also profit from the more recent studies of the Mediterranaen such as the monumental anti-Braudelian Purcel/Hordens monograph27.

Os reliance on postcolonial theory through Saids Orientalism and his use of the concept of Othering
stays his structural weakness without decisive employment of a contextual and
genre criticism of ancient written sources28, and without more emphasis on the
discursive nature of Othering that is discussed by Saids followers29. A theoretical discussion on the nature of ethnicity and identity would also benefit from the
works of A. D. Smith30, and Bourdieaus sociological concept of habitus, which is
becoming quite significant in archaeological theory31.
O. reconstructs the Iapodes from the abyss of proto-historical darkness,
but does not deconstructs them, staying far away from the conclusions and the
development of new interpretative frameworks. It is a well-done case-study,
but it sorely needs other comparable studies of the neighboring peoples that
would help in the construction of a new framework for a study of peoples from
pre-Roman Illyricum. This book is a significant piece of scholarship, it is very
informative, and contains well-written material often going far beyond usual
dry scholarly observations. It is intended primarily for the south Slavic audience, although its translation into some of the more influential world languages,
with certain corrections and upgrades, would be a fine and welcome addition to
the study of European proto-historical communities. We just need to cross our
fingers that in the long run this book shall carry forth and unleash the virus of
change that will spread and cause a rethinking of the existing frameworks for
research of Iron Age communities in the western Balkans.
Danijel Dino

Mirsad Sijari, Maevi 10.-15. stoljea iz Bosne i Hercegovine,

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2004, str. 108.
Analizirani na pravi nain, maevi, kao neizostavni dio opreme ratnika u
srednjem vijeku, ali i simbol vlasti i moi tadanjih gospodara, mnogo nam mogu
rei o ratnikoj i svakodnevnoj praksi srednjovjekovnog ovjeka. Kao arheoloki
nalaz oni su jedan od najzahvalnijih predmeta, kako za opu obradu, tako i za
tipoloku i hronoloku klasifikaciju. Meutim, domaa struna literatura je maHorden/Purcell (n. 22); also W. V. Harris (ed.), Rethinking the Mediterranean. Oxford
2005.
28
Inter alii: C. Shuttleworth Kraus (ed.), The limits of historiography. Mnemosyne Suppl.
191. Leiden 1999; K. Clarke, Between Geography and History: Hellenistic constructions of
the Roman world. Oxford 1999; T. Whitmarsh, Greek Literature and the Roman Empire.
Oxford 2001.
29
E.g. J. Fabian, Time and the Other: How anthropology makes its object. New York
1983; S. Hall, The West and the Rest: Discourse and Power. In: S. Hall/B. Gieben (eds.),
Formations of Modernity. Cambridge 1992, 275-332; S. Mills, Discourse. London 1997.
30
A. D. Smith, The Ethnic Origins of Nations. Oxford 1986.
31
E. g. Jones (n. 2).
27

281

eve sasvim neopravdano tretirala samo usputno, te se sve do sada nije pojavio
cjelovit prikaz ove vrste oruja. Izuzetak je knjiga Mirsada Sijaria o srednjovjekovnim maevima u Bosni i Hercegovini, koja ustvari predstavlja njegov magistarski rad branjen juna 2004. godine na Filozofskom fakultetu Sveuilita u
Zagrebu. Poto je Sijari u svom ranijem radu, kojim se i predstavio znanstvenoj
javnosti, izvrio temeljitu komparativnu analizu i kataloku obradu srednjovjekovnih mamuza (Kasnosrednjovjekovne mamuze iz zbirke Zemaljskog Muzeja
Bosne i Hercegovine, GZM n. s. Arheologija, 48/49, Sarajevo, 2001, str. 300346.), moglo se i oekivati da e njegova knjiga, kao i navedeni rad, takoer biti
uraena savjesno uz veliki obzir prema pojedinostima. Prema autoru, cilj ovog
rada je pruanje to kompletnije slike nalaza maeva 10.-15. st., sa prostora BiH,
analiziranje i prezentiranje do sada nepublikovanih nalaza, te u par sluajeva
revidiranje starih postavki u skladu sa novim saznanjima o ovoj problematici.
(str. 7.), po emu se ova knjiga moe svakako svrstati u ozbiljan pokuaj da se
naa nauka obogati novim rezultatima, koji su joj tako prijeko potrebni.
Od 17 analiziranih maeva, vei broj ih se uva u Zemaljskom Muzeju
u Sarajevu, a obraeni su i nalazi koji su pohranjeni u muzejima u Travniku,
Visokom i Bijeljini. Oni predstavljaju primjerke izraevina naenih na tlu dananje Bosne i Hercegovine koji se mogu okvirno datirati u period izmeu 10. i
15. stoljea. Razlog za ovakvo vremensko ograniavanje obraenih maeva treba
traiti u injenici da su se nai znanstvenici, koji su se bavili prouavanjem srednjovjekovnog oruja, a posebno nalaza maeva, uglavnom orijentirali na predmete iz ranog srednjeg vijeka, gotovo zanemarujui one ija se izvedba i upotreba
moe datirati u kasniji period. Prilikom same obrade maeva akcenat je stavljen
na njihovu tipoloku i hronoloku klasifikaciju, koja je odreivana prema procesu analize koju su nedavno u svojim radovima ustanovili brojni evropski autori
(Geibig, Oakeshott i dr.). Imajui to u vidu, moe se rei da su maevi tretirani
po propisima najnovijih standarda postavljenih u najviim naunim krugovima,
ime navoeni argumenti u djelu dobivaju nesumnjivu teinu.
Analizirane maeve autor je podijelio u dvije osnovne grupe; u grupu I svrstani su maevi koriteni prilikom suoavanja sa kombiniranim, dok se u grupi
II nalaze oni namijenjeni suprotstavljanju punim oklopima. S obzirom da je ova
podijela raena na osnovu razvoja odbrambenog sistema, tj. oklopa, koji svoje
prve znaajne promjene u konstrukciji, u smislu usavravanja, dobijaju krajem
13. stoljea, tako se i na maevima, kako bi odgovarali pomenutoj promjeni, javljaju stilske i funkcionalne promjene na sjeivu i balaku. U skladu s tim, maeve
druge grupe, u odnosu na one iz prve, karakterizira novi oblik jabuica, te pojava
sredinjeg ispupenja na sjeivu, tj. rebra, koji ojaava vrh ili cijelo sjeivo.
Iz cijele skupine anliziranih maeva valja izdvojiti nekoliko primjeraka;
posebno su zanimljivi prvi i drugi po redu obraeni maevi koji pripadaju prvoj grupi i koji su bili namijenjeni za sjeu (tj. suprotstavljanje kombiniranim
oklopima). Naime, oba maa se istiu interesantnim natpisima na sjeivu koji
ih u tipolokom smislu klasificiraju u maeve poznate skupine INGELRII, to je
ustvari signatura porajnskih kovakih radionica, vjerovatno iz okolice dananjeg
grada Solingena, iji maevi potiu iz perioda od 10. do sredine 11. stoljea. Posebnu skupinu analiziranih maeva ine i tri maa iz prve grupe (redni bojevi 5,
6. i 7.), koji se odlikuju svojom veliinom, masivnou i vrlo dugim, ravnim sjei282

vima, i koji su kao i prethodni razmatrani maevi sluili za sjeu. Iz ove skupine
se kao najinteresantniji jo istie ma koji je osobito karakteristian zbog toga
to na obje strane sjeiva ima sauvane predstave heraldikih znamenja. Nita
manje nije zanimljiv ni ma iz druge grupe (17. po redu analizirani ma) kojeg
takoer valja izdvojiti zbog njegovog osobenog oblika zbog kojeg je prozvan volovski jezik. Prema autoru ovaj ma je doao u Bosnu i Hercegovinu vjerovatno
krajem 15. ili poetkom 16. stoljea iz Italije.
Neki opisani maevi predstavljaju izuzetno vrijedne, neobine i rijetke primjerke. Meutim, neke je zub vremena toliko nagrizao da im nedostaju osnovni
dijelovi ime je njihova klasifikacija znatno oteana (npr. etvrti analizirani primjerak, izvaen iz korita rijeke Save u Brezovom polju kod Brkog, nema sauvan balak, kao ni gornji dio sjeiva, dok je i preostali dio sjeiva veoma slabo
ouvan).
Zbog malobrojnosti maeva naenih na prostorima Bosne i Hercegovine,
kao i zbog injenice da veina njih uglavnom potie iz zapadnih radionica i kovanica (napose njemakih, ali takoer i maarskih i talijanskih), autor dolazi
do zakljuka da nije mogue iz dostupnog materijala odrediti po emu su maevi
domaih radionica, koji se spominju u pisanim izvorima (spada I de Bosna), bili
prepoznatljivi u odnosu na slino oruje iz drugih zemalja. U svom zakljuku
autor povlai i pitanje maeva kao grobnih priloga u srednjovjekovnoj Bosni,
pozivajui se na neke primjerke naene ispod steaka, ijom bi se detaljnijom
analizom mogla prouiti vjerska, ili moda ak i etnika pripadnost njihovih posljednjih vlasnika. U tom smislu kao posebno zanimljivu teoriju, koja zasluuje
dalju razradu, on istie odnos steaka i Vlaha, to bi moglo dati i konaan odgovor na brojne pretpostavke o maevima u BiH.
Karakteristika cijelog djela jeste ta to autor, na osnovu najnovijih naunih dostignua, pravi brojna poreenja analiziranih maeva s ve opisanim
nalazima maeva sa drugih prostora, te meu njima trai analogije i slinosti,
pri emu pokazuje zavidno poznavanje literature, a samim time i cjelokupne
problematike. Vrijednost ove knjige sastoji se i u tome to su mnogi maevi opisani i predstavljeni po prvi put uz kvalitetne reprodukcije crtea i slika koje
znatno pomau itatelju pri praenju ponekad suhoparnog teksta. Cijela zbirka obraenih maeva stavljena je u iri, evropski okvir, jer je Sijari uspjeno
dokazao da vei dio maeva vodi porijeklo iz nekih od evropskih zemalja. Kako
sam autor kae, glavna manjkavost rada predstavlja nemogunost da se obrade i
analiziraju 5 ili 6 primjeraka maeva koji se nalaze u muzeju u Banjoj Luci. Ova
injenica cjelokupnom djelu uope ne smanjuje vrijednosti; metodoloki dobro
postavljeno i precizno obraeno, s interesantnom tematikom, ono zasluuje da
postane vano i nezaobilazno referentno djelo za sve budue istraivae koji se
budu bavili prouavanjem kako materijalne kulture srednjovjekovne Bosne tako
i ratnih prilika u njoj.
Emir O. Filipovi

283