrojstva, ulijeva u epohu
ranoga srednjeg vijeka kao jedan od presudno vanih faktora u oblikovanju njegove neposredne ivotne stvarnosti.

29

II. EUROPA U DOBA VELIKE SEOBE NARODA

1. GOTI DO HUNSKE PROVALE

Sredinom I. st. pr. n. e. dio je gotskog stanovnitva napustio junu vedsku i preao na
Visle, protjeravi odonuda Rugijce. Tijekom narednog stoljea Goti su se irili s prvobitno zaposjednutih podruja; pritom su sebi podvrgnuli dio svojih zapadnih susjeda, Vandala, a
druge su potisnuli s njihovih boravita, stupivi tako u blii dodir sa svojim istonim susjedima Estima, precima kasnijih Prusa. Uskoro je proirivanje gotskih posjeda preraslo u kretanje
prema jugoistoku, uzvodno uz tok Visle. Doprijevi u sporom napredovanju do Dnjestra, sili
su u drugoj pol. II. st. n. e., jedni njegovom lijevom, a drugi njegovom desnom obalom, sve do
. ravnica sjevernog Pricrnomorja. Dolazei kao osvajai, Goti su unijeli znatnu poremetnju
meu stanovnitvo toga podruja, Slavene, dakijsko-trake Bastarne isarmatske Roksolane i
Alane. Neka su od tih plemena uzmaknula na zapad, pa su sudjelovala u valu kojim je to
gotsko kretanje markomanskim ratom udarilo o granice Rimskoga Carstva. Druga su plemena
ula s Gotima u iroko rasprostranjen savez plemena s vie ili manje izraenom podlonou.
Dolazak Gota i formiranje plemenskog saveza pod njihovim vodstvom onemoguio je otad i
trgovake veze Carstva s Baltikim morem.
U prvoj polovici III. st. n. e. izvrilo se u Pricrnomorju konano razdvajanje Gota na
Istone Gote ili Ostrogote i Zapadne Gote ili Vizigote. Granina crta meu njima bila je
obiljeena priblino tokom srednjega i donjega Dnjestra.
Odmah nakon konsolidacije Goti su u pojedinanim skupinama iz svojih boravita na
Dnjestru i Prutu poeli napadati granice Carstva. U drugoj polovici III. st., u vrijeme unutranje krize u Carstvu, oni uvelike prodiru preko donjeg Dunava, a preko Crnoga mora napadaju
i maloazijske obale. Pred njihovim pritiskom Carstvo je ve 257. povuklo legije iz Dakije, a
romanizirano je stanovnitvo u masama prebjeglo preko Dunava. No time granica nIje postala
sigurnija i provale su slijedile jedna za drugom sve do 269. kada su Goti, zajedno sa svojim
saveznikim plemenima u Meziji, doivjeli teak poraz. Mnogi od napadaa su izginuli, a
velik broj zarobljenika naseljen je u svojstvu kolona u opustoenim dunavskim provincijama,
dok je dio njih uvrten u rimske kohorte. Od tog poraza Goti se dugo nisu mogli oporaviti, pa
njihovi masovni napadi na Carstvo prestaju za vie od 60 godina. Otad oni preteno ratuju
protiv svojih susjeda, pa su Karpi i Bastarni pred njima izbjegli u Trakiju, gdje im je Carstvo
dopustilo da se nasele, dok su udarima na svoje susjede Burgunde, Vandale i Gepide utjecali
na njihovo preseljavanje iz blizine gotskih napadaa.
Novu pobjedu nad Gotima izvojtio je car Konstantin 332. u Panoniji, nakon ega je i opet
mnogo Gota s njihovim saveznicima naseljeno na podruju Carstva, a i dijelovi germanskih
plemena uzdu lijeve obale srednjeg Dunava privremeno su priznavali rimsko vrhovnitvo, pa
su tako gotski odredi sudjelovali u nizu bitaka to ih je carska vojska vodila sa svojim
neprijateljima na Istoku.
ini se daje to vrijeme relativnog mirovanja Gota (oko sredine IV. st.) bilo dokaz njihove
unutranje konsolidacije. Vjerojatno je da je to vrijeme i pronalaska gotskoga pisma, runa,
koje je nastalo pod utjecajem grke i rimske pismenosti. Meu njih se s Krima poelo iriti i
kranstvo. No ono je osobito uznapredovalo kad je patrijarh Euzebije, koji je zatiivao
arijanstvo, oko 341. upricrnomorsku Gotiju kao propovjednika poslao arijanskog sveenika
ue

30

Wulfilu, koji je i sam po podrijetlu bio Got. U Gotiji je Wulfila preveo Bibliju na gotski jezik,
udarivi time temelje za daljnje irenje kranstva meu Gotima, iako je tome irenju bilo i
znatnih otpora. Posebno je za prevagu arijanstva kod Zapadnih Gota bio vaan spor dvojice
njihovih pretendenata na kraljevski poloaj, pri emu je slabiji od suparnika, Fritigern, zatraio
i dobio vojnu pomo od cara Valensa koji je bio arij anac. Primivi pomo, on je primio i
obvezu da zajedno sa svojim pristaama prihvati arijanstvo.
Za razliku od burne ratnike djelatnosti Zapadnih Gota, povijest Ostrogota u IV. stoljeu
slabije je poznata. Znade se da je sredinom toga stoljea njihovim kraljem bio Hermanarih. On
je podvrgnuo sebi Herule, doseljene na obale Azovskoga mora, a i neka slavenska plemena na
srednjem Dnjepru i gornjoj Visli. Na istoku, prema dravi Alana, granicom njegova teritorija
bio je Don, a na zapadu, prema Vizigotima, rijeka Dnjestar.
Tijekom IV. stoljea i Ostrogoti i Vizigoti jo su uvijek u izrazito rodovskom drutvenom
ureenju. Njihova rodovska aristokracija formirala se kao sloj prvaka, no jo bez ikakve
privatnovlasnike osnove toga prvenstva, iako je neosporno sve odluke donosilo vijee prvaka,
a narodna skuptina ih je aklamacijom prihvaala. Kraljevska se funkcija tek poinje izdvajati
iz krila rodovske aristokracije i njezine se najuglednije porodice jo meu sobom bore za
pravo na tu funkciju. ini se da je taj razvitak do druge polovice IV. st. bre i dalje uznapredovao kod Ostro gota nego kod Vizigota.

2. HUNSKI NAPAD I POETAK SEOBE GOTA

Kineski izvori prate povijest Huna jo od III. st. pr. n. e. No taj je nomadsko-stoarski i
narod turkmensko-mongolskog podrijetla postao vaan faktor za srednjoazijski i isto
no-europski prostor tek od sredine II. st. u n. e., kad ih je iz njihovih boravita na Dalekom
istoku poela potiskivati snana drava njihovih istonih susjeda, tungukog naroda Sien-Pi, a
sa juga Kina dinastije Han. Uzmiui prema zapadu, oni su se prelili preko, Srednje Azije i
poetkom III. st. n. e. prodrli u europsku Sarmatiju, gdje su u dugotrajnim borbama do sredine
IV. st. konano pokorili glavninu Alana, odbacivi pri tome dio njih daleko u Panoniju, na
podruje izmeu gornje Tise i Dunava. Time su Huni zaposjeli sve podruje do Dona i
Kavkaza. Uskoro zatim napali su Ostrogote. Oni su se krae vrijeme odupirali, ali kad je
njihov kralj Hermanarih uvidio da ga saveznici poinju naputati i da je hunska pobjeda
neizbjeiva, izvrio je samoubojstvo (370). Njegov nasljednik poginuo je u borbi protiv zdruenih Huna i Alana, nakon ega se dio Ostro gota pokorio, a dio njih se pOVUkao na zapad, na
obale srednjega Dnjestra, smjestivi se uz tu rijeku, sjevernije od Vizigota. Ali Huni su ih
napali i u novom boravitu. Upoznavi snagu neprijatelja koji je uporno podjarmljivao njihove
srodnike, glavnina Vizi gota, ugroena na svojem podruju od donjeg Dnjestra do donjeg
Dunava, odluila je da se okani borbe i zatrai utoite na rimskome tlu, juno od Dunava. S
odobrenjem cara Valensa, Vizi goti su podjesen 376. preli Dunav kod Silistrije. Uskoro im se
pridruio i dio onih Ostrogota i Alana to su pred Hunima izbjegli na zapad. Vjerojatno ih je
u svemu moglo biti oko 50 000.
Doseljenje Vizigota i njihovih saveznika na tlo Carstva bio je prvi sluaj naseljavanja
jedne velike barbarske cjeline na dravnom podruju na temelju ugovora s carskom vlasti. Ve
su se i prigodom prijanjih sukoba s rimskom dravom razliiti fragmenti germanskih plemena
ondje naseljavali u svojstvu kolona i profesionalnih vojnika, ili su novaenjem u germanskim
zemljama unajimani u rimsku vojsku, to je redovito zavravalo prilagoavanjem doljaka
novim uvjetima i skorim stapanjem s rimskom civilizacijom. NaprotiV, Vizigoti su naseljeni
kao etnika cjelina, s potpuno odreenim pravnim statusom. Njihova je zadaa bila da kao
samostalna vojna cjelina ratuju u sastavu rimske vojske i da brane granice drave. Za tu slubu
ratniki

31

dobili su cjelovito podruje za naseljavanje u zemljama uz donji Dunav koje su udotadanjim

ratovanjima veoma opustjele.
Za razliku od glavnine Vizigota, koja je prelaskom na podruje Carstva izbjegla podjarmljivanje od Huna, Ostrogoti su pretenim dijelom bili primorani da im se pokore. Ve krajem
IV. stoljea Huni su preli Karpate i prenijeli politiko sredite svoje drave, koja se prostirala
sve do donje Volge, u Panoniju. Tu su pokorili onaj dio Ostrogota i Alana to su nakon
Hermanarihove smrti bili uzmaknuli prema zapadu. U Panoniji, Dakiji i na sjevernom Pricrnomorju pod njihovom je vlau u prisilnom plemenskom savezu boravio cio mozaik germanskih, istonoslavenskih i drugih slavenskih plemena i naroda, ostavi u toj podlonosti sve do
poetka druge polovice V. stoljea.

3. SEOBA VANDALA, ALANA, SVEVAl DOSELJENJE

BURGUNDA NA RAJNU
Vandali su u I. st. pr. n. e. boravili na srednjoj i gornjoj Odri. Krajem toga stoljea na tom
razvrstani i izdiferencirani kao dvije skupine: Silinzi, na srednjoj Odri, i njihovi
jugoistonW susjedi, Hasdinzi. Ali dolazak Gota u I. st. n. e. na ue Visle poremetio je te
odnose. Najprije su Goti s donje Visle potisnuli Rugijce u istono Pomorje, prisilivi time
Burgunde da se smjeste junije, uz rijeke Notec i Varta, u zapadnoj Poljskoj. Zatim Goti
napadaju i Vandale. Jedan dio njih, Silinge. potisnuli su dublje u Slesku, gdje oni ostaju sve do
III. st. n. e., a druge, Hasdinge su pri svojem kretanju na jugoistok razbili na nekoliko fragmenata. Manjinu su sa sobom pOVUkli prema Crnom moru, a preostali su izbjegli u sjeveroistonu
Panoniju, na podruje od gornje Tise do rijeke Maro, gdje im je Carstvo odobrilo status
federata.
Silinzi su ostali u leskoj sve dok nije u sedamdesetim godinama III. st. daljnje kretanje
Burgunda razbilo i njihovu cjelinu ponijevi jedne od njih na Zapad, prema rijeci Majni, dok
se drugi dio Silinga pridruio Hasdinzima u Potisju.
Krajem IV. stoljea, pokrenuti uzmakom Gota ispred Huna, Hasdinzi s pridruenim dijelom Silinga odlaze iz Potisja na zapad, povlae sa sobom sarmatske Alane koji su boravili u
ravnicama izmeu srednje Tise i Dunava, pa se sav taj konglomerat upravlja uzvodno uz
Dunav, u Norik i Reciju, gdje ih je rimski vojskovoa Stilihon privolio da stupe u slubu
Carstvu. No ve 406. oni su krenuli dalje, prema Galiji, pOVUkavi sa sobom dio Sveva (Kvade
iz Moravske i Markomane iz eke).
Dotle su Burgundi ve doprli do ua Majne u Rajnu i ondje se, kao saveznici Rima,
smjestili sjeverno od Alamana koji su jo oko 260. zaposjeli rimske Agri decumantes.
Vandali, Alani i Svevi napredovali su prema Galiji najvjerojatn~je rimskom vojnikom
cestom koja je preko Augsburga i Heidelberga vodila na Mainz, gdje su rimske granice branili
Franci. Poslije tekih borbi, Vandali su probili tu barijeru, pa su posljednjega dana 406.
njihove prve ete prele Rajnu. Pri tome im se pridruio onaj dio Silinga to su ve prije s
Burgundima doprli do Rajne, a u prvi mah za njima su poli i Alarnani i Burgundi. No
naknadnim sporazumom sa Carstvom, Alarnani su se vratili na Dekumantska polja, a Burgundi
su se zadrali na lijevoj obali srednje Rajne, oko Wormsa. To im je boravite postalo prvom
postojbinom na tlu Carstva, a tu su oko 416. ve primili arijansko kranstvo.
Vandali, Alani i Svevi prelili su se tijekom 407. po cijeloj Galiji pljakajui i sukobljavajui se s nevelikim otporom rimskih odreda. Iscrpivi panjake, oni su podje sen 409. preli
Pireneje i dvije godine lutali Hispanijom, a zatim su s rimskom vlasti sklopili ugovor o
naseljavanju. Hasdinzi i Svevi smjestili su se u Galiciji, Silinzi u Betiki, a Alani razdvojeno, u
Lusitaniji i Kartaginskoj provinciji.
su

32

podruju

RIMSKI I GERMANSKI SVIJET PRIJE SEOBE NARODA

Carstvo u III. st.

Podruja koja je

Car~

Podjela Carstva izm.

Arkad ij a (Istok) i Honorija (Zapad) u god . 395.

~ stvo napustilo u III. st.

Carske rezidencije
--_ .. - Obrambene linije
Sporne
do 224. s

t2:2:J Parti ma.lone,

zatim sa
Sasa nidi ma
-

Istona

granica u vrij.

e:odozija

Istok

II. Pont
III. Azija

Dijeceze u doba Dioklecijana

IV. Trakija
VII . Italija
V. Mezija
VIII. Hispanija
VI. Panonija
IX. Afrika

(284-305):
X. Vienna
XI. Galija
XII . Britanija

===;} Arapska kraljevstva

U krajem IV. st.

Bitke

Porfirni sarko rag s re ljefnim prikazom

k o nj a ni k e

bitke s barbari ma. I. po l. IV. st.

Judin po ljubac. MOl.ai k na I.idu

crkve S. Apollinare Nuovo u Ravenni , oko S20.

Kristovo raspee i Kri stovo uskrs n ue . Rabulin Evanuelistar, 2. pol. Vl. st.

KRETANJE GERMANSKIH NARODA U VELIKOJ SEOBI NARODA

ATLANSKI OCEAN

Godine 416. pojavio se u Hispaniji vizigotski kralj Valija, na elu svojega naroda koji je
u meuvremenu prokrstario Balkanom, Italijom i stigao u Narbonsku Galiju, gdje su Goti
prihvatili status federata i preuzeli obvezu da za rimsku vlast vojuju protiv Vandala, Alana i
Sveva u Hispaniji.
Vizigoti su najprije napali Silinge, koji su u tim borbama gotovo potpuno istrijebljeni.
Njihovi su se ostaci pridruili Hasdinzima. No Rim se bojao prevelikih uspjeha Vizigota u
panjolskoj, pa je Valija ve 418. opozvan. To je Hasdinge i Sveve spasilo od unitenja. Ali
oni odmah zatim poinju ratovati meu sobom. U tome su Svevi dobivali pomo od rimske
vojske, a Hasdinzi i Alani su se zdruili pod vodstvom zajednikoga kralja i postupno, u
borbama s rimskom vojskom proirili na cio jug Hispanije. Najzad, iscrpljeni tim borbama. oni
429. odluuju da se preko Gibraltarskog tjesnaca presele u Sjevernu Afriku. U to je vrijeme
njihovim kraljem bio Gajzerih, a Alanovandala je bilo u svemu oko 80 000, od ega do 20 000
za rat sposobnih mukaraca. Sjeverna Afrika ih je privlaila svojom plodnou koja ju je
uinila jednom od itnica Rima.
Na ozbiljniji otpor Alanovandali su naili tek u Numidiji (istoni Alir), ali su ga brzo
skrili. Odralo se jo samo nekoliko jakih utvrenja. Budui da nisu imali ratnih sprava da ih
osvoje, pristali su na nagodbu i s rimskom vlau sklopili ugovor o svojem federatskom
poloaju (435). Meutim, im su se konsolidirali. zavladali su zemljom kao nezavisni gospodari, a njihova je vojska 439. osvojila i glavni grad provincije, Kartagu. Kad je 441. propao
pokuaj Carstva da vojnom ekspedicijom iz Italije primora Alanovandale na pokornost, sklopljen je 442. konani mir, kojim je Carstvo predalo osvajaima suverenu vlast u svim sjeveroafrikim provincijama sve do Tripolitanije.
Lakoa kojom su Alanovandali preoteli Rimu tako dragocjena podruja zasnivala se na
dvostrukoj slabosti rimske vlasti u tim zemljama. Teki porezni reim i bezobzirna eksploatacija kojom je veliki zemljoposjed tlaio iroke slojeve stanovnitva okrenuli su simpatije
stanovnitva prema osvajaima, za koje se znalo da ive u rodovskome drutvu, bez privatnog
vlasnitva na zemlju. Usto je ista kategorija iteljstva pristajala uz vjersku sektu donatista (po
zaetniku, sveeniku Donatu) koja se estoko borila protiv posvjetovljenja Crkve. Sveenstvo
je, naime, preputajui se uivanju materijalnog blagostanja i povlatenog poloaja u drutvu.
odnemarivalo prvobitne nazore kranstva o etikoj vrijednosti siromatva i suzdrljivosti.
Stoga su donatisti proglaavali nevaljanim svaki vjerski in nedostojnih sveenika i time
dolazili u ogorene sukobe i sa crkvom i sa svjetovnom vlau. Opozicija Alanovandala prema
slubenom kranstvu (jer su i oni, kao i Goti, bili arijanci) uinila ih je bliima za pripadnike
pobunjene sekte od episkopaInoga sveenstva.
Unato tome, Alanovandali su uskoro po svojem doseljenju razoarali nade koje su uz
njihov dolazak bile povezivane. Njihova evolucija uinila ih je batinicima poretka protiv
kojega su se borili.
Prema podacima to su se o njihovu kretanju kroz Europu sauvali ini se da je u njih, za
vrijeme njihova boravka u Potisju, prevladavalo slino privredno i drutveno ureenje kao kod
zapadnih Germana u Cezarovo doba. Ali njihovo je osvajako kretanje dovodilo do vanih
promjena. U osnovi, rodovsko se drutvo ouvalo, ali se ono prilagodilo ratnikoj, decimalnoj
organizaciji s podjelom na vojnike stotnine i tisunine. Vojni zapovjednici izdvajali su se kao
sloj aristokracije kojcm je na elu bio kralj. On je predsjedao narodnoj skuptini, bio ratni
voa i najvii sudac. Iako se uloga narodne skuptine odravala sve do pokorenja Afrike, te jo
uvijek ona odluuje i o seobama i o ratnim pothvatima, kraljevska vlast odluno potiskuje
u~jecaj naroda i pretvara se u monarhijski reim koji se oslanja na vojnu aristokraciju.
Po doseljenju u Afriku. Alanovandali se naseljavaju u rodovskim zajednicama, ali kraljevska vlast preuzima carske domene, aristokracija veleposjede svjetovnih velikaa, a arijanska
crkva velike komplekse imanja to su pripadala Katolikoj Crkvi. Takvim Uklapanjem u zateene posjedovne odnose kraljevska vlast i vojna aristokracija preuzimaju s osvojenim zemljo33

MO/.a ik vanualskog vc le posjeuniika na konju kako oulazi iz svoje villae. Kartaga, oko SOO.

posjedima i zavisnu radnu snagu, kolone i serve, i stupaju na mjesto ekspropriranih Rimljana .
Samim time, kralj evska vlast i alanovandalska rodovsko-ratnika aristokracija mijenjaju svoj
drutveni status. Umjesto dostojanstvenika rodovskoga drutva, oni postaju velikim zemljoposjednicima. Tako se uklapaju u razvitak dotadanjih klasnih odnosa koji se mijenjaju, pretvarajui se u oblike eksploatacije koji su vodili prema feudalizaciji.
Povijesne okolnosti ni su, meutim , dopustile Alanovandalima da u tome razvitku dopru
daleko. Oni su dodue svoju drav u znatno ojaali i ak svoje posjede proirili novim osvajanjima. Zauzeli su zapadnomediteranske otoke: Sardiniju, Korziku i Baleare i oko plovice V .
sl. postali velikom pomorskom silom. Godine 455. uspjeli su ak naglim prepadom prolazno
osvojiti Rim. pri emu su ga neobuzdano opljakali (po emu je razornost njihova napada
postala temeljem za pojam vandalizma, iako njihova pustoenja nisu bila gora od mnogih
drugih. u raz liitim povijesnim vremenima). Alanovandali su osvojili i Siciliju, ali su je 47 6 ..
uz obvezu da dobivaju godinji danak, ustupili germanskom vojskovoi Odoakru koji je te iste
god ine s prijestolja zbacio posljednjega zapadnorimskog cara, Romula Augustula.
No samo ezdesetak godina poslije toga unutranji politiki , klasni i vjerski razdori uinili
su alanovandalsku dravu dovoljno slabom da 534., kao prva od barbarskih drava na tlu
Zapadnorimskoga Carstva, postane rtvom Justinijanova vojno-politikog plana o obnovi jedinstvene vlasti II svim pokrajinama koje su Ll Konstantinovo doba bile Ll granicama rimske
drave.

34

-1-. SEOBA VIZIGOTA I TOLOZATSKO KRALJEVSTVO

VOJNI I POLITIKI SLIJED DOGAAJA
Uskoro po dolasku Vizigota (s pridruenim fragmentima drugih plemena) na podruje
Carstva (376) oni su zapali u nesuglasice s dravnom upravom. Vlasti im nisu uredno dostavljale dogovorene kontingente hrane, a i njihovo naseljavanje u istonom dijelu Donje Mezije
nije se ostvarivalo hez smetnja. Stoga je ve 377. dolo do pohune Gota i njihove pobjede u
~ukohu s vojskom trakoga vrhovnog zapovjednika Lupicinija. Sad su barhari mogli nesmetano prijei gorje Balkan. Pridruili su im se i mnogi odbjegli robovi i traki rudari. Harajui pri
wojem napredovanju, Goti su doprli duboko u Tesaliju i ak do zidina Carigrada. Da im se
lldupre. car Valens je okupio jaku vojsku od kojih 30 000 ratnika, veinom germanskih
najamnika. ali je rimska vojska kod Hadrianopola (9. VIII. 378) pretrpjela katastrofalan poraz.
pri emu je poginuo i car Valens. Poslije neuspjenog pokuaja Gota da zauzmu i sam Carigrad. njihova sc vojska rasprila u pojedinane odrede koji su se razili u potrazi za plijenom
po cijelome Balkanu. sve do Julijskih Alpa.
U veoma tekim okolnostima, preivjeli car Graeijan postavio je za svojega suvladara
\'ojnog zapovjednika Mezije, Teodozija, prepustivi mu obraun s Gotima, dok je on sam bio
primoran hraniti granice na Rajni. Ali doznavi za Teodozijeve pripreme, Goti su u hitnji
okupili svoje odrede. pa su i novome caru nanijeli teak poraz (u okolici Soluna), nakon ega
'u sc i opet rasuli pljakajui po Makedoniji i Tesaliji. Ipak, poslije duih pregovora, Carstvo
je najzad (382) s Vizigotima sklopilo mir i odobrilo im da se nasele u Donjoj Meziji kao
kompaktna etnika masa, a ne raspreno kao hospites, po k~juu tercije, na imanjima veleposjednika. N a tom podruju bila im je dunost da hrane dravne granice, a povrh prava na
naseljavanje dobivali su od drave i stalan godinji supsidij.
Na novosteenom podruju Vizigoti su se poeli baviti zemljoradnjom. No njihova primitivna agrama tehnika bila je uzrokom to im je dobiveni teritorij uskoro postao nedovoljan.
Poslije smrti cara Teodozija (17. I. 395), kad se zbog podjele Carstva na Istono i Zapadno
inilo daje vlast oslabila. Vizigoti su se pobunili i krenuli prema Carigradu, ali ihje od opsade
novcem odvratio pretorijanski prefekt Istonoga Carstva Rufin. Na njegov nagovor Vizigoti su
otili da za sche preotmu Istoni Ilirik, oblast koja je pri diobi Carstva bila priznata Zapadnom
Carstvu. Magister militum Zapadnoga Carstva Stilihon prisilio ih je meutim da se vrate u
Donju Meziju (Dobruu). Ali kad je uskoro zatim Istonorimsko Carstvo nasilno preotelo
Zapadu Istoni Ilirik. izmeu ohje rimske drave zavladalo je ogoreno neprijateljstvo. U
takvim okolnostima Vizigoti su napustili Meziju i strahovito pustoei zaposjeli Epif. Budui
da ih nije bilo mogue otjerati. Istono im je Carstvo slubeno odobrilo naseljenje u Epiru, a
njihovu je kralju Alarihu dodijelilo naslov vrhovnog vojskovoe za Ilirik. Time je Alarih
dobio mogunost da odlino naorua svoje sunarodnjake, pa je zatim poduzeo da svoju
zapovjedniku vlast afirmira i u Zapadnom Iliriku. Budui da su Sjevernu Italiju na svojem
kretanj u prema zapadu u to vrijeme ugroavali Alani i Vandali (oko 40 l), Vizigoti su se preko
Srijema, Savske Panonije. Emone i Hruice uputili onamo nadajui se da e se moi okoristiti
tekoama Rimljana. Kroz Padsku nizinu doprli su do Milana i Torina, ali ih je Stilihonova
vojska potisnula prema jugu. u Apeninsko gorje, i primorala na pregovore. Sklopljen je sporazum po kojem su se Vizi goti mirno pOVUkli u Istru i Dalmaciju; a kad su 403. jo jedanput
pokuali napad. suzhijeni su i drugi put, ali su sada svojim boravitem uinili Savsku Panoniju.
Treu priliku pruio im je veliki prodor germanskih plemena pod vodstvom Radagaisa preko
Alpa u Italiju (405/6). Budui da je bilo nemogue uspjeno ratovati na dvije strane, Stilihon
je na dvoru predlagao da se novcem kupi mirno dranje Gota. No Stilihon je, kao German (po
podrijetlu Vandal), bio nepoudan dvorskome krugu oko zapadnorimskoga cara Honorija.

Stilihon. Bjelokosni diptih s kraja V. st.

Optuivali su ga da se namjerava vojnom silom (koja se u tadanjem Carstvu sastojala gotovo

iskljuivo od germanskih plaenika) okoristiti da svoga sina oeni carevom kerkom , a takoer i da je u tajnom sporazumu sAlarihovim Vizigotima. Na toj osnovi on je osuen i smaknut
(408), a smjesta nakon toga izvren je velik pokolj barbarskih vojnika po cijeloj Italiji. Izvori
obavjetavaju da ih se do 30 000 spasilo bijegom u Alarihov tabor uNoriku.
Takvi dogaaji posluili su Vizigotima kao opravdanje za kaznenu ekspediciju protiv
rimskih vlasti . Prodrli su II Italiju i trei put ipodjesen 408 . doprli do Rima. Opkolivi ga
prisilili su Rimljane glau da im plate golemu otkupninu, pa su se zatim povukli u Toskanu.
Na tom putu posvuda su im se pridruivali odbjegli robovi i koloni. A kad nisu uspjeli
ostvariti svoje uvjete za konani mir i povlaenje iz Italije, Vizigoti su po drugi put opkolili
Rim. u kojemu je uskoro zavladala ,glad. Ali i ovaj put je opsada prekinuta jer su Rimljani
koncentrirali jake odrede u Ravenni, kamo se bio sklonio i car Honorije, pa su Vizigoti ondje
morali angairati sve svoje snage. Novi pregovori zavrili su i opet neuspjehom, poslije ega
je slijedila trea opsada Rima. Ovaj put grad je pao (410), a vizigotska ga je vojska puna tri
36

dana temeljito pljakala. Napustili su grad ponijevi golem plijen. Meu zarobljenicima bila je
i careva sestra Placidija.
Poavi prema jugu, Vizigoti su najmjeravali preko Sicilije prijei u Afriku i ondje osnovati svoju dravu. No na jugu Italije Alarih se razbolio i krajem 410. umro (sahranjen je kod
Casenze, u dnu rijeke Busento, koju su radi ukopa privremeno skrenuli s njezina toka), a
novim je vladarem postao njegov roak Ataulf. Pod njegovim vodstvom Vizigoti su se uzdu
zapadne obale Italije vratili na sjever, preli Alpe preko prijevoja Montgenevre, zapadno od
Torina i upali u Galiju. Tu se Ataulf oenio Placidijom i objavio da eli snage svojega naroda
staviti u slubu Carstva. Kad je to Honorije odbio, Vizigoti su preli u Hispaniju, u namjeri da
na podruju Barcelone osnuju svoju dravu (415). No tada je umro Ataulf, a kraljem je postao
Valija. On jc isprva namjeravao preko podruja Alana i Vandala-Silinga prijei u Afriku, ali je
za to nedostajalo flote, pa nije preostajalo nego pregovarati s Rimljanima. Sporazum je postignut, pa su Vizigoti morali primiti obvezu da e vratiti carevu sestru i oistiti Hispaniju od
Vandala, Alana i Sveva. Za to su imali dobiti izobilno hrane, ali je pitanje njihova naseljavanja
ostalo otvoreno.
Ostvarujui primljenu obvezu, Vizigoti su najprije napali Silinge u Betiki, pa su ih gotovo
potpuno unitili. Zatim su se oborili na Alane. U tim borbama broj Alana se tako smanjio da
su odluili da se sjedine s Hasdinzima. Ali prije nego to je zapoela sljedea etapa ratovanja,
protiv Hazdinga i Sveva, Rimljani su se uplaili pretjeranog porasta moi Vizigota, pa je
namjesnik Galije Konstancije, 418. opozvao Valiju sa zadatka i njegovu narodu odobrio da se
naseli u svojstvu federata u zapadnoj polovici meurjeja Loire i Garonne (Aquitania secunda).'
J o prije nego to je taj ugovor bio proveden u ivot, Valija je umro, a kraljem je postao
Teodorih I. Ve u poetku njegove vladavine Vizi goti su se faktino naselili na novosteenom
podruju, a njihov je kralj postao vojnim zapovjednikom eta to su ih Vizigoti bili duni
stavljati na raspolaganje Carstvu. Njegove su se kraljevske kompetencije odnosile samo prema
njegovu narodu, a nad rimskim stanovnitvom u provinciji u kojoj su se Vizigoti naselili
njihov kralj nije imao nikakvih prava.
To se stanje izmijenilo daljnjim vizigotskim vojnim pothvatima radi proirenja njihova
podruja. Provinciji Aquitania secunda uspjeli su orujem pripojiti samo sjeverozapadni ugao
Narbonnske pokrajine s gradom Talasa (Toulouse), ali im je pritom cio njihov posjed priznat
kao autonomna oblast u kojoj je Teodorih mogao razvijati samostalnu zakonodavnu i upravnu
djelatnost.
elei kompenzirati svoje nevelike ratne uspjehe prema rimskom teritoriju u Galiji, Vizigoti su sklopili savez sa Svevima, koji su nakon odseljenja Alanovandala u Afriku (429) stali
proirivati svoje posjede u Galiciji. Sad su i jedni i drugi, zdruenim snagama poeli potiskivati vlast Rimljana na Pirenejskom poluotoku.
Ali uto je svim suparnikim snagama zaprijetila zajednika, hunska opasnost.
Poetkom V. st. Huni su ojaali svoju dravu kojoj je sredite vlasti bilo u Panoniji, no
koja sc prostirala od Volge, preko june'Rusije, Rumunjske, Ugarske i ehoslovake s~e do
june i srednje Njemake. Tu su pod hunskom vlau ivjela mnoga sarmatska, slavenska i
germanska plemena: Hazari, Anti, Alani, Ostrogoti, Gepidi, svevski Kvadi i dr. Od 445.
kraljem Huna je (nakon ubojstva njegova brata Blede) postao Atila. Njegovi su odredi ratovali
sa svima susjedima, a naroito su esto uzdu veoma otegnutih granica napadali Istonorimsko
Carstvo, primoravi ga da Atili plaa teak godinji danak.
Poslije smrti istonorimskoga cara Teodozija II. (450), oba su cara, istoni i zapadni,
slono odbili plaanje tributa i druge Atiline zahtjeve (on je od Zapada traio da se sestra cara
Valentinijana III. uda za njega i donese mu pola carstva kao miraz), pa je to Atili dobro dolo
kao povod ratu. Poetkom 451. hun sk a je vojska, pojaana odredima mnogih podlonih plemena, pola prema Galiji u namjeri da je pokori pa da zaobilazno, preko zapadnih obronaka
Alpa, provali u Italiju. Rajnu su preli nizvodno od Mainza. Presudni sukob zbio se 20. VI.
37

451. na ravnici zvanoj Campus Mauriciacus, sedam i po kilometara zapadno od grada Troyesa
(Troa). Rimskom je vojskom zapovijedao namjesnik Aecije, a u njoj su se borili kao saveznici
Franci, Burgundi, Alemi i drugi ulomci germanskih plemena, a osobito je jake odrede doveo
upomo vizigotski kralj Teodorih L
Premda su se obje vojske, unato tekim gubicima, uspjele odrati na bojitu ne uzmaknuvi, ipak su Huni nepostizavanje pobjede smatrali kao poraz, pa se Atila sutradan nakon
bitke vratio preko sjeverne Galije i Njemake u Panoniju.
U uspjenom otporu napadau glavne su zasluge stekli Vizigoti. No u borbi je njihov kralj
Teodorih 1. poginuo, pa su se oni jo prije zavretka bitke pOVUkli u svoja boravita u AkvitanIJI.

Zajedniko vojevanje s Rimljanima ini se da je poboljalo odnose Vizigota prema Carstvu. Njihov kralj Teodorih II. dokinuo je politikU Teodoriha L pa je ponovno priznao vrhovnu
vlast Carstva nad kra~jevstvom Vizigota, kojemu je grad Toloza postao prijestolnicom.
Ali u kaotinim prilikama koje su u to vrijeme vladale u Italiji veoma je teko bilo to
podanitvo zaista i odravati. Ono se veoma brzo pretvorilo u nametanje vlastite volje Carstvu.
Tako su Vizigoti nakon smrti cara Valentinijana III. na carsko prijestolje izdi gli dva svoja
eksponenta (Petronija Maksima i Avitu). Takva tijesna povezanost s rimskom vlau omoguila im je da kao izvritelji careva nareenja provale u Hispaniju, ondje unite kraljevstvo
Sveva i njihov teritorij pripoje svojoj vlasti.
Kad je zatim u Italiji vrhovni zapovjednik Svev Ricimer zbacio Avitu i u sporazumu s
istonorimskim carem Leonom L carem proglasio Majorijana, novi je vladar uspio primorati
Vizigote da i opet priznaju svoj federatski status u Carstvu. No Ricimer je ve 461. zbacio
Majorijana (zbog njegovih neuspjeha u ratu protiv Vandala) i postavio zaredom tri cara (Severa, Antemija i Olibrija) da bi zatim, nakon Rieimerove smrti, vojska sama to dostojanstvo
povjerila dotadanjem carskom inovniku Gliceriju.
Takvu situaeiju obilno su iskoristili Vizigoti, pa su potpuno ukinuli svoje podanitvo
Carstvu, a svoje su podruje proirili na sjeveru do Loire, a prema istoku do Rhonc.
U Italiji su se dotle dokonavale posljednje godine postojanja Zapadnorimskog Carstva.
Car Zenon je bio odluio da ukine svevlast germanskih vojnih komandanata u Italiji pa jc
zapadnorimskim carem imenovao Julija Nepota, dotad gotovo samostalnog vladara u Dalmaciji. Preuzevi vlast, Nepot je 475. sklopio s vizigotskim kraljem Eurihom mirovni ugovor
kojim je Tolozatsko kraljevstvo bilo priznato kao samostalan teritorij u granicama od Atlantika do Sredozemnoga mora i od Loire do Pireneja.
Nakon tih uspjeha kralj Eurih se posvetio sreivanju unutranjih politikih odnosa. Za to
je 475. dao sastaviti Lex Visigothorum (Codex Euricianus) u kojem je kodificirao obiajno
pravo svojega naroda, uz jak utjecaj rimske zakonodavne tradicije.
Iste te godine vrhovni zapovjednik italske vojske, Rimljanin Orest, primorao je Nepota da
abdicira i povue se u Dalmaciju. Na dan 3l. X. 475. uzdigao je na prijestolje svojega sina
Romula Augustula. No njegova je vladavina bila kratka. Kad je Orest odbio zahtjev vojske da
joj drava dodijeli zemljoposjede, a ne samo boravita na imanjima i u domovima veleposjednika, uz obvezu dravnih skladita da ih opskrbljuju hranom, germanski plaenici u rimskoj
vojsci su se pobunili pod vodstvom oficira Odoakra koji je po narodnosti bio Skir. Pobunjenici
su smaknuli Oresta, a Romu la Augustula su zbacili s vlasti, ali su mu potedjeli ivot. Zauzvrat zbog takve milosti, Romul Augustul je morao svoje carske insignije poslati u Carigrad
Zenonu, s porukom da je odsad jedan car dovoljan za obje polovice Carstva, a njegova
dotadanja ovlatenja da e odsada u Italiji vriti Odoakar.
Te dogaaje u Italiji iskoristili su Vizi goti da jo vie proire svoju vlast u Galiji. U borbi
s Burgundima, koji su branili interese Carstva, zauzeli su cijelu Provansu, do rijeke Durance i
do Primorskih Alpa. Godine 477. ta je njihova osvajanja mirovnim ugovorom potvrdio i kralj
Germana u Italiji, Odoakar. U Hispaniji Vizigoti su zauzeli jo i cio sjeveroistok Poluotoka
(provinciju Tarraconensis).

38

Vizigotsko je kraljevstvo sada bilo najprostranija germanska politika tvorevina. Ali njezina unutranja kohezija bila je neizgraena i slaba. Oba etnika elementa, Goti i Rimljani,
ivjeli su razdvojeno. Brakovi meu njima bili su zabranjeni sve do kraja VI. st. Rimljani nisu
bili podjarmljeni ni obespravljeni, ali su Goti bili nadmoni, iako brojem neveliki, jer su
jedino oni bili vojnici i raspolagali orujem. Osvajae i Hispanorimljane rastavljala je i vjera
jer su Vizigoti bili arijanci, a Rimljani katolici. A usto su hispanorimski zcmljoposjednici sa
zazorom primili preotimanje dijelova njihovih imanja u korist doljaka.
Zbog tc unutranje slabosti politikog ustrojstva i nestopljenosti stanovnitva, Vizigotska
je drava bila ncotporna prema vanjskim opasnostima. A te su i nakon pada Zapadnorimskog
Carstva ostale velike. Najpogibeljniji su za vizigotsku dravu bili Franci, njihovi nekadanji
saveznici u ratu protiv Huna. Oni su poslije propasti Carstva najprije zaposjeli sjever Galije i
postali susjedima Vizigota na rijeci Loiri (Lomi). Kako su Franci ve 496. postali katolicima.
a nisu bili na zlu glasu zbog neumjerenog oduzimanja zemlje veleposjcdnicima, rimsko je
stanovnitvo june Galijc smatralo Franke dobrodolim saveznicima. Takvo stanovite ponukalo jc Eurihova nasljednika, Alariha II, da za scbe i svoju politiku pridobije i Rimljane
dono.~enjem zakonika koji e Rimljanima u duhu njihove tradicije zajamiti njihova prava.
Tako je nastao Lex Romana Visigothorum ili Breviarium Alaricianum, objavljen i prihvacn u
Tolozi poetkom 506. No za sanaciju unutardravnih odnosa bilo je ve prekasno. Ne zna se
kojim povodom. ali svakako iz osvajakih razloga, Franci su 507. preli Loiru. Do presudnc
bitke dolo je kod Vouilla (Vuje), blizu grada Poitiersa (Poatje). U njoj su Vizigoti bili
potpuQ.o poraeni, a poginuo je i njihov kralj. Nakon toga oni su se morali povui iz svih
svojih posjeda u Galiji, osim nevelikog podruja zapadno od donjeg toka Rhone i izmeu
Garonne i Pireneja. Sredite njihove drave otad je na tlu Pirenejskog poluotoka, a glavni grad
im je uskoro postao Toledo.
PRIVREDNI I DRUTVENI RAZVOJ DO NAPUTANJA GALIJE
Za vrijeme boravka uPriernomorju Vizigoti nisu poznavali privatno vlasnitvo nad zemljom. Zemljoradnja im je bila primitivna, a stoarstvo glavna grana privrede. Za vrijeme
kratkotrajnog boravka u Meziji, koji je protekao u brojnim pljakakim pothvatima, a isto tako
ni u razdoblju seobe (395-418) te se prilike nisu mogle iz temelja promijeniti. Novi uvjeti
ostvarili su se tek nakon naseljenja u Akvitaniji. To je naseljavanje izvreno po naelima o
ukonaivanju vojske iz 398., tako da su Vizigoti od rimskih veleposjednika dobili u potpuno
vlasnitvo treinu zemlje, zajedno s kolonima, robovima, nastambama i radnim inventarom.
Prema Eurihovu zakonu, donesenom u trenucima propadanja rimske politike zgrade, taj je
postotak bio mnogo vei. Sad su Vizigoti posjedovali 2/3 oranica i 112 uma, a o opsegu ispae
i broju robova nema podataka. Takvoj diobi bili su podloni ne samo veleposjedi, nego i
srednje velika imanja. Veliina Vizigotima dodjeljivanih estica (sortes) ve od poetka naseljavanja nije bila jednaka. Kraljevska je vlast preuzela golema carska imanja i velike zemljoposjede aristokracije koja se otvoreno angairala u otporu njihovu naseljavanju. Rodovska
vizigotska aristokracija dobivala je zbog svojega ugleda i zasluga u ratovanju vee komplekse
zemlje negoli seljatvo, lanovi seoskih zajednica. Ta je rodovska aristokracija jo i poveava
la svoje posjede na osnovi vojne i politike slube u dravi. Preuzevi sustav eksploatacije
kolona i robova na zemlji koju je dobila, ona se iz ratnike aristokracije rodovskog drutva
pretvorila u zemljoposjedniku aristokraciju; time zapoinje njezina preobrazba u novi tip
povlatene klase u okviru postupne feudalizacije drutvenog poretka.
Naseljavanje seljatva u rasprenim skupinama po zemljoposjedima irom osvojenog teritorija oslabilo je vizigotsku etniku koncentraciju, pa je to jaalo predstavniki karakter kraljevske vlasti. Njega narod vie nema mogunosti izravno birati, nego samo naknadno odobrava ustolienje nove vladarske linosti. Kraljevske kompetencije sastojale su se od najvie
39

vojne, upravne, sudske i porezno-financijske vlasti. Ali uz kralja se ve rano oblikovalo

dvorsko vijec koje se sastojalo od sveenika i laika, Gota i Rimljana koji su se okoristili
svojim upravnim iskustvima da postanu nunima za voenje dravnih poslova. Na osvojenom
podruju Vizigoti su sauvali rimsku administrativnu podjelu na provincije (civitates) kojima
je na elu bio comes. I gradskim sreditima ostala je njihova municipalna organizacija. Gradska kurija jamila je za namirenje poreznih obveza sveUkupnoga gradskog stanovnitva. Najvii funkcionar gradova bio je curator civitatis kojega su iz svojih redova birali kurijali, a kralj
je taj izbor potvrivao.
Vizigotsko stanovnitvo organiziralo se tijekom ratovanja po desetinskom vojnom sustavu
na tisunine. petstotnine. stotnine i desetine. Millenarius (tisunik) stajao je na elu svojega
odreda u ratu. a u zajednici sa stotnicima sudio je u mirno i u ratno doba. Od Eurihova
vremena i Gotima i Rimljanima zajedniki sude comes i millenarius. Ali tisunik u daljnjem
razvitku ostaje samo vojni inovnik, dok Rimljanima sudi defensor eivitatis.
Osnovni, radni sloj stanovnitva sastojao se od slobodnih seljaka, strukturiranih civilno u
seoske opine, a vojno po desetinskom sustavu. To seljatvo bilo je osloboeno poreznih
obveza prema dravi (zemljarina). Njih su snosili samo Rimljani. Na imanju velikaa i na
kraljevskim posjedima radili su koloni i robovi. Status kolona bio je jednak kakav je bio i prije
doseljenja Vizigota. Naprotiv, broj robova se u vezi s mnogim zarobljavanjima u ratu poveao.
Veina njih radila je na dodijeljenim esticama, a manjina na veleposjednikim rezervatima i
kao kuna radna snaga u domainstvima velikaa.
Vizigotska kraljevska vlast bila je vrhovni nadzorni organ za obje crkve, katoliku i
arijansku, pa je i imenovanje biskupa pripadalo meu kraljevska prava.
U svakom veem gradu postojao je osim katolikoga i arijanski biskup. Arijanska crkva
vrila je svoje obrede na narodnom jeziku, a katolika na latinskome. Odnosi izmeu sveen
stva jedne i druge crkve bili su veoma neprijateljski. Sve do povlaenja Vizigota iz Galije na
Pirenejski poluotok to je meusobno neprijateljstvo bilo podlogom subverzivne djelatnosti
katolikog klera u korist franakih osvajaa.

5. SEOBA I NASELJAVANJE BURGUNDA

VOJNI I POLITIKI SLIJED DOGAAJA

U prvoj polovici III. st. glavnina se Burgunda iselila s boravita izmeu srednje Labe i
Nise prema zapadu. na rijeku Majnu. Tu su zauzeli podruje izmeu rijeka Neckar i Jagst, na
jugu. i planina Taunus, Vogelsberg i Rohn, na sjeveru, i ratovali sa svojim junim susjedima,
Alamanima koji su oko 260. zaposjeli Dekumantska polja. Tim su akcijama stekli prijateljstvo
i saveznitvo s Rimljanima. Poetkom V. st., prigodom prelaska Alana, Vandala i Sveva preko
Rajne u prvi mah su im se pridruili i Bur~undi, ali su se zaustavili ve na lijevoj obali te
rijeke. u podruju oko dananjega Wormsa. Cini se da je ve tu meu njih kao arijance poelo
prodirati katoliko kranstvo.
Oko 435. burgundski je kralj Gundahar pokuao burgundsko podruje proiriti prema
zapadu, dublje u Galiju, ali je bio suzbijen. Idue godine jedna je hunska eta u slubi Rima
kaznenom ekspedicijom prodrla u Burgundiju i teko porazila Gundaharovu vojsku, pri emu
je poginuo i sam kralj, cio njegov rod i veoma mnogo burgundskih ratnika. Ta je epizoda
postala povijesnom osnovicom za dio dogaaja prikazanih u epu o Niebelunzima.
Burgundi su se kao rimski saveznici borili protiv Huna i kad je Atila napao Galiju. Za
zasluge u tom ratovanju namjesnik Aecije im je dopustio da se presele u pokrajinu Sabaudiju
(Savoju), juno od enevskog jezera, sve do gornjeg toka Isere. Bilo jc to ve peto njihovo
boravite nakon njihova dolaska s otoka Bornholma na europski kontinent.
40

Prilike koje su vladale uoi propasti Zapadnorimskog Carstva Burgundi su, u sporazumu
s Vizigotima, iskoristili da osvoje oblast oko grada Lyona (jugoistoni dio pokrajine Lugdunensis), a zatim su je postupno proirili na jug, do rijeke Durance, a na sjever sve do rijeke
Doubs (kod Besan90na), drei u svojem posjedu cijelu dolinu Rhone do Avignona.
Godine 480. postao je kraljem Lyonske kraljevine Burgunda Gundobad koji je prije toga
u Italiji neko vrijeme kao vojni starjeina germanskih eta imao slinu ulogu kao prije njega
Svev Ricimer. I Gundobad je bio arijanac, ali je uviao da je politiki korisno da ne progoni
katoliku vjeru kojoj su pripadali njegovi galorimski podanici. Za njegove vladavine sastavljeni su zakonici Lex Burgundionum i Lex Romana Burgundionum.
Ve u posljednjem desetljeu V. stoljea najveom je opasnou za Burgunde postala
franaka drava koja je od 486. u svojem nadiranju k jugu doprla do rijeke Loire. Postavi
sjevernim susjedom Vizigota i sjeverozapadnim susjedom Burgundije, ona je oitovala tenju
da svojem podruju pripoji i Burgundiju. Radi toga Franci su se povezivali s tamonjom
galorimskom aristokracijom, koja je znala da Franci oduzimaju mnogo manje zemlje veleposjednicima nego to su to uinili Burgundi. Usto se franaki kralj Klodovik jo 492. ili 493.
oenio Klotildom, burgundskom princezom katolike vjere, pa je kao svoje pristae u Burgundiji imao i galorimske veleposjednike, i katolike meu Burgundima i cio katoliki kler. Oko
500. Franci su provalili u Burgundiju, a pomo im je pruio i brat tadanjega burgundskog
kralja. Ali Burgundi su ovaj puta, uz pomo Vizigota, suzbili franaku invaziju. Uza sve to,
Burgundi su se 507., kadje zapoeo konani obraun Franaka s Vizigotima, iznevjerili svojim
dotadanjim saveznicima, raunajui da e time predusresti opasno neprijateljstvo Franaka, a
takoer i stei nova proirenja svojega podruja na tetu Vizigota. No borbama su se okoristili
samo Franci, a Burgunde je zapalo da ratuju s Ostrogotima iz Italije (koji su ondje u meuvre
menu stvorili svoje kraljevstvo i sada pritekli u pomo ugroenim Vizigotima). U tim borbama, umjesto da se okoriste porazom Vizi gota, Burgundi su jedva spasili sami sebe od propasti.
Poslije likvidacije Tolozatske drave Vizigota u Junoj Galiji Burgundi su shvatili da je
nuno da se protiv franake premoi brane oslonom na svojega dotadanjeg protivnika, na
ostrogotsku dravu u Italiji, pa ak i na autoritet istonorimskog cara. Ali kako su izmeu
Ostrogota i Carstva poeli izbijati sporovi, Ostrogoti su na dobre odnose i veze Lyona s
Carigradom gledali s negodovanjem. Zaprijetio je napad Ostrogota na Burgunde, pa su Franci
smatrali da moraju sprijeiti eventualnu afirmaciju ostrogotske drave i s onu stranu Alpa.
Stoga su prvi napali ugroenu Burgundiju. U prvoj etapi ratovanja Burgundi su uspjeno
suzbili invaz~ju. Budui da je u Italiji smru ostrogotskog kralja Teodoriha dolo do pozitivne
promjene u politici prema Carstvu (u vezi s dolaskom kraljice Amalasvinte na vlast), Burgundi
su se mogli ponadati u pomo Ostrogota u njihovoj borbi za odranje. Ali novi preobrat kod
Ostrogota (ubojstvom Amalasvinte) ponitio je te nade, a Franci su 532. ponovno napali
Burgunde i do 534. ukinuli postojanje njihove drave i njezin teritorij podvrgli svojoj vlasti.
PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI
U IV. stoljeu, dok su jo boravili na srednjoj i donjoj Majni, Burgundi su ivjeli u izrazito
rodovskoj organizaciji. Na elu naroda stajalo je vie voa (hindinii) koje je narodna skuptina
u svakom trenutku mogla zbaciti. Kad su poetkom V. st. naselili svoje etvrto boravite
nakon dolaska s Bornholma, zemlje oko Wormsa, na lijevoj obali Rajne, meu njima se istie
jedan od prvaka kojega dokumenti nazivaju kraljem. U tom su razdoblju, boravei ve na
rimskom tlu, imali status federata, a njihov je kralj bio podloan rimskome duxu u Mainzu.
U svojem petomboravitu, uSavoji, Burgundi su dobili zemlju na temelju zakona iz 398.
o hospitaciji vojnika. Po njegovim odredbama zemljoposjednici su morali Burgundima dati
treinu kua i obradive zemlje, ili pak ustupiti ukonaenom vojniku treinu kue, bez zemlje.
No u takvu sluaju rimski su zemljoposjednici morali davati dravi treinu svojega uroda u
naravi, pa je drava od tih zaliha davala vojnicima nunu opskrbu.
41

Prigodom preseljenja u Lyonsku pokrajinu, Burgundi su u prvi mah dobili polovicu svih
zemljoposjeda, a galorimskim possessorima ostala je druga polovica. Kasnije odredbe kralja
Gundobada (oko 480-526) utvrdile su ekonomsku osnovu burgundskoga naseljenja tako da su
Burgundima pripale 2/3 oranica. 1/3 robova i kolona, a za kue, okunice. oranice, ume i
panjake ostala je na snazi podjela po polovici. Oit je zahvat germanskih doseljenika u
posjedovne odnose postajao sve zamaniji, ovisno o jaanju njihova politikog poloaja i o
usporednom slabljenju rimske vlasti.
Doavi na teritorij Carstva, Burgundi su ondje zatekli klasni poredak proizaao iz dotadanjeg razvitka rimskoga robovlasnikog drutva. Slobodni Galorimljani dijelili su sc na
plemstvo (nobiles), srednji stale (mediocres) i puanstvo (humiliores ili Viliores). Posjedniku
su zemlju na rezervatima obraivali robovi, a na dodijeljenim esticama koloni i servi casqti.
Preuzimanjem dijelova zemlje koji su dotad pripadali galorimskim zemljoposjednicima
Burgundi su se uklopili u dotadanju posjedovnu strukturu. Oni u tu strukturu ulaze s onim
svojim oblicima drutvene organizacije to su ih dotad postigli u procesu vlastitoga drutvenog
razvitka. Rodovska aristokracija. ve se bila izdvojila kao poseban drutveni sloj okupljen oko
kralja. Istodobno. osnovna veina stanovnitva ivjela je na svojim sortes u porodinim zajednicama. Takav sors (udjel) nije se smio otuivati nego samo predavati u nasljedstvo izravnim
mukim potomcima.
Ali takav porodini kolektivni zemljoposjed nije mogao odrati svoja poetna obiljeja u
neposrednom susjedstvu s izdiferenciranim imovnim i klasnim odnosima kod Galorimljana.
Naroito poslije dolaska u Lyonsku provinciju. nakon preuzimanja 2/3 oranica i 1/3 robova,
Burgundi sve vie preuzimaju gospodarska shvaanja Rimljana. Sortes postupno postaju neogranieni individualni alod kojim svaki poglavar porodice moe slobodno raspolagati po
svojoj volji. Taj je proces u punom zamahu ve za kralja Gundobada. na pr~jelazu V. u VI.
stoljee. Takvo slobodno raspolaganje zemljom uskoro je dovelo do imovinskih razlika. sa
svim neizbjenim posljedicama toga razvitka. U posebno su povoljnom poloaju bili lanovi
rodovske aristokracije, okupljeni oko kralja u razliitim slubama i javnim funkcijama. Oni su
znatne komplekse zemlje dobivali iz goleme kraljevske i dravne domene. Time su svoj
poloaj rodovskih prvaka i najistaknutijih dunosnika u kraljevstvu zdruivali s poloajem
najveih zemljoposjednika uz kralja.
Gundobadov Burgundski zakon (oko 490) jasno je ocrtao drutveno ustrojstvo toga vremena. Slobodne ljude razvrstava u plemstvo, srednji stale i nii stale. Socijalne razlike meu
njima ilustrira uzajamni odnos kazni (odmazde, Wergelda) koje treba platiti za krvne delikte
izvrene nad pripadnicima tih triju kategorija (omjer 300 : 200 : 100 solida).
Radno stanovnitvo zemlje koje se bavilo proizvodnjom obuhvaalo je, s jedne strane,
najniu kategoriju slobodnih ljudi, slobodno seljatvo, te uz njih kolone i okuene robove. Za
trajanja samostalne burgundske drave proces zapadanja slobodnih seljaka u gospodarsku
zavisnost od srednjih i velikih zemljoposjednika jo se nije razmahao. Razlog tome treba
traiti, s jedne strane, u jo snanoj tradiciji slobode kod germanskog stanovnitva i u malom
broju naseljenih Burgunda na tlu njihove drave, tako da je za njih bilo izobilja dovoljno
zemlje, te, najzad. u razmjerno velikom broju robova to su ih osvajai stekli u brojnim ratnim
sukobima. Takve okolnosti retardirale su zapadanje slobodnih Burgunda u zemljinu zavisnost
i relativno udovoljavale potrebama velikih zemljoposjednika za radnom snagom. Pa ipak, u
prvim desetljeima VI. st. i burgundsko seljatvo poinje gubiti dijelove svojih alodij alnih
imanja, pa zakonski tekstovi svjedoe o postojanju slobodnih, ali imovno neopskrbljenih bezemljaa koji se nude bogatim posjednicima kao radna snaga. Brojano poveanje takve kategorije stanovnitva i rezultati njihove pauperizacije nisu jo dospjeli da se nametnu stvarnosti
kao dominantan faktor zbog rane propasti burgundske drave. Ali oni su obiljeja svojega
privrednog i drutvenog razvitka nakon 534. unijeli u opu evoluciju odnosa u cijeloj Galiji
pod dominacijom Franaka i time djelovali kao faktor ubrzanja u novoj politikoj zajednici.
42

6. OSTROGOTI OD PROVALE HUNA DO OSVOJENJA ITALIJE

Nakon sloma pricrnomorske drave Ostrogota njihova je glavnina potpala pod hunsku
vlast, dio njih je izbjegao na Krim, a jedna skupina Gota, pod zasebnim voama, uzmakla jc
na zapad. pridruila se Vizigotima i s njima prela donji Dunav. U borbama koje su slijedile
nakon pogibijc cara Valensa kod Hadrianopola ti su Ostrogoti, zajedno s jednim ulomkom
Alana, morali pristati na nagodbu sa Carstvom. Dobili su pravo da se nasele u Panoniji (moda
srijemskoj) kao federati. Ali ve prije svretka IV. st. Huni su preli Karpate i zauzeli istonu
Panoniju. Godine 433. rimske su vlasti bile primorane da im ustupe i zapadnu Panoniju, a 441.
oni su osvojili i Srijcm.
Pri premjetanju svojega srcdita u Panoniju, Huni su onamo sa sobom iz sjevernoga
Pricrnomorja povukli i glavninu Ostrogota, pa su se oni, pod hunskom vlau, naselili ondje,
u razliitom razmjetaju i susjedstvu s drugim pokorenim narodima. U sastavu Atiline vojske
Ostrogoti su sc borili i na Mauricijakovu polju. u Galiji, s Aecijevom vojskom u kojoj su im
protivnicima bili. uz ostale rimske saveznikc, iVizigoti.
Nakon povlaenja Huna iz Galije, Atila je zamislio novi ratni plan: da napadne Italiju
izravno. Prcavi obronke Julijskih Alpa, upao je 452. u Furlaniju. razorio Akvileju (bjegunci
iz toga grada izbjegli su na lagune sjeverno od ua te rijeke i tu postali utemeljiteljima
Vcnecije), osvojio Paviju i Milano. U daljnjem napredovanju sprijeile su ga zarazne bolesti u
njcgovoj vojsci, a u tim je okolnostima poslanstvo Rimljana na elu s papom Leonom I.
uspjdo privoliti napadae da uz veliku otkupninu napuste Italiju. Ve idue godine Atila je
umro, a njegova se golema drava raspala. U borbama s Atilinim sinovima svi su se hunski
podlonici u Panoniji oslobodili jarma.
Velik dio podruja, od Blatnog jezera prema sjeverozapadu (do Dunava), pripao je Ostrogotima. Isprva su bili u dobrim odnosima s Istonorimskim Carstvom, ali se ono bojalo
njihove premoi. pa je podupiralo pobunu drugih panonskih i norikih plemena protiv Ostrogota. Svladavi svojc protivnike. Ostrogoti su pod vodstvom kralja Teodoriha, koji je mladost
proveo na bizantskom dvoru kao talac. prodrli u Meziju. Tu su se vjeto upleli u prijestolne
borbe i znatno pomogli caru Zcnonu protiv njegovih suparnika. Zauzvrat priznato im je pravo
da se nasele u Donjoj Meziji, uz obvezu da Carstvu pruaju vojnu pomo. Bizantska je politika
ipak nastojala da se Gota oslobodi. Jedna skupina Ostrogota koja je jo sa Vizigotima doprla
prcko Dunava bila je ostala u vojnoj slubi Carstva i imala svoje boravite u Trakiji, sa
zasebnim vladarcm na elu. Te dvije skupine Ostrogota Carstvo je nastojalo zavaditi, da bi ih
obje onemoguilo. To je zaista uzrokovalo sukobe u kojima su traki Ostrogoti poraeni, a
njihovi voe poubijani. Rijeivi se suparnika, Teodorih je sjedinio sve Ostrogote na Balkanu
i zajedniki poeo ugroavati Carigrad.
Vladavina Odoakra u Italiji pruila je meutim Carstvu novu mogunost da rijei ostrogotski problem.
Nakon svrgavanja Romula Augustula, Odoakar se bio proglasio kraljem Germana u Italiji,
a Carigrad mu je to svojstvo priznao i dao mu ak naslov patricija. Zahtjevima njegovih
germanskih vojnika je udovoljeno i oni su, uglavnom u sjevernoj Italiji. dobili zemlju po
naelu tercije. Uskoro zatim Odoakrovi su Germani poeli vriti pritisak na italorimske veleposjednike i oduzimati im vie zemlje nego to je bilo predvieno. Sam Odoakar poeo je
prisvajati i kompetencije politike vlasti nad italskim stanovnitvom, odbacujui svaku podlonost Carigradu.
U takvim okolnostima istonorimska je vlast odluila da nagovori Ostrogote i Teodoriha
da u carevo ime poduzmu kaznenu ekspediciju protiv Odoakra, uklone ga i zavladaju Italijom
po carevu mandatu i u njegovo ime, sa strogo odreenim kompetencijama.
Na toj osnovi Teodorih je s veinom balkanskih Ostrogota, kojima su se pridruili i
fragmenti drugih plemena, potkraj 488. krenuo u Italiju. U svemu ih je bilo oko 100 000, od
43

ega oko 20 000 ratnika. Napredovali su uz Dunav i Savu. U Slavoniji su prema sjeveru
potisnuli Gepide (svoje nekadanje istone susjede u Panoniji), i, vjerojatno, preko Siska,
Ljubljane i Hruiee napali Italiju. Odoakrova je vojska bila nekoliko puta poraena i on se
morao povui u Ravennu, gdje su ga Goti opsjeli.
Borbama u Italiji nastojali su se okoristiti i okolni narodi: Burgundi, Vizigoti, Vandali i
Rugijci, pa su Ostrogoti, suprotstavljajui se njima, morali razmrviti svoje vojne snage, a
opsada Ravenne se odugovlaila. Tako je poetkom 493. dolo do nagodbe meu protivnicima: odsad e Odoakar i Teodorih zajedniki vladati nad cijelom Italijom, a kao jamstvo
uzajamno su razmijenjeni taoci. No samo desetak dana nakon sporazuma Teodorih je iz potaje
ubio Odoakra kad mu je, ne slutei protivnikove namjere, doao u posjet.

7. SEOBA FRANAKA ISTVARANJE KRALJEVSTVA MEROVINGA

VOJNI I POLITIKI SLIJED DOGAAJA
Ime Franci pojavljuje se prvi put tek sredinom III. stoljea. Ta je zapadnogermanska
skupina nastala spajanjem starijih, manjih plemena i plemenskih fragmenata na podruju izmeu Rajne i Wesere. To se stapanje izvrilo oko tri jezgre. U sjevernoj skupini najsnanije je
bilo pleme Batavaca. Ta je skupina poela nositi ime Salij ski Franei (moda po rijeci IsseI ili
po rijei sal = slana, tj. morska voda). Oni su s donje Rajne vrili pritisak prema dananjoj
junoj Nizozemskoj i sjevernoj Belgiji. Druga, junija skupina okupljala se oko Ubijaca, na
podruju oko dananjega Kolna. Po svom boravitu na obalama srednje Rajne nazivali su se
Ripuarskim Francima. Istonije od njih okupljala se trea skupina Franaka oko plemena Hata,
pa su oni postali temeljem istonih Franaka u kasnijoj njemakoj Frankoniji.
Kao glavna osvajaka snaga meu Francima razvili su se Salijci. Oni su ve oko 357. od
Carstva izvojtili pravo da se nasele u pokrajini Toksandriji kao federati. No oni su iskoritavali tekoe s kojima se borilo Carstvo, pa su ve za svojega kralja Klodiona (u prvoj polovici
V. st.) nadirali na jug, prema rijeci Sommi. Za vrijeme namjesnika Aecija, pod vodstvom
kralja Meroveja (448-458) sudjelovali su u bitki protiv Huna na Maurieijakovu polju, ini se
da je rezultat tc pomoi bilo zaposjedanje cijele sjeverne Galije, sve do Somme, pod rimskim
vrhovnitvom, koje traje sve do propasti earske vlasti u Italiji (476).
Posl~je svrgavanja Romula Augustula u junoj se Galiji (Akvitaniji) osamostaljuju Vizigoti, a u srednjoj Galiji, izmeu Somme i Loire, jo se deset godina odrao rimski upravitelj te
provincije, Syagrije. No napadom Franaka pod vodstvom Merovejeva unuka Klodovika (481511) Syagrije je u bitki kod Soissonsa (486) bio poraen i ubijen, a Franci proiruju svoj u vlast
sve do Loire i time postaju sjevernim susjedima Vizigota.
Sve do pobjede nad Syagrijem meu Salijskim je Francima problem dominacije jednoga
kralja bio nerijeen, pa je uz Klodovika bilo jo i kraljia drugih plemenskih elemenata koji su
bili dio etnike skupine Salij skih Franaka. Meutim, Klodovikova je mo pobjedom nad
Rimljanima toliko porasla da je on u razdoblju koje je slijedilo ostvario svoje neprijeporno
prvenstvo. Kako se to konkretno zbivalo, nije poznato.
Klodovikova dalekovidna politika oitovala se veoma jasno u vezi s njegovim brakom s
kerkom burgundskog kralja Hilperika, Klotildom (493), koja je bila katolikinja. Njezinim
posredovanjem Klodovik se povezao s katolikom grupacijom meu Burgundima, a kad je i
sam kasnije prihvatio tu vjeru, postao je nadom katolikih galorimskih veleposjednika u Burgundiji i tamonjega sveenstva protivarijanske vlasti Burgunda.
Osvajakim pothvatima Franaka prema Burgundiji neposredno je prethodio obraun s
44

FRANAKA DRAVA DO 537.

Fr anako kraljevstvo upotetku

Klodovikove vladavine

Klodovikova osvajanja do 507

Klodovikova osvajanja nakon 507 .

Granice Frana kog kraljevstva u
Klodovikove smrl i (511)

~ Osvojenja 534 .

~zastopn e

r<\:-,

as u

Osvo jenja 537.

prijestolnice

Bilke

Melropolij e u VI . sl.

Alamanima. Oni su po e tkom V. st. preli s desne obale Rajne (gdje su od 260. drali Dekumantska polja) na lijevu obalu, osvojili Alzas i doprli na jugu sve do rijeke Doubs. A kad su
se Burgundi u vezi snadiranjem Huna preselili na podruje Savoje, oko eneve, Alamani su
se veoma proirili prema sjeveru, sve do Majne, a i prema jugoistoku, preko gornjeg Dunava,
u Vindeliciju. Sjeverno od Majne Alamani su se sukobili s Ripuarskim Francima, i to ih je
vjerojatno uinilo neprijateljima Salijskih Franaka. To se neprijateljstvo zavrilo porazom
Alamana (496). Kroniari biljee legendu da je Klodovika upravo ta pobjeda navela da prihvati katoli ko kranstvo .
Vanost Klodovikova katolicizma bila je u tome to je on time stekao poloaj istovjernika
i zatitnika vjere galorimskog stanovnitva, za razliku od Vizigota, Burgunda, Ostrogota i
Vandala, koje je, uz ostale initelje, i njihovo arijanstvo dovodilo u sukobe sa starosjedilakim
stanovnitvom i, prije svega, sa zemljoposjedni kom aristokracijom i Crkvom.
Ve etiri godine poslij e pokrtenja Klodoviku se pruila prilika da se okoristi svojom
novom vjerom u svojim planovima prema Burgundiji. Ondje su izbile prijestolne borbe izmeu dvojice brae: Godegisila i Gundobada, pri emu je Godegisil, koji je bio sklon katolicizmu, zatraio pomo od Klodovika. U borbama to su se razvile, Franci su isprva doivjeli
45

neuspjeh i morali se pomiriti s vladavinom Gundobada. Bilo je oito da Burgunde treba

najprijc izolirati od pomoi koju su im pruali Vizigoti.
Stogajc Klodovik 507. iznenada prodro preko Loire. U presudnoj bici kod Vouillea (Vuje.
507), blizu Poiticrsa (Poatje). Alarik II. bio je poraen i ubijen. a cijela jc Akvitanija pripala
franakoj dravi.
Klodovikovu pobjedu Istonorimsko je Carstvo popratilo odobravanjem. jer je nakon
osnutka Ostrogotskog kraljevstva u Italiji i na Balkanu strahovalo pred mogunou povezivanja Ostrogota s Vizigotima, koji su drali Akvitaniju i Hispaniju. U znak svojega pokroviteljstva. Carstvo je Klodoviku podijelilo poasni naslov konzula, to je bilo jednako legalizaciji
njegove vlasti u Galiji u svojstvu opunomoenika istonorimskoga cara.
Uza svu vanost toga priznanja, Franaka nije pod Klodovikovom vlau odavala nikakva
znaka faktinc podlonosti Carigradu niti njcgovu zakonodavstvu. Za svoje podanike Klodovik je odredio da bude popisano njihovo vlastito obiajno pravo (Lex Salica), a za Galorimljane jc vaio iskljuivo Breviarium Alaricianum.
Poslije svojih vojnih uspjeha, Klodovik je svojom prijestolnicom uinio Pariz, premjestivi time sjcdite salijske vlasti iz davno ve zaposjednute Belgije na nedavno osvojeno podruje
rimske (Syagrijeve) Galijc.
Oko 509. Klodovik sc okoristio ubojstvom ripuarijskoga kralja Sigisberta, kojega je ubio
vlastiti sin, pa je, istupivi kao osvetnik poginuloga vladara, postao i kraljem Ripuarijaca.
Pri svojem proirivanju vlasti prema jugu, Franci su mnogo galorimskog stanovnitva
zarobljavali i pretvarali u roblje i od imunijih zatim uzimali znatne otkupnine. Prema crkvenim ustanovama i sveenstvu Klodovik je, naprotiv, nastojao postupati uviavno. Radi stabilizacije crkvenih prilika, odrcdio jc da se sredinom 511. odri biskupski koncil u Orleansu.
Medu najvanijim njegovim odredbama bilo je ojaanje autoritcta biskupa nad svjetovnim i
redovnikim sveenstvom, uvrenje prava crkve na posjede to su ih biskupi dohivali od
vladara i odobrenje arijanskom sveenstvu da nakon obraenja na katoliku vjeru zadri svoja
imanja. Taj je koncil postavio temelje savezu izmedu crkve i drave u Franakoj.
Klodovik je umro u Parizu podjesen 511., a nakon njegove smrti dravno je podruje
podijeljeno, kao da je bilo njegov osobni posjed, meu etvoricom njegovih sinova. Time je
postavljen temelj prakse pri nasljeivanju kraljevske vlasti koja je franakoj ddavi u buduno
sti donijela mnogo tekoa.
PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI KOD FRANAKA U VRIJEME FORMIRANJA
NJIHOVE DRAVE U GALIJI
Od svih germanskih drava to su se oblikovale na podruju Zapadnorimskoga Carstva
je kraljevstvo kodifikacijom Salijskog zakona sauvalo najpotpunije informacije o
privrednim i drutvenim odnosima u veoma ranim fazama nastajanja novih klasnih odnosa na
ruevinama antikc.
Najstariji poznati rukopisi Salijskog zakona nastali su krajem V. ili u poetku VI. stoljea.
Ali njegova je graa slojevita i sadri elemente obiajnog prava kod Franaka u razliitim
cpohama, od poetka njihova naseljavanja u Toksandriji pa do Klodovikova vremena. Zbog
toga Salijski zakon ne prikazuje drutvenu strukturu kod Franaka u onoj godini ili desetljeu
kad je napisan. nego razvitak te strukture u njezinu mijenjanju i nastajanju u dugotrajnom
razdoblju od oko 250 godina.
U svojoj cjelini, razdoblje to ga prikazuje Salijski zakon predouje prijelaz od rodovskog
ureenja k pretfeudalnome i po tome ima egzemplarno znaenje za upoznavanje nastanka
feudalnog poretka u srednjoj i zapadnoj Europi. Na kraju toga razvitka franako je drutvo ve
pretfeudalno drutvo u zametku, s jakim ostacima rodovske organizacije. No sama ta razvojna
faza ostvarila se tek poevi od sredine VI. st. dalje.
Franako

46

V('m.\n ......
11 \)~~ror~, .....

O"
II I'

n,/h,. "".....,'......

O,.furW 0lIl ..." .

O",,u,. nl' . . ~I .... ""
'>r(u,. nr kbt......
Ot'
TIr .\"...,..... .
\lt-fu.. ur "rwm

".r

.... II I
JIl l

0".1,,,,,,",, ........,.,... twill"""'"

cl.w/lar.\ ,nl.ru.!, ..

f, . .

~ll

t>t~"'- .....t ......."e'r","'f...

;;:"fur"'-'~..m ....'" ... rt (nIC:~k(....
e>r ...... ud (0-.1"

nr r.-r..

Oer.,p'" .....~."uu ..........

1111

." ..
'?\,\,

"'

flare" ...........e.r U('t .l"'Cpala.a,

C> .. I...", ...ct..r ...t "''fl"r~''''~'"l

.u.~..., euL.,..
Oc ,na." J"r
Oeuuf _,,,,I.uf'
~ftlm "'''.'Jr ..:< . .'''''

,.."",...,,,.,..

J'o.",,,rtp, .\....~r.. .
O,",",

'I".\'" Hlul., ... t!JI.

~u .. t~\ ...

"",""." ,uu "~,..I..

..... ud ,"',""
.' .,.,.,

TI""""'"'" .f-:.nne('

~t .....', .... ,r
Poe tn a

stra na Sa Jijskog za kona,

pre l1la kopij i il VIII . sl.

U vrijeme kad jc cezar Julij an (kas niji car Julijan Apostata) najprije po bij edio Salij ske
Franke, a o nda im dopustio da ostanu u Toksandriji kao federati. oni su ivjeli u krvno- rodbinskim zaj ednicama ko je su bil e vojni ki udruene u desetine i stotnine. Naselj avali su cj elovite
komple kse ili na dotad neo brae nom tlu ili na zemljoposj edima onih rimskih possessora koji
su napustili svoju zemlju, a ne zemlje dobivene dio bom od o nih Rimlj ana koji s u i dalje ostali
na osvoj enom podru ju. Zbog toga u Salijskom zako nu nem a nikak va traga o kantoniranju ili
zauzimanju udj ela (sortes) na v e lep osj e dnikoj zemlji. Pri naselj avanju Franci su formirali
slobodna sela i u po etku zadrali krvno-rodbinsku organizaciju tih svojih naselja. Takvo se
stanje zadrava sve do njihova prelaska rijeke Somme. V e tada, a n aro ito nako n zau zimanj a
Akvitanij e. fran a k o se rodo vsko drutvo po inj e isprepletati s galo rimskim ro b o vl as ni kim
drutvo m u raspadanju .
Isko nski stupanj razvitka kakav je postoj ao u Toksandriji nij e se vie sa uvao dugo. U
vrij eme kad je sastavljan Salij ski zakon, prvobitni seoski kolektiv , koji je z ajedni ki obraiv ao

47

zemlju, raspao se na manje, samostalne proizvodne jedinice, velike porodice od tri generacije
(gl. 44, 58, 59). Svaka od njih vodi zajedniko gospodarstvo i meu svoje lanove jednako
dijeli plodove rada. Sve velike porodice jednoga franakoga sela ine privredni i drutveni
organizam - seosku zajednicu, i to na onom stadiju njezina razvitka kad su periodike diobe
oranica i livada ve prestale, pa svaka porodica trajno posjeduje svoja polja i nasljedno ih
predaje svojem potomku u direktnoj mukoj silaznoj lozi. Pri tome je svaka porodica imala
neogranicno pravo da se koristi nepodijeljenim opinskim zemljitem (umama, panjacima
itd.) prema svojim potrebama.
U Sal~jskom zakonu jo se nigdje ne govori o neogranienom, individualnom vlasnitvu
nad zemljom. nego samo o pravu domainstava na iskoritavanje zemlje u uvjetima vrhovne
vlasti seoske zajednice nad cijelim zemljinim teritorijem sela. No ni to se pravo nije razvilo
jednako daleko kod svih kategorija tla u okviru seoskog zemljoposjeda.
Stambena kua i gospodarske zgrade oko nje bile su nepovrediv posjed domainstva.
Posjedovanje zemlje na kojoj se ti objekti nalaze i okunice (bae i povrtnjaci) smatralo se
najneospornijim i temeljnim pravom svake porodice. Zbog toga su se krae i provale u tome
krugu po zakonu kanjavale najotrije (gl. ll. 27).
Poslije nepovredivosti tla na kojem stoje kue i gospodarske zgrade s okunicom Salij ski
zakon najstroe zatiuje posjedovanje oranica i vinograda. On kanjava ve i samu povredu
njihovih mea ako je to uinjeno bez gospodareva pristanka. Jo se tee kanjava zaoravanje
tue njive ili etva vc sazrelih usjeva (gl. 9, 27, 34).
U usporedbi s time, posjedovanje livada mnogo je nerazvijenije. Povreda granica neije
livade uope se ne kanjava; a ako netko pokosi travu na tuoj livadi pa je ondje ostavi (tj. ne
otpremi pokoenu travu), takoer jo nije izloen kazni, nego samo gubi rezultat svojega rada.
jer pokoen o sijeno ostaje posjedniku livade. Kanjava se tek onaj tko je travu odvezao svojoj
kui (gl. 27110). Livade su. dakle. ve bile izdvojene iz zajednikog posjeda i predane na
iskoritavanje individualnim domainstvima, ali se pritom posjedovno pravo odnosilo samo na
konno bilje koje na livadi uspijeva. a ne na samo tlo, paje takav oblik posjedovanja bio blii
pravu na iskoritavanje negoli pojmu neogranienog vlasnitva.
Pravo individualnih porodica nad umskim tlom jo je istovjetno s opim pravom na
iskoritavanje, iako to pravo vie nije kolektivno. uma je zajednika. neparcelirana svojina
cijelc zajednice, ali svaka porodica ima pravo da u umi. neogranieno. prema svojim potrebama i kad to njoj zatreba, obiljei stabla koja namjerava posjei; no tu je sjeu i otpremu drva
duna izvriti u roku od godine dana; po isteku toga roka, ista stabla ima pravo uzcti bilo koji
drugi lan seoske zajednice (gL 27/15-18).
Na taj nain, posjedovni odnos neposrednih proizvoaa u franakim selima prema osnovnim sredstvima za proizvodnju ilustrira razvitak posjedovnog prava od kolektivne imovine u
susret privatnom vlasnitvu. U toksandrijsko vrijeme posjedovanje i iskoritavanje tla jo je
kolektivno. Nakon toga razdoblja pa do poetka VI. st. najmanji put razvitka ostvario se u
pogledu uma i panjaka; ondje je posjed ostao kolektivan, ali je iskoritavanje postalo pravom
pojedinih domainstava, po njihovoj inicijativi i u sklopu njihovih potreba. Livade su parcelirane i dodijeljene domainstvima, ali vlasnitvo postoji samo nad biljem koje na livadama
uspijeva. Posjedovanje oranica steklo je ve neka vana obiljeja privatnog vlasnitva, ali se
ono oblikovalo samo kao trajan i nepovrediv posjed tla i usjeva, bez prava na otuivanje
zemlje i uz obvezu njezinog predavanja u nasljedstvo uvijek u istoj seoskoj porodici. Pravo na
posjedovanje zgrada i okunica razvilo se najdalje, ali ni ono jo nije apsolutna individualna
svojina, nego je svako pokoljenje duno tu imovinu sauvati i predati u nasljedstvo svojem
potomstvu. Nad svim tim kategorijama imovine i zemljita vrhovni i naelni vlasnik jo je
uvijek kolektiv seoskoga naselja.
Pa ipak, to razvrstanje na kategorije posjedovnog odnosa svjedoi o raanju pojmova o
vlasnitvu. Pojedine odredbe Salij skog zakona ozakonjuju ve i neke prijelazne odredbe koje
48

obiljeavaju takav razvitak. Tako je zakonom bila predviena mogunost da se svaki slobodni
Franak odreenom procedurom moe odrei svake materijalne zajednice sa svojim roacima i
istupiti iz nje (l. 60). Takvim istupanjem pojedini se lan velike porodice mogao osamostaliti
i formirati svoju vlastitu, malu porodicu koju ini jedan brani par s djecom do njihove odrasle
dobi. Najee takav je pojedinac u istome selu formirao novo, samostalno domainstvo. Taj
je dogaaj nemogue zamisliti bez dodjeljivanja prava novonastaloj porodici na dio zemljoposjeda one velike porodice iz koje pojedinac istupa. A takav postupak bio je najraniji zametak slobodnog raspolaganja nepokretnom imovinom, iako on jo ne znai dokidanje naela o
nasljednosti zemlje u istoj seoskoj porodici. On je bio samo rjeenje posjedovnih problema
koji su se nametali u vezi s raspadanjem velikih porodica od tri pokoljenja na manje obitelji
individualnih branih parova.
Salij ski zakon predvia, meutim (u jednoj od svojih kasnije nastalih odredbi), ak i
krenje toga naela. lanak o tzv. afatomiji (l. 46) opisuje predaju zemlje nekoj drugoj osobi
posebnom simbolikom procedurom, pri emu ta slobodno odabrana linost dobiva ulogu
privremenog upravljaa imovinom sve do smrti njezina posjednika. Najkasnije godinu dana
poslije njegove smrti posrednik je mora predati onome kome ju je po svojoj volji namijenio
umrli posjednik.
Uza sve te znakove o postojanju tenje, a i prakse, da se naruava princip nasljednosti
zemljoposjeda po direktnoj silaznoj lozi unutar velikih porodica, Salij ski zakon jo ne sadri
ni najmanjeg spomena o kupoprodaji ili nekom drukijem otuivanju nekretnina.
Da!jnji razvitak franakih seoskih zajednica vrio se tek tijekom prve polovice VI. stoljea. Postupno, poljoprivredna se proizvodnja intenzivirala. Umjesto dvopoljnog sustava eksploatacije tla, uvodi se tropoljni sustav, u kojem svake godine na ugaru ostaje samo treina
obradive povrine koja pripada nekoj pojedinanoj porodici, u sklopu ustaljenoga, isprepletenog rasporeda polja po "Gewannima" .
CRTE 7.
I. god.

2. god.

~li_oz_""----'_ja_r_.~I
u Gew.
odli.

kval.

Tropoljni sustav. Plodored na

II

3. god.

jar.

Gew.

jedne "velike porodice"

ug

u Gew.
slabije kval.

dobre kval.
esticama

II

4. god.
oz.

I I

oz.

i jar.
li

ug.

Gew.

loe kval.

okviru pojedinih "Gewanna". ShcI11. prikaz.

Tim preinakama veoma je porasla proizvodnost poljoprivrednoga rada, pa je svojim poveanim urodom omoguavala i manjim gospodarskim zajednicama da ive samostalno. im su

se takve proizvodne mogunosti dovoljno afirmirale, velike seoske porodice poele su se

mrviti na teme~ju prirodne tenje manjih cjelina da ive nezavisno. Zbog toga osnovnom
gospodarskom jedinicom u sve veem broju postaju male porodice. S vremenom, svijest o
njihovoj rodbinskoj vezanosti slabi, pa se zajednitvo sela vie ne temelji na rodbinskoj vezi.
ncgo na odnosu suseljana koje vee zajednika svojina nepodijeljenih zemljita i opi seoski
obvezni ritam poljoprivrednih radova.
Potpunu pobjedu takvih susjedskih odnosa u franakome selu donijet e tek druga polovica VI. st., kad se nasljedno pravo priznaje i enskom potomstvu i time otvara put otuivanju
zemlje izvan okvira iste (velike ili male) seoske porodice.
Salijski zakon svjedoi i o raanju velikog zemljinog posjeda, utoliko koliko je to raanje
u toj etapi razvitka izvana zadiralo u ivot seoskih zajednica.
Kraljevska je vlast svojim antrustionima (lanovima kraljevske ratne druine) i drugim
slubenicima davala iz kraljevskoga zemljinog posjeda imanja zajedno sa zavisnom i neslo-

49

Po lj op ri vredni radov i: be rba groua , prikazana kao djelatn os t anue la. Sa rk ofag i/. Y. sl. , j . Fra n~u s k a.

hodnom radnom snagom (kolonima i servima), ali je, o ito v e na prij ela.u V . u VI. s to lj ee.
p o ela kraljevskim poveljama dodj eljivati antrustionima i zemlju unutar teritorij a slobodnih
fr ana kih seoskih o p in a , pri e mu su oni, najvj eroj atnij c, dobivali pravo da posvoje i privedu
obradi dio seoske n eo b ra e n e zemlje (almende). Takvi doselj enici nisu se pri tome uklju ivali
u stare rodbinske odnose nego se u selu pojavljuju kao strano tij elo. pod zatitom posebne
kralj evske mil osti i po kraljev u nalogu. Otpor takvu doselj avanju druinika bi o je nesumnjivo
velik, jer su i kazne Salij skog zakona za pruanj e otpora njihovu doselj avanju bile jednake
kazni ko ja sc plaa l a za ubojstvo slobodnog Franka, tj . 200 solida ( l. 14/4). Zemljoposjedi
kralj evskih antru sti ona na seoskom teritoriju mora da su bili znatni , a njihova je obradba
vrena zavisnom radnom snagom. jer odredbe zakona nabrajaju postojanje d o ma ih slugu
(vassus ad ministerium) k ova a, svinjara, konjuara i vinogradara u okviru takvih imanja ( 1.
35 /6), a takve kategorij e ni su mogle postojati na malim zemlj oposjedima nego u okviru veIeposjeda koji nij e mogao o braiv a ti pojedinac, a napose ne sam antrustion, angairan u kralj evskoj slubi kao lan nove kategorij e odlinika , vezane uz izgradnju kralj evske vlasti dinastij e
Merovinga.
Veliki zemlji ni posjed koji je u fran akoj dravi postojao i kao nasljedstvo kas n oa nti k og
veleposjeda u rukama galorimske zemljopo sj edni k e ari stokracij e i kao novos tvoreni veliki
zemljini posj ed kraljeva i kralj evskih slubenika to su se regrutirali iz redova fran a kih
rodovski h prvaka, razvij ao se isprva na podrujima izvan granica slobodnih frana kih seoskih
o p ina. Ali p oe t ak njihova zadiranja u okvire tih o p ina, o kojem svjed o i SaJijski zakon,
p oe tak je budue dugotrajne evolucije kojom e se nadiranje velikog zemljoposjeda na teritorij seoskih opin a povezati s unutranjom ekonomskom, pa zatim i socijalnom diferencij acijom u franakim selim a, koja je bila posljedicom slobodnog raspolaganj a zemljinim es tic a
ma u posjedu pojedinih seoskih d omainstava .
Sve do prvih d ese tlj e a VI. s toljea ta je budu n os t zamj etna tek u obliku nagovj etaja.
Zasada jo fran a k o selo ne poznaje klasnu podvojenost. Ona postoji samo izvan seoske
zajedni ce, na velikim zemljoposjedima galorim skih i frana kih m o gunika .
Karakte ri s ti n o je da se u Salij skom zakonu nigdje ne spominju pripadnici fran a ke rodovske ari stokracij e. To je zbog toga to se taj drutveni sloj okupio oko kralj a i odvojio od
neposredne veze s rodovima koji ive po selima. Tek naknadno, kraljevskim darivanj em
ze mlj oposjeda. oni e se vratiti svojemu narodu, ali tada vie ne kao prvaci nj egove rodovske
50

organizacije. nego kao pripadnici klase zemljoposjednika koja ivi od eksploatacije tuega
rada i koja u vlastito franako selo unosi tendenciju klasnog podvlaivanja.
Salijski zakon spominjc, najzad, postojanje lita i robova unutar franakih sela. Liti su
najvjerojatnije bili potomci ratnih zarobljenika u nekadanjim sukobima Franaka s drugim
gcrmanskim plemenima. a imali su status poluslobodnih ljudi. Za razliku od njih, robovi
nemaju osobne slobode, a i njihova se krivina odgovornost razlikuje. Liti su vjerojatno
obraivali dio gospodareve zemlje i plaali mu naturalnu dabinu. Naprotiv, robovi nisu
obrac1ivali posebne estice nego su bili neslobodna radna snaga u domainstvu svojega gospodara.
Uza sve postojanje neslobodne i poluslobodne radne snage u gospodarstvima slobodnih
franakih seljaka, njihov rad nije bio temelj proizvodnje. Njihova malobrojnost ograniavala je
njihovo znaenje i svodila ga na ulogu pripomoi u obradi zemlje. Ali ipak posjedovanje takve
radne snage bilo je faktor ubrzavanja i pojaavanja imovinskih razlika meu ravnopravnim
slobodnim suseljanima. naroito poevi od vremena kad je u franakim selima prevladalo
individualno. alodij alno posjedovanje zemlje s pravom raspolaganja i otuivanja estica.
Stanovnitvo merovinke Franake obuhvaalo je. ak kao brojano veoma jako izraenu
veinu. osim Franaka i galorimske starosjedioce. Oni su u cijelosti zapali u poloaj pokorenog
stanovnitva. iako nisu izgubili svoju slobodu. Njihova se manja vrijednost pred poretkom
izraavala kazncnim odredbama, jer se za isti prekraj Salij skog Franka nad Rimljaninom
plaala dvostruko vea kazna nego kad je taj isti prekraj izvrio Rimljanin na tetu slobodnog
Franka.
Klasnu razvrstanost meu Galorimljanima zakonodavstvo je definiralo trima skupinama:
convivac regis (uzvanici kod kraljeva stola), possessores i tributarii. Prva od tih kategorija
predstavljala je najuglednije lanove galorimske aristokracije koje je kraljevska vlast pozvala
u svoju okolinu. radi poasti ili vrenja nekih slubi, ali, kao i drugi Galorimljani, oni nisu
mogli slu.iti u vojsci niti postati lanovima kraljevske druine (antrustiones). Possessores su
bili vlasnici rimskih imanja koja su im ostala (u srednjoj i junoj Galiji) nakon udovoljavanja
eljama i potrebama franakih osvajaa. Tributarii su imali poloaj analogan litima, pa je taj
termin vjerojatno obiljeavao kategoriju kolona, koji su naelno zadrali poloaj slobodnih
ljudi, ali su bili optereeni dabinskim teretima u korist gospodara iju su zemlju obraivali.
Taj njihov gospodar mogao je biti Galorimljanin sa vieg stupnja na ljestvici socijalno-ekonomskog razvrstanja, ili pripadnik franake aristokracije koja je osvojenjem izmijenila svoj
poloaj rodovskih prvaka i postala klasom zemljoposjednika koji ivc od podanikog rada.

51

III.

PREINAKE I NOVA STANJA U EUROPI NAKON

VELIKE SEOBE

1. RAZVITAK ISTONORIMSKOG CARSTVA (BIZANTA)

DO JUSTINA 1. I JUSTINIJANA 1.
Nakon teke krize III. stoljea, rimska se drava spasila reformama koje su proveli Dioklecijan i, nakon novog razdoblja anarhije, Konstantin L Meu njima izvrena je i administrativna
reorganizacija dravnog podruja. Dioklecijanov sustav dvojice augusta, od kojih jedan upravlja Istokom a drugi Zapadom, a zatim i odluka da svaki august ima uza se jo i jednog cezara
koji e biti nadlean za dio jedne od dviju polovica Carstva, navijetao je uvjerenje da su
dravni unutranji, a naroito vanjskopolitiki, obrambeni problemi tako sloeni i mnogostruki
da ih nije mogue svladati iz jednoga sredita.
Iako je Konstantin okonao dvojnost carske funkcije i od 324. ostao jedini august (a tri su
njegova sina bili cezari), on je zadrao podjelu drave na tri velike oblasti (prefekture): Istok,
Italija i Galija, i to se odralo sve do potkraj IV. stoljea, kad je izdvojena jo i etvrta
prefektura, Ilirik, dok su Rim i Carigrad imali svoje zasebne gradske prefekture.
No usporedo s nastajanjem zamisli o potrebi raspodijeljene vrhovne uprave, ope privredne i populacijske prilike u Carstvu mijenjale su i faktini odnos snaga meu razliitim dijelovima Carstva. Velik dio zapadnih provincija pretrpio je strahovita pustoenja u vezi s mnogobrojnim provalama barbara i graanskim ratovima, dok je Istok, poteeniji od invazija, relativno bolje sauvao svoje proizvodne snage i novani karakter privrede. Dravnim se vlastima
stoga inilo da je opravdano i nuno osloniti se na tu gospodarstvenu osnovu. Upravo se tada
toj motivaciji pridruila i dvostruka opasnost koja je poela ugroavati i sam Istok. Bili su to
uestali napadi Gota i Sarmata na dunavske graniee i opasnost od obnovljene i ojaale perzijske drave Sasanida.
U takvim okolnostima car Konstantin je donio odluku da dravno sredite premjesti iz
Italije na Istok. Odabrao je staru grku koloniju Byzantion na Bosporu, strateki i prometno
savreno pogodnu da postane novom prijestolnicom Carstva. Od jeseni 324. do proljea 330.
izvrene su mnogobrojne graevinske pripreme za to preselenje, a ll. V. te godine novi je
glavni grad postao slubenim sreditem Carstva pod nazivom Konstantinopol.
Od toga su se vremena razlike izmeu Istoka i Zapada neprekidno poveavale. Istok se sve
vie udaljavao od utjecaja latinskog jezika i helenizirao. Odrava se i jo potpunije afirmira
antika tradicija o jakoj carskoj vlasti. Uzastopno stvaranje niza barbarskih drava na tlu
Zapadnoga Carstva tijekom V. st. zadugo je ondje liilo Crkvu oslonca najedinstvenu i snanu
dravnu vlast. Crkva je na Zapadu ostala preputena sama sebi. i u njoj se veoma brzo
izgrauje zamisao o njezinoj nadreenosti novim, "barbarskim" dravama. Naprotiv, na Istoku
se ouvana i autoritativna carska vlast sakralizirala. Njezine se apsolutne pretenzije dokazuju
njezinim boanskim podrijetlom. Kao Boji izabranik, ear postaje najvii zatitnik Crkve i
njezin faktini poglavar. Tako se interesi Crkve i drave isprepleu i tijesno povezuju. Kran
stvo postaje instrumentom vladanja i stoga ideoloki presudno vano u javnome ivotu i
dravnom politikom poretku. Ono se veoma rano izrazito institucionalizira i svojom idejnom
sadrinom produbljuje apsorbiravi za svoje svrhe upotrebljiva dostignua helenistike kulture. Tim sveukupnim zbivanjem na Istoku se zdruuju etiri bitna elementa daljnjega razvitka.
To su: vee ouvanje proizvodnih snaga na preteno robno-novanoj osnovi, tradicija rimskog

52

monarhijskog ureenja i pravnog poretka, snana batina helenistike kulture i kranska

crkva srasla s carskom vlau. Njihovo je jedinstvo u okvirima specifine vanjskopolitike
konstelacije predodredilo osebujnost i posebnost razvitka Istonorimskoga Carstva i pretvorilo
ga u Bizantsko Carstvo, zasebnu socijalno-ekonomsku i kulturoloku povijesnu pojavu, u
mnogom pogledu presudno vanu za cijeli perimeditcranski Istok, a i za gotovo sve slavenske
zemlje.
Osebujnost prilika u istonoj polovici Carstva oitovala se prije svega u agrarnim odnosima. Budui da nije dolo do sloma drave, nije propao ni poredak kojem je ona bila uvarem.
Robovlasniko se drutvo sauvalo iako ono time ipak nije ostalo istovjetno sa stanjem klasi
ne latifundijske eksploatacije robova. Vlasnici zemlje i gospodari robovske radne snage veoma
su intenzivno smjetali svoje robove na zemljine parcele, preputajui im da samostalno
obrauju zemlju uz uvjet da vlasniku daju dabinu u obrocima ili novcu. Zemljoposjednike
rezervatske zemlje bile su razmjerno malene, pa se posjedniko imanje oblikuje drukije nego
na ZapadU. Ono je gospodarevo ladanjsko prebivalite i sabiralite obroka, koji se u pretiku
nad potronim potrebama izvoze na trite. U takvom ladanjskom prebivalitu nema mnogo
uposlenih robova; oni su preteno pastiri, konjuari, obrtnici, kuni sluge, mlinari, lugari,
vinciliri. Sam vlasnik zemljoposjeda irna svoju glavnu rezidenciju u velikome gradu, gdje ivi
od prihoda to mu ih donose njegovi posjedi. U njegovoj gradskoj palai uposleno je takoer
mnogo posluge, koja je ropskoga statusa. I njegovi mlinovi, tijesci ulja i groa takoer
upoljavaju robovsku radnu snagu. Ali glavnina robova su servi casati. Ti robovi bili su vezani
uz zemlju, pa je ve 366. bio donesen zakon po kojem je bilo zabranjeno prodavanje agrarnih
robova bez zemlje.
Osim agrarnih robova (servi casati), veoma je bio rasprostranjen kolonatski odnos. U nj se
prvobitno stupalo na temelju ugovora izmeu slobodna ovjeka i posjednika zemlje na odree
no vrijeme i uz dogovorne dabine u naravi i novcu. Ali najee su koloni zbog zaduenosti
i neizvravanja obveza ostajali na zemlji trajno, pa i nasljedno. Tijekom IV. stoljea broj
kolona se znatno poveavao jer su osloboenici pretvarani u kolone a takoer je i ratnim
zarobljenicima i doseljenim barbarima veinom davan status kolona. Jednako su se i ckonomski propali mali zemljoposjednici i bezemljai pretvarali u kolone. Zakoni IV. i V. st. razlikuju
dvije kategorije kolona: slobodne kolone (eleuteri) i uza zemlju vezane (enapografi, adscriptitii). Ali opa tendencija razvitka uveavala je brojnost privezanih kolona i vodila njihovoj
generalizaciji. Pa ipak ni takva vezanost kolona uza zemlju nije ukidala njegovu naelnu
osobnu slobodu; on je uvijek mogao sa zemlje otii, uz uvjet da namiri gospodareva potraivanja i vrati sav inventar, nastambe, stoku, sjeme i drugo to je pri stupanju u ugovorni odnos
ili naknadno od gospodara dobio. U praksi, meutim, ti su se uvjeti malo kada mogli ostvariti.
Tijekom V. st. afirmirao se pravni propis po kojem svaki slobodni kolon postaje za zemlju
vezanim, ako je istu esticu drao u svojem posjedu najmanje 30 godina. S druge strane, realni
poloaj enapografa u tom se stoljeu veoma popravio, pa ih vlasnik zemlje ne smije odagnati
sa zemlje, ak ako su oni bili i bivi robovi (osloboenici). Tako se u V. st. poloaj svih
kategorija kolona izjednaavao na vioj razini njihovih prava, ali uz generalizaciju njihove
faktine neodvojivosti od zemlje.
Osim kolona i robova koji dre gospodarevu zemlju, u Bizantu se u IV. i V. st. u znatnoj
mjeri ouvao i slobodni seljaki zemljoposjed. U zabaenim i brdskim krajevima ili u onim
predjelima kamo su se tek nedavno, u kompaktnim cjelinama doselila barbarska plemena ili
njihovi vei fragmenti, odrale su se jo i arhaike seoske opine, vezane krvnorodbinskim
odnosima. No u cjelini dravnog teritorija prevladavao je osebujan tip bizantske seljake
opine, tzv. mitrokomije, u kojima je postojala periodika preraspodjela zemlje, s pravom
seoskih porodica kojima se ta zemlja dodjeljuje da se njome koriste obraujui je u vlastitoj
reiji; pri tome se takva estica n~je smjela otuivati ni u cjelini ni u ulomcima, a i suseljanima
je bilo doputeno da s nje k sebi dovode vodu ako je na njoj postojao bunar ili voda tekuica.

53

U odreenim oblastima, poglavito ondje gdje je drava naseljavala veterane ili pogranine
vojnike - seljake (limitanei, koji su najee bili germanskog podrijetla), slobodna sela sastojala su se od meu sobom ravnopravnih i nezavisnih malih vlasnika koji su slobodno mogli
raspolagati svojom zemljom, ali su ih vezali zajedniki ekonomski, samoupravni i obrambeni
interesi.
Sva su slobodna sela imala odreene kompetencije samoupravljanja koje su se razlikovale,
prema tipovima slobodnih seoskih opina. Samoupravnost je bila najmanja u onim opinama
koje su nastale na zemljitu pripisanu gradskom teritoriju, pa je ondje gradska municipalna
organizacija prisvajala prava da te kompetencije zadri za sebe.
Seoske su opine bile ujedno i najnie porezne jedinice, a njihovi su poglavari bili jamci i
prikupljai dravnih poreza.
Poorezni pritisak dravne vlasti bivao je neprekidno sve tei. U tim okolnostima ekonomski su propadali ne samo mali, nego i srednji zemljoposjednici, pa taj pritisak navodi sve te
kategorije, a takoer i kolone slobodnoga drutvenog statusa, da se podvrgavaju u titnitvo
(patrocinij) velikaa iz redova visokih dravnih slubenika, koji su izuzeti od raznih poreznih
optereenja, osobito radnih. Za volju olakanja od takvih tereta ugroeni zemljoposjednici
predaju velikau svoje imanje, postaju njegovima uza zemlju vezanim kolonima, a svoj dotadanji posjed ne dre vie kao svoje vlasnitvo, nego kao velikaki prekarij.
Takve su okolnosti vodile k neprestanom jaanju velikog zemljoposjeda. Ali to je sada bio
parcelirani zemljoposjed u rukama malih zavisnih obraivaa. Tako nastaju odnosi koji su
karakteristini za ranobizantsko doba: veliki zemljoposjed je veoma rasprostranjen, ali je
sustav obrade drukiji od klasinih kasnoantikih oblika. Umjesto prisvajanja sveukupnoga
uroda sa zemlje, vlasnici su se odrekli znatnoga dijela dobiti, ali su time sebi osigurali trajan
prihod u obliku utvrene zemljine rente.
S tim u vezi neprekidno raste pritisak velikih zemljoposjednika prema slobodnom seljatvu. No ono je jo dovoljno snano da se u mnogim sluajevima uspjeno brani. Ono u tome
uspijeva jer i snana dravna vlast vodi upornu borbu protiv pretjeranog utjecaja veleposjednika u ekonomskom ivotu zemlje. Carska vlast i sama daje svoju zemlju u zakup, a obrauju je
preteno koloni. Kako je carstvo bilo najvei zemljoposjednik u dravi, nuno je sveukupna
zavisna radna snaga, nepodlona privatnom veleposjedu, bila mnogobrojna. Taj faktor kolonske, a jo vie slobodne seoske radne snage, udruene u samoupravne opine, veoma e ojaati
u iduem stoljeu, upravo pod pokroviteljstvom sredinje dravne vlasti, kad je masovno
naseljavanje slavenskog seljatva na Balkanu i u Maloj Aziji, kao i stvaranje nove kategorije
seljaka-vojnika (stratiota) uvelike usporilo i odgodilo proces feudalizacije u Bizantu sve do
epohe X. i XI. st.
Sporom napredovanju i odgodi feudalizacije u Bizantu veoma je pridonijela i jakost robno-novanih odnosa i gradskih tipova privrede.
Doba krize III. st., kao i Velika seoba naroda, nesumnjivo su nanijeli znatne tete materijalnom ivotu takoer i Istonorimskoga Carstva. No dok su invazije i pustoenja pogodila cio
teritorij Zapadnoga Carstva, sve njezine pokrajine, pa i njegovo politiko sredite, Italiju, na
Istoku je velikih razaranja bilo samo u europskim provincijama i u nekim rubnim oblastima
Male Azije. Glavnina dravnog podruja ostala je poteena. Velike i privredno veoma plodnc
provincije Egipat, Sirija, a i niz drugih, ostale su nedirnute, sa svim svojim proizvodnim
potencijalom. Osim Soluna, koji je vie puta bio ugroavan, svi su se veliki gradovi: Konstantinopoi, Nikeja, Efez, Antiohija, Edesa, Bejrut, Damask, Aleksandrija i mnogi drugi, odrali i
dalje funkcionirali kao sredita proizvodnje, trgovine, a i kao snani potroaki centri. Velike
dravne, a i brojne manje privatne obrtnike radionice proizvodile su za namirenje potreba u
istome gradu, a i za ire trite. Postojao je brojan i snaan sloj trgovaca, koji su se bavili i
manjim i veim poslovnim pothvatima. Proizvodi su se razmjenjivali kopnom i morem, svladavajui ak i velike udaljenosti. Gotovo sve kategorije proizvoaa sudjelovale su u odravanju vitalnosti robno-novanog privreivanja. Drava je prikupljanjem znatnih poreznih prinosa

54

od stanovnitva, kolonskih dabina sa svojih zemljoposjeda i taksa od trgovinskog prometa

sabirala bogate prihode koje je tezaurirala u svoje riznice ili ih je ulagala u proizvodnju kao
naruitelj i kupac mnogih proizvoda za potrebe dvora, vojske i upravnog aparata. Postojanje
trita poticalo je velike zemljoposjednike da nastoje uveati urod i svoje prinose s imanja da
bi vikove nad svojim potroakim potrebama mogli plasirati u prodaju na tritu. U lokalna
gradska sredita donosili su svoje plodine i slobodni seljaci i koloni. SveUkupnom takvom
djelatnou Istonorimsko se Carstvo ve u IV., a jo izrazitije u V. st. ekonomski vidljivo
oporavlja. No taj oporavak nije bio vraanje na preanje oblike privrednoga i drutvenog
ivota. Veliki zcmljini posjed je sada pripadao dravi, caru i bogatim vlasnicima zemlje, ali
se proizvodnja ostvarivala preteno kolonskom ili ekonomski samostalnom seljakom radnom
snagom. Gradovi su i dalje izgraivali obrtnike proizvode u radionicama i trgovali, ali to vie
nisu bili antiki polisi. Izgubivi najvei dio svojih prigradskih zemljoposjeda u korist carskc
vlasti ili veleposjednika, kurijaina organizacija municipija je iezavala. Svemona carska
vlast ih u upravnom pogledu sve vie podvrgava svojemu slubenikom aparatu, ostavljajui
privide i neke vanjske oblike gradske samoupravnosti, ali mijenjajui im realnu funkciju. Na
taj nain u IV. i V. st. antiki polis na tlu Bizanta nestaje, iako se gradska privreda odrava.
Ona sc razvija i u mnogim novim sreditima koja su stekla znaenje grada ili rastom svojega
privrednog potencijala ili kao sredita upravne vlasti, a ne kao preinaeni anliki polisi.
U cjelini, Istonorimsko Carstvo ivjelo je kao nastavak privrednih, drutvenih i kulturnih
obiljeja antike, ali se za svoj daljnji opstanak borilo mijenjajui se. Sauvalo je svoju dravnost, ali je carsku vlast izdiglo do Bogom posveenog poslanja. Zadralo je tradicije helenizma, ali' ih je stopilo s kranstvom, pretvorivi ga u ideologiju dravnog poretka. Jo je vie
razvilo veliki zemljoposjed, ali ga je predalo na obradbu seljatvu u obliku zavisnih estica.
Zadralo je ropstvo, ali je pretenom dijelu robova prepustilo samostalne parcele, zadovoljavajui se obronim i novanim dabinama. Ojaalo je udjel maloga slobodnog i kolonatskog
zemljoposjeda u cjelini svoje agrarne strukture, mirei se tako s faktorom o kojem e ovisiti
njegov budui socijalni poredak. Iako preinaenu, prenijelo je u epohu ranoga srednjeg vijeka
robno-novanu privredu, spasivi ekonomski potencijal veine svojih gradova.
Svim tim svojim razvitkom, Istonorimsko ili Bizantsko Carstvo pripremalo je svoj osebujni put u feudalizam. Za razliku od zapadnoeuropskih pokrajina nekadanjega carslva, ono
sve do kraja VI. st. ne sintetizira ravnomjerno dva razliita razvojna procesa: proces postupnog
napulanja antikoga robovlasnikog poretka s procesom naputanja ustanova rodovskog
drutva. Ono u epohu srednjega vijeka ulazi zadravi bitno vane faktore robovlasnikog
drutva, eksploataciju robova, naelo privatnog vlasnitva i temelje robno-novanih odnosa s
trgovinsko-obrlnom privredom gradova, zajedno s kulturnim tradicijama antike preoblikovanim u kranstvu. Ali ono ta svojstva odrava mijenjajui ih i kreui se usporeno prema
drugom jednom poretku. Budui da su ga povijesne okolnosti potedjele naprasnog sloma
politikoga i drutvenog ureenja, Istonorimsko Carstvo se strukturalno preinaavalo sporije
od europskog Zapada. Tek od kraja VI. i tijekom VII. st. u taj se samostalni i svojevrsni proces
naputanja kasnoantikih odnosa ukljuio nov snaan gospodarsko-drutveni initelj: masovno
doseljavanje uglavnom slavenskog stanovnitva u njegovim rodovskim organizacijama. Time
(cl takoer i formiranjem stalea seljaka-vojnika, stratiota) veoma je ojaao udjel slobodnoga
rodovskoga sela u strukturi bizantskoga drutva. Vitalnou svoje rodovske organizacije ta je
elnika i socijalno-ekonomska prinova odgodila zakmeivanje seljatva sve do X. ili ak XI.
st., kad i tu seljatvo dekompozicijom svoje ekonomske samostalnosti i slobode najzad u sve
veoj mjeri postaje rtvom velikoga, feudaliziranoga zemljoposjeda.
Razvijaju~i se na taj nain, Istonorimsko ili Bizantsko Carstvo je u svojem politikom
razvitku, ostavi donekle uvarem antikih tradicija i zamisli o obnovi jedinstvene vlasti na
svim obalama Sredozemlja, "ekalo" trenutak iscrpljenosti germanske osvajake sile na Zapadu, da bi samostalnost barbarskih drava na "svojem" tlu najzad okonalo. Takva se mogu
nost Bizantu prvi put pojavila tek u prvoj polovici VI. st.

55

Carigradske zidine. Rekonstrukcija.

Ali do tada je on u svojem

unutranjopolitikom

ivotu morao prebroditi mnoge peripeti-

je.
U kronolokom pogledu, zasebni politiki opstanak Istonorimskoga Carstva zapoinje
395., kad su cara Teodozija, po njegovoj odluci, naslijedila njegova dva sina. Stariji, Arkadije,
postao je carem istone polovice, a mlai, Honorije, carem zapadne polovice.
Oba prva cara na Istoku: Arkadije (395-408) i Teodozije II. (408-450) doputali su da
budu igrake u rukama svojih dvorjana, eunuha u visokoj slubi i ena iz svoje neposredne
okoline. Meu tim linostima posebice su zanimljivi pretorijanski prefekt Rufin i, kasnije,
carica Eudoksija (u doba Arkadijevo), pa zatim careva sestra Pulherija i careva ena Atenaida
(u doba Teodozija II). No, svi su oni zajedno, unato unutranjim spletkama i trzavicama,
formirali neosporno snanu sredinju vlast.
Za Teodozijeve vladavine mnogobrojne su dotadanje provale Germana, Vizigota, Ostrogota, razliitih sarmatskih plemena i Huna iz prekodunavskih ravnica navele Carstvo da snano zatiti sigurnost prijestolnice. Na cijelom kopnenom rasponu od Zlatnoga roga do Mramornoga mora bio je podignut trostruk zid, koji se dizao stepeniasto (vanjski visok 5 m, srednji
10, unutranji 12 m), pri emu su sva tri lanca bila opremljena brojnim visokim kulama.
Graen je vie od 25 godina (do 439), pa je Carigrad uinio najbolje utvrenim gradom u
cijelom srednjem vijeku.
Karakteristino je da je uz taj golemi fortifikacijski pothvat Teodozijeva doba ostvarilo jo
dvije vane akcije koje bi takoer, na neki nain , bilo mogue nazvati uvrivanjem . Ta dva
pothvata odnosila su se jedan na ouvanje antike kulturne batine, a drugi na ouvanje
a ntikoga pravnog poretka. Godine 425. osnovano je u Carigradu Sveuilite na kojem se
nauavala filozofija, pravo, govornitva te latinska i grka gramatika. Pri tome je veina
nastav nika bila grke narodnosti i jezika. Svega etiri godine nakon toga (429) zapoelo je
sastav ljanj e zbirke zakona, poevi od Konstantinova vremena do vladavine Teodozija II.
(Codex Theodosianus, zavren 438). Kao svjedoanstvo zamisli o jedinstvu Carstva, Kodeks
je proglaen i u ime tadanjega zapadnorimskoga cara (Valentinijana III).

56

To isticanje pravne i kulturne zasnovanosti na rimskim i grkim tradicijama odudaralo je

od odnosa u vojnim snagama Istonoga Carstva. Po europskim provincijama haraili su valovi
barbara, a rimska vojska i njezini zapovjednici bili su preteito barbarskog podrijetla. Za
Arkadijeve vladavine vrhovni vojni zapovjednik bio je Got Gainas. Njegova mo i prevlast
Germana u vojsci stvorili su pokret protivljcnja koji je traio da se vojska reorganizira i da u
njoj slue samo Bizantinci. To je zaista bilo i ostvareno 400. ustankom stanovnitva u Carigradu, ali samo za podruje prijestolnice.
Taj dogaaj okonao je, u biti, pretenzije gotskih vojnika da faktino srue legalnu vlast i
da u Carigradu ostvare isto ono to je trietvrt stoljea kasnije izvrio Odoakar u Italiji.
No dotle su barbarske ete jo i dalje haraile po Balkanu, a svaka njihova vojna akcija
protiv vlasti uvelike je privlaila odbjegle robove i druge slojeve potlaenog stanovnitva.
Uskoro nakon carigradskog ustanka, carska je politika uspjela Vizigote i nekoliko drugih
barbarskih skupina otputiti na teritorij zapadnoga Balkana, odakle je u prvom desetljeu V. st.
uslijedila vizigotska invazija u Italiju. Otada su strani vojnici dodue i dalje uzimani u vojsku,
ali vie ne kao cijele etnike zajednice, nego novaenjem, kao pojedinci. Osim stranih najamnika, u vojsku su usto obilno uzimani i domai stanovnici, naroito Trakijci i Isaurijci (maloazijski brani).
U prvoj polovici V. st. europske provincije Istonoga Carstva veoma su mnogo trpjele od
brojnih hunskih provala. koje nije moglo obustaviti ni plaanje visokoga godinjeg danka ni
slanje bogatih darova na dvor hunskoga kralja u Panoniji. Tek zamana ofenziva Huna pod
Atilom, najprije u Galiju, a zatim u Italiju tc najzad Atilina smrt i raspad hunske drave,
oslobodili su Carstvo hunskih provala. Ali, na ruevinama hunske drave izdigle su se nove
sile. nasljednice Atilinih pretenzija. Za Istono Carstvo posebice su opasni postali Gepidi,
nastanjeni u istonom dijelu Panonije, i Ostrogoti kojima je polazitem bila zapadna Panonija.
Vjerska i crkveno-politika pitanja ispunjala su IV. i V. st. mnogim burnim dogaajima.
Nakon osude arij anstva na Nikejskom koncilu 325. ono se ipak obnovilo, paje car Konstancije
359. arijanstvo proglasio i dravnom vjerom; a za kratkotrajna carevanja Julijana Apostate
kranstvo je u cijelosti ak zabranjeno i obnovljeno je poganstvo u obliku vjersko-filozofske
koncepcije zasnovane na neoplatonizmu. Ali 378. je pogibija cara Valensa, koji je bio arijanac,
znaila i konani slom arijanstva u Carstvu. Godine 381. ono je ponovno osueno na II.
sveopem crkvenom saboru u Carigradu, a nikejska je formula jedino priznate prave vjere
nadopunjena i usavrena.
Pa ipak, problemi vezani uz deifikaeiju Isusove povijesne linosti pojavili su se novim
nerijeenostima. Postavljalo se pitanje kakav je odnos izmeu boanske i ljudske naravi u
Isusu. Teolozi antiohijske kole smatrali su da je Isus bio samo ovjek u kojem je Sin Boji
privremeno boravio. Muku i smrt na kriu nije mogao trpjeti Bog, nego samo ljudsko bie.
Suprotno tome, teolozi aleksandrijske kole tvrdili su da u Isusu nakon utjelovljenja ostaje
samo boanska narav, a ljudska narav od toga asa naprosto nestaje.
Te su suprotne teze imale dalekosene implikacije za shvaanje tadanjih ljudi. Ako se
prihvati teza da je na kriu trpio samo ovjek, onda njegova smrt nije mogla biti spasiteljska.
Protivno objanjenje, meutim, da je trpio i na kriu umro Bog, inilo se takoer mnogima
neprihvatljivo zbog zamisli o Bojoj besmrtnosti.
Teoloka, spekulativna sadrina tih suprotstavljanja pretvorila se u povod tekih sukoba i
dugotrajnih borbi tek kad su se uz njih povezali razliiti politiki interesi.
U borbi protivarijanstva najvee su zasluge imali aleksandrijski teolozi. A ipak je ekumenski koncil u Carigradu (381) priznao carigradskom patrijarhu najvii sveeniki rang na
Istoku. U Aleksandriji to nije bilo prihvaeno s odobravanjem jer su smatrali da i hijerarhijsko
prvenstvo pripada njima.
Tc suprotnosti Aleksandrije s prijestolnicom osobito su se zaotrile kad je na patrijarku
stolicu u Carigradu zasjeo estoki pobornik antiohijskih teolokih shvaanja Nestorije. Njemu

57

i supremaciji Carigrada suprotstavio se aleksandrijski patrijarh Kiril (412--444), a snanu su

mu pomo pruili fanatini i mnogobrojni egipatski redovnici-pustinjaci. Nestorija je osudio i
tadanji papa Celestin. Premda je na Nestorijevoj strani bio i car, na crkvenom koncilu u Efezu
(431) Nestorije je osuen kao heretik i zbaen s patrijarke stolice.
Poslije Kirilove smrti njegovi su uenici i nastavljai jo vie radikalizirali njegova kristoloka shvaanja. Poricali su istovjetnost Isusove ljudske naravi s obinom ljudskom naravi.
Takvo se suprotstavljanje nestorijanstvu (duofizitizmu) pretvorilo u novu herezu, monofizitizam. Protiv nje su se udruili i Rim i Carigrad, pa je papa Leon I. formulirao katoliko
shvaanje kristolokog problema: Krist je jedna jedinstvena linost u kojoj su sjedinjene dvijc
savreno razvijene naravi: i boanska i ljudska. One djeluju svaka svojim specifinim svojstvima, ali u potpunom skladu i meusobnoj suradnji.
Ali na novom koncilu u Efezu (449), pod strahovitim pritiskom dravne vlasti, nezadovoljne papinskim diktatom, pobijedili su monofiziti, pa je s patrijarke stolice u Carigradu
zbaen pristaa papinskog uenja, a postavljen monofizitski predstavnik. inilo se da je sada
najmonijom snagom u cijelome kranstvu postala aleksandrijska teoloka kola.
U suparnikom trokutu Carigrad-Rim-Aleksandrija nitko nije bio dovoljno snaan da
konanu pobjedu postigne sam. Stoga su se protiv prevlasti Aleksandrije ponovno udruili
Rim i Carigrad. Poslije Teodozija II. novim carem postao je oficir Marcijan, koji se oenio
carevom sestrom Pulherijom. Oni su smjesta s dvora uklonili glavnoga Teodozijeva savjetnika, eunuha Hrisafiosa, koji je bio zatitnik monofizitizma. Nakon toga odran je novi ekumenski koncil uHalkedonu (451) na kojem je monofizitizam osuen, a proglaena tzv. halkedonska dogma na tcmelju Leonove kristoloke formulacije. U teolokom i dogmatskom poglcdu to je znailo punu pobjedu papinstva. No ona je bila mogua samo pomou angairanja
dravnog autoriteta. Zbog toga je ipak pravi pobjednik bila carska vlast. Pokazalo se da i u
teolokim dilemama pobjeuju ona shvaanja koja su u skladu s interesima drave. A ona je
ostvarivala centralizirani reim protivei se prevazi perifernih sredita. Pobjedom nad aleksandrijskim teolozima izvojteno je nedvojbeno prvenstvo Carigrada na kranskom istoku, a
presudnom snagom u vjerskoj problematici pokazao se car. Otada je suprcmacija dravne
vlasti nad Crkvom na Istoku postala trajnim obiljejem odnosa. Ali uza sve to, uspjeh carske
politike imao jc veoma negativne posljedice. Monofizitska opozicija povukla se iz dravnog
sredita u istone provincije i veoma jaala politiki separatizam Egipta i Sirije.
Ostvarivi svoju prevlast nad crkvom (za koju e se svjetovna vlast na Zapadu uzalud
boriti sve do kraja srednjega vijeka), carstvo je pokualo ukloniti posljedice premoi barbarskih elemenata u vojsci. Sredinom V. st. presudan utjecaj u vojsci i na dvoru imao je general
Aspar, podrijetlom Alan. On je 451., poslije Marcijanove smrti, na prijestolje doveo novoga
cara, Leona I (451--474). Odmah nakon toga Lcon se priklonio opem negodovanju protiv
svemoi barbara. Da bi nadomjestio brojne barbarske odrede, uvelike je novaio ete iz redova
maloazijskog ratnikog plemena Isaurijaca, a na elo tih odreda postavio je njihova poglavicu,
koji je u Carigradu uzeo grko ime Zeno n i oenio se najstarijom carevom kerkom. Utjecaj
Aspara i njegovih Germana sada je veoma opao, a kad je on pokuao pobunom izmijeniti svoj
nepovoljni poloaj, organizirana je 471. kaznena akcija u kojoj je Aspar ub~jen, a ivot su
izgubili i mnogi germanski vojnici. A kad je 474. Leon I. umro, carem je postao Zeno nov
malodobni sin (i carev unuk) Leon II. No jo iste godine Leon II. je umro pa je carem
proglacn sam Zenon (474--491).
Ojaavi svoj poloaj prema Crkvi i zadav i odluan udarac germanskom utjecaju, Carigrad je pokuao intervenirati i u zbivanja na Zapadu. Budui da je vrhovni vojni zapovjednik
u Zapadnorimskom Carstvu, Svev Ricimer, traio protiv Alanovandala u Africi pomo Istoka,
Zenon je postigao da Ricimer kao zapadnoga cara primi Antemija, rodaka istono-rimske
carske kue. U vezi s time Istono je Carstvo pomorskom ekspedicijom pokualo likvidirati
Alanovandalsku dravu, ali bcz uspjeha.

58

Istodobno se pripremala nova etapa teke germanske opasnosti za Istono Carstvo. S

jedne strane, Germani koji su preivjeli Asparovu pogibiju okupili su se oko oficira gotske
narodnosti, Teodoriha Strabona. Drugu skupinu Germana doveo je iz Panonije na tlo Carstva
ostrogotski kralj Teodorih I. Amal. Borei se meu sobom, a i protiv carske vlasti, obje su te
skupine gotskih ratnika izvrile mnoga teka razaranja u balkanskim provincijama. Ta etapa
zavrila se tek odlaskom Ostrogota u Italiju (489).
Time je Istono Carstvo jo jedanput uklonilo invaziju Germana sa svojega podruja
uputivi je na zapad. Ali unutranje prilike nisu se jo uvijek mogle srediti zbog novog
zaotravanja opreka slubene crkve s monofitizrnom i zbog pretjerano velikog utjecaja Isaurijaca na dravnu politiku.
U poetku Zenonove vladavinc bilo je, naime, dolo do kratkotrajne uzurpacije koja je
dobivala pomo od monofizita. Uvidjevi da je nuno oslabiti razloge za vjerske nesuglasicc,
Zenon je poslije likvidacije pua odluio izmiriti suprotstavljene vjerske koncepcije, pa je u tu
svrhu 482. objavio edikt (Henotik6n) kojim nije osuen ni monofizitizam ni duofizitizam.
Time je zapravo bila odbaena halkedonska doktrina. To je estoko povrijedilo papinske
interese, pa je Feliks III. 484. bacio crkveno prokletstvo na carigradskog patrijarha, a on je
izbrisao papino ime iz crkvenog diptiha. Tako je dolo do prvoga formalnog raskola izmeu
Istone i Zapadne crkve, upravo u vrijeme koje je slijedilo neposredno nakon iezavanja
carske vlasti na Zapadu. Odvrgavi autoritet istonorimskoga cara i pravomonost njegovih
odluka u vjerskim pitanjima, Zapadna je crkva definitivno obiljeila svoj put samostalnog
razvitk.a u uvjetima nepostojanja jedinstvenc politike vlasti u zapadnoj polovici kranskoga
svijeta.
Potkraj V. i na poetku VI. st., za vrijeme cara Anastazija (491-518). podunavske granice
Carstva poinju uznemiravati prvi valovi slavenske i protobugarske invazije, a istodobno su
bila obnovljena i neprijatcljstva na granicama sa sasanidskom Perzijom. Anastazijeva vladavina donijela je dravi vie vanih usavrenja u upravi i voenju financijskih poslova. Osnovni
cilj bio je ukloniti zlouporabe, ojaati privredni ivot i osigurati obilne prihode dravne riznice. U tu svrhu preinaeno je porezno optereenje. Umjesto zemljinog poreza u naravi (annona), uvedcna je novana dabina, a propisan je i obvezni otkup uroda na zemljoposjedima po
niskim cijenama koje je odreivala drava (coemptio); smanjene su porezne takse na trgova
ku i obrtniku djelatnost i ukinuto jamstvo kurijala za namirenje poreznih dunosti. Umjesto
toga, formiran je porezniki ubiraki aparat same sredinje dravne vlasti i ostvarena je stroga
kontrola sveukupne djelatnosti inovnitva.
Oslobodivi se ostrogotske, germanske opasnosti, bizantska vlast nije vie eljela trpjeti ni
svemo isaurijskih najamnika. Zenonova smrt 491 (za koju ima izvornih podataka da nije bila
prirodna) znaila je slom njihove svemoi. Ali Anastazijeva uprava morala je ipak protiv
isal!rijskih vojnih odreda ratovati sve do 498., kada ih je l! velikim skupinama uspjela prisilno
naseliti u Trakiji.
Unutranje borbe i napadake opasnosti izvana primorale su vlast da na prijelazu iz V. u
VI. stoljee podie brojne tvrave, naroito uzdu granica. Za Anastazijeve vladavine podignut je jo jedan obrambeni zid na prilazu prijestolnici dugaak 78 km, takoer od mora do
mora, kao to Sl! se protezali i bedemi Teodozija II.
U vjerskom pogledu, car Anastazije se isprva pridravao politike henotikona, ali se uskoro
otvoreno priklonio monofizitizmu. U tome je moda imala neku ulogu i njegova svijest o tome
da je za dravu bitno vano osujetiti produbljavanje opreka izmec1u politikoga centra i azijsko-afrikih provincija, koje su bile oslonac privrednog prosperiteta. Svojim podupiranjem
monofizita Anastazije je jo vie zaotrio nesuglasice s Rimom. Vjerski spor sa Zapadom
poeo je dobivati ve i znaenje dileme koja od dviju vlasti, duhovna ili svjetovna, treba imati
supremaciju, ime je papinstvo nedvojbeno izraavalo svoju kritiku podlonosti Crkve carskoj
vlasti na Istoku.
59

Otuivanje Istonoga Carstva od europskog Zapada, koje je u Anastazijevo doba ve bilo

veoma zamjetno, doivjelo je u iduoj epohi preokret: Justinijanova vladavina je dodue u
mnogom pogledu istakla svoje nepobitno uvaavanje rimskih i latinskih tradicija, ali je svojom
vojnom politikom likvidacije germanskih drava na Zapadu zapravo pokuala obnoviti jedinstvenu rimsku dravu pripojenjem tih podruja istonorimskoj jezgri koja je svoju evoluciju
temeljila na helenizmu i specifinim obiljejima mediteranskoga istoka.

2. KRALJEVSTVO OSTROGOTA U ITALIJI DO POETKA

RATA S BIZANTOM
Italija je u vrijeme Velike seobe vie puta pretrpjela razorne napade barbarskih naroda.
Ona je ve i u predseobenom razdoblju gospodarski nazadovala u usporedbi s nizom perifernih
oblasti, pa je izgubila svoj prijanji, apsolutno superiorni poloaj u dravi. No ona je, kao
matina zemlja politikoga i socijalno-ekonomskog poretka, uz Bizant ipak u najveoj mjeri
sauvala antike tradicije i institucije. Stoga ona u ranosrednjovjekovni razvoj ulazi s veoma
snanom socijalno-ekonomskom batinom. Ta okolnost odredila je privredno-drutvene odnose koji su se u Italiji izgradili nakon doseljenja Ostrogota.
Teodorih je osvojio Italiju kao mandator istonorimskoga cara, sa zadatkom da ondje "titi
senat i puk rimski". On je, dakle, od samog poetka morao u Italiji uvesti reim koji e se
razlikovati od Odoakrova i izbjegavati sve suprotnosti s ital skim stanovnitvom koje su dovele
do pada njegova prethodnika. S druge strane, on je morao zadovoljiti oekivanja i svojih
vojnika i ostrogotske vojno-rodovske organizacije koja se tijekom seobe formirala kao vodei
sloj u narodu.
Odluno znaenje imao je nain kako e se Ostrogoti naseliti u osvojenoj zemlji. U tom
pogledu Teodorih je maksimalno tedio interese rimskih veleposjednika. Kraljevska je vlast
preuzela sve zemlje nekadanjeg carskog fiska, a ostrogotski su vojnici dobili samo onu
zemlju koju su u obliku federatske treine ve ranije zaposjeli Odoakrovi Germani. Doseljenje
Ostrogota nije dakle donijelo Italiji nikakve nove eksproprijacije tla, pa je taj reim naseljavanja bio kudikamo povoljniji za Rimljane od naseljavanja Vizigota i Burgunda koji su starosjediocima uzimali 2/3 oranica.
Osvojivi vlast, Teodorih nije pomiljao na to da Ostrogote i Rimljane stopi u jedan narod.
U Italiji, gdje je pravni i administrativni poredak izgraivan mnoga stoljea i gdje je kultura
bila i drukija i neusporedivo via od njihove, Ostrogoti nisu mogli pretendirati da civilnu
upravu preuzmu u svoje ruke i starosjedilako stanovnitvo potpuno izvlaste. Oni su u javnom
ivotu za sebe pridrali samo vojnu slubu i posvudanji nadzor nad rimskom civilnom upravom. Tek s vremenom sve su se jae oitovale i druge pretenzije.
Gotsko stanovnitvo nije se ravnomjerno naselilo na cijelom geografskom podruju Apeninskog poluotoka, nego je zauzelo samo odreene zone u sjevernoj i srednjoj Italiji. Najvea
prostranstva zaposjeli su u Padskoj nizini, Liguriji i sjevernoj Toskani, pa su se otuda njihove
pojedine naseobine protezale kroz srednju Italiju sve do Samniuma. U junoj Toskani, Laciju
i junijim pokrajinama uope nije bilo gotskih naseobina. Naprotiv, izvan Italije, Gota je bilo
u Istri, Dalmaciji, u sjevernoj Hrvatskoj (izmeu Save i Drave), kao i u obje prekodravske
Panonije.
U svim tim pokrajinama posebna je komisija, kojoj je po Teodorihovoj odredbi na elu
bio rimski $enator Liberije, izvrila neposredno odmjeravanje i dodjeljivanje gotskih estica
zemlje (sortes). Svaki Got dobio je na temelju posebne doznanice 113 nekog imanja, a usto i
robove, kolone i stoku koja je tome dijelu imanja pripadala, kao i treinu posjednikova stana
u gradu. Diobi su bila podlona jednako srednje velika imanja koja su pripadala u okvir i pod
60

upravnu nadlenost gradova, kao i veleposjedi koji su bili izuzeti ispod gradske municipalne
vlasti. Treine imanja tih srednjih zemljoposjednika dodjeljivane su obinim slobodnim ljudima, a treine veleposjeda dobivala je rodovska aristokracija, te, osim nje, kraljevski roaci i
visoki dunosnici. Tako su meu Ostro gotima od samog poetka postojale znatne imovinske
razlike, koje su se kasnije kupovinom, darivanjima ili nasilnim prisvajanjima jo i poveavale.
Najvei zemljoposjednik u ostrogotskoj dravi bio je kralj jer je preuzeo cijeli Odoakrov
patrimonij (nekadanji carski zemljoposjed) i poveao ga jo i brojnim konfiskacijama.
Svojim naseljenjem Goti se nisu pretvorili u seljake i preteni dio njih nije formirao
slobodne germanske seoske zajednice s kolektivnim zemljoposjedovanjem kao osnovicom
drutveno-ekonomskog poretka. Kao i rimski possessores, i Goti su ivjeli u gradovima, a ljeti
na svojim imanjima. Budui da su u gradovima vrili slubu gradske vojne posade, Goti su,
osim zemljoposjeda kao temelja svoje materijalne egzistencije, dobivali i svakogodinje dravne donative. Svi ti dohoci, kad se radilo o obinim vojnicima, nisu nipoto bili obilni. S
vremenom, kako se gotsko stanovnitvo mnoilo i kako se mali gotski posjed diobama meu
nasljednicima usitnjavao, materijalne potekoe najirih slojeva slobodnoga gotskog stanovnitva postajale su sve vee.
U takvim okolnostima, poevi od osnutka ostro gotskog kraljevstva u Italiji, meu Ostrogotima se vrila neprekidna imovinska i klasna diferencijacija. Pripadnici stare rodovske aristokracije i novoga, vojnikog plemstva u kraljevoj slubi postali su vlasnicima velikih posjeda i eksploatatorima robovske i kolonske radne snage. Time su se, po svojem ekonomskom i
socijalnom poloaju, izjednaili s rimskom veleposjednikom aristokracijom. Obini slobodni
Goti takoer su obraivali zemlju uz pomo robovske radne snage i kolona, premda su njihovi
posjedi bili mnogo manji, a broj eksploatirane radne snage ogranien. Stoga je dio slobodnih
Gota sudjelovao i vlastitim radom u neposrednoj obradbi tla, uz svega nekoliko robova i slugu.
Tako je imovinska diferencijacija razvrstala i gotske osvajae na nekoliko skupina: odlinike
(primates, nobiles), srednje imune (mediocres) i malo imune (minores).
Tako je doseljenje Ostrogota u Italiju praktiki dokinulo njihov rodovski poredak. Preuzimanjem zemljinih posjeda, oni su se ugradili u proces naputanja antikih robovlasnikih
drutvenih odnosa i kretali se zajedno s evolucijom tih odnosa prema feudalizaciji. U usporedbi s drugim pokrajinama nekadanjega Rimskoga Carstva, u tom procesu feudalizacije veoma
naglaeni udjel ima komponenta poretka u kojem je ivjelo italsko stanovnitvo. Snagom te
tradicije Ostro goti su bre od drugih Germana na zapadu Europe napustili svoj rodovski
poredak, i tako su u proces feudalizacije unijeli faktor slobodnog seljatva, organiziranog u
slobodne seljake opine, tek u nevelikoj mjeri. Kao to su tu komponentu u Bizant u presudno velikom opsegu donijela tek doseljavanja Slavena, tako je veliki udjel slobodnih sela u
agrarnoj strukturi pretenog dijela Italije (sjeverne i srednje, bez krajnjeg juga) ostvarilo tek
langobardsko osvojenje potkraj VI. st.
Preuzevi u Italiji vojnike funkcije okupatorske oruane sile, Ostrogoti su ostavili netaknutu sveukupnu dotadanju upravnu i politiku strukturu Italije. U administrativnom pogledu
dravni se teritorij dijelio na dvije prefekture: Italija i Galija. Italska prefektura sastojala se od
19 provincija. Od tih provincija, Venecija je obuhvaala Istru i dio Slovenije, Noricum mediterraneum dio Slovenije, Dalmatia dio Hrvatske i Bosnu, Savia meurjeje Save i Drave s
bosanskom Posavinom, a Panonia Sirmiensis istonu Slavoniju i Srijem. Uz ta podruja,
dravna je granica obuhvaala jo i prekodravsku Panoniju do Dunava, cijelu Reciju i Provansu.
Najvii upravni inovnik bio je pretorijanski prefekt, sa sjeditem u kraljevskoj prijestolnici Ravenni. Osim civilne uprave, poreza i financija, u njegovoj je nadlenosti bila i briga oko
opskrbljivanja vojske. Upravnike pojedinih provincija imenovao je kralj na prijedlog pretorijanskog prefekta. Na elu gradova stajalo je opinsko vijee (kurija), koje je bilo odbor
possessora. Kurija je iz svojih redova birala najvie gradske magistrate. Gotski zemljoposjed-

61

nici, iako su ivjeli u gradovima, ipak nisu bili ukljueni u gradsku kuriju, ali su kur~iali
morali jamiti i za njihove porezne obveze. Iznad organa gradske samouprave stajala su dva
visoka slubenika koji su bili pod izravnim nadzorom dravne vlasti: defensor civitatis i
curator civitatis (ili comes civitatis).
Ravenna i Rim bili su izuzeti ispod provincijalne uprave. Rimski je senat u teoriji jo
uvijek smatran autoritetom najviega politikog ranga; ali u praksi on je rjeavao samo pitanja
iz ivota grada Rima. Na elu pravosua bio je gradski prefekt, a upravnu vlast vrio je vikar.
Gradski prefekt bio je ujedno i predsjednik Senata, ali neposrednim senatskim poslovima
upravljao je prvak ili poglavar Senata.
I u Ravenni se odrala gradska kurija, ali je faktinu vlast imao comes Ravennae; on je u
svojim rukama udruio kompetencije defensora, curatora i provincijalnog nadzornika.
Rimska upravna vlast nije bila kompetentna za gotsko stanovnitvo. Razmjetaj Gota po
gradovima. a i rasprostranjenost njihovih imanja po provincijama nametnula je potrebu za
paralelnom upravom, koja e biti nadlena samo za Gote. Tako je u svakoj provinciji bio
imenovan comes Gothorum, a i u Rimu je, naelno izvan okvira gradske uprave, postojao
poseban gotski comes. Svi ti dunosnici s vremenom su protegnUli svoje funkcije izvan prvobitno postavljenih okvira. pa su u ime gotske okupatorske vlasti vrili nadzornu slubu i nad
rimskim upravnicima provincija i gradova.
Oba etnika elementa u dravi, Goti i Rimljani, imali su zajednikog dravnog poglavara.
On je Gotima bio kralj. a za Rimljane doivotni (ali ne i nasljedni) vrilac carevih kompetencija. U. tome svojstvu imao je pravo nositi carski grimiz, a u znak svojega dostojanstva dobio
je ime Flavius i naslov patricius. Ali obje su te funkcije mijenjale svoj prvobitni smisao.
Njegovo kraljevsko dostojanstvo nije vie bilo staro, plemensko kraljevstvo. Uklapanje gatskoga vodeega sloja u kategoriju velikih zemljoposjednika i u vlast klasno strukturiranog a
drutva pretvorilo je gatskoga kralja od plemenskoga prvaka u vladara koji ima neograniena
prava. Primivi funkciju careva namjesnika i zastupnika, ostrogotski je kralj preuzeo model
vladanja iz rimske kasnoantike tradicije i jednako ga primjenjivao i prema Gotima i prema
Rimljanima. O njegovoj vladarskoj milosti ovisile su odluke i postupci. On je postavljao sve
inovnike. gotske i rimske, odreivao je tko e iz redova rimskog senatskog stalea zaista
postati senatorom, a potvrivao je i zakljuke senatskih zasjedanja.
U skladu sa sveUkupnom etnikom podjelom stanovnitva, za Rimljane je i dalje ostalo na
snazi rimsko pravo. Ali ve u poetku VI. st. Teodorih je za Ostrogote izdao zbirku zakonskih
odredbi, Edictum Theodorici, koji se sastojao od 154 glave, a uvelike se temeljio na rimskom
pravu. Time je staro, gotsko obiajno pravo potisnuto u pozadinu. Zbog veoma intenzivne
prilagodbe novim privrednim i drutvenim odnosima, njegova kodifikacija, kao kod drugih
barbarskih naroda (leges barbarorum), nije vie bila aktualna. Meu ostalim, Teodorihavim
ediktom ukinuta je krvna osveta i uvedeno sudsko kanjavanje krivaca; preuzet je i donekle
ak pootren cio rimski sustav eksploatacije robova i kolona. Najvie ostataka germanskoga
pravnog sustava sauvalo se u branom i nasljednom pravu.
Kao carev opunomoenik, gotski je kralj imao pravo i dunost nadzora nad crkvom, a
takoer i sudsku vlast nad sveenstvom u civilnim i kriminalnim parnicama. Zbog tenje da
sauva dobre odnose s ital skim stanovnitvom, Teodorih je, premda arijanac, morao sauvati
nepristranost prema objema crkvama.
I katolika i arijanska crkva bile su organizirane analogno. Arij ansko je sveenstvo posvuda gdje je bilo gotskog stanovnitva dobilo zemljoposjede oduzete veleposjednicima po naelu
jedne treine. Osim toga, kraljevska je vlast estim darivanjem poveavala zemljini fond
arijanske crkve. Time je ona postala mona i snana. Ali, pod utjecajem kraljevske vlasti,
arijansko se sveenstvo suzdravalo od propagande i irenja svoje vjere na raun katolicizma.
Zadovoljavalo se odravanjem svojeg utjecaja meu Germanima. U tome mu je uvelike pomagalo to to su se u arijanskim crkvama slube obavljale na narodnom jeziku.

62

Teodorihova palaa u Ravenni. Rekonstrukcija prema mozaiku iz crkve S. Apolinare Nuovo u Ravenni. Gradnja po
uzoru na Dioklecijanov Peristil u Splitu.

Premda je kraljevska vlast obilno osiguravala materijalno blagostanje arijanske crkve, ona
je aktivno titila i interese katolikog sveenstva, znajui da o njemu uvelike ovisi lojalnost
rimskog stanovnitva. Na toj osnovi izgradili su se veoma dobri odnosi s papinstvom.
Sveukupnom svojom politikom potivanja klasnih, politikih i vjerskih interesa rimskog
stanovnitva, a napose interesa vodeih klasa, Teodorih je stekao simpatije velikog dijela
italske zemljoposjednike klase i klera, pa su mnogi njihovi lanovi odano suraivali s novom
vlau i obavljali ak i veoma istaknute politike i upravne funkcije u dravnom aparatu.
Takvo sreenje unutranjih odnosa na osnovi privremenog saveza ostrogotske kraljevske
vlasti i ostrogotske vojniko-zemljoposjednike aristokracije s jedne strane i italsko-rimske
zemljoposjednike aristokracije i Katolike crkve s druge strane imalo je kao rezultat odreeni
porast blagostanja za te vodee drutvene slojeve, a i zamjetan prosperitet cijele drave. U
raznim podrujima ponovo su poeli opseni melioracijski i graevinski radovi, a razdoblje
mira omoguilo je brojne akcije u popravku teta to su ih nanijela prethodna vremena.
Povoljne unutranje prilike u Italiji omoguile su Teodorihu da povede snanu vanjsku
politiku. Najakutnija opasnost prijetila je ostrogotskoj dravi u Panoniji gdje su Gepidi poslije
odlaska Ostrogota svoju vlast proirili sve do Save, a iza njih su na srednje Podunavlje pritisak
vrili ve i Langobardi, eljni da se i oni nasele u junijim boravitima. Ostrogotska je vojska
504. svladala Gepide, preotela im Srijem i uvrstila granicu uzdu srednjega Dunava.
S dvije druge mone barbarske drave Teodorih je bio u dobrim odnosima. Alanovandalsko kraljevstvo bilo je u prvoj treini VI. st. zauzeto svladavanjem unutranjeg otpora katoli
kog afro-rimskog stanovnitva, kao i berberskih plermena u planinskim oblastima, pa nije bilo
kadro ugroziti mir na sjevernim obalama Sredozemnog mora. Vizigotska drava morala je
63

poetkom

VI. st. pred nadiranjem Franaka uzmaknuti sa svojih posjeda u Galiji, pa joj je bilo
u interesu da uva dobre odnose s Ostrogotima i ak da dobije njihovu pomo. Uspjeh Franaka
i pogibija Alariha II. kod Vouillea (507) primorali su vizigotsku dravu da se za vrijeme
maloljetnosti Alarihova unuka Amalarika (511-526) podvrgne u neke vrste starateljstvo ostrogotskoga kralja, to je znailo da je vizigotska drava u tom razdoblju priznavala vrhovnu
vlast Teodoriha I.
irei svoju vlast i u Alpama, Teodorih je sebi podvrgnuo onaj dio Alarnana koji su ivjeli
juno od gornjega Dunava, a zatim je potisnuo Burgunde u Provansi s rijeke Durance na rijeku
Drome.
Svoje vojne akcije Teodorih je dopunjao diplomatskima, naroito uspjenim enidbenim
vezama s vladarskim domovima tada najuglednijih germanskih drava. Tako je jednu svoju
kerku udao za vizigotskoga kralja, a drugu za burgundskoga kralja; svoju sestru udao je za
alanovandalskoga kralja, neakinju za kralja Thiiringije, a sam se oenio Klodovikovom ker
kom Andofledom.
Sve te mjere uinile su Teodoriha za prva dva decenija VI. st. najmonijom linou u
Zapadnoj Europi.
Dok je on tako s uspjehom izgraivao svoj meunarodni poloaj, unutranji odnosi u
ostrogotskoj dravi postajali su postupno ali uporno sve loiji.
Privremeni savez iZlJleu ostrogotske i italske svjetovne i crkvene zemljoposjednike aristokracije doveo je do jaanja zemljinog veleposjeda uope. No unutar te zajednice interesa
prvobitna se ravnotea poela remetiti. Gotska vojno-zemljoposjednika aristokracija sve je
vie svoju vlast i oruanu snagu upotrebljavala da pritiscima i izravnim nasiljem prisvaja
dijelove ili cijela imanja nezatienih manjih i srednjih rimskih zemljoposjednika. Kraljevska
je vlast brojnim mjerama i intervencijama nastojala takva zbivanja onemoguiti. Ali kako su u
provincijama najmonija snaga bili upravo pripadnici gotske vojno-zemljoposjednike aristokracije, proces nasilne otimaine nije se mogao zaustaviti. On se dopunjao i drugim oblicima
izvlaivanja: ostrogotski veliki zemljoposjednici uzimali su "u zatitu" (patronat) male zemijoposjednike, isprva veinom Rimljane, pa su taj patronat u veoma kratkom roku pretvarali
u vrhovno vlasniko pravo nad zemljom svojih tienika koji su time postajali njihovi koloni.
U istom smjeru djelovala je i imovinska diferencijacija: osiromaeni vlasnici malih imanja
zapadali su u dugove i preko njih u duniko ropstvo, pa su otad obraivali svoju nekadanju
zemlju, sada vlasnitvo njihova vjerovnika, kao servi casati ili o zemlju prikovani koloni.
Posjedi ostrogotske aristokracije irili su se i na raun rimskih velikih, svjetovnih i crkvenih zemljoposjednika usporedo s jaanjem teritorijalne vlasti ostrogotskih velikaa po provincijama. Budui da su bili lokalni i provincijski zapovjednici oruane sile, mogli su sebi
doputati sve samostalnije djelovanje, bez obzira na politikU sredinje dravne vlasti.
Takav razvoj odnosa nezaustavljivo je vodio slabljenju i, najzad, prekidu interesnog saveza izmeu ostrogotske vlasti i rimske zemljoposjednike aristokracije. Nemo dravnog aparata da se uspjeno suprotstavi krenju postignute uravnoteenosti interesa unosila je u redove
rimske aristokracije i senatora razoaranja i ogorenje. Oni su se postupno odvraali od ostrogotske vlasti i poeli se aliti istonorimskom caru, traei pomo. Takav njihov stav potaknuo
je onda i Teodoriha da potkraj svojega ivota izmijeni svoju politiku prema vrhovima italskog
drutva.
Nepovoljnom preobratu pripomogle su i prilike u Istonorimskom Carstvu. Monofizitska
politika cara Anastazija izazvala je snanu katoliku opoziciju. Njezin otpor povezivao se uz
nezadovoljstva zbog tekoga poreznog pritiska vlasti. Situacija je postala osobito kritina kad
se u Trak~ii, zbog zaostataka u opskrbi vojske, pobunio vojni zapovjednik Vitalijan. On je tri
puta uzastopce, od 513. do 515., sa svojom vojskom dolazio sve do zidina Carigrada. U
trenucima najvee opasnosti car je Vitalijanu i duofizitima obeavao koncesije, ali ih zatim
nije provodio u ivot. Sve to dovodilo je unutranje odnose u stanje ope i krajnje uznemire-

64

Teodorihova grobnica u Ravenni. Prva pol. VI. st.

nosti. Vlast je postala nepopularna, vojska nepouzdana, a glavni grad i europske pokrajine
obuzelo je duboko negodovanje s pruanjem pomoi monofizitima.
U takvim okolnostima sredinom 518. umro je Anastazije, ne ostavivi direktnih potomaka.
Uz pomo vojske i Anastazijevih protivnika carem je postao zapovjednik garde Justin. On je
bio energian, gotovo nepismen profesionalni vojnik, podrijetlom seljak iz Tauresiuma, u
okolici Nia. Ali on je jo kao visoki oficir sa sobom u Carigrad doveo sina svoje sestre,
Justinijana i dao mu najbolje mogue kolovanje. U asu kad je Justin I. postao carem,
Justinijan je imao 45 godina. Smjesta je postao glavnim savjetnikom i pomagaem svojega
ujaka, pa je faktino dravnim poslovima ve od poetka upravljao Justinijan. Najzad, potkraj
svojega ivota (527) Justin ga je posinio i uzdigao za svojega suvladara.
Pod Justinijanovim utjecajem Justin je odmah po stupanju na vlast ostvario izmirenje s
papom. U dilemi treba li dalje poputati monofizitima, na koje su se oslanjali Anastazijevi
roaci, ili pristati uz katolike, koji su prevladavali u vojsci, Justinijan se, u skladu sa carevim
i svojim vlastitim sklonostima, opredijelio za katolicizam. U sporazumu s carigradskim patrijarhom Ivanom, Justin je ve u jesen 518. zatraio od pape da u Carigrad poalje izaslanstvo
koje e dokrajiti raskol. U prisutnosti papinskih legata odran je sinod koji je zbacio sve
monofizitske biskupe, a carigradski je patrijarh u ime cijele Istone crkve usvojio Vjerovanje
koje mu je doneseno iz Rima. Smjesta su u cijeloj dravi, osim u Egiptu i u sirijskoj pustinji,
kamo su se sklanjali bjegunci, poeli okrutni progoni monofizita: samostani su zatvarani,
redovnici bacani u zatvore i mueni, a monofizitske opine rastjerivane.
Protumonofizitski Justinov i Justinijanov reim postao je na Zapadu ubrzo veoma popularan. Italija je poslije prekida od 34 godine mogla istonorimskog cara smatrati svojim istovjernikom i zatitnikom, i to upravo u trenutku kad su ugroeni interesi italske svjetovne i crkvene
aristokracije zatrebali zatitu od nasilja i presizanja Ostrogota. Nade u pomo iz Carigrada jo
su vie porasle kad je Justin 523. objavio zakon kojim su svi heretici bez razlike bili iskljueni
iz svih slubi u dravnoj upravi i u vojsci. Tim su zakonom, osim drugih hereza, bili pogoeni
i arijanci. Oduzeta su im sva graanska prava, a njihove su crkve posvuda u Istonome
Carstvu zatvarane. Teorijski je time i arijanstvo Ostrogota bilo stavljeno izvan zakona.
Udarac koji je time bio nanesen Teodorihovoj vladavini nije mogao biti nehotian. On je
nesumnjivo bio zametak rekonkviste to e je Carigrad ostvarivati u razdoblju Justinijanove
vladavine. Zbog toga je Teodorihov protunapad bio jednako snaan.
65

Ostrogotske su vlasti naime otkrile neko pismo sumnjiva sadraja upueno caru. Kao
njihov autor optuen je pretorijanski prefekt Albin. Ali u njegovu je obranu ustao Boecije,
tadanji najvei filozof Zapada i magister officiorum na Teodorihovu dvoru. Takav istup
Teodorih je ocijenio kao urotu pa je Boecija bacio u zatvor, prisilio Senat da odobri njegovu
osudu i zatim ga je dao smaknuti (524). Neposredno poslije toga smaknut je i Boecijev tast,
Symachus, koji je bio poglavar Senata, a odbio je da glasa za Boecijevo smaknue.
U jesen idue godine (525) Teodorih je u Carigrad poslao delegaciju kojoj je na elu bio
papa Ivan L, sa zadatkom da od cara ishodi ukidanje mjera protivarijanaca. Papa je bio
primljen s izvanredno velikim poastima, ali u arijanskom pitanju uspio je isposlovati samo
ublaenje postupaka.
Smatrajui takav neuspjeh posljedicom potajnog sporazuma izmeu pape i cara, Teodorih
je Ivana po povratku dao baciti u zatvor, gdje je on uskoro zatim umro. Sest tjedana poslije
njega umro je i Teodorih (30. VIII. 526).
Nestanak Teodorihove snane linosti unio je u veoma zategnutu situaciju jo i nove
probleme u vezi s nasljedstvom na kraljevskom prijestolju. Vlast je nominalno prela na
Teodorihova osmogodinjega unuka Atalarika, a regentsku je funkciju vrila njegova mati.
Teodorihova kerka Amalasvinta. Ona je odmah pokuala popraviti okrutne postupke svojega
oca i obnoviti dobre odnose s Rimljanima i s Carigradom. Na takvu politikU navodile su je,
osim njezinih vlastitih prorimskih opredjeljenja, i same okolnosti. Oslanjanje italske aristokracije i crkve na Carigrad, bez njezina sudjelovanja, prijetilo joj je politikom izolacijom. Ta je
opasnost bila utoliko vea to se vanjskopolitiki poloaj ostrogotske drave postupno veoma
pogorao. U Africi je alanovandalska drava poela voditi neprijateljsku politiku prema Ostrogotima, a u Galiji su Vizigoti preoteli Ostrogotima Septimaniju; 529. su Franci osvojili Thi.iringiju, a 532-534. Burgundiju. Prevlast Ostrogota na Zapadu pretvorila se u njihovo ope
povlaenje. inilo se ak da se njihova drava uskoro vie nee moi uspjeno odupirati ni
napadu na granice svojega sredinjeg dravnog teritorija u Italiji.
No jo su vee opasnosti sazrijevale u unutranjim odnosima. Ostrogotska se aristokracija
ogoreno protivila Amalasvintinoj politici ponovnog pribliavanja Rimljanima i ugaanja Carigradu. Pritisak to su ga vrili na Amalasvintu bio je tako teak da se ona ve pripremala na
potajni bijeg u Carigrad.
Okolnosti su postale jo zamrenije kad je 534. umro Atalarik, u dobi od 18 godina. Da bi
pridobila ostrogotsku aristokraciju, Amalasvinta se udala za svojega bratia Teodata, ovjeka
ugledna meu Gotima i, kako se inilo, bez osobnih ambicija. Ali on je uskoro zatim, pod
utjecajem gotske aristokracije, zatraio i faktinu vlast za sebe. A kad u tome nije uspio
sporazumno, svrgnuo je Amalasvintu silom i poslao u zatoenitvo, gdje ju je dao zadaviti
(535).
Taj zloin dobro je doao Justinijanu kao povod da intervenira i da pokua ostvariti svoj
plan o obnovi jedinstvene dravne vlasti na cijelom nekadanjem podruju Rimskoga Carstva.
Ljeti 535. posebni je carev izaslanik donio u Italiju ultimatum: mir e biti ouvan ako Teodat
abdicira i preda Ital~ju caru bez ikakva protivljenja. No Teodat je ultimatum odbio i tako je
zapoeo dvadesetogodinji rat koji je unitio ostrogotsku dravu, ali i konano upropastio
blagostanje Italije.

3. BIZANT U VRIJEME JUSTINA L I JUSTINIJANA L

Jo za vrijeme Anastazijeve vladavine u Istonom je Carstvu preseljenjem Isaurijanaca u
Trakiju bila rijeena etnika kriza koja je zapoela prije vie od 120 godina prodorom Gota na
podruje Carstva. Uskoro poslije Justinova dolaska na vlast (518) okonan je tridesetogodinji
vjerski raskol s papinstvom. Poslije tih uspjeha carigradski je dvor proveo dalekosenu politi66

Car Justinijan. Dio mozaika

II

crkvi S. Vitale II Ravenni

(izm . 546. i 548).

ku unutranje reorganizacije i obnove zemlje i istodobno politiku uspostavljanja neko jedinstvene dravne vlasti na cijelom teritoriju Rimskoga Carstva. Da je ta politika dovela do
konanog uspjeha, ona bi znaila likvidaciju politikih posljedica Velike seobe naroda i na
Zapadu .
Justinijan je gotovo od samog poetka vladavine svojega ujaka poeo plipreme za ostvarenje tih velikih zadataka. Prije svega, bilo je nuno srediti teke unutranje prilike. Stanje u
javnoj upravi bilo je krajnje loe. inovnike funkcije dobivale su se kupnjom, pa su slubenici u prvome redu nastojali, na teret stanovnitva nadoknaditi svoje trokove prilikom nastupa
dunosti, a zatim su na jednak nain poduzimali sve da se to prije obogate. U takvim okolnostima posvuda je vladalo nasilje, bespravlje i preziranje zakona. Porezna eksploatacija u korist
drave i njezina upravnog aparata dosegla je neviene razmjere. Oslanjajui se na svoju
materijalnu mo, veliki zemljoposjednici po provincijama vladali su na svojim posjedima
gotovo posve nezavisno, pa su svoju samovolju nad neposrednim obraivaima zemlje vei
nom titili vlastitim oruanim snagama. Posvuda se proirilo razbojnitvo; seljatvo je bjealo
s imanja, stanovnitvo se prorjeivalo i privredni nivo zemlje naglo padao.
Nepodnoljive prilike u provincijama navodile su brojne upropatene seljake, obrtnike i
trgovce da trae utoite u velikim gradovima prije svega u Carigradu, pa je prijestolnica bila
prepuna neuposlenih ljudi, prosjaka, skitnica i pustolova, pripravnih da sudjeluju u svakom
meteu i pokretu nezadovoljnih masa. A one su se pod utjecajem estokih vjerskih i politikih
strasti bunile veoma brzo i veoma lako. Najopasnije mjesto gdje se carigradsko stanovnitvo
okupljalo i manifestiralo svoja raspoloenja bio je gradski hipodrom. Tu se grupiralo, iznosilo

67

parole, postavljalo zahtjeve caru i vrilo pritisak na vlast masovnim manifestacijama. Stranke
ili deme, koje su u hipodromu veoma bumo istupale naroito tijekom prve polovice V. st., po
svojem podrijetlu ini se da su bile vezane uz pojedina gradska okruja gdje su njihovi voe,
demarsi, vrili slubu gradske milicije. Povezavi se sa suparnikim ekipama koje su se natjecale na hipodromu, deme su preuzimale simbol njihovih natjecateljskih boja. Isprva su postojale etiri deme: "plavi", "zeleni", "bijeli" i "crveni", ali su se "bijeli" stopili s "plavima", a
"crveni" sa "zelenima", pa su u Anastazijevo doba u politikim antagonizmima puka dominirale samo dvije: stranka "plavih" i stranka "zelenih".
Kao i u mnogim drugim pitanjima javnoga ivota, deme su zauzimale svoj stav i u
vjerskim i politikim dilemama svojega vremena. Osnovne mase "zelenih" bile su sklone
monofizitima, pa zbog toga i protivnicima Justina i Justinijana, u nadi da e lanovi Anastazijeve porodice ako se domognu vlasti ponovno dovesti do utjecaja monofizitsku politiku. Istodobno, kako je monofizitizam imao mnogo vie pristaa meu stanovnitvom istonih i afri
kih provincija i meu drutvenim krugovima, zainteresiranima za krupnu trgovinu, stranka
"zelenih" je, osim to je imala izrazito monofizitski karakter, u najmanju ruku u svojim
vrhovima, zastupala takoer i tenje trgovaca. Suprotno tome, stranka "plavih" podupirala je
prokatoliku politiku carskoga dvora, a u njezinim vrhovima bio je veoma jak utjecaj velikih
zemljoposjednika.
Tako sloene i teke unutranje prilike jo su se vie pogorale zbog priprema za rat s
Perzijom. Otkako je 506. peqijski kralj Kobad morao pristati na mir sa Carstvom koji mu nije
donio nikakve teritorijalne dobiti, carigradski je dvor nastojao politikim sredstvima pripremiti
svoju penetraciju u Armeniji, na Kavkazu i u dubini sirijske pustinje, prema Mezopotamiji. Jo
522. carigradska je diplomacija postigla da se Lazika, mala kraljevina podno Kavkaza, uz
krajnji istoni zaljev Crnoga mora, otkinula ispod vlasti Perzije, priznala ovisnost o Istonome
Carstvu i prihvatila kranstvo. Time je Perziji bio zatvoren pristup Crnome moru i upotpunjen lanac kranskih zemalja koji se od Armenije, preko Lazike, Iberije i Albanije protezao
cijelim junim podnojem Kavkaza, sve do Kaspijskoga mora, i sa sjevera opkoljavao Perziju
saveznicima Carigrada. Godine 526. Perzijanci su najprije napali Iberiju (Gruziju) i zatim,
preko nje, Laziku. Time je poslije dvadeset godina mira obnovljen bizantsko-perzijski rat.
JUSTINIJAN I.
U vrijeme prvih borbi s Perzijancima u Laziki i Armeniji umro je Justin I, a naslijedio ga
je njegov neak i suvladar Justinijan I (527-565). Dobivi u mladosti klasinu latinsku naobrazbu, ve je kao Justinov suvladar zamiljao svoju dravu i svoje carevanje po uzoru na
likove velikih rimskih vladara. Smatrao je sebe njihovim posveenim nasljednikom, pa je elio
da njegova vlast bude apsolutna i nepovrediva. U vezi s time, zahtijevao je da sve odluke, od
dravne politike do teologije i privatnog ivota stanovnitva, potpuno ovise samo o njegovoj
volji. Na toj osnovi njegova je vladavina poprimila despotski karakter. U svakodnevnom
odnosu s njegovom okolinom to se oitovalo u dvorskom ceremonijalu. I najvii dravnici
morali su se pred carem cijelim tijelom baciti na pod i tako u proskinezi izraziti oboavanje
carevu velianstvu. Shvaajui svoj carski poloaj neizmjerno uzvienim, Justinijan je smatrao
svojom dunou voditi univerzalnu politiku. Zbog toga je do krajnjih granica napregnuo
snage svoje drave da ostvari cilj dostojan svojega poloaja: da likvidira "uzurpacije" barbarskih vladara na Zapadu i da obnovi nekadanju veliinu jedinstvenoga Rimskog Carstva.
Osim vojnih napora, tome je cilju imala posluiti kodifikacija cjelokupnoga rimskog prava, a takoer i njegova neograniena vlast nad ujedinjenom Crkvom. Zbog toga, je Justinijan
dodue pomogao papinstvu da pobijedi brojne heretike struje, poglavito monofizitizam, ali je
zauzvrat podvrgnuo papu svojem punom autoritetu. Tako je za njegova vremena zavladala ne

68

samo krajnja vjerska nesnoljivost, nego je i supremacija svjetovne vlasti nad crkvenom dosegnula vrhunac i (privremeno) obuhvatila ne samo Istonu nego i Zapadnu Crkvu.
Svojim tenjama Justinijan je zapravo pokuao ponititi izmjene u tadanjoj Europi koje
su se temeljile na mnogostrukim uzrocima i nastajale po neodoljivoj nunosti povijesnih
kretanja. U taj svoj pothvat ulagao je izvanredne osobne napore i svoju golemu radnu sposobnost. Jedna od njegovih odlika bilo je i to to je umio uza svoje planove vezati sposobne
suradnike, iako nije uvijek bio postojan u svojem povjerenju prema njima. Tako je na poloaj
kvestora carskog dvora doveo najveeg pravnika svojega doba, Trebonijana, a na dunost
pretorijanskog prefekta Ivana Kapadokijskoga, veoma sposobnog administratora i organizatora
brojnih reformi u dravnoj upravi. Uz tu dvojicu civilnih dunosnika. Justinijan je imao i dva
izuzetno nadarena vojskovoe, Belizara i Narsesa koji su, unato brojnim tekoama, ostvarili
niz uspjeha bizantskoga oruja.
Ali uza samoga cara nesumnjivo je najutjecajnija linost bila njegova ena, carica Teodora. Prema podacima to ih o njezinoj mladosti saopava suvremeni povijesni pisac Prokopije
iz Cezareje, onaje bila ki uvara zvijeri u carigradskom hipodromu. Nastupala je kao glumica
i jahaica, pa je ve rano poela provoditi veoma razuzdan ivot. Nekoliko je godina, izbjegavi iz Carigrada zbog skandala, ivjela kao prostitutka u raznim pokrajinama Istoka. U
Aleksandriji je pod utjecajem monofizitskih sveenika izmijenila nain ivota. Vrativi se u
Carigrad, susrela se s Justinijanom, i on je smjesta pao pod njezin utjecaj. Ali brak je mogao
biti sklopljen tek kad je po Justinijanovu stupanju na vlast ukinut zakon koji je zabranjivao da
se pripadnici senatskog stalea ene glumicama.
Usprkos pustolovnoj mladosti, Teodora je kao carica ivjela dostojno svojega poloaja.
Svojom velikom inteligencijom, odlunou i snanim ambicijama bila je zapravo Justinijanov
suvladar. Ali koliko je god tim svojim svojstvima veoma koristila ostvarivanju Justinijanove
politike, svojom je tatinom i svojim mrnjama stvarala na dvoru atmosferu nesigurnosti,
hirovite samovolje i nerazmrsivih spletaka.
Najneposrednija zadaa Justinijanove vladavine odmah poslije njegova stupanja na prijestolje bio je nastavak rata s Perzijom. Ta snana drava eljela je potisnuti Bizant dublje u
Malu Aziju, anektirati Armeniju i potkavkaske zemlje, osloboditi sjevernu Mezopotamiju i
osvojenjem Sirije stei izravni izlaz na Sredozemno more. Kako je s Perzijskog zaljeva vladala
cijelom trgovinom prema Indiji i Ceylonu (Taprobana, danas rilanka), ostvarenje njezinih
stratekih planova prema Bizantu osiguralo bi joj punu prevlast u razmjeni dobara u tome
dijelu svijeta. Za Bizant je, naprotiv, bilo vano da ima slobodan pristup Potkavkazju odakle
je mogao, zaobilazei Perziju sa sjevera, odravati veze sa Srednjom Azijom i Kinom.
Borbe su zapoele odmah poslije neuspjelih mirovnih pregovora u jesen 527. U prvoj
etapi ratovanja bizantskom je vojskom zapovijedao mladi vojskovoa Belizar. Isprva se proslavio uspjesima, ali je doivio teak poraz na gornjem Eufratu (531). Zbog promjene na
perzijskom prijestolju (Hozroje I, 531-579) sklopljen je poslije zamrenih pregovora "vjeni
mir" (532) po kojem je u Mezopotamiji ostao status quo, dok je na Kavkazu Lazika pripala
Bizantu, a Iberija Perziji.
Istodobno dok je Bizant vodio rat s Perzijancima, na donjem Dunavu se, kao batinici
nekadanje gotske opasnosti, pojavljuju Bugari i Slaveni.
Poslije propasti hunske drave dijelovi one sloene tursko-mongolske etnike mase kojaje
pod hunskim imenom prodrla u Europu povukli su se u junorusku ravnicu i ondje se reorganizirali. Jedna skupina Huna, pod imenom Kutrigura, boravila je uz Crno more, od dunavskoga ua do donjeg Dnjepra. Odatle su oni pod vodstvom jednoga od Atilinih sinova provaljivali preko donjeg Dunava i pustoili Trakiju. Poslije tekog- poraza to ih je zadesio 468., oni
za vie od jednoga desetljea obustavljaju napade. No poevi od 481., oni se pojavljuju
ponovno, ali sada pod imenom Bugara, vjerojatno u vezi s time to se u meuvremenu kutrigurskoj etnikoj skupini pridruio novi turanski priljev iz dubina azijskog prostora. Oslanjaju-

69

i se na pomo svojih srodnika, hunskih Utigura, koji su boravili izmeu Dnjepra i Dona, i
Sabira, koji su zauzimali nizine od Dona do Kavkaza i Kaspijskoga mora, pridunavski su
Bugari od kraja V. st. sve upornije ugroavali trakijsku granicu Carstva i prodirali u dubinu
njegova podruja. Za Justinove i Justinijanove vladavine napadi Bugara esto se povezuju s
akcijama Slavena. Osobito su se teke borbe vodile izmeu 530. i 533., u vrijeme kad je
bizantsku vlast zadesila unutranja kriza.
Teki ratni pothvati, gradnja mnogobrojnih utvrenja i drugi vojni izdaci primorali su
vlast da jo vie pojaa i onako teak porezni pritisak na stanovnitvo. Ve i sami redovni i
izvanredni porezi, a pogotovu mnogobrojne zloupotrebe dravnog aparata, urodile su krajnjim
ogorenjem u svim slojevima drutva. Najee nezadovoljstvo izbilo je u Carigradu. Na
poticaj, kako se ini, protivnika Justinijanove vladavine iz redova monofizitske aristokracije
dolo jc 532. do pobune "Nika", kojoj je bio cilj da srui cio Justinijanov reim.
Pobuna je poela na hipodromu masovnim demonstracijama protiv cara. A kad je gradski
prefekt dao uhititi nekoliko ljudi iz obiju hipodromskih stranaka, taj je in ujedinio iroke
slojeve "plavih" i "zelenih". Usvojivi kao svoju parolu grki uzvik "Nika!" (pobijedi!) nasuprot tradicionalnom pokliku "Tu vincas!" (Ti e pobijediti!), kojim je vojska na latinskom
obvezno pozdravljala cara, pobunjenici su napali zatvore, oslobodili zatoenike, zapalili trijem
carske palae, Konstantinovu crkvu Sv. Sofije i mnoge druge zgrade. Izvrena je opsada
carske palae, a 15. I. 532. proglaeno je zbacivanje Justinijana i Teodore s carske vlasti.
Pobuna je dosegla vrhunac 18. L, kad su ustanici za cara postavili Anastazijeva neaka Hipatija i kad je gradska straa prila ustanicima i poela opi juri na carsku palau. Justinijan je
ve bio sklon da abdicira, ali ga je u tome sprijeila odlunost Teodore koja je zahtijevala
borbu. Na njezin poticaj generali Belizar i Mundus opkolili su hipodrom svojim germanskim
etama, a Narzes je podmiivanjem uspio ponovno pridobiti prvake plavih za Justinijanov
reim. Nakon toga Belizarova je vojska iznenadnim prodorom upala u hipodrom i ondje u
strahovitom pokolju pobila do 30 000 ljudi. Time je ustanak bio slomljen.
Dokrajivi rat s Perzijom i uguivi unutranja nezadovoljstva s reimom, Justinijan jc
mogao pristupiti ostvarenju svoga plana o oslobaanju zapadnih pokrajina.
Okolnosti su omoguile da prva etapa u tome nastojanju bude likvidacija alanovandalskog
kraljevstva u Africi.
S konsolidacijom vlasti germanskih doseljenika u Africi nastupila su razoaranja irokih
slojeva sjevernoafrikog stanovnitva s reimom koji se ondje organizirao. Nije dolo ni do
kakva oslobaanja robova i kolona, nego su se kraljevska vlast i alanovandalska plemensko-ratnika aristokracija izvlastivi Rimljane pretvorili u novi sloj velikih zemljoposjednika, a
neposredni proizvoai, robovi i koloni, ostali su u jednako podreenom poloaju.
U prvim godinama nakon doseljenja, Alanovandali su se zadovoljili samo dijelom rimskih
veleposjeda u nastojanju da steknu slubeno priznanje svojega statusa u Africi. A kad je to
442. bilo postignuto, njihova se tenja za proirivanjem steenih posjeda stala oitovati bez
ikakva suzdravanja. Na toj osnovi razvijala se estoka suparnika borba za zemlju izmeu
preostataka rimskoga velikog zemljoposjeda i osvajaa. Ta se opreka interesa pojaavala i
zbog progona Katolike crkve i eksproprijacije njezinih posjeda u korist arijanskog sveenstva.
Neprekidno jaanje alanovandalske zemljoposjednike aristokracije poveavalo je i njezinu tenju za nezavisnou od kraljevske vlasti. Ta se tenja pretvarala u borbu oko linosti na
kraljevskom prijestolju. Godine 523. trebao je po usvojenom nasljednom redu na prijestolje
doi Hilderik, koji je dotada ivio u Carigradu i dobio potpuno rimski odgoj. On je bio
pripravan da iz temelja izmijeni proturimsku i protukatoliku politiku svojih prethodnika. Ali
protiv njega je skovana zavjera koja ga je zbacila i postavila drugoga lana vladarske kue,
koji nije pokazivao sklonosti prema Rimljanima.
To zbacivanje Hilderika posluilo je Bizantu kao povod za rat. Pod vodstvom Belizara,
bizantska je ekspedicijska vojska postigla nekoliko pobjeda, 533. zauzela Kartagu, a uskoro
zatim zarobljen je i kralj Gelimer. Time je postojanje alanovandalske drave dokinuto.

70

Smjesta poslije zavrenih borbi Justinijan je poduzeo niz mjera kojima je namjeravao
ukloniti posljedice stogodinje alanovandalske okupacije. Kraljevi zemljoposjedi vraeni su
carskom fisku, a posjedi alanovandalske aristokracije predani su potomcima nekadanjih gospodara ili su preputeni samostalnim afrorimskim obraivaima koji su tu zemlju drali kao
zavisne estice. Arijanska crkva je zabranjena, a njezina zemlja predana katolikom sveen
stvu. Poduzete su mjere da se obnove i ponovno napue gradovi, uz jednake municipalne
institucije kakve su postojale u Bizantu.
Ali bizantski je reim u Afriku unio i velika porezna optereenja, obnovu pravnog statusa
serva i vezanost kolona uz estice zemlje, pa su se jo niz godina vodile teke borbe s
pobunama, a kad su najzad bile uguene (oko 540), u vlasti Bizanta ostao je uglavnom samo
teritorij dananjega Tunisa, dok su sve ostalo preotela starosjedilaka plemena Berbera.
Jo dok su se u Africi vodile borbe s ustancima koji su zaredali nakon propasti alanovandalske drave, u Carigrad je iz Italije stigla vijest o ubojstvu Amalasvinte. Mjesec dana nakon
toga (ljeti 535) zapoeo je dvadesetogodinji rat Bizanta s Ostro gotima. U godinu dana Bizantinci su definitivno osvojili Dalmaciju, a zatim je glavnina ekspedicijskog korpusa pod Belizarovim zapovjednitvom zauzela Siciliju i iskrcala se na Apeninskom poluotoku. U veoma
okrutnoj i razornoj borbi Bizantinci su uspjeli potisnuti Gote u podruje sjeverno od rijeke Po.
Ali u proljee 540. napali su Bizant Perzijanci i preoteli Laziku i Siriju s Antiohijom. Za
Bizantince se pokazalo ncizbjeivim da sklope primirje (545) kojim je pitanje meusobnih
granica s Perzijom ostalo nerijeeno, a Bizant se obvezao na plaanje visokoga godinjeg
danka.
Neuspjesi Ostrogota u prvoj etapi rata prouzroili su duboku krizu u njihovoj vrhovnoj
vlasti. Do 54l. smijenila su se zaredom etiri njihova kralja, a jedan od njih (Vitiges) pao je
ak u bizantsko zarobljenitvo.
Zbivanja su se uvelike izmijenila tek izborom gotskog velikaa Totile na kraljevsku dunost (541). Prikupivi sve preostale snage ostrogotske etnike zajednice, on je obnovio borbe,
pa je, kreui se prema jugu, radikalno istio teren od svojih potencijalnih protivnika. Posvuda
je vrio konfiskacije zemljoposjeda rimske aristokracije i tu zemlju dodjeljivao svojoj okolini:
vojnim komandantima i obinim vojnicima. Te su konfiskacije u poetku imale karakter
represalija, ali su se ubrzo pretvorile u iroki pokret opeg deposediranja italske veleposjedni
ke klase. ak i ondje kamo ostro gotske ete jo nisu doprle poeli su nicati ustanci robova i
kolona koji su ubijali ili odgonili vlasnike, zaposjedali zemlju, pridruivali se ostrogotskoj
vojsci i tako poveavali efikasnost Totilinih oruanih snaga. Prihvaajui takav spontani razvoj dogaaja, Totila je svim kolonima i robovima koji su ivjeli na veleposjednikoj i carskoj
zemlji zajamio slobodu i posjed estice koju obrauju, uz uvjet da se s gotskom vojskom bore
protiv zajednikog neprijatelja.
U naglom napredovanju Ostrogoti su zajedno sa snagama koje su im se pridruivale
osvojili cijelu Italiju, ostavivi najutvrenije gradove pod opsadom. Zauzet ratom protiv Perzijanaca, Bizant je maloto mogao poduzeti na Zapadu. Belizar je dodue ponovno poslan u
Italiju, ali s premalenim snagama. Ne mogavi postii nikakav trajniji uspjeh, Belizar je
zatraio i dobio razrjeenje od dunosti, a novim je zapovjednikom postao Narzes. Uvjerivi
dvor (koji mu je bio naklonjeniji nego Belizaru) o veliini gotske opasnosti, Narzes je zahvaljujui vojnotehnikoj premoi i boljoj organizaciji svoje vojske - nanio Ostrogotima
teak poraz u blizini Perugie na mjestu zvanom Busta Gallorum (= galski grobovi, bojite na
kojem su 295. pr. n. e. bili odluno poraeni Gali). U borbi je izginulo vie od 10 000
ostrogotskih vojnika, a i sam Totila je umro od zadobivenih rana.
Ostaci gotske vojske pOVUkli su se na sjever od rijeke Po. Otuda su pod novim kraljem
Tejom izvrili nagli prodor sve do blizine Napulja gdje se u gradu Cumae uvalo njihovo
kraljevsko blago. Juno od pompejanskih ruevina doivjeli su meutim novi teak poraz.
Ostali su im jo izolirani garnizoni na sjeveru Italije. Neke nade uinile su im se opravdane
71

kad je jaka franaka vojska u proljee 553. prela preko Alpa, zauzela velik dio Padske nizine,
probila se preko Apeninskog gorja i zatim, u dvije skupine, pljakajui prodrla sve do Apulije
i Kalabrije. Ali ondje su ih Bizantinci uspjeli poraziti, pri emu ih je veina u krvavim bitkama
izginula.
Preostalo je jo skriti otpor pojedinih izoliranih gotskih posada u utvrenim gradovima.
Godine 555. kapitulirala je njihova najvea skupina u tvravi Compsa, a tek 562. okonala se
borba u posljednja dva gotska uporita, u Bresciji i Veroni. Time je cijela Italija bila podvrgnuta pod vlast bizantskoga cara.
Vie od dvadeset godina ogorenog ratovanja na tlu cijele Italije, od Padske nizine sve do
njezina krajnjeg juga, teka razaranja, krvavi pokolji i pustoenja to su ih vrile sve vojske
bez razlike potpuno su upropastili ne samo gospodarstvo Italije, koja je i bez toga ve nekoliko
stoljea bila u izrazitom opadanju, nego su razorili bogatstva i tekovine to ih je ta zemlja
naslijedila iz sretnijih vremena. Rim (koji je doivio dva gotska osvojenja i dva protuosvojenja
od Bizantinaca), a uza nj jo i brojni drugi gradovi koji su sve do ostrogotskog rata sauvali
svoje bogatstvo i svoje sjajne graevine, sad su bili jo samo gomile opustjelih ruevina.
Brojna imanja i bogati zaseoci mnogih veleposjednika bili su razoreni i spaljeni. Promet i
trgovina su zamrli, a poljoprivreda se u mnogim predjelima vratila primitivnijim oblicima.
Jo dok su trajale zavrne borbe s Ostrogotima i likvidacija franako-alamanske provale,
bizantske su vlasti poele provoditi vojnu i upravnu reorganizaciju zemlje. Po cijeloj Italiji
obnavljane su gradske zidine a uzdu sjevernih granica podignut je lanac utvrda. Reorganizacija uprave, ekonomskih i drutvenih odnosa izvrena je nizom propisa koji su 15. VIII. 554.
objavljeni kao tzv. Justinijanova Pragmatika sankcija. Njezina je glavna svrha bila obnova
privrednog i drutvenog poretka kakav je u Italiji vladao prije promjena to ih je donijela
Totilina vladavina. U tome smislu Pragmatika je sankcija ponitila sve Totiline darovnice i
ugovore o odstupanju zemlje u korist Totilinih pristaa, ukinula sve eksproprijacije zemljoposjeda, zgrada, stoke i druge imovine. Odreeno je vraanje svih osloboenih robova u njihovo
prijanje pravno stanje i poniteno oslobaanje kolona od privezanosti uza zemlju i od dabinskih obveza prema njihovim gospodarima.
U administrativnom pogledu, obnovljena je Itaiska prefektura, ali bez Afrike, a i bez
Dalmacije, koja je pripojena izravno Istonome Carstvu. Istra i Venecija (koje su obuhvaale
dijelove dananjih hrvatskih i slovenskih zemalja) bile su organizirane kao dva zasebna pogranina vojvodstva, sa sreditem u Cividaleu i Tridentu.
Vane promjene uvedene su u provincijalnoj upravi. Car je ondje prepustio izbor upravnIka i vieg inovnitva biskupima i veleposjednicima, a sebi je pridrao pravo potvrivanja. U
gradovima je ostao isti sustav lokalnih vlasti; ali u stvarnosti ordo decurionum i gradski
magistrati naglo iezavaju. U Rimu se senat odrao jo nekoliko desetljea, no bio je malobrojan i krnj jer nije bilo dovoljno bogatih ljudi koji bi po cenzusu mogli pripadati senatorskom staleu. I njegove su se kompetencije faktino ograniavale na ulogu opinskog vijea.
Odredbe Justinijanove Pragmatike sankcije zahtijevale su obnovu prijanjega stanja u
Italiji radikalnije nego to je to bilo mogue provesti u stvarnosti. Premda je civilna uprava
trebala da bude nezavisna od vojne, ipak je Narzes, kao vrhovni zapovjednik, imao u svojim
rukama svu faktinu vlast. Justinijanove odredbe, koje su osiromaenu Italiju trebale tititi od
poreznih nasilja, ostale su mrtvo slovo jer su opsene gradnje utvrda primoravale Narzesa da
neprekidno poveava porezna zahtijevanja. Na podruju agrarnih odnosa, strahoviti gubici
radne snage, uzrokovani ratom i bolestima, primorali su posjednike da se zadovolje blaim
mjerama u svom nastojanju da im zemlja ne ostane neobraena. Premda su imali pravo da
svoje kolone i robove ponovno prikuju uza zemlju, veina kolona sklapala je s veleposjednicima ugovore koji su ih obvezivali na rok krai od 30 godina i ostavljali kolonu pravo da se
odseli po isteku ugovornog roka. Na taj nain, premda je Pragmatika sankcija u osnovi bila
72

Uvod u Justinijanov Kodeks. Tekst YI.

stoljea .

reakcija tadanjega tipa robovlasnikog poretka protiv tekovina irokih slojeva stanovnitva,
izvoje,;,anih u vrijeme ostrogotskoga rata, ona ipak nije mogla potpuno onemoguiti neodoljivi
proces oslobaanja od preivjelih oblika eksploatacije.
Jo prije zavrnih bitaka protiv Ostrogota, Bizantu se pruila prilika da intervenira u
Hispaniji u vezi s tamonjim prijestolnim borbama za vlast. Bila je dovoljna i nevelika bizantska vojska za intervenciju u korist jednoga od pretendenata (Atanagiida). Ali on je tu pomo
morao platiti ustupanjem cijele jugoistone treine poluotoka, od ua Gvadalkivira do ua
Juhara, sa Sevillom, Malagom i Kartagenom, a povrh toga morao je priznati i vrhovnu vlast
bizantskoga cara. Sada su u posjedu Istonoga Carstva bile sve obalne zemlje oko Sredozemnoga mora s izuzetkom Katalonije, Septimanije i Provanse.
JUSTINIJANOV A UNUTRANJA POLITIKA
Usporedo sa svojim vanjskopolitikim i osvajakim planovima, Justinijan je poduzimao
niz mjera kojima je s jedne strane bio cilj da ojaaju oslabljeni dravni organizam, a s druge
strane da dravno ustrojstvo vre utemelje na tradicijama neko jedinstvenoga carstva koje
je namjeravao oruanim pothvatima obnoviti. U tom nastojanju temeljno je znaenje imala
velika akcija oko kodifikacije rimskog prava.
Ve poetkom 528. Justinijan je formirao komisiju kojoj je na elu bio Trebonijan, a
okupila je najuglednije pravnike toga vremena. Poslije vie od godine dana rada ona je objavila lustinzjanov kodeks, zbirku carskih zakona, poevi od Hadrijana (117-138) do Justinijanova vremena. Jo je vee znaenje imala zbirka rasprava i pravnih rjeenja najistaknutijih
rimskih pravnika koja je krajem 533. objavljena u 50 knjiga pod naslovom DiKesta ili Pandekta. Za olakanje uporabe Kodeksa i Digesta izraen je prirunik izvoda iz obaju tih djela,
poznat pod nazivom Institutiones. Godine 534. pripremljeno je novo i konano, proireno
izdanje Kodeksa, a potkraj Justinijanove vladavine sastavljena je jo i zbirka od 154 Justinijanova ukaza (NovellaeJ, iz razdoblja od 534. do 565 . Sve te etiri zbirke ine jedinstven
zbornik rimskog prava, Corpus juris civiLis, koji je u pravnoj znanosti sa u vao trajno znaenje.
U za sve Justinijanovo potovanje rimskih tradicija, Corpus Juris Civilis ipak nije bio
prosta kopija starijih pravnih zbornika koji su mu sluili kao predloak. Svojom sadrinom on
73

Crk va Sv. Sofije u Carigradu , u dana nje doba

je svj edoio o privrednim i drutvenim promjenama kroz koje je rimska drava prolazila od
antike do Justinijanova vremena. U njemu se oituje i dominantan utj ecaj kranstva , pa je on
zapravo adaptacij a klasinoga rimskog prava Justinijanovu vremenu. Za to vrijeme osobito je,
uz ostala obilj eja Korpusa, karakteristino da je veina Justinijanovih Novella bila objavljena
na g rkom , to je izraz neodoljive helenizacije ve u doba toga cara, obnovitelj a rimskoga
dravnog jedinstva.
Godine 535. Justin ij an je objavio dvije nae ln e zakonske odredbe kojima je definirao
smjernice svoje admi nistrativ ne reforme. Prema njima, kupovnost je inovn i k ih funkcija
imala biti ukinuta, a plae in ov nik a znatno poveane , da bi se sprijei l o podmiivanje i
samovo ljno globljenje podanika. Nalaui poteno izvravanje dunosti, Justinijan je od
slubenika zahtij evao da istodobno brane i interese dravne blagajne. U tu svrhu svaki je
i n ovnik pri stupanju na du nost morao poloiti sveanu zakletv u, a trajni nadzor nad djelatn o u provincijalnoga upravnog aparata bio je povjeren biskupu. Usto je svak i slobodni stanov nik dobio n ae ln o pravo da se protiv nepravd i ali izravno caru .
Pri ostvarivanju tih naela , Jutinijan je smanjio inov ni k i aparat, spojio neka upravna
okru ja u vee cjeline. u ni zu pokrajina, naroito u centralnoj Maloj Aziji, zdruio civilnu i
vojnu upravu u rukama vojnih zapovjednika, fo rmirao ni a apelaciona sudi ta za skupine
provincija, naredio osnutak posebnih slubi za socij alno staranje, udo redn u kontrolu , red i
sigurnost u Carigradu i drugim velikim sreditima.
Svoje nastoj anj e da preporodi dravu Justi nijan je ostvarivao i forsiranim i zvoenj e m
javnih radova . Podizane su velia n stvene dravne zgrade, obnavlj ane ceste, mostovi. i zgra i
vani vodovod i, javna kupali ta i kanalizacijski ureaji. Poslije ratnih ili elementarnih katastrofa ponovno su podizani itavi gradov i (A ntiohija). a nastajao je i niz nov ih gradskih naselj a,
koja su redovno dobivala carevo ime.

74

Najmonumentalnije graevine podizale su se u Carigradu. Izgraena je nova crkva Sv.

Sofije, mramorna carska palaa, raskoni trg Augusteon i niz drugih objekata.
Takvi golemi i skupi pothvati bili su mogui samo pomou izvanredno velikih financijskih
sredstava, a ta su se uspjeno mogla prikupljati samo u uvjetima znatnog ekonomskog prosperiteta i nesmiljenog sustava utjerivanja poreznih dabina od stanovnitva.
Radi potpomaganja privrednog poleta i, ujedno, iz politikih razloga, Justinijan se oslanjao na kurijaine zemljoposjednike i vlasnike imanja srednjega ranga i pomagao razvitak
gradskih privrednih djelatnosti. obrta i trgovine. Tim je drutvenim slojevima bila potrebna
jaka centralizirana carska vlast koja e ih tititi od velikih zemljoposjednika u njihovu nastojanju da gutaju srednji i mali zemljoposjed. Takvo koenje svemoi veleposjednike aristokracije odgovaralo je i interesima carstva, koje je progonilo svaki pokuaj regionalnog osamostaljivanja putem privatizacije dravnih kompetencija u rukama vlastele. Stoga se vlast zakonskim mjerama protivila rastu patrocinija velikih zemljoposjednika nad malima. Istodobno, ona
je intenzivno poveavala opseg carske domene. Nizom propisa vlast se trudila da srednjim i
manjim zemljoposjednicima osigura potrebitu radnu snagu, pa je odreivala da svi koloni i
servi budu trajno vezani uza zemlju. Vlada se borila protiv zaputanja obradive zemlje, pa je
dekretima dodjeljivala neobraeno tlo susjednim posjednicima uz obvezu da je obrade i za nju
plaaju obvezne poreze (epibol).
Stupanj proizvodnosti rada veoma je porastao. Poboljana je tehnika u graevinarstvu,
navodnjavanju tla, obradbi metala, proizvodnji oruja, izradi tkanina.
Vanjska trgovina Bizanta bila je preteno orijentirana prema Istoku. Iz Kine se uvozila
svila. i;;-, Indije i s Ceylona mirodije. slonova kost i dragulji. Ali sva ta skupocjena roba morala
se nabavljati uz posredovanje Perzijanaca. Zbog toga se Bizant borio da zaobie Perziju i sa
sjevera kako bi njegovi trgovci mogli slobodno dolaziti u Hivu, Buharu i Samarkand radi
izravnog dodira s kineskim trgovcima. a i s juga, preko Crvenoga mora, u Jemen i etiopsku
luku Adulis. gdje je Bizant poticao arapske i etiopske trgovce da preotmu monopol Perzijancima u plovidbi Indijskim oceanom.
Spektakularan uspjeh postigla je bizantska tekstilna proizvodnja, kad su 552. dva nepoznata nestorijanska rcdovnika iz Srednje Azije prokrijumarila dudove svilce (donijevi ih u
upljim tapovima) i nauila bizantske majstore kako se dobiva svila. Otad se domaa proizvodnja svile veoma rasprostranila na tlu bizantske drave i zatim u drugim zemljama oko
Sredozemnoga mora.
Osim uvoza, Bizant je vodio i razgranatu izvoznu trgovinu itom, suknom, purpurom.

Rekonslrukcija k()mpleksa carske

palae

u Carigradu

75

vinom, uljem, obraenom koom, papirusom, metalnim izraevinama, staklom, nakitom i dr.
U toj grani trgovine postojale su i nemale poslovne veze s europskim Zapadom, pa su bizantski trgovci imali svoje faktorije u Napulju, Ravenni, Massiliji (Marseju), Kartageni. Zbog tih
razloga bogati je trgovaki stale odobravao i podupirao Justinijanovu politiku osvajanja svih
zemalja uz obale Sredozemnog mora.
U cjelini, privredni ivot Bizanta bio je u prvoj polovici VI. st. veoma bujan, ali je takoer
bio izuzetno optereen dravnim dabinama. Svaki je posjednik zemlje morao plaati osnovni
zemljini porez. Za naputenu je zemlju sustavepibole prisilno nalazio obveznike. Vlasnici
zgrada plaali su porez aerik6n, a svi slobodni graani plaali su jo i glavarinu. Za uzdravanje vojske davala se annana, kao naknada umjesto osobnog sluenja u vojsci. Postojali su
posebni porezi za uzdravanje inovnika na njihovim slubenim putovanjima, za uzdravanje
putova i mostova, a i niz neizravnih poreza na trgovaku robu i promet. Dravi su velike dobiti
donosili monopoli, npr. na kruh, sol i svilu.
Poseban teret, povrh zakonom predvienih poreznih davanja, bile su zloupotrebe inov
nikog aparata. Potreba podmiivanja pri svakoj intervenciji kao i ubiranje poreznih iznosa
iznad realne obveze, u korist utjerivaa, upropastilo je sav ugled dravnih slubenika i dravnu
vlast uinila openito omraenom.
JUSTINIJANOV A CRKVENA POLITIKA
Od vremena Justinova okonanja sporova s papinstvom (518), Crkva je u Carstvu neprekidno jaala. Mnogim darivanjima postala je izvanredno bogata, a njezin utjecaj na javno
miljenje neprekidno je rastao. Podizane su mnoge crkve i osnivani brojni samostani. Samo u
Carigradu bilo je vie od 150 samostana. Velik broj bio ih je i u nizu drugih gradova ili u
njihovoj neposrednoj blizini. Sirijska i egipatska pustinja bile su omiljeno boravite redovnika-pustinjaka. Uz samostane esto su bile podignute bolnice, staraki domovi i ubonice. U
Justinijanovo doba slavni jeruzalemski redovnik sv. Sabbas, sastavio je veoma strog i detaljan
pravilnik o redovnikom ivotu koji je postao uzorom za kasnije samostanske regule na Zapadu. Svojim svestranim utjecajem Crkva i njezin mnogobrojni personal utjecali su na najrazliitije naine na prilike u dravi: svojim zemljoposjedima, izuzetima od javnih tereta, ona je
osjetno smanjivala dravne prihode; svojim vjerskim sporovima sveenici i redovnici unosili
su neprekidne nemire u javni ivot; svojim monopolom na mnoga podruja intelektualnog
ivota oni su faktino gospodarili savjeu ljudi svojega vremena.
Potpomaui razvitak moi i utjecaja ujedinjene Crkve, Justinijan joj je namjenjivao zadau da bude glavni oslonac carske vlasti. U tu je svrhu elio da njome potpuno ovlada i u
organizacijskom i u dogmatskom pogledu. U mnogim je prilikama istupao kao teolog i tuma
prave vjere. Za sve vrijeme svojega carevanja on je bez suzdravanja skidao i postaVljao
biskupe, potvrivao i ukidao njihove odredbe. Istodobno, on se borio i za monopolni vjerski
poloaj svoje Crkve, pa je njegova vladavina bila doba krajnje vjerske netolerantnosti. Jednako
odlu~o i okrutno progonio je sve hereze, manihejce, arij ance, donatiste i druge. ak je i
idove smatrao neprijateljima. Svim inovjercima krnjio je graanska prava i nasilno ih prevodio na pravovjerno kranstvo, za koje se on sam bio opredijelio.
Usprkos svojoj gorljivosti prema poganstvu i drugim herezama, Justinijan nije bio kadar
jednako postupati i sa monofizitima. Prije svega, ta je sekta bila veoma snana i duboko
ukorijenjena, a usto je i carica Teodora bila njezin zatitnik. Ipak carevi planovi o obnovi
rimske drave u njezinom nekadanjem opsegu, s jednom vjerom za sveUkupno stanovnitvo,
kao i njegova politika prema papinstvu imperativna su nametali rjeenje monofizitskoga problema. Car se isprva odluio za poputanje, pa je ak dopustito da i na patrijarku stolicu u
Carigradu doe potajni pristaa monofizitizma Antimije. Ali kad je, u jednoj fazi ostrogatskoga rata papa Agapit doao u Carigrad kao donositelj (bezuspjene) mirovne ponude kralja

76

Teodata, on je iskoristio priliku da postupi veoma odluno: zbacio je patrijarha kao krivovjernika i postavio novu linost odanu katolicizmu. vrstinom svojega stava pridobio je i cara,
pa su sada estoki progoni zahvatili istone pokrajine. Pred silinom toga naleta pokorio se i
Egipat, pa su i najtvrdokorniji tamonji redovnici prihvatili halkedonsku dogmu.
Ipak, ni ti progoni nisu uspjeli iskorijeniti monofizitsku herezu. Mnogi istaknuti prvaci bili
su poubijani ili su izbjegli u druge zemlje; no stanovnitvo je u potaji sauvalo svoja uvjerenja.
Na toj osnovi niknuli su i novi voe pokreta. Meu njima je najistaknutiji bio Jakov Baradaj.
On je neumornom aktivnou, usprkos progonima, obnovio rastjerane monofizitske opine i
izgradio novi sveeniki kadar.
Takva neoekivana obnova monofizitizma (po Jakovu Baradaju: jakobitska crkva) navela
je Justinijana da za volju politike kohezije svoje drave potrai kompromisno rjeenje. Krajem 543. ili poetkom 544. objavio je edikt u tri poglavlja kojim je osudio shvaanja trojice
teologa koja su oito bila nestorijanska (duofizitska), a Halkedonski ih koncil nije odbacio.
Car se nadao da e tim "oienjem" halkedonske doktrine zadovoljiti monofizite i pridobiti ih
za jedinstvo. Umjesto toga, obje su strane, i monofizitska i katolika, bile nezadovoljne. Kad
se ni papa nije pokorio carevu diktatu, on ga je uz pomo vojne sile dao dovesti u Carigrad,
gdje ga je prisilio da objavi svoju osudu trojice teologa (548). Doznavi za estoko negodovanje sveenstva na Zapadu s njegovim postupkom, papa Vigilije je tu svoju osudu (ludicatum)
ve 550. povukao. No car je odluio da papu i fiziki prisili na pokornost, pa je tako dolo do
skandalozne scene u carigradskoj crkvi Sv. Petra i Pavla, kamo se papa zaklonio i gdje su ga
vojnici pokuali otrgnuti od oltara, vukui ga za noge i za bradu, tako da se ta borba napokon
zavrila ruenjem i samoga oltara.
Konana pobjeda bizantske vojske nad Ostrogotima uvjerila je papu da e odsad i samo
njegovo sjedite, Rim biti pod carevom vlau. To ga je navelo da kapitulira, pa je 554. donio
svoj novi edikt (Constitutum, drugi po redu) kojim je odobrio carevu osudu u tri poglavlja.
Tek nakon toga vlast mu je dopustila da se vrati u Rim. I njegov nasljednik, papa Pelagije,
isprva odluni protivnik svakog korigiranja odluka Halkedonskog koncila, priklonio se carevoj
politici. Postupno je za taj stav pridobio i cijelu Italiju, osim milanske i akvilejske metropolije,
koje su ostale odcijepljene od papinstva jo oko stotinu godina [tzv. akvilejska shizma, u kojoj
su neki istarski, dalmatinski i slovenski biskupi (tj. biskupi s dananjeg podruja Slovenije)
bili uporni protivnici careva diktata i kapitulacije pape pred carigradskom vlau]. Karakteristino je da su se u polemikama oko "triju poglavlja" na Zapadu iskristalizirala posve odreena
miljenja nekih teologa da je poglavar Crkve samo Krist, a ne car, i da se i car, kao svaki drugi
vjernik, mora pokoravati crkvenim odredbama bez kolebanja. Time se u Zapadnoj crkvi formiralo stajalite koje e postati trajnom osnovom papinskog strahovanja pred politikom vlau
Carigrada. A kad su se sredinom srednjovjekovnog razdoblja pojavile sline tendencije i kod
zapadnoeuropskih svjetovnih vlasti, borba crkve za svoju nezavisnost od vladara postat e
bitni sadraj sporova koji su angairali cijelu tadanju Srednju i Zapadnu Europu.
Justinijanova vladavina zavrila se u krajnjoj iscrpljenosti ekonomskih i ljudskih snaga u
cijeloj dravi. Dalekoseni pothvati toga vladara bili su nerazmjerni realnim mogunostima.
Zbog toga je kraj njegove vladavine (14. XI. 565) u mnogim krugovima primljen s osjeajem
olakanja.

4. PODRIJETLO I RAZMJETAJ SLAVENSKIH NARODA

Pitanje o podrijetlu i etnogenezi Slavena pripada meu najprijepornije probleme europske
povijesti. Osnovni sadraj toga problema jesu pojedinana pitanja: gdje, kada i kako su nastali
Slaveni kao posebna etnika skupina, razliita od Germana, Romana ili Ugro-Finaca i, zatim,
kako i kada se ta skupina toliko izdiferencirala da su kao rezultat toga procesa nastala tri
slavenska ogranka: istoni, zapadni i juni Slaveni, svaki sa svojim posebnim narodima.

77

Uza svu raznolikost shvaanja koja postoje o tim pitanjima i njihovim pojedinostima,
dio arheologa i povjesniara slae se u tome da pradomovinu Slavena treba traiti u
pr~storu izmeu gornje Labe, Odre, Baltikog mora, Dnjepra i Karpata. ini se da je na tom
podruju tzv. luika kultura, koja se izgradila oko 1200. god. pr. n. e. stapanjem razliitih
starijih elemenata, bila osnovni temelj na kojem se oblikovalo praslavensko stanovnitvo. Pri
tome je nesumnjivo da su nositelji te kulture u njezinim rubnim zonama sudjelovali i u
etnogenezi drugih, neslavenskih naroda.
Viestoljetnim razvitkom u posljednjim se stoljeima pr. n. e. iskristalizirala na prostranom podruju od Pribaltika do Karpata i od Odre do zapadne Bjelorusije i Ukrajine tzv.
venedska kultura ili kultura pogrebnih jama, sa svoje dvije varijante: sjevernijom, tzv. oksivskom skupinom, i junijom, tzv. pevorskom skupinom, koja je na prijelazu era zapremala
gotovo cijeli teritorij dananje Poljske, osim dijelova Pomorja i ua Visle, koja podruja
zauzima oksivska skupina. Prema istokU, pevorska je kultura sezala u Ukrajinu, do gornjeg
Dnjestra i gornjega Buga (tj. na budui teritorij Bijelih Hrvata i Volinjana). Istono od domene
pevorske kulture, otprilike od linije to spaja Brest-Litovsk i gornji Dnjestar sve do istonih
mea srednjega i gornjeg Podnjestrovlja prostirala se tzv. zarubinjecka kultura, kao temelj na
kojem su se oblikovala plemena koja kasnije ulaze u sastav Kijevske Rusije.
Zapadne i june rubne zone sveUkupnoga praslavenskog podruja koje su sezale do gornje
Labe i do sjevernoga Pricrnomorja zadesile su u posljednjim stoljeima prije poetka nove ere
znatne promjene. Jo od III. st. poinju se na podruje izmeu donje Odre i donje Visle
doseljavati pojedine etnike skupine s iskonskih boravita sjevernih (skandinavskih) Germana.
Otuda one se zatim meusobnim potiskivanjem premjetaju i s razliito dugim zadravanjima
prolaze zemljama prethodno naseljenima slavenskim stanovnitvom. Tako se zapadno od Vandala, koji zapremaju oblast oko ua Visle, smjetaju Burgundi, postavi time susjedima jo
zapadnije (na donjoj Labi) nastanjenih Langobarda. U II. st. pr. n. e. novi doljaci iz Norveke.
Rugijci, potiskuju i Vandale i Burgu~de dublje u unutranjost, tako da Vandali zauzimaju
juni dio Poznanjske oblasti i srednju Slesku, a Burgundi dolinu Varte i Noteca, sve do okuke
srednje Visle.
Takvom stanju pridruio se sredinom I. st. pr. n. e. dolazak Gota s juga Skandinavije na
ue Visle. Njihovo kasnije preseljavanje pod pritiskom njihovih srodnika, Gepida, s ua
Visle prema sjevernim obalama Crnoga mora (poslije 150. god. n. e.) otposlalo je i Burgunde,
i Vandale i Langobarde s njihovih dotadanjih boravita u njihova daljnja seobena kretanja,
koja zatim udaraju, potiskuju ili premjetaju i druge narode na koje nailaze na svojoj putanji.
Pred nizom germanskih valova, koji su se tako vie od pola tisuljea prelijevali preko
zapadnoslavenskih podruja, povlailo se slavensko stanovnitvo prema istoku i jugoistoku.
Ali poslije zavretka preseljavanja germanskih naroda kroz zapadnoslavenske oblasti izmeu Labe i Visle, koje prestaje sredinom ili potkraj IV. st. n. e., vre se u V. i VI. st. uzvratni
pokreti Slavena na Zapad, prema Odri, Labi i Saali, a takoder i junije, u dananju eku,
Slovaku i zapadnu Panoniju. To se kretanje odvijalo u tri paralelne struje. Najsjevernija od
njih napredovala je uz obale Baltika sve do Labe. Zajedno sa srednjom strujom, koja je
napredovala junije od njih, oni su na podruju izmeu Odre i Nise te Labe i Saale postali
osnovicom dviju skupina Baltiko-polapskih Slavena. To su, na sjeveru. Bodrii (Vagri, POJapci, Varni, Smoljani, Linjani i dr.) te junije od Bodria Ljutii, Haveljani, Radarijci, Ukrani,
Moriani i dr. Stanovnitvo koje se u tom premjetanju boravita zadralo na obalama Baltika,
istono i zapadno od ua Odre, razvilo se kao pleme Pomorana. Najjunija struja u slavenskoj
seobi prema zapadu zauzela je podruje izmedu srednje Labe i Saale i oblikovala se kao
plemena Luikih Srba, Glomaa, Milana, Deana i dr. Istonije i junije od tih triju skupina
slavenska su plemena ispunjala prostor dananje Poljske i sjeveroistone eke i Slovake. Tu
su ona, na gornjoj Labi, gornjoj Moravi, Vahu i Hronu, isprva bila susjedima keltskih Boja, pa
zatim germanskih Markomana i Kvada. Ali od kraja IV. st. n. e., kad se germansko stanovninajvei

78

Raseljavanje Slavena. Skica.

tvo iselilo, Slaveni preplavljuju cijelu eku , Moravsku i Slovaku , a pojedini odvojci njihova
napredovanja dopiru u zapadnu Panoniju i duboko u istone Alpe. U dubokoj pozadini sveukupnoga slavenskog uzvratnog kretanja na zapad i irenja prema jugu, njihova je glavnina
zadrala svoje iskonsko boravite u Poljskoj , Bjelorusiji i Velikoj Rusiji, do gornjega i srednjega Povoloja, ali je i otuda postupno nadirala prema sjeveru i istoku, sve do dodirnih zona
s baltikim narodima i Ugro-Fincima te, na jugu, sa stanovnitvom junoruskih stepa.
U razdoblju luike kulture na tlu na kojem danas ive Slaveni arheoloki nalazi svjedoe
o postojanju krvnorodbinske organizacije sela i o kolektivnom gospodarstvu rodova. U naseljima kultura koje su se razvile kao batinice luike kulture postojala je na prijelazu iz stare u
novu eru razvijenija drutvena organizacija. Osnovna privredna jedinica nije vie cio rod nego
pojedine velike ili male obitelji, a umjesto prastarih malih rodovskih plemena formiraju se
vre organizirana teritorijalna plemena s ratnim voama na elu.
Prve pisane informacije o slavenskom stanovnitvu u zonama koje su se prostirale sjevernije od skitsko-sarmatskih stepa na jugu Rusije zabiljeio je grki povjesniar iz V. st. pr. n. e.
Herodot iz Halikarnasa. Meu narodima koji se na tom podruju pokoravaju vlasti Skita, pisac
navodi "Skite-orae" (~j. skitske podanike koji ive od zemljoradnje) koji borave na gornjem
Bugu, zatim Neure, na izvoritu Zapadnoga Buga i desnim pritocima Pripjata (u Voliniji) i
Melanhiene, na junim obalama Desne i Sejma. Te tri skupine pripadale su, po navedenim
obiljejima, meu pretke Slavena, pa se moe smatrati da je II drugoj polovici I. tisuljeca pr.
n. e. na sjevernom Pricrnomorju postojao veliki plemenski savez pod dominacijom Skita koji
je zahvaao i u slavenske oblasti podvrgavi dio Slavena u dabinsku ovisnost.
Na tlu pricrnomorskih stepa formirala se tijekom iduih stoljea nova, kompleksna kultura, poznata po arheolokom nalazitu ernjahovo, juno od Kijeva, u kojoj sudjeluju razliiti
etniki sastojci : preostaci Skita, Sarmati, Traani, doseljena germanska plemena a i potomci
slavenskih skupina o kojima je, pod navedenim imenima, govorio Herodot. Drutveno-ekonomski razvitak u toj oblasti tekao je bre nego u dalekoj unutranjosti, pa su se meu
stanovnitvom afirmirale ve i neke razlike glede drutvenoga ranga. Naprotiv, u dubljoj
slavenskoj pozadini, gdje se. prema sjeveru, i dalje odravala zarubinjeka , a prema zapadu
pevorska kultura, vrilo se sporo, viestoljetno kretanje prema posljednjim fazama rodovske
drutvene organizacije.
Tek oko pola tisuljea nakon Herodota poinju se pojavljivati novije zapisane vijesti o
Slavenima. Tako su u I. st. n. e. Plinije Stariji, Tacit i Ptolomej zabiljeili kratke podatke o
boravitu naroda koji nazivaju Venetima u prostoru izmeu Karpata i Baltikoga mora. Mnogo
vie podataka o Slavenima donosi gotski pisac iz VI. st. lordanes. Njegove informacije temelje

79

se u osnovi na Kasiodorovoj izgubljenoj Povijesti Gota, napisanoj poetkom VI. st., pa one
prikazuju povijesno stanje s kraja V. stoljea.
Do toga doba zbile su se na junim meama slavenskih boravita dalekosene promjene.
Hunska provala u pricrnomorske ravnice i, zatim, premjetaj njihova politikog sredita u
Panoniju povukli su sa sobom na zapad najvei dio stanovnitva iz tih oblasti (Skito-Sarmate,
Herule, Gote i druge fragmente) i istaloili ih u Panoniji i na njezinim obrubovima. A nakon
propasti Atiline drave, poraeni Huni uzmaknuli su daleko na istok, k donjem Donu i Volgi.
Slavensko je stanovnitvo sada imalo mogunost da se iz istonih i jugoistonih dijelova
svojega etnikog podruja nesmetano iri prema obalama Crnoga mora i k donjem Dunavu.
Razmjetaj Slavena krajem V. st. prikazan je u Jordanesovu djelu De origine actibusque
Getarum (O podrijetlu i djelima Gota). Tu se navodi da je sve slavensko stanovnitvo zajednikog podrijetla, ali da se ono "sada" (tj. krajem V. st.) dijeli na tri velike skupine: Veneti,
Slaveni (u uem smislu) i Anti. Veneti borave na neizmjernom podruju od izvora Visle i
Karpata do Baltika, Slaveni "od grada Novietunskoga i jezera Mursijanskoga" (tj. najvjerojatnije, od Dunava, poevi od utoka Drave do njegove delte) pa sve do Dnjestra, a Anti
od Dnjestra do Dnjepra.
Prema Jordanesovu izvjeu (gl. V, 34) slijedilo bi da su svi Slaveni prvobitno nosili ime
Veneti. Samo to ime za sve Slavene poznaju Plinije Stariji, u I. st. n. e., a u II. st. n. e. Tacit i
Ptolomej. Do Jordanesova vremena - tj. 300 godina kasnije - ime Veneta ostalo je vezano uz
zapadnu skupinu, izmeu Karpata i Baltika, a jugoistona i istona skupina dobile su nova
imena: Slaveni i Anti. Ali i ta dva naziva dadu se jezikoslovno izvesti od imena Veneti. Tako
je poznato da su oko 500. god. u n. e. najistonije slavensko pleme bili Vjatii. To se ime u
susjednim ugrofinskim jezicima sauvalo u obliku Vetii ili Ventii, to se s jedne strane oito
povezuje s oblikom Veneti, a s druge strane s oblikom Anti. Junije, u dodirnoj oblasti s
nomadskim narodima junoruske stepe, istoni pisci zovu Slavene Vantit, to i opet pokazuje
povezanost s imenom Veneti i s imenom Anti (Rybakov, 1958). I ime Slaveni moe se
(hipotetiki) objasniti na jednak nain. U najstarijem poznatom obliku toga imena "Slovene"
sauvan je korijen -Vene, koji to ime vezuje s imenom Veneta. Znaenje prefiksa Slo-, koji je
mogao glasiti i Svo- ili kako drukije, zasad se mora smatrati neobjanjenim. Pa ipak, takve
znanstvene pretpostavke ine svako izvoenje imena Slaveni ili Sloveni od rijei "slava" ili
"slovo" potpuno nepotrebnim. Osobito je besmisleno povezivanje toga imena s latinskom
rijei sclavus = rob iako je takvih asocijacija kod antikih pisaca bilo. Njihovu opravdanost
pobijaju i tekstovi samih antikih pisaca (npr. Pseudomaurikije s kraja VI. st. pie: "Plemena
Slavena i Anta ... slobodna su i ne doputaju nikako da budu porobljena ili da itko nad njima
vlada." Strategicon, VI, 272).
Razdoblje to se uklapa nakon povlaenja Huna iz Panonije na Don i Volgu ostavilo je
stepske zemlje sjeverno od obale Crnoga mora slobodnima za irenje Slavena prema donjem
Dunavu, a i za pojavu novih doseljenika s istoka u tim podrujima. Ve od kraja V. st.
spominju se na donjem Dunavu i u pricrnomorskim stepama kao nova opasnost za europske
granice Carstva razliiti narodi: Skiti, Huni, Goti, Kutriguri, Bugari, Slaveni i Anti. Ali nazivi
Skiti, Huni i Goti sada su jo samo opi nazivi za stanovnitvo iz tih podruja. Uistinu nova
etnika imena su Kutriguri, Bugari, Slaveni i Anti.
Bugari su turansko pleme koje je potkraj III. st. n. e. u potkavkaskim stepama pogodio i
raskolio prodor Huna. Ali poslije propasti Atiline drave oni su se opet okupili i u Potkavkazju
formirali velik savez plemena u koji su ukljuili; svoje zapadne susjede Utigure (istono od
Azovskoga mora) i Kutrigure (sjeverno od Azovskoga mora). Zajedno s njima bugarski plemenski savez stupa u dodir s Bizantom, pa su njihove ete ve 482. sudjelovale kao bizantski
saveznici u borbama s Ostrogotima na Balkanu. Od devedesetih godina V. st. Bugari vie puta
provaljuju preko donjeg Dunava. Zbog napada "Bugara i Skita" to su zaredali poetkom VI.
st., car Anastazije je pred Carigradom dao podii tzv. Dugaki zid kao pojaanje starijega,
veinom

80

GERMANSKE DRAVE U EUROPI I AFRICI DO PRVE TRE INE VI. ST.

Kreta

.~
' .", Mana
TeodorIkova ostrog dri:ava
TeodorIkovI saVeZniCI

Glavna

podrul8

u SpanJOISkOI

germanske naseljenosti

Proelje

Teociorihove

palae

u Ravenni. Mozaik u crkvi S. Apoll. N. uRa ven ni.

Carica Teociora i njezi na pratnja. MOI.aik iz crkve S. Vita le u Ravenni, VI. st.

OBNOVLJENO RIMS KO CARSTVO U DOBA JUSTINIJANA I.

ePlem
/

~D

ISlonorimsko Carstvo pri stu panju Justinijana I. na vlas t (S27)

Rhasanidi (bizantski vazali)

Justinijanova osyajanja

Hira (Lahmidi) (Sassanidski vazali)

G ranice civilnih dijeceza

.......

Napadi Sasanidske Perzije

BlIke

Arh itekton ska struktu ra crk ve Sv. Sofij e u Carigradu

Per;.ijanci napadaju Carigrad (626). Iluminac ija il. XIV. sl.

unutranjeg tvravnog pojasa na ivici grada. Polazei iz svoje postojbine oko Azovskoga
mora, Bugari redovito prolaze kroz podruja izmeu donjeg Dnjepra i Dunava, kamo penetriraju Slaveni. Zbog toga je nedvojbeno da su i Slaveni ve i tada, povueni bugarskim naletima,
sudjelovali u provalama pokriveni zajednikim imenom Bugara.
Od vremena Justinove vladavine ti se napadi Slavena navode posve izriito. Izmeu 527.
i 530. Bugari, Slaveni i Anti prodiru preko Dunava svake godine. Nakon kraeg prekida
provale se obnavljaju. Naroito snana bilaje ona u godini 540. kad su Bugari i Slaveni doprli
sve do Dugakoga zida, do trakog Rersonesa i u srednju Grku. Izmeu 547. i 551. iskoritavajui angairanost glavnine bizantskih vojnih snaga u ratu s Ostrogotima, zaredale su navale
u kojima napadai dopiru do carigradskih zidina, do obala Egejskoga mora i u Dalmaciju.
Sada oni ve i prezirnljuju na tlu Carstva, a glavnu vojnu snagu ine Slaveni, dok su Bugari
veinom samo konjanika pojaanje.
Nemajui dovoljno snaga da se uspjeno odupre svima svojim brojnim neprijateljima,
Carstvo je odluilo da diplomatskom akcijom razori zdruene snage napadaa. U tu svrhu
organiziralo je u Panoniji ratni sukob izmeu Langobarda i Gepida, a u Pricrnomorju napad
Avara na Bugare i Slavene. Ali skora budunost je pokazala da je takva kombinacija sukoba
donijela teke i nepopraVljive tete prije svega samom Bizantu.

5. BIZANT, LANGOBARDI, A V ARI I SLAVENI DO POETKA VII. ST.

DOSELJENJE LANGOBARDA
Po svom dolasku s danskih otoka na europsko kopno, izmeu ua Odre i ua Visle,
Langobardi su isprva bili zapadni susjedi Vandala, ali su pred njima uzmaknuli jo dalje na
zapad pa su se smjestili na objema obalama donje Labe (ne dopirui do njezina ua u
Sjeverno more, jer ondje ivi dio Sasa). Tu oni borave sve do prijelaza III. u IV. stoljee, a
tada njihova glavnina u sporom kretanju kroz Srednju Europu, lesku i Moravsku dolazi u
srednje Podunavlje. Poetkom VI. st. oni su naglim udarom zauzeli dravu Rerula u junoj
Slov~koj, pa su odatle svoju vlast proirili na junu Moravsku, junu eku i Donju Austriju
postavi tako znatnom snagom u tome podrujU. Za pomo koju su pruili Carstvu u vrijeme
njegova ratovanja s Ostrogotima, Justinijan im je dopustio da zauzmu zapadnu Panoniju (546).
Time su oni ondje postali zapadnim susjedima Gepida, naroda koji se formirao od skandinavskih doseljenika i od zaostataka gotskog plemenskog saveza na uu Visle, naknadno pod
svojim posebnim imenom krenuo put juga, naselio se najprije na gornjoj Tisi, a zatim, po
odlasku Vandala na zapad, zauzeo podruje izmeu gornje Tise i rijeke Maro. Tu su Gepidi
ivjeli pod hunskom vlau sve do Atiline smrti i zatim osvojili cijelo istonopanonsko podruje izmeu Dunava i Karpata. Otuda su veoma esto napadali teritorij Carstva i uzrokovali
mnoge brige njegovim vlastodrcima. U takvim okolnostima, ustupanje zapadne Panonije
Langobardima bilo je vezano uz njihovu obvezu da ratuju s Gepidima i glavninu njihovih
snaga veu uza svoje akcije. Ali usprkos nekoliko uspjenih pothvata, Langobardi su bili
primorani da umjesto da pomognu Bizantu, sami od njega zatrae pomo.
AVARI
Bizantska diplomacija je smatrala da e ih od tekoa s Bugarima, Slavenima i Gepidima
osloboditi narod A vara koji se odnedavno pojavio na obzorju njezine politike.
Napadaka plemena koja se u istonoeuropskoj stepi sjedinjuju pod imenom Avara podrijetlom su iz jugozapadnog Sibira, odakle su izbjegla pred jaanjem zapadno-turskog kaganata
u Srednjoj Aziji. Na svojem novom boravitu u azovsko-prikaspijskim stepama stupili su u
81

vezu sa sjevernokavkaskim Alanima koji su bili saveznici Bizanta. Njihovim posredovanjem

Avari su ponudili svoje usluge Carstvu, zatraivi za to pomo u novcu i zemlju da se na njoj
nasele. Kad im je Bizant uskratio mogunost za naseljavanje, oni su iz osvete pokorili zaazovske Utigure, bizantske saveznike i neprijatelje Kutrigura koji su s Bugarima i Slavenima
provaljivali na podruje Carstva. Zabrinuto zbog mogueg saveza Avara i sKutrigurima,
Carstvo je pokualo da njihove napade usmjeri protiv Anta. U tim borbama Avari su zavladali
svim zemljama uz sjeverne obale Crnoga mora i svoj utjecaj proirili sve do dunavskoga ua.
elei da za naseljavanje dobiju Dobruu, uputili su 562. Justinijanu molbu za odobrenje. Ali
car je bio voljan da im dade samo usko podruje juno od Save, u dananjoj sjeverozapadnoj
Srbiji, sa zadaom da ondje brane granicu od Gepida koji su u meuvremenu, prisvojili
Srijem. Nezadovoljan ponudom, avarski kagan Bajan dva je puta s donjeg Dunava zaobiao
Karpate i udario na tadanju franaku granicu na Labi, ali je oba puta bio suzbijen. Na
prolasku su Avari u Zakarpau razbili plemenski savez Duljeba i Bijelih Hrvata, pa su pri tome
dio Hrvata povukli dalje na zapad, prema gornjoj Visli i sjeveroistonoj ekoj. Najzad, i opet
na donjem Dunavu, prihvatili su poziv langobardskog kralja Alboina i poticaj Bizanta da
napadnu i unite Gepide. U tu svrhu A vari su s bizantskim odobrenjem preli Dunav u Dobrui, krenuli uzvodno i kod Kostolca na bizantskim laama opet preli Dunav, i tako s lea
napali Gepide koji su ve, na zapadu, bili u borbi s Langobardima. Prisiljeni da razdvoje svoju
vojsku, Gepidi su doivjeli katastrofalan poraz na objema frontama. Time je njihova drava
bila unitena (567), a istona Panonija, od Dunava do Karpata, postala je sreditem avarske
drave koja je pritom zadrala i svoje vrhovnitvo nad svim zemljama u sjevernom Pricrnomorju.
Iste godine kad su A vari zauzeli istonu Panoniju, u Italiji je vrhovni vojni zapovjednik
Narzes pao u nemilost zbog pregramzljive i loe organizirane uprave, pa ga je car opozvao s
dunosti. Time je u Italiji zavladalo rasulo. Strahujui moda pred svojim novim susjedom. a
moda i u dogovoru sAvarima o meusobnoj podjeli interesnih sfera, Langobardi ve idue
godine 568, odluuju da se presele u Italiju.
Doseljenje Avara u Istonu Panoniju i odlazak Langobarda u Italiju imali su veliko znae
nje za daljnju ekspanziju Slavena. Usprkos vrhovnitvu Avara nad sjevernim Pricrnomorjem,
njihova se etnika jezgra odonud premjestila na Zapad, pa je time ostao irok slobodan prostor
za nadiranje slavenskih plemena k obalama Crnoga mora i prema donjem Dunavu. S druge
strane Langobardi su svojim prodorom kroz lesku i Moravsku, kao i svojim etr
desetogodinjim boravkom u junoj Slovakoj, sa sobom povlaili i neke fragmente slavenskog stanovnitva (pa su ak i u Italiju s njima, uz druge pridruene elemente, dole i skupine
Slavena). Ostavivi za sobom zapadnu Panoniju za due vrijeme nezaposjednutom (vjerojatno
po dogovoru Avarima, koji se odmah po svojoj konsolidaciji u istonoj Panoniji bacaju u
nasrtaje prema bizantskim posjedima), Langobardi su otvorili put daljnjem slijevanju slavenskih masa moravsko-slovako-panonskim koridorom prema istonim Alpama i zapadnom dijelu Balkana. Na taj se nain ostvarilo da se avarska jezgra u istonoj Panoniji nala oblivena
slavenskom etnikom strujom i sa istoka i sa zapada, u njezinom sinkronom kretanju irokom
frontom prema obalama Jadranskoga i Egejskoga mora.

BIZANT
Justinijana I. naslijedio je na prijestolju njegov sestri Justin II. (565-578), dobar upravnik
i vojskovoa, ali ve od 573. sve izrazitije duevno bolestan. U njegovo doba izgubljen je
velik dio Italije (u vezi s doseljenjem Langobarda), poelo je preotimanje bizantskih posjeda u
Hispaniji, obnovljen je rat s Perzijancima i nastavljena invazija Slavena na Balkan. Problemi
koji su nastali na temelju tih zbivanja ispunjaju i vladavinu sljedee dvojice careva, Tiberija II.
i Maurikija, a kulminaciju dostiu za njihovih nasljednika Foke i Heraklija.
82

Rat s Perzijom izbio je 572., kad je Justin II. uskratio plaanje godinjega danka, i potrajao dvadeset godina (do 591). Borbe su donijele nekoliko velikih pobjeda Bizantu (575, 581. i
586). a do zavretka rata dolo je zbog pobune medijskog satrapa protiv perzijskog kralja
Hozroja II, koja ga je primorala da trai utoite u Bizantu i ondje pristane na mir (591),
ustupivi pritom Bizantincima gotovo cijelu Armeniju.
Vezanost glavnine bizantskih oruanih snaga na istoku onemoguavalo je obranu drugih
ugroenih oblasti Carstva.
Ve 576. Avari su osvojili Srijem, a 582. je, nakon trogodinje opsade, pao i njegov
utvrdeni glavni grad Sirmium (dananja Srijemska Mitrovica).
Dotad su Slaveni u svojem kretanju prema donjem Dunavu zauzeli cijelu Vlaku nizinu
(podruje izmedu Dunava i junog dijela Karpata) i stvorili ondje plemensku politiku organizaciju koju su suvremeni pisci nazivali Sklavinijom. Otuda su, dobivajui neprekidna pojaa
nja iz unutranjosti svojih prostranih obitavalita, nizom provala preplavljivali Trakiju, Ilirik i
Grku. Sad se sa svojih prodora vie i ne vraaju, nego i po nekoliko godina ostaju na tlu
Carstva, a znatan dio njih ve se tada zauvijek nastanjuje na Balkanu. Od poetka osamdesetih
godina savez Slavena s Avarima postao je tjenji, pa oni od 583. napadaju bizantsko podruje
zajedniki ili kombiniranim akcijama. 585. Slaveni su prodrli sve do Dugog zida, ajo snaniji
pohod ostvaren je 586, kad je jedna avarsko-slavenska kolona dospjela do Soluna i uz pomo
ratnih sprava sedam dana opsjedala grad, no bez uspjeha.
Kao rezultat tih vojevanja, u vlasti Avara i Slavena ostalo je podruje izmedu Dunava i
planine, Balkan. Takvo stanje odralo se sve do uspjenog zavretka dvadesetogodinjeg rata
Bizanta s Perzijom (591).
Dok je izmedu 567. i 591. glavno prodiranje Slavena bilo usmjereno iz Sklavinije prema
Trakiji i Iliriku, sve do Makedonije i Grke, druga je skupina slavenskog stanovnitva iz
Zakarpaa, preko dananjih ekih i slovakih zemalja, nastavljala svoje naseljavanje u zapadnu Panoniju i istone Alpe. Do 580. u njihovoj su vlasti dolina Mure i Drave, gornji tok Save,
a do prvih desetljea VII. st. oni dopiru i do izvorita Drave, u dolinu Zilje i Soe.
Nakon sklapanja mira s Perzijom (591), car Maurikije (582--602) organizirao je protuofenzivu na donjem Dunavu i uspio uspostaviti granicu na toj rijeci.
U takvim okolnostima A vari privremeno prenose teite svojih tenji prema zapadu i
pridruuju se slavenskoj penetraciji iz zapadne Panonije u istone Alpe i prema Furlaniji, pa
ak u njoj preuzimaju i vodstvo. Dva puta, dospijevi na prag sjevernoitalske ravnice, oni s
Langobardima sklapaju mir o razgranienju (592. i 596). Godine 593. sukobili su se Slaveni u
dolini gornje Drave s Bavarcima, a kad su Bavarci 595. odgovorili protunapadom, suzbila ga
je zajednika vojska Slavena i Avara. Iste godine Avari su kroz Podunavlje prodrli duboko na
zapad, u franaku Thtiringiju.
Mir s Langobardima na granicama furlanske ravnice i razgranienje s Francima duboko u
Alpama i na dananjoj bavarskoj visoravni postavilo je medu i slavenskoj i avarskoj penetraciji u tome smjeru. Ali prema bizantskim posjedima ona se proiruje. Godine 597. oni su
zajedno s panonskim Slavenima prodrli ne vie - kao ranije - samo iz Srijema u Ilirik i Trakiju
ili iz potkarpatske Sklavinije u Trakiju, Makedoniju i Grku, nego i preko Save u Dalmaciju.
Iduih godina oni nadiru u Istru, a istodobno iz Sklavinije dopiru do Dugog zida pred Carigradom. Carstvo je taj put spasila kuga u redovima njegovih neprijatelja. Poast je njihovu vojsku
tako prorijedila da je kagan morao pristati na mir kojim se odrekao podruja izmedu Dunava i
Balkana, a takoder i vrhovne vlasti nad Sklavinijom, u oblasti izmedu donjeg Dunava i junog
luka Karpata.
Kapitulacija Avara bila je tako potpuna da su Bizantinci eljeli iskoristiti priliku i za
ofenzivne pothvate. Ve 600. prekrili su sklopljeni mir i prodrli preko Dunava pa su u Potisju
nanijeli Avarima niz poraza. Nakon toga, odluili su obraunati i sa svojim neprijateljima iz
Sklavinije. Vie puta prelazili su preko Dunava i ondje uspjeno ratovali. Ali kad jc car
83

Maurikije ujesen 602. postavio zahtjev da vojska i prezirni u slavenskoj zemlji, izbila je
pobuna kojoj je na elo stao centurion Foka. Sa svojim je odredima odmarirao u Carigrad,
gdje mu se pridruio ustanak stanovnitva. Maurikije je bio zbaen i ubijen, a carem je
proglaen Foka (602-610).
Takav razvoj dogaaja rezultat je opih poremeaja koji su zahvatili Bizant nakon Justinijanove smrti. Za vrijeme Justina II. vlast je nastojala krajnjom tednjom ali i novim poreznim
teretima namaknuti sredstva za voenje ratova gotovo na svim granicama drave. Stoga su
nezadovoljstva s vlau naglo rasla, pa je njegov nasljednik Tiberije II. bio primoran da iz
temelja promijeni financijsku politikU. Umjesto ograniavanja potronje, on je obilnim darivanjima nastojao smiriti kritike. Ukinuo je novoodreene poreze, oprostio je zaostala dugovanja
dravi, izobilno troio dravna sredstva za vojsku, inovniki aparat, pa i za razliita svetkovanja. Financijski strunjaci su oekivali kako e mobilizacija novanih sredstava prouzrokovati gospodarstveni prosperitet i time ojaati poloaj vlasti i uvrstiti poredak. No ratovi su
donosili pustoenja, a financijska ulaganja pokazala su se kao neplodna. Kad je Tiberijev
nasljednik Maurikije preuzeo vlast (582), zatekao je ispranjenu dravnu riznicu, a valjalo je i
dalje ratovati u Hispaniji, Italiji, Africi, na Balkanu i na Istoku, s Perzijancima. Centralna je
vlast ponovno morala uvesti najstrou tednju, neumoljivo je kontrolirala inovnike u dravnom sreditu i u provincijama. Otre mjere provoene su i protiv bogaenja crkve i samostana.
tednja je morala pogoditi i vojsku. Vojnicima je sniena plaa, ogranieno im je pravo
sudjelovanja u ratnom plijenu, a i obroci hrane smanjeni su za jednu treinu. Nestaica u
novcu bila je tolika da je drava morala odustati ak i od otkupa svojih vojnika kada bi pali
neprijateljima u zarobljenitvo.
U takvim okolnostima, uz neprekidno pustoenje najveeg dijela europskih provincija a i
pograninih zemalja na istoku, gospodarstvo je sahnulo. Koliina novca u opticaju naglo se
smanjivala, trgovina i promet skuavali su se u lokalne okvire, paje u cjelokupnom gospodarstvenom ivotu zemlje jaao naturalni karakter, a pauperizacija stanovnitva je rasla. Duboka
ogorenja oitovala su se na brojnim podrujima javnoga ivota. Tako su se 588 - usred rata
s Perzijom - pobunile azijske ete, a 592/3. vojska na europskim podrujima Carstva. Do
protesta protiv stanja u dravi dolazilo je naroito u obliku vjerske opozicije prema slubenoj
Crkvi i njezinu zatitniku, caru. Posebice je jaao monofizitizam, oslanjajui se prije svega na
Egipat i istone provincije. estoki vjerski progoni trajali su od 572. punih deset godina i
obuhvatili ne samo monofizite, nego i sve druge sekte i vjerske organizacije, suprotne slubenoj crkvi (arijance, idove, pogane).
Premda je car Maurikije bio odlian vojskovoa i portvovan vladalac, krizu socijalnog i
politikog poretka, nedoraslog pretekoj stvarnosti, nije mogao izbjei. Kad je 602. izbila
pobuna vojske na dunavskoj fronti, car vie nije imao nikakva pouzdanog oslonca. Ne imajui
redovne vojske u gradu, morao je obranu Carigrada prepustiti vojnicima dema. Zavjere su
izbile i u neposrednoj carevoj okolini. Dema zelenih priklonila se Foki i u opem rasulu reim
se sruio. U sljedeih deset godina Fokine strahovlade oitovala se sva dubina drutvenih
opreka koje su se u strukturi poretka nagomilale.
A VARI I SLAVENI - DRUTVENO UREENJE
U asu kad su se Avari pojavili u stepama zapadno od donje Volge bilo ih je ukupno oko
20000 vojnika, udruenih u dva velika vojna odreda od po 10 000 ljudi (tiimeni). Pokorenjem
Utigura i Kutrigura oni su svojoj vojnoj sili pridruili jo dva tiimena. Na podruju sjeverno
od Crnoga mora pridoao je jo jedan tumen preostataka pricrnomorskih Huna i jedan tumen
pridolica iz srednje Azije. Sva ta nomadsko-stoarska i ratnika plemena, okupljena pod
imenom Avara, bila su udruena u plemenski savez i nisu bila u odnosu podjarmljenosti
84

Avarima. A varski kagan nije bio vladar, nego samo najvii vojni zapovjednik kojem su svi
drugi odredi bili duni da se u ratu pokoravaju.
Glavno privredno zanimanje Avara i s njima zdruenih nomadskih plemena bilo je stoar
stvo, i to prije svega uzgoj konja. Kad nisu ratovala, ta su plemena, razdijeljena u rodove,
pasla svoja stada. Njihovo drutvo bilo je na stadiju vojne demokracije, pa su im njihovi
ratniki pohodi bili bitno vaan izvor prihoda. Razlike u bogatstvu meu pripadnicima plemena nisu se zasnivale na proizvodnji, nego na ratnome plijenu, novanoj "pomoi" to su je
primali od Bizanta i na podanikom danku od susjednih plemena. Najvei dio tih prihoda
pripadao je kaganu i plemenskim poglavarima, ali su u ratnom plijenu sudjelovali i vojnici.
Budui da avarska privreda nije pruala vee mogunosti za eksploataciju robova, Avari su u
svojim ratovima hvatali protivnike borce radi otkupnine, a kad je nisu mogli dobiti, onda su
zarobljenike ubijali. Kao robovsku radnu snagu u okviru partijarhalnog oblika robovlasnitva
osobito su rado zadravali dobre obrtnike.
U Panoniji, posvuda oko avarske jezgre, koja je u poetku VII. st. zauzimala prostor od
srednje Tise do Blatnog jezera, ivjela su druga, veinom zemljoradnika plemena kao jedinstvene etnike cjeline podlone vrhovnoj vlasti A vara. Ta podlonost predstavljala je u neku
ruku proireni plemenski savez, u kojem su pridruena plemena sauvala svoje plemenske
organe i slobodu akcije, ali su Avarima plaala danak, sudjelovala u njihovim vojnim pohodima i tada bila obvezna na punu poslunost avarskom kanu kao vrhovnom vojnom zapovjedniku.
Najbrojniji podloni pripadnici avarskoga plemenskog saveza bila su slavenska plemena.
Njih je bilo izmeu Tise i Karpata, izmeu junoga poluluka Karpata i donjeg Dunava, zapadno od Blatnog jezera, u istonim Alpama. Zapadno-panonski i alpski Slaveni, kao i Slaveni u
Moravskoj, a moda i u ekoj, bili su pod vlau Avara sve do Samova ustanka (623), a do
626. njihovu su vlast priznavali i Slaveni zapadnog dijela Balkana (u nekadanjoj rimskoj
provinciji Dalmaciji).
Glavni saveznici Avara u njihovim napadima na Bizant bili su, meutim, Slaveni iz
Vlake nizine. Sve do 558. oni su na neki nain bili preteno vezani s Bugarima. Poslije 560.
pokorili su ih Avari, pa je taj odnos, uz krae prekide, takoer traje do 626., kad su unutranja
previranja meu Avarima zauvijek dokrajila avarsku vlast u Vlakoj. Prigodom ratnih pothvata s Avarima su zajedniki istupali i Slaveni naseljeni na istonom dijelu Balkanskog
poluotoka. No zbog udaljenosti neka ua veza meu njima nije postojala.
Gospodarski i drutveni odnosi kod onih Slavena koji sudjeluju u nadiranju na bizantski
teritorij, prije svega iz Vlake, poznati su iz izvjetaja bizantskih pisaca VI. i VII. st. Iz njih se
vidi da su se Slaveni u VI. i na poetku VII. st. bavili zemljoradnjom i stoarstvom, a da su i
za njih pljakaki pohodi na bizantski teritorij znaili velik doprinos u njihovu blagostanju.
Zemljoradnja Slavena bila je ekstenzivna obrada polja paljevinskom ili motinom tehnikom. Uporaba pluga s drvenim ili eljezom okovanim ralom bila je tada u njih tek u zaetku.
Od itarica uzgajali su preteno proso i jeam, a u manjoj mjeri penicu. Veoma vano mjesto
imalo je stoarstvo, jer je stoka bila pokretni imutak, koji se lako mogao poveavati pljakom,
dok je zemljoradnja esto bila ometana seobama i ratnim pothvatima.
U skladu sa svojom privredom, Slaveni su u Vlakoj ivjeli u nevelikim selima rasutoga
tipa, meu sobom znatno udaljenima, izgraenima na obalama rijeka ili jezera, u movarnim
krajevima ili po obroncima brda. Kue su im bile drvene, kao i u drugim slavenskim oblastima, pokrivene slamom ili trskom. Arheoloki nalazi svjedoe da su se bavili takoer lovom i
ribolovom. Obrtnika proizvodnja bila je dijelom sastavni dio kune radinosti, a dijelom se
ve pretvorila i u samostalna obrtnika zanimanja (kovaki obrt, obrada metala, lonarstvo,
tkanje lanenog platna).
Bizantski pisci navode da su Slaveni ivjeli u "demokraciji". Sa stajalita bizantske klasne,
hijerarhizirane drave drutveno ureenje kod Slavena inilo se anarhinim. Ali, u stvarnosti,
85

bilo jc to rodovsko-plemensko ureenje na stadiju vojne demokracije. Na elu pojedinih plemena stajali su samostalni poglavari. Zajedno s njima, prvaci plemena i rodova odluuju o
svim javnim poslovima u plemenskim vijeima prvaka. Kada bi zaprijetila vanjska opasnost,
plemena su se privremeno zdruivala u plemenske saveze. Uzajamne obveze i zajednike
odluke donosile su se na narodnim skuptinama. Volja veine plemena, okupljenih u savezu,
nije obvezivala sve, nego samo ona plemena koja su zakljuke svojom slobodnom odlukom
prihvatila.
Premda su Slaveni na svojim ratnim pohodima hvatali zarobljenike, ipak kod njih nije
postojalo ropstvo kao trajna institucija. Ratne zarobljenike drali su kod sebe.neko vrijeme, a
onda su im doputali da slobodno ive meu njima ili da se uz otkupninu vrate u svoju zemlju.
Bizantski pisci, zainteresirani za vojnu stranu svojih odnosa sa Slavenima, iscrpno opisuju
njihovo naoruanje i ratnu taktiku. Slaveni su ratovali pjeice, a konjanike odrede davali su
njihovi nomadsko-ratniki saveznici (Bugari i Avari). Bili su naoruani kopljem, lukom i
strelicama; vjeto su pripremali zasjede neprijatelju; u defenzivi okretno su ratovali na brdovitu, movarnu ili uope teko prohodnu tlu, a izbjegavali su frontalne borbe u ravnicama. U
vrijeme osvajanja na Balkanu znatno su razvili ratnu tehniku, pa su se sluili i veoma sloenim
opsadnim spravama.
Budui da bizantski i sirijski pisci VI. i VII. st. govore prije svega o Slavenima iz Vlake,
i to onako kako su ih upoznavali u njihovim selidbenim i ratnikim pokretima, slika to su je
dali nije ni potpuna niti moe u cijelosti vaiti za ivot Slavena u dubljoj sjeveroistonoj
pozadini donjeg Podunavlja i za ivot u dalekim predjelima Zakarpaa. Ondje je slavensko
stanovnitvo nesumnjivo ivjelo ustaljenijim, manje uskomeanim ivotom. S tim u vezi, za
njih je zemljoradnja imala vee znaenje nego stoarstvo, a drutveni razvoj plemenske organizacije kretao se sporije prema posljednjim stadijima vojne demokracije i poecima drutvenog raslojavanja. Naprotiv, Slaveni u Vlakoj, na Balkanu, u Panoniji, istonim Alpama,
ekoj i Moravskoj, kao organizirana plemena u gotovo neprekidnom ratnom naletu, povezana u irokom plemenskom savezu pod vrhovnom vlau i vojnom komandom Avara, zbijali su
se bre i pripremali za skoru potpunu politiku samostalnost. Priliku za ostvarenje takve
samostalnosti dao jm je unutranji razvitak kod Avara, povezan uz njihove neuspjehe u borbi
s Bizantom. A ti neuspjesi rezultat su vanih politikih i strukturalnih promjena to su se u
prvoj polovici VII. st. vrile u Bizantu.

6. BIZANT U DOBA FOKE I HERAKLIJA

FOKIN TEROR; ETNIKE PROMJENE; TEMATSKO UREENJE
Vladavina uzurpatora Foke bila je izvanredno burno doba bizantske povijesti. Premda je
njegovo stupanje na vlast izvreno u okolnostima koje su govorile o ogorenju s Maurik~jevom
vladavinom, Foka je oito bio uzdignut valom revolta koji nije bio uperen samo protiv careve
osobe. Pod pritiskom raspoloenja koja su ga dovela na vlast, Fokaje smjesta uveo teror protiv
najmon~jih veleposjednikih slojeva bizantskog drutva, po svoj prilici sa svrhom da vojnicima i seljacima dade zemlju, kako bi ih nagradio za pomoc pri svojem osvojenju vlasti.
Na teror aristokracija je odgovorila zavjerama koje su imale sruiti Fokinu vladavinu. Ali
to je dovelo do novih pokolja. Smaknuta je sva blia i dalja okolina cara Maurikija, a osim nje
pobijeni su i brojni veliki bogatai i zemljoposjednici. Istodobno i neposredni pritisak masa se
pojaava, pa su na raznim mjestima izbijale bune puka protiv posjedovnih odnosa. Potpuni
slom obrambene politike, pad najveeg dijela Balkanskog poluotoka u vlast Avara i Slavena i
prodor Perzijanaca sve do Halkedona dokonali su rasulo. Izrazito propapinska politika Foke,
86

kao i opa omraza reima navela je i demu zelenih koja je isprva, ini se, pomagala Foku, da
istupi protiv njega. Usred opega graanskog rata i provale osvajaa udar protiv Fokine vladavine organiziran je na krajnjoj periferiji drave. Egzarh Kartage Heraklije obustavio je
dopremu ita u prijestolnicu, uputio kopnenu vojsku da okupira Egipat, a svojega sina, koji se
takoer zvao Heraklije, poslao je s jakom flotom u Carigrad. Pri pojavi brodovlja, u gradu je
izbio opi ustanak. Foka je sa svojim glavnim suradnicima uhvaen i smaknut, a pobjednik
Heraklije (mlai) proglaen je za cara (5. X. 610).
Svim tim dogaajima Carstvo je bilo do krajnosti uzdrmano, i promjena linosti na vladarskom poloaju jo nije, sama po sebi, bila kadra bitno popraviti stanje. Dravna blagajna bila
je prazna, upravni aparat dezorganiziran, a vojska u rasulu. Budui da se vojska sastojala od
najamnika, a novanih sredstava nije bilo, obrana dravnih granica nije bila mogua. Cio
Balkan preputen je bujicama Slavena, a s istoka su nadirali Perzijanci. Oni su 612. zauzeli
Armeniju i prodrli u Kapadokiju. Idue godine (613) porazili su Bizantince kod Antiohije i
zauzeli Damask, glavni grad Sirije. U proljee 614. pao je i Jeruzalem. Godine 615. jedna je
perzijska vojska prodrla sve do Halkedona na Bosporu, nasuprot Carigradu, a 619. osvojen je
Egipat. U isto vrijeme nadiranje Slavena na Balkan nastavljalo se. Na zapadnom dijelu Poluotoka oni su do 614. doprli do Jadranskoga mora. Godine 616. novi golemi val prelio se preko
Trakije, Ilirika i Grke, sve do Peloponesa i Anastazijeva zida pred Carigradom. Slaveni su
opustoili ak egejske otoke, a i dijelove Male Azije. Osim krajnjeg juga Grke, odrao se
samo Solun, zahvaljujui jakim utvrdama. Poslije novih masovnih provala, Heraklije je najzad
619., uz teke financijske rtve, novcem kupio mir s Avarima.
Jo u vrijeme tih dogaaja Heraklije je zapoeo presudno vane reforme unutranjeg
ureenja drave. One obuhvaaju prije svega sustav dravne uprave i vojsku, a redovno se
obiljeavaju zajednikim pojmom "uvoenje tematskog ureenja".
Ve je u Justinijanovo doba, osobito u ratom ugroenim oblastima, vojna i civilna vlast
(strogo razdvojena jedna od druge u vrijeme Dioklecijana i Konstantina) privremeno bila
predavana u ruke vojnog zapovjednika. Osim toga, Justinijan je u nekim oblastima stvarao
zasebna vojna okruja i u njima na stalno logorovanje smjetao samostalne vojne odrede.
Ti nagovjetaji kasnijeg tematskog ureenja nisu ostali osamljeni. Ve krajem VI. st. car
Maurikije je osnovao dva egzarhata ili carska namjesnitva, u Ravenni i u Kartagi, s izuzetnim
zadatkom da brane ostatke bizantskih posjeda u Italiji i u Sjevernoj Africi. U oba egzarhata
carski je namjesnik ili egzarh u svojim rukama sjedinjavao vojnu i najviu civilnu vlast. Pod
njegovom upravom postojala je i dalje posebna ljestvica vojnih komandanata i posebna hijerarhija upravnih inovnika, ali je s vremenom znaenje civilnih dunosnika blijedilo i nestajalo
pred ulogom vojnih zapovjednika.
Na temelju tih ranijih iskustava, bizantske vlasti poinju u Heraklijevo doba provoditi
sistematsku preinaku dravne uprave. U pojedinim oblastima umjesto zasebne civilne uprave i
zasebne vojne komande, obje se nadlenosti, i vojna i civilna, zdruuju u rukama vrhovnog
vojnog zapovjednika. Takve oblasti dobivaju naziv teme ili temati, a na elu im je vojni
zapovjednik ili strateg. Kao i u egzarhatima, pod strategom se i dalje ouvala ljestvica civilnih
inovnika, ali su oni i tu veoma brzo iezavali pred sve veim znaenjem vojnih zapovjednika.
Za Heraklijeve vladavine nije cio dravni teritorij bio podijeljen na teme, nego samo Mala
Azija, suoena s perzijskom opasnou. To su bile teme Armeniakon, Anatolikon, Opsikion i
Primorska tema (uz june obale Male Azije).
Formiranje tematskih oblasti i sjedinjenje sveUkupne vojne i civilne vlasti u rukama stratega bilo je tek vanjski okvir dubljih, unutranjih promjena to ih je donijelo tematsko uree
nje. Rije "thema" prvobitno oznauje vojni odred, pa je naseljavanje vojnika u odreene
oblasti bilo najvaniji sadraj tematskog ureenja. Budui da bizantska dravna vlast nije
imala novanih sredstava da plaa jaku najamniku vojsku, stvorene su vojne oblasti u kojima
se na parcelama dravne zemlje naseljavaju vojnici. Takva vojnika (stratiotska) imanja dava-

87

na su vojnicima (stratiotima) na trajno uivanje, uz uvjet da slue kao profesionalni vojnici,

slino onako kao to je Rimsko Carstvo u ranijim stoljeima naseljavalo vojnike na dravnim
parcelama uz rimski limes (tzv. limitanei).
Stvaranje stalea vojnika-seljaka imalo je presudno znaenje za oporavak bizantske
obrambene moi, a takoer i za preobrazbu posjedovnih odnosa u Bizantu. Umjesto stranih
plaenika, sad se vojska u sve veem postotku sastojala od domaeg stanovnitva, privredno i
drutveno osiguranog posjedovanjem svojega seljakog imanja. Stratiotima su isprva postajali
preteno pripadnici ratobornih maloazijskih, armenskih ili kavkaskih plemena. Naseljavanjem
na dravnu zemlju u temama, oni su jaali udjel malog zemljinog posjeda slobodnih ljudi na
raun velikih imanja koja su pripadala Crkvi, svjetovnim veleposjednicima i dravi a koja su
obraivali servi ili zavisni koloni.
Reorganizacija vojske na tematskoj osnovi omoguila je bizantskoj dravi da ve i za
Heraklijeve vladavine nadvlada teke opasnosti u koje je zapala u dvadesetim godinama VII.
stoljea.

U najteim trenucima 619., kad se inilo daje Carigrad osamljen otok u moru neprijatelja,
Heraklije je ve pomiljao da dravno sredite prenese u Kartagu. Ali na nagovor patrijarha
Sergija, koji mu je stavio na raspolaganje golema bogatstva Carigradske crkve, car je napustio
plan o uzmaku i poeo sustavno pripremati oruane snage za protuofenzivu. U proljee 622.,
poslije velikih vjerskih sveanosti koje su akcijama imale dati izrazito vjerski karakter rata
protiv pogana, car je s jakom, preteno konjanikom vojskom preao u Malu Aziju. Ujesen
622. Perzijanci su ve bili primorani evakuirati cijelu Malu Aziju.
Nastavak operacije sprijeila je opasnost da Avari ponovno provale preko Dunava. Zbog
toga ih je Heraklije morao umiriti novim darovima. Ali ni sljedeim godinama Bizantinci nisu
postigli veih uspjeha, a Heraklijeva se vojska u jesen 625. povukla na zimovanje u maloazijsko Pricrnomorje. Pripremivi dotle u potaji protuofenzivu, perzijski kralj Hozroje II. iskoristio je udaljenost bizantskih odreda, pa je s velikim snagama kroz Kapadokiju prodro duboko
u Malu Aziju. Istodobno s time, po prethodnom dogovoru s Perzijancima, Avari su preli
preko Dunava i s velikim masama Slavena krenuli prema Carigradu. Ljeti 626. obje su vojske
stigle nadomak gradu. A vari i Slaveni imali su zadau da ga osvoje. Ali ugroeni grad,
fanatiziran vjerskim manifestacijama, uspjeno je odbijao napade. U presudnoj bici 10. kolovoza bizantske su lae u Zlatnome rogu unitile mnotvo malih slavenskih monoksila (laa
izdubenih u jednome deblu), i tako onemoguile napad s mora i uklonile opasnost od prebacivanja perzijske vojske na europsku obalu. Propao je i istodobni juri avarsko-slavenske vojske
na obrambene bedeme. Time je ishod opsade bio odluen. Avarski kagan se morao povui, a
zbog toga ni samostalni perzijski napad vie nije bio mogu.
Taj potpuni slom opsade Carigrada doekala je za ofenzivu pripravna i neokrnjena glavnina bizantske vojske u Maloj Aziji. Gonei svoje protivnike, Bizantinci su u Asiriji, kod
Ninive, 12. XII. 628. hametice porazili Hozrojevu vojsku. Uskoro zatim zauzeti su Ktesifon i
prijestolnicu Dastagerd.
Pretrpljeni por~zi doveli su do pobune protiv Hozroja II. On je ubijen, a kraljem je postao
njegov sin Kavad Siroje. Novi vladar smjesta je sklopio mir. Njime je Bizant ponovno stekao
sve svoje izgubljene pokrajine, od Armenije do Egipta, a unutranje rasulo u Perziji jamilo je
za sigurnost istonih granica Carstva.
Sasvim drukiji bio je poloaj u Europi. Zbog zauzetosti u borbi s Perzijancima, Herakliju
nije preostajalo dovoljno snaga da brani zapadne posjede Carstva. Do dvadesetih godina VII.
st. i posljednji ostaci bizantskog teritorija na Pirenejskom poluotoku pali su u ruke Vizigota. U
Africi se odrao jo samo uski pojas zemlje oko Kartage, a u Italiji su Langobardi zauzeli svu
sjevernu i srednju Italiju, osim raskidanih oblasti pod vlau ravenskoga egzarha (Ravenna s
okolicom i Pentapola), Ligurijske obale, Rimskog dukata, oblasti Perugije i, na krajnjem jugu,
Apulije i Kalabrije sa Sicilijom. Ali najtei je bio poloaj na Balkanu.
88

U nizu provala slavenska su plemena do velike opsade Carigrada (626) zauzela cijelu
Trakiju, Meziju i Makedoniju, a kao otok u slavenskome moru odrao se samo utvreni Solun.
Na tome prostranom podruju Slaveni su se naselili u kompaktnim plemenskim cjelinama i
formirali svoje plemenske politike zajednice koje bizantski autori nazivaju Sklavinijama.
Posebno je veliku snagu stekao skup plemena to su zaposjela zemlje izmeu Dunava i gorja
Balkan, poznat pod nazivom Savez sedam slavenskih plemena. Slavenskih naselja bilo je i u
Tesaliji, sredinjoj Grkoj i Ahaji. Jo i u X. stoljeu postojali su slavenski plemenski fragmenti na Peloponesu, a bilo ih je i na otocima Eubeji, Tassosu, Kreti te na obalama Male
Azije.
AVARI, DOSELJENJE HRV ATA I SRBA, SAMOV A DRA VA
Slaveni su jo od VI. st., s Avarima ili sami, provaljivali i u Dalmaciju. Ali najsnaniji val
slavenskog doseljavanja preplavio je nekadanju rimsku Dalmaciju 614/15, u vrijeme kad
Perzijanci, osvajajui istone bizantske pokrajine, zauzimaju ak i Palestinu (pad Jeruzalema
614) i dopiru sve do Bospora (615). Nadiranje se nastavilo i iduih godina, sve dok nije
Heraklije 619. sklopio s Avarima mir. U tom su razdoblju osvajai doprli sve do Jadrana, pa
su oko 614. razoreni mnogi romanski gradovi, kao Skardona, Salona, Delminij, Narona i
Epidaur, ali neki su se i sauvali, najvema zbog jakih utvrda [Jader [(Zadar), Tragurion
(Trogir), Dekateron (Kotor), Butua (Budva), Skodra (Skadar) i Lissus (Lje)].
Mirom s Avarima god 619. prestale su borbe s Avarima, ali su slavenski doseljenici ostali
u zemljama koje su zauzeli. A kad je 622. zapoeo rat Bizanta s Perzijom, zaprijetila je iznova
opasnost od Avara. Heraklije je dodue darovima uspio zaustaviti ili predusresti njihovo stupanje u akciju, ali je ovaj put, ini se, primijenio strateko-politiku mjeru kojom se Bizant
esto sluio protiv svojega neprijatelja. Nalazio bi naime neku jaku silu koja e njegova
neprijatelja napasti s lea i oslabiti njegovu napadaku mo. Na taj se nain, prema izvjeu
cara Konstantina Porfirogeneta (u njegovu djelu O upravljanju carstvom, iz sredine X. st.),
najvjerojatnije u dvadesetim godinama VII. st., u doba najvee ugroenosti Carstva, na Heraklijev poticaj pokrenuo jo jedan val junoslavenske seobe: u to su vrijeme Hrvati iz zakarpatske Velike ili Bijele Hrvatske kroz Moravsku i zapadnu Panoniju prodrli u Dalmaciju.
Tu su zajedno sa starijim slavenskim stanovnitvom digli ustanak protiv Avara, zbacili njihovu
vrhovnu vlast i stvorili novi slavenski plemenski savez pod vodstvom Hrvata. Istodobno s
Hrvatima ili neto poslije njih pokrenuli su se i Srbi sa svojih boravita u Zakarpau, moda u
Luici, i svojom posebnom putanjom doprli na podruje oko Lima, gornje Drine (s podrujem
Pive i Tare), Ibra i Zapadne Morave i time stekli svoje sredinje etniko i povijesno boravite
na Balkanu.
Okolnosti koje su omoguile prolazak Hrvata kroz Moravsku i Zapadnu Panoniju u Dalmaciju izazvale su jo jednu vanu posljedicu za avarsku vlast u zapadnim rubnim podrujima
njihove supremacije. Ustanak protiv Avara podigla su i slavenska plemena u Moravskoj,
ekoj i Zapadnoj Panoniji, pa su zbacila njihovu vrhovnu vlast i stvorila, novi snaan plemenski savez kojem je na elu stajao Samo. O njemu navodi tzv. Fredegarova kronika da je
bio franaki trgovac, a tzv. Salcburki anonim smatra ga Slavenom. Samov plemenski savez
obuhvatio je odmah pri svojem formiranju eka, moravska i panonska slavenska plemena.
Nakon avarskog neuspjeha pod Carigradom 626. tome se savezu pridruila iKarantanska
slavenska kneevina koja se poetkom dvadesetih godina formirala u jugoistonim Alpama, pa
se sada pod svojim knezom Valukom sjedinila sa Samovom dravom. Time je ta drava
proirila svoj opseg od eke do sjeverne Istre.
Tako ojaala Samova drava izazvala je neprijateljstvo Franakog kraljevstva. Jo oko
628. Karantanci su s uspjehom odbili napade Bavaraca na gornjoj Dravi, ali je glavni udarac
uslijedio tek 631. Kralj Dagobert poslao je snanu vojsku koja je u tri kolone napala Samov
89

teritorij, ali je cio pothvat porazom Franaka kod Vogatisburga (u ekoj) propao. tovie,
Samo je protunapadom nekoliko puta opustoio Thtiringiju i u svoju dravu ukljuio teritorij
Luikih Srba pod njihovim knezom Dezvanom.
Samova slavenska drava odrala se u tom opsegu do smrti njezina osnivaa (658), a onda
se raspala na svoje sastavne dijelove.
Poslije osamostaljenja zapadnih slavenskih zemalja pod Samom i ustanka dalmatinskih
Slavena pod vodstvom Hrvata protiv avarske vlasti, A vare je u vezi s njihovim porazom pod
Carigradom zadesio jo jedan udarac. Oko god. 630., poslije smrti kagana Bajana, izbila je
unutranja borba za prvenstvo u avarskom plemenskom savezu. ini se da je bugarski Wmen
elio preuzeti vodstvo, ali je u borbama bio poraen, pa je morao izbjei u Bavarsku, gdje je
uskoro bio potpuno uniten.
Svi ti dogaaji izvanredno su oslabili mo avarskog kaganata, pa se njegova vlast skuila
samo na sueno podruje Panonske nizine. Time je, osim poraene Perzije, i bizantski najopasniji neprijatelj na Zapadu bio onemoguen.
UNUTRANJI I VJERSKI ODNOSI U CARSTVU
Uoi perzijskih ratova i u vrijeme samih borbi tematska se organizacija Male Azije afirmirala i ojaala. Na temelju toga e ona tijekom VII. i VIII. st. postati modelom politikog i
vojnog ureenja u cijeloj dravi. Ali usporedo s preobrazbom provincijalne uprave u Heraklijevo je doba zapoela i reorganizacija sredinjega dravnog aparata. Umjesto pretorijanske
prefekture, koja je obuhvaala sve nadlenosti najvie dravne uprave, iz njezina se sastava
izdvajaju posebne kancelarije, logotezije, koje postaju samostalni organi, najprije za financijske poslove, a zatim i za druge oblasti. Time je preinaavanje, otpoeto tematskom organizacijom provincija, obuhvatilo i najviu dravnu upravu.
S propau Justinijanove obnove jedinstvenoga carstva na nekadanjem teritoriju oko
cijeloga Sredozemnog mora, Bizantsko je Carstvo bilo primorano da se osloni samo na snagu
svojih istonih posjeda. S tim u vezi ono je naglo naputalo rimske i latinske tradicije, pa se
pretvaralo u izrazito orijentalnu, grku monarhiju.
Orijentalni utjecaji mogu se u Rimskome Carstvu konstatirati jo veoma rano. Oni su
postali naroito snani od osnutka Carigrada i premjetanja dravnog sredita iz Italije na
obale Bospora. Ali sve dok je postojalo Zapadnorimsko Carstvo i dok su se vodile neposredne
akcije za obnovu jedinstva, latinske su tradicije planski uvane kao temelj toga jedinstva. S
gubitkom najveeg dijela europskih pokrajina (kojem e uskoro slijediti i gubitak Sirije, Palestine i Egipta) bizantski su se posjedi ograniili na Malu Aziju i pojedine dijelove Grke koji
su jo ostali nezauzeti slavenskim nadiranjem. To je ivotu drave davalo izrazito grko-malo
azijsko obiljeje. Latinski jezik postaje nepotreban i poinje se zaboravljati. Ve od poetka
VII. st. zakoni se objavljuju iskljuivo na grkom jeziku. Jo od kraja VI. st. grki jezik
prevladava u dravnoj upravi, a od uvoenja tematskog ureenja kad su u vojsci preteno
sluili stratioti iz maloazijskih pokrajina, grki postaje komandnim jezikom bizantske vojske.
U titulaturi upravnih slubi i stupnjeva na drutvenoj ljestvici iezavaju latinski nazivi i na
njihovo mjesto stupaju grki, kao eparh, logotet. strateg i dr. ak i slubeni naslov samoga
cara, koji je jo u Justinijanovo doba obuhvaao tradicionalne rimske naslove i imena (imperator, August itd.), sada iezava. Umjesto njega Heraklije usvaja naslov bazileus Romeja.
Odsad je taj naziv ostao specifina titula za bizantskoga vladara i nije, s takvom najviom
zamiiju o izdignutosti vladarskog dostojanstva, bio primjenjivan ni za kojega drugog dravnog poglavara u tadanjem svijetu.
Usporedo s opom helenizacijom i orijentalizacijom Bizantskoga Carstva napreduje i
teokratizacija vlasti i jo dublje proimanje sveukupnoga ivota vjerskim elementima.
Linost careva postaje posveena Bojom milou, a svrha vladanja poistovjeuje se s

90

borbom za pobjedu nad neprijateljima Krista. Konanom osudom poganstva to ju je izvrio

Justinijan zatvaranjem atenskog neoplatonikog sveuilita (529) kranstvo je proglaeno ne
samo jedinom priznatom i doputenom vjerom, nego i jedinim nazorom na svijet koji je
obvezno morao prihvaati svaki dravljanin Bizanta. S tim u vezi Crkva i kranstvo postaju
najbliim pomagaem vlasti i opravdanjem njezinih postupaka.
U takvim je okolnostima za dravu bilo bitno da vjera u sebi ne sadri nikakvih spornih
dogmatskih problema koji bi djelovali kao uzrok sporova i sukobljavanja.
Perzijska okupacija zapadne Mezopotamije, Sirije, Palestine i Egipta oslobodila je tamonje monofizite neizdrivog pritiska pravovjerne carigradske crkve. A kad je Bizant te pokrajine ponovno stekao, prevladalo je ope uvjerenje da je nuno dati neke koncesije monofizitima
koje bi premostile neslaganja. Zbog toga su u Carigradu i vlast i crkva postale sklone izmirenju.
Carigradski patrijarh Sergije ve je 616. poeo iznositi miljenje da iznad dviju zasebnih
naravi u Kristovoj osobi postoji jedna i jedinstvena energija. Takvo rjeenje inilo se Herakliju
pogodnom osnovom za pregovore s monofizitskim biskupima. Monoenergetizam odluno je
zagovarao i novi aleksandrijski patrijarh Kir, pa je 3. VI. 633. sklopljen sporazum kojim je u
sedam lanaka proglaeno uenje o jednoj energiji i dvije Kristove naravi.
Ali ta je formula bila samo dogovorni zakljuak izmeu dravne vlasti i najvieg sveen
stva. Shvaanja koja su ve bila duboko ukorijenjena u svijesti irokih slojeva stanovnitva
nisu se mogla prilagoditi kompromisima stvorenima iz politikih razloga. Zbog toga su izbila
snana ogorenja i kod katolika i kod monofizita. I papa Honorije n~je bio zadovoljan
monoenergetskom formulom, premda je naelno odobravao nastojanje da doe do izmirenja
meu crkvama. Zbog toga je sugerirao zamisao o dvije naravi, ali o jednoj volji koja odreuje
Kristovo djelovanje. Pod papinim utjecajem patrijarh Sergije je zaista odbacio monoenergetizam i prihvatio objanjenje o jednoj volji koja podjednako vlada i boanskom i ljudskom
naravi u Kristu (monoteletizam). Na toj osnovi Heraklije je 638. objavio edikt pod nazivom
Ektezis koji je ozakonio mono telet sk u formulu kao obveznu.
Ali ni katolici ni monofiziti nisu eljeli prihvatiti ni taj kompromis. U meuvremenu je
umro i papa Honorije, a njegovi su nasljednici odreda odbijali monoteletsku formulu. Time je
u odnosima izmeu Bizanta i papinstva izbila nova teka kriza koja je potrajala gotovo etrde
set godina. A za istone pokrajine, Siriju, Palestinu i Egipat problem ujedinjenja s Carigradom
ili Rimom postao je meutim bespredmetan zbog arapske invazije koja ih je zauvijek odsjekla
od bizantske dravne cjeline.

7. LANGOBARDI U ITALIJI
Dolazak Langobarda u Italiju (568) nije bio samo vojni pohod, nego seoba s porodicama i
svom pokretnom imovinom. S njima su se kretali i otkinuti dijelovi nekolicine drugih germanskih naroda, Sarmata, Slavena i Bugara.
Langobardi su poslije osvojenja Akvileje najprije zauzeli niz pograninih utvrda prema
Alpama i time se osigurali od eventualnih opasnosti sa sjevera. U tim su tvravama postavili
svoje posade (arimane) i naselili ih na dravnim imanjima u okolici utvrenja, uz uvjet da za
dobivene posjede plaaju dravi dabinu. Tek nakon toga, oni su tijekom 569. osvojili Padsku
nizinu svc do Apenina. Bizantu je na sjeveru ostala obala Ligurije sa enovom i Savojom u
pozadini, zatim mali dio pokrajine Venecija i jadranska obala podno sjevernih Apenina, s
Ravennom i Pentapolom (Petograe, od Riminija do Ankone). Tek poslije trogodinje opsade
osvojena je Pavija, pa je postala prijestolnicom njihova kralja Alboina.
Langobardi su bili veoma okrutni osvajai. Svoju su estinu naroito usmjerili protiv
91

veleposjednika i Crkve jer su to bila glavna uporita bizantske vlasti. ini se da je Alboin
pokuavao ublaiti neprijateljstvo prema Rimljanima, ali se langobardska vojnika aristokracija pobunila protiv toga i Alboin je bio ubijen (572). U dvije sljedee godine bila su ubijena i
dva sljedea langobardska kralja, a velikai vie i nisu, punih deset godina, birali kralja, nego
su zaposjednute zemlje podijelili na tridesetak vojvodstava u kojima su vojvode na svojem
podruju vrile svu vlast.
Za tih deset godina izvreno je konano naseljavanje Langobarda u sjevernoj Italiji. Njihovi vojskovoe i drugi vii zapovjednici preuzeli su sva dravna imanja i sve crkvene zemljoposjede, a i ona privatna velika imanja koja su bila bez gospodara ili s kojih su osvajai
dotadanje vlasnike naprosto protjerali. Ostali Langobardi, okupljeni u svoje rodovske zajednice (fare), smjestili su se na srednje i manje posjede Rimljana, poto su i njih ili odagnali ili
podvrgnuli u zavisan poloaj.
Usporedo s time nastavilo se prodiranje u unutranjost Poluotoka. Pokuaj Bizantinaca da
se tome odupru bio je slomljen; Preko Toskane vrili su pritisak prema Rimu, a dvojica
njihovih vojskovoa prodrli su prema jugu i u sreditu Poluotoka formirali vojvodstvo Spoleto, te junije od njega vojvodstvo Benevent. Bizantincima je ostao Napuljski zaljev, okolica
Gaete, Apulija i Kalabrija, a u srednjoj Italiji samo juna Toskana i rimska oblast. To podruje
povezivala je s Pentapolom i Ravenskom oblasti samo uska traka preko Apenina. Tu je
najsnanija bizantska utvrda bio grad Perugia (Perua).
Uskoro poslije formiranja svojih teritorija, Langobardi su preko Alpa poeli napadati
franako podruje, ali su ih Franci uspjeno suzbijali. Tim sukobima zapoinje trajno neprijateljstvo izmeu Langobarda i Franaka koje je poslije 200 godina okonano unitenjem samostalne langobardske drave.
Opasnost od Franaka, poticana sporazumima s bizantskom upravom u Italiji, uvjerila je
langobardske vojvode da im je ipak potrebna zajednika kraljevska vlast, pa su 584. za kralja
izabrali Autarija. On je Bizantincima preoteo jo nekoliko preostalih utvrda u Alpama, osvojio
obalno podruje u pokrajini Veneciji i uspjeno odbio dva opasna franaka napada na sjevernu
Italiju. Autarijev nasljednik Agilulf uspio je sklopiti privremeni mir s Francima, pa je zatim
suzio obru oko Ravenne i smanjio bizantsko podruje oko Rima.
Langobardi su u Italiju doli kao arijanci, pa je i to, uz njihovu pohlepu za crkvenim
zemljoposjedima, razlog njihova neprijateljstva prema Crkvi i prema papinstvu. Savez Crkve
s Bizantom protiv zajednikog neprijatelja bio bi, stoga, prirodan. Ali svemo careve linosti
i njegovo podvrgavanje ak i dogmatske problematike politikim interesima drave ispunjalo
je rimske biskupe tenjom da budu i vjerski i politiki nezavisni od Carigrada.
Zakonska osnova za takvu samostalnost bile su odredbe Justinijanove Pragmatike sankcije kojom je pravo biranja mjesnih i provincijskih funkcionara bilo preputeno biskupima i
velikim zemljoposjednicima, a njihova je slubena djelatnost podvrgnuta kontroli biskupa.
Tako je rimski biskup imao zakonito pravo da sebe smatra nadreenim svim slubenicima
grada Rima i o njemu ovisnoga teritorija. Zamisao o pretvaranju te samostalnosti u politiku
teritorijalnu vlast ostvarivala se postupno, sve do sredine VIII. st. kad je formirana tzv. Papinska drava.
U najkritinije doba langobardske ofenzive protiv ostataka bizantskih posjeda u Italiji na
poloaj rimskoga biskupa (pape) doao je Grgur I. (590--604). Zatekao je Crkvu u znatnim
materijalnim tekoama jer su joj Langobardi oduzeli sve zemljoposjede u pokrajinama koje
su zaposjeli. Da bi te gubitke nadoknadio, Grgur I. je proveo vrstu organizaciju onih imanja
koja su Crkvi preostala u pokrajinama pod bizantskom vlau. Za drutveno-ekonomske odnose koji su se izgraivali u tadanjoj Italiji taj je organizacijski sustav sluio kao model po
kojem su se oblikovali proizvodni odnosi i na drugim velikim zemljoposjedima. Velika podruja u crkvenom posjedu bila su razasuta po mnogim pokrajinama koje su ostale izvan
domaaja langobardske vlasti. Na elo svakoga takvog podruja (patrimonija) papa je postavljao jednoga akona kao upravljaa (rektora), a on je onda u ime Crkve tu zemlju u obliku
92

NASELJAVANJE LANGOBARDA U ITALIJI

kU:::::}1Bizantsko podruje 603.

Langobardsko

podruje

....... Egzarhat u vrijeme Liutprandove smrti (744)

Agilutfova osvojenja

Rotarijeva osvojenja (636-638)

(59~16)

Langobardska I.eljezna krun a. Rad s kraja VI. sl.

nekoliko zasebnih imanj a (fundu sa) davao u zakup. Dio takvog fundu sa ili domene uzimao je
pod obrad bu sam zakupac, a ostatak je u es tic am a dodj elj ivan koloni ma koji su zakupcu
davali dio od uroda u naravi ili u novcu, a on je pl aao ugovorenu zakupninu rektoru . Prihodi
od svih patrimonija, stj ecali su se u Rimu .
Osiguravi tako gospodarsku osnovicu crkvene djelatnosti , Grgur se pobrinuo i za strukturalno j aanj e same Crkve. Sistematski je obnavlj ao bi skupij e i o dlu n o utjecao na izbor bi skupa. Strogim mj erama trudio se da oni ispravno vre svoju vjersku funkciju , a i dunost nadzornika nad svjetovnim vlastima u gradovima i provincij ama. Pomagao je osnivanje benediktinskih samostana po uzoru na samostan na Montecassinu, to ga je jo 529. osnovao Benedikt
iz Nursije i dao mu strog pravilnik red ov ni k og ivota (Regula monachorum).
U doba Grgurov a pontifikata Bizant nij e bio u mog u n ost i da u dovoljnoj mj eri prua
p o m o ni svojim p o liti kim podanicima u Italiji, a ni papinstvu, pa je papa nadzirao ne samo
civilne slubenike bi zantske vl asti u Rimu i nj egovu okrugu (Partes romanae), nego je upravlj ao i obrambenim pothvatima, brinuo se o poprav ku gradskih zidina, o opskrbi stanovni tva
hranom, a imenovao je i nie vojne zapovj ednike.
Takvo fa kti n o vrenje svjetovne vlasti bilo je zapravo jedina mog u nost da se Rim sa
svojim grav ilacij skim p odru j em odri pred nadiranjem Langobarda, jer su i uRavenskom
egzarhatu prilike bile k ao ti n e. Bilo je pokuaja da se egzarh proglasi nezavisnim vladarem u
Italiji, pa je vojska takve pobune morala guiti. Situaciju su pogoravale i vjerske borbe oko
krislolokih formula u Bizantu . Premda su pape eljeli z aj edni ko prihv aa nj e o p epriznati h
vjerskih u e nj a, oni nisu mogli odobriti monoteletizam to ga je ediktom Ektesis 638 . bio
proglasio car Heraklij e. U Bizantu su me utim smatrali da treba svaku debatu o tim pitanjima

94

naprosto zabraniti, pa je Heraklijev nasljednik Konstans II. (641-668) vjerskim manifestom,

koji je poznat pod nazivom Typos, god. 648. zabranio svaku daljnju raspravu o problemu
boanske i ljudske naravi u Kristu. A kad se papa Martin I. tome diktatu suprotstavio, ravenski
je egzarh papu po carevu nareenju uhapsio i otpremio u Carigrad gdje je osuen na progonstvo, pa je i umro kao zatoenik u Hersanu (657). Nakon toga dva idua pape nisu dodue
prihvatila monoteletizam, ali nisu ni krili propise Typosa.
Dotle se vlast Langobarda u Italiji osvojenjem Ligurije sa Genovom konsolidirala. Poet
kom druge polovice VII. st. oni su napustili arijanstvo i prihvatili katolicizam i samim time
postali manje opasni za interese papinstva, utoliko vie to je 622. kraljem postao Grimoald,
dotadanji vojvoda Beneventa. On je uspio nametnuti kraljevski autoritet svim vojvodstvima
pa je tako i na vjerskom i na politikom planu osigurao provoenje jedinstvene politike.
Ovako ojaala langobardska drava postala je veoma opasna za nastojanje Carstva da se
odri u Italiji. Zbog toga je Konstans II. 663. pokuao energinim vojnim pothvatom okonati
postojanje langobardske drave, ali je poraen, pa su Langobardi u Kalabriji skuili bizantski
posjed na krajnji jug toga italskog potpoluatoka oko Otranta.
Nakon Konstansove smrti (668) pape su obnovili borbu protiv monoteletizma. Ali sada ni
Carstvo vie nije bilo zainteresirano da ga brani. Izmeu 636. i 666., za samih trideset godina,
Arapi su Bizantu preoteli niz istonih pokrajina: Siriju, Palestinu, Egipat i Armeniju, koje su
bile najuporniji branitelji monofizitizma. Zbog toga monoteletska kompromisna formula vie
nije bila potrebna i Carstvo ju je, u interesu izmirenja s papinstvom, odbacilo. Na VI. ekumenskom koncilu u Carigradu (680/81) monoteletizam je konano osuen i njegova formula
ponitena.
U isto vrijeme Carstvo je uvidjevi uzaludnost svojih pretenzija da zavlada cijelom Italijom, sklopilo mir s Langobardima i priznalo faktino stanje na Poluotoku (680).
Takvi neuspjesi bizantske politike na Zapadu znatno su ojaali poloaj papinstva. Ono je
sada ivjelo u dobrim odnosima s Langobardima, a odrvalo se nasilnom pokuavanju careva
da mu nametnu vjerski diktat proistekao iz bizantskih politikih potreba.

8. VIZIGOTSKA HISPANIJA
POLITIKI RAZVITAK

Poslije bitke kod Vouillea Vizigoti su izgubili cijelu Galiju osim Septimanije, a kraljem
im je proglaen malodobni sin Alariha II. Amalarih, po majci unuk ostrogotskog kralja Teodoriha I. Ostrogotska intervencija spasila je Vizigote od izgona i iz toga krajnjeg ostatka njihovih
posjeda na sjeveru od Pireneja. Ali za tu pomo vizigotska je drava morala priznavati zavisnost od Ostrogotskog kraljevstva u Italiji sve do Teodorihove smrti (526). Poslije toga datuma Amalarih se osamostaljuje, ali ostaje sam pred franakom opasnou. No Vizigoti su ipak
uspjeli sauvati Septimaniju nizom obrambenih bitaka protiv osvajaa sa sjevera.
Sve do sredine VI. st. njihova je vojna pozornost bila usredotoena samo na tu oblast u
Galiji. Ali sa smirenjem franakoga pritiska, Vizigoti poinju shvaati gospodarsku i politiku
vanost junijih pokrajina na Pirenejskom poluotoku, gdje su hispano-rimski veleposjednici
upravljali svojim imanjima gotovo kao da i nije bilo vizigotskog osvojenja. Da bi afirmirali
svoju vlast i ondje, uputili su jaku vojsku na jug, u Betiku, ali su kod Kordove bili poraeni.
Neuspjeh je izazvao nezadovoljstva u redovima njihove vojne aristokracije i tadanji kralj
Agila je zbaen. U suparnikoj borbi oko kraljevske asti, jedan je od pretendenata, Atanagild,
koji je bio sklon katolicizmu, zatraio pomo od Istonorimskog Carstva. Dobivi od Justinijana I. manji odred vojnika, svladao je svoje protivnike i postao kraljem, ali je morao ustupiti

95

Carstvu cio jugoistok Poluotoka i jo usto priznati vrhovnu vlast bizantskoga cara. Nakon toga
gubitka. Atanagild je sredite svoje vlasti prenio iz Barcelone u Toledo (Toledsko kraljevstvo
Vizigota).
Ovisnost vizigotske drave o Carigradu i brojnost bogate i mone hispano-rimske aristokracije u toj dravi omoguile su snaan utjecaj rimskobizantske civilizacije i uporno odravanje antike batine na Poluotoku.
U takvim okolnostima politika vizigotske vlasti neizbjeivo je morala teiti usvajanju tih
tekovina. ali i odranju svoje supremacije. No to nije bilo mogue bez daljnjih vojnih i
politikih uspjeha.
Na sjeverozapadu Poluotoka jo je uvijek postojalo svevsko kraljevstvo; u Kantabrijskim
brdima Vaskonci ili Baski bili su nezavisni. a u Betiki i Kartageni vladali su Bizantinci. U
posljednjoj etvrti V. stoljea vodile su se preteno uspjene borbe sa sva tri protivnika. pa su
Vizigoti uspjeli proiriti prostor koji im je dotad pripadao.
Ali unutranji sporovi na vrhu drutveno-politike ljestvice ometali su konsolidaciju. Katolika crkva je nastojala da za svoju vjeru a protivarijanstva pridobije ak i lanove kraljevske obitelji. Kralj Liuvigild (573-586) nastojao je opreku izmeu katolika i arijanaca premostiti kompromisom. pa je 580. sazvao zajedniki koncil biskupa i jedne i druge sljedbe u
Toledo. A kad je veina biskupa odbacila svaki sporazum. zapoeli su progoni katolika.
Uz katolicizam pristao je meutim i kraljev stariji sin Hermenegild. oenjen franakom
princezom. Izhila je pobuna u kojoj je Hermenegilda potpomagala hispano-rimska katolika
aristokracija. a saveznici su mu bili Svevi. Baski i Bizantinci. U graanskom ratu koji je
planuo Liuvigild je pobijedio. zarohio i dao smaknuti svoga sina Hermenegilda. Zatim je.
godine 485 .. unitio kraljevstvo Sveva. okupirao zemlju Baska i suzbio napad Franaka koji su
pokuali osvetiti pogibiju Hermenegilda i njegove ene (franake princese Ingonde).
Ali Liuvigildov mladi sin i nasljednik na prijestolju. Rekared (586-60 I) uvidio je poguhnost vjerske horhe. Obustavio je progone katolika i 589. dao sazvati sabor svih crkvenih
visokih dostojanstvenika u Toledu (ll. toledski sahor) na kojem je pokrenuo dehatu o prednostima jedne i druge vjere i najzad se izjasnio u prilog katolicizmu. Njegovo opredjeljenje
slijedio je velik dio vizigotske aristokracije i arijanskog sveenstva. No arijanska opozicija
ostala je snana. pa su neki vizigotski magnati dizali i ustanke. iako hez uspjeha.
Rekaredova vjerska politika osigurala je Vizigotskom kraljevstvu dohre odnose s Bizantom i papinstvom. a priguenje arijanske opozicije prihavilo je zemlji unutranje smirenje. U
novonastaloj situaciji Rekared je reformirao dotadanje vizigotsko zakonodavstvo u smislu
smanjivanja pravne nejednakosti Rimljana i Gota i jaanja Katolike crkve. Rezultati njegovih
mjera nesumnjivo su znaili afirmaciju kraljevske vlasti.
No ve u drugoj godini vladavine Rekaredova sina gotska se arijanska aristokracija osvetila. Mladi kralj Liuva II. zhaen je i uhijen. a na prijestolje je uzdignut predstavnik pobunjenika. On je odmah restaurirao arijanstvo. No to je izazvalo nove pohune i smjenu jo dvojice
vladara.
Novo je sredenje uslijedilo za vrijeme kralja Sizebuta (612-620). On se vratio katolicizmu. Ojaan time. iskoristio je tekoe s kojima se horila bizantska drava pa je preoteo
jugoistoni dio hizantskih posjeda u Hispaniji.
Zhog njegova katolikog uvjerenja i naklonosti prema Crkvi. suvremeni pisci slave Sizehuta kao uvidavnog i blagog vladara. Ali upravo je on zapoeo prve krvave progone idova u
zapadnoeuropskim zemljama. Pod prijetnjom konfiskacija. progonstva i tjelesnih kazni primorao je vie od 90 000 idova da se pokrste. Mnogi drugi nemilosrdno su kanjavani ili
prisiljavani da se isele.
Kao i ranije Rekared. Sizebut je pokuao ostvariti nasljednost kraljevske vlasti. Ali njegova sina zhacio je s prijestolja vojvoda Svintila (620-631). On je preoteo i zapadni preostatak
bizantskih posjeda u panjolskoj i ponovno upokorio Baske. Tako je Svintila hio prvi vizigot96

C()dex Vig ilanus: minijatura s likov ima kraljeva Hindasvinta i Rekcesvin ta. Druga pol. VII. st.

ski kralj koji je, dvjesta godina poslije prvoga dolaska Vizigota u panjolsku, zavladao cijelim
Pirenejskim poluotokom.
Premda je Svintila postigao tako velike rezultate, njegova je politika jaanja kraljevske
vlasti izazvala estoko protivljenje aristokracije, pa je Svintila 63 l. zbaen, a IV. sabor svjetovnih i crkvenih velikaa u Toledu proglasio je 633. vizigotsko kraljevstvo izbornim. Time je
bila ozakonjena pobjeda aristokracije u njezinom viedesetljetnom odupiranju kraljevskoj vlasti koja je nastojala centralizirati politiku mo u svojim rukama. Odsad su kraljeve imali
pravo birati velikai i biskupi na svojim saborima, pa je kraljevska vlast trebala postati ovisnom o volji velikaa.
U takvim okolnostima u deset narednih godina izredala su se na prijestolju tri vladara, sva
trojica tienici sveenstva . Ali 642. svjetovna je aristokracija nametnula svojega kandidata,
Hindesvinta (642-653). Suprotno oekivanjima, on se pokazao pobornikom neosporne kraljevske sile, pa je smjesta poduzeo okrutne mjere u slamanju svih protivnika nasljednoga
kraljevskog prava i nepobitne supremacije kralja nad velikaima. Pri tome je dao pobiti vie od
500 najuglednijih magnata. Njihovu je imovinu konfiscirao, a lanove njihovih obitelji pretvorio je u robove kraljevskog fiska. VII . toledski sabor potvrdio je njegove mjere i ozakonio
najtee kazne za bunu protiv kraljevske vlasti.
Ali ve je vladavina Hindesvintova sina Rekcesvinta (653-672) donijela preokret i nove
pobjede aristokracije: na VIII. koncilu u Toledu on je dobio oprost od zakletve to ju je
poloio svojem ocu da nee oprostiti nijednom pobunjeniku protiv kraljevske vlasti. Ujedno je
obnovio zakonski propis po kojem kraljeve biraju isklju ivo crkveni i svjetovni velikai.
Najvanije djelo Rekcesvintove vladavine bilo je potpuno izjednaenje Vizigota i Rimlja-

97

VIZIGOTSKA HISPANIJA

Barce lona
rr ago na

VIZI GOTA

Kar1ag ena

VIZlgo lsko kralj evs tvo po sll -

Arapsk a osvojenja 71 t

jC VoutllC:.:t (507)

nk Ibn Zi jad)

Gr a r-II ce p' lvrclllcnog bll.ant skog OSVOje n ja

(551- 621)

(T a -

Gr.J.rlLCC Vl llg O!Sf..Og kra lJev -

stv') 71 1

JOD

na pred zakonom. Godine 654. ukinuto je, naime, naelo po koj em za Rimljane vae rimski a
za Gote gotski zakoni. Za sve podanike bez obzira na njihovu etniku pripadnost, donesen je
jedinstveni zakonski zbornik pod naslovom Liher judiciorum. Po svojem sadraju, on se oslanjao na starije zakonske odredbe vizigotskih kraljeva, ali je uvelike izraavao promjene u
imovnim, dru tvenim, etnikim i politikim odnosima to su se u postupnom procesu feudalizacije izvrile u vizigotskoj dravi tijekom VI. i VII . s tolje a.
Pa ipak, vizigotski su velikai i dalje vodili borbu protiv kraljevske vlasti. Ona je veoma
angairala i kralja Vambu (672-680), tako da je u vizigotskoj panjolskoj proao gotovo
nezapaen veoma vaan dogaaj to se zbio u sjevernoj Africi . Ondje su arapski osvajai
preoteli Bizantincima Tanger na junoj obali Gibraltarskog tjesnaca. Uskoro zatim jedna je
arapska flota napala panjolske obale, ali ju je Vambina mornarica s lakoom razbila. U to
vrijeme jo nitko u panjolskoj nije slutio da e propast vizigotskog kraljevstva doi upravo
od tih prekomorskih neprijatelja.
Raunajui prije svega s opasnou estih unutranjih ratova s velikakom opozicijom,
98

Autoportret pisara Vigile koji je i/.rauio Couex

Vigilanus

Vamba je nastojao ojaati vojsku. Nekadanja praksa ope vojne dunosti svih slobodnih
ljudi nije se vie mogla primjenjivati zbog veoma uznapredovalog procesa siromaenja slobodnih seljaka i njihova zapadanja u ekonomsku i socijalnu zavisnost. Prilagoavajui se tome
faktinom stanju, Vamba je donio zakon po kojem svaki zemljoposjednik mora u rat dovesti
jednu desetinu svojih zavisnih liudi. Da bi Crkvu uinio pouzdanijim osloncem svoje vlasti i
da bi je pretvorio u protuteu svjetovnim velikaima, Vamba je potaknuo XI. crkveni sabor u
Toledu da obnovi disciplinu meu sveenstvom koje se povodilo za raspusnim ivotom svjetovnih velikaa.
No time je sveenstvo samo ogorio, pa je Vamba, obolivi, pod nejasnim okolnostima
uklonjen s prijestolja. Nakon toga zaredalo je jo pet vladara na vizigotskom prijestolju, svi
odreda upleteni u borbe oko dvaju suprotnih naela o dolasku na prijestolje: nasljednog i
izbornog, koja su se temeljila na dubljoj dilemi izmeu tenje k autoritativnoj kraljevskoj
vlasti i tenje k samostalnosti magnata na njihovim velikim imanjima.
Pretposljednji od vizigotskih kraljeva, Vitica (697-709) elio je takoer nasljedstvo osigurati svojem sinu; ali skuptina crkvenih i svjetovnih velikaa izabrala je za kralja vojvodu
Betike, Rodriga. U borbama koje su se rasplamsale, pobijedio je Rodrigo. ini se da su
Vitiini potomci upravo zbog toga u pomo pozvali arapske ete iz sjeverne Afrike.
Namjesnik vrhovnog poglavara mone arapske drave koja se u meuvremenu formirala
99

na Istoku, sa sjeditem u Damasku, odobrio je jednom svojem oficiru, Tariku, da se odazove

pozivima iz panjolske. U tome asu (god. 711) ni u Africi jo nitko nije slutio da e ta akcija
biti poetak arapskog osvojenja najzapadnijega poluotoka na jugu Europe.
PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI; RANA FEUDALIZACIJA
Otkako su Vizigoti 376., uzmiui pred Hunima, preli na teritorij Carstva, pa do 507.,
kad su se, uzmiui pred Francima, povukli iz Akvitanije na Pirenejski poluotok, proteklo je
vie od 130 godina. U tome trenutku nije meu Vizigotima vie bilo nijednoga ivog ovjeka
koji se nije rodio na tlu Carstva, na kojem su od davnina vladale rimske institucije i privredno-drutveni odnosi karakteristini za posljednja stoljea antike.
U svojem novom boravitu u Hispaniji, poto im je od njihovih prijanjih posjeda u Galiji
ostala samo Septimanija (teritorij koji je prema istoku graniio uem RhOne), Vizigoti su
ivjeli odvojeni bedemom Pireneja i Alpa od drugih podruja kojima su zavladali Germani.
Poslije ivota etiriju njihovih narataja uvijek u podrujima na kojima su brojem, privredno-drutvenom razinom i kulturom bili nadmoniji starosjedioci negoli vizigotski osvajai, oni
su se na Pirenejskom poluotoku nali odrezani od bilo kakve znaajnije mogunosti da se
etniki obnavljaju iz germanske pozadine. Pri tome, u poetku VI. st. svih je Germana (Gota i
Sveva) bilo otprilike 3-4% od ukupnog broja stanovnika tadanje panjolske.
U takvim okolnostima ukljuivanje Vizigota u proces stvaranja ranofeudalne privredne i
drutvene strukture vrio se sa znatnim udjelom antikih tradicija i elemenata proisteklih iz
postupnog naputanja robovlasnikog drutvenog poretka, slino kao u Bizantu i u Italiji, ali i
s vanim specifinostima u usporedbi s tim dvjema zemljama.
Te specifinosti rezultat su niza konkretnih povijesnih zbivanja.
NAIN NASELJA VANJA VIZIGOTA

Germanski doseljenici nisu se ravnomjerno razmjestili na Pirenejskom poluotoku. Sjevedijelovi sa Septimanijom, kao i Galisija (gdje su ivjeli Svevi), imali su vei postotak
Germana. Centar i jug Poluotoka ostao je sve do sredine VI. st. gotovo sasvim u rukama starog
stanovnitva, pa su ti dijelovi priznavali samo nominalnu vlast vizigotskog kraljevstva.
Ali i u oblastima gdje je gustoa vizigotskog stanovnitva bila vea, samo je dio njih ivio
u kompaktnim germanskim naseobinama, zbog naina kako su Vizigoti zauzimali zemlju u
podrujima gdje su se nastanili.
Na temelju Eurihova zakona iz 475. vidi se da su Vizigoti zaposjedali zemlju dvojako.
Domene nekadanjeg carskog fiska prele su u cijelosti, zajedno s kolonima i robovima koji su
ih obraivali, u vlast gotskog kralja. Naprotiv, velike i srednje zemljoposjede hispano-rimske
aristokracije, crkve i kurijala, kao i male zemljoposjede slobodnog seljatva zauzimali su tako
da su dobivali 2/3 oranica, polovicu uma te odreeni dio panjaka, inventara, robova i kolona.
Pri takvu zauzimanju zemlje Vizigoti su samo izuzetno osnivali kompaktna vizigotska
naselja. U veini sluajeva oni se ukljuuju u postojea naselja malih zemljoposjednika ili u
naselja zavisnog stanovnitva na posjedima hispanorimskih magnata. U oba ta sluaja nastaju
mjeovita sela vizigotskog i hispanorimskog stanovnitva.

roistoni

POSJEDOVNI ODNOSI VIZIGOTA

Ondje gdje su formirana ista germanska naselja, ini se da su u prvoj polovici V. st. jo
postojali ostaci stare germanske rodovske zajednice. Ali u Eurihovu zakonu iz 475. nema tome
vie ni traga. U njemu su (za razliku od situacije kod Franaka na prijelazu V. u VI. st., tj. u
vrijeme objavljivanja Salij skog zakona) sauvana samo jo fragmentarna svjedoanstva o ne100

kadanjem postojanju susjedske opine ili marke. Potpuno i neogranieno vlasnitvo nad zemljom postojalo je ve i nad oranicama i nad ostalim iskoristivim zemljitem, pa je privatno
vlasnitvo ve uvelike razgraivalo gospodarsku i drutvenu strukturu marke, otvarajui time
slobodan put dalekosenoj imovinskoj, pa zatim i drutvenoj diferencijaciji meu, vizigotskim
stanovnitvom.
Razgradnja rodovskih drutvenih odnosa bila je jo bra u mjeovitim naseljima, gdje su
utjec~ji, privrednih i drutvenih odnosa, batinjenih iz antikih vremena, djelovali na Vizigote
jo snanije i neposrednije.
Prema tome, Vizigoti su se po dolasku u Junu Galiju i Hispaniju ukljuili u imovinske
odnose kasne antike vlastitim procesom naputanja stare germanske rodovske strukture, kao i
drugi germanski narodi na tlu Carstva. Ali u tom su procesu oni doprli najdalje, pa time u
sintezu i daljnju evoluciju dvaju procesa naputanja preivjelih drutvenih odnosa (rodovskoga
i robovlasnikog) unose veoma malo preitaka rodovske strukture.
IMOVINSKA DIFERENCIJACIJA
Alodijalno posjedovanje zemlje ostvarilo se kod Vizigota ve u prvoj polovici V. st. U
drugoj polovici toga stoljea velik dio slobodnih malih zemljoposjednika vizigotskog podrijetla v e je procesom imovinske diferencijacije zapao u znatne tekoe. Prema podacima Eurihova zakona iz 475. mnogi Vi zigoti vie nemaju vlastite zemlje ili je nemaju dovoljno, pa se
upoljayaj u kao radna snaga na zemlji imunijih Vizigota ili Hispano-Rimljana i zapadaju u
ropstvo ili privredno zavisan poloaj. Takvo ekonomsko stanje oitovalo se i na podru ju
pravne jednakosti. Brak osiromaeni h Vizi gota s kerima njihovih imunijih sunarodnjaka
smatrao se krajem V. st. nedopustivom sramotom, a sudski progoni kanjavali su siromahe za
jednaka krivin a djela teim i sramotnijim kaznama negoli bogate.
Takvim procesom imovinske i drutvene diferencijacije nekadanja se homogena etnika
cjelina Vizigota ra lanjuj e. Dok jedan dio seljatva siromai, drugi nj egov dio (oni koji Sll

Vi/.igotsko gradi te ljstvo: crkva u San Juan de Banos, iz 061.

101

stekli bolju zemlju i raspolagali neslobodnom ili zavisnom radnom snagom) bogatio se i u
svojem posjedovanju prikupljao vikove zemljoposjeda nad prosjekom seljakih estica. S
vremenom, takvi su imuni seljaci vikove steene zemlje mogli ak davati na obradbu svojim
osiromaenim sunarodnjacima, uz uvjet da od sveukupnog uroda s dodijeljene estice dobivaju
dogovoreni dio.
Osim takva izdizanja na temelju spontanoga ekonomskog procesa, dio Vizigota stekao je
mnogo povoljniji gospodarski i drutveni poloaj u vezi s izgradnjom nove politike vlasti na
osvojenom dravnom teritoriju. Stara rodovska i ratnika aristokracija, koja je bila na elu
naroda u vrijeme seobe, dobivala je prilikom zaposjedanja Akvitanije i Hispanije mnogo vee
komplekse zemlje na raun ekspropriiranih hispano-rimskih veleposjednika, a takoer je od
kralja primala velika imanja iz fonda kraljevskog zemljoposjeda kao nagradu za vrenje razliitih funkcija u kraljevoj slubi.
Time se, osim srednjeimunih seoskih zemljoposjednika vizigotskog podrijetla, stvarala i
vizigotska zemljoposjednika aristokracija, vezana uz kralja slubom na dvoru, u vojsci i u
administraciji irom zemlje. Sa zemljom ta je aristokracija dobivala i obraivae te zemlje:
robove i kolone, pa je na temelju eksploatacije njihova rada stekla novi temelj svoje drutvene
istaknutosti, bitno razliit od njihova nekadanjega prvenstva u rodovskom drutvu.
Imovinsko i drutveno razvrstavanje Vizigota na tri temeljne grupacije vrilo se neposredno i ak u uzajamnoj zavisnosti s daljnjom diferencijacijom meu Hispano-Rimljanima.
SPECIFINE IZMJENE U DRUTVENO-EKONOMSKIM ODNOSIMA
KOD HISP ANO-RIMLJANA
a) SLOBODNI SELJACI

U vrijeme pada Zapadnorimskog Carstva u Junoj je Galiji glavni dio zemlje bio u rukama
veleposjednika. Ali osim njih sauvao se i sloj malih zemljoposjednika koje izvori nazivaju
plebs ili rustici (puk ili seljaci). Jedan dio tih malih seoskih zemljoposjednika pretrpio jc
znatne tete time sto je vizigotskim doseljenicima morao ustupiti 2/3 svojih oranica i 112
drugih zemljita zajedno s dijelom zgrada i inventara. Zbog toga su u mjeovitim selima
upravo ti seljaci zapadali u dugove, prodavali preostale dijelove svoje zemlje i gubili sposobnost da se uzdravaju samostalnim gospodarstvom. Svi ti hispano-rimski seljaci doivljavaju
istu sudbinu kao i osiromaeni Vizigoti. Izgubivi imetak, i jedni i drugi spaavaju se od
propasti time to preuzimaju estice zemlje od velikih zemljoposjednika ili od svojih obogae
nih suseljana, uz uvjet da vlasniku takve estice daju obroke od plodova svojega rada (precaria
data, dani prekarij). Postojala su i druga dva oblika prekarija (precaria oblata i precaria remuneratoria) u sluaievima kad seljak vie nije imao dovoljno radne stoke, alata i sjemena ili kad
mu je estica bila premalena, pa je tu svoju esticu predavao velikau ili Crkvi i zatim tu istu
zemlju, u istom opsegu ili poveanu, uz dodatak radne stoke i inventara, dobivao kao posjed
koji e obraivati uz obvezu da novom vlasniku plaa obroke u naravi.
Do poetka VII. stoljea proces ekonomskog propadanja hispano-rimskih slobodnih malih
zemljoposjednika razvio se ve dotle da je naziv pauperes (siromasi) postao sinonim za slobodnog seljaka. Ti siromasi ili inferiores (nii), za razliku od imunih i samostalnih obraivaa
(majores, vii), ve su i po svojem pravnom i socijalnom poloaju bili degradirani na niu
razinu. Tako zakonski propisi kanjavaju za lano svjedoenje ovjeka iz kategorije inferiores
ropstvom, a ovjeka iz kategorije majores samo obvezom o naknadi tete. Nii nemaju pravo
tuiti sudu vie, a i vjerodostojnost njihova svjedoenja pred sudom je ograniena.
Na taj nain slobodni hispano-rimski seljaci, koji su zbog svojega osiromaenja zapadali u
ekonomsku zavisnost i pretvarali se u obraivae tue zemlje, gubili su time i svoj socijalni
status punopravnosti. Sloboda i ravnopravnost oituju se kao ovisne o imovnom stanju. S
102

osiromaenjem i ekonomskom
obara na nii stupanj.

nesamostalnou

jednakopravnost se gubi, a sloboda

skuava

b) KOLONI

Takvim razvitkom i gotski i hispano-rimski nekad potpuno slobodni i nezavisni mali

zemlje pribliavali su se po svojem faktinom poloaju jednoj kategoriji neposrednih obraivaa zemlje koje je vizigotska drava, kao i ostala tzv. barbarska kraljevstva, batinila iz epohe kasnoga Rimskog Carstva. Bili su to koloni. Ioni su bili obraivai zemljinih
estica koje su pripadale dravnom fisku, crkvi ili svjetovnom zemljoposjedniku i obraivali
je uz uvjet da vlasniku plaaju obroke od uroda. No dok su prekaristi bili dodue ovisni o
gospodaru zemlje, ali su sauvali svoju osobnu slobodu, premda i sa skuenim idegradiranim
pravima, koloni nisu mogli napustiti gospodarevu zemlju kad to zaele. Osim dabinskih
obveza u naravi, morali su i raditi na onom dijelu zemlje to ga je gospodar zadrao za sebe
da je ohrauje u vlastitoj reiji. Svaki pokuaj kolona da pobjegne sa zemlje kanjavao se
pretvaranjem kolona u roba.
Za poloaj kolona u cjelini je karakteristina veoma rana, potpuna vezanost te kategorije
radne snage uz gospodarevu zemlju, pa je vizigotska epoha, u tom pogledu, ostvarila ubrzanje
i poopenje razvitka koji je zapoeo na zemljoposjedima ve u antiko doba.
obraivai

e) OPI POLOAJ ROBOVA OSLOBOENIKA

Primjena robov skog rada bila je u vizigotskoj Hispaniji veoma rasprostranjena. Robova je
bilo na imanjima i vizigotske i hispano-rimske aristokracije, na crkvenim imanjima, imanjima
srednjih zemljoposjednika obiju nacija i na domen ama kraljevskoga fiska. Vizigotsko zakonodavstvo brojnim je propisima zatiivalo eksploataciju robovske radne snage, pa je ak pomagalo i pretvaranja slobodnih ljudi u robove, za neplaanje dugova, za prodavanje slobodna
ovjeka u ropstvo, za otmice, silovanja, prostituciju i dr. Tim obiljem kazni koje su slobodna
ovjeka pretvarale u roba vizigotsko zakonodavstvo uvelike odudara od rimskog zakonodavstva i zakona drugih barbarskih kraljevstava. Uzrok tome bila je sve izraenija potranja
velikih zemljoposjeda za vezanom radnom snagom.
Takvo irenje opsega ropstva ipak nije znailo povratak na robovlasnike drutvene odnose. U stvarnosti, poloaj robova bio je veoma slian poloaju kolona. Sauvala se pravna
koncepcija ropskog statusa, ali se u biti izmijenio nain i opseg eksploatacije robovskoga rada.
Umjesto cijeloga vika proizvoda nad egzistencijskim skrajnjim minimumom, nunim za goli
opstanak roba, vlasniku je sada pripadao samo utvreni dio plodova njegova rada i samoga
njegovoga neposrednog rada. Glavnina plodova rada ostaje robu. Usto je on sam i organizator
svojega radnog djelovanja (kad radi na estici a ne po kuluarskoj obvezi na gospodarevu
rezervatu). Time o njegovu zalaganju i radnoj vjetini ovisi realna veliina dijela koji mu
ostaje. Od sadrine njegova robovskog statusa za gospodara je bila bitno vana samo njegova
striktna vezanost uz obvezu da ustupljenu esticu obrauje i da na temelju posjedovanja te
estice kului na gospodarevu rezervatu. Krajem VI. i u poetku VII. st. ak je i ta obveza
toliko evoluirala da se odvojila od konkretne proizvoaeve osobe i osamostalila. Tako je rob
ve mogao potpuno slobodno raspolagati zemljom, a robovi fiska smiju svoju esticu i prodavati, uz uvjet da kupac bude i opet rob fiska i da time obveza koja proistjee iz posjedovanja
i obraivanja estice ostane ista i neizmijenjena. Ali pritom se mijenja faktini drutveni
poloaj roba. Povisuje se njegov vergeld (krvnina), zlostavljanje robova postaje kanjivo,
robovi smiju svjedoiti pred sudom i sl. U VII. st. robovi su ve mogli vriti i vojnu slubu,
to je prvobitno bilo povlastica samo slobodnih Gota, pa nju isprva nisu imali pravo vriti ni
slobodni Hispano-Rimljani.
Osim emancipacije robova faktinim mijenjanjem njihova poloaja, vizigotski i hispano-rimski su zemljoposjednici svoju malu zainteresiranost za davne oblike robovanja oitovali i
103

brojnim putanjem robova na slobodu. Ali pri tome osloboeni rob nije bio obvezan samo na
"poslunost" (obsequium) svojem bivem gospodaru. Kako se to najizrazitije vidi kod robova
crkve, najee se osloboenici pretvaraju u dratelje estice svoga biveg gospodara; a kako
svojega gospodara, a i njegove batinike, ni osloboenik ni njegovi potomci ne smiju napustiti,
praktiki i oni postaju vezani uz obradu zemlje koju su dobili od gospodara. Pri tome i oni
plaaju gospodaru u ime svoje vjernosti obrok u naravi i vre razliite radne dunosti.
NIVELACIJA SVIH KATEGORIJA NEPOSREDNIH PROIZVOAA
Svima nabrojenim gospodarskim i drutvenim procesima ostvaruje se uvijek ista tenja
da uza svoju zemlju veu radnu snagu, pri emu joj oni preputaju organizaciju proizvodnje na ustupljenoj estici, ali zahtijevaju da im za ustupljenu zemlju i samostalnost proizvodne djelatnosti pripadne utvreni dio uroda i bude sauvano pravo na uporabu
neposrednoga rada zavisnih obraivaa na kompleksu zemlje koji veleposjednici pridravaju
za sebe. Tom istovjetnom tenjom zemljoposjednika poloaj slobodnih zakupaca, prekarista,
osloboenika i kolona faktino se degradira, a poloaj robova izdie. Svi se oni niveliraju oko
jednoga trenda, kreui se u svojoj evoluciji prema tipu neposrednog proizvoaa koji posjeduje esticu vlasnikova imanja, optereen je davanjem utvrenog dijela plodova svojega
rada i odreenim radnim obvezama. Opsegom, te su obrone i radne obveze nejednake za
razliite tipove zavisnih obraivaa, i u tome se odrava neka odreena razlika meu njima.
Ali princip i oblik njihove eksploatacije postaje isti i svojstven drutvenom poretku koji ba
zbog toga sebi svojstvenoga naela i naina eksploatacije postaje temeljem nove, nerobovlasnike strukture drutva i time osnovnim obiljejem povijesne formacije koja se raa.
Socijalno-ekonomska nivelacija stanovnitva koje se bavi neposrednom proizvodnjom
obuhva~ala je, kako slijedi iz navedenoga, i slobodno seljatvo vizigotskoga etnikog podrijetla, ipauperizirano hispano-rimsko seljatvo, i robove i kolone. Vrilo se ne samo ujednaava
nje svih proizvodnih kategorija i njihovo svrstavanje u tipski iste uvjete, nego i njihovo
etniko stapanje koje se ostvaruje kao rezultat podjednakog poloaja unutar opeg poretka.
U tome procesu nivelacije razliitih kategorija neposrednih proizvodaa k jedinstvenome
tipu obraivaa koji dri veleposjednikovu esticu zemlje a duan je davati obroke i dabine u
naravi procentualni je udio osiromaenih, neko slobodnih i nezavisnih germanskih seljaka bio
razmjerno malen jer je germanskih doseljenika u Hispaniju bilo relativno malo.
zem~joposjednika:

VELIKI ZEMLJOPOSJED
Ta ista okolnost imala je znatan utjecaj i na stvaranje velikog zemljoposjeda u vizigotskoj
Hispaniji. On je tu postojao i odrao se jo iz antikih stoljea ne pretrpjevi katastrofalna
razaranja. Vizigoti su se gue naselili samo u sjevernim predjelima poluotoka, pa su samo
ondje oduzimali zemlju po kljuu 2/3 oranica i 112 uma. Na jugu Hispanije samo su domene
carskoga fiska prele u posjed vizigotskoga kralja. Zemljoposjed Hispano-Rimljana ostao je
tako u golemom dijelu drave faktino netaknut. Zbog takvih okolnosti proces stvaranja ranosrednjovjekovnog velikog zemljoposjeda vrio se mnogo izrazitije mijenjanjem karakteristi
nih kasnoantikih privrednih i drutvenih odnosa kakvi su u prethodnim razdobljima postojali
na starim hispanorimskim latifundijama svjetovnih i crkvenih possessora i na domenama nekadanjega carskog fiska, nego to je to bilo npr. u Franakoj, gdje je veliki zemljoposjed rastao
sporije, svladavajui meurazdoblje postojanja jakog sloja slobodnih franakih seljaka postupnim ukljuivanjem njihovih prvobitno slobodnih estica u okvire vlastelinstva.
Vizigotsko zakonodavstvo ve je u V. st. viekratno objavljivalo propise kojima je potvrivalo i titilo prava hispano-rimskih veleposjednika na njihova imanja, robove i kolone,
104

onako kako su oni te zemlje i tu radnu snagu posjedovali prema propisima rimskog prava i
naelu potpunog vlasnitva.
U meuvremenu, do poetka VI. st., nastajao je, osim starijega, hispanorimskoga i novi,
vizigotski veliki zemljoposjed prve, selidbene faze. Pri tome su vizigotska ratnika i rodovska
aristokracija i, naroito, lanovi kraljevske ratne druine, dobivali vea i bogatija imanja. Ali
taj se proces stvaranja gotskoga velikog zemljoposjeda nastavio i nakon poetnog zauzimanja
zemlje u vrijeme doseljenja. Vizigotski kraljevi darivali su svojim vojnim i civilnim slubenicima zemljine komplekse kao nagradu za vrenje funkcija ili za naroite usluge. Isprva su ta
darivanja bila neogranieno predavanje zemlje u trajni, alodij alni posjed, pri emu je obdareni
smio raspolagati darovanom zemljom po svojoj volji, ostavljati je u nasljedstvo ili prodavati
kako to zaeli. Jednake darove kraljevska je vlast poklanjala i hispano-rimskoj aristokraciji za
brojne slube i funkcije, kao potpuno vlasnitvo, u skladu s pojmovima rimskog prava.
Takvi prvobitni posjedovni odnosi mjenjali su se nastajanjem dvaju novih obiljeja: a)
stvaranjem sustava uvjetnog (a ne vie apsolutnog) posjedovanja zemlje, i b) stapanjem privatno-pravnih posjedovnih odnosa izmeu obraivaa i vlasnika zemlje s javno-pravnim ovlatenjima tih vlasnika zemlje nad obradivaima putem prelaska razmrvljenih kompetencija
dravne vlasti u ruke zemljoposjednika.
Oba ta procesa nastajanja novih obiljeja veleposjeda ostvarila su se u vizigotskom kraljevstvu do poetka VIII. st. samo u svojim poetnim oblicima. Daljnji njihov razvitak, koji je
vodio formiranju do kraja izgraene feudalne strukture drutva, zaustavilo je arapsko-maursko
osvojenje najveeg dijela Pirenejskog poluotoka, davi otada i privredi i drutvenom razvitku
toga diJela Europe osebujna obiljeja.
UVJETNO POSJEDOVANJE ZEMLJE
U VI. st. kraljevski dar u zemlji kadto se naziva beneficium (dobroinstvo). Premda taj
izraz tada jo nema svoje budue, specifino pravno znaenje, takav se posjed ve u VI. st.
odlikuje time to lanovi obdarenikove obitelji nemaju nikakva prava na tu zemlju. Ona je
dana samo njemu osobno, pa je imala svojstvo nagrade za vrenje odreene slube. Davana je
upravo zato da bi obdareniku (beneficijaru) posluila kao materijalna osnova za vrenje njegove vojne, dvorjanske ili upravne slube. Prihodi s takve zemlje oslobaali su obdarenika brige
za egzistenciju i osposobljavali ga da se potpuno posveti svojoj dunosti. Nitko drugi osim
onoga tko je vrio odreenu slubu, pa ni obdarenikova obitelj, nije mogla imati nikakva prava
na tu zemlju. Nije se mogla predati u nasljedstvo, zaloiti ni prodati. Ona je ostajala u obdarenikovu posjedu samo dok je trajala njegova sluba, ili, s vremenom, do kraja njegova ivota,
a po prestanku tih uvjeta vraala se na raspolaganje darovatelju.
Sve ee i sve obilnije darivanje zemlje iz kraljevskoga zemljinog fonda vriteljima
razliitih slubi naglo je smanjivalo zalihe kraljevskoga imanja. Posebice je bilo tetno za
kraljevsku vlast to su se obdarenici uporno borili da darovana zemlja ne bude smatrana
uvjetnim posjedovanjem za slubu, nego trajnim i bezuvjetnim vlasnitvom, kao to se dobivanje zemlje iz kraljevskog zemljinog fonda shvaalo u prethodnom razdoblju (V. st.). Ekonomsko-socijalna bit viestoljetnih borbi izmeu kraljeva i velikaa u vizigotskoj panjolskoj
sastojala se od primoravanja kraljevske vlasti svim raspoloivim sredstvima (pobunama, zavjerama, izdaj stvima, oruanim pritiskom) da uvjetno posjedovanje oslobodi njegova svojstva
privremenosti, ovisne o vrenju povjerene dunosti i vjernosti kralju, i pretvori u neogranieno
vlasniko pravo.
No sustav uvjetnog darivanja zemlje nije ostao ogranien samo na odnos izmeu kralja i
velikaa nego se irio silazei niz hijerarhijsku ljestvicu uglednika na sve nie i nie stupnjeve
lanova vladajue klase. Veliki zemljoposjednici davali su dijelove svojega imanja manje
uglednim ljudima i traili od njih slubu i vjernost, a oni su isto inili prem-a niima od sebe.
lO5

Uvjetni karakter darivanja zemlje bio je osobito izrazit u crkvenom zemljoposjedu. Obje
su crkve. Katolika i Arijanska, davale - kako je ve izloeno - zemljine estice sitnim
seljacima kao prekarij, uz uvjet da crkvi daju obroke od uroda i da vre neke radove na
rezervatu. Ali osim toga crkve su davale zemlju i klericima i svjetovnim osobama kao nagradu
za vrenje raznih slubi. S prestankom slube, prestajalo je i pravo na zemlju i estica se
vraala crkvi. Budui da se sluba najee smatrala doivotnom, i darivanje je po pravilu bilo
doivotno. U nasljedstvo su crkve davale takvu zemlju samo ako je nasljednik preuzeo istu
slubu, no i tada se takvo preuzimanje smatralo sklapanjem novoga odnosa.
Davanje zemlje u uVjetni posjed takvim se postupcima generaliziralo. Obdarenici najviega ranga (oni koji su dobivali zemlju od kralja) i sami su postajali patronima onih kojima su
dali dio svojega imanja za slubu ili u privatnim vojnim druinama (buccelarii ili saiones) ili
u raznim civilnim funkcijama. Viekatna hijerarhijska struktura zemljoposjednike klase poprimila je time piramidalan oblik. Na vrhu piramide stajao je kralj; ispod njega bio je sloj
posjednika koji su zemlju stekli slubom kraljevskoj vlasti; jo iri, ali i na drutvenoj ljestvici
nii, bio je sloj koji je stekao zemlju sluei kraljevskim slubenicima. Leei na podnici jo
manjih, ali i mnogobrojnijih obdarenika, cijela je viekatna hijerarhija ivjela od neposrednoga
rada obraiva a zemlje. Samo su ti neposredni obraivai ulaganjem svojega rada u'obradbu
zemlje bili proizvoai materijalnih dobara u agraru. Tim svojim radom uzdravali su i sami
sebe, ali i cijelu superstrukturu ostvarenoga drutvenog poretka.
Drutveno razvrstavanje koje se tako izgraivalo imalo je kao posljedicu nekoliko tendencija. Svi su posjednici zemlje teili za tim da radnu snagu obraivaa prikuju uza zemlju i time
osiguraju realne prihode na koje su stekli pravo. S druge strane, svi su posjednici uvjetno
darovane zemlje nastojali da svoje darovatelje, koji su bili na viem stupnju drutvene ljestvice
od njih, primoraj u ili privole da im priznaju bezuvjetni, trajni i neogranieni posjed jednom
dobivenog imanja. Analogna zainteresiranost, ali sagledana u drugom smjeru, imala je upravo
suprotna obiljeja: svi vii dratelji zemlje, poevi s kraljem, teili su za tim da one koje su
obdarili zemljom zadre u ovisnosti, odravajui uvjetni karakter izvrenog darivanja.
esto smjenjivanje razdoblja unutranje vrstine vizigotske drave s razdobljima anarhije
i razbuktalih borbi bilo je uzrono povezano upravo s otporom to ga je drutveni sloj velikih
zemljoposjednika pruao kraljevskoj vlasti koja je nastojala da svu, i davno i nedavno darovanu zemlju tretira kao uvjetni posjed koji namee vjernost i slubu kralju. Tako je u vrijeme
Hindasvinta (642-653) kraljevska vlast uspjela mnoge magnate prisiliti da svoj zemljoposjed
priznaju dobivenom zemljom koja im namee dunosti, a od nepokornihje znatna prostranstva
vratila u fond kraljevskih imanja.
No ve za njegova nasljednika Rekcesvinta aristokracija je osujetila takvu politiku, pa je
VIII. toledski sabor donio zakljuak po kojem je "vjernima" morala biti vraena sva zemlja
koju su im kraljevi oduzimali po okonanju njihove slube. U posljednjim desetljeima VII. st.
aristokracija je ostvarivala i daljnje realne uspjehe. Naelno, meutim, uvjetnost beneficijainih
posjeda ostala je na snazi. Velikai su dodue stekli pravo da tom zemljom raspolau kao
alodom, tj. smjeli su je predavati u nasljedstvo, ali uz uvjet da i nasljednici sauvaju vjernost
kralju i vre istu slubu uz koju je bilo vezano prvobitno darivanje.
Razlog za upornu borbu kraljeva oko odranja uvjetnog karaktera zemljoposjedovanja bio
je to to je glavni i najei povod darivanju zemlje bilo vrenje vojne slube. U naelu, vojna
je dunost teretila sve slobodne ljude. Ali propadanje slobodnog seljatva i njegovo pretvaranje u zavisne obraivae tue zemlje dovelo je do toga da ope vrenje vojne slube vie nije
bilo mogue. Zbog toga je posjedovanje odreenog imutka postalo i faktinim i pravnim
uvjetom za vrenje vojne slube. Krajem VII. st. drava u vojnom pogledu rauna jo samo na
magnate i obvezuje ih da dolaze u rat s odreenim brojem svojih druinika, zavisnih ljudi i
serva. O izvrenju takvih obveza ovisila je kraljeva vojna mo, a njihovo ponitenje ili neuvaavanje bilo je jednako ruenju temelja politikog poretka u dravi.

106

Zemlja se davala u uvjetovani posjed uz jo jednu vanu popratnu pojavu. Svaki obdarenik postajao je darovateljevim tienikom. To se vrilo komendacUom. U kasnijim razdobljima
zapadnoeuropskoga srednjega vijeka komendiranje ili predavanje u titnitvo monijem ili
bogatijem od sebe vrilo se sveanim polaganjem zakletve, pri emu se simboliki obred
sastojao od polaganja sklopljenih ruku tienika u sklopljene ruke zatitnikove. Iako je kraljevska vlast (Egika, 687-702) posebnim odredbama zabranjivala polaganje zakletve bilo kome
drugom osim kralju, praksa da se nii slojevi komendacijom predaju u titnitvo monijima od
.
sebe bila je u vizigotskoj panjolskoj krajem VII. st. ve uvelike rasprostranjena.
PRELAZAK JAVNO PRAVNIH KOMPETENCIJA U NADLENOST VELIKAA
Zatitnitvo bogatih i monih nad manje bogatima i nezatienima, i, na najniem stupnju
ljestvice, zatitnitvo posjednika zemlje nad naelno slobodnim, ali posjedovno nesamostalnim
obraivaima zemlje pretvaralo je mone u zastupnike njihovih tienika pred organima javne
vlasti i u njihove branitelje pred svim opasnostima.
Tim putem tieniki odnos, u koji se stupalo komendacijom uz polaganje zakletve vjernosti zatitniku, poinje poprimati neka obiljeja zatitnikove javnopravne vlasti nad tieni
kom, pa se tako u istoj osobi gospodara i socijalno nadreenoga zdruuju privatnopravna
ovlatenja s elementima javnopravne vlasti koja iz ruku kralja i njegovih lokalnih predstavnika
prelazi u nadlenost velikih zemljoposjednika.
U franakom kraljevstvu (koje se u povijesnoj znanosti smatra tipinim predstavnikom
izgraCInje feudalnih drutvenih odnosa u Zapadnoj Europi) politika se vlast prikupljala u
rukama velikih zemljoposjednika tako da su seniori dobivali potpuno ili djelomino sudbeno
pravo u lakim prekrajima nad stanovnitvom svojih vlastelinstava i, takoer, pravo ubiranja
dravnih dabina. Takva prava ozakonjavala su se davanjem imunitetnih povelja koje su
zabranjivale dravnim dunosnicima navedene funkcije vriti na imunitetnom imanju.
Premda se s podruja vizigotskog kraljevstva nisu sauvale nikakve imunitetne povelje,
ipak ima podataka koji svjedoe o prelasku javnopravnih OVlatenja u ruke velikaa, o stvaranju njihove privatne vlasti i, na toj osnovi, o politikom osamostaljivanju velikih zemljoposjednika.
Privatizacija javnopravne vlasti velikih zemljoposjednika nad neposrednim obraivaima
njihove zemlje razvijala se postupno. Budui da je socijalna i ekonomska zavisnost raznih
kategorija dratelja tue zemlje (robova, osloboenika, kolona, prekarista, bukcelarija) bila po
svojem podrijetlu, a donekle i po svojem sadraju, razliita, to su i zameci javnopravne vlasti
zemljoposjednika nad njima bili razliiti. Tako su gospodari imali tradicionalnu jurisdikciju
nad robovima. Sve ostale kategorije izjednaavao je meu sobom tieniki odnos. Njihovi
zatitnici (patroni) imali su pravo da im sude za sva djela koja ne trae smrtnu kaznu. Patron
ostvaruje i izvravanje kazni. On je duan da pred sudom odgovara za njihova djela ako su bila
poinjena sa znanjem ili po nalogu patrona. Patron ih takoer titi pred svakim nasiljem treih
osoba i odgovoran je za njihovu sigurnost. Time patron postupno postaje pravni subjekt
umjesto svojih podanika.
Do kraja VII. st. ta opa tendencija da pravo suenja prijee u ruke zemljoposjednika i da
se takvoj sudskoj vlasti podvrgne i slobodno i neslobodno stanovnitvo na podruju veleposjednikovih imanja postigla je ve znatne uspjehe. Jo od sredine VII. st. zakoni su priznavali
samo dva izvora sudske vlasti: a) kraljevsku punomo, i b) dogovor stranaka da izaberu treu
osobu koja e im suditi. Ali krajem VII. st. objavljen je propis po kojemu je pravo suenja
mogla dobiti i osoba kojoj to pravo prepusti sudac. Budui da su lokalni suci bili bespomoni
pred silom bogatih velikaa, takvo se ustupanje sudake vlasti faktino vrilo u korist tih
magnata. Time su oni bili ne samo vlasnici zemlje koju zavisni obraivai dre po njihovoj
milosti, nego i suci tih istih obraivaa i time gospodari njihova poloaja u drutvenim odnosima.

107

Druga polovica VII. st. donijela je ne samo preinaku u vojnoj obvezi (po kojoj vojne
kontingente formira patron iz redova svojih zavisnih ljudi), nego je tada nastao i sustav
privatnih crkvi. Velikai su na svojim imanjima za sebe i svoje ljudstvo podizali crkve i
samostane i davali im zemlju za uzdravanje. Time su sveenici i redovnici na njihovu posjedu
izuzimani od ovisnosti prema biskupu i podvrgavani vlasti velikaa koji im je omoguio
materijalni opstanak. Njihova vjerska djelatnost meu podloenim stanovnitvom obvezno se
vrila na korist gospodareve vlasti. Time se privatna vlast zemljoposjednika nad zavisnim
drateljima zemlje proiruje s privrednoga, upravnog, sudskog, i vojnog podruja i na vjersko.
Takvu tendenciju velikih zemljoposjednika da prisvoje najvanije ovlasti drave nad zavisnim drateljima zemlje pratilo je nastojanje tih veleposjednika da sebe oslobode podlonosti
vrhovnoj politikoj vlasti. Velikai se ne pokoravaju naredbama dravne vlasti, ne doputaju
kraljevskim slubenicima da djeluju na njihovu posjedu, ne odazivaju se pozivima pred kraljevski sud, ne plaaju dabine i ne vre vojnu slubu. Nasilno izuzimajui sebe i svoje
zemljoposjede ispod djelatnosti kraljevskih slubenika, oni te sudske, upravne, porezne, vojne
i policijske funkcije obavljaju sami. Takve tenje u smislu uzurpacije dravnih kompetencija
na svojem zemljoposjedu ostvaruju i crkveni velikai. Svim time dravna vlast se sve vie
mrvi, a njezinim faktinim vriteljima postaju privatne osobe.
Stapanje javnopravnih, dravnih ovlasti i privatnopravne ekonomske vlasti nad zavisnim
ljudima vrilo se i na drugi nain. Dravni slubenici, prvobitno nositelji iskljuivo sudskih,
upravnih, financijskih ili drugih pojedinanih funkcija iskoritavali su svoj slubeniki poloaj
da postanu i privatnopravnim gospodarima stanovnitva koje je bilo podlono njihovoj slubenikoj nadlenosti. Grofovi, suci, inovnici kraljevskog fiska i upravnici dravnih imanja
samovlasno tretiraju obraivae zemlje kao da su ovisni o njima, pa im, osim dravnih dabina, nameu i one dabine koje bi bili zaista duni namirivati da su bili dratelji samo njihove
privatne zemlje. Svoj poloaj vritelja neke javne slube oni tumae kao agrarnu i dabinsku
podvlatenost stanovnitva kojem su suci, upravni poglavari, porezni izvritelji itd.
Ukupna cjelina svih prikazanih ekonomskih i drutvenih procesa strukturalno mijenja
cjeloukupni poredak u vizigotskoj dravi. Njima je kasnoantiko ustrojstvo, u koje se ulio
malobrojni i od ostaloga germanskoga svijeta odvojeni priliv germanskih osvajaa, u uvjetima
izolacije od ouvanih zona robnonovane privrede na istonome Sredozemlju, preputano
prolosti, a nove su tendencije svojim vlastitim evolutivnim poticajima vrile ukidanje robovlasnikog poretka: To se naputanje antikog poretka nije ostvarivalo deklariranim ponitenjem robovlasnitva, nego sustavnim mijenjanjem njegove socijalnoekonomske biti. U nemogunosti da ostvare nekadanji eksploatacijski uinak odranjem klasinog robovlasnitva,
veliki zemljoposjednici daju koncesije radnoj snazi time to joj ustupaju dio svojega imanja na
obradbu. Odriui se totalne eksploatacije rada i direktnog posjeda sveukupne zemlje, posjednici osiguravaju za sebe dio uroda to ga osamostaljeni obraivai moraju davati kao uzvrat za
ustupljenu zemlju i uz to i dio neposrednoga rada koji im je nuan za oploivanje tla to su ga
nakon dodjele parcela obraivaima zadrali za sebe.
U takvu prestrukturiranju agrarnih odnosa zemljoposjednici vre nivelaciju podrijetlom
razliitih kategorija dratelja zemlje oko jednoga temeljnoga tipa zavisnog obraivaa vlastelinske estice. Pri tome oni i sami sebe organiziraju po naelu uvjetnog posjedovanja zemlje,
ovisnog o slubi to je vre u dravnom vladavinskom aparatu, stvarajui hijerarhijski viekatni piramidalni poredak svoje klase. Ali oni ujedno tu piramidu svojega ustrojstva grade tako
da cjelinu dravne (kraljevske) vladalake nadlenosti komadaju, ostvarujui je (uza sav otpor
sredinje vlasti) u dosegu svoje lokalne ili pokrajinske moi samostalno. Ostajui piramidom,
oni preuzimaju izvravanje kraljevskih javnopravnih funkcija u onim okvirima i u onom
opsegu koje je njihova realna sila uspjela pretvoriti u stvarnost.
Sve te pojave, vezane uz proces feudalizacije vizigotske drave, politiki su se oitovale u
obliku separatizma cijelih oblasti i pokrajina. U svojoj pobuni protiv kraljevske vlasti koja se
108

opire privatnikom prigrabljivanju dravnih kompetencija, velikai se ne susteu i od saveza s

inozemnim dravnim vlastima. Tako je ve sredinom VI. st. vizigotski magnat Atanagild
stupio u savez s Bizantincima protiv kralja Agile, a grof Sizenant s Francima protiv kralja
Svintile. To su inili i drugi, u raznim prigodama. A vjerojatno je i arapsko osvojenje vizigotske panjolske najzad, poetkom VIII. st., poelo kao traenje pomoi poraenih pretendenata
na kraljevsku vlast od tuinske sile, koja e se pokazati kao sudbonosna ne samo za opstanak
vizigotske drave, nego i za poredak koji je tu intervenciju izazvao i omoguio njezinu brzu
pobjedu.

109

IV. FRANAKA I ITALIJA U VII. I VIII. ST.

1. MEROVINKA DRA VA DO PIPINA MALOG

Poslije Klodovikove smrti (511) zapoinje teko, krvavo i zamreno doba politike povijesti Franake, koje zavrava propau dinastije Merovinga i formiranjem Karolinkog kraljevstva koje je uskoro zatim postalo i obnovljenim Rimskim Carstvom na Zapadu.
Prva etapa te povijesti obuhvaa gotovo pedeset godina borbi izmeu Klodovikovih sinova i unuka za vlast nad dijelovima drave to su 511. bili meu njih podijeljeni. Po isteku toga
vremena, godine 558. bio je cijeli dravni teritorij ponovno ujedinjen pod vlau Klotara I. Ali
to polustoljetno razdoblje nije bilo ispunjeno samo borbom za uklanjanje meusobnih suparnika i takmaca, nego i proirivanjem franake vlasti prema susjednim zemljama.
Nakon smrti ostrogotskog kralja Teodoriha I. (526), Teodorik, franaki kralj u Reimsu,
uspio je osvojiti Provansu i za to proirenje svojih posjeda dobiti priznanje Justinijanova
carskog dvora. Godine 531. on je u zajednici s Klotarom, tada kraljem u Soissonsu (Soasonu),
pokorio Thiirinane. U to vrijeme u sastav franake drave ukljuena je i Bretanja.
Borbe s Burgundijom bile su veoma teke i dugotrajne. Ondje je 516. kraljem postao
Sigismund, gorljiv katolik i zbog toga neorniljeo meu burgundskom arijanskom aristokracijom, pa se ona povezivala sOstrogotima potaknuvi time katolike, Galorimljane i Burgunde,
da oekuju pomo od Franaka. Ali do sloma burgundsko-ostrogotskog saveza dolo je zbog
toga to su Burgundi traili oslonac i u Bizantu upravo u vrijeme kad su Ostrogoti zalazili u
svoj ratni sukob s Carstvom. Da se ne desi da Burgundija postane ratnim plijenom Ostrogota,
Franci su ih radije napali prvi (522). Novi kralj, Godomar, uspio ih je suzbiti. S probizantski
orijentiranom ostrogotskom kraljicom Amalasvintom sklopio je obrambeni savez. No poslije
njezinc pogibije, ostao je bez pomoi. Napad Franaka obnovljen je 532., a borbe su zavrene
534. konanim porazom Burgunda i podjelom njihove zemlje meu tri kraljevska teritorija
franake drave.
Do sredine VI. st. Franci su pod svoju vlast podvrgnuli i Bavarce, no oni su i u sklopu
franake drave ouvali odreenu posebnost. Imali su vlastite vojvode, enidbenom vezom
zbli ene s kuom Merovinga i u vazalskom odnosu prema njima.
Takvim rezultatima, franaka je drava u vrijeme kad je njome u cjelini zavladao Klotar I.
sezala sve do srednje Labe, Saale i srednjeg Dunava, obuhvaajui sve germanske zemlje u
srednjoj Europi, osim podruja na kojem su ivjeli Sasi i Frizi. Time je franako kraljevstvo
postalo najprostranijom i najmonijom dravom na tlu nekadanjega Zapadnorimskog Carstva.
Ali nakon Klotarove smrti (561), njegova su etiri sina i opet meu sobom podijelila
dravni teritorij kao da se radilo o privatnom posjedu. Zapadna Galija, koju je dobio najstariji
sin, Haribert, poela se nazivati Neustrijom, a podruje od porijeja Meuse i Moselle sa
srednjim Porajnjem i zemljom Alamana, Thiirinana i Bavaraca, kojima je zavladao Sigisbert,
poelo se nazivati Austrazijom. Druge dvije oblasti obuhvaale su nekadanju Burgundiju s
nekim proirenjima te nekadanju oblast Salijskih Franaka na sjeveru drave.
Sva su etiri Klotarova sina bili okrutni, ratoborni i divlji barbari, uvijek pripravni da
silom preotimaj u tue posjede. Svi su ivjeli u mnogoenstvu, a njihove brane inasljedstvene
spletke pretvarale su se u krvave i beskrupulozne sukobe. Brak kralja Austrazije, Sigisberta, s
Brunhildom, kerkom vizigotskog kralja Atanagilda, postao je povodom za graanski rat koji
110

FRANAKA GOD . 561.

Dioba u

asu

Klotarove smrll (561)

Terito rij :

il
Um!hl l

Haflber la
Slgl sbe rla
Gunirarn a
Hllpenka I

Ir. --I

P odru)a

OVis na oF rana k ol

Glavni gradoYI

O
,

500
!

je harao cijelim podru jem franake drave. Kralj najsjevernije oblasti, Hilperik, na kojega je
golem utjecaj imala njegova ljubavnica, ropkinja Fredegunda, bojao se, naime, da e mu
igisbert uz pomo Vizigota preoteti njegova imanja u Akvitaniji, pa je i on traio da za enu
do bije jednu od keri vizigotskoga kralja. Kad je to uspio, ljubomorna Fredegunda dala ju je
zadaviti i zatim je sama postala kraljicom . Uzajamna mrnja Brunhilde (koja je eljela osvetiti
svoju ubijenu sestru) i Fredegunde zapalila je buktinju graanskoga rata (573). On je obilovao
ne samo bitkama nego i umorstvima i najmljenim ubojstvima u vladarskim obiteljima zarae
ni h takmaca.
U kaosu zloin s tava i jagme razabiru se i neke karakteristine tendencije. Vizigotkinja
Brunhilda, pobornica interesa svojega mua, austrazijskoga kralja Sigisberta, njegovih sinova
i unuka, oitovala je jasnu tenju da protiv anarhije feudalaca afirmira autoritativnu kraljevsku
vlast. S druge strane. borbe su se vodile uz estoko nastojanje da takmaci jedni drugima
zamamnim obeanjima i darovima preotimlju kletveno vezane podanike (!eude), koji su svoju
nepostojanu vjernost prodavali iznuivanjem darova u zemlji.
U posljednjoj fazi ratovanja Brunhilda se zalagala da u Austraziji postane kraljem njezin
praunuk, malodobni Sigisbert II. kojem bi ona, u tom sluaju, bila regentkinjom . Ali zavjera
austrazijskih velikaa, meu kojima su najistaknutiji bili Arnuif, biskup u Metzu, i poglavar
kraljevskoga dvora (majordom) Pipin Landenski, dovela je do konanog rjeenja. ledini preivjeli batinik u Neustriji , Klotar II. uspio je stei i Burgundiju, a Austrazija mu se predala bez
borbe. Smjesta je sve tamonje pretendente dao pobiti, a Brunhilda je uhvaena , osuena na
smrt i u dobi od 65 godina smaknuta poslije tri dana najokrutnijih muenja (613).
111

Likovi merovin kih kraljev a na novcu : Teodebert, Klotar II , Dagobert

Za razdoblje od 613. do 628. Klotar II. je ostao jedinim vladarem cijele franake drave.
U sva tri dijela svoje drave (Austraziji, Neustriji i Burgundiji) dao je mnoge koncesije
aristokraciji. U njezinim redovima ve su na poetku VII . st. najmoniji postali najvii upravnici kraljevskoga dvora (majordomi). U svakom od tri dijela drave, majordom je u svojim
rukama sjedinjavao najvie upravne funkcije, a istodobno bio je i posjednik najprostranijih
imanja. Zbog njihova ugleda i monog utjecaja peripetije etrdesetgodinjega graanskog rata
(573-613) uvelike su zavisile od njihova opredjeljenja i zalaganja.
U novoformiranim odnosima kraljevske vlasti s feudalcima, koji su se neizmjerno okoristili proteklim suparnikim borbama, vanu etapu ini opi sabor crkvenih i svjetovnih velikaa to ga je Klotar II. sazvao u Parizu 614., odmah nakon svoje pobjede. Ediktom koji je
proistekao iz odranih vijeanja, on je (18. IV) definirao sve tekovine velikaa. Priznao je kao
neopozive sve zemljoposjede Ieuda koji su za vrijeme graanskoga rata ostali vjerni svojem
zakonitom poglavaru; Crkvi je odobrio da biskupe ne postavlja kralj nego da ih biraju svee
nici i puk, a biskupima je priznao jurisdikciju nad sveenstvom; obvezao se da e kraljevske
slubenike postavljati samo iz redova uglednih ljudi one oblasti u kojoj e slubovati, a
slobodni e ljudi moi biti osueni samo ako im krivica bude dokazana. I, najzad, Klotar II.
morao se sveano pokajati za mnoge pogreke to ih je kraljevska vlast u prolosti izvrila i
obeati da ih u budunosti vie nee biti.
ini se da ipak ni te koncesije nisu zadovoljile velikae u Burgundiji, jer je Klotar II. na
posebnom saboru 616. morao tamonjim feudalcima dati jo i brojne nove ustupke. Partikularistika osjeanja Austrazijaca morao je pak umiriti time to im je svojega desetogodinjega
sina Dagoberta postavio kao posebnoga kralja Austrazije. Kao njegovi savjetnici, tim su dijelom drave faktino upravljali majordom Pipin Landenski i ArnuIf, biskup uMetzu.
U takvim okolnostima, Klotar II. mogao je sauvati svoju vlast samo briljivo udovoljavajui zahtjevima monih velikaa.
Poslije njegove smrti, kraljem je postao njegov sin Dagobert I. (629-639). I on se morao
boriti sa svojim mladim bratom koji se elio proglasiti samostalnim kraljem Neustrije. Da tu
namjeru suzbije, svojim je sjeditem uinio Pariz, u Neustriji, a Austrazijcima je kao kralja
dao svojega mlaega sina Sigisberta (III). Dagobert je u nizu bitaka morao upokoravati Gaskonju, kamo se jo 578., uzmiui pred pritiskom Vizigota, naselio dio Baska iz njihove
postojbine izmeu gornjeg Ebra i Biskajskog zaljeva.
Glede svojega vanjskopolitikog poloaja, Dagobert je ivio u dobrim odnosima s Car112

stvom, stabilizirao je svoje odnose s vizigotskom dravom i odustao od osvajakih pothvata

svojih prethodnika prema Langobardima.
Veliku slavensku dravu pod vodstvom Sama smatrao je veoma opasnom za franake
interese, pa ju je pokuao unititi. Doivjevi teak poraz kod Vogatisburga, u zapadnoj
ekoj, odustao je od tih pretenzija, pa se ta drava ouvala sve' do Samove smrti (658).
Dagobertov pokuaj da pokori Sase zavrio se samo simbolinim uspjehom: dogovorom o
plaanju danka kojega se Sasi nisu drali.
Iako je Dagobert vjetom politikom uspio ouvati jedinstvo svoje drave, njezin se teritorij 639. i opet raskolio na vladavine njegove dvojice sinova. Ali budui da su oba vladara bila
malodobna, dravne su poslove vrili njihovi majordomi, a aristokracija je traila i dobivala
sve nove i nove ustupke. Jaanje moi majordoma posebice se oitovalo kad je poslije smrti
austrazijskoga kralja Sigisberta III. (656) majordom Grimoald poslao njegova malodobnog
sina u progonstvo u Irsku, a na prijestolje postavio svojega sina davi mu ime Hildebert III. Ta
je uzurpacija bila prvo zbacivanje dinastije Merovinga s prijestolja i ujedno prvi pokuaj da
majordom, stekavi najvei faktini utjecaj na politiki ivot u zemlji, preotme i sam kraljevski poloaj. Time je Grimoald bio pretea Pipina Maloga, a karakteristino je da je bio
pripadnik iste mone velikake obitelji kao i Pipin: Grimoaldova sestra Bega, udata za Ansegisila, sina biskupa uMetzu, Amulfa, bila je prabaka Pipina Maloga.
Ali ta Grimoaldova uzurpacija zavrila se ve poslije sedam godina katastrofom: i otac i
sin domamljeni su u Pariz, gdje su baeni u zatvor i ubijeni, a na vlast se vratio potomak kue
Merovinga.
Mo majordoma bila ih je u dotadanjoj evoluciji ve toliko izdigla da su ih velikai
smatrali najveom opasnou za svoje interese. Posebice je u Neustriji i Burgundiji bio moan
majordom Ebroin. Stoga su velikai protiv njega skovali urotu, uhvatili ga i poslali u progonstvo, a kraljem je 673. proglaen Hilderik II. koji je ve vladao u Austraziji. Tako su ponovno
sva tri dijela franake drave bila zdruena pod jednim vladarem. Velikaima se oito inilo da
su se odnosi izmijenili: snaan majordom u bilo kojem od tri dijela drave pretvorio se ve u
tolikoj mjeri u pobornika jake sredinje vlasti, da je postao opasniji od legalne kraljevske vlasti
koja je bila materijalno slaba. Ali kad je Hilderik II. pokuao da ne bude igraka u rukama
velikaa, pa je ak nastojao proiriti svoj utjecaj preko granica drave i uplesti se u unutranje
sporove u langobardskom kraljevstvu, velikai su skovali zavjeru i Hilderik II. je u lovu bio
ubijen (675). On je bio posljednji kralj iz kue Merovinga koji je pokuao zaista vladati.
Poslije njega, sve do dolaska nove dinastije Karolinga, Franaka je u rukama mone aristokracije i njezinih prvaka, majordoma, a Merovinzi su blijede figure bez ikakva utjecaja na
politike dogaaje.

Poslije Hilderikove smrti gospodarem u Neustriji i Burgundiji postao je bivi majordom

Ebroin koji se vratio iz progonstva i uveo reim okrutnog osveivanja svima svojim protivnicima. U Austraziji je dotle svu vlast prigrabio unuk Pipina Landenskoga, Pipin Heristalski. Po
sinu Pipina Heristalskog, Karlu Martelu, ta e kua dobiti ime Karolinga i kao takva uspeti se
sredinom VIII. st. na kraljevsko prijestolje umjesto dinastije Merovinga.
Suparnitvo izmecru Ebroina i Pipina Heristalskog uzrokovalo je rat izmeu Neustrije i
Austrazije u kojem su Austrazijci doivjeli teak poraz.
Nakon toga uspjeha Ebroinova mo u Neustriji i Burgundiji izvanredno je porasla. On je
bezobzirno s dvora uklanjao stare mone obitelji koje su svoje slube smatrale nasljednima,
preotimao im imanja i najistaknutije linosti nastojao unititi. Ali taj je njegov pritisak na
velikae doveo do njegova umorstva (683), a to je omoguilo Austrazijcima da obnove rat i
postignu pobjedu. Smjerajui da pod svojom faktinom vlau ujedini cijeli dravni teritorij,
Pipin je priznao za kralja Austrazije dotadanjeg neustrijskoga i burgundskoga kralja Teodorika III. Formalno je i u Neustriji i u Burgundiji postavio posebnoga majordoma, ali je na tu
funkciju postavio ljude koji su bili ovisni o njemu.
113

Krajem VII. i u poetku VIII. st. zadesilo je Franaku nekoliko vanjskih opasnosti. Izbila
je estoka pobuna Frigijaca koji su zaposjeli veoma prostrano podruje, no borbe su se najzad
zavrile razgranienjem i sklapanjem mira. Trebalo je povesti i rat protiv osamostaljenih
Alarnana i Bavaraca. Po uspjenom zavretku tih bojnih pohoda (izmeu 709. i 712) Franci su
osnovali biskupiju u Salzburgu koja je s vremenom odigrala vanu ulogu i u irenju kranstva
u zapadnoslavenskim zemljama.
U drugoj polovici VII. st. sve se vie osamostaljivala i Akvitanija. Ona teorijski i dalje
priznaje vrhovnu vlast merovinkog kralja, ali faktinu vlast ondje ima akvitanski vojvoda. U
posljednjoj etvrti VII. st. njezin teritorij see od Loire do Pireneja.
Pipin Heristalski umro je u dubokoj starosti 714. Poslije ogorenih borbi s pobunom
Neustrijaca, Frigijaca i rata s Akvitanijom, najzad se kao majordom svih triju dijelova drave
afirmirao izvanbrani Pipinov sin Karlo Martelo. Kao kralja uzdigao je na prijestolje jedinoga
ivog predstavnika merovinke kue, Teodorika IV. Bez konanog je uspjeha ratovao sa
Sasima, u dva vojna pohoda svladao je Bavarce, ali im je ostavio zavisnoga vojvodu. Potpuno
je pokorio Frigijce, a i Alamane, ukinuvi pritom zasebnu vojvodsku ast toga plemena.
S pokorenjem Bavarske, Alamanije i Frigije poelo je intenzivno pokrtavanje tih zemalja.
Glavni realizator te akcije bio je anglosaski redovnik Vinfrit koji je kao redovnik uzeo ime
Bonifacije.
Karlo Martelo pokuao je (731), i Akvitaniju primorati da se odrekne svoje faktine
nezavisnosti, ali je njezin vojvoda Eudes (Od) odolio pritisku.
Poslije pada vizigotske panjolske u ruke Arapa (711), lokalni upravljai u Septimaniji
nisu imali dovoljno snaga da se obrane, paje i ta oblast do 717. pala u vlast Arapa. Nakon toga
slijedili su pokuaji Arapa da osvoje i Akvitaniju. Vojvoda Eudes doivio je nekoliko poraza,
pa je morao zatraiti pomo Karla Martela.
Do odlune bitke dolo je 732. kod Poitiersa (Po atje). Poraz Arapa bio je potpun i oni su
se morali povui iz Akvitanije.
Rezultat toga rata bio je taj da je Akvitanija najzad priznala vazalsku podlonost franakoj
vlasti.
Ali vojvode Provanse su se uz pomo Arapa pokuali otkinuti od Franake. Najtea
situacija bila je 738. kada je jaka arapska vojska, kao saveznik pobunjenika, krenula uz tok
Rhone, a Karlo Martelo je bio zauzet ratovanjem na sjeveru, sa Sasima. Na njegovu molbu u
pomo mu je pritekao langobardski kralj Liutprand pa su napadai morali uzmaknuti, a Provansa je pokorena sljedee godine (739).
Na podruju koje je podvrgao svojoj vlasti, Karlo je uveo bezobziran i silovit reim,
slamajui svoje protivnike, ak i kad su bili na najviim crkvenim poloajima. U nastojanju da
ima to jau, konjaniku vojsku, trudio se da ima to vie kletvenih podanika (vazala), a
mogao ih je uza se vezati samo darivanjem zemljoposjeda. Zbog toga je iskoritavao svako
protivljenje svojoj politici da vri konfiskacije, da bi stekao zalihe zemlje kojom e obdarivati
svoje pristae. U istu svrhu nije se sustezao ni pred opsenim zapljenama crkvenih imanja.
Dravom je upravljao kao daje monarh. Objavljivao je zakone i izricao pravdu kao daje kralj.
A kad je (737) umro Teodorik IV. vie uope nije postavio novoga kralja nego je vladao sam,
premda i dalje pod naslovom majordoma.
U takvim okolnostima papa Grgur III. u dva je puta traio pomo od Karla Martela protiv
Langobarda, ali je on ostao vjeran svojim saveznicima koji su mu pruili dragocjenu pomo u
vrijeme pobune Provansalaca i napada Arapa (735-738).
Uoi svoje smrti (741) Karlo Martelo je svojem starijem sinu Karlomanu ostavio vlast u
Austraziji, a mlaemu, Pipinu, vlast uNeustriji, Burgundiji i Provansi. Akvitanija i Bavarska
zadrale su i dalje svoju autonomiju, ogranienu priznavanjem vazalskog odnosa. Prilikom
reguliranja svih tih pitanja, postavljanje novoga kralja uope se nije pokretalo.
Ali u asu kad su Karlovi sinovi preuzimali vlast, pobunili su se Akvitanci, Bavarci i
Alamani, a Sasi su pljakali pogranine oQlasti.
114

FRANAKA U DOBA KARLA MARTELA

Istupajui slono. braa su upokorila Akvitaniju i zapoela rat protiv Alamana. Budui da
su protivnici svoju pobunu obrazlagali nepostojanjem zakonite kraljevske vlasti, oni su pronali jedno dijete iz dotadanje vladarske, kue i postavili ga za kralja pod imenom Hilderik
III. Davi time svojoj borbi legitimni privid, suzbili su Sase, podvrgli Bavarsku (ostavivi joj
zasebnoga vojvodu) i u krvi uguili pobunu Alamana.
Svoja ratovanja u prekorajnskim zemljama oba su majordoma podupirala intenzivnim
pokrtavanjem Germana. Takav oslon na crkvu u Austraziji morao je biti proiren i na Neustriju. No tome su stajale na putu ve ranije izvrene mnogobrojne konfiskacije crkvenih dobara.
Stoga je na jednom saboru proglaeno obeanje da e preoteta imanja biti vraena Crkvi. No
to je moglo biti ostvareno samo u maloj mjeri, jer majordomi nisu mogli riskirati da izgube
mnogobrojne vazale to ih je darivanjem imanja stekao jo Karlo Martelo. Zbog toga je novim
vlasnicima doputeno da dobivene zemlje zadre, ali kao crkveni prekarij, s time da e Crkvi
plaati svakogodine dabine.
Era zajednike vladavine dvojice majordoma zavrila se 747 . povlaenjem Karlomana u
samostan (u Italiji), a sva je vlast ostala Pipinu Malome. Isprva ga je ugroavao polubrat
Grifon, diui bune u Saskoj, Bavarskoj i Akvitaniji, a zatim su se nezadovoljnici poeli
okupljati oko Karlomanova sina Drogona. Sve je to nametalo potrebu da se pravna osnova
Pipinove faktine vlasti nedvojbeno utvrdi.

115

Za to je Pipin 754. poslao papi Zahariji delegaciju, s upitom trebaju li kraljevski naslov
nositi vladari koji nemaju nikakve moi, ili je pravo da on pripada onima koji zaista mogu
upravljati svojom zemljom.
U to se vrijeme, naime, izgradilo uenje da je papa ovlaten donositi odluku osvjetovnoj
vlasti na Zapadu. Ono se temeljilo na tzv. Konstantinovoj darovnici, dokumentu koji je tih
godina bio izraen negdje u crkvenim krugovima u Italiji i iz kojega je proizlazilo da je car
Konstantin I. 330., pri premjetaju prijestolnice iz Rima u Carigrad, papi Silvestru I. i njegovim nasljednicima prepustio pravo da raspolau svjetovnom vlau na Zapadu. Ta je povelja
vaila kao vjerodostojna sve do sredine XV. st., kad je humanist Francesco Valla po jezikim
i paleografskim obiljejima dokazao da nije mogla nastati u IV. nego tek u VIII. stoljeu.
Oslanjajui se na autoritet Konstantinove darovnice, papa je na Pipinov upit odgovorio da
kraljevska vlast treba pripasti onome tko je zaista kadar vladati. Nakon toga je Pipin 751.
sazvao sabor velikaa u Soissonsu (Soasonu) koji ga je proglasio kraljem Franaka. Tome
izboru dodan je i crkveni obred pomazanja posveenim uljem, ime je njegovu kraljevskom
dostojanstvu pripisan vjerski karakter.
Uzvrat za papinu uslugu Pipinu doao je veoma brzo. Novi papa, Stjepan II. naao se u
tekom poloaju jer je langobardski kralj Aistulf dodue s papom sklopio mir na 40 godina, ali
je taj ugovor tumaio kao papino podvrgavanje svojoj vrhovnoj vlasti i zahtijevao da svaki
stanovnik Rimskog dukata plaa kralju godinju dabinu u iznosu od jednog solida. Nato je
papa zatraio odobrenje od Pipina da se pred langobardskim nasiljem skloni u Franaku.
Prilike u Italiji razvijale su se u meuvremenu tako da je papinstvu kao jedini oslonac
zaista ostala jo samo Franaka. Jo u prvoj polovici VIII. st. Carstvo je svojim italskim
posjedima nametnulo skrajnje teke poreze koji su naroito teretili crkvena imanja. Budui da
ih je papa odbio plaati, Ravenski egzarh i rimski dux odluili su upotrijebiti silu. No rimska
je milicija, uz pomo langobardskih vojvoda Spoleta i Beneventa, protjerala njihove odrede. A
kad je car Leon III. Izaurijski godine 726. poeo istupati protiv kulta ikona i time otpoeo
doba ikonoklazma, sva je Italija ustala protiv njega. Egzarh je bio ubijen, a carski vojskovoe
(duces) protjerani. Na podruju rimske oblasti svu je vlast imao papa, a Langobardi su skuili
teritorij egzarha preotevi Bolognu.
Novi val neprijateljstava podignuo se kad je car 730. objavio edikt o zabrani tovanja
ikona. Papa Grgur III. sazvao je nato u Rimu sinod koji je sveano iskljuio iz Crkve sve
protivnike ikona (731). I reakcija Carstva bila je jednako estoka. Najprije je snana flota
krenula prema Italiji, a kad je postradala u Jadranskome moru, car je naredbom izuzeo sve
svoje posjede na Zapadu (Ilirik, Siciliju, junu Italiju) ispod kompetencije pape i podvrgao ih
carigradskom patrijarhu. U svim tim oblastima svi su papinski posjedi konfiscirani u korist
Carstva. U administrativnom pogledu Ravenski je egzarhat odvojen od rimske oblasti, koja je
formirana kao poseban Rimski dukat, a jug Italije sa Sicilijom postao je zasebna upravna
oblast.
Tako raskomadani bizantski posjedi brzo su postali meta langobardskih napada. Oni su
nizom uspjelih akcija skui li teritorij Rimskog dukata iRavenskog egzarhata. Papinstvo se
odravalo laviraj ui u sporovima izmeu langobardskog kraljevstva na sjeveru i langobardskih
vojvodstava, Spoleta i Beneventa, na jugu. Svojim utjecajem uspjelo je dva puta spasiti egzarhat od propasti (732/3. i 743). Ali 75 l. langobardski kralj Aistulf konano je ukinuo postojanje
Ravenskog egzarhata, a njegov je teritorij pripojio svojoj dravi. Sad je u sjevernoj Italiji pod
vlau Bizanta ostala jo samo Venecija, a papinstvo je moglo zatiivati svoje interese samo
traei oslonac u Franakoj.

116

2. PROCES FEUDALIZACIJE U LANGOBARDSKOJ ITALIJI

Langobardi su se doselili u Italiju u krvnorodbinskim zajednicama (farae). Prilikom osvojenja, kraljevska vlast i vojvode, kao prvaci langobardske rodovske aristokracije, zaposjeli su
imanja carskoga fiska i zemlje odbjeglih i pobijenih velikih zemljoposjednika, a rodovske
skupine zauzele su zemlje manjih posjednika ili naputena imanja. Nije, dakle, bilo nikakve
podjele zemlje s italskim stanovnitvom, nego su Langobardi zemlju naprosto preotimali poubijavi ili odagnavi dotadanje vlasnike ili su prisvajali imanja koja nisu imala gospodara.
Pri formiranju langobardskih sela krvnorodbinske zajednice razvrstale su se kao samostalne gospodarske jedinice, velike porodice od tri do etiri generacije, koje su bile kolektivni
obraiva oranica, dok su ispae i ume ostale zajedniki posjed cijele seoske zajednice.
Nedugo poslije osvojenja, gospodarski i drutveni odnosi kod Langobarda poinju se
mijenjati. Kao to se vidi iz Edikta kralja Rotarija, koji je objavljen 643., osnovne gospodarske
jedinice rodovskih sela, velike porodice, ve se raspadaju na male, individualne porodice
jednoga branog para, a kolektivni posjedi velikih porodica komadaju se na slobodna alodij alna imanja malih porodica kojima otac obitelji moe raspolagati, prodavati ih, zalagati ili
darivati, po svojoj volji. Ali ume i panjaci ostaju i dalje na iskoritavanju svih stanovnika
sela bez razlike. I njive i livade preputaju se poslije etve i kosidbe (kao i zemlje na ugaru)
stoci cijeloga sela kao slobodna ispaa. Svim time langobardska se krvnorodbinska seoska
opina pretvarala u tzv. susjedsku opinu ili marku.
Kao i u drugdje, alodij alno posjedovanje zemlje vodilo je do imovinske diferencijacije
meu stanovnicima langobardskih sela, a ona se pretvarala u raslojavanje drutva na razne
kategorije.
Prvobitno se osnovna masa lanova langobardskih plemena sastojala od slobodnih ravnopravnih suplemenika koji se jasno razlikuju od poluslobodnih aldija, osloboenika i robova. Ti
su slobodni ljudi od iskona bili nazivani starim germanskim nazivomfulc.fiee (slobodni sunarodnjak). Ali 75 godina nakon doseljenja, uRotarijevu ediktu iz 643. taj naziv (fulcfree)
oznauje potpuno slobodna ovjeka jo samo onda kad je u latinskom tekstu edikta izriito
reeno da je taj fulcfree potpuno slobodan od ovisnosti o bilo kakvom zatitniku ili patronu
(fulcfree et haamund). Takav dvojni nain upotrebe starinske rijei fulcfree znaio je da je
samo dio nekad slobodnih ljudi do sredine VII. st. sauvao svoju potpunu slobodu i nezavisnost, dok je drugi ostao formalno slobodan (fulcfree), ali nije vie i haamund (samostalan),
nego je faktino zapao u neku zavisnost od monijega od sebe.
Takvo diferenciranje meu slobodnim i nekad ravnopravnim Langobardima bilo je prije
svega rezultat imovinske diferencijacije meu stanovnicima langobardskih sela. Jedni od njih
postajali su imuniji, u svojem su posjedu okupljali bolje i vee estice zemlje, a drugi su
siromaili, gubili svoje njive, postajali nesposobni da prehrane sebe i svoju porXIicu, pa su se
morali djelomice ili potpuno upoljavati na zemlji drugoga; time jo nisu gubili osobnu slobodu, ali su ipak zapadali li zavisnost od bogatijih ljudi.
S druge strane, langobardski kralj, vojvode i drugi nositelji istaknutih - slubi postali su
osvojenjem Italije moni zemljoposjednici. Velike komplekse njihove zemlje obraivali su ili
pokoreni italski stanovnici, pretvoreni u ratu u robove, ili stari rimski robovi i koloni koji su
zajedno sa zemljom dopali u vlast langobardskim osvajaima. Zemlju koju su obraivali
robovi i koloni dobivali su od poglavara langobardske drave i lanovi kraljevskih i vojvodskih vojnih druina, nositelji civilnih funkcija i slubi. Budui da se iskoritavanje robov skog
rada nije isplaivalo, posjednici zemlje davali su prijanjim robovima slobodu. Ali to davanje
slobode dosezalo je razne stupnjeve osloboenja.
Najnii stupanj osloboenosti bili su tzv. aldiF Njihov drutveni poloaj bio je jo veoma
blizu ropskome. Aldij sjedi na estici zemlje koja nije njegovo vlasnitvo i s kojom on nema

117

pravo raspolagati bez doputenja gospodara; on ni pravno nije nezavisan, jer za njegove
prijestupe odgovara njegov gospodar. Ali aldij ima i neka obiljeja slobode: moe sam upravljati svojim gospodarstvom i na svojoj estici ak upoljavati robove, njegov brak sa slobodnom enom dovodi samo do gubitka njezine slobode, a i to ne uvijek, dok se brak roba sa
slobodnom enom kanjava smru roba, a dotad slobodna ena postaje kraljevskom ropkinjom. O viem drutvenom poloaju aldija nad robovima svjedoi i to to je globa za tjelesnu
povredu aldija bila via nego za roba.
Aldionom je netko mogao postati tako da je neki gospodar svojega dotadal}ieg roba
obdario slobodom toga stupnja ili ako je roenjem pripao drutvenom sloju aldiona. Cini se da
je aldionat bio davnanja socijalna institucija kod Langobarda (kao i litstvo kod drugih Germana), a datira od samih poetaka raspadanja rodovskih odnosa jednakosti; tada se u njega
zapadalo gubitkom pune slobode ili na temelju potpune ekonomske propasti ili zbog zarobljavanja u ratu.
Daljnji vii stupanj osloboenosti daje novoosloboenom osobnu slobodu, ali ga ostavlja
u ekonomskoj zavisnosti od njegova patrona. Za takav stupanj slobode upotrebljava se takoer
izrazfulc:fiee. Na taj nain nekadanji rob kojem je bivi gospodar (a sada patron) dao slobodu
na nivou fulcfree postaje drutveno jednak s nekada potpuno slobodnim pripadnikom langobardskog plemena koji je u procesu osiromaenja ostavi slobodan postao ekonomski zavisan
od svoga bogatijeg suplemenika.
Fulcfree je dakle u vrijeme Rotarijeva zakona, sredinom VII. stoljea, bio slobodan ali
ekonomski zavisan ovjek, koji je u taj poloaj mogao zapasti na dva naina: ili gubitkom
svoje ekonomske nezavisnosti zbog osiromaenja, ako je prije toga bio slobodan i nezavisan
ovjek; ili ako je ranije bio rob ili aldij, a njegov mu je gospodar darovao slobodu na nivou
fulcfree.
Langobardsko drutvo dijelilo se dakle sredinom VII. st. na etiri osnovne kategorije:
1.
2.
3.
4.

potpuno slobodni i nezavisni ljudi (fulcfree et haamund);

slobodni ali ekonomski zavisni ljudi (fulcfree, u novijem smislu te
poluslobodni ili aldiji;
robovi.

rijei);

Iznad kategorije fulcfree et haamund izdizala se nekadanja vojno-plemenska aristokracija, koja po doseljenju u Italiju vie ne temelji svoj izdignuti poloaj na rodovsko-plemenskom
dostojanstvu nego na slubi u kraljevskoj i vojvodskoj politikoj vlasti i na zemljoposjedu koji
potjee od trenutka doseljenja ili od vrenja razliitih slubi kod tih najviih nositelja politike
vlasti.
Kraljevska vlast bila je kod Langobarda izborna. Poslije sporazuma izmeu kralja Klefa i
vojvoda (oko 575), kralj je na podruju svakog vojvodstva dobio opsene zemljoposjede.
Kraljevska je vlast imala svoj dvor i na njemu niz slubenika, kao to su maral, majordom,
rizniar, maonoa i dr. Pojedinim kraljevskim imanjima upravljali su gastaldi. Osim njih, bilo
je i drugih upravnih i sudskih inovnika, koje izvori nazivaju judices. Analogne slubenike
imali su i vojvode pojedinih vojvodstava. Cio taj dvorjansko-slubeniki aparat imao je ve od
naseljenja (po svojem istaknutom poloaju jo u rodovskom drutvu) ili tek po slubi znatne
zemljoposjede, koje su kao zavisna radna snaga obraivali robovi, aldiji ili fulcfree.
Cio taj sloj slubenika, od obinih pripadnika vojnih druina (gazindi) do najuglednijih
dvorjana, sainjavao je kategoriju privilegiranih slobodnih ljudi koja se izrazito odvajala od
obinih slobodnih i nezavisnih ljudi.
Te obine, slobodne i nezavisne ljude (fulcfree et haamund) dokumenti VII. i VIII. st.
oznaavaju sve ee nazivom aJ'imani ili exercitales. Njihovo je, naime, osnovno obiljeje
bilo pravo i dunost da sudjeluju u ratnim pohodima.
Ali tijekom VIII. st. kategorija arimana doivljava raslojavanje u dva smjera: jedni se od
njih izdiu na ljestvici drutvene i imovne moi, a drugima se drutvena razina degradira.
118

To je vidljivo po propISIma o njihovim vOJnIm obvezama koje zakoni langobardskih

kraljeva iz prve polovice VIII. st. zasnivaju na njihovu razliitom imovnom stanju.
Oni arimani koji su imali tako prostran zemljoposjed da su na njemu mogli smjestiti
najmanje sedam kua zavisnoga, danog stanovnitva (casae massariae), bili su obvezni da u
rat dou na konju, u oklopu i naoruani potpunim naoruanjem. Kako se vidi, bili su to ve
mali vlastelini koji su dio svoje zemlje dali na obraivanje zavisnim drateljima estica.
Oni arimani koji imaju najmanje 40 jugera zemlje, ali je obrauju sami, ne dodijelivi je u
esticama zavisnom stanovnitvu, dolaze u rat s teretnim konjem, naoruani titom i kopljem;
to su, oito, samostalni seljaki zemljoposjednici.
Oni arimani koji imaju samo jednoga konja i manji kompleks zemlje, dolaze u rat samo sa
titom i kopljem. Iz te kategorije ljudi judex, koji stoji na elu odreda iz te pokrajine, ima
pravo da estoricu ljudi ostavi na svojoj zemW da na njoj rade za vrijeme vojnog pohoda, a
njihove konje smije dotle upotrebljavati za vuu na svojem imanju.
Arimani bez zemlje i bez konja dolaze u rat naoruani samo titom, lukom i strijelama. Iz
te kategorije moe judex na svojem imanju ostaviti desetoricu da ondje rade u njegovu korist.
Iz takve kategorizacije vidi se da su samo prva dva, najimunija sloja arimana potpuno
nezavisni ljudi. Druga dva sloja na putu su da izgube svoju ekonomsku nezavisnost. Njihovo
relativno ili potpuno siromatvo onemoguuje im da potpuno udovolje ratnikome zvanju. Oni
djelomice postaju zavisni obraivai tue zemlje, zasad samo za vrijeme dok je kraljevski
slubenik, judex, na ratnom pohodu. Ali je pri tome veoma znaajno da oni svoju nedovoljnu
sposobnost za javnopravnu dunost slobodna ovjeka da vojuje kao lan etnike i dravno-politike zajednice ne odrauju u korist drave, nego u privatnu korist dravnog slubenika. U
tome se razabire put kojim se jedan oblik javnDpravnih obveza pretvarao u temelj privatnopravne eksploatacije neposrednih obraivaa.
Takve razlike u gospodarskom i drutvenom poloaju arimana izraavaju i nazivi kojima
ih izvori obiljeavaju. Prva dva sloja nazivaju se homines primi (prvorazredni ljudi), a zatie
ni su vergeidom od 300 solida. Ostala dva sloja nose naziv minores homines ili minimae
personae (sitniji ljudi, neznatne osobe), a vergeld im je 150 solida, dakle upola manji.
Pa ipak, oba ta posljednja sloja jo su i dalje slobodni ljudi; oni samo zbog slabog
imovnog stanja zapadaju u gospodarsku zavisnost. Time postaju bliski slobodnim ali ekonomski trajno zavisnim ljudima (fulcfree, u kasnijem znaenju te rijei).
Takvo zbliavanje neposrednih obraivaa zemlje na razini ekonomske zavisnosti karakteristina je pojava za VIII. st. u Italiji. S jedne strane, putanje robova i aldija na slobodu vri
se uestalo, ali je pri tome osloboenje rijetko kada potpuno. Ono se zaustavlja na razini koja
velikim zemljoposjednicima osigurava radnu snagu u svojstvu zavisnih i o dunost vezanih
obraivaa njihovih estica zemlje. S druge strane, nekada sasvim slobodni i nezavisni ljudi
(fulcfree et haamund) zapadali su u zavisnost kao obraivai veleposjednike parcele, a u taj
isti poloaj postupno zapadaju i nii slojevi arimana.
Poetkom druge polovice VIII. st. zakonski propisi kralja Aistulfa izriito zabranjuju
svima osloboenicima i zavisnim slobodnjacima da ostavljaju svoje gospodare i patrone, osim
ako im je posebnom poveljom dano pravo da odu.
Tom procesu vezivanja uz radnu dunost na gospodarevoj zemlji pridruivao se i proces
siromaenja potpuno slobodnih i nezavisnih malih zemljoposjednika. Pauperizirani meu njima primoravani su da se komendacijom podvrgavaju pod zatitu monijih. Pri tome oni
predaju svoju zemlju u vlasnitvo bogatijem posjedniku zemlje, uz uvjet da je zadre kao
esticu svojega patrona i da mu za dobiveni patronat vre razliite slube (servitium).
Zemlja se predavala na obradbu potpuno slobodnom ovjeku koji nema svojega posjeda
na temelju pismenoga ugovora (libellus scriptus). Formiranje takvih odnosa regulirao je ve
Liutprandov zakon iz 727. Libellarius je slobodan ovjek koji od vlasnika zemlje dobiva
esticu zemljc na obradbu uz obrono davanje dabina. On zadrava svoju osobnu slobodu, ali

119

prihvaa zemljinu i sudsku ovisnost o veleposjedniku. Tako je, npr., vlasnik zemlje djelomice
odgovoran za krivice koje poini njegov libelarij, pa je duan krivce predvesti sudu ili sam
umjesto njih platiti odtetu. Takva djelomina odgovornost zemljoposjednika za krivice njegovih obraivaa zemlje bila je zametak sudske i imunitetne vlasti zemljoposjednika nad zavisnim stanovnitvom koje ivi i radi na njegovim imanjima.
Privredno-drutvenim procesima kojima se vri polarizacija langobardskog drutva na
posjednike velikih zemljinih kompleksa i na razne kategorije slobodnih, poluslobodnih i
neslobodnih obraivaa tue zemlje ostvarivao se u biti isti razvitak kao i u bizantskoj Italiji,
iako svaki sa svojim osebujnostima. Isprva, ta se dva razvojna preinaavanja starijih odnosa
vre zonski relativno odvojeno. Ali sa irenjem langobardske vlasti na podruja koja nisu bila
osvojena u prvom naletu, ta se dva povijesna zbivanja i teritorijalno isprepleu, s time da na
krajnjem jugu prevladava kasnoantika polazna osnovica, a na krajnjem sjeveru izrazitija je
langobardska. Pri tome je trajno jaanje velikog zemljoposjeda imalo presudno znaenje i za
formiranje vladalake klase vlasnika osnovnih sredstava za proizvodnju, a i klase koja je
ivjela od vlastitoga proizvodnog rada na zemlji.
Ali u Italiji su se osim postojanja agrarne proizvodnje ouvali i drugi oblici privrednih
djelatnosti. Premda su razaranja za proteklih stoljea bila velika, ipak na Apeninskom poluotoku nisu prestali postojati i tipino gradski oblici privrede: obrti i trgovina. Niz talijanskih
gradova, kao Pavia, Piacenza, Verona, Lucca, Pisa, Cividale, Treviso i drugi ostali su netaknuti u oluji provala i ratnih razaranja. U njima se i nakon langobardskog osvojenja nastavljaju
osebujne gradske privredne djelatnosti, premda u skuenu opsegu. Mnogi od njih ulaze oko
sredine VIII. st. u fazu relativnog napretka. Oni pojaavaju proizvodnju razliitih obrtnikih
izraevina i alju ih u blii i dalji promet. S druge strane, obalni gradovi u vlasti Bizanta, kao
Ravenna, Napulj, Gaeta, Amalfi, odravaju blie veze s Bizantom i Istokom. Njihova trgovina
povezuje ih i s unutranjou, pa oni dolaze u dodir i s trgovinom gradova pod langobardskom
vlau. Na toj osnovi jaala su gradska sredita i u langobardskom kraljevstvu i u langobardskim junim vojvodstvima. U njima izvori spominju zlatare, kotlare, kovae, oruare, suknare,
cipelare, sapunare. ini se da su ti ljudi bili slobodni, djelomice langobardskog, a djelomice
italskog podrijetla. Aistulfov zakon iz 755. trgovce ak dijeli na razliite kategorije: potentes,
sequentes i minores (mone, prosjene i male), to svjedoi da su se neki meu njima ak i
obogaivali. O ivosti trgovine svjedoe i razliite monete to su ih kovali razliiti italski
gradovi na langobardskom teritoriju (na bizantskom je vaio carski novac). I tu je novac bio
zlatan: so/id, u iznosu od tri grama istoga zlata, i tremis, koji je iznosio 1/3 solida.
Ouvanje robno-novanih odnosa, zajedno s pravnim pojmovima privatnog vlasnitva nad
sredstvima za proizvodnju djelovali su u Italiji, navikloj na rad zavisnih obraivaa zemlje,
kao initelj ubrzavanja u formiranju klasnog drutva, ali ujedno i kao initelj koji je izrazito
skratio i ublaio trajanje razdoblja naturalnog gospodarstva. Stoga se i agrama djelatnost ondje
ne osamljuje i ne svodi na puko narnirivanje osnovnih potreba proizvoaa i vlasnika zemlje
temeljnim proizvodima nunima za ivot, nego razmjerno brzo prikuplja vikove proizvodnje
radi njihova plasiranja na tritu i u razmjeni za dobra obrtnike proizvodnje i uvozne trgova
ke robe iz bliih i daljih sredita.
Takva novana, obrtna i razmjenbena djelatnost gradskih sredita imala je presudno vaan
utjecaj na gospodarske i drutvene odnose u srednjovjekovnoj Italiji. Odranje tih ekonomskih
obiljeja, kojima je uvelike sauvana batina kasne antike, omoguilo je Italiji da u skorim
stoljeima, povezavi svoju privredu s trgovinom na Sredozemnome moru, nadraste, kao jedna
od prvih zemalja u Europi, epohu naturalnog gospodarstva i otpone svoje oslobaanje od
okova feudalizma.

120

3. NAJSTARIJA POVIJEST VENECIJE

Ve u vrijeme Alarihovih provala u Italiju. poetkom V. st., ini se da je stanovnitvo iz
sjevernojadranskih obalnih podruja Italije bjealo na pjeane otoke (lidi) to se proteu
ispred ua sjevernoitalskih rijeka, od Soe i Tagliamenta (Taljamenta) do Brente i Poa i
ograuju obalne rukavce mora (lagune), odjeljuj ui ih od puine. Kad je Atila 452. na svojem
pohodu u Italiju razorio Akvileju, bjegunci su u veem broju napuili Grado. Ali kad je hunska
opasnost minula, nije na lagunama (osim u Grado) masovnije nastavljeno nastanjivanje sve do
provale Langobarda (568). Tom prilikom uniteni su ostaci Akvileje, a razoreni su i mnogi
drugi gradovi u pokrajini Veneciji, pa je njihovo stanovnitvo napuilo Caorle (Kaorle, na
uu Livenze), Torcello (Torelo), Malamocco i Chioggiu (Kjou), na tzv. Venetskoj laguni.
Vjerojatno je ve i tada bilo doseljenika na otok Rialto, ali ondje jo nije bila formirana
nikakva gradska opina. Politiko sredite cijele te obalne i priobalne oblasti, koja je i poslije
doseljenja Langobarda ostala u vlasti Bizanta, bio grad Heracliana, na lijevoj obali Piave;
trgovako sredite bio je Torcello, na uu rijeke SiBe, a vjersko Grado, kamo se iselio izbjegli
akvilejski patrijarh.
Iseljavanje iz gradova Padske nizine na lagune nastavljalo se prilikom svakog osvajakog
uspjeha Langobarda u njihovu nastojanju da smanje bizantske posjede na sjeveru Italije. Ono
ispunja gotovo cijelo VII. stoljee. Potkraj toga razdoblja Langobardi su preoteli sva obalna
podruja do granica Ravenskog egzarhata, a Bizantu su ostali samo pjeani otoii na lagunama.
Najvanija naselja na tom podruju bila su Grado, koji je sve do 1451. bio sjedite
patrijarha; CaOl'le, gdje je bila najstarija venecijanska biskupija (od 598/618); Heracliana,
biskupija od 640; lesoto (ezolo), na sjeveroistonom rubu mletake lagune, koji je isprva bio
naselje sirotinje, bjegunaca pred zakonom i barbara; Torcello, od iskona vano i uskoro bogato
trgovako sredite, a od 640. i sjedite biskupa; Maiamocco, od 640. biskupija, a u drugoj
polovici VIII. st. bio je sjedite duda; na junom rubu vene tske lagune, Chioggia je bila
sredite vaenja soli, no biskupiju je dobila tek 1100. Goli pjeani sprud Rialto bio je utoite
najsiromanijih.
Cijelo to otoje s uskim, movarnim priobalnim pojasom inilo je sve do potkraj VII. st.
odvojeno vojno okruje, dukat, podvrgnuto ravenskom egzarhu. Najranije vijesti o postojanju
posebnoga venecijanskog dukata, podlonog a izravno sredinjoj upravi Carstva, potjeu od
680. do 700. Tada je sjedite duxa (duda) bilo u Herakliani.
S porastom broja i znaenja doseljenog stanovnitva na venecijanskim su lagunama u
naseljima formirani i lokalni vojni odredi za obranu kojima su na elu stajali tribuni. U skladu
sa sustavom upraVljanja u italskim oblastima koje su ostale pod vlau Bizanta, ti su tribuni
bili i zapovjednici lokalne milicije i nositelji upravne i sudske vlasti. Kao i drugdje u bizantskim oblastima u Italiji, tribuni su se regrutirali iz najbogatijih drutvenih slojeva, pa su time
upravo ti slojevi bili osnova cjelokupne vojne i politike vlasti.
Najstariji podaci o tribunima razvrstavaju ih na nie tribune, nositelje vlasti u pojedinim
lokalitetima, a postojao je i jedan veliki tribun u Torcellu. ini se da je on bio posredni
zapovjedniki rang izmeu niih tribuna i duxa (duda) koji je zasjedao u Herakliani. Prvi
zasebni dux Venecije zvao se Paulutius, a bio je imenovan 697. U vrijeme njegove vladavine
sporazumno je razgranien teritorij prema langobardskom kraljevstvu. Granica je tekla od
zalea Herakliane, prema jugu, opkoljavajui lagunu, a ostala je zatim neosporavana vie
stoljea.

Paulucijev nasljednik bio je istarski magister militum Marcellus. Prigodom njegova imenovanja (717), bizantska je vlast obnovila nekadanje politiko jedinstvo Venecije s Istrom.
Ali ikonoborski pokret u Bizantu doveo je do ope pobune u Italiji, pa su bizantski
poglavari svugdje zbacivani. U Herakliani je dudom postao domai velika Ursus (Orso).
121

>:.::;:;::;
'.':':
.... , ...:'.:.:.:.::...

'.':'.':..::::

POLOAJ NASELJA
NA VENECIJANSKIM
LAGUNAMA

"

JADRANSKO
MORE

\
Strahujui

da protubizantski pokret u dukatu ne donese koristi samo Langobardima, Orso je u

pogledu zadrao lojalan stav prema Carstvu. Zbog toga su ga venecijanski odlinici
zbaeili s vlasti i on je bio ubijen. Egzarhat je na to odgovorio sankcijama: ukinuto je autonomno biranje duda, pa je vlast iduih pet godina svake godine postavljala novoga magistra
militum.
Takav reim dokinut je novim ustankom 742. Bizant je morao dopustiti da novoga duda
biraju tribuni i sveenstvo. U isto vrijeme sjedite dudeve vlasti premjeteno je iz Herakliane
u Malamoceo.
Godine 751. Ravenna je konano pala u vlast Langobarda. Odsad je venecijanski dud bio
jedini predstavnik bizantske vlasti u sjevernoj Italiji.
Sljedea desetljea italske povijesti ispunjala je borba Franaka i papinstva s Langobardima. Vojnim pohodima Pipina Maloga formirana je papinska drava, a 774. je vojnom Pipinova
sina Karla ukinuto langobardsko kraljevstvo i njegov je teritorij pripojen Franakom kraljevstvu.
Za vrijeme tih zbivanja u Veneciji se vodila borba izmeu probizantske orijentacije i
tenje za samostalnou s osloncem na papinstvo i Franaku. Dio domae aristokracije suprotstavljao sc lojalnosti Carstvu. pa je dolazilo do nasilnih postavljanja i smjenjivanja dudeva
obiju orijentacija.
U drugoj polovici VIII. sl. dudem je postao Mauricius. velika iz Herakliane. On je uspio
ostvariti nasljednost dudeve vlasti, pa su za njim slijedili i njegov sin i njegov unuk.
Zbog suparnikih borbi to su sc vodile izmeu gradova Herakliana i Jesolo. mnogo
stanovnitva prescljavalo sc u Malamoceo, ali je dio bjegunaca traio utoite i na otonoj
skupini Rialto. Zbog porasta stanovnitva glavni otok u toj skupini. Olivolo, postao je sjeditem biskupa. To je imalo veliko znaenje za daljnji razvitak grada na otonoj skupini Rialto.
uz koji se s vremenom (konano tek u XIII. st.) vezalo ime Venecija. kao ue ime gradskog
naselja.
politikom

122

Mauriciusova vlast bila je lojalna prema Bizantu. Time je postignuto da je Carstvo ukinulo
instituciju dvaju tribuna koje je za posljednjih dvadesetak godina postavljalo kao nadzornu
vlast nad vladavinom dudeva. Od neprijateljstva Langobarda, koje je tom orijentacijom bilo
izazvano, oslobodilo je Veneciju tek franako osvojenje sjeverne Italije.
Ali sad je Franaka postala pretendentom da pokori i Veneciju, a i u samoj toj pokrajini
formirala se franaka stranka. Ona je 804. izvrila antibizantsku revoluciju. Grki inovnici
bili su protjerani, a zavjerenici su zauzeli njihova mjesta. U meuvremenu su Franci osvojili
Istru (778), a 803. i Dalmatinsku Hrvatsku, ostavivi joj samoupravu u vazalskom odnosu
(vjerojatno pod knezom Vieslavom).
Za mir s Bizantom Franci su kao uvjet predlagali priznanje carskog naslova za njihova
vladara (Karla Velikog) i teritorijalnu nagodbu: da Istra i Dalmatinska Hrvatska ostanu pod
franakim vrhovnitvom, a Venecija i Dalmatinska tema pod Bizantom. Ali carska diplomacija je to odbila, nato su venecijanski predstavnici otili na dvor Karla Velikoga i ondje predali
Venecijanski dukat franakoj vlasti (806). U isto vrijeme su i prvaci dalmatinske teme (dux
Pavao i zadarski biskup Donat) Karlu priopili da i njihovo podruje pristupa franakoj dravi.
U povodu tih dogaaja Bizant se zaratio s Franakom. Borbe su se vodile s promjenljivom
sreom obiju strana, a zavrile su se mirom u Aachenu 812., kojim je Bizant priznao carski
naslov Karla Velikog, vrhovnu vlast Franake nad Istrom i Dalmatinskom Hrvatskom, a Veneciju i dalmatinske gradove i otoke je zadrao u svojoj vlasti.
Za vrijeme ratovanja, kad je ve bilo jasno da e Venecija potpasti pod Bizant, ondje je
dud~m postao AngeUus Parteciacus (811), odan bizantskoj orijentaciji. Ali njegovo sjedite
nije vie bilo Malamocco, nego Rialto. Novi dud morao je pristati da mu kao nadzorni organ
budu dodijeljena dva bizantska tribuna.
Vezivanje Venecije uz Bizant bilo je presudno za njezinu budunost. Ono joj je omoguilo
da postane posrednik u trgovinskoj razmjeni izmeu Istoka i Zapada, pa je upravo ta njezina
uloga temelj njezine budue ekonomske i politike moi.
Ta vezanost uz Bizant imala je svoj karakteristini razvoj. Prva tri duda iz kue Parteciaka zadrala su striktno podanitvo Istonome Carstvu. Ali u utjecajnim krugovima jaala je i
opet franaka opredijeljenost. Zbog toga je posljednji od triju Parteciaka, Ivan, 836. pobunom
zbaen s vlasti. Pa ipak, Venecija nije time pristupila franakoj dravi. S vladavinom novoga
duda Petra Trandenika (836-864) Venecija je sauvala svoju interesnu orijentaciju prema
Istoku, ali je sustavno slabila svoju politiku ovisnost o Bizantu. Time poinje era njezina
osamostaljivanja i njezina uspona u ulozi nezavisne pomorske i trgovake velevlasti.
PRIVREDNI, DRUTVENI I POLITIKI ODNOSI U VENECIJANSKOM
DUKATU DO POETKU IX. ST.
U poecima nastanjivanja na sprudovima usred laguna prvi i osnovni zadatak naseljenika
bila je borba s nestalnou tla i naletima mora. Najelementarnije privredno bavljenje bilo je
ribarstvo i vaenje soli. Sol je bilo mogue razmjenjivati na susjednom kopnu za druge
proizvode koji se na lagunama nisu mogli uzgajati. Na dobivanju i prodaji soli stanovnici
venecijanskih lida odgojili su se kao trgovci. U isto vrijeme zemljopisni poloaj lida i nunost
plovidbe radi trgovanja solju primoravala ih je da budu vjeti pomorci.
S porastom nastanjivanja na venecijanskim otocima vanom djelatnou tamonjeg stanovnitva postalo je reguliranje vode. Trebalo je uvrivati terene, zatiivati kopno od valova i plime, nasipavati pliine i produbljavati plovne kanale meu nasutim i uvreni m pojasima zem~je. I, zatim, trebalo je na takvu, esto nedovoljno ustaljenu i podvodnu tlu stvoriti
tehniku gradnje zgrada i mostova iznad kanala i rukava morske vode.
Kako se pri naseljavanju zauzimalo zemljite na podruju laguna, izvori ne osvjetljavaju
dovoljno. Podruje od Grada do Caorlea ini se da je od davnine bilo vlasnitvo patrijarije u
123

Gradu. Na jugu, od Caorlea do Chioggie, formirali su se karakteristini odnosi u zemljoposjedu kakvi su postojali i u drugim dijelovima bizantske Italije. Slaba podesnost za agrarnu
eksploataciju tla, kao i oskudnost samog zemljita nije, dakako, pruala mogunost da se
razvije veliki zemljoposjed, ali imuniji doseljenici i crkvene institucije stekle su ipak znatna
zemljita, preputajui ih na obradu i iskoritavanje zavisnim drateljima parcela. U skladu s
reimom jedinstvene vojne i upravne vlasti, u lokalnim razmjerima pojedinih naselja formirala
se mjesna zemljoposjednika aristokracija; njezini predstavnici vrili su tribunske funkcije, tj.
bili su nositelji vojne, upravne sudske vlasti, onako kako su te funkcije vrili tribuni-zemljoposjednici i drugdje u bizantskoj Italiji. Oruana snaga kojom su zapovijedali tribuni regrutirala se iz mjesnog stanovnitva, i pritom velikim dijelom iz redova neposrednih obraivaa
zemljinih parcela imunih ljudi. Time se, kao i drugdje, povezuju privatnopravni odnosi
vlasnika tla i njihovih kolona s javnopravnim ovlastima tih istih zemljoposjednika u njihovu
svojstvu vritelja politikih, vojnih i upravnih funkcija.
Na podruju izmeu Caorlea i Torcella veina je zemlje bila u vlasnitvu Crkve i tribuna.
Na jugu od Torcella prevladavao je civilni zemljoposjed tribunskog stalea.
Isprva nije postojalo nikakvo dravno zemljite kojim bi raspolagala dudevska vlast,
nego samo privatni posjed pojedinih dudeva. Ali tijekom VIII. st. ini se da je dudevska
vlast uspjela raznim sredstvima, dijelom i silom oruja, prisvojiti znatne dijelove zemljita
izmeu Caorlea i Jesola na tetu tribunskih i crkvenih posjeda.
Veina malih zemljoposjednika ili stanovnika bez vlastite zemlje radila je uzakupnikom
odnosu na imanjima velikih zemljoposjednika, plaajui dabine u naturi (obroke) i u radu na
rezervatima Crkve, tribuna ili dudevske vlasti. Meu obrocima u naturi navode se poljoprivredni proizvodi, povre, voe, vino, perad, jaja, riba, morske ptice, drvo, a od radnih dunosti
obrada zemlje, ali i podvoz, brodska posada i ukrcavanje. Svi ti podaci govore ujedno o raznim
vrstama proizvodnje i o gospodarskim djelatnostima. O uzgoju itarica nema u dokumentima
ni spomena. Proizvodilo se prije svega povre i voe, u prvom redu groe i masline. Na
podruju venecijanskih otoka i u obalnom pojasu bilo je mnogo mlinova, ali to svjedoi samo
o potronji itarica koje su dobivane uvozom. Uzgoj stoke na mnogim panjacima bio je
razvijen ve od najstarijih vremena. Uzgajala su se goveda, konji, svinje, ovce. Uz to su se
Venecijanci mnogo bavili lovom, a napose ribolovom. Ali vanija od svih drugih gospodarskih djelatnosti u rano doba venecijanske povijesti bilo je vaenje i prodavanje soli. Solana je
u Venecijanskom dukatu bilo posvuda, ali najvee sredite proizvodnje bila je Chioggia. Tu su
se u kasnijem razvoju trgovine solju razvila stalna etvrtgodinja sajmovanja. Venecijanci su
veoma rano trgovini na lokalnom tritu pridruili i izvoznu trgovinu solju, svjeom i usolje~
nom ribom te movarnom divljai, isprva u susjedne oblasti sjeverne Italije.
Osnovne prirodne mogunosti primoravale su Venecijance da upravo trgovinu uine presudno vanom granom svojeg gospodarstva. Trebalo je na kopnu kupovati sve to im je
nedostajalo, u prvom redu itarice, a i mnoge druge potrone predmete, ak i vodu za pie.
Jedna od nunih potreba venecijanske opskrbe bilo je nabavljanje drva. Na svojem podruju
Venecija je imala uma, ali to nije bilo dovoljno, pa je u svim sporazumima Venecijanaca s
langobardskim i franakim vlastima istaknuto mjesto imalo traenje prava da venecijanski
podanici sijeku i dobavljaju drvo iz uma u podruju langobardske i zatim franake Italije.
Jedan od preduvjeta za razvijenu trgovinsku razmjenu bilo je ovladavanje plovidbom po
moru i rijekama koje se ulijevaju u oblast laguna. Isprva je venecijanska plovidba morem bila
ograniena na unutranji bazen sjevernog Jadrana. Ve rano plovilo se i jedrenjacima i laama
na vesla jer je na plitkome venecijanskom moru bilo opasno prepustiti brodove iskljuivo
vjetru. Od kraja VII. st. pomorska trgovina naglo iri svoj domet. Poslije pada Ravenskog
egzarhata Venecijanski je dukat ostao jedino bizantsko politiko i ekonomsko uporite u
sjevernoj Italiji. Pri tome se Venecija tom vezom okoristila mnogo vie nego Bizant. U drugoj
polovici VIII. st. Venecijanci ve odravaju trgovinske odnose sApulijom, Sicilijom, Grkom,
124

Malom Azijom i Egiptom. Ipak, tada jo, taj se daleki trgovaki promet vri preteno na
bizantskim laama koje uvezenu robu veinom iskrcavaju u Torcellu, a usto glavnina bizantske dopreme proizvoda s Istoka nije jo usmjerena prema Veneciji, nego prema Bariju i
Amalfiju, odakle odlazi u junofrancuske luke. Lagune tek postupno postaju trnica na koju .
trgovci s Istoka dovoze svoju robu, a trgovci sa Zapada dolaze da je kupuju. Na toj trnici
pojavljuju se sve ee svila i lanene tkanine, vino, eer i mirodije, lijekovi, nakit i druga
luksuzna roba, a Venecijanci je preprodaju u unutranjosti talijanskog poluotoka. Posredovanjem Venecije trgovci sa Zapada prodaju Bizantincima eljezo i druge kovine, drvo i lan. Ali
jedan od najvanijih objekata venecijanske trgovine bilo je ve i u ranom razdoblju njezina
privrednog uspona roblje iz germanskih i slavenskih zemalja. Venecijanski su trgovci dobavljali robove i u gradove Italije i Francuske, ali su ih vie od svega na italskim ivanitalskim
tritima prodavali Saracenima iz Sjeverne Afrike, Egipta i Sirije. U prvoj polovici IX. st.
tovari venecijanske robe redovito dolaze u Aleksandriju, sada ve na vlastitim velikim laama,
a oko 800. Venecija ima i snanu ratnu flotu kojom titi svoje trgovake lae i osigurava
plovidbene putove.
Sve do poetka IX. st. glavna trnica Venecijanskog dukata ostaje Torcello, zbog svojega
povoljnoga, zatienog poloaja u dubini laguna.
Venecijanska je trgovina isprva bila razmjenbena trgovina. Ali u VIII. st., a jo vie u IX.
st. snano se probija trgovanje pomou novca, naroito pod utjecajem trgovanja s Bizantom i
s istonim zemljama uope. Pri tome vlastita venecijanska obrtna proizvodnja nije sve do IX.
st. bila naroito razvijena. Opsenije graevne pothvate vrili su veinom grki majstori.
Brodogradnja je sve do kraja VIII. st. bila ograniena na proizvodnju manjih laa. Tek od
sredine IX. st. u venecijanskim je brodogradilitima bila ostvarena mogunost gradnje veih
plovnih objekata po uzoru na bizantske lae. Sve do IX. st. domai obrtnici proizvode samo za
namirenje lokalnih potreba potroaa. Osim soli, usoljene ribe i nahvatanih robova, venecijan.
ska je trgovina bila iskljuivo prekupaka i tranzitna.
Prvobitna izgradnja naselja na otonoj skupini Rialto bila je veoma skromna. Kue su bile
drvene i visoke zbog oskudnosti prostora. Od drva su bile i crkve i javne zgrade. Tek u VIII.
st. pojavljuju se pojedina kamena zdanja. Grau za takve objekte davale su isprva ruevine na
oblinjoj obali. Bogate aristokratske obitelji poele su se naseljavati na Rialto tek uoi Aachenskog mira, i to najprije na otoi Olivolo, gdje je bilo sjedite biskupa (od 774175), a
zatim i na druge sprudove iz te skupine. Za vrijeme duda Justinijana (827-829) Venecijanci
su u Aleksandriji ukrali tijelo Sv. Marka i donijeli ga u Veneciju. Uskoro je zatim zapoela
gradnja bazilike Sv. Marka, a zavrena je u vrijeme Ivana Partecijaka (829-836). Taj je svetac
proglaen zatitnikom Venecije. No grad koji e ubudue uz vlastito ime biti nazivan i Republikom Sv. Marka, bio je sredinom IX. st. jo slabo urbanizirano naselje, proeto vinogradima,
povrtnjacima, solanama, ikarama, lovitima, umama i movarama. Doba njegove blistave
ekonomske i arhitektonske budunosti jo je bilo udaljeno nekoliko stoljea.

4. VLADA VINA PIPINA MALOGA

Otkako je u Italiji 75l. pao Ravenski egzarhat papinstvo se trudilo da od Langobarda
ishodi da to podruje bude pripojeno oblastima kojima je u ime Bizanta faktino upravljao
papa. Odbijanje toga zahtjeva, teki porezni nameti to ih je langobardski kralj zahtijevao od
stanovnitva Rimskog dukata i opasnost od langobardske vojne akcije razlog su to je papa
Stjepan II. krajem 753. otiao na dvor Pipina Maloga da zatrai pomo. Na pregovorima koji
su povedeni poetkom 754. Pipin se zakleo da e mu "vratiti" Egzarhat (premda je on prije
langobardskog osvojenja pripadao Bizantu, a ne papinstvu) i potvrditi teritorij "Rimske Republike" (koji je takoer pravno bio sastavni dio bizantskoga podruja).
125

Ostvarenje tih obeanja moglo se postii samo ratom. U dva vojna pohoda (755. i 756),
Pipin je porazio Langobarde i primorao njihova kralja Aistulfa da dva puta, prvim i drugim
ugovorom u Paviji, preda papi teritorij Egzarhata i prizna vrhovnu vlast Franake. Poto je
Aistulf prvi ugovor prekrio, Pipin je nakon sklapanja drugoga ugovora posebnom svojom
poveljom (756) potvrdio papin posjed teritorija Ravenskog egzarhata i njegovu vlast nad
Rimskim dukatom.
Politiki poloaj tako stvorene Papinske drave bio je pravno kontradiktoran. Ona je bila
rezultat Pipinovih vojnih uspjeha, ali je njezino ustupanje papi bio protuzakonit in, uperen
protiv Bizanta, s kojim Franaka nije bila zaraena. Iako papa nije nijednim aktom ponitio
suverenitet Bizanta, praktiki je steenim teritorijem vladao pod franakim protektoratom.
Takvu protuzakonitu situaciju Carstvo je pokualo rijeiti zahtjevom Pipinu (756) da
osloboena podruja vrati Bizantu. Ali Pipin je to odluno odbio, potvrdivi time da sebe
smatra kompetentnim da odluuje o odnosima u Italiji.
Pipin je, osim u Italiji, postigao vojne i politike uspjehe i u drugim podrujima. Godine
752. njegova je vojska iskoristila unutranje tekoe u maurskoj panjolskoj pa je osvojila
Septimaniju (pad posljednjeg arapskog uporita, Narbonne 759). Izmeu 760. i 768. trajalo je
upokoravanje Akvitanije. Najzad je 768. to vojvodstvo ukinuto, njegov je teritorij pripojen
neposrednoj vlasti kralja, koji ga je podijelio na grofovije i onamo postavio grofove, kao to je
to bilo i u drugim krajevima franake drave.
Od 753. do 758. Pipin je ratovao protiv Sasa, ali je uspio ishoditi samo priznavanje
nominalne zavisnosti uz obvezu da mu Sasi plaaju nevelik godinji danak.
U Bavarskoj je tamonji vojvoda Tasilo III. vjerno ispunjavao svoje vazaiske dunosti. Ali
kad su tereti zbog neprekidnih ratovanja postali preteki, u Bavarskoj je izbila buna (763).
Rezultat je bila obnova bavarske samostalnosti.
Mnogobrojna Pipinova ratovanja primoravala su ga da svoje vazale odrava u vjernosti
mnogim darivanjima zemlje. Zbog toga nije mogao vratiti Crkvi ona imanja koja joj je njegov
otac, Karlo Martelo, bio primoran oduzeti. tovie, crkvena je imanja eksproprirao i on. Ali da
Crkvi dade odtetu, 765. je nametnuo obvezu svim stanovnicima i posjednicima da joj plaaju
desetinu od svih svojih prihoda u naravi.
Sa svoje posljednje vojne u Akvitaniju Pipin se vratio bolestan. Pred smrt, dravno je
podruje prema franakom obiaju podijelio meu svoja dva sina. Starijemu, Karlu, dao je
Austraziju i Neustriju, a mlaemu, Karlomanu, Burgundiju, Provansu i Septimaniju. Akvitaniju je popola razdijelio meu obojicom.

5. PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI U KRALJEVSTVU MEROVINGA

drave obuhvaao je glede povijesti privrednodrutvenih odnosa dva
jedno, koje je neko bilo u sastavu Zapadnorimskog Carstva (izmeu Rajne,
zapadnih Alpa i Pireneja), i podruje na istoku od Rajne koje nikad nije trajno bilo sastavni dio
rimske drave. U prvoj zoni osnovu stanovnitva inili su romanizirani keltski prastanovnici ili
romanizirani kasniji doseljenici; u te je oblasti germansko stanovnitvo masovno doprlo tek
seobom naroda. U opreci s time, zemlje istono od Rajne bile su naseljene iskljuivo germanskim stanovnitvom; utjecaj rimskih ekonomskih i drutvenih institucija prodirao je dodue od
posljednjih stoljea Carstva i onamo, ali je slabio sve vie u smjeru prema unutranjosti
germanskih zemalja.
Zbog toga se formiranje ranosrednjovjekovnih feudalnih gospodarskih i drutvenih odnosa
na tlu franakoga kraljevstva vrilo na dva principijelno razliita naina:
Teritorij

franake

razliita podruja:

a) Zapadno od Rajne i Alpa sjedinjavanjem (sintezom) dvaju raspadajnih procesa. To su:

126

proces naputanja robovlasnikih drutvenih odnosa i proces naputanja i mijenjanja germanskih rodovskih odnosa.
b) Istono od Rajne proces feudalizacije se vrio naputanjem i mijenjanjem germanskih
rodovskih odnosa, bez izravnog utjecaja procesa razgradnje i naputanja klasinih antikih
robovlasnikih odnosa.
Proces sjedinjavanja dviju komponenata u mijenjanju gospodarskih i drutvenih odnosa u
prvoj zoni vrio se tako da je batina kasnoantikih privatnovlasnikih oblika eksploatacije
zavisne radne snage (serva i kolona) ubrzavala prihvaanje sustava proizvodnje na temelju
zavisnosti neposrednih proizvoaa od posjednika zemlje. Suprotno tome, dotok slobodnoga
germanskog seljatva na rimsko tlo usporavao je generalizaciju toga sustava i nametao razmjerno dugotrajnu preobrazbu slobodnih germanskih seljaka u zavisne obraivae, sline (po
uvjetima proizvodnog rada) kolonima iservima.
Pa ipak, upravo zbog postojanja navedenoga ubrzavajueg initelja, feudalizacija drutva
u bivoj Galiji tekla je u cijelosti bre i radikalnije nego na podruju istono od Rajne. Ondje
je ona zaostajala jer prvobitno nije postojao ni privatnovlasniki veliki zemljoposjed s opera
sprostranjenom neslobodnom radnom snagom ni mogunost da se brzim preinaivanjem privrednog i drutvenog statusa germanskih seljaka za kratko vrijeme dokine osobna sloboda i
privredna nezavisnost glavnine neposrednih proizvodaa na zemlji. Ali, u zajednikoj frana
koj dravi, dostignua feudalizacije na Zapadu nisu mogla ostati bez naknadnog utjecaja i na
prilike istono od Rajne. Ta okolnost prenosi modele ranofeudalnog poretka i na istok, pa i on,
s odre~nim zakanjenjem i specifinostima, slijedi opi smjer zbivanja koje oblikuje privrednu i drutvenu strukturu srednjovjekovne Europe.
a) RAZVOJ ZAPADNO OD RAJNE
Slobodna franaka sela, onako kako ih ocrtavaju najmlaa poglavlja Salijskog zakona,
poznavala su samo alodij alno ili jo neotuivo posjedovanje obradive zemlje, dok se pravo
posjedovanja drugih tipova zemljita ouvalo kao zajedniki posjed seoskoga kolektiva.
Ali takva su sela postojala na tlu drave u kojoj je starije i brojnije galorimsko stanovnitvo (osobito na jugu od Loire), slijedei evoluciju odreenu ekonomskom nunou, ve
izgradilo agrarni sustav u kojem zemljoposjednik za sebe zadrava samo manji dio svojega
imanja, a preostatak je razdijelio na estice i dao ih kolonima i servima na samostalnu obradbu, uz uvjet da mu daju obroke od uroda i dio svoje radne snage pri obradbi njegova rezervata.
No povrh toga, i franaka je nekadanja rodovsko-plemenska aristokracija, kao i sama kraljevska vlast, preuzela imanja, u procesu proizvodnje organizirana na jednaki nain, pretvorivi se
time u zemljoposjedniku aristokraciju koja ivi od rada neslobodnih ili zavisnih obraiva a
njihove zem~ie (serva i kolona).
I jedan i drugi od tih, po etnikom podrijetlu razliitih, ali sada po klasnoj zainteresiranosti
izjednaenih krugova velikih zemljoposjednika teio je proirenju svojih posjeda i poveanju
broja zavisne radne snage. Oni su to mogli ostvariti samo na raun dotad slobodnih i ekonomski nezavisnih franakih seljaka. Ali njihovo ukljuivanje u proces rasta velikih zemljoposjeda
i proces proirenja kruga zavisnih obraivaa zemlje moralo je tek postati mogue u rezultatu
postupnog razaranja ekonomske osnove njihove seoske privredne i drutvene samostalnosti.
Alodijalno posjedovanje zemlje seoskih porodica i napredak poljoprivredne tehnike doveli
su u drugoj polovici VI. stoljea do potpune brojane prevlasti malih seoskih porodica u
franakim selima. Ona se strukturiraju kao tzv. susjedske opine ili marke, u kojima male
porodice tee za tim da slobodno raspolau svojim nekretninama. Prijelomnu toku u tom
razvitku ini edikt kralja Hilperika I. (561-584), koji je priznao pravo nasljedstva zemlje i
kerima. Time je faktino bilo ozakonjeno otuivanje zemlje, jer je enski nasljednik mogao
udajom prenositi zemljoposjed u drugu porodicu. Uskoro se pravo raspolaganja zemljinim

127

esticama generaliziralo i pretvorilo u slobodu poklanjanja, zalaganja i prodavanja zemlje po

slobodnoj volji njezina posjednika. Time je alod poprimio obiljeje potpunog vlasnitva.
Privatno posjedovanje obradive zemlje nuno je vodilo stvaranju imovnih razlika meu
franakim seljacima. Krajem VI. st. one su bile toliko izraene da se u markama mogu ve
jasno razlikovati tri kategorije slobodnih seljaka: srednji sloj posjedovao je jednu standardnu
esticu obradive zemlje (hufu); obraivao ju je vlastitom radnom snagom ili (u najpovoljnijem
sluaju) sa dva ili tri kuna roba; za sve te radove imao je dovoljno stoke i radnog alata.
Vii sloj sastojao se od imunih ili ak bogatih lanova marke; oni imaju osim svoje
osnovne estice (hufe) i dodatne udjele zemlje, pa ak i dvije ili vie hufa.
Nii sloj nema ni dovoljno zemlje, jer je u procesu imovinske diferencijacije izgubio
razliite dijelove svoje estice, a nema ni dovoljno stoke ni dovoljno radnog alata.
Taj nii sloj neprekidno i dalje ekonomski propada, zaduuje se, prodajom ili zalaganjem
gubi daljnje dijelove ili svu svoju zemlju, pa se dalje moe odrati na ivotu samo ako se
pretvori u zavisnu radnu snagu na zemlji svojih imunijih suseljana ili na oblinjoj zemlji
veleposjednika. Tim putem slobodni, ali osiromaeni lanovi seoskih opina, izgubivi svoj
alod, gube svoju ekonomsku samostalnost. Taj e gubitak na kraju njihove socijalnoekonomske evolucije dovesti i do gubitka njihove osobne slobode. Takav rezultat zavrna je
etapa njihove socijalne degradacije.
Naprotiv, vii sloj lanova seoske opine u pravilu sve vie poboljava svoj ekonomski
poloaj. Stekavi dodatne zemljine estice, oni isprva i dalje ostaju neposredni obraivai
zemlje. Oni su samo obogaeni seljaci, koji na svoju novosteenu zemlju dodue naseljavaju
svoje kune robove ili osiromaene suseljane i za to od njih zahtijevaju dio uroda, ali isprva
jo nemaju toliko vika zemlje da bi u cijelosti mogli ivjeti od tuega rada. Tek njihovim
daljnjim bogaenjem, od trenutka kad njihov neposredni rad postane nepotreban, a rad o njima
zavisne radne snage (osiromaenih suseljana ili na esticu naseljenih robova) dovoljno velik da
im osigura ivot bez vlastitoga neposrednog proizvodnog rada, ti se obogaeni seljaci pretvaraju u male vlasteline. Takav rezultat zavrna je etapa njihova socijalnog uzdizanja.
Ta unutranja ekonomska i socijalna diferencijacija u opinama slobodnih seljaka komplicira se i povezuje s veoma znaajnim i za budui razvitak drutvenih odnosa odlunim utjecajem izvana.
Taj utjecaj izvana posljedica je pojave i daljnjeg rasta velikog zemljoposjeda. U frana
kom kraljevstvu Merovinga, kao i u drugim dravama koje su nastale na podruju nekadanjega Rimskog Carstva, s formiranjem kraljevske vlasti stvara se i poveava svjetovni i crkveni
veliki zemljoposjed, koji izvana prodire u privredni i socijalni organizam susjedne opine ili
marke. S tim u vezi, osiromaeni slobodni lanovi opine gube svoje alode ne samo u korist
imunijih lanova iste opine, nego i u korist veleposjednika koji na taj nain, takvim zadobivenim alodij alnim esticama zemlje, ulaze u sastav marke. U daljnjem procesu stjecanja sve
novih i novih estica (putem kupovine, dobrovoljnih ili prinudnih darivanja, prekarija, pa i
golog nasilja) oni postaju sve znatniji posjednici zemlje koja organizacijski ini dio teritorija
jedne marke ili nekoliko razliitih marki u susjedstvu velikakoga osnovnog veleposjeda. Tim
putem, oslanjajui se na ekonomsku snagu svojega zemljoposjeda, oni postupno pod svoju
vlast podvrgavaju sve vei, pa najzad i cio teritorij marke. U konanoj etapi toga razvitka
nekadanji slobodni lanovi susjedne opine ili marke pretvaraju se u zavisne obraivae
zemlje koja je neko bila njihova, ali je prela u ruke veleposjednika, ili pak u obradivae
vlastelinove zemlje koju im je on dodijelio u obliku estice, kao prekarij, uz uvjet da mu od
svojega rada daju zemljinu rentu u naturi i radnim obvezama. U krajnjem ishodu to zapadanje
nekad slobodnih lanova opine u zavisnost od zemljoposjednika zavrit e se njihovim
pretvaranjem u kmetove.
Veleposjedi su prodirali u okvire susjedne opine ili marke (ili, drugim rijeima, gutanje
dijelova i cijelih teritorija seoskih opina od velikog zemljoposjeda koji nadire) vrio se

128

usporedo sa stvaranjem karakteristinog uvjetnog tipa posjedovanja velikih zemljinih imanja

i s formiranjem klase feudalaca koja svojim posjednikim pravima postupno pridruuje i
elemente i ovlasti oslabljene sredinje dravne vlasti.
Cijeli ovaj prikazani razvoj moe se, u odnosu prema pitanju o pr~ielazu s rodovskih
drutvenih odnosa na feudalnu drutvenu strukturu podijeliti na tri razdoblja.
l. Ono razdoblje u kojem se rodbinska seoska zajednica pretvara u susjednu opinu ili
marku i u kojem alod postoji samo kao slobodni, nasljedni posjed jo neotuivih zemljinih
estica predstavlja rano prijelazno razdoblje. Germansko drutvo u to vrijeme naputa stare
rodovske odnose, ali alod jo nije postao potpuno vlasnitvo, otuivi zemljoposjed, nego se
obvezno predaje iz koljena u koljeno, po direktnoj, silaznoj mukoj lozi. Velike, odnosno male
porodice (batinice velikih), jo su ekonomski nezavisne, a veliki zemljoposjed jo n~ie poeo
podjarmljivati dotad slobodne, male zemljoposjednike; on obradbeno poiva na radu kolona i
serva i tek se priprema na buduu izgradnju feudalnih oblika ekonomike i unifikacije svih
neposrednih obraivaa na jedinstvenom modelu kmetskog prisilnoga rada. Zbog takvih znaajki to je razdoblje opravdano nazivati p,.e~leudalnim. Ono se kao prijelazno razdoblje vremenski uklapa izmeu robovlasnikog i rodovskog drutva s jedne strane i feudalnog tipa
proizvodnih i drutvenih odnosa s druge strane.
2. Razdoblje u kojem se vri unutranje ekonomsko i socijalno raslojavanje ususjedskoj
opini ili marki i poinje formiranje ovisnosti dotad slobodnih seljaka o veleposjedima, pa
time poinje i sjedinjavanje sustava eksploatacije kolona i serva na veleposjedima s podjarmljivanjem osiromaeni h slobodnih franakih seljaka, zovemo rano feudalno doba.
Od trenutka kada otuivanje alodij alnog seljakog zemljoposjeda postaje masovno, pa
kad, u vezi s tim, zemlja nekad nezavisnih i slobodnih seoskih proizvoaa uvelike prelazi u
ruke feudalaca, kad se dotad slobodni mali zemljoposjed masovno ukljuuje u velika vlastelinstva svjetovnih i crkvenih velikaa (franake, kao i galorimske zemljoposjednike i slubeni
ke aristokracije podjednako) i kad se tako stvaraju dvije antagonistike klase: jedna, koju ine
koloni, servi i zavisni, a neko slobodni franaki seljaci, i druga, koju ine veliki zemljoposjednici, bez obzira na njihovo etniko podrijetlo - zapoinje doba izrazitogafeuc!alnog d,.u.~
tvenog ust"(~istva.
Kao to iz toga slijedi, odluujui initelj u pretvaranju franakoga pretfeudalnog drutva
u feudalno bilo je formiranje takvoga velikog zemljinog posjeda koji je, osim batinjene
zavisne radne snage kolona i serva, u odnos ekonomske i socijalne podlonosti podvrgnuo i
neko slobodno i nezavisno franako seljatvo, sjedinivi time u jednu i jedinstvenu evoluciju
Galorimljane i Franke, ali razvrstane na dva suprotna pola drutvenog poretka: s jedne strane
okupljene na razini zavisnih neposrednih proizvoaa, a s druge strane u redovima posjednika
i gospodara osnovnog sredstva za proizvodnju (zemlje) i time korisnika tuega rada.

3:

b) RAZVOJ U ZEMLJAMA ISTONO OD RAJNE

Na tlu Germanije, istono od Rajne, nije postojao kasnoantiki veliki zemljoposjed, svojstven rimskoj dravi, na kojem su vlasnici poeli rjeavati krizu proizvodnje tako to su
preteiti dio svojih imanja preputali kolonima i servima na samostalnu obradbu, uz uvjet da
vlasnicima zemlje daju plodove svojega rada u naravi i da odreeno vrijeme u godini (ili
~iednu) sudjeluju u obradbi zemljoposjednikova rezervata. Zbog toga se u tim oblastima franake drave proces raanja ranofeudalne i feudalne organizacije gospodarstva i drutva u biti
vrio ne sintezom dvaju raspadajnih procesa (tj. povezivanjem procesa naputanja robovlasni
kog drutva s procesom naputanja rodovskih drutvenih odnosa), nego polazei iskljuivo od
starijih, rodovskih drutvenih odnosa, njihovim postupnim naputanjem i samostalnim preoblikovanjem u susret novome, drukijem poretku.
Ali uza sve to, u uvjetima postojanja zajednike drave, model kasnoantike organizacije
129

velikih zemljoposjeda koji je na tlu Carstva bio polazitem za razvrstavanje radnih i posjedni
kih initelja pri formiranju novih proizvodnih odnosa prodirao je naknadno i na istok od Rajne
zajedno s dunosnicima politiko-upravnog aparata i s organizacijom Crkve. Kad je spontani
proces razgradnje rodovskih drutvenih odnosa kod prekorajnskih Germana dosegnuo odree
ni stadij, veliki zemljoposjed zahvaa i ondje u njegovu evoluciju i koristi se njime podvrgavajui slobodno selo na podjednak nain kako se to zbivalo i u zemljama zapadno od Rajne.
Naputanje rodovskih drutvenih odnosa kod prekorajnskih Germana prolazilo je u biti
sve faze kao i kod Salij skih Franaka, tek uz odreeno vremensko zaostajanje koje je manje u
predjelima blie toku srednje Rajne, a vee u udaljenijim oblastima, u Thiiringiji, Bavarskoj,
Frigiji, a napose u Saskoj koja se najdue opirala franakoj dominaciji.
Zakonski zbornici obiajnog prava to su u prekorajnskim zemljama nastajali u razmaku
od kraja VI. do sredine VIII. st. (Ripuarski zakon, Alamanski zakon, Bavarski zakon), pa
zatim povelje o poklanjanju ili ustupanju zemljinih estica (poglavito u korist samostana i
crkvi) pokazuju bit procesa kojim prekorajnski narodi naputaju svoje davno rodovsko ureenje.

Polazna toka toga naputanja rodovskog poretka bilo je i ovdje pretvaranje seoske rodovske zajednice u susjednu opinu ili marku. Tijekom VII. st. u prekorajnskim se zemljama vri
veoma intenzivan proces imovinske diferencijacije po selima i, s tim u vezi, pretvaranja
alodijalne zemlje u otui v posjed. Prema podacima Bavarskog zakona (koji je nastao u po.
VIII. st.), u toj se zemlji vodila veoma iva trgovina oranikim esticama, neobraenom
oraom zemljom, pa ak i livadama i pravom na iskoritavanje uma. To znai da se kod
Bavaraca alodij alno posjedovanje razvilo mnogo dalje od stadija na kojem je bilo kod Salijskih Franaka potkraj V. st. Ono je u VII. st. u cijelosti poprimilo karakter otuivog posjeda
kojim njegov vlasnik smije neogranieno raspolagati.
Ali samo pravo na otuivanje jo uvijek nije djelovalo kao poticaj ili kao obveza za
otuivanje. Svi oni alodisti koji nisu bili zainteresirani ili bilo kakvim razlozima primorani da
otuuju svoju zemlju zadravali su je i dalje, obraivali su je vlastitom radnom snagom i
predavali je u nasljedstvo po silaznoj lozi iz pokoljenja u pokoljenje. Istodobno, drugi lanovi
opina ulazili su u proces otuivanja, mrvili svoje alode, predavali ih djelomice ili u cijelosti
u ruke drugih vlasnika (veinom imunijih lanova iste opine, ali i u ruke drugih zemljoposjednika, naroito crkve).
Uzrok takvu otuivanju zemlje bili su razliiti initelji u svakodnevnom ivotu pojedinih
lanova susjednih opina: prilikom nasljeivanja porodine su se estice mrvile i postupno
postajale nedovoljno velike za uzdravanje obiteljske zajednice; esto je dolazilo do zaduivanja koja su bila rezultat takve nedovoljnosti zemljoposjeda, a katkad i posljedica tekih i
nenaplativih sudskih globa i kazni; pojedina domainstva ekonomski su propadala zbog bolesti, ratnih pustoenja i dunosti da se sudjeluje u preestom ratovanju, zbog davanja zemlje u
zalog ili kao zadubinsko darivanje dijelova svoje estice u korist Crkve.
Sva domainstva koja su takvim zbivanjima postala gospodarski neodriva, morala su
traiti drukije rjeenje umjesto nekadanje ravnopravne samostalnosti kakva je karakterizirala
sve lanove prvobitne susjedne opine ili marke. Pojedini, neko samostalni seljaci pretvaraju
se u prekariste, ovisne o svojim bogatijim suseljanima ili o susjednom crkvenom zemljoposjedniku ili o svjetovnom dostojanstveniku koji je svoje imanje dobio od kralja ili vojvode.
Ako su pak poneki lanovi opine postupno i u nepovrat izgubili svoj zemljoposjed, nije bilo
nikakva drugog izlaza nego da u cijelosti prime na obradbu tuu zemlju, uz mnogo tee uvjete
nego to su to bili uvjeti prekarista; otad oni postaju drateljima neslobodni h estica tue
zemlje optereene ponekad i veoma tekim dabinama u naravi i radu.
Takvim putem oblikuje se tijekom VII., a naroito VIII. st. veliko arenilo u imovnom i
socijalnom poloaju sela u Germaniji, pa se mogu konstatirati razliite kategorije seljaka, koje
ilustriraju razliito daleko doprli proces njihova pretvaranja u gospodarski zavisne obraivae
tue zemlje.

130

l. ak do X. i XI. st. u Njemakoj su se ouvali neokrnjeni alodij alni zemljoposjedi

potpuno slobodnih i nezavisnih seljaka, lanova potpuno slobodne ili djelomice zavisne marke
\tj. susjedne opine kojaje samo nekim svojim dijelom potpala u zavisnost od velikog zemljoposjeda).
2. Slobodni alodisti koji su dio svojega zemljoposjeda ve morali prepustiti drugome
vlasniku, ali su preostatak jo uvijek zadrali kao samostalan alod.
3. Bivi slobodni alodisti koji su cijeli svoj zemljoposjed morali predati drugome vlasniku,
primivi ga kao prekarijaIno dranje; pritom su sauvali osobnu slobodu, uz uvjet da za esticu
koju obrauju plaaju obronu dabinu u naravi i daju neveliki kuluk.
4. Bivi alodisti koji su svoje zemljite djelomice ili u cijelosti pretvorili uneslobodne
(servilne) estice, a time su i sami djelomice ili potpuno izgubili svoju osobnu slobodu, u
smislu svoje trajne i nasljedne vezanosti za neslo bodnu esticu.
5. Bivi slobodni lanovi opine koji su raznim putevima (npr. komendacijom u osobnu
zavisnost od monijega od sebe) izgubili osobnu nezavisnost, ali su privremeno sauvali bar
dio svojega slobodnoga, alodij alnog zemljoposjeda, koji ugovorno treba da u odreenom roku
bude predan patronu.
6. Bivi slobodni lanovi opine koji su zbog potpune ekonomske propasti, zbog preteke
zaduenosti ili na ime kazne za izvreni zloin, izgubili osobnu slobodu i imanje i pretvorili se
u robove (serve), koji rade ili na neijem imanju ili na dodijeljenoj, veoma maloj estici tue
zemlje.
Na drugoj strani ove silazne ljestvice, prikupljanje zemlje u rukama imunih seljaka (neko ravnopravnih lanova marke) pretvaralo ih je u male i srednje vlasteline.
Iz dokumenata VIII. st. moe se utvrditi da je u Njemakoj toga vremena postojao sloj
imunih malih i srednjih zemljoposjednika koji su proizali iz redova nekadanjih prosjenih
lanova seoske opine. I taj se sloj moe razvrstati u nekoliko skupina:

1. Najblii prosjenim lanovima seoskih opina bili su oni mali zemljoposjednici koji su
stekli nepunu dodatnu esticu povrh svojega osnovnog udjela (hufe). Taj viak imanja obrau
ju oni sami uz pomo svojih kunih slugu.
2. Imovno izdignutiju skupinu ine oni mali zemljoposjednici koji su posjedovali dvije ili
ak nekoliko osnovnih zemljinih estica (hufa). One su mogle biti u istome ili u susjednim
selima. Vlasnik takva imanja obrauje svoju esticu svojim osobnim radom, a ostale uz pomo
rada serva koji ive na vlasnikovim dodatnim esticama i vlasniku daju samo neveliku produktnu rentu. Sve dok je cjelina tako dobivene rente razmjerno nevelika i znai samo dopunu
ostvarenih uroda dobivenih vlastitim radom na temeljnoj estici posjednikove zemlje, on je jo
uvijek samo obogaeni seljak.
3. Mali zemljoposjednici daljnje vie skupine imaju podjednako velik ili neto vei zemljoposjed, ali su, za razliku od prethodne skupine, obvezali zavisne obraivae svojih dodatnih
estica da im osim obrone rente daju i radnu rentu (kuluk) na vlasnikovoj osnovnoj parceli.
Iskoritavanje kuluarskog rada nevelikog broja zavisnih drava (serva) na vlasnikovoj osnovnoj estici pretvara tu esticu u gospodarev rezervat i sredite gospodarske cjeline to je ine
taj rezervat i onih nekoliko zavisnih estica (mansusa) na kojima ive zavisni dratelji vlasnikove zemlje. Struktura cijelog toga zemljoposjeda pribliava se tipu malog vlastelinstva, ali ga
od njega odvaja injenica da je vlasnik zemlje jo uvijek angairan vlastitim radom na obradbi
svoje osnovne estice.
4. Usporedo s daljnjim (premda jo uvijek nevelikim) porastom broja dodatnih estica
malog zemljoposjednika, na njima ne rade vie samo servi (neslobodni i poluslobodni ljudi
koji su zbog nedavnih ili davnijih ratnih zarobljavanja, zbog kazni za zloine ili zbog dugova
izgubili svoju osobnu slobodu), nego i seljaci koji su u procesu siromaenja zapali u ekonomsku zavisnost od takvoga malog vlastelina. Time se u strukturu zemljoposjeda ukljuuje, osim
eksploatacije neslobodne i poluslobodne radne snage, i eksploatacija slobodnih, ali osiromae131

nih i potpuno neimunih ljudi. Sve to daje takvu zemljoposjedu u potpunosti svojstva malog
vlastelinstva. Ali premda je na takvu zemljoposjedu ve ostvarena organizacijska struktura
malog vlastelinstva, ipak sveukupni prihod to ga donose obrone dabine nije dovoljno velik
da sam za sebe uzdrava vlasnika zemlje i njegovu obitelj, niti je sveukupni kuluarski rad
zavisnih dratelja dovoljno velik da iskljui uporabu i vlasnikova osobnoga radnog angairanja u neposrednom procesu obradbe njegove osnovne estice. Zbog toga je i takvo malo
vlastelinstvo jo uvijek zemljoposjed znatno obogaenog seljaka, a ne imanje posjednika koji
se izdvojio iz procesa rada i postao pripadnikom klase koja se bavi drugim zanimanjem, a ivi
iskljuivo od eksploatacije tuega rada.
5. Karakteristino feudalno vlastelinstvo je tek onaj zemljoposjed jednake strukture koji
svojom zemljinom rentom u cijelosti uzdrava zemljoposjednika i u potpunosti osigurava
obradbu njegova rezervata, oslobaajui vlasnika potrebe da i on sam svojim neposrednim
radom ivi kao proizvoda u agrarnoj proizvodnji. Svojim osloboenjem od neposrednoga
proizvodnog rada, vlasnik zemljoposjeda postaje slobodan da vri javne funkcije u slubi
drave, kao vojnik, ili druge dunosti na koje ima pravo u svojem svojstvu slobodna ovjeka,
ali za koje odsad ima i punu ekonomsku mogunost da ih nesmetano obavlja.
Formiranje malih i srednjih zemljoposjeda sa strukturom vlastelinstva vrilo se kao spontani ekonomsko-socijalni proces razvrstavanja slobodnog stanovnitva u kategorije koje se
meu sobom razlikuju svojim stupnjem imunosti. Pri tome se bogaenje i imovinska diferencijacija susreu i meu sobom isprepleu na taj nain to obogaeni zemljoposjednici daju
osiromaenim slobodnim ljudima zemlju na obradbu, uz obveze davanja obronih i radnih
dabina. I za jednu i za drugu kategoriju stanovnitva postojalo je - s razliitim ulogamauvijek isto rjeenje: dati svoju zemlju na obradbu onome tko je nema, uz obvezu da onaj tko
je obrauje (i time stjee mogunost opstanka) daje posjedniku dio plodova svojega rada i
odreenu koliinu samoga neposrednoga rada na rezervatu. U uvjetima naturalne privrede,
problem slobodne radne snage, koja je ostala liena sredstva za proizvodnju, i problem
uveanog zemljoposjeda, koji nije mogao biti obraen samo vlastitom radnom snagom, nije
mogao biti rijeen ni dotjerivanjem dovoljnog broja robova na rad ni unajimanjem radne snage
za novac. Rjeenje se nametalo uvijek istim "sporazumom" o ustupanju estice zemlje, a
zauzvrat je vlasnik mogao sudjelovati u radom ostvarenom urodu i traiti da obraivai estica
odreeni broj dana svojim neposrednim radom oplouju onaj dio zemlje to ga je vlasnik
zadrao za sebe.
Takav spontani proces uzajamnih aranmana preinaavao se u daljnjim etapama razvitka
u sve izrazitiju sistematsku tenju zemljoposjednika da to vie dotad slobodnih i samostalnih
alodista podvrgnu u zavisnost i da njihovu zemlju ukljue u sastav svojega imanja (tj. da je
pretvore u zavi snu esticu). To aktivno nastojanje vrilo se najrazliitijim sredstvima, od
ekonomskog pritiska do raznih prikrivenih ili otvorenih oblika nasilja.
Proces feudalizacije (kojem je temeljem stvaranje specifinih radnih i posjedovnih odnosa
u agraru) ostvarivao se, dakle, u zemljama istono od Rajne u biti samostalnim i izravnim
postupnim prelaskom s rodovskih drutvenih odnosa na pretfeudalne i ranofeudalne. Ali na taj
spori i spontani razvitak djelovali su i naknadni poticaji iz podruja na zapadu od Rajne kao
initelj ubrzavanja i radikalizacije.
Stvaranjem organa kraljevske vlasti u prekorajnskim zemljama, postupno formiranje dvorjanske i slubenike aristokracije u autonomnim germanskim vojvodstvima dovodilo je do
nastanka velikih i srednjih zemljoposjeda vojvoda, grofova, dvorjana, antrustiona i drugih
slubenika javne vlasti. Ti posjedi postaju ishoditem ekonomskog i izvanekonomskog pritiska
na alodij alno seljatvo u opinama koji je bio usmjeren prema njihovu podvrgavanju i ukljui
vanju u okvire vlastelinstva.
Ali uza sve to, privredne i drutvene odnose u Njemakoj u VIII. i IX. st. karakterizira
izrazito zaostajanje u napretku feudalizacije u usporedbi sa Zapadom. Ono se oituje ovim
openitim obiljejima:
132

1. Slobodne seoske opine dugo se odravaju usporedo s nastajanjem feudalnih vlastelinstava.

2. Dugo su se ouvala sela s mjeovitim stanovnitvom (tj. stanovnitvom koje se sastoji
od posve slobodnih alodista i od zavisnih seljaka u raznim stupnjevima i oblicima njihove
zavisnosti.
3. Postoji i dugo se odrava brojan meu sloj imunih i malih vlasteoskih zemljoposjednika, kojih zemljoposjedi nisu poprimili karakter feudalnih vlastelinstava premda su ve stekli
njihovu organizacijsku strukturu.
4. Zavisno stanovnitvo nije intenzivno eksploatirano, pa je naroito kuluk manji od
opsega radne rente koja se daje na zapadu od Rajne.
5. Vladajua klasa feudalaca ostaje nepotpuno konsolidirana i izgraena. Ona nesumnjivo
u opseg svojih zemljoposjeda ukljuuje estice osiromaenih slobodnih seljaka i tim putem
stjee zavisne obraivae. Ali ostaje otvoreno pitanje kakvu i iju su zemlju kraljevskim i
vojvodskim darovnicama dobivale crkvene ustanove i civilni i vojni slubenici javnih vlasti.
Da li slobodnu, jo niiju, neobraenu zemlju ili pak zemlju naseljenu slobodnim seljatvom.
Istono od Rajne nije naime bilo zemalja carskoga fiska ili antikih velikih zemljoposjednika
s radnom snagom kolona i serva koja bi prelaskom u ruke dunosnika javne vlasti i Crkve te
dunosnike i Crkvu uinila batinikom ve izgraene gospodarske i drutvene strukture u
procesu proizvodnje. S druge strane, zemlja koju stjeu veleposjednici za svoju slubu i Crkva
za svoju vjersku djelatnost bile bi bezvrijedne bez radne snage. Pa ipak, sustav darivanja
zemlje 'Crkvi ili dunosnicima za vrenje javne slube nije mogao samim inom darivanja
slobodno seljatvo na njima naprasno uiniti podlonicima novostvorenoga zemljoposjeda i
ukinuti njihovu davnanju slobodu.
Rjeenju toga pitanja ne pruaju dovoljnu pomo izvorni dokumenti VII. i VIII. st. sau
vani u prekorajnskim zemljama. Ali povijest nastanka feudalnih odnosa izravno iz osnova
rodovskoga drutva u drugim zemljama Europe, a i u izvaneuropskim zemljama, upuuje na
dugotrajan proces preinaavanja j avnopravnih, dravnih (poreznih) dabina slobodnog stanovnitva u feudalnu zemljinu rentu. Na toj bi osnovi darivanje imanja to ih dunosnici javne
v lasti i Crkva stjeu dareljivou javne vlasti prvobitno bilo ustupanje kraljevskih (ili vojvodskih) prava na javne dabine slobodnog seljatva na odreenom podruju. Tek naknadnim
razvitkom ta se prava poinju tretirati kao da su istoga smisla i istoga podrijetla kao obrone i
radne dabine sa zemlje koja u potpunosti pripada njezinom vlasniku koji ju je parcelirao i dao
na obradbu obraivaima to su svoj nekadanji posjed otuili ili izgubili u korist veleposjednika.
I ta okolnost specifinog nastajanja velikog zemljoposjeda dravne slubenike i vojne
aristokracije, kao i Crkve (zdruenog s gutanjem seoskih slobodnih estica) uvelike je pridonosila sporom nastajanju izrazito feudalnog zemljoposjeda u ranosrednjovjekovnoj Njema
koj, kao inepotpunoj sazrelosti njegovih oblika. Zbog tih razloga posjedovanje zemlje s
punom i neogranienom vlau nad proizvodaem, s razvijenim imunitetom, sustavom uvjetnog posjedovanja zemlje (len ski sistem), kao i s piramidalnom hijerarhijskom strukturom
vladajue klase pripada u prekorajnskim zemljama tek stoljeima koja se nastavljaju na epohu
Karolinga.

133

6. NEKA OBILJEJA POLITIKE ORGANIZACIJE

U MEROVINKOM KRALJEVSTVU
KRALJEVSKA VLAST
Kraljevska vlast u dravi Merovinga formirala se na temelju osvajakog prava pobjednika
koji se oslanja na vojnu snagu svojih druinika i na svoj naoruani narod. U tome smislu,
franako kraljevstvo nije bilo magistratura po uzoru na pravna shvaanja antike, nego rezultat
vojnike pobjede, pa je i dravni teritorij kraljevstva shvaen kao ratni plijen pobjednika.
Iz ovakvih shvaanja slijedio je i karakteristian odnos prema problemu nasljedstva kraljevske vlasti. Ona se predavala kraljevim sinovima po naelu privatnog posjedovanja, a dravni se teritorij komadao na onoliko dijelova koliko je umrli kralj imao sinova. Tako formirani ulomci ivjeli su kao skup faktino samostalnih drava koje su se meu sobom borile u
elji da se jedinstvo obnovi eliminiranjem ostalih vladatelja i podvrgavanjem svih teritorija
pod vlast najmonijega meu lanovima kue Merovinga u nekom odreenom pokoljenju. Te
neprekidne borbe, voene uz pomo vojnih druina svakoga od suparnikih vladara, primoravale su te vladare da svojoj vojsci i drugim slubenicima neprekidno za nagradu ustupaju
zemljoposjede i time sve vie jaaju broj i snagu feudalaca.
U takvim okolnostima, kraljevska je vlast u poetku bila despotska i neskuena zakonskim
ogranienjima, no s vremenom postaje sve vie ovisna o pomoi feudalaca i njihove vojne
snage.
ODNOS PREMA CRKVI
Poetna svemo merovinkog kralja oitovala se i u odnosu prema Crkvi. Bez obzira na
propise crkvenih zakona, Merovinzi su po svojoj volji postavljali biskupe iz svoje dvorjanske
okoline, pa su esto takvi mogunici preko noi postajali sveenicima i uzastopce primali
crkvene redove u najkraem roku da bi mogli preuzeti neku vanu biskupsku ili nadbiskupsku
funkciju. Crkveni koncil i odravaju se po kraljevu odobrenju i pod pritiskom kraljeve volje, a
njihovi zakljuci vrijede samo ako ih odobri kralj. Saobraaj sveenstva s Rimom bio je
podvrgnut strogom nadzoru kraljevskih slubenika.

UNUTRANJA UPRA VA
Antika upravna organizacija Galije gotovo je posve ieznula u seobi naroda. Sauvale su
se samo njezine osnovne jedinice.
Svaka se, naime, provincija dijelila na civitates, teritorije kojima je upravno sredite bio
grad, u kojem je ujedno bilo i sjedite biskupa.
Merovinka je drava preuzela civitates kao administrativni oslonac svoje vlasti. Kralj je
u svaki od gradova koji su bili sredite civitasa postavio jednoga predstavnika kraljevske
vlasti. To je bio comes. Tu praksu preuzeli su Franci od Vizigota i Burgunda koji su ve prije
njih u gradove Galije ponamjestili kraljevske vojne i dvorjanske dunosnike davi im naziv
comes preuzet iz epohe kasnoga Carstva.
Merovinki kome s imao je vojne, upravne, sudske i poreznike kompetencije i time faktino poloaj lokalnoga potkralja. U oblastima naseljenima preteno germanskim stanovnitvom, Franci su formirali svoje tradicionalne okrug e, paguse i svakome od njih postavili na
elo jednoga grafa, koji je po svojim ovlastima bio jednak komesu. Te dvije funkcije uskoro
su postale istoznane.

134

Znatna podruja kraljevskoga fiska (neposrednih posjeda samoga kralja) bila su u upravnom pogledu izuzeta od vlasti kome sa ili grofa. Na njima su upravnici kraljevskih imanja
vrili sudsku, upravnu i financijsku vlast.
POREZI
U oblastima naseljenima rimskim stanovnitvom kraljevska je vlast ouvala sve nekadanje porezne obveze: zemljini porez, glavarinu, neizravne poreze (pristojbe od trgovanja,
cestarine i sl.) te javne terete (munera), tj. dunost ukonaivanja kralja i njegovih slubenika,
transportne obveze i dunost odravanja i gradnje puteva, mostova i tvrava.
Sve te obveze kraljevska je vlast nastojala proiriti i na oblasti naseljene germanskim
stanovnitvom, ali je tu otpor bio velik i uporan.
VOJNA OBVEZA
Za razliku od drugih Germana koji su zaposjeli pokrajine Zapadnorimskog Carstva, Franci
su ve veoma rano (vjerojatno ve za Klodovika L) vojnu obvezu uinili dunou svih
slobodnih ljudi, jednako Germana kao i Galo-Rimljana. To je uvelike pripomoglo izjednaavanju stanovnitva i ukljuivanju Galo-Rimljana u proces nastajanja franakog (francuskog) naroda na podruju zapadno od Rajne.
SUDOVANJE
Ovom istom razvitku pridonijelo je i irenje germanskog sudskog sustava na podruja
naseljena Galo-Rimljanima. Kod Franaka se sudovalo na redovnim skuptinama stotnije (na
maltusu), pri emu su sudovanju prisustvovali predstavnici seoskih opina ili obiteljskih zajednica slobodnog stanovnitva, a predsjedao je stotnik ili thunginus. Svjedoilo se usmeno ili uz
pomo ordal!ja, tj. sudskog dvoboja, a presudu su potvrivali svi prisutni. Vjerojatno ve za
Klodovika L kraljevska je vlast vei dio sudskih sporova predala u nadlenost grofova. Taj
sustav sudovanja prenesen je u galo-rimske oblasti time to se formirala obveza najuglednijih
stanovnika pojedinih eivitates da zajedno s Germanima dolaze na periodika sudska zasjedanja
kojima je bio na elu kome s odreenog civitasa. Na tim zajednikim sudovanjima afirmirali su
se preteno germanski pravni i proceduralni obiaji: sudske globe, zakletve prisenika, ordalije
ili sudski dvoboji. Dio izreenih globa uvijek je treinom pripadao kraljevskoj blagajni (fj'edum), a dio je ostajao grofu, koji je, osim takvih prihoda, redovno dobivao i jedno kraljevsko
imanje na svom upravnom podruju s pravom na iskoritavanje.
SLUBENIKO-ZEMLJOPOSJEDNIKA ARISTOKRACIJA

Umjesto etnikih razlika izmeu Germana i Galo-Rimljana, osnovicom za istaknuti poloaj u drutvu postaje slubovanje kralju, a taj se poloaj oituje pravom na trostruki vergeld.
U svaki dravnopravni odnos stupa se priznanjem osobnog podanitva suverenu. Takvi ljudi
postaju kraljevi jideles (vjernici) ili leudes. U tu se kategoriju ubrajaju ne samo lanovi
kraljevske vojne druine, nego i svi slubenici na dvoru, svi vojvode i grofovi, pa ak i crkveni
dostojanstvenici. Njihov posebni poloaj, koji proistjee iz slubovne i zakletvene vezanosti
uz kralja, upotpunjuje se zatim zemljoposjedom to ga fideles ili leudes dobivaju od kralja. U
tome smislu stupanje u kraljevsku slubu i dobivanje zemljoposjeda polazna je toka u stvaranju slubeniko-zemljoposjednike aristokracije. Jaanjem svojih zemljoposjednikih zainte135

resiranosti, ta aristokracija postaje snaan i - zajedno s crkvom - odluujui faktor u procesu

podvrgavanja slobodnih seljakih zemljoposjeda u sastav svjetovnih vlastelinstava.
DVORSKE SLUBE
Na dvoru je postojao niz slubenika koji su djelomice svoje naslove batinili iz kasne
antike. Tako su sredinji uredi kraljevskih kancelarija nosili naslov scrinia. U njima su radili
brojni pisari pod nadzorom referendaria. Te inovnike kralj kadto upotrebljava i u raznim
politikim i diplomatskim misijama. O kraljevskoj riznici brinu komornici; opskrba kraljeva
stola bila je povjerena peharniku (pincerna); nadstojnik staja zvao se comes stabuli (otuda
connetable), a njemu su bili podvrgnuti konjuari (germanski naziv: marishalk, od ega je
nastalo maral). Starjeina dvorske posluge zvao se sendalk. I ti su slubenici uskoro dobili
vane politike, upravne ili vojne dunosti. Veoma odgovornu funkciju imao je major palatii
ili major domus (predstojnik kraljevskoga dvora). Ta je sluba sjedinjavala djelokrug ministra
dvora i glavnog opskrbnika kraljeve kue. Ona je ubrzo stekla izuzetno vanu politiku ulogu.
Franaki je kralj u naelu bio i nositelj najvie sudske dunosti. Ali njezino izvravanje
kralj je povjeravao dvorskom sudu, kojem je lanove imenovao po svojem slobodnom nahoe
nju iz redova svojih najuglednijih leuda. Na elu toga sudita bio je comes palatii (dvorski
grof ili palatin). Ono nije bilo apelaciona instanca nego je rjeavalo sporove kraljevskih leuda,
koji su time bili izuzeti ispod nadlenosti lokalnih sudova.
SJEDITE KRALJEVSKE VLASTI
Franaki vladari nisu imali ustaljenog sjedita svoje uprave. Cio njihov dvor neprestano se
selio s kraljevskog imanja na imanje. im su bile istroene zalihe sakupljene na jednome
imanju ili iscrpljena lovita u jednoj oblasti, dvor se s cijelim upravnim aparatom premjetao
drugamo. Takvo je stanje gotovo u cijeloj Europi trajalo sve do XIII. st.

JA VNE OBVEZE VLASTI

Kraljevska je vlast bila nezasitna u utjerivanju poreznih obveza od stanovnitva, a prihode
je troila bez ikakvih skuavanja ili odgovornosti. Vlast nije imala nikakvih obveza prema
stanovnitvu. Nisu postojali nikakvi javni radovi, a takoer ni kolstvo, ni sanitarna ili socijalna skrb. Dravni slubenici dobivali su za svoje uzdravanje od kralja zemlju i time je njihova
nagrada za rad bila namirena. Vojska nije dobivala nikakvu plau; ona se oblikovala od vojnih
odreda feudalaca kojima je primljeni zemljoposjed nametao dunost da se s odreenim brojem
svojih ljudi jave na kraljev poziv u vojnu.
Ali u naelu jednokratno plaanje slube darivanjem zemlje s vremenom se pokazalo kao
nemono da osigura trajnu vjernost leuda. Nju je trebalo neprestano oivljavati novim darovima u novcu i dragocjenostima, a kad su se kraljevske riznice iscrple, onda novim darivanjem
zemljoposjeda. Budui da darivanja zemlje u vrijeme Merovinga preteno nisu bila privremena, nego trajna i neograniena, ona su vodila jaanju velikih zemljoposjednika, a slabljenju
kraljevske vlasti. Jedina kraljeva mogunost da darovanu zemlju vrati u svoj posjed mogla se
ostvariti kao kazna u sluaju nevjernosti leuda. To vraanje moglo se izvriti samo primjenom
kraljeve oruane sile, a ona je s iezavanjem kraljevskog zemljoposjeda neprekidno slabila.
Tako su kraljevi sve ee morali bespomono trpjeti nevjeru svojih leuda.
Usporedo s procesom slabljenja kraljevske vlasti dvorjanska i slubenika aristokracija
pretvara se II svernonu politiku silu. Ona je gospodarila dravom i esto je sunovraala u
krvave borbe za vlast, naroito u vremenima malodobnosti merovinkih kraljeva koji se pretvaraju u igrake u rukama monih velikaa, osobito majordoma i vojvoda.
136

VOJVODE
Funkcija vojvoda pojavljuje se kao vaan initelj politikog ivota, osobito u vrijeme
ratova na prijelazu VI. u VII. st. To su zapovjednici snanih vojnih odreda kojima
se povjerava sva vlast nad nekoliko grofovija, a nadreena je vlasti grofova. Oni veoma brzo
postaju silovitom snagom koja svoju samovolju surovo namee dvoru a svojim podrujem
upravlja autonomno.

graanskih

MAJORDOMI
Usporedo s utjecajem vojvoda raste mo majordoma, koji su se izdigli prije svega prikupljanjem znatnih zemljoposjeda. Od poetka VII. st. oni su ve tako moni da raspolau velikim
vlastitim vojnim druinama, a u isto su vrijeme zapovjednici kraljeve garde i organizatori
privrednog poslovanja kraljevskih imanja.
Premda su majordomi isprva bili eksponenti sve jae zemljoposjednike aristokracije, oni
su ve tijekom VII. st. iskoristili svoj poloaj na dvoru i postali faktinim vriteljima kraljevske vlasti. Time postaju protivnicima feudalnog partikularizma, pa se feudalci tijekom VIII. st.
bore protiv daljnjeg izdizanja majordoma i njihova posezanja ak i za formalnim obiljejima
kraljevskog dostojanstva.
CRKVENI IMUNITETI
injenica to su Franci prihvatili katolicizam pribavila im je odanost Crkve i uinila ju
snanim instrumentom vladanja. Uz uvjet da bude i ostane odana kraljevskoj vlasti, Crkva se
mogla bogatiti i vriti mnoge funkcije javne vlasti. Tako je biskup donekle smatran dravnim
slubenikom, pa mu je kraljevska vlast u gradovima povjeravala dunost da nadzire djelovanje
grofa. Za svoje zasluge gotovo sve su crkve ve u VII. st. uivale specijalnu zatitu kralja
(tuitio) i imale poveljama zajameni imunitet. To znaajno pravo oslobaalo je crkvu obveza
da plaa zemljarinu, glavarinu, kraljevski udjel u globama, carinu, cestarinu, sajmitarinu,
dunosti da ukonauje i opskrbljuje kralja i njegove slubenike; ono je branilo grofu i drugim
kraljevskim slubenicima da dolaze na crkveni teritorij i ondje vre svoje upravne, sudske ili
poreznike funkcije.
Time su crkvena imanja, postala samoupravnim podrujem, a biskupije, kaptoli i samostani nositeljima jednog dijela kraljevskih ovlatenja.
Osim imunitetnih prava, Crkva je u svoju nadlenost preuzela i niz drugih djelatnosti
javnoga ivota. Ona je upravljala bolnicama i ubonicama, pomagala socijalno ugroene i
nezbrinute. kolstvo u gradovima bilo je sasvim preputeno Crkvi, pa se pretvorilo u skuenu
nastavu najnunijega znanja iz itanja, pisanja i raunice samo za neznatan dio stanovnitva,
preteno za onu omladinu koja se opredijelila za sveeniki ili redovniki poziv.

MISIONARSKI RAD
Mnogo energije Crkva je ulagala u misionarski rad. Klodovikovo pokrtenje nije doseglo
do irokih slojeva stanovnitva, pa je kranstvo naknadno sporim tempom prodiralo s juga, iz
romaniziranih oblasti, prema sjeveru. Podruja sjeverno od Somme doseglo je tek potkraj VII.
st. NaprotiV, germanske zemlje istono od Rajne ostale su jo dugo vremena poganske. Za
razliku od zapadnih podruja, gdje su pokrtavanja preteno vrile biskupije, na istoku su taj
zadatak preuzeli redovnici, i to veinom misionari iz irskih i anglosaskih samostana.
Isprva je misionarska djelatnost na zapadu, polazei iz biskupijskih gradskih sredita,
137

dosezala samo u lake dohvatnu okolicu gradova. Zalaenje u udaljenija sela zadavalo je
sveenstvu znatne tekoe, pa su stoga sela dobrim dijelom ostajala poganska. ak je i rije
paganus (poganin) prvobitno oznaavala stanovnike sela, pagusa, i time poprimila smisao
faktinoga vjerskog poloaja seljatva.
Tek u VII. i VIII. st. zapoinje i dalje se razvija velika aktivnost Crkve u osvajanju sela.
Na velikim zemljoposjedima podiu se crkve za seosko stanovnitvo kojima zemljoposjednici
daruju dovoljno zemlje da bi od prihoda s nje mogao ivjeti stalni duobrinik zavisnoga
seoskog stanovnitva. Time se te seoske crkvice pretvaraju u sredita upa. Cio taj proces
zavrio se tek u doba Karolinga.
STANJE IZOBRAZBE
Ali ni te mjere nisu bile dovoljne da do temelja uvrste kranstvo u poganskim selima
Galije i Germanije. Izolirani sveenici po rijetko posijanim seoskim upama bili su preslaba
snaga i suvise u vlasti laikih veleposjednika da bi znatnije mogli utjecati na duhovni ivot
velikih zemljoradnikih prostranstava. Tome se pridruivala i niska prosvjetna razina sveeni
ka. Crkva se u Franakoj vie bavila sreivanjem javnoga ivota, obuzdavanjem bezobzirnih
silnitava u vezi s jagmom oko moi i materijalnih dobara i izgradnjom vlastite ekonomske i
administrativne moi negoli vjerskim ili dogmatskim problemima. Dubina sveenike izobrazbe postajala je sve manja. ak je i znanje latinskog jezika postajalo veoma oskudno. Praznovjerja i vjerovanja u udesa postaju dominantnim obiljejem jednako u mentalitetu sveenika
kao i laika. Sva se zbivanja tumae kao rezultat utjecaja viih, tajanstvenih sila, prvenstveno
zagovora bezbrojnih svetaca i njihovih relikvija (moi), kad se radi o blagotvornim uincima,
ili pak o utjecaju paklenskih sila (ili bojih kazni) kad se radi o nesreama. Na toj osnovi
kranstvo je u ranim stoljeima srednjega vijeka preuzelo mnoge utjecaje primitivnijih sredina nego to su bili antiki ambijenti u kojima se ono razvijalo u prvim stoljeima svojega
postojanja.
GRADOVI, PROMET, TRGOVINA
Ope obiljeje privrednog ivota u doba Merovinga svodi se na prevladavanje naturalne
privrede. Dekadansa gradskog ivota i gradskih ustanova, zamiranje trgovine i slabljenje novanog optjecaja neosporno se mogu utvrditi u stoljeima koja se nastavljaju na epohu Seobe
naroda. Ali uza sve to, ni trgovine ni novanog optjecaja, ni prometa i veza meu pojedinim
oblastima zemlje i udaljenijim dijelovima tadanjega svijeta nije nestalo.
Unutranji putovi Merovinkog kraljevstva bili su batina iz kasne antike, ali ih je frana
ka vlast zaputala, premda je i dalje ubirala cestarine. Zbog toga sve veu vanost dobivaju
vodeni putovi, rijeni u unutranjosti a morski za veze s udaljenijim zemljama. S tim u vezi
posebnu vanost stjeu neki luki gradovi, napose oni koji lee na uima rijeka pa tako
vezuju rijeni s pomorskim prometom. Meu takve gradove pripadali su Rouen, blizu ua
rijeke Seine, Quentovic, blizu ua rijeke Canche, Duurstede, na donjoj Rajni, Nantes, na uu
Loire, Bordeaux, na uu Garonne, Marseille, blizu ua Rhone i dr.
Posebno je vana bila trgovina sa zemljama oko Sredozemnoga mora. U tom smjeru
prometa glavne luke bile su Narbonne, ArIes i Marseille.
U to vrijeme Merovinko je kraljevstvo uvozilo svilu, miomirise, juna vina i voe,
mirodije, papirus i dr. Zauzvrat tome uvozu, Galija je jedva to mogla proizvoditi to bi
zanimalo velika trita oko Sredozemnoga mora. Proizvodni potencijal merovinke Franake
ograniavao se preteito na produkciju agrarnih plodina (ito, vino, ulje) kakvih je bilo, ak i
u veem izobilju, u drugim zemljama na jugu. Pri tome ni agrama aristokracija Franake, a ni

138

seljako stanovnitvo nisu bili zainteresirani za trgovako poslovanje. Zbog toga je gotovo sva
daleka trgovina na tlu Franake bila u rukama orijentalnih trgovaca: Sirijaca, idova i Grka.
Oni su u lukama na jugu imali svoja stovarita, a svojim su karavanama prodirali duboko u
unutranjost, pa ak i do luka na obali oceana. Orijentalni trgovci stupali su takoer i u slubu
franakih kraljeva u svojstvu neke vrste dvorskih dobavljaa, pa su po narudbi kraljevske
vlasti odlazili u daleke zemlje i izvravali nabavke radi zadovoljavanja potreba na dvoru. U
sjevernim oblastima Galije postojala je razmjerno iva trgovina s Britanijom. Frigija je rano
razvila proizvodnju sukna i opskrbljivala oblinje predjele. Bila je prilino unosna i trgovina
robovima iz anglosaskih oblasti u Britaniji i slavenskih zemalja preko Labe.
Premda je trgovinski promet postojao, on je ipak bio znatno slabiji nego u klasino doba
antike. To slabljenje oitovalo se i iezavanjem novca. Austrazijski kralj Teodebert (533548) prvi je poeo kovati zlatni novac sa svojim likom, ali je kraljevsko kovanje novca ubrzo
presahnulo. Tijekom VII st. zamjenjuju ga emisije novca lokalnih mogunika: biskupa, opata
i svjetovnih velikaa. Od poetka VIII. st. uope vie nema zlatnog novca, a plaa se sve vie
u naravi, stokom, koom, orujem, pri emu pojedini predmeti imaju ustaljenu vrijednost,
izraenu novanim iznosom koji se uope ne pojavljuje u samom procesu razmjene, nego slui
samo kao apstraktno mjerilo za omjeravanje vrijednosti.

NAIN IVOTA I SHVAANJA

Merovinko drutvo u razdoblju feudalizacije, u vremenu kad neko slobodno seljatvo

zapada u zavisnost a privreda se naturalizira, ivjelo je ivotom koji nam u svojoj svakodnevnoj konkretnosti nije dovoljno poznat. Napose ima malo podataka o neposrednom ivotu
irokih slojeva stanovnitva, jer o tome ne govore ni oni oskudni elementi koji su se ipak, kroz
sve katastrofe vremena, sauvali do danas. Neto poznatiji je ivot vladajue klase, poglavito
dvora. Kraljevi su najveim dijelom razulareni ljudi, odani porocima svake vrste, beskrupulozni, vjerolomni, krvoedni i okrutni preko svake mjere. Njihov ivot svrava veoma rano ili
umorstvima ili potpunom propau u bolestima koje proizlaze iz krajnje neurednosti njihova
ivota.
Jednako su mahnito neobuzdane u ambicijama i okrutnostima i ene kraljeva i njihove
ljubavnice. One spletkare, potkupljuju ubojice koji uklanjaju s njihova puta suparnice i protivnike, njihovu djecu, njihove mueve ili djecu njihovih mueva iz prethodnoga braka.
Dvorjanstvo oko kraljevskih linosti ne zaostaje za njima. Pojedini majordomi ili vojvode,
npr. Ebroin, uasavaju svojim beskrupuloznim ambicijama i okrutnostima. Izdajstvo i neke
vrste razjarena borba za odranje bjesni u merovinkom kraljevstvu gotovo bez prekida. Pri
tome je veoma karakteristino da u tom okrutnom komaru jednako sudjeluju Galo-Rimljani
kao i Germani. Opa barbarizacija zahvatila je cijelu vladajuu klasu, bez razlike u etnikom
podrijetlu. Istodobno to je merovinko ratoborno i gramzijivo drutvo veoma praznovjerno i
pripravno da vri egzaltirana pokajanja na grobovima svetaca i muenika, u uvjerenju da se
sve moe oprostiti uz pomo zasluga bojih ugodnika, zagovora crkve (koji se kupuje materijalnim dobrima) ili poklonstvom pred moima svetaca. ini se kao da merovinki kraljevi i
mogunici unaprijed raunaju s time da im je svaki grijeh doputen ako se naknadno pokaju i
ako im potkupljeni kler dade oprotenje.
U takvim okolnostima, ono isto vjerovanje u nadnaravne snage i uda koje je vladalakim
slojevima donosilo slobodu za nasilja i okrutnosti, za potlaeni je puk, kojem feudalizirani
zemljoposjednici preotimlju zemlju i skuavaju slobodu, znailo utjehu i nadu da e dobiti
zatitu i pomo od nadljudskih zatitnika kad im ve stvarnost drutvene strukture tu zatitu
nije moglo dati.
Bijeda i bespomonost onih koje je realnost privrednih odnosa obarala pojaavala se
opim uvjetima ivota. Slaba proizvodnost rada i nemo ljudi pred prirodnim uvjetima opstan-

139

ka bila je uzrokom estih nerodica i gladi. Slaba ishranjenost, siromatvo, nepostojanje higijenskih mjera, neznanje i bijeda omoguavali su pustoenja brojnih epidemija, tako da su gladi
i zarazne bolesti, zajedno s neprekidnim ratnim razaranjima, bile opi okvir svakodnevne
stvarnosti za siromane slojeve stanovnitva.
Takve okolnosti dovele su do izrazite nezainteresiranosti za vrijednosti produbljenijega
kulturnog ivota. Imuni slojevi barbarizirali su se u mahnitoj borbi za vlast i posjede, a
siromasi su tonuli u bijedu bespomonosti, neznanja i praznovjerja.

7. KULTURA MEROVINKOG DOBA

Na podruju kulture iz merovinkog se doba, zbog razloga ope dekadanse a i zbog
mnogih razaranja, sauvalo malo svjedoanstava. Zna se da se, uglavnom na krinom tlocrtu,
tijekom VI. i VII. st. gradilo razmjerno mnogo crkvica, ali se sauvalo svega nekoliko podzemnih kripta (npr. u Yonarreu, na rijeci Marni, oko 50 km istono od Pariza) i nekoliko
krstionica i grobljanskih crkvica (kao baptisterij Sv. Ivana, u Poitiersu, iz VII. st.). Zidno
slikarstvo i mozaici nisu ostavili nikakvih svjedoanstava, a kiparstvo se svelo na urezivanje
ornamenata na stupove, nadgrobne ploe i sarkofage.
Od svih umjetnosti najvie se radova sauvalo na podruju oslikavanja rukopisa i knjiga,
kao to je npr. starozavjetno Petoknjije iz Toursa (Tur), nastalo u VI. ili VII. st., s nespretnim
prikazima ljudskih ili ivotinjskih likova. Veu estetsku vrijednost imaju inicijali. Na znatnijoj
su visini bili i zlatarski proizvodi, ploice s uloenom staklastom masom u splet saaste tvorbe
kojima su se oblagali drci maeva i noeva, relikvijari, krune, kalei, kope i prstenje. Poimence je poznat i jedan umjetnik te struke, Akvitanac Eligius, koji je potkraj ivota bio
biskupom u Noyonu (Noajon), a poslije smrti (659) proglaen je svecem (St. Eloi). Od sau
vanih predmeta, njemu se pripisuje donji dio tzv. Dagobertova prijestolja, a zna se da je
izraivao nadgrobne baldahine u crkvama u Toursu, Parizu i St. Denisu.
Na podruju pismenosti i knjievnosti merovinko je doba vrijeme dubokih promjena.
Latinski se jezik ve od kraja IV. st. naglo mijenjao. U merovinko doba te promjene
postaju jo bre. Deklinacija u govornom jeziku iezava, a za razlikovanje padea ulaze u
uporabu prijedlozi (de, ad itd.). U konjugaciji futur i pasivni oblici zamjenjuju se opisnim
oblicima. Rjenik izvanredno siromai i odbacuje profinjenije razlike meu izrazima i zadovoljava se osnovnim leksikim blagom. U tu osiromaenu zalihu izraza, preuzetih iz latinskoga,
unosi se znatna koliina rijei iz franakoga i drugih germanskih jezika, uz grubu prilagodbu
na uobiajene latinske oblike. Time se postupno oblikuje puki govor koji je polazite pri
nastajanju srednjovjekovnih francuskih dijalekata.
Usporedo s tim promjenama, latinska kurzivna minuskula iz V. st. izobliuje se, pretvara
se u vrlo neitko pismo, pretrpano vitiastim izvojcima, vezano brojnim--i napadnim ligaturama. Od poetka VII. st. to pismo (merovingica) dominira crkvenim i svjetovnim tekstovima,
uinivi pismenost jo manje pristupanom vjetinom u tom svijetu rudimentarne obrazovanosti.
U takvim okolnostima knjievna je djelatnost bila sasvim slaba, i brojem djela i njihovom
vrijednosti.
Jedini spomena vrijedan pjesnik merovinkog doba bio je Venantius Fortunatus (umro u
poetku VII. st.). Nakon njega vie se nitko u merovinkoj Franakoj nije odvaio da pokua
pisati stihove. Najvanije prozno djelo te epohe je Povijest Franaka u la knjiga, nastalo
krajem VI. st., a napisao ga je Grgur, biskup u gradu Toursu, autor jo i nekoliko ivotopisa
svetaca.
Grgurovu su Povijest nastavila tri nepoznata pisca tzv. Pseud(~ti'edegarove kronike, do140

Me rovinko pislllo

vevi prikaz dogaaja do 642. Nakon 727. neki je redovnik samostana St. Denis, sjeverno od
Pariza, sastavio djelce Knjiga ji'anake povijesti. Ono je kratkim dodacima dopunjeno jo tri
puta, tako da dopire sve do dolaska Karla Velikoga na prijestolje (768).
~ajrasprostranjenija knjievna vrsta merovinkog doba bili su svetaki ivotopisi. Ta je
literatura najvie odgovarala duhovnim potrebama vremena i tadanjoj intelektualnoj razini .
Od velikoga mnotva koje je postojalo sauvano je u svemu oko 40 autentinih ivotopisa, od
kojih je najstariji napisan u drugoj polovici V. st.

141

V. BRITANSKI OTOCI I SKANDINAVIJA DO

SREDINE XI. ST.

1. BRITANIJA DO SKANDINAVSKE PROVALE

Najstarije poznato stanovnitvo Britanije bili su Iberijci, tamnokosi srodnici pretkeltskog
stanovnitva u Galiji i na Pirenejskom poluotoku. Njih su na Britanskim otocima, kao i
drugdje, smijenili ili, tonije, s njima se izmijeali kasniji doseljenici Kelti. Oni su doli s
europskog kontinenta u dva glavna vala: oko 600. pr. n. e. G(~jcleli ili Gclifli zaposjeli su Irsku
i, odonuda, kotsku. Krajem V. st. doselili su se Bretonci i zauzeli dananju englesku ravnicu.
Keltski doseljenici bili su visoki i snani ljudi, preteno plavokosi ili crvenokosi. Taj je
fiziki tip, kako se ini, postao narodnim idealom, pa su oni koji su se razlikovali od njega
bojali kosu crveno ili plavo. Tetovirali su i bojom premazivali tijelo, pa je ime Breton ili
Prython na keltskom jeziku znailo: tetovirani ovjek. Kasnije su i Rimljani keltsko stanovnitvo iz kotske nazivali Piktima, to znai: obojeni ljudi.
Od sredine I. st. pr. n. e. pa sve do poetka V. st. n. e. Britanski je otok bio objektom
rimskih osvajakih interesa. Nakon prvih, Cezarovih pothvata, rimske su legije god 43. un. e.
sruile keltsko kraljevstvo Katuvelauna (formirano u po. n. e., pod kraljem Cimbelinom) i
formirali trajnu okupatorsku vlast koja je postupno podvrgnu la cio Britanski otok do brdskih
granica kotske. (Hadrijanov granini zid, juno od gorja Cheviot.)
Jugoistona nizina zaposjednutog podruja intenzivno se romanizirala. Tu su nikli brojni
rimski gradovi u kojima su ivjeli trgovci, doseljenici, islueni vojnici, predstavnici rimskih
vlasti i romanizirani Kelti. Izvan gradova prostirala su se imanja gradskog stanovnitva. Na
njima su nicali mnogi zaseoci, villae po ital skom uzoru, na kojima vse odvijao poljoprivredni
ladanjski ivot, s eksploatacijom robov skoga i kolonskoga rada. Sto se dalje odmicalo od
gradskih sredita, sve su brojnija bila slobodna keltska rodovska sela (trews).
Kranstvo je u Britaniju prodiralo razmjerno sporo i nakon 330., kad je u Carstvu steklo
priznanje i zatim postalo dravnom vjerom. U Irsku je, naprotiv, uneseno mnogo uspjenije,
zaslugom nepoznatih misionara koji su imali hrabrosti da ve u IV. st. odu onamo, premda taj
otok nije bio u vlasti Rimskoga Carstva. Suzbijajui ondje druidizam, staru vjeru i sveeniki
sustav Kelta, kranstvo je jaalo, ali na prijelazu IV. u V. st. nije bilo pravovjerno, nego
pelagijansko.
Do prekretnice u vlasti nad Britanskim otokom dolo je poetkom V. st. kad je zapadnorimski vojni zapovjednik Stilihon morao iz Britanije opozvati ve otprije vojno oslabljene
kontingente rimskih posada da bi Italiju obranio od provale barbara to su preko Alpa prodrli
u Padsku nizinu.
Uskoro poslije odlaska rimske vojske i glavnina rimskog i romaniziranog stanovnitva
napustila je Englesku ponijevi sa sobom i svu imovinu koju je bilo mogue ukrcati na lae. S
njihovim odlaskom uporaba latinskog jezika iezava, rimske institucije propadaju, a juna
Engleska ponovno postaje keltskom zemljom. Ta etapa u povijesti Otoka naziva se keltskim
preporodom. ini se da ie taj pojam prije svega odnosi na obnovu neke vrste dravnosti Brita,
stanovnika jugoistonih ravnica, u osloncu na predrimske tradicije iz Cimbelinovih vremena.
Ali keltski preporod nije imao mogunosti da se neometano razvija u miru. Tek to su se
rimske legije povukle, poeli su gusarski napadaji germanskih plemena s Kontinenta (kojih je
142

povremeno bilo i u prethodnim stoljeima), a i napadaji Pikta i kota iz Kaledonije (kotske).

ini se ak da su se ti napadi i kombinirali. Tako je poznato da su Briti 429, sjeverno od

Londona morali suzbijati zajedniki napad Pikta i Sasa. Taj prvi veliki okraj zavrio se
uspjehom Brita, ali ve 441-442. germanski su osvajai, u prvom redu Sasi, obnovili napadaj,
pa je cio nizinski jugoistok Engleske pao u njihove ruke.
Premda je tako engleski jugoistok oduzet Britima naglim zahvatom, ipak se masovno
doseljavanje Germana vrilo tek nakon dogaaja iz 441-442. Kad se, naime, u Germaniji
saznalo da su nestale zapreke nadiranju u privlanu britansku zemlju, poeli su selidbeni
pokreti u raznim krajevima. Sa sjevernog Jiitlanda doli su Jliti i zauzeli dananji Kent. S
junog Jlitlanda doselili su se Angli i zauzeli nekoliko podruja: Istonu Angliju (uz istonu
obalu Otoka, izmeu ua rijeka Stour i Wash); Northumbriju (izmeu rijeke Humber i Hadrijanova zida) i Merc(ju (u unutranjosti Otoka, zapadno od Washa). Sasi su iz sjeverozapadne
~jemake takoer zaposjeli tri oblasti: Essex (sjeverno od ua Themze), Sussex (izmeu
oblasti Londona i june obale Otoka) i Wessex (zapadno od rijeke Avon do Cornwallskog
pobra). U naseljavanju sudjelovali su i Frizi, iz dananje sjeverne Nizozemske, a smjestili su
se na jugu Otoka u nekoliko manjih skupina.
Dostanjivanje Gerrmana u Britaniju nakon 44112. nije vie bilo samo ratniki pothvat,
nego sustavno premjetanje cijelih rodova sa svim imanjem u nova boravita. Njihovo zauzimanje pojedinih oblasti nije bilo miroljubivo. Unitavali su bez milosti stara naselja, gradove
i utvrde romaniziranog dijela Britanije i slamali otpor Kelta. Jedne od njih su podvlaivali,
drugi su se pred osvajaima povlaili u Wales i kotsku, a znatna skupina je izbjegla preko
mora, ti Galiju i ondje se nastanila u staroj provinciji Armorici, davi joj novo ime Bretanja.
Doseljenici su se sukobljavali i s vlastitim sunarodnjacima ili srodnim germanskim skupinama
ako se pokazalo da bez borbe ne mogu za sebe nai mjesta. O otporu keltskog stanovnitva
osvajaima svjedoe i tradicije o borbi britskog kralja Artura koje je srednjovjekovna knjievnost oblikovala kao epske prie o "vitezovima okrugloga stola".
Pred germanskim nadiranjem nestalo je i posljednjih ostataka rimskog vladanja. Keltski
preporod i germanska invazija zatrle su sve tragove rimskih institucija, pa je budui razvoj
anglosaske Engleske poeo na ruevinama, bez kontinuiteta s civilizacijom, politikim odnosima i privredno-drutvenom strukturom u Rimskome Carstvu.
Germanski osvajai Britanije doli su onamo u rodovskom drutvenom ureenju kasnijih
razvojnih etapa. Za vrijeme ratovanja i osvajanja jaala su mala plemenska kraljevstva, pa su
Angli, Sasi i Jliti uskoro po dolasku u Britaniju svoje zaposjednute oblasti organizirali kao
mala ratnika kraljevstva. Obino se nabraja sedam takvih kraljevstava: tri saska (Essex,
Wessex i Sussex), tri kraljevstva Angla (Istona Anglija, Northumbrija i Mercija) i jedno
jlitsko (Kent). Ali isprva ih je bilo vie, petnaest ili moda ak osamnaest.
Kao to germansko doseljenje nije bilo jedinstven, zajedniki pothvat, tako isto ni nakon
osvojenja nije meu germanskim dravicama bilo sloge, nego su smjesta meu njima izbila
estoka neprijateljstva i ogorene borbe, a kako je u tim kraljevstvima drutveni i politiki
razvitak napredovao, jaala je i tenja pojedinih kraljevstava za prevlau nad ostalima. Prvi je
meu njima postigao hegemoniju jlitski Kent (krajem VI. i u VII. st. do 616), da bi prvenstvo
prepustio najprije Anglima iz Eastanglije (do 627), zatim Anglima iz Northumbrije, od kojih
su ga preoteli njihovi sunarodnjaci iz Mercije (659-825). I, najzad, od kraja prve etvrti IX. st.
pa do svretka anglosaskog razdoblja prevlast je imao Wessex.
Osim germanskih drava, na Otoku su i oni Kelti koji su pred osvajaima uzmaknuli u
brdska podruja formirali svoje male politike zajednice: u Cornwallu i Devonu nastalo je
kraljevstvo Damnoneja, u Walesu tri zasebna kraljevstva, jedno u Lancashireu, jedno juno od
Yorka i jedno u podruju dananjega grada Carlislea.
Prema tome, osim petnaestak germanskih dravica (koje su se do kraja VI. st. reducirale
na svega sedam) formiralo se juno od Hadrijanova zida jo i najmanje sedam kraljevstava
143

ENGLESKA U DOBA HEPTARHIJE

60
!

80
!

keltskog stanovnitva. Ali razmjetenost politikih teritorija na Otoku bila je povoljna za

Germane. Oni su u svojoj vlasti drali sredinje, plodne oblasti i bili su, usprkos politikoj
razmrvljenosti, kompaktno stanovnitvo na svojem podruju. Naprotiv, Briti su zadrali periferiju, razvuenu uzdu zapadnih obala i meu sobom razdvojenu dubokim morskim uvalama.
Stoga su njihove uzajamne veze bile slabe i mogunost udruenog otpora gotovo nikakva.
Osim toga, slaba plodnost njihova zemljita osuivala ih je na oskudicu i neimatinu. U tim
uvjetima britske su dravice ve od sredine VII. st. morale uzmicati pred daljnjim napredovanjem Germana, pa je poslije IX. stoljea (sve do XII. st.) svoju nezavisnost sauvao jo
samo planinski dio Walesa.
Politika povijest anglosaskih drava u svojem je daljem razvitku bila tijesno povezana s
utjecajem vjerskih suparnitava i borbi. Kranstvo je, naime, u Britaniju bilo uneseno iz dvaju
sredita: iz Irske i iz Rima, pa je njegovo nadvladavanje anglosaskoga prvobitnog poganstva
omoguavalo da se meusobno takmatvo kraljeva i dravica oituje razliitim vjerskim opredjeljenjima.
Keltska Irska primila je prve iriteije kranstva jo u IV. st. Ali puni razmah nova je vjera
ostvarila tijekom prve polovice V. st., u vezi s djelatnou britanskog redovnika Sv. Patricka
kojega su Irci jo prije masovne invazije Germana na Otok, prigodom jednog napada na
Britaniju, zarobili i odveli sa sobom. On je u Irskoj intenzivno propovijedao poevi od 432.,
a 444. je osnovao biskupiju u Armaghu (dan. j. Ulster). irei se meu irskim stanovnitvom
koje je ivjelo u rodovskom drutvu, kranstvo se ondje prilagodilo pretklasnim drutvenim
odnosima, pa nije izgradilo crkvenu hijerarhiju niti se pretvorilo u oslonac dravne vlasti kao
to je to bilo na tlu kasnoga Carstva. arita kranstva bili su irski samostani. To su veinom
bila pustinjaka i asketska naselja koja su se sastojala od priprostih koliba od iblja i gline,
opkoljenih zajednikim zidom. Tu su redovnici prouavali grke i latinske kranske pisce,
prepisivali vjerske knjige i odatle odlazili na misionarska putovanja, irei prakranske tradicije o apostolskom siromatvu i etikim vrlinama. Mise su sluili na keltskom, a ne na latinskom jeziku, nisu svetkovali Uskrs onako kao ostali krani ni prikupljali bilo kakvu imovinu.
Poetkom druge polovice VI. st. iz Irske je kranstvo prenio u kotsku Sv. Kolumbo. Ali
kad je odonuda pokuao svoje djelovanje proiriti i prema jugu, na podruje izmeu rijeke
Tyne i zaljeva Forth (Berenicija), gdje su ivjeli Angli, sudario se s drugom i u mnogom
pogledu drukijom strujom kranskog misionarstva koje je djelovalo na temelju papinske
inicijative iz Rima. Papa Grgur I. je, naime, 596. poslao jednu skupinu rimskih redovnika,
kojoj je bio na elu Augustin, da pokrste Anglosase. Oni su prve uspjehe postigli u Kentu gdje
je kraljeva ena, franaka princeza, bila kranka. Bilo je to u vrijeme politike hegemonije
Kenta, pa se pod autoritetom kralja-hegemona (bretwalda) kranstvo poelo iriti i u Essex i
Istonu Angliju.
Ali hegemonija je nakon smrti kralja Etelberta (616) prela s Kenta na Istonu Angliju, a
njezin se kralj odupro irenju kranstva. Taj povratak poganstvu potrajao je samo do 627. kad
je hegemonom u Britaniji postao kralj Northumbrije, sklon kranstvu. On je omoguio novoj
skupini papinskih misionara, pod vodstvom Paulinusa, da pokrste Northumbriju. Kao to je
ranije Augustin utemeljio biskupiju u Canterburyju, u Kentu, tako je sada Paulinus postao
biskupom u Yorku (627). I on je iz Northumbrije stao iriti kranstvo u druga anglosaska
kraljevstva.
Akcija oko irenja kranstva iz neke od anglosaskih drava koja je imala hegemoniju,
osjeala se u potinjenim kraljevstvima kao jaanje te hegemonije. Stoga se redovno tome
javljao otpor.
Kraljevina Mercija, kojoj je sredite bila dolina rijeke Trent, uspjela je da u doba kralja
Pende, sredinom VII. st., preotme dio Wessexa. Ojaan tim uspjehom, Pend a se odupro irenju
kranstva i hegemoniji Northumbrije. U savezu s keltskim kraljem sjevernoga Walesa, Penda
je 633. pobijedio Northumbriju i preoteo joj njezine june oblasti (Deiru), a zatim je svojoj
145

Profil kralja Offe na srebrnom novcu

vlasti podvrgao i Istonu Angliju . To je uzrokovalo likvidaciju kranstva i u tim osvojenim

zemljama.
Budui da je Pend inom pobjedom i proirenjem njegove vlasti na nabrojena podruja
sjeverna Northumbrija ostala odsjeena od kranskih oblasti na jugu i bez veza s Rimom,
njezin je kralj Oswald stupio u vezu s keltskim (irskim) misionarima koji su imali svoj
s~most~n na ~toku Yona, uz zapadnu obalu kotske. Iz toga sredita puka, rodovskom
drutvu prilagoena varijanta kranstva ubrzo je postigla znatne uspjehe kod stanovnitva ne
samo u Sjevernoj Northumbriji (Bereniciji), nego i junije, u Istonoj Angliji i Essexu.
Ostavi zbog tih dogaaja bez oslonca izvan granica same Mercije, Penda je 655. u ratu s
kraljem sjeverne Northumbrije najzad pretrpio poraz i izgubio ivot.
Ali Pendini su nasljednici shvatili vanost kranstva u borbi za prevlast u Britaniji.
Omoguivi novi val pokrtavanja, osnutak niza biskupija podreenih nadbiskupiji u Canterburyju i upa u mnogim naseljima, kao i ustanova za sustavnu izobrazbu sveenstva, mercijski
kralj Wulfhere uspio je pribaviti dravnoj vlasti brojan i snaan kadar savjetodavaca i inovni
ka. Rimski tip kranstva sa svojim ve dotad snano izgraenim hijerarhijskim naelima i
znatnim iskustvom u upravljanju dravnim poslovima bio je kadar da i u Britaniji postane
osloncem kraljevske politike.
Te prednosti papinskog kranstva shvatili su i u Sjevernoj Northumbriji, pa je ondje 664.
uklonjen utjecaj irskih redovnika, vezanih uz rodovske drutvene odnose u keltskim oblastima.
Ali ta je preorijentacija zakasnila. Iznutra ojaana Mercija naglo je jaala svoju prevlast.
Poevi od 658 . i tijekom prve polovice VIII. st. sve su anglosaske drave bile podvrgnute u
zavisnost od Mercije, a kra~j Offa (757-796) ak je sasvim uklonio s vlasti sve kraljeve
zavisnih drava, osim Kenta i Wessexa, potisnuo je waleke Kelte na zapad, pa je na granici
svojih posjeda prema Walesu podignuo bedem koji se protezao od ua rijeke Dee do ua
rijeke Wye.
Za vrijeme Offe hegemonija Mercije dosegla je vrhunac. U zemlji je poraslo blagostanje,
uveden je zlatni novac kakvim se nije mogla sluiti ni karolinka monarhija, izraena je zbirka
zakona (koja se sauvala u izvodima unutar kasnije objavljene zakonske zbirke kralja Alfreda
Velikog). Odline odnose s Crkvom Offa je potvrdio davanjem redovnoga godinjeg tributa
papi u iznosu od jednoga zlatnika dnevno.
Unutranje politiko ustrojstvo anglosaskih drava temeljilo se sve do IX. st. na jakim
elementima rodovske i plemenske autonomije, zasnovane na nainu njihova doseljavanja i
smjetaja na zauzetom podruju. Budui da su s Kontinenta osvajai dolazili u produenom
146

nadiranju, rodovske su zajednice ouvale svoje"cjeline i u novom boravitu. Osnovna naseobena jedinica bilo je rodovsko selo. Njime je upravljao seoski starjeina (tungeref), a birala ga je
seoska skuptina svih slobodnih ljudi. Vie sela iste etnike zone ini stotniju (hundred). Iona
ima svoju skuptinu slobodnih ljudi (hundred-moot) koja bira stotnika, a sastaje se jedanput
mjeseno. Nekoliko stotnijskih okruja ini podruje grofovije (shire). Najvia instanca grofovije je opa narodna skuptina (folkmoot), a njezin je predstavnik i vritelj upravne vlasti
earldorman.
Stoljea borbe za prevlast u Britaniji veoma su ojaala kraljevsku vlast najprije u okvirima
svakoga pojcdinog kraljevstva, a onda i u irim razmjerima. U vezi s time vre se dvojake
skupine promjena: u unutranjopolitikim ustanovama i u uzajamnim odnosima kraljevstava.
~arodnc skuptine se odravaju i dalje, ali njihova uloga se smanjuje. Tako se na razini
stotnija izdvaja zasebna skupina najuglednijih ljudi, "vijee dvanaestorice", koje postaje uz
stotnika lokalni organ upravljanja. Potiskivanje znaenja narodne skuptine oituje se i na
razini grofovije time to umjesto earldormana sve vei utjecaj stjee kraljevski inovnik,
shiregeref ili erif. I na vrhu dravne vlasti, nakon ujedinjenja to ga je izvrila Mercija, kralj
postaje neosporan autoritet koji vlada bez ikakve skuptine naroda, a na pomoi mu je vijee
najmonijih linosti u dravi (witenagemoot ili vijee mudraca), ne vie u svojstvu skupa
plemenskih prvaka ili predstavnika, nego na temelju njihove ekonomske moi ili ugleda u
dravnom aparatu.
Hegemonija to ju je izgradila Mercija odrala se jo i u prvoj etvrti IX. stoljea. Ali
nakon sJ1lrti kralja Coenwulfa redom su protiv prevlasti Mercije poele ustajati sve ostale
anglosaske dravice. Na elu toga pokreta bio je kralj Wessexa Egbert (802-839). On je,
nekoliko puta potukao vojsku Mercije i zauzeo Devon, juni Wales i Kent. Time su sada dva
snana protivnika, Wessex i Mercija, stajala jedan drugome suelice na toku rijeke Themse.
Ali u tome trenutku Britaniju je zadesio snaan val napadaja novih osvajaa iz Skandinavije,
koji je iz temelja izmijenio razvitak meusobnih odnosa anglosaskih drava.

2. SKANDINAVSKA OSVAJANJA (NORMANI)

Novi germanski osvajai doli su iz Skandinavije u sklopu opeg naleta Norveana, veana i Danaca prema zapadnoj i istonoj Europi koji ispunja IX. stoljee. Pri tome su veani
nadirali preko Baltika prema istoku, dok su Norveani i Danci napadali zapadnoeuropske
zemlje sve do panjolske, prodirali u Sredozemno more i ak se iskrcavali na obalama Sjeverne Amcrikc. Prvi predznaci najavili su pokret "normana" (tj. ljudi sa sjevera, kako ih je
nazivala napadnuta zapadna Europa) ve krajem VIII. st. Godine 787. je oko 200 pljakaa u
tri dugake lae na vesla i s jednim crvenim jedrom napalo obale Wessexa. est godi~a poslije
toga nove su skupine opljakale obalne samostane u Northumbriji. Otad su nasrtaji postajali
sve ei. Pojedini manji odredi amaca napadali su obale Northumbrije, kotske, Irske i
Walesa, pljakajui samostane i crkve u kojima se sakupilo blago i dragocjenosti pa su plijen
otuda, a i s obaiii Franake, odvozili u svoju domovinu.
Ti pojedinani napadaji upoznali su Skandinavce s prilikama u Europi i pokazali im da ni
anglosaska kraljevstva a ni mona drava Franaka u Galiji nemaju nikakve mornarice koja bi
se mogla suprotstaviti njihovim pomorskim naletima. Usporedo s time, oni su se uvjerili da u
tim krajevima ima obilje dragocjenosti koje se mogu napljakati uz pomo brzine i hrabrosti,
a takoer i mnogo dobre zemlje za nastanjivanje kakve nije bilo u Skandinaviji. Sve je to
uestalo njihove nasrtaje i pretvorilo ih u masovnu invaziju.
Skandinavci su se prema Zapadnoj Europi kretali u dva smjera: vanjskim, iz Norveke,
Normani su naselili Island i Gronland, doprli do Sjeverne Amerike, napadali kotsku, Irsku,
147

Normanska

laa

iz Gukstada , IV. st.

Wales. Francusku i p~njolsku; unutranjim smjerom dolazili su preteno Danci, pa su sc

iskrcavali u Northumbriji , Istonoj Angliji, na obalama Wessexa, a u La Mancheu su se
povezivali s norman skim napadima vanjskoga smjera, upravljenima prema Francuskoj i panjolskoj.
Tako su Norveani na otoju Orkney, u kotskoj, u Gallowayu i Irskoj stvorili brojne
naseobine, a otok Man, u Irskom moru, postao je njihovom bazom odakle su napadali i
zaposjedali prostrana susjedna podruja u Engleskoj i Walesu. Istodobno Danci su se iskrcavali na istonim obalama Britanije. Njihovi napadi postajali su naroito esti nakon 840. Zimi
850-51 . golema je flota Danaca od 350 laa uplovi la u Temzu, zauzela i opljakala London i
Canterbury, zatim se bujica napadaa prelila preko Mercije i nasrnula na Wessex. Potkraj 851.
kralj Wessexa najzad ih je krajnjim naporom uspio pobijediti i protjerati. Ali otok Sheppey, u
uu Temze, ostao je njihovom bazom. Uskoro su trajno zauzeli i otok Thanet, na krajnjem
istonom rtu Kenta, pa se ta pokrajina morala godinjim dankom otkupljivati od estih uznemiravanja.
Poevi od 876., napadai se vie nisu zadovoljavali osvajanjem uporita na istonim
obalama Engleske ili na priobalnim otocima, nego su zapoeli sustavno osvajanje dublj e
unutranjosti. Ve te godine zauzeli su Deiru i njezin glavni grad York te primorali oslabljenu
148

Yierciju da im plaa danak. Godine 870. su u Istonoj Angliji uklonili dotadanju vlast i
osnovali svoje kraljevstvo. Otuda su nizom napada potiskivali vlast kralja Wessexa prema
istoku i jugu. Tek u posljednjoj etvrtini IX. stoljea postigao je Alfred Veliki, kralj Wessexa
(871-899), vane uspjehe protiv danske invazije, osujetivi njihove zaobilazne napade na
Wessex sa sjeverozapada. Najzad je velikom pobjedom kod Edingtona (sjeverno od dananjeg
Bristola) primorao danskog kralja Gutruma da sklopi tzv. Vedmorski mir (izmeu 880. i 885)
kojim je odreena granica izmeu podruja pod danskom vlau (Dane law, "podruje danskog
prava") i podruja pod vlau Wessexa. Ta je granica ila od Temze nizvodno od Londona,
rijekom Lea do njezina izvora, otuda do Bedforda i zatim starom rimskom cestom koja je
vodila iz Londona u Chester. Time je Wessexu ostala samo treina dananje Engleske; cijelo
ostalo podruje (osim sjevernog dijela Northumbrije, Berenicije) pripalo je Dancima. Omeiv
i tako svoje posjede, danski je kralj pristao da primi kranstvo, to je veoma pomoglo da se
usklade odnosi izmeu osvajaa i starijeg stanovnitva u osvojenim pokrajinama.
Ali Vedmorski mir bio je uskoro naruen. Godine 890. umro je danski kralj Gutrum, a
njegovi su nasljednici iskoristili nove opasnosti koje su zadesile Wessex da obnove neprijateljstva. U Europi je naime njemaki kralj Arnulf god. 891. velikom pobjedom nad Dancima, koji
su desetljeima sa svojeg poluotoka napadali kopnenu Njemaku, potisnuo njihove tenje za
osvajanjima i opet na more. Otad su novi valovi osvajaa s liitlanda zapljuskivali obale
Wessexa. Ta nova faza danskih napada povezala se s pokuajima Gutrumovih nasljednika da
sa sjeveroistoka prodru na podruje Wessexa. To je primoravalo kralja Alfreda da vodi uporne
borbe na sjeveru i na jugu. Krajnjim naporima uspio je obraniti graninu liniju ustanovljenu
880/885. Naprotiv, napadae iz Danske uspio je suzbiti tek poto je izgradio dovoljno snanu
flotu koja je branila june obale. Tim uspjesima zavladalo je na podruju Wes sexa razdoblje
relativnog mira i vanjske sigurnosti. U unutranjim odnosima to je razdoblje bilo ispunjeno
nizom upravnih, socijalno-ekonomskih i politikih reformi. Cijelo je dravno podruje bilo
podijeljeno na vojna okruja, a stanovnitvo je sa svakih pet osnovnih jedinica zemljoposjeda
(hajda) moralo davati jednoga potpuno naoruanog vojnika i svu opskrbu nunu za vrijeme
njegova ratovanja. Raniji povremeni porez, namijenjen plaanju danka u korist Danaca (tzv.
danski novac), pretvoren je u redovitu poreznu dabinu. Oko 890. objavljen je Zbornik zakona
Alfreda Velikog koji je sjedinio bitne odredbe starijih zakonskih zbornika Kenta, Mercije i
Wessexa, prilagodivi ih dotad ostvarenom stupnju u razvitku gospodarskih, drutvenih i
politikih odnosa. Meu velika Alfredova djela pripadaju i njegova kulturna nastojanja. Osnovao je nekoliko novih samostana i u njima poticao rad na prepisivanju i objavljivanju crkvenih, teolokih i povijesnih djela. Na svojem je dvoru otvorio kolu za latinski i saski jezik.
Potaknuo je prevoenje s latinskaga na saski Povijesti engleske crkve to ju je napisao Beda
Venerabilis, a takoer i pisanje Saske kronike, najstarijega povijesnog svjedoanstva nastalog
u izvorniku na anglosaskom jeziku. Mnogo toga izvrio je i sam Alfred. Meu ostalom preveo
je Pastoral pape Grgura Velikog, Boecijevu U~jehu .filozo.fije, Solilokvije Sv. Augustina i
fragmente njegova djela Civitas Dei (Boja drava), Orozijevu Svjetsku povij.est i dr.
Nakon Alfredove smrti (899), njegovi su nasljednici otpoeli velike oslobodilake pothvate protiv danske vlasti nad pretenim dijelom Britanije. Do smrti Alfredova sina Edvarda
Starijeg (925) preo teta je bila cijela danska Mercija, Essex i Istona Anglija. Edvardov sin
Ethelstan (925-940) osvojio je najzad i Northumbriju, i time postao vladarem cijele dananje
Engleske. Za njegovih prvih nasljednika dva je puta izbio opasan ustanak Danaca u nekadanjem podruju Danelawa. Do konane konsolidacije osloboenih podruja dolo je tek za
Ethelstanova unuka Edgara (959-975).
Dugotrajni ratovi s danskim osvajaima koji ispunjaju vie od stotinu godina urodili su
tekim stanjem u cijeloj zemlji. Mnogo je materijalnih dobara bilo uniteno, a nasilja i bezakonja postali su uobiajenim oblikom ponaanja. I u crkvenim ustanovama prilike nipoto nisu
bile u skladu s naelima kranstva. Bilo je stoga nuno da se u dravi provedu dalekosene
reforme.
149

Podruje

koje je bilo u vlasti Danaca bilo je organizirano drukije nego anglosasko poWessexa. Nije imalo grofovije ni stotnije, nego je bilo savez gradskih opina. Svaki
takav grad bio je sredite ireg podruja, imao je svoju vojsku, svoje obiajno pravo, svoj
upravno-sudski sustav i svojega poglavara (jarla) kojemu je poloaj bio analogan poloaju
grofa. Danski stanovnici u tim gradovima intenzivno su se bavili trgovinom u zemlji i na
morima, a njihovo je poslovanje titila posebna kraljevska zatita.
Ukljuenjem Danelawa u jedinstvenu dravu anglosaskih kraljeva na cijeli je dravni
teritorij proiren anglosaski sustav upravne podjele na grofovije, ali je sreditem grofov ije
postala po jedna danska gradska opina. Na elo nekoliko grofovija bio je imenovan earldorman, a u svakoj pojedinoj grofoviji dunost kraljeva povjerenika vrio je erif. U gradovima i
brojnim utvrdama, podignutima u doba borbi bile su smjetene anglosaske posade. Na grofovske dunosti vlast je postavljala Dance, ali sada kao dostojanstvenike ovisne o kralju.
Privredni ivot na bivem podruju danskog prava, vezan uz trgovinu i brodarstvo, nije se
izmijenio. U korist te djelatnosti ve je Edvard Stariji objavio propis po kojem se svaka kupnja
i prodaja morala izvriti u nekom trgovitu, pred gradskim slubenikom.
Sreivanje odnosa zahvatilo je i crkveni ivot, a obavljalo se po naelima klinijevskog
pokreta. Gla~ni pobornik te reformne struje bio je Dunstan, nadbiskup u Canterburyju. Jaanje
crkve i suzbijanje poganstva koje se bilo proirilo pod danskom vlau uvelike je pomoglo
stapanju anglosaskog stanovnitva i danskih osvajaa, u skladu s tenjom kraljevske vlasti da
ukloni nastale razlike i s njima tenje za politikim razjedinjavanjem.
druje

3. IRSKA
Stanovnitvo Irske pripadalo je - na davnoj iberskoj prapodlozi - keltskoj etnikoj skupini, a govorilo je tzv. gojdelskim jezikom. Smatra se da su se gojdelski Kelti oko 600. god. pr.
n. e. odvojili od kontinentalnih Kelta i preli na Irski otok. U iduim stoljeima Irska nosi
naziv Hihernia po jednome od gojdelskih plemena koje je ivjelo na jugu otoka.
U IV. st. n. e. irski su Kelti (zvani tada Scotti) veoma esto napadali rimsku Britaniju, a i
Kaledoniju, koju Rimljani nisu bili osvojili. Od kraja toga stoljea oni intenzivno naseljavaju
zapadni dio Britanije, dok su keltski Briti premjestivi se iz predjelii sjeverno od zaljeva
Solway, poetkom V. st. zaposjeli dotadanje rimske oblasti i potisnuli gojdelske Irce iz
Walesa u zapadnu kotsku (pokrajina Argyll). Ostale oblasti dananje kotske drali su keltski
Pikti, izmijeani s iberskim prastanovnitvom ili, moda, istovjetni s njime.
Poslije prvih dodira keltske Irske s kranstvom jo u IV. st., intenzivno pokrtavanje
Irske vrilo se poevi od 432., u vezi s djelatnou misionara Patricka, no uz teku borbu s
keltskom sveenikom kastom druida. Tijekom druge polovice V. st. osnovano je u Irskoj
mnogo samostana, pri emu je opat takvog samostana bio vjerski poglavar jednoga plemenskog teritorija. Veoma brzo ti su samostani postali aritima uenosti na klasinim jezicima.
ali i na narodnom jeziku Kelta.
Prema staroj tradiciji, Irska je bila podijeljena u pet kraljevstava (irska pentarhija), a jedno
je od njih imalo hegemoniju. Svako kraljevstvo sastojalo se od nekoliko plemena, a pojedino
se pleme dijelilo na rodove (klanove).
Potkraj V. st. poloaj vrhovnoga kralja (ard-ri) preoteo je od kralja koji je stolovao na
sjeveru otoka predstavnik vladarske obitelji Hy Neill, s juga, a politikim sreditem umjesto
grada Teamhuir, na granici Ulstera, postao je grad Taillte, u dananjoj grofoviji Meath.
Od kraja VIII. st. poeli su napadi Normana na Irsku. Tijekom IX. st. oni su postali veoma
esti i strahovito razorni. Stradavali su naroito samostani i sveenstvo, pa je s tim u vezi
poelo iseljavanje irskih redovnika na europski kontinent. Poevi od 834. napadi Normana
150

IRSKA U RANOM
SREDNJEM VIJEKU

LEGENDA
Podcrtani gradovi su naseobine Vikinga.
Strelice oznaavaju
smjerove skandinavskih
napadaja.

nisu vie bili samo razbojniki prepadi, nego sustavno postupno osvajanje i naseljavanje irskih
podruja. Tu invaziju suzbio je god. 845. kralj Meatha, Malahi I, pa je time stekao poloaj
vrhovnoga kralja u Irskoj.
Napadae iz Norveke Irci su nazivali "bijelim poganima" (Finn-GaiH). Ali tek to su oni
bili protjerani, pojavio se (851) novi val osvajaa iz Danske. Njih su Irci nazvali "crnim
poganima" (Dubh-Gaill). Danci su u prvome redu nastojali preoteti primorska i luka mjesta
koja su ve prije osvojili Norveani. U drugoj polovici IX. st. irski su kraljevi uspjeli zaustaviti i prodiranje Danaca, ali su najvaniji luki gradovi ostali u njihovoj vlasti.
U godini 916., nakon gotovo 50 godina ravnotee i smirenja, Danci koji su drali Dublin
dobili su pojaanje iz Danske pa su obnovili prodiranje u unutranjost otoka. Uporne borbe
vodile su se u cijelom X. st. Postupno su najistaknutiju ulogu u borbi protiv Danaca stekli
kraljevi sjevernoga Munstera. Ovladavi cijelim jugom Irske, kralj Brian je 1002. postao ard-ri
(vrhovni kralj) dotad osloboene Irske. Presudno znaenje imala je Brianova pobjeda nad
snanom koalicijom irskih nezadovoljnika zbog premoi Munstera koji su se povezali s Norveanima i Dancima, a bila je izvoj tena 1014. Njome su posjedi Skandinavaca ostali ogranieni na luke gradove, a prodiranje u unutranjost je zaustavljeno.
Neuspjesi Danaca, a i norvekih vladara s Hebrida, otoja Orkney i Shatiand, da zavladaju
prostranijim terenom na irskom otoku jo su snanije usmjerili njihovu orijentaciju na trgova
ku djelatnost. Istodobno doseljenici su poeli prihvaati kranstvo i stupati u brane veze s
keltskim stanovnitvom.
Drutveni poredak kod Iraca temeljio se na rodovskoj organizaciji. Irski rod ili klan bio je
151

patrijarhalan, a njegovo se jedinstvo obiljeavalo imenom pretka pred koje se stavljala rije
Ui' (ili, danas, O').
Zemljopisne i klimatske prilike u Irskoj veoma su pogodovale stoarstvu, pa je temelj
privrede bio uzgoj goveda i ovaca. Unutar opih rodovskih drutvenih okvira s vremenom su
se ugradile znatne razlike po bogatstvu. Kraljevi i potkraljevi (aire), kao i plemenska aristokracija (flaiths) imali su velike zemljoposjede i na njima kao radnu snagu slobodne i poluslobodne zakupce. Neto manje ugledan drutveni poloaj imali su posjednici stada stoke (bo-aire).
Postojali su i slobodni ljudi bez imutka. Saer-ceile (ser-sH) bili su slobodni zakupci tue
zemlje, a daer-ceile (der-sil) obraivai tue zemlje koji su zapali u poloaj smanjene osobne
slobode. Na dnu drutvene ljestvice bili su fuidir. ratni zarobljenici ili kanjeni zloinci, koji
su bili u poloaju robova.
Irska je imala veoma razvijenu originalnu knjievnost. Na svijest stanovnika snano su
utjecale epske prie u prozi o junatvima legendarnih polubogova, a sauvala se i bogata
lirsko-satirika poezija.
Najznaajnije ostvarenje likovnih umjetnosti u ranosrednjovjekovnoj Irskoj bilo je ornamentiranje rukopisa. Ve u V. st. veoma su se revnosno prepisivali rukopisi kranske patristike i misne knjige. Poetna slova (inicijali) ukraavali su se fantastinim ivotinjskim ornamentima, vijugama s uglatim ukrasima, preuzetima s istoka i iz antike, a bilo je i veoma starih
keltskih likovnih motiva. Slike su bile obojene smjelo, ali ujedno ukusno i skladno. Meu
najljepe primjerke toga irskoga minijaturnog slikarstva pripadaju Book of Durow, iz 2. pol.
VII. st., Book of Kells, s poetka VIII. st., Cadmugov Evanelistar i Codex Amiantinus, iz
VIII. st., a i Evanelistar s otoka Lindisfarne, na granici sjeverne Northumbrije i kotske, s
poetka VIII. st.
U arhitekturi, Irci su gradili karakteristine okrugle fortifikacijske tornjeve s unjasto
uiljenim krovom.

4. KOTSKA
Invazija Anglosasa na Britanski otok nije odmah uvrstila etniku granicu izmeu kotskih Kelta i Germana. Uzajamni pomaci na podruju izmeu Antoninova zida (koji se protezao od rijeke Clyde do zaljeva Firth of Forth) i Hadrijanova zida (od rijeke Tyne do zaljeva
Solway) traju sve do prve polovice VII. st., kad su se Angli proirili sve do Antoninova zida.
Na sjeveru od linije Clyde-Firth of Forth najvei dio podruja drali su Pikti, a koti,
doseljenici iz Irske, samo jugozapadnu oblast Dal-Riad.
Sredinom VII. st. Pikti su bili podijeljeni na sedam malih kraljevstava. Poetkom druge
polovice toga stoljea, ujedi'nio ih je kralj Angus Mac Fergus, a svojoj je vlasti podvrgnuo i
kote u Dal-Riadu. Sredite kraljevstva Pikta bio je grad Scone (sjeverno od dananjeg Pertha).
Prvo pokrtavanje Pikta poelo je (u Gallowayu) u IV. ili V. st. iz Irske. Ali dublji
napredak ostvarilo je kranstvo tek nakon 562. djelovanjem redovnika Kolumbe, iz samostana Yana, uz istonu obalu kotske.
Tijekom VIII. st. Norveani su zaposjeli Shetlandska i Orkneysko otoje. Nakon toga su
sve ee napadali podruje kotske. U drugoj polovici IX. st. zauzeli su Hebride i otok Man.
S tih su otoka postupno osvajali sjeverna i sjeverozapadna obalna podruja kotske.
Pod pritiskom Norveana koti su im u to vrijeme prepustili svoju staru pokrajinu Dal-Riad, ali su uspjeli preoteti velik dio kraljevstva Pikta. Glavnim gradom nove kotske drave
postaje Dunkeld Gugoistono od dananjega Pertha). Ona je na prijelazu IX. u X. st. likvidirala
i zadnje preostatke drave Pikta, koje se u posljednjoj fazi svojega postojanja nazvalo kraljev152

KOTSKA U RANOM SREDNJEM VIJEKU

'- ;;:0-.... ., Bur

Edwin s

,-:le

..:>.
' Melrose
o.
. / '~
,!?

.~O

/'

q}

cr

I-\adriianov

KOTI

tJ

(Edinburgh)
'\
. lar

~undls
F3r

ne

.
otoCI

ns l<I
O Bamboroug h Fortress

stvo Alban. Otad se Pikti kotiziraju, njihov se jezik gubi, tako da ih je do XII. st. posve
nestalo kao posebne etnike skupine.
U X. st. kotska je donekle pala pod utjecaj Engleske pa je priznavala suverenitet Edvarda
Starijeg i njegovih nasljednika. Tim prihvaanjem formalnog vrhovnitva, kotska se izobilno
okoristila jer joj je Engleska ustupila podruje Strathclyde i Lothian. Najzad je jaanje kotske
dovelo do rata, u kojem je kotski kralj Malkolm II. 1018. postigao pobjedu, zbacio prevlast
Engleske, a tijekom XI. st. juna se granica uvrstila na vijugavoj liniji od zaljeva Sol way do
ua rijeke Tweed.
Potkraj XI. st. koti su pokorili i norveke vladare na sjevernim i sjeverozapadnim obrubovima svojega dijela Britanskog otoka i tako konano formirali svoje politiko podruje.

5. SKANDINAVSKE ZEMLJE DO KRAJA IX. ST.

Rana epoha preseljavanja plemena i naroda iz Skandinavije na europski kontinent poela
u II. st. pr. n. e. (Cimbi i Teutoni). S prekidima ona se produava jo gotovo sedam
stoljea, pa je znatan dio naroda koji su preplavili Rimsko Carstvo bio skandinavskog podrijetla (Vandali, Burgundi, Goti, Rugijci i dr.). S poluotoka 1titlanda iselili su se u Britaniju Angli
i Hiti.
Poslije tih iseljavanja u Norvekoj se formirao niz malih kraljevstava (najmanje devet
njih). Svako se kraljevstvo sastojalo od relativno samostalnih oblasti pojedinih plemena (filk).
U procesu razvitka rodovskih drutvenih odnosa u tim se plemenima izgradila plemenska
ratnika aristokracija koja je birala svojega plemenskoga vou (jarI). Svako pleme ima svoju
skuptinu svih slobodnih ljudi. Postupno, aristokracija sa svojim vojnim druinama postaje
dominantnom snagom na skuptinama; ona se okuplja i na skuptinama cijeloga kraljevstva
(ting) gdje iz svojih redova bira kralja (konunga).
U vedskoj se takoer ostvarila teritorijalna raspodjela. Na sjeveru je podruje Upland te
podruja SIOdermanland i Narike (juno od jezera Malar i Hjalmar) bilo prebivalite naroda
Sveona (Sverige ili Svealand). Junije od njih boravio je narod Gotar. Njegovo podruje
obuhvaalo je pokrajine Vastergotland, Oestergotland i SmaIand.
U drugoj polovici VI. st. n.e. sjedinila su se oba ta podruja (zemlje Sveona i zemlje
naroda Gotar), pri emu je supremaciju imao sveonski (vedski) Upland, sa sreditem u Upsali. ini se da je tada kraljem cijele zajednice (u kojoj su sastavni dijelovi sauvali plemensku
autonomiju) bio Adils iz kue Ynglingar.
Na krajnjem jugu vedske, u Skaniji, a moda i na glavnom danskom otoku Sjallandu,
ini se da su prvobitno boravili Heruli. Nakon njihova odseljenja prema Crnome moru, zajedno s Gotima, njihovo su mjesto zauzeli Danci, doavi vjerojatno takoer iz june ili srednje
vedske. Njihova drava obuhvaala je Skaniju i dananje danske otoke. Sredite joj je bio
grad Lejre na otoku Sjallandu.
Jo prije polovice V. st. Danci su napali Jlite koji su boravili na sjevernom dijelu poluotoka Jlitlanda i porazili ih, to je moda pridonijelo odseljenju glavnine Jlita i Angla u Britaniju.
Nakon tih dogaaja Danci su zauzeli cijeli poluotok.
Dansko kraljevstvo sa sreditem u Lejri imalo je u VII. st. kraljeve iz kue SkjOldunga, a
njihova su imena poznata iz pjesme o Beowulfu. Krajem stoljea jedan od njih, Ivar Vidhqladmi, proirio je vlast Danaca u junoj vedskoj, zauzeo dio Saske u sjeverozapadnoj Njema
koj. a takoer i Istonu Angliju na Britanskom otoku. Ta velika drava sauvala se i nakon
sredine VIII. st., kad su veani pobijedili Ivarova unuka i time zaustavili dansku invaziju.
O privredi, nainu ivota i vjeri Skandinavaca u ranom srednjem vijeku zna se razmjerno
malo. Opi zemljopisni i klimatski uvjeti nisu pogodovali poljoprivredi. Na danskim otocima.

je

ve

154

na junom dijelu Ji.itlanda i uSkaniji uzgajalo se jeam i ra. U drugim predjelima mnogo je
vee znaenje imalo stoarstvo, lov i ribolov. Velika razvedenost obala i mnotvo otoka
poticali su na razvitak pomorstva, a izobilje drvene grae u umama omoguavalo je gradnju
amaca i laa. Ta plovna sredstva sluila su ribolovu, ali i trgovini izmeu pojedinih dijelova
Skandinavije, pa ak i s udaljenijim zemljama. Ve u kasnim stoljeima antike sjeverne su
zemlje trgovale s mediteranskim podrujem. No te je veze prekinula Seoba naroda, pa su se
nakon V. st. odrale samo veze sa zapadnogermanskim narodima.
Vjera Norveana, veana i Danaca poznata je po podacima to su se sauvali u pjesni
kom djelu Edda. Starija Edda sastoji se od skupa pjesama o pustolovinama bogova i stvaranju
svijeta i od epskog ciklusa o Nibelunzima. Ti tekstovi nastali su u IX. i X. st., prvi put su
zapisani u XII. st., a najstariji sauvani rukopis potjee iz posljednje treine XIII. st. Premda
je Starija Edda zapisivana preteno na Islandu, a tek dijelom u Norvekoj, ipak je ta zbirka
zajednika kulturna svojina svih triju skandinavskih zemalja.
Mlaa Edda je prozno didaktiko djelo koje je oko 1220. napisao islandski pisac Snoeri
Sturluson. U njemu je u komentarima pojedinih pjesama Starije Edde prikazan sustav skandinavske mitologije.
Osim obiju Edda, vana je i Wjlsunga, prozna zbirka mitova o Nibelunzima, sastavljena u
XIII. st.
Na temelju sve te obilne, ali esto i nejasne grae moe se rekonstruirati skandinavska
vjera i mitologija. Na vrhu skandinavskog panteona bilo je trojstvo koje ine Odin kao najvie
bo<;tnstvo, Tor, boanstvo munje, i Freyr, boanstvo plodnosti. Osim njih, Skandinavci su
vjerovali u brojna poluboanstva, kao to su Valkire, u dobrotvorne i zle duhove, vile, vukodlake i due pokojnika.
Skandinavci nisu imali sveenstvo; vjerske obrede vrili su rodovski i plemenski starjeine. Glavni vjerski in bile su krvne rtve ivotinja. Svakih devet godina podnosile su se u
glavnom svetitu, u Upsali, i ljudske rtve. U ranom srednjem vijeku mrtvi su se pokopavali,
umjesto starije prakse spaljivanja. Pritom su se u grobove odlinika stavljale dragocjenosti,
oruje, primjerci domaih ivotinja, a ponekad i tjelesa rtvovanih slugu.
Ve u IV. i V. st. bilo je u Skandinaviji u uporabi tzv. runiko pismo. Ono je vjerojatno
nastalo kod Gota, na obalama Crnoga mora, prilagodbom grkih i rimskih slova, pa je posredovanjem kontakata pricrnomorskih Gota sa Skandinavijom preneseno onamo. Sastojalo se od
24 uglato oblikovana slova, u skladu s namjerom da se urezivanjem u drvo biljee zapisi.
Runiko je pismo bilo tajno i uvelike je sluilo magijskim ciljevima.
Osim germanskog stanovnitva, na Skandinavskom je poluotoku, sjevernije od Germana,
bilo ugro-finskih plemena, a na krajnjem sjeveru ivjeli su Laponci.

6. DRUGO DOBA SKANDINAVSKE SEOBE

Novi val skandinavske migracije iznenadio je zapadnu Europu krajem VIII. i u poetku
IX. st. O prilikama koje su tada vladale u skandinavskim zemljama europski su suvremeni
pisci znali veoma malo, pa su glavni izvor za to doba kasniji nordijski tekstovi literarnog
karaktera. Prvu skupinu takvih tekstova ine sage, tj. prie u prozi o ivotu i djelima historijskih ili mitskih junaka, koje su se sauvale iskljuivo na Islandu, na staronorvekom jeziku.
Najstariji zapisi, nainjeni na temelju dugotrajne usmene predaje, potjeu s kraja XII. st.
Drugu skupinu tekstova o vremenu normanskih osvajanja ine pjesme dvorskih pjesnika ili
skalda. Ta se poezija pojavila poetkom IX. st. u Norvekoj i nastavlja se na pjesnitvo Edda,
a najbujnije se razvila u X. i XI. st.
Doba tzv. normanskih ili vikinkih napada iz skandinavskih zemalja obuhvaa razdoblje
od priblino 300 godina (od kraja VIII. do potkraj XI. st.). Naziv Norrnani nastao je u napad-

155

nutim europskim zemljama koje su o napadaima znale samo da dolaze preko mora, sa sjevera.
Naziv viking,. oznaava u staronorvekom gusara. Nastao je od rijei vik, koja znai zaljev, i
doetka -ing,., pa taj izraz u cjelini obiljeava ovjeka koji silazi u morski zaljev da bi poao
na gusarenje i pomorske podvige. Rije viking naziv je za sam gusarski pothvat.
U drugoj polovici VIII. st. Norveani su poeli napadati Shetlandsko otoje i skupinu
Orkney. Zatim su od 787. slijedili napadi na podruje Wes sexa i Northumbrije. Oskudnost
norvekog tla uzrokom je to je norveka invazija izrazitije teila za osvajanjem podruja
pogodnih za nastanjivanje. Stoga su oni ve poetkom IX. st. potpuno osvojili i napuili otoje
Shetland, Orkney, Faero'er i oko 870. Island. Iz tih baza zaposjedali su rubna podruja kotske,
Irske i zapadne Engleske.
Poevi od tridesetih godina IX. st. napadima Norveana pridruuju se i Danci. Dok su
Norveani preteno nadirali vanjskim, tj. zapadnim putem, Danci udaraju unutranjim putem,
sa sjeveroistoka. Njihova prva meta bile su obale Frigije, dananje Nizozemske i june Engleske. U tridesetim godinama IX. st. oni naroito uporno napadaju oblasti oko ua Rajne i
Scheide, a uskoro se oituje i njihova tenja za nastanjivanjem. Tako je Harald, neak danskoga kralja, sa svojom druinom uspio osvojiti prostrano podruje na uu Wesere, a njegov brat
Rorik stekao je oblast oko luke Duurstede, u junom HoHandu. Iza toga su slijedili brojni
napadi na jugoistone i june obale Engleske, na Flandriju i francuske zemlje oko ua i
tokova velikih rijeka to utjeu u Atlantik, na obale panjolske, gdje u unutranjost dopiru sve
do Sevilje.
Njihovi bezbrojni napadi na Englesku doveli su do zaposjedanja dviju treina nizinskoga
dijela Britanskog otoka. Prodirali su duboko u unutranjost Francuske pljakajui i palei.
Izmeu 859. i 861. uplovili su kroz Gibraltarski tjesnac u Sredozemno more i opustoili niz
gradova june Francuske, Pisu, u Italiji, i velik dio Toskane. Masovno nadiranje Danaca na
pojedine dijelove Francuske dovelo je najzad (911) do formiranja zasebnoga Normanskog
vojvodstva na obalama donje Seine, pri emu je njihov vojvoda RoHon stupio u vazalski odnos
prema kralju Francuske, Karlu Bezazlenome.
Krajem VIII. i u prvim desetljeima IX. stoljea u invaziju Nqrmana ukljuili su se i
veani. Oni su napadali i zatim stvarali trajna uporita na obalama Rikog i Finskog zaljeva
te na junim obalama Ladokoga jezera. Otuda su kretali prema jugu kao trgovci i ratnici,
unajmljujui se u vojnu slubu ruskih knezova u Ladogi, Novgorodu, Kijevu i drugdje. Ve
839. njihovi predstavnici dopiru preko Rusije sve do Carigrada.
Uzroke skandinavske migracije od druge polovice VIII. do potkraj XI. st. nije mogue
precizno odrediti. Razloga je bilo vie i oni su se povezivali. Prije svega, relativna prenapue
nost kraj oskudnih mogunosti agrarnog i stoarskog gospodarstva, posebice u Norvekoj i
sjevernoj Danskoj, navodila je stanovnitvo da se bavi pomorstvom koje ih je odvodilo u
daleke zemlje i ondje ih upoznalo i s razmjerno veim bogatstvom tih zemalja i sa slabostima
njihove priobalne obrane. To je sugeriralo mogunost pljake i gusarenja, a i nastanjivanja.
Tendenciji naputanja matine zemlje pridonosila je i drutveno-imovinska diferencijacija u
krilu rodovskog drutva na izmaku. Umjesto deposediranja i osiromaenja pruala se mogu
nost da se okupi smjela druina pomoraca i ratnika koja e napustiti staru sredinu i borbom u
tuini stei novu egzistenciju.
Na opoj podlozi takvih ekonomskih i drutvenih pojava, znatnije je pomorske pothvate
omoguio veliki napredak skandinavske brodogradnje to se ostvario u VIII. st. U usporedbi
sa skandinavskim laama iz ranijih vremena, lae koje su se sauvale iz VIII. i IX. st. bile su
mnogo bolje prilagoene dalekoj plovidbi i uzburkanome moru. Imale su kobilicu, pa su time
stekle veu stabilnost na moru; vesla su im bila mnogo dua, a krma i pramac mnogo vii, to
je omoguavalo uspjeniju borbu s valovima. Tome istom cilju sluili su eljezni zakovnji i
eljezni oblozi pramaca. Brodovi su bili dugaki priblino 20 do 25 m, a iroki 5 m. U
prosjeku je bilo 15 pari vesala. Cjelokupna posada bila je od 50 do 100 ljudi, pri emu su se
156

veslai

smjenjivali, a svi su bili u isti mah mornari i ratnici. U pogledu plovidbene tehnike,
skandinavski vikinzi nisu raspolagali nikakvim nautikim spravama nego su se upravljali samo
po astronomskim indikacijama. Uza sve to, njihova je vjetina bila tolika da su s uspjehom
zalazili na puinu i pronalazili svoje ciljeve bez velikih lutanja.

7. RAZVITAK DRAVNOSTI U NORVEKOJ I DANSKOJ

Oko sredine IX. st. jedan od lanova vedske kraljevske kue Ynglingar, Halvdan Crni,
vladao je predjelom sjeverno od fjorda na kojem lei dananji Oslo. Taj je kralj podvrgnuo
svojoj vlasti jugoistonu Norveku. Njegov sin Harald Ljepokosi (Harfagr) osvojio je jo k
tome sjeverne oblasti i zatim june, ujediniv i cio etniki teritorij Norveana (krajem IX. st.).
Ipak, Haraldova drava nije bila centralizirana nego su jadi upravljali pojedinim plemenskim
podrujima zavisno o kralju, a i svaki je jad imao po vie zavisnih upravljaa (hersir) koji su
u njegovo ime vladali manjim okrujima.
Kralj Harald uveo je vanu imovinsku reformu. Ukinuo je staro, nasljedno imovno pravo
aristokracije na zemljite i uinio cjelokupni nezauzeti zemljoposjed dravnom svojinom te
uveo zemljini porez za sve stanovnitvo.
Pred svoju smrt Harald je svoju dravu razdijelio meu svoje sinove, pri emu je najstariji
Erik, Krvave Sjekire (Blodhoext) imao prvenstvo nad ostalima. Ali nakon mnogih suparnikih
borbi braa su Erika primorala da izbjegne u Dansku. Borbe za vlast nastavljale su se ipak i
dalje. Dokinuo ih je jad Trondelanga Hakon, koji je radi toga sklopio savez s danskim kraljem. Njegova pacifikacija urodila je uspjehom, ali je Norveka morala priznati vrhovnu vlast
Danske. Takvo stanje potrajalo je sve do kraja X. st., kad je unuk Haralda Ljepokosog, Olaf
Tryggvason obnovio samostalnost Norveke (995).
Danska je i nakon poraza to su joj ga veani nanijeli oko 750. u svoioj vlasti zadrala
Skaniju, Smaland i Oestergotland, u junoj vedskoj. Krajem VIII. st., kad su Sasi s donje
Labe ratovali s Franakom, Danci su bili njihovi saveznici. Ali konani poraz Sasa i njihovo
ukljuenje u Franaku dravu Karla Velikog uinilo je Dansku neposrednim susjedom Frana
ke uzdu rijeke Schlei, gdje je tadanji danski kralj Godfred podignuo veliki obrambeni bedem.
Ali nakon Godfredove smrti (810), u danskoj je dravi sve do poetka X. st. vladao teak
unutranji kaos. Prilike se sreuju tek s vladavinom GO/'ma Star(jeg, ali je Danska tada (po.
X. st.) obuhvaala samo Iiitland i Schleswig do rijeke Eider, otoke izmeu liitlanda i vedske
te u junoj vedskoj pokrajine Skanija i Halland. ini se da je tadanji glavni grad Danske bio
Yelling, u sreditu liitlanda.
Godine 934. napao je Gormovu Dansku njemaki kralj Henrik I. Ptiar i primorao je da
plaa godinji danak. Ujedno je, pod njemakim utjecajem, poelo prodiranje kranstva u
Dansku. Ono je uvelike uznapredovalo za Gormova sina Haralda Plavozubog (Blatann). On se
okoristio nemirima u Norvekoj pa je intervenirao u korist jada Hakona koji je zauzvrat morao
priznati suverenitet Danske. Harald je pokuao uskratiti danak Njemakoj, ali nije uspio.
Nezadovoljstvo zbog toga neuspjeha, kao i zbog jaanja kranstva izazvalo je pobunu velikaa kojoj je na elo stao Haraidov sin Svend Raljobradi. Harald je bio primoran da se odrekne
vlasti, a kraljem je postao Svend (986-1014).

157

8. PRIVREDNI I DRUTVENI IVOT SKANDINAVACA

DO KRAJA XII. ST.
U Danskoj i junoj vedskoj, gdje je zemljite bilo relativno povoljno za agrarnu privredu,
stanovnitvo je formiralo sela na temelju zemljoradnje i stoarstva. Naprotiv, u unutranjosti,
gdje je agrarnog zemljita bilo malo, razvile su se pojedinane, odvojene seoske farme. U
brdima je bilo mogue samo stoarstvo sa sezonskim seobama, pri emu se ljeti stada gone na
visoke travnjake. a zimi otpremaju u doline.
U skupnim selima seoska je zajednica jo u XI. i XII. st. kolektivni vlasnik neobraene
zemlje, uma i voda na seoskom podruju. Naprotiv, obradiva zemlja je u to doba ve postala
potpuno privatno vlasnitvo porodica unutar pojedinih seoskih naselja. Ali, na temelju nekadanje matine (konane) raspodjele zemljinih estica (jornskifle), svako je selo sveUkupnu
svoju obradivu zemlju dijelilo na tri (u Danskoj, gdje je prevladavao tropoljni sustav obradbe),
odnosno na dva podruja (u Norvekoj i vedskoj, gdje se jo zadrao dvopoljni sustav).
Svako od tih podruja sastojalo se od etiri etvrtine, prema kvaliteti tla, a svako je domain
stvo istoga sela u svakoj etvrtini imalo po jednu ili po vie traka irokih, od pet do sedam
metara.
Osim takvih estica, bilo je u selima veih polja koja su od davnine bila dodijeljena
rodovskim prvacima.
Povrh te iskonske razlike, vezane uz rodovsko dostojanstvo prvaka, vlasnitvo nad obradivom zemljom dovodilo je i u Skandinaviji do imovinske diferencijacije meu prvobitno jednakim lanovima seoske zajednice. Zbog toga nije s uvoenjem javnih poreznih dabina bilo
mogue odreivati dabine po porodicama, jer one vie nisu sve imale jednaki kompleks
zemlje. Stoga se uvodi nova zemljino-porezna jedinica (bol). U svakoj etvrtini obradivog tla
ima odreeni broj bola i svaki je od njih optereen jednakom dravnom dabinom, a u vezi s
ostvarenim razlikama u veliini zemljoposjeda, u jednome bolu, jedne od seoskih obitelji
mogu posjedovati manji, a druge vei dio. Pri tome sva seoska domainstva plaaju poreznu
dabinu razmjerno s veliinom svojega zemljinog udjela u jednome bolu (sustav boZsk!tle).
U junoj vedskoj i na jugozapadu Jiitlanda postojao je i trei sustav, tzv. soZsk!tle, po
kojem je, u okviru seoskih obradivih etvrtina, estica nekog domainstva imala kao susjednu
u smjeru prema istoku uvijek esticu onoga domainstva koje je i u selu, poredanom u obliku
ulice uzdu seoske ceste, imalo kuu smjetenu na istoku od onoga prvog domainstva.
U XI. i XII. st. sve ei postaju sluajevi relativne prenapuenosti seoskih podruja pa se
krenjem uma ili melioracijom pustopoljina stvaraju nova sela. U predjelima gdje nisu bila
CRTE 8.
OZIMO

UGAR

Porod. B
Kva1.
T.

JARO

Porod. A
Kval.
III.

Porod. B

A
B

Porod. A
A
Porod. A
Kval.
TI.

Kval.

Porod. B

TV.

B
B
A

Porod. A
Porod. B
Sustav fornskifle. Shematski prikaz.

158

A
A

mogua

okupljena seoska naselja nego samo osamljene farme ili stanita stoarskog stanovni[Yao pojedina meu sobom udaljena naselja povezivala su se u susjedske zajednice. Obradive
povrine najee su i tu ve bile raspodijeljene, a livade su se iskoritavale zajedniki, pri
emu je pojedinom domainstvu pripadalo toliko krme koliko je bilo u skladu s njegovim
posjedom stoke. Veliki radni pothvati, kao to je gradnja puteva ili mostova, vrili su se
zajedniki. Isto je tako odgon stoke u planine i njezin povratak u doline bio istovremen i
zajedniki.
Ve od kraja IX. st. bilo je pokuaja, zasnovanih na temelju prava osvajaa, da se sveukupni zemljoposjed proglasi dravnom imovinom i da se zemljoposjedi rodovsko-plemenske
aristokracije tretiraju kao posjedovanje zavisno o kralju (u Norvekoj, u doba Haralda Ljepokosog). Ali, openito, kraljevi tek u XIII. st. polau pravo na potpuno vlasnitvo jedne treine
opinskih zemalja, a to se u XIV. st. i ozakonjuje.
Karakteristino je za skandinavsko stanovnitvo da ono u ranim stoljeima srednjeg vijeka
nije formiralo gradove. Tek izuzetno, pod utjecajem susjednih zemalja, kraljevske vlasti i
crkvenih ustanova (kao sredita biskupija) nastaju pojedini gradski centri (npr. Hedeby i Ribe,
Danskoj, Lund, u vedskoj), ali je njihova ul~ga u privredi tih zemalja bila neznatna.
Socijalna struktura skandinavskog stanovnitva poznaje tri drutvene kategorije: slobodne,
polu slobodne i neslobodne. Ali i slobodni se meu sobom razlikuju.
Slobodni seljak (bondi ili hOldr) imao je sva politika i drutvena prava: sudjeluje na
seoskoj skuptini, ima pravo nositi oruje (ma) i nasljedno posjeduje obradivu zemlju (odhai).
Slobodan seljak moe biti i neimuan, pa je uposlen kao zakupac (leilendigr) na zemlji
nekog veleposjednika ili kao sluga (gridhmadhr odn. verkmadhr) u neijem gospodarstvu.
Via kategorija slobodnih ljudi bili su hersi (sg. hersir) i jarli. Hersir je obogaeni seljak
koji vri upravnu slubu u svojemu okrugu. Jari je aristokrat viega ranga, poglavar cijele
oblasti. Dostojanstvo i jednoga i drugoga zasniva se na njegovu poloaju u rodovskoj organizaciji drutva. Ali s formiranjem jedinstvene kraljevske vlasti, jarli gube svoj poloaj. Umjesto
njih kraljevi postavljaju regionalne upravnike (lendermaend) koji tu funkciju ne nose vie
nasljedno (kao neko yarli) nego su kraljevski slubenici. Krajem XIII. st. u Norvekoj se za
njih poinje upotrebljavati naziv barunar.
Neslobodni ljudi zapadali su u taj nepovoljni poloaj veinom zarobljavanjem u ratu.
Zbog toga su oni preteno bili inozemci: Britanci, Nizozemci, Francuzi i dr. Mnogobrojnost
vikinkih pothvata pribavljala im je znatan broj robova, pa su oni bili radna snaga na svima
iole veim gospodarstvima u Norvekoj i Danskoj. Pojedini moni posjednici i istaknuti vikinki voe imali su i do stotinu i vie robova. Njhov poloaj veinom nije bio izrazito teak.
~1ogli su stjecati imutak, sklapati brakove sa slobodnima i otkupljivati svoju slobodu. Preteno
su samostalno obra(livali estice zemlje svojih gospodara ili radili na njegovu imanju kao
sluge. Osloboenjem iz ropstva osloboenik je ostajao u titnitvu svojega biveg gospodara.
Obje te kategorije iezavaju iz skandinavskog drutva nakon zavretka epohe vikinkih pothvata.
Rodovsko-plemenski temelji u organizaciji skandinavskog drutva oitovali su se postojanjem narodnih skuptina na svim stupnjevima, od seoskog okruja do oblasti i sveUkupne
dravne zajednice. Ali dok se na seoskoj razini ouvalo ope sudjelovanje svih slobodnih
stanovnika, na viim razinama u skuptine praktiki dolazi i na njima odluuje rodovsko-plemenska i ratnika aristokracija, koja se vrei slube u ime kraljevske vlasti pretvara u ranofeudalni tip slubenike i zemljoposjednike aristokracije.
Iako je skandinavsko selo bilo osnovna rodovska i privredna jedinica, poreznom jedinicom je postalo prvobitno temeljno vojno okruje, stotnija (he'Ted ili hundari), to upuuje na
to da se javna porezna obveza i razvila kao dabinska nadoknada za obvezno izvravanje
vojnih Ci drugih) dunosti slobodnih ljudi prema njihovoj drutvenoj i politikoj zajednici.

159

Jellin ki kamen kralja Haral da I.

(X. st.)

Tijekom XI. i XII . st. stotnija se pretvara i u upravnu jedinicu, u skladu s odnoso m
kraljevske vlasti prema stanovnitvu; ta vlast, naime, poivajui na snazi i svrsishodnosti
vojnog potencijala u slubi zajednice, uzima od stanovnitva dabinsku naplatu za vrenj e
svojih funkcija i bdi nad odranjem ustanovljenih odnosa. Po istome naelu oblikuj e sc i
uprava na svima niim razinama. Tako u stotnijama njihov thing povrh funkcije lokaln oga
rodovskog organa preuzima i dunosti koje su se formirale s raanjem kraljevske vlasti i
opedravnog poretka. On stoga preuzima osim vojne i porezne dunosti, takoer i zad a u
lokalne uprave i policijske instancije.
Via teritorij alna jedinica nad stotnijama bile su pokrajine (norveki: fylke, vedski i
danski: landskap). Granice pojedinih pokrajina bile su najee obiljeene geografskim mec1ama, a svaka od njih imala je svoj sabor (fylkething ili landsthing), svoje zakone (im e se
oituje njihovo plemensko podrijetlo) i samostalnost u odluivanju o pokrajinskim problemi ma.
Vie provincija udruivalo se u viu teritorijalnu cjelinu. One u Norvekoj dobivaju naziv
po sjeditu svojega thinga, npr. Trostathing, koji je ujedinjavao osam fylka oko Trondhj emskog zaljeva. Thingovi takvih teritorijalnih cjelina odravali su se u pravilu jedanput godinj e.
najee u nekom starom poganskom svetitu. S uvoenjem kranstva, sredite provincije
najee je postajalo i sjeditem biskupije, pa se teritorij jedne provincije najee poklapao s
podrujem novostvorene crkvene dijeceze. U vezi s daljnjim razvitkom, takvo upravno i vj ersko sredite poelo je okupljati obrtnike i trgovce pa se pretvaralo u grad.
Kraljevska vlast u Skandinaviji zasnivala je svoju mo na vojnom utjecaju kraljevske
garde (hirdh) koja je poivala na starogermanskoj tradiciji ratne druine. U kraljevsku gard u
160

NORMANSKI NAPADI NA EUROPSKE ZEMLJE

III Skandlnavcl

Sicandlnavai<o
naseljavanle
li"T71
SkandlnaV1lka.
L..I....LJ
osvojenja
~ Podruje ekspanzije

Skand. ekapanz
VIkinZl ....... Virjazi
814. Datum pojave
911 Datum trajnog

--+

Inicijali iz Book of Kells , Irska, oko 700.

Ev ane li s tar

il . Linuisrarne, oko 700.

SKANDINAVIJA U RANOM SREDNJEM VIJEKU

---+
C=:J

Nadbiskupije

Samostani

Misije nadb. Bremen-Hamburg u XXI. st.

$vedska osvajanja u Finskoj iza 1157.
Bitka kod Falkpinga (1385)

C:=J

Kalmarska unija (1397)

Hanseatski putovi u drugoj pol. XIV. st.

BRITANSKI OTOCI DO 1042.

Ge,,,,,,nlke p,ovele
"GS - Ke_a kreljevatve 111. reolje
emo - Kellllkl n.rodl

"-:~-- "noll

-+ Gefmanske provale u V. st.

Anglo-saska kralj. krajem VII. st.

Samostani
.. BI.kuplje

Nadbiskupije

SUndln...k. pro.. l.

CJ
o

crn

Djelom. iseljenje
Brlta u VI. st.

BRITANSKI OTOCI 1066.

_ --+
-==!>

--+

Norveani

Nastupanje anglosas. kr . Harolda

(1066)
Normanska
flota
(1066)

Vilima

Osvajaa

Posjedi Vilima Osvajaa

Pobune 1067-68.

-7'

Vojni

pohod

protiv

Skota (1072)

Rubne grofovije (marke)

Northumberlandska marka

Skand: provale V111-IX. t.

Danci INorvelanl
Oblast Danelaw oko 900.
Danske kolonije .Pet
gradova oc
Waiting Street
Bitke
Osvojenja Wessexa
(po . X.st.)

~~~~i~I~~I~~~~k~~2.

'tupali su mladi ratnici na temelju dragovoljno sklopljenog ugovora, pri emu su polagali
zakletvu koja je s vremenom poprimala karakter vazaiske zakletve. Kralj je svoju gardu
uzdravao na svoj troak, a bila je podvrgnuta posebnim propisima; uzajamnoj odanosti njezinih pripadnika.
Osim kraljevske garde (druine), kralj je raspolagao i vojskom openarodnog ustanka
(lething). Ta vojna obveza svih slobodnih i za borbu sposobnih ljudi primjenjivala se pri
vanjskim opasnostima kopnenoga ili pomorskog ratovanja. U XII. i XIII. st. ona se pretvara u
stalnu poreznu obvezu umjesto izravne vojne slube.
Materijalna sredstva kraljevske vlasti sastojala su se od znatnih veleposjeda koje su obraivali zakupci uz odreene dabine i obveze. U Norvekoj ve od IX. do XI. st., u Danskoj od
XII., a najkasnije u vedskoj (u XIII. st.) smatra se da zemlja koja nije u neijem dokazanom
posjedu pripada kralju. Taj stav izvodi se iz naela da je kraljevska vlast u ime cijele etnike
zajednice vlasnik cijeloga dravnog teritorija. Zemljoposjed privatnika poinje se tumaiti kao
izvedeno posjedovanje na temelju koncesije (ustupka) od zajednice, odnosno od kralja koji je
zastupa.
Osim prihoda od kraljevskih domena kralj je imao pravo na udjel u sudskim globama, na
vojni otkupni porez. na dabine za izvoenje javnih radova (utvrde, mostovi, putevi); dravni
su prihod takoer carine (u Danskoj od XII. st.) i takse od kovanja novca.
U drugo polovici XII. st. kraljevska je vlast u vedskoj eoela predavati neke vane
elemente svojih prava svojim stalnim slubenicima. Tako je u Svedskoj zapovjednitvo nad
openarodnom vojskom (lething) obnaao lan obitelji Folkungar koja je prvobitno imala vlast
jada u provinciji Oestergotland. Ta je obitelj uskoro stekla poloaj majordoma na vedskom
dvoru. Najzad je jedan od Folkungara, jarI Birger, godine 1250. dao svojega malodobnog sina
Valdemara izabrati za kralja, liivi prijestolja prijanju zakonitu dinastiju.
Zakonodavstvo skandinavskih zemalja bilo je obiajno pravo koje se razmjerno dugo
prenosilo usmenom predajom. Ono nije bilo jedinstveno za cijelu Skandinav~ju, nego regionalno, pa se kao takvo ouvalo jo i nakon formiranja triju skandinavskih drava. Tek potkraj
XIII. st. stvorila je Norveka .1edinstveno dravno pravo (vedska u XIV. st., a Danska tek li
XVII. SL).
Prvi pokuaji pokrtavanja Skandinavije izvreni su poetkom VIII. st. i nastavljeni kroz
cijelo IX. st. Ali poganstvo se uporno odravalo pa kranstvo sve do poetka X. st. nije
postiglo nikakve znaajnije uspjehe.

9. ENGLESKA I DANSKA U X. I XI. ST.

Doba sreivanja unutranjih odnosa u Engleskoj nakon likvidacije danskih posjeda (Danelaw) zavrilo se smru kralja Edgara (975). Borbe izmeu grupacije velikaa koja je potpomagala crkvenu reformu u duhu tadanjega clunyjevskoga pokreta i njezinih protivnika veoma su
oslabile vlast Anglosasa i ohrabrile Dance u Engleskoj koji se jo nisu pomirili s podanitvom
anglosaskim kraljevima. Istodobno se poeo osjeati i novi val vikinkih napada. Tako su
danski gusari 980. napali obale Kenta i Wes sexa, a 982. obale Cornwalla. To su bili predznaci
novih osvajakih poriva kojima su urodile promjene u Danskoj. Ondje je 986. kraljem postao
Svend Raljobradi (Tveskaeg), pripravan da upravlja novom etapom napada na strane zemlje.
Jo iste godine jedna je skupina danskih laa obnovila napade na Irsku, a 988. je flota danskih
i norvekih laa uplovila u Bristolski zaljev. Slijedio je niz napada na june i istone obale, pa
je najzad kralj Ethelred morao zatraiti mir kojim se obvezao da e Danskoj plaati godinji
danak (Danegeld).
Englesku je spasilo to to je Danska usto zapala u niz tekoa. U Norvekoj je praunuk
Haralda Ljepokosog, Olaf Tryggvason, podignuo ustanak protiv kralja Haakona Dobrog, koji
161

je priznavao supremaciju Danske, zbacio ga s prijestolja i, postavi kraljem Norveke, ponitio

podlonost Norveke Danskoj.
Protiv Olafa Svend jc formirao savez sa vedskom. Godine 1000. odigrala se velika
pomorska bitka, ispred Helsingborga; u njoj su Danci i veani pobijedili Norveane i njihove
saveznike, pribaltike Slavene, a Olaf je u bici poginuo. Tim ratnim uspjehom Danci su svojoj
dravi pripojili juno priobaino podruje Norveke, a sinu Haakona Dobrog preputen je
sjever. osim podruja oko Trondhjema koje je zauzela vedska.
U vrijeme danskog rata s Norvekom, engleski je kralj ojaao svoju vojsku, podigao
brojne utvrde i sklopio obrambeni savez s vojvodom Normandije, a zatim je u jesen 1002. dao
izvriti pokolj svih Danaca koje je bilo mogue uhvatiti.
Danska odmazda zapoela je ve 1003. U tekim i izvanredno krvavim borbama Danci su
do 1013. ponovno zaposjeli cijelo podruje Danelawa, a kad su i sa zapada zaobili i opsjeli
London. kralj EthelrecI je izbjegnuo u NormancIiju. Nakon kapitulacije Londona, Svend .ie
poetkom 10 I 4. proglaen kraljem Engleske.
No svega nekoliko tjedana poslije toga Svend Raljobradi je iznenada umro, pa je dolo
do podjele njegove drave: Dansku je dobio njegov stariji sin Harald, a Englesku i Norveku
mlai sin Knut. Budui da se na vijest o Svendovoj smrti Ethelred sa sinom Edmondom vratio
u Englesku i ondje organizirao novi teki pokolj Danaea, Knut je morao svoju faktinu vlast
na Britanskom otoku tek izvojtiti orujem. Poslije niza bitaka, potkraj 1016. nakon Ethelredove smrti. sklopljen je sporazum po kojem je Edmondu ostala vlast u Wessexu, a sve ostalo
podruje Engleske pripalo je Knutu. A kad je Edmond ve 10 17. umro, Knut je postao
neospornim kraljem cijele Engleske.
Za vrijeme Knutova ratovanja u Engleskoj, u Norvekoj je izbila pobuna protiv danske
vlasti. pa je kraljem proglaen praunuk Haralda Ljepokosog, Olaf II. Sveti.
Taj gubitak Knut je nadoknadio time to mu je 1018 .. nakon smrti njegova brata Haralda.
pripala vlast u Danskoj. Ojaan time, on je pokuao zbaciti norvekog kralja Olafa II. Konani
uspjeh postignuo je tek nakon mnogih borbi. sredinom 1030. kad je Olaf II. teko poraen i
ubijen. Time je Norveka ponovno pripojena Danskoj.
Knut je svojom tako formiranom trodjelnom dravom vladao iz Engleske, gdje mu je dvor
bio u gradu Winchesteru. Danskom je u njegovo ime upravljao njegov sin Hartaknul. a Norvekom njegov sin Svend. Snana danska flota omoguavala je efikasan nadzor ne samo nad
tim trima zemljama. nego i nad kotskom. Irskom i slavenskim Pribaltikom. koje je zemljc
Knut takoer podvrgnuo svojoj vlasti.
Smatraju'i Englesku sreditem svoje drave. Knut je ondje podupirao jaanje danskog
etnikog udjela novim nasc1javanjim<l. Svoje vojnike i zapovjednike obilno je pla'ao novcem
koji je pritjecao od danegelda to ga je davalo sveukupno anglosasko stanovnitvo. a opskrbljivao ih je i zemljoposjedima iz fonda konfisciranih imanja svojih protivnika. Protjeravi il
Engleske ili onemogu'ivi na drugi nain sve linosti koje bi mogle poraditi protiv novoga
politikog stanja. Knut je upravljao Engleskom na temelju naela o ravnopravnosti Anglosasa
i danskih doseljenika. Obajezika bila su priznavana podjednako. U crkvenim slubama prevladavali su anglosaski sveenici. a zbog svoje vee obrazovanosti vrili su i va/.ne funkcije na
dvoru i u kraljevskoj upravi. U administrativnom pogledu. Knut je zadrao tradicionalnu
podjelu na etiri velika okruja koja su odgovarala podruju starih anglosaskih kraljevina. Na
elu svakoga od njih bio je po jedan earldorman. U manjim okrujima njemu su bili podloni
grofovi kao poglavari pojedinih grofovija. Umjesto prijanje velike vojske. Knut se oslanjao
prije svega na snanu kraljevsku gardu. koja je bila profesionalno ratniko bratstvo. uzdravano kraljevim materijalnim sredstvima. U njoj su isprva bili samo Danci i Norveani. ali su s
vremenom primani i Anglosasi s potpuno jednakim pravima. Posebnim zakljukom skuptine
danskih i anglosaskih velikaa. odrane u Oxfordu. donesena je odluka da u Engleskoj trebaju
vaiti zakoni kralja Edgara. iz druge polovice X. sl.. ime je novom reimu dano obiljeje
zakonskoga i faktinog kontinuiteta.
162

Crkva u Earl Bartonu, druga pol. X. st.

Danskoj je Knut posveivao manje pozornosti, pa je to ak dovelo i do pobune protiv

njegove vlasti u kojoj je zasebnim kraljem Danske proglaen njegov sin Hartaknut. Ali Knut
je bunu uguio i Danskoj dao drugoga potkralja.
Po Knutovoj inicijativi, u Danskoj je jaalo kranstvo , ali danska crkva nije bila vezana
uz nadbiskupiju u Canterburyju nego u Hamburgu. Knut je, takoer, nastojao u Danskoj, po
uzoru na Englesku, potaknuti snaniji razvitak gradova; napredak trgovine pomagao je otvaranjem kov nica novca.
Knutova politika bila je najmanje povoljno primljena u Norvekoj, gdje je uvoenje zakonskih propisa po uzoru na Englesku krilo tradicionalne obiaje i odnose. Povrh toga,
Knutov sin Svend je ondje uveo poreze u naravi za sveukupno seljatvo i kuluenje na kraljevskim domenama. Sve je to uzrokovalo pobunu, pa je za kralja Norveke jo prije smrti Knuta
Velikog (1035) bio izabran sin Olafa 1. Tryggvasona, Magnus, koji se vratio iz izgnanstva u
Rusiji .
Prostrano podruj e Knutove drave nije bilo jedinstven politiki ni etniki teritorij. Ali on
je ipak povezivao srodne oblasti i narode. Razlike meu njima Knut je, ini se, nastojao
ukloniti pomou kr anstva kao zajednike idejne osnovice cijeloga svojega dravnog podru
ja. Takav stav prema kra nstvu bio je i jedan od razloga to je Knut 1026/27 . otiao na
hodoa e u Rim, gdje je papinstvo pridobio za zamisao o snanom kranskom kraljevstvu na
sjeveru Europe. Istodobno se veoma trudio za odravanja dobrih odnosa s Njemakom koj a je
u to vrijeme bila najvanija politika sila u srednjoj i junoj Europi.
Ali politiki sustav Knuta Velikog nije imao dovoljno vremena da se uvrsti , pa se njegova drava uskoro poslije njegove smrti raspala. U Norvekoj je ve ranije vlast preuzeo
Magnus Olafson, u Danskoj se na vlast vratio Hartaknut, a u Engleskoj je ostao Knutov stariji
sin Harald.
163

Benedikcional bisko Ethelwolda :

Kristov ulazak u Jeruzalem, druga

poi.

x.

st.

Da bi se osigurao od eventualnog napada iz Danske, norveki kralj Magnus poveo je

preventivni rat protiv Hartaknuta. Poslije dvije godine borbi bez rezultata oba su se vladara
dogovorila o miru, ali uz uvjet da e vlast u oba kraljevstva pripasti onome tko dulje poivi.
Kako je Hartaknut umro ve 1042., Norveka i Danska su se ponovno ujedinile, ali ovaj put
pod vlau norvekoga kralja.
Knutova je smrt i u Engleskoj uzrokovala komplikacije. U biti, spor se vodio oko toga
hoe li Knutovoj udovici Emmi , koja je bila kerka normandijskog vojvode Richarda L, a u
prvome braku ena anglosaskog kralja Ethelreda, uspjeti da na prijestolje dovede svoje sinove
s Ethelredom, dakle anglosaske pretendente na englesko prijestolje, ili e ta vlast pripasti
Knutovim potomcima. I tu je postignuto kompromisno rjeenje: kraljem je postao najmlai sin
Ethelreda i Emme, Edward Ispovjednik, ali uz obvezu da se nee eniti , kako bi njegovim
nasljednikom mogao postati Knutov neak Svend.
Edward je od mladosti (za vrijeme danske vladavine u Engleskoj) ivio u izbjeglitvu u
Normandiji , na dvoru svojega ujaka, Roberta L avla . Govorio je francuskim jezikom, Englesku uope nije poznavao, a nije imao nikakvih politikih ambicija. Doavi na prijestolje, na
najvanije poloaje u engleskoj crkvi, na dvoru i u lokalnoj upravi postavljao je Normandijce.
Takav opasni utjecaj prouzroio je mnoga nezadovoljstva. Najistaknutiji meu nezadovoljnicima bio je earldorman Godwin, po svojoj baki potomak danskoga kralja i roak Knuta
Velikoga. elei da kraljevsku vlast postigne koji od njegovih sinova, primorao je Edwarda
Ispovjednika da se formalno oeni njegovom keri . Svim tim izazvao je tolik otpor, da je
1051. bio zbaen s poloaja i prognan iz Engleske. Ali Godwin se s vojnom silom vratio u
164

Englesku. No prije nego to je postigao uspjeh, naglo je umro, ostavivi svoje pretenzije sinu
Haroldu.
Ali kao jedan od pretendenata na vlast u Britaniji sve se vie isticao normandijski vojvoda
Vilim. On je bio nezakoniti sin normandijskog vojvode Roberta avla i neak Emme, ene
anglosaskog kralja Ethelreda i majke Edvarda Ispovjednika. Njemu kao moguem nasljedniku
prijestolja u Engleskoj bio je sklon i Edward Ispovjednik. Vilim je od 1061. boravio u Engleskoj u nastojanju da pridobije naklonost i drugih utjecajnih ljudi, pa mu je Edward 1065. i
formalno ponudio nasljedstvo. Uto je Godwinov sin Harold, prigodom jedne oluje na moru,
pao u zarobljenitvo nekoga francuskog velikaa koji ga je predao Vilimu. Svoju slobodu je
mogao stei samo time to je poloio vazalsku zakletvu Vilimu kao buduem vladaru Engleske.
U trenutku smrti Edwarda Ispovjednika (poetkom 1066) Vilim se zatekao u Normandiji,
a Harold je iskoristio priliku i primorao nadbiskupa u Yorku da ga proglasi za kralja. Stoga je
Vilim svoje pravo morao izvojtiti oruanom intervencijom. Uinio je to, po odobrenju svojih
vazala u Normandiji i uz pomo mnogih velikaa iz drugih pokrajina Francuske, poetkom
jeseni 1066.
Harold je dotle bio angairan na sjeveru Engleske kamo je provalila vojska norvekog
kralja Haralda (polubrata i nasljednika tamonjega kralja Magnusa). Postigavi pobjedu nad
Norveanima, Harold je hitno prebacio svoju vojsku na jug gdje je iskrcavanje Normandijaca
ve bilo izvreno. Do presudne bitke dolo je 14. X. 1066. kod Hastingsa. Uspjeh Vilimove
preteno konjanike vojske bio je neosporan. Ali osvajanje se moralo nastaviti dalje. Nakon
opsade i zauzea Londona, Vilim se na Boi 1066. u Westminsterskoj crkvi okrunio za kralja.
Potpuno pokorenje i pacifikacija Engleske ostvarena je tijekom 1067. U svim vanim
uporitima Vilim je smjestio svoje posade, ali im je nametnuo strogu disciplinu u odnosu
prema stanovnitvu Engleske. Svojim je vojnim zapovjednicima podijelio samo zemlje svojega suparnika Harolda i njegovih pomagaa.
Pouzdavi se u postignute rezultate, Vilim se vratio u Normandiju da ondje sveano
proslavi svoju pobjedU. No po njegovu odlasku, njegovi su komandanti zapoeli pljakati
stanovnitvo i eksproprirati anglosaske zemljoposjednike, to je izazvalo niz pobuna. Vilim se
morao ponovno s vojskom iskrcati, a pobunjenici su dobili pomo iz kotske i Danske. Nizom
pobjeda, Vilim je do 1071. zaredom svladao protivnike, izvrivi pritom mnoge okrutnosti i
teka razaranja.
To iskustvo s nepouzdanou vojnih pobjeda bez dubokog preinaenja vladavinskog poretka navelo je Vilima da po zavretku druge pacifikacije Engleske sustavno izgradi reim na
koji se imala oslanjati njegova vladavina.

10. PROBLEMI PRIVREDNIH I DRUTVENIH ODNOSA

U ENGLESKOJ DO NORMANSKOG OSVOJENJA
Povlaenjem rimskih legija i romaniziranih stanovnika iz Britanije, keltskim preporodom
i germanskom invazijam Otoka bili su potpuno zbrisani svi tragovi privrednih i drutvenih
institucija rimske vladavine. Zbog toga razvitak odnosa u Engleskoj od druge polovice V. st.
ne tee na temelju sinteze kasnoantikih robovlasnikih odnosa u transformaciji i rodovskih
drutvenih odnosa kasne njihove etape, nego iskljuivo samostalnim naputanjem rodovskoga
drutvenog poretka, bez utjecaja kasnoantikih modela za eksploataciju zavisne ineslobodne
radne snage na veleposjednikim imanjima. Veoma podrobna dokumentacija toga razvitka u
izvornoj grai omoguuje dobar uvid u bitne odrednice nastajanja ranofeudalnih odnosa izravnim putem, s podloge rodovskoga drutva, pa je u tome njegovo veliko principijelno i teorijsko znaenje.

165

Poetkom VI. st. najvei dio anglosaskog stanovnitva ivio je naseljen urodovskim
selima, bavio se zemljoradnjom i uzgojem stoke, a u prehrani mesom vanu su ulogu imali lov
i ribolov .
Sela su redovito bila autarhina i razmjene gotovo nije bilo. U staroanglosaskom jeziku
ona nose naziv hum ili tun (latinski: villa, rus, vicus).
Sveukupna obradiva zemlja dijelila se veinom na tri polja, u skladu s tropoljnim sustavom obrade oranica. Ope obveznim plodoredom na tim poljima smjenjivalo se uzgajanje
jarih i ozimih usjeva te ostavljanje polja na ugaru . Svako domainstvo imalo je u svakome od
takva tri polja svoj udjel. Svi udjeli jednoga seoskog domainstva ine njegov osnovni
zemljoposjed, koji u naelu obuhvaa toliko zemlje koliko je bilo dovoljno za uzdravanje
prosjene seoske obitelji, odnosno koliko je bilo mogue obraditi jednim plugom. Takav opseg
obradiva tla izvori nazivaju latinski carrucata, terra uni us aratri , mansus, ili u staroanglosaskom hyde (hajd), hiwiso (u Wessexu), sulung (u Kentu) .
Svaka hajda je obveznim plodoredom i svojim razmjetajem u sva tri seoska polja bila
uklju e na u kolektivni ritam rada cijele seoske zajednice. Ali ta je obradiva zemlja, uza sve to,
trajan i nasljedan posjed seoske obitelji koja ju je obraivala; no svako otuivanje zemlj e
izvan iste obitelji bilo je zabranjeno. Vrhovno vlasnitvo kolektiva i nad tom zemljom oito
valo se propisom po kojem je nakon izvrene etve oranica i kosidbe livada svaka seoska
obitelj bila duna ukloniti ograde oko svojega posjeda i strnita do idueg proljea prepustiti
kao ispau cijelome selu. Osim oranica, seoski je zemljoposjed ob uhvaao jo i ume, panjake, ikare, tresetita i vodene povrine; sve je to bilo nepodijelj eni, kolektivni posjed cijeloga
sela, slobodan za iskoritavanj e sv im domainstvima bez razlike.
Na temelju tih podataka o ito je da su anglosaska sela u VI. i VII. st. bila organizirana kao
susjeds ka op ina ili marka, u kojoj alodij alno posjedovanje jo nij e doseglo stadij otuivosti
obradive zemlje.
Jedno seosko domainstvo sastojalo se od glavara toga domainstva i njegove obitelji .
Predstavnika te privredne i drutvene jedinice anglosaski izvori nazivaju ceort (korl) ili
twyhinde (po vergeIdu od 200 ilinga).
Osim glavara doma in s tva i nj egove obitelji, u njegov u su kuan s tvu ivjeli jo i robovi i
poluslobodni ljudi, uposleni radom na njegovu gospodarstvu.
Ceorl je bio iskonski slobodan i privredno nezavisan lan seoske zajednice, a to se njegovo drutveno svojstvo zas nivalo na trajnom i nasljednom posjedovanju hajde kao os nov ne
jedinice obradive zemlje u njegov u selu.

Napad odreda Vilima

166

Osvajaa.

Zidni sag kraljice Matilde, X I. sl.

U odnosu prema javnim vlastima, ceorl je imao niz prava i dunosti, prije svega pravo i
dunost da nosi oruje i da se odaziva na kraljevski poziv u opi vojni pohod. Dalje, bio je
obvezan sudjelovati na sudskim skuptinama; njegova zakletva na sudu imala je dokaznu mo.
Posebnu vanost ima to to je ceorl morao namirivati odreene javnopravne dabine u korist
kralja i drave; imao je dunost sudjelovati u uzdravanju kralja i njegove pratnje za vrijeme
njihova boravka u oblasti u koju je pripadalo njegovo selo, a morao je obveznim javnim radom
sudjelovati u dravnom podvozu, u popravljanju puteva i mostova, podizanju obrambenih
nasipa i tvrava (tzv. trina necessitas, trojna dunost).
Premda je raspored posjedovanja zemlje u sklopu seoske zajednice naelno jamio jednakost svih lanova opine, ipak je razliita efikasnost u radu bila uzrok postupnom rastu imovinskih razlika meu lanovima opina. Posebice je utjecajno bilo uspjeno sudjelovanje u
ratnim pothvatima, jer je takvo domainstvo stjecalo vie robovske ili polurobovske radne
snage i moglo ju je primjenjivati u svojem gospodarstvu. S druge strane, loe upravljanje
imanjem, bolesti, malobrojnost obitelji, nedostatak radne snage, trokovi za plaanje vergeida
ili sudskih kazni mogli su voditi znatnom ili ak potpunom osiromaenju seljakih obitelji.
Svim takvim ekonomskim i drutvenim zbivanjima razvijala se, na temelju alodij alnog
posjedovanja obradive zemlje, gospodarska nejednakost meu stanovnicima istoga sela. Pri
tome su pojedinci koje su zadesile najtee nepogode mogli zapasti i u socijalno podreeni
poloaj. Zapavi u dug koji nisu mogli platiti ili primorani da rade za drugoga, oni su privremeno gubili slobodu da odu iz mjesta gdje su ivjeli i radili. Njih izvori obiljeavaju nazivom
Fige. !o je tei bio poloaj onih koji su zbog neplaanja poreza ili dosuene kazne (wite)
zapadali u privremeno ropstvo. Takav ovjek (witedeow) imao je takoer smanjenu slobodu
kretanja. a za pokuaj bijega mogao je biti i tjelesno kanjavan.
Daljnji stupanj u formiranju kategorije zavisnih ljudi ukljuivao je povrh osobne zavisnosti pojedinca jo i prelazak njegove zemljine estice u posjed nekog drugoga.
Taj proces vrio se u zavisnosti od pojave i razvitka velikog zemljoposjeda.
Veliki zemljoposjed nastajao je razliitim putevima. Ve je samo vojno pokorenje najveeg dijela Britanskog otoka urodilo formiranjem veoma prostrane kraljevske domene na kojoj
su ivjeli i radili, kao polu sl obodni ili neslobodni ljudi, pokoreni keltski stanovnici. Iz toga
zemljinog fonda kraljevska je vlast davala manja ili vea imanja svojim druinicima ili
dvorjanicima za dunost koju su vrili. Zavisno od veliine darovanog zemljoposjeda, oni su
se meu sobom razlikovali. Gesithi su posjedovali od tri do pet hajda, dok su tegni (teni) imali
najmanje pct, sve do 20 i vie takvih zemljinih jedinica.
Osim kralja, vc pri samom osvajanju znatnija su imanja stekli i rodovsko-ratniki prvaci
Angla, Sasa, Jiita i Friza. tzv. eor[i (erli).
Imovinskom diferencijacijom unutar slobodnih germanskih sela izdizao se i sloj obogae
nih seljaka-opinara koji su (najee na raun svojih osiromaeni h suseljana) prikupljali viak
zemlje nad opsegom prosjenoga seljakog posjeda (jedne hajde). U najpovoljnijim sluajevi
ma njihovo se imanje po opsegu pribliavalo posjedu gesitha, a ponekad ak i eorla i tegna.
U daljnjem razvitku velikog zemljoposjeda osobito je vanu ulogu imalo kraljevsko darivanje odreenih teritorija na temelju zasebne kraljevske povelje. To darivanje nije bilo istovjetno s poklanjanjem zemlje iz kraljevskoga zemljinog fonda, na kojem je zemlju obraivalo
zavisno (poluslobodno i neslobodno) stanovnitvo i kojim je poklanjanjem sam posjed zemlje
prelazio u potpuno i neogranieno vlasnitvo ili pak u slubom uvjetovano posjedovanje.
Darivanje na temelju kraljevske povelje odnosilo se na teritorij naseljen slobodnim seljatvom,
pa se stoga in kraljevskog darivanja nije mogao odnositi na samu zemlju, jer je ona pripadala
slobodnim ljudima i njihovim seoskim zajednicama, iako su formulacije darovnica glasile kao
da se nekom obdareniku ustupa zemlja. No, u stvarnosti, takvom je darovnicom nastajao
osebujan tip zemljinog podruja, tzv. hocland, sa kojega je obdarenik imao pravo u svoju
korist ubirati one iste javnopravne dabine (gafo[ ifeorm) koje su pripadale kralju kao pogla167

Witenagclll()ot mircl1ujc izvrenje slllrtne presude. Iluminacija , X I. st.

varu drutva i drave. Seosko stanovnitvo na takvom ustupljenom podruju (na boclandu)
ostalo je nakon davanja povelje o kraljevskom darivanju jednako slobodno i ekonomski samostalno kao to je i bilo, s tom razlikom to je dabinska i radna davanja otad davalo, ne vie
kralju nego nekom pripadniku sveenike ili svjetovne aristokracije. Jedino oteanje koje je
nastupilo odmah nakon izvrenog darivanja odnosilo se na materijalne dabine za uzdravanje
kralja i njegove pratnje. Iskonski , ta se dabina davala samo povremeno, za vrijeme faktinoga
kraljeva boravka u nekoj oblasti . Sada se, meutim , smatralo da obdareni k koji je dobio
bokiend stalno boravi na dobivenom teritoriju, pa je materijalna dabina za njegovo
uzdravanje od prigodne pretvorena u stalnu, svakogodinju. Upravo to obiljeje omoguilo je
posjedniku bokIenda da stanovnitvo s dodijeljenog mu podruja u praksi pone tretirati kao
svoje podlonike koji su mu duni davati obronu dabinu u naravi i usto jo ispunjavati radne
obveze ko je su po svojem podrijetlu proi stjecale iz javnih radnih tereta slobodnih ljudi prema
dravi .
Poloaj korisnika bokienda jo je vie poboljavala (u njihovu odnosu prema neposrednim, slobodnim obraivaima zemlje) okolnost to je on, povrh toga, ponekad dobivao i neka
imunitetna prava: pravo da ubire sudske takse od stanovnitva na boklendu , da na njem vri
policijsku slubu, a kadto i ogranieno pravo sudovanja.
Svim time posjednici bokienda stjeu izvanredno povoljan poloaj da se okoritavaju
procesom imovinske diferencijacije u slobodnim selima, jednako onima koja su ve postala
njihov bokiend, kao i onima koja su ostala izvan teritorija podvrgnutog veleposj edniku. Oslanjajui se na svoju ekonomsku premo i na svoje sudsko-upravne privilegije, oni intcrveniraju
u privredno-drutvenom ivotu sela time to estice ili ulomke estica osiromal'tlii1 seljaka
uklju uju u svoj zemljoposjed. pa ih zatim (sada ve kao dio svojega imanja) (" I ~ I\ ljaju (ili
uv ea ne daju) istim seljacima na obradbu uz obrone i radne obveze. Takvo nasr!; lllIL' Ila li u
slobodnih sela bil o je olakano i time to j e kraljevska vlast ve tijekom VII . st. kao hllkl cnd.
a i kao trajan feudalni posjed poela davati seoske pustopoljine, pa ak i cijele almende . Time
l6S

je vaan dio zemljita oduziman seljacima, pa se siromaenje ne imunih ubrzavalo, a veliki su

zemljoposjednici tako dobivenom zemljom postajali lanovima seoske zajednice i u njoj stjecali dominantan poloaj koji su iskoritavali za podjarmljivanje cijele zajednice. Sve vei i
vei dio slobodne seljake zemlje (folcland) mijenja svoj privredni i drutveni status: postaje
boki end ili izravno sastavni dio vlastelinstva. Sustavnim izjednaavanjem svojega faktinog
odnosa prema oba tipa zemlje i prema oba tipa neposrednih obraivaa (tj. prema onima koji
na boklendu imaju samo javnopravnu dabinsku obvezu prema posjedniku bokienda, i onima
koji su ve postali obraivaima vlastelinove zemlje i time zapali u privatno-pravnu posjedovnu ovisnost o veleposjedniku) veleposjednici pretvaraju i slobodno stanovnitvo boki enda u
davatelje feudalne zemljine rente u korist klase zemljoposjednika.
U tome smislu zemljoposjednici su s vremenom proirivali i radne obveze seljaka na
svojemu boklendu. Gradnji utvrda, odravanju cesta i mostova pridruuje se, ili se umjesto
njih uvodi, rad na vlastelinovu rezervatskom imanju (obradba polja, dunost sjee, etve i
kosidbe itd.).
U kronolokom pogledu cio prikazani razvoj od polaznih rodovskih odnosa do neosporne
razvijenosti velikog zemljinog posjeda i stanja podvrgnutosti seljatva u podlonost zemljoposjednicima ispunja u Engleskoj vie stoljea i vri se isprva sporo, a zatim sve bre. U V. i
VI. st. potpuno dominira alodij alni i neotuivi zemljoposjed seoskih porodica, pa je imovinska
diferencijacija obuhvaala jo samo pokretna i potrona dobra. U VII. st. pojavljuju se prvi
znakovi otuivanja obradivih estica, pa je to doba sve izraenije diferencijacije meu seljatvom u pogledu posjedovanja nekretnina (zem~je). S osmim stoljeem poinje sve snanije
okoritavanje veleposjednika osiromaenjem dijela seljatva, a i sve ee dodjeljivanje boklenda.
Za prva tri stoljea anglosaske prisutnosti na Britanskom otoku na velikim zemljinim
posjedima rodovske i slubenike aristokracije (eorli, gesithi i tegni) uvelike je radila robovska
radna snaga jer su mnogobrojna ratovanja omoguavala da se zarobljenici pretvaraju u robove.
Usto su i teke sudske globe i kazne pretvarale kanjenoga u dunikog roba ili roba po kazni
za zloin. Svi su takvi robovi radili na vlastelinstvima ili kao sluge i obraivai vlasteoskog
rezervata ili pak na esticama koje im je zemljoposjednik dodjeljivao na obradbu uz znatne
obrone ili kuluarske terete. Tek od kraja VII. ili poetka VIII. st., kada ang10saski kraljevi
poinju intenzivnije dodjeljivati zemlju iz kraljevskoga zemljinog fonda ili stvarati bokiende,
robovima se kao obraivai vlasteoske zemlje postupno poinju pridruivati isprva rijetki, a
zatim sve ei slobodni dratelji seoske zemlje koji su radi smanjenja vlastite estice (gubitkom dijela svojc zemlje u korist imunijih) dospjeli u poloaj da rade i na zemlji vlastelina, na
dodatnom komadu zemlje koju im je on ustupio uz obrona i kuluarska davanja ili su pak
(izgubivi svu svoju zemlju) postali drateljima parcele vlastelinova imanja, uz obvezu da
vlastelinu daju dio uroda s te zemlje i da odreeno vrijeme u godini rade i na vlastelinovu
rezervatu.
U vezi s tim, u dokumentima se pojavljuje razlikovanje vlasteoske zemlje, tj. dvaju dijelova: au tland i inland (autlend i inlend). Prvo je zemlja na kojoj ive i rade zavisni seljaci, a
drugo je vlastelinski rezervat koji se obrauje robovskim radom i kulukom zavisnih seljaka.
Polazei od tendencija razvitka koje su se oitovale do kraja VIII. st., u IX. i X. st.
neposredni obradivai zemlje razvrstali su se u pet kategorija. To su: ceorli, geneati, kotsetli,
geburi i robovi.
Cemli (klOrli) su, kao i prije, slobodni seljaci, posjednici zemlje u svojoj seoskoj opini,
koji jo ni na koji nain nisu zapali u gospodarsku ili osobnu ovisnost o velikom zemljoposjedu. Naelno, njihov je zemljini posjed jedna hajda, ali sad ve nisu nipoto rijetki sluajevi da
jednu hajdu posjeduju dva domainstva ili vie njih, pa stoga individualni seljaki zemljoposjed iznosi pola hajde ili jednu etvrtinu cl virgata) ili ak jednu osminu cl poluvirgata)
prvobitne jedinice, obradive jednim plugom sa zapregom od osam volova.
169

Geneati (geniti) bili su osobno slobodni seljaci koji su zapali u gospodarsku ovisnost o
vlasniku veleposjeda ili korisniku bokIenda, ali jo nisu bili zakmeeni. Genitova zemlja je
bivi folklend (slobodna seoska estica), sada podloan vlastelinu, ali jo nije postao direktno
dio vlastelinova imanja. Zbog toga ga izvori oznaavaju posebnim izrazom: geneatland. Genit
daje feudalcu gafol i snosi dunost ukonaivanja feudalca (faesting), optereen je podvozom,
mora vriti konjaniku i glasniku slubu, ali usto davati gospodaru jednu svinju godinje na
ime dae za ispau, orati na gospodarevu rezervatu, brati urod, eti, kositi sijeno, ograivati
gospodareva lovna podruja i hajkati u doba lova te plaati crkvene dabine. Takvo nabrajanje
svjedoi o tome da genit snosi niz obveza koje obiljeavaju njegov slobodni status (konjanika
i vojna sluba, gafol i faesting), lali ujedno potvruje i injenicu da ga je gospodar ve
podvrgnuo obvezama nekih oblika feudalne rente, premda ih jo nije bio kadar precizirati ni u
pogledu vremenskog trajanja, ni u pogledu opsega. Isto tako, dabina za ispau svjedoi da se
veleposjednik ve domogao seoske almende pa ju tretira kao svoj posjed, a ne vie kao
zajedniku svojinu svih opinara.
Kotsetli su imali tono odreene radne obveze: tijekom cijele godine jedan dan u tjednu
(najee ponedjeljkom), i po tri dana rada u tjednu za vrijeme etve i kosidbe. Pritom im je
kadto bio odreivan i radni uinak, npr. pri etvi dva akra zobi ili pola akra drugog ita
dnevno, za to su od gospodara dobivali po jedan snop. Zemlja to ju je kotsetl obraivao za
sebe nije bila njegov iskonski posjed, nego ju je on dobivao od veleposjednika, a zauzvrat je
uglavnom bio optereen radnim dunostima. Na toj je zemlji imao svoj dom, a pravno je i on
sauvao status slobodna ovjeka, pa je plaao porezni iznos od l pensa, koji se traio od
svakog slobodna ovjeka. Po svojem podrijetlu i on je, dakle, bio ceorl, ali je u procesu
osiromaenja ostao bez zemlje, pa je morao esticu od koje je ivio (veinom u opsegu pet
akra) primiti od veleposjednika koji ga je zatim opteretio kuluenjem. Podvoznu, a ni vojnu
slubu nije vrio jer nije imao vlastite stoke ni konja.
Najvei broj zavisnih seljaka IX. i X. st. pripadao je kategoriji gehura. Oni su imali vee
estice od kotsetla (sedam akra), ali i vee obveze. Tijekom cijele godine kuluili su po dva
dana tjedno, od poetka veljae do Uskrsa tri dana tjedno (oranje) te za vrijeme etve i berbe
takoer tri dana tjedno. I njima je radni uinak bio propisan (pri oranju jedan akr tjedno) a
povrh toga je svaki gebur morao izorati tri akra u ime "pomoi" gospodaru, tri akra u ime
gafola (a morao ih je i zasijati vlastitim sjemenom) te jo dva akra za koritenje sijenom s
vlasteoskih panjaka. Vrio je takoer podvoznu i hajkaku slubu te hranio gospodareve
lovake pse. U novcu je morao plaati 10 pensa te davati odreenu koliinu ita, dvije kokoi
i jedno janje. Po dabinama koje ga terete, vidljivo je da je i gebur svojim davnim podrijetlom
takoer bio slobodan seljak (ceorl) i da su se neke oznake te njegove osobne slobode jo
sauvale, ali je on ipak ve duboko zapao u gospodarsku, pa i osobnu zavisnost od veleposjednika. Kao i kotsetL gebur nema nikakve vlastite zemlje, nego je cijelu svoju esticu dobio od
vlastelina, a usto i stoku: dva vola, jednu kravu, est ovaca, radni alat i sjeme. Njegovom je
svojinom ostajao priplod stoke, a od uroda je zadravao sve to je pretjecalo nad dabinama
to ih je isporuivao feudalcu. Njegov zavisni gospodarski poloaj praktiki ga je nasljedno
vezivao uza zemlju.
Takva kategorizacija najveeg dijela neposrednih proizvodaa svjedoi o nejednako daleko ostvarenom procesu njihova zakmeivanja. On postaje sve potpuniji, poevi od geni ta do
gebura, ostavljajui kategoriju ceorla jo izvan toga procesa.
Prikazanom procesu sve potpunijeg podvlaivanja neko slobodnih i nezavisnih seljaka
razvija sc u susret proces gospodarskog i drutvenog izdizanja robova (witedeowne men).
Velik dio robova imao je estice gospodareve zemlje i vodio samostalno gospodarstvo, snosei
neograniene radne dunosti koje su zavisi le od gospodarevih potreba i njegove volje. Dio njih
bio je uposlen izravno na gospodarevu imanju, najee u svojstvu pastira, svinjara, pelara i
drugih slugu, a neki od njih trajno su obraivali gospodarevu rezervatsku zemlju.
l70

Tijekom X. st. i u prvoj pol. XI. st. mnogi su robovi putani na slobodu, pa su se pretvarali
u zavisne seljake, razlikujui se od ostalih kategorija svojim podrijetlom, ali njihov faktiki
ekonomski poloaj nije mnogo odudarao od poloaja gebura.
Postojanje razmjerno velikog broja robova openito je usporavalo proces zakmeivanja
slobodnih seljaka; ali on je ipak uporno napredovao opim jaanjem klase feudalaca i sve
obilnijim mogunostima izvanekonomske prinude nad neposrednim proizvodaima.
ledno od sredstava izvanekonomske prinude bila je ustanova hlafordata (hlaford = onaj
koji daje kruh; hlqfaeta = onaj koji dobiva kruh). Odnos koji se tom ustanovom uspostavlja
iskonski je bio potpuno osobnog karaktera: neki privredno ili drutveno slab i nezatien
ovjek dobrovoljno stupa pod pokroviteljstvo monijega. S vremenom taj se odnos uestava
kod ceorla koji su se osjeali ekonomski ugroeni od jaih susjeda ili su bili izloeni ratnim
opasnostima, pljaki i pustoenjima pa su trebali zatitu. Poloaj tienika ubrzo se meutim
poistovjeivao s poloajem podlonika, pa su hlafordi svoj zatitniki poloaj shvaali kao
svoje vrhovnitvo. Budui da se veliki zemljoposjednik smatrao zatitnikom i zavisnih kategorija svih seljaka koji su radili na njegovoj zemlji Ger je za njih bio odgovoran pred sudom,
vodio na selu upravne i policijske, pa ak i, dijelom, pravosudne poslove), to se njegovo
zatitnitvo nad zavisnim obraivaima njegove zemlje i zatitnitvo nad hlafaetima stalo
izjednaavati. A ako je ve njegova zatitnika uloga prema svima bila jednaka, onda su se i
svi tienici smatrali ljudima jednako obvezatnima da gospodaru daju podjednake obrone i
radne dabine. S tim u vezi, naziv hlaforda sve se ee zamjenjuje izrazom landhlaford ili
landriqa. sa znaenjem opeg pokrovitelja i zatitnika sveukupnoga radnog stanovnitva na
zemlji u odreenom podruju.
Meu obveze tienika prema hlafordu pripadala je jo od najranijih vijesti o tome odnosu
vjernost i poslunost zatitniku. Od sredine XI. st. tom se obiljeju hlaforda pridruuje jo i
"socna et saca", tj. pravo hlafordova SUdovanja nad tienikom radi utvrivanja krivnje i
izvrcnja presude nad krivcem. To pravo hlaford dobiva kraljevskom poveljom, a najee je
bilo povezano s dodjeljivanjem imuniteta. Takvom povlasticom veleposjednik dobiva pravosudnu samostalnost na svojem vlastelinstvu nad svim stanovnitvom, bilo ono sasvim slobodno ili je vc u manjoj ili jae izraenoj feudalnoj zavisnosti od veleposjednika. U osobito
tekim prekrajima (koji se kanjavaju smru) odrava se jo uvijek nadlenost kraljevskog
sudita. ali i tada podanika pred sudom zastupa njegov gospodar, a i izreena presuda preputa
se na izvrenje njemu.
Praktina primjena tih pravnih ovlatenja u punoj je mjeri predavala neposredne obraiva
e zemlje samovolji velikaa i omoguila im da osim snagom svoje ekonomske premoi
slamaju nezavisnost seljatva i snagom svoje upravne i sudske nadreenosti.
Tako je sveukupni razvitak drutvenih odnosa vodio ustanovljavanju dviju osnovnih kategorija stanovnitva. kojc dokumenti X. i XI. st. obiljeavaju nazivima nohiles-ignohiles. pri
emu je nobilis ne samo drutveno ugledan i bogat, nego je samo on i punopravan uivalac
osobne slobode. Naprotiv, neznatni ovjek, ignobilis. redovni je siromah i ve lien osnovnih
sredstava za proizvodnju (zemlje) te drutveno nemoan i zavisan od sile pripadnika povlatene klase zemljoposjednika.
Usporedo s procesom temeljnog razvrstavanja na pripadnike povlatene klase i podlonike. preinaavali su se i odnosi unutar same klase povlatenih ljudi. Nekadanji rodovski
prvaci, eorli, iezavaju stapajui se sa slojem nove aristokracije koja svoj poloaj stjee
\Tenjcm vojnih i civilnih funkcija u kraljevskoj slubi (teni) ili ga temelji na svojem crkvenom dostojanstvu. Takvome razvitku pogodovalo je doba mnogobrojnih ratova s napadaima
na Britanski otok nameui sve jau militarizaciju feudalne klase .
. Po zavretku ere danske vlasti pod Knutom Velikim (kad se prilivom danskih doseljenika
znatno ojaao udjel slobodnih i nezavisnih malih zemljoposjednika), naglo je uznapredovao
proces uurbanog zakmeivanja seljatva. Velikai izobilno dobivaju od kralja sve nove i novc
171

ustupke. Osobito su za Edwarda Ispovjednika davane mnoge imunitetne privilegije Crkvi.

Raspolaui sve znatnijom ekonomskom osnovicom svoje moi, ali i sve veim imunitetnim
ovlatenjima, feudalci su postajali sve samostalniji od kralja. Ojaavi time, oni su u razdoblju
koje je prethodilo bitki kod Hastingsa sustavno oteavali terete obrone i, naroito, radne rente
ustremivi se da dokraj e ostatke seljake gospodarske samostalnosti, a s njome i njihove
osobne slobode.

172

VI. ZAKLJUCI O NASTAJANJU FEUDALNOG

PORETKA U EUROPI

Potkraj antike i na poetku srednjovjekovnog razdoblja dva su drutvena ustrojstva u

Europi dospjela do granica svoje ekonomske odrivosti. Robovlasniki poredak nije vie,
zasnivajui se na robovskoj organizaciji proizvodnoga rada, mogao vlasnicima sredstava za
proizvodnju osiguravati prijanje blagostanje. Zbog toga oni. ne videi drugog izlaza, prinudno daju koncesije obraivaima zemlje. Pomiruju se s time da je neizbjeivo zadovoljavati se
samo manjim dijelom izravnog posjedovanja zemlje, pa sav viak nad time preputaju radnoj
snazi da ga u esticama obrauje samostalno, ali uz uvjet da od plodova svojega rada daje
vlasniku zemlje dio uroda i da dio svojega radnog vremena utro e na obraivanju onog dijela
vlasnikova zemljoposjeda to ga je on zadrao samo za sebe.
Tom kapitalno vanom izmjenom nastaju novi odnosi u procesu proizvodnje. Vlasnici
zadravaju sustav privatnog vlasnitva nad osnovnim sredstvom za proizvodnju, ali ga u biti
suavaju na rezervatski dio svojega imanja. Drugi dio prelazi u trajni i nasljedni posjed (ali ne
i vlasnitvo) obraivaa, koji se za ustupljenu zemlju oduuju davanjem dijela uroda i radom
na vlasnikovu rezervatu.
Naeno rjeenje bilo je prisilni kompromis interesa. Posjednika je klasa izbjegla eksproprijaciju osnovnih srcdstava za proizvodnju, ali se u stvarnosti odrekla vlasnitva nad proizvoaevom linou. Izgubivi na totalitetu neposrednog posjedovanja vlastite zemlje, posjednici
su osigurali njezino proizvodno oploivanje radom. Nasuprot tome, proizvodai su stekli
zemlju (iako samo kao radom i dabinama uvjetovani posjed) i faktinu osobnu slobodu
(ukoliko je dotad nisu imali), s mogunou da na zemlji samostalno proizvode i za sebe
zadravaju sve rezultate svojega rada povrh ugovorenih dabina vlasniku zemlje.
Takvo novo uravnoteivanje odnosa izmeu posjednika sredstava za proizvodnju i radne
snage vrilo se jo u okvirima antike drave.
Izvan tih okvira, rodovsko je drutvo "barbarskih" naroda dospijevalo na granicu odrivosti kolektivnog posjedovanja zemlje, bez privatnog vlasnitva. Potreba za poveanjem proizvodnosti rada nametala je slobodno raspolaganje zemljom, bez stega kolektivnoga drutva, a
i drutvene su zasluge u ratovanju i upravljanju zajednikim poslovima drutva za sebe zahtijevale zasebnu nagradu; njih nije bilo mogue ostvarivati uzdravajui se neposrednim radom
u poljoprivredi; bilo je nuno osloboditi sloj vritelja javnih dunosti od rada, ali je za to
drutvo moralo preuzeti njihovo materijalno zbrinjavanje. Rodovsko je drutvo moglo napustiti
svoj dotadanji poredak samo prihvaajui rizik i sve posljedice imovinske diferencijacije do koje
je vodilo privatnovlasniko (alodij alno) posjedovanje zemlje i drutveno izdvajanje sloja dunosnika nad razinom obinih, slobodnih i meu sobom ravnopravnih lanova etnike zajednice.
Velika seoba naroda, sa svojim premjetanjem etnikih skupina na tlu Europe, dovela je
do uzajamnog dodira i isprepletanja tih dvaju zbivanja. Ali to isprepletanje i povezivanje u
daljnjem, zajednikom razvitku, nije se ostvarilo na cijelome geografskom podruju Europe
jednako. U nekim zonama udjel obaju procesa u isprepletanju i daljnjem zajednikom razvitku
bio je podjednak. pa je taj daljnji razvitak bio u biti ravnopravna sinteza elemenata jedne i
druge razvojne komponente, sa snanim uzajamnim utjecajem jednih na druge. U drugim
zonama prevladavala je prva ili druga od komponenata sinteze: ili antika podloga sa svojim
rjeenjima, ili pak kompleks rjeenja to ih je postupno pronalazilo samo rodovsko drutvo

173

naputajui

svoja bitna privredna i drutvena obiljeja. Time su se odreivali razliiti tipovi

sinteza: a) s podjednakim udjelom obiju komponenata; b) s pretenim udjelom rjeenja koja
imaju kao ishodite odnose u biti ustanovljene jo u antici; c) s pretenim udjelom struktura
to ih donosi naputanje rodovskog poretka.
Ali u Europi su postojala i podruja na kojima se dva tipina evolutivna procesa nisu
susrela ni ispreplela, nego se poredak svojstven srednjem vijeku izgrauje izravno, polazei
samo od razvojnih pojava u procesu naputanja rodovskog drutva, kao to je bilo i zona u
kojima se mnogo dulje negoli drugdje odrava gotovo iskljuivi ili bar veoma preteiti utjecaj
odnosa kojima antika naputa klasini antiki robovlasniki poredak.
Podrujem sinteze treba smatrati cio teritorij Rimskoga Carstva na koji su prodrle i na
kojem su se trajno nastanile velike germanske etnike cjeline, osnovavi na novome podruju
vlastite drave. Ali omjer udjela pri ostvarenju sinteze dvaju razvojnih procesa varirao je od
podruja do podruja, prema realnim povijesnim, privrednim, etnikim i politikim obiljejima dotine zone. Tako se sjeverna Galija moe smatrati jezgrom uravnoteenih komponenata
u sintezi. Na jugu Galije snano su se odrale privredne tekovine antike s utjecajnim ostacima
robno-novanih odnosa, naroito u zonama bliima Sredozemlju. U Hispaniji je etnika izolacija germanske narodne skupine, kraj jakosti antikih oblika privrede naroito u junim predjelima Poluotoka, osiguravala preteitost nadovezivanja na dostignua to ih je ostvarilo jo
Rimsko Carstvo. Italija, kao etnika jezgra i nositelj pravnih kulturnih i ekonomskih tradicija
rimske drave, odupirala se jaem udjelu evolutivnih procesa "barbarskih" drutava, nameui
im osebujna obiljeja, presudno vana za poredak u Italiji tijekom cijeloga srednjega vijeka. I,
najzad, podruje Bizanta, koje je jedino sauvalo politiki reim koji su "barbari" na Zapadu
sruili, ostaje nositeljem razvojnih zbivanja koja se temelje na kontinuitetu antikih obiljeja
sve do stoljea u dubokom srednjem vijeku.
Izvan podruja sinteze ostaju: unutranjost Germanije, Britanski otoci, Skandinavija i
istona Europa sa svojim baltikim, slavenskim i ugrofinskim stanovnitvom.
Ali uza sve te specifinosti i znatne razlike u intenzitetu, brzini i oblicima ostvarivanih
privrednih i drutvenih promjena, osnovno rjeenje koje narodi Europe nalaze pri naputanju
svojega starijeg drutveno-ekonomskog poretka (bilo robovlasnikog ili rodovskoga) vodi
oblikovanju u biti iste privredne i drutvene strukture: posvuda se raa poredak u kojem veliki
zemljini posjed okuplja u svojem uvjetnom (uz slubu i funkcije vezanom) posjedu znatna
podruja, pri emu u svoje okvire ukljuuje mali i srednji slobodni zemljoposjed, pretvarajui
ga u dio svojega imanja, na kojem obraivai te zemlje postaju drateljima estice, uz uvjet da
veleposjedniku daju obroke u naravi i radu.
To organizacijsko rjeenje drutvenih odnosa u procesu proizvodnje nametalo se kao
jedina konana solucija koju je bilo mogue postii, u skladu s tadanjim stupnjem razvitka
proizvodnih snaga. Nigdje nije bilo mogue nai efikasniji poredak od prakse da se zemlja
daje obraiva u na trajan posjed i obradbu, uz uvjet da on za to pravo daje obroke u plodovima svojega rada i primi odreene radne dunosti na dijelu zemlje koju je vlasnik zadrao kao
svoju uu postojbinu.
U tome smislu, privredno-drutveni temelji feudalizma kao etape u povijesnom razvitku
Europe oituju se kao kauzalno odreena i neizbjeiva realnost.
Razliitost putova i oblika kojima je ta realnost ostvarivana dokazom je kako se povijesno
neizbjeiva drutvena stanja probijaju do svoje realne opstojnosti ovisno o specifinostima i
utjecajima regionalno drukijima, ali u svojoj biti uzrono odreenima istim poticajima i
usmjerena sutinski jednakim rjeenjima.
Europa na pragu IX. st. kretala se, dakle, u susret istoj biti svojega privrednoga i drutvenoga ureenja. U toj etapi nisu jo sva obiljeja feudalnog drutvenog poretka postala stvarnou nego se znatnim dijelom jo izgrauju i dopunjavaju. U mnogim oblastima (naroito u
onima izvan podruja sinteze) postoje znatni zaostaci u vremenu, ali osnovni smjer kretanja
svugdje je ve bio odreen.

174

VII. FRANAKA PREVLAST U EUROPI

1. DOBA KARLA VELIKOG I NJEGOVIH POTOMAKA

FRANAKA DO 800. GOD.

Poslije smrti Pipina Maloga njegova dvojica sinova, Karlo i Karloman, nisu zemljom
upravljali slono. Dublje su se razmimoili u vezi s politikom prema Langobardima. Karlo je
isprva usvojio stav svojega djeda, Karla Martela, o saveznitvu s Langobardima, pa se ak i
oenio kerkom njihova kralja Dezidera, Deziderijom. Ali taj savez nije potrajao dugo. Dezider se naime okoristio sporovima izmeu vojne aristokracije u papinskoj dravi i sveenstva,
pa je Rimu nametnuo svojega kandidata za papinsko dostojanstvo (Stjepana III). Karlov brat
Karloman elio je da politika u Italiji ostane u njegovu nadletvu; strahovao je od Karlova
saveza s Langobardima i istupao kao zatitnik papinskih interesa. Karlo je uskoro shvatio da
takva opredjeljenja omoguuju njegovu bratu da mu se suprotstavlja oslanjajui se na crkvene
krugove u Franakoj i na antilangobardska raspoloenja meu velikaima. Stoga je radikalno
izmijenio svoj odnos prema Italiji. Prekinuo je savez s Deziderom, rastao se od njegove keri
i stupio u pregovore s papinstvom. Karloman se time naao politiki osamljen. Pod poblie
nepoznatim okolnostima on je potkraj 771. umro, a Karlo je, bez obzira na nasljedno pravo
njegovih sinova, prigrabio i sve Karlomanove zemlje. Ostavi bez batine, Karlomanova ena
s oba njegova sina prebjegla je u Italiju i ondje nala utoite na kraljevu dvoru.
Novi papa, Hadrijan L (od 772), pouzdavajui se u pomo Karla, sada jedinoga vladara u
Franakoj, poeo je okrutno progoniti pristae langobardske orijentacije meu velikaima
Papinske drave. Time je izazvao Deziderovu intervenciju, a ona je nametnula angairanje
franake vojske. Zaobiavi Paviju u kojoj se uanio langobardski vladar, Karlo je s vojskom
u poetku travnja 774. uao u Rim i ondje obnovio Pipinovu povelju iz 754., potvrdivi kao
papinski posjed Ravenski egzarhat s Pentapolom, Rimski dukat, a takoer i podruje Venecije
i Istre, premda su te dvije oblasti bile pod vrhovnom vlau Bizanta.
Najzad, kad je ljeti 774. pala iPavija, Dezider je kao zarobljenik poslan u Franaku, a
Karlo je sebe proglasio kraljem Langobarda. Otad je nosio naziv "kralj Franaka i Langobarda
i rimski patricij". Time je bila istaknuta njegova vrhovna vlast nad cijelom Italijom, langobardskom i papinskom bez razlike. Meu prvim mjerama nove vlasti (premda je formalno bio
sauvan posebni opstanak langobardske drave) bilo je postavljanje franakih grofovija u
cijeloj sjevernoj Italiji i formiranje mree franakih vojnih posada u glavnim uporitima.
Novooblikovana situacija se izmijenilaa ve 780. Poneseno afirmacijom svoje politike
vlasti. papinstvo je poeljelo proiriti svoj teritorij pripojenjem Toskane, Spoleta, Beneventa i
Korzike. No Karlo je to osujetio svojim novim dolaskom u Rim. Tom je prilikom cjelokupno
italsko podruje (osim Napuljskog dukata, Kalabrije, istonoga dijela Apulije i Sicilije, koje je
zemlje i dalje ostavio Bizantu, i Beneventa, gdje je vladao samostalan langobardski vojvoda)
ujedinio pod nazivom Kraljevina Italija, a za kralja joj je imenovao svojega mlaeg sina
Pipina.
Svega sedam godina nakon toga (787) Karlova je vojska primorala i Benevent da se
podvrgne franakoj vlasti.
Ali time su bili povrijeeni interesi Bizanta koji je smatrao da suverenitet nad Beneventom
pripada njemu, pa je carica Irena prekinula dotadanje dobre odnose s Franakom i ak poni175

tila zaruke svojega malodobnog sina Konstantina VI. s Karlovom kerkom Rotrudom. U ratu
u koji je izbio 788. pobjede su postizavali Franci. Ah to ipak nije dovelo do teritorijalnih
promjena u Italiji. Benevent je ostao pod vlau Franaka, a krajnji jug pod vlau Bizanta.
NaprotiV, posebna vojna akcija u Istri preotela je tu pokrajinu Bizantu i pripojila Kraljevini
Italiji (788). Ratovanje Franaka s Bizantom naroito je pogodilo Veneciju, jer je Karlo zabranio njezinim trgovcima da dolaze na tlo Italskog kraljevstva.
Svi ti dogaaji neprekidno su jaali Karlov autoritet u Italiji. Posebno je u tom razvitku
odnosa bio kompliciran poloaj papinstva. Hadrijan I. nije nikad izriito dokinuo suverenitet
Bizanta. S druge strane, Karlu je jo 774. priznao naslov rimskog patricija koji mu je davao
pravo da bude zatitnik nekadanjega Rimskog dukata. Sam Karlo shvaao je svoj odnos
prema podruju Papinske drave kao svoju vrhovnu vlast. Ve od 775. traio je da se svi
stanovnici Papinske drave, i sveenstvo i laici, zaklinju na vjernost ne samo papi, nego i
njemu. Tako je u devedesetim godinama VIII. st. poloaj tzv. Papinske drave faktino bio
poloaj golemoga imunitetnog crkvenog vlastelinstva koje je imalo neka obiljeja politike
samouprave, ali je ipak bilo sastavni dio franake monarhije.
U vrijeme Karlove angairanosti u Italiji, franaka je drava vodila brojne ratove za
proirenje i uvrenje vlasti u prekorajnskim i podunavskim zemljama.
Najtei i najokrutniji Karlov vojni pothvat bilo je dugotr~jno ratovanje sa Sasima. Oni su
boravili na svojem iskonskom etnikom podruju izmeu rijeka Ems i Labe i poslije iseljenja
jednoga dijela svojega stanovnitva u Britaniju (u V. st.) ivjeli i dalje u rodovskom drutvenom ureenju. Na prijelazu VII. u VIII. st. oblikovali su etiri skupine: na zapadu njihova
etnikog podruja ivjeli su Westfalci, na istoku Ostfalci, juno od prvih i drugih, na rijeci
Weseri, Angarijci, a sjeveroistono od ua Labe Nordalbinzi.
Veoma esti pljakaki napadi Sasa na franake granine oblasti bili su glavni razlog za
mnogobrojne kaznene akcije to su ih protiv Sasa vodili Merovinzi, a zatim Karlo Martelo i
Pipin Mali. U elji da nesigurno stanje na svojim sjeveroistonim granicama okona, Karlo je
772. zapoeo rat koji se u prekidima vodio sve do 804.
Sveukupno ratovanje protiv Sasa moe se podijeliti u vie etapa. Poelo je kaznenom
ekspedicijom protiv Angarijaca. Prva etapa zavrila se pokorenjem Saske (776) i poetkom
njihova pokrtavanja.
Povod za drugu etapu borbi dao je ustanak vestfalskog plemenskog prvaka Vidukinda
(778). u kojem su kranski sveenici i saski pristae franake okupacije pobijeni ili protjerani.
Karlov odgovor na to bio je radikalan. Slamajui svaki otpor bez milosti, dopro je sve do
Labe i zatim cio teritorij Saske pripojio svojoj dravi. Zemlju je podijelio na grofovije, ali je u
njima na upravu postavljao one Sase koji su prihvatili bezuvjetnu pokornost franakoj vlasti.
Protiv te vladavine Sasi su pod vodstvom Vidukinda podizali opi ustanak jo dva puta.
782. i 783-785. Uz najtea krvoprolia, do sredine 785. ustanak je bio slomljen. Vidukind se
sa svojim najbliim suradnicima predao Karlu i ak pristao da se pokrsti.
Skupa cijena kojom su Franci platili svoju pobjedu navela je Karla da u svladanoj zemlji
uvede krajnje strogi reim. Njegov zakon Capitulatio de partibus Saxoniae iz 785. predviao
je smrtnu kaznu i za najmanju nepokornost okupacijskim vlastima ili znak nevjernosti kralju.
Jednaka kazna bila je propisana i za umorstvo sveenika ili za neprihvaanje kranstva. Kao
i u samoj Franakoj, cjelokupno je stanovnitvo moralo plaati crkvenu desetinu.
Nezasitnost franakoga sveenstva i okrutnost civilnih vlasti navele su Sase, poevi od
792., na novi niz ustanaka. Karlo je izmeu 794. i 797. morao povesti etiri vojna pohoda dok
najzad, u akcijama u kojima su kao franaki saveznici sudjelovali i istoni susjedi Sasa.
Bodrii. nije pokorio ogorenu Sasku. Pritom se Franci vie nisu zadovoljavali vojnom i
crkvenom okupacijom njihove zemlje, nego su nakon svake uspjene bitke preseljavali mnoge
tisue poraenih Sasa duboko u unutranjost Franake, gdje su ih naseljavali u izoliranim
skupinama. U ispranjenim oblastima saska zemlja je konfiscirana i dodjeljivana crkvi, frana
kim velikaima i odanim Sasima, najee iz redova njihove rodovske aristokrac~je.
176

Unutranjost dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu

KAROLlNKO CARSTVO

F.ranalto kraljevatvo 751.

cs::>

OevoJenJa Pipina Malog

G=;>

OevoJenJa Karla Velikog

MORE

Careka krunidba Karla Vel.(25. XII. 800)

...-::-71 UnulraAnJa podjela Carstva Karla Velikog
L:...:...:.,J
Marke
r - - l podlo!ne zemlJer---1 Zone KarolInikog
L-.J
L-.-J utJecaja

Nadbiskupije
.. Valnije opaUJe

Luke

ATLANSKI

T/.v. ReliK vijar Karla Velikog, iz druge pol. IX. st.

SREDNJA I ZAPADNA EUROPA KRAJEM IX. ST.

Povorka

l1lu~enika.

Fresko-s li ka u crkvi Sv. MaxiIllina, u Trieru (kraj IX. st.)

Gospouarski rauovi po mjesecima. Iluminacija iz prve

elvrti

IX . st.

Taj ustanak uvjerio je Karla daje reim u Saskoj bio prestrog. Stoga je na saboru crkvenih
i svjetovnih poglavara Saske 797. proglasio novi zakonski propisnik o vladanju Saskom (Ca-

pitulare Saxonicum) kojim je znatno ublaio reim i uinio ga podnoljivijim za pobijeene

Sase.
Posljednji i najuporniji otpor Francima odrao se u Nordalbingiji, najudaljenijoj oblasti
saskoga etnikog podruja. Izmeu 798. i 804. nekoliko je franakih vojski pokoravalo tu
oblast. Borbe su najzad zavrene totalnom deportacijom Sasa iz tih podruja. Njih su preteno
zaposjeli franaki saveznici Bodrii.
Kronoloki isprepleteno s borbama u Saskoj Karlo se morao boriti i za afirmaciju svoje
vlasti na jugoistoku, napose u Bavarskoj.
Od 540., kad je Bavarska prvi put priznala vrhovnu vlast Franaka, kroz cijela dva stoljea
smjenjiVala su se osamostaljivanja te zemlje s priznavanjem franako g vrhovnitva. Godine
763. vojvoda Tasilo III. ponovno je stekao samostalnost. Svoju je vlast izgraivao oslanjajui
se na veliku mo sveenstva. Bogatim darovima bavarski su vojvode posebice jaali poloaj
samostana. Od biskupija osobito je vanu ulogu imao Salzburg kao crkveno sredite koje je
provodilo pokrtavanje slavenskog stanovnitva u Alpama i Panoniji. Ukljuenje tih zemalja
pod svoju vlast Bavarska je smatrala uvjetom svojega ojaanja i uspjenog otpora Franakoj.
Poslije Samove smrti (658) raspao se veliki plemenski savez Zapadnih Slavena koji je
obuhvaao prostrano podruje od eke do sjevernih granica Istre. Kao vea politika jedinica
ouvala se samo Karantanija. Ona je ostala samostalna kneevina sve do otprilike 745. Sredite joj j~ bio Krnski grad na Gosposvetskom polju u Korukoj. Slovenci su u to vrijeme
zapremaii veoma prostrano podruje od Dunava (na rasponu od Bea do Linza) do dananje
etnike granice Slovenaca prema Hrvatskoj, do Soe i izvora Drave, duboko u Alpama. Nakon
propasti Samove drave, Avari su ponovno u Panoniji obnovili svoj plemenski savez i poeli
provaljivati uz Dunav, u Bavarsku, i preko podruja naseljenog Slovencima u Furlaniju. U
Furlaniju su nadirali i Slovenci sami, nezavisno od Avara. U borbama to su se ondje vodile u
prvim desetljeima VIII. st. etnika granica Slovenaca prema Furlaniji ustalila se na istonim
granicama Furlanske nizine.
Nezavisna karantanska kneevina odrala se sve do potkraj prve polovice VIII. st. Tada su
rl. vari pojaali svoje napade prema Furlaniji i, s tim u vezi, na Karantaniju kojoj je na elu bio
knez Borut. U takvim okolnostima Slovenci su zatraili pomo od Bavaraca s kojima su
Slovenci ve od ranije bili saveznici u borbama protiv Franaka. Godine 744. ili 745. Bavarci
su - tada ve (od 743. ili 744) i sami pod vlau Franaka - zaista pomogli Karantancima protiv
A vara, ali su ujedno obvezali Karantance da i oni posredovanjem Bavarske priznaju vrhovnu
vlast franake drave. Kao jamstvo za to, knez Borut je morao poslati u Bavarsku kao taoce
svoga sina Gorazda i neaka Hotimira i oni su ondje prihvatili kranstvo.
Premda je tim dogaajima Karantanija, a vjerojatno i cijelo tadanje etniko podruje
Slovenaca ulo u sastav Franakog kraljevstva, karantanski su Slovenci i dalje sauvali svoju
samoupravu. Sami su birali svoje knezove koje franaki kralj potvruje, a sve do kraja VIII.
st. nema prodiranja njemakih feudalaca ni naseljavanja njemakih kolonista na podruju na
kojem ive Slovenci. Ali s prelaskom Gorazda i Hotimira na kranstvo, poelo je pokrtavanje Slovenaca, a Karantanija je crkveno podvrgnuta Salzburgu.
Podvrgavanje Karantanije ojaalo je Bavarce i oni su se dvadesetak godina nakon toga
uspjeli osloboditi franakog vrhovnitva. Pa ipak, nakon sljedeih dvadeset godina. 784. Franci su na Lekom polju, kod Augsburga, nanijeli Bavarcima teak poraz. Vojvoda Tasilo III.
morao je svoju zemlju predati Karlu Velikom, ali ju je opet dobio kao beneficij, uz uvjet da
poloi vazaisku zakletvu. Epilog toga dogaaja bila je nova Tasilova pobuna 788., ali je ovaj
put Tasilo III. bio zarobljen, osuen na smrt, pomilovan i primoran da stupi u samostan. a
autonomija Bavarske je ukinuta. Zajedno s njom i Karantanija je dola pod izravnu vlast
Franaka. Posvuda su zemljoposjedi vojvode postali svojinom kraljevskoga fiska. Unutranja
177

podjela na starogermanske upe (Gaue) ostala je sauvana; no kako je ta zemlja bila izloena
napadima Avara, Karlo je znatne vojne i upravne nadlenosti povjerio jednome stalnom guverneru, koji je na istonoj granici Bavarske, na rijeci Enns, formirao temelje jedne pogranine
marke.
Poslije pokorenja Bavarske i Karantanije Avari su postali neposrednim istonim susjedom
Franake. Oni su u svojoj vlasti drali Gornju i Donju Panoniju, dananju Donju tajersku sve
do Drave te cijelo podruje izmeu Dunava i Tise. Zbog obrane od Avara Furlanija je jo 774.
bila organizirana kao markgrofovija, a na elu joj je bio franaki grof Erih. Nakon sloma
posljednjega Tasilova ustanka (788) u kojem su mu saveznicima bili Avari, Franci su poduzeli
opsene pothvate da avarsku silu onemogue. Godine 791. jedna je franaka vojska, kojoj je
na elu bio istarski dux Ivan, prodrla preko Istre, Slovenije i Hrvatske u Donju Panon~ju, dok
je druga, kojoj je bio na elu sam Karlo, prodirala niz Dunav i napala Gornju Panoniju. Ali
rezultati nisu bili odluni. Do presudne etape dolo je tek 796., kad je furlanski markgrof Erih
zajedno s knezom neke neutvrene zemlje (po nekim autorima: Panonske Hrvatske) Vojnomirom prodro u dubinu avarskog teritorija, pa je tom prigodom bio zauzet i opljakan glavni
avarski hring izmeu Dunava i Tise. Neposredno nakon toga glavnina franake sjevernoitalske
vojske kralja Pipina zauzela je cijelo podruje dotad pod avarskom vlau. Od toga je vremena
i Panonska Hrvatska priznavala vrhovnu vlast Franake pa je stavljena pod nadzor furlanskog
markgrofa. Kaganov veliki hring bio je potpuno razoren. Dio avarskog stanovnitva podvrgao
se Francima, a dio se povukao preko Tise, na podruje pod vlau Bugara. U iduim godinama, od 797. do 799. i od 802. do 803. bilo je jo neznatnih borbi, a po njihovu zavretku cio
bivi teritorij avarske drave u Gornjoj i Donjoj Panoniji pripojen je Franakom kraljevstvu.
Istona granica franake vlasti sezala je sada do linije koja spaja ue Raabe u Dunav, istonu
obalu Blatnog jezera, Dunav kod Mohaa i zapadne obronke Fruke gore.
Jo u vrijeme posljednjih bitaka s ostacima Avara u Panoniji furlanski markgrof Erih
napao je Primorsku Hrvatsku, moda zbog toga to su Hrvati pomagali Avarima u otporu
protiv Franaka. Ali Eriha je 799. zadesio poraz u bitci kod Trsata, pa je on tom prilikom i sam
poginuo. Rat s Hrvatskom, koja je u to vrijeme potpadala pod suverenitet Bizanta, nastavio je
Erihov nasljednik, markgrof Kadaloh. Njegove akcije zavrile su se do 803. podvrgavanjem
cijele Primorske Hrvatske pod vlast Franaka.
Nakon tih osvajakih postignua, car Karlo je cijelo veliko podruje od srednjeg Dunava
do Jadrana podijelio u dvije velike upravne oblasti, Furlanska marka obuhvaala je Donju
Panoniju (podruje izmeu Raabe i Drave) Donju tajersku, Kranjsku (tj. dananju Slovenij~l)
i Hrvatsku; ona je bila vezana uz kraljevinu Italiju. Istona marka obuhvaala je zemlje uz
Dunav od Ennsa do Raabe te, osim toga, Karantaniju (gornje Pomurje i gornju Podravinu);
ona je bila vezana uz Bavarsku. Na elo svake od tih marki bio je postavljen poseban prefekt;
u pojedinim oblastima svake od njih upravu su vrili franaki grofovi ili hrvatski, odnosno
slovenski knezovi. U pogledu crkvenih nadlenosti, podruja sjeverno od Drave potpala su
pod jurisdikciju Salzburke nadbiskupije, a ona juno od Drave pod jurisdikciju akvilejskog
patrijarha koji je stolovao u Cividaleu.
Monarhija Karla Velikog poduzela je i ratne akcije na jugu od Pireneja protiv maursko-arapske vlasti na tome poluotoku. Ondje je 756. vladarem postao Abd-ar-Rahman, izbjegli
lan dinastije Omejada koja je 750. zbaena s vlasti u dotadanjem sreditu arapske drave u
Damasku. Jedan od Abd-ar-Rahmanovih protivnika zatraio je pomo od Franaka i time
pruio Karlu Velikom mogunost da proiri granice svoje drave prema jugu. Ondje su se na
padinama Pirenejskog gorja sauvali mali ostaci slobodnog kranskog podruja i nakon arapskog osvojenja toga poluotoka od 711. do 714. Prvi ofenzivni pokuaj franake vojske zavrio
se bezuspjenom opsadom grada Saragosse, nakon ega su se Franci morali povui. Franaku
zalaznicu napali su pri tome, na pirenejskom prijevoju Roncesvalles, Baski, nezavisni stanovnici toga podruja, pa su potpuno unitili cijeli franaki odred. Poginuo je i jedan od franakih
178

voa, prefekt bretonske marke Roland. Cio taj dogaaj postao je jezgrom kasnije nastaloga
starofrancuskoga epa Pjesma o Rolandu (druga pol. XI. st.).
Neuspjeh u panjolskoj naveo je Karla da reorganizira jo nedovoljno uvrenu vlast u
Akvitaniji. U sva glavna sredita te pokrajine postavio je Franake grofove, a i na elo biskupija i opatija postavljao je sebi odane ljude. irom zemlje naselio je mnoge franake vazale.
Ali da ipak sauva neki privid samouprave u Akvitaniji, godine 781. je svojega treeroenoga
sina Ludovika imenovao kraljem Akvitanije. Tako je ta oblast dobila poloaj paralelan poloaju Italije, gdje je kraljevao stariji Ludovikov brat Pipin.
Uvrstivi geopolitiku pozadinu vojnih pothvata u panjolskoj, Karlo je obnovio rat. U
borbama koje su se vodile od 795. do 812. osvojeno je cijelo podruje od Pireneja do rijeke
Ebro ipripojeno Akvitaniji kao posebna panjolska marka.
Posljednji vei vojni pothvat za vladavine Karla Velikog bilo je ratovanje s Bretoncima
koji su u staroj provinciji Armorici, nakon svojega uzmaka pred Anglosasima, formirali tri
plemenske dravice i sauvali i svoj keltski jezik i svoje rodovske drutvene odnose. Borbe to
su ih Franci povremeno vodili s njima jo od poetka VI. st. nisu dovele do njihova podjarmljenja ni u vremenu Pipina Maloga i Karla Velikoga. Bretanja je dodue od poetka IX. st.
priznavala vrhovnu vlast Karlove drave i prihvaala obvezu da plaa danak, ali je praktiki i
dalje ostajala nezavisna.

CARSTVO KARLA VELIKOGA

Pripreme za uzdizanje Karla Velikog s kraljevske asti na carsku vrile su se postupno,
vie godina. Modaje tu zamisao potaknuo ili ju je u najmanju ruku podupirao Karlov prijatelj
i savjetnik, anglosaski redovnik Alkuin, koji je na Karlov poziv doao u Franaku i od 796. bio
opat samostana Sv. Martina u Toursu. On je ve nekoliko godina prije Karlove krunidbe
isticao Karlovu dominantnu ulogu u kranskom svijetu, njegovo boansko poslanje kao zatitnika vjere i papinstva. Pri tome je izraz "kransko carstvo" to ga on upotrebljava postao
sinonim za cijeli kranski "Zapad", u opreci prema Bizantskome Carstvu. Takvo izriito
izdizanje Karla na vrhunski poloaj na Zapadu, iznad kraljevstava, papinstva i svih ljudi, bilo
je u skladu s tenjama Karlove vlasti. On je ve od poetka svoje vladavine prisvajao pravo da
daje svoj pristanak na izbor pape, kao to je to u pogledu linosti carigradskog patrijarha, a i
rimskog pape sve do sredine VIII. st. inio bizantski car. Nakon svrgavanja cara Konstantina
VI. (797) u korist njegove majke, carice Irene, na Zapadu je isticano da na Istoku uope vie
nema cara nego je vlast prisvojila jedna ena. Istodobno papinstvo je zapalo u duboku dekadansu pa je ovisilo o milosti franakoga kralja. Sve te okolnosti, kao i injenica to je Karlo
zavladao cijelom zapadnom Europom od Saske i Panonije do panjolske (s granicom na
Ebru), stvorile su povoljne uvjete da se zamisao o obnovi carstva na Zapadu ostvari.
Poslije smrti Hadrijana I. (potkraj 795) papom je postao rimski sveenik Leon III. Prigovaralo mu se da vodi razuzdan ivot i da je odan prodavanju crkvenih dostojanstava. Zbog
toga mu je Karlo ve 796. uputio pismo kojim ga poziva da se dri kanonskih propisa, da ivi
poteno i asno i da suzbija simoniju. Takvim uputama Karlo je potvrivao svoje uvjerenje da
ima pravo staranja i o vjerskoj i sveenikoj djelatnosti papinstva.
Ali opozicija protiv Leona III. postajala je sve ogorenija. Prilikom jedne procesije u
travnju 799. papu su napali, bacili na zemlju, izgazili nogama, pokuali su ga oslijepiti i
iupati mu jezik. U toj zavjeri i napadu sudjelovali su i visoki crkveni dostojanstvenici i
ugledni velikai Papinske drave. Ipak, uz pomo vojvode od Spoleta, papa se uspio spasiti i
sakriti uSpoletu.
Istupajui kao arbitar, Karlo je elio postii dvostruki rezultat: onemoguiti papine protivnike i primorati papu da mu se pokori. ini se da je dogovor o tome postignut u Paderbornu,
u Saskoj, kamo je Karlo pozvao papu da se opravda. Nakon toga, po carevu nalogu u Rimu su

l79

dva franaka nadbiskupa, radi toga naroito poslana onamo, poveli istragu o optubama to su
se iznosile protiv pape i ustanovili da su neosnovane, izuzevi nekih zamjerki njegovu osobnom ivotu. Stoga su zavjerenike dali uhititi i otpremiti u Franaku.
Poslije tih dogaaja Karlo je u jesen 800. i osobno doao u Rim, gdje ga je papa veoma
sveano doekao. U crkvi Sv. Petra 1. XII. 800. sastala se opa skuptina franakih i rimskih
svjetovnih i crkvenih velikaa koja je pod Karlovim predsjedanjem donijela odluku da se papa
javnom i sveanom zakletvom opere od optubi koje su iznoene o nedostojnosti njegova
osobnog ivota. To je zaista i uinjeno 23. XII. pred skuptinom istoga sastava, kojoj je i opet
predsjedao Karlo: papa se "pred Bogom, svim svecima i anelima" "od svoje volje" (tj.
dobrovoljno i neprimoran) sveano zakleo da nije poinio "zloine i nedjela koja mu predbacuju", a skuptina je tu zakletvu primila kao opravdanje.
Jo istoga dana u Rim je dola delegacija iz Jeruzalema (koji je tada bio pod arapskom
okupacijom) pa je Karlu u ime jeruzalemskog patrijarha predala zastavu i kljueve Svetoga
groba, Kalvarije i samoga grada Jeruzalema, jednako kao to je pet godina prije toga Leon III.,
nakon svojega izbora, predao Karlu zastavu i kljueve grada Rima. Tako je sada cijelo kran
stvo Zapada i Istoka (izuzevi onoga koje je bilo pod vlau bizantskoga cara) priznavalo
Karlovo starateljstvo.
Dva dana nakon toga, na Boi 800., Karlo je doao u crkvu Sv. Petra da se prije poetka
mise moli pred oltarom Sv. Petra. Opis toga dogaaja u slubenim kraljevskim analima Franake prikazuje kao da se sve to je slijedilo zbilo neoekivano, nepripremljeno i bez znanja
Karla Velikoga, pa ak i protiv njegove volje. U trenutku kad je Karlo zavrio molitvu i ve
namjeravao ustati s klecala, pristupio mu je papa i stavio mu na glavu "neku krunu", a "narod
Rima" ga je trokratnim klicanjem pozdravio kao augusta i cara Rimljana. I sam papa bacio se
pred njega niice, prema obredu to ga je uveo Dioklecijan.
Nema sumnje da je Karlovo uzdizanje na poloaj cara, a time i obnavljanje carstva na
Zapadu bilo dogaaj pripremljen rastom franakog kraljevstva i Karlovim stvarnim poloajem
u zapadnoeuropskom kranstvu. Ali ono je isto tako nesumnjivo bilo i rezultat svjesne tenje
da se to postigne i ostvari. U tu su svrhu iskoritene okolnosti u Rimu i papinstvu slino kako
je to bilo kad je Pipin Mali izvrio dravni udar, zbacio Merovinge i sebe dao proglasiti
kraljem Franaka. lovom je prilikom papa trebao monu zatitu da se odri na prijestolju,
usprkos svojim porocima. S Karlovom pomoi dan mu je izlaz da se, u skladu s germanskim
poimanjem sudske procedure, zakletvom "oisti" od optubi. Zauzvrat dao je, toboe neoeki
vano, Karlu carski naslov oslanjajui se, i opet jednako kao i u Pipinovu sluaju, na prava to
ih je papinstvu davala krivotvorena Konstantinova darovnica.
Karlova krunidba prenerazila je bizantski dvor. Ondje se taj in smatralo uzurpacijom, jer
je vlast na Zapadu mogla biti povjerena jedino s ovlatenjem bazileusa i iskljuivo u njegovo
ime.
Ali usprkos tako negativnom odjeku, carica Irena je stupila u pregovore s Karlom, nato
je Karlo odgovorio izaslanstvom koje je predloilo Ireni da se uda za Karla (kojemu je u ljetu
800. umrla i etvrta ena, Liutgarda). Time bi spor bio uklonjen i ostvareno jedinstvo cijeloga
carstva, nesumnjivo u korist Karolinga. Ali prije nego to su pregovori dovreni, Irena je bila
zbaena (802).
Pregovori s novim, carem, Nikeforom 1., nisu imali uspjeha. Bazileus je odbio priznati
Karlov carski naslov i postojanje dvaju, meu sobom nezavisnih carstava. Ali Bizant je u to
vrijeme bio u sukobu s Arapima i Bugarima, pa je Karlo smatrao da e ratni pritisak i sa
njegove strane primorati Nikefora da bude popustljiviji.
inilo se da je najpogodnija toka za pritisak na Bizantsko Carstvo Venecija, koja je bila
(poslije franakog pokorenja Istre, 788) jedini bizantski posjed u dnu Jadranskoga mora.
Povod za to dala je sama Venecija. Sve su, naime, venecijanske biskupije u crkvenom pogledu
ovisile o patrijarhu u Gradu, a to je sredite bilo na italskom (franakom) tlu, pa je patrijarh
180

bio nositelj profranake propagande u Venecijanskom dukatu. U vezi s tim 802. venecijanska
je flota napala na Grado, pa je patrijarh Ivan tom prilikom bio ubijen.
Njegov nasljednik, Fortunat, organizirao je uTrevisu zavjereniku skupinu koja je provalila u dukat, s vlasti zbacila probizantskoga duda i zamijenila dvojicom pristaa franake
vlasti. Oni su ve 804. izvrili napad na bizantsku Dalmaciju, pa su 805. dalmatinski gradovi
i otoci priznali vrhovnu vlast Karla Velikoga. Time je bio dan povod za rat (806).
Poslije brojnih peripetija, mirovni su pregovori poeli u jesen 810. u Aachenu, a zavrili
su 812. nagodbom. Franakoj su ostale Istra s obje hrvatske kneevine, a Bizantu je priznata
vrhovna vlast nad Venecijom i dalmatinskim gradovima i otocima. U isto vrijeme Bizant je
priznao Karlu Velikome naslov cara.
U vremenu koje je slijedilo nakon krunidbe, Karlo je dovrio pokorenje Saske, formiranje
panjolske i Bretonske marke, a pripremao je nove pothvate protiv Slavena, Danaca i saracenskih gusara na Sredozemnome moru.
EKA

Prva slavenska oblast koju je Karlo napao bila je eka. Poslije raspada Samove drave
(poslije 658) eka je ivjela kao savez plemenskih kneevina. U neko poblie neodredivo
vrijeme toga razdoblja ini se da pada vladavina legendarnog kneza Kroka kojega je naslijedila kerka Libua. Nju je vijee plemenskih prvaka primoralo da se uda kako bi kneevsku vlast
mogao vriti mukarac. Ona je izabrala Premisia, kneza Lemuza, pa je on postao osnivaem
eke vladalake kue Premislovia. Sjedite mu je bio Viehrad, juno od Praga.
eka je ula u franaku interesnu sferu u vezi s Karlovim ratovima protiv Avara, pa je jo
791., prilikom prvoga rata s Avarima, jedan dio franake voiske proao kroz eku, a ~ki su
odredi otad sudjelovali u sljedeim borbama protiv Avara. Cini se da su nakon toga u Cekoj
ostale franake posade jer je Karlo ve 805. poslao u eku vojni odred da kazni ehe zbog
ustanka i protjerivanja franakih posada. Unato ponovljenom pothvatu, do pokorenja i pripojenja eke fran~koj dravi nije dolo, nego je podruje ekog plemenskog saveza (sjeverozapad dananje Ceke), a moda i podruje Zlianskog plemenskog saveza (istona i jugoistona polovica dananje eke) te podruje Moravske, bilo samo obvezatno da Francima
plaa godinji danak.
POLAPSKI SLA VENI
Karlove ratne akcije protiv Polapskih Slavena poele su u vezi s borbama izmeu Bodria
saveznika u ratu sa Sasima) i njihovih istonih susjeda, Ljutia. Franci su poveli
dvije vojne protiv Ljutia, ali bez neposrednih politikih posljedica.
Naprotiv pohod Franaka protiv Luikih Srba koji se vodio 806., moda u vezi s istodobnom kaznenom ekspedicijom protiv pobunjene eke, ini se da se zavrio obvezom Luikih
Srba da Francima plaaju godinji danak.
Ratovanje s Dancima takoer nije postiglo nikakvih osvajanja. Obje su se strane morale
zadovoljiti da u graninoj oblasti jedna nasuprot drugoj podignu nekoliko tvrava. Time su s
franake strane bili uinjeni prvi koraci za formiranje Danske marke u Nordalbingiji.
Pomorski pljakaki napadi Danaca na obale Franake drave djelovali su kao poticaj za
gradnju obalne obrambene flote; no onaje na Sjevernome moru ipak ostala nedovoljno snana.
Na Sredozemnome moru franaka je mornarica bila mnogo jaa, ali je i opasnost od muslimanskih drava i samostalnih gusarskih pothvata bila jo mnogo vea, i mir na zapadnom
dijelu Sredozemnog mora nije bilo mogue osigurati.
Neprijateljstvo i ratovanje Karla Velikog s omejadskim emirom u panjolskoj, a i s Bizantom, pribavilo je Franakoj dobre odnose s Bagdadskim kalifatom. Pregovori to su se na toj
(franakih

181

osnovi vodili izmeu Karla Velikog i kalifa Harun-al-Raida donijeli su Karlu pravo zatitnika
svetita, kranskih stanovnika i hodoasnika u "Svetoj zemlji".
elei regulirati pitanje nasljedstva poslije svoje smrti, Karlo je ve 806. objavio tekst o
podjeli drave meu svoja tri sina. Ali kako su dvojica starijih umrli jo prije njegove smrti,
Karlo je 813. najmlaega, Ludovika, u Aachenu okrunio za cara, a Pipinova sina Bernharda
imenovao je kraljem Italije. Poetkom 814. Karlo je umro u starosti od 71 godine.

kranskih

LUDOVIK POBONI I NJEGOVI NASLJEDNICI

U asu kad je naslijedio svojega oca, Ludovik je imao 36 godina. Bio je obrazovaniji od
Karla, ali nije imao ni njegove energije ni jasnoe pogleda, ni snage predvianja i samostalnosti, pa je esto donosio prenagljene i proturjene odluke ili je djelovao pod utjecajem jaih
linosti, naroito ena i sveenstva.
ini se da su za posljednjih godina Karlova vladanja preo tele maha brojne zloupotrebe
vlasti to su ih vrili dravni slubenici. Stoga je Ludovik odmah po stupanju na vlast izvrio
mnoge personalne promjene politikog aparata, na dvoru i u pokrajinam"a. ak je i svoje
sestre, koje su ivjele raspusnim ivotom, primorao da stupe u samostan. Posebni izaslanici,
missi dominici, kakvi su periodiki obilazili dravni teritorij i u vrijeme Karla Velikog, dobili
su zadatak da ispravljaju nepravde. Na elo dravne uprave, u funkciji kancelara, postavio je
Helisahara, biveg kancelara Akvitanije.
Svoju elju da provede moralizaciju uprave i drutva u svojoj dravi Ludovik je nastojao
ostvariti uz pomo crkve. Svojega najintimnijeg savjetnika, opata Benedikta Anijanskog doveo je u jedan samostan u blizini Aachena i omoguio mu da postane najutjecajnija osoba u
franakoj dravi. Nain vladanja zemljom dobiva gotovo samostanski karakter. Brojna darivanja u korist Crkvi obogatila su redove i sveenstvo. U isto vrijeme sveenstvu je nametnuta
stroa disciplina. Za razliku od Karla Velikog, koji je bio revnostan iritelj kranstva i
nepokolebljiv zatitnik Crkve, ali je papu drao u strogoj pokornosti, Ludovikova je vladavina
zapala u ovisnost o sveenstvu. Isti papa Leon III., koji je pred Karlom morao poloiti pokajniku zakletvu o svojem moralnom ivotu, nije Ludoviku podnio ak ni podaniku zakletvu;
njegovi nasljednici nisu od franakih vladara vie traili ni potvrdu svojega izbora. Papa
Paskal I. dobio je od Ludovika ne samo potvrdu svih dotadanjih prava rimske Crkve, nego i
potpuno izuzee Rima ispod jurisdikcije carske vlasti, ime je bilo onemogueno svako sudjelovanje cara pri izboru i potvrivanju pape.
Usprkos tim uspjesima u vlastitoj emancipaciji, papinstvo ipak nije eljelo oslabiti carsku
vlast jer je trebalo odanog i snanog zatitnika. Da se to i javno pokae, godine 817. je na
inicijativu sveenstva donesen poseban ukaz (Ordinatio imperii) kojim je iz vladareve titulature odbaen naslov "kralj Franaka i Langobarda" a zadran samo carski naslov Imperator
Augustus. Ujedno je odreeno da carska vlast ne moe biti predmetom nasljedne diobe, nego
je moe batiniti samo carev najstariji sin (Lotar). Kao zavisni vladari bili su predvieni mlai
sinovi: Pipin za Akvitaniju, a Ludvig za Bavarsku.
Budui daje cijelo ostalo dravno podruje time namijenjeno Lotaru, ukazom iz 817. bila
je automatski ponitena odluka Karla Velikog kojom je sin Karlova starijeg sina Pipina,
Bernhard, batinio Italiju. Zbog toga je on digao bunu, ali je uhvaen i za kaznu oslijepljen, pa
je uskoro i umro.
Politika neogranienog utjecaja Crkve izazvala je duboka nezadovoljstva meu pristaama
postupaka Karla Velikoga koji je djelovao kao zatitnik Crkve i papinstva, a ne kao puko
njegovo orue. Ta je skupina isposlovala da u Italiju bude poslan Lotar da sredi tamonje
prilike koje su nakon Bernhardove pogibije bile veoma kaotine. On je ondje izvrio mnoge
personalne promjene i ojaao organe upravne vlasti. Ali najvee posljedice imalo je obnavljanje neposredne carske vlasti nad Rimom. Godine 824. on je objavio tzv. Constitutio Romana,
182

po kojoj je papa dodue imao pravo imenovati dunosnike u svojoj dravi, ali je prije njihova
nastupa na dunost morao dobiti carevo odobrenje. I sam novoizabrani papa morao je prije
posveenja poloiti zakletvu vjernosti caru na ruke stalnoga careva predstavnika u Rimu. A i
nakon njegova preuzimanja dunosti taj je predstavnik zajedno s jednim papinim delegatom
morao bdjeti nad djelatnou papinske uprave.
Lotarov uspjeh oduevio je pobornike jaanja carske vlasti pa su nagovorili Ludovika da
ve za ivota uzdigne Lotara na carsko dostojanstvo i uini ga svojim suvladarem (825).
Najvei vojni pothvat za prvih deset godina Ludovikove vladavine bilo je pokorenje
Panonske Hrvatske.
Poslije Ludovikova stupanja na vlast, oba hrvatska kneza, posavski Ljudevit i dalmatinski
Borna, poloili su podaniku zakletvu novome caru. Ali nasilja franake vrhovne vlasti nad
Panonskom Hrvatskom, to ih je vrio furlanski markgrof Kadaloh, potakla su Ljudevita da se
818. potui Ludoviku. A kad nije dobio pomo, buknuo je u Panoniji ustanak u kojem su osim
Hrvata sudjelovali i Slovenci iz susjednih oblasti na Savi, Dravi i u Panoniji te srpsko pleme
Timoana. NaprotiV, dalmatinskohrvatski knez Borna ostao je vjeran Francima i pripomogao
njihovoj konanoj pobjedi. Izmeu 819. i 822. Franci su vodili est ratnih pohoda sa 10 vojski
protiv Ljudevita (820. i 82l. nasrtale su na Hrvatsku istodobno po tri franake vojske s raznih
strana). Najzad je Ljudevit 822. morao uzmaknuti, najprije k Timoanima a zatim u Dalmatinsku Hrvatsku, gdje je po nalogu Franaka bio ubijen (823).
Obnova franake vlasti nad Panonskom Hrvatskom dovela je Franke u sukob s Bugarima.
Oni su jo za vrijeme kana Kruma (802-814) zauzeli sjeveroistonu Srbiju i Erdelj, a poslije
sloma>Ljudevitova ustanka osjeali su se ugroeni od novoga monog susjeda, paje flota kana
Omortaga uplovi la u Savu, Dunav i Dravu, iz Panonske Hrvatske protjerala franake posade i
podvrgnula je pod hrvatskim knezom Ratimirom (829-830) svojoj vlasti. Tek 838. preoteo je
to podruje markgrof Podunavske marke, Ratbod, pri emu je istoni dio Slavonije sa Srijemom ostao pod bugarskom vlau sve do 845., kad je i to podruje pripojeno Podunavskoj
markgrofoviji (i time pod vlast Ludviga Njemakog).
U godinama koje su slijedile u Italiji se kao nova opasnost pojavljuju Arapi. Jo 825.
jedna je skupina bjegunaca iz muslimanske panjolske osvojila Kretu. Odatle su stoljeima
napadali po cijelom Sredozemlju. Ve idue godine (826) bizantski se vojni zapovjednik u
Siciliji pobunio protiv Carigrada pa je u pomo pozvao Arape iz dananjega Tunisa. Do 840.
cijeli je sjeverozapad Sicilije ve bio u rukama osvajaa. Dvadeset godina kasnije (859)
Bizantu su ostala jo samo dva uporita: Sirakuza i Taormina. Posljednje od njih, Taormina,
izgubljeno je 902. Arapi su zadrali Siciliju u svojoj vlasti sve do kraja XI. st.
Pretenzije Arapa protegle su se i na jug Apeninskog poluotoka. Ondje je gotovo samostalno vojvodstvo Benevent primoralo Napuljski dukat da mu plaa godinji danak. Da se toga
tereta oslobodi, napuljski je dux u pomo pozvao Saracene sa Sicilije. Njihova intervencija
obranila je Napulj od Beneventanaca, ali su Saraceni 839. uspjeli osvojiti Tarent, a 84 l. i Bari.
U meuvremenu u karolinkom je carstvu sazrijevala teka kriza oko podjele teritorija i
vlasti u dravi. Jo 823. Ludoviku se iz njegova drugog braka rodio sin Karlo (kasnije nazvan
Karlo elavi). Pod pritiskom njegove majke Ludovik je na saboru u Wormsu (829) iz Lotarova teritorija izdvojio Alamaniju, Alzas, Reciju i dio Burgundije i namijenio ga kao batinu
Karlu.
Protiv te odluke stariji su Ludovikovi sinovi 830. izvrili vojni udar kojim su prisilili
Ludovika da poniti odluku iz 829. Otad je faktinu vlast imao Lotar, a Ludovik je ivio
gotovo kao zarobljenik, okruen redovnicima koji su imali zadatak da ga nagovore da stupi u
samostan.
Ali dotad sloni stariji sinovi Ludovikovi uskoro su se zavadili zbog Lotarova prvenstva,
pa su Pipin Akvitanski i Ludvig Njemaki omoguili Ludoviku Pobonom da se vrati na vlast.
Odmah zatim (831) izvrena je nova trea podjela. Pipinov i Ludvigov udjeli poveani su,
Karlu je dano ono podruje koje mu je otac namijenio, a Lotaru je ostaVljena samo Italija.
183

Pipin Landenski
majordom Austrazije
+ 640. _Itta

Sv. Gertruda

Amu1f
biskup Metza
+ 640._Doda
Ansegisel
domestik. + 685.

Begga

Grimoald
majord. Austraz.
+ 663.

+ 695.

Teodu1f
b. Metza

Pipin Heristalski
majordom + 714.
I. Plektruda; 2. konkub. Halpaida

Hildebert
+ 656.

l. Drogon

I. Grimoald

2. Karlo Martello

majordom.

741.

Theobald
Karloman
majordom
741-47. + 757.

Drogon

Pipin
kr. Italije
+ 810.

PipinMali
majordom. kralj
Fr. 751. + 768.
_ Bertrada

Grifo
+ 753.

Karlo Veliki
kr. 768-814.
car SOO.
4 ene + 5. konkub.
(8 sinova i 9 keri)

Karloman
kr. 768---771.

Gisda:

redad

- Gerberga. ki
Jangob. kr. Dezid.

Ludovik Poboni
car 814, + 840.
_ l.Irmingarda; 2. Judita

ITALIJA
I) Pipin I.
kr. Akvitanije
+ 838.

l) Lotar I.
car 817, + 855.

Ludovik II.
kr. It. 844.
car 850.
-i- 875.
_ Angilberga

Karlo
kralj
Burgund .

Lotar II.
kr. 855.
.;. 869.
- I. Teutberga
_ 2. Waldrada

Irmingarda
2. Boso od Vienne,
brat Raiide, . keri vojv.
od Burgund . 2. . Karla
Ce!.

Hugo

Louis od Provo (Slijepi)

car 901, + 928.

I) Ludvig I. Njcf":'d
kr. Njem. 840-~
ki Welfa, gr. Ba:II

Karlman
kr. 876-880.

Lud,;" ID
+ ~

+
(nez.)
Arnuli Karant.
kr. 887. car 896-99.
_ Oda

Berta
- I. Theobald od

ArIesa
- 2. Adalbert
mkrg. Tosk.

Hugo od
Ariesa
kr. It. 926-47.
- Adda

Alda
_ Alberik
patric. Rima
+ 954.

Pipin II.
kr. Akvit.
+ oko 864.

NIEMACKA

Lotar
kr. Italije
+ 950.
_Adelaida
ki Rud. II.
od AreIata

Vido
mkgr. Tosk.
- Marozija

Lambert
mkgr.
Toskane

(ne4

Z, ....

yo 1i:.l

895-l1

947,

Emma
_ Lotar III.
(sin Louisa IV.
Prekomorskog)

Ludvig Dijete
kr. 900-911.

2. _ Oton I. (sin kr. Henrika I.

Ptiara) njem. rimski car
962.

Oton II.
njem. - rimski car
973-983.

RODOSLOVLJE KAROLINGA

Bernard

Riltruda
_ Odilo
. . Bavarske

hSiIO
"""". Bavarske

_ !!rogon
~ Metza

FRANCUSKA

2) Karlo Celavi
car 875-877.

t
Karlo Debeli
car 881-887.

+ 888.

t
(nez.)
Bernard

Louis II. Mucavi

kr. Fr. 877-879.

- Ansgarda. ki burg.
vojv. Eudesa; 2. Adelaida

Louis III.
kr. Franc.
879-882.

Karloman
kr. Fr.
882-884.

Karlo II I. Bezazleni
kr. Fr. 893-924.
-I- 929.

Prekomorski

Glismut
- Konrad
od Lahngana.
vojv. Franko~.

(ANSKAR)
fran. fcud .
mkgr.Ivreje

kr. Fl'. 936-954.

_ Gerbcrga,
sestra Otona I.

Louis V. Lijeni
986-987.
(bez djece)

Karlo
Donjolotar.
977-992.
_ Adelaida
od Vcrmandoisa

t
OTON

ro .

car.

Angilberge

Adalbert
mkgr. Ivreje
l. mu

Berengar II.
kr. lt. 950-961.
_ Villa, ki
Bosonova brata
Hugona

Adalbert
Lotar Ill.
954-9.86.
_ Emma,
ki carice Adelaide
Latara, sina Huga
od ArIesa

Bercngar

kr. lt. 898, car 915,

ki Suppona, gr. od
Torina,

Louis IV.

(nez.)

III

Gizela
_ Eberhard.
mkgr. od FurI.

Gisela

Ostvareni savez protiv Lotara razbio se zbog nastojanja saveznika da jedan drugome
preotmu dijelove dodijeljenih oblasti. Omrznuvi Karla, Pipin i Ludvig preli su na Lotarovu
stranu. Uz pomo pape Grgura IV., kojega je Lotar u Italiji pridobio za uspostavljanje jedinstvene carske vlasti, na saboru u Rotfeldu (833) proglaeno je Ludovikovo zbacivanje i izvrena etvrta dioba carstva kojom je Karlo ostao bez ikakva udjela, a Lotaru je priznat poloaj
cara.
U elji da onemogui eventualnu Ludovikovu rehabilitaciju, Lotar je uz pomo jedne
skupine biskupa primorao Ludovika da izvri javno pokajanje zbog izvrenih krivokletstava,
svetogra i umorstava.
To krajnje Ludovikovo ponienje izazvalo je mnogo ogorenja, naroito u Germaniji. U
isto vrijeme zbacivanje cjelokupnoga upravnog personala i preraspodjela zemljoposjeda i dostojanstava i korist Lotarovih pristaa sjedinila je utjecajnu skupinu izvlatenih nezadovoljnika. Pod vodstvom Ludviga Njemakog snana je vojska potisnula Lotara u Italiju i oslobodila
Ludovika. Poetkom 835. on je ponovo sveano okrunjen za cara, a zatim je izvrena peta
dioba dravnog podruja.
Znatno poveanje Karlovih posjeda koje je pritom ostvareno uzrokovalo je uskoro sporove
s Ludvigom Njemakim i estu podjelu (838), a smrt Pipina Akvitanskog jo iste godine, i
sedmu. Sve to vrijeme Lotar je ivio povueno u Italiji, ne mijeajui se u sporove.
No pred svoju smrt Ludovik je doao do uvjerenja da e samo Lotar moi biti zatitnik
interesa njegova esnaestogodinjeg miljenika Karla. Stoga je 839. sklopio s Lotarom ugovor
kojim je cijeli dravni teritorij predan samo dvojici sinova, Lotaru i Karlu. Granina linija ila
bi dolinom Rhone, Saone i Meuse. Karlo je dobio zapad, a Lotar istok, a usto jo i carsko
dostojanstvo.
Nakon te, osme preraspodjele Ludovik je (sredinom 840) umro, a Lotar je smjesta odluio
da zavlada na temelju odredbe iz 817. (Ordinatio imperii) koja je njemu dodjeljivala potpunu
carsku supremaciju nad braom.
Iako su sa zamiiju o jakoj i jedinstvenoj carskoj vlasti po uzoru na doba Karla Velikoga
bili zadovoljni mnogi velikai, naroito crkveni dostojanstvenici, Lotarovi su protivnici ipak
bili vojniki jai. Ljeti 841. dolo je do velike bitke blizu grada Auxerrea (Oksera) u kojoj je
Lotar teko poraen.
elei da konano slome Lotarov otpor, Ludvig Njemaki i Karlo sastali su se 14. II. 842.
u Strasbourgu, i tu su poloili sveanu zakletvu jedan drugome da e se nepokolebljivo boriti
protiv Lotara do konane pobjede. Ludvig je izgovorio zakletvu na romanskom jeziku da ga
uzmogne razumjeti Karlova vojska, a Karlo ju je izgovorio na germanskom da ga uzmognu
razumjeti Ludvigovi vojnici. A nakon toga zaklele su se obje vojske jedna drugoj, svaka na
svojem jeziku, da e napustiti svojega zapovjednika ako prekri maloprije poloenu zakletvu.
Pred tom opasnou Lotar se i opet morao povui u Italiju, a braa su meu sobom
podijelila njegove posjede u Galiji (deveta podjela, 842).
Uza sve to, mogle su se oekivati nove borbe. Franaki velikai obilno su se ve i dotad
okoristili dugotrajnim borbama na vrhu dravne vlasti, jer su nebrojene preobrate neprekidno
pratila bogata darivanja od svih zainteresiranih. U njihovim redovima postupno se raala
averzija prema neprekidnom ratovanju i elja da se napokon bez novih perturbacija uzmogne
zadrati ono to je steeno.
Usporedo s time sve ei napadi Normana zahtijevali su koncentraciju snaga za obranu
od te izvanjske opasnosti.
Uestali napadi Normana na franake obale poeli su jo u prvim desetljeima IX. stoljea. Naroito su stradavali samostani, imanja i gradska naselja u dubokim uima rijeka to se
ulijevaju u Atlantski ocean. Od 830. do 843. posebice su teko opustoene luke i trgovaka
sredita Duurstede (u delti Rajne), Quentovic (Kentovik, na La Mancheu), Rouen (Ruan) i
Nantes (Nant).
186

VERDUNSKA DIOBA

CI!
.>o:

III

>

...oCI!

:E

~ Ludovik

Lotar

Papinska drava

U takvim okolnostima u kolovozu 843., u Verdunu (Verden), braa su se meu sobom

spoazumjela o podjeli vlasti (deseta podjela, Verdenski ugovor). Lotar je, osim Italije, dobio
otegnuto i usko podruje to se protezalo od Frigije do Provanse. Karlu su pripale sve zemlje
na zapadu od Lotarove oblasti, a Ludvigu Njemakom sve zemlje na istoku od Rajne te jo
biskupije Mainz, Worms i Speyer, na zapadnoj obali te rijeke.
Sva tri vladara zajamila su jedan drugome nepovredivost dodijeljenih posjeda i obvezala
se da e meu sobom odravati bratske odnose. Lotaru je priznat carski naslov , ali samo kao
poast , a ne kao osnova za bilo kakvu supremaciju.
Verdunski je ugovor znaio , dakle, naputanje zamisli o jedinstvenoj dravi i obnovi
carstva na Zapadu.
RASPAD KAROLINKOG CARSTVA
Svako od triju kraljevstava koja su proizala iz sporazuma postignutog u Verdunu imalo je
znatnih unutranjih i vanjskih tekoa kojima e se uskoro pridruiti i meusobni sporovi.
Najtee prilike bile su u Zapadnofranakom kraljevstvu Karla elavoga. On je doivio
neuspjeh u nastojanju da pokori Bretanju, a najvei dio Akvitanije morao je prepustiti sinovima svojega pokojnoga brata Pipina, uz uobiajenu zakletvu o vazalskoj vjernosti. Usporedo s
time, cijelu obalu Galije, od Frigije do ua Garonne, napadali su Normani . Postupno su se
oblikovala tri uporita normanskih pljakakih provala: jedna skupina Normana naselila se na
jednom otoku u uu Seine pa je odonuda harala golemo podruje uz tok te rijeke; druga
skupina vladala je otocima Noirmoutier i Re (Noarmutje), juno od ua Loire, a njoj se
pridruio jo jedan odred koji je stvorio bazu na jednom otoku u samom uu Loire. Trea
187

skupina imala je bazu u oblasti Gironde (ironde) i odatle provaljivala u Akvitaniju i Gaskonju.
Napadi Normana stvarali su neprekidno ratno stanje, a kralj je mogao skupiti dovoljno
snanu vojsku samo uz pomo svojih vazala. No tu je pomo trebalo neprekidno kupovati
darovima u zemljoposjedu. Time je neprestano rasla mo feudalaca, a s njome su rasle i
njihove tenje za samostalnou. Budui da kralj nije uvijek mogao udovoljavati njihovim
zahtjevima, vazaiska je vjernost postala veoma nepouzdana. Uz obeanje bolje nagrade prelazili su u slubu onog tko im je takva obeanja zaista mogao ispunjavati.
Neto sreenije bile su prilike u Istonofranakom kraljevstvu Ludviga Njemakoga. Tu je
razvoj beneficijalnog sustava bio sporiji, pa je mo feudalaca prema kralju bila manja. Osim
toga, Crkva je ondje snanije podupirala kraljevsku vlast jer su u Germaniji, a i u susjednim
slavenskim zemljama, njezini posjedi bili golemi paje kao svoj oslonac trebala jaku kraljevsku
vlast.
Lotarovo kraljevstvo moralo se na sjeveru, u Frigiji, boriti protiv Normana, na jugu Galije
protiv Saracena, u Rimu protiv sve jae papinske tenje da se oslobodi skrbnitva oslabljene
carske vlasti. Svladan tekoama i boleu, Lotar je 850. prenio vlast na svojega najstarijeg
sina Ludovika II. Poslije oeve smrti u samostanu Prtim (855), Ludoviku II. je pripala Italija s
carskim naslovom, mlaemu sinu Lotaru II. sjeverni dio oblasti izmeu Istone i Zapadne
Franake (pa je po njemu dobio naziv Lotaringija), dok je najmlai sin, Karlo, dobio juni dio
tc oblasti, do obale Sredozemnog mora.
Glavne suparnike borbe franakih vladara vodile su se oko teritorija Lotara II. koji su
eljele pridobiti i Istona i Zapadna Franaka. Najzad, poslije mnogih borbi, godine 870,
nakon smrti Lotara II., tu su oblast meu sobom podijelila oba otimaa.
Pet godina poslije toga umro je i car Ludovik II. bez zakonitoga mukog potomstva. Po
uobiajenom naslj~dnom redu pravo da ga naslijedi imao je njegov stariji stric, Ludvig Njemaki. Ali Karlo Celavi ga je pretekao i doao u Rim gdje ga je papa Ivan VIII. okrunio za
cara (25. XII. 875).
Takvu uzurpaciju Ludvig Njemaki odluio je ponititi silom oruja. Ali prije nego to je
to ostvario, i on je umro, a njegovu su dravu meu sobom podijelila tri njegova sina.
U godinama koje su slijedile umro je Karlo elavi (877), a ve dvije godine nakon toga i
njegov sin i nasljednik Louis (Luj ) II. Mucavi. Grupacija velikaa koja se protivila vladavini
njegovih malodobnih sinova pozvala je na prijestolje Zapadne Franake Ludviga II. Njema
koga koji je pri diobi poslije smrti svojega oca Ludviga I. dobio Frankoniju i Sasku, a svojem
je teko bolesnome bratu Karlomanu preoteo jo i Bavarsku s Karantanijom. Budui da je tu
ponudu bilo mogue ostvariti samo orujem, a borbe nisu donijele rjeenje, 880. je sklopljen
mir kojim je sinovima Louisa II. Mucavoga ostala vlast u Zapadnoj Franakoj, ali je Njemaka
kao nadoknadu dobila cijelu Lotaringiju.
Smru Louisa II. Mucavoga okoristio se i moni grof od Vienne, Boson, pa je iz posjeda
sinova Louisa II. izdvojio Burgundiju i Provansu i formirao ih kao svoje samostalno kraljevstvo, tzv. Arelat (879). Time je prvi put jedan dio drave Karla Velikoga bio izdvojen kao
zasebna drava pod vlau linosti koja nije bila lan dinastije Karolinga.
Rasulo u karolinkim dravama dovelo je papinstvo i Italiju u veoma teak poloaj jer nije
bilo nikoga tko bi ih titio od brojnih opasnosti. U Beneventskornje vojvodstvu vladalo rasulo,
bizantski obalni gradovi bili su primorani da stupaju u saveze sa Saracenima, a oni su svoje
napadaje proirivali sve dalje na sjever Poluotoka. Jo 842. napali su i sam Rim, opljakavi
crkvu Sv. Petra i baziliku Sv. Pavla Izvan Zidina, tako da je papa Leon IV. 848. dao podii
snaan zid oko onoga dijela Rima to je leao na desnoj obali Tibera (tzv. Civitas Leonina).
Saracenski napadi na cio jug Italije, na obale Papinske drave, a i na sam Rim nastavljale su
se meutim i dalje, tako da je papa 877. ak morao pristati da im plaa godinji danak u iznosu
od 251 000 zlatnika.
18i)

U takvim okolnostima papa je nastojao da meu karolinkim vladarima nae dovoljno

snanu linost koja e biti kadra postati zatitnik Crkve. Budui da papa nije bio u dobrim
odnosima s Ludvigom II. Njemakim, on je izabrao Ludvigova mlaeg brata, Karla Debeloga.
Na papin poziv Karlo je doao u Italiju, pa su ga ondje priznali za kralja, a 881. su ga u Rimu
okrunili za cara. Kako je ve idue godine umro Ludvig II. Njemaki, Karlo Debeli je u svojoj
vlasti sjedinio cijelu Njemaku i Italiju. Jedino je u Karantaniji gotovo nezavisno vladao
izvanbrani sin najstarijega Karlova brata Karlomana, Arnulf Karantanski.
U to vrijeme zadesio je Zapadnu Franaku novi val masovnih napada Normana. Mnogobrojni nasrtaji, vezani s pljakama i pustoenjima, rasprostrli su se od podruja Danske marke
sve do Loire i vezali sve snage i istonofranake i zapadnofranake drave. Usred tih borbi u
Zapadnoj je Franakoj umro kralj Karloman (mlai sin Louisa II. Mucavog), a franaki su
velikai - mimoiavi najmlaega sina Louisa II. Mucavog, Karla Bezazlenog (koji je bio
petogodinje dijete) - na prijestolje pozvali njemakoga kralja i rimskoga cara Karla Debeloga
(885). Time je on ponovno ujedinio gotovo sve podruje nekadanjega carstva Karla Velikog.
Ali Karlo je bio nesposoban i nezainteresiran vladar. Naroito nije bio dorastao da se odluno
suprotstavi Normanima, pa su obranu preteno snosili regionalni upravljai.
Nezadovoljstvu vladavinom Karla Debelog u Zapadnoj Franakoj pridruilo se i nezadovoljstvo njemakih velikaa. Oni su potkraj 887. na saboru u Frankfurtu na Majni za kralja
Istone Franake (Njemake) izabrali Arnulfa Karantanskog. Time je rascjep na istoni i
zapadni dio Franake drave bio obnovljen.
Ve poetkom sljedee godine (888) umro je car Karlo Debeli, a veina zapadnofranakih
velikaa izabrala je za kralja Eudesa (Oda), grofa od Pariza i vojvodu Francije (dananja
pokrajina L'Isle de France [Lil de Frans]) koji se 885. istaknuo desetmjesenom uspjenom
obranom Pariza od normanske invazije. Njegova vlast nije obuhvatila Akvitaniju (gdje je
vladao vojvoda Amnulf), Sjevernu Burgundiju (kojom je vladao vojvoda Rudolf iz kue
Welfa), Junu Burgundiju s Provansom (Arelat, gdje je vladao Bosonov sin Louis od Provanse, po majci unuk cara Ludovika II), a ni Bretanju gdje je vladao nezavisni keltski knez Alan.
Istodobno u Italiji su se za vlast borili vojvoda Vido od Spoleta i furlanski markgrof
Berengar.
Tako se Karolinko Carstvo raspalo na 5 kraljevstava (Francuska, Njemaka, Italija, Sjeverna Burgundija i Arelat) i jo dva faktino nezavisna vojvodstva (Akvitanija i Bretanja). Od
svih tih zemalja samo je u Njemakoj vladao (izvanbrani) potomak kue Karolinga (Arnulf
Karantanski), dok je u Arelatu na prijestolju bio potomak te kue samo po enskoj lozi (Louis
Provansalski). U ostalih pet politikih jedinica (pet kraljevstva i dva vojvodstva) zavladali su
najmoniji predstavnici lokalne feudalne aristokracije koji su se izdigli u kaosu obiteljskih
borbi meu Karolinzima i viedecenijskog ratovanja s Normanima.

2. SLAVENSKE ZEMLJE U ALPAMA I PANONIJI.

VELIKO M ORA VSKA KNEEVINA
Ratovi s Ljudevitom Posavskim i Bugarima urodili su znatnim posljedicama za prilike na
rubu Franake drave.
Poslije pobjede Ludviga Njemakog nad Bugarima (838) izvrena je velika upravno-organizacijska reforma prostranog podruja od srednjeg Dunava do Istre. Podruje nekadanje
Istone marke iz vremena Karla Velikog podijeljeno je na tri oblasti: 1. teritorij uz Dunav od
Ennsa do Beke ume postao je zasebna markgrofovija, pa odsad nosi naziv Istona marka
(Ostmark); 2. Gornja Panonija formirana je kao posebna ua upravna oblast, a sezala je od
Beke ume do rijeke Raab; 3. Karantanija obuhvaala je zemlju na Gornjoj Dravi i Gornjoj
Muri. U nastavku na ta tri dijela nekadanje Istone marke Karla Velikoga redale su se: 4.
istonom

189

Donja Panonija, izmeu Raabe i srednje Drave, 5. Savska grofovija (na podruju budue
Kranjske), 6. Istra, 7. Furlanija.
Prvih pet pokrajina bilo je sjedinjeno pod vlau zajednikog prefekta podlonog kralju
Istonofranake drave (Ludvigu Njemakom). Posljednje dvije, Istra i Furlanija bile su vezane uz Kraljevinu Italiju.
Savska grofovija (Kranjska), Karantanija, juni; zapadni dio Donje Panonije i velik dio
Istone marke, juno od Dunava, od Ennsa do Beke ume bio je naseljen slavenskim stanovnitvom. Slovenci su najgue bili naseljeni ria podruju dananje R Slovenije iKarantanije.
Od te etnike jezgre na sjever, prema Dunavu, i na istok, prema Panonskoj nizini, naseljenost
se razrjeivala.
Na to prvobitno slovensko etniko podruje vrilo se od poetka IX. st. sve intenzivnije
prodiranje njemakog stanovnitva, naroito u vezi s pokrtavanjem Slovenaca i dodjeljivanjem velikih i brojnih zemljoposjeda salcburkoj nadbiskupiji, njezinom sveenstvu i redovnicima koji su na svoje novosteene zemlje dovodili njemake koloniste. Poevi od 838., kad
je Ludvig I. Njemaki izvrio velike upravne reforme, kolonizacija Nijemaca u Srednje Podunavlje, Gornju i Donju Panoniju postaje masovna i sve vie skuava prostor slovenskoga
stanovnitva na uu Karantaniju i teritorij dananje R Slovenije.
Usporedo s takvim potiskivanjem slavenskog elementa u istonim Alpama i u Zapadnoj
Panoniji, u Moravskoj se oblikovala nova slavenska drava koja je gotovo stotinu godina
vodila upornu borbu protiv germanizacije slavenskih podruja u tome dijelu Europe.
Na prijelazu iz VIII. u IX. st. podruje dananje Moravske ini se da se sastojalo od
etiriju plemenskih kneevina. Ali unutranji privredni i drutveni razvoj, kao i vanjskopoliti
ke okolnosti stvorile su u prvim desetljeima IX. st. preduvjete za njihovo sjedinjenje u iru
dravnu cjelinu pod zajednikim vladarem. U izvorima se kao prvi velikomoravski knez
spominje Mojmir (818-846). Njegovo sjedite bio je Velehrad, na rijeci Moravi. Istodobno,
formirala se i samostalna kneevina u Slovakoj kojoj je na elu bio Pribina, a prijestolnica mu
je bila u Njitri. On je bio sklon irenju kranstva u Slovakoj, a time i jaanju politikih veza
s Istonofranakom dravom (Njemakom).
Mojmirovo suprotstavljanje Francima i njihovoj crkvi, kao i njegova tenja da svojoj
vlasti podvrgne i druga slavenska plemena, izvan granica Moravske, dovela ga je u suparnitvo sa slovakim knezom. Oko 833. Mojmir je uspio Pribinu protjerati iz Slovake i njegovu
zemlju pripojiti Moravskoj.
Poslije Verdunskog ugovora (843) Ludvig I. Njemaki je teio da svoju dotad nominalnu
vlast nad ekom, a i nad Moravskom (koje su od 817. Franakoj dravi plaale godinji
danak), pretvori u stvarnu vlast.
Ve 845. etrnaest najuglednijih ekih velikaa priznalo mu je svoju vazaisku podlonost
i prihvatilo kranstvo. Ali Moravska se oduprla, pa je Ludvig I. onamo poslao vojsku koja je
Mojmira svrgla, a na kneevski poloaj uzdigla njegova neaka Rastislava (846-870), uz
obvezu da priznaje vrhovnu vlast Njemake.
Na povratku iz Moravske Ludvig je pokuao vazalitet eke potvrditi i vojnom intervencijom, ali je bio poraen, pa se morao povui u Bavarsku. To je omoguilo Moravskoj da se
oslobodi franakog vrhovnitva.
Ali u meuvremenu se u Zapadnoj Panoniji formirala nova slavenska kneevina koja e
postati saveznik Franake u njezinim akcijama protiv Moravske.
Nekadanji slovaki knez Pribina izbjegao je 833. pred Mojmirom iz Slovake, pa je,
poslije mnogih peripetija, godine 840. od njemakoga kralja Ludviga I. dobio u feud dio Donje
Panonije. Tu movarnu i rijetko nastanjenu zemlju Pribinaje poeo priv odi ti obradbi i napui
vosti novim stanovnitvom. Veinom su to bili Nijemci, ali i Slovenci iz susjednih oblasti u
istonim Alpama. Pribina je podigao i svoju prijestolnicu, Blatenski grad, na donjoj Zali
(dananji Zalavar).
Kolonizacijom dobivenog podruja i pokrtavanjem stanovnitva Pribina je stekao znatan
190

ugled na kraljevskom dvoru, pa je svoj dotadanji feud 847. dobio u trajan posjed s naslovom
vojvode.
Snaga i vanost istone prefekture inspirirala je postupno njezina prefekta Ratboda da se
pokua osamostaliti. Ali bio je svladan i svrgnut, a kralj Ludvig je jedinstvenu prefekturu
ukinuo, Istonu marku dao svojem najstarijem sinu Karlomanu, a u ostalim dijelovima bive
prefekture postavio je franake markgrofove i grofove.
No tako malen teritorij nije zadovoljavao Karlomana pa je sklopio savez s Moravskom i
podignuo pobunu protiv oca. Svojim vojnim uspjesima primorao je Ludviga da mu ustupi
cijelo podruje prefekture, ali je zauzvrat morao raskinuti savez s Rastislavom. U Donjoj
Panoniji naslijedio je dotle Pribinu njegov sin Kocelj. On je odmah omoguio nastavak misionarskog rada salcburke nadbiskupije i jaanje njemake kolonizacije.
Formiranjem i jaanjem donjopanonske kneevine franaka je vlast eljela opkoliti i izolirati Velikomoravsku kneevinu. Tome istom cilju sluio je i savez s Bugarskom, u to vrijeme
velikom silom u istonom Podunavlju.
Pred takvom opasnou Rastislav se odluio osloniti na Bizant, koji je bio u neprijateljskim odnosima i s Bugarskom i s Francima. Na temelju ugovora o savezu tadanji je car
Mihajlo III. 863. u Moravsku poslao brau Konstantina i Metoda da pouavaju stanovnitvo u
kranskoj vjeri na narodnom jeziku. "Slavenski apostoli" bili su rodom iz Soluna gdje je
znatan dio stanovnitva okolnih sela govorio slavenskim jezikom. Konstantin je kasnije, kao
redovnik, uzeo ime iril. Metod je kao mlad ovjek postao upravnik jedne slavenske arhontije
na rijeci Strumi, a Konstantin je u Carigradu studirao teologiju, pa je postao bibliotekar
carigra.dske patrijarije i profesor filozofije na carigradskoj visokoj koli. Godine 860. car je
Konstantina poslao Hazarima, u junu Rusiju, da ih ui kranskoj vjeri. Onamo je Konstantin
poveo i svoga brata Metoda, pa su obojica ondje stekli dragocjena iskustva.
Uoi polaska u Moravsku, Konstantin je sastavio posebno pismo za slavenski jezik koje se
oslanja na grku minuskulu. To pismo zovemo danas glagoljicom. Pismo koje se danas po
Konstantinu-irilu naziva irilicom nastalo je poslije glagoljice, u posljednjim desetljeima
IX. st., u preslavskom sreditu bugarske pismenosti, na poticaj bugarskog cara Simeuna; ono
je imitacija grke uncijale, a slova kojih u grkom pismu nema, preuzeta su iz glagoljice.
Pripremajui se na put u Moravsku, Konstantin je na staroslavenski jezik preveo Evane
listar i time utemeljio crkveno slavensku knjievnost na glagoljikom pismu. U Moravskoj su
oba brata okupila oko sebe grupu uenika koji su proirili rad na prevoenju crkvenih knjiga.
Misionarska djelatnost Konstantina i Metoda naila je na estok otpor njemakog sveen
stva. Ta je borba naroito ojaala nakon 864. kad je Ludvig Njemaki s vojskom provalio u
Moravsku i primorao Rastislava da prizna svoju vazalsku podlonost.
Nakon neto manje od tri i pol godine rada u Moravskoj braa su otila u Rim da od pape
dobiju ovlatenje za svoju daljnju propovjedniku djelatnost.
Na svojem putovanju zadrali su se u Donjoj Panoniji i za svoja shvaanja potpuno
predobili kneza Kocelja. U Rimu ih je 868. veoma blagonaklono primio novoizabrani papa
Hadrijan II., jer je bio u dobrim odnosima s carem Bazilijem I. koji je na poloaj carigradskog
patrijarha vratio Rimu odanoga Ignacija. Dobromu prijemu pridonijelo je i to to su braa sa
sobom donijela i moi muenika sv. Klementa to su ih nali jo za vrijeme svojega boravka
kod Hazara. Toga kranskog muenika tadanja je legenda istovjeivala sa etvrtim rimskim
papom Klementom, pa su stoga Konstantin i Metod u Rimu vaili kao donositelji posmrtnih
ostataka jednoga od prvih papa.
U tako povoljnim okolnostima Hadrijan II. je odobrio slavensku slubu i prevoenje
knjiga na crkvenoslavenski jezik.
Oba brata provela su u Rimu oko godinu dana. Ondje se mlai od njih, Konstantin,
razbolio, stupio u grki manastir i uzeo ime iril, ali je ve 14. II. 869. umro.
Poslije irilov e smrti stiglo je u Rim Koceljevo poslanstvo koje je zatrailo da Metod u
njegovoj kneevini organizira bogosluje. Udovoljavajui tome zahtjevu, papa je Koceiju i
191

svim slavenskim zemljama uputio poslanicu kojom odobrava upotrebu slavenskog jezika u
crkvama. Idue godine (870) papa je Metoda imenovao panonsko-srijemskim nadbiskupom.
Koceljeva inicijativa bila je sastavni dio velikog ustanka zapadnoslavenskih zemalja protiv franake vlasti koji je jo 869. zahvatio Moravsku, eku i Panoniju. Franci su intervenirali
vojno, ali su se dvije njihove vojske morale povui bez uspjeha. Time su i Moravska i
Panonija stekle potpunu nezavisnost.
Poslije vojnog neuspjeha Franci su posegnuli za politikim sredstvima, pa su potaknuli na
pobunu Rastislavova sinovca Svjatopluka koji je upravljao Slovakom. S franakom pomoi
Svjatopluk je pobijedio Rastislava i sam zavladao Moravskom i Slovakom, ali kao franaki
vazal kojem su kao nadzornici bila dodijeljena dva franaka grofa. Ve idue godine (871)
Franci su zbacili Svj~topluka i odveli ga u zarobljenitvo u Bavarsku, a Moravska je pretvorena u provinciju Istonofranakoga kraljevstva.
No u vrijeme jedne pobune (pod vodstvom sveenika Slavomira) Franci su na elu svojc
vojske u eku i Moravsku poslali Svjatopluka i nakon pobjede vratili mu poloaj velikomoravskoga kneza u svojstvu franakog vazala.
Usporedo s tim dogaajima Franci su nastojali onemoguiti Metodovu djelatnost u Panoniji. Pr~jevarom su ga uhvatili i bacili u tamnicu, gdje je odleao dvije i pol godine. Sloboda
mu je vraena na intervenciju novoizabranoga pape Ivana VIII., ali je iz Panon~je, gdje je imao
poloaj nadbiskupa, morao izbjei u Moravsku. Uskoro zatim Franci su uklonili Kocelja i
Panoniju pretvorili u svoju provinciju. Sada je cijelo podruje istonih Alpa i Panonije podvrgnuto njemakim crkvenim sreditima, a njemakoj kolonizaciji nisu stajale na putu vie
nikakve zapreke.
Metodovo djelovanje nailazilo je na znatne tekoe i u Moravskoj. Na pritubu njemakog
sveenstva papi, Metodije je 879. pozvan u Rim da se raspravi pitanje njegova pravovjerja.
Rezultat toga ispitivanja bio je povoljan za Metoda, pa je Ivan VIII. 880. posebnom bulom
odobrio sluenje mise na crkvenoslavenskom, uz uvjet da evanelja i epistole budu najprije
itani na latinskom, a zatim na slavenskom jeziku. Ali istodobno papa je odobrio i rad njema
kog sveenstva, pa je time priznao dvojakost vjerske slube u Moravskoj. Otad je Metod
nastavio svoju djelatnost u najteim uvjetima. Umro je u proljee 885.
Poslije njegove smrti utjecaj njemakoga sveenstva potpuno je prevladao i na SVjatoplukovu dvoru i u Rimu. Ondje je od jeseni 885. papom bio Stjepan V., estok protivnik Bizanta.
pa je zabranio uporabu slavenskog jezika u crkvama u Moravskoj, a nadbiskupom nije postao
Metodov uenik i nastavlja Gorazd, nego njegov najei protivnik, njitranski biskup Wiching.
Pred tekim progonima koji su uslijedili, veina Metodovih uenika, meu kojima su
najistaknutiji bili Gorazd, Klement, Lavrentije i Naum, napustili su Moravsku i otili u zemlje
balkanskih Slavena, u Hrvatsku, Makedoniju i Bugarsku.
U Hrvatskoj, za vrijeme prvog potpuno samostalnog kneza Branimira (879-892) irilov o
je glagoljsko pismo i slavensko bogosluje uhvatilo korijena i sauvalo se ponegdje sve do
XX. stoljea, a u Makedoniji i Bugarskoj, slavensko je bogosluje za vrijeme careva Borisa i
Simeuna doivjelo izvanredan procvat.
Premda je dotle u Moravskoj njemaka Crkva postigla potpuni trijumf politike su okolnosti bile povoljne za Svjatoplukovu tenju da se osamostali. Godine 887. karantanski je
vojvoda Arnulf podigao bunu protiv njemakoga kralja i rimskoga cara Karla Debelog i.
umjesto njega, zavladao Istonofranakim (njemakim) kraljevstvom. U tim kritinim zbivanjima Arnulf je sklopio mir sa Svjatoplukom i ak dobio od njega vojnu pomo. Zauzvrat,
priznao je punu nezavisnost Velikomoravske kneevine (890).
Takav Arnulfov in bio je ipak samo privremena konces~a protivniku koji je postao
suvie moan. Svjatopluk je, naime, bio proirio svoju vlast na Ceku, Malu Poljsku i zemlju
Luikih Srba, a bilo jc oito da namjerava osvojiti i Zapadnu Panoniju. Njemaka se tome
morala usprotiviti. Ali u borbama koje su uslijedile sudjelovao je i jedan posve novi initelj.
192

MAARI
desetljeima IX. stoljea u Panonsku nizinu poinju prodirati Maari. Taj
narod ugrofinskog podrijetla prvobitno je boravio u dananjoj Bakiriji,
izmeu srednje Volge i gornjeg Tobola ("Velika Ugarska"). U VI. i VII. st. jedan je dio
bakirskougarskih plemena dospio u stepe izmeu Azovskoga mora i Kavkaza. Na prijelazu
VIII. u IX. st. smjestili su se ve u ravnicama izmeu Dnjepra i Dona, sjeverno od Hazara. U
toj oblasti koju izvori (Konstantin Porfirogenet) nazivaju Lebedija, formirao se plemenski
savez pod vodstvom Maara. Pod pritiskom Hazara i Peenega Maari su u ezdesetim godinama IX. st. uzmakli jo dalje prema zapadu, na podruje rijeka Seret i Prut. Tu je na elu
njihova plemenskog saveza stajao knez Arpad. Prodirui preko karpatskih prijevoja, oni su sve
ee upadali u Panoniju. Ondje su 883. i 884. kao saveznici Svjatopluka ratovali protiv
Franaka. Ali kad je Arnulf 892. poveo rat protiv Velikomoravske kneevine, Maari su bili
saveznici Nijemaca.
Pa ipak, ni taj put Franci nisu mogli postii vojni uspjeh. Skoru propast Velikomoravske
kneevine pripremalo je unutranje rasulo njezine politike vlasti. Poslije Svjatoplukove smrti
(894), njegovi su sinovi meu sobom podijelili jezgru njegove drave, a eka i Luica su se
odvojile. U prvi mah Maari su jo mimoili Moravsku i Slovaku, usmjerivi svoje glavne
napade prema Bavarskoj i Italiji. Na pohodu njihove veoma velike vojske preko Panonije i
Slovenije u Italiju oni su unitili Panonsku kneevinu kojom je kao franaki vazal upravljao
hrvatski knez Braslav (880-898). Usporedo s time Maari su uz Muru, Dravu i Dunav prodirali duboko u Karantaniju i Bavarsku.
Za vrijeme tih provala Arnulf je bio upleten u borbe za Italiju i carski naslov, pa se ondje
899. razbolio i uskoro umro. Njemakim kraljem postao je njegov estogodinji sin Ludvig
Dijete. Sada ni Istonofranaka drava (Njemaka) nije bila kadra Maarima pruiti efikasan
otpor.
U nizu napada Maari su u prvim godinama X. st. bitno oslabili Velikomoravsku kneevinu, a 907. su kod Bratislave pobijedili veliku bavarsku vojsku u kojoj je poginuo i prefekt
Karantanije s mnotvom najuglednijih velikaa. Nakon toga su u vlast Maara pale sve zemlje
istono od rijeke Enns, zajedno s Karantanijom, Panonijom, Moravskom i Slovakom.
Prodorom Maara u srednje Podunavlje bila je prekinuta kontinuirana veza izmeu zapadnih i junih Slavena. Ali, u isti mah, za gotovo stotinu i pedeset godina zaustavljeno je
prodiranje njemake kolonizacije na moravsko-panonsko podruje i u istone Alpe.

U posljednjim,

nomadsko-ratniki

3. PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI U SREDNJOJ I ZAPADNOJ

EUROPI U VRIJEME KAROLINGA
AGRARNI ODNOSI
Doba Karolinga, koje obuhvaa drugu polovicu VIII. st. i cijelo IX. st., bitno je vano za
punu izgradnju zapadnoeuropskog feudalizma. U tome vremenu, u jezgri te drave (izmeu
Loire i Rajne) proces ukljuivanja slobodnih malih zemljoposjeda u okvire velikih feudalnih
imanja ve je bio gotovo potpuno ostvaren; u znatnoj mjeri zahvatio je i junu Francusku, a na
istoku od Rajne napreduje takoer, iako osjetno sporijim tempom.
Zbog takvih okolnosti odreujui initelj pri upoznavanju privredne i drutvene strukture
karolinke drave jesu organizacija i gospodarsko funkcioniranje velikih feudalnih imanja. Na
tim temeljima zasniva se klasni poredak najveeg dijela tadanje Srednje i Zapadne Europe.
O organizaciji velikih zemljoposjeda, i to u prvom redu vlastelinskih rezervata, sauvali su
se iscrpni suvremeni izvori. Najvaniji meu njima je tzv. Capitulare de villis, propisnik o
193

upravljanju rezervatima kraljevskih zemljoposjeda, nastao izmeu 770. i 800. Po uzoru na te

odredbe organizirali su privrednu djelatnost na svojim rezervatima takoer i crkveni i svjetovni velikai. Uz Capitulare veoma su informativni i uzorci inventara crkvenih i dravnih imanja
(tzv. Brevium exempla) koji su izraeni izmeu 811. i 813. po naredbi kraljevske vlasti.
Ali dok Capitulare i Brevium exempla opisuju iskljuivo vlastelinske rezervate, a o esti
cama zavisnih seljaka govore tek usput, neizravno i nedovoljno precizno, dokumenti to su ih
o svojim prihodima sastavljali bogati samostani, tzv. poliptisi, sadre izobilna obavjetenja
prije svega o ivotu i radu na seljakim zavisnim esticama.
Najslavniji od tih poliptiha je Poliptih opatije Saint-Germain des Pres (Sen-ermen de
Pre), kraj Pariza, to ga je oko 813. dao sastaviti opat toga samostana, Irmion. U njemu se
opisuje 25 imanja toga samostana, rasutih u raznim dijelovima srednje i sjeverne Francuske.
Svako imanje opisano je u pojedinostima. Najprije je prikazana rezervatska zemlja sa svim
sastojcima, vrstama kultura i zgradama; zatim se nabrajaju zavisne seljake estice, navodi
veliina obraene zemlje u sklopu svake takve estice, opisuju se naturalne dabine zavisnih
obraivaa, pa se ak nabrajaju i njihova imena i utvruje broj lanova njihovih obitelji.
Osim Irmionova poliptiha sauvao se i niz drugih, iz Francuske i zapadnih podruja
Njemake, nastalih tijekom IX. stoljea.
Kombinacijom podataka to ih sadre sva tri tipa navedenih izvora mogue je ocrtati
strukturu karolinkog velikog zemljoposjeda u cjelini.
Proizvodno-organizacijska jedinica velikog zemljoposjeda u karolinko doba bilo je pojedinano imanje koje u dokumentima nosi naziv villa. Njegov opseg mogao je varirati od 200
do 2 000 hektara (tj. od 350 do 3 500 jutara zemlje). Svako takvo imanje dijelilo se na dva,
meu sobom naelno razliita dijela: 1. vlastelinova rezervatska zemlja i 2. estice zavisnih
obraivaa. Prvi od njih nosi u izvorima naziv terra indominicata ili terra salica. Na tlu toga
zemljita, koje je vlasnik pridrao za samoga sebe da ga obrauje u vlastitoj reiji, stoji
vlastelinov dvor (curtis). To je zapravo prostor ograen zidom na kojem je vlasnikova (ili
upravnikova) stambena kua s gospodarskim zgradama i nastambama za radnu snagu koja
trajno ivi i radi na rezervatskoj zemlji. Unutar zida takoer je vrt i povrtnjak dvorca, a katkad
i ukrasni park oko vlastelinova doma.
Izvan zidina dvorca zemljita su vlastelinova rezervata. To su, prije svega, obradive povrine. One se mogu sastojati od neprekinutih velikih povrina oranica ili pak od estica koje su
na terenu isprepletene s esticama zavisnih obraivaa. Takav dvovrsni raspored vlastelinove
orae zemlje u vezi je s nainom nastajanja velikog zemljoposjeda. U onim sluajevima kad je
zemljoposjed nastao ukljuivanjem alodij alnih estica neko slobodnih rodovskih sela u okvir
vlastclinstva, dio takvih estica ostavljen je njihovim bivim vlasnicima u svojstvu zavisnih
estica, a dio je pripojen rezervatu. Pri tome je taj rezervatski dio zemlje ostao teritorijalno
razvrstan meu zavisnim esticama, premda je uao u sastav rezervata. Naprotiv, kad je imanje
steeno kao cjelovit blok, rezervat je iz njega odsjeen kao cjelina, a ostatak je, kao udaljeniji
teren, podijeljen na estice i ustupljen obraivaima. Po jednome ili drugome od ta dva
terenska rasporeda oranica moe se rekonstruirati i povijest nastajanja nekoga odreenog
vlastelinstva.
Osim oranica, vlasteoski je rezervat obuhvaao livade, kadto vinograde, i gotovo uvijek i
ume. U sastav rezervata ulazi i crkva podignuta za vjerske potrebe vlastelinstva. Vlasnik
villae imao je dominium nad takvom crkvom, tj. on je bio vlasnik same crkvene zgrade,
pokustva Ll njoj, sveenike odjee, liturgijskih knjiga, a takoer i zemlje koja je dodijeljena
crkvi da bi sveenik koji u njoj odrava obrede mogao od prihoda s te zemlje ivjeti.
Rezervat je redovno imao i svoj mlin, ali on obino nije bio u vlasnikovoj neposrednoj
eksploataciji, nego dan u zakUp.
Omjer izmeu sveukupne rezervatske obradive zemlje jedne villae obradive zemlje, dodijeljene u obliku estica zavisnim obraivaima, iznosio je 1/4 do 1/3 naprama 3/4, odnosno
194

2/3. Ali budui da su u sastavu rezervata bile jo i ume i lovita s podruja cjelokupne villae,
redovno je sva rezervatska zemlja zauzimala otprilike polovicu sveukupne povrine jednoga
vlastelinskog imanja.
Obradom i iskoritavanjem rezervatske zemlje, kao i prikupljanjem naturainih dabina sa
zavisnih estica upravljao je nadstojnik imanja ili villicus.
Kao radna snaga na rezervatskoj zemlji spominju se jo i u karolinko doba takoer i
robovi. Ali njihov je broj bio malen, a svodi se na poslugu vlasnikova, odnosno villicusova
ueg gospodarstva na samome dvoru. Ta radna snaga stanuje u posebnim nastambama u
sklopu ograenog prostora oko dvorca i hrani se iz gospodarevih zaliha. Ta opskrba zove se
prehenda, pa te kune sluge izvori nazivaju prehendarii. Ponekad prebendarii imaju i zasebnu
kuicu izvan ograde dvorca i oko nje okunicu koju obrauje prebendarova obitelj (ena i
djeca), dok je on sam cio radni dan vezan uz dunost u gospodarevu kuanstvu.
Naprotiv, glavna obraivaka radna snaga na gospodarevu rezervatu bili su zavisni seljaci
s estica koje, osim rezervata, pripadaju u okvir jednoga imanja (villae).
Na taj nain skup zavisnih seljakih parcela jedne villae ini proizvodno-organizacijski
bitno vaan sastavni dio vlasteoskog imanja. Ono moe funkcionirati kao proizvodna jedinica
samo u savezu s tim kompleksom zavisnih estica jer su one ne samo davatelji dabina u korist
vlastelina, nego i obraivai rezervatske zemlje. Bez njihova radnog udjela te bi zemlje ostajale neiskoritene i mrtve.
Jedna prosjena seljaka estica iz sastava vlasteoskog imanja nosi u izvorima naziv
mansus' (na njemakom jezinom podruju: hoba ili hova, u modernom njemakom jeziku:
Die Hufe).
Po svojoj biti, jedan mansus je toliki opseg zemlje koliko je u danim agrarnim uvjetima
bilo nuno da od njegove obradbe moe ivjeti jedna seljaka obitelj i povrh toga davati
vlastelinu uobiajene obroke u plodinama i radu.--~
Pojam mansusa obuhvaa nekoliko sastavnih dijelova. Njegovo sredite je stambena kua
s okunicom. Osim toga, mansus obuhvaa oranice, livade i vinograde (u oblastima gdje
uspijeva loza). ume, panjaci i lovita ne ulaze u sastav mansusa, ali se drateljima estica
(besplatno ili uz posebne dabine) izriito priznaje pravo udjela u iskoritavanju uma i panjaka koji ostaju sastavni dio rezervata.
Raspored obradivih povrina jednoga mansusa moe biti dvojak: a) one mogu biti razvrstane po sustavu isprepletenosti seoskih estica kakav se formirao u ranijoj etapi, jo dok je
selo bilo slobodna susjedska opina ili marka. U takvim sluajevima obino su i kue pojedinih dratelja mansusa na okupu i ine selo zbitoga tipa; b) kad naselje zavisnih dratelja
vlasteoske zemlje nije nastalo ukljuenjem biveg slobodnog sela u vlastelinov zemljoposjed,
nego naknadnim naseljavanjem seljaka na parcele velikakog imanja, obradiva zemlja jednoga
mansusa uglavnom je na okupu oko obraivaeve kue, a naselje takvih dratelja pripada tipu
rasprenog sela.
Jedna villa mogla je imati razliito velik broj mansusa, od samo nekoliko do stotinjak i
vie.
Ali osim razliitog broja mansusa u sastavu jedne villae, jedna i ista villa mogla je imati
mansuse razliitog karaktera u pogledu njihova socijalnoekonomskog statusa. Tako se u izvorima nabrajaju: mansi ingenuiles, mansi serviles i mansi lidiles. Sva tri naziva govore o
odreenom socijalno-ekonomskom podrijetlu dratelja mansusa. Slobodne (ingenuilne) mansuse dre potomci nekadanjih lanova slobodnih seoskih opina koji su osiromaenjem bili
primorani svoju esticu predati monijemu od sebe, ali su je pritom zadrali na obradbi, uz
uvjet da novom vlasniku (vlastelinu) te zemlje daju obrok u naturi i radu. Slian status imala
je i zemlja potomaka nekadanjih kolona i prekarista koji su kao slobodni zakupci drali
veleposjednikovu zemlju i s nje davali obrok u naturi i radu. Svi su oni u naelu bili slobodni
ljudi, pa su tu slobodu sauvali i poto je njihova zemlja postala vlasnitvom veleposjednika.
195

Naprotiv, nekadanji robovi, naseljeni na esticu gospodareve zemlje (servi casati), drali
su estice koje svojim nazivom (mansi serviles) svjedoe o neslobodnom socijalnom podrijetlu
takvih obraivaa.
Treu kategoriju mansusa (mansi lidi/es) drali su bivi germanski poluslobodnjaci ili liti,
koji najvjerojatnije potjeu od neko slobodnih Germana koji su jo u davnini ratnim porazom
dospjeli u neslobodni poloaj, pa su prilikom formiranja veleposjeda od svojih gospodara
dobivali zemlju da je obrauju uz obvezu da gospodaru daju obrok u naravi. Takvih mansusa
osobito je mnogo bilo na imanjima velikaa istono od Rajne.
Ali premda takvi nazivi mansusa nesumnjivo svjedoe o razliitom socijalno-ekonomskom podrijetlu poetnih obraivaa takvih mansusa, ipak je u IX. st. situacija ve bila mnogo
zamrenija. Bilo je, naime, ve mnogo sluajeva da mansuse koji nose naziv "ingenuiles" vie
ne dre bivi slobodni lanovi seoskih opina ili bivi slobodni koloni, nego servi. Isto tako
bilo je iservilnih mansusa na kojima faktino ive bivi slobodni lanovi seoskih opina ili
slobodni koloni.
Takvo pobrkano stanje potjee otuda to se nije odralo prvobitno stanje. Na ingenuilnim
mansusima nesumnjivo su prvobitno ivjeli slobodni ljudi (ingenuiles), a na onima koji su se
vodili kao servilni mansusi prvobitno su ivjeli servi. Ali prvobitni su dratelji ili pomrli ili
izginuli u ratnim zbivanjima, otili ili bili protjerani sa svojih mansusa, pa je vlastelin na
njihovo mjesto postavljao druge obraivae, a ti nisu uvijek bili istoga socijalnoekonomskog
statusa kao i njihovi prethodnici. Pri tome se u interesu vlasnika zemlje ostvario jedan vaan
proces: socijalno-ekonomski status ovjeka (slobodna ovjeka ili roba) prenio se na zemlju i
vezao uz nju. Budui da su razliite kategorije obraivaa bile dune davati vlasniku razliito
velike obrone i radne dabine, s vremenom su tipovi dabina postali obvezom dotine estice.
Tako se sada sama estica (umjesto ljudi) tretira kao optereena ingenuilnom, odnosno serviInom dabinom; a kad je, stjecajem okolnosti, na ingenuilnu esticu doao netko tko je po
podrijetlu bio servus, on je ipak s te zemlje davao ingenuilne dabine. I obratno, ako je na
serviinu esticu doao ingenuus, on je ipak bio duan namirivati servilne obveze to su teretile
njegovu novopreuzetu esticu.
Takvim naelima veleposjednik je uvao neokmjenost svojih prihoda, nastojei da ih
odri neovisnima o eventualnoj mijeni ljudstva koje je zemlju obraivalo.
Za razumijevanje podrijetla zavisnog stanovnitva i vlasteoskih imanja veoma je karakteristian relativni odnos ingenuilnih i serviinih mansusa. Broj serviinih mansusa na kojem
imanju u Zapadnoj Franakoj prelazi jednu petinu, a svi su ostali mansusi ingenuilni. Naprotiv, istono od Rajne najvei dio mansusa su lidiini ili servilni, dok su ingenuilni mansusi jo
i u IX. st. malobrojni. To potjee otuda to je u Njemakoj u to doba broj jo uvijek slobodnih
seoskih zemljoposjeda (aloda) veoma velik i to je proces feudalizacije ondje bio u znatnom
vremenskom zaostatku za stupnjem feudalizacije u Zapadnoj Franakoj. Tek u narednim stoljeima veliki e zemljoposjed ukljuiti i slobodne seljake zemlje u sastav vlastelinstava, pa
e time ingenuilni mansusi pojaati svoj udjel u ukupnom broju mansusa pojedinih villa.
Razlike meu kategorijama mansusa poivale su, dakle, na nejednakim obvezama koje su
prvobitno ovisile o socijalnom statusu obraivaa, a zatim su prele s ljudi na zemlju i ostale
vezane uz nju. Temelj takva razlikovanja postojao je ve u antici. Na tadanjim veleposjedima
servi su imali male estice a obraivali su ih runim alatom (motikom i lopatom), dok su
koloni (kao i, kasnije, slobodni lanovi germanskih seoskih opina) imali mnogo vee estice
koje su obraivali uz pomo stone zaprege. Zbog nejednake efikasnosti obradbe u takvim
uvjetima, a i zbog robov skog statusa serva, servilne su estice jo u antici bile manje opteree
ne obronim dabinama a vie radnim dunostima na veleposjednikovu rezervatu.
Takve razlike odrale su se jo i u karolinko doba, pa dratelji serviinih estica rade na
feudalevu rezervatu samo s vlastitom fizikom radnom snagom, ali vie dana u godini, dok
dratelji ingenuilnih estica rade sa svojom stonom zapregom, u cjelini manji broj dana u
godini. Takve su obveze ostale zatim vezane uz prvobitni karakter estica i njihovih obraiva196

a,

bez obzira na to je li na nekoj odreenoj karolinkoj estici (mansusu) ivio bivi slobodan
ili bivi serv.
Ali osim iskonske razlike u veliini izmedu estica koje dre potomci neko slobodnih i
samostalnih seljaka i estica koje dre potomci serva, u IX. st. ima izrazitih razlika i u veliini
meu samim ingenuilnim esticama. Neke su od njih tipino (prosjeno) velike i odgovaraju
veliini zemljoposjeda koja se mogla smatrati standardnom u nekadanjim slobodnim germanskim selima. Druge su vee, dva, tri ili ak etiri puta od prosjene estice, dok neke opet
iznose samo polovicu, treinu ili ak etvrtinu karakteristine veliine.
Uzrok toj pojavi jest to to su se neko, u slobodnim seoskim zajednicama, jedni od
seljaka u okviru imovinske diferencijacije bogatili i stjecali vikove zemlje, dok su drugi
siromaili, pa se njihov posjed mrvio i pretvarao u razliito velike ulomke prvobitne standardne estice.
Tako imovinski i posjedovno izdiferencirana sela zahvatio je zatim proces podvrgavanja
slobodnih seljakih zemljoposjeda veleposjednicima, pa su u sastav ukljuivani i posjedi imu
nijih i osiromaenih seljaka, unijevi u mozaik vlastelinskoga imanja ve dotad ostvarene
nejednakosti.
Za razliku od nejednakosti u veliini ingenuilnih estica, servilne su podjednako velike.
Servi, naime, nikad nisu smjeli otuivati ni najmanji dio dobivene zemlje, pa su njihovi
posjedi ostali neizmijenjeni, no uvijek manji od standardno velike estice nekada slobodnoga
i samostalnog seljakog zemljoposjeda.
Takvoj raznolikosti u opsegu mansusa pridruuje se od prve polovice IX. st. jo i pojava
po kojoj na jednom mansusu vie ne ivi samo jedna seljaka obitelj, nego dvije, tri ili ak vie
obitelji neposrednih obraivaa vlasteoske zemlje. To je bio rezultat prirodnog porasta stanovnitva i formiranja umjesto jedne iskonske seljake obitelji dviju ili vie novih, od sinova ili
unuka prvobitnog dratelja estice. Tako se s vremenom razvija prenaseljenost mansusa, pri
emu teret uobiajenih dabina ostaje isti, a snose ih sve obitelji jednoga mansusa solidarno.
Kao prvi rezultat porasta puanstva i prenapuenosti mansusa pojavjuju se na prijelazu IX.
u X. st. prva krenja novih kompleksa obradive zemlje na raun uma i ikara. Tako nastaju
nove, manje estice, optereene manjim dabinama od drugih, pa se moe pretpostaviti da su
te manje dabine imale sluiti kao poticaj i privremena nagrada za izvreni posao krenja. Ali
ta krenja u IX. i X. st. bila su tek zameci velikog pothvata na privoenju pod obradbu jo
neobraenih (veinom umskih) povrina koji se u Francuskoj i Njemakoj razmahao tek u XI.
ili ak u XII. stoljeu.
Opa slika karolinkog vlastelinstva moe se, dakle, shematski zamisliti kao veleposjednikov imovni kompleks koji se dijeli na dva dijela: na vlasteoski rezervat i na podruje seljakih
zavisnih estica. Svaki od tih dvaju dijelova ima svoju strukturu. Vlastelinov rezervat se
sastoji od vlastelinova ili upravnikova dvorca te rezervatskih oranica, uma i panjaka. Podru
je seljakih estica je mozaik razliito velikih parcela, na kojima ive i rade zavisni seljaci, po
svojem podrijetlu razliitoga drutvenoga statusa.
Ali morfoloki tako dvojako sazdano vlastelinstvo u stvarnosti postoji i djeluje kao ekonomska cjelina. Nijedan od njegovih dvaju sastavnih dijelova privredno ne funkcionira odvojeno i nezavisno, nego su to komplementarni dijelovi jedinstvenoga gospodarskog organizma.
Seoske estice ne pripadaju obraivaima nego su vlasnitvo veleposjednika. Oni dakle mogu
ostvarivati svoju proizvodnu djelatnost samo uz uvjet da im je veleposjednik tu zemlju ustupio. Ali ni posjednik zemlje bez radne snage koja se angaira u proizvodnji ne bi sam imao
mogunosti da iz nje dobiva plodove obradivog tla. Operativna vezanost vlasnika zemlje i
obraivaa najvidljivije se oituje sustavom dunosti koje terete svaki mansus u odnosu prema
vlasniku cjelokupnoga vlastelinskog imanja. Cijela ta skupina dunosti sastoji se od dvaju
osnovnih sastavnih dijelova: a) od dabina u naravi i b) od radnih obveza.
Dabine u naravi sastojale su se u karolinko doba (za razliku od merovinke epohe, kad
su one postotni iznos koji se utvrivao svake godine iznova, prema obilnosti uroda) od fiksno
ovjek

197

odreenih koliina uroda. Pri tome se obroci s oranica smatraju zakupninom za esticu, a
obroci u vinu otkupninom za pravo ispae (pa stoga i nose naziv herhaticum, travarina).
Osim uroda s polja, dabine u naravi obuhvaale su i stoku (goveda ili, najee, svinje i
ovce). U jednim sluajevima ta su davanja imala karakter obveznog dara zemljoposjedniku, a
u drugim su sluajevima prvobitno bila namijenjena za opskrbu kra~ievske vojne sile (pa se
tada nazivaju carnaticum ili hostilitium). Veoma je rasprostranjena bila redovna dabina odreenog broja kokoi ili druge peradi sa svakoga mansusa, pri emu je uz sVaku koko trebalo
dati utvreni broj jaja (pet ili est).
U cjelini uzevi, dabine u naravi bile su razmjerno malene i nipoto nisu teko opterei
vale obraivaevo gospodarstvo.
U neku ruku prijelazni karakter od dabina u naravi k radnim dabinama ine dabine u
gotovim proizvodima rada. One se u osnovi mogu svrstati u dvije skupine: l. proizvodi od
drva i 2. tkanine (lanene ili vunene).
Iz prve skupine dratelji mansusa bili su duni davati odreenu koliinu gorivog drva koje
je trebalo nasjei u vlastelinskoj umi, izdjelati kao cjepanice, dovesti i sloiti na hvatove u
dvoritu curtisa. Osim toga, morali su izraditi i dopremiti u dvorac utvrenu koliinu letava i
daica za krovne konstrukcije, gradnju staja i pojata, kolaca za plotove, motki za vinograde,
duga za bave, baklji od smolava drva i sl.
Sva ta davanja od drva bila su redovna i godinja (jednokratna), ali rasporeena tako da je
jedan i isti mansus jedne godine davao cjepanice, drugi letve, trei kolce i motke, etvrti duge,
itd., pa onda poslije vie godina opet cjepanice itd. U toj smjeni davanja nisu svi mansusi u
istoj godini davali npr. cjepanice, a u drugoj svi npr. kolce, nego su u istoj godini jedni davali
cjepanice, drugi letve, trei kolce itd., tako da je vlastelinovo gospodarstvo svake godine
dobivalo sve potrebite izraevine od drva.
Dabine u tekstilnim proizvodima obuhvaale su utvrene koliine platna i sukna. Sirovinu je redovno davao gospodar. Tkanje platna i sukna bilo je u prvome redu obveza serviinih
mansusa i svojim podrijetlom nadoknada za rad koji se prvobitno obavljao u radionicama na
dvorcu, i to enskom radnom snagom.
Radne obveze dratelja mansusa bile su u karolinko doba glavni dio tereta koji se osnivaju na injenici daje vlastelin prepustio dio svoje zemlje neposrednim proizvoaima na samostalnu obradbu.
Pojam radnih obveza obuhvaao je niz dunosti koje izvori obiljeavaju nazivom servitium (sluba). Ona se sastojala od ovih dunosti:
l. Ratarske ohveze bile su najbrojnije i najraznovrsnije, za dratelje estica najtee, a za
vlasnika zemlje najvanije, jer su omoguavale da rezervatska zemlja vlastelinstva bude zaista
obraena.

Sustav koji je osiguravao tu obradbu imao je dva organizacijska oblika: a) uz svaku

danu drateljima na samostalno obraivanje bio je pridodan i dio vlastelinske rezervatske oranice (tzv. ansinge), koji je trebalo obraditi u potpunosti, od oranja do etve i pohranjivanja plodina u vlastelinske hambare; bio je to stariji oblik, batinjen iz merovinke epohe; b)
svi obraivai estica odlazili su na odreene dane u tjednu ili godini da skupno rade na
vlasteoskoj rezervatskoj obradivoj zemlji. Takav oblik radne obveze prigodom oranja imao je
poseban naziv, corvada (kuluk). Sve ostale poljoprivredne radove koji vremenski slijede nakon oranja (etva, kosidba, berba i dr.) obraivai su vrili na razliit nain, jer su jedni
mansusi bili obvezatni da za svaku kategoriju radova daju utvreni broj radnih dana, drugi su
morali davati gospodaru na potpuno raspolaganje jednoga ili vie radnika sve do potpunog
zavretka odreenoga sezonskog poljoprivrednog posla, a trei su davali radnu snagu jedan ili
vie radnih dana tjedno sve do zavretka sezonskih poljoprivrednih radova.
2. Manoperae bile su takvi radovi rukodjeljnog karaktera kojima je dratelj podizao drvene ograde oko vlasteoskih oranica, sudjelovao u gradnji i popravku zgrada na curtisu, kopanju
esticu

198

bunara i sl. Ali, ponekad, taj je naziv, osim navedenih obveza, oznaavao i sve poljoprivredne
radove nakon zavrenog oranja (etvu, kosidbu, berbu, vridbu, plijevljenje polja, uskladi tavanje uroda, vrtlarske radove i dr.) U takvu sluaju cjelokupne agrarne obveze dratelja sastojale su se od dvaju dijelova: oranje (corvada) i manoperae (svi ostali poljoprivredni radovi plus
podizanje plotova i ograda te podizanje i uzdravanje zgrada na curtisu s kopanjem bunara).
3. Podvoz (carroperae i angariae), sastojao se od dvaju dijelova: od dopreme plodina s
polja i drva iz uma na vlastelinski dvor (carroperae); naprotiv, angariae su bile takav podvoz
koji je proizvode rada otpremao izvan granica villae, u glavno boravite vlastelina ili na neko
udaljenije odredite, u neko trgovite ili ak u rijenu ili morsku luku radi daljeg transporta.
Pod pojam angaria svrstavala se i teklika sluba koja se vrila pjeice, na konju ili laom.
4. Noi (noctes). Vlastelinstvu su, osim unaprijed utvrenih radnih obveza, bili potrebni i
nepredvieni radovi, pa su obradivai, osim tereta to su ih sainjavale corvadae, manoperae
i carroperae, a koje su se odreivale od zore do zalaska sunca (pa se stoga sve zajedno zovu
dani ili dies), bili duni i da se stavljaju na raspolaganje gospodarevu vlastelinstvu nevezano
uz odreenu dunost. Takva obveza sjedinjavala je nekoliko dana u jednu vremensku cjelinu,
pa se stoga, za razliku od obveza dani, nazivala noi (premda se radilo, dakako, i tada samo od
jutra do veeri). Obveza noctes zahtijevala se dva puta u, godini: jedanput zimi a drugi put u
proljee ili ljeti, a iznosila je svaki put po 14 ili 15 dana. Izuzetno su se termini mogli spojiti
u jedan jedini, jednomjeseni rok.
Noctes je bio naroito vaan oblik radne obveze npr. za bogate opatije koje su imale
veon1a prostran rezervat oko samog sjedita opatije, pa je bilo premalo radne snage na mansusima koji su bili na periferiji takva rezervata. U takvim okolnostima, opatija je dovodila radnu
snagu sa svojih udaljenih villa pa joj je bilo nemogue svake veeri odonuda odlaziti svojoj
kui. Slian oblik upotrebljavanja radne snage s mansusa nametao se za velike pothvate sjee
drva, krenja ili zamane graevne radove na curtisu.
Svi navedeni oblici obronih i radnih dabina nisu bili podjednaka obveza svih mansusa
bez razlike. Naprotiv, izmeu obveza ingenuilnih i obveza serviinih mansusa postojale su
jasno izraene razlike.
1. Naturalne (obrone) dabine ingenuilnih mansusa obuhvaale su utvrenu koliinu
uroda s polja, dabinu u vinu (herbaticum) te hostilitium i carnaticum. Prve dvije od tih
dabina bile su zakupnina za uporabu estice i otkupnina za pravo ispae na vlasteoskim
livadama posl~ie kosidbe. Druge dvije bile su po svojem podrijetlu javnopravne obveze prema
kraljevskoj vlasti. Hostilitium je zahtijevao da se sa svakog mansusa kraljevskoj vojsci daju
jedna kola sa spregom od etiri vola za prijevoz oruja, vojne opreme i hrane. Prvobitno je,
naime, svaki dratelj seoske slobodne estice bio obvezan odlaziti na kraljevski opi vojni
pohod (ost). Ali od druge polovice VIII. st. ta se obveza nadomjeta otkupninom u naravi
(podvozna sluba u korist vojske), dok izravna vojna dunost tereti samo nezavisne zemljoposjednike i vlasnike beneficija. Ta zamjenska dravna dabina pretvorila se tijekom IX. st. u
pravo preputeno veleposjednicima, pa sad oni dobivaju hostilitium s ingenuilnih mansusa i
upotrebljavaju ga u svoju korist na svojem gospodarstvu.
Jednako je i carnaticum prvobitno bio javnopravna dabina kojom su slobodni dratelji
estica bili obvezni davanjem stoke opskrbljivati kraljevsku vojsku hranom. U procesu prepu,tanja javnih prava velikim zemljoposjednicima, korisnikom te dabine postaje vlastelin, ali je
on i dalje sm~ie uzimati samo od ingenuilnih mansusa.
Od dabina u proizvodima neagrarnoga rada ingenuilne je mansuse teretila samo sjea
drva, priprema i dostava gorivog drva iz vlasteoske ume, ali je ta dunost bila naknada za
pravo ingenuilnih dratelja da iz iste ume i za svoje potrebe sijeku utvrenu koliinu drva.
t najzad. dabine ingenuilnih mansusa dopunjale su se obvezatnim darom kokoi, druge
peradi i jaja, u znak poasti gospodaru ili priznavanja njegova gospodstva.
199

2. Naturalne dabine servilnih mansusa obuhvaale su odreenu koliinu plodova poljoprivrednoga rada koju je po svojem nahoenju odreivao upravnik vlastelinskog imanja, u
vezi s plodnou etve u svakoj godini i brojem obraivaeve sitne stoke. I servilni mansus
davao je obvezni dar u peradi i jajima. Budui da u naelu nije imao krupne stoke, sa serviinog
se mansusa plaala samo naknada za pravo ispae svinja u gospodarevoj umi.
Od dabina u neagrarnim proizvodima rada, za servilne je mansuse posebice karakteristina bila dunost izraivanja lanenih i vunenih tkanina za potrebe vlastelinova gospodarstva.
3. Radne obveze ingenuilnih mansusa obuhvaale su obradbu vlasteoskih oranica, manoperae, carroperae, angariae i noctes. Sve te dunosti bile su vremenski i oblikom strogo
odreene i ograniene obiajima svake domene.
4. Radne obveze serviinih mansusa bile su mnogo tee. One obuhvaaju tri dana u svakom
tjednu, tijekom cijele godine, pri emu takva radna snaga moe biti upotrijebljena za bilo
kakav posao, po slobodnom nahoenju gospodara ili upravnika vlastelinskog imanja.
Povrh te osnovne obveze, svaki je servilni mansus morao davati jo jednu radnu snagu za
radove na rezervatu u vrijeme svih velikih sezonskih poljoprivrednih radova na rezervatu te
drati nonu strau na curtisu, uvati vlastelinove svinje u vrijeme irenja po umama, prati i
strii ovce u stajama curtisa, opskrbljivati dvor kruhom i pivom i dr. U krajevima gdje se
uzgajala loza, dratelj serviinoga mansusa morao je obraivati jo i jednu malu esticu gospodareva vinograda"pri emu je s nje morao davati ne cio urod, nego stalno utvrenu koliinu
vina, bez obzira na to je li berba mogla dati toliku koliinu ili nije.
Razlike izmeu ingenuilnih i serviinih mansusa bile su, dakle, brojne: ingenuilni mansusi
bili su vei, a servilni manji; prvi od njih imali su i krupne stoke za obradbu, a drugi je, u
naelu, nisu imali; naturalne dabine i jednih i drugih mansusa bile su nevelike, ali jer je opseg
serviinih mansusa bio manji, ta je dabina serviinih mansusa, u apsolutnom odnosu manja, u
relativnom opsegu bila vea; radne obveze ingenuilnih mansusa bile su vremenski mnogo
manje, i trajanjem i vrstom poslova tono odreene, dok su obveze serviinih mansusa u
pogledu vremena bile mnogo vee, a vrste poslova uope nisu bile fiksirane nego su ovisile o
vlastelinovu (ili upravnikovu) nahoenju.
U cijelosti pak teite obveza i ingenuilnih i servilni h mansusa bilo je na radnim obvezama. U odnosu prema radnim obvezama, naturalna su davanja bila neznatna. Iz toga slijedi da
ekonomsko jedinstvo cjelokupnog vlasteoskog imanja nije poivalo na naturalnim (obronim)
prihodima s estica koji su pritjecali na vlastelinov dvor. Te naturalne dabine imale su vie
simboliki karakter zakupnine za zemlju ili su bile transformirane javne dabine u korist
drave. Veleposjednik oito nije preputao estice svoje zemlje neposrednim obraivaima
zbog toga to je elio s njih primati obroke u naturi i zatim ivjeti od tih obroka. Naprotiv,
osnovni interes zemljoposjednika sastojao se od toga to je on davanjem svoje zemlje zavisnim obraivaima na uivanje u obliku pojedinih parcela nametao tim obraivaima obvezu
da obrauju onu zemlju koju je on zadrao za sebe. Dodjeljivanje estica bilo je nain kako je
zemljoposjednik za sebe osiguravao eksploataciju radne snage koja mu je bila nuna da bi
mogao ivjeti od svojega rezervatskog imanja. Bez te radne snage njegova bi zemlja ostajala
pusta. U tome smislu, veleposjednik je bio zainteresiran da ima obraivaa na svojim e
sticama, uz uvjet da oni obrauju njegov rezervat. S druge strane, obraivai estica nisu imali
vlastite zemlje, pa su bili ovisni o tome da im veliki zemljoposjednik prepusti esticu da od nje
ive. Tako oba dijela villae ine jednu socijalno-ekonomsku cjelinu, pri emu su oba njezina
dijela socijalno i ekonomski upuena jedan na drugi. Oni su sastavni dio odreene drutvene
strukture, u kojoj vlasnik osnovnog sredstva za proizvodnju na karakteristian nain eksploatira radnu snagu proizvoaa. Taj sustav eksploatacije specifian je za tu drutvenu epohu, a
naelno je razliit od onoga koji je vladao u klasino robovlasniko doba. On je svojstven
upravo onom tipu klasnog drutva koje zovemo feudalizam.
U usporedbi s kasnoantikim obvezama slobodnih obraivaa veleposjednikovih parcela
(kolona) i neslobodni h (serva), prva stoljea srednjega vijeka donijela su znatno olakanje. U

200

VI. i VII. st. kolon vie ne daje vlasniku zemlje 1/3 plodina, kao u antici, nego, u prosjeku,
samo 1/10. Njegove radne obveze svode se na obradbu razmjerno malog dijela vlastelinova
rezervata ili na tono utvreni i ogranieni broj radnih dana u godini. I servi su se u tim
stoljeima izvanredno emancipirali; njihova naturalna dabina nije velika, a radna obveza
obuhvaa manje od polovice vremena njegova radnog ivota. I trea kategorija radne snage
VI. i VII. st., ona koja potjee od osiromaenih slobodnih Germana i zapada u privrednu
zavisnost od zemljoposjeda, optereena je dabinama koje su, u sveukupnom opsegu, jo
manje od obveza kolona.
Na taj nain, rana srednjovjekovna stoljea donijela su pretenom dijelu radne snage bitno
poboljanje njegova privrednog i drutvenog poloaja (s izuzetkom pauperiziranog germanskog slobodnog seljatva koje se kree putem gospodarske i drutvene degradacije), pa je
poetak srednjega vijeka doba specifinoga (svojevrsnog) osloboenja radne snage od antikih
oblika podvlaenosti.
Ali u nastavku privrednog i drutvenog ivota, poevi od sredine VIII. st. i u IX. stoljeu,
ostvaruju se izmjene u stanju postignutom u VI. i VII. st. Dabine ingenuilnih mansusa u
korist zemljoposjednika poveavaju se dabinama koje su po svojem podrijetlu nekadanja
javna davanja slobodnih ljudi u korist drave (hostilitium i carnaticum), a do IX. st. su se
pretvorila u pravo privatnog veleposjednika, pa su, prema tome, rezultat dezintegracije dravne vlasti i prelaska j avnopravnih kompetencija u ruke privatnopravnih osoba. Dalje, znatno je
proiren i opseg radnih obveza ingenuilnih mansusa. One obuhvaaju ne samo obradbu dijela
vlastelinove oranice (ansinge), nego i manoperae, carroperae, angariae i noctes. Obrone obveze serviinih mansusa ne poveavaju se dabinama javnopravnog podrijetla, ali su radne dunosti i s tih estica bile osjetno oteane i opsegom i vrstom radova koji ostaju ovisni o neomee
nim zahtjevima zemljoposjednika.
Veliki zemljini posjed karolinkog doba bio je svojom unutranjom strukturom i sustavom raspodjele tereta to lee na neposrednim proizvoaima rezultat daljnjeg razvitka i
konsolidacije novoga klasnog poretka koji se izgraivao u procesu feudalizacije. S nestajanjem
slobodnoga germanskog seljatva (koje velikai postupno uklapaju u okvire svojih zemljoposjeda) podlonost seljatva feudalnim zemljoposjednicima generalizirala se. Gotovo sva zemlja prela je u ruke feudalaca. Temeljem njihova blagostanja i mogunosti da ive od zemljine rente (bavei se vojnim, slubenikim ili crkvenim funkcijama) postaje njihovo veliko
rezervatsko imanje koje obrauju dratelji mansusa. Zbog toga opseg rezervata ne pada ispod
polovice sveUkupnog opsega vlasteoskog imanja, a radne dunosti, nune za obradbu te zemlje, uveavaju se i za dratelje slobodnih (ingenuilnih) i za dratelje neslobodnih (servilni h)
mansusa.
Tijekom IX. st. oituje se, dalje, i tenja za izjednaavanjem dabina za sve obraivae
podjednako. Ukljuenjem neko slobodnih i nezavisnih lanova seljakih opina u vlastelinstvo, oni su se praktiki zbliili s uvjetima ivota i rada kolona pa formiraju jedinstvenu
kategoriju ingenuilnih dratelja vlasteoske zemlje. Ali u sve veem broju sluajeva potomci
neko slobodnih seljaka i kolona dre servilne mansuse, i obratno. Osobni status ovjeka
postaje sporedan i postupno pada u zaborav. A to se tie zemlje (optereene ingenuilnim,
odnosno servilnim dabinama) za veleposjednika postaje sve nezgodnija servilna obveza od tri
dana u tjednu tijekom cijele godine, jer je postojala mogunost da takva servilna obveza ne
bude racionalno iskoritena za periodike, sezonske poljoprivredne radove na rezervatskoj
zemlji. Stoga zemljoposjednik postaje zainteresiran da i serviinu trodnevnu obvezu u tjednu
zamijeni sczonskim radnim obvezama kakve su teretile ingenuilne mansuse. Pri tome corvadae
ostaju u biti orakom obvezom, a manoperae (sada ve kao dunost i ingenuilnih i serviinih
mansusa) pokrivaju (zajedno s podvozom i "noima") sve ostale radne potrebe vlasteoskog
rezervata.
U tome procesu mijenjanja (koje ispunja IX. st.) radni tereti na ingenuilnim mansusima
201

(naroito

manoperae) oteavaju se, dok se sveukupne radne obveze serviinih mansusa (izjeds obvezama ingenuilnih man susa) olakavaju.
Tako opom nivelacijom na istoj razini, postupno se stvara jedinstvena klasa neposrednih
proizvoaa u feudalnom drutvu koje se pribliava vremenu svoje potpune izgraenosti. Do
kraja IX. st. taj proces unifikacije jo nije bio ni izdaleka (a pogotovu ne svugdje) zavren,
nego se nastavlja i preko te vremenske granice.
Zanimljivo je da se usporedo s tim procesom izjednaavanja obveza koje lee na mansusima u drugoj polovici IX. st. vri i jedan suprotni proces stanovite specijalizacije mansusa. U
vlastelinovu gospodarstvu bilo je, naime, i takvih poslova koji nisu mogli biti obavljeni opom
i podjednakom obvezom svih dratelja vlastelinovih zemljinih estica jer, s jedne strane, nisu
zahtijcvali mnogobrojnu radnu snagu, dok su, s druge strane, traili izvjesnu specijaliziranost
u vrenju zadanog posla.
Te okolnosti vaile su prije svega za one dratelje estica koji su na vlastelinskom dvoru
obavljali neke obrtnike poslove. Takvi obrtnici, kovai, zlatari, postolari, tesari, takoer su
imali svoju esticu; obraivali je, ali su bili osloboeni svake naturalne ili radne obaveze, osim
to su bili duni da vlastelinskom dvoru svake godine isporue odreenu koliinu proizvoda
svoje obrtnike djelatnosti.
Donekle slian poloaj imali su i upravni slubenici na vlastelinovu imanju: nadglednici
radova na poljima, umari, raunovoe i dr. Svaki od njih imao je po jedan ingenuilni mansus,
ali s njega nije davao nikakve obrone ili radne dabine, osim svoje specijalizirane slube,
koja, dakako, nije zaokupljala sve njihovo radno vrijeme, nego im je ostavljala i dovoljno
mogunosti da za sebe obrauju svoj mansus s kojega im je ostajao cio netaknuti urod.
Neki od takvih vlasteoskih slubenika, naroito ako je njihova sluba bila u veoj mjeri
vana, uivali su ak i povlateni poloaj. Tako je npr. villicus, nadzornik svih gospodarskih
poslova na imanju, esto imao ak i znatno velik zemljini posjed koji je obuhvaao dva ili tri
normalna mansusa, pri emu je namirivao obvezu koliko je trebalo da namiruje samo jedan
mansus. Bilo je sluajeva da je i villicus, osim svojega normalnog mansusa, imao ak i
poseban hene.ficii, dobiven od gospodara, koji se sastojao od dvije-tri estice na kojima su
ivjeli i radili neposredni obraivai zemlje, obvezni uobiajene dabine davati ne vlasniku
veleposjeda, nego villicusu. Trei nain nagraivanja takva slubenika sastojao se u tome to
mu je vlastelin odobrio da osim svojega osnovnog mansusa (koji je bio manje ili vie osloboen dabina) za sebe zadrava odreeni dio obronih ili radnih davanja onih neposrednih
obraivaa to ive na mansusima imanja kojim je takav villicus upravljao.
Svi takvi oblici posebnih pogodnosti upravnog osoblja pruali su im dovoljno mogunosti
da se s vremenom i ekonomski i socijalno izdignu i pretvore u zaseban sloj slubeniko-ze
mijoposjednike gospotije, koja se ve krajem IX. st. u izvorima pojavljuje pod nazivom
ministeriialci.
naavanjem

TRGOVINA I PROMET
Karolinko doba nesumnjivo je vrijeme u kojem prevladava agrama privreda. Ali trgovine
i prometa ipak je i u karolinko doba bilo; no ona se odvijala na nain koji je svojstven tome
vremenu.
Stanje u trgovakoj i obrtnikoj djelatnosti bilo je odreeno dvjema okolnostima: ulogom
gradova i stupnjem privredne zainteresiranosti velikog zemljino g posjeda za trgovinsku razmjenu.
Openito je poznato da u zapadnoj Europi u ranom srednjem vijeku nije bilo velikih
gradova. Takva situacija bila je rezultat dugotrajnog procesa koji poinje jo u III. st. n. e., u
doba velike unutranjopolitike, vojne i gospodarske krize Carstva. Ve tada ivot mnogih
gradova zamire i skuava se u ue jezgre koje se u urbi opasavaju zidinama da bi se zatitile

202

od vanjskih opasnosti. Oni dijelovi nekadanjih gradskih naselja koji su ostali izvan zidina
postupno su naputani pa su u vrijeme seobe naroda propali.
Dekadansa gradova nastavljala se i u merovinko doba. Stanovnitvo ionako smanjenih
gradova prorjeuje se i dalje i malokad prelazi nekoliko tisua. Obrtnika djelatnost u njima
bila je veoma ograniena, a i trgovina se znatno smanjuje. U samome su gradu i prostrane
agrarne povrine, pa se najvei dio stanovnitva bavi, uz druga zanimanja, i poljoprivredom na
tim zemljitima, a i na svojim poljima izvan grada.
Neto vie ivota sauvalo se u gradovima u kojima je bilo sjedite biskupa. Tu je djelatnost sveenstva upoljavala niz obrta: tkalee, krojae, postolare, kolare, zlatare, zidare, votare, pekare, pivare, medi are i dr. Budui da su biskupije i kaptoli imali znatne zemljoposjede
izvan gradskog podruja, gradsko je sredite bilo u neprekidnoj vezi s poljoprivrednim rajonima, u grad su se dovozili plodovi rada na imanjima, a iz grada su u sela odlazile obrtnike
izraevine.

Nakon epohe dubokog pada u intenzivnosti gradskog ivota, u VIII. i IX. st. moe se u
nizu gradova ustanoviti postupni polagani porast stanovnitva i postupno irenje gradskog
podruja. Niz takvih gradova nisu bili biskupijska sredita nego vorita prometa na pogodnim
mjestima, raskrijima puteva, obalama ili uima rijeka, na Rajni, Meusi, Scheidi i drugim
rijekama. Meu takvim lukim sreditima na r~jekama, uima ili na morskoj obali isticali su
se Metz, Mainz, Verdun, Maastricht, Dinant, Namur, Cambrai, Tournai, Gand, Rouen, Quentovic. Duurstede i dr.
Njihovo postupno i sporo buenje nije se zasnivalo na upravnim ili crkvenim djelatnostima, nego na jaanju i obnavljanju prometa i trgovine.
Jo u prvim stoljeima merovinke ere, tj. u VI. i VII. st., suvremeni dokumenti govore o
trgovcima koji u Franaku dolaze s Istoka, a sve ih bez razlike nazivaju Sirijcima. Svi oni u
Franakoj vode jednostranu trgovinu: uvoze mirodije, svilu, skupocjene tkanine, kou, maslinovo ulje i papirus, ali tu robu ne razmjenjuju za proizvode s franakog podruja nego je
prodaju za zlato.
U karolinko doba situacija je znatno izmijenjena. Sad meu trgovcima s Istoka dominiraju idovi, a svoj uvoz ne prodaju samo za zlato, nego ga zamjenjuju u prvom redu za robove.
Pa ipak, ti idovski trgovci nisu esta pojava. Mnogobrojniji od njih bili su mali domai
trgovci, sitni poduzetnici koji su u veoma tekim okolnostima putovali zemljom raznosei
malen broj artikala i ostvarujui neznatnu dobit. Znatnije poslovne pothvate ostvarivali su
trgovci koji su trajno ili povremeno opskrbljivali vladarev ili velikake dvorove luksuznom
robom, koji su uspijevali iskoristiti regionalne nerodice i glad i tada iz prikupljenih zaliha
namirivali potrebe po izuzetno visokim cijenama, ili koji su se bavili trgovinom robljem.
Glede dometa i sadraja, sveukupna je trgovina bila ili lokalna, ili regionalna i meuregi
onalna ili pak trgovina dalekog dometa.
U karolinko doba gotovo su se u svim biskupskim gradovima odravala redovna tjedna
sajmovanja, a osim toga i u mnogim od onih mjesta koja su imala povoljan zemljopisni
poloaj na raskrijima puteva ili na rijekama. Na takvim je tritima (forum, mercatum) dravna vlast ubirala unosne trine takse, pa je bila zainteresirana za njihov prosperitet. Premda je
broj trita bio velik, veina njih imala je veoma skromno poslovanje i u pogledu vrsta robe i
u pogledu njihovih koliina. Radilo se najee o nekolicini seljaka koji su na gradsko trite
donosili perad, jaja, mlijene proizvode, male koliine vune ili sline sitne vikove svojega
kuanstva, da bi za ubran novac ili u neposrednoj razmjeni nabavili proizvode mjesnih obrtnika. Tek je izuzetno na takva trita zalutao kakav trgovac iz vee daljine i donosio neto
neuobiajeniju robu.
Regionalna i meuregionalna trgovina obuhvaala je nuno potrebite ivene namirnice ili
sirovine, kao ito, vino, ribu, sol, eljezo, olovo, lan i sl., koje se nikako ili povremeno (zbog
nerodice) nisu mogle dobiti u nekim predjelima pa ih je trebalo dobavljati iz podruja gdje ih
je bilo. Ali i takva trgovina povezivala je razmjerno nevelike udaljenosti i obuhvaala manje

203

koliine

jer su tekoe u dopremanju za svaki daleki i obimniji dovoz poveavale skupou

takvih artikala preko svake granice rentabilnosti.
Iz istih razloga i daleka je trgovina obuhvaala samo dragocjenosti koje su u manjim
koliinama bile znatna vrijednost (miomirisi, mirodije, dragulji, raskone tkanine). Takvi su se
predmeti najee dobavljali iz Bizanta ili islamskih zemalja. Ali u Zapadnoj je Europi bilo
malo interesenata kojih je kupovna mo bila dovoljno velika da u VIII. i IX. st. nabavljaju
takvu robu. Bili su to u prvom redu kraljevi i najvii svjetovni i crkveni dostojanstvenici, u
svemu, u franakoj dravi, dvije-tri tisue osoba.
Daleka trgovina kojom je Karolinka monarhija bila povezana s udaljenim zemljama utrla
je sebi nekoliko glavnih smjerova.
Na sjeveru su Frigijci i vedski Normani uspjeli povezati sjeverne obale franake drave s
putem to su ga vedski Varjazi probili kroz Rusiju do obala Crnoga mora, kamo su dolazili
proizvodi iz Bizanta i s islamskoga Bliskog istoka. vorite te trgovake veze bio je otok
GotIand, na Baltiku, gdje je naeno vie od 20 000 tisua komada arapskoga zlatnog novca
raznih turskoarapskih dinastija koje su vladale u Turkestanu, Hivi, Buhari i Samarkandu. Roba
to je stizala na Baltik otpremala se kopnenim putem preko Saske ili preko trgovakih luka na
uima franakih rijeka, pa je tako prodirala u unutranjost zemlje.
Frigijski trgovci povezivali su Franaku i s Britanijom, odakle su uvozili vunu i sukno.
Franci su trgovali i kopnenim putem koji je iao niz Dunav u Panoniju, kroz slavenske
zemlje i podruja koja su do kraja VIII. st. bila pod vlau Avara, pa je negdje na kraju toga
puta dolazilo do kontakata s trgovinom koja je preko Kijeva odravala veze s Bizantom i
Prednjim istokom.
Od ukljuenja Italije u sastav Karolinke monarhije (774) znatnu su vanost dobili putevi
preko alpskih klanaca u lombardijske gradove i otuda u bizantske luke u junoj Italiji. Posebnu
vanost imao je put niz rijeku Po na obalu Jadrana, jer je Jadran bio relativno sigurno more,
zatieno od arapskih prodora bizantskim straama s obje strane Otrantskih vrata. Od gradova
koji su se na tom putu razvijali osobitu su vanost imali Pavija, Ferrara i Venecija. Osim
trgovine preko Italije, u IX. su stoljeu istim smjerom putovali i brojni hodoasnici u Svetu
zemlju. Dobri odnosi Franake s Bagdadskim kalifatom osiguravali su i izravne trgovake
veze s islamskim zemljama oko istonih obala Sredozemnoga mora. Nastojanje Karolinke
monarhije da Bizantu preotme Veneciju, Istru, Primorsku Hrvatsku i dalmatinske gradove i
otoke bilo je izraz tenje da ovlada jadranskim putem prema Istoku.
Tijekom IX. st. popravili su se politiki odnosi Franake ak i s muslimanskom panjolskom, pa je s tim u vezi obnovljena i trgovina s Pirenejskim poluotokom. Naroito su jake bile
veze trgovaca robljem s Barcelonom, kamo su karavane iz Verduna odlazile najprije dolinom
Rhone. a zatim plovidbom uz morske obale.
N~iedan od navedenih puteva karolinke daleke trgovine nije bio gusto frekventiran niti su
trgovaki transporti prenosili znatne koliine robe. Sve su to bila veoma neredovita kretanja i
oskudna prenoenja trgovakih prtljaga. Nije bilo uuvanih cesta, nego su postojali samo
ostaci antikih puteva, a esto je bilo nuno probijati se kroz bespua, uz stalnu opasnost od
razbojnikih napada, pljake i drugih katastrofa.
Bez obzira na to to je trgovina u karolinko doba bila potpuno sporedna privredna
djelatnost, njoj je ipak bio potreban novac. Ali u tom pogledu poloaj zapadnoeuropskih
zemalja nije bio povoljan. One nisu proizvodile zlato, pa su mogle troiti samo svoje zalihe
prikupljene u prethodnim razdobljima, kad trgovina u tim podrujima jo nije zavravala
pasivnom bilancom.
Novana osnovica u ranom srednjem vijeku bio je bizantski zlatni solid ili njegova treina,
t,.iens ili t,.mesis. Kujui svoj novac, barbarski su kraljevi oponaali te jedinice da bi mogli
plaati svoje kupovine na Istoku. Ve tijekom VII. st. merovinka je drava bila kadra kovati
samo srebren novac, presvuen tankim slojem zlata, ali je njegovo emitiranje prestalo u poet
ku VIII. st., pa je izrazito opadanje daleke trgovine s Istokom u karolinko doba (u usporedbi
204

s prethodnom, merovinkom epohom) bilo rezultat potpunog iscrpljenja zlatnih rezervi i, zbog
toga, opeg pada kupovne moi.
Radi oivljavanja trgovine, Karolinka je monarhija obnovila kovanje srebrnog novca koji
je, kao nia moneta, postojao jo u merovinko doba, ali se bio toliko iskvario da nije imao
gotovo nikakve kupovne moi. Karlo Veliki je dva puta poveavao koliinu srebra u jednom
denarUu. Najzad se ona uvrstila u iznosu od 2,04 gr. Dvanaest takvih denarija bilo je jednako
vrijednosti zlatnog solid a, kojega faktino nije bilo u opticaju (kolao je samo srebrni denarij i
njegovi alikvotni dijelovi, u prvom redu poludenar ili ohol). Dvadeset zlatnih solid a bilo je
jednako jednoj livri koja je kao utezna mjera imala 491 gram.
Monetarni sustav jedinica u odnosu 1: 12:20, pod nazivima denarij, solid, livra odrao se u
Europi sve do modernih vremena, a u Engleskoj do druge polovice XX. stoljea.
Organizacija kovanja novca bila je tipino srednjovjekovna. Karlo Veliki nastojao je monopolizirati kovanje kraljevskoga novca u jednoj jedinoj kovnici na svojem dvoru. Ali za
vrijeme Ludovika Pobonog ve su gotovo svi biskupski gradovi i mnoge rijene luke kovali
kraljevske denare, esto sa znatno smanjenom koliinom srebra. To je navelo Karla elavoga
da 864. donese naredbu o pretapanju sveUkupnoga novca u opticaju, pri emu je samo devet
kraljevskih kovnica dobilo pravo da kuju novi tip kraljevskog denarija. Ali do nove decentralizacije kovanja dolo je i nakon te odredbe. Uzrok tome nije bila velika potreba za novcem
nego mogunost zarade s pomou kvarenja novca u pojedinim kovnicama u korist onoga
feudalca koji je kraljevskom koncesijom dobio takvu kovnicu pod svoju kontrolu.
U cjelini, karolinko drutvo nije proizvodilo za trite ni za razmjenu dobara nego za
potronju samih neposrednih proizvoaa i klase vlasnika osnovnih sredstava za proizvodnju.
Zapad nije imao vlastitoga zlata kojim bi mogao plaati znatan uvoz visoke tehnike produkcije iz istonih zemalja, a taj nedostatak kupovnog sredstva nije mogao nadoknaditi proizvodnjom takvih artikala koji bi mogli biti plasirani u zamjenu za proizvode istoka (osim izvoza
robova i, donekle, kovina). Zbog toga je trgovina Zapada naglo zamirala.
Takvo injenino stanje namee pitanje o uzrocima izmjena koje su se ostvarile. Njih
nesumnjivo treba traiti u sferi ope proizvodnje i drutvenih odnosa to su se u tom procesu
proizvodnje oblikovali.
U doba Rimskoga Carstva eksploatacija robovske radne snage bila je unosna baza za
bogaenje robovlasnike klase. Ona je proizvode sa svojih imanja ili iz svojih obrtnikih
radionica, u kojima su radili robovi, na tritu pretvarala u novac, a cirkulacija novca omoguavala je razmjenu proizvoda raznih oblasti Mediteranskog svijeta i njegove blie ili dalje
zemljopisne pozadine.
Vojno-ekonomska kriza III. st. i zatim propast Zapadnorimskog Carstva u vrtlogu seobe
naroda likvidirala je politiki sustav koji je zatiivao robovlasnike drutvene odnose.
Ni antika drava za posljednjih stoljea Carstva, a ni njezine drave-batinice na Zapadu
nisu bile kadre osigurati robovsku podlogu opeg procesa proizvodnje. Zbog toga su vlasnici
osnovnih sredstava za proizvodnju morali pristati na znatne koncesije u korist proizvoaa ako
su htjeli da ne izgube svaku mogunost da ive od plodova tuega rada. Umjesto da proizvoaima oduzimaju cijelokupni njihov rad ili 113 do 2/3 plodova njihova rada (kao to su to
uzimali vlasnici zemljoposjeda od svojih kolona u II. st. n. e. u sjevernoj Africi), oni su im
morali ustupiti znatne komplekse svoje zemlje (prosjeno oko 50%) i pristati da tu zemlju
neposredni proizvoai obrauju za sebe, uz uvjet da vlasniku daju u biti simboline darove od
plodina s toga dijela zemlje, ali da pritom obrauju i onih drugih 50% zemlje to ju je vlasnik
zadrao za sebe.
Takav sustav osiguravao je zemljoposjednicima da budu dovoljno opskrbljeni svime to
im je trebalo da ive razmjerno dobro, u sigurnosti i bez neimatine. Ali u takvim novoformiranim odnosima nije bilo produkcije u izobilju ili pretiku nad potrebama neposredne potronje. Zemljoposjednici zbog toga nisu mogli akumulirati bogatstva i tezaurirati znatnije
koliine novca.
205

Zapavi u takvu situaciju, trgovina se odravala u relativnoj snazi sve dok su posjednike
klase (npr. jo u merovinko doba) imale statih zaliha zlata. im su one nestale, naturalizacija
privrede oitovala se maksimalno i razotkrila bit novooblikovanoga privrednoga i drutvenog
stanja. U mijenama koje su se zbile izvrilo se gospodarsko i drutveno osloboenje neposrednih proizvoaa. Ono je dovelo do toga da je sada preteiti dio proizvodaa radio u osnovi za
sebe i nije glavninu svojih plodova rada stavljao na raspolaganje eksploatatoru. Okolnost to
se klasa neposrednih proizvoaa drutveno i ekonomski izdigla smanjila je bogatstvo vlasnika sredstava za proizvodnju. Ta klasa dobiva u ranofeudalnoj epohi uglavnom onoliko koliko
joj je bilo dovoljno da uzdrava sebe, svoju poslugu, svoje vojne druine i dvorjane. Pri tome
ona sve ono to dobiva radom neposrednih proizvoaa (na temelju injenice to im je ustupila
dio svoje zemlje na obradbu) uglavnom i potroi, bez znatnijih vikova koje bi bilo mogue
baciti na trite i pretvoriti u novac.
Na taj nain, radikalna preinaka u drutvenim odnosima u procesu proizvodnje razlog je
to se gospodarstvo ranoga srednjeg vijeka naturaliziralo i to je europski zapad u osnovi
proizvodio ono i onoliko koliko je smjesta, u izvornom naturalnom obliku i troio.
Zamjena robovlasnikih drutvenih odnosa novim drutvenim poretkom, u kojem je proizvoa bio osobno slobodan, premda ekonomski zavisan ovjek, bila je plaena osiromaenjem klase vlasnika zemlje kao osnovnog sredstva za proizvodnju. Takva emancipacija neposrednih proizvoaa za njih je nesumnjivo znaila privredno i drutveno uzdizanje. Naprotiv,
za vlasnike osnovnih sredstava za proizvodnju taj je prinudni pristanak na emancipaciju proizvoaa bio jedina mogunost da posve ne propadnu i izbjegnu opasnost totalne eksproprijacije sredstava za proizvodnju. Zbog toga je za eksploatatorsku klasu koncesija kojom su
polovicu svoje zemlje prepustili na samostalnu obradbu stanovnitvu koje nije imalo vlastite
zemlje bila veoma povoljan korak u opoj krizi (antikoga) privatnovlasnikog poretka. Smanjivi svoj neposredni zemljoposjed na svega 50%, oni su sauvali svoj poloaj vladajue
klase i korisnika radne snage. U tome smislu, zemljoposjednici su prelaskom na nove drutveno-ekonomske odnose nali izlaz iz krize robovlasnikog poretka. Taj izlaz ostvaren je ne
odranjem ili adaptacijom robovlasnikog poretka, nego njegovim naputanjem, ali, zauzvrat,
odranjem klasne strukture i klasne eksploatacije, premda u drugom obliku i u mnogo povoljnijim uvjetima za neposredne proizvoae nego to je to bio sustav eksploatacije robova ili
kasnoantikih kolona. Ta nova klasna struktura nametnula se kao jedini mogui oblik proizvodnih odnosa na danom stupnju razvitka proizvodnih snaga. U njezinim okvirima nala je
rjeenje i istodobna, od antikih odnosa nezavisna, potreba europskih rodovskih drutava izvan
granica nekadanjeg Carstva da napuste svoj rodovski poredak. Tako, prije ili poslije, formula
klasnog poretka koji je nadomjestio robovlasniku epohu pokazala se ostvarenjem od opega
znaenja za cio europski prostor.
Zbog svega navedenoga, formiranje klase zavisnih proizvoaa i uvjeta njihova rada na
velikim zemljoposjedima temeljni je initelj u izgradnji feudalnog drutva. Sloj neposrednih
proizvoaa predstavlja (bez obzira na razne putove kojim su se pojedini sastavni dijelovi toga
sloja izgradili, tj. bez obzira na njihovo socijalno-ekonomsko podrijetlo i evoluciju kroz koju
su proli), u krajnjem svome razvojnom dometu, jedinstvenu klasu eksploatiranih u feudalnom
drutvu. Oni su ekonomski i socijalni temelj feudalnog poretka, a nain njihove proizvodnje na
esticama i vlasteoskim rezervatima je nain kako su se oni u specifinim uvjetima feudalne
drutvene strukture u tom procesu proizvodnje drutveno organizirali.
Ali feudalno se drutvo, osim osnovne klase neposrednih proizvodaa, sastojalo i od klase
eksploatatora. Drutvena cjelina feudalizma kao poretka do kraja je odreena, uz strukturu
proizvoake klase i specifinog naina kako se vri eksploatacija njezina rada, tek osebujnim
svojstvima klase koja je, na temelju svojega gospodstvenog poloaja nad neposrednim proizvoaima samu sebe organizirala kao klasu i izgradila svoju dravu kao instrument svoje
klasnc vladavine nad tim neposrednim proizvodaima.
206

To odreenje utoliko je vanije to feudalizam kao posebna drutvena formacija uope

nije dobio svoje ime po nainu eksploatacije radne klase, kao to je to npr. sluaj s robovlasnikim drutvom, gdje je ve u samom nazivu izraena socijalno-ekonomska bit toga poretka.
U feudalizrnu je, naprotiv, cijela formacija dobila svoje ime po pravnoj osnovi na kojoj su
veliki zemljoposjednici stjecali i posjedovali svoja imanja. Upravo zbog toga je povijesna
znanost veoma dugo smatrala da osnovna obiljeja feudalnog drutva treba traiti samo na
podruju politikih i dravno-pravnih odnosa, definiranjem pravnih i politikih odrednica
same vladajue klase i njezina ustrojstva, a ne odreenjem biti gospodarstvenih i drutvenih
odnosa u feudalnom drutvu u cjelini.
U krajnjoj konzekvenciji, odgovor na pitanje to je feudalizam mogu je tek sjedinjenjem
uvida u socijalno-ekonomski poloaj klase neposrednih proizvodaa i uvida u ustrojstvo i
sustav vladanja klase feudalaca u drutvu to ga je povijest nazvala po njima.
ORGANIZACIJA KLASE FEUDALACA
Osnovno sredstvo za proizvodnju u feudalnom drutvu bila je zemlja. A ta zemlja bila je
vlasnitvo klase velikih zemljoposjednika. Sama ta injenica (daje u biti sva zemlja vlasnitvo
vladajue klase) nije nita specifino za feudalni poredak. Bitan je nain kako ta klasa prisvaja
plodove rada neposrednih proizvoaa. Ali, osim toga, vaan je i specifini, feudalni, uvjetni
oblik vlasnitva (koji nije istovjetan s vlasnitvom ni u robovlasnikom, ni u kapitalistikom
poretku), a i nain unutranje, karakteristine organizacije same klase feudalaca.
Zemljoposjednika klasa u franakoj dravi, nastala sjedinjenjem galorimskih veleposjednika s nekadanjom rodovsko-plemenskom i vojnom aristokracijom germanskih osvajaa na
zajednikoj osnovi poclvlaivanja neposrednih proizvoaa, pokazala se kao veoma dinami
na gospodarska i drutvena snaga, ponesena veoma izraenom glau za zemljom i za politi
kom vlasti.
Dinastija Karolinga, koja zauzima kraljevsko prijestolje 751, bila je najbogatiji predstavnik te prodorne i ambiciozne zemljoposjednike aristokracije koja vodi upornu borbu za poveanje svojih zemljoposjeda i, s tim u vezi, za ojaanje svoje politike moi.
Nakon uspona Karolinga na prijestolje ta gramzivost nipoto ne jenjava, nego, naprotiv,
raste i dalje oitujui svoju tenju za poveanjem imanja na tri naina: l. podvrgavajui u
okvir svojega posjeda slobodne seoske zemlje; 2. preuzimajui sve nove i nove dijelove
kraljevske domene u obliku kraljevskih nadarbina; 3. vodei meusobnu oruanu borbu u
kojoj su brojna pregrupiranja zemljoposjeda i prelaenje zemlje iz ruku poraenih u ruke
pobjednika.
Prvi od tih triju naina bio je u biti svoenje neko slobodnih germanskih seljaka, lanova
seoskih opina, na razinu zavisnih obraivaa vlastelinske zemlje kakvi su bili i batinjeni
koloni i servi casati.
Drugi nain bio je vezan uz prevladavanje naturalnog gospodarstva u franakoj monarhiji,
koje je onemoguavalo kraljevsku vlast da brojne javne slube u civilnoj upravi i u vojnim
komandnim zvanjima plaa novcem. Umjesto toga sve je vrste slubi trebalo naplaivati u
naravi.
Nosilac javne vlasti mogao se u tu svrhu posluiti dvama oblicima nagraivanja u naravi:
a) osigurati svim vrstama svojih slubenika potpuno uzdravanje u svojem vlastitom kuanstvu. U takvu sluaju slubenik je bio nastanjen u vladarevu domu, dobivao je hranu,
odjeu i sva ostala sredstva nuna za ivot i vrenje slube iz rezervi i prihoda vladareva
imanja. Takvi slubenici (fideles) bili su hranjenici (nutrititii) svojega gospodara. Za vrenje
slubi imali su zajamen ivot bez ikakvih materijalnih briga i ak, povrh toga, uljepan
raznim darovima i milostima njihova gospodara. Takav sustav bio je mogu samo dok je
kraljevski personal bio nevelik i socijalno jo razmjerno neizdignut. Ali ve uskoro nakon
207

konsolidacije kraljevske vlasti u merovinkoj se Franakoj broj vojnih i civilnih dunosnika

znatno uveao. A i sama skupina dunosnika meu sobom se diferencirala. Visoke i veoma
odgovorne slube nisu mogle biti nagraivane samo namirivanjem njihovih glavnih ivotnih
potreba, to je jo i moglo zadovoljiti tenje vritelja sasvim priprostih slubi. S druge strane,
kraljevskoj je vlasti bilo vano da u svojoj slubi odri ili da u svojoj dvorskoj okolini zadri
najbogatije pripadnike zemljoposjednike aristokracije. A nju nije bilo mogue svrstati u
kategoriju "nutrititii" , niti njihovu vjernost naplaivati takvim sredstvima plaanja. I, najzad.
nositelji lokalnih vlasti, koji svoje sjedite nisu mogli imati u kraljevu dvoru, nisu ve i zbog
toga razloga mogli biti lanovima kraljeva dvorskog kuanstva. Zbog svega toga, drava je
uvela nov nain plaanja slubi, usluga i posebno vanih podanikih odnosa vjernosti.
b) Taj drugi nain bilo je plaanje zemljoposjedima. Usvajajui u biti nain kako je
veleposjednik, u nemogunosti da svoju zemlju obrauje robovskom ili plaenom radnom
snagom, osiguravao obradbu svojega rezervata rtvovavi polovicu svojega zemljoposjeda, pa
je tu polovicu dao onima koji nisu imali vlastite zemlje uz uvjet da, osim tih dodijeljenih
estica, obrauju i njegov rezervat - kraljevska je vlast vojne, upravne i politike slube
plaala time to je vriteljima tih slubi dodjeljivala "esticu" kraljevskog zemljoposjeda, pri
emu se, dakako, nije zaista radilo o nekom neznatno velikom zemljoposjedu (estici) nego o
prostranom imanju.
Takvo dodjeljivanje zemlje moglo se vriti na dva naina:
1. Kralj je mogao izdvojiti odreeni opseg zemlje iz kraljevske domene i ustUpIti ga
obdarenome kao trajni i definitivni posjed u znak nagrade za prole, sadanje ili budue slube
i u nadi da e i batinici obdarenoga zauvijek sauvati svoju zahvalnost darovatelju.
Takva potpuna darivanja bila su dominantna u doba merovinkih vladara. Ona su postupno dovela do iscrpljenja kraljeva zemljinog fonda i prouzroila uklanjanje osiromaenih
merovinkih kraljeva s vlasti. Takvo darivanje odralo se kao tetan zaostatak iz prolosti jo
i u vrijeme Ludovika Pobonog, pa je i on, usprkos prigovorima, davao kraljevske zemlje "in
sempiternam possessionem" (u vjeni posjed), opasno osiromaivi kraljevski fisk.
Osim nepovoljne posljedice osiromaenja i smanjivanja zaliha kraljevske zemlje, taj je
sustav nagraivanja imao i tu slabost to su potomci nagraenoga - ako ve ne i on sam,
poslije niza godina ili poslije promjene na prijestolju - zaboravljali da je poklonjenom zemljom unaprijed kupljena sluba ili vjernost kralju, pa su zemlju koju su posjedovali smatrali
naprosto kao svoje apsolutno i bezuvjetno vlasnitvo za koje su drali da nikome ne moraju
davati nikakvu naknadu. Time je darivanje zemlje izgubilo svoj iskonski smisao. Da bi ipak
zadrao takve obdarenike u odnosu vjernosti prema sebi, kralj im je neprekidno morao davati
nove znakove svoje panje. Time je kraljevska vlast bila osuivana da sebe slabi, a neprekidno
jaa svoje podanike i time hrani njihovu nezavisnost u odnosu prema kralju.
2. Drugi nain nagraivanja zemljoposjedima elio je izbjei nepovoljne posljedice koje
su se nedvojbeno oitovale propadanjem merovinke dinastije. Umjesto vjenoga dara, zemlja
se mogla dodijeliti privremeno, za dulje ili krae vrijeme, dok traje sluba ili vjernost kralju.
Nekoliko takvih dodjeljivanja zemlje zabiljeeno je ve u vrijeme Merovinga, ali ono postaje
veoma esto i ak dominantno poevi od Pipina Maloga. U izvorima se takva darivanja zovu
hene.ficium ili precaria. To je u naelu bilo samo ustupanje zemlje na privremeno uivanje.
Darivatelj je ostajao vlasnik ustupljene zemlje, a obdareni je samo njezin privremeni, uVjetni
uitnik. Po isteku ili prestanku dogovorenih uvjeta darovatelj je ustupljenu zemlju mogao
ponovno preuzeti i vratiti je u sastav svojega zemljoposjeda ili je predati nekom drugome za
iste ili drukije usluge.
Ali uza sve pretpostavljene prednosti ovoga drugog sustava, veoma su se brzo pokazale
njegove mane:
Privremeni uivatelj - u pretpostavci da e po zavretku slube morati vratiti zemljoposjed
- nije uvao ni zgrade, ni ume, ni stoku, ni inventar na zemljoposjedu, nije se brinuo za

208

odranje plodnosti, za krenja i melioracije gospodarstva, nego je nastojao u razdoblju svoga

prava izbiti iz imanja to vie neposrednih koristi, ne marei za trajne tete.
Obveza vraanja zemlje u kraljevski zemljini fond po zavretku slube nastojala se izigrati svim moguim sredstvima. Budui da je katastarska evidencija bila veoma nerazvijena,
moglo se lanim svjedoenjem, krivotvorenjem dokumenata pa ak i nasilnim otporom uspjeno onemoguavati vraanje zemlje, odnosno, ostvarivati njezino ukljuenje u vlastite nasljedne
po~ede.
.
Budui da je kraljevska vlast imala veoma mnogo obdarenika (ili trajno poklonjenom
zemljom ili beneficijima), mo Monarhije ovisila je praktiki o realnom vrenju slubi tih
korisnika kraljevskih darova. Svaka povreda njihovih interesa mogla ih je navesti da uskrate
vrenje tih slubi i da kraljevsku vlast dovedu u poloaj bespomonosti. Pretjerana strogost
prema obdarenicima predstavljala je u svakom trenutku opasnost njihova spontanog i solidarnog otpora. Zbog toga je kraljevska vlast umjesto nepokolebljivosti u obrani svojih interesa i
prava vie morala paziti da i opet sve novim i novim koncesijama zadri vjernost obdarenih
podanika.
Tako je i ovaj drugi oblik nagraivanja zemljoposjedima u praksi vodio (premda manje
naglo) neprekidnom jaanju ekonomske i politike moi velikaa, a u isto vrijeme i jaanju
njihove nezavisnosti, umjesto osiguranju njihove vjernosti kralju, kako je to bilo u pretpostavci same institucije darivanja zemlje kao nagrade za vrenje raznih slubi kralju.
Jedini nain kako se kraljevska vlast mogla suprotstavljati tome procesu jaanja velikaa
bilo je nastojanje da se usporedo s ustupanjem kraljevske zemlje zaslunim ljudima i kraljevskim slubenicima neprekidno jaa fond kraljevskih zemljoposjeda i time odrava ravnotea
snaga.
To poveavanje kraljevskog zemljoposjeda bilo je mogue na dva naina: a) da kraljevska
vlast povremeno oduzima crkvenim ustanovama (biskupijama i bogatim opatijama) dijelove
njihovih golemih imanja koja su nastala tijekom stoljea darivanjem od kraljeva, svjetovnih
velikaa ili pak Ukljuivanjem malih slobodnih zemljoposjeda u sastav crkvenih imanja. Takva
oduzimanja vrili su i Karlo Martelo, i Pipin Mali, i Karlo Veliki. Ali od vremena Ludovika
Pobonog ona su prestala; b) putem osvajakih ratova kakve su vodila sva tri vladara. Ali i
takva osvajanja. koja su omoguavala i namirenje mnogih pohlepa meu kraljevskim slubenicima, i znatno uveanje kraljevskog zemljinog fonda, prestala su u vrijeme Ludovika
Pobonog. Ona su i nuno morala prestati na granicama osvajake i administrativne moi
takvog dravnog organizma kao to je to bila ranosrednjovjekovna monarhija.
U takvim okolnostima faktine bezizlaznosti do koje je sam po sebi vodio prosti odnos
izmeu darivatelja i obdarenoga, pristupilo se unoenju novih elemenata vezanosti i uzajamne
vjernosti tih dvaju faktora u krilu vladajue klase feudalaca. Sustavom vazaliteta i komendacije, kao i uz pomo zakletve na vjernost, pokualo se vezati obdarenoga uz darovatelja i, s
druge strane, obvezati darovatelja da preuzme funkciju patrona ili seniora nad njegovim vazalom i uivateljem beneficija.
Tim sustavom izgraena je unutranja struktura klase feudalaca. Ona se u katovima vazaIske odanosti i vjernosti organizirala u obliku feudalne piramide, pri emu je vazalskom zakletvom zajamena osobna povezanost bila udruena i s ekonomskim initeljem istodobnog darivanja, odnosno dobivanja beneficijainog zemljinog posjeda.
KAROLINKI VAZALITET
Institucija srednjovjekovnog vazaliteta nastala je (bitno izmijenivi svoju sadrinu i svoju
drutvenu funkciju, polazei od nekih oblika osobnih i posjedovnih odnosa u rimskome pravu,
a i u drutvenim odnosima kod Germana.
U posljednjim stoljeima Rimskog Carstva, posebice od IV. st. dalje, veoma se rasprostra209

nila poznata antika institucija klijentele. Mnogi mali zemljoposjednici ili ak cijele seoske
opine, pritisnute ekonomskim tekoama, dugovima ili zahtjevima dravnoga poreznog aparata, stavljale su se pod zatitu velikih zemljoposjednika koji su vrili visoke municipalne ili
dravne slube. Takvo traenje zatite nije bilo potrebno samo zemljoradnikom stanovnitvu,
slobodnom po svojem socijalnom statusu ali bespomonom prema ekonomski jaima. I mnogi
drugi, imuni ljudi traili su patronat jo monijih ili ak samoga cara da bi sebi pribavili veu
sigurnost i bolje perspektive u drutvenoj karijeri. Pri tome je ugled tienika bio utoliko vei
koliko je moniji bio njihov patron. Najvie garancija donosio je patronat samoga cara. Njegovi tienici zvali su se comites ili suscepti, a imali su pravo nositi poseban prsten s carskim
likom u znak najvie zatite.
Stupanje u odnos tienika ili klijenta oznaavalo se nazivom komendirati se. Pri tome su
zatitnik i tienik jedan drugome zadavali vjeru (fides). Zatitnik se obvezivao da e svojega
tienika braniti od svih opasnosti: ako se radilo o seljaku, da e ga braniti od vjerovnika, od
poreznog pritiska, od napadaja susjeda, a ako se radilo o pripadniku viih drutvenih slojeva,
da e mu pomoi da dobije unosne javne slube ili drutvene asti, a u oba sluaja da e
tienika braniti pred sudom. Takav odnos nazivao se patrocinium, tute/a, tudio ili de{ensio.
Zauzvrat tome, tienik se obvezivao da e svojega patrona potovati i sluati.
Tako definirana komendacija bila je potpuno privatni sporazum, i to redovito privremenog
karaktera, rijetko kada doivotan a nikada obvezan za potomke jedne ili druge strane. Posebice
je vano da tienikove obveze nikad nisu bile vojnog karaktera. Postupno, tijekom IV. i V.
stoljea, cijelo je rimsko drutvo bilo proeto vezama komendacije. Premda te veze nisu imale
pravne sankcije ni zakonsku ulogu u javnom ivotu, one su ipak upravljale svim personalnim
odnosima u javnim slubama Rimskoga Carstva.
U isto vrijeme kad se u punoj mjeri razvila rimska komendacija, javljaju se u kasnoanti
kim imovno-pravnim odnosima i pojmovi beneficium i precarium.
Bene.ficium je u antici bio potpuno besplatno darivanje koje nije bilo uzrokovano nikakvom dunou donatora da uini dar, a nije ni obdarenika obvezivalo ni na kakve dunosti
prema darovatelju. Ono je zapravo bilo nain kako su se prigodom davanja zemlje u zakup ili
pri prodaji zemlje skrivali pred dravom pravi uvjeti zakupa ili prodaje koje zakon ne bi
dopustio. Na jednak nain su se i druga ugovorna poslovanja (npr. posudba novca ili ugovori
o nadniarskom radu) skrivala iza maske uinjenoga dobroinstva (beneficija).
Najee je davanje beneficija faktino sadralo ugovor o prekariju. Takav prekarij bio je
ustupanje zemlje nekoga monijega slabijemu od sebe i to na temelju izriite molbe slabijega,
na privremeno uivanje, bez ustupanja potpune vlasnosti. Takav nain fiktivno potpuno besplatne dareljivosti zapravo je maskirao krajnje gramzljive ugovore na tetu "obdarenih". Pod
okriljem prekarija vlasnik je zadravao pravo da zakupca otjera sa zemlje kad god to zaeli ili
mu je za pozajmljeni novac nametao obvezu da obrauje dio njegove zemlje uz najtee uvjete.
Prekarij je pokrivao i golo prisiljavanje nezatienih slobodnih seljaka da predaju svoju zemlju
u veleposjednikovo vlasnitvo i da je opet prime na obradbu uz obvezu da daju obroke i rad
gospodaru zemlje.
Donekle slinih institucija kao to su kod Rimljana bili patronat, komendacija, beneficij i
prekarij bilo je i kod Germana u V. st. To napose vrijedi za ustanovu vojne druine (trustis).
Pri tome su skupine slobodnih ratnika dobrovoljno stupale u vojnu slubu nekoga istaknutog
ratnog voe, obvezivale se na vjernost i stjecale pravo na odreeni dio ratnog plijena i zarobljenika. Takva germanska klijentela bila je, meutim, za razliku od rimske, izriito i iskljuivo vojnog karaktera.
Pretfeudalno i rano feudalno doba zateklo je na podruju nekadanjeg Zapadnorimskog
Carstva i Stare Germanije te batinjene institucije robovlasnikog, odnosno rodovskog drutva
pa ih je iskoristilo za svoje specifine privredne i drutvene potrebe, izmijenivi njihovu
funkciju radi izgradnje odnosa koji vie nisu bili ni robovlasniki ni rodovski, nego drutveni
odnosi feudalizma u epohi njegova nastajanja.
210

)brcdi pri 'lupanju u vaIa!,ki odnos. CncI.

Posehno je u Galiji politiki uzhurkano do ha merovinke epohe. stvorivi atmosferu ope

ncsigurnosti. ostvarilo pogodnc uvjcte za daljnji razvitak tienikih odnosa. Budui da je
,lravna vlast postajala sve manje efikasna. mnogi su slahi i ugroeni traili privatnu zatitu
monih. A i oni su eljeli da imaju to vic podanika koji e njima osobno hiti odani i koji c.
kao uzvrat za zatitu. postati ratnici njihovc privatne vojske. Tako se stvarao posebni sloj
,lohodnih ljudi koje izvori nazivaju ingenui in ohsequio. to jest slobodni ljudi u sluhi (nekoga
,Jrugog slohodnog ovjcka).
Najvei ugled imali su takvi slobodni ljudi u kraljevoj vojnoj slubi (ll1trustiones. od
rllstis). Ali i kralj i bogati zemljoposjcdnici imali su u svojoj slubi i druge. manje ugledne
,lohodne ljude koji su vrili razne dunosti niega ranga. Za njih sc. poevi od prvih dcsetljea VIII. st. (umjcsto starijih naziva gasim/lis ili IJu er = djeak. momak). sve ec upotrehijava naziv \'({ssus. nastao od keltske rijei g\l'([S. koja je takoer zn.aila momak. slubcnik. i
koja je trskoro dobila konani oblik v([ssa/us.
Samo stupanje slobodna ovjeka u neiju sluhu zadr1.alo je kasnoantiki naziv kOl11endacija. ali je patronova zatita koju jc vazal time stekao dohila gcrmanski naziv u latiniziranom
;lhliku: l1111ndiul/1 ili mwu/ehurdis.
Takva komendacija vrila se na svim razinama franakog drutva. O okolnostima i uvjetima pod kojima se komcndacija ostvarivala sauvalo se vic kancclarijskih formulara (nalik na
Brcvium cxcmpla) koji su sluili kao uzorak za sklapanjc ugovora o komcndaciji. Jedan
\coma izrazit primjcrak obrasca iz zbirke takvih formulara. nastale u drugoj etvrtini VIII. st.
u gradu Toursu. opisujc stupanje potpuno osiromaena slohodna ovjeka u slubu nekoga
\"Coma monog seniora ovako:
"Uzvienom gospodinu tom i tom. ja taj i taj. Budui daje svima poznato da ncmam imc
da sc hranim i odijcvam. zamolio sam vau dobrotvornost - a vaa volja mi je to dopustila da sc mogu predati u vau zatitu ili komcndirati se; a to sam i uinio. i to na taj nain da mc
yi morate pomagati i tititi kako hranom tako i odjeom u skladu s timc kako vam hudcm
mogao sluiti ili kako to hudcm zavredivao. I dokle god budem iv morat u vam sluiti i
potivati vas na nain slohodna ovjcka. i dokle god budem iv neu se moi oteti vaoj vlasti
ili titnitvu; ali. zauzvrat. morat u do kraja svoga ivota ostati pod vaom moi ili zatitom.
Iz toga slijedi. ako sc jcdan od nas ushtjedne istrgnuti ispod ovog ugovora. morat e svome
,;uugovarau platiti toliko i toliko solida. a sam ugovor ostat e i dalje na snazi. Zbog toga je
hilo prikladno da hudu napisane dvije povelje istoga sadraja kao potvrda ovoga; a to jc i
uinjcno."

Cio taj ugovorni formular priopava uvjete sporazuma o komendaciji i sankcije za sluaj
prckraja. Opis samoga obreda komendacije prikazuje tzv. Marculfov formular iz prve polovice VII. st. On se sastojao od polaganja zakletvc vjernosti zatitniku. i to tako da je tienik
kleei stavljao sklopljene ruke u ruke svojega seniora. izgovarajui pri tome rijei obvczc.
U poloaj tienika nisu stupali samo ljudi neimuni ili na skromnome poloaju u drutvu.
\1nogi hogati zemljoposjednici komendirali su sc pod zatitu vcoma monih velikaa na raznim visokim funkcijama u dravi i na dvoru. a oni su opct traili i dohivali zatitnitvo
samoga kralja. Tako se stvarala piramida vazali teta. poevi od drutvcno i ekonomski
najneznatnijih slojcva slohodnih ljudi sve do kraljevskog prijestolja.
211

Ta vrsta osobne veze, uvjetovana zatitom s jedne strane a poslunou, potovanjem i

slubom s druge strane povezuje se ve u merovinko doba sa sustavom davanja beneficija.
Navedeni formular iz Toursa pokazuje na sluaju potpuno osiromaena slobodnog ovjeka
kako je vazal raunao na potpuno materijalno osiguranje. Isprva, i to posebice u sluajevima
kad je vazal bio na najniem stupnju u ljestvici drutvenih poloaja, moglo se to uzdravanje
ostvarivati ukljuenjem vazala u neposredno seniorovo kuanstvo. Ali uskoro se za veinu
sluajeva pokazalo kao najpraktinije da vazal dobije zemljoposjed koji e osiguravati njegovo
uzdravanje. Takva darivanja zemlje merovinki izvori nazivaju hene.flcium. dakle istom rijei
kakva se upotrebljavala u antici, ali je ona sada imala posve drukiji socijalno-ekonomski
sadraj. Takav merovinki beneficij davao se u potpuno vlasnitvo i nije bio uvjetovan nekom
preciziranom vazalskom slubom, nego je samo bio poseban oblik uzdravanja vazala na koje
se senior obvezivao ugovorom okomendaciji.
U vrijeme karolinkih majordoma stupanje u vazal ski odnos komendacijom i davanje
beneficijalnog zemljoposjeda poinje se izrazito povezivati s militarizacijom vazalnog odnosa.
Mnoge unutranje borbe, ratovi protiv tenji za osamostaljivanjem rubnih oblasti drave i
otpor stranim napadaima poveavali su znaenje ratnitva. Ali se istodobno mijenjala i ratna
tehnika. Dominantnu ulogu dobivala je teko naoruana konjica. Ratnik je usto morao biti
trajno uvjeban i slobodan da esto i dugo bude odsutan iz svojega boravita i angairan u
gotovo neprekidnim vojnim pohodima i bitkama. Postajalo je sve nunijim da ratnici budu
poseban stale, dovoljno imuan da bi mogao imati propisanu ratnu opremu i nevezan uz bilo
kakvu drugu profesiju. Karolinki vladari sjedinili su stupanje u titnitva na temelju komendacije i vazaine zakletve s obveznim davanjem beneficijainog zemljoposjeda za koji je vazal
bio duan postati profesionalnim ratnikom. Ve u drugoj polovici IX. st. sinonim za pojam
vazala je miles (vojnik), to dokazuje da je veina vazala vrila vojnu slubu, a da bi mogli biti
potpuno slobodni za ratniki ivot, dobivali su zemlju i s nje prihode od rada neposrednih
proizvoaa. Zemljini je dar (beneficij) bio zamjena za nekadanju neposrednu opskrbu vazala u seniorovu kuanstvu, a prvotno potpuno osobna i privatno-pravna veza izmeu komendiranog vazala i njegova zatitnika (seniora) pretvorila se u osnovicu za strukturiranje profesionalnog ratnikog stalea koji je bio oslonac a uskoro zatim i nosilac vlasti i vladanja.
Na taj nain, od prve polovice IX. stoljea postoje ve sva tri potpuno izraena i meu
sobom sjedinjena elementa karolinkog vazaliteta: l. doivotna obveza vjernosti vazala senioru; 2. doivotna obveza vazala da prije svega vri vojniku slubu svojem senioru; 3. obveza
seniora da svojem vazal u dade doivotni beneficij u obliku zemljoposjeda koji e mu sluiti
kao ekonomski temelj za nesmetano vrenje preuzete slube.
No u povijesnom procesu sjedinjavanja tih triju obiljeja karolinkog vazaliteta izvrilo se
znaajno premjetanje leita vazalskih dunosti. Vazalova obveza da slui (prije svega kao
vojnik) svojem senioru, i to stoga to je primio seniorovu zatitu i pritom mu se zakleo na
osobnu vjernost i slubu (pa je zato da bi tu slubu mogao vriti, dobio uzdravanje u obliku
zemljoposjeda) premjeta se s vazalove linosti na vazalski zemljini beneficij i vezuje se uza
nj. Jednako onako kao to je u drutvenoj (ekonomskoj) bazi prvobitna dabinska i radna
obveza neposrednoga obraivaa prema vlasniku zemlje prela s obradivaeve osobe na zemljinu esticu koju je dobio da je obrauje - tako sada i vazaiska obveza vojne slube prelazi
s vazalove osobe na vazalovu beneficijainu zemlju i ostaje vezana uz nju. Odsad vie nema
beneficija bez vazaiske slube, kao to nema ni vazalskog odnosa bez davanja beneficija.
Svatko tko dobiva beneficijainu zemlju nuno stupa u vazalski odnos i s njime na sebe prima
vazaiske obveze. Dobivanje beneficija nuno namee vazaiske dunosti jer su one sada vezane
uz samo beneficijalno zemljite.
Zbog toga se sada i obred stupanja u vazalski odnos dopunja jo i treim elementom, osim
zakletve vjernosti i dobivanja seniorove zatite, to jest simbolikom investiturom (dodjeljivanjem) zemljoposjeda koji se vazalu daje kao beneficij.
212

Zemljoposjed to ga je vazal dobivao mogao je biti razliito velik, u skladu s razliitom

slube to ju je vazal vrio. Za najvie kraljevske slubenike beneficij je obuhvaao
znatna prostranstva, esto razmjetena u razliitim predjelima franakog kraljevstva. Kad se
radilo o vazalima srednjega ranga, beneficij je obuhvaao vie susjednih villa, pri emu se,
dakako, svaka villa sastojala od rezervatskog imanja i estica zavisnih obraivaa. Sasvim
mali vazali dobivali su kadto samo fragmente jedne villae, na primjer svega nekoliko estica
na kojima su ivjeli zavisni obraivai i uz to razmjeran dio rezervata, pa su takav posjed onda
oblikovali kao samostalno malo imanje. Na poetku IX. st. smatralo se da je dvanaestak
mansusa s odgovarajuim rezervatom dovoljan zemljoposjed za vazala koji je duan s potpunom ratnom spremom i konjem sluiti u kraljevskoj vojsci kao teko naoruan konjanik. Vii
vazali dobivali su posjed i od tridesetak mansusa, to je, zajedno s rezervatom, inilo imanje
od kojih 500 ha (ili 850-900 jutara) zemlje. Bilo je, dakako, i beneficija koji su ak tri, etiri
ili pet pa i vie puta nadmaivali ovaj znatni zemljoposjed.
Tako dobiveni zemljoposjedi bili su uvjetni upravo stoga to su bili naplata za vazalovu
doivotnu vjernost i slubu. Smru vazala ili seniora vazalni se odnos prekidao, pa se i pravo
na beneficij gasilo, i on se vraao u neposredni posjed seniora ili njegovih batinika.
Vazalovo pravo na beneficij ponitavalo se ineizvravanjem vazainih obveza, pa ga je
senior u takvom sluaju imao pravo oduzeti.
Cjelokupni sustav izgradnje privatnopravnih vazalno-beneficijalnih odnosa, vezanih uz
vojnu obvezu vazala prema senioru i uz primanje beneficija kao zemljoposjeda koji ostaje na
uivanju vazalu sve dok traje njegova sluba (a to je u naelu znailo doivotno) utjecao je i
na javnr)pravne odnose na podruju nagraivanja dravnih slubenika.
Prvobitno, kraljevska je vlast nagraivala svoje dravne dunosnike zemljoposjedima davanima u trajno vlasnitvo. Ali kako je time kraljevski i dravni zemljini fond naglo ieza
vao, oitovala se sklonost da se, po uzoru na vrenje dunosti koje su proizlazile iz vazalskih
obveza prema kralju, takoer i javnopravne funkcije u aparatu vlasti asimilacijom poistovjeu
ju s obiajima koji su se izgradili generalizacijom komendacije, vazaliteta i beneficija. Tako se
i javnopravne dravne slube poinju tretirati kao da su i one obveze vazalno-beneficijalnog
karaktera. Time vazalno-beneficijalni sustav osvaja i sve javne slube, pa se od svakog javnog
slubenika poinje traiti vazalska zakletva.
Usporedo s tim proirenjem prvobitno privatno-pravnog tieniko-zatitnikog odnosa
izmeu vazal a i njegova seniora na sve oblike sluenja kralju i dravnoj vlasti, i svi su drugi,
nii pripadnici vladajue klase zemljoposjednika izgraivali svoje klijentske odnose po istome
modelu komendacije, vazaliteta i beneficijalnog davanja zemlje za vojnike i druge slube
vazala.
Na taj je nain cijela karolinka vladajua klasa bila proeta vazalno-beneficijalnim odnosima. U tome smislu moe se poloaj bilo kojega pripadnika zemljoposjednike klase u karolinkom drutvu definirati istim osnovnim i opim obiljejima, bez obzira na to radi li se o
kralju, velikau ili o zemljoposjedniku niega ranga.
Taj opi poloaj posjednika zemlje u drutvenoj strukturi feudalizma moe reprezentirati
shematizirana slika posjedovnih odnosa samoga kralja. Sveukupni kraljev zemljoposjed sastojao se, s jedne strane, od imanja to ih je kralj sauvao kao neposredni posjed kraljevskoga
fiska. Drugi dio svojih zemljoposjeda kralj je razdavao kao beneficij svojim vazalima, uz uvjet
da mu vre razne slube, u prvom redu vojniku. Kralj je bio zakonski vlasnik obaju tih
dijelova, i onoga to je ostao u neposrednom vlasnitvu kralja, kao i onoga to je razdavan u
obliku beneficija. Taj razdavani dio kraljevskih posjeda dre u svojim rukama kraljevi vazali
kao privremeni, uvjetni posjed, vezan uz vrenje slube (servicija). Takva raspodjela sveukupnoga kraljevskog zemljoposjeda na dva dijela (onaj sauvani u neposrednom vlasnitvu kralja
i onaj razdijeljeni u beneficije) ponavlja se i na niim razinama karolinkog drutva. Beneficij
to ga je neki velika dobio od kralja sastoji se takoer od dvaju osnovnih dijelova: od jednoga
vanou

213

dijela to ga je velika zadrao za svoje neposredno iskoritavanje i od drugoga koji je taj

velika podijelio kao beneficij svojim vazalima, uz uvjet da mu na temelju komendacije i
vazaiske zakletve vre ugovorene slube, u prvome redu kao ratnici privatne vojske. Na jo
nioj razini, pojedini vazali toga velikaa zadrali su za svoje neposredno iskoritavanje samo
jedan dio svoga beneficija, a drugi su razdavali kao male beneficije svojim vazalima, uz
uobiajene vazaiske obveze, i tako dalje, sve do najniih vazala iji je beneficij bio tako malen
da je bio jedva dovoljan da poslui kao materijalna osnova za vrenje njegove vazaiske obveze
prema senioru.
Takva raspodjela zemljoposjeda na dva osnovna dijela, na neposredni posjed i na parcelirani dio, preputen vazalima, proimala je cijelu zemljoposjedniku klasu drutva i pretvorila
je u niz slojeva koji se izdiu jedan nad drugim, uvijek u sve uem opsegu, sve do kralja, koji
stoji na vrhu zemljoposjednike piramide.
Ali i najnii vazal, koji je imao jedva dovoljno velik posjed za svoje uzdravanje dijelio jc
svoje imanje na dva dijela: na svoj vlasteoski rezervat i na estice koje, na toj razini, nisu
davane jo sitnijem vazalu, nego neposrednom proizvodau, koji vie nije lan zemljoposjednike klase, nego lan radne klase neposrednih proizvoaa, obvezatnih prema vlasniku esti
ce ne na vojnu slubu, nego na davanja dabina u obrocima od uroda i u radu.
Cio jednoliki raspored diobe vazalsko-beneficijalne zemlje, od najmonijih klijenata kraljevske milosti do najmanjih vazala na ljestvici, uvijek po istome kljuu, na dio koji je ostao u
neposrednom posjedu beneficijara i na onaj drugi koji je preputen vazalima, u biti kopira i u
bezbroj pojedinanih sluajeva zapravo ponavlja temeljnu raspodjelu zemljoposjeda izmedu
vlastelina i neposrednih obraivaa zemljinih estica jednoga vlasteoskog imanja. Jednako
onako kao to je posjednik jednoga osnovnog imanja (villae) razdijelio svoje imanje na dva
dijela: na vlasteoski rezervat i na estice koje je ustupio ljudima bez vlastitog zemljoposjeda.
uz uvjet da mu daju slubu (servicij), to jest da svojom radnom snagom obrade i njegov
vlasteoski rezervat, - jednako je tako, na vioj razini hijerarhiziranoga drutva, veliki zemlj oposj ednik, budui da svoju privatnu vojsku i druge slubenike nije mogao plaati novccm,
te slube nagraivao ustupanjem dijela svoga zemljoposjeda, rasparceliravi ga na pojedine
beneficije. Prvi dio svojega zemljoposjeda zadrao je za sebe (davi ga upola na obradbu u
obliku zavisnih estica, da bi mu ti zavisni dratelji estica obradili rezervat), dok je onaj drugi
razdavao svojim vazalima kao nagradu za slube koje su u njegovu korist vrili (za vojniku i
druge slube viega, nemanuelnoga ranga).
Iz toga slijedi da je na svim razinama feudalnog drutva problem angairanja slubenika i
njihova nagraivanja rijeen po istom naelu koje je, u drutvenoj bazi, bilo pronadeno kao
zamjena za nekadanje robovlasnike odnose na imanjima kasnoantikih veleposjednika. Model novog poretka u neposrednom procesu proizvodnje postao je faktino uzorkom i za strukturiranje cijele vladalake, vlasnike klase feudalaca.
Taj privredni sustav, koji je bit feudalnog tipa klasne eksploatacije, izgradio se najprije u
bazi drutva, tj. u proizvodnim odnosima, ve u prvim stoljeima srednjega vijeka, a zatim se,
kao sustav nagraivanja usluga niih prema viima, proirio i na samu vladajuu klasu zemljoposjednika dosegavi te drutvene slojeve postupno, od VII. st., tijekom VIII. i IX. stoljea. Na
tim razinama taj se sustav izgradio kao vazalsko-beneficijalni sustav, pri emu je dratelj
nekog beneficija svoj beneficijaini zemljoposjed dijelio na dva dijela: jedan je zadravao sebi
Ci polovio ga na svoj rezervat i obraivake estice), a drugi je raspodijelio kao beneficije
niega ranga i time naplatio usluge koje su mu, na planu vojnih slubi i drugih zadataka.
namiri vali njegovi vazali.
Na taj nain pravno i politiko ustrojstvo klase vlastodraca u feudalnom poretku nije
samostalan, odvojeno nikao sustav osobnih odnosa meu razliitim katovima vladalake klase
srednjovjekovnog drutva, niti su ti osobni, ugovorni odnosi meu feudalcima najvanija
odrednica za drutveno ustrojstvo u cjelini, iako su veoma vidljivi kao njegova vanjtina. Oni
214

Karolinka crk va S. Ge nnigny-de s-Pres

su samo refleks i prilagodba temeljne drutvene relacije, uznesene s drutvene podnice na

najviu razinu drutva . S te pozicije oni su impresionirali stoljea historiografije (sve do
danas) i neopravdano imponirali kao presudna i mjerodavna oznaka feudalizma , zasjenjujui
skriveniju , no bitnu sadrinu srednjovjekovnog drutvenog poretka, koji se raa pronalaskom
nove formule za klasnu eksploataciju nakon naputanja robovlasnikog , odnosno rodovskog
uredenja te zatim postaje odreujuim obiljejem srednjovjekovne stvarnosti.
No oni oblici vazalsko-beneficijalnih odnosa koji su se izgradili do sredine IX. sl. nisu jo
bili konani oblik drutvene strukture feudalizma, kao to ni organizacija eksploatiranja neposrednih proizvodaa nije do toga vremena jo uvijek postigla svoje do kraja izgraene oblike.
Evolucija feudalnih odnosa nastavila se i u iduim stoljeima, pa je u Zapadnoj Europi svoj
vrhunac dosegla u razdoblju od X. do XII . stoljea.
Prijelaz prema razdoblju potpune izgraenosti feudalne drutvene strukture ini tendencija
da se vazalski beneficiji pretvore od doivotnoga uitnikog prava na beneficijaini zemljoposjed II nasljedno posjedovanje beneficija. U praksi se ta tenja ostvarivala tako da je senior
prigodom smrti svojega vazala posredovanjem novoga obreda komendacije i vazaiske zakletve
vjernosti primao za svojega vazala sina umrlog vazala i preputao mu isti beneficij . Time se
via .iC/efi uvodila nasljednost beneficija. U IX. st. ona jo nije pravno svojstvo beneficijainog
215

posjedovanja zemlje nego samo uobiajena praksa koja strogim odravanjem nove komendacije i nove zakletve vjernosti, jednako prilikom smrti seniora kao i prilikom smrti vazala,
manifestira daljnji opstanak naela o povratnosti beneficija u vlast seniora.
Takvim razvitkom karolinko je doba izgradilo tri bitno vana obiljeja u razvitku feudalnog drutvenog ustrojstva: !. vazalsko-beneficijalni odnosi postali su toliko openita i neizbjeiva pojava, da je Karlo Celavi svojim kapitularom iz 847 . donio ak zakonski propis po
kojem svaki slobodan ovjek treba imati svojega seniora, bilo samoga kralja ili nekoga drugog
od monih predstavnika feudalnog drutva; 2. veza izmeu vazaiske podvrgnutosti senioru i
davanja beneficija pretvorila se u jedinstvo vazalskog servicija i prava na dobivanje beneficija
koji vazalu ostaje doivotno (tj. dokle god traje vazalova u biti vojnika obveza; 3. beneficij
je, zajedno s vazalskim podanitvom, praktiki ve osigurao svoj nasljedni karakter.
Tim dostignuima otpoela je zavrna faza dugotrajnog i postupnog konstituiranja feudalnog drutva na europskom Zapadu . Njegovi konani oblici rezultat su povijesnih okolnosti
koje su se izgradile poslije raspada Karolinkog Carstva krajem IX. stoljea.
POLOAJ SVEENSTVA U FEUDALNOM DRUTVU
Sveenstvo , u prvom redu biskupi i opatije, imali su u cijelosti goleme posjede koje ni
brojne sekularizacije u vrijeme Karolinga nisu bitno otetile jer su ih novi darovi vjernika
znatnim dijelom uskoro nadoknadili.
Ipak, pod pritiskom prigovora zbog oduzimanja crkvene zemlje, Karolinzi su kao nadoknadu za izvrene sekularizacije ozakoni li plaanje crkvene desetine. Ta je dabina teretila sve
proizvoae , a bila je namijenjena odravanju upnog sveenstva jer je ono posjedovalo premale zemljoposjede. Ali uskoro se uvelo da je etvrtinu desetinske dabine sveenstvo moralo
ustupiti biskupu.
Prema crkvenim propisima, biskupe je moralo birati sveenstvo njihove dijeceze. U praksi, meutim, biskupe su imenovali vladari iz kruga svojega dvorjanstva ili izmeu mlaih

Tlocrt crkve S. Gerl1ligny-des-Pres

216

sinova visoke zemljoposjednike aristokracije. Na elu samostana ta je drutvena pripadnost

poglavara dolazila do izraaja jo vie. Poevi od epohe Pipina Maloga stvorena je ustanova
laikih opata.
To su bili pripadnici najviih slojeva svjetovnih velikaa koji su dobivali nominalnu upravu nad samostanima a da nisu bili obvezni stupiti u samostanski red. Neposrednu upravu
preputali su redovnikom prioru, a oni su samo ubirali goleme prihode.
Po svojim drutvenim odnosima, crkveni su se poglavari ukljuili u opi drutveni sustav
jednako kao i laici. Oni su veinom bili kraljevi vazali pa su polagali jednaku zakletvu svojem
senioru kao i svjetovni vazali. S druge strane, i ti su crkveni dostojanstvenici imali svoje
vazale, vezane jednakim obvezama kakve su teretile vazale svjetovnih seniora.
Glede odnosa crkvenih zemljoposjednika prema neposrednim proizvoaima, sustav eksploatacije zavisnoga rada bio je jednak kao i na imanjima svjetovnjaka. Ipak, osobitost crkvenih zemljoposjeda bila je to to je ve od poetka VIII. st. veina biskupijskih i opatijskih
zemalja bila zatiena imunitetom.
Po svojem podrijetlu, imunitet je bio kasnoantika porezna institucija kojom su golema
carska imanja bila osloboena dravnih poreza (Pa tako ni koloni na dravnoj zemlji nisu
plaali glavarinu).
To porezno izuzee preuzeli su i merovinki vladari batinivi dravne posjede na podru
ju Galije. Tome su oni dodali i sudsko izuzee, pa stanovnicima kraljevske zemlje nisu sudili
redovni javni sudovi, nego su sudska prava nad njima imali upravnici pojedinih imanja.
Ta porezna i sudska izuzetost vezala se uza zemlju i ostala vezana uz nju i onda kad je
otuenjem kraljevska zemlja prela u ruke novoga vlasnika, crkvenoga ili svjetovnog stalea.
Darivanjem kraljevskih zemljita crkvi nastajala je nejednakost izmeu crkvenih imanja
dobivenih iz fonda kraljevske zemlje (koja je imala porezno i sudsko izuzee) i crkvenih
imanja drugoga podrijetla. Udovoljavajui eljama crkvenih dostojanstvenika, vladari su porezno i sudsko izuzee protezali na sva crkvena imanja, bez razlike na podrijetlo, a usto su
dodavali i izuzee od upravne vlasti dravnih slubenika. Takvo totalno izuzee naziva se
imunitet. Na podruje zatieno imunitetom nikakvi dravni slubenici, ni sudski, ni upravni,
ni porezni nisu imali pravo pristupa, a sve je te funkcije vrio posjednik imunitetnog imanja,
naelno u ime kralja. U svojoj daljnjoj izgradnji, karolinki imunitet je obuhvatio i vojne
obveze, pa je na imunitetnom podruju i mobilizaciju za kraljevski opi vojni pohod vrio
imunist.
Za jaanje imuniteta, prije svega crkvenih zemljoposjeda, kraljevska je vlast bila zainteresirana naroito zbog toga to je ona postavljala biskupe i opate na njihovu dunost pa je mogla
u veoj mjeri raunati na njihovu odanost. Ujedno, izuzimajui crkvene imunitetne teritorije
ispod vlasti grofova, koji su esto uskraivali poslunost kralju, njihova se mo po svojem
opsegu smanjivala i time postajala manje neugodna.
Ali naelnu neposrednu podvrgnutost imunitetnih posjeda kraljevskoj vlasti poeli su
razarati sami vladari. Ve za vladavine Karla Velikog car ustupa imunistima pravo da za sebe
zadravaju porezne dabine i sudske globe koje su trebali otpremati na carski dvor. Kadto,
ak dravna vlast daje imuni stima i olakice u vojnim obvezama. Time je rasla njihova samostalnost i ubrzavano razvijanje imunitetnih podruja u autonomne oblasti koje su se vie ili
manje i politiki izdvajale pretvarajui se u praktiki samostalne regije.
Uz koristi to su ih crkveni imunitetni veleposjedi stjecali dobivanjem imuniteta, bilo je za
biskupe i opate i nezgodnih okolnosti. U svojstvu sveenika, za njih je bilo nezgodno da izriu
smrtne kazne, da odlaze u rat i zapovijedaju vojnim odredima u bitkama i sl.
Zbog toga su biskupi i opati vrenje svojih laikih funkcija povjeravali nekom svojem
laikom podaniku koji je te funkcije vrio u njihovo ime, kao to ih je grof vrio u kraljevo
ime. Kad se radilo o vrenju laikih funkcija u ime opata, taj je slubenik nosio naziv advocatus, a vritelj istih slubi u ime biskupa zvao se vicedominus (taj je naziv s vremenom bio
iskrivljen pa je glasio vidamus).
217

Ti su dunosnici uzimani iz redova najuglednije lokalne aristokracije, a kao nagradu za

svoju slubu dobivali su dio sudskih taksa i globa, vojne zamjenbene dabine, prihode od
cestarina i trinih daa. Ponekad su dobivali i beneficij koji je obuhvaao dio imanja na
kojem su slubovali.
Sa sve veim porastom faktine moi advokata i vidama, oni su opasno ugroavali interese
crkvenih poglavara i crkveno imanje, dano sveenstvu, zaobilaznim putem preotimali duhovnom staleu i vraali ga faktino (iako ne i pravno) u ruke svjetovnih velikaa.
POLITIKA ORGANIZACIJA KAROLINKE MONARHIJE

U vr~jeme kad su prvi Karolinzi preuzeli vlast, u Franakoj je vladalo duboko rasulo ne
samo faktine dravne uprave, nego je ak i sam pojam drave iezao iz svijesti prethodnih
gcneracija. Karolinki su vladari pokuali tu prazninu ispuniti. Podlogu za to pruao je uznapredovali proces feudalizacije na temelju vazalno-beneficijalnih odnosa s piramidalnom strukturom vladalake klase.
Politiku teoriju o smislu drave i svrsi poretka ope odanosti vladaru i, zauzvrat. o
vladarevim obvezama prema svojim podanicima, formulirali su sveenici zaodjevi je u vjerske pojmove. Tako je izraena misao da je kralj odabranik Boje volje i da mu ona povjerava
zadau da upravlja ivotom svojih podanika kako bi postigli vjeno spasenje.
Takvo shvaanje dolo je do izraza kad je Karlo Veliki 802. zahtijevao od svih slobodnih
ljudi da mu poloe zakletvu vjernosti. Posebni carski izaslanici dobili su zadau da narodu
protumae znaenje te zakletve caru kao zatitniku i branitelju podanika koji tu zadau ima
"prvi poslije Boga i njegovih svetaca". Najvia je careva dunost bila da bdije nad vjerom i
poretkom, a stanovnitvo je duno da ga podupire u vrenju pravde i primjeni zakona. Usto,
dakako, treba savjcsno izvravati svoje vojne dunosti, plaati dabine i poreze, biti vjerno
caru i posluno Crkvi. Slina naela i zahtjeve sadravale su i kasnije naredbe Karla Velikog i
njegova prvog nasljednika, Ludovika Pobonoga.
Na taj nain feudalno drutvo, izgraujui svoju hijerarhiziranu strukturu vazalsko-beneficijainih odnosa na temelju eksploatacije rada neposrednih proizvoaaa na zavisnim esticama
veleposjednike zemlje, pristupa sankcioniranju svoje vladavine formiranjem svoje politikc
doktrine i stvaranjem socijalno-politike moralke, sa svrhom da time uvruje, uva i brani
ostvareni drutveni poredak. Kao i svaka slina doktrina, ona je istinsku stvarnost ivota
skrivala velom uzvienosti moralnih propisa i izjava koje su esto bile u dijametralnoj suprotnosti s pravom povijesnom zbiljom. Uza sve to, objavljeni drutveni i moralni kodeks karolinkog vremena nije bio proraunata, namjerna obmana suvremenika. Njegova opreka sa stvarnou rezultat je nesklada izmedu ljudskih tenja i mogunosti te ujedno svjedoanstvo o
ljudskoj sklonosti da interese jedne razmjerno malobrojne skupine korisnika tadanjega socijalno-ekonomskog poretka shvati i tumai kao interese cjeline. Potpuno suprotno od uenja o
kranskoj dravi, kojoj je na elu car, zatitnik vjere i morala, poglavar naroda proetih
pobonou, vjerom i skromnou poniznih sinova crkve, feudalno je drutvo karolinke epohe bilo izgraeno na brutalnoj sili, na svemoi vojne piramide jaih nad slabijima, u uvjetima
veoma slabog utjecaja centralne dravne vlasti i zakona (ak i u vrijeme Karla Velikog) na
zbivanja u iole veoj udaljenosti od dravnoga upravnog sredita.
U tome smislu, realna politika organizacija Karolinke monarhije nije bila rezultat prethodno formiranih zamisli o drutvenom poretku, nego posljedica stvarnih privrednih i drutvcnih odnosa, a teorije i naziranja o dravi i o ulozi vlasti bile su sekundarne, ire alne konstrukc~je koje same po sebi daju pogrenu sliku o pravoj stvarnosti ili je ak skrivaju.

218

UPRAVNI APARAT
Centralna dravna uprava Karolinke monarhije zapravo nije bila neki sustav specijaliziranih nadletava u kojima bi kompetentno inovnitvo po vladarevu ovlatenju obavljalo povjerene im poslove prema smiljenoj raspodjeli opedravnih zadataka. Umjesto toga, postojao
je naprosto carski dvor kao skup privatnih carskih slubenika, vazala i slugu koji se tek
poinju razvrstavati oko odreenih poslova.
Prva od takvih slubi bila je kraljevska capella, zbor sveenika i redovnika kojima je
zadaa bila da vre vjerske obrede za kralja i njegovu okolinu i da uvaju svetake relikvije to
ih je dvor posjedovao. Najdragocjenija meu njima bio je plat sv. Martina, biskupa u gradu
Toursu. u IV. st., koji je smatran zatitnikom Franake drave. Naziv za taj plat (cappa, ili,
umanjeno: capella = plati) prenio se s predmeta na dvorsku crkvicu u kojoj se plat uvao, a
skup sveenika koji su u njoj vrili obrede dobili su naziv capellani. Njihov glavar bio je
arhikapelan. On je bio najvii vladarev savjetnik u vjerskim i crkvenim pitanjima i nadzornik
nad zametkom jedne posebne uredske slube pri dvoru koja e tek od XII. st. nositi naziv
dvorska kancelarija.
Ve od vremena Pipina Maloga nekoliko sveenika iz dvorske kapele vrilo je slubu
dvorskih pisara (notarii). Za Karla Velikog oni imaju i svojega poglavara (kancelara) kojem je
glavna dunost da na slubene dravne spise, poslije njihove provjere, stavlja znak utvrene
autentinosti.

Spisi koji su se u kraljevskoj kancelariji sastavljali imali su karakter saetka vladarevih

odredaba. Osnovnu zakonsku snagu imala je kraljeva rije (verbum teRis), a spis je bio samo
podsjetnik onima kojima je bila dunost da vladarevu volju objavljuju podanicima i da je
provode u ivot. U uvjetima gotovo potpune nepismenosti stanovnitva pisani dokumenti imali
su tek sporedno znaenje, a usmeno prenoenje naredbi i odluka po sjeanju na temelju
zabiljcki i natuknica dovodilo je sve odredbe naglo u zaborav ili ih je izvrgavalo proizvoljnim
tumaenjima na temelju tek blijede slike o njihovu smislu i znaenju.
Kraljevski dvor nije imao nikakvih formiranih nadletava za upravne poslove. Znatan dio
vritelja vanih javnih slubi bili su prvobitno lanovi kraljevske dvorske posluge, kao senealk. starjeina dvorskih slugu, koji je nadzirao upravljanje kraljevskim imanjima, peharnik,
koji se brinuo o opskrbi dvora piem, i nadzornik dvorskih staja (comes stabuli, connetable)
koji se brinuo o konjici kao glavnom rodu karolinke vojske. Dvorska sobarska sluba pretvorila se u predstojnitvo kraljevske riznice. Sve te, i druge, njima manje ili vie podvrgnute
slube karolinko je doba preuzelo iz merovinke epohe i prilagoavalo svojim potrebama. Ali
ono je stvaralo i nove funkcije. Posebno je velik utjecaj imao comes palatii ili dvorski grof
(palatinus). On je bio predstojnik dvorskog sudita i kraljev sudski zamjenik. Njegova sluba
zahtijevala je organizaciju posebne kancelarije. Mnogobrojne sudske odluke i presude trebalo
je upisivati u registre, a strankama izdavati pismena rjeenja. Zbog toga je postojala dvorska
sudska pisarnica s nekom vrsti rudimentarne sudske arhive.
Cio dravni teritorij Karolinke monarhije bio je u vrijeme Karla Velikog sukladno podijeljen na Rr(~l()vUe, bez obzira na to to su iznad tih upravnih jedinica postojale i nadreene
politike instancije: marke. vojvodstva ili ak autonomna kraljevstva.
Naziv comes, preuzet iz odnosa antike klijentele, ili Rra:!; preuzet iz germanskog nazivlja,
bio je naslov kraljevskog upravnika nad podrujima koja su se najee poklapala s teritorijem
antikog civitasa ili germanske plemenske upe (Gau). Na podruju cijele drave bilo je oko
800. godine otprilike 200 do 250 grofovija. Njihov broj nije bio utvren jednom za svagda,
nego su se tijekom vremena vee grofovije cijepale na manje, a manje spajale u jednu veu.
Kao kraljevski namjesnik na podruju svoje grofovije, grof je imao sve kompetencije
javne vlasti: upravnu, sudsku, financijsku i vojnu. On objavljuje i izvrava sve kraljeve naredbe, ubire javne dabine, organizira javne radove, odgovoran je za uzdravanje puteva i mostova, za red i poredak na podruju grofovije; on predsjeda grofovijskom suditu, izrie presude
i ubire globe, nov ai u vojsku i u ratu zapovijeda odredom s podruja svoje grofovije.

219

Za svoju grofovsku funkciju grof je bio plaen na dva osnovna naina: 1. Iz kraljeva
zemljinog fonda na podruju njegove grofovije dobivao je zemljoposjed koji se zove honor,
a uiva ga dokle traje njegova sluba. Osim toga, grof moe u svojoj grofoviji imati i vlastita
patrimonijalna (oinska) imanja i beneficije koje je dobio od vladara u okviru vazalsko-beneficijalnih odnosa i koji ne ine sastavni dio njegove nagrade za vrenje grofovske slube. Na
temelju svih tih posjedovanja grof je redovno najbogatiji zemljoposjednik u svojoj grofoviji.
2. Grof ima pravo za sebe zadrati treinu svih globa to ih izriu sudita na njegovu podruju
i treinu prometnih i trgovinskih daa. Svim time grofova su novana primanja takoer bila
znatna.
Povrh svega toga grof se mogao bogatiti i raznim zloupotrebama. Budui da nije bilo
nikakva urednog raunovodstva ni u grofovijama ni na dvoru, grof je mogao prisvajati vie od
jedne treine taksa; za vrijeme svojega slubovanja mogao je obveznike pozivati u vojsku ili
na sudske skuptine bez stvarne potrebe i neodazivanja kanjavati tekim globama.
Grofa je imenovao vladar, a on gaje imao pravo i opozvati po svojem nahoenju, naroito
u sluaju neposlunosti ili nepobitnih zloupotreba. Ali krug najvie aristokracije iz kojega su
postavljani grofovi bio je veoma uzak, pa se ve u drugoj polovici IX. st. postupno pojavljuje
i sve vie jaa tendencija nasljednosti grofovske funkcije.
Za vrenje svojih funkcija u grofoviji grof je imao i svoje podreeno osoblje, prije svega
jednog zamjenika, vicecomesa, bar jednoga pisara i vikare, tj. poglavare niih administrativnih
podruja (stotnija ili vikarija). Sveukupni grofovijski slubeniki personal obuhvaao je u
prosjeku 10 do 12 osoba. Na taj je nain cio upravni aparat karolinke drave, ukljuivi
sredinju i grofovijsku upravu, obuhvaao maksimalno 3 000 - 4 000 ljudi.
Premda su prvi karolinki vladari nastojali stvoriti jedinstveni dravni teritorij, ipak su
neke oblasti s jakim regionalnim tradicijama ili koje su tek nedavno bile pokorene privremeno
sauvale odreene atribute autonomije. Takve su oblasti bile Akvitanija, Italija, Bavarska i
Saska. Prve dvije je Karlo Veliki organizirao kao zasebna kraljevstva u sastavu svojega carstva
i kraljevsku vlast u njima predao svojim sinovima (Ludoviku, odnosno Pipinu), ali je i u njima
postojala podjela na grofovije. Autonomnim kraljevstvom je 817. postala i Bavarska, a kraljevsko je dostojanstvo ondje pripalo Ludovikovu najmlaem sinu Louisu.
Stanovitu upravnu samostalnost dravna je vlast ostavila i odreenim podrujima etniki
posebnoga sastava, kao to su bile, u nekadanjoj Galiji, Bretanja i Gaskonja (izmeu Garonne
i Pireneja), a u Italiji langobardska vojvodstva Spoleto i Benevent. Njihova osebujnost bila je
tolika da na njihovo tlo nije mogla biti unesena upravna podjela na grofovije kao u drugim
dijelovima Franake drave.
U vrijeme Karla Velikoga pojavljuju se i prve specifine pogranine oblasti pod nazivom
marka ili markgrofovija. Za razliku od etnikih vojvodstava ili kraljevstava, markgrofovije su
bile umjetno oblikovane geografsko-politike cjeline radi obrane istaknutih ili ugroenih graninih oblasti Carstva. U nekima od njih (jer su bile tek nedavno osvojen pogranini prostor)
jo nije bila uvedena grofovijska upravna podjela, pa je u njima i vojnu i civilnu vlast imao
markgrof. Takve su bile Normanska marka u Nordalbingiji, Venetska marka (istono od Labe,
u zemlji Bodria), Avarska marka (kasnije zvana i Karantanska marka) i Furlanska marka,
koja je obuhvaala dananju Furlaniju i unutranjost Istre. Naprotiv, na nekim rubnim podru
jima koja su poodavno bila sastavni dio drave i proeta grofovijskom upravnom organizacijom, ali koja su bila stalno ugroena vanjskim opasnostima, markgrof je bio nadreen grofovima sa svojega podruja samo vojno. Takve su marke bile Bretonska marka, Neustr(jska marka
(izmeu Loire i Seine), Gotska marka (izmeu Garonne, Tama, Pireneja i Sredozemnoga
mora) te panjolska marka (izmeu Pireneja i doline Ebra).
Osim markgrofovija koje su iz odreenih vojnih razloga bile formirane kao skup vie
grofovija pod nadreenom vlau markgrofa, ve od vremena Karla Velikog oituje se tenja
da se u rukama jedne linosti okupi nekoliko pojedinanih grofovskih funkcija. Ta se praksa
220

Aa~he n s ki

evantle li slar s poco IX.

Sl. Delalj : Eva ne li s l Ma rko.

naglo razvij ala tek u drugoj polovici IX. st. , osobito na p o dru ju Zapadne F rana k e . Takvi
m og u ni ci uzimaju t a ko e r naziv markgrofova ili voj voda, a njihovo nastojanje da im vlast
bude to nezavisnij a od kralj evs ke uvelike je pridonij ela komadanju p oliti k og p o dru ja drave u X. s to lje u .
Spec ifi ni instrument karolinke uprave bili su vladarev i izaslanici (missi domini ci). Prvi
put se spominju 789. Svake godine, prigodom o p e sudske skuptine kralj evstva (generalni
placitum) ras poredivao se dravni teritorij na oblasti koje su o buhvaa l e est do 10 grofovij a,
pa su se za svaku takvu oblast (mi ssaticum) o drei v al a dv a kraljevska izaslanika ( jedan biskup
ili opat i jedan grof s p o dru j a izvan missaticuma), a zad aa im j e bila da tij ekom godine e tiri
puta o bid u dodij elj eni teritorij , izvre kontrolu upravnih vlasti , osiguraju izvrenj e posebnih
nared bi kralj a i u svakoj grofoviji e tiri puta godi nj e predsjedaju grofovij skom sudi tu .
Institucij a kralj evskih izaslanika odrala se sve do kraja Karolinke monarhije i nema
sumnj e da je es to djelovala uspj eno. Ali njihovi zadaci bili su preopseni (j er su uz dunost
izaslanika morali vriti i svoj e redovne crkvene, odnosno grofovske dunosti), a i drutvena
solidarnos t s grofovima i biskupima na p o dru ju njihova missaticuma o n em og u aval a je sv u
nu nu strogos t Uer su i sami , ve u istoj a i u svima narednim godinama, bili obj ekt uvidaj a
nekih drugih kralj evskih izaslanika). S druge strane, strah podani ka pred osvetom grofa poslij e
odlaska izaslanika spreav ao ih je da iznose svoje pritube. Sve je to postupno vodilo sve
manj oj efikasnosti te ustanove i, naj zad, njezinom potpunom nestanku u vremenu kad vie i
nij e bilo jedne sredinje vlasti u ij e j e ime trebalo dj elovati.
221

SUDSTVO
Sudovanje je u karolinkoj (kao i u merovinkoj) dravi bilo jedna od najvanijih javnih
djelatnosti. Posjedovanje prava na izricanje kazni i na njihovo prisilno izvravanje bilo je
temelj dalekosenoga socijalno-ekonomskog utjecaja, o kojem je ovisilo i blagostanje i socijalni status podanika.
Franako pravosue poivalo je na naelu personalnosti prava, po kojem je svakome
parniaru trebalo suditi po zakonu naroda kojem je pripadao. Ali suci lokalnih sudova bili su
preteno nepismeni ljudi koji nisu poznavali ni pravo svojega kraja iz zakonskih zbornika, a
pogotovo im je bilo nedostupno pravo raznih etnikih skupina u dravi. Stoga se u IX. st. sve
vie uvruje naelo teritorijalnosti prava. Time se sudovanje poelo vriti na temelju regionalnoga obiajnog prava koje se prenosilo usmenom tradicijom; pri tome je uvaavanje kraljevskih zakonskih propisa, koji su brzo padali u zaborav, naglo slabilo.
Takvo stanje u sudstvu Karlo Veliki je pokuao sanirati reformama skuavajui nadlenosti lokalnih sudita i izuzimajui opsena podruja ispod nadlenosti lokalnih i grofovijskih
sudova. Ali, u praksi, obini su ljudi imali malo mogunosti da dopru do kraljevskoga suda
ak i u sluajevima kad su imali pravo da mu se obrate kao prizivnoj instanciji. A sudski
imuniteti, iako su u poetkU obvezivali imuniste na potovanje kraljevskog zakonodavstva,
faktino su kraljevsku sudsku vlast na tlu imunitetnih veleposjeda ponitavali, a dravne
pravne norme blijedile su i nestajale pred prevlau lokalnog obiajnog prava.
Najvanija Karlova sudska reforma bila je preinaka parbenog postupka. U merovinkom
suditu uz grofa ili stotnika kao predsjednika zasjedali su lokalni odlinici (probi homines ili
raheniburgi) koji su sasluavali stranke i pronalazili presudu, koju je zatim predsjednik proglaavao a skuptina aklamacijom potvrivala.
Karlo Veliki je ve 780. ukinuo vijee raheniburga (koje je iz kruga uglednika imenovao
sam grof) i formirao sudsko vijee od sedam lanova (scahini) koje su meu najuglednijim
poznavateljima pravnih obiaja i normi imenovali missi dorninici, i to za doivotno vrenje te
funkcije. Svrha te promjene bila je da se sudstvo uini nezavisnim od lokalne vlasti. Ali i tu je
opi drutveni razvitak djelovao u smislu podvrgavanja sudske djelatnosti odlinicima u feudalnom drutvenom ustrojstvu. Mogunou apelacije na kraljevski sud mogli su se koristiti
samo moni zemljoposjednici; imunitetne povlastice preputale su podanike imunitetnog podruja svemoi imuniste, a scabini su - umjesto da ostanu nezavisni suci - zapadali u vazaisku
ovisnost od vojvoda, markgrofova ili grofova, pa je stoga i njihova pravosudna djelatnost
sluila interesima vlastodraca.
VOJNA ORGANIZACIJA KAROLINKE MONARHIJE
Zapadnorimskog Carstva nestalo je plaene dravne vojske. Umjesto toga u
je dravi svaki slobodni Franak bio vojnik. Ali ve u VI. st. etniki su se stopili
Galo-Rimljani i franaki osvajai, pa je otada, u sluaju potrebe, kraljevska vlast imala pravo
u vojsku pozvati svakoga slobodnog ovjeka, bez obzira na njegovo etniko podrijetlo.
Ali ve od kraja VIII. st. privredni i drutveni razvojni procesi toliko su izmijenili pojam
slobode da je bilo nuno prilagoditi i vojnu obvezu novonastalim okolnostima. Ona je sada
poivala na dva osnovna naela: 1. Javna vojna obveza je dunost koja se vri iskljuivo
kralju; oni vojni obvezanici koji su stupili u vazaini odnos prema nekom senioru odlaze u
vojsku pod vodstvom svojega seniora; ako njihov senior nije izriito pozvan, polaze pod
vodstvom grofa. 2. Javna vojna obveza tereti sve slobodne ljude, ali je oni ne vre svi na isti
nain; najnii sloj slobodnih ljudi (slobodni obraivai veleposjednikih mansusa) vre pasivne dunosti (podvoz, opskrba vojske ivenim namirnicama, glasnika i teklika sluba i sL).
Aktivnu boraku slubu (heriban) vre samo zemljoposjednici.
S

propau

franakoj

222

Tassilnv kal e.

Poz l aen i

baka r. Kraj V III. st.

Svaki je ratnik vlastitim sredstvima pribavljao vojnu opremu, pa je ve i zbog toga bilo
nuno da bude imu niji ovjek. Zbog okolnosti to se ratovalo iskljuivo od proljea do jeseni,
u doba najvanijih polj oprivrednih radova, aktivnu je bora ku slubu mogao vriti samo onaj
tko nij e bio vezan vlastitim proi zvodakim radom na zemlji . Nema sumnj e da je i to podupiralo razvoj beneficijalno-vazalnih odnosa jer je davanjem beneficija stvaran ekonomski nezavisan stale vojnika.
Ali zemlj oposjednici su ipak ustrajno nastojali i zbj e i kralj evskoj vojnoj dunosti, pa su
morale biti donoene razlii te mjere primoravanja.
Obvezatnost vojne slube i kanjivost uskrate pruale su lokalnim nositeljima vlasti (grofo vima) m og u no st da se koriste tom du n o u za vrenje pritiska na stanov nitvo, upu uju i
poziv na oruje mnogo e e nego to je kralj evskoj vlasti zaista trebalo. U vremenu nastajanja vazalsko-beneficijalnih odnosa bilo je mo g u e takvim postupcima samostalnog malog
zemlj oposjednika dovesti na rub materij alne propasti i primorati ga da se komendira grofu,
ustupi mu svoju zemlju, ponovo je primi kao beneficij i time postane nj egov vazal.
Naoruanje i oprema boraca VIII. i prve polovice IX. st. bilo je za tadanje prilike veoma
skupo. Glavno je oruje bio teki ma , dulji od jednoga metra, kojim se baratalo objema
rukama. Svaki je ratnik usto imao jo i poluma i no za borbu iz neposredne blizine. Za
obranu sluio je drven, koom obloen tit te oko dva metra dugo konjaniko koplj e. Trup
tijela bio je zat ien konim ili suknenim halj etkom na koji, su se priivale elj ezne plo ic e ili
kovana mreica.
Franaka konjani ka vojska uvela je u VIII. st. vane novosti u opremu bojnih konja:
sedlo sa stremenom i potkivanje konjskih kopita. Oboje su preuzeli od A vara. Time je konjanikova sigurnost u sedlu i snaga njihova borbenog nasrtaja postala mnogo vea , a okretnost
konja u sudari ma dj elotvornija.

223

Na temelju podatka da je za sluenje u svojstvu potpuno naoruanog konjanika trebalo

posjedovati najmanje posjed s 12 mansusa, moe se izraunati daje Karolinka monarhija bila
kadra mobilizirati maksimalno desetak tisua naoruanih konjanika. Premda je uz taj rod
oruja bilo i lako naoruane vojske i pomonih eta, ipak je franaka vojska u cjelini bila
nevelika. Zapravo ni ta cjelokupna oruana sila nije pokretana uvijek, nego najee samo
jedan njezin dio, pa su u ratne pothvate odlazili razmjerno mali efektivi. To objanjava, osim
znatnih uspjeha, i brojne vojnike poraze Franaka, kao i viegodinje otezanje borbi do kona
nog uspjeha. Na rezultate ratovanja veoma je utjecala i okolnost to su pothvati mogli zapoi
njati tek kad nikne trava (za ispau konja), a morali su zavriti s poetkom jesenskih kia.
Stoga se u protivnikom taboru znalo da treba izdrati najvie tri do etiri mjeseca neprijateljeva vojnog pritiska. A nakon prestanka borbi i im bi se napadaeva vojska povukla na
zimovanje, napadnuti se oporavljao i zbacivao nametnuti jaram. Konano svladavanje protivnika zahtijevalo je stoga potpunu likvidaciju vodeega drutvenog sloja u nekom narodu.
pustoenje njegove zemlje i stvaranje krajnje ekonomske bijede. Ali i tada, poslije nekoliko
godina, s privrednim oporavkom i dolaskom novih narataja, u pokorenoj se zemlji otpor
obnavljao. Sve to (uz unutranju mrvljivost drave zbog njezine feudalne strukture) objanjava
nezaustavljivu dezintegraciju franakog Carstva na brojne, zemljopisno i etniki zasebne fragmente.
FINANCIJE I POREZNI SUSTA V KAROLINKE MONARHIJE
U doba Karla Velikoga sauvali su se jo samo tragovi antikih izravnih poreza (zemljarine i glavarine), prije svega zbog toga to nije postojala katastarska registracija zemljoposjeda
i jer se privreda radikalno naturalizirala.
U zamjenu za te iezle oblike oporezivanja, kraljevska je vlast nastojala uvesti neke nove
porezne obveze. Tako se poetkom IX. st. uobiajilo da veliki zemljoposjednici prilikom
svakogodinjeg okupljanja na skuptini odlinika (placitum generale) donose vladaru darove u
novcu, zlatu, srebru, skupocjenim predmetima ili itu. Vrijednost dara bila je utvrena u
razmjeru s imovnim stanjem pojedinih obveznika. Faktino namirivanje te dabine, ovisilo je
o realnoj snazi monarhijske vlasti, pa je ukupni iznos bio neujednaen i postajao sve manji
kako se poveavalo rasulo centralne dravne vlasti.
Neizravni porezi odrali su se potpunije, a obuhvaao ih je zajedniki naziv telonea. Bile
su to takse na svu robu namijenjenu prodaji (trine takse, prometne takse, cestarine, mostarine
i dr.). Tu vrst poreza ubirali su posebni slubenici koji su svoju funkciju dobivali u zakup od
kralja ili grofa i brzo je izgradili u sustav zloupotreba, i na tetu poreznih obveznika, i na tetu
kralja.
Kraljevske prihode od neizravnih poreza znatno su smanjivala brojna izuzea (egzemcijc)
to su ih kraljevi davali prvenstveno biskupijama i opatijama. Povrh toga, kraljevi su ponekad
davali crkvi i treinu svih trinih ili prometnih taksa i na odreenom podruju koje nije
pripadalo crkvenom vlastelinstvu, liavajui se time dijela svojega prihoda.
Zasebna skupina kraljevskoga dohotka bila su tzv. kraljevska prava: iznos od 2/3 sudskih
globa i kazni to su se plaale za svaku povredu kraljevskih propisa; pristojbe prigodom
ispostavljanja darovnica, diploma i privilegija; dohoci od kovnica novca.
Znatan teret za sveUkupno slobodno stanovnitvo bilo je obvezno ukonaivanje, opskrbljivanje hranom i transportnim sredstvima kralja i njegove pratnje, grofa, kraljevskih izaslanika
(missi dominici) i drugih slubenih osoba koje su se kretale zemljom po dravnom zadatku.
Sve druge javne potrebe: uzdravanje cesta, podizanje mostova, popravak i gradnja utvrda
leale su na najirim slojevima neposrednih proizvoaa koji su ih morali namirivati kulue
njem.

224

Arnulfov ciborij. Kraj IX. st.

UKLJUIV ANJE JA VNIH VLASTI U KAROLINKI VAZALSKO

BENEFICIJALNI SUSTAV
Budui da je Franaka po svojoj ekonomskoj strukturi bila drava naturalne agrarne privrede pa nije imala dovoljno financijskih sredstava da njima plaa snaan centralni i lokalni
upravni aparat, ona je vladanje nad neposrednim proizvoaima preputala lokalnim predstavnicima eksploatatorske klase. Time se u opoj intenciji vlasti zapravo nije nita izmijenilo.
Umjesto specijaliziranih dravnih organa vladanja koji iz centra upravljaju dravom u interesu
cijele vladajue klase, ta se vlast preputa samim eksploatatorima da je vre neposredno, svaki
pojedinac od njih na teritoriju koji je njegov vlastiti zemljoposjed,
Da bi se ta neposredna vlast odrala podjednako svuda, u opem reimu koji je neposredne proizvoae drao u podlonosti, eksploatatorska je klasa posjednika i zbog toga razloga
morala stvoriti svoju unutranju organizaciju. Njezina je svrha bila, s jedne strane, predati
brigu za odranje klasnog poretka samim korisnicima toga poretka, a da njih same strukturalno
povee u jednu cjelinu koja e, usprkos uzajamnim suparnitvima i sporovima i bez obzira na
esta prerazvrstavanja konkretnih linosti u tkivu poretka, kao struktura biti dovoljno postojana da bude vrst jamac ostvarenih klasnih odnosa u temelju drutva,
Vazaisko beneficijaIno ustrojstvo vladajue klase pokazalo se kao pogodan instrument za
postizanje cilja sveukupnog sustava vladavine. Ono je vladajuu klasu organiziralo kao hijerarhiziranu piramidaInu strukturu, pa je sada jo trebalo u tu strukturu, s njezina vrha na nie
katove, sve do nizina najniega Ci istodobno najirega) sloja uliti ovlatenja dravnih kompe-

225

tencija koje su prvobitno pripadale samom drutvenom vrhu, kraljevskoj vlasti. To se postizalo
sjedinjenjem vazalsko-beneficijalnih odnosa s politikim, sudskim, upravnim i financijskim
nadlenostima javne vlasti.
U tome smislu jo je Karlo Veliki smatrao korisnim da grofove i druge nositelje dravnih
slubi primorava da postanu njegovi vazali. Poevi od Ludovika Pobonog ta je praksa ve
bila openito rasprostranjena, pa su svi dravni slubenici u isti mah bili i kraljevi vazali.
Jednako su tako i podreeni slubenici grofova i drugih vritelja javno-pravnih slubi postali
vazalima svojih pretpostavljenih.
Poto je to postignuto, izvrila se preinaka poimanja: nije se vie smatralo da je dravna
javna sluba prvotna, a vazalsko-seniorski odnos naknadan, nego se vazalsko-seniorski odnos
smatrao temeljem koji vazalu daje osnovu da moe od dravne vlasti dobiti neku javno-pravnu
dunost.
U stvarnosti ta se preinaka izvrila postupno. Nastupajui svoju dunost grofa, vojvode ili
markgrofa takav je dravni slubenik dobivao od kralja na podruju svoje slubene oblasti
zemljoposjed koji je imao pravo uivati sve dok je trajala njegova dravna sluba. Taj se
zemljoposjed zvao honor, pa je, osim prava na dio globa i kazni, bio slubenikova plaa. Ali
jer je takav slubenik morao biti i kraljev vazal, on je uz svoj honor, imao i heneflc!j i bio
vazalskom zakletvom vezan na osobnu vjernost kralju i na uobiajeni vazaIni servicij.
Te dvije vrste zemljoposjeda bile su naelno meu sobom razliite. U teoriji, grof je
mogao biti razrijeen grofovske slube, pri emu je kralju morao vratiti svoj honor. Ako sc
dotad nije niim ogrijeio o vjernost kralju, ostajao mu je njegov hene.fk(j to ga je dobio kao
uzvrat za preuzetu vazaIsku vjernost.
Ali grofovi i drugi nositelji javnih slubi u praksi su poistovjeivali svoj honor s beneficijem, a tako je na javnu slubu stala gledati i vrhovna dravna vlast. Ne samo to se na honor
poelo gledati kao da je i on beneficij, a ne posebna nagrada za javno-pravnu, dravnu slubu,
nego se i sama ta dravna sluba smatrala beneficijem i zbog toga doivotnom, pa i nasljednom. U drugoj polovici IX. st. ve su se sve dravne slube, a i honores, smatrale nasljednima,
jednako kao to su i beneficiji bili nasljedni.
Slian razvojni put prole su i crkvene slube. Uobiajilo se da i biskupi i opati prilikom
stupanja na dunost stupaju u vazalski odnos prema kralju, pri emu su primali uobiajeni
beneficij. Tako se crkvena funkcija poela smatrati rezultatom uspostave vazalsko-beneficijalnog odnosa, pa zatim i naprosto vazalskim beneficijem.
Ali time je i sam pojam beneficija i vazalskog odnosa stekao nove kvalitete. Svi su
grofovi, markgrofovi i vojvode bili lokalni vritelji dravnih, sudskih, upravnih, poreznih i
vojnih ovlatenja na svojem podruju. Jednako tako su i biskupi i opati na temelju od kralja
dobivenih imuniteta na svojem posjedu vrili sve dravne ovlasti na podruju uprave, sudovanja, ubiranja poreza i novaenja u vojsku. Budui da su se sve te funkcije i dostojanstva
dobivali kao beneficij i smatrali beneficijem, to se i pravo na lokalno vrenje javno-pravnih,
dravnih ovlatenja smatralo posljedicom i plodom stupanja u vazalsko-beneficijalni odnos.
Tako se ostvarilo stanje u kojem je stupanje u vazalski odnos prema kralju rezultiralo
preuzimanjem dunosti da se na podruju koje je pokrivala dotina sluba ili crkveno dostojanstvo obnaaju dravne funkcije umjesto same najvie dravne, kraljevske vlasti koja im je
bila ishoditem. Politike kompetencije dravne vlasti silazile su s dravnoga vrha na neposredne kraljeve vazale, a oni su ih, teritorijalno jo usitnjenije, predavali svojima, jo niim
vazalima. U cjelini, politika je vlast ostala ista a ni njezin se socijalno-politiki cilj i smisao
nije izmijenio. Ali njezino se izvravanje razmrvilo i raspodijelilo na brojne pripadnike vladajue klase feudalaca. Bez obzira na mnoge meusobne borbe unutar njezine cjeline oko sve
nove i nove preraspodjele posjeda i moi, vladalaka je klasa, strukturiravi se na temelju
vazalsko-seniorskih uzajamnih odnosa, ne imajui mogunosti da izgradi snanu i centraliziranu dravnu vlast, nala izlaz iz tekoa u koje ju je dovela naturalizacija privrede u tome to

226

~rkva

Sv. Donata u Zaoru. IX. st.

je dravnu vlast parcelirala (kao i svoje zemljoposjede) i predala je u ruke samih zemljoposjednika. U budunosti , kad s izmjenom privrednih oblika proizvodnje, nastupi doba naputanja naturalne privrede, srednjovjekovni e poredak viestoljetnim nastojanjem povesti novu
borbu da razmrvljenu politiku vlast ponovno vrati u vrh politikoga poretka, u nadlenost
centralizirane kralj evske vlasti.
PROSVJETA I KULTURA
Karolinka monarhija teritorijalno je obuhvaala cijelu rimsku Galiju, svu staru Germaniju, najvei dio Italije i sjeveroistok Pirenejskog poluotoka; svojim je vrhovnitvom uza se
vezivala polapsko-slavenske zemlje, eko-moravsku oblast, zapadnu Panoniju, istonoalpske
zemlje i zapadni dio Balkana. Zbog toga kulturno-prosvjetni ivot te dravne tvorevine predstavlja jezgru tadanje Europe izvan bizantskih, islamskih i i s tonoslavenskih posjeda.
Premda je karolinka dravna uprava bila rudimentarna i nedovoljno efikasna, ona je ipak
upoljavala do 4 000 ljudi. Ako se tome broju dodaju osobe uposlene u sudstvu i istaknute
li no s ti na crkvenim dunostima, sveukupan broj ljudi koji je morao raspolagati bar nekom
naobrazbom dosezao je vie ti s ua . Uz ove praktine potrebe, karolinka je drava svojom
tenjom da bude obnovitelj carskog dostojanstva na Zapadu , da vlada narodima po Bojoj
promisli, da bude zatitnicom Crkve i staratelj icom nad dobrom stanovnitva nuno morala
posezati za antikim tradicijama, utoliko vie to su joj one obeavale i pouku o sustavu
vladanja s neogranienim ovlatenjima cara.
Prenosnici iskustava antike, prilagoenih kranskom pogledu na svijet, mogli su u prvome redu biti sveenici, ali uz uvjet da stupanj njihove naobrazbe bude bolji nego to je bio do
polovice VIII. st. Zbog toga tzv. karolinki preporod (renesansa) poinje obnovom pismenosti .
Ona je obuhvatila nekoliko razina. Pri samostanima su poele djelovati kole za ire krugove
djece. U njima se davala elementarna poduka iz itanja i pisanja na latinskom jeziku, tumaila
su se glavna mj esta iz Biblije i crkvenih knjiga. Na vioj razini kolovanje se vrilo u biskupijskim sreditima, kao to su bili Tours, Sens, Autun, Lyon, Metz, Utrecht, Trier, Koln,
227

Mainz, Worms, Salzburg i dr. Nastavni je program obuhvaao "sedam slobodnih umijea":
trivium (gramatika, retorika, dijalektika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija,
glazba), po udbenicima i/raenim prema djelu 'Marcijana Capelle o Septem artes Liherales (iz
V. st.), po Svjetskoj kroY'.ici Izidora Seviljskoga (VII. st.) i drugim ranosrednjovjekovnim
piscima, ali i po djelima klasinih autora.
Inicijativa za takvu prosvjetnu djelatnost potekla je iz najueg kruga savjetnika to ih je
oko sebe okupio Karlo Veliki. Preteni dio njih car je doveo iz inozemstva. Sredinja linost
bio je Anglosas Alkuin, pisac veine udbenika za kole i carev glavni savjetnik u prosvjetnim
pitanjima. Uz njega su djelovali Italici Petar iz Pize (gramatiar) i Pavao akon (gramatiar i
povjesnik), KLement Irac (gramatiar), Franak Einhard (povjesniar i graditelj), pjesnici Teodu(i (Got iz panjolske), Dungal (iz Irske), Angilhert (iz Franake) i drugi.
.
Skup tih obrazovanih ljudi formirao je neke vrste akademiju oko Karla Velikog u kojoj se
raspravljalo o organizaciji prosvjete, ali i o teoloko-filozofskim problemima. Uz nju Karlo je
osnovao i posebnu dvorsku kolu za sinove najistaknutiiih velikaa iz svoje okoline.
Nastojanja u vezi s obnovom izobrazbe zahtijevala su i stvaranje naukovnih sredstava.
Kako su knjige bile velika rijetkost, valjalo je sauvane primjerke prepisivati. Tako se u
mnogim biskupijskim i, naroito , samostanskim sreditima (kao Saint-Denis, Saint-Germain-des-Pres, Fleury, Corbie, Saint-Bertin, Fulda, Lorsch, Reichenau, Freising, St. Gallen, Corvey
i dr.) formiraju skriptoriji u kojima se prepisuju povijesna, teoloka i filozofska dj ela crkvenih

Crkva Sv. Nikole kod Nina. XI. st.

228

otaca, misne knjige, Biblija, ali i neki antiki pisci (Ciceron. Boecije i dr.). Intenzivan prepisia i izvorni autorski (ili kompilatorski) rad rezultirao je pojednostavljenjem i uljepavanjem pisma. Umjesto merovingike, nastala je (na temelju latinske poluuncijale) tzv. karolin.ka
minuskula, uinivi tekstove mnogo pristupanijima itaima.
Doba karolinke obnove pismenosti i naobrazbe stvorilo je panje vrijedne rezultate na
podruju pjesnitva, historiografije, hagiografije, teologije i filozofije.
Pjesnitvo toga vremena posveeno je znatnim dijelom proslavljavanju karolinkih vladara. Tako je doseljenik iz Irske Dungal u stihovima prikazivao Karlove pobjede nad Bavarcima,
Franak Angilhert opjevao je cara i njegovu obitelj, a Akvitanac Hermoid Crni vladavinu
Ludovika Pobonog. Kritiniji je prema carevoj linosti bio vapski pjesnik ValahJi'id. Neki
pjesnici su prepriavali crkvene evaneoske teme ili u stihovima prikazivali ivote svetaca.
Redovnik O(fi-id iz Wissenburga je oko 862. na visokonjemakom narjeju objavio dijelove
Novoga zavjeta, a Salomon, biskup u Konstanzi, na prijelazu IX. u X. st. stihovanim je
poslanicama opisao stradanja Njemake od ratnih pustoenja i, naroito, od provala Maara.
Pisanje povijesnih djela bilo je takoer rezultat tenje da se uzvelia vladavina Karolinga.
Poevi od 768., dvorska kapela je vodila slubene anale. Njihovu prvotnu verziju je oko 801.
moda preradio Einhard. Zatim su oni nastavljeni do 829., a otada odvojeno, za Istonu
Franaku (tzv. Annales Fuldenses) do 887., i za Zapadnu Franaku, u vie nastavaka i prerada
(Annales Bertiniani, sutori: Anonim, Pl'udencije i Hnkmar), do 882.
Po uzoru na Svetonijeve ivotopise careva, Einhard je napisao ivot Karla Velikoga. O
Ludoviku Pobonome sauvale su se dvije biografije (autori Thegan i tzv. Astronom). U
biskupijama i samostanima nastajali su povijesni spisi o djelima biskupa i opata, koji svojim
nizom predstavljaju kronike pojedinih crkvenih sredita. Zanimljiva su djela povijesno-pravnog teorijskog karaktera o najboljem obliku kraljevske vladavine i kraljevskim ustanovama
kakve su pisali opat Smaragdus, u po. IX. st., zatim biskup ]onas iz Orleansa, Hinkmar i dr.
Ona odreda kao uzor vladavine predstavljaju starozavjetne biblijske kraljeve.
Hagiografska djela karolinke epohe najee su prerada starijih spisa iz merovinkih
vremena. Ali, naroito u opatiji Saint Denis, kod Pariza, postupno se raa i nova kola ivotopisaca, suvremenija nainom pisanja i temama. U irem okviru hagiografske literature, osobito
su brojni bili tekstovi koji opisuju donoenje ili prenoenje svetakih moi u razliite crkve i
samostane. To e ostati omiljena knjievna vrsta vie stoljea.
U karolinko doba, prvi put nakon vremena Sv. Augustina i Boecija, na Zapadu se ponovno s dubokim zanimanjem pie o teolokim i filozofskim pitanjima, i to na temelju poznavanja
neoplatonizma i grkih crkvenih otaca: Pseudodyonizija Areopagite, Grgura iz Nysse, Grgura
Nazijanskog i Maksima IspOVjednika. Debata se posebice razvila oko dvaju problema: o
euharistiji i transsupstancijaciji i o predestinaciji. Tema o euharistiji odnosila se na zagonetku
o realnoj prisutnosti Krista u priesnom kruhu i vinu. O tome su raspravljali Alkuinov uenik
Amalarzje iz Metza, Pashazzje Radhel't, Ratramnus iz Corhiea, Hrahan Maul', Florus iz Lyona,
GottschaIk, Hinkmal' iz Reimsa i Ivan Skot El'iugena. Isti ti mislioci, a i neke druge linosti
(PrudeneUe iz Troyesa, Lupus iz Ferriel'esa), sudjelovali su i u irokoj debati opredestinaciji.
Po svojem opem znaenju u povijesti filozofije, najistaknutija li~ost karolinke epohe
bio je Irac Ivan Skot Eriugena (810-877) koji je ivio na dvoru Karla Celavoga. Po njegovu
shvaanju, vjera u objavljene istine poetak je filozofskog istraivanja. Ali te istine ne mogu
biti u opreci s razumom, pa prava filozofija mora biti u skladu s pravom vjerom. Ako se pojavi
suprotnost izmeu autoriteta i razuma, onda razumu treba dati prednost. Takvim naelnim
stajalitem Eriugena je veoma hrabro analizirao bitne dogme kranstva i iznio gledita koja su
prihvaali ak i francuski dualisti XIII. st. (albiani), a koja je slubena Crkva poevi od IX.
st. nekoliko puta osuivala. Njegovo je glavno djelo O po((jeli prirode, a prevodio je s grkoga
Pseudodionizija i spise drugih grkih patrista.
Karolinka renesansa obuhvaala je i intenzivnu djelatnost na podruju likovnih umjetnosti. Gradile su se i ukraavale carske rezidencije, katedrale, samostani i tvrave, ali se veina
vaki

229

Crkva Sv. Kri a u Ninu. XI. sl.

tih obj ekata nije sa uvala . Ostalo je svega nekoliko potpunih ili preinae nih g ra e vin a, ni z
tlocrta na mj estu i e zli h zgrada, nekoliko crtea, pl anova i minij aturnih slika o obj ektima
kojih vie nema.
Po toj g rai moe se zaklju iti da su se karolinke crkve gradile u dva osnovna tipa:
bazilikaIne crkve i crkve sa etv o rnim ili krunim planom. BazilikaIni tip, preuzet iz antike,
dobio je u karolinko doba neke vane prinove: gradnju kora s deambulatorij em, apside i
transept, a na nekoliko crkvi i dvostruki transept. Time su crkve postale prostranij e i ra l a nj e
nij e, o mog uuju i prisutnost v ee m broju s ve e n s tva pri misama, to je uve al o s v ea nos t i
rasko slube Boje. Usto, u krilima transepta odravala su se i crkvena i velikaka skuptinska zasjedanj a.
Naj stariji primjerci bazilikaInih crkvi su katedrale u Clermontu, Toursu, a neto kasnije, s
dvostrukim transeptom, katedrale u Reimsu, Saint-Riquieru, Orleansu, Kolnu. Veoma je dobro
sauv ana bazilika Sv. Petra i Sv . Marcelina u Steinbachu (Odenwald) , raen a, po Einhardovu
nacrtu . Poznati su ostaci ili tlocrti jo i niza drugih crkvi toga tipa, u raznim dijelovima
Fra nake, od Porajnj a do Katalonij e i Lombardije.
Crkve s centralnim tlocrtom gradile su se po isto nja ko m uzoru kojem je u Italiji najizrazitiji predstavnik osmero kutna crkva San Vitale u Ravenni. Taj je model bio primijenj en i na
dvorskoj crkvi u Aachenu , koja je, uz neke kasnij e pregradnje i dopune, s a uv an a u cij elosti .
Krunome tipu s apsidama pripada i crkva Sv. Donata u Zadru, iz p oe tka IX. st.
Stropovi bazilikainih crkava bili su redovno ploni, a tek od kraj a X. st. po inj e se nad
kriitem transepta graditi i toranj . Taj tip gradnje ini prij elaz prema stilu romanike. Supro tno
tome, crkve sa sredinjim planom redovno imaju kupolu.
Crkvene graevin e bile su u unutranjosti ukraene zidnim slikama i mozaicima koji
prikazuju biblijske ili povij esne teme, a svojom se izradom i estetikom oslanjaju na kasnoan-

230

tiku tehniku i vjetinu. Tako su dvorske crkve u Aachenu i u Germigny-des-Pres imale

mozaik u kupoli, a zidnih je slika bilo u palai Ludovika Pobonog u Ingelheimu, u nizu
crkvenih kripta (u Trieru, u Auxerreu, u Germigny-des-Pres i dr.)
Mnogo bolje od tih oblika slikarstva sauvale su se minijature u brojnim rukopisnim
djelima nastalima u okviru karolinke renesanse. Meu njima najslavniji su Godeschalkov
Evanelistar Karla Velikog, Psaltir to gaje Karlo Veliki poklonio papi Hadrijanu L, Dagulfov
Psaltir, Adin Evanelistar, Evanelistar iz Centule, Evanelistar iz Soissonsa, iz Fulde,
Utrecht ski psaltir, Tourska biblija, Evanelistar cara Lotara, Biblija i Psaltir Karla elavoga,
Augsburki Evanelistar i dr.
Po nainu slikanja i stilskom utjecaju, karolinke se minijature mogu grupirati u nekoliko
kola, po glavnim sreditima njihove izradbe (dvorska kola, tours ka, reimska, rajnska kola i
dr.).
Kiparstvo se u karolinko doba svodi na plitke reljefe malih dimenzija na bjelokosnim
koricama crkvenih knjiga (Evanelistar iz Lorscha, Dagulfov Psaltir, Adin Evanelistar) ili
upotrebnim predmetima (Heribertov ealj), zatim na izradbu crkvenih vrata, ograda, sjedita,
svjetiljki od bronce, a u katedrali u Metzu sauvao se i jedan bronani konjaniki kipi Karla
Velikoga, visok svega 24 cm. U kamenu su se izraivali samo oskudni ukrasi na fasadama
zgrada, grobnim kapelama, a sauvanih kipova nema.
Suprotno toj oskudici, znatno je bilo razvijeno zlatarstvo. Ono je ukraavalo oltare, krieve, krune, monike, korice knjiga i dr. (OItarski ukras crkve Sv. Ambroza u Milanu, oltar iz
Adelhausa, Tassilov kale, Arnulfov ciborij, Relikvijar Pipina Akvitanskog, tzv. Stjepanova
torba sa zemljom natopljenom krvlju toga muenika, Codex aureus iz Regensburga i dr.)
U cjelini, karolinka je renesansa znatno oivjela kulturnu djelatnost. Ona je obnovila
poznavanje klasinoga latinskog jezika i formirala itljivije pismo, opsenim prepisivakim i
prevodilakim radom spasila je mnoge tekstove antike batine koji bi bez njezina nastojanja
ostali nepoznati, obnovila je teoloke i filozofske spoznajne napore, u graditeljstvu je pripremila epohu romanike, a u izradbi minijatura i zlatarskih ukrasa, kao i u obradbi bjelokosti
ostavila djela trajne estetske vrijednosti.
Po svojem dometu, karolinka renesansa nije izravno prodrla u iroke slojeve stanovnitva, ali je premostila jaz koji je odvajao zapadnoeuropski rani srednji vijek od tekovina klasi
noga i postklasinoga antikog doba. Njezin drutveno-politiki poticaj zasnivao se na ideji o
obnovi Carstva i njegovoj funkciji u tadanjem svijetu, pa je ona nuno posezala za antikom
batinom. Ali ona ju je primila u kristijaniziranoj formi i uklopila je u stvarnost feudalnog
drutva i novih etnikih uvjeta tadanje srednje i zapadne Europe. Zbog toga ona nije bila
prosto ponaVljanje preuzetih vrednota nego njihovo stapanje koje je imalo svojstvo polazne
toke u razvitku kojim je Europa prebrodila doba svojega kulturnoga zamiranja i uputila se
prema mnogo plodnijim etapama razvijenoga srednovjekovlja.

231

VIII. PROSTOR ISLAMSKE EKSPANZIJE NA ISTOKU.

BIZANT I NJEGOVA UNUTRANJA
I VANJSKA POLITIKA

l. ARAPI I POSTANAK ISLAMA

Arapski poluotok. na kojem je nikao islam. sastoji se od nekoliko razliitih geografskih
oblasti. Uzdu Crvenoga mora i Adenskog zaljeva prostiru se planinske zone: Hedas. Asir.
Jemen i Hadramaut. U dolinama te oblasti ima dovoljno oborina i plodnog tla. pa tu ivi
sedentarno stanovnitvo koje uzgaja itarice, povre i voe.
Unutranjost poluotoka je visoravan na kojoj znatan dio prostora zauzimaju potpuno neplodne. kamenite ili pjeane pustinje. One nisu kontinuiran. jedinstven neplodni teritorij.
nego se dijele u osnovi na tri velike pustinje. Na sjeveru je Sirijska pustinja. u sreditu pustinja
Nefud, a na jugu Rub-al-Hali ili Dehna.
Izmedu planinskih oblasti uzdu Crvenoga mora i pustinja u unutranjosti. kao i izmedu
navedenih triju pustinja. prostiru se stepske zone u kojima kroz nekoliko mjeseci u godini ima
neto kia. pa tada tu nikne trava. dovoljna za prehranu stada. U tim oblastima stepa ivi
nomadsko. stoarsko stanovnitvo (beduini). Kad u stepama presahne trava. beduini sc sa
svojim atorima i stokom povlae u pogodnije oblasti i zatim sc opet vraaju. kad produ ljetne
ege.
Na podruju sezonskih stepa, na mjestima gdje podzemne vode obilno natapaju gornje
slojeve tla ili izbijaju na povrinu kao izvori. nastaju oaze. pa je tu. u bujnoj vegetaciji. mogu
trajan sjedilaki ivot s intenzivnom zemljoradnjom. Takve su oaze Jatrib. Kaibar. Fadak.
Taim (sve u oblasti izmedu Hedasa i pustinje Ncfud). pa zatim dugi nizovi oaza u sredinjoj
stepskoj oblasti izmedu Ncfuda i Dehne (Nedd) ili u oblasti izmedu pustinje Ncfud i Sirijske
pustinje (npr. oaza AI-Dauf).
Najbogatija i najplodnija oblast Arabije je njezin jugozapad. zatim dananji Jemen. Aden
i Hadramaut. To je podruje stari vijek nazivao Sretnom Arabijom (Arabia eudaimon ili
Arabia felix). Tu su visoke planinc. izobilje oborina i II davna vremena stvoreni sustav natapanja omoguili bogatu i visoko razvijenu civilizaciju ve u sredini 2. tisuljea pr. n. e.
Poslije niza epoha u antikoj povijesti Sretne Arabije. u poetkU VI. st. n. e. tamonja je
dinastija Himjarita (koja je ostvarila gotovo tisuljetni prosperitet tih oblasti) zapala ukri/u.
Posljednji kralj tc dinastije Du Nuvas bio je prihvatio idovsku vjeru. pa je poeo progoniti
krane kojih je takoder bilo medu njegovim podanicima. Tc su okolnosti iskoristili etiopski
kraljevi. koji su bili monofizitski krani. pa su 525. izvrili invaziju Jemena i pripojili Sretnu
Arabiju etiopskome carstvu.
Ali vlast I:tiopijc na tome podruju smetala je Perziji. pa je njezina vujska 570. preotela
Jemen i pretvorila ga u perzijsku satrapiju. Nova vlast nametnula je stanovnitvu nestorijansko
kranstvo koje je Isusa smatralo samo ovjekom bogonosccm i nije brkalo boansku i ljudsku
narav u nJel11u.
Za mnogih stoljea svoje visoke ra!.vijenosti JU/.na je Arabija bila ishodite vanih privrednih i kulturnih utjecaja na cijelom Poluotoku, a takoder i raskre mec1unarodnih putova.
Jedan od njih iao jc iz Jemena preko Hedasa u Transjordaniju i Palestinu. Drugi je dijagunalIlo prolaZIO etverokutom Arapskog poluotoka. iz Jelllena preko Vadi Danasira na sredi~I~.le
(Ja/e u Nedidu i otuda dolinom Vadi RUl11l11ah u ju/.nu Mezopotamiju. Od te transvcr/ak

odvajao se u Neddu ogranak koji preko oaze Hail i pustinje Nefud izbija na oazu Dauf i
otuda stie u Siriju.
Na dodirnim podrujima gdje se ti putovi ulijevaju u susjedne zemlje nikle su rubne
arapske dravne tvorevine kojima je Arapski poluotok meaio s velikim politikim silama
antike i ranog srednjeg vijeka.
Najstarije takvo kraljevstvo (kr. Nabatejaca), na podruju od Akabskog zaljeva do isto
nih obala Mrtvoga mora, postalo je u poetku IL st. n. e. rimskom provincijom. Sjevernije od
te oblasti u VL je stoljeu pod pokroviteljstvom Bizanta nastala drava Gasanida koja je
obuhvaala dananji Jordan i dio Sirije. Na desnoj obali srednjeg Eufrata Perzijanci su formirali dravu l.ahmida koja je kao tampon-drava imala tititi njihove posjede u Mezopotamiji
od beduina. Obje su te drave bile kranske, jedna od njih monofizitska, a druga nestorijanska.
Na taj nain, osim idovskoga a kasnije i kranskoga utjecaja iz Jemena, u unutranjost
Arabije kranstvo je prodiralo i sa sjevera iz Gasanidskog i Lahmidskog kraljevstva. idovski
je utjecaj bio naroito jak u Hedasu. Ondje se dOJ>iranju te religije iz Jemena pridruivao
izravni utjecaj iz Palestine, a nakon protjerivanja Zidova iz Babilonije, mnogo se njihovih
bjegunaca naselilo po oazama Hedasa to se prostiru od Taime do Jatriba.
Dalekoseni utjecaj idovske i kranske monoteistike vjere, dopirui iz susjedstva, snano je djelovao na postanak islamskog monoteizma. Ali toj presudno vanoj pojavi u povijesti
Arapa prethodio je vlastiti razvoj gospodarskih i drutvenih odnosa koji ju je uinio povijesno
moguom.

Ptije pojave islama i osnutka kalifata Arapi su ivjeli u plemenskoj organizaciji i bavili se
uzgojem deva, ovaca i koza. Kao i kod drugih naroda na tom stupnju
razvitka, i kod njih su osnovni elementi drutvenog ustrojstva bili porodica, rod, pleme i savez
plemena.
Jedna porodica, udruena pod patrijarhalnom vlau oca porodice, ivjela je u zajedni
kom atoru. Rod se okupljao oko atora svojega poglavara i formirao krug atora ili dua/".
Jedno pleme bilo je vezano krvno-rodbinskim vezama. One su svim lanovima istoga plemena
nametale uzajamnu solidarnost (akabija).
Glavar arapskog plemena, ejk, bio je tipian starjeina rodovskoga drutva. On nije imao
nikakve izvrne vlasti, nego je bio samo prvak meu glavarima porodica i rodova koji su ga
birali najee iz uvijek iste, najuglednije porodice u plemenu. Obvezne odluke donosile su se
u vijeu starjeina (medlis), koje je bilo simbol i glavni organ plemena.
Arapi nisu individualno posjedovali zemlju i ispae, nego su plemena ili rodovi na svojim
nomadsko-stoarskim sezonskim kretanjima kolektivno zauzimali teren koji im je sluio kao
panjak. U ranim razdobljima i stada su bila kolektivno vlasnitvo plemena, ali se u prvim
stoljeima n. e. izgradio individualni posjed velikih porodica koje ipak svoju stoku pregone i
pasu u velikim skupinama cijeloga roda ili plemena.
Osim uzgoja stoke, rodovi i plemena bavili su se takoer i pljakom i napadima na
karavane ili zemljoradnike oblasti. Ponekad nomadska plemena nameu sjedilakom stanovnitvu stalan danak kao otkupninu od oruanih napada.
Kultura arapskih beduinskih plemena stvorila je svoj izraz u osebujnoj poeziji i religiji na
osnovi mate, animizrna i bogatog polidemonizrna. Po njihovu shvaanju, i u mrtvoj i u ivoj
prirodi stanuju via, demonska bia, dinovi, koji su uzrokom i korisnih i tetnih dogaaja, pa
ih ovjek mora udobrovoljavati rtvama. Iz mnotva natprirodnih sila svaki je rod i svako je
pleme izdvajalo one koji posebice utjeu na njegovu sudbinu. Tako su se oblikovale predodbe
o boanstvima pojedinih rodova i plemena, koja oni tuju posebnim obredima, svetkovinama i
redovitim rtvovanjima. Pri tome se rodovska i plemenska boanstva esto povezuju s prirodnim silama ili svemirskim pojavama, s Mjesecom, zvijezdom Danicom i dr.
Tijekom VI. st. na Arapskom se poluotoku poinju izgraivati preduvjeti za povezivanje
arapskih plemena u ire zajednice. Usporedo s time i njihovi plemenski kultovi tee stapanju.
nomadsko-stoarskim

233

ARABIJA U DOBA MUHAMEDA I PRVIH KALIFA

.~

SOKOTRA

oI

Muhamed

500
I

Abu Bekr 632-634.

Omar 634-644
Osman 644-656

8asprostranJcnost
ma
All

lsla

Glavnu ulogu u tom zbivanju imao je Hedas. Privredno i politiki najrazvijenija oblast
Arabije, Jemen, bio je od 525. pod stranom vlau, najprije Etiopljana, a zatim Perzijanaca. U
sjevernim oblastima, nadomak Bizanta i perzijske Mezopotamije, postojale su vazalske drave
Gasanida i Lahmida. Naprotiv, Hedas je ostao slobodan. Istodobno ope su okolnosti omoguile upravo tome podruju da postigne znatan ekonomski procvat. Vani trgovaki put koji je
Bizant povezivao s Mezopotarnijom, Perzijskim zaljevom i Indijom presjekli su ratovi Bizanta
s Perzijancima koji ispunjaju gotovo cijelo VI. i prvu polovicu VII. st. Zbog toga bizantska
trgovina skree duljim ali u tadanjim prilikama sigurnijim putem kroz Siriju i Palestinu u
Hedas i otuda u Jemen i Hadramaut, odakle se moglo prometovati s Indijom i Ceylonom.
U takvim su uvjetima plemena koja su vladala hedaskim karavanskim putem imala izvanredno povoljne prilike da se bogate i jaaju. Ona prelaze na sjedilaki ivot, osnivaju gradove
i u njima se bave trgovinom i obrtima.
Najznatnije takvo gradsko sredite u Hedasu bila je Meka. Prvobitno, tu je najvjerojatnije
bio samo vaan izvor pitke vode (Zemzem) na raskriju dvaju puteva, iz Jemena u Palestinu i
Siriju i, poprijeko Poluotoka, iz crvenomorske luke Dida prema Neddu i Vadi Rummah u
junu Mezopotamiju.
U VI. st. Meku je osvojilo sjevernoarapsko pleme Korejita i uinilo je osloncem svoje
moi. U Meki su Korejiti podigli etiri gradska naselja ili rajona. U svakome je stanovao
jedan njihov rod i imao svoj zasebni medlis i svoj vjerski kult, simboliziran kamenim idolom
(betilom) pred kojim su se prinosile rtve. ini se da je u Meki, u blizini izvora Zemzem jo
od da'{nine postojao kult "crnog kamena", meteorita koji je pao iz svemira pa su ga stanovnici
susjednih oblasti tovali kao poslanje s neba. Korejiti su tom "crnom kamenu" pridruili svoje
rodovske betile, pa su ih zajedno s njime ugradili u temelje kamenite etvorne zgrade, Kaabe,
koja je otad postala njihovim plemenskim svetitem.
Jednako kao to su ujedinili svoje rodovske kultove, Korejiti su u Meki formirali i
zajedniko gradsko vijee (mahalu) koje je potisnulo autoritet ejkova. U njemu su zasjedali
najugledniji predstavnici etiriju rodovskih medlisa, pa su time formirali oligarhijsku vladavinu najmonijih korejitskih porodica. One su se ponajprije bavile trgovinom s beduinskim
plemenima u unutranjosti poluotoka i tranzitnom trgovinom s dalekim zemljama. Iz Indije su,
preko Jemena, dobavljali svilu, mirodije, miomirise i dragulje, iz Afrike zlato, slonovu kost i
robove, a iz samoga Jemena tamjan, ljekovito bilje, srebro i zlato, pa su tu robu otpremali u
Bizant. Zauzvrat, iz Bizanta su dopremali sukno, staklo, metalne proizvode, drvo, ito i ulje.
Svoju daleku trgovinu mekanski su trgovci organizirali s pomou neke vrste dionikih
poduzea, pri emu su udruenim sredstvima najbogatijih trgovaca nabavljali robu i opremali
velike karavane koje su dva puta godinje, uvijek u odreeno doba, odlazile na sjever i na jug.
Veliku je vanost imala i lokalna trgovina u samoj Meki s unutranjou Arapskog poluotoka. Dio robe to je u Meku dolazila iz dalekih zemalja prodavao se u vrijeme sajmovanja u
samoj Meki. Korejiti su radi toga organizirali redovite godinje vjerske svetkovine, kad se
dolazilo u njihov grad i zbog vjerskih obreda oko Kaabe i na kupovinu raznovrsnih potreptina. Izvan tih razdoblja, korejitski su trgovci sami odlazili u unutranjost i opskrbljivali
beduine odjeom, orujem, hranom i drugom robom. Time je Meka postajala privrednim
sreditem Poluotoka, a njezini su se trgovci bogatili.
Na toj osnovi, pleme Korejita se raslojilo. Najuspjeniji poslovni ljudi meu njima pretvorili su se u monu trgovaku aristokraciju koja je raspolagala velikim zalihama robe i
gotovinama novca. Takvi su trgovci imali i robova. Bavili su se i novarstvom, davanjem
zajmova uz lihvarske kamate, pa su mnogi njihovi siromani sugraani, a i beduini iz unutranjosti, zapadali u duniku zavisnost od bogataa.
U vezi s takvim razvitkom odnosa, mekanski su trgovci teili da svoj utjecaj proire na to
vee' podruje Poluotoka. U njihovu je interesu bilo da prestanu meusobne borbe beduinskih
plemena, da putevi budu sigurni i da razmjena s unutranjou bude to vea. Budui da nisu
235

raspolagali snagama koje bi im omoguile da stvore opearapsku politiku vlast, nastojali su

ostvariti jedinstvo na temelju zajednikoga vjerskog kulta. Svojem su plemenskom boanstvu
(Hobalu), pridruili u svojem gradu i boanstva drugih arapskih plemena, nastojei da Kaaba
postane svearapski panteon.
Paralelno s takvim nastojanjem da se zdruivanjem politeistikih kultova religija (zbog
ekonomsko-politikih razloga) centralizira, meu Arapima je djelovala i jedna monoteistika
sekta, tzv. han(le, koja je pod utjecajem idovske i kranske monoteistike vjere izgradila
shvaanje da iznad svijeta raznih niih demonskih sila postoji jedno jedino, vjeno i svemono
boanstvo, Allah.
Takve tenje za ujedinjenjem Arabije na temelju vjerskog jedinstva postajale su tijekom
VI. st. sve izraenije jer su vanjske okolnosti nametale Hedasu da sve vie rauna na vlastite
ekonomske snage arapskog stanovnitva. Perzijska vlast u Jemenu sve je vie osujeivala da to
podruje djeluje kao vezna karika arapske daleke trgovine; a i Bizant i Perzija nastojali su da
sami, preko svojih vazainih drava na obrubovima Poluotoka (kraljevstva Gasanida i Lahmida), vlastitom trgovinom promu Arapski poluotok. Tako se postupno oko sredinjih arapskih
zemalja stvarao obru koji je teio da ih suzbija od pristupa plodnim podrujima na sjeveru i
sjeveroistoku i od sudjelovanja u trgovini na Indijskom oceanu.
Za ekonomski najekspanzivnije snage na Poluotoku postojalo je sve oitijim da je nuno
slomiti taj obru ekonomske blokade i izboriti pristup iz pustinjskih ili polupustinjskih oblasti
u plodnije krajeve. To je bilo mogue postii samo sjedinjenjem arapskih plemena i njihovim
podvrgavanjem jednoj volji koja e slomiti pogranine zapreke i prihvatiti neko naelo rata i
osvajanja radi izmjene sveukupnoga geopolitikog poloaja arapskog stanovnitva.
Iako je mekanska trgovaka oligarhija osjeala potrebu takva izlaska, ona nije umjela nai
najsvrsishodniji put za njegovo ostvarenje. Uinio je to osniva islama, Muhamed, pripadnik
jedne pobone loze u plemenu Korejita, koja nije postala udionikom postignutog prosperiteta.
U biti, on je izvrio sintezu idovstva, kranstva i hanifizma sa starim, rodovskim vjerskim
tradicijama arapskih plemena i time dao idejnu podlogu njihovu ujedinjavanju. Ali tim je
vjerskim shvaanjima pridodao naelo o solidarnosti svih Arapa i o potrebi bespotedne borbe
protiv svih njihovih neprijatelja. Time je glavno oruje za velike vojne pothvate Arapa bilo
iskovano.
Muhamedov ivotopis sastavio je tek u VIII. st. Ibn Hak (768), a 834. preradio ga je Ibn
Hi.~am, i ta je redakcija ostala slubenom verzijom islama. Znanstvena povijesna kritika mnoge legendarne podatke to se povezuju s Muhamedovom linou, kao i u biografijama drugih
osnivaa velikih religija, interpretira drukije nego to je to ustanovljeno u vjerskim dogmama.
Muhamed se rodio u Meki oko 570. od siromanih roditelja koji su rano umrli, pa je
odrastao u kui svoga strica Abu Taliba. S njime je jo kao djeak putovao u Siriju i ondje
upoznao neke elemente kranske vjere. Otprilike u dvadesetoj godini ivota stupio je u slubu
bogate trgovake udove Hadide pa je s njezinim karavanama po svoj prilici jo dva puta
boravio u Siriji. Stupivi u brak sa Hadidom (koja je bila desetak godina starija od njega),
Muhamed se oslobodio materijalnih briga i mogao se posvetiti dokolici i razmiljanju. U tom
razdoblju on je posinio Aliju, sina svojega strica Abu Taliba, i mladoga osloboenog roba
Zaida ben Harisa, koji je pripadao jednom kranskom arapskom plemenu iz sirijske pustinje.
U isto vrijeme Muhamed se zainteresirao za shvaanja sekte hanifa koja je priznavala Abrahama kao svojega preteu i vjerovala u jednoga boga. Jedan Hadidin neak, Varaha ben
Naufal, bio je ugledan pripadnik te sekte i veoma uen ovjek koji je dobro poznavao Evane
lje i itao ga na sirijskom i hebrejskom jeziku.
U takvoj okolini u Muhameda je postupno sazrijevala misao o potrebi naputanja idolopoklonstva i prihvaanja monoteistike vjere koja e biti zajednika svima Arapima. On sam nije
bio pismen, ali je u saobraaju s upuenijim ljudima upoznao vjerske predodbe i legende
idova i krana, a i monoteistike tenje hanifa. Pritom je stekao uvjerenje da su idovi i
236

krani iznevjerili objavu koju im je Bog dao preko svojih proroka, Abrahama, Mojsija i Isusa
pa su time pravu vjeru izopaili. Stoga je sebi postavio zadatak da istinski Boji nauk oisti od
krivotvorina i objavi ga svojem narodu na arapskom jeziku. Sebe je poeo smatrati novim,
posljednjim prorokom Bojim, a Arape narodom kojem je Allah namijenio da tu objavu
prihvati i proiri po cijelom svijetu.
Razmiljajui o tim pitanjima, Muhamed je u vrijeme kad se pribliavao svojoj etrdesetoj
godini (oko 610) doivio svoja prva privienja. inilo mu se da ga doziva glas s neba i
nareuje mu da u Boje ime progovori svojem narodu kao Boji prorok.
Poslije tih prvih ekstaza, Muhamed je zapao u malodunost i oaj avanj e. Tek poslije tri
godine uspio je sebe ponovno dovesti do zanosa i novih vizija. Vjerovao je da mu arhaneo
Gabrijel priopava Boje poruke. Svoje doivljaje povjerio je samo svojoj eni Hadidi i ona
je smjesta povjerovala u njegov proroanski poziv. To ga je ohrabrilo, i on je uskoro za svoja
shvaanja pridobio svoje adoptivne sinove Aliju i Zaida, kao i nekolicinu drugih najbliih
roaka i prijatelja. Meu prvim Muhamedovim pristaama spominje se samo jedan bogatiji i
ugledniji ovjek. Bio je to trgovac Abu Bekr, otac Aje, budue Muhamedove druge ene. Svi
ostali bili su veoma siromani ljudi, pa ak i robovi ili osloboenici, veinom nearapskog
podrijetla.
Svojim prvim propovijedanjima Muhamed je prije svega objavljivao vjeru u jednoga
jedinoga Boga, Allaha, obvezu potpunog pokoravanja njegovoj volji (islam) i nunost iskazivanja zahvalnosti Bogu zbog njegovih dobroinstava. Svakome tko to ne prihvati prijetio je
stranim kaznama i neumoljivim gnjevom Bojim.
Pri svojim prvim javnim istupima u gradu, oko Kaabe, Muhamed je nailazio ee na
grdnje i poruge nego na odobravanje. Takav prijam ini se da ga je radikalizirao. estoko je
osuivao mnogobotvo, alU gramzljivost bogataa i lihvara. Pozivao je imune da se odreknu
svojega bogatstva i podijele ga sirotinji. Zahtjevom da se svi bez razlike jednako podvrgnu
Bojoj volji u neogranienoj pokornosti neosporno je zagovarao drutvenu nivelaciju i jednakopravnost svih muslimana.
Osuujui na taj nain stvarne odnose u tadanjem arapskom drutvu, Muhamed je izazivao sve eu mrnju meu bogatim graanstvom Meke i najutjecajnijim Korejitima. Nazivali su ga lacem i obmanjivaem puka. Naroito je skandal izazvao priom koju je poeo iriti
da ga je arhaneo Gabrijel nou udesnim nainom uznio u nebesa, gdje je razgovarao s
Adamom, Abrahamom, Mojsijom i Isusom i od samoga Boga primio naredbe o vjerskim
pobonostima muslimana.
Osjetivi se osamljen poslije smrti Hadide i Abu Taliba (619) i obeshrabren neuspjesima
u Meki, Muhamed se pokuao izravno povezati s izvanmekanskim arapskim plemenima.
U tom je nastojanju postigao uspjeh kod arapskog stanovnitva oaze Iatrib koje je teilo
da nadvlada tamonje imuno idovsko stanovnitvo to se bavilo zemljoradnjom, obrtom i
trgovinom. Poslije nekoliko kontakata sklopljen je sporazum o preseljenju Muhameda i njegovih pristaa iz Meke u Iatrib (Medinu), sa svrhom da Muhamed ondje ukloni sporove meu
arapskim stanovnitvom i osigura njegovu dominaciju, a zauzvrat njegova e vjera imati punu
slobodu i neometanu mogunost irenja.
Seoba muslimana (hidra) poela je ljeti 622., a dan 16. srpnja (1. muharaam) te godine
postao je prvim danom u brojanju godina po muslimanskoj eri.
U Iatribu je Muhamed razvio veoma snanu organizatorsku djelatnost. On tu vie nije bio
samo prorok nego je postao i politiki voa. Veoma je brzo oko sebe okupio brojnu zajednicu
pristaa. Svi su oni, udruujui se oko Proroka, kidali svoje stare rodovske veze. Sada se
njihov poloaj u zajednici odreivao samo njihovim odnosom prema osnivau islama i razvoju
njegova pokreta. Ui krug inili su muhadiri, izbjeglice iz Meke, a iri krug ansa/', obraenici
koji su pristupili pokretu u Iatribu. Svi su oni postali solidarna cjelina, meu sobom jednaka u
islamu (bezuvjetnom pokoravanju Allahu). Grad Iatrib, premda je u njemu zasad tek manjina

237

prihvaala

novu vjeru, proglaen je prorokovim gradom (Madinaat at Naabi, pa je na toj

osnovi nastalo ime Medina). U njemu je Muhamed odmah zapoeo gradnju bogomolje (moeje) u kojoj je nia (tzv. kibla, koja je imala oznaavati obvezni smjer klanjanja) bila okrenuta
prema Jeruzalemu. Uinjeno je to iz dva razloga: Muhamed je planirao za svoje uenje pridobiti jatribske (medinske) idove, a i svoju je vlastitu vjeru definirao kao usvajanje vjere
Abrahamove.
U medinskom razdoblju Muhamed je dalje razvio svoju religiju mnogim novim elementima, sistematizirao je i izgradio njezine obrede. Jo u prvoj godini nakon preseljenja u Medinu
Muhamed je donio Ustav svoje vjerskopolitike zajednice (Uma), odredivi je kao natplemensku, teokratsku organizaciju meu sobom jednakih podanika Bojih i sljedbenika Prorokovih.
Iako je Uma namjeravala obuhvatiti i Arape i idove, Muhamedov uspjeh meu idovima
bio je neznatan. Stoga on od 624. mijenja usmjerenost svojih nastojanja, Umu pretvara u
iskljuivo arapsku vjersko-politiku organizaciju, umedinskoj moeji premjeta poloaj kible
u smjer Meke, a ne vie Jeruzalema, i zapoinje progone idova.
Muhadiri su u Medini isprva bili samo gosti svojih istomiljenika. Nisu imali svoje
zemlje ni mogunosti zarade. Stoga oni, s obratom stava prema idovima, poinju njihove
pojedine skupine primoravati da se isele, pri emu muhadiri prisvajaju njihovu imovinu.
Istodobno, pod izgovorom da vode sveti rat protiv nevjernika, zapoeli su pljakake napade
na karavane i skupine trgovaca koji su dolazili u Meku ili odlazili iz nje. Time je obraun s
mekanskim Korejitima postao neizbjean. Prva izravna borba povela se 624, kad su medinski
muslimani pod vodstvom samoga Proroka napali (kod El Badra) veliku karavanu trgovaca i
mekanske ete, koje su joj pritekle u pomo, nanijevi im teak poraz.
Ali ve sljedee godine (625), kod brda Ohod, blizu Medine, mekanska se vojska estoko
osvetila za pretrpljeni poraz. U bitci je i sam Prorok bio ranjen, a treina njegovih boraca
poginula je.
Povukavi se u Medinu, muslimani su optuili Zidove za podrivanje njihove borbe, pa su
jo jednu njihovu skupinu protjerali s plodnih povrina i prisvojili njihove zemlje i pokretnu
imovinu. Ojaavi time materijalno, oni su svoje ratne pothvate proirili na susjedna plemena
u Hedasu. Neka od njih pristupala su njihovu pokretu poraena, a neka privuena njihovim
uspjesima. Svim time Muhamedova je mo neosporno rasla. Zbog toga su Korejiti odluili da
povedu novi ofenzivni rat. Na obrambenim nasipima s duboko iskopanim jarkom pred Medinom (kandak) muslimani su fanatinim otporom uspjeli suzbiti napad Mekanaca (627). To je
veoma rasprostranilo njihovu slavu. Budui da su medi nski idovi neopredijeljeno ek~li
ishod borbi, poslije pobjede muslimana zadesilo ih je potpuno istrebljenje. Cio njihov imutak
muslimani su kao ratni plijen podijelili meu sobom.
Sad su bili gospodari medinskoga lanca oaza. Imali su izobilno zemlje, stoke, novca i
oruja. Vie se nitko u toj oblasti nije opirao islamu, a i mnoga susjedna plemena pokoravala
su se Muhamedu. Preostalo je jo postii potpunu pobjedu nad Mekom. U veljai 628. Muhamed je s velikom vojskom poao protiv svoga rodnoga grada, ali je pohod okonan sklapanjem
desetogodinjega mira koji je, uz ostale odredbe, dopustio muslimanima da naredne godine
dou u Meku i ondje nesmetano izvre vjerske obrede.
To je zaista 629. i ostvareno, pa je Muhamed izvrio tradicionalne pobonosti oko Kaabe,
premda ih nije namjenjivao tamonjim kumirima, nego Allahu. Potvrdivi time zasnovanost
svoje vjere na arapskim tradicijama, on je veoma ojaao svoj ugled. Mnoga beduinska plemena Hedasa i Nedda slala su mu tijekom 629. svoja izaslanstva s porukom o svojem pristupanju islamu. A kad je u Meki 630. bio ubijen jedan musliman, Muhamed se okoristio time i
poduzeo presudni vojni pohod protiv Meke. Do borbi nije ni dolo. U Meki su shvatili da je
otpor islamu beskoristan i da je suprotnosti mogue rijeiti sporazumom: Muhamed je priznao
Meki poloaj svetoga grada, ali je Kaaba morala biti proglaena svetitem jedinoga boga
Allaha.
v

238

Na toj osnovi dolo je do mirnog zauzea grada. Iz Kaabe su idoli bili izbaeni, a tradicionalni obredi sauvani, ali kao iskazivanje tovanja Allahu. Sveukupno mekansko stanovnitvo smatralo se pokorenim, ali im je Muhamed poslije polaganja zakletve Allahu poklonio
slobodu. Ostavivi u Meki svoga namjesnika, kalifa, Muhamed se vratio u Medinu koja je i
dalje ostala sjedite Proroka.
Najvanija posljedica zauzea Meke bilo je sustavno podvrgavanje najprije susjednih a
zatim i sve udaljenijih arapskih plemena Muhamedovu autoritetu.
Muslimanska se vlast u Arabiji irila na dva naina: ili je neko pleme priznalo svoju
podlonost Urni, ali je zadralo svoju vjeru pa je stoga moralo plaati danak (glavarinu,
dizju); ili je prihvatilo islam, uklapalo se u vjersko-politiku zajednicu (Umu) i plaalo samo
vjersku dabinu (zekat). Od ta dva puta, onaj je drugi sve vie stjecao prednost, pa je do kraja
Muhamedova ivota (632) na istoj vjerskoj osnovi bila ujedinjena gotovo cijela Arabija. U
takvim okolnostima, Muhamed je umro s neto vie od 60 godina.
Vjersko, socijalno i politiko uenje islama koje se pripisuje Muhamedu sauvano je u
svetoj knjizi islama, Kuranu, u brojnim komentarima Kuranu i pripovijedanjima suvremenika
o Prorokovu ivotu i njegovim kazivanjima. Svaka od tih skupina izvora ima svoju zasebnu
povijest.
Kuran je zbirka od 6 219 izriaja ili strofa (ajata) napisanih ritmovanom prozom i svrstanih u 114 poglavlja ili sura. Prema predaji, Muhamed je sam u posljednje dvadeset tri godine
svojega ivota izdiktirao sve ajate Kurana, redom kako su mu dolazila nadahnua. Najvie
ajata zapisao je njegov pratilac Zaid ben Thabit, ali su to inili i drugi, ak i naknadno, nakon
Muhamedove smrti, po sjeanju. U namjeri da se obilna nakupljena graa sredi i verificira,
drugi je Muhamedov nasljednik, kalif Omar (634-644), povjerio nekolicini ivih Prorokovih
pratilaca da razne spise proue i provjere. Tako je sredinom VI. st., oko Zaidove jezgre, nastao
konani tekst Kurana koji je otad ostao nepromijenjen.
Veoma raznovrsna graa to je sadri Kuran nije izloena po kronolokom redu ni po
temama kojima se bavi, nego se meu sobom isprepleu i povezuju raznovrsne vjerske, moralne, politike, gospodarske i druge odredbe u veoma aroliku cjelinu. Preinaenu kronologiju
sura, koja ilustrira proces nastajanja islama, dala je tek moderna povijesna analiza.
Prvu skupinu sura ine one to su nastale za prvih pet godina Muhamedova propovijedanja
u Meki (do 615). To su veinom sure s viim redosljednim brojem u Kuranu, a po opsegu su
krae i sadre estoke govornike pozive grenicima da se pokore jedinome Bogu, popraene
prijetnjama strahovitom kaznom u paklu i obeanjima o rajskom blaenstvu.
Drugu skupinu ine sure nastale u Meki izmedu 615. i 622., a navode se preteno u
srednjim dijelovima Kurana i u njegovim prvim dekadama. Pisane su manje eshatoloki, pa u
njima postupno jaa tenja da se izgrade dogmatski temelji nove vjere, uz njezino oito
nadovezivanje na idovsku i kransku tradiciju.
Trea skupina rezultat je Muhamedova djelovanja u Medini, od 622. do kraja njegova
ivota (632). Te sure razasute su na raznim mjestima u Kuranu. U njima se dovrava teoloki
razvoj islama, ali posebnu vanost stjeu obredni i socijalno-politiki propisi kakvih nema u
surama iz mekanskog razdoblja. Muhamed je sada prvenstveno zakonodavac koji s oslonom
na Allahov autoritet izgrauje drutvene odnose i organizira dravu.
Ali nagli razvoj povijesnih dogaaja poslije Muhamedove smrti pokazao je da za rjeavanje novonastalih problema nije dovoljan sam tekst Kurana, pa su se poele traiti dopune
njegovim odredbama u sveukupnoj djelatnosti i svakodnevnim izjavama Proroka. Stoga njegovi sljedbenici poinju prikupljati izjave i pripovijedanja Muhamedovih prvih pristaa i pratilaca (ashaba). Tako su nastali nizovi komentara Kuranu i kazivanja o Prorokovim postupcima,
tzv. haelisi. Oni se isprva prenose usmeno a zatim i zapisuju, uz navoenje imena osoba koje
su ih od samoga izvora prenosile do trenutka zapisivanja. U drugoj polovici IX. st. islamski su
teolozi tu izvankuransku tradiciju islama (Suna) kritiki probrali i formirali zbirke autentinih
hadisa koji ine, uz Kuran, priznati temelj islamske vjere. Najvanije takve zbirke jesu: Al
239

VJEROJATNI REDOSLIJED NASTAJANJA KURAN SKIH SURA (po R. Blachereu)

Prvi mekanski period:
1,17-21,50-56,67-109,111-114 (prvi tekstovi: 96/1-5,74, 1,73)
Drugi mekanski period:
29-32,34-39,40-46
Trei mekanski period:
6, 7, 10-16, 22, 23, 25-28
Prvi medinski period (1-2. god., do 624. zavrno):
2,8,47,61,62,64
Drugi medinski period (3-4. god., do 626. zavrno):
3, 58, 59
Trei medinski period (5-S. god., do 630. zavrno):
4,5,24,33,48,57,60,63,65
etvrti medinski period (9-LO. god., 631--632. zavrno):
9, 49, 66, 110

l. skupina

II. skupina

III. skupina

Buhar(jev zbornik hadisa iz 870., Muslimov zbornik iz 875., Ibn Hanbalov zbornik iz 885., Ihn
Naclahov zbornik iz 886., Abu Daudov zbornik iz 888., Tirmidh(jev zbornik iz 892., Nazaijev
zbornik iz 917., a postoje jo i neki drugi, manje vani.
Svojom teolokom sadrinom, islam se nesumnjivo oslanja na idovstvo i kranstvo, ali
ih u isti mah i estoko pobija reagirajui posebice na kranska uenja o trojstvu. Po Muhamedovu shvaanju, Bog je samo jedan. On nije ni roen niti je ikoga rodio. Isus je samo jedan od
proroka i glasnika Bojih. Za spasenje ljudi nije potrebna niija rtva (na kriu) nego iskljuivo pokoravanje Bojoj volji i izvravanje njegovih zapovijedi.
Budui da je Kuran proglasio Muhameda jedinim ovlatenim glasnikom i tumaem Boje
volje, islamski je apsolutni monoteizam neizbjeivo djelovao kao temelj ne samo duhovnog i
etnikog jedinstva AHahovih sljedbenika, nego je nametao i monarhijsku politiku vlast s
Bojim ovlatenjem.
Stalnu svijest o vjerskoj i etnikoj zajednici muslimana trebao je odravati jedinstveni
sustav obreda i pobonosti za koje je cio islamski svijet znao da ih u istome trenutku vre svi
vjernici, bez obzira na to gdje se nalazili ili u kakvim okolnostima ivjeli. Svaki je musliman
morao pet puta u svaka 24 sata, u tono odreenom trenutku dana izvriti molitvena klanjanja
Bogu. Svi su to inili na jednak nain, prethodno oprana lica, ruku i nogu, okrenuti elom
prema Meki. U bogomoljama (damijama) ta se klanjanja vre u smjeru kible; molitve (citate
iz Kurana) ita imam, a vjernici ih ponavljaju. Uz bogomolje su se uskoro poeli podizati
visoki tornjevi (minareti) s kojih poziva na molitvu (mujezin) objavljuje trenutak klanjanja.
Osim obvezatnih molitvi. muslimani su morali davati milodare sirotinji, vriti odreenc
postove u godini, bar jedanput u ivotu doi u Meku (had) i ondje obaviti propisane obrede
te sudjelovati u svetom ratu protiv nevjernika (dihad).
Vjerske, drutvene i politike institucije islama u svojem obliku to su ga postigle do
Muhamedove smrti nisu imale dovoljno vremena da mladu arapsku dravu dovoljno uvrste,
pa je poslije Prorokove smrti dolo do kratkotrajne krize poretka. Meu Arapima nije bilo
nikakve tradicije o kontinuitetu monarhijske vlasti, a pogotovo ne o nasljedstvu karizmatske
vlasti (utemeljene na Bojem nadahnuu) kakvu je imao Muhamed. On sam nije imao mukog
potomstva, nego samo kerku Fatimu, udatu za njegova strievia i posinka Aliju, a nije sam
nikoga odredio da mu bude nasljednikom. Stoga su njegovi najstariji pristae sporazumno
predali vlast Abu Bekru, ocu Muhamedove najmilije ene Aje, koji je kao prvi od imunih i
uglednih ljudi jo u Meki pristupio Muhamedovu pokretu i kojem je Muhamed u svojoj bolesti
bio povjerio da umjesto njega predvodi molitve. U nedostatku bilo kakvog nasljedstvenog
naela stvoreno je tumaenje da je Prorokov duh nadivio njegovo tijelo pa i dalje upravlja
djelima onoga tko umjesto njega, kao njegov zamjenik (kalU), upravlja pobonostima i molitvama vjernika.

240

RODOSLOVLJE KALIFA DO EPOHE ABBASIDA

PTV4 etvorica k41iJa:

Abu Seu

.Koreji

Osman

(632-634)
(634-644)
(644-656)

Ali

(656-661)

Omar
AbManef

OMEJADI

Abd Sams

!wim

Orncjah

Abd al Muttalib

AI Abbas.

Abdullalt

Abu Talib

Abu alA<

IMAMI
Al Hakam

Affan

Abu Sufjan

4. Marvan I.

Osman

1. Muavijal.
(661-680)

t '\.Ali

Abu Bekr

(6S~I)

(684--705)

Muhamed

5.

14. Marvan II.

6. Al Valid 1.
(705-715)

(744-750)

7. Sulejman
(715-717)

Ab

al Malik
(685-705)

9. Iazid II.
(720-724)

Aba1Azr

~ Fatima

2. Hasan

(a.669)

(68()....683)

10. Hiam
(724-74;)

8.

omar II.

(717-720)

MUHAMED

Ajla _ (Go 632) "'" Hafsa

li

2. Jazid l.

oma<

Rakaija

Ali
Muhamed.

3. Husein
(u. 680)

(751)-754)

t,IMAMI

4. Al za.in al Abidin

3. Mua'Vija II.
(68l--<84)

(u. oko 712)

~

12. Jazid III.

(744)

13. Ibrahim
744.

Abdullah

ll. Al Valid Il.

(74;-144)

Ibrahim
(u. 763)

Muhamed
(n. 762)

S. Muhamed al Baldr
(u. 731)
6. D!afar al Sadilt
(u. 76S)

7. Musa al KaDm
(u. 799)

wk

ABBAS1D1

~-:-:~-~-.,
t
1. Al Saffah
2. Al MansW'

- Osman

I$mall
(u.160)

FATIMIDI

(754-115)

Ali Abu Bekrova vlast (632-634) nije naila na ope priznanje. Na raznim mjestima
pojavili su se razliiti proroci i pretendenti, pa je bilo potrebno gotovo dvije godine ratovati
dok potkraj 633. nije bilo ponovno ostvareno ujedinjenje.
Nakon toga razdoblja krize, Arapi gotovo smjesta prelaze na vojne akcije protiv svojih
susjeda koji su ih svojim obruem stezali na pustinjskom tlu i onemoguavali im da se domognu plodnijih i bogatijih zemalja.
Za tu ekspanziju okolnosti su bile veoma povoljne. Dugotrajni bizantsko-perzijski rat bio
je 628. okonan pobjedom Bizanta, ali su oba suparnika bila do krajnosti iscrpljena i slabo
sposobna da se suprotstave novim ratnim iskuenjima.
Arapi su gotovo istodobno napali oba svoja sjeverna susjeda i nanijeli im tijekom 634.
teke poraze, da bi ratovanje doivjelo jo vei polet za Abu Bekrova nasljednika, kalifa
Omara (634-644), koji je bio otac Muhamedove ene Hafse i takoer jedan od najranijih
Prorokovih pristaa. On je 636. izvojtio veliku pobjedu nad Bizantincima na rijeci Jarmuk,
nakon ega su do 640. u vlast Arapa pale cijela Sirija i Palestina.
Uspjesi protiv Perzije nizali su se nakon 636. sve bre. Godine 637. osvojena je cijela
Mezopotamija, a ve 642. bio je u bitci kod Nehavenda, u zapadnoj Perziji, slomljen posljednji
organizirani otpor Perzijanaca. Do 651. Arapi su granice svoje vlasti na tom podruju pomaknuli sve do turkestanske pustinje Kara-Kum, u Srednjoj Aziji.
Na zapadu je dotle (640) poelo osvajanje Egipta i do 645. bilo okonano padom Aleksandrije.
Dok su tako Omarovi generali osvajali sve nova i nova podruja, on je iz Medine organizirao vlast i drutvene odnose. U samoj Arabiji stvorio je zametke administracije, a u osvojenim je oblastima zadrao ureenje i raznovrsne institucije koje je zatekao. U Egiptu su obrai
vai od davnine imali samo prava uivanja zemlje koja je u naelu bila vlasnitvo drave. U
Siriji i Palestini zemlja je bila podijeljena na velike carske, gradske i crkvene domene koje su
velezakupci davali na obradbu kolonima. U Iraku i Iranu najvei zemljini posjedi pripadali su
kraljevskoj obitelji i aristokraciji, a zemlju su obraivali robovi ili poluslobodni pripadnici
seoskih opina. Svi ti razliiti posjedovni odnosi ostali su poslije arapskoga osvojenja jednaki
kao i dotad, s tom razlikom to su sva dravna imanja i posjedi neprijatelja nove vlasti pripali
arapskoj dravnoj zajednici. Prema odredbama Kurana, potovano je naelo da Arapi ne smiju
individualno posjedovati zemlju izvan Arabije. Stoga su na preuzetim posjedima ostavljeni
njihovi neposredni obraivai, a samo je zemljina renta prela u ruke osvajaa. Svi nemuslimanski zemljoposjednici kojima zemlja nije bila oduzeta zbog neprijateljskog stava prema
novoj vlasti, plaali su zemlj arinu ili hara, a sveUkupno stanovnitvo koje nije prihvatilo
islam (i posjednici zemlje i njezini obraivai) moralo je plaati glavarinu (diziju). Nearapski
zemljoposjednici koji su prihvatili islam, nisu plaali hara nego samo desetinu ili u.ur.
Za arapske osvajae drava je rezervirala vojniko zvanje. Oni su odsad bili kasta okupatora i vlastodraca. Osim plijena u ratnim pohodima (od kojega je jedna petina pripadala
dravi), svaki je Arapin, ako je doista sluio kao vojnik, dobivao vojniku plau, a ako nije
mogao sudjelovati u borbama, morao je drugim svojim sposobnostima pomagati irenju islama. Za to je dobivao redovitu penziju, strogo odmjerenu prema poloaju svakog pojedinca u
hijerarhiji: blii prorokovi roaci i suradnici primali su veu penziju od drugih, a stariji
pripadnici islama veu od onih koji su se na pravu vjeru obratili kasnije.
Na osvojenim podrujima okupatorska je vojska stvarala svoja vojna uporita koja su se s
vremenom pretvarala u sredita arapske kolonizacije.
Pokoreno stanovnitvo primilo je novu vlast razmjerno povoljno jer se inilo da su tereti
poretka manji nego to su bili prije. Veoma mnogi, naroito pripadnici povlatenih slojeva,
prelazili su na islam, prije svega u tenji da budu osloboeni poreznih obveza. Ali im Arapi
ipak nisu doputali potpuno izjednaavanje, nego su odredili da ne arapi mogu stupiti u islamsku zajednicu samo ako u svojstvu tienika (mavii) postanu adoptivni lanovi kojega od
242

arapskih plemena. U tom sluaju bili su osloboeni haraa i dizije, a ako su posjedovali
zemlju, morali su dravi plaati desetinu ili UUI'. Sve ostalo stanovnitvo (dimisi) smjelo je,
osim svojih starih institucija, zadrati i svoju dotadanju vjeru.
Usporedo sa sreivanjem poloaja Arapa u osvojenim zemljama, Omar je organizirao
centralno dravno raunovodstvo (divan) koje je upravljalo financijama po uzoru na dravnu
administraciju u Bizantu i Perziji. Sveukupno dravno ureenje to ga je izgradio davalo je
neogranienu vlast kalifu. Meu ostalim, i prihodi privilegiranih arapskih okupatora ovisili su
u cijelosti o njegovoj volji, jer je vojnike plae i penzije nevojnicima odreivao kalifov divan.
Takva svemo dovela je do urote, pa je Omar 644. bio ubijen.
Novi kalif izabran je po propisu to ga je dekretirao jo Omar. Posebno izborniko tijelo
(ura), sastavljeno od najistaknutijih kandidata za kalifsko dostojanstvo, izabralo je iz svojih
redova Osmana (644-656), pripadnika visoke korejitske aristokracije, koji je za Muhamedova ivota oprezno ekao ishod borbi, pa je uoi osvojenja Meke imao vanu ulogu kao
posrednik izmeu suprotstavljenih strana i tek nakon oite prevage Muhamedova pokreta
pristupio islamu.
Osmanov dolazak na vlast znaio je afirmaciju aristokratskih elemenata u arapskom drutvu. To je postalo mogue zbog ostvarenih izmjena u poloaju Arapa kao gospodara golemoga
podruja od Turkestana do Libijske pustinje. Obogaeni pojedinci okruili su se u dravnom
sreditu (u Medini) a i u novoosnovanim gradovima raskoima i ivotnim uivanjima. Prvobitna askeza i sklonost drutvenoj nivelaciji potisnute su u pozadinu, a moni i bogati probili su
se na !1ajutjecajnije poloaje u dravnom aparatu. Novi kalif veoma je proteirao lanove svoje
obitelji Omejada, a i druge pripadnike korejitske aristokracije. Suprotno ranijim obiajima,
mnogima od njih davao je velike dijelove dravnih zemalja u osvojenim podrujima izvan
Arabije. Time su Korejiti - premda su se pomirili s pobjedom islama tek potkraj Muhamedova ivota - ponovno postali vodei sloj u dravi i tako glavni korisnici ostvarenoga vjerskog
jedinstva i postignutih vojnih pobjeda.
Takve prilike raale su estoku opoziciju. Muhadiri i drugi demokratski elementi meu
Arapima napadali su sustav koji je osiguravao pOVlastice bogataima. Mnogi su bili nezadovoljni i s redakcijom Kurana, izvrenom za Osmanove vladavine. esto se prigovaralo raspodjeli mirovina i plaa, koje su usto jo poele zakanjavati, pa ak i izostajati. Znatno je
ogorenje pobuivao i oligarhijski nain kako je izabran tadanji kalif. U Perziji i Egiptu
prevladavalo je miljenje da se vlast treba prenositi nasljedno, u lozi Prorokovih potomaka. U
Iraku su eljeli da pravo na kalifsko prijestolje pripadne Muhamedovu strieviu i muu
njegove keri Fatime, Aliji. U samoj Medini nezadovoljnici su se okupljali oko Prorokove
udove Aje, keri prvoga kalifa Abu Bekra.
Neposredna akcija protiv Osmanove vladavine poela je naoruanim pohodom iz raznih
pokrajina u Medinu. Kalifov pokuaj da ih suzbije nije uspio, pa su pobunjenici prodrli u
kalifovu palau i Osmana udavili (656).
Po svoj prilici jo istoga dana kalifom je proglaen Alija (656-661). Ali taj je izbor imao
mnoge protivnike, meu kojima je bila i Aja. Naroito je opasan Alijin protivnik bio Osmanov roak, namjesnik u Siriji, Muavija.
Da bi osim Arabije za svoju vlast pridobio i Irak, Alija je prijestolnicu prenio iz Medine u
Kufu Uuno od ruevina Babilona). Otuda je poveo rat protiv svojih protivnika. Iako je u
borbama imao uspjeha, do rjeenja nisu dovodile ni bitke, ni pregovori, a rasulo se poveava
lo. Ono je naroito zabrinjavalo sektu vjerskih fanatika, haridita, koji su zahtijevali da o
pitanjima vrhovne vlasti odluuje cijela vjerska zajednica muslimana, koja kalifom moe
uiniti svakog vjernika, ako to odredi Boja volja, pa stoga izbor kalifa ne moe biti povlastica
ni Prorokove obitelji, ni korejitske aristokracije. Na toj osnovi hariditi su poricali legitimnost
i Osmanu, i Aliji, i Muaviji, izraavajui tenje pukih slojeva arapskog drutva.
Povevi vojsku protiv haridita, Alija ih je teko porazio, ali je dotle Muavijina vojska
243

uspjeno prodirala i u Hedas i u Irale A kad je jedan haridita 661. iz osvete Aliju ubio za
vrijeme molitve u damiji u Kufi, sva je vlast u dravi pripala Muaviji.
Taj dogaaj bio je presudan za naredna stoljea arapske povijesti. Uklonivi Aliju, radikalno puki pokret haridita pribavio je pobjedu Muaviji, prvaku korejitske aristokracije, sinu
nekadanjega najeeg Muhamedova protivnika, Abu Sufj ana, koji je zapovijedao mekanskom vojskom kod El Badra, Ohoda i Kandaka.
Stekavi kalifsku vlast, Muavija je osnovao dinastiju Omejada koja je vladala od 661. do
750. Njezin reim odluno je pristupio izgradnji osebujnog sustava eksploatatorske vlasti nad
pokorenim stanovnitvom u kojem su se isprepletali neki elementi kasnoantikih robovlasni
kih odnosa s ranim oblicima feudalizma.

2. ARAPSKA OSVAJANJA U VRIJEME OMEJADA

DO POETKA VIII. ST.
Pri svojim ratnim pothvatima kalif Omar se okoristio neredima u Bizantu nakon Heraklijeve smrti i poeo potiskivati Bizantince s istonih granica njihovih posjeda u Maloj Aziji i
preotimati im otoke u Egejskome moru. Arapi su i u Africi iskoristili nerede u bizantskoj
upravi, pa su do kraja etrdesetih godina svoju vlast proirili do granica Tunisa. Ali nakon toga
. su borbe oko kalifske vlasti zakoile daljnji arapski ofenzivni nalet.
On se obnavlja tek za vladavine Omejada pothvatima protiv Bizanta isjevernoafrikih
Berbera. U Maloj Aziji je do 666. bila osvojena cijela Armenija. Na to su se nastavljale
kopnene provale sve do nadomak Mramornoga mora, a arapska je mornarica nastavila osvajati
otoke u Egejskom moru i na junim obalama Male Azije. Godine 670. zauzet je i otok Kizik
u Mramornome moru, pa je od 674. do 678. svakoga proljea obnavljana pomorska opsada
Carigrada. Tek nakon vie od etiri godine neposredne ugroenosti napadai su suzbijeni
"grkom vatrom" to ju je izumio sirijski kemiar Kalinik.
Taj uspjeh bizantske obrane bio je presudan za opstanak Carstva. U posljednjoj etvrtini
VII. st., ono je prikupilo nove snage, pa je uz pomo unutranje kolonizacije prije svega
slavenskih, maloazijskih i libanonskih vojnika, koje bizantske vlasti naseljavaju kao stratiote u
istonim provincijama, uspjeno suzbijeno i arapsko napredovanje u Maloj Aziji.
Iste godine kad su Arapi preoteli Armeniju obnavlja se i njihov pritisak u Sjevernoj Africi.
Podignuvi na rubu svojih dotadanjih posjeda, u junoj Tuniziji, grad Kairuan, oni su otuda
organizirali sustavne prodore u zemlje sjevernoafrikih Berbera. U nizu napada dopirali su sve
do Gibraltarskog tjesnaca, ali su im Berberi esto nanosili teke gubitke. Osobito je bio velik
poraz Arapa kod Biskre, u sjeveroistonom Aliru, godine 683., nakon kojega je uslijedio opi
ustanak berberskih plemena protiv Arapa. Uspjehu te pobune pridonijele su unutranje prilike
u kalifatu, gdje su se u tim godinama vodile dinastike borbe oko prijestolja. Arapi su se
morali povui ak i iz Tripolitanije. Ali kad su se dolaskom na vlast kalifa Abd-al-Malika
(685-705) prilike sredile, Kairuan je ponovno zauzet, a nadiranje prema zapadu je obnovljeno.
Poslije poraza i pogibije berberskoga najistaknutijega voe, Kosaile, u bici zapadno od Kairuana (688), arapsko se nadiranje vie nije moglo zaustaviti. Izmeu 695. i 697. osvojili su oni
Kartagu i likvidirali tamonji bizantski egzarhat. Za iduih dvanaest godina (do 709) cijela je
sjevernoafrika obala, sve do Atlantskog oceana pala u njihovu vlast. Svega dvije godine
nakon toga (711) zapoelo je i arapsko osvajanje Pirenejskog poluotoka.
U drugoj polovici VII. st. Arapi su postigli znatne uspjehe i u Srednjoj Aziji. Ondje je 658.
kineska vojska likvidirala postojanje Zapadno-turskog kaganata, pa se u plodnim oblastima
zapadno od Tjenana i Hindukua pod kineskim vrhovnitvom formirao niz manjih drava:
Fergana, Sogdijana, Samarkand, Buhara i B aktrij ana, dok je bogata Horezmija (na donjem
toku Amu-Darje) sauvala ak i svoju potpunu nezavisnost.
244

Ali uza sav svoj privredni prosperitet, te su zemlje bile vojniki nedovoljno snane da se
uspjeno odupru tako silovitom osvajau kao to su bili Arapi.
Nakon sloma perzijske drave (651) i poslije okonanja krize koja je uslijedila nakon
Osmanove smrti (656), Arapi su do 663. osvojili Afganistan, zatim su kroz pustinju Kara-Kum
izbili na Amu-Darju, preli tu rijeku i 674. pokorili Buharu iSamarkand.
Taj prvi nalet Arapa na Srednju Aziju zapao je u osamdesetim godinama VII. st. u krizu,
pa su njihovi odredi pretrpjeli nekoliko znatnih poraza. Ali jo prije kraja VII. st. oni su
ponovno osvojili Buharu i Samarkand, a poetkom VIII. st. i cijelu dolinu Amu-Darje, sve do
Aralskog jezera. Uskoro zatim, iz Fergane, na gornjem toku Sir-Darje, oni su poeli napadati
i susjedne oblasti Istonoga Turkestana koji je bio neposredni sastavni dio Kineskoga Carstva.
Otprilike u isto vrijeme kad su arapske vojske na zapadu okonavale posljednji otpor Berbera
i pripremale napad na vizigotsku Hispaniju, njihove su ete iz Perzije i Iraka preko Beludistana prodrle u dolinu rijeke Ind i osvojile Pendab i Sind, stvorivi takvim dosegom jednu od
najprostranijih drava to ih je svjetska povijest poznavala.

3. UNUTRANJI ODNOSI U OMEJADSKOM KALIFATU

DO POETKA VIII. ST.
S dolaskom Muavije na vlast (661) arapski se kalifat naao pred potrebom da rijei niz
vanih organizacijskih pitanja. Oslanjajui se na svoja iskustva to ih je stekao upravljajui
vie od dvadeset godina Sirijom kao njezin namjesnik, Muavija je kalifat organizirao kao
monarhiju. ali je uvaio tenje rodovske i plemenske aristokracije da sauvaju svoj utjecaj na
upravljanje dravom. Tu ulogu odobrio je vijeu ejkova (lura) koje se na kalifov ili na
namjesnikov poziv sastajalo s podruja cijele drave, odnosno s podruja jedne provincije. U
svedravnoj uri kalif nije imao poloaj neogranienoga gospodara, nego je morao vjetinom
uvjeravanja, koncesijama, pa ak i mitom osiguravati prihvaanje svoje volje pod prividom
kolektivno donesenih odluka.
Jedno od bitnih pitanja to ih je trebalo rijeiti bilo je pitanje nasljedstva na kalifskom
poloaju. Ne ukidajui naelo izbornosti, Muavija je uspio da svedravna ura u novoj prijestolnici, Damasku, unaprijed prihvati kao buduega kalifa njegova sina Jazida. Zatim su tu
odluku potvrdile skuptine delegata svih pojedinih plemena (vufudi), nakon ega je ona postala
zakonitom.
Tako formirani kalifat Omejada vie nije bio izrazito teokratska monarhija. Iako je kalif i
dalje vjerski poglavar muslimana, vjerski karakter omejadske vlasti slabi pred njezinim izrazitijim laikim obiljejima. U slubi te muslimanske drave bilo je, ak i na veoma visokim
poloajima u kalifov u divanu, takoer i krana. Usporedo s time, slubeni jezik u sreditu
drave (u Damasku) bio je i dalje grki, dok je (na primjer) u Perziji prevladavao perzijski. Ali
uza sve to uvaavanje regionalnih tradicija, Muavija i njegovi prvi nasljednici pomno su uvali
povlateni poloaj Arapa. Oni ostaju vojniki stale i korisnici okupacije osvojenih krajeva; i
dalje su okupatorska milicija (dund), stacionirana u garnizonima, koja ivi na teret pokorenog
stanovnitva primajui godinje penzije i plae u novcu i naravi iz dravnoga fonda. Ali jo od
kraja Osmanove, a pogotovu od Muavijine vladavine, sve vei broj najuglednijih Arapa dobiva kupnjom ili poklonom iz dravnog zemljoposjeda prostrana imanja. Ta je zemlja i dalje u
naelu ostajala dravno vlasnitvo, a arapski korisnici uivali su je na temelju zakupa (katija).
Po nekim svojim obiljejima katija je bila nalik na kasnorimsku iranobizantsku emfiteuzu,
koja je u Justinijanovo doba poprimila obiljeje otuivoga i nasljednoga zakupnog prava na
tuem zemljitu, uz obvezu trajnog obraivanja, plaanja godinje dabine vlasniku i vrenja
javnih tereta to ih na tu zemlju razrezuje drava. Ali katija je sadrala i neke elemente
feudalnih posjedovnih oblika i nije bila samo privatnopravni, posjedovni odnos, nego je obu245

hvaala i dio javnopravnih kompetencija. Korisnik katije, ako je bio Arapin (to je isprva bilo
gotovo uvijek), nije plaao dravi ni zemljarinu (hara) , ni glavarinu (dizUu) nego samo
desetinu ili uur, ali je bio duan od nearapskog stanovnitva na svojem zemljoposjedu (koje
ga je obraivalo) u ime drave ubirati poreze i predavati ih dravnoj upravi. Na taj su nain
neposredni obraivai katijske zemlje, kao dratelji estica, bili prema katijaru u odnosu
privatnopravne zavisnosti, a on je, kao porezni povjerenik drave, prema njima bio vritelj
jednoga dijela javnopravnih kompetencija.
Primajui s jedne strane prihode od dravne zemlje koju su dobivali u trajan zakup, a s
druge strane penzUe i plae iz dravnog fonda, arapski su kolonisti ivjeli u gradovima,
sreditima provincijalne uprave, ili u vojnim uporitima. Njihov ukupni broj iznosio je u prvoj
polovici VIII. st. u svemu oko etvrt milijuna ljudi.
Dok su se tako arapski doseljenici, pa ak i trgovci u Meki, pretvarali u ratniku, inov
niku i zemljoposjedniku aristokraciju, oni pripadnici pokorenih naroda koji su prihvatili
islam (mavali) bavili su se u gradovima obrtima, sitnom i krupnom trgovinom. U naelu , oni
su bili ravnopravni s arapskim muslimanima, jer su bili pripadnici iste vjerske zajednice. Ali
gospodarski i socijalno oni su ipak bili stanovnitvo drugoga reda. Premda su i oni imali pravo
na vojniko zvanje, sluili su samo kao slabije nagraivani pjeaci. ak je i brak i zmeu
Arapa i mavala bio nepoeljan.
Nezadovoljstvo mavala, a i onih Arapa koji u procesu drutvene diferencijacije nisu stekli
povlaten ekonomski i drutveni poloaj, oitovalo se u pokretu iita (od rijei ijatu Ali =
Alijina sekta). Za nezadovoljnike se lik Prorokova strievia, posinka i zeta Alije (mua
njegove keri Fatime) pretvorio u simbol ravnopravnosti svih muslimana i pravoga puta to ga
je odredio sam Prorok. U Medini, koja je izgubila poloaj politikog sredita, skupina nezadovoljnika okupila se oko Alijina mlaeg sina (i, po majci, Muhamedova unuka), Huseina. Da bi
ojaala svoj utjecaj , ta se skupina uskoro preselila u Meku. Ali sve vea uloga izvanhedaskih
mll slimana odredila je da se presudni dogaaji ne zbudu u domovini islama. Na poziv svojih

Mo/.aik iz damije AIValida I. u Damasku (715)

246

pristaa, Husein je otiao u Irak i ondje stao na elo pobunjenike vojske. Ali kod Kerbele,
nedaleko od Kufe, ete Muavijina sina i nasljednika, kalifa Jazida, porazile su iite i Husein je
bio ubijen (680).
To umorstvo Prorokova unuka rasplamsalo je dugotrajne i ogorene borbe. Za iduih pet
godina na prijestolju su se izredala etiri kalifa, a u Medini je iz Prorokova roda bio izabran
protukalif, koji je tek nakon krvavih borbi bio uklonjen.
Tek to su Omejadi zavrili borbu sa iitskim ustancima, u Iraku se rasplamsao pokret
haridita koji su se okupili oko svojega voe Habiba, istiui u svojem programu jednakost
svih muslimana, bez obzira na etniko podrijetlo i socijalni poloaj. Time su oni reagirali na
dolazak na vlast pobone loze Omejada (Marvanida, od 685), koja je jo vie naglaavala
plutokratsko-oligarh~jski karakter vladavine.
Drugi vladar iz te loze, Abd-al-Malik (685-705) morao je napregnuti sve vojne snage
svoje drave da u krvi ugui hariditski pokret. Pobijedivi na taj nain razliite varijante
pukih tenji (iita, pauperiziranih Arapa i nearapskih muslimana), reim Omejadaje pristupio
konsolidaciji postignutih uspjeha u dva smjera: ojaavanjem centralizacije dravne uprave i
jaanjem arapskog karaktera vlasti. Ostvareno je to oslonom na vojniku snagu sirijsko-arapskog plemena Kalhida. U dravnoj upravi uveden je iskljuivo arapski jezik, a zakonitim
sredstvom plaanja postao je samo arapski zlatni novac, umjesto bizantskoga i perzijskoga.
Utjecaj nearapskih muslimana veoma je skuen, a odnosi prema neislamskom stanovnitvu su
se zaotrili.
T~ko ojaani aristokratsko-vojniki reim, kojem je na elu bio nasljedni kalif iz kue
Omejada, oitovao je svoju snagu ve od prvog desetljea VIII. st. novim valom osvajanja na
podruju Bizanta, u panjolskoj, u Turkestanu i u Indiji.

4. BIZANT OD HERAKLIJEVE SMRTI DO POETKA VIII. ST.

Poeci arapskih osvajanja zatekli su Bizant u tekom stanju zamora. Heraklijeva smrt
(641) uzrokovala je povrh toga jo i krizu zbog nasljedstva na prijestolju.
Heraklije je iz svojega prvog braka imao sina Konstantina, a iz drugog braka, sa svojom
roakom Martinom, sina Heraklonu. elei ugoditi Martini, on je pred smrt ostavio vlast
obojici, a i samoj je Martini osigurao poloaj suvladara. Ali stanovnitvo nije htjelo pristati da
carsku vlast nosi takoer i ena, utoliko vie to je Martina bila omraena jo za Heraklijeva
ivota. Ona se stoga morala povui, ali je uz pomo patrijarha Pira vodila ogorenu borbu u
korist svojega sina Herakione. Kad je dvadesetogodinji car Konstantin III. jo iste godine
(641) umro, mnogi su posumnjali da je bio otrovan.
Budui da je Heraklona imao tek 15 godina, faktinu je vlast preuzela Martina. Konstantinovi suradnici smjesta su uklonjeni sa svih utjecajnih poloaja, a patrijarh Pir obnovio je
monoteletsku crkvenu politiku koju je Konstantin III. bio odluio napustiti. Sve je to urodilo
pobunama. Jednom od njih maloazijska je vojska primorala Martinu da pridrui Herakioni kao
suvladara desetogodinjega sina Konstantina III., Konstansa. Ali kad je Martina dala okruniti
za cara i svojega mlaeg sina, Davida, izbio je opi ustanak. Odlukom senata Martina i njezini
sinovi zbaeni su s vlasti, a sva je vlast prenesena na Konstansa II. (641--668) koji je u
kasnijim godinama dobio nadimak Pogonat = bradati, jer je nosio dugu bradu. Ali za vrijeme
njegove malodobnosti senat je bio najutjecajniji initelj u upravljanju dravom. Tako su dinastike borbe pomogle senatskoj aristokraciji glavnoga grada da se oslobodi pritiska kojim ju je
skuavao vladarev autoritet u vrijeme Justinijana I. i njegovih nasljednika.
U takvim okolnostima efikasnost carske vlasti nije mogla ojaati. A upravo je u to doba
pritisak arapskih osvajaa sve vie rastao. Bilo je nuno ukloniti unutranje sporove. Do 646.

247

Arapi su zauzeli cio Egipat i vrili pritisak kroz Libiju prema podruju Kartaginskog egzarhata
koje je bilo uporite katolicizma i ogoreni protivnik monoteletizma. Pod utjecajem papinstva
i Italija je bila nezadovoljna vjerskom politikom Carigrada. Stoga je Konstans II., postavi
punoljetan, pokuao onemoguiti razorne vjerske sporove. Godine 648. objavio je vjerski
manifest, poznat pod nazivom Typos. kojim je zabranio svako daljnje raspravljanje o pitanjima
energije i volje u Kristovoj naravi. Ali, kao i ranije, puko zabranjivanje debate jednako je
ogorilo sve vjerske grupacije. Papa Martin I. (649-653), koji je primio tiaru bez uobiajene
suglasnosti carigradskog dvora, sazvao je odmah po stupanju na vlast Lateranski sabor koji je
osudio i monoteletizam, ali i Typos, jer njime carska vlast nije izriito odbacila monoteletsku
herezu. Bizant je smatrao da na takav postupak moe reagirati silom pa je Konstans naredio
ravenskom egzarhu Olimpiju da papu uhapsi i dopremi u Carigrad. Olimpije je povjerovao da
e se moi okoristiti neraspoloenjem italskog stanovnitva prema politici Carigrada pa se
proglasio zasebnim carem u Italiji (650).
Ta obnova Carstva na Zapadu, u skuenom opsegu onih italskih provincija koje nisu bile
pod langobardskom vlau, potrajala je samo do 652. kad je Olimpije poginuo u borbi s
Arapima koji su napali Siciliju. Papu je uhapsio tek novi egzarh, pa je on pred carigradskim
sudom bio osuen kao Olimpijev pomaga i saveznik, zbaen s papinskog poloaja i prognan
u Herson, gdje je i umro.
Jednako je tako i u Sjevernoj Africi uhapen prvak katolike opozicije, Martin Ispovjednik; doveden je u Carigrad gdje je bio muen i najzad osuen na progonstvo u Laziku, gdje je
uskoro umro.
Zakoen tim unutranjim tekoama, Bizant je bespomono gledao kako Arapi osvajanjem
Cipra, Rodosa i Kosa pripremaju pomorski napad na Carigrad. Poraz bizantske flote pred
likijskom obalom (655) bio bi moda doveo do jo teih dogaaja da nisu u kalifatu poslije
Osmanove smrti (656) nastali nemiri. U smanjenju opasnosti do koje je zbog toga dolo,
Konstans II. je uznastojao proiriti teritorijalnu vlast Carstva nad izgubljenim oblastima u
Europi. Gotovo pedeset godina poslije sloma Maurikijeve obrane na donjem Dunavu, Konstans II. je 658. uspio slavenskom stanovnitvu u Makedoniji nametnuti vrhovnu vlast Bizanta,
premda su oni pritom i dalje sauvali svoju autonomiju. Tom prigodom Bizant je izvrio prvo
veliko preseljavanje Slavena s Balkana u Malu Aziju, pa su otada njihovi odredi sluili u
bizantskoj vojsci.
Nastojanje da se ojaa poloaj Carstva u Europi nipoto nije bilo sluajan pothvat Konstansove politike. Nasuprot golemim uspjesima arapske vojne sile bilo je oito da su istone
provincije (izvan granica Male Azije) za dulje vrijeme izgubljene. Te gubitke bilo je nuno
nadoknaditi na zapadu. Slomivi otpor dvojice prvaka katolike opozicije (pape Martina I. i
Martina Ispovjednika), Konstans je pomiljao da e njegova osobna prisutnost u Europi obnoviti snagu Carstva u tim oblastima. Stoga je stvorio odluku da sjedite svoje vlasti preseli u
Italiju odakle e moi uspjenije organizirati borbu protiv Arapa. Ali na takvu odluku naveli
su ga i njegovi odnosi s najmonijim initeljima u Carigradu. Otkako je postao punoljetan,
Konstans II. vladao je autokratski pa je pobudio mnoga neprijateljstva u redovima senatske
aristokracije i visokih crkvenih poglavara. Strahujui pred mogunou da mu ti protivnici
nametnu kao suvladara njegova brata Teodora, na tetu njegovih vlastitih sinova, Konstans je
Teodora prisilno zaredio za sveenika, a zatim ga je dao i ubiti. Time je u Carigradu izazvao
krajnje negodovanje, pa se njegova mrnja prema vrhovima carigradskog drutva pridruila
vanjskopolitikim i vojnim razlozima za premjetaj centra dravne vlasti u Europu.
Iskrcavi se 663. u Tarentu i postigavi beznaajne uspjehe u sukobima s langobardskom
vojskom Beneventanskog vojvodstva, Konstans je najprije otiao u Napulj a zatim u Rim.
Premda ga je papa Vitalijan sveano primio, car nije ostao u staroj prijestolnici, nego je preao
na Siciliju gdje je sjeditem svoje vlasti uinio Sirakuzu.
Ali napori da odatle organizira otpor Arapima iziskivali su golema materijalna sredstva.
Teki porezi to ih je nametnuo Kalabriji, Siciliji, Sardiniji i Africi uskoro su postali nepodno248

Mu hamed na propovjedaonici . Iluminacija iz XIII . st.

Hram na stijeni , u Jeruzalemu , druga pol. VII. st.

ARAPSKA OSVAJANJA DO 750.

SAHARA

Podruje

Omejada 661 .

--+

Omejadska osvojenja
Muslimansko napredovanje prema istoku

--

....
O

Napadi arapske fiote i vojske na Bizant

Arapske opsade Carigrada
(67~78. i 717-718)

Muslimansko napredovanje premazapadu

Sporne zone

Osvojenje Spanjolske

muslimana

::.1

Tarik ibn Zijad (711-714)

Musa ibn Nusair (712-714)

Arapska provala u Franako kralj.

LJ

Arapski napadi na obale SiciUje i Sardinije

Bitke

E3J

Izmeu

Bizanta

, Bizantsko Carstvo u 2. pol. Vii. st

e;:7
Bizantsko Carstvo 750.
Kineski protektorat u vr. dinastije

Tang (616-907)

Mozai k iz d a mije A I-Va lida I. u

Damasku (7 15)

Madona, ant1c1 i Illa. Detalj mozaika iz Eufrazijeve

bazilike u Poreu , VI. sl.

Atrij i ula /. u Eufrazije vu baziliku u

Eut'raz ije dr i u rukama mode l ba/.ilike u Pore u .

De ta lj s mozaika u a psidi . V l. sl.

Pore u,

Vl. sl.

KALIFAT ABBASIDA U VIII. I IX. ST .

...J

.Jr

"'~
IDunav

~-

Granice Abbasid.kog kalifata u

doba Harun-al-Ralida
ABe

Ime provincije u doba Harur,-alRdida

Bagdad - prijestolnica Abbasidskog kalifata
prijestolnica
Samarra
od

I Situacija836-892.
oko 840:

Podruja pod neposrednom vla!Abbasida

Zavisna podr. pod . vl. Tahirida
(~73) i zatim Satarida

Agabidi (od 800)

. . Socijalne pobune u po . IX. st.

~ Karmati (kraj IX. st.)

Napadi muslimanske flote u IX . st.

"\

G()m batl Mesutla III. u Gazni. (Prijelaz X I. u X II . SI. )

.:.tf ~.-. --. !"~

O rifas , admiral Bazilij a 1. ,

mu e nj e m

sas lu ava arapske I.a roblje ni ke . Ilumin ac ija iz XIV. st.

Unutranje dvorite s Ii vanolll u Isfahan u. Kraj XI. st.

Gradnja norrnanskih laaa, njihovo

povlaenje

u more i plovidba. Zidni sag kraljice Matilde, XI. st.

BIZANT U DOBA BAZILIJA II.

Heraon I...

"
CRNO MORE

Trapezun~ J

..

"'-"-/

KALDEJA

PAFLAGONIJA

SEBASTIANA
HARSIANA

Cezareja

,,,..J

t.

SIrakuza

Blzanltko carstvo prije Blzlllja II.

~ Oavajanja Bulllja II .

LlKANDOS

. Ikonlum
Tarz .

Taormina

T. ,ANATOLIKA

Osvojenja nakon ' smrti BazilIja II. (1025)

KIBERIOTSKA TEMA

SELE~"IJA

SREDOZEMNO MORE

Mosul

ljivi, pa je dolo do pobuna. Godine 668. jedan je potplaeni rob ubio cara za vrijeme
kupanja, a u Carigradu je na prijestolje doao Konstansov sin, Konstantin IV. (668--685).
Konstantinova vladavina bila je jedno od presudno vanih razdoblja bizantske povijesti.
Nakon osnutka Omejadskog kalifata (661), Arapi su, poevi od 663., svake godine napadali
pogranine oblasti u Maloj Aziji, a na moru su, nakon Cipra, Rodosa i Kosa, zauzeli Hios,
poluotok Kizik (670) i Smirnu (672). Ali sjajni uspjesi bizantske mornarice za vrijeme gotovo
petogodinje opsade Carigrada (674--678) spasili su Carstvo od propasti.
Taj poraz napadaa, a zatim i dugotrajni unutranji nemiri u Kalifatu, omoguili su Bizantu da oslobodi cijelu Malu Aziju i ak da otpone s nizom napada na arapske granine oblasti
u Siriji. Ali opsenije pothvate na tom podruju osujetilo je doseljenje Bugara u nekadanje
bizantske oblasti juno od donjeg Dunava.
BUGARI
Taj se narod pojavljuje kao napada na balkanske granice Bizanta jo od kraja V. st. Tada
su to bili odredi zapadne skupine Bugara koja se otkinula od njihove etnike jezgre, nastanjene
oko Azovskoga mora, i smjestila sjeverno i istono od dunavskoga ua. Ali dolazak Avara u
Europu i seoba Slavena na Balkan preslojili su ovu skupinu Bugara. Meutim, to isto preseljenje Avara iz Pretkavkazja na donji Dunav (i, najzad, u Panoniju) oslobodilo je istonu skupinu
Bugara u Priazoviju. Kao snana vojna zajednica, oni su poetkom VII. st., u vrijeme kad je
Bizant'vodio teke borbe s Avarima, sklopili savez s Carstvom. Njihov je kan Orhan imao
dunost spreavati svojega istonog susjeda, zapadnoturski kaganat, da kao saveznik A vara
napada Bizant provalama preko Kavkaza.
U tim borbama priazovskaje Bugarska veoma ojaala, paje njezin kan Kubrat (koji je kao
mladi bio odgojen na carigradskom dvoru i ondje primio kranstvo) godine 635. nanio teak
poraz zapadnim Turcima i formirao, pod vodstvom Bugara, moan savez plemena na podruju
istono i zapadno od Azovskoga mora. Jezgra toga podruja bio je teritorij izmeu Dona i
Kubana koji izvori nazivaju Velika Bugarska.
Ali poslije Kubratove smrti (u vrijeme cara Konstansa II.) bugarski se plemenski savez
raspao pod udarcima Hazara koji su krajem VI. st. osnovali svoj kaganat na sjevernim obroncima Kavkaza. Jedan dio Bugara, pod vodstvom Asparuha, uzmaknuo je oko 670. prema
zapadu, k donjem Dunavu, a drugi prema sjeveru, na srednju Volgu i donju Kamu, gdje se u
X. st. razvila snana drava Povolkih Bugara.
Smjestivi se izmeu Dnjestra i dunavskog ua, Asparuhova je skupina Bugara uskoro
poela provaljivati preko Dunava, u istonu Trakiju. Da te napadaje suzbije, Konstantin IV. je
680. kopnom i morem napao bugarsko boravite sjeverno od Dunava, ali je pretrpio poraz.
Progonei pobijeenu bizantsku vojsku, Bugari su zauzeli Dobrudu, a otuda su svoje nadiranje proirili i na oblast izmeu donjeg Dunava i planine Balkan, gdje je postojao Savez sedam
slavenskih plemena. Ta su se plemena morala obvezati da e Bugarima plaati godinji danak.
Osvajaka bugarska ratniko-plemenska aristokracija uskoro je s vodeih poloaja meu slavenskim stanovnitvom istisnula slavenske plemenske poglavare i zavladala slavenskim plemenskim savezom. Time se juno od donjega Dunava formirala bugarsko-slavenska drava u
kojoj se glavnina stanovnitva, organizirana u rodovske opine, bavila zemljoradnjom, a ratniki vrhovi drutva razvijali su se kao povlatena klasa profesionalnih ratnika u susret poet
nim oblicima ranofeudalnih odnosa.
Nadiranje Bugara mogao je Konstantin IV. zaustaviti samo priznanjem njihove nezavisne
vlasti na osvojenom podruju. U tome smislu sklopljen je oko 680. ugovor kojim se Bizant
obvezao bugarskoj dravi plaati redovit godinji danak. Tim aktom prvi put je slubeno
priznata jedna barbarska drava na nekadanjem bizantskom tlu na Balkanu.
249

Neuspjeh u borbi s Bugarima Carstvo je donekle nadoknadilo uspjenom vjerskom politikom. Sva ranija kompromisna vjerska uenja (monoenergetizam, monoteletizam) nastala su u
nastojanju da se ukloni razdor izmeu katolicizma i monofizitizrna. Budui da su gubitkom
Egipta i Sirije glavna uporita monofizitizma konano pala u vlast Arapa, Carstvo vie nije
imalo interesa da inzistira na nepopularnim kompromisnim tezama. U sporazumu s papom
odran je u Carigradu VI. ekumenski sabor (680/81) kojim je uspostavljen vjerski mir, a
monoteletizam konano osuen.
Svojom crkvenom politikom i vojnim pothvatima na Balkanu Konstantin IV. je dalje
razvio tenje svojega prethodnika Konstansa II. da europske pokrajine Carstvo uini osloncem
za otpor Bizanta arapskom pritisku s istoka. Jaanju vlasti i njezina jedinstva imala je posluiti
i Konstantinova dinastika politika. Svoju je dvojicu brae uklonio s vlasti i ozakonio naelo
po kojem se carsko dostojanstvo ubudue imalo nasljeivati iskljuivo po direktnoj mukoj
silaznoj lozi. Na toj osnovi, nakon njegove smrti carem je postao njegov najstariji sin Justinijan II. (685-695; 705-711).
Ve u prvim godinama svoje vladavine (688) Justinijan je na elju kalifa Abd-al-Malika,
koji se borio s nizom unutranjih tekoa, obnovio povoljan mir to ga je Bizant sklopio s
Muavijom nakon propasti velike opsade Carigrada (678). Danak to ga je Kalifat otad plaao
Carstvu sad je povean, a na Cipru je uveden kondominij po kojem je taj otok nekoliko
stoljea formalno bio u vlasti obiju sila, a u stvarnosti je bio samostalan.
Mir s Arapima omoguio je Justinijanu II. da nastavi politiku svojih pretea na Balkanu.
Jo 688. on je uspjenim vojnim pohodom suzbio Bugare, uvrstio bizantsku vlast nad makedonskim Slavenima i uspostavio kontinuitet bizantskog teritorija od Trakije do Soluna. Usporedo s time, Justinijan je elio i prorijediti slavensko stanovnitvo u tim krajevima pa je,
trideset godina poslije Konstansa II., izvrio novu veliku seobu Slavena u Malu Aziju (na
podruje teme Opsikion).
Slabljenju slavenskog stanovnitva i jaanju bizantskih pozicija na Balkanu pridonijelo je
i preseljenje bransko g ratnikog plemena Mardaita iz Libana na Peloponez. Da pojaa carigradske predstrae, Justinijan je na poluotok Kizik, u Mramornome moru, preselio mnogo
Ciprana. No kako je to uinio bez pristanka arapskih vlasti, Abd-al-Malik je prekinuo mir iz
688. i obnovio rat u kojem je Bizant izgubio svoj dio Armenije.
U unutranjim odnosima Justinijan II. dalje je razvijao tematsko ureenje i jaao mali
slobodni seljaki zemljoposjed. Osim starijih tema, osnovanih jo u Heraklijevo doba, i teme
Trakezion, koju je osnovao Konstantin IV., Justinijan je u srednjoj Grkoj osnovao temu
Helada, a stare teme u Maloj Aziji poele su se dijeliti na nekoliko manjih. Bilo je to u vezi s
tenjom vlasti da ne dopusti pretjerano jaanje tematske vojnoupravne aristokracije koja je
vie puta ugrozila supremaciju carske vlasti.
Usporedo s time, na cijelom maloazijskom podruju i u onim balkanskim oblastima gdje
je Bizant efektivno drao vlast u svojim rukama intenzivno se naseljavaju stratioti, seljaci-vojnici, koji od drave dobivaju esticu zemlje na trajno i nasljedno uivanje, a zauzvrat su duni
sluiti kao vojnici. U isto vrijeme, ponovnim ukljuivanjem balkanskih podruja na kojima su
Slaveni naselili na teritorij bizantske drave i preseljavanjem Slavena u Malu Aziju jo vie
jaa udjel slobodnog seljatva u agrarnoj strukturi bizantskoga sela. Ta dva sloja neposrednih
obraivaa zemlje: stratioti i slobodno slavensko seljatvo, udrueno u slobodne seoske
opine, bitno su tijekom VII. stoljea utjecali na razvitak privrednih i drutvenih odnosa u
Bizantu u tome a i u sljedeim stoljeima.
Politiki i ratni dogaaji to su zaredali u Bizantu od poetka VII. st. uvelike su razorili
gospodarsko i drutveno ustrojstvo bizantskih veleposjeda. Mnoga imanja bila su opustoena a
radna snaga na njima pobijena, odvedena u roblje ili rastj erana. To je uzrokovalo dvostruku
krizu: zbog nestaice vojne ljudske sile i zbog nedostatka radne snage na po~jima. Izlaz iz tih
tekoa naen je formiranjem stalea stratiota i naseljavanjem slobodnog seljatva. Na taj
250

nacIn, smijenivi ranije dominantne kategorije obraivaa: serve i kolone, u Bizantu VII.
stoljea prevladava mali, vojniki (stratiotski) zemljini posjed ili mali posjed slobodnih la
nova seoske opine.
O strukturi takvih slobodnih seoskih opina sauvalo se iscrpno svjedoanstvo u tzv.
Zemljoradnikom zakonu (nomos georgik6s) koji je donesen najvjerojatnije u vrijeme Justinijana II.
Naselja o kojima govori Zakon bila su smjetena preteno u brdovitim predjelima, a
stanovnitvo je krilo ume, obraivalo zemlju plugom, uzgajalo itarice, vinovu lozu i voke
i dralo stoku. ivjelo je udrueno u opine, a zemljini se posjed sastojao od dvaju dijelova.
Oranice, vinogradi i povrtnjaci bili su potpuno vlasnitvo seoskih malih ili velikih porodica
(patronim!ia). ume, panjaci, pustopoljine i vode ostaju i dalje kolektivno vlasnitvo seoske
zajednice na zajednikom i neogranienom iskoritavanju. Svoju obradivu zemlju seoska je
porodica imala pravo ostavljati u nasljedstvo po mukoj lozi a mogla ju je i zamjenjivati sa
suseljanima za drugi kompleks polja, ali je nije smjela prodavati. Sam naziv estice (meros =
udjel, drijeb) svjedoi o tome daje neko bila izvrena dioba (merismos) prvobitno jedinstvenog zemljita koje je bilo kolektivno vlasnitvo cijele seoske zajednice. To prvobitno zajednitvo posjeda sauvalo se jakim preitcima i u doba Zemljoradnikog zakona. Poslije obavljene
etve ili berbe s polja se uklanjaju ograde i ona se pretvaraju u slobodni panjak cijeloga sela.
Ali jo i dok na zemlji stoji urod, svatko od suseljana ima pravo stupiti na tue tlo, ubrati i na
licu mjesta uiti plodine. Kanjivo postaje tek odvoenje uroda u svoje gospodarstvo. ak i
zaoravanje i zasijavanje tue zemlje kanjavalo se samo gubitkom uroda. Selo je kao kolektiv
obavljalo velike pothvate od zajednikog interesa: melioracije, natapanje, krenja; imalo je
zajednike pastire i majstore za gradnju mostova. U odnosu prema dravi ono je vailo kao
temeljna porezna jedinica, a raspodjelu dravnih dabina na pojedina kuanstva vrili su
vlastiti samoupravni organi seoske zajednice (seoski starjeina i skuptina glavara obitelji).
S tih polazita, u bizantskoj seoskoj opini se u daljnjem razvitku pojavljuju imovinske
razlike meu pojedinim domainstvima. Osiromaeni opinari (apomi) morali su obraivati
zemlju posuenom stokom ili su ak dijelove svojih posjeda morali ustupati imunijem susjedu kao zalog za posudbu stoke, hrane ili sjemena. Zapavi ak i u bezizlazan poloaj, takvi su
seljaci morali potpuno napustiti svoj posjed i odseliti se nekamo u drugi kraj gdje su se
upoljavali kao najamni radnici (mistiji), u svojstvu pastira, vodonoa i sl. Suprotno tome,
imuniji seljaci prikupljali su u svojem posjedu vee povrine zemlje, pa su u svojem gospodarstvu mogli upoljavati i ponekog roba ili mistija.
Seosko gospodarstvo bilo je u VII. st. preteno naturalno. Ali budui da je dio dravnog
poreza trebalo plaati u novcu, seljaci su bili zainteresirani da dio svojih proizvoda iznose na
gradsko trite. S druge strane, ouvanje robno-novanog poslovanja u gradskim sreditima
omoguavalo je i poticalo tu vezanost agrarne privrede za trita.
Propast velikih zemljoposjeda, utemeljenih na dabinskoj eksploataciji serva i kolona, kao
i preteitost novoformiranog maloga, slobodnog seljakog posjeda izmijenila je strukturu vladajue klase u drutvu. Ona se u VII. st. sastoji od nekoliko kategorija: u agrarnim oblastima
postoji umjereno imuna ladanjska aristokracija koja sama organizira i vodi svoje gospodarstvo. Uz nju se formira vojnoupravna aristokracija okupljena oko stratega u temama, a u
dravnom sreditu, oko carske vlasti okuplja se mnogobrojno novo plemstvo odlinika i dunosnika, uposleno u dravnim slubama.
I slubenika aristokracija u prijestolnici i vojnoupravni aparat u temama bio je za svoju
djelatnost nagraivan na specifian nain. Dravna je vlast smatrala nunim da radi vojne
obrane dravnog teritorija titi slobodu i gospodarsku samostalnost stratiota. Jednako tako, u
interesu ouvanja stalea slobodnih seljaka, koji kao takvi dravi plaaju redovne poreze,
dravna je vlast bila zainteresirana i za odranje nezavisnosti seoskih opina. Ona stoga nije
mogla zemlje slobodnog seljatva poklanjati svojim dunosnicima ni kao trajan posjed ni kao
251

beneficij, jer bi time izgubila i vojne i porezne obveznike. Zbog toga drava svojim slubenicima u dravnom sreditu i u temama kao nagradu za vrenje njihove dunosti doznauje dio
dravnih poreznih prihoda u novcu ili naravi. Takvo doznai vanj e dohotka bilo je striktno
vezano uz slubu dravi, a ona je ovisila o carevu povjerenju i milosti, pa je u svakom trenutku
mogla biti oduzeta. S njome je nestajalo i pravo na prihode.
Nagraivanje odreenim dijelom dabina iz fonda dravnih poreznih prihoda vrilo se u
realnosti na nekoliko naina. Izravno isplaivanje iz dravne riznice nazivalo se solemnU.
Umjesto toga pojedinci, a osobito esto crkve i samostani, dobivali su osloboenje od plaanja
vlastitih poreznih dabina ili su dobivali pravo na odreeni udjel u porezima koje je plaalo
neko selo (ili vie njih).
Sva takva prava, kao i slube, bila su privremena, dok traje sluba. Potomci svakog
pripadnika slubenike aristokracije morali su uvijek iznova zapoinjati karijeru.
Tako su pripadnici vladajue klase ostvarivali eksploataciju slobodnih proizvodaa posredno, s pomou dravnoga poreznog aparata. Zbog toga je jaka dravna vlast i njezina
vladavinska (pa otuda i porezna) efikasnost bila u interesu vladajue klase. Za razliku od
gospodarskih i drutvenih odnosa na europskom Zapadu, gdje se dravna vlast parcelira i
prelazi u nadlenost velikih zemljoposjednika koji su dokinuli ekonomsku samostalnost slobodnog seljatva i ukljuili njihovu zemlju u okvire svojih imanja, u Bizantu vladajua klasa
nije smjela unititi slobodu i ekonomsku samostalnost stratiota i seoskih opina, ako nije htjela
dravu liiti poreznih prihoda i vojne obrambene snage i time je izruiti stranim osvajaima.
Ali da bi mogla i u tim uvjetima biti korisnikom eksploatacije neposrednih proizvodaa (sudjelovanjem u poreznim dabinama), ona je trebala i stoga podupirala snanu centraliziranu
dravnu vlast. Ona se dodue neprekidno borila za utjecaj na tu vlast pa je ak iz svoje sredine
izdizala pretendente za carsko dostojanstvo, ali naelo postojanja te vlasti, koncentrirane u
linosti cara i njegova dvora, ostaje ope priznato kao politika i ustrojstvena nunost.
Na toj osnovi, u daljnjem razvitku, tijekom VIII. i IX. st. dolazi do izvanredno snanog
razvitka dravnosti i uzvienja carske vlasti do institucije zatiene Bojom milou. U isto
vrijeme i dravni porezni pritisak neprekidno raste, i zbog efektivnih potreba drave, i jer je u
punoj mjeri postao osnovicom naina kojim se viak vrijednosti iz agrarne proizvodnje seljatva prelijevao u ruke vlastodraca.
Prevladavanje slobodne seljake poljoprivrede urodilo je jo jednom vanom izmjenom u
drutvenim odnosima u Bizantu tijekom VII. i u narednim stoljeima. Od Dioklecijanove
vladavine dravna je vlast poreznim sustavom capitatio-jugatio vezala neposredne proizvoae
uza zemlju. Potkraj vladavine Justinijana II. razdvaja se glavarina od zemljarine, pa se glavarina ubire od svakog stanovnika, bez obzira na to gdje ivi, dok zemljarina ostaje vezana uza
zemlju, a plaa je onaj tko je zaista i obrauje. Time je faktino bila raskinuta prisilna veza
izmeu obraivaa i zemlje. Slobodno seljatvo ostaje zainteresirano za svoj zemljoposjed kao
njegov vlasnik, pa nije bilo nuno nametati mu osobnu neslobodu da bi ga obraivalo. Tako se
i u tom pogledu ostvaruje oprean odnos od onoga koji se izgrauje na europskom zapadu.
Ondje veliki zemljoposjed, kao neposredni eksploatator seljake radne snage i vritelj razmrvljene dravne vlasti, ukida osobne slobode, vezuje seljatvo uz njegovu esticu i zakmeuje ga.
U Bizantu se, naprotiv, odranje slobodnog i nezakmeenog seljatva afirmira kao politika i
drutvena potreba, proizala nuno iz ope konstelacije okolnosti u kojima je Carstvo produavalo svoj povijesni opstanak. Kao rezultanta tih okolnosti, izgradnja feudalnog poretka, sa
svojim karakteristinim institucijama, u Bizantu se izvanredno usporava i odgaa za vie
stoljea.

Takvo konstituiranje poretka za VII. st. i naredna stoljea nipoto nije bilo nesuglasica i
nastojanja. Potpomaganje slobodnoga malog zemljoposjeda i nastojanje da slubeni
ka i provincijalna aristokracija ostane strogo ovisna o prijestolju i njegovim lokalnim predstavnicima nailazilo je na oponente, prije svega u krilu Crkve, a i meu nekim pripadnicima
senatorske aristokracije.
oprenih

252

U Bizantu je u VII. st. jedini snaan veliki zemljoposjed, osim carskih imanja, bio crkveni.
Brojnim darivanjima i porastom pobonosti jaala je mo Crkve u materijalnom i duhovnom
pogledu. Usporedo s time poveavalo se kod znatnog dijela sveenstva i redovnika odudaranje
u nainu ivota od crkvenih vjerskih i moralnih dogmi. U elji da Crkvu u veoj mjeri podredi
svojim interesima a i da korigira ivot klera, carska je vlast 691/2. sazvala ekumenski sabor
kojem je stavljeno u zadau da dopuni neke dogmatske odredbe V. i VI. ekumenskog sabora.
Zbog toga mu je dan naziv Peto-esti ekumenski sabor (Quinisextum). Na moralno-disciplinskom planu zabranio je mnoge preostatke poganskih obiaja, a i razuzdanosti i neurednosti u
sveenikom ivotu i ponaanju. U namjeri da te neurednosti ukloni, Sabor je dopustio niim
sveenicima da stupaju u brak.
Tim propisom, a i nizom drugih, ponovno su istaknute razlike izmeu Istone i Zapadne
crkve. Posebice je snano negodovanje u Rimu izazvala saborska odluka kojom je proglaena
jednakost i ravnopravnost carigradskog patrijarha s rimskim papom.
Razdor koji je zbog toga nastao Justinijan II. je, po uzoru na Konstansa II., pokuao
ukloniti silom. Radi toga je poslao u Rim svojega izaslanika s nareenjem da papu Sergija
uhiti. Ali u Italiji je izbila pobuna u korist pape, pa carski nalog nije mogao biti proveden.
Justinijanova crkvena i socijalno-ekonomska politika pretvorila se u uzrok zbog kojega je,
na poticaj patrijarije i senatske aristokracije, god. 695. izbio ustanak protiv Justinijana II.
Carem je bio proglaen strateg teme Helada, Leontije. Justinijan je uhvaen, odsjeen mu je
nos (da bi tim unakazivanjem postao nesposoban za povratak na vlast), a zatim je poslan u
progOA.stvo na Krim.
Taj dravni udar smjesta je nepovoljno djelovao na sposobnost bizantske drave da se
suprotstavlja vanjskim opasnostima, pa su Arapi 698. konano osvojili podruje Kartaginskog
egzarhata, a Leontije je zbog nedoraslosti tekoama bio zbaen s prijestolja. Na njegovo
mjesto vojska je izdigla zapovjednika mornarice u Primorskoj temi, koji je kao car uzeo ime
Tiberije II. Ali ni on nije ni pokuao zaustaviti napredovanje Arapa kroz sjevernu Afriku
prema Atlantskom oceanu. Takva nemo uinila ga je nepopularnim pa je prognani Justinijan
II. ponovno uspio osvojiti vlast.
On je iz Hersonesa na Krimu prebjegao Hazarima i oenio se kanovom sestrom, koja je pri
tome prela na kransku vjeru. Ali kad je carigradska vlast zatraila izruenje bjegunaca,
Justinijan se sklonio Bugarima. Uz pomo njihova kana Tervela, Justinijan je prikupio znatnu
oruanu silu i 705. doao pod zidine Carigrada. S manjim odredom uao je nou, kroz vodovodni kanal u grad, izvrio pokolj straa, otvorio ulaz svojoj vojsci i zbacio Tiberija II.
Bez obzira na svoju osakaenost, Justinijan je jo est godina ostao carem (s nadimkom
Rinothmetos = odsjeenoga nosa). Sustavnim terorom uklanjao je svoje protivnike, veinom
pripadnike visokoga klera, senatske aristokracije, kao i istaknute vojne zapovjednike. U Italiji,
sankcije su pogodile Ravennu koja je 695. pristala uz njegove protivnike. Sporne odredbe
Peto-estog ekumenskog sabora bile su ukinute, a papa je bio pozvan u Carigrad gdje je
primljen s velikim poastima. Time je jedinstvo Crkve bilo ponovno uspostavljeno.
Ali careva elja za kanjavanjem svojih protivnika jo nije bila utaena. Godine 71l.
poslao je kaznenu ekspediciju u Herson, mjesto svojega zatoenja. Krvavi pokolji to ih je
ondje dao izvriti izazvali su pobunu u vojsci. Ona je carem proglasila armenskog oficira
Bardana Filipika. Osvojivi Carigrad, Bardan je dao smaknuti Justinijana i cijelu njegovu
obitelj. Time je bila okonana vladavina Heraklijeve dinastije.
Iduih godina (713. i 715) jo su dva vojnika pua dovela na prijestolje dva nova vladara.
Razdoblje borbi dokrajio je tek dolazak na vlast stratega teme Anatolikon, Leona III. (717741). osnivaa isaurijske dinastije.
Premda je proteklih dvadeset godina nanijelo znatne tete bizantskoj dravi, one nisu
znaile strukturalnu krizu poretka. NaprotiV, on je na temelju socijalno-ekonomskih preobraz253

bi, ostvarenih tijekom VII. stoljea, omoguio Carstvu da se ve u VIII. stoljeu uspjeno
odupre novom valu arapskih napada i stvori preduvjete svojem daljnjem jaanju.

5. BIZANT U DOBA IKONOKLASTIKIH BORBI

Doba vojnih pueva koje je slijedilo nakon zbacivanja Justinijana II. s vlasti uvelike je
dezorganiziralo bizantsku obranu upravo kad se u arapskom kalifatu dolaskom Abd-al-Malika
na prijestolje napadaka mo islama oporavila.
U vrijeme neposrednih akcija koje su dovele do obaranja Leonova neposrednog pretee,
Teodozija III., Arapi su pripremili dubok prodor kroz Malu Aziju i ve sredinom ljeta 717.,
svega nepunih pet mjeseci po Leonovoj krunidbi za cara, s kopna i mora opkolili prijestolnicu.
Opsada je trajala godinu dana. Velikim naporima, zahvaljujui grkoj vatri i pomoi bugarskoga kana Tervela, Arapi su sredinom ljeta 718. suzbijeni od glavnoga grada i protjerani iz
pretenog dijela zaposjednutih oblasti.
Ali ni taj teki poraz nije Arape slomio. Poslije pauze od osam godina, oni su od 726. do
740. svake godine provaljivali u Malu Aziju. Potkraj toga razdoblja poveli su kazneni rat
protiv Hazara, bizantskih saveznika u dotadanjim borbama. U tom su pothvatu postigli
uspjeh, podvrgnuli svojoj vrhovnoj vlasti hazarski kaganat, ali je vezanost njihovih glavnih
snaga u tim borbama pomogla Bizantu da Arapima 740. nanese teak poraz blizu Amoriona, u
temi Anatolikon. To je omoguilo i Hazarima da se oslobode, i samom Bizantu da zapone
sustavno potiskivanje Arapa iz istonih provincija Male Azije. Tim uspjesima, oni su relativno
uvrstili granice prema islamskom svijetu, koji je, uskoro poslije poraza u Anatoliji, zapao u
krizu smjene dinastija i preseljenja dravnog sredita iz Damaska u Siriji u Mezopotamiju.
Iskustvo dotadanjih borbi za vlast u Bizantu pokazalo je da je vojnoupravna aristokracija
u temama postala opasnom snagom koja ne preza pred uporabom svojih eta u nasrtanju ak i
na carsko prijestolje. Zbog toga je Leon III. zapoeo proces pretvaranja velikih tema u vei
broj manjih. Tako je zapadni dio teme Anatolikon odvojio i formirao zasebnu temu Trakesion,
a istoni dio teme Opsikion pretvorio u temu Bukelarija. Primorsko-otona tema Karavisijanaca takoer je smanjena: juno priobaino podruje ostalo je organizirano kao Kiberiotska tema,
dok su otoci bili okupljeni u zasebni drungarijat (pomorsko zapovjednitvo).
Osiguranju carske vlasti od uzurpacija posluilo je i pridruenje Leonova dvogodinjeg
sina Konstantina (V) kao suvI adara, izvreno 720., a popunjenju carske blagajne poveanje
poreznih tereta.
Na podruju zakonodavstva, reim Leona III. dao je svojem vremenu prikladan skraeni
zbornik rimskoga prava, objavljen 726. pod nazivom Ekloga. U njemu je rezimiran Justinijanov kodeks, ali su unesene i vane prinove, pod utjecajem crkvenoga kanonskog prava i
obiajnog prava istonih provincija. Ekloga je prije svega eljela ojaati centralnu vlast, ukloniti korupciju iz sudske djelatnosti (radi toga se odreuju stalne i dostojne plae svim sucima),
afirmirati naelo privatnog vlasnitva, ali i legalizirati neke tadanje tendencije u privrednim i
drutvenim odnosima. Tako je bio ublaen poloaj robova olakavanjem uvjeta za njihovo
putanje na slobodu; u porodinim odnosima oslabljena je svemo oca obitelji, u korist tenjama da se u selima velike porodice (patronimije) raspadaju na male. Poboljanjem propisa o
davanju zemlje u zakup, Ekloga je reagirala na proces siromaenja dijela slobodnih seljaka,
koji se pretvaraju u najamnike (mistije), i na potrebe zemlj oposj eda, koji je u polaganom
, postupnom porastu, pa je bio bitno zainteresiran da moe unajmiti slobodnu radnu snagu.
Nastojanje dravne vlasti da uvruje i sreuje unutranje odnose u dravi na opoj
osnovi jaanja carskog autoriteta najdramatinije se manifestiralo u borbi oko tovanja crkvenih slika i kipova. Korijeni i uzroci toga spora bili su duboki i raznovrsni.
254

Mnoga stoljea intenzivnih vjerskih borbi u Bizantu veoma su izotrila opu usmjerenost
panje stanovnitva prema vjerskim i kultnim pitanjima i ona su postala sastavnim dijelom
svakodnevnoga ivota. Sklonost mistici i praznovjericama bila je obiljejem tadanjega mentaliteta. Na toj opoj podlozi, u udnji za udima i udesnim uincima nadzemaljskih sila,
vjerovanja, nade i pobonosti vezivale su se uz slikovne predodbe Krista, Bogorodice i
drugih svetaca. One su isprva bile upuene svetim osobama to su ih te slike predoavale, ali
se s vremenom poelo smatrati da ima i takvih slika u kojima je potovana linost duhovno
prisutna kao to je i Kristova boanska osoba prisutna u hostiji i misnom vinu. Takve slike,
koje "nisu djelo ljudske ruke", privlaile su mnotvo poklonika u mjesta gdje su bile pohranjene, a sveenstvo, naroito redovnici, umjelo se time okoristiti. Pojedine crkve i samostane,
posjednike udotvornih slika, usliani su vjernici, ili oni u nadi uslianja, obasipali darovima,
manjim i veim, esto i veoma skupocjenim; poklanjali su im ili zavjetali nekretnine, svoja
imanja i zemljoposjede, pa je tako Crkva, -ionako poslije carske kue najvei zemljoposjednik,
postajala sve bogatija. S tim u vezi, ivot sveenstva se i dalje izopaavao. Ono se predavalo
uivanjima, zanemarivalo duhovne slube i pobonosti, gramzilo za imovinom, insceniralo
udesne dogaaje oko svojih svetinja i moi, krivotvorilo i izmiljalo legende iz koristoljublja,
i tako iskonsku vjeru i moralnu disciplinu izopaavalo u ruglo vlastitih temeljnih zasada.
Takvo stanje izazivalo je mnoga protivljenja i kritike. One su se pridruivale davnanjim
negodovanjima s posvjetovljenom Crkvom u krilu vjerskih pokreta koje je slubena Crkva
oznaavala kao hereze (krivovjerja). Ti su pokreti naroito snano djelovali u istonim pokrajinama Carstva. Tako su paulikijanci, batinici dualistikog manihejstva, a i mesalijanci, veoma odluno odbacivali tovanje kria, Bogorodice i svetaca, a dakako i njihovih slika. U
Bizantu je bio jak i utjecaj idovstva koje je odbacivalo likovno prikazivanje vjerskih predodaba. Jednako je stajalite imao i islam koji je s estim prodorima arapskih oruanih snaga
duboko u Malu Aziju postao bizantskom stanovnitvu poznat i dostupan.
I u krugu pravovjernoga sveenstva bilo je jakih snaga koje su kult slika i njegove zlorabe
podvrgavale estokoj kritici teei za snanom, ali trezvenom i produhovijenom vjerom umjesto lakrdijatva redovnikih varalica. Najistaknutiji meu takvim protivnicima ikonodula (tovatelja ikona) bili su biskup Konstantin Nakolejski i klaudiopolski metropolit Tomas.
U dvadesetim godinama VIII. st. ta su dva dostojanstvenika sa svojom pratnjom posjetili
cara i iznijeli mu svoja gledita. Leon III., i sam Sirijac po podrijetlu i dugogodinji dunosnik
u istonim pokrajinama Carstva, vjerojatno je ve i otprije bio sklon ikonoklazmu (borbi protiv
tovanja ikona), pa je shvatio kakve mu povoljne mogunosti prua sama Crkva svojim rasprostranjenim praznovjericama u njegovoj elji da je podvrgne svojoj neospornoj vlasti i, usto, da
se domogne njezinih pre~jerano poraslih bogatstava.
Oko cara se uskoro okupila jaka ikonoklastika skupina. Sastojala se od niza crkvenih
dostojanstvenika, preteno istonjaka, od visokih oficira i vojske, prije svega iz Armenije i
drugih maloazijskih pokrajina. Uz pokret je pristajao i carigradski puk, ogoren zbog svemoi
i bogatstva redovnika. No ikonoklazam je imao i svoje utjecajne protivnike. Gotovo sve
europske oblasti drave branile su tovanje ikona; za nj se zalagalo i papinstvo (iako sa svojim
rezervama); ali najvea snaga ikonodulstva bili su sami redovnici kojih se utjecaj i materijalno
bogatstvo temeljilo upravo na tom stanju vjerske fanatiziranosti.
ini se da je do zaotravanja suprotnosti dolo u vezi s carevim javnim propovjednikim
istupanjima protiv kulta ikona koja su poela 726. A kad je vojska po carevu nalogu stala u
Carigradu skidati slike (kao prvu jednu Kristovu na jednome od trgova glavnoga grada), dolo
je do pobune u samoj prijestolnici, a u Grkoj ak do ustanka i proglaenja protucara. To je
nametalo oprez, pa je Leon nekoliko godina vodio pregovore s patrijarhom Germanom i
papom Grgurom II. U debatu se veoma snano upleo i redovnik jeruzalemskog samostana Sv.
Sabbe, Ivan Damaskin, branei tovanje ikona i odriui caru svako pravo da se uplee u
vjerska pitanja.
255

U tome razdoblju oprekii dolo je do izgradnje dubljih, dogmatsko-teolokih stajalita

jedne i druge od suprotstavljenih strana putem povezivanja dileme o ikonama s velikim kristolokim problemima proteklih stoljea. Protivnici kulta ikona, posebice Kristovih slika, tvrdili
su da je nemogue likovno prikazati boansku narav Krista jer je Bog duhovno, a ne materijalno bie. Ako se, naprotiv, eli prikazati samo tjelesna osoba Kristova, tada je to zanemarivanje njegova boanstva, a usto ljudskom liku bez boanske sadrine nema razloga iskazivati
tovanje, pa je ono tada jednako poganskom idolopoklonstvu. Ako pak poklonici ikona smatraju da su Kristovom slikom u isti mah prikazane i njegova ljudska i njegova boanska
priroda, onda je takva pretpostavka o stopljenosti obiju Kristovih naravi istovjetna s monofizitizrnom.
Suprotno tome, tovatelji ikona branili su svoje uvjerenje metafizikim filozofskim obrazlaganjima: materija nipoto ne zasluuje prezir jer je utjelovljenje ideje; ona je samo opredmeenje duha i u tom je smislu ovisna o duhu i njegov je izraz. Poricanje te veze svodi se na
manihejski dualizam koji materiju i duh smatra od iskona oprenima i nepomirljivim poeli
ma. tovanje slika koje prikazuju boanstvo utoliko je opravdanije to se Krist, kao Bog,
utjelovio da bi mogao na kriu umrijeti i ostvariti spasenje ovjeanstva; ikone upravo svjedoe i potvruju istinitost Kristova utjelovljenja, pa je stoga odbacivanje tovanja to se
iskazuje naslikanom liku Krista isto to i odbacivanje bitnog stajalita kranske vjere u to da
se Druga boanska osoba istinski utjelovila, trpjela i umrla na kriu i time donijela ovjean
stvu izmirenje s Bogom-ocem i vjeno spasenje.
U debatama koje su o tim kontroverzama trajale nekoliko godina, Leon III. je poetkom
730. najzad donio odluku. Sazvao je sabor crkvenih i svjetovnih velikaa koji je izglasao edikt
o zabrani tovanja ikona. Patrijarh German, koji je odbio da edikt potpie, bio je zbaen. a
postavljen je drugi koji se carevoj volji pokorio. Naprotiv, u Rimu, papa Grgur III. je na
sinodu 732. izopio iz crkve sve protivnike ikona. Careva flota koja je bila poslana da papu
kazni postradala je meutim u oluji. Bizantskoj vlasti preostalo je samo da zaplijeni sva
papinska imanja na tlu Carstva i da junoitalske i balkanske biskupije sjeverno od Helade
podvrgne jurisdikciji carigradskog patrijarha. Takav potpuni raskid carske vlasti sa Zapadnom
crkvom imao je dalekosene posljedice. U prvi mah papa je pokuao nai oslonac kod Langobarda. A kad se pokazalo da se oni namjeravaju okoristiti okolnostima ne samo da svojoj vlasti
podvrgnu dijelove Italije nego i da pokore Crkvu, novim je saveznikom papinstva mogla
postati samo Franaka. Iz te konstelacije rodila se povezanost interesa Karolinga i Katolike
crkve koja je, najzad, preteni dio Italije ukljuila u politike okvire Franake monarhije. a
Zapadnu je crkvu i politiki i vjerski potpuno odvojila od bizantskog Istoka.
Snanim pritiskom nad protivnicima i svojim ugledom zbog uspjenog ratovanja s Arapima Leon III. je do kraja svoje vladavine sauvao uravnoteenu situaciju ne pretjeruj ui u
estini pri potiskivanju kulta ikona. Ali nakon njegove smrti 741. njegov je sin i nasljednik,
Konstantin V. Kopronim (741- 775), morao nadvladati znatne tekoe. Ve ljeti 742., kad je
pri polasku u rat protiv Arapa prolazio kroz temu Opsikion, neoekivano ga je napao strateg te
teme i mu njegove sestre, Artavazd, porazio ga i proglasio se carem. Njegovu uzurpaciju
priznalo je i papinstvo, ali je preteiti dio Male Azije ostao vjeran Konstantinu. Uz pomo
vojnih odreda tema Anatolikon i Trakesion on je poslije vie od godine dana, nakon niza
pobjeda nad svojim protivnicima, osvojio Carigrad i dokinuo uzurpaciju tekim kaznama nad
Artavazdom i njegovim sinovima. S tom pobjedom kult ikona ponovno je zabranjen, a progoni
ikonodula postali su jo ei.
Konstantin V. imao je vlastita, produbljena gledita na problem ikonoborstva pa ih je
formulirao u posebnom teolokom spisu o toj problematici i u debatama na skupovima koje je
odravao. Smatrao je da se slikanjem samo ljudske spodobe Kristove raskida nerazdvojiva
sjedinjenost Boje i ljudske naravi u njemu i stoga krivotvori Krist u cjelini. Prava Kristova
slika je samo oItarski sakrament pretvorbe a nikako ne ikone. Car je odbacivao takoer kult
256

Bogorodice, svetaca i svetakih moi. Ali opi crkveni sabor u Carigradu 754. nije elio ii do
takvih, krajnje radikalnih stajalita. Odobrivi tovanje Bogorodice, pomno se razgraniio
jednako prema monofizitima kao i prema manihejstvu, ali je i tovanje ikona bilo nedvojbeno
osueno i zabranjeno. Oslanjajui se na to, Konstantin V. je otad, pa sve do svoje smrti, sve
vie zaotravao borbu protiv ikonodula, pretvarajui je u bezobziran teror.
Tako slobodne ruke u unutranjopolitikim pitanjima car je imao zahvaljujui svojim
vojnim uspjesima. Bizantska je flota u blizini Cipra postigla veliku pobjedu nad arapskim
brodovljem, a i na maloazijskim istonim granicama ostvareni su uspjesi koji su rezultirali
stabiliziranjem fronte prema kalifatu. U vezi s tim vojnim pothvatima dolo je do znatnijih
preseljavanja preteno paulikijanskog stanovnitva iz oblasti Melitene, ali i drugog armenskog
i sirijskog stanovnitva u Trakiju. Doseljavanjem iz maloazijskih tema, odanih carevoj politici,
u velikim je razmjerima izmijenjen i sastav carigradskog stanovnitva.
Napuivanje Trakije doseljenicima imalo je zadau da ojaa bizantske pozicije nasuprot
Bugarima. Premda su oni u Leonovo doba bili bizantski saveznici protiv Arapa, Konstantin V.
je smatrao da mu pobjede na istoku a i unutranje borbe za vlast u Bugarskoj doputaju da
Bugarima uskrati plaanje dotad obvezatnog godinjeg danka. Kan Kormiso, koji je 740.
stekao vlast, odluio se za rat i 756. prodro sve do carigradskih zidina. Time su zapoele
dvadesetogodinje borbe Bizanta s Bugarskom. Odvijale su se u vie etapa. Presudan je bio
teak poraz to su ga Bizantinci nanijeli Bugarima 763. kod Anhijala, na obali Crnoga mora.
Tek prethodne godine izabrani kan Telec bio je zbaen, a i etiri njegova nasljednika doivjela
su zar~dom istu sudbinu. Uspjeniji otpor bizantskoj premoi organizirao je tek kan Telerig
(766/69-777). Premda Bizant u tim borbama nije uspio ukinuti postojanje bugarske drave
izmeu donjeg Dunava i planine Balkan, on je ipak skuio njezin opseg i oslabio njezinu
napadaku mo. U vrijeme borbi dolo je, takoer, i do masovnog bijega dijela slavenskog
stanovnitva iz Bugarske pod utoite Bizanta, koji ih je preselio u BitinijU. Time je na
azijskom tlu Carstva jo vie ojaalo slobodno seljatvo udrueno u opine.
Stjecajem okolnosti i ikonoklastika je borba jaala socijalno-ekonomske promjene u
Carstvu u korist malog zemljoposjeda. Izvanredno zaotravanje represivnih mjera protiv redovnitva koje ispunjaju posljednje desetljee Konstantinove vladavine dovelo je do velikih
konfiskacija samostanskih imanja i masovnog iseljavanja ikonodulskih monaha u Italiju. Preotete zemlje iskoritavale su se za smjetanje novih skupina strati ota i doseljenoga slavenskog
slobodnog seoskog stanovnitva.
Borba sa tovateljima ikona nije prestala niti nakon smrti njihova najveeg protivnika,
Konstantina V. (775). I njegov sin i nasljednik, Leon IV. Hazar (775-780) djelovao je kao
protivnik ikona, ali je bio znatno umjereniji i u dogmatskom osuivanju tovatelja i u progonima. Posebice je ublaio pritisak na redovnike. Vjerojatno je da je tako postupao pod utjecajem svoje ene, carice Irene, Atenjanke, koja je po svojem odgoju odobravala kult ikona.
Uskoro po svojem stupanju na vlast, Leon IV. je svojega estogodinjega sina Konstantina
okrunio kao suvladara istiui to kao volju senata, vojske i naroda. Pozivanje na stare rimske
ustavne temelje carske vlasti posluilo je kao opravdanje za potiskivanje pobonih lanova
carske obitelji i za afirmaciju nasljednog reda po prvorodstvu u silaznoj mukoj lozi. Time je
ujedno monarhijskoj vlasti dan privid izborne ovisnosti o odluci najirih slojeva stanovnitva.
Leon IV. umro je ve 780., a carem je postao njegov desetogodinji sin Konstantin VI.
(780-797), ali je regentsku vlast vrila njegova majka Irena.
Svoju namjeru da obnovi tovanje ikona carica je mogla ostvarivati tek postupno. Ikonoklasti su bili veoma snani u vojsci, a i visoka crkvena dostojanstva zauzimale su linosti koje
su postavili ikonoklastiki vladari prije Irenine epohe. Postojala je i velika opasnost od vladarskih pretenzija strieva mladoga cara, oko kojih se takoder okupljala ikonoklastika opozicija.
Situaciju je oteavao niz pobuna slavenskog stanovnitva u europskim provincijama, a i obnOVljeni pritisak Arapa na istonim granicama.
257

Vojne tekoe uspio je suzbiti glavni Irenin pomaga, logotet Staurakije; 783. sklopljen je
mir s Arapima, i tako je bilo mogue pristupiti obnavljanju kulta ikona. Izvrene su brojne
personalne izmjene u vojsci i dravnoj upravi, uklonjen je ikonoklastiki patrijarh Pavao, a na
njegovo mjesto, izravno iz svjetovnog stalea, doveden cariin sekretar Taraz~ie. Uz papin
pristanak, ljeti 786. zapoeo je radom crkveni koncil u Carigradu, sa ciljem da ostvari vjersko
jedinstvo kranskih zemalja. Ali carigradski vojni odredi upali su u crkvu Sv. Apostola gdje
je sabor zasjedao i, uz odobravanje ikonoklastikih pristaa u zboru dostojanstvenika, rastjerali
sabor.
Tek u jesen sljedee godine (787), poto je carica na maloazijske istone granice poslala
ikonoborstvu sklone gardijske odrede, a u Carigrad dovela ete iz europskih provincija, mogao
se u Nikeji odrati VII. opi koncil (II. nikejski koncil). On je obnovio tovanje ikona, ali je
njihovo oboavanje proglasio zabludom. Prema pristaama ikonoklazma odreena je blagost
ako se odreknu svoje zablude. Premda krajnje radikalna redovnika struja, iji su najistaknutiji
predstavnici bili iguman Platon i njegov neak Teodor Studitski, nije uspjela nametnuti otre
sankcije protiv ikonoboraca i ishoditi potpunu nezavisnost redovnitva od svjetovnih crkvenih
vlasti, ipak je pod njezinim utjecajem zapoela reorganizacija sveenikog i monakog ivota
nametanjem stroge moralne discipline.
Irenine uspjehe ugrozila je elja njezina sina Konstantina VI. da se kao vladar osamostali.
Oko njega su se okupili ikonoklastiki nezadovoljnici, a vojni su im oslonac bili odredi iz
teme Trakesion kojima je zapovijedao strateg Mihajlo Lahanodrakon. Do pobune protiv Irene
dolo je 790., ali ona je okrutno uguena, a mladi car je sramotno iiban i potpuno uklonjen s
vlasti.
Ti dogaaji izazvali su protupobunu vojske u temi Armeniakon. Dotadanju Ireninu vladavinu zadesili su brojni vojni neuspjesi: protiv Arapa, koji su pod kalifom Harun-al-Raidom
izvojevali nekoliko vanih pobjeda, protiv Bugara, koji su pod vodstvom svojega kana Kardama ponovno Carstvu nametnuli plaanje danka, protiv Franaka u Italiji, gdje je bizantska
ekspedicijska vojska pokuala na vlast dovesti Adalgisa, sina zbaenoga langobardskog kralja
Deziderija. U vojsci se smatralo da su ti neuspjesi rezultat pogrene vjerske politike carigradskog dvora, pa je prevladalo uvjerenje da enskoj osobi treba onemoguiti da bude na prijestolju. S jednakim ogorenjem primana je i svemo eunuha Staurakija. Pod jesen 790. carica i
njezini suradnici protjerani su s dvora, a Konstantin VI. je ostao jedinim carem. Ali ni godinu
i pol dana nakon toga car je popustio nagovaranjima i ponovno Irenu uinio suvladaricom.
inilo se da e ta druga etapa zajednike vladavine donijeti dravi vane uspjehe: postignuto je nekoliko pobjeda nad Arapima i suzbijeni su Bugari. Ali Irena je u potaji pripremala
prevrat razarajui careve dobre odnose s imbenicima koji su mu pomogli da se dotad odri na
vlasti. Kad ga je navela da okrutno kazni stratega teme Armenijakon zbog tobonje zavjere.
car je morao u krvi uguiti pobunu tamonjih eta. I sam Konstantin ozlovo~iio je crkvene
vlasti kad je nasilno dokinuo svoj brak da bi se (podmuklo ohrabrivan od svoje majke) mogao
oeniti jednom dvorjankom. Posebice su estoko reagirali asketski redovnici (zeloti). Takve
okolnosti iskoristila je Irena pa je sina 797. zbacila s vlasti i dala ga oslijepiti. Jednako okrutno
onemoguila je svu jo ivu brau svojega bivega mua, cara Leona IV. Suprotno tome.
mnogim je darovima obasula redovnike, naroito samostane Sakudion u Bitiniji, i Studitski
samostan u Carigradu. I stanovnitvu je smanjila porezne obveze. Ali u vanjskoj politici
njezina je vladavina doivljavala teke poraze. Kalif Harun-al-Raid obnovio je nadiranje na
istone granice Carstva i primorao Irenu da i opet plaa godinji danak kalifatu. U Europi,
Italija je potpuno pala pod utjecaj franake drave Karla Velikoga. Jo 792. Karlo je objavio
teoloke spise, tzv. Libri Carolini, u kojima su (na temelju pogrene interpretacije tekstova u
bizantskim dokumentima) otro osueni i stavovi ikonokiastikog sabora iz 754. i II. nikejskog (ikonodulskog) sabora 787., a Zapadnoj crkvi nametnuta su shvaanja (koja su poivala
na neko formuliranom miljenju pape Grgura I) kojima je ocijenjeno kao podjednako neis258

pravno i unitavanje ikona i njihovo potovanje. Takvo shvaanje, ozakonjeno na dravnom

saboru u Frankfurtu 794., papa je morao prihvatiti, premda je prethodno odobrio zakljuke II.
nikejskog sabora. I u teritorijalnom pogledu, neprijateljski odnosi s Franakom i papinstvom
urodili su za Bizant gubitkom Istre i Beneventa. Zauzvrat, junoitalske i balkanske provincije
sjeverno od klasine Helade ostale su pod jurisdikcijom carigradske patrijarije.
Do uravnoteenja opreka izmeu kranskog istoka i kranskog zapada nije dovela ni
zamisao da Karlo Veliki, koji je 800. postao carem na Zapadu, sklopi brak s Irenom, koja nije
imala nasljednika, pa da tako oba carstva budu ujedinjena pod vlau Karolinga. Prije nego to
je ita od toga plana moglo biti ostvareno, u Carigradu je izbila pobuna koja je za cara
proglasila dotadanjega logoteta dravne riznice Nikefora (802-811), a Irena je ve idue
godine (803) umrla u progonstvu na otoku Lesbosu.
Uz ostale svoje neuspjehe, reim carice Irene ugrozio je svojim poreznim olakicama
ekonomsku osnovicu na kojoj se temeljilo blagostanje inovnike i vojne aristokracije u dravi. Stoga se Nikefor kao financijski strunjak, prije svega pobrinuo za oporavak dravne
blagajne. Ponovno je uveo sve poreze koje je Irena ukinula i usto povisio zemljarinu, porez na
nasljedstvo i poveani prihod, na trine i luke takse. Poduzeo je pripremne mjere za ukidanje
crkvenih poreznih imuniteta i ak vrio konfiskacije crkvenih dragocjenosti. Premda je bio
pristaa tovanja ikona, bez njihova oboavanja, svojim je ekonomskim mjerama veoma
ogorio Crkvu, naroito zelotske redovnike, koji su, usprkos njegovoj pravovjernosti, postali
njegovim estokim protivnicima.
Redovnika opozicija prihvatila je kao dobrodoao povod za zaotravanje suprotnosti kad
je 806: na carevu elju patrijarhom, izravno iz laikog stalea, postao ueni dvorjanin Nikefor.
Porekavi zakonitost njegova izbora, studitski su zeloti objavili svoje nepodvrgavanje slubenoj Crkvi i patrijariji, postavi time faktino zasebnom vjerskom a i politikom strankom.
Suprotno slubenoj doktrini, koja je tvrdila da se car ne mora pokoravati crkvenim zakonima
jer je svojim boanskim poslanjem izdignut iznad njih, zeloti nisu doputali nikome, pa ni
caru, da se osjea nevezan crkvenim propisima. Takvo stajalite dovelo je do vala tekih
progona zelotskih redovnika i, s druge strane, do njihova saveza s papinstvom.
Dvostruka vanjska opasnost za bizantsku dravu (Arapi i Bugari) primoravala je Nikefora
da jaa vojni potencijal Carstva. Radi toga je planski preseljavao i nastanjivao stanovnitvo.
Posebice je bilo vano izvriti ponovnu grecizaciju Peloponesa, Tesalije i Makedonije, gdje su
se u prethodnim stoljeima masovno naselili Slaveni. U te oblasti premjeteno je seljatvo iz
maloazijskih pokrajina, a nizom vojnih pothvata potkraj VIII. i u poetku IX. st. uvrena je
vlast Bizanta na junom Balkanu. U vezi s time, dosljedno je provoena tematska organizacija
u oblastima u kojima je bizantska vlast obnovljena, a stratiotsko seljako stanovnitvo postaje,
zajedno sa slavenskim seoskim opinama, neposredno podlonima dravnoj vlasti, glavni tip
neposrednih obraivaa zemlje. Ve krajem VIII. st. postojale su teme Trakija, Makedonija i
Pelopones, a u poetku IX. st. udruuju se Ionski otoci u temu Kefalonija, nakon ega je
uslijedilo osnivanje Solunske teme, a zatim i Drake. Oslanjajui se na stratiotsku vojsku i na
tematsku vlast, Bizant se pokuao suprotstaviti jaanju Bugarske. Njezin kan Krum (802-814)
nametnuo je jedinstvo bugarskoj rodovsko-plemenskoj aristokraciji i zatim provodio osvaja
ku politiku. Nakon poraza to ga je Karlo Veliki nanio Avarima, Krum je zaposjeo istone
dijelove Panonije sve do Tise. Koristei se porazima Bizantinaca na istoku, gdje su Arapi
primorali Nikefora da im plaa i opi dravni danak i posebnu glavarinu za osobu samoga cara
i njegova sina, Bugari su napali bizantski teritorij. Tek poslije vie od dvije godine (811)
Carstvo je uspjelo organizirati protuofenzivu te zauzeti i oplijeniti bugarsku prijestolnicu
Plisku. Ali u nastavku borbi, bizantska je vojska u planinskim oblastima Balkana bila opkoljena i unitena, a poginuo je i car Nikefor. Bugari su tada pokuali osvojiti i Carigrad, gdje je
dravnim udarom protiv Nikeforova sina Staurakija novim vladarem postao kuropalat Mihajlo
I. Rangabe (811-813). Ali jo za trajanja priprema za taj pothvat Krum je umro (814), a
njegov nasljednik Omortag (814-831) morao se najprije pobrinuti da uvrsti svoj poloaj.
259

Nikeforova vladavina namrla je Mihajlovoj kratkotrajnoj etapi jo jedan vaan kompleks

problema. Ne htijui priznati carski naslov Karlu Velikom, Nikefor je Franakoj pruio povod
za rat (806) koji je zavrio mirom u Aachenu (812). Tada je Bizant pod pritiskom poraza
morao priznati postojanje samostalne carske vlasti na Zapadu, a u teritorijalnom je pogledu
uspio zadrati u svojoj vlasti Veneciju i dalmatinske gradove i otoke (kao zasebnu arhontiju,
koja je u sedamdesetim godinama IX. st. postala jednom od bizantskih tema), dok su Istra,
Dalmatinska i Panonska Hrvatska ostale pod vrhovnitvom Franaka.
Takav konani politiki raskid sa Zapadom izvrio se upravo pod vladavinom Mihajla 1.,
koji je bio jo odluniji potovalac ikona od svojih prethodnika i na toj osnovi pripravan da
izgladi s.ve razlike i s redovnikim zelotima i s papinstvom. Ali njegovi neuspjesi u ratovanju
s Bugarima potkopali su njegov ugled. Nakon tekog poraza to ga je 813. pretrpio kod
Hadrianopala, izvren je novi dravni udar kojim je na prijestolje uzdignut dotadanji strateg
teme Anatolikon, Leon V. Armenac (813-820). Kao eksponent maloazijske tematsko-vojnike
aristokracije, on je ostvario novu eru ikonoklastike politike.
Ali opasnost od bugarske ofenzive primorala ga je da isprva prikriva svoja vjerska uvjerenja. Tek nakon neuspjeha Krumova napada na carigradske zidine i nakon njegove iznenadne
smrti (814), kad se Bugarska pod kanom Omortagom orijentirala k osvajanjima u Panoniji i s
Bizantom sklopila tridesetogodinji mir, Leon V. je otvoreno pristupio obnovi ikonoklazma.
Dao je prikupiti sve najvanije dokumente u prilog ikonoborstva i u carskoj palai organizirao
dogmatsku debatu izmeu ikonoklasta i ikonodula koje su, kao meusobni protivnici, predvodila dva istaknuta ideologa: Ivan Gramatik i Teodor Studitski. Ali bitna tema raspre vie nisu
bila dogmatska, kristoloka pitanja, nego problem ima li car pravo da gospodari Crkvom i
namee joj svoja uvjerenja. Smatrajui da takav obrat dovodi u pitanje carski autoritet, Leon
V. je zabranio svaku daljnju raspravu, zbacio s patrijarke stolice Nikefora, poslao u progonstvo Teodora Studitskog i 815. odrao u crkvi Sv. Sofije koncil koji je obnovio vanost
zakljuaka II. ikonokIastikog sabora iz 754. i zabranio tovanje ikona.
Spor koji se na toj osnovi razvio bio je veoma estok. Prognani redovnici, u prvome redu
Teodor Studitski, razvili su svestranu propagandu i objavili mnotvo govora i rasprava. Njihova povezanost sprijestolnikom slubenikom aristokracijom protiv vojne aristokracije maloazijskih tema pribavila im je snane saveznike. A i u provincijama, seosko i puko stanovnitvo protivilo se sve jaem zemljoposjednikom staleu. Iz tih pukih redova proizala je i
sredinja linost zavjere koja se organizirala: Mihajlo Amorijac bio je vjerojatno podrijetlom
stratiot, a svojim se ratnikim sposobnostima izdignuo na poloaj komesa ekskubitora (carske
garde). Otkriven kao zavjerenik, osuen je zbog izdajstva i krivovjerja na smrt spaljivanjem.
Ali uoi njegova smaknua izvren je dvorski prevrat, Leon V. je za vrijeme molitve u crkvi
ubijen, a Mihajlo (II) Amorijac (820-829) doveden je iz tamnice na prijestolje. Stupivi na
vlast, on je oitovao svoju namjeru da vodi tolerantnu politiku prema ikonofilima i zabranio
svaku debatu o tim pitanjima. Pobrinuo se i da osigura nasljedstvo svojemu sinu Teofilu time
to ga je (u proljee 821) okrunio kao suvladara.
Prve mjere novoga cara donesene su ve pod pritiskom dalekosene pobune koju je potaknuo i vodio Toma Slaven, grecizirani potomak slavenskih naseljenika u Maloj Aziji i istaknuti vojni zapovjednik. Njegov je pokret buknuo u uvjetima izrazitih nezadovoljstava provincijskoga plemstva s centralizatorskom politikom Carigrada i s tekim poreznim teretima. Te iste
tendencije sredinje vlasti pauperizirale su seljatvo, pa je ono dalo glavne borbene snage u
ustanku. Znatnu pomo dobio je Tomin pokret i od Arapa. S pristankom kalifata, antiohijski je
patrijarh okrunio Tomu za cara, pri emu se tvrdilo da je on zapravo zbaeni sin carice Irene,
Konstantin VI. Vrativi se iz Sirije na tlo bizantske drave, Toma je oko sebe okupio znatne
vojne snage, sastavljene od robova, slobodnih seljaka i stratiota. Uz njega su pristale sve
maloazijske teme osim Opsikiona i Armeniakona. S pomou flote koju im je stavila na raspolaganje Kiberiotska tema, pobunjenici su 821. izvrili napad s kopna i mora na Carigrad. Ne
260

mogavi postii uspjeh u naglom naletu, ustanici su proirili svoj utjecaj i na europske provincije, gdje im se pridruivalo slavensko seosko stanovnitvo, prisilno naseljeni Armenci i svi
pobornici kulta ikona. Ojaavi tim snagama, pobunjenici su u proljee 822. zapoeli opsadu
Carigrada koja je potrajala vie od godine dana. Teko ugroenu prijestolnicu spasila je intervencija Bugara u korist legalne bizantske vlasti. Od poraza u sukobu s Bugarima, ustanak
Toma Slavena vie se nije mogao oporaviti. Neuspjesi u borbama, a ineostvarivanje socijalno-ekonomskih promjena koje je Tomina vojska oekivala od svojega cara, doveli su do mrvljenja pokreta i novih poraza. Pod jesen 823. Toma je bio zarobljen, osuen i okrutno smaknut,
a zadnje snage ustanka odupirale su se u Kavali i istonoj Trakiji sve do sredine 825.
U vrijeme pobune vladalo je u Carigradu neke vrste vjersko primirje. Ali nakon uguenja
ustanka, Mihajlo II. Amorijac slobodnije je istaknuo svoje ikonoklastike sklonosti. Zatraio
je ak i pomo Ludovika Pobonoga (824), predloivi mu da pridobije papu za suzbijanje
zloupotreba u tovanju ikona. Ali premda se opredijelio za ikonoklazam, Mihajlo II. nije vrio
teka progonstva svojih vjerskih protivnika.
Potkraj njegove vladavine Bizant je pretrpio dva teka gubitka. Godine 827. aglabidski
Arapi iz Ifrikije (Tunisa) iskrcali su se na Siciliji i zapoeli sustavno osvajanje toga otoka
(koje je okonano tek poetkom X. st.). Otprilike u isto vrijeme (827. ili 828), izbjeglice iz
arapske Hispanije (nakon uguenja ustanka u predgrau Kordove, 818) koji su nali utoite u
Aleksandriji, odonuda su osvojili Kretu i pretvorili je u bazu svojih gusarskih pothvata na
cijelom Sredozemlju. Tim dogaajima Bizant je jo u veoj mjeri nego dosad bio potisnut sa
svojiq pozicija na Zapadu i upuen na zbivanja na balkanskim i maloazijskim preostacima
svojega dravnog teritorija.
Mihajlov sin i nasljednik, Teofil (829-842) zaotrio je ikonoklastiku politikU bizantske
drave. Godine 831. ili 832. odran je novi koncil u Carigradu koji je donio obnovu progonstva ikonodula, a na elo slubene Crkve postavljen je nekadanji Teofilov odgojitelj i uvjereni ikonoklast, Ivan Gramatik.
Od 830. Abbasidski kalifat ponovno je zapoeo ofenzivne pothvate protiv Bizanta. Borbe
su se vodile s obostranim uspjesima i neuspjesima. Najtee poraze doivjeli su Bizantinci 832.,
kad su njihovi protivnici uspjeli osvojiti Anciru i Amorion, zarobivi veoma velik broj bizantskih vojnika i visokih oficira, koji su zatim bili poubijani. Ta katastrofa djelovala je na
Bizantince kao poticaj, pa je slijedilo nekoliko njihovih vojnih pothvata koji su uspostavili
uglavnom iste granine poloaje to su postojali u poetku Teofilove vladavine.
Za Teofilovo doba karakteristian je ekonomski prosperitet gradskih sredita, u prvom
redu Carigrada, a takoer i znatan oporavak carskih i dravnih financija, usprkos velikim
vojnim trokovima i mnogim ratnim neuspjesima. Imovinska mo dvora oitovala se brojnim
graevinskim pothvatima u glavnome gradu i drugdje, a i podizanjem vojnih uporita i tvra
va, u Europi, protiv bugarskoga pritiska, na Krimu, protiv opasnosti od Peenega i Rusa koji
poinju nadirati prema bizantskoj interesnoj sferi oko Crnoga mora, te na istoku, protiv nasrtaja vojski Abbasidskog kalifata.
Obrani dravnog teritorija sluio je i daljnji razvitak tematske organizacije. U Maloj Aziji
je od teme Bukelarija odcijepljena nova tema Paflagonija, od teme Armeniakon, pricrnomorska tema, Haidija, a i Herson je formiran kao zasebna tema. U Aziji je uspostaVljeno jo
nekoliko manjih vojnoupravnih podruja (klisura). U Europi, u prvoj polovici IX. st. osnivaju
se Solunska i Draka tema ime je broj europskih tema povean na est. S osam azijskih i
jednom krimskom, postojalo je do kraja Teofilove vladavine u svemu 15 bizantskih tema i jo
nekoliko niih upravnih podruja (meu njima je i arhontija Dalmacija, koja obuhvaa obalne
gradove i otoke na istono-jadranskom primorju).
Bizant je u Teofilovo doba odravao zanimljive diplomatske odnose dalekog dometa. U
Italiji, njegov je glavni saveznik Venecija, koja poinje ostvarivati svoj ekonomski uspon. U
zapadnoj Europi, Bizant se protiv Abbasidskog kalifata u Bagdadu povezuje sOmejadskim
261

kalifatom u Kordovi, a radi eventualnog djelovanja na vjerski oprene stavove papinstva,

takoer s franakim kraljevstvom i zapadnorimskim carstvom Ludovika Pobonog. U isto
vrijeme, u pricrnomorskim ravnicama dananje Rusije odrava se i dalje razvija savez Bizanta
s Hazarima, vaan zbog nadiranja Peenega a takoer i Rusa koji izgrauju svoju ranosrednjovjekovnu Kijevsku dravu.
Smru cara Teofila (poetkom 842) zavrava epoha ikonoklazma. Umjesto njegova malodobnog sina Mihajla III. (842-867) vlast je vrila carica Teodora. S njome je u dravi preteit
utjecaj ponovno stekla dvorska slubenika aristokracija, a provincijska aristokracija iz tema
potisnuta je u pozadinu. Najutjecajnijim ljudima postali su cariin brat Bardas, cariin ujak
magistar Manojlo, i logotet droma Teoktist. Interesi drutvenoga sloja koji su oni zastupali
zahtijevali su da se produbi osebujnost bizantske drave i njihove politike. Odoljevi ofenzivama Abbasidskog kalifata u razdoblju kad je on bio najmoniji, Bizant je sauvao jezgru
svojega dravnog teritorija, ali je izgubio utjecaj na cijelu prednju Aziju i sjevernu Afriku.
Upravo u vremenu kad je abbasidska opasnost bujala, Italija, a s njome i zapadno kranstvo.
otkidaju se od jedinstva s Istokom i podvrgavaju suverenitetu franakoga carstva. Dugotrajna
ikonoklastika kriza, koja ispunja stotinu i dvadeset godina bizantske povijesti, veoma je
produbila opreke izmeu Istone i Zapadne crkve. U asu kad se Istona crkva vratila tovanju
ikona, vjersko i politiko jedinstvo Istoka i Zapada vie nije bilo mogue. Ali upravo tada
prua se Bizantu nova mogunost da stvori prostranu zonu svojega vjerskog i politikog
utjecaja. Umjesto islamiziranog istoka i juga te rimokatolike srednje i zapadne Europe, za
Bizant izgubljenih oblasti, povijesno i politiki poinju se afirmirati tada jo poganski slavenski narodi na Balkanu, u dijelu Srednje Europe i na njezinu istoku. Uvrstivi se vojno i
politiki, oblikovavi svoju crkvenu organizaciju kao samostalnu od papinstva i podvrgnutu
carskoj politici, Bizant pristupa vjerskom pridobivanju slavenskoga svijeta, u oekivanju da e
taj svijet biti i novi politiki oslonac njezine obnovljene moi.
Konani prekid s ikonokiazrnom izvrio se ve u drugoj godini vladavine Mihajla III. i
njegove majke Teodore. Radi toga najprije je s patrijarke stolice uklonjen ikonoborac Ivan
Gramatik a postavljen istaknuti ikonofilski redovnik Metodije. A zatim je 843. pod njegovim
vodstvom odran koncil koji je slubeno uspostavio tovanje ikona; ranije osude na progonstvo i utamnienja opozvane su a crkvena prokletstva dignuta sa smaknutih i umrlih ikonodula. Mnoga ~felesa ikonofilskih muenika sveano su pokopana, a spomen na prvi dan u Korizmi, kad je u Carigradu odrana sveana procesija u ast svih zlostavljanih tovatelja ikona
kroz protekla desetljea i u slavu obnove kulta svetakih slika, postao je trajnom svakogodinjom svetkovinom Istone crkve.
Istodobno s obnovom kulta ikona crkvenim su osudama udareni njegovi protivnici u
prolosti i sadanjosti. Ali elei uspostaviti jedinstvo pravovjerne crkve, dravna vlast nije
bila estoka u realnim progonima. Time je izazvala negodovanje kaluerski h zelota, pa su
studitski kalueri ponovno bili izopeni iz crkvene zajednice. Do zaotravanja u odnosu prema
poraenom ikonoborstvu i do izmirenja sa zelotima dolo je tek kad je poslije Metodijeve
smrti (847) patrijarhom postao sin nekadanjega ikonofilskoga cara Mihajla L Rangabea.
Ignacije, koji je nakon oeva zbacivanja s prijestolja stupio u samostan i ondje postao bliz
zelotskoj struji ikonofilskih kaluera.
Konana osuda ikonoborstva kao vjerskog opredjeljenja unutar kranstva nametala je
obraun i s drugim, jo radikalnijim ikonoklastikim shvaanjima. Jedno od njih, paulikijanstvo, pretvorilo se ak i u trajnu vojnu opasnost na istonim granicama, i tako postalo ne samo
vjerski nego i vaan politiki problem.
Podrijetlo toga nesumnjivo dualistikoga vjerskog smjera nije do kraja objanjeno. Najvjerojatnije se kao zasebna sekta, na temelju starijih gnostiki h koncepcija, oblikovao u Armeniji
u prvoj polovici VII. st. i uskoro postao utjecajan na irokom prostranstvu izazvavi ve u
vrijeme Heraklijeva unuka Konstansa II. prve progone i emigriranja pod zatitu islamskih
262

vlasti. Progonstva su se nastavljala i u doba Justinijana II., a kad je izbio spor oko ikona,
paulikijansko neprijateljstvo prema tovanju materijalnih predmeta i svetakih moi pribavilo
im je blagost ikonoklastikih vlasti. S obnovom kulta ikona ponovno su poeli progoni, osobito estoki u doba Mihajla I. Rangabea i Leona V., kad je i opet dolo do znatnog iseljavanja
paulikijanaca na podruje pod arapskom vlau. Ali time paulikijanski pokret u istonim
oblastima Male Azije nipoto nije bio uniten. Za vrijeme ustanka Tome Slavena oni su bili
jaka komponenta u vojnim pothvatima protiv cara Mihajla II., pa je jo i car Teofil slao
ekspedicije u Armeniju protiv njih. Pod vodstvom svojega vojnog zapovjednika Karbeasa
znatan je dio paulikijanaca i tom prigodom izbjegao: tada je, izvan domaaja bizantskih vlasti,
njihovim vojnim i politikim sreditem (pod upravnom vlau emirata u Meliteni) postao
utvreni grad Tefrika, na gornjem Eufratu. Otuda su oni estoko napadali na bizantsko podru
je, prodirui sve do obala Crnoga mora. Ogorenje nad njihovom upornou i opasnou
njihovih vjerskih uvjerenja navelo je caricu Teodoru da izvri odluan udar. Njezini su vojni
odredi izvrili masovne pokolje paulikijanaca na tlu bizantske Armenije i mnoge od njih
preselili u Trakiju. Tom akcijom paulikijanstvo je u bizantskoj Maloj Aziji bilo uniteno. Ali
snana grupacija izbjeglih paulikijanaca na podruju emirata Melitene (sa sreditem u Tefriki)
ostala je i dalje ogorenim neprijateljem Bizanta. Grad Tefriku su kao vojno uporite bizantske
vojske unitile tek u drugoj polovici IX. stoljea. Ali i nakon toga paulikijanstvo se odralo
kao vjerska sekta. Masovnim preseljenjem u Trakiju, koje je izvreno oko 975., u vrijeme cara
Ivana Cimiska, to podruje dobiva novi priliv paulikijanaca. Na svojem novom boravitu oni
su pridonijeli nastanku dualistike sekte bogumila koja je ostvarila vaan utjecaj na srednjovjekovnu povijest veine junoslavenskih naroda i odravala veze s katarskim hereticima u
zapadnoj Europi.
Vladavina regentkinje Teodore zavrila se dravnim udarom protiv njezina najblieg suradnika, logoteta Teoktista. Cariin brat Barda, nezadovoljan to ga je njegov suparnik uspio
potisnuti, priklonio se mladom caru Mihajlu III., potiui ga da se oslobodi skrbnitva. To je
dovelo do zavjere protiv Teoktista i do njegova ubojstva, nakon ega se i Teodora morala
povui u samostan.
Vlast je formalno preuzeo Mihajlo, ali je svojem ujaku Bardi morao podijeliti naslov
cezara i prepustiti mu neposredno upravljanje dravnim poslovima. Sam Mihajlo provodio je
ivot u zabavama, razuzdanostima i piu. Nositeljima znatnih uspjeha bizantske dravne politike i prijelomnih zbivanja u crkvenom ivotu bili su cezar Barda i patrijarh Focije.
Meu zasluge cezara Barde pripadaju upravne reforme, obnova sveuilinog i znanstvenog ivota u Bizantu i znatni vojni uspjesi u borbi s Arapima. Barda se pobrinuo za pojaanje
discipline u dravnoj administraciji i suzbijanje korupcije, do velikog ugleda je uzdigao pravosue i sredio financijsku slubu, stvorivi time temelje za cijelu buduu epohu jaanja bizantske drave.
Dugotrajno doba ikonoklastikih borbi suprotstavljalo je razliite vjerske koncepcije meu
sobom, pa je nuno vodilo oivljavanju i produbljivanju intelektualnog angamana. U potrazi
za argumentacijom posezalo se u filozofske i vjerske riznice antike, patristike i islama, a
likovni izraz pojmovnih zamisli postao je sredinjom temom raspravljanja. S jenjavanjem
ikonoklastikih opreka intelektualna je mobilizacija nadivjela epohu sukoba i postala tenjom
k opem uvaavanju kulturnih dobara. Taj rezultat oitovao se ve u doba cara Teofila, a cezar
Barda dao mu je nove poticaje. Osnutkom sveuilita na Magnavarskom dvoru stvorena je
ustanova u kojoj su se okupili najistaknutiji filozofi, teolozi, pravnici i prirodoslovci tadanjega vremena. Na elu joj je bio Leon iz Soluna, matematiar, filozof i lijenik, a meu najuglednijim suradnicima bili su filozof, povjesniar i teolog Focije (budui patrijarh), Konstantin
iz Soluna (budui slavenski apostol) i drugi. U toj djelatnosti uloga izobrazbe na antikim
tekovinama kulture dobiva izrazitije mjesto nego to je to bilo karakteristino za prethodne
etape kulturnog ivota Bizanta, pripremajui time dalekoseni bizantski kulturni preporod X.
stoljea.

263

Materijalne preduvjete za jaanje kulturnog ivota ostvario je uspjeh Bizanta u njegovu

otporu arapskom pritisku. Od prvih napada Arapa na bizantski teritorij potkraj Heraklijeve
vladavine pa sve do sloma arapskog napada na Carigrad u doba Leona III. (718), iznenaeni
Bizant bio je primoran boriti se za sam svoj opstanak. Do sredine IX. stoljea on je s manje ili
vie uspjeha odolijevao arapskoj osvajakoj inicijativi. Ali, uvrstivi svoju vlast u grkim
dijelovima Balkanskog poluotoka i nadvladavi krizu unutranjih vjerskih sukoba, Carstvo je
uspjelo preoteti inicijativu Arapima i zapoeti epohu vlastitih ofenzivnih pothvata.
U tom nastojanju Bizant nije na svim frontama postigao jednake uspjehe. Pokuaji da se
kretski gusari onemogue napadom na njihove baze na tom otoku (843) i u Egiptu (853) nisu
doveli do trajnih rezultata. Jednako tako, Bizant nije uspio sprijeiti postupno osvajanje Sicilije, pa su na kraju vladavine Mihajla III. ondje u rukama Bizantinaca ostala samo jo dva
odvojena uporita na istonoj obali, Taormina i Sirakuza.
Ali, u Maloj Aziji, Bizant je na napade emira Melitene uzvratio uspjenim akcijama.
Godine 856. carska je vojska pod zapovjednitvom Bardina brata Petrone opustoila podruje
Samosate, na Eufratu, i Amide (Diarbekira), na Tigrisu, te paulikijansko sredite Tefriku,
odakle je odvela vie tisua zarobljenika. Nakon jo dva prodora na arapsko podruje, godine
863. Petronina je vojska potpuno unitila odrede melitenskog emira koji je kroz Kapadokiju
prodro sve do Crnoga mora i osvojio luku Amisos. U toj bitki poginuo je i sam emir. Svega
dvije godine nakon toga bizantska je vojska jednako teak poraz nanijela i emiru Tarza, na
jugu Poluotoka. Tim uspjesima islamska je akutna opasnost bila uklonjena za dvjesta godina,
sve do dominacije Selduka u Bagdadskom kalifatu, sredinom XI. stoljea.
U vojnom pogledu, druga polovica IX. st. donijela je i prvi opasan sukob Carstva s
novoformiranom ruskom dravom. Nakon vie gusarskih napada na bizantska podruja, rusko
se brodovlje 860. pojavilo na Bosporu i njihova se vojska iskrcala opkolivi grad u trenutku
kad je glavnina carske vojske bila angairana u pothvatu protiv Arapa na istonim granicama
drave. Ali hitni povratak bizantskih odreda uspjeno je razbio tu opsadu koja je dravnoj
politici skrenula panju na vanost nove politike sile na sjeveru bizantskih interesnih podru
ja. inilo se da je najbolji nain da se taj novi etniki i vojni initelj od neprijatelja pretvori u
saveznika i, moda, u podanika, ako se pokua da njegovo stanovnitvo bude vjerski predobiveno za kranstvo i time uvedeno u krug bizantske kulture i bizantskih politikih planova.
Uostalom, jednaku metodu proirivanja svojega utjecaja poduzeo je Bizant gotovo istodobno i u drugim zemljama koje su u to vrijeme postale vaan initelj tadanje srednje i
istone Europe: u Moravskoj i Bugarskoj. U biti, svi ti pokuaji sastavni su dio istovjetne
politike Carstva koje je ba tada u svojem povijesnom razvitku nadvladalo najtea iskuenja i
zapoelo ostvarivati najblistavije razdoblje svojega opstanka.
Prema Focijevu svjedoanstvu, ugovor to su ga Rusi nakon sloma svojega napada na
Carigrad sklopili s Bizantom i koji im je donio odreene olakice u trgovanju sa Carstvom
imao je kao posljedicu i prve misionarske pothvate bizantskoga sveenstva u Rusiji. Oko 860.
mladi profesor carigradskog sveuilita, Konstantin, jedan od dvojice "slavenskih apostola",
boravio je na misionarskom zadatku u dravi Hazara. A svega tri godine nakon toga (863)
zapoinje djelatnost Konstantina (irila) i njegova starijeg brata Metoda u Moravskoj.
Trea slavenska zemlja u kojoj je Bizant nastojao posredovanjem kristijanizacije stvoriti
svoj novi proireni svijet oslonaca kao nadomjestak za izgubljeni Zapad i Jug bilaj e Bugarska.
Ali taj pothvat bio je rezultat sloenijih odnosa, vezanih uz dotadanji razvitak slavenstva na
istonom dijelu Balkanskog poluotoka.

264

6. SLAVENSKE DRAVE NA BALKANU I BIZANT

Na istonom dijelu Balkanskog poluotoka doseljenje Slavena dovelo je do formiranja
plemenskih politikih tvorevina koje su se nizale od donjeg Dunava do Peloponeza, a bizantski ih pisci nazivaju Sklavinijama. Najsjevemija od njih, koju je izmeu Dunava i gorja
Balkan nastavao "Savez sedam slavenskih plemena", formirala se od doseljenja Bugara pod
kanom Asparuhom kao nova dravna tvorevina koja od kraja VII. st. nosi naziv Bugarska.
Jugozapadnije od njih, u zapadnoj Trakiji i Makedoniji, izgradili su se plemenski teritoriji
Smoljana, Strumljana, Rinhina, Berzita, Draguvita i Sagudata, u Trakiji Velezigeta, a na Peloponezu Jezeraca i Milinga. Brojana snaga i vojna poduzetnost tih doseljenika bila je toliko
velika da su nizom svojih napada ak i na Solun (osobito oko 650. i oko 670) zaprijetili
likvidacijom toga najvanijeg uporita bizantske vlasti na Balkanu i pretvaranjem cijele Trakije, Makedonije i Grke u slavensku zemlju.
Odoljevi prvim arapskim napadima, Bizant je sustavno pristupio osvajanju i rehelenizaciji podruja to su ga zauzeli Slaveni. Tako je Konstans II. 658. primorao plemena oko Strume
i Vardara da priznaju vrhovnu vlast Bizanta, a znatan je dio slavenskog stanovnitva preselio
u Malu Aziju. Rezultat toga bilo je da je Trakija u razdoblju koje je slijedilo (do 685) mogla
biti organizirana kao tema.
Trideset godina nakon Konstansa II. slian je vojni pothvat protiv makedonskih Slavena
ostvario Justinijan II. (688), pa je i tom prilikom izvreno preseljavanje slavenskih masa u
Malu Aziju (Bitiniju), a oko 690. formirana je u srednjoj Grkoj tema Helada.
U drugoj polovici VIII. st. u nastojanje Bizanta da uspostavi svoju vlast i nad preostalim
stanovnitvom jugoistonog Balkana upleli su se Bugari. Budui da su s njihova dravnog
teritorija oko 765. pred tlaenjima koja su bila vezana uz jaanje velikog zemljinog posjeda u
Bugarskoj velike mase slavenskog seljakog stanovnitva izbjegle na podruje Bizanta (po
izvorima: oko 200 000), bugarske su vlasti nastojale da taj gubitak u ivlju i radnoj snazi
nadoknade u makedonskim Sklavinijama, pa je oko 773. izvren napad na pleme Berzita,
izmedu Vardara i Ohrida, ali su Bugari bili odbijeni.
Naprotiv, deset godina poslije tih dogaaja (783), bizantski logotet Staurakije uspio je
pokoriti Slavene oko Soluna i u Grkoj. U vezi s tim formirane su izmeu donjeg toka Strume
i Marice tema Makedonija, poetkom IX. st. Solunska tema i tema Pelopones, a neto kasnije
i tema Strumon (na rijeci Strumici) te tema Dra.
Time je Bizant pod svoju vlast podvrgnuo i snano vojno i politiki organizirao kontinuirano podruje koje je povezivalo istonu Trakiju preko egejskog primorja s Grkom.
Poetak IX. st. donio je vane novosti u orijentaciji osvajakog pritiska Bugarske. Poto je
Krum nadvladao unutranju krizu koja se temeljila na opreci interesa ratnikog plemstva i
ojaalih velikih zemljoposjednika, Bugarska je kao drava sa snanom vlau kana i sve jaim
tendencijama da se osvajanjima steknu nove oblasti na kojima e zemljoposjednika aristokracija stjecati nova imanja sa sve vie zavisnom radnom snagom na njima, sve izrazitije postajala
osvajakom, ekspanzionistikom silom.
Jo 805. Bugari su se okoristili porazom Avara u ratu s Francima pa su zaposjeli Vlaku
nizinu i istonu Panoniju do Tise. Time su postali susjedima Franaka. Za vrijeme kana Omortaga, etiri godine poslije pogibije cara Nikefora 1., Bugari su primorali Bizant da prizna
njihovu vlast i na podruju izmeu Balkana i Rodopskog masiva, pri emu je dogovoreno da
obje zemlje na trideset godina prekinu neprijateljstva i postanu saveznicima.
Ta odluka omoguila je Bugarskoj da svojoj vlasti podvrgne Makedoniju i da se jo
intenzivnije angaira u Panoniji i na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka.
U unutranjosti te regije oblikovale su se, poevi od prve polovice VII. st., slavenske-politiko-teritorijalne jedinice o kojima ima veoma malo suvremenih informacija. Njihov razmje265

taj navodi tek u X. st. Konstantin Porfirogenet, pa se znade za Ra.ku ili Srh (ju, u porJecJu
Pive, Tare, Lima i gornje Drine, Duklju, od ua Drima do Boke kotorske, Travunju, od Boke
do Dubrovnika, Zahum(je, od Dubrovnika do ua Neretve, NeretVansku oblast ili Paganiju,
od ua Neretve do ua Cetine, i Hrvatsku, od ua Cetine do Rae u Istri te na sjever do
Panonije. Samo se uz jadransku obalu sauvao niz gradova i otoka kao zasebna arhontija pod
neposrednom vlau Bizanta.
U sauvanoj povijesnoj dokumentaciji te su zemlje ostavile neposrednije podatke o svojem opstanku tek od kraja VIII. st. Tada je Srbija bila oblikovana kao kneevina kojoj je u
posljednja dva desetljea na elu bio prvi njezin poimence poznati knez Vieslav, a otprilike u
isto vrijeme ili neto ranije i u Hrvatskoj kneevsku vlast dri knez istoga imena, sa sjeditem
u Ninu, dok je u Panonskoj Hrvatskoj moda bio knez Vojnomir. Te junoslavenske politike
cjeline ukljuili su uskoro zatim iri europski dogaaji u vana zbivanja.
Proirenje franake vlasti sve do istonih Alpa i Panonije dovelo je Franke u sukob s
Avarima. S druge strane, problemi politikih i vjerskih odnosa u Italiji nametnuli su Francima
razraunavanje s Langobardima i Bizantom. U vezi s franakom vojnom protiv Avara, njihovu
se suverenitetu 791. oteo panonski knez Vojnomir, pa je sa svojim odjelima sudjelovao u ratu
protiv avarske drave, ali je istodobno morao priznati vrhovnu vlast Franaka.
Jo 788., u vezi s nasilnim pripojenjem Beneventa franakoj dravi, dolo je do rata s
Bizantom u kojem su Franci u Kalabriji porazili Bizantince, ali su istodobno zauzeli i Istru.
Budui da se Primorska Hrvatska smatrala zemljom koja potpada pod bizantsko vrhovnitvo,
u neprijateljstvima koja su se nastavila Franci su 799. bezuspjeno pokuali pokoriti Primorsku
Hrvatsku. To je Franaka ostvarila tek 803. Daljnji uspjeh franake politike na istonoj obali
Jadrana postignut je dobrovoljnim podvrgavanjem bizantske neposredne upravne oblasti u
Dalmaciji pod suverenitet Franakoga Carstva (806).
Ali to stanje preinaeno je u vezi s obnovom ratovanja koje je neposredno zatim zapoelo
i zavrilo zakljuenjem Aachenskog mira (812): Panonska i Primorska Hrvatska ostale su pod
franakim suverenitetom, a dalmatinske gradove i otoke zadrao je Bizant kao zasebnu arhontiju.
Nastojanje Franaka da uvrste svoju vlast nad hrvatskim kneevinama prouzrokovalo je
teke konflagracije na zapadnom dijelu Balkana. Panonskohrvatski knez Ljudevit podigao je
819. pobunu protiv pritiska furlanskog markgrofa Kadaloha i svoje snage zdruio sa slovenskim Karantancima i srpskim Timoanima koji su se otrgnuli bugarskoj dominaciji. Trebalo je
deset franakih vojnih pothvata pa da ustanak Ljudevita Posavskog bude slomljen. U tim
borbama Primorska Hrvatska pod knezom Bornom ostala je vjerna franakom suverenitetu i
ak pomagala uguenje ustanka. A poslije Ljudevitova poraza i pogibije (823) i Panonska je
Hrvatska vraena pod franako vrhovnitvo. Ali daljnje bugarsko napredovanje u Panoniji
potisnulo je Franke, pa je od 829. do 838. Posavskom Hrvatskom vladao knez Ratimir kao
bugarski podanik. Kako je u Franakoj diobama vlasti u vrijeme Ludovika Pobonog 828.
dolo do prijenosa kompetencija nad Panonskom Hrvatskom s kraljevine Italije na Njemaku,
to je predstavnik Istonofranake drave (Njemake), grof Istone marke, Ratbod, 838. vojnom akcijom okonao supremaciju Bugara nad tim podrujem i Panonsku Hrvatsku i opet
pripojio Franakoj (tj. njezinoj istonoj polovici, koja se pretvara u posebnu njemaku dravu).
Dotle na jugu, primorsko-hrvatski knez Mislav ostaje podvrgnut suverenitetu franake
Italije. Oko 839. ratovao je s Venecijom (koja je jo uvijek uporite bizantskog utjecaja na
Jadranu) vjerojatno zbog ometanja njezine plovidbe uzdu Jadranske obale, i zatim s njom
(kao i neretvanski knez Druak) sklapa mir. Ali on je potrajao tek kratko vrijeme, pa je i
Mislavljev nasljednik Trpimir (845-864) ratovao s Mleanima, ali i s bizantskom vlau u
Dalmaciji. Te borbe, voene oko 846. na kopnu i na moru, dovele su do povoljnog ugovora o
teritorijalnom razgranienju s dalmatinskim gradovima. Otada je Trpimir, iako vazal cara
Lotara, uspio izgraditi dobre odnose s Bizantom. Oni su se oitovali i u sukobu Primorske
2(i(i

Hrvatske s Bugarskom. Kan Presjan nastojao je naime ostvariti dalekosean plan proirenja
svoje vlasti prema zapadu. Jo izmeu 839. i 842. napao je Srbiju kneza Vlastimira koja je bila
u zavisnosti od Bizanta, ali je bio suzbijen. Taj je pothvat obnovljen i 852., ali i ovaj put bez
rezultata. Ve idue godine njegov nasljednik, kan Boris, potaknut od Karla elavoga, ratuje
protiv njegova brata, Ludviga Njemakoga. Pritom je na svoju stranu pridobio kneza Panonske
Hrvatske, dok Njemaka trai oslonac u Bizantu. Bugari i Panonska Hrvatska bili su u tome
ratu potueni. Nisu sauvani podaci o tome kakvo je stajalite u tim borbama zauzela Primorska Hrvatska. Ali nakon poraza panonskih Hrvata, bugarska vojska poinje ofenzivu i protiv
kneza Trpimira, koji je i franaki vazal, i u dobrim odnosima s Bizantom. Bugarski pokuaj,
izvren izmeu 854. i 860., zavrio se potpunim neuspjehom.
Po daljnjem razvitku dogaaja moe se zakljuiti da je priklanjanje kneza Trpimira Bizantu urodilo nepovoljnim posljedicama za njega i njegove batinike. Godine 864. nije ga naslijedio nijedan od trojice njegovih sinova, nego knezom postaje Domagoj (864-876) koji obnavlja
striktno franaku orijentaciju, dok izbjegli Trpimirov sin Zdeslav nalazi utoite u Bizantu.
Tim dogaajima zapoeo je niz politikih preorijentacija Primorske Hrvatske, za Bizant ili
protiv njega, popraenih smjenama na vlasti i dravnim udarima. Ta kolebanja bila su utoliko
vanija to su kao faktor u tim opredjeljenjima sudjelovali i vjersko-crkveni problemi i uloga
Venecije, koja se politiki osamostalila od Bizanta, ali eli da se okoristi i njezinim pretenzijama na vrhovnu vlast nad Dalmatinskom Hrvatskom i njezinim suverenitetom nad dalmatinskim gradovima i otocima.

7. PRVA ETAPA CRKVENOG RASKOLA

Svladavi ikonoklastiku krizu, bizantska je Crkva postigla veoma velike uspjehe. Prije
svega, ona se othrvala nastojanju carske vlasti da je podvrgne svojem diktatu. Suzbijanjem
istonjakih utjecaja (islama i hereza) koji su prijetili dogmatskim pritiskom na njezina shvaanja, ona se uvrstila idejno, a neosporna vlast islamske drave nad antiohijskom i aleksandrijskom patrijarijom, nekadanjim suparnicama Carigrada kao vjerskog sredita, uinila je
carigradsku patrijariju najveim i, najzad, jedinim vjerskim autoritetom na kranskom istoku. Razgraniivi svoje kompetencije s dravnom vlau u smislu teza ikonodula o samostalnosti crkvenih poglavara u dogmatskim i crkveno-organizacijskim pitanjima, ona je ostvarila
ravnoteu dvaju initelja: crkve i drave. Prvi od njih upravlja duhovnim ivotom a drugi
svjetovnim, ali se njihova akcija mora usklaivati i povezivati, tako da car djeluje kao zatitnik
Crkve, a patrijarh kao najugledniji carev savjetnik.
Takav razvitak omoguavao je ostvarivanje jedinstva vjere i politike u njihovu uzajamnom
pomaganju. Takva stvarnost veoma se djelotvorno oitovala u dogaajima koji se zbivaju ve
u drugoj polovici IX. stoljea.
Stekavi neosporan autoritet ali izgradivi i vlastite stavove, carigradska patrijarija nije
vie mogla priznavati supremaciju Rima, utoliko vie to je on svojom vezanou uz ranosrednjovjekovne drave to su ih u srednjoj i zapadnoj Europi formirali germanski narodi, postao
sastavnim dijelom drugoga i drugaijega kulturnog, etnikog i socijalno-politikog razvitka,
duboko razliitog, pa i suprotnog motivima koji su pokretali politiku grko-bizantske domene.
Sukobi dviju oprenih pretenzija za dominacijom, koji su se oitovali jo u doba Karla
Velikoga, dobili su drugoj polovici IX. st., na osnovici tijesne p<;lVezanosti interesa bizantske
Crkve i bizantske drave, obiljeje borbe za utjecaj nad etnikim podrujima Europe koja su
upravo tada postajala sve utjecajnijim imbenikom u povijesnim zbivanjima. Bizantska drava
i bizantska Crkva istupaju udruenim snagama u nastojanju da te etnike i zemljopisne zone
uine, podjednako politiki i vjerski, interesnom sferom Carigrada.
267

Nakon misije Konstantina i Metoda u Velikomoravskoj kneevini kojoj se, najzad s uspjehom, odupro njemaki kler, povezan s politikim vlastima Istone Franake, Bizant se veoma
snano angairao oko pokrtenja Bugara. Zbog svojih sporova s Bizantom bugarski kan Boris
opredijelio se da kranstvo primi iz Franake i da, na taj nain, u vjerskom pogledu, postane
podanikom Rima a ne Carigrada. Ne elei prihvatiti takav razvitak, Bizant je intervenirao
vojnim pritiskom na kopnu i na moru i prisilio Borisa da izmijeni svoj stav, pa je bugarski kan
(ili knez) - usprkos otporu dijela boljarstva - i osobno primio kranstvo iz Bizanta, a grko
je sveenstvo zapoelo pokrtavati iroke slojeve stanovnitva. U pogledu organizacijske
strukture. Carigrad je namjeravao bugarsku Crkvu podrediti izravno svojoj patrijariji, to se
protivilo Borisovoj elji da bugarska Crkva dobije samostalnog poglavara.
U sporu oko toga pitanja, Boris je obustavio misionarsku djelatnost Grka, obratio se papi
Nikoli 1., od njega dobio obeanja o osnivanju samostalne bugarske nadbiskupije, a rimski
sveenici preuzeli su sav rad na pokrtavanju Bugara i organizaciji njihove Crkve (866).
Takvo otimanje oko Bugarske vrilo se u vrijeme izvanredno snanog opeg zaotravanja
odnosa izmeu Rima i Carigrada. Jo 858. u Carigradu su se sukobili cezar Barda i patrijarh
Ignacije, najvjerojatnije zbog patrijarhova ustezanja da prisilno zamonai uklonjenu carevu
majku Teodoru. S carevim odobrenjem, Barda je Ignacija optuio za veleizdaju, zbacio ga s
patrijarke stolice i prognao, a za novoga patrijarha je svega u est dana, iz laikog stalea,
postavio veoma uenoga Focija (na Boi 858). Crkveni koncil koji se 861. odrao u Carigradu, u prisutnosti papinih izaslanika, odobrio je dodue Ignacijevo zbacivanje i Focijev izbor,
ali papa Nikola I. te zakljuke nije htio potvrditi, nego je na sinodu u Lateranu (863) vratio
patrijarko dostojanstvo Ignaciju, a Focija i njegove pristae izopio iz Crkve.
Taj spor, koji je u biti bio osobne prirode, Focije je vjetim istupima pretvorio u naelno
pitanje. Posredovanjem Barde uzbunio je cara Mihajla III. koji je, uvrijeen u svojem dostojanstvu, protestnim pismom zahtijevao od pape da poniti svoju odluku o ekskomunikaciji,
koja je, kao Focijeva zatitnika, pogaala i njega osobno. Javno mnijenje je planski dovedeno
u stanje izvanredne ogorenosti prema papinskoj nasilnosti a i zbog potiskivanja bizantskog
utjecaja u Bugarskoj, neposrednom susjedu bizantskog dravnog podruja. U enciklici to ju
je poetkom 867. uputio drugim crkvenim dostojanstvenicima na Istoku, Focije je optuio
papinstvo zbog niza zabluda: protupropisnog posta subotom, zabrane sveenike enidbe,
davanja sakramenata krizme samo rukama biskupa i shvaanja da je Duh Sveti proizaao ne
samo od Boga Oca nego i od Sina ("patre filioque").
Na koncilu koji je nakon toga (ljeti 867) odran u Carigradu, pod carevim predsjednitvom, baeno je na papu crkveno prokletstvo, a inkriminirane vjerske dogme Rima osuene su
kao krivovjerstvo.
Tim dogaajima bila je okonana prva etapa u ostvarivanju definitivnog raskola izmeu:
Istone i Zapadne crkve. Njome je ujedno produbljena i suprotnost u politikoj djelatnosti
europskog istoka i zapada. Prva posljedica bio je pojaani pritisak na Bugarsku, koja se morala
odrei saveza s papinstvom i prihvatiti kranstvo istonoga tipa. Na Balkanu, Bizant je jo
energinije vodio borbu za ukljuenje ostalih junoslavenskih naroda u svoj vjerski, kulturni i
politiki domaaj, a jednaka je politika provoena i prema istonoslavenskim zemljama.
Na zbivanja koja su uslijedila veoma je snano utjecala i promjena na bizantskom prijestolju do koje je dolo jo u godini odravanja presudnoga carigradskog koncila (867).
Od kraja pedesetih godina car Mihajlo III. sve je vie padao pod utjecaj Armenca Bazilija,
roenog u Makedoniji, koji je bio vrhovni konjuar na carskom dvoru i postao muem careve
ljubavnice Eudocije. Njegov uspon doveo ga je u sukob s cezarom Bardom. To suparnitvo
okonano je ve 866. umorstvom Barde, nakon ega je car uzvisio Bazilija na poloaj svoga
suvladara. Posljednju zapreku svojim ambicijama uklonio je Bazilije ubivi krajem 867. i
Mihajla III. Tako je on sam ostao jedinim vladarem. S njegovom epohom Bizant ulazi u doba
svoje najvee snage i moi.
268

8. BIZANTSKA KULTURA DO SREDINE IX. STOLJEA

LIKOVNE UMJETNOSTI
Osebujni razvojni put Bizanta od antikih polazita ka srednjovjekovnom poretku, bez
propasti dravne vlasti i postupnim mijenjanjem privrednih i drutvenih odnosa, vrio se pod
snanim utjecajem uzajamno tijesno povezanih interesa crkve i sakralizirane carske vlasti.
Antiki pozitivni odnos prema svijetu i ljudskome tjelesnom biu postupno sve vie ustupa
mjesto transcendentalnim poimanjima stvarnosti. Tenja da ovjekov opstanak bude osiguran
i nakon smrti pretvara se u opsesiju koja namee fanatinu pobonost i ritualizam u ast
boanstva i njegovih ugodnika. Takvo duhovno opredjeljenje ucjepljuje se sustavno svemu
stanovnitvu od same mladosti obredima, propovijedima, tivom i likovnim ilustracijama. Ono
proima i zamisao o svrsi dravne vlasti i politikog poretka. Carstvo postaje instrumentom
Boje volje i, zbog toga, odanost podanika prema dravi dobiva znaenje vjerske dunosti. U
takvim okolnostima likovni izraz postupno naputa temu o proslavljivanju ivotnih radosti i
postaje poukom o vjenim istinama religije, svemoi boanstva i velianstvu carske vlasti koja
je Boji predstavnik na zemlji.
Polazei od antike, helenistike batine i sluei se isprva gotovo iskljuivo njezinim
izraajnim sredstvima, likovne umjetnosti Istonorimskog Carstva ili Bizanta prate proces
etniko-politikog odvajanja od europskog Zapada i njegovu sve izrazitiju grecizaciju i orijentalizaciju. To je vodi stvaranju sinteza koje su adekvatnije izraavale boansku, nadstvarnu
uzvienost vjerskih otajstava i velianstvo carske vlasti nego to bi to mogle postii naturalistike umjetnosti antike. Likovno prikazivanje postupno naputa trodimenzionalnost i perspektivu. Svetaki i ljudski likovi poinju se predoavati plono, bez realne pozadine prirodnih
ambijenata, u ukoenim stavovima impersonalne apstraktnosti, s bitnom tenjom da se reproducira ne istinski osobni realitet fizike linosti, nego njezino duhovno stanje, njezin vjerski
zanos i uzvienost u svetakoj ili crkveno-dravnoj hijerarhiji dostojanstava. Prizori postaju
simbolom ideja koje treba saopiti radi pouke i odgoja ljudstva, pa u nainu njihova prezentiranja postaju dovoljni i shematizirani oblici i uvijek jednake situacije. Na taj nain mijenjaju
se ne samo sadraji i teme likovnih umjetnosti nego i njihova estetika.
Epoha ranobizantske umjetnosti ostavila je mnogo manje do danas sauvanih spomenika
nego to ih je zaista nastalo do sredine IX. stoljea. Tome su uzrokom ratna razaranja i
mnogobrojne pregradnje u kasnijim vremenima, ali i neprijateljski stav ikonoborske epohe
prema slikama i kipovima koji je prouzrokovao namjerno i sustavno unitenje mnogih djela,
ostavivi za sobom povijesnu prazninu nakon koje se, kao poslije ponora utnje, od druge
polovice IX. stoljea pojavljuje bizantsko slikarstvo zreloga doba.
Okvir ranobizantskoj umjetnosti nesumnjivo daje njezino graditeljstvo. Ono polazi (na
podruju crkvene arhitekture) od temeljnog oblika bazilike, izduene etvorne jednobrodne,
trobrodne ili petorobrodne dvorane, natkrivene ravnim stropom, u kojoj je sredinja laa od
pobonih odvojena kolonadama. Ona je meu njima ujedno najira i najvia; s istoka je
zatvara polukruna apsida, a na zapadnoj strani je glavni ulaz u cijelo crkveno zdanje. Pobone
lae pokrivene su niim krovom pa tako omoguuju da sredinja laa sa strane, nad njihovom
razinom, ima pobone prozore koji obilno osvjetljavaju njezinu unutranjost; i one mogu imati
svoju manju i niu apsidu, a i posebna, manje raskono ukraena ulazna vrata. U sredinjoj
lai, na pragu apside, smjeten je oltar, a tendencija razvitka bazilikalne konstrukcije uklapa na
pristupu oltarnom prostoru jo i poprenu lau, transept, koja odvaja cio oltarni i apsidaIni dio
crkve od glavnine sredinje i pobonih laa. Prvobitno cijela je sredinja laa sluila za
vrenje obreda, a vjernici su zapremali prostor pobonih laa. Uklapanjem transepta bogosluju ostaje cio oltarni, odvojeni prostor, a sav preostali dio crkve ispunjaju vjernici. Pri
gradnji bazilika u istonom dijelu Carstva jo se jedna poprena laa (narteks) postavlja na
pristupu u crkveni prostor, pa ona slui za novoprimljene vjernike i pripravnike (katekumene),

269

.5

o.

.5

(O

20
.

Popreni presjek kroz nekadanju

baziliku Sv. Petra u Rimu

JON

i odvojena je od uzdunih laa stupovljem ili zidom u kojem su, sukladno s vanjskim portalima, otvoreni pristupi k prostranstvu unutranjih laa.
Kranska bazilika odudarala je od antikih hramova time to njezina vanjtina nije bila
ukraena velianstvenim arhitektonskim elementima. Sva se dekorativnost ostvaruje u unutranjosti koja svojom raskoi i ljepotom iznenauje i preneraava vjernika tek kad ue.
Meu najslavnije bazilike na Zapadu pripadale su peterobrodna bazilika Sv. Petra u Rimu
(s narteksom), iz prve treine IV. st. (potpuno poruena u XVI. st.), otprilike istodobna trobrodna bazilika Sv. Agneze, S. Paolo Fuori le Mura, Sta Maria Maggiore, iz prve polovice V.
st. (sve u Rimu), Sv. Ivana Evanelista i Krstitelja u Ravenni, iz prve polovice V. st., S.
Apollinare Nuovo i S. Apollinare in Classe, u Ravenni, iz prve polovice VI. st., trobrodna
Eufrazijeva bazilika u Poreu, iz prve polovice VI. st. Na Istoku to su peterobrodna bazilika
Kristova roenja u Betlehemu, bazilika Kristova groba, u Jeruzalemu, iz prve treine IV. st.,
Sv. Ivana Studitskog u Carigradu, iz sredine V. st., Sv. Petke i Sv. Dimitrija u Solunu, obje iz
V. st.
Ali u kranskom su se svijetu usporedo s bazilikama gradile i manje, nadgrobne crkve i

Popreni presjek kroz trobrodnu

baziliku S. Apollinare in Classe u
Ravenni

270

-------.:1"",.

......--.........:....11:.-._ _ _....
,

Tlocrt bazilike S. Apollinare in

Classe u Ravenni

krstionice kvadratnoga, krunoga ili poligon alnog oblika. Tome tipu pripada grobna crkva Sv.
Konstance u Rimu, iz prve treine IV. st., u kojoj oko sredinjega krunog prostora obilazi
prstenasta vanjska laa. Nad sredinjim prostorom strop ima oblik odsjeka kugle (kalote), a
vanjska kruna laa natkrivena je prstenastim poluvaljkastim svodom. U drugim sluajevima
vanjski, etvorni oblik zgrade sakriva ugraeni etverolisni oblik prostora, konstruiran ukrtanjem dvaju valjkasto nadsvoenih hodnika, pri emu je strop nad kriitem izdignut i oblikovan kao odsjeak kugle (kalote). Takvi oblici dolaze naroito esto na istoku, u Gornjoj
Mezopotamiji i Sjevernoj Siriji, pod djelovanjem istonjakih utjecaja.
Primjenom takvih zamisli i na naela bazilikaine gradnje ostvarene su osebujne arhitektonske forme. Uzdune lae se skrauju i proiruju, a nad raskrijem transepta i sredinje lae
podie se kalota nad trombonom (niskim valjkom) ili pak neposredno nadgraena kupola. Pri
tome je graevinarstvo moralo rijeiti konstruktivni problem postavljanja kupole na etvornu
osnovicu. Ono to, preuzevi rjeenja to ih je ostvarila istonjaka arhitektura, postizava prenosei kruni oblik na kvadrat s pomou ugaonih sferinih trokuta (pandantiva) ili ugaonih
nia (trompa) kojima se svedenost kupole ili kalote prenosi na osmerokutnu ili etvornu bazu.
Takvim preoblikovanjem ranokranske izduene bazilike u, po svojoj biti, etvornu zgradu, koja se na jednoj strani izduuje predvorjem (narteksom) a na drugoj zaobljuje apsidarna,
bitni lik tlocrta postaje jednak u etvorinu upisanom kriu. To postignue postaje temeljnim
modelom bizantske crkve. Ona sada cio svoj prostor, skraen i time priblien oltarskoj zoni
(svetitu), preputa vjernicima, a vjerske obrede koncentrira pred oltar koji stoji na elu kriita sredinje lae i transepta, i u prostore oko oltara i njemu za leima (kor) u kojem zasjedaju
visoko sveenstvo i najvii predstavnici Bogom zatiene dravne vlasti. Na taj nain preoblikovanje izduene bazilike u skraenu i proirenu baziliku scentriranim tlocrtom i s kupolom
nad kriitem upisanog kria javlja se i kao realizacija vjerskodravnog uzvienja i izolacije
crkvenih i dravnih dostojanstvenika od mnotva vjernika u okviru spiritualizacije i nadnaravnosti vjerskih tenji k boanstvu.
Jedan od najstarijih sauvanih primjera takva razvitka je crkva Sv. Sofije u Solunu, nastala
na prijelazu V. u VI. st., u obliku kria upisanog u etvorini, s jednom sredinjom laom, dvije
pobone i jednom na zapadnoj strani, s kupolom nad kriitem koja jo nije potpuno kruna
nego je samo zaobljena u kutovima. Neto kasnije, oko 530., izgraena je crkva Sv. Sergija i
Bakha, u Carigradu, nad sredinjim oktogonom, s kupolom krikaste strukture koja se naizmjenino opire na lukove i polukalote, a oni prenose svoju teinu na osam snanih stupova.
Tako natkrovljeni sredinji prostor sa svih etiriju strana opkoljava obilazna laa tvorei
271

etverokut, iz kojega se na oltarskoj strani izbouje jedna apsida a na ulaznoj je strani dodano
predvorje (narteks). Nedugo poslije toga (533) u Carigradu je podignuta crkva Sv. Irene, s
tlocrtom etvorine s upisanim kriem i kupolom nad kriitem glavne lae i transepta.
Vrhunac u arhitektonskom sjedinjavanju skraene bazilike s crkvom centralnog tlocrta,
poluvaljkastih svodova nad pobonim laama i s kupolom nad kriitem sredinje lae i
trans epta dostigla je ve u V. stoljeu Justinijanova carigradska crkva Sv. Sofije to su je
izmeu 532. i 537. podigli arhitekti Anternije iz Tralesa i Izidor iz Mileta, obojica kolovani u
tradicijama maloazijsko-sirijske arhitekture i drugih istonjakih utjecaja. Iona je u biti e
tvorna crkva s upisanim kriem, s velianstveno izvedenom kupolom, sastavljenom od 40
radij arnih rebara, irokom 31 m a uzdignutom 55 m nad razinom crkvenog poda. Na svoja
leita poloena je dvjema sueonim polukalotama koje poivaju na golemim lukovima i
vijencu ugaonih pandantiva. Sveukupna njezina konstrukcija lei na etiri golema sredinja
stupa, a meuprostor ukrtene sredinje lae i narteksa ispunjaju etiri ugaone kapele, dopunjajui ga u etvornu cjelinu, raspodijeljenu stupovljem u tri lae, pri emu su i pobone lae
nadsvoene valjkastim svodom. S istone strane crkva ima pod jednom od polukalota jednu
apsidu, a na zapadu dvostruki egzonarteks. Razvedenou svoje unutranjosti, udesnim lebdenjem kupole i svodova, kao i svojom velianstvenom ukraenou, ta je crkva trajno jednako pobuivala uenje i divljenje.
Nadovezujui se na postignuta rjeenja, ve je u sljedeem desetljeu nakon Sv. Sofije u
Carigradu nastala crkva Sv. Apostola, u obliku slobodnog kria, ali s pet kupola, jednom nad
kriitem i po jednom nad svakim krakom kria.
Polazei od prikazanih modela, bizantsko je graditeljstvo ostvarilo u sljedeim stoljeima
velik broj sakralnih graevina koje se temelje na prethodno ostvarenim dostignuima, ali
razvijajui ih dalje i dodajui im arhitektonske prinove i modifikacije, koje, u veoj ili manjoj
mjeri, pridruuju carigradskim sintezama nove elemente razliitih lokalnih tradicija i kola u
Maloj Aziji, Siriji, Armeniji, Gornjoj Mezopotamiji, u Potkavkazju, na Balkanu, u Junoj
Italiji i drugdje.
Bizantsko je graditeljstvo prvih stoljea ostvarivalo znatne pothvate i na podruju svjetovne gradnje, ali ih nesklona kasnija vremena veinom nisu sauvala. Oni su preteno poznati iz
pisane dokumentacije i razliitih ilustracija. Poznato je obilje carskih reprezentativnih zdanja
iz Justinijanova vremena (palae, kupalita, cisterne, vodovodi, fortifikacije), a i za kasnijih
vladara, do sredine IX. stoljea. U cjelini, te su se graevine svojim likovnim obiljejima
ustrajno udalj avale od antikih uzora i sve jae usvajale istonjake, naroito islamske utjecaje, koji sintetiziraju komponente s velikih prostranstava, od Egipta do Indije.
Bizantsku arhitekturu u njezinoj impresivnosti dopunjaju njezini dekorativni elementi:
kiparstvo i zidno slikarstvo. Ali i jedna i druga od tih grana likovne umjetnosti imaju svoje
osebujno podrijetlo u kranskim vjerskim prikazbamajo u vremenu prije nego to je kran
stvo postalo priznatom a uskoro zatim i jedinom doputenom vjerom. Tada je slikarstvo, jo u
katakombama, na stijene grobnih komora i hodnika stavljalo prizore iz kranskih legendi i
biblijskih tema, a grobni su sarkofazi ukraavani reljefima. Ta umjetnost nastavila se i nakon
izlaska iz zabranjenosti, zadravajui u obliku i nainu slikovnog i figurativnog oblikovanja
svu estetiku antike umjetnosti, davi joj samo tematski kranske sadraje. Iz obilja takvih
sauvanih spomenika posebice su ilustrativne teme o Dobrom pastiru, npr. na sarkofagu iz tzv.
Preteksalovih katakombi (IV. st.), gdje je prikazan bujan bukoliki prizor s berbom groa. a
likovi su puni ivotne jedrine i dani u bogatstvu razliitih, slobodnih i veoma realno prikazanih pokreta. Takav je i poznati samostalni kipi Isusa kao Dobrog pastira, iz IV. st. (Louvre)
koji svim svojim obiljejima, osim naslovne teme, pripada antikom kiparstvu. Isto vai za
sarkofag Junija Bassa, iz druge pol. IV. st., s prizorima iz Isusova ivota i smrti, ili sarkofag
dvojice brae iz groblja kraj crkve San Paolo Fuori le Mura, u Rimu, s kraja V. st., koji
prikazuje teme iz Staroga i Novoga zavjeta, kao i za mnoge druge sline tvorevine.

272

Jednaka obiljeja imaju i mnoge reljefne skulpture u bjelokosti na raznovrsnim kutijama,

diptisima, poliptisima ili uvezima knjiga, kao to su Mtinchenska bjelokosna ploa s prizorom
ena na Kristovu grobu i Kristova uzaaa ili pak Diptih Milanske katedralne riznice s
novozavjetnom tematikom ili Ravennski diptih iz Murana, sa sredinjim likom Krista meu
apostolima koji je nalik na mladenakog Apolona.
Ali, u reljefnom se kiparstvu postupno i isprva jedva zamjetno pojavljuju nova gledanja na
likovno prikazivanje. Stavovi figura se ukruuju i prostorni odnosi remete pribliavanjem
naelu jednoplonosti; prvi plan u dubinskom rasporedu poinje se prikazivati nerazmjerno
veom visinom osoba, a to poinje izraavati i razlike po dostojanstvu i stupnju svetosti meu
njima. Takoer, likovi se poinju svrstavati u nizove koji gube izrazitost svojih individualnih
razlika.
Takva tendencija jo je izraenija u mozaikalnom slikarstvu na svodovima, zidovima i
podnim povrinama crkvenih i svjetovnih objekata istone polovice Carstva (Bizanta) ili onih
podruja na Zapadu koja su bila osobito snana uporita bizantskih utjecaja. Tako je u Ravenni, u Mauzoleju Galle Placidije, niz divnih mozaika na tamnomodroj i zelenkastoj osnovi,
nastao oko 425., vjerojatno kao djelo carigradskih umjetnika, izraen kombinacijom antike
voluminoznosti likova i njihove realistike postave u prostoru sa stilizacijom pejzaa i shematskim, simetrinim razvrstanjem simbolikih figura i predmeta. Gotovo istodobno nastali podni
mozaici u Velikoj carskoj palai u Carigradu (sauvani u fragmentima) veoma su snano
vezani uz antike tematske i estetske tradicije voluminoznosti, slobodnih pa ak i smjelih
pokre~a, bukolikih i lovskih prizora, netranscendentalnih okupacija osoba koje se prikazuju.
Pa ipak, i u njima, premda se radilo o ukraavanju svjetovne, carske, a ne vjerske graevine,
do izraza dolazi tenja za simetrikim razvrstavanjem i stilizacijom.
Poetkom druge polovice V. st. oslikana je crkva S. Giovanni in Fonte u Ravenni (Krstionica pravovjernih). Vrh njezine kupole zaprema prizor Isusova krtenja u Jordanu. Oko toga
sredinjeg medaljona, na nioj razini kupole, u krugu, na modroj pozadini, stoji dvanaest
apostola u raskonoj odjei, uvelike stilizirani svojim hijeratikim pozama zakorai vanj a, iako
su fizionomije svakoga od njih dane realistino, s tenjom portretske individualizacije.
Svega pola stoljea kasnije, ravenska Krstionica Arijanaca prikazuje isti motiv Isusova
pokrtenja, ali stilizira likove u sredinjoj najvioj krunici kupole u izrazitoj ukoenosti
stavova, linearnim crteom i krugom apostola ispod lunete u obliku medaljona gdje svako od
prikazanih lica nema vie portretne tenje nego simbolizira linost kojoj pripada. U krunoj
crkvi San Vitale, u Ravenni, posveenoj 547., ukraenoj starozavjetnim i novozavjetnim prizorima, ali i ilustracijama suvremenoga, Justinijanova doba, jo se i dalje odravaju snane
portretistike tekovine antike umjetnosti (likovi cara Justinijana i njegove pratnje i carice
Teodore s pratnjom, prikazani na dva nasuprotna mozaika apside), ali se likovi prikazuju
plono u jednoobraznim stavovima, na jednolinoj zlatnoj pozadini, izvan vremena i prostora,
pretvoreni u kvintesencije svoje dostojanstvenosti i velianstva svojih dvorskih funkcija ili
svoje svetake, nadzemaljske uzvienosti. Nekoliko godina nakon mozaika uS. Vitale, nastali
su podjednako velianstveni mozaici u ravenskoj crkvi S. Apollinare in Classe. U njoj je,
iznad apside, na trijumfalnom luku, u medaljonu, prikazan lik Krista kao pokrovitelja apostola,
koji vie nisu naslikani individualnim fizionomijama, nego dvjema povorkama od po est
jaganjaca kojima je on Dobri pastir. U apsidi, ispod trijumfalnog luka, sredinju lunetu ispunja
golemi zlatni kri na zelenu polju, a ispod nje se stere stilizirani krajolik s totalno simetrinom
raspodjelom stabala, cvjetnih bokora i novom povorkom od po est janjadi koje razdvaja
plono prikazani lik Sv. Apollinarija. Jednaku geometrinost razvrstavanja oituju i sveci
razmjeteni iza oltara, naizmjenino s luno nadsvedenim irokim i svijetlim prozorima, a i
medaljoni crkvenih velikodostojnika to se pobono niu na arhitravu iznad lijeve i desne
arkade koje odvajaju sredinju lau od dviju postraninih. Zavrni domet bizantskog mozaika
u Ravenni dostie oslikanje crkve S. Apollinare Nuovo, iz druge polovice VI. st. U njoj se s
273

obiju strana crkve iznad arkada redaju dugake povorke, na lijevoj povorka muenica koje
trojicom kraljeva prilaze Mariji, a na desnoj povorka muenika koji prilaze Kristu.
Neosporno je da su pojedini likovi jo uvijek obiljeeni individualnim portretnim oblikovanjem (slike trojice kraljeva ili divni lik Krista), ali je jednolinost dugih povorki u jednakoj
odjei, u istim stavovima, na bezvremenskoj zlatnoj pozadini, na jednakoj tratini kojom stupaju ostvarila veoma visok stupanj hijeratizacije i svrstavanja pojedine ljudske linosti u ope i
jednako, nadindividualno stremljenje nadzemaljskoj svetinji vjene, boanske sudbine svijeta i
opstanka.
Bizantsko je slikarstvo i nakon Justinijanove epohe izraivalo dragocjena djela s istom
tendencijom oblikovanja sjedinjene zamisli o spiritualizaciji sadraja i sve potpunijoj apstraktnosti likova koji te sadraje izraavaju. Veoma impresivni svjedoci toga kontinuiranog napretka prema potpunoj izgradnji specifinoga likovnog stila bizantske umjetnosti jesu mozaici u
crkvi Sv. Dimitrija u Solunu iz VII. st.
Veoma intenzivno pisanje i ukraavanje rukopisnih knjiga dopunja zidno slikarstvo dragocjenim ostvarenjima. Objavljivanje djela klasine knjievnosti s ilustracijama odravalo je i
tematski i likovno obiljeja antike dulje nego to je to bilo na slikarijama po crkvama. Biblijske, starozavjetne i novozavjetne teme pojavljuju se tek od VI. st.; one jo uvaju jaka podsjeanja na antiku likovima koje uklapaju u kompoziciju, a i tretmanom oblika. Ali prizori se
smjetaju pred apstraktne pozadine, likovi se splonjavaju a skupine ljudi stiliziraju, kao to je
to npr. na ilustraciji Isusova ulaska u Jeruzalem na Purpurnom kodeksu iz Nadbiskupske
kQ.jinice u Rossanu, nastalom potkraj VI. st., ili na iluminacijama otprilike istodobnog tzv.
Rabulina Evanelistara iz Zagbe, u Gornjoj Mezopotamiji, koji, meu ostalim, sadri najstariju poznatu minijaturu o Kristovu raspeu. Jo izrazitiju likovnu koncepciju bizantsko-isto
njakog tipa predouje Sirijski evanelistar iz samostana Edmiadzin, a i neki drugi kodeksi
sirijskog i aleksandrijskog podrijetla.
Razvitak bizantskoga likovnog prikazivanja boanskih i svetakih osoba, ali takoer i
ljudskih likova uope, zaustavilo je doba ikonoklazma. Ono je unitilo i mnoga djela nastala u
prethodnom razdoblju, naroito u Carigradu i drugim velikim sreditima u kojima je utjecaj
dravne vlasti bio dovoljno neposredan da ostvari svoje slikama nesklone zamisli. Ali mentalni razvitak u doivljavanju likovnih predodbi nastavio se i za stoljetnog razdoblja koje je
suzbijalo figurativnu umjetnost. Stoga ona u drugoj polovici IX. stoljea izlazi iz razdoblja
nezasvjedoenosti o jedinstvu svojega dotadanjega i daljnjeg razvitka kao umjetnost potpuno
zrele i tehnike i izgraena estetskog kodeksa.
predvoene

ZNANSTVENI I PROSVJETNI RAD

Na podruju znanosti, izobraenosti, filozofije, teologije i knjievnosti Bizant takoer
nastavlja svoja dostignua na tekovine klasine antike. Ali u tom pogledu razliite domene
intelektualne djelatnosti nemaju istu putanju. Empirijske i prirodoslovne znanosti naglo zapadaju u dekadansu; filozofija se isprva oslanja na velike uzore klasinoga i helenistikog doba,
i ak se neko vrijeme bori protiv kranskoga nazora na svijet, da bi se zatim ulila u razvitak
kranske teoloke filozofije; knjievna djelatnost u najirem smislu radikalno se kristijanizira
i najzad pretenim dijelom svojih ostvarenja izraava emotivna raspoloenja vjernika i slavi
likove muenika, asketa i svetaca.
Ranobizantski matematiari, geometri i astronomi u prvom su redu komentatori klasinih
autora, naroito Euklida i Arhimeda. Astronomija je privlaila panju zbog njezine praktine
uporabe u navigaciji, u kalendarskim prouavanjima u vezi s crkvenom kronologijom, napose
s vanim izraunavanjem pominog a uskrnjeg blagdana.
Krajem IV. st. i u poetkU V. st. djelovali su kao kompilatori i komentatori grkih mate274

matiara

The(m iz AleksandrUe i Synez!je iz Kirene. Takve spise objavljivao je tijekom V. st. i

filozof Proklo, a u prvoj polovici VII. st. profesor na carigradskom sveuilitu
S~iepan iz Aleksandr~ie. Kao matematiar i fiziar proslavio se Anthemije iz Trallesa, graditelj
carigradske crkve Sv. Sofije, kojega je u tom poslu, nakon njegove smrti 532., naslijedio
takoer ugledni matematiar Izidor iz Mileta. Njihovi su se graditeljski uspjesi temeljili na
prouavanjima statike i vektora zakrivljenih povrina. AnthemUe je pisao i o arenju s pomou
zrcala. Veoma je zanimljiva linost bio Ivan Gramatik iz Cezareje (zvan Joannes Philopan)
koji je kao neoplatoniki filozof i prirodoslovac djelovao u VI. st. u Aleksandriji. Bavio se
optikom. problemima tee, zrakopraznog prostora i balistike; vodio je estoku polemiku sa
svojim suvremenikom, KOZl1lom Indikopleustol1l, putopiscem, geografom koji je u uvodnom
dijelu svoga spisa "Kranska topografija" tvrdio da Zemlja (suprotno Ptolomejevim shvaa
njima) nije kugla, nego etvorni koveg nalik na Nojevu arku koji plovi na moru natkriven
nebeskim svodom.
Nakon arapskog osvojenja Sirije, Egipta i Mezopotamije sredita tadanjeg interesa za
prirodoslovne znanosti potpadaju pod vlast Arapskog kalifata, pa je antiku batinu s tih
podruja znanja preuzela i dalje razvijala islamska kultura. Na uem, bizantskom podruju ona
jenjava. Istaknuta linost pojavljuje se ponovno tek u IX. st. Bio je to Leon Matematik. Bavei
se fizikom i matematikom, izumio je svjetlosnu signalizaciju i mehanizme kojima se pogonom
na vodu moglo nainiti likove ivotinja koji su se kretali, rikali i pjevali (ptice). Sastavio je i
kompilativnu medicinsku enciklopediju i pisao stihove. Iako je 840. postao solunskim nadbiskupom, redovniki su ga zeloti, zbog njegove klasine izobrazbe, smatrali potajnim poganinOln .
S podruja prirodopisa veoma su omiljele bile knjige o ivotinjama i bilju. Takva su djela
poivala na elji za doivljavanjem egzotike (ivotinje Indije, biljke s Cejlona) ali su imale i
praktino znaenje, posebice u vezi s medicinskom terapeutskom botanikom i uvozom mirisa
i mirodija. Preraivalo se i parafraziralo jedno anonimno kasnoantiko djelo iz II. st. n. e., u
srednjem vijeku poznato pod imenom Fiziolog, koje je, uz ostale zanimljivosti, dalo podlogu
za pridodavanje simbolikih znaenja raznim ivotinjama i njihovo alegoriko predoavanje
kao utjelovljenja poroka i vrlina i kao trajnih pratilaca ili simbola crkvenih i svetakih likova
u bizantskoj i drugoj srednjovjekovnoj ikonografiji.
Ve od IV. st. poele su se u bizantskoj literaturi pojavljivati alkerniarske rasprave o
pretvaranju razliitih kovina u zlato o "kamenu mudraca" i sl. Ali sredinom VII. st. nastalo je
i jedno vano kemijsko otkrie, veoma utjecaj no na ratna zbivanja i time ak presudno vano
za odranje bizantske drave. Bila je to "grka vatra", smjesa to ju je izumio Kallinik iz
Heliopolisa, u Siriji, sastavljena vjerojatno od katrana, ivog vapna, nafte i sumpora, a Bizantinci su je bacali na svoje neprijatelje, naroito na brodovlje, jer je gorjela i u dodiru s vodom.
Bizantska se medicina temeljila prije svega na dostignuima Hipokrata i Galena. Meu
istaknutim komentatorima i piscima udbenika veliki su ugled imali OribazUe iz Pergal1la (u
drugoj pol. IV. st.), AifcUe iz Amide, lijenik na Justinijanovu dvoru i autor velike kompilacije
sveukupnoga medicinskog znanja u 12 knjiga. Jednako opseno djelo napisao je i Aleksandar
iz TraIlesa (brat graditelja Sv. Sofije). U prvoj polovici VIII. st. sastavio je Pavao iz Egine
medicinsku enciklopediju i napisao raspravu o kirurgiji. U svrhu njege bolesnika, Bizant je u
nekoliko najveih gradova imao bolnice, ubonice i ustanove za karantenu u doba epidemija.
U humanistikim znanostima posebno su mjesto imali pravo, jezikoslovlje, povijest, filozofija i teologija.
Ostvarenje Justinijanova zbornika "Corpus juris civitis" postalo je temeljem brojnih komentara i eksplikacija za praktinu sudsku primjenu i za kolovanje. Naukovanje u pravnim
znanostima bilo je na osobitu glasu u Ateni, Aleksandriji, Bejrutu i u Carigradu. Studij je
trajao pet godina i bio je rasporeen na sustavno prouavanje i komentiranje Corpusa.
kolstvo opega znaenja temeljilo se na platonikoj podjeli u dva nivoa: trivium i quadrivium. U vezi sa sadrajem tih programa uenjaci, profesori i znalci bavili su se gramatikom i
neoplatoniki

275

knjievnou, prouavajui klasine

autore, napose Homera, ali i velike grke dramatiare,

historiografe i govornike, pa se usporedo s nastavom izobraavao i kadar uenjaka, vezan uz
velike sveuiline centre. Djela koja su u vezi s time nastajala preteno su zadravala tek
znaenje manje ili vie uenih komentara. Postupno, pri tumaenjima tekstova sve vee znae
nje stjee Biblija. Ona postaje i temeljem historiografije. Sve izraenijom teologizacijom sveukupnog miljenja, dogaaji prolosti svrstavaju se u izlaganja kojima je zadaa da pokau da
su sva ovozemaljska zbivanja rezultat Boje promisli koja dobro nagrauje a zlo kanjava.
Edukativnost povijesti ostvaruje se nizom komentara biblijskim knjigama, ivotopisima mue
nika i svetaca, ali i spisima koji veliaju crkvene poglavare, prikazuju djela careva i njihove
vojne i diplomatske pothvate, a usto i njihova djela u svojstvu zatitnika Crkve i Bojih
pomazanika pri upravljanju svjetovnim ivotom krana.
Takav izrazito vjerski obojeni ton imaju naroito razliiti hagiografski spisi iz redovnikih
krugova, a i puke kronike kojima su takoer autori odreda monasi. Jedan od najznaajnijih
meu njima bio je u VII. st. Joannes Malalas, iz Antiohije, pisac kronike svijeta (Hronographia) od legendarne epohe Egipta pa do potkraj Justinijanove vladavine. U tom se djelu pukim
jezikom, u okviru kransko-apologetskih nastojanja, iznose vjerske legende: ivotopisi heroja, prikazuju strahote poganstva, patnje muenika i slavodobie pobjednike kranske vjere.
U odnosu prema svjetovnoj vlasti tekst je totalno nekritian i pun pokornosti. Kao puko tivo,
ta je kronika imala veoma velik utjecaj na kasniju kroniarsku literaturu u Bizantu, a i izvan
njegovih granica, naroito kod slavenskih naroda. Iz VII. st. potjee tzv. Uskrnja kronika
nepoznatog autora, koja se sauvala okrnjena, pa njezin tekst see do 627. Georg(je Synkel
napisao je u drugoj polovici VIII. st. "Kroniku od stvorenja svijeta" do Dioklecijanove smrti,
a nju je otad do 813. nastavio redovnik Teofan Ispovjednik, estoki protivnik ikonoklazma,
kao pisac mnogo pouzdaniji i kritiniji od svojih pretea. Dva kroniarska djela napisao je i
patr(jarh Nikefor, jedno zbito i oskudno podacima, koje see od Adama do godine u kojoj je
patrijarh umro (829) i drugo, opsenije i bogatije, koje opisuje vrijeme od 602. do 769. i
takoer je vaan izvor za borbu protiv ikonoklazma (kao i patrijarhovi teoloki spisi). Razdoblju od uspona Makedonske dinastije na bizantsko prijestolje pripada i "Kronika" Georg(ja
Hamartola, koja obuhvaa vremenski raspon od Adama do smrti cara Teofila (842), a puna je
estoke polemike protiv ikonoklasta.
Bizantski pisci povijesnih djela u uem smislu namjenjuju svoje spise uem krugu izobraenih itatelja: dvorjanstvu, crkvenim dostojanstvenicima i viem inovnitvu. Pri tome se
ugledaju na velike historiare antike, Herodota, Tukidida, Polybija ili na pisce IV. i V. st.
Dexippa, Eunapija, Olympiodora, Zosimosa i dr.
Prokop (je iz Cezareje (od kraja V. st. do priblino 565) autor je "Povijesti" koja iscrpno
obrauje Justinijanovo doba, napose njegove ratove. Osebujno znaenje ima njegova "Tajna
povijest" (Historia arcana), djelo puno unih predbacivanja tiranskoj vladavini carevoj i opisa
o zbivanjima koja se autor nije usudio otvoreno iznijeti na javu u svojem prvome djelu.
Suprotno takvom nastrojenju, njegov spis "O (Justinijanovim) gradnjama", pravi je panegirik
istoga vladara. Justinijanovo doba prikazuju takoer djela Petra Patrik(ja i Agathija Sholastika, a na njih se kronoloki nastavaljaju sauvani fragmenti "Povijesti" Menandra Protektora.
U VI. stoljeu ivio je crkveni historik Evagr(je Sholastik; njegovo djelo "Historia ecclesiastica" nastavlja se na crkvenu povijest Euseh(ja iz Cezareje, a see do 593. pa prikazuje epohu
velikih kristolokih borbi. Vrhunac literarnog razvitka rane bizantske historiografije u pogledu
poetskog bogatstva izlaganja, ali takoer i pouzdanosti svojih podataka predstavlja Theophylakt Simokatta. Njegova "Povijest u osam knjiga" prikazuje dvadesetogodinju vladavinu cara
Maurikija. Tome vladaru neko se pripisivalo autorstvo vojno-teorijskog anonimnog djela
Strategikon koje je nastalo 582., a opisuje ustrojstvo bizantske vojske i nain njezina ratovanja.
Uz navedena djela, bizantska knjievnost sadri brojne ivotopise, opise muenitava,
udesnih dogaaja, crkvenih propovijedi i zbirke pria o svecima i muenicima. Po uzoru na
276

Kri cara Justina ll. s iverom kria na kojem je raspet

Isus

stariju hagiografiju, kojoj je model stvorio jo carigradski patrijarh Athanaz ~ie u IV. st. svojim
ivotopisom Sv. Antuna Pustinjaka, taj se rod spisa tijekom V. i VI. st. veoma razgranao i bio
obiljeen nekad veom pouzdanou podataka, a nekad potpunom fantastinou svojih izlaganja. Ali ak i onda kad je faktografska graa u njima potpuno fiktivna, oni ilustriraju
duhovno stanje svoje epohe, drutvenu klimu i etiki kodeks koji je mogao ra un ati na pobuivanje odreenog uvaavanja. Oko sredine VI. st. doveo je hagiografiju na veoma visoku
razinu redovnik Kyrillos iz Skythopola. Njegovo je najuspjenije djelo "ivot Sv . Sabbe",
pustinjaka koji je umro 532. i bio Kyrillov uitelj. Osim biografija Sv . Euthyrnija, Sv. Ivana
Kolonijskog i Sv . Kyriaka, Kyril je napisao jo i vei broj drugih. Njegov je nain pisanja bio
kronoloki toan , izlaganje mu je saeto i jasno, a veinu svojih junaka poznavao je osobno.
a prijelazu VI. u VII. st. najvei je hagiograf bio redovnik-lutalica joannes Moshos. Njegovo
je glavno djelo "Pratum spirituale" (Duhovna tratina), zbornik pripovijedanja o ivotu asketa i
svetaca. U prvoj polovici VII . st. djelovao je Leontije iz Neapolisa. pisac homilija (propovijedi
puku), enkomija (govori ili poeme u slavu velikih linosti) i biografija meu kojima su najslavniji ivot patrijarha Ivana Eleemona i Simeona iz Edesse.
277

Usporedo s poetkom ikonoklastikih borbi zapoinje doba najveeg procvata bizantske

hagiografije. Tada su nastale, uz mnoge druge, biografija patrijarha Germana, nepoznatog
autora, muenika Stefana Novog, koju je napisao akon crkve Sv. Sofije Stefan, Sv. Filareta
Milosrdnog, iz pera njegova unuka, redovnika Nikete, vie ivotopisa Teodora Studitskog i
niza drugih velikana ikonofilske borbe, ali i drugih linosti iz starijih razdoblja kranstva.
Veliko znaenje edukativne hagiografske literature, koja tek svojim povijesno provjerenim
(ili provjerljivim) komponentama pripada historiografiji, bilo je vezano sa sustavnom izgradnjom teorijskih shvaanja svijeta ranobizantske epohe koja dolaze do izraaja u filozofiji i
teologiji, a s druge strane i s izgradnjom specifine emotivnosti i beletristike estetike koja se
ostvaruje u tadanjem pjesnitvu i proznoj knjievnosti.
Kranstvo se pri svojem raanju sukobljavalo s produbljenom kritikom kasnoantike
filozofije, pa je u svojoj patristikoj epohi nastojalo da svojem nauavanju izgradi vlastite
temelje. Ono je to vrilo preuzimajui i prilagoavajui mnoge elemente filozofije i svjetonazora poganskoga doba. Ali, jo dugo, ono svojim dostignuima nije bilo kadro uiniti pogansku filozofiju neprivlanom i bespredmetnom. Pa ipak, postojanje kranstva, njegovo osvajanje poloaja jedine priznate vjere i njegov savez s dravnom vlasti koji ga, osobito u Isto
nome Carstvu, pretvara u oslonac centraliziranoga, carskodravnog reima, pribavljao je
kranstvu mogunost da s potporom svih sredstava politikog utjecaja i prinude postupno
prome svijest stanovnitva i cio javni ivot u dravi. U takvim okolnostima antika filozofija
i njezini helenistiki oblici neizbjeno se takoer razvijaju u smislu teologizacije svojih nazora
i tema kojima se bave. Ve u IV. i V. st. u neoplatonizmu, dominantnoj nekranskoj filozofiji
II. i III. stoljea, mogu se konstatirati, uz tendencije nepomirljivosti s kranstvom, i pojave
koje tee preuzimanju nekih stajalita kranstva i time premoivanju jaza koji je isprva
odvajao pogansku filozofiju od kranstva. U isto vrijeme i crkvena ideologija, oslanjanjem na
neke temelje platonizma i neoplatonizma, omoguuje recepciju tekovina antike filozofije u
kompleks kranske interpretacije svijeta.
Otkako je sirijska neoplatonika kola lamblihosu i njegovih sljedbenika dala teorijsku
podlogu za kratkotrajnu obnovu poganstva pod vladavinom JUlijana Apostate (361-363) i,
zatim, otkako je atenska kola neoplatoniara, u kojoj je najizrazitija linost bio Proklo (410485). nastojala izgraditi svoj teistiki monizam koji je "vie jedinstvo" svega svijeta poistovjeivao s vrhovnim boanstvom, imanentnim svemu to postoji posredovanjem emanacija
Boje biti koje se hipostaziraju kao pojedine, ovjeku i materijalnom svijetu sve blie nadnaravne sile (istovjetne s hijerarhijom poganskih boanstava i heroja razliitoga ranga), u Aleksandriji je slabljenje interesa za ontoloke i metafizike probleme uklanjalo zapreke za pribliavanje neoplatonizma kranstvu. Na elu te kole bila je filozofkinja Hyput!ia, koja je 415.
kobnim stjecajem okolnosti poginula u ulinim ekscesima fanatiziranog kranskog mnotva.
Ali ve njezin uenik i nastavlia, Synez(je iz Kyrene, postao je biskupom u Ptolomeidi, a
Hyeroklo iz AleksandrUe pie u prvoj polovici V. st. pod znatnim u~jecajem kranstva o Bogu
kao stvaraocu svijeta iz niega i o predodreenju kao manifestaciji Boje volje, dok NemezUe.
pisac djela o ovjekovoj prirodi, postaje u poetku V. st. biskupom Emese uFenikiji.
Svakako, to upuivanje neoplatonikih filozofa prema prihvaanju kranstva nije jo
uvijek znailo nestanak svakoga traga poganske filozofije. Ona ak stjee slavu slobodnog
filozofiranja, nasuprot slubenome, dravno-crkvenome, i jo djeluje i u Ateni, i u drugim
sreditima nastavljajui tradicije beskompromisnog neoplatonizma, a takoer i aristotelizma i
stoicizma. Ali poto je Justinijan I. 529. ukinuo Atensko sveuilite i kad je u VII. stoljeu
dolo do islamske okupacije Sirije i Egipta, antika filozofija naglo gubi oslonac u javnom
mnijenju. Ono se potpuno obraa kranskoj interpretaciji svijeta i od nje oekuje rjeenje
svojih vitalnih problema. Poslije niza kranskih teologa i filozofa, od patrijarha Athanazija, u
drugoj i treoj etvrtini IV. st., i trojice velikih kapadokijskih mislilaca IV. stoljea (Sv.
Bazil(ja, GrKura NazianskoK i Grgura iz Nysse) do Pseudodioniz(ja Areopagite (na prijelazu
278

V. u VI. stoljee) kranska se dogmatika izgradila i stekla svoje filozofsko obrazloenje. Od

VI. st. dalje ona se razvija prije svega u obliku polemika s protivnicima i deviantima. Raspravljalo se o problemima Bojega trojstva, o ovjekovu spasenju Kristovom rtvom na kriu, o
kultu Bogorodice, o sakramentima, o stvaranju svijeta i ovjeka, o posljednjim stvarima,
svretku svijeta i "posljednjem sudu", o organizaciji i ulozi Crkve, etikim normama ivota za
redovnike, sveenstvo i laike. U VI. st. bila je osobito aktualna tema o monofizitizmu koja je
u obrani pravovjerja angairala velik broj pisaca i polemiara, od aleksandrijskog monaha
Nephaliosa, na poetku VI. st., do antiohijskog patrijarha Eulogija, na prijelazu VI. u VII. st.,
te, na strani nestorijanstva, Bazilija Kiliksa i, u obrani monofizitizma, antiohijskog patrijarha
Severa, aleksandrijskog akona Themista, aristotelovca Ivana Phi/opona i drugih.
U VII. stoljeu, od Heraklijeva edikta Ecthesis (638), u obrani careve doktrine veoma su
aktivni poglavari slubene Crkve, carigradski patrijarsi Sergije, Pir (Pyrrhos) i dr. Naprotiv,
meu njihovim protivnicima mnogobrojne dogmatske spise, polemike rasprave i govore piu
jeruzalemski patrijarh S(4i'onije, Maksim Ispovjednik, koji je bio najsvestranije izobraen o
vjek svojega vremena, njegov uenik, monah Anastazije i drugi. Krajem VII st. nastala je i
zbirka miljenja crkvenih otaca protiv monofizitizma i monoteletizma ("Uenje Otaca o utjelovljenju Rijei") kojoj autor nije utvren.
Novi poticaj i nove sadraje teolokoj i dogmatskoj polemici donijelo je doba ikonoborstva u VIII. i IX. stoljeu. Patrijarh German, koji se suprotstavio caru Leonu III., bio je autor
vanih poslanica i pisama u prilog tovanju ikona. Uz njega i nakon njega niz je oponenata
pobijflO ikonoklastika shvaanja i praksu. Najvei teolog te epohe bio je Ivan Damaskin
(umro 749); on je veoma argumentirano izloio teorijske osnove tovanja ikona, naroito u
svoja tri govora protiv ikonoklazma, a u svojem glavnom djelu "Izvor spoznaje" sumirao je
bitnu filozofsku osnovicu kranskih dogmi temeljei je (kao i veina njegovih pretea) u
osnovi na koncepcijama Platona i neoplatonizma. Pobijao je i razna druga krivovjerja, monofizitizam, monoteletizam, manihejstvo i islam, pisao komentare novozavjetnim spisima, eti
ko-asketske rasprave i drugo. Meu njegovim uenicima i sljedbenicima isticao se biskup
Teodor Ahu Qurra, koji je, kao i Ivan Damaskin, ivio i djelovao na podruju pod islamskom
vlau. Damaskinov mlai suvremenik bio je propovjednik Georgije Kipranin; njegovo je
shvaanje prikazao jedan od njegovih uenika u spisu "Pouka starca o svetim ikonama". U
nizu ikonodulskih boraca najnepopustljiviji i najutjecajniji bio je Teodor Studitski, poglavar
istoimenoga samostana u Carigradu. Upuivao je mnogobrojna pisma (sabrana u pet knjiga, ali
se sauvalo samo oko 550 nepobitno njegovih pisama), opomene, poruke, drao propovijedi.
borei se za svoja ikonodulska uvjerenja uz najvee osobne rtve. Bio je veliki pobornik
samostanskog (a ne pustinjakog) redovnikog ivota.
Nakon konane pobjede tovatelja ikona, ikonoklastiki su spisi bili tako radikalno uniteni da je njihova argumentacija poznata samo iz fragmenata, preteno citiranih u djelima
njihovih protivnika. U cijelosti su sauvana pisma Leona III. papi, ali carev edikt iz 730. nije.
Vanu raspravu o teorijskim osnovama ikonoklazma to ju je uoi sabora 754. napisao car
Konstantin V. znatnim dijelom sadre (pobijajui je) spisi carigradskog patrijarha Nikefora I.
On je polemizirao i protiv takozvanih Pseudoepiphanijevih spisa koji su nastali u osamdesetim
godinama VIII. st., a njihov ih je nepoznati autor pripisao Epiphanu, crkvenom ocu iz IV. st.
Poznato je da je jedan od najvanijih teoretiara ikonoklazma bio patrijarh Ivan Gramatik
(837-843), koji je po nalogu cara Leona V. pisao raspravu s argumentima iz djela starijih
crkvenih otaca, kojima je trebalo dokazati da je kult ikona suprotan pravoj vjcri; ali ni njegovi
se spisi nisu sauvali.
Jednako kao to je ranosrednjovjekovna kultura Bizanta na podruju filozofije i tcologije
izgraivala svoja specifina obiljeja nadvladavajui antika polazita svojega razvitka, tako
se i II beletristikoj knjievnosti nala pred neizbjenou da prihvaa davne uzore, ali i da
izraava nove, kranske sadraje. Isprva nastavljai poganske literarne estetike i kranski
279

pisci djeluju odvojeno; ali s vremenom, oba se usmjerenja povezuju i proimaju, pri emu
nastaju i novi izraajni oblici. Kod poganskih pisaca prevladava govornitvo, epistolografija,
pisanje epova i epigrama. Preuzimajui od njih naroito epistolografiju i govornitvo, pretvarajui ga u propovjedniko umijee, kranski pisci dodaju tim vrstama naroito jo hagiografiju i himnografiju.
U drugoj polovici IV. st. djelovao je proslavljeni govornik Libanios iz Antiohije, uitelj
cara Julijana Apostate, autor zbirke s vie od 1 500 pisama i autobiografije "ivot ili o svojoj
sudbini", potovatelj i zagovornik antike poganske filozofije. Njegov neto mlai suvremenik
bio je veliki kranski propovjednik, takoer iz Antiohije, Ivan Zlatousti koji se ugledao u
Demostena, a kao moralist borio se protiv raskoi carskog dvora, pokvarenosti vieg sveen
stva, za produhovljenje ljudskih tenji. Autor je mnogih pisama, a sauvali su se i njegovi
komentari novozavjetnim knjigama. Dok je otpadniki car JulUan pjevao mistike i zanosne
himne u prozi Suncu kao vrhovnom boanstvu, a usto i satirike epigrame. Veliki kapadokijski
teolog Grgur iz Nazianze bio je i najvei pjesnik IV. st., autor vjerskih himni i duboke,
introspektivne lirike, u kojoj ima i teke gorine nad besmislenou ivota (poeme O mome
ivotu, O mojoj sudbini, O stradanjima moje due i dr.). S formalne strane karakteristina su
nastojanja Apol!inar!ja iz Laodikeje koji u IV. st. pretae tekst obaju Zavjeta u heksametre,
pie kranske crkvene himne u maniri Pindara, a tragedije i komedije po uzoru na Euripida i
Menandra. Krajem IV. i u prvoj polovici V. st. bilo je i drugih slinih linosti dvojako
ukorijenjenih, u antiku klasiku i u kranstvo, koje na razliite naine nastoje te opreke
premostiti ili sjediniti. Tako je Synesios iz Kyrene postao biskupom i pisao vjerske himne, ali
i svojevrsni mitoloki roman "Egipatske prie ili o providnosti", kao i autobiografski spis
"Dion ili o ivotu po njegovu uzoru", pri emu je taj uzor bio Dion Hrysostomos, kiniki
filozof i propovjednik IIII. stoljea. Nonnos Panopolites bio je takoer biskup, a napisao je u
heksametrima "Djela Dionisa" , spjev u 24 knjige, prepun poganske mitologije, dok je njegovo
"Tumaenje Sv. Evanelja po Ivanu" izrazito obiljeeno kranskom mistikom. Na Nonnosa
su se tijekom V. st. ugledali i mnogi drugi pjesnici.
Na granici V. u VI. stoljee najdarovitiji pjesnik bio je Pallad~j iz AleksandrUe, pisac
ironinih i sarkastikih epigrama, odan antikoj prolosti i protivnik kranskih duhovnih
nastrojenja.
Doba Justinijanove restauracije Carstva ojaalo je ugledanje na klasino doba ne samo u
pravnim znanostima nego i u beletristici (to odudara od specifino bizantske medievalizacije
na podruju likovnih umjetnosti). Posebice je bilo rasprostranjeno pisanje epigrama, a ono je
nametalo otroumno zapaanje, strogo dotjeranu formu i pregnantnost izraza. Meu autorima
se kao najugledniji istiu Agath!je, Jul!jan Egipatski, MakedonUa i Eratosten Sholastik. Epigramatiari su veinom bili dvorjani, a piu o javnome i politikom ivotu, o djelima vladara
i drugih dostojanstvenika iz visokoga drutva; u svojim tekstovima izobilno se slue mitolokom terminologijom, pojmovima i usporedbama po uzoru na antike pjesnike. Postojala je i
anakreontika poezija, zastarjela i preivjela po svojim motivima i stoga strana svojem vremenu i potpuno arteficijelna. Ali u VI. st. nastaje i posve nova poezija, liturgijska po namjeni, a
puka po svojem duhu i sredstvima izraavanja. Ona dostie svoju zrelost u djelima Romana
Melodosa, akona u Bejrutu. On je izgradio svojevrsnu liturgijsku poemu sa 18 do 24 strofe,
tzv. kontakione, u kojima potpuno dominiraju vjerska nastrojenja. Napisao ihje oko tisuu, ali
se sauvalo samo 85. U njegovu pjesnitvu nestaje antike prozodije, a veliku ulogu imaju
toniki naglasci, aliteracije i asonance, snana osjeajnost i puki pristup vjerskim problemima. Takvo usmjerenje bilo je u skladu sa ciljevima slubene vjerske propagande koja je
nastojala religioznost pribliiti i prilagoditi razini najirih slojeva stanovnitva, ali naglaavajui samoodricanje i askezu kao ideal kranskoga ivota. U tome smjeru znatan je utjecaj
imao sinaj ski redovnik Ivan Klmaks (umro oko 600), pisac djela "Scala paradisi" (Nebeske
ljestve) u kojem pukim jezikom opisuje i normira asketski ivot. S takvom tematikom u
280

tijesnoj je vezi golema bizantska hagiografsRa i martiroloka literatura, koja svojim najmanje
legendarnim tekstovima vezuje beletristiku s historiografijom.
Od poetka VII. st. klasike tradicije radikalno gube svoj smisao u opoj i dubokoj
kristijanizaciji shvaanja i raspoloenja. Rafinirano oponaanje starih predloaka gubi publiku
i ono vie nikoga ne oarava. Sredinje mjesto stjeu puko-monake knjievne forme. posljednji odjek visoke svjetovne poezije bio je Georgije Pisida, suvremenik cara Heraklija, koji
je panegiriki i retoriki epskim pjesmama opisao careva djela; ali pri tome i on svoju pouku
temelji na ve uvrijeenoj kranskoj didaktici i modelima ljudske veliine to ju je oblikovala
asketsko-svetaka moralka.
Uoi ikonoborske epohe djelovao je Andrej Kretski (660-726). Napisao je veliku pokajniku liturgijsku poemu "Veliki kanon" s 250 strofa. Nastojao je oponaati Romana Melodosa,
ali je od njega kudikamo ukoeniji i tvri u visoko izgraenoj hijeratinosti.
U VIII. st. sva je beletristika (kao i dogmatsko-polemika literatura) ikonoboraca nestala.
Na protivnikoj strani, glavni polemiar, filozof i teolog pravovjerja, Ivan Damaskin, bio je i
himnograf, pri emu obnavlja klasinu prozodiju koju je Roman Melodos bio odbacio. Njegovu idejnom krugu pripadali su Josip Studitski, Kozma Damaskin i drugi. I Teodor Studitski,
veliki ikonodulski propovjednik, pisao je jampske stihove. Kassija (u prvoj pol. IX. st.), koja
je bila u prilici da postane enom cara Teofila, ali ga je ozlovoljila svojom otroumnom
rjeitou, postala je pjesnikinjom tek kao redovnica. Pisala je gorke epigrame, sentencije,
liturgijske pjesme (neke od njih je sama i uglazbila); ona u duhu vremena slavi monatvo,
radino~t i patnje, a osuuje tatinu, koristoljublje i gramzljivost. Pa ipak, upornost antikih
reminiscencija oituje se jo i u IX. stoljeu. Tako je pjesnik Ignacije akon, autor poeme u
dijalokom obliku "O grenom padu Adamovu", bio i prevoditelj Ezopovih basni.
Sredina IX. st. znaila je za Bizant prijelomno doba. Svladavi ikonoklastiku etapu svojega politikoga i idejnog razvitka, ona je i na duhovnom planu uravnoteila presudno vane
initelje svojega osebujnog poretka. Drava nije uspjela podjarmiti religiju i ona se odrala
kao ravnopravan saveznik politike vlasti. Ali produbivi svoja naziranja u borbi koju je
moralo izdrati, kranstvo Istone crkve proelo je, kao pobjednik nad ikonoklastikom zabludom, cio javni i mentalni ivot Istonoga Carstva. Otad je ono, sjedinjeno s idejom o
carskoj vlasti pod boanskom zatitom, jedini regulator i oslonac kulturnih djelatnosti, njihov
pokreta i neosporni inspirator.

281

IX.

ISTONE ISLAMSKE ZEMLJE OD POETKA

VIII. ST. DO EPOHE SELDUKA

1. SMJENA ARAPSKIH DINASTIJA

U prvoj polovici VIII. st. Omejadski kalifat dosee vrhunac svoje rasprostranjenosti. Prvi
nasljednik kalifa Abd-al-Malika, Valid I. (705-717) uspio je angairati veoma sposobne i
poduzetne vojne zapovjednike koji su svojom inicijativom vodili osvajake pothvate prema
sjeveroistoku, istoku i zapadu. Tako je Kotaiba izmeu 705. i 712. definitivno osvojio Hivu,
Buharu i Samarkand i nakon toga zapoeo ofenzivu na Ferganu, a Muhamed Ibn-aI-Kasim je
710. preko Beludistana prodro u dolinu rijeke Ind i trajno pripojio Pendab i Sind islamskome svijetu. Dotle je Musa ibn Nosair obnovio osvajanja u sjevernoj Africi, gdje se arapskoj
invaziji vie od 60 godina sa krajnjom portvovnou odupiralo berbersko stanovnitvo. Nakon sloma toga otpora u prvim godinama VIII. st. Musa ibn Nosair je brzim napredovanjem
dopro do marokanske obale Atlantskog oceana i 709. zauzeo i posljednje bizantsko uporite u
sjevernoj Africi, Ceutu. Iz sjeverne Afrike berbersko-arapska vojska je ve 711. zapoela
osvajanje Pirenejskog poluotoka i do 714. svojoj vlasti podvrgnula cijelu visoravan, do podnoja pirenejskoga planinskog lanca.
Dosegavi na taj nain divovski raspon dravnog teritorija od Inda do Pireneja, Omejadi
su ponovno pokuali slomiti otpor Bizanta. Godine 717. arapska je kopnena vojska prela
Dardanele i opkolila Carigrad s europske strane, a njihova je mornarica uplovila uBosporski
tjesnac. Ali prodor u Zlatni rog nije uspio, a i kopnena arapska vojska, koju su napadali Bugari
kana Tervela kao bizantski saveznici, nije bila kadra svladati snana carigradska utvrenja.
Propau toga pothvata ini se da je arapska vojna ekspanzija dosegla svoje krajnje mogunosti. Golemo prostranstvo omejadske drave, etnika, privredna i drutvena neujednae
nost i nel,lsklaenost toga podruja nametala je znatne tekoe koje jedinstvena vlast nije
uspjela otkloniti. Usto su zemlje koje su bile na udaru sistematski organizirale svoj otpor.
Bizant je od epohe Leona III. postupno poeo pripremati protunapade na vsvojim granicama i
uravnoteivati odnose snaga. U zapadnoj Europi, pokuaj Arapa da iz Spanjolske osvoje i
Galiju slomio se 732. kod Poitiersa na obrambenim mogunostima novoformirane franake
feudalne vojske. tovie, podno Pireneja su se poele izgraivati nove politike tvorevine koje
e u budunosti postati polazitem dugotrajne borbe za preotimanje Pirenejskog poluotoka od
vlasti muslimana.
Zaustavljanje osvajakog naleta jo je vie zaotrilo unutranje suprotnosti u dravi Omejada. Stanovnitvo osvojenih zemalja koje je prihvatilo islam (mavali) zahtijevalo je ravnopravnost s Arapima, pozivajui se na temeljno naelo Kurana o jednakosti svih muslimana
pred Allahom i njegovim Prorokom (pa otuda i pred njegovim nasljednicima, kalifima). Ali
takva bi ravnopravnost znaila kraj povlastica to su ih uivali Arapi i njihova izuzetnog
vladalakog poloaja u zaposjednutim zemljama. Zbog toga je otpor Arapa ukidanju poreznih
obveza koje su titale islamizirano autohtono stanovnitvo bio estok, izazivajui time neizbjeive pobune.
Na zapadu arapskih posjeda, u berberskim sjevemoafrikim zemljama, islamizirani Berberi morali su plaati i zemljarinu i glavarinu (hara i diziju). U manje urbaniziranim i povrnije
islamiziranim predjelima tih zemalja od seoskog se stanovnitva zahtijevalo da svaki peti
stanovnik postane robom, a mlade ene su odvoene uhareme.
282

Svoj prosvjed protiv arapske supremacije Berberi su izrazili svojim pristajanjem uz islamsku sektu haridita koja je zagovarala potpunu jednakost svih muslimana, ak i pravo svakoga
od njih da postane kalifom, ako to odredi Allah. Ustanak berberskih haridita protiv arapske
vlasti podigao je 729. u Maroku vodonoa Maisara. On je zauzeo Tanger i proglasio se
kalifom, ali je uskoro bio ubijen. Marokanski hariditi postizavali su ipak i daljnje uspjehe, pa
su se zaredom oslobaale sve berberske zemlje uzdu obala, a posebne njihove drave nastajale su i na rubnim podrujima Sahare, u junom Maroku, Tuniziji i Tripolitaniji. Samostalnost
sjevernoafrikih berberskih drava odrala se jo i nakon propasti dinastije Omejada (750).
Takvo osamostaljenje u krajnje zapadnim oblastima kalifata bilo je mogue zbog duboke
krize kroz koju je prolazila sredinja vlast u kalifatu. Godine 739. podigli su protivnici Omejada ustanak u Iraku proglasivi kalifom Zaida, praunuka Prorokove keri Fatime i njegova
sinovca Alije. Borbe su potrajale gotovo godinu dana, sve dok Zaid nije bio svladan i ubijen.
Usporedo s time, u sirijskoj pustinji bjesnjele su borbe izmeu plemena Jemenita, koji su
nakon smrti kalifa Marvana L (685) omoguili njegovim potomcima da se odre na vlasti
potisnuvi potomke Muavije L (koji su bili mlaa, pobona loza Omejada), i plemena Kaisida
koje se borilo za interese Muavijine loze. Da bi se odrali na vlasti, omejadski kalifi prve
polovice VIII. st. morali su ugaati sad jednima, sad drugima, pri emu je sve jai utjecaj
suparnikih plemena pretvarao politiku vlast u igraku uskih interesa. Tome je pridonosila i
okolnost to u dinastiji Omejada nije bio utvren red nasljeivanja po prvorodstvu, a tradicija
je potpomagala nasljedno naelo starjeinstva. Kolebanja koja su zbog opreke tih dvaju oblika
u preuoenju kalifske vlasti bila neizbjeiva pruala su prilike za pritisak na pretendente i za
ucjenjivanja. Tako je Jazid II., koji je 720. naslijedio svojega strievia Omara II. (a taj se bio
umetnuo u niz vladara nakon Jazidova starijega brata Sulejmana), stekao vlast uz uvjet da
bude potpuno u rukama Kaisida. Njegov mlai brat i nasljednik Hiam II. najprije se oslanjao
na Jemenite, ali se zatim morao prikloniti Kaisidima. Poslije njegove smrti, u jednoj su se
godini na vlasti smijenila etiri kalifa. Posljednji od njih, Marvan II. (774-750), toliko se
osjeao nesiguran u Siriji da je sjedite svoje vlasti prenio u Harran, istono od gornjeg
Eufrata. Time je prekinuo neposredni dodir s Arapskim poluotokom i pribliio se podruju na
kojem se organizirala jo opasnija opozicija arapskoj prevlasti i dinastiji Omejada kao njezinom nositelju i poborniku.
U Iranu, naroito u njegovoj sjeveroistonoj rubnoj oblasti, Horazanu, jaala je politika
agitacija u prilog ue Prorokove obitelji. ini se da je u to vrijeme dolo do sporazuma izmeu
dviju grana Prorokovih potomaka, pri emu su Alijini potomci ustupili svoja nasljedna prava
potomcima Muhamedova strica Al Abbasa. Pretendent Abbasida bio je Abul Abbas, prapraunuk Al-Abbasov.
Oslanjajui se na nezadovoljstvo islamiziranih Perzijanaca s dominacijom Arapa, u Horazanu je 749. buknuo ustanak u korist Abul Abbasa, a na elu mu je bio perzijski osloboeni
rob Abu Moslim. Pridobivi za svoj program cijeli Horazan i Perziju, on je sa snanom
vojskom osvojio Kufu, na desnoj obali Eufrata, i ondje Abul Abbasa proglasio kalifom.
Jo iste godine omejadski je kalif Marvan II. doivio teak poraz na rijeci Zab, lijevom
pritoku gornjeg Tigrisa. Na bijegu otuda, on je u Egiptu bio ubijen.
Novi kalif Abul Abbas, koji je uzeo nadimak As-Saffah (Krvolok), dao je poubijati sve
lanove omejadske porodice koje je mogao uhvatiti. Time je namjeravao unititi svaki spomen
na njihovu vladavinu, a abbasidska historiografija dobila je zadatak da epohu Omejada prikae
kao doba bespravlja i vladavinu linosti u svemu nedostojnih kalifskoga poloaja.

283

2. DRUTVENO-POLITIKI ODNOSI I KULTURA U DOBA OMEJADA

Stanovnitvo arapske drave Omejada dijelilo se na etiri kategorije. Izuzetan, povlateni
poloaj imali su pripadnici iskonskih arapskih plemena. Oni su bili vojnika kasta okupatora
koja je ivjela od dabina to su ih pokoreni narodi morali plaati dravnoj vlasti. Preteno su
boravili u gradovima, u dvorcima i utvrenim zamcima, kao profesionalni ratnici i vlastodrci,
primajui redovite i znatne prihode od drave i sudjelujui u ratnom plijenu koji im je donosio
dijelove otetoga blaga i robove. Tako su samo oni bili uitnici plodova ostvarenih osvajakih
pothvata.
Drugu skupinu inili su obra enici na islam (mavali). Po osvojenju pokorenih zemalja
odmah je poelo prelaenje na islam, ali je ono jo zadugo obuhvaalo u prvom redu prijanje
povlatene slojeve koji su se nadali da e usvajanjem pobjednikove vjere sauvati svoj poloaj
i bogatstvo. Naprotiv, u unutranjosti pokorenih zemalja, meu seljatvom, nije bilo masovne
islamizacije sve do drugog desetljea u VIII. stoljeu, kad je kalif Omar II. zapoeo silom
nametati islam, ili ak do druge polovice IX. st., kad su i abbasidske vlasti prihvatile jednake
postupke.
Mavali su po zakonima iz vremena Omara I. bili osloboeni plaanja zemlj arine. Ali u
faktinim odnosima, vlasti su ih ipak primoravale na to, u namjeri da se ne smanje porezni
prihodi drave, a time ni izvori bogaenja i blagostanja Arapa. Zbog toga su mavali bili skloni
pobunama protiv prevlasti Arapa i pobornici naela o ravnopravnosti svih muslimana. Budui
da su po svom podrijetlu bili potomci starih, kulturnih naroda Bliskog istoka (Egipani, Sirijci,
Mezopotamijci, Perzijanci, Indijci i dr.), oni su u islam unosili tradicije i tekovine svoje
kulture, pa su izobrazbom i produbljenou shvaanja bili mnogo nadmoni Arapima. Zbog
toga su teko podnosili prevlast i monopol Arapa na vodee poloaje u dravi i drutvu, pa su
ve rano poeli voditi borbu za njihovo ukidanje i time za dalekosenu preinaku drutvenih i
politikih odnosa na mnogo iroj osnovici nego to je bila samo tradicija arapskih beduin skih
plemena. Tenjom da bazom dravnog poretka postane sveUkupno stanovnitvo koje je prihvatilo islam, rnav ali su se nuno zalagali za izgradnju snane univerzalne islamske drave,
jedinstvene na cijelom njezinom prostranstvu.
Treu kategoriju stanovnitva inili su pripadnici neislamskih vjera koje su poivale na
"objavi bojoj" i kao svjedoanstvo te objave imale svoju "svetu knjigu" ili kitab. Takav status
Kuran je priznavao idovstvu, kranstvu i mandaizrnu, a kasnije su kalifi jednak poloaj
priznali zoroastrizmu i budhizmu. Sve pripadnike tih vjera nazivali su zimijama, a duni su bili
plaati zemljarinu i glavarinu (hara i diziju). Premda u realnosti drutvenih odnosa nisu
smatrani ravnopravnima s muslimanima, ipak ih vlasti, sve do Omara II. (717-720), nisu
izravno proganjale. Tek je taj kalif zimijama zabranio vriti dravne slube, podizati svoje
crkve i javno obavljati molitvu, a i pred sudskim vlastima su zimije (napose krani) dospjeli
u podreeni poloaj.
etvrtoj kategoriji pripadali su robovi. Oni su u taj drutveni poloaj preteno zapadali u
vezi s ratovanjem: ili kao zarobljeni neprijateljski vojnici ili kao stanovnitvo pobijeene
zemlje koje je nakon poraza dijelom pretvarano u roblje. Najvei dio robova nije bio upoljavan u poljoprivredi nego su radili kao kuni sluge, obrtnici, uvari zgrada, tjelesna straa,
uvari harema (eunusi), a kad se radilo o enskom robIju, zapoljavane su kao slukinje i
smjetavane u hareme bogataa. Tek u nekim posebnim oblastima, kao u junoj Mezopotamiji
ili u Egiptu, vei je broj robova radio i na velikim zemljoposjedima.
U novonastalim uvjetima Arapi su, postavi gospodarima golemih materijalnih dobara u
zemljama to su ih pokorili, izmijenili svoja svojstva oskudno ishranjenih pustinjskih ratnika,
pripravnih i kadrih da izdravaju teke napore i podnose samoodricanja, i naglo se pretvarali u
razbludne i raskalaene uivatelj e bogatstava kojih su se domogli. Ta je pojava bila najuolji
vija na kalifskom dvoru, i to ne samo zbog toga to su se ondje stjecala najvea bogatstva i
284

razvijala naj neobuzdanija rasko, nego i zato to sauvana pisana svjedoanstva najiscrpnije
govore upravo o ivotu na dvoru.
Sva ta razuzdanost otro je odudarala od propisa Kurana, od programa i ideala kojima su
se zanosili prvi pobornici islama iz ranih godina muslimanskog pokreta, jo prije nego to je i
sam Prorok (potkraj svojega ivota) poeo poputati privlanostima to su ih sa sobom donosila neograniena vlast, bogatstvo i nedosean ugled jedinoga Bojeg proroka.
Ali raskoni i uivalaki ivot to su ga poeli voditi omejadski kalifi i njihovi velikomogunici imao je i svojih korisnih uinaka. Budui da su svi ti vlastodrci i bogatai htjeli ivjeti
udobno, trebalo je za njih podizati palae, izraivati ukraeno pokustvo, nabavljati nakit i
bogatu odjeu. Na njihovim se gozbama trailo da nastupaju pjevai, svirai, glumci i plesai
obojeg spola; trebalo je sastavljati pjesme i prie o njihovoj slavi i sjaju. I, dakako, trebalo je
njihovu razuzdanost sakrivati prividnom pobonou, podizati velianstvene damije, vjerske
kole i sudita.
Sve je to osiguravalo nemali polet raznim granama obrta, umjetnosti, graditeljske tehnike,
knjievnosti, teologije, pa ak i raznim vrstama znanstvene djelatnosti.
S podruja likovnih umjetnosti najvie se spomenika sauvalo u graditeljstvu. U tom
pogledu posebice je bio izrazit utjecaj graditeljske umjetnosti to su je Arapi zatekli u osvojenim zemljama. O bogatstvu kulturne batine to su je na tom podruju Arapi preuzeli od
starijih kultura svjedoi polazna toka vlastite arapske vjerske arhitekture. To je Muhamedova
damija u Medini. Ona se sastojala samo od dvorita ograenog zidom od suene opeke, koje
je Prprok tek naknadno dao pokriti krovom od palminih grana. Tada jo nije bilo ni minareta,
nego je pojac sa jednoga od zidova pozivao na molitvu, a sam Prorok je s valjkastog odsjeka
palmina stabla govorio vjernicima.
Nakon ostvarenih osvojenja Arapi su poeli prilagoavati zateene kranske crkve svojim vjerskim obredima. Tako je u Damasku Valid I. dotadanju crkvu Sv. Ivana Krstitelja
prepravio u damiju, a njezin je zvonik pretvoren u minaret. Taj se obiaj prenio i na vlastite
islamske graevine bogomolja. U Siriji, minareti su imali etvorni oblik, po uzoru na kran
ske crkve; u Egiptu je kao uzor posluio Farski svjetionik u Aleksandriji, koji je nad etvor
nom osnovicom imao okruglo deblo. Naprotiv, u Mezopotamiji su minareti oponaali babilonske zavojite zigurate. U unutranjosti preuzetih crkvi Arapi su odstranjivali sve elemente
vezane uz kranske obrede; umjesto oltara, u zidu koji je bio okrenut prema Meki smjetena
je posebna nia (kibla) koja je odreivala smjer klanjanja, a kraj nje se postavljala propovjedaonica (minber); pred graevinu je dodavano dvorite s trijemom, usred kojega se podizala
esma za obredna pranja vjernika (edrvan).
Polazei od veoma jednostavnih vlastitih graevnih oblika, islam je veoma brzo usvojio
najsvrsishodnija estetska i tehnika iskustva u pokorenim zemljama, pa tako krajem VII. st.
nastaju prvi znaajni objekti, od iskona namijenjeni islamskom kultu. U tom pogledu reprezentativnaje Omarova damija u Jeruzalemu ("Kupola na stijeni"). Po narudbi kalifa Abd-al-Malika sagradili su je bizantski i sirijski majstori. Ona se sastoji od esterostranog jednokatnog postolja sa po pet prozora i dvije slijepe nie na svakoj od est stranica. Sa sredine ravnog
krova te osnovice die se jednokatan bubanj (tambur), a na njemu visoka pozlaena kupola.
esterostrano postolje do polovice je visine graeno od ukasto-bjeliastih kamenih blokova,
a njegova via razina i tambur obloeni su mozaikalnim, geometrijskim ukrasima u kojima
prevladavaju modra i smea boja. I njezina unutranjost bogato je ukraena mozaicima, mramorom i zlatom, kao to je to uinjeno i pri adaptaciji crkve Sv. Ivana u Damasku.
Od svjetovnih graevina Omejada sauvali su se ostaci zamaka i palaa to su ih kalifi i
drugi odlinici podizali u sirijskoj pustinji nadomak prijestolnice. Meu najljepe od njih
pripadaju zamak Kosair Amra, to ga je na istonoj obali Jordana dao podii Valid 1., i zamak
AI-Muatta Valida II. U Kosair Amri osobito su dragocjene zidne slikarije. Meu njima je est
portreta vladara: samoga kalifa Valida, ali takoer bizantskoga, perzijskog i etiopskog cara,

285

vizigotskog kralja i jo jedne nepoznate vladarske osobe. etiri figuralne kompozicije prikazuju Pobjedu, Poeziju, Filozofiju i Povijest, a mnogi zidovi ukraeni su lovakim, plesnim i
ljubavnim prizorima, nesumnjivo pod utjecajem helenistike figurativne umjetnosti i perzijskog slikanja prirode i ukraavanja ornamentima. O postojanju veih objekata svjedoe ostaci
palae u Mati, takoer u pustinji, junije od Kosair Amre, koja je vjerojatno izgraena u doba
Valida II., ili prostrani kompleks u Andaru, na granici Libana, i dobro ouvana pustinjska
tvrava Kasr-el-Har, u Jordanu, iz prve polovice VIII. st., koja je, kao i Kosair Amra,
ukraena figurainim, lovskim i ornamentalnim zidnim slikarijama. Budui da je islam, prema
kuranskim propisima, naelno zazirao od likovnog prikazivanja ljudske (a pogotovu Boje)
osobe, bogato i epikurejsko zidno slikarstvo koje se razotkriva u omejadskim graevinama
svjedoi o povijesno utvrenom preputanju osvajakih vladara i pobjednike aristokracije
uivanjima i blagodatima koje im je donio njihov prevlasni poloaj, bez obzira na vjerske
skrupule islama.
U vrijeme Omejada intenzivno se, u oslonu na vlastite, arapske tradicije a i na tekovine
podvrgnutih naroda, razvijalo pjesnitvo i glazba. Ali dok je predislamska arapska poezija bila
preteno junaka epika o velikim ratnikim pothvatima, arapsko se pjesnitvo u vrijeme Omejada pojavljuje kao poezija bogatih uivatelja ivota. Posebno se pod utjecajem perzijske
knjievnosti razvila ljubavna poezija. Najistaknutiji predstavnik toga anra bio je Omar ihn Ali
Rah{iah (druga polovica VII - poetak VIII. st.). On je slavio arkadiku, slobodnu ljubav i
trubadurski opisivao otmjene ene svojega doba. Pisao je veoma kienim stilom, zanesen
snanim i burnim osjeajima, usavrenom prozodijom perzijskoga stihotvorstva. Suprotno
njemu, Damil al-Udhri opjevao je duhovnu, sanjalaku i njenu ljubav, upravljenu u svim
pjesmama uvijek istoj, idealnoj linosti. Slian zanos, ali proet beznadnim oajem, iskazivao
je Kais ibn AI-Mulaveh (s nadimkom "Lud za Lejlom") kojem je rodovska obveza primorala
voljenu enu da sklopi brak s drugim ovjekom. Snagom i oblikom svojih oda stvorio je
mnogo oponaani model kojim su se sluili brojni kasniji pjesnici.
Moni omejadski kalifi okupili su oko sebe i niz dvorskih pjesnika koji su pisali panegiriku poeziju u slavu vladarskih linosti i njihovih djela, ali i satirike poeme i epigrame protiv
njihovih protivnika i neprijatelja. Najugledniji takvi pjesnici bili su Al-Ahtal, Darir i AI-Farazdak.
Mnoge od arapskih lirskih pjesama - naroito one Damilove - uglazbljivane su. Izvan
toga okvira bilo je i drugih skladbi: hodoasnikih korova, pijevnih recitacija Kurana, ali i
umjetnikog pjevanja i muziciranja za uivanje i zabavu na bogatakim dvorovima.
Iskonski arapski glazbeni instrumenti bili su etverouglasti plosnati bubanj, frula i piskava
trana trubljica. Jo za prorokova vremena udomaila se perzijska lutnja sa etiri ice, kao
pratnja za solo-pjevanje, a postupno su ulazili u uporabu i drugi instrumenti iz glazbene
tradicije osvojenih zemalja (citre, harfe, cimbala i dr.).
Premda su kuranski tekstovi bili veoma nepovjerljivi prema glazbi i pjevanju, ipak se za
Omejada razvilo ak i pjevatvo i profesionalno glazbenitvo. Ti su ljudi esto bili robovi ili
osloboenici. Najznatniji meu njima bio je crnac Said ibn-Misdah. Komponirao je vlastite
skladbe, prevodio pjesme s perzijskoga i grkog jezika i izgradio arapsku glazbenu teoriju.
Kao najslavniji profesionalni pjevai navode se osloboeni turski rob Ibn-Sura), berberski
zarobljenik Al-Garid, Perzijanac Ibn Muhriz i crnaki mjeanac Maabad. Bilo je i glasovitih
pjevaica, npr. osloboena ropkinja Damila i dr. Ti umjetnici putovali su po mnogim velikim
sreditima arapskoga urbanog ivota, odravali raskone priredbe na dvorovima kalifa i velikaa, okrueni bogatstvom, poastima, mnotvom uenika, oboavatelja i sljedbenika. S tako
bujnim razvitkom glazbenog ivota bogatili su se i orkestri novim instrumentima. ini se da je
postojao i odreeni notni sustav, moda preuzet iz Bizanta ili Perzije, ali je on dananjem
vremenu ostao nepoznat.
Proirenje arapske vlasti u zemlje nearapskih jezika, kao i opa obveza svih muslimana,
bez obzira na njihovo etniko podrijetlo, da prouavaju Kuran, koji je bio napisan na arap286

skom jeziku, nametnula je potrebu da se omogui i olaka uenje arapskog jezika u zemljama
izvan Arabije, a i da se normiranjem arapskog jezika onemogui njegovo mijenjanje pod
utjecajem drugih jezika (sirijskoga, aramejskog, perzijskog i grkog) koji su imali i stariju
jezikoslovnu tradiciju i bogatiju pisanu knjievnost. Na toj su osnovi u vie sredita nastale
gramatiarske i jezikoslovne kole. Najvei ugled stekla je kola u Basri, u Iraku. Tu je u
drugoj polovici VII. st. djelovao osniva arapske gramatiarske znanosti Abu al-A.md al-Duali. Stotinu godina nakon njega, Al-Halil ibn Ahmad je izradio sveobuhvatan rjenik arapskog
jezika na temelju kuranskog teksta. Njegov neto mlai suvremenik Sibavaj sumirao je krajem
VIII. st. gotovo sto pedesetogodinji jezikoslovni rad kole u Basri izradivi normativnu gramatiku arapskog jezika koja je ostala temelj arabistike za niz stoljea nakon toga.
Naelo o zasnivanju i dravnopravnog poretka i privatnog ivota muslimana na odredbama Kurana dovelo je do intenzivnog prouavanja Kurana i do skupljanja tradicionalnih tumaenja i dopuna kuranskoga teksta, tzv. hadisa, koji su se pripisivali ili samom Proroku .ili
njegovim najbliim suradnicima, a prenosili su se usmenom tradicijom s pokoljenja na pokoljenje. S vremenom postalo je neizbjeno da se ta graa skupi i objavi u obliku zbirki, pri
emu je za svaki hadis trebalo nabrajanjem prenosnika tradicije dokazivati njegovu vjerodostojnost. Jedan od najvanijih skupljaa hadisa i njihovih interpretatora bio je Al-Hasan al-Basri (u. 728) koji je tvrdio da je osobno poznavao sedamdesetoricu od onih koji su na Prorokovoj strani sudjelovali u bici kod EI-Badra. U prvoj polovici VIII. st. je Ibn Sahib al-Zuhri na
temlju vjerskih propisa islama zasnovao sustav pravnih normi za drutvene odnose meu
muslimanima i za politiko ustrojstvo islamske drave.
H~dizi su se intenzivno sakupljali i u Kufi, sreditu iita ili sljedbenika Prorokova sinovca
i zeta Alije. Pri tome je u odreenoj mjeri dolazila do izraza i drukija idejno-politika
obojenost interpretacija. Ve oko sredine VII. st. je Abdullah ibn-Masud skupio gotovo 850
hadisa, a nakon njega je Amir ibn-arahil al-abi popisao hadise na temelju kazivanja 150-orice Prorokovih suboraca.
Na prie i kazivanja o Prorokovu ivotu, njegovu djelovanju i nauavanju i o ivotu
njegovih najbliih suradnika nastavljala se praksa opisivanja pothvata kalifa i njihovih najslavnijih vojskovoa. Postupno, ta se tenja pretvarala u opi interes za sveUkupnu prolost Arapa,
pa su veliki kalifi eljeli saznati kazivanja i o davnim vremenima. Jedan od takvih pripovjedaa bio je Jemenac Obaid ibn-arUa. Da bi udovoljio zahtjevu kalifa Muavije, sastavio je vie
zbirki povijesno-knjievnih pria o prolosti Jemena, kao najstarije arapske drave. Ta je tema
nakon njega nala jo nekoliko nastavljaa.
Nain izgradnje islamskih dogmi prenoenjem razliitih tradicija koje su naknadno zapisivane i, dalje, razliiti etniki, socijalni i politiki interesi koji su se tim dogmama izraavali
doveli su ve u prvom stoljeu islamske ere do nastanka razliitih filozofsko-teolokih uenja,
sekti i hereza najee vezanih i uz razliite pravno-politike koncepcije i programe.
Jedna od nastarijih vjersko-politikih sekti bili su hariditi, isprva pristae Alijini, a zatim
njegovi estoki protivnici. Smatrajui da ni moni rod Korejita, a ni Prorokovi potomci ne
mogu imati iskljuivo pravo na kalifsko dostojanstvo, jer ono pripada svim muslimanima,
prema nepredvidivoj Bojoj odluci, oni su se pozivali na iskonsko puko i demokratsko,
antiplutokratsko obiljeje Prorokove vjere. Zahtijevali su strogu udoredno st ivota i nepomirljivu borbu protiv nevjernika, suprotstavljali se kultu svetaca i utjecaju neislamskih religija.
Od vremena dinastikog rascjepa meu Arapima na pristae Omejada i na Aliide (ili iite),
iiti su postali pobornicima teorije o iskljuivom pravu prenoenja vrhovne vjerske funkcije s
koljena u koljeno u Muhamedovu potomstvu. Jedini zakoniti vjerski poglavar muslimanske
zajednice (imam) moe biti samo potomak Prorokove keri Fatime i njegova sinovca, posinka
i zeta Alije. Prvi takav imam bio je po Allahovoj milosti sam Alija. Nakon njega tu su
duhovnu vlast zaredom preuzeli Alijini sinovi Hasan i Husein te za njima Huseinovi potomci,
u nizu od devet pravovjernih imama (koji se reaju sve do 878). Svaki imam bilo je bezgrean,

287

a neki ekstremni iiti smatrali su imame ak i utjelovljenjem samoga Boga. Tijekom vremena
iitizam se izdiferencirao u razliite varijante, pod utjecajem perzijskih, idovskih, gnostikih
i dualistikih vjerskih elemenata.
Jedna od veoma ranih islamskih vjersko-filozofskih kola bili su kadariti, pobornici ue
nja o slobodnoj volji. Za razliku od haridita i iita, koji su veliku vanost pridavali Bojoj
milosti i predestinaciji (preodreenju) i na taj nain skuavali pravo ovjeka da se samostalno
opredjeljuje (pa su time, usprkos svojoj temeljnoj demokratinosti, pripremali ljudsku svijest
za apsolutistiku vladavinu kalifa), kadariti su branili zamisao o ovjekovoj mogunosti da
sam razluuje to je dobro, a to je zlo, pa da tako i prema vjerskim i prema pravno politikim
institucijama poretka zauzima racionalno i kritiko stajalite. Tradicija je osnivaima toga
naziranja smatrala jednoga obraenog kranina iz Iraka i jednoga iz Sirije. Najei protivnici
kadarita bili su dahiti (daba = prisila) koji su, oslanjajui se na kuransko uenje, ali i na
shvaanja ikonodulskoga kranskog teologa Ivana Damaskina, zastupali tezu o strogoj predestinaciji.
U prvoj polovici VIII. st. nastala je kadaritima srodna sekta mutazilita koja je takoer
smatrala da ovjek ima slobodnu volju, ali je iz toga izvodila zakljuak da ovjek im poini
neki teak grijeh, automatski prestaje biti lanom islamske vjerske zajednice jer se svojom
krivicom opred~jelio za zlo. Time su mutaziliti namjeravali primorati vjernike da po vlastitoj
odluci ive moralno dolinim ivotom i tako pridonesu stvaranju poretka na svijetu koji bi bio
i pravedan za svako ivo bie i istodobno ugodan Bogu.
Propaganda razliitih vjerskih, filozofskih i politikih shvaanja vrila se uz pomo pisanih tekstova uenjaka, pravnika i teologa. Ali takav nain irenja ideja ostajao je ogranien na
razmjerno uzak krug uenih ljudi koji su mogli itati originalna djela antike grke i perzijske
literature ili mnogobrojne prijevode s tih jezika (sirijskoga, grkog i perzijskog) na arapski.
Kudikamo vei uinak imala je usmena propaganda propovijedanjem, govornitvom i neposrednom debatom na javnim mjestima ili u uem krugu sudionika. U takvim okolnostima
govornitvo je u islamskom svijetu u vrijeme Omejada doseglo takav stupanj izgraenosti i
savrenstva kao nikada vie poslije toga u cijeloj povijesti islamskih zemalja.
Na podruju prirodnih znanosti, kao i na podruju filozofije, a i spekulativne teologije,
Arapi su svoju kulturnu djelatnost zapoeli preuzimanjem dostignua klasine i helenistike
Grke a i dostignua Perzije. Te rezultate usvajali su sustavnim prevoenjem kapitalnih djela
izravno s grkoga ili, jo ee, posredovanjem prijevoda s grkoga na sirijski i perzijski. I
neki vani rezultati indijske znanosti dopirali su u islamske zemlje preko Perzije. Veliki
procvat arapske znanosti i filozofije, znatnim dijelom na samostalnim putovima napretka,
poinje na Istoku tek nakon zavretka omejadske epohe. Do tada, pisci su uglavnom bili
prevoditelji ili preraivai, a praktiari, naroito u medicini, bili su islamizirani Perzijanci,
Grci ili idovi ili ak zimije. Tako je i Muavijin osobni lijenik bio kranin, a lijenik velikog
vojskovoe Haddada Grk. U Perziji je poslije arapskog osvojenja djelovala ugledna lije
nika obitelj Bahtiuah, a svi su njezini lanovi bili nestorijanski krani. Prva poznata medicinska rasprava na arapskom jeziku, koju je kao svoje djelo objavio (vjerojatno) mezopotamijski idov Masardavaj, nastala je potkraj VII. st. kao prijevod djela koje je prethodno napisao
neki aleksandrijski Grk. Nema sumnje da je, osim raznih drugih medicinskih spisa koji se kao
prerada, ekscerpti ili prijevodi pojavljuju tijekom VIII. stoljea, ali od kojih se veina nije
sauvala izgubivi vrijednost pred kasnijim velikim dostignuima arapske medicine, postojalo
i obilje radova s podruja astrologije i alkemije, za koje je egipatsko, mezopotamijsko i
osvojeno bizantsko tlo prualo bogate tradicije. Na toj podlozi pojavit e se, takoer u kasnijim razdobljima, vana vlastita dostignua arapske astronomije, nautike i kemije.

288

3. DOBA ABBASIDA
Strahovite pokolje koji su popratili stupanje na vlast nove dinastije Abbasida tumailo se
kao osveta za pokolje nad Prorokovim potomcima to su ih izvrili Omejadi. Budui da je
pradjed kalifa Abul Abbasa bio Muhamedov i Alijin strievi, novi je kalif smatrao da mu
arapsko obiajno pravo daje dovoljno opravdanja za takav osvetniki postupak. Ali to je u isti
mah obiljeavalo i osnovne namjere novoga reima, da, naime, oslonom na Prorokov vjerski
autoritet formira teokratski zasnovanu dravnu vlast koja e u punoj mjeri obnoviti potovanje
islamske vjere koju je "bezbonost Omejada" ukaljala i iznevjerila.
Politika promjena to se ostvarila smjenom dinastija imala je uz proklamirano naelo jo
i druge veoma vane posljedice. Abbasidski je kalif premjestio dravno sredite iz Sirije, koja
je i etniki i po karakteru ambijenta bila veoma usko vezana uz arapsku jezgru islama, u
Mezopotamiju koja je i narodnosno, a pogotovo kulturno bila batinik sasvim drukijih tradicija. Ta okolnost bila je utoliko vanija to je prevrat Abbasida bio zasnovan i pokrenut na tlu
Irana, prije svega perzijskim snagama, pa je taj pobjedniki element otad postao glavnim'
osloncem nove vlasti umjesto sirijskih Arapa.
Sluei se okolnou to je nova dinastija mogla sebe smatrati potomcima Prorokove
obiteW, ona je dravnu politiku vlast tumaila kao vrhovnu vjersku funkciju i time formirala
teokratsku vladavinu. Prihvaajui perzijsku sasanidsku tradiciju, ona je neposredno vrenje
svjetovne vlasti preputala prvome dravnom ministru, veziru. On je imao pravo postavljati i
smjenjivati sve dravne slubenike, dodjeljivao je plae, pripomoi i penzije, bio je vrhovni
nadzornik dravnih financija, najvii vojni zapovjednik, nadzornik potanske i policijske slube i kalifov osobni savjetnik. Ali u isto vrijeme za cjelokupno je vrenje javnih poslova snosio
osobnu odgovornost, pa je u sluaju neuspjeha gubio i poloaj i imutak, a ponekad i ivot.
I na nioj razini abbasidska je drava preuzela perzijsku organizaciju upravne slube.
Nadlenosti su bile podijeljene po strukama: vojni poslovi, riznica, opskrba, pravosue, financije, potanska i teklika sluba, javni radovi i dr. Svaka od takvih grana djelatnosti imala je
svoje ministarstvo (divan), koje se moglo sastojati od nekoliko ureda specijalnije nadlenosti
(meiis). Pojedinim provincijama upravljao je vrhovni zapovjednik (emir), a za civilne je
poslove bio nadlean upravnik (amil) kojemu je glavna zadaa bila skupljati porez. Obojica su
bila odgovorna izravno veziru. U gradovima je vojnom posadom zapovijedao poseban visoki
oficir; uz njega je kao zasebna sluba postojala gradska policija, zatim trno nadzornitvo,
uprava dravnih dobara te lokalni sud s jednim ili vie sudaca (kadija).
Organizacijom upravnog aparata i rasporedom vojno-komandnih dunosti kalif je bio
osloboen neposrednog upravljanja dravnim poslovima. To je bilo u skladu s posveenim
obiljejem njegove linosti koja se okruuje nadnaravnim sjajem. On pred javnou istupa
krajnje rijetko, a tada je okruen fantastinom pompom. U naelu, njegova volja je zakon za
svakoga. Ali u stvarnosti mo vojnih komandanata s vremenom je veoma okrnjila realnu mo
kalifa, da bi je najzad, tijekom X. st., sasvim podvrgnula sebi.
S obzirom na to da je vlast u Abbasidskom kalifatu trajno pripadala istoj porodici, time je
nasljedno naelo bilo priznato. Ali unutar toga naela nije bilo utvreno pravo prvorodstva po
direktnoj silaznoj mukoj lozi, pa je zbog toga cijela povijest Abbasidskog kalifata bila ispunjena borbama oko nasljedstva na prijestolju s pretendentima iz pobonih odvojaka dinastije
koji su se pozivali na pravo starjeinstva.
.
Abul Abbas (Al Saffah) umro je ve etiri godine nakon osvojenja vlasti (tj. 754), a
naslijedio ga je njegov brat Al Mansur (754-775). Njemu se suprotstavio njegov stric Abdallah, pa je trebalo svladati uzurpaciju. To je u Al Mansurovu korist izvrio upravnik sjeveroistone perzijske pokrajine Horazan, Abu Moslim, koji je upravo u toj pokrajini zapoeo
ustanak protiv Omejada i faktino doveo Abul Abbasa na prijestolje.
Ali nakon pobjede, Al Mansur je dao ubiti i Abu Moslima strahujui od njegove moi i

289

RODOSLOVLJE ABBASIDSKIH KALIFA DO SELDUKE SUPREMACIJE

I. Al Saffah
(750-754)

2. Al Mansur
(754-775)

3. Al Mahi
(775-785)
4. Al Hadi
(785-786)

5. Al Ra!id

(7~)

6. Al Amin
(~13)

7. A1MamUD
(813119-133)

8. Al Mutasim
(833-842)
Muhamed

9. Al Vatik

(842-847)

12. Al Mustain
(862~)

14. Al Muhtadi
(869--a71

10. Al Mutavak.kil
(847_1)

11. Al Muntazir
(861-862)

13. Al Mutaz

lS. Al Mutamid

(~)

(876-892)
16. Al Mutadid

(892-902)
17. AIMuktafi
(902-908)

18. Al Muktadir

22. Al Mustak.fi

20. Al Radi
(934-94ll)

(~)

(908-932)

19. Al KaIrlr
(932-934)

21. Al Muttaki
(~944)

25. Al Kadir

(991-1031)
Sultanat Seldfuka

lOSS.

---....

26. Al Kaim

(1031-10751

23. Al Muti
~946-974)

24. Al Tai
(974-991)

eventualne namjere da novim dravnim udarom on sam preuzme kalifsku vlast i osnuje nepomirljivo iitsku dravu. Odgovor na umorstvo Abu Moslima bila je pobuna u Horazanu koja je
uzdrmala savez te pokrajine s abbasidskom dinastijom ali je u krvi uguena (755). Svega tri
godine nakon toga kalifat je okrutnim pokoljem morao slomiti pobunu perzijske iitske sekte
ravandija, a 762. je izbila zavjera dvojice prapraunuka Muhamedova sinovca i zeta Alije i
Muhamedove keri Fatime, Ibrahima i Muhameda. Prvi od njih podignuo je pobunu u Basri, a
drugi u Medini. Obojica su zaredom bili poraeni i ubijeni. Tako su Abbasidi, potomci Muhamedova strica, koji su Omejadima predbacivali umorstvo prorokovih unuka, Hasana i Huseina,
i sami izvrili krvoprolie nad dvojicom izravnih Prorokov ih potomaka, unucima toga istoga
umorenoga Hasana. Pobunom ravandija i Prorokovih direktnih potomaka objelodanilo se uvjerenje iita da su Abbasidi zapravo prevarili Prorokovu direktnu lozu, pa e iitizam otada
mnotvom svojih ogranaka i zasebnih sekti trajno voditi borbu protiv "uzurpacije" Abbasida.
U vrijeme Al Mansurove vladavine definitivno se odcijepila prva velika pokrajina od sredinje
dravne vlasti. Godine 750., prilikom dolaska Abbasida na vlast i pokolja Omejada to su ga
izvrili, uspio se bijegom spasiti Abd-ar-Rahman, unuk desetoga omejadskog kalifa, Hiama
II. Budui da je po majci bio Berber, izbjegao te u Magreb, gdje se u Ceuti sklonuo kod svoje
rodbine. Kako je meu arapskim osvajaima Spanjolske bilo mnogo sirijskih Arapa, odanih
dinastiji Omej ada, Abd-ar-Rahman je 755. preao na Pirenejski poluotok, gdje je u desetogodinjim borbama preoteo vlast abbasidskim namjesnicima i formirao samostalan emirat, nezavisan od Bagdada.
p,remda je odcjepljenje panjolske bilo predznak buduega mrvljenja abbasidske drave i
premda su se do kraja VIII. st. odvojila jo dva najudaljenija podruja (788. Maroko, a 800. i
Tunis), ipak je u toj drugoj polovici VIII. st. Abbasidski kalifat ulazio u razdoblje svoje
najvee moi.

Uklonivi niz unutranjih opasnosti, kalif Al-Mansur je raspolagao dovoljno velikom snagom da obnovi ofenzivne akcije protiv Bizanta. Na graninoj liniji koja se protezala od Adane
preko Maraa do Malatije (Melitene) osvojeno je nekoliko utvrda, a dravna je granica Kalifata pomaknuta i prema istoku, u junim oblastima dananjeg Afganistana, u sjevernim podru
jima Pakistana i Indije, sve do granica Kamira.
Prvi abbasidski kalif, Abul Abbas, izgradio je svoju prijestolnicu u sjevernom Iraku, na
lijevoj obali Eufrata, i dao joj ime AI-Haimija, po Haimu, djedu AI-Abbasovu i pradjedu
Muhamedovu, zaetniku njihove zajednike loze. Ali ve njegov prvi nasljednik, AI-Mansur,
podigao je novu prijestolnicu, na Tigrisu, ondje gdje obje mezopotamijske rijeke prilaze jedna
drugoj na najmanji razmak. Taj je raskoni grad, Bagdad, sazdan u krugu s promjerom od tri
kilometra, a bio je opkoljen trostrukim bedemom. U sreditu grada bila je blistava kalifova
palaa i uz nju damija te podalje, u koncentrinom smjetaju, mnoge upravne i vojne zgrade,
kao i rezidencije velikaa.
AI-Mansur je umro 775. na hodoau u Meku, a njegov vezir Halid osigurao je njegovu
sinu, AI-Mahdiju, nasljedstvo na prijestolju (775-785). I za njegove vladavine Kalifat je
postigao znatne uspjehe protiv Bizanta. Jo je ikonoborski car Konstantin V. (741-775) bio
zapoeo korigiranje istonih bizantskih granica na tetu Kalifata, a Leon IV. Hazar (775-780)
uspjeno je ratovao u Siriji. Za vrijeme maloljetnosti Konstantina VI. njegova je mati, carica
Irena, pokuala nastaviti ofenzivne akcije protiv podruja pod vlau Kalifata. Ali to je izazvalo reakciju u Bagdadu, pa je jaka arapska vojska 782. prodrla sve do Bospora i primorala Irenu
na plaanje tekoga godinjeg danka.
ini se da je uspjeh te vojne, u kojoj se posebice istakanuo mlai kalifov sin Harun
(kojem je otac u znak priznanja dao naziv al Raid = hrabri), postao povodom za opasne borbe
meu braom kao takmacima za prijestolonasljedstvo. AI-Mahdi je isprva namijenio batinu
svojem starijem sinu, ali je pod pritiskom svoje glavne ene, majke obojice pretendenata, i
mone vezirske obitelji Barmakida, izmijenio odluku u korist mladoga i proslavljenog ratnika
291

Haruna. Ali budui da je umro jo prije nego to je dospio slubeno proglasiti dogovorenu
preinaku, vlast je pripala prvobitno naznaenom nasljedniku AI-Hadiju, a on je smjesta utamniio brata i poeo progoniti njegove pristae. To je urodilo zavjerom, paje AI-Hadi nou, u
postelji, bio uguen.
Doba Haruna al-Raida (786-805) vrhunac je moi i sjaja Abbasidskog kalifata. On je
vezirsku slubu povjerio Jahji, sinu AI-Mansurova vezira Halida, ime je ta obitelj perzijskog
podrijetla jo vie uvrstila svoj utjecaj. Osebujan poloaj stekla su i dva Jahjina sina, Fadil i
Dafar. Prvi je bio upravnik svih sjevernih pokrajina u Kalifatu i vaio je kao oev nasljednik
na vezirskoj dunosti. Mlai od brae, Dafar, bio je miljenik i najblii prijatelj Harun al-Raidov, pa je zajedno s njime sudjelovao u svim zabavama i pustolovinama to ih Harunu
pripisuju povijesni pisci i biografi, a i legendama bogata arapska knjievnost toga doba.
Ali mo Barmakida naglo je bila slomljena. Uzroci tome bili su veoma brojni. Njihovo
bogatstvo i neogranieni utjecaj u politikom ivotu nesumnjivo su pobuivali mnoga ogore
nja. Neki arapski pisci idu ak tako daleko da su veziru Jahji pripisivali namjeru da uz pomo
sekte zindika, u kojoj su snaan utjecaj imala stara iranska dualistika shvaanja, srui Abbasidski kalifat i da u savezu s radikalnim iitima osnuje novu politiku vlast. Te su se optube
moda zasnivale i na tome to je Jahjin sin Fadil, kao namjesnik u sjevernim provincijama,
veoma blago postupao prema Jahji ben Abdallahu, iitskom voi i ujaku osnivaa dinastije
Idrisida u Maroku (788), kad je Jahja 792. podignuo bunu uHorazanu.
Slom obitelji Barmakida navijestio se remeenjem prijateljskih odnosa izmeu Harun
al-Raida i vezirova mlaeg sina Dafara. Kalif je svojem donedavnom ljubimcu najprije
oduzeo poloaj uvara dravnog peata, a zatim je i njegova oca zbacio s vezirskog poloaja,
pa je obje te dunosti povjerio svojem novom miljeniku, Sirijcu Fadilu ben Rabiju, potomku
obitelji Omejada i neprijatelju Barmakida. Kao razlog za zbacivanje navodila se veza vezira
Jahje s voom gnostikoezoterike islamske sekte ismaelita, Muhamedom ben Ismaelom, a
takoer i nedoputene Dafarove veze s Harunovom sestrom Abbasom.
Zaotrenost ogorenja bila je tolika da je Dafar odmah po zbacivanju s njegovih dostojanstava bio smaknut, a njegov otac Jahja i brat Fadil umrli su uskoro u zatvoru. Sveukupno
golemo imanje njihove obiteW konfiscirano je u kalifovu korist, i on je iz toga fonda izobilno
obdario svoje pristae.
Harun al-Raid je potkraj svoje vladavine poveo novi uspjean rat protiv Bizanta. N asljednik carice Irene, Nikefor I. (802-811), odbio je da Kalifatu plaa onaj danak na koji se bila
obvezala Irena. Na taj postupak Harun je odgovorio vojnim pohodom (806). Opustoio je velik
dio Male Azije i zauzeo ak Herakleju, na obali Crnoga mora, u Bithyniji. Uskraeni danak
morao je biti ponovo uveden, a Carstvu je nametnut ak i poseban, sramotni porez na osobu
samoga cara i svakoga pojedinog lana njegove obitelji, u znak neke vrste njihove osobne
podlonosti kalifu.
Svega tri godine poslije toga Harun-al Raid je umro u dobi od 43 godine. Imao je tri sina.
Vlast je ostavio najstarijemu, Al-Arninu, koji je i po majci bio Arapin. Drugi sin, AI-Mamun,
to ga je Harun imao s nekom perzijskom robinjom, mogao je naslijediti prijestolje samo ako
se pokae da Al-Amin loe upravlja dravom.
Suprotno toj odredbi, Al-Amin je odmah nakon preuzea vlasti svojim buduim nasljednikom proglasio svoga malodobnog sina. Zbog toga je meu polubraom buknuo rat. Uz AI-Amina pristajali su vezir Fadil ben Rabi i svi pobornici sirijsko-arapskih interesa, dok je
AI-Mamuna pomagala mona perzijska aristokracija kojoj je na elu bio Ibn Sahl.
U vie bitaka Al-Amin je zaredom doivljavao neuspjehe. U provincijama, a najzad i u
samom Bagdadu, izbijale su pobune. Pod tim pritiskom Al-Amin je odluio da vlast prepusti
AI-Mamunu. Ali njegov suparnik dao ga je uza sve to smaknuti.
Premda je tako AI-Mamunu kalifska vlast pripala ve 813., ipak je proteklo jo est godina
do konanog sreenja nasljednog problema. U Kufi je, naime, 815. izbio ustanak iita, uvijek
292

nezadovoljnih s vlau abbasidske loze. Da bi izbjegao novi graanski rat, AI-Mamun je za

svojega nasljednika priznao Ali ben Rida, potomka Prorokove keri Fatime i sinovca Alije u
estom pokoljenju, kojega je iitska sekta ismaelita smatrala osmim pravovjernim imarnom
nakon Muhameda. Da tu dinastiku promjenu, koja bi kalifsko prijestolje najzad predala
izravnim Prorokovim potomcima, povee sa svojim rodom, AI-Mamun je svoju kerku udao
za Alija. Protiv toga pobunio se cio rod Abbasida, pa je ak protukalifom bio proglaen
AI-Mamunov stric Ibrahim. Tek smrt Alijeva, za kojega se tvrdilo daje otrovan (818), uklonila je smutnje. Opozicija Abbasidima iezla je, a kalif, koji je do tada boravio u Mervu, u
Horazanu, i taj grad, ini se, namjeravao uiniti prijestolnicom, vratio se u Bagdad i ondje
preuzeo vlast i sauvao je sve do svoje smrti (833).
Dok se tako, za proteklih pedesetak godina, mo Abbasidskog kalifata u vrijeme Harun
al-Raida uzvinula do svojega vrhunca, a za njegovih prvih nasljednika borila se s unutranjim
neredima i dinastikim krizama, proc(js osamostaljivanja perifernih oblasti drave, koji je 756.
poeo formiranjem nezavisnoga Omejadskog emirata u Kordovi, nastavljao se, najprije na
krajnjem zapadu Abbasidskog kalifata, a onda i u podrujima sve bliim a sreditu drave.
IDRIS IDI
Jo 785. jedan je od prapraunuka Muhamedova sinovca i zeta Alije, Idris ibn Abdullah, sudjelovao u jednoj iitskoj pobuni protiv Abbasida. A kad je taj ustanak zavrio
pokoljem iita (786), Idris je preko Egipta uspio doi u Maroko, slino kao to je to 35
godina prije njega uinio omejadski bjegunac Abd ar-Rahman. Ali Idris nije traio uspjeh
u panjolskoj, nego je uspio pridobiti naklonost velikoga berberskog plemena Avraba.
Medutim, prije nego to se mogao okoristiti njihovom pomoi, Idris je umro (791), vierojatno otrovan po narudbi kalifa Harun al-Raida. Njegov sin, Idris II., proirio je svoju
vlast sve do granica dananjeg Alira. Svoju prijestolnicu, Fes, osnovao je u plodpoj
ravnici sjeverno od Srednjeg Atlasa, na podruju plemena Avraba. Ali ve njegov sin i
nasljednik, Muhamed, poinio je 828. pogreku podijelivi podruje sa svojom braom i
polubraom. Time im je omoguio da se uskoro osamostale. A kad je potkraj IX. st.
vrhovnu vlast stekao Jahja ben Jahja, raskalaen i nesposoban vladar, drava Idrisida naglo
je krenula u propast pa je najvei dio njezina teritorija u prvoj polovici X. st. potpao pod
vrhovnu vlast Fatimida (koji su poetkom X. st. stekli vlast u Tunisu). Posljednji potomci
Idrisida odrali su se kao samostalni vladari u veoma skuenom prostoru zapadnog Rifa
sve do 974., kad je i taj ostatak preotela omejadska vlast iz Kordove.
AGLABIDI
U Tunisu koji je postao privremenim korisnikom rasula u Maroku, jo je Harun al-Raid
800. postavio kao namjesnika Ibrahima ibn AI-Aglaba koji se odmah nakon preuzimanja
dunosti osamostalio zadovoljivi se naslovom emira i priznavajui nominalni kalifov suverenitet. Politiko sredite Ibrahimova emirata, Kairuan, uskoro je postalo ishoditem brojnih
osvajakih pothvata.
Jedan od veoma tekih unutranjih problema aglabidske sjeverne Afrike (Ifrikije) bile su
este pobune Berbera. Arapi su i u toj zemlji veinom ivjeli u gradovima i bili vojnici,
zemljoposjednici i vlastodrci. Naprotiv, Berberi su bili seljaci. U mnogim brdskim podruji
ma ostali su po uvjerenju hariditi i faktino nepokoreni. Ali i arapske posade u gradovima,
koje su trebale biti oslonac vlastima, esto su bile u pobuni ili zbog nasilja lokalnih zapovjednika ili zbog samosilne vladavine'kairuanskih emira.
293

ISTONE ISLAMSKE ZEMLJE KRAJEM IX. ST.

Zbog takvih okolnosti Aglabidi su veoma rano poeli organizirati profesionalnu vojsku
koja se sastojala od njihovih crnakih ili bijelih robova kojima su dali slobodu, ali su ih
zadrali u obvezi da budu plaeni vojnici na raspolaganju samo emirske vlasti.
Osiguravi tako svoj autoritet, aglabidski su emiri uvidjeli da je nuno uposliti ambicije
arapskih ratnika i time ih odvratiti od tenji da se bore za centralnu vlast u emiratu. Radi toga
je emir Zijadct, poslije niza pljakakih pomorskih napada na obale bizantske Sicilije, u godini
827. onamo poslao organiziranu osvajaku vojskU. Cio je taj pothvat dobio obiljeje svetoga
rata protiv nevjernika, a na elu ekspedicije bio je ugledni znalac Kurana i asket Asad ibn
Al-Forat. Prvi njezin veliki uspjeh bilo je osvojenje grada Agrigente, ali pohod na Sirakuzu
nije uspio. Otada su se borbe s prekidima vodile 65 godina. Ve 830. osvojen je Palermo. a za
njim. u veim ili manjim vremenskim razmacima. zaredom niz drugih gradova i dijelova
otoka. Sirakuza jc pala tek 878 .. a 902. i posljednje bizantsko uporite na Siciliji, Taormina.
Jo iste godine aglabidski se emir Ibrahim II. iskrcao u Kalabriji, ali je pri osvajanju Cosenze
poginuo. Svega sedam godina nakon toga (909) aglabidsku je dinastiju sruio iitski pokret
koji se u svojem poetku oslanjao na berbersko stanovnitvo Male Kabilije (istoni Alir).
TULUNIDI
Egipat jc hio daljnje veliko sjevernoafriko podruje koje se odcijepilo od kalifske vlasti
Abhasida. Izvrio je to zapovjcdnik arapskih eta u Egiptu. Ahmed ibn Tulun. sin turskog roba
iz Fergane. Kad su kalifatu u vezi s ustankom crnakog rohlja u Mezopotamiji (Zinc1a) us(rehala. povrh rcdovitih. ionako veoma visokih poreznih dahina to su optereivale provincije.
jo i dodatna novana srcdstva. Ahmad jc, oslanjajui se na negodovanje egipatskog stanovnitva, uskratio svako slanje poreza u Mezopotamiju.
294

Time se Ahmad ibn Tulun faktino osamostalio (868-884). Pridranim sredstvima veoma
je brzo stvorio snanu profesionalnu vojsku, sastavljenu od osloboenih turskih i crnakih
robova, poduzeo opsene javne radove oko regulacije nilskih voda i umjetnog natapanja. U
Fostatu (starom dijelu dananjega Kaira) podigao je cijelu gradsku etvrt u kojoj su se isticale
velianstvena damija i golema bolnica. Godine 879. Ahmad se okoristio smru sirijskog
upravnika, paje svojoj vlasti podvrgnuo i tu zemlju, koja jo od faraonske vladavine nikad nije
bila sjedinjena s egipatskom dravom.
Premda se Ahmad bio faktino osamostalio, on ipak nije elio ponititi nominalnu vrhovnu vlast kalifa. Zbog toga je bilo mogue da njegov sin i nasljednik, Humaravaih, nije u
Bagdadu bio priznat upravljaem Egipta i Sirije, pa je on isti onaj poloaj to ga je imao
njegov otac morao izvojevati orujem. Nakon toga ak je svoju kerku uspio udati za novoga
kalifa u Bagdadu (AI-Mutadida, 892-902).
Arapski povjesniari prikazuju Humaravaiha kao grabeljivca, pijanicu i rasipnika koji je
svojom raskoi nadmaio ak i sve to je bilo ostvareno u samom Bagdadu. Jedan od spomenika njegova vremena bila je i njegova velianstvena rezidencija koja se ubrajala meu najsjajnija dostignua islamskog graditeljstva.
Vlast Tulunida u Egiptu zasnivala se samo na snazi i odanosti najamnike vojske, pa se
mogla odrati samo dok joj je vojna sila bila pripravna sluiti. Ali krajnja rastrono st Tulunida
uskoro je iscrpla dravne prihode, pa se vojska poela osjeati nedovoljno plaenom. Zaredale
su pobune. Vladavina Humaravaihovih nasljednika bila je ve toliko slaba da je vojska kalifa
AI-Muktafija (902-908) bez tekoa posljednjemu od njih najprije preotela Siriju i Palestinu,
a 90S. osvojila i Kairo, vrativi Egipat u sastav abbasidske drave.
FATIMIDI U IFRIKIJI
Svega etiri godine poslije tih dogaaja u Egiptu nastale su bitno vane promjene u Ifrikiji
(Tunisu), koje su uskoro rezultirale novim odcjepljenjem Egipta od Bagdadskog kalifata. Te
su promjene bile vezane uz djelatnost iitske sekte ismaelita. Njezini su pristae smatrali da su
Prorokovi izravni potomci, roeni u lozi Muhamedove keri Fatime i njegova sinovca i zeta
Alije ne samo jedini zakoniti nasljednici vjerske i politike vlasti u kalifatu, nego i utjelovlje"nje samoga Allaha, pa su stoga svete osobe, imami. Ali o slijedu imama bilo je razliitih
rodoslovnih tumaenja. Za razliku od drugih iita, ismaeliti su smatrali da je sedmi imam,
poevi s Alijom, bio i ostao stariji sin Alijina prapraunuka Dafara, Ismael, a ne, nakon njega,
i mlai Dafarov sin Musa al-Kasim. Ismaelova mahdijevska (poslanika i obnoviteljska) mo
eka nakon Ismaela u pritajenosti da se ponovno rodi u nekome od njegovih potomaka kad
Allah odredi da se zbude obnova iskonskog islama.
etvrti Ismaelov potomak, Obaid Allah ivio je krajem IX. i u poetku X. st. u skrivenosti
i ekanju na sveti trenutak. Istodobno, ismaelitski su tajni propovjednici i misionari irili
propagandu u korist buduega Mahdija. Jedan od njih, Jemenac Abu Abd Allah, pridobio je za
svoja shvaanja Berbere u Maloj Kabiliji (istoni Alir). Njegov pokret je toliko ojaao da je
zahvatio i aglabidsku Ifrikiju. Poslije pogibije Ibrahima II. u Kalabriji (902), njegov nasljednik
vie uope nije bio kadar uspjeno se oduprijeti ismaelitskoj plimi. Najzad, godine 909., Abu
Abd Allah je zauzeo Kairuan i time dokonao vlast Aglabida u Tunisu.
U meuvremenu je "sakriveni imam" Obaid Allah izbjegao pred abbasidskim vlastima iz
Sirije, pa je preko Egipta i Libije doao u juni Maroko, ali ga je ondje lokalni vladar bacio u
zatvor. Stoga je bilo potrebno da mahdijev (imamov) navjestilac, Abu Abd Allah, koji je ve
dotle postao gospodarem Ifrikije i stolovao u Kairuanu, doe s vojskom u Maroko, ondje
oslobodi imama i dovede ga u Kairuan gdje je proglaen pravovjernim kalifom (909-934),
postavi tako osnivaem dinastije Fatimida.
Ali uskoro se pokazalo da Obaid nipoto nije produhovijena ni sveta linost kako se to
295

oekivalo od imama i mahdija, to jest ovjeka ijim djelovanjem upravlja sam Bog. Bio je
pohlepan za materijalnim dobrima, raskalaen i beskrupulozan tiranin. Svim time razoarao je
stanovnitvo, pa je ak i Abu Abd Allah bio umijean u zavjeru protiv njega. Ali Obaid Allah
ga je preduhitrio i dao ubiti.
Nakon takvog uvrenja svoje moi, Obaid Allah je razvio opsenu osvajaku djelatnost.
Ojaao je svoju vlast na Siciliji, privremeno zaposjeo Egipat, uza svoju politiku vezao istono
alirsko berbersko pleme Sanhaa i iz tuniskih luka i sa Sicilije vrio pomorske napade na
obale june Italije, na otoke u zapadnom dijelu Sredozemnoga mora i ak na june obale
Francuske. U svim tim pothvatima glavna vojna sila bili su Berberi iz plemena Kotama i
Sanhaa, a kalif je, osim toga, imao i jake odrede crnake garde.
Za plaanje vojske i trokove upravnog aparata kalif je uvodio nove, veoma teke poreze.
Takvi zahtjevi, a i brutalno nametanje iitskog a vjerskog opredjeljenja omrznuli su fatimidsku
vladavinu, pa je za Obaid Allahova sina i nasljednika Abul Kasima dolo do opasne pobune
koju je pokrenuo Berber hariditskog uvjerenja, Abu Jazid. No, uz pomo plemena Sanhaa,
Abu Jazid je bio poraen, uhvaen i smaknut.
Poslije pobjede nad hariditskim ustankom Fatimidski je kalifat iskoristio slabost i neslogu pojedinih berberskih podruja u sjevernoj Africi pa je upornim napredovanjem do 958.
proirio svoju vrhovnu vlast sve do obale Atlantskog oceana. Ali glavni cilj fatimidske politike
ostao je i dalje istok, prije svega Egipat, a zatim i matine islamske zemlje na Arapskom
poluotoku.

IKIDIDI U EGIPTU
Za ostvarenje prvoga cilja u tome planu prilike su u drugoj polovici X. st. bile veoma
povoljne. Poto je 905. u Egiptu sruena dinastija Tulunida, Bagdadski je kalifat dopustio da
se ondje formira nova samostalna vlast Ikidida kojoj je 935. bio osnivaem Muhamed ibn
Tug, ratnik turskog podrijetla, kojem je sam kalif odobrio samostalnost, uz uvjet da se
odupire pretenzijama tuniskih Fatimida.
FATIMIDI U EGIPTU
Ikididski Egipat bio je snaan svega tridesetak godina. Nakon toga je uporna fatimidska
vjerska propaganda, popraena obilnim podmiivanjima, poela donositi plodove. Poslije smrti emira Kafara (968) u Egiptu je zavladalo potpuno rasulo, pa je fatimidski general Davhar,
podrijetlom kranski rob sa Sicilije, do sredine 969. zauzeo cio Egipat. etiri godine poslije
toga fatimidski je kalif AI-Muiz prepustio vlast u Ifrikiji plemenu Sanhaa, a on se s bogatom
kalifskom riznicom i snanim vojnim odredima preselio u Egipat (973). Otad se fatimidska
iitska vlast odrala u Egiptu vie od dva stoljea (do 1171). Fatimidski su kalifi uspjeli tu
zemlju u veoma kratkom roku uiniti najmonijom i najbogatijom dravom u islamu. Zavladao je ustaljen poredak, ostvaren ekonomski prosperitet i uvedena vjerska tolerancija, tako da
su ak i krani mogli vriti vane dravne dunosti. Arapska supremacija nije smetala ni
drevnom, autohtonu koptsku stanovnitvu da se afirmira u javnome ivotu. Sklonost prema
prihvaanju raznovrsnih tradicija i utjecaja omoguila je, u uvjetima znatnog porasta materijalnog blagostanja, izraziti polet islamske znanosti i umjetnosti. Ali, doljaka vlast je svoju
vojnu mo temeljila na novaenju turkestanskih i crnakih plaenikih eta, a one su, s vremenom, u kriznim trenucima reima djelovale kao presudan initelj u zbivanjima.
Prve tekoe oitovale su se ve poetkom XI. stoljea, kad je kalifom bio umno poremeeni AI-Hakim. On je dokinuo vjersku toleranciju i estoko progonio u prvom redu sve
nemuslimane, ali i meu muslimanima one koji su se odupirali ismaelitskom iitizmu. Osobito
je veoma jak utjecaj na kalifa imala radikalna ismaelitska sekta to ju je osnovao Turin
290

ISTONE ISLAMSKE ZEMLJE KRAJEM XI. ST.

1IlIllIlIh~ml Vlast Karmata

111111111 Fatimidski kalifat

Emirat Bujida

lIm Vlast Gaznavida

li

il Emirat

Zaidita
Prodor Selduka u
Malu Aziju

Al-Darazi (U. 1019). Po njemu je ona dobila naziv druzi, a smatrala je da je Al-Hakimova
vjerska nepomirljivost dokaz da se u njemu utjelovio sam Bog. U svojem radikalizmu AI-H akim je dao razoriti kransku crkvu Sv. Groba u Palestini, a ukinuo je i mnoge islamske,
tradicijom utvrene, obvezatne vjerske obrede.
Svim time AI-Hakim je izazvao nezadovoljstva, pa je poginuo u zavjeri (1021). Njegovi
nastavljai nastojali su obnoviti preanju epohu prosperiteta i tolerancije, pa se to izrodilo ak
u lakoumno rasipnitvo i nebrigu za vrstou vlasti u rubnim pokrajinama. U takvim okolnostima potpuno su se osamostalile dvije sjevernoafrike oblasti: Tunis s istonim Alirom, pod
vlau berberskoga plemena Sanhaa, i sredinji Alir, pod dominacijom plemena Zenata.
Budui da fatimidska drava nije bila kadra da sama intervenira u Ifrikiji, ona je onamo
poslala nomadsko-ratniko pleme Banu Hilal, koje se iz Nedda, u sredinjoj Arabiji, doselilo
u Gornji Egipat i ondje vrilo teke zulume. Na prolasku, plemenu Hilal se u Kirenaiki i
Tripolitaniji pridruilo i pleme Banu Sulaim, pa su ti osvajai preplavili Tunis i istonu
polovicu Alira unitivi drave berberskih Sanhaa i Zenata. Njihovim dolaskom uvelike se
izmijenio etniki sastav stanovnitva, razorena je agrama privreda sjeverne Afrike i razbijen
proces urbanizacije na njezinim sredozemnim obalama. Izvan dosega toga beduinskoga vala
\)stali su samo zapadni Alir, Maroko i islamska panjolska, gdje je berberski utjecaj ostao
snaan i jo se u buduim stoljeima poveao.
TAHIRIDI
Usporedo s odcjepljivanjem zapadnih pokrajina od irake jezgre Bagdadskog kalifata
odlamala su se pojedina podruja na istoku. Prvi se ondje odvojio Horazan, pod vladavinom perzijskih Tahirida (822). Oni su isprva imali prijestolnicu u Mervu (stara Baktrijska
Antiohija), zatim su je premjestili u Niapur, u Partiji, a svoju su vlast proirili na najvei
dio sredinjega i junog Irana.
297

SAFARIDI, SAMANIDI
U posljednjoj etvrti IX. st. Tahiride je uklonilo nadiranje Safarida, kojima je polazite bio
jugozapad dananjega Afganistana (Sistan). irei svoje podruje prema sjeveru, ta - se vladarska kua u Transoksijani (podruju sjevernijem od toka Arnu Darje) sudarila s teritorijem
kojim je po ovlatenju bagdadskog kalifa upravljala porodica Samanida, a sjedite joj je bilo u
Buhari. Suzbivi Safaride, Samanidi su u prvoj polovici X. st. ovladali prostranom oblau od
zapadnih obronaka Pamira do Kaspijskoga mora i Teherana, a prema jugu do Beludistana. U
nizu gradova (Hodentu, Samarkandu, Buhari, Mervu, Niapuru, Kermanu) razvili su visoku
urbanu civilizaciju koja je pod okriljem islama obnavljala batinu stare perzijske kulture.
Otkidanje niza udaljenijih pokrajina i njihovo potpuno ili djelimino osamostaljivanje od
sredinje vlasti bilo je ne samo posljedica centrifugalni h ili nedovoljno integriranih podruja s
jakim predarapskim etnikim i kulturnim tradicijama, nego takoer i rezultat mnogih unutranjih kriza i slabosti samoga Abbasidskog kalifata.
Jedan od vanih initelja koji su nepovoljno djelovali na unutranju snagu Kalifata bila je
injenica to arapski osvajai nisu bili kadri na golemom prostranstvu svoje drave trajno
ostati neposredna vojno-okupacijska sila, kako su to jo bili u omejadsko doba. Oni su dodue
i dalje bili povlateni drutveno-politiki sloj, ali su sve vie postajali samo korisnicima svoje
vlasti, a sve manje izravnim oruanim osloncem ostvarenog poretka. Taj su poredak sada titili
vojnom silom koja se preteno sastojala od skupih, etniki stranih i nedovoljno pouzdanih
plaenika. Ve od prve polovice IX. st. jezgru dravne vojske ini kalifov a garda, sastavljena
od turskih odreda koje su zvali mamelucima. Uz njih je u razliitim jedinicama bilo Berbera,
Crnaca, Indijaca i bijeloga roblja, kupljenog iz razliitih zemalja. Protiv svemoi njihovih
zapovjednika ve za kalifa AI-Mutasima, u prvoj polovici IX. st., pobunili su se arapski
odlinici, ali je pobjeda pripala turskoj vojsci, nakon ega su izvrena okrutna smaknua
urotnika.
U kovitlacu borbi za utjecaj koje su slijedile nakon AI-Mutasimove smrti (842), na prijestolju se u 28 godina smijenilo est kalifa, od kojih su etvorica poginula od zavjerenike ruke.
a kalifska je vlast postala igrakom u rukama suparnikih grupacija.
Poevi od 870. nastupila je privremena stabilizacija, a dravna je vlast nastojala strogom
tednjom, suzbijanjem korupcije i disciplinom u vojsci i upravi ostvariti oporavak dravnih
financija i obnoviti autoritet kalifov a dostojanstva.
Ali s poetkom X. st. poela je nova etapa kaosa, kad se i opet u pedesetak godina
smijenilo sedam kalifa, od kojih je veina bila smaknuta u vojnim pobunama i suparnitvima
razliitih pretendenata na vlast.
Unutranjopolitika zbivanja u Kalifatu, koja ispunjaju vie od stotinu godina (od kraja
prve polovice IX. do poetka druge polovice X. st.) suvremena su s procesom otkidanja
udaljenijih pokrajina u Africi i srednjoj Aziji. Ali osim dinastikih borbi i sukoba oko pretenzija vojnih klika, abbasidsku su dravu rastakale i brojne vjerske i socijalne suprotnosti koje su
bile rezultat i izraz dubljih nezadovoljstava zbog opega drutvenog poretka u dravi.
BABEKOV USTANAK
Jo na prekretnici VIII. u IX. st. nastala je u oblastima juno od Kaspijskog mora vjerska
sekta, srodna iitizmu. ali s jakim primjesama staroperzijske mazdaike religije glede zamisli
o temeljnoj dualistikoj opreci sila svjetlosti i sila tame i o vjenoj seobi dua. U vrijeme kalifa
AI-Mamuna (813-833) ta je uenja prihvatio propovjednik Babek, davi im dublji socijalni
smisao. Negirajui bogatstvo kao sluenje boanstvu tmine, on je 816. pokrenuo snaan vjerski i revolucionarni pokret koji je zahvatio sjeverozapadne oblasti Irana i Azerbejdan. Pobu298

njenici su zahtijevali kolektivno posjedovanje zemlje onih koji je obrauju. Time su snano
utjecali na seosko stanovnitvo, ali je njihovo protivljenje privatnom vlasnitvu privlailo i
gradske puke slojeve, svjedoke krajnje raskoi i silnitva velikaa koji su stolovali i orgij<t1i u
svojim gradskim rezidencijama.
Borba abbasidske vlasti protiv Babekova ustanka potrajala je dvadeset tri godine, a slomile su ga turske ete tek 838., pri emu je Babek bio zarobljen i smaknut s velikim brojem
svojih pristaa.
USTANAK ZINA
Osim mnogih borbi protiv iitizma i, naroito, njegovih ekstremnih struja, kao to su
bili ismaeliti, sa svojim izrazitim neprijateljstvom prema bogatstvu, kao i protiv zaostalih
uporita hariditizma, koji je zahtijevao jednakost svih muslimana, bez obzira na njihovo
etniko podrijetlo ili socijalnu pripadnost, dravna je vlast, kao zatitnik drutvenog poretka,
imala naroito velikih tekoa s pobunom crnakih robova koja je izbila u posljednjoj treini
IX. stoljea. Ti su robovi bili dopremani iz istone Afrike, s podruja od dananje Kenije do
Mozambika koje su arapski pomorci nazivali zemljom Zin, pa su po tome afriko roblje u
Mezopotamiji nazivali Zinima. Oni su pod najteim uvjetima radili na branama i nasipima za
natapanje, na plantaama pamuka, u rudnicima kovina, soli i salitre. Ustanak robova izbio je
869., a na elu mu je bio Ali ibn-Muhamed, arapski propovjednik hariditskog opredjeljenja.
Ustanak je obuhvatio junu Mezopotamiju i susjedni Huzistan i okupio vie stotina tisua
robova. Zauzevi Basru, pobunjenici su taj grad uinili sreditem svoje vlasti i daljnje borbe.
Uspjeli su suzbiti nekoliko ofenziva kalifove vojske, ali nisu imali nikakve koncepcije o
vlastitom gospodarskom i drutvenom poretku, pa nisu stvorili trajnu osnovu svojega otpora.
Poslije 14 godina ustanak je najzad 883. slomljen, a nad uhvaenim borcima izvreni su
okrutni pokolji.
Koliko je god ustanak Zina bio dugotrajan i straan po broju rtava, on je ipak bio
lokalno ogranien na jug Mezopotamije i na drutveno najobespravljeniju kategoriju crnakih
robova. Kudikamo veu teritorijalnu rasprostranjenost i iri angaman stanovnitva ostvario je
ustanak ka/mata koji je postupno nicao na temelju dubokih nezadovoljstava s drutvenim
poretkom i izgradio dalekosene zamisli o radikalnoj preinaci dravnog ustrojstva.
KARMATSKI USTANAK
Karrnatski pokret zapoeo je svoj razvitak na temelju vjerskih shvaanja ismaelitskog
iitizma, koji je formirao od pravovjernoga islamskog uenja veoma razliitu kozmogoniju i
nauk o uzastopnim Bojim emanacijama, srodan uenju gnosticizma. Poevi od iskonske
Boje linosti, Boje se bie sedam puta hipostaziralo, na sve materijalnijoj razini, te je tako
najzad nastao ovjek. Da bi ljudsko bie vratio njegovu ishoditu, Bog je ljudima zaredom
poslao sedam proroka, meu kojima je peti bio Isus, esti Muhamed, a sedmi i posljednji,
Ismael, "sakriveni Mahdi", to jest "onaj koga Bog vodi", budui obnovitelj neizopaenoga
islama. Premda je Ism~el (u petom koljenu izravni potomak Prorokove keri Fatime) umro jo
760., ismaeliti su irili svoj tajni nauk (batin; otuda za njihov pokret i naziv batinUa) o
buduem novom u~jelovljenju Ismaela i poetku nove epohe u povijesti ovjeanstva koja e
donijeti pobjedu iskonskom islamu i pravdu za sve ljude koji priznaju svemo Allaha.
Najrevnosniji pobornik ismaelitske batinije sredinom IX. st. bio je Abdullah ben Maimun
al-Kadah. On je tajnOVitoj i prvobitno preteito vjerski obojenoj batiniji dao politiki program
po kojem je trebalo sruiti sunitski kalifat Abbasida u Bagdadu i stvoriti novu islamsku dravu
299

U7,vojni minaret Velike damije u Samari, oko !l50.

kojom e upravljati tajna organizacija upuenih u Boje nakane, u sebi hijerarhizirana po

stupnju svetosti svojega stvarnoga ivota i spoznaje boanstva,
Abdullahova uenja je oko 870, prihvatio i zatim ih dalje razvio iraki seljak Hamdan
Karmat, ukljuivi u sklop vjerskih i politikih nazora svojih pretea jo i ogorenja autohtonog seljatva Iraka i Irana s njihovom podjarmljenou abbasidskim vlastodrcima, arapskim
doseljenicima i svima drugim korisnicima dravne vlasti, koji su ili izravno, kao veliki zemljoposjednici, ili neizravno, kao uivatelji dohodaka to su ih primali od drave, sudjelovali u
eksploataciji seljatva kao radne snage u zavisnom poloaju na imanjima, Karmatova organizacija bila je sazdana kao mrea ttjnih drutava, a temeljila se na zajednici imovine i dobrovoljnom pristupanju, Nakon razdoblja inicijacije novopridolica je obvezno pridruivao svoju
dotadanju imovinu sveukupnim dobrima zajednice, lanovi pojedinih organizacija odravali
su zajednika blagov}l'nja i pri tome jeli "rajski kruh" u znak svojega jedinstva i oekivanja
"doba pravde" za s1e ljude, narodnosti i rase, Sveti rat za svoje ciljeve smatrali su svojom
dunou , a okrutnost u toj borbi bila je doputena,
Za vrijeme ustanka Zina u pobuni su sudjelovali i junomezopotamijski karrnati, a nakon
njegova uguenja (883), oni su nastavili svoju agitaciju i uskoro pokrenuli vlastiti ustanak,
Najprije je jedan Karmatov propovjednik osnovao samostalnu karmatsku dravu u Bahreinu
(889), a zatim se to podruje pretvorilo u ishodite njihovih akcija, Agitatori i ratniki odredi
krstarili su Irakom, Sirijom i Jemenom, Godine 913, zauzeli su Basru i Kufu , na sjeveru
300

dopirali sve do Mosula, a prema jugozapadu su preko Omana, Jemena i Nedda provalili u
Hedas, gdje su 930. zauzeli Meku i odnijeli "crni kamen".
Iako Karmati nisu podruja u koja su prodirali prikljuivali svojem dravnom teritoriju,
nego su ih samo pljakali i unitavali ono to nisu mogli ponijeti, ipak se inilo da e njihov
upad u Bagdad (931) dokrajiti postojanje abbasidske vlasti. Ali u zbivanjima te godine
njihovoga tadanjega voe, Abu Tahira, nestaje pod nepoznatim okolnostima, a cio ustanak
otada naglo slabi. Karmatski se pokret razjedinjuje u vie manjih arita, u Mezopotamiji, u
sjevernoj Siriji, u Jemenu, odakle su jo do poetka XI. st. lokalni proplamsaji pobune ugroavali politiki i drutveni poredak. U Siriji i Egiptu njegovim su batinicima postali pripadnici
jo radikalnije sekte druza, a na karmatskoj se tradiciji formirala u XI. stoljeu, u Perziji, sekta
asasina (od haiin - oni koji se omamljuju haiem).
BUVEJHIDI
U vrijeme odcjepljivanja perifernih pokrajina i unutranjih vjerskih i socijalnih ustanaka
kalifska je vlast u Bagdadu pala na najniu razinu i Kalifi su poglavari drave i vjere jo samo
po imenu. Uoi polovice X. st. u Bagdadu se domogao vojne vlasti perzijski ratnik iitskog
opredjeljenja Ahmad ibn Buvejha. On je uskoro s prijestolja uklonio dotadanjega kalifa i
postavio kao svoju figuru drugoga lana abbasidske dinastije, AI-Mutija (946-974), koji se
nije odupro uvoenju iitskih obreda u cijeloj dravi, premda je, po tradiciji, trebao biti
zatitnik sunitske interpretacije islama.
Buvejhidi su faktino vladali kalifatom vie od stotinu godina (do 1055). Isprva su pojedini lanovi toga roda drali nekoliko samostalnih provincija u Perziji i Iraku, koje su samo
formalno priznavale vrhovnitvo Ahmada i njegova kalifa. Ali 977. je Ahmadov neak Adud
al-Davlah sjedinio sve te zemlje u jednu politiku zajednicu koja je obuhvaala Perziju i
najvei dio Iraka, a prijestolnica mu je bila u irazu. On je nosio perzijski naslov ahinah, a
kalifu je prepustio ostatak Iraka kao zasebnu provinciju.
Vladavina toga Buvejhida ostvarila je privredni oporavak drave. Veoma mnogo je uinje
no na obnovi i uzdravanju kanala, podizanju brana, o emu je ovisila uspjenost poljoprivrede
u Mezopotamiji. Trgovini je pomagala relativna unutranja sigurnost, a i odravanje bunara
uzdu karavanskih putova. Adud al-Davlah je znatna sredstva namijenio gradnjama i podizanju ustanova vanih za javno dobro. Na mjestu gdje je po predaji bio grob Prorokova sinovca
i zeta Alije dao je izgraditi velianstveno svetite, u Bagdadu i drugim gradovima podizao je
sjajne palae i damije, a naroitu je vanost imala velika bolnica u Bagdadu, opskrbljena
struno izobraenim osobljem.
Takav privredni i kulturni napredak potrajao je bez dubljih smetnji sve do drugoga desetljea XI. stoljea. U to se vrijeme, uz ostala dostignua, osniva veliki astronomski opservatorij
u Bagdadu, a zatim i znanstvena akademija u istome gradu, koja je ubrzo skupila impresivnu
koliinu od otprilike 10 000 rukopisnih knjiga sa svih podruja tadanje uenosti.
Ali nakon 1012. (smrt buvejhidskog ahinaha, odnosno sultana Bahah al-Davlaha) ponovno su se rasplamsavale dinastike borbe meu njegovim sinovima, u kojima su i opet
uvelike sudjelovale turske plaenike ete. Kako su Turci priznavali sunitski islam, a Buvejhidi su bili iiti, i sam se Bagdad, u kojem su nominalno vrhovnu vlast drali sunitski kalifi,
opredjeljivao za Turke, oekujui od njih spasenje od iitskih vlastodraca.

301

GAZNAVIDI
Turski utjecaj u Bagdadu jaao je i zbog toga to je od druge polovice X. st. u istonim i
dijelovima Irana sve vie rasla mo turskih Gaznavida. Osniva te vladarske
kue bio je turski osloboeni rob Alp Tigin koji je bio u slubi Samanida kao vojnik tjelesne
garde. Uznapredovavi u vojnoj slubi, 961. je postavljen za upravnika provincije Horazan.
Ali kad se ondje pokuao osamostaliti, prognan je u istone pokrajine pa je ondje oruanim
prepadom osvojio grad Gazna, oko 150 km od granice Afganistana s Indijom, pa je na tome
podruju osnovao samostalnu dravu koja je uskoro obuhvatila prostrano podruje od Kabula
do obala Oman skog zaljeva.
Nastavlja Alp Tiginova djela bio je njegov bivi rob, zatim posinak i zet Subuk Tigin. On
je osvojio oblast Peavar, na gornjem Indu (sjeverni Pakistan). Do najvee moi dovinula se
drava Gaznavida za Subuk Tiginova sina Mahmuda (997-1030) koji je svojoj vlasti podvrgao
Pendab s njegovim sreditem Lahore, zatim oblast Multan (izmeu srednjeg toka Inda i
njegova lijevog pritoka Satled) te pokrajinu Sind, ime su glavni dijelovi dananjega Pakistana postali sastavnim dijelom drave Mahmuda od Gazne.
Zapadni susjed Gaznavida bila je drava Buvejhida koja je u Mahmudovo doba zapadala
u razdoblje kriza zbog dinastikih suparnitava. Da bi ojaao svoj poloaj prema buvejhidskom iitskom sultanatu, Mahmud je revnosno branio sunitizam i objavljivao da priznaje i
vjersko i politiko vrhovnitvo pravovjernih abbasidskih kalifa. Definirajui svoje pothvate
kao kaznene ekspedicije protiv krivovjernika, on je Buvejhidima preoteo Toharistan s Balkhom, Horazan, Tabaristan (podruje juno od Kaspijskoga mora) i sredinji Iran s Ispahanom, skuivi Buvejhide na Fars i Kirman. Za sve te uspjehe imenovao ga je dvadeset peti
abbasidski kalif, AI-Kadir (991-1031) "Desnom rukom Drave" (Damin al-Davlah) i dao mu
naslov sultana.
Kao i mnogi drugi islamski vlastodrci, Mahmud od Gazne je nakon osvajakih uspjeha
razmjerno kratkotrajno razdoblje unutranje politike stabilnosti iskoristio za raskone gradnje
i razvitak blagostanja na svojem dvoru i u krugu svojih pouzdanika. Tome sjaju pridonosila je
i plodna djelatnost mnogih umjetnika, pjesnika, povjesniara, putopisaca, filozofa i prirodoznanstvenika (matematiara, astronoma i lijenika), koja u mnogom pogledu pripada meu
najvrednija postignua srednjovjekovne kulture Prednje Azije to su, nastavljajui se na starije
tradicije, ostvarena pod okriljem vlasti.
sjeveroistonim

SELDUCI
Ali ve nakon zavretka Mahmudove vladavine (1030) drava Gaznavida poinje slabiti,
ponajvie pod udarcima turskih Selduka koji nadiru iz Turkestana i Transoksijane prema
zemljama to su ih drali Gaznavidi.
Selduci su prvobitno bili rod u turkestanskom plemenu Oguza koji nosi ime po svojem
glavaru Selduku. Napredujui iz kirgizijskih stepa Turkestanom, oni su se u X. st. probili
preko Sir-Darje u Transoksijanu gdje su se nastojali uposliti kao ratnici u slubi perzijske
dinastije Samanida i njihovih nasljednika, takoer perzijskih Buvejhida. Njihov uspon bio je
spor jer su i druge turske ratnike skupine zajedno s njima teile istim ciljevima infiltriranja na
podruje Kalifata i uzdizanja k vlasti. Dominacija turskih Gaznavida, potkraj X. i u poetku
XI. st., u Afganistanu, Pakistanu, Horazanu i na pretenom dijelu Perzijske visoravni, a pogotovo njihov sve snaniji utjecaj na kalifat u Bagdadu (pri emu su se abbasidski kalifi nadali
da e uz pomo Gaznavida ak zbaciti iitski jaram Buvejhida), bila je za Selduke veoma
ozbiljna zapreka. Stoga su se oni bez oklijevanja okoristili opadanjem gaznavidske moi
nakon smrti Mahmuda od Gazne (1030). Ve 1040. oni su pod vodstvom Seldukova unuka
Togrulbega u bitci kod Daudanakana, u Horazanu, unitili vojsku Mahmudova nasljednika
Masuda L i osvojili Niapur, koji postaje ishoditem njihovih daljnjih osvajanja. U naglim
302

naletima oni su zauzeli Horezmiju, na donjem toku Amu-Darje, preoteli Gaznavidima Horazan
i oblasti uz junu obalu Kaspijskoga mora i zatim nadrli na sredite buvejhidske vlasti u Farsu.
Pred njihovim pritiskom povukli su se i Gaznavidi prema istoku, zadravi samo Pendab sa
Sindom, u dananjem Pakistanu. Ali i ondje su Gaznavidi bili uniteni. Jo poetkom XI. st.
poeo se u sjeverozapadnom Afganistanu, u oblasti Herata, izdizati iranski ratniki rod Gorida.
Oni su isprva priznavali vlast Gaznavida, ali u vrijeme njihovih borbi sa Selducima odmetnuli su se i uspjeli osvojiti Gaznu (1049). A kad su Selduci svoje ambicije usmjerili prema
Mezopotamiji, sreditu Kalifata i, zatim, jo dalje prema zapadu, k Mediteranu, Goridi su se
okomili i na Gaznavide u Pendabu. Poslije dugotrajnih borbi tijekom XII. st. oni su 1191.
zauzeli i Lahore, dokonavi time postojanje drave Gaznavida, da bi ve 1192. osvojili i
Delhi koji je otad postao sreditem njihove mone drave u sjevernoj Indiji.
Slom iitskih Buvejhida i napredovanje Selduka, koji su se bili opredijelili za sunitizam,
urodilo je u Iraku i samom Bagdadu estokim sukobima izmeu pristaa pravovjernoga kalifa
AI-Kaima (1031-1075) i pobornika iitskoga krivovjerja. U takvim okolnostima kalif je pozvao u pomo Togrulbega i on je potkraj 1055. sa svojom turkmenskom vojskom uao u
Bagdad iz kojega se prethodno, zajedno sa svojim etama, povukao dotadanji guverner prijestolnice, AI-Basasiri, koji je takoer bio turske narodnosti.
Konanom ostvarenju neograniene vlasti Selduka u Kalifatu suprotstavio se jo jedan
pokuaj buvejhidske vojske da pod zapovjednitvom AI-Basasirija, koji je dobio pomo iz
iitskog kalifata Fatimida'u Egiptu, preotme ve izgubljenu prijestolnicu. AI-Basasiri je 1058.
naglim prepadom uspio svladati selduku posadu u Bagdadu, zarobiti kalifa i primorati ga da
se odrekne svojega dostojanstva vrhovnoga poglavara islamske vjere u korist Fatimida. Bio je
stoga potreban novi nalet glavnine selduke vojske na dravno sredite. Tom prilikom pobjeda je bila konana, a svaki daljnji mogui otpor sprijeen tekim krvoproliima. Od tih dogaaja (1060), kalif je svu politiku vlast prepustio Togrulbegu, dao mu naslov sultana i vezao
ga uz rod Abbasida udajom jedne od svojih keri za pobjednika. Dravni teritorij obuhvaao
je u tome trenutku cio Iran i cijelu Mezopotamiju, a kalifov a se funkcija definitivno odvaja od
vrenja politike vlasti i pretvara u zvanje vrhovnog poglavara islama. S uspostavom jedinstva
u vjerskom opredjeljenju izmeu vjerskog poglavarstva i nositelja vojne i politike moi
selduka je drava stekla vaan preduvjet unutranje konsolidacije. Ali politiko i drutveno
ustrojstvo turskih osvajaa nije pogodovalo izgradnji snane i jedinstvene dravne organizacije.
Ve je prvi Togrulbegov nasljednik, Alp Arslan (1063-1077), najvei dio svoje vladavine
proveo ratujui sa svojim nepokornim roacima i lokalnim upravljaima koji su se pokuavali
osamostaliti. Veoma je vano bilo njegovo napredovanje prema bizantskoj Maloj Aziji. Turske
su ete ve 1064. postigle vojne uspjehe u Armeniji, a u sljedeim su godinama prodrle u
Kapadokiju i zauzele Cezareju (1067). Protiv te opasnosti Bizantsko je Carstvo pokualo
povesti protuofenzivu. U treoj od vojni to ih je poduzeo tadanji car Roman Diogen (10681071) Bizantinci su u Armeniji, kod grada Mancikerta, sjeverno od jezera Van, pretrpjeli
katastrofalan poraz u kojem je i sam car bio zarobljen (1071). Iz toga zarobljenitva Roman
Diogen je bio puten tek poto se otkupio znatnim iznosom i prihvatio mirovni ugovor kojim
je Bizantu bio nametnut teak godinji danak.
Budui da je neposredno nakon toga Roman Diogen bio u Carigradu zbaen s vlasti, Alp
Arslan se smatrao osloboenim ugovornih obveza pa se okoristio rasulom u Bizantu i zapoeo
novo nadiranje kroz Malu Aziju prema Zapadu. Ta je ekspanzija dosegnula vrhunac za Alp
Arslanova sina i nasljednika Malikaha (1072-1092). Godine 1077. Selduci su doprli sve do
Mramornoga mora, a jedan od Malikahovih roaka je osvojeni dio Male Azije 1078. formirao
kao zasebno upravno podruje pod nazivom Sultanat Rum, sa sreditem u Nikeji, nadomak
Mramornoga mora. Poslije povlaenja iz Nikeje, sreditem, Sultanata postao je, poevi od
1084., grad Ikonium.
303

Usporedo s nadiranjem u Malu Aziju Selduci su svoju ofenzivu usmjerili i prema Siriji.
pa su 1075. osvojili Damask, a 1076. Jeruzalem, preotevi te pokrajine fatimidskom Egiptu.
Osvojene oblasti odmah su se organizirale kao niz polusamostalnih emirata. Suparnike borbe
koje su se uskoro zatim zapodjenule izmeu Sultanata Rum i sirijskih emirata, a i u samome
Sultanatu Rum oko batine njegova osnivaa Sulejmana ibn Kutlumia, veoma su oslabile
poloaj Selduka u Maloj Aziji. To je omoguilo bizantskome caru Aleksiju Komnenu da
izmeu 1086. i 1092. oslobodi cio sjeverozapad Male Azije. Istodobno sporovi u Siriji doveli
su do intervencije seldukoga vrhovnog vladara, sultana Malikaha. On je emirate Edessu,
Antiohiju i Aleppo predao na upravljanje svojim oficirima, junu Siriju (s Damaskom) i
Palestinu prepustio je svojem mlaem bratu Tutuu, a samostalnost Sultanata Rum je dokinuo
podvrgavajui njegovo podruje svojoj neposrednoj vlasti. Time je bila privremeno nadvladana opasnost disperzije koja je ugroavala selduku dravu za prethodnih trideset godina,
a Malikahova efektivna vlast obuhvaala je sveUkupno podruje od Kaspijskoga do Sredozemnoga mora (kod Antiohije).
Malikahova vladavina bila je doba znatnih uspjeha seldukog reima. Velike zasluge pri
tome pripadaju njegovu veziru Nizamu al-Mulku, veoma obrazovanom i sposobnom islamiziranom Perzijancu koji je za Alp Arslanova i Malikahova razdoblja upravljao dravnim poslovima. Po njegovoj inicijativi obnavljale su se i gradile ceste, popravljao i proirivao sustav
nasipa i kanala, redovito brinulo o sigurnosti prometa i odravanju putnih postaja (karavanseraja). Za Nizamova vezirovanja obnovio se i veoma uznapredovao i kulturni ivot u zemlji. Na
podruju kolstva privatne su vjerske i pravno-znanstvene kole (medrese) postale dravnim
ustanovama, u kojima su uenici dobivali stipendije a nastavnici imali redovite prihode. Najvii domet meu njima dostigla je bagdadska medresa, Nizamija, osnovana 1065/7. Na toj je
koli djelovao i najvei islamski teolog Al-Gazali. U Nizamovo doba objavljena su brojna
djela s podruja prava, filozofije, povijesti, zemljopisa i astronomije. Jedan od rezultata astronomskih prouavanja bio je i reformirani kalendar, tzv. Jaladi-kalendar, koji se odlikuje izvanrednom tonou vremenskih mjerenja i za vie od pola tisuljea prethodi uvoenju tzv.
Gregorijanskog kalendara u kranskom svijetu, u doba Grgura XIII. (1582). Veoma je intenzivna bila i graevinska djelatnost u Bagdadu, koji je bio Malikahova prijestolnica, ali i u
nizu drugih gradova u svim oblastima zemlje.
Vezirovanje Nizama al-Mulka i Malikahov sultanat zavravaju se gotovo istodobno, godine 1092. Najprije je podjesen te godine neki pristaa ismaelitske ekstremistike sekte haiina ubio Nizama al-Mulka, a zatim je, najvjerojatnije po nalogu abbasidskog kalifa AI-Muktadija, bio otrovan Malikah, moda zbog toga to je zahtijevao od kalifa da vlast preda svojem
sinu to ga je kalif imao iz braka sa Malikahovom keri, ime bi se na kalifski poloaj
faktino izdiglo Malikahovo potomstvo.
Smru te dvojice pobornika dravnog jedinstva i centralizirane vlasti, sa sunitizrnom kao
dravnom vjerom i snanim utjecajem starih perzijskih politiko-upravnih i kulturnih tradicija,
selduki se sultanat iznova poeo komadati. Bilo je to u vezi s borbom oko nasljedstva meu
etvoricom Malikahovih sinova, u koju se jo upleo i tadanji emir june Sirije i Palestinc.
Iako je najstariji od Malikahovih sinova, Barkijaruk, pobijedio, on je ipak nakon 1095. u
svojoj neposrednoj vlasti zadrao samo Perziju i Irak, dok je Horazan i Transoksijanu prepustio jednome od svoje brae, sirijsko-palestinske emirate Tutuovim sinovima, a u istonom
dijelu Male Azije obnovljen je Sultanat Rum sa sjeditem u Ikoniumu.
Tako je neposredno uoi poetka kriarskih ratova selduka drava bila znatno oslabljena
diobom teritorija to su ga neko drali abbasidski kalifi. Ali osim toga jo je i uvelike
uznapredovali proces feudalne dezintegracije vlasti unutar svakoga od dijelova na koje se
selduki sultanat raspao onemoguavao jedinstveni otpor i zajedniku borbu ugroenih emirata protiv opasnosti koja im je zaprijetila.
304

4. PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI U KALIFATU ABBASIDA

I SELDUKOM SULTANATU
D Abbasidskom kalifatu kakav se oblikovao nakon otpada sjevernoafrikih pokrajina u
Magrebu privredni je ivot bio veoma raznovrstan, prije svega zbog znatnih razlika u temeljnim uvjetima pojedinih njegovih podruja. Tako je Egipat u osnovi sauvao svoju tradicionalnu agramu privredu, vezanu uz specifini egipatski sustav poplavnog natapanja nilske doline.
Arapski je poluotok u biti ostao karakteriziran nomadskim stoarstvom i zemljoradnjom samo
u onim ogranienim predjelima koji su imali trajno ili sezonski povoljne uvjete za obradbu tla.
D Mezopotamiji je zemljoradnja bila najrasprostranjenija gospodarska djelatnost, dok je u
Iranu, Horazanu, Transoksijani i Afganistanu velik udjel u gospodarstvu imalo stoarstvo, uz
dobro razvijenu obradbu tla svugdje gdje su prirodni uvjeti za to bili povoljni.
Osim tih glavnih oblika privrede, na cijelom je dravnom podruju, u mnogima veim i
manjim gradskim sreditima cvalo zanatstvo, vodila se iva trgovina i ponegdje postojalo ak
i veoma razvijeno bankarsko novarstvo.
Od agrarnih kultura, uzgoj penice i jema posebice je bio razvijen u Egiptu, Mezopotamiji, u plodnijim dijelovima Irana i Horazana. D junoj Mezopotamiji i Horezmiji uzgajala se
ria. Veoma je bila rasprostranjena maslina, a posvuda, od sjeverne Afrike do Pakistana,
uspijevala je datuljina palma. Gdje je god bilo dovoljno vlage, veliko je znaenje imala
eerna trska, proirena posebice u junoj Mezopotamiji, po sirijskim oazama i Jemenu. Od
tekstilnih biljaka, u Siriji, sjevernoj Mezopotamiji, Horazanu i Pakistanu uzgajao se pamuk, a
li jugozapadnom Iranu, Arabiji i Egiptu lan. Od sjeverne Afrike i Egipta do Horazana i
Beludistana uspijevale su razliite sorte vinove loze i mnogobrojne vrste voaka. Posebno je
znaenje imalo povrtlarstvo u svim predjelima gdje je prirodno obilje vode ili umjetno natapanje omoguavalo intenzivnu eksploataciju tla. Podruja tople klime i dovoljne natopljenosti
bila su poticaj i preduvjet za uzgajanje ukrasnog i mirisnog cvijea, pa su neki predjeli (u
podruju Damaska, u Mezopotamiji juno od Basre, u oblasti izmeu Buhare iSamarkanda)
zbog svojih vrtova i vonjaka uivali slavu koja ih je usporeivala sa zemaljskim rajem.
Premda je teritorij Abbasidskog kalifata u znatnom dijelu svojih podruja raspolagao
bogatima vodenim tokovima, uspjenost agrarne proizvodnje ovisila je i u tim oblastima, kao
i u onim s preteno neplodnim tlom i oskudicom voda, o racionalnom raspolaganju vodom.
Zavisno od okolnosti, to je raspolaganje poprimalo razliite organizacijske oblike. Tako je u
Jemenu bitnu ulogu imao sustav brana koji je sustavljao bujice poslije obilnih kia i sustav
kanala kojima se voda upuivala na udaljenije povrine. D beskinom je Egiptu periodinost
poplava koje su ispunjavale nilsku dolinu vodom nametala potrebu da se nakon opadanja
vodene razine branama sustavi prebrzi otok vode i sprijei naglo sasuivanje tla, a da se, usto,
sustavom kanala voda dovede i na vie terene uzdu nilske kotline. D Mezopotamiji, gdje je
korito dviju velikih rijeka zbog tisuljetnih nanosa bilo izdignuto nad razinu okolnih nizina,
postojao je sustav plovnih kanala izmeu dviju rijeka i njihovih rukava te splet irigacijskih
kanala sa sustavom ustava i brana koje su suzdravale nabujale tokove rijeka da bi se voda na
pogodnim mjestima i u prikladno vrijeme ispustima upuivala u polja u veoj i manjoj udaljenosti od rijenoga korita. D Horezmiji, na donjem toku Amu-Darje, nisko poplavno tlo, sa
sporim otjecanjem voda, trebalo je odravati sustavom drenae i odvodnjavanja radi optimalne
raspodjele zaliha vlage. D razliitim drugim predjelima, oskudnijima vodom (Sirija, sredinji
dijelovi Irana, Azerbejdan), opskrba vodom i njezina raspodjela vrila se pomou crpki iz
rijenih tokova, cisterni i bunara. Za to su postojali golemi drveni kotai sa liarama (norije)
koji su vodu izdizali u visoke nadzemne kanale (akvadukte) kojima se zatim voda otpremala u
udaljenija podruja. Veoma vanu ulogu i za natapanje obradivih povrina i za naP!ljanje ljudi
i stoke imali su bueni i prirodni bunari, rezervoari i izvori, kojima je valjalo posveivati
trajnu pozornost.
305

ismaelov mauzolej u Buhari.

Po.

X . st.

Ratarska tehnika na obradivim povrinama nije ni izdaleka bila jedinstvena. Ona se u

plodnim rijenim dolinama s dubokim slojem humusa nastavljala na stare tradicije plune
obradbe s volujskom zapregom, uz pomo tekoga eljeznog pluga koji je dubokim brazdama
zadirao u oranicu. U predjelima s pliim slojem zemlje obradba se vrila lakim plugovima ili
ak motino, ako je tlo bilo u veoj mjeri kamenito ili obradiva povrina malena. U nekim
krajevima poveavala se plodnost tla uporabom gnojiva, stonoga, perad no ga, golubinjeg ili
ak ljudskoga podrijetla.
U okviru stoarske privrede izvrile su se za arapske vladavine vane preinake u sastavu
opega stonog fonda u zemljama Prednjeg istoka. Uzgoj goveda sve vie nazaduje, ustupajui
prednost ovarstvu. Pri tome se, umjesto krava i bikova, iz Indije uvodi za ratarsku vuu
prikladnija uporaba snanijega goveda, bivola. Za prenoenje tereta na kraim relacijama i na
teem terenu, posvuda se, od sjeverne Afrike do Turkestana, sve vie upotrebljavaju magarci i
mazge. U pustinjskim i polupustinjskim podrujima najvee je znaenje imala deva, i za
transport, i za jahanje. Za borbena i brza teklika jahanja i dalje je nenadomjestiv bio konj.
Osim ovaca i goveda, za arapsku opskrbu mesom, mlijekom i koom sluili su takoer
konji i deve. Devina dlaka bila je usto odlino predivo za tkanje ebadi i atorskih krila.
Specifina dopuna prehrambenoj privredi stoarskoga podrijetla bilo je peradarstvo, pe
larstvo, lov i ribolov. U vel ~kom su se opsegu uzgajale kokoi, purani, guske, fazani, golubovi.
U Egiptu su se pri uzgoju peradi sluili i nekom vrsti umjetnih leita, s umjetnim zagrijavanjem nalik na inkubatore. Lov je bio i sport, i zabava, i nain dobavljanja dopunske mesne
hrane. Lovilo se hajkanjem, s pomou pasa, iz zasjeda ili primjenom stupica, a predmet lova
bila je sitna i krupna divlja , pa ak i velike zvijeri (medvjedi, lavovi i leopardi). Ribolov je
bio pomorski, rijeni i jezerski, a u Egiptu i Donjoj Mezopotamiji riba se uzgajala i u mrestilitima i ribnjacima.
Pandan ratarsko-stoarskoj privredi bili su obrti i trgovanje. Pribavljajui svoje sirovine s
jedne strane od rezultata poljoprivrede i stoarstva, s druge strane na temelju razvijenog
rudarstva i metalurgije, a znatnim dijelom i uvoznom trgovinom, obrtnika je izradbena djelatnost istodobno bila ovisna o razvijenosti poljoprivrede, stoarstva, rudarstva i trgovinske razmjene, kao to je i sama na sve njih djelovala i kao poticaj i kao dobavlja radnih sprava i
robnog sadraja u trgovinskom prometu.
Meu razliitim obrtnim strukama moda je najistaknutije mjesto pripadalo tekstilnoj
proizvodnji . U zapadnim dijelovima Kalifata vie su se izraivale lanene tkanine, a u istono-

306

me pamune. Bilo je mnogo vrsta tkanina, od jednostavnih i grubih platna do brokata protkanih zlatnim i srebrnim nitima i tkanina ukraenih biserjem, draguljima i optoenih zlatnim
ploicama. Veoma je bila razvijena tehnika bojenja tkanina. Razliito osnovno gradivo i raznovrsno obojenje niti omoguavalo je ilimarstvu, osobito razvijenom u Armeniji, Horazanu,
Perziji, Iraku i Siriji, da se razvije kao posebno podruje likovne umjetnosti na kojem su
ostvarena izvanredna dostignua, pokatkad upravo fantastine ljepote. Zasebnu vrstu tkanja
inilo je izraivanje zavjesa, pregrada, hasura i sl. od ai, slame, trske ili palmina lia.
Srodno tome bilo je i koaratvo. Poevi od VIII. st. postupno se na podruju Kalifata uvodila
proizvodnja papira. On je unesen iz Kine najprije u Samarkand a zatim se proizvodnja razvila
u Bagdadu i drugdje, u Egiptu i Maroku, odakle je prodrla u islamsku Hispaniju. Proizvodnja
papira od tekstilnih sirovina (krpa) ubrzo je potisnula iz upotrebe egipatski papirus i koni
pergament. Najstariji arapski sauvani dokument, napisan na papiru, potjee iz 866. Veoma
veliku rasprostranjenost postigao je uzgoj dudova svilca, pa su neke oblasti Kalifata stekle
slavu proizvodnjom tkanina od te grae.
Tekstilnoj obrtnikoj djelatnosti pridruivala se obrada koe, kovina, drva, izrada posua
od peene i suene gline, izrada bijeloga i obojenoga stakla, proizvodnja sapuna, miomirisa i
eterinih ulja.
Raznovrsnoj i bogatoj proizvodnji dobara i njihovoj razmjeni veoma je pomagala neprekinuta tradicija trgovinskog prometa na cijelom podruju Kalifata. Islamska je prostrana drava
u svojim granicama sjedinila zemlje u kojima prijelaz iz antike epohe u srednjovjekovnu
kron9loku etapu nije donio dokidanje ili znatno slabljenje prometa i robno-novanog poslovanja. Naprotiv, politiko povezivanje regija s razliitim izvorima sirovina, s razliitim vegetacijskim zonama i osebujnim asortimanom proizvoda i bogatstava, popraeno uklanjanjem
politikih granica meu takvim oblastima, uvelike je potpomoglo daljnji procvat trgovine koja
u doba Abbasida uspijeva izdii blagostanje imunih drutvenih slojeva do nesluene razine.
Trgovina u zemljama Abbasidskog kalifata i njegovim dravama nasljednicama bila je
trojaka: lokalna, unutardravna i svjetska.
Prvi oblik trgovanja povezivao je agramu i stoarsku privredu neposrednih proizvoaa s
oblinjim gradskim sreditem. Ali svako takvo, pa i manje gradsko sredite brzo je svojom
ponudom robe nadrastalo lokalne okvire. U njima kao prodavai robe ne istupaju samo lokalni
proizvoai obrtnih rukotvorina, nego i trgovci koji svoju robu dopremaju iz daljih pa i
dalekih podruja. Tako potroai iz neposrednog susjedstva gradova na njihovim trnicama
susreu i proizvode iz daleka, pa se u njima lokalna trgovina povezuje i stapa s dalekom.
Takvu ulogu ostvarivali su osobito oni gradovi koji su leali na voritima ustaljenih karavanskih puteva, na pogodnim prijelazima velikih rijeka, nadomak dobrih pomorskih luka, spajajui privredu meu sobom razliitih regija. U posebno povoljnim uvjetima takvi su gradovi, kao
to je bio sluaj Kaira, Aleksandrije, Meke, Damaska, Bejruta, Kufe, Basre, Ispahana, Niapura, Merva, Hive, Buhare, Samarkanda i dr., postajali sreditima svjetskog prometa koji je
spajao podruja od Atlantika do Indije i Kine.
U vezi s dalekosenim dometom arapske trgovine i svestranim podrijetlom roba s kojom
su poslovali, islamski su se trgovci neumorno kretali krstarei golemim prostornim udaljenostima kalifovih zemalja. U individualnim i, jo ee, skupnim putovanjima odlazili su kopnom i morem u daleke krajeve, ak i preko granica Kalifata, u unutranjost Afrike, u Turkestan, Mongoliju, Indiju, Indoneziju i ondje se susretali i povezivali s kretanjem robnog prometa koji je dopirao iz Kine, ekvatorijaine Afrike i drugih zemalja. Neka su sredita imala
potpuno izuzetno znaenje. Tako je Aleksandrija odravala poslovne veze sa svim zemljama
oko Sredozemnoga mora, otpremala karavane u dubinu afrikog kontinenta, Crvenim se morem povezivala s Jemenom i otuda ukljuivala u trgovinu sa Zanzibarom i Indijom. I Basra,
kao grad blizu ua Eufrata i Tigrisa u Perzijski zaljev, usmjeravala je svoju trgovinu prema
Indiji i Istonoj Africi, ali takoer i prema Perzijskoj visoravni, Horazanu i Transoksijani. Tu

307

su se, u rijenim dolinama Amu-Darje i Sir-Darje susretale dvije veoma vane trgovinske
struje: "veliki svileni put" to je preko Sogdiane i Turkestana vodio u Srednju Aziju i sjevernu
Kinu, i kombinirani rijeno-pomorsko-kopneni put koji je iz Horezmije, na donjem toku
Amu-Darje, preko Kaspijskoga mora i zatim uzvodno i nizvodno rijekom Volgom, preko
sjevernoruskih gradova, u prvom redu Novgoroda, izbijao na Baltik i tu se povezivao s europskom trgovinom koja je ila u Skandinaviju, Britaniju i Flandriju.
Trgovako poslovanje vrilo se tek manjim dijelom u obliku neposredne razmjene roba, a
veinom s pomou novca. Osnovna zlatna jedinica novca bio je dinar, a osnovna srebrna
jedinica dirhem. Nominalna koliina zlata u jednom dinaru iznosila je 4,25 g., a koliina srebra
u dirhemu 2,97 g. Njihov meusobni vrijednosni odnos u naelu je iznosio 1: 14, ali se s
vremenom poveavao u korist zlata. Velika rasprostranjenost kalifatskog zlatnog i srebrnog
novca od Indije i Etiopije do Skandinavije i Zapadne Europe jedna je od potvrda o dometu i
smjerovima trgovakog poslovanja.
Povrh primjene novca kao neposrednoga kupovno-prodajnog sredstva u razmjeni robe, u
velikim se poslovnim sreditima Kalifata razvilo takoer kreditno i bankovno poslovanje.
Postupno se od naplaivanja novcem prelazilo na uporabu ekova i kreditnih pisama. Imatelji
zaliha novca sudjelovali su u trgovinskoj dobiti davanjem zajmova uz znatne kamate i tako
nad razinom trgovake zarade ostvarivali dobiti na temelju akumuliranih bogatstava, s pomou
samooplodnje uloenog kapitala.
Veoma raznolika privredna djelatnost stanovnitva na podruju Kalifata, od elementarne
radne djelatnosti u poljoprivredi do bankarstva i lihve, bila je odraz (a takoer i uzrok) sloene
i bogato nijansirane drutvene strukture. Ona je - kao i privredna raznovrsnost - polazila
(nastavljajui se na epohu Omejada) od veoma razliitih preduvjeta batinjenih iz etapa to su
prethodile arapskom osvojenju.
U podrujima gdje je od davnine postojala potreba dalekosenih irigacijskih sustava formiralo se jo u predisi<llnsko doba naelno dravno vlasnitvo nad sveUkupnom obradivom
zemljom, pri emu su osnovne obraivake snage u agraru zadravale svoju iskonsku rodovsku-seosku organizaciju, a njihove dabine u korist drave kao vlasnika osnovnog sredstva za
proizvodnju (tj. zemlje) nuno su poprimale svojstvo dravne dabine ili poreza. Takve obveze
podvrgle su, npr. u Egiptu, sveukupno agrarno stanovnitvo u dabinsko podlonitvo dravi.
Ponegdje je, kao u sasanidskom Iranu poetkom VI. st., otvoreni ustanak seljatva (ustanak
mazdakita) onemoguio formiranje neograniene ropske podlonosti neposrednih proizvoaa
dravnoj vlasti, nakon ega je (reformama Hozroja I. Anuirvana, 531-597) izgraen poredak
vrsto definirane dabinske obvezanosti seljatva u odnosu prema dravi i lokalnim nositeljima dravne vlasti. Pri tome su neposredni obraivai zemlje morali plaati dravi zemljini
porez po jedinici obradi va tla (za arapske vlasti: hara) i glavarinu (za arapske vlasti: dizija).
Kod nomadsko-stoarskih plemena oblikovao se najprije rodovski ili plemenski posjed
panjaka, a zatim se taj posjed kolektiva pretvarao u posjed glavara porodica ili rodova, kojima
lanovi roda, odnosno plemena daju dabine poreznog karaktera. Nerijetko su beduinska plemena upadala na susjedna agrarna podruja i primoravala njihovo stanovnitvo na dabinsku
podlonost. U biti, po ovome modelu Arapi su izgradili i svoj odnos prema iteljstvu zemalja
koje su pokorili nakon smrti osnivaa islamske religije. Poslije osvojenja oni su, kao vladala
ka etnika skupina doseljenika, faktino nadslojili starije stanovnitvo i pretvorili se u dabinske korisnike naela da na temelju osvojenja sveUkupna zemlja pripada dravi i vojnopolitikoj vlasti koju ine arapski osvajai, a personificira je njezin vrhovni poglavar, kalif.
Arapi su isprva ivjeli kao gospodarski neaktiv na okupatorska vojska u gradovima i garnizonima gdje su, uvijek pripravni na vojnu akciju i guenje pobuna, primali dravne penzUe i
plae u novcu i naravi iz dravnog fonda koji se popunjavao poreznim dabinama pokorenog
stanovnitva. Te su dabine u osnovi i dalje bile zemljarina i glavarina, pri emu je zemljarina
308

(hara)

mogla dosezati i do 50% cjelokupnog uroda. Ali taj naCIn uzdravanja arapskoga
sloja pokazao se veoma brzo kao nepraktian, pa se ve od kraja Osmanove
vladavine (656) prelazi na davanje dravne zemlje najuglednijim Arapima u zakup (katija), i
to na temelju kalifove milosti ili uz odreenu otkupninu. Takva zemlja i dalje u naelu ostaje
vlasnitvo drave. Za nju je obdarenik morao plaati dravi zakupniku dau (desetinu ili
uur), a od nearapskog stanovnitva koje je ivjelo na toj zemlji i obraivalo je ubirala se u
ime drave zemljarina i glavarina. Iako ima i drukijih tumaenja time formiranih odnosa,
najvjerojatnije je da se katijski ustupak drave sastojao u tome to je katijar dokivao pravo da
u svoju korist ubire zemljarinu i glavarinu (hara i diziju), pri emu je dravi bio obvezan
davati desetinski porez (uur) od svojih prihoda. Time se davanje dravne zemlje privilegiranom vladalakom sloju objanjava kao faktiko, neposredno ustupanje u korist klase vlastodraca osnovnih dravnih prihoda sa zemlje kojima se u ranijoj fazi popunjao dravni fond, i iz
kojega je drava, kao opi posrednik u eksploataciji neposrednih proizvoaa, isplaivala
penzije i plae u novcu i naravi i time osiguravala egzistenciju i blagostanje lanovima pobjednike arapske nacije. Takvim preputanjem dravnog prava na ubiranje dabina neposredni
obraivai zemlje ne postaju de jure podanicima onoga tko je od drave dobio katiju nego
samo primaju obvezu da zemljarinu i glavarinu (koje ih terete na temelju dravne porezne
dunosti, a proizale su iz injenice osvojenja u ratnom pothvatu to su ga izvrile arapske
vlasti) namiruju ne vie dravi nego katijaru. Time katijar postaje korisnikom tih dabina, ali
on ipak i dravi predaje odreeni dio, desetinu od svih svojih prihoda (uur).
:rakvom preinakom odnosa, obdarenici (katijari) postaju delegiranim posjednicima zemlje,
a zemlja se pretvara u mulk, to jest zemljite osloboeho dunosti da dravi dostavlja prvobitnu zemljarinsku iglavarinsku dabinu. Mulkovi su i zemljita islamskih (prije svega arapskih)
rodovskih ili seoskih zajednica i samostalnih seoskih porodica; i njihovi korisnici duni su
dravi plaati samo desetinu (uur). Dravna je vlast ustupala zemljoposjede i islamskim
vjerskim ustanovama: damijama, medresama, dervikim samostanima. To je bila tzv. vakufska zemlja. Za razliku od mulkova, s kojima su korisnici u tijeku vremena smjeli slobodno
raspolagati, predavati ih u nasljedstvo, prodavati ili poklanjati, vakufska zemlja ostaje "vjena"
i neotuiva, trajno u posjedu vjerske ustanove kojoj je predana.
Jo od vremena prvih kalifa bilo je specifinog davanja u smislu plae za odreenu vojnu
ili civilnu slubu, pri emu se, za razliku od katijarskih mulkova, takav zemljoposjed poslije
obdarenikove smrti vraao u dravni zemljini fond jer je smru prestala i sluba za koju je
takav posjed bio nagrada. Bio je to tzv. ikta -- sustav. I od takve zemlje njezin je korisnik
dravi plaao uur, a neposredni obraivai na njoj snosili su obvezu haraa i dizije u
obdarenikovu korist.
U sklopu takvih posjedovnih odnosa (neposredni dravni zemljoposjed ili mirijska zemUa,
mulk ili alodij alni posjed teorijski dravne zemlje, koji s vremenom moe mijenjati osobu
posjednika uz ouvanje jednakog odnosa prema dravi, zatim ikta-posjed i vakuf) opredjeljivao se naelno dvojaki poloaj neposrednih proizvoaa: a) islamsko (prije svega arapsko)
seosko stanovnitvo, koje dri mulkovnu seosku zemlju i od nje plaa dravi uur; b) nemuslimansko seosko stanovnitvo, koje plaa hara i diziju.
Vrhovno vlasnitvo muslimanske osvajake (najprije omejadske i, kasnije, abbasidske)
dravne vlasti nad zemljom faktino je samo preinailo etniku strukturu vladalakog sloja u
korist arapskih osvajaa. Ono je nad zateenim posjedovnim odnosima u agraru izgradilo novu
kategoriju privilegiranih korisnika ostvarenih pobjeda, zadravi sustav nagraivanja tih korisnika iz sredinjega dravnoga fonda, kako se to inilo u vrijeme bizantske ili iranske vlasti
nad pokorenim oblastima. Ali, u nastavku razvitka, Kalifat ubrzava razvoj prema dodijeljenom
(deligiranom) pravu posjedovanja zemlje. U tom procesu pripadnici predarapskih vladalakih
klasa (ako se nisu kompromitirali borbom protiv arapskog osvajakog naleta) vode borbu da
na temelju svojega prihvaanja Muhamedove vjere postanu jednakopravnim korisnicima povladajueg

309

vlatenog poloaja kao i Arapi. Tu borbu vode i za posjedovna prava nad zemljom po jednakom naelu delegiranoga imovnog odnosa, a i za svoje sudjelovanje u dravnoj upravi i
vladanju. Poloaj proizvoaa u agraru diferencira se pri tome po kriteriju vjerske pripadnosti.
Muslimanima se i na toj razini priznaje ne samo potpuna osobna sloboda, nego i sloboda od
plaanja zemljarine i glavarine. Suprotno tome, neisiarnsko radno stanovnitvo postaje nositeljem glavnine ekonomskih tereta s pomou kojih se uzdrava politiko-upravno-vojni aparat
sredinje vlasti, ali i cio povlateni sloj na koji se kalifov a vlast oslanja.
Sve do X. st. odrali su se kao osnovni oblici zemljoposjednikih odnosa neposredno,
mirijsko dravno vlasnitvo te mulk i vakuf. Poevi od X. st. sve se vie irio ikta-sustav, kao
privremeno, najee doivotno davanje dravne zemlje vojnim i civilnim slubenicima dravne vlasti u svojstvu plae za vrenje odreenih funkcija, pri emu korisnik dobiva pravo da u
svoju korist ubire uobiajene dravne poreze od radnog stanovnitva.
Taj je oblik posjedovanja zemlje bio efikasan oslonac sredinje dravne vlasti samo tako
dugo dok se u neposrednoj praksi osjealo i priznavalo da je ustupanje zemlje zaista samo
nagrada za vojnu i civilnu slubu kalifu i dravi. Ali ve tijekom X. st. uvelike je ojaala
tendencija da se ikta-posjedi tretiraju kao nasljedna dobra, pa je svaki posjednik ikta-zemlje,
budui da je bio ui tnik dravnih dabina, sebe u sve veim razmjerima smatrao i nositeljem
drugih dravnih kompetencija. Takvom svojom usmjerenou, ovo je mrvljenje sredinje dravne vlasti uvelike pridonijelo slabljenju Abbasidskog kalifata u drugoj polovici X. i u prvoj
polovici XI. stoljea.
Nakon prodora Selduka u Perziju i Irak, ikta-sustav naglo se irio i jo je u veoj mjeri
proeo cio teritorij Irana, Iraka, Sirije i Male Azije. Budui da je nova vojnopolitika vlast
masovno izvlaivala dotadanje ikta-zemljoposjednike i njihova imanja dodjeljivala pripadnicima novoga osvajakog sloja, ponajprije Turcima-Selducima, u prvi je mah nova, selduka
sredinja vlast, raspolaui odanou novoobdarenih gospodara, bila mnogo jaa od dotadanje
dravne vlasti abbasidskih kalifa. Ali jednaki proces osamostaljivanja ikta-posjeda i teritorijalnih vlasti brojnih lanova vladalake porodice seldukih sultana, vezira i vojnih zapovjednika
odvijao se u istome smislu dravne i politike dezintegracije i vodio rasulu cjelokupnog
poretka.
.
U vrijeme razmaha ikta-sustava kao dominantnog oblika posjedovanja zemlje na temelju
preputenih dabinskih prava dravne vlasti nositeljima vojnih i civilnih slubi dolo je do
relativne unifikacije u socijalno-ekonomskom poloaju seljatva. I u oblastima gdje je za
maksimalne moi abbasidskih kalifa bila znatno razvijena eksploatacija robova u poljoprIvredi, rudarstvu i radovima oko gradnje i odravanja irigacijskih sustava (Donji Egipat, juna
Mezopotamija, Horezmija) robovski je rad ustupio mjesto eksploataciji zavisnog seljatva koje
obrauje posjednikove zemljine estice, ime se njihov poloaj u biti ekonomski izjednaio s
poloajem neposrednih proizvoaa osobno slobodnog statusa u drugim dijelovima dravnog
teritorija. U isto vrijeme, pojam raje, koji je prvobitno oznaavao zavisno stanovnitvo nemuslimanske vjerske pripadnosti, sada je proirio svoj opseg i obuhvaao sveUkupno zavisno
seljatvo, i ono koje je prihvatilo islam, i ono koje je zadralo neislamsku vjeru. Kranska je
raja i dalje plaala hara i diziju (u turskoosmanlijsko doba: ispenda), a muslimanska samo
uur (desetinu) i posebnu novanu dabinuna ime zemljine rente u korist feudalca pod iju
su vlast i ti seljaci zapali (u tursko-osmanlijsko doba: ift). Ali jaanje velikog zemljoposjeda
turske, arapske i perzijsko-iranske vojnoslubenike aristokracije uspjelo je nadsvoditi vjersku
razliku izmeu muslimanskih inemuslimanskih obraivaa zemlje i usprkos razliitom teme~ju, podrijetlu i opsegu njihovih dabina ostvariti njihov podjednako zavisni poloaj na zemlji,
koja se pauperizacijom seljaka i oruanim pritiskom nad njima pretvorila u sastavni dio velikakih imanja. Otada cjelokupno seljatvo obrauje estice zemlje koja nije njihova imovina,
nego pripada nekom gospodaru iz sloja vlastodraca, a optereena je dabinskim dunostima
koje sve podjednako ubire posjednik imanja.
310

U gradovima Abbasidskog kalifata, kao i u dravama-nasljednicama kalifove svjetovne

vlasti gradsko je zemljite bilo mulkovni posjed, pa je imatelj takve zemlje mogao, pod
nominalnim dravnim vrhovnitvom, slobodno raspolagati zemljitem kua, dvorita, bai,
radionica i duana, Dravna politika vlast preputala je upravu u gradovima (u kojima su
ivjeli bogati trgovci, zemljoposjcdnici, obrtnici, duandije, sluge i najamni radnici) svojevrsnoj gradskoj miliciji kojoj jc na elu bio reis. Gradovi su prvobitno posvuda bili podloni
regionalnom nositelju dravne politike vlasti. Ali gradski su imuni stalei od druge polovice
XI. st. teili stjecanju odreene gradske samouprave koja je nastojala obuhvatiti ne samo
clemente administrativne samostalnosti, nego je, u prvome redu, eljela stei privrednu neLavisnost. Isprva je, naime, zemaljski gospodar gradskog teritorija strogo nadzirao sveukupnu
proizvodnju u gradskim sreditima, utvrivao postignute dobiti i svojim porezni kim aparatom
l)siguravao ubiranje dabina od obrtnike i trgovake djelatnosti koje su se davale u obliku
l1broka od zanatskih proizvoda ili trinih i prometnih taksa, ulaznina i izlaznina na gradskim
vratima, mostarina, cestarina i sl. Ali s ekonomskim jaanjem gradova gradske su lokalne
\ lasti stjecale sve vie razloga i sve vie snaga da vode upornu borhu kako hi porezna prava
teritorijalnih vlasti pretvorile u dabine koje e se ubirati u korist gradskih samoupravnih organa.

5. KULTURA U ABBASIDSKOM KALIFATU I NJEGOVIM

DRA V AMA NASLJEDNICAMA
svojoj vlasti podvrgnuli podruja dviju visokorazvijenih kultura: pokulture u Donjem Egiptu, Palestini, Siriji, Armeniji i dijelovima
~lale Azije, te podruje iranske kulture, koje je i samo u znatnoj mjeri bilo proeto helenisti
kim utjecajima. Zbog toga su u prvom redu grke kulturne tekovine bile polazna toka u
razvitku arapske kulturne djelatnosti u doba Omejada i Abbasida. Glavna ishodita toga utjecaja bila su Edessa i Harran, u Gornjoj Mezopotamiji, Antiohija i Aleksandrija te mnogi
samostani i drugi centri u zcmljama preotetima od Bizanta. U Kalifatu se veoma rano pojavila
wijest o potrehi posjedovanja i, odmah zatim, i prevoenja grkih klasinih i helenistikih
djela na arapski. Pritom se najee prevodilo posredno, najprije s grkoga na sirijski, a zatim
s toga jezika na arapski.
Epoha intenzivnog prevoenja s grkoga, tematski veoma razliitih djela, od filozofije do
tehnikih znanosti i medicine, poela je jo sredinom VIII. st. Ali snanu organizacijsku
llsnovu toj djelatnosti dao je tek osnutak Akademije kalifa Al-Mamuna (830). Glavna zadaa
Arapski su

osvajai

druje bizantsko-helenistike

Oblici lukova u islamskom graditeljstvu; aj egipatski iljasti luk; b) maurski potkovasti luk; ej indijski tupokutni luk

311

te ustanove bila je da nabavlja originalne rukopise grkih znanstvenih i filozofskih dostignua

i da organizira njihovo prevoenje na arapski. Pri tom poslu grka je lijepa knjievnost uvelike
bila zanemarena. U tom pogledu kudikamo vee znaenje imala je perzijska beletristika
literatura.
Jedan od najzaslunijih prevoditelja s grkog na sirijski i arapski bio je nestorijanski
kranin iz Hire, u sjevernoj Siriji, loannitius ili Husain ibn Hak (809-873) koji je djelovao
kao glavar knjinice u AI-Mamunovoj Akademiji. Zajedno sa svojim suradnicima preveo je
sveukupna Galenova djela, Stari zavjet, Platonovu Dravu, vei broj Aristotelovih filozofskih
i prirodoznanstvenih djela. U istom znanstvenom sreditu, a i drugdje, mnogi su drugi prevoditelji svojim arapskim itateljima omoguili poznavanje drugih Aristotelovih i Platonovih
djela, spise neoplatonikih filozofa, djela Hippokrata, lijenika i botaniara Dioskorida, Arhimeda i Euklida, geometra i astronoma Appolonija iz Perge, geografa Eratosthena, astronoma
Ptolemeja i dr.
PRIRODOSLOVNE ZNANOSTI
Intenzivna prevodilaka djelatnost dala je arapskoj kulturi ne samo osnovna znanja klaepohe, helenizma i bizantsko-helenistikog doba, nego je djelovala i kao snaan poticaj
da se na usvojenim saznanjima razviju vlastita znanstvena i filozofska istraivanja. U tom
pogledu muslimani su najznatnije uspjehe postigli na podruju matematike, astronomije i
geografije. Neto manje rezultate ostvarili su u medicini i filozofiji, a u islamskoj teologiji,
pravu i arapskom jezikosloviju stvorili su vlastite samostalne znanstvene discipline.
Jo poetkom IX. st. vrena su u Perziji opsena astronomska opaanja i mjerenja. Ali tek
sredinom toga stoljea, s osnutkom dvaju dobro opremljenih opservatorija, u Bagdadu i Damasku, zapoela su sustavna astronomska istraivanja. Polazei od pretpostavke da je Zemlja
okrugla, bagdadski su astronomi uspjeli izraunati Zemljin opseg i promjer. U iduem stoljeu
(X) osnovan je i niz drugih opservatorija u raznim dijelovima drave. Iz toga opeg poleta
astronomskih istraivanja nikao je jedan od najveih astronoma u islamskom svijetu, Al-Batani
(oko 857 - oko 929). On je s velikom tonou izraunao putanju Mjeseca i nekih planeta,
kolebanja ekliptike i raunski predvidio redovite Suneve pomrine. Neto mlai od njega,
Abd al-Rahman (903-986) u djelu "O nepominim zvijezdama" utvrdio je razlike u njihovu
sjaju i izveo zakljuke o njihovoj relativnoj veliini i razliitim udaljenostima od Suneva
sustava.
Veoma veliko podruje znanstvenih tema obraivao je poliglot, matematiar, fiziar,
astronom i mineralog Al-Biruni (973-1084) iz Hive, u dolini Amu-Darje, no koji je ivio u
Gazni, u Afganistanu. Nauivi za svog boravka u Indiji i sanskrt, prevodio je na arapski
brahmanske spise i objavio zemljopisno-kulturoloko djelo o Indiji. Izradio je metodu za
izraunavanje specifine teine razliitih prirodnih supstancija, teoriju o rotaciji Zemlje oko
njezine osi i pronaao nain za izraunavanje Zemljinih paralela i meridijana.
Znanstvene ustanove osnivane su i u Egiptu, u doba Fatimida. Tako je kalif AI-Hakim
1005., po uzoru na AI-Mamuna, dao podii svoju Akademiju kojoj je takoer dano u dunost
da prikuplja knjige i rukopise, prepisuje starija i rijetka djela, njeguje znanstvena istraivanja i
organizira pouku znanstvenog podmlatka. Tu je, meu ostalim, u poetku XI. st. djelovao Ali
ibn-lunus, autor slavnih astronomskih tablica i pouaka o sinusu i kotangensu. U Kairu je
1039. umro astronom, geofiziar i optiar Ali al-Hasan ibn al-Ha.itam, na Zapadu poznat pod
imenom Alhazen. On je u svojem djelu "Riznica optike" definirao zakone o lomu svjetlosti
kroz razliite medije i izradio teoriju vizualnog opaanja. U drugim radovima izraunao je
putanje sedam Sunevih planeta, precizirao je periodici tet nilskih poplava i u velikoj "Raspravi
o geometrijskim znanjima" (u dvije knjige) iznio mnoge dotad nepoznate injenice. Smatra se
sine

312

da je svojim dostignuima uvelike utjecao na Rogera Bacona (XIII. st.), Leonarda da Vincija
(+1519) i Johanna Keplera (+1630).
Arapska matematika oslanjala se na starija dostignua kaldejsko-babilonskih, grkih i
indijskih prouavanja. Vanu ulogu u tehnici iskazivanja raunskih operacija imalo je indijsko
astronomsko djelo Siddhanta, napisano preteno u V. st. Ono je oko 773. doneseno u Bagdad
gdje ga je sa sanskrta na arapski preveo Al-Fazzari, pa je pri tome islamske uenjake upoznao
s indijskim sustavom pisanja brojki posebnim znakovima (a ne slovima), po dekadskom sustavu, s upotrebom nitice.
Taj sustav preuzeo je meu prvima najvei arapski matematiar Muhamed ihn Musa
al-Horezmi (780-oko 850). Njegovo opseno djelo o algebri prevedeno je u XII. st. na latinski, pa je u europskim kolama sluilo kao udbenik sve do XVI. st. Time je ono i u Europu
unijelo upotrebu tzv. arapskih brojaka. On je izradio najstarije trigonometrijske tablice u
arapskoj znanosti i prvi put obradio pojam sinusa preuzevi ga od Indijaca. AI-Horezmijev
suvremenik,. Perzijanac Al-Farghani (na Zapadu poznat pod imenom A(fi-aganus), uveo je u
arapsku trigonometriju pojam tangensa, a Abul Vafa je u drugoj polovici X. st. na toj osnovi
izradio logaritamske tablice za izraunavanje sinusa i tangensa. Kod njega, a i kod egipatskog
astronoma /bn-Junusa (potkraj X. st.), pojavljuju se pouci okosinusu kotangensu. AI-Horezmijeve matematike operacije, naroito u pogledu sistematizacije jednadbi drugoga i treega
stupnja i naina njihova rjeavanja, dalje je razvio Omar al-Hajam (oko 1040-1123/4), koji je
za vrijeme selduke vlasti radio u opservatoriju to ga je sultan Malikah 1075. dao podii u
Niapuru, u sjevernom Iranu. U svojem opsenom djelu o algebri izloio je sveukupno tadanje znanje s podruja te matematike discipline, a sa svojim suradnicima je reformirao stari
perzijski kalendar i odredio astronomsko trajanje Suneve godine mnogo tonije nego to je to
1582. u kranskom svijetu ostvario tzv. gregorijanski kalendar.
Snaan interes arapskih uenjaka za prirodoznanstvene discipline, a i realne potrebe neposrednog ivota usmjerile su mnoga nastojanja da se na podlozi klasine i heleni stike batine
unaprijede znanja o ljudskome tijelu, njegovu zdravlju i bolestima te o metodama lijeenja.
Razvitak je i na tome podruju zapoeo prijevodima s grkoga i sirijskog. Posrednikim
djelovanjem niza kranskih (nestorijanskih) i idovskih lijenika, kao to su bili Dihrail
Bahti.<uah, Jahja ibn-Masaviah, Hunain ihn-Hak i drugi, do polovice IX. st. veina je Hipokratovih i Galenovih djela ve bila dostupna arapskoj medicini i ona je na toj osnovi ubrzo
ostvarila velike uspjehe u medicinskoj praksi i objavljivanjem udbenika, enciklopedija i
rasprava o novim medicinskim spoznajama. Na prijelazu IX. u X. st. taj je razvitak dosegao
ve svoj vrhunac djelatnou najveeg kliniara islama, Abu Bekr Al-Raz(ja, koji je bio glavni
lijenik velike bolnice u Bagdadu i autor vie od stotine djela. Njegova "Knjiga tajni" prevedena je u XII. st. na latinski, pa je za cio srednji vijek ostala glavni prirunik farmakologije i
terapije na europskom Zapadu. Sveukupnu tadanju medicinu sadravalo je njegovo golemo
djelo u deset svezaka, koje je krajem XV. st. takoer prevedeno na latinski i bilo poznato pod
nazivom" Almansorova knjiga". Europa je na latinskom jeziku u XIII. st. upoznala i AI-Razijevu medicinsku enciklopediju (Al Havi ili Opsena knjiga) pa je ona izvrila bitno vaan
utjecaj na razvoj medicine sve do XVII. st. Podjednako znaenje imali su i rezultati to ih je
na podruju medicine postigao Ihn Sina, kojega europski Zapad poznaje i kao velikog filozofa,
pjesnika i jezikoslovca pod imenom Avicena (980-1037). Ion je sumirao medicinsko znanje
svojega vremena u djelu "Kanon lijenitva", u pet knjiga, koje je ve u XII. st. prevedeno na
latinski, a sustavno obrauje anatomiju, fiziologiju, nauku o uzrocima bolesti, simptomatologiju, profilaksu, specijalnu patologiju pojedinih bolesti i terapiju, pri emu je opisano oko 750
razliitih prirodnih lijekova i velik broj ljekovitih kemikalija.
Arapska medicina abbasidskog razdoblja osobitu je pozornost posveivala prouavanju
zaraznih i onih bolesti. Njezina sloboda da vri sekcije leeva omoguila joj je da temeljitije
upozna anatomiju ovjeka, pa, meu ostalim, njoj pripada i otkrie uloge kapilarnog sustava u
313

krvotoku, a takoer i definiranje osnovnih pojmova epidemiologije. Dobro poznavanje anatomije bilo je temelj uvene arapske kirurgije, koja je u XI. st. bila kadra vriti operacije ak i
na onoj jabuici.
Opi poloaj lijenitva u arapskim zemljama bio je ugledan. Lijeniko se zvanje esto
nasljeivalo u obiteljima ak i do est ili sedam pokoljenja. S tim u vezi medicinsko se
kolovanje isprva vrilo privatno. Ali veoma brzo tu su ulogu u velikoj mjeri preuzele bolnice.
Prvu od njih osnovao je Harun al-Raid u Bagdadu, a tijekom IX. st. osnovano je vie desetaka
bolnica u razliitim dijelovima drave. One su osim odjela za dugotrajnija lijeenja imale i
dispanzere za dijagnostiku i prvu pomo. Postojale su posebne zdravstvene ustanove za ene i
porodnitvo. U najuglednijim bolnicama vrila se redovna nastava za budue lijenike, a i za
specijalizaciju. U prvoj polovici X. st. bili su organizirani i drugi oblici lijenike pomoi:
lijenike ekipe morale su putovati od mjesta do mjesta, i pruati pomo bolesnicima. Pri tome
je uoavanje zaraznih bolesti moralo biti popraeno propisanim mjerama za suzbijanje njihova
irenja.
Budui da se lijeenje vrilo znatnim dijelom medikamentima, usporedo s razvojem javne
zdravstvene slube bile su organizirane apoteke, sastavljane farmakopeje i osnivane ljekarni
ke kole. kolovanje ljekarnika, kao i lijenika, zavravalo se od drave priznatim ispitima;
no, lijeenjem se bavilo i mnotvo pojedinaca koji nisu raspolagali dovoljnim i kvalificiranim
znanjem za struno vrenje tih poslova.
Lijeenje medikamentima zasnivalo se na poznavanju ljekovitih uinaka bilja i razliitih
kemikalija. Ali kako jo nije postojala kemija kao egzaktna znatnost, njezinu je ulogu vrila
alkemija. Nastojei prije svega pronai metodu kako bi se uz pomo neke tajanstvene tvari
eljezo, bakar ili olovo mogli pretvoriti u srebro ili zlato, ta je disciplina, traei svoj "kamen
mudraca", postupno otkrivala eksperimentalne postupke koji su postali znanstveni temelj novovjekovne kemije. Tako je alkemiar Dabir ibn-Hajan ve u drugoj polovici VIII. st. poznavao procese oksidacije i redukcije, vrio kristalizacije iz otopina i ostvarivao sublimacije
isparenih rastopina. Mnogi arapski lijenici, pa i oni najvei, bavili su se alkernijom u potrazi
za djelotvornim lijekovima, pa su onda razliite dobivene supstancije empirijski okuavali u
razliitim bolestima.
GEOGRAFIJA, ETNOLOGIJA I HISTORIOGRAFIJA
U vezi s prostranstvom arapske drave, raznovrsnou njezinih predjela, opsenim upravnim i vojnim zadacima, dalekom trgovinom i mnogim putovanjima, u Kalifatu je bilo mnogo
povoljnih preduvjeta za razvitak zemljopisne znanosti. Kao polazna toka u daljnjoj, veoma
plodnoj djelatnosti posluila je knjiga Al-Horezmija "Slika svijeta", izraena na temelju Ptolemejeve Geografije i opremljena zemljopisnom kartom. Tijekom IX, X. i XI. st. mnogi su pisci
iz razliitih dijelova abbasidske drave, kao to su bili Ibn Hordadbeh, AI-Jakubi, Ibn Rustah,
Ihn Fozlan, Al-Hamadani, AI-Wakri, Al-Masudi, Ibn Haukal, AI-Makdisi, AI-BiI'uni, objavljivali izvanredno vana putopisna i zemljopisna djela, bogata podacima o raznim regijama
Kalifata, o njegovim gradovima, privredi, stanovnitvu, obiajima i povijesnim zbivanjima. To
obilje informacija obuhvaalo je i brojne susjedne zemlje, od Indije i Srednje Azije do Balkana
i slavenskih zemalja u istonoj Europi, pa i danas predstavlja dragocjenu izvornu grau za
politiku, privrednu i kulturnu povijest mnogih naroda.
Izrazito historiografski rad abbasidskog razdoblja nastavlja se na biografsku djelatnost
pisaca koji su u drugoj polovici VIII. i u IX. st. opisivali ivot Proroka, njegovih pratilaca i
nasljednika i vojne pothvate velikih omejadskih osvajaa. Niz istaknutih arapskih povjesniara
poinje djelima pisaca perzijskog podrijetla, kao to su bili Ibn Kutaiba, Al-Jakubi, AI-Isfahani
i Al-Tabari. U njihovim se djelima povijesna graa prikuplja svestranim istraivakim trudom,
a izloena je veoma kritino. Tako je Al-Tabari svoje opseno djelo "Anali apostola i kralje314

Unutranjost dvorita d/.amije Azhar, u Kairu (970-972)

va" , koje see od stvaranja svijeta do 995, napisao na temelju svih starijih pisaca, bogate
izvorne grae to ju je prouio u knjinicama i arhivima mnogih krajeva u dravi, a takoer i
na temelju provjeravane usmene tradicije i vlastitih zapaanja.
Uz AI-Tabarija, najvei arapski povjesniar je Al-Masudi, iz Bagdada (umro u Kairu 956).
On je proputovao mnoge zemlje Prednje Azije i jugoistone Afrike, a glavno mu je djelo
povijesno-zemljopisni prirunik "Zlatne livade i rudnici dragulja", u 31-om svesku. U njemu
je prikazana povijest Rimskoga Carstva, Bizanta, Perzije, Indije, idova i svih islamskih
zemalja do potkraj njegova ivota. On nastoji zbivanja prikazati na podlozi sveope predodreenosti i kauzalne povezanosti. Pri tome u motiviranju dogaaja uvelike uzima u obzir prirodne i zemljopisne okolnosti, ali i ljudske interese, htijenja i shvaanja.
SUNA IPRA VNE KOLE
Za najstariju povijest islama i arapske muslimanske drave od osnovne su vanosti bila
prikupljanja i provjeravanja zapisa o Muhamedovim djelima, shvaanjima i izrekama, a
takoer o djelima i izrekama njegovih najbliih suradnika i sljedbenika. Ta tradicija (suna),
isprva sauvana u usmenoj predaji, a zatim zapisivana (hadisi), ini, uz Kuran, osnovu pravovjerne, sunitske islamske religije.
Iz velikog obilja hadisa, koji su esto udovoljavali oprenim politikim i idejnim tenjama, poeo je u IX. st. izbor radi kanonizacije priznate sune. Tako se izdvojilo est zbirki koje
su dobile priznanje kao vjerodostojan tekst (Al-Salih, Vjerodostojna knjiga) . Najvei autoritet,
odmah poslije Kurana, stekla je zbirka od 7 275 hadisa to ju je iz mnotva od vie stotina
t isua hadisa u drugoj polovici IX. st. sastavio Perzijanac Muhamed al-Buhari.
Kanonizirane zbirke hadisa pribavljale su, u biti, vjerski autoritet nizu pouka, mudrosti,
315

praktikih uputa, propisa i obiaja skupljenih na irokoj osnovi, ne samo iz arapskih izvora,
nego i na temelju mezopotamijskih, sirijskih, iranskih, kranskih i idovskih tradicija, formiravi sinkretiku cjelinu najpreporuljivijih etikih odredbi i nazora.
Na temelju prouavanja Kurana i hadisa formirala se specifina islamska pravna znanost
(fikh). Ona podjednako obuhvaa bogotovne propise, kao i graanska i krivina pravna nae
la. No s vremenom se pokazalo da Kuran i hadisi nisu dovoljni da izravno svojim tekstom
prue rjeenje sloenim problemima to su se pojavljivali u neposrednom ivotu. Zbog toga je
fikh doputao da se tekstovima Kurana i sune pripomae izvodima po logici analogije i
zakljucima po metodi ope suglasnosti.
Takvi postupci rezultirali su formiranjem etiriju islamskih pravnih sustava ili kola.
Hanifitskoj ,koli bio je osniva Perzijanac Abu Hanifa (u. 767), a njezina je shvaanja kodificirao njegov sljedbenik, Abu lusuf (krajem VIII. st.). Ona su se zasnivala na teoriji o pravu
dedukcije po analogiji, uz mogunost da se prema individualnom osjeaju pravde donosi
odluka hoe li se zaista zakljuivati po analogiji. Ta je kola omoguavala veoma liberalnu
primjenu kuranskih i hadiskih propisa i stoga je meu sunitskim muslimanima stekla najvie
pristaa.
KonzervatIvnije od nje bile su sve tri preostale pravne kole, i tzv. ,a/litska imalikitska
(nazvane po njihovim osnivaima), a naroito hanbalitska kola, koja se temeljila na shvaa
njima njezina utemeljitelja, bagdadskog pravnika Ahmada ibn-Hanbala (u. 855), koji je priznavao samo iskljuivi autoritet Kurana i hadisa, bez ikakvih prinova i proizvoljnosti.
Izvan pravnih sustava sunitizma, iiti su imali svoju zasebnu pravnu kolu. Za njih je
jedini autoritet Kuran, pa oni ne priznaju ni sunu, ni izvode iz nje po analogiji ili na temelju
ope suglasnosti pravnih strunjaka (kako su to usvajali hanifiti, odnosno malikiti), nego samo
tumaenje Kurana to ga vre nepogreivi i bogom nadahnuti imami, potomci Muhamedovi, u
kojima se bojom milou ponovno utjelovljuje duh samoga Proroka.

FILOZOFIJA
Kao to je islamska pravna nauka, bez obzira na znatne utjecaje rimskog i bizantskog
prava, bila tijesno vezana s islamskom teologijoJ;ll i religijom, tako je i islamska filozofija, uza
svu svoju bitnu zasnovanost na grkoj, perzijskoj i indijskoj filozofiji, u velikoj mjeri nastojala
rjeavati probleme to ih je nametao opi islamski okvir duhovnoga ivota u Kalifatu. Polazei
od vjerski obvezne zamisli o apsolutnom boanstvu, islamski su filozofi traili rjeenje problema o odnosima izmeu vjene biti i realnoga opstanka, zadirui pri tome u fenomenologiju,
teoriju spoznaje, antropologiju i metafiziku. Po uzoru na Aristotela, nastojali su svojim znanjem obuhvatiti to vei broj struka kako bi na temelju kompletne informacije o stvarnosti
mogli dosei njezin najdublji smisao.
Prva velika linost arapske filozofije bio je Al-Kindi (umro u Bagdadu, 873). Pisao je o
aritmetici, geometriji, astronomiji, optici, medicini, logici, psihologiji, glazbi i politici. U
svojem glavnom filozofskom djelu "O intelektu", iznio je, polazei od Platona i Aristotela (po
njegovim originalnim spisima a i u interpretaciji Aristotelova komentatora lIllII. st. Aleksandra iz Afrodizije), uenje o razlici izmeu potencijalnog i aktivnog intelekta, ime se, u
krajnjoj konzekvenciji, otvarala debata o odnosu izmeu metafizikoga apsoluta i pojavnoga
svijeta. Brojna AI-Kindijeva djela prevoena su od XII. st. na latinski i imala znatan utjecaj na
razvitak europske filozofije.
Jo mnogo vee znaenje za razvoj arapske filozofije imao je Al-Fm'abi, podrijetlom
Turin, koji je preteno ivio u Bagdadu, a umro u Damasku (950). Prevodio je Aristotela i
novoplatoniara Porfirija. Meu njegove najvanije filozofske spise pripadaju "Dragulj mudrosti" i "Podudarnost Platona i Aristotela". Polazei dalje od Al-Kindija, on je osobito produbljeno raspravljao o odnosu izmeu biti (esencije) i postojanja (egzistencije). Osnovno je
316

svojstvo prirodnih bia da su sluajna, mogua, neizvjesna i prolazna. Njihova opstojnost nije
nuna nego se moe ostvariti samo kad je dobiju od nekog uzroka. A taj uzrok moe biti samo
iskonsko bie koje je apsolutno i djeluje kao prauzrok svega. Jedino je u njemu bit nerazdvojivo sjedinjena s postojanjem. Na taj je nain AI-Farabi definirao jedan od metafizikih dokaza
o postojanju Boga, koji su kasnije prihvatili i kranski filozofi (Albert Veliki, u XIII. st., i
drugi). Meu osobito zanimljive AI-Farabijeve teze pripada i njegovo uenje o diskontinuitetu
(atomskoj strukturi) materije i vremena, kao i njegova politika teorija o dravi. Nastavljajui
se i na tom podruju na Platona i Aristotela, on je smatrao nunim osnutak ope, svjetske
drave koja e biti strukturirana hijerarhijski, a izrazita joj je svrha da usavrava sveljudsko
dobro i pravdu, jer je takvo ureenje uvod i priprema za konanu, nadzemaljsku sreu u
vjenom ivotu. Premda, na taj nain, poredak to ga smatra idealnim nije jednaarski, AI-Farabi od svih kategorija upravljaa zahtijeva bezuvjetno moralno i intelektualno savrenstvo, pa
su upravo ta svojstva temelj i razlog njihova istaknutog drutvenog poloaja.
Slavan kao lijenik, ali velik i kao filozof bio je Ibn Sina (Avicena). Najznatnije mu je
filozofsko djelo "Knjiga ozdravljenja", u 18 svezaka. Za razliku od drugih arapskih filozofa,
on je u manjoj mjeri usvajao aristotelizam a potpunije prihvaao Platonova i neoplatonika
naziranja, ali ih on razrauje po vlastitom poimanju i s novim uoavanjima. Kao jedan od
pretea najvanijeg problema kojim se bavila kranska skolastika, on je veliku pozornost
posvetio pitanju univerzalija. Po njegovu miljenju, univerzalije, opi pojmovi, prvobitno su
postojali u Bojem duhu, a ostvaruju se u konkretnom postojanju pojedinanih bia. On se,
dakle, u tome pitanju opredjeljuje za "realizam", to jest shvaanje da opi pojmovi nisu
proizvod miljenja nego da imaju vjenu, realnu opstojnost. I Avicena je usvajao podiobu na
jedno jedino apsolutno i nestvoreno bie koje je sjedinjena bit i postojanje, a suprotna su mu
sluajna i prolazna bia, meu koja pripada i ovjek, i koja stoga nuno moraju biti stvorena.
Avicena je bio jedan od onih islamskih filozofa koji je (uz panjolsko-arapskog filozofa
Ibn Ruda ili Averroesa, iz XII. st.) najvie utjecao na razvoj kasnosrednjovjekovne kranske
filozofije, posebice na Tomu Akvinskoga i Duns Scota.
Radikalno suprotan aristotelikoj orijentaciji veine arapskih filozofa bio je Perzijanac iz
Horazana AI-GazaZi (1059-1111). Smatrao je da je bitna zadaa filozofije da opravdava i
dokazuje teoloke doktrine. U svojim djelima, prevedenima u XII. st. na latinski, podvrgavao
je kritici aristotelizam AI-Farabija i djelomini aristotelizam Avicene. Pribliavajui se u veoj
mjeri platonovskoj mistici a i islamskome mistikom sufizrnu, zagovarao je vjerodostojnost
Bojeg stvaranja iz niega i suprotstavljao se uvaavanju sveopeg kauzaliteta svojih velikih
prethodnika. Takvim svojim razvitkom AI-Gazali je postao istaknutim predstavnikom dogmatsko-teoloki orijentirane filozofije tzv. pobornika vjerske istine (kalam). Svojom teolokoli1
orijentacijom AI-Gazali je bio srodan kranskoj skolastikoj filozofiji, koja je sebe smatrala
"slukinjom teologije", pa su njegovi teoremi u tom pogledu imali odjeka u djelima Tome
Akvinskoga (u XIII. st.) i ak Pascala (u XVII. st.).
SEKTE I VJERSKO-POLITIKA UENJA
Cio kompleks islamske teologije, prava i filozofije u svojoj neprekidnoj ivoj djelatnosti
bio je u trajnom sukobu s mnogobrojnim odcjepljivanjima i zastranjivanjima od slubeno
priznatih vjerskih i pravnih dogmi. Ali to odcjepljivanje gotovo je uvijek, uz idejne poticaje,
bilo vezano uz politike sukobe razliitih interesa u odnosu prema vlasti i u pogledu politiko
-socijalne strukture islamske drave.
Gotovo neposredno poslije Muhamedove smrti poele su borbe sa iitizmom i hariditima
koje su omejadski kalifi uguivali okrutnom silom. Ali i nakon toga sve su nove i nove sekte
neprekidno nicale tijekom mnogih stoljea arapske civilizacije, i u istonim zemljama, i na
Zapadu.
317

Jo u VII. st. pojavilo se uenje po kojem ovjek mClm nije determiniran u svojem
opredjeljivanju i djelovanju. Svojom funkcijom, to se uenje (tzv. kadarizam) praktiki suprotstavljalo podjednako autoritetu i dravne i vjerske vlasti, kao faktorima koji nameu misaone
i socijalno-politike okove.
Ali nepokoravanje poretku izgraivalo je svoju teorijsku osnovu i teoloko-filozofski suprotnim teoremima, pa je tako sekta dahimija, nastala u prvoj polovici VIII. st., poricala
slobodu ovjekova opredjeljivanja, ali je na toj osnovi negirala i potrebu bilo kakvih vjerskih
obreda i pobonosti i odbacivala vjerski i politiki autoritet kalifata. Budui da Bog nema
nikakvih ljudskih svojstava, on ne moe ni izricati neki nauk; stoga ni Kuran nije mogao od
vijeka postojati u njegovu duhu, nego je on u vremenu nastalo djelo ljudskoga uma, iako je
rezultat neposrednog poniranja u tajanstvo boanstva. Dosljedno tome, ni hadisi ne mogu
imati pravo na povjerenje. Na taj nain, od sveukupne religije ostaje samo potreba slobodnoga
i nenametnutog doivljavanja nadnaravne veliine Boje, a u neposrednoj stvarnosti ivota
odustajanje od gramzljivosti za blagom i moima.
Na prijelazu s omejadske na abbasidsku epohu nastao je idejni kompleks mutazilizma. To
je uenje prihvaalo nazor o postojanju ovjekove slobodne volje i o potrebi meditativnog
doivljavanja Boje biti, a dodavalo je stajalite da svaki musliman sama sebe automatski
iskljuuje iz islamske vjerske zajednice kad poini neki zloin ili teak moralni prekraj. U
krajnjoj konzekvenciji, muslimani, dakle, imaju pravo da se pobune i s orujem u ruci protiv
svake nepravedne vlasti.
Brojne i na razliite naine radikalne sekte to su se raale iz realnog odnosa vlasti prema
najirim slojevima stanovnitva primoravale su pravovjerni sunitizam da se bori za uvrenje
svojega poloaja. On je to inio kompromisni m opredjeljivanjem za postojeu vlast. Nakon
osnutka Abbasidskog kalifata, sunitizam se radi mira u muslimanskoj zajednici priklanja novoj
dinastiji i postaje njezinim osloncem, smatrajui da je snaga dravnog poretka za islam vanija
od udovoljavanja politikoj i socijalnoj pravdi, kako je to bilo mogue zahtijevati na temelju
radikalne interpretacije iskonskih islamskih zamisli. Na toj osnovi, sunitizam je u doba Harun
al-Raida stekao neosporno dominantan poloaj.
Ali suparnika borba dvojice Harunovih sinova za vlast navela je mlaega od njih, AI-Mamuna, da se pozivanjem na mutazilitsko naelo o pravu borbe protiv porone vladavine ak i
zakonitoga kalifa, domogne vlasti. Za njegove vladavine, a i za dvojice njegovih nasljednika
mutazilizam postaje slubenom politiko-vjerskom doktrinom. Karakteristino je da su teoretiari toga uenja preteno bili muslimani nearapskog podrijetla. Oni su isticali znaenje kriti
noga i misaonog stava prema fenomenu religije. Ali mutazilitski racionalizam postupno se
pretvarao u vjerski eklekticizam ili se cijepao na razliite koncepcije, s nejednakim stajalitima
prema poretku to su ga kalifi ostvarili doavi na vlast i oslanjajui se na njegovu doktrinu.
Tako je jedan od veoma istaknutih mutazilitskih ideologa, Al-Nazzam (u prvoj polovici IX. st.)
sjedinjavao dualistiku zamisao o Bogu kao izvoru iskljuivo dobra i ovjeku kao izvoru zla,
s grkim atomizrnom i brahmanskim poricanjem proroka, pa je s tim u vezi odbacivao i
proroko znaenje Muhameda i njegova Kurana. Njegov suvremenik Tumama ben Asra propagirao je neogranieni hedonizam, prilagoujui se time stvarnosti kalifova dvora na kojem
je ivio kao otmjena linost i cijenjeni pjesnik. Suprotno tome, odupirui se uivakim shvaanjima to su prevladala u vrhovima drutva, Al-Muzdar je u isto to doba, u ime istoga
mutazilizma, zahtijevao askezu, a slina shvaanja propagirali su i drugi ideolozi.
U vrijeme prevlasti suniti zrna a zatim mutazilitizma u Kalifatu, iiti su, naroito u Perziji
i Iraku, imali mnogo pristaa, ali su bili potlaena sekta jer su se iz naelnih razloga suprotstavljali Abbasidima kao uzurpatorima.
Ali i u takvim se okolnostima iitizam razgranjivao na odvojke koji su razliito reagirali
na drutvenu i politiku stvarnost. Jo u prvoj polovici VIII. st. osamostalio se tzv. zaidizam,
ogranak koji se nije zadovoljavao klonuem veine iita pred pritiskom vlasti i sve izrazitijim
usmjeravanjem prema zatvaranju u tajne grupacije, sklone matanju i pasivnom ekanju dana
318

kad e ponovno biti objavljena Allahova volja, nego je traio aktivnu borbu, u kojoj svaki
Fatimin i Alijin potomak ima jednako pravo i dunost da se bori za osvajanje vlasti.
Ve poetkom druge polovice VIII. st. u iitizmu je nastao novi raskol. Njihovo vjerovanje da se duhovni Prorokov autoritet Bojom milou prenosi iz koljena u koljeno po direktnoj
silaznoj lozi meu potomcima Muhamedove keri Fatime i zeta Alije nalo se pred trojakim
tumaenjem. Jedni su smatrali da je esti Muhamt;:dov potomak, Dafar, pred smrt svoju vlast
i mo imama predao svome starijem sinu Ismaelu; a kad je on uskoro umro, vjerovalo se da je
postao "sakriveni imam" ili Mahdi i da mu je Allahovom voljom namijenjeno da eka u
sakrivenosti sve dok Allah ne odredi da ponovno doe na svijet i obnovi izopaeni islam.
Druga skupina je smatrala da je imamom nakon Ismaela postao njegov sin Muhamed i da je
on oekivani Mahdi. I, najzad, trea je skupina tvrdila da je poslije Ismaela imarnom postao
njegov mlai brat Musa, a Mahdijem e biti tek onaj njegov potomak, koji bude po redu
dvanaesti potomak Prorokov.
Dominantni vjersko-ideoloki smjer, mutazilizam, ostao je utjecajan na politiku vlast u
Kalifatu sve do sredine IX. st. S nastupom kriznog razdoblja koje je slijedilo nakon Al-Mutasimove smrti (842), dravni je reim uvidio da je mutazilizam opasan za stabilnost poretka i
da je u tu svrhu mnogo prikladniji izrazito konzervativni sunitizam, pa je on ve za kalifa
Al-Mutavakila (852) proglaen slubenom idejnom orijentacijom, a mutazilizam i iitizam bili
su podvrgnuti estokim progonima. Ipak, i u progonstvu, mutaziliti su i dalje objavljivali niz
rasprava i spisa kojima su se borili jednako za svoje dogmatsko-teoloke nazore, kao i za svoja
shvaanja drutvenih i politikih odnosa.
Druga polovica IX. st. donijela je, u daljem i sve jaem rasulu kalifskoga autoriteta, prije
kratkotrajne epohe stabilizacije u sedamdesetim i osamdesetim godinama, a i poslije nje, naglo
jaanje zaiditskog iitizma i ujedno njegovu drutveno-politiku radikalizaciju, pa zaiditi
podiu nekoliko pobuna, sudjeluju u ustanku afrikoga roblja (zina), a u perifernim oblastima
Kalifata uspjeli su formirati i svoje posebne, teritorijalno nevelike politike tvorevine od kojih
se najdue odrala ona to ju je poetkom X. st. u Jemenu osnovao Jahja ben Husein al-Hadi,
a koja se sa sjeditem u Sani odrala nekoliko stoljea. I zaidizam je svoju vjersko-politiku
doktrinu izgradio veim brojem teorijskih, povijesnih i propagandnih spisa.
Usporedo sa znatnim aktiviranjem zaidizma, uporno je djelovao i imamski iitizam. Gotovo sa svakim novim pokoljenjem u lozi Prorokovih potomaka formirale su se grupacije na
temelju uvjerenja da je upravo taj potomak pravi i konani Maf:tdi, pa se iitizal!1 mrvio u
razliite sljedbe. Najzad se to grananje zavrilo stajalitem glavne struje imamskih iita da je
dvanaesti Muhamedov potomak, Muhamed-al-Muntazar, zaista posljednji od imama koji su
ivjeli i da je on svojom smru postao skriveni Mahdi koji eka Allahov poziv da se vrati na
svijet radi obnove istinske Prorokove vjere.
Imamizam je tijekom IX. i X. st. razvio znatnu teoloku i politiku literaturu. Najvei
njegov teoretiar bio je AI-Kulaini, u X. st. Ali usporedo s takvim djelima, meu ideolozima
imamizana bilo je i tenji za povezivanjem s filozofsko-dogmatskim zamislima veoma dalekim iskonskom islamu. Tako je Perzijanac AI-Kaddah jo u IX. st. stopio izmaelitsku dogmu
sa zamislima to ih je Prednji istok sadravao u svojim tradicijama to seu unazad sve do
gnostike kozmogonije i emanacionistike teorije o podrijetlu boanstva, svemira i ljudi. Al-Kaddahovo uenje je iraki seljak Hamdan Ka/mat potkraj IX. st. preobrazio u teoriju o
revolucionarnom ustanku, o jednakosti svih pristaa pokreta (karrnatija), bez obzira na njihovo
drutveno podrijetlo i etniku pripadnost, i o zajednici imovine. Njegovi su pristae formirale
kolektivna imanja i meu sobom dijelili plodove rada, a obrtnike su organizirali u zadruge
(sinf), pa su tim primjerom, posredovanjem muslimanske panjolske, utjecali i na kasnije
oblikovanje cehova u Zapadnoj Europi.
Karmatska neumorna misionarska i propagandna djelatnost uvelike je pridonijela formiranju fatimidske vlasti, najprije u Ifrikiji, a zatim u Egiptu, iako politika ostvarenja koja su iz
tih akcija proizala nisu niukoliko ostvarila njihove prvobitne komunistike zamisli.
319

Iz karmatske osnovice razvile su se u XI. st. i sekte druza i hai.(ina. Sekta druza, nazvana
tako po svojem osnivau, horazanskom Turinu AI-DarazUu, poetkom XI. st., veoma se
angairala u egipatsko-sirijskom radikalnom ismaelitizmu Fatimida, a i u epohi kriarskih
ratova formirala je najborbenije vojne i gerilske odrede protiv kranskih ratnika. Potkraj XI.
st., u Perziji je jemenitski Arapin Al-Sabbah osnovao sektu haiina. Ona je poricala Prorokov
autoritet i ak potrebu bilo kakve vjere. Zasnivala se na krajnje strogoj organiziranosti i
slijepom podvrgavanju volji poglavara sekte. U mnogobrojnim suparnikim borbama dinastijii
na tlu Kalifata i razliitih lokalnih vlastodraca, haiini su se angairali kao izvrilaki odredi
u zavjerama, umorstvima, pljakakim pothvatima i osvetnikim akcijama, na temelju vlastitih
opredjeljenja njihovih poglavara, a i kao najmljena oruana sila. Njihovo prvo politiko umorstvo neke visoko uzdignute linosti bilo je smaknue Malikahova vezira Nizama al-Mulka
(1092). Od kraja XI. st. haiini su stekli snana uporita u Siriji, pa su i oni imali znatan udjel
u mnogim borbama to su ih prouzrokovali kriarski pohodi zapadnoeuropskih ratnika.
U sveukupnoj intelektualnoj atmosferi islamskih zemalja, uz mnoga druga ideoloka, vjerska, filozofska i socijalno-politika opredjeljenja, veoma je utjecajan bio sujizam, kao ope
mistiko usmjerenje, nastalo u opreci sa snanim formalizmom to su ga nametala ortodoksna
vjerska i pravna uenja. Pozivajui se na neke izreke Kurana, sufiti su eljeli postii mistiku
spoznaju Boga. Prema ovosvjetovnom ivotu zauzimali su asketsko stajalite. U argumentiranju svojih nazora preuzimali su razliite elemente ranoga kranstva, neoplatonizma, budhizma i teozofije. Naelno su odbacivali tenju za bogaenjem, preporuivali su da svaki musliman ivi na temelju manuelnog rada i u sebi izgrauje nesebinu ljubav prema Bogu i svemu
ivome. Na toj osnovi sufizrna (koju je prvi iscrpno formulirao Al-Da/'ani, u prvoj polovici IX.
st.), mistiki se pokret granao i veoma plodno manifestirao nizom filozofskomoralistikih.
knjievnih i pjesnikih ostvarenja, koja se razvrstavaju od izrazito gnostikih koncepcija Nubijca AI-MisrUa (u prvoj polovici IX. st.) ili Perzijanca TirmidhUa (krajem IX. st.) do panteistikih i budhistiko-nirvanistikih oblika misticizma u sljedeim stoljeima koji su, na temelju dubokih ogorenja sa stvarnou svijeta, traili potpuno okretanje ljudskog htijenja od
materijalnog opstanka.
U cjelini, mnogobrojne islamske sekte, aberantna ideoloka opredjeljenja i teoremi o
ljudskome stavu prema ivotu i smislu postojanja nesumnjivo su nicali iz manje ili vie
izrazitog i svjesnog distanciranja prema realnom poretku i neposrednim odnosima to ih je
dravna struktura ostvarivala.
Na toj je osnovi i dravna vlast sve vie uviala potrebu krute reglementacije priznatih i
spasonosnih nazora o drutvu, meuljudskim odnosima, o znaenju i ulozi vjere i nepobitnom
ugledu vrhovnih politikih autoriteta. Stoga ona pristupa neke vrste kodifikaciji tradicionalnih,
pravovjernih, sunitskih uenja tekstom to ga je poetkom XI. st. dao izraditi kalif AI-Kadir
(otuda njegov naziv kadir~ia). On je otada obvezno itano u svim damijama, da bi svakom
stanovniku bilo jasno kakvo je slubeno vjersko, socijalno i moralno-politiko shvaanje koje
dravna vlast nepokolebljivo prihvaa. Ali, neprekidna drutvena diferencijacija u Kalifatu,
raanje sve novih politikih opreka i utjecaji razliitih intelektualnih tradicija i suvremenih
u~iecaja odravali su i dalje poticali mnogostrukost islamskog idejnog i kulturnog opredjeljivanja i u stoljeima koja su slijedila nakon posljednjih desetljea XI. stoljea, i to utoliko vie to
je upravo to doba donijelo nove i veoma dramatske susrete islama s kranskim svijetom
Zapadne Europe, a u stoljeima koja su slijedila i nove sudare sa znatnim snagama to su na
islamsku orbitu nasrnule s udaljenoga istoka.
Takvo bogatstvo intelektualnog ivota u istonim islamskim zemljama neizbjeivo sc
moralo oitovati i na podruju beletristike knjievnosti i likovnih umjetnosti.

320

BELETRISTIKA KNJIEVNOST

U vrijeme Omejada arapska se knjievnost izrazito vezivala za predislamsku poeziju

beduina, ali je od spontane knjievnosti, koja je nicala neposredno u ivotu, sve vie postajala
upraVljanom, dvorskom knjievnou kojoj je bilo svrha da uljepa ivot kalifov a dvora, da
poslui kao zabava i razbibriga dvorjanima. Mecenatstvo kalifa sve je izrazitije podupiralo
panegiriku i zabavljaku usmjerenost knjievnih nastojanja. Bagdadski kalifi povodili su se
za tim primjerom, pa se opi smjer razvitka nastavlja i u toj epohi. Ali premda namjena pisanja
ostaje u biti ista, znatno se usavrava forma, obogauje izraz i proiruje tematika. Meu
panegiriarima se sredinom VIII. st. istiu Muti ben Ajas i Abu-Dolama. Obojica su bili
dvorski pjesnici na kraju omejadske ere, a tu su ulogu imali i za Abbasida, prenijevi u novo
doba i svoj stil i svoju vjetinu. U njihovim tekstovima i dalje se odravaju reminiscencije na
beduinski ivot, na pustinjske noi, ponavljaju se ustaljeni klieji o ljepoti ena, junatvu
ratnika itd., ali je taj presaeni dekor sada bio vidljivo artificijelan.
S novom politikom situacijom uskoro su se ipak pojavili i utjecaji izmijenjenih okolnosti.
U Abbasidskom kalifatu u knjievnosti poinju sve ee sudjelovati mnogi ne arapski pisci,
koji unose i nove teme i nove senzibilitete, uvajui ipak neizbjeivi dekor koji tekstove
prezentira kao poeziju koja ne prekida s arapskom tradicijom.
Jedan od prvih predstavnika takvoga razvitka bio je Perzijanac Bah.~ar ibn BunI koji je
783. ak bio smaknut, najvjerojatnije zbog svojega pristajanja uz zoroastrizam i manihejstvo.
Pisao je lirsku poeziju i satire, nastojao se otresti ustaljenih normi i usavriti izraajni oblik
svojih pjesama. Njegov mlai suvremenik, takoer Perzijanac, Abu-Nuvas bio je bliski prijatelj kalifa Harun al-Raida i Al-Amina, anakreontiki pjesnik koji slavi vino i ljubav, lagodni
dvorjanski ivot, rasko i eleganciju. U njegovoj poeziji ima i erotske raskalaenosti, himni o
ljepoti djeaka, ali i mnogo pasaa izrazite ljepote, skladnosti izraza, osjeajnosti, elegijske
tuge, pa ak i slavljenja asketizma i otre satire o obiajima i karakterima njegova vremena. Ta
posebna komponenta Abu Navasove poezije, koja se u njega pojavljivala moda kao odjek
estih raspoloenja u irim krugovima stanovnitva koje je osuivalo raspusni ivot dvora, bila
je glavnom temom Abul-Tahija (748 - oko 828) koji je bio po zanimanju lonar i pisao o
gorini sirotinjskog ivota, o odgovornosti ljudi pred Bojom strogou, o smrti i o beznadnosti ivota. Njegova pjesnika forma bila je u skladu s njegovom misaonom orijentacijom, jezik
mu je jednostavan, bez razmetljivosti i dekorativnih hiperbola, ali veoma skladan i lijep.
Znatnu slavu stekao je Abu-Tammam (prva pol. IX. st.), podrijetlom sirijski kranin iz
Damaska, a djelovao je kao dvorski pjesnik u Bagdadu. Pjevao je o junatvu i borbama, ali u
njegovoj zbirci lirskih pjesama "Divan" ima fragmenata koji se ubrajaju meu najljepa dostignua arapskog pjesnitva. U doba Samanida i zatim Gaznavida djelovao je najvei perzijski
pjesnik FiI'dusi (935-1020), autor "Knjige Kraljeva", sa 60 000 stihova.
Prozna beletristika knjievnost izrazitije se razvila tek potkraj omejadskog razdoblja. U
tome prijelaznom dobu najistaknutija je linost bio Perzijanac Ibn Mokaffa (u. oko 760). On je
s perzijskoga pehlevi-jezika na arapski preveo sanskrtsku zbirku moralistikih basni Panatan
tra sluei se veoma snanim jezinim izrazom koji svjedoi o znatnom utjecaju perzijskih
knjievnih dostignua na arapsku prozu u doba njezina nastajanja.
Na Ibn Mokaffino uzorno ostvarenje oslanjali su se prozaici cijeloga IX. stoljea, kao to
su bili Sahal ben Harun, Ibn Kotaiba i AI-Dahiz. AI-Dahiz je bio esejist, anegdotiar i
pripovjeda. Pisao je kratke, izvanredno realistike crtice, prikazivao je ivot u Bagdadu i
drugim velikim sreditima slikovitim i vjeto napisanim priama, u kojima ima i poezije, i
humora. i kritike, a esto i uenih ekskursa koji svjedoe o njegovu irokom obrazovanju.
Takav svjei i inventivni poetak arapske proze veoma se brzo pretvorio u kienu knjievnost koja je nastojala da rasko rijei i dikcije nadredi smislu i sadraju. Jedan od uzroka tome
bilo je to to su se djela itala na skupovima, gdje se razvijalo nadmetanje u govornikoj
321

elokvenciji, u bombastinosti figura i dekorativne uenosti, bez obzira na sadraj koji je

svojom umjetnikom spoznajom mogao biti i siromaan. Taj knjievni tip dobio je naziv
makamah (po rijei koja oznaava skupna zasjedanja). Zaetnikom toga smjera smatra se Badi
AI-Hammadani (u. 1008), a najistaknutijim su mu nastavljaima bili AI-TahalibUa, iz Niapura, i AI-Haniri, iz Basre (1054-1122). Posebice je AI-Harririjevo djelo smatrano uZorom
rjeite i bogate proze, pravom riznicom arapskoga knjievnog jezika. Nakon njega, nakamah-proza postala je standardnim oblikom prozne i dramske knjievnosti, zamjenjujui pravu
kazalinu dramsku knjievnost, koja se u srednjovjekovnom arapskom svijetu nije razvila.
Arapsku proznu knjievnost nemogue je cjelovito zamisliti bez uzimanja u obzir zbirki
pria koje su s vremenom postale sastavni dio zbornika "Tisuu i jedna no" (Alf Lajlah-va-Lajiah). Zameci te zbirke nastali su u Iraku potkraj IX. st., a nainio ju je Perzijanac AI-DaM~iari (umro 542) prema starijoj perzijskoj zbirci "Tisuu pria" u kojoj su bila sadrana
pripovijedanja anegdotiko-povijesnog i matovitog karaktera, perzijskog i indijskog podrijetla. AI-Dahijari je toj grai dodao jo i prie irakog podrijetla, posebice anegdote i ljubavne
zgode s bagdadskog dvora u vrijeme Harun al-Raida ili iz drugih razdoblja, ali koje su se
pripisivale AI-Raidovu vremenu. Tijekom iduih stoljea dodavala se jo i druga graa, iz
kasnijih vremena Bagdadskog kalifata, ali takoer iz indijskih, grkih, hebrejskih i egipatskih
izvora. Svoj konani oblik "Tisuu i jedna no" dobila je tek za mameluke vladavine u
Egiptu, od kraja XIII. do kraja XV. st.
Veoma velik utjecaj na arapsku pjesniku i proznu knjievnost kasnijih stoljea imala je
velika povijest arapske knjievnosti to ju je sredinom X. st. napisao Sirijac Abul Farad
al-lsfahani. Njegovo djelo "Knjiga pjesama" (Kitab al-Agam) ujedno je i povijest knjievnosti
i antologija najljepih primjera te knjievnosti. Time je ona postala najdragocjeniji dokument
sveukupnih beletristikih ostvarenja do polovice X. st., ali ujedno i zbirka preporuka kako
dobra knjievnost treba biti napisana.
LIKOVNE UMJETNOSTI
Od likovnih umjetnosti, graevinarstvo Abbasida i njihovih nasljednika podjednako je
i o njihovu golemom bogatstvu, i o visoko razvijenom tehnikom znanju graditelja,
kao i o znatnom smislu za sklad, velianstvo oblika i za profinjenost ukrasa. Pri tome, nesumnjivo, kao i kod drugih podruja kulture, veliko znaenje imaju tekovine i utjecaji preuzeti od
starijih civilizacija na okupiranom podruju: bizantsko-sirijske, helenistiko-egipatske, mezopotamijske, perzijske (sasanidske) i indijske.
Abbasidi su izvanredno mnogo gradili, na cijelom dravnom podruju, ali su cijeli gradovi, s mnogim sjajnim palaama i damijama, mnoge utvrde i ladanjski dvorci zauvijek nestali
u razaranjima tadanjih a jo vie kasnijih vremena.
Najstariji sauvani objekti samo su djelomino odrane ruevine. Jo iz VIII. st. potjeu
zidine grada Rakke, na srednjem Eufratu, blizu granica sjeverne Sirije. Slijepe arkade okruglih
pilastera na sauvanom fragmentu kalifove palae u Rakki povezane su na niem vijencu otro
slomljenim polukrunim lukovima a na viem vijencu tupokutno slomljenim lukovima, pri
emu su rubni lukovi na toj etai drukiji: ralanjeni u tri manja luka (u obliku trolista).
iroko (tupokutno) slomljeni iljasti lukovi natkrivaju i dveri na prizemnoj razini ouvanoga
zida. Na taj je nain palaa u Rakki samim jednim svojim fragmentom zasvjedoila sirijsko-egipatski utjecaj iljasto slomljenoga luka zajedno sa perzijsko-indijskim, irokoga, tupokutno
slomljenoga luka, i magrebskim, s trolisnim ili vielisnim nadsvoavanjem raspona meu
stupovima kakvo e karakterizirati maursku arhitekturu sjeverne Afrike i panjolske. Upotrebom slomljenih lukova islamska umjetnost Istoka sluila se nekoliko stoljea prije nego to se
taj konstrukcijski tip pojavio u gotikoj umjetnosti europskog Zapada.
svjedoilo

322

Podjednake izvedbene oblike kao graevine u Rakki imao je i lovaki dvorac Uhajdar,
podignut potkraj VIII. st. oko 200 km jugoistono od Bagdada, sauvan u ruevnom stanju.
Imao je pravokutnu osnovu, s jednim vratima na svakoj strani, zatienima pobonim kulama.
Unutranje prostorije bile su pokrivene svodnim krovom, a pilastere su povezivali polukruni
lukovi.
Mezopotamijskim graevinama iz druge polovice VIII. st. suvremena je damija Tarikhana, u Damghanu, perzijskoj oblasti juno od Kaspijskoga mora, masivno zdanje s trijemovima
na stupoviju koje naizmjence povezuju polukruni i tupokutno slomljeni lukovi.
Sredinom IX. st. nastala je velianstvena damija u Samarri, na Tigrisu, oko 120 km
uzvodno od Bagdada. Imala je dva metra debele zidove od dekorativno sloene opeke, koji su
u razmacima bili ojaani oblim polukulama. Unutranji, molitveni prostor bio je natkriven
krovom koji je leao na 24 reda stupova u irini i devet redova u dubini, a i podunu je krovnu,
strukturu nosio niz od 25 redova po etiri stupa sa svake strane. Unutranji dvorini prostor
imao je, u zametku, po sredini pobonih zidina /ivane, etvorne, polukrunim svodom natkrite
nie, koje e kasnije, u perzijsko-turkestanskoj arhitekturi, poevi od seldukoga doba, stei
ulogu najvelianstvenijih elemenata u itavoj arhitektonskoj cjelini. Sa sjeverne strane damije
u Samarri, na udaljenosti od 30 m, uzdizao se 50 m visoki minaret spiralnog oblika, po uzoru
na mezopotamijske zigurate.
Stijenje abbasidskih graevina vjerojatno je bilo ukraavano mozaicima, ali se jo ee
upotrebljavala tukatura, izraena bilo s pomou kalupa ili naljepljivanjem mase na temeljnu
povrinu. Ti veoma karakteristini ukrasi, naslijeeni iz sasanidske umjetnosti, kitili su povrine zidova i lukova geometrijski rasporeenim plitkoreljefnim sadrajima koji reproduciraju
cvjetne i lisne preplete, nizove razliitih ovala, trokuta i krugljica, razliite pletere u bogatim
varijacijama, ponekad obogaene pismenima koja priopavaju preteno vjerske (kuranske), ali
i druge izriaje.
Od velike graevinske djelatnosti Tulunida u Egiptu potpuno se sauvala divna Ibn Tulunova damija, nastala krajem IX. st. Svojim oblikom oponaala je damiju u Samarri, ali su joj
dvorine arkade imale iroke, tupokutno slomljene lukove, a krovite dekorativno izvedene,
ipkaste grudobrane. Njezin minaret je vjerojatno takoer imao ziguratski oblik, ali je nakon
poara u X. st. preinaen u toranj etvorne osnove na kojem se die ziguratska spirala.
Devetom stoljeu pripada i potpuna prerada tzv. Mramorne damije (Sidi-Okba) u Kairuanu, u Tunisu. Prostrano paetvorinasto dvorite bilo je opkoljeno galerijom u kojoj su stupovi
povezani tupokutno slomljenim lukovima, dok su u molitvenom prostoru, u sredinjoj lai
koja vodi mihrabu s kiblom, potkovasti, a u ostalim laama molitvenog prostora lagano uiljeni lukovi. Zidovi zgrade i dvorita bili su izgraeni od naizmjeninih slojeva crnoga i bijelog
mramora. Poetkom XI. st. podignuta damija El-Kebir, u gradu Aliru, imala je ve iskljui
vo potkovaste lukove. I jedna i druga imale su minarete na etvornoj osnovi.
Buvejhidska Mesdid-damija u Najinu u Perziji (oko 960) imala je takoer paetvorina
sto dvorite, ali je po sredini svakoga od njegova etiri zida imala ukraenu niu veih razmjera (livani). Svi zidovi ukraeni su bogatom tukaturom.
Otprilike istom vremenu pripada najstarija fatimidska damija AI-Azhar u Kairu, s krasnim dvorinim trijemom u kojem tupokutno slomljeni lukovi poivaju na tankim, okruglim,
mramornim stupovima, a zidnu povrinu nad lukovima ispunja naizmjenini niz slijepih nia i
rozeta izraenih u tukaturi. Osobito je lijepa izrezuckana ograda ravnoga krova. Neto kasnija, ali i kienija je kairska damija AI-Ahmar (prijelaz X. u XI. st.).
Veoma snaan poticaj daljnjem razvitku islamskoga graditeljstva na istoku dali su Selduci. Starije tradicije dekorativne uporabe opeke u oblikovanju vanjskih i unutranjih zidova oni
su razvili do savrenstva. Podizanje kupola, koje je bilo uobiajeno nad molitvenim dijelovima
damijskih zgrada ve i ranije, u Mezopotamiji, Siriji i Sjevernoj Africi, oni su izvodili
osobito majstorski formirajui prijelaze s etvornih osnova u niim razinama na kruni oblik
323

tambura na kojem sjede kupole plieg ili vieg ispona. Iz ranoga razdoblja selduke epohe
svojom ljepotom snano impresionira Mesdidi-damija u Ispahanu (oko 1090). Dvorite joj
je opkoljeno dvokatnim trijemom u kojem su rasponi nadsvedeni sasanidsko-indijskim tupokutno slomljenim lukovima, a po sredini svake od etiriju strana dvorita die se po jedan
velianstveni visoki livan, nalik na koljku, nadsvedenu tupokutno slomljenim lukom, pod
kojim duboka nia ima stalaktitni strop, ralanjen manjim udubljenjima zajednike svedene
konstrukcije. Fasade livana i dvorinih arkada poploane su modrikastim i utim keramikim
ploicama, stvarajui izvanredan koloristiki dojam. Budui razvitak takvih tipova damijskih
dvorita s livanima doveo je na cijelom Prednjem istoku u narednim stoljeima do arhitektonskih ostvarenja koja pripadaju meu najljepe ukrase svjetskoga graditeljstva.
Veliku budunost imala je i selduka gradnja tzv. gombada ili turbeta, visokih mauzoleja
preteno krune, poligonalne ili zvjezdolike osnovice. Gradnja mauzoleja ima, nedvojbeno,
veoma stare tradicije u raznim civilizacijama koje su prethodile islamskoj epohi. Od graevina
te namjene u muslimanskim dravama osobitu ljepotu ostvario je Ismaelov mauzolej uBuhari,
podignut u samanidskoj epohi, na prijelazu IX. u X. st. Ta etvorna graevina sazdana je od
opeka, koje su i na vanjskoj povrini, a jo vie u unutranjosti, sloene virtuoznom vjetinom,
pa ostvaruju nenadmaive dekorativne efekte. etvora vrata imaju iljasto slomljene nadvratne
lukove, a nad etvorinom zdanja ostvaren je sustavom ugaonih trompa i lunih konstrukcija
prijelaz u kupolu.
Selduki mauzoleji udovoljavaju istoj namjeni grobnog spomenika polazei od prototipa
nomadskih okruglih atora Uurtova) po turkestanskim i mongolskim prostranstvima i pretvarajui njihov osnovni oblik s unjastim krovom u trajno obitavalite istaknutih pokojnika, izgraeno u trajnoj grai. I taj graevinski oblik dosegnuo je puni razvoj i ostvario najljepe objekte
tek poevi od XII. st., ali njegovi zameci sauvani su i iz poetne etape seldukoga graditeljstva. Jedan od njih je Gombad-i-Kabus, s poetka XI. st., vitka okrugla graevina s unjastim
krovom, kojoj je vanjska povrina vertikalno ralanjena, ime je dobiven zvjezdolik tlocrt.
Unutranjost mu je podijeljena na dva kata, pri emu je gornji kat grobna prostorija u kojoj je
bio smjeten sarkofag. Kraju XI. st. pripada i toranj Mesuda III. u Gazni, koji takoer ima
zvjezdolik tlocrt, a sazidan je od izvanredno dekorativno sloenih opeka.
Umjetnost abbasidske epohe i etapa politikih vlasti koje su se zaredom smjenjivale na
teritoriju Kalifata postigla je ne samo velianstvena ostvarenja u graevinarstvu itukaturi,
nego i na podruju keramike, obradbe kovina i slonove kosti te drva. Posebice je vana
kerarnika umjetnost, koju reprezentira niz oblika i tehnika ukraavanja oslikavanjem i oblikovanjem povrina. Ukrasi posua, lonaca, tanjura i sl. svjedoe o utjecajima klasino-helenisti
kim, sasanidskim, indijskim, turkmenskim i kineskim, a motivi koji se upotrebljavaju razliiti
su: cvjetno-lisni, geometrijski i figurativni, pri emu su prikazivane ptice, ivotinje, a i ljudski
likovi. Premda je sunitska doktrina bila nesklona prikazivanju ljudskoga oblija, ipak se figure
sviraa, plesaa, konjanika i dr. pojavljuju ve u kalifskoj palai u Samari i abbasidskim
dvorcima na freskama, a zatim naroito u buvejhidsko doba, u X. st., na metalnom i kerami
kom posuu ili u ilustracijama knjiga, kao crtei u grafikoj jednobojnoj izvedbi, da bi, u
kasnijim stoljeima, koloristikim minijaturnim slikarstvom ostvarila velika djela osebujne i
trajne vrijednosti.

324

X. BIZANT OD SREDINE IX. DO KRAJA XI. ST.

1. POLITIKI RAZVOJ DO 1025.

VLADA VINA BAZILIJA I.
Uspon Bazilija I. na carsko prijestolje (867-886) znaio je pobjedu carigradske dvorjanaristokracije nad aristokracijom maloazijskih provincija koja je bila politiki
oslonac cezara Barde. S tom pobjedom prevagnula je i ekonomsko-politika koncepcija prijestolnikog dvorjanstva. koje se borilo za sustav centralizirane eksploatacije seljatva s pomou
poreznih dabina. pri emu su se iz tako formiranih dravnih riznikih fondova nagraivali
dostojanstvenici darovima u naravi, dragocjenostima i novcu. Iz takve koncepcije proizlazile,
su dvije bitne tenje: zatiivati opstanak slobodnog seljatva (stratiota i lanova seoskih
opina), da bi porezno-obveznika i vojnika baza dravne vlasti ostala to brojnija i jaa, i
boriti se za neosporni carski autokratski autoritet, protiv svih snaga disperzije. Takva borba
nuno je morala ometati jaanje velikih zemljinih posjeda po provincijama i skuavati nastojanja "monih" ljudi (dinata) da svojoj vlasti podvrgnu dotad slobodno seljatvo i pretvore ga
u zavisne obraivae veleposjednike zemlje (parike).
Bazilije I. je u ostvarivanju unutranjopolitikih i vanjskopolitikih ciljeva svojega reima
posvjedoio svoje velike organizatorske i vojnike sposobnosti, kao i duboko poimanje zamrenog spleta odnosa i interesa od kojih se sastojala stvarnost njegova vremena.
sko-inovnike

RATOVANJE NA ISTOKU
Vanjskopolitiki poloaj bizantske drave bio je u drugoj polovici IX. st. povoljan. Njezin
glavni protivnik, Bagdadski kalifat, zapao je u epohu unutranjeg rasula, pa su se bizantskim
pretenzijama na granicama drave suprotstavljali samo regionalni vlastodrci. bez oslonca na
snanu dravnu vlast. Na Balkanu, odnosi s Bugarskom su se uravnoteili, pa sa Zapada nije
prijetila nikakva opasnost koja bi mogla ometati Carstvo da povede ofenzivne akcije na istoku.
Prva zapreka u tom nastojanju bio je paulikijanski teritorij sa sreditem u Tefriki. Protiv njega
je Bazilije I. poveo dvije velike vojne. U prvom napadu (868) Bizantince je zadesio teak
poraz, pa su se paulikijanci usudili da Carstvu ak postave zahtjev da potpuno evakuira istoni
dio Male Azije. Ali drugi bizantski vojni pohod (872) doveo je do pada Tefrike (872; Lemerle:
878), smaknua paulikijanskog voe Hrizohira i do opsenog preseljavanja paulikijanskog
stanovnitva na Balkan.
Nastavljajui taj uspjeh, bizantska je vojska u narednim godinama Arapima preotela znatno podruje do gornjeg Eufrata, kod Samosate, i do granica Kilikije, na jugoistoku Male Azije.
Ali pokuaji da bude osvojena i Melitena, nisu uspjeli.
Bizantskoj borbi protiv Arapa veoma je koristila obnova politike samostalnosti Armenije.
Ona je bila rezultat slabljenja arapskog vrhovnitva nad podrujem Armenije u drugoj polovici
IX. st. Ve 869. ta je zemlja bila praktiki nezavisna, a 885. Kalifat je morao priznati posebnost armenskoga kraljevstva kojem je vladarem postao Aot Bagraturni. Njegovu vlast smjesta
je priznao i Bizant, ali je ujedno s Armenijom sklopio i savez protiv Kalifata. Uskoro, meu
tim, dvostruko je upletanje u unutranje armenske prilike, s bizantske strane i sa strane susjednih arapskih regionalnih vlastodraca, osujetilo stvaranje jake armenske drave, i ona se ve
poetkom X. st. raspala na vie teritorija koji su samo nominalno priznavali vrhovnu vlast
Aotovih nasljednika.

325

Car Bal.iiije I. Iluminacija iz XIV. st.

BORBE ZA ITALIJU
Uvrenje bizantskih pozicija i u Maloj Aziji, nakon stabilizacije na Balkanu, stvorilo je
preduvjete za brojne bizantske pothvate na Zapadu. Ondje je i dalje jaala vlast aglabidskih
Arapa iz Ifrikije (Tunisa). Oni su 869. zauzeli Maltu, a 878., poslije devetmjesene opsade,
osvojili su Sirakuzu i bizantski posjed na Siciliji skuili na neveliko podruje oko Katanije i
Taormine. Jo 840. Arapi su svojoj vlasti podvrgnuli Tarent, a 842. i Bari. Otuda su oni
opasnim prepadima ugroavali i jadranske i tirenske obale Poluotoka. Zbog toga su za protjerivanje Arapa bili zainteresirani i papinstvo, i carska vlast njemake grane Karolinga, i
langobardski vladari June Italije, i Bizant.
Prvi cilj bio je preotimanje Barija. Radi toga trebalo je prije svega onemoguiti pristup
arapskog brodovlja u Jadransko more. S tim u vezi dolo je do napada Arapa na bizantski
utvreni Dubrovnik (866) i do intervencije jake bizantske flote (pod zapovjednitvom drungarija Nikete Orife) koja je potkraj 867. oslobodila grad od petnaestomjesene opsade i time
uklonila arapsku opasnost iz Jadrana.
Ali protivnici arapske prisutnosti na jugu Italije nisu uspijevali uskladiti svoj e interese.
Bizantsko brodovlje Nikete Orife, podsjevi Bari u ljetu 869. s mora, nije nailo na pripravnost

326

vojske cara Ludovika II. za sloni napad. Istodobno, na VIII. opem crkvenom saboru u
Carigradu (869/70) dolo je dodue do okonanja focijanskog raskola, ali je rehabilitirani
patrijarh Ignacije (vraen na dunost carevom odlukom jo 967) uspio osigurati crkvenu supremaciju patrijarije nad Bugarskom. To je duboko poremetilo tek zapoeto zbliavanje papinstva s Bizantskim Carstvom.
U takvim okolnostima, ofenzivu protiv Barija poduzeo je sam car Ludovik II. Kako je
bizantska mornarica uskratila svoje sudjelovanje, glavnu pomorsku pomo caru dala je Domagojeva kneevina Hrvatska. Poetkom veljae 871. Bari je nakon dulje opsade pao. Slijedilo je
znatno jaanje Ludovikova utjecaja u Junoj Italiji, ali su izbila i nezadovoljstva langobardskih
velikaa i oitovala se nastojanja obalnih gradova da sauvaju svoju samostalnost i veze s
Bizantom, dok su Arapi u veoma zamrenim odnosima koji su se spleli vrili teke i razorne
napade na najbogatije meu obalnim gradovima Italije (Napulj, Amalfi, Gaeta i dr.).
POLITIKA PREMA BALKANU
Bizant je dotle uvrivao svoje pozicije na Balkanu. Posredovanjem Bugarske, koju je
pokrtenje dovelo u nadlenost Istone crkve, Bizant je stekao utjecaj i na srpsku kneevinu
Mutirnira Vlastimirovia, koja se u tome razdoblju priklanjala Bugarskoj. Istodobno ojaala je
bizantska dominacija nad Zahumljem, Travunjom, Neretljanskom kneevinom i upravna vlast
nad a,rhontijom dalmatinskih gradova i otoka, koja je, u vezi s tim zbivanjima, uzdignuta na
rang zasebne bizantske teme.
Nakon smrti cara Ludovika II. (875) Bizantinci su svoju supremaciju na Balkanu pomaknuli jo dalje prema zapadu. U nasljednim borbama itaiska je kraljevska kruna bila dopala
Karlmanu, sinu njemakoga kralja Ludviga, a s njome i pretenzije na suverenitet nad Primorskom Hrvatskom. Protiv takvoga rjeenja Hrvati su poveli rat koji se protezao od gradova na
zapadnoj obali Istre do posavskih ravnica, gdje se za Karlmanove interese borio donjopanonski knez i njemaki vazal Kocelj. Za vrijeme te vojne umro je knez Domagoj, a
Primorska se Hrvatska otela supremaciji italskoga kralja. Ti su dogaaji bili i uzrokom promjene na hrvatskome kneevskom prijestolju. Uz pomo Bizanta knezom postaje Zdeslav, jedan
od Trpimirovih sinova kojima je Domagoj 864. preoteo nasljedstvo. Tako izmijenjena situacija
omoguila je postaVljanje odnosa izmeu Dalmatinske teme i Hrvatske (a takoer i Zahumlja
i Travunije) na drukiju osnovu. Odredbom Bazilija I. gradovi su ubudue imali Hrvatskoj (a
Dubrovnik Zahumlju i Travuniji) plaati iste dabine koje su kao dravni porezni teret dotad
plaali strategu, ostavljajui mu samo simboliki iznos u znak priznavanja careva suvereniteta.
Svim tima, nairoko zasnovanim preorijentacijama, bizantsko je vrhovnitvo ponovo doseglo zapadne granice Balkanskog poluotoka i obale Save, afirmiravi na taj nain trajnost
pretenzija nekadanje Justinijanove politike. U pogledu Hrvatske, meutim, s dolaskom novoga vladara, Branimira, koji prevratom Uklanja Zdeslava, ta je supremacija prestala ve 879. i
bizantski se utjecaj omeio istonom granicom otad od Bizanta i Franaka podjednako nezavisne Hrvatske.
USPJESI U ITALIJI I ODNOSI PREMA PAPINSTVU
Usporedo s tim dogaajima Bizantinci su 876. carskoj vojsci preoteli Bari, a 880. su iz
Tarenta protjerali Arape. Uskoro zatim, poslije velike pobjede bizantske flote nad Arapima
kod Liparskih otoka i vojnih akcija na kopnu, u bizantskoj su vlasti 885. bile cijela Apulija i
Kalabrija, a njezino su vrhovnitvo priznavala junoitaiska langobardska vojvodstva Benevent
i Spoleto, te obalni gradovi Salerno, Napulj, Amalfi, Gaeta i dr.
327

Suprotno tim uspjesima Bizanta na italskom poluotoku, Arapi su uspjeno irili svoju vlast
na Siciliji. No posljednje vanije uporite Bizantinaca na tom otoku, Taormina, palo je u vlast
Aglabida ipak tek 902.
Dalekoseni vanjskopolitiki program bizantskih vlasti u doba cara Bazilija I. nuno je
morao uvaavati potrebu dobrih odnosa s papinstvom. Na toj osnovi car je rtvovao Focija i
na carigradskom crkvenom saboru 869/70. odobrio ponitenje crkvenog raskola. Ali odlunost
jednako cara Bazilija kao i patrijarha Ignacija da Bugarsku u crkvenom pogledu ne prepuste
papinstvu opovrgla je i najbolje nade u mogunost nepomuene sloge. Veliki vojni uspjesi
Bizanta na talijanskom poluotoku oslobodili su nadalje, carsku politiku potrebe da bude popustljiva, utoliko vie to je Karolinko Carstvo bilo u rasulu i papinstvo nije imalo nikakva
politikog oslonca na Zapadu. Kad je patrijarh Ignacije 877. umro, Bazilije je bez kolebanja na
patrijarki poloaj mogao vratiti Focija. A dvije godine nakon toga odran je u Carigradu novi
koncil koji je u prisutnosti papinih legata oslobodio Focija svih optubi i krivica i priznao ga
zakonitim patrijarhom. ini se da su obje strane, pa i Focije, naroito u dogmatskim pitanjima,
pristale na uzajamne koncesije jer je takvo ravnovjesje bilo u skladu s tadanjim politikim
potrebama Carstva.
ZAKONODA VSTVO
Bazilije I. je nesumnjivo bio odan zamisli o pripojenju to veih prostranstava nekadanjega jedinstvenoga Carstva politikoj jezgri svoje drave. Prema tome cilju vodili su ga svi
njegovi vojni i diplomatski uspjesi. Jednako kao to je postupao i njegov pretea u takvim
nastojanjima, Justinijan 1., i Bazilije I. je smatrao nunim da svoje tenje potpomogne i
afirmira zakonodavnom djelatnou. Inicirao je prilagodbu i dopunu Justinijanovih zakona,
usklaujui pravni sustav s politikim i drutvenim odnosima svojega vremena, ali pomno
uvajui bitna naela o nepovredivom autoritetu carske vlasti. Ta velika zbirka (Anakatharsis)
ostala je nedovrena. Kao priprema za njezino objavljivanje, izmeu 870. i 879. dana je u
opticaj saeta verzija bizantskih pravnih naela, pod nazivom Prohiron. Sedam godina nakon
toga, moda kao uvod u veliku pravnu zbirku koja je bila u izradi, objavljena je Epanagoga, u
veoj mjeri slobodna od utjecaja Justinijanova prava od Prohirona. U njoj je, uz ostale principe, bila itnesena i teorija o dvije vlasti, carskoj i patrijarkoj, koje se meu sobom dopunjaju
titei dobrobit dravne zajednice koja slui Bojim namislima. U interesu opega dobra,
Epanagoga se zalagala za ouvanje seljakog zemljoposjeda i suprotstavljala se bogaenju
velikaa, poistovjeujui tako ope dobro s poretkom na kojem je tada poivala dravna
struktura.
Svojim zakonskim aktima Bazilije I. se zalagao i za nasljednost carskog dostojanstva.
Sustavom suvladarstva predodredio je svojega sina Leona (VI) kao nasljednika. U asu njegove smrti, 886., to se nasljedstvo ostvarilo bez ikakva protivljenja.
DOBA LEONA VI.
Leon VI. Mudri (886-912) nije bio ljubimac svojega oca. Ali nakon rane smrti njegova
starijeg brata Konstantina ostao je jedini nasljednik dinastikih prava. Bio je veoma izobraen
ovjek i potovatelj intelektualnih vrednota, sklon povuenom ivotu na dvoru, a ne vojnim
akcijama. U mladosti mu je uiteljem bio Focije; ali kad je Leon VI. postao carem, jedna od
prvih njegovih vladarskih odluka bilo je ponovno uklanjanje Focija s patrijarke stolice. Uzrok
tome vjerojatno je bio golem patrijarhov utjecaj na dravnu politiku u posljednjem desetljeu
Bazilijeve vladavine, koji je, meu ostalim, doao do izraaja i u Epanagogi, koja je patrijarku vlast izdizala do razine ravnopravnosti s autoritetom bazileusa. Stoga je novim patri328

jarhom postao sada najmlai carev brat Stjepan, pa je time crkveno poglavarstvo i opet dovedeno u podloan odnos prema carskoj vlasti.
U prvom razdoblju vladavine Leona VL najutjecajnija linost u dravnoj upravi bio je otac
careve ljubavnice Zoe, Stilian Zauces. Njemu je dan poasni naslov Basileopater, a vrio je
funkciju logoteta droma. On je uklonio mnoge istaknute slubenike Bazilija 1., s ciljem da
suzbije utjecaj provincijalne zemljoposjednike aristokracije koja je s povratkom patrijarha
Focija postupno obnavljala svoju mo.
BORBA S PROVINCIJALNOM ARISTOKRACIJOM
Za vrijeme Zaucesove uprave u politikom ivotu prijestolnice poeo se, osim ojaale
prevlasti dvorjansko-slubenikog plemstva, osjeati i sve jai utjecaj obogaenih carigradskih
trgovaca. inilo se da e njihov uspon trajati i dalje kad je nakon smrti carice Teofano
Zaucesova kerka Zoe postala carevom enom. Ali Zauces je umro ve 899., a pola godine
nakon njega i Zoe. Otada najutjecajnijom linosti na dvoru postaje eunuh Samon; dvorjansko
plemstvo potiskuje utjecaj prvaka trgovakog stalea, pa je sada ono ponovno jedini protivnik
provincijalne zemljoposjednike aristokracije. No Zaucesova smrt ojaala je snagu i te grupacije. Osobito velik uspjeh postigla je time to je 901. patrijarhom postao nekadanji Focijev
pristaa Nikola Mistik. On je potajno pomagao provincijaInu aristokraciju i njezine predstavnike dovodio na vane crkvene poloaje. To je patrijarhovo suprotstavljanje reimu dvorske
aristokracije, na koju se oslanjao car, jo vie zaotrilo spor oko careva etvrtoga braka. Leon
VI. nije, naime, ni sa svojom treom enom imao potomstva, pa je elio sklopiti i etvrti brak
sa svojom novom ljubavnicom, Zoe Karbonopsida, koja mu je 905. rodila sina Konstantina.
Budui da je ve i sklapanje treega careva braka bilo u neskladu s crkvenim nazorima,
etvrti je brak znaio apsolutno nedopustiv in, pa je patrijarh udario cara interdiktom i
spreavao mu prisustvovanje vjerskim obredima u crkvi. Iskoritavajui teak poloaj centralne vlasti, provincijalna je aristokracija, pod vodstvom Andronika Duke, pokuala izvriti prevrat. Ali car je u pitanju svojega braka apelirao na papu i od njega dobio povoljan odgovor.
Kako je u nastavku dogaaja Andronik Duka, usprkos arapskoj pomoi, doivio poraz i morao
emigrirati, ni patrijarhov otpor carevoj volji nije vie bio mogu. On se odrekao svoje funkcije,
a carigradska je dvorska aristokracija na patrijarki poloaj izdigla svojega kandidata, Euthimija, i on je odobrio carev etvrti brak i legitimnost njegova sina i budueg nasljednika Konstantina (VII).
Careva pobjeda u branome sporu i opet je ostvarila potpuno podvrgavanje Crkve dravi,
suprotno teorijama koje je pod utjecajem patrijarha Focija formulirala Bazilijeva Epanagoga.
Istodobni poraz provincijalne aristokracije dokonao je izgradnju neosporne dominacije carskoga reima i prijestolnike dvorjansko-slubenike aristokracije, koja je zastupala politiki i
drutveni poredak zasnovan na poreznoj eksploataciji cjelokupnoga radnog stanovnitva, i na
svojim interesima da ivi od svojega udjela u tako oblikovanim prihodima snano centralizirane dravne uprave.
ZAKONODA VSTVO
Takav cilj stvaranja neosporne carske vlasti i svemoi njegova centraliziranoga upravnog
aparata nametao je ve od poetka vladavine Leona VI. daljnje i jo opsenije preobrazbe u
pravnim naelima. U tu svrhu bila je formirana posebna komisija koja je izradila sveobuhvatnu
zbirku kanonskoga, javnoga i graanskog prava u est svezaka. To golemo djelo oslanjalo se
na sveukupni zakonodavni rad poevi od Justinijanovih vremena, ali je uvelike iskoristilo
neobjavljene tekstove Bazilijeva Anakarthazisa. U pravnopovijesnoj znanosti dan mu je naziv
329

estoknjije (Heksabiblon) ili Carski zakoni (Ta Basilikd). To je djelo tijekom cijeloga srednjovjekovlja ostalo temelj bizantske pravne znanosti.
Tome teorijskom zborniku carska je vlast, u skladu s aktualnim zbivanjima, dodavala nove
zakonske odluke i propise u obliku Novella (u svemu 113 njih iz Leonova vremena). Svojom
cjelinom te su odredbe uporno izgraivale svemo carske autokracije, organizirale hijerarhijsko ustrojstvo dravnog aparata, dovrile proces tematskog ureenja na cijelom dravnom
teritoriju, propisale ureenje i nadlenosti trgovakih i obrtnikih korporacija, izvrile ukidanje zastarjelih, s carskim centralizrnom nespojivih ustanova i ponovno definirale odnose izmeu Crkve i drave.
UPRAVNI APARAT
Svemo

carske institucije i karakteristini nain izdravanja dravnog aparata na temelju

poreznog sustava bio je na prijelazu iz IX. u X. st. presudan za cjelokupni ekonomskosocijalni i politiki poredak u tadanjem Bizantskom Carstvu. Za razliku od zapadne Europe,
gdje vazalsko-seniorski odnosi unutar vladajue klase ve uvelike djeluju kao oslonac za
stupnjevanje javno-pravne egzekutive to je kraljevska vlast dodjeljuje regionalnim velmoama. u Bizantu je vrenje dravnih dunosti inovnika sluba koja se povjerava carskom
odlukom. Upravno osoblje je i ovdje hijerarhizirano, ali na temelju dostojanstava i titula to ih
podjeljuje car. Potkraj IX. st., kada nastaje tzv. Filotejev Klitorolog~j (popis dostojanstava
pridodan djelu "O ceremonijama na carskome dvoru" Konstantina VII. Porfirogeneta), bilo je
18 dvorjanskih poasnih naslova i 60 visokih funkcija pri vrenju razliitih dunosti u dravnom vladavinskom aparatu. Osim prva tri najvia poasna naslova (cezar, nobilissimus i kuropalat) koji su bili rezervirani za lanove carske obitelji, sve ostale je, u naelu, mogao postii
svaki dovoljno imuan i slobodan ovjek. Sve je naslove i sve visoke slube podjeljivao samo
car, i to naslove poveljom na pergameni i davanjem insignija svake pojedine asti (aksiai dia
brabeion), a visoke slube dekretom (aksiai dia l6gou). Naslovi su bili doivotne dostojanstvenike titule, dok su slubenike funkcije mogle biti dokinute i prenesene na neku drugu
linost. Pri tome je svaki visoki slubenik dravnog aparata najee bio nositelj i nekoga od
dostojanstvenikih dvorjanskih naslova, u skladu s vanou i rangom same slube. Pri navoenju slubenih funkcija u dokumentima je prvo mjesto zauzimala dvorjanska titula, a tek za
tim slijedi naziv slube. Takvim se poretkom obiljeavalo da je temelj neijega poloaja u
slubenikom aparatu ovisan o stupnju milosti koja mu je dodijeljena carevom blagonaklonou, to je bilo u skladu sa shvaanjem o apsolutnoj vlasti carevoj, pri emu su pojedinane
funkcije samo zadaci to ih car povjerava lanovima svoje obitelji ili svojoj dvorjanskoj
okolini.
Sustav poasnih naslova i slubi koji je prikazan kod Filoteja nije bio neizrnjenljiv, nego
je u neprekidnom previranju dvorjanskog ivota tijekom iduih stoljea doivljavao mnoge
mijene, s opom tendencijom da se visoko dostojanstvo titula, kako je s vremenom rastao broj
njihovih nositelja, postupno degradira, pa su tada za najvie dostojanstvenike pronalaeni sve
novi i novi naslovi. a diferencijacijom dravnih slubi formirane su i nove funkcije ili su
nekadanje stjecale drukiju nadlenost.
Krajem X. st., u nizu dvorjanskih (aulikih ili palatinskih) naslova dia brabeion redali su
se, nakon kuropalata, magistri, anthypati, patriciji, protospatariji, dishypati, spatari, spatarokandidati, konzuli ili hypati, stratori i drugi, nii dostojanstvenici.
Nositelji realnih funkcija u dravnoj vlasti dijelili su se na sedam razreda: stratezi, domestici, suci, sekretici, poglavari dema, stratarsi i dr., pri emu su se u svakom razredu slube
svrstavale po rangu; npr. meu stratezima najvii je poloaj imao strateg teme Opsikion, a
pretposljednje i posljednje mjesto zauzimali su stratezi Dalmacije i Hersona. Osebujan razviopega

330

tak imao je razred sekretika. To su bili poglavari dravnih ureda, preteno ekonomske i
financijske struke, kao to su sakelarij, logotet riznice, logotet vojne opskrbe i dr. Izuzetno
veliko znaenje stekao je logotet droma, u ijoj je nadlenosti bila potanska sluba, voenje
vanjskih poslova i sluba dravne sigurnosti. U dravi, u kojoj je snaga sredinje vlasti poi
vala na poreznim potraivanjima, bitnu je vanost imala sluba vrhovne porezne uprave,
genik6n. Ona se granala na dvojaku djelatnost: na slubu za odmjeravanje poreznih dunosti
stanovnitva, u kojoj je za svaku pokrajinu bio nadlean po jedan specijalni carski slubenik,
epopt; i na drugu, koja se bavila neposrednim ubiranjem odmjerenih iznosa koje su, i opet
odvojeno po temama, vrili diikiti ili praktori.
Uz cara postojao je jo uvijek i senat ili sinklit, kao neka vrsta vrhovnoga vijea najviih
dravnih dostojanstvenika. Njegov poglavar, proedar sinklita, imao je veoma visok rang, odmah iza lanova vladarske obitelji. Ali pravne odredbe bizantskog zakonodavstva nisu precizno odreivale kompetencije senata pa su one ovisile o carevoj volji i utjecajnosti visokih
dvor:janskih dostojanstvenika u njegovu sastavu.
Osebujnost bizantske dvorjanske i slubenike aristokracije inila je paralelna hijerarhija
eunuha. Ona se zasnivala na vrenju posebnih slubi, vezanih uz carevo domainstvo, a organizirala se takoer u dva niza, na temelju poveljama podjeljivanih asti i na temelju carskih
ukaza. Zbog svoje neposredne povezanosti sa carskom porodicom i njezinim svakodnevnim
ivotom, neke su eunuke slube postale izvanredno utjecajne na voenje dravnih poslova.
Jedna od takvih bila je sluba parakimomena, poglavara uvara carskih lonica (kitonita),
zatim sluba protovestijara, prvobitno upravitelja carske garderobe, i careva osobnog tajnika
ili mistika. S vremenom, u odreenim okolnostima, te i druge srodne funkcije pretvarale su se
u dalekosene politike i upravne nadlenosti, a njihovi su nositelji mogli pripadati razliitim
kategorijama dvorjanske aristokracije.
U nadlenost najviih dostojanstvenika pripadale su i vrhovne vojnozapovjednike dunosti. Vojska se u osnovi d~ielila na gardijske odrede, kojima je na elu bio domestik, i na
tematsku vojsku kojom su zapovijedali stratezi. Mornarica je bila zasebno vojno tijelo, a
njome su zapovijedali drungariji pojedinih flotnih skupina.
ORGANIZACIJA TEMA
Sredinja dravna uprava i njezin svemoni inovniki i dostojanstveniki aparat briljivo
je uvao svoju dominaciju u politikom ustrojstvu. Da bi oslabila mo provincijalne aristokracije, dravna je vlast prvobitne teme usitnila, pa su u poetku X. st. postojale u svemu 32 teme,
od toga 17 u Aziji, 10 na Balkanskom poluotoku, dvije u Italiji, dvije u Egejskom moru i jedna
na Krimu (Hersones).
Na elu svake teme bio je njezin strateg, po tradiciji nositelj vojnih i civilnih nadlenosti.
U doba Leona VI. poloaj stratega jo je uvijek bio snaan, ali se ve pripremala epoha
njihova postupnog slabljenja. U tome smislu u civilnoj upravi sve vie samostalnosti ostaje
njezinom poglavaru, pretoru, a i voditelj financijskih poslova, protonator, sve potpunije za
svoju djelatnost odgovara kartulariju sakelle, sredinjem riznikom uredu za prikupljanje novanih prihoda.
Ali koliko je god sredinja dravna uprava briljivo uvala zavisnost upravnog aparata od
neosporne carske volje, privredni i drutveni procesi u temeljima poretka uporno su vodili
jaanju zemljoposjednikog plemstva u provincijama, pa ono s porastom svoje realne snage
sve izrazitije tei da je pretvori u politiki utjecaj, radi strukturalnih izmjena u tom poretku
koje bi bile u potpunijem skladu s interesima te nove socijalnoekonomske snage u nastajanju.

331

TRGOV AKE I OBRTNIKE KORPORACIJE

ini se da su se potkraj vladavine Leona VI. povezale te tenje s valom nezadovoljstava u
redovima carigradskih trgovaca i obrtnika. Taj je pokret primorao vlast da prihvati povratak
Nikole Mistika na dunost patrijarha, a u korist trgovakih i obrtnikih korporacija bila je
kodificirana "Knjiga eparha" (911/912) koja je trebala oteati i skuiti upletanje prijestolnike
aristokracije u njihovo poslovanje. Sadraj te knjige iscrpno izvjetava o organizaciji i djelovanju obrtnikih i trgovakih privrednih djelatnosti, kao i o poloaju gradskoga stanovnitva
prijestolnice u opem drutvenom poretku na poetku X. stoljea.

VANJSKOPOLITIKI POLOAJ NA MEDITERANU

Vanjska politika Leona VI. nije Bizantu donijela onako znatne uspjehe kakvi su ostvareni
u doba njegova oca. Arapski okupatori Krete, koja je u njihovoj vlasti od 826., zajedno s
gusarima iz drugih arapskih uporita veoma su ugroavali sve predjele Sredozemnoga mora.
Mnogi grki i egejski otoci pred tom su opasnosti gotovo potpuno opustjeli, a stanovnitvo se
s maloazijskih, balkanskih i junoitalskih obala povlailo u unutranjost. Veoma je nepovoljne
posljedice za sredinji Mediteran imalo okonanje arapskog osvajanja SiciliJe padom Taormine (902) i osvojenje grada Reggio di Calabrija, ime je u arapske ruke pao Messinski tjesnac.
Jo poetkom osamdesetih godina, na poziv junoitalskoga grada Gaete, koji se osjeao ugroen papinskim pretenzijama, jedna se arapska ratniko-gusarska skupina smjestila uz ue
rijeke Garigliano, odakle je vie od 30 godina pustoila i pljakala unutranjost June Italije i
obalne gradove, od Salerna do Rima. U istonom Mediteranu jedan je islarnizirani Grk, Leon
Tripolitanac, formirao gusarsku flotu, koja je ugrozila ak i Carigrad, a 904. je uprepadu
zauzela Solun, izvrila nevieni pokolj i nagrabila veliko blago u dragocjenostima i robIju koje
je zatim prodala na trnicama arapskih zemalja. U svoju obranu, Bizant je bio primoran
opremiti snano brodovlje. Ono je zaista postiglo nekoliko manjih uspjeha, ali je 911. pretrpjelo katastrofalan poraz kod otoka Samosa, ime je arapska premo na moru bila ponovno
potvrena.

BALKAN
Jednako vane neuspjehe doivio je Bizant i na Balkanu. Ondje je Bugarska, proirivi
svoj teritorij na Vlaku nizinu, Sjeverozapadnu Srbiju, Srijem i istonu Slavoniju, zaposjevi
cijelu Makedoniju, osim solunske oblasti, postala golemom i snanom dravom, u kojoj se (na
geografskom prostoru dananje Bugarske) stapanjem protobugarske ratnike aristokracije i
sloja slavenskih plemenskih prvaka formirao moan politiki oslonac autoritativne kneevske
vlasti. Silinu te vlasti posvjedouju dogaaji koji su zaredali nakon odluke kneza Borisa da se
povue u samostan (889). Njegov stariji sin Vladimir pokuao je udovoljiti tenjama jednoga
dijela bugarskih boljara i obnoviti poganstvo. Ali Boris se vratio iz samostana, zbacio Vladimira, dao ga oslijepiti i utamniiti, a na kneevsko je prijestolje postavio svoga mlaeg sina
Simeona (893-927). Potom se vratio u samostan i ondje umro nakon 14 godina redovnikog
ivota (907).
Prvu etapu ratovanja Bizanta sa Simeonovom Bugarskom izazvao je sam Bizant prenijevi
sjedite koncesionirane trgovine s Bugarskom iz Carigrada u Solun, to je znailo okonanje
pristupa bugarskim trgovcima u prijestolnicu. Osvetniki vojni pohod Bugara donio je Bizantincima teak poraz kod Hadrianopola.

332

MAARI

Opasnost u kojoj se Carstvo time nalo dovela je na europsku scenu jedan novi narod koji
se prethodnih stoljea postupno pribliavao donjem i srednjem Podunavlju. Bili su to Maari.
Poavi sa svojih prvobitnih boravita u Bakiriji, u oblasti junoga Urala, jedna se skupina
ugrofinskih plemena u VIII. st. preselila u stepe pred sjevernim padinama Kavkaza i u Priazoviju. Tu oni dolaze u dodir s fragmentima turkmenskih plemena. Izvrgnuti pritiscima s
istoka, oni u VIII. st. formiraju na podruju izmeu Volge i Dona ratniko-nomadski plemenski savez kojim dominira pleme Maara. Ali hazarska opasnost navela ih je da u tridesetim
godinama IX. st. zaposjednu zapadniji prostor, izmeu Dona i Dnjepra ("Lebedija"). Pritisak
Peeneza na istone granice toga njihova podruja primorao ih je da se ponovno premjeste k
zapadu, pa su zauzeli prostranstva izmeu Dnjepra, Karpata i donjeg Dunava. Otuda ih je
ugroeno Bizantsko Carstvo pozvalo upomo protiv Bugara.
Kombinirana akcija bizantske kopnene vojske, flote i maarskih eta nanijela je Bugarima
poraz. Simeon je stoga s Bizantom sklopio mir, ali je nakon toga, zajedno s Peenezima iz
junoruskih stepa, toliko uspjeno potukao Maare, da su oni 896. preko Karpata izbjegli u
Panoniju, prepustivi pricrnomorske stepe Peenezima.
Ostavi bez saveznika, Bizant je bio primoran 896. prihvatiti mir koji je Bugarskoj donio
novo proirenje posjeda u Trakiji i junoj Makedoniji. Otada, iduih deset godina Bugarska i
Bizant ive u miru.
Doba ratovanja s Bugarima uvelike je iscrpIo vojni potencijal Bizanta i oslabilo njegovu
otpornu snagu na drugim bojitima: na Siciliji i u Sredozemnom moru. Osim arapske opasnosti koja je njegovim obalama prijetila s juga, u 907. uspio je kijevski knez Oleg iz Crnoga
mora ugroziti Carigrad i primorati bizantsku vlast da s Rusima sklopi za njih povoljan trgova
ki ugovor (911). Slom novosagraene bizantske flote koja je namjeravala ostvariti preokret u
odnosima snaga na Sredozemnome moru, prije svega osvojenjem Krete, zadesio je Carstvo u
proljee 912., nekoliko tjedana prije smrti Leona VI., u situaciji koja je prijetila mnogim
opasnostima.
NASLJEDNA KRIZA I NJEZINE POSLJEDICE
Budui da je carev sin Konstantin imao svega sedam godina, vladarem je postao njegov
stric Aleksandar. On je smjesta otkazao danak Bugarima, ugovoren mirom iz 896., i izvrio
dalekosene izmjene meu najutjecajnijim dostojanstvenicima. Meu ostalim vratio je na patrijarko prijestolje Nikolu Mistika koji je bio eksponent provincijalnoga zemljoposjednikog
plemstva. A kad je Aleksandar ve poetkom ljeta idue godine (913) umro, drava se nala
pred suparnikom borbom oko regentske vlasti izmeu carice-majke Zoe i dvorjanskog plemstva te pristaa patrijarhovih. Tu kaotinu situaciju pokuao je iskoristiti pripadnik jedne od
najbogatijih velikakih obitelji iz Male Azije, Konstantin Duka, da bi osvojio carsku vlast.
Iako je taj pokuaj u krvi uguen, on je stvorio krajnje nepovoljnu situaciju uoi velike
osvetnike vojne ekspedicije to ju je poveo bugarski knez Simeon. Doprijevi ve 913. do
zidina Carigrada, on je zatraio da se mladi car oeni njegovom keri, u oekivanju da e na
taj nain postati regentom, a njegovo potomstvo da e stei zakonito pravo na bizantsko
prijestolje.
Ostvarenje toga plana osujetila je carica Zoe. Uklonivi patrijarha Nikolu, sama je preuzela regentsku vlast, i time izazvala obnovu Simeonova ratnog pritiska.

333

BUGARSKO CARSTVO
Zauzevi prethodno Hadrianopol, Solun i Dra, bugarski je knez izravnim pritiskom na
Carigrad ponovno primorao Bizant da sklopi primirje. U Carstvu se oekivalo da e biti
mogue nai nekog saveznika koji e, prema uobiajenoj bizantskoj taktici, napasti njezina
protivnika s lea. Pregovori su povedeni s Maarima, Peenezima i srpskim knezom Petrom
Gojnikoviem (unukom kneza Vlastimira). Ali upletanje Srbije Simeon je preduhitrio. Petar
Gojnikovi je prijevarom zarobljen i otpremljen u Bugarsku, a knezom u Srbiji, otad pod
bugarskim vrhovnitvom, postaje potomak starijeg ogranka u potomstvu kneza Vlastimira,
Pavao Branovi.
Angairavi sada sve svoje snage protiv Bizanta, Simeon je 917. unitio veliku bizantsku
vojsku na rijei Aheloj, blizu dananjeg Burgasa, na Crnome moru, a zatim postigao i drugu
pobjedu, u neposrednoj blizini Carigrada. Potvrdivi time svoju svemo na istonom Balkanu,
Simeon se 919. proglasio za cara, a bugarski je arhiepiskop uzeo naslov patrijarha.
USPON ROMANA I. LEKAPENA
Bizant je, u krajnjoj ugroenosti, prije svega morao srediti kaotino stanje na vrhu dravne
uprave. Izvrio je to zapovjednik mornarice, Roman Lekapen. Carica Zoe je uklonjena, a
regentom je postao Roman. Jo iste godine (919) on je svoju kerku Helenu udao za mladoga
cara, 920. je sebe proglasio njegovim suvladarem, a 921. ak i prvim vladarom, pridruivi
sebi uskoro i svoja tri sina i otisnuvi Konstantina ak na tree mjesto u rangu suvladara.
Nova Bugarska ofenziva u 920. ostvarila je pripojenje cijele Tesalije Simeonovu carstvu i
ponovno dovela bugarske ete do zidina Carigrada (921). Sreuj ui jo uvijek svoje unutranje
probleme, Bizant je i opet neposrednu opasnost uklonio pridobivi srpskoga kneza Pavla
Branovia da se odmetne od Bugarske i napadne njezin teritorij. Tako je Simeon morao jo
jedanput intervenirati u Srbiji: zbaen je Pavao Branovi, a na kneevsko je prijestolje postavljen njegov prvi roak, Zaharija Prvosavijevi, kao podanik bugarske vrhovne vlasti (921).
Kad je i sljedee godine obnovljen napad na Carigrad, Bizantu vie nije preostalo nita
drugo nego da zatrai papino posredovanje za sklapanje mira s Bugarima. Do osobnog izmirenja dvojice careva dolo je podjesen 923. Pri tome je, kao naplata za papinu intervenciju,
ostvareno izmirenje Istone crkve sa Zapadnom, a Bizant se odrekao crkvene jurisdikcije nad
dalmatinskim gradovima. Iz navoda u pismu pape Ivana X. iz 925. slijedi da je tadanji
hrvatski vladar Tomislav nosio naslov kralja, a tradicionalna je hrvatska historiografija smatrala da se to dogodilo u vezi s prelaskom uprave nad dalmatinskim gradovima u ruke hrvatskog
vladara; no, u svakom sluaju, ta uprava nipoto nije mogla znaiti i dokidanje naelnoga
bizantskog suvereniteta nad temom Dalmacijom.
Ofenzivnu snagu Bugarske u to je vrijeme privremeno oslabila pobuna bugarskih velikaa,
pa se i srpski knez Zaharija priklonio Bizantu. Iako su Srbi prvi kazneni pohod Bugara
uspjeno suzbili, novi pohod 924. primorao je Zahariju da izbjegne u Hrvatsku, a novoga
pretendenta, aslava Klonimirovia, pripadnika srednje loze u potomstvu kneza Vlastimira,
Bugari su odveli u ropstvo privremeno dokinuvi postojanje zasebne srpske kneevine.
Hrvatski kralj Tomislav do toga je vremena, suzbivi Maare na Dravi, a i kao saveznik
Bizanta, veoma ojaao svoju dravu. Kako je i drugi susjed Bugarske na zapadnom Balkanu,
zahumski knez Mihajlo Vievi, bio u savezu s Bizantom, Simeon je smatrao da prije novih
akcija proti\! Carigrada mora svojoj vlasti podvri i te dvije zemlje. Ali njegova je vojska pri
napadu na Hrvatsku na nepoznatom bojitu 926. pretrpjela svoj najtei poraz.
To je spasilo Bizant od nove bugarske ofenzive. Ali istodobno, papinstvo je strahovalo da
pobjeda Hrvata i Zahumljana jo vie ne zblii te dvije zemlje s Bizantom i, na toj osnovi, ne
dovede do podvrgavanja dalmatinske i hrvatske Crkve carigradskoj patrijariji, suprotno tek
334

uglavljenoj podlonosti tih podruja Rimu (na I. splitskom sinodu 925). Stoga je papa Ivan X.
posredovao kod Simeona da ne poduzme novi napad u Hrvatsku. Bugarski je car na to pristao,
uz uvjet da papinstvo prizna njegov carski naslov i samostalnost bugarske patrijarije.
Ali Simeon je krajem proljea 927. umro, ne doekavi ostvarenje tih zahtjeva. Novi
bugarski car, Simeonov malodobni sin Petar (927-969), obnovio je mir s Hrvatskom i podjesen 927. sklopio mir s Bizantom kojim je priznat carski naslov bugarskog vladara i autokefalnost bugarskog patrijarha. Teritorijalni opseg Bugarske smanjen je naputanjem Tesalije i
Trakije do Hadrianoeola i Rodopa, a Carstvo se obvezalo da Bugarskoj plaa godinji danak.
Srbijom je zavladao Caslav Klonirnirovi, koji je uspio pobjei iz bugarskog zarobljenitva; ali
i njegova je kneevina morala priznati suverenitet Bizanta. Otada je punih etrdeset godina
izmeu Bizanta i B ugarske vladao mir, a Bizant je svoje snage mogao usmjeriti prema drugim
ciljevima.
ZATITA MALOG ZEMLJOPOSJEDA
Teke i dugotrajne borbe Bizanta s Bugarima nametale su Carstvu u unutranjopolitikim
odnosima dva prvorazredno vana cilja: osigurati stalne i obilne prihode centralne dravne
vlasti i ouvati snanu vojnu silu. Kako je glavni nositelj poreznih obveza bilo slobodno
seljatvo, dravna je vlast i dalje neminovno teila odranju maloga seljakog zemljoposjeda i
protivila se procesu njegova podvrgavanja veleposjednikom plemstvu, koje je prelaskom
slobodnih seljaka u zavisnost od velikaa postajalo korisnikom njihovih poreznih dabina. Od
jednake opasnosti drava je morala tititi i stratiotsko seljatvo, koje je za svoje pravo uivanja
dravne zemlje imalo dunost da slui u carskoj vojsci.
Roman Lekapen je ve u poetku svoje vladavine (921-944) objavio zakonsku odredbu
kojom je bilo zajameno pravo prvokupa (protimesis) seljake zemlje roacima, suposjednicima i susjedima ponuenoga imanja, sa svrhom da ono ostane u seljakim rukama i ne prijee
u vlasnitvo "monih ljudi" (dinata). Ve izvrene kupovine, ako nije protekao desetogodinji
rok zastarjevanja (za zemlju seljaka, lanova slobodnih seoskih opina) ili tridesetgodinji rok
(za zemlju stratiota), ponitavale su se bez ikakve otkupnine (Novella iz 922).
Ali faktike okolnosti djelovale su u korist suprotnih tenji. Godina 928. donijela je
seljatvu teka stradanja zbog nerodice, gladi i epidemijskih bolesti, pa je ono, uklijeteno
izmeu poreznih obveza i neimatine, prodavalo svoju zemlju u bescijenje ili ju je ak poklanjalo bogataima, uz uvjet da od njih dobiju osnovna sredstva za odranje na ivotu. To je
navelo carsku vlast da novom zakonskom odredbom iz 934. dinatima ponovno najstroe
zabrani svako kupovanje i preuzimanje seljake zemlje; ali uza sve to, bogataima su morali
biti dani i ustupci: ponitene su mogle biti samo one ve prije ostvarene kupovine kod kojih je
vlasnik dobio manje od polovice realne vrijednosti zemlje, a takoer i sva besplatna otuenja
u korist osoba koje nije predviao zakon o protimezi iz 922.
Premda ponavljane odredbe o zatiti maloga zemljinog posjeda svjedoe o velikoj snazi
tenja za preotimanjem seljake zemlje, ipak znatni vojniki uspjesi Bizanta za vladavine
Romana Lekapena, a i njegovih nasljednika, dokazuju da se tijekom X. stoljea slobodni
seljaki i stratiotski stale odrao u dovoljnoj mjeri da bude efikasan oslonac dravne ekonomske i vojne moi.
VOJNI USPJESI
Ve 924. bizantska je flota kod otoka Lemnosa potpuno unitila brodovlje Leona Tripolitanca. A nakon sklapanja mira s Bugarima (927), oporavljena kopnena vojska, pod zapovjednitvom izuzetno nadarenih generala, kao to su bili Armenci Kurkuas, njegov brat Teofil i
neak Ivan Cimisk, a i drugi, postigla je vane pobjede na srednjem Eufratu, u zapadnoj

335

Mezopotamiji i sjevernoj Siriji. Godine 934. Bizantinci su osvojili Melitenu. Znatne tekoe
trebalo je svladati u otporu kontraofenzivama mosulskog emira Saif-al-Davle. Ali nakon 941.
napredovanje Bizantinaca u savezu sa slobodnom Armenijom sustavno je potiskivalo Arape s
obala gornjeg Tigrisa prema jugu, i u sjevernoj Siriji prema Aleppu.
RUSKI NAPADI
Usred tih zbivanja iznenadila je Bizant estoka navala monoksilne flote kijevskoga kneza
Igora na maloazijsku obalu Bospora. Iako su ruske lae bile unitene grkom vatrom, ve 943.
knez Igor je sa svojom kopnenom vojskom izbio na donji Dunav u namjeri da se kroz bugarsko podruje probije na teritorij Carstva. Time je iznudio obnovu trgovakih ugovora sklopljenih u vezi s dogaajima iz 907/911.
KONSTANTIN VII. PORFIROGENET
Uskoro zatim u Carigradu je dolo do prevrata. Sinovi Romana I. bojali su se velike moi
tadanjega najbriljantnijega bizantskog vojskovoe Ivana Kurkuasa koji je planirao ak i bra
nu vezu s carevom porodicom. Oni su ga udaljili s dunosti, ali su uskoro zatim primorali i
svojega oca Romana da se povue u samostan. Svega etrdesetak dana nakon toga izvren je
novi dravni udar snagama dvorjanskog plemstva kojem je na elu bio parakimomen Bazilije.
Njime su Romanovi sinovi otjerani u progonstvo, a Konstantin VII. Porfirogenet ostao je
jedinim carem (945-959).
.
ivei dotad zapostavljen i udaljen od dravnikih poslova, Konstantin VII. je pretean
dio svojega vremena posveivao intelektualnom radu. Jo 934. napisao je djelo "O temama",
vano za povijest i organizaciju te vrste bizantskih pokrajina. Nakon zbacivanja Romanovih
sinova, nastavio je jednaku djelatnost, pa je dravne i vojne poslove preputao uglednim
linostima iz svoje okoline, parakimomenu Baziliju, zapovjedniku oruanih snaga na Istoku,
Bardi Foki i njegovim sinovima. Izmeu 945. i 949. objavio je djelo to su ga kasniji izdavai
nazvali "O upravljanju Carstvom", a koje je sinteza razliite grae to su je iz arhiva i starije
literature za carevu upotrebu pripremali njegovi suradnici. Oko 950. napisao je panegiriku
biografiju svojega djeda, Bazilija 1., a oko 952. svoj najopseniji spis "O sveanostima na
carskome dvoru". Kulturni krug to ga je oko sebe okupio izradio je usto jo niz drugih djela
iz vojnih nauka, kao i niz enciklopedijskih prirunika s razliitih podruja znanja, filozofije i
politike.
AGRARNOZAKONODAVSTVO
Meu

veoma vane zakonodavne akte Konstantinova vremena pripadaju odredbe u prilog

maloga seljakog zemljoposjeda. Zakonom od 947. ponovno je zabranjeno dinatima
da kupuju seljake estice. Pravo prvokupa proireno je u korist seljaka i u onim sluajevima
kad vlastelin prodaje svoju zemlju. Seljacima koji su svoju zemlju prodali po korektno odmjerenoj cijeni produen je rok vraanja kupovnine sa tri na pet godina. Drugim zakonom nepoznata datuma propisana je neotuivost vojnikih imanja i odreena minimalna vrijednost
stratiotskog imanja na 4 funte zlata (= 72 zlatne nomizme), a mornarskog imanja na 2 funte (=
36 zlatnih nomizmi). Zastarjelost prava na otkup prodanoga vojnikog zemljita poveana je
na 40 godina, a ono je priznato svim vojnikovim potomcima i roacima do estog koljena.
ouvanja

336

NOVI VOJNI USPJESI

Veoma bogata intelektualna djelatnost to je proizlazila iz inicijativa koje je davao Konstantin VII. nije bila jedina duhovna sklonost u polovici X. stoljea. U desetljeima to su
prethodila toj epohi borbe s islamskim protivnicima na istoku potakle su raanje nekoga
izuzetnog religioznog oduevljenja koje je ratovanjima protiv Kalifata uz politiku zainteresiranost pridavalo i obiljeja vjerske emotivne motivacije. Ratovanje se sve vie usmjeravalo
s gornjeg Eufrata prema jugoistoku, prema Aleppu, Antiohiji, navjeujui budue tenje da se
od islama preotmu Sirija i Palestina, s kranskim svetim mjestima. Osobito su posljednje
godine Konstantinove vladavine ostvarile istaknute uspjehe u tome smjeru osvojenjem Samosate, na Eufratu, Tarza i Hadata, u sjevernoj Siriji. To je dalo osnove za planiranje velike vojne
u tu nekada vanu pokrajinu Carstva. Zahvaljujui sjajnim vojnim sposobnostima generala
Nikefora Foke, ta se zamisao poela ostvarivati nakon smrti Konstantina VII., pod vladavinom
njegova sina Romana II. (959-963).
Godine 960. njegov je general, Nikefor Foka, obnovio pokuaj osvajanja Krete (koji je
949., pod nepovoljnim uvjetima, zavrio neuspjehom). Poslije dugotrajne opsade Kandije,
Kreta je u proljee 961. konano osvojena. Time je bila uklonjena glavna baza islamskog
gusarstva na istonom Sredozemlju, a Bizant je stekao vano uporite za daljnje vojne pothvate. Ve sljedee godine zauzeta je cijela Kilikija, a potkraj te godine i Aleppo, koji je bio
sjedite hamdanitskog emira Saif al-DavIe, ime je najborbeniji protivnik Bizanta na rasponu
izme~u Bagdadskog kalifata i fatimidskog Egipta bio eliminiran.
DOBA NIKEFORA II. FOKE
Sve te tekovine nale su se odjedanput ugroene kad je Roman II. u proljee 963. umro.
Imao je dva sina, ali je stariji od njih (Bazilije) imao pet godina, a mlai (Konstantin) samo
dvije. Regentsku vlast je preuzela njihova majka, carica Teofano, uz pomo eunuha, parakimomena Bringasa. Ali ona se veoma brzo zbliila s proslavljenim vojskovoom Nikeforom
Fokom. A kad se pokazalo da je Bringas pripremio njegovo umorstvo, Nikefor se u svojem
vojnom logoru dao proglasiti carem. Istodobno je i u Carigradu organizirana pobuna u njegovu
korist, paje on sa svojim odredima doao u prijestolnicu, ondje svladao otpor svojih protivnika i u crkvi Sv. Sofije iz patrijarhovih ruku primio carsku krunu kao suvladar i zatitnik
mladih careva. Nekoliko tjedana nakon toga, on se oenio caricom Teofano i postao prvom
linou, ispred zakonitih batinika prijestolja. Bringas je bio uklonjen, a civilnu upravu preuzeo je, u svojstvu parakimomena, eunuh Bazilije, nezakoniti sin cara Bazilija I. Poloaj cezara
dobio je carev otac Barda Foka, a carev brat, Leon Foka, postao je vrhovnim vojnim zapovjednikom na Zapadu, dok je Nikeforov najdarovitiji oficir, Armenac Ivan Cimisk, preuzeo vrhovno zapovjednitvo na Istoku.
Vladavina Nikefora II. Foke (963-969) privremeno je ostvarila punu pobjedu vojno-zemijoposjednikog plemstva nad dvorjansko-inovnikom aristokracijom i nad tenjama prijestolnikih trgovakih i obrtnikih korporacija. U vezi s tim Nikefor Foka donio je niz odredaba
u interesu jaanja svjetovnoga zemljinog veleposjeda. Ve 964. objavio je zabranu
poveavanja manastirskih i crkvenih zemljoposjeda darivanjima ili kupovinom zemlje, osnivanje novih samostana. Tri godine nakon toga (967) istekao je etrdesetogodinji rok za albe
seljaka na izvrene kupovine njihove zemlje mimo propisa o prvokupu, i car ga nije produio.
Istom odredbom ukinuo je pravo seljaka na prvokup zemlje koju prodaju dinati. Kao vojnik
kojemu je bilo vano da ne presahnu izvori dravnih prihoda i da ne nestane stratiotska
osnovica dravne vojne sile, on ipak nije dokinuo prijanje zabrane za kupovanje seljake
zemlje u korist veleposjednika. Bitnu preinaku i u tom pogledu donijele su meutim njegove
odredbe o vrijednosti osnovnih vojnikih imanja. Odsad je minimalna vrijednost stratiotskog
337

Najsta rij i manastir na Atosu (Sv. Lavra) , os no ':)63.

zemlj oposj cda morala iznositi ne vie et iri funte zlata, nego 12. Time su svi siromani selj aci
bili i s klju e ni iz standa rdne kategorij e vojnika (katafrakta), opremljenih vlastitim ko nj em i
tekim nao ruanj em. G lav ninom voj ske postaju sada mali i srednj i veleposj ednici; u tu sv rh u
njih drav na vlas t os l oba a sv ih poreznih tereta. Siromani m strati otima os tal a je u b u d u c
samo m og u n os t da slu e u pj ea kim p o m on im etama, no njihova vanost i udj el u ratni m
poth vatima brzo i ezavaju .
Pre mda j e Nikefora Foku na prijestolj e uzdigla maloazij ska vojn o-ze mlj o p osj e dn i k a aristo kracij a i premda je on malo i srednj e plemstvo u ini o os novicom svoj e oruane sile, ipak
nij e bio kadar udovoljiti tenj ama tih drutvenih sloj eva za nesmetanim p oveava nj em njihovih zemljoposjeda na tetu slobod nih malih selj aka, koji su i dalj e bili nositelj i pretenog
dij ela drav nih poreznih prihod a. U Bizantu druge polovice X. s to lj ea eksploatacij a vein c
neposrednih proi zvodaa j o nije prela u ru ke velikih zemlj oposjednika, nego se drav ni i
drutveni poredak i dalje uvij ek temeljio na dabinskim obvezama stanovnitva u korist sredi nj e drav ne vlas ti . Stoga ze mlj o posj e dni k a aristokracij a svoju glad za zemlj om i podlonim
o br a i va im a zemlj e nas toji utaiti ratnim pothvatima, u kojima e u novoosvojenim zemljama biti m og u e s t e i nova imanja, na ra un p ob ij ee nih neprijatelj a. U tu svrhu ona revnosno
potpomae v ojn oosvaj a ku politi ku i Nikefora Foke, i njegovih naslj ednika.
Nikefora Foku je zapalo da vodi ratne akcij e na tri p o dru j a: u Aziji, u junoj Italiji i na
Balkanu . Godine 965. nj egova je vojska osvojila i s to nu Kilikiju s Tarzom i Mopsuetom , a
njegova mornarica otok Cipar. etiri godine nakon toga (969) zauzeti su prij estolnica S irij e.
Antiohij a, i niz priobalnih gradova jo junij e od nj e, dok j e Aleppo orujem primoran pri znali
vrhov nu vlas t bizantskoga cara i primati teku obvezu godinjeg danka.
Sukobe s europskim Zapadom p ro uz ro il e su po liti ke promjene to su se u m e uvre m e nu

ondje zbile. Jo 962. njemaki se kralj (Oton l) u Rimu proglasio zapadnorimskim carem i na
toj osnovi stao zahtijevati vlast nad cijelim italskim poluotokom. Pregovore to su se u vezi s
time vodili Oton je 968. prekinuo neoekivanim napadom na Bari, ali je bio odbijen. Vojni
neuspjeh nastojao je nadoknaditi prijedlogom o braku svojega sina sa sestrom mladih bizantskih careva Anom, ali je i to s prezirom odbijeno, a protiv Otonova nadiranja prema jugu
poduzete su snane vojne akcije.
Na Balkanu je Nikefor Foka izazvao sukobe svojim otkazom danka to ga je Carstvo
plaalo Bugarskoj ve 40 godina. U sporu koji je zbog toga izbio bizantska je vojska 967.
potisnula Bugare sve do gorja Balkan. inilo se da je Bugarska toga vremena toliko slaba da
ju je mogue potpuno unititi.
STANJE U BUGARSKOJ
Meu bitne uzroke te slabosti nesumnjivo pripada ekonomska nedoraslost te zemlje golemim naporima to ih je Bugarskoj donijela epoha Simeonovih ratova. Sustav velikog zemljinog posjeda uvelike se bio razvio, ali su i tradicije slobodnih seljakih zajednica bile snane.
Zbog toga je svjetovna i crkvena aristokracija (prije svega redovnitvo) vodila borbu za podvrgavanje seljatva u zavisnost izazivajui time otpore. Jedan od oblika tih nezadovoljstava
gospodarskim i drutvenim odnosima bio je i bogumilski pokreL Najvjerojatnije ishodite toga
vjerskog uenja bili su paulikijanski doseljenici to ih je sredinom VIII. st. ikonoklastiki car
Konstantin V. preselio iz zapadne Armenije u Trakiju da ondje djeluju kao protutea ikonofilskim protivnicima. Sauvana svjedoanstva iz druge polovice IX. st., kad su paulikijanci iz
Tefrike pod vodstvom Ivana Hrizohira vodili najee borbe s Bizantincima, svjedoe da su
maloazijski paulikijanci jo uvijek odravali veoma ive veze sa svojim sunarodnjacima i
istovjercima u Trakiji.
Bogumilstvo je u Bugarskoj nesumnjivo postojalo ve u prvoj etvrti X. stoljea, a naroito se proirilo u doba Simeonova sina, cara Petra (927-969). Zasnivajui se, kao i starije
dualistike sekte, manihejstvo, masalijanstvo, paulikijanstvo i dr., na temeljnoj zamisli o postojanju dvaju oprenih prapoela dobra i zla, bogumili (tj. sljedbenici nauka popa Bogumila
koji je, najvjerojatnije u Makedoniji, propovijedao sve do svoje smrti, moda oko 940.) smatrali su da je materijalni svijet stvorio Sotona, odbaeni sin Boji i stariji brat Isusov. Zbog
toga je cio realni svijet, pa i tjelesni ovjek, djelo Sotone, a cilj je ljudske due, koja pripada
svijetu Dobra, da se oslobodi robovanja materiji. Krajnji izvod iz takve kozmologije i antropologije bilo je bogumilska odbacivanje tenji za posjedovanjem bogatstava i svjetovne moi.
Oni su naroito otro osuivali obogaenje crkvi i manastira, odbacivali su pokoravanje dravnoj vlasti i obvezu ratovanja, a od svojih pristaa zahtijevali da vode asketski ivot u oekiva
nju preseljenja u vjeni ivot duhovnoga opstanka u jedinstvu s boanstvom Dobra.
Iako bogumilstvo u X. st. nije vrilo nikakve agresivne akte protiv crkve i svjetovnih
velikaa, ono je nesumnjivo svjedoilo o snazi opreka izmeu monih nositelja drutvenog
poretka u Bugarskoj i sve teih uvjeta ivota tadanjega seljatva. Ono je bilo i znak negodovanja prema jaanju Crkve koja je u doba cara Petra bila pomaga sve snanijeg prodora
bizantskih utjecaja. Petrova probizantska orijentacija, isuvie oprena Simeonovu ratovanju s
Carstvom, ispunjala je nezadovoljstvom i dijelove bugarske aristokracije.
Svim tim unutranjim razronostima objanjava se politika i vojna neotpornost Bugarske
vanjskim opasnostima. Jo 931. je srpski knez aslav Klonimirovi uspio pobjei iz zarobljenitva, pa je uz pomo svojih sunarodnjaka koji su izbjegli u Hrvatsku i Zahumlje osvojio i
reorganizirao srpsku kneevinu i zatim se podvrgnuo vrhovnoj vlasti Bizanta. I u Hrvatskoj je
poslije epizode slabljenja probizantske orijentacije u doba kralja Miroslava dolo do prevrata
u kojem jc s pomou bana Pribine na prijestolje doao Kreimir II. Neprobizantskim stavom
kralja Miroslava moe se objasniti i okolnost to se bizantski vazal aslav Klonimirovi

339

mogao okoristiti prilikom da svojoj dravi pripoji Vrhbosnu i podruje oko Tuzle. Ali kad je
on poetkom pedesetih godina poginuo u borbi s Maarima koji su napali njegovu zemlju,
bosanske su se pokrajine opet odcijepile od Srbije. Time oslabljena, Srbija je ostala u zavisnosti od Bizanta. Probizantsku orijentaciju zadrala je i Hrvatska kralja Kreimira II., a ona jo
izrazitije karakterizira doba njegova sina i nasljednika Drislava (969-997).
RUSKA INTERVENCIJA NA BALKANU
Tako je Bugarska u trenutku kad je Bizant potisnuo njezinu vojsku sve do gorja Balkan
(967) bila sa zapada okruena neprijateljima. No Bizant nije u tom trenutku bio kadar dokonati poraz svojega viestoljetnog protivnika potpunim podvrgavanjem njegova teritorija jer je
bio angairan u borbama s Arapima u Siriji. Stoga je upomo pozvao kneza Kijevske Rusije
Svjatoslava, sina kneginje Olge koja je deset godina prije toga posjetila Carigrad i ondje
primila kranstvo. Svjatoslav je dodue osvojio Bugarsku (968), ali ne zato da je preda
Bizantu, nego da je zadri za sebe. ini se da je Bizant zbog toga potakao Peeneze da
napadnu Kijev (969), to je primoralo Svjatoslava da se vrati u svoju zemlju. Odagnavi
napadae, on je obnovio svoj pohod u Bugarsku zarobio Borisa II. (koji je 969. naslijedio
svojega oca, cara Petra) i proirio svoje ratovanje protiv teritorija Bizanta.
VLADA VINA IV ANA CIMISKA
U toj zemlji je, meutim, potkraj 969. dolo do prevrata. U sporazumu sa caricom Teofano, tadanji najslavniji vojskovoa, Ivan Cimisk, dao je ubiti cara Nikefora, proglasio se
suvladarem i zatitnikom malodobnih careva i oenio se njihovom majkom Teofanom. Ali,
pod pritiskom Crkve, morao ju je poslati u progonstvo, a i sam se odrao na vlasti tek poto je
njegov urjak Barda Skler svladao neaka ubijenoga cara Nikefora Foke, Bardu Foku, koji se
u Maloj Aziji bio proglasio carem. Nakon toga bilo je mogue pobrinuti se za suzbijanje
opasnosti na zapadu. Bizantska kopnena vojska potisnula je Ruse prema Dunavu, a njezino
brodovlje uplovilo je u Dunav i presjeklo Rusima odstupnicu. U Silistriji, na Dunavu, Svj atoslav je 971. morao kapitulirati. Primivi obvezu da vie nikad nee napadati podruje Carstva,
svoju je razoruanu vojsku smio povesti natrag u Rusiju. Ali, vjerojatno i opet na poticaj
bizantske diplomacije, njegove su rasprene odrede na donjem Dnjepru doekali Peenezi i
Svjatoslav je tu poginuo. Evakuiranu Bugarsku osvojili su, meutim, Bizantinci. Mladi car
Boris II. primoran je da abdicira, bugarska dravnost je ukinuta, a i bugarske je patrijarije
nestalo.
Vladavina Ivana Cimiska ostvarila je daljnje pobjede i na istoku. Godine 974. njegova je
vojska osvojila Edessu i Nisibis, u gornjoj Mezopotamiji, a 975. Emesu, Baalbek, Bejrut i
Damask, u Siriji, te zatim Tiberijadu, Akkon, Nazaret i Cezareju, u Palestini, doprijevi tako
do nadomak Jeruzalema.
Ve poetkom 976. Ivan Cimisk je iznenada umro, navrivi tek 50 godina. Javno mnijenje okrivljavalo je za taj dogaaj parakimomena Bazilija, koji je u svojoj nadlenosti imao
civilnu upravu i nadao se da e s osamostaljenjem mladih careva, sinova Romana II., njegov
utjecaj postati neogranien.
BAZILIJE II.
Isprva je zaista i bilo tako, jer je osamnaestogodinji Bazilije II. bio posve neiskusan u
vladarskim poslovima, a enaestogodinji Konstantin VIII. nije imao nikakvih sklonosti za
ozbiljnije probleme. Ali ve sredinom 976. dolo je do pobune Barde Sklera, jednoga od
340

najmonijih

veleposjednika u Maloj Aziji i zapovjednika bizantske vojske na istoku. Njemu se

pridruilo mnogo plemia u istonim provincijama, pretvorivi tu pobunu u borbu protiv
mogunosti da dravom opet neogranieno zavlada prijestolnika slubenika aristokracija
pod vodstvom strica mladih careva, eunuha Bazilija. Barda je bio proglaen carem, a njegova
je vojska ubrzo zauzela cijelu Malu Aziju.
Uspjeh Barde Sklera nije uspio osujetiti ni car, ni dvorjansko-slubeniko plemstvo koje
ga je okruavalo. Do preokreta tekoga poloaja dolo je zbog suparnike zavisti druge skupine veleposjednike aristokracije kojoj je prvakom bio Barda Foka, neak nekadanjega cara
Nikefora Foke, koji je pri usponu Ivana Cimiska na prijestolje pokuao sam postati carem, ali
ga je u tome sprijeio upravo sadanji uzurpator Barda Skler. Njegova uzurpacija potrajala je
gotovo etiri godine. Tek u proljee 979. Barda Foka je prikupio dovoljno snaga i najprije u
dvoboju pobijedio Bardu Sklera osobno, a zatim porazio i njegovu vojsf.u.
U godinama to su slijedile nakon likvidacije ustanka Barde Sklera Bazilije II. je sazrijevao u snanu vladarsku linost. Pokazalo se da je shvatio da je nuno da on sam preuzme sve
svoje kompetencije poglavara dravne uprave, vrhovnog vojnog zapovjednika i upravljaa
dravnom imovinom, ako nije elio da se uvrsti sustav u kojem e carevi biti dekorativne
figure. a faktina e vlast pripadati velikaima. Bazilije II. imao je dovoljno ambicija, energije
i dravnikih sposobnosti da se takvom razvitku uspjeno suprotstavi i ponovno carskom
autoritetu pribavi najvei sjaj.
Prva zapreka na tom putu bio je njegov stric, parakimomen Bazilije. Slutei opasnost koja
mu je .prijetila od mladoga cara, on je poeo pripremati urotu protiv Bazilija II., moda ak u
dogovoru s Bardom Fokom koji je smatrao da nije dovoljno nagraen za uslugu to ju je
uinio caru. Ali Bazilije II. je svoga ministra dao uhapsiti i otpremiti u progonstvo (985).
Smatrao je u tome trenutku da njegovu neospornu carsku vlast vie ne moe omesti nitko.
Uz takvu pretpostavku upustio se u obraun s novom politikom silom koja se u meuvre
menu formirala na Balkanu.
SAMUJLOVO CARSTVO
Jo 969, kad se Svjatoslav privremeno povukao iz Bugarske da bi suzbio napad Peenega
na Kijev i kad u Bugarskoj nije bilo nikakve vlasti jer su sinovi preminuloga cara Petra
boravili kao taoci u Carigradu, u Makedoniji je izbio ustanak etvorice sinova komesa Nikole
(Davida, Mojsija, Arona i Samujia) kojim je formiran slobodni teritorij, jednako nezavisan i
od Bizanta i od Bugarske. Tek nakon Cimiskove pobjede nad Svjatoslavom komitopuli su
priznali vrhovnu vlast Bizanta, ali pri tome nisu bili izravno pokoreni. O njihovoj relativnoj
samostalnosti svjedoi injenica da su na sveani sabor njemako-rimskog cara Otona I. u
Quedlinburgu (23. III. 973), kojim su se ondje (pred skoru carevu smrt) proslavljali uspjesi
njegove vladavine, i komitopuli poslali svoje izaslanike s darovima.
Ali nakon Cimiskove smrti, poetkom 976., komitopuli su podigli novi ustanak kako bi
ostvarili potpunu nezavisnost svoje drave. Kako je Carstvo u tome razdoblju bilo zauzeto
unutranjim borbama oko uzurpacija, makedonski se ustanak naglo irio. Ve u prvoj godini
poginula su dvojica od starije brae, a Arona je dao ubiti najmlai, Samujio (moda zbog
Aronove sklonosti ka izmirenju s Bizantom). Ostavi sam na elu pokreta, Samujio je u
desetogodinjim borbama osvojio junu Makedoniju do nadomak Soluna, Trakiju s njezinim
glavnim gradom Larisom, i Bugarsku izmeu gorja Balkan i donjeg Dunava.
Tim uspjesima mogao se Bazilije II. suprotstaviti tek nakon uspjenog obrauna s parakimomenom Bazilijem. Prodro je tada s vojskom do Sofije, ali taj grad nije uspio zauzeti.
tovie, na povratku u Trakiju njegova je vojska pretrpjela teak poraz (986).
Carev neuspjeh ohrabrio je maloazijsko veleposjedniko plemstvo. Barda Skler se vratio
iz izbjeglitva u Kalifatu pa se ponovno proglasio carem, a Baziliju II. nije preostalo nita
341

drugo nego da ponovno zatrai pomo Barde Foke. Ali primivi zapovjednitvo nad vojskom
na istoku, i Barda Foka se proglasio carem.
Iako su se oba uzurpatora isprva sporazumjela da djeluju zajedniki, uz Bardu Foku je
pristajala glavnina vojnog i zemljoposjednikog plemstva i on je svojega suparnika Sklera
uspio utamniiti. Nakon toga njegova je vojska doprla do Bospora i Dardanela zaprijetivi
Carigradu blokadom.
U krajnjoj opasnosti, Bazilije II. je nagovorio ruskoga kneza Vladimira da mu poalje
pomo od 6 000 ratnika, davi mu obeanje da e mu enom postati careva sestra Ana. S tom
vojskom Bazilije je najprije kod Hrisopola, na Bosporu, a zatim kod Abidosa, na Dardanelima,
unitio uzurpatorove odrede, pri emu je i sam Barda Foka poginuo (989). Uskoro zatim
likvidirane su i nevelike snage to su se okupile oko Barde Sklera koji se nakon Fokine
pogibije oslobodio zatoenitva.
Bazilijev poraz protiv Samujia u 986. (nakon neuspjelog napada na Sofiju) i, zatim,
obnova njegova ratovanja s uzurpatorima omoguili su Samujiu da svoje dotadanje vojne
uspjehe jo i povea. Svojoj vlasti podvrgnuo je Epir, Srbiju i Duklju (poslije 990., kad iz jo
nepokorene Duklje odlaze poslanici k bizantskome caru da zatrae pomo od opasnosti koja je
zaprijetila), pa zatim Travunju i Zahumlje, a na sjeveru je Maarima preoteo Srijem.
Dospjevi do vrhunca svoje moi, Samujio se proglasio carem, bogato ukrasio svoju
prijestolnicu Prespu, a u Ohridu je ustanovio samostalnu (autokefainu) makedonsko-bugarsku
arhiepiskopiju.
Poslije pokorenja Srbije, Duklje, Travunje iZahumlja, Samujio je napao i Hrvatsku bizantskoga saveznika Drislava i dopro do Zadra. Ali poevi od prvih mjeseci 991. car Bazilije
je. slobodan od ratnih pritisaka u drugim oblastima, zapoeo etverogodinje vojevanje na
Balkanu koje je primoralo Samujia da odustane od daljnjeg nadiranja u Hrvatskoj i da se preko
Bosne i Srbije vrati u sredite svoje drave. Tako je od svih bizantskih saveznika na Balkanu
ostala nepokoreIia samo Hrvatska.
S takvim okolnostima vjerojatno je u vezi informacija Tome Arhiakona da je Bizant
(poetkom devedesetih godina) poslao Drislavu kraljevske znakove, dodijelio mu naslove
eparha i patricija i priznao pravo da on i njegovi nasljednici otad nose naslov "rex Dalmatie et
Croatie", to, dakako, u skladu s praksom bizantske politike, nije dokidalo naelno vrhovnitvo Carstva nad podrujem bizantske teme Dalmacije.
Bazilijevo etverogodinje vojevanje protiv Samujia na Balkanu u razdoblju izmeu poetka 991. i kraja 994. vezivalo je dodue Samujlove snage u borbama u jugoistonim dijelovima Poluotoka, ali nije Bizantu donijelo znatnijih uspjeha jer su snani napadi fatimidskih
Arapa iz Egipta poeli ugroavati njegova nedavno osvojena podruja u Siriji. Stoga je Bazilije morao napustiti balkansko bojite da bi osobno organizirao obranu Aleppa.
To rastereenje Samujio je iskoristio da svoje napade usmjeri prema jugu, pa je njegova
vojska doprla sve do Soluna, Atike i Korinta. Tek nakon uspjene obrane Aleppa (995) bizantske
su vojne snage ponovno bile slobodne da se angairaju na Balkanu. Ve 997. Bizantinci su
postigli sjajnu pobjedu na rijeci Sperhej, u srednjoj Grkoj, u kojoj je i sam Samujio jedva
spasio ivot. Godine 999. novi je fatimidski napad u Siriji privukao preteni dio bizantskih
snaga na sirijsko bojite, ali je i opet Bazilijevo osobno upravljanje operacijama spasilo
ugroenu Antiohiju, pa se, zatim na uspjeh iz 997. (na Sperheju) uskoro mogao nastaviti niz
presudno vanih pobjeda u ratovanju Bizanta sa Samujlom, najprije u Bugarskoj, izmeu gorja
Balkan i Dunava, a zatim u Tesaliji i junoj Makedoniji.
U tom vojevanju, nakon gubitka gotovo cijele Bugarske i Skopja (1004), od SamujJa se
odmetnuo i Epir (1005). No otpor se nastavljao jo devet godina, kad je ljeti 1014. glavnina
makedonsko-bugarske vojske u klancu Kimbalonga, podno Bjelasice, pretrpjela konaan poraz. Samujio je dodue izbjegao zarobljenitvu i uzmaknuo u Prilep, ali je Bazilije II. oko
15 000 njegovih preivjelih vojnika dao oslijepiti, ostavivi svakom stotom ratniku jedno oko
342

da bi preostale mogli odvesti svojemu caru. Ugledavi sablasnu povorku slijepaca, Samujio je
umro od kapi. Razjedinjeni otpor njegovih nasljednika potrajao je jo tri godine, do 1018., kad
je zauzeem Ohrida makedonsko carstvo ukinuto, a njegova arhiepiskopija podvrgnuta izravno
bizantskom caru. Makedonsko i bugarsko etniko podruje pretvoreno je u dvije teme, a
zasebna je tema formirana u Srijemu. Na taj je nain cio istok Balkanskog poluotoka u cijelosti
ukljuen u sastav bizantske drave. Dalje prema zapadu kneevine Srbija, Duklja i Zahumlje
ostale su u vazalnom odnosu. U kraljevini Hrvatskoj, kao saveznici Bizanta, dolo je u meu
vremenu do promjena.
Za vrijeme proteklih zbivanja (moda ve oko 995) umro je, naime, hrvatski kralj Drislav, ostavivi tri sina. Najstariji od njih, Svetoslav Suronja nastojao je udaljiti od suvladarstva
svoju mlau brau, Kreimira i Gojslava, ali su oni podigli ustanak, zbacili Svetoslava i
zavladali sami (prvi od njih do 1030., a drugi, uz Kreimira III., do svoje smrti oko 1020). Ti
dogaaji doveli su i do razliite orijentacije u pogledu traenja politikog oslonca. Uz Svetoslava su pristajali dalmatinski gradovi, i on se pred braom sklonio u Trogir, dok su Kreimir
i Gojslav estim napadima na gradove nastojali tu njihovu orijentaciju izmijeniti.
MLETAKA VLAST NAD DALMATINSKOM TEMOM
Budui da Bizant nije u tim gradovima, preko jo nesvladanog makedonsko-bugarskog
bedema i zbog svoje paralelne angairanosti na istoku, bio kadar efikasno zatiivati svoju
najudaljeniju temu (u kojoj, uostalom, druge polovice X. st. funkciju prokonzul a i stratega vie
ne vri visoki slubenik, poslan iz Carigrada, nego gradski prior Zadra), kod prvaka dalmatinskih gradova pojavio se plan da od ugroavanja iz Hrvatske zatrae pomo Venecije kao
zastupnika careve vrhovne vlasti. Prihvativi tu inicijativu, dud Petar II. Orseolo uputio je u
Carigrad svojega sina pa je on od carske vlasti ishodio odobrenje za provedbu zamiljenog
pothvata. Na toj osnovi izvren je u 999. vojni pohod mletake flote, pri emu su bizantski
gradovi i otoci, poevi od Krka do, zakljuno, Dubrovnika prihvatili "tuitio" (zatitnitvo)
Venecije, poloivi joj pri tome zakletvu vjernosti. Tim dogaajima izvreno je i slubeno
izdvajanje teritorija Dalmatinske teme iz podruja nad kojim je realnu zatitniku dunost
dotad imala hrvatska kraljevska vlast. Ali, kao to je to bilo i za Tomislava i za Drislava, i
pod mletakom je upravom suverenitet Bizanta ostao nedokinut. Mletaki pomorski pohod
nije se meutim zadovoljio samo uspostavom njezine vladavine nad podrujem Dalmatinske
teme, nego je primorao na pokornost i hrvatski grad Biograd, osvojio neretljanske otoke
Korulu i Lastovo, a od neretljanskog je kneza ishodio jamstvo o sigurnosti plovidbe mleta
kog brodovlja uzdu istone obale Jadrana.
Prilikom dudeva pomorskog pohoda u Trogiru sklopljen je i ugovor izmeu izagnanog
kralja Svetoslava i duda kojim se Svetoslav i formalno odrekao uprave nad Dalmacijom, ali
je dobio obeanje o mletakoj pomoi pri njegovu nastojanju da se vrati na hrvatsko prijestolje. Kao jamstvo toga saveza, dudeva kerka Hicela udala se za Svetoslavova sina Stjepana.
Kako je nedugo poslije toga dolo i do braka dudeva sina i nasljednika Otona sa sestrom
maarskoga kralja Stjepana 1., formirao se krug obiteljskih i politikih veza izmeu Maarske,
venecijanske kue Orseolo i hrvatske detronizirane loze Svetoslavia, koji e u budunosti
imati znatnog utjecaja na zbivanje u tome geopolitikom prostoru.
U vremenu koje je slijedilo nakon 1000. pa sve do 1018. odigravao se na Balkanu konani
obraun izmeu Bizanta i Samujlove makedonsko-bugarske drave, pa je hrvatskim kraljevima bilo mogue da poduzimaju napade na otoke i gradove koji su priznali svoju zavisnost od
Venecije. Zbog toga je dud Oton Orseolo 1018. obnovio vojni pohod na sjevernom Jadranu
pa je i opet uspio obvezati otoke Krk, Rab i Osor da Veneciji plaaju danak. S druge strane,
nakon Samujlove smrti (1014), vojska cara Bazilija II. do 1018. ostvaruje potpunu likvidaciju
i preostataka makedonsko-bugarske dravnosti, a i kneevine Srbija, Duklja, Travunja i Zahu-

343

mlje ponovno su podvrgnute naposredno Bizantu. U nastavku afirmacije bizantskog suvereniteta nad slavenskim balkanskim zemljama, obnovljena je neposredna vlast Carstva nad junim dijelom Dalmacije, sa sreditem u Dubrovniku (Dalmati a, superior). Time se utvrdila
podjela Dalmatinske teme, koja se poela ocrtavati ve od kraja X. st., na dva dijela: juni
(Dalmatia superior), neposredno podvrgnut Carigradu, i sjeverni (Dalmatia inferior) u kojem
zasebnu cjelinu ine srednjodalmatinski gradovi i otoci, sa Splitom, Trogirom i Zadrom, koji
su prema Veneciji vezani samo zakletvom vjernosti, a ive kao samostalne gradske opine,
dok je sjeverna otona skupina obvezatna ne samo na vjernost Veneciji, nego i na plaanje
godinjeg danka.
Prigodom uspostave dravnih granica Carstva na mei hrvatskih zemalja, i hrvatski su se
vladari, Kreimir III. i Gojslav, konano priklonili vrhovnitvu Bizanta i pri tome primili
priznanje svoje vlasti i bogate darove.
Posljednji odjek brojnih preinaka to su se zbivale u junoslavenskim zemljama u vezi s
borbom izmeu Bizanta i Samujlova carstva bio je vezan uz zbaclvanje porodice Orseolo s
dudevske vlasti u Veneciji (1024). Bivi dud Oton izbjegao je u Carigrad, gdje je i umro,
dok je Petar, sin njegova starijeg brata Ivana, oenjen sestrom maarskoga kralja Stjepana 1.,
naao utoite na maarskom dvoru. Onamo je s njima vjerojatno otiao i hrvatski kraljevi
Stjepan Svetoslavi, oenjen sestrom Ivana i Otona Orseola, Hicelom. Ta veza loze Svetoslavia, s maarskom kraljevskom kuom postat e u budunosti kobnom za opstanak samostalne
vladarske dinastije u Hrvatskoj.
OTPOR VELIKOM ZEMLJOPOSJEDU
Cjelokupna epoha bizantskoga cara Bazilija II. bila je neosporno veoma bogata dalekosenim vojnim i vanjskopolitikim perturbacijama, na golemom prostranstvu koje je sezalo od
Sirije i Armenije do skrajnjih granica Balkanskog poluotoka na zapadu.
Ali ona je imala izvanredno veliko znaenje i u unutranjim odnosima bizantske drave, u
vezi s borbom protiv snaga koje su se trudile ostvariti temeljne preinake gospodarskog i
drutvenog poretka u dravi.
Bazilijeva borba s maloazijskim veleposjednikim plemstvom izgradila je u caru, jo u
doba njegove mladosti, estoko ogorenje prema uzurpatorima, koji su bili eksponenti tih
drutvenih snaga. Usto, kao ratnik i energian ali i veoma razborit upravlja dravnim poslovima. on je shvaao da porast snage veleposjednikog plemstva neizbjeivo vodi iezavanju
seljakih poreznih obveznika i stalea seljaka-vojnika, pa da, na toj osnovi, mora uroditi
razaranjem snane, centralistiki organizirane dravne vlasti.
Zbog toga je on, slomivi oruanu snagu aristokracije u dramatinim borbama graanskog
rata, ve 996. donio veoma radikalan zakon kojim je opozvao sve starije odredbe o zastarijevanju prava seljaka da im bez nadoknade bude vraena zemlja to su je od njih kupili dinati
mimo zakona o protimezi (prvokupu). Uskoro nakon toga donio je propis po kojem su veleposjednici morali plaati zemljine poreze umjesto svojih susjeda, osiromaenih seljaka, ali bez
prava da se na toj osnovi koriste tom zemljom; ona je i dalje imala ostati posjed siromaha koji
je obrauje.
Svrha tih odredaba bila je da osujete razvitak koji je teio neprekidnim jaanjem veleposjednikog plemstva dokinuti supremaciju dvorjanstva kao glavnog oslonca carske autokracije
i time okonati sveukupni sustav koji se zasnivao na centraliziranoj poreznoj eksploataciji
neposredne radne snage na zemlji. Za budunost drave, koja je upravo na temelju svemone
carske vlasti dosegla svoj najvei teritorijalni opseg nakon gubitka to su joj ih zadala, u Az~ji
i Africi, arapska osvajanja, a u Europi doseljenje Slavena i stvaranje njihovih drava, inilo se
da takve mjere imaju bitnu vanost.
Ali Bazilije II. umro je krajem 1025. u 67. godini ivota, a u razdoblju koje je slijedilo
344

tendencije radikalnog preinaavanja bitnih obiljeja privrednoga, drutvenoga i politikog poretka koji se izgradio na temeljima to su nastajali poevi od VII. stoljea, neodoljivo su
jaale i postajale osnovicom feudalnih odnosa koji su u drugim dijelovima tadanje Europe, u
drukijim okolnostima, ve pobijedili, ali koji su, razvivi se u specifinim uvjetima ranosrednjovjekovnog Bizanta, sa znatnim vremenskim zakanjenjem i u naroitim oblicima, donijeli
Carstvu teka iskuenja i najzad postali glavnim uzrokom njegove neizbjeive propasti.

2. PRIVREDNA DJELATNOST I DRUTVENI ODNOSI

Epoha koja u Bizantu poinje demografskim i socijalno ekonomskim promjenama VII.
obiljeena je jaanjem i prevlau maloga slobodnog seljakog zemljoposjeda. U
vremenu koje slijedi nakon sredine IX. st. i dalje se odravaju dotadanja bitna obiljeja
agrarnih odnosa: seoska opina postoji i dalje i uiva pomo dravne vlasti; pretena veina
seljaka jo je uvijek slobodna, a njihov se rad eksploatira posredno, s pomou poreznih dabina centraliziranoj dravnoj vlasti. Ali cjelokupno razdoblje od sredine IX. do kraja XI. st.
ispunjeno je upornom borbom za ukidanje takvih odnosa i njihovu zamjenu novim oblicima
eksploatacije rada na zemlji, u kojima e razvijeni i ojaali privatni zemljoposjed izravno i
neposredno gospodariti zavisnom radnom snagom neposrednih proizvoaa na zemlji i uivati
dio plodova njihova rada. Ta tendencija postizava punu ekonomsku pobjedu nad svim zaprekama svojega ostvarivanja smru Bazilija II., posljednjeg cara koji se snano odupirao preinakama dotadanjeg privrednoga i drutvenog poretka. Otada, tijekom XI. i XII. st., Bizant se
radikalno i naglo feudalizira.
Sveukupni proces toga presudno vanog privrednoga i drutvenog preinaavanja vrio se
u specifinim unutranjopolitikim i vanjskopolitikim okolnostima tadanje bizantske povijesti. U njima se, na unutranjopolitikom planu, isprepleu i meu sobom bore razliiti interesi:
seljatva, kao klase proizvoaa, velikog zemljinog posjeda, kao snage koja tei da postane
glavnim organizatorom i korisnikom privrednog a i politikog ivota; drave, koja uva svoj
neosporni autoritet; dravnoga slubenikog aparata, koji je u prethodnom razdoblju bio glavni korisnik centralizirane, autokratske vlasti i njezinog sustava upravljanja dravom i privrednom djelatnou; i, najzad, interesi gradova i obrtniko-trgovakih initelja u njima, koji se
trude da u mijeni odnosa ne izgube mogunost svojega uspjenog poslovanja.
stoljea

STANJE U SEOSKIM OPINAMA

Polazna toka u mijenjanju agrarnih odnosa u bizantskoj poljoprivredi IX. i X st. bio je
daljnji razvitak seoskih opina. Spora afirmacija alodij alnog karaktera zemljinih estica to ih
posjeduju seoske porodice sazrela je i u drugoj polovici IX. st. uzrokovala vidljive imovinske
razlike meu lanovima seoskih zajednica. Otad u selima ne ive samo posjednici standardno
velikih, obiteljskih obradivih zemljita, nego ima i osiromaenih i obogaenih seljaka. Slobodno raspolaganje porodinim zemljoposjedom neke je od seljaka liavalo dijelova njihova imanja i time ih siromailo, dok su druga kuanstva uspijevala prikupiti vikove obradive zemlje
nad opsegom standardne estice. Iako i dalje postoji opinsko pravo vlasnitva na nepodijeljenu opinsku zemlju (na panjake, neobraeno tlo i ume), ipak pojedini obogaeni seljaci
uzimaju pod obradbu i dijelove dotad zajednikog tla, izvan podruja seoskih obraenih povrina. Tako nastaju zasebna imanja koja su se izdvajanjem oslobodila stega seoskoga utvrenog
plodoreda. Ako su takvi posjedi manjeg opsega i ako ih njihov posjednik obrauje vlastitom
radnom snagom, oni u suvremenim izvorima nose naziv agridiji; a ako je obogaeni seljak na
njih naselio svoje robove ili male zakupce, onda takva imanja dobivaju obiljeja malih vlastelinstava i nose naziv proastije.
345

Tako imovna diferencijacija u selima ostvaruje iroku lepezu situacija, od veoma izraene
osiromaenosti onih koji su izgubili znatan dio ili ak sav svoj zemljini posjed, sve do
pojedinaca koji su se faktino pretvorili u male vlasteline, iako, pri tome, ostaju lanovima
seoske zajednice (koinr5tes, metus(a). Svi su oni obvezni dravi plaati poreze, a cijela seoska
zajednica nema nad sobom nikakve druge vlasti osim dravne.
Ta dravna vlast u IX. i X. st. veoma je zainteresirana za odranje takve samostalnosti
seoskih zajednica, prije svega radi ouvanja njihove sposobnosti da dravi plaaju redovite
porezne dabine. Stoga drava tretira seoske opine kao temeljne porezne jedinice koje su pod
trajnim nadzorom dravnog aparata. Visoki dravni slubenik, epopt, nadlean za teritorij
jedne provincije, odreivao je sveukupni porez za svako selo; stoga je morao imati uvid u
stanje zemljoposjeda, u okolnosti njihove obraenosti, u brojnost i socijalno-ekonomsko razvrstanje seoskog stanovnitva. Za namirenje sveukupne porezne obveze jednoga sela seoska je
zajednica bila odgovorna kolektivno, a unutar svakoga sela ta se obveza razvrstavala po
domainstvima, zavisno o veliini i vrsti zemljoposjeda.
"Traktat o oporezivanju", sastavljen u prvoj polovici X. st., regulirao je cjelokupni nain
oporezivanja zemlje. S obzirom na to da je dotad ve uznapredovali proces imovinske diferencijacije unutar seoskih opina doveo do osiromaenja znatnog dijela seljatva, u mnogim je
selima bilo zemlje koju vie nitko nije obraivao jer su osiromaeni seljaci s nje odbjegli ne
imajui mogunosti da u svojem siromatvu namire svoje porezne dunosti. U prethodnim
razdobljima porezne su vlasti takvu opustjelu zemlju prisilno dodjeljivale na obradbu posjednicima susjednih parcela, iz ega je zatim proizlazila i njihova poreska dunost za dodijeljenu
zemlju (sustav epiho/e'). Odredbama "Traktata o oporezivanju" utvreno je meutim drukije
naelo, kojim je susjedima zaputene i neobraene zemlje nametano plaanje poreznog iznosa
za takvu zemlju, bez obzira na to obrauju li je ili ne obrauju (sistem alilengija). Budui da
je za osiromaene seljake praktiki bilo nemogue raspoloivim obradbenim sredstvima uzoravati jo i dodatni dio zemlje, vrhu svojega vlastitoga, alilengij je u zbilji poveao porezne
dunosti seljaka koji su ostali na svojoj zemlji do neizdrivosti.
Rezultat takvih nastojanja dravne vlasti da ne dopusti opadanje opeg iznosa svojih
poreznih prihoda zbog ekonomskog propadanja seljatva neizbjeivo je bio suprotan intencijama. Sve je vie seljatva naputalo svoju zemlju, bjealo s nje da bi izbjeglo dravnom
poreznom pritisku i trailo drugo boravite, u drugim uvjetima, koji su im omoguavali da vie
ne budu neposredni porezni obvezanici drave.
Takvi uvjeti postupno su se stvarali nastajanjem i rastom velikoga zemljinog posjeda,
koji se tijekom vremena u razliitom stupnju oslobaao porezne podlonosti prema dravi.
POLOAJ STRATIOTA
Proces siromaenja seljatva udruenog u slobodne opine nije ostao izoliran samo na tu
kategoriju neposrednih obraivaa zemlje, nego je obuhvatio i stale seljaka-vojnika (stratiota). Neprestana ratovanja koja ispunjaju prva desetljea X. stoljea i koja su Bizantu donijela
mnogobrojne poraze teko su pogaala i stratiotsko seljatvo, pa je i meu njima neprekidno
rastao broj veoma osiromaenih ljudi, koji vie nisu imali mogunost da dre konja, nabavljaju
propisano naoruanje, pa ak ni vojne odore.
Tim okolnostima pridruila se u 928. i teka nerodica koja je uzrokovala veliku glad i
pojavu zaraznih bolesti u cijeloj zemlji. Veoma visoki pomor osobito je pogaao seljako
stanovnitvo, a dravni porezi, koji su vrtoglavo rasli zbog ratnih trokova i alilengija za
opustjele i naputene zemlje, dokonavali su propadanje seljatva. Seljaci su pod bilo koju
cijenu nastojali da se oslobode samostalnog posjedovanja zemlje koje je bilo temeljem za
porezne dunosti. Zbog toga oni svoju zemlju prodaju u bescijenje, poklanjaju je imunijima,
zavjetaju crkvi ili je predaju veleposjednicima da bi je od njih primili kao prekarij, ukljuen
u sastav bogatakog imanja.
346

VELIKI ZEMLJOPOSJED
Agrama povijest Bizanta poznavala je veliki zemljini posjed jo od najranijih etapa
postojanja zasebnoga Istonorimskog Carstva. Doba seobe naroda i ratovanja s arapskim
osvajaima, poevi od VII. st., dovelo je meutim do dalekosenog slabljenja veleposjednike klase, koju je kao preteiti dralac zemlje smijenilo sitno seljatvo. Ali ve od
VIII. st. veliki se zemljini posjed poinje oporavljati. Tijekom IX. st. izvori istiu, u opreci sa
siromanim stanovnitvom, bogate zemljoposjednike, dinate, koji, s jedne strane, posjeduju
monopol na visoke dravne slube u centru i u provincijama i, s druge strane, vode upornu
borbu da se okoriste siromaenjem opinarskog i stratiotskog seljatva i prigrabe njihovu
zemlju.
AGRARNA POLITIKA DRAVNE VLASTI
Jedna od osebujnosti u razvitku agrarnih odnosa u Bizantu bilo je dvojako, proturjeno
djelovanje dravne vlasti u pogledu tenji velikih zemljoposjednika da se i dalje bogate. S
jedne strane drava tu tenju pomae, ali je istodobno i veoma energino ometa. Iako nije
zainteresirana za nestanak slobodnog seljatva, ona u unutranjim odnosima seoskih opina
intervenira na nain koji je faktino koristio porastu i jaanju velikog zemljoposjeda. Usporedo s time, ona dinatima daje razliite povlastice koje omoguuju velikom zemljinom posjedu
da podvlauje seljatvo i da ga - suprotno interesima dravne porezne politike - na toj osnovi
izuzima ispod kompetencija sredinje dravne vlasti.
Mogunost za intervenciju drave u procesu imovinske diferencijacije u selima, u nepovoljnom smislu za seljake, pruao je sustav alilengija. Zbog toga, budui da je dodatno optereenje seljatva porezom za naputena zemljita jo vie jaalo tendenciju seljaka da bjee sa
zemlje, drava je sve ee odustajala od alilengijske obveze, ali je naputenu zemlju izdvajala
iz zemljine zajednice seoskih opina. Ako se prvobitni vlasnik ni u roku od 30 godina nije
vratio na svoju esticu i obnovio redovno namirivanje svoje porezne obveze, takva je estica
postajala neogranieno vlasnitvo drave i vie uope nije bila optereena porezom (postaje
tzv. klazma). Dio klazmi ostajao je trajan dravni posjed, a veina njih je prodajom, poklanjanjem ili davanjem u zakup dospijevala u posjed dinata. Tako je veliki zemljini posjed postajao vlasnikom estica koje su prostorno bile uklopljene u mreu seoskih estica unutar seoskoga
obradivoga tla. Postavi time prisutni u seoskom obraenom podruju, vlastelinski su posjedi
dolazili u neposrednu mogunost da ekonomskom i izvanekonomskom prinudom primoravaju
ponajprije osiromaene seljake, ali i cijele seoske opine, da se ukljuuju u vlastelinstvo.
Tome su ishodu uvelike pomagali i konani rezultati dugotrajne borbe oko seljakog prava
na prvokup zemlje (protimesis) u svim sluajevima kad je neko zemljite u susjedstvu drugih
seljakih zemljoposjeda bilo ponueno na prodaju. U stvarnosti, naime seljaci se najee tim
pravom, unato povoljnim zakonskim propisima, nisu mogli okoristiti, jer nisu imali sredstava
da ponuenu zemlju zaista i otkupe. Kao faktini kupac najzad je preostajao samo bogati
veleposjednik. Ta realna kupovna mo veleposjednika postajala je sve vea samim daljnjim
jaanjem veleposjednitva; ali svoj je vrhunac dostigla tek nakon politike pobjede veleposjednika nad nastojanjem drave da slobodno seljatvo zatiti od veleposjednikog presizanja na
njegovu zemlju.
Veliki je zemljini posjed neprekidno dalje rastao razliitim metodama: i neposrednim
gutanjem malih zemljoposjeda, ali i stjecanjem privilegija koje im je davala sama drava.
Dravni je odnos prema svakom slobodnom zemljoposjedu bio porezniki odnos. Ona je stoga
mogla poklanjati samo onu zemlju koja je bila njezino potpuno vlasnitvo. Takve je zemlje
zaista bilo i na njoj su radili koloni i servi. Ali takav se zemljini fond ve u ranom razdoblju
bizantske povijesti veoma smanjio, a glavni dio teritorija pripadao je slobodnom seljatvu,
koje je dravi plaalo redovne poreze.
347

Zbog toga se proces feudalizacije u Bizantu vrio ponajprije ustupanjem dijelova javnopravnih, dabinskih obveza slobodnog seljatva privatnim osobama ili vjerskim korporacijama, koje su zatim, u postupnom razvitku i te obveze pretvarale u svoju privatno-pravnu,
feudalnu zemljinu rentu.
Ve od VIII. st. bili su poznati neki oblici ustupanja dravnih poreznih dabina. Tako su
samostani i crkve ve tada dobivali od drave tzv. solemn (je, to jest pravo na osloboenje od
poreza za dio ili cjelinu vlastitih imanja, a takoer i pravo na tono odreeni iznos dravnoga
poreza to su ga plaali seljaci s nekoga ire ili ue omeenoga podruja. Takvi seljaci nisu pri
tome automatski postajali podlonicima obdarenog samostana ili crkve. Ali s vremenom obdarenik se za to seljatvo ipak supstituirao na mjesto drave i postao njegovim poglavarom, pri
emu se porezni prihod javnopravnog podrijetla u praksi tretirao naprosto kao veleposjednikova feudalna zemljina renta.
Arithmos je bio institucija drukijega smisla, ali je u svojem daljnjem razvitku vodio
podjednakim posljedicama. Ta se ustanova zasnivala na okolnosti to su mnogi osiromaeni
seljaci naputali svoju zemlju i time se oslobaali porezne dunosti. No da bi mogli ivjeti,
morali su se upoljavati ili kao najamni radnici (mist(jO ili kao doseljenici-lutalice (eleuter(ji)
na zemlji nekog posjednika koji nije imao dovoljno radne snage. Institucija arithmosa bila je
doputenje to ga drava daje nekom zemljoposjedniku da na svoju zemlju naseli tono odreen broj seljaka iz redova one radne snage koja zbog neposjedovanja zemlje nije bila unesena
u popise dravnih poreznih obvezanika, pri emu obdareni zemljoposjednik nije za takve
naseljenike, poto bi im dodijelio esticu zemlje, bio duan dravi plaati porez, kakav je
normalno proizlazio iz injenice trajnog posjedovanja i obradbe nekog zemljita. Takav iznos
naseljenici su otad imali plaati zemljoposjedniku koji ih je naselio na svojem posjedu, pretvarajui se time u neposredne obraivae tue zemlje, obvezne vlasniku davati uobiajene obroke u naravi i radnim dunostima.
U svojem rastu i jaanju, veliki zemljini posjed nije se ograniavao samo na izravno
uklapanje seljakih imanja u granice svojih vlastelinstava i na stjecanje dravnih povlastica,
kao to su bili solemniji i arithmosi, nego su sve ee objektom njihova podjarmljivanja
postajala i imanja manjih i srednjih, ekonomski zaputenih ili nedovoljno rentabiinih manastira ili ak i drugih crkvenih ustanova. Isprva su sama crkvena poglavarstva, a zatim umjesto
njih, vrhovna dravna vlast, povjeravala upravu nad osiromaenim ili zaputenim samostanskim i crkvenim dobrima bogatim svjetovnjacima, najee doivotno ili, takoer, na dva do
tri narataja, sa svrhom da se takva imanja pod njihovom upravom ekonomski oporave, pa da
zatim budu vraena prvobitnom vlasniku. Takvo ustupanje zvalo se haristik(ja, a njihovi novi
upravljai, haristikijari, redovno su njihovu ekonomiku vodili iskljuivo u svoju korist, ime
se njihova gospodarska slabost odravala trajno, pa se time i njihowa podvrgnutost horistikijaru odugovlaila i pretvarala u trajni delegirani posjed.
POREZNI IMUNITETI
U poveavanju ekonomske moi bizantskih velikih zemljoposjeda i stvaranju povoljnih
uvjeta za sve potpunije podvrgavanje seljatva u zavisan poloaj od vlastelinstava znatnu je
ulogu imalo i davanje imunitetnih prava crkvenim i svjetovnim veleposjednicima. Ali, za
razliku od zapadnoeuropskog imuniteta koji je obuhvaao sudsku, upravnu, poreznu i vojno-regrutacijsku izuzetost vlastelinstava ispod nadlenosti vrhovne dravne vlasti, u Bizantu je
imunitetni privilegij bio vezan za snano i razgranato organizirani sustav dravnih poreza.
Ti su porezi teretili svakoga pravno slobodnog posjednika zemlje i dijelili se na sveope
izravne poreze, na neizravne i izvanredne dabine. Najvaniji seljaki izravni porezi bili su
dimnica ili kapnik(5n, koji se plaao po seljakom domainstvu, i zemljarina ili synone. Usto
su postojali porezi na ispau (eun(5mion), svojim iznosom ovisni o broju stoke u glavama, te
348

raznovrsni drugi dodatni, postotni prirezi i privremena i prigodna davanja. Od radnih poreznih
dunosti bitno su znaenje imali angareja (dunost da se inovnicima i vojsci u pokretu dade
prijevoz, da se grade i odravaju putovi, mostovi, putne postaje i utvrenja), aplekton (obvezni
smjetaj i prehrana inovnika na slubenom putovanju), mitaton (smjetaj i prehrana vojske na
prolazu) i katergoktis(a (izgradnja vojnih laa, koja je bila radni teret za obalno stanovnitvo,
a za ostalo dabina u novcu).
U starijim razdobljima, selo je na svojem teritoriju autonomno prikupljalo porez, razvrstan
po kuanstvima i stanovnitvu, i organiziralo izvravanje radnih dunosti. Nad cjelokupnom
realizacijom poreznih dunosti bdjeli su dravni porezni slubenici, razrezivai poreza i ubirai. U procesu gubitka gospodarske samostalnosti slobodnog seljatva i njihova pretvaranja u
zavisne obraivae zemlje koja vie nije njihovo vlasnitvo nego je ula u sastav vlastelinstava, seljatvo i dalje u naelu ostaje dravni porezni obvezanik. Ali sustav solemnija, arithmosa
i poreznih izuzea veleposjednikih imanja radikalno mijenja porezno-obvezniki odnos seljatva prema dravi. Davanjem solemnija seosko je stanovnitvo svoje dabine u cijelosti ili
djelomice namiri valo ne vie u korist drave, nego u korist solemnijara. Institucijom arithomosa, obdareni je posjednik zemlje tono utvreni broj stanovnika, koji su naputanjem svojega
nekadanjeg zemljoposjeda postali slobodni od dravnih dabina, smio naseliti na svoju zemlju, s pravom da im nametne obronu i radnu obvezu. Na takvu praksu nadograuje se
davanje imuniteta u korist velikih zemljoposjednika. Ali bizantski imunitet (ekskusija) ostaje
ogranien na davanje poreznih olakica. Dobivanjem ekskusije (izuzea) veleposjedniko se
crkv~no ili svjetovno imanje pretvaralo u privilegirani posjed djelomice ili potpuno osloboen
plaanja dravnih poreznih (novanih i radnih) dabina. To, meutim, nije znailo da se
zavisno seljako stanovnitvo koje ivi i radi na parcelama takvoga povlatenog imanja oslobaa svojih poreznih dabina. Ono ih samo ne plaa vie dravi, nego ekskusijaru. Zbog toga
to se seljatvo time oslobaLtalo poreznog pritiska dravnih utjerivaa poreza, koji su gotovo
uvijek nadodavali i nezakonita optereenja u svoju osobnu korist, a takoer i radnih obveza
prema vojnoj sili i inovnikom aparatu centralne dravne vlasti, sveukupni se ekonomski
poloaj seljatva koje je ivjelo i radilo na povlatenim imanjima poboljavao u usporedbi s
njegovim teretima prije ukljuivanja u sastav vlastelinstava.
OTPOR DRAVE PODVLAIVANJU SELJATVA
Takav razvitak, u kojem su realni ekonomski odnosi a i svestrano nastojanje dinata sustavno i uporno vodili podvrgavanju seljatva u zavisnost od privatnih zemljoposjednika, u X. je
stoljeu postao toliko vidljivom opasnou za cjelokupni dotadanji dravni poredak da je
rezultirao nizom mjera dravne vlasti radi njegova onemoguavanja. Dotadanji sustav vlasti
temeljio se, naime, na centraliziranom, nainu eksploatacije seljatva i drugih radnih slojeva u
drutvu. Porezni prihodi od tih drutvenih kategorija stjecali su se u dravnim riznicama, a
carska je vlast svoje dvorjanstvo i najvie prijestolnike dostojanstvenike plaala iz tako formiranih sredinjih fondova. Pretvaranje znatnog dijela neposrednih proizvoaa u zavisne
ljude na vlasteoskim, izuzetim imanjima, smanjivalo je dravne prihode i slabilo privrednu
osnovicu carske vlasti i prijestolnikog slubenikog aparata. Istodobno, veliki zemljoposjednici po provincijama usporedo s porastom svoje ekonomske snage sve izrazitije tee da suzbiju
preteiti politiki utjecaj carigradske dvorjanske i slubenike aristokracije i sami postanu
dominantnom snagom o kojoj e ovisiti carska politika.
U biti, borba koja se s tim u vezi razbuktala znaila je razraunavanje izmeu socijalno-ekonomskog i politikog ustrojstva bizantske drave kakvo je bilo izgraeno poevi od VII.
st. dalje, na temeljima eksploatacije slobodnog seljatva putem centraliziranog a poreznog sustava, u kojem se carska autokratska vladavina oslanjala prije svega na carigradsku
slubeniku aristokraciju, koja je bila glavni korisnik bogatstava to ih je drava tim nainom
349

akumulirala, - i njezinog glavnog oponenta i suparnika, provincijalne zemljoposjednike i

vojne aristokracije koja se svojom sve veom neposrednom ekonomskom vlau nad seljatvom pretvarala u izravnog eksploatatora seljakoga rada na temelju ubiranja zemljine rente u
obliku obronih dabina i radnih obveza seljatva. Inzistiranje na pobjedi takvih oblika u
odnosima izmeu vlasnika osnovnih sredstava za proizvodnju i neposrednih proizvoaa, koje
je opi privredni i drutveni razvitak tih sredstava (zemlje) liio, znailo je faktiki borbu za
feudalizaciju Bizanta. Na taj nain, ono stanje i oblikovanje drutvenog poretka koje je u
Zapadnoj Europi bilo ostvareno ve u ranosrednjovjekovnom razdoblju, ulazi u Bizantu u
etapu presudne borbe tek u X. stoljeu, da bi se i nakon toga prijelomnog stoljea, u X. i XI.
stoljeu, oblikovalo s obiljejima koja se s odnosima u Zapadnoj Europi, a i drugdje u svijetu.
podudaraju u svojoj biti, ali se i nakon te kasne pobjede feudalnog poretka u Bizantu odlikuju
nizom specifinih obiljeja.
Na prijelazu IX. u X. st. carska vlast Leona VI. jo nije bila alarmirana procesom podvrgavanja seljaka u zavisnost od veleposjednika, pa je ak donosila zakonske propise koji su
olakavali dinatima da kupuju i na drugi nain stjeu zemlju osiromaenih seljaka. Ali ve u
prvoj etvrtini X. st. Roman I. Lekapen zaotrava propise o pravu prvokupa (protimesis) u
korist seljatva. Posebnom novelom iz 922. odreeno je da prvenstvo pri kupovini seljake
zemlje koja je ponuena na prodaju imaju najprije roaci prodavaevi koji su s njime bili
suvlasnici te zemlje, a za njima redom dotadanji suvlasnici koji nisu bili ujedno i prodavaevi
roaci, zatim vlasnici zemljinih estica koje se sijeku ili meama dodiruju sa zemljom ponuenom na prodaju, pa vlasnici estica na koje je alilengijem pao porezni teret za prodavanu
zemlju koja je bila zaputena ili naputena te najzad seljakovi blii i dalji roaci nastanjeni
podalje od takve zemlje, ali u istome selu. Dinati su pri kupovini zemlje mogli doi u obzir tek
onda ako su ve i dotad posjedovali zemlju koja se meama dodirivala s prodavanom esti
com, ako nije bilo kupaca u samome selu koji su prema izloenom redoslijedu imali prednost
pred dinatima. Sve one prodaje, pokloni i zavjetaji seljake zemlje koji su u proteklih 10
godina ili u proteklih 30 godina, kad se radilo o stratiotskoj zemlji, izvreni suprotno propisima novele iz 922. ponitavale su se, a zemlja je morala biti vraena prijanjim vlasnicima ili
njihovu potomstvu bez ikakve odtete.
Teka ekonomska kriza koja je pogodila Bizant 928. u vezi s nerodicom, gladi, epidemijama i pomorom, od kojih je najvie trpjelo seosko stanovnitvo, stvorila je meutim okolnosti
u kojima je propadanje seljatva postalo masovno, a njihova je zemlja u bescijenje prelazila u
ruke dinata. Carska vlast Romana I. morala je intervenirati ponovno (novelom iz 934). Svi
pokloni i zavjetaji zemlje, izvreni u vezi s katastrofalnim prilikama u 928. bili su poniteni,
a prodaje koje su izvrene uz cijenu manju od polovice stvarne vrijednosti proglaene su
nezakonitima. Povrh toga i sve zakonite prodaje mogle su biti opozvane, uz uvjet da prodavalac u roku od tri godine kupcu vrati cio iznos prodajne cijene. Za budunost pak zabranjena je
svaka prodaja seljake zemlje dinatima, pod prijetnjom gubitka cijele kupovnine i tekih globa
u korist drave.
U stvarnosti, proces otuivanja seljake zemlje nesumnjivo se ipak nastavljao. Zbog toga
je i Konstantin VII. Porfirogenet u doba svoje samostalne vladavine (944-959) ponovio zabranu kupovanja seljake zemlje i odredbu o vraanju nezakonito kupljene zemlje njezinim prijanjim vlasnicima bez ikakve naknade. Pravo seljakog prvokupa proireno je i na sluajeve
kad su dinati eljeli prodati neki dio svojega posjeda. Prvenstvo su tada imali seljaci kojima su
estice meaile s prodavanim zemljitem, a tek poslije njih smio je kupovini pristupiti neki
dinat. Posebice strogim sankcijama titilo je Konstantinovo zakonodavstvo neotuivost vojni
kih (stratiotskih) imanja. Svako nezakonito steeno stratiotsko imanje moralo je biti vraeno
vojniku. Zahtjev za takvo oduzimanje imali su pravo podnositi vojnikovi potomci i roaci sve
do estog koljena, u roku od 40 godina nakon izvrenog otuenja.
I Konstantinov nasljednik, Roman II., donosio je nove odredbe o spreavanju prodaje
seljakih i vojnikih imanja. Ali neprekidno siromaenje seljaka kojem su uvelike pripomagali
350

teki dravni porezi i zloupotrebe inovnitva, imalo je kao posljedicu nemo seljaka da se u
stvarnosti zaista koriste svojim pravom prvokupa, pa su, najzad, nakon svih kategorija susjeda
koji su imali pravo na kupnju, ali nisu imali materijalnih sredstava da je izvre, seljaki
zemljoposjedi ipak dolazili u ruke dinata.
Za vladavine Nikefora II. Foke (963-969), koji je i sam bio jedan od najveih zemljoposjednika, dolo je do prvog sloma dotadanje carske politike u korist samostalnog seljatva. On
je 967. donio zakon kojim je ukinuto pravo prvokupa, pa je seljaka imovina ponovno masovno prelazila u vlast dinata. Istodobno, on je stratiotsku vojnu slubu, s nunim konjanikim
tekim naoruanjem, vezao uz posjedovanje zemlje u vrijednosti od 12 funti zlata. Time su
siromaniji seljaci izgubili mogunost da budu standardno naoruani vojnici i kao takvi zatieni dravnim propisima o zatiti stratiotskog zemljoposjeda.
Pomaui svojim propisima jaanje sloja provincijalne zern1joposjednike aristokracije,
kojoj je i sam pripadao, car je ipak nastojao sprijeiti rast crkvenih i naroito samostanskih
imanja koja su esto bila osloboena dravnih poreznih davanja. Ali te je propise ukinuo ve
prvi njegov nasljednik, Ivan Cirnisk. Iako je i on bio pripadnik zern1joposjednike aristokracije, on
je, u vezi s potrebama vojnih pothvata, donosio propise o traganju za vojnicima i seljacima,
neko nastanjenima na dravnoj ili samo dravi (u poreznom pogledu) podlonoj zemlji, koji
su u prethodnim zbivanjima potpali pod vlast privatnih zemljoposjednika i postali zavisnim
obraivaima njihove zemlje.
Najogoreniji protivnik jaanja zemljoposjednike aristokracije bio je Bazilije II. (9761025)., Njezino neprijateljstvo prema dotadanjem sustavu centralizirane dravne vlasti, koja
se oslimjala na carigradsku slubeniku aristokraciju i na porezni oblik uzimanja zemljine
rente od neposrednih proizvoaa, oitovalo se nizom pobuna zemljoposjednike aristokracije
koje je Bazilije II. morao svladati dugotrajnim i krvavim graanskim ratom. Nakon toga je
996. donio zakon kojim su ukinute sve starije odredbe o zastarijevanju nezakonitih kupovina
seljake zemlje. Vojna pobjeda nad brojnim protivnicima omoguila mu je da vri mnoge
konfiskacije i uvea carski i dravni zemljoposjed. U interesu seljatva bila je i odredba po
kojoj su dinati morali plaati alilengij za opustjele i naputene seljake zemlje, ali oni pritom
ipak nisu imali pravo da tu zemlju preuzmu kao svoju ni da je daju obraivati u svoju korist.
VEZIV ANJE SELJATVA ZA ZEMLJU
Vie nego stogodinja borba dravne vlasti protiv upornoga rasta velikog zemljoposjeda
je namjeravala zatititi slobodno seljatvo od njegova podvrgavanja u zavisnost zemijoposjednike aristokraciie. Ta se borba vodila ne samo za ukljuivanje seljake zcmlje u
<;astav vlastelinstava ili protiv njega, zajedno sa seljacima koji su je obraivali, nego takoer i
oko samih neposrednih proizvoaa, koji su zbog siromaenja naputali svoju zemlju, raskidali
svoj neposredni porezniki odnos prema dravi i zatim, svojim nastanjivanjima na veleposjednikoj zemlji, postajali podanicima zemljoposjednike aristokracije.
elei takav razvoj sprijeiti drava je odluno zabranjivala svako naputanje slobodne
zemlje i odlaenje seljaka (opinara i stratiota) na imanja privatnih vlasnika. Ona je ak
organizirala i prisilno vraanje odbjeglih ili na neko privatno imanje samovoljno (bez dravnog odobrenja) primljenih neposrednih obraivaa. Tako je drava slobodno seljatvo prikivala uz njegovu zemlju, pa dananja bizantologija te seljake Uer su bili duni davati svoje
porezne dabine izravno dravi) naziva dravnim seljacima.
Slinom tenjom je i veleposjednika aristokracija spreavala odlazak seljaka sa zemlje
koju je jednom stekla. Tako se meusobno suprotstavljenom borbom drave i zemljoposjednike aristokracije za zemlju i ljudsku radnu snagu na njoj ostvarivalo sveope prikivanje
seljaka za zemlju. Iako je njihov pravni status i dalje ostajao status slobodnih ljudi, oni su
praktiki postajali neslobodni podjednako na dravnoj kao i na privatnovlasnikoj zemlji
naelno

351

svjetovnih i crkvenih velikaa. Tim razvojnim procesom neko slobodni seljaci, koloni, opi
nari i stratioti pretvaraju se u parike, zavisne i uza zemlju vezane obraivae ili dravne, ili
carske, ili vlasteoske veleposjednike zemlje.
PREOBRAT DRAVNE POLITIKE U AGRARU
Smrt cara Bazilija II. dovela je do preinake u carskoj politici prema razvitku velikakog
zemljoposjeda. Alilengijsko optereenje dinata potpuno se ukida, a zakoni o zatiti maloga
seljakog zemljoposjeda, iako nisu bili ukinuti, padaju u zaborav i ne primjenjuju se. Usto se
mijenja i nain ubiranja dravnih poreza: sredinja ih uprava sve ee daje u zakup i time za
sebe osigurava primanje utvrenih iznosa, ali zakupcima poreza ostavlja da slobodno iscjeuju
od naroda koliko mogu i hoe.
PARICI
Svim tim razaranje malih slobodnih seljakih zemljoposjeda jo se vie ubrzalo, i oni
tijekom XI. i XII. st. gotovo potpuno iezavaju kao zaseban drutveni sloj. Umjesto njih
generali zira se kategorija zavisnih obraivaa tue zemlje, parika. Njih sve ujedinjuje dabinska podlonost dravi ili privatnom veleposjedniku zemlje i privezanost uza zemlju to je
obrauju. Ali njihovo razliito polazite u procesu kojim su se kretali na putu k svojem
podvrgavanju pod vlast zemljoposjednika i njihov imovni status u trenutku kad su se ukljuili
u sastav vlastelinstava, odnosno njihov imovni poloaj u svojstvu dravnih seljaka ili parika
bio je uzrokom to su u XI. i XII. st. unutar ope drutvene kategorije parika postojali u
pogledu njihova faktinog imovnoga stanja razliiti tipovi neposrednih obraiva a tue zemlje.
Zeugarati su posjedovali razmjerno prostran zemljoposjed od 100-200 modija i imali
jedan par volova nunih za obradbu svojega posjeda. Oni su dravi, odnosno vlasniku zemlje
koju su obraivali plaali zemlj arinu i glavarinu (synone i kapnik6n) u iznosu od jedne nomizme. Dvostruko imuniji od njih bili su dizeugarati, pa su u skladu s time snosili i dvostruko
velike dabine. Boidati bili su posjednici upola manje parcele od zeugaratske; imali su samo
jednoga vola i plaali samo glavarinu (kapnik6n) u iznosu od 112 nomizme. Najsiromaniji
parici bili su aktimoni. Oni nemaju ni zemlje, ni stoke (osim, moda, magarca) pa plaaju
samo kapnik6n u iznosu od pola nomizme, ili, ako nemaju ni magarca, onda u svemu 114
nomizme. Eleuleri, kao bezemljako i lutalako stanovnitvo, svrstavalo se prigodom preuzimanja zemljita na veleposjednikom imanju, u sluaju kada bi se stalno nastanjivali, u onu
kategoriju parika koja je bila u skladu s veliinom njihove estice i brojem stoke kojom su
raspolagali.
Izmeu parika privatnih zemljoposjednika i dravnih parika izgradila se tijekom vremena
vana razlika. Dravni su seljaci i dalje snosili terete u vezi s uzdravanjem dravnih inovni
ka kad su na terenu, s podvozom za carsku vojsku i opskrbom eta dok borave u njihovu kraju.
Parici privatnih posjednika plaali su sve vrste dabina svome gospodaru. U skladu sa stupnjem
sve vee i sve ee izuzetosti veleposjednikih imanja ispod dabinskih dunosti prema
dravi, tereti privatnih parika postajali su podnoljiviji neg?li tereti onih koji su sauvali privid
svoje slobode utoliko to im je gospodarem bila samo dravna, javnopravna, a ne velikaka,
privatnopravna vlast.

352

PRONIJE
Taj odnos poeo se meutim mijenjati ve od sredine XI. st. kad se u bizantskom zemljoposjedu pojavljuje novi oblik uvjetnog posjedovanja zemlje poznat pod nazivom pronija. Bilo
je to darivanje dravne zemlje, na kojoj ive i rade dravni seljaci, istaknutim linostima u
carskoj slubi u svojstvu nagrade za uinjene usluge ili kao preduvjet za vrenje neke odreene
slube. Ekonomski smisao takva darivanja sastojao se od prava pronijara da s dodijeljene
zemlje, umjesto drave, od seljatva koje obrauje tu zemlju ubiru sve obrone i radne dabine. Budui da je realni poloaj takvih dravnih seljaka bio karakteriziran njihovom vezanou
uza zemlju, i pronijar ih je, zajedno sa zemljom, preuzimao vezane uz nju.
U vremenu kad se pronija prvi put spominje u sauvanim izvorima (sredina XI. st.) ona je
jo veoma srodna instituciji haristikije, ali se od nje razlikuje time to se ne radi o dodjeljivanju samostanske ili crkvene zemlje nego o dijelovima slobodne zemlje na kojoj rade dravni
seljaci. U prvim desetljeima svojega postojanja, nadalje, pronije jo nemaju svojstvo nadarbine za vojniku slubu. One e to svojstvo stei tek od kraja XI. i tijekom XII. st. Takav njihov
razvitak uvelike e ih izjednaiti s feudima ili lenskim posjedima zapadnoeuropskog feudalizma, iako posebne okolnosti trajnog postojanja autoritativne vlasti, usprkos tenji da se proniji
pretvore u nasljedne vojnike posjede, ni do kraja postojanja bizantske drave nisu pronijarski
nain posjedovanja potpuno izuzele od ingerencije vrhovne carske vlasti. Time su ih te okolnosti ujedno sauvale od pretvaranja u samostalne teritorijalne kneevine praktiki nezavisnih
feudalaca.
GRADSKA PRIVREDA
U privrednim i drutvenopolitikim zbivanjima od sredine IX. do kraja XI. st. znatan su
utjecaj imale i ne agrarne djelatnosti vezane uz gradske aglomeracije.
U drugoj polovici IX. stoljea je opadanje moi Bagdadskog kalifata osiguravalo Bizantskom Carstvu relativan mir na njegovim istonim granicama. Ali arapska pomorska sila, a
pogotovo snano gusarstvo, uvelike su ometali sigurnost plovidbe i trgovanja sudaljenijim
zemljama. Do promjena u tom pogledu dolo je tek u drugoj etvrti X. st., kad je bizantska
mornarica uspjela ukloniti gusarsku opasnost i stekla premo nad arapskom flotom i tako
pomorsku plovidbu uinila slobodnom. Otada trgovaka djelatnost bizantskih gradova, prije
svega Carigrada i Soluna, znatno napreduje.
U temelju te pojaane aktivnosti leala je snano organizirana djelatnost obrta i visoka
razina potroakih potreba dravnog sredita. Zbog toga je Carigrad u IX. i X. st. bio neosporno najjae arite tipino gradskih oblika privrednog poslovanja. U njemu su postojale brojne
dravne radionice, kovnice novca, oruane i tekstilni gineciji. Za njihovu djelatnost drava je
dopremala velike koliine sirovina, a gotovim proizvodima namirivala je potrebe dvora, vojske i visokih dravnih slubenika u prijestolnici.
Usporedo s takvim velikim radionikim postrojenjima u Carigradu, a i u ostalim razvijenijim gradskim sreditima, postojale su i brojne male obrtnike radionice (ergasferUi) koje su
ujedno bile i duani za neposrednu prodaju izraevina. U njima je redovno radio sam vlasnik,
uz pomo jednoga najamnog radnika (mistija) ili dvaju, te egrta i roba.
Veina obrtnika bila je udruena u strune korporacije. lanstvo u njima nije bilo nasljedno nego se stjecalo komisijskim priznanjem strunosti i plaanjem pristupnine. Na elu korporacija stajali su birani starjeine, a svoju su dunost vrili pod trajnim nadzorom gradskog
naelnika (eparh a) kojemu su bili neposredno odgovorni za cjelokupnu djelatnost cijele struke.
Takva organizacija obrta omoguavala je dravi ne samo da redovito ubire porezne dabine.
nego takoer da upravlja politikom cijena i strogo nadzire kakvou proizvoda, a dravna
pomo pri nabavljanju i nadzor pri raspodjeli sirovina u biti su odreivali i koliinu proizvoda
353

koji su mogli biti izneseni na trita. Svim tim mjerama osiguravana je stabilnost obrtnike
proizvodnje, mogunost plasmana i zatita proizvoaa od nesolidnosti kupljenih artikala i
neumjerenih cijena.
Podjednak odnos dravnih vlasti bio je i prema organizacijama trgovaca. Budui da jc
drava sa svojim upravnim aparatom bila veoma snaan potroa, ona je posebice titila
carigradsku trgovinu radi uspjenog i redovnog namirivanja vlastitih potreba, ali i radi poreznih dobiti to ih je donosio intenzivni promet artikala na tritu. Obogaeni trgovaki krugovi
u Carigradu postaju ak i politiki saveznici carigradske slubenike aristokracije u borbi sa
zemljoposjednikom aristokracijom u provincijama. S tim u vezi dravna vlast ak posebice
titi poslovne prednosti carigradske trgovine prema trgovcima iz provincijalnih gradova, u
kojima neprekidno jaa utjecaj provincijske vojnozemljoposjednike aristokracije, pa im ograniava mogunost nabavljanja i plasmana robe u Carigradu. Postojale su i zatitne mjere u
odnosu prema inozemnim trgovcima, kojima je vlast doputala da se u strogo odreenim
dijelovima grada zadravaju najdulje tri mjeseca. Usporedo s time, drava je vlastitim trgovcima oteavala i ograniavala poslovna putovanja u inozemstvo, kako bi centar i meta trgova
kih aktivnosti trajno i prije svega ostala prijestolnica.
Sveukupni snani pritisak dravnih vlasti na obrtniku i trgovaku djelatnost najdjelotvornije se ostvarivao u prijestolnici. Izvan nje centralizatorska je vladavina praktiki ostavljala
vie slobode i obrtima, a naroito trgovini. Budui da je pristup na carigradsko trite bio
otean, provincijski su gradovi postupno izgradivali vlastiti krug poslovne zainteresiranosti i
samostalne veze s bliim i daljim, pa ak i inozemnim tritima. Proces ekonomskog osamostaljivanja veleposjednikih imanja od dravne financijske uprave gospodarski je upuivao
zemljine veleposjede prema provincijskim gradskim sreditima i stimulirao razmjenu dobara
izmeu agrarnih povrina i trgovako-obrtnikih sredita po provincijama.
Na toj osnovi zapoinje postupni uspon drugih gradova. U Europi, osim Soluna, koji je od
davnina uz prijestolnicu bio najjae gradsko sredite u Carstvu, naglo napreduju Korint, Atena,
Amalfi i Bari, koji odravaju dalekosene veze ne samo pomorskim nego i kopnenim putem,
s jedne strane s unutranjou Balkanskog poluotoka i s Podunavljem, i, s druge strane, s
unutranjou Apeninskog poluotoka i sa sjevernoitalskim gradovima. Istodobno, u Maloj
Aziji postaju znatnim sreditima trgovakog poslovanja Nikeja, Milet, Smirna, Efez, Amastrida, Sinope, Trapezunt i drugi, oslanjajui se na osebujnosti lokalne proizvodnje i veze s
regijama koje su prema njima gravitirale.
U upravnom pogledu, municipalne su slobode bizantskih gradova bile veoma malene. Sve
do poetka XI. st. postojala je funkcija protevonta, predstavnika gradske aristokracije, ali ona
nije ometala upravu da ostvaruje utjecaj sredinje vlasti na ivot gradova, ponajprije i najefikasnije na ivot same prijestolnice. Ali taj se utjecaj s vremenom pretvarao u koenje razvitka
proizvodnih snaga u obrtima i onemoguavanje slobodnog razmaha trgovinske djelatnosti. U
tom pogledu opi razvitak odnosa izmeu slubenike aristokracije u Carigradu, u svojstvu
glavnog oslonca carske vlasti, i zemljoposjednike aristokracije u provincijama sve je vie
isticao razliiti smjer razvitka u Carigradu i u provincijskim gradskim sreditima. Jaanjem
ekonomske snage provincijskih zemljoposjeda i brojanim smanjivanjem poreznih prihoda u
korist drave, Carigrad, kao sredite carske vlasti i uprave, postupno gubi svoju kupovnu mo.
Iako estina poreznog pritiska ne slabi, cjelokupni prihodi drave osjetno se umanjuju. Drava
nije vie kupac znatnih koliina robe, a i prijestolnika aristokracija siroma i. Zbog toga
zamire i carigradska obrtnika proizvodnja, a drava postaje sve sklonija svoje potrebe namirivati uvozom gotovih proizvoda iz inozemstva.
Na trgovako povezivanje s inozemstvom sve se vie orijentira i provincijalna zemljoposjednika aristokracija. Poveavajui opseg svojih zemljoposjeda i uvrujui sustav izravne
eksploatacije seljake radne snage (a ne vie posredovanjem centralizirane porezne opteree
nosti neposrednih proizvoaa), veleposjednika je aristokracija sve uspjenije akumulirane
vikove agrarnih proizvoda sa svojih imanja plasirala najprije na najblia lokalna trita u
354

svojoj provinciji, a zatim i u meunarodnu trgovinu, prije svega posredovanjem talijanskih

gradova.
U takvim okolnostima, i carigradska sredinja vlast a i najrazvijeniji gradovi u provincijama ostvaruju ive veze s prekomorskom trgovinom, ali to ine s dvojake, meusobno oprene
osnove. Prijestolnika carska uprava uklanja barijere inozemnoj trgovini zbog proizvodne
dekadanse u dravnom centru pa prihvaa supremaciju talijanskih gradova kojih privredna
mo sve vie raste. Ona im daje ne samo pogodnosti u njihovoj prijevoznikoj pomorskoj
djelatnosti, kao to je to Venecija postigla ve 992., nego i davanjem povlastica u plasmanu
robe na carigradskom tritu, ak i na tetu poslovnih interesa carigradskih trgovaca. Tako je
Venecija ve 1082. (u vezi s odreenim vojnopolitikim okolnostima) dobila vana prava
bescarinske trgovine i uskladitavanja robe u Carigradu, a inozemci uope stjeu tijekom XI.
st. pravo da u Carigradu posjeduju nekretnine (kue, zemlju) i da podiu vlastite crkve.
Suprotno tome, obogaena provincijalna zemljoposjednika aristokracija povezuje se s
inozemnim trgovcima kao kupcima svojih vikova agrarnih proizvoda, ali zauzvrat daje tim
trgovcima pogodnosti i pri uvozu njihove robe na podruje Bizanta.
Takvim razvitkom veoma jaa cjelokupno robno-novano poslovanje na tlu cijele drave.
Ali njezini nositelji i korisnici pri poslovanju dalekog dometa nisu bizantski trgovci nego
stranci, a predmet trgovanja nisu proizvodi uznapredovalih bizantskih obrta, nego, u izvozu,
agrarni proizvodi s veleposjednikih imanja, a u uvozu proizvodi sve razvijenije obrtnike i,
zatim, ve i manufakturne proizvodnje u Italiji i na europskom Zapadu.
Na taj se nain preinaavanje temeljne strukture u Bizantskom Carstvu - koje se vrilo u
agrarnim odnosima prelaskom s centraliziranoga tipa eksploatacije seljakoga rada s pomou
dravnih poreznih obveza na feudalno ustrojstvo, u kojem veliki zemljini posjed preuzima
izravnu eksploataciju rada direktnim uzimanjem zemljine rente od neposrednih proizvoaa
koji su se pretvorili u zavisne obraivae tue zemlje (parike), obvezne na davanje obroka u
naturi i neposrednom radu - oitovalo i na podruju robnonovanih odnosa.
EVOLUCIJSKE OPREKE EUROPSKOG ZAPADA I BIZANTA
Izostanak rane feudalizacije, tipine za zapadnoeuropske provincije nekadanjega Rimskog Carstva, u Bizantu je bio popraen dugotrajnim odranjem gradskih oblika privrede koji
su djelovali uz pomo i pod zatitom jake i centralizirane dravne vlasti. U etapi kad veliki
zemljini posjed najzad nadvladava otpore i ostvaruje feudalne odnose zavisnosti u agraru i za
takvu strukturu pridobiva ak i carsku vlast, feudalizirana stvarnost nije u Bizantu ukinula
ivost razmjenbene (robno-novane) privrede ni izvrila naturalizaciju proizvodnje; ali ona je
ipak ograniila i zakoila samostalni produkcioni polet svojih gradova, i to upravo u vremenu
kad Zapadna Europa poinje nadvladavati etapu preteno zatvorene i naturalne privrede, da bi
oivjela ekonomsku ulogu svojih obnovljenih gradova. Kasna feudalizacija, koja je sve do
kraja XI. stoljea osiguravala opu privrednu nadmo Bizanta nad europskim Zapadom, postaje, nakon kratkotrajnog poleta na sustavu feudalnog posjedovanja zemlje ojaale dravne vlasti
(u XII. st.), uzrokom njezine dezintegracije na poetku XIII. st. i trajne slabosti koja i daljnja
stoljea bizantske povijesti pretvara u postupno pribliavanje konanoj propasti Bizanta sredinom XV. stoljea.

355

3. BIZANT OD SMRTI BAZILIJA II. DO ALEKSIJA KOMNENA

Razdoblje od 1025. do 1081. prijelazno je doba u kojem su vojniki uspjesi ratnikih
careva iz prethodne etape i slom ustanaka to su ih podizali predstavnici provincijalne zemljoposjednike aristokracije omoguili stabilan vanjski poloaj Carstva i privremeni zastoj u
otvorenim borbama dviju suparnikih garnitura aristokracije. Ali snani proces preinaavanja
samih temelja socijalno-ekonomskih odnosa bizantskoga dravnog sustava neprekidno se nastavljao rastom velikog feudalnog zemljoposjeda i podvrgavanjem slobodnog opinarskog i
stratiotskog seljatva u zavisnost od posjednika velikih imanja. Na toj osnovi faktine opreke
interesa neosporno su se produbljavale, iako je pobjednika Bazilijeva epoha, pribavivi carevoj osobi golem ugled i ostavivi potomstvu znatna materijalna dobra u dravnim riznicama.
privremeno osigurala prevlast dvorjanskom plemstvu okupljenom oko carskoga doma.
Ali Bazilijevi nasljednici bili su zaredom slabe i za dravnike poslove nezainteresirane
linosti. Prvi od njih, Bazilijev mlai brat Konstantin VIII. (1025-1028) bio je starac koji se,
kao nominalni Bazilijev suvladar, dotad bavio samo reprezentativnim nastupima prigodom
dravnih sveanosti. Takav odnos prema vladarskim dunostima zadrao je i za vrijeme svojega trogodinjega carevanja. Pred smrt udao je svoju mlau kerku Zoe za carigradskog eparha
Romana Argira, pa su poslije Konstantinove smrti njih dvoje zajedno s najmlaom Bazilijevom kerkom Teodorom, batinili prijestolje.
Kao predstavnik najviega sloja carigradskog plemstva, Roman III. Argir (1028-1034)
mnogo je pridonio jaanju nepovjerenja dvorjana prema visokim vojnim zapovjednicima. Na
toj je osnovi proveo nekoliko vanih mjera. Donesena je odredba da vojni kontingenti ne slue
u svojem zaviaju kako ne bi bili podvrgnuti utjecaju lokalne aristokracije koja se povezivala
s vojnim starjeinama. Usporedo s time, car je vojsku sve vie popunjavao stranim plaenici
ma za koje se pretpostavljalo da e biti vjerni samo caru koji ih je plaao. Da takvim sustavom
prouzrokovani trokovi u cjelini budu manje teki, drava je sustavno smanjivala vojne kontingente, a takoer umjesto redovne vojne obveze uvodila otkupni vojni porez.
Donosei tako izrazite odredbe na tetu jaanja vojske i njezinog zapovjednikog kadra.
Roman III. je na ekonomskom planu odluno raskinuo s radikalnom protuveleposjednikom
politikom Bazilija II. Ukinuo je alilengijsku obvezu dinata prema zemlji njihovih osiromaenih seljakih susjeda i time slobodne seljake posjede izloio neogranienom pritisku dravnih
poreznih zahtjeva, to je izvanredno ubrzalo pauperizaciju seljaka i primoravalo ih da svoje
estice ustupaju veleposjednicima. Premda pri tome stariji zakoni o zabrani otuivanja selja
kih imanja nisu bili formalno ukinuti, oni su ipak, u praksi, bili zaboravljeni.
Iako je carica Zoe svojega mua izdigla na prijestolje kao suvladara, ona se veoma brzo
razotkrila kao vlastoljubiva i sebina linost koja nije eljela trpjeti da je Roman III. sve vie
zapostavlja. U isto vrijeme ona je stupila u blisku vezu, iako je ve bila pedesetodinja ena, s
mladim bratom veoma utjecajnog dvorjanina, eunuha Ivana Orfanotrofa, Mihajlom. Njihova
zavjera dovela je u proljee 1034. do umorstva Romana III. Odagnavi svoju sestru Teodoru u
manastir, Zoe se udala za Mihajla i izdigla ga na dostojanstvo suvladara. Ubrzo se meutim
pokazalo da je faktinim gospodarem postao eunuh Ivan. Caricu Zoe stavio je u kuni pritvor,
a njegov brat, Mihajlo IV. Paflagonijac sve je vie obolijevao od padavice.
Glavni cilj vladavine Ivana Orfanotrofa bilo je daljnje jaanje dvorskoga plemstva i udaljavanje od vlasti vodeih linosti u vojsci. To je dovodilo i do obnavljanja nekih institucija,
npr. senata. koje su ve dugo bile potpuno neu tjecajne, a sad su se pretvarale u politiki
oslonac dvorjanskog plemstva. Jaanju dvora imala je sluiti i krajnje bezobzirna porezna
politika prema stanovnitvu.
Taj neizdrivi porezni pritisak bio je jedan od uzroka to je 1040. u slavenskim zemljama
istonog Balkana buknuo veliki ustanak protiv bizantske vlasti. Na njegovo elo stao je Petar
Deljan, za kojega se pronio glas da je Samujlov unuk. Doavi iz Maarske, gdje je bio u
356

izbjeglitvu, on se 1040. u Beogradu proglasio za cara, pa je okupio znatan broj pristaa, uspio
zauzeti Ni i Skopje i pokrenuo ofenzivu protiv Soluna. Ali taj se oslobodilaki pokret rascijepio kad mu je pristupio Alusijan, unuk Samujlova brata Arona i sin cara Ivana Vladislava,
koji se nakon Samujlove smrti nastavio odupirati Bizantu. U suparnikoj borbi Deljan je bio
oslijepljen, ali je njegova vojska postigla pobjedu i Alusijan je morao izbjei Bizantincima. Pa
ipak, uskoro zatim, u izravnom sukobu s odredima Carstva, ustanici su pretrpjeli poraz, a
Deljan je odveden u zarobljenitvo.
U vrijeme Deljanova ratovanja ustanak je podignuo i zetski knez Stefan Vojislav. Poslije
uguenja Deljanova pokreta, Bizant je pokuao razbiti i zetsku vojsku, ali je 1042. pretrpio
poraz, a Zeta je sauvala svoju samostalnost.
Jo uoi toga neuspjeha Mihajlo IV. je umro (1041), a naslijedio ga je njegov i eunuha
Ivana sinovac, Mihajlo V. kojemu je otac bio laarski radnik, pa je novi car zbog toga dobio
nadimak Kalafat. Iako ga je carica Zoe posvojila i pridruila sebi na prijestolju, on je ve
godinu dana po stupanju na vlast zasnovao zavjeru i caricu zatvorio u samostan. No protiv
toga njegova postupka izbio je ustanak u kojem je Mihajlo V. zbaen i oslijepljen, a dvorska
je aristokracija obnovila zajedniku vladavinu Zoe i Teodore (1042). Da bi uz te dvije ostarjele
ene vladarske dunosti mogao vriti i mukarac, Zoe se iste godine i trei put udala, iako je
imala ve 64 godine, za Konstantina Monomaha, pripadnika jedne od najuglednijih obitelji
civilnoga plemstva. Ali on je bio nedorastao dravnim poslovima, lakouman, rastroan i uivatelj ivotnih zadovoljstava.
UZURPAClJE VOJSKOVOA
Neposredno nakon formiranja takve trojne vladavine pobunio se jedan od najboljih tadanjih vojskovoa, Georgios Maniakes, i proglasio se carem, iskrcao se u Drau (doavi sa
Sicilije gdje je uspjeno ratovao protiv Normana), pa je poao u napad na Solun, ali je u
Makedoniji poginuo (1043).
etiri godine nakon toga (1047) carem se proglasio jedan drugi istaknuti vojskovoa,
Leon Tomikios, pa je iz Trakije dopro do carigradskih zidina, ali je ondje doivio neuspjeh,
pao u zarobljenitvo i bio smaknut.
Vojne pobune uzurpatora veoma su uvrstile uvjerenje carskoga dvora da najvea opasnost prijeti dravi od vojnih komandanata. Premda je vanjski poloaj Carstva postajao sve
opasniji, jer se u junoj Italiji raala politika mo Normana, a na Balkanu traje neprekidna
opasnost od Bugara, Makedonaca i Srba, emu se pridruuju i doseljenici iz junoruskih stepa,
Peenezi i Kumani, dok se na istoku pribliava novi val islamskih osvajaa, vezan uz dominaciju Selduka u Kalifatu - ipak je bizantska vlast uporno suzbijala utjecaje vojske i poduzimala dalekosene mjere da bi ojaala mo sredinjega inovnikog aparata i dvorjanskog plemstva.
Stoga je u Carigradu obnovljena visoka pravna kola za izobrazbu inovnikog podmlatka, a reorganizirano je i Carigradsko sveuilite. Upravna vlast oblikovala se kao neka vrst
ministarskog vijea kojem je na elu bio Konstantin Lihud, a lanovima najvei govornik XI.
st. Ivan Mauropus, pravnik i budui patrijarh Ivan Ksifilin i filozof i historik Mihajlo Pse!. Svi
su oni u isti mah djelovali i kao profesori na Sveuilitu.
ODNOSI PROVINCIJALNOG ZEMLJOPOSJEDNITVA I VOJNE SILE
Unato svim naporima sredinjih dravnih vlasti da odre prevlast carigradskih dvorjanskih velikaa, u provincijama je nezaustavljivo jaala mo velikog zemljinog posjeda. Imanja
te aristokracije u sve veoj mjeri stjeu porezne povlastice, ekskusije, ali usto i sudske imunitete, to sve omoguuje velikim zemljoposjednicima da slabe realni utjecaj sredinje vlasti u

357

provincijama i uz svoje interese veu lokalni upravni i vojni aparat. Pretvarajui se procesom
podvrgavanja slobodnog seljatva u dominantnu ekonomsku silu, oni su dokidali slobodno
seljatvo ne samo kao nositelji poreznih obveza prema dravi, nego i kao sloj iz kojega su se
formirale oruane snage provincijskih vojnih zapovjednika. S tim u vezi i tematsko je ureenje
gubilo svoja specifina obiljeja. Stratezi se postupno pretvaraju u zapovjednike plaeniki h
vojnih posada u tvravama, a civilna uprava se ponovno odvaja od vojne i prelazi u ruke
obogaene provincijalne zemljoposjednike aristokracije. Iz njezinih krugova regrutiraju se
sada vojni zapovjednici po provincijama ili skupinama provincija, katepani i duke, pa tako
provincijalna zemljoposjednika aristokracija postaje svemonom snagom koja svojim utjecajem na zbivanja izvan prijestolnice potiskuje i nadvladava utjecaj dvorjanstva i carigradskih
mogunika, pripremajui se za skoro, neizbjeivo preuzimanje i same sredinje dravne vlasti.
KONANI RASKOL CRKAVA

U razdoblju toga pripremanja za presudno vane promjene u vrhu dravne uprave, Bizant
je zapao u svoj najdublji spor s papinstvom, koji je doveo do konanog raskola kranske
crkve na dva upravno i dogmatski odvojena tijela: na Istonu ili Pravoslavnu i na Zapadnu ili
Katoliku crkvu.
Uzroci tih dogaaja obuhvaaju sveukupnu, kompleksnu i meu sobom oprenu povijest
zapadnoga i istonoga kranskog svijeta. Na Zapadu, stjecajem okolnosti, kranstvo je ve u
prvim stoljeima srednjega vijeka zadugo ostalo bez zatite snane dravne vlasti, pa je i za
kasnije, izmijenjene okolnosti sauvalo tenju da bude nezavisno od svjetovnih vladara i ak
nadreeno njihovim vladarskim pravima nad svjetovnim ivotom stanovnitva. Na Istoku,
povijesni je razvoj omeio nadlenost carigradske patrijarije na teritorij Carstva i time u
velikoj mjeri zdruio i poistovjetio interese Crkve i drave, u okolnostima trajnog odranja
autoritativne carske vlasti. Meu mnogim oprekama koje su oblikovale osebujnosti Istoka i
Zapada postojao je i obrnuti tijek ope krivulje u razvitku vlasti: na Zapadu carska se vlast u
IX. i X. st. najprije razmrvila a zatim, od druge polovice X. st., konstituirala iznova, ali s
tendencijom da se nametne i Crkvi i Italiji kao njezinom sreditu. Doivjevi u tom vremenu
svoj najdublji pad, Zapadna je crkva klinijevskim (i drugim) reformnim pokretima, poevi od
X. st., poradila na svojem oporavku i ponovnom usponu. Ona je tu reformu zamiljala ne samo
kao moralni preobraaj sveenstva, nego i kao uspostavu supremacije Crkve i vjere nad dravom, kojaje u prethodnom razdoblju, razgraujui se putem feudalnog mrvljenja, i sveenstvo
povukla u ponore feudalnih borbi i jagme oko materijalnih dobara i svjetovne vlasti te ga tako
okaljala svim porocima feudalnog poretka. Spasenje vjere, Crkve, sveenstva, a i narodii
ukazivalo se, sa stanovita Zapadne crkve, kao potreba da se ostvari supremacija duhovne
vlasti nad svjetovnom. A kako je europski Zapad bio mozaik zasebnih drava, ta se zamisao o
supremaciji nuno oblikovala kao zahtijevanje univerzalne podlonosti svih pojedinanih svjetovnih vlasti crkvenom poglavarstvu.
Istona crkva nije mogla prihvatiti takav, rimski univerzalizam, utoliko manje to je Bizantsko Carstvo paralelno s usponom reformnih papa postiglo svoje maksimalne vojnike
uspjehe nakon Justinijana, a njegova je crkva znatno premaila dravne granice postavi organizatorom kranstva u veini slavenskih zemalja na Balkanu i u Rusiji, ime se i na crkvenom-vjerskom planu i na podruju politikih utjecaja stvarao njegov vlastiti univerzalizam
koji se sa zapadnokranskim sukobljavao i iskljuivao.
Istodobno i cjelokupna mentalna, emotivna i dogmatska evolucija Istone i Zapadne crkve
ojaavala je duboka meusobna otuenja dvaju svjetova i stvarala razliite prakti ke slike
religioznosti.
Te mnogostruke divergencije imale su svoje etape ogorenoga zaotravanja odnosa, vezane lolZ konkretne uzroke pojedinih povijesnih trenutaka. Takav jedan trenutak zaotravanja
358

zavorio se i sredinom XI. st. i znatnim se dijelom temeljio na tenjama, postupcima i svojstvima ljudskih linosti koje su se suelile u razraunavanjima to ih je donijelo vrijeme.
U Rimu je 1048. papom postao Leon IX., brati njemakoga cara Konrada II., ali u isti
mah estoki pobornik klinijevskih naziranja. Djelujui uvelike pod utjecajem kardinala Humberta i redovnika Hildebranda (koji e kasnije postati papa Grgur VII), Leon IX. je izmeu
1049. i 1053. u nizu zapadnoeuropskih zemalja odravao sinode, posvuda osuujui pravo
drave da podjeljuje sveenika dostojanstva, a takoer i kupovanje sveenikih zvanja (simoniju) i sveenike brakove. Nadolazilo je vrijeme u kojem se za cjelokupno sveenstvo zahtijevala najstroa disciplina i podvrgavanje jednoj volji.
Takve tenje sukobile su se sa estinom jedne izuzetne linosti u Carigradu koja je, upravo
zbog tadanje vladavine dviju neslonih, dravnikim dunostima nedoraslih ena i jednoga
nehajnog cara, imala prilike potencirati svoj utjecaj i svoju upornu elju za dominacijom
uiniti vanijiom od viih interesa cjelokupnoga tadanjega kranstva.
Mihajlo Kerularije, estoki protivnik prvenstva rimskog papinstva u cjelokupnoj Crkvi,
nije isprva krenuo putem stvaranja sveenike karijere. U mladosti je bio upleten u jednu
zavjeru protiv cara Mihajla IV. i ak je oekivao da e sam postati carem. Ali, nakon poraza
urote, u progonstvu se zakaluerio, a po dolasku na vlast Konstantina IX., vratio se u Carigrad
i postao patrijarhom (1043). To visoko dostojanstvo odluio je iskoristiti da ostvari svoje
tenje za supremacijom i u Crkvi i u dravi.
Disciplinarne, liturgijske i univerzalistike tenje tadanjega zapadnog kranstva izazivale su. u Istonoj crkvi uestale i ogorene kritike. Meu piscima u Bizantu istupao je kao
estok polemiar ohridski arhiepiskop Leon, po narodnosti Grk, jo uvijek suoen s nezadovoljstvima u slavenskoj sredini zbog podreivanja ohridske Crkve bizantskoj dravnoj vlasti i
grkom sveenstvu i s mogunou da to ogorenje iskoristi rimska Crkva pa da slavensko
stanovnitvo na Balkanu u crkvenom pogledu otkine od Carigrada. U svojim je spisima ponovno iznosio Focijeve prigovore zapadnoj Crkvi zbog zabrane sveenike enidbe (celibata),
zbog poenja subotom i prieivanja beskvasnim kruhom. Tome je studitski redovnik Niketa
Stetat pridodao poricanje rimskoga uenja o tome da Duh Sveti proizlazi jednako od Boga-Oca kao i od Boga-Sina ("filiogue"). Smatralo se da je inspirator takvih polemika bio sam
patrijarh. Dramatski rasplet odigrao se u proljee 1054. kad je Leon IX. u Carigrad poslao
kardinala Humberta, s jo dvojicom izaslanika, sa zadaom da od cara ishode obustavljanje
polemika i priznanje rimskoga primata. Iako je Konstantin IX. bio voljan pomoi smirivanju,
Kerularije se protivio svakom poputanju, a papinski su se izaslanici ponaali krajnje samouvjereno i despotski. Najzad, sredinom srpnja 1054. oni su prekinuli pregovore i u crkvi Sv.
Sofije poloili na glavni oltar bulu o izopenju Mihajla Kerularija i njegovih pristaa. Iako je
postupak papinskih izaslanika i sam po sebi ostavio najtei dojam, Mihajlo Kerularije je povrh
toga potaknuo jo i bunu carigradskog puka kojaje zaprijetila ak i svrgavanjem cara ako bude
poputao pritisku Latina.
U tim okolnostima sazvan je sinod koji je papine izaslanike i samoga papu udario anatemom, a njihova je bula bila spaljena.
Takvim istupima obiju strana od 15., odnosno 25. VII. 1054. ostvaren je konani raskol
dviju Crkvi koji je ostao stvarnost svih buduih stoljea.

PRIJESTOLNE BORBE
est mjeseci poslije svretka rada Carigradskog sinoda umro je Konstantin IX. Monomah,
a jedinim je vladarem (jer je Zoe umrla jo 1050) ostala uskogrudna i vladanju nenavikla biva
redovnica Teodora. Ne imajui potomstva, pred smrt je odredila da prijestolje pripadne Mihajlu
(VI) Stratiotiku, kandidatu kojega joj je nametnulo dvorjansko civilno plemstvo. Time su se
opreke s vojnim prvacima jo vie zaotrile, i oni su, u sporazumu s patrijarhom, carem
359

proglasili Izaka Komnena, jednoga od najistaknutijih vojnih komandanata i ujedno pripadnika

veoma bogate zemljoposjednike aristokracije. U njegovu korist patrijarh je u Carigradu pokrenuo novu pobunu puka, koja je Mihajla VI. odagnala u manastir i vlast predala Izaku.
predstavniku stvarno najmonije grupacije u tadanjem bizantskom drutvu.
Dvadesetpetogodinje razdoblje koje je slijedilo nakon toga bilo je ispunjeno brojnim
krizama i tekim porazima.
Izak I. Komnen (1057-1059) ojaao je vojnu snagu Carstva i sauvao dravne granice i u
Europi i u Aziji. Ali njegovi loi odnosi s patrijarhom zatamnili su one tri godine koliko jc
potrajala njegova vladavina. Mihajlo Kerularije smatrao je da moe i dalje nastaviti s primjenom svoje nadmonosti nad carskom vlasti kakvu je stekao nad Konstantinom IX. Ali krajem
1058. Izak I. ga je dao uhititi i prognati, a kad ni izgnanstvom nije uspio ishoditi njegovu
ostavku, pripremio je sudski proces protiv njega koji mu je imao predbaciti ne samo bezbonost i svetogre, nego ak i umorstva. Slomljen tim optubama i zlostavljanjem, Mihajlo
Kerular~je je umro a da se nije pokorio ni odrekao svojega patrijarkog dostojanstva.
Te okolnosti iskoristilo je prijestolniko civilno plemstvo da se zdrui s crkvenom hijerarhijom, pa se ugroeni Izak Komnen obeshrabrio i abdicirao stupivi u samostan, a carem je
postao eksponent antivojnike grupacije plemstva, Konstantin X. Duka (1059-1067).
U skladu sa svojom drutvenom pripadnou, Konstantin X. Duka je svu vlast u dravi
prepustio inovnikoj aristokraciji. Ali u sastavu te aristokracije zbivale su se vane promjene.
Car je u senat uvodio obogaeno carigradsko graanstvo, pa ak, kako neki suvremeni pisci
navode, i puane koji su ivjeli od manualnog rada. Budui da je senat bio polazite za
stjecanje visokih slubi, na taj se nain u inovnikim redovima vrila dalekosena obnova u
korist srednjih klasa gradskog stanovnitva.
Tako ojaano, slubenika je plemstvo jo vie zaotrila svoje neprijateljstvo prema vojsci
i njezinim zapovjednicima, smanjivalo vojne kontingente, uvodila tednju u rashodima za
vojne i ratne svrhe i zaputala obranu zemlje ak i u pograninim utvrdama.
U isti mah dravna vlast postupno uvodi kupovna st inovnikih slubi, a sakupljanje
poreznih dabina daje se u zakup, to je urodilo daljnjim siromaenjem seljatva i, u krajnjoj
konzekvenciji, pomagalo rastu veleposjeda na raun ekonomski upropatenih seljaka. A to
jaanje provincijskoga veleposjednikog plemstva, sada ve blisko povezanog s oficirskim
kadrovima, jo je vie produbljavalo razdor s dvorom i carevom linou.
VANJSKE OPASNOSTI
Takvo neprekidno poveavanje unutranjopolitikih napetosti dogaalo se u godinama kad
su se vanjske opasnosti ve pretvarale u sudbonosne dogaaje. Sa svojih boravita u istonoj
Bugarskoj, gdje su se, uz donji Dunav, sredinom XI., s odobrenjem Konstantina IX. Monomaha naselili, Peenezi su pustoili sve dublje po Trakiji, Makedoniji i Grkoj i ak dopirali do
carigradskih zidina. Jo za Konstantina X. Duke Maari su zauzeli Srijem i osvojili Beograd
(1064). U Duklji je (koju izvori iz druge polovice XI. st. poinju nazivati Zetom) sin kneza
Vojislava, Mihajlo (1050-1082), koji je vladao i Zahumljem, dodue bio ubrajan meu bizantske saveznike, ali je ipak svojoj vlasti podvrgnuo Raku i time stvorio prostranu kneevinu
koja je morala teiti svojoj samostalnosti. Jo dalje na zapadu, u Hrvatskoj je, za Petra Kreimira IV. (1058-1074) uoi 1069. dolo do proirenja kraljevske vlasti na Slavoniju, koja je od
tridesetih godina postojala kao zasebna politika oblast, a njezin ban Zvonimir postaje Kreimirovim suvladarem i prestalonasljednikom. U isto vrijeme Donja Dalmacija (bez Dubrovnika
s tzv. Gornjom Dalmacijom, koja je od poetka XI. st. zasebna tema s vlastitim strategom)
potpada pod upravu Petra Kreimira IV., koji se naziva kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kao i
ranije, ta realna okolnost nije ni sada ponitavala naelno vrhovnitvo Bizanta nad podrujem
Dalmatinske teme.
360

JUNA ITALIJA
Dok je takva konstelacija na Balkanu znaila tek slabljenje bizantskoga utjecaja, u Junoj
Italiji i u Prednjoj Aziji formiraju se dvije snage koje e iz temelja izmijeniti poloaj Bizanta
u te dvije meu sobom udaljene, veoma vane oblasti njezina vrhovnitva.
U Junoj Italiji ve su od poetka XI. st. skupine normanskih hodoasnika u Svetu Zemlju
na svojem povratku stupale u slubu kao najamnici pojedinih gradova i poglavara polusamostalnih feudalnih teritorija. Iskoristivi svoj utjecaj, koji je rastao usporedo s udjelom njihovih
vojnih odreda u rjeavanju sporova meu zavaenim suparnicima, oni su stjecali uporita,
posjede i teritorije sve veih razmjera. Godine 1042. jedan je njihov ratnik, Vilim eljezne
Ruke, postao grofom Apulije, a od 1047. poinje i uspon Roberta Guiscarda. Isprva su se
normanski kneevi sukobljavali i s papinstvom i s vlau Bizantinaca u Junoj Italiji. Ali
nakon crkvenog raskola 1054. dolazi do preinake saveznitava, pa je papa Nikola II. priznao
Roberta Guiscarda vojvodom Apulije i Kalabrije, sa svrhom da s pomou Normana potpuno
potisne Bizantince iz Italije. To se likvidiranje bizantske prisutnosti na Poluotoku ostvarilo
nizom pojedinanih vojnih uspjeha i zavrilo 107l. osvojenjem Barija. U meuvremenu, brat
Roberta Guiscarda, Roger, zapoeo je 1060., uz Robertovu pomo, preotimanje Sicilije od
Arapa, koje je 1091. zavrilo potpunim uspjehom.
NADIRANJE SELDUKA
Dok je svim tim mo Arapa na Zapadu bitno oslabila ustupivi svoje vano uporite u
sreditu Mediterana jednoj novoj, kranskoj sili (ak blisko povezanoj za politikU papinstva),
dotle je arapska vlast na Istoku, rapidno slabei takoer, svoju dominaciju u Prednjoj Aziji,
sve do granica fatirnidskog Egipta, morala prepustiti jednome etniki novom initelj u koji je,
meutim, usvojio arapsku vjeru, islam, i postao njezinim jo eim i nepomirljivijim pobornikom od samih Arapa.
Taj presudno vani novi initelj na Istoku bili su turski Selduci. Osvojivi vlast u Bagdadu (1055) i potisnuvi abbasidskog kalifa u funkciju vjerskog poglavara, oni su se okoristili
nezadovoljstvima u Armeniji [koju je jo 1044. posljednji kralj iz kue Bagratida (Kakig)
prepustio caru Konstantinu IX. Monomahu u zamjenu za prostrane zemljoposjede u Kapadokiji, godinju rentu i jednu palau na Bosporu], pa su ve 1057. napali na tu zemlju i zauzeli
Melitenu. U deset godina, do kraja vladavine Konstantina X. Duke (1067), oni su ve gospodarili glavnim gradom Kapadokije, Cezarejom.
Iste godine, nakon smrti Konstantina X., njegova se udovica Eudokija pod pritiskom
vojnih opasnosti, suprotno interesima dvorjansko-civilne aristokracije, udala za jednoga, od
prvaka vojnikog plemstva, Romana Diogena, i on je smjesta postao njezinim suvladarem
(1067-1071). Novi je car odmah uklonio glavne savjetnike svojih prethodnika, Mihajla Psela
i brata umrlog cara, cezara Ivana Duku, a zatim je krenuo u obrambeni rat protiv Selduka.
Iako je postigao i neke uspjehe, realna slabost bizantske vojske, koja je bila rezultat politike
civilnog plemstva, dovela ga je u poloaj da je 1071. kod Mancikerta, u Armeniji, bio teko
poraen i ak zarobljen. A kad su ga Selduci uz veliku otkupninu pustili na slobodu i on se
namjeravao vratiti na prijestolje, buknuo je graanski rat u kojem mu je civilno plemstvo
suprotstavilo kao cara sina Konstantina X. Duke, Mihajla VII. Ta je grupacija postigla pobjedu. pa je Roman IV. Diogen uhvaen, oslijepljen i baen u samostan gdje je 1072. umro.
Mihajlo VII. Duka (1071-1078) i opet je vladanje potpuno prepustio civilnom plemstvu,
a njegov prvak, Mihajlo Psel, stekao je mo kakvu u cijeloj svojoj beskrupuloznoj karijeri jo
nikad nije imao. Ali posljedice zanemarivanja obrambene snage drave oitovale su se ve u
prvoj godini njegove vladavine. U Italiji je padom Barija okonan izgon Bizantinaca s Poluotoka, a u Maloj Aziji su Selduci nakon Mancikerta nezaustavljivo napredovali. Na Balkanu je
361

izbio ustanak, pa su pobunjenici u Makedoniji 1073. (za kratko vrijeme) carem proglasili sina
zetskoga kneza Mihajla, Konstantina Bodina. U Hrvatskoj je 1075. Dimitrije Zvonimir primio
insignije kraljevske vlasti od pape Grguga VII., prihvatio vazalski odnos svoje drave prema
papinstvu i, ovaj put s odobrenjem papinstva, nosio naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Dvije
godine nakon toga (1077) kraljevski je naslov od pape primio i Mihajlo Zetski. Dotle su
Selduci proirili svoja osvajanja na Siriju i Palestinu, pa su 1075. zauzeli Damask, 1076.
Jeruzalem, a 1077. su u Maloj Aziji osnovali zasebni sultanat Rum sa sjeditem u Ikemiumu.
Usporedo s time, armenski bjegunci iz njihove prvobitne postojbine, koja je pala u vlast
Selduka, formirali su na jugoistoku Male Azije, u Kilikiji, svoju novu dravu, tzv. Malu
Armeniju.
Za vr~ieme tih dogaaja, carska vlast sa svih strana okrnjivane i skuavane bizantske
drave pokuavala je krajnjom strogou obnoviti kruti centralizam prijestolnike aristokracije, izazivajui time zaredom niz buna i uzurpacija iz redova vojne i provincijske aristokracije.
Godine 1078. jedan od njezinih predstavnika, strateg teme Anatolikon, Nikefor Botanijat.
uspio je zbaciti Mihajla VII., ali i onemoguiti suparnikog uzurpatora Nikefora Brienija.
Njegova trogodinja vladavina (1078-1081) nala se suelice sa Selducima, koji su u svojoj
vlasti ve drali Nikeju. Ali novi car nije elio radikalan raskid sprijestolnikim dvorjanstvom, pa se i on morao boriti s novim uzurpacijama vojnih komandanata, koji su uviali da
je doba civilnoga plemstva konano prolo i da e carska vlast trajno dopasti u ruke onome tko
bude raspolagao najsnanijim osloncem u vojsci. Ostvarenje toga cilja nije, meutim, postigao
nijedan od uzurpatora, nego Aleksije Komnen, koji je neosporno bio najugledniji tadanji
vojskovoa, pa je za sebe zaista pridobio preteni dio oruanih snaga; ali on nije elio svoju
vlast zasnovati na alternativi dvaju neprijateljskih tabora aristokracije, nego je poduzeo dalekosene pripremne akcije da uza se vee i glavninu dvorjanstva. Radi toga on je prethodno sklopio
branu vezu s prijanjom vladarskom porodicom Duka (oenivi se bratuedom Mihajla VII.,
Irenom) i postigao da ga je udovica Mihajla VII. posinila.
Stvorivi tako dvostruku osnovu za svoje namjere, Aleksije Komnen je u sporazumu sa
zapovjednitvom carigradske posade (koja se preteno sastojala od njemakih plaenikih
odreda) uao u Carigrad, primorao mua svoje pomajke, Nikefora III. Botanijata, da se odrekne prijestolja i stupi u samostan.
Dok je vojska koja mu je omoguila da se uspne na prijestolje neobuzdano pljakala
prijestolnicu, Aleksije I. je u crkvi Sv. Sofije uz opi pristanak cjelokupnog plemstva i Crkve
/ okrunjen za cara. Njegova vladavina (1081-1118) bila je poetak novog razdoblja oporavka
Bizantskoga Carstva na temelju poretka koji je proizaao iz procesa feudalizacije i koji je
svojom novom strukturom - prije nego to je ona do kraja rastoila jedinstvo drave - u
pobjednikom naletu, koji je poivao na afirmaciji feudalne, vojne osnovice poretka, omoguio posljednje velike uspjehe Carstva u istonim pokrajinama prije njegove katastrofe to gaje
zadesila u prvim godinama XIII. stoljea.

362

XI.

SREDNJA I ZAPADNA EUROPA POSLIJE

RASPADA KAROLINKE MONARHIJE

1. NJEMAKA DO VLADAVINE OTONA I.

Poslije smrti Karla Debeloga (888) Karolinka se monarhija raspala na pet kraljevstava i
dva faktino samostalna vojvodstva. Od svih tih sedam drava samo je u Njemakoj vladao
jedan, i to izvanbrani potomak kue Karolinga po mukoj lozi. Bio je to Arnulf Karantanski,
sin Karlomana, vojvode bavarskog, i po njemu prapraunuk Karla Velikoga, izabran za kralja
Istone Franake (Njemake) jo 887. na saboru velikaa u Frankfurtu na Majni.
U prvim godinama svoje vladavine (887-899) Arnulf je vodio borbe sa snanom Velikomoravskom kneevinom, kojoj je na elu bio knez Svjatopluk. Godine 890. Arnulf je toj
dravi morao priznati potpunu samostalnost. Izgubivi nade na tome podruju, Arnulf se upleo
u borbe koje su se vodile u Italiji oko carskog naslova.
Ondje su kao suparnici meu sobom ratovali Vido II., vojvoda od Spoleta, koji je po majci
bio unuk starijega sina Karla Velikog, Pipina (nekadanjeg kralja Italije), i furlanski markgrof
Berengar 1., koji je po majci bio unuk mlaeg sina Karla Velikoga, nekadanjeg cara Ludovika
Pobonog. U toj borbi najzad je 889. pobijedio Vido, pa je primorao papu Stjepana V. da ga
okruni za kralja Italije i da mu dade carski naslov (891). Idue godine (892) novi papa,
Formoz, okrunio je za cara i njegova sina Lamberta.
Ali Vido je uskoro umro, pa je Arnulf Karantanski tu okolnost smatrao povoljnom da
pokua ostvariti svoje tenje. S vojskom je provalio preko Alpa i od pape Formoza, koji je
odobravao Arnulfove pretenzije, dobio carsku krunu (896). Tako su sada postojala dva okrunjena cara. Budui da Lambert od Spoleta nije pokazivao volje da abdicira, Arnulf je morao
nastaviti svoj italski pohod dalje prema jugu, na podruje vojvodstva Spoleto. Ali u tome ratu
udarila ga je kap, i on se morao vratiti u NjemakU, gdje je ivio jo do potkraj 899. U
svojstvu njemakoga kralja naslijedio ga je estogodinji sin Ludvig Dijete (900-911).
U meuvremenu cijeli srednjoeuropski prostor ugrozila je nova velika vojna opasnost. U
osamdesetim godinama IX. st. poeli su u Panonsku nizinu preko karpatskih klanaca prodirati
Maari. Otuda su se upletali u borbe Arnulfa Karantanskog protiv Velikomoravske kneevine,
a 894. su opustoili Panoniju, nakon ega je njezin zapadni dio Arnulf povjerio na upravu
panonsko-hrvatskom knezu Braslavu (koji se posljednji put spominje 898). U neprekidnim
naletima Maari su prodirali preko Slovenije duboko u Italiju i uz tok Mure, Drave i Dunava
u Karantaniju i Bavarsku, a da im se bolesni Arnulf nije mogao uspjeno suprotstaviti. U nizu
napada oni su do 905/6. sruili Velikomoravsku kneevinu, pa su zatim, niz Labu i uz Dunav
dopirali u Sasku, Bavarsku i Frankoniju. Posebno teak poraz pretrpjela je njemaka vojska
ljeti 906., nakon ega su maarske ete gotovo svake godine pustoile u vapskoj i Frankoniji,
dopirui sve do Rajne.
Maarske provale u Njemaku uzrokovale su u toj zemlji strahovita krvoprolia i razaranja. Napadai su metodiki ubijali svekoliko muko stanovnitvo, unitavali naselja, zalihe
hrane i stoku, dok su ene masovno odvodili u roblje. ini se da su maarske provale svojim
strahotama nadmaile sve ranije napade poznate u tim zemljama. Lokalne vlasti bile su presla363

be da orgamzlraJu efikasan otpor, a sredinja dravna vlast pripadala je desetogodinjem

djeaku. U takvim okolnostima regionalni upravljai, grofovi i markgrofovi pretvarali su se u
praktiki potpuno samostalne vojvode. Ve potkraj vladavine Ludviga Djeteta Njemaka se
faktino raspala na pet nacionalnih vojvodstava koja su okupljala stare germanske etnike
cjeline, naseljene u zemljopisno zaokruenim oblastima, vezane srodnim tradicijama, posebno
govornim zasebno stima i vlastitim zakonima.
Tih pet vojvodstava bila su: Saska, Frankonija, Bavarska, vapska i Lotaringija. Prva od
njih, Saska, obuhvaala je podruje izmeu Rajne, donjeg Ennsa i Labe, a prema jugu je sezala
otprilike do crte to spaja dolinu rijeke Ruhr s uem Saale u Labu. Nadovezujui svoj
opstanak u svojstvu zasebnoga vojvodstva na tradicije koje je poetkom IX. st. bio priguio
Karlo Veliki, Saska je u X. st. u mnogom pogledu obnovila arhaika obiljeja svojega etni
koga i drutvenog bia.
Frankon!ja je bila zemlja sjeverno i juno od toka rijeke Majne, a njezino su stanovnitvo
bili istoni Franci. Politiko jedinstvo te zemlje dugo je bilo ometano suparnitvom dviju
monih feudalnih porodica: Babenbergovaca i Konradina. Najzad, u 906., Babenbergovci su
poraeni, a vojvodska je vlast ostala Konradu Mlaem.
Bavarska je, kao i Saska, imala davne tradicije u borbi protiv supremacije Karolinga.
Njezinu je samostalnost u vrijeme Ludviga Djeteta snano izgradio vojvoda Luitpold; stekao
je nove feude, podvrgnuo pod svoju vlast Karantaniju i istaknuo se borbama protiv Maara.
Njegov sin i nasljednik Arnulf Bavarski upravljao je vojvodstvom od 907. potpuno samostalno.
vapska je obuhvaala podruje od Alzasa uzdu gornjeg Dunava, sve do rijeke Lech. Na
njezinom su podruju ivjeli Alamani.
Lotaring!ja, teritorij izmeu Maase, Scheide i Rajne, bila je sporna zemlja oko koje su sc
stoljeima borili vladari Istone i Zapadne Franake, tj. Njemake i Francuske. Nakon smrti
cara Arnulfa Karantanskog (899) naslijedio ju je Arnulfov izvanbrani sin Zventibold. Poslije
niza mijena, ona je nakon smrti Ludviga Djeteta (911) privremeno pripala francuskom kralju
Karlu III. Bezazlenom.
Komadanje Njemake u autonomna vojvodstva u velikoj je mjeri skuilo kraljevsku vlast,
ali je ugroavalo i Crkvu koja je kao veoma bogat zemljoposjednik, opskrbljen imunitetima,
imala privilegiran poloaj. Biskupi sujo za posljednjih Karolinga postali najutjecajnije lino
sti u dravi. Ali sada, s afirmacijom autonomnih vojvodstava u Njemakoj, vojvode su mnogo
upornije branile svoje prvenstvo nego to su to inili kraljevi. Njima je neki moni biskup bio
veoma opasan suparnik, dok je u odnosu prema kralju takav biskup bio tek vazal, obvezan na
vjernost i poslunost. Takva suprotnost interesa veoma se brzo pretvorila u otvorene sukobe.
Nakon smrti Ludviga Djeteta (911) njemaki su velikai za kralja izabrali vojvodu Frankonije, Konrada I. (911-918), sina jedne od nezakonitih keri Arnulfa Karantanskog. U prvim
godinama svoje vladavine on se bezuspjeno angairao u nastojanju da Francuskoj preotme
Lotaringiju. Ali to ga je sprijeilo da se odupire nadiranju Maara, koje je novim valom
pustoenja, poevi od 912., preplavilo cijelu srednju Europu, sve do Alzasa i Lotaringije.
Ve i samim time veoma kritina situacija komplicirala se naglim zaotravanjem sukoba
Crkve s vojvodama. Oni su nastojali preotimanjem crkvenih zemljoposjeda oslabiti mo biskupa, poveati vlastiti zemljini fond i time stei sredstva kojima e darivati i uza se vezati svoje
vazale. da bi tako ojaali svoj poloaj u odnosu prema kraljevskoj vlasti.
Takva konstelacija interesa opredjeljivala je crkvene poglavare da tee jaanju kraljevskog
autoriteta. Istodobno i kraljevska je vlast uviala da joj je nuan oslonac na Crkvu pri otporu
sve izraenijoj samostalnosti vojvodstava.
Konrad I. je isprva pokuavao smirivati sukobe. Ali kad su u raznim krajevima Njemake
zaredali tvorni napadi svjetovnih velikaa na biskupe, zavravajui odreda ubojstvima, kralj je
odluio intervenirati.

364

Ali te mjere uzrokovale su niz ustanaka protiv kralja u Saskoj, Bavarskoj i vapskoj.
Nastojei svoje protivnike svladati odvojeno, Konrad je dao neke koncesije Saskoj i vapskoj,

a na bavarskoga vojvodu Arnulfa udario je svim snagama i teko ga porazio, primoravi ga da

se spasi bijegom, vjerojatno na podruje Maarske, nakon ega je Bavarsku kaznio tekim
razaranjima.
Svoju vojnu pobjedu Konrad je pokuao uvrstiti stvaranjem formalnog saveza kraljevske
vlasti s poglavarima Crkve na koncilu u Hohenaltheimu (917). Taj je koncil unaprijed udario
crkvenim prokletstvom svakoga tko bi se pokuao urotiti protiv kralja i obvezao sve one koji
se odupiru njegovoj, politici da pod prijetnjom izopenja izvre pokoru pred biskupom svojega
podruja. Te odluke postale su temeljem u daljem razvitku saveznitva izmeu kraljevske
vlasti i crkvenih visokih dostojanstvenika, koje je u vrijeme Otona I. (u drugoj polovici X. st.)
omoguilo punu pobjedu kraljevskog autoriteta i uspostavu carske vlasti u rukama njemakih
vladara. Ali u gotovo polastoljetnom razdoblju, koliko je trebalo da sazriju rezultati Konradove politike saveza sa Crkvom protiv vojvodstava, Njemaka je prolazila kroz epohu kolebanja
u odnosima snaga.
Poslije Konradove smrti (919) kraljem je po naelu izbornosti vladarskoga dostojanstva
postao saski vojvoda Henrik I. s nadimkom Ptiar (919-936). Budui da je kraljem postao s
pristankom velikaa, nastojao se izmiriti s vojvodama, utoliko vie to je bilo nuno organizirati sveopi otpor Maarima. U tu svrhu priznao je vojvodsku ast svim protivnicima koji su
se borili protiv Konrada, uz uvjet da poloe vazaisku zakletvu vjernosti kralju. Pri tome je
posebice Arnulfu, vojvodi Bavarske, koji se vratio iz izbjeglitva, priznao ak i pravo da u
svojem vojvodstvu samostalno postavlja biskupe.
Time je utjecaj Crkve bio veoma smanjen, a autonomija vojvodstava slubeno potvrena;
no i ta su vojvodstva priznala seniorat kraljevske vlasti.
Smirivi tako unutranje odnose, Henrik I. se okoristio unutranjim sporovima u Francuskoj pa je 925. vojnom akcijom svojoj dravi pripojio Lotaringiju, kao autonomno vojvodstvo
u vazalskom odnosu prema kraljevskoj kruni.
Poevi od 926., u prethodnom desetljeu tek povremene provale Maara u Njemaku
ponovno su se pretvorile u masovno nadiranje. Poto ih je hrvatski kralj Tomislav uspjeno
suzbio sa svojih granica na Dravi, Maari su 926. us{'oredno organizirali prodor u Italiju, koji
je dopro sve do Rima, i veliki pohod u Bavarsku i Svapsku. Tom prilikom bio je podsjedan
Augsburg, na Lechu, desnom pritoku Dunava, spaljena je Konstanza na Bodenskom jezeru i
opljakan bogati samostan St. Gallen, u dananjoj vicarskoj. Zatim su Maari provalili u
Lotaringiju i francusku pokrajinu ampanj u, gdje su izvrili strahovita pustoenja. Njihovo
povlaenje postignuto je visokom otkupninom. Iduih sedam godina Njemaka je bila poteena, ali je morala Maarima plaati godinji danak.
To sedmogodinje razdoblje bilo je ispunjeno opsenim fortifikacijskim radovima u svim
njemakim ugroenim pokrajinama, jer su tvrdi gradovi (zamci) bili jedina neosvojiva zapreka
maarskim konjanikim naletima. U isti mah i Henrik I. je nastojao to vie ojaati udjel
konjice u svojoj vojsci, prije svega na temelju ratnikih obveza svojih vazala s podruja
saskog vojvodstva.
Po zavretku, sedmogodinjeg primirja Henrik je uskratio daljnje plaanje danka Maari
ma. Rezultat je bio novi estoki napad. Ali, u velikoj bici u Thtiringiji 933. pobjeda je pripala
Henriku.
Vojno ojaanje i mir s Maarima iz 926. Henrik 1. je iskoristio za obnovu njemake vlasti
nad Polapskim Slavenima. Njima je jo Karlo Veliki nametnuo plaanje godinjeg danka, ali
se ta obveza izvravala veoma neredovito, a u vrijeme rasula Karolinke monarhije potpuno je
pala u zaborav.
Karolinke pretenzije prema Polapskim Slavenima batinili su saski vojvode. Jo je otac
Henrika I. uspio Luikim Srbima iznova nametnuti danak, a sam je Henrik, jo kao saski
365

vojvoda, ratovao s njihovim susjedima Glomaima. Tu osvajaku tendenciju Henrik je jo vie

razvio poto je postao kraljem. Godine 928. pokorio je cijelu luiko-srpsku oblast i u sreditu
te zemlje, na Labi, podigao utvrenje Meissen koje je imalo sluiti kao uporite saske okupacijske vlasti.
Proirivi svoje akcije prema sjeveru, Henrik je napao i Ljutie i na podruju Havelijaca
zauzeo njihovu utvrdu Branibor. Poslije bitke kod Lenzena, u kojoj su Sasi izvrili teka
krvoprolia, morali su i Bodrii plaati Nijemcima danak.
Od svih tih osvajakih pothvata jedino je luikosrpska oblast ve sada ostala vre
podvrgnuta u pokornost. Nju su Sasi osigurali sustavm tvrava sa stalnim njemakim posadama. One su kasnije posluile kao oslonac sustavne njemake kolonizacije u polapskim slavenskim zemljama.
Svoje ratne uspjehe protiv Slavena Henrik je dopunio vanom vojnom akcijom protiv
Danaca koja je 934. urodila formiranjem markgrofovije Schleswig, izmeu donje Labe i rijeke
Eider. Time su Danci bili odvojeni od Polapskih Slavena. Njihov je pritisak prema europskom
kontinentu bio otklonjen, pa je njihova ekspanzija ponovno usmjerena prema prekomorskim
zemljama.
Potkraj ivota Henrik I. se pripremio na vojni pohod u Italiju, ali ga je ljeti 936. udarila
kap. Jo prije smrti preporuio je velikaima svojega sina Otona kao kralja.

2. ITALIJA DO SREDINE X. STOLJEA

Poslije neuspjeha Arnulfa Karantanskog da zavlada Italijom i njegove smrti (899), Italija
je ostala u vlasti Lamberta od Spoleta, a on je sada bio i jedini nositelj carskoga naslova.
Okrutno kaznivi one velikae koji su bili na strani Arnulfa, Lamberto se, naprotiv, sporazumio s nekadanjim suparnikom svojega oca, Berengarom Furlanskim, i priznao mu vlast u
zemljama istono, odnosno sjeverno od rijeka Adde i Poa. I novi papa, Stjepan VI., elio se
dodvoriti Lambertu, pa je organizirao posmrtni sudski postupak papi Formozu koji je za cara
bio okrunio Arnulfa Karantanskoga. Iako je prolo ve deset mjeseci od njegove smrti, dao je
ekshumirati Formozov le, postaviti ga u sveanoj odjei na papinsko prijestolje, a zatim je
izvreno odglumljeno suenje. Mrtvi je papa proglaen nedostojnim i njegovo je tijelo najzad
baeno u Tiber.
Ogorenje to ga je Stjepan VI. tim inom izazvao urodilo je pobunom, pa je papa baen
u tamnicu i ondje uguen (897), a Formozovo je tijelo jo krajem iste godine ponovno sveano
pokopano. Godine 898. umro je i Lamberto, a velikai su bez protivljenja za kralja priznali
Berengara Furlanskoga. Carem je postao tek 915., a vladao je sve do 924.
Od kraja IX. st., u desetljeima koja su slijedila, Italija je izvanredno mnogo pretrpjela od
pljakakih i razarakih napada Maara, sa sjeveroistoka, i Saracena, s juga. Unitavajui
cijelu Lombardiju i Toskanu, Maari su dopirali sve do Beneventa, a preko Primorskih Alpa i
u dolinu Rhone i u Septimaniju, u Francuskoj. Saracenski napadi polazili su i sa Sicilije, i iz
Tunisa, i iz drugih uporita, kao to je (do 915) bilo njihovo gusarsko gnijezdo na uu rijeke
Garigliano, sjeverno od Napulja, i pogaali cijelu junu polovicu poluotoka, sve do Rima.
Rezultati maarskih i arapskih napada bili su katastrofalni. Uvelike su prorijedili stanovnitvo Italije, sruili bezbroj naselja i opljakali znatna bogatstva, unitili mnoge crkve i
opatije, upropastili brojne umjetnike spomenike i druga svjedoanstva prethodnih razdoblja.
Svim time ta su ratna zbivanja uvelike pridonijela ne samo dubokom ekonomskom padu, nego
i politikoj dezorganizaciji i duhovnoj i moralnoj dekadansi koja karakterizira X. stoljee u
tim oblastima Europe.
Ali osim stradanja to su ih Italiji donijele maarske i arapske provale, ona je u prvoj
polovici X. stoljea mnogo trpjela i od graanskih ratova.
366

Ve dvije godine nakon preuzimanja vlasti, kralj Berengar I. sukobio se s pretenzijama

Louisa, kralja od Provanse, koji je po majci bio unuk cara Lotara II. i praunuk cara Lotara L,
to jest potomak one loze Karolinga koja je pri verdunskoj diobi 843. izravno batinila pravo na
carski naslov i vlast nad Italijom, dok je Berengar po majci dodue bio unuk cara Ludovika I.
Pobonog, ali ona nije bila nositelj nikakvih nasljednih prava, nego je samo bila udata za
markgrofa Furlanije. Berengar je, dakle, pravno, mogao biti samo markgrof u Furlaniji, a
nikako kralj Italije ni pretendent na carski naslov.
Borbe meu suparnicima vodile su se pet godina i zavrile pobjedom Berengara (905).
Louis od Provanse bio je ak zarobljen i oslijepljen, nakon ega ga je Berengar pustio da se
vrati uProvansu.
Usprkos toj pobjedi, Berengar je jo deset godina morao ekati da bude u Rimu okrunjen
za cara (915). Svojom silovitom i okrutnom vladavinom postao je veoma omrznut, pa je 923.
skovana zavjera velikaa koja je umjesto Berengara eljela na vlast dovesti kralja Burgundije,
Rudolfa II. Toj kandidaturi usprotivio se poslije Berengarove smrti (924) brati Louisa Slijepog,
Hugo, grof od Arlesa, koji se takoer mogao pozivati na podrijetlo od carske loze Karolinga.
Poslije dvije godine ratovanja Hugo je 926. najzad okrunjen za kralja Italije (926-947).
Za vrijeme Hugove vladavine Italija je ivjela relativno mirno. Ali to nije bio mir pod
snanom vladavinom autoritativnog vladara, nego mir zamora od neprekidni h borbi i razaranja. Italija se u tom razdoblju razmrvila na mnotvo svjetovnih i crkvenih, praktiki samostalnih dravica koje su samo formalno priznavale suverenitet italskoga kralja koji je stolovao
daleko na sjeveru, u Paviji. Takvo stanje bilo je rezultat dugotrajnih meusobnih borbi pretendenata; koji su u tim borbama morali stjecati sve nove i nove pristae i saveznike, dakako uz
uvjet neprekidnih darivanja zemljoposjeda, gradova i raznih povlastica kojima su kraljevska
ovlatenja prelazila u ruke lokalnih vlastodraca i pretvarala ih u praktiki samostalne vladare.
Od svjetovnih vladara u sjevernoj Italiji osobito su moni bili markgrofovi od Furlanije i
od Ivreje (sjeverno od Torina) te zatim, junije, vojvoda od Toskane.
Teritorij Papinske drave bio je u X. stoljeu, u vrijeme rasula Karolinke monarhije,
potpuno u vlasti feudalne aristokracije. Ona je naroito preotela mah u borbama nakon smrti
pape Formoza, pa je otad o njezinoj volji ovisio i izbor pape.
Najistaknutija linost rimske aristokracije potkraj IX. st. bio je papinski vestijar Teofilakt.
Na njegovu su politiku u velikoj mjeri utjecale njegova ena Teodora i kerka Marozija. Ona
je najprije bila udata za spoletanskog vojvodu Alberika i s njim je imala sina Alberika koji je
u prvoj polovici X. st. presudno utjecao na politike dogaaje u Rimu. Marozija je imala i
nezakonitog sina s papom Sergijem III. Upravo tu okolnost narnjeravao je iskoristiti kralj
Italije, Hugo od Arlesa. Odluio je oeniti se Marozijom i zbog njezina sina s papom vriti
pritisak na Sergija III. da njega, Huga, okruni za cara. Ali protiv toga plana oko carske krune
podigao je Marozijin sin Alberik vojni ustanak, primorao svojega ouha da se povue na
sjever, a majku je internirao (932).
Otad je Alberik neosporno gospodario Rimom. Ali on je bio pristaa klinijevskoga pokreta
i pomagao opatu Odonu od Clunyja da reformira italske samostane. Izmeu 936. i 946. na
papinsko je prijestolje postavio zaredom etiri pape, nastojei da to budu linosti dostojnije od
svojih pretea u prvoj treini X. stoljea. Pod njegovim utjecajem pape su praktiki bili
ogranieni na vrenje iskljuivo crkvenih i vjerskih funkcija.
Juno od vojvodstva Spoleto i Rimskog dukata vladale su veoma zamrene politike
prilike. Naelno je cijelo to podruje za sebe svojatao Bizant. Ali faktino su ondje meu
sobom dijelili vlast langobardski feudalci, lokalni bizantski upravljai i muslimani.
Muslimani su u svojoj vlasti drali Siciliju, a bizantski su se posjedi ograniili na teritorij
Kalabrije, u kojem je glavni grad bio Reggio, na krajnji vrh Apulije, kojem je sredite bio
Otranta, i na malobrojna sjevernija uporita, kao to su bila: Gaeta s okolicom (koja 963.
stjee samostalnost), Napulj s okolicom i Amalfi s okolicom. Izmeu tih bizantskih rasprenih
posjeda prostiralo se langobardsko vojvodstvo Benevent sa zasebnom kneevinom Salerno.

367

U tako razmrvljenoj Italiji Hugo od Arlesa osjeao je svu nesigurnost kraljevske vlasti pa
je jo za ivota nastojao osigurati nasljedstvo svojem sinu Lotaru. Ali talijanski su se velikai
opredijelili za mladoga markgrofa od Ivreje Berengara II. koji je po majci bio unuk Berengara
I. Furlanskoga. Pred opasnou koja mu je zbog toga zaprijetila od Huga, Berengar je izbjegao
u Njemaku, pod zatitu Otona I. S njegovom pomoi Berengar se 945. vratio u Italiju.
primorao Huga i njegova sina Lotara da se zadovolje formalnim vladarskim poloajem, a
faktinu je vlast preuzeo on sam. Tek nakon Hugove i Lotarove smrti (947., odnosno 950)
Berengar se dao okruniti za kralja Italije, bez obzira na prava Lotarove udovice Adelaide, i u
pogledu nasljedstva kraljevske vlasti, i pretenzija na carski naslov.
Da bi onemoguio ostvarenje tih pretenzija, koje bi ona udajom za neku drugu linost
mogla prenijeti u tue ruke, Berengar ju je dao utamniiti. Protiv toga ina prituio se njezin
brat, Konrad Burgundijski, njemakom kralju Otonu I. Time je bio stvoren povod za Otonovu
intervenciju u Italiji koja je 962. dovela do osnutka "Svetog Rimskog Carstva njemake
narodnosti" .

3. FRANCUSKA DO DOLASKA NA VLAST HUGA CAPETA

Nakon smrti Karla Debelog (888), praunuka Karla Velikoga po mlaoj lozi, koju je zapalo
da vlada Francuskom, neprekidna opasnost od normanskih napada, koji su poevi od prvih
godina IX. st. pustoili i pljakali ne samo obalna podruja na Atlantiku, nego i mnoge
gradove i opatije u unutranjosti zemlje, dopirui do njih tokovima rijeka to se ulijevaju u
ocean. nametala je francuskim velikaima potrebu da pronau dovoljno snanu linost koja e
uspjeno organizirati obranu od ve gotovo jednostoljetnih razaranja. U tom pogledu osobito
je pogodna osoba bio grof od Pariza Eudes (Od) koji se veoma istaknuo prigodom velike
normanske opsade grada Pariza u 885-886. Budui da je jedini ivi potomak kue Karolinga
(Karlo III. Bezazleni) tada bio devetogodinje dijete, velikai su na saboru u Compiegneu
(Kompjenj) 888. Eudesa okrunili za kralja.
Njegova vlast obuhvaala je samo podruje izmeu Seine i Loire. Akvitanija je praktiki
bila samostalno vojvodstvo; sjevernom Burgundijom kao posebnim kraljevstvom vladao je
Rudolf I. iz kue Welfa; junom Burgundijom. kao takoer posebnim kraljevstvom vladao je
praunuk cara Lotara I. Louis od Provanse (kasnije, u sporu s Berengarom L, oslijepljen).
Zapadno od Saone, burgundijske je odvojene grofovije i nekoliko susjednih grofovijskih podruja ujedinio Richard Pravdoljubivi kao zasebno Burgundsko vojvodstvo. Septimanija i
panjolska marka ivjele su bez ikakve veze sa sjeverom; a ak i iznad Loire samostalna je
bila B retanj a, dok su mnoge grofovije, kao npr. Flandrija i Vermandois (Vermandoa), bile
faktino nezavisne pod vlau svojih grofovskih dinastija.
Eudesova vladavina zapoela je sjajnom pobjedom nad Normanima kod Verduna kad su
se vraali s pothvata u kojem su doprli sve do Lotaringije. Ali iduih godina invazija se
nastavljala, i Francusku je od toga vala normanskih napada spasila tek intervencija Amulfa
Karantanskog koji ih je 891. teko porazio kod Louvaina (Luvena), u Belgiji. tako da su oni
otada za neko vrijeme teite svojih nasrtaja premjestili u Englesku.
Zbog tih neuspjeha naklonosti mnogih francuskih velikaa su se preorjentirale, pa je
skupina Eudesovih protivnika poetkom 893. za kralja okrunila Karla III. Bezazlenoga. U
borbama koje su zbog toga zapoele, Eudes je ve gotovo postigao konanu pobjedu. Ali nove
masovne provale Normana (896) primorale su oba suparnika da sklope primirje.
Meutim, jo prije nego to je ta nagodba omoguila efikasnu obranu, Eudes je umro
(898), a cijela je Francuska priznala Karla kao svojega kralja. Ujedinjenje snaga koje je poslije
toga slijedilo omoguilo je uspjeniji otpor Normanima nego ikada prije. Pa ipak, prilivom
novih napadaa iz Danske i Norveke nadiranje se poslije nekoliko godina obnovilo.
368

Odlunu

prekretnicu predstavljala je vojna to ju je protiv Chartresa poveo nonnanski

RoUon, podrijetlom Norveanin. Poslije niza sukoba RoUonovi su Nonnani 911. pretrpjeli poraz, ali je pobjednika strana bila iscrpljena tekim gubicima. U takvim okolnostima
sklopljen je podjesen 911. ugovor (u mjestu Saint-Clair, na rijeci Epte) kojim je Karlo Bezazleni prepustio RoUonu podruje Gornje Nonnandije kao feud, uz uvjet da poloi vazaIsku
zakletvu i da on sam i njegovi ratnici prijeu na kranstvo.
Ustupljeno podruje postalo je jezgrom Normanskoga vojvodstva koje se u iduim desetljeima jo i proirilo. Od toga vremena nonnanske su provale naglo jenjale i tijekom prve
polovice X. st. sasvim prestale, iako je priljev doseljenika iz Skandinavije trajao i dalje, ali se
sada regularno ulijevao u granice novosteenoga vojvodstva. Premda je oko polovice X. st.
bilo i estokih reakcija protiv prilagoavanja novoj sredini, ipak se do kraja toga stoljea
uklapanje normanskih osvajaa u drutvenu strukturu feudalne Francuske i u njezin etniki
ambijent ve ostvarilo u potpunosti.
Drugi vaan dogaaj iz vremena Karla Bezazlenog bila je borba oko Lotaringije. Tu
pokrajinu, koja je bila ua domovina kue Karolinga, pripojio je Karlo Bezazleni Francuskoj
poslije smrti njemakoga kralja Ludviga Djeteta (911). To je dovelo do mnogih sporova meu
francuskim feudaleima, koje su Normani iskoristili da znatno proire teritorij svojega vojvodstva. Dok je Karla drao u zarobljenitvu jedan od njegovih pobunjenih vazala (grof od
Vermandoisa), druga je skupina nezadovoljnika za kralja proglasila burgundskoga vojvodu
Raoula.
Takvu situacijIu iskoristio je njemaki kralj Henrik I. Ptiar, pa je 925. bez tekoa
pripojIO Lotaringiju Njemakoj.
Kako je Karlo Bezazleni 929. umro, a njegov sin Louis (IV. Prekomorski) izbjegao u
Englesku, kraljevska je vlast ostala Raoulu. On je punih est godina utroio na borbe s brojnim
protivnicima meu velikaima. Najzad, oko 935. kraljevska je vlast bila priznata na podruju
cijele drave, osim Burgundskoga kraljevstva to se 933. formiralo sjedinjenjem Donje i
Gornje Burgundije s Provansom u jedinstven teritorij koji je sezao od Bazela do ua Rhone i
nosio ime Kra~ievstvo Arelat.
Ali premda je Raoulovim vojnim pobjedama ostvarena ponovna afirmacija kraljevskog
autoriteta, ta je vlast sada bila samo vlast feudalnog seniora nad praktiki samostalnim nasljednim vazalima, koji su suparnitva oko prijestolja iskoristili da, korak po korak, postanu fakti
nim nositeljima glavnih kraljevskih prava na podruju koje je dospjelo pod njihovu upravu.
Stoga je kraljevstvo nakon Raoulove smrti (936) postalo samo predmetom suparnikih borbi
velikakih grupacija koje su se neprekidno prestrojavale u natjecanju oko povlastica i teritorija.
Najistaknutija linost toga vremena bio je Raoulov urjak, Hugo Veliki, koji je po ocu bio
neak nekadanjega kralja Francuske, Eudesa. Oekujui da e trajno zadrati svoj presudni
utjecaj na dravne poslove, on je iz Engleske pozvao Louisa IV. Prekomorskog i dao ga
okruniti za kralja. U skoro se meutim pokazalo da je Louis suvie hrabar, samostalan i sposoban ovjek a da bi prihvatio podreenu ulogu.
U borbama to su se rasplamsale, Hugo je na svoju stranu pridobio i svojega urjaka,
njemakoga kralja Otona 1., pa se on upleo u rat utoliko radije to su uz Louisa pristali
lotaringijski velikai i time tu pokrajinu opet odcijepili od Njemake.
Uspjevi vratiti preotetu pokrajinu, Oton I, je po nagovoru papinskih predstavnika obustavio vojni pohod, a francuski su velikai priznali svoju vazaIsku podlonost Louisu IV.
Nove komplikacije uzrokovala je veoma estoka Louisova intervencija u Normandijskom
vojvodstvu, gdje je poslije smrti vojvode Vilima Dugog Maa izbila poganska reakcija protiv
prihvaanja kranstva. Ondje je Louis ak pao u zarobljenitvo jednoga normandijskog feudalea koji gaje predao pristaama Huga Velikog, paje kralj puten na slobodu tek kadje Hugu
i njegovim pristaama dao znatne koncesije.

voa

369

Ne imajui na raspolaganju dovoljno vlastitih vojnih snaga da svojim protivnicima nametne priznavanje kraljevskoga vrhovnitva, Louis je u sporazumu s njemakim kraljem Otonom
I. i u dogovoru s papinstvom ishodio odravanje opega koncila u Ingelheimu, na srednjoj
Rajni (948), koji je zaprijetio crkvenim prokletstvom svakome tko poradi na zbacivanju kralja
ili mu uskrati vazaisku vjernost. Time se slubena Crkva izjasnila u korist kraljevske vlasti
zakonite dinastije Karolinga i protiv tendencija feudalnog rasula.
Smirenje koje je u vezi s time zavladalo, potrajalo je est godina, sve do smrti Louisa IV.
(954). Ali jo iste te godine Francusku je zadesila nova, neoekivana i do krajnosti razorna
provala Maara. U tim uvjetima velikaka grupacija Huga Velikoga prihvatila je bez protivljenja da kraljevski poloaj bude povjeren Louisovu sinu Lotaru III. (954-986).
No taj novi vladar bio je tek trinaestogodinji djeak, pa mu je staratelj em i zatitnikom
postao njegov ujak, kOlnski nadbiskup Bruno, brat njemakoga kralja Otona I. Taj njemaki
velika uinio je sve to je mogao da oslabi vlast francuskoga kralja i ojaa velike francuske
feudalce, sa svrhom da Francuska ne uzmogne poduzeti nekakve mjere kako bi Njemakoj
preotela Lotaringiju.
Takvo stanje odralo se sve do smrti Otona I. (973), a tada je rat izbio upravo zbog
Lotaringije i potrajao sedam godina, s razliitim preobratima uspjeha i neuspjeha za obje
strane. Zavren je najzad 980., bez teritorijalnih promjena, sporazumom o miru i savezu obiju
drava.
Smjena na njemakom prijestolju u 983., kad je Otona II. naslijedio njegov trogodinji sin
Oton III., pruila je Lotaru III. priliku da prekri savez i zapone pripreme za novi rat zbog
Lotaringije. Ali u tom pothvatu sprijeila ga je smrt (986). Njegov sin Louis V. Lijeni jo se
kao suvladar (od 979) pokuao oduprijeti pritiscima koji su nastojali da ostvare izmirenje s
Njemakom prije nego to izbije rat. Ali Louis je umro ve 987., a jedini od jo ivih Karolinga bio je Louisov stric Karlo, vojvoda donjolotarinki. No on je bio neprihvatljiv za francuske
velikae jer je bio vazal njemakoga carstva. Stoga su svi oni pristali uz Huga Capeta (Kape-a),
sina Huga Velikoga i praneaka kralja Eudesa, i on je 1. VI. 987. na saboru u Noyonu
(Noajonu) proglaen kraljem.
Tim dogaajem konano je s povijesne pozornice nestalo dinastije Karolinga.

4. PAPINSTVO I CRKVA DO FORMIRANJA

NJEMAKO-RIMSKOG CARSTVA
U vrijeme postojanja Karolinke monarhije Crkva je podupirala carsku vlast u njezinu
nastojanju da se suprotstavi komadanju dravnog teritorija i rasulu javne vlasti. inila je to
zbog toga to su Karolinzi svagdje pomagali crkvene ustanove i uporno povezivali proirivanje svoje politike vlasti sa irenjem kranstva, a u samoj su Italiji titili papinstvo od nasilja
italske i rimske aristokracije.
Zbog svega toga papinstvo je sa zabrinutou pratilo rasulo karolinke drave i postupni
nestanak carske vlasti u procesu feudalnog mrvljenja, kako u Francuskoj, tako i u drugim
dijelovima nekadanje drave Karla Velikoga.
Ali elei ouvati carsku vlast i carevu ulogu monog zatitnika Crkve, papinstvo se u isti
mah borilo i protiv nastojanja carstva da Crkvu podvrgne svojoj vlasti i uini je oruem svoje
politike. Crkva je trebala jako carstvo, odano vjeri i papinstvu, a ne carsku svesilnost koja e
gospodariti Crkvom. Suprotno tome, povijesne su okolnosti, meutim, navodile carsku vlast
da upravo podvrgavanjem Italije nastoji stei dovoljno snage da bi se i sama mogla odupirati
feudalnoj dezintegraciji u vlastitoj matinoj zemlji. Takva borba za vrhovnu vlast nad Italijom
vodila se i vojnim sredstvima ipridobivanjem saveznitava svim moguim sredstvima, pa je
370

dovodila do krajnje zamrenosti odnosa i najzad urodila opim rastrojstvom politikog poretka
i dubokim padom etikih normi jednako u krugovima svjetovnih velikaa kao i meu sveen
stvom, ak i u samim vrhovima crkvene hijerarhije.
Jo od VIII. st. papinstvo je izgradilo dobro organiziran inovniki aparat koji je od
poetka IX. st. s crkvenim poglavarstvom bio vezan ugovorima o vrenju upravne slube i pri
nastupu slube plaao odreenu paualnu svotu novca na ime onoga iznosa koji e takav
inovnik za vrijeme svojega slubovanja ubrati od crkvenih imanja ili poreznih dabina neke
oblasti koju je preuzimao u svoju upravnu nadlenost. O konanom odnosu izmeu uplaenog
pauala i faktino ubranih prihoda vodila se redovna i stroga kontrola.
Ali ve od vremena cara Ludovika II. (850-875) carska je vlast poela bez obzira na volju
papinstva, najutjecajnije slube u crkvenoj dravi davati rimskoj svjetovnoj aristokraciji, pri
emu im je davala i crkvene zemljoposjede kao carsko leno, uz uobiajenu vazaisku zakletvu
vjernosti caru.
Takvo prodiranje feudalizacije u strukturu uprave i vlasti u Papinskoj dravi postupno je
potiskivalo stariji sustav upravljanja i razaralo privredne odnose papinske vlasti, a istodobno
jaalo svjetovnu aristokraciju na podruju crkvene drave.
Na toj osnovi i carska vlast i ojaala svjetovna aristokracija sve su se uspjenije upletale u
borbe prigodom svakoga biranja novoga pape, nastojei da za novoga papu dovedu svojega
predstavnika ili da svoju pomo pretendentima naplate novim velikim koncesijarna.
Zauzvrat, i papinstvo se upletalo u mnogobrojna natjecanja meu linostima koje su se
borile za vlast nad Italijom, u nastojanju da kraljevsku ili carsku vlast zadue svojom pomoi
i veu' uz sluenje njegovim interesima.
U posljednjoj etvrti IX. stoljea pruile su borbe za cars~i naslov izmeu Karlomana,
sina Ludviga Njemakog, i zapadnofranakoga kralja Karla Celavog priliku papinstvu da
postigne vane koristi. Poto je 875. bio okrunjen za cara, Karlo je obdario papinstvo priznanjem papinske vrhovne vlasti nad vojvodstvom Spoleto, a posebnim se kapitularom obvezao
da e svi crkveni posjedi koji su joj oduzeti silom, dani kao leno ili u zakup, biti vraeni Crkvi.
Takvim koncesijama znatno je bio ojaan poloaj Crkve, ali je papinstvo pritom zaboravljalo da skuavanjem kompetencija carstva smanjuje njegov interes za obranu Crkve od pohlepe feudalaca. Oslanjajui se na odredbe Karlova kartulara, ono je pristupilo likvidiranju lenskih posjeda svjetovne aristokracije i njezinom smjenjivanju papinskim inovnicima u dravnoj upravi i na crkvenim imanjima. To je urodilo urotom koja se najzad izvrgla u skandalozni
ali i karakteristini niz zbivanja oko pape Formoza, koji je pristajao uz urotnike.
Smrt obojice pretendenata na carski naslov, Karla (877) iKarlomana (880), ostavila je
papinstvo bez zatite pred ogorenjem razvlaenih feudalaca i ono je bilo primorano traiti
pomo od Bizanta, junofrancuskih i toskanskih velikaa i najzad je moralo pristati da carski
naslov dade Karlomanovu bratu Karlu Debelom (881), koji je dodue potvrdio papinske tenje
II smislu otpora feudalizaciji, ali ipak nije bio kadar da mu prui realnu vojnu zatitu jer je bio
zauzet akcijom oko preuzimanja vlasti u cjelokupnoj Njemakoj. Zavjerenici protiv pape Ivana
VIII. najzad su ga uspjeli ukloniti: potkraj 882. njegova ga je potkupljena okolina otrovala, a
zatim su mu glavu razbili ekiem.
Uplaen tim ishodom, novi papa, Martin, obustavio je Ivanovu borbu protiv svjetovne
feudalne aristokracije i zavjerenicima protiv Ivana VIII. podijelio amnestiju. tovie, 885.
papom je postao Stjepan VI., koji je bio jedan od istaknutih pripadnika rimske aristokracije, a
careva intervencija protiv toga izbora, koju je zatrailo sveenstvo, nije dovela ni do kakvih
rezultata.
Sljedeu etapu sporova donijelo je suparnitvo izmeu furlanskoga markgrofa Berengara
I. i spoletanskog vojvode Vida II. Papinu naklonost i svoju vojnu pobjedu nad protivnikom
morao je Vido II. platiti obvezom da e potovati privilegije rimske Crkve i papino dostojanstvo, tititi posjede biskupija, onemoguiti nametanje dabina crkvi, spreavati oduzimanje
371

crkvenih imanja i strogo kanjavati svakoga tko bi se usudio vriti nasilja na tetu Crkve i
sveenstva.

Ali takve ograde nisu mogle biti efikasna obrana papinstva pred nerninovnim razvitkom
da je Vido II. (891. okrunjen za cara) svoj politiki uspjeh i daljnje jaanje
svojega autoriteta mogao postizavati samo neprekidnim davanjem lena velikaima i njihovim
vezivanjem uza se polaganjem vazaiske zakletve, proces feudalizacije u sjevernoj i srednjoj
Italiji, a i na podruju Papinske drave, nastavljao se dalje.
Zbog toga je papinstvo uskoro poelo traiti dostojnog protivnika Vidu II. i nalo ga u
linosti Karlomanova nezakonitog sina Arnulfa Karantanskog.
Papom je meutim bio postao, na nepropisan nain, nekadanji biskup Formoz, koji je
desetak godina prije toga pomagao zavjeru feudalaca protiv Ivana VIII., ali je, na papinskom
prijestolju, nastojao suprotstavljanjem razliitih pretendenata na carsku vlast u Italiji osujetiti
supremaciju bilo kojega od njih. Prisiljen vojnim uspjesima Vida II., on je 892., okrunio za
cara i njegova sina Lamberta. A kad je Arnulf Karantanski 895., prigodom svojega treeg
vojnog pokuaja da osvoji vlast u Italiji najzad uspio, Formoz je okrunio i njega, pa su sada
(poto je Vido II. umro jo 894) postojala dva cara u Italiji okrunjena rukama istoga pape
(Lamberto i Arnuif).
Novi, njemaki car primorao je, meutim, cijelo rimsko stanovnitvo da mu poloi zakletvu vjernosti, kao to je to neko zahtijevao i Karlo Veliki. Time se navijetala neograniena
supremacija drave ne samo nad politikim teritorijem papinske oblasti nego i nad samom
Crkvom. Ali Arnulfova bolest i njegovo povlaenje iz Italije ponitilo je taj dalekoseni poraz
papinstva i pribavilo prednost Lambertu. Kako je papa Formoz u meuvremenu umro, njegov
je drugi nasljednik, Stjepan VI., da bi ugodio Lambertu i sprijeio jo dublje podjarmljivanje
papinstva pod osvetniku vlast pobjednika, organizirao sablasno suenje leu umrloga i ekshumiranoga Formoza. Uz ostale posljedice, to je suenje propisalo da sa svih upravnih i svee
nikih poloaja budu uklonjeni svi oni slubenici i crkveni dostojanstvenici koje je za Arnulfove vladavine bio postavio papa Formoz. Time su se u Papinskoj dravi formirale dvije
skupine dunosnika: oni koji su bili zbaeni, pa su oekivali trenutak da se vrate na izgubljene
pozicije, i oni koji su se domogli poloaja uklonjenih i zbog toga gorljivo nastojali da im
postignute svjetovne i crkvene poloaje vie nitko ne preotme. U zavjeri koja je u takvim
okolnostima izbila, Stjepan VI. je zbaen i u zatvoru uguen, a svaka od suprotstavljenih
skupina izabrala je svojega papu.
Pobjednikom je izaao Ivan IX. koji je zatim na sinodu u Rimu rehabilitirao Formoza, a
njegove su odluke potvrene na opem saboru svjetovnih i crkvenih velikaa u Ravenni (898),
na kojem je car preuzeo obvezu tititi papinstvo i Crkvu, ali je zauzvrat naputena politika
potpune nezavisnosti Crkve kakvu je vodio Ivan VIII., a caru je, usprkos protivljenju sveen
stva, ostalo pravo da crkvene posjede daje svjetovnim velikaima kao carska lena.
U dogaajima koji su slijedili nakon pogibije cara Lamberta u lovu (898) papinstvo sc
nalo II spletu dugotrajnih i, esto, veoma okrutnih borbi za vlast nad Italijom izmeu Berengara Furlanskog i Louisa od Provanse. Za vrijeme tih zbivanja u cijeloj je Italiji zavladao kaos
podmuklih spletaka, krajnja potkupljivost i nevjere privremenih saveznika. Graanski rat
isprepletao se s pustoenjima Maara i Saracena, a opa nesigurnost postala je redovnim
stanjem u cijeloj zemlji. Nasljednost feudalnih vlasti posvuda se uvrivala. Vojna obrana od
vanjskih opasnosti bila je preputena mogunostima lokalnih upravljaa, to je jo vie uvr
ivalo njihovu faktinu nezavisnost. Biskupije su pod zatitom dobivenih imuniteta takoer
afirmirale svoju samostalnost od dravnih vlasti, ali su esto bile nemone pred oruanim
nasiljem svjetovnih feudalaca. To ih je primoravalo da i one izgrauju vlastitu vojnu silu i
pretvaraju se u polusamostalne dravne tvorevine, po nainu ivota i stavu prema stvarnosti
veoma malo razliite od svjetovnih kneevstava.
U takvim prilikama, i papinstvo, preplavljeno svim negativnostima feudalizacije koja je
dogaaja. Budui

372

rastakala njegovu prvotno vjersku namjenu, postupno se pribliavalo najnioj razini svojega
moralnoga pada.
Uvod u razdoblje te maksimalne degradacije bio je povratak na papino prijestolje Sergija
III., nekadanjeg protupape Ivana IX. i predstavnika antiformozijanske grupacije crkvenih i
svjetovnih velikaa (poetkom 904). On je smjesta sazvao novi sinod koji je ponovno ponitio
sva Formozova imenovanja i zareenja, tako da je velik broj biskupa, opata i nositelja raznih
visokih slubi izgubio svoja mjesta.
Najistaknutiji velika iz skupine koja je izdigla Sergija III., papinski vestijar Teofilakt,
imao je golema imanja u Kampaniji, a njegova ena Teodora bila je ljubavnica najmonijeg
velikaa u Toskani i Spoletu, markiza od Camerina, ali takoer i ljubavnica Ivana, akona u
Bologni, kojem je uvelike pomogla u crkvenoj karijeri i najzad ga je (914) dovela na papinsko
prijestolje. Teodorina mlaa kerka, Marozija, bila je konkubina pape Sergija III., pa se iz te
veze rodio i budui papa Ivan XI. Svojim trima uzastopnim udaj ama za tri najutjecajnije
linosti italske politike, za Alberiha od Spoleta, Vida od Toskane i Huga od Provanse, Marozija je uz svoju majku Teodoru bila gospodarica najvanijih zbivanja u tadanjoj Italiji.
Nakon to je Teodora poslije smrti Sergija III. zaredom dovela na papinsko prijestolje dva
svoja tienika i, najzad, svojega nekadanjeg ljubavnika, Ivana X., inilo se da je njezina
skupina velikaa osigurala svoju svemo ne samo u Papinskoj dravi, nego i u cijeloj srednjoj
i sjevernoj Italiji. Ali Ivan X. se neoekivano okrenuo protiv velikake grupacije koja ga je
uinila papom i traio pomo Berengara FurIanskoga. Suprotstavljajui se papinoj koaliciji,
Teod9rini pristae su se okupili oko Vida, markgrofa od Toskane, za kojega se (u svojem
drugom braku) udala njezina mlaa kerka Marozija. Ta je skupina kraljevsku vlast u Italiji
predala Rudolfu II., kralju Gornje Burgundije.
Iz toga razvrstanja razbujale su se zamrene spletke u kojima je nakon Rudolfa Burgundijskoga kraljem postao njegov suparnik Hugo od ArIesa. Ali premda je i on bio eksponent
Teodorine i Marozijine grupacije velikaa, Ivan X. ga je uspio pridobiti za svoje interese.
inilo se da e papini protivnici time izgubiti za njih bitno vaan oslonac. Zbog toga je
Marozija poslala u Rim toskansku vojsku svojega mua koja je Ivana X. utamniila, pa je on
u zatvoru uskoro bio ubijen. Sadaje u Papinskoj dravi svu vlast faktino imala Marozija. Kao
i njezina majka prije nje, Marozija je zaredom na papinsko prijestolje dovela dvojicu papa i,
nakon njih, svojega sina s nekadanjim papom Sergijem III., Ivana XI. (931-936). Njemu je
bilo namijenjeno da omogui udaju svoje majke za Huga od ArIesa koji joj je bio urjak. Za to
je trebalo krivotvorenjima i nasiljem opovri tu rodbinsku vezu. Takvi skandalozni postupci
najzad su doveli do pobune spoletanskog vojvode Alberiha, koji je takoer bio Marozijin sin,
iz njezina prvog braka s Alberihovim ocem (Alberihorn). Energina vladavina toga spoletanskog princa omoguila je da do papinske stolice najzad dopre utjecaj za Crkvu spasonosnoga
klinijevskog pokreta.
Taj je pokret nastao na temelju ope potrebe da se Crkva i kranska vjera oslobode tekih
socijalno-ekonomskih, politikih i moralnih posljedica do kojih ih je dovelo povezivanje
sveenike hijerarhije s feudalnim ustrojstvom drutva.
Poglavari crkvenih organizacija, biskupija, kaptola, samostana, ukljuili su se u opem
procesu feudalizacije u sastav vladalakog sloja u tadanjem drutvu. Ve krajem karolinkog
razdoblja postavljanje biskupa i opata potpuno su u svoje ruke preuzeli kraljevi. A zatim je to
pravo, zajedno s ostalim kompetencijama dravne vlasti, prelazilo u nadlenost feudalaca (bre
II Francuskoj, ali s odreenim zakanjenjem i u Njemakoj).
Takve prilike dovele su do toga da su bogate biskupije i samostani, a i sve druge unosne
ili utjecajne crkvene slube postale predmet jagme i nasilnih intervencija svjetovnih vladara i
feudalaca. Pri postaVljanju crkvenih dunosnika najee nikakvu ulogu nisu imali vjerski
motivi. Biskupima i opatima postajali su pripadnici najmonijih rodova, i to ili tako da su im
ta dostojanstva dodjeljivana kao leno ili su moni feudalci silom oruja i korupcijom takve
373

Rekonstrukcija samostanske crk vc

Cluny

sluhe i zemljoposjede vezane za njih preotimali za sebe ili za lanove svoje porodice. Feudalno nasilje i intrige pretvorile su crkvene poloaje i njihova imanja u predmet "trgovanja". pa
se za takve postupke uobiajio naziv simon(ja (po biblijskoj linosti Simonu Magu). Nije bio
rijedak sluaj da su visoke poloaje zauzimale potpuno nedostojne osobe, pa ak i djeca
monih feudalaca u dobi od devet ili deset godina. Tako je 926. za nadbiskupa Reimsa bio
"izabran" ak petogodinji djeak. Veina prelata i sveenika ljvjela je raskalaenim ivotom.
imala je brojne konkubine i djecu s njima, sudjelovala u pijankama, lovovima i bitkama.
organizirala urote. zlodjela i umorstva u borbi za vlast i materijalna dobra. Takav nain ivota
irio se od vrhova drutva sve do najirih slojeva sveenstva i uinio crkve i samostane
utoitem najteih poroka i razuzdanosti. Za takvo sveenstvo pojavljuje se u dokumentima
XI. stoljea naziv niko/aizwn, prema heretikoj sekti nikolaita iz L st. n. e., koja je propovijedala potpuni imoralizam i prepustila se najneobuzdanijim raskalaenostima.
Papinstvo X. st. u velikoj je mjeri prednjailo svojim negativnim primjerom. Postavi
igrakom svjetovnih interesa, bilo je ogrezlo i u simoniju i u nikolaizam. Nije bilo nikakva
traga tenji da se s vrha sveenike hijerarhije Crkvi nametne put moralnog i vjerskog ozdravljenja.
Takve inicijative dole su s podruja vie ili manje udaljenih od Rima. Jo 909. je crkveni
koncil u Troslyju (Troli) osudio nikolaizam svjetovnog i redovnikog sveenstva, a pojedini
dalekovidni redovniei ili poglavari biskupija ogoreno su protestirali protiv skandaloznog
stanja u Crkvi i razvratnosti sveenstva. Ali ni alarmne poruke takvih izuzetnih linosti ili
mjere to su ih pokuavali sprovesti, nisu dovodile do uspjeha jer su bile osamljene ili su
trajale samo privremeno. do trenutka kad bi takav izolirani reformator bio onemoguen.
Pokret koji je. usprkos takvim okolnostima, ipak postigao uspjeh, i omoguio oporavak
srednjovjekovnog papinstva i zapadne Crkve proizaao je iz samostana Cluny (Klini), u Burgundskom vojvodstvu. Ali sam zametak klinijevskog pokreta neto je stariji. Godine 894. jt:
benediktinski redovnik Bernon osnovao u Gignyju (inji). u Gornjoj Burgundiji, uzoran samostan. Iz Gignyja je Bernon preao u nedaleki samostan Baume (Bom), gdje su se redovnici
pridravali jo stroe samostanske regule Benedikta Anijanskog. koji je jo za vrijeme Ludovika Pobonog zaotravao disciplinu benediktinskih redovnika po Francuskoj. Budui da je
senior Clunyja. akvitanski vojvoda Vilim IX. Poboni, elio imati takav samostan strogih
redovnika i na svojim posjedima, pozvao je Bernona u Cluny, gdje je 910. osnovao samostan
izuzet ispod svake svjetovne. pa ak i kraljevske vlasti, a u vjerskom pogledu podvrgnut
izravno papi. a ne samo svojem dijecezanskom biskupu.
Prema reguli klinijevskog samostana, koja se, posredovanjem pootrene regule Benedikta
Anijanskoga, zasniva na reguli Benedikta iz Nursije. osnivaa po njemu nazvanoga benediktinskog reda (Benediktinski samostan Monte Cassino, 529). redovnici su morali ivjeti u
samostanskoj izolaciji, daleko od jagme za svjetovnom vlau i materijalnim dobrima. bez
374

ikakva osobnog vlasnitva. Klinijevci su polagali zakletvu apsolutne poslunosti svojem opatu,
zavjet ednosti, istoe i siromatva. Svakoj enskoj osobi bio je zabranjen pristup na podruje
samostana, a klinijevski redovnik nije smio stupiti u kuu u kojoj ima ena. Trapljenje postom,
bdijenjem, nizom (jelesnih napora pa ak i bievanjem eljelo se ukrotiti ulnosti ljudskoga
tijela. Klinijevska regula nametala je nadalje pokajanja, pokore, dugotrajne i este molitve,
vrenje milosrdnih djela i tjelesni rad (obraivanje polja, krenje uma), prepisivanje rukopisa,
prouavanje Svetog pisma i djela crkvenih otaca.
Primjer samostana Cluny brzo se irio. Jedan od vazala Vilima IX. Akvitanskog, Ebbon,
osnovao jc 917. samostan u DeoIsu (srednja Francuska) i pozvao onamo clunyjevskog opata
Bernona da ga reformira. Do Bernonove smrti (926) jednaka je reorganizacija izvrena u
desetak drugih samostana. Njegov nasljednik u Clunyju, Odon, uloio je neiscrpnu energiju u
irenje reforme, najprije u Burgundiji i Akvitaniji, a zatim i dalje, prema zapadu i sjeveru
Francuske, sve do Normandije, a takoer i u Italiji. Pokret se rasprostirao nezaustavljivom
snagom i za Odonovih nasljednika, Aimara, Mayola (948-994) i Odilona (994-1049), tako da
je neumorna djelatnost prve petorice klinijevskih opata ispunila gotovo stoljee i pol i bitno
pridonijela dubokoj izmjeni intelektualne i moralne klime u kranskom svijetu XI. stoljea.
Ve je i opat Odon smatrao da je napredovanje i trajno odranje klinijevskih shvaanja
mogue samo ako svi reformirani samostani budu vrsto povezani u jedinstvenu organizaciju.
Godine 931. dobio je od pape Ivana XI. privilegij po kojem su svi reformirani samostani ostali
podvrgnuti samostanu Cluny i njegovu opatu, kojega e u svakome samostanu zastupati jedan
prior. Budui da su posredovanjem svojega matinoga samostana Cluny svi reformirani samostani bili podloni papinstvu, ono je oekivalo da e cio pokret posluiti jaanju papinskog
utjecaja. Ali klinijevski pokret je tu funkciju mogao ispuniti tek poto i samo papinstvo bude
u potpunosti pridobiveno za klinijevske zahtjeve o reformi Crkve i radikalnoj izmjeni u nainu
ivota i djelovanja katolikog sveenstva, ukljuujui i same vrhove crkvene hijerarhije u Rimu.
U ostvarivanju toga cilja klinijevski je pokret nailazio na znatne tekoe. On je prije svega
bio redovniki pokret, pa je prodirao u redove svjetovnog sveenstva veoma teko, uglavnom
samo ondje gdje su na biskupskim stolicama sjedili redovnici, pristae klinijevskog pokreta.
Svjetovno sveenstvo, jo u veoj mjeri od nereformiranih redovnika vezano uz feudalizirano
drutvo, nije prihvaalo klinijevsku zamisao o askezi i odricanju od svjetovnjakih borbi za
vlast i mo u drutvu.
U takvim okolnostima sveenstvo se diferenciralo na redovniki kler, u kojem je sve
potpunije pobjeivala klinijevska reforma, i na svjetovnjaki kler koji je i dalje intenzivno
sudjelovao u tipinim oblicima ivota vladalake klase feudalaca u svim europskim zemljama.
Ali osim klinijevskog reformnog pokreta, neto kasnije nakon njega dolo je i do drugih
reformnih pokreta koji su svoju djelatnost usmjerili prema drugim krugovima crkvene hijerarhije.
Zaetnik jednoga od njih bio je mladi feudalac Gerard (erar) koji se uasnuo nad pokvarenou svjetovnog ivota, pa je na svojem posjedu Brogne (Bronj), u Donjoj Lotaringiji, 919.
osnovao samostan s benediktinskom regulom i veoma strogim asketskim ivotom. Svojom
velikom svetou pridobio je zatitu nekolicine utjecajnih velikaa i biskupa, pa je pod
pokroviteljstvom regionalnih crkvenih vlasti do svoje smrti reformirao vie samostana u Lotaringiji i Flandriji.
Slinu djelatnost razvio je s jo veim uspjehom bogati gornjolotarinki velika Ivan od
Gorze, koji je putovao po Italiji i upoznao uzoran redovniki ivot u benediktinskom samostanu Monte Cassino. Po povratku je pod pokroviteljstvom nadbiskupa u Metzu obnovio porueni
samostan u Gorzu, postao mu opatom i do svoje smrti (974) reformirao i osnovao mnogo
samostana na temelju benediktinske regule s veoma strogom askezom.
Za razliku od klinijevske reforme, lotaringijski su reformirani samostani ostali nezavisni
jedan od drugoga i nisu se podvrgavali izravno papinstvu, nego su odravali uobiajene odnose prema svojem dijecezanskom biskupu. Zbog toga su oni imali znatan utjecaj na biskupe i
375

svjetovni kler, pa su esto i sami biskupi bili ne samo zatitnici nego i aktivni pomagai
reformni h rastojanja. Usto, dok je klinijevski pokret kao svoju osnovnu zamisao propagirao
oslobaanje od moralnih poroka koje je sa sobom donosio svjetovnjaki ivot sveenstva,
lotaringijski se pokret izrazitije zalagao za osloboenje sveenstva, crkve i papinstva ispod
vlasti svjetovnih vladara, pa je time sveukupnom traenju uzroka dubokom moralnom padu
sveenstva dodao uoavanje o povezanosti toga pada sa zavisnou Crkve od svjetovnih vladara i politikih borbi meu vlastodrcima feudalnog poretka.
Najvii doseg u reformnim nastojanjima Crkve dostignut je tek polovicom XI. stoljea,
kad su se obje reformne komponente, klinijevska i lotaringijska, sjedinile u svijesti i odluno
sti veoma snanih linosti to ih je tada tenja i potreba za reformom Crkve zaredom izdizala
na vrhove crkvene hijerarhije.
U X. stoljeu do Italije i Rima dopirali su tek prvi valovi klinijevskog ogranka reformnog
pokreta. Njihov je pokrovitelj bio vojvoda Alberih od Spoleta, potovatelj shvaanja klinijevskog opata Odona. Ali njegove su snage bile preslabe da se odupre pretenzijama kralja Italije
Huga od Arlesa, koji je nastojao stei carsku krunu da bi na toj osnovi izvojtio i vrhovnu vlast
nad Papinskom dravom. Protiv njegovih pretenzija papinstvo je podupiralo koaliciju sjeverotalijanskih velikaa koja se okupljala oko Berengara II., markgrofa od Ivreje, unuka nekadanjeg kralja i cara Italije Berengara I. Furlanskoga. Taje skupina, najzad, uz pomo njema
koga kralja Otona L, potisnula Huga i uskoro, nakon smrti Hugova sina i nasljednika Lotara
(950), Berengara II. uinila kraljem Italije.
Ali za papinstvo je svaki uspon na kraljevsko dostojanstvo, ukoliko se nije ostvario sa
svim jamstvima crkvenih interesa, predstavljao opasnost. Berengarova koalicija velikaa planirala je Berengarov uspon ak i na carsko dostojanstvo stvaranjem "svrenoga ina" koji bi
papinstvo moralo prihvatiti bez iznuivanja koncesija. U tu svrhu trebalo je ostvariti brak
Berengara II. s Adelaidom, mladom udovicom Lotara od Provanse, sina Huga od Arlesa,
kralja Italije (926-947), koji je, prema tome, u etvrtom koljenu bio potomak cara Lotara I.
(unuka Karla Velikog) i time po batinskom pravu nasljednik carske krune.
Ali Adelaidin bijeg iz tamnice, u koju ju je Berengar bacio jer je odbijala predloeni brak,
i intervencija njemakog kralja u njezinu korist, ponovno su iz osnove izmijenili poloaj
papinstva. Ono jo uvijek nije u potpunosti usvojilo ansu koja je postupno jaala rastom i
irenjem reformnog pokreta i tako nije jo u vlastitim redovima steklo oslonac u borbi protiv
alternativne opasnosti: s jedne strane opasnosti od podvrgavanja svjetovnome feudalnom
plemstvu s teritorija Papinske drave; ili pak, s druge strane, podvrgavanju vioj, kraljevskoj
ili carskoj vlasti, koja bi bila kadra suzbiti feudalce, ali je njihovu supremaciju zamjenjivala
podvlaivanjem Crkve svojem pobjednikom autoritetu.
Do privremenog ostvarenja te druge alternative dolo je u rezultatu konstelacije odnosa u
Njemakoj, koja je, na temelju saveza drave i biskupskih vlasti u tome kraljevstvu, omoguila
Otonu I. da se nametne kao arbitar zbivanjima u Italiji i da, najzad, ondje stekne i carsku
krunu.

5. POLITIKA NJEMAKE U SREDNJOJ EUROPI I STVARANJE

NJEMAKO-RIMSKOG CARSTVA
je poslije smrti Henrika I. Ptiara (936) kraljevsku vlast preuzeo njegov
u tome trenutku dvadeset etverogodinji sin Oton I. (936-973). On je i fiziki i
duhovno bio veoma impozantna linost. Suvremeni kroniari prikazuju ga u svemu nalik na
Karla Velikoga, jer se i njegovim tjelesnim izgledom, sklonostima i naravi htjelo dokazati
legalitet njegova carskog dostojanstva.
U

Njemakoj

drugoroeni,

376

Odmah po stupanju na vlast on je napustio politiku svojega oca: savez s vojvodama, i

vratio se shvaanjima Konrada I. o osloncu kraljevske vlasti na Crkvu. Takva politika bila je,
uostalom, u tradiciji Karla Velikoga. Ali do punog i sustavnog razmaha Otonova saveznitva
s Crkvom dolo je tek nakon prve etape njegove vladavine koja je bila ispunjena sukobima s
vanjskim neprijateljima: sa, Slavenima u ekoj i na istonoj obali Labe, a takoer i borbama
s Maarima.
EKA

U vrijeme rasula politikih snaga u dravama nasljednicama Karolinkog Carstva eka je

povremeno bila vezana uz Velikomoravsku kneevinu, ali kako je ta kneevina slabila u borbi
s Njemakom, a zatim i iezla pod udarcima maarske invazije, eke su zemlje krenule
putem svojega samostalnog politikog razvitka.
Proces ujedinjavanja brojnih ekih plemena vrio se u obliku dvaju plemenskih saveza:
na sjeverozapadu bio je to tzv. eki plemenski savez, a na sjeveroistoku tzv. Zlianski
plemenski savez. Jezgru prvoga od njih inili su esi, kojima je sredite bio Viehrad. Oni su
okupili oko sebe sjeverozapadna plemena: Povane, Deane, Lemuze, Luane i dr. Prema
legendi, eku kraljevsku kuu je osnovala kneginja Libua, kerka prvog ekog legendarnog
kneza poslije Samove smrti (658) Kroka. Ona se udala za vojvodu Lemuza, Pemisla, i od
njega po~iee eka vladarska loza pemislovia. Potkraj IX. st. eka se pod vladavinom
Spitig.njeva, sina kneza Borivoja, odcijepila od ve teko ugroene Velikomoravske kneevine i priznala vrhovnu vlast Arnulfa Karantanskoga. Tom prilikom ona je i vjerski bila odvojena od Moravske i podvrgnuta biskupiji Regensburg, u Bavarskoj.
Uskoro zatim, nakon oboljenja Arnulfa Karantanskoga u Italiji i njegove smrti (899),
Savez ekih plemena opet je nezavisan, pod vodstvom kneza Vratislava I. koji je naslijedio
svojega brata Spitignjeva.
U procesu ujedinjavanja ekih plemena, glavni suparnik plemenu eha (kojima je, po
legendi, jo Libua dala, podno Viehrada, podii novi glavni grad Prag) bilo je pleme Zliana,
smjeteno u predjelima istono od Praga, a sredite im je bio grad Libice. Oni su zajedno s dva
ogranka plemena Hrvata, koji su zauzimali veliko podruje od rijeke Cidline i gornje Labe do
Krkonoa, formirali Zlianski savez plemena. U poetku X. st. na elu toga plemenskog
saveza bio je hrvatski knez Slavnik. Tijekom X. st. taj se plemenski savez znatno proirio
prema jugozapadu, sve do oblasti Netolica i Dudleba, na gornjoj Vltavi.
Meusobne suprotnosti dviju poetnih grupacija ekih plemena oitovale su se i u vezi s
politikom eke prema Njemakoj. Kad je ondje 911. umro posljednji njemaki potomak kue
Karolinga (Ludvig Dijete), Vratislav I. je smatrao da je nestalo ak i formalne osnove za bilo
kakvu podlonost eke Njemakom kraljevstvu. ini se da se eki knez nastojao osloboditi
i crkvene ovisnosti o njemakim biskupijama, pa se zbog toga sukobljavao s Arnulfom, vojvodom Bavarske, ali i sa zlianskim knezovima koji su bili u branim vezama s kuom Arnulfa
Bavarskoga.
Poslije smrti Vrati slava, knezom je postao njegov najstariji sin Vaclav Sveti (921-935),
dok je njegov mlai brat Boleslav postao vladarem u zemlji Povana, sjeverno od Praga, koja
je prema istoku meaila s oblau Hrvata.
U dvadesetim godinama X. st. njemaki kralj Henrik L Ptiar vodio je osvajake ratove
protiv Bodria, Ljutia i Milana. Krajem toga razdoblja (929) on je u savezu s Arnulfom
Bavarskim i Zlianima prodro u eku i primorao Vaclava da ponovno prizna vrhovnu vlast
Njemake i obnovi plaanje godinjeg danka u novcu i stoci. Ujedno je drezdenska Crkva
dobila pravo da upravlja irenjem kranstva u ekoj, a Vaclav se obvezao da e to irenje
podupirati.
Ali protiv Vaclavove politike poputanja Nijemcima i irenja kranstva podigao je pobu377

nu njegov mlai brat Boleslav. On je Vaclava domamio u svoj zamak i ondje ga dao ubiti. Ti
su dogaaji bili popraeni ustankom seljatva protiv sve jaeg pritiska feudalizacije i potiskivanja narodne poganske vjere.
Iako je izvorna graa o izgraivanju privrednih i drutvenih odnosa u tim razdobljima
oskudna, 'neosporno je da se krajem IX. i tijekom X. st. u ekoj vrio proces feudalizacije,
povezan s podlonou eke Njemakoj i s organiziranjem Crkve na jednakoj osnovi feud~l
nog zemljoposjeda, kao to je to bilo i drugdje u tadanjoj Europi. Formiranje prvih zametaka
velikog zemljinog posjeda nije mogue pratiti od iskona; no oni nipoto nisu bili batina
kasnoantikih odnosa, sa zavisnom ra\inom snagom na zemlji, kao to je to bilo na zapadu od
Rajne, na tlu nekadanjega Rimskoga Carstva, nego se izgrauju prodorom feudalnih oblika
posjedovanja s podruja Njemake prema istoku i formiranjem autohtone politike vlasti u
ekim zemljama koja se svojim postanjem zasniva na starijim, rodovskim oblicima drutvenog poretka.
Postojanje i jaanje velikog zemljoposjeda u ekim zemljama nesumnjivo se vrilo i
iskoritavanjem procesa ekonomskog raslojavanja u seoskim opinama u kojem su osiromaeni seljaci gubili svoju gospodarsku samostalnost u korist bogatijih suseljana ili posjednika ve
formiranih veih i velikih imanja. Ali usporedo s tim procesom, kneevi su svojim slubenicima davali pravo da umjesto njih s odreenih teritorija ubiru dabine to ih je kneevska vlast
imala pravo dobivati od sveUkupnoga slobodnog stanovnitva. Premda time nije podruje s
kojem su takvi slubenici stjecali pravo ubirati kneevski danak postajalo njihovim zemljoposjedom, ipak je takav odnos uitnika javnopravne dabine omoguavao podvrgavanje stanovnitva u feudalnu zavisnost. Zbog oskudnosti izvorne grae taj proces pretvaranja ustupljenih
kneevskih prihoda kneevskim slubenicima u feudalnu rentu kao ni (nesumnjivo dugotrajni)
proces pretvaranja slobodnog rodovskog seljatva u zavjsne obraivae veleposjednike zemlje nije mogue pratiti. No eki izvor X. stoljea, Zvotopis sv. Vaclava, ve spominje
postojanje zavisnog seljatva koje obrauje veleposjedniku zemlju i obvezno je da radi na
veleposjednikovu rezervatu. One pak seljake koji su sauvali svoju ekonomsku nezavisnost i
neokrnjenu osobnu slobodu izvori zovu djedii, za razliku od zavisnih seljaka koji nose naziv
rustici. Postojali su i servi, ali je njihov faktini poloaj bio srodan poloaju zavisnih obrai
vaa veleposjednike zemlje, s razlikom to nisu bili osobno slobodni, a moda su imali i
manje zemljine estice s veim radnim obvezama.
Meu imunim zemljoposjednicima najiri krug ine zemani, posjednici vie osnovnih
estica zemlje kakve su u prosjeku imali nezavisni seljaci. Njihov zemljoposjed mogao je
obuhvaati znatan dio jednoga sela, pa ak i cio njegov teritorij. Dio takvih zemljoposjednika
formirao se oito postupnim bogaenjem pojedinih, neko ravnopravnih lanova seoske opi
ne, ali je mogue da su neki od njih svoja imanja stekli kao nagradu za vrenje vojnih ili
upravnih slubi kneevskoj vlasti.
eki knez imao je, kao i drugi ranofeudalni europski vladari, svoju ratnu druinu. Ona jc
preteno bila konjanika vojska, a pripadnost takvoj kneevskoj druini bila je doivotna.
Isprva ju je u potpunosti uzdravao sam knez. Ona je imala pravo sudjelovati u diobi ratnog
plijena i danka nametnutog pobijeenom neprijatelju. Vjerojatno je, meutim, da su kneevi s
vremenom poeli svojim druinicima davati zemlju, naseljenu stanovnitvom koje je bilo
optereeno dravnom Uavnopravnom) danakom obvezom, zamjenjujui tako centralizirani
oblik uzdravanja kneevske druine dodjeljivanjem prihoda od neposrednoga proizvodnog
rada na zemlji.
U cjelini, proces pretvaranja seljaka, lanova slobodnih seoskih opina u zavisne obrai
vae zemlje koja vie nije bila njihovo vlasnitvo, nije bio iskljuivo spontan socijalno-ekonomski proces, nego se povezivao uz formiranje dravne vlasti i feudalizaciju (tj. uz davanje
zemlje kneevskim slubenicima i uz osnivanje crkvenih institucija, opskrbljenih zemljoposjedima, na kojima su se obraivai zemlje pretvarali u podlonike) koja se provodila i nasilno,
pri emu seljatvo u X. st. na promjene koje se ostvaruju drastino krnjei njegova dotadanja

378

prava i interese reagira pobunama, izrazito usmjerenima protiv procesa feudalizacije i kran
stva kao jednoga od bitno vanih oslonaca u tome drutveno-ekonomskom procesu.
Knez Boleslav I. (935-967) morao je po dolasku na vlast najprije uguiti takve seljake
nemire i pobune, a zatim je izvrio teritorijalnu reorganizaciju razdijelivi stara plemenska
podruja na nove upravne oblasti. Tim mjerama Boleslavova se vladavina razotkriva, uz svoju
protunjemaku orijentaciju, kao doba smjene rodovsko-plemenske aristokracije novom ojaa
lom klasom feudalaca, ovisnih o kneevskoj vlasti. Sreditima novih upravnih oblasti postali
su zamci u koje je Boleslav postavljao svoje namjesnike, koji su imali i vojne i civilne ovlasti
a nosili su naslov comes ili grof. I u centralnoj dravnoj upravi izvrene su promjene: komornik je imao upravljati financijama, vladar kneevskim imanjima, a lovij kneevskim umama. Ta imenovanja svjedoe o postojanju zasebnih kneevskih zemljoposjeda koji nisu istovjetni naprosto s dravnim teritorijem eke kneevine.
OTONOVA RATOVANJA
Nain dolaska Boleslava I. na eko kneevsko prijestolje iskoriJtio je njemaki kralj Oton
L da istupi kao osvetnik ubijenoga Vaclava I. Onje ve 936. napao Ceku s dvijema vojskama,
ali nije postigao nikakav uspjeh.
Uskoro poslije toga morao je poslati vojsku pod zapovjednitvom feuda1ca Hermanna
protiv slavenskih plemena na donjoj Labi, ali ni ti pothvati nisu doveli do namjeravanoga
podv.rgavanja slavenskih zemalja izmeu Labe i donje Odre.
Poetkom 937. zapoeo je novi niz maarskih provala preko Karantanije i Istone marke
u Bavarsku, Frankoniju i vapsku i otuda na podruje Francuske.
Tim ratnim zbivanjima pridruila se viegodinja borba s njemakim vojvodstvima. Poslije smrti bavarskog vojvode Amulfa (937), Oton se zaratio s njegovim starijim sinom i nasljednikom, uspio ga pobijediti i Zbaciti, a na njegovo je mjesto postavio njegova mlaeg brata
(Bertolda), kao svojega vazala.
Nakon toga obnovio je Oton vojnu akciju protiv Polapskih Slavena, ali u toj angairanosti
zadesila ga je opa pobuna njemakih vojvoda, kojoj je na elu bio njegov mlai brat Henrik.
Poslije mnogih ratnih preobrata, 939. Otonova je vojska postigla vanu pobjedu u Porajnju, kojom su prigodom poginuli vojvoda Lotaringije i vojvoda Frankonije, a ostali su se
zavjerenici odluili pokoriti.
Lotaringiju je Oton nakon toga predao jednome frankonskom feuda1cu (Konradu Riem)
uz uvjet da prihvati vazalski odnos, a Frankonija je pripala izravno kraljevskoj kruni. Bavarsku
je Oton 948., poslije smrti vojvode Bertoida, prepustio svojem bratu Henriku, ali i opet kao
vazaini teritorij. A 949., nakon smrti saskog vojvode, tu je zemlju stekao Otonov najstariji sin
Liudolf, oenjen kerkom umrloga vojvode.
Tako je u Njemakoj u razdoblju od 939. do 949. nestalo nezavisnih nacionalnih vojvodstava sa samostalnim vladarskim dinastijama. Okoristivi se svojom pobjedom nad svojim
protivnicima i povoljnim nasljedstvenim okolnostima, Oton je u svih pet nacionalnih vojvodstava raspolagao vojvodskim poloajem po svojoj volji i time ih potpuno podvrgnuo autoritetu
svoje kraljevske vlasti.

UNUTRANJI ODNOSI
U borbi koja je urodila tako vanim rezultatima Oton se oslanjao na crkvene vlasti iskoristivi njihov antagonizam prema teritorijalnoj vlasti vojvoda. Ve od poetka svoje vladavine
on je, bez obzira na papinstvo ili pretenzije vojvoda, svagdje postavljao biskupe po svojoj
volji, pa su crkvom najee upravljale linosti koje su svoj poloaj zahvaljivale njemu, a
mnogi su od njih bili i lanovi njegove blie ili dalje porodice.
379

Tako postavljene biskupe i nadbiskupe Oton je smatrao svojim neposrednim vazalima.

Svima je njima znatno poveavao imunitetna prava, mnogima je prepustio kraljevsko pravo da
kuju novac i ubiru teloneum (carine, cestarine, mostarine), a u pojedinim je sluajevima nekim
biskupijama, odnosno nadbiskupijama (kao Speyer, Magdeburg, Mainz, KOln) dodijelio grofovska prava na podruju grada koji je bio sjedite dotine dijeceze. Budui da je biskupe i
nadbiskupe smatrao svojim vazalima, on im je posebnim sveanim inom (investiturom) povjeravao njihovu crkvenu funkciju predajui im u ruke biskupski tap kao simbol sveenike
slube. Tek poslije toga slijedio je crkveni obred posveenja. Prigodom takvog primanja
crkvene slube, biskup je polagao vazaisku zakletvu vjernosti kralju.
Na temelju takvih odnosa, biskupska vlast u Njemakoj bila je snana i nezavisna od
feudalaca, pa nije ve u X. st. bila igrakom u rukama niih slojeva feudalne hijerarhije, ni
predmet njihove meusobne borbe za utjecajne poloaje i zemljoposjede. Osim toga, jaanje
biskupija, njihovo bogatstvo i neposredna podvrgnutost kralju omoguila je kraljevskoj vlasti
da iznutra oslabi jedinstvenost podruja nacionalnih vojvodstava, a nakon sloma njihova
ustanka da onemogui ili bar oteava njihovo ponovno osamostaljivanje.
POLITIKA PREMA ITALIJI I OSVAJANJE KRALJEVSKE VLASTI
Dva unutranjopolitika procesa: jaanje nezavisnosti Crkve u odnosu prema lokalnim
feudalnim vlastima i podvrgavanje nacionalnih vojvodstava kralju toliko su uveala mo Otonova kraljevskog autoriteta da je njegovo nastojanje da batini carski poloaj Karolinga podvrgavanjem Italije i ak eventualnim ukljuenjem zapadnofranakih zemalja u podruje svoga
utjecaja steklo znatne izglede na uspjeh.
Priliku za ostvarenje glavnoga dijela toga plana pruilo mu je Berengarovo utamnienje
Adelaide, udovice kralja Louisa od Provanse, batinika nasljednoga prava na carski naslov, i
njezin bijeg u Njemaku radi traenja Otonove pomoi (951).
Otonovo osvojenje Italskog kraljevstva koje je nakon toga uslijedilo izvreno je bez tekoa i brzo. Zauzevi Paviju, on uope nije smatrao potrebnim da bude izvren njegov makar i
formalan izbor za kralja a ni krunidba, nego je samo na temelju svoje vojne akcije poeo
upotrebljavati naslov ital skoga kralja. Oenivi se jo iste godine (951) Adelaidqm, pridruio
je svojem osvajakom uspjehu i njezina nasljedna prava.
Ali svoj konani cilj, osvajanje carskog naslova, Oton jo ni tada nije mogao postii jer je
dolo do novoga spleta pobuna u Njemakoj, koje su kao ishodite imale suparnitvo izmeu
Otonova najstarijeg sina Liudolfa i Otonova mlaeg brata Henrika Bavarskoga, a pretvorile su
se u izvanredno razoran graanski rat koji je potrajao vie od godine dana. Zavrio se Otonovom pobjedom i dalekosenom preraspodjelom lenskih posjeda i dostojanstava, na tetu Otonovih protivnika i u korist njegovih pristaa. Najistaknutije poloaje Oton je u jo veoj mjeri
koncentrirao u rukama lanove svoje obitelji. Lotaringiju je oduzeo svojem zetu Konradu, koji
se pridruio pobunjenicima, i dao je svojem bratu Brunonu, nadbiskupu KOlna; Bavarsku je
ostavio svojemu bratu Henriku, a vapsku je predao njegovu zetu, grofu Burkhardu; nadbisk~
pom Mainza postao je Otonov nezakoniti sin Vilim.
NOVA ETAPA RATOVANJA
Ve za trajanja graanskog rata Maari su obnovili provale na podruje Njemake. Iscrpljenost cijele zemlje nakon zavretka borbi omoguila im je nove nalete. Godine 954. oni su
bili osobito strani. Maarski odredi opustoili su najprije Lotaringiju, pa su zatim preko
Reimsa zali u Burgundiju i Provansu, odakle su se preko Lombardije vratili u Panoniju.
Idue godine (955) Maari su ponovili svoju provalu s jo jaim snagama. Opustoili su
Bavarsku i dio vapske, pa su poeli opsjedati snano utvreni Augsburg.

380

Izuzetno velike opasnosti od njihovih razornih napada navele su, meutim, njemake
feudalee da izobilno priteknu u pomo kralju. Na Lekome polju, juno od Augsburga, Otonova vojska, kojoj su se pridruile i znatne snage ekoga Kneza Boleslava L, postigla je veliku
pobjedu (15. VIII. 955). Napadai su bili gotovo potpuno uniteni. Otada maarske invazije u
Srednju i Zapadnu Europu naglo jenjavaju i ubrzo sasvim prestaju, a taj prvobitno nomadsko-stoarski i ratniki narod prelazi na sjedilaki, agrarni ivot u ravnicama srednjeg Podunavlja.
Poslije pobjede nad Maarima Oton je odluio zadati odluan udarac i Polapskim Slavenima. Ali dok je borba s Maarima bila obrambeni rat, vojevanje na istoku od Labe bilo je
osvajaki pothvat, popraen etnikim unitavanjem stanovnitva na velikim prostranstvima. Za
vrijeme graanskoga rata u Njemakoj Oton je voenje tih pothvata prepustio saskom markgrofu Geronu. On je svojim okrutnostima izazvao opi ustanak Polapskih Slavena (945); ali on
je u krvi uguen, i njemaki su osvajai uvrstili svoju vlast sve do Nise i Donje Odre.
Na osvojenom podruju poelo je obilno darivanje velikih zemljoposjeda njemakim feudaleima. Na svim strateki vanim poloajima oni su podizali zamkove s njemakom posadom, pa su otuda vladali cijelom okolicom. Slavensko je seljako stanovnitvo silom oruja
bilo primorano plaati dravni danak i feudalnu zemljinu rentu u obrocima od uroda i kulue
njem. Upokoravanju slavenskog stanovnitva imalo je pridonijeti i irenje kranstva. Jo od
937. jedan od centara za irenje kranstva u slavenske zemlje postao je Magdeburg, na lijevoj
obali Labe, a 948. osnovane su biskupije u Brandenburgu i Havelbergu (u zemlji Ljutia), s
istom zadaom.
U vrijeme najeih maarskih provala u NjemakU (954. i 955) Polapski su Slaveni
pokuali zbaciti njemaku vlast novim ustankom, ali su Nijemci, u veoma kritinoj situaciji,
usprkos tekim gubicima, izvojevali pobjedu, nakon koje su izvrili krajnje okrutne pokolje
(potkraj 955). Ta zvjerstva onemoguila su nove oslobodilake pokrete Slavena za punih 25
godina.
POSTIGNUE CARSKOG DOSTOJANSTVA

Nakon dogaaja koji zavravaju u 955. Oton I. je ponovno mogao usredotoiti pozornost
na svoje anse u Italiji. On je ondje 951. bio prepustio Berengaru II. od Ivreje, svojem
nekadanjem suparniku, da upravlja Italijom kao njegov namjesnik, da bi sam nesmetano
mogao pristupiti sreivanju prilika u Njemakoj. Ali Berengar je u Italiji uveo reim nasilja, a
i papa Ivan XII.. sin spoletanskog vojvode Alberiha, pridruio je poslije smrti svojega oca
(954) Spoletansko vojvodstvo Papinskoj dravi; usto je nastojao zavladati i nad Beneventom i
Kapuom. Tako je sada Oton imao u Italiji, ne dva saveznika, kako je oekivao, nego dva
snana i opasna protivnika. To ga je navelo da obnovi vojnu intervenciju. Prvi pokuaj to ga
je prepustio svojem sinu Liudolfu zavrio je neuspjeno jer se Liudolf u Italiji razbolio i umro
(957).
Papine pretenzije da razvije znatnu svjetovnu mo pobudile su meutim teku omrazu
protiv njega, utoliko vie to je ivio skrajnje raspu snim ivotom. Ugroen zavjerama, Ivan
XII. odluio je izmijeniti svoj stav prema njemakom kralju pa mu je uputio poziv da zatiti
papinstvo i svoju vlast nad Italijom.
Ljeti 961. Oton se tome pozivu s pristankom njemakih velikaa odazvao. Bez veih
zapreka dopro je do Rima i ondje, prije ulaska u grad, pred papinskim izaslanicima poloio
zakletvu kojom se obvezao: da nee nita poduzimati protiv asti i interesa papinstva; da nee
sudovati u Rimu bez papina pristanka; da se nee upletati u upravljanje papinskom dravom;
da e tititi nepovredivost papinskih zemljoposjeda. Zauzvrat, papa se zakleo da nee pomagati kraljeve neprijatelje. Nakon toga, poetkom veljae 962., Oton i Adelaida okrunjeni su u
crkvi Sv. Petra carskom krunom.
Svega deset dana nakon krunidbe odran je u Rimu koncil na kojem je papa odobrio
381

osnivanje nadbiskupije u Magdeburgu s nadlenou nad slavenskim, ve osvojenim 1 JOs

neosvojenim zemljama. Time je papinstvo odobrilo Otonovu politiku podjarmljivanja slavenskih zemalja, bez obzira na zloinstva koja su ondje vrena, u interesu proirenja i njemake i
crkvene vlasti.
Dobivi sve koncesije koje je elio, Oton je 13. II. 962. objavio tzv. Otonove privilegije.
Njima su bile potvrene donacije Pipina Maloga i Karla Velikoga papinstvu, ali je car ujedno
definirao i svoje pravo nadzora nad upravom u Papinskoj dravi. Njegovi posebni predstavnici
morali su mu o toj upravnoj djelatnosti podnositi svakogodinji izvjetaj. U pogledu biranja
pape odreeno je da ono mora biti izvreno prema crkvenim kanonskim propisima, ali izabrani
papa mora najprije caru poloiti zakletvu vjernosti, a tek nakon toga moe biti posveen
crkvenim obredom.
Sadrajem Otonovih privilegija bile su u potpunosti ponitene bitne obveze na koje se
Oton zakleo prije ulaska u Rim. Oslanjajui se na primjer Karla Velikoga, Oton je sebe
smatrao seniorom papinstva u njegovu svojstvu poglavara Papinske drave, a u pogledu pape
kao poglavara kranske vjere usvojio je poloaj zatitnika i staratelja nad Crkvom kao vjerskom ustanovom u cjelini. Taj je odnos znaio faktino podvrgavanje Crkve dravi.
Unato dubokom nezadovoljstvu to ga je takav ishod pobudio meu sveenstvom, pa ak
i kod rimske i italske aristokracije uope, Otonov sustav supremacije Carstva nad papinstvom
odrao se jo stotinu godina, sve do rezultata onih borbi to ih je poveo Grgur VII. Ali da bi
te izmjene mogle biti ostvarene, papinstvo je prethodno moralo proivjeti duboke i svestrane
preinake svojih moralnih kvaliteta to su nikle i pobijedile na temelju ideja i tenji klinijevskih
i lotaringijskih reformatora u X. i XI. stoljeu.

382

XII. EPOHA PREVLASTI NJEMAKO-RIMSKOG

CARSTVA U EUROPI

1. ODNOSI DO POETKA BORBE ZA INVESTITURU

ITALSKI PROBLEMI
Otonov reim u Italiji urodio je gotovo neposredno nakon njegove krunidbe pobunom
tadanjih najvanijih politikih initelja na Poluotoku: papinstva i italske aristokracije, i primorao ga na njegov trei vojni pohod u Italiju. Rezultat je bio utamnienje prvaka aristokracije
i nekadanjeg kralja Italije Berengara II. i svrgavanje pape Ivana XII. Nakon toga je po Otonu
imenovani protupapa Leon VIII. 963. na crkvenom sinodu u Rimu ozakonio odredbe Otonovih
privilegija o papinu obveznom polaganju zakletve vjernosti caru prije crkvenog obreda posveenja. To je znailo da su sada i crkveni zakoni priznavali pravo cara da postavlja papu i bude
njegov lenski gospodar, to mu je, po naelima feudalnih seniorsko-vazalnih odnosa, omoguavalo i da ga s toga poloaja ukloni kad bude smatrao da se papa ogrijeio o svoju obvezu
odanosti caru.
im se, zatim, Oton vratio u Njemaku, pobuna je izbila ponovno i tek je njegov etvrti
vojni pohod u Italiju (966) krvavim represalijama uguio svako protivljenje. Radi osiguranja
nametnutih odnosa, car je na Boi 967. dao u Rimu carskom krunom okruniti i svojega sina
Otona II.
Trenutna pacifikacija sjeverne i srednje Italije navela je Otona da svoje italske planove
proiri prema jugu, na nominalno vazaina langobardska vojvodstva i na bizantska uporita u
Apuliji i Kalabriji.
Svoju namjeru da stekne i bizantske posjede car je najprije pokuao ostvariti planom da
svojega sina Otona II. oeni bizantskom princezom. Kad je taj projekt u Carigradu odbaen s
prezirom, dolo je do vojnog pothvata (968-969) koji je takoer zavrio neuspjehom. Tek
nakon dolaska Ivana Cimiska na vlast Bizant je pristao da njemako-rimskom vladaru dade
jednu carevu roaku za enu (Teofano). Taj je diplomatski brak (972) znaio neizravno priznanje carskog naslova to ga je njemaka vladarska kua stekla orujem; ujedno on je donio
smirenje Junoj Italiji, ali je teritorijalni odnos na jugu Apeninskog poluotoka ostao nepromijenjen.
POLAPSKI SLA VENI
Kompromis s Bizantom i Otonova pobjeda nad papinstvom i italskim velikaima omogusu caru da se ponovno angaira u Njemakoj i na podruju germanskog nadiranja u
slavenske zemlje izmeu Labe i Odre.
Poslije Otonovih uspjeha protiv Polapskih Slavena u 955. jo uvijek nije bilo mogue
ostvariti potpunu aneksiju tih podruja. Stoga je carska vlast podvlaenje i germanizaciju
slavenskih oblasti na istoku od Labe pripremala sustavnim irenjem kranstva. U tu svrhu na
slavenskom je podruju osnovano vie biskupija koje su bile podvrgnute novoosnovanoj nadbiskupiji u Magdeburgu kao glavnom organizacijskom sreditu misionarske djelatnosti.
ili

383

Nova crkvena sredita bila su veoma aktivna. Stjecala su velike zemljoposjede i forsirala
pokrtavanje. Ali uspjesi su bili maleni. Poneki od slavenskih lokalnih knezova primali su
kranstvo, ali je stanovnitvo prualo otpor branei zajedno s vjerskom i svoju etniku i
politiku posebnost.
POLJSKA
U vrijeme njemakih nasrtaja na samostalnost Polapskih Slavena, u pozadini neposredno
ugroenih podruja formirala se nova politika organizacija slavenskog stanovnitva. Bila je to
ranosrednjovjekovna Poljska.
Prema podacima anonimnoga Bavarskog geografa iz druge polovice IX. st. teritorij Poljske sastojao se u poetku IX. st. od tridesetak posebnih plemenskih kneevina. Na elu svake
od njih stajala je zemljoposjednika aristokracija koja se formirala pretvaranjem pradavne
rodovske, ratnike aristokracije u sloj utjecajnih zemljoposjednika. Njihove zemlje obraivala
je zavisna ili neslobodna radna snaga. Bili su to preteno nekadanji ratni zarobljenici ili
stanovnitvo ratom pokorenih oblasti. Ali izvan podruja to su ih pripadnici aristokracije
pretvorili u svoje vlasnitvo, veina je stanovnika ivjela u starinskim rodovskim organizacijama i slobodnim rodovskim selima.
Tijekom IX. st. formirala se iz kruga zemljoposjednike aristokracije kneevska vlast.
Vjerojatno je da je knez isprva bio samo vojni zapovjednik eta s podruja jedne plemenske
oblasti, bez izrazitih vladarskih ovlatenja. Ali ratnika mo i bogaenje to je proizlazilo iz
vojnih pothvata irilo je kneevske kompentencije i pretvaralo tu funkciju u politiku vlast.
U drugoj polovici X. st. moe se pratiti proces stapanja prvobitnih plemenskih kneevina
u vee politike cjeline. Najbre se taj proces odvijao u Pomorju, izmeu donje Odre i Visle.
Tu je ve u IX. st. bilo primorskih gradova sa zamecima obrta i pomorske trgovine, kao to su
bili Volinj, ein i Gdanjsk. Na rano formiranje Pomorskog vojvodstva moda su utjecale
stalne opasnosti od pljakakih napada skandinavskih i danskih Normana.
I na jugu Poljske poelo se u IX. st., oko plemena Vislana, formirati ire politiko podru
je pod nazivom Mala Poljska, koje je, juno i jugoistono od Krakova, obuhvaalo i zapadne
d~ielove teritorija zakarpatske Velike ili Bijele Hrvatske (o kojoj govori car Konstantin Porfirogenet).
U vrijeme velikomoravskog kneza Svjatopluka podruje Male Poljske je za jedno desetljee (izmeu 875. i 885) ulo u sastav Velikomoravske kneevine. U tom je razdoblju pokrtavano malopoljsko stanovnitvo po staroslavenskom obredu Metodovih misionara. U prvoj
polovici X. st. teritorij Male Poljske opet gubi svoju samostalnost i privremeno ulazi u sastav
eke drave. U jednakom poloaju nalo se i krajnje jugozapadno poljsko kneevstvo koje se
formiralo oko plemena Sleana.
Presudno veliku vanost za politiku budunost Poljske imalo je pleme Poljana, naseljeno
na obalama donjeg Buga i rijeke Narev i koje je okupivi nekoliko susjednih plemena formiralo vojvodstvo Velika Poljska. Sredite mu je bio grad Gnjezno, a kneevsku vlast imala je
porodica Popelida. Prvi njezin poznati predstavnik bio je knez Ziemovit. Za njegove vladavinc
teritorij Velike Poljske proirio se na zapadu do Odre, a na istoku do okuke Visle, obuhvativi
Kujaviju, te na gornjoj Varti oblast Lenicana i plemena Saradzana.
U vrijeme Ziemovitova unuka Mjeka I. (960-992) irenje Velike Poljske nastavlja se
dalje, u prvom redu prema sjeveru, na podruje Pomorja. Ali tu se Mjeko sudario s koalicijom
u koju je ulo pomoransko pleme Volinjana i ljutiko pleme Redarijaca, a pridruio im se
saski grof Vihman, koji je bio u neprijateljstvu s carem Otonom I. Budui da je ta koalicija
963. porazila Mjekovu vojsku, velikopoljski je knez stupio u savez s carem. U isto vrijeme
Mjeko je sebi osigurao i oslon na eku, koja je nakon poraza Maara na Lechu (955)
384

Personifikacija kvadriviullla. lIulllinacija iz IX. st.

Oranje i brananje. Otprema vina.

Zidni sag kraljice Matilde, Xl. st.

Carska kruna Otona I.

etva i berba. Zidni sag kraljice Matilde, XI. st.

POLJSKA U X. I XI. ST.

PODLESJE

<cr

r -

' -~,
""-.,
' .------/

ffffiill
I

ttfUI

Osvojenja Mjeka l ,

LJ

Poiiska dr iava 992 .

Osvojenja Boles lava Hra br og

Podruje

koje

je

Boleslav

Istot ne granice NJ-rim Ca rstva

Nad bi skupI Je

1000 . Dalu m Izgrad nje

Hr,

ITD

izgu bio

Vojni pohodi Boles lava Hrab rog

misije

:,.-.,,,,,

Katoli ke

'-l

linije obrane

M" u Budi inu 10 18 ,

Biskupije

Luk e

SREDNJA EUROPA U DOBA OTONA I SALIJACA

Sveto Ri mato

e .rstvo

Ol!:lua I 1+ 973)
_ II vr Komada tl j r 1039)
STUD Sla~ pl Am i pOOr
rr(l.nc t.. !o~(I.

FAIO Nlem (!tn VI')JvOC$t"a .

m ark~ . u v k.ral j I dr pod

E3 ~r~:~~ C;:::;~a

~ Duholioa krun

domena

Fngle~a

C::::J

&
i

Eatldormatl u o bA rd .. "PO>lj
Orl:ava 'lIlIima 0$'01. ( toen
Na::lOls<up ja
Sisk.u!:iJ3

(~ 1066;

Sa~t80

.,. Zamak

TLOCR T VENECIJE
S. Mleh.l. In 1101.

SPOMENICI:
Palae, scuole I erk

r7LJ

C-4i\1
-4l

~a:~~;~~O~~

D/

s.
l1c
"'-4

ISOLA DI S.

GIORGIO
MAGGIORE

ve

Mletakobizanl ske

i"

Gotike

Renesansne

1 Zvonik
2 Plazza S.Mareo
3Z
atvorl
.
.. Most Uzdisa'
5 S
la
Maria della
Cariti
6 , Procuratle Vecch '
7 Procuraf
18
8 SC
,e Nuove
uola d. S
Giorgio degi,
Schiavoni
9 S. Maria del
Miracoli

A Fondaeca del
Turchi
B Palazzo Tron
C
Pal. Barbari
D Pal. del C go
lenghi ,
amar
E Fond.cca dal
Tedeschi'
F Pal. Farsetti dt
Loredan
G Pal. Mocenl
go
H P.
.el. Comer-"~I
nelli
.......
I Pal. Cornar dl
Ca Grand
J Pal. Contarini
a
K Zacche
L Pal. d. Patriaesto

,.

o LO V.

....,

Z
P E CEN

Zeleni obrub - Ist o n os la ve n ska plemena, u sastavu Kijevske Rusije

uti obrub - Podru je stepskih, nomadsko-ratnikih plemena
Svijetlosmee podruje - Zapadnoslavenska plemena
T a mn os me e podruje - Junoslavenska plemena
Crvena puna linija - Trgovinski smjerovi s Baltika na Crno i Kaspijsko more

Mozaici na oltaru Sv. Sofije u Kijevu

izvanredno ojaala pripojivi zaredom Moravsku, Slovaku i lesku. Ta politika dovela je do

Mjekova braka s kerkom ekoga kneza Boleslava 1., Dubravkom (965) i, zatim, do prodiranja kranstva latinskog obreda iz eke u Veliku Poljsku. Osnovana je i poljska biskupija u
Poznanju, ali ona nije bila podreena njemakim nadbiskupijama nego izravno papinskoj
vlasti u Rimu.
Oslonivi se na svoju povezanost s ekom i uzdajui se u savez s carem, Mjeko je 967.
svojoj kneevini pripojio cijelo Pomorje. Otpor njemakih velikaa tome proirenju poljske
drave a, zatim, i intervencija samoga cara Otona primorala je Mjeka da 973., na sveanom
dravnom saboru u Quedlinburgu, prizna da Zapadno Pomorje dri u svojstvu careva vazala, s
obvezom da mu za tu zemlju plaa godinji danak.
Predviajui opasnost da se to podvrgavanje njemakoj supremaciji protegne i na cio
dravni teritorij Poljske, Mjeko je prihvatio nominalnu zavisnost Poljske od papinskog prijestolja, jer je mogao smatrati da je papinstvo trajni, otvoreni ili prikriveni neprijatelj carevih
tenji za svevlau nad Crkvom i nad drugim narodima. U isto vrijeme Mjeko je pomagao
one njemake feudalce koji su oitovali svoje neprijateljstvo prema Otonu I.
DOBA OTONA II.
Ta su neprijateljstva neobuzdano izbila tek nakon smrti Otona I. (973). Iako su Otona II.
(973-983) priznali svi velikai, ve je 974. dolo do opasne zavjere Otonova bratia, bavarskog vojvode Henrika II. Svadljivoga, kojemu su se uz druge velikae pridruili i eki knez
Boleslav II. (967-999) i poljski knez Mjeko I. Ali pobuna je bila suzbijena, a bavarski je
vojvoda morao izbjei u eku.
Uporno nastojanje Bavarske da se osamostali sugeriralo je caru da njezin prostrani teritorij
razmrvi. U tu svrhu formirao je 1. posebno Karantansko vojvodstvo, koje je obuhvaalo
Karantansku marku (na srednjoj Muri), tajersku marku (na Dravi oko Ptuja), Kranjsku marku
(na gornjoj Savi), Veronsku ili Furlansku marku te Istarsku marku. 2. Istonu marku (kasniju
Austriju) kojoj je na elo postavio Liutpolda iz grofovske obitelji Babenbergovaca; 3. marku
Nordgau, od Ntirnberga do eke granice. Vojvodom preostataka nekadanje velike Bavarske
postao je carev neak Oton vapski.
Vane vojne uspjehe postigao je Oton II. suzbivi pokuaj danskog kralja Haralda Plavozubog da provali u Sasku, i pokuaj francuskog kralja Lotara III. da Njemakoj preotme
Lotaringij u.
Nakon toga mogao je obnoviti osvajaku politiku svojega oca u Italiji. Iako je u sjevernoj
Italiji postigao vojne uspjehe, a u Rimu ponovno doveo na papinsko prijestolje svojega izabranika umjesto njegova prethodnika, kojega je rimska feudalna aristokracija protjerala, ipak, u
junoj Italiji nije uspio ni pokoriti langobardsko vojvodstvo, niti protjerati Saracene.
Ti neuspjesi ohrabrili su careve neprijatelje i u Italiji, i u Njemakoj, a Polapski su Slaveni
digli opi ustanak. U pripremama da najprije nadvlada tekoe u Italiji, Oton II. se razbolio i
u 28. godini ivota umro (983).
OTON III.
Nasljednikom mu je postao trogodinji sin Oton III. (983-1002), a regentsku je vlast
preuzela njegova majka, bizantska princeza Teofano.
Njezina vladavina ostvarila je kratko razdoblje unutranjeg smirenja u Njemakoj i Italiji,
a vanjske opasnosti s istoka smanjio je rat izmedu ekoga kneza Boleslava II. i poljskog
kneza Mjeka 1., u kojem je Mjeko preoteo Boleslavu dio poljskih zemalja (lesku i dio Male
Poljske, osim krakovske oblasti). Time oslabljena eka zapala je u unutranju krizu.
385

Ondje je, naime, 982. prakim biskupom postao Vojtjeh, sin Slavnika, hrvatskog kneza u
oblasti, koja je jo uvala svoju starinsku posebnost. Oslanjajui se na veliki utjecaj
Voj tjeha, hrvatski rod Slavnika je veoma ojaao. To je navelo kneza Boleslava II. da uni li
autonomiju Zlianske oblasti. I sam Vojtjeh (kasnije: sv. Adalbert) morao je pobjei u Rim , a
Boleslavova vojska je OSVOjila grad Libice, poubijala sve lanove roda Slavnika i konano
pripojila Zliansku oblast Cekoj. Protjerani biskup Vojtjeh stekao je uskoro u tadanjem
kranstvu slavu sveca i muenika . Iz Rima je otiao u Poljsku i otuda u Prusiju da ondje
poganima propovijeda kranstvo , ali je ve 997. bio ubijen .
Nakon smrti carice Teofano (991), a zatim i smrti bake Otona III .. Adelaide (996), koja je
od nje preuzela regentsku vlast, Oton III. je kao esnaestogodinji mladi preuzeo vladarsku
dunost. Po majci Grk, a odgojen na visokoj razini klasine obrazovanosti, on je smatrao
svojom najvanijom dunou da u Rimu stekne carski naslov i svoju vladavinu prilagodi
rradicijama Rima i Carigrada.
Pripremivi vojnu u Italiju , odredio je da ondje za novoga papu (poslije smrti Ivana XV. ,
996) izaberu njegova bratia (u drugom koljenu), Bruna Karantanskoga, koji je kao papa uzeo
ime Grgur V. Jo iste godine taj ga je njegov bliski roak i prvi papa njemake narodnosti
okrunio za cara.
Kao uvjereni pristaa crkvene reforme, Grgur V. j e vodio neumoljivu borbu protiv simonij e i drugih poroka u ivotu tadanjeg sveenstva. Time je izazvao nezadovolj stvo pa ga jc
urota rimske svjetovne aristokracije zbacila i postavila protupapu. To je postalo povod za
drugi po hod Otona III . na Rim . Oruanom silom pobi o je buntov nike, a protupapu uklonio
(998) vrativi Grgura V. na njegovu funkciju.

Zlianskoj

Isusova smrl na kri/.u. T/.v . Gerov kri iz KiHna, dru ga pol. X. sl.

.186

Kad je ve idue godine Grgur umro, na carevu je preporuku za papu izabran nekadanji
Otonov uitelj, nadbiskup Reimsa (i, kasnije, nadbiskup Ravenne) Gerbert. On je uzeo imc
Silvestar II. elei time evocirati uspomenu na papu Silvestra 1., kojem je, prema tradiciji i
:vrdnjama tzv. Konstantinove darovnice, car Konstantin Veliki prigodom prijenosa carske
prijestolnice iz Rima u Carigrad predao supremaciju nad svjetovnim vlastima na Zapadu.
Novi je papa, naime, smatrao da je borba za istinski kranski ivot ovjeanstva bitna
zadaa Crkve, a da dravna vlast takvoj Crkvi treba biti oslonac i brani. U tome smislu
Silvestar II. je teio jaanju carske vlasti i njezinom univerzalizmu, ali sa svrhom da ona time
0mogui svjetski poredak na temelju kranskih naela i ideala. Zbog toga, po njegovu miljenju, Carstvo ne smije oruanom silom osvajati tue zemlje nego ih mora pridobivati za
kranstvo. ostavljajui im politiku autonomiju, u oekivanju da e ih vjerska pripadnost
kranstvu sjediniti u sveopu zajednicu s kranskom carskom vlau na elu.
Na temelju tih naela, ali na razini mnogo blioj konkretnoj stvarnosti tadanjega vreme:la, Oton III. se trudio izgraditi odnose prema tri svoja susjeda: prema Maarskoj, Poljskoj i
Cekoj.
U Maarskoj je jo biskup Vojtjeh (sv. Adalbert) 985. u Ostrogonu pokrstio sina maar
skog kneza Gejze, Vaika, koji je pritom uzeo ime Stjepan (I), a Silvestar II. je po dolasku na
papinsko prijestolje formirao zasebnu maarsku nadbiskupiju sa sjeditem u Ostrogonu, izravno podvrgnutu papinskoj vlasti. U isto vrijeme papa je Stjepanu I. priznao i kraljevski naslov.
U Poljskoj je sam Oton III. otiao u Gnjezno da se pokloni grobu sv. Adalberta (Voj tjeha)
~oji je bio ondje sahranjen nakon pogibije u Pruskoj. Tom je prilikom i u Gnjeznu osnovana
~ostalna poljska nadbiskupija (1000), takoer izravno podreena papinstvu, a poljskom
illezu Boleslavu Hrabrom dano je carsko odobrenje da uzme kraljevski naslov.
Podjednaka politika prema ekoj nije, meutim, mogla biti dovoljno efikasna zbog unu:ranjih borbi koje su zahvatile tu zemlju nakon smrti Boleslava II. (999).
U skladu sa svojom imperijalnom koncepcijom vladanja, Oton III. je sve do 999. stalno
,[Olovao u Rimu, okruen bizantskim ceremonijalom. Dravnu upravu organizirao je takoer
;'0 bizantskom uzoru, ali ne zasebno za Njemaku i zasebno za Italiju, nego ju je sjedinio, pri
~emu je sve vie dunosnika iz Italije dolazilo na visoke poloaje u Njemakoj.
Izvanredno favoriziranje Crkve i velika strogost Grgura V. u primjeni reformni h naela
:zazvala je snana nezadovoljstva u Rimu, pa je Oton III. morao potajno izbjei iz grada na
;;jever Italije. Pripremajui i svoj trei pohod na Rim, on je 1002. umro dosegavi tek dvadeset
Jrugu godinu ivota i ne ostavivi potomstva.
HENRIK II.
Time se i u Njemakoj i na carskom prijestolju postavilo pitanje nasljedstva. Od triju
:cretendenata velikai su se opredijelili za Henrika Bavarskoga, koji je bio unuk brata Otona 1.,
on je u Mainzu okrunjen za kralja (1002-1024).
Iako je novi vladar bio veoma religiozan i eljan da njegova vladavina bude doba mira i
:cravinosti. njegova su dva desetljea bila ispunjena oruanim sukobima.
Najdugotrajnije borbe vodile su sc s Poljskom. Ondje je kneevsku vlast preuzeo Mjekov
,in Boleslav Hrabri (995-1025). On je 1001. okonao svaku zavisnost Poljske o Njemakoj, a
l:nim je od novoga njemakog kralja dobio Luicu kao lenski posjed, dok je Meissensku
:narku osvojio orujem. U vrijeme sporova to su izbili u ekoj jo nakon smrti kneza
Boleslava II. (999), on je ~oj kneevini preoteo daljnje dvije poljske zemlje, dotada u ekoj
.lasti: Krakovsku oblast i Slesku te povrh toga i Slovaku.
Nastavak borbi meu sinovima Boleslava II. u ekoj omoguio je Boleslavu Hrabrom da
1003. u toj zemlji intervenira jo jedanput. Taj put on je cijelu e'ku i Moravsku pripojio
;:'Oljskoj dravi. Tako je na golemom prostranstvu od Baltika do srednjeg Dunava formirana
',dika slavenska drava, koja je svojom snagom u velikoj mjeri ugroavala interese Njemake.
387

Ali Henrik se nije mogao oduprijeti takvu razvitku dogaaja jer je bio zauzet neprijateljskim istupima njemakih velikaa, uzurpacijom markgrofa od Ivreje u Italiji, koji se ondje
proglasio kraljem, a i potrebom da intervenira u Rimu, gdje je feudalna aristokracija postavljala pape po svojoj volji jer od smrti Otona III. vie nije bilo okrunjenog cara.
Prvi pokuaj Henrika II. da sredi prilike u Italiji zavrio se potpunim neuspjehom i on se
morao povui u Njemaku (1004) da bi se ondje hitno suprotstavio poljskoj opasnosti. Za l()
Njemaka je formirala snanu koaliciju u koju su uli prognani eki knezovi Jaromir i Oldrih (sinovi Boleslava II.) te Maari i polapski Ljutii, ugroeni poljskom ekspanzijom. Borhe
su nakon vie od godine dana zavrile mirom (1005) po kojem se eka otela poljskom
vrhovnitvu, a vlast je u njoj stekao Jaromir, ali kao vazal njemakoga kralja; Luica je pripala
Njemakoj. a Poljska je zadrala Moravsku i Slovaku.
Takvim ljeenjem ostao je nezadovoljan Jaromirov mlai brat Oldrih. Apeliravi na
pomo Nijemaca, on je uspio bratu preoteti kneevsku vlast. ali je eka pri tome zapala u j().~
dublju zavisnost od Njemake (1012113).
U vrijeme takva pogoranja situacije na njezinim junim i zapadnim granicama, Poljska je
bila upletena jo i u spor s knezom Kijevske Rusije Vladimirom Svjatoslaviem (980-10 15)
zbog podruja tzv. ervonske zemlje (izmeu Sana i B uga) koje je kijevski knez 981. pri poj io
svojoj dravi. Vladimir je nastavio proirivati svoje posjede prema zapadu i nakon toga uspjeha. Prema navodima najstarijih ruskih kronika, knez Vladimir je 992. poao u rat i proti\
Hrvata koji su horavili na sjevernim i istonim obroncima Karpata, na otegnutom podruju ml
rijeke Dunajee. jugoistono od Krakova, preko gornjeg Visloka, gornjeg Sana, gornjeg Dnjestra i Strija. sve do rijeke Bistrice i gornjeg Pruta kod Kolomije. ini se da je tom prigodol11
istoni dio zakarpatskih Hrvata (od rijeke Vislok do gornjeg Pruta) uao u sastav Kijevske
drave. dok je zapadni ostao u granicama Poljske.
Zavjera Vladimirova najstarijeg sina Svjatopolka (koji je bio oenjen kerkom Boleslava
Hrabrog) protiv oca (10 13) i Vladimirove represalije prema sinu navele su Boleslava da se
angaira na istoku. u interesu svojega zeta, a i da bi u svoj posjed vratio ervonsku zemlju.
Tom intervencijom omoguio je njemakom kralju da ostvari svoj drugi vojni pohodu Italiju.
Taj put Henrik je primorao papu da ga u Rimu (1014) okruni za cara. ali se zatim povukao u
Lombardiju prepustivi samom papinstvu neposrednu upravu nad podrujem Papinske dr/.ave.
Odnosi su se meutim jo jednom do krajnosti zamrsili. Boleslav se vratio iz Rusije i
zauzeo Luicu. ali se zatim i opet morao uplesti u razraunavanja u Kijevu medu sinovima
kneza Vladimira, dok je car Henrik bio prisiljen braniti svoje posjede u Flandriji i intervenirati
u kraljevstvu Arelat (tj. u sjedinjenoj Gornjoj i Donjoj Burgundiji, poevi od 933) proti\
tamonjih feudalaea koji su ugroavali njegova ujaka, kralja Rudolfa III. To tienitvo Njemake nad Arelatom (koje je ostvarivao jo Oton L, protiv pretenzija tadanjega kralja Italije.
Huga od Ariesa) sada je rezultiralo obvezom Rudolfa III. da e kraljevstvo Ardat poslije svoje
smrti ostaviti u nasljedstvo Henriku II.
Na drugoj strani Europe, Boleslav Hrabri je dotle zauzeo Kijev (1018), vratio na prijestolje svojega zeta Svjatopolka. ali je na povratku od Kijevske Rusije odcijepio ervonsku
zemlju.
Za vrijeme te zauzetosti dvojice monih vladara na dva oprena kraja Europe. izbio je rat
izmedu poganskih Ljutia i kranskih Bodria koji je zavrio pobjedom Ljutia i porazom
kranstva. koje se u tim polapskoslavenskim ohlastima oslanjalo na njemako sveenstvo.
Time su se obje sjevernije polapskoslavenske zemlje oslobodile ovisnosti o Njemakoj.
Do kraja svoje vladavine (1024) Henrik II. je preteno nastojao jaati svoj poloaj u Italiji.
Ali ni trei njegov vojni pohod onamo nije postigao uspjeh. U Papinskoj dravi potpuno su
zagospodarili svjetovni feudalci. Na jugu, Bizant je ojaao svoje pozicije i uvrstio svoju
vrhovnu vlast nad langobardskim vojvodstvima.
Henrikova vladavina je izgradila za budunost veoma vane odnose na podruju crkvene

politike u Njemakoj. Prihvaajui i pomaui k1inijevsku i lotaringijsku reformu, on je smatrao da e se discipliniranje sveenstva moi najuspjenije ostvariti ako ono dospije pod strog
nadzor svjetovne vlasti nad djelatnou crkvenih ustanova. U tu je svrhu inzistirao na iskljuivo svojem pravu da imenuje i postavlja poglavare biskupija i samostana. Svoj je utjecaj
nametao Crkvi i u pitanjima dogme. Premda su pod njegovom upravom uspjesi reformnog
pokreta bili znatni, u biti se pod nadzorom kraljevske vlasti izgraivala nova, snana crkvena
hijerarhija: reformirani samostani bili su striktno podvrgnuti svojim podrunim biskupima, a
oni, iako kao sveenici preteno dostojne linosti, bili su podvrgnuti kralju. Njihova javna
djelatnost sluila je ozdravljivanju crkvenog ivota, ali je u isti mah bila i snaan oslonac
kraljevske vlasti protiv velikaa. U tome smislu, ostvareni je odnos, iako u drukijim okolnostima, obnavljao savez kraljevske vlasti s visokim sveenstvom, kakav je obiljeavao i politiku
Otona I.
U Italiji je Henrik II. zauzimao jednako stajalite i prema papi. Na koncilu u Rimu,
prigodom svoje krunidbe (1014), debatom je upravljao car a ne papa, kojega je Henrik tretirao
samo kao posebno uglednog velikosveenika, podlonoga vladarevoj volji. Budui da car nije
uspio Italiju podvrgnuti svojoj faktinoj vlasti, takvo je slabljenje papina autoriteta u Italiji
urodilo samo jaanjem svjetovnih feudalaca na podruju Papinske drave. Ostavi bez oslonca
na biskupe, koji su se pokoravali kraljevoj volji, papinstvo je bilo izrueno neogranienoj
samovolji oruane sile feudalaca. Tako je Henrik II. stjecajem povijesnih okolnosti, crkvu u
~jemakoj podvrgnuo sebi, a u Italiji, napose u Papinskoj dravi, prepustio je feudalnoj
anarhiji. U krajnjem ishodu, njegova je crkvena politika dodue uvelike pripomogla discipliniranju sveenstva, ali skuavanjem Crkve pod prevlast drave pripremala zaotravanje sporova
koji e do svoga vrhunca doprijeti jo prije kraja XI. stoljea.
KONRAD II.
Henrik II. nije imao izravnog potomstva. Ali ipak, nasljedstveni princip koji je prigodom
Henrikova dolaska na vlast stekao priznanje, utjecao je na izbor novoga kralja, pa su se
velikai opredijelili za prapraunuka Otona L, Konrada II. (1024-1039). Budui da su njegova
obiteljska imanja bila u Frankoniji, smatra se osnivaem nove, frankonske dinastije na njemakom kraljevskom prijestolju.
Novi je vladar po svojim sklonostima bio ratnik, a upravo su ta njegova svojstva bila
nuna nakon Henrikovih brojnih vojnikih neuspjeha. On je zahtijevao bezuvjetno pokoravanje i svjetovnih i crkvenih velikaa kraljevu autoritetu, a njegova ratnika aktivnost nije sluila
ni. posebice, irenju kranstva, ni afirmaciji carske univerzalistike zamisli nego naprosto
proirenju i jaanju njemake drave.
Odmah na poetku Konradove vladavine nastupilo je olakanje pritiska iz Poljske. Boleslav Hrabri se 1025., nakon niza uspjeha, okrunio kraljevskom krunom, ali je umro jo iste
godine. Njegov sin Mjeko II. (1025-1034) okrunio se takoer kraljevskom krunom ne zatraivi odobrenje njemako-rimskoga cara. Oekujui izbijanje novoga sukoba, sklopio je
obrambeni savez s Maarskom i pritom joj prepustio Slovaku. Ali do rata s Njemakom
dolo je tek nakon tri godine, 1028., jer je u Poljskoj izbio nasljedstveni spor sMjekovim
mlaim bratom, a Konrad je u proljee 1026. morao u Italiji suzbijati pobunu protiv njemake
supremacije. Svladavi oponente, Konrad se nakon godine dana upornih borbi 1027. u Rimu
dao okruniti carskom krunom, a zatim je u junoj Italiji uvrstio podlonost Beneventa, Kapue
i Salerna carskoj vlasti.
Na povratak u Njemaku primorala ga je zavjera njegova neaka, Ernesta vapskog, koji
je bio ogoren Konradovim pretenzijama da nakon smrti Rudolfa III. Arelatskoga to kraljevstvo podvrgne svojoj vlasti. On je smatrao da je svojedobno obeanje Rudolfa III. Henriku II.
bilo dano samo Henriku osobno, kao Rudolfovu neaku, i da on sam, Ernest vapski, ima
389

blie rodbinsko pravo na kraljevstvo Arelat (jer je i on bio Rudolfov neak) negoli Konrad II..
kao daljnji roak.
Borbe sa zavjerenicima trajale su, s prekidima, tri godine, i zavrile tek 1030. Ernestovom
pogibijom. U tom vremenskom rasponu zapoeo je Mjeko II. ofenzivu protiv Saske, nato jc
Konrad odgovorio provalom u Luicu, dok je Konradov saveznik, eki knez Oldrih, napao
Maarsku. Budui da je Poljsku u isto vrijeme s istoka ugroavala Kijevska Rusija, rat sc
zavrio nepovoljno za Poljsku. Mirom koji je sklopljen I ml. Moravska je pripala ekoj. a
Slovaku je uspjela zadr/,ati Maarska,
Na takav nepovoljan ishod uvelike je utjecao pritisak ruskog kneza Jaroslava na Poljsku.
On joj je 1031. preoteo ervonsku zemlju i ak uspio iz Poljske protjerati Mjeka II.. a na
kraljevsko prijestolje postaviti njegova mlaeg brata Besprima.
Taj je novi knez bio veoma omraen u Poljskoj zbog brojnih nasilja, Zbog toga je, povrh
oslonca na Rusiju, traio i zatitu kod cara, pa je u znak pokornosti poslao Konradu II. na
uvanje poljsku kraljevsku krunu. Ali ve 1032. Besprim je poginuo u pobuni, a na vlast sc.
uz pomo ekoga kneza. vratio Mjeko II. Meutim. svim prethodnim dogaajima snaga
poljske drave bila je toliko naruena da sc on na saboru u Merseburgu (1033) morao odrei
kraljevskog naslova i Njemakoj prepustiti Luicu.
Neposredno nakon toga Njemaka je oruanim napadom primorala i eku da prizna
svoju vazaisku podlonost Carstvu.
Jo podjesen 1032. umro je kralj Areiata. Rudolf III. U borbama protiv burgundijskih
feudalaca. Konrad II. je najzad. sredinom 1034 .. osvojio te zemlje i postao kraljem Arelata.
Time je stekao podruje Savoje, zapadni dio vicarske, dolinu Saone i Rh6ne. s gradovima
enevom, Besan<;,:onom, Lyonom, Arlcsom i Marseilleom tc povrh toga i sve prijelaze preko
zapadnih Alpa.
Izmedu 1033. i 1036. njemaki je car vodio uporne i strahovito okrutne ofenzivne akcije
protiv Ljutia. Njegove uspjehe gotovo je osujetio ustanak njegova urjaka. korukog vojvode
Adalberona, u 1035, kad je on, okupivi oko sebe neke njemake feudalce i pridobivi kao
saveznike Hrvate i Moravce veoma ugrozio Konradovu vlast na jugu zemlje. Ali Adalberonov
ustanak je uguen i on je zbaen s poloaja korukoga vojvode, a zatim su i Ljutii bili
poraeni i podvrgnuti u vazalski odnos, uz obvezu da plaaju godinji danak.
Svoj poloaj na krajnjem sjeveru Njemaka je. naprotiv. ojaala enidbom Konradova sina
Henrika s kerkom danskoga kralja Knuta Velikog. Pri tome je Danska dobila sjeverni Schlcs
wig. a granicom meu dvjema dravama ponovo je priznata rijeka Eider.
Nakon Konradova prvog vojnog pohoda u Italiju. ondje je sustavno provodena politika
germanizacije. Na mnoga biskupska mjesta Konrad je postavljao Nijemce, a ostali prelati
vjerno su potpomagali njemaki reim. Povezivanje svjetovnih velikaa sa svojom vladavinom
Konrad je ostvarivao forsirajui brane veze njemakih velikaa s najmonijim obiteljima
sjeverne i srednje Italije. Tako je njemaka vlast nad Apeninskim poluotokom postajala vr
om negoli ikada ranije. U tom sklopu i papinstvo je bilo preputeno na milost njemakom
caru kao jedinom zatitniku od samovolje rimske aristokracije.
U uvjetima sveope podlonosti Njemakoj, kao jedina opozicija sve otvorenije istupaju
sjevernoitalski gradovi. Temelj takvu ponaanju bio je njihov osebujni razvitak.
Proces feudalizacije koji sc intenzivno razvijao pod langobardskol11 i, zatim. franakoll1
vlau veoma je rano razorio prcitke antikoga municipalnog uredenja. Agrarna prigradska
podruja odvajaju sc od urbanih sredita i ulaze u sastav dravnoga zemljinog fonda i iz njega
prelaze u posjed kraljevskih vojnih i slubenikih dunosnika. Crkve i samostana. ili sc otkidaju od grada izravnim prelaskom u ruke razliitih kategorija svjetovnih i duhovnih feudalaca.
Time grad ostaje lien svoje ekonomske baze, i vie ne ivi, kao neko antiki eivitas ili polis.
od zemljine rente s prigradskih zemljoposjeda svojega stanovnitva.
Ali dekadansa italskih gradova, do koje je zbog toga dolo, nije potrajala dugo. Vel'

39()

krajem VII. st. mogu se zapaziti znaci privrednoga oporavljanja. No ono se sada vrilo na
posve drukijoj osnovi. Otkako urbano stanovnitvo vie nije moglo ivjeti od eksploatacije
seoskog okruja (jer su prihodi s tih zemljita pripali feudalcima) ono se ili moralo raseliti, ili
stupiti u nove oblike privrednih odnosa sa selom razvijajui, na temelju sauvane antike
visoko razvijene tehnologije, obrtnu i trgovinsku razmjenbenu djelatnost. Svagdje gdje su se,
usto, gradska naselja sauvala i kao sredita dravne ili regionalne upravne vlasti, kao sjedita
crkvenih ustanova, ona su i sama, svojim potroakim iteljstvom, djelovala kao kupac i
agrarnih proizvoda iz seoske okoline, i obrtnikih ili trgovakom dopremom dobavljenih artikala.
Tako gradovi poinju vriti veoma dalekosean utjecaj na cjelokupni ekonomski ivot
svoje regije. Kao kupac agrarnih vikova s feudalnih zemljoposjeda, oni djeluju kao poticaj za
poveanje agrarne produkcije, kako bi plasman to vee koliine vikova na gradskom tritu
vlasnicima zemlje uveao kupovnu mo pri nabavci neagrarnih proizvoda na istom tome
gradskom tritu. U isti mah, jaanje potranje za razliitim proizvodima gradske obrtnike
privrede ili za predmetima to ih na ponudu iznosi trgovaka djelatnost, omoguavalo je
neprekidni rast produkcije, akumulaciju sredstava koja su zatim angairana u daljnju trgovinsku dobavu robe iz bliih i daljih proizvodnih sredita. Time su se urbane aglomeracije pretvarale u sve jaa sredita privredne djelatnosti koja odudara od tipinog naturalnog gospodarstva
feudalnog a drutvenog poretka.
Mnogi italski gradovi ve su uoi sredine VIII. st. ulazili u razdoblje svojega izrazitog
napr.etka, na temelju raznovrsne, a ponegdje ve i specijalizirane privredne djelatnosti. Tako je
Pavi'a, nekadanja prijestolnica Langobardskog kraljevstva, imala razvijenu suknarsku trgovinu; Cremona, Brescia i dr. izdizali su svoje blagostanje uz pomo trgovanja itom, a Venecija
na temelju pomorstva i prekomorske trgovine, i sl. Specifina gradska ekonomija pretvarala je
gradove ne samo u sjedita drukijih oblika privreivanja, nego je nametala i drukije interese.
Gradsko se stanovnitvo sve manje osjealo zatieno pravnim i politikim poretkom koji je
proizaao iz feudalnih odnosa u agraru i uvijek iste zainteresiranosti za zemljinu rentu.
Zasnivajui svoje tenje na sasvim drukijim oblicima privredne djelatnosti, talijanski su
gradovi ve od prve polovice XI. st. postali veoma snaan i utjecajan inite~j, naroito na
sjevernom dijelu Poluotoka, pa u zbivanjima toga podruja sve vie tee da se oslobode
pritiska tradicionalnih svjetovnih i crkvenih vlasti.
Usporedo sa sve izrazitijom afirmacijom gradova kao novoga ekonomskog i politikog
initelja u Italiji, i u krilu njezine feudalne klase postupno su se kristalizirale znaajne razlike.
Crkveni feudi ostajali su po prirodi same konstantnosti crkvenih ustanova naelno u posjedu
mnogih narataja crkvenih poglavara. U pogledu svjetovnih veleposjeda, do poetka XI. st.
potpuno su se afirmirala i nasljednost i egzemcija velikih lena. Suprotno tome, nii vazali
najmonijih feudalaca (valvassores) nisu smjeli svoja lena predavati u nasljedstvo, pa je prenoenje njihovih posjeda na njihovo potomstvo ovisilo o volji i milosti njihovih seniora. To je
dovodilo do mnogih sporova i duboke mrnje meu velikim i malim feudalcima. Povijesne
okolnosti dovele su do toga da je Konrad II. postao zatitnikom valvasora.
Takvom razvitku odnosa pridruili su se i rezultati Konradova odnosa prema Crkvi. Ve
se za Henrikova vremena oitovala tenja kraljevske vlasti da crkveni reformni pokret podvrgne svojim tenjama za supremacijom nad reformiranim klerom. Konrad II. je jo potpunije
shvatio da bi dovoenje crkvene reforme do njezinih krajnjih konzekvencija reformiranu crkvu, bezuvjetno odanu vjerskim tenjama i vjernu papinstvu, otelo suverenitetu svjetovnog
vladara. Zbog toga je Konrad II. bio nepovjerljiv prema ciljevima crkvene reforme i nije ju
pomagao. Naprotiv, jo je nepopustljivije od Henrika II. uvao zavisnost biskupa i samostanskih poglavara od kraljevske i carske krune. ak ni svoja vlastita krunska dobra nije vie
povjeravao na upravu sveenicima, nego je uzdizao vlastite slubenike iz redova zavisnih
ljudi, pa ak i kmetova, povjeravajui im razliite ekonomsko-upravne a i vojne dunosti,

391

naroito u konjanikoj slubi. Ti su se "vrioci slubi" (ministerijalci) postupno razvijali u

posebnu kategoriju podrijetlom zavisnih ljudi koji su faktino stekli poloaj malih feuclalaca II
kraljevskoj slubi i ovisnih iskljuivo o kralju.
Potkraj Konradove vladavine sve su se te preinake u rasporedu snaga manifestirale znatnim utjecajem na politika zbivanja.
Potkraj 1035. izbila je u Milanu pobuna valvasora protiv nadbiskupa koji je konfiscirao
zemljoposjcd jednoga od njih. Interveniravi u tome sporu, Konrad II. je 1037. ozakonio
nasljednost jednako velikih kao i malih lena i donio propis po kojem je vazal mogao izgubiti
svoj posjed samo na temelju redovite presude suda u kojem zasjedaju njemu jednaki predstavnici njegova stalea.
Tom mjerom Konrad je nesumnjivo pridobio raspoloenja malih feuclalaca, ali je od sebe
otudio jednako crkvene kao i svjetovne mone dostojanstvenike. U borbama koje su se poele
rasplamsavati. u njemakoj je vojsci izbila epidemija od koje je umro i Konrad II. (1039).

HENRIK III.
Uoi poetka

vladavine Konradova sina Henrika III. (1039-1056) istono od podruja

kraljevstva zbivale su se val.ne promjene. Poslije smrti Mjeka II. (1034) u Poljskoj je zavladalo rasulo. Dugotrajna ratovanja nametala su stanovnitvu teke terete. a neprekidna suparnitva oko politike vlasti ubrzavala su proces feudalizacije. Sve snaniji vlasteoski zemljoposjed uporno je podjarmljivao seljatvo u zavisnost, ukidajui samostalnost i
slobodu seljakih opina. a ope siromaenje zbog ratnih pustoenja poveavalo je bijedu
stanovnitva do neizdrljivosti. U takvim okolnostima je 1038. buknuo veliki ustanak poljskog
seljatva koji je bio toliko estok da je ak i poljski knez. Kazimir I. Obnovitelj (1038-1058)
morao izbjei iz zemlje.
Te potekoe yoljskog susjeda iskoristio je eki knez Bretislav 0037-1(55). pa je
zaredom osvojio Slesku. Malu Poljsku s Krakovom i najzad Veliku Poljsku s Gnjeznom.
odakle je II Prag prenio tijelo nekadanjeg prakog biskupa Vojtjeha (sv. Adalberta).
Ponovnim spajanjem ekih i poljskih zemalja u jednu dravu, ovaj put ratnom inicijativom ekoga vladara: Njemakoj je iznova zaprijetila opasnost od velikoga slavenskoga bioka
na njezinim istonim granicama. kao i onda kaci je to ujedinjenje izvrio poljski knez Boleslav
Hrabri.
Novi njemaki vladar smjesta je poduzeo vojnu akciju da to sjedinjenje razori. Vojevalo
se dvije godine (1040/41). Bretislav je najzad morao zatraiti mir. Zadrao je vlast samo u
ekoj i dijelu leske. a druge je poljske zemlje morao vratiti Kazimiru I. Ali pri tome su i
eka i Poljska morale prihvatiti vazaIsku ovisnost o Njemakoj.
Junije od dviju zapadnoslavenskih zemalja pruila se povoljna prilika za Njemaku da
svojoj prevlasti podvrgne i Maarsku. Ta se zemlja u dvadesetim godinama XI. st. u meusob
nim borbama izmeu Njemake, Poljske i eke angairala kao saveznik Poljske. To joj je.
unato porazima. mirom u Ostrogonu (l (31) ipak donijelo vlast nad Slovakom koju je bila
preotela ekoj.
Ali nakon smrti kralja Stjepana I. (997-1038). u Maarskoj su buknule unutranje borbe.
Protiv Stjepanova neaka Petra (sina Stjepanove sestre i unuka venecijanskog duda. Petra II.
Orseola). pobunio se dalji rodak kraljevske porodice. Samuel Aba, koji je obnovio maarske
provale u Njemaku i time pruio Henriku III. povod da intervenira. Bila su potrebna tri vojna
pohoda Njemake da na maarsko prijestolje bude vraen Petar (1045). ali sada ve kao
tienik Njemako-rimskoga Carstva.
l na Zapadu je Henrik morao vojnom silom suzbiti pokuaje da se okrnje interesi Carstva
osamostaljenjem Arelata. Ali povrh toga uspjeha. ini se da je Henrik III. imao jo dalckose7.nije planove u odnosu prema zapadnim dijelovima nekadanjega carstva Karla Velikoga. On
njemakoga

se lO43. oenio kerkom akvitanskog vojvode Vilima V., paje mogao oekivati da e, poslije
Burgundije, pripojenjem Akvitanije i s juga opkoliti francuske posjede na sjeveru od rijeke
Loire.
Uvrstivi poloaj Njemake prema istoku i zapadu, Henrik III. se razmjerno bez veih
smetnji mogao angairati u Italiji. Za razliku od svojega oca, Henrik III. je bio uvjereni
pobornik crkvene reforme, ali ju je on shvaao slino kao njegov djed, Henrik II. Smatrao je
svojom dunou da se pobrine za ozdravljenje sveukupnoga crkvenoga i vjerskog ivota, ali
je bio uvjeren da to moe biti postignuto samo pod nadzorom jake i autoritative svjetovne
vlasti. Zbog toga je na biskupske i opatske poloaje revnosno i neumoljivo dovodio linosti po
svojem izboru i volji, prije svega po kriteriju njihove sveenike i moralne ispravnosti.
Upravo tada, meutim, na papinskom je prijestolju bio Benedikt IX., ovjek potpuno
nedostojan toga poloaja. Papom je postao s 18 godina (lO32) kao bliski roak dvojice prijanjih papa. ivio je skandaloznim ivotom kao malo koji od njegovih prethodnika u X. st.
Pijanevao je, odavao se bludu, odobravao i organizirao umorstva i pljaku kako rimskog
stanovnitva, tako i hodoasnika na grobovima svetaca i u drugim vjerskim sreditima. Najzad
je poetkom lO44. izbila pobuna protiv njega i on je zbaen, ali se Benedikt protuudarom
Hatio na papinsku stolicu, da bi poslije godine dana svoje dostojanstvo prodao za novac
jednom svojem roaku.
Takvo stanje upravo je nametalo priliku caru da postigne trostruki rezultat: da ukloni s
papinskog poloaja linosti koje su u neskladu sa shvaanjima reforme; da onemogui svevlast
rimske aristokracije pri nametanju svojih pretendenata; da reformirano i u moralnom pogledu
preporoeno papinstvo podvrgne nadzoru i ak diktatu carske vlasti.
Vojnim pohodom u Italiju (lO46), Henrik III. je postignuo sva tri cilja. Zbacio je sva tri
suparnika pape i odredio da bude izabran njegov bliski prijatelj, Sudger, biskup u Bambergu,
kao Klement IL a on je na Boi iste godine okrunio Henrika III. carskom krunom. Istodobno
caru je dano pravo da ubudue jo prije izbora novoga pape designira linost koja treba vriti
[li visoku funkciju.
Podvrgnuvi tako i papinstvo i crkvu svojoj neospornoj vlasti, Henrik III. je poelio srediti
prilike i u Junoj Italiji. Ondje se neko jedinstveno langobardsko vojvodstvo Benevent sada
sastojalo od tri posebna vojvodstva: Benevent, Capua i Salerno. Pozadina toga podruja,
:\pulija i Kalabrija, pripadale su Bizantu, aGaeta, Amalfi i Napulj bili su faktino samostalna
podruja pod nominalnim vrhovnitvom Bizanta. U isto vrijeme, cijelo junoitaisko podruje
bilo je izvrgnuto estim napadima Saracena sa Sicilije i iz njihovih uporita u Kalabriji.
U takve ope odnose u Junoj Italiji ukljuili su se u prvoj polovici XI. st. normanski
osvajai kao presudan novi initelj za nekoliko iduih stoljea italske povijesti.
Njihovo polazite nije bila izravno Skandinavija, nego Normandijsko vojvodstvo to su ga
Ilormanski osvajai poetkom X. st. stekli u sjevernoj Francuskoj. Prva poznata skupina Normana u junoj Italiji bili su hodoasnici u Svetu Zemlju koji su se na povratku iskrcali u
Salernu i lO16. ratovali kao najamnici salernitanskog vojvode protiv Arapa. Voa jedne druge
skupine stekao je lO30. grofoviju Averso, a zatim i Gaetu. Ali najblistaviju budunost ostvarili
su sinovi grofa Tankreda od Hautevilla sa svojom ratnom druinom. Vojvoda Vaimar od
Salerna priznao je najstarijemu od njih, Vilimu eljezne Ruke, naslov grofa od Apulije (lO43).
~akon njega taj su naslov zaredom nosila sva njegova braa, kao vazali Salernitanskog vojwdstva.
Vojni pohod cara Henrika III. u Junu Italiju nije ostvario nikakve znaajnije uspjehe,
osim to je normanske grofove od Apulije i Aversa (Drogona i Rajnulfa) odvojio od njihova
dotadanjeg seniora, salernitanskog vojvode Vaimara V., i podvrgnuo ih u neposredan vazaini
odnos prema Carstvu.
Nakon Henrikova povratka u Njemaku, u Rimu se pokuao ponovno nametnuti neko
protjerani Benedikt IX. ak je jednoga novoizabranoga papu, careva kandidata, dao otrovati,
393

ali zatim je i drugi puta protjeran u izgnanstvo, a papinski je poloaj, i opet carevom odlukom.
dobio roak njemake kraljevske kue, biskup Bruno (Leon IX). I taj je papa. kao i njegovi
pretee prije nesretnog pontifikata Benedikta IX .. bio revnostan pobornik crkvene reforme.
Njegov glavni pomaga bio je Toskanae Hildebrand, budui papa Grgur VII.
Za vrijeme Leona IX. i njegova prvog nasljednika, careva osobnog prijatelja Gebharda
(Viktor If.), suradnja cara i papinstva oko ostvarenja reformnih ciljeva unutar Crkve dosegnula
je svoj vrhunac. Ali careva tenja da odri svoju supremaciju nad Crkvom sve se vie oitova
la kao neizmirIjiva s temeljnim naelima reformnog pokreta.
I u Njemakoj je istodobno sustav potpune podlonosti vojvodstava kraljevskoj vlasti
zapao u krizu koju je Henrik III. samo djelomice uspjeno nadvladao. Frankoniju je zadrao I.a
sebe kao svoje vlastito vojvodstvo. Bavarsku, vapsku i Karantaniju nije, meutim, mogau
zadrati kao posjede svoje najue obitelji nego im je morao dati posebne vojvode. ali ih nije
uzeo iz starih vladarskih dinastija, kao nasljedna dostojanstva, nego kao vande. oviSIle o
striktnom izvravanju obveza prema njihovom kraljevskom senioru. U Saskoj je Henrik uporno ali bezuspjeno nastojao ugroziti vojvodski poloaj porodice Billunga, dok je u Lotaringiji
izbila otvorena pobuna protiv njegove supremacije koju je trebalo krvavo uguiti u okrutnim
borbama to su potrajale gotovo dvije godine (1049).
Njemake tekoe na Zapadu iskoristili su maarski velikai da zbace careva tienika.
kralja Petra Orseola. i na prijestolje dovedu neaka kralja Stjepana po mukoj lozi. Andriju I.
Iako su zbog toga poveli tri vojna pohoda. Nijemci su bili poraeni pa su morali dopustiti da
se Maarska potpuno osamostali.
U borbama za osloboenje Maarsku je uvelike pomagala Poljska. Ondje je opasnost od
seljakih nemira uvjerila velikae da je jaka monarhijska vlast nu.na za odranje njihove
klasne vladavine. I ruski je knez Jaroslav strahovao pred irenjcm pukih pobuna pa je uspostavio dobre politike i brane veze s knezom Kazimirom I. Takva sigurnost omoguila je
Poljskoj da osvoji istono i zapadno Pomorje. a od ekoga kneza Brctislava je sporazumom
Poljskoj vraena leska.
Konsolidacija Poljske znatno je olakala otpor eke i Polapskih Slavena pritisku Nijemaca. eki knez Spitignev II. protjerao je iz svoje zemlje mnoge njemake dvorske slubenike i
visoke crkvene dostojanstvenike i ojaao samostalnost eke crkve latinskog obreda. pripremajui se za pogodan trenutak da poniti i vazalski odnos eke prema Njemakoj. Od
poetka druge polovice XI. st. zaredali su i vojniki uspjesi Ljutia i Bodria protiv njemakih
lokalnih vlasti navjcujui budui opi pokret za osloboenje.
Njemaka prevlast poela je slabiti i u Italiji. naroito udajom toskanske vojvotkinje
Beatrice za zbaenoga gornjolotaringijskog vojvodu Gotfrida koji je bio najogoreniji neprijatelj njemakoga kralja. Na jugu Italije naglo je rasla mo nonnanskih vojvoda. Posebice jc
velike uspjehe u borbi protiv Bizantinaca postizavao Robert Gviskard. jedan od najsposobnijih
sinova grofa Tankreda od Hautevilla. Uz njega, njegov je brat Rikard 1047. postao grofom od
Averse. Budui da je njihov senior. vojvoda od Salcrna, bio protivnik papinskih interesa na
jugu Apeninskog poluotoka. papa Leon IX. pokuao je u sporazumu s bizantskim vojnim
zapovjednieima upokoriti Normane. On je preko vojvodstva Benevent (koje je od 1051. bilo u
vazalskom odnosu prema papinstvu) napao normansko podruje u Apuliji. ali je kod grada
Civitate bio poraen i zarobljen. To zarobljenitvo dovelo je do preokreta u odnosima. Normani su papu uskoro pustili na slobodu. ali je on priznao njihovu vlast na jugu Italije u svojstvu
vazaInih teritorija, nominalno podvrgnutih papinstvu (1058-1059). Otkako je 1054. dolo dll
konanog raskida s carigradskim patrijarhom i Bizantom. papinstvu je kao saveznik protiv
njemakoga pritiska sa sjevera bila kudikamo prikladnija vlast Normana na jugu Italije. Ul.
uvjet da prihvate vazalski odnos prema papinstvu. negoli vjerski i politiki neprijateljska vlast
Bizantinaca. Na toj je osnovi sada papinstvo podupiralo daljnje vojne pothvate Normana.
Robert Gviskard je do kraja 1059. osvojio najvei dio Apulije i Kalabrije. ostavivi Bizantin-

194

cima samo uporita na obalama; a njegov najmlai brat, Roger, poveo je borbu protiv Arapa
na Siciliji koja e mu uskoro donijeti vlast nad cijelim tim otokom.
Zabrinutost Njemake s razvitkom dogaaja u Italiji oitovala se ponovnim vojnim pohodom Henrika III. preko Alpa. Ali u Njemakoj je dotle izbila nova pobuna velikaa, i on se
morao vratiti neobavljena posla. Tek to je pobunu uspio uguiti, car se razbolio i umro,
ostavivi prijestolje svome estogodinjem sinu Henriku IV. (1056-1106).

2. FRANCUSKA DO SREDINE XI. ST.

Kad su francuski velikai 987. nakon smrti Louisa V. Lijenoga za kralja izabrali Huga
Capeta, razvoj francuskog feudalizma ve je toliko bio razmrvio politiki teritorij Francuskoga
kraljevstva i porazdavao kompetencije kraljevske vlasti feudalcima, da je poloaj Huga Capeta
na kraljevskom prijestolju faktino bio simbolian. Osim kraljevskog feuda koji je u osnovi
obuhvaao samo podruje oko Pariza, dravni se teritorij pod njegovom efektivnom vlau
sastojao od petnaestak velikih feudalnih domena koje su se i same opet dijelile na vei ili
manji broj sitnijih vazainih podruja.
U crkvenom pogledu Francusko se kraljevstvo dijelilo na 75 dijeceza. Ali dok se u Njemakoj razvio savez izmeu crkvenih vlasti i kralja protiv teritorijalnih (etnikih) vojvodstava,
u Francuskoj je kralj mogao utjecati na postavljanje jedva jedne treine biskupa, i to gotovo
bez 'izuzetka u sjeveroistonim oblastima, dok su ostale biskupije bile ovisne ili o lokalnim
feudalnim gospodarima ili faktino nezavisne od bilo kakve svjetovne vlasti. Meutim, za
razliku od poloaja biskupija u Njemakoj, francuske biskupije veinom nisu imale veoma
velike feudalne zemljoposjede.
Zbog svega toga, francuski vladar u eri prvih Kapetovia nije bio ni pokrovitelj ni saveznik Crkve u borbi protiv najmonijih feudalaca, ni saveznik feudalaca protiv Crkve, nego je
bio podjednako ovisan o blagonaklonosti najutjecajnijih svjetovnih i duhovnih velikaa. Sa
sigurnou se mogao oslanjati samo na svoju privatnu (obiteljsku) i kraljevsku domenu, na
malom podruju u oblasti od Pariza do Orleansa i sjeveroistono od Pariza.
S obzirom na takav svoj poloaj, vladari iz kue Kapetovia mogli su poraditi na jaanju
svojega utjecaja samo nastojanjem da proire opseg svojih domena i poveaju broj vazala
stvarno ovisnih o kraljevskoj kruni. No takva se politika mogla ostvariti samo veoma sporo i,
isprva, s vrlo sitnim uspjesima.
Gotovo od samog poetka svoje vladavine Hugo Capet je morao voditi suparniku borbu
s vojvodom Donje Lotaringije, Karlom, koji je bio potomak dinastije Karolinga (u estom
narataju nakon Karla Velikoga). Poslije vie od etiri godine ratovanja, karolinki pretendenti
najzad iezavaju s pozornice. Naprotiv, s njihovim saveznikom, nadbiskupom Reimsa, Hugo
Capet je morao (bez konanog uspjeha) ratovati sve do svoje smrti (996); no ta mu je borba
pribavila veoma loe odnose s papinstvom.
Jedini izuzetno vaan uspjeh Hugove vladavine bio je ostvaren time to je svojega sina
Roberta jo za ivota sebi pridruio kao suvladara i tako mu osigurao nasljedstvo, postavi
osnivaem kraljevske kue Kapetovia koja se odrala na vlasti sve do potkraj XVI. st. (do
1328. kao izravna loza, a otada do 1589. kao po bona loza Valois).
Robert II. Poboni (996-1031) veoma je mnogo panje posveivao prosperitetu svoje
privatne i kraljevske domene, a i discipliniranju feudalaca. Posebno vaan uspjeh postigao je
pripojenjem Burgundijskog vojvodstva svojoj domeni poto mu je ujak, vojvoda Henrik Burgundijski, 1002. umro bez nasljednika.
Discipliniranju feudalaca imala je posluiti inicijativa sveenikih krugova kojom su se
zavaenim feudalcima nametale ustanove "Bojeg mira" i "Bojeg primirja". Tijekom X. i XI.
395

FRANCUSKA KRAJEM

x. ST.

, , ~,

..:.....

'1~\{1ifiii

Kraljevska domena pri stupanju Huguesa Capeta na vlast (987)

st. feudalna je razmrvljenost dravnog teritorija i rasulo dravne vlasti rezultiralo opom
unutranjom nesigurnou i gotovo neprekidnim ratnim stanjem u kojemu su se meusobne
borbe feudalaca rasplamsavale poput poara to uzastopce i naizmjence izbijaju u raznim
oblastima drave i ire se u skladu s razgranatim rodbinskim povezanostima interesa. Povod za
takve sukobe bila je sveopa grabeljivost i nasilnitvo feudalaca koji su svoje elje za poveanjem zemljoposjeda, svoje mrnje i osvete namirivali oruanom silom. Ratovanja, pustoenja, pljakanja i nasilja pretvorili su se u nain odranja i redovan oblik ivota, u kojem
formalno prihvaanje kranskoga vjerskog nauka i prividna pobonost nisu spreavali nikoga,
ni svjetovne ni duhovne feudalce, da ostvaruju svoje tenje bez ikakvih predrasuda.
rtve takvih beskrupuloznih feudalaca bili su naroito esto bogati samostani i obitelji
preminulih feudalaca kojima su moniji susjedi nastojali preoteti batinu. Naroito je stradavalo seljatvo napadnutih podruja koje je u sukobima feudalaca izvrgavano unitenju materijalnih dobara i fizikom zlostavljanju.
ini se da je takvo stanje posebice obiljeavalo jug Francuske gdje je kraljevska vlast
priznavana samo formalno i gdje je atomizacija feudalnog drutva doprla najdalje. Zbog toga
je inicijativa Crkve da se obustavi neprekidno ratovanje niknula na tom podruju, u njezinom
vlastitom interesu prije svega, a zatim i da oslobodi neprekidne zaraenosti sve one koje je to
stanj e ugroavalo.
Poslije nekoliko poetnih akcija, 990. formiran je u Puyu prvi mirovni savez feudalaca
jedne skupine junofrancuskih pokrajina koji je zabranio provaljivanje u crkve, otimanje sto396

ke, zarobljavanje tuih seljaka i pljaku putnika, unitavanje usjeva, paljenje i ruenje gospodarskih zgrada i slino.
Po tome modelu poeli su se formirati slini savezi za ua i ira podruja u drugim
dijelovima Francuske. Najvii stupanj organizirane obveznosti postignut je na koncilu u Bourgesu 1038. koji je donio odredbu da se svaki vjernik (kranin) slobodnog stalea im navri
lS-u godinu ivota mora zakleti da e odravati "Boji mir" i da e ak na poziv Crkve stupiti
u naroitu miliciju za obranu dogovorenoga mira makar i silom.
Tom mirovnom pokretu koji je krajem X. i u poetku XI. st. bio zahvatio ve gotovo
cijelu Francusku, prikljuio se i kralj Robert II. Poboni, pa je i on na saboru u Orleansu
pokuao proglasiti Boji mir koji bi vaio na cijelom dravnom teritoriju.
Ali stvarnost feudalnog poretka i nasilnitvo ratnike klase feudalaca nije se moglo obuzdati ni regionalnim mirovnim savezima ni opedravnim propisima jer je uzrok ope zarae
nosti bio u vezi s raspadom jedinstvene dravne vlasti i prijelazom javnih slubi u ruke
feudalnih gospodara. Zbog toga su se ambicije svakog pojedinca mogle ostvarivati samo s
pomou fizike sile i u onom opsegu koji je bio ostvariv raspoloivom fizikom moi takvoga
pojedinca.
Polazei od takvih iskustava, Crkva je pokuala formiranje mirovnih saveza dopuniti
institucijom "Bojeg primirja" (Treuga Dei) koja bi obustavu ratovanja odreivala ne regionalno, nego vremenski.
Ve 1027. je jedan sinod u Roussillonu, na krajnjem jugu Francuske, zabranio ratovanje
ne~jeljom. Tu je zamisao proirio sabor u Arlesu (1041) odredivi obustavu ratovanja od
srijede navee do ponedjeljka ujutro, u spomen Isusovih muka, smrti i uskrsnua. Trajanje
"Bojeg primirja" poveavano je i nakon toga, pa je najzad 1054. crkveni sabor u Narbonni
prihvatio obvezni prestanak ratovanja u sveUkupnom trajanju od 115 dana u godini (pet tjedana prije i pet poslije Boia, 10 tjedana prije i poslije Uskrsa i 10 dana Spasova i Duhova).
Tijekom druge polovice XI. st. ustanova "Bojeg primirja" afirmirala se i izvan Francuske,
u panjolskoj, Njemakoj i Italiji, pa je 1095.' na koncilu u Clermontu (s kojega je pod
predsjedavanjem pape Urbana II. bio upuen poziv kranstvu da poe u I. kriarski rat)
donesena univerzalna odluka o obveznom "Bojem primirju" za cijelo kranstvo, u skladu s
odredbama to ih je formulirao koncil u Narbonni iz 1054.
Ali uza sve obilje odluka o "Bojem miru" i "Bojem primirju", nijedna tadanja vlast nije
imala dovoljno snage da te propise uistinu nametne feudalnom ustrojstvu drave. Oni su do
odreenog stupnja uspjeli obuzdati male feudalce; ali velike mogunike, koji su se sporili oko
najviih poloaja, pa ak i oko kraljevske, carske ili papinske vlasti, sve su naelne i mirotvorne odluke mimoilazile.
U Francuskoj se to oitovalo nakon smrti Roberta II. (1031), kad je po nasljednom redu
kraljem postao njegov sin Henrik I. (1031-1060), paje pobunu svojega mlaeg brata Roberta
morao smiriti ustupivi mu Burgundsko vojvodstvo, a protiv drugih velikaa ratovati vie od
dvanaest godina. U toj borbi zatraio je pomo normandijskog vojvode Roberta avla, ali ju
je morao platiti proirenjem podruja toga vojvodstva.
No, ve sin Roberta avla, Vilim Kopile (na vlasti od 1035) vodio je neprijateljsku
politiku prema francuskom kralju. Dva Henrikova vojna pothvata koja su ga zbog toga namjeravala kazniti zavrila su tekim porazom kraljeve vojske.
Nakon smrti Henrika I. kraljevska je vlast prela na njegova sina Filipa I. koji je imao tek
est godina, a regentsku je vlast preuzeo flandrijski grof Balduin V.
Razdob~je te malodobnosti (1060-1067) bilo je ispunjeno daljnjim jaanjem velikih feudalnih porodica. Najblistavije uspjehe od svih njih postigao je normandijski vojvoda Vilim
Kopile. On je 1063. uspio kralju preoteti pokrajinu Maine, a 1066. je izvrio invaziju u
Englesku i postao engleskim kraljem, iako je, kao vojvoda Normandije, i dalje pravno ostao
vazalom francuskog kralja. Tom okolnou pojavio se u povijesti Francuske posve nov mome397

nat koji je svojim uinkom trajno djelovao na oblikovanje

srednjovjekovnog razdoblja u povijesti te zemlje.

politikih

odnosa sve do potkraj

3. NJEMAKA I ITALIJA DO SVRETKA BORBE ZA INVESTITURU

Njemaki kralj Henrik IV. bio je u asu dolaska na prijestolje estogodinje dijete, a
regentsku je vlast preuzela njegova majka. To je pruilo priliku dotad pritlaenim velikaima
da se oslobode pritiska kraljevske vlasti. Posebice je buntovna bila porodica Billunga u Saskoj
gdje su jo bile jake stare poganske tradicije, a upravo je na njezinom podruju ambiciozni
nadbiskup Bremena elio izgraditi borbeno sredite za pokrtavanje stanovnitva u Sjevernoj
Europi i na slavenskom istoku.
Da bi formirala pouzdani oslonac meu velikaima, regentkinja Agneza je izvrila preraspodjelu voj vodstava; ali novi bavarski vojvoda Oton ju je prevario i primorao da stupi u
samostan, a novim je regentom postao nadbiskup KOlna, Anno. Njega je, meutim, uspio
potisnuti nadbiskup Bremena Adalbert.
Unutranje borbe oko vlasti omoguile su dotle niz promjena u Maarskoj. Ondje je 1060.
umro Andrija L, a pretendenti su bili njegov brat Bela L, oenjen kerkom po~jskoga kneza
Mjeka II., i njegov sin Salomon, oenjen kerkom pokojnoga cara Henrika III. U prvoj
njemakoj intervenciji u korist Salomona njemaka je vojska pretrpjela poraz, pa je kraljem
postao Bela I. No nakon skore smrti Bele L druga njemaka intervencija osigurala je vlast
Salomonu (1063-1074), ali je Maarska morala priznati vazalski odnos prema Njemakoj.
Malodobnost Henrika IV. zavrila se 1065, a glavnim savjetnikom ostao mu je i dalje
nadbiskup Adalbert. On je svojega tienika upuivao na razuzdan ivot da bi nesmetano
zadrao faktinu vlast u svojim rukama. To je dovelo do nadbiskupova pada (1066), a skupina
velikaa koja je to ostvarila primorala je kralja da izmijeni nain ivota, oeni se Bertom od
Torina i prione uz vladarske dunosti. Kad je uskoro Henrik IV. poelio da se oslobodi zapta
i poniti svoj prisilni brak, osujetio je to papinski legat Petar Damiani (1069). Tim postupkom
papinstvo je u mladom kralju pobudilo neugasivu mrnju.
Uklanjanje nadbiskupa Adalberta s najutjecajnije funkcije u dravi iskoristila je saska
vojvodska kua Billunga da razgrabi njegove zemljoposjede, a i misionarska djelatnost u
susjednim zemljama je jenjala. Nju je, usto, na podruju Bodria i Ljutia onemoguavala i
situacija u tim zemljama. Od vremena slabljenja njemakoga vanjskopolitikog utjecaja pod
Henrikom III. ondje su zaredale vojne akcije protiv njemakoga vrhovnitva i te su zemlje
praktiki bile nezavisne. Cijelo to podruje ostvarilo je tijekom XI. st. znatan gospodarski
napredak. Veoma je ojaala trgovina obalnih gradova sa Skandinavijom, Danskom i Novgorodom. a u agrarnim odnosima postupno se formirao veliki zemljini posjed sa zamecima feudalnih ekonomsko-socijalnih odnosa. Na toj osnovi u posljednjoj treini XI. st. formirana je
Vendska kraljevina koja je obuhvaala podruje Bodria i Ljutia, a povremeno i dio Zapadnog PomOlja. Prevlast u tom kraljevstvu imali su Bodrii. Kranska vjerska uporita bila su
likvidirana, a njemako je sveenstvo bilo protjerano. Cijelo podruje Vendske kraljevine
vratilo se poganstvu. pa se ondje uvelike dalje razvijao religijski sustav stare slavenske poganske vjere. u drugim slavenskim zemljama uvelike potisnute pobjedom kranstva.
Unutranji neredi koji su poeli u Saskoj povezali su se s otvorenom pobunom bavarskog
vojvode Otona koja je dovela do poraza pobunjenika i nove preraspodjele vojvodskih poloaja. Ali otpor se nastavio u Saskoj, a to je omoguilo daljnje ustanke velikaa u drugim
dijelovima drave.
Dugotrajno ratovanje, povezano uz mnogobrojna razaranja. teko je pogaalo seljatvo II
cijeloj Njemakoj. Iz Saske, gdje je izbila pobuna seljaka zbog nameta i kuluka to su ih

398

zahtijevali kraljevski ministerijalci, nemiri su se proirili i u druga podruja i poprimili obiljeopega seljakog ustanka protiv velikakih zamkova i crkvenih imanja. Ta opasnost uvjerila
Je velikae da je nuno prihvatiti i potpomagati dovoljno snanu kraljevsku vlast, kadru da
osigurava red. Usto ie Henrik IV. u zajednikom interesu zahtijevao pomo zbog dogaaja u
\1aarskoj, gdje je Gejza L, sin Bele I. i urjak poljskog kneza Boleslava Smjelog (10581079) uz pomo Poljaka 1074. protjerao svojega bratia Salomona, koji je bio njemaki
tienik, pa je prijetilo izbijanje rata s maarsko-poljskom koalicijom.
Pridobivi za sebe, u takvim uvjetima, veinu magnata, Henrik IV, je predusreo ratovanje
sa svojim istonim susjedima, ali je iskoristio povoljnu situaciju i da slomi opoziciju u Saskoj
( 1075). inilo se da je time neograniena kraljevska supremacija nad feudalcima cijele Njemake bila konano ostvarena.
Ali u meuvremenu u Njemakoj se stvorilo takvo stanje u odnosima izmeu kraljevske
'lasti i Crkve koje je sukob s papinstvom uinilo neizbjenim.
Od poetka klinijevske i lotaringijske reforme pa do poetka druge polovice XI. st. prolo
ie neto manje od stoljea i pol, to obuhvaa etiri do pet ljudskih pokoljenja. U tome
Hemenskom rasponu proces reformiranja Crkve i sveenstva ostvario je znatne uspjehe, ali je
imao i brojne padove. U Njemakoj je dodue otrezvenio ivot po samostanima i na biskupske
poloaje doveo velik broj ispravnih linosti, ali je Crkvu u cjelini podvrgnuo vladarevu autoritetu, pa je svaka nestabilna situacija na prijestolju omoguavala ucjenjivanje i preinake na
poloajima koji su se podjeljivali kao nagrada za politiku i vojnu pomo u brojnim zavjerama
obraqnima medu zavaenim snagama.
U Italiji su se reformna shvaanja s mnogo tekoa probijala do papinskog prijestolja, a
kad su papama poeli postajati (na smjenu s drukije orijentiranim osobama) i pobornici
reforme, njihove su se tenje sukobljavale ili s nastojanjem kraljevske i carske vlasti da
papinstvo podvrgne u podlonost prema dravi, ili pak, u razdobljima kad je kraljevska i
carska vlast bila neefikasna, sa svevlau i samovoljom svjetovnih velikaa u Rimu i Papinskoj
dravi, u sklopu tamonje totalne feudalne anarhije. Zbog toga se papinstvo - naroito od
Klementa II. (1046/47), nakon epohe u kojoj je raspusnost papa kulminirala s linou Benedikta IX., za pontifikata niza papa, preteno njemake narodnosti - pod neposrednim utjeca(em velikih pobornika reforme Petra Damianija i redovnika Hildebranda moralo boriti s dvolakim tekoama: s ovisnou visokog sveenstva u Njemakoj o svjetovnoj vlasti i s novim
valom duboke demoralizacije koja se, u rezultatu feudalnog rasula u Ital~ji, doepala sveeni
kog stalea.
Usto je i opa situacija sada bila drukija. Reformne tenje nisu vie vrile svoj obnovi:eljski pritisak odozdo, iz baze crkvene organizacije, nego je njezino ishodite bilo vodstvo
tadanje Crkve, na elu s reformnim papama iz sredine i druge polovice XI. stoljea.
Meutim, dok su iz redova njemakog reformnog episkopata zaredom dolazile jake lino
,ti na papinsko prijestolje, u samoj Njemakoj reformna su nastojanja bila praktiki onemogu~ena. Jo je Konrad II. bio obustavio svaku pomo reformi i crkvene slube sustavno podreivao interesima svoje politikc. Za desetogodinje malodobnosti njegova nasljednika, Henrika IV., i, zatim, u novom desetogodinjem razdoblju njegova ratovanja s unutranjim i
vanjskim protivnicima i u uvjetima kraljeve estoke mrnje prema papinstvu, u Njemakoj je
c'pet prevladalo kupovanje i prodavanje biskupskih i opatskih poloaja pristaama ove ili one
,Jd razliitih meusobno sukobljenih snaga.
Zbog takvog stanja papinstvo je smatralo da je nuno temeljne reformne zamisli klinijev,kog i lolaringijskog pokreta nadopuniti dodatnim i konzekventnije razraenim shvaanjima
naroito u pogledu odnosa izmeu svjetovne i crkvene vlasti.
U tu svrhu ojaalo je prouavanje kanonskoga prava, pa su na toj osnovi formulirane teze
,) nezavisnosti i ak prvenstvu Crkve nad svjetovnom vlasti. Kao argumcntacija za takva
~hvaanja, tada je nastala i opsena pravna "Zbirka od 74 poglavlja", meu kojima je jcdno,
399

pod naslovom "O prvenstvu Crkve", definiralo nedvojbeno pravo papinstva na prevlast nad
svjetovnim gospodarima. Posebnu su vanost imali spisi kardinala Humberta od Moyenmoutiera "Protiv kleveta Grka" (u kojem je, u okviru polemike s carigradskim patrijarhom
Mihajlom Kerularijem, kritizirao podlonost Crkve svjetovnoj vlasti) i "Protiv simonijaka" . u
kojem se odnos izmeu svjetovne i duhovne vlasti usporeuje s odnosom izmeu tijela i due
i tvrdi da dua, kao vjena, mora biti nadreena tijelu jednako kao to Crkva mora upravljati
djelatnou drave.
Usporedo s takvom teorijskom aktivnou, papinstvo je poticalo i organiziralo odravanje
mnogih crkvenih koncila, vezujui preko njih razliita podruja zapadnog kranstva uz Rim
kao najautoritativnije vjersko sredite i uporite nepomirljivih stavova u pogledu odnosa prema svjetovnoj vlasti i pitanjima sveenike discipline.
Posebno je znaenje u primjeni takvih naela imao uspon na papinsko prijestolje Stjepana
IX., kojega je izabralo samo rimsko sveenstvo uz pomo gradskog stanovnitva, ne pitajui
kraljevsku vlast ni za savjet ni za miljenje.
Taj je izbor bio utoliko vaniji to je novi papa potjecao iz gornjolotarinke vojvodskc
obitelji, ciji se lan Gotfrid Bradati, veoma neprijateljski raspoloen prema njemakom kralju
koji ga je liio vojvodstva, bio oenio udovicom toskanskog markgrofa Bonifacija, i tako
Toskanu pretvorio u snano uporite protunjemakih tenji i saveznika papinskih interesa.
Uz pomo te politike snage papinstvo je 1060. suzbilo pokuaj rimskih feudalaca da
proture izbor svojega pretendenta na papinsko prijestolje. Tek nakon otrih ulinih borbi
reformna je stranka, koju je predvodio Hildebrand, osigurala izbor Nikole II. Kriza koja je
pritom bila prebroena potakla je papinstvo da donese utvrenu proceduru za budue biranje
pape. U tu svrhu odran je 1059. u Lateranu veliki crkveni sabor koji je donio propis po kojem
ubudue papinu linost mora najprije designirati zbor od sedam rimskih kardinala-biskupa (tj.
biskupa rimskih suburbanih biskupija), a zatim e ga birati svi kardinali (tj. osim prvonavedcnih jo i upnici rimskih upa, koje su tada nazivali kardinali-sveenici); nakon toga svi drugi
rimski sveenici i gradski puk daju svoj pristanak na izabranu linost. Svako pravo cara da
unaprijed odreuje papinu linost bilo je tom odredbom ukinuto.
Oekujui estok otpor njemakoga kralja, papinstvo je uvrstilo savez s toskanskim
markgrofom Gotfridom Bradatim, francuskim kraljem Filipom I. iNormanima.
Papino zalaganje protiv nikolaizma i simonije pribavilo je Crkvi utjecajne pristae i na
sjeveru Italije, naroito u Milanu. Ondje su dva puka propovjednika, Ariald i Landolf, podvrgavala otroj kritici razuzdani ivot sveenstva i biskupa stvorivi svojim naziranjima tzv.
patarski pokret milanskoga sirotinjskog stanovnitva iz predgraa. U povodu ekskomunikacija
kojima su patare udarali milanski nadbiskup a i drugi lombardijski crkveni velikodostojnici.
patarski su voe apelirali na Rim i on je primorao prelate da ukinu izreena izopenja i ak
prihvate i sami obvezu da e progoniti nikolaite i simonijake. Time je patarski pokret u
Sjevernoj Italiji postao saveznikom papinstva.
Sva vana dostignua papinske reformne politike zapala su u krizu kad je nakon smrti
Nikole II. rimska aristokracija, ovaj put udruivi se s kraljevskom vlau, pokuala dovesti
protupapu nasuprot Aleksandru II. koji je bio kandidat reformne stranke. Aleksandar se odrao
zahvaljujui pomoi Normana. Ali ta njihova intervencija zabrinula je podjednako toskanskog
markgrofa kao i kralja, pa je Henrik IV. na crkvenom saboru u Augsburgu potvrdio izbor
Aleksandra II. Time je kraljevska vlast zaobilazno i opet afirmirala svoj utjecaj na postaVljanje
pape, iako je bila priznata linost reformne stranke.
Daljnje jaanje kraljevskog utjecaja prouzroilo je porast moi Normana u Junoj Italiji.
Oni su na jugu Poluotoka preoteli gotovo sve teritorije Bizantincima i ve 1061162. postigli
znatne uspjehe protiv Arapa na Siciliji. Ali njihove su se pretenzije proirile i prema sjeveru.
pa su poeli napadati i rimske posjede, primoravi time papinstvo da trai vojnu pomo od
njemakoga kralja. Doekavi taj povod veoma pripravno, Henrik IV. je povjerio Gotfridu
400

Bradatom da potisne Normane, to je on i uinio. Tako je papa, ranije protivnik njemakoga

utjecaja u Italiji, sada morao biti obvezan na zahvalnost Henriku IV., a Gotfrid je ak postao
izvriteljem njegovih nareenja. Ali dogaaji u sjevernoj Italiji brzo su razbili taj privremeni i
umjetno sazdani savez.
U Milanu je, naime, nadbiskup Vido dao izvriti pokolj patarskih voa a opi ustanak
patara kojim su oni reagirali na taj in predao im je faktinu vlast u tome gradu. A nakon smrti
nadbiskupa Vida oni su ak imenovali svojega kandidata za poloaj nadbiskupa. Ali i kralj je
postavio svojega kandidata, kojem se papa usprotivio zalaui se za patarskog pretendenta.
Spor se veoma zaotrio i prijetio otvorenim sukobom izmeu pape i kralja, utoliko vie to
je Aleksandar II. zaprijetio Henriku ak izopenjem iz Crkve ako ne uskrati pomo papinim
protivnicima.
U takvoj situaciji dotadanji je papa umro, a rimsko sveenstvo i puk su opom spontanom
aklamacijom, s tek naknadnim odobrenjem kardinala, proglasili Hildebranda papom, a on je
zatim uzeo ime Grgur VII. (1073-1085).
Kraljev poloaj bio je u tom trenutku veoma nepovoljan jer je upravo bio izbio ustanak
saskih velikaa, pa je on uputio papi pismo u kojem je poalio to je preotimao crkvena
imanja, prodavao biskupske poloaje i u Milanu pomagao nepravednu stvar, i objavio svoje
pokoravanje volji papinske vlasti. Zauzvrat, papa mu je svojim posredovanjem pomogao u
sklapanju mira sa Sasima.
Osjeajui se pobjednikom, papinstvo je smjesta izvanrednom energijom poelo objavljivati opredbe i nareenja za posvudanju likvidaciju nikolaizma i simonije.
No kad su se ti zakljuci trebali provesti, iskrsle su izvanredne tekoe. U Njemakoj je
postojala veoma snana opozicija celibatu, a u Francuskoj se kralj Filip I. nije elio odrei
prodavanja visokih crkvenih slubi.
S obzirom na to da je naroito jak otpor papinskim mjerama dolazio iz redova svjetovnog
sveenstva, odran je o opoj situaciji u Crkvi novi sinod u Rimu (poetkom 1075) na kojem
je propisima o suzbijanju nikolaizma i simonije dodan i dekret o laikoj investituri kojim je
zabranjeno da biskupe i opate na njihove crkvene poloaje (bez obzira na to tko ih je izabrao)
postavljaju svjetovni velikai i vladari podjeljivanjem biskupskog prstena ili pastirskog tapa,
ime se simboliziralo da im njihove sveenike i poglavarske funkcije u samostanima daje
svjetovna vlast. Ta praksa poivala je na injenici to su biskupi i opati stupanjem na svoju
sveeniku funkciju preuzimali i lenska imanja to su ih svojedobno te biskupije ili opatije
dobile od kraljeva ili svjetovnih velikaa, pa su s tim u vezi postajali i nositeljima sudskih,
poreznih i drugih imunitetnih prava koja su prvobitno vrili lokalni dunosnici javne vlasti.
Zbog takvih ovlatenja svjetovne su vlasti smatrale da imaju pravo utjecati na izbor i postavljanje crkvenih dostojanstvenika, jer ih je razvitak feudalnih odnosa uinio i vriteljima javnopravnih funkcija na podruju njihovih lena. Kada bi svjetovne vlasti pristale na podvrgavanje
crkvenih dostojanstvenika iskljuivo papinskoj vlasti (zbog toga to su sveenici), onda bi
brojna i prostrana crkvena lena faktino bila izdvojena iz dravnog politikog sastava i pretvorena u neku vrst univerzalne i goleme, premda dislocirane papinske drave. Ostvarenjem takve
svjetske vlasti papinstvo bi nesumnjivo steklo presudan utjecaj na zbivanja u svim dravama i,
praktiki, u velikoj mjeri zaista podvrglo svjetovnu vlast crkvenoj.
Suprotno takvoj ocjeni tendencija, papinstvo je eljelo da svoje zamisli o nezavisnosti
crkvene vlasti i ak o punoj opraVdanosti, supremacije Crkve nad svjetovnim vlastima ponovno, i jo dublje teorijski obrazloi i slubeno definira. U tu svrhu je Grgur VII. sastavio spis
poznat pod nazivom Dictatus papae. U njemu se naglaava boansko podrijetlo Crkve i
utvruje njezina nepogreivost. Zbog toga papa kao najvii poglavar te Crkve i nasljednik
apostola Petra, kojem je sam Isus, Sin Boji, povjerio poglavarstvo nad tom Crkvom, ima
pravo na apsolutnu i neogranienu duhovnu vlast nad kranskim svijetom. Papa je zakonodavac za sve crkvene ustanove, a njemu nema pravo suditi nitko osim Boga. Kao to je staranje
401

C rk va u Ottlllarsh eilllu , u Alzasu, iz 1049.

:ia vjeni ivot du e i njezino spasenje bitni smisao postojanja, kojem i ljudski tjelesni opstanak treba biti podloan, tako se i drava, kao ustanova od ovoga svijeta, treba podvri duhovnom vodstvu Crkve, starateljice za ovjekov opstanak u vjenosti. Ako papa i Crkva ocijenc
da svjetovni vladar ne upravlja dravom u duhu Bojih i crkvenih propisa, onda papa moe, po
svojem od Boga danom pravu , carevima i kraljevima oduzimati ak i krunu i njihove podanike
razrjeavati zakletve vjernosti.
Smisaona dubina i dalekosene argumentacije to su ih obje suprotstavljene strane iznosile
u svojim teorijskim spisima svjedoe o tome da je razvitak srednjovjekovnih drutvenih i
politikih odnosa nametao bitne dileme o tome kako bi trebalo urediti sveukupne tadanje
odnose meu ljudima i ponaanje ovjeka prema ovjeku. Ali kao klju pri traenju Ijeenja za
ta pitanja sva je pozornost bila upravljena ne na temeljni odnos meu ljudima u procesu
proizvodnje nego na donoenje odluke o tome tko i s kakvim inspiracijama i ciljevima treba
drati vlast i upravljati opstankom ljudi. Smatralo se da su vladavinska naela presudna za
strukturiranje poretka i oblikovanje realnosti i da ta realnost ovisi o volji i zamislima najvi ih
poglavara. Zbog toga to su se ljeenja problema zamiljala kao alternative vladanja, njihovo
se sueljavanje nuno pretvaralo u borbu koja je isprva bila beskompromisna i zahtijevala
apsolutnu pobjedu za jednu ili drugu koncepciju , ali je na kraju, poslije vie desetljea estokog razraunavanja, ipak morala pristati na podjelu kompetencija unutar vladavinskog sustava
koji, uza svu snanu ustalasanost oponenata, nije u svojim socijalno-ekonomskim temeljima
uope dolazio u pitanje.
Na veoma rezolutno objavljena papinska stajalita Henrik se isprva uope nije obazirao.
Dokonavi s uspjehom borbu protiv pobune saskih velikaa (1075), on je i dalje postavljao
crkvene poglavare po svojoj volji. Kad je zatim u Milanu izbio ustanak patara protiv nadbiskupa i kad on nije bio kadar uguiti nemire, Henrik IV. je imenovao novoga nadbiskupa, orijentiranoga izrazito antireformno i protupapinski.

402

Takav postupak urodio je najprije sve otrijim polemikama, a zatim papinom prijetnjom
Henriku da e ga izopiti iz Crkve i liiti kraljevske vlasti ako svoje mjere ne opozove.
To meutim vie nije moglo ostati bez odgovora. U tu svrhu je 24. I. 1076. u Wormsu (u
Frankoniji) odran veliki sabor njemakoga visokog sveenstva i velikaa koji je u kraljevoj
prisutnosti proglasio da je Grgur VII. nezakonito doao na svoj poloaj iskljuivo pobunom
svjetine u Rimu, da papinstvo samovoljno prisvaja pravo vladanja nad cijelim kranskim
svijetom i pravo da postavlja i zbacuje svjetovne vladare. Pripisivani su mu i nedoputeni
osobni odnosi s majkom cara Henrika VI., Agnezom, s Beatricom, vojvotkinjom od Toskane i
njezinom kerkom i batinicom toga vojvodstva, Matiidom. Na zavretku zasjedanja svaki je
od prisutnih biskupa potpisao izjavu kojom uskrauje svoju poslunost "redovniku Hildebrandu" i porie mu pravo na poloaj i naslov pape.
Nakon toga odran je u Piacenzi i sabor sjevernoitalskih crkvenih dostojanstvenika koji je
odobrio wormske zakljuke i takoer proglasio zbaci vanj e Grgura VII.
Zauzvrat, papa je svima sudionicima sabora u Wormsu i Piacenzi zaprijetio izopenjem iz
Crkve ako se u roku od est mjeseci ne odreknu svojih odluka, a Henrika IV. je proglasio
lienim poloaja njemakoga i ital skog kralja, sve je njegove podanike razrijeio zakletve na
vjernost i zbacnoga kralja udario crkvenim prokletstvom.
Iako je i kralj naredio trojici biskupa iz svoje neposredne pratnje da proglase izopenje
Grgura VII. iz Crkve, ipak su papine prijetnje pokolebale mnoge njemake prelate. U Saskoj
je papino razrjeenje zakletvi na vjernost kralju omoguilo utamnienim velikaima da se
osloboqe zatvora i obnove ustanak. Naglo mijenjanje raspoloenja u Njemakoj potaklo je
trojicu vojvoda, vapskoga, bavarskog i karantanskog, da u suglasnosti s nekolicinom biskupa
za 16. X. 1077. sazovu novi veliki sabor crkvenih i svjetovnih velikaa u Triburu, u Frankoniji
blizu Mainza) na kojem su velikai izjavili da e sebe smatrati razrijeenima podanike
poslunosti kralju ako on do poetka 1078. ne ishodi svoje osloboenje od crkvenog prokletstva i opoziv svojega izopenja iz Crkve. Istodobno je predloeno da se 2. I. 1078. odri
dravni sabor u Augsburgu na kojem e se, u skladu s papinom ocjenom situacije, donijeti
Konana odluka o kraljevu poloaju.
Budui da je postojala realna mogunost da na tom saboru bude zbaen, Henrik je odluio
da od pape zatrai opoziv izreenih kazni. U tu je svrhu potajno krenuo u Italiju, odakle je i
papa ve bio poao u Augsburg. Ali jer nije znao za kraljevu pripravnost da se pokori, Grgur
VII. se, uplaen vijeu o njegovu dolasku, sklonuo u zamak Canossa, blizu grada Reggio, u
sjevernom dijelu toskanske markgrofovije, koji je pripadao grofici Matildi. Usteui se od
preuranjenog oprotenja bez izriitih koncesija, ostavio je kralja da puna tri dana eka utaboren sa enom, trogodinjim sinom i skromnom pratnjom pred zidinama zamka. Tu se kralj u
pokajnikoj haljini, bez ikakva kraljevskoga znaka pojavljivao pred ulazom molei da ga papa
primi i prihvati njegovo pokajanje. Najzad je zagovorom nekih papinih pristaa puten u grad.
Tu se u suzama morao baciti papi pred noge priznajui svoje grijehe i preklinjui papu da mu
oprosti. Ishodivi na taj nain odrjeenje od svih kazni, primio je papin blagoslov i odobrenje
da ponovno zavlada kao kralj.
Cio taj muni prizor bio je za Henrika teko osobno ponienje, ali je zapravo bio velika i
dobro smiljena kraljeva diplomatska pobjeda. Dobivi oprotenje (koje mu papa, po vjerskim
naelima koja trae da se pokajniku grijesi moraju oprostiti, nije mogao uskratiti) on je smjesta
opet imao pravo da od svojih podanika i velikaa zahtijeva poslunost. Timeje raskinuo savez
iZmeu papinstva i njemakih velikaa jer su sada oni - ako se ne pokore kralju - mogli biti
rretirani kao buntovnici. Suprotno tome, papa je dodue dobio moralnu zadovoljtinu, ali je
ostao bespomoan u borbi za ostvarenje svojih irih reformnih ciljeva.
To se veoma jasno oitovalo kad su opozicionarni njemaki vojvode i drugi velikai, koji
su oekivali da e Henrik IV. biti zbaen, sazvali novi dravni sabor (u Forchheimu, u Frankoniji) od kojem su oekivali da e ukloniti neomiljenog vladara. Papa, naime, nije na taj
403

sabor mogao doi a ni bilo kako drukije pomoi nezadovoljnicima, jer vie nije kralja, po
izvrenoj pokori, mogao smatrati prijestupnikom.
Pa ipak, sakupljeni velikai su u Forchheimu na vlastitu ruku svrgnuli Henrika IV. i na
njegovo mjesto izabrali vojvodu Rudolfa vapskog, a da on pri tome nije papinstvu morao dati
nikakva jamstva u pogledu voenja reformne politike.
Uz novoizabranoga protukralja pristajalo je samo vapsko plemstvo te bavarski i karantanski zbaeni vojvode. Naprotiv, Henrik IV. okupio je oko sebe sve ostale. Uza nj je pristajao i
eki knez Vratislav II. (1061-1092) kojem je Henrik IV. priznao pravo da zaposjedne Meissens ku marku i Luicu, a zatim i Austrijsku marku, na tetu Bavarske. Meu Henrikove
pomagae ubrajala se i veina njemakih gradova i veoma mnogo niega svjetovnog sveen
stva.
Isprva se oekivalo da e papinstvo u nastalom sporu izrei arbitranu presudu. Ali ono jc
preputalo meusobnoj borbi da iskristalizira odluku, smatrajui da e pobjednik u svakom
sluaju trebati njegovo priznanje i stoga biti pripravan da zajami oekivane koncesije. U isto
vrijeme papini su legati u Njemakoj neprestano pratili razvoj dogaaja.
Kad se meutim, poetkom 1080. pobjeda poela oigledno priklanjati Henrikovoj strani
i kad je Henrik od pape sve upornije stao traiti moralnu i politiku potporu ne obeavajui
nikakve ustupke, papa se neoekivano opredijelio za slabiju stranu, koja svoju pobjedu jedva
da je mogla oekivati od svojega oruja, pa je nesumnjivo bila pripravna na veu zahvalnost.
Na toj osnovi papa je jo u oujku 1080. sazvao u Rimu sinod koji ie otvoreno priznao
Rudolfa vapskog kraljem Njemake, a Henrika je ponovno optuio zbog krenja laike
investiture (ega je zaista i bilo), oduzeo mu pravo da se naziva kraljem, po drugi put ga
izopio iz Crkve i udario crkvenim prokletstvom.
Kao to se papa i tom prigodom posluio istim mjerama koje su Henrika prije tri godine
primorale na pokorenje u Canossi, tako je i Henrik ponovno organizirao odravanje crkvenog
sabora (u Brixenu, u junoj Bavarskoj) koji je proglasio zbacivanje Grgura VII. s papinskc
stolice. ali je ovaj put iz Crkve izopeni bivi nadbiskup Ravenne izabran za protupapu pod
imenom Klement III.
U skladu s oekivanjem, papinske su se sankcije i ovaj put pokazale kao utjecajnije, pa se
broj Henrikovih pristaa poeo osipati. Izvan granica Njemake meu malobrojnim Henrikovim saveznicima najutjecajniji je bio eki knez Vratislav II. Francuski kralj Filip I. nije
odobravao papinu borbu protiv simonije, ali se nije upletao u sukobe. U Poljskoj je Boleslav
Smjeli (1058-1079) dokinuo vazaisku podlonost Carstvu, a 1074. je Poljsku priznao lenom
papinske stolice. U Kijevskoj Rusiji su suparnitva meu kneevskim pretendentima dovela do
kolebanja politike orijentacije, pa je najprije Izjaslav Jaroslavi zauzeo vlast s poljskom
pomoi i takoer priznao lensku zavisnost svoje zemlje o papinstvu, ali je zatim njegov
najmlai brat, Vsjevolod, oenjen kerkom cara Konstantina IX. Monomaha, obnovio probizantsku i antipapinsku politikU Rusije. Uskoro je (1079) izbila buna i u Poljskoj, pa je Boleslav morao izbjei u Maarsku gdje je i umro, a njegov mlai brat i nasljednik, Vladislav
Herman, priznao se njemakim vazalom, prepustivi svoju zemlju feudalnom rasulu.
Osim tih mijena u Poljskoj i Rusiji, ostale su europske zemlje pristajale uz Grgura VII. Do
izmjene u vojnom poloaju dovela je, meutim, preorijentacija njemakih velikaa, pa jc
voj~ka Rudolfa vapskog podjesen 1080. postigla veliku pobjedu, ali je Rudolf vapski u toj
bici poginuo.
Snage opozicije bile su time liene svoje sredinje linosti i privremeno nepripravne da
iskoriste postignuti vojni uspjeh. U isto vrijeme, u Italiji su Normani, kao glavna snaga na koju
se papinstvo (ne bez tekoa) nastojalo oslanjati, bili zauzeti osvajanjem Sicilije od Arapa i.
nakon pada Barija (1072), kao posljednjeg bizantskog uporita na Poluotoku, angairani grandioznim planom da napadom preko Epira osvoje cijeli Bizant. Stoga se inilo da nagli pohod
u Italiju obeava znatne rezultate. Krajem 1080. i poetkom 108 l. ta je vojna akcija doprla do
404

Rima, ali opsada toga grada nije postigla uspjeh, pa je Henrik stao sustavno raditi na pridobivanju pristaa u drugim dijelovima Italije. Osobito je mnogim gradovima dodjeljivao povelje
o gradskim samoupravnim povlasticama, pomaui time razvitak koji mu je bio dobrodoao u
realnom odnosu snaga, no koji ni po emu nije bio sastavni dio njegove vizije o europskoj
politikoj i drutvenoekonomskoj budunosti.
Velika pobjeda Roberta Gviskarda kod Draa (1081) privlaila je dotle normanski pothvat
sve dublje prema unutranjosti Balkana. Zbog toga se Henrik IV. nije zabrinuo to su njegovi
protivnici u Njemakoj umjesto Rudolfa vapskog kao novoga protukralja izabrali lotaringijskoga grofa Hermana. Protiv Roberta Gviskarda sklopio je savez s Bizantom, izvrio vojni
pritisak prema norman skom teritoriju u Junoj Italiji i time primorao Gviskarda da se vrati na
Poluotok radi obrauna s Nijemcima. Protiv toga plana Henrik je u Apuliji - moda bizantskim novcem - potaknuo ustanak velikaa protiv Roberta Gviskarda koji je njegove vojne
snage ondje vezao dulje od dvije godine. Zbog toga je otpor ponovno opsjednutoga Rima
poeo slabiti. Najprije je pao tzv. Leoninski grad, zajedno s crkvom Sv. Petra, a poetkom
1084. osvojen je i preostali dio Rima, na lijevoj obali Tibera, zajedno s Lateranom. Odrala se
samo opkoljena Aneoska tvrava u koju se sklonuo i papa.
Vojniki uspjeh iskoriten je zatim politiki. U crkvi Sv. Petra 24. III. 1084. odran je
crkveni sabor na kojem je sudjelovalo i nekoliko kardinala. Poslije itanja teksta "Obrana
kralja Henrika", to ga je sastavio pravnik Petrus Crassus, sabor je proglasio svrgavanje i
izopenje Grgura VII., izvrio posveenje protupape Klementa III., a on je zatim Henrika IV.
i njegovu enu Bertu okrunio carskom krunom.
U D1euvremenu, jo u proljee 1083., Robert Gviskard je pretrpio teak poraz kod Larisse, u Tesaliji, i morao evakuirati zaposjednuta podruja na Balkanu. Otad mu je mo Nijemaca
u Italiji postala jo opasnija, pa je napadom na Rim primorao Henrika na povlaenje, a Grgur
VII. se mogao vratiti u svoju prijestolnicu. Ali pljake i razaranja to su ih Norrnani tom
prigodom izvrili u Rimu toliko su ogorili stanovnike protiv pape i njegovih saveznika, da je
Grgur morao izbjei u Salerno, a u Rim se vratio protupapa Klement III. Ondje, u Salernu,
Grgur je uskoro (25. V. 1085) umro kao prognanik, ali ni u okolnostima poraza nije odustao
od svojih uvjerenja i oekivanja.
Izbjeglitvo i smrt careva nepomirljivog protivnika veoma je ugrozila poloaj Henrikovih
protivnika u Njemakoj. Henrik je bez tekoa posvuda uklanjao s poloaja nepouzdane velikae i biskupe zamjenjujui ih svojim pristaama. Budui da su dugotrajni ratovi u Njemakoj
uvelike ugrozili unutranju sigurnost i naroito mnogo tete nanosili crkvenim imanjima,
gradovima i seljatvu, u Njemakoj se snano proirio mirovni pokret kojim se Henrik IV.
nakon svojega povratka iz Italije vjeto okoristio. Godine 1085. odran je u Mainzu sabor koji
je pod kraljevim predsjedanjem usvojio propis o "Bojem primirju", pri emu je posebice
naglaena kraljevska zatita putujuim trgovcima i seljacima koji rade na polju.
Takvom politikom kralj je veoma ugodio sveenstvu i biskupima, a takoer i gradskom
stanovnitvu u razvijenim urbanim sreditima raj nske oblasti. Stjecajem okolnosti, stvoren je
time temelj saveza njemakih gradova s kraljevskom vlasti koji je u budunosti stekao veliko
znaenje.

Graanski je rat meutim u Njemakoj i dalje trajao sporadinim borbama, a i u Rimu su

se protupapa Klement III. i novoizabrani regularni papa Viktor III. smjenjivali potiskujui
naizmjence jedan drugoga iz crkve Sv. Petra.
Okolnosti su se uvelike izmijenile tek kad je papom postao veoma energian ovjek i
odluan pristaa klinijevske reforme, Urban II. (1088-1099). On je uz pomo toskanske grofice Matilde oko sebe okupio sve protunjemaki raspoloene velikae sjeverne i srednje Italije,
a uvrstio je i savez s Normanima.
Suprotno tome, u Njemakoj su se gotovo svi veliki feudalci pokorili kralju. Stoga je
papinstvo pristupilo reorganizaciji njemake opozicije. Pouzdavajui se u dva prethodna jed-

405

naka postupka, Urban II. je obnovio izopenje Henrika IV. i njegova protupape Klementa III.,
a crkvenim prokletstvom unaprijed udario sve one koji bi pruili bilo kakvu pomo izopeni
cima. Okupljanju opozicionara koje e crkvene kazne potaknuti na borbu imao je posluiti
brak papinstvu odane etrdeset trogodinje grofice Matilde sa sedamnaestogodinjim sinom
bavarskog vojvode Welfa IV. (Welfom V). No to je izazvalo novi (drugi po redu) vojni pohod
Henrika IV. u Italiju.
Uspjesi su bili spori i neveliki, ali su ipak uplaili Urbana II. i on se iz Rima povukao na
podruje normanskih kneevina. Neoekivani preokret nastupio je tekim porazom Henrika
IV. pod Canossom, nakon egaje poelo sustavno potiskivanje njegovih odreda iz podruja na
sjeveru od rijeke Po.
Tu vojnu krizu primaknuo je rubu katastrofe duboki raskol u kraljevoj obitelji. Henrikova
druga ena (Prakseda) napustila ga je i pobjegla u Matildin tabor, a protiv kralja se pobunio i
njegov najstariji sin Konrad, pa je on u Milanu, s pristankom grofice Matilde i Welfa V.
Bavarskog okrunjen za ital skoga kralja.
Taj dogaaj bio je povezan s veoma vanim procesom oslobaanja najprije pojedinih a
zatim sve brojnijih sjevernoitalskih gradova od vrhovne vlasti biskupa koje je na biskupski
poloaj bio postavio Henrik IV. i dao im seniorska prava. Pokret koji je na toj osnovi vodio
afirmaciji samouprave u sjevernoitalskim gradovima urodio je 1093. ve i prvim vanim
politikim rezultatima. Te su godine gradovi Milano, Lodi, Piacenza i Cremona pod zatitom
Matilde i Welfa V., formirali ligu gradova protiv Henrikove vlasti u Italiji. Time je nastala
oprena situacija prema odnosima u Njemakoj. Ondje urbane zajednice oekuju od kralja
zatitu od feudalaca koji su smetnja njihovoj privrednoj djelatnosti, i dobivaju je jer je slabljenje velikaa u Njemakoj bilo i primarni interes kraljeve politike. U Italiji je kraljevska vlast
postavljala na biskupske poloaje sebi odane linosti da bi joj posluili kao uporite protiv
papinstva i predavala im svoja seniorska prava nad gradskim podrujem, zbog ega je iteljstvo urbane privredne orijentacije dolazilo pod vrhovnitvo crkvenoga, feudalnog velikog
zemlj oposj eda, koji nije imao interesa za izuzee graana ispod tradicionalnoga, feudalno-agrarnoga poretka.
Henrikove tekoe u Italiji pomogle su oporavku njegovih neprijatelja, naroito u Bavarskoj i vapskoj. Tome se pridruila i veoma snana propaganda klinijevskih redovnika. Njihovom bazom jo od poetka osamdesetih godina bio je samostan Hirschau, u Frankoniji. Njihova je propovjednika i reformatorska aktivnost sada svom estinom obuhvaala ne samo
poroke simonije i nikolaizma nego vie od svega laiku investituru.
Na plimi toga novog vala u borbi za interese Crkve odrano je vie koncila koji su odreda
reafirmirali naela Grgura VII. Na jednome od njih, odranom 1. III. 1095. u Piacenzi, obnovljeno je, u prisutnosti 4 000 sveenika iz svih katolikih zemalja, ve i etvrti puta, izopenje
Henrika IV. iz crkvene zajednice vjernika. U isti mah upuen je apel cijelom kranskome
svijetu da prui pomo Bizantu protiv nadiranja Selduka u Malu Aziju, Siriju i Palestinu.
Osam mjeseci nakon toga, na crkvenom saboru u Clermonu [u grofoviji Auvergne], u prisutnosti stotinu osamdeset najviih crkvenih dostojanstvenika, u papinoj je prisutnosti proirena
ustanova Bojeg mira na cijeli europski zapad, a na zasjedanju od 27. XI. 1095. papa je
osobno objavio pohod u kriarski rat za osloboenje kranskih svetih mjesta u Palestini. Ve
krajem ljeta 1096. kriarska je vojna zapoela, da bi sredinom ljeta 1099. kulminirala osvojenjem Jeruzalema.
Cio taj razvoj dogaaja znaio je trijumfalni uspon papinskog utjecaja. inilo se da je
dugotrajni spor izmeu crkve i drave okonan neospornom pobjedom papinstva.
Za sve to vrijeme Henrik IV. je zadrao izrazito neprijateljski stav prema Rimu. Neke
odreene nade pobudio je u njemu raskid braka izmeu grofice Matilde i Welfa V., ali je. s
druge strane, brak njegova sina Konrada s kerkom Rogera I. Sicilskog te nade ponitio. Stoga
se Henrik u proljee 1097. poraen vratio iz Italije u Njemaku. U zemlji nije imao gotovo
406

nikakvih utjecajnih saveznika. Od susjednih drava dobre je odnose imao samo sa ekom i
Venecijom. Gotovo svi biskupi i sve druge susjedne zemlje opredijelile su se za Urbana II.
Ali ve 14 dana poslije osloboenja Jeruzalema papa je umro. Kako je nedugo zatim
(1100) umro i protupapa Klement III., a Njemaka se angairala u ekoj gdje je sinove kneza
Bretislava II. primorala da meu sobom podijele teritorij drave i obojica priznaju podlonost
Carstvu, inilo se da e doi do smirivanja spora izmeu Njemake i Rima. Ali novi papa
Pashai II. je na koncilu u Lateranu, poetkom 1102, ponovio carevo izopenje iz Crkve i
osudio laiku investituru. U samoj Njemakoj pripremalo se novo okupljanje kraljevih protivnika. Da bi se izbavio od opasnosti, Henrik IV. je odluio pokuati pridobiti papinu naklonost
objavom da namjerava povesti novi kriarski rat u Svetu Zemlju. Ali prije bilo kakve realizacije pripremana je pobuna izbila a na elu joj je bio carev sin Henrik. Uza nj su smjesta pristali
svi propapinski raspoloeni biskupi u Njemakoj, a i znatan broj velikaa, naroito uPorajnju,
gdje je vladalo nezadovoljstvo carevim podupiranjem emancipacije gradova. Zapavi u skrajnje teak poloaj, Henrik IV. se pokuao probiti iz KOlna, kamo se bio sklonuo, ali je pao
svojem sinu u zarobljenitvo. Na saboru u Mainzu koji se zatim odrao, papini su izaslanici i
sedmi put ponovili carevo izopenje, a velikai su ga primorali da kraljevske znakove preda
svojem sinu koji je nakon toga (poetkom 1106) okrunjen za njemakoga kralja.
Iako je Henrik IV. uskoro uspio pobjei iz zatvora, ve sredinom ljeta 1106. je umro
slomljen naporima svojega burnog ivota.
Za vrijeme dugotrajnih borbi koje su ispunjale proteklih pola stoljea iskristaliziralo se
nckoliko vanih konstelacija u drutvenim i politikim odnosima u Srednjoj Europi i na
Apeninskom poluotoku.
Kraljevska vlast nije mogla ouvati nekadanje naelo svojega saveznitva s Crkvom
protiv velikih svjetovnih feudalaca. U borbi protiv njih ona se sada oslanjala na nie feudalce
i na nove ekonomske i drutvene snage u gradovima koji feudalnu razmrvljenost doivljavaju
kao zapreku svojem privrednom razvitku. Suprotno tome, veliki se feudalci povezuju s papinstvom, koje vrhovnu dravnu vlast eli podvrgnuti crkvenoj i u tome treba saveznike podjednako nezadovoljne s tenjom kraljevske i carske vlasti da izgradi svoj vrhovni politiki autoritet.
Viekratna papina izopenja vrhovnog nositelja svjetovne vlasti i papini opetovani pozivi
feudalcima da prekre vazaisku zakletvu vjernosti svojem senioru veoma su razorno djelovali
na ustrojstvo feudalnog poretka razbijajui sustav na kojem se izgradila klasa feudalaca kao
vladajui sloj u drutvu, sazdan piramidalno i hijerarhijski, po naelu priznavanja kraljeva
autoriteta i njegove funkcije kao ishodita i simbola cijeloga poretka. Tendencija dezintegracije dravne vlasti, zapoeta preputanjem pojedinih javnopravni h funkcija lokalnim vlastodrcima i posjednicima velikih imanja, protiv koje se kraljevska vlast borila, iako se ta pojava
nuno raala iz same biti feudalizacije dravnog poretka, znatno je ojaala u vezi s uestalou
etapa kad je papin vjerski autoritet ozakonjivao stanje nepostojanja vrhovnoga politikog
autoriteta i preputao svakom feudalcu, vjernom crkvi da bude jedini gospodar na svojem
podruju.
Opa tenja Crkve da se oslobodi pritiska svake svjetovne vlasti, i centralne i regionalne,
u nastalom se rasporedu snaga zaotrila kao najei sukob s onim faktorom u ustrojstvu
feudalnog poretka koji je naglaavao potrebu kohezije feudalne klase pod neospornim autoritetom kraljevske vlasti. U takvim okolnostima konana pobjeda papinstva ovisila je o daljnjoj
destrukciji toga autoriteta. U tu svrhu trebali su i biskupi i poglavari monih opatija postati
potpuno nezavisni od kraljevske vlasti i, na tlu drave, eksteritorijalna podruja, apsolutno
izuzeta ispod svake ingerencije drave i podvrgnuta iskljuivo papinstvu.
Zbog toga se sva panja papinske politike koncentrirala na problem laike investiture.
Posebni sinod, odran podjesen 1106., najstroe je zabranio svim sveenicima da primaju
investituru od laika, a laicima je pod prijetnjom izopenja iz Crkve zabranio da bilo kojem
sveeniku dodjeljuju bilo kakvu sveeniku funkciju.

407

Oekivalo se da e novi kralj Henrik V. bez kolebanja prihvatiti takva naela, utoliko vie
to je u vrijeme svoje borbe protiv oca objavljivao da namjerava vladati u suglasnosti s
papinstvom. Ali nakon pobjede, ta je obeanja prekrio i bezobzirno na ispranjena biskupska
mjesta postavljao linosti po svojoj volji.
Pred dilemom hoe li se odluiti na nove sukobe, Pashai II. je najprije potraio savjet kod
biskupa grada Chartresa, Yvesa, koji mu je predloio kompromisno rjeenje. Po njegovu planu
sveenstvo i puk trebali su zadrati pravo biranja svojega biskupa; metropolit crkvene provincije, odnosno papa imaju iskljuivo pravo da ga posvete, a kralj ili regionalni laiki senior
morali bi se ograniiti samo na to da biskupu (odnosno sveeniku) podjeljuju zemljoposjed i
druga materijalna dobra koja su bila vezana uz vrenje te sveenike slube. Time bi se iz
pojma investiture potpuno iskljuila sveenika duhovna funkcija, koju moe podjeljivati samo nadlena crkvena vlast.
Takvu zamisao Henrik V. nije elio prihvatiti. Vrativi se politici svojega oca, planirao je
odluku nametnuti orujem. Njezino ostvarenje odgodila su, meutim, zbivanja u ekoj i
Po~iskoj.

U ekoj je Henrik V. suprotstavljao knezu Borivoju (1100-1107) njegova roaka Svatopluka, od kojega je, za vrijeme njegove utamnienosti u Njemakoj, iznudio pristanak na
dalekoseno podvrgavanje eke dravnoj politici Carstva, naroito u odnosu prema Po~iskoj
i Maarskoj . Na toj osnovi, s njemakom pomoi, Svatopluk je postao knezom (11 07 -1109) i
uskoro se angairao u pothvatima Njemake protiv njezinih istonih susjeda.
U Poljskoj je jo od ustanka velikaa u 1079., koji je zbacio s vlasti Boleslava Smjelog,
vladala feudalna anarhija. Pomorje se osamostalilo, a pojedina podruja u unutranjosti prisvajali su pojedini lanovi kneevske obitelji, a i drugi velikai.
V rhunac ope zaraenosti dosegnut je nakon smrti kneza Vladislava Hermana (1102).
Stariji od njegovih sinova, Zbignjev , bio je nezakonito dijete, pa je njegov mlai brat, Boleslav
Krivousti, roen u zakonitu braku, zahtijevao potpunu vlast za sebe. Radi ostvarenja svojih
pretenzija Zbignjev se povezao s Njemakom, ekom i Pomoranima, dok je Boleslav stupio
u savez s kijevskim velikim knezom i maarskim kraljem Kolomanom (1097-1116) koji je
1102. stekao i poloaj kralja Hrvatske.
Boleslavovi uspjesi protiv Zbignjeva doveli su 1108. do izravne vojne intervencije Njemake. Na Poljsku su istodobno napali eki odredi kneza Svatopluka i Pomorani, pa je time
bilo onemogueno sjedinjenje poljske vojske s maarskom. Na tako izolirane maarske odrede
napala je zatim glavnina njemake vojske i primorala ih da sklope separatni mir (1109). Nakon
toga je Henrik V. mogao povesti veliki njemaki napad izravno na poljski teritorij, ali je u
leskoj pretrpio teak poraz u dvije bitke, kod Glogova i Vroclava, i morao napustiti lesku
(1109).
Jedan od rezultata te uspjene obrane Poljaka bilo je i sreenje dinastikoga spora u
Poljskoj. Boleslav se afirmirao i uspio oko sebe okupiti snanu koaliciju velikaa, paje njegov
suparnik Zbignjev bio poraen, zarobljen i smaknut (1112).
Konsolidacija u Poljskoj djelovala je i na zbivanja u ekoj. Ondje je nakon pogibije
Svatopluka (koji je 1110. ubijen iz osvete zbog pokolja to ga je izvrio nad velikakim rodom
Viovica) knezom postao njegov brati Vladislav I. (1109-1125). Da bi se odrao na vlasti u
suparnitvu s vlastitim bratom Sobjesiavom, morao je prihvatiti savez s Poljskom i ak s
njezinom vladarskom kuom stupiti u brane veze.
Premda ie time njemaka politika na istoku pretrpjela niz neuspjeha, ipak je sreivanje
meusobnih odnosa Poljske i eke omoguilo Henriku V. da pokua ostvariti svoje ciljeve u
Italiji. Ljeti 1110. preao je Alpe i bez veih tekoa poeo napredovati prema Rimu.
Budui da su normanska podruja u Junoj Italiji i na Siciliji upravo tada proivljavala
unutranje tekoe, papinstvo nije raspolagalo nikakvim mogunostima za vojni otpor pa je
pristalo na sklapanje ugovora (Konkordata) uSutriju (4. II. 1111). Taj se diplomatski akt
408

sastojao od dvaju dokumenata. Jednim se papa odrekao svakog suvereniteta nad imanjima
biskupija i samostana, a drugim se car odrekao svakog upletanja u biranje biskupa i drugih
sveenika i njihova investiranja duhovni kom funkcijom.
Tim sporazumom bilo je faktino predvieno potpuno odvajanje sveenikih slubi od
ingerencija svjetovne vlasti. Ali pri proglaavanju dokumenata u crkvi Sv. Petra, u nazonosti
kralja i njemakih velikaa, izbila je (ini se) unaprijed potajno dogovorena opa pobuna
njemakih svjetovnih i crkvenih dostojanstvenika. U veoma burnim okolnostima Henrik je dao
papu s veinom kardinala uhititi i kao zarobljenike odvesti u njemaki vojni logor. Tu je, u
uvjetima grube prisile, papa preuzeo obvezu da na sveanom sinodu prizna pravo svjetovnih
vlasti da daju investituru biskupima i opatima, a izbor tih dostojanstvenika smjet e se vriti
tek uz kraljev pristanak. Nakon toga su papa i kardinali puteni na slobodu, a prekinuta
krunidbena sveanost nastavljena je (pod prijetnjom novih represalija) i zavrena (15. IV.
1111) Henrikovim uzvienjem na carsko dostojanstvo.
Takva prisilna kapitulacija papinstva pobudila je duboka ogorenja u mnogim zemljama
tadanjega kranskog Zapada, pa se to oitovalo na koncilu u Lateranu (1112) koji je papine
obveze odbacio i ponitio.
Carevu novu nasilnu intervenciju onemoguili su meutim uzastopni porazi carske vojske
u sukobima s njemakim velikaima. Stoga je i papinstvo opet prelo u ofenzivu, pa je Henrik
V. 1115. izopen iz Crkve, a jedan ga je crkveni sinod u Saskoj udario prokletstvom.
Sada vie nije bilo mogue odgaati vojni pohod jer je ranije iskustvo Henrika IV. svjedoilo o .opasnosti papinskih crkvenih kazni. Ali drugi rat Henrika V. u Italiji nije urodio uspjehom. Fapa je pred njemakom vojskom uzmaknuo iz Rima, ali se i vratio im se vojska
povukla na sjever. Skora njegova smrt nakon povratka pruila je priliku sveenstvu i puku
Rima da novoga papu (Gelazija II) izaberu bez ikakva sudjelovanja carske vlasti.
Takav postupak naveo je Henrika da izvri i trei vojni udar na Rim; no papa je i ovaj puta
izbjegao zarobljenju. Uzajamno neprijateljstvo doseglo je tako svoj vrhunac. Car je dao izabrati protupapu, a papa je cara i njegovu lutku prokleo i izopio iz Crkve. Nemiri kojima je
Njemaka reagirala na te dogaaje primorali su Henrika V. da se sredinom 1118. vrati u svoje
kraljevstvo.
Te pobune a i pokuaj Maara da u savezu s Poljskom provale u njemake zemlje s
jugoistoka uvjerile su Henrika V. da je neizbjeiv kompromis, priblino na osnovi iznevjerenog konkordata u Sutriju iz 1111.
Pregovori su se vodili u nekoliko etapa, prekidani zaotravanjima stavova i pogoranjima
u odnosima izmeu njemakih feudalaca i cara. Najzad se 29. IX. 1121. u Wiirzburgu, u
Frankoniji, sastala konferencija dvanaestorice posrednika sa svake strane. Ona je prije svega
nametnula opu obvezu mira u cijeloj Njemakoj, vraena su imanja vlasnicima kojima su u
vrijeme borbi preo tet a i donesena odluka da se papi uputi molba da odri ekumenski koncil na
kojem bi se donijela konana rjeenja.
S takvim zakljucima sloio se i Henrik V., pa je poslije kraeg dopisivanja s papom 23.
IX. 1122. sklopljen tzv. Wormski konkordat. I on se sastojao od dviju isprava, jednako kao
dogovor iz S utrija. Carev dokument obvezivao se da e se svi biskupi i opati birati potpuno
slobodno u prisutnosti cara ili njegovih opunomoenika; investitura prstenom i pastirskim
tapom, koja simbolizira povjeravanje duhovnike slube sveeniku, preputa se Bogu i Crkvi;
papinstvu i crkvama vraaju se sva preoteta imanja i ustupljena kraljevska prava (regalija);
Carstvo, najzad, jami mir i nepovredivost papi i svima njegovim pristaama.
Papin dokument pristaje da se izbori biskupa i opata vre u prisutnosti carevih opunomoenika, ali bez ikakve simonije i nasilja; ako takav izbor bude naknadno osporavan, carskoj se
vlasti priznaje pravo da posredovanjem metropolite (poglavara crkvene provincije) dade pristanak za dostojnijeg takmaca. Zemljoposjede i regalije to ih izabrani crkveni poglavar dobiva kao len ski posjed, primit e posebnom investiturom, uz pomo ezla, koja simbolizira

409

vazalsko-seniorski odnos, vezan uz posjedovanje lena, a nipoto se ne odnosi na preuzimanje

sveenike duhovne slube. I, najzad, i papinski dokument takoer jami mir i nepovredivost
caru i svim njegovim pristaama.
Prema sporazumu ob~ju strana, investitura ezlom imala se u Njemakoj vriti prije posvete izabranog crkvenog dostojanstvenika, a u svim drugim zemljama poslije nje.
Poslije potpisivanja i proglaenja obaju dokumenata, car je u crkvi Sv. Petra dobio svea
no priee, ime je ukinuto njegovo izopenje i skinuto s njega crkveno prokletstvo.
Po tim svojim obiljejima Wormski je konkordat bio kompromis dviju snaga od kojih
nijedna nije bila dovoljno jaka da postigne potpunu pobjedu. On se zasniva na zamisli Yvesa
od Chartresa o odvajanju svjetovne i duhovne vlasti. Nad materijalnim dobrima priznata je
vlast Carstva, a time je priznata i vazaina podlonost obdarenoga o toj svjetovnoj vlasti u
pogledu posjedovanja materijalnih dobara. Ali duhovne funkcije ostaju slobodne od svake
zavisnosti, kao domena vjere i nadlenosti crkvenih starjeina. Pri tome je sam izbor sveeni
kove linosti u naelu bio preputen kleru i stanovnitvu, ali n~je bila potpuno iskljuena ni
mogunost utjecaja svjetovne vlasti.
Na taj nain Wormski konkordat je omoguio Crkvi da se bori za moralni preporod
sveenstva. Prodavanje crkvenih slubi osueno je i naelno sprijeeno. Ali je, s druge strane,
onemogueno da apsolutnom vlau biskupija i opatija nad zemljom crkveni posjed postane
drava u dravi, potpuno nezavisna od svjetovne vlasti i podlona papinstvu.
U krajnjoj konsekvenciji, takva podjela interesnih sfera na duhovne i svjetovne kompetencije, simbolizirane dvostrukom investiturom, ostavljala je nerijeenim mnogo dublji problem:
treba li da se svjetovna vlast pokorava duhovnoj ili je opravdano obratno, pa e to pitanje
l:jeavati jo mnoge budue borbe u narednim stoljeima.
Ono to je Wormskim konkordatom bilo dogovoreno zahtijevalo je jo i opu potvrdu. U
tu svrhu sazvan je IX. opi koncil u Lateranu (u oujku 1123) na kojem je sudjelovalo oko 300
biskupa iz svih zemalja. On je usvojio zakljuke Wormskog konkordata, osudio simoniju,
potvrdio kanonske propise o biranju i posveti sveenika, biskupa i opata, osudio i zabranio
nikolaizam, odredio nepovredivost crkvenih posjeda od strane laika i donio vie propisa o
sveenikoj disciplini.
Wormski konkordat veoma je ojaao poloaj papinstva i dao snaan poticaj moralnom
preobraaju Crkve. Veoma temeljite analize i brojne rasprave to su objavljivane za trajanja
gotovo stoljetne borbe izmeu papinstva i carstva mobilizirale su znatne intelektualne snage u
redovima sveenstva i uvelike pridonijele usponu srednjovjekovne kranske teologije i ekleziologije.
Suprotno tome usponu, Wormski konkordat nije donio smirenje Njemakoj. Istina je da
papinstvo nije uspjelo nametnuti svoju prevlast dravi, ali je Carstvo ipak u toj borbi bilo
oslabljeno. U zavrnoj fazi sukoba kompromisno su rjeenje caru faktino nametnuli najmo
niji feudalci afirmiravi se time kao snaga koju kraljevska vlast nije uspjela podvrgnuli svojim
tenjama za formiranjem neosporne kraljevske dominacije na vrhu piramidaine strukture feudalnog poretka.
Takvo suprotstavljanje monih feudalaca kraljevskoj vlasti jo je vie orijentiralo kraljevsku i carsku politiku na savez s niim plemstvom i gradovima koji e u narednim stoljeima
postajati sve vaniji faktor u privrednom i drutvenom ivotu zemlje.
Nedugo poslije Wormskog konkordata sile su s povijesne pozornice i obje glavne linosti
koje su se sukobljavale u zakljunim borbama: 1124. umro je papa Kalikst IL a 1125. i Henrik
V. Budui da car nije imao mukog potomstva, s njime je izumrla i frankonska dinastija.
Kraljevsku krunu je nakon njega dobio Lotar, vojvoda saski, koji mu je za ivota, u nizu
pobuna, bio najnepomirljiviji protivnik.

410

4. SPECIFINOSTI VENECIJANSKE POVIJESTI DO EPOHE KOMNENA

POLITIKI SLIJED DOGAAJA

Aachenski mir 812. reafirmirao je pravo Bizanta nad Venecijom, ali su otada okolnosti i
pogodovali emancipaciji naselja na lagunama. U IX. st. Franako se carstvo mrvilo
diobama, a njegovo su podruje desetljeima ranjavali napadi Normana i Saracena. Bizant je
okonavao epohu ikonoklazma i proivljavao teke borbe s Arapima na tlu Male Azije i s
Bugarima na Balkanu. Aglabidi vode viedesetljetnu borbu za Siciliju i sustavno napadaju
zemlje Apeninskog poluotoka, od Reggia i Barija do Napulja i Rima. Uza sve to crkveni
odnosi ulaze u epohu focijanske shizme.
Upravo u tom razdoblju, kad je postupni ali i sustavni rast mletake privredne ekspanzije
nuno trebao nesmetane veze s bizantskom Junom Italijom, s dravnim sreditem grkoga
carstva, ali i sa zemljama pod vlau islama, Bizant nije bio kadar da svojom neposrednom
prisutnou osigurava mirne odnose na Jadranu na kojem Venecija trguje ali kojim ostvaruje i
svoje veze s Bizantom i islamskim Levantom. Ve u prvoj polovici IX. st. hrvatski i neretvanski knezovi raspolau znatnim pomorskim snagama koje napadaju mletake lae i plijene
njihov dragocjeni teret (834/35), a i saracenski gusari prodiru duboko u Jadran, palei i
pljakajui tamonja obalna naselja i brodovlje.
U takvim okolnostima za Veneciju je postajalo nunim da se za svoju sigurnost na moru
bori sama. Meu ostalom, u takva je nastojanja pripadao i vojni pohod duda Petra Trandenika
(836'-864) na hrvatskoga kneza Mislava i neretljanskog kneza Druaka (839/40), u kojem je
mletako brodovlje bilo poraeno. Tako znatna opasnost od hrvatsko-neretljanskih pomorskih
snaga mora da je ugroavala i ire itaisko podruje, jer je Venecija 840. u ugovoru to ga je
sklopila s Lotarom I. primila obvezu da Kraljevstvu Italije pomae protiv nasrtaja Slavena na
obale Istre i drugih krajeva pod kraljevom vlau.
Na tu obvezu Venecije Lotarov je pakt, oslanjajui se na sporazume iz prethodnih, langobardskih i franakih vremena, uzvraao odobrenjem slobodne mletake trgovine na italskom
kopnu. Premda je tu slobodu trebalo nagraivati davanjem godinje dabine Kraljevstvu u
iznosu od 25 libara pavijskih denarija, Lotarov je pakt svjedoanstvo i o potrebi Venecije da
usporedo sa svojom privrenou Bizantu i ekonomskom povezanou s njom sauva i proiri
privredne i politike veze i s italskim zaleem svojega otonog i obalnog podruja, u skladu sa
svojim posebnim interesima da se razvije kao vezna karika izmeu mediteranskog Istoka i
europskog Zapada. U tu svrhu njoj je, osim blagonaklonosti Bizanta, bila potrebita i dobrohotna zatita Zapadnoga Carstva, i pristupanost njegovu teritoriju.
Svoju dvostruku privrenost Venecija je dokazala upravo iste godiqe kad je sklopila pakt
s kraljem Lotarom. Na zahtjev bizantskoga cara Teofila ona je 840. sa 60 svojih laa pritekla
upomo bizantskom pokuaju da od Saracena preotme Taranto. Ali taj je pothvat zavrio
katastrofalnim porazom, a u iduim je godinama Veneciji donio napade i pobjede Saracena
nad njezinim brodovljem kod Cresa i Loinja. ini se da su neuspjesi Bizanta u obrani June
Italije i Jadrana primorali Veneciju da se jos vie priblii karolinkoj vlasti u Italiji, pa se to
povezivanje oitovalo ve 851/52. slubenim posjetom Ludovika II. i carice Angilberte naselju
na lagunama.
Takva orijentacija dvostruke zainteresiranosti za dobre veze i s Istokom i sa Zapadom
praktiki je ostvarivala sve veu nezavisnost Venecije. Ali ona je u isto vrijeme nuno rezultirala i jaanjem dudeva autoriteta. Kao zastupnik samostalnih i posebnih interesa Venecije,
dud se mogao uspjeno boriti za njihovo ostvarenje sama koncentracijam mai u svajim
rukama i nastojanjem da se ta borba vadi kantinuirana i nezavisna od mijena upalitikoj
konstelaciji unutranjapalitikih i vanjskapalitikih odnosa. Na taj se osnovi ja u drugoj
palavici VIII. st. aitovala tenja da se usporedo. s aslabaenjem ad podlanitva bizantskoj
vrhavnoj vlasti ostvari nasljednost dudeva vladarskog paloaja. Tijekom IX. st. zaredala se
dogaaji

411

pet dudeva iz obitelji Partecijaka, a i Petar Trandenik, ija se gotovo tridesetogodinja vladavina ukljuila u taj niz nakon treega Partecijaka (Ivana), nastojao je osigurati vlast svojoj
obitelji i vladati Dukatom autokratski. Ta okolnost, a moda i njegovo prekomjerno priklanjanje Zapadu, postala je poticajem na pobunu u kojoj je Petar Trandenik bio ubijen (864).
Njegov nasljednik Urso Partecijak (864-881) vodio je striktno probizantsku politiku, u
uvjetima ponovno ojaale bizantske drave Bazilija L Ali u borbi za sigurnost plovidbe na
Jadranu i za ekonomski prodor na Mediteran odluno je nastavio ostvarivati ciljeve koji su se
nametali i u prethodnim razdobljima. Napadom na Hrvatsku kneza Domagoja (865) postigao
je tek privremeno smirenje, da bi u 872. uslijedio novi niz sukoba koji su Domagoju pribavili
kvalifikaciju "najgorega slavenskog vladara". Situacija se sredila tek dolaskom na vlast probizantski orijentiranog hrvatskoga kneza Zdeslava koji je 876. pristao na mir s Venecijom.
Istodobno, izgon Saracena iz Barija, oporavak Bizanta i organiziranje bizantske teme Dalmacija omoguilo je Bizantu da ponovno postane jamcem sigurnosti na Jadranu i time i opet
najsigurnijim zatitnikom mletakih pomorskih i trgovakih interesa.
Oslanjajui se na takvu situaciju, Venecija je mogla dalje ojaati i svoj poloaj prema
carstvu na Zapadu. Godine 880. obnovljen je tradicionalni ugovor, ali je tom prilikom car
Karlo Debeli trgovake koncesije Venecijanaca odobrio ne vie samo za susjedne oblasti u
pozadini lagune, kao to je to bilo 840., nego za cijelo podruje Italskog kraljevstva. To je
svjedoilo i o proirenju mletake poslovne interesne sfere na cio Poluotok, ali i o afirmaciji
uvjerenja da je venecijanska trgovaka djelatnost u svojstvu veze s privrednim ivotom Istoka
nuna i poeljna takoer i sa stajalita Zapada.
Na temelju proirenih ovlatenja steenih 880. Venecija je od kraja IX. st. naglo jaala
svoju ekonomsku prisutnost na tritima srednje i sjeverne Italije. U tom nadiranju veoma joj
je snanim suparnikom bio grad Comacchio, koji je, kao podanik Italskog kraljevstva, imao
starije prednosti. Ali Venecija je na prijelazu IX. u X. st. ve bila dovoljno snana da to
suparnitvo slomi ak i oruanom silom i da silovito stekne prvenstvo u nizu gradskih sredita
cijele Padske nizine, sve do Brescije, Parme i Cremone, potisnuvi s tamonjih trita sve
svoje takmace.
Uporni napredak i irenje venecijanskog kruga interesa nailazio je, kao i u prolosti, na
znatne tekoe u vezi s plovidbom mletakog brodovlja uzdu obala istonog Jadrana. Pri
pokuaju da i tu zapreku svlada ratnim pothvatom, dud Petar L Candiano je u pomorskoj bici
s Neretijanima god. 887. izgubio ak i ivot.
Stupanjem toga duda na prijestolje (u travnju iste godine) bila je privremeno prekinuta
vladavina obitelji Partecijaka. Njegova pogibija omoguila je da na vlast ponovno doe pripadnik roda Trandenika, sestri duda Petra Trandenika, Petar Tribun (888-911). On je nastavio briljivo odravati dobre odnose s Bizantom, ali je u tadanjima veoma zamrenim borbama oko vlasti nad Italijom vjetom diplomacijom ouvao neokrnjene sve prednosti Dukata,
steene za prethodnih vladara. Uobiajene ugovore o slobodi trgovine i sudskoj nadlenosti
duda nad svim podanicima Dukata koji ive ili borave na tlu Italskog kraljevstva obnovili su
i potvrdili i Berengar od Furlanije (888) i Vido od Spoleta (891), a to je isto postigao i
nasljednik Petra Tribuna, Urso Badoario (911-932) od kraljeva Rudolfa (924) i Huga od
Provanse (927).
Za vrijeme Petra Tribuna zbog maarskih je napada bila snano utvrena otona skupina
Rialto. U tom razdoblju premjeteno je onamo iz Malamocca i sjedite dudeve politike
vlasti, pa otad poinje intenzivna urbanizacija toga naselja.
Nakon smrti Petra Tribuna na dudevskoj se vlasti u 115 godina smjenjuju tri velikaka
roda: pobona loza Parteciaca (Badoarii), Candiani i Orseoli, ostvarivi nasljednost dudevskoga dostojanstva i njihovu upornu prevlast nad drugim odlinicima u tadanjem venecijanskom drutvenom poretku.
Tijekom prve polovice X. st. Venecija je privrednim pritiskom nad istarskim gradovima i
biskupijama sustavno izgraivala trgovinsku zavisnost istarskog podruja o izvozu u Veneciju
412

i kupovini proizvoda s njezinog trita i time ga ukljuivala u svoju interesnu sferu. Junije od
Istarskog poluotoka, nakon poraza i pogibije Petra I. Candiana u bici s Neretvanima kod
Makra (887), otkad je Venecija, ini se, plaanjem godinjeg danka otkupljivala svoju pomorsku sigurnost uzdu hrvatsko-neretljanskih obala, nije vie bilo mletakih vojnih intervencija
protiv Hrvata i Neretljana sve do sredine X. st., kad su Neretljani i opet napadali podruje
Dukata, ali i uspijevali osujetiti mletaku osvetu.
Mletaki je reim i u drugoj polovici X. st. ustrajno primjenjivao prokuano naelo podjednako dobrih odnosa s italskom kraljevskom vlau i s Bizantom, utoliko vie to su obje
te politike sile u tom razdoblju obnavljale svoju mo. Ravnotea takva oslonca omoguavala
je i ak nametala daljnje jaanje dudeve monarhijske vlasti. U tome je osobito velike uspjehe
ostvario Petar IV. Candiano (951-976), podvrgnuvi stare tribunske porodice i mletaki episkopat svojoj tiraniji. Ona je imala i privrednu domenu svoje primjene. Dud je veoma unosnu
trgovinu robljem uspio uiniti svojim i dravnim monopolom, a na zahtjev bizantskoga cara
(Ivana Cimiska) 971. je zabranio izvoz oruja i drva za gradnju brodovlja Saracenima. Time je
veoma otetio interese trgovake aristokracije, i ona je njegovu vladavinu vrlo omrznula.
U doba Petra IV. osnovano je i Njemako-rimsko Carstvo Otona I. (962). Za Veneciju je
to donijelo potrebu prilagodbe tjenjoj povezanosti Italije s Njemakom, koja je obeavala
olakani pristup i na preko alpska trita. Dud je svoju pripravnost da djeluje kao spojna
karika izmeu Istoka i Zapada oitovao svojim posrednitvom pri nastojanju da doe do
sklapanja braka izmeu Otonova sina i keri Romana II.,a i sam se u svojem drugom braku
oenio neakinjom careve ene Adelaide. S druge strane, svoju politiku veoma bliskih veza s
njemakom carskom vlau Petar IV. je naplatio znatnim koncesijama to mu ih je dao Oton
I. Godine 967. obnovljen je ugovor o odnosima Venecije s Italijom i Carstvom koji dodue
nije potvrdio potpuno osloboenje dudevske trgovine na tlu Italije od svih prometnih dabina, ali je obvezu da se ugovor obnavlja svakih pet godina zamijenio njegovom trajnom vanou do kraja vladavine svakoga cara. U isto vrijeme je kua Candiano za sebe ojaala prednosti
pred drugim poslovnim ljudima Dukata u monopolnoj trgovini s podrujem Carstva, a 968.
Oton I. je na dudevu inicijativu sveano potvrdio patrijarhu Grada i venecijanskim biskupima
njihove posjede u Italiji i, naroito, u Istri, te usto imunitete i druga njihova prava, to je
povealo samostalnost gradekog patrijarha prema Akvileji, a ujedno (posrednim uinkom) i
podvrgnutost mletakog sveenstva dudevu autoritetu. Svoju autokraciju Petar IV. je uvrstio
i formiranjem posebne dudevske garde u koju je novaio podanike svoje ene, cariine keri
Valdrade od Toskane.
Ali na izraziti monarhizam dudeva reima venecijansko je plemstvo najzad reagiralo
otvorenom pobunom. Godine 976. dudeva je palaa opkoljena plamenom susjednih zgrada
to su ih zavjerenici potpalili. U opem poaru izgorio je i dudev dvor, i crkva Sv. Marka, niz
drugih crkvenih graevina i vie od 300 stambenih kua. Dud i njegov sin iz braka s Valdradom ubijeni su na bijegu iz palae, a novim je dudom postao Petar I. Orseolo, jedan od voa
pobune.
Obaranje obitelji Candiano izazvalo je snano ogorenje na dvoru Otona II. i dovelo do
osjetne promjene u odnosu carske vlasti prema interesima Venecije. Godine 980. car je doao
u Italiju radi vojne akcije protiv napredovanja Saracena u Junoj Italiji. Za vrijeme boravka u
Ravenni dao je tome gradu brojne povlastice koje su tetile interesima Venecije. Ustrajnim
pritiskom Oton II. je namjeravao podvrgnuti Veneciju svojoj vlasti, posebice sa svrhom da bi
mogao raspolagati njezinom flotom u ratu protiv Saracena. ini se da je to do 982. bilo
postignuto, iako pojedinosti mletakog poputanja pred carevim pritiskom nisu poznate. Ali
poraz Otonova vojnog pothvata kod Collonne (ljeti 882) ublaio je teak poloaj Venecijanaca, paje sabor to gaje car sredinom 983. odrao u Veroni odobrio obnavljanje tradicionalnih
ugovora s Venecijom, iako u novom obliku careve naredbe (Praeceptum) i s donekle izmijenjenim sadrajem. Dudevo pravo da bez carine trguje na tlu Carstva i da ondje sudi veneci413

janskim podanicima, koje se vie ne navodi ni u ugovoru s Otonom I. iz 967., ostalo je

neobnovljena; ali svi venecijanski posjedi izvan granica Dukata priznati su kao slobodna
imovina njihovih vlasnika, jednako zatiena dravnim zakonima kao i imovina carskih podanika; dabinska optereenja venecijanske trgovine smanjena su i postavljeno je naelo obostrane zatite nesmetanog trgovanja na trnicama Carstva i Venecije. Time je Oton II. faktino
odustao od svojega plana da Veneciju potpuno pokori.
Preokret u situaciji uzrokovalo je jo iste godine zaotrenje viedesetljetnih sporova meu
dvjema monim mletakim obiteljima. Porodica Morosini, koja je bila zasluna za izmirenje
Venecije s carem u Veroni, protjerala je iz Venecije svoje suparnike, lanove obitelji Caloprini. paje njczin poglavar, Stefano, ponudio Otonu II. da e Veneciju priznati kao lenski teritorij
Carstva, ako mu Oton pomogne da osvoji vlast u Dukatu. Car je taj prijedlog prihvatio i
obnovio pritisak na Veneciju najstroom trgovinskom blokadom koja je spreavala dovoz
hrane u Veneciju i izvoz njezine robe na italski poluotok. Vazali Carstva u susjednim oblastima oko venecijanske lagune istodobno su po carevu odobrenju zaposjeli niz mletakih posjeda
na kopnu.
U najteim trenucima za Mletaki dukat Oton II. je 983. iznenada umro od nekih probavnih tegoba. Njegova smrt spasila je samostalni opstanak Venecije. Regentkinje, careva mati
Adelaida, i ena Theophana, odobrile su Veneciji, uz znatnu otkupninu i povienje godinjeg
tributa, valjanost prijanjih ugovora, ali su Caloprini morali biti primljeni natrag u grad, s
pravom na svu svoju imovinu i nesmetan ivot. Pa ipak, vjerojatno na poticaj duda Tribuna
Menija, oni su poubijani; to je dovelo do pukog ustanka koji je Menija primorao da se povue
u samostan, gdje je uskoro i umro.
Kao nositelj nove etape ravnovjesja i podjednako dobrih odnosa s oba carstva dudem
postaje Petar II. Orseolo (991-1009), ostvaritelj velikih vanjskopolitikih uspjeha, ekonomskog procvata Venecije i potpunog uvrenja njezine politike nezavisnosti.
S razdobljem Petra II. Orseol a dosegnuo je i reim monarhijske vlasti dudeva svoj vrhunac. Novi je dud bio bliski prijatelj Otona III., koji je i sam, kao sin grke princeze, bio sklon
bizantskoj civilizaciji. Svoju politiku dvostranih politikih i privrednih veza posvjedoio je
enidbom svojega sina Ivana neakinjom cara Bazilija II., Marijom, a svojega je mlaeg sina
Otona oenio urjakinjom cara Henrika II. i kerkom maarskog kralja Stjepana. Oslonjen na
tako snane rodbinske i diplomatske veze, Veneciju je smatrao naprosto svojim gazdinstvom i
u njoj vrio neogranienu vlast. Godine 992. uspjeno je obnovio ugovor s Njemako-rimskim
Carstvom koji je ponitio sve gubitke Venecije iz vremena Otona II. u pogledu teritorija i
prava i dokinuo sve skuavanje dudeve sudbenosti nad venecijanskim podanicima na tlu
Carstva, nametnuto u doba Otona I. Istodobno Petar II. je sklopio i prvi poznati pravi trgova
ki sporazum s Bizantom, a odravao je i odline trgovinske i politike odnose s islamskim
zemljama. Ali kad su sicilski Saraceni 1002. opsjeli Bari i time ponovno ugrozili slobodan
izlaz iz Jadrana, Venecija se sa svojim brodovljem angairala u vojnoj akciji Bizantinaca i
odluno pridonijela njihovoj pobjedi.
Meu postupke koji su proizlazili iz znatnog ojaanja meunarodnog poloaja Venecije i
porasta njezine ekonomske moi pripada i njezino odbacivanje danakih obveza prema Hrvatskom kraljevstvu, vezanih uz pravo na nesmetanu plovidbu. A kad je dinastiki raskol meu
Drislavovim sinovima pruio priliku da se poniti i dotadanje postojanje hrvatskog utjecaja
na teritorij dalmatinske teme, kojoj Bizant, zauzet ratovanjem sa Samujiavom dravom i s
Fatimidima, nije mogao osiguravati izravnu ingerenciju svojega upravnog aparata, Venecija je
poduzela pomorsku vojnu akciju da bi prijanje dogovoreno jamstvo o sigurnosti plovidbe
uzdu jadranske obale zamijenila svojom neposrednom upravom nad tim teritorijem, nominalno po mandatu carske vlasti u Bizantu.
Iako je god. 1000. cijelo bizantsko podruje, od Krka do Dubrovnika, a usto jo i Biograd
te neretljanski otoci Korula i Lastovo, zakletvom vjernosti dudu prihvatilo zatitnitvo Ve414

necije. ipak je ve nasljednik Petra II.. njegov sin dud Oton Orseol o (1009-1026), morao
1018. ponoviti pomorski pohod, koji je potvrdio danaku obvezu prema Veneciji samo za
Kvarnerske otoke, dok se za srednjodalmatinske gradove i otoke morao zadovoljiti tek zakletvom na vjernost. Suprotno tome, juna Dalmacija s Dubrovnikom formirala se kao zasebna
tema pod neposrednom upravom Carstva. Kako su i hrvatski vladari (Kreimir III. i Gojslav)
poslije unitenja Samujlove drave priznali bizantski suverenitet, Venecija, kao bizantski saveznik, nije vie imala smetnji za odravanje veza s istonim Mediteranom.
Mo kue Orseola maksimalno se afirmirala i na crkvenom podruju kad jeOtonov stariji
brat Urso postao patrijarhom u Gradu, a na mjesto biskupa u Torcellu stupio njegov mlai brat
Vitalis. ini se da je ve i time bila izrazitije naglaena separacija mletake Crkve od patrijarije u Akvileji, to je izazvalo ogoren otpor tamonjega patrijarha, Karantanca Pappa. A kad
je u Rimu 1024. papom postao V.eneciji neskloni Ivan XIX. i na Zapadu novim carem Konrad
II., koji je odluio pomoi supremaciju svojega podanika, patrijarha u Akvileji, nad mleta
kom Crkvom i slomiti privilegirani poloaj Venecije, uslijedila je obnova tekih dana za
dudevu dravu na lagunama. Boravei na proljee 1026. u sjevernoj Italiji, Konrad II. je
ponitio sva trgovinska i posjedovna prava Venecije na tlu Carstva, priznao vlast Akvileje nad
Gradom i obnovio ekonomsku blokadu Laguna kakvu je prije njega provodio i Oton II.
Rezultat tih nepovoljnih okolnosti bila je pobuna mletakih protivnika dudevske autokracije. Oton Orseolo morao je pobjei na dvor bizantskoga cara. Iako su izmeu 1031. i 1032.
jo dva Orseola pokuala preuzeti dudevsku vlast, godine 1032. njihov je utjecaj bio konano
slomljep. Njihovi protivnici naelno su se suprotstavljali nasljednosti dudevskog poloaja, pa
je dud Domenico Flabiano, izabran 1032. poslije jednodnevnog pokuaja posljednjeg Orseola
(Dominika) da puem vrati vlast svojoj obitelji, smjesta po nastupu dunosti donio zakon
kojim je dudevima zauvijek zabranjeno da svoje potomke izdiu na suvladarstvo kako bi time
osigurali svoju dinastiku vlast. Tim propisom bilo je faktino okonano doba nasljedne monarhije u Veneciji, premda je sve do XII. st. bilo sporadinih pokuaja da se ona obnovi.
Dogaaji iz prve polovice XI. st. znaili su krizu mletake moi. U tom razdoblju i
venecijanska je crkva ostala podvrgnuta Akvileji (sve do 1044) i tek je 1053. odlukom Rimskog sinoda, u doba odluno klinijevski orijentiranog pape Leona IX. i protivnika njemake
carske vlasti, Grado konano priznat samostalnom metropolijom, nadlenom za Veneciju (i
Istru, koja je, ipak, stotinu i trideset godina kasnije - 1180 - odvojena od Grada i ponovo
podvrgnuta Akvileji).
U zbivanjima koja su suprotstavljala papinstvo i carstvo u doba Henrika IV., odnosi
izmeu pape i Venecije nisu bili srdani. U tome je odreeni udjel imala i vladavina Normana
u Junoj Italiji i njihova povezanost (usprkos poetnim kolebanjima) s papinskim interesima.
Svi su mletaki politiki i ekonomski motivi i dalje nametali kao najpogodniju i ve odavno
provjerenu politiku Dukata: uvati dobre odnose s oba carstva. U tom smislu je i dud Domenico Silvio (l 071-1084) sklopio brak sa sestrom cara Mihajla VII. Duke, Teodorom, i nosio
visoki naslov protoproedra.
Splet dogaaja doveo je za Domenikove vladavine do otkidanja dalmatinskih gradova i
otoka od Hrvatske, u vezi s iznenadnim napadom normanskog grofa Amika, protivnika Roberta Gviskarda koji je od osvojenja Barija (1071) vladao cijelom Junom Ital~iom i zajedno s
bratom Rogerom zapoeo osvajanje Sicilije (dovreno tek 1090). Prigodom toga napada u
normansko je zarobljenitvo pao i hrvatski kralj Petar Kreimir IV., a slobodu je stekao tek
ustupanjem srednjodalmatinskih gradova i otoka Amiku. Kako je Robert Gviskard u tome
momentu bio prolazno u dobrim odnosima s Bizantom, a grof Amiko Robertov protivnik,
Venecija je mogla oekivati da se Bizant nee usprotiviti obnovi njezine vlasti u srednjoj
Dalmaciji, utoliko vie to je i Hrvatska jo 1072. svojom pomoi makedonskom ustanku pod
vodstvom Georgija Voj tjeha i pokuaju dukljanskog kneevia Konstantina Bodina da se
proglasi makedonsko-bugarskim carem bila navukla na sebe neprijateljstvo Carstva.
415

Crkva Sv. Marka u Veneciji. Vanjski izgled. Kraj XI.

Sl.

Pomorskim pohodom Venecija je potkraj 1075. ostvarila svoj cilj, a poetkom 1076.
dalmatinski su se predstavnici u Splitu zakletvom obvezali da vie nee u svoju zemlju dovoditi Normane ni druge strance. Ali jo prije kraja iste godine novi hrvatski kralj Dmitar
Zvonimir i opet ima, s bizantskim odobrenjem, upravu nad gradovima i otocima uz istonu
obalu Jadrana.
Radikalno nova situacija nastupila je uskoro nakon toga, kad Robert Gviskard u 1081.
zapoinje dalekosene akcije protiv bizantskih posjeda u Epiru, zauzima Krf i opsjeda Dra .
Egzistencijalna opasnost od zatvaranja izlaska iz Jadranskog mora u istono Sredozemlje
nametala je Veneciji da se svojim maksimalnim mogunostima angaira u obrani bizantske
vlasti na istonoj strani Otrantskih vrata. Uspjesi to ih je u tome postigla sauvali su slobodu
toga vanog izlaska iz jadranskog zaljeva, ali su joj pribavili i dalekosene trgovinske koncesije to ih joj je podijelio car Aleksije I. Komnen (1082) omoguivi time Veneciji da otacl
ostvaruje svoje poslove na tlu Carstva uspjenije i povoljnije nego ikad prije.
Sveukupnim svojim razvitkom to ga Venecija postie do kraja XI. st. ona je izvrila sve
nune pripreme za svoj budui izuzetni poloaj u ekonomiji i, s tim u vezi, za svoj znatni
politiki utjecaj na Istonom Sredozemlju, pa i ire, u privredi kasnosrednjovjekovne Europe.

416

POLITIKO UREENJE

U tome pripremnom razdoblju svojega maksimalnog razvitka, Venecija je izgraivala

svoje samostalno i osebujno unutranjopolitiko ustrojstvo i isto tako postavila temelje svojoj
karakteristinoj privrednoj djelatnosti.
Nastavljajui u tom razvojnom pogledu svoje politiko ureenje na etapu neposredne
podlonosti Dukata Ravenskom egzarhatu i, potom, sredinjoj dravnoj vlasti u Carigradu,
Venecija je mogla ostvariti svoju politiku samostalnost samo jaanjem funkcije duda i
njezinom emancipacijom od svih nekadanjih nadreenih politikih instancija. Ali to je nuno
vodilo i autokraciji u njezinim unutranjopolitikim odnosima. Ona se posebice oitovala u
dugotrajnom. preteno doivotnom vrenju dudevske vlasti, tendenciji da se u rukama duda
koncentriraju sva vladarska ovlatenja i da se izgradi dinastiko pravo dudev skih obitelji.
Ali koliko je god ostvarivanjem takvih tendencija dud postajao monarhom, ipak, pod
okriljem samoga dudeva apsolutizma postupno se, preinakom starijih, tradicijom sauvanih
institucija, oblikuju ustanove, isprva suradnikog i pomonog karaktera, koje e u budunosti
postati specifinim elementima vlasti i upravljanja u republici mletake trgovake i novarske
aristokracije.
Jo od vremena duda Petra Tribuna (888-911) zabiljeeno je postojanje sudsko-upravnog
tijela curia ducis. Ona se naziva i placitum puhlicum (u uem smislu), a u nju dudev im
imenovanjem ulaze predstavnici sveenstva, svjetovnih prvaka (primates ili judices) i puka
(honi homines).
Djelujui kao sudite, curia duci s se pod dudevim predsjednitvom sastojala od dva do
est judices, koji raspravljaju i prosuuju pravni spor, te od promjenljivoga broja boni homines. koji kao prisjednici i svjedoci (adstantes) prihvaaju i potpomau pravorijek to ga na
prijedlog svih njih usvaja ili korigira i proglaava dud.
U poetku su lanovi kurije preteno bili osobe sveenikog stalea; ali s porastom ekonomske snage svjetovnih stalea, i prvake stanovnitva i puane predstavljaju u kuriji imovinski mogunici iz redova tradicionalne i slubenike aristokracije i obogaeni puani.
U upravnoj domeni svoje djelatnosti curia ducis takoer je dudevo savjetniko i pomono
tijelo koje zasjeda po njegovu sazivu i pod njegovim predsjednitvom. Kad se njegov sastav
radi odluivanja o izuzetno vanim dogaajima proiruje, pa se osim visokog klera, judices i
boni homines saziva sveukupno stanovnitvo, onda takav placitum public um (u irem smislu)
postaje sveopom pukom skuptinom (concio ili arengo). Takvo zborovanje saziva se radi
biranja novoga duda, potvrde novih zakona, objave rata ili zakljuenja mira. I njemu je
predsjedao dud, ali su odluke i projekti zakona izgraivani u uem krugu dudevih savjetnika
i zatim organizirano podnoeni skuptini na aklamacijsko prihvaanje.
Sve do sloma kue Orseolo faktina vlast dudeva bila je u neprekidnom usponu. Dud je
bio predstavnik dravnosti Venecije, ali i najbogatiji posjednik i imal ac pokretnih dobara,
veoma intenzivno osobno angairan u privrednom poslovanju, uvelike s pomou posebnih
privilegija to ih dudu daju i bizantska i njemako-rimska carska vlast. On je senior svih
uglednih ljudi u dravi, svjetovnog i duhovnog stalea podjednako. Zakletvu vjernosti polau
mu i svi gradovi na podruju lagune, a i gradovi svih oblasti koje zapadnu u zavisnost od
Venecije. Dud je predsjednik kurije, saziva opu puku skuptinu i predsjeda joj, imenuje
judices i sve inovnike, vrhovni je vojni zapovjednik, upravlja dravnim prihodima i zastupa
dravu u meunarodnim odnosima.
Ali, u praksi, postojanje kurije i njezina faktina uloga u procjeni sve sloenijih odnosa i
donoenju odluka predstavljala je snagu koja je s vremenom sve vie morala rasti.
Premda je mo starih tribunskih obitelji bila skrena jo u VIII. st., njihovi rodovi ipak
nisu ieznuli. Na temelju svojega angamana u privrednim djelatnostima, oni svoju nekadanju oligarhijsku vojnopolitiku mo zamjenjuju ekonomskom osnovicom svojega utjecaja.
417

Zajedno s brojnim novim porodicama, koje je isti proces ekonomskog prosperiteta izdigao na
ljestvici utjecajnosti i pretvarao u sloj mletake aristokracije, oni su drutvena kategorija koja
daje najvie dunosnika, judices i druge inovnike, prvake u vojsci i diplomaciji, biskupe i
poglavare najuglednijih samostana. Kao najutjecajnije linosti javnoga ivota oni i na skuptinama usmjeravaju aklamacije puka i djeluju kao faktini birai dudeva, napose poevi od
prve etvrtine XI. st., kad je dinastinost dudevske funkcije bila dokinuta i njezina izbornost
postala pravilom. Takav razvoj doveo je potkraj XI. st. do formiranja opeprihvaenog shvaanja da su odreeni, najugledniji rodovi svojim ugledom i svojom realnom moi predodree
ni da budu politiki prvaci i najvii sudionici u upravljanju dravom, 'iako se to pravo jo nije
oblikovalo kao zakonski definirana povlastica oligarhije, pa dud i dalje vri izbor i sva
imenovanja dostojanstvenika, no ini to sve neizbjeivije u granicama kruga priznatih obitelji
prvaka.
Iako mletaki politiki teritorij nije bio velik, on je genetiki i strukturalno bio sloen
organizam, sastavljen od lokalnih cjelina, centriranih oko gradskih sredita sa svojim agrarnim
zonama. Umjesto nekadanjih tribuna, u njima sredinju, dudevu vlast predstavljaju gastaldi,
kao lokalni nositelj upravne i sudske vlasti. Ioni, kao i dud, imaju svoju kuriju i svoje
judices, a curia ducis im je nadreena instancija. Prema dudevoj osobi i funkciji vee ih
zakletva vjernosti i podanike poslunosti.
PRIVREDA
Dravno ustrojstvo Venecije u ekonomskom je pogledu poivalo na dravnim posjedima i
gospodarskim monopolima, na dabinskim prihodima i porezima.
Od druge polovice X. st. postoji redovna dravna porezna dabina "decimae ad salvationem patriae". Usto drava prima godinje tribute podanikih gradova, dohotke od carine,
obalnih i trinih taksa, putarina, mostarina i sl. te sudskih taksa, rente i prihoda s dravnih
imanja. Neke od dabina morao je plaati i kler. U cjelini, ekonomski potencijal mletake
drave, a time i njezina stvarna politika mo, zavisila je i poivala na uspjenosti njezine
privrede. No, pri tome, i politika je djelatnost mletake drave, sa svoje strane, bila bitno
motivirana borbom za osiguranje njezinoga ekonomskog prosperiteta.
Taj ekonomski prosperitet polazio je od preduvjeta odreenih teritorijalnim poloajem
Venecijanskog dukata na tlu nevelikom i nedovoljno pogodnom za unosnu agrarnu eksploataciju, od okolnosti suenih vlastitih proizvodnih mogunosti, ali istodobno i od izvanredno
povoljna smjetaja za trgovinsku razmjenbenu djelatnost na spojnoj toki italske i europske
kopnene pozadine i pomorskog svijeta na obalama Sredozemnoga mora.
Privredni uspon Venecije u IX., X. i XI. st. nipoto nije bio ni izuzetan ni osamljen na tlu
Italije. Ona se samo pod veoma povoljnim okolnostima uklapa u privredni polet kojem je
postala najuspjenijijim korisnikom. Italija je u cjelini ve od IX. st. uvelike obnavljala privredni ivot svojih brojnih gradskih sredita. Prvenstvo su u tom pogledu imali obalni gradovi
pod bizantskim suverenitetom, zbog svojih nesmetanih veza sa Carigradom i Malom Azijom,
a potom i s islamskim zemljama. Odranje i daljnji razvitak robno-novanih odnosa i jake
proizvodne i trgovinske djelatnosti u tim zemljama bile su preduvjet i poticaj za preporod i
porast ekonomske moi talijanskih gradova. U najstarijoj etapi to su bili Amalfi, Napulj, Gaeta
a i Rim, kao snaan potroaki i novarski centar, u vezi sa svojom vjerskom funkcijom u
tadanjem kranskom svijetu. Njima se na jadranskoj obali pridruuje Bari, koji je nakon 871.
u stalnom dodiru s bizantskim i levantskim privrednim ivotom. Od kraja X. st. u polet
privredne djelatnosti ukljuuju se Pisa i Genova. Veoma vanu ulogu imali su i gradovi u
unutranjosti Apeninskog poluotoka, prije svega Pavija, kao politiko sredite Italskog kraljevstva, pa zatim Verona, Piacenza, Lucca, Cremona, Ferrara, kao gradovi na raskrima vodenih
418

i kopnenih puteva. Sva ta proizvodna, prometna i trgovinska vorita povezivala su italski

prostor u mreu ivog poslovanja i razmjene dobara koja popunja potrebe plasmanom regionalno raznolike proizvodnje, preko alpskih prijevoja saobraa s Podunavljem, Porajnjem i
junom Galijom, a posredovanjem lukih gradova izvozi i uvozi u islamski i bizantski privredni prostor oko cijeloga Sredozemlja.
Venecija se u tu privrednu bujnost ukljuivala svojom dalekovidnom politikom dobrih
odnosa s Bizantom i trajnom brigom da sauva blagonaklonost svjetovne vlasti koja je gospodovala nad Italijom. O tom nastojanju najvie svjedoi impozantan niz od petnaestak ugovora
s vladarima Italije to su nakon Aachenskog mira i prvog pakta s carem Lotarom I. iz 840.
sklopljeni do kraja XI. st., sa svrhom da Veneciji osiguraju slobodan, pa i povlaten pristup na
trita srednje i sjeverne Italije u svojstvu prodavaa uvezene robe i kupca lokalnih i importnih
proizvoda, za vlastitu potronju i za izvoz na daleka trita izvan Italije. U tome nizu, isprva u
prostoru ogranieno pravo trgovanja proiruje se 880. na cijeli teritorij Italskog kraljevstva.
Godine 883. odredbom cara Karla Debelog utvruje se umjesto dotadanjega proizvoljno
odreivanog carinskog iznosa stalna kvota u visini od 2,5 % (quadragesima). Nakon toga
(992) car Bazilije II. i Bizant takoer odobravaju Veneciji slobodnu trgovinu u carigradskoj
luci uz povlatenu ulaznu i izlaznu carinsku taksu koja joj je osiguravala znatnu prednost ak
i pred Amaifijem i Barijem.
Nakon kratkotrajne, iako veoma opasne krize u doba Otona II., venecijanska politika
stjecanja privrednih pogodnosti napredovala je usporedo s propadanjem najopasnijih mleta
kih suparnika. Na sjeveru, grad Comacchio ve od X. st. gubi svoj monopol u plovidbi rijekom
Po, a .njegovo mjesto preotima Venecija i postaje glavnom trgovakom silom na trnicama
Mantove, Parme, Cremone, Piacenze, Pavije, Milana, Brescije i drugih gradova to iz Padske
nizine odravaju veze s oblastima juno od Apenina i sjeverno od alpskog bedema. Na jugu
pak, ratovi Bizanta sa Saracenima i, zatim, s Normanima te formiranje normanske vlasti u
Apuliji i Kalabriji ponitili su ekonomsko znaenje Gaete, Amalfija i Barija i pripomogli
izgradnji mletakog prvenstva na istonom Mediteranu, na kojem tijekom XI. st. dekadansa
bizantske vojne i pomorske moi namee Veneciji potrebu da se vojno i trgovaki osloni na
vlastitu, sve snaniju brodogradnju.
U takvim okolnostima Venecija je svoj sustav privredne supremacije izgraivala sustavno
i promiljeno. Na sjeveru je formirala svoja uporita na svim u ima lombardijskih rijeka i
svoje postaje u gradovima unutranjosti, kako bi stekle potpunu kontrolu nad prometom preko
Alpa. Na istonoj obali Jadrana Istra je u potpunosti ovisila o uvozu i izvozu u Veneciju.
Hrvatsku i dalmatinsku obalu nastojala je drati pod svojom kontrolom. Apulija joj je sluila
kao itnica i podruje s kojeg je dobavljala vino, ulje i juno voe. Ve od druge polovice X.
st. veoma se snano afirmiraju njezine veze sa Sicilijom, Tunisom, Tripolitanijom, Egiptom i
Sirijom, dopunjujui glavnu mletaku poslovnu metu: Carigrad i Malu Aziju.
U sklopu svojega sve razgranatijeg privrednog djelovanja, Venecija nije u velikom opsegu
sudjelovala vlastitim proizvodima, s izuzetkom soli, ribe, keramike i stakla. Iz istonih Alpa
uvozila je eljezo, a drvenu grau iz Istre i Dalmacije, pa je te sirovine djelomice obraivala i
zatim izvozila gotove proizvode. Vunu je dobavljala iz raznih predjela Italije, iz Flandrije i
Engleske.
Izvanredno unosna i opsena bila je njezina trgovina robljem, preteito iz slavenskih
podruja na Balkanskom poluotoku. Iz bizantskih i islamskih zemalja uvozila je sukno, svilene, lanene i pamune tkanine, brokat i grimiz, perzijske sagove, damaanske sablje i noeve,
dragu~je, zlato, srebro i slonovu kost, mirodije, vino, ulje i razliito voe. Sva se ta roba
prodavala tek dijelom na tlu Venecije i na njezinim trnicama (uvelike i ondje stranim kupcima); preteiti dio prenoen je dalje, u unutranjost Poluotoka i u zemlje srednje i zapadne
Europe.
Relativno nevelika razvijenost vlastite obrtnike privrede u razdoblju do kraja XI. st. nije
u Veneciji poticala veoma izgraenu organiziranost obrta. Tek u X. st. obrtnika proizvodnja
419

buja ivlje i otkida se od kune radinosti, pretvarajui se u samostalno poduzetnitvo profesionalaca. Ali prije kraja XII. st. oni se jo ne organiziraju u cehove, iako ve u XI. st. postoje
bratstva obrtnika (ministeria) i savezi stanovnitva po susjedstvima (sco[ae), podvrgnuti zatiti
nekoga sveca, i namijenjeni uzajamnoj socijalnoj skrbi.
Mletaka aristokracija, njezini najugledniji rodovi, a takoer, veoma intenzivno, i dudevske obitelji bavile su se unosnijim poslovanjima od obrtnike djelatnosti. Postupnom akumulacijom dobiti oni postaju investitorima u nabavci i otpremi tranzitne robe, brodovlasnici,
uvoznici i izvoznici isprva na neveliku dometu, a zatim na prostranstvima koja se sve vie ire
i doseu od Prednje Azije do Zapadne Europe. Ekonomski uspon te aristokracije posjednika,
trgovaca i novara dokonao je nakon propasti Orseol a monarhizam dudevske vlasti i uputio
politiko ustrojstvo Dukata prema izgradnji aristokratsko-plutokratske republike. Ostvarenje
toga sustava rezultiralo je meutim, tek iz daljnjih ekonomskih i politikih uspjeha to ih je
Veneciji donijelo doba Komnena u Bizantu, zatim epoha kriarskih ratova i, naroito, njezina
uloga u dogaajima na Bosporu poetkom XIII. stoljea.

420

XIII. RUSKE ZEMLJE DO SREDINE XII. STOLJEA

1. PROBLEMI FORMIRANJA POLITIKIH STRUKTURA

U vrijeme kad lordanes priopava tri glavna imena za slavensko stanovnitvo (Veneti,
Anti i Slaveni), on spominje da brojna njihova plemena imaju svako svoje posebno ime; ali,
naalost, on ta imena ne nabraja.
No ipak je karakteristino da je upravo lordanes sauvao prvi spomen plemenskog imena
Rus. U svojem djelu, koje je nastalo sredinom VI. st. on, meu ostalim, opisuje i neke
dogaaje iz vladavine ostrogotskog kralja Hermanarika. Taj je vladar oko 370. dao raskomadati Suniidu, enu nekog uglednog taoca iz "vjerolomnog plemena Rosomona" , zbog toga to
je njezin mu pobjegao svojima. U gotskom jeziku naziv "Rosomoni" znai "Ljudi iz plemena
Ros". Budui da lordanes nabraja razne narode koji, na tlu dananje june Ukrajine, ive u
susjedstvu Ostrogota, ali nigdje ne locira narod Ros, oito je da je "pleme Ros" bilo parcijalni
naziv neke ue cjeline, pokrivene openitijim etnikim nazivom kao to su bili nazivi "Slaveni" ili'''Anti''. Iako lordanes ne navodi podruje na kojem su boravili pripadnici plemena Ros,
vjerojatno je da se radilo o plemenu koje ivi u relativno nevelikoj udaljenosti od gotskih
podruja, a priznaje vrhovnu vlast Ostrogota, u koju svrhu meu Ostrogotima borave njihovi
taoci.
lordanesovu zemljopisnu nedovoljnu odreenost popunjava meutim jedan sirijski izvor
koji je gotovo istodoban s lordanesom. Sredinom VI. st. nastao je, naime, "Opis svijeta" kao
anonimni dodatak Kronici sirijskog pisca Zaharije Retora (V. st.). U njemu se meu narodima
"sjeverno od Sirije" spominje narod Ros, koji ne ivi ratnikim ivotom niti na konjima, kao
njihovi nomadski susjedi. Smjetaj naroda Ros je podruje sjevernije ili sjeverozapadnije od
pricrnomorskih stepa to ih zapremaju njihovi ratniko-nomadski susjedi.
Ali premda je taj podatak dragocjen jer svjedoi o postojanju plemenskog naziva Ros u
sredini VI. st. n. e., negdje na podruju to ga lordanes pokriva irim etnikim nazivom Anta,
on ipak ne precizira ni podruje ni druga povijesno-zemljopisna obiljeja plemena na koje se
naziv Ros u to doba odnosi.
Tek tri stoljea nakon toga iranski geograf Ibn-Hordadbeh priopava da su "Rusi jedno
slavensko pleme", a car Konstantin Porfirogenet, sredinom X. stoljea, razlikuje "Vanjsku
Rus" i "naprosto Rus", koja se prostire oko Kijeva.
Takvo lociranje imena Rus potvruju i ruske kronike XI-XII. stoljea. Tada se naziv Rus
i Ruskaja zemlja upotrebljavaju dvojako: u irem smislu, pa znae cijelo rusko etniko podru
je od jezera Ladoga do ua Dnjestra i od Karpata do srednje Volge, ali takoer i u mnogo
uem i oigledno starijem smislu. Taj naziv u uem smislu odnosio se na umsko-stepsku
oblast oko Kijeva, na podruju oko rijeke Ros, pritoka Dnjepra, na zapadni dio kasnije Perejaslavske kneevine i jugozapadni dio kasnije ernigovske kneevine do grada Kurska, na
Sejmu, i Trubevska, na Desni. Zanimljivo je da je to podruje dodue zemljopisna jezgra
budue Kijevske drave, ali - koliko se moe kontrolirati u sauvanim pisanim dokumentima
- ono nije, u vrijeme kad ti izvori nastaju, bilo posebna politika cjelina.
No premda je takav zakljuak na temelju pisanih izvora opravdan, arheoloki nalazi ipak
svjedoe o protivnome. Upravo to podruje zaprema u VI. i VII. st. osebujna kultura tzv.
"paljatih fibula", koja ima svoje izrazite arheoloke karakteristike a geografski se tono
421

podudara s oblau "Unutranje Rusi". Osim toga jedinstva arheolokih obiljeja, upravo se u
toj oblasti susree veliko obilje naziva vezanih uz ime Ros ili Rus (rijeka Ros, pritok Dnjepra;
stepa juno od te rijeke - "Ruska poljana"; rijeka Oskol, u davnini se takoer nazivala Ros, a
prema istoku je omeivala oblast "Unutranje Rusi"; rijeica Rus, pritok Sejma, i dr.).
Arheoloki nalazi s toga podruja upuuju na postojanje ve izdiferenciranog drutva. U
grobovima ratnika to su se po svoj prilici okupljali oko plemenskoga voe formirajui ratnu
druinu, ima veoma bogatog nakita i oruja djelomice lokalne izrade, a djelomice bizantskog
podrijetla. Najobilniji nalazi te kulture naeni su na donjem toku rijeke Ros, u okolici tvrave
Rodnja koja je postojala ve u prvim stoljeima n. e. a kasnije je bila poznata pod imenom
Knjaja Gora. To se podruje moe smatrati sreditem plemena ili naroda Ros, a naselje
Rodnja moda se moe dovesti u vezu s drevnim slavenskim kultom boga vegetacije Roda koji
je u vjerskom sustavu Slavena imao istaknuto mjesto prije nego to je kneevska vlast u Rusiji
nametnula tovanje panteona u kojem je prvenstvo imao Perun.
Zakljuke o vezi izmeu boga Roda i njemu posveenog naselja Rodnja te plemena ili
naroda Rus kojem je to naselje bilo plemenskim ili kultnim sreditem potkrepljuju i pisani
izvori. Tako sirijski pisac lefrem, iz sredine VI. st., navodi da na podruju sjeverno od Crnoga
mora ive Rosijci ili Rodijci. Bizantski opisi ruskih pohoda na Carigrad u god. 860., sadrani
u Fotijevu govoru iz te godine, a i druge zabiljeke iz IX. i X. st. nazivaju Ruse "Rodi ili
Rusi", to upuuje na to da se za dio stanovnitva na podruju tzv. "Unutranje Rusi" upotrebljavao i naziv Rodi ili Rodijci, po njihovom plemenskom utvrenom sreditu, posveenom
bogu Rodu, koje je lealo blizu ua rijeke Ros u Dnjestar.
Osim plemena Ros ili Rus, na podruju oko Rodnje, "Unutranju Rus" sainjavala su jo
dva plemenska teritorija. Sjevernije od Roda ili Rodijaca, oko dananjega Kijeva, ivjelo je
pleme Poljana, a istonije, na srednjoj Desni i srednjem Sejmu, pleme Sjeverjana. Pleme Ros
formiralo je u VI. st. plemenski savez tih triju plemena, pa se pritom njegovo ime proteglo na
cijelo podruje "Unutranje Rusi". Savez triju plemena "Unutranje Rusi" potrajao je oko dva
stoljea, tako da se tijekom VI. i VII. st. dospjela formirati njihova zajednika kultura koja se
arheoloki manifestira kao tzv. kultura "paljatih fibula". Taj teritorij i taj savez plemena ini
geografsku i etniku jezgru kasnije Kijevske drave i staroruske narodnosti. Na elu vojne ili
politike organizacije toga saveza plemena po svoj prilici je bio zajedniki vojskovoa ili
knez, oko kojega se okupljala ratnika druina. Njezino je sredite moda i dalje bila tvrava
Rodnja. "Unutranja Rus" ostvarivala je (vjerojatno trgovinske) odnose s pricrnomorskim
gradovima, a sve do kasnih izvora (tzv. "Stepennaja knjiga" iz XVI. st.) sauvali su se i
nagovjetaji o njezinim moebitnim ratnim sukobima s bizantskim uporitima na obalama
Crnoga mora i s Perzijom u prvoj polovici VII. stoljea.
Podruje "Unutranje Rusi", koje je u VI. i VII. st. postojalo kao organizacijsko individualizirana oblast Rusa, Poljana i Sjeverjana, nije se teritorijalno poklapalo s cijelim prostranstvom na kojem su ivjela istonoslavenska plemena. Zbornik nastao stapanjem najstarijih
ruskih ljetopisa, "Povjest vremennyh ljet" govori o plemenima koja su ulazila u sastav Ruske
drave ("Kijevske Rusije") kakva je ona bila u sredini IX. st., to jest u vrijeme prije nego to
su u Rusiju dole varjake ratnike druine iz Skandinavije. Pri tome ljetopisni tekst nabraja:
Poljane, Sjeverjane, Dregovie, Drevljane, Poloane i Novgorodce. Iz tih podataka slijedi da
se od kraja VII. do sredine IX. st. prvobitna "Unutranja Rusija" proirila prema sjeveru i
obuhvatila podruje etiriju srodnih plemena, to se niu od juga prema sjeveru, a koja su, po
kazivanju istog ljetopisa, prije toga imala vlastita kneevstva. Time se opseg ruske drave
protegnuo s podruja "Unutranje Rusi" na sjever, sve do oblasti Iljmenskog jezera.
Ali unato tome proirenju razmjerno uskim pojasom daleko na sjever, jo su uvijek izvan
okvira tako poveane ruske drave ostala brojna druga istonoslavenska plemena i to: na
zapadu Tiverci, Buani, Bijeli Hrvati i Volinjani, a na istoku Radimii, Vjatii i Krivii. Sva
su ta plemena ula, djelomice ili potpuno, u sastav Kijevske Rusije tek naknadno, u tijeku
borbi kijevskih knezova protiv njihove samostalnosti.
422

S takvim razvojem dogaaja u skladu su pisani izvori drugih naroda. Tako Ibn Hordadbeh
u svojem djelu "O putovima i dravama", napisanom oko 860., tj. prije dolaska Varjaga u
Rusiju, navodi da su Rusi jedno od slavenskih plemena i da njihovi trgovci izvoze koe
dabrova, srebrnih lisica a i maeve iz unutranjosti slavenskih zemalja k Bizantskome (tj.
Crnome) moru.
U anonimnom djelu "Oblasti svijeta", nastalom u drugoj pol. X. st. u arapskoj Srednjoj
Aziji, istie se da su oko sredine IX. st. Rusi boravili na podruju izmedu srednjeg Dnjepra i
srednjeg Dona; prema jugu i jugoistoku od njih ive Peenezi, a prema zapadu Slaveni, koji
zauzimaju podruje od Dnjepra do donjeg Dunava. Prikaz toga pisca slae se dakle s navodima
to ih sadri Povjest vremennyh ljet i prikazuje etapu u kojoj se pojam Rusije jo ne poklapa s
podrujem svih istonoslavenskih plemena, koja pisci jo uvijek poznaju pod openitim nazivom Slavena.
Takvome shvaanju o postojanju ruske slavenske drave na podruju od junih granica
umsko-stepske oblasti na srednjem Dnjepru do Iljmenskog jezera pridruuje se i informacija
franakog biskupa Prudencija koji je izmeu 829. i 861. pisao Anale Franakog kraljevstva
(tzv. Annales Bertiniani, po samostanu St. Bertin, u Flandriji). On je zabiljeio da su 839. na
dvor Ludovika Pobonog doli neki skandinavski uhode koji su se zbog toga to je Franaka
tada bila u neprijateljstvu s Normanima, izdavali za poslanike naroda Ros, ali su uskoro bili
raskrinkani kao veani i protjerani iz Franake. Autor pri tome spominje postojanje ruske
drave i navodi da joj na elu stoji "hakan". Upotreba toga turkmenskoga naziva svjedoi da
je sredi$te te drave bilo negdje najugu, u susjedstvu s nomadskim stanovnitvom pricrnomorskih stepa, to upuuje na oblast Kijeva, i, moda, jo uvijek na teritorij drevne Rodnje,
jezgrene oblasti oko koje se formirao prvobitni trojni savez plemena (Rusa, Poljana i Sjeverjana), da bi se, prije ili poslije Prudencijeve informacije, proirio i na sjever, do Iljmenskoga
jezera.
Prudencijev podatak ima izvanrednu vanost i zbog toga to pokazuje da je pisac Annala
jasno razlikovao skandinavske veane od slavenskih Rusa. Jednaki izv~d o toj razlici slijedi
i iz govora bizantskoga patrijarha Focija iz 860. U njemu se priopava da su Rusi te godine
izvrili napad na Bizant zbog toga to su Bizantinci poubijali neke ruske trgovce koji im nisu
platili svoja dugovanja. Pri tome istie da su Rusi narod o kojem se dotad nita nije znalo. iako
je u prvoj polovici IX. st. Bizant znao za veane kao ratnike, trgovce i napadae, u okviru
irih normanskih kretanja prema istonim i zapadnim europskim zemljama.
Svjedoanstva o razlikovanju Rusa i Skandinavaca u suvremenim izvorima vana su zbog
sueljavanja dviju oprenih teorija o postanku ruske drave, koje se sporadiki pojavljuju jo
i u dananjoj historiografiji.
Starija od njih, nastala jo u XVIII. st., smatra da su skandinavski (vedski) osvajai na tlu
Rusije pokorili politiki neizdiferencirano slavensko stanovnitvo i u drugoj polovici IX. st.
formirali rusku dravu (tzv. normanistika teorija). Suprotna njoj, tzv. antinormanistika teoriJa. objanjava postanak ruske drave samostalnom evolucijom privrednih, drutvenih i politikih odnosa kod samih istonoslavenskih plemena, pri emu je taj razvoj postupno, jo
davno prije dolaska skandinavskih ratnikih i najamnikih odreda u Rusiju, doveo do vlastitih
politikih struktura, kako se to dogaalo u povijesnom razvitku i drugih slavenskih i neslavenskih naroda, u Europi i izvan nje.
Iako pri upornom odravanju normanistike teze jednim dijelom sudjeluju izvaznanstveni
motivi, ipak je neosporno da u neku ruku dokumentarnu podlogu takvoj interpretaciji daju
tekstovi starih ruskih kronika iz XI. i XII. st. U njima se, naime, govori da su nesloni Slaveni
lljmenske oblasti dobrovoljno k sebi pozvali varjake (skandinavske) knezove da im presude u
ajihovim rasprama i zavladaju njihovom zemljom. Zbog toga rjeenje temeljnog antagonizma
yezanoga uz dilemu o normanizmu i antinormanizmu proizlazi iz analize i razjanjenja teksrovnih izvjea II najstarijim ruskim kronikama.
423

Danas se smatra da su najstariji sauvani tekstovi ruskih kronika iz poetka XII. st. nastali
viekratnim preraivanjem i naknadnim spajanjem starijih, danas izgubljenih izvornih cjelina.
Meu njima je postojao i veoma drevni tekst, tzv. Askoidov ljetopis, koji je prikazivao dogaaje izmeu 860. i 889., a na nj se nastavljao tekst koji ie nastao oko 996. u Kijevu. Ni u
njima, a ni u njihovim prvim preradbama, izvrenima u prvoj polovici XI. st., nema nikakva
spomena o pozivanju varjakih knezova u Rusiju i o njihovoj navodnoj ulozi pri osnivanju
najstarije ruske dravnosti. Podaci o Varjazima uklopljeni su u takvo najstarije opisivanje
ruske povijesti tek naknadno, u vezi s oprenim interesima ruskoga sjevera i juga. Prvobitna,
najstarija politika jezgra Kijevske drave formirala se, naime, na podruju triju plemena:
Rusa, Poljana i Sjeverjana ("Unutranja Rusija" ili "naprosto Rusija", kod Konstantina Porfirogeneta). Tek naknadno toj su jezgri pripojena sjevernija, umska podruja, sve do velikih
jezera, s Novgorodom. Izmeu najstarije, kijevske politike jezgre i tih sjevernih oblasti odrali su se i nakon njihova sjedinjenja antagonizmi, koji su se, uz ostalo, oitovali i tenjom da
se drukije tumai najstarija povijest i ospori prvenstvo, a s njime i pravo Kijeva na prevlast u
zajednikoj dravi. Ta tendencija dat e, u posve odreenim, kasnijim politikim okolnostima,
poticaj novgorodskim preraivaima najstarijih kijevskih kroniarskih tekstova da u svoju
obradu unesu vane preinake.
U samom Kijevu najstarija je kroniarska graa u drugoj polovici XI. st. preraivana i
dopunjavana jo dva puta, ali se i nakon toga u njima sauvala pradavna jezgra, kojom se
dodue nita ne priopava o davnoj plemenskoj tvorevini Ros u podruju oko naselja i svetita
Rodnja, ali se govori o kasnijoj etapi, u kojoj se ve izvrilo sjedinjenje Rusa, Poljana i
Sjeverjana u plemenski savez. Prikaz toga vremena poprimio je obiljeje legendarne prie: Tri
b~ata, Kij, ek i Horiv, gospodovali su svaki na svojem brdu, ali su se sporazumjeli, na
podruju plemena Poljana osnovali zajedniki grad i dali mu ime Kijev, po imenu najstarijega
brata, koji im je otad bio zajednikim knezom. Jezgra te legende povjesno je tona i ilustrira
proces ujedinjenja plemenskih podruja Rusa, Poljana i Sjeverjana u zajedniku politiku
cjelinu koju Konstantin Porfirogenet pozna pod nazivom "Unutranja Rusija".
Podaci najstarijih kijevskih kroniarskih zapisa koji govore o tim zbivanjima prepisivani
su, i pritom mijenjani, u Novgorodu ve krajem XI. i u poetku XII. st. Kod toga se u
novoformiranim prikazima oituje tenja da linost Kija bude obezvrijeena. Interpolacijom
su unesene opaske koje tvrde da taj Kij nije bio nikakav knez, nego obian prijevoznik na lai
preko Dnjepra i potpuno neugledan lovac. Isto tako, tvrdi se da grad Kijev ne postoji od
davnine, nego da je osnovan razmjerno nedavno, tek 854., tj. u doba kad je u Bizantu vladao
car Mihajlo III. (842-867).
Zanimljivo je da je tendencioznost takvoga omalovaavanja Kijeve linosti zapazio i
konani redaktor do danas sauvanog ljetopisa "Povijest drevnih vremena", kijevski redovnik
Nestor. Stoga on pobija tu tendenciju novim informacijama o Kiju priopavajui daje Kij, kao
knez u gradu Kijevu, posjetio Carigrad i ondje bio s poastima primljen kod cara, to se ne bi
dogodilo da je bio obian laar na Dnjepru i lovac.
Nestor ne navodi ime bizantskoga cara koji je primio Kija, pa zbog toga nije mogue na
toj osnovi odrediti doba njegova knezovanja. Ali Nestor iznosi da je poslije Kijeva vremena
dolo do provale Turko-Bugara na donji Dunav i do pojave tzv. Bijelih Ugra u pricrnomorskim stepama. Iz drugih izvora zna se da oba ta dogaaja padaju u VII. st., pa stoga doba
kneza Kija treba traiti od kraja VI. do, najkasnije, sredine VII. st., kad se u junoj Rusiji
pojavljuju Bijeli Ugri. Drevnost vijesti o Kijevoj vladavini u Kijevu zabiljeio je u VIII. st. i
armenski pisac Zenobije Olak, pretekavi njezino poricanje u novgorodskim "korekcijama"
kijevskih izvornih vijesti za vie od tri stotine godina.
Prvi podaci o dolasku Skandinavaca (Varjaga) u Rusiju sadrani su u jednom novgorodskom ljetopisu koji je nastao izmeu 1054. i 1060., a naruio ga je novgorodski posadnik
Ostromir (tzv. Ostromirov ljetopis). Njegov nepoznati autor se u velikoj mjeri sluio starijim
424

kijevskim kronikama pa je govorio i o osnutku Kijeva kao najstarijega grada u Rusiji. Ali
dopunjaj ui taj sadraj lokalnim podacima o povijesti Novgoroda, on priopava da su sredinom IX. st. na sjeverne ruske zemlje poele napadati ratne druine Varjaga, iz vedske (kao
to su istodobno Normani iz Norveke i Danske napadali zapadnoeuropske zemlje. U tim su
napadima uspjeli slavenska plemena na istonom Pribaltiku i oko Iljmenskog jezera primorati
da im plaaju danak. Ali poslije nekog vremena ta su plemena sporazumno digla ustanak,
protjerala Varjage preko mora i obustavila plaanje danka.
U daljnjem razvitku dogaaja, vjerojatno oko 867., nova je skupina varjakih ratnika
izvrila napad i najprije zauzela grad Ladogu, a zatim je njihov zapovjednik Rjurik 870. preao
uNovgorod. Ostromirov ljetopis prikazuje taj dogaaj kao dogovorni dolazak na temelju
poziva to ga je varjakim ratnicima uputilo novgorodsko gradsko vijee jer je odluilo da
ubudue u svoju slubu unajima kneza koji e kao slubenik toga vijea upravljati njihovom
zemljom i, u prvome redu, biti vojni zapovjednik. Ljetopisni tekst pri tome kazuje da su u
Rusiju dola tri varjaka kneza: Rjurik, Sineus i Truvor. Ali je jezikoslovna analiza pokazala
da rijei "sineus" i "truvor" zapravo znae "njegova vjerna druina", iz ega slijedi da je u
sjevernu Rusiju doao varjaki ratnik Rjurik sa svojom vojnom druinom i ondje stupio u
slubu novgorodskoga gradskog vijea, nametnuv i mu tu slubu moda i silom.
Podaci Ostromirova ljetopisa izvanredno su vani osobito po tome to jasno razlikuju
Varjage, Ruse i Slavene (u uem smislu). Varjazi su skandinavski doljaci iz vedske, Rusi su
slavenski stanovnici june Rusije, a Slaveni (u uem smislu) plemena ili savez plemena u
oblasti Novgoroda. Ostromirov ljetopis, takoer, nipoto ne pripisuje Rjuriku osnutak ruske
drav~, nego istie da je jezgra ruske dravnosti formirana u davna vremena na jugu, u
kijevskoj oblasti, a i na sjeveru su prije dolaska Varjaga postojale politike organizacije
plemena, a u Novgorodu ve i visokoizdiferencirana ustanova gradskoga vijea.
Do radikalne preinake u tekstovima najstarijih ljetopisnih zapisa dolo je tek krajem XI.
st., kad je u Kijevu vladao knez Svjatopolk. Novgoroani su se tada suprotstavili uobiajenoj
praksi da knezom u Novgorodu bude najstariji sin kijevskoga velikoga kneza, pa su sebi, po
vlastitom izboru, za kneza uzeli sina tadanjega kneza u Rostovu, Suzdalju i Perejaslavu. Taj
novgorodski samostalno izabrani knez Mstislav bio je po podrijetlu s istone granice ruskoga
dravnog i etnikog podruja, ali je imao odline meunarodne veze. Po enskoj lozi bio je
unuk anglosaskog kralja Haralda, bio je oenjen kerkom vedskoga kralja, jednu ker je udao
za norvekoga kralja a drugu za nekoga danskog velikaa. Tim svojim obiteljskim vezama on
je nesumnjivo mogao mnogo pomoi trgovinskim interesima Novgoroana, ekonomski orijentiranima prema Baltiku, a bio je i pripravan braniti separatistike tenje novgorodskih boj ara i
njihovu politiku povezivanja uz zemlje oko Baltikoga i Sjevernoga mora.
U takvim okolnostima Mstislav je dao preraditi starije ljetopisne tekstove, ukljuujui i
najstarije kijevske predloke i tzv. Ostromirov ljetopis. Oni su pri tome stopljeni u jednu
cjelinu, a u tako nastali tekst unesena su prezriva priopenja o Kiju kao obinom laaru na
Dnjepru i neuglednom lovcu, priopen netoni podatak o kasnom osnutku Kijeva i negiran
postanak ruske dravnosti na jugu s pomou unoenja legende o dobrovoljnom pozivanju
Varjaga, pri emu je njihov dolazak prikazan kao osnutak ruske drave, pa se o tome izriito
kae: "Od tih Varjaga nazvala se zemlja Rusijom, a Novgorodani su sve do danas varjakoga
roda."
Poetkom XII. st. kijevski je ljetopisac Nestor i te i sve druge stare ruske ljetopise spojio
u jedinstveno izlaganje, za najstarija razdoblja u mnogo emu proturjeno zbog brojnih retuiranja i preinaka koje su u prethodnim vremenima izvrena. Ali kako se Nestorov sastavak
jedini sauvao, on je svojim informacijama, koje potjeu iz vremena Mstislavovih preinaka,
posluio kao temelj tzv. normanistike teorije, suprotne dananjem znanstvenom uvidu u najraniju povijest Rusije.
U povijesnoj realnosti ona se odvijala polazei od postojanja "Unutranje Rusije" kao
teritorija triju plemena, Rusa, Poljana i Sj everj ana, koji se prije sredine IX. st. proirio na
425

sjever, sve do Iljmenskog jezera, obuhvativi podruje Drevljana, Dregovia, Poloana i iljmenskih Slavena ili Novgoroana, koji su do tada imali svaki svoju samostalnu plemensku
organizaciju, a ostavivi izvan svojega dravnog podruja jo niz drugih istonoslavenskih
plemena na zapadu i istoku svoje oblasti. U suprotnosti s navodima Mstislavovih ljetopisnih
preinaka, ime Rusija, koje se s teritorijalnim proirenjem "Unutranje Rusije" protegnulo i na
sjever, nema nikakve veze s etnikim imenom skandinavskih Varjaga. Njemu nema nikakva
traga na samome tlu Skandinavije, naprotiv, ono je veoma esto na jugu, a zasvjedoeno je u
brojnim izvorima kao etniko i teritorijalno ime na podruju ire kijevske oblasti.
Nastavak izlaganja autentine povijesti Rusije nakon sjedinjenja "Unutranje Rusije" s
teritorijem sjevernijih plemena, sve do Iljmenskog jezera, izgubio se iz teksta kojim se u XII.
st. posluio kroniar Nestor, jer su ga, za volju teze o ulozi Varjaga, izmijenile korekcije
izvrene po nalogu novgorodskog kneza Mstislava. Ali odjeci tih zbivanja sauvani su u
jednome razmjerno kasnom ruskom ljetopisu iz sredine XVI. st. (tzv. Nikonovski ljetopis),
koji se sluio razliitim drevnim, kasnije izgubljenim izvorima junoruskoga podrijetla. U
kombinaciji sa znanjima kojima je (takoer na temelju izgubljenih drevnih dokumenata) raspolagao ruski povjesniar Tatiev, iz prve polovice XVIII. st., kao i na temelju zabiljeki
bizantskih, arapskih i zapadnoeuropskih onovremenih pisaca te na osnovi arheolokih, etnolokih i jezikoslovnih istraivanja, rana se ruska povijest moe rekonstruirati i u svojem nastavku
na epohu sjedinjenja ruskoga juga s ruskim sjeverom koje je ostvareno na inicijativu junoruske "Unutranje Rusi", poznate Konstantinu Porfirogenetu.
Prema navodima arapskog pisca Masudija, iz X. st., u polovici IX. st. je prostranim
oblastima Rusije vladao knez Dir, a muslimanski su trgovci dolazili u prijestolnicu njegove
drave s raznovrsnom robom. Njegovim nasljednikom bio je knez Askold, a obojicu treba
smatrati potomcima ili nasljednicima kneevskoga roda to ga je osnovao Kij.
U vrijeme Dira i Askoida Rusi su vodili tri uzastopna ratna pohoda protiv Bizanta. Dva od
njih prikazuje i bizantski patrijarh Focije. On istie da je car Mihajlo III. (842-867) nerazborito raskinuo dotadanji savez s Rusima i njihove taoce pretvorio u roblje. Zbog toga dolo je
do vojne akcije Rusa protiv Carigrada, pa su, Rusi dva do tri mjeseca podsijedali bizantsku
prijestolnicu, potkopavali njezine zidine i pripremali juri na njezine utvrde. Cio pothvat
zavren je mirovnim sporazumom i Rusi su se (25. VI. 860) vratili u svoju zemlju.
Godine 866. Rusi su izvrili novi napad, najprije na bizantske saveznike Hazare, ali je
njihovu pomorskU ofenzivu na Carigrad razbila oluja.
Idue godine (867) knez Askold je ratovao s Peenezima koji U to vrijeme dolaze na
podruje srednjega Dona i Donjeca. Iste je godine i Askold pokuao pokoriti jugoistone
slavenske susjede svojega dravnog teritorija, Ulie, ali ih nije uspio svladati nego je s njima
sklopio savez.
Dok je tako Kijevska Rusija u ezdesetim godinama IX. st. ratovala na jugu, dva puta s
Bizantom, jedanput s Peenezima a i sa susjednim slavenskim plemenima, na sjeveru zemalja
to ih je nekadanja "Unutranja Rusija" prikljuila svojem podruju poinju napadi varjakih
vojnih druina, kojima su napadai primorali iljmenske Slavene da im plaaju danak. Pobuna
Novgoroana uskoro je Varjage protjerala natrag u vedsku. Ali ve 867. nova ratnika
skupina pod vodstvom Rjurika osvojila je Ladogu, a 870. se Rjurik silom ili po sporazumu s
novgorodskim gradskim vijeem nametnuo tome gradu kao vojni zapovjednik. O linosti toga
vmjakog ratnika postoji pokuaj njegove identifikacije (koji je do danas u povijesnoj znanosti
jo sporan) s norman skim voom Rhorigom 1titlandskim za kojega se zna da je u prvoj
polovici IX. st. sa svojom druinom napao Pariz i London i neuspjeno ratovao sa sinovima
Karla Velikoga, pa je zatim otiao nekamo u podruje istonoga Baltika.
Bez obzira na to je li ta identifikacija opraVdana ili nije, Rjurikov pothvat pripadao je
normanskim pothvatima istoga tipa.
Ali ve dvije godine poslije njegova u:>pjeha, u Novgorodu je izbio ponovno ustanak (872)
426

-t:=
I::
I;
I I

-1:--

.---.... .........
I I

.-

Katedrala Sv. Sofije u Kijevu. Rekonstrukcija i plan.

Novgoroana protiv Varjaga. Rjurik je tu pobunu slomio ubivi njezina prvaka Vadima i
smaknuvi mnogo njegovih pristaa.
Nakon toga Rjurik je 873. osvojio i grad Polock, na Zapadnoj Dvini, u zemlji slavenskih
Krivia, zatim Rostov, koji je tada bio u zemlji ugro-finskih Mera, i Bjeloozero, grad na
istoimenom jezeru gdje je tada ivjelo ugro-finsko pleme Vesa.
Pokorenje Polocka izazvalo je reakciju kijevskoga kneza Askoida, pa je on 873. protjerao

427

Varjage s toga podruja, ali nije imao mogunosti da im preotme i zemlju novgorodskih
Slavena. Njegove su vojne snage uvelike bile angairane u zbivanjima na jugu. Jo 872. on je
ratovao s priazovskim Bugarima i u tim borbama izgubio sina. Moda je do toga rata dolo na
poticaj bizantske diplomacije, zbog mogunosti ruskog napada u asu kad su njezine snage
bile vezane tadanjim dogaajima u Junoj Italiji i Maloj Aziji, jer je zaista ve 874. dolo do
novog rata Rusije s Bizantom. Poslije napada na krimske posjede Bizanta, Rusi su poeli
pripremati snaan oruani pohod i na Carigrad. Ali prije nego to je ta akcija ostvarena, car
Bazilije L je Askoidu poslao bogate darove i uspio sklopiti mir (875) kojim su obnovljeni
dobri odnosi iz 860. Jedan od lanaka toga ugovora mora da je predviao i pokrtenje Rusa jer
je tadanji carigradski patrijarh Ignacije neposredno poslije zakljuenja mira u Rusiju poslao
arhiepiskopa Mihajla, a Askoldovo je bojarsko vijee odluilo o prihvaanju kranstva. Arheoloki nalazi u junoruskim gradovima iz toga vremena potvruju, uz ostale elemente koji
govore o pojavi kranstva u Rusiji, i uzmicanje starije tradicije spaljivanja mrtvaca pred
kranskim obiajem Ukopavanja umrlih u grobne jame.
U vrijeme Askoidova ratovanja s Bizantom Varjazi mora da su obnovili svoju vlast nad
Kriviima i Polockom. Zbog toga je Askold u godini svojega mirovnog ugovora s Bizantom
(875) ponovno poveo rat protiv Varjaga i preoteo im zemlju Krivia.
Vlast Varjaga u dijelu sjevernoruskih oblasti u to je vrijeme urodila novim valom nezadovoljstava, koja stanovnitvo nije bilo kadro izraziti pobunom, nego je u velikom broju naputalo svoja boravita, naroito grad Novgorod, i pred Rjurikovim nasiljima dobivalo utoite u
Kijevu.
Takvo okupljanje izbjeglica u politikom sreditu iz kojega je ve dva puta bio ostvaren
uspjean vojni pohod protiv Varjaga, moralo je za njih znaiti opasnost od mogue nove
intervencije. U takvim okolnostima Rjurikov je nasljednik u Novgorodu, Oleg, koji je ondje
vladao po svoj prilici od 879., organizirao (881) preventivni vojni pohod protiv Kijeva. Taj rat
zavrio se porazom i smru Askoida te ujedinjenjem cijeloga nekadanjega podruja proirene
Unutranje Rusije pod vlau Olega.

2. PRIVREDNA I DRUTVENA OSNOVICA

Gospodarsko i drutveno ustrojstvo na podruju Rusije u ranim stoljeima srednjovjekovlja, sve do pada Kijeva u vlast Olega, ne moe se u cijelosti rekonstruirati jer nema pisanih
spomenika koji bi taj razvitak sustavno i dovoljno iscrpno opisivali. Stoga i na ovom podruju
osnovne informacije daju arheologija, etnologija i lingvistika.
Razdoblje od kraja V. do kraja IX. st. obuhvaa u Rusiji proces razgradnje rodovskih
odnosa i stvaranje temelja za rane oblike feudalne privredne, drutvene i politike organizacije.
Potkraj prve polovice I. tisuljea n. e. osnovna privredna i drutvena jedinica na podruju
naseljenom istonoslavenskim plemenima bila je rodovska opina koja je vjerojatno nosila
naziv vrv. Naselja su veinom bila malena, preteno smjetena blizu rijeke ili jezera, na tlu
koje nije bilo lako dostupno eventualnom napadau. Zemlja se preteno privodila obradbi
paljevinskim sustavom, a kao radni alat sluili su ralo i motika, kose i srpovi.
S razvitkom osnovnih zajednica one se diobom cijepaju i oblikuju, u veoj ili manjoj
udaljenosti. nova naselja, koja odravaju meusobne veze, imaju zajednike svetkovine, razmjenjuju proizvode i organiziraju zajedniku obranu od vanjskih opasnosti. Time se formira
via organizacijska jedinica, tzv. mir. Za zajednike skupove, kao sklonite u sluaju ratnih
nasrtaja izvana i za zajedniki kult predaka pojedini mir ima svoje utvreno gradite koje stari
tekstovi nazivaju pogost. U njemu su se odravala vijeanja predstavnika domainstava u
vrvima i miru (od svakoga "dima" po jedan ovjek). Tu su birali "gradskoga starostu" i
428

"kneza", zapovjednika ratne ete to ju je mir formirao kada bi zatrebalo, vrili sudovanja i
prinosili rtve svojim boanstvima.
Opasnosti od vanjskih neprijateljskih napada primoravale su mir da svoju vojnu obrambenu (a u prigodi i napadaku) slubu vre organizira. Odreena skupina mladih ljudi bila je
privremeno osloboena redovnih radnih dunosti i zaduena da prema potrebi ratuje u interesu
cijeloga mira. Takvi "otroki" stanovali su zajedno, u posebnom naselju, "slobodi", i tu su se
vjebali ratnome umijeu pod zapovjednitvom "vojvode" ili "kneza". Poslije odsluenja te
obveze otroki su se vraali zemljoradnikim dunostima i smjeli se eniti. Pojedini mir mogao
je podii na oruje stotinjak ratnika, to je odgovaralo ukupnom broju od 500 do 800 stanovnika.
Postupni razvoj poljoprivredne tehnike, usvajanje obradbe tla irokim lemeom i primjena
isprva dvopoljnog, a zatim i tropoljnog sustava, rezultirala je poveanjem proizvodnosti agrarnog radnog napora. Velike krvnorodbinske porodice nisu vie bile nuna organizacijska forma
poljoprivredne djelatnosti. Sada je i rad manje radne jedinice mogao davati dovoljno uroda,
potrebitog za odranje, pa se velike porodice raspadaju na male, kako to potvruju promjene u
gradnji i veliini nastambi po selima. Tim izmjenama nekadanja se kolektivna rodovska
opina pretvara u tzv. susjedsku opinu, srodnu onoj kakva je kod zapadnoeuropskih, napose
germanskih naroda poznata pod nazivom marka. U takvoj opini osnovna privredna jedinica
postaje monogamna mala porodica kao trajni i samostalni posjednik svojega obradivoga tla.
Vie takvih susjedskih opina (sela) ine i dalje jedan mir sa svim njegovim obiljejima vojne,
sudske i kultne samoupravne cjeline.
T<ij proces mijenjanja elementarnih privredno-organizacijskih i drutvenih odnosa vrio se
bre u junim oblastima ruskih zemalja, gdje je dodir s razvijenim civilizacijama iz kruga
kasnorimskoga i ranobizantskoga svijeta vrio snaniji i neposredniji utjecaj. Zbog toga se u
rubnim umsko-stepskim oblastima moe arheoloki utvrditi postojanje veih sela, gua nastanjenost plodnih predjela i razvijenija izgraenost rodovsko-plemenskih utvrenih sredita
negoli u dubljoj unutranjosti sjevernijih umskih oblasti.
Pojavom pretvaranja rodovskih sela u susjedne opine s malim porodicama koja trajno
posjeduju svoju obradivu zemlju zapoela je epoha samostalne i slobodne privredne djelatnosti
seljakih domainstava, a ona uskoro ostvaruje i imovinsku diferencijaciju meu njima koja
brzo prerasta u klasno raslojavanje.
Takvom prerazvrstavanju odnosa mnogo je pridonosilo pretvaranje vojnih druina pojedinih mirova u trajne ustanove. Time ratnitvo postaje stalna profesija. Zapovjednici vojnih
druina ili knezovi najee se nastanjuju u pogostu i pretvaraju ga u svoj zamak, a kao
naknadu za svoju vojniku profesiju koja im onemoguuje bavljenje zemljoradnjom dobivaju
od ostalih lanova mira davanja u naravi. Pleme, kao organizacija veeg, broja pojedinih
mirova, postaje snanija i organizacijski vra cjelina. Njezin vojni zapovjednik, plemenski
knez, moan je ratnik koji zapovijeda tisuom vojnika. U daljnjem razvitku i takve se tisunine
udruuju u vie jedinice, pa deset tisunina ine jednu trnu, a stanovnitvo udrueno u takvu
veliku zajednicu ini savez plemena.
Prvobitna rodovska aristokracija pretvara se tim procesom u vojno-zapovjedniku aristokraciju. Ona ne ivi od vlastitoga proizvodnog rada nego je uzdrava drutvena zajednica. S
pomou svojega ratnog potencijala ona se bogati ratnim plijenom, dobiva ili prisvaja vee i
bolje zemljine estice unutar mira, prikuplja vea stada stoke i tako svojoj vojnoj moi
pridodaje znatnu imovinu u nekretninama i pokretnom imanju. Budui da se ne bavi proizvodnjom, ona na svoju zemlju smjeta ratne zarobljenike uz obvezu da im od plodova obradbe ili
uzgoja stoke daju znatne obroke, a takoer obvezuje lanove opina i mirova da u ime njihova
uzdravanja obrauju njihovu zemlju. Na tu zemlju ona smjeta i izgoje, iskljuene lanove
rodovskih i seoskih zajednica ili osiromaene seljake koji su u vrijeme nerodica i gladi, zbog
skrajnje bijede "za kupu" ita zapadali u ovisnost o pripadnicima vojno-zemljoposjednike

429

aristokracije, pretvarajui se time u zavisne seljake, "zakupe" ili h%pe, koji osim naturainih
davanja svojeme zatitniku i dobroinitelj u duguju i radnu rentu na njegovu zemljoposjedu.
Takvim razvitkom mir se pretvarao u seoski agrarni teritorij koji je obvezan uzdravati
velikako domainstvo. Time se mir pretvara u volinu s boj arskim zamkom ili dvorcem kao
vojnim i ekonomskim sreditem, a njegov se teritorij sastoji od zajednice slobodnih sela koja
pravno nisu izgubila slobodu, ali su sa svojom unutranjom samoupravom faktino postali
dabinski podloan teritorij svojega boj arina. U okviru takvoga mira vlastelin ima i dijelova
zemlje na koje je smjestio i osobno zavisne ineslobodne obraivae, nekadanje ratne zarobljenike, izgoje, zakupe i holope, koji zemlju dre na temelju vlastelinove dodjele estica. Cio
raspon razliitosti osnova po kojima su seljaci jednoga mira (ili vie njih) bili obvezni davati
naturalne dabine vlastelinu obuhvaa ih ipak sve bez razlike u zajednicu dabinskih obvezanika prema velikau, premda su obveze slobodnih seljaka po svojem podrijetlu bile javnopravnoga karaktera, a obveze onih koji su zemljinu esticu dobili na obradbu od vlastelina temeljile se na privatnopravnom odnosu izmeu posjednika zemlje i njezina obraivaa.
Tijekom VI. st. takvo je sazdavanje privrednih i drutvenih odnosa rezultiralo formiranjem
plemenskih saveza kao prvih dravnih tvorevina u ranosrednjovjekovnoj povijesti Rusije.
Kijevski kroniar Nestor nabraja 14 istonoslavenskih plemena. Bili su to Poljani (koji su za
Nestora istovjetni s Rusima u uem smislu), Sjeverjani, Drevljani, Dregovii, Poloani,
Iljmenski Slaveni ili Novgorodci, Ulii, Tiverci, Buani, Volinjani (Duljebi), Hrvati, Radimii, Krivii i Vjatii.
Ta imena nesumnjivo predstavljaju ve ire cjeline koje su obuhvaale svaka od njih
nekoliko manjih plemena kojima imena danas vie nisu poznata. Tijekom VI. st. te su ire
plemenske zajednice u svojem sjedinjavanju pole i dalje, pa je potkraj toga stoljea postojao
savez Poljana, Rusa i Sjeverjana, a na zapadu od njih plemenski savezi Duljeba i Hrvata, koje
je u drugoj polovici VI. st. razbilo vojevanje Avara na njihovu dvostrukom nasrtaju kroz
Zakarpae prema granicama Franake na rijeci Labi. Trajnije znaenje meu tim plemenskim
savezima imalo je ono to su ga formirali Rusi Poljani i Sjeverjani, da bi prije polovice IX. st.
svojem teritoriju pripojili jo etiri istonoslavenska plemena, na rasponu do Iljmenskog jezerao
Proces vlastitoga privrednog i drutveno-politikog razvitka istono-slavenskih plemena
ostvario se, u tome smislu, prolazei kroz sve redovne razvojne stupnjeve pri nastajanju
dravne organizacije, poznate i kod drugih naroda. U taj se razvitak u drugoj polovici IX. st.
uklapa dolazak varjakih ratnikih druina koje su isprva uspjele osvojiti vlast u sjevernim
predjelima Rusije, a zatim je njihov vojni voa postao knezom i u politikoj jezgri Kijevske
drave na jugu. Politika promjena koja je time ostvarena bila je samoukijuenje varjakih
ratnikih doljaka u odnose i izgradnju drutveno-ekonomskog poretka koji su nikli iz svojih
autohtonih temelja i na toj su se osnovi razvijali i dalje.

3. DOBA USPONA KIJEVSKE DRAVE

OLEG
Osvojenje Kijeva od novgorodskog kneza Olega u 881/2. uslijedilo je kao reakcija varjakoga kneza na opasnost od ponovne intervencije Kijeva protiv jaanja varjake vlasti na
Sjeveru. Poloaj Varjaga u Novgorodu i u drugim gradovima ruskoga Sjevera nije bio vladarski poloaj. Kao zapovjednici vojnih druina, oni su bili u slubi lokalnih organa i, u naelu,
obvezni djelovati na temelju njihovih odluka. Ipak, ini se da su veoma brzo, oslanjajui se na
realni utjecaj svojih vojnih odreda, nastojali skuiti kompetencije lokalnih organa vlasti. Vjerojatno je upravo zbog takvih Rjurikovih pretenzija izbio 872. ustanak Novgoroana protiv
430

njega i, u vezi s time, pogibija Vadima i njegovih pristaa. Ali nezadovoljstvo stanovnitva
nastavilo se i dalje, sve do Rjurikove smrti (879), a i za vrijeme njegQva nasljednika Olega.
Pred tim tlaenjima Olegova reima njegovi su protivnici bjeali iz Novgoroda u Kijev, pa se
ondje, po svoj prilici, pripremala nova oruana intervencija protiv Varjaga, nalik na one koje
su 873. i 875. varjakim osvajaima preo tele plemenska podruja Poloana i Krivia.
Zbog te opasnosti Oleg je 88112. poveo rat protiv kijevskoga kneza Askoida, pobijedio ga
i ubio, nakon toga osvojio Kijev i uinio ga sjeditem svoje ujedinjene vlasti nad junim i
sjevernim oblastima Rusije.
ini se da je taj vojni uspjeh primorao Olega da izvri bitno vanu prilagodbu novostvorenom stanju. On je najprije uvrstio svoj poloaj u Kijevu i podigao u njemu niz utvrda, a
zatim je svoje prijanje sjedite, Novgorod, obvezao na plaanje godinjega danka starome
dravnom sreditu koje je sada bilo novosteenom bazom njegove vladavine.
Olegovo osvojenje Kijeva nije automatski ukljuilo cijelo podruje Askoidove drave.
Naroito je teritorij plemena koja su ivjela zapadno od srednjeg Dnjepra i juno od Pripjata
ostao nepodvrgnut. Stoga je Ole~ poveo okrutan vojni pohod protiv Drevljana, pa je i njih
primorao da mu plaaju danak. Sirenje svoje vlasti nastavio je ratom protiv Bazara koji su
krajem IX. st., u vezi s promjenama kneevske vlasti u Kijevu, pokorili zemlje Sjeverjana i
Radimia, pa im je preoteo podruja istono od Dnjepra. Suprotno tim uspjesima, Oleg nije
mogao svojoj vlasti podloiti Tiverce i Ulie, koji su boravili izmedu Junoga Buga, Pruta i
delte Dunava. Prema navodima ljetopisa, on je 907. poveo i rat protiv Bizanta. Iako nisu
poznate pojedinosti o operacijama, pothvat se nesumnjivo odvijao povoljno za Ruse i jo iste
godin~ (907) zavrio mirom, koji je 91l. obnovljen i potvren ugovorom kojim je Bizant
dopustio ruskim trgovcima slobodan pristup u Carigrad gdje su imali pravo nastanjivati se u
manastiru Sv. Mamonta. U pogledu kontinuiteta ruske dravnosti, karakteristino je to se u
ugovoru iz 911. spominje obnova "ljubavi" koja je mnogo godina unazad vezivala Rusiju s
Bizantom. Time se aludiralo na sporazum o "miru i ljubavi" sklopljen 860., za vrijeme AskoIda, a i na ranije dobre odnose meu dvjema zemljama. Ta okolnost potvruje da promjena
linosti na kneevskom poloaju u Kijevu za Bizant nije znaila prekid ili preobrazbu politi
koga stanja kakvo je Carstvo poznavalo jo od Kijeva vremena. Proces uklapanja varjakoga
kneza u dugotrajni i neprekidni povijesni proces trajanja i razvitka ruske dravne, drutvene i
privredno-politike aktivnosti zapoeo se ostvarivati gotovo smjesta po njegovu stupanju na
vlast.
IGOR
Poslije Olegove smrti (912. ili 922) knezom u Kijevu postao je Igor (912/22-945), za
kojega ljetopisi pronormanskoga nastrojenja kau da je bio Rjurikov sin i da je bio oenjen
bojarkinjom Olgom iz Pskova. Tu promjenu na prijestolju iskoristili su za Olegova vremena
pokoreni Drevljani pa su digli ustanak. Ali ihje Igor pobijedio i primorao da plaaju poveani
danak. Nakon toga je Igor svojoj vlasti podvrgnuo Ulie i Tiverce, pa je u pripojenim oblastima kao svojega namjesnika postavio velikaa Svenelda. Dva puta (913/14. i 944/45) ratovao
je protiv Bazara i dopro do podruja Kavkaza i obala Kaspijskoga mora. Kao rezultat tih
pothvata ini se da je Igor uvrstio svoju vlast na istonom Krimu, oko Kerkog tjesnaca, i na
poluotoku Tamanu, pa je tu formirano vazaino rusko kneevstvo Tmutarakan, ovisno o Kijevu.
Godine 941. Igor je (zbog nepoznatog povoda) napao Bizant i opkolio Carigrad s maloazijske strane, ali su mu Bizantinci spalili lae" grkom vatrom". Tri godine nakon toga (944)
pothvat je ponOVljen kopnenim i morskim putem, ali je Igorova vojska taj put doprla samo do
Dunava. Izgledi Rusa na uspjeh ini se da nisu bili povoljni jer su i ne doavi na tlo Bizantske
drave prihvatili ugovor o miru, savezu i uzajamnim trgovakim odnosima koji je za Ruse bio
manje povoljan od Olegova ugovora iz 911.
431

Vrativi se u Rusiju, Igor je otiao u zemlju Drevljana da kupi danak. Ali kad mu se
da je skupio premalo, on se vratio onamo s manjim odredom vojske; u ustanku Drevljana koji je tom prilikom buknuo, Igor je poginuo (945).
uinilo

OLGA
Vlast u Kijevu preuzela je sada njegova udova Olga (945-964). Ona je krvavo uguila
ustanak Drevljana, dala smaknuti njihova kneza Mala i mnoge drevljanske prvake, poruila i
spalila njihov glavni grad Iskorostjenj i druga vea naselja, a mnogo je stanovnitva predala
svojim druinicima kao roblje (eljad). Otad su Drevljani morali plaati kijevskome knezu
izuzetno teak danak.
Uskoro zatim Olga je povela i borbu za teritorij Duljeba, na gornjem toku Zapadnoga
Buga, kamo su poeli prodirati Poljaci podiui u zemlji Duljeba brojna utvrenja.
U okviru neke, u pojedinostima nepoznate nunosti da sredi i pobolja odnose s Bizantom,
Olga je 957. s velikom pratnjom dola u Carigrad, i taj je njezin boravak prikazan u djelu cara
Konstantina Porfirogeneta "De caeremoniis Aulae Byzantinae" (O sveanostima na bizantskome carskom dvoru) kao velika sveanost. Prema navodima ruskih ljetopisaca, Olga je tom
prigodom obnovila Igorov ugovor iz 944., primila kranstvo i na krtenju dobila ime Helena.
Ali, ini se da ipak izmeu Rusije i Bizanta nije zavladalo nepomueno uzajamno povjerenje. U tome smislu je i sam Konstantin Porfirogenet u svom djelu "De administrando Imperio" (O upravljanju Carstvom, ili, kako se to djelo danas ee naziva: "O narodima"), napisanom oko 950., davao upute svojemu sinu Romanu savjetujui ga da odrava dobre odnose s
Peenezima, stepskim susjedima Rusa, jer je samo podravanjem pritiska Peene za na Rusiju
mogue sprijeiti taj narod da ne ugroava interese Carigrada. S druge strane, i Olga je
smatrala da je crkvena ovisnost Rusije o Carigradu opafma za samostalnost njezine drave, pa
je 959. zatraila od Otona L, buduega cara "Svetoga Rimskog Carstva njemake narodnosti"
(od 962), pomo u irenju kranstva, ovisnoga u skrajnjoj instanciji, o papinstvu. Ali prije
nego to su stigli misionari iz Njemake, odnosi Rusije s Bizantom (moda upravo zbog
opasnosti od njezina povezivanja sa Zapadom) popravili su se, paje obnovljeno irenje kran
stva u Rusiji i opet uz pomo Istone crkve. Poboljanje rusko-bizantskih odnosa oitovalo se
uskoro i traenjem Konstantinova nasljednika Romana I. (959-963) da Rusija svojim odredima pomogne Bizantu u ratu protiv Arapa na Kreti (961), emu je Olga, oito na temelju
Igorova ugovora o uzajamnoj vojnoj pomoi, udovoljila.
SVJATOSLAV
Godine 964. preuzeo je vlast Igorov i Olgin sin Svjatoslav (964- 972). On je zanemario
irenje kranstva, ali je znatno proirio opseg svoje drave. Do 966. uspio je pokorit i Vjatie
pa je time u oblasti oko ua rijeke Oke dopro sve do nadomak Volge. Time je postao
susjedom niza ugrofinskih naroda i plemena, Muromaca, Mordvina, eremisa i Marijaca, i
pribliio se teritoriju Povolkih Bugara, koji su, kao fragment vee cjeline, krajem VII. st.,
uzmiui s juga pred Hazarima, zaposjeli oblast oko ua Kame u Volgu i tu formirali svoju
dravu, kojoj je glavni grad bio Bolgar, na istonoj obali Volge. Svojim intenzivnim trgova
kim vezama niz Volgu s kavkaskim zemljama i srednjom Azijom, Povolka je Bugarska
uskoro postala veoma privlanim centrom interesa i za ruske trgovce i ruske osvajake pretenzije.
Ruska orijentacija na povezivanje s istonim oblastima, prema Volgi i Kaspijskom moru,
a i prema Crnome moru, zbog veza s Bizantom, nailazila je na znatne tekoe ne samo zbog
prisutnosti Peeneza u pricrnomorskim step ama izmeu Donjeca i Junog Buga, nego i zbog
432

postojanja jake Hazarske drave (kaganata) to se prostirala od obale Azovskoga mora do

donje Volge i preko nje, u prikaspijske ravnice.
Zbog takvih okolnosti, Svjatoslav je uskoro po nastupu vlasti zapoeo ratovanja na Istoku.
Poslije podvrgavanja Vjatia, on je kroz zemlju Mordvina s velikom vojskom najprije napao
Povolku Bugarsku, opustoio grad Bolgar i zatim niz Volgu poao protiv Hazara. Razorio je
njihove gradove Sarkel (na Donu), Itilj (na delti Volge) i Semender (na zapadnoj obali Kaspijskoga mora). Time je hazarska drava prestala postojati. Njezino je podruje Svjatoslav pripojio svojoj dravi, a kneevina Tmutarakan se neposredno. ukljuila u sastav Kijevske drave,
pa je njezina posrednika uloga u trgovini ruskih zemalja sa Zakavkazjem, Perzijom i Horezmijom izvanredno porasla.
U nizu vojnih pohoda Rusije protiv Bizanta to se redaju poevi od 860. (a moda jo i
od ranije) vrhunac su dosegli Svjatoslavovi ratovi sa Carstvom. Oni su zapravo poeli kao
dogovorena akcija Rusije i Bizanta protiv podunavske Bugarske, ali su se u svojem daljem
razvitku pretvorili u odluan obraun izmeu tih dvaju saveznika.
Jo potkraj vladavine Simeonova sina Petra (927-969) Bugarska je veoma oslabila. Srbija
se bila odcijepila i priklonila Bizantu, a i u Hrvatskoj su Kreimir II., i zatim, njegov sin
Drislav bili bizantski saveznici. Tako izoliranoj Bugarskoj, iznutra razrivenoj ekonomsko-socijalnim i vjerskim sporovima, bizantski je car Nikefoi II. Foka odluio otkazati plaanje
danka na koji je Carstvo bilo obvezano jo od mira sklopljenog 927. Ali kad je u vezi s time
izbio ratni sukob, Carstvo je moralo prekinuti svoje uspjeno vojevanje na Balkanu jer je bilo
primorano hitno se angairati protiv Arapa u Siriji, pa je Nikefor II. u pomo protiv Bugara
pozvao ruskog kneza Svjatoslava, nedavno proslavljenog unitenjem Hazarskog kaganata.
U svojem prvom pohodu na Bugarsku (968) Svjatoslav je zauzeo sjeveroistone dijelove
njezina podruja i ak namjeravao premjestiti sjedite svoje drave iz Kijeva u Perejaslavec,
na ishoditu dunavske delte. Takva intervencija, koja se oitovala kao osvajaki pohod u
vlastitom interesu. ugrozila je ne samo interese napadnute Bugarske nego se i Bizantu razotkrila kao znatna opasnost. U takvim okolnostima - moda na poticaj bizantske diplomacije dolo je do napada Peeneza (koji su od druge polovice IX. st. boravili u stepama izmeu
Donjeca i Junog Buga) na Kijev, i Svjatoslav se morao vratiti da brani jezgru svojega
dravnog podruja. Ali poto je suzbio Peeneze, on je 969. poveo svoje ete i opet na jug,
ponovno zauzeo Perejaslavec, zatim Filipopol i bugarsku prijestolnicu Veliki Preslav i zarobio
cara Borisa II. koji je poetkom te godine naslijedio svojega oca Petra.
Za vrijeme tih dogaaja na Balkanu, Bizant je uspjeno ratovao u Siriji i najzad krajem
listopada 969. osvojio Antiohiju. Ali ve ll. XII. 969. Nikefor II. Foka pao je kao rtva zavjere
svoje ene Teofano i vojskovoe Ivana Cimiska, koji je zatim proglaen carem (969-976). On
je j~dnom od svojih prvih zadaa smatrao rat protiv ruske okupacije Bugarske. ini se da je
Svjatoslav dotle uspio za zajedniku borbu protiv Bizantinaca pridobiti i bugarske prvake.
Zbog toga je Ivan Cimisk najprije pokuao spor rijeiti pregovorima. Ali Svjatoslav je postavljao neprihvatljive prijedloge traei da se Bizantinci potpuno povuku iz Europe i za sebe
zadre samo posjede u Maloj Aziji. Zbog toga je postalo neizbjeivim pobjedu ostvariti orujem. Cimisk je kopnenim pothvatom zauzeo Veliki Preslav, vratio na prijestolje Borisa II. i
time odvojio bugarske velikae od Svjatoslava, a zatim je potisnuo rusku vojsku prema Dunavu. Svjatoslav se zatvorio u utvreni Dorostol (Silistriju), ali kad su taj grad opkolile i bizantska vojska s kopna, i bizantska dunavska flota, naoruana "grkom vatrom", meu Rusima je
zavladala glad i Svjatoslav se, usprkos upornoj obrani i smjelim pokuajima da se probije iz
obrua. morao predati. Krajem srpnja 971. oba su se vladara sporazumjela u nagodbi. Svjatoslav se sa svojom izgladnjelom vojskom smio povui, ali se morao obvezati da vie nee
napadati bizantske posjede na Balkanu i na Krimu, nego e Bizant pomagati protiv njezinih
neprijatelja. Zauzvrat, Bizant je priznao dotad ve drevno pravo ruskih trgovaca da nesmetano
trguju s Carigradom.

433

Svjatoslavov neuspjeh na Balkanu bio je konani poraz politike kijevskih knezova da

smjerom nekadanjih seoba slavenskih masa, u VI. i VII. stoljeu, iz june Rusije, preko
Moldavije i Vlake, proire svoju vlast do donjeg Dunava i ak, preko njega, moda sve do
Bospora, o kojoj je, kao prva vijest, sauvan zapis jo o knezu Kiju i njegovu pokuaju da pri
povratku sa svojeg pohoda na Carigrad osnuje tvravu na donjem Dunavu. Ali ni priznanje
bugarskoga cara Borisa II. to ga je Ivan Cimisk uoi konane ofenzive protiv Rusa dao,
vjerojatno samo iz taktikih razloga, nije se odralo. Poslije Svjatoslavova odlaska car je
osvojene bugarske zemlje pripojio bizantskom dravnom teritoriju, a Borisa II. je sa sobom
odveo u Carigrad kao zarobljenika.
Svoj poraz u Bugarskoj Svjatoslav je nadivio veoma kratko. Kako se njegova razoruana
vojska u rasprenim odredima vraala u Rusiju, negdje kod dnjeparskih brzaca Svjatoslav je sa
svojom etom zapao u zasjedu Peeneza i pritom je poginuo (972).
VLADIMIR
Odlazei u Bugarsku, Svjatoslav je vlast u Kijevu ostavio svojem najstarijem sinu Jaropolku; mlai sin, Oleg, vladao je u zemlji Drevljana, a trei, Vladimir, bio je knez uNovgorodu.
Neko vrijeme braa su bez sporova upravljala svaki svojim udjelom. Ali oko 977. Jaropolk je
odluio uspostaviti jedinstvo. Najprije je napao Olega, pa je ovaj u borbama poginuo. Najmlai brat, Vladimir, oekivao je istu sudbinu pa je pobjegao u Skandinaviju (vedsku). Tu je
prikupio jaku druinu, vratio se s njom u Novgorod i otuda zajedno s Novgoroanima oko
978. zauzeo Kijev. Pritom je Jaropolk bio ubijen. Tako je cio dravni teritorij, po drugi put iz
Novgoroda, i opet bio ujedinjen, pod vlau kneza Vladimira (978-1015).
Ve 981. Vladimir je poveo rat protiv Poljaka koji su za vrijeme Mjeka I. prodirali prema
istoku i zauzeli uporita u zemlji Duljeba (zapadna Volinija). Vladimir im je uspio preoteti tzv.
ervonsku zemlju s gradovima Perernilj, Bele i erven. Godine 982. i 983. upokorio je
Vjatie, koji su se digli na ustanak; godine 983. podvrgnuo je svojoj vlasti litavske Jatvage, na
podruju od srednjeg toka Zapadnoga Buga do srednjeg Njemena, a 992. istoni dio podruja
Bijelih (zakarpatskih) Hrvata, od gornjega Pruta do rijeke Vislok, pri emu je zapadni dio
njihova podruja, od rijeke Vislok do nadomak Krakova, ostao u sastavu Male Poljske.
Poslije tih osvajanja u pograninim oblastima tadanje Poljske i Rusije odnosi tih drava
znatno su se popravili, pa je Vladimir ak oenio svojega najstarijega sina Svjatopolka ker
kom poljskog kralja Boleslava Hrabrog (992-1025).
U meuvremenu su prilike u Bizantu omoguile Vladimiru da se uplete u sporove oko
vlasti u Carstvu. Nakon poraza Bazilija II. u ratu s makedonsko-bugarskim carem Samujlom
kod Serdike (986) u Bizantu je dolo do dvostruke uzurpacije Barde Sklera i Barde Foke.
Ugroen u samom svojem opstanku, Bazilije II. je zatraio pomo kijevskoga kneza Vladimira, a on mu je poslao odred od 6 000 vojnika. S tom vojskom on je bitno ojaao svoj ratni
potencijal i zaredom svladao oba uzurpatora. Ali kad je opasnost prola, Bazilije je uskratio
ostvariti zadano obeanje da e Vladimiru dati svoju sestru Anu za enu ukoliko se Rusija
konano pokrsti. Iz osvete Vladimir je tada napao bizantske gradove na Krimu i time primorao
cara da ispuni obeanje. Udajom careve sestre za kijevskoga kneza njegov je ugled u zemlji i
inozemstvu izvanredno porastao, ali je, s druge strane, znatno ojaao i bizantski utjecaj u
Rusiji.
Pokrtenje Rusije Vladimir je prihvatio kao jednu od mjera koje su mu pomogle da uvrsti
jedinstvo svoje drave i ojaa centralizaciju, uzdrmanu u borbama s njegovom braom, Olegom i Jaropolkom. U samom poetku svoje vladavine Vladimir je pokuao stvoriti jedinstvenu
pogansku hijerarhiju od plemenskih boanstava slavenskih i neslavenskih naroda sa svojeg
dravnog teritorija. U tu svrhu podigao je centralni poganski panteon u Kijevu kojem je na
elo kao vrhovno boanstvo bio postavljen Perun. Ali plemenski su kultovi, premda tako

434

umjetno ujedinjeni, ipak potpomagali odravanje plemenskog partikularizma. Naprotiv, kranstvo je svojim davno izgraenim monoteizmom i hijerarhijskom organizacijom crkve bilo
kudikamo prikladnije da kneevskoj vlasti poslui za idejno i, na toj osnovi, politiko ujedinjenje njegovih podanika. Zbog toga je i Vladimir 989., poslije sporazuma s Bizantincima,
izmijenio svoju vjersku politiku i poeo potpomagati intenzivno pokrtavanje Rusa.
Sve vre ukorjenjivanje kranstva koje je time bilo osigurano nesumnjivo je posluilo
svrsi zbog koje ga je Vladimir prihvatio. Ojaalo je politiko jedinstvo zemlje, pomoglo je
afirmaciji feudalnoga klasnog drutva na raun ostataka rodovske organizacije, uvrstilo autoritet kijevskoga velikoga kneza na vrhu hijerarhijski organizirane vlasti i veoma mnogo pridonijelo irenju pismenosti i kulture.
Isprva su rusku Crkvu organizirali i vodili sveenici iz Bizanta, U Kijevu je moda jo u
vrijeme kneza Askoida bila formirana metropolija, a za Vladimirova vladanja osnovane su
episkopije u jo osam drugih gradova. Da bi Crkvi osigurao materijalnu podlogu njezine
vjerske djelatnosti, Vladimir joj je dodijelio desetinu pokretnog i nepokretnog kneevskog
imanja i imanja svojih boj ara. Otprilike stotinu godina kasnije, na prijelazu XI. u XII. st.
uvedena je, kao dodatak toj prvotnoj imovinskoj osnovici, jo i redovna crkvena desetina od
prihoda svega stanovnitva.
Tako organizirana ruska Crkva morala se uskoro pobrinuti za crkvene knjige, izobrazbu
sveenstva. i sustavno irenje pismenosti. U tu svrhu posluile su joj kao temelj crkvene knjige
unesene iz Makedonije i Bugarske, gdje se razvila crkvena literatura na slavenskom jeziku pod
utjecajem uenika irila i Metoda. Polazei od te osnove, uskoro se i u Rusiji poela razvijati
bogata' prijevodna a i originalna literatura liturgijskog i hagiografskog karaktera, na slavenskom jeziku i pisana slavenskom azbukom.
Vladimirova pobjeda nad tendencijama politike zasebnosti, proirenje njegova dravnog
teritorija daleko prema zapadu, do granica rusko-poljskog etnikog teritorija i, na istoku,
znatno preko granica s neruskim plemenima i narodima, uvrenje kranstva, kao i pomo
Crkve u izgradnji vlasti i drutvenog poretka obiljeavaju Vladimirovo doba kao vrhunac u
dotadanjem politikom razvitku ruske ranofeudalne Kijevske drave.
INSTITUCIJE I ODNOSI
U Vladimirovo vrijeme vlast kneza na vrhu jedinstvene dravne uprave bila je neosporna.
Jo od Olegova vremena kijevski je knez, za razliku od lokalnih knezova, nosio naslov velikoga kneza. Podruni knezovi bili su podvrgnuti njegovu autoritetu i esto su zauzimali
poloaj namjesnika velikoga kneza u pojedinim oblastima.
Veliki knez je posjedovao znatna imanja (domene) s kojih je ubirao plodove rada podlonih obraivaa. Osim toga imao je pravo na prikupljanje danka iz pokorenih zemalja. On ga je
ubirao izravno, obilazei sam sa svojom druinom predjele i plemenska podruja podvrgnuta
danakoj obvezi. U starija vremena danak se namirivao u krznima divljai, a od X. st. ve i u
novcu. Od sveUkupno sabranog iznosa dvije treine su se primjenjivale u ope dravne svrhe,
a jedna je treina pripadala osobno knezu za uzdravanje dvora i druine.
Iako je danak prvobitno imao znaenje nameta na orujem pokorene zemlje, on se ve od
\"remena Olge pretvorio u neke vrste opi porez svega stanovnitva na cijelom podruju
Kijevske drave, a razrezivan je po domainstvu (po "dimovima") pri emu je pojedini mir
\'aio kao jedinica za ubiranje osnovnih poreznih iznosa.
Osim danka, stanovnitvo je moralo sluiti u vojsci kad bi knez sazvao "opolenije",
podizati utvrenja, popravljati putove i davati transportna sredstva za potrebe drave. U cjelini. stanovnitvo je, zadravajui svoj status slobodnih ljudi (opinara), prema javnoj vlasti
imalo dvojaku obvezu: naturalnu dabinu u obliku plodova rada i radnu obvezu u interesu
Javnih, dravnih potreba (emu se, u irem smislU, pridruuje i vojna obveza).

435

Dvorjanstvo kneevskoga dvora sastojalo se od zemljoposjednike aristokracije (bojara),

od pripadnika kneeve vojne druine i starjeina pojedinih gradova koji su, povremeno kao i
lokalni knezovi, bili duni dolaziti na dvor velikoga kneza. Sve su te kategorije velikaa i
mogunika zajedno s knezom vijeale i donosile odluke o ratnim pothvatima, savezima i
ugovorima, o iznosu danka i sudskih kazni, kao i o primjeni opedravnog dijela poreznih
prihoda. Nekadanje plemenske narodne skuptine nestajale su iz javnog ivota a njihovo
mjesto zauzela su vijea boj ara i druinika, okupljena oko velikoga kneza, lokalnih knezova i
kneevskih namjesnika. Od Vladimirova vremena u tim vijeima, u cijelosti zavisnima o
kneevu sazivu, postupno poinju sudjelovati i najvii poglavari crkvene hijerarhije.
U podlozi takve politike strukture ruske drave jo su uvijek veliko znaenje imale
seoske susjedske opine, povezane u svoje teritorijalne saveze (mirove). One su i dalje elementarna organizacijska forma koja regulira ivot neposrednih proizvoaa na zemlji. Opina
je pod upravom svojih starjeina (staraca) prikupljala danak od pojedinih "dimova" i dostavljala ga u sabiralita cijeloga mira ("pogost" i "stanovia"), brinula se za namirivanje ostalih
obveza prema dravi i vrila osnovne sudske, redarstvene i upravne funkcije, kao to je to, na
teritoriju mira, kao teritorijalne i upravne zajednice nekolicine seoskih opina, vrilo starjeinstvo cijeloga mira. Uloga tih dvaju osnovnih elemenata, seoske opine i mira, mijenjat e se i
postupno dobivati drukiju namjenu tek u XI. i iduim stoljeima, u vezi s daljim napredovanjem feudalizacije ruskog srednjovjekovnog drutva.
CENTRIFUGALNE TENJE
Doba kijevskoga velikoga kneza Vladimira bilo je nesumnjivo vana etapa u procesu
ujedinjavanja ruskih zemalja. Ali ta sjedinjenost nije jo imala dugotrajnu i ustaljenu tradiciju,
a initelji jedinstva: politika snaga centralne vlasti, zajednitvo privrednih interesa, sveopa
usvojenost kranstva i organizirani utjecaj Crkve, bili su jo u zametku. U tome smislu,
Kijevska je drava bila iznutra jo uvelike neuvrena. Istodobno, postupno napredovanje
feudalizacije, sa svojim oblikovanjem lokalnih sredita, jaanjem posebnih privrednih i relativno autarhinih oblasti ili ak izgradnjom samostalnih privrednih i politikih ciljeva, djelovalo je suprotno tendencijama jaanja centralne vlasti, jedinstvene dravne uprave i njezina
aparata.
U tim okolnostima ve su se potkraj Vladimirove vladavine, a naroito nakon njegove
smrti (1015), oitovale snane centrifugalne tenje, protivne politici Kijeva. U tom pogledu
osobito se isticao Novgorod. Do poetka XI. st. tamonja je bogata bojarska aristokracija
izgradila snanu lokalnu vlast i vodila samostalnu osvajaku politiku prema sjevernim i sjeveroistonim, dotad neruskim zemljama. U ostvarivanju takvih interesa ona nije mogla raunati
na pomo Kijeva koji je bio prvenstveno zainteresiran za zbivanja na jugu i u zemljama
susjednima junoruskim etnikim oblastima. Tu su postojale trajne opasnosti od stepskih
ratnikih naroda i formirali su se sve snaniji i isprepleteniji odnosi s Bizantom, Poljskom,
Maarskom i ekom. Zbog toga se u Novgorodu odnos podlonosti i obveza davanja danka
udaljenom dravnom sreditu, koje nije dovoljno podupiralo ekonomske i politike interese
ruskog sjevera, orijentiranoga prema Pribaltiku, Volgi i prostranstvima okrenutima prema
srednjem i sjevernom Uralu, poelo osjeati kao besmislen, u sve veoj mjeri nepoeljan teret.
U posljednjim godinama Vladimirova ivota u Novgorodu je kao zavisni knez vladao
njegov sin Jaroslav. On je u sporazumu s nov goro dskim bojarima 1015. odbio platiti obiajeni
danak Kijevu. Takav postupak Vladimir je ocijenio kao prvi korak prema odcjepljenju Novgoroda. Ali pripremajui kazneni pohod, on je jo iste godine umro, a kijevskim je knezom
postao njegov najstariji sin Svjatopolk. Podrunu vlast u drugim dijelovima drave imali su
ostali Vladimirovi sinovi: Izjaslav u Polocku (u zemlji Krivia), Boris u Rostovu, Gljeb u
Muromu, Svjatoslav u zemlji Drevljana, Vsjevolod u Voliniji, a Mstislav u Tmutarakanu. Ali
Svjatopolk je elio na cijelom dravnom teritoriju neposrednu vlast prigrabiti sam. pa to

436

G usla.

Fresko-slika u crkvi Sv. Sofije u Kijevu .

njegovo nastojanje treba smatrati tenjom da tendencijama mrvljenja suprotstavi politiku

zamisao jedinstvene drave. Ostvarenju takva shvaanja pristupio je najveom okrutnou.
Najprije je dao ubiti svoju brau Borisa, Gljeba i Svjatoslava, a zatim je odluio slomiti otpor
Novgoroda. Ali Jaroslav ga je preduhitrio napadom i porazio kod grada Ljubea, na Dnjepru,
oko 150 km sjevernije od Kijeva. Uzmiui pred Jaroslavom, Svjatopolk se povukao u Poljsku, pod zatitu kneza Boleslava Hrabrog koji mu je bio tast.
Budui da je Svjatopolk uzmakao u Poljsku zajedno s dijelom svoje vojske, Jaroslav je
smatrao da e svojega brata i suparnika moi konano svladati samo ako nastavi progon i na
podruju Poljske. Da to olaka, sklopio je sporazum s njemako-rimskim carem Henrikom II. ,
koji je bio u neprijateljstvu s Boleslavom, a zatim je provalio u Poljsku. Ali Boleslav je uspio
pregovorima osujetiti neprijateljsku akciju Carstva, a na drugoj je strani pridobio Peeneze da
napadnu Jaroslava s istoka. Pred protunapadom poljske vojske u kojoj je, osim ruskih eta
kneza Svjatopolka, bilo njemakih plaenikih odreda i Peeneza, Jaroslav se morao povui iz
Poljske, pa ak napustiti i Kijev i uzmai sve do Novgoroda. Vraen snagom poljskog oruja,
u Kijevu je knezom i opet postao Svjatopolk. No kad se poljska vojska povukla, zadravi ipak
u svojoj vlasti ervonsku zemlju (koju je svojedobno osvojio Vladimir), Svjatopolk se nije
mogao odrati pred novim napadom Jaroslava, pa je i opet pobjegao, ovaj put na istok, k
Peenezima. To je - kao i ranije, prigodom intervencije Poljaka - potaklo Jarosbva da nastavi
ofenzivu. Godine 1019. potukao je Peeneze na rijeci Alti. Tom prilikom Svjatopolk je na
bijegu poginuo. Time je sredinja vlast u Kijevu pripala Jaroslavu (1019-1054). Tako je,
stjecajem okolnosti, ujedinjenje ruskih zemalja ve i trei put ostvareno vojnim snagama
437

Novgoroda. Ali, uza sve to, dravnim sreditem i dalje ostaje Kijev, to svjedoi ne samo o
snazi tradicije da je to podruje i taj grad jezgra ruske dravnosti, nego i o faktinoj snazi
etnikih, privrednih, politikih i kulturnih initelja koji su jug ruskih zemalja predodreivali
kao politiko sredite, koje je tu svoju ulogu odralo za cijele prve polovice ruske srednjovjekovne povijesti.

4. RUSIJA U VRIJEME JAROSLAVA MUDROG I NJEGOVIH

NASLJEDNIKA
Poto se 1019. konanom pobjedom nad Svjatopolkom i njegovom pogibijom uvrstio na
vlasti u Kijevu, Jaroslav je i sam morao povesti borbu protiv istih tendencija feudalnog osamostaljivanja pojedinih dijelova drave koje su ga svojedobno bile pokrenule protiv samovladarskih pretenzija njegova brata Svjatopolka i koje su najzad rezultirale njegovim usponom na
poloaj velikog kneza u Kijevu. Budui da je za ivota svoga oca Vladimira bio podruni knez
u Novgorodu, poznavao je autonomistike tenje toga grada, pa ih je sada pokuao oslabiti
posebnim ugovorom s Vijeem toga grada. ini se daje time osigurao vezanost Novgoroda uz
sredinju dravnu vlast u Kijevu, ali je morao posebnim poveljama garantirati povlastice i
samoupravu Novgoroda. Te se povelje nisu sauvale, ali se u dokumentima iduih stoljea
spominje da su se knezovi Novgoroda pri stupanju na dunost morali zaklinjati "na povelje
kneza Jaroslava" koje su jamile slobotine i osebujan ekonomski i politiki poloaj toga
grada.
Nakon regulacije odnosa s Novgorodom, Jaroslavova politika jaanja centralne vlasti dovela ga je u sukob s polockim knezom Brjaislavom, koji mu je bio neak. Poslije neuspjelog
pokuaja da odluku ostvari orujem, Jaroslav je i ovdje morao pristati na nagodbu: Polock je
priznao vrhovnu vlast Kijeva, ali je i on sauvao unutranju samoupravu i stanovitu autonomiju u okviru Kijevske drave.
I u borbi sa svojim bratom, tmutarakanskim knezom Mstislavom, Jaroslav je isprva doivio neuspjeh. Godine 1023. izgubio je bitku kod ernigova, pa je morao Mstislavu ne samo
priznati samostalnost, nego i ustupiti mu zemlju Sjeverjana i time cijelo podruje istono od
velikoga luka Dnjepra. Takvo stanje ostalo je sve do smrti kneza Mstislava (1036), kad su svi
njegovi posjedi, ukljuivi i Tmutarakansku kneevinu, podvrgnuti pod neposrednu vlast Kijeva. Jaanju politikog jedinstva pridonijelo je i to to je Jaroslav, poslije proirenja svoje vlasti
na istoku, u 1036. za kneza u Novgorodu uspio postaviti svojega najstarijega sina Vladimira.
Jo 1030/31. Jaroslav se okoristio sukobom Poljske s Njemako-rimskim Carstvom pa je
ponovno osvojio ervonske gradove. Iste godine ratovao je i na sjevernim granicama RusiJe,
protiv penetracije Estonaca, i proirio svoju vlast na zapadnu obalu jezera Pejpus, gdje je
osnovao grad Jurjev (Dorpat). Na drugom kraju svoga podruja suzbio je 1036., u godini
pripojenja Tmutarakanskog kneevstva, opasan napad Peeneza koji su prodrli sve do zidina
Kijeva. Na spomen toga uspjeha, Jaroslav je 1037. u Kijevu dao sagraditi sabornu crkvu Sv.
Sofije, a njegov sin Vladimir zapoeo je gradnju istoimene crkve uNovgorodu.
Prema nekim, nedovoljno jasnim podacima u ljetopisima, ini se da je Jaroslav 1043.
poslao svojega sina Vladimira na vojni pohod pomorskim i kopnenim snagama protiv Bizanta.
Bez obzira na to jesu li ti podaci toni, sigurno je da Rusi nisu postigli nikakvih uspjeha. Od
toga vremena nema u dokumentima vie nikakvih vijesti o eventualnim ruskim ratnim akcijama protiv Carstva.
Usporedo s politikom unutranjeg uvrenja jedinstvene dravne vlasti i irenjem dravnog podruja, Jaroslav je ojaao i poloaj ruske Crkve. Podignuvi katedralnu crkvu u Kijevu,
obdario je metropoliju znatnim zemljoposjedima, a uskoro je u blizini glavnoga grada osnovao
438

prvi samostan ruskih redovnika (Kijevsko-Peorsku lavru) koji je veoma brzo postao aritem
snanoga kulturnog djelovanja.
Suprotno dotadanjoj praksi, Jaroslav je 1051., ne pitajui carigradskog patrijarha, na
poloaj kijevskoga metropolita postavio ne vie Bizantinca, nego uenoga ruskog sveenika
Ilariona. Time je bio izvren prvi, zasad jo privremeni pokuaj da se ruska Crkva osamostali
od vrhovnitva carigradske patrijarije.
S jaanjem kranstva i crkvene organizacije snano je napredovao i kulturni ivot Kijevske Rusije. Prepisivale su se crkvene knjige donesene iz Makedonije i Bugarske, prevodile se
nove izravno s grkog jezika, a uskoro je nikla i vlastita ruska crkvena i svjetovna knjievnost.
Razvija se pisanje ljetopisnih zapisa i u Kijevu i u Novgorodu, nastali su prvi ruski ivotopisi
svetaca: biografije ubijene Svjatopolkove brae, Borisa i Gljeba. Oko 1036. u Novgorodu je
sastavljen najstariji dio "Ruske pravde".
Osim ratnih sukoba sa susjedima, Jaroslavova vanjska politika obuhvaala je i znatnu
diplomatsku djelatnost koja je Kijevsku Rusiju povezivala s nizom europskih zemalja. Nju je
Jaroslav dopunjao i uvrivao brojnim obiteljskim vezama s europskim vladarskim kuama.
Tako je svoju sestru Mariju udao za poljskog kneza i, kasnije, kralja Kazimira L, a svojega
sina Izjaslava oenio Kazimirovom sestrom Gertrudom; svoju kerku Anu udao je za francuskoga kralja Henrija L, kerku Elizabetu za norvekog kralja Haralda Hrabrog, a kerku
Anastaziju za maarskog kralja Andriju L Najsjajnija od svih branih veza bila je enidba
njegova sina Vsjevoloda kerkom bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha (koja se,
moda, takoer zvala Marija).
Premda je Jaroslav svim svojim raspoloivim snagama nastojao, prije svega, i na unutranjopolitikom planu i vanjskopolitikim vojnim i diplomatskim akcijama ojaati politiko
jedinstvo Kijevske drave i njezinu unutranju koheziju, neprekidni je napredak feudalizacije
u njegovoj zemlji djelovao u suprotnom smislu. To se oitovalo nakon Jaroslavove smrti
(1054), kad su tendencije feudalnog rasula ponovno preotele maha.
TRIJUMVIRAT
Jaroslav je imao pet sinova. Najstarijemu, Izjaslavu ostavio je Kijev, Turov (u zemlji
Drevljana) i Novgorod. Od ostale brae, Svjatoslav je upravljao prostranim podrujem od
ernigova do Rjazana i Muroma, a osim toga i Tmutarakanom. Vsjevolod je na jugu dobio
Perejaslav, a na sjeveru Suzdalj, Rostov i Bjeloozero. Preostaloj dvojici brae dodijeljene su
mnogo manje oblasti: Igor je dobio Voliniju, a Vjaeslav Smolensk.
Tri starija brata uskoro su meu sobom sklopila savez protiv mlae brae i drugih udjelnih
knezova Rusije (pobonih lanova kue Rjurikovia), pa su se zajedniki brinuli o jedinstvu
drave, branili se od napada vanjskih neprijatelja i razmjetali zavisne knezove s jednog
podruja na drugo i time onemoguavali teritorijalno povezivanje svojih protivnika, ili su im
naprosto oduzimali vlast. Tako su, meu ostalim, zarobili i utamniili polockoga kneza Vsjeslava Brjaislavia (koji je bio sin njihova bratia), a njegovu su zemlju prikljuili svojim
posjedima.
Meutim, prevlast trojice Jaroslavia uskoro je ugrozila nova velika opasnost od najezde
stepskih osvajaa.
Od kraja IX. st. junoruske su stepe u svojoj vlasti drali Peenezi, pa su sve do sredine
XI. st. oni bili glavna opasnost to je iz toga podruja prijetila Kijevskoj Rusiji. Ali 1054.
pojavio se s istoka novi nomadsko-stoarski narod, Polovci ili Kumani (Kipaki). Oni su
glavninu Peeneza potisnuli iz pricrnomorskih stepa prema dananjoj Rumunjskoj i uskoro
poeli ugroavati granice ruskih kneevina. Toj novoj opasnosti Jaroslavii su odluili suprotstaviti se udruenim snagama. Godine 1068. dolo je na rijeci Alti, pritoku Dnjepra, do velike
439

RUSKI KNEZOVI IZ KUE RJURIKOVIA

KIJEVSKO RAZDOBLJE

Rjurik
(162-019)

1. OLEG

(879-912; 922?)

2. IGOR

- 3. OLGA
(94)-964)

(912-04S)

.t.

SVJATOSLAV

(964--072)

Olea

Jaropolk
JOj,"

SvjatopOlk
Tmutarakan

Izjasta\'

D:revlj.

+ m.

BrjaisJav

Gali,

Poloct, Vireb5k

l003-1OM.

9'18-1015.

6. JAROSLAV _MUDRI_

po1ock

+IOl',~

5. VLADIMIR .sVETI_

1016-105+.
V.kn.K!J.I01,....10S4.

Mstislav
Tmutarakan
+ 10l8.

Boris

RoslOV
1015.

Gljeb
Svjatoslay
Murom revljaal
+ 1015. + lOIS.

Vs~

Vladim.- Volinsk

7; 10. IZJASLAV
Kij .. Novgor.
V. kn. Kij.I054-I07l; 1077-78.

Novgor.

1052.

rBogvolod.
polock

S.jatoslaY

Roman

+ 1116.

l)a:rid

1064-1067.

Gljeb
Minsk

+ 1118.

Boris
Polock

1001-1127.

+ 1086.
~------~------~~
Rjurik
Volodar
VasIljko
Rastislav
P~lJlj

1092.

ZvenilOrod
l Peremillj

Vxatumtrko Rastislav
1148-1153.

Vsjcs1av
VicebSk. polock
1161-1186.

11~1216.

Brja&lav Volodar
VitebU.
oto 1180

Mstislav
Polock, Vi!lorod

Rastislav.

Vsjeslav
PoIoct.l044-1101.

VufIJko
oko UlO.

Vladimir

V asiJjko

_F.....
ROmaDOVna Volinfta

.~

PcRmlllj

1128.

Terebovije
+ 1124.
Ivan
Gall

1141.

+ um.

12. SVJATOPOLK

J'aropolk

od 1086. Turov
V.kn.K!j.I09l-1113.

Vo1iDj. ViJqorod
+ 1086.
.Jaroslav

+ 110l.

Vjafcslav

oko 1130.

Msti51av

J&l'OIJav

Volinj

VL VoI1nj.

1099.

Jurij

Jwij
Tercbovlje
+ 1127.

oto 1144.

lm.

Brja&lav

+ 1128.

Vjaa1ay ,

oto 1130:

Inn

Jaroslav Svja.1OpoUr;: Juopolk

GIjeb

T1IIOY

+ 1190.

+1191S.

hjas1av

"+ 1128.

9; 11. V$JEVOLOD
Perejasl. BjdoDZ.

V.kn.lGj.I077;

VoliPj., Novg. Sjev.

~lfiJ:

17. IGOR

<=4

V.kn.Kij.

+ 1146.

13. VlADIMIR MONOMAH

M=

+ ~llS.

1:. vs.rEVOLOD

1078-1093.

,......,

O,,"

Svjat05lav GIJtb
RiJjsk
Kursk
+ 1146. + 1138.

r $vjatoslav
Murom.
+1145.

PereJasL. RO$t.suz.
V. kn. Kij.IU3-112S.

1129.

David.

1147.

lJOr

Rastislav
Murom
Rjazanj

14. MSTISLAV
V. kn. lGj.

1125--1132.

Vsjevolod

Novgor., Pskov
+ 1138.

Imena tiskana velikim slovima i

obiljeena rednim brojem oznavelike knezove u Kijevu.

avaju

bjaslav

1096.

18. IZ1ASLAV ll.

V. kn. Kij.
1146-1154.

Svjatoslav
Puejaslav

1114.

JlUOPOlk

R.orrwl

1119.

lS. JAROPOLK
V. kn. Kij.
m2-IU9.

Svjatopolk

Vladim.ir

PWOCk

VoIinJ

Vjate5lav
Turov. + 1154.

21. RASTISLAV
Smol.

V.kn.IGj.

1159-1168.

19. JURAJ DOLGORUKI

V.kn.lGj.
1155-U57.

AlIrej

1142.

bitke, ali je Jaroslavie zadesio teak poraz. Izjaslav i Vsjevolod povukli su se u Kijev, a
Svjatoslav u ernigov.
Pred opasnou koja je zaprijetila porazom i bijegom ruskih kneeva kijevsko je stanovnitvo zahtijevalo da se borba' nastavi, pa je gradsko vijee a i opa skuptina puka zatraila da
se narodu razdijeli oruje. A kad su knezovi to odbili, buknuo je ustanak. Dio pobunjenika
opsjeo je gradsku tvravu i odonuda oslobodio zbaenoga polockoga kneza Vsjeslava Brjai
slavia i proglasio ga kijevskim velikim knezom. Tako radikalan karakter bune primorao je
Izjaslava da pobjegne bratu svoje ene, poljskom kralju Boleslavu Smjelom (bratu i nasljedniku Kazimira L, 1058-1079). S poljskom pomoi Izjaslav je idue godine (1069) ponovno
osvojio Kijev i okrutno uguio ustanak.
Val nezadovoljstva politikim prilikama u zemlji i sa sve veim teretima koji su zbog
estih ratova i sve izraenije feudalizacije titali radno stanovnitvo zahvatilo je poslije pobune
Kijevljana u 1068. i seoska podruja u raznim predjelima drave. Tako je ve poetkom
sedamdesetih godina bilo ustanaka seljatva uRostovskoj udjelnoj kneevini i Bjeloozerskoj
zemlji, izbila je pobuna gradske sirotinje u Novgorodu i dr., pri emu se santifeudalnim
manifestacijama veoma izrazito povezivala tenja seljatva da se vrati poganstvu kao ideologiji koja je bila srasla s drevnim rodovskoplemskim drutvenim odnosima.
U nastojanju da strogim propisima onemogue sline dogaaje, Jaroslavii su 1072. objavili tzv. Pravdu Jaroslavia, zakonski zbornik koji je predviao okrutne kazne za svaki pokuaj
napada na kneevske slubenike ili imanja i cjelinom svojih odredbi nastojao obraniti sustav
vlasnitva i eksploatacije na kneevskim imanjima.
Premda su tako tri Jaroslavia zdruenim vojnim i zakonodavnim mjerama uspjeno priguili unutranja nezadovoljstva u svojoj dravi, ini se da je Izjaslav nastojao iskoristiti svoj
oslon na Poljsku da ostaloj dvojici brae, lanova njihova trijumvirata, nametne svoju prevlast.
Ali oni su se urotili i 1073. protjerali Izjaslava iz Kijeva, pa se on sklonuo na dvor njemako
-rimskog cara Henrika IV., za kojega je bila udata njegova neakinja Eupraksija.
Kijevskim knezom sada je postao Svjatoslav, a trei brat u dotadanjem trijumviratu,
Vsjevolod, odgurnut je u stranu, moda i zbog toga to je njegova kerka, njemaka carica
Eupraksija, pruila utoite odbjeglome Izjaslavu. Time je raspad saveza trojice Jaroslavia
bio potpun. Umjesto nekadanje suradnje, razvila se otra suparnika borba u kojoj je svaki od
takmaca nastojao sebi osigurati pomo susjednih europskih drava. Tako je Izjaslav, osim
pomoi Njemake, nastojao stei potporu Poljske, pa ak i pape Grgura VII., a Svjatoslav se,
djelomice s uspjehom, trudio da mu tu potporu preotme. S druge strane, Vsjevolod, oenjen
kerkom bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha, nadao se u pomo tadanjega cara
Mihajla VII.
Poloaj se donekle pojednostavnio smru Svjatoslava (1076), pa je knezom u Kijevu
postao Vsjevolod. Njegova bizantska orijentacija pomogla je Izjaslavu da pridobije sklonost
Grgura VII., uz uvjet da po svojem povratku na vlast u Kijevu prizna Rusiju papinskim lenom,
u smislu politike to ju je Grgur VII. vodio i prema drugim dravama. Ali papinska je pomo
mogla biti samo verbalna; stvarnu pomo pruio je Izjaslavu njegov urjak, poljski kralj
Boleslav Smjeli, i omoguio mu da oruanom silom zauzme Kijev. Vsjevolod se pred znatnom
premoi svojega suparnika morao povui, ali mu je njegov brat, kao pobjednik, ipak dopustio
da u svojoj vlasti kao svoju oevinu zadri ernigov.
Dok su se tako vodile borbe za vrhovnu vlast u Kijevu, u raznim predjelima Rusije jaala
je tenja za osloboenjem od prevlasti dravnog centra. Pripremajui se za borbu, vie se
nepokorenih knezova okupilo u Tmutarakanu na dogovor. Na elu te skupine nezadovoljnika
bili su sinovi bivega kijevskog velikog kneza Svjatoslava, Oleg i Roman, te Boris, sin smolenskoga kneza Vjaeslava (najmlaega brata nekadanjih trijumvira). Oni su uz pomo Polovaca najprije napali V sjevoloda u ernigovu, a kad se on povukao u Kijev i ondje izmirio s
Izjaslavom, napali su ih obojicu. U borbi je Izjaslav poginuo (1078), ali je V sjevolod pobijedio
napadae i odsad (po drugi put) zavladao kao veliki knez u Kijevu (1078-1093).

442

Ali usprkos tome vojnom uspjehu, Vsjevolod nije uspio obnoviti potpunu i neospornu
velikokneevsku vlast nad ostalim podrujima drave. Proces osamostaljivanja pojedinih oblasti i mrvljenja dravne vlasti nije vie bilo mogue zaustaviti. Ta tendencija rasula jo je vie
ojaala za Vsjevolodova nasljednika, Izjaslavova sina Svjatopolka (1093-1113). Pojedine
udjelne kneevine, eljne samostalnosti i irenja svojih posjeda, nastojale su se oteti ispod
prevlasti Kijeva i, s druge strane, na tetu svojih susjeda bezobzirno osvojiti onoliko prostora
koliko im je to snaga njihova oruja doputala. Na toj osnovi zapoelo je doba neprestanih
feudalnih ratovanja. Prilike su postajale nepodnoljive, a materijalne tete zbog mnogostrukih
pustoenja sve tee.
DOBA KNEEVSKIH SABORA
U namjeri da se okona tako razorno zbivanje, sazvali su kijevski veliki knez Svjatopolk
i njegov brati, perejaslavski knez Vladimir V sjevolodovi Monomah, 1097. opi
sabor ruskih knezova u gradu Ljubeu. Tu je zakljueno da e svaki knez, lan veoma razgranate porodice Rjurikovia, zadrati u svojem posjedu svoju oevinu ("votinu") i nitko ne
smije nastojati da mu je preotme.
Ali tek to se sabor raziao, borbe su se obnovile zbog nastojanja Davida Igorevia, kneza
u Vladimiru Volinjskom, da preotme posjede Vasiljku Rostislaviu, knezu u Tereboviju, u
Galiciji. U taj spor upleli su se odmah i drugi knezovi. Davidu je pomagao kijevski knez
Svjatopolk, a Vasiljka su nastojali zatititi perejaslavski knez Vladimir Monomah i nov goro d-sjeverski knez Oleg Svjatoslavi.
Poslije ogorenih borbi koje su bjesnjele na velikim prostranstvima, David Volinjski
najzad je svladan, a na novom saboru knezova u gradu Vitievu, na Dnjepru, oko 40 km juno
od Kijeva, oduzeta mu je za kaznu zbog povrede ljubekog sporazuma njegova dotadanja
Volinjska kneevina (1109).
I u sljedeim godinama ruski su knezovi pokuavali na saborima u raznim gradovima
dogovorno rjeavati pojedine sporove na temelju naela ljubekog sporazuma. Ali feudalno
rasulo nije bilo mogue obuzdati. U vezi s tim, socijalne su se prilike u cijeloj zemlji naglo
pogoravale. Osobito se to oitovalo u Kijevu, gdje se kriza vlasti nad prostranim dravnim
podrujem zbog opadanja prihoda iz nepokornih dijelova drave pretvarala u tendenciju za
pojaavanjem eksploatacije neposredno podlonog a gradskog stanovnitva. Veliki knez i bojari poveavali su namete, a gradski bogati trgovci nastojali su poslovati sa sve neumjerenijom
dobiti. I samom velikom knezu Svjatopolku predbacivalo se da se bavi lihvarstvom i spekulativnom trgovinom.
Smrt kneza Svjatopolka (1113) djelovala je kao signal za podizanje opeg ustanka protiv
bogataa, trgovaca i lihvara. Ugroeni napadima puana, bogataki su krugovi u gradu na
velikokneevsko prijestolje pozvali najsnaniju linost toga razdoblja, dotadanjega perejaslav skog i rostovo-suzdaljskog kneza Vladimira Vsjevolodovia Monomaha (1113-1125).
Izjaslavi

VLADIMIR MONOMAH
Doavi u Kijev, Vladimir Monomahje najprije koncesijama stiao pobunu puka. Olakao
je poloaj dunika i onih kojima su ekonomske tekoe prijetile gubitkom osobne slobode.
Posebnim odredbama smanjio je feudalne terete zakupa i holopa. Svi ti njegovi propisi ukljueni su u tzv. Opirnu rusku pravdu pod zajednikim naslovom Ustav Vladimira Monomaha.
Puki ustanak okupio je oko Vladimira Monomaha ne samo kijevsku bojarsku i trgovaku
aristokraciju, nego i knezove s ostalih podruja drave. Zahvaljujui tim okolnostima, on je
ponovno ojaao dravno jedinstvo. Nepokorne knezove zbacivao je s vlasti i kanjavao. Nje443

govoj se vlasti potpuno pokoravao i Novgorod, pa je ne samo bez protivljenja prihvaao

podrune knezove i posadnike to ih je Vladimir u Novgorodu postavljao, nego je usvajao i
njegova direktna nareenja o upravnim i politikim postupcima.
U vanjskoj politici Vladimir Monomah je s uspjehom suzbijao napade Polovaca, a s
mnogim je europskim dvorovima, po uzoru na svoje pretke, stupio u obiteljske veze. Njegova
je sestra Eupraksija (Adelhaida) bila udata za njemako-rimskoga cara Henrika IV., njegova
kerka Eutimija za ugarskohrvatskoga kralja Kolomana, a sam Vladimir - unuk bizantskoga
cara Konstantina IX. Monomaha - bio je oenjen kerkom engleskoga kralja Haralda.
Relativno jak poloaj Kijeva i jedinstvo drave odralo se jo i za kratkotrajne vladavine
Vladimirova sina Mstislava (1125-1132) koji je uspjeno suzbijao napade Estonaca, na sjeveru, i Polovaca, na jugu, i time afirmirao ulogu centralne dravne vlasti. Ali poslije njegove
smrti privremeno zaustavljeni ili, u najmanju ruku, usporeni proces feudalnog rasula razmahao
se punom nezadrljivou.

5. PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI U KIJEVSKOJ

RUSIJI DO SREDINE XII. ST.
U XI. i u prvoj polovici XII. st., to jest nakon razdoblja velikoga kneza Vladimira Svetog,
razvoj feudalnih odnosa, kako se to oituje ve i samim poveavanjem feudalnog rasula
politike, vlasti, neprekidno je napredovao. Njegov temelj bilo je oblikovanje privrednog
poretka koji je posjednicima imanja omoguavao da raspolau znatnim prihodima i vlau nad
ljudstvom, da bi na toj osnovici mogli voditi samostalnu politiku i teiti za nezavisnou od
sredinje dravne vlasti.
Oblikovanje takva poretka vrilo se sustavnim i upornim preinaavanjem starijih, arhai
kih ustroj stava u sve izraenije oblike samovlasti knezova i boj ara nad podrujima i stanovnitvom koje je moralo priznavati njihovu supremaciju. Polazite toga preoblikovanja bili su
odnosi kakvi su postojali na kraju X. st., i mijene koje s vremenom nastaju ne uklanjaju
postojee institucije nego postupno mijenjaju njihovu privrednu i drutvenu funkciju.
Osnovl).o stanovnitvo Kijevske Rusije i u XI. st. je slobodno seljatvo, organizirano u
susjedske opine koje i dalje nose starinski naziv "vrv" , a po nekoliko njih udruuju se u jedan
"mir". Pojedina vrv sastoji se od malih seljakih porodica koje samostalno obrauju svoju
zemlju. Svi stanovnici seoskih susjedskih opina slobodni su ljudi, a izvori ih nazivaju smerdima. Oni su se bavili zemljoradnjom, uzgojem domaih ivotinja i, kao dodatnim gospodarskim djelatnostima, lovom i ribolovom. Ali po selima je bilo i obrtnika, naroito kovaa,
kolara i dr., koji su po narudbi radili za lokalno trite.
Takve susjedske opine i ruski mir odrali su se kao osnovni organizacijski oblici ivota
na selu kroz cijeli ruski srednji vijek. Seljaci opina koje su leale na "dravnoj zemlji", - tj.
na zemlji koja je bila pod neposrednom vlau kneza - a to je prvobitno, u naelu, bio sav
dravni teritorij - plaali su kneevskoj riznici porez (danak) po glavi proizvodnog stanovnitva, a prikupljao se od pojedinog "dima". Izvan toga sustava javnopravnih dunosti ti
seljaci nisu prvobitno bili ni u kakvoj zavisnosti od drugih posjednikih initelja. Ali broj tih
tzv. crnih opina neprekidno se, iako sporo, smanjivao u korist irenja feudalne podlonosti u
poljoprivredi.
Srednji i veliki zemljoposjed ne pojavljuje se kao izgraen tip feudalnoga imanja nego se
raa i oblikuje iz starijih oblika posjedovanja i prava na prihode od proizvodnoga rada na
zemlji. Pripadnici pradavne rodovskoplemenske aristokracije nesumnjivo su iskonski imali
svoj~ udjele u zemljinim zajednicama iz kojih su potekli. ini se da je seoska zajednica isprva
na sebe preuzimala obvezu da njihovu zemlju obrauje svojim trudom. Takve jezgre zemljo-

444

G() lli ~

de ve. Fresko- slika

II

crk vi Sv. Sofij e

II

Kijevu.

posjeda koje su pripadale nositeljima dostojanstava to su se pretvarali u vritelje raz liitih

funkcija u kneevskoj slubi nesumnjivo su se irile mnogostrukim i raznovrsnim mij enjanj em
poet nih odnosa: prigrabijivanjem novih kompleksa zemlje od osiromaenog dijela selj atva i
prisvajanjem nov ih, jo n eo brae nih dij elova seoskih i mirskih podruja. Djelujui na teritoriju
o p in a i mi rov a u kojima su bili i njihovi zemlj oposjedi, ti su boj ari, kao naj odli niji predstavni ci stanov ni tva redov ito pripadali i krugu velikaa oko kneza i s tim u vezi vrili raz li ite
dvotjanske. upravne i vojne slube u p oliti ko m aparatu koji se i zg ra iv ao.
Pri tome se vrio dvostruki , usporedni proces. Na imanjima rodovskoplemenske aristokracij e, koja se rastom svojih posjeda pretvara u zemlj o p osjed ni ku aristokraciju , formira se
kategorij a ob r a i vaa zemlj e koja se regrutirala iz redova pauperiziranog seljatva i koja j e u
procesu svojega siromaenja izgubila svoje iskonske zemljine est ic e i morala se uposliti kao
zav isna radna snaga kod veleposjednika. Toj kategoriji pridruuju se ratni zaroblj enici i drugi
ljudi koji su zbog ra zli itih povoda izgubili svoj poloaj u dru tvenoj zajed nici. Svi su se oni
svojim procesom imovinske i soc ijalne degradacije pretvorili u o braiv ae parcela zemlje koja
pripada veleposjedniku , pri em u oni sami za sebe pridravaju samo od ree ni dio uroda, a
preostatak moraju predavati vlas niku ustuplj ene es ti ce. S druge strane, knezovi i boj,u-i kao
445

nositelji lokalnih kompetencija kneevske vlasti pritiu cijele seoske opine jo neokrnjeno
slobodnog stanovnitva sve veim i raznovrsnijim dabinama na ime javnopravnih davanja i
dunosti u korist javne vlasti kojoj su oni i lokalni predstavnici i korisnici njezinih materijalnih
potraivanja.
Takvim procesima intenzivno se tijekom X. i XI. st. razvijao kneevski i boj arski veliki
zemljoposjed razliitog podrijetla, na kojem su se formirali naelno podjednaki ekonomski
odnosi izmeu posjednika zemlje i njezinih obraivaa. Votina je pradavni obiteljski posjed
koji tradicija smatra neotuivim imanjem knezova i boj ara. Usto postoji i zemlja za koju se
ouvalo obiljeje dravnoga, ni od koga ne prisvojenog tla i koje je naseljeno dravnim
seljatvom, optereenim samo javnopravnim dabinama u korist dravne, kneevske vlasti.
Razvojne tendencije teit e tijekom buduega razvitka da, bar u pogledu optereenja, oba tipa
zemlje i razliite kategorije njezinih obraivaa postanu vriteljima jednakih dunosti u davanju obrone i radne rente povlatenim drutvenim slojevima.
Na temelju tekstova to ih sadri Pravda Jaroslavia, neosporno je da su sredinom XI. st.
ve postojali karakteristini i jasno izraeni organizacijski oblici feudalne eksploatacije u
zemljoradnji.
Tadanji veleposjed sastojao se od neposrednoga kneevskog ili boj arskog rezervata i
zavisnih seljakih domainstava na esticama vlasteoske zemlje ili na zemljitu podvrgnute
seoske opine. Na rezervatskom imanju bio je kneev ili bojarinov dvor s gospodarskim
zgradama i nastambama njegove posluge i tuina (upravitelja raznih grana privrede u vlastelinovu gospodarstvu), s radionicama razliitih obrtnika, stajama, suama, hambarima i sl. Knez
ili bojarin imao je svoj zasebni upravni (slubeniki) aparat i svoju manju ili veu vojnu
druinu. Na elu cijeloga upravnog i privrednog aparata jednoga velikakog imanja stajao je
vrhovni upravnik ili ognjianin.
Slinu organizacijsku strukturu kakva je postojala na imanjima svjetovnih velikaa imala
su i crkvena imanja u vlasnosti manastira i svjetovnog klera.
Neposredni proizvoai na svjetovnim i duhovnim veleposjedima bili su: slobodni seljaci
ili smerdi, ugovorni zemljoradnici, zavisni obraivai (rjadovii i zakupi) te osobno neslobodni obraivai feudaleve rezervatske zemlje ili holopi.
Naziv smerdi upotrebljavao se u najstarijim izvorima za slobodne seljake, lanove seoskih
opina. Veina smerda bila je u XI. i XII. st. jo uvijek slobodna. Oni su posjedovali vlastite
estice zemlje, dijelove nekadanje kolektivne seoske zemljine zajednice, i uz to vlastita
sredstva za rad, alat, stoku i sl. Njihova ovisnost o knezu kao nositelju javne vlasti ograniava
la se na plaanje utvrenog danka i vrenje vojnih i odreenih radnih dunosti prema dravi.
Drugi dio smerda, i to prije svega oni koji su se u procesu ekonomske diferencijacije na selu
pauperizirali, nisu vie mogli ivjeti samo od vlastitih sredstava, nego su morali odlaziti na
kuluenje svojim radnim inventarom na veleposjednikovu zemlju (bar.~ina); od rada na tom
dijelu zemlje mogli su onda za sebe zadrati dio uroda. Time se oni postupno pretvaraju u
obraivae zemlje koja (eventualno uz vlastiti, nedovoljno veliki preostatak njihova iskonskog
imanja) nije njihova, ali koji za pravo da tu vlastelinovu zemlju obrauju i da s nje za sebe
zadravaju dio uroda, moraju vlasniku davati zemljinu rentu u obrocima i radu.
Takvi smerdi snienoga ekonomsko-socijalnog statusa, spominju se ve u Pravdi Jaroslavia iz 1072. Njihova drutvena podvrgnuto st feudalcu oituje se, meu ostalim, i time to u
sluaju ubojstva takvoga smerda feudalcu pripada krvnina u iznosu od pet grivni; a ako smerd
umre bez potomstva, onda i ona zemlja to ju je njezin dotadanji vlasnik posjedovao kao
svoju oevinu pripada po pravu "mrtve ruke" njegovu feudalnom gospodaru.
"Proirena ruska pravda", nastala u prvoj polovici XII. st., jo potpunije ocrtava daljnji
proces klasne diferencijacije i zakmeivanja seljaka. Ona razlikuje vie kategorija meu njima.
Rjadoviima se nazivaju seljaci koji su zapali samo u privremenu zavisnost od veleposjednika na temelju ugovora ("rjad") po kojem su odreeno radno vrijeme u godini morali raditi na
zemlji svojega gospodara.

446

Zakupi su bili nekadanji slobodni smerdi koji su u potpunosti izgubili svoju vlastitu
zemlju pa su od feudalca dobivali esticu ("otaricu"), pomo u radnom inventaru, novcu ili
sjemenu, uz obvezu da mu daju dio uroda ili da kulue na feudalevu posjedu. Pokuaj zakupa
da pobjegne od svojega gospodara kanjavao se pretvaranjem zakupa u roba. Zakup je, dakle,
bio vezan uz esticu zemlje koju je preuzeo na obraivanje. Isto tako, on ni u krivino-prav
nom pogledu nije bio jednak slobodnim ljudima. U sluaju krvnog zloina ili krae za njega je
odgovarao njegov gospodar, a zakup se pretvarao u roba. Podloni poloaj zakupa ipak nije
morao ostati trajan, nego se mogao razrijeiti ako zakup vrati svojem gospodaru sve to je od
njega primio; isto tako, ako bi gospodar pokuao svojega zakupa prodati kao da je rob, gubio
bi sva svoja prava prema njemu.
Izgoji su bili uz otkupninu na slobodu puteni robovi ili pak druge kategorije stanovnitva
koje nisu bile kadre ivjeti od svoje zemlje ili od svojega zvanja uope. Meu takve su
pripadali seljaci iskljueni iz drutvenog organizma seoske opine, propali obrtnici i trgovci i
sl. Ioni su, u nemogunosti da sami sebe uzdravaju, od kneevske ili, osobito esto, crkvene
vlasti primali esticu zemlje i obraivali je uz uobiajene dabinske obveze (barina i obroci).
Ruska pravda svjedoi i o postojanju robova (holopa) u Kijevskoj Rusiji X-XII. st. U taj
su poloaj zapadali ratni zarobljenici, osiromaeni slobodni i poluslobodni ljudi koji su sami
sebe prodavali u ropstvo, zatim poinitelji krvnih zloina i tekih kraa i ljudi optereeni
neisplativim dugovima. Ali faktini drutveni i pravni poloaj svih tih vrsta robova bitno se
razlikovao od klasinih grko-rimskih robova, kad je rob bio apsolutna svojina robovlasnika.
Ve u Pravdi Jaroslavia plaa se gospodaru jednaka krvnina od pet grivni za ovisnog smerda,
za rjadovia i za holopa. To je znailo da se socijalna i ekonomska vrijednost svih tih kategorija neslobodni h ili nepotpuno, slobodnih proizvodaa faktino izjednaila u obliku podjednake, kmetskog privredne i drutvene zavisnosti o velikom zemljoposjedniku. Temelj te faktike
jednakosti bilo je obraivanje veleposjednike zemlje uz obvezu davanja barine i obroka od
plodova seljakoga rada.
Izgradnju takvih privrednih i drutvenih odnosa na zemlji pratio je karakteristian razvoj
drugih grana privrede, izvan okvira kmetsko-veleposjednikih odnosa.
Kijevska drava XI. i XII. st. naslijedila je iz ranijega povijesnog razdoblja niz gradova
koji su nastali uzdu vodenih putova s Baltika na Crno more. Najvaniji meu njima bili su:
Novgorod, Pskov, Polock, Smolensk, Ljube, ernigov, Kijev, Perejaslavlj, Bjeloozero, Rostov, Suzdalj, Murom. Ali u brzom tempu uzdizali su se i drugi gradovi, kao Jaroslavlj,
Vladimir na Kljazmi, Vladimir Volinsk, Gali i dr. Karakteristino je daje najvei dio svih tih
gradskih sredita nastao na vodenim putovima (rijekama ili jezerima) to potvruje vanost
prometnih veza u njihovu ivotu. U svim se njima u XI. i XII. st. veoma intenzivno razvijala
obrtnika i trgovaka djelatnost. Meu obrtima se u ljetopisima spominje vie od 30 raznih
specijalnih struka, a pojedini su se obrti poeli udruivati u profesionalne organizacije (kovai,
tesari i dr.). Obrtnikom proizvodnjom bavili su se i redovnici pojedinih samostana. Tako su
monasi Kijevsko-Peorskog manastira proizvodili za trite vunene arape, kape i lonce.
Lokalna trgovina u pojedinim ruskim gradovima nije imala vee znaenje dokle god je u
ruskim zemljama prevladavalo naturalno gospodarstvo pa su seoske opine i bojarska imanja
sama namirivala najvei dio svojih potreba. Kudikamo veu vanost imala je za ruske gradove
daleka, vanjska (uvozna i izvozna), a takoer i tranzitna trgovina. Tako su se u nekim gradovima ukrtavali vani daleki putevi. Kijev je od davnine bio raskrsnica prometnih veza s
Galicijom, Krimom i Bizantom, a prema sjeveru sa Smolenskom, Polockom i Novgorodom; a
u dalekoj pozadini tih trgovakih i prometnih veza bile su zemlje Prednje Azije, Srednje
Europe i Baltika. Pri tome je Novgorod, osim to je preko Kijeva i vanoga trgovakog puta
niz Volgu bio vezan s Bizantom i Prednjom Azijom, po svojem kljunom poloaju u sjevernim oblastima ruskih zemalja, bio stjecite glavnih veza s pribaltikim zemljama, vedskom i
Danskom.

447

U vezi s razvitkom trita i pretvaranjem robne neposredne i posredne razmjene u profesionalnu trgovinu bila je nuna pojava novca. Umjesto starijih sredstava posredne razmjene
(stoka, koe, krzna), najprije se u prometu pojavljuje strani novac, u prvom redu bizantski
zlatnici te arapski i zapadnoeuropski srebrni novac. Tek od kraja X. st. poinju kijevski
knezovi kovati vlastiti novac po bizantskom uzoru. Osnovna jedinica bila je srebrna grivna.
Visoka razina gradske privrede, naroito vanjske i tranzitne trgovine, dovela je do izrazite
imovinske diferencijacije gradskog stanovnitva i prikupljanja znatnih imutaka u rukama trgovaca. Tim rezervama postalo je mogue organizirati i specijaliziranu trgovinu na veliko, pa su
se formirale skupine veoma bogatih trgovaca koje su mnopolizirale odreene smjerove vanjske i tranzitne trgovine. Tako je u Kijevu postojala organizacija monopolista za trgovinu s
Bizantom. Posebne monopolistike skupine trgovale su solju to je dolazila iz Galia; u vremenu nestaice ili ratova one su spekulirale cijenama i time ostvarivale izvanredno visoke
dobiti. Novarska poslovanja, davanje zajmova i lihvarstvo toliko su se bili razmahali da su
upravo ti oblici akumulacije bili jedan od glavnih povoda za ustanak puka u Kijevu 1113.
Znatne dobiti iz trgovakih i novarskih poslovanja samo su se djelomice ulagale u dalji
razvoj tih poslovnih pothvata. Znatan dio svoje gotovine trgovci i novari ulagali su u kupovinu zemlje, esto uz povoljne uvjete, od zaduenih seljaka i manjih zemljoposjednika. Time su
se i poslovni ljudi, obogaeni robno-novanim djelatnostima, pretvarali uzemljoposjednike.
S druge strane, postojanje i jaanje brojnih trita omoguavalo je i velikim zemljoposjednicima da se pojavljuju na tritima ili kao kupci uvezene robe ili kao prodavai agrarnih i
drugih proizvoda sa svojih imanja. Na taj se nain privredni i drutveni razvoj obiju ekonomskih grupacija, trgovaca i novara s jedne strane i boj ara - velikih zemljoposjednika, s druge
strane, meu sobom povezuje. I jedni i drugi bili su zainteresirani za jaanje trita, ali takoer
i za pojaavanje eksploatacije seljake radne snage na poljoprivrednim imanjima i, u irim
razmjerima toga zbivanja, za ubrzavanje procesa zakmeivanja seljatva i za sve bru i potpuniju feudalizaciju drutva u Kijevskoj Rusiji.
Ali intenzivna feudalizacija neminovno je vodila politikoj razgradnji drave, pa je neizbjeiva afirmacija privrednih i drutvenih tenji to su se raale iz same biti ekonomskih
djelatnosti pripremala dugotrajnu epohu politike slabosti i rasula Rusije koja je koincidirala s
fatainim porastom vanjskopolitikih opasnosti na istoku, jugu, zapadu i sjeveru njezina geopolitikog prostora.

6. KULTURA KIJEVSKE RUSIJE

Toni podaci o poecima ruske pismenosti nisu dovoljno pouzdano utvreni. U "ivotopisu Konstantina Filozofa" (irila) navodi se da je iril za vrijeme svojega boravka u Hersonesu
na Krimu ondje naao evanelje i psaltir napisan "ruskim" pismenima a upoznao je ovjeka
koji je tim jezikom govorio pa je od njega nauio "taj jezik", tj. ruski. Iz toga bi slijedilo da je
pismenost na ruskom jeziku postojala i prije irilova slavenskog alfabeta to ga je on uoi
svojega puta u Moravsku (862) sastavio. Iz tekstova ljetopisa poznato je da su ruski ugovori s
Bizantom iz 911. i 944. bili pisani na grkom i na ruskom jeziku. I niz drugih podataka
svjedoi o razvijenoj ruskoj pismenosti u prvoj polovici X. st. Tako je 1549. naen u Gnezdovu blizu Smolenska (Gnezdovski kurgan) komad glinene posude iz prve etvrti X. st. na kojem
je sauvan natpis na ruskom jeziku, ispisan pismenima koja su nalik na makedonsko-bugarsku
irilicu iz poetka X. st.
Makedonski pisac rnorizac Hrabar, koji je krajem IX. i u poetku X. st. (u vrijeme cara
Simeona, 893-927) napisao svoje polemiko djelo "O pismenima", svjedoi da su Slaveni
prije pokrtenja imali vlastiti sustav pisanih znakova. Njegove rijei glase ovako: "Prije toga

448

(tj. prije pokrtenja) Slaveni nisu imali knjiga nego crtama i urezima itahu i gatahu budui da
su bili pogani. A pokrstivi se nastojali su da grkim i latinskim pismenima kojekako piu
svoje rijei bez ureenja (sustava) oo. I tako bjee kroz mnogo ljeta." A nakon toga, govori
Hr~bar, Slaveni su dobili svoje apostole irila i Metoda; Konstantin-iril sastavio je Slavenima alfabet od 38 slova, jedna prema grkim pismenima, a druga prema potrebama slavenskih
rijei.

Budui da pokrtenje zapadnih i junih Slavena pripada u drugu polovicu IX. st., njihovu
vlastitu pismenost posebnim znakovima u vremenu prije "mnogo godina" sigurno moemo
datirati VIII. stoljeem ili poetkom IX. st. Ako uzmemo u obzir da je ve u drugoj polovici
IX. st., u vrijeme kijevskoga kneza Askoida, bilo pokrtavanja Rusa, u kneevoj blioj ili
daljoj okolini, onda podaci rnorizca Hrabra dobivaju svoj jasan kronoloki raspored: doba
uporabe slavenskih crta i rezova pripada vremenu prije sredine IX. st. Vrijeme nesistematskog
primjenjivanja grkih i latinskih slova nakon prihvata kranstva a prije Cirilova djelovanja je
vrijeme izmeu Askoidova pokrtenja i sredine X. st., nakon ega slijedi doba uporabe pisma
koje je proizalo iz irilove azbuke.
Prema tome, iril je bio samo izumilac posebnog slavenskog alfabeta (glagoljice), a ne i
osniva slavenske pismenosti.
Poslije uvoenja kranstva u Rusiji pismenost je izvanredno ojaala. irile su se crkvene
knjige na grkom, makedonskom i bugarskom jeziku, prevodilo se i s makedonsko-bugarskog
i s grkog na ruski. Osnivane su i prve kole. Tako je poznato da je za Vladimira Svjatoslavia
(978-1015) postojala kola u Kijevu, a za vrijeme njegova sina Jaroslava i u Novgorodu. Kako
to dokazuju arheoloki nalazi zapisa na brezovoj kori, otkriveni u znatnome broju u Novgorodu u posljednjih dvadesetak godina, i novgorodski graani vodili su meu sobom korespondenciju. Najistaknutiji ljudi Kijevske Rusije bili su ak i veoma ueni. Meu ostalima isticali
su se izobrazbom rostovski knez Boris Vladimirovi (XlXI st.) pa kijevski mitropolit llarion,
iz prve polovice XI. st., i dr. Bilo je i izobraenih boj ara, pa ak i ena iz njihovih obitelji.
Najstarija do danas sauvana knjiga na ruskom jeziku je Ostromirovo evancle(je, napisano
u Kijevu 1056/57. za novgorodskog posadnika Ostromira. Najstariji poznati i sauvani spomenik ruske originalne literature je "Pouenie k bratii" to ga je napisao novgorodski episkop
Luka (1016-1060); u tom kratkom spisu on je dao zbirku moralnih propisa i uputa za svoju
redovniku brau.

Kijevski mitropolit Ilarion sastavio je od 1037. do 1050. spis u pohvalu kneza Vladimira,
pod naslovom "Slovo o zakone i blagodati", prikazujui ga kao borca za pokrtenje Rusije,
prosvjetitelja i vladara koji se zalagao za politiku i vjersku nezavisnost Rusije. Svojim znatnim literarnim talentom Harion je nastojao razotkriti znaenje takve prosvjetiteljske politike i
Rusije uope u tadanjem svijetu; u tome smislu, on je u neku ruku formulirao ideologiju i
doktrinu o ulozi i svrsi ruske ranofeudalne monarhije kakvu su nastojali ostvariti kijevski
veliki knezovi.
Plodan pisac bio je i iguman kijevsko-peorskog manastira Feodosij. On je napisao nekoliko Pouka samostanskoj brai i nekoliko Poslanica knezu Izjaslavu. Meu tim poslanicama
istie se "Poslanie o vere latynstej" iz 1069., kojom iguman poziva na obustavu svih veza s
katolicima imajui pred oima politiki utjecaj koji se u ruske zemlje irio iz susjedne Poljske.
Najznatniji predstavnik rane laike ruske literature svakako je knez Vladimir Monomah
(978-1015). Njegov spis "Pouenie detjama" sadri prikaz njegovih vladarskih nastojanja, u
njemu su saeta kneeva ivotna iskustva, ocrtan je mentalitet tadanjih ljudi i iznesen moral i
shvaanje ruskog ranosrednjovjekovnog vladara u obliku savjeta i pouka vlastitoj djeci.
Posebno mjesto u ruskoj srednjovjekovnoj proznoj literaturi ima najstarija ruska kronika
"Povjest vremennyh let". Nju je 1113, uskoro nakon smrti kijevskoga velikog kneza Svjatopolka Izjaslavia, sastavio Nestor, redovnik u Kijevsko-Peorskom manastiru. To kroniarsko
djelo nastalo je kao sinteza starijih - danas izgubljenih - spisa, koji su sastavljani poevi od
kraja X. st. u Kijevu iNovgorodu. Nestorovo djelo je zatim, po nalogu kneza Vladimira
449

Monomaha, najprije preradio Silvestar, iguman Mihajlovo-Vidubickog manastira (1116), a

zatim neki od ljudi bliskih novgorodskom knezu Mstislavu Vladimiroviu (1118).
Ljctopisac Nestor napisao je osim svoje Kronike jo i ivotopis prvih ruskih svetaca.
Borisa i Gljeba. to ih je u borbi za vlast dao ubiti njihov brat Svjatopolk (kanonizirani 1071).
Osim navedenih spomenika rane ruske proze bitno znaenje za povijest drutvenih odnosa
u razdoblju Kijevske Rusije ima sloeni zakonski zbornik "Ruska pravda". Od njegovih sastavnih dijelova, "Najstarija ruska pravda" (Jaroslavova) nastala je 1036. u Novgorodu, u
vrijeme kad je Jaroslav dao Novgoroanima povelju o samoupravljanju i za kneza im postavio
svojega sina Vladimira. "Pravda Jaroslavia" sastavljena je 1072, kad su se poslije niza ustanaka u Kijevskoj Rusiji u razdoblju od 1068-71. Jaroslavovi sinovi sastali u Vigorodu i
donijeli propise o kaznama za napade i ubojstva kneevskih ljudi; trei di,o, "Ustav Vladimira
Monomaha", nastao je poslije ustanka puana u Kijevu 1113 .. a sadri propise o suzbijanju
lihvarstva i tlaenja seljaka.
O postojanju crkvene arhitekture u Kijevskoj Rusiji svjedoi jo ugovor kneza Igora s
Bizantom iz 911. Iz njega se vidi daje u to vrijeme u Kijevu postojala crkva Sv. Ilije. Kako je
ona izgledala. o tome nema nikakvih podataka. Vei razmah postiglo je graditeljstvo tek nakon
konanog pokrtenja Rusije u vrijeme kneza Vladimira. Podaci Tiethmara Merseburkog, koji
navodi da je u Kijevu u poetku XI. st. bilo vie od 400 crkvi, sigurno su pretjerani i ni
izdaleka nisu u skladu s ostvarenim arheolokim nalazima; ali oni nesumnjivo svjedoe o
opem dojmu to su ga o graevinskom poletu u tadanjem Kijevu zabiljeili suvremenici.
Najstariji, bar u tragovima sauvani arhitektonski spomenik iz kijevskoga razdoblja jesu
temelji Desjatinske crkve, sagraene u vrijeme kneza Vladimira (978-1015) unutar zidinama
utvrenoga kijevskog kremlja. Ta je crkva bila sazdana u biti po bizantskom uzoru; imala je
vie kupola, a bila je bogato ukraena mozaicima i freskama. Uskoro poslije gradnje Desjatinske crkve u Kijevu, podigao je tmutarakanski knez Mstislav Spasko-preobraensku crkvu u
ernjigovu. Njezin u osnovi etvorni tlocrt ima tri lae koje se prema istoku zavravaju
polukrunim apsidama; krov joj je bio u obliku svodova nad kojima se die pet kupola.
Gotovo u isto vrijeme s ernigovskim "Spasom" (u prvoj polovici XI. st.) podignuta je
junije od kremlja, u novom bedemskom prstenu kneza Jaroslava, kijevska saborna crkva, Sv.
Sofije. Sastojala se od pet uzdunih laa na etvornoj osnovi. Svojim vanjskim oblikom,
apsidama svojih pet laa, svodovima i okruglim kupolama kojima su pokriveni unutranji
prostori hrama (jedna sredinja i najvea, etiri srednje i osam najniih kupola), kijevska je Sv.
Sofija nalik na skup veih i manjih kapela, koji je na dvije meu sobom suprotne strane
flankiran po jednom otvorenom galerijom. Unutranji prostor ralanjen je stupovima, svodovima i galerijama na pojedine lae, apside i kapele oko glavnog i najveeg prostora centralne
lae. koja se prostirala od zapada prema istoku, i poprene lae, koja s glavnom ocrtava lik
grkog kria. Stijene laa i apsida bile su bogato ukraene mozaicima, freskama i plitkim
reljefima.
Od svjetovne arhitekture u Kijevu sauvali su se do XX. st. ostaci kneevskog dvora i tzv.
Zlatna vrata. kao dio nekadanjih gradskih zidina irega, tzv. Jaroslavova grada, oboje iz prve
polovice XI. st.
Oko god. 1050. sagraena je i u Novgorodu crkva Sv. Sofije. Svojim osnovnim planom.
ona ponavlja arhitektonski tip kijevske istoimene crkve; i ona ima pet laa, isti tip svodova i
kupola u krovnoj konstrukciji, ali je u cjelini vitkija i via, kupole su joj u sredini izvuene u
iljak. koji izvana na svojem istanjenom vrhu nosi visoki kri, ime je jo vie bio naglaen
ispon cijeloga zdanja u visinu.
Sline crkve podizane su zatim i u drugim sreditima. Svi su ti arhitektonski objekti
pruali obilje mogunosti za razvoj ostalih likovnih umjetnosti, u prvom redu slikarstva i
kiparstva.
Do dananjega vremena sauvali su se samo mozaici iz kijevske Sv. Sofije i iz Mihajlovskog manastira u Kijevu. Freske iz kijevske Sv. Sofije i ernigovskog "Spasa" jo su na
450

lluIllinacija Oslrolllirova evant1clja:

Evant1elisl Marko. Druga pol. XI. sl.
~vojem

mjestu. Obje te tehnike slikarstva temelje se na bizantskom umjetnikom iskustvu J

lj udski lik prikazuj u u kanonski odreenim stavovima. u maniri tadanje slikarske prakse:
ipak, poj edine kompozicije likova odaju tenju da se unesu i elementi slobodnih pokreta ili
ostvare portretne individualizacije, kao to to potvruju mozaikaIni prikaz euharistije u sredinjoj apsidi Sv. Sofije u Kijevu , Priee apostola, u Mihajlovskom manastiru u Kijevu, fresko-skupina Porodica kneza Jaroslava, na stijeni sredinjeg dijela kijevske katedrale, ili portretni
likovi Sv. Nikole i Sv. Grgura u Nyssi , na mozaicima iste crkve, a i druge grupacije.
Vana dopuna u poznavanju slikarstva Kijevske Rusije do sredine XII. st. svakako je
minijaturno slikarstvo. Najstarije minijature s likovima evanelista sauvane su u "Ostromiwvu evanelju" (1056/57) . Neto kasniji primjerak minijaturama ukraenih knjiga je "Izbornik"
kneza Svjatoslava Jaroslavia iz 1073. U umjetnikom pogledu najvee znaenje ima Mstislavovo evanc1elje to ga je izmeu 1103. i 1117. izradio majstor Aleksej za novgorodskog kneza
Mstislava. Ono se odlikuje bogatim inicijalima u jarkim modrim i crvenim bojama, s cvjetnim
i lisnim ukrasima, u koje se ponegdje upleu maske ivotinjskih i ljudskih likova.
Pisani podaci iz rane ruske povijesti svjedoe i o postojanju umjetnike glazbe. Tako
ljetopisac Nestor ocrtava u ivotopisu Feodosija Peorskog odlazak Feodosijev na dvor kneza
Svjatoslava Jaro s lavia. Tom prilikom zatekao je Fcodosije ondje koncert na guslama i drugim
instrumentima, pracn pjevanjem i plesom, kako je to bilo uobiajeno na knecvskome dvoru.
Prilikom takvih koncerata, sviralo se - kako se to vidi iz drugih tekstova - osim na guslama,
na citrama. frulama, klarinetima, rogovima i limenim udaraljkama. Kako su zvuale te melodije, to nije poznalo jer se nisu sauvali nikakvi notni zapisi. Zanimljive freske , u prizorima iz
cirkusa na em porama stubi ta u kijevskoj sabornoj crkvi Sv. Sofije, prikazuju likove sviraa i
plesaa a djelomice i izgled njihovih muzikih , gudakih instrumenata s vie ica. O lome je
li bilo kakvih crkvenih kompozicija i korskih pjevanja za vrijeme crkvenih obreda nije se
sauvalo nikakvih podataka za vrijeme prije polovice XII . sl.
451

XIV. PIRENEJSKI POLUOTOK OD ARAPSKOG

OSVOJENJA DO INTERVENCIJE ALMORA VIDA

1. OSNUTAK SAMOSTALNOG EMIRATA

Unutranja slabost Vizigotskog kraljevstva na poetku VIII. st. djelovala je kao poticaj
muslimanskim osvajaima da vre isprva pojedinane, pokusne napade na
Poluotok, a zatim i da odlue o dalekosenijim akcijama. Ali i tada jo bio je kalifov provincijalni namjesnik za Afriku, Musa ibn Nusair, oprezan. Vojni pothvat do kojega je dolo u
proljee 711., moda na poticaj pristaa vizigotskoga zbaenog kralja Ahile, povjerio je manjem odredu od 7 000 berberskih ratnika, pod zapovjednitvom Tarika ibn Zijada, koji je bio
Musin osloboenik. Iskrcavanje je izvreno na obronke brda Calpe, koje je kasnije nazvano
Debel Tarik (Gibraltar), a zatim je osvojeno i podruje dananjega grada Algecirasa.
Presudna bitka s vizigotskim snagama kralja Rodriga odigrala se 19. VII. 711. uzdu
rijeice Rio Barbate to utjee u priobalno jezero Laguna de la Janda, oko 40 km sjeverozapadno od Algecirasa. Pobjeda napadaa bila je potpuna, a napredovanje se zatim nastavilo, pa
su podjesen iste godine zauzeti Kordova i Toledo. Ali Tarikove snage bile su preslabe za
potpuno zaposjedanje vizigotskog dravnog podruja, pa su se borbe nastavile idueg ljeta,
dolaskom samoga sjevernoafrikog namjesnika, Muse ibn Nusaira, sa znatnim pojaanjima,
sastavljenima preteno od arapskih ratnika. Udruenim snagama, do kraja ljeta 714. zaposjednutje najvei dio Poluotoka, do rijeke Ebro i Biskajskog zaljeva. Na sjeveroistoku, jugoistoku
i zapadu od toga osvojenog podruja ostalo je jo znatno prostranstvo koje je arapskoberberski
munjeviti prodor mimoiao. Te je oblasti, napredujui prema dananjem Portugalu, prema
Barceloni i Narbonni, na sjeveroistoku, te prema Malagi, Granadi i Murciji, na jugoistoku,
najveim dijelom zauzeo tek Musin sin i nasljednik na poloaju namjesnika Sjeverne Afrike,
Abd al-Azis (714- 716). On se i oenio udovicom vizi gotskog kralja Rodriga, pa je to u neku
ruku znailo legalizaciju njegova poloaja, ali je pobudilo i nepovjerenje u Damasku, tako da
je Abd al-Azisa po kalifovu nalogu ubio jedan od njegovih oficira.
Na daljnja zbivanja u panjolskoj znatan su utjecaj imale suparnike borbe meu dvjema
arapskim plemenskim skupinama: Kaisitima i Kalbidima (ili Jemenitima) koje su se i na
Istoku, u sreditu Kalifata, meu sobom natjecale oko utjecaja na vlast. U Musinoj arapskoj
vojsci koja je osv~ala Pirenejski poluotok bilo je i jednih i drugih, pa se njihovo natjecateljstvo prenijelo i u Spanjolsku. Tome sporenju pridruilo se i negodovanje Berbera, koje su svi
Arapi bez razlike zapostav lj ali, premda su prihvatili islam i stekli velike zasluge u ratovanju
na Poluotoku.
U takvim okolnostima u panjolskoj su se nizali neredi, a namjesnici kalifov a valije u
Ifrikiji, koji je stolovao u Kairuanu, smjenjivali su se u osvojenoj panjolskoj u kratkim
vremenskim razmacima. Do 732. izredalo ih se u svemu 10. U samom poetku prvo je sjedite
namjesnike vlasti za panjolsku bilo u Sevilji. Namjesnik AI-Hurr premjestio ga je u Kordovu.
Osvojenje Vizi gotske drave i pacifikacija pojedinih pokrajina ostvarila je arapsku vlast
na istoku Poluotoka do junih padina Pireneja, a na zapadu je sezala do rijeke Duero; podruja
preko te rijeke, do obala Biskajskog zaljeva, priznavala su islamsku vlast samo nominalno.
sjevernoafrikim

452

Arapski osvajai nisu prisiljavali starosjedilako stanovnitvo na prihvaanje islama orujem; ali privredni i drutveni odnosi to su se izgraivali djelovali su ipak kao prisila. Svi oni
koji nisu bili voljni prihvatiti islam morali su plaati i zemljini porez (hara) iglavarinu
(diziju); muslimani su, naprotiv, bili osloboeni od glav arine. Takav raspored poreznih tereta
pridobivao je starije stanovnitvo, naroito vee i velike zemljoposjednike, bre nego vjerska
propaganda i izravno nasilje vlasti.
Ve pri samom poetnom osvajakom naletu Musa ibn Nusair je izgradio ekonomsku
osnovicu nove vlasti. Svi kraljevski zemljoposjednici i sva zemlja svjetovnih i crkvenih velikaa koji se nisu pokorili osvajau nego su bili poraeni u borbi, kao i posjedi bjegunaca i
pobunjenika u cijelosti su postali dravno vlasnitvo. Svima onima koji su se pokorili bez
borbe, drava je ostavila njihova imanja, uz uvjet da za oranice, vinograde i vonjake plaaju
hara. Ipak, i od tih imanja jedna je petina ula u zaseban dravni zemljini fond (hums), ali je
samo njezino zemljite ostavljeno na obradbi njegovim dotadanjim obradivaima, uz obvezu
da od nje predaju dravnoj vlasti 1/3 sveukupnog uroda. etiri petine konfiskacijom formiranih dravnih zemljoposjeda bile su razdijeljene ratnikoj aristokraciji i vojnicima. U tom
pogledu postojao je odreeni etniki raspored. U predjelima sa slabije plodnom zemljom, u
Galiciji, Leonu i Asturiji, preteno su zemlju dobili Berberi, a u Andaluziji i Betiki pripadnici
arapskih plemena. Zemlju su i dalje obraivali zavisni seljaci, kao i u vrijeme vizigotske vlasti.
Oni su morali plaati 1/5 do 1/3 uroda plemenu ili ratnikom voi kojem je ta zemlja pripala.
Tako je poloaj seljatva postao bolji na zemljitu koje je ulo u hum s i time se oslobodilo
podvrgnutosti veleposjedniku ili na zemljitu koje je postalo dravnim zemljoposjedom ili je
iz dravnih ruku prelo u posjed arapskih aristokrata i vojnika. Naprotiv, poloaj seljatva koje
je ivjelo na zemlji vizigotske svjetovne i crkvene zemljoposjednike aristokracije postao je
tei, jer su na njemu leali dvostruki tereti: i oni to ih je obraiva morao namirivati veleposjedniku, a i oni to ih je veleposjednik na ime haraa i dizije morao davati dravnoj vlasti.
I poloaj velike veine robova znatno se poboljao jer je svaki kranski rob prihvaanjem
islama odmah stjecao slobodu.
Kranska crkva u cjelini zapala je, naprotiv, u tei poloaj. Oni crkveni dostojanstvenici
koji su se oduprli osvojenju, izgubili su svu svoju imovinu; oni koji su se pokorili bez borbe,
mogli su se okoristiti istim olakicama kao i svjetovni velikai. Ali kranstvo vie nije bilo
dravna vjera, a islamska je vlast prisvojila pravo da postavlja biskupe i opate i da nadzire rad
crkvenih sabora. U isto vrijeme progoni idova su prestali, i oni su se nesmetano mogli baviti
svojim graanskim zanimanjima.
Poslije zauzea Pirenejskog poluotoka (osim jugozapadnih brdskih padina upirenejskom
planinskom bedemu) arapski se prodor nastavio kroz bivu vizigotsku Septimaniju uzvodno uz
Rhonu, duboko u franaku Galiju. Ali u unutranjosti te zemlje Arapi su nailazili na sve ei
otpor.
U godini 732., prodirui kroz zapadnu Akvitaniju, Arapi su doprli sve do nadomak donje
Loire. Tu su se u jesen 732. u blizini grada Potiersa sukobili s vojskom franakoga majordoma
Karla Martella i pretrpjeli katastrofalan poraz. Otad arapski pokuaji osvajanja na sjeveru od
Pireneja naglo jenjaju. Narbonnska oblast ipak je ostala u njihovu posjedu sve do 751. kad ju
je definitivno preoteo Pipin Mali.
Razdoblje arapske vlasti u panjolskoj nakon poraza kod Poitiersa pa sve do osnutka
nezavisnoga kordovskog emirata u 755. bilo je veoma kaotino. Ono je ispunjeno pobunama
Berbera protiv arapske supremacije, koje su se u panjolsku prenijele iz Sjeverne Afrike gdje
su buknule na poticaj vjerske sekte haridita, i meusobnim suparnikim borbama arapskih
Kaisita i Kalbida koje se isprepleu i na razliite naine povezuju u ustancima Berbera.
Zabrinut dogaajima 'i u Sjevernoj Africi i u panjolskoj, omejadski je kalif Hiam u Afriku
poslao jaku vojsku, sastavljenu od sirijskih Kaisita, pod zapovjednitvo~ Bald ibn Bira. Ali
ta je vojska 74l. u Sjevernoj Africi bila poraena pa je morala izbjei u Spanjolsku. Tu je ona
453

uspjela svladati pobunjene panjolske Berbere, pa je taj novi sirijski doseljeniki val postao
gospodarem situacije. Bad ibn Bir ak je zbacio dotadanjega namjesnika i sam zauzeo
njegov poloaj. No to je izazvalo nove pobune Berbera, a pridruili su im se i arapski protivnici Kaisita, Kalbidi.
estina sukoba primorala je kalifa da u panjolsku poalje novog namjesnika sa svrhom
da dokona nerede koji su ve trajali vie od jednog desetljea. On je to pokuao ostvariti time
to je Sirijce porazmjestio u razliitim pokrajinama panjolske davi im zemljoposjedc, uz
uvjet da budu profesionalni vojnici (dundi).
Ali ni te mjere nisu uklonile sporove i ak ratne sukobe. Udrueni Kalbidi, pripadnici
najstarijega sloja arapskih doseljenika (potomci mekanskih Korejita) i Berberi, protjerali su i
sabili Kaisite u Andaluziju, u oekivanju konanog obrauna.
U takvome trenutku u splet takmatava upleo se posve novi pretendent na vlast. Bio je to
Abd al-Rahman, potomak Omejada koje je na istoku ustanak Abbasida 750. zbacio s kalifskoga prijestolja. On je uspio izbjei pokoljima to ih je nad lanovima kue Omejada izvrio prvi
abbasidski kalif, Abd Allah, i naao utoite u obitelji svoje majke, Berberke, u Maroku. Ali
kad je uvidio da tu nee moi ostvariti nikakve znatnije uspjehe, odluio je prijei u panjolsku, gdje su Badovi sirijski (kaisitski) doseljenici (kao tzv. dundi, profesionalni vojnici s
dodijeljcnim zemljoposjedima) jo i dalje priznavali yrhovnitvo zbaenih Omejada. Isprva jc
Abd al-Rahman pokuao zagospodariti situacijom u Spanjolskoj oslonivi se na savez s Kaisitima. Ali kad mu jc njihov voa AI-SumaiL poslije nekog kolebanja, ipak uskratio pomo, on
je promijenio partnera i sklopio savez s Kalbidima i Korejitima. Uz njihovu pomo on jc 15.
V. 756. postigao presudnu pobjedu kod Kordove, osvojio taj grad i ondje se u glavnoj damiji
proglasio samostalnim emirom Andaluzije.

2. DRUTVENI ODNOSI I GOSPODARSTVO

POLAZI T A REKONKVISTE
Koliko god su arapsko-berberski osvajaki uspjesi u panjolskoj bili veliki, islamski val
ipak nije u svojem naletu preplavio cijelo geografsko podruje Pirenejskog poluotoka. Prigodom Musine ofenzive prema Biskajskom zaljevu dio kranskog stanovnitva povukao se u
planinsko podruje Asturije. Seljatvo se kasnije znatnim dijelom vratilo u svoja nekadanja
boravita, ali je dio izbjeglica ostao. Naroito je vizi gotska aristokracija ustrajala u odluci da
se ne podvrgne osvajau. U svojem su utoitu za svojega vladara izabrali velikaa Pelagija.
Ta je skupina uspjeno odbila vie napada lokalnih arapskih upravljaa i sauvala neveliku
jezgru slobodnoga podruja. Drugi Pelagijev nasljednik, njegov zet Alfons L bio je potomak
vizi gotskog kralja Rekareda. S njegovom vladavinom (739-757) poinje irenje dotad siu
nog podruja slobodne Asturije. Bilo je to doba kaotinih borbi meu Arapima i Berberima, u
kojima se dio Berbera iz sjeverozapadnih dijelova panjolske, iznuren porazima i glau vratio
u Magreb. U vezi s tim Galicija se odvojila od islamskog podruja i pridruila Asturiji, koja je
i sama pomaknula svoje granice prema jugu i jugoistoku. U doba Alfonsa I. i njegova sina
Frucle I. u vlast krana su dopala podruja sve do nadomak planinskog niza to se protee od
Sierra de Esuella. u Portugalu. do Sierra de Guadarrama, na jugoistonom rubu Stare Kastilije.
Ali znatni dijelovi toga podruja bili su opustjeli i nenaseljeni, pa se izmeu podruja pod
stvarnom vlau krana i zemalja koje su zaista posjedovali muslimani prostirao irok pojas
niije zemlje. U vrijeme kad se u panjolskoj pojavio Abd al-Rahman, granica je praktiki ila
rijekom Duero od njezinog ua do Osme. a otuda je skretala na sjever. prema Baskijskoj
zemlji. S muslimanske strane ona je ila od Pampelune preko Tudele na Guadalajaru. otuda na
454

Talaveru, zatim prema zapadu na Coriju, odakle je na obalu oceana izbijala sjeverno od
Coimbre.
Tako je ve od sredine pedesetih godina u VIII. st., kao polazite buduih kranskih
osvajanja. postojao prostran teritorij omeen irokom pograninom zonom u kojoj su se obje
protivnike strane sukobljavale i meu sobom borile. Svaka od njih imala je svoje teke
unutranje probleme: kranska, da ponovno naseli predobivena podruja. a islamska da sredi
etnike, vjerske i privredne odnose i da organizira dovoljno vrstu vlast kako bi se odrala na
tlu koje je osvojila.
MUSLIMANI INEMUSLIMANI
Arapski su osvajai priznavali pravo kranima i idovima da zadre svoju vjeru i osobnu
slobodu, ali su oni snosili vee porezne dabine od muslimana i pripadali "trpljenoj" kategoriji
stanovnitva (dimisi). Ve u prvim desetljeima arapske vlasti mnogi su od njih prihvatili
islam, pa ih tadanji dokumenti nazivaju musalimi. Kasnije, za njihovo se potomstvo uobiajio
naziv muva/adi.
U pogledu jezika, onaj dio Poluotoka koji je ostao pod vlau osvajaa (a arapski ga pisci
najee nazivaju Andaluzijom) preteno je i dalje, naroito u seoskim oblastima, govorio
osebujnim romanskim narjejem u kojem se sauvalo mnogo staroiberskih primjesa, a s vremenom su sc uklopili znatni arapski i berberski elementi.
Iako muslimanska vlast nije zabranila kransku vjeru, svaka je javna propaganda kran
stva bila zabranjena. Stare su crkve veinom ostale u upotrebi kranskih vjernika, a samo je
manji dio njih bio oduzet i pretvoren u damije. Nove crkve nisu se, meutim, smjele graditi.
idovsko stanovnitvo najee je ivjelo u gradovima, a samo je malen dio idova
prihvatio islam. Ioni su, kao i krani, u gradovima bili organizirani u zasebne opine, a u
procvatu privrednog ivota islamske panjolske stekli su velike zasluge.
Osvajai Pirenejskog poluotoka nastojali su najutjecajnije i najunosnije poloaje sauvati
doseljenim muslimanima (dahilun), to prije svega Arapima. Ali i meu njima su postojale
znatne razlike. Najodlini.i,i bili su ansar, potomci Prorokov ih branitelja jo u Medini; ali njih
je meu doseljenicima u Spanjolsku bilo veoma malo. Poslije njih su prvo mjesto po ugledu
zauzimali pratioci Muse ibn Nusaira pri osvojenju panjolske (halad(jun), a slijedili su sirijski
ratnici koji su doli pod vodstvom Bada ibn Bira (748) (.vam (jun). Uz ta razlikovanja po
prvenstvu doseljenja, meu autentinim Arapima ostala je trajno vana razlika izmeu Kaisita.
prvobitnih stanovnika sredinje oblasti Arapskog poluotoka, od Crvenog mora do Iraka, koji
su bili veoma zasluni za osvajake uspjehe u doba prvih kalifa. i Kalbida, koji su podrijetlom
bili iz Jemena i tek su naknadno prodrli u zapadna podruja Arapskog poluotoka i otuda se
ulili u osvajaku struju koja je preplavila osvojene zemlje u Africi i na istoku kalifata.
Arapi su se uglavnom naseljavali u gradove u dolini Gvadalkivira i na junim i istonim
obahm1a Sredozemnoga mora, od Malage do Almerije i od Kartagene do ua Ebra. Svoje
zemljoposjecle u tim najplodnijim podrujima preputali su na obradbu muvaladima ili kran
skim seljacima po sistemu kolonata.
Berberi su isprva bili znatna veina muslimana u panjolskoj. Ali nakon njihovih pobuna
protiv Arapa u Africi i u panjolskoj i pretrpljenih poraza, mnogi su se vr~tili u Sjevernu
Afriku, a preostali su sc smjestili u manje povoljnim predjelima, na visoravnima i LJ brdskim
oblastima i ondje se preteno bavili voarstvom i uzgojem stoke. Iako ih je njihova pripadnost
islamu pribf(~iala povlatenom sloju stanovnitva, oni su se osjeali zapostavljenima i bili su
po drutvenom poloaju blii muvaladima i s njima su mnogo ee stupali u brane veze nego
s Arapima, koji su sebe, zbog same svoje etnike pripadnosti. smatrali aristokracijom.
Premda je, na taj nain, islamsko stanovnitvo na Pirenejskom poluotoku bilo ekonomski
i politiki medu sobom izrazito izdiferencirano, ono je ipak trajno osjealo sve nemuslimane,

455

napose krane, kao zaseban blok moguih protivnika, a njihov su poloaj pokorenog stanovnitva obiljeavali nazivom mozarabi, tj. oni koji su pod vlau Arapa i stoga su obvezni
plaati dabine.

3. KORDOVSK{EMIRAT DO POETKA X. ST.

ABD AL-RAHMAN I. (756-788)
Novoga, samostalnog vladara islamske panjolske ekale su znatne tekoe. Trebalo je
reorganizirati vojsku i na zapovjednike poloaje postaviti sebi odane ljude. Isto je vailo za
civilnu upravu. Da bi ojaao svoj oslonac, Abd al-Rahman I. pozvao je sve preivjele blie i
dalje roake iz kue Omejada da se zajedno sa svojim klijentima (rnav lima) dosele u panjolsku. Na toj osnovi useljavanje Arapa nastavilo se za cijele Abd al-Rahmanove vladavine, a i
nakon nje.
Reim to ga je Abd al-Rahman uveo razvijao se kao nepomirljiva despocija, odluna da
slomi svako protivljenje. rtvom takve vladavine bili su zaredom ustanci pristaa prethodne
namjesnike vlasti, zatim razoarani Jemeniti (Kalbidi) koji su oekivali vee koristi od pomoi to su je pruili emiru pri osvojenju vlasti, a i pobunjeni Berberi protiv kojih je trebalo
voditi krvave borbe punih osam godina.
Sve te potekoe omoguile su konsolidaciju Asturijskog kraljevstva, koje sve do kraja
VIII. st. nije imalo znatnijih sukoba s arapskim emiratom.
Unutranja uprava u Emiratu bila je organizirana dosljedno po uzoru na odnose u Omejadskom kalifatu. Cjelokupno dravno podruje bilo je podijeljeno na okruja kojima su na elu
bili valUe s rezidencijom u okrunome glavnom gradu. Vojska se popunjavala unajimanjem
plaenika iz Sjeverne Afrike i June Europe, bez obzira na vjerske razlike. Sredinja dravna
vlast imala je naporno vijee emirovih savjetnika (kadUa) i vijee ministara (hadib). Na sva
ta mjesta, kao i na vojne komandne poloaje postavljani su ljudi odani omejadskoj kui ili ak,
ako je bilo mogue, njezini roaci.
Trajnim prilivom sirijskih doseljenika panjolska se islamska civilizacija VIII. st. veoma
izrazito orijentalizirala, a dravna je vlast pomno uvala utvrenu raslojenost stanovnitva.
Elita su bili Arapi iz razliitih plemenskih grupacija, po realnoj moi sada ovisnih o svojoj
bliskosti emirovoj osobi i stupnju njegove naklonosti. Zatim su slijedili nearapski muslimani
iz Azije i Afrike, panjolsko obraeno stanovnitvo (muvaladi), ratni zarobljenici koji su se
oslobodili prihvaanjem islama i ostali klijentima Arapa (rnav li). Pretposljednje i posljednje
mjesto na toj ljestvici zauzimali su idovski i kranski mozarabi i neslobodni ljudi ili robovi.
Potkraj Abd al-Rahmanove vladavine zadesio je sjevernu panjolsku jedan epizodiki
dogaaj koji je navijestio kasnije vee pothvate to su prodrli na Poluotok sa sjevera od
pirenejskog planinskog lanca.
Godine 788. je namjesnik u Saragossi, jemenitski Arapin Sulejman, u svojem neprijateljstvu prema vladavini kordovskoga emira zatraio pomo od Karla Velikoga. Vojni odred to
ga je franaki kralj poslao dopro je preko baskijske Pampelune do Saragosse, ali ju je obavijest
iz Franake o pobuni Sasa na dalekom sjeveru primorala na povratak kroz klanac Roncesvalles
(Ronsesvaljes), u zapadnim Pirenejima. Tu su zalaznicu franake vojske zajedniki napali
Baski i muslimani i pobili je. Meu poginulima bio je i vojvoda Bretanjske marke Roland. U
kranskom svijetu taj je vojni pohod i pogibija ete u klancu Roncesvalles (15. VIII. 778)
pobudio izuzetno dubok dojam i postao epskom legendom kojaje svoj konani knjievni izraz
dobila u XI. st. u Pjesmi o Rolandu.
Kao jedini vojni rezultat franakoga pothvata ostalo je priznavanje vlasti franakoga kralja
456

u gradu Geroni, u ravnicama krajnjeg sjeverozapada Katalonije, to je postalo zametkom

kasnijega formiranja panjolske marke na jugu od Pireneja.
ABD AL-RAHMAN OVI PRVI NASLJEDNICI
Poslije smrti osnivaa samostalnog Kordovskog emirata, Abd al-Rahmana, gotovo se
svaka vladavina njegovih nasljednika morala boriti sa suparnikim pretendentima na vlast.
Prvi od njih, Hiam, slomio je niz pobuna najveom okrutnou, a zatim je uspio potisnuti
Asturijce u planinske oblasti na sjeveru. Pod njegovom je zatitom u islamskoj panjolskoj
dominantnom vjersko-politikom doktrinom postao malikizam, najkonzervativnija od svih
kola u islamu, kojoj je bio osnivaem medinski pravnik Malik ibn Anas, a odlikovala se
strogom odbojnou prema svakom novatorstvu i liberalnom tumaenju Kurana i sunitske
predaje. Pod pritiskom njezine nepomirljivosti, panjolska je izbjegla mnoge vjerske razdore
koji su rastakali islamski istok.
I Hiamov sin, Al-Hakam (796-822) krvavim je represalijama uguio pobune svojih strieva, koji su zahtijevali vlast po naelu starjeinstva, zatim odmetnitva rubnih oblasti na
sjeveru dravnog podruja (u Saragossi i Aragonu), ustanak mavala u Toledu i Berbera, na
jugozapadu, u podruju Meride, koji je potrajao vie od osam godina.
Ali najstranije krvoprolie izvreno je 818., kad je u junom, sirotinjskom predgrau
Kordove izbila pobuna protiv tekih nasilja vlasti i poreznih nameta. Snani vojni odredi,
dovedeni iz udaljenijih predjela, osujetili su juri puana na emirovu palau i zatim tri dana i
tri noi sustavno ubijali stanovnitvo predgraa, poslije ega je tlo preorano i posebnim zakonom zabranjeno podizanje novoga naselja za sva vremena.
Izbjeglice iz kordovskog predgraa (rahad(je) sklonuli su se djelomice u Maroko, a jedna
je njihova skupina otplovila u Aleksandriju, odakle su poslije nekog vremena takoer protjerani, pa su uspjeli od Bizanta preoteti Kretu, kojom su vladali sve do 961. haraei kao pomorski
gusari cijelim istonim Sredozemljem.
AI-Hakamova zauzetost unutranjim borbama omoguila je Asturijskom kraljevstvu da se
oporavi od pritiska i vrati preotete oblasti na sjeveroistoku Poluotoka. Ali dotad su u tom~
podruju osim Asturije nastala jo i nova podruja kranskoga otpora.
Moda ve nedugo nakon osnutka Asturijskog kraljevstva formirala se u Aragonu samostalna grofovija Sobrarbe, kojoj je glavni grad bio Ainsa, a prvi poznati Vladar Garcia Himenez. Zapadnije od toga podruja, u Navarri, planinskom podruju naseljenom Baskima, stanovnitvo je 798. protjeralo arapskog namjesnika, pa je u Pampeluni svojim vladarem proglasilo svojega vou Ve1aska.
Znatno ojaanje kranskih pozicija na sjeveru donijela je i nova ofenziva Karla Velikog
do koje je dolo na istodobni poziv pobunjenoga islamskog guvernera Barcelone i asturijskoga
kralja Alfonsa II. (791-842).
Franaka vojna zapoela je 798. i zavrila 803. nakon dvogodinje opsade Barcelone.
Osvojeno podruje (izmeu istonih Pireneja i donjeg toka Ebra) organizirano je kao "panjolska marka".
Poslije estoke i esto veoma okrutne AI-Hakamove vladavine, doba njegova sina i nasljednika Abd al-Rahmana II. (822-852) bilo je doba smirenja i znatnog porasta blagostanja.
Vjerski, pravni i drutveni konzervativizam, karakteristian za prethodna desetljea, u odree
noj je mjeri oslabio, a i stroga odvojenost Arapa i muvalada jenjala je pa je ak skiapanjem
meusobnih brakova poelo stapanje stanovnitva islamske vjere.
To sreenje omoguilo je obnovu ratovanja protiv kranskih podruja na sjeveru. Ono se
vodilo u dvije etape, od 823. do 828. i, poslije desetogodinje pauze, od 838. do 852. U prvoj
etapi, usprkos naizmjeninih uspjeha i neuspjeha jedne i druge strane, teritorijalni se odnos
nije bitno izmijenio. U drugoj etapi je bio formiran savez navarrskoga (baskijskog) kralja
457

Garsije lfiigeza s mOClllm islamskim feudalcem Musom Ibn Kasijem, koji je bio potomak
vizigotskog grofa Kasija, a bazom mu je bio utvreni grad Tudela, na rijeci Ebro. U dugotrajnim borbama teritorij Navarre je bio znatno skuen, ali je Musa uspio sauvati svoju samostalnost sve do svoje smrti (862).
U vrijeme Jednoga primirenja borbi s Musom, jug panjolske zadesio je napad jedne jake
skupine Normana koji su najprije pljakali zapadne obale Francuske, a zatim udarili na panjolske luke Biskajskog zaljeva, ljeti 844. opustoili oblast Lisabona, kroz ue rijeke Gvadalkivir napali Sevilju, zauzeli je i pljakali punih sedam dana, nakon ega ih je nairoko
organizirana vojna akcija Emirata ipak uspjela svladati i pretenim dijelom unititi.
Potkraj vladavine Abd al-Rahmana II. izbio je u Kordovi veoma karakteristian vjersko-mistini pokrct meu kranima, koji su ve vie od etiri ljudska narataja ivjeli pod
pritiskom islama, bez prava da javno manifestiraju svoja vjerska uvjerenja i da se brane oci
islamizacije. ak i svako isticanje prednosti kranstva nad islamom kanjavalo se smrtnom
kaznom. Do proloma sve zaotrenijih napetosti dolo je 850. kad je jedan kranski sveenik
javno smaknut jer je u raspri s nekim muslimanom izjavio da vie cijeni Isusove zasluge
negoli Muhamedove. Primjer toga sveenika postao je uzorom, pa su krani bezobzirce poeli
javno iskazivati svoja uvjerenja svjesno traei muenitvo i smrt. Usprkos brojnim smaknui
ma, pokret je bujao punih deset godina, ali je najzad bio uguen krvavim represalijama.
Snaga dravne vlasti u doba Abd al-Rahmana II. njezini uspjesi na granicama i u suzbijanju unutranjih nemira, gospodarski prosperitet u zemlji, jaanje meunarodnih veza i pomorske trgovine, stvorili su povoljne uvjete za razvitak znanstvene i umjetnike djelatnosti u
Emiratu, pa je to doba bilo jedan od prvih znatnih uspona na podruju tih dostignua.
Uoi svoje smrti Abd al-Rahman II. je kao svojega nasljednika, unato dvorskim spletkama koje su se tome pokuale usprotiviti, odredio meu svojom mnogobrojnom djecom izabrav i svojega sina-miljenika Muhameda I. (852-886). Za njegove vladavine isprva se odrao
unutranji mir, dalje je jaao privredni prosperitet, naroito blagostanje vodeih klasa, i poveavalo se bogatstvo njihove kulture. Emirska vlast financirala je mnoge javne radove, pregraivala i podizala nove damije i palae. Muhamed je uza sve to nastojao da dravna uprava
bude tedljiva i strogo nadzirana. Tome su moda pridonijele znatne elementarne nepogode to
su zadesile zemlju. Dva je puta na Poluotoku zbog sue zavladala teka nerodica i glad, a
nakon drugoga takvog razdoblja (873174) proirila se i neka epidemija zbog koje je poumiralo
veoma mnogo ljudi u sirotinjskim etvrtima velikih gradova i zabaenim selima. Radi olakanja situacije pokazalo se nunim da vlast ublai i ak privremeno ukine obrone dabine sa
zemlje u predjelima gdje su nedae bile osobito teke.
U politikom pogledu, dravna je vlast sve vie dobivala obiljeje aristokratske vladavine
najuglednijih kordovanskih obitelji, okupljenih oko emirove linosti. One su vrile sve najvie
dravne funkcije i sve ih vie smatrale svojim nasljednim pravom. Uvrijeeni malekistiki
konzervativizam nadvladao je kratkotrajnu eru ublaavanja i sve se vie pretvarao u sustavan
pritisak protiv svake slobodne misli. U takvoj klimi, reim je otvoreno primoravao sve mozarahe II javnim slubama da prijedu na islam.
Izrazito jaanje muslimanskog dravnog aparata i privredno-drutvena polarizacija u korist arapske politike i ekonomske aristokracije dovela je za vladavine Muhameda I. do nekoliko provala snanih nezadovoljstava. Tako je u Toledu, nekadanjoj prijestolnici vizigotskog
kraljevstva, pet godina trajao ustanak mozarapskog stanovnitva, koji je dokrajen tek opim
juriem na grad 858.
Deset godina nakon toga, pobuna lokalnog upravnika u Mcridi i njegovo uvrenje u
gradu Badajosu (Badah6s), na rijeci Guadiani, gdje ga je emirat najzad (884) morao priznati
samostalnim guvernerom, tek nominalno ovisnim o vrhovnitvu Kordove, najavila je niz pokuaja da se rubne oblasti islamske drave otkinu od centra i osamostale.
Najizrazit~ji predstavnik takvih tenja bio je Omar ibn Hafsun, islamizirani potomak jecl458

noga vizigotskog velikaa. On se doepao tvrave Bobastro. u Granadskom gorju. i otuda

osvojio znatno okolno podruje kojim je vladao nezavisno.
Izmeu 858. i 861. panjolske je obale zadesio novi. viestruki napad Normana. koji je
zaredom pogodio sve obale. od Galicije do ua Ebra, u koje su uplovili. pa su zatim u
Pampeluni zarobili navarrskoga kralja Garciju lfiigueza (Injigesa) i pustili ga uz veliku otkupninu. nakon ega su se uputili Rh6nom u unutranjost june Francuske. opustoili niz gradova sve do Valencea (Valansa) i najzad jo neko vrijeme harali po obalama sjeverne Italije.
Poetkom druge polovice IX. st. ojaale su i borbe najprije gospodara Tudele, Muse ibn
Kasija, protiv Asturije, a nakon njegove pogibije umijeala se i sredinja vlast, ali su Asturijci
njezinu vojskU potisn\lli, proirili svoj teritorij u Portugalu sve do grada Coimbre. u Staroj
Kastiliji sve do rijeke Duero, a i u Tudeli, na gornjem Ebru, Musini su potomci morali priznati
vrhovnu v last Asturije, dok je Saragossa ostala Kordovskom emiratu.
Tendencije osamostaljivanja rubnih oblasti islamskog podruja jo su se jae oitovale za
vladavine Muhamedova drugog nasljednika (mlaeg sina) Abd Allaha (888-912). Nositelji
najveeg dijela tih pobuna bili su neomuslimani ili muvaladi, ogoreni zbog sve veih povlastica arapske aristokracije. Tako se na jugoistoku, u Betikim Kordiljerima, formiralo nekoliko
samostalnih podruja; u Granadskom gorju, sa sjeditem u Bobastru, uporno se odravao
Omar ibn Hafsun; u jugoistonom obalnom podruju nezavisnost je stekla MUl'cija, a u Almeriji sc formirala zasebna politika jedinica jemenitskih Arapa, koja se uzdravala pomorskom
trgovinom, razvila obrte, naroito tekstilnu proizvodnju i ostvarila znatno blagostanje. Na
jugozapadu i dalje je samostalan bio Badajoz, a i u junom Portugalu nezavisnost je steklo
nekoliko pojedinanih podruja.
Do osamostaljivanja je. kroz teke i krvave borbe s emiratskom vlau. dolo i u samoj
jezgri Andaluzije, u Sevilji, gdje je jemenitska obitelj Banu Haddad vladala posve samovoljno. dajui emiru u Kordovi tek simboliki danak u znak njegova formalnog suvereniteta.
Najuporniju opasnost za sredinju vlast predstavljao je ipak Omar ibn Hafsun. On je
podupirao sve pokrete koji su se e~ieli otkinuti od Kordove, a svako njihovo kolebanje
kanjavao je podvrgavanjem njihova podruja pod svoju vlast. Tako je oko 890. cijeli jugoislok. od Algeeirasa do Murcije bio pod njegovom dominacijom; a zatim je poduzeo ofenzivu
protiv Kordove. s namjerom da Omejade sasvim pro~era s Poluotoka. Nakon poetnih uspjeha. on je 899. ak objavio da odbacuje islam i da se vraa kranstvu koje je bilo vjera
njegovih predaka.
Ali time je od sebe odvratio panjolske muvalade i Berbere koji su se uplaili kranske
restauracije. Na toj je osnovi postao mogu opi napad na Omarovo podruje. U neprekidnim
borbama njegova je mo otad naglo slabila.
U uvjetima prezauzetosti kordovske vlasti mnogim separatistikim pokretima na jugozapadu i jugoistoku, kranska su podruja na sjeveru imala povoljnu priliku da zajedniki
povedu opi oslobodilaki rat protiv islamske vlasti koju su u pograninim oblastima predstavljali samo lokalni upravljai. i sami nezavisni ili eljni nezavisnosti od Kordove.
Ali kranska podruja nisu bila politiki sazrela za udruivanje svojih vojnih snaga.
Naprotiv. na istoku su se i dotad jedinstvene oblasti poele mrviti. Podruje kranske panjolske razvrglo se na sjeveru istonih Pireneja na tri posebne grofovije (Fenolct, Roussillon i
Valspirc); juno od dananje francusko-panjolske granice postojale su. uz obale Sredozemnoga mora. grofovije Ampurias i Barcelona. a dalje prema zapadu, zaredom, grofovije Cerdafia,
Urhel i PaHats. Na te oblasti naclovezivale su se posebne drave, Aragon. Navarra. Asturija i
Galicija. U svemu, juno od sljemena Pireneja bilo je devet zasebnih politikih cjelina. Gotovo
svaka od njih vodila je odvojene okraje sa susjednim islamskim regionalnim vlastodrcima. i
u takvim okolnostima samo krajnjim naporom i uz velike gubitke uspijevala izvojtiti svoje
golo odranje.
Veoma uzburkano doba kordovskog emira Abd Allaha, karakterizirano snanim partikularizl110l11. bilo je nesumnjivo rezultat duboko uznapredovalog procesa feudalizacije na podruju
459

Kordovskog emirata. Ali to je doba svoja unutranja protivurjeja i kaotinost sukoba manifestiralo i veoma slikovitom linou samoga emira Abd Allaha. Suvremeni arapski kroniari
prikazuju ga kao krajnje nepovjerljiva i sumnjiava ovjeka. Uvijek je oekivao zavjere i u
svakom gledao mogueg urotnika. U borbi da odri svoju osobnu vlast i sauva bar jezgru
dravnog podruja, nije poznavao ni skrupula ni obzira. Prema svjedoanstvima sauvanih
tekstova, dao je ubiti trojicu svoje brae, dvojicu svojih sinova, jednoga od svojih strieva, a i
mnoge visoke slubenike i vojne zapovjednike, im bi zapazio kakva sumnjiva dogovaranja ili
kad bi primio ak i anonimne dostave dounika ili opadaa. U isti mah bio je izrazito religiozan i prilino dobro obrazovan, spor u odlukama, veoma tedljiv, ak i krt, strog prema
upravnim inovnicima i pobornik trezvenog i discipliniranog osobnog ivota svih muslimana.
U krajnjoj konzekvenciji, bio je nedorastao da osujeti rasulo, to je, zapravo, bilo izvan
njegove moi. Zbog toga je poduzimao mjere koje su neizbjeno bile uzaludne i posezao za
okrutnostima koje su mogle samo jo vie pogorati odnose i jaati elje za osamostaljivanjem.
Moda je upravo njegovo skriveno aljenje zbog mnogih zloina to ih je izvrio u svojoj
borbi s okolnostima koje nije mogao nadvladati, nalo protuteu u njegovoj izuzetnoj sklonosti
prema posmrtno roenom sinu njegova prvoroenog sina Muhameda, kojega je sam dao
smaknuti. Tome djetetu, svome buduem nasljedniku, Abd al-Rahmanu III., osigurao je najbolji mogui odgoj, sve blagostanje i svu svoju zatitu. Nakon njegove smrti, njegov ga je unuk
u dobi od 21 godine naslijedio bez ikakvih tekoa.

4. KORDOVSKI KALIFAT
ABD AL-RAHMAN III. (912-961)
Brojni neuspjesi Abd Allahova reima, otkidanje mnogih rubnih podruja pa ak i opasnost da vlast islama na Poluotoku bude dovedena u pitanje nesumnjivo su upozoravali na
potrebu okupljanja snaga oko centralne vlasti i na nunost napora da se tendencije partikularizma obuzdaju.
Mladi Abd Allahov nasljednik posvetio je tim nastojanjima svih prvih dvadeset godina
svoje vladavine. Pomno organiziranim i uporno voenim vojnim akcijama najprije je opkolio,
zatim suzio i najzad okonao postojanje samostalne oblasti to ju je zasnovao Omar ibn
Hafsun. Potomcima Ibn Haddada preoteo je zemlje oko Sevilje i upokorio niz gradova na
istonoj obali (Alicante, Valencija, Sagunto). Na zapadu osvojio je Meridu, na jugoistoku
Badajoz (929) i, najzad, u sreditu Poluotoka Toledo (932), koji se dugo odupirao uz pomo
to ju je tome gradu dao asturijski kralj Ramiro II.
Svim tim akcijama izvreno je ponovno ujedinjenje gotovo cijeloga podruja to ga je
proces dezintegracije bio odvojio od neposredne vlasti Kordovskog emirata. To ostvarenje
proslavio je Abd al-Rahman III. time to je 929. uzeo naslov kalifa i poglavara svih muslimanskih vjernika na Poluotoku. Nasuprot njegovom, sjedinjenom islamskom teritoriju stajalo je
sada samo kransko podruje na sjeveru, pa je novi kalif odsad svojom prvom dunou
smatrao ofenzivni rat protiv kranskih drava koje su se preprijeile premjetanju dravnih
mea na geografske granice Poluotoka.
Najsnanija meu njima bila je i dalje Asturija, kojoj je od 912. sreditem bio grad Leon
(umjesto Ovieda) pa se otada Asturijsko kraljevstvo poelo nazivati Kraljevstvo Leon. S njime
je Abd al-Rahman III. ratovao jo od 916., ali je pretrpio nekoliko poraza, pa je svoje akcije
skrenuo vie prema istoku, protiv Navarre i Aragona. Godine 924. uspio je osamljenoj Navarri
zadati tako teak poraz da je svako njezino angairanje u ratovanju za punih sedam godina bilo
onemogueno.

460

PIRENEJSKI POLUOTOK U XI. ST.

~a~
BALEARI

c.._ . _ _ ~
(/

--

Alir

r<e:J Kr~ . kralj. u asu smrti Sancha

L l . ] III. Garceza. kr. Navarre 11035)
Granice rekonkviste 1035.
'"~ Granice rekorIkviste 1099. u asu
Cidove smrti.

rn

[I]]

Kraljevsiva podlona Cidu ili pod

njegovom zalitom (1092)
Cidov feud

[6J
~

Kraljevstva taifA
Osvojenja Almoravida poevi od
1080.
O
300
!
l

U razdoblju koje je slijedilo, Abd al-Rahman je dokonavao podvrgavanje islamskih osamostaljenih podruja unutar granica svoje drave, pa se nije mogao okoristiti nizom nasljednih
borbi oko kraljevske vlasti u Asturiji (Leonu) to su ispunjale razdoblje izmeu 924. i 932. i u
kojem se ak od asturijsko-Ieonske dravne jezgre odcijepila i osamostalila markgrofovija
Kastilija, sa sreditem u Burgosu.
Prebrodivi nasljedstvene krize, kraljevina Leon je za Ramira II. (931- 950) obnovila
ofenzivne pothvate protiv Kalifata. Na te akcije Abd al-Rahman je odgovorio najprije pokorenjem Kastilije, Navarre i Saragosse u kojoj je vladao jedan od islamskih disidenata, koji nije
bio voljan pokoriti se kalifu pa je ratovao protiv njega kao saveznik krana. Time je Kraljevstvo Leon bilo izolirano i opkoljeno. S velikim nadama u konani uspjeh Abd al-Rahman je
poveo golemu vojsku (kroniari navode da je imala 100 000 ratnika) izravno prema gradu
Leon. Ali pod zidinama tvrave Simanca (oko 25 km jugozapadno od dananjega grada
Valladolida, u Staroj Kastiliji) ta je vojska 939. pretrpjela besprimjeran poraz, u kojem se i
sam kalif jedva spasio bijegom.
Tu svoju pobjedu krani, meutim , nisu umjeli iskoristiti jer su najprije izbili sporovi
izmeu leonskog kralja Ramira II. i kastilijskoga grofa Fernana Gonzalesa, a zatim, poslije
461

Ramirove smrti (950), nasljedne borbe za prijestolje u Le6nu, u koje su se, po branim
vezama, upleli i vladari Navarre i Kastilije. Protiv zakonitog nasljednika Ramira II. (Ordonja
III) kraljevski je poloaj stekao tienik Navarre i Kastilije, Sancho I. Debeli. Ali on se
pokazao nesposoban da se suprotstavlja vojnom pritisku Kalifata, pa su ga Le6nci zbacili i
prihvatili vladavinu Ramirova neaka Ordonja IV. U takvim okolnostima Navarrskaje kraljevska kua, da bi vratila na le6nsko prijestolje svojega tienika Sancha L, sklopila formalan
savez s Kalifatom, prihvativi suverenitet Kordove. Rat koji su zatim Kalifat i Navarra poveli
protiv kraljevstva Leon i protiv Kastilije, primorao je kralja Ordonja IV. da izbjegne u planine,
a prijestolje je zauzeo Sancho L, ali kao podanik Kalifata. U isti poloaj zapala je iKastilija.
neposredno podvrgnuta Navarri, a preko nje takoer i kordovskom kalifu. Time je supremacija
islamske vlasti doprla gotovo do geografskih granica Poluotoka. Postojao je jo samo otpor u
asturijskim brdima. N a istoku, franake grofovije izmeu Pireneja i donjeg toka Ebra nastojale
su ouvati dobre odnose s Kalifatom ili su ak (kao Barcelonska grofovija) priznavale bar
nominalno vrhovnitvo islamske vlasti.
Osim unutranjopolitikih problema i borbe s kranskim dravama, Abd al-Rahmanovu
panju privlaila su i zbivanja u Sjevernoj Africi, gdje su se postupno formirale etiri samostalne islamske drave. neovisne o Bagdadskom kalifatu (u Maroku, u Aliru, u Tunisu i
Egiptu), ali i meusobno suprotstavljene zbog politiko-teritorijalnih i vjersko-dogmatskih
opreka.
Sunitska i malekitska, konzervativno orijentirana panjolska uplela se u te sjevernoafrike
sporove kad se, s vremenom, pokazalo da bi se pobjeda iitskih Fatimida u cijeloj sjevernoj
Africi, pa i u Egiptu, mogla pretvoriti u fatalnu opasnost za odranje omejadskog kalifata na
Pirencjskom poluotoku. Posebno povoljne okolnosti za upletanje u afrike odnose pruila je
Abd al-Rahmanu III. velika pobuna tuniskih i alirskih Berbera protiv vlasti Fatimida u etr
desetim godinama X. st. U tom je razdoblju cio Maroko, ugroen i od Berbera i od Fatimida,
priznavao vrhovnu vlast Kordove. Ali nakon okrutnoga uguenja berberske hariditske pobune, Fatimidi su do poetka 960. doslovno zbrisali vlast Kordovanaca u Maroku. Ostala su im
samo dva obalna uporita, Tanger i Ceuta.
Konani poraz Abd al-Rahmanova gotovo etrdesetodinjeg angairanja u sjevernoafri
kim zbivanjima, koji je izrazito odudarao od njegovih uspjeha u pacifikaciji Pirenejskog poluotoka, pokazao je da ekonomski, politiki i vojni potencijal njegove drave nije bio dorastao
ciljevima koji su prelazili okvire Poluotoka. tovie, napor koji je uzalud bio uloen u mnogobrojne, skupe i krvave afrike pothvate, sprijeio je Kalifat da zaista u potpunosti likvidira
kranske politike tvorevine na sjeveru. Njihovo dabinsko pokorenje i potisnue otpora u
planinske oblasti Asturije i Pireneja nije bilo istovjetno s unitenjem svih mogunosti za
buduu borbu. Stoga, kad je najvii uspon kalifatske moi minuo, povratak kranske rekonkviste ponovno je postao mogu.
U meunarodnim odnosima Kordovskog kalifata, izvan domene izravnoga vojnog upletanja, od veeg su znaenja bili kontakti s Njemakom Otona L i s Bizantom.
Odnosi s Njemakom u biti su se svodili na Otonovu diplomatsku intervenciju zbog
napada jedne panjolsko-islamske skupine gusara koja je izmeu 891. i 894. uspjela osvojiti
obalno uporite Fraxinetum, u provansalskom zaljevu Saint-Tropez, pa je odonuda pljakala
obale Provanse, prodirala dolinom Rhone i Saone i otuda alpskim klancima sve do Burgundije,
vicarske i Piemonta, napadajui naroito svjetovna i samostanska imanja duboko u njemakom politikom prostoru. Ali Kordovski kalifat nije udostojao njemakoga kralja zauzimanjem za njegove interese, pa se haraenje fraksinetumskih gusara nastavilo sve do 972/3.
kad je to gusarsko arite bilo uniteno pod udarcima velike koalicije zainteresiranih europskih
sila koju je formirao grof Vilim od Provanse.
Sasvim drukiji bili su odnosi Kordovskog kalifata s Bizantom. Premda su obje te drave
bile u neprijateljstvu s Abbasidima, pa se moglo oekivati da e obje biti zainteresirane za
462

politiki i vojni savez, ipak panjolska islamska drava nije vie, otkako se sjeverna Afrika
prestala pokoravati Bagdadu, imala razloga sudjelovati u sporovima na prednjoazijskome prostoru. Suprotno tome, Kordovski je kalifat bio veoma zainteresiran za trgovinsku razmjenu s
Bizantom i za dolazak njegovih strunjaka, graditelja, uenjaka i majstora svake vrste koji bi
u panjolskoj pomogli pri gradnji novih objekata i djelovali u umjetnosti, znanosti i kolstvu.
Arheoloka istraivanja pokazuju da je bizantski utjecaj u arhitekturi, izradi mozaika, zlatarstvu i drugim umjetnikim obrtima u islamskoj panjolskoj X. i XI. stoljea bio znatan, a iz
pisanih je izvora poznato da je izmeu dviju drava bilo veza i na najvioj razini, razmjenom
slubenih delegacija u ime vladara, slanja strunjaka u panjolsku i preuzimanja rezultata i
iskustava to ih je Bizant uvao jo od antikih vremena i razvijao ih u stoljeima koja su
slijedila.
Kordovski kalifov dvor bio je u Abd al-Rahmanovo doba jedno od najsjajnijih i najbogatijih vladarskih sredita u tadanjem svijetu. Po uzoru na sasanidske tradicije u Perziji, a i na
obiaje u Bagdadu i Carigradu, bio je izraen strog dvorski ceremonijal koji je vladara pretvarao u gotovo nadnaravnu linost. Oko kalifa stvarao se krug dvorjanske aristokracije koja nije
bila obiteljski vezana uz njega, pa vie nije pripadala ni tradicionalnoj arapskoj eliti, nego se
popunjavala iz redova dvorskih slubenika, znatnim dijelom ak iz krugova nekadanjih robova i osloboenika. Pripadnike svoje obitelji Abd al-Rahman je udaljavao s dvora, davao im
raskone rezidencije ali im nije doputao da vre utjecajne slube koje bi im mogle posluiti
kao oslonac za uzurpatorske pothvate.
Meu dvorjanstvom neslobodnog podrijetla velika veina bili su Europljani, najee
eunusi. Arapski naziv obuhvaao ih je rijeju sakalihi koja je arapska izvedenica od Slaven
(Sclavus), a nastala je na arapskom istoku gdje su robovi u VIII. st. u velikom broju bili
dopremani s Balkana i iz june Rusije. Na Pirenejskom poluotoku ti robovi i oslobo(1enici nisu
u X. i XI. st. vie bili iskljuivo slavenskog podrijetla, nego su znatnim dijelom potjecali iz
franakih zemalja, iz Njemake i sjeverne Italije, ali takoer i iz slavenskih zemalja uPolablju,
na Balkanu i u junoj Rusiji. Njih su u Kordovski kalifat dopremali profesionalni trgovci
robUem, a u ropski su poloaj dospijevali ili u vezi s oficijelnim ratovanjima tadanjih europskih drava ili prigodom naroitih napadakih akcija kojima je bila svrha da u napadnutoj
zemlji nahvataju mukoga i enskog roblja za prodaju.
U drugoj polovici X. st. broj sakaliba u kalifovoj slubi premaivao je 5 000 ljudi. Svi su
oni bili razvrstani u razliite kategorije slubenika, od obinih slugu, straara i uvara harema
do najviih vojnih i upravnih dunosti. Svojim usponom u karijeri, oni su sustavno potiskivali
iz kalifove okoline ne samo vladareve roake nego i pripadnike arapske aristokracije. Smisao
takve supstitucije sastojao se od apsolutne zavisnosti sakaliba o kalifovoj volji, iako je, kao i
u drugim podrujima svijeta, u raznim vremenima, i taj odnos degenerirao u nasilja i pokuaje
podvrgavanja vladarske linosti nominalno zavisnom upravnom aparatu.

POLITIKI RAZVOJ DO 1031.

Sedamdesetodinji vremenski raspon od Abd al-Rahmanove smrti do propasti Kordovskog

kalifata 1031. moe se shematski podijeliti u tri etape (koje u stvarnosti kontinuirano evoluiranju jedna u drugu); to su: doba batinjene snage Kalifata, doba snanih namjesnika kalifske
vlasti i doba rasula i propasti.
U prvoj etapi su Abd al-Rahmanovi uspjesi u pacifikaciji Poluotoka omoguili njegovu
sinu i nasljedniku AI-Hakamu II. (961-976) da ouva stanje relativnog mira i ekonomskog
blagostanja, a opreke interesa meu razliitim drutvenim grupacijama jo nisu nadjaale
potrebu za kohez~jom politikog ustrojstva.
Pa ipak, premda je sam kalif bio snaan, razborit i dalekovidan vladar, bolest koja ga je
zadesila u poodmaklim godinama ivota omoguila je prve afirmacije jakih linosti u njegovoj
463

okolini. Jedan od njih bio je bivi osloboenik, general Galib, a drugi dravni sekretar (vezir)
Abul Hasan Dafar.
Od vanjskopolitikih dogaaja, iz Europe je panjolsku 966. zadesio, novi napad Normana (Danaca), najprije na podruju Lisabona, a zatim u oblasti Sevilje. Ali likvidacija toga
naleta bila je izvrena mnogo lake i s manje rtava jer je sada islamska panjolska ve
raspolagala jakom flotom i imala dobro organizirane obalne strae koje su unaprijed navijetale mogui napad gusara ili stranih osvajaa.
U Sjevernoj Africi fatimidski je general Davhar (podrijetlom sicilski Grk) 969. osvojio
Egipat, pa se uskoro zatim fatimidska dinastija preselila u novopodignuti grad Kairo (u blizini
staroga Fostata). Uprava u Ifrikiji ostala je berberskom plemenu Sanhaa, ali se ono uskoro
uplelo u nepomirljiva neprijateljstva sa susjednim i suparnikim berberskim plemenom Zenata. Maroko je pri tome bio preputen lokalnim snagama; no pretenzije Kordovskog kalifata II
toj zemlji dovele su do vojnog pohoda iz panjolske u Maroko koji je poslije" dvije godine
borbi, pod zapovjednitvom generala Galiba, zavrio pobjedom Kordovanaca ipodvrgavanjem
Maroka u zavisnost od panjolske.
"
Sporovi Kalifata s kranskim dravama na sjeveru Poluotoka nastavljali su se na stanje
kakvo je bilo u trenutku Abd al-Rahmanove smrti. Priznajui vrhovnitvo Kordove, kranski
su vladari pokuali formirati koaliciju pod vodstvom leonskoga kralja Sancha I. Ali uzastopni
napadi islamske vojske najprije na Kastiliju, pa na Navarru i zatim na Le6nsko kraljevstvo
urodili su nizom pobjeda muslimana, opim rasulom na kranskom sjeveru i priznavanjem
podanike odanosti Kalifatu.
Druga etapa u razvoju unutranjih odnosa u islamskoj panjolskoj zapoinje smru kalifa
AI-Hakama II. i prijenosom kalifskoga dostojanstva na njegova sina Hiama II. (976-1013)
koji je bio tek jedanaestogodinji djeak. Faktinu je vlast uspio u doba njegove malodobnosti
stei Abu Amir Muhamed jemenitski Arapin iz june Andaluzije, koji je svoju karijeru zapoeo kao upravnik nad imovinom mladoga kalifa. Bio je ambiciozan, veoma energian ali
krajnje lukav i beskrupolozan ovjek, odlian general i nadareni upravlja. Njegovu usponu
veoma je pomoglo to je bio miljenik kalifov e majke i to se uspio sprijateljiti s generalom
Galiborn i tadanjim velikim vezirom AI-Muafijem. U savezu s vezirom Abu Amir je najprije
poradio na potiskivanju utjecajnih, sakaliba i na formiranju novih, berberskih plaenikih
odreda. Dva je puta uspio onemoguiti zavjeru pretendenata protiv kalifa Hiama II., ali je
njegove vlastite ambicije razarao veoma podmuklo smiljenim postupcima navodei ga ve u
ranoj mladosti na raskalaen ivot, ime mu je oslabio volju za vladanjem i sposobnost da se
koncentrira na dravnike i politike djelatnosti. U daljnjem razvitku svoje svemoi, najprije
je iskoristio ugled generala Galiba da ukloni vezira AI-Muafija, a zatim je poduzeo dugotrajne i zamrene akcije da kompromitira generala Galiba, iako je bio oenjen njegovom keri.
Do 979. Abu Amir je praktiki ve izgradio svoju svevlast. Te godine zapoeo je gradnju
svoje sjajne i raskone rezidencije nedaleko od Kordove, na lijevoj obali Gvadalkivira, koja je
obuhvaala stanove najviih dravnih slubenika, njihove urede, vojarne i bogata skladita
hrane i oruja. Uselivi se u tu palau, Abu Amir ju je 981. uinio sreditem dravne vlasti.
Kalif Hiam II. ostao je faktino interniran u svojoj kordovskoj palai, okruen svom moguom raskoi i totalno utonuo u razvrat i pijanevanja. Vojna snaga drave bila je preinaena.
Njezinu jezgru inile su regrutirane berberske i kranske plaenike ete, a arapska milicija
bila je reformirana i njezini pripadnici pridodani drugim jedinicama u kojima su izgubili svaku
mogunost da djeluju na temelju svojih rodovsko-plemenskih veza.
Posljednju zapreku Abu Amirovoj svemoi koja je kalifat pretvarala u simboliku funkciju
predstavljao je jo uvijek general Galib, vjeran i dalje mladom kalifu i protivnik novoga
sustava vlasti to ga je izgraivao Abu Amir. Spor meu njima najzad se pretvorio u otvoreni
ratni sukob, u kojem je general Galib bio primoran zatraiti pomo kastilijske i navarrske
vojske. No Galib je ipak bio poraen, a Abu Amirova je pobjednika vojska izvrila neopisiv
464

pokolj nad pobijeenim saveznicima. U ast toga uspjeha Abu Amir je uzeo naslov AI-Mansur
(Pobjednik), a njegova se vlast pretvorila u neogranienu diktaturu.
U razdoblju koje je slijedilo Abu Amir je, prema kazivanju arapskih kroniara, vodio 57
uspjenih vojnih pohoda protiv kranskih drava na sjeveru Poluotoka. Meu njima neki su
bili osobito katastrofalni za kranske politike zajednice. Tako se kralj Leona, Bermudo II.,
984. mogao odrati na vlasti samo uz obvezu na plaanje visokoga godinjeg danka Kalifatu i
pristanak da muslimanska vojska bude stacionirana u tvravama njegova podruja. Njegov
pokuaj da 987. te posade protjera uzrokovao je novi napad preko Portugala, u kojem je
potpuno opustoeno cijelo podruje do linije koja spaja gradove Coimbru, Zamoru i Leon,
ukljuivi i ta tri grada. Godine 992. dolo je do nekog poremeaja u stupnju pokornosti
navarrskoga kralja Sancha Garceza II. (koji je bio Abu Amirov tast), pa ga je njegov zet u
nekoliko vojnih akcija porazio i toliko ponizio, da je pri sklapanju mira navarrski kralj morao
u dvorani u kojoj se sveanost obavljala prii Abu Amirovu prijestolju padajui nekoliko puta
uzastopce na koljena i ljubei tlo pred Abu Amirom, nakon ega je neposredno pred njim
ponovno pao niice i izljubio mu najprije obje noge, zatim dobio odobrenje da mu s najveim
strahopotovanjem smije izljubiti i ruke pa je onda kleei morao sasluati dugotrajne prijekore i najzad se smio, izvrivi jo jednom jednake iskaze poniznosti, povui dobivi blagonaklono oprotenje.
Iako je Abu Amir bio oenjen i kerkom leonskoga kralja Bermuda II., on je 997. protiv
njega poveo rat samo zbog nekih znakova nepokornosti. elei tim pothvatom pogoditi najveu svetinju kranske panjolske, on je potpuno razorio grad i velianstvenu katedralu u
Santiagu de Compostella, gdje je, po predaji, bilo sahranjeno tijelo Isusova uenika Jakova,
sina Zabedejeva, za kojega se tvrdilo da je osobno propovijedao kranstvo po panjolskoj, pa
je njegov grob ve niz stoljea bio cilj brojnih hodoaa iz cijele kranske Europe.
Abu Amirovi vojni pothvati protiv kranskih podruja, proeti krajnjom mrnjom i razornou, potrajali su doslovno do posljednjih mjeseci njegova ivota, pa je on i umro na jednom
takvom pohodu, u pograninom gradu Medinaceli (ljeti 1002).
U Abu Aminove ratne uspjehe treba ubrojiti i akcije u Sjevernoj Africi. U asu kad je on
usredotoio svu vlast u svojim rukama Kalifat je u svom posjedu drao jo samo odlino
utvrenu Ceutu. Stoga je bilo potrebno dugotrajnim borbama i nizom pobjeda nad berberskim
stanovnitvom ponovno podvrgnuti cijeli Maroko, koji je nakon toga, oko 998. postao potkraljevstvom, ovisnim o Kordovi, odakle je Abu Amir svake godine imenovao novoga vritelja
potkraljevske dunosti da bi time predusreo svaku mogunost osamostaljivanja.
Abu Aminovom smru (1002) poinje trea, zavrna etapa Rahmanidskog kalifata. Hiam
II, koji je i dalje ivio u raskonom zatoenitvu u svojim palaama, bez ikakva je oklijevanja
diktatorske vlasti predao Abu Aminovu sinu Abd Al-Maliku. On je pokuao upravljati dravom prema oporunim uputama koje mu je ostavio njegov otac, da, naime, kalifa i dalje dri
u izolaciji, iako u svoj moguoj raskoi; da arapskoj i sakalibskoj aristokraciji uskrauje sve
privilegije; da tedljivo upravlja financijama; da utjecajne vojne i civilne slube povjerava
iskljuivo svojim vazalima; da svako kolebanje u odanosti bezobzirno kanjava i da nikom ne
doputa da mu mo i bogatstvo prekorae opasne granice.
Ali uza sve to, ve za Abd al-Malikove vladavine poinje etapa postupne razgradnje
dotadanjeg poretka. Novi se diktator nije mogao odrei usluga sakaliba u svom nastojanju da
odoli pritisku arapske aristokracije koja je planirala ukloniti diktatora i njegova kalifa Hiama
II. Uguenjem te pobune sakalibski su zapovjednici ponovno stekli vaan utjecaj na dravne
poslove.
Diktatorska vlast bila je meutim jo uvijek dovoljno snana da onemogui pokuaj Barcelonske grofov* da se oslobodi, a sporovi, izmeu kastilijskoga i galicijskoga grofa oko
vrenja regentske vlasti u Leonskom kraljevstvu, za vrijeme malodobnosti tamonjega kralja
Alfonsa V. (999-1028), omoguili su Abd al-Maliku da istupi kao arbitar i da se svim tim

465

trima zemljama nametne kao donositelj odluka. Ali kad je pri upokoravanju Kastilije, nezadovoljne nametnutim l:jeenjima, bilo nuno povesti rat, Abd al-Malik se za vrijeme ekspedicije
razbolio i umro.
Treim vriteljem diktatorske funkcije postao je sada Abd al-Malikov mlai brat Sanchuelo, Abu Amirov sin iz njegova braka sa kerkom neko tcko poniavanoga navarrskoga
kralja Sancha II. On je bio osobni prijatelj kalifa Hiama II. i njegov sudrug u orgijama. Stoga
ga je trideset trogodinji kalif imenovao ak i svojim nasljednikom na poloaju kalifa. A taj jc
in djelovao kao povod za dravni udar u kojem je kordovski puk juriem osvojio i kalifovu
palau u Kot'dovi i palau to ju je neko Abu Amir bio uinio sreditem izvrne vlasti, pa su
obje bile totalno opljakane i zatim sravnjene sa zemljom.
Pobuna je na vlast izdigla jednoga od praunuka Abd al-Rahmana III., ali su u njoj puke
mase oitovale svoju duboku mrnju ne samo prema diktatorskoj dinastiji i nedostojnom
kalifu. nego i prema predstavnicima svih viih drutvenih slojeva, podjednako prema arapskoj
aristokraciji. sakalibima i berberskim oficirima. Naroito su napadi na berberske etvrti u
Kordovi bili razorni. Stoga su se Berberi poeli pripremati na protuudar; no njihov je pokret
bio suzbijen i sve je berbersko stanovnitvo u Kalifatu bilo stavljeno izvan zakona.
Pred krajnjom egzistencijalnom opasnou Berberi su formirali novu vojsku. krenuli na
sjever, ondje se zdruili s vojnim odredima Kastilije, izvrili napad na Kordovu i kao svojega
pretendenta kalifom proglasili jednoga od praunuka Abd al-Rahmana III., Sulejmana ibn al-Hakama.
Toga novoga kalifa nisu priznale sve muslimanske pokrajine na Poluotoku. Naroito su
Arapi estoko mrzili Berbere i odbacivali svaku vlast koja bi poivala na njihovoj vojnoj
premoi.

Razdoblje koje je slijedilo bilo je ispunjeno kaotinim smjenama pobjeda i poraza mnogobrojnih initelja koji su bili angairani u suparnikim bitkama za vlast. Dva puta je kalifom
postajao jo jedan od Abd al-Rahmanovih praunuka. kao eksponent omejadske arapske aristokracije, jedanput se na kalifsko prijestolje pod zatitom sakaliba vratio i razvratni Hiam II.. a
10 13. Berberi su uspjeli ponovno osvojiti Kordovu, pri emu je njihova vojska izvrila strahovitu pljaku prijestolnice. naroito u palaama arapskc i sakalibske aristokracije, a znatne
dijelove grada progutao je poar. Tom prilikom Sulejman je po drugi put postao kalifom.
Svemo Berbera bila je u tomc trenutku neograniena. Iako je njihov kalif bio Arapin (potomak Abd al-Rahmana III), oni su ga primorali da izvri brojne eksproprijacije i da svojoj
berberskoj vojsci dade najbogatija lena u sreditu i na plodnom jugozapadu drave.
Za vrijeme tih dogaaja Maroko se potpuno emancipirao od vlasti Kordove, vojni zapovjednik Ceute proglasio se kalifom, naglim napredovanjem zauzeo Kordovu, dao smaknuti
Sulejmana (1016) i pokuao terorom upokoriti i Berbere i sakalibe, ali je i sam bio ubijen. U
sljedeih devet godina izredalo se osam linosti na kalifskom prijestolju, a da nijedna od njih
nije uspjela stei ope priznanje. Veinom su posjedovale samo regionalnu vlast. vodei krvave i razorne ratove sa svojim takmacima i protivnicima. Kordova je bila opustjela, osiromaena i polurazruena i nijedan od pretendenata vie se nije trudio da je osvoji. Preivjeli stanovnici nekadanje prijestolnice ipak su sami jo jednom pokuali problem vlasti i ujedinjenja
drave rijeiti na temelju zamisli o sveopoj vlasti kalifa. Izvrili su brojne konzultacije s
lokalnim arapskim vlastodrcima po provincijama i sa zapovjednicima sakaliba radi sjedinjenja svih snaga protiv Berbera koje su odlinici arapskog podrijetla krivili za sve nevolje
islamske panjolske. Na temelju pregovora pronaen je jo jedan. dotad neokuani praunuk
Abel al-Rahmana III. Ali on se pokazao potpuno nedorastao ulozi koja mu je bila namijenjena.
pa su jo preostali imuniji graani Kordove digli novi ustanak, protjerali posljednjega kalifa
Hiama III. i upravu nacl gradom predali vijeu gradana. Preostala islamska panjolska bila je
sada razbijena na mnotvo lokalnih politikih jedinica bez dublje meusobne veze.
466

5. RAZDOBLJE "TAIFA"
Podruja na koja se raspao Kordovski kalifa t nazivaju se arapskom rijei "taifa" koja znai
plemenski teritorij ili podrujc jednoga naroda. Na elu tih partikularnih drava bili su ponegdje pripadnici arapske aristokracije. ali veinom su to bili berber ski vojni zapovjednici i
sakalibi. Pritom su berberske dravice bile brojnije na jugu. a na istoku i jugoistoku dravc
sakaliba. Od svega 23 zasebna teritorija. koliko ih je bilo na poetku toga razdob~ja, do kraja
XI. st. odralo ih se samo osam.
Neke od njih imale su osebujnu sudbinu. Tako je u Granadi vladao jedan bcrberski oficir,
a prvi vezir bio mu je ueni i bogati idov Samuel Abennagdela. On je uspio ostvariti epohu
velikoga blagostanja, ali je ve Samuelov sin svojom okrutnou i nezasitnom udnjom za
bogatstvom izazvao pobunu u kojoj je u krvavom pokolju poubijano do 4 000 granadskih
idova.
Almerija je takoer ivjela u obilju i prosperitetu svoje mediteranske trgovine, dok je
Denia (blizu junog rta Valencijskog zaljeva), kojom su vladali sakalibi, proirila svoju vlast
na Baleare i pretvorila se u opasno gusarsko gnijeZdo. U Valenciji je gospodovala arapska
dinastija Abu Amirovih potomaka. Saragosa je takoer bila pod vlau jednoga arapskoga
roda. a uspjelo joj je da svoju vlast proiri niz tok Ebra sve do obale Sredozemnoga mora. U
sreditu Poluotoka organiziralo se prilino snano kraljevstvo Toledo, koje je obuhvaalo
gotovo cijelu pokrajinu Nova Kastilija, dok je na zapadu kraljevstvo Badajoz ukljuivalo
panjolsku i portugalsku provinciju Estramadura i na irokom pojasu dopiralo do Atlantskog
oceana.
Najveu mo razvio je emirat Sevilja. Taj grad proglasio se 1023. republikom, a na elu
njezinoga gradskog vijea bio je kadija Abul Kasim. On i njegovi nasljednici ipak su republikanski rc'im pretvorili u diktaturu. Ona je bila osobito okrutna za Abul Kasimova sina.
AI-Mutadida. O njemu priopavaju kroniari da je imao pasiju da skuplja lubanje svojih
neprijatelja, pa ih je upotrebljavao kao posude za cvijee u svojoj palai. Svoje goste ponekad
je bez ikakva povoda dao zatvarati u kupaonice svojega dvorca gdje ih je guio dugotrajnim
mukama putajui otrovnu paru u prostorije. Najzad je vlastitim rukama udavio svojega sina
koji se bio pobunio protiv njegovih okrutnosti. Zaobilazei sa sjevera Granadsko gorje, Seviljski se emirat proirio do Murcije i tako sezao od Atlantskog oceana do Sredozcmnoga mora.
Razdoblje taifa hilo jc ispunjeno mnogim meusobnim suparnikim borbama pojedinih
teritorija i. s tim u vezi, brojnim promjenama teritorijalnih opsega i granica pojedinih politi
kih cjelina. Takva regionalizacija podruja na oblasti koje su imale zasebna privredna obiljeja
i usredotoene ekonomske interese faktino je pogodovala oslobadanju mnogih inicijativa i
dovela do znatnog porasta blagostanja. U isto vrijeme, nekadanju krutost reima smijenila je
liberalizacija shvaanja, pa je doba taifa, na temelju ekonomskog prosperiteta pojedinih regija.
bilo ujedno i vrijeme izrazite i znaajne kulturne aktivnosti.
Politika razmrvljenost islamskog podruja na Poluotoku, do koje je na taj nain dolo. u
velikoj je mjeri pomogla jaanju i ekspanziji kranskih drava sa panjolskog sjevcra. pa je
upravo ta opasnost dovela do provale novih osvajaa iz Sjeverne Afrike. Bili su to berberski
Almoravidi.

467

6. KRANSKE DRAVE NA SJEVERU POLUOTOKA U XI. ST.

U poetku XI. st. sve su kranske drave u panjolskoj bile u zavisnosti o Kordovskom
kalifatu. Ali rasulo poslije smrti diktatora Abu al-Malika (1009) i u doba taifa omoguilo je da
se situacija na sjeveru Poluotoka radikalno izmijeni. U tom mijenjanju ope situacije izvrila
se i preinaka odnosa meu kranskim dravama. Kraljevstvo Leon pretrpjelo je nekoliko
tekih poraza u sukobima sa sjedinjenom Navarrom i Kastilijom, a 1037. je cijeli njezin
teritorij pripojen Kastiliji, kojom je tada vladao Ferdinand I. (1035-1065). Navarra je nakon
sjajnih vojnih uspjeha u prvim desetljeima XI. st. zapala u razdoblje slabljenja, pa se izrazito
orijentirala prema Francuskoj, naavi u njoj oslonac za svoje odranje u suparnitvu sa
kranskim susjedima na Poluotoku. Naprotiv, Aragon se, poevi od vladavine Ramira I.
(1035-1063), odcijepio od Navarre i postao snanom dravom. Otada su Kastil~ia i Aragon
bile glavna borbena snaga u suzbijanju islamske teritorijalne prevlasti na Poluotoku.
Kastilijanska ofenziva poela je na donjem toku rijeke Duero i zauzeem Coimbre dopda
u Portugalu do rijeke Modengo, a u sreditu Poluotoka do mea planinskih lanaca Sierra de
Gredos i Sierra de Guadarrama. Muslimanski vladari Toleda, Saragosse, Badajoza i Sevilje
morali su priznati svoj vazalski odnos prema Kastiliji i plaati joj godinji danak.
Ali pred svoju smrt, pri pokuaju da osvoji Valenciju (1065), Ferdinand I. je svoju dravu
podijelio u korist trojice svojih sinova, pa je meu braom zapoela sedmogodinja borba za
prevlast. Pobjednikom je najzad ostao srednji od brae, Alfons VI. (1072-1109).
Taj je panjolski vladar bio osebujna i kontroverzna linost: bezosjeajan, ohol, okrutan,
sumnjiav i osvetoljubiv, pohlepan za slavom i ambiciozan; no usto je bio i neumoran, dalekovidan politiar, strog prema pokuajima korupcije, organizator reda i sigurnosti u svojoj dravi.
Svega etiri godine po njegovu stupanju na vlast, Kastilijaje neoekivano napala Navarru
u namjeri da joj preotme njezine zapadne pokrajine. Nakon mukog umorstva navarrskoga
kralja Sancha IV. (1076), cio zapad Navarre pripao je Kastiliji, a istok je stupio u personalnu
uniju s Aragonskim kraljevstvom.
Priliku za daljnje napredovanje prema jugu pruila je Kastiliji pobuna puka u Toledu
protiv kralja AI-Kadira kojom se okoristilo Badajoz kraljevstvo. Shvativi taj dogaaj kao
povod za intervenciju (jer je Toledo bio u vazalskom odnosu prema Kastiliji), Alfons VI. je u
est godina ratovanja premjestio junu granicu svoje drave na rijeku Tajo. Time su Kastiliji
pripali gradovi Salamanca, Segovia, Avila, Guadalajara, Madrid, Talavera, a i sam nekadanji
glavni grad Vizigotskog kraljevstva, Toledo, koji je u to doba bio jedan od najnaseljenijih
gradova u panjolskoj i snano sredite mnogih grana urbane privrede.
.
Nakon tih vojnih uspjeha, jedno od bitnih nastojanja kraljevske vlasti u Kastiliji bilo je da
ponovno naseli i ukljui u kranski svijet cijelo prostrano podruje izmeu stare granice na
Dueru i nove granice na Taju. Uspjesi Kastilije (a za njom i Aragona) u tom realnom predobivanju dotad islamskih podruja bili su uvelike mogui zbog vanih izmjena u odnosima
kranskih drava na sjeveru Poluotoka sa Zapadnom Europom. One vie nisu bile mala,
osamljena brdska podruja koja vode elementarnu borbu za opstanak nasuprot nadmonoj sili
koja ih pritjenjuje s juga. Njihove veze s kranskim dravama na sjeveru od Pireneja postaju
veoma snane i te zemlje postupno postaju zalee i oslonac panjolske rekonkviste. U tome
smislu osobito su znaenje imala dva dogaaja, oba u osnovi vjerskog karaktera. Prvi od njih
bilo je neprekidno poveavanje hodoasnikih putovanja iz Francuske, Nizozemske, Njema
ke, pa ak i iz Engleske u obnovljeno svetite Sant Jago de Compostella, u Galiciji. Onamo su
dolazili mnogobrojni redovnici, vitezovi i trgovci koji su zatim, nakon povratka kui, irili
ideju o potrebi kranske pomoi panjolskoj da zbaci islamsku vlast. Usporedo s neprekidnim jaanjem toga hodoasnikog pokreta, koji upravo u XI. st. doivljava svoj vrhunac. u
panjolsku poinje u prvim godinama toga stoljea prodirati i klinijevski reformni pokret. Jo

468

1008. doao je u samostan Ripoll, u Navarri, opat Oliva i ondje poeo uvoditi reformu. Otuda
se ona irila iz samostana u samostan, iz Navarre u Aragon, u Kastiliju, Leon i Asturiju. Ve
u prvoj polovici XI. st. reformirani se samostani povezuju s francuskim matinim samostanima
klinijevskog pokreta, da bi zatim, u drugoj polovici toga stoljea, poput bujice narastao priljev
redovnika iz Francuske. Time se izvanredno poveao broj ne samo nositelja pravovjerne
katolike obrazovanosti, nego i propagatora borbenih ideja o kri arskom ratu protiv islamskih
drava. Oni su bili inicijatori zamjene tradicionalnih, mozarabskih obreda u kranskim crkvama rimskom liturgijom, ali i obratno, posrednici koji su u zemlje Zapadne Europe prenosili
filozofske i znanstvene zasade to su ih upoznali u panjolskoj, gdje je islam u sebi sadrao i
dalje razvijao dragocjenu batinu antike kulture na podruju filozofije, prirodoznanstvenih
disciplina, glazbe, likovnih umjetnosti i pjesnitva.
Zajedno s hodoasnicima i redovnicima u panjolsku su dolazili i ratnici, vitezovi eljni
bojnih pothvata i osvajanja. Za sve te doljake podizala su se konaita ne samo u Santjagu
nego i uzdu puteva kojima su onamo dolazili, ali i dublje u unutranjosti, u predjelima koje
je trebalo ponovno .nastanjivati. Ondje su nicali zamci vitezova, samostani i njihova napredna
gospodarstva. Krila su se neobraena zemljita i pridobivali svagdje gdje je to bilo mogue (i
unutar zapadnoeuropskih zemalja) seljaci da se nasele i obrauju zemlju pod povoljnim uvjetima osobne slobode i neznatne dabinske optereenosti.
Takve procese svjesno je pomagao ve i Ferdinand 1., a za njim pogotovo Alfons VI.
Shvaajui vanost oslonca na papinstvo, on je prihvaao inicijative Grgura VII. oko ujednaavanja crkvenih obreda, oko sustavne izobrazbe sveenstva i njegove discipline, iako je
uporno uvao politiku samostalnost svoje drave i uskratio priznati vrhovnitvo papinske
svjetovne vlasti. Naprotiv, revnosno je pomagao jaanje klinijevskog pokreta, brinuo se za
sigurnost hodoasnika i za dobre puteve, za kolstvo i prosvjetu, za usvajanje karolinkog
pisma umjesto zastarjele i prezamrene vizigotike.
Ali uza sve to, Alfons VI. nije doputao obespravijivanje muslimanskog stanovnitva na
podruju to ga je osvojio. Muslimanima je bilo doputeno da se sa svom svojom imovinom
odsele ili da ostanu na tlu njegove drave; u tom sluaju bile su im zajamene sve slobode koje
su imali i do tada.
Pod takvim okolnostima mnogi su panjolski gradovi, a naroito Toledo, postali naselja s
izvanredno arolikim stanovnitvom koje se sastojalo od kranskih doljaka, Franaka, osloboenih mozaraba, krana koji su se doselili iz kranskih drava na sjeveru Poluotoka, od
muslimana razliitog etnikog podrijetla i idova. Sve su te skupine imale svoje posebne
povlastice i prava (fuerose) i ivjele mijeajui svoje jezike, obiaje, shvaanja i umijea. Na
toj osnovi nicali su i kombinirani stilovi na podruju umjetnikih obrta, u likovnim umjetnostima, glazbi, pjesnitvu i graditeljstvu, pa su takve mjeavine dobile naziv stila mudejar
(mudehar), po nazivu koji se uobiajio za muslimane koji su ivjeli pod vlau kranskih
drava.
Postigavi veoma znatne uspjehe u rekonkvisti, Alfons VI. je, zanesen svojim pobjedama,
poeo istupati veoma agresivno prema muslimanskim politikim podrujima koja su ostala
izvan granica njegove drave. Zahtijevao je od njih isplatu i ugovorenih i neugovorenih danaka, traio priznavanje suvereniteta i u sluajevima oklijevanja prijetio oruanom silom. Posebice je uporno nasrtao na Kraljevstvo Saragossu, na sjeveroistoku, i na Kraljevstvo Sevilju, na
jugozapadu, pa je nekoliko puta prodirao vojskom kroz Andaluziju sve do Kadiskoga zaljeva
i Gibraltara. Ta krajnja ugroenost muslimanskih podruja dovela je do njihova apela na vojnu
silu Almoravida koja se u drugoj polovici XI. st. afirmirala u marokanskom dijelu Sjeverne
Afrike.

469

7. PRIVREDNA I DRUTVENA STRUKTURA ISLAMSKE PANJOLSKE

STANOVNITVO I NJEGOVO RAZVRSTAVANJE
U doha najvee rasprostranjenosti islamske vlasti na Pirenejskom poluotoku sveukupni
hroj stanovnitva je iznosio oko devet milijuna ili neto vie. Osnovna podjela na muslimane.
krane i idove hila je veoma promjenljiva i u vremenu i geografski. Broj muslimana nesumnjivo je rastao. i to doseljavanjem arapskog stanovnitva u nekoliko valova. mnogim prijelazima islamiziranih Berbera iz Sjeverne Afrike. a i prelaenjem krana na islam. Ali prema
raspoloivim podacima nije mogue utvrditi da li je ikada premaivao polovicu stanovnitva i.
ako jest. u kojem omjcru. Najvjerojatnije je da kod seoskog stanovnitva nije dosezao polovicu, dok ju je u gradovima. osobito u Andaluziji, nadmaivao.
Geografska razdioba iteljstva takoer je bila nejednaka: najgua u obalnim zonama i u
plodnim rijenim dolinama, a osjetno rjea na visoravnima i u planinskim predjelima. Kao i u
drugim islamskim zemljama, postojala je jaka urbanizacija, zasnovana na specifinim oblicima
gradske privrede.
Elitu stanovnitva i dalje su inili Arapi iz raznih zemalja pod arapskom vlau. Preteito
su ivjeli u gradovima, kao nositelji visokih dravnih civilnih i vojnih sluhi. Drugi su se
bavili unosnom trgovinom ili su bili naprosto uivatelji prihoda sa svojih imanja. U doha
Kalifata nekadanji su estoki antagonizmi meu pripadnicima pojedinih arapskih plemena
ve iezli. ali se umjesto njih izgradilo razlikovanje po dostojanstvu, bogatstvu i poloaju u
hijerarhiji javnih funkcija, ovisnih o milosti i povjerenju kalifa ili diktatora iz kue Amirida.
Najodliniji drutveni sloj hila je veleposjednika dvorjanska aristokracija (hassa). meu
kojom su najvei ugled imali blii i dalji roaci kalifove obitelji (Ahi Kurai). Svaki od njih
imao je nc samo prostrane zemljoposjede, izuzete od poreznih obveza, nego i znatne dravne
penzije, ali s razvitkom kalifove autokracije, oni veinom nisu vrili javne funkcije.
Kuraiima su bili najblii potomci arapskih doseljenika iz najstarijih vremena i oni iz
prvih razdoblja kalifata. Svi su oni posjedovali zgrade i nekretnine u Kordovi i najplodnijim
predjelima Andaluzije.
Tijekom IX. i X. st. u drutveni razred hassa poeli su se ubrajati ponajprije takoer i
veziri i veliki kadije (poglavari najviih dravnih slubi), bez obzira na to jesu li podrijetlom
bili Arapi ili pripadnici drugih etnikih skupina, pa ak i sakalibi, a za njima i veoma bogati
ljudi koji su umjeli svoj poloaj na drutvenoj ljestvici kupiti zlatom. Budui da su na taj nain
u najvii drutveni razred mogli dospijevati i skoroj evii na temelju vladareve milosti, postajalo je redovnom pojavom da iz njega mogu biti i iskljueni svi koji su tu milost izgubili. bez
obzira na starinsko podrijetlo, uglednu funkciju ili osobno bogatstvo, pa se tako s vremenom
najvia drutvena klasa u Kalifatu formirala kao skup trenutno najmonijih i najbogatijih ljudi
u dravi, pri emu je njihova prolost bila raznovrsna a budunost svima podjednako nesigurna.
Berbersko stanovnitvo na Pirenejskom poluotoku bilo je u stalnoj komunikaciji sa svojim
matinim podrujima u Sjevernoj Africi, bilo da se u epohama gladi, nerodice i borbi protiv
privilegiranosti Arapa vraalo u svoju prvobitnu afriku postojbinu ili da se doseljavalo na
Poluotok u valovima doljaka ili u svojstvu unovaenih vojnika. U tom doseljavanju Berbera
u panjolsku gotovo uope nisu sudjelovali berberski nomadski stoari, nego gotovo iskljui
vo ono stanovnitvo koje se ve u Africi bavilo zemljoradnjom, voarstvom, povrtljarstvom ili
uzgojem goveda i koza. Oni su se na Poluotoku naseljavali na visoravnima i planinskim
padinama (jer su Arapi drali najbogatija ravniarska imanja) i nastavili ivjeti od jednakih
zanimanja kao i u Africi. Znatno povoljniji drutveni poloaj donosilo im je sluenje u vojsci.
pa su se u njoj. zahvaljujui svojim ratnikim odlikama, esto uspinjali i do najviih zapovjednikih poloaja. Taj sloj Berbera veinom se toliko arabizirao da su njegovi pripadnici, zajed-

470

no s autentinim Arapima, bili krajnje estoki protivnici novodoseljene berberske soldateske

to je preplavljivala panjolsku u doba Amirida.
Brojano najveu skupinu meu stanovnitvom muslimanske panjolske inili su islamizirani inovjerci ili muvaladi. Oni su najee ivjeli u selima i bavili se zemljoradnjom ili
uzgojem stoke. u obalnim podrujima ribarstvom i pomorstvom. a u gradovima obrtima i
sitnom trgovinom. Oni su, zajedno s Berberima koji su bili izvan vojnikih slubi, i seoskim
stanovnitvom koje je zadralo kransku vjeru, bili temeljna proizvodno-privredna podloga
cijele drutvene i politike zgrade panjolskog kalifata. Iako su muvaladi prihvatili islam, oni
su u tip panjolskog muslimana unosili mnoga obiljeja tradicije i mentaliteta iz svoje etnike
i kulturne batine, pa su upravo oni bitno pridonijeli odranju romanskog narjeja u islamskom
dijelu Poluotoka, preplavljenom arapskim i berberskim govorima.
Sauvani izvori veoma malo govore o neposrednom ivotu seoskoga radnog stanovnitva,
naroito o mozarabima. koji su sauvali svoju kransku vjeru. Njihov privredni i drutveni
poloaj bio je ovisan o opim oblicima tadanjega posjedovanja i obraivanja zemlje.
Polazei od naela utvrenih poetkom VIII. st., u vrijeme Musina osvajanja Pirenejskog
poluotoka. u X. se stoljeu iskristaliziralo nekoliko kategorija velikog zemljoposjeda. Najbogatija i najunosnija imanja bila su kalifova privatna svojina. Taj se zemljoposjed uporno
poveavao konfiskacijama imanja razliitih buntovnika i kalifovih protivnika. Zasebnu cjelinu
inili su dravni zemljoposjedi, iako su i oni praktiki stajali na raspolaganju poglavaru dravne vlasti. Iz toga okvira izdvajao se poseban tip dravnog zemljoposjeda, tzv. vakufska zemlja,
namijenjena vjerskim zakladama i dobrotvornoj svrsi. Njom je upravljao poseban kadija. Usto
je dravi pripadala i sva jo neobraena zemlja, pa ju je kalif mogao davati na iskoritavanje
svakome koga je smatrao zaslunim za svoje ili dravne interese ("ikta-zemlja").
Kalifova privatna a i dravna zemlja bila je podrijetlom zemlja nekadanje vizigotske
kraljevske vlasti, neprijateljske vizigotske aristokracije ili zemlja konfiscirana od muslimanskih protivnika kalifov a reima. Ona je stoga bila na obradbi one radne snage koja se na toj
zemlji zatekla u asu prelaska u dravni ili kalifov osobni posjed. Ukoliko je seljatvo na njoj
zadralo kransku vjeru, plaalo je zemljarinu i glavarinu, a ako je prihvatilo islam. teretila
ga je samo zemljarina i vjerska desetina ili uur. Onaj pak dio zemlje koji se pri prvobitnom
osvojenju Poluotoka i svim kasnijim osvajanjima oduzimao svim posjednicima bez razlike. po
naelu jedne petine (lllIlUS), posluio je za naseljavanje ratnih zarobljenika iz one petine
ratnoga plijena koji je pripadao dravi i za nagraivanje zaslunih ratnika i dravnih slubenika. Iz toga [onda dobili su zemljoposjede i arapski doseljenici, mobilizirani u vojnim okruzima
Sirije (dundima) i dovedeni kao arapska milicija na Poluotok.
U plodnijim podrujima panjolske postojao je uz kalifov u i dravnu zemlju takoer i
veliki zemljoposjed arapske aristokracije ili pak muslimana koji su tvrdili i dokazivali autentinost svojega arapskog podr~jetla. Ti su se zemljoposjedi sastojali od pojedinanih imanja, a
svako se imanje dijelilo na vlasteoski rezervat i na estice koje su obraivali seljaci. Oni su bili
ili slobodni ljudi ili nominalno neslobodni. ali su svi podjednako obraivali zemljine estice
koje nisu bile njihovo vlasnitvo, a svojem su gospodaru bili duni davati dio uroda koji se
kretao od polovice do tri etvrtine svih plodina. Usto su jo morali kuluiti na vlasteoskom
rezervatu. davati radnu snagu u korist drave i jednu desetinu uroda dravnoj vlasti.
Na taj nain, glavnina obraivakog stanovnitva na velikim zemljoposjedima u islamskoj
panjolskoj nalazila se u dabinskoj, a ne osobnoj (neslobodnoj) podlonosti dravi, kalifu ili
veleposjedniku zemlje.
Robova je i u islamskoj panjolskoj bilo mnogo, ali oni uglavnom nisu bili uposleni u
poljoprivredi. Broj robova redovito se popunjavao ili poveavao ratovima protiv kranskih
drava na sjeveru ili kupovinom bijeloga i crnog roblja to su ga iz Europe i Afrike dobavljali
specijalizirani trgovci. Tijekom vremena izgradili su se odreeni tipovi u karijeri tih robova.
Mukarci su mogli biti posluga na dvorovima, uvari harema (ako su bili eunusi), te vojnici
kalifove garde ili uope vojnici u dravnoj vojsci. Kako su krenjima i melioracijom sve nove

471

povrine privoene obradbi, a obraivake je radne snage na zemlji nedostajalo, i drava i

veleposjednici su dio svojih robova naseljavali na parcele svojih imanja, ime su se oni brzo
izjednaivali s ostalim seijatvom nerobovskog podrijetla. ensko roblje znatnim dijelom ulazilo u hareme i time stjecalo mogunost da se materinstvom socijalno uzdie ak i do najviih
poloaja kakav su stjecale majke vladara i razliitih odlinika, usprkos svojem neslobodnom
podrijetlu.
Posebnu socijalnu kategoriju inili su mavali ili tienici razliitih uglednih ljudi. V ci
nom su to bili osloboeni robovi koji su nakon svojega osloboenja zadravali odreene
obveze prema svojem bivem gospodaru i uivali njegovu zatitu i s vremenom postajali
lanovima plemena kojem je pripadao njihov prvobitni gospodar.
Kransko stanovnitvo pod vlau islama (mozarabi) isprva se, usprkos povremenim
pobunama i ustancima, nastojalo prilagoditi nastaloj situaciji. Ali od druge polovice IX. st.
moe se pratiti sve ee iseljavanje mozaraba na podruje kranskih drava na sjeveru.
Isprva su to bili prvenstveno redovnici i druge crkvene linosti kojima je ivot pod muslimanskom vlau postao neizdrljiv, a zatim im se sve ee pridruivalo i seljatvo. To spontano
izbjeglitvo potpomagala je i inicijativa kranskih vladara koji su eljeli da poslije mnogih
pustoenja ponovno nasele podruja pod svojom vlau. Prelaskom mozaraba na sjeverna
podruja, onamo su se prenosili mnogi arapski utjecaji glede obiaja, nonje i jezika, pripremajui time buduu prilagodbu uvjetima to e ih kranska rekonkvista zatei na osloboe
nim dijelovima Poluotoka.
Na podrujima pod islamskom vlau mozarabi su radi odmjeravanja njihovih poreznih
obveza (zemljarine i glavarine) morali u svakom upravnom okruju biti organizirani u zajednice ili opine kojima je na elu bio birani comes, odgovoran za ubiranje poreza, pa je u tu
svrhu imao i svoj izvrni personal.
Meu mozarabima postojale su odreene socijalne razlike. Bilo je potomaka vizigotske
aristokracije koja je imala stanovite, smanjene zemljoposjede i nekretnine u gradu, ili je ak
vrila neke funkcije u upravnom aparatu. Veina je meutim bila niega drutvenog i imovnog
stanja. Izuzetan i u materijalnom pogledu osjetno povoljniji poloaj imao je kranski svjetovni i redovniki kler, iako mu nikakva imovinska ni idejna ekspanzija nije bila doputena.
U arolikom etnikom i drutvenom mozaiku islamske panjolske najbogatiji su svojom
raznovrsnou bili gradovi. Osim odlinika iz najuglednijih slojeva drutva koji su stolovali u
gradskim sreditima, naroito u prijestolnici, u urbanim su se naseljima okupljali pripadnici
svih narodnosti i drutvenih kategorija. Veoma brojna, i u svojoj cjelini ekonomski jaka bila je
srednja klasa graanstva. To su veinom bili trgovci i novari, imuni obrtnici koji su se
postupno uzdizali na drutvenoj ljestvici u skladu s rastom svojega blagostanja. Znatnim
dijelom pripadali su skupini islamiziranih krana, a posvuda u gradovima bilo je u slobodnim
zanimanjima i mnogo idova. Ali srednji sloj graanstva u cjelini nije se uspio pravno
konstituirati i nije stekao nikakve specifine povlastice koje bi definirale oblike i domaaj
njegova utjecaja u drutvenom i politikom poretku.
Gradski puk u irokom smislu toga pojma obuhvaao je male obrtnike, sitne trgovce i
najamnu radnu snagu. To je stanovnitvo ivjelo na rubu bijede ili zaista u bijedi, a sastojalo
se od Berbera, muvalada, mozaraba, idova i osloboenika. Ono je gotovo neprekidno bilo u
uzburkanom stanju nezadovoljstva sa svojim ivotnim uvjetima, pripravno na pobune, izloeno u~jecaju demagoga, sklono naglim izlivima ogorenja i primorano na okrutnu borbu za
odranje. Zbog uvijek moguih ispada, pobuna, pljakakih naleta i kriminala gradske sirotinje, vlasti su estokim mjerama i bezobzirnom surovou nastojale odravati disciplinu i
poredak u gradovima, naroito u Kordovi, gdje su ustanci puana bili kadri dovesti u pitanje
ak i dravni poredak.

472

OBLICI PRIVREDNE DJELATNOSTI

Temeljna grana proizvodnje u islamskoj panjolskoj bila je zemljoradnja. Njezini oblici
uvelike su ovisili o prirodnim uvjetima. Svega jedna treina Poluotoka bila je opskrbljena
dovoljnom koliinom vlage, dok su ostale dvije treine oskudijevale vodom ili su ak u
znatnoj mjeri bile sune. Zbog toga je poljoprivreda, osim u izrazito plodnim predjelima,
mogla uspijevati samo uz znatne radne napore oko tegobnog uzoravanja suhog tla, stalnog
natapanja, gnojidbe i borbe s nametnicima i tetoinama.
U podrujima gdje je bilo izobilno vlage ili gdje je bilo mogue umjetno natapanje intenzivno se uzgajalo povre i razliite suptropske pa ak i tropske prehrambene biljke, po sustavu
vrtlarskih i voarskih farmi. U sunijim predjelima uspijevale su itarice, mahunarke, loza i
masline. Na velikim i srednjim zemljoposjedima takvih zona vlasnici su zemlju koju nije na
obradbi dralo zavisno seljatvo preputali kolonima uz napolicu, pri emu je obraiva snosio
sve trokove obradbe i vrio je svojim stonim i radnim inventarom.
U cjelini, itarska proizvodnj a nije bila dovoljna za potrebe stanovnitva, pa je panjolska
i u najboljim godinama morala uvoziti ito iz Sjeverne Afrike. Suprotno tome, ona je izobilno
proizvodila maslinovo ulje, pa ga je gotovo uvijek pretjecalo za izvoz. Otprilike isti dijelovi
Poluotoka gdje su uspijevale masline bili su pogodni i za uzgoj vinove loze. Premda je islam
zabranjivao potronju vina, kroniari svjedoe da se vino pilo u svim drutvenim slojevima,
bez obzira na vjersku pripadnost. Ali uvelike je bila rasprostranjena i neposredna potronja
groa, a i groica.
Natapanje tla u panjolskoj imalo je davnu tradiciju jo iz rimskih i vizigotskih vremena,
a njegovi oblici zavisili su o prirodnim okolnostima. Od ua rijeke Ebro do rta Nao svako je
obraeno zemljite imalo pravo da iz rijeka i potoka izdubenim jarcima dovodi vodu za svoje
potrebe. U dolinama velikih rijeka voda se prenosila do njive razliitim napravama: ermama
("rode" ili hattare) ili hidraulikim kotaima na vodeni pogon (norije) ili pak elevatorskim
kotaima koje je pokretala stona radna snaga. U unutranjosti mediteranskog primorskog
pojasa voda se iz rijeka i potoka putala u itna polja tri ili etiri puta godinje, to je bilo
dovoljno za bogat urod.
Svagdje gdje je dovod vode bio obilan uspijevale su dvije ili ak tri berbe godinje
smjenjivanjem kultura: itarica, mahunarki i drugog povra. U podruju Valencije bilo je
mogue uzgajati ak i riu, a u zaklonu pod Granadskim gorjem uspijevale su banane i eerna
trska. U mnogim oblastima bilo je u izoblju vokaka: jabuka, kruaka, trenji, badema, limuna,
naranaa i mandarinki, te usto tekstilnih biljaka, lana, pamuka, a i dudovih stabala za uzgoj
svilca.
Stoarstvo je ovisilo o postojanju panjaka. Goveda su za muslimane bila samo radna
stoka jer se nisu hranili njihovim mesom. Isto tako, svinje su uzgajali samo krani. Naprotiv,
sveukupno je agrarno stanovnitvo uzgajalo mnogo ovaca i koza, a u prehrani stanovnitva
svih drutvenih slojeva veliku je ulogu imao ulov ribe.
Pirenejski je poluotok od davnina imao prirodne uvjete za razvitak rudarstva. Dobivalo se
zlato, srebro, iva, eljezo, bakar, cink, kositar, mramor, sol i odreene vrste dragog kamenja.
Tradicija jake urbanizacije, koja nije iezla ni u vizigotsko doba, veoma se razvila pod
utjecajem naseljavanja arapskih rentijera i vlastodraca u gradove. Oni su tako postajali veoma
jaka potroaka sredita i time poticali obrtniku djelatnost i dopremu robe iz bliih i daljih
proizvoakih izvora.
Ve u IX. st. u Kordovi i drugdje obrtnici i trgovci su se udruivali u korporacije (sinf)
koje su okupljale iste profesionalne struke i birale svojega prvaka (amina) da ih predstavlja u
kontaktima s organima vlasti. Ali uloga sinfova nije imala onu reglementacijsku ulogu kakvu
su kasnije imali zapadnoeuropski cehovi. U naelu, svaki je obrtnik temeljio svoju proizvodnju na vlastitoj investiciji kapitala i u naelu nije bio ogranien propisanim brojem uposlene
473

radne snage i dometom u plasiranju svojih proizvoda. U sloenijim obrtnikim djelatnostima

(tekstiL eljezarstvo) bilo je i udruivanja na temelju podjele rada, sjedinjavanja uloenog
kapitala i zajednikog istupanja na tritu.
Ncki su' obrti u islamskoj panjolskoj imali osebujnc oblike. Tako pekari nisu sami mijesili tijesto nego su samo primali prijesne hljebove iz domainstava i pekli ih, pri emu su. kao
naplatu za svoj rad, smjeli zadrati utvreni dio speenih hljebova i zatim ih prodavati. Mesari
su prodavali najee ovje i kozje meso, rjee govee. a svinjsko nikada. Obuarstvo je
proizvodilo i cipcle, ali i vcoma mnogo sandala i papua od pluta i sukna. Obradba kOA;
doscgla je najviu razinu pri izradi sedala, ormi, pojaseva, torbi i slino. U tkalatvu se osim
vune i lana za izradu odjee, rublja i posteljine, mnogo upotrebljavalo liko i vlati palmina lia
u proizvodnji prostiraa, has ura, nadstrenica, koarica, ribarskih vra i sl. Lonarstvo je osim
glinene robe proizvodilo staklene. a od sredine IX. st. i kristalne posude (otkako je kordovski
majstor Abbas ibn Firnas otkrio tajnu proizvodnje kristala). Izuzetno je bila razvijena proizvodnja raskonih tkanina, zlatnih brokata, vela, u zlatarstvu i draguljarstvu obradba plemcnitih
metala, urezbarstvu djelanje slonove kosti i tvrdoga drva, ukraavanje koc i tkanina biserjem
i sedcfom.
Bogata i raznovrsna obrtnika proizvodnja iznosila jc svoje izracvine na lokalno tritc,
u udaljenije gradovc Kalifata, a i u meunarodnu razmjenu, kao to je i svako razvijenije
trite prodavalo obiljc importa.
Svaki je grad imao posebno trite ili trgovinsku etvrt grada (suk) koja se sastojala od
mnotva uliica, a svaka je takva ulica bila rezervirana za duane i radionice jedne odrecne
struke. Poseban dio suka bio je odreen za bazare s raskonom robom. Prodavai su bili ili
sami obrtnici-vlasnici duana. u svojim epencima, ili pak sitni preprodavai koji su robu
kupovali od grosista i zatim je u svojim trgovinama, na svoj rizik, raspaavali na malo. Veliki
grosisti-uvoznici imali su u velikim gradovima zasebna skladita, funduke. koji su im ujedno
sluili i kao gostinjac pri boravcima radi poslovanja u tom gradu. Poseban je ogranak trgovine
bilo prodavanje crnoga i bijelog roblja, na zasebnim trnicama. Pri prodaji roba morala se
kupcu uruivati i slubeno potvrena svjedodba o njegovim kvalitetama i zdravstvenom
stanju. Kod robinja osobito se. uz tjelesnu ljepotu, cijenila vjetina II pjevanju, svirci i plesu.
Kod mukaraca bila su na cijeni obrtnika i umjetnika znanja. nadarenost za pjcsnitvo,
glazbu, jczikoslovlje. poznavanje medicine i prirodnih znanosti.
Sve do prve polovice IX. st. nije bilo vlastitoga novca islamske panjolske. Poevi od
928. Abd al-Rahman II. poeo je kovati vlastite srebrne dirhemc i zlatne dinare. Otada jc
hispanski novac kolao usporedo sa sjevernoafrikim, bagdadskim i bizantskim monctama. ali
sc faktina vrijednost metalnoga novca pri svakome poslu neizostavno utvrivala vaganjem.
Razvijena trgovina morala je raspolagati dobrim putovima i organizacijom putovanja.
Trgovci su mogli otpremati robu ili vlastitom karavanom tovarnih ivotinja ili su povjeravali
svoje terete specijaliziranim poduzetnicima. na temelju detaljno sastavljenih ugovora.
Ceste kojima su se trgovci sluili bile su uglavnom iste to ih je vizigotsko i islamsko
doba batinilo od rimske epohe. Budui da nije bilo radikalnih popravaka puteva, njihova je
prohodnost bila mala. a dnevne etape nisu premaivale tridesetak kilometara. Na kraju svake
etape podizani su stoga konaci za putnike i stoku. Uzdu cesta bilo je i mnogo samostana koji
su primali i opskrbljivali putnike bez obzira na njihovu vjersku i etniku pripadnost.
Posebnu kategoriju prometa inila je plovidba. ini se da je prvi poticaj, za izgradnju
vlastite flote dala potreba obrane od normanskih napada. S razvitkom prekomorske trgovine
brodovlje je postajalo sve brojnije. pretvaralo se u trgovaku notu i omoguavalo pomorsko
transportno poduzetnitvo.

474

8. POLITIKA ORGANIZACIJA
Uz kalifa, koji je bio apsolutni monarh i vrhovni vjerski poglavar, najvia funkcija u
dravnoj upravi bio je hadib, ekvivalent vezira na abbasidskom dvoru. On je bio poglavar
sredinje i provincijske uprave i kalifov zamjenik na vrhovnoj vojnoj komandi. Kao upravnik
javne sigurnosti, imao je svoju pijunsku i obavjetajnu slubu. Svakodnevno je bio duan
podnositi kalifu izvjetaj o zbivanjima i problemima.
Ponekad poloaj hadiba nije bio popunjen, nego su postojali samo resorni ministri, veziri
za pojedinane ogranke upravne vlasti.
Sveukupni inovniki aparat bio je golem, kompliciran i spor. Rekrutirao se kalifovom
odlukom i izborom, a isto je tako njegovom nesputanom odlukom svaki slubenik mogao biti
uklonjen.
Sve su sredinje dravne slube bile koncentrirane u kalifovoj palai ili, kasnije, u palai
Amirida. Kalif Abd al-Rahman III. ustanovio je etiri glavna nadletva: za veze s upravom
provincija, za veze s pograninom i priobalnom obranom, za nadzor nad izvravanjem kalifovih odluka te za albe, molbe i pritube. Osim toga, kalif je imao osobnog sekretara koji je
zapisivao njegove odluke i sprovodio ih nadletvima na izvrenje.
Radi dostavljanja vijesti u dravno sredite i radi otpreme kalifov ih nareenja postojala je
redovna potanska i kurirska sluba. U uporabi su bili i golubovi-listonoe, a i svjetlosna
signalizacija za dojavu opasnosti.
UpraVljanje dravnom i kalifovom imovinom bilo je povjereno posebnim rizniarima, a
riznice (kalifova i dravna) uvale su se u vladarskoj palai.
Najvei dio dravnih prihoda pritjecao je od ubiranja vazalskih danaka, od izravnih i
neizravnih poreza. U cjelini, ti su prihodi za Abd al-Rahmana III. dosegli deset puta vei iznos
nego to su ga godinje imali poetkom VIII. st. i zatim su se na toj razini zadrali sve do
vremena rasula, nakon obaranja diktature Amirida. Za vrijeme Abd al-Rahmana III. u dravnoj
je riznici bilo tezaurirano blaga u vrijednosti od priblino etiri jednogodinja prihoda (tj. od
dvadesetak milijuna zlatnih dinara).
Od poreznih dabina stanovnitva, desetina od sveukupne pokretne imovine to su je
plaali svi muslimani (uur) trajno je ostala naturalno davanje. Nju je kod nemuslimana zamjenjivala glavarina (dizija), ali njezin iznos nije bio vrsto fiksiran desetinskim postotkom od
uroda, priploda i poslovne dobiti. Zemlj arinski porez (hara) bio je vezan uza zemlju, pa se
ubirao od posjeda, bez obzira na vjersku pripadnost njezina gospodara. Poevi od IX. st. on
se plaao u novcu.
Osim tradicionalnih, redovnih poreza, vlasti su nametale i izvanredne, prigodne ili stalne,
koji su svojim iznosom zavisili od proe na sukovima, prometa na putovima, u lukama i sl.
Takvi su porezi veinom davani u najam koncesionarima uz utvreni globalni iznos, a faktino
utjerivanje dabina preputeno je njihovoj inicijativi.
Porezni prihod od haraa drava je dijelila na tri dijela: treina je bila namijenjena za
potrebe vojske, treina za izuzetne dravne trokove, a treina je ulazila u dravnu riznicu.
Privatna kalifova riznica nikad se nije stopila s dravnom, premda je i ova stajala kalifu na
raspolaganju bez ikakvih ogranienja. Svojom privatnom imovinom kalif je uzdravao svoje
kuanstvo, sluge i privatnu gardu, isplaivao redovne dohotke lanovima svoje obitelji, pomagao pjesnike, umjetnike i vjerske ustanove.
Upravljanje pokrajinama zadralo je staru teritorijalnu podjelu, pa su te provincije (kure)
odgovarale opsegu nekadanjih vizigotskih grofovija. Svaka je od njih imala svoj glavni grad
u kojem je stolovao njezin upravnik (valija) kojega je dekretom postavljao kalif. Pogranine
oblasti (thugur) imale su vojnu i civilnu vlast zdruenu u rukama vojnog zapovjednika kojega
je takoer imenovao kalif. U njima je uzdu granica i na vanim stratekim poloajima posvuda bilo tvrava i zamkova sa stalnom vojnom posadom. Vojnici tih posada dobivali su u
475

okolici zamka zemljine estice na obradbu, a pod zatitom tih utvrenih uporita razvijala su
se predgraa i pretvarala u zametke novih urbanih naselja.
Kalifova vojska sastojala se od redovite vojske, od plaenika i dobrovoljaca. U naelu,
svaki je musliman bio vojni obvezanik, ali se ta dunost s vremenom pretvorila u redoviti
otkupni porez umjesto efektivne ratne dunosti. Naprotiv, potomci sirijskih dundija morali su
se na kalifov poziv odazivati na vojnu slubu bez ikakve posebne nagrade (osim sudjelovanja
u ratnom plijenu), jer su za svoju ratniku slubu dobili vojnika lena (ikta ili mukata).
Plaenika vojska poela se uvoditi od prijelaza VIII. u IX. st. Isprva je ona sluila samo
kao gardijski korpus, ali se veoma brzo pretvorila u jezgru dravnih oruanih snaga. Bila je
redovito dobro uvjebana i imala je profesionalni asniki kadar.
Osim regularne vojske postojali su i dobrovoljaki odredi pri svakom ratu protiv "nevjernika". Takve ete vrile su najtee ali i najkrvavije ratnike ine, poticane na to vjerskim
fanatizmom, a i pljakom koja im je bila jedina nagrada.
Za vrijeme diktature Amirida bila je izvrena dalekosena berberizacija vojske, na raun
arapske aristokracije i sakaliba, to je uvelike pridonijelo etnikom udjelu Berbera u sastavu
muslimanskog stanovnitva na Poluotoku.
Sveukupni broj ratnika dosezao je u doba Abd al-Rahmana maksimalno do 100000 ljudi,
a ta je vojska preteno bila konjanika. Od kraja X. st. borbeni su sastavi bili iskljuivo
konjaniki, a pjeaci su bili samo pomoni i posluni dio vojnog kontingenta.
Vojni pothvati protiv kranskih podruja na sjeveru Poluotoka vodili su se bez izuzetaka
gotovo svake godine. Pa ipak, premda je premo Kalifata sve do sloma diktature Amirida bila
oita, do konane likvidacije kranskih drava nije dolo nikada. Uzroci tome mogli su biti
raznovrsni: otpornost kranskih boraca i njihov oslonac na zapadnoeuropske kranske zemlje, esti unutranji razdori u Kalifatu i brojni angamani u zbivanjima u Sjevernoj Africi.
Ali ni stvarni efekt neprekidnog ratovanja nije bio bez utjecaja. Mnogi uzastopni udarci muslimanske vojske nametali su kranima obvezu da priznaju nominalno vrhovnitvo Kalifata, a to
se ostvarivalo slanjem redovitog danka i bogatih darova na kalifov dvor. Usto je svaka uspjena akcija donosila obilan plijen u materijalnim dobrima i zarobljenom ljudstvu. Sve je to
kranska podruja pretvaralo u zemlje koje su u neku ruku radile za korist muslimanskih
napadaa i u tome bile trajan izvor za poveanje blagostanja na islamskom jugu. Usto, rat
protiv krana udovoljavao je i vjerskim propisima i mentalnoj potrebi za svetim ratom to ga
je Kuran nametao svim muslimanima kao trajnu obvezu, utoliko ugodniju to je najee bila
i unosna.

9. VJERSKI I INTELEKTUALNI IVOT ISLAMSKE PANJOLSKE

(DO KRAJA XI. ST.)
Dok je na Istoku islamski ivot u IX. i X. st. vrvio najraznovrsnijim vjerskim i vjersko-filozofskim pokretima, meu kojima)e bio nemalen broj onih koji su znatno odudarali od
slubenog pravovjerja, u islamskoj Spanjolskoj vladalo je strogo potovanje pravovjernosti.
Omejadska restauracija je i nikla, uostalom, u opoziciji protiv Abbasida koji su smatrani
protivnicima sirijsko-omejadskog arapskog tradicionalizma i konzervativizma. Jo za vrijeme
emirata voena je u panjolskoj estoka borba protiv haridita, a s proglaenjem kalifata, u
doba Abd al-Rahmana III., sunitsko se pravovjerje uvrstilo jo vie, ne samo u opreci s
Abbasidima, nego i zbog neprijateljstva prema radikalnom, ismaelitskom iitizmu fatimidske
dinastije u Sjevernoj Africi i, kasnije, u Egiptu. Takav isti ortodoksni sunitizam zastupali su i
diktatori iz kue Amirida, pa je panjolska muslimanska drava zaista bila izuzetno podruje
islama u kojem je gotovo 350 godina pravovjernost ostala neuzdrmana. U tome smislu je
476

islamizam muslimanske panjolske ostao sve do druge polovice XI. st. izrazito konzervativan
i ak arhaian u usporedbi s mnogim inovacijama koje su preplavljivale istone islamske
zemlje pod utjecajem snanih, starijih, predislamskih orijentalnih kultura. estinu kojom se u
panjolskoj uvalo taj arhaizam treba objanjavati opasnou od berberskog hariditizma,
fatimidskog ismaelitizma, perzijsko-irakog iitizma, ali takoer i postojanjem kranskih drava na sjeveru Poluotoka i s onu stranu Pirenejskog gorja, kao i prisutnou snanih kran
skih i idovskih vjerskih zajednica na tlu same muslimanske drave u panjolskoj.
Zbog svih tih razloga vjerska revnjivost panjolskih muslimana javljala se u njihovoj
svijesti spontano, kao element borbe za odranje, snaan u svim drutvenim razredima, od
siromanih do aristokracije. Na takvoj osnovi panjolski su muslimani revnosno ispunjavali
svoje vjerske dunosti i budno bdjeli nad odravanjem svih tradicija i uvanjem uvrijeenog
naina ivota. Te pobone naklonosti uvelike su pomagali tumai i znalci kuranskih vjerskih
zasada i sunne (fakihi). Iako islam nije bio organiziran kao crkva, ti su uenjaci islama uivali
autoritet i bili tumai vjere. Oni su utjecali na dvor i vladare, na sudstvo i kolstvo, trudei se
uporno da upravljaju svijestima i savjestima u smislu malikitske sunitske ortodoksije, razotkrivajui svako skretanje ili svaku pojavu indiferentnosti prema vjeri i vjerskim zakonima.
U prvih nekoliko desetljea nakon muslimanskog osvojenja Pirenejskog poluotoka prelaenja krana na islam bila su mnogobrojna, naroito kod imunijih stalea. Ali od sredine
VIII. st. ona postaju rjea. Otad tek poneki kranin ili idov, naveden posebnim okolnostima
ili osobnim interesima, prelazi na islam, premda je i dalje pristupanje muslimanskoj zajednici
bilo lako i primano s blagonaklonou. Ali, ini se da je mogunost islamske ekspanzije
dosegla svoje krajnje granice i privukla sve one elemente koje je bilo mogue pridobiti ili
slomiti. Svi preostali vrsto su se drali svojega kranstva ili idovstva, u koje reim nije
elio dirati s pomou sile.
Naprotiv, svako odmetnitvo od islama vlast je nemilosrdno kanjavala najteim kaznama.
Isto tako, smrtna je kazna neizostavno ekala svakog kranina ili idova koji bi nedolinim
rijeima javno vrijeao ili omalovaavao islamsku vjeru ili njezina Proroka.
Svi su panjolski muslimani, kao i drugdje u islamskom svijetu, bili duni javno priznavati
svoju vjeru, obavljati pet redovitih dnevnih molitava, odravati propisane postove, bar jedanput u ivotu otii na hodoae (hadiluk) u Meku i angairati se u svetom ratu. Sudjelovanje
u obredima, posvuda na jednak nain i, ak, u isto vrijeme, stvaralo je u svijesti svih muslimana snano uvjerenje o njihovu jedinstvu. Mnogi obredi i sudjelovanje u njima odravali su
trajnu vezu islamske vjerske svijesti s kuranskim vjerskim tekstovima, s njegovim tumaenji
ma i praktinom primjenom u ivotu. Budui da je Kuran bio ne samo objava vjerskih istina
nego i zbirka propisa o ovjekovu ponaanju u drutvenoj zajednici, o njegovu odnosu prema
vjeri i dravi, na Kuranskoj se osnovi izgradila normativna vjersko-etika i pravno-povijesna
znanost (jzkh) koja je trebala djelovati kao propisnik za oblikovanje sveukupnoga poretka i
politikih odnosa u muslimanskom drutvu i dravi.
Od razliitih varijanti fikha koje su se izgradile na islamskom Istoku, muslimanska je
panjolska suzbila pokuaje prodora i afiizma i zahirizma pa je nastojanjem vlasti ostala
vjerna malikitskoj interpretaciji pravno-politikog i vjersko-etikog sustava. No panjolski je
malikizam proivio vlastitu evoluciju. Njegovi su pristae ubrzo napustili svako vlastito prouavanje kuranskih tekstova i hadisa, pa su se ograniavali samo na preuzimanje gotovih
stajalita iz malikitskih prirunika. Takvo naputanje svakoga osobnog razmiljanja vodilo je
neplodnom i krutom dogmatizmu. Malikitski su uenjaci ak osnovali vrstu, meu sobom
povezanu korporaciju koja je autoritativno i uporno branila svoj duhovni monopol.
Takva je okamenjenost naziranja s vremenom pobuivala negodovanja i pripremala raspoloenja za obraun s ukoenom i monopolistikom pravovjernou malikizma.
Prvi snaniji prodor opozicijskih naziranja postigla je u panjolskoj mutazilitska sekta,
nastala u prvoj polovici VIII. st. u Iraku, koja je smatrala da je Allah apsolutno boansko bie
477

Ullulra njosl Ve like d/.a mije u Kor(/ovi. Dru ga pol. X. s\.

koje ne posjeduje nikakvih atributa koje bi ljudski um bio kadar zamisliti i tvrdila da ovjek
ima slobodnu volju i stoga se svojom krivicom opredjeljuje za zlo, pa samim takvim inom
nuno gubi svojstvo pravog vjernika. Takva snana orijentacija na obvezu vlastitog rasuiva
nja o dobru i zlu i radikalna osuda negativnog izbora bila je povod za formulaciju naela po
kojem sv i pravovjcrni (tj . neporoni) muslimani imaju pravo i dunost ela se s orujem u ruci
pobune protiv vladara ili imama koji vlada ili ivi nepravedno.
M utazili zam je poeo prodirati u panjolsku u drugoj polovici IX . st. u obliku to mu ga
je dao iraki fakih (znalac fikha) Al-Nazzam, koji je usvojio i neka eluali s tika shvaanja, prij e
svega da je Bog, kao netvarno bie , izvor dobra, a da je ovjek svojom slobodnom voljom.
koja nije nu.no vezana uz dobro, neizbjeiv izvor zla. Od grke filozofije preuzeo je s hvaanjc
da je materija beskona no djeljiva, a poricao je opravdanost vjere u uda to ih je navodno
inio Muhamed.
Meu kordovanskim mutazilitima, u drugoj je polovici IX . st. Abd al-Ala ibn Vahb ak
poricao besmrtnost duc. Slina jc shvaanja irio i Halil al-Ghatla. Za ivota ga nisu otvoreno
progonili. ali poslije njegove smrti kordovski su pravoznanci na lomai spalili sve njegovc
knjige. U drugoj polovici X. st. mutazilizam je u panjolskoj poeo iezavati, ostavivi u
tamonj oj duhovnoj klimi samo svoje ime kao opi naziv za sve one koji su se protivili
ukoenom pravovjcl:iU i zagov arali slobodu ljudskog duha.
Na mjesto l11utazilitske opozicije, u irem i puku bliem opsegu, u X. se stoljeu poelo
rasprostranjivati pristajanje uz mistiku i asketizam. Svi oni koji se nisu htjeli pokoriti ispraznostima vjersko-pravnog i obrednog formalizma i koji su eljeli prosvjedovati protiv rasko nog
47R

ivota bogatih muslimana, povlaili su se u pustinjatvo, pa su ondje askezom stjecali nadaleko proiren ugled. Uskoro su se u islamskoj panjolskoj stali pojavljivati i aske ti-lutalice koji
su dolazili ak iz dalekih, istonih zemalja islama, pa su uvelike pridonosili sve veem vrenju
ideja i nazora u vremenu koje je prethodilo slomu Kordovskog kalifata.
Jedan od panjolskih asketa, Muhamed ihn Abd Allah ibn Masam, ivio je u brdima
nedaleko od Kordove, pa je ondje, pod utjecajem novoplatonike filozofije, nauavao specifi
ni oblik panteizma s jakim primjesama gnosticizma, iz kojega je preuzeo vjeru da se ljudska
dua poslije uzastopnih boravaka u zarobljenitvu materijalnog svijeta najzad proiava i
konano vraa svome duhovnom ishoditu. Poslije Masarine smrti, vlasti su poduzele teke
progone njegovih uenika i spaljivale njegova djela. Usprkos tome, masarizam je postao
zametkom prvih napora spekulativne filozofije i osebujnog vjersko-filozofskog misticizma
koji jc od kraja XI. st. postao jednim od bitnih obiljeja duhovnog ivota u islamskoj panjolskoj.
Dodiri s istonim islamskim zemljama presaivali su na tlo Pirenejskog poluotoka osim
vjersko-pravnih uenja i mnoga druga intelektualna dobra to ih je islam preuzeo i asimilirao
u zemljama starijih civilizacija koje je bio zaposjeo.
Pod utjecajem takvih utjecaja u panjolskoj se razvijao i knjievni ivot. Najprije su
putnici koji su odlazili na Istok ili pak doseljenici s Istoka na Pirenejski poluotok sa sobom
donosili djela istonjakih autora, pa su se ona u panjolskoj prepisivala, itala i komentirala.
a zatim su se poeli pojavljivati i originalni stvaratelji. Jedan od prvih meu njima, Ibn Ahel
Rahhihi, pisao je na prijelazu IX. u X. st. panegirike kordovskoj vladalakoj kui, a bio je i
autor jednoga enciklopedijskog djela o tadanjim znanjima i umijeima.
Znatan je utjecaj na razvitak kulture u islamskoj panjolskoj imao kalif Al-Hakam, sin
Abd al-Rahmana III., kao mecena, poznavatelj znanstvenih i knjievnih disciplina, pisac komentara znanstvenim djelima slavnih autora, a i sakuplja knjiga i rukopisa (kroniari navode
da je njcgova dvorska knjinica sadravala ak 400 000 svezaka). Njegova blagonaklonost
prema kulturi privukla je u Kordovu brojne istaknute linosti. Tako su na njegovu dvoru
ivjeli istaknuti jezikoslovac Abu Ali al-Kali, podrijetlom Armenac, zatim pjesnik Al-Muhwnmud, iz Bagdada, povjesniar Al-Ku.fani iz Kairuana, i drugi. AI-Hakamova knjinica nije bila
samo itaonica, ncgo i radionica u kojoj su se neprestano prepisivale knjige koje su u njoj
ncdostajale ili izraivali duplikati, sastavljali katalozi i repertoriji s kratkim sadrajem pohranjenih djela. U toj sredini zapoelo je okupljanje uenjaka, pjesnika i umjetnika, pa su se prvi
veliki rczultati takvih okolnosti pojavili u prvoj polovici XI. st. doduc ve nakon pada Kordovskog kalifata, ali neosporno kao plod poticaja koji su u njegovu vremenu nastali.
Rad na historiografiji postigao je prve svoje znatne uspjehe ve i ranije. Vremenski, na
elu niza panjolskih istaknutih historiara stoji Al-Razi, podrijetlom Perzijanac. On je prikupljao podatke od najstarijih ljudi o islamskoj epohi panjolske povijesti, pa je tu dokumentaciju sredio u obliku jedne narativne pov~jesti islamske panjolske. I njegov sin /sa bio je
povjesniar velikih kvaliteta, ali se njegovo djelo sauvalo samo u kasnijim navodima kod
drugih povjesniara. Meu njima, lim Haian, s prijelaza X. u XI. st., u svojem djelu "Muktabis", koje prikazuje povijest panjolske od kraja VIII. do kraja X. st., navodi, osim Ise al-Razija jo i niz drugih povijesnih pisaca kojih su se djela izgubila.
Said ibn Ahmad je u XI. st. napisao djelo "Kategorije naroda" koje je prva povijest
znanstvenoga rada to je napisana u islamskim zemljama. Prema podacima toga djela ini se
ela su se medicinom u doba Omejadskog kalifata u panjolskoj najvie bavili doljaci s islamskog Istoka, zatim idovi i krani, a mnogo manje panjolski Arapi. Meu njima velik je
autoritet bio ]unus at-Hanani, osobni lijenik Abd al-Rahmana II., a Saidovo djelo nabraja
jo i niz drugih l~jenika, kirurga i okulista koji su izuili struku na Istoku i stekli ugled vrsnih
praktiara u panjolskoj. Od krana istie se naroito Halid ihn Ruman, a oci idova slavni
lijenik i medicinski pisac Hasdai ibn oprut.

47Y

Kupola nau uvoranom preu lI1ihraboll1 u Velikoj u/,amiji u Koruovi. Druga pol. X. sl.

Na razvitak medicine u panjolskoj velik je utjecaj imalo djelo "Materia medica" to gaje
u L st. n. e. napisao grki lijenik Dioskorid. To je djelo u grkom originalu na dar Abd
al-Rahmanu III. poslao car Konstantin Porfirogenet, a panjolski su ga lijenici preveli na
arapski. Otada je farmakologija poela vidljivo napredovati, pa su nastajala nova djela iz
farmakognozije i farmakoterapije . Meu medicinskim piscima osobito je bio istaknut Al-Zahravi (u. 1013), autor opirne medicinske enciklopedije koja je kasnije prevedena na hebrejski, provansalski i latinski.
Pod zatitom kalifa AI-Hakama II. uvelike su se razvijale matematika i astronomija, najprije prijevodima i preradama slavnih djela grke znanosti, a zatim i originalnim spisima. .
U okviru kulturnih djelatnosti koje se pojavljuju kao priprema najviih dostignua islamske panjolske u iduim stoljeima odreeno mjesto imaju i likovne umjetnosti omejadske
epohe, iako njihov faktini domet nije mogue pouzdano odrediti jer se veina spomenika nije
sauvala. Naroito to vai za Abd al-Rahmanovu kalifsku palau Madinat al-Zahra i Abu
Amirovu palau Madinat al-Zahira, koje su potpuno unitene u revoluciji 103l. Ali potpuno
sauvana velika kordovska damija, iako je u XVI. st. ponovno prilagoavana kranskom
kuitu , daje dovoljno elemenata za utvrivanje nekih bitnih obiljeja panjolske muslimanske
arhitekture u doba Kalifata. Cio njezin prostor bio je stupovima podijeljen na 19 uzdunih i 35
poprenih laa. Veina tih vie od tisuu stupova bili su kasnoantiki stupovi. s korintskim ili
kompozitnim kapitelima na kojima poivaju "romaniki" lukovi od kamenova naslaganih nai z mjenino u dvije boje. Iznad laa dizali su se niski valjkasti svodovi, a nad pojedinim

480

kapelama kupole. Zidne povrine bile su ukraene mozaicima koji formiraju geometrijske
likove. Veoma je obilno bilo ukraavanje stijena uklesanim ili mozaikaino izraenim natpisima iz Kurana, cvjetnim spletovima, pleterima vinjaga i listovima akantusa. ini se da su bili
oslikani i stropovi.
Veoma veliku dragocjenost s podruja likovnih umjetnosti ine predmeti od slonove kosti:
kutije s izrezbarenim medaljonima koji prikazuju lovne prizore i borbe ivotinja, lavove,
slonove, jastrebove, opletene cvjetnim i vitiastim ukrasima, ili pak kutije od pozlaena srebra
s inkrustacijama od slonove kosti ili plemenitih vrsta drva. Bilo je kieno izraenih uljnih
svjetiljki, muara, svijenjaka i sl. od bronce, a sauvalo se i obilje veoma lijepih zlatarskih i
draguljarskih predmeta, narukvica, prstenova, kolutova oko glenjeva, aa i vreva.
Razdoblje taifa, koliko je god bilo doba politike razmrvljenosti i mnogih meusobnih
suparnikih borbi, ipak je ostvarenjem privrednog procvata u mnogim regijama i liberalizacijom koja je prevladala kao reakcija na doba diktature i dugotrajnog konzervativizma, stvorilo
povoljne preduvjete za daljnji i jo bogatiji razvoj kulturnih aktivnosti. To posebice vai za
podruje Seviljskog emirata. Ondje je i sam emir Al-Mutamid bio jedan od najboljih pjesnika,
a i njegov osobni prijatelj, Ibn Ammar znatno je ime panjolske islamske poezije. No i u
drugim je podrujima postojala slina situacija. Tako je u Badajozu vladar AI-MudaJfar sastavio golemu enciklopediju svih znanja u 50 svezaka; u Saragosi su Al-Muktadir i njegov sin
pisali rasprave o matematici i astronomiji; u Kordovi je djelovao Ibn Hazm (994-1064), jedan
od najveih uenjaka islamske panjolske, pisac "Rasprave o ljubavi" i "Povijesti religija", u
kojoj je, uz ostalo, postavio temelje kritike analize biblijskih tekstova. Njemu se pripisuje oko
400 svezaka s podruja teologije, logike, povijesti i pjesnitva. U Kordovi je (od 1003-1071)
ivio i najvei andaluzijski pjesnik i stilist, Ibn Zajdun, a od 998. do 1078. najvei polihistor
XI. st., Ihn HaJjan, pisac vie od 50 djela, od kojih se sauvala samo njegova kronika "AI-Muktabia". Godine 1094. je u Kordovi umro najraniji panjolski geograf Al-Bakri, autor
putopisnog djela "O cestama i kraljevstvima".
U Toledu je u XI. st. djelovao povjesniar, matematiar i astronom Abu al-Kasim Saida,
pisac knjige "Klasifikacija naroda", a takoer i najvei astronom svojega vremena, Al-Zarkali
(1029-1087) koji je veoma efikasno usavrio astrolab i opisao eliptiku putanju planeta. U
Murciji je jezikoslovac Ihn Sida sastavio znanstveni rjenik arapskog jezika, a u Malagi je
djelovao prvi veliki neoplatoniki filozof europskog Zapada, Salamon ben Gahirol (Aviceh'ron), po narodnosti idov, pisac djela "Izvor ivota" koje je 1150. prevedeno na latinski, pa
je izravno utjecalo na razvitak skolastike u kranskoj Europi.
Likovna umjetnost XI. st. nala je snaan poticaj u tenji svih lokalnih vladara da svaki
svoju prijestolnicu izgradi to raskonije. Posvuda su se podizale damije i rezidencijalne
palae, a njihov stil gradnje nastavljao se na stare uzore, ali su ukrasi svjedoili o sve veoj
raskoi, profinjenosti i bogatstvu slikanih, reljefnih i mozaikalnih (cvjetnih i geometrijskih)
dekoracija. Primjer takva razvitka je kraljevska palaa Aljaferija, u Saragossi, koja svojom
vitkijom arhitekturom i bogatim dekoracijama prethodi obiljejima granadske Alhambre iz
XIII. stoljea.
Bujni i bogati ivot u mnogim politikim sreditima sve se izrazitije udaljavao od modela
stroge discipline to ga je propisivao tradicionalistiki malikizam. Sve se vie irio vjerski
nehaj i uvrivao skepticizam, usporedo sa zabavljakim mentalitetom u bogatakim kuama
i na dvorovima.
Sevilja je u to doba postala najslavnijim sreditem glazbe, pjevanja, plesa i drugih zabava
u cijelome islamskom svijetu. Ona je ne samo proizvodila glazbene instrumente, kolovala
pjevae i svirae, nego ih je i izvozila u kranske zemlje, irei svoju melodiku, pjesme i
pjesniki ukus u susjedne pokrajine, naroito u Provansu i sjevernu Italiju. Muslimanska
nonja, vrste tkanina, boje i ukrasi na njima, islamska keramika s obojenim glazurama, obradba kovina u noarstvu (seviljske sablje), dekorativno uinjanje koe (maroken) i suknarstvo
481

postajali su uzorima ne samo u kranskim dravama na sjeveru Poluotoka, nego i s druge

strane pirenejskog planinskog bedema.

10. PRIVREDNI, DRUTVENI I KULTURNI IVOT U KRANSKIM

DRAVAMA PANJOLSKE DO 2. POLOVICE XI. ST.
Podruje na sjeveru Pirenejskog poluotoka razvijalo se u svojem unutranjem ivotu donekle drukije negoli zemlje kalifata i taifa. U Asturijsko-Ieonskom kraljevstvu, zajedno s Galicijom i Starom Kastilijom v~adala je gotovo iskljuivo agrama privreda. To je podruje bilo
slabo rodno, a usto je i razvitak proizvodnih snaga veoma trpio od neprestanih ratnih pustoenja i gubitaka u seoskom stanovnitvu koje je u velikom broju odvoeno u roblje. U znatnoj
mjeri sline uvjete imala je i Navarra. Ali Aragon i Katalonija, svojim smjetajem uz rijeku
Ebro, svojom konvergencijom prema Sredozemnome moru i vezama s junom Francuskom,
sve su vie mijenjali privrednu i drutvenu zasnovanost svojega poretka na iskljuivo agrarnim
odnosima u smjeru jaanja novanoga gospodarstva, pomorske plovidbe i razmjene s razlii
tim zemljama oko Sredozemlja.

KRANSKI SJEVEROZAPAD

U sjeverozapadnim kranskim zemljama na Poluotoku zemlja je, kao osnovno sredstvo

za proizvodnju, pripadala ranofeudalnoj aristokraciji koja se sastojala od stopljenih vizigotskih
i nekadanjih hispano-rimskih veleposjednika. Njihovu zemlju obraivali su dratelji seoskih
estica . koji su svoje podrijetlo vodili od nekadanjih slobodnih germanskih (vizigotskih i
svevskih) seljaka, koji su procesom gubljenja svoje ekonomske samostalnosti bili zapali u
zavisnost od klase zemljoposjednika. Njihove neko slobodne seoske zemljine estice ule su
u sastav veleposjeda, a oni sami postali su zavisni obraivai estica koje vie nisu bile
njihovo vlasnitvo nego sastavni dio vlastelinskih imanja. Daljnje dvije kategorije neposrednih
obraivaa zemlje inili su potomci nekadanjih kolona i robova. Svi su oni, pod razliitim
uvjetima, obraivali estice tue zemlje, davali dio uroda s nje vlastelinu i dijelom svoje radne
snage kuluili na vlasteoskom rezervatskom posjedu.
Takvi privredno-drutveni odnosi bili su batina iz prethodne, vizigotske epohe. Ratniki
ivot to se otad neprekidno vodio sa susjednim islamskim oblastima te je klasne odnose jo
vie zaotrio jer je rat nametao sve tee dabinske zahtjeve od proizvoaa, a s druge strane
ratna su pustoenja trajno pojaavala siromaenje upravo tih istih proizvoaa.
U biti, klasa neposrednih proizvoaa sastojala se od osobno slobodnih i osobno neslobodnih ljudi. Osobno slobodni ljudi smjeli su sa svojom pokretnom imovinom napustiti esticu
koju su obraivali; ali budui da se naputanjem te estice vie nisu imali ime uzdravati, oni
su praktiki, u veini sluajeva, bili ekonomskom prisilom podjednako vezani za zemlju kao i
neslobodni ljudi (servi), kojima njihov pravni status nije doputao da raspolau svojom osobom.
Neslobodni ljudi (servi) - obraivai kraljevskih, crkvenih ili privatnih veleposjeda dijelili su se na serve koji su zaista sami bili servi po podrijetlu i na takve serve koji su drali
serviinu zemlju (tj. ne zemlju koja je prvobitno pripadala slobodnim germanskim seljacima,
nego onu koju su iskonski drali servi casati), pa je s vremenom status takve zemlje i ljude koji
je obrauju praktiki pretvorio u serve. U jednom i u drugom sluaju, kad je vlasnik neku
esticu prenosio na neku drugu pravnu osobu, onda su sa zemljom u posjed novoga vlasnika
prelazili i njezini neslobodni obraivai.
482

U mnogim sluajevima - kao i na islamskom podruju - gospodari su svojim robovima

davali slobodu, ime su se oni pretvarali u osloboenike koji su i dalje ostajali u tienitvu
svojih dobrotvora. Opi populacijski razvitak kao i davanje slobode osobno neslobodnim
servima postupno je poveavalo brojani odnos u korist slobodnih obraivaa. Cijela ta kategorija nazivala se juniores. Oni meu njima koji su neko bili servi, a postali su osloboenici
ma, nazivani su juniores de cavesa, a oni koii su potjecali iz kategorije kolona i neko
nezavisnih seljaka (dakle, preci im nikad nisu bili servi) obiljeavani su nazivom juniores de
heralad. I jedni i drugi davali su vlasniku zemlje obroke od uroda u naravi i kuluk; no prvi su
uz to jo davali svojem gospodaru i glavarinu za sebe i svoju djecu.
Za razliku od drugih zapadnoeuropskih drava u istom razdoblju srednjega vijeka, u
panjolskoj su se na kranskom podruju, osim tipinih drutvenih kategorija feudalnih zemljoposjednika i zavisnih obraivaa zemlje koja nije bila njihovo vlasnitvo, razvijali jo i
drugi tipovi gospodarskih i drutvenih odnosa glede vlasnitva nad zemljom kao osnovnim
sredstvom za proizvodnju. Budui da su mnoga podruja bila pusta, jer su bila neprekidno
izloena ratnim unitavanjima pa je stanovnitvo iz njih izbjeglo a bilo je takoer i u unutranjosti kranskih drava predjela koji nisu bili naseljeni, za dravne je vlasti, a i feudalne
vlasnike zemlje bio vaan problem kako pogranine, opustjele i nenaseljene zemlje, koje su po
svojim prirodnim uvjetima ipak bile obradive, ponovno naseliti.
Zbog toga se pojavljuje tendencija davanja izuzetnih pogodnosti svima koji dobrovoljno
pristanu da se nasele na zemljitima koja su bila izloenija ratnim opasnostima ili su ostala
nenaseljena. Jedan od oblika kojima se to nastojalo ostvariti bio je sustav beheter(ja (ili
benefaktor(jI1), kolektivnih seljakih opina, kojima je vlasnik zemlje (drava, crkva ili svjetovni velika) doputao da se nasele na njegovu teritoriju, uz uvjet da im on prua zatitu, a
oni da njemu simbolikim darovima i nevelikim dabinama posvjedouju njegovo vrhovnitvo
nad zemljom, pri emu su lanovi takve zajednice slobodno mogli otii s takve zemlje ako bi
se pokazalo da se na njoj ne mogu odrati; u takvu su sluaju imali prvenstveno pravo da se
presele na zemlju nekog drugog seniora iz iste velikake obitelji.
Naseljavanju pograninih i opustjelih podruja pomagalo je i to to je kraljevska vlast sve
one koji su stupali u beheterijske seljake opine oslobaala j avnopravnih poreznih dabina, a
ako su dotle bili neslobodni ljudi, davala im je status slobodnih, dok je njihovim zajednicama
priznavala stanovita prava samoupravnosti u unutranjem ivotu takvih opina.
Velika vanost takvih okolnosti bila je u tome to se seljatvo tim putem moglo faktino
oslobaati ekonomske zavisnosti od feudalnih gospodara. Bilo je dovoljno ui u sastav beheterije i naseliti se na opustoenu ili ratom ugroenu zemlju, pa da obraiva tue zemlje
faktino izae iz okova feudalne zemljine podjarmljenosti i da, samo uz simboliko priznavanje feudaleva vrhovnitva, postane samostalan obraiva zemlje, udruen u seljaku, uvelike
samoupravno organiziranu opinu.
Jo u veoj mjeri pruala se mogunost oslobaanja od feudalne strukture drutva za
naselja gradskoga tipa. Na mjestima gdje su otprije postojala trgovita ili gradska naselja,
djelomice poruena ili naputena zbog ratnog stanja, ili pak na prikladnim pozicijama novoosvojenih pograninih podruja, vlast je potpomagala ponovno naseljavanje davanjem privilegija ili slobotina svima koji u takvu urbanu zajednicu pristupe. Tako su se formirale jezgre
gradskog privrednog ivota: obrta i trgovine. Slobotine takvih naselja bile su utvrene kraljevskim poveljama (fuero ili carta de poblacion), ponekad ve u X. stoljeu na (npr. grad
Burgos) ili, ee, tijekom prve polovice XI. st. Samoupravnu vlast takvih gradova inilo je
vijee graana (concilium); ono je imalo u biti one iste kompetencije kakve su imale gradske
kurije kasnoga Rimskog Carstva: lokalnu upravu, sudstvo, nadzor nad mjerama i utezima,
utvrivanje cijena osnovnih ivenih namirnica i obrtnikih proizvoda, staranje za javni red i
sigurnost, odravanje gradskih utvrda i sl. Za ostvarivanje tih kompetenciia gradsko je vijee
imalo svoje slubenike: poglavara uprave ili judexa, kojega je vijee biralo svake godine,
sudske prisjednike i dr.
483

Pojedini samoupravni gradovi bili su u isti mah i sredita svojih seoskih okruja (alfoz) na
kojima su postojala zasebna sela, zaseoci i majuri. Izdvojenost gradskog naselja od neposredne
dravne uprave proirivala se i na cijelo seosko podruje (alfoz), tako da su se formirali
slobodni kantoni koji su dodue bili sastavni dio dravnog podruja, ali su se svojom samoupravnou, a i svojom privrednom osnovicom (obrtima i trgovinom) faktino izdvajali iz
agram o-naturalne strukture feudalnog drutva jo mnogo ranije nego to se slian proces moe
utvrditi u drugim zemljama Zapadne Europe.
Ali opa feudaliziranost tadanjega drutvenog poretka postavljala je takvome razvitku i
svoje granice. Postojanje slobodnih seljakih opina (beheterija) i samoupravnih podruja sa
svojim gradskim sreditem omoguavalo je slobodu ovoga stanovnitva u smislu emancipacije
od tipinoga kmetskog ili robovskoga poloaja i stjecanja osobne slobode svih lanova takvih
zajednica; ner ono ipak nije obraivae pretvaralo u samostalne vlasnike zemlje niti je gradovima ve tada otvaralo neograniene mogunosti robno-novanog poslovanja na temelju akumulacije kapitala. Sjedinjujui elemente oslobaanja od potpune zakmeenosti s osobnom
slobodom, ali i radom na tuoj zemlji, dodue bez tekih podavanja, oblikovalo se u procesu
nastajanja jedne nove drutvene razvrstanosti, sloeno i proturjeno drutveno stanje koje je u
sebi sadralo i elemente feudalne hijerarhiziranosti na temelju posjedovanja zemlje i elemente
klasne diferencijacije drukijega tipa, koja svojim obiljejima navijeta budue, jo daleke,
odnose graanskog drutva, zasnovanoga na eksploataciji najamnoga rada. Tako su, s jedne
strane, na alfozu postojali slobodni seljaci, nepodvlateni feudalcu, ali zemlja pri tome nije
bila njihovo neogranieno vlasnitvo. Njihov opi poloaj omoguavao im je manje udjela u
samoupravnosti u usporedbi s poloajem gradskog stanovnitva. A ovo opet razvrstavalo se
meu sobom na uglednike (honorati), bogatije i siromanije graane (majores i minores) te na
puane, meu koje su se ubrajali radnici, sluge i razne druge vrste neimunih, koji su ivjeli
od davanja svoje radne snage, uz razne oblike nagrada i plaa po izvrenom radu.
Dravna vlast koja je na takvim privrednim i drutvenim temeljima reprezentirala poredak
formirala se u prvim vremenima nakon islamskog osvojenja pretenoga dijela Poluotoka kao
izborna kraljevska vlast, jer kraljevima nisu postali izravni potomci vizigotske kraljevske kue
nego pojedine linosti, najee iz kruga vizigotsko-romanske aristokracije, koje su u povlaenju pred neprijateljem i u otporu njegovu nadiranju stajale na elu pojedinih regija i
narodnih skupina. Uskoro, poslije kraih kolebanja, prevladalo je naelo nasljednoga prava, ali
se ono moglo prenositi i po enskoj lozi, pa time i na potomstvo novoga roda zetove obitelji.
Sredinju dravnu upravu, koja je bila naporno kralju, inilo je kraljevsko vijee, u koje
su ulazili kraljica, kraljevi odrasli sinovi te najvia svjetovna i crkvena aristokracija. To je
vijee bilo zametak buduih cortesa. Najvii dunosnici sredinje uprave bili su palatinski
grof, vrhovni vojskovoa, majordom i dvorski notar, a dravno se podruje dijelilo na grofovije koje su imale upravne, sudske, porezne i vojne nadlenosti. Iako su s vremenom grofovi
sve vie povezivali svoju javnopravnu funkciju sa svojim privatnopravnim poloajem feudalnog zemljoposjednika, neprekidnost ratnog stanja nametala je regionalnim upravljaima
meusobnu solidarnost i zainteresiranost za odranje kraljevskog autoriteta. Time se odravala
osebujna ravnotea izmeu procesa feudalizacije i monarhijske strukture drave, koja je u
kasnijim stoljeima omoguila formiranje nekoliko jakih politikih sredita i, najzad, usporedo
s konanom pobjedom rekonkviste, njihovo teritorijalno sjedinjenje.
S obzirom na znatnu privrednu i drutvenu razvrstanost meu stanovnitvom, a i politike
peripetije kroz koje su prolazile kranske dravne tvorevine na sjeveru Pirenejskog poluotoka, i njihovo je zakonodavstvo bilo raznovrsno i u tijeku vremena se mijenjalo i bogatilo
novim odredbama. Opa pravna osnova predstavljala je u Asturijsko-Ieonskom kraljevstvu i,
zatim, u Kastiliji, zbirka Liber judiciorurn ili Forum judicum (panj. Fuero jusgo, . fuero
husgo) koja se smatrala zajednikom pravnom tradicijom i kojoj su se susljedice dodavali novi
zakonodavni akti kraljevske vlasti.
484

Crkva S. lulianda de los Pradm u Oviedu. Prva poi. IX . st.

Specifine zakonske odredbe sadrali su feurosi pojedinih gradova, o posebnom poloaju
gradskog stanovnitva, o njihovoj izuzetnosti od feudalnih dabina i kuluka, o reimu gradske
uprave, javne sig urnosti i privrednog sudovanja. Sve ostale elemente zakonitosti davao je i za
gradove sveopi Fuero jusgo, uz uvaavanj e pojedinih lokalnih tradic~ja ob i aj nog prava.
Dravne zakone koji su se tijekom vremena uklapali u Fuero jusgo donosili su sabori
prvaka i najuglednijih lino st i , pa je u takvoj djelatnosti takoe r bio jedan od zametaka stalekoga parlamentarizma to su ga u buduno s ti predstavljali cortes i panjolskih kraljevstava.
Jednako kao to je permanentno ratno stanje predodreivalo politike, privredne i drutvene odnose na kranskom sjeveru Poluotoka, tako je ono davalo bitna obiljeja i kulturnom
razvitku u tim oblastima. Obrazovanost se skuila samo na uzak krug sveens tva i redovnika,
prije svega benediktinaca. Od svega starijeg kolstva sauvale su se samo biskupijske i
samostanske kole, u kojima se izuavao trivium i quadrivium .
U samostanskim knjinicama uvala su se knjievna i pravna djela latinskih klasi nih
pisaca i rasprave kranskih autora. Ti su se spisi prepi sivali i time umnoavali. Meu originalnim djelima toga razdoblja najbrojniji su bili ivotopisi svetaca i muenika , vjerske himne
i kronike. Tako je u nepoznatom sreditu nastala tzv. Kronika kraUa A(t'onsa !ll. , koja see od
672. do 866; u samostanu AlbeIda, u pokrajini Rioja (Rioha), u Navarrskom kra~jevstvu , bile
su u IX. i X. st. napisane Albeldinska i Vigilianska kronika. U isto vrijeme nastala je u
samostanu Silos, u Staroj Kastiliji , Chronicon Silense, u Salamanki kronika bi skupa Sebast(jana (X. st.), u bi skupiji Astorga, u kraljevstvu Leon, Sampiro va kronika (XI. st., a see od 866.
do 982). Osim kronika pisali su se i anali, kao to su Kastil(janski anali (618-939), Po,.tugalski anali ili Chronicon Lau,.banense (866-1110), Nava,.,.ska kronika (Codex de Maya, 882.
do kraja X. SL). Od ivotopisa svetaca, naj snanije je djelo Vita FroyLani, ivotopis biskupa u
gradu Leon to ga je oko 920. sastavio (lakon Ivan.
Jezik prav nih spisa, knji evnih i povij esn ih dj ela na cijelom kran sko m sjeverozapadu

485

bio je latinski, ali je taj jezik u usporedbi s klasinim latinskim jezikom ve uvelike izmijenio
svoje gramatike oblike i rjeniki fond, razvijajui se prema oblicima srednjovjekovnih panjolskih govora, kao to su bili kastilijski (koji je temelj dananjega knjievnoga panjolskog
jezika) i galicijski, koji je srodan portugalskom.
Na drugim podrujima kulturnih djelatnosti, graditeljstvo je na tlu Asturijsko-Ieonskog
kraljevstva ostavilo nekoliko karakteristinih objekata iz VIII. i IX. st. u Praviji, sjeverozapadno od Ovi eda (oratorij kraljevske palae Ramira I. i crkva Sta Cristina de Lena, oboje iz
sredine IX. st.).
Osnovni stil crkvenih graevina toga doba bio je rimsko-bizantski ili "vizigotski" stil
trobrodne bazilike na etvornom ili paetvornom tlocrtu, sa tri apside i ravnim drvenim ili
kamenim svodovitim krovom. Taj se stil odrao do kraja X. st., ali se ve od IX. st. u njemu
osjea utjecaj islamske umjetnosti, karakteristian posebice po lukovima u obliku konjske
potkove. Umjetniki obrti, posebno zlatarstvo, ostavili su vei broj dragocjenih predmeta, kao
to su raspela, biskupski tapovi, kovne ili drvene inkrustirane kutije, bronani svijenjaci i dr.
Znade se da su zidovi crkvi bili ukraeni freskama, ali se od njih nije sauvalo gotovo
nita.
Vei broj minijaturnih slika u rukopisnim knjigama, od kojih najstarije poznate potjeu
moda jo iz sredine VIII. st., svjedoi o isprva zajednikim obiljejima europskoga ranosrednjovjekovnog minijaturnog slikarstva. Ali od X. st. u njima neosporno raste utjecaj kranske
umjetnosti kakva se razvijala na podruju pod islamskom vlau.
KRANSKI SJEVEROISTOK

Privredne, drutvene, politike i kulturne institucije u istonim dravama kranskog Sjevera na Pirenejskom poluotoku polazile su u svojem razvitku od slinih poetnih odnosa kao i
u sjeverozapadnim dravama. Tu je zajedniki pravni zbornik Fuero jusgo takoer bio zakonska osnova i najkarakteristiniji izraz poretka to je batinjen iz vizigotskog razdoblja i razvijao se dalje nakon berbersko-arapske invazije.
Poslije karolinkog osvojenja Barcelone (803) dani su na osvojenom podruju zemljoposjedi franakim ratnicima, a i svima onima koji su bjeei pred muslimanima traili utoite
pod franakom vlau. Kako raspoloive zemlje za te doljake, pored starosjedilaca, nije bilo
dovoljno, odmah je zapoelo intenzivno krenje dotad neobraenih povrina.
Franaki doseljenici dobivali su privilegiran poloaj. Zemlja im je davana u trajan posjed,
uz jedinu dunost da vre vojnu slubu. Najmoniji meu njima bili su nositelji regionalne
vlasti, grofovi. Njima je predavana u posjed sva zemlja njihova teritorija koju ve dotad nisu
posjedovali drugi slobodni kranski zemljoposjednici. Iz toga zemljinog fonda oni su mogli
podjeljivati zemlju obraivaima uz obvezu da im plaaju obroke u naravi ili pak kao nagradu
za vrenje razliitih vojnih ili civilnih dunosti (benejicium). Na toj se osnovi formirala socijalna skupina grofovskih slubenika: vikonta, baruna i drugih, koji su bili vritelji grofovske
jurisdikcije u svojem upravnom rejonu a zauzvrat su ubirali prihode sa zemlje koja im je bila
dodijeljena kao nagrada za slubu. U tu su skupinu pripadali i lanovi posada u tvravama i
zamcima. Oni su kao profesionalni ratnici takoer posjedovali zemljina imanja koja su obraivali seljaci, obvezni da za dodijeljeni komad takve zemlje daju obroke u naravi.
Kako je i Kataloniji neprekidno trebalo novih doseljenika, a i jer je to podruje bilo
utoite mnogih bjegunaca, kraljevska je vlast doputala naseljenicima da kre dotad neobraenu zemlju izvan teritorija grofovijskih vlastelinstava. Oni su je pritom dobivali na dugotrajan posjed bez dabinskih tereta, pa su se takvi posjednici s vremenom, na temelju steenih
prava, pretvarali u slobodne zemljoposjednike koje dokumenti iz X. st. nazivaju primihomini
ili bozadores (prvodoseljenici ili novaci). Zajedno sa zemljom primali su obvezu da vre vojnu
slubu i polagali kralju zakletvu vjernosti.
486

S vremenom sve se jae oitovalo nastojanje grofova i njegovih namjesnika da razliitim

sredstvima i te slobodne zemljoposjednike podvrgnu u jednake vazal ne odnose u kakvima su
bili i drugi manji zemljoposjednici na njihovom upravnom teritoriju. U borbi protiv tih nastojanja slobodni doseljeniki zemljoposjednici dobivali su od franakih kraljeva povelje o pravu
da slobodno raspolau svojom zemljom, ali su i velikai uspijevali pronai metode da postignu
svoj cilj. Uz ostala sredstva, ne iskljuujui ni brutalnu silu, oni su slobodne male i srednje
zemljoposjednike obdarivali dijelom svojega imanja, uz uvjet vazalske podlonosti za taj dio
zemlje. S vremenom, meutim, to se stanje vazalske podlonosti uopavalo na cio zemljoposjed. Tim putem generalizirala se feudalna hijerarhijska piramidaIna struktura zemljoposjednike klase, karakteristina za zapadnoeuropski tip feudalnog poretka.
Neposredni obraivai zemlje koju su posjedovale sve razliite kategorije zemljoposjednika bili su dabinama optereeni seljaci (censatorios). Opom evolucijom u tu su se jedinstvenu
kategoriju postupno slijevali i potomci neko nezavisnih i samostalnih malih vlasnika zemlje i
potomci neko ogranieno slobodnih ineslobodnih dratelja estica veleposjednikih imanja
(kolona i serva). Svi su oni postajali vezani uza zemlju koja je pripadala svjetovnim odlinici
ma, ratnicima ili crkvenim ustanovama i osobama.
Na podruju sjeveroistonih kranskih drava u panjolskoj vrhovna se dravna vlast
izgraivala razliito. U Navarri i Aragonu pojavili su se najprije izborni voe, a zatim su se
pretvarali u nasljedne nositelje monarhijske vlasti. Do poetka XI. st. takva se situacija u
Navarri izgradila potpuno, a u Aragonu je jo bila u zametku.
Katalonija je, naprotiv, bila sastavni dio Franakoga carstva. Grof Barcelone imao je
poloaj markgrofa ili markiza, paje bio namjesnik centralne dravne vlasti. I njegov se poloaj
postupno pretvarao u nasljednu vlast, a takvom su razvitku teili i njegovi podreeni grofovi.
On se ostvario najprije na najvioj razini, tijekom IX. i X. st., usporedo sa sve veim rasulom
Karolinkog carstva, pa je u X. st. barcelonski markgrof bio faktino nezavisan.
Opa razina kulture irokih slojeva stanovnitva u sjeveroistonim kranskim zemljama
na Pirenejskom poluotoku bila je veoma niska. Ali u nekim crkvenim sreditima uvale su se
jake tradicije klasike i ranokranske epohe. Takvi centri bili su u prvom redu brojni samostani. U njima su postojale vrijedne knjinice i skriptoriji. Pri samostanima i nekim biskupijama
postojale su i kole u kojima se vrila nastava ne samo iz humanistikih predmeta, nego i
prirodoznanstvenih. Tako je u gradu Vic hu studirao matematiku i astronomiju redovnik Gerhert, budui nadbiskup Reimsa i od 999. papa (Silvestar 11). U Kataloniji su djelovali ugledni
matematiari, kao Lupito, Bonfilio, Oliva, i dr.
ProvansaIsko pjesnitvo utjecalo je na najraniju etapu katalonskog pjesnitva, a zatim se
ono razvijalo samostalno. Znatne uspjehe ostvarilo je tek u XII. stoljeu.
Na podruju likovnih umjetnosti sauvali su se krasni spomenici rane romanike umjetnosti: opatijska zgrada samostana u Ripollu, crkve u Elori i San Martinu de Canigo (sve u
Kataloniji), zatim samostan San Juan de Pena, crkva San Pedro el Viejo, u Hueski, kao i
zamak Loarre (sve u Aragonu) te samostan Lejre i Santa Maria de Sanguesa (sve u Navarri).
I kiparstvo je ostavilo nekoliko zanimljivih djela, kao kip Santa Maria la Real, u Irache-u,
likovi krinog puta u Solsoni, kapiteli crkve San Pedro de Rueda i dr.
Veoma veliku vrijednost ima rano katalonsko zidno i uljno slikarstvo, kao najstarije na
europskom zapadu (primjerci u muzejima Leride, Vicha i Barcelone), a sauvani kodeksi iz X.
st. sadre mnoge veoma dragocjene minijature.

487

BIBLIOGRAFIJA

OBJANJENJE STAJALITA
Problem bibliografske dokumentacije i informacije za tekst koji prethodi izloen je u Predgovoru.
razlozi uzrokom su to nije primijenjen sustav biljeaka pod crtom s brojanim oznakama u
tekstu koje prekidaju njegovo sustavno itanje i itaevu misao odvode pobonim razmatranjima posebnih, najee kontroverznih gledita na pojedina pitanja. Umjesto toga usvojeno je prezentiranje dopunskih informacija u dva opsena bloka: bibliografija u uem smislu i kompleks izvorne grae. Oba su
zamiljena tako da prate razvoj izlaganja u osnovnom tekstu. Izvorna graa (medievaIna historiografija)
ukljuena je u usustavljeni prikaz izvora za cjelokupnu srednjovjekovnu povijest svijeta, koja je sastavni
dio teksta fIl. sveska ovoga djela, a sadrat e oznake koje omoguuju njezinu primjenu u svojstvu
argumentacije za tekst u l. i Il. svesku.
Bibliografija u uem smislu nuno je suen izbor iz izvanredno velikog obilja medievainih znanstvenih radova na velikom mnotvu svjetskih jezika. Prije svega, pokazalo se neizbjeivim odustati od
navoenja pojedinih rasprava, objavljivanih u asopisima i zbornicima. Tu odluku bilo je najtee donijeti
jer se upravo u specijalnim rw,pravama na temelju elementarnih analiza postiu osnovne povijesne
spoznaje i, u mnotvu gledita, prihvaa znanstveno odrivo a naputa ono to je preivjelo. Takve
rasprave, osim svojih rezultata, imaju i golemo odgojno znaenje, jer svojim traenjem povijesne istine
prenose na nove narataje metode i oblike spoznajnih napora na podruju povijesne znanosti. Osim
sasvim izuzetnih, pojedinanih sluajeva, ova se bibliografija morala odrei cjelokupne te dragocjene
grae. Ali nju nadomjetaju navedene velike sinteze i monografijske obradbe pojedinih pitanja. Ove
posljednje, gotovo odreda, sadre opsene i iscrpne bibliografske navode izvora i specijalnih rasprava,
pa to upuivanje na njih donekle nadoknauje navoenje grae po asopisima i drugim skupnim
prezentacijama elementarnih istraivanja.
Praksa koja u dananje vrijeme sve vie prevladava pri objavljivanju djela iz univerzalne povijesti
vodi skuavanju bibliografskih pregleda, ak do navoenja svega nekoliko kapitalnih djela.
Takvo st<~alite nije prihvaeno u ovome izdanju zbog mnogih razloga. Prije svega. publikacije koje
u nas prikazuju opepovijesnu problematiku. naroito srednjovjekovnu (s izuzetkom bizantologije),
veoma su malobrojne. Preteito su to prevedena djela sa stranih jezika, uglavnom starijega datuma. Zbog
toga je informacija nae javnosti o bitno vanim publikacijama u svijetu nedovoljno potpuna i aurna.
Ovaj bibliografski pregled elio bi taj nedostatak ukloniti. Ali tome ostvarenju preprijeile su se znatne
potekoe. Individualnim naporom jednoga jedinog ovjeka, bez tehnikih pomagala, u skrajnje ogranienim mogunostima rada u velikim znanstvenim sreditima dananjega svijeta bez ikakve financijske
pomoi, a kraj relativnog siromatva n'aih znanstvenih biblioteka, takav cilj praktiki je bilo nemogue
zaista ostvariti. Zbog toga je ovaj bibliografski pregled rezultat autorovih kontakata s objavljenim djelima (uz izostavljanje pojedinanih rasprava po asopisima i zbornicima), pri emu se nastojalo navesti
najvanija djela ireg znaenja, dovoljna da upozore na putove ka irenju znanja svakoga onoga tko
osjeti potrebu za tim. I u tome poslu bilo je, takoer, nuno odricanje: da se, naime, pri svakom
navedenom djelu dodaju makar i najkrae informativne ili kritike karakterizacije. Bude li mogunosti,
taj e izostanak biti nadoknaen prikazom dananje medijevalne historiografije Ll svijetu i njenih koncepcija, kojem je namijenjeno da bude sastavni dio III. sveska ovoga djela.
Bibliografija kakva jest, sustavno prati slijed poglavlja. Njezin temelj su Opa djela i cjelovite
povijesti pojedinih naroda ili povijesnih regija. Pojedinani radovi, navedeni uz neko odreeno poglavlje, dopunjuju ili specificiraju ono to je izloeno II prve dvije skupine radova i s njima ine cjelinu. Ta
cjelina nije, dakako, potpuno suglasje interpretacija. NaprotiV, navoenjem i djela utemeljenih na meusobno razliitim naelnim (teorijskim) historiografskim pozicijama eljelo se prezentirati raznovrsnost
moguih eksplikacija i nerijeenost niza znanstvenih problema.
Praktiki

488

U mnogim sluajevima pojedine bibliografske jedinice nisu mogle biti vezane samo uz jednu
pojedinost samoga teksta knjige. Njihova graa esto prelazi okvire pojedine teme i ak okvire cijelih
poglavlja. Da bi se u takvim (estim) sluajevima izbjeglo viekratno navoenje istih djela u vezi s
nekoliko poglavlja, usvojeno je naelo da se, kad god je to bilo mogue, neko djelo navodi uz ono
poglavlje kad se poinje iznositi problematika to je osvjetljava njegova graa; ali ni to naelo nije
moglo biti provedeno bez odstupanja.
Uza sva ograniavanja, prezentirana bibliografija nije malena po broju navedenih jedinica. Pa ipak,
pri pomnom razmatranju i za strunog poznavatelja bit e, nadamo se, vidljivo, da se njezina relativna
obilnost zasniva na tenji da svi aspekti srednjovjekovnog ivota u tijeku vremena koje obuhvaa osam
stoljea budu osvijetljeni pomou bar nekoliko reprezentativnih djela: pojedine domene proizvodne
djelatnosti drutvene strukture, politiki organizmi, uvjeti ivota i opstanka, institucije, intelektualni i
vjerski ivot, znanost, umjetnost, knjievnost i filozofija. Njezin niz i razvrstanje svjedoe o tom nastojanju.
Svijet srednjovjekovnog ivota nesumnjivo nije lako doivjeti. Oko toga cilja trudi se mnotvo
znanstvenih disciplina. Njihovo jedinstvo preduvjet je da se uzmogne naslutiti nerazluiva cjelina one
stvarnosti koja je neko autentino postojala kao rezultat meusobnog proimanja i uzajamnog uvjetovanja brojnih ljudskih ivota i njihovih tenja.

L UVOD
l. POJAM SREDNJEGA VIJEKA
J. HUIZINGA: Zur Geschichte des Begriffs "Mittelalter", obj. u "Geschichte und Kultur", 1954.
G. BARRACLOUGH: Medium Aevum. Some Reflections on Medieval History and the Term "The
Middle Ages". Oxford, 1957.
O. BRUNNER: Feudalismus. Ein Beitrag zur Begriffsgeschichte. Abh. der A. Wiss. u Lit., Mainz,
Geistes- u. Sozialviss. Klasse, 1958, Heft 10.
W. C. BARK: Origins of the Medieval World. Stanford, 1958.
TH. MAYER: Der Wandel unseres Bildes vom Mittelalter. "Blatter fUr die deutsche Landesgeschichte, 94, 1958.
P. E. HUBINGER: Spatantike und frlihes Mittelalter. Darmstadt, 1962.
K. E. STROHEKER: Germanentum und Spatantike, Zlirich-Stuttgart, 1965.
W. J. BRANDT: The shape of Medieval History. Studies in Modes of Perception. New Haven-London, 1966.
A. P. KADAN: Um die Grenze zwischen Altertum und Mittelalter in Europa. "Altertum",l3, 1967.
E. SESTAN: Tardo anti co e alto medioevale: difficolta di una periodizzazione. U dj.: Italia medioevale. NapolIi, 1968, 1-21.
P. E. HUBINGER (hgg. von): Zur Frage der Periodengrenze zwischen Altertum und Mittelalter.
"Wege der Forschung", 51, Darmstadt, 1969.
J. VOSS: Das Mittelalter im historischen Denken Frankreichs. Untersuchungen zur Geschichte der
Mittelalterbewertung von der zwei ten HaIfte des 16. bis zur Mitte des 19. Jh. Mlinchen, 1972.
HELMUT BAUMANN: Wissenschaft vom Mittelalter. K61n-Wien, 1972.
S. MAZZARINO: La fin du Monde Antique. Avatars d'un theme historiographique. Pr. s talij.,
Paris, 1973.
F. TOKEl: Antike und Feudalismus. Budapest, 1977.

2. OPA DJELA
Histoire du developement culturel et scientifique de l'Humanite. Ed. UNESCO, vol. Ill. N. JELISEJEV - J. NAUDOU - PH. WOLFF - G. WIET: Les grandes civilisations du Moyen Age, 1,2, obj. u
prijev.: Historija ovjeanstva. Kulturni i nauni razvoj, svezo III, Velike civilizacije srednjega vijeka,
Prvi dio: Povijesni razvoj; Drugi dio: Kulturna batina. Zagreb, 1972.

489

J. LE GOFF: La civilisation de 1'Occident medieval. Paris, 1964 ("Srednjovekovna civilizacija

zapadne Evrope", pr. s franc., Beograd, 1974).
Velika ilustrirana povijest svijeta. Izd. "O. Kerovani", (prijev. s njem.), sv. 7. (300-700), sv. 8.
(700-950), sv. 9. (950-1200). Rijeka, 1976n7.
e
R. LOPEZ: Naissance de 1'Europe (Ve_XIV siecles), Paris, 1962, "Roenje Evrope", prijo s franc.,
Zagreb, 1978.
"Histoire generale", f. par G. GLOTZ. Histoire du Moyen Age. T. Ill: F. LOT- CHR. PFISTER-F.
L. GANSHOF: Les destinees de l'Empire en Occident de 395 ii 768. Paris, 1940. T. II2: F. LOT - F. L.
GANSHOF: Les destinees de l'Empire en Occident de 768 ii 888, Paris, 1941. T. II.: A. FLICHE:
L'Europe occidentale de 888 ii 1125. Paris, 1941. T. III.: CH. DIEHL - G. MARCHAIS: Le Monde
Oriental de 395 ii 1081. Paris, 1944.
Histoire generale des Civilisations, p. S. la dir. d. M. CROUZET, T. III.: E. PERROY - J. AUBOYER - CL. CAHEN - G. DUBY - M. MOLLAT: Le Moyen Age. L'expansion de l'Orient et la
naissance de la civilisation occidentale. Paris, 1955.
"Peuples et civilisations", Hist. gener. fondee par L. HALPHEN et PH. SAGNAC, dir. par M.
CROUZET. T. V.: R. FOLZ - A. GUILLOU - L. MUSSET - D. SOURDEL: De l' Antiquite l\U Monde
Medieval. Paris, 1972. T. VI.: L. HALPHEN, L'Essor de 1'Europe (XI c_xmc siecles), 3c ed., Paris,
1948.
"Histoire universelle", publ. sous la dir. de R. GROUSSET et E. LEONARD. Vol. I. Des origines ii
l'islam (str. 1123-14(7). Vol. II. De l'islam ii la reforme (str. 3-1263). "Encyclopedie de la Pleiade,
Paris, 1957.
nd
The Cambridge Medieval History, 2 ed. Cambridge, 1957-1959, vol. I: The Christian Roman
Empire and the Foundation of the teutonic Kingdoms. Cambridge, 1957; vol. 2: The Rise of the Saracenes and the Foundation of the Western Empire; vol. 3: Germany and the Western Empire; vol. 4/1, 2:
The Byzantine Empire (1966-7).
The Cambridge Economic History of Europe. Vol. 1: D. H. CLAPHAM (i dr.), The agrarian Life of
nd
the Middle Ages, Cambridge, 2 ed., 1966. vol. 2: M. M. POSTAN (i dr.), Trade and Industry in the
Middle Ages, Cambridge, 1952. Vol. 3: M. M. Postan (i dr.) Economic Organisations and Policies in the
Middle Ages, 2nd ed., Cambridge, 1963.
Historia Mundi. Ein Handbuch der Weltgeschichte. Hgg. V. F. VALJA VEC, Bd. 5, 6, Bern, 1956,
1958.
Vsemirnaja istorija (otv. red. N. A. SIDOROVA), T. III, Moskva, 1957.
Propyliien Weltgeschichte (hgg. von G. MANN und A. NITSCHKE). Bd. IV, V, Berlin, 1963.
"Fischer Weltgeschichte", Bd. 9, lO, II, 13, 14. FrankfurtIM., 1965-1973 (Franc. izd. Histoire
universelle Bordas, vol. 10, ll, 12, 13, 14, Paris, 1971. i sL).
Istorija Srednih vekov v 2-h tomah. (Red. M. ABRAMSON - A. GUREVI - N. KOLESNICKI).
Izd. 2-e, T.!., Moskva, 1977.
J. PIRENNE: Les grands courrants de 1'histoire universelle. T. I. De 1'0rigine a l'Islam. T. 2. De
c
1'expansion musulmane au Traite de Westphalie, Paris, 2 ed., 1967.
c
L. GENICOT: Les Iignes de faite du Moyen Age. 7 ed., Paris, 1975. Histoire des relations internationales (dir. par P. RENOUVIN). T. L, F. L. GANSHOF: Le Moyen Age, Paris, 2c ed. 1963.
K. BOSL - A. GIEYSZTOR - F. GRAUS - M. M. POSTAN - F. SEIBT - G. BARRACLOUGH:
Eastern and Western Europe in the Middle Ages London, 1970.
R. C. HOYT - S. CHODOROW: Europe in the Middle Ages. New York, 1976.
F. LOT: La fin du Monde Antique et le debut du Moyen Age. Paris, 1951.
H. DANNEBAUER: Die Entstehung Europas. Bd. 1,2. Stuttgart, 1959"'{)2.
M. DEANESLEY: A History of Early Medieval Europe (476-911). 2nd ed. London, 1974.
Handbuch der europiiischen Geschichte, hgg. V. TH. SCHIEDER. Bd. I: Europa im Wandel von der
Antike zum Mittelalter (400-1050), Stuttgart, 1975, (1196 str.).
H. ZIMMERMANN: Das Mittelalter. I. Theil. Von den Anfiingen bis zum Ende des Investiturstreites. Braunschweig, 1975.
G. DHONDT: Le Haut Moyen Age. Prijo s njem., Paris, 1976.
Weltgeschichte bis zur Herausbildung des Feudalismus (Autorenkollektiv unt. d. Leit. V. I. SELLNON), Berlin, Akad-VerI., 1977.
E. KORNEMANN: Weltgeschichte des Mittelmeerraumes von Phi1ipp II. von Makedonien bis
Muhamed. 2. Aufl., MUnchen, 1967.

490

G. FOURNIER: L'Occident de la fin du yC il la fin du IX c siecles. Paris, 1970.

Z. Y. UDALJCOYA (otv. red.): Evropa v srednie veka: ekonomika, politika, kuljtura. Moskva,
1972.
G. DEYAILLY: L'Occident du XC au milieu du Xm e siecles. Paris, 1972.
R. FOLZ: L'idee de I'empire en Occident du yC au xn c siecles. Paris, 1953.
H. MITIEIS: Der Staat des Hohen Mittelalters, 1-2,5. Auf!. 1956.
T. MANTEUFFEL: Sredniowiezie. Warszawa, 1965.
N. F. KOLESNICKlJ: Feodaljnoe gosudarstvo (YI-XY vv.), Moskva, 1967.
C. R. BRUHL: Fodrum, gistum, servitium regis. Studien zu den wirtschaftlichen Gnmdlagen des
Konigtums im Frankenreich und in der fdinkischen Nachfolgestaaten Deutschland, Frankreich und Italien vom 6. bis zur Mitte des 14. Jhs. Kiln, 1968.
R. FEDOU: L'Etat au Moyen Age. Paris, 1971.
M. PACAUT: Les structures politiques de l'occident medieval. Paris, 1974.
G. FOURQUIN: Histoire economique de l'Occident medieval, 2c ed. Paris, 1971.
N. J. G. POUNDS: An Economic History of Medieval Europe. London, 1974.
R. GRAND - R. DELATOUCHE: L'agriculture au Moyen age de la fin de I'Empire romain au
XYIc siecle. Paris, 1950.
G. DUBY: L'Economie ruraie et la vie des campagnes dans l'Occident medieval (France, Angleterre, Empire, IXc_Xye siecles). Essai de synthese et perspectives de recherche. Yol1, 2, Paris, 1962.
B. H. SLlCHER von BATH: The Agrarian History of Western Europe. London, 1966.
G. FOURQUIN: Les paysans d'Occident au Moyen Age. Paris, 1972.
E. P. - H. T. ODUM: Fundamentals of Ecology. Philadelphia - London, 1959.
F. DUYIGNAUD: La Synthese ecologique. Paris, 1974.
CH. SINGER: A History of Technologie, vol. 2: The Mediterranean Civilisation and the Middle
Ages (c. 700 - c. 15(0). Oxford, 1957.
M. DAUMAS: Histoire generale des techniques. T. 1.: B. GILLE: Les origines de la civilisation
technique. Paris, 1962.
Histoire generale du travail, ed. L. H. PARIAS: L'age de l'artisanat (yc_XYIII e siecles), t. I. par
PH. WOLFF, Paris, 1962.
LYNN WHITE Jr: Technologie medievale et transformations sociales. Pr. s engl., Paris, 1969.
(Origin, Oxford, 1962).
R. S. LOPEZ: Medieval trade in the Mediterranean World. New York, 1955.
W. GOETZ: Die Yerkehrswege im Altertum und Mittelalter. Historisch-geographische Untersuchung. Amsterdam, 1969.
A. C. LEIGHTON: Transport and Communications in Early Medieval Europe A. D. 500-1000.
New York, 1972.
E. FOURNIAL: Histoire monetaire de I'Occident medieval. Paris, 1970.
J. CALMETIE - CH. HlGOUNET: Le Monde feodal. "Clio", Paris, 1951. (iscrpna bibliografija za
djela starija od 1950)
H. EBNER: Das freie Eigen. Ein Beitrag zur Yerfassungsgeschichte des Mittelalters. Klagenfurt,
1969.
R. FOSSIER: Histoire sociale de I'Occident medieval. Paris, 1970.
R. DOEHAERD: Le Haut Moyen Age occidental. Economies et societes. Paris, 1971.
H. AUBIN - W. ZORN (hgg. von): Handbuch der Wirtschaft- und Sozialgeschichte. Stuttgart,
1971.
G. L. KURBATOY (red.): Problemy socialjnoj struktury i ideologii srednevekovogo obestva, 1.,
Leningrad, 1974.
G. FOURQUIN: Seigneurie et feodalite au Moyen Age. 2c ed. Paris, 1977.
J. C. RUSSEL: Late Ancient and Medieval Population. Philadelphia, 1958.
G. DUBY: Hommes et structures du Moyen Age, Paris, 1973.
A. BORTS: Lebensformen im Mittelalter. Frankfurt - Berlin, 1973.
M. MOLLAT (red.): Etudes sur l'histoire de la pauvrete (Moyen Age - XYIe siecles). Yol. l, 2,
Paris, 1973.
O. CAPITANI: La concezione della poverta nel Medioevo. Bologna, 1974.
M. MOLLAT: Les pauvres au Moyen Age. Paris, 1978.
G. FOURQUIN: Les soulevements populaires au Moyen Age, Paris, 1972.

491

C. M. MANSUELLI: La civilisation de l'Europe ancienne. Paris, 1967.

A. J. GUREVI: Kategorii srednovekovoj kuljturi. Moskva, 1972.
J. PAUL: Histoire intellectuelle de (,Occident medieval. Paris, 1973.
T. MANTEUFFEL: Kultura Europy redniowiecznej. Warszawa, 1974.
J. LECLERQ - F. V ANDENBROUCKE - L. BOUYER: La spiritualite du Moyen Age. Paris, 1961.
J. CHELINI: Histoire religieuse de l'Occident medieval. Paris, 1968.
C. VIOLANTE: Studi su Ila christianita medioevale. Societa, Istituzioni, Spiritualita. Milano, 1972.
L'Histoire de l'Eglise depuis les origines jusqu'a nos jours (Fondee par A. FLICHE et V. MARTIN), T. IV.: P. DE LABRIOLE - G. BARDY - L. BREHIER - G. DE PLINVAL: De la mort de
c
Theodose a I'avenement de Gregoire le Grand. 2 ed Paris, 1948. T. V.: L. BREHIER - A. AIGRAIN:
Gregoire le Grand, les Etats barbares et la conquete arabe (590-757), 2c ed., Paris, 1949. T. VI.: E.
c
AMANN: L'epoque carolingienne. 2 ed. Paris, 1947. T. VII.: E. AMANN - A. DUMAS: L'Eglise au
c
pouvoir des laiques (888-1057) 2 ed. Paris, 1946. T. VIII.: A. FLICHE: La reforme gregorienne et la
conquete chn:tienne (1057-1125), Paris, 1940.
H. JEDIN (hgg. von): Handbuch der Kirchengeschichte Bd. I. K. BAUS: Von der Urgemeinde zur
frUhchristlicher Grosskirche, 1962. Bd. IIII K. BAUS - E. EWIG: Die Kirche von Nikaia bis Chalkedon,
1973. Bd. III2 K. BAUS - H. G. BECK - E. EWIG - H. J. WOGT: Die Kirche in Ost und West von
Chalkedon bis zum Friihmittelalter (451-700), 1975. Bd. lJIlI FR. KEMPF - H. G. BECK - E. EWIGJ. A. JUNGMANN: Vom kirchlichen FrUhmittelalter zur gregorianischen Reform. Freiburg - Basel Wien, 1962-1975. (Prijev. s njem.: Velika povijest Crkve, I, IIIIl, Zagreb, 1971-2).
Nouvelle histoire de l'Eglise, publ. sous la dir. de L. J. ROGIER, R. AUBERT et M. D. KNOWLES. Vol. I.: 1. DANIELOU - H. I. MARROU: Des origines a Gregoire le Grand, Paris, 1963. Vol.
II.: M. D. KNOWLES: Le Moyen Age, Paris, 1968.
M. D. KNOWLES - D. OBOLENSKY - C. A. BOUMAN: Geschichte der Kirche Bd. 1. II. FrUhund Hochmittelalter. Einsiedeln - ZUrich - KaIn, 1971.
E. von IVANKA - J. TYCIAK - P. WIERTZ (hgg. v.): Handbuch der Ostkirchenkunde. Diisseldorf, 1971.
AZIZ S. ATIY A: A History of Eastern Christianity. London, 1968.
W. M. PLOCHL: Geschichte des Kirchenrechts I, Wien - Miinchen, 1953.
G. LE BRAS: Institutions ecclesiastiques de la chretiente medieval e, I, Paris, 1964.
W. ULLMAN: The Growth of P~al Government in the Middle Ages. A Study in the Ideological
Relations of Clerical to Lay Power. 3' ed., London, 1970.
G. BARRACLOUGH: La papaute au Moyen Age. Prijo s engl., Paris, 1970.
W. ULLMANN: A short History of the Papacy in the Middle Ages. London, 1972.
H. GRUNDMANN: Religiase Bewegungen im Mittelalter. 2. Auf!. Darmstadt, 1961.
E. GILSON: La philosophie au Moyen Age. Paris, 1952.
e
E. BREHIER: La philosophie du Moyen Age. Paris, 2 ed. 1971.
Histoire generale des sciences. Publ. sous la dir. de R. TATOU. T. I. La science antique et medievale. CoIl. "Les grandes civilisations". Paris, 1957.
E. R. CURTIUS: Europaische Literatur und lateinisches Mittelalter. Bern, 1948. (Prij. na hrv.:
Evropska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, Zgb., 1971.)
F. LOT: L'art militaire et les armees au Moyen Age, l, Paris, 1946.
J. BEELER: Warfare in Feudal Europe (730-1200). Ithaca-London, 1971.
Histoire de l'Art Encyclopedie Pleiade, vol. 21, sous la dir de J. BABELON, Paris, 1966.
H. FOCILLON: Art d'Occident. Paris, 1947.
E. FAURE: Povijest umjetnosti. Sv. 2.: Srednjovjekovna umjetnost. Prijo s franc. Zagreb, 1955.
. BOKOVI: Arhitektura srednjega veka. Beograd, 1957.
H. KINDERMANN: Handbuch der Kulturgeschichte. 2. Aufl. Miinchen, 1956.
c
A. GRABAR - C. NORDENFALK: Le Haut Moyen Age (du IVe au Xl siecle). Geneve, SKIRA,
1957.
A. HAUSER: Socijalna istorija umetnosti i knjievnosti. T. I. Prijo s engl. Beograd, 1962.
J. HUBERT (et autres): L'Univers des formes. L'Europe des invasions. L'Europe carolingienne.
Paris. 1967/8.
PROPYLAEN Kunstgeschichte. Bd. 3: W. F. VOLBACH u. J. LAFONTAINE - DOSOGNE:
Byzanz und der christliche Osten. Bd. 4: J. SOURDEL - TH. u. B. SPULER: Die Kunst des Islams. Bd.
5: H. FILLITZ: Das Mittelalter I. Berlin, 1968, 1973, 1969.

492

G. BAZIN: Povijest umjetnosti. Prijo s franc. Zagreb, 1968.

M. BAKES - R. DOLLING: Raanje Evrope. Prijo s njem. Rijeka, 1970.
P. VERCONE: Od Teodoriha do Karla Velikog. Prijo s tal. Novi Sad, 1973.
H. W. JANSON: Istorija umetnosti. Prijo s engl., 4. izd., Beograd, 1974.
G. PISCHEL: Opa povijest umjetnosti. Prijo s talij., 3. izd., sv. l, 2, Zagreb, 1975.
D. TALBOT RICE (ur.): Rani srednji vek. Uobliavanje evropske kulture. Prijo s engl., Beograd,
1976.
J. HUBERT: Arts et vie sociale de la fin du Monde Antique au Moyen Age. Geneve, 1977.
M. BEAULIEU: Le costume antique et medieval. Paris, 1967.
NORMAN F. CANTOR - TH.W. HABER: Medieval History. The Life and Death of a Civilisation.
2 nd ed. London - New York, 1969.

3. CJELOVITI PRIKAZI POVIJESTI POJEDINIH NARODA I REGIJA

a) Britanski otoci
G. M. TREVELYAN: History of England. London, 1942. ("Povijest Engleske", prijo na hrv., Zagreb, 1956)
R. J. COLLINGWOOD - J. N. L. MYRES: Roman Britain and the English Settlements (The
nd
Oxford History of England, ed. by G. N. CLARK, vol. I) 2 ed., 1937.
R. H. HODGKIN: A History of the Anglo-Saxons, Oxford, 1952.
P. H. BLAIR: An Introduction to Anglo-Saxon England. 2nd ed., Cambridge, 1977.
rd
FR. STENTON: Anglo-Saxon England (c. 550-1087). (The Oxford History of England, vol. II), 3
ed., Oxford, 1971.
Pelican History of England, vol. 1,2, Harmondsworth, 1952.
A History of England, ed. by CH. OMAN, l, II, London, 1955.
K. KLUXEN: Geschichte Englands von den Anfiingen bis zur Gegenwart. Stuttgart, 1968.
V. V. TOKMAR: Istorija Anglii s sredine veka. Leningrad, 1973.
H. P. R. FINBERG: The Agrarian History of England and Wales A. D. 43 - 1043, vol. l, 2.
Cambridge, 1972.
M. POSTAN - CH. HILL: Histoire economique et sociale de la Grande Bretagne. T. L Des origines
au XVIII. S. (prij. s engl.), Paris, 1977.
A. MATCHINSON: A History of Scotland. London, 1970.
rd
W. C. DICKlNSON - A. A. M. DUNCAN: Scotland from the earliest times to 1603, 3 ed.,
Oxford, 1977.
rd
E. CURTIS: History of Medieval Ireland. 3 ed., London, 1968.
A. J. OTW A Y - RUTHVEN: A History of Medieval Ireland. London, 1968.
New History of Ireland, 1., Oxford, 1976.

b) Skandinavske zemlje
L. MUSSET: Les peuples scandinaves au Moyen Age. Paris, 1951.
KLAUS VON SEE: Das Skandinavische Konigtum des frUhen und hohen Mittelalters, Hamburg,
1953.
JOHN DANSTRUP - HAL KOCH (red.): Danmarks Historie. Kjobenhaven 1962-1963. T. I. J.
BR0NSTED: De aeldeste Tider. T. 2. T. RAMSKON: Normannertiden (600-1060). T. 3. H. KOCH:
Kongesnakt og Kirke (1060-1261).
PALLE LAURING: Geschichte Diinemarks (prij. s danskoga), NeumUnster, 1964.
STEN CARLSON - JER KEN ROSEN: Swensk historia l. (do 1718), Stockholm, 1962.
ALF HENRIKSON: Svensk historia. Stockholm, 1972.
Istorija vecii (red. A. S. Kan), Moskva, 1974.
M. GERHARD - W. HUBATSCH: Norwegische Geschichte. 2. Auf!. Bonn, 1963.
EINO JUTIKKALA - KAUKO PIRINEN: Geschichte Finnlands. Stuttgart, 1964.

493

c) Francuska
Histoire de France, publ. sous la dir. de M. REINHARD et N. DUFOURCQ, T. I, Des origines ii
1715. Paris, 1954.
A. CHEVILLE: La France au Moyen Age. Paris, 1969.
A. Z. MANFRED (otv. red.): Istorija Francii, t. I. Moskva, 1972.
Histoire de la France, publ. sous la dir. de G. DUBY, vol. I. Des origines ii 1384. Paris, 1970.
H. SEE: Histoire economique de la France, vol. I.: Le moyen age et I'ancien regime. Paris, 1948.
Histoire de la France rurale, sous la dir. de G. DUBY, t. I: La formation des campagnes frans;aises
des origines au XIVc S., Paris, 1975.
E. LE ROY LADURIE - M. MORINEAU: Histoire economique de la France, t. I. Paris, 1977.
F. LOT - R. FA WTIER: Histoire des institutions frans;aises au Moyen Age, vol. 1-2. Paris, 1958.
G. DUBY - R. MANDROU: Histoire de la civilisation frans;aise. I, II. 2c ed. Paris, 1969.
J. F. LEMARIGNIER: La France medievale: institutions et societes. Paris, 1970.

d)

Njemaka

H. CONRAD: Deutsche Reichsgeschichte. Bd. I. Karlsruhe, 1954.

L. JUST (hgg. von): Handbuch der deutschen Geschichte. 1. Bd., Konstanz, 1965.
Deutsche Geschichte (hgg. v. H. J. BARTMUSS und and.), Bd. 1. Berlin, 1967.
H. GEBHARDT - H. GRUNDMANN: Handbuch der deutschen Geschichte, Bd. I, 9. Auf!. Stuttgart, 1973.
G. FRANZ (hgg. von): Deutsche Agrargeschichte, Bd. I. Stuttgart, 1963.
I. H. MOTTEK: Wirtschaftsgeschichte Deutschlands Ein Grundriss. T. 1.: Von den Anfangen bis
zur Zeit der franz6sischen Revolution. 4. Auf!. Berlin, 1964.
F. LUTZE: Deutsche Sozial- und Wirtschaftsgeschichte. 2. Auf!. Berlin, 1960.
H. AUBIN - W. ZORN: Handbuch der deutschen Wirtschafts- und Sozialgeschichte. Bd. I. Stuttgart, 1971.
G. KOBLER: Das Recht im frtihen Mittelalter. Untersuchungen zur Herkunft und Inhalt frUhmitteldeutscher Rechtsbegriffe im deutschen Sprachgebiet. K61n - Wien, 1971.
K. BOSL: Die Grundlagen der modemen Geselschaft im Mittelalter: Eine deutsche Gesellschaftsgeschichte des Mittelalters, 1-3, Stuttgart, 1972.
A. I. NEUSYHIN: Oerki istorii Germanni s srednie veka (do XV. v.), obj. u djelu: Problemy
evropeiskogo feodalizma. Moskva, 1974, str. 213-374.

e) Austrija
E. PATZELT: Oesterreich bis zum Ausgang der Babenbergerzeit, Wien, 1946.
K. u. M. UHLIRZ: Handbuch der Geschichte Oesterreichs und seiner Nachbarlander B6hmen und
Ungarn I. Bd. (do 1526), 2. Auf!., Graz-Wien-K6In. 1963
H. HANTSCH: Die Geschichte Oesterreichs. I. Bd. (do 1648),5. Aufl., Graz-Wien-K6In. 1969.
E. ZOLLNER: Geschichte Oesterreichs. Von den Anfangen bis zur Gegenwart. 5. Aufl., Wien,
1974.
R. LECHNER: Die Babenberger (976-1246).2. Auf!., Wien-K6ln, 1976.
E. 1. GORLICH - F. ROMANSKI: Geschichte Oesterreichs. 2. Aufl. , Innsbr.-Wien-Miinchen,
1977.
E. C. HELBING: Oesterreichische Verfassungs und Verwaltungsgeschichte, Wien, 1956.
f) Italija
L. SALVATORELLI: L'Italia medioevale dalle invasioni barbariche agli inizi del secolo XI. (u
zbirci: Storia d'Italia illustrata, vol. III), Milano, 1938.
G. PEPE: Il medioevo barbarico d'Italia. Torino, 1959.
G. VOLPE: Medioevo italiano. Firenza, 1962.
Storia d'Italia, cur. da N. VALERl, vol. I. (sec. VI-1450), 2a ed., Torino, 1965.
E. SESTAN: Italia medioevale. Napoli, 1967.

494

l. MONTANELLI - R. GERVASO: L'Halie des siecles obscures. Le Moyen Age jusqu'a l'an Mille
(prij. s talij.), Paris, 1967.
D. S. SKAZKIN - L. A. KOTELJNIKOV A-V. I. RUTENBERG (red): Istorija Italii, T. 1.
Moskva, 1970.
GIANLUIGI BARNI - GINA FASOLI: L'Italia neli' Alto Medioevo. Torino, 1971.
Stori a d'Italia (coordin. R. ROMANO eC. VIVANTI), vo!. 2. Dalla caduta dell'Impero Romano al
secolo XVIII, I. p. (1079 pag.), 2. p. (1281 pag.). Torino, 1974.
A. DOREN: Italienische Wirtschaftsgeschichte. Jena, 1934.
Storia dell'economia italiana. A cura di C. M. CIPPOLA. Vol. I. Secolo settimo a diciasettimo.
Torino, 1959.
G. LUZZA ITO: Storia economica d' Italia. Firenze, 1963. (Ekonomska povijest Italije, I. stari i
srednji vijek. Prijo na hrv. s izd. iz 1949, Zagreb, 1960).
C. G. MOR: L'eta feodale, 1,2. Milano, 1954.
P. S. LEICHT: Operai, artigiani, agricoltori in Italia del secolo VI a XVI. Milano, 1946.
G. FASOLI: Dalla civitas al Comune. Bologna, 1961.
M. MEULEAU - J. LE GOFF - A. ARONDEL (et autres): Rome et le moyen age jusqu'en 1328.
Paris, 1968.

g) panjolska, Portugal
CL. SANCHEZ ALBORNOZ: Espafia. l, ll. Buenos Aires, 1956.
R. MENENDEZ PIDAL: Espafia y su historia, I. Madrid, 1957.
R MENENDEZ PIDAL (dir.): Historia de Espafia, T, III, IV, V, VI, Madrid, 1956-1965.
P. AGUADO BLEY: Manual de Historia de Espafia, I, 8. izd. Madrid, 1958.
L. G. DE VALDEAVELLANO: Historia de Espafia De los origine s a la baja Edad Media. T. l, II,
3. izd. Madrid, 1963.
l. F. O'CALLAGHAN: A History of Medieval Spain. Ithaca-London, 1975.
CL. SANCHEZ ALBORNOZ: Estudios sobre las Instituciones medievales espafiolas, Mexico,
1965.
J. VICENS VIVES: Manual de Historia economica de Espafia. Barcelona, 1959.
CH. E. DUFOURQUE, J. GAUTIER-DELCHE: Histoire economique et sociale de l'Espagne chretienne au Moyen Age. Paris, 1976.
CH. VERLINDEN: L'esclavage dans l'Europe medievale. I. Peninsule iberique - France. Brugge,
1955.
E. LEVI-PROVEN<;AL: Histoire de l'Espagne musuimane, 1-3. 2c ed. Leyden-Paris, 1950-1953.
ANWAR G. CHEYNE: Muslim Spain. Its History and Culture, Minneapolis, 1974.
H. V. LIVERMORE: The Origins of Spain and Portugal. London, 1971.
A. H. R. DE OLIVEIRA MARQUES: History of Portugal, 1. New York, 1972.

h) eka, Moravska, Slovaka

V. NOVOTNY: eske dejiny, T. 111-4 (do 1271). Praha, 1937.
ZD. NEJEDLY: Dejiny naroda eskeho, I. t., 2. izd. Pr. 1953.
Istorija ehoslovakii (pod red. G. E. SANUKA i P. N. TRETJAKOVA), T. I. Moskva, 1956.
FR. KAVKA: Dejiny eskoslovenska do roku 1437. Praha, 1964.
K. BOSL: Handbuch der Geschichte der bimischen Uinder. I. Bd., Stuttgart, 1967.
V. VANEEK: Dejiny statu a prava v eskoslovensku do roku 1954. Praha, 1964.
ZD. FlALA: Premyslovske echy. esky stat a spolenost v letah 995-1310. Praha, 1965.
J. MACUREK (ur.): esi a Polaci v minulosti. Sv. 1., Praha, 1964..
V. IMAK: eske dejiny. T. If5. Stredoveka kolonizace v eskych zemich. Praha, 1939.
FR. GRAUS: Dejiny venkovskeho lidu v echach v dobe predhusitske, sv. 1-2. Praha, 1953-57.
A. MIHA: Nastris vyvoje zemedelske vyroby v obdobi feudalismu. Praha, 1961.
P. RATKO: O poiatkoch slovenskych dejin. Sbornik. Bratislava, 1965.
J. SKUTIL - J. DEKAN (i dr.): Slovenske dejiny. Bratislava, 1947-1951.
Dejiny Slovenska. 1. Bratislava, 1961.
M. VIKTOR -J. HLAVSA: Dejiny statu a prava na Slovensku. Bratislava, 1957.
495

i) Poljska
H. LOWMIANSKI: Poczatki Polski. Z dziej6w Stowian w I tysi'lcleciu n. e., Warszawa, 19631973.
W. HENSEL: Polska staroiytna. Warszawa, 1973. (Ur- und FrUhgeschichte Polens, Berlin, 1974.
N. F. REDDA WA Y (i dr.): The Cambridge History of Poland. Vol. 1. Cambridge, 1950.
nd
O. HALECKI: A History of Poland, 2 ed., New York, 1955.
Istorija Polji (po red. V. D. KOROLJUKA, l. S. MILLERA, P. N. TRETJAKOV A), T. l. Moskva,
1956.
T. MANTEUFFEL: Historia Polski. Warszawa, 1957.
Historia Polski. T. I, cz. I, do poIovy XV w., pod red H. LOWMIANSKlEGO, Warszawa, 1958.
K. TYMIENlECKI: Polska w sredniowieczu. 2. izd. Warszawa, 1962.
A. GlEYSZTOR (i dr.): Histoire de Pologne. Warszawa, 1972.
Z. WOJCIECHOWSKI: L'Etat polonais au Moyen Age. Histoire des institutions. Paris, 1949.
O. KOSSMANN: Polen im Mittelalter, Beitrage zur Sozial- und Verfassungsgeschichte. Marburg/Lahn, 1971.
J. BARDACH - B. LESNODORSKI - M. PlETRZAK: Historia panstva i prawa Polski. T. l. Do
polowy XV wieku. 5. izd. Warszawa, 1976.
JA. RUTKOVSKIJ: Ekonomieskaja istorija Polji. Moskva, 1953.
K. TYMIENlECKI: Historia chtop6w polskich. Cz. I, do konca XIII w. Warszawa, 1965.
Historia chtop6w polskich (red. ST. INGOLT). T. I: J. BURSZT: Do upadku Rzeczypospolitej
szlachteckiej. Warszawa, 1970.
B. KUMOR - ZD. OBERTYNSKI (red.): Historia Kosciola w Polsce. T. III. Poznan, 1974.

j) Madarska
J. MACUREK: Dejiny Madjaru a uharskeho statu. Praha, 1934.
B. HOMANN: Geschichte des ungarischen Mittelalters bis zu den Anfiingen des Hauses von Anjou,
1,2. Berlin, 1940-1943.
D. SINOR: History of Hungary. London, 1959.
W. TELCZAK: Historia Wygier. Warszawa, 1966.
Istorija Vengrii v treh tomah (otv. red. V. P. UARIN), T. L, Moskva, 1971.
Histoire de la Hongrie, des origines 11 nos jours, par L BARTA, publ. SOliS la dir. d'ERVIN
PAMLENYI. Budapest, 1974.
Gy. MORA VCSIK: Byzantium and the Magyars. Amsterdam, 1970.
l. AADI: Istorija vengerskogo krepostnogo krestjanstva. Prijo s mad., Moskva, 1956.
E. LEDERER: La structure de la societe hongroise du debut de Moyen Age. Budapest, 1960.
lh
lh
A. BARTA: Hungarian Society in the 9 and 10 Centuries. Studia histor. A. Sc. Hung., 85.
Budapest. 1975.

k) Bugarska
Istorija Bolgarii (pod red. P. N. TRETJAKOV A, S. A. NIKITINA, L. B. V ALEVA), T. l, Moskva,
1954.
M. ANDREEV - D. ANGELOV: Istorija na bblgarskata dhrava i pravo. Sofija, 1958.
Istorija na 8"blgarija, izd. BAN, t. I, Sofija, 1961.
D. KOSEV - D. ANGELOV - H. HRISTOV: Bulgarische Geschichte. Prijev. na njem., Sofija,
1963.

I ) Bizantija
G. OSTROGORSKI: Istorija Vizantije. Beograd, S. d. (1970).
G. OSTROGORSKI: Sabrana dela. Knj. 1.: O vizantijskom feudalizmu. Knj. 2.: Privreda i drutvo
u Vizantijskom carstvu. Knj. 3.: Iz vizantijske istorije, istoriografije i prosopografije. Knj. 4.: Vizantija i
Sloveni. Knj. 5.: O verovanjima i shvatanjima Vizantinaca. Beograd, 1970.

496

GY. MORA VCSIK: Einfiihrung in die Byzantologie. Budapest, 1976.

H. AHRWEILER: Byzance: le pays et les territoires. London, 1976.
P. CHARANIS: Studies on the Oemography of the Byzantine Empire. London, 1972.
J. HUSSEY: History of the Byzantine State. New Bnmswick, 1967.
The Cambridge Medieval History. Vol. IV. Part I: Byzantium and its neighbours, ed. by J. M.
HUSSEY. Cambridge, 1966. Part 2: Government, Church and Civilisation Ed. by M. Hussey, Cambridge, 1967.
F. G. MAIER: Byzanz. Fischer Weltgeschichte, Bd. 13. Frankfurt/M. 1973.
D. ANGELOV: Istorija na Vizantija, t. I-II, 4. izd. Sofija, 1974.
L. BREHlER: Le Monde byzantin. Vol. I: Vie et mort de Byzance; vol. 2: Les institutions de
I'Empire byzantin vol. 3: La civilisation byzantine. Ponovlj. izd. Evol. de I'Humanite, N 13, 20, 21,
Paris, 1970. (vol. 3. u prijev: Vizantijska civilizacija. Beograd, 1976).
R. H. JENKINS: Byzantium. The Imperial Centuries. A. D. 610-1071. London, 1966.
H. G. BECK: Res Publica Romana. Vom Staatsdenken der Byzantiner. Mlinchen, 1970.
H. AHRWEILER: L'ideologie politi que de l'Empire byzantine. Paris, 1975.
ST. RUNCIMAN: The byzantine Theocracy. Cambridge, 1977.
R. GUILLAND: Recherches sur les institutions byzantines, I, II. Berlin-Amsterdam, 1967.
H. AHRWEILER: Etudes sur les structures administratives et sociales de Byzance. London, 1971.
P. LEMERLE: Esquisse pour une histoire agraire de Byzance: les sources et les problemes. R. Hist.
t. 219, 1956 (32-74, 254-284); t. 220, 1958 (43-94).
D. ZAKYNTHINOS: Byzance. Etat, Societe, Economie. London, 1973.
H. AHRWEILER: Byzance et la mero Paris, 1966.
H. HUNGER: Byzantinisches Geisteswelt von Konstantin dem Grossen bis zum Fall Konstantinopels. Baden-Baden, 1958.
A. S. ATIY A: A History of Eastern Christianity. London, 1968.
F. KAWERAN: Das Cristentum des Ostens. Stuttgart, 1972.
H. G. BECK: Kirche und Theologische Literatur im Byzantinischen Reich. Mlinchen, 1959.
E. BENZ: Geist und Leben der Ostkirche. Mlinchen, 1971.
H.W. HAUSSIG: Kulturgeschichte von Byzanz. Stuttgart, 1959.
N. H. BA YNES - M. ST. L. B. MOSS: Byzanz, Geschichte und Kultur des Ostr6mischen Reiches
(pr. s engl.). Mlinchen, 1964 (orig. Oxford, 1962).
KL. WESSEL: Die Kultur von Byzanz. Frankfurt/M. 1970.
H. G. BECK: Geschichte der byzantinischen Volksliteratur. Miinchen, 1971.
A. GRABAR: La peinture byzantine. Geneve, 1953.
A. GUILLOU: La civilisation byzantine. Coli. "Les grandes Civilisations". Paris, 1974.
T. TALBOT RICE: Everyday Life in Byzantium. London-New York, 1969.
J. BECKWITH: Early Christian and Byzantine Art. London, 1970.
D. and T. TALBOT RICE: Icons and their History. New York, 1974.
A. BANK: Byzantine Art in the Collections of Soviet Museums. Leningrad, 1977.

4. GLAVNI ASOPISI MEDlEV ALNE PROBLEMATIKE

Annales ESC, Paris, od 1946.
Cahiers de civilisation medievale (X-XII siecles). Paris, od 1958.
Cahier d'histoire mondiale. Vol. 1., Paris od 1953, sous la dir. de Lucien Febvre.
Le Moyen-Age. Paris, od 1888.
Revue historique. Paris, od 1876.
Revue du moyen age latin, od 1945.
Revue de l' Histoire ecclesiastique, Louvain, od 1900.
Revue d'Histoire des Religions, Paris, od 1880.
Revue des etudes byzantines. Paris, od 1943.
Byzantion. Bruxelles, od 1924.
English Historical Review. London, od 1886.

497

Speculum. A Journal of medieval Studies. Cambridge, Mass., od 1926. Deutsches Archiv ftir Erforschung des Mittelalters, MGH, od 1951.
Hi~1.orische Zeitschrift. Mtinchen, N. S. od 1949 (Bd. 169).
Saeculum. Jahrbuch fUr Universalgeschichte. Freib. im Br.-Mtinchen, poevi od 1950.
Vierteljahrschrift ftir Sozial- und Wirtschaftsgeschichte. Leipzig, Wiesbaden, od 1903.
Zeitschrift fUr Agrargeschichte und Agrarsoziologie. Frankf.lM., od 1953.
Zeitschrift fUr Geschichtswissenschaft. Berlin, od 1953.
Zeitschrift fUr Ostforschung. Uinder und Volker im ostlichen Mitteleuropa. Marburg, od 1952.
Byzantinische Zeitschrift. Mtinchen, od 1892.
Stidostforschungen. Mtinchen, N. S. od 1946.
Archivio veneto. Venezia, N. S. od 1927.
Studi veneziani, Firenze, od 1958.
Rivista storica italiana. Napoli, od 1884.
Studi medievali. Torino, N. S. od 1928.
Byzantinoslavica. Praha, od 1929.
eskoslovensky asopis historicky. Praha, od 1950.
Slavia Antiqua. Warszawa, od 1948.
Kvartalnik Historyczni, Warszava, N. S. od 1953.
Vestnik Drevnej istori i. Tromjesenik. W 31. od 1950.
Srednie veka. Moskva, od 1951.
Voprosy istorii. Moskva, od 1945.
Vizantijskie oerki. Moskva, od 1968.
Vizantijskij Vremennik. Moskva, N. S. od 1947.
Zbornik radova Vizantolokog instituta SAN. Beograd od 1961. (knj. 7).
Osim nabrojenih asopisa postoje i mnogi drugi, u gotovo svim zemljama, s raspravama esto i od
veoma velike vanosti za srednjovjekovnu znanstvenu problematiku. Usto se objavljuju godinjaci,
povremene publikacije ili redovita periodika izdanja brojnih akademija znanosti, sveuilita i povijesnih
drutava, zbornici radova s meunarodnih, nacionalnih, regionalnih i tematskih kongresa, spomen-publikacije u ast godinjica ili povodom smrti istaknutih linosti u povijesnoj znanosti, i sl. Iz toga dragocjenog obilja ovdje je mogue posebice istai samo nekoliko takvih publikacija: Bibliotheque de l'Ecole
des Hautes Etudes, u Parizu od 1869.; Bibliotheque de I'Ecole des Chartes, u Parizu od 1839; Variorum
reprints, zbirke radova najuglednijih uenjaka svjetskoga glasa, obj. u Londonu od 1971; "Vortriige und
Forschungen" Instituta za povijesna istraivanja u Konstanzi (poevi od 1955); "Wege der Forschung",
Darmstadt (poevi od 1956); "Srednie veka" zbornik to ga objavljuje Akademija nauka SSSR u
Moskvi, poevi od 1951 (do poetka 1978.41 svezak) te publikaciju "Settimane di Studio del Centro
Italiano di studi sull'alto Medioevo" koje se, poevi od 1953. odravaju svake godine u Spoletu. Zbog
grupacije tema, navodimo radne naslove zasjedanja po godinama:
I.
11.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
XI.
XII.

xm.
XIV.
XV.
XVI.
XVII.

498

I problemi della civiIta carolingia, 1954.

I problemi comuni dell'Europa postcarolingia, 1955.
I Goti in Occidente, 1956.
II monachesirno neli' Alto Medioevo e la formazione della civiIta occidentale, 1957.
Caratterii del sec. VII in Occidente, 1958.
La citta neIl'alto medioevo, 1959.
Le chiese nei regni dell'Europa occidentale, 1960.
Moneta e scambli neil' Alto Medioevo, 1961.
Il passagio dall'antiquita al medioevo in Occidente, 1962.
La Bibbia nel'alto medioevo, 1963.
Centri e vie di iradiazione della civita nell' alto Modioevo, 1963. obj. u Sp. 1964.
L'Occidente e I'islam nell'alto medioevo, 1,2, 1965.
Agricoltura e mondo rura1e in Occidente nelI'alto medioevo, 1966.
La conversione al cristianesimo neU'Europa dell'Alto Medioevo, 1967.
Ordinamenti militari in Occidente neli' Alto Medioevo, 1968.
I Norrnani e la loro espansione in Europa neU'alto Medioevo, 1969.
La Storiografia altomedioevale, l, 2. 1970.

XVIII.
XIX.
XX.
XXI.
XXII.
XXIII.

Artigianato e technica nella societa dell' alto medioevo, I, 2. 1971.

La scuola neli' occidente latino dell' Alto Medioevo, I, 2. 1972.
l problemi dell' Occidente neli secolo VIII., 1,2, 1973.
Topografia urbana e vita cittadina neli' alto medioevo in Occidente. Vol. l, 2, 1974.
La cultura antica nell'Occidente latino dal VII al XI secolo. Vol. 1, 2, 1975.
Simboli e simbologia nell'alto Medioevo. Vol. 1,2, 1976.

5. PREDUVJETI SREDNJOVJEKOVNE EPOHE I PROCESA FEUDALIZACIJE

E. STEIN - J. R. PALANQUE: Histoire du Bas-Empire, I, 2. Paris-Bruxelles-Amsterdam, 19491959.
F. ALTHEIM: Niedergang der antiken Welt. Eline Untersuchung der Ursachen. Bd. 1,2. Frankfurt,
1952.
M. ROSTOWZEW - P. M. FRASER: The Social and Economic History of the Roman Empire. 2nd
ed. London, 1957.
E. M. TAERMAN: Krizis rabovladeljeskogo stroja v zapadnyh provincijah Rimskoj imperii.
Moskva, 1957.
A. H. M. JONES: The Later Roman Empire (284-602). A Social, Economic and Administration
Surwey, vol. 1-3. Oxford, 1964.
J. VOGT: Der Niedergang Roms. Metamorphose der antiken Kultur von 200. bis 500. ZUrich, 1965.
LYNN WHITE Jr. (red.): The Transformation of the Roman World. Berkeley, 1966.
A. H. M. JONES - D. KAGAN: Decline and Fall of the Roman Empire. Boston, 1966.
P. EHOBINGER (hgg. von): Kulturbruch oder Kontinuitat im Obergang von der Antike zum
Mittelalter. Darmstadt, 1968.
J. GAGE: Les c1asses sociales dans I'Empire Romain, 2c ed. Paris, 1971.
H. NEHLSEN: Sklavenrecht zwischen Antike und Mittelalter. Gottingen, 1972.
A. CASTAGNIOL: La fin du Monde antique. Paris, 1976.
L. SCHMIDT: Geschichte der deutschen Stamme bis zum Ausgang der VOlkerwanderung, I. Die
Ostgermanen; II!I, 2, Die Westgermanen. 2. Auf!., MUnchen, 1941.
E. OXENSTIERNA: Die Urheimat der Goten. Leipzig - Stockholm, 1948.
F. MAURER: Nordgermanen und Alamanen. Miinchen, 1952.
A. J. NEUSYCHIN: Vozniknovenie zavisimogo krestjanstva kak klassa rannefeodaljnogo obestva
v Zapadnoj Evrope VI-VIII vv., Moskva, 1956., Gl. I. str. 7-47).
E. SCHWARZ: Germanische Stammeskunde. Heidelberg, 1965.
R. WENKUS: Stammesbildung und Verfassung. Koln-Graz, 1961.
Zur germanischen Stammeskunde. "Wege der Forschung", Bd. 209. Darmstadt, 1972.
B. KROGER (hgg. von): Die Germanen. Geschichte und Kultur der germanischen Stamme in
Mitteleuropa, 1,2. Berlin, I976n.
F. LOT: Les invasion germanique. La penetration mutuelle du monde barbare et du monde romain.
2c ed. Paris, 1945.
K. F. STROHEKER: Germanentum und Spatantike. ZUrich-Stuttgart, 1965.
M. VAAS: Germanen im romischen Dienst. 2. Auf!. Bonn, 1971.
Romer und Germanen in Mitteleuropa. 6. Zentrale Tagung der Fachgruppe Urund Friihgeschicbte
der Histor. Gesellschaft der DDR, 11-13. V. 1971. Berlin, 2. Auf!. 1976.
F. DAHN: Die Volkerwanderung. Germanisch-romanische Friihgeschichte Europas. Berlin, 1977.
C. SCHNEIDER: Kulturgeschichte des Hellenismus. Miinchen, 1967.
Histoire des religions. "Encyclopedie de la Pleiade", T. II.: Formation des religions universelles et
les rel igions du salut dans le Monde mediterraneen et le Proche-Orient. Paris, 1972.
M. SIMON: La civilisation de l' Antiquite et le Christianisme. Coil. "Les grandes civilisations" .
Paris, 1972.
A. D. NOCK: Christianisme et hellenisme. Paris, 1973.

499

M. MAURE: Le Monde il la naissance du Christ. Paris, 1962.

c
CH. GUIGNEBERT: Le monde juif au temps de Jesus. 2 ed. Paris 1950.
M. SIMON: Les sectes juives au temps de Jesus. Paris, 1960.
c
CH. GUIGNEBERT: Jesus. Paris, 2 ed. 1969.
CH. GUIGNEBERT: Le Christ. Paris, 2e ed. 1969. (1943).
J. RICClOTTI: Yie de Jesus Christ. Franc. prijo s tal., Paris, 1954.
R. M. GRANT: The earliest Lives of Jesus. London, 1961.
H. RISTOW - K. MATHIAE (hgg. von): Der historische Jesus und der kerygmatische Christus.
Berlin, 1960.
M. SIMON: Les premiers chretiens. Paris, 1952.
R. BULTMANN: Das Urchristentum im Rahmen der antiken Religionen. 2. Auf!. Zi.irich-Stuttgart,
1954.
H. DARTKE: Die Handschriftenfunde am Toten Meer. Die Sekte von Qumran. Berlin, 1958.
A. DUPONT - SOMMER: Les ecrits des Esseniens decouverts pres de la Mer Morte. Paris, 1959.
D. HOWLETT: Les Esseniens et le christianisme. Une interpretation des manuscripts de la Mer
Morte. Prijo s engl. Paris, 1958.
G. DANIELOU: Qumran und der Urspmng des Christenturns. 2. Auf!. Mainz, 1959.
M. GOGUEL: La naissance du christianisme. Paris, 1955.
J. A. LENCMAN: Proishodenie hristjanstva. Moskva, 1958.
A. ROBERTSON: Proishodenie hristjanstva (prij. s engl.), Moskva, 1959, (orig. 1953).
S. I. KOYALEY: Osnovni e voprosy proishodenija hristjanstva. Moskva, 1964.
M. M. KUBLANOY: Yozniknovenie hristjanstva. Epoha. Idei. Iskania. Moskva, 1974.
R. M. GRANT: Gnosticism and Early Christianity. Oxford, 1966.
M. MESLlN - J. R. PALANQUE: Le Christianisrne antique. Paris, 1967.
R. M. GRANT: The Formation of the New Testament. London-New York, 1965.
R. M. GRANT: Introduction historique au Nouveau Testament. Prijo s engl. Paris, 1969.
The Cambridge History of the Bible. Yol. I. From the Beginnings to Jerome. Ed. by P. C. ACKROYD - F. C. EWANS. Cambridge, 1971.
W. D. DA YIES - D. DAUBE: The Background of the New Testament and its Eshatology. Cambridge, 1956.
T. J. AGI-BUNI: Povijest kranske literature, I, Zagreb, 1976.
K. W. TROGER (hgg. von): Gnosis und Neues Testament. Studien aus Religionsgeschichte und
Theologie. Berlin, 1973.
R. BULTMANN: Theologie des Neuen Testaments, 2. Auf!. TUbingen, 1952.
J. DANIELOU: Theologie du Judeo-christianisme. Paris, 1958.
M. GOGUEL: L'Eglise primitive. Paris, 1947.
H. L1ETZMANN: Geschichte der Alten Kirche, 1-4,3. Auf!. Berlin, 1961.
H. CHADWICK: Die Kirche in der Antiken Welt. Berlin-New York, 1972.
T. J. JEMALlAH: Proishozdenie hristianskogo kuljta. Leningrad, 1971.
G. DUMEIGE (publ. sous la dir. de): Histoire des Conciles Oecumeniques. Yol. I, J. ORTIZ de
URBINA: Nicee et Constantinople; vol. 2, P. TH.
CAMELOT: Ephese et Cha\cedoine, Paris, 1964.
A. DONIN!: Storia del Christianesimo dalle origini a Giustiniano. Milano, 1975.

II. EUROPA U DOBA VELIKE SEOBE NARODA

L. SCHMIDT: (djelo cit. uz UYOD)
F. LOT: Les invasions barbares et le peuplement de l'Europe. Yol. 1,2. Paris, 1937.
R. LATOUCHE: Les grandes invasions et la crise de l'Occident au ye siecle. Paris, 1947.
J. HUBERT - J. PORCHER - W. F. YOLBACH: L'Europe des Invasions. Paris, 1967.
P. RICHE: Grandes invasions et Empires, yC -Xc siecle. Paris, 1968.

500

c
L. MUSSET: Les invasions. I: Les vagues germaniques. 2 ed. Paris, 1969.
E. DEMOUGEOT: La formation de I'Europe et les invasions barbares. Vol. I, Paris, 1969.
H. J. DIESNER: Les grandes Invasions. CoIl. "Histoire des Hommes", Paris, 1977.
L. SCHMIDT: Allgemeine Geschichte der germanischen Volker bis zur Mitte des 6. Jh. MlinchenWien. 1971.
E. KOHLER: The Germans. Princeton Univ. Press, 1974.
c
P. COURCELLE: Histoire litteraire des Grandes invasions germaniques. 3 ed. Paris, 1964.
P. SCARDIGLI: Die Goten. Sprache und Kultur. Prijo s talij., Mlinchen, 1973.
E. A. THOMPSON: The Visigoths in the Time of Ulfila. Oxford, 1966.
O. J. MAENHEN - HELFEN: The World of the Huns. Studies in their History and Culture.
Berkeley-Los Angeles-London, 1973.
M. BRIONS: La vie des Huns. Paris, 1961.
F. ALTHEIM - H. W. HAUSSIG: Die Hunnen in Osteuropa. Baden-Baden, 1958.
F. ALTHEIM: Geschichte der Hunnen. Bd. 4: Die europaische Hunnen. Bd. 5: Nidergang und
Nachfolge. Berlin, 1962.
F. ALTHEIM: Attila et les Huns. Paris, 1952.
E. A. THOMSON: Storia di Attila e degli Unni (prij. s engl.), Firenze, 1963.
L. VARADY: Das letzte Jahrhundert Pannoniens (376-476). Amsterdam, 1969.
K. DOBROWSKI, T. NAGRODZKA - MAJCHRZYK, E. TRYJARSKI: Hunowie europejscy,
protobulgarzy, chazarowie, pieczyngawie. Wroctaw, 1975.
B. S. BACHRACH: A History of the Alans in the West from their first Appearance in the Sources
of Classical Antiquity through the Early Middle Ages. Minneapolis, 1973.
M. MESLTN: Les ariens d'Occident (335-430). Paris, 1967.
M. JA. SJUZJUMOV: Problema socialjno-politieskoj sunosti arianstva. Sbornik. Sverdlovsk,
1963.
M. ROUCHE: L' Aquitaine des Wisigoths aux Arabes (418-781). Theses sou t. il la Sorbonne, 1976.
L. SCHMIDT: Geschichte der Wandalen. 3. Aufl. Mlinchen, 1970.
G. G. DlLIGENSKIJ: Severnaja Afrika v IV-V vekah. Moskva, 1961.
H. J. DIES NER: Der Untergang der romischen Herrschaft in Nordafrika. Weimar, 1964.
W. H. C. FREND: The Donatist Church. Oxford, 1952.
CHR. COURTOIS: Les Vandales et l' Afrique. Paris, 1955.
H. J. DIESNER: Das Wandalenreich. Aufstieg und Untergang. Stuttgart, 1966.
A. PIGANIOL: Le sac de Rome. Paris, 1962.
R. GurCHARD: Essai sur l'histoire du peuple bourgonde. Paris, 1965.
O. PERRIN: Les Bourgondes. Neuchatel, 1968.
W. MULLER (hgg. von): Zur Geschichte der Alemannen. "Wege der Forschung", Bd. 100. Darmstadt, 1975.
CH. VERLTNDEN: Frankish Colonisation. London, 1954.
P. M. DUVAL: La Gaule jusqu'au milieu du cinquieme siecle. Vol. 1,2. Paris, 1971.
S. EWIG: Spiitantikes und frankisches Gallien. Mlinchen, 1976.
W. KIENAST: Studien liber die franzosischen Volksstiimme des Friihmittelalters. Stuttgart, 1968.
E. ZOLLNER: Geschichte der Franken bis zur Mitte des 6. Jh. (Neubearb. von L. SCHMIDT,
Geschlichte der deutschen St., Die Westgermanen, III2), Mlinchen, 1970.
G. TESSIER: Le bapteme de Clovis. Paris, 1964.
H. GRAN - HOEK: Die friinkische Oberschicht im 6. Jh. Studien zu ihrer rechtlichen und politischen Stellung. "Vortriige und Forschungen" N 21. Sigmaringen, 1976.
A. I. NEUSYHIN: Vozniknovenie zavisimogo krestjanstva kak klassa
cit. dj., Moskva, 1956.
"Iz socialjno-ekonomieskoj istorii zapadnoevropejskogo srednevekovja". Sbornik, Moskva, 1960.
oo.

501

III. PREINAKE I NOVA STANJA U EUROPI NAKON

VELIKE SEOBE
1. RAZVITAK ISTONORIMSKOG CARSTV A (BIZANT A) DO JUSTINA I. I
JUSTINIJANA I.
G. DOWNEY: The Late Roman Empire. New York, 1969.
A. A. VASILIEV: History of the Byzantine Empire 324-1453, vol. I. Madison-Milwaukee, 1964.
W. A. KAEGI: Byzantium and the Decline of Rome. Princeton 1968.
D. ANGELOV: Istorija na Vizantija. P'hrva ast, 395-867. 4. izd. Sofija, 1974.
E. WILL: Le Monde Grec et L'Orient. T. 1.: Le VC siecle. Paris, 1972.
C. CAPIZZI: L'Imperatore Anastasio I (491-518). Roma, 1969.
A. CHASTANIOL: La fin du Monde Antique. De Stilicon a Justinian (Vc siecle et le debut du VIc).
Paris, 1976.
M. KAPLAN: Les proprietes de la Couronne et de I'Eglise dans I'Empire byzantine (Vc_VIc s.)
Paris, Publ. de la Sorbonne, 1976.
E. PATLAGEAN: Pauvrete economique et pauvrete sociale a Byzance 4c_7c s. Paris-La Haye,
"Civilisation s et societes" , vol. 48, 1977.
G. L. KURBATOV: Osnovnye problemy vnutarnega razvitija vizantijskogo goroda v IV-VU vv.
Leningrad. 1971.
"Studien zur Friihgeschichte Konstantinopels". Miinchen, 1973.
II conf1itto tra paganesimo e cristianesimo nel secolo IV. A cura di A. MOMIGLlANO, Torino,
1968.
W. H. C. FREND: The Rise of the Monophysite Movement. Cambridge, 1972.
B. D. MARGERIC: La Trinite chretienne dans l'histoire. Paris, 1975.
J. JARRY: Heresies et factions dans I'Empire byzantin du IVe all VIe s. La Caire, 1968.
Z. V. UDALJCOVA: Idejno-politieskaja borba v ranoj Vizantii (po dannym istorikov IV-VII vv.).
Moskva, 1974.

2. KRALJEVSTVO OSTROGOTA U ITALIJI DO POETKA RATA S BIZANTOM

G. PEPE: II medioevo barbarico d'Italia, 3. ed. Torino, 1945.
Z. V. UDALJCOVA: Italija i Vizantija v VI v. Moskva, 1959.
W. ENSSLIN: Theodorich der Grosse. 2. Auf]. MUnchen, 1959.
L. RUGGINI: Economia e societa nelI, "Italia annonaria". Milano, 1096.
e
c
E. PERROY: Royaumes et societes barbares du V all VIIl siecles. Paris, 1966.
A. P. KORSUNSKIJ: Obrazovanie rannefeodaljnogo gosudarstva v Zapadnoj Evrope. Moskva,
1963.

3. BIZANT U VRIJEME JUSTINA I. I JUSTINIJANA I.

A. A. VASILlEV : Justin the First. An Introduction to the Epoch of Justinian the Great. Cambridge.
Mass., 1950.
B. RUBIN: Das Zeitalter Justinians I. Berlin, 1960.
A. A. AKALOVA: Socialjno-politieskaja borba v Konstantinopo!e vo vtoroj etverti VI v. (Vosstani e Nika). Moskva, 1972.
R. BROWNING: Justinian and Theodora. London, 1971.
J. W. BARKER: Justinian and the Later Roman Empire. Madison, 1966.
G. DOWNEY: Constantinople in the Age of Justinian. Univ. of Oklahoma Press, 1960.
C. DIETRICH: Die byzantinische Stadt im VI. Jh. Miinchen, 1969.
D. CLAUDE: Die byzantinische Stadt im 6. Jh. Miinchen, 1973.
L. M. CHASSIN: Be1isaire, generalissime byzantin. Paris, 1957.

502

A. WILl NSKI: Das romische Recht. Leipzig, 1966. Kapit. 2/22: Die Iustinianische Kodifikation.
K. HEUSSI: Der Urspnmg des Monchtums. Tiibingen, 1936.
I. LEROY: Moines et monasteres d'Orient. Paris, 1958.
K. S. FRANK (hgg. von): Askese und Monchtum in der alten Kirche. Wege der Forschung. Bd.
409. Darmstadt, 1975.
A. GRABAR: L' Age d'or de Iustinien. De la mort de Theodora II I'Islam. Paris, 1966.

4. PODRIJETLO I RAZMJETAJ SLAVENSKIH NARODA

L. NlDERLE: Slovenske starine. Novi Sad, 1954. (prij. sa e. "Rukovet slovanske archeologie" .
Praha, 193 l.
J. KOSTRZEWSKI: Prastowianszczyzna. Poznan, 1946.
K. TREIMER: Die Ethnogenese der Slawen. Wien, 1954.
Vznik a poatky Slovanu. Sbornik pro studium slovanskych staroitnosti, pod red. J. EISNERA, sv.
1-7. Praha, 1956-1972.
H. KLASZYN: Praojczyzna Stowian. Lodz, 1959.
W. HANSEL: Stowianszczyzna wczesnosredniowieczna. 3. izd. Warszawa, 1965.
W. HANSEL: Die Slawen im friihen Mittelalter. Ihre materi elle Kultur, prijo s polj. Berlin, 1965.
J. EISNER: Rukovet slovanske arheologie. Poatky Slovanu ajejich kultury. Praha, 1966.
T. LEHR - SPLAWINSKI: O pohodzeniu i praojczynie Stowian. Poznan, 1966.
W. COBLENZ (red.): Beitrage zur Lausitzer Kultur. Referate der Intern. Arbeitstagung ZlI Probl.
der Laus. Kult., von., 24. bis 26. Nov. 1967. in Dresden. Berlin, 1969.
FR. DVORNIK: The Slavs. Their Early History and Civilisation. Boston, 1959.
FR. DVORNIK: The Slavs in European History and Civilisation. New Brunswick, 1962.
ZD. vANA: EinfUhrung in die Friihgeschichte der Slawen. Neumiinster, 1970.
Stowianie w dziejach Europy. Zb. pos. H. LOWMIANSKOME. Poznan, 1974.
G. LABUDA: Aktualny stan dyskusji nad etnogeneza Stowian w historiografii. Slavia antiqua, 24,
1977.
S. KURNATOWSKI: Nowsze teorie na temat pierwotnych siedzih Stowian w swietle analizy paleodemograficznej. Slavia Antiqua, 24, 1977.
Religia poganskiech Stowian. Sesja naukowa w Kielcach. Kielce, 1968.
Das heidnische und christliche Slaventum. Acta II. Congressus internationalis historiae slavicae
Salisburgo-Ratisbonnensis anno 1967. celebrati (Annales Instituti Slavici IIII, 2, hgg. von FR. ZAGIBA.
Bd. I. Das heidnische Slaventum, Wiesbaden, 1969; Bd. II. Das christIiche Slaventum, Wiesbaden, 1970.
O. ALHO: The Religion of the Slaves. Helsinki, 1976.
R. PORTAL: Les Slavs. Peuples et civilisations. Coil. "Destins du Monde", 1O. Paris, 1965.
Voprosy istorii Slavjan (Sb. stat. pod red. E. MOSKALENKO), Vorone, 1972.
H. LOWMIANSKI: Podstawy gospodarcze formirowania sie panstw stowianskich. Warszawa,
1953.
J. KOSTRZEWSKI - W. CHMIELEWSKI - K. IADEWSKI: Pradzieje Pol ski. Wroctaw-Warszawa-Krak6w, 1965.
K. IADEWSKI: Z problematyki poczatk6w Stowimiszczyzny i Polski. Cz. 1. Lodz, 1968.
W. HANSEL: Ziemie Polski w pradziejach. Warszawa, 1969.
lU. V. KUHARENKO: Arheologija Polji. Moskva, 1969.
H. LUDAT (hgg. von): Siedlung und Verfassung der Slawen zwischen Elbe, Saale und Oder.
Giessen, 1960.
Die Slawen in Deutschland. Geschichte und Kultur der slawischen Stamme westlich von Oder und
Neisse vom 6. bis 12. Ih. Ein Handbuch, hgg. von J. HERMANN. Berlin, 1970.
J. POULfK: Staroslovanska Morava. Praha, 1948.
H. PRElDEL: Die Anfange der slawischen Besiedlung B6hmens und Mahrens, I, II., Grafeling bei
Miinchen. 1954, 1957.
R. TUREK: Die frUhmittelalterliche Stammegebiete in B6hmen. Praha, 1957.
FR. GRAUS - H. LUDAT (hgg. von): Siedlung und Verfassung Bohmens in der Friihzeit. Wiesbaden, 1967.

503

B. SVOBODA: echy v dobe stihovany narodu. Praha, 1965.

R. TUREK: B6hmen im Morgengrauen der Geschichte. Von den Anfangen der slawischer Besiedlung bis zum Eintritt in die europaische Kulturgemeinschaft (6. bis Ende des 10. Jh.). Wiesbaden, 1974.
c
P. N. TRETJAKOV: Vostonoslavjanskie plemena. Moskva, izd. 2 . 1953.
I. I. LJAPUKIN: Slavjane vostonoj Evropy nakanune obrazovanija drevneruskogo gosudarstva.
Mater. po issled. po arheo!. SSSR, W 152, Leningrad, 1968.
P. N. TRETJAKOV (red.): Rannesrednevekovie vostonoslavjanskie drevnosti. Leningrad, 1974.
I. BOGDANOV: Prabblgari. Sofija, 1976.
. N. V"AROV A: Slavjani i Prabblgari. Sofija, 1976.

5. BIZANT, LANGOBARDI, AV ARI I SLAVENI DO POETKA VII. ST.

Za Bizant ovoga razdoblja, osim djela cit. uz I. pog!. i radova Vasilieva, Kurbatova, Angelova,
Udaljcove i Chastaniola, cit. uz IIIIl i IlI!2, v.:
P. GOURBET: Byzance avant l'Islam, 1-4. Paris, 1965.
L. MUSSET: Les invasions. Le second assaut contre I'Europe chretienne (VII c-Xc siecles). Paris,
1965.
A. N. STRATOS: Byzantium in the Seventh Century, vol. 1., 602~34. Haag, 1968.
J. WERNER: Die Langobarden in Pannonien. Mlinchen, 1962.
H. SEVIN: Die Gebiden, dj. cit. uz II. pogl.
M. I. ARTAMONOV: Istorija Hazar. Leningrad, 1962 (gl. 5. Avary).
A. KOLLAUTZ: Die Aw aren. Schichtung einer Nomadenherrschaft. "Saeculum", Bd. 5, N 2.
Freiburg-MUnchen, 1954, str. 129-178.
A. A VENARlUS: Die Awaren in Europa. Amsterdam, 1974.
A. KOLAUTZ - H. MYJAKA WA: Die Awaren. Geschichte und Kultur eines v6lkerwanderungszeitlichen Nomadenvolkes: Die Jou-Juan der Mongolei und die Awaren in Mitteleuropa. I. Teil: Die
Geschichte. ll. Teil: Die Kultur. Klagenfurt-Bonn, 1970.
GY. LASZLO: Etudes archeologique sur I'histoire de la societe des Avars. Budapest, 1956.
B. ZASTEROV A: Avari aSlovane. Vznfk a poatky Slovanu, vol. 2., 1958. str. 19-50.
B. ZASTEROV A: Les Avares et les Slaves dans la Tactique de Maurice. (Raspr. . Akad. Ved.
Rada spol. ved., ronik 81, seit 3). Praha, 1971.
L. HAUPTMANN: Les rapports des Byzantins avec les Slaves et les Avars pendant la seconde
molitie du VIC siecle. Byzantion, 4,1927/28,136-170.
B. GRAFENAUER: Nekaj vpraanj iz dobe naseljavanja junih Slovanov, Ljubljana, Zgodov.
asop. IV .. 1950.
A. KOLLAUTZ: Awaren, Franken und Slawen in Karantanien. Carinthia, I. 156 (l966).
GIANCARLO BARNI: La conquete de l'Italie par les Lombardes. Prijo s tal. Paris, 1975.
G. FASOL!: I Langobardi in Italia. Bologna, 1965.
G. P. BOGNETTI: L'eta langobarda, I-IV. Milano, 1966.

6. BIZANT U DOBA FOKE I HERAKLIJA

Osim djel,1 cit. u L i III. pog!.:
G. ROUILLARD: La vie rurale dans l'Empire byzantin. Paris, 1953.
J. KARAY ANNOPULOS: Die Entstehung der byzantinischen Themenordnung Mlinchen, 1954.
H. EVERT - KAPPESSOWA: Studia nad histori'l wsi bizantinskiej v VII-IX wieku. Lodi, 1963.
E. S. GOLUBCOV A: Seljskaja obina Maloj Azii. Moskva, 1972.
c
A. N. STR ATO S: Byzance au VII siecle. L'Empereur Heraclius et l'expansion arabe. Paris, 1976.
M. D. GRAEBNER: The Role of the Slavs within the Byzantine Empire 500-1018. New Yersey,
1975.
G. LABUDA: Pierwsze panstvo stowianskie. Panstwo Samona. Poznan 1949. (Rec. B. GRAFENAUER: Noveja literatura o Samu in njeni problemi. Zgodov, asop., IV., 1950.,151-168).

504

7. LANGOBARDI U ITALIJI
Osim djela uz 1. pogl. (naroito A. I. NEUSYHIN, Vozniknovenie ... , str. 225-284) i radova uz
Ill.. pogl.:
F. SCHAFFRAN: Geschichte der Langobarden. Berlin, 1938.
Atti del Primo Congresso di studi Langobardi. Spoleto, 1951.
G. TABACCO: Problemi di insediamento e di populamento neli' Alto Medioevo. Riv. Stor, Ital.
1967,67-108.
A. TAGLlAFFERI: l Langobardi nella civilta e neli economia italiana del primo medioevo. Milano,
1965.

8. VIZIGOTSKA HISPANIJA
Historia economic a y social de Espana. T. I, La antiguidad. Str. 329-450. I. M. BLA.SQUEZ, El
Impero y las invasiones. Desde la crisis del sigl0 3, al anno 500. Madrid, 1973.
R. DE ABADAL Y DE VINY ALS: Del reino de Tolosa al reino de Toledo. Madrid, 1960.
A. P. KORSUNSKIJ: Gotskaja Ispanija. Moskva. 1969.
E. A. THOMSON: The Gots in Spain. Oxford, 1969.
D. CLAUDE: Geschichte der Westgoten. Stuttgart, 1970.
D. CLAUDE: Adel, Kirche und Kinigtum im Westgotenreich. Sigmaringen, 1971.
P. D. KING: Law and Society in the Visigothic Kingdom. Cambridge, 1972.
W. REINHARD: Historia general del reino hispanico de los Suevos. Madrid, 1952.
P. D. PALOL: Arte hispanico de la epoca visigoda. Barcelona, 1968.

IV. FRANAKA I ITALIJA U VII. I VIII. ST.

l. MEROVINKA DRAVA DO PIPINA MALOGA
F. SALlN: La civilisation merovingienne d'apres les sepulturs, les textes et le laboratoire. T. 1-4.
Paris. 1949-59.
J. M. WALLACE-HADRILL: The Long-Haired Kings. London, 1962.
R. LATOUCHE: Gau10is et Francs. De Vercingetorix a Charlemagne. Paris, 1965.
E. PERROY: Royaumes et societes barbares du Ve au VIlle siecle. Paris, CDV, 1955.
G. FOURNIER: Les Merovingiens. Paris, 1969.
E. EWIG: Spiitantikes und friinkisches Gallien. Mtinchen, 1976.
E. EWIG: Die friinkischen Teilungen und Teilreiche, 511--613. Wiesbaden, 1952.
E. EWIG: Die friinkische Teilreiche im 7. Jh. (613-714). Trierer Zeitschrift, 22, 1953., str. 85-144.
L. DUPRAZ: Le royaume des Francs et I'ascension politique des maires au declin du VIle s.
Fribourg, Suisse, 1948.
J. M. FISCHER: Der Hausmeier Ebroin. Bonn, 1954.
1. H. ROY - 1. DEVIOSSE: La bataille de Poitiers. Paris, 1966.
R. LATOUCHE: Les origines de l'economie occidentale. Paris, 1956.
e
M. BLOCH: Les Caracteres originaux de l'histoire rurale fran~aise. 4 ed., Paris. 1964.
A. BERGENGRUN: Adel und Grundherrschaft im Merowingerreich. Wiesbaden, 1958.
PH. JOBERT: La notion de donation. Convergences: 630-750. Publ. de l'Univ. de Dijon. Paris,
1977.
K. S. BADER: Studien zur Rechtsgeschichte des mittelalterlischen Dorfes. Bd. 1-2. Weimar-KOlnGraz, 1957/62.
Die Anfiinge der Landgemeinde und ihr Wesen. Bd. 1-2. Konstanz-Stuttgart, 1964.
F. GRAUS: Volk, Herscher und Heilige im Reich der Merowinger. Praha, 1965.
J. SPANDEL: Der merowingische Adel und die Gebiete istlich des Rheins. Freiburg im Br., 1957.
J. P. BODMER: Der Krieger der Merowingerzeit und seine Welt. ZUrich, 1957.

505

H. EBL!NG: Prosopographie der Amtstrager des Merowingerreiches von Chlotar II (6l3) bis Karl
Martell (741). MUnchen, 1974.
F. L. GANSHOF: La Belgique carolingienne. Bruxelles, 1958.
G. FA IDER - FEYTMANS: La Belgique ii I'epoque merovingienne. Bruxelles, 1964.
M. ROUCHE: L'Aquitaine des Visigoths aux Arabes (418-781). Theses sout. ii la Sorbonne. Paris,
1976.
Ph. WOLF (red.): Histoire de Languedoc. Toulouse, 1967.
E. BARATIER (red.): Histoire de Provence. Toulouse, 1970.
M. SPINDLER (hgg. von): Handbuch der bayerischen Geschichte. Bd. 1. Das alte Bayern. Das
Stammesherzogtum bis zum Ausgang des 12. Jh. MUnchen, 1967.
K. - L. AY: Altbayern von Friihmittelalter bis 1800, Bd. I.: Altbayern bis 1180. MUnchen, 1974.
U. ECKHARDT: Untersuchungen zur Form und Funktion der Treueidleistung im merowingischen
Frankreich. Marburg, 1976.
P. RICHE: L'education et culture dans I'Occident barbare VIc_VIII c siecle. Paris, 3c ed., 1962.
CH. LELONG: La vie quotidienne en Gaule ii I'epoque merovingienne. Paris, 1963.
R. SCHNEIDER: K6nigswahl und K6nigserhebung lim Friihmittelalter. Stuttgart, 1972.
H. FUHRMANN: Konstantinische Schenkung und abendlandisches Kaisertum. Deutsches Arch. fUr
Erf. des Mittelalters, 23, 1966., 63-178.

2. LANGOBARDSKA I BIZANTSKA ITALIJA. PAPINSTVO DO OSNUTKA

PATRIMONIJA SANCTI PETRI
G. P. BOGNETTI: L'eta longobarda, 1-4. Milano, 1966-68.
P. VERZONE: Da Bizanzio a Carlomagno. Milano, 1968.
G. VOLPE: Italia che nasce. Firenze, 1969.
C. BRUHL: Studien zu der langobardischen K6nigsurkunden. TUbingen, 1970.
G. BARNI-G. FASOL!: Italia nell'alto Medioevo. Torino, 1971.
A. GUlLLOU: Studies on Byzantine Italy. London, Variorum repr., 1970.
R. S. LOPEZ - I. RAYMONT: Medieval Trade in the Mediterranean World. New York, 1955.
G. MENGOZZI: La citta italiana nell'alto medioevo. 2 ed. Firenze, 1971.
Vor- und Friihformen der europaischen Staadt im Mittelalter. G6ttingen, 1974.
M. DELL TREPPO - A. LEONE: Amalfi medioevale. Napoli, 1977.
E. FOURNIAL: Histoire monetaire de I'Occident medieval. Paris, 1970.
M. MACCARONE: La dottrina del primato papale dal IV al VIII secolo nella relazione con le
Chiese occidentali. Spoleto, 1960.
G. CONGAR: L'ecclesiologie du Haut Moyen Age de Saint Gregoir le Grand a la desunion entre
Byzance et Rome. Paris, 1968.

3. NAJSTARIJA POVIJEST VENECIJE

H. KRETSCHMA YER: Geschichte von Venedig., I. Gotha-5tuttgart, 1905.
R. CESSI: Venezia ducale, I, Padova, 1929.
R. CESSI: Storia della Republica di Venezia, l, vol. Milano-Messina, 1944.
R. CESSI: Le Origini del ducato veneziano. Napoli, 1951.
Storia di Venezia. Publ. del Centro internazionale delle arti e del costume. Vol. I, Dalla preistoria
alla storia; vol. n, Dalle origini del ducato alla IV Crociata, Venezia, 1957-58.
"Le Origini di Venezia". Firenze, 1964.

4. USPON PIPINA MALOGA. 5. PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI

U DRA VI MEROVINGA
J. DE PANGE: Le roi tres chretien. Paris, 1949.
1. HASEBACH: Aufstieg und Herrschaft der Karolinger in der Darstellung der sogenannten Annales Mettenses priores. LUbeck-Hamburg, 1970.

506

M. BLOCH: Les caracteres originaux de l'histoire ruraIe fran~aise. Paris, 1931.

R. LATOUCHE: Les origines de l'economie occidentale. Paris, 1955.
A. R. KORSUNSKIJ: Obrazovanie rannefeodaljnogo gosudarstva v Zapadnoj Evrope. Moskva,
1963.
N. F. KOLESNICKIJ: Feodaljnoe gosudarstvo (VI-XV vv). Moskva, 1967.
A. l. NEUSYHIN: Vozniknovenie ... (cit. dj., Moskva, 1956, str. 72-151).
A. l. NEUSYHIN: Problemy evropeiskogo feodalizma Moskva, 1974 (str. 35-210: Sobstvenost i
svoboda v varvarskih pravdah na teritorii Zapadnoj Evropy v V-VIII vv.)
A. l. DANILOV: K voprosu o roli svetskoj votini v epohu genezisa feodalizma. Sr. veka, xn,
1958.
A. BERGENGRUN: Adel und Grundherrschaft in Morewingerzeit. Wiesbaden, 1958.
"Agricoltura e mondo ruraIe in Occidente nell'Alto Medioevo". Settimane di Studio del Centro di
studi sull' Alto Medioevo, Spoleto, 1966.
A. R. KORSUNSKIJ: Vozniknovenie feodaljnih otnoenii v Zapadnoj Evrope, Vyp. I, 2. MoskvaLeningrad, 1968,1973.
A. l. NEUSYHIN: Sudjbi svobodnogo krestjanstva v Germanii v VIII-XII vv. Moskva, 1967.
L. T. MILJSKAJA: Svetskaja votina v Germanii VIII-IX vv. i ee rolj v zakrepoenii krestjanstva.
Moskva, 1957.
J. HERMANN: Alod und Feudum als Grundlagen des west- und mitteleuropaischen Feudalismus
und der feudalen Staatsbildung. Berlin, 1973.
K. S. BADER: Studien zur Rechtsgeschichte des mittela1terlichen Dorfes, 1-3. Wien-K61n-Graz,
1973.
A. C. LEIGHTON: Transport and Communications in Early Medieval Europe, A. D. 500-1000.
New York, 1972.
J. HUBERT: Les origines de l'art francais. Paris, 1947.
c
c
A. GRABAR - C. NORDENFALK: Le Haut Moyen Age du IV au XI siecle. Geneve, 1957.
M. L. W. LAl STNER: The Intelectual Heritage of the Early Middle Ages. Ithaca (N. York), 1957.

V. BRITANSKI OTOCI I SKANDINAVIJA DO SREDINE XI. ST.

P. H. BLAIR: Roman Britain and Early England, 55. B. c.-A. D. 871, Edinburgh, 1963.
J. MORRIS: The Age of Arthur. A History of the British Isles from 350 to 650. London, 1973.
C
J. MARKALE: Le roi Arthur et la societe ceItique. 2 ed. Paris, 1977.
D. A. BINCHY: Celtic and anglo-saxon Kingship. Oxford, 1969.
D. M. WILSON: The Anglo-Saxons. London, 1960.
P. D. KERBY: The Making of early England. London, 1967.
W. DELI US: Geschichte der irischen Kirche von ihren Anfangen bis zum 12. Jh. Miinchen, 1954.
L. HARDINGE: The Celtic Church in Britain. London, 1972.
J. T. McNEIL: The Celtic Churches. A History A. D. 200 to 1200. Chicago-London, 1974.
H. MA YR-HARTING: The Comming of Christianity to Anglo-Saxon England. London, 1972.
H. R. LOYN: The Anglo-Saxon England and the Norman Conquest. London, 1963.
H. R. LOYN: The Norman Conquest. London, 1967.
A. BROWN: The Normans and the Norrrian Conquest. London, 1969.
P. BROOKE: The Saxon and Norman Kings. London, 1963.
E. DUCKETT: Alfred the Great and his England. London, 1952.
P. JOANON: Histoire de ]'Irland. Paris, 1973.
M. de PAOR - L. de PAOR: Early Christian Ireland. London, 1958.
M. O. ANDERSON: Kings and Kingship in Early Scotland. Edinbourgh- London, 1973.
E. OXENSTIERNA: Die Nordgermanen. Stuttgart, 1957.
D. M. WILSON: The Vikings and their Origins. London, 1970.
J. BR0NDSTED: The Vikings. Harmondsworth, 1960.
H. ARBMAN: The Vikings. London, 1961.

507

T. BAKER: The Normans. London, 1966.

G. JONES: A History of the Vikings. Oxford, 1968.
P. H. SAWYER: The age of the Vikings. 2nd ed. London, 1971.
J. LINDSAY: The Normans and their World. London, 1974.
P. G. FOOT - D. M. WILSON: The Viking Achievement. The Society and Culture of Early
Medieval Scandinavia. London, 1970.
J. SIMPSON: Everday Life in the Viking Age. London, 1967.
E. OXENSTIERNA: Les Vikings. Paris, 1976.
L. MUSSET: Les invasions. Le second assaut contre I'Europe chretienne. Paris, 1965.
H. ZETTEL: Das Bild der Normannen und Normanneneinfalle in westfriinkischen, ostfriinkischen
und angelsiichsischen Quellen des 8. bis ll. Jh. Mtinchen, 1977.
KL. von SEE: Das skandinavische Konigtum des friihen und hohen Mittelalters. Hamburg, 1953.
A. JA. GUREVI: Svobodnoe krestjanstvo feodaljnoj Norvegii. Moskva, 1967.
A. JA. GUREVI: Norveskoe obestvo v ran nee srednevekovje. Moskva, 1977.
A. KERSTEN: Historia Szwecji. Wroclaw, 1973.
G. N. GARMONSWAY: Canute and his Empire. London, 1964.
E. HOFFMANN: Knut der Heilige und die Wende der diinischen Geschichte im ll. Jh. Hist.
Zeitschr. Bd. 218, VI,1974 (529-570).
FR. BARLOW: Edward the Confessor, London, 1970.
M. de BOUARD: Gllillame Le Conquerant. Paris, 1958.
G. SLOCOMBE: Guillame le Conquereur. Paris, 1962.
F. BARLOW: William I. and the Norman Conquest. London, 1966.
D. C. DOUGLAS: William the Conqlleror. London, 1969.
M. N. SOKOLOVA: Svobodnaja obina i process zakrepoenija krestjan v Kente i Uessekse v
V[[-X vv. Sr. Veka, Vyp. VI. 1955.
A. JA. GUREVI: Anglijskoje krestjanstvo v X - na. XI vv. Sr. Veka, Vyp. IX, 1957.
A. JA. GUREVI: Anglosaksonskij foljklend i drevne-norveskij odalj. Sr. Veka, Vyp. 30, 1967.
K. F. SAVELO: Rannefeodaljnaja Anglija. Leningrad, 1977.

VI. ZAKLJUCI O NASTAJANJU FEUDALNOG PORETKA U EUROPI

R. COULBORN: Feudalisme in History. New Yersey, 1956.
K. BOSL: Friihformen der Gessellschaft im mittelalterlichen Europa. Ausgewii!te Beitrage zu einer
Stmkturanalyse der mittelalterlichen Welt. Miinchen-Wien, 1964.
R. BOUTRUCHE: Seigneurie et feodalite. Vol. 1. Le premier age des liens d'homme ii homme.
Paris, 1968.
A. D. LJUBLINSKAJA: Tipologija rannego feodalizma v Zapadnoj Evrope i problema romano-germanskoga sinteza. Sr. Veka, 31, 1968, 9-44.
Z. V. OUDALZOV A-E. V. GOUTNOV A: La genese du feodaIisme dans les pays d' Europe.
Moskva, 1970.
A. P. NOVOSELJCEV - V. T. PAUTO - L. V. EREPNIN: Puti razvitija Feodalizma. Moskva,
1972.
G. DUBY; Guerriers et paysans. VIle - xn e siecle. Premier essor de l'economie europeen ne. Paris,
1973.
G. L. KURBATOV (red.): Problemy socialjnoj stmktury i ideologii srednovekovogo obestva,
vyp. 1. Leningrad, 1974.
E. M. UKOV (red.): Problemy socialjno-ekonomieskih formacii (Istoriko-tipologieskie issledovanija), Moskva, J975.

508

VII. FRANAKA PREVLAST U EUROPI

l. DOBA KARLA VELIKOGA I NJEGOVIH POTOMAKA
Karl der Grosse. Lebenswerk und Nachleben. Hgg. von W. BRAUNFELS. Bd. 1. H. BEUMANN:
Personlichkeit und Geschichte. Di.isseldorf' 1963. Bd. 2. B. BISCHOFF: Das Geistige Leben. Di.isseldorf'
1965. Bd. 3. H. SCHNITZLER: Karolingische Kunst. Di.isseldorf' 1965. Bd. 4. W. BRAUNFELS - P.
E. SCHRAMM: Das Nachleben. Diisseldorf' 1967.
D. BULLOUGH: Karl der Grosse und Seine Zeit. Wiesbaden, 1966.
1. ROUSSARD: Charlemagne et son temps. Paris, 1968.
L. HALPFEN: Charlemagne et I'Empire carolingien. Paris, 1947. (Ponov. izd 1969).
e
E. PERROY: Le Monde carolingien. 2 ed. Paris, 1974.
F. HEER: Karl der Grosse und seine Zeit. Wien-Miinchen-Ziirich, 1975.
A. KLEINCLAUSZ: Charlemagne. Paris, 1977.
B. SHOLOD: Charlemagne in Spain. The culturallegacy of Roncesvalles. Geneve, 1964.
R. MENENDEZ PIDAL: La chanson de Roland et la tradition epique des Francs. Paris, 1960.
H. WIEDEMANN: Karl der Grosse, Widukind und die Sachsenbekehnmg. M(inster, 1945.
W. MOHR: Die karolingische Reichsidee. MUnster, 1962.
E. CASPAR: Das Papsttum unter frankischer Herrschaft. 2. Auf!. Darmstadt, 1956.
T. TELLENBACH: Der grossfrankische Adel und die Regierung Italiens. Freiburg im Br., 1957.
1. FISCHER: Konigtum, Adel und Kirche im Konigreich Italien (774-875). Bonn, 1965.
R. FOLZ: Le couronnement imperial de Charlemagne. Paris, 1964.
G. WOLFF (hgg. von): Zum Kaisertum Karls des Grossen. Beitrage und Aufsatze. Darmstadt, 1972.
W. OHNSORGE: Das Zweikaiserproblem im frUhen Mittelalter. Hildesheim, 1947.
R. ERNST: Die Nordwestslawen und das frankische Reich. Berlin, 1976.
M. I. FINLEY: A History of Sicily. I. Ancient Sici1y to the Arab Conquest. London, 1968.
TH. MAYER (hgg. von): Iler Vertrag von Verdun. Leipzig, 1943.
1. DEVISSE: Hincmar, archeveque de Reims, 845-882, 3 vol. Geneve, 1976.
e
L. MUSSET: Les invasions. Les second assaut contre I'Europe chretienne (VIle_XI siecle). Paris,
1970.
e
A. D. HAENENS: Les invasions normandes en Belgique au IX siecle. Louvain, 1967.
1. STEENSTRUP: Les invasions normandes en France. Paris, 1969.

2. SLAVENSKE ZEMLJE U ALPAMA I PANONIJI.

VELlKOMORAVSKA KNEEVINA
FR. DVORNIK: The Making of Central and Eastern Europe. London, 1949.
L. HAVLIK: Velka Morava a Franska rie. Brno, 1963.
V. VANEEK: L'Etat des Moraves, dit Empire de Grande Moravie, Praha, 1963.
L. HAVLIK: Velka Morava a stl'edoevropti Slovane. Praha, 1964.
1. MACUREK (red.): Magna Moravia. Sbornik. Praha, 1965.
FR. GRAUS: Das Grossmahrische Reich. Praha, 1968.
FR. DVORNIK: Les Slaves, Byzance et Rome au IX c siecle. Paris, 1926.
FR. DVORNIK: Les Legendes de Constantine et de Methode. Praha, 1933.
FR. GRIVEC: itja Konstantina in Metoda. LjUbljana, 1951.
V. VAVRINEK: Staroslovenske ivoty Konstantina a Metodeje. Praha, 1963.
F. GRIVEC: Konstantin und Method, Lehrer der Slawen. Wiesbaden, 1960.
L. HAVLfK: Byzantska mise a Velka Morava. Brno, 1963.
V. V A VRINEK: Cerkvenf misie v dejini Velke Morave. Praha, 1963.
e
FR. DVORNIK: Les legendes du Constantine et de Methode vues de Byzance. 2 ed. Paris, 1969.
1. VAiCA: Literarni pamatki epohy velkomoravske. Praha, 1966.
V. V AVRINEK: Die Christianisierung und Kirchenorganisation Grossmahrens. Historica, VII. Praha, 1963.

509

F. DUTHILLEUL: L'evangelisation des Slaves. Cyrille et Methode. Tournai, 1963.

M. HELLMANN (hgg. von): Cyrillo-Methodiana. Zur FrUhgeschichte des Christentums bei der
Slawen, 863-1063. KOln-Graz, 1964.
K. BOSL: Kyrill und Method. Ihre Stellung und Aufgabe in der romischen Kirchenorganisation
zwischen Ost und West. Miinchen, 1965.
T. LEHR - SPLA WIN-SKI: Konstantyn i Metody (Zarys monograficzny z wyborem zrodel). Warszawa, 1967.
FR. DVORNIK: Byzantine missions among the Slaves. St. Constantine-Cyril and Methodius. New
Brunswick, 1970.
A. P. VLASTO: The Entry of the Slavs into Cristendom. An Introduction to the Medieval History
of the Slavs. Cambridge, 1970.
A. Cs. s6s: Die slawische BevOlkerung Westungams im 9. Jahrhundert. Miinchen, 1973.
C. A. MACARTNEY: The Magyars in the Ninth Century. Cambridge, 1968.
P. RATKO: La conquete de la Slovaquie par les Magyars, SHS, 3, 1965.,5-57.

3. PRIVREDNI I DRUTVENI ODNOSI U SREDNJOJ I ZAPADNOJ EUROPI

U VRIJEME KAROLINGA
F. L. GANSHOF: Recherches sur les Capitulaires. Paris, 1958.
CH. - E. PERRIN: La seigneurie rurale en France et en Allemagne du debut du IXC siecle a la fin
du Xu c siecle, I, ll, III/l, 2. CDU, Paris, 1951-53.
E. MOLLER - MERTENS: Karl der Grosse, Ludwig der Fromme und die Freien. Wer waren die
"liberi homines" der karolingischen Kapitularien (742-832). Berlin, 1963.
G. DUBY: L'economie rurale et la vie des Campagnes dans l'Occident medieval, 1,2. Paris, 1962.
W. METZ: Das Karolingische Reichsgut. Berlin, 1960.
G. TABACCO: I liberi del re neli' Italia carolingia e postcarolingia. Spoleto, 1966.
"Studien zu den Anf1ingen des europliischen St1idtewesens". Linden-Konstanz, 1958.
H. STOOB: Forschungen zum Stlidtewesen in Europa. Bd. L Rliume, Formen und Siedlungen der
Mitteleuropliischen St1idte. KOln-Wien, 1970.
K. FRIEDLAND (red.): Stadt und Land in der Geschichte des Ostseeraumes. LUbeck, 1973.
E. ENNEN: Die europiiische Stadt des Mittelalters. Gottingen, 1972.
"Die Stadt in der europliischen Geschichte". Fest.,chrift fUr E. ENNEN Bonn, 1973.
H. JAHNKUHN (hgg. von): Vor- und Friihformen der europliischen Stadt im Mittelalter, J, Gottingen, 1973.
W. RAUSCH (hgg. von): Die Stadt am Anfang des Mittelalters. Linz, 1974.
M. BLOCH: Esquisse d'une histoire monetaire de I'Europe. Paris, 1954.
S. EPPERLEIN: Herrschaft und Volk im Karolingischen Imperium. Berlin, 1969.
M. BLOCH: La societe feodale, 1,2. Paris, 1949. Prijo na hrv.: Feudalno drutvo, Zagreb, 1958.
Recherches internationales li la lumiere du marxisme, N 37: Le feodalisme. Paris, mai-juin, 1963.
J. CALMETTE: La societe feodale, obj. u prijo "Feudalno drutvo", Sarajevo, 1964.
A. R. KORSUNSKIJ: Vozniknovenie feodaljnih otnoenii v Zapadnoj Evrope. Vyp. 1,2. Moskva,
1968,1973.
L. GANSHOF: Qu'est-ce que la feodalite? 4c ed. Bruxelles, 1968.
G. FOURQUIN: Seigneurie et feodalite au Moyen age. Paris, 1970.
J. HERMANN: AlIod und Feudum als Grundlagen des west- und mitteleuropliischen Feudalismus
und der feudalen Staat.,bildung. "Beitrlige zur Entstehung des Staates". Berlin, 1973.
FR. STAAB: Untersuchungen zur Gesellschaft am Mittelrhein in der Karolingerzeit. Wiesbaden,
1975.
K. VOIGT: Staat und Kirche von Konstantin dem Grossen bis zum Ende der Karolingerzeit. Aalen,
1965.
C. VOGEL: La reforme cultuelle sous Pepin le Bref et Charlemagne. Graz, 1965.
P. E. SCHRAMM: Kaiser, Konige, Plipste, Bd. I, II. Stuttgart, 1968.
H. FICHTENAU: Das karolingische Imperium. Soziale und geistige Problematik eines Grossreiches. ZUrich 1951.

510

F. L. GANSHOF: Frankish Institutions under Charlemagne. Providence, Rhode Island, 1968.

F. L. GANSHOF: The Carolingians and the frankish Monarchy. London, 1971.
J. FLECKENSTEIN: Die Hofkapelle der deutschen K6nige; l. Grundlegung. Die Karolingische
Hofkapelle. Stuttgart, 1959.
F. LOT: L'art militaire et les armees au Moyen Age. l. Paris, 1946.
E. PATZELT: Die Karolingische Renaissance. 2. Aufl. Graz, 1965.
W. BRAUNFELS: Die Welt der Karolinger und ihre Kunst. Miinchen, 1968.
W. ULLMANN: The Carolingian Renaissance and the Idea of Kingship. London, 1965.
P. RICHE: La vie quotidienne dans l'Empire carolingien. Paris, 1973.
F. BRUNHOLZ: Geschichte der lateinischen Literatur des Mittelalters. Bd. I: Von Cassiodor bis
zum Ausklang der Karolingischer Erneuerung. Miinchen, 1975.

VIIIIl-3. ISLAM, ARAPSKA OSVAJANJA, OMEJADSKI

KALIFAT DO 750.
B. LEWIS: The Arabs in History. 2nd ed. London, 1958. (Prij. "Arapi u povijesti", Zagreb, 1956)
lh
K. HITTI: History of the Arabs from the earliest times to the Present. 8 ed. London, 1964.
(Prijevod: Istorija Arapa. Sarajevo, 1967).
F. GABRIELLI (ed.): L'antica societa beduina. Roma, 1959.
F. FAHD: Le Pantheon de I'Arabie centrale ii la vei1le de l'hegire. Beyrouth, 1968.
CL. CAHEN: Der Islam, Bd. I Vom Ursprung bis zum Anfang des Osmanenreiches. Fischer Weltgeschichte, Frankfurt/M., 1968.
e
M. GAUDEFROY - DEMOMBYNES: Mahomet. 2 ed. Paris, 1969.
W. M. WATT: Mahomet ii la Mecque. Prijo s engl., Paris, 1958.
W. M. WATT: Mahomet ii Medine. Prijo s engl., Paris, 1959.
A. PARET: Mohammad und der Koran. Stuttgart, 1957.
R. BLACHERE: Introduction au Coran. Paris, 1959.
G. LOLING: Ober den Ur-Qur'an. Ansatze zur Rekonstruktion vorislamischer christlicher Strophenlieder im Qur'an. Erlangen, 1974.
B. SPULER: Geschichte der islamischen Lander. 1.: Die Chalifenzeit. Leiden-K6In, 1952.
B. SPULER - L. FORRER: Der Vordere Orient in islamischer Zeit. Bern, 1954.
L. GARDET: L'Islam, religion et communaute. Paris, 1967.
The Cambridge History of Islam (ed. P. M. HOLT - K. S. LAMBTON - B. LEWIS). Vol. 1.: The
Central Islamic Lands. Vol. II. The Further Islamic Lands. Society and Civilisation. Cambridge, 1970.
B. SPULER: Iran in Friihislamischer Zeit. Wiesbaden, 1952.
l. P. PETRUEVSKIJ: Islam v Irane v VII-XV vV. Leningrad, 1966.
The Cambridge History of Iran. Vol. IV. R. N. FRYE: The Period from the Arab Invasion to the
Saljuqs. Cambridge, 1975.
D. et J. SOURDEL: La civilisation de l'islam classique. Coil. "Les grandes civilisations". Paris,
1976.
N. ELISEFF: L'orient musulmane au Moyen Age (622-1260). Paris, 1977.
e
M. GAUDEFROY - DEMOMBYNES: Les institutions musuimanes. 3 ed. Paris, 1946.
J. J. SAUNDERS: A History of Medieval Islam. London, 1965.
CL. CAHEN: Les peuples musulmanes dans l'histoire medievale. Damask, Inst. Franc., 1977.
J. A. BELJAJEV: Araby, islam i Arabskij halifat v ranee srednevekovje. Moskva, 1965.
L. l. NADIRADZE: Hrestomatija po istorii Halifata. 1. Formy feodaljnoj eksploatacii. 2. Agrarnie
otnoenija v Halifate. Moskva, 1968.
L. l. NADIRADZE: Voprosy obestvenno-ekonomieskogo stroja gosudarstva arabov iHalifata
VII-VIII vV. v sovetskoj istoriografii. Istoriografija stran Vostoka, Moskva, 1969, 5-82.
L. l. NADIRADZE: Problema gosudarstvenoj sobstvennosti na zemlju v Halit'ate v VII-VIII vv.
"Arabskie strany. Istorija. Ekonomika". Moskva, 1970, 151-205.

511

VIII/4-8. BIZANT OD HERAKLIJEVE SMRTI DO SREDINE IX. ST.

V. I. ARTAMONOV: Istorija Hazar. Leningrad, 1962.
C. HEAD: Justinijan n of Byzantium. London, 1972.
V. TRPKOVA - ZAIMOVA: Naestvija i etnieski promeni na Balkanite. Sofija, 1966.
J. FERLUGA: Vizantiska uprava u Dalmaciji. SAN. Pos. izd. Viz. Inst. knj. 6, Beograd, 1957. (2.
proo izd.: L' Ammnistrazione bizantina in Dalmazia, Venezia 1978.)
J. FERLUGA: Byzantium on the Balkans. Studies on the Byzantine Administration and the Southern Slavs from the vnth to the XII Centuries. Amsterdam, 1976.
J. KARAY ANNOPULOS: Das Finanzwesen des frUhbyzantinischen Staates. Miinchen, 1958.
A. P. KADAN: Derevnja i gorod v Vizantii IX-X vv. Moskva, 1960.
E. E. LIPIC: Oerki istorii vizantijskogo obestva i kuljtury (VIII-polovina IX. vv) Moskva-Lenin grad, 1961.
P. A. YANNOPOULOS: La societe prophane dans I'Empire byzantin des VIle, VlII e et IX c siecles.
Louvain, 1975.
R. J. LILlE: Die byzantinische Reaktion auf die Ausbreitung der Araber. Studien zur Strukturwandlung des byzantinischen Staates im 7. und 8. Jh. Mlinchen, 1976.
H. KOPFSTEIN - FR. WINKELMANN (hgg. von): Studien zum 7. Jahrhundert in Byzanz. Probleme der Herausbildung des Feudalismus. Berlin, 1976.
F. TINNEFELD: Die frUhbyzantinische Gesellschaft. Struktur - Gegensatze - Spannungen. Miinchen, 1977.
E. KITZINGER: The Cult of Images before iconoclasme. Dumbarton Oaks Papers, 8, 1954.
FR. DVORNIK: Early Christian and Byzantine Political Philosophy. Origines and Backgrounds. l,
Il. Washington, 1966.
L. BREYER: Bilderstreit und Arabertum in Byzanz. Graz-Wien-KOln, 2. Aufl. 1964.
S. GERO: Byzantine Iconoclasme During the Reign of Leo III. with Particular Attention to the
Oriental Sources. Louvain, 1973.
L. W. BARNARD: The Roman and Orienta1 Background of the Iconoclastic Controversy. Leiden,
1974.
M. JA. SJUZUMOV: Problemy ikonoborestva. Sverdlovsk, 1948.
A. BRYER - J. HERR IN (ed.): Iconoclasm. Birmingham, 1976.
T. WASILEWSKI: Bizancjum i Srowianie w IX wieku. Warszawa, 1972.
W. De VRIES: Geschichte der Ost- und Westkirche in ihren wechselseitigen Beziehungen. Wiesbaden, 1967.
FR. DVORNIK: Byzance et la primaute romaine. Paris, 1964.
FR. DVORNIK: The Photian Schism. History and Legend. Cambridge-London, 1970.
A. P. KADAN: Socialjnie i politieskie vzgljady Fotija. Eegodnik Muz. ist. revol. i at., T. n,
Moskva-Leningrad, 1958.
R. M. BARTIKJAN: Istoniki dIja izuenija pavlikianskogo dvienija. Erevan, 1961.
N. G. GARSOIAN: The Paulician Heresy. A Study of the Origin and Development of Pau1icianisme. Paris-The Hague, 1967.
N. G. GARSOlAN: Byzantine Heresy. AReinterpretation. Dumbarton Oaks Papers, 25, 1971.
E. G. TER-MINASJAN: Iz istorii razvitija srednevekovyeh sekt. Erevan, 1968.
P. LEMERLE: L'Histoire des Pau1iciens d' Asie Mineure d'apres les sources grecques. TM, 5, Paris,
1973,1-144.
D. DRAGOJLOVI: Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji. I. Bogomilski rodonaelnici. Beograd, 1974. (str. 124-212).
Civilta bizantina dal IV al IX secolo. L'aspetti e problemi. Publ. del'Univ. di Bari. Roma, 1977.
KL. WESSEL: Die Kultur von Byzanz. Frankfurt/M., 1970.
P. LEMERLE: Le premier humanisme byzantin. Paris, 1971.
L. A. FRAJBERG (red.): Pamjatniki vizantijskoj 1iteratury IV-IX vv. Moskva, 1968.
A. LESKY: Geschichte der Griechischen Literatur. 2. Aut1. Bern-Miinchen, 1973.
A. GRABAR: Byzanz. Die byzantinische Kunst des Mittelalters (vom VIII. zum XV. Jh.). Prijev. s
franc., Baden-Baden, 1964.

512

CH. DELVOYE: L'art byzantin. Paris, 1967. (pog\. l, II).

D. TALBOT RICE: Umetnost vizantijskog doba. Prijo s eng\. Beograd, 1968.
CHR. SCHLUG-WILLE: Bizant i njegov svijet. Umjetnost u slici. Prijo s njem. Rijeka, 1970.
PH. SHERRARD: Vizantija. Prijev. s eng\. Beograd, 1972.
C. MANGO: Byzantine Architecture. New York, 1976.
A. GRABAR: La peinture byzantine. Geneve, 1953.
V. N. LAZAREV: Istorija vizantijskoj ivopisy. Moskva, 1947.
V. N. LAZAREV: Vizantijskaja ivopis. Moskva, 1971.
V. J. URI: Vizantijske freske u Jugoslaviji. Beograd, 1974.
W. FELJCETTI - LJEBENSFELS: Geschichte der byzantinischen Ikonenmalerei. Lausanne, 1956.
K. WEITZMANN - N. CHATZIDAKIS - K. MITEV - SV. RADOJI: Ikone s Balkana. (Sinaj,
Grka, Bugarska, Jugoslavija). Beograd - Sofija, 1972.
K. WEITZMANN: Studies in Classical and Byzantine Manuscript IIlumination. London, 1971.
V. GJUZELEV: Knjaz Boris prvi. Bl,lgarija prez vtora polovina na IX. vek. Sofija, 1969.
l. DUJEV: Bl>lgarsko srednovekovie. Prouavanija vMhu politieskata i kulturnata istorija na
srednovekovna Bl>lgarija. Sofija, 1972.
S. BAKLJNOV: Formirane na starob'l>lgarskata kultura Vl-IX vek. Sofija, 1977.

IX. ISTONE ISLAMSKE ZEMLJE OD POETKA VIII. ST.

DO EPOHE SELDUKA
F. HITI: Cit. djelo, prijev. s eng\. Sarajevo, 1967.
A. A. VASILJEV: Byzance et les Arabes. 1.: La dinas tie d' Amorium, Bruxelles, 1935. lIJI, 2: La
dinastie macedonienne. Bruxelles, 1968,1950.
E. EICKHOFF: Seekrieg und Seepolitik zwischen Islam und Abendland (650-1040). Das Mittelmeer unter byzantinischer und arabischer Hegemonie. Berlin, 1966.
E. TY AN: Institutions de droit public musuIman. 1.: Le Califat; II.: Le califat et le sultanat. Paris,
1954-56.
T. NAGEL: Untersuchungen zur Entstehung des abbassidischen Kalifates, Bonn, 1972.
I. P. PETRUEVSKIJ: Islam v Irane v VIT-XV vv., Leningrad, 1966.
D. SOURDEL: Le vizirat abbasside de 749 li 936, 1,2, Damask, 1959/60.
A. FATTAL: Le statut legal des non-musulmans en pays d'lslam. Beyrouth, 1958.
F. LOKKEGAARD: Islamic Taxation in the Classic Period. Copenhagen, 1950.
A. R. LEWIS: Naval Power and Trade in the Mediterranean. A. D. 500-1000. Princeton (N. Y.),
1951.
J. DE SOMOGYI: A Short History of Oriental Trade. Hildesheim, 1968.
M. A. COOK: Studies in the Economic History of the Middle East, I. London, 1970.
A. H. HOURANI - S. M. STERN (ed.): The Islamic City, Oxford, 1970.
Istorija i ekonomika stran Arabskogo vostoka. Sbornik, Moskva, 1973.
M. LOMB ARD: L'Islam dans sa premiere grandeur (VIII-XI siecles), Paris, 1971.
D. et J. SOURDEL: La civilisation de I'islam classique. CoIl. "Les grandes civilisations", Paris,
1968.
G. VON GRUNEBAUM: L'Islam medieval. Prijev. s eng\. Paris, 1962.
F. ROSENTHAL: Das Fortleben der Antike im Islam, ZUrich-Stuttgart, 1965.
F. SEZGIN: Geschichte des arabischen Schrifttums. Bd. 1.: Quranwissenschaft, Hadit, Geschichte,
Fiqh, Dogmatik, Mystik bis ca 430 (H.). Leiden, 1967.
H. A. R. GIBB - J. M. LANDAU: Arabische Literaturgeschichte. ZUrich-Stuttgart, 1968.
C. PELLAT: Langue et litterature arabes, 2c ed. Paris, 1970.
A. BAUSANI - A. PAGLJARO: Storia della litteratura persi an a, Milano, 1960.
H. GOTTSCHALK - B. SPULER - H. KAHLER: Die Kultur des Islams. Frankfurt/M., 1971.
B. LEWIS: Islam and the Arab World, Faith, People, Culture, London, 1976.
L. GARDET - M. ANA W ATI: Introduction li la theologie musuimane. Paris, 1948.
E. A. B ELJAJEV: Musuljmanskoe sektantstvo. Moskva, 1957.

513

H. LAOUST: Les schismes dans l'Islam. Paris, 1965.

B. LEWIS. The Origins of lsmaelisme. Cambridge, 1940.
H. CORBIN: Histoire de la philosophie islamique. 1: Des origines jusqu'a la mort d' Averroes.
Paris. 1964.
M. MOLE: Les mystiques musuimans. Paris, 1965.
M. TALBI: L'emirat aghlabide 184-498 (800-909). Histoire politique. Paris, 1966.
M. KABIR: The Buwayhid Dynasty of Bagdad. Calcutta, 1964.
L. A. SEMENOVA: Iz istorii fatimidskogo Egipta. Moskva, 1974.
C. E. BOSWORTH: The Gaznavids. Their Empire in Afghanistan and Eastern Iran, 944-1040.
Edinburgh, 1963.
W. BARTHOLD: Histoire des Turcs d' Asie centrale. Prijo s njem., Paris, 1945.
The Cambridge History of Iran. V. 5: J. A. BOYLE (red.): The Saljuq and Mongol Periods. London,
1958.
C. CAHEN: Pre-ottoman Turkey. London, 1968.
E. KUHNEL: Die Kunst des Tslams. Stuttgart, 1962.
D. TALBOT RICE: Islamska umetnost. Prijo s engl. Beograd, 1968.
C. J. DU RY: Islamski svijet. Umjetnost u slici, prijo s njem. Rijeka, 1971.
K. OTTO-DORN: Islamska umetnost. Prijo s njem. Novi Sad, 1971.
c
G. MAR<;AlS: L'art de l'Islam. 2 ed. Paris, 1972.
A. GRABAR: The Formation of Islamic Art. New-Haven - London, 1973.

X. BIZANT OD SREDINE IX. ST. DO EPOHE KOMNENA

A. A. V ASILIEV: Byzance et les Arabes. T, IIII, 2. Bruxelles, 1968, 1950.
S. ANTOLJAK: Samuilovata drava. Skopje, 1969.
D. ANGELOV: Istorija na Vizantija, . 2. (867-1024). Sofija, 1974.
P. CHARANIS: The Armenian in the Byzantine Empire. Lisbonne, 1963.
V. FALKENHAUSEN: Untersuchungen liber die byzantinische Herrschaft in SUditalien vom IX.
bis ins Xl. Jh. Wiesbaden, 1967.
R. HIESTAND: Byzanz und das Regnum Italicum im 10. Jh. ZUrich, 1964.
A. GUILLOU: Studies on Byzantine Italy. London, Variorum Reprints, 1970.
c
N. OIKOMIDES: Les Iistes de preseance byzantine des IX et XC siecies. Paris, 1972.
G. WEISS: Ostromische Beamte im Spiegel der Schriften des Michael Psellos. MUnchen, 1973.
A. TOYNBEE: Constantine Porphyrogenitus and his World. London - New York-Toronto, 1973.
D. ANGELOV: Bogomilstvoto v B'hlgarija. Sofija, 1969 (s bibliografijom starije literature).
M. LOOS: Dualist Heresy in the Middle Ages. Praha, 1974.
G. G. LITAVRIN: Bolgarija i Vizantija v XI-XII vv. Moskva, 1960.
G. CANKOVA - PETKOVA: Za agrarnye otnoenija v srednevekovna Bhlgarija XI-XIII vv.
Sofija, 1964.
E. E. LIPIC: Oerki istorii vizantijskogo obestva i kultury VIII - pervaja polovina IX V. Moskva-Leningrad, 1961.
A. P. KADAN: Derevnja i gorod v Vizantii TX-X vv. Moskva, 1960.
A. P. KADAN: Formi uslovnoj sobstvennosti v Vizantii X-XII vv. Moskva, 1960.
c
P. LEMERLE: Cinq etudes sur le XI siecie byzanzin. Paris, CNRS, 1977.
G. G. LITAVRIN: Vizantijskoe obestvo i gosudarstvo v X-XI vv. Problemy istorii odnogo
stoletija (976-1081 gadov). Moskva, 1977.
FR. DOLGER: Beitrage zur Geschichte der byzantinischen Finanzverwaltung, besonders des 10.
und I I . Jh. Darmstadt, 2. Aufl. 1960.
A. P. KADAN: Socijalnij sastav gospodstvujuego klas sa v Vizantii XI-XII vv. Moskva, 1974.
Z. V. UDALJCOVA: K voprosu o genezise feodalizma v Vizantii. Viz. oerki. Moskva, 1971.
3-25.
D. JACOBY: La feodalite en Grece medievale. Paris, 1971.

514

Lc feodalisme a Byzance: problemes du mode de production de l'Empire byzantin. "Recherches

inter. a la lum. du marxisme" . N 79. Paris, 1974.
G. OSTROGORSKI: Pronija. SAN. Pos. izd. Vizantol. inst., knj. 1., Beograd, 1951 (Sabrana djela,
knj. I, str. 119-342).
D. M. METCALF: Coinage in the Balkans 820-1355. Thessaloniki, 1966.
E. ASHTOR: Histoire des prix et des salaires dans l'Orient medieval. Paris, 1969.
M. DEL TREPPO - A. LEONE: Amalfi medioevale. BibI. di Studi meridionali, 5, Napoli, 1977.
Z. V. UDALJCOVA - 1<.. A. OSIPOVA: Tipologieskie osobennosti feodalizma v Vizantii. Obj. u
djelu: Problemy socialjnoj struktury i ideologii srednevekovoga obestva, 1., Leningrad, 1974.
Z. V. UDALJCOV A: Problemy tipologii feodalizma v Vizantii. U knj.: Problemy socialjnoekonomieskih formacii, otv. red. E. M. UKOV. Moskva, 1975.
Z. V. UDALJCOVA: Vizantija i Zapaqnaja Evropa. Viz. oerki. Moskva, 1977.,3-65.
H. HUNGER: Reich der Neuen Mitte. Der christliche Geist der byzantinischen Kultur. Graz-WienKain, 1965.
ST. RUNCIMAN: Byzantine Civilisation. Prijev. s engl.: Vizantijska civilizacija. Beograd, 1964.
A. P. KADAN: Vizantijskaja kuljtura X-XII vv. Moskva, 1968.
ST. RUNCIMAN: The Eastern Schisme. Oxford, 1956.

XI. SREDNJA I ZAPADNA EUROPA POSLIJE RASPADA

KAROLINKE MONARHIJE
H. LOWE: Die Karolinger vom Vertrag von Verdun bis zum Herrschaftsantritt der Herrscher aus
dem sachsischen Hause. Das Westfrankische Reich. Weimar, 1973.
H. 1. BARTMUSS: Die Geburt des ersten deutschen Staates. Berlin, 1966.
H. MITTEIS: Der Staat des hohen Mittelalters. Weimar, 1959.
W. KlENAST: Der Herzogstitel in Frankreich und Deutschland. Miinchen - Wien, 1968.
MAX SPINDLER (hgg. von): Handbuch der bayerischen Geschichte, Bd. I: Das alte Bayern, das
Stammesherzogtum bis zum Ausgang des 12. lhs. Miinchen, 1967.
E. HLA WITSCHKA: Lotharingien und das Reich and der Schwelle der deutschen Geschichte.
Stuttgart, 1968.
R. HOLZMANN: Geschichte der sachsischen Kaiserzeit. 3. Aufl. Miinchen, 1955.
H. BUTTNER: Heinrichs l. Siidwest-und Westpolitik. Konstanze, 1964.
G. FASOLI: Le incursioni ungare in Europa nel secolo X. Firenze, 1948.
J. HERMANN (hgg. von): Die Slawen in Deutschland. Geschichte und Kultur der slawischen
Stamme westlich von Oder und Neisse vom 6. bis 12. lh. Ein Handbuch. Berlin, 1970.
Milano, 1960.
G. PARAZZOLLI: Dissoluzione del'impero carolingio e regno feudale d'Italia.
G. FASOLI: I Re d'Italia. Firenze, 1949.
G. ROSSETTI: Societa e istituzioni nel Contado Lombardo durante il Medioevo. I, Secoli VIII-X.,
Milano, 1968.
G. FASOLI: L'Italia neil Alto medioevo. Torino, 1971.
c
c
P. TOURBET: Etudes sur I' Italie medievale (IX -XIV siecles). London, Var. reprints, 1976.
P. TOURBET: Les structures du Latium medieval. 2. vol. Rome, 1973.
L. A. KOTELJNIKOV A: Poloenie zavisimogo krestjanstva v Severnoj i Srednej Italii VIII-XII vv.
Moskva. 1952.
G. FASOLI - R. MANSELLI - G. TABACCO: La struttura sociale delle citta italiane del V al XII
secolo. "Vortr. und Forsch", Bd. XI, Konstanz-Stuttgart, 1966.
D. MAC K SMITH: A History of SiciIy, I. (800-1713). London, 1968.
I. DHONDT: Etudes sur la naissance des principautes territoriales en France. Bruges, 1948.
A. HOFMEISTER: Deutschland und Burgund im friiheren Mittelalter. 2. Aufl. Leipzig, 1962.
E. DE BOUARD (ed.): Histoire de Normandie. Toulouse, 1970. (L. MUSSET Naissance de Normandie. str. 70-130).

515

W. MOHR: Geschichte des Herzogturns Lothringen. T. L Geschichte der Herzogturns Gross-Lothringen (900-1048). Saarbrticken, 1974.
P. E. SCHRAMM: Der K6nig von Frankreich. Das Wes en der Monarchie vom 9. zum 16. Jahrhundert. Ein Kapitel aus der Geschichte des abendUindischen Staates. I. Bd., 2. Aufl. Darmstadt, 1960.
E. POGNON: Hugues Capet, roi de France. Paris, 1966.
G. TELLENBACH (hgg. von): Neue Forschungen tiber C1uny und die C1uniazenser. Freiburg,
1959.
M. FECHTER: Cluny, Adel und Volk. Ttibingen, 1966.
J. WOLLASCH: Cluny im 10. Jh. Gittingen, 1967.
C
C
G. DE VALOUS: Le monachisme clunisien des origines au XV siecle. Vol. l. 2 ed. Paris, 1970.
H. RICHTER (hgg. von): Cluny. Beitdige zur Gestalt und Wirkung der Cluniazenischer Reform.
"Wege der Forschung", Bd. 214, Darmstadt, 1975.
R. OURSEL: Les saints abbes de Cluny. Namur, 1960.
D. J. HOURLlER: Saint Odilon, abbe de Cluny. Louvain, 1964.
K. HALLINGER: Gorze-Cluny, Studia Anselmiana, 42, 2 vol. Roma, 1952.
GERARD DE BROGNE et son oeuvre reformatrice. Revue benedictine, t. 70, Mardesous, 1960.
H. BEUMANN - H. BUTINER: Das Kaisertum Ottos des Grossen. Konstanze, 1953.
H. AUBIN: Otto der Grosse und die Erneuerung des abendlandischen Kaisertums im Jahre 962.
G6ttingen, 1962.
E. MULLER - MERTENS: Das Zeitalter der Ottonen. Berlin, 1955.
H. ZIMMERMANN (hgg. von): Otto der Grosse. "Wege der Forschung", Bd. 450, Darmstadt,
1976.
L. SANTIFALLER: Zur Geschichte des ottonisch-salischer Reichkirchensystems. Wien, 1964.
R. FOLZ: La naissance du Saint-Empire. Paris, 1967.
E. MOLLER - MERTENS: Regnum Teutonicum. Aufkommen und Verbreitung des deutschen
Reichs- und K6nigsauffassung im frtihen Mittelalter. Berlin, 1970.
G. KOCH: Auf dem Wege zum Sacrum Imperium. Berlin, 1972.
N. F. KOLESNICKIJ: "Svjaenaja rimskaja imperija": Pritjazanija i dejstviteljnostj. Moskva. 1977.
N. F. KOLESNICKIJ: Issledovanie po istorii feodaljnogo gosudarstva v Germanii (IX-pervaja
polovina Xli vv.). Moskva, 1959.
A. I. NEUSYHIN: Sudjby svobodnogo krestjanstva v Germanii v VIII-XII vv. Moskva, 1964.
E. HLA WITSCHKA: Kinigswahl und Thronfolge in ottonisch-frtihdeutschen Zeit. Darmstadt,
1971.
R. TUREK: B6hmen im Morgengrauen der Geschichte. Wiesbaden, 1974.
FR. GRAUS - H. LUDAT (hgg. von): Siedlung und Verfassung B6hmens in der Frtihzeit. Wiesbaden, 1967.
H. LUDAT (hgg. von): Siedlung und Verfassung der Slawen zwischen Elbe-Saale und Oder. Giessen. 1968.
H. JAGER: Rechtliche Abhangigkeitsverhiiltnisse der 6stlichen Staaten zum frankisch-deutschen
Reich. Frankfurt. 1960.
W. BROSKE: Untersuchungen zur Geschichte der Lutizenbundes. Deutsch-Wendische Beziehungen des 10-12. Jh. Mtinster-K6In. 1955.
1h
A. BARTHA: Hungarian Society in the 9 and 101h Centuries. Studia AC. Scient. Hung., 85,
Budapest, 1975.

XII. EPOHA PREVLASTI NJEMAKO-RIMSKOG CARSTV A

1. ODNOSI DO POETKA BORBE ZA INVESTITURU
CHR. BROOKE: Europe in the Central Middle Ages (962-1154). London, 1964.
K. HAM PE: Deutsche Kaisergeschichte in der Zeit der Salier und Staufer. Leipzig, 4. Auf!. 1968.
K. BOSL: Herscher und Beherrschte im Deutschen Reich des 10-12. Ih. Miinchen. 1963.
W. GOETZ (hgg.): Lehnsrecht und Staatsgewalt im deutschen Hochmitte1a1ter. G6ttingen. 1969.

516

c
c
T. MANTEUFFEL - A. GIEYSZTOR: L'Europe aux IX _XI siecle. Aux origines des Etats nationaux. Warszawa, 1968.
G. KOCH: Auf dem Wege zum Sacrum Imperium. Studien zur ideologischen HerrschaftsgrUndung
der deutschen Zentralgewalt im II. Ih. Berlin, 1972.
H. ZIMMERMANN: Das dunkle Jahrhundert. Ein historisches Portrat. Graz-Wien-KOIn, 1971.
J. BRANKAEK: Studien zur Wirtschaft- und Sozialstruktur der Westslawen zwischen Elbe-Saale
und Oder aus der Zeit vom 9. bis zum 12. Jh. Bautzen, 1964.
H. LUDAT: An Elbe und Oder um das Jahr JOOO. Skizzen zur Politik des Ottonenreichs und der
slawischen Miichte im Mitteleuropa. KaIn-Wien, 1972.
J. HERMANN (hgg. von): Die Slawen in Deutschland. Geschichte und Kultur der slawischen
Stamme westlich von Oder und Neisse vom 6. bis 12. Jh. Berlin, 3. Auf!. 1974.
W. SCHLESINGER (hgg.): Die deutsche Ostsiedlung des Mittelalters als Problem der europaischen
Geschichte. Reichenau-Vortrage 1970-72. "Vortrage und Forschungen" Bd. 18, Sigmaringen, 1975.
R. ERNST: Die Nordwestslawen und das Frankische Reich. Berlin, 1976.
W. HANSEL: Anfange der Stactte bei der Ost- und Westslawen. Prijo s polj., Budiin (Bautzen),
1967.
D. KLAUDE: Geschichte des Erzbistums Magdeburg bis in das 12. Ih. 1. Bd. Die Geschichte der
Erzbischafe bis auf Ruotger (1124) KaIn-Wien, 1972.
R. PORTAL: Les Slaves. Peuples et nations. Paris, 1965.
W. HANSEL: Pocz'ltki panstva polskiego. Warszawa, 1960.
K. TYMIENIECKI (red.): Pocz'ltki panstva polskiego I, II. Paristwowie wydawnitwo naukovc.
Poznan, 1962.
H. LOWMIANSKI: Pocz'ltki Polski' I' II. Z dziej6w Stowian w I. tisiacleciu. Warszawa, 1963-1973.
W. HANSEL; La naissance de la Pologne. Wrodaw-Warszawa - Krak6w, 1966.
S. KI;:TRZYNSKI: Polska X-XI wieku. Warszawa, 1961.
S. SMOLKA: Mieszko Stary i jego wiek. 2. wyd. Warszawa, 1959.
T. MANTEUFFEL (red.): Polska pierwszych Piast6w. Panstwo, sp0feczenstwo, kultura. Wyd. 3.
Warszawa, 1974.
L.V. RUZUMOVSKAJA: Oerki po istorii poljskih krestjan. Moskva - Leningrad, 1958.
O. KOSSMANN: Polen im Mittelalter. Beitrage zur Sozial und Wirtschaftsgeschichte. Marburg/L.,
1971.
G. LABUDA: Historia Pomorza do roku 1466. Poznan, 1969.
"Historia Pomorza", T. I, cz. 1,2. Poznan, 1972.
W. DZII;:CrOL: Tysiaclecie zwiozka Ziemi czervwinskiej zi Polsb). Teki histor. T. 15,1966-68.
K. SLASKI: Stowianie zachodni na Baltyku w VII-XIII wieku. Gdansk, 1970.
C. VIOLANTE: La societa milanese neli eta precomunale. Bari, 1953.
G. FASOL!: Dalla civitas alla comune. Bologna, 1961.
C. VIOLANTE: La Pataria milanese e la riforma ecclesiastica (1045-1057). Roma, 1955.
L. A. KOTELJNIKOVA: Italjanskoe krestjanstvo i gorod, XI-XIV vv. Moskva, 1967.
G. MARTINI: Icomuni italiani del periodo consolare al secoIo XIII. Milano, 1968.
H. PLANITZ: Die deutsche Stadt im Mittelalter von der Ramerzeit bis zu den Zunftkampfen.
Graz-KaIn, 1954. (3. Auf!. Weimar, 1973).
K. JUNGHANNS: Die deutsche Stadt im FrUhfeudalismus. Berlin, 1959.
C. HAASE: Die Stadt des Mittelalters. Bd. 1. Begriff, Entstehung und Ausbreitung. Bd. 2. Recht
und Verfassung. Bd. 3. Wirtschaft und Gesellschaft. Wege der Forschung, Bd. 243, 244, 245, Darmstadt,
1969-1973.
I. A. AGUS: Urban Civilisation in Pre-Crusade Europe. A study of organized Town-Life in Northwestern Europe During the Tenth and Eleventh Centuries, I, II. Leyden, 1965.
H. JAHNKUHN (red.): For- und FrUhformen der europaischen Stadt im Mi ttel alter. Bericht iiber
cinen Symposium in Reinhausen bei Gattingen 18-24 April 1972, T. I, II. Gattingen, 1973.
E. ENNEN: Die europaische Stadt des Mittelalters. Gattingen, 1975.
J. DEER: Papsttum und Normanen. Untersuchungen zu ihren lehnrechtlichen und kirchenpolitischen Beziehungen. KaIn-Wien, 1972.

517

2. FRANCUSKA DO SREDINE XI. ST.

1. FR. LEMARIGNIER: Le Gouvernement Royal aux premiers temps capetiens (987-1108). Paris.
1965.
F. LOT - R. FA WTIER: Histoire des institutions franc,:aises au Moyen Age. Paris, 1958.
E. PERROY: La feodalite en France du XC au xn c siecle. CDU, 1-3, Paris, 1956.
c
G. DUBY: La societe aux XC et xn siecles dans la region mikonnaise. 2Ced., Paris, 1971.
G. DUBY: L'an mil. Paris, 1967.
G. DUBY: Le temps des cathedrales. L'art et la societe 980-1420. Paris, 1976.
c
G. DEVAILLY: L'Occident du XC siecle au milieu du xm siecle. Paris, 1970.
B. TOPFER: Volk und Kirche zur Zeit der beginnenden Gottesfriedensbewegung in Frankreich.
Berlin, 1957.
H. HOFFMANN: Gottesfriede und Treuga Dei. Stuttgart, 1964.
PH. WOLFF (dir. par): Histoire de Languedoc. Toulouse, 1967.
1. DELUMAU (dir. par): Histoire de Bretagne. Toulouse, 1969.
B. LEBLOND: L'accession des Normands de Neustrie a la culture occidentale, XC_XI c siecles.
Paris. 1966.
M. DE BOUARD (dir. par): Histoire de Normandie. Toulouse, 1970.

3. NJEMAKA I ITALIJA DO SVRETKA BORBE ZA INVESTITURU.

A. FLICHE: La querelle des investitures. Paris, 1946.
H. E. 1. COWDREY: The Cluniacs and the Gregorian Reform. Oxford, 1970.
M. MEULEAU - J. LE GOFF - M. ARONDEL (et autres): Rome et le moyen age jusqu'en 1328.
Paris, 1968.
H. ZIMMERMANN: Der Canossagang von 1077. Wirkungen und Wirklichkeit. Mainz-Wiesbaden, 1975.
L. SALVATORELLI: L'Italia comu nale del secolo Xl alla meta del secolo XIV Milano, 1940.
C. VIOLANTE: La societa Milanese del secolo Xl. Bari, 1953.
C. VIOLANTE: La pataria Milanese e la riforma ecclesiastica. Roma, 1955.
P. TOURBET: Etudes sur l'Italie medievale (IX-XIV siecles). London, 1976.
S. TRAMONTANA: I Normani in Italia. Linee di ricerca sui primi insediamenti. Messina, 1970.
1. DEER: Das Papsttum und die siiditalienische Normanenstaaten 1053-1212. Gattingen, 1969.
J. DEER: Papsttum und Normanen. KaIn-Wien, 1972.
P. LEVEQUE: La Sicile. 2c ed. Paris, 1974.
Y. RENOUARD: Les villes d'Italie de la fin du XC s. au debut du XIVc siecle. 2c ed. Paris, 1969.

4. SPECIFINOSTI VENECIJANSKE POVIJESTI DO EPOHE KOMNENA

H. KRETSCHMA YR: Geschichte von Venedig. Bd. I, ll. Neuausg. Aalen, 1964.
R. CESSI: Storia della Republica di Venezia. Vol. l. Milano-Messina, 1944.
R. CESSI: La republica di Venezia e il problema adriatica. Napoli, 1953.
R. CESSI: Venezia e i Croati. U zborn. "Italia e Croazia", R. Accad. d'Italia, Roma, 1942.
R. CESS!: Venezia ducale J, Il. Venezia, 1963.
La Venezia del Mille. Fond. GIORGIO CINI. Firenze, 1965.
F. C. LANE: Venice. A maritime Republic. Baltimore, 1973.
M. HELLMANN: Grundzlige der Geschichte Venedigs. Darmstadt, 1976.
G. MARANINI: La costituzione di Venezia dalle origini alla Serrata del Maggior Consiglio. Firenze, 1927.
G. LUZZATTO: Storia economica di Venezia dali Xl al XVI secolo. Venezia, 1961.
G. CRACCO: Societa e stato nel Medioevo veneziano (sec. XII-XIV). Firenze, 1967.

518

XIII. RUSKE ZEMLJE DO SREDINE XII. ST.

B. D. GREKOV (otv. red.): Oerki istorii SSSR. Period feodalizma IX-XV vv. ast l. Moskva,
1953.
B. A. RYBAKOV (otv. red.): Oerki istorii SSSR. Krizis rabovladeljeskoj sistemy i zarozdenie
feodalizma na teritorii SSSR (III-IX vv.). Moskva, 1958.
B. D. GREKOV: Izbrannye trudy, T. Il. Kievskaja Rus'. Moskva, 1959. (Prijev. na hrv. jez.
"Kijevska Rusija", Zagreb 1962).
G. VERNADSKY: The Origins of Russia. Oxford, 1959.
G. STOKL: Russische Geschichte. Von den Anfangen bis zur Gegenwart. 2. Aufl. Stuttgart, 1965.
S. A. PLATNER - B. A. RYBAKOV (red.) Istorija SSSR s drevnejih vremen do naih dnej. 1.
serija, T. I. (Do naala XIII v.). Moskva, 1966.
G. VERNADSKY: Kievan Russia. New Haven - London, 1973.
B. D. DACJUK (otv. red.): Istorija SSSR, . I. izd. 4c. Moskva, 1973.
B. A. RYBAKOV - M. T. BELJA VSKIJ - G. A. NOVICKlJ: Istorija SSSR s drevnejih vremen do
konca XVIII veka. Moskva, 1975.
Istorija gosudarstva i prava SSSR, . 1. (VI. gl., aut. K. A. SOFRONENKO), Moskva, 1967.
P. N. TRETJAKOV: Hogi arheologieskogo izuenija vostonoslavjanskih plemen. Moskva, 1958.
P. N. TRETJAKOV: U istokov drevnerusskoj narodnosti. Leningrad, 1970.
B. A. RYBAKOV: Drevnjaja Rus'. Skazanija. Byliny, Letopisi. Moskva, 1963.
M. J. BRAJEVSKI: Kagda i kak voznik Kiev. Kiev, 1964.
A. N. SAHAROV: Kij, legendi i realjnost. Vopr. Ist. 1975/10.
A. G KUZMIN: K voprosu o proishozdenii varjaskoj legendi. Moskva, 1967.
Varangian Problems. Raports on the First Intern. S~mp. on the Thema "The Eastern Connections of
the Nordic Peoples and Early Middle Ages", Aarhus i -ll th Oct. 1968. Copenhagen, 1970.
1. BOBA: Nomads, Northmen and Slavs: Eastern Europe in the 9 th Century. The Hague - Wiesbaden, 1967.
A. G. KUZMIN: Russkie letopisi kak istonik po istorii Drevnej Rusi. Rjazanj, 1969.
A. N. NASONOV: Istorija russkogo letopisanija XI- na. XVIII vv. Moskva, 1972.
A. G. KUZMIN: Naaljnie etapy drevnerusskogo letopisanija. Moskva, 1977.
M. V. LEVENKO: Oerki po istorii russko-vizantijskih otnoenii. Moskva, 1956.
M. N. TIHOMIROV: Istorieskie svjazi Rossii so slavjanskimi stranami i Vizantiej. Moskva, 1969.
D. OBOLENSKY: The Byzantine Commonwealth. Eastern Europe 500 -1453. London, 1971.
H. R. ELLIS DAVIDSON: The Viking Road to Byzantium. London, 1976.
V. D. KOROLJUK: Zapadnie Slavjane i Kievskaja Rus' v X-XI vv. Moskva 1964.
D. N. NOVOSELJCEV: Drevnerusskoe gosudarstvo i ego medunarodnoe znaenie. Sbornik, Moskva. 1965.
V. V. KARGALOV: Vnene-politieskie faktory razvitija feodaljnoj Rusi. Feodaljnaja Rus' i
koevniki. Moskva, 1967.
V. T. PAUTO: Vnenjaja politika Drevnej Rusi. Moskva, 1968.
V. D. KOROLJUK (otv. red.): Issledovanija po istorii slavjanskih i balkanskih narodov. Epoha
srednevekovija. Kijevskaja Rus' i ee slavjanskie sosedi, Moskva, 1972.
L. G. BESKROVNYJ: (otv. red.): Drevnerusskie knjaestva X-XIII vv. Moskva, 1975.
O. M. RAPOV: Knjaeskie vladenija na Rusi v X - pervoj polovine XIII v. Moskva, 1977.
JA. N. APOV: Knjaevskie ustavy i cerkov' v Drevnej Rusi (XI-XTV vv.). Moskva, 1972.
N. A. SMIRNOV (otv. red.): Cerkov v istorii Rossii (gl. 1. V), Moskva, 1967.
B. JA. RAMM: Papstvo i Rus' v X-XV vekah. Moskva-Leningrad, 1959.
S. V. JUKOV - A. A. ZIMIN: Pamjatniki russkogo prava. Moskva, 1952.
c
B. D. GREKOV: Krestjane na Rusi. S drevnejih vremen do XVII veka, izd. 2 . Moskva. 1952/54.
B. A. RYBAKOV: Oerki po istorii russkoj derevni X-XIII vv. Moskva, 1967.
A. A. ZIMIN: Holopy na Rusi (s drevnejih vremen do konca XV v.). Moskva, 1973.
B. A. RYBAKOV: Remeslo drevnej Rusi. Moskva-Leningrad, 1948.
M. N. TIHOMIROV: Drevnerusskie goroda. Moskva, 1956.
"Problemy vozniknovenija feodaljizma u narodov SSSR", pod red. E. M. UKOV-a i dr. Moskva. 1969.

519

L. V. EREPNIN: Problemy istorii Rossii epohi feodalizma. Moskva, 1970.

Problemy istorii feodaljnoj Rossii. Sbornik statej k 60-letiju V. V. Mavrodina. Leningrad, 1971.
I. JA. FROJANOV: Kievskaja Rus'. Oerki socialjno-ekonomieskoj istorii. Leningrad, 1974.
Obestvo igosudarstvo feodaljnoj Rossii. Sbornik. Moskva, 1975.
M. N. TIHOMIROV: Krestjanskie i gorodskie vosstanija na Rusi XI-XIII vv. Moskva, 1955.
E. S. SMIRNOVA: Ku lj tura Drevnej Rusi. Leningrad, 1967.
N. M. TIHOMIROV: Russkaja kuljtura X-XIII. vv. Moskva, 1968.
Kuljtura srednevekovoj Rusi. Sb., Leningrad, 1974.
N. K. GUDZIJ: Istorija drevnej russkoj literatury. Moskva, 1956.
V. F. PEREVERCEV: Literatura Drevnej Rusi. Moskva, 1971.
D. S. LIHAOV: Razvitie russkoj literatury X-XVIII vv. Leningrad, 1973.
I. E. GRABAR - V. N. LAZARE V - V. S. KAMENOV (red.): Istorija russkogo iskustva, t. I.
Moskva, 1953.
A. GRABAR: L' Art du Moyen Age en Europe orientale. Paris, 1968. (Prij.: Srednjovekovna umetnost istone Evrope. Novi Sad, 1969).
L. LJUBIMOV: Iskustvo drevnej Rusi. Moskva, 1974.
JU. S. ASEEV: Arhitektura Kiivskoj Rusi. Kiiv, 1969.
H. FAENSEN - V. IVANOV: Altrussische Baukunst. Prijev. s rus., Berlin, 1972.
V. N. LAZAREV: Old Russian Murals and Mosaics from the XI to the XVI Century. London, 1966.
V. N. LAZAREV: Russkaja srednevekovaja ivopis. Moskva, 1970.
M. V. ALPATOV: Umetniko blago Rusije. Prijo s franc., Beograd, 1967.
M. V. ALPATOV: Histoire de l'art russe. Prijo s rus., Paris, 1975.

XIV. PIRENEJSKI POLUOTOK OD ARAPSKOG OSVOJENJA DO

INTERVENCIJE ALMORAVIDA
A. GONzALES PALENCIA: Historia de Espana musuimana. Madrid, 1951.
E. LEVI - PROVEN<;::AL: Histoire de l'Espagne musuimane. 1-3, Nouv. ed., Paris, 1967.
ANWAR G. CHEJNE: Moslem Spain. Its History and Culture. Mineapolis, 1974.
S. M. IMAMUDDIN: The Economic Study of Spain under the Umayyades. Dacca, 1963.
CL. SANCHEZ - ALBORNOZ: Origines de la naci6n espanola. El rei no de Asturias. Oviedo,
1972-75.
H. TERRASSE: L'Islam d'Espagne: line rencontre de l'Occident et de l'Orient. Paris, 1958.
H. TERRASSE: L'Espagne de Moyen Age: civilisations et arts. Paris, 1966.
E. LEVI - PROVEN<;::AL: La civilisation arabe en Espagne. Paris, 1948.
A. P. KORSUNSKIJ: Istorija Ispanii IX-XIII vV. Socialjno-ekonomieskie otnoenija i politieskij
stroj Asturo-Leonskogo i Leono-Kastiljskogo koroljevstva. Moskva, 1976.
A. PRIETO Y VIVES: Los reyes de taifas. Madrid, 1926.
A. MACKAY: Spain in the Middle Ages. From frontier to empire (1000-1500). London, 1977.

520

POGOVOR IZDAVAA II. IZDANJA

Knjigu Srednjovjekovno doba pov~jesnog razvitka objavila je 1980. godine izdavaka kua
"Liber". Ova knjiga prvo je djelo u Hrvata koje obrauje cjelokupnu povijest srednjeg vijeka
- od vremena koje je prethodilo propasti antike do kraja XI. stoljea. Njezino je osnovno
obiljeje zasnovanost na izvorima i najsuvremenijoj znanstvenoj literaturi. Knjiga je rezultat
modernih historiografskih naziranja, multidisciplinarnosti i kauzalne analize zbivanja te daje
vrlo opsene informacije o povijesnim dogaajima.
Nakon 1945. godine ovo je ujedno jedina knjiga tiskana na hrvatskom jeziku koja povijest
sveukupnog europskog, prednjoazijskog i sjeveroafrikog prostora od III. do XII. stoljea ne
objanjava marksistiki, ve iskljuivo znanstvenim procjenama svjetskoga povijesnog procesa. Pisana je perom velikog i pouzdanog znalca srednjovjekovne povijesti, zasnovana je na
velikoj erudiciji te je pouzdan i iscrpan kompendij cijele jedne medievalne struke i moderan
tuma zbivanja onodobnoga gospodarstva, politike, znanosti, umjetnosti i kulture u najirem
smislu.
Knjiga Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka obvezatna je literatura za studente jednopredmetnog i dvopredmetnog studija povijesti, ali se njome koriste i studenti drugih studijskih grupa na filozofskim fakultetima u Hrvatskoj jer je vrijedan kompendij podataka o ranosrednjovjekovnoj povijesti Europe, Sredozemlja i islamskog svijeta.
Knjiga koja je izala 1980. ubrzo je rasprodana. Imajui na umu potrebe studenata povijesti, ireg itateljstva i njezinu visoku znanstvenu vrijednost, odluili smo tiskati drugo izdanje
ove knjige.
Nadamo se da e ovu knjigu zrelog znanstvenika, iskusnog sveuilinog ptofesora s radou doekati svi sadanji studenti povijesti, profesori povijesti, kao i svi ljubitelji povijesne
literature.

521

POPIS SLIKA I KARATA (crno-bijelo)

Str. 13. Oranje i sjetva. Galorimski mozaik. Muzej St.-Germ. en Laye. Preuz. iz knj. G. Duby: Hist.
de la France rurale I, str. 216/17.
Str. 13. Branje jabuka. Galorimski mozaik, iz istoga muzeja, preuz. iz knj. G. Duby: Hist. de la
France rural e I, str. 216/17.
Str. 34. Mozaik vandalskog veleposjednika na konju kako odlazi iz svoje villae. Kartaga, oko 500.
Preuz. iz knj. D. Talbot Rice (ur.): Rani srednji vek, Bgd., 1976, str. 179.
Str. 36. Stilihon. Bjelokosni diptih s kraja V. st. Preuz. iz knj. G. Duby: Hist. de la France I, str. 157.
Str. 45. Franaka drava do 537. Karta preuz. iz knj. G. Duby: Atlas historique Larousse, Paris, 1978,
izmeu 32-33. str.
Str. 47. Poetna strana Salijskog zakona, prema kopiji iz VIII. st. Preuz. iz knj. G. Duby: Hist. de la
France I, str. 167.
Str. 50. Poljoprivredni radovi: berba prikazana kao djelatnost anela. Sarkofag iz V. st. iz Belloc-Saint-Clemens u Gaskonji (j. Francuska). Preuz. iz knj. G. Duby: Hist. de la France rurale, I, str. 336 i 337.
Str. 56. Carigradske zidine. Rekonstrukcija. Preuz. iz knj. . Bokovi, Arhitektura sr. veka. Bgd.,
1957, str. 75, sl. 117.
Str. 63. Teodorihova palaa u Ravenni. Rekonstrukcija prema mozaiku iz crkve S. Apollinare Nuovo
u Ravenni. Gradnja po uzoru na Dioklecijanov Peristil u Splitu. Preuz. iz knj. D. Talbot Rice (ur.): Rani
srednji vek, Bgd., 1976, str. 171.
Str. 65. Teodorihova grobnica u Ravenni. (Prva pol. VI. st.). Preuz. iz knj. Vel. ilustr. pov. svijeta.
Izd. "O. Ker." sv. 7, str. 3051.
Str. 67. Car Justinijan. Dio mozaika iz crkve S. Vitale u Ravenni (izm. 546. i 548.). Preuz. iz knj.
Chr. Schug-Wille: Bizant i njegov svijet, izd. "O. Ker.", Rijeka, 1970, str. 96.
Str. 73. Uvod u Justinijanov Kodeks. Tekst VI. st. Preuz. iz knj. F. erard: Vizantija. Bgd., 1972, str.
21.
Str. 74. Crkva Sv. Sofije u Carigradu, u dananje doba. Chr. Schug-Wille: Bizant i njegov svijet. Izd.
"O. Ker.", Rijeka, 1970, str. III.
Str. 75. Rekonstrukcija kompleksa carske palae u Carigradu. Preuz. iz knj. D. Talbot Rice: Rani
srednji vek, Bgd., 1976, str. 137.
Str. 79. Raseljavanje Slavena. Skica. Preuz. iz knj. Vel. ilustr. pov. svijeta. Izd. "O. Ker.", sv. 7, str.
300.
Str. 80. Germanske drave u Europi i Africi do prve treine VI. st. Karta preuz. iz Westermanns
Grosser Atlas zur Weltgeschichte, Braunschweig, 1968,48/11.
Str. 93. Naseljenje Langobarda u Italiji. Karta preuz. iz "Storia d'Italia et d'Europa a cura di M.
Guidetti", Milano, 1978.
Str. 94. Langobardska eljezna kruna. Rad s kraja VI. st. Riznica katedrale u Monzi. Preuz. iz knj.
Velika ilustr. pov. svijeta. Izd. "O. Ker.", sv. 7, str. 3097-98.
Str. 97. Codex Vigilanus: minijatura s likovima kraljeva Hindasvinta i Rekcesvinta (Druga. pol. VII.
st.). Preuz. iz knj. D. Talbot Rice (ur.): Rani srednji vek, Bgd., 1976, str. 180.
Str. 98. Vizigotska Hispanija. Karta preuz. iz G. Duby, Atlas historique Larousse, Paris, 1978, 104 A.
Str. 99. Autoportret pisara Vigile koji je izradio Codex Vigilanus. Preuz. iz knj. D. Talbot Rice: Rani
srednji vek. Bgd., 1976, str. 184.
Str. 101. Vizigotsko graditeljstvo: crkva u San Juan de Banos iz 661. Preuz. iz knj. D. Talbot Rice,
Rani srednji vek. Bgd., 1976, str. 183, sl. br. 26.
Str. I l l. Franaka god. 561. Karta preuz. iz G. Duby, Atlas historique Larousse, Paris, 1978, str. 31

c.
523

Str. 112. Likovi merovinkih kraljeva na novcu: Teodebert. Klotar Il, Dagobert. Preuz. iz knj. D.
Talbot Rice, Rani srednji vek. Bgd., 1976, str. 202.
Str. 115. Franaka u doba Karla Martela. Karta preuz. iz knj. M. Reinhard, Histoire de France L
Paris, 1954, str. 129.
Str. 122. Poloaj naselja na venecijanskim lagunama. Karta preuz. iz O. Duby, Atlas historique
Larousse, Paris, 1978, str. 136.
Str. 141. Merovinko pismo. Preuz. iz knj. M. Reinhard, Histoire de France I, Paris, 1954, str. 133.
Str. 144. Engleska u doba heptarhije. Karta preuz. iz knj. O. M. Trevelyan, Povijest Engleske, Zgb.
1956, str. 57.
Str. 146. Profil kralja Offe na srebrnom novcu. Preuz. iz knj. H. Trevor-Roper: L'Essor du Monde
chretien. Paris, 1965, str. 75, sl. 44.
Str. 148. Normanska laa iz Oukstada, IV. st. Univ. zbirka starina, Oslo. Preuz. iz knj. D. Talbot
Rice: Rani srednji vek, Bgd., 1976, str. 225, sl. 21, 22.
Str. 151. Irska u ranom srednjem vijeku. Preuz. iz. O. M. Trevelyan: Povijest Engleske, Zgb., 1956,
str. 88/9, dio karte!
Str. 153. kotska u ranom srednjem vijeku. Karta preuz. iz knj. O. M. Travelyan: Povijest Engleske.
Zgb., 1956, str. 72.
Str. 160. Jellinki kamen kralja Haralda I. (X. st.). Preuz. iz knj. D. Talbot Rice: Rani srednji vek.
Bgd., 1976, str. 223.
Str. 163. Crkva u Earl Bartonu , druga pol. X. st. Preuz. iz knj. M. Backes-R. Dilling: Raanje
Evrope, izd. "O. Ker.", Rijeka, 1970, str. 227.
Str. 164. Benedikcional bisko Ethelwolda: Kristov ulazak u Jerusalem, 2. poJ. X. st. Preuz. iz knj. B.
Backes-R. Dilling, Raanje Evrope, izd. "O. Ker.", Rijeka, 1970, str. 230.
Str. 166. Napad odreda Vilima Osvajaa. Zidni sag kraljice Matilde, XI. st. Bisk. muz. u Bayeuxu.
Preuz. iz knj. O. Duby, Histoire de la France I, str. 268.
Str. 168. Witenagemoot odreuje izvrenje smrtne presude. Iluminacija iz XI. st. Preuz. iz knj. D.
Talbot Rice: Rani srednji vek, Bgd., 1976, str. 254/55 (detalj).
Str. 187. Verdunska dioba. Karta preuz. iz knj. Storia d'Italia e d'Europa a cura di M. Ouidetti,
Milano, 1978.
Str. 211. Obredi pri stupanju u vazal ski odnos (crte). Preuz. iz knj. M. Dauron-J. Devisse: Rome et
le Moyen Age. Paris, 1964, str. 131.
Str. 215. Karolinka crkva S. Oermigny-des-Pres. Preuz. iz knj. O. Duby, Histoire de la France l, str.
208.
Str. 216. Tlocrt crkve S. Oermigny-des-Pres. Preuz. iz knj. O. Duby, Histoire de la France l, str. 208.
Str. 221. Aachenski evanelistar s poetka IX. st. Detalj: Evanelist Marko. Dvorska kola Karla
Velikoga. Preuz. iz dj. D. Talbot Rice: Rani srednji vek, Bgd., 1976, str. 278.
Str. 223. Tassilov kale. Pozlaeni bakar. Kraj VIII. st. Preuz. iz knj. M. Backes-R. Dilling: Raanje
Evrope, izd. "O. Ker.", Rijeka, 1970, str. 121.
Str. 225. Arnulfov ciborij. Kraj IX. st. Rezidencijalna riznica u Miinchenu. Preuz. iz knj. D. TaIboL
Rice: Rani srednji vek, Bgd., 1876, str. 309.
Str. 227. Crkva Sv. Donata u Zadru, IX. st. Snimak: V. Zuber, Zagreb.
Str. 228. Crkva Sv. Nikole kod Nina, Xl. st. Prcuz. iz knj. A. Ivandija: L' Art sacre en Croatie,
Zagreb, 1971. sl. br. 91.
Str. 230. Crkva Sv. Kria u Ninu XI. st. Preuz. iz knj. A. Ivandija: L' Art sacre en Croatie, Zagreb,
1971. sl. br. 92.
Str. 234. Arabija u doba Muhameda i prvih kalifa. Karta preuz. iz O. Duby: Atlas historique Larousse, Paris, 1978, str. 171 B.
Str. 246. Mozaik iz damije AI-Valida I. u Damasku (715). Preuz. iz knj. C. J. Du Ry: Svijet islama,
izd. "O. Ker.", Rijcka, 1971, str. 23.
Str. 256. Oospodarski radovi po mjesecima. Iluminacija mkopisa iz l. etvrti IX. st. (Salzburg).
Oestcr. Nationalbibliothek II Beu. PrelIz. iz knj. O. DlIby, Histoire de la France I, str. 249.
Str. 270. Popreni presjek kroz nekadanju baziliku Sv. Petra u Rimu. Preuz. iz knj. . Bokovi:
Arhitektura srednjeg veka, Bgd. 1957, str. 12, sl. lO.
Str. 270. Popreni presjek kroz trobridnu baziliku S. Apollinare in Classe uRavenni. Preuz. iz knj. .
Bokovi: Arhitektura srednjeg veka, Bgd., 1957, str. 13, sl. 11.

524

Str. 271. Tlocrt bazilike S. Apollinare in Classe uRavenni. Preuz. iz knj. . Bokovi, Arhitektura
srednjeg veka, Bgd., 1957, str. II, sl. 8.
Str. 277. Kri cara lustina II. s iverom kria na kojem je raspet Isus. Preuz. iz knj. F. erard:
Vizantija, Bgd., 1972, str. 25.
Str. 294. Istone islamske zemlje krajem IX. st. Karta preuz. iz CoIl. d'Histoire Hatier, 5c , Paris,
1970. str. 21n.
c
Str. 297. Istone islamske zemlje krajem XI. st. Karta preuz. iz CoIl. d'Histoire Hatier, 5 , str. 21/8.
Str. 300. Uzvojni minaret Velike damije u Samari, oko 850. Preuz. iz knj. D. Talbot-Rice: Rani
srednji vek. Bgd., 1976, str. 47.
Str. 306. Ismaelov mauzolej u Buhari. Po. X. st. Preuz. iz knj. Vel. ilustr. pov. svijeta, izd. "O.
Ker." Rijeka, 1977, str. 4087 - 88.
Str. 311. Oblici lukova u islamskom graditeljstvu: a) egipatski iljasti luk; b) maurski potkovasti luk;
c) indijski tupokutni luk. Preuz. iz knj. K. Workmann: Geschichte d. Kunst JI, Leipzig, 1926, str. 373.
Str. 315. Unutranjost dvorita damije Azhar u Kairu (970 - 972). Preuz. iz knj. Vel. ilustr. pov.
svijeta. izd. "O. Ker.", Rijeka, 1977, str. 4061 -62.
Str. 326. Car Bazilije I. Iluminacije, rad 14. st. Preuz. iz knj. F. erard: Vizantija, Bgd., 1972, str. 63.
Str. 338. Najstariji manastir na Atosu (Sv. Lavra), osnovan 963. Preuz. iz knj. F. erard, Vizantija,
Bgd., 1972. str. 175.
Str. 374. Rekonstrukcija samostanske crkve Cluny. Preuz. iz knj. R. Grau!: Kunstgeschichte, Leipzig,
1923. str. 79, sl. 96.
Str. 386. Isusova smrt na kriu. Tzv. Gerov kri iz Kolna, 2. pol. X. st. Detalj. Preuz. iz knj. M.
Backes-R. Dolling: Raanje Europe, izd. "O. Ker." Rijeka, 1970, str. 195.
Str. 396. Francuska krajem X. st. Karta preuz. iz G. Duby, Atlas historique Larousse, Paris, 1978, str.
108 C.
Str. 402. Crkva u Ottmarsheimu, u Alzasu, iz 1049. Preuz. iz knj. G. Duby: Histoire de la France, I,
str. 258.
Str. 416. Crkva Sv. Marka u Veneciji. Vanjski izgled. Kraj XI. st. Preuz. iz knj. K. Workmann:
Geschichte d. Kunst III. Leipzig, 1926, str. 174, tabla 28".
Str. 427. Katedrala Sv. Sofije u Kijevu. Rekonstrukcija i plan. Preuz. iz knj. M. Alpatov: Histoire de
I'art russe. Paris, 1975, str. 34, sl. 17,18.
Str. 437. Gusla, Fresko-slika u crkvi Sv. Sofije u Kijevu. Preuz. iz. knj. M. Alpatov: Histoire de 1'art
russe. Paris, 1975, str. 46, sl. 27.
Str. 445. Goni deve. Fresko-slika u crkvi Sv. Sofije u Kijevu. Preuz. iz knj. M. Alpatov: Histoire de
1'art russe. Paris, 1975, str. 47, sl. br. 28.
Str. 451. Iluminacija Ostromirova evanelja. Evanelist Marko. Druga pol. XI. st. Preuz. iz knj. A.
Grabar: Srednjovjekovna umetnost Istone Europe. Novi Sad, 1969, str. 151.
Str. 461. Pirenejski poluotok u XI. st. Karta preuz. iz G. Duby: Atlas historique Larousse, Paris,
1978, str. 104 B.
Str. 478. Unutranjost Velike damije uKordovi. Preuz. iz knj. Vel. ilustr. pov. svijeta, sv. 9, str.
4067/68.

Str. 480. Kupola nad dvoranom pred mihrabom u Velikoj damiji u Kordovi. Druga pol. X. st. Preuz.
iz knj. C. 1. Du Ry: Svijet islama, izd. "O. Ker." Rijeka, 1971, str. 67.
Str. 485. Crkva S. lulianda de los Prados u Oviedu. Prva pol. IX. st. Preuz. iz knj. D. Talbot Rice:
Rani srednji vek, Bgd., 1976, str. 186, sl. 35.

525

POPIS SLIKA I KARATA (u boji)

Rimski i germanski svijet prije seobe naroda. Karta preuz. iz G. Duby: Atlas historique Larousse,
Paris 1978, izmeu 32-33. str.
Porfirni sarkofag s reljefnim prikazom konjanike bitke s barbarima. J. pol. IV. st. Preuz. iz knj. Vel.
il. pov. svijeta, "O. Ker.", 7, 2981 - 82. izmeu 32-33. str.
Judin poljubac. Mozaik na zidu crkve S. Apollinare Nuovo u Ravenni, oko 520. PrellZ. iz knj. A. M.
Petto: Mosaiken von Ravenna, izmeu 32-33. str.
Kretanje germanskih naroda u Velikoj seobi. Izra. prema karti u knj. Storia d'Italia e d'Europa, a
cura di M. Guidetti, vol. I. Milano, 1978. izmeu 32-33. str.
Kristovo raspee i Kristovo uskrsnue. Rabulin Evanelistar iz druge pol. VI. st., Lagbe nu Eufratu.
Preuz. iz knj. Chr. Schung-Wille; Bizant i njegov svijet, "Svijet u slici", izd. "O. Ker.", Rijeka, 1970,
str. 144.
Germanske drave u Europi i Africi do prve treine VI. st. Karta preuz. iz Westermanns Grosser
Atlas zur Weltgeschichte, Braunschweig, 1968, 48JI1. izmeu 80-8J. str.
Proelje Teodorihove palae u Ravenni, prikazano na mozaiku u crkvi S. Apollinare Nuovo u Ravenni. Preuz. iz knj. D. Talbot Rice (ur.): Rani srednji vek, Bgd., 1976, izmeu 80. i 81. str.
Carica Teodora i njezina pratnja. Mozaik iz crkve S. Vitale u Ravenni. Preuz. iz knj. A. M. Cetto:
Mosaiken von Ravenna, izmeu 80-81. str.
Obnovljeno Rimsko Carstvo u doba Justinijana. Karta preuz. iz G. Duby, Atlas historique Larousse,
Paris, 1978, 32. izmeu 80-8J. str.
Arhitektonska struktura crkve Sv. Sofije u Carigradu. Preuz. iz prospekta knjige "Velike arhitekture
svijeta" u izd. "Mladost", Zagreb, izmeu 80. i 81. str.
Perzijanci napadaju Carigrad (626). Iluminacija iz slav. prijev. Manasijeve kronike (1345). Preuz. iz
knj. H. Trevor-Roper, L'Essor du Monde chretien, Paris, 1968, str. 82, izmeu 80. i 81. str.
Normanski napadi na europske zemlje. Karta preuz. iz G. Duby, Atlas historique Larousse, Paris,
1978, izmeu 160- l 6 J. str.
Inicijal iz Book of Kells, u ist. Irskoj, oko 700. Karta preuz. iz knj. M. Backes-R. Dilling: Raanje
Europe, izd. "o. Ker." Rijeka, 1970, izmeu 160-161. str.
Evanelistar iz Lindisfarne, oko 700. Preuz. iz knj. M. Backes-R. Dilling: Raanje Europe, izd. "O.
Ker.", Rijeka, l 970, izmeu l 60- l 61. str.
Irska u ranom srednjem vijeku. Preuz. iz. G. M. Trevelyan: Povijest Engleske, Zgb., ]956, izmeu
160- l 6 J. str.
Skandinavija u ranom srednjem vijeku. Karta preuz. iz knj. G. Duby, Atlas historique Larousse.
Paris, 1978, izmeu 160- l 61. str.
Jellinki kamen kralja Haralda I. (X. st.). Preuz. iz knj. D. Talbot Rice: Rani srednji vek. Bgd., 1976,
izmeu 160- l 6 J. str.
Britanski otoci do L042. Karta preuz. iz knj. G. Duby, Atlas historique Larousse, Paris, 1978, izmeu
l 60- 161. str.
Unutranjost dvorske kapele Karla Velikoga u Aachenu. Preuz. iz knj. D. Talbot Rice: Rani srednji
vek, Bgd., 1976, izmeu 176- 177. str.
Karolinko Carstvo. Karta preuz. iz knj. G. Duby: Atlas historique Larousse, Paris, 1978, izmeu
176-177. str.
Tzv. relikvijar Karla Velikoga iz 2. pol. IX. st. Preuz. iz knj. G. Duby: Histoire de la France I, izmeu
176-177. str.

526

Srednja i Zapadna Europa krajem IX. st. Karta preuz. iz knj. F. W. Putzger, Historischer Atlas,
176-177. str.
Gospodarski radovi po mjesecima. Iluminacija mkopisa iz l. etvrti IX. st. (Salzburg). Oester. Nationalbibliothek u Beu. Preuz. iz knj. G. Duby, Histoire de la France I, izmeu 176-177. str.
Povorka muenika. Fresko-slika iz kripte Sv. Maximina u Trieru. Preuz. iz knj. D. Talbot Rice: Rani
srednji vek. Bgd., 1976. izmeu 176-177. str.
Muhamed na propovjedaonici. Iluminacija rukopisa iz XIII. st. Edinburg Univ. Library. Preuz. iz knj.
M'Bow - Zerbo - Devisse: Du VIJe au XVIe siecle. CoIl. d'hist. Hatier, Paris, 1970, izmeu 248-249.
str.
Hram na stijeni u Jeruzalemu (2. pol. VII. st.). Preuz. iz knj. Vel. ilustr. pov. svijeta, izd. "O. Ker.",
knj. 8, Rijeka, 1976, izmeu 248-249. str.
Arapska osvajanja do 750. Karta preuz. iz G. Duby, Atlas historique Larousse, Paris, 1978, izmeu
248-249. str.
.
Mozaik iz damije AI- Valida l. u Damasku (715). Preuz. iz knj. C. J. Du Ry: Svijet islama, izd. "O.
Ker.". Rijeka, 1971, izmeu 248-249. str.
Atrij i ulaz u Eufrazijevu baziliku u Poreu (VI. st.). Preuz. iz BibI. "Male turistike monografije" br.
12. Zagreb, 1974. izmeu 248-249. str.
Madona s anelima. Detalj s mozaika u apsidi Eufrazijeve bazilike u Poreu (VI. st). BibI. "Male
turistike monografije", 12, Zagreb, 1974. izmeu 248-249. str.
Eufrazije dri u rukama model Eufrazijeve bazilike u Poreu. Detalj s mozaika u apsidi. Preuz. iz knj.
A. Ivandija: L' Art sacre en Croatie. Zgb., 1971, izmeu 248-249. str.
Kalifat Abbasida u VIII. i IX. st. Karta' preuz. iz G. Duby: Atlas historique Larousse, Paris, 1978,
izmeu 248-249. str.
Unutranje dvorite s "livanom" damije u Isfahanu. Kraj XI. st. Preuz. iz knj. Vel. il u str. pov.
svijeta, sv. 9, izd. "O. Ker." Rijeka, 1977, izmeu 248-249. str.
Gombad Mesuda III. u Gazni (prijelaz Xl. u xn. st.) Preuz. iz knj. D. Talbot Rice: Islamska
umetnost, Bgd., 1968, izmeu 248- 249. str.
Orifas, admiral Bazilija I. muenjem sasluava arapske zarobljenike. Iluminacija iz kronike Joanna
Skilice (rad 14. st.). Preuz. iz knj. F. erard: Vizantija, Bgd., 1972, izmeu 248-249. str.
Bizant u doba cara Bazilija II. Karta preuz. iz knj. F. erard, Vizantija, Bgd., 1972, izmeu 248-249.
str.
Gradnja normanskih laa, njihovo povlaenje u more i plovidba. Zidni sag iz Bayeuxa (XI. st.).
Preuz. iz knj. G. Duby, Histoire de la France, l, izmeu 248-249. str.
Personifikacija kvadriviuma. Iluminacija Boecijeve gramatike iz IX. st. Dr. knjinica u Bambergu.
Preuz. iz knj. Vel. ilustr. pov. svijeta, knj. 8, izd. "O. Ker." Rijeka, 1976, izmeu 384-385. str.
Srednja Europa u doba Otona i Salijaca. Karta preuz. iz F. W. Putzger: Historischer Atlas, 4. Aufl.,
Lausanne, 1961. izmeu 384-385. str.
Carska kruna Otona l. Preuz. iz knj. M. Backes-R. Diilling: Raanje Europe, izd. "O. Ker." Rijeka,
1970, izmeu 384-385. str.
Poljska u X. i XI. st. Karta preuz. iz G. Duby, Atlas historique Larousse, Paris, 1978, izmeu
384-385. str.
etva i berba. Zidni sag iz Bayeuxa, XI. st. Preuz. iz knj. G. Duby: Histoire de la France, I, izmeu
384-385. str.
Oranje i brananje. Otprema vina. Zidni sag iz Bayeuxa. Preuz. iz knj. G. Duby: Histoire de la France,
I, izmeu 384-385. str.
Tlocrt Venecije. Karta preuz. iz G. Duby: Atlas historique Larousse, Paris, 1978, izmeu 384-385.
str.
Rusija do sredine XI. st. Karta preuz. iz knj. Oerki Istorii SSSR, Period feodalizma (IX - XV vv.),
. I, Moskva, 1953. izmeu 384-385. str.
Mozaici u oltaru crkve Sv. Sofije u Kijevu. Preuz. iz knj. A. Grabar: Srednjovjekovna umetnost
Istone Evrope. Novi Sad, 1969, izmeu 384-385. str.
izmeu

527

POPIS CRTEA

Br. I, str. 12 Organizacija kasnorimskog veleposjeda. Shem. prikaz.

Br. 2, str. 15 Sustav obradbe seoskih oranica u I. st. n. e. Doba periodikih seoba. Shem. prikaz.
Br. 3, str. 16 Raspored seoskog zemljita poslije I. matine diobe. Shem. prikaz.
Br. 4, str. 16 Obradive parcele jedne "velike porodice" u dvopoljnom sustavu. I. etapa. Shem. prikaz.
Br. 5, str. 17 Obradive parcele jedne "velike porodice" u dvopoljnom sustavu. Il. etapa. Shem. prikaz.
Br. 6, str. 17 Isprepleteni raspored polja s obveznim plodoredom u dvopoljnom sustavu. Shem. prikaz.
Br. 7, str. 49 Tropoljni sustav. Plodored na esticama jedne "velike porodice" u okviru pojedinih
"Gewanna". Shem. prikaz.
Br. 8, str. 158 Sustav fornskifle. Shem. prikaz.

POPIS RODOSLOVLJA
Str.
Str.
Str.
Str.

528

184 - 185 Rodoslovlje Karolinga

241 Rodoslovlje kalifa do epohe Abbasida
290 Rodoslovlje Abbasidskih kalifa do selduke supremacije
440 - 441 Ruski knezovi iz kue Rjurikovia, kijevsko razdoblje

KAZALO IMENA I NAZIVA

A
Aachen 123, 125, 181, 182, 266
Abbas ibn Firnas, izumitelj proizvodnje kristala u
Kordovi, 474
Abbasidi 261, 289, 291, 295, 305, 311, 320, 322,
454,462,476
Abd al-Ala ibn Vahb, kordovski mutazilit, 478
Abd-Allah, kordovski emir, 459
Abd al-Azis, kalifov namjesnik u Sjev. Africi,
452-454
Abd al-Malik, kordovski diktator, 465
Abd al-Malik, omejadski kalif, 244, 247, 250,
254, 285
Abd al-Rahman, astronom, 312
Abd al-Rahman 1., emir uKordovi, 176, 291, 454
Abd al-Rahman II., emir uKordovi, 456, 457,
458, 474
Abd al-Rahman III., kalif uKordovi, 460, 475
Abdulah ibn-Masud, sakuplja hadisa, 287
Abu Abd Allah, ismaelitski propovjednik, 295
Abu al-Asud al-Duali, gramatiar, 287
Abu al-Kasim Saida, povjesniar, astronom, matematiar, 481
Abu Ali al-Kali, jezikoslovac, 479
Abu Amir, diktator uKordovi, 464, 480
Abu Bekr, kalif, otac Aje, druge Muhamedove
ene, 237 -244
Abu Bekr Al-Razi, lijenik, 313
Abu Dolama, pisac, 321
Abu Hanifa, pravnik, 316
Abu Jazid, berberski haridit, 296
Abu Jusuf, pravnik, 316
Abu Moslim, upravnik Horazana, 283, 289
Abu Nuvas, pjesnik, 321
Abu Sutjan, protivnik Muhamedov, 244
Abu Tahir, voda karmata, 301
Abu Talib, Muhamedov stric, otac Alije, 236-237
Abul Abbas, abbasidski kalif, 289-292, 585
Abul Farada al-Isfahani, pisac, 322
Abul Hasan Dafar, vezir u Kordovskom kalifatu,
464
Abul Kasim, fatimidski kalif u Ifrikiji, 298
Abul Kasim, imam, 296

Abul Kasim, seviljski kadija, 467

Abul Tahi, pisac, 321
Abul Vafa, matematiar, 313
Adalberon, koruki vojvoda, 390
Adalbert (Vojtjeh), nadbiskup praki, 387-389
Adelaida, udovica Louisa od Provanse, 368, 380,
413,414
Adud al-Davlah, sultan, 301
Aecije iz Armide, lijenik, 275
Aecije, namjesnik u Galiji, 40, 43, 44
Afganistan 245,291-298,305
Agapit, papa, 76
Agathias Sholastik, povjesniar, 276
Agathije, pisac epigrama, 280
Agila, vizigotski kralj, 95, 109
Agilulf, langobardski kralj, 92
Aglabidi 286, 326, 411
Aheloj, rijeka, 335
Ahila, vizigotski kralj, 452
Ahmad ibn Hanbal, pravnik, 316
Aimar, opat u Clunyju, 481
Aistulf, langobardski kralj, 116-120, 120, 126
Aja, Muhamedova druga ena, 237-244
Akvileja 43,121,415
Akvitanija 37, 38, 39, 44, 46, 47, 52, 100, 102,
111-117, 126, 179, 187-189,220,368,453
AI-Abbas, Muhamedov stric, 283
AI-Ahmar, kairska damija, 322
AI-Ahtal, pjesnik, 286
AI-Amin, abbasidski kalif, 292
AI-Amin, vezir, 319
AI-Azhar, kairska damija, 322
Al-Bakri, panjolski geograf, 481
AI-Basasiri, guverner Bagdada, 303
Al-Batani, astronom, 312
Al-Biruni, matematiar, putopisac i geograf, 312,
314
Al-Buhari, Muhamed, sakuplja hadisa, 239-240,
316
Al-Darani, teoretiar sufizma, 297, 320
AI-Darazi, osniva sekte Druza, 320
Al-auf, oaza, 233
Al-Dahir, esejist, pripovjeda, 321
AI-Dahijari, pripovjeda, 322

529

AI-Farabi, filozof, 316

AI-Farazdak, pjesnik, 286
AI-Farghani (Alfraganus), matematiar, 312
Al-Fazzari, matematiar, prevodilac sa sanskrta,
313
AI-Gazali, filozof, 304, 317
AI-Hadi, abbas id ski kalif, 292-295
AI-Hajam, Omar, matematiar, 314
AI-Hajtam (Alhazen), optiar, astronom, 313
AI-Hakam, kordovski emir, 457
Al-Hakam Il., kordovski kalif, 463
Al-Hakim, fatimidski kalif u Egiptu, 296, 297
AI-Halil ibn Ahmad, jezikoslovac, 287
AI-Hamadani, putopisac i geograf, 314, 322
Al-Harriri, pisac, 322
AI-Hasan Al-Basri, sakuplja hadisa, 287
AI-Horezmi, matematiar, geograf, 314
AI-Istahani, povjesniar, 314
AI-Itakri, putopisac i geograf, 314
AI-Jakubi, putopisac i geograf, 314
AI-Kaddah, imarnitski filozof, 319, 479
AI-Kadir, abbasidski kalif, 302, 320
AI-Kadir, kralj Toleda, 468
AI-Kaim, abbasidski kalif, 303
AI-Kindi, filozof, 316
Al-Kulaini, teoretiar imamizrna, 319
AI-Kuani, povjesniar, 479
Al-Mahdi, abbasidski kalif, 291
AI-Makdisi, putopisac i geograf, 314
AI-Mamun, abbasidski kalif, 292, 298, 311
AI-Mansur, abbasidski kalif, 289
AI-Masudi, putopisac i geograf, 314
AI-Misri, gnostik, 320
AI-Mundaffar, pisac enciklopedije, 481
Al-Muhammad, pjesnik, 479
AI-Muiz, fatimidski kalif, 296
AI-Muktadi, abbasidski kalif, 304
AI-Muktadir, matematiar, astronom, 481
AI-Muktafi, abbasidski kalif, 295
AI-Muata, zamak, 285
AI-Mutadid, emir uSevilji, 467
AI-Mutamid, emir u Sevilji, pjesnik, 481
AI-Mutasim, abbasidski kalif, 298, 319
AI-Mutavakil, abbasidski kalif, 319
AI-Muti, abbasidski kalif, 295
AI-Muzdar, mutazilit, 318
AI-Nazzam, iraki fakih, 478
AI-Nazzam, mutazilitski ideolog, 318
Al-Razi, panjolski povjesniar, 479
AI-Sabbah, osniva sekte haiina, 320
AI-Sumail, voa Kaisita, 454
AI-Tabari, povjesniar, 315
AI-Tahalili, pisac nakamah-literature, 322
AI-Zahravi, medicinski pisac, 480
AI-Zarkali, astronom 481

530

Alamani 19,20,32,40,45,52,64, 110-116,183,

364
Alani 30-32, 34, 35, 37, 38. 40, 52, 82,189
Alanovandali 33, 34, 37, 58, 63, 70
Alarih L, vizigotski kralj, 35-37,121
Alarih II., vizigotski kralj, 36, 39, 46, 64, 95
Alberih, vojvoda Spoleta, 367, 373, 376, 443-449
Alboin, langobardski kralj, 91
Aleksandar II., papa, 400
Aleksandar iz Trallesa, medicinski pisac, 275
Aleksandrija 22, 54, 57, 58, 69, 124, 242, 278,
286, 311, 457
Aleksej, ruski minijaturist, 450
Aleksije I. Komnen, biz. car, 304, 362,416
Aleppo 304, 337
Alfons L, kralj Asturije, 454
Alfons II., kralj Asturije, 457
Alfons V., kralj Asturije i Leona, 465
Alfons VI., kralj Kastilije-Leona, 468, 469
Alfred Veliki, kralj Wessexa, 149
Algeciras, grad, 452, 455
Alhazen, optiar, astronom, 312
Ali ben Rid, imam, 293
Ali Ibn-Junus, matematiar, 314
Ali ibn-Muhamed, hariditski propovjednik, 299
Alija, Muhamedov posinak, 236-244, 246, 247,
282,284,287,319,387,391,394,397
Alkuin, redovnik, 179,228
Allah 236,237-240,283-288,295-319,478
Almerija 455, 459, 467
Almoravidi, berberski osvajai, 467
Alp Arslan, selduki sultan, 303
Alp Tigrin, osniva dinastije Gaznavida, 302
Alusijan, Samujlov roak, 357
Alir 244, 294, 322, 462
Amalarije iz Metza, teoloki pisac, 229
Amalarik, maloljetni vizigotski kralj, 64, 95
Amalasvinta, ostrogotska kraljica, 41, 66, 71, II O
Amalfi 120, 327, 354, 367, 391, 417, 419
Amiko, normanski grof, 415
Amir ibn-arahil al-abi, popisiva hadisa, 287
Ampurias, grofovUa, 459
Ana, sestra Bazilija II., 434
Anastazije, bizantski car, 59, 60, 65, 66, 68, 80
Anatolikon, tema, 87, 253, 254, 362
Andaluzija 453, 459, 470
Andrej Kretski, pjesnik, 281
Andrija L, maarski kralj, 394, 442
Andar, palaa, 286
Angarijci 176
Angellus Parteciacus, venecijanski dud, 123
Angilbert, pjesnik, 228, 229,
Angli 143, 144, 154, 167
Anglija, Istona, 143, 147, 149, 154
Anglosasi 152, 162, 179

Anno, nadbiskup Kolna, 398

Antemije, zapadnorimski car, 38, 58
Anthemije iz Trallesa, arhitekt, matematiar, 272,
275
Anti 37, 80-82,421
Antimije, carigradski patrijarh, 76
Antiohija 22, 54, 71, 74,87,278,297,304,311,
335,338,342,433
Antoninov zid 10, 152
Apollinarije iz Laodikeje, pjesnik, 280
Appolonije iz Perge, lijenik, 312
Apulija 72, 88, 92, 175, 327, 361, 367, 383-395,
405
Arabija 232-243,244-247,325-340
Aragon 459, 460, 468, 482, 487
Arapi 91, 114, 180,232-243,244,247,248-250,
256-261, 262-263, 325-340, 383-395-410,
411,432-435,452-467,458-471
Areiat, kraljevstvo, 188, 189,369,388,390,392
Ariald, osniva patarskog pokreta, 400
Arije, Arijanci, Arijanstvo, 28, 33, 40, 57, 7 I, 92
Aristotel 312
Arkadije, istonorimski car, 20, 56
Aries 28, 138, 397
Armeniakon, tema, 87, 258
Armenija 68, 69, 87, 88, 95, 244, 250, 256, 273,
280, 283, 303, 325-340, 361
Armorika 143, 179
Arnuif, biskup Metza, 1 I I -I 12
Arnu If Karantanski 148, 189, 192,363,364,366,
372,377
Arnuif, vojvoda Bavarske, 364, 365, 377
Arnulfov ciborij 225, 230
Arpad, maarski knez, 193
Artavazd, uzurpator, 256
Artur, kralj Brita, 143
Askold, krijevski knez, 426-428, 430, 431, 435,
449
Aspar, general, 58
Asparuh, bugarski kan, 249, 265
Asturija 453-460
Asturijsko-Leonsko kraljevstvo 482, 484, 485
Aot Bagratumi, kralj Armenije, 325
Atanagild, vizigotski kralj, 73, 95, 109, 110
Ataulf, vizigotski kralj, 37
Athanazije, carigr. patrijarh, teolog i hagiograf,
277
Atalarih, unuk Teodoriha 1., 66
. Atena 279, 286, 354
Atila 37,38,40,57,69,80,81,121
Augsburg 32, 403
Austrazija 110-115, 126
Austrijska marka 81, 385-394, 404
Autarije, langobardski kralj, 92
Avari 52, 81-88,177-179,181,249,266,429

A varska marka 220

Avitus, zapadnorimski car, 38
Averso, grofovija, 394
A vrabi, berbersko pleme, 293
B

Babek, voa ustanka protiv Abbasida, 298

Babenbergovci, njemaka feudalna porodica, 364,
385
Badajoz 458, 459, 460, 467
Badi AI-Hammadani, pisac, 322
Bad ibn Bira, zapovjednik Kaisita, 453
Bagdad 181,204,264, 291, 325, 313-315, 321,
361
Bahah al-Davlah, sultan, 301
Bahar ibn Burd, pjesnik, 321
Bajan, avarski kagan, 82, 90
Balduin V., flandr. grof, 397
Banu Hilal, arapsko pleme, 297
Banu Sulain, arapsko pleme, 297
Barcelona 37, 96, 204,452,457,459,462,486
Barda, cezar, 268, 325
Barda Foka, uzurpator, 337, 340-342,435
Barda Skler, uzurpator, 340, 341, 418, 434
Bardan Filipik, biz. car, 253
Bari 124, 183,326,339,354,361,404,419,420
Barkijaruk, sultan, 304
Barmakidi, vezirska dinastija, 292, 293
Baski 96, 112, 178,454, 457
Basra 287,299,307
Bavarci, Bavarska, 89,110,111,114-117,126,
177-179, 188, 193,220,230,364,365,377380,394,404,406
Bavarski geograf, anonim, 384
Bazilije L, biz. car, 191,268,325-328,428
BaziIije II., biz. car, 340-344, 351, 352, 356, 357,
412-418,421,434
BaziIije Kiliks, nestorijanski teoretik, 278
Bazi1ije, parakimomen, 337
Beatrice, toskanska vojvotkinja, 403
Beda Venerabilis 149
Bega, sestra majordoma Grimoalda 113
Bejrut 54, 62, 278, 307, 340
Bela L, maarski kralj, 398
Belizar, vojskovoa, 69, 70, 71
Beludistan 245, 282, 297, 305
Ben Ajas, pisac, 306
Benedikt Anijanski, opat, 182, 373
Benedikt IX., papa, 399
Benedikt iz Nursije, redovnik, 92, 373
Benevent 92, 116, 175, 183, 187, 220, 259, 327,
381,389,394
Berberi 71, 244, 282, 295, 452-454, 454-460,
466-472

531

Berengar I. Furlanski, 189, 363, 366-367, 371372,375,411

Berengar II., markgrof od Ivreje, 368, 376, 381,
383, 389
Bermudo II., kralj Leona, 465
Bernhard, kralj Italije, 182
Bernon, redovnik, 373, 374
Berta, ena kralja Henrika IV., 398, 404
Berziti, makedonsko-slavensko pleme, 265
Besprim, poljski kralj, 390
Betika 32, 37, 95, 453
Biblija, Karla elavoga 229
Biblija, Tourska, 229
BilllInzi, vojvode II Saskoj, 398
Biograd 343, 414
Biondo Flavio, humanist i povjesniar, 8
Birger, jarl, 161
Bizant, Bizantinci. 9, 52, 55, 61, 69, 70-72, 7376. 80-82, 84, 85-91, 92-95, 110, 120-123,
124, 125, 175, 179, 191, 192,204,233-244,
247-253, 253, 266-268, 275-286, 292, 303,
325-344, 356-362, 367, 383-395, 400-410,
411-420,426,432-435
Bjeloozero 427, 447, 462
BjelonIsija 78, 79
Blatno jezero 46, 85, 178
Blatenski grad 190
Bodrii, polapsko-slavensko pleme, 78, 176, 181,
366, 377, 394, 398
Boecije, filozof. 66, 149,229
Bogumil, pop, 339
Boleslav 1., eki knez, 377-378, 381, 385
Boleslav II., eki knez, 385, 386
Boleslav Hrabri, poljski knez, 387-389, 434
Boleslav Krivousti, poljski knez, 408
Boleslav Smjeli, poljski knez, 399, 404, 441
Bolgar, grad, 432
Bonfilio, matematiar u Kataloniji, 487
Bonifacije (Vinfrit), anglosaski redovnik, 114
Bonifacije, markgrof Toskane, 400
Boris L, bugarski kan (knez), 267, 268, 332
Boris II., bugarski car, 340, 433
Boris Vladimirovi Sveti 436
Borna, dalmatinsko-hrvatski knez, 183, 266
Bornholm, otok, 14, 40
Borut, karantanski knez, 177
Borivoj, eki knez, 377, 408
Boson, grof od Vienne, 188
Branimir, hrvatski knez, 192, 327
Braslav, hrvatski knez, 193, 363
Brescia 72, 412, 419
Bretanja IlO, 143, 187-189,220,368
Bretonci, Bretonska marka 142, 181, 220
Brian, kralj Irske, 152, J 53
Bringas, parakimomen, 337

532

Britanija, Briti, 142-147, 150-154, 159, 165-172,

176, 204, 305
Brjaislav, polocki knez, 438
Brogne, samostan, 376
Bnmhilda, ki vizigot. kralja Atanagilda, ena Sigisberta, 110, III
Bruno, kOlnski nadbiskup, 380
Bretislav, eki knez, 392
Bretislav II., eki knez, 394
Bugari, Bugarska 69, 70, 80-86, 90, 91, 178, 180,
189-192, 249-250, 257-269, 325-343, 357360, 432-435
Bugari, Povolki, 249, 432
Buhara 75,204,244,298,307, 323
Bukelarija, tema, 254, 261
Burgundi, Burgundija, 14, 32, 38, 40-46, 52, 60,
64,66,78,110-116,134,154,183,188,189,
368, 369, 3&~ 388, 393, 462
Busento 37
Busta Gallorum, bojite, 71
Butua (Budva) 89
Buvejhidi 300-304, 323
Buani, istonoslavensko pleme, 421, 422, 430

C
Caesar, Gaj Julije, 15, 19, 33, 142
Campus Mauriciacus, bojite, 38
Canossa 403, 406
Canterbury 145, 147, 148,150,163
Caorle (KaorIe) 121-123
Capua 393
Carigrad 8, 28, 35, 41, 43, 46, 56, 57, 58, 64, 65,
66-77, 80, 81, 84, 87-91-95, 156, 163, 183,
244, 248-269, 327-345, 353-355, 357-362,
383,386,418-425,430-434,463
CarlisIe 143
Celestin, papa, 58
Cerdafia, grofovija, 459
Ceuta 282, 292, 365, 376, 461, 465
Cezareja 303, 340, 361
Ceylon 69, 75, 234, 272
Chiogga (Kjoa) 121-123
Christos, Krist, 20-30
Cimbelin 142, 143
Cimbi 19, 154
Cividale 72, 120, 178
Civitas Leonina 188
Cluny, samostan u Burgundiji, 359, 373, 374, 470
Coenwulf, kralj Mercije, 147
Comachio 412, 419
Compsa, tvrava u Italiji, 72
Corbie, samostan, 228
Cornwalle 143, 161
Cosenza, grad, 37

Cremona 391, 406, 412, 417

Cres 413
Cumae 71
,
aslav Klonirnirovi, srpski knez, 334, 339
eremisi, ugrofinsko pleme, 432
ernjigov, ernigovska kneevina, 421, 447
ernjahovo, arheo!. nalazite, 79
ervonska zemlja 388, 390, 434, 437
eka 52,78,79, 81,82,85,89, 177, 181, 190,

192,377-379,384-395,436
rnorizac Hrabar 448
iril (Konstantin), slav. apostol, 191, 192, 435,

448
D

Dagobert 1., franaki kralj, 89, 112, 113

Dal-Riad 152
Dalmacija 35, 38, 60, 61, 71,81,85,89,181,266,
330,411-420,413-420
Dalmacija, arhontija, 261, 328
Dalmacija, tema 123, 328, 330, 342-344, 362,413
Dalmatia inferior 344, 360
Dalmatia superior 344,360,416
Damask 22, 54, 87, 100, 182, 254, 264, 286, 307,
340, 362
Damnoneja, kraljevstvo, 143
Danci, Danska 14, 19, 147, 150, 154, 156, 165,
181,189,366,368,390
Danelaw ISO, 162
Dastagerd 88
David Igorovi, knez u Vladimiru Volinjskom,
443
Deani, eko pleme, 78, 377
Dekateron (Kotor) 89
DeklImantska polja 32, 40, 44
Delminij 89
Denia 467
Devon 143
Dezider, langobardski kralj, 175, 257
Deziderija, ena Karla Velikoga, 175, 258
Dezvan, luiko-srpski knez, 90
Dexip, pisac, 276
Dimitrije Zvonimir, kralj Hrvatske Dalmacije,
362,416
Dinant, grad, 203
Dioklecijan, rimski car, 8, 28, 52, 87, 180, 252,
281
Dion Hrysostomos, kiniki filozof, propovjednik
I. i Il. st., 278
Diptih Milanske katedrale 275
Dir, kijevski knez, 426

Dobruda 35, 82, 249

Domagoj, hrvatski knez, 267, 327, 412
Domenico Fabiano, venec. dud, 415
Domenico Silvio, venec. dud, 415
Donat, heret. sveenik, 33
Donat, zadarski biskup, 123
Dorostol (Silistrija) 433
Dra 265, 334, 416
Draka tema 259, 266
Draguviti, makedonsko-slavensko pleme, 265
Dregovii, istonoslavensko pleme, 422, 426, 430
Drevljani, istonoslavensko pleme, 422, 426, 430436
Dorostol (Sillstrija) 433
Drislav, hrvatski kralj, 340, 344, 433
Du Nuvas, kralj Jemena, 232
Dublin 151
Dubrovnik 336, 344, 415
Duklja 266, 342-344, 360
Duljebi, istonoslavensko pleme, 82, 377, 430,
432
Dungal, pjesnik, 228, 229
DlInkeld, glavni grad II kotskoj, 152
DUllrstede 138, 186, 203
D,

Dabir ibn Hajan, alkemiar, 292, 314, 391

Dafar, imam, 397, 420
Damil-al-Udhri, pjesnik, 286
Damila, pjevaica, 286
Darir, pjesnik, 286
Davhar, fatimid. general II Sjev. Africi, 296, 464
Debel Tarik 452
Dibrail Bahtiuah, lijenik, 313
afar, sin vezira Jahje, 292
E

Ebbon, akvitanski feudalac, 374

Ebroin, majordom, 113,440
Edda, pjesn. zbornik, 155
Edessa 54, 304, 311
Edgar, engleski kralj, 149, 161, 163
Edington, bojite, 149
Edmond, kralj Wes sexa, 162
Edward Ispovjednik, engleski kralj, 163-164
Edward Stariji, engleski kralj, 149, 154
Efez 22, 54, 58, 354
Egbert, kralj Wessexa, 147
Egika, vizigotski kralj, 107
Egipat 25, 54, 65, 77, 84, 87, 90, 91, 125, 193,
242, 248, 255, 284, 294, 308, 311, 322, 334,
342,462
Egzarhat, kartaginski, 94, 245, 247

533

Egzarhat, ravennski, 94, 116, 125, 175, 418

Einhard, povjesniar i graditelj, 228
EI-Badr, bojite, 244
El-Kebir, damija, 322
Eligius, biskup u Noyonu, 140
Emilijan, rimski protucar, 19
Engels Fr., 20
Engleska 14, 143, 150, 156, 157, 161-169,205,
369,397,418,469
Epidaur 89
Epir ;35, 342, 416
Eratosten, pisac epigrama, 280~ 312
Erih, furlanski markgrof, 178, 179
Erik Krvave Sjekire (Blidhoext), norveki kralj,
157
Essex 143
Estonci 438
Ethelbert, kralj Kenta, 145
Ethelred, engleski kralj, 162-165
Ethelsten, kralj Engleske, 149
Ethelwold, biskup, 162
Eudes (Od), grof od Pariza, kralj Francuske, 189,
368-370
Eudoksija, carica, 56
Euklid 274,312
Eulogije, antiohijski patrijarh, 279
Eunapije, pisac, 276
Eupraksija, njem. carica, 443, 444
Eurik, vizigotski kralj, 38, 39
Euthimije, carigradski patrijarh, 330
Euzebije iz Cezareje, povjesniar, 276
Euzebije, patrijarh, 30
Evanelistar, Adin 231
Evanelistar, Augsburki, 231
Evanelistar, Cadmugov, 152
Evanelistar iz Centule 231
Evanelistar, Godeschalkov, Karla Velikoga, 231
Evanelistar s otoka Lindisfarne 152
Evanelistar iz Lorscha 231
Evanelistar cara Lotara 231
Evanelistar iz Soissonsa 231
Evanelistar iz Zagbe 276
Evanelje 20, 21, 22, 24, 237
F

Fadah, oaza, 232

Faeroer, otoci, 156
Fatima, ki Muhamedova, 240-244, 246, 283,
285, 291, 296, 297, 324
Fatimidi, dinastija, 282-302, 309-317, 412, 462
Feliks III., papa, 59
Fenolet, grofovija, 455
Feodosije, iguman Kijevsko-peorskog manastira,
449

534

Ferdinand I., kralj Leona iKastilije, 468, 469

Fergana 244, 282
Fernan Gonzales, kastilijski grof, 461
Ferrara 204, 418
Filip I., francuski kralj, 397, 400, 401, 404
Filon Aleksandrijski 21
Filotejev Klitorologij 330, 331
Firdusi, perzijski pjesnik. 321
Flandrija 156, 368, 375, 388, 419
Florus iz Lyona, teolog, 229
Focije, patrijarh, 21, 263, 268, 325, 360,422,426
Foka, biz. car, 82-84, 87
Forschheim 403
Formoz, papa, 363, 371-376
Fortunat, patrijarh u Gradu, 181
Fostat (Kairo) 295
Franaka, Franci 19,20,32,39,41-46,47,50-52,
64-66, 83, 89,92,96, 100, 108, 116, 117, 125,
129, 134-140, 157, 175-178, 180-184, 187192, 196-203, 204-206, 218-231, 266, 328,
430,456-457,470,485
Franaki anali 180
Francesco VaIla, humanist, 116
Francuska 124,148,159,164,189,198,298,379,
396,397,469,482
Frankonija 44, 188, 363, 379, 389
Fraxinetum, gusarsko uporite, 460
Fredegarova kronika 89
Fredegunda 111-112
Frigija, Frigijci 19, 110-117, 130, 139, 143, 156,
167,188,204
Fritigern, gotski prvak, 31
Frizi,Frizija 110,143,167
Fruela I., kralj Asturije, 454
Fulda, samostan, 228
Furlanija 43, 83, 177, 179, 190-192, 220, 366,
367, 368-378, 385, 385
Furlanska marka 178, 220, 385
G

Gaeta 92,120,327,331,367,393,419
Gainas, magister militum, 56
Gajzerih, alanovandalski kralj, 33
Galerije, rimski car, 28
Galib, general u Kordovskom kalifatu, 464
Galicija 32, 37, 100, 452-460, 482
Gali 447
Galija 19, 32, 37-40, 43, 46, 51, 52, 57, 64-66,
IOO, 110-117, 127, 134-142, 174, 183, 186,
188
GaIloway 148, 162
Galorimljani 42, 51, 110, 134-140,222
Gand 203
Garcia Himenez, vladar u Sobrarbi, 396, 457

Garigliano, rijeka, 366

Garsija lfiigez, navarrski kralj, 457-459
Gasanidsko kraUevstvo 233
Gaskonja 112, 188, 220
Gazna, Gaznavidi, turska dinastija, 302, 321-324
Gejza 1., maarski kralj, 387, 399
GeIazije II., papa, 409
Gelimer, alanovanda1ski kralj, 70
Genova 91,94,418
Georgij Vojtjeh, voa makedonskog ustanka, 415
Georgije HamartoI, biz. kroniar, 276
Georgije Kipranin, propovjednik, 279
Georgije Pisida, pjesnik, 281
Georgije Synkel, biz. kroniar, 276
Georgios Maniakes, biz. vojskovoa, 357
Gepidi 14,30,37,44,52,57,63,78,80,81,82
Gerard, feudalac, pokreta Brogneske reforme,
374
Gerbert, redovnik, nadbiskup Reimsa, 487
German, carigradski patrijarh, 256, 279
Germani, Germanija, 14, 15, 17, 18, 19,28,33,
43, 56-62, 77, 78, 100, 115-116, 129-133,
152, 155, 174, 186,200,210,227
Geron, saski markgrof, 380
Gigny (inji), samostan u Gornjoj Burgundiji, 381
Gironde 188
Gljagolica 191, 192,449
Glicerije, zapadnorimski car, 38
Glornai, po1apsko-slavensko pleme, 78, 366
Gljeb Vladimirovi Sveti 436
Gnezdovski kurgan, 448
Gnjezno, nadbiskupija, 384, 387
Godegizil, burgundski princ, 45
Godfred, danski kralj, 158
Godwin, earldorman, 164
Gojdeli (Gaeli) 142
Gojslav, hrvatski kralj, 343,420
Gombad-i-Kabus, mauzolej, 323
Gorazd, sin karan tanskog kneza Boruta, 177, 192
Goridi, iranski ratniki rod, 303
Gorm Stariji. danski kralj, 157
Gosposvetsko polje 177
Gitaland 14
Gotfrid Bradati, markgrof Toskane, 400
Gotfrid, lotaringijski vojvoda, 394
Goti 14, 19, 20, 28, 30-46, 52, 60, 61-66, 78, 80,
95-100, 154
Gotiand 204
Gotska marka 220
GottschaIk, teolog, 229
Gracijan, rimski car, 35
Grado 121, 180, 181
Granada 452, 467
Grka 81, 83, 87, 96,139,256,265,289,360
Gregorijanski kalendar 304

Grgur l., papa, 92, 145, 149,258

Grgur II., papa, 255
Grgur III., papa, 123
Grgur IV., papa, 185
Grgur V., papa, 386, 387
Grgur VII., papa (redovnik Hildebrand), 358, 362,
382,394,401,442,469
Grgur XIII., papa, 304
Grgur iz Nysse, teolog, 230, 278, 451
Grgur Nazianski, teolog, filozof, pjesnik, 192,
278, 280
Grgur Tourski, kroniar, 141
Grimoald, franaki majordom, 113, 114
Grimoald, langobardski kralj, 95
Grinland 147
Gukstad, arheo!. lokalitet, 148
Gundahar, kralj Burgunda, 40
Gundobad, kralj Burgunda, 41, 45, 46
Gutrum, danski kralj, 149
H

Haakon Dobri, norveki kralj, 162

Hadida, Muhamedova prva ena, 234-236
Hadisi 236, 237, 239, 286, 315-317, 478
Hadramaut 232, 233
Hadrijan 1., papa, 175-178, 179, 229
Hadrijan II., papa, 191
Hadrianopol 8, 35, 43, 337-339
Hadrijanov granini zid 142, 152
Haddad, vojskovoa, 289
Hafsa, Muhamedova ena, 242
Hakon, jari Trondelanga, 157
HaIdija, pricrnomorska tema, 261
Halid ibn Ruman, lijenik, 479
Hali! al-Ghatla, mutazilit, 478
Halkedon 58, 77, 87
Halvdan Crni, vedski kralj, 157
Hamburg, nadbiskupija, 163
Han, kineska dinastija, 31
Hanife, hanifizam, sekta, 236, 314
Harald I. PlavozlIbi, kralj Danske, 157, 385
Harald II., kralj Danske, 162, 163
Harald, sin Knutov, vladar u Engleskoj, 163, 425
Harald Hardrad (Strogi), kralj Norveke, 163
Harald Hrabri, kralj Norveke, 440
Harald Ljepokosi (Harfagr), kralj Norveke, 157,
161,162
Haribert, sin frana. kralja Klotara, 110
Hariditi, sekta, 244, 247, 281, 287, 288, 296,
298,318,453
Harold, Godwinov sin, kralj Engleske, 165
Harran, pokrajina, 281, 3 I I
HartaknlIt, vladar Danske, 162-165
Harudi 14

535

Harun-al-Raid, abbasidski kalif, 182, 259, 292,

314,318,321,322
Hasan, imam, 288, 291
Hasdai ibn oprut, lijenik i pisac, 479
Hastings 160, 172
Hati, germ. pleme, 44
Haveljani, polapsko-slavensko pleme, 79, 366
Hazari 37,191,192,249-253,254-264,333,426,
431-433
Hedeby, grad, 159
Hedas 232, 244, 490
Helada, lema, 250, 265
Helisahar, kancelar Akvitanije, 182
Helmold Crni, pjesnik, 230
Henrik 1., bavarski vojvoda, 380
Henrik II., Svadljivi, bavarski vojvoda, 385
Henrik L, Ptiar, njem. kralj, 157, 365-366, 376,
377
Henrik II., njem. kralj i rim. car, 385-387, 389,
437
Henrik Ill., njem. kralj i rim. car, 392-395
Henrik IV., njem. kralj i rim. car, 395, 398-407
Henrik V .. njem. kralj i rim. car, 408-410
Henrik l., francuski kralj, 397, 441
Herakleja 292
Heracliana 121-123
Heraklije, biz. car, 82, 87-94, 247, 264
Heraklije, kartaginski egzarh, 87, 88
Heraklona, sin biz. cara Heraklija, 247
Herman, lotaringijski grof, njem. protukralj, 403
Herman, saski feudalac, 379
Hermanarih, ostrogotski kralj, 31, 32, 421
Hermenegild, vizigot. kraljevi, 96
Hcrmioni, skup germ. plemena, 14
Hermold, pjesnik, 229
Herodot iz Halikarnasa, povjesniar, 79, 276
Hersones 81, 94, 261, 332
Heruli 14,31,80,81,154
Hidra 239
Hildebert III., austrazijski kralj, 113
Hilderik, alanovand. kralj. pretendent, 70
Hilderik ll., kralj Austrazije, 113
Hilderik III., franaki kralj, 115
Hilperik, burgundski kralj, 44
Hilperik, kralj sjev. Franake, 111, 127
Himjariti, dinastija, 232
Hindasvint, vizigot. kralj, 97, 106, 183
Hinkmar iz Reimsa, pisac, teolog, 229, 304
Hipatije, neak biz. cara, 71
Hirschau, samostan 402
Hispanija 19, 32, 33, 37, 38, 52, 73, 82, 84, 100105,174,307
Hiam, omejadski kalif, 283, 291, 453
Hiam 1., kordovski emir, 457
Hiam II., kordovski kalif, 464

536

Hiam Ill., kordovski kalif, 466

Hiva 75, 264, 282, 307
Hobal, plemensko boanstvo u Meki, 236
Honorije, papa, 91
Honorije, zapadnorimski car, 20, 35, 36, 37, 56
Horazan 289, 291, 297, 302
Horezmija 244, 310, 433
Horiv, Kijev brat, 424
Hotimir, neak Borutov, 177
Hozroje L, perzijski kralj, 69, 308
Hozroje II., perzijski kralj, 83, 88
Hraban Maur, pisac, teolog, 229
Hrisafios, eunuh, 58
Hrizohir, paulikijanski voa, 325, 337
Hronographia, kronika svijeta, 279
Hruica 35, 44
Hrvati 82, 90, 184,328,413-420,430
Hrvati, Bijeli, 78, 82, 388, 422
Hrvati u tekoj 377
Hrvatska 60, 61, 178, 192, 266, 327-344, 362,
363,408-417,433
Hrvatska, Bijela ili Velika, 89, 384
Hrvatska, Dalmatinska, Primorska, 123, 178, 204,
260, 266, 327
Hrvatska, Panonska, 178, 184, 262, 266-267
Hugo, grof od Arlesa, kralj Italije, 367, 373, 376
Hugo Veliki, francuski velika, 367, 370
Hugo Capet (Kape), franc. kralj, 370, 395, 396
Hugo, vojvoda od Provanse, kralj Italije, 373, 375,
412
Humaravaih, upravnik Egipta, 295
Humbert od Moyenmoutiera, kardinal, 359,400
Hunain ibn Iak, lijenik, 312
Huni20,30-32, 37, 38,39,40,43,45,52, 56,57,
69, 80, 84
Husain ibn Iak (Joannitius), bibliotekar, 312
Husein, sin Alije, imam, 246, 288, 291
Hyeroklo, teolog, pisac, 278
Hypatija, filozofkinja, 277
I

Iberija, Iberijci 68, 142

Ibn Abd Rabbihi, enciklopediar, 479
Ibn Ammar, pjesnik, 481
Ibn Fozlan, arapski putopisac i geograf, 3 14
Ibn Haddad, jemenitski velika u Hispaniji,
459,460
Ibn Haijan, povjesniar, 479, 481
Ibn Hanbalov zbornik hadisa 240
Ibn Haukal, arapski putopisac i geograf, 314
Ibn Hazm, uenjak, povjesniar, 481
Ibn Hiam, Muhamedov biograf, 236
Ibn Hordadbeh, arapski putopisac i geograf, 314,
421

Ibn lak, Muhamedov biograf, 236

Ibn Kotaiba, pisac, 314, 321
Ibn Mokaffa, prevodilac, 321
Ibn Rostah, arapski putopisac i geograf, 314
Ibn Rud (Averroes), filozof. 317
Ibn Sahib al-Zuhri, pravnik, 287
Ibn Sida, jezikoslovac u Murciji, 481
Ibn Sina (Avicena), filozof, lijenik, 317
Ibn Suraj, pjeva, 286
Ibn Tulunova damija 322
Ibn Zajdun, pjesnik i stilist, 481
Ibrahim, Muhamedov potomak, 293
Ibrahim, AI-Mamunov protukalif, 293
Ibrahim ibn AI-Aglaba, emir u Maroku, 293
Idrisidi (dinastija u Maroku), 292, 293
Ifrikija (Tunis) 261, 293, 295, 326,452
Ignacije, biz. patrijarh, 191, 262, 268, 328, 329
Ignacije akon, pjesnik, 327
Igo~ kijevski knez, 336, 431, 432
Igor, knez Volinije, 439
Ikonium 303, 362
Ikididi, egipatska dinastija, 296
l!arion, kijevski metropolit, 439
Ilirik 35, 52, 80, 87, III
Indija 69,75,193,235,247,303,307,313-316
Ingveoni, germ. skup plemena, 14
Irak 242-245, 246, 291, 300, 320, 455, 478
Iran 244, 246, 298, 300, 305, 309, 310, 314
Irci, Irska 142-147, 148. 150-152, 162
Irena, biz. carica, 175, 180, 181,291
Irmionov Poliptih 194
Isa al-Razi, povjesniar, 479
Isaurijci 57, 58, 66, 253
Island 147, 155, 156
IsmaeL imam, 295, 299,321
Ismaelov mauzolej uBuhari 306
Ispahan 307, 322
Istarska marka 385
Istona marka (Austrija) 176, 189-192, 385-394
Istra 35, 60, 61, 72, 85, 88, 121-123, 175-179,
189, 190, 220, 266, 385-394, 41 1-420
Istveoni 14, 21-28
Isus iz Nazareta 21-29, 57-58, 237, 240, 274,
299,453-458
Italija 19, 33-38, 36, 37, 43, 44, 52, 54, 57, 60,
61, 62, 66, 72, 77, 82, 84, 91-99, 117-120,
123-125, 175-179, 186, 220, 325-328, 363366, 370, 381, 383-395, 398-410, 454-459,
482
Ivan ll.. carigradski patrijarh, 65
Ivan Cimisk, biz. car, 263, 335-340, 351, 383,
413,433
Ivan Damaskin, teolog i himnograf, 255, 279-281
Ivan Duka, cezar, 361
Ivan od Gorze, opat samostana, 375

Ivan (Joan) Gramatik, ikonoborac, patrijarh, 260,

275, 279
Ivan, istarski dux, 178
Ivan Kapadokijski, pretor. prefekt, 69
Ivan Klimaks, sinajski redovnik, pisac, 280
Ivan Krstitelj 21, 286
Ivan Ksifilin, patrijarh, 357
Ivan Kurkuas, biz. vojskovoa, 335
Ivan Mauropas, pravnik, 357
Ivan Orfanotrof, eunuh, 356
Ivan 1., papa, 66
Ivan VIII., papa, 192,371,372
Ivan IX., papa, 372
Ivan X., papa, 334. 373
Ivan XI., papa, 373
Ivan XII., papa, 381, 383
Ivan XV., papa, 387
Ivan XIX., papa, 415
Ivan Partecijak, venec. dud, 125,413
Ivan, patrijarh u Gradu, 181
Ivan Philopon, aristotelovac, branitelj monofizitizma, 279
Ivan Zlatousti, kr. propovj. iz Antiohije, 280
Ivar Vidhafadrni, danski kralj, 154
Izak I. Komnen, biz. car, 360
Izidor Seviljski 228
Izidor iz Mileta, matematiar, 272, 275
Izjaslav Jaroslavi, kijev. vel. knez, 404, 439-442
Izjaslav Vladimirovi, knez u Polocku, 436

J
Jahja, barmakidski vezir, 292
Jahja ben Husein al-Hadi, zaiditski iit, 321
Jahja ibn-Masaviah, lijenik, 313
Jakov Baradaj, monofizit, 313
Jakov, Isusov brat, 23
Jakov, Isusov uenik, 465
Jarmuk, rijeka, 242
Jaromir, eki knez, 388
Jaropolk, kijevski knez, 434
Jaroslav, novgorodski i kijevski knez, 394, 436,
437,438
Jaroslavlj, 447
Jatrib (Medina, Prorokov grad) 232-244
Jazid 1., omejadski kalif, 246
Jazid ]1., omejadski kalif, 283
Jefrem, sirijski pisac, 422
Jemen 74, 235, 236, 287, 300
Jemeniti (Kaibidi) 283, 456
Jeruzalem 22, 23, 24, 87, 89, 238-240, 271-281,
286,340,362,408,409
Jesolo (ezolo) 121-123
Jezerci, maked.-slavensko pleme, 265
Joannes Malalas, kroniar, 276

537

Joannes Moshos, redovnik, hagiograf, 277

Jonas iz Orleansa, biskup, povjesniar, 229
Jordanes, gotski povjesniar, 79, 80
Josip Flavije, idovski povjesniar, 21
Julijan Apostata; rimski car, 20, 47, 56, 278
Julijan Egipatski, pisac epigrama, 280
Junus al-Harrani, lijenik, 479
Justin 1., biz. car, 65, 68, 81
Justin II., biz. car, 82, 84
Justinijan 1., biz. car, 8, 34, 52, 60, 65-77, 81-87,
88,90,95, 110,247,279,329,358
Justinijan II., biz. car, 250-253, 254, 256
Justus iz Tiberijade, 20
Hiti, Hitland 14, 143, 154, 157, 167

Kaaba, 235-244
Kadaloh, furlanski markgrof, 178, 183,266
Kafar, emir u Egiptu, 295
Kaibar, oaza, 232
Kairo 297-302, 322, 464
Kairuan 244, 295, 452
Kais ibn AI-Mulaveh, pjesnik, 286
Kaisiti, arapsko pleme, 283, 452-460
Kalabrija 52, 72,88,92, 175,249,297,328,361,
367,383-395
Kalbidi, sirijsko-arapsko pleme, 247, 452-454460
Kalikst II., papa, 410
Kallinik, izumitelj grke vatre, 244, 275
Kandak, bojite, 244
Kapadokija 87,264,303,361
Karantanija, Karantanei 89, 177-179, 188, 189,
193,266,363,379,390,394
Karantanska marka, 220, 385
Karavisijanaca, tema, 254
Karbeas, paulikijanski vojni zapovjednik, 263
Kardam, bugarski kan, 258
Karlo III. Bezazleni, kralj Francuske, 156, 189,
364, 368
Karlo elavi, franaki kralj, 183, 187-188,205,
210,230,267,371
Karlo Debeli, car, praunuk Karla Velikog, 189,
192,363,368,371,412,421
Karlo Martelo, majordom, 113, 114, 115, 453
Karlo Veliki 8, 123, 126, 141, 177, 179-181, 189,
205-218, 220-230, 257, 363-368, 370, 376,
382,396,427,456
Karlo, donjolotarinki vojvoda, 379
Karloman, sin Ludwiga I. Njemakog, 188, 191,
327,371
Karloman, sin Pipina Maloga, 116, 126, 175
Karolinzi IlO, 113, 181, 188, 189,208,212-218,
326,328,363,365,367,369,370,377,396

518

Kartaga33, 70, 87, 88,244, 248, 253

Kartagena 73, 76, 455
Kasije, vizigotski grof, 493
Kasiodor, rimski senator, povjesniar, 80
Kasr-el-Har, tvrava, 286
Kassija, pjesnikinja, 280
Kastilija 454,459,461,467,469,482
Katalonija 73, 230, 482
Kavad iroje, perz. kralj, 88
Kazimir I. Obnovitelj, poljski knez i kralj, 392,
394,442
Kefalonija, tema, 259
Kelti 14, 142, 147, 150-152
Kent 143-147, 148, 161
Kiberiotska tema 254, 260
Kij, ruski knez, 424
Kijev 156,388,421-428,430-438,438-452
Kijevska Rusija 78, 340, 388, 390, 404, 421-428,
430-438, 439-452
Kijevsko-Peorska lavra 439
Kilikija 352, 337, 338
Kimbalonga, klanac, 343
Kina 31,69,75,307
Kipar 250, 257, 338
Kir, aleksandrijski patrijarh, 90
Kiril, aleksandrijski patrijarh, 58
Kirman, iranska pokr. 300-301
Kizik otok, 244, 250
Klef, langobardski kralj, 118
Klement Irac, gramatiar, 228
Klement II., papa, (Sudger, biskup u Bambergu),
393-399
Klement III., protupapa, 404, 405, 406
Kliment, Metodijev uenik, 191
Klodion, franaki kralj, 44
Klodovik 1., franaki kralj, 41, 44, 45, 46, 110
Klotar 1., franaki kralj, 110, 111
Klotar II., franaki kralj, 112, 114
Klotilda, burgund. princesa, 41, 44
Knut Veliki 162-165, 171,390
Kocelj, donjopanonski knez, 191, 192,327
Koloman, ugarsko-hrvatski kralj, 408, 417
Kolumba, Sv. 145, 152
Komod, rimski car, 10
Konrad, sin Henrika IV., 406
Konrad 1., njem. kralj, 364, 365
Konrad II., njem. kralj i rimski car, 389-392, 415
Konrad Mlai, vojvoda u Frankoniji, 363
Konstancije, namjesnik u Galiji, 37
Konstancije, rimski car, 57
Konstans Il. Pogonat, biz. car, 95, 247, 248, 262,
265
Konstantin 1., rimski car, 20, 28, 30, 34, 52, 87,
116
Konstantin lIT., biz. car, 247
Konstantin IV., biz. car, 249-253

Konstantin V. Kopronim, biz. car, 254-256, 273,

291,340
Konstantin VI., biz. car, 176, 179-181,257-260,
291
Konstantin VII. Porfirogenet, biz. car, 89, 193,
266, 330-333,336,350,421,432,480
Konstantin VrIl., biz. car, 340, 356
Konstantin IX. Monomah, biz. car, 356-359, 403,
442,444
Konstantin X. Duka, biz. car, 360
Konstantin Duka, uzurpator, 333
Konstantin Bodin, makedonski car, 362, 415
Konstantin (iril), slaven. apostol, 191, 192, 263,
431,437,449
Konstantin Lihud, poglavar carigrad. sveuilita,
357
Konstantin Nako1ejski, biskup, 255
Konstantinopol (Carigrad) 52, 54, 58, 60, 65, 66
Korula 343, 414
Kordova 95, 261, 288, 452, 453, 457, 458, 470,
479, 481
Kordovski kalifat 460-468
Korejiti 235-244, 288, 454
Kormiso, bugarski kan, 257
Kosaila, berberski voa, 244
Kosair Amra, palaa, 283
Kostolac, grad na Dunavu, 81
Kotaiba, omejadski vojskovoa, 282
Kotama, berbersko pleme, 296
Kozma Indikop1eust, putopisac, geograf, 281
Kranjska 178, 189
Kranjska marka 385
Kreimir II., hrv. kralj, 339, 433
Kreimir III., hrv. kralj, 343
Kreimir IV. (Petar. .. ), hrv. kralj, 360, 415
Kreta 89, 183,260,337,432,457
Krim 30, 43, 261, 431
Krist 22,57, 77-94, 246, 255-257, 275, 276
Krivii, istonoslavensko pleme, 422, 427, 428,
430,431
Krnski grad 179
Krok, eki knez, 181, 377
Krum, bugarski kan, 183, 259, 265
Ktesifon 88
Kubrat, bugarski kan, 8, 249
Kufa 243, 284, 307
Kuran 230, 285, 287, 307, 315-318,475
Kutriguri 69, 80, 82, 84
Kvadi 19,32,37,78
Kyrilos iz Skythopola, hagiograf, 277
L

Ladoga 156,426-428
Lahmidsko kraljevstvo 233-242
Laktancije, patri st, 28

Lamberto od Spoleta, car, 363, 366, 372

Landolf, osniva patarskog pokreta, 400
Langobardi 14,52,63,78,81,82,88,91-95, 113,
117-120, 121-123, 125, 175, 183, 256, 266,
383-395
Lastovo 343, 414
Lateranski sabori 248, 268, 348, 400, 405, 407,
409
Lavrentije, Metodijev uenik, 192
Lazika 68, 69, 71, 248
Lebedija 193, 333
Lemuzi, eko pleme, 377
Le6n, kraljevstvo, 452, 460, 465, 468
Leon L, istonorimski car, 38, 43, 58
Leon III. Izaurijski, biz. car, 116, 254, 282
Leon IV. Hazar, biz. car, 257, 258, 291
Leon V. Armenac, biz. car, 280
Leon Vl. Mudri, biz. car, 328-332
Leon Foka, vojskovoa, 335
Leon Matematik, fiziar i matematiar, 275
Leon, ohridski arhiepiskop, 360
Leon L, papa, 43, 58
Leon III., papa, 179-181
Leon IV., papa, 188
Leon VIII., protupapa, 383
Leon IX., papa (biskup Bruno), 358, 394, 403,
417
Leon iz Soluna, matematiar, filozof i lijenik,
263
Leon Tarnikios, uzurpator, 357
Leon Tripolitanac, gusar, 332, 335
Leonardo da Vinci 313
Leoninski grad 406
Leontije iz Neapolisa, pisac, 277
Leontije, strateg teme Helada, biz. car. 253
Lerida 487
Leko polje 179
Libanios iz Antiohije, govornik, 280
Liberije, senator, 60
Libri Karolinzi, teoloki spisi, 258
Libua, eka kneginja, ki e. kn. Kroka, 181,
377
Licinije, rimski car, 28
Ligurija 60, 91, 99
Lindisfarne, samostan, 150
Linjani, polapsko-slavensko pleme, 78
Liti 51
Liudolf, vojvoda Saske, 379, 381
Liutpold, Babenbergovac, 385
Liutpold, sin Otona 1., 380
Liutpold, vojvoda Bavarske, 364
Liutprand, 114, 119
Liuva II., vizigot. kralj, 96
Liuvigild, vizigot. kralj, 96
Lombardija 231, 366, 380, 388

539

London 148, 161, 427

Lorsch, samostan, 228
Loinj 413
Lotar l. car, sin Ludov. Pobonog. 182-187,268,
367,368,377,411,418
Lotar II. car, 188, 367
Lotar III., franc. kralj, 370, 385
Lotaringija 188, 365-370, 369, 370, 375, 379,
380, 385-394
Louis II. Mucavi, kralj Francuske, 188, 265
Louis IV. Prekomorski, kralj Franc., 369, 370
Louis V. Lijeni, franc. kralj, 370, 395
Louis od Provanse (Slijepi), 189, 367, 368, 372,
380
Lucca 120,418
Luani, eko pleme, 377
Ludovik II., kralj Italije, car, 188,213,327,371,
413
Ludovik Poboni, car, 179, 182-186, 205-209,
219-230,266,327,363,373,424
Ludvig I. Njemaki 182, 183, 186, 328, 371
Ludvig Dijete, njem. kralj, 193, 363-364, 369,
370, 377
Luka, evanelist, 25
Luka, novgorodski episkop, 449
Lund, grad, 189
Lupicinije, rimski general, 35
Lupito, matematiar u Kataloniji, 487
Lupus iz Ferrieresa, pisac, teolog, 229
Luica 89, 387, 390, 402
Luiki Srbi, polapsko-slavensko pleme, 78, 90,
182, 184, 192, 193, 363, 365
Lyon 41,227

LJ
Ljube, grad, 447
Ljudevit Posavski 184, 189, 266
Ljutii, polapsko-slavensko pleme, 78, 181, 365,
377, 388,39(~ 39~ 398

Maabad, pjeva, 286

Maastricht, grad, 203
Maari, Maarska 193, 230, 333, 334, 336, 340,
360-365, 366, 372, 379-381, 387-394-410,
436
Magdeburg, nadbiskupija, 380, 383
Magnus Olafson, norveki kralj, 163
Magreb 291, 305, 454
Mahmud od Gazne, 302
Mainz 32, 37. 41,187,203,228,380,405
Maisara, haridit, 283
Majorijan, zapadnorimski car, 38

540

Makedonija 35, 83, 89, 192, 258, 333, 339-343,

357-360,362,435,437,6,6
Maksim Ispovjednik, teolog, 225, 230, 279
Mala Kabilija (istoni Alir) 298
Malaga 72, 452, 455
Malahi L, kralj Meatha, 151
Malamocco 121-123,412
Malik ibn Anas, pravnik, 457
Malikah, sultan, 303, 304, 314, 319
Malkolm Il., kotski kralj, 154
Mancikert, grad, 303, 361, 362
Marcellus, istarski magister militum, 121
Marcijal, antiki pisac, 20
Marcijan, istonorimski car, 58
Marcijan Capelle, pisac V. st., 228
Marculfov formular 211
Mardaiti, libanonsko pleme, 250
Marijci, ugrofinsko pleme, 432
Marko, evanelist, 24, 125
Markomani 19, 32, 78
Maroko 283,291,293,296,457,462-466
Marozija, kerka pap. vestijara Teofilakta, 367,
373
Martin Ispovjednik 248
Martin 1., papa, 95, 248, 372
Martina, ena biz. cara Heraklija, 247
Marvan 1., omejadski kalif, 283
Marvan II., omejadski kalif, 283
Masardavaj, medicinski pisac, 288
Masud l. Gaznavid 302
Masudi, arapski pisac, 425
Matilda, vojvotkinja Toskane, 403-407, 409
Mauricius, venec. dud, 122
Mauricijakovo polje, bojite, 38, 43
Maurikije, biz. car, 82,84, 86, 87, 248, 280
Mauzolej Galle Placipije 275
Mayoi, opat u Clunyju, 374
Meath, grofovija u Irskoj, 150
Medina 237-244,247,284,291,455
Mehlring, Franz 21
Meissenska marka 387, 404
Meka 234-247,300,307,477
Melanhieni, slavensko pleme, 79
Melitena, emirat, 257-264, 325, 336, 361
Mercija 143-147, 149
Meri, ugrofinsko pleme, 427
Merida, grad, 458, 460
Merovinzi, franaka dinastija, 50, 110, 111-117,
128,134-139,176,180
Merv 297, 298, 307
Mesdid, damija u Najimu, 322
Mesdidi, damija u Isfahanu, 322
Mesija 21, 22, 23
Mesud III., sultan, 324
Metodije, ikonofilski redovnik, biz. patrijarh, 262

Metodije, slav. apostol, 191, 192, 265, 384, 435,

449
Metz 203, 227, 228, 263
Mezija 19,30,35,43,52,89
Mezopotamija 68,69,91,232-244,254,271-275,
284-303, 322, 339
Mihajlo 1., Rangabe, biz. car, 259, 262
Mihajlo II., Amorijac, biz. car, 260, 261
Mihajlo III., biz. car, 191,262,268,269,426
Mihajlo IV., biz. car, 357
Mihajlo V .. Kalafat, biz. car, 357
Mihajlo VI., Stratiotik, biz. car, 359
Mihajlo VII., Duka, biz. car, 361, 362, 415, 442
Mihajlo Kerularije, carigradski patrijarh, 359, 360,
400
Mihajlo Lahanodrakon, strateg, 258
Mihajlo Psel, filozof i povjesniar, 357, 361
Mihajlo, ruski arhiepiskop, 427
Mihajlo Vievi, zahumski knez, 334
Mihajlo, zetski knez i kralj, 280, 360, 362
Milano 35, 43, 230, 276, 406, 419
Milani, polapsko-slavensko pleme, 78, 377
Milinzi, pe1oponesko slavensko pleme, 265
Milet, grad, 454
Miroslav, hrv. kralj, 339
Mislav, hrv. knez, 266,411
Mjeko L, poljski knez, 384, 385, 434
Mjeko TI., poljski kralj, 389, 390, 392
Mojmir, velikomoravski knez, 190
Mojsije 237
Montecassino 93, 373
Moravska 52, 79, 81, 82, 85, 89, 181, 190-192,
265,385-394,449
Mordvini, ugrofinsko pleme, 432
Moriani. polapsko-slavensko pleme, 78
Mstislav, novgorodski knez, 425-428
Mstislav Monomai, kijevski knez. 444
Mstislav Vladimirovi, knez u Tmutarakanu, 425,
436,438,444
Muavija, namjesnik u Siriji, kasnije arapski kalif,
243-244, 245, 250, 283, 289
Muhadiri 237-244
Muhamed. osniva islama, 236-244, 246, 285,
289,291.310-324.455,456,478
Muhamed I. emir uKordovi, 458
Muhamed, mahdi. 320
Muhamed al-Muntazar, imam, 321
Muhamed ibn Abd Allah ibn Masara, panjo\.
asketa, 478
Muhamed ibn Tugat, osniva dinastije Ikidida,
296, 479
Mundus, biz. general, 70
Munster 152. 153
Murcija 452, 467
Murom. Muromci, ugrofinsko pleme, 432, 447

Mursijansko jezero 80
Musa ibn-Kasije, islamski feudalac u Kordov.
emiratu, gospodar Tudele, 458, 459
Musa, brat Ismaelov, imam, 320
Musa ibn Nusair, omejadski namj. u Sjev. Africi,
282,452-454,471,472
Mutimir Vlastimirovi, srpski knez, 327

Nabatejaca, kraljevstvo, 233

Nantes 138,186
Napulj 71, 76,120,183,249,327,366,393
Narbonne 138,397,452
Narbonnska Galija 33, 44-46
Narona 89
Narzes, biz. vojskovoa, 69, 70, 71, 72, 82
Navarra 457, 458, 459, 460, 461, 468, 482
Nazaret 339
Nedd 233,296,301
Nefud, pustinja, 232
Nehavend, bitka, 242
Neretljani, Neretljanska kneevina 266, 327, 343,
413
Nestor, ruski kroniar, 425, 426, 430, 449
Nestorije, carigr. patrijarh, 57
Neuri, slavensko pleme, 79
Neustrija 110-117, 126
Neustrijska marka 220
Nibelunzi 40, 155
Nikefor I. Logotet, biz. car, 180,259, 292
Nikefor II. Foka, biz. car, 337, 340, 351, 433
Nikefor III. Botanijat, biz. car, 362
Nikefor Brienij, uzurpator. 362
Nikefor I. carigr. patrijarh, 276
Nikeja 28, 54, 258, 303, 454, 464
Nikejski koncil, L, 57
Nikejski koncil, IL, 258
Niketa Orifas 326
Nikola L, papa, 268
Nikola II., papa, 361,400
Nikola, komes u Makedoniji, 341
Nikola Mistik, carigr. patrijarh, 332-335, 366
Nikonovski ljetopis 425
Niapur 297,298, 307
Nizam al-Mulk, Malikahov vezir, 304, 328
Nizozemska 14,44,469
Noirmoutier 187
Nonos Panopolites, biskup, pjesnik, 280
Nordalbingija. Nordalbinzi, 176, 177, 181,220
Nordgau, marka, 385
Noricum mediterraneum (Norik) 32, 36, 57
Normani 147, 150, 155, 156, 186, 187-]89,204.
358,368,384-394,400-420,458
541

Normandija, Normandijci, Normandijsko vojvodstvo 156, 164,369,377,393,397,464

Normanska marka 220
Northumbrija 143-147, 150, 156
Norveka, Norveani 14, 147-148, 152-154,155,
157,161-165,368
Novgorod, Novgoroani 156, 308, 398, 425-428,
436,437,447
Novgorodei, istonoslavensko pleme 421, 430438
Novietunski grad 80

NJ
Njemaka

14, 19, 37, 130-139, 143, 154, 163,

189, 198,266, 267, 363-366, 368-374, 377,
381-383,386-396,400-409,432,462
Njitra 190

o
Obaid Allah, imam imahdi, 295
Obaid ibn-arija, pripovjeda, 287
OdiIon, opat u Clunyju, 374
Odin, germ. boanstvo, 154
Odoakar, kralj Germana u Italiji, 34, 38, 43, 44,
57,60,61
Odon, opat u Clunyju, 367, 374, 375
Odra 14, 34
Offa, kralj Mercije, 146
Oguzi, turkestansko pleme, 302
Ohod, boji.~te, 237, 244
Ohrid 342
Olaf Tryggvason, norveki kralj, 157, 162-165
Olaf II. Sveti, norveki kralj, 162, 163
Oldrih eki knez, 388, 390
Oleg, kijevski knez, 333, 428-43 l
Olga, kijevska kneginja, 432
Olibrije, zapadnorimski car, 38
Olimpije, ravenski egzarh, 248
Oliva, matematiar u Kataloniji, 487
Oliva, opat samostana RipoIl, 469
0lympiodor, pisac, 276
Oman 301
Omar 1., kalif, 239, 244, 284
Omar II., kalif, 283
Omar ibn Ali Rabijah, pjesnik, 286
Omar ibn Hafsun, gospodar Bobastra 458, 459,
460
Omejadi, Omejadski kalifat 178, 243-244, 247,
249,261,281-288,312,454,456
Omortag, bugarski kan, 183,259
Opsikion, tema, 87, 254, 256, 330
Ordonjo III., kralj Leona, 462
Ordonjo IV., kralj Leona, 462

542

Ores t, zapovjed. vojske u Italiji, 38

Orhan, bugarski kan, 249
Oribazije iz Pergama medicinski pisac, 275
Orkney, otoje, 148, 152, 156
Orleans 46, 230
Osman kalif, 243, 245, 246, 248
Ostfalci, sasko pleme, 176
Ostrogon, ma. nadbiskupija, 387
Ostrogoti 20, 31, 32, 37, 41-46, 56, 57, 59-66,
71-73, 77, 80, 81,95, 110,421
Ostromir, novgorodski posadnik, 427
Ostromirov ljetopis 427
Ostromirovo evanelje 449
Oswald, kralj Northumbrije, 146
Oton vapski, vojv. Bavarske, 387
Oton 1., njem. kralj i rim. car 337,366,369,379382,383-395,412,432
Oton II., njem. kralj i rim. car, 369,385,413-415
Oton III., njem. kralj i rim. car, 369, 385, 386, 387
Oton Orseolo, venec. dud, 343, 415
Otfrid, redovnik, 229
p
Paderborn, grad, 179
Padska nizina 35, 60,72,91
Pakistan 291, 302-305
Palermo 297
Palestina, 23, 24, 89, 95, 232-244, 295, 304, 311,
337,340,362,406
Palladij iz Aleksandrije, pisac, 280
Pallars, grofovija, 459
Panonija 20,30,31,32,35,37,43,44,52,57,59,
60-62, 78-86, 89, 189-192, 204, 227, 265,
380
Papinska drava 92,175,176,367,388,399
Pappo Karantanac, patrijarh u Akvileji, 409-410
Pariz 45, 141, 395, 396, 427
Pashal!., papa, 183
Pashai II., papa, 407, 408
Pashazije Radbert, pisac, teolog, 229
Patrick, Sv. 145, 150
Paulutius, dux Venecije, 121, 122
Pavao, biz. patrijarh, 258
Pavao Sranovi, srpski knez, 334
Pavao, dairnat. dux, 123
Pavao akon, povjesniar i graditelj, 228
Pavao iz Egine 275
Pavao iz Tarza 23, 24, 25, 27
Pavija 43,91,120,380,391,417,419
Peenezi 193, 261, 333, 334, 340, 357, 360, 423,
426,432-439
Pelagije, kralj Asturije, 454
Pelagije, papa, 76
Pelopones 87, 258, 265

Penda, kralj Mercije, 145

Pendab 245, 282, 301, 302
Pentapola 91, 92, 175
Perejaslavec 433
Perejaslavlj 421,447
Peremilj 433
Perugia (Perua) 71, 88, 92
Perun, slaven. bog, 422
Perzija, Perzijanci 59, 68-71, 75, 82, 87, 88, 232,
244,284,301-318,422,432,463
Petar, bugarski car, 335, 339, 433
Petar, Isusov uenik, 23, 402
Petar l. Candiano, venec. dud, 413, 418
Petar II. Candiano, venec. dud. 412
Petar Damiani, papinski legat, 398
Petar Deljan, voa maked. slav. pobune, 356, 357
Petar Gojnikovi, srpski knez, 334
Petar Kreimir IV., hrv. kralj, 360, 392,414,415
Petar Orseolo, ma. kralj, 392
Petar l. Orseo10, venec. dud, 413
Petar II. Orseolo, venec. dud, 343, 392, 412, 413
Petar Patrikije, biz. povjesniar, 276
Petar iz Pise, gramatiar, 228
Petar Trandenik, venec. dud, 123,412,413,414
Petar Tribun, venec. dud, 406, 412, 417
Petronije Maksim, zapadnorimski car, 38
Petru s Crassus, pravnik Henrika IV., 404
Piacenza 120,403,406,418,419
Pikti 142, 150, 152-154
Pilat 20
Pipin Akvitanski, unuk Karla Velikog, 182, 183,
186,363
Pipin Heristalski, majordom, I 13
Pipin, kralj Italije, 175
Pipin Landenski, majordom, 111-117
PipinMali 111-117, 118-126, 175, 179, 181,209,
216,220,381
Pir (Pyrrhos), cari gr. patrijarh, 247, 277
Pirenejski poluotok, 32, 37, 38, 39, 40, 52, 244,
282,452,461,642,471,482,485
Pisa 120, 156,418
Pjesma o Rolandu 176
Placidija, sestra cara Honorija, 37
Plinije Mlai 20
Plinije Stariji, 79, 80
Plutarh 20
Poitiers (Poatje) 39, 46, 115, 140,282
Polapci, polapsko-slavensko pleme, 78
Polock, grad, 427, 447
Poloani, istonoslavensko pleme, 421, 426, 431
Pol ovci ili Kumani (Kipaki) 439
Polybije, povjesniar antike, 276
Poljani, istonoslavensko pleme, 384-394, 422,
424

Poljska 38, 78, 79, 192, 384-395, 399-409, 432,

434,437
Pomorani, polapsko-slavensko pleme, 78
PomoDe, Zapadno, 14,384-394,398,408
Popelidi, poljska kneevska porodica, 384
Pore 271, 272
Porfirije, novoplatoriiar, 318
Portugal 454-460, 465, 468
Presjan, bugarski kan, 267
Pribina, hrv. ban, 190-192,339
Primorska tema, 87, 253
Proklo, filozof, 275, 278
Prokopije iz Cezareje, povjesniar, 70, 276
Provansa 38, 61, 73, 110, 116, 117, 126, 187,369,
462
Prudencije, biskup, analist, 423
Prudencije, povjesniar, 229
Prusi, Prusija 30, 386
Premisl, knez Lemuza, 181
Psaltir, Dagu1fov, 229
Psaltir Karla elavoga 229
Psaltir Karla Velikog 229
Psaltir, Utrechtski, 229
Pseudodyonizije Areopagita, teolog, filozof, 230,
278
Pseudomaurikije, biz. pisac, 80
Pemisl, vojvoda Lemuza, 376
Povani, eko pleme, 377
Ptolomej 79, 80, 275, 312
Pulherija, biz. carevna, 56, 58, 71
Q
Quedlingburg, sabor u ... , 385
Quentovic 138, 186,203
R

Radagais, germanski

voa,

36
pleme, 422,430
Rajna 14,19,20,32,35,41,156
Rakka, kalifova palaa, 324
Ramiro II., kralj Asturije i Leona 460
Raoul, burgund. vojvoda, 369
Rastislav, velikomoravski knez, 190-192
Raka (Srbija) 266, 360
Ratbod, markgrof Podunavske (Istone) marke
173,191,266
Ratimir, knez Posavske Hrvatske, 183, 266
Ravenna 36, 4.) 61,76,87,88,92,116,120,253,
271,275,373
Ravenski egzarhat, 94,116,125,175,418
Re, otok, 187
Recija 32,61, 183
Redarijci, polapsko-slavensko pleme, 78, 384.
Radimii, istonoslav.

543

Reichenau, samostan, 192

Reims 110, 232
Rekared, vizigotski kralj, 96, 454
Rekcesvint, vizi gotski kralj, 97, 106
Relikvijar Pipina Akvitanskog 230
Rhone 38, 39, 41
Rh6rig 1iitlandski, normanski voa, 155,427
Riaito 121,412
Richard 1., vojv. Norm., 121, 122, 164
Richard Pravdoljubivi, burgund. vojskovoa, 368
Ricimer, zapovjed. germ. vojske u Italiji, 38, 41,
58
Rikard, grof Averse, 394
Rim 19, 20, 33, 34, 36. 40, 58, 65, 72, 92, 125,
145, 175, 180, 183, 187,249,267,270,333,
366,381,386-394-410
Rimljani 14, 19,36,37,38,39,40-44,47,52,60
66,7(~ 125, 14~ 150, 1&~210
Rimski dukat 88, 116, 126, 175,367
Rimsko carstvo 10, ll, 12, 14, 16, 18,30,61,66,
110, 154, 174, 205
Rinhini, maked.-slaven. pleme, 265
Rjurik. varjaki knez, 426, 427
Robert II. Poboni, franc. kralj, 395-397
Robert l. avao, normandijski vojvoda, 163,397
Robert Guiscard, norman ski voa, 394, 405, 415,
416
Rod. slav. bog vegetacije, 422
Rodnja. tvrava (Knjaja Gora), Ill, 424
Rodrigo, vizigotski kralj, 99, 452
Roger I. Sicilski 361, 395, 406
Roksolani 30
Roland, vojvoda Bretanjske marke, 456
RoHon, norman. voa, 156, 369
Roman I. Lekapen, biz. car, 334, 336, 350
Roman ll., biz. car. 337, 350,414,432
Roman III. Argir, biz. car, 356
Roman IV. Diogen, biz. car, 303, 361
Roman Melodos, pjesnik, 279
Romul Augustul, zapadnorimski car, 8, 34, 38, 43,
44
Roncesvalles. prijevoj, 176
Rosijci (ili Rodijci) 422
Rosomoni (Ljudi iz plemena Ros), 421
Rostov 425.427,447
Rotramnus iz Corbiea, pisac, teolog, 231
Roussillon, grofovija, 459
Rub-al-Hali ili Dehna, pustinja, 232
Rudolf III., kralj Areiata, 388, 390
Rudolf vapski, kralj Njemake, 404
Rudolf l. Welfski, vojv. Burgundije, 189, 368
Rudolf Il., kralj Burgundije, kralj Italije, 367, 412
Rufin, pret. prefekt, 35, 56
Rugijci 14, 30, 32, 44, 77, 154
Rus (Ros) 421-424

544

Rusi, Rusija 37, 79, 156, 204, 251, 340, 360, 421428,430-438,438-444,444-448

s
Sabaudija (Savoja) 34-45
Sabellius, heretik, III. st., 28
Safaridi (vladalaka kua u Transoksijani), 298
Sagudati, maked. slavensko pleme, 265
Sahal ben Haran, pisac, 321
Said ibn-Harrani, lijenik, 479
Said ibn-Misdah, glazbenik, 286
Saif-al-Davla, mogulski emir, 336, 337
Saint-Bertin, samostan, 228
Saint Denis, samostan, 228
Saint-Germain-des-Pres, samostan, 228
Saint-Riquier, bazilika, 229
Saint-Tropez, zaljev, 463
Salamon ben Gabiroi (Avicebron), filozof, 482
Salemo 327, 368, 389, 393
Salij ski zakon 47-51,127
Salomon, biskup, pisac, 228
Salomon, ma. kralj, 398
Salzburg 177-179,228
Salzburki Anonim 89
Samanidi, vladalaka kua u Iranu, 298, 302
Samara, grad, 322-325
Samarkand 75, 204, 244, 282, 298, 307
Samnium 60
Samo, slavenski knez, 85, 89,90, 113, 177-179.
181,377
Samuel Abennagdel, vezir u Granadi, 467
Samujio, maked.-bug. car, 341-344, 358, 413, 433
Sancho l. Debeli, kralj Leona, 464
Sancho Garcez II. kralj Navarre, 465
Sancho IV., kralj Navarre, 468
Sanchuelo, diktator uKordovi, 465
Sanhaa. berbersko pleme, 296-297, 464
San Vitale, crkva u Ravenni 231
Santjago de Compostella, svetite u Galiciji, 465,
468
Saraceni 125, 183. J88. 366, 372, 385-394, 411420
Saragossa 178,459,460,461,467,469,481
Sardinija 34, 249
Sarmati, Sarmatija 31, 52, 79, 91
Sasi 20,81, 110, 117, 126, 143, 157, 176,456
Saska 130, 181, 188,220,364,385,394-398,401
Savez sedam slavenskih plemena 89, 249, 272
Scone, grad u kotskoj, 152
Seeiand, ishodite Vandala, 14
Selduci 264, 282, 302, 304, 322, 357, 361 362.
406
Septimanija 52,66,73,95, J OO, 114, 126,366
Sergije, carigr. patrijarh, 88, 277

Sergije 1., papa, 253

Sergije III., papa, 373
Sever, antiohijski patrijarh, 277
Sever, zapadnorimski car, 38
Sevilja 73,452,458,459,460,464,467,469,481
Sheppey, dansko uporite, 148
Shetland, otoje, 152-154, 156
Sicilija 34,37,71,88, 116, 124, 183,248,326328,327,328,366,404,408,411,418
Siddhanta, indijsko astronomsko djelo, 313
Sien-Pi, tunguki narod, 58
Sigisbert 1., franaki kralj, 46, 110, III
Sigisbert TI., franaki kralj, I II
Sigisbert III., franaki kralj, 112
Sigismund, burgund, kralj, 110
Silvestar, iguman, ruski kroniar, 450
Silvestar 1., papa, 116
Silvestar IL, papa, 387, 487
Simeon, bug. knez i car, 191,332-334,337,449
Sind 245, 282, 302
"Sineus, navodni varjaki voa, 425
Sirija, Sirijci 54, 71, 87, 90, 125, 203, 242-244,
249-256, 284, 288, 300, 304, 310, 340-342,
362,406,421.472
Sizebut, vizigot. kralj, 96, 108
Sjeverjani, istonoslav. pleme, 421-424,431
Skaldi, skandinavski pjesnici, 156
Skandinavci, Skandinavija 14,78, 147-150, 154,
159, 16~ 17~ 393,425,427,430
Skanija, pokrajina, 154, 155, 157
Skardona 89
Skiti 79, 80
Skj6ldung, danska vlad. kua, 154
Sklavinija 83, 99, 265
Slaveni 10, 14,30,61,69,70,77-89, 181,247,
250, 265, 376, 4 I I, 421, 463
Slaveni, Polapski, 182, 365, 376, 379, 380, 383,
384, 387
Slavnik, hrv. knez u ekoj, 377, 387
Slavomir, sveenik, 191
Slavonija 44, 61, 330, 360
Sleani, poljsko pleme, 384
Slovaka 78-82, 190-192, 385-394
Slovenci 179, 184, 189, 192
Slovenija 61,77,175, 189, 192,363
Sm31and 14, 157
Smaragdus, opat, povjesniar, 229
Smirna 22, 354
Smolensk 447
Smoljani, polapsko-slavensko pleme 78, 265
Snoeri Sturluson, islandski pisac, 154
Sogdijana 244
Soissons (Soason) 44, 1 16
Solun 22. 54, 87. 89, 250, 265, 271-275, 332343, 354, 357

Solunska tema 259

Sperhej, rijeka, 342
Spitignjev, eki knez, 377, 394
Spoleto, vojvodstvo, 92, 115, 175, 179, 189, 220,
327, 363, 367
Srbi 89, 184, 335, 357
Srbi, Luiki, 78, 90, 182, 192, 363, 365
Srbija 82, 183, 266, 334-342
Sredozemno more 38, 63, 69, 156
Srijem 35, 43, 6 I, 63, 82, 83, 342, 360
St. Denis, opatija, 141,230
St. Gallen, samostan, 230, 365
St. Germain-des-Pres, opatija, 193,230
St. Germigny-des-Pres, crkva, 216, 217, 295
Staurakije, logotet, 258, 265
Stefan Caloprini, venec. aristokrat, 415
Stefan Vojislav, zetski knez, 357
Stilian Zauces, basileopater, 330
Stilihon, rim. vojskovoa, 32, 35, 36, 142
Stjepan iz Aleksandrije, profesor na cari gr. sveu.
275
Stjepan, propovjednik, prvi muenik, 22
Stjepan 1., ma. kralj, 344, 387, 392
Stjepan TI., papa, 116, 125
Stjepan ITI., papa, 175
Sgepan V., papa, 192, 363
Stjepan VI., papa, 366, 371
Stjepan IX., papa, 400
Stjepan Svetoslavi, hrv. kraljevi, 344
Stranka Plavih 67, 70
Stranka Zelenih 67, 84
Strumljani, maked.-slavensko pleme, 265
Subuk Tigin, sultan, 302
Sulejman ibn al-Hakam, kordovski kalif, 466
Sulejman ibn Kutlumi, sultan, 304
Sulejman, namjesnik Saragosse, 456
Sultanat Rum 303, 304, 362
Sussex 143
Sutra (konkordat u ... ) 409
Suzdalj 425, 447
Svatopluk, eki knez, 408
Sv. Bazilije, teolog, 282
Sv. Klement, muenik, 191
Sv. Lavra, manastir na Atosu, 337
Sv. Marko 124, 125
Sv. Martin, biskup u Toursu, 218
Sv. Martin u Toursu, samostan, 179
Sv. Sabbas, redovnik, 76, 236
Sv. Sofija, crkva u Carigradu, 70, 74, 75
Svend, neak Knuta Velikog, 164
Svend, sin Knuta Velikog, 162-165
Svend Raljobradi, danski kralj, 157, 162
Sveoni (Sverige ili Svealand) 154
Svetonije, povjesniar, 20
Svetoslav Suronja, hrv. kralj, 343

545

Svetoslavii, hrv. kralj. loza, 344

Svevi, 19, 32, 33, 37, 40, 52, 100
Svintila, vizigot. kralj, 96, 109
Svjatopluk, velikomoravski knez, 192, 363, 384
Svjatopolk Izjaslavi, kijevski knez, 425, 443
Svjatopolk Vladimirovi, kijevski knez, 388, 436,
437
Svjatoslav Igorevi, knez Kijevske Rusije, 340,
432
Svjatoslav Jaroslavi, kijevski knez, 436-437
Svjatoslav Vladimirovi, knez u zemlji Drevljana,
436,437
Syagrije, upravnik provincije, 44
Symachus, princeps senatu s, 41
Synezios iz Kirene, biskup, pisac, 275, 280

ek, Kijev brat, 424

ibavaj, jezikoslovac, 287

iiti 246, 288, 296, 302, 318, 320,476
koti, kotska 142-147, 152-154, 156, 162-165
leska 32, 81, 82, 385-394, 408
panjolska 33, 95-100, 102, 114, 126, 147, 181183,204,247,282,291,322,325,369,397,
452
panjolska, islamska, 452-454, 454-456, 456460,460-467,467-468,468-488
panjolska marka 178, 220, 368, 457
tajerska, Donja 178
tajerska marka 385
vapska 363, 364, 379, 380, 394,406
vedska, veani 14,30, 147, 154, 155, 156, 157,
158,159-161,423-428,447
vicarska 365, 390, 462
T

Tabaristan 301
Tacit, Publije Kornelije, 15, 16, 17, 20, 79, 80
Tahiridi, dinastija uHorazanu, 297
Taim, oaza, 232, 233
Talmud 21
Tanger97,281,462
Tankred od Hautevil1ea, grof, 394, 395
Taormina 183, 326, 328, 333
Tarent 189, 326, 328
Tarik ibn Zijad, berberski zapovjednik, 452
Tarikhana, damija, 321
Tarz, grad, 264, 338
Tassilo III., bavarski vojvoda, 125, 171, 177
Tassilov kale 229
Teamhuir, grad u Irskoj, 150
Tefrika, grad, 267, 268, 325
Teja, ostro got. kralj, 71
546

Telec, bug. kan, 250

Telerig, bug. kan, 250
Teodat, ostrogot. kralj, 66, 77
Teodebert, fran. kralj, 112, 139
Teodor, brat biz. cara Konstansa II., 248
Teodor Abu Qurra, biskup, 277
Teodor Studitski, redovnik, 258, 260, 279-281
Teodora, ena Justinijana 1., 69, 70, 76, 275
Teodora, ena biz. cara Teofila, 262, 268
Teodora, ki cara BaziJija II., 357, 358, 359
Teodora, ena papin. vestijara Teofilakta, 367,
373
Teodorih 1., ostrogot. kralj, 41, 43, 44, 59, 60-66,
95, 110
Teodorih Strabon, ostrogot. voa, 59
Teodorik 1., franaki kralj, I 10
Teodorik III., kralj Neustrije, Burgundije i Austrazije, 113
Teodorik IV., franaki kralj, 114
Teodorik 1., vizigotski kralj, 37, 38
Teodozije, rimski car, 20, 28, 35
Teodozije II., istonorimski car, 37, 38, 56-59
Teodozije III., biz. car, 254
Teodulf, pjesnik, 305
Teofan Ispovjednik, redovnik, 276
Teofano, ena cara Leona VI., 329
Teofano, ena careva Romana II., Nikefora II. Foke i Ivana Cimiska, 337, 340
Teofano, roakinja biz. cara Ivana Cimiska, njem.
carica, 383, 388, 415
Teofil, biz. car, 260, 41 I
Teofilakt, papinski vestijar, 367, 373
Teoktist, logotet droma, 262
Tervel, bugarski kan, 253, 282
Tesalija 35, 89, 259, 335, 405
Teutoni 19,154
Thanet, otok, dansko uporite, 148
Thegan, biograf Ludovika Pobonog, 229
Themist, aleksandrijski akon, monofizit, 277
Theon iz Aleksandrije, matematiar, 275
Theophylakt Simokatta, povjesniar, 276
Thiiringija 64, 66, 90, 110, 129
Tiberije n., biz. car, 82, 84, 253
Tiethmar Merseburki, kroniar, 450
Timoani 184, 266
Tirmidhi, gnostik, 320
Tirmidhijev zbornik hadisa, 240
Tit, rimski car, 24
Tiverci, istonoslav. pleme, 421, 430, 431
Tmutarakan, vazaIno rusko kneevstvo, 431, 433,
438
Togrulbeg, zapovj. selduke vojske, 302
Toharistan 30 I
Toksandrija 20, 44, 46, 47
Toledo 39, 96-97, 458,460,467,468

Toledski sabor, IL 96
Toledski sabor, VIII., 106
Tolozatsko kraljevstvo Vizigota, 37, 38,41
Toma Akvinski, 318, 319
Toma Slaven, voa pobune, 360
Tomas, klaudiopolski metropolit, 255
Tomislav, hrv. kralj, 334, 365
Torcello (Torelo) 121, 123, 124
Toskana 36, 60, 92, 156, 175, 366
Totila, ostrogol. kralj, 71, 72
Tours 141, 228, 229, 231
Traani 79, 82, 83
Trakesion, tema, 250, 254
Trakija 30, 43, 59, 64, 66, 69, 79, 87, 89, 249,
257-265, 333-342, 357, 360
Transjordanija 232
Travunja 266, 327, 344
Trebonijan, biz. pravnik, 69, 73
Treviso, 120, 181
Tribur, crkveni sabor, 403
Trier 227, 231
Tripolitanija 33, 244, 280, 281 283, 418
Trogir 89, 344
Trosly (Troli), crkveni koncil 11...) 373
Trpimir, hrv. knez, 266, 267, 328
Truvor, navodni varjaki voa, 425
Tukidit, povjesniar antike, 276
Tulunidi, vladari Egipta, 295, 322
Tumam ben Asra, pjesnik, 318
Tunis 70, 244, 256, 282, 291, 293, 366, 420
Turci 249
Turci-Selduci 301-304, 323
Turkestan 204, 245, 302
Tutu, cmir, 304

u
Ubijci 44
Ugri, Bijeli, 426
Ugro-Finci 77, 79
Uhajdar, dvorac, 321
Ukrajina 78, 421
Ukrani, polapsko-slavensko pleme, 78
Ulii, istonoslavensko pleme, 426,430,431
Ulster 150
Uma, vjersko-politika zajednica muslimana, 238
Unutranja Rusija 422--428
Upsala 154
Urban II., papa, 397,405,406
Urhel, grofovija, 459
Urso Badoario, venec. dud, 412
Urso Partecijak, venec. dud, 413
Urso Orseolo, patrijarh u Gradu, 413, 416
Ursus (Orso), dud u Herakliani, 121
Uskrnja kronika 279

Utiguri 70, 84
Utrecht 228

v
Vaclav Sveti, eki knez, 377, 378
Vadim, novgorodski bojarin, 427--428, 431
Vagri, polapsko-slavensko pleme, 78
Vaimar V., vojvoda od Saiema, 394
Valahfrid, pjesnik, 229
Valdemar, ved. kralj, 161
Valencija 268,460,474
Valens, rimski car, 31, 35, 43, 57
Va!entinijan III., zapadnorimski car, 37, 56
Vaierijan, rimski car, 19
Valid 1., omejadski kalif, 282-285
Valid II. omejadski kalif, 286
Valija, vizigot. kralj, 33, 37
Valladolid 461
Valuk, karantanski knez, 89
Vamba, vizigot. kralj, 97
Vandali 14,20,30,35,38,40,45,52, 78, 154
Vandali-Hasdinzi 32, 33-36
Vandali-Silinzi 14,32-36
Varaha ben Naufal, neak Hadide, 236
Varjazi 204, 422--428, 430, 431
Vami, po!apsko-slavensko pleme, 14, 78
Vasilj Rostislavi, knez u TerebovIju, 443
Vedmorski mir 149
Velasko, bask. vlad. u Pampeluni, 45,7
Velezigeti, maked.-slavensko pleme, 265
Veliki Preslav 433
Velikomoravska kneevina 191, 192, 193, 363,
377
Venantius Fortunatus, pjesnik, 141
Vendska kraljevina 398,399
Venccija 43,61,72, 116, 121-125, 175-177, 180,
201,220,266,406--420
Venecijanski dukat 181, 391-394
Vene ti 80, 421
Verdun 190,203,204,369
Vermandois (Vermandoa), grofovija, 368
Verona 72,120,385,418
Vesi, ugrofinsko pleme, 427
Vido, nadbiskup Milana, 401
Vido II., vojvoda od Spoleta, car, 189, 363, 371,
412
Vido, vojvoda od Toskane, 373
Vidukind, saski plemenski prvak, 176
Vigilije, papa, 77
Vikinzi 155, 157
Viktor 1., papa, 27
Viktor II., papa, (Gebhard), 394
Viktor III., papa, 405

547

Vilim Dugog Maa, normandijski vojvoda, 369,

375
Vilim V., akvitanski vojvoda, 397
Vilim ~X. Poboni, akvitanski vojvoda, 374
Vilim Zeljezne Ruke, grof Apulije, 361, 393
Vilim, grof od Provanse, 462
Visla 14, 30, 31, 32, 78
Vislani, poljsko pleme, 384
Viehrad 182,377
Vieslav, hrv. knez, 123, 266
Viseslav, srpski knez, 266
Vilim Osvaja, normandijski vojvoda, engl. kralj,
164, 297
Vitalijan, papa, 248
Vitalijan, vojni zapovjednik, 64
Vitalis, biskup u Torcellu, 416
Vitica, vizigot. kralj, 99
Vizigoti 8, 30, 32, 38-46, 56-66, 95-101,134
Vjaeslav, knez u Smolensku, 439
Vjatii, istonoslav. pleme, 80, 422, 430, 434
Vladimir, bug. knez, 332
Vladimir Monomah, perejsl. i kijev. knez, 443,
449
Vladimir na Kljazmi, grad, 447
Vladimir Sveti, kijev. veliki knez, 434-436
Vladimir Jaroslavi, knez uNovgorodu, 441, 450
Vladimir Svjatoslavi, novgor. i kijev. knez, 342,
388,434-440,441,449,451
Vladimir Volinsk, grad 447
Vladislav L, eki knez, 408
Vladislav Herman, poljski knez, 403-406
Vlastimir, srpski knez, 267, 315
Vlaka 85, 434
Vogatisburg, grad u ekoj, 90
Vojislav, knez Duklje, 360
Vojnomir, knez Panon. Hrvatske (?), 178,266
Vojtjeh (Sv. Adalbert) praki biskup, 387, 392
Volinija, Volinjani 78, 384, 421, 430
VOlsunga, zbirka skand. mitova, 154
Vouille (Vuje) 39,46, 84, 95
Vratislav L, eki knez, 377
Vratislav Il., eki knez, 404
Vsjeslav Brjaislavi, polocki i kijevski knez, 439
Vsjevolod Jaroslavi, perejasl. i kijev. knez, 404,
443
Vsjevolod Vladimirovi, knez u Voliniji, 436

w
Wales, 143-147
Welf IV. (V), bavarski vojv., 406
Wessex 143-147-156, 161, 165

548

Westfalci, sasko pleme, 176

Wiching, biskup Njitre, 192
Worms 32, 40, 41, 52, 187, 228, 403, 409
Worm ski konkordat 410
Wulfhere, kralj Mercije, 146
Wulfila, arijanski sveenik, 31

y
Yelling, gl. grad Danske, 157
Ynglingar, vedska vlad. kua, 154
Yonarre, arheo!. nalazite, 140
York 143
Yves, biskup Chartressa, 410

z
Zadar 89,344
Zaharija Prvosavijevi, srpski knez, 334
Zaharija, papa, 116
Zaharije Retor, sirijski pisac, 421
Zahumlje, Zahumljani 266, 327, 342-344, 360
Zaid, Muhamedov prapraunuk, 281
Zaid ben Haris, osloboeni rob, Muhamedov posinak, 236
Zaid ben Thabit, zapisiva kuranskih ajata, 239
Zapadno-rimsko carstvo, pad, 8, 41, 102, 126, 135
Zbignjev, poljski pretendent, 408
Zdeslav, hrv. knez, 267, 327, 412
Zenata berbersko pleme, 297, 464
Zenobije Glak, armenski pisac, 426
Zeno n, biz. car, 38, 43, 52, 58, 59
Zeta 360, 362
Ziemovit, knez u Gnjeznu, 384
Zini, crnako roblje, 294, 295, 299
Zlatni rog, 56, 88, 282
Zlianski plemenski savez 181, 376, 386
Zoe, ki Konstantina VIII., biz. cara, 329, 356,
426,436
Zoe, ki Zaucesova, biz. carica, 333
Zoe Karbonopsida, biz. carica, 333, 334
Zosimos, pisac, 276
Zvonimir, hrv. kralj, 360, 362

eneva 45, 52
idovi 20, 22, 23, 96, 203, 237, 316, 453-472,
476
ivotopis Sv. Vaclava 378

KAZALO POlMOVA*

Aachenski mir 125. 266, 402, 411, 419

Advocatus 217
Aerikon 76
Afatomija 49
Agri decumantes 19, 32. 44
Agridiji 345
Aistulfov zakon 120
Aj ati 239
Akabija 233
Akademija, karolinka, 228
Aktimoni 352
Akvilejska shizma 77
Alamanski zakon 130
Aldiji 117,118
Alfoz 484
AI Havi ili "Opsena knjiga, medic. enciklopedija.314
Alilengij 346-352
Alodijalno posjedovanje zemlje 42,47, 100-106,
117, 127-129, 148. 167-172. 194,309
Ami1289
Amin 473
Anakarthasis, zbirka biz. zakona, 328-330
Angareja 349
Angariae 199-202
Annona 59, 76
Ansar 237, 455
Ansingae 198
Antinormanistika teorija 425
Antrustiones 50. 51. 132, 210
Aplekton 349
Apokalipsa 20, 24. 28
Apokrifi, eliminiranje, 28
Aporoi 251
Ard-ri 150-152
Arengo ili concio, u Veneciji, 417
Arijanstvo 25. 33, 40, 46, 57, 62, 63, 71, 92, 95

Arimani 91,118
Aristokracija, galorimska, 40, 41, 46, 51
hispanorimska, 38, 95, 96, 100-104
Aristokracija, rodovska, kod Burgunda, 41, 110,
118
kod Franaka, 51.
kod Gota, 31, 39, 96, 103.
kod Langobarda, 92, 1 18
Arithmos 348
AskoIdov ljetopis 424
Autland 169
II

Baladijun 455
(kuluk) 446
Barunar 159
Basileus 90, 329, 330
Batinija 299
Bavarski zakon 130
Bazilika, kao arhitektonski tip, 269-272
Beduini 232-235
Beheterije 483
Benediktinsko redovnitvo 94, 374
Beneficium 105, 177, 187, 202-209, 211-215,
226,252,486
Betili 235
Biranje pape, procedura, 400, 40 l
Bo-aire 152
Bociand 167, 168, 169
Bogumili 263, 339
Boidati 352
Bojari 438, 445-448
Bol, bolskit1e, 158
Bondi (hbldr) 159
Book of Durow 152
Book of Kells 151
Bozaderos 486
Boje primirje (Treuga Dei) 396, 397
Barina

'" Ovaj popis ne sadri najopenitije pojmove kao to su: feudalizacija, diferencijacija, poljoprivreda,
Europa, Azija, kranstvo, Crkva, islam i sl., koji prolaze gotovo cijelom knjigom i ne mogu se saeti na
prostor odreenih stranica.

549

Boji mir 397,406

Bretwalda 145
Breviarum Alaricianum (Lex Romana Visigothorum) 39, 46
Brevium Exempla 210
Buccelarii 106, 193-202

e
Capella, cape\lanus 219
Capitatio - jugatio 251
Capitulatio de partibus Saxoniae 176, 178
Capitulare Saxonicum 178
Capitulare de villis 193-202
Carnaticum 198, 199
Carroperae 199-202
Carski zakoni (Ta Basilihj) 331
Celibat 266, 360
Censatorios 487
Ceorl (kori) 166-172
Christos, Krist 22-26, 28, 255, 357
Civitas Leonina 188, 403
Codex Amiantinus 152
Codex Euricianus (Lex Visigothorum) 38, 101
Codex Theodosianus 56
Codex Vigilanus 97
Coemptio 59
Conductio - locatio 11
Constitutio Romana 183
Constitutum 77
Corpus juris civilis 73, 254, 275, 329
Corvada (kuluk) 198
Crkveni oci 27
Crkvenoslavenski jezik 191, 192
Crne opine u Rusiji 445
Crni kamen 235, 300
Curator civitatis 62
Curia ducis, u Veneciji, 417
,
ernjahovska kultura 79
ift 310
iril ica 191, 449
D

Daev - ceile 152

Dahilun 455
Danegeld 149
Danelaw 150, 161
Dabine, obrone, 12, 103, 115, 116, 118, 123126,131,169,171, 193-202

550

Dabine, radne, 12, 103,128,131,169,170,193202,212

Defensor civitatis 40, 62
Derne 67, 70, 84
Dictatus papae 401
Dim 435, 436, 444
Dimisi 243, 455
Dinati 325, 335, 348, 352-357
Dioklecijanov upravni sistem 52
Divan 243, 289
Dizeugarati 352
Djedii, slob, seljatvo u ekoj, 378
Djela apostolska 24, 27
Dogme, kranske, temeljne, 25
Domestik 330
Dominium, vlasteoski, nad crkvama, 193-202
Donatisti 33, 76
Drungarijat 331
Druzi 297, 320
Druine, ratne, 14-18,378
Dualizam 255, 263, 288, 338
Duofizitizam 58, 59, 65, 77
Dud (dux), kompetencije, 121-123,414,416,419
Dvanaestorica, ranokr. ustanova 25
Dvopoljni sistem, kod Germana, 16, 17,49
Dvorski ceremonijal, Justinijanov, 68
D

Dabiti 288
Dahimije 318
Damija 240, 285, 310, 322
Dihad 240
Dizija 239, 246, 282-285, 308, 475
Dundi 245, 454, 471, 476
E

Earldorman 147, 150, 162

Edda 155
Edikt Klotara II. 116
Edikt u tri poglavlja 77
Edictum Theodorici 62
Egzarhat, Kartaginski, 87, 243, 247, 255
Egzarhat, Ravenski 94, 121-123,248,418
Ekloga 254, 255
Ekskusija 353, 354, 359
Ektezis, Heraklijev edikt, 91, 94, 277
Eleuteri 53, 348-352
Emir 289
Enapografi 53
Enkomije 277
Eorli (orli) 167-172
Epanagoga 328, 329
Eparh 90, 353

Epibole 75, 346

Episkopi (biskupi) 25-37,46
Epopti 332, 344
Ergasteriji 353
Euharistija 25
Eun6mion 348
Eurikov zakon 39, 100, 238
Evanelja 20, 22, 24, 27
F

Faesting 170
Fakihi 477, 478
Fare 92, 117
Federati, federatski status 19,32,33-35,39-44
Feorm 167
Fikh 417, 477
Filioque 268, 359
Filk 154
Flaiths 154
Folcland 169-172
Folkmoot 147
Fornskifle 158
Forum mercatum 203
Fredum 135
Frige 167
Fuerosi 469, 485
Fuidir 152
Fulcfree 118-120
Fylke, fy1kething 160

G
Gafol 167-172
Gasindus 210
Gastaidi 118,417,418
Geburi 170-172
Geneati 170-172
Germani, privredni i drutveni odnosi 14-19
Gesithi 167-168,169
Gewanni 17, 49
Glagoljica 19 L 449
Gnosticizam 24-27, 479
Gombad 323, 324
Gradovi, obnova u Italiji, 390, 391
Gradovi karolinkog doba, 202
Gradovi Kijevske Rusije 446, 447
Grka vatra 275, 431,433
Gregorijanski kalendar 304
Grofovi, grofovije 134, 135, 150, 176,219-222
H

Haamund 118-l20
Hadisi 230, 287, 314, 315, 477

Had 240, 477

Hadib 456, 475
Hagiografija 278
Halkedonska dogma 58,59,76
Ham(tun) 166
Hanbalizam 316
Hanifizam 236, 316
Hara 242, 246, 282, 308,475
Hariditi 243, 247,283,453,476,477
Haristikije 348, 353
Harizma 25-27
Hassa 478
Haiin (Asasini) 300, 304, 320
Hattare 473
Heksabibion (Ta Basilik<i) 330
Helenisti 22, 25
Henotik6n 59
Herbaticum 198
Hereza, arijanska 28, 63, 84, 96
Hereza, donatistika 33
Hereza, monarhijanska ili ebionitska, 28
Hereza, sabelijanska, 28
Herred, hundari 159
Hersir 157
Hidra 237
Hilperikov edikt 127
Hirdh 160
Hiwiso 165
HI afaeta 171
Hlaford 171
Holopi 429, 447
Homilije 275
Honor 225-227
Hospitalizacija vojske, zakon 0 ... ,35,41
Hostilitium 198-199
Hufa 128, 129,195
Hums 471
Hundred, Hunderedmoot 147
Hyde (hajda) 148, 166-172
I

Ikonoduli 254-264, 275, 277, 337

Ikonoklasti, ikonoklazam 116, 254-264, 267,
269-281,337,411
Ikta - sistem 309, 471, 476
Imami, imamizam 240,283,319,478
Imunitet 120, 132, 177,217,350
Inland 169
Investitura 212, 380, 381, 383-395, 398-410
Islam 237-244,248-255,277,284,286
Ismaeliti 292, 295, 296, 310, 315, 476
Ispenda 310
Izgoji 429, 447

551

J
Jakobitska crkva 77
Jaladi - kalendar 304
JarI 150, 157, 159
ludeokranstvo 24
Judicatum 77
Justinijanov Kodeks 73, 254
K

Kaaba 230, 236

Kadarizam 288, 318, 367
Kadije 456
Kadirija 320
Kaganat, hazarski 249, 432, 433
Kalam 319
Kalif (institucija) 233, 245, 250, 287, 475
Kancelar 220
Kanon lijenitva 314
Kanon novozavjetni, utvrivanje 28
Kapnik6n 348, 352
Karmat, Karmatija 299,322
Karolina, pismo 470
Kartular, Karlov 371
Katafrakti 338
Katari 263
Katergoktisfa 349
Katija 244, 309
Keltski preporod 142
Kibla 238, 283, 323
Kitab 284
Kitoniti 331
Klan, irski 150
Klazma 347
Klinijevski pokret (Cluny) 150, 358-360, 368,
373-375,382,388,394,399-410,469,470
Klisure 261
Klitorologij, Filotejev 331, 332
Knjiga eparha 333
Koin6tes, metusfa 346
Koloni, kolonat ll, 12,31,32-51,55,60,61,94,
101, 103, 105-107, 117-120, 196-208, 251,
348-353, 483, 487
Kolonizacija, njemaka, u slavenskim zemljama
365, 380-385
Komendacija 107, 119,211-216
Koncil u Carigradu 57
Koncil u Efezu 57
Koncil uHaIkedonu 57, 77
Koncil Nikejski L 57
Koncil Nikejski rl. (VII. Sveopi) 259-263
Konkordat u Su triju 408, 409
Konkordat, Worm ski 409, 411

552

Konstantinova darovnica, tzv., 116, 181,385

Konung 155
Kotsetli 170-171
Kraljevska funkcija, nastajanje, 31, 33, 37, 40,
44-46, 134
Kraljevska prava 223
Kristologija, Laktancijeva, 28
Kristologija i ekleziologija Pavla iz Tarza 23-26
Kriarski rat 388,389,419
Kultovi, poganski, zabrana 28
Kumranski tekstovi 21
Kupola, kao arhitektonski element, 271-272, 323
Kura 239-244, 475
Kuran 285-287, 316, 311-324,476-479
L

Leges barbarorum 62, 129

Leilendigr 159
Lendermaend 159
Lenski sistem 133
Lething 161
Leudi II I, 135
Lex Burgundionum 41
Lex Romana Burgundionum 41
Lex Salica 46-49
Libellarius 120
Libellus scriptus 119
Liber judiciorum (Fuero jusgo) 98, 484
Liga sjevernotalijanskih gradova 406
Limes Germanicus 19
Limitanci 19, 54, 88
Liti 51, 118
Liutprandov zakon 120
Livan 323
Logotezije, logoteti, 90, 331
Lotarinki reformni pokret 374, 375, 382, 389,
399
Luk, arhitektonski, u islamu, 321, 323
Luika kultura 78, 79

LJ
Ljetopis AskoIdov 423
Ljetopis Nikononski 425
Ljetopis Ostromirov 424
M

Magistrati, gradski, isezavanje 72

Mahala, mekanska 235
Mahdi 298, 300, 315, 317
Major domus 136

Majordomi III, 137

Male porodice 49, 127
Malikizam 316, 457, 481
Mallus 135
Mameluci 296
Manihejstvo 75, 257, 277, 319, 337
Manoperae 198-202
Mansi ingenuiles 195-202
Mansi lidi les 195-196
Mansi serviles 195-202
Mansus (hufa, hoba) 18, 131, 195-202, 212, 215
Marculfov formular 211
Marishalk 136
Markgrofovije 216, 217
Masarizam 479
Mavli 242, 246, 282, 456, 457, 472
Mazdakiti 308
Medium aevum 8
Medrese 304
Medlis 233, 289
Merovingica 140
Mesalijanci, mesalijanstvo, 255, 336
Mesija 21-23
Minaret 240, 286, 322
Minber 285
Ministeria, u Veneciji 419
Ministerijalci 202, 392
Minuskula, karolinka (karolina) 229
Mir 428-430, 444
Mirijska zemlja 309
Missaticum 220
Missi dominici 221, 224
Mistiji 251, 348, 353
Mistik, carev tajnik u Bizantu, 331
Mitaton 349
Mitrokomije 53
Monoenergetizam 91, 250
Monofizitizam 28, 58, 59, 64--66, 76, 77, 91, 95,
250, 257
Monoksilne lae 88, 336
Monopoli, dr., u Bizantu, 76
Monoteletizam 91, 94, 95, 248, 250, 277
Montanizam 27
Moeja (damija) 238, 285, 304
Mozarabi 456, 469, 472
Mudejar 469
Mujezin 240
Mulk 309
Mundium, mundiburdium 211
Munera, javni poreski tereti, 135
Muhadiri 237-244
Muslimov zbornik hadisa 240
Mutaziliti, mutazilizam 288, 318, 477, 478
Muvaladi 456, 457, 459, 471

Nakamah 320
Naslovi, sistem u Bizantu, 331, 332
Nazarijev zbornik hadisa 240
Nestorijanstvo 232
Nika, pobuna 70
Nikolaizam 374, 400, 410
Noctes (noi) 199-202
Nomos georgik6s (zemljoradniki zakon) 251, 252
Norije 304, 473
Normanistika teorija 425-426
Notarii 219
Novac, arapski 308, 309
Novac karolinkog doba 204, 205
Novac Kijevske Rusije 448

o
Obrana kralja Henrika, spis, 405
Opati, laiki 216
Opolenie 435
Ordalije 135
Ordinatio Imperii 182, 186
Ordo decurionum, iezavanje, 72
Otonove privilegije 382
Otroki 429
p

Palatin 136
Paljatih fibula, kultura, 421, 422
Panteon, slavenski, poganski, 436
Papinska drava 92, 122, 175, 177,381
Papinski primat 28
Parakimomen 331, 341
Parici325, 352, 356
Patarski pokret 40 I
Patrocinij, patronat 12, 54, 64, 75, 107, 119,210
Patroni mije 92, 251, 252
Paulikijanci, Paulikijanstvo 254, 263, 325, 339
Periodike seobe kod Germana 15.
Placitum, generalni 224
Placitum publicum u Veneciji 417
Pogost 428, 435
Poliptih, Irmionov 194-202
Poslanice, Pavlove 23, 24, 25, 27
Povjest vremennyh Ijet 422-428, 449
Pragmatika sankcija, Justinijanova, 72, 92
Praktori 331
Pravda laroslavia 442, 446, 450
Pravda Ruska 439, 444, 447, 450
Prebenda, prebendarii 195
Prekarij, prekaristi 12, 54, 102-107, 115, 130,
208, 210, 321

553

Prezbiteri 26
Proastije 345
Prohiron 328
Pronija 353
Pros kineza 68, 180
Protevonti 354
Protimesis 335, 344, 348, 351, 359
Protonotar 331
Pevorska kultura 78, 79

Q
Quadrivium 230, 275
Quinisextum (Peto-esti ekum. sabor) 253

Rabadije 457
Raheniburgi 223
Raja 310
Raskol, crkveni, 28, 59, 66, 267-269, 327, 359,
411
Ratnike druine Varjaga 424-435
Ravandije 291
Reges, kod Germana prije Seobe 18
Regula, samostanska, Benedikta Anijanskog 373375
Regula, samostanska, Benedikta iz Nursije, 94,
373-375
Rekonkvista, panjolska 435, 468-470
Renesansa, karolinka, 228-230
Rezervat 11-12, 53,123,129,131,169,173,193,
194,197,207,212,214,215
Rimski dukat 91,92,93,117,125,175,177
Ripuarski zakon 130
Rjadovii 446
Robovi 40, 42, 53, 61, 62,70,71
Robovi u Bagdad. kalifatu 285
Robovi kod Germana 18
Robovi u islam. panjolskoj 472, 473
Robovi u Vizigot. Hispaniji 103-104
Robovi u Franakoj Merovinga 51, 117-120
Robovlasnitvo u Bizantu 53-54
Robovlasnitvo u Rim. Car. 13, 36, 39
Rodovsko drutvo
kod Burgunda 39.
kod Franaka 47, 130.
kod Langobarda l 17.
kod Ostrogota iVizigota 31, 39, 61, 10 1.
kod Slavena 79, 85, 86.
kod Vandala 33
Ros ili Rus 421, 422
Rosomoni 421

554

Rotarijev zakon I 17 -I 19
pismo 30, 155
Ruska pravda 450

Runiko

s
Saer - ceile 152
Sage 155
Sakalibi 463, 467, 476
Sakelarij 331
Salijski zakon 46-48, 100, 127
S. Apollinare in Classe 271, 272, 275
S. Apollinare Nuovo 271
Sandam, soterioloko boanstvo, 23-24
Scabini 222
Scolae, u Veneciji, 420
Senat, rimski 72
Senealk 136, 220
Senior 208,211-215,217,222
Seoba naroda ll, 15, 18,30,67, 155, 174
Seoske opine, u Bizantu 54, 250, 345
Servi 71, 88,125,127,252,378
Servi casati ll, 12, 13,53,64,71, 103, 104, 109,
118, 126-130, 169,487
Servicij 198
Shire 147
Simonija 179, 359, 374, 400, 409
Sinf 474
Sinklit 331, 357
Sinkretizam, vjerski, 23
Sinteza strukturalnih izmjena 174
Skaldi 155
Sklavinije 83, 84, 88, 89, 265, 266
Slika Svijeta od AI-Horezmija, geografija, 314
Smerdi 446-448
Socna et saca 171
Solemnij 252, 348, 349
Solskifle 158
Soteriologija, kranska 24
Spasitelj, Soter 24-27
Stepennaja knjiga 422
Strateg, stratezi 87-91, 331, 332, 359
Stratioti 54, 87, 88, 250, 257, 341-345, 346, 356362
Studitski kalueri 260, 262
Sufizam 320
Suk 474
Sulung 166
Suna, Suniti, Sunitizam 239, 300-304, 315-320,
452,462,476
Sure 239
Susjedska opina ili marka 117, 127-132, 165,
429,446,447

Suverenitet, Bizanta 176, 177, 330, 331, 342, 360

Sv. Rimsko Carstvo njem. narodnosti 368
Sveuilite, Atensko 91
Sveuilite u Carigradu 56, 358
Synone 350, 352

afiizam 316, 477

amijun 455
edrvan 285
ejk 233
erif 150
iiti, iitizam 246, 247, 291, 294, 292-303, 318321,476
ura 243, 245
T

Taifa 467
Talmud 21
Tegni (teni) 169-172
Teloneum 224, 380
Tematsko ureenje, teme 86, 88, 90, 250, 251,
253,254,259,260,328,433
Tercija (Sortes), naelo, 35, 39, 40, 60, 61
Terra salica (vlasteoski rezervat) 193-202
Thing 154, 160
Thugur 475
Tma 429
Tolerancija, edikt..., 28
Tourski formular 210,211
Traktat o oporezivanju 346
Tribuni 122, 123
Tribuni, u Veneciji, 416
Trigonometrijske tablice 313
Triumvirat ruskih knezova 442
Trivium-Quadrivium 230, 275
Treuga Dei (Boje primirje) 397, 399, 404
Trews, keltska rodovska sela, 142
Trina necessitas 167
Trostathing 160
Trustis 210
Tuitio 137,210,343
Tungeref 143
Typos 94, 248

Uur 242-246,309,471,475
Uvjetno posjedovanje zemlje 100-1 JO, 130, 173, 175

v
Vakuf 309,471
Valija 452,456,475
Valvasori 391, 392
Vandalizam 34
Vassus, vassalus, vazal, vazalitet 50, 150, 211216, 217-221, 222-223, 225, 227, 369, 370,
383,392,394,395,406,407
Vedmorski mir 68, 149
Veleposjedi, rimski 11-13
Velika porodica kod Germana 16, 17,47
Vendska kraljevina, 398, 399
Venecijanski dukat 124, 181, 415
Venedska kultura 78
Verbum regis 219
Verdunski ugovor 187, 190
Verkmadhr 159
Vezir 289,291,463,475
Vidamus 217
Vik 155
Viking, Vikingr 156
Villae 11,142,194,214
Villicus II, 12, 195
Virgata 170
Vizigotika, pismo, 470
Vlastelinstvo, feudalno 127-133, 161, 196-20l
Vojna demokracija, kod Slavena 85
Vojna druina 119,278
Vojvodstva, etnika, u Njemakoj 364-365, 373,
395, 398
Vojvodstvo, vojvode 137-140,221,226
VOlsunga 155
Votina 429,443
Vrv 444
Vufudi 245

w
Witedeow 167-171
Witenagemoot 147

z
u
Uma 238
Univerzalizam, Justinijanov 69
Unutranja Rus 421-428, 430-452
Ustav Vladimira Monomaha 450

Zahirizam 477
Zaidizam 318, 319
Zajednica (opina), seoska 47,48,49,62, 117
Zakletva, vazaIska 187,211,215
Zakonik Alfreda Velikog 149

555

Zakonodavstvo, agrarno, u Bizantu 336, 337, 345,

346
Zakupi 446
Zarubinjecka kultura 78
Zbirka od 74 poglavlja 399
Zekat 239
Zeloti 258
Zemani 378
Zemzem 234

556

Zeugarati 352
Zimije 284

ivotopisi, svetaki 141

upe 138, 146,216

SADRAJ

PREDGOVOR I. IZDANJU

I. UVOD.............................................................

1. Pojam srednjega vijeka ............................................

2. Preduvjeti srednjovjekovne epohe i procesa feudalizacije ................
a) Razvoj rimskoga robovlasnikog drutva u kasnoantikom Carstvu .....
b) Germanski svijet do sredine II. st. n. e. ............................
c) Struktura germanskog drutva do seobe naroda .....................
d) Odnosi Rima s Germanima .......................................

8
10
10
14
14
19

II. EUROPA U DOBA VELIKE SEOBE NARODA ..........................

30

Goti do hunske provale ............................................

Hunski napad i poetak seobe Gota ..................................
Seoba Vandala, Alana, Sveva i doseljenje Burgunda na Rajnu ...........
Seoba Vizigota i Tolozatsko kraljevstvo ...............................
Seoba i naseljavanje Burgunda ......................................
Ostrogoti od provale Huna do osvojenja Italije .........................
Seoba Franaka i stvaranje Kraljevstva Merovinga .....................

30
31
32
35
40
43
44

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.

III. PREINAKE I NOVA STANJA U EUROPI NAKON VELIKE SEOBE

52

Razvitak Istonorimskog Carstva (Bizanta) do Justina I. i Justinijana I.

Kraljevstvo Ostrogota u Italiji do poetka rata s Bizantom ..............
Bizant u vrijeme Justina I. i Justinijana I. ............................
Podrijetlo i razmjetaj slavenskih naroda .............................
Bizant, Langobardi, Avari i Slaveni do poetka VII. st. .................
Bizant u doba Foke i Heraklija ......................................
Langobardi u Italiji ................................................
Vizigotska Hispanija ...............................................

52
60
66
77
81
86
91
95

IV. FRANAKA I ITALIJA U VII. I VIII. ST. ...............................

110

Merovinka drava do Pipina Malog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

Proces feudalizacije u langobardskoj Italiji ............................
Najstarija povijest Venecije .........................................
Vladavina Pipina Maloga ...........................................
Privredni i drutveni odnosi u Kraljevstvu Merovinga ..................
a) Razvoj zapadno od Rajne .........................................
b) Razvoj u zemljama istono od Rajne ...............................
6. Neka obiljeja politike organizacije u Merovinkom Kraljevstvu .........
7. Kultura merovinkog doba ..........................................

110
117
121
125
126
127
129
134
140

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

1.
2.
3.
4.
5.

557

V. BRITANSKI OTOCI I SKANDINAVIJA DO SREDINE XI. ST...............

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.

142

Britanija do skandinavske provale .................................. 142

Skandinavska osvajanja (Normani) ................................. 147
Irska ........................................................... 150
kotska ......................................................... 152
Skandinavske zemlje do kraja IX. st .............. . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 154
Drugo doba skandinavske seobe .................................... 155
Razvitak dravnosti u Norvekoj i Danskoj ........................... 157
Privredni i drutveni ivot Skandinavaca do kraja XII. st. .............. 158
Engleska i Danska li X. I XI. st. .................................... 161
Problemi privrednih i drutvenih odnosa u Engleskoj
do normanskog osvojenja .......................................... 165

VI. ZAKLJUCI O NASTAJANJU FEUDALNOG PORETKA U EUROPI .......

173

VII. FRANAKA PREVLAST U EUROPI ...................................

175

1. Doba Karla Velikog i njegovih potomaka ..............................

2. Slavenske zemlje li Alpama i Panoniji. Velikomoravska kneevina ........
Maari
..........................................................
3. Privredni i drutveni odnosi u Srednjoj i Zapadnoj
Europi u vrijeme Karolinga .........................................

175
189
193
193

VIII. PROSTOR ISLAMSKE EKSPANZIJE NA ISTOKU. BIZANT I NJEGOVA

UNUTRANJA I VANJSKA POLITIKA ................................

232

Arapi i postanak islama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

Arapska osvajanja li vrijeme Omejada do poetka VIII. st. ..............
Unutranji odnosi li Omejadskom kalifatu do poetka VIII. st. ...........
Bizant od Heraklijeve smrti do poetka VIII. st. .......................
Bizant u doba ikonoklastikih borbi ..................................
Slavenske drave na Balkanu i Bizant ...............................
Prva etapa crkvenog raskola ........................................
Bizantska kultura do sredine IX. stoljea .............................

232
244
245
247
254
265
267
269

IX. ISTONE ISLAMSKE ZEMLJE OD POETKA VIII. ST.

DO EPOHE SELDUKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

282

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

1. Smjena arapskih dinastija ..........................................

2. Drutveno-politiki odnosi i kultura u doba Omejada ...................
3. Doba Abbasida ....................................................
4. Privredni i drutveni odnosi u kalifatu Abbasida
i Seldukom sultanatu ............................................
5. Kultura u Abbasidskom kalifatu i njegovim dravama nasljednicama .....

X. BIZANT OD SREDINE IX. DO KRAJA XI. ST.

282
284
289
305
311

..........................

325

1. Politiki razvoj do 1025. ............................................

2. Privredna djelatnost i drutveni odnosi ...............................
3. Bizant od smrti Bazilija II. do Aleksija Komnena ......................

325
345
356

XI. SREDNJA I ZAPADNA EUROPA POSLIJE RASPADA

KAROLINKE MONARHIJE .........................................

363

1. Njemaka do vladavine Otona I. .....................................

2. Italija do sredine X. stoljea ........................................

363
366

sss

3. Francuska do dolaska na vlast Huga Capeta ..........................

4. Papinstvo i Crkva do formiranja Njemako-rimskog Carstva .............
5. Politika Njemake u Srednjoj Europi i stvaranje
Njemako-rimskog Carstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

368
370

XII. EPOHA PREVLASTI NJEMAKO-RIMSKOG CARSTVA U EUROPI .......

383

376

1. Odnosi do poetka borbe za investituru ............................... 383

2. Francuska do sredine XI. st. ........................................ 395
3. Njemaka i Italija do svretka borbe za investituru .................... 398
4. Specifinosti venecijanske povijesti do epohe Komnena. . . . . . . . . . . . . . . . . .. 411

XIII. RUSKE ZEMLJE DO SREDINE XII. STOLJEA ........................ 421

Problemi formiranja politikih struktura .............................
Privredna i drutvena osnovica ......................................
Doba uspona Kijevske drave .......................................
Rusija u vrijeme Jaroslava Mudrog i njegovih nasljednika ...............
Privredni i drutveni odnosi u Kijevskoj Rusiji do sredine XII. st. ........
Kultura Kijevske Rusije ............................................

421
428
430
438
444
448

XIV. PIRENEJSKI POLUOTOK OD ARAPSKOG OSVOJENJA

DO INTERVENCIJE ALMORAVIDA ...................................

452

1.
2.
3.
4.
5.
6.

Osnutak samostalnog emirata ......................................

Drutveni odnosi i gospodarstvo ....................................
Kordovski emirat do poetka X. st. ..................................
Kordovski kalifat .................................................
Razdoblje "taifa" .................................................
Kranske drave na sjeveru poluotoka u XI. st. ......................
Privredna i drutvena struktura islamske panjolske .................
Politika organizacija .............................................
Vjerski i intelektualni ivot islamske panjolske (do kraja XI. st.) .......
Privredni, drutveni i kulturni ivot u kranskim
dravama panjolske do 2. polovice XI. st. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

452
454
456
460
467
468
470
475
476

Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

488

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.

Pogovor

izdavaa

482

II. izdanja ................................................

521

Popis slika i karata (crno-bijelo) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

523

Popis slika i karata (u boji) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

526

Popis crtea ..... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

528

Popis rodoslovlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

528

Kazalo imena i naziva .....................................................

529

Kazalo pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

549

559

Za izdavaa
dr. DRAGOMIR MAERI
Tisak zavren u listopadu 1995.