Nevenka Mitri

Sudija Osnovnog suda u Banja Luci

RULJIVI ( relativno nitavi, oborivi) UGOVORI

1.UVODNE NAPOMENE
Ugovor je svaka saglasnost volja dvaju ili vie lica kojom se postie neko
pravno dejstvo. Pravno dejstvo se moe sastojati ili u zasnivanju pravnog odnosa ili
ili u izmjeni nekog postojeeg pravnog odnosa ili najzad u njegovom ukidanju. Po
svojoj teorijskoj izgraenosti, mnoini oblika i primjeni u praksi najznaajniji su
obligacioni ugovori , a meu njima praktino najvaniji su oni kojima se stvaraju
obligacije, te su ugovori i izvor obligacije.
Ugovore poznaju i druge grane prava, a prije svega stvarno,
porodino, nasljedno, radno, meunarodno i dr. prava. Meutim,
ugovori u obligacionom pravu (za razliku od drugih ugovora)
predstavljaju izvor obligacija. Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja
uee najmanje dvije strane. Te se strane u teoriji, a i u praksi, obino
nazivaju ugovornim stranama. Pored ovog naziva, za oznaenje
ugovornih strana upotrebljavaju se i termini: kontrahenti,ugovornici,
strane ili stranke.
Ugovor je zakljuen kada su se ugovorne strane sporazumjele o
bitnim sastojcima ugovora (essentialia negotii). Meutim, Zakonom nije
definirano ta je to bitan sastojak ugovora. Nesporno je da bitni sastojci
zavise od tipa ugovora. Tako nije nevano da li se radi o prodaji ili
zajmu, poklonu ili posluzi, itd.Najkrae (i najjednostavnije) reeno, bitni
sastojci ugovora su oni minimalni sastojci neophodni za postojanje
ugovora.
Bitni sastojci ugovora mogu biti objektivno i subjektivno bitni.
Objektivno bitni sastojci odreuju se pravnim propisom,
odnosno zakonom (npr. prema l.454. predmet i cijena su bitni sastojci
ugovora o prodaji ili kod ugovora o zajmu to je obaveza zajmodavca da
preda zamjenljivu stvar u vlasnitvo zajmoprimca,uz obavezu ovog
posljednjeg da vrati istu koliinu i kakvou).
Subjektivno bitni sastojci ugovora odreuju se voljom
stranaka. To su oni sastojci ugovora koji, gledano uopeno, ne
predstavljaju uslov nastanka ugovora. Meutim, za jednu od ugovornih
strana ti uslovi mogu predstavljati vaan sastojak, bez kojeg ta strana

ne eli zakljuiti ugovor. Ovdje je bitno da se o tim uslovima ugovarai

sloe i da ih kao bitne ugovore.
Pored bitnih, postoje jo i prirodni, kao i sluajni (sporedni,
uzgredni) sastojci bligacionih ugovora.
U sluaju spora samo se objektivno bitni sastojci ugovora
ne dokazuju, dok postojanje subjektivno bitnih sastojaka
ugovora mora dokazati ona strana koja se na njih poziva.
Sudska praksa:
Da bi rok za isplatu cijene u ugovoru o prodaji bio smatran bitnim
elementom ugovora (fiksni pravni poslovi), mora kao takav biti izriito
ugovoren1.
Karakteristika je obligacionih ugovora da ugovorne strane
svoja prava i obaveze koje za njih iz ugovora proizlaze mogu
odrediti kako to njima najbolje odgovara. To znai da se ovi
ugovori temelje na naelu dispozitivnosti.
2. OSNOVNA NAELA UGOVORNOG PRAVA
Na samom poetku Zakona o obligacionim odnosima (l. 1 25.)
nalaze se osnovna naela obligacionog prava. Neka od tih naela su
karakteristina za obligaciono pravo, a neka su od znaaja za
cjelokupno graansko (civilno) pravo. Sva naela nisu istog naaja i
domaaja. Jedna su ira i spadaju u pravne standarde iji sadraj nije
odreen i ostavljeno je sudu da izvri konkretizaciju u svakom
pojedinanom sluaju (npr. avjesnost i potenje). Druga su ua i trae
konkretizaciju
u
drugim
odredbama
zakona
(npr.
zabrana
prouzrokovanja tete).
Osnovna naela predstavljaju istorijsku konkretizaciju pravnih
ideja u pravnoj svijesti odreenog drutva.. Najvanija naela u
stvaranju obligacionih odnosa su:
- Sloboda ureivanja ugovornih odnosa
Ugovorne strane imaju slobodu ugovaranja i svoja prava i
obavezemogu da urede onako kako njima najbolje odgovara. Taj ugovor
ne smije biti protivan Ustavu, prinudnim propisima te moralu drutva
(l. 103. u vezi sa l.10. ZOO).
- Savjesnost i potenje
Na podruju obligacionih odnosa savjesnost i potenje poznato je
jo u rimskom
pravu kao bona fides, a u poetku se najvie primjenjuje kao
protivtea pretjeranom formalizmu prvobitnog privatnog prava.
2

U naem Zakonu o obligacionim odnosima, u lanu 12, normirano

je naelo savjesnosti i potenja, gdje se kae da su uesnici
obligacionih odnosa duni da se pridravaju naela savjesnosti i
potenja prilikom zasnivanja, kao i prilikom ostvarivanja prava i
obaveza iz tih odnosa. Iz same norme je vidljivo da Zakon obavezuje
obje ugovorne strana, kako povjerioca tako i dunika, na meusobno
savjesno ponaanje. ta se tano podrazumijeva pod ovim naelom u
Zakonu nije poblie odreeno, nego je to preputeno ocjeni sudije u
svakoj konkretnoj situaciji. Ali to ne znai da Zakon ovo naelo na
posredan nain ne regulie. Ovo bi, prije svega, bio sluaj onda kad
ugovorne strane imaju dunost obavjetavanja druge ugovorne strane
o promjenama nastalim nakon zakljuenja ugovora .
Sudska praksa:
*Ukoliko je ugovorna kamata nerealna odnosno zelenaka, tada
sudovi imaju ovlatenje da tako ugovorenu kamatu umjere i svedu na
realne vrijednosti, koje odgovaraju naelu savjesnosti i potenja u
zakljuenju obligacionih ugovora inaelu jednake vrijednosti uzajamnih
davanja.
*Ugovorna klauzula koja bi prodavcu davala pravo da povea
ugovoreneobaveze kupca (da mu plati vee cijene od ugovorenih) na
osnovu jednostrane i formalne potvrde treeg lica iju materijalnu
ispravnost kupac ne bi mogao osporavati, protivna je naelu
savjesnosti i potenja.14
- Ravnopravost strana
Kao strane u jednom obligacionom odnosu mogu se javiti bilo
fizika bilo pravna lica. Sve strane u obligacionom odnosu su
ravnopravne. Ravnopravnost, kao jedan od Optih principa, garantuje i
Ustav BiH, prema kojem su graani jednaki u svojim pravima i
dunostima bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, spol, jezik itd.
Ravnopravnost strana podrazumijeva njihovu pravnu a ne ekonomsku
ravnopravnost.
-Naelo jednake vrijednosti davanja
Naelo jednake vrijednosti davanja odnosi se samo na dvostrano
obvezne ugovore, jer se takvim ugovorima stvaraju obaveze za obje
ugovorne strane Naime, prema l. 15. st. 1. ZOO u zasnivanju
dvostranih ugovora uesnici, odnosno ugovarai polaze od naela
jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Iako, Zakon govori o
uzajamnim davanjima pod tim pojmom podrazumijevaja se pored
davanja i injenje, neinjenje ili trpljenje, ako je to, kao predmet
obaveze, navedeno u l. 46. st. 1. ZOO. Ovo se naelo ne primjenjuje
na jednostrano obvezne ugovore.
Povredu naela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u vrijeme
zakljuenja ugovora nalazimo u sluaju prekomjernog oteenja (l.
3

139. ZOO u sluaju kad je u vostranom ugovoru u vrijeme zakljuenja

ugovora postojala oigledna nesrazmjera) i kod zelenakog ugovora (l.
141. ZOO ).Nejednakost uzajamnih davanja moe nastupiti usljed
promijenjenih okolnosti (l. 133. ZOO), gdje se nesrazmjer javlja poslije
zkljuenja ugovora.
Da bi uspio sa svojim zahtjevom zainteresirano lice se mora
pozvati na povredu jednakih davanja i tu povredu mora
dokazati, a ako to ne uspije sud e ga odbiti sa zahtjevom.
- Dunost ispunjenja obaveza
Obligacija je odnos izmeu povjerioca i dunika na osnovu kojeg
povjerilac ima pravo od dunika zahtijevati ispunjenje odreene
obaveze. U tom smislu i ZOO u osnovnim naelima propisuje dunost
ispunjenja obaveza, a za sluaj da to dunik ne uini dobrovoljno
povjerilac svoje pravo moe ostvariti i prinudnim putem.
Kad se radi o ispunjenju ugovornih obaveza tada i danas vai pravilo iz
rimskog prava da je ugovor za strane zakon pacta sunt servanda.
-Paljivo ponaanje u izvravanju obaveza i ostvarivanju prava
U jednom obligacionom odnosu dunik je duan u izvravanju
svojih obaveza postupati s panjom koja se u pravnom prometu
zahtijeva u odgovarajuoj vrsti obligacionih odnosa (l. 18. st. 1. ZOO).
Ova panja se dijeli na panju dobrog domaina ako se radi o
graansko-pravnim obligacionim odnosima ili panju dobrog
privrednika, ako se radi o privredno-pravnim obligacionim odnosima.
Ako se kao dunik, u izvravanju obaveze, javlja lice koje se
profesionalno bavi dreenom djelatnou (npr. ljekar, advokat i sl.),
tada je on duan postupati sa jo veom panjom, tzv. panjom dobrog
strunjaka. To je ona panja koja se zahtijeva od rosjeno paljivog
strunjaka u odreenoj oblasti.
-Primjena dobrih poslovnih obiaja
Obiaj oznaava nepisano pravilo nastalo dugotrajnim
ponavljanjem, te predstavlja odraz svijesti odreene sredine. Obiaj
svoju obaveznost vue iz dugotrajnog ponavljanja i svijesti ljudi da se
isto ponaaju u datim prilikama i ubudue. Danas obiaji ne uivaju
onaj znaaj koji su imali prije, jer kodifikacije graanskog prava
sadravaju pisano pravo. Obiaj je tokom vremena postao supsidijarni
izvor prava.
Zakon o obligacionim odnosima u l. 21. st. 1. odreuje da su strane u
obligacionim odnosima dune u pravnom prometu postupati u skladu s
dobrim poslovnim obiajima. Pod dobrim poslovnim obiajima
podrazumijeva se komercijalna praksa koja je u tako irokoj primjeni da
privrednici oekuju da e ugovorne strane postupati u skladu s takvom
praksom.
4

Pored poslovnih obiaja koji nisu kodificirani, postoje i poslovni

obiaji koji
su kodificirani. Kodificirani poslovni (trgovaki) obiaji nazivaju se
uzanse. Donoenjem Zakona o obligacionim odnosima Opte uzanse su
izgubile na znaaju i one se nerimjenjuju u pitanjima koja su Zakonom
regulisana.Ipak, postoje mnoge situacije gdje je mogua je primjena
uzansi ako su strane ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti
proizilazi da su njihovu primjenu htjele.
- Jedinstvenost reguliranja ugovornih odnosa
Zakonom o obligacionim odnosima usvojeno je naelo da se
odredbe Zakona koje se odnose na ugovore jedinstveno primjenjuju
bez obzira da li se radi o obligacionim ili privrednim (trgovakim)
ugovorima.Prema odredbi l. 25. st. 2. ZOO ugovori u privredi su
ugovori koje preduzea i druga pravna lica koja obavljaju privrednu
djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog
zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost zakljuuju meu sobom
u obavljanju djelatnosti koje sainjavaju predmete njihovog poslovanja
ili su u vezi s tim djelatnostima. Iz navedene definicije moe se
zakljuiti da su ugovori u privredi takvi ugovori koji meu sobom
zakljuuju privredni subjekti. Privredni subjekti su najee pravna lica
preduzea, ali to moe biti i pojedinac vlasnik neke zanatske ili
ugostiteljske radnje koja nema svojstvo pravnog lica.
3. ZAKLJUENJE OBLIGACIONIH UGOVORA
Nije svaki sporazum ugovornih strana relevantan za obligaciono
pravo, nego
samo oni ugovori kojima zakon (pravni poredak) priznaje svojstvo
obligacionog
ugovora. Da bi jednom ugovoru bilo priznato svojstvo obligacionog
ugovora, on
mora ispunjavati sljedee pretpostavke:
a) da ugovorne strane posjeduju poslovnu sposobnost;
b) da postoji saglasna izjava volja ugovornih strana;
c) da postoji predmet ugovora;
d) da postoji valjan osnov ugovora (obvezivanja), a ponekad i
e) forma ugovora (kao poseban uslov, samo kod pojedinih ugovora).
a) Poslovna sposobnost ugovornih strana
Punoljetna fizika lica koja nisu pod starateljstvom (a niti im je
oduzeta poslovna sposobnost), kao i pravna lica imaju potpunu
poslovnu sposobnost. Poslovnu sposobnost imaju i ona lica koja jo
5

nisu navrila 18. godina ako su zakljuila brak. Lica koja imaju potpunu
poslovnu sposobnost mogu svojim vlastitim radnjama sticati prava i
obaveze41. Pored poslovne sposobnosti, potrebno je kratko podsjetiti i
na pravnu sposobnost.Pravna sposobnost je sposobnost biti nosilac
prava i obaveza. Za razliku od poslovne sposobnosti, koju imaju samo
odreena lica, pravnu spososbnost imaju sva fizika lica.
b) Saglasnost volja ugovornih strana
Ugovor se moe zakljuiti samo saglasnim izjavama volja
ugovornih strana. Sam sadraj ugovora odreuje se saglasnou volja.
Ukoliko ugovorne strane ne postignu saglasnost o bitnim elementima,
tada nema ni ugovora. Pored saglasnosti izjava volja, za nastanak
jednog punovanog ugovora neophodno je da su ove izjave punovane.
Punovanost izjava volja pretpostavlja da su one dane slobodno, bez
prinude, da nisu dane u zabludi ili usljed prevare itd.
Volja koja dovodi do zakljuenja ugovora mora imati
karakteristike pravno relevantne volje, to podrazumijeva postojanje
svijesti i namjere (htijenja). Svijest ugovorne strane obuhvata znaaj
i posljedice zakljuenja pravnog posla (ugovora), a namjera znai da
ugovorne strane ele zakljuenje upravo toga ugovora sa svim
njegovim specifinostima (animus contrahendi). Pravno relevantna
volja, pored toga to je slobodna, mora biti ozbiljna i stvarna.
Ozbiljnost volje znai da volja izraena u ali ne proizvodi pravno
dejstvo. Sa izjavom volje datoj u ali poistovjeuje se i izjava volje data
na pozornici ili drugoj situaciji, gdje se lako raspoznaje da je izjava u
pravnom smislu neozbiljna.
Pravno relevantna volja mora biti i stvarna, a ne simulirana.
Znai, ako bi ugovorne strane saglasno, prema vani (prema treim
licima), izjavile da zakljuuju jedan (npr. ugovor o poklonu), a zapravo
zakljuuju drugi ugovor (npr. ugovor o prodaji), tada saglasna izjava da
se sklapa taj ugovor (o poklonu) u principu ne bi vodila zakljuenju tog
ugovora. Ovdje se ustvari radi o prikrivenom (prividnom) pravnom
poslu (ugovoru), a prema lanu 66, st. 1. ZOO-a, prividan ugovor nema
uinka meu ugovornim stranama. Meutim, ako prividan ugovor
prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vai ako je dovoljeno
uslovima za njegovu pravnu valjanost (lan 66. st. 2.).
c. Predmet ugovora
Zakljuenjem ugovora ugovarai ele ostvariti neki cilj. Povjerilac
ima pravo od dunika zahtijevati ispunjenje ugovorne obaveze, a
dunik je obavezan to ispuniti. To konkretno ponaanje dunika
(dunikova obaveza) je predmet ugovora. Prema tome, moglo bi se rei
da je predmet ugovora obaveza iz jednog obligacionog odnosa.
Naravno, toj obavezi odgovara pravo povjerioca da zahtijeva ispunjenje
6

te obaveze. Kod dvostranih ugovora postoje najmanje dva predmeta

ugovora, odnosno dvije obligacije u jednom obligacionom odnosu.
Tako npr. kod ugovora o prodaji prodavac je obavezan kupcu predati
prodatu stvar. Ovoj obavezi prodavca odgovara pravo kupca da
zahtijeva predaju stvari.Istovremeno, kupac je obavezan da plati
prodajnu cijenu, koju je prodavac ovlaten zahtijevati od kupca.
Predmet ugovora je potrebno razlikovati od sadraja ugovora.
Predmet ugovora je odreena radnja ili inidba, koja moe biti
pozitivno ili negativno odreena. Pozitivno odreene su one obligacione
radnje kojima se dunik obavezuje povjeriocu na odreeno davanje
(dare) ili injenje (facere).
Obligaciona radnja, odnosno obaveza dunika da neto propusti
(ne ini non-facere) ili trpi (pati), to po redovnom toku stvari ne bi
morao, jeste negativna obaveza. Za razliku od predmeta, sadraj
ugovora predstavlja jedinstvo prava i obaveze iz tog ugovora. Znai,
sadraj jednog ugovora je iri pojam od pojma koji obuhvata predmet
ugovora.
Predmet ugovora ne moe biti svaka radnja (obaveza), nego
samo ona koja je
u zakonu predviena i kao takva zakonom zatiena. Predmet ugovora,
odnosno ugovorna obaveza, mora imati odreene karakteristike
(kvalitete). Predmet ugovora mora biti: a) mogu; b) doputen i c)
odreen ili odrediv.
d. Osnov ugovora
Svaka ugovorna obaveza mora imati doputenu osnovu.. Osnov
ili kauza (causa) ugovora je cilj, odnosno svrha ugovora (causa finalis).
Osnovu ugovora ne treba mijeati s predmetom ugovora. Predmet
ugovora je ono na ta se dunik obavezuje, a osnov govora je ono zbog
ega se dunik obavezuje. Zakljuuljui jedan obligacioni ugovor
ugovarai, preuzimajui odreene obaveze, ele postii odreeni cilj.
Npr. ukoliko neko eli da ima jednu knjigu, onda je njegov cilj da on
postane vlasnikom te knjige. Da bi to postao, on mora sa ovlatenim
licem zakljuiti ugovor o prodaji. Kupac se obavezuje da plati
ugovorenu cijenu zbog toga to eli da ima knjigu, a prodavac se
obavezuje predati knjigu zbog toga to eli od kupca dobiti novac.
Doputena osnova ugovorne obaveze je bitan uslov za
nastanak
punovanog
ugovora.
Ukoliko
je
osnova
nedoputena,
ugovor
je
nitav.
Uopteno
reeno,
nedoputenom osnovom smatra se ona osnova koja je
suprotna javnom poretku.Osnovi ugovora koje su suprotne
javnom poretku mogu imati zabranjen ili
nemoralan osnov.
e. Forma ugovora
7

Pravilo je da se obligacioni ugovori mogu zakljuivati bez

pridravanja bilo akve forme. U tom smislu Zakon o obligacionim
odnosima odreuje da se volja za zakljuenje govora moe izjaviti
rijeima, uobiajenim znacima ili drugim ponaanjem iz koga se sa
sigurnou moe zakljuiti o njenom postojanju. Ugovarai svoju volju
mogu izraziti na onaj nain kako to njima najbolje odgovara: usmeno,
pismeno, konkludentnom radnjom, a u izvjesnim sluajevima i utnjom.
Znai, obligacioni ugovori su, u pravilu, neformalni ugovori.
Neformalnost ugovora ne znai da takvi ugovori nemaju forme, jer se
svi obligacioni ugovori zakljuuju u odreenoj formi. Razlika je u tome
to ugovarai neformalne ugovore mogu zakljuiti na bilo koji nain, a
formalne ugovore moraju zakljuiti u tano odreenoj formi.Na ZOO
postavio je pravilo u l. 67.
4. SMETNJE KOD ISPUNJENJA UGOVORNIH OBAVEZA
1. NEVANOST UGOVORA
Da bi jedan ugovor bio valjan, odnosno proizvodio pravne uinke,
potrebno je da su isounjene pretpostavke vezane za saglasnost volja
ugovaraa, njihovu poslovnu sposobnost, valjanost predmeta i
doputenost pravne osnove
i odreena forma, ako se trai za
konkretan ugovor. Ukoliko jedna od naprijed navedenih pretpostavki
nedostaje u momentu zakljuenja ugovora, tada taj ugovor ne
proizvodi pravno dejstvo. Za takve ugovore kaemo da su nitavi.
Meutim, nevanost ugovora se moe javiti i drugim sluajevima. Tu
se, prije svega, misli na ugovore koji su protivni prinudnim (kogentnim)
normama, ustavnom ureenju ili moralu drutva. Ugovor moe biti
nevaei i u sluaju mana volje ugovornih strana. Svaki od navedenih
nedostataka ne proizvodi uvijek istu graanskopravnu sankciju.
Odreeni nedostaci vode apsolutnoj, a drugi relativnoj nitavosti
ugovora.
ZOO podjelu nevaeih ugovora vri na nitave i ruljive , pri emu
nitavi ugovori odgovaraju apsolutnoj nitavosti, a ruljivi relativnoj
nitavosti ugovora.

5. RULJIVI ( RELATIVNO NITAVI, OBORIVI) UGOVORI

Hipotetiki sluaj:
Prodavac P je prodao kupcu K umjetniku sliku za 50.000 KM.
Kupoprodajna cijena je plaena odmah, a slika je predata u vlasnitvo

K. Poslije nekoliko dana K je konstatovao da slika nije original nego

samo dobra kopija.
I. U ovom sluaju jasno je da je zakljuen ugovor o prodaji, koji je
odmah i izvren. Naime, P je predao predmet ugovora (slika), a K je
platio cijenu. K bi mogaozahtijevati povrat isplaenog novca ako uspije
ponititi zakljueni pravni posao?
II. K je umjesto originala dobio kopiju slike a to nije bila njegova elja.
Iz injenica navedenih u sluaju da se zakljuiti da se K nalazio (ili ga je
P doveo) u bitnoj zabludi u pogledu predmeta prodaje.
III. Obzirom da se K nalazio u bitnoj zabludi to on ima pravo na
pobijanje zakljuenog ugovora.
IV. Posljedica ponitenja ugovora (zbog zablude) je ta da ono to je
primljeno po osnovu takvog posla ima se vratiti drugoj strani.
Ruljivi ugovori su takvi ugovori koji proizvode pravna dejstva, ali
se na zahtjev zainteresiranih lica mogu ponititi. Ruljivi ugovori sadre
odreeni nedostatak, zbog ega se odreenim licima daje pravo da ove
ugovore ponitavaju. Ovi ugovori, sadre odreeni nedostatak, ali se
njime ne vrijea opti drutveni interes. Kao razlozi ruljivosti u
Zakonu o obligacionim odnosima su navedeni:
* ograniena poslovna sposobnost ugovaraa (l. 54 59 ZOO),
* mane volje i to: zabluda, prijetnja i prevara (l. 60 66 ZOO),
* prekomjerno oteenje (l. 139 ZOO) i
* pravne radnje dunika preduzete na tetu povjerioca ( l. 280 285
ZOO).
*kada je posebnim propisom odreeno ( l.36 Zakona o prometu
nepokretnosti)
Kada se u jednom ugovoru steknu razlozi koji vode ruljivosti,
tada je za ponitenje takvog ugovora ovlatena samo ona ugovorna
strana u iju korist je ta ruljivost ustanovljena. ( l.112 st.2 ZOO).
Ukoliko taj ugovara ne eli podii tubu za ponitenje pravnog posla
(ugovora), tada se druga lica na postojanje tih nedostataka ne mogu
pozivati.
Ruljivi ugovor proizvodi pravna dejstva i to sve dotle dok on ne
bude poniten.
Npr., ugovor zakljuen u zabludi proizvodi pravna dejstva kao i svaki
drugi valjan
ugovor sve dok lice koje je u zabludi ne pokrene postupak za
ponitenje takvog pravnog posla. Ukoliko ovlateno lice ne podnese
tubu za ponitenje ugovora, takav ugovor e egzistirati kao i svaki
drugi valjan ugovor.
U sluaju donoenja sudske odluke, ista nee imati deklaratoran,
ve konstitutivan karakter. Ovom se presudom ugovor ponitava i to s
retroaktivnim dejstvom.
Protekom odreenog vremena ovaj e ugovor konvalidirati i vie
se niko nee
9

moi pozivati na relativnu nitavost. Znai, prava ponitenja relativno

nitavog ugovora moe prestati.
Konvalidacija ruljivog ugovora mogua je na dva naina.
-Izriita konvalidacija pretpostavlja jednostranu izjavu lica u iju
je korist ruljivost ugovorena da se odrie prava pobijati ugovor.
-Drugi nain jeste preutna konvalidacija. To je takva situacija
kad lice u ijem interesu postoji pobojnost u cijelosti ili djelimino
ispuni ugovor. Ovdje se pretpostavlja da je ono znalo za mogunost
pobijanja ugovora, ali je od toga dobrovoljno, putem ispunjenja,
odustalo.
Ope je pravilo da ugovorna strana u ijem je interesu ruljivost
ima pravo na ponitenje ugovora. U skladu s tim ponitenje ruljivog
ugovora mogu zahtijevati slijedea lica:
Zakonski zastupnik (odnosno staralac) ogranieno poslovno
sposobnog lica ili
samo ogranieno poslovno sposobno lice kada postane potpuno
poslovno sposobno;
Lice (ugovara) koje je u zabludi, prinueno ili prevareno, za sluaj
da se ponitenje ugovora zahtijeva zbog mana volje;
Ugovara koji je prekomjerno oteen;
Pod izvjesnim, zakonom propisanim uslovima, ovo pravo pripada i
povjeriocu
koji je oteen dunikovim pravnim radnjama i
Univerzalni sukcesori (nasljednici) gore navedenih lica.
Pravo na zahtjev za ponitenje ruljivog ugovora vezano je za
odreeni rok. Taj rok iznosi godinu dana od dana saznanja za ruljivost ,
odnosno od prestanka prinude, a u svakom sluaju ovo pravo prestaje
protekom vremena od tri godine od dana sklapanja ugovora. Prvi rok
(od godinu dana) je subjektivni, a drugi (od tri godine) je objektivan
rok. Ovi rokovi su prekluzivni i ako se propuste pravo ponitenja se
gubi.( L.117 ZOO)
Rokovi od jedne i tri godine ne vae za ugovore koji su ruljivi
zbog ograniene poslovne sposobnosti jednog od ugovaraa, a niti kod
prekomjernog oteenja. Naime, prema lanu 59. ZOO, poslovno
sposobno lice moe u roku od tri mjeseca od dana sticanja potpune
poslovne sposobnosti zahtijevati ponitenje ugovora, koji je to lice bez
potrebnog odobrenja zakljuilo tokom svoje ograniene poslovne
sposobnosti.
Kod prekomjernog oteenja, oteena strana ne moe
zahtijevati ponitenje ugovora protekom roka od jedne godine od dana
njegovog zakljuenja (l.139. st. 2. ZOO).
Zbog sigurnosti pravnog prometa, drugoj ugovornoj strani data je
mogunost da i
ona sama trai izjanjenje od svoje ugovorne strane ,ostaje li ili ne pri
ugovoru. U tom sluaju saugovara strane u ijem je interesu ruljivost
ustanovljena mora toj strani ostaviti odreeni rok za izjanjenje, koji ne
10

moe biti krai od 30 dana.Ukoliko se pozvana strana u tome roku

izjasni da ostaje ili odustaje od ugovora, to njezino izjanjavanje je
konano i ne moe se poslije mijenjati. Ukoliko se pozvana strana ne
izjasni u ostavljenom roku smatra se da je ugovor poniten.
Pravne posljedice ponitenja ruljivog ugovora su takve da taj
ugovor prestaje vaiti i to od njegovog zakljuenja, tj. ex tunc. To znai
da ugovarai ne moraju ispuniti obaveze koje su preuzeli zakljuenjem
tog ugovora. Ako su ugovarai ispunili u cijelosti ili djelimino svoje
obaveze, duni su da meusobno uspostave onakvo stanje kakvo je
bilo prije zakljuenja ugovora, tj. da vrate ono to su jedan od drugoga
primili.
Restitucija primljenog nije uvijek mogua, jer je npr. strana koja
je odreenu stvar primila po osnovu ruljivog posla tu stvar ve
potroila ili je dalje sa njom raspolagala. U takvim sluajevima strana
koja ne moe vratiti primljenu stvar duna je dati odgovarajuu
naknadu u novcu.
Pored restitucije primljenog, posljedica ruljivog ugovora moe
biti i pravo na naknadu tete. Ako je jedna od ugovornih strana kriva za
ruljivost ugovora, (npr.zbog prijetnje ili prevare), obavezna je drugoj
ugovornoj strani naknaditi tetu, i to kako pozitivni tako i negativni
ugovorni interes.
Pozitivni ugovorni interes je ona teta koju je pretrpila ugovorna
strana zbog toga to nije dolo do ispunjenja ugovora, odnosno to je
ona izgubljena korist koju bi ta govorna strana ostvarila da je dolo do
pravilnog ispunjenja ugovora.
Negativni ugovorni interes je ona teta koju je pretrpjela jedna
ugovorna strana, postupajui u uvjerenju da je ugovor valjan, a pri tom
ne znajui da je ugovor ruljiv dok je druga strana istovremeno znala
ili je morala znati za postojanje razloga koji dovode do pobojnosti
ugovora.
Hipotetiki sluaj:
Prodavac P se sa kupcem K usmeno sporazumio o prodaji
odreene nekretnine za70.000 KM. Da bi porez na promet nekretnina
bio manji u pismenom ugovoru (kojeg su ovjerili pred sudom) navode
cijenu u iznosu od 50.000 KM. Po dospjelosti obaveze plaanja P
zahtijeva isplatu 70.000 KM (stvarno dogovorene cijene), dok Knudi
isplatu samo 50.000 KM, istiui kako je to cijena navedena u
pismenozakljuenom ugovoru. Kako e sud rijeiti nastali spor?
Obrazloenje:
I. Ugovorne strane su u pismeno zakljuenom ugovoru navele jednu
cijenu,dok je stvarno izraena njihova volja u usmeno postignutom
dogovoru bila usmjerena na plaenje druge, vie cijene. Zadatak suda
u ovm sluaju jeste da utvrdi da li i koji od dva ugovora u ovom sluaju
proizvodi pravna dejstva.
II. Pismeno zakljueni ugovor (prodajna cijena 50.000 KM) koji je
vidljivtreim licima jeste tzv. simulirani ili prividni ugovor obzirom da
11

ugovorne strane ne ele takav ugovor i shodno odredbi l. 66. st. 1.

ZOO taj ugovor ne proizvodi pravna dejstva.
III. Usmeno zakljueni ugovor o prodaji nekretnine (cijena 70.000 KM)
jedisimulirani ili prikriveni ugovor i njega ugovarai zaista i ele, te bi
takav ugovorbio valjan. Naime, prema odredbi lana 66. st. 2. ZOO ako
prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi ugovor vai ako su
ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
IV. Postavlja se daljnje pitanje da li je ovaj drugi (usmeni) ugovor
valjan.Ugovor o prometu nepokretnosti podlijee posebnim pravilima o
formi. U l. 9. st. 1.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu
nepokretnosti navedeno je da seugovor o prometu nepokretnosti
zakljuuje u pismenom obliku a potpisi ugovaraa moraju biti ovjereni
u nadlenom sudu, te da ugovor koji je zakljuen protivno odredbi st.
1. ovog lana ne proizvodi pravno dejstvo.
V. Rjeenje: ni jedan od dva zakljuena ugovora ne proizvodi
pravnodejstvo. S tim u vezi prodavac nije obavezan predati
nekretninu a ni kupac nije duanplatiti cijenu.
Sudska praksa:
*Izjava o odricanju od nasljea ne moe se opozvati, ali se moe traiti
njeno ponitenje zbog mane volje u subjektivnom roku od godinu dana,
odnosno uobjektivnom roku od tri godine.
*Prividan ugovor nema uinke meu strankama, pa on nije ni nastao.
Zato se nemoe s uspjehom zahtijevati njegovo ponitenje.
*Valjanost sudske nagodbe moe se pobijati iz razloga iz kojih se po
optim propisima moe zahtijevati ponitenje ruljivog ugovora.. Valja,
dakle, imati na umu pravilo o prestanku prava iz odredbe
lana ......................Zakona o parninom postupku

Banja Luka, oktobar 2009,godine

12