Hrvat. portskomed. Vjesn.

2009; 24: 65-75

PREGLEDNI LANCI
REVIEWS

TJELESNO VJEBANJE I NEKI ASPEKTI PSIHOLOKOG ZDRAVLJA

PHYSICAL ACTIVITY AND SOME ASPECTS OF MENTAL HEALTH
Mario Bungi, Renata Bari
Kinezioloki fakultet, Sveuilite u Zagrebu

SAETAK

SUMMARY

Razvoj tehnologije, sve izraeniji sedentarni nain

ivota, te nedovoljna tjelesna aktivnost predstavljaju
prijetnju psihosomatskom stanju pojedinca na poetku 21.
stoljea. Kako su brojna istraivanja pokazala da redovita
tjelesna aktivnost jaa organizam, razvija motorike
sposobnosti, smanjuje rizik od prerane smrti, doprinosi
socijalizaciji, poboljava ope zdravstveno stanje, te
pozitivno utjee na mentalno zdravlje, namee se
zakljuak kako bi upravo vjebanje trebalo biti dio opeg
obrazovanja i kulture ivljenja. Cilj ovog rada je
analizirati spoznaje iz literature, kako domae tako i
strane, koje se bave tjelesnom aktivnosti kao jednim od
imbenika koji pridonose psiholokom zdravlju
pojedinca. Drugim rijeima, prikazat e se doprinos
tjelesnog vjebanja u smanjivanju anksioznosti i stresa,
odnosno poveanju zdravstvenog stanja pojedinca, kao i
veza izmeu tjelesnog vjebanja i samopotovanja, te e
se pokuati objasniti utjecaj tjelesnog vjebanja na
socijalizaciju i psihosomatsko stanje pojedinca.

Technology development, more domicile way of life,

and insufficient physical activity represent a threat to
psychosomatic state of the individual at the beginning of
21st c. As many researches have shown that regular
physical activity strengthens the body, develops motor
skills, reduces the risk of early death, contributes to the
socialization, improves general health and positively
affect mental health, we come to conclusion that the
exercise should be a part of general education and culture
of life. The aim of this work is to analyze the findings from
the literature, both domestic and foreign, that are engaged
in physical activity as one of the factors that contribute to
the psychological health of individuals. In other words,
the contribution of physical exercise in reducing anxiety
and stress, and increasing the health of individuals, as well
as the connection between physical exercise and selfesteem will be elaborated and the impact of physical
exercise on socialization and psychosomatic state of the
individual will be explained.

Kljune rijei: tjelesna aktivnost, mentalno zdravlje,

psihomatsko stanje pojedinca

Key words: physical activity, mental health,

psychosomatic state

Primljeno 2. 11. 2009., prihvaeno 16. 12. 2009.

65

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

UVOD
Zdravlje je osnova svih ljudskih djelatnosti, stoga
zatita i unapreenje zdravlja znatno prelazi okvire
klasine zdravstvene slube, emu doprinosi i podruje
tjelesne i zdravstvene kulture. Planski i kontinuirano
primijenjena tjelesna aktivnost odreenog intenziteta i
obujma nezamjenjivo djeluje kako u fazi rasta i razvoja
tako i u sprjeavanju naruavanja bioloko-funkcionalnog
i zdravstvenog stanja organizma.
Sa stajalita biolokih potreba ovjeka, zadatak je
tjelesnog vjebanja pozitivno djelovati na rast i razvoj
organizma i funkcionalnih sposobnosti organskih sistema.
Sa zdravstvenog i higijenskog stajalita, tjelesno
vjebanje jaa organizam i uvruje zdravlje, utjee na
pravilno dranje tijela i razvija higijenske navike (1).
Razvijanje higijenskih navika uglavnom se odnosi
na pravilno oblaenje i prehranu, odravanje istoe tijela
i odjee, uredan ivot, pravilno usklaivanje rada i
odmora, apstinenciju od alkohola i nikotina te korisno i
zdravo provoenje slobodnog vremena.
Tjelesno vjebanje doprinosi razvijanju i
uvrivanju normalnih konativnih imbenika i pridonosi
redukciji patoloko-konativnih imbenika (1). Pri
tjelesnom vjebanju velika je mogunost da se razviju
pozitivne moralne osobine: odlunost, smjelost,
prisebnost, upornost, ustrajnost, discipliniranost,
inicijativnost, iskrenost, skromnost, ivotni optimizam,
potenje, kulturno ponaanje, patriotizam, humanizam,
pravilan odnos prema drutvenoj sredini i dr. Gotovo da i
nema sporta koji efekte svog treninga moe usporediti s
vjebanjem samo na satu tjelesne i zdravstvene kulture te
nije postigao bolje rezultate u promjeni antropolokog
statusa, te smo svjesni da organizirano vjebanje utjee
pozitivno na rast i razvoj, no ne mogu se zanemariti niti
efekti vjebanja u okviru nastave (34).
Tjelesno s vjebanje uglavnom provodi s ciljem
razvoja maksimalnih motorikih sposobnosti, razvoja
specifinih motorikih sposobnosti i na stjecanja
adekvatnih znanja za rjeavanje svakodnevnih radnih
zadataka, a posebno onih koji se najee praktino
primjenjuju u ivotu i u radu (1). Primjereno tome, od
nastavnika se trai da tijekom rada maksimalno potie
intelektualnu elju uenika, da utjee na razinu njihove
motorike informiranosti, na odgojne efekte rada, da
osigura takve organizacijske oblike rada, sadraje i
aktivnosti koje e uistinu zadovoljiti ne samo njihove
interese, nego i njihove autentine potrebe (15).
Neke od osnova odgojno obrazovnog podruja
tjelesne i zdravstvene kulture (prema (1)):
1. sukladan somatski razvoj organizma,
2. optimalno funkcioniranje osnovnih organskih
sistema,
3. maksimalan razvoj osnovnih motorikih
sposobnosti, u skladu s individualnim
karakteristikama svakog pojedinog organizma,

66

4.

optimalan razvoj normalnih konativnih

imbenika i redukcija patoloko konativnih
imbenika,
5. mogunost diferencirane upotrebe kognitivnih
sposobnosti i u podrujima koja nose primarno
kognitivne naravi,
6. stjecanje specifinih motorikih znanja, umijea
i navika, a posebno onih koje imaju najiru
praktinu primjenu u ivotu i radu.
Findak (14) takoer govori koje su osnovne zadae
tjelesne i zdravstvene kulture, za razdoblje od 11
godina:
Stimulirati tjelesni razvitak uenika poveanjem
miine mase i daljnjim razvijanjem aerobnih
sposobnosti.
Utjecati na razvitak motorikih sposobnosti
uenika, posebno na razvijanje brzine,
koordinacije, gibljivosti i eksplozivne snage.
Razvijati zglobno miinu (kinestetiku)
osjetljivost koja se manifestira svjesnim i
individualnim upravljanjem vlastitim kretanjem.
Podmiriti primarne biotike motive izraene u
potrebi za kretanjem i igrom.
Povezivati motorike zadatke u cjelinu ne
stvarajui pritom krute motorike automatizme.
Zadovoljiti potrebu za afirmacijom, ali
suzbijati tendencije precjenjivanja vlastitih
sposobnosti zbog nedovoljno razvijene
uenikove kritinosti.
Razvijati sposobnost za promatranje,
doivljavanje i stvaranje estetskih vrijednosti.
Uvoditi uenike u organizirani sustav
natjecanja.
Zadovoljiti potrebe uenika za grupnom
identifikacijom koja uvelike ubrzava proces
socijalizacije.
Gledajui sve to se tjelesnim vjebanjem nastoji
postii, moemo zakljuiti da tjelesna i zdravstvena
kultura svojim sredstvima i metodama razvija
funkcionalne, morfoloke, motorike, konativne i
kognitivne karakteristike organizma djelujui sustavno na
biolokom, zdravstvenom, odgojnom, obrazovnom,
ekonomskom, obrambenom, rekreativnom i stvaralakom polju ljudskih djelatnosti (1).
Sukladno tome, u sklopu tjelesne i zdravstvene kulture,
kao poetnog stadija ozbiljnijeg tjelesnog vjebanja,
dolaze u sredite interesa trenutni i potencijalni
zdravstveni status, koji se pokuavaju postii i odravati
realizacijom odreenih ciljeva kako bi sve osobe koje se
bave tjelesnim vjebanjem na direktan ili indirektan nain
doprinijele svojem zdravstvenom statusu. Struktura tih
ciljeva prikazana je na Slici 1.

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

Slika 1. Struktura ciljeva koji se nastoje postii primjenom tjelesnog vjebanja (28).
Figure 1. Structure of physical activity goals (28).

Razvoj
kondicijskih
sposobnosti izdrljivost jakost,
fleksibilnost,
brzina i dr.

Usvajanje
motorikih znanja
tehnike
izvoenja vjebi i
dr.

Zadovoljavanje
potrebe za
kretanjem, igrom i
druenjem

Zdr avlje
osobe

Stjecanje
teoretskih znanja
o utjecaju i vanost vjebanja za
zdravlja, doziranju
optereenja, itd.

Stjecanje poeljnih
navika, stavova i
emocija prema
tjelesnom
vjebanju i
zdravlju

Mogue je zakljuiti da tjelesna aktivnost ima veliku

ulogu u ivotu suvremenog ovjeka, pogotovo u smislu
ouvanja i poboljanja ovjekova psihofizikog zdravlja.
Tjelesno vjebanje od rane mladosti do duboke starosti
jedan je od faktora koji izrazito blagotvorno utjeu na
razinu gustoe kostiju, posljedino i na njezino ouvanje,
odgaajui negativne nuspojave kao to je osteoporoza
kod ena i smanjujui rizik od moguih fraktura kostiju
(18). Prema toj procjeni pozitivan utjecaj tjelesnog
vjebanja raspodjeljuju se na fizioloke reakcije i
dugorone prilagodbe na vjebanje te na uinke tjelesne
aktivnosti na zdravlje i bolest (US Department of Health
and Human Services, 1996, prema (18)).
Redovita tjelesna aktivnost moe poboljati zdravlje
i smanjiti rizik prerane smrti na sljedee naine (18):
smanjenjem rizika razvoja koronarne bolesti
srca (KBS) i rizika od smrti KBS
smanjenjem rizika modanog udara
smanjenjem rizika drugog sranog infarkta kod
osoba koje su ve imale jedan
snienjem ukupnog kolesterola u krvi i
triglicerida te poveanjem koncentracije
dobrog lipoproteina visoke gustoe (HDL)
smanjenjem rizika razvoja povienog krvnog
tlaka
pomaganjem u snienju krvnog tlaka kod
osoba kod kojih je ve povien
smanjenjem rizika razvoja dijabetesa
neovisnog o inzulinu (NIDDM-tip 2)
smanjenjem rizika razvoja karcinoma debelog

crijeva
pomaganjem u postizanju i odranju zdrave
tjelesne teine
smanjenjem osjeaja depresije i straha
unapreenjem psiholoke stabilnosti i
smanjenjem osjetljivosti na stres
pomaganjem u izgradnji i odranju zdravih
kostiju, miia i zglobova
pomaganjem starijim osobama da budu jae i
da se lake kreu bez padova i jakog umaranja

Ovi dobiveni podaci slau se sa podacima Svjetske

zdravstvene organizacije, ija preporuka je svakodnevna
tjelesna aktivnost umjerenog intenziteta u trajanju od
najmanje pola sata provedena odjednom ili u vie manjih
segmenata. Stoga je svakodnevno vjebanje ili vjebanje
barem tri puta tjedno, po jedan sat, najbolji,
najjednostavniji i najjeftiniji lijek.
Na osnovu svega navedenog i mnogobrojnih dokaza
domaih i stranih istraivaa, moe se pretpostaviti da e
unapreenjem tjelesne aktivnosti, u svrhu preventivnog
djelovanja na zdravlje i blagostanje, u svakom ivotnom
razdoblju doi do pozitivnih pomaka. Kontinuirano
tjelesno vjebanje u znatnom stupnju doprinosi razvoju
zdravlja, vitalnosti, izdrljivosti, okretnosti i radnoj
kondiciji organizma te doprinosi razvijanju i uvrivanju
normalnih konativnih imbenika i pridonosi redukciji
patoloko-konativnih imbenika. Smatra se da e tjelesna
aktivnost kod djece i mladih pogodovati pravilnijem rastu
i razvoju, dok e kod starijih pomoi pri sprjeavanju
raznih bolesti, ouvanju funkcionalne sposobnosti starih i

67

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

podravanju njihove psihofizike samostalnosti (19).

Ovaj rad prouava odnos izmeu tjelesnog vjebanja
i zdravlja, samopotovanja, raspoloenja i socijalizacije,
odnosno uklapanja u sredinu. Drugim rijeima, cilj ovog
rada je analizirati spoznaje iz literature, kako domae tako
i strane, koje se bave tjelesnom aktivnosti kao jednim od
imbenika koji pridonose psiholokom zdravlju
pojedinca.
Za poetak, prikazat e se povezanost tjelesnog
vjebanja i zdravlja, kako bi se precizno objasnio smjer
ove povezanosti, a potom e se analizirati utjecaj tjelesnog
vjebanja na neke druge psiholoke koncepte na koje se
tjelesnim vjebanjem moe indirektno utjecati, a
pridonose psiholokom zdravlju pojedinca.
TJELESNO VJEBANJE U
KONTEKSTU ZDRAVLJA
Pojam tjelesnog vjebanja nalazi se unutar jednog
ireg konteksta, kojem pripada i pojam sporta, a to je
pojam tjelesna aktivnost. Pod pojmom tjelesne aktivnosti
obino se podrazumijeva nekakav oblik rekreativne ili
organizirane tjelesne aktivnosti koja se uglavnom provodi
u okvirima nekog programa i pod strunim vodstvom, a s
ciljem unaprjeenja zdravlja, tjelesnog statusa i openito
dobrobiti za pojedinca (2). Jo od antikih vremena
poznata je injenica da su tijelo i duh dva meusobno
povezana entiteta koje kao kineziolozi i portai moemo
sagledavati iskljuivo holistiki, tj. kao jednu cjelinu.
U posljednjih nekoliko desetljea poveao se broj
istraivanja o vanosti sporta, a svjedoimo i sve veem
broju radova iz psihologije sporta. Osim istraivanja koja
utvruju pozitivan odnos bavljenja sportom i tjelesnog
zdravlja,
istraivanja podupiru i pozitivan uinak
tjelesnog vjebanja i ukljuenosti u sport na psiholoku
dobrobit (4, 33). Literatura je naroito usmjerena na odnos
izmeu treniranja odnosno vjebanja, ukljuenosti u
sport, te anksioznosti, depresije, samopotovanja i
psihosocijalnog stresa (12).
Tjelesno vjebanje ima vanu razvojnu ulogu jer
prua mogunost uenja regulacije emocija,
interpersonalnih i atletskih vjetina i izgraivanja odnosa
meu vrnjacima, neakademskih kompetencija te
mogunost usporedbe s drugima (35,8). Pored toga,
ukljuivanje u razliite sportske aktivnosti omoguuje
vei broj socijalnih kontakata i doprinosi razvoju
prosocijalnog ponaanja (13).
Pate i suradnici (31) istiu kako je sudjelovanje u
sportu, i tjelesno vjebanje openito, povezano sa
pozitivnim navikama kao to su bolja prehrana, vea
razina tjelesne aktivnosti, smanjeno delikventno
ponaanje i sigurnija seksualna aktivnost (13).
Organizirana sportska aktivnost reducira i anksioznost i
depresiju (39), a nalazi takoer pokazuju kako je bavljenje
sportom znaajan prediktor u prevenciji ovisnosti.
Mogue je zakljuiti o viestrukim pozitivnim
utjecajima tjelesnog vjebanja na kvalitetu ivota
suvremenog ovjeka, s jedne strane zato jer se tako
pridonosi poboljanju kapaciteta za suoavanje sa stresom
openito, a s druge strane zato to jaa pojedineve snage
to nadalje pridonosi adaptivnijem funkcioniranju u
razliitim segmentima svakodnevnog ivota.

68

Odnos tjelesnog vjebanja, anksioznosti i stresa

Suvremeni tempo ivota esto donosi simptome
anksioznosti i stresa na koje niti jedna osoba nije imuna.
Anksioznost moemo podijeliti kao specifinu s
obzirom na situaciju u kojoj se dogaa ili kao opu.
Specifina anksioznost koja je vezana za odreene
situacije je reakcija na podraaje koji nas okruuju i koji
su se pokazali prijeteima, pa ovu situaciju nazivamo
stanje anksioznosti. Ovo stanje definiramo kao trenutno
emocionalno stanje koje karakterizira prvenstveno visoka
fizioloka pobuenost organizma, zatim zabrinutost, strah
i napetost. S druge strane imamo anksioznost kao osobinu,
koja je definirana kao predispozicija linosti (10). Ona
nam pomae u percipiranju razliitih situacija iz okoline
prijeteih i pomae nam da se na njih pripremimo
povienim stanjem anksioznosti. Postoji pet faktora i da
bilo koja kombinacija tih pet faktora moe dovesti do
povienog stanja anksioznosti, a meu faktore se ubrajaju
: a) prijetnje egu osobe, b) prijetnju nanoenja ozljede, c)
dvosmislenost, d) remeenje rutine, e) prijetnje
negativnom socijalnom evaluacijom (10).
Nadalje, u pogledu multidimenzionalne prirode
anksioznosti moramo napomenuti kognitivno i somatsko
stanje anksioznosti. Kognitivno stanje anksioznosti je
mentalna komponenta stanja anksioznosti u ijoj podlozi
lee situacije kao to je strah od negativne socijalne
evaluacije, strah od neuspjeha i gubitka samopotovanja,
dok je somatsko stanje anksioznosti fizika komponenta
anksioznosti i njene manifestacije se oblikuju u pogledu
fiziolokih reakcija simpatikog tipa kao to su ubrzan rad
srca, ubrzano disanje i miina napetost (10). Odnos
izmeu kognitivnog stanja anksioznosti i uspjenosti u
tjelesnoj aktivnosti je linearan i negativan, to nam govori
da s poveanjem kognitivnog stanja anksioznosti dolazi
do opadanja u tjelesnoj aktivnosti, odnosno sportskom
postignuu. Nasuprot ovim dobivenim nalazima, odnos
izmeu somatskog stanja i anksioznosti je neto drugaiji,
kvadratni je i poprima oblik obrnutog slova U iz ega
zakljuujemo da do jedne optimalne razine somatsko
stanje anksioznosti poboljava uinak u tjelesnom
vjebanju, ali tada s daljnjim poveanjem somatskog
stanja anksioznosti uspjeh u tjelesnom vjebanju i
sportskim postignuima pada (22).
Kada govorimo o anksioznosti, esto se u tom
kontekstu spominje i stres, iako je stres puno iri i
obuhvatniji pojam. Stres je definiran kao tjelesna
reakcija pojedinca na razliite ivotne uvjete, pogrena
prilagodba organizma na te uvjete, odnosno neravnotea
izmeu zahtjeva okoline i pojedinca je ta koja moe
dovesti do bolesti ((32).., str. 1). Moemo rei da postoje
etiri osnovne varijante stresa, koje su dihotomizirane na
tjeskobu i ushienje, te na hiperstres i hipostres (Selye
1983, prema (10)).Preveliki stres (hiperstres) je stanje do
kojeg dolazi uslijed prevelike koliine i stupnja stresa
kojem se nae tijelo ne moe prilagoditi. Nasuprot
hiperstresa je hipostres (premali stres) kojeg
karakteriziraju tjelesna nepominost i dosada, a javlja se
kada postoji nedostatak senzorne stimulacije. Zatim
dolazimo do tjeskobe koja se jo definira kao lo stres
ije su manifestacije dobro poznate, u obliku zabrinutosti,
nemirnosti i napetosti. Da bi ovjek postigao ravnoteu u
svojem ivotu, mora balansirati izmeu premalo i previe

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

stresa, mora pokuati na sve naine neutralizirati

negativne uinke stresa, u emu mu pomae ushienje
koje je definirano kao dobar stres, a pojavljuje se u
obliku sree, radosti i veselja.
Istraivanja i suvremena literatura objanjavaju
mehanizme kojima se reduciraju negativni uinci stresa i
anksioznosti, odnosno kojima se pozitivno djeluje na
kvalitetu ivota pojedinca.
Tjelesno vjebanje i podizanje kvalitete ivota
Tjelovjeba je jedan od zatitnih mehanizama
pomou kojih pokuavamo smanjiti ili ponititi negativne
uinke stresa, ona je glavni imbenik kod kratkotrajnih
promjena raspoloenja; kroz uivanje i zadovoljstvo u
aktivnostima koje obavljamo pokuavamo doi do
kljunih elemenata za psihiku dobrobit. Da bismo mogli
govoriti o tonoj uzronosti jedne pojave u odnosu na
drugu, a moramo biti svjesni da je ovo vrlo sloen
fenomen, treba uzeti u obzir i neke druge faktore/utjecaje,
kao to ih navodi Horga (23):
psihiki status je podloan promjeni pod
utjecajem tjelesnog vjebanja
potrebno je znati karakteristike populacije da bi
im tjelesno vjebanje bilo od pomoi
uloga medijatora tj. posrednika koju moe imati
neki drugi aspekt tjelesnog vjebanja
analiza specifinih podraaja unutar tjelesnog
vjebanja moe dovesti do promjena odreenih
psihikih karakteristika
odreeni psiholoki negativnih i/ili neutralnih
uinci tjelesnog vjebanja.
O kvaliteti ivota kao sloenom konstruktu, sa
mnotvom faktora i razina, kao to su kulturalni i socijalni
kontekst, determinantama psiholokog blagostanja (npr.
ciljevi, aspiracije, vrijednost, usporedba s drugima),
raspoloenje i razina fiziolokog i subjektivnog stresa,
izvora zadovoljstva i potekoa, posveeno je dosta
radova u stranoj literaturi (2).
Postoje nebrojeni oblici i razine tjelesnog vjebanja,
to ovaj odnos izmeu tjelesnog vjebanja i kvalitete
ivota ini jo kompleksnijim. Gledajui pojedinca, a
imajui na umu naela pozitivne psihologije, moemo
zakljuiti da zajednika poveznica svim aspektima
tjelesnog vjebanja moe biti unapreenje samog
pojedinca, njegovog tjelesnog statusa i sukladno tome,
poveanja tjelesne snage. S ovakvim promjenama
neminovno dolazi do pozitivnih promjena na
psiholokom planu, pojedinac ima bolje miljenje o
samom sebi to poveava percepciju vlastitih mogunosti
i sposobnosti, dolazi do rasta samopouzdanja, i dodatne
motivacije za nastavak tjelesnog vjebanja (2).
Johnsgardi i suradnici (24) uoili su znatno manju
prevalenciju simptoma stresa i depresije u grupi od
petnaest pacijenata nakon dvadeset i jednog mjeseca
programiranog bavljenja portom, nego li u kontrolnoj
grupi koja nije bila podvrgnuta nikakvoj terapiji. Griest i
Klein (17) sa sveuilita u Wisconsinu proveli su studiju u
kojoj su usporedili uinke aktivnog bavljenja atletikom sa
dvije konvencionalne psihoterapijske metode kod
depresivnih studenata. Pokazalo se da kontinuirano
bavljenje atletikom ima gotovo iste pozitivne uinke kao i

psihoterapijske metode. Malina (27) iznosi suvremeno

miljenje u javnom zdravstvu da tjelesna aktivnost i
tjelesna spremnost (fitnes) u djetinjstvu i adolescenciji
mogu utjecati na zdravlje tijekom djetinjstva i
adolescencije, ali i na zdravstveni status u odrasloj dobi.
Veina radova je suglasna u tome da, gledajui
navedene osobine, moemo zakljuiti o pozitivnim
pomacima pod utjecajem tjelesnog vjebanja, to se
odnosi i na fiziku i na psiholoku dobrobit pojedinca. U
dananje vrijeme, u kojem smo suoeni sa sve uestalijim
sjedilakim nainom ivota u kojem pojedinac veinu
vremena provodi u aktivnostima koje mu ograniavaju
kretanje, nedovoljna tjelesna aktivnost veliki je javno
zdravstveni problem. Dok u Europskim zemljama
redovito vjeba i vie od 50% stanovnitva, u Hrvatskoj je
taj broj, prema nekim istraivanjima, manji od 10% (23).
Preporua se umjerena tjedna frekvencija vjebanja, s
ciljem akumuliranja kratkoronih pozitivnih promjena
raspoloenja postignutih vjebanjem, jer tjelesno
vjebanje spada u skupinu lijekova ija primjena mora
imati trajni karakter, jer inae dolazi do gubitaka steenih
psihikih uinaka (23).
De Vries (11) dokazuje da se tjelovjebom smanjuju
somatski i kognitivni aspekt napetosti, neruomiina
napetost i prevladavaju neadekvatne, perzistirajue misli.
Sad ve postaje evidentno da su prisutni razliiti pozitivni
uinci tjelesnog vjebanja s obzirom na fiziku, ali i
psihiku dobrobit pojedinca pa moemo slobodno
zakljuiti da tjelesna aktivnost, tj. vjebanje, na izravan
nain poveava individualnu kvalitetu ivota (2).
ini se kako je jedna od najvanijih karakteristika
koja odreuje stupanj korisnosti vjebanja, stupanj
prihvaanja i pridravanja programa vjebanja. Njegovo
prihvaanje dovodi do znaajne razlike izmeu skupina
koje prihvaaju i ne prihvaaju dobivene programe
vjebanja, jer se pokazalo da uz jednaku vremensku
angairanost u programima tjelesnog vjebanja, veu
psiholoku dobit ostvaruju oni sudionici koji se
pridravaju programa i prihvaaju ga (22).Gledajui
drugu stranu ove medalje, mogue je zakljuiti da su
ljudi koji nisu iz nekog razloga u potpunosti prihvatili
program ili smatraju da se to vrijeme moglo utroiti na
neke, za njih, korisnije stvari, podloniji izostancima sa
termina tjelesnog vjebanja. Upravo se u toj varijabli
najvie razlikuju skupina koja prihvaa naine izvoenja
treninga, od skupine koja ne prihvaa program vjebanja i
s vremenom ga naputa.
U tom pogledu se radi na dostupnostima razliitih
vidova programa tjelovjebe koji bi svojim sudionicima
ponudili razliite tehnike i pristupe kao to su kognitivna i
bihevioralna modifikacija, fleksibilni programi
vjebanja, pogodna lokacija terena, individualno
postavljanje ciljeva vjebanja i sl. (22).
Za psiholoku dobrobit pojedinca bitno je da pronae
za sebe aktivnost u kojoj se moe ostvariti, kroz koju bi
pokazao prvenstveno sebi, a posljedino i drugima, da ima
dobro razvijene obrambene mehanizme od stresa i da je
pronaao svoj ispuni ventil. Moe se pretpostaviti da
e takav pojedinac imati vee samopotovanje, ali i biti
bolje prihvaen od svoje okoline, koja e ga prepoznati
kao zrelu osobu koja se moe nositi sa svojim problemima
na funkcionalan nain.

69

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

Pretpostavka je da e osobe s viim samopotovanjem vie vjerovati u svoje mogunosti, vjetine i

sposobnosti, odnosno te osobe e biti bolje prilagoene i
uspjenije nositi se sa svakodnevnim situacijama na koje
nailaze i za pretpostaviti je da e biti spremnije na nove
izazove na koje nailaze od drugih pojedinaca koji nisu
tako uspjeni u tim strategijama suoavanja.
Sljedee poglavlje bavi se upravo segmentima
samopotovanja pojedinca, i mogue povezanosti sa
tjelesnim vjebanjem. Povezanost tjelesne aktivnosti sa
globalnim i specifinim samopotovanjem potvrena je i
brojnim istraivanjima o kojima emo govoriti detaljnije
u nastavku rada.
Tjelesno vjebanje i samopotovanje
Samopotovanje je jedan od najpopularnijih
konstrukata u strunoj i znanstvenoj psihologijskoj
literaturi. Uobiajeno ukazuje na vrednovanje i osjeaje
vezane uz vjerovanja i miljenja o sebi (7). ire poimanje
samopotovanja obuhvaa osjeaje o osobnim
vjetinama, mogunostima i drutvenim odnosima (9) te
je uloga samopotovanja u strukturi pojma o sebi
suoavanje pojedinca s vanjskim informacijama, odnosno
samopotovanje je za pojedinca odreeni mehanizam
zatite, kroz koji on vrednuje sebe i svijet. Visoko
samopotovanje openito je povezano sa pozitivnijim
mentalnim ishodima kao to su sposobnost noenja sa
problemima, te takoer manjom vjerojatnou
pojavljivanja depresije.
Johnsgardi i sur. (24) istraivali su uinak 12-tjednog
programiranog portskog programa na samopouzdanje i
opi boljitak specifinih, stresu izloenih populacija.
Rezultati ove studije jasno pokazuju kako na ovaj nain
osmiljeni programi znaajno doprinose samopouzdanju i
boljitku osoba podloenih stresu.
Osoba visokog samopotovanja ''osjea se dobro''
kad razmilja o sebi, cijeni sebe, smatra se vrijednim
openito ima pozitivno miljenje o sebi dok se osoba
niskog samopotovanja ''osjea loe'' kad razmilja o sebi,
najee ne prihvaa sebe, podcjenjuje sebe u veini
aspekata, openito ima negativno miljenje o sebi (7).
Takvo samoispunjavajue proroanstvo moe uvui
osobu u krug neuspjeha iz kojeg se esto teko izvui (5).
Razvojna istraivanja uglavnom pokazuju kako
samopotovanje utjee i na trenutna i budua ponaanja
pojedinca (9).
Kako dolazi do tog da neki ljudi imaju vie
samopotovanje, a drugi nie? Razvoj samopotovanja
moemo promatrati kao konstruktivan proces u kojem
pojedinci ue odrediti sebe kroz svoje djelovanje i
interakcije sa drugima (29). Kod djece razvoj
samopotovanja ukljuuje interakciju sa roditeljima,
ostalim lanovima obitelji, ostalim odraslima, drugom
djecom, te okolinom koja na poseban nain moe biti
podravajua ili sprjeavajua za razvoj djetetova
samopotovanja (29). Razdoblje adolescencije je po
mnogim autorima kljuan period u razvoju
samopotovanja (21).
imbenike koji utjeu na samopotovanje autori su
pokuali klasificirati u ope sastavnice na kojima osoba
moe graditi svoje samopotovanje (7). Danas je u

70

najveoj mjeri prihvaeno est opih sastavnica

samopotovanja koje je predloio Buss (1995, prema (7)),
a to su izgled, sposobnost i uinak, mo, socijalni izvori i
potkrepljenja, posredni izvori odnosno izvori vezani za
druge te moralnost.
Moemo rei da postoji znaajna povezanost izmeu
bavljenja tjelesnim aktivnostima i poviene razine
samopotovanja, jer osobe koje se bave odreenom
vrstom tjelesnog vjebanja imaju priliku, kroz svoju
aktivnost, poveati ili ak i izgraditi svoje
samopotovanje, dok osobe koje nisu sklone tjelesnim
aktivnostima nemaju priliku na ovaj nain utjecati na
svoje samopotovanje. Openito se moe rei da razina
samopotovanja sportaa/vjebaa ovisi o raznim
faktorima kao to su npr. ukljuenost, doivljaj uspjeha,
zadovoljstvo izgledom, motiviranost i anksioznost.
Ukljuenost u sport i samopotovanje
Uvrijeeno miljenje da sport izgrauje samopotovanje ima dugu povijest u literaturi unato estom
nedostatku empirijskih dokaza (9). Posljednjih godina
mnoga istraivanja nastojala su objasniti odnos bavljenja
sporta i samopotovanja. Tako neka od njih pokazuju da je
redovito vjebanje i bavljenje sportom negativno
povezano sa stresom, anksioznou i depresijom, a
pozitivno sa samopotovanjem, samopoimanjem i
samoefikasnou (33). Povezanost tjelesne aktivnosti sa
globalnim i specifinim samopotovanjem potvrena je i
istraivanjima Smitha (1999, prema (26)), (38) i (15).
Sudjelovanje osnovnokolske djece u sportskim
aktivnostima povezano je sa kasnijim pozitivnim
procjenama kao to je visoko samopotovanje (35).
Sportai openito pokazuju vie samopotovanje od
nesportaa (13), (5), odnosno sudjelovanje u sportu
pridonosi izgradnji samopotovanja (30). Povezanost vie
razine samopotovanja i sudjelovanja u sportu potvrena
je u istraivanjima (9). Kada su djeca u pitanju vrijeme
provedeno u sportskim aktivnostima i pravilno voen
proces sportskog treninga prua priliku djeci izgraditi i
poboljati sportsku kompetentnost, te tako i njihov
pozitivan pogled na svoje sposobnosti (35) ime mogu
poboljati vlastitu sliku o sebi, postati svjesniji svojih
sposobnosti, te takoer biti potkrijepljeni od drugih,
vrnjaka, roditelja ili trenera, te tako percipirati sebe
prihvaenim od strane vrnjaka. Takoer je mogue,
naalost, da uslijed nedostatka eljenog uspjeha i
priznanja, samopotovanje pone opadati s koliinom
vremena provedenog u tjelesnoj aktivnosti. A ako
uzmemo u obzir da pozitivan odnos djece sa roditeljima,
drugim odraslima odnosno trenerima, te okolinom (koja
je u tom sluaju podravajua i potkrijepljujua)
doprinosi rastu samopotovanja, vidimo kako
sudjelovanje djece u sportskim aktivnostma moe u
velikoj mjeri doprinijeti samopotovanju. Istraivanja
pokazuju da djeca i adolescenti koji su ukljueni u sport
izvjeuju o viem samopotovanju (5), odnosno njihovo
sudjelovanje u sportskim aktivnostima moe dovesti do
osjeaja zadovoljstva tjelesnim izgledom, osjeaja
kompetentnosti i pozitivne prihvaenosti to sve dovodi
do poveanja razine samopotovanja (5).

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

S obzirom na vanost djetinjstva i adolescencije u

cjelokupnom razvoju ovi nalazi mogu biti od koristi. Na
osnovu svega navedenog mogue je zakljuiti da je
bavljenje sportom povezano sa viom razinom
samopotovanja no naravno zbog korelacijske
povezanosti nuan je oprez jer se ne moe zakljuivati o
uzronoj vezi i smjeru te povezanosti. Kad je u pitanju
povezanost bavljenja sportom i samopotovanja moramo
obratiti pozornost i na to da li je samopotovanje svih
sportaa vie od nesportaa ili postoje jo neki imbenici
koji utjeu na poveanje samopotovanja sportaa. U tom
pogledu Richman i Shaffer, (prema (9)) navode kako
odnos sudjelovanja u sportu i samopotovanja moe biti
posredovan drugim faktorima kao to su npr. promjene u
drugim osobnim kompetencijama, percepcijom,
odnosima sa drugima, odnosno ako su takvi i drugi slini
aspekti pojedineva funkcioniranja narueni sport moe
ak dovesti i do smanjenja samopotovanja. Ako
sportaeva okolina prestane biti podupirua, ohrabrujua,
prestane pruati podrku ili je ta podrka nedostatna kao
to je npr. sluaj kod zahtjevnih, pretjerano kritinih
trenera; sporta se teko moe usmjeriti na napredak i
poveava se vjerojatnost doivljaja neuspjeha, te
smanjenja samopotovanja (9).
Uspjeh u sportu i samopotovanje
Neka istraivanja, ali i sportska praksa pokazuju da,
pored navedenih pozitivnih aspekata bavljenje sportom
moe imati i negativne ishode po samopotovanje. Pod
utjecajem opih drutvenih vrijednosti u sportu uspjeh i
kompetitivnost postaju vaniji od samog odgoja. Tako je
od neformalne igre sport dobio sasvim novi karakter
aktivnosti koju strogo nadgledaju roditelji. Osim njihove
fizike prisutnosti oni se ukljuuju svojim oekivanjima i
pritiscima na dijete. Sve to dovodi do toga da umjesto
stjecanja znanja, vjetina, podizanja sposobnosti i
usvajanja moralnih vrijednosti, na prvom mjestu meu
ciljevima sportskih aktivnosti sve se ee istie samo
postizanje visokih rezultata i uspjeha (13).
Istraivanja pokazuju vanost procjene uspjeha i
doivljavanja kompetentnosti to moe djelovati na
samopotovanje sportaa, odnosno vjebaa. Harter (35),
nalazi da djeca sa viim sportskim samopoimanjem
odnosno procjenom sebe kao uspjenima i
kompetentnima u sportu imaju vie samopotovanje od
onih sa manjim sportskim samopoimanjem. Sukladne
nalaze dobili su i Weiss i Duncan (13), ije je istraivanje
pokazalo da djevojice i djeaci koji se smatraju
uspjenim u sportu percipiraju sebe dobro prihvaenim
meu vrnjacima, te pokazuju veu razinu
samopotovanja.
Na osnovu navedenog mogli bi zakljuiti kako je
povezanost bavljenja sportom i poveanog samopotovanja modulirana uspjehom odnosno statusom. Tu
pretpostavku potvruje istraivanje Taylora (37), koji u
svom istraivanju relacija izmeu sudjelovanja u sportu i
samopotovanja meu studentima pronalazi viu razinu
samopotovanja samo kod studenata, i to onih koji su
stariji i due se bave sportom. Harter (35), istie da djeca
koja se ne osjeaju kompetentnima i sposobnima odustaju
od bavljenja sportom, te umanjuju vanost sporta kako bi
zadrali svoje samopotovanje, odnosno izbjegli

neuspjeh. Taj je fenomen pod nazivom osipanje iz

sporta osobito prisutan kod djece koja ulaskom u
pubertet sazrijevaju i razvijaju sposobnost apstraktnog
miljenja (22), to im omoguava da realistinije procjene
sebe i svoj sportski napredak u odnosu na vanjske, ali i
unutarnje kriterije uspjeha, tj. u odnosu na druge, ali i
sebe.
Mogli bi moda na osnovu toga rei da se
neuspjenim sportaima zbog njihova sportskog
neuspjeha i izazvanog nezadovoljstva i frustracije javili
navedeni problemi odnosno smanjeno samopotovanje
poglavito ako je nestala i podrka koju su imali tokom
ukljuenosti u sport. Meutim, i ovdje moramo biti
oprezni jer postoji mogunost da su neuspjeni oni
pojedinci koji su se u sport ukljuili zbog ve prisutnih
problema, te kao takvi nisu uspjeni u sportu kojim se
bave.
Motivacija i anksioznost sportaa i samopotovanje
Sport zahtjeva puno truda, odricanja i osim to moe
biti vaan imbenik u ouvanju i poboljanju tjelesnog i
psihikog zdravlja, naalost moe imati i negativne
posljedice primjerice na samopotovanje u sluaju
neuspjeha.
Sportai ulau ogroman trud da bi postigli uspjeh i
napredovali u sportu. Ako uzmemo u obzir da napredak i
uspjeh u sportu doprinose poveanju samopotovanja i da
je za trud koji sportai ulau u svoje treninge potrebna
motivacija, nasluujemo povezanost motivacije i
samopotovanja.
Istraivanja koja nam mogu pruiti objanjenje
pokazuju da kvaliteta motivacije pojedinca moe imati
vane implikacije na njegovo samopotovanje (36). Hein i
Hagger (20) u svom radu nalaze da motivacija uenika za
sudjelovanje u tjelesnim i sportskim aktivnostima ima
pozitivan izravan uinak na samopotovanje. Biddle i
Wang (4) opisuju pojedince s visokom motivacijom,
takoer s viom razinom samopotovanja, te odlikama
kao to je orijentiranost na zadatak koja podrazumijeva
usavravanje vlastitih sposobnosti i vjetina, to moe biti
povezano sa viom razinom samopotovanja.
S obzirom na rezultate istraivanja i pozitivnu
povezanost samopotovanja i motivacije, mogue je
oekivati cirkularni odnos koji podrazumijeva visoku
motivaciju za postignuem kao prediktor ukljuivanja u
sport i ustrajanja, te tako i poveanje samopotovanja kroz
napredak i uspjeh to opet moe dovesti do jo vee
motivacije.
Anksioznost, s druge strane, moe imati negativan
utjecaj na rezultat sportaa, znatno usporiti napredak, te na
taj nain dovesti i do odustajanja od sporta.
Ve smo spomenuli kako moe doi do smanjenja
samopotovanja sportaa ako izostane uspjeh. Da li u tom
procesu ulogu ima i potencijalno poveanje anksioznosti,
odnosno moe li se pretpostaviti da e nie
samopotovanje biti povezano sa viom anksioznou?
Kerr i Goss (25) svojim istraivanju sa mladim
atletiarkama pokazuju povezanost anksioznosti i
samopotovanja takve prirode da anksioznije atletiarke
izvjetavaju o nioj razini samopotovanja. Anksiozniji
sportai esto zabrinuti zbog pogreki, ee negativno
razmiljaju prije natjecanja, tee se koncentriraju,

71

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

pokazuju negativnije reakcije na pogreke i sumnjaju u

svoje postupke. Sportai s visokom razinom
samopotovanja i niom anksioznou usmjereni su na
natjecanje i odluni da daju najbolje od sebe, vjeruju u
sebe, ne predaju puno pozornosti dokazivanju
kompetentnosti, te nisu pretjerano zabrinuti zbog
mogueg neuspjeha.
Motivacijski procesi vezani uz sportsku aktivnost
mogu utjecati na psiholoku dobrobit pojedinca, odnosno
da ukljuenost pojedinca u sportske aktivnosti moe
znaajno utjecati na raspoloenje pojedinca (20). Mogue
je pretpostaviti pozitivnu povezanost izmeu
raspoloenja i vjebanja, a ona se odnosi na to da e osobe
koje su zadovoljnije svojim vjebanjem i uspjehom u
sportskoj aktivnosti u prosjeku biti bolje raspoloene od
osoba koje nisu toliko zadovoljne svojom sportskom
aktivnosti i vjebanjem. Ova se tema moe raspravit s
aspekta razliitih procesa koji doprinose toj povezanosti,
kao i modulacijskih mehanizama promjena psiholokog
stanja i motivacije vjebaa.
DJELOVANJE VJEBANJA NA RASPOLOENJE
Psiholoke posljedice/uinci vjebanja
Sukladno principima pozitivne psihologije,
odreenu tjelesnu aktivnost na koju se odluimo, mora
pratiti potreba za uivanjem u toj aktivnosti, koja nam ini
veliko zadovoljstvo i kroz koju se osjeamo ispunjeno i
zadovoljno. Utjecaj tjelesne aktivnosti na psihiki status
vrlo je sloen fenomen sa prilinim brojem nejednako
intenzivno istraenih entiteta (39).
Dosadanja istraivanja nas usmjeravaju na
zakljuak da postoje karakteristike tjelesne aktivnosti
koje su zajednike veini ljudi i kod njih izazivaju
pozitivni psiholoki uinak, a mogu se podijeliti u tri
skupine (2). U prvu skupinu pripadaju karakteristike
aktivnosti u smislu odreene vrste aktivnosti, njezinog
trajanja, intenziteta i frekvencije. Druga skupina
karakteristika se odnosi na samu prirodu aktivnosti kojom
se bavimo, predlae se da ona ne bude kompetitivna, jer
tako osoba smanjuje mogunost frustracije i odbacivanja
same aktivnosti. Trea karakteristika se odnosi to da
aktivnost kojom se pojedinac bavi mora biti zatvorenog
tipa, predvidljiva, i pojedinac tijekom njezina izvoenja
mora biti sposoban usmjeriti svoju misaonu panju na
neto drugo.
U podlozi postizanja psihike dobrobiti tjelesnim
vjebanjem stoje odreeni mehanizmi. Iako ti mehanizmi
nisu u potpunosti razjanjeni, u literaturi se navode tri
fizioloko biokemijske pretpostavke (23).
monoaminska hipoteza koja govori o podizanju
razine noradrenalina i serotonina pod utjecajem
tjelovjebe, s tim da ovi neurotransmiteri
pozitivno djeluju na raspoloenje i pomau
smanjenju depresije
pirogenia hipoteza govori o na podizanju
tjelesne temperature vjebanjem to utjee na
poboljanje raspoloenja
endorfinska hipoteza koja govori da vee
koliine endorfina, koji se izluuju vjebanjem,
reduciraju bol, izazivaju stanje euforije,
pozitivno djeluju na raspoloenje

72

Moe se zakljuiti da do pozitivnih promjena u

raspoloenju dolazi na multidimenzionalan nain. Dolazi
do fiziolokih i biokemijskih promjena u organizmu,
promjena u nainu miljenja, doivljavanja sebe i okoline
pod utjecajem tjelovjebe. Za pretpostaviti je da e osobe
koje aktivnost i tjelovjeba vesele, koje su intrinzino
motivirane, koje su znatieljne, dulje ustrajati u vrenju te
aktivnosti, to ih posljedino moe dovesti u stanje
preplavljenosti aktivnou, poznatije pod nazivom
flow, koje kao da razvija stanje ovisnosti izmeu osobe i
aktivnosti (23).
S obzirom na tjelesnu aktivnost, koja u cilju ima
blagotvorne uinke na pozitivne psihike promjene,
karakteristike tjelovjebe bi trebale biti sljedee (23):
aerobnost aktivnosti, koja kroz mijenjanje ritma
disanja smanjuje neugodne osjeaje
nekompetitivnost aktivnosti, jer kroz takav oblik
aktivnosti natjeemo se sami sa sobom, a ne s
drugima
zatvorenost aktivnosti, to predstavlja vremenski
i prostorno predvidljivu tjelovjebu
repetitivnost i ritminost aktivnosti, to dovodi
do introspektivnog miljenja za vrijeme
tjelovjebe, a samim tim i do pozitivnijeg
raspoloenja
Jedno od mnogobrojnih istraivanja koje je sukladno
spomenutim teorijskim nalazima je bilo na skupini
studenata, koji su plivajui 2 puta tjedno tijekom 14 dana,
kratkorono poboljali raspoloenje u odnosu na skupine
studenata koje su izabrale maevanje, fitness, jogu,
predavanje o zdravlju (3).Takoer je vano naglasiti da se
svi navedeni pozitivni uinci tjelesne aktivnosti mogu
izgubiti povratkom u neaktivnost.
Mogui negativni uinci tjelesnog vjebanja
Tjelesno vjebanje ima mnogobrojne pozitivne i
blagotvorne uinke i sigurno postoje oni koji u tjelesnom
vjebanju ne vide nikakve negativne konotacije, ali tko
malo poblie konzultira literaturu, naii e na neke
zanimljive suprotne primjere. U prvom redu treba
spomenuti neke od negativnih posljedica prekomjernog
vjebanja kao to su ovisnost o vjebanju i pretreniranost.
Tjelesno vjebanje moemo razmatrati kao slijed od
nedostatnog vjebanja do prekomjernog vjebanja, gdje
uslijed prekomjerne tjelovjebe moe doi do slabljenja
imunolokog sustava koji time postaje podloniji
razliitim bolestima i infekcijama, a to sve moe
rezultirati poveanjem negativnog raspoloenja (38).
Ovisnost o tjelesnom vjebanju smatra se
psihofiziolokom ovisnou o redovitom programu
vjebanja, jer osoba ovisna o vjebanju gubi prednosti
redovitog, umjerenog vjebanja (38). Tada kod nje
nastupaju poremeaji raspoloenja u sluaju odstupanja
od redovitog rasporeda vjebanja. S gledita atribucijskih
imbenika, ovisnika o vjebanju kontrolira aktivnost, za
razliku od kontrole nad aktivnostima.
Jedno od najvanijih obiljeje ovisnika o vjebanju
jest ustrajnost u vjebanju bez obzira na bol ili ozljedu.
Bitno na ovom mjestu je spomenuti i pretreniranost,
koja predstavlja slabo psihofizioloko funkcioniranje i ne
treba ju mijeati sa fiziolokim principom nadoptereenja

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

koje se smatra normalnim u trenanom procesu.

Pretreniranost se manifestira kroz tri vrste optereenja,
meu kojima je prvo mehaniko optereenje (vezivno
tkivo, hrskavice i kosti), zatim metaboliko optereenja
(nedostatne razine glikogena), te psiholoko optereenje
(poremeaj raspoloenja) (38). Pretreniranost je mogue
povezati s umorom tijekom natjecanja, padom izvedbe,
poremeajem raspoloenja, emocionalnom nestabilnou, snienom motivacijom i izloenou raznim
oblicima bolesti i infekcija uslijed pad imunolokog
sustava. Jedan od jasnih pokazatelja pretreniranosti u
sportaa je poremeaj raspoloenja, jer su oni povezani sa
linou vjebaa, tj. sportaa to se smatra
najjednostavnijim i najuinkovitijim ranim signalom
upozorenja na potencijalnu pretreniranost.
Gledajui ovaj isprepleteni odnos i vezu izmeu
pretreniranosti i poremeaja raspoloenja, sasvim se
opravdanom smatra potreba za konstantnim praenjem
raspoloenja i primjene intervencija u obliku rastereenog
ili izmijenjenog programa treniranja u sluaju porasta
poremeaja raspoloenja iznad unaprijed zadane razine
koja se smatra u granicama normalnosti.
Na jo neke mogue negativne strane tjelesne
aktivnosti upuuje Horga (23) koja kao jedan od osnovnih
problema vidi u utroku vremena koji provedemo u
obavljanju aktivnosti. Kako je ovo jedan od osnovnih
preduvjeta obavljanja aktivnosti, da naemo vremena za
nju, rjeenje ove situacije se ogleda u vidu pjeaenja do
posla, tranja uz stepenice na poslu i kod kue, etnje
prirodom i sl., te naravno u pronalasku nekih bliih terena
i dvorana. Drugi problem na koji nas ista autorica
upozorava je utroak novca, jer svi vjebai si ele
priutiti najbolju opremu, dodatke prehrani, pohaati
odreene seminare o temama koje smatraju bitnima, to
sve iziskuje dodatne koliine novaca. U ovoj zadnjoj
reenici moemo prepoznati da ni vjebanje nije to je
nekad bilo, samo vjebanje, nego se komercijalistiki
duh uvukao i u ovaj segment ljudske djelatnosti.
injenica je da vjebanje, a ne glamurozno vjebanje,
dovodi do pozitivnih psihikih uinaka. Ovdje bi takoer
trebalo spomenuti i negativnu ovisnost o vjebanju, o
kojoj smo ve ranije neto govorili, a koja kroz
nezadovoljstvo vlastitim tijelom i opsesivnu potrebu za
vjebanjem slii nekim poremeajima prehrane, tonije
poremeaju anorexia nervosa. Ovakva stanja znaju imati
implikacije kao to su hostilnost, agresivnost, frustracije,
glavobolje, napetost, iritabilnost i vlastiti osjeaj krivnje,
u emu nam moe pomoi prekid vjebanja, privremeni ili
potpuni, dok u gorim sluajevima vjeba mora potraiti
strunu psiholoku pomo.
Dosadanja istraivanja usmjeravaju na zakljuak da
postoje karakteristike tjelesne aktivnosti koje su
zajednike veini ljudi i kod njih izazivaju pozitivni
psiholoki uinak, to se moe takoer vidjeti i u boljem
raspoloenju tih ljudi, a posljedino i boljim odnosima
prema drugima. Osoba koja je zadovoljna sobom, ima
veliko samopotovanje, slobodnije e se upustiti u
interakcije s drugim ljudima, lake e komunicirati s
njima i bit e openito vie otvorena za zajednika
druenja. Svrha idue cjeline je upoznati i pokuati
objasniti socijalizacijske uinke tjelesnog vjebanja i
njegov mogui utjecaj na laku prilagodbu pojedinca u

njegovom primarnom okruju. Raspraviti e se o tome

postoji li odreena konkretna faza u razvoju ovjeka kad
je proces socijalizacije izrazito bitan ili je moda, taj
proces prisutan cijeli ivot, te emo pokuati utvrditi
mogue karike u socijalizacijskom lancu koje pomau
ovjeku da postane drutveno bie, bie zajednice.
TJELESNO VJEBANJE I MOGUNOST
UKLAPANJA U SREDINU
Priroda socijalizacije
Psiholoka dobrobit tj. vjebanje oituje se i kroz
pozitivne uinke tjelesnog vjebanja na socijalizaciju,
bolje reeno, na lake uklapanje pojedinca u skupinu kojoj
pripada ili eli pripadati. Socijalizacija je proces koji se
svakodnevno odvija, bitno je znati da on zapoinje jo u
ranom djetinjstvu, kada dijete ui jezik, vrijednosne i
normativne obrasce okoline i drutva kojem pripada, a
traje cijeli ivot (40).
Nakon to dijete malo poraste, socijalizacijski se
procesi dogaaju i u ostalim podrujima ivota u koje je
dijete kao jedinka ukljueno, kao to su osnovna kola,
sportsko drutvo, prijatelji, crkva i slino. Socijalizacija je
konstrukt koji zapoinje pretpostavkom da je ovjek
drutveno bie, zoon politikon, govori nam kako dolazi do
toga da ovjek postaje lanom nekog drutva (40). Razne
teorije socijalizacije se slau da postoje tri imbenika
bitna za proces socijalizacije: subjekt, institucija i kultura
(40). Uloga subjekta je da bude aktivan lan
socijalizacijskog procesa, a ne tek obini sudionik Uloga
institucija je naglaena ciljevima i funkcijama koje imaju,
koje pojedinca usmjeravaju i ue ga pravilima igre
nekog drutva da bi se lake prilagodio sudjelovanju.
Uloga kulture u kojoj pojedinac djeluje i ije norme i
pravila usvaja ogleda se u pasivnom prihvaanju znaenja
koja dobivaju od kulture ili aktivnom koritenju tih
znaenja za procjenu vlastitog dozrijevanja (40).
Kao to je ve navedeno, obitelj je primarno mjesto
socijalizacije, u kojem posebnu panju treba posvetiti liku
majke, ija je uloga nezamjenjiva u prvim godinama
ivota. Socijalizacijski proces se odvija u dva smjera:
usvajanjem kulture drutva i strukturiranjem linosti (40).
Kroz tjelesno vjebanje, osim procesa socijalizacije,
moe doi i do procesa resocijalizacije, i to osoba koje su
zbog razliitih ivotnih okolnosti popustile pred mnogim
sredstvima ovisnosti, kao to su droga i alkohol, zbog ega
se, na neki nain, nisu adekvatno socijalizirale. Moda da
je tjelesna aktivnost bila prisutnija tijekom njihovih
ranijih godina, da su u kolskom sustavu imali priliku
nauiti o tjelesnoj aktivnosti kao sredstvu za izbacivanje
vika energije, kao sredstvu afirmacije i pomoi pri
sklapanju bliskih odnosa, ne bi se okuali u ovisnikoj
socijalizaciji.
Tjelesno vjebanje je proces koji u ivotu pojedinca
moe biti prisutan od djetinjstva, pa nadalje tijekom
cijelog ivota. Osnove tjelovjebe djetetu prenosi obitelj,
posredstvom same aktivnosti, ili vlastitom ukljuenosti u
sredstva sekundarne socijalizacije. Ope je poznato da
djeca iz obitelji sa veim primanjima prve korake u sportu
ostvaruju preko tenisa i jahanja, dok su djeca iz obitelji
manjeg socijalnog statusa vie ukljuena u aktivnosti
poput nogometa ili koarke. Pozitivna stvar je svakako i to

73

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

to roditelji sudjelovanjem u sportskom ivotu svoje djece

ostvaruju bolje odnose sa djecom.
S druge strane, u procesu socijalizacije bitna je uloga
vrnjaka, koji s godinama postaju sve znaajnija skupina u
kojoj se formiranu pojedinci. Vrnjaci, drutvo iz ulice i
kole, s porastom uloge koju imaju u ivotu pojedinca,
mogu izravno utjecati na odabir aktivnosti kojom se
pojedinac eli baviti (40). Vrnjaci veliki utjecaj imaju i
preko odreene vrnjake subkulture, kojoj je bolje
pripadati, nego se osjeati iskljuenim.
Osim djelovanja socijalizacije preko tjelesnog
vjebanja, u isto vrijeme djeluje i obrnuti proces,
socijalizacija preko tjelesnog vjebanja u iri drutveni
kontekst. Djeca se kroz razliite vrste igri ue drutvenim
aktivnostima i pozivima, a igre s godinama postaju sve
sloenije i zamrenije. Djeca preko igre ue tri stvari:
prvo, ue se vjetinama i individualnim postignuima,
podjeli spolnih uloga i osobnim potrebama, mentalnim
reakcijama i emocijskom izraavanju; drugo, igra im
pomae u upoznavanju i zbliavanju s bliskim socijalnim
okruenjem; tree, kroz igru i sportske aktivnosti dijete
stjee odreene kompetencije za uinkovito sudjelovanje
u interakciji s okolinom i ivotom openito (40).
Istraivanja ove tematike nisu jednoznana, nisu
ponudila egzaktne dokaze o povezanosti tjelesnog
vjebanja kao bitnog imbenika za socijalizaciju i
resocijalizaciju. Ovo odsustvo egzaktnih dokaza ni u kom
sluaju ne govori da nema pozitivnih uinaka tjelesnog
vjebanja na proces socijalizacije, nego navodi na
zakljuak da su ti dokazi vidljivi tek u integriranom
promatranju svih imbenika socijalizacijskog procesa
(40).
ZAKLJUAK
Tjelesna aktivnost ima veliku ulogu u ivotu
suvremenog ovjeka, pogotovo u smislu ouvanja i
poboljanja ovjekova psihofizikog zdravlja. Tjelesno
vjebanje od rane mladosti do duboke starosti jedan je od
faktora koji izrazito blagotvorno utjee i odgaa
negativne nuspojave vezane uz na miinu i skeletnu

Literatura
1. Baim M. Model tjelesne i zdravstvene kulture
primijenjen na Tehnikom fakultetu Sveuilita u
Rijeci i ERS, Informativno i struno glasilo
udruenja pedagoga tjelesne i zdravstvene kulture
1997; 16 (6): 15 23.
2. Bari R. Vjebam jer se osjeam dobro! Tjelesna
aktivnost s perspektive pozitivne psihologije.
Zbornik radova, Zagreb, Kinezioloki fakultet, 2007.
str. 31 8 .
3. Berger BG, Owen DR. Mood alteration with
swimming swimmers really do feel better,
Psychosom Med 1983; 45: 425 33.
4. Biddle SJH, Wang JCK. Motivation and selfperception profiles and links with physical activity in
adolescent girls. JAdolesc 2003; 26:687701.

74

strukturu ovjeka. Cilj ovog rada bio je prikazati postoje

li, i koji su, doprinosi tjelesnog vjebanja u smanjivanju
anksioznosti i stresa, odnosno poveanju zdravstvenog
stanja pojedinca, ispitati odnos i moguu vezu izmeu
tjelesnog vjebanja i samopotovanja, te pokuati
objasniti utjecaj tjelesnog vjebanja na socijalizaciju i
psihosomatsko stanje pojedinca. Ovaj rad prezentira neke
naine na koje redovita tjelesna aktivnost moe poboljati
zdravlje pa tako i smanjiti rizik prerane smrti.
Ovim radom smo takoer ukazali na potrebu za
pronalaenjem optimalnog naina tjelesnog vjebanja za
pojedinca, tj. odabirom aktivnosti u kojoj uiva i kroz koju
moe smanjivati napetost i doivljeni stres. Dostupna
literatura navodi na zakljuak o pozitivnim pomacima u
zdravlju pojedinca pod utjecajem tjelesnog vjebanja, to
se odnosi i na fiziku i na psihiku dobrobit pojedinca, to
ukazuje na izravan utjecaj tjelesne aktivnosti na
poveanje individualne kvalitete ivota. S obzirom na
samopotovanje i tjelesno vjebanje, istraivanja
potvruju znaajnu povezanost bavljenja tjelesnim
aktivnostima i poviene razine samopotovanja, jer osobe
koje se bave odreenom vrstom tjelesnog vjebanja imaju
priliku, kroz svoju aktivnost, poveati ili ak i izgraditi
svoje samopotovanje. Naalost, ima puno primjera u
sportskoj praksi, kada moe doi i do smanjenja
samopotovanja kad je tjelesna aktivnost u pitanju. U
poveanju razine samopotovanja sudjeluju i percipirana
tjelesna kompetentnost i tjelesni izgled sportaa.
Dosadanja istraivanja pokazala su da motivacijski
procesi vezani uz sportsku aktivnost mogu djelovati na
psiholoku dobrobit, osobito na planu poveanja
samopotovanja. Ovaj rad upuuje i na karakteristike koje
mora imati tjelesna aktivnost da bi imala pozitivne, a ne
negativne, psiholoke uinke, koji su takoer mogui kod
aktivnih vjebaa. S obzirom na ulogu tjelesnog vjebanja
kao bitnog imbenika za socijalizaciju, istraivanja nisu
jednoznana i da ne nude egzaktne dokaze o toj
povezanosti. Autori navode da su ti dokazi vidljivi tek u
integriranom promatranju svih imbenika socijalizacijskog procesa, to je preporuka za budua
istraivanja.

5. Bowker A. Relationship between sports participation

and self esteem during early adolescence. Can J
Behav Sci 2006;. 38(3):214- 29.
6. Bowker A, Gadbois S, Cornock B. Sport
participation and self esteem: variations as a
function of gender and gender role orientation. Sex
Roles:AJournal of Research 2003; 49:47-58.
7. Burui J. Psihologija Linosti II: Skripta uz teorijski
dio, Zagreb: Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu,
2001.
8. Cassidy CM, Conroy DE. Children's self-esteem
related to school and sport-specific perceptions of
self and others. J Sport Behav 2006; 29:1-24.
9. Coatsworth JD. Conroy ED. Enhancing the selfesteem of youth swimmers through coach training:
Gender and age effects. Psychol Sport Exerc 2006;
7:17392.

Bungi M, Bari R. Tjelesno vjebanje i neki aspekti psiholokog zdravlja

10. Cox RH. Psihologija sporta. Jastrebarsko: Naklada

Slap, 2005.
11. De Vries HA. Tension Reduction with Exercise;
Exercize and Mental Health, ured. M. P. Morgan, SE
Goldston, Hemisphere Publication Corporation,
Washington, 1987. Str.: 99 104.
12. Donaldson SJ, Ronan KR. The effects of sports
participation on young adolescents' emotional well
being.Adolescence 2006; 41:369 89.
13. onli V, Marui timac O, Smojver-Ai S.
Odgojni aspekti sporta - slika o sebi i problemna
ponaanja obzirom na ukljuenost uspjenost djece u
sportskim aktivnostima.
https://www.ffri.hr/datoteke/veno-odgojni.pdf ;
22.4.2009.
14. Findak V. Metodika tjelesne i zdravstvene kulture.
kolska knjiga, Zagreb, 2003.
15. Findak V, Neljak B. Kvaliteta rada u podruju
edukacije, sporta i sportske edukacije. U Findak, V.
(ur.): Zbornik radova 15. ljetne kole kineziologa
Republike Hrvatske, Rovinj 20-24. lipanj, 2006. Str.
16-26.
16. Frost J, McKelvie S. The relationship of self-esteem
and body satisfaction to exercise activity for male
and female elementary school, high school, and
university students. Athletic insight, Athletic Insight
2005; 7(4): 1-20.
17. Griest JH, Klein MH. i sur. Running as treatment for
depression. Compr Psychiatr 1979; 20:4154.
18. Heimer S, ajavec R. Medicina sporta. Zagreb:
Kinezioloki fakultet Sveuilita u Zagrebu i Cetis,
2006.
19. Heimer S, Rakovac M. Tjelesno vjebanje u zatiti i
unapreenju zdravlja. U: Heimer S, ajavec R.
Medicina sporta. Zagreb: Kinezioloki fakultet
Sveuilita u Zagrebu i Cetis, 2006.
20. Hein V, Hagger M. Global self-esteem, goal
achievement orientations and self-determined
behavioural regulations in physical education
setting. J Sports Sci 2007; 25(2):149-59.
21. Heinonen K, Raikkonen K, Keltikangas-Jarvinen L.
Self-esteem in early and late adolescence predicts
dispositional optimismpessimism in adulthood: A
21-year longitudinal study. Pers Individ Dif 2005;
39:51121.
22. Horga S. Psihologija sporta. Zagreb: Fakultet za
fiziku kulturu, 1993.
23. Horga S. Utjecaj tjelesnog vjebanja na psihiku
dobrobit. U Miigoj Durakovi M. i sur. Tjelesno
vjebanje i zdravlje. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu, Grafos, 1999. Str.
267-75.
24. Johnsgard KW. The exercise prescription for
depression and anxiety. New York: Plennum Press,
1989.
25. Kerr GA, Goss JD. Personal control in elite
gymnasts: The relationships between locus of
control, self-esteem, and trait anxiety. J Sport Behav
1997; 20(1):69-82.

26. Levy SS, Ebbeck V. The exercise and self-esteem

model in adult women: the inclusion of physical
acceptance. Psychol Sport Exerc 2005; 6:57184.
27. Malina RM. Physical activity : Relationship to
growth, maturation, and physical fitness. U:
Bouchard C, Shepard T. (ur.) Physical activity and
mental health. London: Human Kinetics,1994. Str.
918 30.
28. Mari T, Paradik P. Kondicijski trening u tjelesnoj i
zdravstvenoj kulturi. Kondicijski trening u tjelesnoj i
zdravstvenoj kulturi. Kondicijski trening,
2005,1(3):7-16.
29. Maxwell LE, Chmielewski EJ. Environmental
personalization and elementary schoolchildren's
self-esteem. J Environ Psychol 2007; 28:14353.
30. McAuley E, Blismer,B. Physical activity, self esteem and self- efficiacy relations in older adults: a
randomised controled trial. Ann Behav Med 2000;
22(2):1-20.
31. McGee R, Sheila Williams J, Howden-Chapman P,
Martin J, Kawachi I. Participation in clubs and
groups from childhood to adolescence and its effects
on attachment and self-esteem. J Adolesc 2006;
29:1 17.
32. Pamuk O. Stres na radnom mjestu u odjevnoj
industriji, Tekstil 2007; 56 (10):62732.
33. Pastor Y, Balaguer I, Pons D, Garcia-Merita M.
Testing direct and indirect effects of sports
participation on perceived health in Spanish
adolescents between 15 and 18 years of age. J
Adolesc 2003; 26:71730.
34. Serti H, Segedi I, Bai M. Praenje promjena
motorikih i funkcionalnih sposobnosti te
antropometrijskih karakteristika uenika tijekom
dvogodinje nastave tjelesne i zdravstvene kulture.
http://www.hrks.hr/skole/17_ljetna_skola/192198.pdf, 8.7.2009.
35. Slutzky CB, Simpkins DS. The link between
children's sport participation and self-esteem:
exploring the mediating role of sport self-concept.
Psychol Sport Exerc 2008; 7:11231.
36. Standage M, Gillison F. Students' motivational
responses toward school physical education and their
relationship to general self-esteem and health-related
quality of life. Psychol Sport Exerc 2007; 8:70421.
37. Taylor DL. A comparison of college athletic
participants and nonparticipants on self-esteem. J
Coll Stud Dev 1996; 36(5):444-51.
38. Tremblay SM, Wyatt Inman J, Douglas Willms J.
The Relationship Between Physical Activity, SelfEsteem, and Academic Achievement in 12 Year - Old
Children. Pediatr Exerc Sci 2000; 12(3):312-24.
39. igman A, Rui L. Utjecaj tjelesne aktivnosti na
raspoloenje fizioloki mehanizmi. HMV 2008;
23:75 82.
40. ugi Z. Socijalizacijski aspekti tjelesnog vjebanja.
U: Miigoj Durakovi M. i sur. Tjelesno vjebanje i
zdravlje. Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu
Sveuilita u Zagrebu, Grafos, 1999.

75