Вы находитесь на странице: 1из 47

OPŠTI DIO

1. POJAM, FUNKCIJA I KARAKTERISTIKE KRIVIČNOG PRAVA

Krivično pravo se može definisati kao sistem zakonskih pravnih propisa kojima se određuju krivična
djela i krivične sankcije, kao i osnovi i uslovi za primjenu krivičnih sankcija prema učiniocima krivičnih djela u
cilju zaštite ličnih sloboda i prava čovjeka, te drugih prava i društvenih vrijednosti zagarantovanih i zaštićenih
Ustavom BiH i međunarodnim pravom. Ono predstavlja onaj dio pravnog sistema čija je osnovna funkcija
zaštita društva od kriminaliteta, obezbjeđivanje uslova za zajednički život ljudi u društvu organizovanom u
državi kao najvišem obliku društvene organizacije. Da bi se ta funkcija ostvarila, krivičnim pravom se određuje
koja ljudska ponašanja predstavljaju krivična djela, koje krivične sankcije i pod kojim uslovima se mogu
primjenjivati prema učiniocima takvih djela.
Krivično pravo sadrži materijalni i formalni elemenat. Materijalni elemenat, tj. sadržinu krivičnog
prava čini određivanje krivičnog djela, krivične odgovornosti i krivične sankcije u cilju ostvarenja zaštite.
Formalni elemenat se ogleda u tome što se i krivična djela i krivične sankcije, kao i uslovi za njihovu primjenu
mogu određivati samo zakonom, što znači da je krivično pravo zakonsko pravo. Materijalna karakteristika
krivičnog prava sastoji se u njegovoj funkciji zaštite najznačajnijih društvenih dobara i vrijednosti određene
države. Ta zaštita se ostvaruje propisivanjem, izricanjem i izvršavanjem sankcija koje imaju prinudni karakter, a
koje se primjenjuju prema učiniteljima krivičnih djela kojima se povređuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti.
Krivično pravo ima za cilj ostvarenje dvije funkcije: statičku i dinamičku. Statička funkcija predstavlja
zaštitu i osiguranje najznačajnijih društvenih dobara i vrijednosti od njihovog povrjeđivanja ili ugrožavanja
činjenjem krivičnih djela od strane pojedinaca ili grupa, tj. očuvanje postojećih odnosa, a dinamička funkcija
sastoji se u praćenju dinamike i razvoja društvenih odnosa i učestvuje u njihovom mijenjanju i unapređivanju.
Funkcija krivičnog prava BiH je osiguranje i zaštita ličnih sloboda i prava čovjeka, te drugih prava i društvenih
vrijednosti koje su zagarantovane i zaštićene Ustavom BiH i međunarodnim pravom. Dva su osnovna objekta
zaštite: čovjek i društvo, odnosno država.
Krivično pravo se dijeli na: materijalno, procesno i izvršno. Materijalno predstavlja sistem zakonskih
pravnih propisa kojima se određuje pojam i karakteristika krivičnih djela, sistem krivičnih sankcija i osnovni
uslovi za utvrđivanje krivične odgovornosti i kažnjivosti. Procesno pravo kao sistem zakonskih pravnih propisa
određuje pojam i vrste procesnih subjekata, procesna načela i tok krivičnog postupka. Izvršno krivično pravo
određuje postupak, način i uslove izvršenja izrečenih krivičnih sankcija od strane krivičnog suda.
Materijalno krivično pravo se dijeli na: opšte i posebno. Opšti dio materijalnog krivičnog prava
uređuje osnovne pojmove i institute krivičnog prava uopšte: krivična djela, krivične odgovornosti i krivične
sankcije. Posebni dio materijalnog krivičnog prava određuje pojam i karakteristike osnovnih privilegovanih i
kvalifikovanih oblika i vidova ispoljavanja pojedinih krivičnih djela.
Zavisno od izvora, krivično pravo se dijeli na: nacionalno (interno) i međunarodno. Izvori
nacionalnog krivičnog prava su: domaći krivični zakoni (KZ RS, KZ FBiH, KZ BiH, KZ Distrikt Brčko), a
izvori međunarodnog krivičnog prava su: međunarodni pravni akti (Statut Haškog tribunala, Statuti tribunala za:
Ruandu, Siera Leone, Istočni Timur, Irak…). Nacionalno krivično pravo se može podijeliti na osnovno i
dopunsko. Osnovno krivično pravo je sadržano u krivičnim zakonima, dok dopunsko ili sporedno krivično
pravo čine krivičnopravne odredbe sadržane u drugim zakonima koji uređuju odnose u drugim oblastima prava.

2. IZVORI KRIVIČNOG PRAVA (pojam, vrste, značaj)

Izvore krivičnog prava možemo podijeliti na: materijalne i formalne. Pod izvorom krivičnog zakona u
formalnom smislu podrazumjevaju se pravni akti koji sadrže krivičnopravne norme kojima se određuju
krivična djela i krivične sankcije. U materijalnom smislu izvor krivičnog prava predstavljaju društveni odnosi
regulisani putem krivičnopravnih normi.
Osnovni, glavni izvor krivičnog prava, koje se zasniva na načelu zakonitosti krivičnog djela i kazne,
jeste zakon. Najznačajniji izvor krivičnog prava kod nas je krivični zakon ili krivični zakoni. Na nivou BiH to
je krivični zakon BiH, u entitetima KZRS i KZFBiH, a u Brčko Distriktu - KZ Brčko Distrikta. Pored zakona se
kao posredni i dopunski izvori mogu javljati i drugi pisani propisi. Oni imaju karakter izvora krivičnog zakona
samo kada se zakon na njih poziva, a to su: normativni akti državnih organa, međunarodni ugovori, običajno
pravo, sudska praksa i pravna nauka.
ZAKON je osnovni i glavni izvor u krivičnom pravu BiH. Krivična djela i krivične sankcije mogu biti
određene samo zakonom. Osnovni izvor krivičnog prava je krivični zakon. Taj osnovni izvor u BiH čine četiri
krivična zakona: KZBiH, KZRS, KZFBiH i KZ Distrikta Brčko. Pored osnovnog krivičnog prava postoji i
1
dopunsko krivično pravo čiji su izvor zakoni iz drugih oblasti koji sadrže krivičnopravne odredbe. Tim
zakonima predviđena su krivična djela i kazne kojima se osigurava poštovanje tih propisa, tj. zaštita onih
društvenih odnosa koji su predmet njihove regulative.
PODZAKONSKI AKTI - niži normativni akti ne predstavljaju neposredne izvore krivičnog prava, jer
se njima ne mogu statuirati opšte krivičnopravne ustanove, niti se mogu propisivati krivična djela i krivične
sankcije, što nalaže načelo zakonitosti. Ipak, oni se mogu javljati kao posredni, odnosno dopunski izvori
krivičnog prava, što je prvenstveno slučaj kod tzv. blanketnih krivičnih djela. To su ona krivična djela čije
zakonsko biće u krivičnom zakonu nije u potpunosti određeno, pa u takvim slučajevima sam zakon upućuje na
neke druge propise i tek uz korištenje tih propisa moguće je utvrditi definitivno u čemu se sastoji takvo krivično
djelo. Ovo su posredni izvori krivičnog prava, za razliku od zakona koji je neposredan izvor, odnosno, oni imaju
karakter izvora krivičnog prava samo ukoliko krivični zakon putem blanketnih dispozicija na njih upućuje.
SUDSKA PRAKSA, NAUKA, OBIČAJNO PRAVO - sudska praksa, običaji i teorija krivičnog prava
imaju veliki značaj za krivično pravo, ali oni ne predstavljaju izvore krivičnog prava, jer bi to bilo u suprotnosti
sa načelom zakonitosti. Kod nas sudska praksa nije stvaralac, već samo tumač zakona. Ipak, u suštinskom
smislu sudska praksa ima izuzetan značaj ne samo u primjeni već i u stvaranju krivičnog zakonodavstva
(kreativna uloga sudske prakse). U primjeni krivičnog zakona sudska praksa ima veliki značaj posebno u
utvrđivanju sadržaja pojedinih krivičnopravnih normi i njihovog prilagođavanja novim životnih potrebama i
uslovima. Ona, u jednom širem i suštinskom smislu, kao osnova za rješavanje određenih slučajeva ima značaj
funkcionalnog izvora krivičnog prava.
Ni nauka krivičnog prava ne predstavlja njegov izvor. Međutim, teorija krivičnog prava takođe ima
veliki značaj i uticaj na sudsku praksu u primjeni krivičnog prava, ali isto tako i na stvaranje prava. Kod nas
teorija ima mnogo veći uticaj na stvaranje prava, dok je njen uticaj na sudsku praksu nedovoljan.
Običaji nemaju snagu izvora krivičnog prava. Izuzetno, običajno pravo može se javiti kao posredni
izvor krivičnog prava kada se sam zakon u opisima zakonskih bića nekih krivičnih djela poziva na određena
običajna pravila, kao npr. kod određenog broja krivičnih djela protiv čovječnosti i pravila međunarodnog prava,
ili kada koristi neke pojmove čije tumačenje zavisi od određenih običajih pravila, npr. tzv. dobri poslovni
običaji koji vrijede u vršenju određenih privrednih ili drugih djelatnosti.
MEĐUNARODNI UGOVORI - međunarodni ugovori su izvori krivičnog prava onda kada regulišu
određena pitanja iz oblasti krivičnog prava. Po svojoj pravnoj snazi oni su iznad zakona. Po pravilu, oni su
posredni izvori krivičnog prava, dakle, kada njegove odredbe preuzima naš zakon, ali oni mogu biti i direktni
izvori kada se primjenjuju neposredno. Od posebnog značaja su oni međunarodni ugovori u odnosu na koje je
preuzeta obaveza da se njihovim odredbama obezbijedi krivičnopravna zaštita, npr. četiri Ženevske konvencije
iz 1949. godine i Dopunski protokoli, uz te konvencije iz 1977. godine, na osnovu kojih je u naše krivično
zakonodavstvo unesen veći broj inkriminacija.
Kada se govori o izvorima krivičnog prava, onda se prvenstveno misli na formalne izvore krivičnog
prava, što zapravo čine one zakonske odredbe u kojima su sadržane krivičnopravne norme.

3. VREMENSKO VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONA

Važenje krivičnog zakona znači da je on na snazi i da ga organi pravosuđa primjenjuju, tj. da po


njemu sudovi sude u krivičnim stvarima. Međutim, krivični zakon nije univerzalan, kao ni bilo koji drugi zakon.
On djeluje u određenom vremenu, na određenom prostoru i u odnosu prema određenim licima. Zbog toga,
razlikuje se: vremensko, prostorno i personalno važenje krivičnog zakona.
Vremensko važenje je opšte pravno pravilo i jednako se rješava kod svih zakona. Da bi počeo da važi,
svaki zakon prvo treba da bude proglašen, iz čega proizilazi osnovno pravilo da objavljivanje zakona mora
prethoditi njegovom stupanju na snagu. Početak važenja jednog zakona je dan ili momenat njegovog stupanja na
snagu, što može biti eksplicitno određeno u samom zakonu, ili se primjenjuju opšta pravna pravila o stupanju
zakona na snagu. Vrijeme od objavljivanja zakona u Službenom glsniku, pa do njegovog stupanja na snagu
može biti kraće ili duže, u zavisnosti od karaktera zakona njegove složenosti ili značaja, te da li se radi o posve
novom, znatno ili neznatno izmijenjenom zakonu. KZ važi do dana stupanja na snagu novog zakona koji ga
izričito ili prećutno ukida. KZ prestaje da važi, na osnovu zakonskog propisa koji određuje dan prestanka
njegove važnosti i stupanjem na snagu novog KZ, koji na drugi način reguliše istu materiju koju je regulisao i
ranije važeći KZ. Svi krivični zakoni u BiH predviđaju da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji
je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. Utvrđivanje vremena učinjenja krivičnog djela je faktičko
pitanje, a utvrđivanje vremenskog važenja KZ je pravno pitanje.
Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primjenjuje se zakon koji
je blaži za učinioca. Mora se ustanoviti koji je blaži zakon, stari ili novi, a da bi se to ustanovilo vrši se
upoređivanje odredaba jednog i drugog zakona vezanih za krivično djelo, krivičnu odgovornost i kažnjivost. To
je izuzetna dozvola retroaktivnosti kada je novi zakon blaži – retroaktivnost in mitius. Na konkretni slučaj u
cjelosti se može primijeniti samo jedan zakon, onaj za koji se utvrdi da je za datu činjeničnu situaciju povoljniji.
2
Dakle, isključena je mogućnost kombinacije zakona, starog i novog jer bi to zapravo značilo da sud
primjenjuje zakon koji ne postoji, jer se kombinacijom zakona, od kojih su neki prestali da važe, ne može
uspostaviti postojeći i pravno važeći zakon. Takođe, primjenjuju se i tzv. međuzakoni ili interimni zakoni, tj.
zakoni koji nisu važili ni u vrijeme izvršenja krivičnog djela ni u vrijeme suđenja, obzirom da zakon obavezuje
na primjenu blažeg zakona i onda kada je zakon izmijenjen i više puta.

4. PROSTORNO VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONA


(teritorijalni, personalni, relani, univerzalni princip, posebni uslovi za gonjenje)

Pod prostornim važenjem krivičnog zakona podrazumjeva se njegova primjena obzirom na mjesto
izvršenja krivičnog djela. U vezi sa tim pitanjem postoje dvije osnovne grupe pravila kojima se utvrđuje
važenje i primjena krivičnog zakonodavstva. Jedna pravila se odnose na važenje krivičnog zakonodavstva u
okviru jedne države, odnosno jurisdikcije, tj. kada je krivično djelo izvršeno na njenoj teritoriji, a druga na
pitanje važenja i primjene krivičnog zakonodavstva na slučajeve izvršenja krivičnog djela u inostranstvu. Naš
KZ sadrži i jedna i druga pravila.

Važenje našeg krivičnog zakonodavstva za krivična djela učinjena na našoj teritoriji


Teritorijalni princip je osnovni princip prostornog važenja krivičnog zakonodavstva. Prema
teritorijalnom principu naše krivično zakonodavstvo važi za svakog ko na našoj teritoriji izvrši krivično djelo
bez obzira na državljanstvo učinioca. Znači, kada se utvrdi da je krivično djelo učinjeno na našoj teritoriji,
primjena našeg krivičnog zakonodavstva je obavezna bez obzira da li je učinilac naš državljanin, stranac ili lice
bez državljanstva, da li je djelo izvršeno protiv naše ili neke druge države, prema našem ili stranom
državljaninu, protiv naših ili dobara neke druge zemlje ili međunarodne organizacije. U BiH teritorijalni princip
je osnovni (primaran) princip primjene krivičnog zakonodavstva.
Teritoriju čini kopnena teritorija, obalno more i vodene površine unutar njihovih granica, kao i vazdušni
prostor nad njima. Teritorijalni princip je dopunjen sa još dva principa: principom zastave broda i principom
registracije aviona. To znači da se naše krivično zakonodavstvo obavezno primjenjuje prema svakome ko učini
krivično djelo na domaćem brodu, bez obzira gdje se brod nalazio u vrijeme učinjenja djela. Za razliku od
principa zastave broda koji podjednako važi za sve kategorije brodova, princip registracije aviona pravi razliku
između civilnog i vojnog aviona. Ako je u pitanju vojni avion naše zakonodavstvo se primjenjuje bez obzira
gdje se avion nalazio u vrijeme izvršenja djela, dok je u slučaju civilnog vazduhoplovstva to moguće samo ako
je u tom času bio u letu, tj. ako nije bio na teritoriji druge države. Izuzetak od primjene teritorijalnog principa
predviđa međunarodno pravo prema koje se domaće krivično zakonodavstvo ne može primjenjivati na osobe
koje uživaju diplomatski imunitet.
Princip zastupničke jurisdikcije - ovaj princip predstavlja izuzetak od teritorijalnog principa koji nam
omogućava odricanje od prava kažnjavanja i njegovo prenošenje državi u kojoj (stranac) učinilac, koji je djelo
izvršio na našoj teritoriji, ima prebivalište. Riječ je o slučajevima za koje naša država, odnosno država mjesta
izvršenja djela nema interesa za vođenje krivičnog postupka ili je očigledno da bi vođenje postupka i izvršenje
kazne bilo cjelishodnije i svrsishodnije u zemlji prebivališta učinioca djela. U takvim slučajevima mi se
odričemo prava kažnjavanja i ustupamo jurisdikciju drugoj državi. Uslovi ustupanja su predviđeni zakonom i
oni se sastoje u tome da se ta država tome ne protivi i da se radi o krivičnim djelima sa propisanom kaznom
zatvora do 10 godina, odnosno, za krivična djela protiv javnog saobraćaja. Ustupanje nije dopušteno ako se
njime stranac može izložiti neopravdanom postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
Isto tako, ako je naš građanin oštećen krivičnim djelom, ustupanje nije dopušteno ako se on tome protivi, osim,
ako je dato osiguranje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva. Pristanak učinioca se ne zahtijeva,
ali je donekle zaštićen. Ustupanje je postavljeno fakultativno. Do potvrđivanja optužnice odluku o ustupanju
donosi tužilac, a nakon podizanja optužnice sudija za prethodno saslušanje na prijedlog tužioca.

Važenje našeg krivičnog zakonodavstva za krivična djela učinjena van naše teritorije
Druga grupa pravila prostornog važenja krivičnog zakonodavstva uređuje važenje našeg krivičnog
zakonodavstva u slučajevima kada su krivična djela izvršena u inostranstvu, tj. kada se njegova primjena ne
može ostvariti putem teritorijalnog principa. Radi se, dakle, o prostoru koji ne pripada našoj krivičnopravnoj
vlasti, što predstavlja područje koje je pod krivičnopravnom vlašću neke druge zemlje ili prostorom koji ne
pripada ni jednoj krivičnopravnoj vlasti. Za primjenu našeg krivičnopravnog zakonodavstva u ovakvim
slučajevima zakon predviđa nekoliko principa: realni (primarni i supsidijarni), personalni i univerzalni.
Realni ili zaštitni princip - u svim današnjim krivičnim zakonodavstvima prihvaćen je realni ili zaštitni
princip prema kojem se represivna vlast države proširuje i na određena krivična djela izvršena izvan njene
teritorije, a koja ugrožavaju njene važne vrijednosti ili dobra. Osnov primjene nacionalnog krivičnog
zakonodavstva u ovakvim slučajevima je značaj zaštićenog dobra, odnosno priroda i karakter krivičnog djela.
3
Radi se o djelima koja su upravljena protiv države, njenog ustavnog poretka i bezbjednosti ili nekog
drugog značajnog dobra, a koja su izvršena u inostranstvu, bez obzira da li je njihov izvršilac domaći
državljanin, stranac ili lice bez državljanstva. Pošto je tu riječ uglavnom o političkim dobrima, još i danas
postoji izvjesno nepovjerenje među državama u odnosu na njihovu zaštitu, jer jedna država ne može očekivati
od druge da je štiti kada su u pitanju određena krivična djela političkog karaktera npr. špijunaža.
Realni ili zaštitni princip nije na isti način postavljen u KZ RS i KZBiH. U KZBiH ovaj princip je
postavljen mnogo šire, u KZRS radi se samo u krivičnim djelima protiv ustavnog uređenja, a u KZBiH je njime
obuhvaćen znatno veći broj dosta različitih krivičnih djela. Realni princip je po svom karakteru primaran, a to
znači da se naše krivično zakonodavstvo na ovakve slučajeve primjenjuje bez obzira da li su navedena krivična
djela predviđena u krivičnom zakonu zemlje u kojoj su izvršena, da li je za njih tamo suđeno i da li je i u kojoj
mjeri izrečena kazna izdržana. Dakle, odstupa se kako od principa dvostruke kažnjivosti, tako i od principa ne
bis in dem, s tim što se obavezno u izrečenu kaznu kod nas uračunava izdržana kazna ili njen dio.
Aktivni personalni ili nacionalni princip - dok se kod realnog principa radi o proširenju važenja našeg
krivičnog zakonodavstva na svakog ko van naših granica izvrši samo krivična djela nabrojana u odredbama, kod
principa aktivnog personaliteta ili nacionalnog principa, naša represivna vlast odnosi se samo na krivična djela
naših državljana koja izvrše u inostranstvu, izuzimajući ona krivična djela koja su obuhvaćena realnim
principom. Uslov za ovo je da se naš državljanin nađe na našoj teritoriji ili joj bude ekstradiran, što je i izričito
istaknuto određenim odredbama zakona. Takodje, odredbama su dati i ostali uslovi za primjenu našeg
zakonodavstva po ovom principu. Osnovni razlog opravdanja i usvajanja jednog ovakvog principa proizilazi iz
postulata pravičnosti i interesa svake zemlje da njeni građani u inostranstvu poštuju pravne norme. Ne bi se
smjelo dopustiti da jedno lice samo radi toga što je naš građanin izbjegne pravdi i ostane nekažnjen za
kriminalna djela sklanjanjem u svoju državu. Obzirom da takvi učinioci, po pravilu, ne mogu biti ekstradirani,
bez ovakve odredbe oni bi ostali nekažnjeni, zato ova odredba i predstavlja svojevrsnu zamjenu za pravila o
neizručenju svojih državljana - ili izruči ili sudi.
Supsidijarni (ograničeni) realni princip i princip pasivnog personaliteta – prema ovom principu
naše krivično zakonodavstvo važi i za stranca koji van naše teritorije izvrši neko krivično djelo upravljeno
prema našoj državi ili našem državljaninu, naravno ako se zatekne na našoj teritoriji ili nam bude ekstradiran,
odnosno ne bude izručen drugoj državi. Tako se zaštita naših pravnih dobara u inostranstvu proširuje i na druga
pravna dobra koja su povrijeđena krivičnim djelom koje izvrši stranac, izvan onih djela navedenih kod
primarnog realnog principa. Znači, na osnovu zaštite naših pravnih dobara od krivičnih djela izvršenih u
inostranstvu, nastalo je više principa na temelju kojih se primjenjuje naše krivično zakonodavstvo. Prvi princip
(realni) obezbjeđuje njegovu primjenu kada je u pitanju zaštita značajnih pravnih dobara, po pravilu političkog
karaktera i ta su djela posebno navedena. U ovoj odredbi sadržana su zapravo dva principa:
1. kojim se obezbjeđuje primjena našeg zakona kada se radi o krivičnim djelima izvršenim izvan naše
teritorije, a kojim se povrijeđuju pravna dobra koja nisu obuhvaćena realnim principom i
2. koji se odnosi na primjenu našeg krivičnog zakonodavstva onda kada su u pitanju krivična djela
izvršena u inostranstvu protiv naših državljana. Radi se o djelima gdje su naši državljani žrtve krivičnog djela,
u krivičnopravnom smislu pasivni subjekti pa se zato ovo pravilo još naziva i principom pasivnog personaliteta,
koje takođe spada u realni princip.
Univerzalni princip - ili kosmopolitski princip podrazumjeva primjenu našeg krivičnog zakonodavstva
prema strancu koji van naše teritorije, prema stranoj državi izvrši krivično djelo za koje se prema tom
zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža. Riječ je o situacijama u kojima krivično djelo,
njegov učinilac, ni ugrožena pravna dobra nisu u bilo kakvom odnosu sa našim pravnim poretkom. Pravi smisao
ovog principa proizilazi između narodne solidarnosti i potrebe sprečavanja teških krivičnih djela upravljenih
protiv takvih vrijednosti koje su kosmopolitske, koje predstavljaju opšte interese svih naroda (npr. najveći broj
krivičnih djela protiv međunarodnog humanitarnog prava kao što su genocid, ratni zločini i sl. ali i sva krivična
djela koja su po svom karakteru internacionalna: trgovina ljudima, neovlaštena proizvodnja i promet opojnih
droga). Prema našem krivičnom zakonodavstvu primjena ovog principa je supsidijarna. Za njegovu primjenu je
potrebno da je ispunjen i uslov dvostruke inkriminacije, tj. da je dato djelo predviđeno kao krivično djelo i u
zakonu zemlje u kojoj je učinjeno, osim izuzetno ako se radi o djelu koje je u vrijeme kada je izvršeno smatrano
krivičnim djelom prema opštim pravnim načelima priznatim od međunarodne zajednice.

5. OPŠTI POJAM KRIVIČNOG DJELA I OSNOVNI ELEMENTI

Krivično djelo je protivpravno djelo koje je u zakonu određeno kao krivično djelo, čiji su
elementi određeni zakonom i za koje je zakonom predviđena krivična sankcija.
Krivično djelo predstavlja osnovnu ustanovu krivičnog prava, središte njegovog cjelokupnog sistema.
Ono je jedini legitimni osnov postojanja krivičnog prava i prava na kažnjavanje. Sa određivanjem opšteg pojma
krivičnog djela povezane su i druge dvije osnovne kategorije krivičnog prava, one se iz njega izvode: učinilac
4
krivičnog djela i njegova krivična odgovornost i kazna, odnosno sankcija. Krivično djelo je prvenstveni i
osnovni uslov i osnov za mjeru krivične represije, za primjenu krivičnih sankcija u svakom konkretnom slučaju.
Osnovni objekt krivičnog prava i njegovih normi je krivično djelo, tj. ponašanje čovjeka koje zakon proglašava
kao zabranjeno i kažnjivo. Zajedno sa krivicom ono je osnovno mjerilo pravičnosti. Za krivično djelo postoje
različite definicije: formalna, materijalna i formalno-materijalna.
Prema formalnoj definiciji, krivično djelo je ono čovjekovo ponašanje koje je u zakonu određeno kao
krivično djelo, čime se kao suštinski elemenat krivičnog djela ističe formalna zabranjenost ili predviđenost
krivičnog djela u zakonu.
Prema materijalnom shvatanju, krivično djelo se javlja kao povreda društvenih uslova života ili kao
povreda njegovih vrijednosti bez kojih ono ne bi moglo postojati kao organizovana zajednica.
Prema materijalno-formalnom pojmu krivično djelo ima svoju sadržinu i formu. Sadržina se izražava
kroz formu, a forma ne može postojati bez sadržine. U jedinstvu te dvije strane krivično djelo se pojavljuje kao
ljudsko ponašanje koje je u zakonskoj normi opisano kao kažnjivo djelo, djelo kojim se povrijeđuju ili
ugrožavaju pravno zaštićene vrijednosti.
Krivično djelo se sastoji od četiri osnovna, opšta elementa: radnja, protivpravnost, opasnost i
krivica. Nepostojanje jednog i to bilo kojeg elementa isključuje postojanje krivičnog djela. Opšti elementi
krivičnog djela mogu se podijeliti na materijalne i formalne. Materijalni elementi su: djelo čovjeka (radnja sa
posljedicom) i društvena opasnost, a formalni: protivpravnost i određenost djela u zakonu.

6. RADNJA KAO ELEMENAT U OPŠTEM POJMU KRIVIČNOG DJELA


(pojam, vrste, radnja izvršenja)

Radnja predstavlja osnovni konstitutivni elemenat, kako opšteg tako i svakog posebnog krivičnog djela.
Nijedno krivično djelo ne postoji bez ljudske radnje, jer je samo čovjekova radnja prikladna za proizvođenje
krivičnopravnih posljedica. U savremenom krivičnom pravu prihvaćeno je načelo da: mišljenje, ubjeđenje,
namjere i planovi ne predstavljaju radnje izvršenja i da takvi unutrašnji akti čovjeka ne podliježu kažnjavanju
(niko ne može biti kažnjen za mišljenje). Postoji više shvatanja radnje krivičnog djela: objektivno, objektivno-
subjektivno i finalističko shvatanje.
Prema objektivno-subjektivnom shvatanju radnja krivičnog djela je svjesno i voljno ponašanje čovjeka
kojim se ostvaruje krivično djelo. Ponašanje koje nije voljno (ako je prouzrokovano fiziološkim procesom -
kihanjem ili snom ili djelovanjem spoljne sile - okliznućem na ledu) ne može se smatrati radnjom u
krivičnopravnom smislu.
Prema objektivnom shvatanju radnja krivičnog djela predstavlja preduzimanje tjelesnog pokreta ili
propuštanje tjelesnog pokreta, bez obzira da li je to preduzimanje, odnosno propuštanje ostvareno sa voljom ili
bez nje.
Prema finalističkom (ciljanom) shvatanju radnja krivičnog djela je ciljna djelatnost, djelatnost
preduzeta u cilju ostvarenja posljedice koja je krivičnopravnim propisima zabranjena. Radnja krivičnog djela se
može učiniti na dva načina: činjenjem i nečinjenjem. Pod činjenjem se podrazumijeva svjesno i voljno
preduzimanje tjelesnih pokreta, a pod nečinjenjem propuštanje tjelesnih pokreta. Po pravilu radnja se izvodi
pokretima tijela i udova, prije svega ruku. Ona se može ostvariti i izgovaranjem riječi, npr. kod verbalnih
delikata, kao i nekom drugom vrstom ponašanja (simbolima ili konkludentnom radnjom). Radnja se može
sastojati iz jednog pokreta, tj. prosta radnja ili više povezanih djelatnosti, npr. obijanje tuđeg stana i oduzimanje
stvari kod teške krađe, tj. složena radnja.
Prema doprinosu u nastajanju krivičnog djela, radnja može biti: radnja izvršenja, radnja podstrekivanja i
radnja pomaganja. Radnja izvršenja je ona radnja koja je označena u opisu datog krivičnog djela kao njegova
radnja izvršenja, tj. radnja kojom se izvršava to krivično djelo. Radnja izvršenja je djelatnost kojom se ostvaruje
krivično djelo prouzrokovanjem posljedice, npr. kod krivičnog djela ubistva radnja izvršenja se sastoji u
lišavanju života drugoga. Kod nekih krivičnih djela radnja izvršenja je određena jasnom radnjom (kod djela
krađe - oduzimanje, kod utaje - prisvajanje). Takva krivična djela mogu se izvršiti samo tom radnjom. Kod
nekih krivičnih djela radnja izvršenja je izražena kroz posljedicu, odnosno jednim te istim izrazom određena je i
radnja i posljedica (npr. ko drugog liši života - kod ubistva, ko drugog tjelesno povredi - kod tjelesne povrede).
Radnja izvršenja može biti određena kumulativno i alternativno. Kod kumulativnog određivanja za
postojanje krivičnog djela potrebno je da sve radnje sadržane u opisu djela budu ostvarene, jer one sve zajedno
čine jednu radnju izvršenja, npr. razbojništvo. Kada zakonodavac predviđa više radnji alternativno, krivično
djelo postoji ako je bilo koja od previđenih radnji ostvarena, jer svaka od njih uzeta samostalno čini radnju
izvršenja, npr. teška krađa. Radnje podstrekivanja i pomaganja pretpostavljaju uslov da u učinjenju krivičnog
djela učestvuje više osoba. Svim ovim radnjama se na poseban način doprinosi izvršenju krivičnog djela.

5
Radnja je u svakom slučaju voljni akt čovjeka i to je njena unutrašnja strana, dok se spoljna strana
radnje sastoji u tjelesnom, fizičkom djelovanju, u čovjekovoj akciji ili propuštanju djelovanja kao drugoj vrsti
radnje, ali to opet mora biti voljno djelovanje čovjeka.
Radnja se tako pojavljuje kao neraskidivno jedinstvo volje i akcije, realizacija čovjekovog voljno
usmjerenog ponašanja. Ovdje se volja naglašava samo kao sastavni dio radnje u smislu da je sama radnja voljni
čin i zato je ne treba miješati sa voljom u njenom sadržaju koji ona ima kod vinosti ili krivice, kod koje je volja
relevantna za krivičnu odgovornost učinioca. Npr. ako jedno lice čisteći oružje ubije slučajnog prolaznika koga
nije vidio, njegova je radnja voljna djelatnost, ali na njegovoj strani nema volje kao elementa krivice.

7. POSLJEDICA KRIVIČNOG DJELA

Kako je krivično djelo prouzrokovanje posljedice određenom ljudskom radnjom, posljedica je po


pravilu sastavni dio svakog krivičnog djela i zajedno sa radnjom i uzročnom vezom čini prvi i osnovni
elemenat krivičnog djela. Bez posljedice nema ni krivičnog djela, jer čovjekovo činjenje ili nečinjenje nije od
krivičnopravnog značaja ako ne proizvodi bilo kakvu zabranjenu posljedicu.
Postoji više shvatanja pojma posljedice: formalno i realno. Prema formalnom shvatanju, posljedica
predstavlja pravnu promjenu u svijetu. Prema realnom shvatanju, posljedica je proizvedena promjena u
spoljnom svijetu.
Kako se posljedica kod pojedinih djela može javljati u različitim oblicima, imamo podjelu krivičnih
djela s obzirom na posljedicu. Uobičajena je podjela krivičnih djela na materijalna i formalna krivična djela, te
krivična djela povrede i ugrožavanja. Materijalna ili posljedična krivična djela su ona krivična djela kod kojih
se u zakonskom opisu bića krivičnog djela zahtijeva da nastupi određena promjena u spoljnom svijetu, koja
nastupa na objektu radnje, što može biti i prostorno i vremenski odvojeno od same radnje izvršenja. Takva su
npr. djela ubistva, tjelesne povrede, oštećenja tuđe stvari itd. Kod ovih djela uvijek se razlikuje radnja i
posljedica, jer za njihovo postojanje nije dovoljno da je preduzeta radnja izvršenja, već je nužno da je nastupila i
posljedica. Posljedica nije uvijek jasno data i lako uočljiva, pa je radi toga nekada treba utvrđivati tumačenjem
datog bića krivičnog djela, tako će se kod prevare ona sastojati u imovinskoj šteti na strani prevarenog. Ovakva
djela su dovršena tek onda kada je nastupila navedena posljedica i kod njih je potrebno utvrđivanje uzročne veze
između radnje i posljedice, što nije slučaj kod formalnih krivičnih djela kod kojih posljedice nema. Ovdje se
posljedica izražava uglavnom kao promjena u spoljnom svijetu i ona je fizički uočljiva jer nastupa na objektu
radnje, ali može se manifestovati i kao promjena u psihičkoj sferi čovjeka.
Formalna krivična djela nemaju posljedicu kao konstitutivno obilježje bića krivičnog djela, jer se takva
djela iscrpljuju u samoj fazi izvršenja. Za postojanje ovakvih djela je dovoljna samo radnja čijim izvršenjem je
djelo već dovršeno. To je karakteristika ovih djela, njihova radnja je sama po sebi dovoljan razlog za
kažnjavanje, jer već njeno preduzimanje predstavlja opasnost za zaštićeno dobro. Tipično formalno krivično
djelo je davanje lažnog iskaza.
Obzirom na to kako se posljedica manifestuje na objektu radnje, krivična djela se dijele na: krivična
djela povrede i krivična djela ugrožavanja. Posljedica u vidu povrede sastoji se u uništenju ili oštećenju nekog
dobra, tj. objekta radnje. Većinu krivičnih djela predstavljaju djela povređivanja npr. ubistvo, tjelesne povrede
itd. Za postojanje ovih djela u dovršenom obliku potrebno je da je došlo do uništenja ili oštećenja objekta
radnje. Kod krivičnog djela ugrožavanja posljedica se sastoji u stvaranju stanja opasnosti, pod kojim se
podrazumjeva takvo stanje u kojem postoji manja ili veća mogućnost nastupanja posljedice u vidu povrede na
objektu radnje. Može se javiti u obliku konkretne ili apstraktne opasnosti.

8. POJAM BIĆA KRIVIČNOG DJELA (elementi krivičnog djela)

Da bi jedna ljudska radnja predstavljala krivično djelo, neophodno je da ona u zakonu bude predviđena
kao posebno krivično djelo sa svim svojim obilježjima koja čine njegove konstitutivne elemente. Pojam
posebnog krivičnog djela u krivičnopravnoj teoriji naziva se biće krivičnog djela. Pod bićem krivičnog djela
podrazumjevamo skup posebnih elemenata koji predstavljaju bitna obilježja određenog krivičnog djela, koja
karakterišu samo to posebno krivično djelo i odvajaju ga od svakog drugog krivičnog djela. Obilježja koja čine
jedno posebno krivično djelo navode se u dijelu krivičnopravne odredbe koja se naziva dispozicija. Ti elementi
izražavaju ono što je bitno za postojanje određenog krivičnog djela, ono što određuje samo nepravo datog djela i
po čemu se to djelo razlikuje od svih drugih krivičnih djela.
Zakonsko biće krivičnog djela izražava suštinu neprava određenog krivičnog djela, sadržaj zabranjenog
ponašanja, ono što je tipično za određeno krivično djelo, one elemente koje čovjekova radnja mora da ispunjava
da bi predstavljala kažnjivu radnju koja ima kvalitet određenog krivičnog djela iz date zakonske odredbe u kojoj
je to krivično djelo opisano. Za postojanje bilo kojeg posebnog krivičnog djela potrebno je da budu ostvarena
6
sva njegova bitna zakonska obilježja, a to će biti onda kada je ostvareno činjenično stanje konkretnog slučaja
odgovara biću određenog krivičnog djela na način na koji je ono opisano u datoj zakonskoj odredbi. Npr.
zakonsko biće krivičnog djela krađe čine obilježja: oduzimanje, tuđa pokretna stvar i namjera da se time pribavi
protivpravna imovinska korist. Ukoliko nedostaje bilo koji od ovih elemenata nije ostvareno njegovo zakonsko
biće i zato krivično djelo ne postoji. Npr. ako neko oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da je vrati, nema djela
krađe jer ne postoji bitno obilježje djela, a to je namjera pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Svako
krivično djelo ima svoje posebne elemente koji proizilaze iz njegovog zakonskog opisa datog u odredbi
posebnog dijela. Tako se posebni elementi javaljaju kao konkretizacija opštih elemenata, prvenstveno radnje
kao obaveznog elementa bića krivičnog djela, dok svi drugi elementi imaju funkciju dopunskih obilježja koja
radnju bliže određuju, a to su subjekt radnje, objekat, način, mjesto i vrijeme njenog preduzimanja. Jedan dio
elemenata krivičnog djela karakterišu objektivnu, a drugi subjektivnu stranu zakonskog bića krivičnog djela, pa
se zato ona redovno i dijele na objektivna i subjektivna obilježja.
U objektivna spada prije svih radnja izvršenja kao osnovni i obavezni element svakog krivičnog djela,
ali koja je različita kod pojedinih krivičnih djela. Npr. kod krivičnog djela ubistva, radnja izvršenja je lišenje
života, dok je kod krađe oduzimanje tuđe pokretne stvari. U obilježja krivičnog djela spadaju i dr. okolnosti
kojima zakon bliže konkretizuje određeno krivično djelo. Oni se najčešće odnose na poseban način i sredstvo
izvršenja djela, lično svojstvo, lični odnos izvršioca, a ponekad vrijeme i mjesto izvršenja. Subjektivna
obilježja bića krivičnog djela čine oni subjektivni elementi koji su konstitutivna obilježja subjektivne strane
datog djela ili koja čine njegovo subjektivno biće. To su prvenstveno umišljaj i nehat kao elementi subjektivne
strane krivičnog djela, ali su to kod nekih krivičnih djela i određena namjera, pobuda, znanje izvjesne okolnosti.

9. NEZNATNA DRUŠTVENA OPASNOST (zanemarljivo opasno djelo)

Društvena opasnost se u konkretnim oblicima ispoljavanja krivičnog djela u svakodnevnim životnim


situacijama može javiti u različitom stepenu, pa tako težina krivičnog djela zavisi od intenziteta konkretno
ispoljene društvene opasnosti. Intenzitet društvene opasnosti zavisi od društvenog značaja napadnutog objekta i
obima i intenziteta prouzrokovane posljedice. Posebnu društvenu opasnost utvrđuje sud imajući u vidu
objektivne i subjektivne okolnosti konkretnog učinjenog krivičnog djela i njegovog učinitelja. Neznatna
društvena opasnost postoji u onim slučajevima kada je intenzitet društvene opasnosti tako mali da njeno
postojanje bude gotovo beznačajno.
Nije krivično djelo ono djelo koje je, iako sadrži obilježja krivičnog djela određena zakonom, u
zanemarljivoj mjeri opasno zbog svog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica. Djelo
je malog značaja ako na to ukazuje njegova priroda, težina, okolnosti pod kojima je učinjeno, nizak stepen
krivične odgovornosti učinioca ili njegove lične okolnosti. Uslovi za postojanje neznatne društvene opasnosti su
da je djelo malog značaja i neznatnost štetne posljedice.
Djelo je malog značaja ako se njime ne napada neko dobro koje ima veću vrijednost ili veći značaj za
društvo. Da bi djelo bilo neznatna društvena opasnost sud je dužan da uzme u obzir sljedeće okolnosti: prirodu
učinjenog krivičnog djela, njegovu težinu i okolnosti pod kojima je učinjeno djelo - to su objektivne okolnosti i
nizak stepen krivične odgovornosti i lične prilike učinioca - subjektivne okolnosti. Drugi uslov za postojanje
neznatne društvene opasnosti je da je štetna posljedica neznatna ili nepostojeća. Dakle, iako jedno ponašanje
formalno može odgovarati zakonskom biću nekog krivičnog djela, ukoliko ne posjeduje potrebni stepen
opasnosti ono nema karakter krivičnog djela. To znači da u svim takvim slučajevima u kojima nedostaje za
krivično djelo potreban minimum opasnosti ili štetnosti ono gubi kriminalni značaj i izlazi iz krivičnog prava.
Međutim, djelo i dalje ostaje nedopušteno, jer je u njemu samo isključena krivičnopravna protivpravnost, ali ne i
protivpravnost uopšte, pa zato može postojati neki drugi vid kažnjive radnje, npr. prekršaj.

10. NUŽNA ODBRANA (pojam, elementi, prekoračenje nužne odbrane, krivičnopravni značaj)

Nužna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije
istovremeni ili neposredni predstojeći protivpravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom.
Ona obuhvata takve konfliktne životne situacije u kojima su u sukobu pravo i nepravo. Djelo učinjeno u
nužnoj odbrani nije krivično djelo. Nužna odbrana se često primjenjuje u sudskoj praksi, uglavnom kod
krivičnih djela protiv života i tijela. Kako ona predstavlja osnov isključenja krivičnog djela, ako sud nađe da je
krivično djelo koje je optuženom stavljeno na teret učinjeno u stanju nužne odbrane, u tom slučaju se donosi
presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe, jer učinjeno djelo nije krivično djelo. Da bi institut nužne
odbrane imao takvo dejstvo, tj. da ga zakon tretira kao opšti osnov isključenja krivičnog djela , neophodno je da
budu ispunjeni određeni uslovi koje zakon postavlja, a koji se odnose na njegove dvije osnovne komponente:
napad i odbranu.
7
Napad predstavlja ljudsku radnju upravljenu na povredu pravno zaštićenog dobra kojom se za ovo
dobro stvara neposredna opasnost od povrede. Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno
da i nečinjenje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana (npr. odbijanje ljekara da pruži pomoć
licu kome je život u opasnosti ima karakter napada). Napadač može biti samo čovjek. Napadač je čovjek i onda
kada koristi životinju kao sredstvo napada, energiju ili neka tehnička postrojenja. Napad može biti upravljen
protiv bilo kojeg pravno zaštićenog dobra, što ne znači da se mora raditi o krivičnopravnoj zaštiti. To su
najčešće dobra koja pripadaju pojedincu (život, sloboda, imovina,...), ali to mogu biti i dobra koja pripadaju
pravnim licima ili državi. Napad mora biti protivpravan, jer samo protivpravan napad legitimira pravo na
odbranu. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlaštenja, tj. kada se tim napadom
povrijeđuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na osnovu
zakonskog ovlaštenja, napadnutom se u takvim slučajevima ne priznaje pravo na odbranu, npr. lišenje slobode
na osnovu naredbe o pritvoru. Te radnje nisu protivpravne samo ako se izvode u granicama ovlaštenja, u slučaju
prekoračenja ovlaštenja i one postaju protivpravne.
Iz zahtjeva da napad mora biti protivpravan proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se
brani u nužnoj odbrani - nema nužne odbrane za nužnu odbranu. To vrijedi samo pod uslovom da lice koje se
brani ne pređe granicu dozvoljene odbrane. Ako se to desi, tada odbrana dobija karakter protivpravnog napada i
lice koje je bilo napadač stiče pravo na nužnu odbranu. Napad je protivpravan iako ga je napadnuti sam izazvao,
odnosno skrivio. Pri tome ne smije da se radi o tzv. isceniranoj nužnoj odbrani koja postoji onda kada je
napad namjerno isprovociran, da bi se pod vidom nužne odbrane izvršilo krivično djelo. Radi se o zloupotrebi
prava na nužnu odbranu što se ne može odobriti. Napad mora stvarno postojati, tj. biti stvaran, a ne uobražen,
kada postoji tzv. putativna nužna odbrana. U takvim slučajevima nema nužne odbrane i odbrambene radnje će
tada biti protivpravne, a pitanje krivice rješava se na nivou krivične odgovornosti.
Napad i odbrana moraju biti istovremeni. Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan
(kada traje i sve dok ne prestane), tako i onda kada neposredno predstoji (npr. lice A sa podignutom sjekirom
ide prema licu B u namjeri da ga udari). Nužna odbrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje preduzete
nakon završetka napada, jer to bi značilo legalizovanje osvete.
Pod odbijanjem napada ili odbranom podrazumjeva se radnja koja je upravljena na to da se otkloni
napad i kojom se povrijeđuje ili ugrožava neko dobro napadača. Uslovi da bi odbrana bila pravno relevantna su:
- odbrana se mora ispoljiti u odbijanju napada; ako odbrana nije upravljena na odbijanje napada, ona nije
elemenat nužne odbrane;
- odbijanje napada mora biti upravljeno protiv napadača i to protiv bilo kojeg njegovog dobra (života,
tijela, slobode itd); odbrana od budućeg napada nije dozvoljena, ali je dozvoljeno preduzimanje mjera
predostrožnosti, preventivnih mjera koje počinju da djeluju u momentu otpočinjanja napada; trajanje
odbrane mora se poklopiti sa trajanjem napada.

Odbrana mora biti neophodno potrebna za odbijanje napada. Smatra se da je neophodno potrebna ona
odbrana bez koje se napad ne bi mogao odbiti na drugi način, osim da se nanese povreda nekom napadačevom
dobru.
Prekoračenje nužne odbrane postoji kada napadnuta osoba pređe granicu odbrane koja je neophodno
potrebna da se napad odbije. Napadnuta osoba će prekoračiti granicu nužne odbrane ako svojom odbranom
nanese daleko veću povredu od one koja je bila neophodno potrebna za odbijanje napada ili ako produži sa
odbranom i poslije prestanka, tj. odbijanja napada i nanese povredu koja je nepotrebna. Postoje dva oblika
prekoračenja: po intenzitetu i po širini ili obimu. Po intenzitetu postoji kada se upotrijebi takav način odbrane
koji nije neophodan ili takva sredstava koja su u odnosu na sredstva napada očigledno nepotrebna, pa se nanosi
povreda koja se ne može pravdati odbijanjem napada. Po širini postoji kada je napad prestao, a sa odbijanjem se
nastavi tako da se prouzrokuje nepotrebna povreda koja je izvan nužne odbrane.
U slučaju prekoračenja nužne odbrane postoji krivično djelo za koje učinilac odgovara kao i za svako
drugo krivično djelo ukoliko kod njega postoje uslovi za krivičnu odgovornost. Učinilac koji je prekoračio
granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je to prekoračenje učinio usljed jake razdraženosti ili straha
izazvanog napadom, može se i osloboditi od kazne.

11. KRAJNJA NUŽDA (pojam, elementi, prekoračenje krajnje nužde, krivičnopravni značaj)

Krajnja nužda je institut koji se razvio na bazi stanja nužde kojem krivično pravo priznaje karakter
osnova isključenja protivpravnosti krivičnog djela, krivične odgovornosti ili kažnjivosti. Krajnja nužda
obuhvata niz međusobno različitih konfliktnih situacija. Ona je kao opšta krivično pravna institucija prihvaćena
tek u savremenim krivičnim zakonodavstvima XX vijeka. Naš zakon i krajnjoj nuždi kao i nužnoj odbrani
priznaje karakter opšteg osnova isključenja krivičnog djela. Krajnja nužda obuhvata dvije osnovne komponente:
opasnost za određeno dobro, s jedne, i otklanjanje te opasnosti na štetu tuđeg dobra, sa druge strane.
8
Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je, prema objektivnim okolnostima date situacije i
opštim načelima iskustva, nastupanje povrede vjerovatno. Nužno je da se radi o značajnijim opasnostima od
kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete. Neznatna ugrožavanja, neugodnosti svakodnevnog života ne mogu
zasnovati pravo na krajnju nuždu. Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde moraju biti ispunjeni određeni
uslovi:
- opasnost treba da prijeti nekom pravno zaštićenom dobru. Opasnost koja ne prijeti nikome i ničemu,
ne može zasnovati stanje krajnje nužde. Ovaj institut dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za život,
zdravlje i imovinu. Ovdje se mogu štititi kako svoja, tako i tuđa dobra.
- opasnost mora biti stvarna. Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o putativnoj krajnjoj
nuždi. Opasnost kod krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora; radnji čovjeka, djelovanje
prirodnih sila, nepogoda, životinja itd. Opasnost koja dolazi od čovjeka može biti kako neprotivpravno,
tako i protivpravno ponašanje. Neprotivpravno bi postojalo npr. kada učinilac djela nužne odbrane pri
odbijanju napada povrijedi drugo lice ili njegova dobra, a protivpravno bi postojalo npr. putem prijetnje,
što se po prihvaćenom shvatanju teorije tretira kao opasnost kod krajnje nužde, tzv. krajnja nužda
prinude.
- opasnost ne smije biti skrivljeno izazvana od učinioca. To znači da se neće moći pozivati na krajnju
nuždu onaj učinilac koji je bio umišljajan ili nehatan u odnosu na činjenicu da njegovo ponašanje može
prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizići povreda određenih dobara. Neophodno je da postoji
vinost u odnosu na mogućnost povrede pravno zaštićenog dobra. Potrebna je svijest ili mogućnost
svijesti da će njegov postupak izazvati prinudnu situaciju, stanjem nužde.

Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer učinilac prijeteću
opasnost sa jednog prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroženom dobru pruža zaštita, a povrijeđuje se
dobro nekog drugog lica. Otklanjanje opasnosti redovno se vrši činjenjem, ali izuzetno to može biti i
propuštanjem dužnog činjenja. Radi se o takvim situacijama kada se neizvršenjem jedne dužnosti spašava
određeno dobro npr. neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca da bi se spasio život.
Za otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni su strogi uslovi bez kojih djelo pritom učinjeno
ostaje protivpravno djelo. Najstroži uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra. Krajnja nužda se
priznaje samo ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način. Ukoliko je postojao drugi način ne može se
odobriti krajnja nužda. Ovaj uslov predstavlja jedan od najbitnijih elemenata krajnje nužde. Sljedeći uslov je
uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara. Potrebno je da povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od
zaštićenog dobra, tj. da učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Radnja otklanjanja treba da je istovremena
sa opasnošću. Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala, dok traje i
kad neposredno predstoji. Minula i buduća opasnost ne mogu biti osnov ovog instituta. Za valjanost djela
krajnje nužde potreban je i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama
otklanja opasnost.
Ako sud utvrdi da nema krajnje nužde, izvršeno djelo ostaje krivično djelo, a to važi i u slučajevima
kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica krajnje nužde. Učinilac koji je sam izazvao opasnost, ali iz
nehata ili je prekoračio granice krajnje nužde, može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod osobito
olakšavajućim okolnostima, može se i osloboditi od kazne.
Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog vršenja određenih
profesija dužna da se izlažu opasnosti. Ovo ograničenje ipak nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti
prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.

12. PRIPREMNE RADNJE (pojam, kažnjavanje)

Pripremanje krivičnog djela je samo moguća, ali ne i nužna faza u ostvarenju krivičnog djela, jer
krivično djelo može biti izvršeno i bez nje. Ova faza obuhvata one radnje kojima se stvaraju uslovi za uspješno
izvršenje krivičnog djela: pribavljanje sredstava, uklanjanje prepreka, planiranje i organizovanje izvršenja djela
i druge radnje kojima se olakšava samo izvršenje djela.
Pripremne radnje ne ulaze u radnju izvršenja djela. Sama činjenica da određeno lice priprema određene
radnje ne mora da znači da će iste upotrijebiti za izvršenje krivičnog djela, ono ga može upotrijebiti i u druge
svrhe. Iz samih pripremnih radnji ne možemo sa sigurnošću ustanoviti da li postoji odluka da se izvrši krivično
djelo. KZ BiH predviđa kažnjavanje za pripremne radnje kod svih krivičnih djela sa kaznom zatvora od tri
godine ili težom kaznom.
U teoriji se razlikuju dvije vrste kažnjivih pripremnih radnji. Jedne pripremne radnje imaju karakter
prethodne faze u nastajanju jednog krivičnog djela, one u pravom smislu predstavljaju pripremanje određenog
krivičnog djela i zato u slučaju prelaska na izvršenje glavnog krivičnog djela one gube svoju krivičnopravnu
autonomiju. Ove kažnjive pripremne radnje predstavljaju prava krivična djela pripremanja. Druge kažnjive
9
pripremne radnje su one radnje koje same po sebi i bez odnosa sa djelom na koje se odnose imaju karakter
samostalnih krivičnih djela. Ove pripremne radnje imaju krivičnopravnu autonomiju i predstavljaju
samostalna krivična djela (delicta sui generis).

13. POKUŠAJ KRIVIČNOG DJELA (pojam, vrste, kažnjavanje)

Prema zakonskoj definiciji, pokušaj krivičnog djela postoji kada je izvršenje krivičnog djela sa
umišljajem započeto, ali nije dovršeno, kada je radnja izvršenja započeta, ali nije dovršena i kada je radnja
dovršena, ali je posljedica koja je elemenat bića krivičnog djela izostala.
Za pripremne radnje i pokušaj krivičnog djela zajedničko je to što ni kod pripremnih radnji, ni kod
pokušaja nije nastupila posljedica, a razlika je u tome što pripremne radnje predstavljaju preduzimanje takvih
radnji kojima se samo priprema izvršenje krivičnog djela, dok se kod pokušaja preduzima radnja izvršenja.
Za postojanje pokušaja potrebno je da budu ostvarena tri elementa:
- da je započeto izvršenje krivičnog djela,
- da djelo nije dovršeno, odnosno da nije nastupila zabranjena posljedica i
- da kod učinioca postoji umišljaj, odnosno odluka da izvrši krivično djelo.

Za postojanje pokušaja nužno je da je odluka o izvršenju djela definitivna, konačna. Npr. nema
pokušaja kod onoga ko je samo posegnuo za pištoljem, ali se nije još odlučio da puca, već eventualno samo da
zaprijeti. Prema tome da li je radnja izvršenja samo započeta ili je ona i dovršena, razlikujemo pokušaj na
svršeni i nesvršeni.
Kvalifikovani pokušaj predstavlja posebnu vrstu pokušaja kod kojeg se nisu ostvarila obilježja onog
krivičnog djela koje je učinilac namjeravao izvršiti, već nekog drugog djela koje je predviđeno kao posebno
krivično djelo. Ovo je jedan od slučajeva kada pokušaj postoji iako je došlo do izvjesne posljedice, ali ne one
koju je učinilac imao u vidu. Ovo se često dešava, naročito kod pokušaja ubistva, kada umjesto smrti, koju je
učinilac želio, nastupi samo teška tjelesna povreda. Tada se djelo ipak kvalifikuje kao pokušaj krivičnog djela
koje je učinilac bio zamislio, a ne kao dovršeno krivično djelo koje je ostvareno pokušajem tog djela.
Nepodoban pokušaj postoji kada je započeto izvršenje krivičnog djela koje je objektivno nemoguće zbog
nepodobnosti radnje, odnosno sredstva ili zbog nepodobnosti objekta radnje. Kod ovog pokušaja učinilac drži
da će ostvariti krivično djelo, ali griješi jer na zamišljeni način izvršenje krivičnog djela u konkretnoj situaciji
nije moguće. Npr. učinilac daje otrov drugome ne znajući da je otrov izgubio svojstvo otrova ili puca u drugoga
ne znajući da je puška prazna. Nepodobni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični pokušaj. Razlika je
jedino u tome što je kod ovog pokušaja zakon u većoj mjeri vodio računa o stepenu ugroženosti zaštićenog
dobra koji je ovdje manji, pa je predvidio mogućnost oslobađanja od kazne - nepodobni pokušaj kao fakultativni
osnov oslobađanja od kazne.
U vezi sa kažnjavanjem pokušaja, treba razlikovati dva pitanja: kada i kako se kažnjava za pokušaj? U
prvom slučaju se određuju krivična djela kod kojih je pokušaj kažnjiv, čiji je krug naše zakonodavstvo proširilo,
jer je pokušaj kažnjiv kod svih djela sa propisanom kaznom od tri godine i težom, a za pokušaj drugog
krivičnog djela, kad zakon izričito određuje kažnjavanje za pokušaj. U KZ BiH nema nijedno krivično djelo za
koje je posebno određeno kažnjavanje za pokušaj. Kada se radi o načinu kažnjavanja za pokušaj u zakonu stoji
da će se učinilac za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, ali se može i blaže kazniti.
Pokušaj je tako predviđen kao fakultativna okolnost za ublažavanje kazne (pravi pokušaj), dok je kod
nepodobnog pokušaja uz to predvidio čak i mogućnost oslobađanja od kazne, što podrazumjeva i neograničeno
ublažavanje. Da li će sud odmjeriti kaznu u granicama kazne porpisane za dovršeno krivično djelo ili će i u
kojoj mjeri iskoristiti mogućnost ublažavanja kazne, zavisiće od niza okolnosti svakog konkretnog slučaja.

14. DOBROVOLJNI ODUSTANAK (pojam, vrste, uticaj na kažnjavanje)

Često se može dogoditi da djelo ostane nedovršeno radi toga što je sam učinilac tako odlučio, iako je
bio svjestan da započeto djelo može dovršiti. Ovaj preokret kod učinioca u odnosu na izvršenje krivičnog djela
u krivičnom pravu se označava kao dobrovoljni odustanak. Odustanak od izvršenja krivičnog djela u osnovi
ima dva oblika, u zavisnosti od toga da li se radi o dovršenom ili nedovršenom pokušaju.
Kod nedovršenog pokušaja, za dobrovoljni odustanak je dovoljno da je učinilac prekinuo dalje
djelovanje, da je obustavio preduzimanje radnje, npr. učinilac koji je oborio žrtvu sa zamahnutim nožem u ruci
odustao je od ubistva. Ovdje se odustanak sastoji u jednostavnom prekidu radnje i to je dovoljno, jer sam prekid
dovodi do isključenja nastupanja posljedice. Odustanak od nedovršenog pokušaja mora biti definitivan, pa zato
neće biti dovoljno privremeno prekidanje radnje izvršenja. Radi toga neće biti dobrovoljnog odustanka u slučaju
silovanja, kada je učinilac dopustio žrtvi da ode u toalet što je ona iskoristila i pobjegla.
10
Za razliku od nedovršenog pokušaja kod koga je dovoljna obična pasivnost, kod dovršenog pokušaja se
zahtijeva mnogo više, djelovanje u vidu aktivnog ponašanja usmjerenog na sprečavanje posljedice, npr. učinilac
žrtvi zada teške tjelesne povrede u namjeri da je ubije, ali je onda odveze ljekaru koji je spasi. Ovdje se
odustanak sastoji u svjesnoj protuakciji usmjerenoj da uzročni tok izazvan prethodnom radnjom zaustavi i
spriječi nastupanje štetne posljedice, pa ukoliko aktivno djelovanje radi sprečavanja posljedice izostane, ne
može se govoriti o dobrovoljnom odustanku. Zato je dobrovoljni odustanak kod dovršenog pokušaja moguć
samo kod materijalnih krivičnih djela, jer kod djela koja u svom opisu nemaju posljedicu nema se šta sprečavati,
pa je zato kod njih dobrovoljni odustanak moguć samo kod nedovršenog pokušaja. Nije nužno da je učinilac
sam, lično to učinio, jer to može biti i preko nekog drugog, ali to uvijek mora biti njegova odluka i inicijativa.
Zato neće biti odustanka ako je to neko drugi uradio mimo njega, npr. kada je smrt spriječena hitnom
ljekarskom intervencijom koja je uslijedila mimo učinioca. Isto tako neće se raditi o odustanku ako je učinilac
slučajno spriječio nastupanje posljedice. Neće se priznati dobrovoljni odustanak ni onda kada je učinilac
preduzeo sve što je bilo potrebno, ali je posljedica i pored toga nastupila, ali to treba imati u vidu kod
kažnjavanja.
Pri tome treba praviti razliku između momentalnih i temporalnih delikata, kod prvih dobrovoljni
odustanak nije moguć (npr. učinilac puca na žrtvu u namjeri da je ubije i promaši). Da bi odustajanje od
izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje od kazne, ono mora biti dobrovoljno, a dobrovoljno je kada se
zasniva na autonomnoj odluci počinioca. Dobrovoljnost postoji uvijek kada je učinilac i pored toga što je bio
svjestan da krivično djelo može izvršiti od njegovog izvršenja odustao.
Prema zakonu, učinilac koji je pokušao izvršenje krivičnog djela, ali je dobrovoljno odustao od
njegovog izvršenja može se osloboditi od kazne. Dobrovoljni odustanak predstavlja osnov za fakultativno
oslobađanje od kazne, što znači da ga sud ne mora osloboditi od kazne, već mu kaznu može samo ublažiti,
ograničeno ili neograničeno. Učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno djelo.

15. VRIJEME I MJESTO IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA

Vrijeme izvršenja krivičnog djela


Prema teoriji djelatnosti za određivanje vremena izvršenja krivičnog djela mjerodavno je vrijeme
preduzimanja radnje izvršenja, dok je prema teoriji posljedice odlučujuće vrijeme nastupanja posljedice. Naš
zakon je pitanje vremena izvršenja krivičnog djela bazirao na teoriji djelatnosti i time ga vezao samo za jedan
momenat. Time je za vrijeme izvršenja krivičnog djela kao mjerodavno izabrao vrijeme kada je učinilac radio ili
je bio dužan raditi, dok je vrijeme nastupanja posljedice pri tome irelevantno.
Kod krivičnih djela nečinjenja, zakon je kao bitan momenat uzeo vrijeme kada je učinilac propustio
radnju koju je bio dužan preduzeti. Kako kod nekih krivičnih djela nečinjenja postoji određeno vrijeme,
odnosno vremenski period u kojem se mogla preduzeti radnja kojom bi se spriječilo nastupanje posljedice, kao
vrijeme izvršenja trebalo bi uzeti momenat kada više nije mogla biti preduzeta radnja kojom bi se mogla
otkloniti posljedica krivičnog djela.
Za određivanje vremena izvršenja trajnih krivičnih djela mjerodavno je vrijeme prestanka
protivpravnog stanja, odnosno vrijeme dovršenja radnje izvršenja, jer se ova radnja preduzima tokom cijelog
vremena trajanja protivpravnog stanja radi održavanja takvog stanja.
Kod produženog krivičnog djela mjerodavno je vrijeme izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav
produženog krivičnog djela.
Određivanje vremena izvršenja krivičnog djela neophodno je radi toga što od toga zavisi rješavanje niza
krivičnopravnih pitanja kao što je vremensko važenje i primjena krivičnog zakona, određivanje početka toka
zastarjelosti, neuračunljivost i krivična odgovornost, s obzirom da se one utvrđuju prema psihičkom stanju i
psihičkim odnosima u vrijeme izvršenja krivičnog djela, uzrast lica, odnosno njihov krivičnopravni status. Ova
okolnost je važna i za ona krivična djela čije je konstitutivno obilježje vrijeme izvršenja djela.
Mjesto izvršenja krivičnog djela
Naš zakon za određivanje mjesta izvršenja krivičnog djela uzima svako to mjesto, odnosno kako mjesto
preduzimanja radnje tako i mjesto gdje je posljedica potpuno ili djelimično nastupila ili je prema umišljaju
učinioca trabala da nastupi. Kod krivičnog djela nečinjenja mjesto izvršenja djela je ono mjesto gdje je učinilac
bio dužan da djeluje da bi otklonio nastupanje posljedice, kao i mjesto gdje je posljedica zbog nepreduzete
radnje nastupila ili je po mišljenju učinioca trebala da nastupi.
U krivičnopravnoj teoriji postoji još dva pristupa u rješavanju ovog pitanja. Prema teoriji djelatnosti,
za određivanje mjesta izvršenja krivičnog djela mjerodavno je mjesto gdje je preduzeta radnja izvršenja,
odnosno gdje je ona trebala biti preduzeta, a prema teoriji posljedice za mjesto izvršenja djela odlučujuće je
mjesto nastupanja posljedice.

11
Mjesto izvršenja pokušaja takođe je riješeno u skladu sa teorijom jedinstva, pa se kao mjesto izvršenja
uzima i ono mjesto gdje je prema umišljaju učinioca posljedica njegovog činjenja ili nečinjenja potpuno ili
djelimično trebala da nastupi.
Određivanje mjesta izvršenja krivičnog djela značajno je, jer od toga, kao i kod vremena izvršenja,
zavisi rješavanje više krivičnopravnih pitanja, kao što su npr. prostorno važenje krivičnog zakona, određivanje
mjesne nadležnosti sudova, te postojanje krivičnih djela kod kojih je kao konstitutivno obilježje njihovog
zakonskog bića predviđeno mjesto ili prostor na kojem su izvršena.
Po krivičnom zakonu, krivično djelo je izvršeno (i pokušano) kako u mjestu gdje je učinilac preduzeo
radnju, tako i u mjestu gdje je nastupila posljedica. Npr. bomba je podmetnuta u vozu u Doboju, a eksplodirala
je u Banja Luci. Mjesto izvršenja su i Doboj i Banja Luka.

16. POJAM I VRSTE STICAJA KRIVIČNIH DJELA

Sticaj krivičnog djela znači postojanje više krivičnih djela ostvarenih od jednog lica. Pravilo je da se
sva krivična djela u sticaju obuhvate jednom presudom i da se učiniocu izrekne jedinstvena kazna.
Postoje idealni (formalni) i realni (materijalni) sticaj. Idealni sticaj postoji kad učinilac jednom
radnjom izvrši više krivičnih djela, znači učinilac je izvršio samo jednu radnju i njome prouzrokovao više
posljedica. Npr. pucanjem iz pištolja jedno lice ubije, a drugo teže tjelesno povredi. Realni sticaj postoji kad
učinilac sa više radnji izvrši više krivičnih djela za koje se istovremeno sudi. Npr. ako učinilac jednim udarcem
nanese tjelesnu povredu jednom licu, a drugim udarcem drugom.
Idealni i realni sticaj mogu biti homogeni i heterogeni. Homogeni postoji ako je izvršeno više
jednorodnih krivičnih djela (lice A jednom radnjom nanese tjelesnu povredu licu B i C), a heterogeni ako je
izvršeno više raznorodnih krivičnih djela (ako lice A jednim udarcem nanese tjelesnu povredu licu B, a drugim
udarcem licu C).
Od sticaja krivičnih djela treba razlikovati slučajeve gdje samo naizgled postoji sticaj, a u suštini to je
jedno krivično djelo. Ovakvi slučajevi nazivaju se prividni sticaj. On može biti prividni idealni i prividni realni
sticaj. Prividni idealni sticaj postoji kad su jednom radnjom ostvarena bića dva ili više krivičnih djela, ali su
sva ta krivična djela obuhvaćena bićem jednog, tako da su ostala sadržana u tom jedinstvenom biću. Prividni
realni sticaj postoji kad zbog jedinstva radnje izvršenja uzimamo da postoji jedno krivično djelo, iako su sa više
radnji ostvarena bića više krivičnih djela od kojih bi svako za sebe predstavljalo odvojeno krivično djelo.
Razlikovanje između prividnog idealnog i realnog sticaja od pravog idealnog i realnog sticaja je veoma
značajno, jer u slučaju prividnog sticaja postoji samo jedno krivično djelo, dok se kod pravog idealnog i realnog
primjenjuju pravila za odmjeravanje kazne kod svakog krivičnog djela.

17. URAČUNLJIVOST, ODNOSNO NEURAČUNLJIVOST


(pojam neuračunljivosti, metode utvrđivanja, zakonsko određenje neuračunljivosti, elementi i
njihovo značenje)

Bez uračunljivosti nema ni krivične odgovornosti. Pod uračunljivošću se podrazumjeva određeno


psihičko stanje ličnosti učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela, koje se izražava u njegovoj sposobnosti
da pravilno rasuđuje (intelektualna moć), odnosno sposobnosti da upravlja svojim postupcima (voluntaristička
moć). Uračunljivost se pojavljuje i kao pretpostavka vinosti, ali uračunljivost ne mora nužno biti praćena
vinošću, što znači da svaki uračunljiv učinilac nije samim tim i kriv. Povezanost uračunljivosti u odnosu na
izvršeno krivično djelo izražava se u sljedećem:
- za postojanje krivične odgovornosti bitno je da je učinilac za vrijeme izvršenja krivičnog djela bio
uračunljiv. Ne može se proglasiti neuračunljivim lice kod koga je neuračunljivost nastupila poslije
izvršenja krivičnog djela;
- kod utvrđivanja uračunljivosti pitanje se ne svodi na to da li je učinilac uopšte uračunljiv, već da li je
uračunljiv u odnosu na određeno krivično djelo;
- zaključak o uračunljivosti donosi samo sud uz pomoć vještaka koji daju svoje mišljenje.

Neuračunljivost je takvo psihičko stanje koje je suprotno uračunljivosti. Neuračunljiv je onaj učinilac
krivičnog djela kod kog je usljed duševne poremećenosti ova sposobnost za shvatanje i odlučivanje bila
isključena. Po zakonu, nije uračunljiv učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogao shvatiti
značaj svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima usljed duševne bolesti ili zaostalosti duševnog
razvoja. To stanje obuhvata dvije osnovne komponente: duševnu poremećenost i nesposobnost za shvatanje i
odlučivanje.

12
U pogledu utvrđivanja neuračunljivosti u krivično pravnoj teoriji i krivičnom zakonodavstvu prihvaćena
su tri metoda: biološki (po toj metodi dovoljno je utvrditi samo postojanje ili nepostojanje nekog oblika duševne
poremećenosti kod učinioca krivičnog djela), psihološki (ovdje je prvenstveno bitno utvrditi da li je kod
učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela postojala sposobnost za rasuđivanje tj. odlučivanje) i mješoviti
metod koji utvrđuje i biološku i psihološku osnovu stanja neuračunljivosti.
Učinilac krivičnog djela koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv nije krivično
odgovoran. Bez uračunljivosti nema vinosti, a time ni krivične odgovornosti. Prema takvim učiniocima se
primjenjuju posebne krivične sankcije medicinske prirode. Krivično pravni značaj neuračunljivosti je dvostruk:
isključuje krivičnu odgovornost i osnov je za obaveznu ili fakultativnu primjenu određenih mjera bezbjednosti.
Većina krivičnih zakonodavstava je prihvatila mješoviti metod za utvrđivanje neuračunljivosti. U KZ
stoji: krivično je odgovoran učinilac krivičnog djela koji upotrebom alkohola, droga ili na drugi način dovede
sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme
dovođenja u to stanje djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu na djelo kod njega postojao
nehat, a zakon za takvo djelo predviđa krivičnu odgovornost za nehat (samoskrivljena neuračunljivost).

18. BITNO SMANJENA URAČUNLJIVOST I ACTIONES LIBERAE IN CAUSA


(pojam, značaj)

Bitno smanjena uračunljivost je takvo stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela, u kojem je
njegova sposobnost da shvati značaj svog djela ili mogućnost da upravlja svojim postupcima bila bitno
smanjena zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. Zakon bitno
smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne iz čega zaključujemo da takvo stanje
učinioca ne isključuje njegovu krivičnu odgovornost, ovakav učinilac može da postupa kako umišljajno, tako i
nehatno. Za stanje bitno smanjene uračunljivosti karakteristične su određene okolnosti:
- kod učinioca krivičnog djela treba u vrijeme izvršenja da postoji neko od stanja duševne
poremećenosti;
- treba da je sposobnost za shvatanje značaja djela ili za upravljanje postupcima bitno smanjena;
- učinilac koji je učinio krivično djelo sa bitno smanjenom uračunljivošću krivično odgovara, ali se
može blaže kazniti za razliku od neuračunljivog lica koje nije krivično odgovorno;
- neuračunljivost i bitno smanjena uračunljivost osnov su za izricanje posebnih mjera bezbjednosti
medicinske prirode;
- bitno smanjena uračunljivost ne primjenjuje se kod maloljetnih lica, jer ona nisu potpuno duševno
razvijena;
- bitno smanjena uračunljivost kod učinioca se utvrđuje u vrijeme izvršenja krivičnog djela u odnosu na
djelo.

Actiones liberae in causa - stanje neuračunljivosti može nastati i djelovanjem samog učinioca. Takve
situacije najčešće nastaju upotrebom alkohola i droga. Po opštim pravilima o neuračunljivosti, takav učinilac ne
bi bio krivično odgovoran. Takvo rješenje ne bi bilo opravdano, jer bi do zloupotrebe moglo doći svjesno i
voljno. Učinilac bi doveo sebe u takvo stanje u kom bi počinio krivično djelo za koje ne bi bio odgovoran.
Zakon je to regulisao na sljedeći način: isključuje primjenu odredaba o neuračunljivosti prema
učiniocima krivičnih djela koji su sebe doveli u stanje privremene duševne poremećenosti sa posljedicom
nesposobnosti za shvatanje i odlučivanje. Neka zakonodavstva na poseban način regulišu ovu situaciju
propisujući posebna pravila o krivičnoj odgovornosti ovih lica. U teoriji se ta pravila nazivaju actiones liberae
in causa. U tom smislu, KZ je propisao da je krivično odgovoran učinilac krivičnog djela koji upotrebom
alkohola ili droga ili na drugi način dovede sebe u stanje u kome nije mogao da shvati značaj djela ili da
upravlja svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili je u
odnosu na djelo postojao nehat, a zakon za takvo djelo predviđa krivičnu odgovornost za nehat.
Npr. skretničar svjestan da će u pijanom stanju propustiti da namjesti skretnicu i time prouzrokovati
nesreću, ipak to hoće ili na to pristaje pa se opijanjem dovede u stanje privremene duševne poremećenosti,
propusti da namjesti skretnicu, što je imalo za posljedicu dovođenje života većeg broja ljudi u opasnost. On je
time sa umišljajem izvršio krivično djelo nesavjesnog vršenja nadzora nad javnim saobraćajem.
Drugi slučaj bi postojao kad bi se skretničar doveo u stanje privremene duševne poremećenosti, ali bi
pogrešno držao da neće doći do nesreće, ali ipak se desi. U ovom slučaju on je djelo učinio iz nehata. Potrebno
je još i da učinilac izvrši ono krivično djelo koje je bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili nehatom. Krivična
odgovornost po pravilima actiones liberae in causa ima za cilj da se učine odgovornim i oni učinioci koji ne bi
bili odgovorni po opštim pravilima, ali su sami sebe doveli u takvo stanje.

13
19. UMIŠLJAJ ILI DOLUS (pojam, vrste, elementi)

Umišljaj, dolus, je redovni i teži oblik vinosti. U praksi se češće susreću umišljajna krivična djela nego
krivična djela iz nehata. Krivična djela izvršena sa umišljajem uvijek su kažnjiva dok se krivična djela ih
nehata izuzetno kažnjavaju samo kad to zakon propiše. Po KZ RS određeno je da je krivično djelo učinjeno sa
umišljajem kada je učinilac bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje ili kad je bio svjestan da usljed
njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.
Umišljaj može bit direktni i eventualni. Direktni umišljaj postoji kada je učinilac bio svjestan svog
djela i htio njegovo izvršenje. Eventualni umišljaj postoji kad je učinilac bio svjestan da usljed njegovog
činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje. Elementi svijesti
nazivaju se intelektualnim elementima umišljaja, a elementi volje voluntarističkim elementima umišljaja.
Elementi volje, u pojmu umišljaja, ukazuju da se učinilac saglasio sa izvršenjem krivičnog djela. Ali učinilac
može HTJETI (jači stepen volje), a može samo PRISTATI (slabiji stepen volje) na izvršenje krivičnog djela.
Obzirom na različite stepene volje, možemo razlikovati sljedeće slučajeve:
1. učinilac je bio svjestan da će posljedica sigurno nastupiti i pritom je htio izvršenje krivičnog djela;
2. učinilac je bio svjestan da će posljedica sigurno nastupiti, ali je samo pristao na njeno nastupanje;
3. učinilac je bio svjestan mogućnosti nastupanja posljedice i pri tom je htio izvršenje krivičnog djela;
4. učinilac je bio svjestan mogućnosti nastupanja posljedice i pristao je na njeno ispunjenje.

U svim ovim slučajevima postoji umišljaj. U prva tri direktan, a u četvrtom slučaju eventualni umišljaj.

20. NEHAT ILI CULPA (pojam, vrste, elementi)

Nehat ili culpa je drugi oblik vinosti, odnosno drugi mogući psihički odnos učinioca prema djelu, usljed
kojeg dolazi do krivične odgovornosti. To je blaži oblik vinosti od umišljaja. Dok krivično djelo sa umišljajem
uvijek povlači za sobom krivičnu odgovornost, za nehat se odgovara samo kad to zakon određuje.
Krivično djelo može biti učinjeno iz svjesnog i nesvjesnog nehata. Krivično djelo je učinjeno iz
svjesnog nehata kada je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti
zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti. Krivično djelo je
učinjeno iz nesvjesnog nehata kada učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice,
iako je prema okolnostima i prema svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.
Profesionalni nehat je nehat takvog lica koje je po svom pozivu (profesiji) dužno da bude pažljivije od
drugih ljudi. Zbog toga se profesionalni nehat smatra težom vrstom nehata. Razlika između umišljaja i nehata je
u tome da kod umišljaja učinilac ili hoće izvršenje krivičnog djela ili pristaje na nastupanje posljedice, a kod
nehata se uopšte ne saglašava sa izvršenjem krivičnog djela.
Pored psiholoških elemenata, nehat sadrži i normativne i socijalno-etičke elemente. Kada je iz krivičnog
djela proizašla teža posljedica za koju zakon propisuje težu kaznu, ta se kazna može izreći ako je učinilac u
odnosu na tu posljedicu postupao iz nehata.

21. STVARNA ZABLUDA (pojam, vrste, krivičnopravni značaj)

Zabluda (error) se obično definiše kao postojanje pogrešne predstave o nekoj okolnosti. Stvarna
zabluda u krivičnopravnom smislu je postojanje pogrešne predstave o stvarnim okolnostima koje se mogu
odnositi ili na obilježje krivičnih djela ili na neke druge stvarne činjenice.
Postoje dvije vrste zablude: stvarna zabluda u užem i stvarna zabluda u širem smislu. Stvarna zabluda u
užem smislu postoji kad je učinilac imao pogrešnu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja ulazi u obilježja
krivičnog djela, npr. lice A ne zna da je polno zaraženo, pa izvrši obljubu sa licem B ili lice A oduzima tuđu
pokretnu stvar smatrajući da je ta stvar napuštena. Stvarna zabluda u širem smislu postoji kad je učinilac bio
svjestan svih obilježja krivičnog djela, ali je imao pogrešnu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja bi, ako bi
zaista postojala, isključivala protivpravnost, tako da bi to djelo bilo dozvoljeno. Npr. lice A tjelesno povrijedi
lice B pogrešno smatrajući da lice B prema njemu vrši protivpravni napad. Lice A je izvršilo djelo u stvarnoj
zabludi.
Učinilac koji izvrši krivično djelo u stvarnoj zabludi nikad ne može biti učinilac krivičnog djela sa
umišljajem. Stvarna zabluda je negacija umišljaja, ali ne isključuje uvijek postojanje nehata. Stvarna zabluda
još može biti otklonjiva i neotklonjiva, obzirom na to da li je učinilac bio dužan i mogao da ima pravilnu
predstavu o stvarnim okolnostima ili nije bio dužan i nije mogao da o tim okolnostima ima pravu predstavu.
14
Neotklonjiva zabluda isključuje, ne samo umišljaj, nego i nehat. Kod otklonjive zablude učinilac može
biti krivično odgovoran, ali i krivično neodgovoran.
Dakle, stvarna zabluda bez obzira da li otklonjiva ili neotklonjiva, bez obzira da li je u užem ili širem
smislu uvijek isključuje umišljaj. Neotklonjiva stvarna zabluda u užem i širem smislu isključuje ne samo
umišljaj nego i nehat, a otklonjiva stvarna zabluda u užem i širem smislu isključuje odgovornost za nehat samo
ako zakon ne predviđa odgovornost za krivično djelo učinjeno iz nehata.
Da bi stvarna zabluda isključivala krivičnu odgovornost potrebno je da kod učinioca nije postojala
svijest o stvarnim okolnostima u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Po krivičnom zakonu, nije krivično
odgovoran učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom
određenog obilježja ili koji je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno
postojale, to djelo bilo dozvoljeno. Ako je učinilac bio u zabludi usljed nehata, krivično je odgovoran za
krivična djela učinjena iz nehata kad zakon i za takvo djelo određuje krivičnu odgovornost.

22. PRAVNA ZABLUDA (pojam, krivičnopravni značaj)

Pravna zabluda je zabluda o zabranjenosti djela. Učinilac djela se nalazi u pravnoj zabludi ako nije
znao da je njegovo djelo zabranjeno. Pravna zabluda će postojati:
1. ako učinilac nije svjestan da je učinio djelo koje je u zakonu određeno kao krivično djelo, npr. ne zna
da je izbjegavanje davanja izdržavanja koje mu je dosuđeno, zakonom određeno kao krivično djelo;
2. ako učinilac ne zna za normu koja upotpunjuje biće krivičnog djela, npr. učinilac ne zna da je kršenje
propisa o cijenama zakonom određeno kao krivično djelo;
3. ako učinilac nije svjestan protivpravnosti učinjenog djela, npr. u pravnoj zabludi će biti učitelj koji
zatvori učenika smatrajući da je zatvaranje dozvoljeno ako se primjenjuje kao disciplinska mjera;
4. ako učinilac pogrešno smatra da neka postojeća okolnost, koja nije obilježje bića krivičnog djela, čini
to djelo dozvoljenim;
5. ako učinilac pogrešno smatra da neka postojeća okolnost, koja je obilježje bića krivičnog djela, čini
djelo dozvoljenim usljed malog značaja tog djela.

Po zakonu, učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno može
se blaže kazniti ili osloboditi od kazne. Pravna zabluda ne isključuje umišljaj, ona je fakultativni osnov za
ublažavanje kazne i to samo ako je počinilac bio u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga. Pravna zabluda se
može razlikovati kao otklonjiva i neotklonjiva. Zabluda iz opravdanih razloga je neotklonjiva zabluda, dok je
otklonjiva pravna zabluda - zabluda usljed nehata. Sud po vlastitoj ocjeni može ublažiti kaznu i eventualno
osloboditi od kazne.

23. ODGOVORNOST ZA KRIVIČNA DJELA KVALIFIKOVANA TEŽOM POSLJEDICOM

Krivična djela za koje zakon propisuje težu kaznu zato što je nastala teža posljedica nazivaju se
krivična djela kvalifikovana težom posljedicom.
Za ovakva djela, kvalifikovana težom posljedicom, karakteristično je to što ona pretpostavljaju
postojanje osnovnog krivičnog djela i pojavljuju se kao posebna kvalifikacija tog osnovnog krivičnog djela.
Odgovornost za kvalifikovanu posljedicu postoji samo kad je učinilac u odnosu na težu posljedicu postupao iz
nehata. Nije bitno da li je učinilac pri tom postupao sa svjesnim ili nesvjesnim nehatom, u oba slučaja postoji
mogućnost primjene teže kazne.
Krivični zakon ne pravi razliku prema tome da li je osnovno djelo izvršeno sa umišljajem ili iz nehata.

24. ODGOVORNOST PRAVNIH LICA


(osnovi odgovornosti, granice odgovornosti, krivične sankcije za pravna lica)

Odgovornost pravnih lica za krivična djela je u krivično zakonodavstvo BiH uvedena reformom
krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine. Prilikom uvođenja odgovornosti pravnih lica za krivična djela
zakonodavac je morao riješiti osnovno pitanje, tj. pitanje koja pravna lica mogu biti odgovorna za krivična djela.
U krivičnom zakonu BiH prihvaćeno je stanovište prema kojem država i njeni organi lokalne uprave,
grad, opština, mjesna zajednica, ne mogu biti odgovorni za krivična djela. U pitanju su pravna lica javnog
prava, a u osnovi isključenja njihove odgovornosti za krivično djelo, jeste činjenica da bi zapravo same sebe

15
kažnjavale, kao i činjenica da su svi korisnici budžetskih sredstava, te bi u slučaju izricanja novčane kazne došlo
samo do prelijevanja novčanih sredstava u okviru državnog budžeta.
Odredbom KZ RS propisuje se odgovornost pravnog lica, izuzimajući BiH, RS, FBiH, Brčko Distrikt
BiH, kanton, grad, državu, opštinu i mjesnu zajednicu, za krivična djela koje je učinilac učinio u ime, za račun
ili u korist pravnog lica. Znači, odgovornost za krivična djela, u našem krivičnom zakonodavstvu, predviđena je
za svaki organizacioni oblik privrednog društva i sve oblike povezivanja privrednih društava, ustanova,
institucija za vršenje kreditnih i dr. bankarskih poslova, kao i sve druge oblike udruživanja koji mogu da stiču
sredstva i da ih koriste i kojem je zakonom priznato svojstvo pravnog lica.
Domaće i strano pravno lice je odgovorno za krivično djelo učinjeno na teritoriji RS. Pri tome se za
odgovornost stranog pravnog lica ne traži da ima sjedište na teritoriji RS ili da obavlja djelatnost na teritoriji RS.
Domaće i strano pravno lice koje ima sjedište na teritoriji RS ili u njoj obavlja svoju djelatnost je u skladu sa
zakonom odgovorno za krivično djelo učinjeno izvan teritorije RS, ako je krivično djelo učinjeno protiv RS,
njenih državljana ili domaćih pravnih lica.
Osnovni princip prostornog važenja odredaba krivičnog zakona o odgovornosti pravnih lica za krivična
djela je teritorijalni princip, ali zakonodavac je prihvatio i realni princip koji u svojoj osnovi ima zaštitu interesa
RS ili njenih građana. Pravna lica mogu biti odgovorna za sva krivična djela ukoliko su ispunjeni uslovi
propisani krivičnim zakonom.
Za krivično djelo koje je učinilac učinio u ime, za račun ili u korist pravnog lica odgovorno je pravno
lice:
1. kada obilježja učinjenog krivičnog djela proizilaze iz odluke, naloga ili odobrenja rukovodećih organa
pravnog lica ili
2. kada su rukovodeći organi pravnog lica uticali na učinioca ili mu omogućili da učini krivično djelo ili
3. kada pravno lice raspolaže protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale
krivičnim djelom ili
4. kada su rukovodeći organi pravnog lica propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika.

To su četiri alternativno postavljena osnova odgovornosti pravnog lica za krivično djelo koje je
učinjeno u ime, za račun ili u korist pravnog lica, te je za utvrđivanje odgovornosti pravnog lica dovoljno
utvrditi postojanje jednog od ovih uslova.
Uz ove uslove, pravno lice je odgovorno za krivično djelo i kada učinilac za učinjeno krivično djelo nije
krivično odgovoran. Odgovornost pravnog lica ne isključuje krivičnu odgovornost fizičkih, odnosno odgovornih
lica za učinjeno krivično djelo. Za krivična djela učinjena iz nehata, pravno lice može biti odgovorno kada su
rukovodeći organi pravnog lica propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika i u tom slučaju se pravno
lice može blaže kazniti. Kada u pravnom licu, osim učinioca, nema drugih lica koji bi mogli usmjeravati ili
nadzirati učinioca, pravno lice odgovara za učinjeno krivično djelo u granicama odgovornosti učinioca.
Zakonodavac je predvidio tri vrste kazni koje se mogu izreći pravnim licima za krivično djelo, a to su: novčana
kazna, kazna oduzimanja imovine i kazna prestanka pravnog lica.
Osnovna i najvažnija kazna za pravna lica je novčana kazna, a opšti minimum i maximum novčane
kazne za pravna lica je mnogo viši nego za fizička lica. Najteža kazna za pravna lica je kazna prestanka
pravnog lica. Uslov za izricanje ove kazne je da je djelatnost pravnog lica u cjelosti ili u pretežnoj mjeri
korištena za izvršenje krivičnog djela. Uslov za njenu primjenu nije težina izvršenog krivičnog djela, već
karakter djelatnosti kojim se pravno lice faktički bavilo (npr. fiktivna preduzeća koja služe za pranje novca).
Neki ovu kaznu nazivaju i smrtnom kaznom za pravna lica.
U sistemu krivičnih sankcija koje se mogu izreći pravnim licima za krivična djela, zakonodavac je
predvidio i jednu mjeru upozorenja tj. USLOVNU OSUDU koja se može izreći umjesto novčane kazne. Pored
kazne i uslovne osude, zakonodavac je predvidio i MJERE BEZBJEDNOSTI kao posebnu vrstu krivičnih
sankcija koje se pod određenim uslovima mogu izreći pravnom licu, a to su: oduzimanje predmeta, objavljivanje
presude i zabrana obavljanja određene privredne djelatnosti. One se izriču uz kaznu ili uslovnu osudu, a mjera
bezbjednosti oduzimanje predmeta, može se izreći i samostalno ako se radi o pravnom licu u stečaju koje je
odgovorno za krivično djelo. Pravnom licu se može izreći jedna ili više mjera bezbjednosti ukoliko su ispunjeni
zakonom predviđeni uslovi za njihovo izricanje.

25. POJAM I OBLICI SAUČESNIŠTVA

Kad je krivično djelo rezultat djelovanja više lica onda pod određenim uslovima postoji saučesništvo.
Učestvovanje više lica u ostvarenju krivičnog djela predstavlja poseban oblik kriminaliteta koji je za društvo
opasniji od kriminaliteta jednoga lica. Da bi postojalo saučesništvo, potrebno je da između saučesnika postoji
određena objektivna i subjektivna veza.
Objektivna veza se sastoji u tome što, iako je posebnim i odvojenim radnjama saučesnika ostvareno
krivično djelo, sve te radnje ipak moraju predstavljati jednu cjelinu (zajednički rezultat radnji saučesnika).
16
Subjektivna veza kod saučesništva sastoji se u svijesti pojedinih saučesnika o zajedničkom djelovanju sa
drugim licima.
Karakteristično za pojam saučesništva je to što krivična odgovornost saučesnika postoji samo u slučaju
ako su oni radili sa umišljajem. Saučesništvo, dakle, postoji kad u ostvarenju krivičnog djela učestvuje više
lica koja su svjesna zajedničkog djelovanja. Postoje sljedeći oblici saučesništva:
- izvršilaštvo (saizvršilaštvo),
- podstrekavanje,
- pomaganje i
- organizovanje zločinačkog udruženja (ne postoji u stranom zakonodavstvu kao opšti pojam
saučesništva).

Saučesništvo u užem smislu je ono koje obuhvata podstrekavanje, pomaganje i organizovanje


zločinačkog udrženja, a saučesništvo u širem smislu, pored ovih oblika, obuhvata i izvršilaštvo (saizvršilaštvo).

26. SAIZVRŠILAŠTVO (pojam, elementi, kažnjavanje)

Saizvršilaštvo postoji kada više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički
izvrše krivično djelo. Saizvršilaštvo je oblik izvršilaštva koji postoji kada više lica, koja ispunjavaju sve uslove
koji se zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke odluke, svjesno i voljno, učine određeno krivično djelo.
Za razliku od saučesnika u užem smislu, saizvršilac ne učestvuje u djelu koje ostvaruje neko drugo lice (tuđem
djelu), već svi zajednički ostvaruju (svoje) zajedničko djelo, pri čemu svaki od njih u značajnoj mjeri doprinosi
izvršenju krivičnog djela.
Sam zakon je dao nekoliko elemenata saizvršilaštva koji su od velikog značaja za određivanje njegovog
pojma. Prva karakteristika saizvršilaštva predstavlja zajedničko učešće u izvršenju krivičnog djela. To znači da
je za postojanje saizvršilaštva potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke: zajednička
odluka ili kolektivna izvršilačka volja i preduzimanje radnje kojom se učestvuje u ostvarenju krivičnog djela.
1. Zajednička odluka o djelu pretpostavlja da na strani svakog saizvršioca postoji svijest i volja o
izvršenju djela, svijest i volja da djeluje sa drugima na ostvarenju zajedničkog kriminalnog cilja. Saizvršilaštvo
neće postojati u slučajevima „zajedničkog“ izvršenja djela od strane više lica koja nisu znala jedno za drugo,
odnosno koja su djelovala bez zajedničke odluke, nezavisno jedno od drugog. Tada se zapravo radi o
SLUČAJNOM SAIZVRŠILAŠTVU ili PARALELNOM IZVRŠILAŠTVU (npr. dva lica ne znajući jedno za
drugo daju otrov žrtvi i sl.).
2. Zajedničko izvršenje krivičnog djela je objektivna komponenta saizvršilaštva koja ukazuje na
postojanje jednog krivičnog djela koje saizvršioci zajednički ostvaruju. Zajedničko ostvarenje djela
podrazumjeva učešće u radnji izvršenja, ali i u preduzimanju neke druge radnje koja je usko povezana sa
radnjom izvršenja, tj. koja značajno doprinosi izvršenju krivičnog djela. Npr. ako više lica zajednički ukradene
stvari stavljaju u vreće i odnose u auto, saizvršioci su u krađi.
Kada su u pitanju višedjelatna krivična djela, za postojanje saizvršilaštva je dovoljno preduzimanje
jedne od radnji koje ulaze u sastav radnje izvršenja tog djela, pa će tako saizvršilac u razbojništvu biti i lice koje
je samo uzelo novac od žrtve koju je drugi oborio i sl.
Saizvršioca treba razgraničiti od pomagača i tu se javljaju teškoće. Npr. lice koje čuva stražu dok drugo
lice krade u jednom slučaju može biti smatrano kao saizvršilac ili kao pomagač. Saizvršiocem bi se moglo
smatrati lice koje je u djelu učestvovalo radnjom koja je najuže objektivno povezana sa radnjom izvršenja, tako
da radnja izvršenja zajedno sa radnjom ovog drugog lica čini jednu čvrsto povezanu cjelinu.
Svaki saizvršilac je izvršilac krivičnog djela. Saizvršilaštvo nije moguće kod svih krivičnih djela, npr.
nije moguće kod tzv. vlastoručnih krivičnih djela, npr. krivična djela uvrede, davanja lažnog iskaza. Ako više
lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo svako od njih kazniće se
kaznom propisanom za to djelo.

27. PODSTREKAVANJE (pojam, vrste, kažnjavanje, neuspjelo podstrekavanje, kažnjavanje)

Podstrekavanje znači preduzimanje takve radnje kojom se kod drugog lica s umišljajem izaziva ili
učvršćuje odluka da preduzme protivpravnu radnju kojom će ostvariti obilježja nekog bića krivičnog djela.
Jedno lice je podstreknuto na izvršenje djela ako kod njega u vrijeme podstrekavanja nije već postojala čvrsta
odluka o izvršenju djela. Podstrekavanje će postojati i ako je kod podstrekovanog već postojala nedovoljno
učvršćena odluka - kolebljiva odluka.
Neće postojati podstrekavanje ako je kod podstrekovanog već postojala čvrsta odluka da izvrši krivično
djelo (neuspjelo podstrekavanje). Podstrekavanje može biti izvršeno zajedno od više lica (sapodstrekači).
17
Neposredno navođenje drugog lica da izvrši krivično djelo predstavlja redovan oblik podstrekavanja.
Međutim, moguće je da neko izaziva ili učvršćuje odluku za izvršenje krivičnog djela posrednim putem
(podstrekač navodi drugo lice da ono utiče na treće lice da ono izvrši krivično djelo).
Radnja podstrekavanja je svaka ona radnja kojom može da se utiče na volju drugog lica: nagovaranje,
poklon ili obećanje poklona, upućivanje molbe, ispoljavanje želje itd., usmenim ili pismenim izjavama, gestom,
mimikom... Ono može da se izvrši samo činjenjem. Određeni odnosi između podstrekača i podstreknutog je
nužan, jer podstrekavanje mora da bude uzrok stvaranja odluke kod podstrekovanog.
Podstrekavanje može biti usmjereno prema određenom broju lica ili prema jednom licu. Npr. podstrekač
će biti ono lice koje je na jednom skupu podstrekavalo na ubistvo lica koje drži govor, pa jedan od prisutnih
izvrši ubistvo. Po zakonu, ko drugog sa umišljajem podstrekne da izvrši krivično djelo kazniće se kao da ga je
sam izvršio.
Osnovno je pravilo da je podstrekač krivično odgovoran samo ako je postupao sa umišljajem bilo sa
direktnim (učinilac svjestan djela, hoće njegovo izvršenje), bilo sa eventualnim (svjestan nastupanja posljedice i
pristaje na njeno nastupanje). Dok se podstrekavanje može vršiti samo prema licu koje već nije donijelo odluku
o izvršenju krivičnog djela, neuspjelo podstrekavanje može postojati bez obzira da li kod podstrekovanog već
postoji odluka.
Podstrekavanje će biti neuspjelo kad:
- podstrekač nije uspio formirati odluku kod podstreknutog,
- kada je u tome uspio, ali podstreknuti iz bilo kojeg razloga nije izvršio ni pokušao krivično djelo,
- kada podstreknuti uopšte nije shvatio ili razumio podstrekača ili je kod njega već bila donesena
odluka o izvršenju djela i
- kada je podstreknuti izvršio neko sasvim drugo krivično djelo, a ne ono na koje ga je podstrekač
navodio.

Za postojanje neuspjelog podstrekavanja, pored umišljaja, zahtijeva se da postoji radnja podstrekavanja,


tj. da je vršen uticaj na volju podstrekovanog. Npr. neće postojati neuspjelo podstrekavanje ako je podstrekač
napisao pismo licu u kojem ga je podstrekavao na izvršenje krivičnog djela, ali to pismo nije stiglo tom licu.
Neuspjelo podstrekavanje je kažnjivo samo u onom slučaju ako se podstrekavalo na takvo krivično djelo za
koje se po zakonu može izreći pet godina zatvora ili teža kazna. Zato je neophodno da sud utvrdi na koje djelo
je umišljaj podstrekača bio upravljen i da to djelo tačno navede u izreci svoje presude. Predviđeno je da će se u
tom slučaju kazniti kao za pokušaj krivičnog djela, što znači da se kazna odmjerava u granicama kazne
propisane za dato krivično djelo, ali sud može izreći i blažu kaznu.

28. POMAGANJE (pojam, vrste, kažnjavanje)

Pomaganje je preduzimanje takve radnje kojom se sa umišljajem doprinosi izvršenju protivpravne


radnje drugog lica, s kojom radnjom ovo lice ostvaruje obilježje nekog bića krivičnog djela (neposredno
pomaganje). Posredni pomagač je lice koje pruža pomoć neposrednom pomagaču ili neposrednom podstrekaču.
Pomagač doprinosi radnji izvršenja, ali ne preduzima tu radnju ni djelimično, jer bi u tom slučaju bio
saizvršilac. Pomaganje može biti izvršeno zajednički od više lica. Oni će se smatrati sapomagačima, ako svjesno
zajednički pomažu. U protivnom, svako od njih smatraće se samostalnim pomagačem.
Pomaganje može da bude fizičko i psihičko. Fizičko pomaganje je pružanje materijalne i fizičke
podrške u njegovom činjenju, npr. nabavljanje sredstava za izvršenje krivičnog djela, čuvanje straže itd.
Psihičko pomaganje predstavlja jačanje volje učinioca koje se, prema zakonu, može sastojati u davanju savjeta
ili uputstva kako da se izvrši krivično djelo ili unaprijed obećanim prikrivanjem krivičnog djela. Psihičko se
sastoji u psihičkom podupiranju krivičnog djela, npr. davanje savjeta, obavještenja itd. Ako odluka još nije bila
stvorena, psihičko djelovanje može značiti podstrekavanje.
Za razliku od podstrekavanja, pomaganje može biti izvršeno i nečinjenjem, npr. samo ako je postojala
dužnost na činjenje kojom bi se spriječilo izvršenje krivičnog djela. Pomaganje je moguće samo prije ili u toku
krivičnog djela, ali ne i poslije ostvarenja krivičnog djela. Ali pomaganje može biti izvršeno i nakon izvršenja
krivičnog djela, ali prije nastupanja posljedice. Npr. spriječi se pružanje ljekarske pomoći ranjenom licu koje
umre od zadobijene povrede; ovakva pomoć je međupomoć. Pomaganje je umišljajno podupiranje tuđeg
krivičnog djela. Najčešće, i po pravilu, radi se o direktnom umišljaju, ali je dovoljan i eventualni umišljaj.
Umišljaj mora biti upravljen na dovršenje krivičnog djela.
Kao i kod podstrekavanja, za postojanje i kažnjavanje pomaganja potrebno je da je izvršilac izvršio
krivično djelo, odnosno da ga je pokušao ili da je preduzeo kažnjive pripremne radnje. Pomaganje je kažnjivo
kod svih krivičnih djela, bez obzira na propisanu kaznu. Ukoliko je djelo ostalo u pokušaju, pomaganje je
kažnjivo ako je kažnjiv pokušaj, a to su sva djela sa propisanom kaznom od tri godine ili težom.

18
U pogledu granica kažnjavanja pomagača, zakon predviđa da se pomagač kažnjava kao da je sam
izvršio krivično djelo, ali omogućava i ublažavanje kazne. To znači da već sam zakon polazi od stava da je
pomaganje najlakši oblik saučesništva, pa zato gotovo redovno sudovi pomagaču izriču blažu kaznu, mada nisu
isključeni ni slučajevi da se pomagač kazni strožije od izvršioca.

29. KAZNA ZATVORA


(pojam, vrste, uslovi za izricanje, mogućnost zamjene, minimum, maximum, uslovni otpust)

Kazna je prisilna mjera kojom društvo reaguje prema onima koji ne poštuju pravni poredak. Naš
kazneni sistem obuhvata kaznu zatvora i novčanu kaznu. Kazna zatvora je vremenska kazna lišenja slobode i
ona je teža vrsta kazne. Još i danas zauzima najznačajnije mjesto u sistemu krivičnih sankcija, a najmijenjena
je prvenstveno za teže oblike krivičnih djela.
U krivičnom zakonu je određeno trajanje kazne zatvora tj. određen je opšti minimum i maximum ove
kazne. Opšti minimum je 30 dana, a opšti maximum 20 godina. U pogledu propisivanja kazne zatvora naš zakon
se opredijelio za sistem relativno određenih kazni. To znači da on za svako krivično djelo propisuje kaznu u
određenim okvirima, određujući njenu donju i gornju granicu, pri čemu postupa različito. Ovakav sistem
propisivanja kazne zatvora omogućava njeno prilagođavanje okolnostima svakog konkretnog slučaja. Nekada je
određena i jedna i druga granica, odnosno i posebni minimum i posebni maximum, a nekada samo jedna od njih.
U slučajevima kada je određena samo donja granica, kao gornja granica se uzima opšti maximum, a u obrnutom
slučaju kad je određena samo gornja granica, kao donja granica uzima se opšti minimum od 30 dana.
Kada se radi o granicama kazne za jedno krivično djelo u okviru kojih sud može odmjeriti kaznu, treba
imati u vidu i alternativni način propisivanja kazne. U takvim slučajevima između dvije kazne zatvora, od
kojih svaka može biti glavna, sud bira jednu od njih i izriče je kao glavnu. Opšti okviri kazne zatvora ne mogu
se napuštati pri odmjeravanju kazne, bez obzira o kakvim djelima je riječ. Naš zakon ne predviđa mogućnost
prekoračenja opšteg maximuma kazne ni u slučaju sticaja krivičnih djela.
Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane. KZ predviđa da se
za najteže oblike krivičnih djela učinjenih umišljajno može propisati i dugotrajni zatvor od 25 do 45 godina.
Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedinačno krivično djelo.
Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći izvršiocu koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio 21
godinu, niti trudnoj ženi.
Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna
lišenja slobode. Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje, mogu se dati tek nakon
izdržanih 3/5 te kazne.
Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi tri mjeseca može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom
kaznom. Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno. Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen
presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora, ali zatvor u tom
slučaju ne može biti duži od šest mjeseci.
Uslovni otpust sastoji se u tome što se lice koje se nalazi na izdržavanju kazne lišenje slobode, pušta na
slobodu prije nego što je kaznu izdržalo pod uslovom da do isteka vremena za koje je kazna izrečena ne učini
novo krivično djelo. Stavljanje u izgled osuđenicima da će se pustiti na slobodu prije isteka kazne ako se budu
dobro vladali, predstavlja za njih jak podstrek da svojim vladanjem zasluže tu pogodnost. Osim dobrog
vladanja, da bi se lice uslovno otpustilo, potrebno je da je izdržalo i polovinu izrečene kazne. Uslovni otpust ne
znači apsolutno oslobođenje od izdržavanja kazne. Vrijeme trajanja uslovnog otpusta jednako je vremenu
ostatka kazne. Uslovni otpust je zakonska mogućnost za lica osuđena na kaznu zatvora, a ne njihovo pravo. O
uslovnom otpustu odlučuje posebna komisija za uslovni otpust koju formira republički organ nadležan za
poslove pravosuđa, a postupak se pokreće, po pravilu, na molbu osuđenog lica ili na molbu članova njegove
porodice ako se osuđeni sa tim saglasio. Ukoliko osuđeni za vrijeme trajanja uslovnog otpusta izvrši neko
krivično djelo, time se ostvaruje osnov za opozivanje uslovnog otpusta. Opozivanje uslovnog otpusta moguće je
i kad se licu koje se nalazi na uslovnom otpustu sudi za krivično djelo koje je učinilo prije nego što je uslovno
otpušteno.

30. NOVČANA KAZNA (pojam, vrste, način izricanja, minimum i maximum, način izvršenja)

Novčana kazna je imovinska krivična sankcija koja se sastoji u plaćanju, od strane osuđenog,
određenog novčanog iznosa. Njenim izricanjem osuđeni se obavezuje da u određenom vremenu uplati novčanu
sumu koja je utvrđena u sudskoj odluci. Predviđena je u najvećem broju savremenih krivičnih zakonodavstava i
u praksi se često primjenjuje. Propisuje se samostalno ili uz kaznu lišenja slobode. Postoji niz prigovora koji se
stavljaju ovoj kazni i njenom postojanju:
- nepravična je, jer nejednako pogađa učinioce krivičnih djela zbog njihovog različitog imovnog stanja;
19
- u velikoj mjeri je lišena personalnog karaktera, jer iako se izriče učiniocu, često pogađa i druga lica
koja nisu nimalo kriva za učinjeno krivično djelo;
- novčanom kaznom ne mogu se postići ciljevi generalne prevencije (nema zastrašujući uticaj na
moguće učinioce krivičnih djela).
Međutim, pobornici ove kazne ukazuju da niz nedostataka ove kazne ne proizilazi iz njene prirode već
iz nepravilnosti u njenom izricanju. Prije svega pogodna je za zamjenu kratke kazne lišenja slobode, a time i za
izbjegavanje svih onih štetnih posljedica koje mogu da proizađu iz kratkog zatvaranja. Lako je opoziva krivična
sankcija i u slučaju sudske zablude pri njenom izricanju postoji mogućnost da se otklone materijalni efekti. U
sudskoj praksi prisutna je tendencija ka sve češćoj primjeni novčane kazne, jer najčešće se vrše lakša krivična
djela za koja je i humanije i cjelishodnije izreći novčanu kaznu nego zatvor.
U savremenom krivičnom zakonodavstvu postoje dva osnovna metoda utvrđivanja novčane kazne:
- metod fiksnih iznosa;
- metod „dani - novčana kazna“.

Metod fiksnih iznosa je klasičan način izricanja novčane kazne zastupljen u najvećem broju krivičnih
zakonodavstava. Učiniocu krivičnog djela novčana kazna se izriče u tačno određenom novčanom iznosu.
Imovno stanje učinioca uvijek ima uticaja na odmjeravanje konkretne novčane kazne.
Izricanjem kazne metodom „dani – novčana kazna“ podrazumjeva se utvrđivanje novčanog iznosa za
svaki dan dosuđene kazne pri čemu značajnu ulogu ima imovinsko stanje učinioca krivičnog djela. Ako se
novčana kazna izriče u dnevnim iznosima, može iznosti najmanje pet, a najviše 360 dnevnih iznosa, a za
krivično djelo učinjeno iz koristoljublja najviše 1500 dnevnih iznosa, osim u slučajevima propisanim zakonom.
Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu najniži iznos ne može biti manji od 50 KM, a najviši
iznos ne može biti veći od 50 000 KM, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja iznos ne može biti veći od
1 000 000 km, osim u slučajevima propisanim zakonom.
Proces izricanja novčane kazne odvija se kroz dvije faze. U prvoj fazi se utvrđuje broj dana, odnosno
broj dnevnih iznosa novčane kazne i pri tome sud cijeni sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, osim imovnog
stanja učinioca, a u drugoj fazi sud utvrđuje visinu jednog dana, odnosno visinu dnevnog iznosa, pri čemu su
od odlučujućeg značaja imovinske prilike konkretnog učinioca djela. Tako dobijeni iznos na kraju se množi sa
ukupnim brojem dana, da bi se dobio novčani iznos koji predstavlja novčanu kaznu koju sud izriče. Visinu
dnevnog iznosa, odnosno iznosa za jedan dan, sud određuje tako što uzima visinu dnevnog dohotka učinioca
prema iznosu njegove tromjesečne neto plate i njegova druga primanja, kao i porodične obaveze.
Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno. Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen
presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora. Novčana kazna
se mijenja ili pretvara u kaznu zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne ili za svakih
započetih 50 KM odrediti jedan dan zatvora, ali u takvim slučajevima zatvor ne može trajati duže od šest
mjeseci (KZ RS), odnosno jedne godine (KZ BiH). Ako osuđeni plati dio novčane kazne, ostatak se srazmjerno
pretvara u zatvor, odnosno zatvor se srazmjerno smanjuje, a ako plati i ostatak, izvršenje zatvora se obustavlja.
Naš zakon je prihvatio fleksibilan sistem plaćanja novčane kazne, jer su navedeni rokovi dosta dugi.
Odgoda plaćanja je pogodnost koju sud odobrava osuđenom, postavljajući pri tome konačni rok do kojeg mora
platiti novčanu kaznu, dok plaćanje u otplatama podrazumjeva plaćanje novčane kazne u dijelovima koji se
moraju platiti u određenim vremenskim intervalima. Rok u kojem se kazna mora platiti ne može biti kraći od 15
dana ni duži od šest mjeseci.

31. OPŠTA PRAVILA ZA SUDSKO ODMJERAVANJE KAZNE

Opšta pravila odmjeravanja kazne temelje se na načelu srazmjernosti između težine krivičnog djela,
stepena učiniočeve odgovornosti i same kazne. Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama
koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje
utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito stepen krivične
odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod
kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog
krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. Opšta su ona pravila kojih se sud
mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima. Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za
krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li
su oba djela izvršena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili
oproštene kazne.
Pri odmjeravanju novčane kazne sud će posebno uzeti u obzir imovno stanje učinioca. Sudsko
odmjeravanje kazne je odmjeravanje kazne u zakonskim okvirima postavljenim za učinjeno krivično djelo na
osnovu navedenih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne. Pri tome sud vrednuje niz okolnosti koje se
20
odnose na djelo, krivičnu dogovornost i ličnost učinioca, na osnovu čega procjenjuje težinu krivičnog djela i
stepen krivične odgovornosti, što predstavlja osnovu na kojoj sud zasniva svoju odluku o mjeri kazne koju će,
imajući u vidu svrhu kažnjavanja, odmjeriti učiniocu. Time ustvari sud, apstraktno postavljenu kaznu za
određeno krivično djelo od strane zakonodavca, prevodi u konkretnu kaznu, što predstavlja čin primjene prava
posebne vrste i značaja.
Pri procjenjivanju otežavajućih i olakšavajućih okolnosti mogu se koristiti dva metoda: analitički i
sintetički. Prema analitičkom sud cijeni svaku okolnost, posebno je vrednuje i utvrđuje njen uticaj na kaznu,
dok se prema sintetičkom metodu odmjeravanje kazne vrši na osnovu jedinstvene ocjene svih okolnosti.
Najprihvatljivija je kombinacija ova dva metoda, što podrazumjeva da sud utvrdi sve okolnosti relevantne za
odmjeravanje kazne, da ocijeni da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa da tek na osnovu
svega toga odmjeri kaznu.

32. UBLAŽAVANJE KAZNE (pojam, vrste, opšti i posebni osnovi)

Zakon predviđa i mogućnost da sud u određenim slučajevima i pod određenim okolnostima može izreći
i blažu kaznu od propisane. Ublažavanje kazne je izuzetak od pravila i stoga predstavlja posebnu vrstu
odmjeravanja kazne; sud u tom slučaju izriče drugačiju kaznu od propisane, tj. ili blažu od propisane ili blažu
vrstu kazne.
Ublažavanje kazne je prema našem zakonodavstvu institucija opšteg karaktera, jer se u načelu, pod
određenim pretpostavkama, može koristiti kod svih djela i prema svim učiniocima. Ublažavanje kazne je
moguće kad to zakon izričito određuje, kao i onda kada sud procijeni da postoje osobito olakšavajuće okolnosti
koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

33. OSLOBOĐENJE OD KAZNE (pojam, vrste, osnovi)

Oslobođenje od kazne podrazumjeva odstupanje od pravila da se krivično odgovornom učiniocu uvijek


mora izreći kazna. Riječ je o izuzetnoj zakonskoj mogućnosti koja najbolje pokazuje koliko su velika ovlaštenja
suda pri odmjeravanju kazne; riječ je o nekoj vrsti zakonsko-sudskog pomilovanja. Oslobođenje od kazne ima
funkcije slične kazni, jer je riječ o osudi učinioca koji je kriv i kojom se upućuje prijekor za učinjeno krivično
djelo i u tom smislu oslobođenje od kazne ima funkcije kazne.
Opravdanje za ovu instituciju sastoji se u tome što je u određenim situacijama, s obzirom na okolnosti
pod kojma je djelo učinjeno, stepen opasnosti djela i učinioca znatno smanjen ili što postoje određeni razlozi
koji ukazuju da učiniocu nije potrebno izreći kaznu.
Oslobođenje od kazne je moguće i kod teških krivičnih djela, ako to kriminalno-politički razlozi
opravdavaju, npr. stimuliše se pripadnik zločinačkog udruženja na njegovo otkrivanje, uz zakonsko obećanje da
neće biti kažnjen.
Sud može osloboditi od kazne učinioca samo onda kada je to izričito predviđeno u zakonu, u opštem ili
posebnom dijelu. Oslobođenje od kazne je, po pravilu, fakultativno. Izuzetno, zakon ponekad predviđa
obavezno oslobođenje od kazne (u slučaju dobrovoljnog sprečavanja krivičnog djela kod saučesnika).

34. ODMJERAVANJE KAZNE ZA KRIVIČNA DJELA U STICAJU

Opšteprihvaćen je stav da je u ovakvim situacijama neophodno odrediti jednu zajedničku kaznu, ali ne
njihovim prostim sabiranjem. U odnosu na sva druga pitanja vezana za sticaj postoje manje ili veće razlike,
kako u teoriji i praksi, tako i u zakonskim rješenjima.
Jedinstvena kazna se prema našem zakonodavstvu može izreći samo istom presudom kojom su
utvrđene i pojedinačne kazne, s obzirom da naše procesno krivično zakonodavstvo više ne poznaje ustanovu tzv.
nepravog ponavljanja krivičnog postupka.
Osnovno pitanje koje se postavlja odnosi se na način određivanja zajedničke ili jedinstvene kazne za
sva djela koja se nalaze u sticaju. Rješenja u zakonodavstvima u tom pogledu su različita. Prema jednom,
jedinstvena kazna se odmjerava na osnovu prethodno utvrđenih posebnih kazni za svako krivično djelo u
sticaju, nakon čega se na osnovu tih kazni primjenom poznatih metoda asperacije, apsorpcije ili kumulacije
dolazi do zajedničke kazne. Po drugom rješenju, jedinstvena kazna se odmjerava bez prethodno utvrđenih
kazni za svako pojedino djelo, pri čemu se koriste različiti načini za odmjeravanje jedinstvene kazne. Postoji i
posebna varijanta ovog drugog sistema prema kojoj se zajednička kazna odmjerava na osnovu jedinstvene
ocjene svih krivičnih djela, a u posebno postavljenim kaznenim okvirima koji se razlikuju od redovnih kaznenih
okvira postavljenih za pojedina krivična djela. Ovo rješenje se uglavnom koristi kod maloljetnika.
21
Naše krivično zakonodavstvo spada u grupu zakonodavstava koja prihvataju prvo rješenje, tj. rješenje
prema kojem se jedinstvena kazna odmjerava na osnovu prethodno utvrđenih pojedinačnih kazni za svako djelo
u sticaju. Ovakav sistem se primjenjuje samo prema punoljetnim učiniocima, dok je u odnosu na maloljetnike
prihvaćen drugi sistem prema kojem se prethodno ne utvrđuju vaspitne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora
posebno za svako djelo u sticaju (na osnovu jedinstvene ocjene svih krivičnih djela). Pri tome se primjenjuju tri
sistema: sistem apsorpcije, asperacije i kumulacije.
Princip apsorpcije je redovan u onim krivičnim sistemima koji poznaju najteže kazne poput smrtne
kazne ili kazne doživotnog zatvora, jer ove kazne po svojoj prirodi i kao najteže apsorbuju druge kazne. Princip
asperacije sastoji se u tome da se do jedinstvene kazne dolazi tako što se najteža od utvrđenih kazni povećava,
ali pri tome ona ne smije dostići zbir utvrđenih kazni, niti prijeći opšti maksimum kazne zatvora. Prema principu
kumulacije jedinstvena kazna se utvrđuje tako da se sve kazne koje je sud utvrdio za sva djela u sticaju saberu.

35. USLOVNA OSUDA


(pojam, svrha, uslovi za izricanja, obaveze uz uslovnu osudu, vrijeme provjeravanja,
opozivanje uslovne osude)

Pojam
Uslovna osuda je mjera upozorenja koja se kao samostalna krivična sankcija realizuje kroz opomenu i
prijetnju kaznom, odnosno kroz upozorenje učiniocu da će mu se izreći utvrđena kazna ukoliko ponovo izvrši
krivično djelo ili ukoliko ne ispuni druge obaveze koje su postavljene u uslovnoj osudi. Učinilac je osuđen na
uslovnu osudu, osdnosno na određeno vrijeme provjeravanja u kojem treba svojim vladanjem da zasluži da mu
društvo oprosti utvrđenu kaznu. Po svojoj suštini ova sankcija predstavlja opomenu učiniocu krivičnog djela
zbog izvršenog krivičnog djela, koja je praćena ozbiljnom prijetnjom da će mu se za izvršeno krivično djelo
izreći kazna ukoliko nastavi sa vršenjem krivičnih djela ili ukoliko ne ispuni obaveze koje mu je sud postavio.
Vrijeme provjeravanja je bitan elemenat uslovne osude i ne predstavlja samo običan protek vremena;
u tom vremenu se od osuđenog očekuje takvo ponašanje kojim će potvrditi opravdanost izricanja ove krivične
sankcije. Ako je u pitanju uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom, moglo bi se reći da vrijeme provjeravanja
predstavlja i određeni individualni tretman prema osuđenom licu. Zakonom je predviđeno da vrijeme
provjeravanja ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina.
Uslovna osuda je alternativna krivična sankcija koja se, prema zakonskoj regulativi, može izreći za bilo
koje krivično djelo ako su ispunjeni zakonski uslovi njenog izricanja. Ona se može izreći prema svakom
učiniocu krivičnog djela, pod uslovom da sud stekne uvjerenje da će se i takvom krivičnom sankcijom postići
svrha kažnjavanja.
Za izricanje uslovne osude u našem sistemu, nije potreban pristanak osuđenog koji u anglosaksonskom
sistemu predstavlja neophodan uslov izricanja uslovne osude.

Zakonski uslovi za izricanje uslovne osude


S obzirom na njihovu sadržinu, možemo razlikovati objektivne i subjektivne uslove za izricanje uslovne
osude. Prvi su vezani za krivično djelo, odnosno utvrđenu kaznu za to djelo, a drugi se odnose na učinioca
krivičnog djela. Razumije se da je izvršenje krivičnog djela i krivična odgovornost učinioca, kao opšti uslov za
primjenu svih krivičnih sankcija, neophodan i za primjenu uslovne osude.
Objektivni uslov za izricanje uslovne osude sastoji se u tome da je za dato krivično djelo sud utvrdio
kaznu zatvora do dvije godine ili novčanu kaznu. Dakle, mjerodavna je kazna zatvora koja je u postupku
odmjeravanja kazne utvrđena, a ne kazna koja je propisana za krivično djelo. Utvrđena kazna je ujedno i
osnovna ili glavna pretpostavka za izricanje uslovne osude. Ako je utvrđena kazna do dvije, odnosno od dvije
godine ili je utvrđena novčana kazna, pod uslovom da su ispunjene i druge pretpostavke za njeno izricanje, sud
može izreći uslovnu osudu. Uslovna osuda se može izreći i za krivična djela u sticaju ukoliko je sud u postupku
odmjeravanja kazne utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora do dvije godine.
Subjektivni uslov za izricanje uslovne osude vezan je za ličnost učinioca krivičnog djela, a na osnovu
čega sud cijeni da li se osnovano može očekivati da će uslovna osuda dovoljno uticati na učinioca da više ne
vrši krivična djela, te da zbog toga nije nužno primjenjivati kaznu. Poseban značaj može imati ponašanje
učionioca poslije izvršenog krivičnog djela, raniji život učinioca, njegove lične i porodične prilike, osobine
ličnosti, stepen krivične odgovornosti, pobude izvršenja djela, kao i druge okolnosti vezane za njegovu ličnost.
Predviđeni uslovi za izricanje uslovne osude moraju biti kumulativno ispunjeni. Uslovna osuda se može
izreći smo punoljetnim učiniocima krivičnih djela. Lice kome je izrečena uslovna osuda ima status osuđivanog
lica. Uslovna osuda se upisuje u kaznenu evidenciju i briše se iz kaznene evidencije poslije jedne godine od
kada je proteklo vrijeme provjeravanja, pod uslovom da osuđeni za to vrijeme ne učini novo krivično djelo.

22
Obaveze uslovno osuđenog lica
Osnovna obaveza lica kome je izrečena uslovna osuda je da za određeno vrijeme, odnosno vrijeme
provjeravanja ne učini novo krivično djelo. Izvršenje novog krivičnog djela predstavlja osnov za fakultativno ili
obligatorno opozivanje uslovne osude. Vrijeme provjeravanja je bitan elemanat uslovne osude. Zakonom je
određeno da ono ne može trajati kraće od jedne niti duže od pet godina.
Pored osnovne obaveze koja se uslovnom osudom nameće svakom učiniocu krivičnog djela,
zakonodavac je predvidio mogućnost postavljanja i nekih drugih obaveza, koje se nazivaju dopunske
fakultativne obaveze. One se dijele na opšte i posebne.
Opšte dopunske fakultativne obaveze su takve obaveze koje sud može odrediti bilo kojem učiniocu
bilo kojeg krivičnog djela za koje je utvrđena uslovna osuda. To su obaveza vraćanja imovinske koristi
pribavljenje izvršenjem krivičnog djela i obaveza naknade štete koja je prouzrokovana krivičnim djelom. Rok za
izvršenje ovih obaveza utvrđuje se posebno unutar određenog vremena provjeravanja.
Posebne dopunske fakultativne obaveze se mogu odnositi kako na ličnost učinioca krivičnog djela,
tako i na određeno krivično djelo. Kada je u pitanju ličnost učinioca to su obaveza podvrgavanja liječenju
uslovno osuđenog lica kome je izrečena mjera bezbjednosti obavezno psihijatrijsko liječenje ili podvrgavanje
liječenju od zavisnosti. Kada su u pitanju posebne obaveze vezane uz krivično djelo, učiniocu se mogu izreći
samo obaveze koje su zakonom propisane uz to djelo. Posebne obaveze mogu se nametati učiniocu krivičnog
djela samo ako su predviđene krivičnopravnim odredbama.

Opozivanje uslovne osude


Opozivanje uslovne osude predstavlja povlačenje odluke o uslovnom odlaganju izvršenja kazne i
donošenje odluke o njenom izvršenju. Uslovna osuda se može opozvati:
- zbog novog krivičnog djela.
Izvršenje novog krivičnog djela predstavlja osnov za opozivanje uslovne osude. Opozivanje uslovne
osude u ovom slučaju može biti obavezno ili fakultativno. Obavezno opozivanje uslovne osude postoji u slučaju
kada osuđeni u vrijeme provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora od
dvije godine ili u dužem trajanju. Fakultativno opozivanje uslovne osude postoji u slučaju kada osuđeni za
vrijeme provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora manja od dvije
godine ili novčana kazna. Sud po slobodnom uvjerenju cijeni da li će opozvati uslovnu osudu ili ne.
- zbog ranije izvršenog krivičnog djela.
Sud će opozvati uslovnu osudu ako poslije njenog izricanja utvrdi da je osuđeni izvršio krivično djelo
prije nego što je uslovno osuđen i ako ocijeni da ne bi bilo osnova za izricanje uslovne osude da se znalo za to
djelo. Za ranije krivično djelo može se izreći kazna ili uslovna osuda. Ako se izrekne uslovna osuda onda će se
utvrditi jedinstvena kazna za sva krivična djela i odrediti novo vrijeme provjeravanja. Ukoliko se, pak, za ranije
krivično djelo izrekne kazna zatvora, vrijeme provedeno na izdržavanju ove kazne ne računa se u vrijeme
provjeravanja.
- zbog neispunjenja određenih obaveza.
Osnov za opozivanje uslovne osude može biti i neispunjenje određenih obaveza koje su uslovnom
osudom određene. U pitanju su dopunske fakultativne obaveze, opšte ili posebne (naknada štete, vraćanje
imovinske koristi ili druge obaveze predviđene u krivičnopravnim propisima).

Uslovna osuda se, po pravilu, može opozvati dok traje vrijeme provjeravanja. Dakle, sud je dužan da u
tom vremenu donese odluku o opozivanju uslovne osude. Od ovog pravila postoji izuzetak; zakonodavac
dopušta opozivanje uslovne osude i nakon isteka vremena provjeravanja (tzv. dopunski rok) pod određenim
uslovima. U pitanju su situacije kada se opozivanje uslovne osude vrši zbog novog krivičnog djela ili zbog
neispunjenja određene obaveze.
Ukoliko osuđeni za vrijeme provjeravanja učini novo krivično djelo koje povlači opozivanje uslovne
osude, a koje je utvrđeno presudom nakon isteka vremena provjeravanja, uslovna osuda se može opozvati
najkasnije u roku od jedne godine od dana kad je proteklo vrijeme provjeravanja. Ako je učinilac za vrijeme
provjeravanja izvršio novo krivično djelo, a to je utvrđeno presudom nakon što je istekao i ovaj dopunski rok,
uslovna osuda se više ne može opozvati. Ako osuđeni u određenom roku ne ispuni neku obavezu koja mu je
određena uslovnom osudom, sud može, najkasnije u roku od jedne godine od dana kad je proteklo vrijeme
provjeravanja, odrediti da se izvrši utvrđena kazna u uslovnoj osudi.

36. SUDSKA OPOMENA (pojam, uslovi za izricanje)

Pojam
Sudska opomena je najlakša krivična sankcija za punoljetne učinioce krivičnih djela. Riječ je o sankciji
čijim izricanjem se učinilac krivičnog djela ne ograničava u svojim pravima; sastoji se samo u opomeni zbog

23
izvršenog krivičnog djela i upozorenju da će mu se u slučaju ponovnog vršenja krivičnog djela izreći teža
krivična sankcija.

Uslovi za izricanje
Sudska opomena se može izreći za krivična djela za koja je propisan zatvor do jedne godine ili novčana
kazna, a učinjena su pod takvim olakšavajućim okolnostima koje ih čine osobito lakim. Težina krivičnog djela,
kao uslov za primjenu ove mjere upozorenja, izražena je dvojako: kroz propisanu kaznu i kroz okolnosti pod
kojima je djelo učinjeno. Kada je u pitanju propisana kazna, izricanje sudske opomene je ograničeno samo na
krivična djela sa kaznom zatvora do jedne godine ili novčnom kaznom. Drugi uslov predstavlja faktičko pitanje
i sud ga utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, cijeneći sve okolnosti relevantne za tu ocjenu, imajući u vidu
da dato djelo ne dobije karakter zanemarljivo opasnog djela.
Da bi se izrekla sudska opomena oba navedena uslova moraju biti kumulativno ispunjena. Izricanje
sudske opomene će biti kriminalnopolitički opravdano ukoliko sud dođe do zaključka da će se i opomenom, tj.
prekorom zbog učinjenog krivičnog djela postići svrha kažnjavanja.
Sudska opomena je krivična sankcija koja je namijenjena učiniocima najlakših krivičnih djela. Izuzetno,
zakon je predvidio mogućnost izricanja ove sankcije i za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora do tri
godine, ukoliko su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi. Npr. učiniocu krivičnog djela tjelesne povrede za koje
je predviđena kazna zatvora do dvije godine, sud može izreći sudsku opomenu ako je bio izazvan teškim
vrijeđanjem ili nasilničkim ponašanjem oštećenog.
Sudska opomena se ne izriče maloljetnim izvršiocima krivičnih djela (njima se izriče ukor kao
samostalna vaspitna mjera sa istom sadržinom i svrhom).
Učinilac krivičnog djela kome je izrečena sudska opomena ima status osuđivanog lica. Osuda o
izrečenoj sudskoj opomeni briše se iz kaznene evidencije poslije isteka jedne godine od pravosnažnosti sudske
odluke pod uslovom da osuđeni za to vrijeme ne učini novo krivično djelo.

37. OBAVEZNO PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE (pojam, uslovi za izricanje, svrha)

Obavezno psihijatrijsko liječenje je mjera bezbjednosti koja se može izreći učiniocu ako je krivično
djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepene
učiniočeve duševne poremećenosti sud utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo
i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje.
Posebni uslovi za izricanje ove mjere bezbjednosti u krivičnom zakonodavstvu RS su:
- da je učinilac učinio krivično djelo u stanju bitno smanjene uračunljivosti.
Obavezno psihijatrijsko liječenje može se izreći samo učiniocu krivičnog djela koji je u vrijeme
izvršenja krivičnog djela bio u stanju bitno smanjenje uračunljivosti. Ovaj uslov će biti ispunjen ukoliko sud u
krivičnom postupku utvrdi da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela sposobnost učinioca da shvati značaj svoga
djela ili da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena usljed duševnog oboljenja, privremene duševne
poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.
- da postoji opasnost od ponovnog izvršenja krivičnog djela.
Sud izriče ovu mjeru bezbjednosti ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve
duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo. Smatra se da
postoji opasnost od ponovnog izvršenja krivičnog djela ukoliko na osnovu postojećeg stepena duševne
poremećnosti i izvršenog krivičnog djela postoji visok stepen vjerovatnoće da će učinilac ponovo vršiti ista ili
teža krivična djela.
- da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno liječenje učinioca.

Da bi se primijenila ova mjera bezbjednosti neophodno je da sud stekne uvjerenje da je za otklanjanje


opasnog stanja učinioca djela potrebno liječenje. Odluku o tome sud donosi na osnovu stručnog mišljenja
vještaka.
Uslovi za izricanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja su postavljeni kumulativno i
sud je dužan, u sudskoj odluci kojom izriče ovu mjeru bezbjednosti, utvrditi postojanje svih navedenih uslova.
Ova mjera bezbjednosti izvršava se uz izdržavanje kazne zatvora ili uz rad za opšte dobro na slobodi ili uz
uslovnu osudu. Maksimalno vrijeme trajanja ove mjere bezbjednosti određeno je trajanjem krivične sankcije uz
koju je izrečena.
Obavezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni
uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se opozvati.

24
38. OBAVEZNO LIJEČENJE OD ZAVISNOSTI (pojam, uslovi, svrha)

Obavezno liječenje od zavisnosti je mjera bezbjednosti koja se može izreći učiniocu koji je krivično
djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, ako postoji opasnost da će
zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela.
Neophodni uslovi za izricanje ove mjere bezbjednosti jesu da je izvršeno krivično djelo i da je učinilac
krivičnog djela krivično odgovoran, te da je izricanje mjere bezbjednosti potrebno da bi se otklonila stanja ili
uslovi koji mogu pogodovati ponovnom izvršenju krivičnog djela. Pored opštih uslova, zakonodavac je
predvidio i posebne uslove, a to su:
- da je učinilac djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih
droga;
- da postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela.
Ovi uslovi su postavljeni kumulativno, što znači da sud može izreći ovu mjeru bezbjednosti ukoliko
utvrdi da su u konkretnom slučaju ispunjena oba uslova.
U prvom uslovu za primjenu mjere bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti mora se raditi o
izvršiocu kod kojeg je uzrok izvršenja djela njegova zavisnost o alkoholu ili opojnim drogama. Zavisnost je
sklonost ka uživanju alkohola ili opojnih droga u prekomjernim količinama stečena na osnovu psihičkih
dispozicija ili prethodnog redovnog uzimanja. Između zavisnosti i izvršenog krivičnog djela mora postojati
kauzalna veza. Bitno je da je djelo izvršeno pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih
droga.
Drugi uslov za primjenu ove mjere bezbjednosti jeste da postoji opasnost da će učinilac zbog zavisnosti
od alkohola ili opojnih droga i ubuduće činiti krivična djela. Opasnost od ponovnog izvršenja krivičnog djela
sud utvrđuje na osnovu svih okolnosti izvršenog krivičnog djela i na osnovu ličnosti učinioca krivičnog djela,
pri čemu poseban značaj ima intenzitet zavisnosti od upotrebe alkohola ili opojnih droga kao i činjenica da je
učinilac i ranije vršio krivična djela usljed zavisnosti od upotrebe alkohola ili opojnih droga.
Izricanje mjere bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti, u konkretnom slučaju u kojem su
ispunjeni zakonom predviđeni uslovi, je fakultativno.

39. ZABRANA VRŠENJA POZIVA, DJELATNOSTI ILI DUŽNOSTI (pojam, uslovi)

Za primjenu ove mjere bezbjednosti neophodno je utvrditi da su ispunjeni sljedeći uslovi:


- da je učinilac izvršio krivično djelo u vezi imovine koja mu je bila povjerena ili kojoj je imao
pristup, zloupotrebom svog poziva, djelatnosti ili dužnosti;
- da postoji opasnost da bi dalje obavljanje poziva, djelatnosti ili dužnosti, moglo podsticajno uticati
na učinioca da učini novo krivično djelo zloupotrebom svog poziva, djelatnosti ili dužnosti u vezi
imovine koja mu je povjerena ili kojoj ima pristup.

Prvi uslov tiče se prirode izvršenog krivičnog djela jer iz zakonske odredbe proizilazi da ono mora biti
u vezi sa imovinom koja je učiniocu povjerena ili kojoj je imao pristup u vršenju svog poziva, dužnosti ili
djelatnosti. Smatra se da je ovaj uslov ispunjen ne samo onda kada je izvršeno krivično djelo iz grupe krivičnih
djela protiv imovine, već i onda kada je učinjeno krivično djelo čiji je primarni objekat zaštite neka druga
vrijednost ukoliko je ono učinjeno da bi se proizveli određeni efekti na imovini. Pored toga, mora se raditi o
imovini koja je bila povjerena učiniocu krivičnog djela ili kojoj je imao pristup u vršenju svog poziva,
djelatnosti ili dužnosti. Najzad, krivično djelo mora biti izvršeno zloupotrebom poziva, djelatnosti ili dužnosti.
Drugi uslov za primjenu ove mjere bezbjednosti jeste da postoji opasnost da će učinilac ponovo izvršiti
krivično djelo zloupotrebom svog poziva, djelatnosti ili dužnosti u vezi sa imovinom koja mu je bila povjerena
ili kojoj ima pristup. Opasnost u smislu ove mjere bezbjednosti postoji kad sud na osnovu svih okolnosti slučaja
i na osnovu ličnosti učinioca krivičnog djela dođe do uvjerenja da će obavljanje navedenih djelatnosti
podsticajno djelovati na učinioca da ponovo izvrši krivično djelo zloupotrebom svog poziva, djelatnosti ili
dužnosti u vezi sa imovinom koja mu je povjerena ili kojoj im pristup.
Ova mjera se izriče u određenom vremenskom trajanju koje ne može biti kraće od jedne niti duže od 10
godina. Vrijeme trajanja ove mjere računa se od dana pravosnažnosti sudske odluke kojom je mjera izrečena. U
vrijeme trajanja ove mjere ne uračunava se vrijeme koje je učinilac proveo u zatvoru niti vrijeme koje je proveo
u zdravstvenoj ustanovi za čuvanje ili liječenje. Načelno, ova mjera bezbjednosti se može izreći uz svaku
krivičnu sankciju.

25
40. ZABRANA UPRAVLJANJA MOTORNIM VOZILOM

Posebni uslovi za izricanje ove mjere bezbjednosti su:


- da je izvršeno krivično djelo protiv bezbjednosti saobraćaja i
- da postoji opasnost da će učinilac upravljajući motornim vozilom ponovo učiniti takvo krivično
djelo.
Navedeni uslovi su postavljeni kumulativno i ukoliko sud utvrdi da su ovi uslovi ispunjeni u
konkretnom slučaju može, ali ne mora, izreći ovu mjeru bezbjednosti. Smatra se da će izricanje ove mjere biti
opravdano u slučaju kada sud dođe do uvjerenja da bi daljnje upravljanje motornim vozilom od strane učinioca
krivičnog djela bilo opasno jer se radi o licu koje je sklono kršenju saobraćajnih propisa ili je već kažnjavano za
takva djela, odnosno da se radi o licu koje zbog bolesti ovisnosti ili nekih drugih okolnosti nije fizički ili
psihički sposobno da upravlja motornim vozilom, te je radi otklanjanja te opasnosti neophodno izreći ovu mjeru
bezbjednosti.
Zabrana upravljanja motornim vozilom se može odnositi na određenu vrstu motornog vozila ili na
određenu kategoriju tih vozila. Suština ove mjere bezbjednosti jest u tome da se učiniocu krivičnog djela
zabrani upravljanje motornim vozilom za određeni vremenski period i ono se ne može poistovjećivati sa mjerom
oduzimanja vozačke dozvole.
Zabrana upravljanja motornim vozilom je dopunska krivična sankcija i izriče se uz neku drugu
krivičnu sankciju. Ona se izriče u određenom vremenskom trajanju koje ne može biti kraće od tri mjeseca niti
duže od pet godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke kojom je izrečena. Vrijeme koje je učinilac
proveo u zatvoru, odnosno u zdravstvenoj ustanovi za čuvanje i liječenje ne uračunava se u trajanje ove mjere
bezbjednosti.

41. ODUZIMANJE PREDMETA (pojam i uslovi za izricanje)

Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali
izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca.
Pod predmetima koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela podrazumjevaju se oni predmeti
kojima je krivično djelo izvršeno, odnosno kojima se učinilac poslužio pri izvršenju krivičnog djela i koji su
zapravo u kauzalnoj vezi sa izvršenim krivičnim djelom. U pitanju su predmeti kojima je preduzeta radnja
izvršenja ili kažnjiva pripremna radnja. Predmeti koji mogu biti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela su
raznovrsni i mnogobrojni, npr. razna oružja, oruđa, predmeti iz svakodnevne upotrebe.
Predmete koji su nastali izvršenjem krivičnog djela treba razlikovati od predmeta do kojih se došlo
izvršenjem krivičnog djela, odnosno koje je učinilac pribavio izvršenjem krivičnog djela ili koje je dobio kao
nagradu za izvršeno krivično djelo. Takvi predmeti predstavljaju imovinsku korist do koje je učinilac došao
izvršenjem krivičnog djela i oni se oduzimaju primjenom krivičnopravne mjere oduzimanje imovinske koristi
pribavljene krivičnim djelom.
Izricanje ove mjere bezbjednosti je fakultativno, ali je zakonodavac predvidio mogućnost da se
zakonom može odrediti obavezno oduzimanje predmeta.
Oduzimanje predmeta je mjera bezbjednosti koja se može izreći uvijek kada postoje uslovi za njeno
izricanje, nezavisno koja je krivična sankcija izrečena učiniocu krivičnog djela.

42. VASPITNE PREPORUKE ILI NALOZI (pojam, vrste i uslovi za izricanje)

U pitanju su takve krivičnopravne mjere koje nemaju karakteristike krivičnih sankcija, jer se izriču
maloljetnom učiniocu krivičnog djela bez vođenja krivičnog postupka. Zapravo, u pitanju su alternativne
krivičnopravne mjere koje imaju za cilj izbjegavanje vođenja krivičnog postupka i samim tim stigmatizaciju
(žigosanje) maloljetnog učinioca krivičnog djela kroz status osuđivanog lica. S obzirom da se radi o
alternativnim krivičnim mjerama koje su namijenjene za lakša krivična djela, zakonodavac je ograničio
mogućnost njihove primjene na krivična djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri
godine.
Vaspitne preporuke može izreći nadležni tužilac ili sudija za maloljetnike ako je u pitanju krivično
djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, pod uslovom da maloljetni izvršilac
prizna krivično djelo i izrazi spremnost na pomirenje sa oštećenim.
Svrha vaspitnih preporuka jeste da se ne pokrene krivični postupak prema maloljetnom učiniocu
krivičnog djela i da se primjenom vaspitnih preporuka utiče na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela.

26
Naš zakonodavac je predvidio osam vrsta vaspitnih preporuka.

Nadležni tužilac može primijeniti sljedeće vaspitne preporuke:


1. lično izvinjenje oštećenom;
2. naknadu štete oštećenom;
3. redovno pohađanje škole i
4. posjećivanje vaspitnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta.
Sudija za maloljetnike može primijeniti:
1. rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice;
2. prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja;
3. smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu i
4. liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi.
Vaspitne preporuke su vremenski ograničene. One mogu trajati najduže jednu godinu. Ovlašteni tužilac
ili sudija za maloljetnike su obavezni da prate ostvarenje izrečene vaspitne preporuke i da je po potrebi ukinu ili
zamijene drugom.

43. POJAM, KARAKTERISTIKE I VRSTE VASPITNIH MJERA

Vaspitne mjere su zakonom određene mjere kojima se ostvaruje zaštita društva od kriminaliteta putem
vaspitanja i prevaspitanja maloljetnika, koje izriče sud prema maloljetnom učiniocu zbog učinjenog krivičnog
djela, a koje se sastoje u ograničavanju njihovih sloboda i prava. Krivično pravo predviđa tri vrste vaspitinih
mjera:
1. disciplinske mjere: ukor i upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike;
2. mjere pojačanog nadzora: od strane roditelja, usvojioca ili staraoca; u drugoj porodici; od strane
nadležnog organa socijalnog staranja;
3. zavodske mjere: upućivanje u vaspitnu ustanovu; upućivanje u vaspitno-popravni dom i upućivanje u
drugu ustanovu za osposobljavanje.

Disciplinske mjere se primjenjuju prema onom maloljetniku prema kojem nije potrebno preduzeti
trajnije vaspitne mjere, pogotovo ako je krivično djelo izvršio iz nepromišljenosti ili lakomislenosti. Suština
ovih mjera je u tome da se maloljetnik opomene da će u slučaju ponovnog izvršenja krivičnog djela prema
njemu biti izrečena teža mjera. Ukor je najlakša vaspitna mjera, tom prilikom se maloljetniku ukazuje na
štetnost njegovog postupka. Smatra se da je mjera upućivanje u disciplinski centar pogodna za one maloljetnike
koji vrše krivična djela iz obijesti i mladenačke neobuzdanosti, te je potrebno kod njih razvijati osjećaj
odgovornosti i discipline. Sud može maloljetnika uputiti u disciplinski centar na određeni broj sati i na
neprekidan boravak u ustanovi (koji ne može biti duži od 20 dana).
Mjere pojačanog nadzora se primjenjuju prema onom maloljetniku prema kojem je neophodno
preduzeti trajnije mjere vaspitanja ili prevaspitanja sa određenim nadzorom, ali nije neophodno njegovo
izdvajanje iz sredine u kojoj živi. To je vaspitna mjera koju sud može izreći ako su roditelji, usvojilac, odnosno
staralac propustili da vrše nadzor nad maloljetnikom, a u mogućnosti su da ovakav nadzor vrše. Ova vaspitna
mjera se izriče u slučaju kada je krivično djelo izvršeno usljed vaspitne zapuštenosti maloljetnika koja je nastala
zbog nedovoljne brige i nadzora nad životom maloljetnika, pod uslovom da su roditelji, usvojioci ili staraoci u
mogućnosti da vrše nadzor (moralna podobnost). Pojačani nadzor u drugoj porodici je vaspitna mjera koja se
izriče ako roditelj, usvojilac ili staratelj nije u mogućnosti da nad maloljetnikom vrši nadzor. Pojačani nazdor
organa socijalnog staranja je vaspitna mjera ako roditelj, usvojilac ili staratelj nisu u mogućnosti da vrše nadzor,
a ne postoje uslovi za predaju maloljetnika drugoj porodici. Ova mjera ne može trajati kraće od jedne niti duže
od tri godine, s tim što se naknadno odlučuje o njenom prestanku.
Zavodske mjere se primjenjuju u slučaju kada se prema maloljetniku trebaju preduzeti trajnije mjere
vaspitanja ili prevaspitanja i kada je neophodno njegovo izdvajanje iz sredine u kojoj živi. Upućivanje u
vaspitnu ustanovu je vaspitna mjera koju sud izriče maloljetniku nad kojim treba obezbijediti vršenje stalnog
nadzora od strane stručnih vaspitača u ustanovi za vaspitanje maloljetnika. Maloljetnik tu ostaje najmanje šest
mjeseci, a najviše tri godine. O trajanju se sud naknadno odlučuje. Upućivanje u vaspitno-popravni dom je
vaspitna mjera koja se izriče maloljetniku prema kojem treba primijeniti pojačane mjere prevaspitanja. Sud
posebno uzima u obzir težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i okolnost da li su prema maloljetniku ranije
bile izrečene vaspitne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora. U vaspitnopopravnom domu maloljetnik ostaje
najmanje jednu, a najviše pet godina. Sud se naknadno odlučuje o trajanju. Ova mjera se razlikuje od prethodne
po tome što se u prvoj maloljetnik upućuje u ustanovu u kojoj se nalaze i druga lica koja nisu izvršila krivična
djela, ali su vaspitno zapuštena, dok se u ovoj mjeri maloljetnik upućuje u ustanovu u kojoj se nalaze samo

27
maloljetna lica koja su učinila krivična djela. Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje je vaspitna mjera
koja se maloljetnom izvršiocu krivičnog djela, koji je ometen u psihičkom ili fizičkom razvoju, može izreći
umjesto upućivanja u vaspitnu ustanovu ili vaspitno-popravni dom.
44. MALOLJETNIČKI ZATVOR (pojam i uslovi za izricanje)

Maloljetnički zatvor je krivična sankcija koja je po formi kaznena mjera, ali je po suštini vaspitna mjera
sa ciljem vaspitanja i prevaspitanja maloljetnog učinioca krivičnog djela. To je jedina kazna koja se može izreći
licu koje je u vrijeme izvršenja djela bilo maloljetno. Obzirom da se radi o specifičnoj krivičnoj sankciji za
maloljetne učinioce krvičnog djela, zakonodavac je predvidio posebne uslove za njeno izricanje. Uslovi su
sljedeći:
1. da je maloljetnik u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio stariji od 16 i mlađi od 18 godina života (stariji
maloljetnik);
2. da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna teža od pet godina zatvora;
3. da postoji visok stepen krivične odgovornosti maloljetnika i
4. da zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano
maloljetniku izreći vaspitnu mjeru.

Svi ovi uslovi se moraju ispuniti, ako se želi ispuniti kazna maloljetničkog zatvora. Međutim, niti u
jednom slučaju sud nije dužan izreći kaznu maloljetničkog zatvora; izricanje te kazne je fakultativno.
Maloljetnički zatvor se ne može izreći u kraćem trajanju od jedne godine niti u dužem trajanju od deset godina
(opšti minimum i maximum ove kazne zatvora). Prilikom odmjeravanja kazne sud uzima u obzir sve okolnosti
koje mogu uticati da kazna bude veća ili manja.
Postoje i pravila o zastari kazne maloljetničkog zatvora. Ona se neće izvršiti ako je proteklo deset
godina od osude na maloljetnički zatvor preko pet godina; pet godina od osude na maloljetnički zatvor preko tri
godine i tri godine od osude na maloljetnički zatvor do tri godine.

45. PRIMJENA VASPITNIH MJERA I MALOLJETNIČKOG ZATVORA


PREMA PUNOLJETNIM LICIMA ZA KRIVIČNA DJELA
KOJA SU IZVRŠILA KAO MALOLJETNICI

Posebna su pravila za suđenje punoljetnim licima kada su krivično djelo počinili kao maloljetnici. Pri
tome se pravi razlika između lica koja su izvršila krivično djelo kao mlađi maloljetnici ili kao stariji
maloljetnici.
Suđenje punoljetnom licu koje je krivično djelo izvršilo kao mlađi maloljetnik može se vršiti samo pod
uslovom da u vrijeme suđenja nije navršio 21 godinu i da je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna
teža od pet godina. Može se izreći vaspitna mjera pojačanog nadzora ili zavodska mjera.
Punoljetnom licu koje je krivično djelo izvršilo kao stariji maloljetnik može se suditi bez ikakvih
ograničenja vezanih za njegov uzrast u vrijeme suđenja ili za težinu krivičnog djela.
Izuzetno, punoljetnom licu koje je u vrijeme suđenja navršilo 21 godinu može se, umjesto
maloljetničkog zatvora, izreći kazna zatvora ili uslovna osuda.
Pri odlučivanju i vrsti krivične sankcije, sud naročito uzima u obzir težinu učinjenog djela, vrijeme koje
je proteklo od izvršenja djela, vladanje učinioca.

46. PRIMJENA VASPITNIH MJERA PREMA MLAĐIM PUNOLJETNIM LICIMA

Ovu kategoriju sačinjavaju lica koja su u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila punoljetna, a u
vrijeme suđenja nisu navršila 21 godinu. Prema njima se pod određenim uslovima mogu primijeniti i krivične
sankcije koje su predviđene za maloljetne izvršioce krivičnih djela. Prema njima se može izreći zavodska
vaspitna mjera, ako se s obzirom na njegovu ličnost i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno može
očekivati da će se i vaspitnom mjerom postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne.
Ova mjera može najduže da traje do navršene 23 godine života učinioca krivičnog djela. Mlađoj
punoljetnoj osobi sud može izreći sve mjere sigurnosti osim mjere zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili
dužnosti.

47. ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI (pravna priroda, osnov, način i zaštita oštećenog)

28
Oduzimanje imovinske koristi je specifična krivičnopravna mjera koja se sastoji u oduzimanju
imovinske koristi koja je stečena izvršenjem krivičnog djela. Pravna priroda ove mjere je specifična, ona ima
neke karakteristike krivičnih sankcija, ali ne spada u sistem krivičnih sankcija. Kao i krivična sankcija izriče se
samo na osnovu izvršenog krivičnog djela i to u krivičnom postupku. Ali za razliku od krivičnih sankcija, ova
mjera ne sadrži u sebi društveni prekor niti njeno izricanje zavisi od prirode i težine krivičnog djela.
Učiniocu se ne oduzimaju niti ograničavaju neka njegova prava ili slobode, on se ne opominje, niti
upozorava zbog izvršenog krivičnog djela. Učiniocu se samo oduzima imovinska korist stečena izvršenjem
krivičnog djela. Ova krivičnopravna mjera regulisana je i Konvencijom o pranju, traganju, privremenom
oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog krivičnim djelom. KZRS propisano je da niko ne može zadržati
imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
Dakle, osnov za oduzimanje imovinske koristi je pravosnažna sudska odluka kojom je utvrđeno da je
izvršenjem krivičnog djela ostvarena imovinska korist.
Od učinioca se oduzima novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je
pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati da plati novčani iznos
koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi.
Prihodi ili druge koristi koje su stečene iz imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ili iz imovine
u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili iz imovine s kojom je imovinska korist
pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, takođe se smatraju imovinom koja je pribavljena krivičnim djelom, te
je i njihovo oduzimanje obavezno primjenom krivičnopravne mjere oduzimanje imovinske koristi.

48. PRAVNE POSLJEDICE OSUDE (pojam, značaj, vrste)

Pravne posljedice osude predstavljaju specifične krivičnopravne mjere koje nastaju po sili zakona
(automatski) nakon osude za određeno krivično djelo ili na određenu kaznu. U pitanju su takve mjere koje
pogađaju učinioca krivičnog djela nakon pravosnažnosti presude kojom mu je izrečena osuda na određenu
kaznu ili osuda za određeno krivično djelo, odnosno nakon izdržane, oproštene ili zastarjele kazne. One često
pogađaju izvršioca teže od izrečene krivične sankcije. One su zapravo daljnji negativni efekti osude na određenu
kaznu ili za određeno krivično djelo, koji pogađaju izvršioca.
Sudija koji izriče kaznu često ni sam ne zna koje će pravne posljedice proizvesti izrečena kazna na
kasniji život osuđenog. Pravne posljedice osude zapravo onemogućavaju učiniocu uspostavljanje onog pravnog
i društvenog položaja koji je imao prije osude na određenu kaznu ili za određeno djelo. Prestrog sistem pravnih
posljedica osude, koji se sastoji u gubitku ili prestanku raznih prava ili nemogućnosti sticanja nekih prava, može
biti značajan kriminogeni faktor.
Razlog uvođenja pravnih posljedica u krivično zakonodavstvo jeste u činjenici da postoje krivična djela
čijim izvršenjem je osuđeno lice pokazalo da nije podobno da za određeno vrijeme vrši neko zanimanje,
djelatnost ili funkciju, te da mu ta mogućnost treba biti uskraćena za određeni vremenski period. Npr. lice koje
je izvršilo zloupotrebu službenog položaja ili ovlaštenja, po pravilu je nepodobno da odmah, nakon izvršene
kazne ili nakon izrečene pravosnažne presude, obavlja funkciju koju je zloupotrijebilo.
Pravne posljedice osude imaju karakteristike i kazne i mjera bezbjednosti. Po svojoj sadržini, bliže su
kaznama, a po cilju koji se njima želi postići, bliže su mjerama bezbjednosti. Međutim, one su specifične,
samostalne krivičnopravne mjere koje ne izriče sud, već nastupaju po sili zakona (automatski). Krivični zakon je
odredio samo opšte okvire za pravnu regulativu pravnih posljedica osude.
Osude za određena krivična djela ili na određene kazne mogu imati za pravnu posljedicu prestanak,
odnosno gubitak određenih prava (prestanak vršenja određenih poslova ili funkcija u organima državne vlasti,
državnim organima, prestanak radnog odnosa ili prestanak vršenja određenog zvanja, poziva ili zanimanja,
gubitak čina vojnog starješine i oduzimanje odlikovanja) ili zabranu sticanja određenih prava (zabrana
vršenja određenih poslova ili funkcija u organima državne vlasti, državnim organima, preduzećima, zabrana
istupanja u štampi i sl.).
Pravne posljedice osude ne mogu nastupiti kad je za izvršeno krivično djelo učiniocu izrečena novčana
kazna, uslovna osuda ili sudska opomena ili kad je učinilac oslobođen od kazne, samo u slučaju kada je za
krivično djelo izrečena kazna zatvora.
Pravne posljedice osude koje se sastoje u prestanku, odnosno gubitku određenih prava nastaju
danom pravosnažnosti presude kojom je izrečena kazna zatvora za određeno krivično djelo ili u određenom
trajanju. Brisanjem osude, tj. rehabilitacijom prestaju pravne posljedice osude.
Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava nastupaju danom
pravosnažnosti presude s tim što se njihovo trajanje računa od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne.
Krivičnim zakonom je propisano da one mogu trajati najduže pet godina od dana izdržane, oproštene ili
zastarjele kazne, ako za pojedine pravne posljedice nije zakonom propisano kraće trajanje.
Istekom predviđenog roka nastupa zakonska rehabilitacija, tj. briše se pravna posljedica osude.
29
Pravna posljedica može i da prestane na osnovu sudske odluke, mogu se ukinuti aktom amnestije i
pomilovanja, s tim što se aktom pomilovanja može i skratiti trajanje pravne posljedice osude.

49. POJAM I VRSTE REHABILITACIJE

Za resocijalizaciju osuđenih lica, njihov položaj u društvu nakon izdržane kazne i njihovu rehabilitaciju,
od izuzetnog su značaja odredbe krivičnog zakona o upisu u kaznenu evidenciju i korištenju podataka iz
kaznene evidencije kao i odredbe o brisanju osude iz kaznene evidencije. Kroz sadržaj ovih odredaba dolazi do
izražaja stav društva prema osuđenom koji je izdržao kaznu.
U krivičnopravnom smislu, pojam rehabilitacije se uglavnom tumači kao ponovno uspostavljanje
ranijeg položaja osuđenog lica kao punopravnog građanina i stavljanje u zaborav njegove kriminalne prošlosti,
čime mu se zapravo daje status neosuđivanog lica. Suština rehabilitacije se ogleda u tome da se njome nastoji
obezbijediti osuđenom licu da mu ranija presuda za izvršeno krivično djelo u kasnije redovnom životu ni u
čemu ne smeta. Rehabilitacijom se nastoji obezbijediti uspostavljanje pravne jednakosti lica koje je osuđivano
sa licima koja to nisu. Zbog toga je rehabilitacija izuzetno bitan institut krivičnog prava.
Niti u jednom krvičnopravnom sistemu rehabilitacija nema isti sadržaj u različitim vremenskim
periodima. Razlikujemo model pune rehabilitacije koja se bazira na fikciji neosuđivanosti (protekom
određenih rokova osuđeno lice se smatra neosuđivanim i presuda se briše iz kaznene evidencije) i model
ograničene rehabilitacije (nema fikcije neosuđivanosti, dozvoljava se brisanje lakših osuda, ali lice doživotno
zadržava status osuđenog lica).
Zaštita društva od kriminaliteta zahtijeva postojanje trajne i dobro uređene baze podataka koja će
sadržavati sve podatke o učiniocu, krivičnom djelu, načinu izvršenja i sl. čime se može doprinijeti otkrivanju
učinilaca pojedinih krivičnih dijela (podaci o pedofilima, serijskim ubicama i sl.).
Na potrebu postojanja instituta rehabilitacije upućuje i princip pravednosti, jer je neopravdano da lice
cijelog života trpi negativne efekte svoje osuđivanosti.
U krivičnom zakonodavstvu RS prihvaćen je koncept pune rehabilitacije koja se temelji na fikciji
neosuđivanosti. Fikcija neosuđivanosti vrijedi i u krivičnom postupku za novo krivično djelo tako da sud ne
smije uzeti raniju osudu kao otežavajuću okolnost ako je u odnosu na nju nastupila rehabilitacija. Lice koje je
osuđivano, nakon rehabilitacije, ima pravo poricati raniju osudu i zbog toga ne može biti pozvan na
odgovornost.
Rehabilitacija može biti zakonska i sudska. Zakonska (automatska) nastupa po sili zakona i može
nastati samo u odnosu na lica koja ranije nisu osuđivana ili se po zakonu smatraju neosuđivanim. Zakonska
rehabilitacija je ograničena (samo za lica kojima je izrečena sudska opomena, uslovna osuda, oslobađanje od
kazne, novčana kazna i kazna maloljetničkog zatvora, kao i kazna zatvora u kraćem trajanju). Sudska je
brisanje osude iz kaznene evidencije po molbi osuđenog lica, a na osnovu sudske odluke. Ona se može dati licu
koje je osuđeno na kaznu zatvora preko tri godine do pet godina, ako je proteklo osam godina od izdržane,
oproštene ili zastarjele kazne, a u tom periodu osuđeni nije izvršio krivično djelo.
Ni sudska, ni zakonska rehabilitacija ne može nastupiti u odnosu na lica koja su osuđena na kaznu
zatvora preko pet godina. Ta lica doživotno ostaju upisana u kaznenu evidenciju i zadržavaju status osuđenog
lica.
Zakonodavac je izričito predvidio da se podaci o brisanoj osudi ne mogu dati nikome. Dakle, ni
organima pravosuđa koji vode krivični postupak prema licu koje je rehabilitovano. U uvjerenju koje se
građanima daje na osnovu kaznene evidencije ne smije se spominjati brisana osuda i brisane pravne posljedice
osude. Niko ne smije tražiti od građana da podnesu dokaz o svojoj osuđivanosti ili neosuđivanosti, a građani
prema zakonu i ne mogu dobiti takve podatke. Kako zakonodavac nije predvidio sankcije za kršenje ove
zabrane, u praksi se još uvijek u velikom broju slučajeva, u različitim situacijama zahtijeva dostavljanje
uvjerenje o neosuđivanosti. Građanima se ovi podaci daju samo u slučaju regulisanja njihovih prava u
inostranstvu.

49. POJAM I VRSTE ZASTARJELOSTI

Zastarjelost je institucija kojom se ograničava pravo države da učiniocu krivičnog djela sudi i izrekne
krivičnu sankciju, odnosno da se izvrši izrečena krivična sankcija nakon proteka određenog vremena. Međutim,
postoje krivična djela kod kojih se legitimnost krivičnopravne represije ne dovodi u pitanje ni nakon proteka
znatnog vremenskog perioda od momenta njihovog izvršenja, npr. krivična djela ratnih zločina i genocida.
Osnovni razlog za nezastarivost ovih krivičnih djela jeste njihova priroda i težina.
Zastarjelost nastupa automatski po sili zakona.

30
Pravosudni organi mogu svojim aktivnostima produžiti rokove zastarjelosti, ali je ne mogu apsolutno
isključiti. Sud i drugi organi u krivičnom postupku su obavezni po službenoj dužnosti da vode računa o
rokovima zastarjelosti.
Postoji nekoliko vrsta zastarjelosti:
1. zastarjelost krivičnog gonjenja;
2. zastarjelost izvršenja kazne i
3. zastarjelost izvršenja sporedne kazne i mjere bezbjednosti.

Zastarjelost krivičnog gonjenja je zakonski osnov za prestanak ovlaštenja nadležnih organa da protiv
određenog lica preduzmu krivično gonjenje. Protekom određenog vremena poslije izvršenog krivičnog djela
protiv učinioca se ne može pokrenuti niti voditi krivični postupak. Početak roka zastarjelosti krivičnog gonjenja
počinje teći od dana kada je djelo izvršeno. Najduži rok zastarjelosti kod nas je 35 godina od izvršenja krivičnog
djela, a najkraći rok je tri godine. Zastarjelost ne teče u toku obustave zastarjelosti i u vrijeme prekida toka
zastarjelosti.
Zastarjelost izvršenja kazne je nemogućnost izvršenja izrečene kazne u pravosnažnoj presudi po
proteku zakonom predviđenog roka. Rok zastarjelosti počinje teći od dana pravosnažnosti presude kojom je
izrečena kazna.
Zastarjelost izvršenja sporednih kazni i mjera bezbjednosti odnosi se na novčanu kaznu kada je ona
izrečena kao sporedna i na izrečene mjere bezbjednosti. Zastarjelost izvršenja novčane kazne koja je izrečena
kao sporedna nastupa protekom dvije godine od dana pravosnažnosti presude kojom je izrečena.

50. AMNESTIJA I POMILOVANJE (pojam i uslovi)

Amnestija i pomilovanje su akti milosti kojima se na izvjestan način mijenja sudska odluka kojom je
izrečena krivična sankcija učiniocu krivičnog djela ili se utiče na krivično gonjenje, pravne posljedice osude kao
i na brisanje osude. To su akti koje donose najviši organi vlasti u državi i koji se međusobno razlikuju po tome
ko ih donosi, na koga se odnose i po svojoj sadržini.
Amnestija je akt koji daje najviše predstavničko tijelo, tj. Narodna skupština RS, kao zakonodavni
organ i donosi se u formi zakona. Amnestijom se poimenično neodređenom broju lica daje oslobođenje od
izvršenja kazne, zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom, određuje se brisanje osude ili se ukida određena
pravna posljedica osude. U zakonu kojim se daje amnestija ne navode se imena lica na koja se ona odnosi, već
se njome obuhvaćaju sva lica koja su osuđena za određena krivična djela ili na određenu vrstu i visinu kazne.
Oslobađanjem od izvršenja kazne oprašta se izrečena kazna potpuno ili djelimično.
Jednom data amnestija ne može se opozvati, a lice koje je obuhvaćeno amnestijom ne može odbiti blagodati
amnestije, čak i onda kada npr. ima interes da bude krivično gonjen kako bi dokazao svoju nevinosti. Davanjem
amnestije ne dira se u prava trećih lica koja se zasnivaju u osudi.
Pomilovanje je akt milosti kojim se poimenično određenim licima daje potpuno ili djelimično
oslobađanje od izvršenja kazne, zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom ili uslovnom osudom, određuje se
brisanje osude ili se ukida, odnosno određuje kraće trajanje pravne posljedice osude ili mjere bezbjednosti. U
sadaržajnom smislu pomilovanje se razlikuje od amnestije, jer ne obuhvata aboliciju (poništenje). Kada je u
pitanju zamjena izrečene kazne ona se pomilovanjem može zamijeniti i uslovnom osudom, što nije slučaj kod
amnestije.
Pomilovanje je akt koji donosi Predsjednik RS (odnosno države), na način koji je propisan Zakonom o
pomilovanju. Pomilovanje se ne može dati za krivična djela genocida, ratnih zločina niti zločina protiv
čovječnosti. Molbu za pomilovanje može podnijeti sam optuženi, njegov zakonski zastupnik, bračni ili
vanbračni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji, usvojilac, hranilac, brat, sestra. Molba se može podnijeti odmah
nakon pravosnažnosti presude. Krivičnim zakonom je određeno da se pomilovanje licu koje je osuđeno na
kaznu dugotrajnog zatvora ne može dati prije nego što izdrži 3/5 ove kazne.

31
POSEBNI DIO

52. UBISTVO (osnovne karakteristike djela)

Ubistvo je krivično djelo koje se sastoji u umišljajnom lišenju života drugog lica. Postoje različiti
oblici ubistva. Krivično djelo o kojem ovdje govorimo označava se kao obično ubistvo.
Pod običnim ubistvom podrazumjeva se umišljajno lišavanje života drugog lica koje nije praćeno
dodatnim, posebnim okolnostima koje, kada postoje, mijenjaju težinu i oblik ovog djela. Obično ubistvo postoji
samo onda ukoliko u konkretnom slučaju ne postoje obilježja nekog drugog oblika ovog krivičnog djela. Radnja
izvršenja nije određena kroz precizno postavljanje djelatnosti kojima se prouzrokuje smrt drugog lica, već je
određena posredno na način na koji je opisana posljedica - lišavanje života. Uglavnom se radi o aktivnim
radnjama (činjenju) iako se ubistvo može izvršiti i pasivnim radnjama (nečinjenjem) tj. propuštanjem radnje
koje je lice obavezno učiniti da bi spriječilo nastupanje smrti. Posljedica djela je smrt drugog lica.
Objekat krivičnog djela je živ čovjek, tj. živo ljudsko biće od rođenja pa do smrti. Pod momentom
rođenja podrazumjeva se momenat nastupanja prvih porođajnih trudova. Protivpravne radnje kojima je
prouzrokovana povreda ljudskog života do ovog momenta ne mogu se smatrati radnjom izvršenja krivičnog
djela ubistva, već krivičnog djela protivpravnog prekida trudnoće. U krivičnopravnom smislu, čovjekov život
prestane prestankom rada mozga kao centra svih fizičkih i psihičkih funkcija, nakon tog trenutka preduzimanje
određenih radnji nad tijelom čovjeka ne smatra se izvršenjem krivičnog djela.
Subjektivnu stranu djela čini umišljaj, direktni ili eventualni, o kojoj je vrsti riječ procjenjuje sud. Za
ovo krivično djelo predviđen je zatvor najmanje pet godina, što znači da je posebni maximum izjednačen sa
opštim maximunom kazne zatvora i iznosti 20 godina. Pokušaj krivičnog djela je kažnjiv.

53. TEŠKA UBISTVA (pojam i vrste)

Savremena zakonodavstva razlikuju obično, teško (kvalifikovano) i lako (privilegovano) ubistvo.


Osnovi razlikovanja nalaze se u objektivnim i subjektivnim okolnostima pod kojima je djelo izvršeno, a koje
ukazuju na određeni stepen opasnosti djela i učinioca.
Teško ubistvo je umišljajno lišenje života drugog, izvršeno pod posebno otežavajućim okolnostima koje
su predviđene zakonom, a koje u toj mjeri utiču na stepen opasnosti učinioca i djela da zakonodavac za ovaj
delikt predviđa najtežu kaznu ili najtežu mjeru kazne. Neophodno je utvrditi da je učinilac bio svjestan svih
elemenata djela, tj. da su kvalifikatorne okolnosti bile obuhvaćene njegovim umišljajem. Ukoliko se u
konkretnom slučaju stekne više kvalifikatornih okolnosti, npr. ubistvo iz koristoljublja izvršeno na krajnje
podmukao način, postojaće sticaj kvalifikatornih okolnosti, ali ne i sticaj krivičnih djela. Postoji nekoliko oblika
teškog ubistva:
1. ubistvo na naročito svirep način ili krajnje podmukao način;
2. ubistvo iz koristoljublja, radi prikrivanja ili izvršenja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili
drugih niskih pobuda;
3. ubistvo pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju;
4. ubistvo kojim se umišljajno dovodi u opasnost život još nekog lica;
5. ubistvo više lica;
6. ubistvo djeteta, maloljetnog lica i bremenite žene;
7. ubistvo sudije ili javnog tužioca u vezi sa izvršenjem njihove sudijske ili tužilačke dužnosti kao i
ubistvo službenog ili vojnog lica pri vršenju njihove dužnosti;
8. ubistvo izvršeno organizovano ili po narudžbi.

Za sve oblike teškog ubistva predviđena je kazna zatvora u najmanjem trajanju od 10 godina ili kazna
dugotrajnog zatvora.

54. PRIVILEGOVANA UBISTVA (pojam i vrste)

32
Ubistvo pod osobito olakšavajućim okolnostima predstavlja novi oblik krivičnog djela ubistva koji je u
krivično zakonodavstvo RS uvedeno reformom krivičnog zakonodavstva RS iz 2000. godine. Radi se o lakšem
obliku ubistva koji je privilegovan zbog činjenice da je umišljajno lišenje života izvršeno pod osobito
olakšavajućim okolnostima. Uvođenje ove inkriminacije jeste iznalaženje jednog kompromisnog rješenja
između javnog interesa očuvanja čovjekovog života, sa jedne strane, i prava na smrt kao sastavnog dijela prava
na život koje pripada svakom pojedincu.
Savremeni razvoj čovječanstva prouzrokovao je potrebu usklađivanja normi krivičnog prava sa
dostignućima medicinske tehnologije i znanosti i do pojave tzv. prava na smrt, koje se propagira kao pravo
svakog čovjeka da zahtijeva odustajanje od mjera spašavanja, održavanja i produžavanja života kada je
očigledno da nema mogućnosti za ozdravljenje. Veliki broj savremenih zakonodavstava je zahtjev ili molbu
pasivnog subjekta krivično-pravno vrednovalo kao privilegujuću okolnost krivičnog djela ubistva. Sam pojam
osobito olakšavajućih okolnosti u kontekstu ove inkriminacije teško je precizno odrediti (npr. ubistvo izvršeno
iz samilosti ili iz milosrđa prema pasivnom subjektu, pomaganje u umiranju s namjernim skraćivanjem života i
sl.)
Predviđena kazna je zatvor od jedne do osam godina.

55. TEŠKA TJELESNA POVREDA (pojam i oblici djela)

To je povreda koja se odnosi na teške povrede tjelesnog integriteta, tj. na teško narušavanje zdravlja
drugog lica. Teška tjelesna povreda može biti različita, ne samo po svom intenzitetu i kvalitetu, već i po svojoj
društvenoj opasnosti, na šta utiču različite subjektivne i objektivne okolnosti.
Obična teška tjelesna povreda je takva povreda kojom je tijelo teško povrijeđeno ili zdravlje teško
narušeno, ali nije došlo do konkretne opasnosti po život povrijeđenog. Tjelesna povreda kojom su izazvane
promjene na vidljivim dijelovima tijela koji se ne bi mogli podvesti pod pojam unakaženosti. Obična teška
tjelesna povreda po svojoj prirodi predstavlja tjelesnu povredu koja je teža od lake tjelesne povrede, ali je manje
teška od osobito teške tjelesne povrede. Subjektivnu stranu djela čini umišljaj, direktni ili eventualni, a
predviđena kazna zatvora je od šest mjeseci do pet godina.
Osobito teška tjelesna povreda je takva tjelesna povreda koja se odlikuje određenim obilježjima koja
ju čine težom od obične tjelesne povrede. Osobito teška tjelesna povreda kojom je doveden u opasnost život
povrijeđenog, postoji kada je tjelesnom povredom prouzrokovana konkretna opasnost po život povrijeđenog. To
je ona povreda kojom je uništen ili trajno i u znatnoj mjeri oslabljen važan dio tijela ili važan organ. Poseban
oblik osobito teške tjelesne povrede postoji u slučaju kada je teškom tjelesnom povredom prouzrokovana trajna
nesposobnost za rad. Nesposobnost za rad može biti apsolutna i relativna, zavisno od toga da li je
prouzrokovana nesposobnost za bilo koji rad ili je u pitanju tzv. profesionalna nesposobnost.
Subjektivnu stranu djela čini umišljaj, direktni ili eventualni, a predviđena kazna zatvora je od jedne do
osam godina.
Teška tjelesna povreda kvalifikovana smrću je najteži oblik teške tjelesne povrede, za koju je
predviđena kazna zatvora od jedne do 12 godina zatvora. Ovaj oblik djela postoji u slučaju kada usljed obične
teške tjelesne povrede ili osobito teške tjelesne povrede nastupi smrt povrijeđenog lica.
Teška tjelesna povreda iz nehata je poseban oblik tjelesne povrede. Ovaj oblik djela postoji ukoliko je
obična ili osobito teška tjelesna povreda učinjena nehatno (svjesni ili nesvjesni nehat).
Teška tjelesna povreda na mah je lakši, privilegovani oblik djela, koji postoji u slučaju kada je obična
teška tjelesna povreda, osobito teška tjelesna povreda ili teška tjelesna povreda kvalifikovana smrću izvršena na
mah, od strane učinioca koji je bez svoje krivice doveden u stanje jake razdraženosti napadom, teškim
zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane pasivnog subjekta.

56. POVREDA RAVNOPRAVNOSTI GRAĐANA (pojam i karakteristike djela)

Ravnopravnost i jednakost građana, bez obzira na njihovu rasu, nacionalnu ili vjersku, političku i drugu
pripadnost, pol, obrazovanje ili društveni položaj, predstavljaju jedan od osnovnih ustavnih principa u svim
demokratskim zemljama. Ovo je istovremeno i jedno od osnovnih načela međunarodnog prava, sadržano u
odredbama najznačajnijih međunarodnih dokumenata kojima se regulišu prava čovjeka.
Evropskom konvencijom o ljudskim pravima kojom se garantuje ravnopravnost svim građanima pred
zakonom, zabranjuje se svaka diskriminacija i garantuje podjednaka pravna zaštita bez obzira na rasu, pol, jezik,
nacionalnu pripadnosti itd. U BiH ovaj princip ima posebnu vrijednost, jer predstavlja i jednu od osnova
međunacionalnih odnosa među narodima koji žive u BiH i, takođe, predstavlja garanciju njihovog daljeg
učvršćivanja i razvijanja. Obzirom na radnju izvršenja, tj. način izvršenja, djelo (povreda) se može pojaviti u
dva oblika:
33
1. kao uskraćivanje ili ograničavanje prava građana (uskraćivanje je potpuno, a ograničavanje
djelimično onemogućavanje ostvarivanja prava građana koja im pripadaju) i
2. davanje građanima povlastica ili pogodnosti (davanje povlastica ili pogodnosti je omogućavanje
nekom građaninu korištenje njegovih prava, odnosno povoljnijeg položaja u odnosu na druge).
Izvršilac djela može biti svako lice, međutim iz prirode djela proizilazi da to mogu samo ona lica koja
su u mogućnosti ili položaju da odlučuju o pravima građana (službena, odgovorna, vojna i neka druga lica).
Djelo je umišljajni delikt.

57. PODMIĆIVANJE PRI IZBORIMA ILI GLASANJU (pojam i karakteristike djela)

Izborni sistem podrazumjeva slobodno i nepristrasno opredjeljenje birača kupovinom glasova, kako bi
se glasač naveo da glasa ili da ne glasa za određeni prijedlog, odnosno da glasa ili ne glasa u određenom smislu,
a s druge strane ponašanje birača ukoliko to pravo koristi za sticanje materijalne koristi, narušava se
ostvarivanje legitimnih ciljeva. Izbori i glasovi gube funkciju koju imaju u procesu demokratskog uspostavljanja
vlasti i donošenja odluka. Tada je to oblik manipulacije.
Krivično djelo obuhvata davanje i primanje nagrade ili nekakve druge imovinske koristi.

58. SILOVANJE (pojam i karakteristike djela, oblici)

Prema zakonskoj formulaciji, možemo razlikovati nekoliko oblika krivičnog djela silovanja: osnovni,
teži i lakši oblik.
Osnovni oblik djela čini onaj ko drugoga prinudi na obljubu ili neku drugu polnu radnju upotrebom sile
ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo tog ili njemu bliskog lica. U pitanju je, dakle, dvoaktno
krivično djelo sastavljeno od prinude i obljube, odnosno druge polne radnje. Izvršilac djela može biti svako,
odnosno lice muškog ili ženskog pola, te stoga ovo djelo spada u delicta communia.
Pasivni subjekt, odnosno žrtva djela, može biti punoljetna osoba, ženskog ili muškog roda. Dakle, djelo
može biti izvršeno kako između lica istog pola, tako i između lica suprotnog pola. Radnja izvršenog krivičnog
djela silovanja sastoji se od prinude i obljube, odnosno neke druge polne radnje. Za postojanje krivičnog djela
silovanja traži se kvalifikovana prijetnja određenim zlom, tj. prijetnja da će neposredno napasti na život ili tijelo
tog ili njemu bliskog lica. Sila ili prijetnja, u kontekstu ovog krivičnog djela, moraju biti takvog intenziteta da su
podobni da slome otpor pasivnog subjekta. Međutim, novija sudska praksa i teorija smatraju da je pitanje otpora
pasivnog subjekta, faktičko pitanje i da ga treba procjenjivati zavisno od svih subjektivnih i objektivnih
okolnosti konkretnog slučaja. Otpor postoji i onda kada je žrtva u fizičkoj ili psihičkoj nemogućnosti da daje
otpor, jer pasivno trpljenje koje je iznuđeno silom ili prijetnjom ne predstavlja dobrovoljni pristanak na obljubu
koji bi isključivao postojanje krivičnog djela silovanja. Krivično djelo silovanje je dovršeno kada su ostvarena
oba akta koja čine radnju izvršenja, dakle kada je upotrijebljena prinuda i ostvarena obljuba, odnosno neka
druga polna radnja.
Osnovni oblik djela, tj. pokušaj krivičnog djela silovanja postoji već u momentu kada je prema
pasivnom subjektu upotrijebljena sila ili prijetnja usmjerena na ostvarivanje obljube ili druge polne radnje, a
sam čin obljube ili druge polne radnje, nije realizovan.
Subjektivnu stranu djela čini umišljaj, i to direktni umišljaj. Za osnovni oblik djela predviđena je kazna
zatvora od jedne do 10 godina.
Kvalifikovani oblici krivičnog djela silovanja postoje:
- ako je silovanje izvršeno prema maloljetnom licu;
- ako je izvršeno na naročito svirep ili ponižavajući način;
- ako je istom prilikom izvršeno više silovanja od strane više lica;
- ako je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća
silovanog ženskog lica.
Za navedene oblike predviđena je kazna zatvora od tri do 15 godina.
Najteži oblik krivičnog djela silovanja postoji u slučaju kada je usljed osnovnog oblika djela ili usljed
nekog od prethodno navedenih kvalifikovanih oblika, nastupila smrt lica prema kojem je djelo izvršeno.
Takodje, predviđen je i poseban oblik silovanja, tzv. polna ucjena, koja je do reforme krivičnog
zakonodavstva 2000. godine bila regulisana posebnom inkriminacijom pod nazivom prinuda na obljubu.
Obzirom da je zakonodavac za ovaj oblik silovanja predvidio kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina, može
se reći da je u pitanju lakši oblik krivičnog djela.

59. POLNO NASILJE NAD DJETETOM (pojam i karakteristike djela, oblici)


34
Osnovna karakteristika krivično pravne zaštite polnog integriteta u savremenom društvu jeste pojačana
krivično pravna zaštita polnog integriteta djece i maloljetnika.
Osnovni oblici krivičnog djela inkriminišu se vršenjem obljube ili druge polne radnje sa djetetom.
Suština inkriminacije predstavlja apsolutnu zabranu bilo kakvih polnih radnji sa djetetom, neovisno od toga što
su one dobrovoljne ili čak inicirane od strane djeteta.
Izvršilac djela može biti muškarac ili žena, a pasivni subjekt je dijete, koje može biti muškog ili ženskog
pola.
Radnja izvršenja je određena alternativno, kao vršenje obljube ili neke druge polne radnje. Subjektivnu
stranu djela čini umišljaj koji mora da obuhvati i svijest izvršioca u pogledu uzrasta pasivnog subjekta.
Kvalifikovani oblici djela - prvi i teži oblik djela je da je izvršena nasilna obljuba ili druga polna radnja
sa djetetom ili nemoćnim licem. Drugi teži oblik djela je ako je djelo izvršio nastavnik, vaspitač. Kazna za ovo
djelo je od pet do 15 godina.
Posebno kvalifikovani oblik postoji ukoliko je djelo izvršeno uz postojanje sljedećih okolnosti:
1. ako je djelo izvršeno na naročito svirep način;
2. ako je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica;
3. velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve;
4. ako je usljed djela nastupila teška povreda - trudnoća.
Kazna je najmanje pet godina.

Najteži oblik krivičnog djela je ako je usljed djela nastupila smrt djeteta.
Kazna je 10 godina ili dugotrajna.

60. TRGOVINA LJUDIMA RADI VRŠENJA PROSTITUCIJE


(pojam i karakteristike djela, oblici)

Pravni osnov ovog krivičnog djela predstavljaju međunarodne konvencije koje apsolutno zabranjuju
trgovinu ljudima pogotovo ženama i djecom.
Osnovni oblik djela postoji kada se radi zarade navodi, podstiče, namamljuje drugo lice na pružanje
seksualnih usluga i na drugi način omogući njegova predaja drugome radi pružanja seksualnih usluga. Prema
zakonskoj formulaciji, djelo čini onaj ko na bilo koji način učestvuje u organizovanju i vođenju pružanja
seksualnih usluga. Bitan element krivičnog djela je da se navedene radnje izvršenja, preduzimaju radi vlastite
zarade. Izvršilac - pasivni subjekt je punoljetno lice, a može biti i muškarac i žena.
Teži oblici djela su:
1. kada učinilac radi zarade silom ili prijetnjom upotrebe sile i nanošenja značajne štete, drugog prinudi na
pružanje seksualnih usluga;
2. kada izvršilac radi zarade, koristeći tešku situaciju proisteklu iz boravka nekog lica u stranoj zemlji,
prinudi to lice na pružanje seksualnih usluga radi njegovog navođenja da na to profesionalno angažuje
drugo lice.

Najteži oblik krivičnog djela obuhvata sve naprijed navedene oblike djela koja su učinjena prema
djetetu, maloljetniku - za ovaj oblik predviđena je kazna od jedne do 12 godina zatvora.

61. NASILJE U PORODICI ILI PORODIČNOJ ZAJEDNICI


(pojam i karakteristike djela, oblici)

Nasilje u porodici predstavlja novo krivično djelo koje do sada nije postojalo u našem krivičnom
zakonodavstvu. Kriminalnopolitički cilj ove inkriminacije jeste da sankcioniše i spriječi porodično nasilje koje
se najčešće ispoljava kao nasilje u braku, nasilje prema članovima zajedničkog domaćinstva i nasilje prema
djeci. Svaki od navedenih oblika podrazumjeva psihičko, fizičko i ekonomsko zlostavljanje i ukazuje na
povrijeđivanje i ugrožavanje sigurnosti i odnosa povjerenja, uz istovremenu manifestaciju moći i kontrole nad
žrtvom.
Krivično djelo nasilje u porodici se javlja u nekoliko oblika.
Osnovni oblik djela postoji u slučaju kada izvršilac primjenom nasilja, drskim ili bezobraznim
ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične
zajednice. Seksualno nasilje koje se često javlja kao pratilac navedenih oblika nasilja ne može se obuhvatiti
ovom inkriminacijom, jer je ono inkriminisano krivičnim djelima iz grupe krivičnih djela protiv polnog
integriteta. Radnja izvršenja osnovnog oblika djela određena je posljedicom. Najčešće se radi o upotrebi fizičke
35
sile koje se manifestuje kao udaranje, guranje, šamaranje, čupanje za kosu i sl. Međutim, radnja se može
sastojati i u vršenju psihičkog, emocionalnog, ekonomskog ili duhovnog nasilja.
Ovo krivično djelo spada u rijetka i specifična krivična djela u pogledu svojih subjekata, jer se može
izvršiti samo između ograničenog kruga lica.
Za ovaj oblik predviđena je novčana kazna ili zatvor do dvije godine.
Teži oblici djela su kada je prilikom izvršenja djela korišteno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo
podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje naruši, kada nastupi teška tjelesna povreda ili teško narušavanje
zdravlja ili su ona učinjena maloljetnom licu.
Kvalifikovani oblik djela postoji i u slučaju kada je usljed djela iz prethodnih stavova nastupila smrt
pasivnog subjekta.
Specifičan oblik krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici regulisan je u stavu 5. kojim
se predviđa da će se onaj ko liši života člana porodice ili porodične zajednice kojeg je prethodno zlostavljao
kazniti zatvorom najmanje 10 godina.

62. NEOVLAŠTENA PROIZVODNJA I PROMET OPOJNIH DROGA


(pojam i karakteristike djela, oblici)

Kriminalnopolitički cilj ove inkriminacije jeste zaštita zdravlja ljudi od štetnog djelovanja zloupotrebe
opojnih droga. Djelo se javlja u nekoliko oblika.
Osnovni oblik krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga obuhvata neovlaštenu
proizvodnju, preradu, prodaju ili nuđenje na prodaju, kupovinu radi prodaje, držanje ili prenošenje,
posredovanje u prodaji ili kupovini i svaki drugi način kojim se neovlašteno stavljaju u promet supstance ili
preparati koji su proglašeni za opojne droge. Radnja izvršenja je određena alternativno i obuhvata različite
djelatnosti. Te djelatnosti dijelimo u tri grupe:
1. prvu grupu činile bi one djelatnosti koje se tiču proizvodnje opojnih droga;
2. drugu grupu predstavljaju one djelatnosti kojima se vrši stavljanje droge u promet, a to su:
prodaja, nuđenje na prodaju i svaki drugi način neovlaštenog stavljanja u promet opojne droge.
Samim postizanjem dogovora između prodavca i kupca izvršeno je krivično djelo, roba ne mora
biti predana kupcu;
3. treću grupu djelatnosti predstavljaju one djelatnosti kojima se neovlašteno omogućava
stavljanje u promet opojnih droga. To je prije svega, kupovina opojne droge radi prodaje,
držanje ili prenošenje opojne droge, posredovanje u prodaji ili kupovini.

Predmet ovog krivičnog djela su supstance koje su Zakonom o proizvodnji i prometu opojnih droga
proglašene za opojne droge. Posljedica djela je ugrožavanje zdravlja ljudi. Izvršilac djela može biti svako lice,
subjektivnu stranu djela čini umišljaj, direktini ili eventualni.
Za osnovni oblik djela predviđena je kazna zatvora od jedne do 10 godina.
Kvalifikovani oblici djela postoje u slučaju kada je djelo izvršeno od strane više lica ili je učinilac djela
organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika ili je za izvršenje djela koristio dijete ili maloljetnika. Obzirom
na značaj predmeta djela, zakonodavac je predvidio obavezu oduzimanja opojne droge i sredstava za njihovo
spravljanje.

63. OMOGUĆAVANJE UŽIVANJA OPOJNIH DROGA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Krivičnim djelom omogućavanja uživanja opojnih droga zapravo se inkriminišu radnje pomaganja i
navođenje drogog lica na uživanje opojnih droga.
Prema zakonskoj formulaciji, osnovni oblik vrši onaj ko navodi drugog na uživanje opojne droge ili mu
daje opojnu drogu da je uživa on ili drugo lice, ili stavlja na raspolaganje prostorije radi uživanja droge ili na
drugi način omogućuje drugom da uživa opojnu drogu.
Radnja izvršenja određena je alternativno, tako da se djelo može izvršiti navođenjem drugog na
uživanje opojne droge, stavljanje na raspolaganje prostorija radi uživanja ...
Za postojanje djela dovoljno je da je navođenje preduzeto samo prema jednom licu. Posljedica djela je
ugrožavanje, odnosno stvaranje apstraktne opasnosti po zdravlje ljudi. Izvršilac djela može biti svako lice,
subjektivnu stranu djela čini umišljaj.
Za osnovi oblik djela predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Kvalifikovani oblik djela postoji ako je krivično djelo omogućavanje uživanja opojne droge izvršeno
prema djetetu, maloljetniku, duševno poremećenom licu ili više lica, ili je izazvalo naročito teške posljedice. Po
svojoj prirodi ovaj kvalifikovani oblik djela predstavlja djelo kvalifikovano posebnom okolnošću.
36
Kvalifikovani oblik djela postoji kada je osnovno djelo izazvalo naročito teške posljedice, odnosno da je
život pasivnog subjekta bio doveden u opasnost, ili da je prouzrokovana trajna nesposobnost za rad ili trajno i
teško narušenje njegovog zdravlja.
Za kvalifikovane oblike djela predviđen je zatvor od jedne do 10 godina.
Obavezno je oduzimanje predmeta, odnosno opojne droge.

64. POVREDA OSNOVNIH PRAVA RADNIKA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Zaštitni objekt ovog krivičnog djela su prava radnika, odnosno prava koja se tiču zasnivanja ili
prestanka radnog odnosa, plata, naknada, radnog vremena, godišnjeg odmora, posebne zaštite na rad žena,
omladine, invalida, prekovremenog rada i noćnog rada.
Kriminopolitički cilj ove inkriminacije jeste obezbjeđivanje ostvarenja osnovnih prava radnika. Prema
navedenom, objekt zaštite ovog krivičnog djela nisu sva prava koja pripadaju radniku, već samo ona koja su
navedena u zakonskom opisu. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela označena je kao svjesno ne pridržavanje
zakona i drugih propisa, kolektivnih ugovora o zasnivanju, prestanku radnog odnosa. Obaveze poslodavca i
radnika su navedene u Zakonu o radu RS.
Za postojanje ovog krivičnog djela značajni su i drugi akti, propisi, kolektivni ugovori, statuti, pravilnici
kojima je regulisano nekoliko prava. Ovo krivično djelo može se izvršiti kako pogrešnom primjenom navedenih
akata, tako i propuštanjem dužnosti primjene ovih akata. Svjesno ne pridržavanje ovog zakona koje nije imalo
za posljedicu povredu, uskraćivanje ili ograničenost ovih prava ne prestavlja krivično djelo, radi se o pokušaju
koji nije kažnjiv.
Djelo postoji ukoliko je radnik onemogućen da iskoristi neko od svojih prava (godišnji odmor).
Izvršilac djela može biti svako lice koje je u mogućnosti da odlučuje o pravima radnika.
Sankcije su novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine.

65. KRAĐA I TEŠKA KRAĐA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Krivično djelo krađe definiše se kao oduzimanje tuđe pokretne stvari u namjeri da se njenim
prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravna imovinska korist. Ovo je opšti pojam krađe koji obuhvata sve
oblike ovog krivičnog djela.
U zavisnosti od okolnosti vezanih za izvršenje djela, krađa može biti: obična, teška i laka (sitna). Ovdje
treba dodati i razbojništvo i razbojničku krađu, kao najteže oblike krađe koje karakterišu posebne okolnosti.
Osnovni oblik djela ili obična krađa - nju čini onaj ko tuđu pokretnu stvar oduzme u namjeri da
njenim prisvajanjem sebi ili drugome pribavi protivpravnu imovinsku korist. Radnja izvršenja krivičnog djela
sastoji se u oduzimanju tuđe pokretne stvari. Postoje razne teorije koje na različit način objašnjavaju kada je
krađa dovršena. Teorija kontrektacije (u momentu hvatanja, dodirivanja); teorija ablacije (kada je stvar
odnesena iz prostora u kom se nalazila); teorija ilacije (krađa je dovršena kad je stvar stavljena na neko sigurno
mjesto); teorija aprehenzije (kada je prekinuto ranije, a zasnovano svoje pritežanje na stvari) koja je prihvaćena
i u našoj teoriji i praksi.
Predmet krivičnog djela krađe može biti samo pokretna stvar, dakle stvari koje mogu biti odnesene.
Stvar koja je predmet krađe treba da je tuđa, ne znači da pritežalac stvari mora biti vlasnik, već je bitno da on
ima mogućnost faktičkog raspolaganja koje je stekao nekim pravnim osnovom ili je ostvareno na protivpravan
način. Dakle, predmet krađe može biti i ona stvar do koje je lice od koga se oduzima takođe došlo krađom.
Predmet krađe može biti i stvar koja je u susvojini izvršioca krađe i drugih lica, ukoliko se oduzima cijela stvar,
a ne samo suvlasnički dio. Predmet krađe ne mogu biti stvari koje su u ničijoj svojini, dobra u opštoj upotrebi,
stvari koje ne pripadaju nikome, kao ni definitivno napuštene stvari.
Krađa je umišljajni delikt. Propisana kazna je novčana kazna ili zatvor do tri godine.
Lakši oblik krađe postoji ako vrijednost ukradenih stvari ne prelazi iznos od 200 KM i kada kod
učinioca ne postoji namjera za pribavljanje veće imovinske koristi. Propisana kazna je novčana kazna ili zatvor
do jedne godine.
Teška krađa je kvalifikovani oblik krađe koji postoji kada se obična krađa vrši pod posebnim
okolnostima koje običnoj krađi daju teži vid (način izvršenja, posebna vrijednost ukradenih stvari). Teške krađe
dijelimo na:
- provalnu krađu ili krađu izvršenu obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka
da se dođe do stvari iz zatvorenih prostora;
- krađa izvršena na naročito opasan način ili naročito drzak način;
- krađa od strane naoružanog lica (gdje nije upotrijebljeno oružje, jer bi se u protivnom radilo o
razbojništvu ili razbojničkoj krađi);
37
- krađa izvršena od strane više lica;
- krađa izvršena iskorištavanjem stanja prouzrokovanog požarom, poplavom, zemljotresom i sl.;
- krađa izvršena iskorištavanjem nemoći ili nekog drugog teškog stanja nekog lica;
- krađa stvari čija vrijednosti prelazi iznost 10 000 KM ili od 50 000 KM ili stvari od posebnog
istorijskog, naučnog ili kulturnog značaja.

Subjektivnu stranu djela čini umišljaj. Izvršilac djela može biti svako lice. Propisana kazna za provalnu
krađu je zatvor od jedne do osam godina, za krađu na naročito opasan ili drzak način od jedne do 10 godina, a
za krađu od strane naoružanog lica od tri do pet godina.

66. RAZBOJNIŠTVO I RAZBOJNIČKA KRAĐA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Razbojništvo ili nasilna krađa postoji kada se upotrebnom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će se
neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđa pokretna stvar u namjeri da se tim prisvajanjem pribavi sebi
ili drugom protivpravna imovinska korist.
Razbojništvo je slično razbojničkoj krađi, međutim razlika je u redoslijedu vršenja: kod razbojništva
prinuda prethodi krađi, dok kod razbojničke krađe prinuda slijedi poslije krađe da bi se zadržala ukradena stvar.
Ovdje krađa i prinuda čine jedan novi, autonomni, krivičnopravni sadržaj. Sila i prijetnja se preduzimaju radi
savlađivanja ili sprečavanja otpora (npr. udarcem prvo onesvijesti lice, pa ga poslije pokrade). Za postojanje
razbojništva nije potrebno da postoji otpor.
Razbojništvo je dovršeno kada je dovršeno oduzimanje stvari.
Pokušaj postoji kada je započeto sa upotrebom sile ili prijetnje, odnosno kada su one dovršene, a stvar
nije oduzeta.
Teži oblik postoji ako je pri izvršenju razbojništva nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna
povreda ili je djelo učinjeno od strane više lica, ili je upotrijebljeno oružje.
Najteži oblik postoji ako je pri izvršenju djela neko lice umišljajno lišeno života.
Propisana kazna za djelo razbojništva je zatvor od jedne do 12 godina, za težu krađu od pet do 15
godina zatvora, a za tešku zatvor najmanje 10 godina zatvora ili kazna dugotrajnog zatvora.
Razbojnička krađa postoji kada učinilac koji je zatečen na djelu krađe upotrijebi silu protiv nekog lica
ili prijetnju da će neposredno napasti na život ili tijelo, a u namjeri da ukradenu stvar zadrži.
Bitno obilježje ovog krivičnog djela je krađa u kojoj je učinilac zatečen. To podrazumjeva sve slučajeve
kada se učinilac zateče sa ukradenom stvari na mjestu izvršenja djela ili neposredno nakon izvršenja.
Prinuda se primjenjuje prema licu koje je učinioca zateklo na djelu ili prema licu koje je preduzelo neku
radnju da bi povratilo ukradenu stvar.
Djelo je dovršeno primjenom sile ili prijetnje, makar učinilac i nije uspio zadržati ukradenu stvar.
Subjektivna strana djela je umišljaj, obuhvata kao i kod krađe namjeru za prisvajanjem, uz svijest i volju da se
upotrijebi prinuda u cilju zadržavanja stvari.
Teži oblik djela postoji ako je pri izvršenju razbojničke krađe nekom licu umišljajno nanesena teška
tjelesna povreda ili je djelo učinjeno od strane više lica, ili je upotrijebljeno oružje, ili ako vrijednost stvari
prelazi iznos od 50 000 KM. Najteži oblik djela je ako je pri izvršenju djela razbojničke krađe neko lice
umišljajno lišeno života.

67. PREVARA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Naše krivično zakonodavstvo predviđa veći broj inkriminacija koje u svojoj osnovi imaju prevarnu
djelatnost koje su prema nekim posebnim obilježjima razvrstane u različite grupe krivičnih djela. Međutim,
imovinska prevara, o kojoj ovdje govorimo, upravljena je protiv imovine uopšte, odnosno protiv imovinskih
prava i interesa i predstavlja opšte krivično djelo prevare koje je supsidijarno u odnosu na druge oblike prevare.
Kod krivičnog djela prevare učinilac koristi zabludu, žrtva nije svjesna da je samo instrument u rukama
izvršioca i da ostvaruje njegovu smišljenu igru za ostvarivanje koristoljubivog cilja. Kod prevare se pribavljanje
protivpravne imovinske koristi postiže obmanom, navodeći žrtvu da ona sama preduzme štetno raspolaganje na
račun svoje ili tuđe imovine.
Osnovni oblik djela postoji kada neko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu protivpravnu
imovinsku korist lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovede u zabludu ili održava u zabludi neko
lice i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini.
Radnja izvršenja se sastoji u lažnom prikazivanju ili prikrivanju činjenica.
Primjer: uklanja se sa robe oznaka koja ukazuje na njen loš kvalitet ili falsifikovanje godine
proizvodnje; lažno predstavljanje nekog lica da ispred neke humanitarne organizacije prikuplja pomoć.
38
Krivično djelo prevare neće postojati ako je povjerilac obmanom naveo dužnika da mu vrati dug.
Djelo je dovršeno preduzimanjem radnji na štetu svoje ili tuđe imovine, pri čemu nije neophodno da je
učinilac pribavio protivpravnu imovinsku korist.
Subjektivnu stranu djela čini direktni umišljaj. Propisana kazna je zatvor tri godine.
Lakši oblik prevare je kada pribavljena imovinska korist ne prelazi 200 KM, a teži oblici djela postoje
ako pribavljena imovinska korist ili prouzrokovana šteta prelazi 10 000KM sa propisanom kaznom zatvora od
šest mjeseci do pet godina, a kada iznos prelazi 50 000 KM propisana kazna zatvora je od jedne do 10 godina.

68. PRANJE NOVCA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Pranje novca predstavlja poseban oblik privrednog kriminaliteta koji u posljednje vrijeme poprima
ogromne razmjere i predstavlja veliku opasnost za privredni sistem svake države.
Pod pojmom pranja novca podrazumjevaju se one djelatnosti koje su usmjerene na legalizaciju novca
koji je stečen kriminalnim djelatnostima. To su takve djelatnosti kojima se novac ili druge imovinske koristi
koje su dobijene krivičnim djelima ili nekim drugim nezakonitim djelima, pretvaraju u „čist“ novac, tj. novac
koji se može upotrijebiti i koristiti kao legalan prihod u bankovnim, trgovačkim, kupoprodajnim, investicijskim,
preduzetničkim i drugim poslovima ili načinima ulaganja. Pranjem novca se prikriva izvršeno krivično djelo i
imovinska korist koja je njime ostvarena. Novac, koji je pribavljen na nezakonit način, u dopuštenim
poslovima i transakcijama se koristi kao imovina koja je pribavljena na legalan način. To je suština pranja
novca.
Novac je „opran“ u trenutku kada njegova transakcija dobije zeleno svjetlo i novac uđe u finansijski
sistem države kao zakonit.
Postupak pranja novca odvija se u tri faze;
1. prva faza je stavljanje i sastoji se od fizičkog ulaska gotovog novca kriminalnog porijekla u
finansijski sistem;
2. druga faza je polaganje pod kojim se podrazumjeva niz složenih finansijskih transakcija
kojima se prikriva porijeklo novca;
3. treća i posljednja faza je integracija kojom se „prljavi“ novac ugrađuje u „čiste“ fondove i
ničim se više ne razlikuje od zakonito stečenog novca.

Učinilac djela može biti svako lice, subjektivnu stranu djela čini umišljaj koji mora obuhvatiti i znanje
činjenice da je u pitanju tzv. „prljavi“ novac. Za ovaj oblik djela predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do
pet godina. Pokušaj djela je kažnjiv.
Ukoliko su novac ili imovina velike vrijednosti, postoji kvalifikovani oblik djela za koji je zaprijećena
kazna zatvora od jedne do 10 godina.
Najteži oblik krivičnog djela pranja novca postoji ukoliko su navedena djela izvršena od strane više lica
koja su se udružila za vršenje takvih djela.
Lakši oblik postoji ako je učinilac postupao nehatno, za ovaj oblik djela predviđena je kazna zatvora do
tri godine.

69. UTAJA POREZA I DOPRINOSA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Ovim krivičnim djelom inkriminisano je izbjegavanje plaćanja poreza ili doprinosa zdravstvenog ili
penzijskog osiguranja koji su propisani zakonodavstvom RS.
Osnovni oblik djela vrši onaj ko izbjegne plaćanje poreza propisanih zakonodavstvom RS ili doprinosa
zdravstvenog ili penzijskog osiguranja ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom
oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos čije se
plaćanje izbjegava prelazi 10 000 KM, ukoliko ne prelazi 10 000 KM neće postojati ovo krivično djelo već
prekršaj.
Npr. učinilac ne podnese poresku prijavu iako je obavezan na njeno podnošenje ili podnese poresku
prijavu, ali u nju ne unese činjenice koje su bitne za utvrđivanje njegove poreske obaveze.
Izvršilac može biti svako lice koje je prema pomenutim propisima obavezno na određena davanja, tj.
plaćanje poreza ili doprinosa. Subjektivna strana djela je umišljaj. Za osnovni oblik djela predviđena je novčana
kazna ili kazna zatvora do tri godine.
Teži oblici djela postoje ukoliko iznos obaveze prelazi 50 000 KM (predviđena kazna zatvora od jedne
do 10 godina), odnosno 150 000 KM (kazna zatvora od tri do 15 godina).

39
70. DIVERZIJA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Krivično djelo diverzije sadrži samo KZ RS. Ovo krivično djelo spada u subverzivna djela, terorističke
akte koji pogađaju privredne potencijale RS, što može imati mnogostruke štetne posljedice za ekonomski razvoj
i ekonomsku moć, kako RS tako i BiH.
Krivično djelo diverzije čini ko u namjeri ugrožavanja ustavnog uređenja ili bezbjednosti RS, rušenjem,
paljenjem ili na drugi način uništi ili ošteti industrijski, poljoprivredni objekat, saobraćajno sredstvo, uređaj ili
postrojenje, uređaj sistema veze, uređaj javne upotrebe za vodu ili dr. objekat koji ima veći značaj za
bezbjednost ili snabdijevanje građana ili za privredu ili funkcionisanje javnih službi.
Djelo je dovršeno uništenjem ili oštećenjem navedenih objekata. Djelo spada u umišljajne delikte, a
subjektivna strana djela obuhvata i namjeru ugrožavanja ustavnog uređenja ili bezbjednosti RS. Umišljaj
uključuje svijest o značaju objekta djela.
Pokušaj djela je kažnjiv, kao i pripremne radnje.
Propisana kazna je zatvor od tri do 15 godina, za kvalifikovane oblike najmanje 10 godina, a ako je pri
izvršenju djela učinilac umišljajno lišio života jedno ili više lica, najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog
zatvora.

71. ŠPIJUNAŽA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Špijunaža je stara pojava, ona se javlja već sa prvim sukobima između pojedinih država. Oduvijek je
bila značajno i često korišteno sredstvo u međusobnim odnosima država, a naročito u vrijeme rata ili neposredne
ratne opasnosti. Ranije se uglavnom sastojala u prikupljanju podataka o vojnoj moći, oružanim snagama,
sistemu odbrane itd.
U novije vrijeme, špijunaža sve više prerasta u sredstvo za prikupljanje niza drugih podataka i
informacija o drugim državama, a naročito onih koje su relevantne za ekonomsku moć i unutrašnje i spoljne
političke odnose dotične države. Danas se mijenjaju i načini i sredstva vršenja špijunaže, postoje organizovane
špijunaže u vidu posebnih agentura i obavještajnih službi, što krivičnopravnu zaštitu u ovoj oblasti čini posebno
složenom.
Osnovni oblik ovog djela sastoji se u saopštavanju, predaji ili činjenju dostupnim stranoj državi, stranoj
organizaciji ili licu koje im služi, tajnih, vojnih, ekonomskih ili službenih podataka ili dokumenata.
Objekat radnje krivičnog djela špijunaže predstavljaju državni, vojni ili službeni podaci ili dokumenti
koji predstavljaju državnu, vojnu ili službenu tajnu.
Da bi saopštavanje ili predaja navedenih podataka predstavljala krivično djelo špijunaže, neophodno je
da se oni predaju stranoj državi, stranoj organizaciji ili licu koje im služi.
Posebni oblici krivičnog djela špijunaže su:
- stvaranje obavještajne službe u našoj zemlji i rukovođenje tom službom,
- stupanje u stranu obavještajnu službu, prikupljanje podataka za nju ili pomaganje njenog rada na drugi
način i
- pribavljanje tajnih podataka ili dokumenata u namjeri njihovog saopštavanja.

Krivično djelo špijunaže dovršeno je kada su povjerljivi podaci ili dokumenti saopšteni, predani ili
učinjeni dostupnim navedenim adresatima. Izvršilac djela može biti svako lice. Ukoliko se tajni podaci predaju
ili saopšte nehatno, radiće se o nekom od krivičnih djela odavanja tajne.
Propisana kazna za osnovni oblik je zatvor od jedne do 10 godina, a ista kazna je neopravdano
propisana i za djela pripremanja, koje se nikako ne mogu izjednačiti u kažnjavanju sa djelom u dovršenom
obliku.
Za kvalifikovane oblike ovog djela propisana kazna je najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog
zatvora.

72. SABOTAŽA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Kao i diverzija, ovo krivično djelo sadrži jedino KZRS. I sabotaža spada u subverzivne akte koji
pogađaju privredu i nanose štetne posljedice ekonomskom razvoju. Ona je slična i nekim drugim djelima kao
što su nesavjesno poslovanje u privredi, nesavjestan rad u službi i dr. djela od kojih se razlikuje uglavnom po
načinu vršenja radnje, odnosno po motivaciji koja postoji na strani učinioca.
Krivično djelo sabotaže čini onaj ko u namjeri ugrožavanja ustavnog uređenja ili bezbjednosti RS na
prikriven, podmukao ili drugi sličan način u vršenju svoje službene dužnosti ili radne obaveze, prouzrokuje
znatnu štetu za državni organ ili pravno lice u kojem radi ili za drugi državni organ ili pravno lice.
40
Zakon u opisu ovog krivičnog djela ne precizira već ostavlja sudu da određuje radnju izvršenja kroz
posljedicu. Ono što zakon određuje je način njenog vršenja koji se sastoji u podmuklom, prikrivenom i sličnom
načinu vršenja službene dužnosti, a koje dovodi do navedene štete.
Dok kod diverzanta učinilac postupa javno i otvoreno, kod sabotaže učinilac djeluje prikriveno i nastoji
stvoriti privid vršenja dužnosti.
Za postojanje djela potrebno je da se radnja izvršenja preduzima u vršenju službene ili radne obaveze
učinioca djela, što, pored ostalog, potencijalne učinioce krivičnog djela svodi samo na određeni krug lica.
Djelo može biti učinjeno u državnim organima, u preduzećima ili nekim drugim pravnim licima.
Potreban je direktan umišljaj. Subjektivna strana djela obuhvata i namjeru ugrožavanja ustavnog uređenja ili
bezbjednosti RS.
Izvršilac djela može biti samo ono lice koje vrši radne ili službene obaveze u državnom organu ili
organizaciji. Djelo je dovršeno sa nastupanjem navedene štete. Pokušaj će postojati ako je radnja poduzeta, ali je
šteta izostala. Kažnjivo je i pripremanje krivičnog djela.
Propisana kazna je zatvor od dvije do 15 godina, za kvalifikovane oblike najmanje 10, a ako je pri
izvršenju djela učinilac sa umišljajem lišio života jedno ili više lica, najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog
zatvora.

73. ZLOUPOTREBA SLUŽBENOG POLOŽAJA ILI OVLAŠTENJA


(pojam i karakteristike djela, oblici)

Krivično djelo zloupotrebe službenog položaja obuhvata ona nezakonita postupanja službenih lica u
vršenju službe koja se preduzimaju u namjeri pribavljanja za sebe ili drugoga neke koristi, odnosno nanošenje
štete drugome.
Krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ima karakter opšteg krivičnog djela protiv službene
dužnosti, s obzirom da većina drugih djela predstavljaju posebne oblike ovog krivičnog djela, pa je ono u
odnosu na njih supsidijarnog karaktera, tj. primjenjuje se samo ako se djelatnost službenog ili odgovornog lica
ne može kvalifikovati kao neko od tih djela.
Zloupotreba službenog položaja spada u prava službena krivična djela.
Djelo se može pojaviti u tri oblika: iskorištavanje službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenje
granica službenog ovlaštenja i nevršenje službene dužnosti.
Iskorištavanje službenog položaja ili ovlaštenja postoji kada službeno lice preduzima radnje koje su
formalno u granicama njegovog ovlaštenja, ali su one protivpravne u materijalnom smislu, jer su suprotne
interesima i zadacima službe.
Prekoračenje granica službenog položaja postoji kada službeno lice postupa izvan svojih ovlaštenja,
izvan svoje stvarne nadležnosti. Učinilac djela prelazi granice svojih službenih ovlaštenja, jer preduzima
službenu radnju koja je u nadležnosti drugog službenog lica.
Nevršenje službene dužnosti postoji kada službeno lice propušta da vrši svoju službenu dužnost, da ne
preduzima službenu radnju koju je obavezan preduzeti, ili kada tu radnju čini tako da se ne može postići cilj koji
se njenim preduzimanjem treba ostvariti.
Subjektivna strana, pored umišljaja, uključuje i namjeru pribavljanja za sebe ili drugoga neke
neimovinske koristi koja se može izražavati u različitim oblicima.
Za postojanje djela nije neophodno da je data korist ostvarena, odnosno da je navedena posljedica i
nastala, jer je dovoljno da je učinilac zloupotrijebio svoj položaj.
Teži oblik djela postoji ako je djelom nanesena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugog,
što može biti kako fizičko tako i pravno lice. Nanesena šteta može biti i nematerijalna.
Propisana kazna je zatvor od šest mjeseci do pet godina.
Teži oblik djela postoji ako je djelom pribavljena imovinska korist koja prelazi iznos od 10 000 KM, a
najteži oblik ako prelazi iznos od 50 000 KM. Za ovo djelo predviđena je kazna zatvora od jedne do osam
godina, odnosno od dvije do 10 godina.

74. PRIMANJE MITA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Krivično djelo primanje mita predstavlja osnovno i najznačajnije djelo iz kategorije korupcijskih
krivičnih djela. Korupcija, kao i mnogi drugi savremeni oblici kriminaliteta, sve više poprima karakteristike
inostranosti i transnacionalnosti.
Iako je korupcija kao pojava stara kao i sama država, još uvijek ne postoji saglasnost oko jedinstvene
definicije ovog fenomena. Krivična zakonodavstva uglavnom ne sadrže posebne definicije pojma korupcije. Sve

41
definicije u osnovi korupciju svode se na zloupotrebe javnih ovlaštenja radi nelegalnog ostvarenja sopstvene
koristi za lice koje vrši tu funkciju.
Primanje mita predstavlja osnovno krivično djelo iz seta korupcionih delikata. Prema zakonskoj
formulaciji, ovo djelo čini službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu drugu korist ili
koje primi obećanje poklona ili kakve koristi da u okviru svog ovlaštenja izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti
ili da ne izvrši radnju koju bi moralo izvršiti, ili koje poslije izvršenja, odnosno ne izvršenja radnje zahtijeva ili
primi poklon ili kakvu drugu korist.
Ovo krivično djelo ima svoja tri oblika:
- pravo pasivno podmićivanje (radnja izvršenja ovog djela sastoji se u zahtijevanju ili primanju poklona
ili kakve druge koristi za radnju službenog ili ovlaštenog lica koju ne bi smijelo učiniti ili koju bi po
službenoj dužnosti moralo da učini - propisana je kazna zatvora od jedne do osam godina),
- nepravo pasivno podmićivanje (kada službeno lice zahtijeva ili primi mito da bi izvršilo službenu
radnju koju i inače mora izvršiti ili da ne izvrši radnju koju ne smije ni inače da izvrši - propisana je
kazna zatvora od jedne do pet godina),
- naknadno pasivno podmićivanje (ovdje se mito zahtijeva ili prima za onu službenu radnju koja je već
učinjena ili nije učinjena, bilo da je ona zakonita ili nezakonita - propisana je kazna zatvora do tri
godine).

Predviđeno je obavezno oduzimanje imovinske koristi.


Ako neko službenom licu daje poklon u vezi sa učinjenom ili neučinjenom radnjom, a to ranije nije
obećao, time ne čini krivično djelo.
Izvršilac djela u svim oblicima može biti samo službeno ili odgovorno lice. Subjektivna strana djela je
direktan umišljaj. Pokušaj djela nije moguć.

75. DAVANJE MITA (pojam i karakteristike djela, oblici)

U suštini ovo djelo predstavlja navođenje službenog ili odgovornog lica na povredu zakonitog vršenja
službe. Krivično djelo davanja poklona ili kakve druge koristi čine lica koja nemaju svojstvo službenog lica; i
kada to čine službena lica, ona to ne čine u vršenju službe.
Zakon razlikuje slučajeve kada se daje mito radi vršenja nezakonito službene radnje ili nepreduzimanja
dužne radnje, kao i slučajeve kada se daje mito da bi se učinila zakonita radnja ili da se ne bi učinila takva
radnja koja se i bez toga ne bi smjela učiniti. Pored toga, zakon posebno predviđa i posredovanje i pri jednom i
pri drugom vidu podmićivanja službenog ili odgovornog lica.
Krivično djelo davanja mita (tzv. aktivno podmićivanje) postoji kada neko službenom ili odgovornom
licu da, pokuša dati ili obeća poklon ili kakvu drugu korist da ono u okviru svog ovlaštenja izvrši radnju koju ne
bi smjelo izvršiti ili da ne izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom
podmićivanju službenog ili odgovornog lica - tzv. pravo aktivno podmićivanje.
Tzv. nepravo aktivno podmićivanje se sastoji u činjenju ili obećanju poklona ili kakve druge koristi
službenom ili odgovornom licu da u okviru svog ovlaštenja izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti ili da
ne izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog
lica.
Radnja izvršenja kod ovog oblika djela je davanje ili obećanje mita koga treba tumačiti u smislu kako je
određeno kod krivičnog djela primanja mita.
Krivično djelo posredovanja u davanju mita je pomaganje učiniocu davanja mita koje je ovdje
inkriminisano kao samostalno krivično djelo.
Djelo je dovršeno samim davanjem mita ili obećanjem davanja mita. Izvršilac krivičnog djela može biti
svako lice. Subjektivnu stranu djela čini umišljaj.
Osnov za oslobađanje od kazne za ovo djelo će postojati pod uslovom da je mito dato na zahtjev
službenog ili odgovornog lica i da ga je učinilac prijavio prije nego je djelo otkriveno ili prije saznanja da je
djelo otkriveno (tzv. stvarno kajanje). Primljeni poklon ili imovinska korist će se oduzeti, ali ako postoji
poseban osnov za oslobađanje od kazne za ovo djelo, može se vratiti licu koje je dalo mito.
Ako je u pitanju pravo aktivno podmićivanje - propisana kazna zatvora je od šest mjeseci do pet godina,
a u slučaju nepravog aktivnog podmićivanja - propisana kazna je novčana kazna ili zatvor do tri godine.

42
76. NEPRIJAVLJIVANJE PRIPREMANJA KRIVIČNOG DJELA
(pojam i karakteristike djela, oblici)

Obaveza prijavljivanja ili izvršenja krivičnog djela je prije svega moralna, a zatim i zakonska dužnost
svih građana. KZ RS je propisao obavezu prijavljivanja krivičnog djela koja se odnosi na određene kategorije
lica, odnosno na službena i odgovorna lica u svim organima vlasti RS, javnim ustanovama i preduzećima, te na
lica koja su ovlaštena ili dužna da se brinu o vaspitanju, zaštiti i pružanju pomoći maloljetnicima (zdravstveni
radnici, nastavnici, vaspitači, roditelji i dr.). Pored toga, odredbama KZ RS predviđeno je da građanin ima pravo
prijaviti izvršenje krivičnog djela, odnosno da je svako dužan prijaviti izvršenje krivičnog djela kada
neprijavljivanje krivičnog djela predstavlja krivično djelo.
Neprijavljivanje pripremanja krivičnog djela je inkriminacija kojom se inkriminiše neizvršenje obaveze
na prijavljivanje krivičnog djela, odnosno njegovog pripremanja.
Djelo ima dva oblika koja se međusobno razlikuju, zavisno od težine krivičnog djela čije pripremanje
nije prijavljeno.
Prvi, osnovni oblik vrši lice koje zna da se priprema krivično izvršenje krivičnog djela za koje se po
zakonu može izreći kazna od pet godina zatvora ili teža kazna, a u vremenu kada je to bilo moguće spriječiti,
njegovo izvršenje to lice ne prijavi, a djelo bude pokušano ili izvršeno.
Teži oblik djela postoji ako nije prijavljeno pripremanje kivičnog djela za koje se po zakonu može
izreći kazna dugotrajnog zatvora. Za postojanje ovog oblika nije neophodno da je pripremano krivično djelo
pokušano ili izvršeno.
Radnja izvršenja je propuštanje pravovremene prijave pripremanja krivičnog djela. Dakle, izvršilac
djela zna da se priprema krivično djelo, te svjesno i voljno propušta da to prijavi nadležnom organu.
Krivično djelo postoji samo ako je pripremano krivično djelo pokušano ili izvršeno.
Subjektivnu stranu djela čini umišljaj koji obuhvata znanje o pripremanju težeg krivičnog djela.
Izvršilac može biti svako lice, osim lica koje priprema izvršenje krivičnog djela.

77. NEPRIJAVLJIVANJE KRIVIČNOG DJELA ILI UČINIOCA


(pojam i karakteristike djela, oblici)

Ovim djelom se inkriminiše neprijavljivanje izvršenog krivičnog djela ili učinioca krivičnog djela. S
obzirom na izvršioca krivičnog djela, razlikujemo dva oblika djela.
Prvi oblik djela vrši onaj ko zna da je neko lice učinilo krivično djelo za koje se po zakonu može izreći
kazna zatvora do 20 godina ili dugotrajni zatvor ili samo zna da je takvo djelo učinjeno, a to ne prijavi prije
nego što je djelo, odnosno učinilac otkriven.
Radnja izvršenja je određena alternativno, kao neprijavljivanje učinioca djela i kao neprijavljivanje
samog krivičnog djela. Dakle, u pitanju je pravi omisivni delikt, jer se može izvršiti samo nečinjenjem.
Pod učiniocem djela, u smislu ove inkriminacije, treba podrazumjevati sva lica koja su učestvovala u
izvršenju djela, tj. izvršilac, saizvršilac, podstrekač i pomagač. Izvršilac djela može biti svako lice, osim onog
koje je učestvovalo u izvršenju krivičnog djela koje se ne prijavljuje.
Subjektivnu stranu djela čini umišljaj koji obuhvata znanje o izvršenom djelu ili učiniocu. Za ovaj oblik
djela propisana je novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine.
Teži oblik djela postoji kada službeno lice svjesno propusti da prijavi krivično djelo za koje je saznalo u
vršenju svoje dužnosti, ako se za to djelo po zakonu može izreći kazna od pet godina zatvora ili teža kazna, a
djelo se goni po službenoj dužnosti.
Radnja izvršenja je određena kao svjesno propuštanje da se prijavi krivično djelo za koje je izvršilac
saznao u vršenju svoje službene dužnosti.
Izvršilac djela može biti samo službeno lice.
Subjektivnu stranu djela čini umišljaj, koji mora obuhvatiti svijest o svim okolnostim djela. Za ovaj
oblik djela propisana je kazna zatvora do tri godine.

78. FALSIFIKOVANJE ISPRAVE


(pojam i karakteristike djela, oblici)

Falsifikovanje isprave je krivično djelo kojim se sankcionišu različiti oblici ugrožavanja pravnog
saobraćaja, odnosno sigurnosti pravnog saobraćaja. Javlja se u dva oblika - osnovnom i težem.
Osnovni oblik krivičnog djela vrši onaj ko napravi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da
se takva upotrijebi kao prava ili ko takvu ispravu upotrijebi kao pravu ili je pribavi radi upotrebe. Objekat
krivičnopravne zaštite ovog krivičnog djela je isprava. Pod ispravom u smislu KZ RS treba podrazumjevati
43
svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja je od značaja za pravne
odnose. Prema stanovištu Krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda Srbije, neovjerena fotokopija pismene isprave
nema karakter isprave, pa stoga ne može biti predmet krivičnog djela.
Radnja izvršenja je određena alternativno i može se sastojati u pravljenju lažne isprave ili preinačavanju
prave isprave u namjeri da se takva isprava upotrijebi kao prava, u upotrebi takve isprave kao prave i u
pribavljanju takve isprave radi njene upotrebe kao prave. U pitanju je komisivni delikt, jer se radnja izvršenja
može izvršiti samo činjenjem.
S obzirom na radnju izvršenja, možemo razlikovati tri oblika ovog djela:
1. prvi oblik djela je pravljenje lažne isprave ili preinačenje prave isprave s
namjerom njene upotrebe kao prave (tzv. materijalni falsifikat). Pravljenje lažne isprave znači stvaranje
do tada nepostojeće isprave, tako što se stavljanjem potpisa nekog lica na određenu sadržinu stvara
utisak da je potpisano lice tu izjavu stvarno i dalo. Djelo može da se sastoji i u dodavanju još nekog
lica pored izdavača isprave ili brisanju nekog lica koje je izdavač isprave.
Preinačenje isprave je izmjena suštine autentične isprave djelimičnom izmjenom isprave tako da
isprava dobija drugačiji smisao nego što ga je imala prava isprava. Za postojanje djela nije relevantno
pitanje istinitosti sadržine isprave, odnosno da li je preinačenjem israve njen sadržaj učinjen istinitim
ili neistinitim; bitno je da je prava isprava preinačena. Neće postojati ovo krivično djelo ako je izvršeno
preinačenje lažne isprave.
Djelo je dovršeno samim pravljenjem lažne isprave ili preinačenjem prave isprave s namjerom da se
upotrijebi kao prava, nezavisno od toga da li je došlo do upotrebe takve isprave. Da bi postojala
krivična odgovornost izvršioca neophodno je da učinilac bude svjestan da falsifikuje ispravu.
2. drugi oblik djela je upotreba falsifikovane isprave, odnosno upotreba lažne
ili preinačene isprave kao prave. U teoriji postoji nekoliko stanovišta o tome kada je jedna isprava
upotrijebljena. Prema jednom stanovištu - isprava je upotrijebljena momentom predaje isprave u pravni
saobraćaj. Prema drugom - isprava je upotrijebljena onda kada je dospjela do lica kome je upućena, pri
čemu se ne zahtijeva da se primalac isprave upoznao sa njenim sadržajem. Prema trećem - isprava je
upotrijebljena onda kada je sadržina isprave saznata od lica kome je isprava upućena. Sudska praksa
uglavnom prihvata stanovište prema kojem je isprava upotrijebljena onda kada je prispjela i zapažena
od onog kome je upućena. Ovo shvatanje najviše odgovara prirodi i svrsi ovog krivičnog djela.
Djelo je dovršeno čim je falsifikovana isprava upotrijebljena, pri čemu je beznačajno da li je ostvarena
i svrha njene upotrebe.
Izvršilac djela može biti lice koje je falsifikovalo ispravu, tj. napravilo lažnu ispravu ili preinačilo
pravu ispravu, ali i svako drugo lice. Subjektivnu stranu djela čini umišljaj.
3. treći oblik djela postoji kada izvršilac pribavi lažnu ili preinačenu ispravu
radi upotrebe. Smatra se da je isprava pribavljena onda kada izvršilac posjeduje takvu ispravu, bez
obzira na koji način je došao do nje. I za ovaj oblik djela je karakteristično da učinilac djela zna da je
isprava koju nabavlja lažna ili preinačena, te da to čini sa namjerom upotrebe takve isprave kao prave.
Za postojanje djela nije potrebno da učinilac i upotrijebi takvu ispravu. Djelo je svršeno samim
pribavljanjem takve isprave radi upotrebe.
Za osnovni oblik djela zakonodavac je predvidio novčanu kaznu ili zatvor do tri godine. Dakle, pokušaj
djela je kažnjiv.

Teži oblik djela postoji kada učinilac napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili
službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi po osnovu zakona ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko
takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj ili je drži radi toga da je upotrijebi ili je upotrijebi kao pravu.
Radnja izvršenja određena je alternativno, te se djelo može izvršiti pravljenjem lažne isprave koja je
označena kao predmet ovog djela, preinačenjem takve prave isprave, stavljanjem u opticaj takve lažne ili
preinačene isprave, držanjem takve isprave radi upotrebe i upotrebom takve isprave kao prave.
Izvršilac djela može biti svako lice. Subjektivnu stranu djela čini umišljaj. Izvršilac mora biti svjestan
da preduzima radnju izvršenja na ispravi koja ima karakter javne isprave.
Krivično djelo je dovršeno preduzimanjem radnje izvršenja. Za teži oblik djela zakonodavac je
predvidio kaznu zatvora od tri mjeseca do pet godina.

79. ZLOČINAČKO UDRUŽENJE


(pojam i karakteristike djela, oblici)

Prema opštim odredbama KZ RS pripremne radnje nisu kažnjive. Zločinačko udruženje je takva
inkriminacija kojom se predviđa kažnjavanje za jedan oblik pripremne radnje, tačnije za organizovanje
udruženja za vršenje određenih krivičnih djela. Djelo se javlja u dva oblika, težem i lakšem. Po svojoj pravnoj
44
prirodi, ovo krivično djelo ima karakter posebnog samostalnog krivičnog djela i nezavisno je od djela koja će iz
njega proizaći.
Teži oblik djela obuhvata organizovanje udruženja koje ima za cilj vršenje krivičnih djela za koja se
može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Radnja izvršenja određena je kao organizovanje
udruženja koje ima za cilj vršenje krivičnih djela. Pod pojmom organizovanja, u smislu ovog krivičnog djela,
treba podrazumjevati sve one djelatnosti kojima se neposredno stvara udruženje (koje do tad nije postojalo), kao
i one djelatnosti kojima se organizaciono učvršćuje već postojeće udruženje kako bi moglo da djeluje u pravcu
ostvarenja zajedničkog cilja.
Izvršilac djela može biti svako lice koje se obično označava kao organizator udruženja. Subjektivnu
stranu djela čini umišljaj (direktni) koji treba da obuhvati svijest da se organizuje udruženje koje ima za cilj
vršenje određenih krivičnih djela. Krivično djelo je svršeno samim organizovanjem zločinačkog udruženja.
Lakši oblik djela vrši onaj ko postane član zločinačkog udruženja. Za postojanje djela dovoljno je
faktičko članstvo u udruženju ili pridruživanje nekom udruženju koje se tek osniva, iako se ono najčešće
verifikuje i kroz određene aktivne radnje samog pripadnika.
Izvršilac ovog oblika djela može biti svako lice koje dobrovoljno i svjesno postane član zločinačkog
udruženja. Subjektivnu stranu djela čini umišljaj. Izvršilac ovog oblika djela, tj. pripadnik udruženja odgovara
za samo članstvo u zločinačkom udruženju.

80. DOGOVOR ZA IZVRŠENJE KRIVIČNOG DJELA


(pojam i karakteristike djela, oblici)

Dogovor za izvršenje krivičnog djela (komplot) predstavlja dogovor dva ili više lica da zajednički
učine jedno ili više određenih krivičnih djela.
Prema zakonskom opisu, ovo djelo čini ko sa drugim dogovori izvršenje krivičnog djela za koje se
može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Radnja izvršenja određena je kao dogovor da se izvrši
krivično djelo.
Ovim krivičnim djelom inkriminisan je sam sporazum, dogovor dva ili više lica, bez obzira da li je
došlo do ostvarenja ili pokušaja ostvarenja dogovorenog krivičnog djela. Dogovor se može odnositi na više
istih, istovrsnih ili različitih krivičnih djela, u kom slučaju se otvara pitanje sticaja ovog krivičnog djela,
odnosno pitanje da li se u takvom slučaju radi samo o jednom djelu dogovora ili se radi o više takvih djela.
Subjektivnu stranu djela čini umišljaj (direktni). Propisana kazna je novčana kazna ili zatvor do jedne
godine.

81. SAMOVLAŠĆE (pojam i karakteristike djela, oblici)

Suštinu krivičnog djela predstavlja samovoljno pribavljanje nekog prava koje učiniocu pripada ili za
koje učinilac pretpostavlja da mu pripada, mimo nadležnih državnih organa. Djelo se javlja u nekoliko oblika.
Osnovni oblik djela postoji kada učinilac samovlasno pribavlja neko svoje pravo ili pravo za koje
smatra da mu pripada. Radnja izvršenja određena je kao samovlasno pribavljanje nekog prava. Neće postojati
ovo krivično djelo ako učinilac pribavlja neko pravo za koje zna da mu ne pripada i da ga ni zakonskim putem
ne može ostvariti. Međutim, ukoliko učinilac djela pogrešno smatra da postoji neko njegovo pravo ili da mu
neko pravo pripada, postojaće ovo krivično djelo.
Neophodan uslov postojanja krivičnog djela samovlašća je protivpravnost pribavljanja nekog prava.
Krivično djelo je svršeno kad je učinilac samovlasno pribavio neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu
pripada.
Izvršilac djela može biti svako lice koje samovlasno pribavlja neko svoje pravo ili pravo za koje smatra
da mu pripada. Subjektivnu stranu djela čini umišljaj. Za ovaj oblik djela predviđena je novčana kazna ili zatvor
do šest mjeseci.
Teži oblik djela postoji ukoliko je učinilac prilikom ostvarivanja osnovnog oblika djela upotrijebio silu
ili ozbiljnu prijetnju da će napasti na život ili tijelo, ili je djelo izvršio u sastavu organizovane grupe.
Izvršilac djela može biti svako lice, a za krivičnu odgovornost potreban je umišljaj. Za ovaj oblik djela
predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine. Pokušaj djela je kažnjiv.
Poseban oblik djela postoji ukoliko je djelo učinjeno za drugoga. Ako se smovlasno pribavljanje prava
za drugog vrši pod uslovima koja karakterišu osnovni oblik djela, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili
zatvorom do šest mjeseci. Ukoliko pri tome ostvari i obilježja težeg oblika krivičnog djela može mu se izreći
kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine.
Izvršilac djela može biti svako lice koje vrši samovlašće za drugog. Subjektivnu stranu djela čini
umišljaj.
45
82. IZAZIVANJE OPŠTE OPASNOSTI (pojam i karakteristike djela, oblici)

Ovo djelo možemo definisati kao izazivanje opasnosti za život ljudi ili imovinu većeg obima
opšteopasnom radnjom ili opšteopasnim sredstvima ili nepostupanjem po propisima ili tehničkim pravilima o
zštitnim mjerama.
S obzirom na radnju izvršenja i izvršioca djela, možemo razlikovati dva oblika ovog djela, a
zakonodavac je predvidio i njihove lakše, odnosno teže oblike.
Prvi oblik djela vrši onaj ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom,
jonizirajućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz
vatrenog oružja ili kakvom drugom opšteopasnom radnjom ili opšteopasnim sredstvom, izazove opasnost za
život ljudi ili za imovinu većeg obima.
Izvršilac krivičnog djela može biti svako lice. Radnju izvršenja predstavlja preduzimanje opšteopasne
radnje ili upotreba opšteopasnog sredstva kojim se stvara konkretna opasnost po život ljudi ili imovinu većeg
obima. Opšteopasna radnja je ona radnja koja je po svojoj prirodi takva da može dovesti do konkretne opasnosti
po život neodređenog broja ljudi ili imovinu većeg obima. Opšteopasno sredstvo je takvo sredstvo koje u sebi
nosi opasnost s mogućnostima nepredviđenog i nekontrolisanog širenja i ugrožavanja mnoštva pojedinaca i
objekata.
Posljedica djela jeste konkretna opasnost po život ljudi ili imovinu većeg obima.
Drugi oblik krivičnog djela postoji u slučaju kada službeno ili odgovorno lice ne postavi propisane
uređaje za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrova, otrovnih gasova ili jonizirajućih ili radioaktivnih
zračenja, električne energije ili drugih opasnih sredstava, ili ove uređaje ne održava u ispravnom stanju, ili ih u
slučaju potrebe ne stavi u dejstvo, ili uopšte ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim
mjerama i time izazove opasnost za život ljudi i imovinu većeg obima.
Izvršilac djela može biti samo službeno ili odgovorno lice. Radnja izvršenja je određena alternativno,
kao nepostavljanje propisanih uređaja za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrova, otrovnih gasova ili
jonizirajućih ili radioaktivnih zračenja, električne energije ili drugih opasnih sredstava; neodržavanje ovih
uređaja u ispravnom stanju; ne stavljanje u dejstvo navedenih uređaja u slučaju potrebe i kao uopšte
nepostupanje po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama. Dakle, u pitnju je delikt nečinjenja
(omisivni delikt).
Posljedica djela je izazivanje konkretne opasnosti po život ljudi ili imovinu većeg obima. Oba oblika
krivičnog djela mogu biti izvršena i umišljajno i nehatno. Za umišljajno izvršenje djela predviđena je kazna
zatvora od šest mjeseci do pet godina. Ako je učinilac postupao nehatno, postoji lakši oblik djela, za koji je
predviđena novčana kazna ili zatvor do tri godine.
Kvalifikovani (teži oblici djela) - zakonodavac je predvidio nekoliko težih oblika djela koji se
međusobno razlikuju po težini prouzrokovane posljedice i po okolnostima djela.
Prvi teži oblik djela postoji ukoliko su osnovni oblici djela izvršeni na mjestu gdje je okupljen veći broj
ljudi. I kod ovog oblika krivičnog djela posljedica je konkretna opasnost po život ljudi.
Zakonodavac predviđa i teže oblike djela koji su kvalifikovani težom posljedicom. U pitanju su takve
situacije u kojima je izvršenjem nekog od prethodno navedenih oblika djela prouzrokovana povreda zaštićenog
dobra. Teži oblik djela postoji ukoliko je usljed prethodno navedenih djela nastupila teška tjelesna povreda
jednog ili više lica ili imovinska šteta velikih razmjera. Ukoliko je teža posljedica prouzrokovana osnovnim
oblicima djela, predviđena kazna je zatvor od jedne do deset godina. Međutim, ako je teža posljedica nastala
usljed nehatnog izvršenja osnovnih oblika djela, kazna je zatvor od šest mjeseci do pet godina. Za slučaj da je
teža posljedica prouzrokovana krivičnim djelom (sa posljedicom konkretne opasnosti po život ljudi),
zakonodavac je predvidio kaznu zatvora od jedne do 12 godina.
Najteži oblik djela postoji ukoliko je usljed navedenih djela nastupila smrt jednog ili više lica. Ako je
smrtna posljedica nastala usljed izvršenja osnovnih oblika djela, predviđena je kazna zatvora od tri do 15
godina, a ako je teža posljedica nastala usljed nehatnog izvršenja osnovnih oblika djela, predviđena je kazna
zatvora od jedne do osam godina.

83. UGROŽAVANJE JAVNOG SAOBRAĆAJA (pojam i karakteristike djela, oblici)

Ugrožavanje javnog saobraćaja na putevima postoji kada se učesnik u saobraćaju na putevima ne


pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu
većih razmjera, pa usljed toga kod drugog nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3 000 KM.

46
Ovo krivično djelo može se učiniti samo u saobraćaju na javnim putevima čime je njegovo izvršenje
prostorno ograničeno.
Pod putevima se podrazumjeva svaki javni put i nekategorisani put na kome se vrši saobraćaj. Javni put
je izgrađena površina od opšteg značaja za saobraćaj kojom se svako može slobodno služiti pod uslovima
predviđenim zakonom.
Radnja izvršenja ovog krivičnog djela sastoji se u nepridržavanju saobraćajnih propisa i obuhvata
različite djelatnosti i ponašanja koja predstavljaju povredu tih propisa (npr. nepravilno, odnosno nepropisno
preticanje). Posljedica ovog krivičnog djela sastoji se u ugrožavanju javnog saobraćaja kojim se stvara
konkretna opasnost za život ljudi ili imovinu većeg obima.
Termin ljudi, zakon je upotrijebio za određivanje objekta zaštite, tako da će ovo djelo postojati i onda
kada je ugrožen život samo jednog lica. Međutim, za postojanje krivičnog djela mora biti ugrožen neko drugi.
Ovo krivično djelo ne postoji ukoliko je nepridržavanjem saobraćajnih propisa učinilac ugrozio vlastiti život ili
je oštetio svoju vlastitu imovinu.
Objektivni uslov inkriminacije kod ovog krivičnog djela predstavlja daljnju posljedicu, koja slijedi iz
osnovne i koja se sastoji u teškoj tjelesnoj povredi nekog lica ili imovinskoj šteti preko 3,000 KM.
Izvršilac krivičnog djela je svako lice koje se pojavljuje kao učesnik u saobraćaju, a to znači vozač bilo
kojeg vozila, lice koje se nalazi u vozilu, lice koje tjera, jaše ili vodi životinju koja se kreće po putu, kao i pješak
ili lice koje svoje radne zadatke obavlja na putu.
Subjektivnu stranu osnovnog oblika ovog krivičnog djela čini umišljaj. Umišljaj postoji kad je izvršilac
bio svjestan da se ne pridržava saobraćajnih propisa i da će na taj način dovesti ili da može dovesti u opasnost
život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa hoće ili pristaje na nastupanje takve posljedice. Za ovaj oblik djela
propisana kazna je zatvor od šest mjeseci do pet godina.
Lakši oblik djela postoji ukoliko je ugrožavanje javnog saobraćaja učinjeno nehatno, što je i najčešći
oblik vinosti kod ovog krivičnog djela. Teži oblik djela postoji ako je usljed djela nastupila smrt jednog ili više
lica. Propisana kazna je zatvor od dvije do 12 godina, a za lakši oblik djela od jedne do osam godina.

84. ZAGAĐIVANJE ŽIVOTNE SREDINE (pojam i karakteristike djela, oblici)

Osnovni oblik djela vrši onaj ko kršenjem propisa o zaštiti, očuvanju i unapređenju životne sredine
zagadi vazduh, zemljište ili vodu u većoj mjeri ili na širem prostoru.
Radnja izvršenja je određena kao postupanje protivno propisima o zaštiti, očuvanju ili unapređenju
životne sredine kojim se zagađuje vazduh, zemljište ili voda.
Posljedica djela određena je kao zagađivanje vazduha, zemljišta ili vode u većoj mjeri ili na širem
prostoru.
Izvršilac djela može biti svako lice. Djelo može biti izvršeno i umišljajno i nehatno. Za umišljajno
izvršenje djela predviđena je novčana kazna ili zatvor do dvije godine, a za nehatno izvršenje djela predviđena
je novčana kazna ili zatvor do jedne godine.
Drugi, teži oblik djela postoji ukoliko je usljed osnovnog oblika djela došlo do uništenja ili znatnog
oštećenja šuma, biljaka ili drugog rastinja na širem prostoru ili je životna sredina zagađena u toj mjeri da je
ugroženo zdravlje ljudi ili životinja.
Izvršilac djela može biti svako lice. Za umišljajno izvršenje ovog oblika djela kazna je zatvor od jedne
do pet godina, a za nehatno izvršenje predviđena je novčana kazna ili zatvor od šest mjeseci do dvije godine.

47