You are on page 1of 8

Kristina Peternai (Filozofski fakultet Osijek)

LUDIKA FUNKCIJA IRONIJE U KRATKOJ PROZI ENDREA KUKORELLYJA


Saetak
U tekstu se pokuava identificirati ironija u kratkoj prozi suvremenog maarskog prozaista
Endrea Kukorellyja i odrediti funkcija njegove ironije s obzirom na tipologiju koju nudi Linda
Hutcheon u knjizi Irony's Edge. The Theory and Politics of Irony. Budui da Kukorelly
ironiju ee rabi da pojaa neki uinak negoli da njome uspostavlja stavove, a bitno mjesto
u njegovom diskurzu zauzimaju zaigranost, humor i zadirkivanje, funkciju njegove ironije
moemo najprije odrediti kao ludiku.
Pojam ironije koristi se u brojnim, vrlo razliitim, smislovima jo od antikih vremena. 1
Mnogi stoga upozoravaju da ne postoji jedinstveno ili pravo razumijevanje znaenja pojma
ironije; najopenitije reeno ironijom se imenuje kazivanje suprotnog od onoga to se misli,
meutim, ironija je uvijek stvar interpretacije: ironija nije ironija ako se ona kao takva ne
interpretira, recipijent mora recipiranom sadraju pripisati ironiju, dopustiti da se ona
dogodi. Nema takoer ni jedinstvenog kljua kojim bi se u taj sloeni fenomen mogao
raskrinkati, nema ni historijski pravovaljanog itanja ironije. Ironija je tako uvijek rizian
posao jer nema nikakve garancije da e interpretator shvatiti ironiju uope, a pogotovo
ne na isti nain na koji je ona bila intendirana.
Ne ulazei u tradiciju prouavanja pojma, nego uzimajui u obzir ponajprije postavke
jednog od posljednjih obuhvatnijih pristupa ironiji, onog teoretiarke Linde Hutcheon (1995),
pokuat emo identificirati ironiju u kratkoj prozi suvremenog maarskog knjievnika Endrea
Kukorellyja, 2 a potom odrediti funkciju te ironije. Hutcheon, naime, ironiju ne promilja u
retorikim okvirima tropa ili figure, nego govori o ironijskom diskursu, ironiju doivljava kao
diskurzivnu strategiju koja djeluje na razini jezika (verbalna) ili oblika (glazbena, vizualna,
tekstualna). Na jednak je nain knjievnoj ironiji pristupila hrvatska znanstvenica Gordana
Slabinac koja kae da ironijski diskurs znai potpunu ironijsku obradu teksta na svim
njegovim razinama (Slabinac 1996: 30), a takvu potpunu ironijsku obradu teksta ona esto
nalazi u avangardi i postmoderni, gdje se u pitanje nerijetko dovodi i samo anrovsko
odreenje djela.
Pojavom brojnih razliitih medija, ironija se ispostavlja kao problematian nain
izraavanja posebice na kraju 20. i poetkom 21. stoljea, pa Hutcheon upozorava da - osim
pronalaska odgovora na pitanje kako se i zato pojavljuje taj neobian diskurz u kojem se
kae zapravo neto to se ne misli, a od recipijenata oekuje ne samo da razumiju pravi

smisao reenog nego i da prema tome zauzmu stav - treba voditi rauna i o otrici ironije;
otrici koja ree na mnoge naine. Za razliku od metafore ili alegorije koje zahtijevaju sline
dopune znaenja, ironija ima vrijednosnu otricu i podatna je kao sredstvo provokacije kojim
se trai emocionalni odgovor onih koji je shvate, ali i onih kojima promakne.3 Budui da
ironija uvijek ovisi o drutvenom kontekstu, ona zapravo predstavlja i politiko pitanje,
ukljuuje odnose moi temeljene na odnosima u komunikaciji (Hutcheon 1995: 2 ), no
njena je priroda transideologijska.4 /I/ronija moe funkcionirati i funkcionira taktiki u
slubi irokog dometa politikih gledita, dajui legitimitet ili potkopavajui vrlo razliite
interese. (Hutcheon 1995: 10). Ironija je, dakle, za Hutcheon intencionalna transmisija i
informacije i vrijednosnog sustava, koja se dogaa u meuprostoru, izmeu reenog i
neizreenog, pri emu moraju postajati oba navedena elementa, tovie, oni moraju biti u
interakciji.5 Nadalje, ironijom se brie granica izmeu istinitog i lanog, a uspostavlja se ona
izmeu posreenog i neposreenog (Hutcheon 1995: 14) na nain na koji to sugerira teorija
govornih inova, ime se recipijentu izmie tlo pod nogama, oduzima sigurnost da rijei
znae samo ono to je reeno. Iako najnovija teorija pripovijedanja openito premjeta
naglasak s pitanja vjerodostojnosti ili istinitosti pripovjednog teksta, na pitanje politikoetikih uinaka koje pripovjedni tekst proizvodi,6 ironija se, za razliku od drugih diskurzivnih
strategija, eksplicitno uspostavlja i egzistira kroz odnos izmeu njenog autora i publike kojoj
je upuena i koja e je zapravo otjeloviti.
Ironija se uspostavlja u diskurzu i stoga se njena semantika i sintaktika dimenzija ne
moe promatrati odvojeno od socijalnih, povijesnih i kulturnih aspekata njenog konteksta.
Budui da je ironija uvijek stvar interpretacije i zahtijeva transfer znaenja, razabiranje ironije
u knjievnom djelu koje je prevedeno s nekog drugog jezika, dakle u djelu koje je ve smo
rezultat transfera, kao to je sluaj s ovdje tematiziranom Kukorellyjevom kratkom prozom,
za hrvatskoga itatelja podie sloenost zadatka i neizvjesnost ishoda na jo veu potenciju.
Jer, iako se (uspjelim) prijevodom djelo mora upisati u diskurzivni teritorij koji e itatelj
moi identificirati i razumjeti, potpuni prijevod koji bi uz anrovske, leksike, sintaktike i
ine sastavnice djela, vjerno prenio drutveni, povijesni i kulturni kontekst sredine, u pravilu je
nedostian
Domicilna kritika je Kukorellyja doivjela kao pravog postmodernog autora.7
Njegova proza iz koje je nastao izbor objavljen u Tri 100 komada datirana je, vie ili manje
precizno, u osamdesetim i poetkom devedesetih godina prologa stoljea te se moe
promatrati u okviru prvog postmodernog vala kojeg obiljeava lakoa, esteticizam i

zaigranost.8 Osnovne strategije Kukorellyjeva diskurza jesu: intertekstualnost,


dokumentarizam i autobiografizam. Potonjim strategijama on referira na zbilju koja ga
okruuje, meutim ne u smislu da tu zbilju eli vjerno prikazati, nego da razotkrije njenu
relativnost, to da je svaki prikaz neiji konstrukt, da zbilje zapravo nema, nego su pred nama
ve uvijek od nekoga oblikovane injenice. Kao to nema jedne za sve vaee zbilje ili istine
tako nema ni vrstog vrijednosnog sustava, a nekada vaee tradicijske vrijednosti bivaju
podvrgnute prevrednovanju (ime se zapravo omoguuje njihovo razumijevanje u novom
svjetlu). S obzirom na to, primjeuje Slabinac,
/u/mjetnost postmodernizma posjeduje mo ruganja vlastitom defetizmu i skepsi,
novo je njezino 'veselo znanje' o relativnosti znaenja i nestabilnosti smisla vlastitih
proizvoda, kojih palimpsestika struktura omoguuje prisvajanje tuih tekstova,
njihovu dekonstrukciju, rekombinaciju i ponovnu izgradnju unutar sebe samih. Stoga
je eklektizam mogua premda nepotpisana poetika postmodernizma, a ironija njezina
dominantna tehnika i modus oblikovanja. (Slabinac 1996: 15)
Kukorellyja kao pisca-ironiara razotkriva poigravanje s pripovjednim kodovima
ovjerenim u tradiciji, iznevjeravanje oekivanja itatelja, ali i ruganje na raun vlastite
knjievne proizvodnje. Sve te strategije esto proizvode humorni efekt. Ve suodnos strukture
knjige i naslovne sintagme otkriva nam ironinog i zaigranog autora: Tri 100 komada u
naslovu tiu se broja zastupljenih fragmenata, meutim, ima li ih upravo toliko, teko je rei:
poglavlja i potpoglavlja, naslovi i podnaslovi, numeriranje arapskim i rimskim brojevima,
oteavaju, ak onemoguuju, njihovo prebrojavanje pa je prezentirana cjelina prije
kaotina, a egzaktan podatak navjeten naslovom tek prividan. Na skliskom se terenu nalazi i
pokuaj preciznijeg anrovskog odreenja sadranih fragmenata: osim podnaslovom odreene
kratke prozne forme, to se mora prihvatiti vrlo uvjetno, teko je zakljuiti neto vie o
anru na koji se Kukorelly oslanja i koji bi se odnosio na cijelu zbirku; jedino to je od prve
do posljednje stranice konstantno jest sudaranje ili stapanje razliitih tradicionalnih
anrovskih oblika. Zoran primjer navedenoga jest fragment Penetrantno vrzmanje u srei
koji se na tematskoj razini moe odrediti kao prozni pripovjedni fragment, ali je formalno
zapisan u obliku lirske pjesme, s tim to se reenice niu odvojene iskljuivo zarezima.
Meutim, na samom kraju itateljsko oekivanje jo je jednom iznevjereno: nakon vie od
sedam kartica teksta i bezbroj zareza dolazi toka, koja ipak ne znai kraj. Naime, nakon
toke za kraj - slijedi jo jedna reenica.9 Zanimljiv je i primjer fragmenta 14 u kojem
pisac preispisuje lekciju iz njemakoga jezika: cijeli fragment govori o znaenjima
recipronih zamjenica na udbenikim primjerima i dosljedno prati formu jezine lekcije da
bi se svrha fragmenta otkrila na samom kraju kada, poput svojevrsne poante, zabljesne

reenica: Socijalistike zemlje se u svakom pogledu podupiru. (Kukorelly 2005: 24).


Izravno se sudaraju i fakcija i fikcije; nerijedak je bijeg u fantastiku, tonije, svijet snova koje
zgusnuto biljei u poglavlju naslovljenom Ulica snova. Tom fantastinom tkanju snova,
naime, suprotstavlja zbilju - precizno dokumentira vrijeme sanjanja. Osim sudaranja ili
stapanja u cjelinu anrovski raznovrsnog materijala, jedna od razina ironijskog oblikovanja
teksta u Kukorellyjevoj prozi jest i parodijsko preokretanje tehnika, pa i tema i likova
tradicionalnih anrova u cjelini. Govor i pravilo zapoinje koritenjem formule za bajku:
Bio jednom jedan otok, a na otoku je ivio princ. Princ je ivio u visokom tornju, oblika
poput olovke, bastionu izgraenom na stijeni bijeloj kao kre blizu obale i nikada nije siao s
njega, iz tornja je upravljao kraljevstvom (Kukorelly 2005: 102), da bi se pripovjedni tekst
kasnije pretvorio u alegorijsku satiru na raun vlasti. Poigrava se pripovjeda i s
autobiografijom kao anrom: fragment 26. travnja poinje kao tipina autobiografija:
Rodio sam se dvadeset i estog travnja. (Kukorelly 2005: 14), ali ve u sljedeoj reenici
slijedi povezivanje datuma vlastitog roenja s ernobilskom tragedijom da bi se duga sloena
reenica prepuna kondicionala postupno pretvorila u jezinu igru nizanja sinonima: Ipak bi
bilo puno bolje, ili je moglo biti, dakle bilo bi, da se nisam rodio ve upravo suprotno,
itatelju ostavljam to je suprotno ili suprotnost, suprotstavljeno, suprotstavljanje, protivno i
tako dalje (14)., a takvo suprotstavljanje razliitog materijala moemo iitati kao
ironijsku namjeru pisca da jedno drugim (ironijski) osvijetli pa i prevrednuje.
Kod Kukorellyja je ironijskom relativiziranju podvrgnut i pripovjeda: osim to esto
izmjenjuje pripovjedaku perspektivu, seli iz treeg lica u prvo, iz mukog lica u ensko,
upitna je i njegova pouzdanost: esto smo suoeni sa zbunjenim pripovjedaem, slabo
upuenim u priu, nevjerodostojnim svjedokom.
Metatekstualnom autoironijom Kukorelly esto podsjea itatelja da je tekst tvorevina
koja potjee iz njegovog malog pripovjedakog pogona. Fragment 5 govori o okrutnosti
trojice djeaka prema psu, a kada muka izazvana tom okrutnou postane neizdriva,
pripovjeda bjei u opis prostora i konano protjeruje likove s papira: Pas stoji, trese mu se
koa na prednjim nogama, s oba kraja usana od iscrpljenosti curi bjelkasta pjena. Vidi se da se
boji i da ga je strah onog djeaka koji mu daje eer. Betonsko nogometno igralite, uokolo
etiri pet metara visoka iana ograda, ica na vie mjesta pokidana, savijena. Odeite s
ovoga lista papira. Odeite samo s papira. (Kukorelly 2005: 20). Na drugom mjestu pak
idilian opis pejzaa prekida mrav koji se pokuava osloboditi sa stranice: Nevjerojatno je
porasla jaina brujanja mainerije kukaca, nervozno jurcanje, divlji spokoj, jedan se mrav
brzim bezglavim trkaranjem pokuava osloboditi s etiri stotine ezdeset i druge stranice.

(Kukorelly 2005: 22). Autoironijskim komentarima prati i reenice koji nastaju: Naslanjam
se na klupicu prozora, drveni dio je mlaan, limeni okov neto hladniji. Bol. Ovo je majuna
reenica. Bol ne vrijedi ni govana, odluna je reenica, ali trbuasta i ljekovita, ali za neto
sasvim drugo. (Kukorelly 2005: 32). Neto dalje potie sam sebe na vrjedniji rad, od sutra,
naravno: Da, primijetio sam gdje sam. Ali, naalost, legao sam u neke mrvice. Izmisliti neto
i proizvesti u ovom malom pogonu. ----------- u. Ovo je slovce izraeno u posljednjem
trenutku. (Kukorelly 2005: 33).
Poigravanje tuim tekstovima u Kukorellyjevom diskurzu takoer zauzima bitno
mjesto, a pri izmjetanju iz svog prirodnog okruja te stapanju u novo, citati su zapravo
podvrgnuti ponovnom iitavanju i ponovnom akceptiranju. U vlastiti tekst interpolira
primjerice reenice iz romana Thomasa Bernharda: Siao sam po nekoliko tegli, ovdje
drimo zimnicu, u meuvremenu sam se sjetio da u malo razgledati. [Stajao je tamo i pitao
moe li sjesti.] ini mi se da sam zapravo siao radi mirisa podruma. Je li jo uvijek onakav,
onakvog mirisa, kao davno. Pokuavam ravnomjerno udahnuti zrak. Miris trulog drveta. [Ali
u tom trenutku sam mislio da ga trebam.] Na podrumi, zar ne? [Uvijek bismo trebali biti
na onakvom mjestu gdje moemo dobiti makar Neue Zricher Zeitung, rekao sam i Paul se u
potpunosti sloio sa mnom.] Dvije kratke linije i dva ravanja, cijeli sustav nije mogao biti
dui od tristo-etiristo metara. (Kukorelly 2005: 15) U citatni odnos stupa s autorima iz vrlo
razliitih disciplina i tradicija, od Kierkegaarda i Shakespearea, do maarskih knjievnika i
likova iz djeje literature.
Na tematskoj razini dobrim je dijelom zaokupljen skupljanjem, katalogizacijom,
znakova propale kulture izdvajajui stvari, dogaaje i pojave koje su obiljeile njegovo
djetinjstvo. Motive djejih prijateljstava, nestaluka, kole i svakodnevnog ivota esto
obavija ozraje kasnog socijalizma. U vie fragmenata govori o svom kolovanju i
dogaajima vezanim za njega: U ljeto 1965, pri razmjeni uenika za vrijeme kolskih
praznika, sudjelovao sam u dedeeru. Moja razmjena bio je dobar komad, tihi njemaki
proleterski djeak, kostiju dostojnih zavisti. Priao je stotinama dijalekata, nije ga se ba
moglo razumjeti, nije ni priao puno, zbog toga ili tko zna zato. Nekoliko je dana stanovao
kod nas, mijenjali smo se za markice, ili na sladoled na terasu slastiarnice Vrsmarty, ili u
Lunapark, vozili se amcima u Ligetu (Kukorelly 2005: 22); Organizirano pljuganje,
astuke uz logorsku vatru, odijevanje djeaka u odjeu djevojica i obrnuto. astuke nisam
znao. (Kukorelly 2005: 23). Ali i o Boiu: Boine ukrase uvamo u koferu, u papirnatim
kutijama salon-bombona, umotane u pakpapir, bilo bi ih dovoljno i za tri drvca. Iz davnina,
pedesetezdeset godina stari, moda i sto, ofucani, njemaki i austrijski ukrasi posebnih

oblika, dreave, jedne na druge nalik loptice, plave, ute, zelene zvjezdice, buzdovani koji se
s dva prsta mogu slomiti. (Kukorelly 2005: 19), s nostalgijom se prisjea svoje krtene kume
ije je knjige naslijedio: Na sate njemakog iao sam kod svoje krtene kume. Umirovljena
uiteljica stranog jezika, kranski srednji stale, stroga gramatika, slikarije i antikvarni
namjetaj (Kukorelly 2005: 21). Meutim, Kukorelly ne doputa patetici da se razvije, niti
da ga sjeanja posve obuzmu. Tek to se itatelj udobno smjestio u djetinjstvo prizvano s
nostalgijom, slijedi otrjenjenje: ironian glas odraslog pripovjedaa koji uvodi ravnoteu i
relativizira ili, na drugom mjestu, umjesto kraja u kojem bi se odgovorilo na pitanje to se
zatim zbilo, pripovjeda nam daje tek parafrazu zgode iz nekog knjievnog djela.10
Zauzimajui ironian stav Kukorelly nam pokazuje da je zbilja, ali i pripovjedni tekst
koji itamo, tek konstrukcija pri ijoj je proizvodnji bitnu ulogu odigrala ideologija ili neka
druga mo. U njegovom diskursu iitava se svijest o relativnosti znaenja uope kao i o
nestabilnosti znaenja vlastitog teksta.
Upravo su ironija i autoironija kao oznake svijesti o eklektikoj naravi vlastita posla
ona ivahna poetika velemo postmoderne umjetnosti to joj omoguuje ne samo da
imitira jezine, stilske i anrovske obrasce tradicije ve da vlastitim djelima prevlada
rascjepe i krizu vremena potroenih mitova, utopijskih projekata i najrazliitijih
ideologija. (Slabinac 1996: 16)
Prema afektivnom optereenju koje upotreba ironije nadaje, L. Hutcheon
hijerarhizirala je funkcije ironije u sljedee skupine: pojaavajua (reinforcing),
komplicirajua (complicating), ludika (ludic), distancirajua (distancing), samozatitna (selfprotective), uvjetna (provisional), opozicijska (oppositional), napadaka (assailing) i
gomilajua (aggregative), s tim da, poevi od puke dekorativne i dopunske uloge u
pojaavajuoj funkciji ironije, temperatura sve vie raste, da bi kod gomilajue
funkcije ironije emocionalno optereenje doseglo maksimum i bilo prihvaeno kao strategija
provokacije i izazivanja polemike. S obzirom na to da Kukorelly ironiju ee rabi da pojaa
neki uinak negoli da njome uspostavlja stavove, a, osim toga, bitno mjesto u njegovom
diskurzu, kao to smo vidjeli, zauzimaju zaigranost, humor i zadirkivanje, funkciju njegove
ironije prema gornjoj klasifikaciji moemo najprije odrediti kao ludiku. Meutim sve
funkcije ironije, pa tako i ludika, mogu se promatrati u pozitivnoj i negativnoj artikulaciji.
Zaigrana i humorna ironija ludike funkcije kakva je Kukorellyjeva, upozorava Hutcheon,
nalazi se na skliskom terenu: itatelji je mogu doivjeti i kao trivijalizaciju temeljne
ozbiljnosti umjetnosti, kao povrnu, plitku i nedovoljno odgovornu.

Literatura
Beni, iva i Flaker, Aleksandar ur. 1996. Ludizam. Zagrebaki pojmovnik kulture
20. stoljea. Zagreb.
Biti, Vladimir 2000. Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije. Zagreb.
Biti, Vladimir, ur. 2002. Politika i etika pripovijedanja. Zagreb.
Hutcheon, Linda 1995. Irony's Edge. The Theory and Politics of Irony. London and
New York.
Endre Kukorelly 2005. Tri 100 komada. Kratka proza. Osijek.
Klmn, C. Gyrgy 2002. Elg sok darab, u: M svaldi lvezetek. Pcs. 167171.
Mrton, Lszl 1999. Az htatos embergp. Kukorelly Endre kltszetrl, u: Az
htatos embergp. Pcs. 201-207.
Orai Toli, Dubravka 2005. Muka moderna i enska postmoderna. Roenje
virtualne kulture. Zagreb.
Peternai, Kristina 2005. Uinci knjievnosti. Performativna koncepcija pripovjednog
teksta. Zagreb.
Slabinac, Gordana 1996. Zavoenje ironijom. Zagreb.

Prvi poznati spomen pojam jest u Aristofanovim Oblacima, gdje je ironija obiljeena gotovo iskljuivo negativnim
predznakom u smislu prijetvornog i antipatinog karaktera koji radi vlastite koristi eli prevariti sugovornika; vrijednosno
neutralnu oznaku ironija je (ipak) zadobila nakon napada Sokratovih protivnika na njegovu naviku da fingira neznanje a u
Ciceronovom poimanju javlja se u izrazito afirmativnom smislu ironinog govora kao odlike ovjeka istanana ukusa i
duha. Vani i zanimljivi pristupi ironiji svakako su oni Schlegela, Kierkegaarda, Lukcsa, Adorna, Hegela i drugih, a
suvremenu knjievnu teoriju pojam ulazi preko Nove kritike, da bi u dekonstrukcionista zauzela takoer znaajno mjesto.
2
Pjesnik, prozaik i dramski pisac. Zavrio je studij povijesti i knjiniarstva na ELTE-u. Izmeu 1981. i 1992. radio je kao
suradnik i urednik razliitih asopisa i izdavakih kua (Jelenlt, jhold, Magyar Napl, Magyar Narancs, Pallas i drugih;
trenutno je urednik asopisa Lettre Internacionale). Od 1976. objavljuje pjesme, proze i kritike. Povremeno radi i kao
predava kreativnog pisanja. Dobitnik brojnih nagrada, prevoen na razne jezike. Do danas objavio je vie od deset svezaka
poezije i proze. Na hrvatskom se mogu itati njegove prie u antologiji suvremene maarske kratke prie Zastraivanje
straila (Zagreb, 2001), pjesme u antologiju suvremenog maarskog pjesnitva Jelenkore (MH, Osijek, 2003), a svezak koji
sadri izbor iz njegovih kratkih proza Tri 100 komada objavljen je u Nakladi EOS, Osijek 2005. godine.
3
Ne razumjeti ironijsku dimenziju djela najee spada u itateljeve poraze, jer autor, u pravilu, (ali ne i uvijek!) ugrauje
u tekst signale kojima upozorava na svoju ironijsku intenciju; previdjeti ih znai itati doslovno, ne otkrivajui latentni
smisao zatvoren u znaenjskom materijalu djela. Slabinac 1996: 14 Hutcheon takoer primjeuje da je komunikacijska
izmjena ili diskurzivna aktivnost oblik socijalne aktivnosti i ukljuuje odnose ne samo zbiljske nego i simbolike snage pa
tako ironija gradi i hijerarhijsku ljestvicu na ijem su vrhu oni koji je razumiju, a na dnu oni koji ne.
4
Preuzimajui pojam H. Whitea Hutcheon odreuje prirodu ironije kao transideologijsku odnosno kae da ironija moe biti
provokativna kada je politika konzervativna ili autoritativna, jednako kao i u sluajevima kada je opozicijska ili
subverzivna, ovisno o tome tko ju koristi ili pripisuje.
5
Ova studija se zalae za stav da se ironija dogaa kao dio procesa komunikacije; ona nije statian retoriki alat koji se
moe postaviti, nego nastaje u relaciji izmeu miljenja, ali i izmeu ljudi i izjava, a ponekad, izmeu intencije i
interpretacije. (Hutcheon 1995: 13)
6
O tom pitanju vidi vie Biti, 2002, i Peternai, 2005.
7
Usporedi Mrton, 1999.
8
Dubravka Orai Toli (2005) postmodernu dijeli na dvije faze: prva je laka, estetska i zaigrana; proizvedena u zapadnoj
kulturi nakon moderne i modernizma, a druga je teka, politika i simulakralna, zahvaa zapravo post-postmodernu, to je
globalna kultura ili virtualno doba, kultura i umjetnost nastala u devedesetim godinama 20. stoljea, usporedo s medijskim
spektaklima Zaljevskoga rata 1991, CNN, roenje ovce Dolly, ludih krava, 11. rujna 2001.
9
Usporedi Kukorelly 2005: 59-65.
10
Navedeno se najbolje uoava u fragmentima u poglavlju Obala Memorije (Kukorelly 2005: 18-33).