Casopis HRVATSKI God 8 BR 2 2010 32 81 3

Vladimir Krui
UDK 371.3
UDK 811.163.42 ISSN 1845-8793
Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Pregledni znanstveni rad.
Prihvaen: 31. prosinca 2010.
POECI MODERNE HRVATSKE DRAMSKE

PEDAGOGIJE
Vladimir Krui
Kazalini studio mladih Hrvatskoga narodnog kazalita u Varadinu
Varadin
Saetak: Poetke moderne hrvatske dramske pedagogije valja traiti u poecima modernoga hrvatskoga graanskog drutva koje povjesniari smjetaju
u prvu polovicu 19. stoljea, u kratkotrajno ali intenzivno i povijesno prijelomno razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda kad se oblikuju temelji hrvatske graanske ideologije. Ovim sustavnim nastojanjima prethode u hrvatskom
kulturnom obzoru prve moderne ideje i osobna promiljanja o pedagokoj ulozi
i funkciji dramskog i kazalinog rada, koji se pojavljuju ve na prijelazu iz 18.
u 19. stoljee, no napori njihovih nositelja i zagovornika ostaju bez neposredna odjeka i potpore u tom trenutku jo nedovoljno razvijenih intelektualnih i
drutvenih snaga hrvatskog graanstva. Tek tridesetak godina kasnije kazalite nalazi svoje znaajno mjesto u ideolokom djelovanju ilirskih preporoditelja kao vano prosvjetno sredstvo promicanja i oblikovanja ponajprije jezika,
a time ujedno i nacionalnog identiteta te kulture, triju ciljeva koje je hrvatsko
graanstvo u nastajanju upisalo u svoj kulturno-politiki program. itavo razdoblje ilirizma i postilirizma obiljeeno je upornim i uvijek iznova obnavljanim
nastojanjima u kojima je kazalite shvaano i upotrebljavano prvenstveno kao
velemona poluga narodnoga razvitka i prosvjetljivanja naroda, dakle kao
sredstvo promicanja ideolokih ciljeva, a manje kao umjetnika djelatnost.
Nova paradigma kazalita kao umjetnikog zavoda definira se tek po utemeljenju i slubenom osnutku narodnog kazalita kao dravne ustanove 1861.
godine.
Odreivanje poetaka moderne hrvatske dramske pedagogije suoava se s nekoliko pitanja na koja valja odgovoriti. Prvo se pitanje
odnosi na poblie odreivanje razdoblja kada u hrvatskom kulturnom
prostoru zapoinje moderan dramski i kazalini odgojni rad, ili moda
jednostavnije, kad se poinju javljati prve moderne ideje i promiljanja
o pedagokoj ulozi i koristi dramskog/kazalinog rada. Slijedi zatim pitanje gdje da traimo eventualne poetke takva rada u povijesti hr32
Vladimir Krui
vatskog glumita ili u povijesti hrvatskog kolstva. Trei problem izaziva

injenica da kazalini odgojni rad, osim kad je u pitanju obrazovanje kadrova za profesionalne ustanove ili odgoj vlastite publike, uglavnom nije
bio predmetom teatrolokih istraivanja, iz ega je uslijedila potreba traganja za izvornim dokumentima i podacima o eventualnim dramsko-pedagokim iskustvima i oblicima rada te osobnim posvjedoenjima onih
koji su se takvim radom bavili.
Opredjeljujui se za istraivanje poetaka moderne hrvatske dramske pedagogije, prvi kriterij odreivanja takva vremenskog polazita
mora biti odreivanje poetka moderne Hrvatske. Povijesna znanost
modernost prepoznaje i vezuje uz graansko drutvo, njegove drutvene i politike ustanove i gospodarske odnose koje je uspostavilo te kulturu koju je razvijalo i njegovalo. iri okvir ovim za Hrvatsku presudnim
kretanjima predstavlja opi rast graanstva u europskim zemljama: U
razdoblju 1750.-1850. nastale su spoznaje o razlici izmeu drave i graanskog (civilnog) drutva, o nunosti od drave neovisnog pluralistikoga graanskoga drutva koje samo sebe organizira. Pritom se formuliraju graanska ili temeljna prava kao slobode koje vie nisu ovisne
o privilegijama po roenju ili o pripadnosti korporacijama, nego se shvaaju kao pravo pojedinaca i imaju univerzalno znaenje. To je sloboda
osobe, savjesti, miljenja, tampe, skupljanja, udruivanja, sloboda vlasnitva, ugovaranja i trgovine (obrta) te pravna jednakost. (Gross-Szabo, 1992; 17) Povjesniari poetke moderne Hrvatske, tj. zaetke hrvatskoga graanskog drutva smjetaju u prvu polovicu 19. stoljea,
dok se bitne strukturne i institucionalne drutvene, kulturne i gospodarske promjene pripisuju razdoblju koje je uslijedilo nakon toga. Poetak osvijetenog graanskog buenja vezuje se uz ilirski pokret koji
traje od prvih izdvojenih nagovjetaja pa do njegova formalnog okonanja od poetka 1830-ih do 1849. To je razdoblje intenzivne, poglavito ideoloke promidbe u kojoj jedna jezgra rodoljuba sastavljena od
inteligencije, sveenstva i produktivnoga graanstva, organizirano i sustavno iri nacionalnu svijest i mobilizira pojedince za politiku, kulturnu i ekonomsku akciju radi integriranja hrvatske nacije. (Gross, 1981;
184) Ilirsko doba je vrijeme zanosa, krilatica i poziva na narodno buenje, poviene retorike i snanih emocija, ali i razdoblje koje je osmislilo osnovne smjerove budueg drutvenoga, kulturnoga i nacionalnog
razvitka Hrvatske sve do u sljedee stoljee. Strukturne pak promjene
koje su stvorile institucionalne i gospodarske temelje modernom hrvat-
33
Vladimir Krui
skom graanskom drutvu dogodile su se kasnije te se uzima da je

pedesetih godina poela prva faza sustavne modernizacije, da je ezdesetih godina uglavnom prevladala stagnacija, dok je naposljetku sedamdesetih godina postignuta razina modernizacije koja je omoguila
konstituiranje graanskog drutva. (Gross-Szabo, 1992; 13) Socijalnopovijesni kriterij nas dakle upuuje da pojavu modernih dramsko-pedagokih ideja i praksi traimo u razdoblju nastanka i oblikovanja modernoga hrvatskoga graanskog drutva.
Drugi kriterij omeivanja naeg istraivanja tie se povijesti kazalita na hrvatskim podrujima. U Zagrebu, a u manjoj mjeri i u nekim drugim hrvatskim gradovima, od 1607. pa do prvih desetljea 19. stoljea,
dakle u razdoblju koje je prethodilo raanju modernoga hrvatskog drutva, traje manje-vie kontinuirana djelatnost crkvenog kolskog kazalita koja se odvijala u sjemeninim te u nekim javnim kolama koje su
drali sveenici, najprije isusovci, a poslije dokinua njihova reda 1773.
uglavnom franjevci te svjetovni sveenici. (Vidi: Batui, N., 1978) Isusovako kazalite pravo je kolsko kazalite s jasnim odgojnim ciljevima (usvajanje kranske moralke, vjebanje latinskog jezika, ali i retorike te javnog nastupa), ideologijom (isticanje religioznog i kranskog
heroizma),1 metodama rada (uprizorenje tekstova namjenski pisanih za
tu vrstu izvoenja), estetikom (sklonost spektaklu), repertoarom (vie
od etiri stotine kazalinih komada pisanih upravo za tu svrhu) te s tradicijom od skoro dvjesta godina tijekom kojih su ti igrokazi, scenariji,
prizori i meuigre kruili i bili izvoeni diljem cijele katolike Europe, tj.
tamo gdje su isusovci imali mogunost odgojnog utjecaja. Kao takvo,
isusovako kolsko kazalite predstavlja zasebnu, u sebi koherentnu
povijesno-stilsku kazalinu formaciju koja se na hrvatskim prostorima
iskazivala u svim sredinama gdje su isusovci, a zatim, irenjem utjecaja, i drugi crkveni redovi, imali svoje ustanove, primjerice u Zagrebu, Varadinu, Lepoglavi, Osijeku, Rijeci, Senju. Istodobno, i za nae
istraivanje vano, ono je i oblik pedagokog djelovanja, sastavni dio
odgojno-obrazovnog sustava koji ne pravi sektorsku razliku izmeu
kolskog odgoja i kulturne zabave, bolje rei, isusovaki kolski sustav
podrazumijeva da je kultura pojedinca upravo ono to se stjee kolskim odgojem. Isusovaki red, meutim, papskim ukazom biva ukinut
1773. godine, to nije dakako ostalo bez posljedica za kolski sustav
34
Vidi: Jembrih, 1984; 52.
Vladimir Krui
koji su isusovci razvili, i koji su po njihovu ukinuu preuzeli neki drugi

redovi ili crkvene odnosno svjetovne vlasti. Tako se u Hrvatskoj utjecaj
isusovakog kolstva i kolskog kazalita nastavio i nakon ukidanja isusovakog reda. Za povijest nacionalnog kazalita posebno je znaajna
injenica da se u kolskim (gimnazijskim) i sjemeninim predstavama
na prijelazu iz 18. u 19. stoljee poinje naputati latinski i da u njima
prevladava hrvatski jezik, u Zagrebu i Varadinu kajkavtina, a u Slavoniji tokavtina (u Osijeku i njemaki jezik). Zatim, repertoar ne ine vie
samo komadi nabonog znaaja, ve se s njemakoga prevode tekstovi tadanjega popularnoga graanskoga kazalinog repertoara to su
ga njegovale razne njemake glumake druine koje su svoje gledateljstvo nalazile meu sve brojnijim pripadnicima nastajueg urbanog puanstva. Logino bi stoga bilo oekivati da je bogata tradicija kolskog
kazalita postala osnovom odgojnog kazalinog rada sa kolskom mladei u sljedeem razdoblju, u kojem dolazi do znaajnih potresa i promjena u hrvatskom drutvu, kad se sustav javnih kola dodue tek tijekom 1850-ih polagano ali sigurno poinje demokratizirati i poprimati
izrazitije nacionalne znaajke obuhvaajui sve vei broj djece kojima je
bilo kakvo kolovanje ranije bilo nedostupno. Da se, dakle, ta tradicija
nastavila, bilo bi zaista teko odrediti granini trenutak poetka moderne hrvatske dramske pedagogije. Meutim, predstave kolskog kazalita, premda se upravo meu njima nalo nekoliko kljunih i za povijest
hrvatskog kazalita nezaobilaznih naslova, u razdoblju nakon ukinua
isusovakog reda izvodile su se rjee nego prije i tek je sporadino, vjerojatno zaslugom motiviranijih uitelja i ravnatelja kola (koji su kolsko
kazalite iskusili tijekom vlastita kolovanja), dolazilo do njihova intenzivnijeg odravanja. Nakon 1834., kad je zabiljeena posljednja izvedba
jedne predstave u zagrebakom sjemenitu, kolsko je kazalite, sudei prema dostupnim podacima, sasvim zautjelo, a zaotrio se i odnos
crkve prema kazalitu, ija se djelatnost od 1780., kad je zabiljeen prvi
nastup neke njemake profesionalne kazaline druine u Zagrebu, osamostalila i postala oblik graanske zabave te stekla neke sasvim druge
drutvene, estetske i etike znaajke. Tijekom nekoliko desetljea koja
su uslijedila nakon ove posljednje zabiljeene predstave, o kolskim kazalinim izvedbama, ako ih je ponegdje i bilo, nema podataka. Godina
1834. moe se tako smatrati simbolinom vremenskom granicom kojom zavrava jedno kazalino-povijesno razdoblje u kojem je kolsko
kazalite, u rasponu od isusovakoga latinskoga didaktikog teatra do
35
Vladimir Krui
svojih profanijih oblika na hrvatskom i njemakom jeziku, bilo glavnom

maticom kazaline kulture sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije.
Trei kriterij lociranja poetaka modernih ideja dramskog i kazalinog odgojnog rada u Hrvatskoj moemo potraiti u povijesnom razvoju
pedagokih ustanova i shvaanja na hrvatskom kulturnom prostoru, naime onih koncepata koji odgojne ustanove i njihove zadae smjetaju u
kontekst i vide u slubi irih drutvenih ciljeva, a onda, u sklopu takvih
nastojanja, predviaju i moguu pedagoku uporabu kazalita i dramskih postupaka. Kako smo za drutveno-povijesni okvir naeg istraivanja uzeli oblikovanje hrvatskog drutva kao moderne nacionalne zajednice, trait emo upravo ona pedagoka nastojanja i ideje koje su,
koristei se metodama, postupcima i sredstvima koja danas prepoznajemo kao sastavni dio rekvizitarija dramske pedagogije, tomu pridonosila. Takve se pak ideje i nastojanja, najprije kao osamljene iznimke i
nagovjetaji, a tek kasnije kao vana sastavnica nacionalnoga preporodnog programa, javljaju upravo u opisanu meurazdoblju kad kolsko kazalite (uz nekoliko znaajnih proplamsaja kajkavskog repertoara!) postupno zamire, a nove ideje kazalita i njegove drutvene uloge
jo nema na obzoru.
Pogledajmo najprije kako izgleda i kako se mijenja pedagoki kontekst austrijske carevine u razdoblju nakon ukidanja isusovakog reda
1773. te kakve to posljedice ima u hrvatskim zemljama. Ve od 1792.,
s carem Franjom I. koji dokida koncept prosvijetljenog apsolutizma svojih prethodnika, crkva i Habsburka Monarhija, obje s pretenzijama ideolokog monopola nad kontrolom dua i misli svoje pastve i podanika,
nadmetat e se, a jo ee suraivati, u nadziranju i oblikovanju kolskog sustava i njegovih sadraja. Jedina prava alternativa u carevini
ovom dvojnom i uzajamno osnaivanom utjecaju nad kolskim sustavom bile su drutvene, kulturne i politike ustanove novoga graanstva,
oblikovane poglavito idejama i vrednotama europskog prosvjetiteljstva
te stasale i ojaale u veini zapadnoeuropskih zemalja tijekom 18. stoljea. Uz umjetnost, prije svega knjievnost i kazalite (shvaano kao
produetak knjievne kulture) te sve iru sferu javnoga politikog djelovanja i javne rijei (novine, asopisi, almanasi i kalendari namijenjeni irokoj publici), irom Europe odgoj i obrazovanje postaju ciljanim
prostorom djelovanja graanskih mislilaca i pokuaja oivotvorenja ideja namijenjenih usaivanju novih, u osnovi graanskih, demokratskih i
osobnih vrijednosti u due mladih narataja. Moderna pedagogija, plod
36
Vladimir Krui
europskog prosvjetiteljstva, upravo u 18. stoljeu uspostavlja se kao

samosvojna oblast drutvenog djelovanja, a razdoblje izmeu 1770. i
1830. u njemakoj kulturnoj povijesti naziva se, nimalo sluajno, dobom pedagogije. Za razliku od njemakoga kulturnog prostora, posebnosti politikoga, drutvenoga, gospodarskoga i kulturnog konteksta
Habsburke Monarhije znaajno su usporavale prodor prosvjetiteljskih
ideja naroito u njezine nenjemake zemlje. Odgojni monopol dre drava i/ili crkva, pa sve nove ideje prolaze temeljitu provjeru dravnih odnosno crkvenih cenzora. Prosvijetljeni apsolutizam Marije Terezije i Josipa
II. djelomino je otvorio prostor novim idejama, ali ih je provjeravao u
svjetlu vlastitih dravotvornih i, to nije nevano za zemlje nenjemakog
jezika, germanizatorskih interesa. U tom kontekstu, crkveni kolski zavodi irom monarhije, navlastito oni u kojima su se kolovali budui uitelji, premda bijahu glavnim bastionima odgojno-obrazovnog monopola,
ujedno bijahu i stjecita, a onda neizravno i rasadita, novih intelektualnih strujanja koja su dolazila neslubeno i mimo propisanih odgojnoobrazovnih sadraja, naprosto itanjem knjiga i novina donesenih iz drugih, njemakih i inih, drava. Meutim, premda se dotok novih ideja nije
mogao sasvim zaustaviti, ipak je znatno tee bilo realizirati ih u praksi, pretvoriti ih u instituciju, oblikovati u kolski program, ali i objaviti u
knjizi ili predstaviti na sceni. Ovakvo stanje, u kojem tek povremeno u
javnosti, i to izvan kolskog sustava, zaiskri poneki individualni kritiki glas, potrajat e sve do 1830-ih godina, kad se nizom pojedinanih
objavljenih rasprava, pokretanjem novina, a zatim i osnivanjem svojih
prvih ustanova, oblikuju drutvena jezgra i idejna platforma hrvatskoga
preporodnog pokreta. Jednako tako, sve do takva vreg povezivanja i
ideolokog usklaivanja iliraca nee se, osim kao iznimka, javiti pomisli
ili namjere koje bi imale znaajke metodikog i sustavnog odgojnog kazalinog ili dramskog djelovanja.
Za razliku od prethodnih kriterija koji se tiu velikih i sloenih sociokulturnih i povijesnih struktura, za posljednji kriterij odreivanja povijesne toke od koje emo zapoeti nae istraivanje mogu se uzeti pojedinani tekstovi, dogaaji i osobe koje su nosile i zastupale ideje o
odgojnoj namjeni kazalita. Meu njima su i neke iznimke, prethodnici,
koje, meutim, sasvim u skladu s ve spomenutim znaajkama politikoga, drutvenoga, kulturnoga i gospodarskog ivota Hrvatske na prijelazu dvaju stoljea, potvruju uvjerenje kako prva sustavna moderna
37
Vladimir Krui
razmiljanja i nastojanja oko odgojne uloge kazalita u Hrvatskoj trebamo traiti meu preporodnim idejama nastajuega hrvatskog graanstva.
Prije negoli se konano upustimo u povijesno istraivanje osvrnimo
se i na dilemu sadranu u jednoj od ranije spomenutih zadaa: gdje da
traimo eventualne poetke takva rada u povijesti hrvatskog glumita
ili u povijesti hrvatskog kolstva? Djelomian odgovor ve se moe naslutiti u dosad izloenom opisu ovog meurazdoblja koje ima sve znaajke izrazita hijata, zijeva izmeu dviju povijesnih epoha, kad jedna
povijesno-kulturna formacija zamire, a druga se jo nije oblikovala. U
tom razdoblju prekida i loma meu epohama oba podruja, i hrvatsko
kazalite i hrvatsko kolstvo, pokazuju se krajnje krhkima, gotovo nepostojeima, inei tako i dilemu gotovo izlinom. S druge strane, globalistika pedagoka dimenzija razliitih, esto uzajamno suprotstavljenih,
prosvjetiteljskih nakana, u rasponu od carskih prosvjetiteljskih politika
europskih vladara i vladarica do individualnih filozofskih, drutvenih,
politikih i kulturnih programa graanskih mislilaca, obuhvaala je sve
sfere i razine drutvenog ivota. Sve vrste drutvenog djelovanja, a navlastito one koje su se ticale drutvenih pravila, vrednota i svjetonazora, predstavljale su se i shvaale kao oblici odgojnog prosvjetnog
djelovanja. Nije stoga neobino to e se nova ideja kazalita i njegovih
odgojnih zadaa, prvi put poslije isusovake kolske tradicije, pojaviti
izvan tada postojee kazaline odnosno kolske djelatnosti kao dio globalnog kulturno-politikog programa ilirskih preporoditelja, da bi se tek
nakon toga, uz velike potekoe i tijekom dugog razdoblja, oivotvorivala i provjeravala u kazalinoj i pedagokoj praksi te potom dopunjavala,
svjesno i nesvjesno, drukijim, esto izvanteatarskim, pedagokim konceptima u raznim vidovima kolskoga rada, ali i javnog ivota. Pokazat
e se tako da zaetke nekih ideja i oblikovanje postupaka koje danas
prihvaamo kao dio dramske pedagogije moramo tijekom povijesnog
razvoja hrvatskog graanskog drutva potraiti i u pojavama izvan nedvosmisleno shvaenog kazalinog te pedagokog (kolskog) djelovanja,
meu oblicima javnog predstavljakog ponaanja, od kojih je mnoge
usvojilo ili proizvelo mlado graansko drutvo u nastajanju. Ako se u
svjetlu iznesenih odrednica loginim ini da prave poetke sustavnog
promiljanja pedagokih primjena i zadaa dramskog odnosno kazalinog rada moramo potraiti upravo u razdoblju ilirizma i nakon njega, prvenstvo, ipak, i duno uvaavanje pripada pojedincima, usamljenim i neprihvaenim nositeljima nekih ideja i shvaanja na prijelazu iz 18. u 19.
38
Vladimir Krui
stoljee, koja emo naknadno prepoznati kao dio irih kazalino-prosvjetnih i dramsko-pedagokih nastojanja (tada prisutnih u svijetu, ali
ne i kod nas) to su kasnije u naem okoliu zadobila vie ili manje sustavan oblik i iji su se razvoj i mijene mogli otada kontinuirano pratiti.
U stavovima Jurja Dijania o pedagokoj uporabi kazalita, prepoznatima tek skoro stoljee i po kasnije, te u osebujnoj didaktinosti kazalita
Titua Brezovakog danas prepoznajemo tada aktualnu sponu s ondanjim najnaprednijim i najvitalnijim intelektualnim, kulturnim i pedagokim
nastojanjima i shvaanjima europskoga graanstva o pedagokim mogunostima i svrsi kazalinog djelovanja. Gojenci tadanjih kola u Zagrebu i Varadinu i dostupnih humanistikih i teolokih studija u Zagrebu i
Grazu te Lepoglavi, graanski sin Brezovaki i plemi Dijani, kao pripadnici nevelikog kruga intelektualne obrazovane elite tadanjega hrvatskog
drutva, stekli su slino obrazovanje i iskusili sline kulturne i idejne utjecaje.2 Zajedniki okvir njihovim individualnim opredjeljenjima tako daje, s
jedne stane, tradicionalistiki, no njima jedino dostupan, obrazovni sustav
crkvenih kola i sveuilita austrijskoga carstva, a s druge, neodoljiv utjecaj prosvjetiteljskih ideja, koje su se u razliitim politikim kontekstima
te na razliitim razinama i u razliitim podrujima drutvenog i kulturnog
djelovanja iskazivale kroz raznolika, ponekad i suprotstavljena, nastojanja
i uvjerenja. Kao to su slinosti Dijanieva i Brezovakijeva obrazovanja
mogle utjecati na podudarnost nekih pogleda koje su zastupali, u razlikama njihovih konkretnih ivotnih sudbina moemo naslutiti i uzroke razliitosti meu njihovim dramsko-pedagokim konceptima. Dok je Dijanieva
cjeloivotna kolnika sudbina pridonijela tome da poticaje svojim pedagokim opredjeljenjima nae u tada najnaprednijoj njemakoj pedagokoj knjievnosti kao izdanku sustavnih nastojanja oko obnove i, neizreene ali podrazumijevane, demokratizacije kolstva, Brezovakijev usud
neposlunog sveenika ali i politiki osvijetenog intelektualca usmjerio ga je neto drukijim izborima. Dijani je ovjek sustava koji on, kad i
nije tim sustavom zadovoljan, pokuava mijenjati iznutra, u doputenim
okvirima. Usuprot tomu, Brezovaki je izopenik, sin zgubleni,3 pojedi2
Iako nema potvrde njihova mogueg druenja ili suradnje, obojica svoje studije zavravaju
1779./1780. u Budimu i obojica se 1780. natjeu, skupa s jo nekim kandidatima, za mjesto
profesora u viim razredima zagrebake arhigimnazije. Dijani, uz jo trojicu kandidata, biva
izabran, dok je Brezovaki odbijen.
Diogene, taj izgubljeni scenski sin, bio je u svemu vrlo srodan Tituu Brezovakom, takoer
izgubljenom sinu hrvatskog teatra, rasnomu dramskom piscu koji nije imao pravu pozornicu.
(Novak, 2004; 259-260)
39
Vladimir Krui
nac kojemu je sustav, odbivi najprije njegov izbor za profesora zagrebake gimnazije, a potom i ukidanjem pavlinske varadinske gimnazije, dvaput uskratio ono emu je u mladosti bio najvie sklon.4 Svojeglave naravi,
nekonvencionalnog ponaanja te za svoje vrijeme i drutvo u kojem je ivio iznimnih i hrabrih politikih nazora i istupa, Brezovaki, vjerojatno i s
osjeajem nezasluena nepriznavanja, gotovo jedno i pol desetljee luta
od jedne do druge provincijalne sveenike slube, dok mu je, do daljega,
onemoguen pristup Zagrebu, rastuem urbanom i kulturnom sreditu Hrvatske kamo se kao roeni Zagrepanin i gradsko dijete, ali i kao intelektualac i umjetnik na svaki nain uporno nastojao vratiti. Tako Brezovaki
poticaje i potporu svojim idejama nije, kao Dijani, nalazio u tada aktualnoj i ve strukovno definiranoj njemakoj prosvjetiteljskoj pedagogiji, nego
u opijim prosvjetiteljskim idejama te prije svega u aktualnim domaim
drutveno-politikim previranjima koja su ga, osim toga, najizravnije pogaala. Na koncu, ali ne i najmanje vano, svoja umjetnika i pedagoka
opredjeljenja Brezovaki utemeljuje u vlastitu dramatiarskom potencijalu
i stvaralakoj intuiciji te u kazalinom fenomenu kao takvom.
Juraj Dijani Pedagogija kao kazalite
Juraj Dijani,5 profesor i ravnatelj zagrebake arhigimnazije, godine
1796. pripremio je za tisak djelo Horvatzki detze priatel, mjestimino
prilagoen i lokaliziran kajkavski prijevod dijelova njemakog asopisa
za djecu Der Kinderfrund, to ga je pisao i ureivao Christian Felix
Weie,6 a prvi put objavio 1775. te ponovno 1780. u Leipzigu i 1791. u
40
Godine 1786. Josip II. carskim dekretom ukida pavlinski red te Brezovaki gubi mjesto profesora u varadinskoj pavlinskoj gimnaziji. Otada poinju njegova potucanja od jedne do druge
provincijalne sveenike slube, uvelike uzrokovana i sukobom s nadreenim mu crkvenim
vrhovnicima Maksimilijanom Vrhovcem, biskupom zagrebakim, prije svih koja traju sve
do 1799., kad se oito s njima miri, dobiva mjesto u Zagrebu, i konano pie svoje komedije.
Juraj Dijani (1753. 1799.), potomak niega samoborskog plemstva, poznat poglavito kao
kolnik i pjesnik latinskih prigodnica, apsolvirao je studij filozofije i teologije dijelom u Zagrebu, a dijelom u Grazu te habilitirao, tj. stekao zvanje uitelja, na sveuilitu u Budimu i to na
temi odgoja plemike mladei. Godine 1780. biva izabran na mjesto obchinzkog navuchitela kraljevske zagrebake arhigimnazije gdje ostaje do smrti. Kao cijenjeni kolnik 1791. biva
izabran na mjesto regiusa (ravnatelja) gimnazije, a obnaao je i neke druge javne dunosti,
primjerice knjikog cenzora te asesora (porotnika) zagrebakoga sudbenog stola.
Christian Felix Weie (1726. 1804.), sin uitelja, studirao je u Leipzigu gdje se druio s
uglednim piscima Lessingom, Gottschedom i Gellertom. Neko je vrijeme bio privatni uitelj, a
zatim u Leipzigu preuzima slubu ubiratelja poreza te tamo ivi do smrti kao ugledni i dobrostojei graanin. Laka pera, Weie je najprije poeo pisati anakreontsku poeziju i komedije u
francuskom stilu. Slijedi domoljubno pjesnitvo pa tragedije u prozi, a potom i u stihu. Najvie
Vladimir Krui
Reutlingenu. Rukopis nije tiskan, ni te niti sljedee godine, kad ga Dijani ponovno priprema za tisak, ovaj put pod promijenjenim naslovom
Hisna Knisicza. Razlozi neizdavanja nisu poznati, premda ih je Alojz
Jembrih, dosad najvjerniji istraiva Dijanieva djela, pokuao naslutiti
kako u znaajkama i sadraju njemakog izvornika tako i u jeziku djela.7
Rukopis Hine kniice sastoji se od predgovora, zatim proznog
narativnog dijela te igrokaza ili alnoigre Naroeni dan. Fabula proznog dijela smjetena je u plemiki dom (graanski dom kod Weiea),
u okvire kune sjedjeljke, tonije proslave roendana djeaka Toneka,
gdje, uz skerblivog otca upoznajemo Tonekovu brau i sestre te nekoliko oevih prijatelja uitelja koji, svatko na svoj nain i u skladu s podrujem kojim se bavi, u razgovoru i odnoenju s djecom demonstriraju mogunosti poeljnog pedagokog pristupa u kojem se poduavanje
obavlja na ugodan i zabavan nain. Nakon ivih i plastinih opisa likova
i njihovih karakternih znaajki slijedi opis svega to su gosti pripremili svojim malim domainima. Izmeu ostalog, meu poklonima je i lutkarsko kazalite, malo gledalie za alnoigre ili komedije pokazati.
(Jembrih, 1984; 71) Nakon opisa ustroja, vrsta scenografije (gledalie ovo ima troja lepo z bojami ispisana premenjanja, jedno kae nuterno lice jedne hie, drugo, stran jednu varaa z vulicami, trejto kae
lozu) i vanjskog izgleda (Na predslonu vidi se Krepost i Mudrost
kakti jedne Boice: ove vu cirkvu Boga Apolona od dveh drugeh Boic
koje nad alostnemi i veselimi igrami jesu. Melpomene najmre i Thalia,
peljaju se, za njimi ide Boica skladnoglasja, Euterpe od diakov zvana,
vu sviralo popevejua), spominju se i lutke, marionete, koje e posluiti za izvedbu alnoigre: Okolu pedeset maleh loveanskeh peldih8 je
nainjeno, koterih kotrigi vsi eleznem koncem ili drotom zvezani jesu
tak slono da hoditi sim tam i po konceh obraat se mogu Pisac govori i o prigodama u kojima se igrokaz izvodi: Igra ova retkokrat biva,
listor onda, kad je kakov osebujni svetek, ali kojeg zmed stareeh, ali
uspjeha imao je kao operni libretist, a ostao je poznat i kao pisac za djecu i izdava iroko
itanog djejeg asopisa Der Kinderfreund (Prijatelj djece).
Jembrih najprije navodi ocjenu Slobodana P. Novaka kako je njemaki izvornik bio mjesto
gdje se brusio graanski osjeaj svijeta i unosile moderne ideje, a zatim iznosi svoju
pretpostavku da je hrvatsko plemstvo zaziralo od njih bojei se francuskih revolucionarnih
ideja. Stoga maarski i hrvatski stalei nisu bili skloni narodnom jeziku, jer preko njega narod
najlake dolazi do modernih ideja koje usvaja, a tu se potom nazrijeva i gubitak feudalnih
prava. Prema tome, sudbina Dijanieva rukopisa prije je drutveno-politike naravi negoli
knjievne (Jembrih, 1984; 58-59)
Pelda ma. (iz njem. Bild lik, slika) primjer, uzor; ovdje: lik, figura.
41
Vladimir Krui
navuitelov godovni, ali naroeni dan. Negda i negda ista deca ovakvu
alnoigru med sobum prez vsakih ovakvih mertvih peldih nainiti moraju [Istaknuo V. K. ] U nastavku itaju se dnevne zabiljeke (dnevnik)
djece, navuiteli priaju o mnogim dogaajima, postavljaju zganjke
(pitalice u rimovanim stihovima); zabavljanje tee dalje, a veer kulminira izvedbom alnoigre Naroeni dan te, na kraju svega, baalom
na kojem se plesalo po nemki, vugerski, polski kak gdo je hotel i znal
do velike noi. () Time zavrava Hina kniica, a slijedi tekst igrokaza
Naroeni dan. (Isto; 74)
U predgovoru Dijani objanjava razloge i ciljeve svog namjeravanog izdavakog pothvata: Po imenu ove Hine Kniice, moji dragi tavci, razmevam ja takve navuke, s kojemi se vlastito oci i matere decu
svoju podvuajo veselo i hasnovito zabavljati mogu. () Ja vau, ne
moju, hasen i tek ili gutu pred oima imal jesem i jedino zato skerbel
se, da kaj takvoga na svetlo dam, kaj naem domorocem dopasti se bi
moglo. () Da vam pako istinu kaem, pehnula me je drugeh narodov
pelda, koji vekinum vu domaem jeziku vnoge knjige ispiuju i za teti
svojem domorocem van davaju, pae vu domaem jeziku obinske kole vuiju; zakaj bi nas listor sram bilo, ovakve dobre pelde nasleduvati? (Isto; 63) Slijedi Dijanievo razlaganje nekih pravopisnih problema
i pojanjavanje vlastitih rjeenja, u emu se oituje dodatni cilj njegova
projekta oblikovanje pisanog standarda hrvatskog jezika (kajkavskoga, dakako) namijenjenog i dostupnog domorocima, dakle, domaem
puku, tiva koje kad se teje, vsi lahko razmeju, i uju sebi povedati,
kaj poglavarom, navuitelom, stareem, blinjemu, sebi samem i Bogu
duni jesu. (Isto, 63) Naime, Hinu kniicu Dijani priprema u vrijeme
kad se kolovanje u ono malo kola u Banskoj Hrvatskoj odvija na latinskom, njemakom ili madarskom.
Premda je i kod njega vidljiva znatna zaokupljenost jezikom, govornim i pisanim, kao sredstvom i pretpostavkom oblikovanja intelektualnih i duhovnih sadraja jednog drutva, njegova obrazovanja i kulture
obuzetost koja hrvatsko drutvo i nacionalnu zajednicu obiljeava sve
do dananjih dana Dijanieva Hina kniica podjednako implicitnim
kao i eksplicitnim znaajkama svjedoi o posebnoj sklonosti svoga autora prema dramskom izriaju kao korisnoj pedagokoj metodi. Ideja i
shvaanje pelde kao primjera i uzora kod Dijania je kljuna. Osim
to je na nekoliko mjesta izrijekom spominje, on je svojom namjeravanom didaktikom knjiicom ostvaruje na nekoliko razina.
42
Vladimir Krui
Prije svega, kako smo naveli, na pripremu knjiice potaknuo ga je

primjer drugih naroda koji veinom u domaem jeziku piu i objavljuju
mnoge knjige kako bi ih njihovi pripadnici mogli itati, tovie kako bi se
u javnim kolama mogli obrazovati na domaem jeziku. Pelda je ovdje shvaena i prihvaena iroko i vrlo moderno kao civilizacijski uzor
jezino, kulturno, socioloki i politiki nerazvijenomu hrvatskom drutvu. Poziv na ugledanje na razvijene narode i drutva uskoro e, navlastito s ilirizmom, postati konstantom hrvatske nacionalne ideologije gotovo do naih dana.
Drugu peldu, manje izrijekom isticanu, ini sm njemaki izvornik
ije dijelove Dijani prevodi i koje po potrebi prilagouje domaem itatelju i kontekstu. To je, naime, upravo sadraj njegove knjiice. Jembrih
je uvjerljivo pokazao kako je Dijani nastojao to vjernije ispotovati ne
samo Weieov tekst nego i osnovne ideje i naela njemakog asopisa
unosei izmjene i prilagodbe tamo gdje su tadanje prosvjetne, drutvene i politike prilike Banske Hrvatske i austrijskog carstva izvorni tekst
inile neprikladnim i podlonim sumnjama cenzorske slube. Weie u
sredite asopisa postavlja djecu za koju mu je stalo da se pomou opekorisnog odgajanja pripreme za sretne lanove drutva u koje e kasnije urasti i u kojem e trebati ispuniti odreene svoje zadae. (Jembrih, 1993; 165) Weie je promicao jednu novu sliku obitelji srednjeg
stalea i kunog odgoja suprotstavljajui ga dotadanjem strogom (autoritetnom) odgoju. Weie u tom pogledu zastupa novi vid liberalnoga
odgoja u obitelji koji je podrazumijevao da smo duni djeci ivot uiniti veselim i sretnim koliko god je to mogue. Svaka igra treba biti ujedno proeta poukom. (Isto; 166) Dijani, ustvruje Jembrih, ne udaljuje se od njemakog predloka (). Nakratkom, vse, kaj njihovo serce
i telo razveseliti bi moglo izie se. Isti otec, kad drugoga posla nema,
hiti se vu sredinu dece i nju kakti kopun pience na radost i veselje
giblje. Ar razboriti otec mora ovo, kak se meni vidi, za temelj imati, da
on deci svojoj veselo i korisno ivlenje priskerbi, kulikor god mogoe je i
da njoj vsaku navuka felu, kakti jednu igru napervo postavi. [Istaknuo V.
K.] Prema Weieu, nastavlja Jembrih, u odgoju djece vano je imati
pred oima njihovu dob, treba teiti za ugoajem obostrane naklonosti
i povjerenja. Odraslima je dunost djecu prihvaati kao sugovornike. S
djecom treba razumno raspravljati uzimajui u obzir njihovo miljenje i
elje tako da odgoj, tovie, proe bez kanjavanja.
43
Vladimir Krui
Socijalni odgoj u obitelji, prema Weieu, obuhvaa graanske norme pa ih postavlja u sredite panje asopisa. () Obitelj koju Weie
u asopisu Kinderfreund opisuje, nalazi se, po socijalnom statusu izmeu plemstva i niih stalea koja svoju vrlinu spoznaje posebno u brinom odgoju i izobrazbi. (Isto; 166)
Weie, izvorno kazalini pisac, libretist i prijatelj Lessingov, u Prijatelju djece iznosio je shvaanja koja su tijekom 18. stoljea razvili
njemaki pedagoki reformatori Johann Bernhard Basedow, Christian
Gotthilf Salzmann, Friedrich Eberhard von Rochow i Joachim Heinrich
Campe, tzv. filantropisti, koji su pedagoke ideje engleskih i francuskih prosvjetitelja, Lockea i Rousseaua prije svih, prenosili, razraivali, ali i polemizirali s njima, nastojei ih primijeniti u njemakom drutvenom i duhovnom kontekstu. Velika je vjerojatnost da je Dijani, kao
kolnik, itao i neke od ovih pisaca; nama je pak naroito vano i dragocjeno to je u svom nastojanju populariziranja novih odgojnih metoda u
vlastitoj domovini posegnuo ne za njihovim strunim raspravama, nego
za popularno pisanim Weieovim literariziranim i dramskim tivom namijenjenom iroj publici. Dijaniu je u njemakom predloku posebno
privlanom mogla biti kritika stalekih odnosa. Za Weiea, a to poruuje i itateljima, staleko porijeklo nije vano (plemiko napose) kao ni
ljepota, jer jedno i drugo nisu zasluge same po sebi. Ljudi se u drutvu
ne dijele prema roenju, tj. porijeklu i staleu nego prema njihovim pravim vrijednostima, zaslugama i koristima u graanskom drutvu. (Isto,
166) Za razliku od socijalnog konteksta i sloja kojem se Weie obraa,
a to je srednji graanski stale kao kulturno, politiki i gospodarski ve
razvijena i potvrena drutvena klasa, Dijani djeluje u okolini u kojoj
takva sloja kao drutveno osvijetene i prepoznate snage jo nema, a
kulturne navike, ukus, vrijednosti i ideologija urbanog graanstva tek
se oblikuju u krilu malih gradskih zajednica. Stoga etike vrijednosti i
odgojne metode koje preuzima od Weiea te ih zduno zastupa Dijani
smjeta u drukiji, svojim pedagokim nakanama primjereniji, drutveni kontekst: u okrilje gradskog doma plemike obitelji koja, meutim,
usvaja osnovne graanske pedagoke ideale. Sasvim u skladu s pedagogijom pelde slika tog doma je primjerno idealizirana, no opis ambijenta, inventara, jela, dogaaja, uzajamna odnoenja i ponaanja likova
te naroito jezik vrlo su ivi, realistiki i valja ih uzeti kao vjerodostojnu, osobnim iskustvom potvrenu sliku takva doma, potkrijepljenu injenicom da je Dijani u Peti habilitirao iz pedagogije, tj. stekao pravo
44
Vladimir Krui
da bude uiteljem, upravo na odgoju plemike mladei. (Vidi: Jembrih,

1984; 55) S druge strane, svjestan razlike prema kontekstu iz kojeg
preuzima svoju grau, Dijani u svoj pedagoki program ukljuuje i tada
jo uvijek dominantne i propisane feudalne drutvene vrednote pa istie da svojoj nesuenoj publici namjenjuje takvu kniicu, koja kad se
teje, vsi (je) lahko razumeju, i uju sebi povedati, kaj poglavarom, navuitelom, stareem, blinjemu, sebi samem i Bogu duni jesu. (Jembrih, 1984; 63)
Pedagogiju uzora Dijanievo djelo nadalje ostvaruje i promie izvornom situacijom fabulativnog dijela Hine kniice te, za nau raspravu najzanimljivijim, dramskim igrokazom koji na koncu pridodaje glavnoj
proznoj prii. Svi likovi sredinjega narativnog odsjeka knjige predstavljaju drutveno-psiholoke prototipove, s jedne strane, lanova suvremene kod Weiea graanske, a kod Dijania plemike obitelji, a s
druge, uitelja koji svojim ponaanjem i odnoenjem prema djeci predstavljaju modele poeljna pedagokog pristupa. Navuiteli ovi, pojanjava Dijani, premda izmiljeni, daju peldu vuenikom i navuitelom,
kak naimre ovi proti onem i oni proti ovem zaderevati se moraju. (Jembrih, 1984; 64) Opisi likova, njihovih uzajamnih odnosa i razgovora te
dogaaja to se odvijaju tijekom roendanskog slavlja vrlo su podrobni
i ivopisni, to pridonosi uvjerljivosti cjelokupnog prikaza i njegovoj didaktikoj zornosti, a proeti su humorom i vedrinom koje Dijani, jednako kao i Weie, posebice istie i cijeni u pedagokom pristupu koji
zastupa.
Igrokaz Naroeni dan, alnoigra kako je Dijani zove, koji je pridodan znatno opsenijoj proznoj pripovijesti, pravi je didaktiki komad
namijenjen kako djejoj publici tako i djeci izvoaima te nam je stoga
posebno zanimljiv. To je, naime, prvi dramski tekst za djecu na hrvatskom jeziku.9 U kontekstu pak prethodnih razmatranja Dijanievih pedagokih opredjeljenja uvrtenje jednog igrokaza u njegovu knjiicu predstavlja logino i primjereno kompletiranje metoda i sredstava zornog
poduavanja i uenja putem primjera i uzora s jedne, te pedagogije kroz
9
Uz Robinzona mlaeg J. H. Campea, u kajkavskom prijevodu Antona Vrania, Naroeni

dan predstavlja (Dijaniu, dodue, nesueni) poetak knjievnosti za djecu na hrvatskom
jeziku. Vraniev prijevod, iji izvorni naslov glasi Mlaissi Robinzon iliti jedna kruto povolyna
y hasznovita pripovezt za detczu od J. H. Kampe, iz nemskoga na horvatzki jezik prenessena
po Antonu Vranichu, szlavne biskupie zagrebechke massniku, objavljen je 1796. godine, one
iste kad je Dijani pokuao prvi put objaviti svoju knjiicu pod prvotnim naslovom Horvatzki
detcze priatel.
45
Vladimir Krui
igru s druge strane. Dok se proznim dijelom svoje knjiice naslanja na

snaan tijek njemake didaktike proze, otjelovljene u raznim anrovima roenima u knjievnosti i asopisima za djecu i mlade, a ponajvie
u Bildungsromanu 18. stoljea, posebice u onim njegovim inaicama
namijenjenima djeci poput Campeova Robinzona mlaeg,10 Dijani i
ovim izborom igrokaza nasljeduje pedagogiju pelde, u odgoju zagovaranu jo od antike te itekako prisutnu u pedagokim osnovama kolskoga crkvenog kazalita koje je Dijani mogao upoznati i za svog gimnazijskog kolovanja u Zagrebu i za svog studija na Sveuilitu u Grazu.
Dramski oblik jo tonije: kazalina predstava i nije drugo nego model, pelda, zorni primjer. A vidjesmo da Dijani i za figure lutkarskoga kazalita koristi istu rije. S druge strane, dramska je predstava ve
po svojoj naravi oblik igre, nain komuniciranja izmiljenim sadrajima
i likovima koji, meutim, vrsto veu panju i snano se doimaju gledatelja, naroito mladih. U dramskom je mediju Dijani prepoznao sredstvo jedne vedre, po svom osnovnom duhu graanske i demokratske
pedagogije, koju nije tek prepisao iz njemakog izvornika, ve se za nju
u svom predgovoru zduno zalagao. Kako vidjesmo, pripovijedajui o roendanskom slavlju Dijani zavrava opis lutkarskog kazalita koje jedan od navuitela poklanja djeci rijeima: Negda i negda ista deca
ovakvu alnoigru med sobum prez vsakih ovakvih mertvih peldih nainiti
moraju [Istaknuo V. K.] (Isto; 74) Kazalite, dakle, u razliitim svojim
vidovima, kao lutkarsko ali i kao kazalite ivih glumaca, tovie kao
predstava koju izvode i djeca, za nj je jedno od sredstava kojim je mogue vsaku navuka felu, kakti jednu igru napervo postavi(ti) [Istaknuo
V. K.], tj. svaku vrstu poduavanja (znanja) predstaviti (oblikovati, izlagati, prikazati) kao igru, a to znai ne kao prisilu i muku, ve kao zabavu i radost.
Odabir i prilagoeni prijevod igrokaza Naroeni dan ne moe se
smatrati nimalo sluajnim. Svojim sadrajem, ali i ivahnim kajkavskim
prijevodom, ova alnoigra (Lustspiel) vrlo dobro predstavlja osobnost
10
46
Graanskog podrijetla i kolovan za sveenika Joachim Heinrich Campe (1746. 1818.)

postaje jednim od najutjecajnijih pedagokih mislilaca i pisaca njemakog prosvjetiteljstva.
Povjesniari pedagogije svrstavaju ga meu filantropiste, skupinu reformatora koji su dijelili iste ili sline ideje, no koji se nisu uvijek mogli sloiti oko njihove praktine realizacije.
Nakon nekoliko pokuaja, tek djelomino uspjenih, praktine realizacije kolske reforme u
nekim njemakim dravicama, Campe posljednjih trideset godina djeluje kao istaknuti pisac
i izdava pedagoke literature. Opu popularnost stekao je odgojnim romanom za mlade
Robinzon mlai (1779.) prevedenim na gotovo sve europske jezike.
Vladimir Krui
te etika i pedagoka uvjerenja svog prevoditelja. Skloni smo povjerovati, skupa s Jembrihom, da upravo zbog njih Dijanieva Hina kniica u
svoje vrijeme nije ugledala svjetlo dana. Naime, sredinji motiv igrokaza
je kritika meustalekih odnosa u drutvu koje Dijani dobro poznaje
i u koje lokalizira radnju. Djeak Tadek, sin plemia Ljubimira, slavi roendan i na poklon od oca dobiva sablju kojom se odmah poinje razmetati te hvastati svojim podrijetlom, emu se naruga njegova starija
sestra Julika, a otac ga upozorava da se plemstvo dokazuje vrlinom i
plemenitou, a ne silom i podrijetlom. Otac je pozvao Tadeku u goste
nekoliko njegovih mladih vrnjaka puana. U odnoenju, razgovorima
i postupcima prema gostima Tadek se, usuprot oevim savjetima, predstavlja kao tat i naprasit gospodii, a mladi puani kao pristojni, bistri
i asni djeaci. Kad Tadek na vrhuncu sukoba odlui sabljom obraunati s purgerima, iz korica umjesto otrice vadi paunovo pero koje mu
je otac podmetnuo u drku sablje te ga purgeri ismiju, dok ga otac,
koji je sve to iz prikrajka pratio, opominje i kanjava oduzimanjem sablje
doklam se god ovoga cimera vrednoga ne pokae.
U drutvu hijerarhiziranih odnosa, slabe obrazovanosti, krutih shvaanja i predrasuda te posvemanje ideoloke kontrole krhkog i nerazvijenog kolskog sustava, i to u razdoblju postrevolucionarnih previranja u
Francuskoj te prvih Napoleonovih osvajanja u Italiji i Austriji, Dijanievo
prenoenje kritike meustalekih odnosa u domau okolinu, na domaem jeziku, moralo je djelovati kao previe smjeli izazov ustaljenom, i
ugroenom, poretku. S druge strane, u svjetlu spomenutih injenica Dijani nam se pokazuje kao napredan, angairan pedagog, nositelj graanskih prosvjetiteljskih pedagokih ideja, koji bi zasigurno kroz koju
godinu, ili desetljee, i uspio u obznanjivanju svojih opredjeljenja da nije
1799. relativno mlad umro, a njegova Hina kniica pala u zaborav.
U Dijanievu (naalost uzaludnom) nastojanju da obogati tadanju
didaktiku prepoznajemo shvaanje kazalita kao medija uenja i pouavanja, kao jednog od sredstava pedagogije zornih primjera odnosno
pedagogije kao radosnog uenja kroz (kazalinu) igru. U njegovu povezivanju znanja i igre, tj. uenja i zadovoljstva odjekuje, s jedne strane,
drevni Horacijev utile dulci, a s druge, nasluivanje i danas aktualnih
didaktikih koncepata uporabe igrovnih postupaka u nastavi koji odgovaraju jednoj drugoj pedagokoj paradigmi, naime shvaanju djeje igre
kao spoznajne aktivnosti i oblika uenja. Premda je pedagogiju pelde,
kao sastavnog dijela isusovake didaktike, imao prilike upoznati tije-
47
Vladimir Krui
kom svog ranog kolovanja, Dijani ju preuzima u njezinim prosvjetiteljskim inaicama lienima naglaeno vjerske pouke i oblikovanima u krilu njemake graanske pedagogije, koja se tada prvi put i konstituira
kao zasebno polje humanistikih znanosti. Pelde kojima se slui i koje
izlae bez obzira jesu li uzete u znaenju primjera, uzora, igrokaza ili
naprosto likova ili lutaka nisu vie uzori ili nasljedovanje ivota svetaca, muenika i heroja vjere, niti plutarhovski primjeri snanih antikih
znaajeva i sudbina, ve su to primjeri i modeli smjeteni u stvarni ivot
i prepoznatljive meuljudske (meustaleke) odnose i situacije, priopeni vu domaem jeziku i namijenjeni ne kolskoj poduci, u kojoj se
u Dijanievo vrijeme pouava na latinskom i njemakom, nego kunom
odgoju s kojemi se vlastito oci i matere decu svoju podvuaju veselo
i hasnovito zabavljati mogu. Na samom poetku povijesti ideja iz kojih se na kraju rodila moderna hrvatska dramska pedagogija stoji tako
jedan kolnik; naalost, uslijed nesklonih drutvenih, kulturnih i politikih prilika neprepoznat, zatajen i bez utjecaja na kasniji razvoj dramskopedagokih ideja. Ipak, iznimnost pojave Jurja Dijania ne svjedoi o
njezinoj preuranjenosti; on se pojavio u trenutku tada aktualnih i u ono
vrijeme najnaprednijih pedagokih kretanja i promiljanja koja je prepoznao, usvojio te u njima naslutio i prostor za dramski pedagoki pristup.
Pripada mu stoga, sasvim zaslueno, priznanje da je bio prvi. Drutvo,
meutim, u kojem je ivio i prerano umro kasnilo je za povijesnim mijenama i idejama koje su ih pratile. Tek e nekoliko desetljea kasnije, s
ilirskim preporodom, zapoeti nadoknada ovog tegobnog zaostajanja ijom rtvom nije bila samo Hina kniica Jurja Dijania.
Titu Brezovaki Kazalite kao pedagogija
Kazalini opus Titua Brezovakog,11 Dijanieva neto mlaeg suvremenika, ine tri pouzdano autorizirana komada. Sveti Aleksi, napisan za
11
48
Titu Brezovaki (1757. 1805.), zagrebako purgersko dijete, osnovnu je kolu pohaao u
Zagrebu, niu gimnaziju u Varadinu i Zagrebu, a zatim kao esnaestogodinjak odlazi kao
pripravnik pavlinima i nastavlja obrazovanje u njihovim kolama u Sv. Jeleni kraj akovca,
gdje su imali studium philosophicum, a potom u Lepoglavi, gdje studira teologiju. Studije
okonava kod pavlina u Peti (1779.-1780.), kao jedini iz svog narataja, to svjedoi da se
meu svojim vrnjacima isticao, talentom, uenjem i vladanjem. (Ratkovi, 1951; 227)
Nakon to 1780. nije izabran za uitelja zagrebake gimnazije, Brezovaki se 1781. zareuje
i postaje profesorom varadinske gimnazije, koju od ukinua isusovakog reda vode pavlini.
Tamo radi sve do ukinua pavlinskoga reda i gimnazije 1786. godine. Otada obavlja nierazredne sveenike slube u Varadinu, u Krievcima i oblinjem selu Rakovcu, u Krapini,
Vladimir Krui
potrebe varadinske gimnazije, u kojoj je Brezovaki predavao do 1786.

te objavljen iste godine, oblikovan je u duhu isusovake kolske drame
kakvu je Brezovaki mogao upoznati za svog kolovanja. Za ocjenu pak
osobnih Brezovakijevih didaktikih namjera u kazalitu vanije su njegove komedije. Matija grabancija dijak i Diogene, tek cijelo stoljee
kasnije s pouzdanou pripisan Brezovakom, komadi su koji su ga potvrdili kao izrazitog komediografa i najzanimljivijeg kazalinog pisca sveukupne dotadanje, a i zadugo nakon toga, sjevernohrvatske knjievnosti.
Brezovakijeve didaktike namjere u kazalitu najcjelovitije su tovie, programatski iskazane u Matijau grabancijau dijaku, praizvedenom 1804. godine u gradekom Plemikom konviktu. Od samog
poetka pa do svog svretka komad je koncipiran ne samo kao niz konkretnih, tovie tvornih, pouka nego i kao niz pohvala obrazovanju: Dobri navuki jesu temelj tak osebnoga kak opinskoga dobra, ar po oveh
lovek tak sebe kak blinjega ravnati i od zla na dobro vuputiti zna, obznanjuje pisac, prije bilo kakva drugog obraanja itatelju, u Zavjetku
(proslovu) svog komada jedno od glavnih prosvjetiteljskih uvjerenja. (Brezovaki, 1973; 89) Potom slijedi Predgovor k dobrovoljnomu tavcu, retoriki efektan uvod u kojem Brezovaki obrazlae vlastite poetiko-pedagoke namjere: Ovaj kazalini igrokaz / Tebi za razonodu namijenih,
obraa se autor itatelju. Zatim, predstavljajui svoga glavnog protagonista, Matijaa grabancijaa dijaka, ponavlja jo jednom prosvjetiteljski
credo: Vidjet e aka, / Kojemu stari dadoe ime grabancijaa; / Od
njega e uti / Kolika je korist od napretka u dobru obrazovanju, / Koje
kako osobno / Tako i ope dobro stvara. Nakon toga, pozivajui se na
antike uzore, Brezovaki nedvosmisleno odreuje cilj i nain svog izlaganja: Jer ovakvi igrokazi neko kod Grka, / Potom kod Rimljana, / Smiljani i igrani bijahu s ciljem / Da i vrijednost vrlina / I runou mana
prikau, / Te da potom elju za ponosom, / Koji jedini krasi dobro ponaanje, / U nas poveaju; / Stoga moj ak vie zornim primjerima nego li
poukama [Istaknuo V. K.] / Pokazuje koliko su rune i tetne za buduu
sreu / Neke mane sadanjih / Najee mladih ljudi u svijetu. Slijedi retoriki vjeto oblikovana priprema itatelja/gledatelja na grubi stil
u Ruevu pokraj Poege uz neprekidne molbe i zahtjeve da mu se dodijeli odgovarajua

sveenika sluba u Zagrebu, to mu konano koncem 1799. i uspijeva. Borei se i nadalje
sa svakodnevnim problemima odravanja i obnove vlastite slube i imanja i ne uspijevajui
se tijekom sljedeih nekoliko godina rijeiti dugova, Titu Brezovaki iznenada umire 29.
listopada 1805.
49
Vladimir Krui
komada, jer ga Brezovaki upozorava da ako moda (moj ak) bude otriji nego to bi mnogi od vas poelio, / Molim da ne zamjeri / Jer tek
je izaao iz kola / Gdje je nauio govoriti i initi istinu. A bez istine nije
mogue ni pohvaliti vrline, / Niti popraviti mane. Istini svojoj dodao je
moj ak, nastavlja Brezovaki, I ono takoer / to e (uz pouku) moi
/ Razveseliti i na smijeh natjerati, pa citira Horacija, uz malen ali znaajan dodatak: Jer se trsio (tj. njegov ak) slijediti one rijei /Koje neko jedan pjesnik izgovori, / Naime: / Svu dunost ispuni /Koji korisno
s ugodnim / I smijenim pomijea. [Istaknuo V. K.] Obznanjujui tako,
tijekom veeg dijela predgovora, svoje pedagoke namisli te da e to,
dopunjujui Horacija, initi pomou smijeha,12 Brezovaki zavrava svoj
predgovor klasinom retorikom figurom prizivanja itateljeve dobronamjernosti: Ovaj dakle igrokaz / I istinu uzmi za dobro, dragi itaoe. /
Ako sam od tebe zasluio kakvu pohvalu: / Duan sam je tebi pripisati,
/ Koji nisi uskratio priznanje istini; / Ako nikakvu: mene treba kriviti /
Ako, premda bih mogao, / Nisam svima udovoljio. / Ostaj mi zdravo.13
12
13
50
Nikola Batui podrobno razlae ovaj odlomak istiui upravo Brezovakijev dodatak Horaciju
kao kljuan, kojim sebe generiki legitimira kao izrazitog komediografa. (Vidi: Batui, N.,
2002; 127)
Radi lake preglednosti Brezovakijevih stavova koristili smo se tokavskim prijevodom Predgovora. Ovdje pak donosimo izvorni kajkavski tekst u cijelosti:
Dogoda igru ispeljanu ovak kak ovde je,
Zato, ufam se
Tebi za kraji as alduvati hotel jesem,
Da z istinum svojum tebe ne zbantuje,
Dobrovoljni tavec.
Ar sem vupuen da je tebi dobro znano
Bude videl dijaka,
Da niti kreposti pohvaliti,
Kojemu stari ime grabancijaa prideli jesu;
Niti falinge popraviti prez istine n mogue.
ul bude od njega
K istini svoji priloil je moj dijak
Kulika je hasen napretka vu dobreh navukeh,
I takva tulikaje
Koji tak osobno
Koja razveseliti i na smeh genuti
Kak opinsko dobro poraaju.
(Z navukom) mogla budeju.
Kajti pak ovakve igre negda pri Grkih,
Ar se je trsil nasleduvati one rei
Potlam pri Rimlanih,
Koje negda jeden pesmoznanec je zgovoril,
Iz takovoga cila zmilene i igrane jesu
Najmre:
Da i krepostih cenu
Vsu dunost je spunil
I faling odurnost pred oi postavljaju,
Koj je hasnovito z vugodnem
I potom dike elju,
I smenem zmeal.
Koja jedina dobro dranje kini,
Ovu anda igru
Vu nas povekaju,
I istinu za dobro primi, d. tavec.
Zato, kak odurne i budue sree porulive
Ako hvalu kakvu od tebe zasluil jesem:
Nekoje falinge jesu vu vezdanjeh,
Ovu tebi pripisati duen budem,
Najbolje pak mladeh sveta ljudih,
Koj cenu svoju istini skratil nisi;
Moj dijak ve vu peldah kak vu navukeh kae.
Ako nikakvu: mene bi moral kriviti
Ako morebiti otrei bude kak bi vnogi eljel
Ako vsem po volji viniti bi mogel
Prosim da ne zameri
Pak ne bi hotel.
Ar stoprav je iz kol iziel
Zdrav ostani.
Kade istinu govoriti i initi je se navil.
(Brezovaki, 1973; 90-91)
Vladimir Krui
Predgovorom, dakle, Brezovaki odreuje nekoliko naelnih sastavnica svoga komada. Najprije odreuje glavnog provoditelja i zastupnika svojih didaktikih namjera (: To je ak kojem stari dadoe ime
grabancija.), slijedi odreenje ope zadae (: Upozoriti na korisnost
dobra obrazovanja kao temelja stvaranja ope i osobne dobrobiti.), zatim se naznauje sredstvo provedbe te zadae (: Igrokaz kakve su jo u
antici smiljali da se pokae vrijednost ljudskih vrlina i runoa mana.),
potom nain kojim e se to initi (: Zornim primjerima e se pokazati koliko su runi i za buduu sreu tetni neki nedostaci dananjih mladih
ljudi.) i ujedno upozorenje da e njegov izvritelj moda biti otriji u provedbi te zorne obuke nego to bi to gledatelji oekivali. Ali, ispriava ga
autor, njegov ak je jo mlad i beskompromisan, tek je izaao iz kole
gdje se nauio govoriti jedino istinu, koju Brezovaki posebno istie kao
vrhunski kriterij svoga i Matijaeva pounog djelovanja pridodajui, nimalo nevano, da e se pouka provoditi na zabavan i smijean nain te
svoje naelno izlaganje zavrava citiranjem i dopunom Horacijeve znamenite sentencije.
Jasnoa i saetost iznesenih namjera te prisnost i izravnost obraanja jasno naznauju koliku je vanost Brezovaki pridavao publici (itateljskoj odnosno kazalinoj) i njezinoj recepciji onoga to joj je namjeravao poruiti. Pritom, Brezovaki je vrlo svjestan da tu recepciju, zbog
neuobiajene drutvene kritinosti u komediji, tek treba odgojiti, tj. naviknuti gledatelje na prihvaanje otrijih kazalinih, komikih, karnevalskih izraajnih sredstava kojima e, upozorava, ostvarivati plemeniti cilj otkrivanja istine i raskrinkavanja osobnih i drutvenih mana.
Ako je u Predgovoru openit i naelan, Brezovaki u samom komadu postaje vrlo konkretan u prikazu kak odurne i budue sree porulive nekoje falinge jesu vu vezdanjeh, najbolje pak mladeh sveta
ljudih. To ini dovoenjem na scenu vrlo slikovitih i znakovitih likova
zagrebake graanske svakodnevice, zatim brojnim kritikim komentarima aktualne drutvene zbilje koji se proteu cijelim komadom, potom
razvijanjem ukupne radnje i djelovanja likova kao slijeda zornih primjera osobnih i drutvenih poroka i mana te, konano, uporabom kazalita i eminentno kazalinih dosjetaka kao sredstva njihove osude i simbolikog kanjavanja.
Nitko od sjevernohrvatskih pisaca prije Brezovakog nije opisao,
niti izveo na pozornicu, i to u okviru jednog dramskog komada, toliko
51
Vladimir Krui
razliitih pukih likova, hogartovski14 ivo karakteriziranih jezinim, stalekim i drugim sociokulturnim oznakama stvarajui tako svojevrstan
panoptikum, zagrebaki antropoloki muzej (Novak, 2004; 259) primjera ljudskih nedostataka u rasponu od osobnih mana do grijeha
struktura. Svi zbiljski likovi komedije oblikovani su govorom, stavovima, ponaanjem te interesima koje zastupaju prvenstveno kao predstavnici svojih drutvenih skupina i njihovih vrijednosnih opredjeljenja.
Smolko, otar, i Vuksan, krznar, tipini su purgerski obrtnici (mali
poduzetnici, kako bismo ih danas nazvali) iji je svjetonazor prvenstveno oblikovan brigom za vlastitu materijalnu korist. Jugovi, pravdoznanec, Veselkovi, pazitel na segurnost opinsku, Koprinovi, pazitel
na pute, i Pisarovi, varaki pisar, pak, javni su slubenici, ne prevelika znaaja, eljni ugodna ivota bez previe truda. Tu su jo Lazo i Gajo,
Smolkovi detii, obiljeeni, izmeu ostalog, i tokavtinom (koja ovdje
djeluje kao pod-dijalekt!), jednako kao i Hanzl, otarijaki sluga, koji
govori nekakvim pomalo karikiranim slovenskim. Ovaj niz slikovitih portreta, uzetih iz zbiljskoga svijeta ondanje grike svakodnevice, zakljuuju i dva mui, seljaci iz zagrebake okolice koji imaju posebnu ulogu
da u kljunom spelavanju igrokaza budu gledatelji i svjedoci hamulija, tj. arolija, to ih s lijenim i sebinim javnim slubenicima izvodi
glavni protagonist, redatelj i arbitar svih dogaanja, Matija grabancija
dijak, jedini nezbiljski, fikcijski i u cijelosti kazalini lik ove groteskne,
satirike komedije.
Za razliku od Matijaa iji iskazi, u skladu s nezbiljskou njegova lika, predstavljaju odjek opih, u osnovi prosvjetiteljskih, moralnih
naela i pravorijeka (isticanje obrazovanja kao uvjeta drutvenoga dobra i koristi), neki od zbiljskih likova tijekom radnje s velikim arom i
uvjerenjem komentiraju i prosuuju aktualne drutvene i gospodarske
okolnosti, ponaanja i navike onovremene zagrebake sitnograanske
svakodnevice, one koja se zbiva u gostionici, na ulici ili u susjedstvu,
oblikujui tako ivim, nimalo knjikim, govorom autentine prizore prostora i vremena u koje je smjetena radnja. Ti komentari, oblikovani
prije svega kao svjetonazorski iskazi pojedinih predstavnika drutvenih
skupina oslikanih u komediji, vrlo su kritiki intonirani. U 2. spelava-
14
52
William Hogarth (1697. 1764.), engleski slikar, tiskar, drutveni satiriar i karikaturist. Radovi mu se kreu u rasponu od realistikih portreta do nizova slika nazvanih modernim
moralnim sadrajima. Prepoznatljivost njegova naina dovela je do toga da se politike ilustracije u takvu stilu esto nazivaju hogartovskima.
Vladimir Krui
nju (prizoru) 1. dogoda (ina), u kojem dvojica zagrebakih purgera

prvi put susreu Matijaa, otar Smolko, na Matijaevo deklarativno
opredjeljivanje za sluenje istini, uzvraa predstavljajui se kao glasnogovornik starinskeh Horvatov: Gospone, vi z vaum istinum vezdane vreme dalko ne zajdete, ar vam je vezda takov svet da vam vu istini
nikaj ne postavla, i onoga koj istinu govori zvekinum beiju i odurjavaju. (Brezovaki, 1951; 46) Na naivno Matijaevo pitanje komu se
onda moe vjerovati ako ne istini, Smolko odvraa: O gospone, vezda,
ki vam slatko govori, masno pripoveda, vse hvali, kaj se kome dopada:
kudi, kaj ni po volji; koj se tam obrne, kam veter puhne; koj z vuki tuli,
s cucka laje, z medvedi plee, on vam je lovek ovoga sveta, pravien, istinski i vsigde prijet. (Isto; 47) Prizor, pak, zavrava arobnim
Matijaevim obznanjivanjem Vuksanove i Smolkove nimalo potenjake
prolosti.
I u daljem tijeku komedije slijede prizori u kojima zbiljski likovi,
i sami prepuni nedostataka koje verbalno osuuju, izrazito kritiki komentiraju aktualnu stvarnost i njezine protagoniste. U 9. prizoru 2. ina,
u razgovoru s Matijaem, komentirajui odvjetnika Jugovia i njegovo
plemiko podrijetlo Vuksan govori: Kaj hasni plemenina, ako niti Bog
niti kralj niti domovina iz njega hasen kakvu imati ne more. Plemenina je prazno ime samo koje niti hrani niti opravlja loveka. Srce plemenito, dranje dreno, navuk potreben, prikladnost k slubam domovine i marlivost, ove su, koja istu plemeninu plemenitu iniju. (Isto;
61) I malo dalje: Prosim vas, je li more onde dober glas biti kade jeden
plemeniti, koj nikaj ni probuval, nikakovu slubu domovini vinil, od gizdosti, da je plemenit, nee druga domovini sluiti, zvan ako taki veliku
ast ne dobi, ali vsako leto dve tenge vie ne korai; zato ostavi malu
slubu, kajti nima tuliko na leto plae, kuliko je on kader potroiti, odide
na svoje imanje, onde sim tam lomae, konje zjahiva, kmete guli, gosti
zvaa, zadnji iz same naglosti oeni se; i drugo nikaj od svoje sree
pokazati nima, kak jeden minu dece, koja denes zutra zbog pomenkanja dobroga othranenja jednaki divjaki budu, kak je i otec. Je li ovo
dober glas? (Isto; 63) Kao i u veini drugih prizora, Matija je u ovom
prizoru provokator koji, u dosluhu s publikom,15 navodi Vuksana, koji,
kao i Smolko ranije, samouvjereno govori u ime starinskih purgara, da
15
Matijaeve replike a parte, koje imaju sve znaajke komentara radnje, upuene su gledateljima kao sugovornicima: Ov lovek ne mora slamu vu glavi imati; moram ga jedno malo
razdraiti, da se isto zgovori. (Isto; 63)
53
Vladimir Krui
iznese to misli ne samo o Jugoviu nego i o nekompetentnosti javnih

slubenika, o enidbi iz interesa meu staleima, o loem odgoju purgerskih djevojaka, kolovanju domaih sinova u stranskim orsagima i
donoenju stranih obiaja, o neobrazovanosti i neprosvijeenosti naroda, o nepotivanju vjerskih obiaja, o opoj nebrizi za odgoj mladih narataja. Cijeli prizor, pak, uokviren je burlesknom, izrazito kazalinom,
dosjetkom u kojoj Jugovi toboe nevidljiv, jer pod jezikom dri vlat trave koja loveka nevienoga ini prislukuje razgovor Matijaa i Vuksana, koji, opet, upoznat s cijelom prijevarom, koristi situaciju da Jugovia temeljito izvrijea i doslovno ispljuje.
Slijedi, u 3. inu, veliki prizor u krmi, oblikovan gotovo kao predstava u predstavi, u kojem se Matija, preruen u banatskog trgovca,
obraunava s javnim slubenicima, Jugoviem, Veselkoviem, Koprinoviem i Pisaroviem. Tijekom kartake igre, na koju su ga ovi pozvali
da mu uzmu pretpostavljeni novac toboe zaraen od prodaje volova u
Trstu, Matija, za kojeg ve znamo da je arobnjak, opeljei svu etvoricu ne ostavivi im niti jednog krajcara, s kojem bi se otkupili, da (ih)
ne bi pes zascal. Cijeli dogaaj, pak, kao publika, promatraju dvojica
seljaka koji igru i njezine pogubne uinke komentiraju i ocjenjuju: Glej,
kume, kakve ti lepe novce ovi norci zgubivaju. () Meni se vidi da ova
igra je samo za to zmilena da jeden, koj je sreen, more drugoga isto opleniti. () Jaj, jaj, kume, da bi se mui ovakve igre igrali, bi nas
pune orsake hie bile. (Isto; 71) Prvi dio prizora zavrava Matijaevim
pounim izlaganjem protiv (zabranjenih) hazardnih igara, zatim podjelom dobivenog novca promatraima, siromanim kumekima, i zagrebakom pitalu za siromahe te opim aenjem svih nazonih. Time
zapoinje drugi dio prizora, u kojem e javni slubenici razgaliti duu i
iznijeti svoja (sebina) svjetonazorska opredjeljenja. Pisarovi izjavljuje: Kaj na me spada opinsko dobro, ako sam zlo stojim. (Isto; 73), a
Jugovi: Raji zaisto kakti osel travu gristi, kak prez zadovoljne plae
domovini sluiti. (Isto; 74); Veselkovi se pridruuje: Ja raji krnjakom
(krmkom) postati, kak nekuliko let za 50 ali 100 forinti sim tam lundrati
kakti pes. (Isto; 74) Prizor zavrava krajnje teatralno, jo tonije, karnevalski: Jugovi i Veselkovi dobivaju magareu odnosno svinjsku glavu,
Koprinoviu naraste ogroman nos, a Pisarovi dobije tamno lice kakti
vrag ili Indijanec. Kad se vsi zdigneju proti njemu i hoeju ga prijeti,
Matija se najemput na smrt obrne, tj. preobrazi u lik smrti, nakaj vsi
se osupneju i opadne predstor. (Isto; 74) Dvojica kumeka pobjei e
54
Vladimir Krui
tada s prizorita, uz zakljuak da je to sve boja katiga. A istu ocjenu

dat e kasnije i Matija, kad mu malo kasnije Jugovi, ne znajui jo da
je sm Matija bio onaj banatski trgovac koji ga je zaarao, ispripovijeda to mu se dogodilo. Na pitanje Jugovievo Zakaj bi nas Bog hotel
katigati?, Matija odgovara Kajti sreu i dare boje ne vivate, kak bi
morali. Jugovi uzvraa: To je babji zrok (razlog, objanjenje), a Matija odgovara: Ali vendar spodoben istini. (Isto; 77)
Stavljajui osudu aktualne drutvene zbilje i njezinih protagonista
u usta likova koji su i sami njezinim dijelom te prepuni mana i grijeha
koje kod drugih osuuju, Brezovaki ostvaruje dva vana uinka u svijesti gledatelja: naime, kao prvo, da su ti zbiljski i njima slini likovi
osim siromanih kumeka svi odreda vei ili manji licemjeri, a kao
drugo, da nitko od tih likova ne zasluuje da bude poteen autorove
kritike i kazne koja e uslijediti, a koju e provesti Matija kao autorov
scenski zastupnik.
Sredstvo kritike zbiljskoga svijeta te raskrinkavanja osobnih i
drutvenih zala, a onda i provedbe kazne nad njegovim grenim likovima za Brezovakog je smo kazalite, njegove konvencije i nain njihova djelovanja. Za tadanje gledateljstvo Brezovakijeva je komedija bez
sumnje morala biti dotad najizravnije zrcalno sueljavanje sa ivotnom
stvarnosti koje su dijelom, s likovima koji su im morali izgledati bliski
i poznati, jo izravnije, s vlastitim scenskim odrazom. S druge strane,
Brezovaki vjetom uporabom dramaturkih konvencija od samoga poetka, ak i prije toga, naime ve u Zavjetku, manipulira empatijskim
nagnuima gledatelja. Ostvarujui prisnu komunikaciju s njima, upuujui ih u svoju namjeru i vjetinu ini ih sudionicima Matijaeva pothvata, pridobiva ih na svoju stranu, dok likove predstave, kako rekosmo,
bliske i prepoznatljive gledateljima, upravo takvim postupkom distancira od gledatelja i ini objektom svoje didaktike nakane. Tako Brezovaki ve pri prvom susretu Smolka i Vuksana uvodi govor a parte, koji e
kasnije redovito koristiti za obraanje publici inei ju preutnim svjedokom i suigraem u razvoju radnje istodobno je time i otvoreno oznaujui za glavna primatelja ukupnog scenskog dogaanja. Zrcalnu prirodu
kazalinog dogaanja Brezovaki zatim gradi i osnauje govorom likova,
ponekad, kako smo vidjeli, uporabom posebnih dijalekata kojima karakterizira pojedine likove, zatim brojnim podacima iz onodobne zagrebake svakodnevice kao to su nazivi lokaliteta u gradu i okolici ili imena
krmi u kojima se odvijao javni ivot, a vrhunac pribliavanja gledatelje-
55
Vladimir Krui
voj zbilji su izjave likova u prizoru u krmi pri Leffleru onoj u kojoj e
Matija izvesti svoju najveu grabancijatinu da su veseli i norski
dnevi, tj. da i tak je faenek vezda. (Isto; 68-69) Znademo li da su se
kazaline predstave u to doba izvodile u vrijeme poklada, pa tako i praizvedba Matijaa grabancijaa dijaka u Plemikom konviktu na Griu
14. veljae 1804., onda ovakve izjave usred same izvedbe najizravnije
oznauju scenski dogaaj kao zbivanje sada (o pokladama!) i ovdje (u
Zagrebu, na Griu!) sugerirajui tako gledateljstvu da je ono to gledaju
takoer dio faenjka. Brezovaki se tako lukavo koristi konvencijom
poklada veselih i norskih dneva kad su krute stege dnevnog moralnog nadzora olabavljene a ala i smijeh na vlastiti i tui raun do izvjesne granice doputeni kako bi pripremio gledatelje za prihvaanje njihova vlastita karnevalskog odraza na sceni ali i karnevalske kazne koju
e Matija alias autor provesti nad grenim zagrebakim graanima. Prizor koji zatim slijedi jest, kako smo naznaili, vrhunac teatralizacije u komediji, a mogli bismo takoer rei da preruavanje i preobrazba likova u ivotinje i ina bia predstavlja vrhunac karnevalizacije koju
Brezovaki svjesno koristi i primjenjuje u ovom komadu. Iznimna vjetina baratanja kazalinim konvencijama i postupcima, za koje je znao kakve e efekte kod publike proizvesti, a za to u hrvatskim okvirima nije
imao uzora,16 potvruju Brezovakog kao umjetniku osobnost koja je u
kazalinom mediju tovie, u psiholokom mehanizmu kazalita otkrila sebi najprimjereniji i najprirodniji nain izraavanja i komuniciranja
s publikom.
Za razliku od Dijania, koji je dobar, vrijedan i temeljit pedagog,
kolnik, koji u kazalitu prepoznaje uinkovito sredstvo odgajanja i obrazovanja djece, Brezovaki je prije svega umjetnik koji reagira na drutvenu stvarnost oko sebe te angairano, sredstvima kojima najbolje
barata, a to je kazalite, sudjeluje u njezinu prosuivanju i, sukladno
kritikom motritu koje zauzima, njezinu popravljanju. Njegova ciljana
publika nisu djeca, ve odraslo gledateljstvo; u irem smislu (urbani) puk, narod. Osim to je umjetnik, tj. bitno obiljeen potrebom da se
umjetniki izrazi i komunicira s javnou, on je obrazovani intelektualac
strasno zaokupljen sudbinom vlastite domovine te eljom da domovini
slui svim svojim sposobnostima i umjetnikim sredstvima kojima ras16
56
Jedina mogua usporedba mogla bi se napraviti s Drievim shvaanjima i uporabom kazalita, naroito s Negromantovim govorom i proslovom Dundu Maroju, no Brezovaki ih nije
poznavao.
Vladimir Krui
polae. Za razliku od pjesnitva kao medija visoke, uene kulture, koji

koristi u svojoj javnoj komunikaciji s intelektualnom i obrazovanom drutvenom elitom, Brezovaki kazalite prihvaa i koristi kao medij popularne kulture, okrenut urbanom i neobrazovanom puku. Svoj umjetniki
rad za ope dobro shvaao je upravo kao dunost odgajanja i moralnog
popravljanja tog puka iz kojeg je i sm potekao i iz kojeg se zahvaljujui
obrazovanju izdigao. Upravo to izrijekom i kae Matija, Brezovakijev alter ego, predstavljajui se na poetku komedije i programatski objavljujui: Ar navuki nai tam svigdar ciljati moraju da po njih ne samo skrbimo se za nae dobro, nego da i blinjega ali od zla odvrnuti ali na dobro
vputiti tak z remi kak s prikladnemi naini trsimo se. Onda stoprav
domovina uti hasen navukov oneh koje s tolikum skrbjum trsi se deci
svoji po navuiteleh naprvo postavlati. I zato, ako ja morebiti kade vam
suprotivnoga kaj bi vinil ali povedal, ne zamerite, ar istinu povedati i na
dobro blinjega vuputiti duen jesem. (Brezovaki, 1951; 46) Opa dobra koja brani u svom domoljubnom pjesmotvoru iz 1790. u osnovi su
ista ona koja, neizravno, zastupa i u Matijau grabancijau dijaku. Naime, u komediji se ta opa dobra (domovina, narod, istina, sloboda i vjera) manje deklarativno spominju, no sva sredstva umjetnikog izlaganja
i sve dosjetke komikog kazalita u slubi su satirikog raskrinkavanja,
karnevalskog izrugivanja i osude te simbolikog scenskog kanjavanja
drutvenih i osobnih poroka koji tete ostvarivanju tih dobara. Matija
svoje grube plae raznim likovima (batinanje, pljuvanje, pretvaranje u
ivotinje i sl.) opravdava sljedeim rijeima: Jedno malo po nosu dati
takovem ne kodi, koji su grobijani, svojvoljni i skup oholni, ar se naviju
vljudneji biti, kada se dobro splatiju; i spaziju da su si tomu sami krivi,
ter ovak drugi put budu spametnei. (Isto, 78) Dakle, sve one oholice,
samovoljnike i grubijane koji tete opem dobru mogue je uljuditi i uputiti na pravi put tako da ih se iskustvenim uenjem, tj. raskrinkavanjem
u kazalinoj igri i zornim kanjavanjem pomou batina i preobrazbi
njihovih zrcalnih pandana, pelda, koje otjelovljuju likovi komedije, dovede do uvianja vlastitih mana i njihova ispravljanja.
U ovako ocrtanim Brezovakijevim nakanama oitavamo takoer
shvaanje kazalita kao medija uenja i pouavanja kakvo svojom znamenitom raspravom Pozornica kao moralni zavod zagovara Brezova-
57
Vladimir Krui
kijev suvremenik Friedrich Schiller.17 Ne kae li tamo Schiller da je kazalite ogledalo onom najbrojnijem od svih stalea, ludama, izlaui olakavajuem podsmjehu tisue njihovih oblika. () Premda nije uklonilo
niti smanjilo nae poroke, zar nas nije najprije upoznalo s njima? Uvijek emo morati ivjeti sa zlim i ludim ljudima. () Ali odsad nas nee
zatei nespremne; bit emo pripremljeni za njihove napade. Kazalite
nam ih je razotkrilo i uinilo bezopasnima; kazalite je strgnulo masku
s licemjerova lica i otkrilo zamke to ih spletke i smutnje postavie za
nas. Izagnalo je prijetvornost i prijevaru iz njihovih zamrenih labirinata
i izloilo njihovo strano lice svjetlu dana. (Schiller, 2006) Brezovakijeva nakana je nedvosmislena on eli da se njegovi sugraani naviju vljudneji biti i da drugi put budu spametnei; u tu svrhu on ih
pouava zornim primjerima i sredstvima koja smatra primjerenima, razumljivima i dopadljivima publici kojoj se obraa. U tom smislu on, kao
i Dijani, za svoje namjere koristi jo itekako ivu tradiciju pedagogije
pelda. S druge strane, pedagogija demonstrirana u Matijau grabancijau dijaku ima malo veze s tada novim pedagokim strujanjima
koja su utjecala na Dijania. Onaj koji ovdje vodi i reira cijelu igru nije,
poput Dijania, dobri uitelj i uzoriti samozatajni pedagog, ve, kako
sm Matija izjavljuje, obrazovani znalac koji je marljivim uenjem, a ne
vjetijim aranjem stekao prirodna znanja koja su mu omoguila proizvoenje zaudnih dogaaja i preobrazbi to ih izvodi s likovima. Ipak,
uza sve autorove ograde i upozorenja da se tu ne radi ni o kakvim coprijama, ostaje injenicom, koju Brezovaki nigdje u komediji ne objanjava ali na nju u svijesti gledatelja bez sumnje rauna, da je Matija
takoer i grabancija dijak18 za kojeg publika iz puke predaje znade da je, uz redovnih dvanaest, zavrio i neslubenu trinaestu kolu,
onu u kojoj se stjeu natprirodne sposobnosti.19 Sjedinjujui tako osobine, s jedne strane, prosvjetitelja obrazovanog u prirodnim znanostima, a s druge, arobnjaka, posjednika natprirodnih znanja i moi, Ma17
18
19
58
Nema potvrde da je Brezovaki poznavao ovaj Schillerov esej objavljen 1784., ali je izvjesno
da ga je, u razdoblju od dvadeset godina koliko je proteklo izmeu njegova objavljivanja i prikazivanja Matijaa grabancijaa dijaka, mogao proitati. Bili su gotovo vrnjaci, a Schiller
je do poetka 19. stoljea ve bio slavan pisac i teoretiar.
Vatroslav Jagi u raspravi Junoslavenske narodne prie o Grabancijau dijaku i njihovo
objanjenje naziv grabancija izvodi, nadovezujui se na Belostenca, iz talijanske gramanzie, iskvarenog izraza za negromanziu. Grabancija je, dakle, isto to i negromant,
arobnjak. Ta primisao, usprkos deklarativnog nijekanja, nije se mogla izbrisati iz svijesti
gledatelja Brezovakijeve komedije. (Vidi: Bartoli, 1989; 251-252)
Vidi: Bartoli, 1989; 252-253.
Vladimir Krui
tija, kao uostalom i njegov pisac, iskazuje se kao dvosmislen, i tim

vie zanimljiv, protagonist umjetnik, umjenik, tj. vjeti, spretni znalac kazalinog poigravanja koje ni suvremenici niti mnogi kasniji knjievni interpretatori nisu bili u stanju bez ostatka svrstati u anrovske
ili knjievnopovijesne rubrike, kao to ga ni mi ne moemo lako svrstati
meu dramsko-pedagoke paradigme koje smo odredili. Svojim programatskim stavovima iz Zavjetka i Predgovora Brezovaki je prosvjetitelj, no nain provedbe tih stavova u samom komadu, u njegovoj dramaturgiji, oblikovanju likova i u voenju samog kazalinog mehanizma
ne bismo mogli primjeriti aktualnoj pedagokoj praksi (osim, moda, tadanjem kanjavanju u kolama gdje je iba jo uvijek bila na cijeni). K
tome, Brezovaki svoj komad pouzdano ne namjenjuje djejoj publici.
Daleko blia nakanama Drieva Dugoga Nosa, negromanta iz velicijeh Indija, koji Dubrovniku i Dubrovanima dolazi pokazati njihovu zrcalnu sliku, negoli prijaznom i razumnom uitelju-prosvjetitelju iz Dijanieve knjiice, pedagogija Brezovakijeva Matijaa grabancijaa dijaka
svojom autorskom osebujnosti smjeta se na sam rub polja koje istraujemo. Kazalina i karnevalska narav primijenjenih pounih sredstava upuuju na to da izvorite Brezovakijevih didaktikih nakana manje
treba traiti u postulatima i metodama nove prosvjetiteljske pedagogije,
a vie u njegovim osobnim intelektualnim i umjetnikim uvjerenjima, u
autorskoj pjesnikoj pravdi20 na koju si kao pjesnik i dramatiar uzima
pravo, a kazalite koristi kao sredstvo njezine provedbe. U tom smislu
i Brezovakijeva pedagogija, kako se oituje u komadu, zapravo postaje sastavnim dijelom uporabljenih kazalinih postupaka i konvencija
kojima autor oblikuje i iskazuje svoj svjetonazor. Upravo je stoga teko
Brezovakog klasificirati i smjestiti ga u neki od paradigmatskih okvira
koje smo naznaili na poetku naega rada. Za njegovo shvaanje kazalita valjalo bi otvoriti novu rubriku koju bismo mogli nazvati kazalite
kao sredstvo iskazivanja osobnog svjetonazora, ime ga zapravo potvrujemo kao umjetnika kazalita, a komad koji smo ralanjivali kao poseban sluaj paradigmatskog modela kazalita kao vrijednosti po sebi,
pri emu kazalite ovdje nije neka opa kulturna ili drutvena vrijednost
20
Pjesnika pravda je knjievni postupak u kojem vrlina biva na kraju nagraena, a grijeh kanjen, u modernoj knjievnosti esto oblikovan ironijskim preokretom sudbine junaka, a koji
nastaje kao posljedica njegovih vlastitih postupaka. (http://en.wikipedia.org/wiki/Poetic_justice)
59
Vladimir Krui
(ono e to postati tek pola stoljea kasnije), ve je ono vrijednost kako

je prihvaa i svojim djelom ostvaruje sam autor.
Velemona poluga narodnoga razvitka Prosvjetna
ideja kazalita ilirizma
Nakon posljednje zabiljeene predstave u zagrebakom kaptolskom sjemenitu 1834. godine nema, za vie desetljea, podataka o
slinim izvedbama kolskog kazalita, to svjedoi o okonanju jednoga zaokruenoga kazalino-povijesnoga i kazalino-stilskog razdoblja.
Dok je kod kolskog kazalita prethodnog razdoblja bilo mogue prepoznavati njegove pedagoke znaajke iz same prakse i uvjeta u kojima
se odvijalo, bez traenja dodatne potkrepe ili opravdanja u eventualnim
programatskim tekstovima, kojih, uostalom, niti nema, razdoblje koje
slijedi ne nudi nam tako oit i dosljedan model didaktike primjene kazalita.21
Poetkom 19. stoljea kazalite se u Hrvatskoj dogaa u urbanim
sredinama i to uglavnom na stranim jezicima, u Dalmaciji i Rijeci na talijanskom, u dananjoj sjevernoj Hrvatskoj na njemakom. Realizatori
takva kazalita su gostujue ili pak vie ili manje trajne profesionalne
druine. U Dubrovniku kazalite hrvatskog jezika zamire; ako ga je, uz
dvije zabiljeene iznimke godine 1822. i 1830., prema nekim pretpostavkama u to vrijeme i bilo, to su mogle biti privatne amaterske predstave nezabiljeene u javnosti ili slubenim dokumentima. U Zagrebu
pak kazalite na kajkavtini na trenutke oivljuje u kolskim predstavama kaptolskog sjemenita i gornjogradskog Plemikog konvikta. No to
su povremene predstave za ui krug gledatelja, bez mogunosti jaeg
udjela u snanijem oblikovanju kazalinih navika tadanjeg malobrojnog
urbanog puanstva. Tu zadau mogli su preuzeti samo kazalini profesionalci.
Upravo u periodu postupnog zamiranja kolskog kazalita od konca 18. i u prvim desetljeima 19. stoljea poela se u Zagrebu stvarati
21
60
Ako ovdje spominjemo samo kazalite a ne i dramu, to je stoga to je potonji naziv svoj
proireni dananji smisao u znaenju bilo kojeg oblika dramske aktivnosti i organiziranog
dramskog rada u kojem predstava ne mora biti prvenstveni cilj stekao tek kasnije, dok je
kazalite najee u uem znaenju drutveno legitimirane umjetnike ustanove cijelo
to vrijeme bilo glavnim referentnim pojmom kojim se nastojalo pokriti, ili mu pribliiti, a esto i
osporiti, raznolike oblike predstavljakih praksi koje je nastajue hrvatsko graansko drutvo
prihvaalo i kojima se koristilo.
Vladimir Krui
kritina masa graanstva koje se, premda unutar sebe staleki, obrazovno i jezino raznoliko, poelo odlikovati slinim socijalnim i kulturnim
navikama male urbane zajednice kojoj je kazalite trebalo poglavito kao
medij javne drutvenosti i zabave. S obzirom na to da je dio graanstva
upravni inovnici, vojnici, doseljeni obrtnici, trgovci te lokalno plemstvo koji je najintenzivnije iskazivao kulturnu potrebu za kazalitem
uglavnom govorio slubenim jezikom dravne uprave, tom su zahtjevu
ponajvie mogle udovoljiti kazaline druine i ansambli njemakog jezika. Tako od 1780., kad su prvi put zabiljeene profesionalne izvedbe
komedija i igara u gornjogradskoj pivari, pa do 1860., kad su njemaki glumci, doslovno i simboliki, protjerani s pozornice staroga kazalita, traje povijest kazalita njemakog jezika u Zagrebu, rastuem
upravnom sreditu tadanje banske Hrvatske, gdje e uskoro doi i do
glavnih promjena i oblikovanja nove kazaline i pedagoke paradigme.
Ovo je kazalite u svakom pogledu komercijalno: sve se plaa, od
zakupa prostora za izvedbe, preko glume i glazbe do opreme predstava i drva za grijanje, a sve to nastoji se pokriti prihodom od ulaznica
te eventualno neto i zaraditi. Ono je profesionalno, to znai da ga ne
izvode dobrovoljci ve profesionalci kazalini poduzetnici, glumci,
glazbenici, plesai koji kazalitem zarauju za ivot. To kazalite ivi,
bolje rei preivljava, zahvaljujui svojoj publici i traje dok je publika njime zadovoljna i voljna plaati svoj posjet. Njegov se repertoar oblikuje, s jedne strane, prema sklonostima publike koju valja zadovoljiti, a
s druge, prema okvirima koje doputa aktualna vlast. Uz nie oblike
zabave, kao to su onglerski, maioniarski, dreserski i drugi cirkuski
nastupi, pravim kazalinim programom dominira graanski repertoar
tada uobiajen irom carevine, u rasponu od omiljelih Kotzebueovih i
Ifflandovih komada do kojekakvih prerada i prigodnih adaptacija te lakrdija i skeeva, a povremeno gostuju i operne talijanske druine. Tako
ovaj model, u provincijalnim i materijalno skuenim uvjetima varaa
zagrebakoga, funkcionira prvenstveno kao graanska zabava i razbibriga te mjesto drutvenog okupljanja.
Kada 1830-ih mladi i poletni ilirci zaponu s realizacijom svog projekta nacionalnog preporoda, osim svijesti o kazalitu kao mediju najizravnijeg javnog utjecaja i dojmljivosti, malo e od ovog modela koji im
se jedini nudio htjeti preuzeti za svoju viziju nacionalnog glumita i njegove uloge u kulturnoj i politikoj preobrazbi hrvatskog drutva. Meutim, ne samo godinama nego desetljeima, za praktino ostvarenje svo-
61
Vladimir Krui
jih ideja nee imati na raspolaganju nita drugo nego upravo taj model
kazaline organizacije, proizvodnje i poetike.
Svoju viziju kazalita i njegove drutvene i kulturne funkcije preporoditelji vie duguju svom obrazovanju i moguim kazalinim iskustvima
stjecanima tijekom studija i kasnijih boravaka u Grazu, Beu i Peti negoli onim provincijalnim predstavama njemakih impresarija i druina,
esto problematina ukusa, koje su mogli gledali u gradekom Amadovu kazalitu. Sedamnaestogodinji Dimitrija Demeter, glavni oblikovatelj
i najuporniji promicatelj ideje nacionalnog kazalita, za studija u Grazu
1827. ita i, kako svjedoi Ljudevit Gaj u autobiografiji, tada se najvie
bavljae o staroj izuoj knjievnosti, a osobito o igrokaznoj umjetnosti
grkoj, koju je naponajvie cijenio i pazio. (Horvat, 1975; 36) Pie dalje Gaj: Povjesne moje biljeke u njem probudie elju, da u narodnom
jeziku igrokazi obnovi spomen od naih starih, djela naih pradjedova.
Osbiljske se ove misli javljaju meu nami kano prva zarodica narodnom
kazalitu. (Isto)
Deset godina kasnije, 1838., Demeter u Predgovoru svojim Dramatikim pokuenjima, tim, po miljenju Nikole Batuia, prvim hrvatskim cjelovitim dramaturgijskim spisom (Batui, N., 1997; 11), odmah na poetku izjavljuje: Dramatiko psnitvo skupa s kazalitem,
sa kojega se oituje, jest bez dvojbe jedno od najglavnijih srdstvah za
razprostranit izobraenje; jerbo kano njemu, nijednoj drugoj grani knjiestva ne mogu se veim pravom poznate ove i izkustvom stoltjah potvardjene ri priljubiti: omne tulit punctum, qui miscuit utile dulci to
jest: izvario je onaj sva, koi je korisno s ugodnim sjediniti znao.22 (Demeter, 1997; 383) Demeter dalje objanjava kako to kazalite ima initi: Nu ne gledei na to, da dobro uredjeno kazalite k oplemenjenju
ukusa, drutvenoga ivota i sarca varlo mnogo doprinaa, ve i zato
nau pozornost zasluuje, jer njega knjievni jezik najlaglje, najbare
i najobenije razprostranit se moe. (Isto) A ovo potonje je upravo najprea zadaa mladog kulturno-politikog preporodnog pokreta, jer se k
tomu ovdje pomilja na netom uvedenu tokavtinu, pretpostavljeni zajedniki idiom svih ilirskih plemena, kojim eto i Demeter, zagrebaki
22
62
Kao i Brezovaki u svom Predgovoru Matijau grabancijau dijaku, i Demeter se, trideset
etiri godine kasnije, u svom zagovoru dramatikog psnitva skupa s kazalitem poziva
na znamenitu Horacijevu sentenciju, to je poglavito posljedica klasine naobrazbe koju su
obojica stekla i iji se osnovni sadraj nije stoljeima mijenjao. O izravnom pak Demeterovu
nadovezivanju na Brezovakog svjedoi, desetak godina kasnije, izvoenje Matijaa od
strane Drutva zagrebakih dobrovoljaca koje je predvodio Demeter.
Vladimir Krui
kajkavac grkoga podrijetla, pie svoje pjesmotvore, drame i ovaj Predgovor. Tarsimo se dakle, ako nam plamen ljubavi k narodnosti naoj
jote u sarcih gori, i ovo dragocno srdstvo k razirenju izobraenosti
sebi pribaviti. (Isto)
Kazalite je dakle sredstvo za razprostranit izobraenje; ono,
kako Demeter navodi Horacija, sjedinjuje korisno s ugodnim; osim to
pridonosi oplemenjenju ukusa, drutvenoga ivota i sarca, dobro uredjeno kazalite zasluuje posebnu panju jer najlake, najbre i najire
rasprostranjuje izobraenje te, za ilirce jo vanije, knjievni jezik. A
to je za one narode veoma potrbno, kod kojih narodno knjiestvo nije
se jote toliko razirilo, da bi se njihovi ueni i izobraeni ljudi materinskim jezikom u obhodjenju obe sluili; jer zaisto ostat e materinska
r, bila ona i najizobraenia tako dugo iz vijih drutvah izkljuena, doklegod si srnom zgodom u svih javnih zabavah parvenstvo ne osvoji.
(Isto) Demeter je svjestan da okolnosti nae jote su toli nemile, da o
uzdignutju narodnoga kazalita (kakovo trba da bude) jote malo ufanja gojit moemo, nu opet darani smo, koliko je mogue, k ovoj lpoj
budunosti pripravljat se, i zato nam jedna od parvih skarbih biti mora,
s dovoljnim brojem dobrih i prikazanju shodnih dramatikih proizvodah
pomanjkanje ono nadoknaditi, koje nas do danas jedino moebiti prisililo jest zabave nae u tudjem jeziku traiti. (Isto; 383-384)
Didaktinost ovog koncepta miljena je, kako vidimo, u idealnim i
opim okvirima prieljkivane nacionalne kulture, kroz djelatnost kazaline ustanove kao njezina aktivna predstavnika i oblikovatelja. Kazalite,
ta najstrastnia zabava ikoliko izobraenih narodah (Isto: 383), odgaja
narod tako to, uz uvjet da je dobro uredjeno, prikazuje dobre i prikazanju shodne dramatike proizvode na materinskom knjievnom
jeziku. iroka kulturna obuhvatnost ovog koncepta te poglavito odsutnost neke njegove konkretnije pedagoke primjene, npr. u koli ili drugim oblicima odgoja i obrazovanja, svrstavaju ova uvjerenja i nastojanja
meu paradigme koje smo nazvali prosvjetnima, i koja e odsad igrati
vanu, u nekim trenucima i preskriptivnu, ulogu u shvaanjima kazalita
i njegovih odgojnih zadaa.
Premda to u samom Predgovoru nigdje izrijekom ne naznauje,
Demeter se, prema ocjeni Nikole Batuia, vlastitim dramskim opusom
opredjeljuje i za anr kome e se definitivno prikloniti. U moguem generikom izboru to je neprijeporno povijesna drama koja tematizira ivotne sudbine znamenitih linosti. (Batui, N., 1997; 13) Dramski pisac
63
Vladimir Krui
Demeter tako slijedi onaj pravac, zacrtan, prema Gajevu svjedoenju,

jo u mladosti za njihova studija u Grazu, koji uzima za cilj da u narodnom jeziku igrokazi obnovi spomen od naih starih, djela naih pradjedova. Prepoznajemo u toj namjeri tradiciju kazaline pelde, kazalino
predstavljenih uzoritih sadraja i motiva koji su inili kako ideoloku dimenziju isusovakog kolskog kazalita, tako isto, ali s drukijim svjetonazorskim predznacima i vrijednostima, njemakoga prosvjetiteljskoga didaktikog kazalita ije je pedagoke mogunosti prepoznao ve
Juraj Dijani, takoer gradaki student. Sasvim u skladu s naelom
uzoritosti i pouljivosti koju je ovakav kazalini diskurs njegovao Demeter dramatiarsku zadau ne vidi kao rekonstrukciju stvarnih povijesnih
dogaaja. Govorei o svojoj prvoj drami Ljubav i dunost objanjava:
Ovd jote spomenuti moram, da sam, hotei mojim domorodcem ovu
stvar tim ugodniu uiniti, mojoj parvoj drami () historiki temelj podloio, budui da se njezin predmet s jednim dogadjajem iz ivota kralja
horvatskoga Kresimira tretjega Velikim nazvanoga, koga mi moj visoko
ueni priatelj g. Ljudevit Gaj ustmeno sobi, veoma slae. (Demeter,
1997; 385) Spomenuti historiki temelj u Demetera poglavito slui
kao prikladan tematski oslonac za dramske sadraje koji s povijesnom
istinom ne moraju imati puno veze, ali s kojima su aktualna politika i
nacionalna pitanja mogla dovoljno vidljivo korespondirati. (Batui, N.,
1997; 15) Povezujui svoje dramske sieje s pretpostavljenom ili sasvim iskonstruiranom narodnom povijeu Demeter, a kasnije u svojim
dramama i Mirko Bogovi, oblikuje ideoloki opredijeljeno kazalite koje
kod gledatelja nastoji p(r)obuditi odgovarajue domorodne osjeaje i
time uzgojiti svijest o kolektivnom i povijesno vrijednom nacionalnom
identitetu.
Ovom prvom sustavnom izlaganju preporodnih ideja o kazalitu i
njegovim odgojnim zadaama prethodi tri godine prije objavljivanja
Predgovora zanimljiva epizoda s ilirskim budnicama pjevanima u
meuinovima njemakih predstava. Pria svjedoi o naroitoj danas
bismo rekli gerilskoj uporabi tada raspoloivog kazalinog ustroja
za promicanje posebnih ideolokih i politikih ciljeva u prvim godinama
oblikovanja preporodnog pokreta. Osim toga, to je rijedak sluaj u kojem je Ljudevit Gaj, prema tumaenju Josipa Horvata, osobno bio glavnim pokretaem i realizatorom cijelog pothvata. Evo kako Horvat, vrlo
64
Vladimir Krui
slikovito, opisuje cijeli dogaaj: Schweigert,23 spretan araner igrokaza, spremio je komad Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin (Magdalenska pilja kod Ogulina) koji slavi kao primjer hrvatske vjernosti pokret
napoleonskih krajikih pukova kad su 1813. u Glogovi odbacili francuske orlove i istakli habsburku zastavu. Vrhunac slave imalo je biti pjevanje Jo Hrvatska kojoj je Gaj dopisao dvije kitice prepokorne odanosti habsburkom domu. Vjerojatno je Gaj dao Schweigertu ideju za
igrokaz, izraen tako da bi se mogla iznijeti pjesma.
Gaj je sve pokrenuo da osigura to vei uspjeh prvoj manifestaciji
preporodne misli putem kazalita. Sam je napisao Kazalino objavljenje u 5. br. Danice na dan predstave 7. II. 1835., usporedo odtampao i tekst pjesme. Kazalino objavljenje bijae prva novinska reklama
u Zagrebu. Schweigerta, ehoslava, prikazao je kao zaslunog promicatelja hrvatske glume. () O komadu je napisao (na adresu cenzure):
Viteki in onih slavnih Horvatov, koji leto 1813, vu tveravi Glogovi,
kakgod njihova bratja okolo istoga vremena vu Zadru, francuski jaram
sreno ishitivi pod vladanje vseljubljenoga naega Cesara i Kralja povernuli su se, ganul je naeg veigerta, da nam ovoliko vitetvo vu gore
imenuvanom igrokazu ponovi, i tako skupa onim izebranim junakom vu
stanju Thalije spomenik postavi. () Na kuliko nam se vu spomenutom
igrokazu (kojega bi, da je mogue, vnogo raji vu materinskom jeziku videli), odiene kreposti naih domoslavnih Krajine branitelev i uvarev
napervopostavljale budu, na tuliko nas z druge strani redka ljubav domorodnoga junaka Ivana, kak takaj domai obiaji z horvatskim pevanjem i koloplesom, ter po naki sloenom muikom perviput na obinskom kazaliu vtemeljito speljani (izvedeni o.p.) prez dvojmbe vugodno
zabaviti hoeju. () Pod okriljem slavljenja cara i Vojne krajine Gaj je
lansirao svoju budnicu pod naslovom Horvatov sloga i zjedinjenje. Dao
ju je tampati i kao letak koji se dijelio u kazalitu za vrijeme predstave.
Uspjeh bijae silan. Pjesmu su te veeri pjevai morali ponoviti deset puta. Sutradan ju je pjevao Zagreb. Za nekoliko sedmica Hrvatska.
Pokret je dobio svoju himnu. (Horvat, 1975; 102-103)
Opis pothvata govori o uporabi kazalinog medija u svrhu odailjanja politikih poruka te pridobivanja i senzibiliziranja novih politikih
istomiljenika kroz medijski i sadrajno dojmljiv javni nastup. Postupak
moemo shvatiti i kao prikrivenu politiku agitaciju preruenu u javnu
23
Josip Schweigert, glumac ekog porijekla, u Zagrebu je boravio od 1830.
65
Vladimir Krui
kulturnu akciju koja je pred eventualnom cenzurom sebe u svakom trenutku mogla pravdati kao oblik ne politikog nego umjetnikog iskaza popraenog nedvosmislenim izrazima lojalnosti austrijskom vladaru.
Osim toga, Gaj ovdje nije plasirao nikakvu novu politiku ideju, ve jedino doveo do prikladnog estetskog izraza, kroz glazbu i gesla sadrana
u tekstu budnice, osjeaje i raspoloenja koja su ve postojala ili se nasluivala u uvjerenjima publike kojoj se obraao.
Premda ova vrsta uporabe kazalita ne obuhvaa sve sastavnice
medija naime izvoai su ovdje samo izvritelji, sredstvo promidbe,
dok ciljanu skupinu predstavlja gledateljstvo u njoj moemo prepoznati naglaeno agitacijsku funkciju buenja i dovoenja do javna izraza dotad uspavanog narodnog duha. Ipak, uz tu znaajku, po kojoj se
cijeli dogaaj pamti i po kojoj postaje slavnim dijelom povijesti ilirizma,
Gajev pothvat ve posjeduje i neka obiljeja ireg projekta kazalita
kako ga Demeter koncipira u Predgovoru. Kad u reklamnom Kazalinom objavljenju Gaj najavljuje igrokaz kao Thalie spomenik odiene kreposti naih domoslavnih Krajine branitelev i uvarev, dakle, kao
podsjeanje na domoljubna djela iz nacionalne povijesti, u tome prepoznajemo ve spomenutu preporodnu zadau kazalita da, u narodnom jeziku, odgaja narodnu svijest obnovom spomena od naih starih. Dakako, sama prigoda nije nudila optimalne uvjete ispunjenja svih
Gajevih namjera. Kao to vidjesmo, Gaj se sm poalio to se u danim
prilikama predstava nije mogla odigrati na narodnom jeziku. Drugi dvojbeni moment u cijeloj stvari predstavlja sama tema igrokaza, koja se s
pravom moe smatrati, naroito u kombinaciji s izvedbom na njemakom jeziku, nedostatnom da bi mogla biti primjernim dogaajem nacionalne dogodovtine (tj. povijesti). No i ovdje je tematski kompromis
prvenstveno u slubi prikrivanja pravog ali ostvarenog! cilja: snanog emocionalnog senzibiliziranja javnosti za preporodne ideje izreene
(tonije, otpjevane!) ne u odigranoj njemakoj glumi nego u izvedenoj
hrvatskoj pjesmi.
Uz ovakve povremene akcije, gdje se kazalite prije svega koristi
kao tribina za podgrijavanje domoljubne vatre, uspostava stalne nacionalne kazaline ustanove ostaje trajnim opredjeljenjem ilirskih preporoditelja, poglavito Demetera koji je tom cilju posvetio itav svoj ivot,
dosta novca, ali i zdravlje. Godine 1845., sedam godina nakon Demeterova Predgovora, kad se ilirizam kao pokret ve bio dijelom raslojio
i prelio u niz institucionalnih akcija te postao ideologijom domorodne
66
Vladimir Krui
graanske intelektualne elite, u sljedeem programatskom lanku, O

utemeljenju narodnoga kazalita, objavljenom u Danici, Mirko Bogovi jo jednom nabraja i zaokruuje glavne ciljeve ilirskoga kazalinog
programa te konstatira da bez kazalita mogue nije narod sasvim
izobraziti, knjige jesu i ostat e vlastitost knjievnika, a siromah i neuk
mora ih se odrei, jer on ne moe njimi duha svoga nahraniti, pa istie:
treba da se i kazalite oko narodnosti vrti; te da svjetlo koje su knjievnici usisali, u slici blagotvornih zraka po svem narodu prosipa, i da ga
prosvjetljuje, tj. da mu srce oplemeni i razum izobrazi. (Bogovi, 1968;
236) Nadovezujui se na Demeterova uvjerenja kako dobro ureeno kazalite pridonosi oplemenjenju ukusa, drutvenog ivota i srca, Bogovi
meu prvima sustavno naziva takve zadae prosvjetljivanjem uvodei
tako u tadanji hrvatski kulturoloki diskurs nazivlje koje e se, u svojim razliitim inaicama no u biti sa stalnom semantikom jezgrom, odsad odnositi na nekad ire nekad ue shvaene odgojne zadae to ih
razliite ustanove, meu njima dakako i one kazaline, trebaju obavljati
u opem drutvenom interesu. Taj opi interes ono ope dobro koje
prosvjetitelji ranijih razdoblja, primjerice Brezovaki, esto spominju ali
ga rjee definiraju Bogovi, skupa s ilirskim preporoditeljima, vidi u izgradnji narodnosti, tj. u stvaranju moderne nacije sa svim pripadnim
joj drutvenim, kulturnim i politikim obiljejima. U tom pothvatu, prema Bogoviu, kazalitu pripada posebno vana zadaa, koju opravdava
pozivanjem na glavno izvorite iz kojeg razvija svoje ideje, a s kojim bez
sumnje treba povezati i najranija Demeterova stajalita: ini mi se da
u ovdje u dobar as navesti mnijenje proslavljenoga njemakoga pjesnika Schillera o kazalitu kao moralnom zavodu. On ovako pie: Nije
mogue da mimoiem velik upliv koji bi imalo dobro ureeno kazalite
u duh naroda. Narodni duh zovem ja slinost i skladnost mnijenja i nagnua u predmetih o kojih drugi narod drukije sudi i uti. Samo po kazalitu mogue je skladnost ovu na visoki stupanj podii; jerbo teatar
ne protee se samo na ovu ili onu znanost, nego na sve nauke kojimi
se ovjeanstvo ponosi; ondje se predstavljaju svi poloaji u koje ovjek
pasti moe, prodire se u najdublju dubljinu srca, i budui da se ovdje
svake vrste i stalia ljudi skupljaju, otvoren mu je put do svih srdaca.24
(Isto: 236) Stoga, nastavlja Bogovi, vrijeme je da se postaramo za
24
Demeter i Gaj za studija u Grazu zajedno na kajkavinu prevode Schillerovu Odu radosti, to
upuuje na to da su tada mogli itati i druga djela vajmarskoga klasika i estetiara.
67
Vladimir Krui
utemeljenje narodnoga kazalita, jer na sve strane oituju se elje da

se narodu naemu iz duhovnoga mrtvila probuenomu otvori kola ivota kazalite. (Isto; 237)
U tom trenutku, kao i u razdoblju koje e potrajati jo barem dvadesetak godina, shvaanje kazalita kao kole ivota (dakako ivota
kakav prieljkuju Bogovi i ilirci) nije puka metafora; u preteito nepismenom drutvu s malobrojnim kolama, u kojima se do tada pouavalo na latinskom, njemakom i madarskom, a tek od te iste godine i na
hrvatskom jeziku,25 preporoditelji u kazalitu vide ustanovu koja na narodnom ilirskom jeziku poduava i iri narodne vrijednosti: prije svega jezik, zatim ljubav prema domovini, osjeaj narodnoga ponosa
te njegovanje plemenitih osjeaja i graanskih vrijednosti, meu kojima
njegovanje i tovanje umjetnosti, usmjereno poglavito prema stvaranju
nacionalne knjievnosti, ima poseban znaaj. Tako ove prosvjetne zadae kazalita u doba ilirizma i u desetljeu nakon njega predstavljaju u
okviru tadanjih prosvjetiteljskih nastojanja izrazitu pedagoku funkciju, po svojim neposrednim uincima na oblikovanje nacionalne svijesti
i kulture graanske elite u tom asu pouzdano znaajniju i drutveno
uinkovitiju od uvoenja hrvatskog jezika u kolski sustav. K tomu, iz
tog razdoblja jo nemamo nikakvih vijesti o moguim kazalinim aktivnostima u kolama.
Na stvarnu uspostavu nacionalne kazaline ustanove pak moralo se priekati jo petnaest godina. Dodue, kao to je poznato, 13.
prosinca 1851. hrvatska vlada, i ban Jelai osobno, na inicijativu Demeterovu, raspisuju narodni zajam da se nabavi i uredi ovdanji kazalini dom te od Kristofora Stankovia otkupljuju zgradu starog kazalita koja tako postaje dravnim vlasnitvom, ali bez ansambla. Tek po
okonanju politiki izuzetno represivnog desetljea Bachova apsolutizma, u razdoblju kratkotrajne obnove ustavnosti u Hrvatskoj, 24. kolovoza 1861. jednoglasnom odlukom sabor trojedne kraljevine Dalmacije,
Hrvatske i Slavonije prima zavod kazalita jugoslavenskoga kano imovinu narodnu pod svoju zatitu (Batui, S., 1969; 88), ime je narodno kazalite steklo status reprezentativne nacionalne ustanove i nakon
25
68
Naredbom ugarsko-hrvatskog sabora od 16. 7. 1845., poznatom pod nazivom Systema scholarum elementarium, u osnovne etverorazredne kole uveden je, uz madarski i njemaki,
i hrvatski jezik. Uz to, zaslugom preporoditelja osnovana je konano 1846. u zagrebakoj
Akademiji katedra hrvatskog jezika (predavao Vjekoslav Babuki), a na prijedlog Ivana Kukuljevia Hrvatski je sabor 23. listopada 1847. donio zakljuak da se jezik narodni po svoj
zemlji u urede i kole uvaa. (Povijest kolstva i pedagogije u Hrvatskoj, 1958; 91)
Vladimir Krui
ega dolazi do njegove profesionalizacije, a tijekom sljedeih godina i

do stvaranja hrvatskog ansambla.
U svjetlu naih istraivanja, nastojanja oko uspostave stalnog hrvatskog kazalita zanimljiva su ne samo zbog ideja koje su ih potkrepljivale nego i zbog konkretnih pokuaja njegova ozbiljenja, koji, meutim, za nas nemaju svi isti znaaj. Vanijima za na rad ine nam se
pothvati tadanjih kazalinih dobrovoljaca negoli djelatnost i sudbina
tadanjih profesionalaca izravno ili neizravno povezanih s osnivanjem i
razvojem nacionalne kazaline ustanove. Naime, doprinosi kazalinih
neprofesionalaca a meu njima su u to doba i svi oni koji su se, kao
kulturni pregaoci ili politiari, zalagali za uspostavu narodnog kazalita
imaju sve znaajke nacionalnog poslanja, kulturnog i prosvjetnog rada
za openarodno dobro. To se postizalo igranjem na narodnom jeziku
ili pak izvoenjem igrokaza u kojima se veliala slavna ilirska odnosno slavjanska prolost.
U trenutku kad Bogovi pie svoj lanak, dakle desetak godina nakon poetka ilirskog pokreta, ve je propalo nekoliko pokuaja ustanovljenja nacionalnog kazalita, od kojih je najambiciozniji bio, u godinama
1840. i 1841., dvosezonski angaman lanova novosadskog Leteeg
diletantskog drutva koje je, pod nazivom Domorodnog teatralnog drutva, uz predstave tada aktualnih srpskih pisaca, bilo jedino u stanju glumiti na, za kajkavski Zagreb, novom hrvatskom idiomu tokavtini. U
tih desetak godina ilirske su ideje na kazalinoj pozornici Stankovieva kazalita izgraenog i otvorenog iste 1834. godine kad je u kaptolskom sjemenitu izvedena posljednja predstava kolskog kazalita
povremeno, kako vidjesmo, nalazile svoju vrlo glasnu i utjecajnu tribinu s koje su se, kao ostraene poruke, mogle uti najprije pjevane u
budnicama i davorijama u meuinovima njemakih predstava, a zatim
i dramski oblikovane u Juranu i Sofiji Ivana Kukuljevia Sakcinskog,
prvoj domaoj drami na tokavtini izvedenoj u banskoj Hrvatskoj, najprije u Sisku 1839. u izvedbi sisakih dobrovoljaca, a godinu dana kasnije i u kajkavskom Zagrebu u izvedbi srpskih glumaca. Konano, tu
je bio i cijeli repertoar od pedesetak izvornih i prevedenih djela srpskih,
hrvatskih i njemakih pisaca to su ga novosadski glumci odigrali u Zagrebu, Sisku i Karlovcu.
Nakon odlaska srpskih glumaca, u nedostatku domaih dramatinih igraah i igraicah, narodno je kazalite, odvaivi se na jo jedan
herojski in, ponovno propjevalo uz pomo amatera. Tijekom 1844. i
69
Vladimir Krui
1845. dobrovoljci u nekoliko navrata izvode u meuinovima njemakih predstava dijelove prve hrvatske opere Ljubav i zloba, dok je sama
praizvedba, s velikim uspjehom, izvedena 28. oujka 1846.
Amaterske predstave nastale iz ilirskih poticaja u prvom desetljeu
pokreta nisu samo zagrebaka posebnost, ve se javljaju i u sredinama
gdje se pojedinci ili male skupine, uz moralnu i materijalnu potporu utjecajnijih lokalnih osobnosti (uglednika iz redova plemstva, graanstva i
prosvijeenog sveenstva), odvauju na kazalini in kao oblik svjesne
kulturne akcije u duhu ilirskih ideja. Sisaki domoroci koji 1839. prvi
izvode Jurana i Sofiju odreda su predstavnici lokalne drutvene i intelektualne elite. Dvije godine kasnije, dopisnik Danice ilirske s oduevljenjem opisuje narodnu sveanost u Krapini koja sva srca ovdi
desivih se do uzhienja razigra (Danica ilirska, 40/1841; 162) i koja
se sastojala od izvedbe triju aljivih jednoinki Paljeina, Raztreeni
i ivi mrtvaci u kojima su nastupili domai dobrovoljci i dobrovoljke. Prko 500 sluaocah bilo se je opet sakupilo medju kojimi malo
ne sva uglednia gospoda Zagorska. (Isto) itamo zatim da po kazalitu bio je narodan bal, nakon kojeg oko 5 urah u jutro otidje mnoina
uglednih osobah s muzikom narodne napve svirajuom do stana gospodina Ljudevita Gaja, gd su mu dv psme izpvali i gromovitim ivio
opet pokazali, na koliko nam je mio i drag, i kako nam je u svom zaviaju dobro doo!. (Isto) Kako vidimo, dogaaj je to koji, artikulirajui se
oko kazalinog nastupa, ima sve znaajke iskazivanja i pokazivanja kulturne, nacionalne i politike nazonosti stasajueg novog graanstva i
njegova duhovnog lidera.
O slinom, premda skromnijem, pothvatu izvjetava Danica horvatska, slavonska i dalmatinska u svibnju 1844. laniem iz Senja
gdno je naa domoljubljem plamtea mlade predstavljala poznati
komad Juran i Sofija (Danica, 21/1844; 83) Posl predstavljanja
igralo je ovdanje glasbeno drutvo napv od Kola, i g. Scio, uitelj plesa, izvede nuz taj napv vrlo lpi od njega sastavljeni viteki ili kopji
tanac, i time poveka obenito veselje. (Isto)
Danica 1846. donosi jo jedno izvjee o slinoj priredbi u Krievcima koja se sastojala od uvodne deklamacije Rije k pomirenju
Pavla toosa, zatim aljive igre 777, poznate iz izbora ilirskih igrokazah, te zakljune deklamacije Preradovieve pjesme Braa koja zavrava simbolinom ivom slikom pomirbe. Kad si bratja pomirena na
prsa padoe, ukae se gna. M. t. obuena u blo i pokrita blom ko-
70
Vladimir Krui
prenom s vncem u ruci i prui ga nad pomirenom bratjom. Vatra, koju

na posldku upalie, dala je clom prizoru nkakovu arobnu sliku. Posl toga razidjosmo se u srcu ganuti s vruom eljom, da bi se u tako
velikom broju, kod tako nevino-vesele zabave to bre opet sastati mogli. (Danica, 51/1846; 203)
Zagrebaka je sredina pak kao kulturno i intelektualno sredite
preporodnih djelovanja svojim kadrovskim i materijalnim potencijalima
ipak mogla dati najvie poticaja ovakvim aktivnostima. Tako pored povremenih predstava na hrvatskom u izvedbi njemakog ansambla, uz
angairanje za te prigode i domaih amatera, hrvatske predstave od
1847. do sredine 1849. u Zagrebu izvodi Drutvo dobrovoljaca zagrebakih to ga je utemeljio Demeter. Program je bio prilino opsean,
izvodio se Kukuljeviev Stjepko ubi, Juran i Sofija, Engleske robe i
Rastreeni A. Kotzebuea, Ebertovi Bretislav i Juta, Matija grabancija dijak T. Brezovakog, Dutkovieva Kolumbina, Hernani V. Hugoa i
dr. (Batui, S., 1969; 71)
Godine 1848. ilirska je Thalia zautjela i sva se preporodna energija slila u politiku akciju koja je svoju dramatsku kulminaciju i trenutak
slave doivjela u obnovi nacionalne hrvatske politike i okupljanju cijelog
naroda oko bana Jelaia u obrani od madarskih presezanja, dok je
svoju postupnu i mnogo bolniju katastrofu doekala s konanim politikim raspletom u kojem su hrvatska ljudska energija i materijalni resursi
do kraja iscrpljeni, a politika zahtijevanja iz oujka 1848. u cijelosti izigrana. Politiki potresi tih godina bitno su promijenili dotadanje drutvene, politike i osobne odnose u strukturama hrvatske vlasti i uprave
te meu samim ilircima i onim krugovima koji su ih podravali. Hrvatska je ulazila u jedno od najtegobnijih desetljea svoje novije povijesti,
u razdoblje Bachova apsolutizma. Poletna ilirska kulturna aktivnost iz
razdoblja prije 1848., koja se oslanjala na razne podupiratelje i zatitnike iz struktura same vlasti i lokalnih monika, sada postaje djelovanjem koje vlasti paljivo motre i provjeravaju. U tim sloenim i oteanim
okolnostima, koje su prosvjetiteljsko kulturno djelovanje uinile jo znaajnijim, svoj je rad nastavilo i Drutvo dobrovoljaca zagrebakih. Za
vrijeme politikih previranja 1849.-50. drutvo nije djelovalo, a kasnije
su ga obnovili Demeter i triga. Tako su god. 1850. ponovo nastavljene
hrvatske predstave. Drutvo je imalo ak osamdeset i pet prijavljenih
lanova i do 1854. dalo je oko 40 predstava. () Kako u to vrijeme nije
bilo nikakvih originalnih dramskih djela, raspisalo je kazalino drutvo
71
Vladimir Krui
prvi knjievni natjeaj za domae dramsko djelo za koje se gradivo ima

uzeti iz povjesnice Junih Slavena, ili kojeg drugog slavenskog plemena,
ili iz ivota slaveno-narodnog. Drutvo je imalo i svoja pravila, u kojima
je u prvoj taki istaknuto da je svrha drutva rasprostiranje istog narodnog jezika, buenje ljubavi prema domovini i svemu, to je narodno
slavensko, buenje tovanja prema umjetnosti i plemenitom osjeanju,
buenje narodnog ponosa; ugodna nauna zabava domorodnog opinstva i osnivanje narodnog kazalita. (Isto) Svojim sastavom i aktivnim
sudjelovanjem lanova u izvedbama, zatim programskim ciljevima, repertoarom te kulturnim i drutvenim uincima Drutvo dobrovoljaca zagrebakih najdosljednije je ostvarivalo prosvjetiteljske zadae koje je ilirizam namijenio kazalitu.
Drugi vrlo znakovit primjer takva cjelovita, premda lokalnijeg i ogranienijeg djelovanja, jest aktivnost Narodno-dobrovoljnoga kazalita u
Virju pod vodstvom agilnog i ilirizmu posve predanog Ferde Rusana.
Prva predstava bila je izvedena 30. lipnja 1850., a posljednja 30. rujna 1853. godine. Sve su predstave izvedene u Virju, osim jedne u urevcu 26. listopada 1853., i to zato to je zgrada u Virju ve bila vraena vojnim vlastima. Osim toga, sve su predstave izvedene u tokavskoj
varijanti hrvatskoga jezika (Kolar-Dimitrijevi, 2004; 71) Bivi asnik,
puki pjesnik i samouki skladatelj vrlo popularnih davorija, u maloj sredini, tj. oveem selu, na krajikom podruju gdje je nadzor nad drutvenim ivotom bio u nadlenosti vojnih vlasti, Rusan organizira kazalini
rad kao kontinuiranu djelatnost s kulturnom i prosvjetnom misijom. U
Spomenici drugogodinjeg obstanka narodno-dobrovoljnoga pod ravnanjem g. Ferde Rusana kazalita u Virju iz 1852. godine Rusan javno
obznanjuje ciljeve kazalinog djelovanja: Godina danah, rekoh, pomaknu se u dno proasnosti, od kad nam je prva kitica plemenite zabave
procvala. Komu da ne uzplamti srce od radosti, opazivi tako sjajno
drutvo, okitjeno cvetjem domoljublja oko sebe? Duh plemenite zabave pred oima imajui otvarat emo i ubudue hram Talie domae, zato
nam jami volja dobrovoljacah, a zauzetje domorodacah; i mi smo dokazati svtu, da i mi onu istu ut, onu istu misao i tenju u grudih naih gojimo, koja za gradivom pravo-narodne prosvte, dakle za onim, bez ega
nijedan izobraeni narod, kao ni kua bez prozora, obstojati ne moe, uzdie. [Istaknuo V. K.] (Isto; 76-77) Svjestan dugoronosti i zainjalakog znaaja svog rada i djelovanja dobrovoljake druine Rusan istie:
Negubimo volje. Prie podne sejati, a popodne eti, to neide. Poso laga-
72
Vladimir Krui
nim i trpljivim korakom nastavljeni prispet e prie i segurnije do svrhe

svoje, nego koji drugi, ma i eljeznicom letio. Poduzetje nae je sveto
a to je sveto, to Bog uva, a pravica brani. (Isto, 77) Na kraju, slutei
moguu nesklonost dravnih vlasti, Rusan svoj kazalini pothvat naglaenim formulama aenja smjeta u okvire elja samoga vladara: Uz
to da nam Bog poivi naega premilostivoga cara i kralja Franju Josipa
I., koi sve narode svega carstva jednako ljubi, a i na jednakom stepenu
prosvte vidjeti eli! ivio nam nadalje na presvtli ban Josip Jelai,
kao zatitnik narodnosti nae! ivili gg. dobrovoljci! ivila estita drubo! ivili napokon svi priatelji i podupiratelji Talie nae, doklam je sunca
na nebu, Slavije na zemlji! (Isto, 77)
U tri godine, s trinaest glumaca i etiri glumice (od kojih su se tri
zbog raznih razloga povukle), izveo je Rusan 19 naslova i imao 27 zabiljeenih izvedaba. Sam je bio napisao 6 komada, uglavnom kraih komedija, te jednu spjevoigru, tj. operetu, koju zbog nedostatka pjevaa
nije mogao izvesti sa svojim dobrovoljcima.26 Osim toga, s kajkavskog
je u tokavtinu preveo Brezovakijeva Matijaa grabancijaa dijaka
te Diogenea, a uz neke Kotzebueove igrokaze izveo je i Lessingovu dramu Philotas. Rusanov projekt okonan je vanjskim razlozima:
Sam Rusan pria, da je posljednje utoite hrvatske Talije moralo da
iezne, jer na mjestu stare straarnice [u kojoj su izvoene predstave prim. V. K.] podigoe novu zgradu, u kojoj vie ne bijae mjesta za
novu Taliju. Neto to, ali predaja pria i druge razloge. Odoe rodoljubivi
cenzori ivi, Ljubojevi a nasljednik im Nijemac, koji nije imao srca
za ovaj hram prosvjete, dok je i sam crni apsolutizam zluradom revnou brisao sve tragove narodne biti (Isto, 83)
Oba prikazana primjera, zagrebaki i virjanski, kojem je zagrebako Drutvo sluilo kao uzor i oslonac, predstavljaju najcjelovitije modele kulturno, ali i politiki angairanoga kazalinog djelovanja u razdoblju
hrvatskoga narodnog preporoda i neposredno nakon njega. Drutvo dobrovoljaca zagrebakih takoer sve tee djeluje te potpuno prestaje s
radom 1854., prije svega zbog uvoenja Kazalinog reda, izrazito re-
26
Sauvana su samo dva Rusanova igrokaza: Seobnica i neizvedene Zaruke (aljiva spjevoigra). Ostali igrokazi, ije je izvoenje zabiljeeno u Spomenicama virjanskog kazalita
su: Tri mladoenje na jedanput ili Laac u svoje vreme, Bele hlae ili poklade u Virju,
Kakva setva, takva etva ili Legrad za g. 1848., Revni itatelj ili Kako doo tako proo i
Srea i nesrea ili Posledak posledicah. ini se da su tekstovi veine tih igrokaza izgorjeli
u velikom poaru u Virju 22. oujka 1878. godine. (Kolar-Dimitrijevi, 2004; 179)
73
Vladimir Krui
striktivnog zakonskog propisa kojim se uvodi cenzura i kazalina djelatnost stavlja pod izravan nadzor Oblasti dravne sigurnosti.
Meu svim nainima uporabe kazalita iskuanima u to doba ovo
relativno kratko djelovanje Drutva dobrovoljaca zagrebakih i Narodno-dobrovoljnoga kazalita u Virju, ali, kako pokazasmo, i pojedini pothvati u manjim sredinama, svojim znaajkama odgovaraju barem dvama
shvaanjima kazalita: najprije ilerovskoj inaici kazalita kao medija
uenja i poduavanja, a zatim i shvaanju kazalita kao izrazu i potvrdi
drutvene skupine te kazalita za drutvenu promjenu. Za neke od tih
pothvata ni shvaanje kazalita lokalne zajednice nije sasvim izlino, primjerice za sisaku izvedbu Jurana i Sofije, imamo li u vidu da se radi
o znamenitoj lokalnoj povijesnoj temi koju domorodni izvoai ponovno uskrisuju i dovode u kolektivno sjeanje osnaujui identitet zajednice jaanjem svijesti o vlastitoj slavnoj prolosti. U tom svjetlu ni djelovanje zagrebakog Drutva nije daleko od tog shvaanja s obzirom na
to da predstave izvodi u Zagrebu koji je u tom trenutku gradi od kojih dvadesetak tisua stanovnika. Za razliku od profesionalnih predstava, gdje je eventualna pedagoka namjera usmjerena prema publici, za
koju ne moemo uvijek sa sigurnou rei je li u kazalite dola da neto naui ili da se tek zabavi niti koliki je stvarni ideoloki uinak kod
nje ostvaren, u predstavama i djelovanju zagrebakog i virjanskog drutva, kao i u drugim spomenutim sluajevima, scenski izvoai ujedno
su i sudionici, te su, uz publiku kojoj se obraaju, takoer i sami ciljana
skupina vlastite kazaline aktivnosti. Upravo po toj znaajki ove pothvate s punim pravom moemo procjenjivati unutar okvira i mjerila naih
paradigmi.
Devetnaest godina poslije Bogovieva lanka, 1864., Ivan Filipovi,
uz enou jedan od prvih redovitih kritiara hrvatskog kazalita, objavljuje jo jedan programatski lanak pod naslovom Narodno kazalite kao
zemaljski zavod, koji zapoinje nekom vrstom pohvale: Kad se naa
zemaljska oblast, a zatim zastupnici naroda na naem posljednjem saboru zauzee za opstanak naega narodnoga kazalita i zakljuie da
taj zavod postane zemaljskim i uslijed toga da bude podupiran iz zemaljskih sredstava, bez sumnje bijahu voeni tom misli da e isti biti polugom rasprostranjivanja naega knjievnoga jezika, raspirivanja narodne
samosvijesti i rairivanja udorednosti u najopsenijem okrugu i imahu
pravo jer za to ne imade boljega sredstva od dobro ustrojena kazalita
u narodnom jeziku. (Filipovi, 1864/20; 2) Tako poetnim odlomkom
74
Vladimir Krui
svoga lanka Filipovi jo jednom ponavlja osnovna polazita ilirskog

shvaanja nacionalnog kazalita, a to je da bude polugom 1) rasprostranjivanja naega knjievnoga jezika, zatim 2) raspirivanja narodne
samosvijesti, ili kako bi Bogovi rekao, da narod prosvjetljuje, tj. da
mu srce oplemeni i razum izobrazi, te konano 3) rairivanja udorednosti u najopsenijem okrugu. Uvjeti ostvarivanja ovih temeljnih zadaa
prepoznati su u postizanju triju glavnih praktinih ciljeva: stvaranju hrvatskog ansambla, repertoaru iz pera domaih dramatiara te redovitoj
i dostatnoj financijskoj potpori kazalitu.
U ovim kljunim preporodnim idejama o kazalitu kao prosvjetiteljskom odgojnom sredstvu i koli ivota prepoznajemo prvu ilerovsku inaicu paradigme kazalita kao medija uenja i poduavanja, kao
i neke ideje kazalita za razvoj odnosno kazalita za drutvenu promjenu.
Meutim, ostvarivanje tih ideja u turbulentnoj hrvatskoj zbilji ilirskog i
poslijeilirskog razdoblja nailazilo je, kako smo vidjeli, na esto nesavladive prepreke ili pak na tek privremena rjeenja, to je sam projekt nacionalnog kazalita dovodilo u otra proturjeja sa stvarnim ishodima pokuaja njegova oivotvorenja. Valja takoer znati da to nije bio problem
samo ideja vezanih uz kazalite; cijeli preporodni koncept, u svim svojim sastavnicama politikoj, kulturnoj, socijalnoj i gospodarskoj bio
je zamiljen kao izrazito prosvjetiteljski projekt: hrvatski (ilirski) narod
tek je trebalo odgojiti da postane natio s vlastitim jezikom, vlastitom kulturom i nacionalnim identitetom te sa svijeu o vlastitoj povijesti, to
e ga pred licem razvijena svijeta legitimizirati u njegovu pravu na domovinu.27 Tomu su trebale posluiti razliite poluge kulturne, gospodarske i politike ustanove da pokrenu i preporode drutvo oskudnih vlastitih politikih, drutvenih i kulturnih snaga, s nepismenim seljakim i,
u Vojnoj krajini, poluvojnikim stanovnitvom, bez razvijenih obrazovnih
ustanova, zaostaloga gospodarstva, bez prometnica te neprekidno, a u
tom razdoblju naroito, na dohvat tuinskih posezanja.
27
Da kultura, vlastiti jezik i knjievnost prije svega legitimiziraju pravo na domovinu istie i
Janko Drakovi u svom poznatom spisu Disertatia iliti razgovor iz 1832. godine: pripoznajmo dobrovolno da svakomu narodu volno i ba pravedno jest svojega jezika govoriti,
pisati i teati na toliko da ga svaki domorodac u svakom sliaju obenskom razumije i da svako knievstvo u njemu vesti moe. Onaj narod koji to dokazati ne moe, pravu ili udorednu
domovinu neima, jere ona unum sklad jest ljudstva i kotara. Stanovnici iz svake drave samo
polag stepena udorednog teenja svojega u inih, rieih i knigah ljuckomu drutvu pripisati se
moradu. [Istaknuo V. K.] (Drakovi, 1991; 54)
75
Vladimir Krui
Tako je cijelo to razdoblje, od prvih ilirskih preporodnih proplamsaja pa do Filipovieva lanka, ispunjeno neprekidnim i tegobnim nastojanjima da se, uza sve druge zadae, i projekt kazalita kao velemone
poluge narodnoga razvitka (Bogovi, 1968; 235) privede svojoj zacrtanoj svrsi vienoj, prije svega drugoga, u uspostavi stalnog profesionalnog nacionalnog kazalita. U ovom poetnom zadatku prepoznali smo
institucionalnu inaicu shvaanja kazalita kao medija uenja i poduavanja. No nakon dvadesetak godina tih upornih nastojanja, stalna kazalina ustanova i aura kojom je privlaila gotovo svu pozornost javnosti
na sebe postat e institucionalnim utjelovljenjem paradigmatskog shvaanja kazalita kao vrijednosti po sebi, tonije kazalita kao umjetnosti.
Kad 1864. Filipovi pie svoj lanak Narodno kazalite kao zemaljski zavod, sva tri prvotno istaknuta uvjeta funkcioniranja narodnog
kazalita u svojoj su osnovi ostvarena, premda se u okolnostima dnevne glumine prakse teko i samo djelomino ostvaruju: nakon itavog
desetljea pokuaja da se pomou dobrovoljaca, a potom i ukljuivanja hrvatskih lanova u njemaki ansambl, stvori stalni hrvatski ansambl i odri hrvatski repertoar, dana 24. studenog 1860. simboliki i
stvarno, planiranim prosvjedom uz potporu ostraene mladei i pred
prepunim gledalitem, uz uporabu truloga voa i pokvarenih jaja, njemaki su glumci otjerani s pozornice narodnog kazalita te se odsad
u Zagrebu sve do 1928. samo hrvatski glumilo. Ipak, kako svjedoe ondanje redovne kritike, prolo je jo desetak godina prije nego se hrvatski ansambl donekle konsolidirao i postao sposoban za redovne ozbiljnije umjetnike izvedbe.
to se domaih dramatiara tie, nakon Kukuljevieva Jurana
i Sofije iz 1839., tijekom 1850-ih reda se nekoliko praizvedaba hrvatskih autora meu kojima su najvie odobravanja izazvale prva hrvatska veseloigra Kvas bez kruha Antuna Nemia i puka gluma
Graniari Josipa Freudenreicha. No zahtjevi dnevnog repertoarnog
izvoenja u gradiu s ogranienim brojem gledatelja, gdje je prosjeno svakoga tjedna odravana po jedna premijera, a predstave su imale
dvije do tri izvedbe, domae su pisce stavili u drugi plan, dok su najvei dio repertoara popunjavali prijevodi uglavnom njemakih i ponekad
francuskih graanskih komedija i melodrama uz tek poneke iznimke. Financijska potpora kazalitu, premda osigurana pretvaranjem kazalita
u zemaljski zavod, pokazivala se otada esto nedostatnom za kvalitetno opremanje predstava pa se i u sljedeem desetljeu budet po-
76
Vladimir Krui
punjavao dodatnim angairanjem raznih varijetetskih, cirkuskih i drugih

artistikih programa.
Stjecanjem statusa nacionalne ustanove prvo razdoblje modernoga hrvatskog glumita, s pravom smatrano Demeterovim, poinje se bliiti svome kraju, da bi 1868. godine bilo okonano njegovim odlaskom
s mjesta artistikog ravnatelja, na kojem e ga zamijeniti August enoa, njegov dotadanji najvei i najuporniji kritiar i glavni nositelj novih
umjetnikih usmjerenja. No te nove zadae nacionalne kazaline ustanove, koje bitno modificiraju prvotnu preporodnu paradigmu kazalita
kao ustanove neupitnih prosvjetiteljskih zadaa, vrlo jasno istie ve
Filipoviev lanak. Filipovi, naime, trostrukoj zadai ilirskog kazalita
ne samo dodaje nego i nadreuje posebnu umjetniku svrhu koju bi
kazalite trebalo ispunjavati. Jer svaka umjetnost, dakle i kazalitna,
ima svoju posebnu svrhu, nezavisnu od svietskih interesah. (Filipovi,
1864/20; 2)
I tako ovlaeni smo i mi ba i sa stanovita umjetnosti radovati
se, da se je i naa zemlja po mogunosti postarala za kazalite, premda po svoj prilici i ona toga ne uini umjetnosti radi ve iz politikih razlogah.
I otevi nae zemlje ne imahu za cielo pred oima umjetnike svrhe, kad uzee kazalite pod svoju zatitu, ve eljahu posredstvom istoga postii druge tenje; no te su tenje, kako ih s poetka navedosmo,
plemenite, i ako ikoje, to su one vriedne da im umjetnost slui.
Ako i nije odredjenje umjetnosti biti uiteljicom jezika, odgojiteljicom narodne samosvijesti i predikatoricom udorednosti, ipak savrenstvo jezika, u kojem k nam govori, uzneenost za sve, to je krasno i
dobro, to ovjeka od ostale tvorbe odlikuje i pribljiuje ga tvorcu, a taj
pojam bez sumnje ukljuuje u sebi i rodoljubje i udorednost, naravno u
absolutnom smislu riei, a ne kako ih predsude mienjajuih se vremenah ustanovljuju, svojstva su i onda nerazdieljiva od nje, kada ne mora
nikomu vie sluiti ve samo sliedi svoj vrhzemaljski nagon, i na svojih
vitkih krilih bez svakih sponah die se k izvoru vjene krasote. (Isto)
Isticanjem posebne umjetnike svrhe kazalita Filipovi naznauje promjenu perspektive kojom se poinju vrednovati postignua nacionalne glumine ustanove, perspektive koja e djelomice utjecati na
vrednovanje i tumaenje cjelokupnog polja, profesionalnog i neprofesionalnog, kazalinog i dramskog rada u Hrvatskoj, a time i na oblike rada
i djelovanja koje istraujemo. Znaajke ove nove perspektive prepozna-
77
Vladimir Krui
jemo u paradigmi kazalita kao vrijednosti po sebi, koja, ako se prihvaa

nekritiki, neupitno, naime samo u svojoj ekskluzivnoj inaici, kao neto
samo-po-sebi-razumljivo, te pogotovu ako je svedena na svoju institucionalnu konkretizaciju u ovom sluaju nacionalnu ustanovu kao jedino vano mjesto kazaline proizvodnje tijekom mnogih desetljea koja
su uslijedila od njezina slubenog ustanovljenja moe uvelike zastrti
bistar pogled na ine kazaline i dramske pojave i aktivnosti amaterske predstave i nastupe, kolske predstavljake oblike, javne manifestacije i proslave s izrazitim predstavljakim obiljejima, a meu njima i
sve ono to bismo mogli smatrati dramsko-pedagokim oblicima rada u
uem znaenju te ih uiniti gotovo nerazaznatljivima i u vrijednosnom
pogledu nebitnima. Autentinije pokuaje i nastojanja oko pedagoke
primjene kazalita i dramskog izraza trebat e odsad traiti i izvan, a esto i usuprot, institucionaliziranoj predodbi i shvaanju kazalita kakvo
se uspostavom nacionalne ustanove kod nas pojavilo.
Zakljuimo: u hrvatskoj kazalinoj praksi preporodnog razdoblja,
dakle u ranoj fazi oblikovanja modernog hrvatskog graanskog drutva,
njegove ideologije i njegovih drutvenih i kulturnih ustanova, prepoznajemo neke sastavnice i vidove osnovnih paradigmatskih shvaanja kazalita i njegove mogue odgojne, tonije prosvjetne uloge. Najdosljedniju realizaciju nekih paradigmatskih shvaanja, prije svega kazalita
kao medija uenja i poduavanja i njegovih inaica, kazalita za odgoj
gledatelja, odnosno kazalita za odgoj izvoaa, te kazalita kao izraza i
potvrde drutvene skupine, vidimo prije svega u nekim amaterskim pothvatima u razdoblju u kojem jo nema nacionalnoga profesionalnog kazalita, poglavito, uz neke spomenute povremene amaterske pothvate,
u pokuaju sustavna djelovanja Drutva dobrovoljaca zagrebakih te
virjanskoga Narodno-dobrovoljnoga kazalita. To je djelovanje meutim
uglavnom bilo shvaano kao privremena, prijelazna realizacija jedne od
zadaa opega prosvjetiteljskog programa preporodnog pokreta usmjerenoga, kad je kazalite u pitanju, na uspostavu stalne nacionalne kazaline ustanove.
Konanim ostvarenjem tog cilja doi e i do promjene shvaanja
uloge profesionalne kazaline ustanove u drutvenom i kulturnom ivotu i do njezina postupnog drukijeg vrednovanja. Prvotna prosvjetiteljska ideja ilerovskog moralnog zavoda, u kojem e se odgajati i iz
kojeg e isijavati narodni duh, prerasla je u koncept umjetnikog zavoda od kojeg se oekuju prije svega estetski uinci i kvalitetna redovita
78
Vladimir Krui
umjetnika proizvodnja, dok se njegova mogua odgojna zadaa odsad

prvenstveno vidi u ostvarivanju umjetnikih dometa nacionalnog predznaka, odgajanju umjetnikog ukusa i razvijanju opih kulturnih navika. Izravnije zadae odgajanja etikih te drutvenih, poglavito politikih,
idejnih i nacionalnih vrijednosti, odsad obuhvaenih pojmom prosvjetnoga rada, u sljedeem e razdoblju veim dijelom preuzeti druge poluge
stasajueg hrvatskoga graanskog drutva.
Literatura
B
artoli, Zvonimir (1989). Sjevernohrvatske teme. akovec. Zrinski.
Batui, Nikola (1978). Povijest hrvatskoga kazalita. Zagreb. kolska
knjiga.
Batui, Nikola (2002). Starija kajkavska drama. Zagreb. Disput.
Batui, Slavko (1969). Vlastitim snagama (1861-1941). U
Enciklopedija Hrvatskoga narodnoga kazalita. Zagreb. HNKNaprijed.
Bogovi, Mirko (1969). O utemeljenju narodnoga kazalita. U Pet
stoljea hrvatske knjievnosti. Dimitrija Demetar Mirko Bogovi.
Zagreb. Matica hrvatska.
Brezovaki, Tito (1973). Dramska djela. Pjesme. U Pet stoljea
hrvatske knjievnosti. Zagreb. Matica hrvatska.
Brezovaki, Titu (1951). Djela Titua Brezovakog. Zagreb. JAZU.
Demeter, Dimitrija (1997). Izabrana djela. Zagreb. Matica hrvatska.
Drakovi, Janko (1991). Disertatia iliti razgovor. (Pretisak) Karlovac.
Ogranak Matice hrvatske.
Filipovi, Ivan (1864). Narodno kazalite kao zemaljski zavod. U
Domobran br. 20, 22-25. Zagreb.
Gross, Mirjana (1981). O integraciji hrvatske nacije. U Drutveni
razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea). Zagreb.
Sveuilina naklada Liber.
Gross, Mirjana Szabo, Agneza (1992). Prema hrvatskome
graanskom drutvu Drutveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji
ezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljea. Zagreb. Globus.
Horvat, Josip (1975). Ljudevit Gaj. Zagreb-Rijeka. Sveuilina
naklada Liber-Otokar Kerovani.
Jembrih, Alojz (1984). Juraj Dijani i njegovo djelo. U: Kaj, asopis za
kulturu i prosvjetu. Zagreb. Kajkavsko spravie.
79
Vladimir Krui
J embrih, Alojz (1993). Njemaki predloak Dijanievoj alnoigri

Naroeni dan. U: Dani hvarskog kazalita, knj. 19. Split.
K
olar-Dimitrijevi, Mira (2004). Ferdo Rusan. Samobor. Meridijani.
N
ovak, Slobodan Prosperov (2004). Povijest hrvatske knjievnosti. Sv.
1. Raspeta domovina. Split. Marjan tisak.
P
ovijest kolstva i pedagogije u Hrvatskoj (1958). Uredio: Dragutin
Frankovi. Zagreb. Pedagoko-knjievni zbor.
Schiller, Friedrich (2006). The Stage as a Moral Institution. U The
Aesthetical Essays. Internet. The Project Gutenberg EBook.
80
Vladimir Krui
THE BEGINNINGS OF MODERN CROATIAN DRAMA PEDAGOGY
SUMMARY
The beginnings of the modern Croatian drama pedagogy should be look
for in the beginnings of the modern Croatian bourgeois society that historians
have placed in the first half of the 19th century, in a short but intense and historically decisive period of the Croatian national revival when the foundations
of the Croatian bourgeois ideology has been established. These systematic
endeavors have been preceded at the turn of the 18th into the 19th century
by some individual ideas and reflections on the pedagogical role and function of drama and theater work, but the efforts of their respective holders and
advocates remained without any immediate response and support by at that
point still not sufficiently developed intellectual and social civil forces. Only
thirty years later the theatre has found its important place in the ideological
work of the Illyrian reformers as an important educational tool of promoting
and shaping language in the first place, and thus also the national identity and
culture, the three goals that the Croatian emerging bourgeoisie enrolled in its
cultural and political programme. The entire period of the Illyrian and postillyrian development has been characterized by persistent and constantly renewed
efforts in which the theatre is perceived and used primarily as a mighty lever of the folk development and enlightening of the people, therefore, as
a means of promoting ideological goals, and less as an artistic activity. The
new paradigm of theatre as an art institute has been defined only after the
establishment and the official foundation of the national theatre as a state
institution in 1861.
81

Casopis HRVATSKI God 8 BR 2 2010 32 81 3

Загружено:

Сведения о документе

Оригинальное название

Авторское право

Доступные форматы

Поделиться этим документом

Поделиться или встроить документ

Параметры публикации

Этот документ был вам полезен?

Это неприемлемый материал?

Авторское право:

Доступные форматы

Casopis HRVATSKI God 8 BR 2 2010 32 81 3

Загружено:

Авторское право:

Доступные форматы

Vladimir Krui

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 2, Zagreb, 2010.

POECI MODERNE HRVATSKE DRAMSKE

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

vatskog glumita ili u povijesti hrvatskog kolstva. Trei problem izaziva

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

skom graanskom drutvu dogodile su se kasnije te se uzima da je

Vidi: Jembrih, 1984; 52.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

koji su isusovci razvili, i koji su po njihovu ukinuu preuzeli neki drugi

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

svojih profanijih oblika na hrvatskom i njemakom jeziku, bilo glavnom

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

europskog prosvjetiteljstva, upravo u 18. stoljeu uspostavlja se kao

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Prije svega, kako smo naveli, na pripremu knjiice potaknuo ga je

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

da bude uiteljem, upravo na odgoju plemike mladei. (Vidi: Jembrih,

Uz Robinzona mlaeg J. H. Campea, u kajkavskom prijevodu Antona Vrania, Naroeni

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

igru s druge strane. Dok se proznim dijelom svoje knjiice naslanja na

Graanskog podrijetla i kolovan za sveenika Joachim Heinrich Campe (1746. 1818.)

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

potrebe varadinske gimnazije, u kojoj je Brezovaki predavao do 1786.

u Ruevu pokraj Poege uz neprekidne molbe i zahtjeve da mu se dodijeli odgovarajua

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

nju (prizoru) 1. dogoda (ina), u kojem dvojica zagrebakih purgera

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

iznese to misli ne samo o Jugoviu nego i o nekompetentnosti javnih

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

tada s prizorita, uz zakljuak da je to sve boja katiga. A istu ocjenu

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

polae. Za razliku od pjesnitva kao medija visoke, uene kulture, koji

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

tija, kao uostalom i njegov pisac, iskazuje se kao dvosmislen, i tim

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

(ono e to postati tek pola stoljea kasnije), ve je ono vrijednost kako

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Demeter tako slijedi onaj pravac, zacrtan, prema Gajevu svjedoenju,

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Josip Schweigert, glumac ekog porijekla, u Zagrebu je boravio od 1830.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

graanske intelektualne elite, u sljedeem programatskom lanku, O

Hrvatski, god. VIII, br. 1, Zagreb, 2010.

utemeljenje narodnoga kazalita, jer na sve strane oituju se elje da

J embrih, Alojz (1993). Njemaki predloak Dijanievoj alnoigri