You are on page 1of 18

God. 35., br. 1., 217.-233.

Zagreb, 2003
UDK: 930.85 : 167.7
Pregledni lanak
Primljeno: 10. 2. 2003.

Historiografija i postmoderna teorija pripovijedanja:


Hayden White i Dominic LaCapra
NADA KISI KOLANOVI
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Autorica u radu obrauje problem pripovijedanja kao povijesnog izvora


u kontekstu postmoderne historiografije. Posebno se usredotouje na
znaenje radova Haydena Whitea i Dominica LaCapre, koji se takoer bave
tim problemom.
Kljune rijei: historiografija, Hayden White, Dominic LaCapra, postmoderna, naracija

Postmoderna kritika suvremene historiografije usmjerena je na model


historijske znanosti i raspravu o diskursu. Kada je u pitanju povijest, ima
razloga da se utvrdi da je ona raznorodna u svojim epistemologijskim
obrascima ba kao i u svojim diskurznim praksama. To je teza koju istie
knjievni teoretiar V. Biti u svom eseju Diskurz povijesti. Istovremeno
on smatra da je aktivna upotreba jezika sedamdesetih godina 20. stoljea
otvorila novi intelektualni znanstveni prostor ne samo za pojmove poput
iskaza, dijaloga, poliloga, dvoglasja, vieglasja, raznorjeja i sl. ve je i
gramatiki interes za priu ustuknuo pred pragmatinim interesom za
pripovijedanje. Proirene su uvrijeene granice pozitivistike povijesti,
a retorika transformacija pojma povijesnog diskurza pridonijela je
vraanju osobnoga glasa sa svime to mu pripada u obezlieno povijesno
pisanje po analogiji s vremenom kada povijest jo nije bila podlegla procesu
estetikog poznanstvenjavanja.1
Pripovijedanje je neosporna osebujnost povijesnih tekstova pa ih nije
mogue posve odvojiti od drugih vrsta pisanja.2 Zapaanje da historiograf1

V. BITI, Diskurz povijesti, Strano tijelo Pri/povijesti, Etiko-politika granica identiteta, Zagreb, 2000, 21-22. Biti se vjerojatno jedini u nas bavio epistemologijskim
statusom istine u historiografiji. U knjizi vidi osobito eseje posveene problematici
knjievne dekonstrukcije povijesti: Povijest kao knjievnost Knjievnost kao povijest?, 64.-81.; Izvor Povijesti, 9.-16.; Diskurz povijest, 17.-31. i Historiografska
fikcija, 32.-46.
Strukturalistika naratologija koju je u istraivanje potkraj ezdesetih uveo francuski
strukturalist Tzvetan Todorov definira se kao znanost o pripovjednom tekstu.
Naratologija iri predmet prouavanja s proze na pripovijedanje, to joj omoguuje
uvid u lingvistiku strukturu povijesnih tekstova, osobito dimenzija koje se otimaju

217

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

ija nije istovjetna knjievnosti (i filozofiji), ali da nije ni posve odvojena od


njezina diskurza, otkrilo je put istraivanju fikcijske naracije koju sadre
povijesni tekstovi. Oslanjajui se na argumentaciju da su povijesni tekstovi
pripovjedni tekstovi, moderni teoretiari knjievnosti govore o literarnosti neknjievnih fenomena. Tako J. Culler zapaa kako i sam model
povijesnog razjanjenja slijedi logiku prie. Znakovito je da povjesniari
ne donose razjanjenja po dokaznom modelu prirodnih znanosti (ako se
dogode X i Y nuno e se dogoditi i Z), ve nastoje pokazati kako je jedna
stvar dovela do druge, kako je dolo do izbijanja I. svjetskog rata, a ne i
zato se morao dogoditi.3 Premda ih je zaintrigirao ovaj pristup, ini se da
pravi povjesniari i dalje zaziru od elemenata fikcije u opisu povijesnih
svjetova te da i dalje inzistiraju na razlikovanju izmeu fikcije i injenica.
Postavlja se pitanje koi li iskljuiva potraga za jedinstvenim i nedvosmislenim znaenjima dogaaja povjesniare u kreativnijim pothvatima?
Otkad je historiografija dospjela pod kritiku strukturalistike naratologije u povjesniarskoj znanstvenoj zajednici dosta se raspravlja o
utjecaju knjievne teorije i moe li se ona odrati. Kreui svojim putem,
povjesniari intelektualne historije pokuavaju proiriti granicu historiografije. Na taj lingvistiki obrat koji nau spoznaju o prolosti ne svodi
samo na zbilju ve i na sustav jezika i pripovjedne strukture, nedvojbeno je
utjecala nova amerika kulturna historija, osobito dvojice autora Haydena
Whitea i Dominica LaCapre.4
Njihova teorijska shvaanja ovdje je nemogue obuhvatiti u cjelini, stoga
tek razraujemo kako oni osvjetavaju poziciju historiografije.
Suvino je spomenuti da su obojica autora kao istraivai europske
intelektualne povijesti, stekli dubinski teorijski uvid u filozofsku i knjievnu
strukturu povijesnih tekstova. 5

3
4

218

svjesnom nadzoru pisca. O razvoju naratologije i njezinih temeljnih aksioma vidi: V.


BITI, Pojmovnik suvremene knjievnosti, Zagreb 1997., 237.-239.
J. CULLER, Knjievna teorija, Vrlo kratak uvod, Zagreb 2001., 27.-28.
O temama i pristupima koji povezuju ali i razdvajaju Whitea i LaCapru u njihovu
knjievnokritikom pristupu historiografiji vidi: Loyd S. KRAMER, Knjievnost, kritika i historijska imaginacija: Knjievni izazov Haydena Whitea i Dominica LaCapre,
L. HUNT, Nova kulturna historija, Zagreb 2001., 144.-181.
Teorijski opus H. White. obuhvaa nekoliko knjiga: Tropics of Discurse: Essays on
Cultural Criticism, Baltimore, 1978.; The content of the Form: Narrative Discourse and
Historical Representation, Baltimore, 1987.; Figural Realism, Studies in the Mimesis
Effect, Baltimore, London, 1999. LaCapra je profesor europske intelektualne povijesti na sveuilitu Cornell u SAD-u. Napisao je nekoliko knjiga s podruja europske intelektualne tradicije: Emile Durkheim: Sociologist and Philosopher, Ithaca, NY
1972.; A Preface of Sartre, Ithaca, NY, 1978., i Madame Bovary on Trial, Ithaca, NY
1987. Osobito njegovim najnovijim djelima o modernoj knjievnosti nije izmaknulo
priznanje: History, Politics and the Novel, Ithaca, London 1987.; Rethinking Intellectual
History: Texts, Contexts, Language, Ithaca 1983.; Writing History, Writing Trauma,
Baltimore, London 2001.

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

Whiteov pomak k poetikoj koncepciji povijesti


Knjiga H. Whitea Metahistory. The Historical Imagination in NinetheenCentury Europe (Metapovijest Historijska imaginacija u 19. st. u Europi) 6
objavljena je 1973. godine, a znaajna je po tome jer u njoj prvi put iznosi
svoju knjievno-kritiku koncepciju historijske znanosti. Povjesniari
su burno reagirali na Whiteovu teorijsku inovaciju drei da je povijest
izjednaio s knjievnou te da je historiografiji oduzeo njezin znanstveni
karakter. No, bio je to tek prvi dojam dok je promiljena kritika, kako
istie V. Biti, utvrdila da je granicu izmeu istine i fikcije (odnosno historiografije i knjievnosti), koju je White na jednoj strani tako odluno
izbrisao, on na drugoj strani smjesta ponovno povukao, naime tako to je
razgraniio svoju teoriju s jedne, a historiografiju s druge strane7.
Stoga je u postmodernoj kritici suvremene historiografije glavnina
Whiteova rada prepoznata je kao alternativni knjievno-kritiki pristup
povijesti koji promie aktivnu ulogu jezika i potie povjesniare na kreativnost.
White je u knjizi Metahistory uz pomo knjievno-kritike metode i literarnih kodova analizirao povijesne tekstove i obrasce imaginacije europskih povjesniara 19. stoljea. Njegova teorija polazi od temeljne postavke
da povijesna naracija sadrava fikcijske elemente. On dri da su sva povijesna djela verbalne strukture u formi narativnog proznog diskurza. Stoga
nastoji pokazati da povjesniari nesvjesno strukturiraju povijesne injenice
u skladu s knjievnim tropima. Izdvajajui filozofsku strukturu u naraciji
povjesniara 19. stoljea, White upozorava da povijesna djela imaju dubok
strukturalni sadraj koji je openito poetski i specifino lingvistiki po
svojoj prirodi, a koji slui kao predkritiki prihvaena paradigma onog to
bi specifino historijsko tumaenje trebalo biti. Kao to je objasnio, paradigma funkcionira kao metahistorijski element u povijesnim radovima, a
sam povjesniar sudjeluje u jednom bitno poetskom inu, u kojem preoblikuje povijesno polje i uspostavlja ga kao podruje u kojemu e primijeniti
specifinu teoriju kako bi objasnio to se zaista dogaalo u njemu. Premda
se esto ponavljalo da je povijest mjeavina znanosti i umjetnosti, White
smatra da je malo analitike panje poklonjeno artistikoj komponenti
povijesti. Stoga on u svojoj knjizi prije svega eli pokazati da u povijesnim
radovima 19. stoljea nema prave historije koja istodobno nije i filozofija
historije.8
U fokusu Whiteova interesa jest oblik povijesnog teksta. On polazi od
formalne strukture pripovjednog teksta - njegove metahistorijske strukture. Referirajui se na opus pisaca koji zauzimaju najistaknutije mjesto u
europskoj intelektualnoj povijesti, White pokazuje na koji su nain istak6

7
8

H. WHITE, Metahistory, The Historical Imagination in Ninetheen-Century Europe, The


Johns University Press, Baltimore & London 1973.
V. BITI, Izvor povijesti, Strano tijelo Pri/povijesti, 9.-10.
Isto, Preface, IX.-XI.

219

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

nuti povjesniari (J. Michelet, L. Ranke, A. Tocqueville i J. Burchardt) i filozofi povijesti (W. F. Hegel, K. Marx, F. Nietzsche i B. Croce) tragali za redom
u prolosti te kojim su se standardima prihvatljivosti sluili da bi postali
razumljivi publici svog vremena.
Whiteova analiza formalne pripovjedne strukture u radovima
povjesniara 19. stoljea polazi od retorikih konvencija. On iznosi nalaz
o tropolokoj figuraciju povijesnih radova u kojoj odluujuu ulogu imaju
knjievne figure - tropi. Preciznije, on pokazuje da je metahistorijska struktura povijesnih radova ustrojena na etiri temeljna tropa, te da u skladu
sa zakonima tih tropa pisci nesvjesno strukturiraju svoja povijesna djela.
U teoriji knjievnosti obino se odreuje da tropi nastaju promjenom
osnovnog znaenja pojedinih rijei, pa otud i njihov noviji naziv figure
rijei.9 Prema Whiteovoj teoriji tropa povjesniari 19. stoljea biraju i
strukturiraju injenino povijesno gradivo u skladu sa zakonom etiriju
osnovnih tropa: metafore, metonimije, sinegdohe i ironije. Tropi su predspoznajni i usmjereni su na promjenu osnovnog znaenja rijei svakodnevnoga govora i prenose pojmove i znaenja iz jednog u drugo podruje
stvarnosti.10 Figura metafore koja se doivljava kao osnova jezika i imaginacije, prenosi znaenje i povezuje dva podruja ivota. Ukratko, povezuje
dijelove u cjelinu putem slinosti (na primjer kada kaemo moja je ljubav
rua - My Love, a Rose). Druga temeljna jezina figura jest metonimija koja
oznaava upotrebu rijei u prenesenom znaenju. Ona povezuje dijelove u
cijelinu putem bliskosti (na primjer kad kaemo petnaest jedara kaemo
petnaest brodova - Fifty Sail - Fifty Ships). Figurom sinegdohe (oznaava
se i kao podvrsta metonimije) izvodimo odlike cjeline iz svojstva dijela (na
primjer kad kaemo - on je srce - He is all Heart). I na kraju figura ironije
suprotstavlja predodbu i zbilju te oznaava obrnuto od onoga to se izravno
kae (na primjer kad kaemo slijepa usta - Blind Mouths). Posebna vrsta
paradoksa je oksimoron koji oznaava spajanje proturjenih pojmova
(Cold Passion). Povjesniari ugrauju trope u naracijske strukture kako
bi postigli bolji objasnidbeni uinak. Narativni diskurz ne moe izbjei sjeni
tropa, stoga ih u svojoj strukturi sadri i podruje povijesnog istraivanja.
Tako povijesna naracija dobiva smisao unutar lingvistikih i simbolikih
kodova odreene kulture.
Kada je posrijedi pripovjedna struktura povijesnih djela, analitika je
pozornost Whitea usmjerena na odreene narativne strategije. On izdvaja
etiri naina mogueg zapleta ili uzrono-posljedine fabulacije (Mode of
Emplotment): romantini, tragini, komini i satiriki. Tim uzronoposljedinim fabulacijama odgovara odreeni nain argumentiranja (Mode
of Argument). On moe biti: formalistiki, mehaniki, organistiki i kontekstualni. White izdvaja i etiri naina ideolokog sudjelovanja (Mode of
Ideological Implication): anarhistiki, radikalni, konzervativni i liberalni.11
9
10
11

220

M. SOLAR, Teorija knjievnosti, Zagreb 1989., 69.


H. WHITE, Metahistory, 31.-38.
Isto, 29.

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

Kako izgleda dominantan oblik suvremenog povijesnog miljenja?


White dri da je on zatvoren unutar ironine perspektive, jer se oslanja
na knjievni trop ironije koji povjesniarima omoguuje koritenje jezika
kojim se naglaava jaz izmeu rijei i stvari. Budui da povjesniari retrospektivno uvijek jasnije vide dogaaje od ljudi koji ih stvaraju, trop ironije
stavlja povjesniara u realistinu perspektivu prema stvarnosti. tovie,
ironijom se izraava misaoni skepticizam i etiki relativizam. White zapaa
da ironija zapravo ima metatropiko znaenje jer osvjeuje mogue
zlouporabe figurativnog jezika.12
Na ovoj toki kao da je izglaen Whiteov spor s povjesniarima koji su
mu zamjerali da je dao prednost literarnoj dimenziji drutvenog iskustva.
Stavljajui naglasak na jezik, tekstualnost i narativnu strukturu, White ipak
ne brie granicu izmeu povijesti i knjievnosti, izmeu stvarnosti i fikcije.
Kao to dublja teorijska analiza pokazuje samo su tri od Whiteova etiri
tropa (metafora, metonimija i sinegdoha) metapovijesni, dok se analitiko
znaenje ironije ispostavlja kao metatropologijskim. Budui da ironija
potkopava vlastiti tropologijski znaaj i razotkriva ideologijsku zloupotrebu
jezika, sam White uz pomo ironije razotkriva mitove povjesniara i filozofa
prolih vremena.
to je, dakle, osnova Whiteove teorije? On vjeruje da postoji predtekstualna povijesna zbilja koju povjesniar tumai povjesniarskim tropima.
Ukratko, on promie tezu da je prava zbilja neoblikovana i predlogina ili
ak antilogina, te da joj se uz pomo jezika utiskuje kauzalni poredak.13
Povjesniar se zapravo suoava s odreenim historijskim podrujem
gotovo na isti nain na koji se gramatiar suoava s novim jezikom. Njegov
je prvi problem da razlikuje leksike, gramatike i sintaktike elemente na
tom podruju. Povjesniari koriste jezik da oznae odreeno podruje i
njegove elemente, kako bi ga pripremili za tumaenje i prikazivanje.14
U takvoj artikulaciji povijesnih tekstova ija je struktura u biti pripovjedna, White aktivira ulogu jezika. Prvo poglavlje Metahistory naslovljeno
The Recieved Tradition: The Englihtment and the Problem of Historical
Consciousness, posveeno je povijesnoj imaginaciji historiografije 18.
stoljea iji je koncept poivao na tropu metafore i ironije. Tradiciju racionalizma White oznaava kao metonomijsku i ironijsku u razumijevanju povijesti. Takav pristup oslanjao se na satiriki nain prezentacije povijesti i
misaono je poivao na skepticizmu i etikom relativizmu koji su vodili k
razvoju mehanicistikog i ironinog shvaanja svijeta. Takvu koncepciju
nalazimo u djelima njemakog filozofa i knjievnika J. Herdera koji je prihvatio ideju razvojnosti u prirodi i u povijesti ovjeka. On je smatrao da u
osnovi historijskog procesa jest zakon konstruktivnosti i harmonije koji na
kraju prevladava. Herder je uklonio potrebu metonomine karakterizacije
12
13
14

Isto, 37.
V. BITI, Izvor povijesti, Strano tijelo, 10.
H. WHITE, Metahistory, 30.

221

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

povijesti, razrijeivi je kao uzrono podruje dogaaja. Istodobno nije zanijekao pravovaljanost ironijskog zakljuivanja znakovitog za metonomijsku
analizu usmjerenu prema kontradiktornoj prirodi povijesti ovjeka.15
White bez ikakve dvojbe istie da je razvoj mehanicizma vodio ironinim
perspektivama u povijesti. Pojavom organicizma kao duhovnog svjetonazora stvoren je rascjep u historijskoj svijesti koja je bila izloena prijetnji mistifikacije. Tu prijetnju otklonila je filozofija I. Kanta koji je izvrio snaan
utjecaj na filozofiju povijesti svojim formalistikim pogledom na estetiku.
Kant je nijekao mogunost spoznaje svijeta po sebi, drei da mi spoznajemo o stvarima samo ono to u njih stavljamo. Ako se pak zna da je uz
spoznajni agnosticizam Kant izgradio i apriorne principe na podruju estetike, njegov je kategoriki imperativ snano sugerirao da forma povijesnog procesa mora biti utemeljena u estetskom zbog moralnog razloga.16
Osobitu pozornost White je posvetio W. F. Hegelu, kojega smatra kanonskim autorom u povijesno-filozofskom podruju 19. stoljea. U Hegelovu
filozofskom opusu on pronalazi naraciju prolosti koja je usmjerena na ozakonjenje aktualnog stanja drutva. Unato svojim ideologijskim projekcijama kojima se slui kako bi se stekao dojam da dogaaji izvjeuju o sebi
samima, White primjeuje da je Hegel meu prvima pokuao proniknuti
u problem teorijskog utemeljenja historiografije i utvrditi njezinu vezu s
podrujem umjetnosti, znanosti, filozofije i religije. Obuhvaajui gotovo
enciklopedijski znanje svog vremena, Hegel polazi od tri vrste historijske
svijesti: izvorne, odraavajue i filozofske. Njegova je temeljna ideja razvojnost cjelokupne prirodne, drutvene i misaone zbilje. Pokuavajui objasniti kako se oblikovala Hegelova historijska naracija, White iznosi zakljuak
da je tropika konstrukcija Hegelova opusa poivala na metaforinoj
karakterizaciji svjetskog procesa. Uz pomo metonomijske redukcije i
sinegdohike inflacije Hegel je usmjeren na razumijevanje ambivalentnog
znaenja povijesnog procesa na putu njegova ispunjenja. White biljei da
Hegel rasplee svoju naraciju kao dramu s elementima komike uz pomo
tropa sinegdohe. Tu je za Whitea bitno da u podlozi Hegelove metode
pronalazimo diferenciju izmeu prave povijesti i filozofije povijesti, kao i
jasno oitovanje da se historiografija ne moe odijeliti od filozofije i fikcijske naracije. U tom kontekstu postavlja se pitanje koja je razlika izmeu
historije i filozofije historije. Povjesniari 19. stoljea dali su razliit
odgovor na to pitanje, no svi su se sloili u tome da pravu historiju valja
pisati bez predrasuda i objektivno. Nakon profesionalizacije historijskih
studija poekom 19. stoljea (Univerzitet u Berlinu 1810, Sorbona 1812.)
teorijska baza historiografije ipak je jo bila nejasna.
U drugom poglavlju knjige pod nazivom Four Kinds of Realism in
Nineteenth-Century Historical Writing White analizira povijesnu naraciju
u djelima etiriju najznaajnija povjesniara tog vremena: Julesa Micheleta,
15
16

222

V. BITI, Povijest kao knjievnost Knjievnost kao povijest?, Strano tijelo, 72.
H. WHITE, Metahistory, 80.

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

Leopolda von Rankea, Alexisa de Tocquevillea i Jacoba Burckhardta. Kao


to pokazuje White, ti su se povjesniari u svojim naracijskim raspletima
povijesnih dogaaja sluili strategijama i generikim tipovima koji su
dio onodobne kulture. Nepoznati svijet predouju suvremenicima putem
razliitih metafora. Sadraje svojih tekstova ti su povjesniari oblikovali
unutar kodova i lingvistikih struktura svog vremena. Tako pripovjednu
strukturu povjesniara Micheleta, White izjednaava s historijskim realizmom i romantinom uzrono-posljedinom fabulacijom. Povjesniar
Ranke oblikovao je svoje pripovjedne strukture unutar historijskog realizma i sluio se zapletom komedije. Povjesniar Tocqueville unutar historijskog realizma koristi zaplet tragedije. Jacob Burckhardt slui Whiteu
kao primjer razvoja ironinog pristupa povijesti koja e prevladati meu
povjesniarima suvremenog doba.
Tree poglavlje knjige koje nosi naslov The Repudiation of Realism in
Late Nineteenth-Century Philosophy of History, karakterizira Whiteovo
stajalite prema tvorcima filozofije historije Karlu Marxu, Friedrichu
Nietzscheu i Benedettu Croceu. Na tom je podruju njihov rad predstavljao
stvaranje pojmovnog aparata koji je u povijesnim tekstovima oslobodio
sidrite za rasporeivanje injenice. Prema Whiteu, Marx slijedi tropoloku
figuraciju povijesti koja poiva na metonimiji. On je u povijest integrirao
kategorije shizme, podjele i otuenja. U Marxovu sluaju, smatra White,
literarna fabulacija historije proizvodi vjeru u pravo ivota nad smrti, i
temelji se na prioritetu dokidanja drutvenih podjela. Stoga on Marxovu
viziju povijesti naziva romantinom.17 Whitea je zaintrigiralo Marxovo traganje za socijalnom historijom. Ipak, White nipoto ne daje prednost socijalnoj historiji i u njoj prepoznaje pojednostavljenje i zanemarivanje ostalih
sastavnica sloenog povijesnog iskustva.
Znatnu pozornost White je posvetio Nietzscheu drei da je meu prvima ponudio mnogostraniji pristup povijesti. Upravo je Nietzsche otkrio
da su u povijesnom diskursu aktualne mnogobrojne perspektive, stoga
ga White dovodi u izravnu vezu s razvojem kritike analize suvremene
historiografije. Nietzsche je prvi upozorio da se povijest oblikovala pod
dvostrukim pristupom: onim koji smatra da je pronaao vjeni istinu i
onim koji ohrabruje razliite naine vienja povijesti. elja za vjerovanjem da postoji jedna, vjena istina ili ispravna ideja o historiji, bila je po
Nietzscheovu miljenju jo jedno naslijee kranske potrebe za vjerovanjem u jednog istinskog Boga - ili naslijee svjetskog pandana kranstvapozitivistike znanosti.18 White smatra da je Nietzscheova poetska obrana
povijesti poivala na tropu metafore. Slino tome, mogli bismo rei da u
podlozi Nietzscheove ideje o postojanju mnogih razliitih shvaanja historije, nalazimo paralelu s Whiteovoim pluralistikom koncepcijom povijesne
stvarnosti.
17
18

H. WHITE, Metahistory, 281.-282.


Isto, 178.

223

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

White opisuje B. Crocea kao povjesniara za kojeg je povijest bila


filozofija i filozofija je bila povijest. Croceov utjecaj na historiografiju
odrao se preko pravca filozofije historije koju on naziva contradictio in adiecto, pleonazmom ili suvinim gomilanjem istoznanih rijei.
White zapaa da je Croceova pripovjedna teorija holistika, organistika i
napokon mimetika.19 Kljuna Croceova teza koju je iznio u svojoj Estetici
jest da povijest nije poseban oblik svijesti ve kombinacija artistike i filozofske svijesti. Ako je tako onda umjetnost nije nita do intuicija, a filozofija
nita do znanost istih koncepata, a povjesniari upotrebljavaju koncepte
da bi dali formu i red svojoj intuiciji.20
White pronalazi vezu izmeu prave historije i filozofije historije te dolazi
do zakljuka da metahistorijski nivo historiografije 19. stoljea odgovara
tipovima onodobne filozofije historije. Istaknuti povjesniari tog vremena
intuitivno su shvatili da povijest ne moe postati ni stroga znanost ni ista
umjetnost dok epistemoloki i estetski koncept na kojem poiva njihova
naracija ne postane jasan. Whiteovoa inovativnost povezana je s nalazom
da je u historiografiji 19. stoljea bila proirena anrovska moralizacija
stvarnosti. On tvrdi da su povjesniari 19. stoljea oblikovali svoje tekstove s pomou figurativnih odrednica onodobne knjievnosti i generikih
obrazaca znanosti.
U Whiteovom izvodu, moderna historiografija suava raspon svojih
metafora. Za njega je znakovito da je ironija postala dominirajui trop suvremenog povijesnog miljenja. Jedva da moe biti sumnje da je imaginacija
povjesniara zatvorena u granice ironijske perspektive prekinula vezu historiografije i imaginacijskih metoda knjievnosti. White smatra da upoznavanje ove ironine perspektive prua osnovu za njezino nadilaenje. Ironija
je stoga nadideologijska forma jer osvjeuje zloupotrebu figurativnog
jezika u historiografiji.
White se zalae za iru koncepciju povijesne znanosti i tei rjeenju u
kojem ironija nee imati status jedinog mogueg uvida u historijski proces.
Povjesniari i filozofi povijesti moraju se osloboditi odabira samo odreene
vrste povijesnih podataka i odreenih oblika pisanja povijesti. U svakom
sluaju White se kritiki odnosi prema suvremenoj historiografiji upravo
zato jer je suvie zaokupljena figurom ironije i rabi je kao jedini realistian
pogled na povijest. Njegova je namjera da upozori povjesniare da su isuvie
disciplinirali svoju matu usredotoujui se na model pozitivistike znanosti, tj. realistikog romana. White dri da treba raskinuti s tim konvencijama, potaknuti oblikovanje alternativnih povijesnih shvaanja i narativnih
formi koji se mogu razviti iz razliitih funkcija jezika. Svojom knjievnom
dekonstrukcijom anrovskog znaaja povijesti, White eli osloboditi svjeu
percepciju. White zastupa tezu o kaotinosti i nesavrenosti stvarnosti koja
potkopava generike obrasce i modele. On na taj nain brani pravo diskurza
19
20

224

Isto, 830. i 839.


Isto, 388.

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

naspram anru. Nova senzibilnost prema jeziku i lingvistikim modelima


prije svega iri historijsku svijest i otvara mogunost povjesniarima da
prekorae uske strukovne granice i pozitivizam te zau u svijet poetskog
znanstvenog i filozofskog poimanja. 21
Otvaranje struke suvremenim narativnim oblicima omoguuje
povjesniarima da grade svoje opise i konstruiraju narativnu formu povijesnih radova u skladu sa svojim moralnim i estetskim shvaanjima. U
osnovi Whiteova pluralistika koncepcija povijesne stvarnosti omoguava
povjesniarima da u pisanju tekstova koriste vlastiti stil prezentacije.
Whiteov povjesniar nazvan je i poetski povjesniar. Ovako objanjena
Whiteova tropologija redefinira teoriju povijesnih dokaza ostavljajui
pripovjedau da slobodno izabire formu i znaenje.
Pa ipak, povjesniari su izrazili nepovjerenje prema Whiteovoj retorikoj
terminologiji ne elei sebi oduzeti autoritet davanja istinitih iskaza.
Oduzima li knjievno-teorijski pristup historiografiji znanstveni status?
Nije li tropoloka figuracija pitanje tehnikog i formalnog karaktera?
Na ugledni teoretiar knjievnosti V. Biti jasan je glede Whiteova zanemarivanja komunikacijske strane historiografije i zamjera mu da proputa
uzeti u obzir da historiografski prikaz ne posluje s prolim dogaajima
kao takvima, nego s tzv. povijesnim izvorima, pri emu su ti izvori u svojoj mnotvenosti razliito strukturirani te se njihova raznolikost, ponekad
i meusobno proturjena struktura zasigurno ne podaje sintetinome
pripovjednom zahvatu bez otpora. Isto tako, pripovjedni prikaz prolosti
ne moe se motriti kao konaan izvor povijesti stoga to i sam uvijek tek
ini komunikacijski dogaaj. Tako istina postaje stvar viestruko filtrirana
itateljskog dojma, zakljuuje Biti.22
Neki Whiteovi kritiari istiu da je svojom teorijom tropa ostao unutar istog pojmovnog okvira teorije koju sam podvrgava radikalnoj kritici.
Tako Dominic LaCapra primjeuje da se White oslanja na pozitivistike
povjesniare koji tee za vrstim polazitem iz kojeg bi bilo mogue objasniti to razumijemo kao povijesnu stvarnost. I dok veina povjesniara
smjeta tu stvarnost u drutveni ili politiki svijet, White je locira u trope
koji oblikuju historijsko pisanje, ali u oba sluaja metafizika elja za punim
prisustvom, punim smislom i punim objanjenjem funkcionira kao aksiomatska polazina toka.23
U meuvremenu White je nadogradio svoje metodoloke inovacije novim
djelima (Tropics, od Discourse: Essays in Cultural Criticism, Baltimore, 1978.,
i The Content od the Form: Narative Discourse and Historical Representation,
Baltimore, 1987.) premjetajui naglasak s lingvistikih elemenata na
narativnu fabulaciju. Neki dre da se White u kasnijim radovima pribliio
21
22
23

Isto, 433.-434.
V. BITI, Izvor povijesti , Strano tijelo, 10.-11.
Navedeno prema: L. S. KRAMER, n. dj., 163.

225

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

relativistikoj koncepciji historijskog znanja. Meutim, on je sam odbacio


pokuaj da se njegov pristup oznai kao radikalni skepticizam.
Pitajui se u emu lei posebnost Whiteove teorije koju je razvijao
proteklih deset godina, Geoffrey Galt Harpham dri da je tropologija
Whiteov odgovor na neuspjeh strukturalizma da izgradi logiku ili gramatiku pripovjednog teksta. Ako strukturalizam u tome nije uspio, nastavlja
Harphman, moda je to stoga jer pravila koja upravljaju pripovjednim
obratima, poput onih kojima se procjenjuju obrati u ivotu junaka, nisu
strogo logina ni gramatina, nego sadre i elemente etinosti. Meutim,
tropologija ne iziskuje etiku niti u danome pripovjednom tekstu, a niti u
teoriji pripovijedanja. Prije se moe rei da ona obiljeava nuno formalnu
ili kategorinu dimenziju etike bez koje bi etika bila nerazumljiva i nepotpuna.24

LaCaprin pristup historijskoj naraciji


Utjecaj knjievnih struktura nedvojbeno je prisutan i u LaCaprinom
modelu intelektualne historije koji poiva na kritikoj koncepciji i
dijalogu, tj. proimanje lingvistike, filozofske i povijesne struke.
Kada je rije o diskurzivnoj praksi i epistemologijskim obrascima
povijesti, LaCaprine metodoloke sugestije usmjerene su na djelovanja
knjievnih i pripovjednih obrazaca u historiografiji. Ovdje namjeravamo izloiti LaCaprin pristup knjievnoj i historijskoj naraciji u knjizi
History & Criticis (Povijest i kritika),25 te spoznati na njegovo redefiniranje
metodoloke granice pozitivistike historiografije. Knjiga je prvi put objavljena 1985. godine, a sam LaCapra kae da se u njoj nije usredotoio na
jednu dominantnu tezu, ve na nekoliko srodnih predmeta koje on svodi
na tri pitanja: na sloenu prirodu historije kao dijaloga, na ulogu kritike
teorije u razumijevanju povijesti, na odnos izmeu historiografije i drugih disciplina te na potrebu kreativnog odgovora povjesniara na izazove
suvremenog miljenja. Zapravo, LaCaprina knjiga sadri pet analitikih
eseja: Retoric and History; The Cheese and the Worms: The Cosmos of a
Twentieth-Century Historian; Is Everyone a Mentalit Case? Transference and
the Culture Concept; Writing the History of Criticism Now? i History of the
Novel.
LaCapra ve na samom poetku otkriva vlastitu teorijsku poziciju.
Njegova je namjera pokazati da je istraivanje historije u neku ruku uvijek
istraivanje jezika. LaCaprin koncept literarnog kriticizma uzima u obzir
da je primarni zadatak historiografije tumaenje tekstova zbog ega daje
prednost duhovnoj povijesti (intellectual history) nad totalitarizirajuom
drutvenom povijeu. LaCapra vjeruje da povjesniari moraju mnogo
24

25

226

G. GALT HARPHAM, Pripovjedni imperativ, V. Biti (uredio), Politika i etika pripovijedanja, Zagreb 2002, 142-143.
Dominic LACAPRA, History & Criticism, Cornell University Press, Ithaca and
London 1996.

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

nauiti od disciplina poput literarne kritike i filozofije. Stoga on dri da je


ideja totalne historije zapravo izlika za pokuaj da se socijalna historija
transformira u vodilju historiografije openito. LaCaprin odnos prema
povijesnim izvorima uzima u obzir da su dokumenti samo tekst koji
nadopunjuje ili ponovno utvruje realnost!, a nipoto nisu izvor koji
objelodanjuje injenice o stvarnosti.26 Neki kritiari predbacuju LaCapri
da time dovodi u sumnju razlikovanje teksta (dokumenta) i konteksta
(povijesne zbilje), te da dekonstrukcijski potkopava izvore kao sjedite
spoznajne nadmoi povjesniara. LaCapra doista dri da historiografija
moe evoluirati ako povjesniari pokau vie kritike senzibilnost prema
ulozi jezika, tumaenju teksta i pripovjednoj strukturi. Za LaCapru nije
samorazumljivo da je historiografija kao znanost logiki usmjerena prema
apsolutnoj istini.
Kao to teoretiari istiu, retorika je pri kraju dvadesetog stoljea oivljena
kao prouavanje strukturirajue moi diskursa.27 Premda se retorika uglavnom
tie knjievne teorije, LaCapra u eseju Retoric and History aktivira njezino
znaenje u teoriji povijesti. On pokuava istaknuti da povijesni dokumenti ne
sadre samo informacije o prolosti, ve sadre i vlastitu retoriku vrijednost i
mogu se itati u knjievnom svjetlu. Meutim, u historiografiji se privilegiraju naoko prozirni dokumenti poput sudskih i policijskih zapisnika, oporuka, ugovora, rodnih i vjenanih listova itd. nad neprozirnou knjievnih
tekstova kao povijesnih dokumenata. Knjievnost se smatra beskorisnom,
tovie tetnom za historiografiju jer povjesniari nastoje nadii fikciju i
historiografsku matu. To je pridonijelo uzdizanju drutvene povijesti i
marginalizaciji intelektualne povijesti. LaCapra zapaa tendenciju profesionalnih povjesniara da itaju tekst jednostavno kao izvor informacija. No,
tekstovi mogu postati dogaajima na sjecitu vrijednosnih sustava, praksi
oznaavanja i drutveno-kulturnih procesa.28 U logiku se uplee retorika
pa je povjesniar obvezan u rekonstrukciji prolosti interpretirati retoriku
dokumenata. U suvremenoj lingvistikoj teoriji tvrdi se da je retorika funkcionalna organizacija diskursa, neovisna o socijalnom i kulturnom kontekstu.
LaCapra ulazi u krug teoretiara koji retoriku vee uz dimenziju jezika, stoga
zamjeraju povjesniarima da pokazuju malo interesa za dekonstrukcijsko
itanje teksta.29
LaCapra dri da povjesniari i dalje poklanjaju povjerenje dokumentarnom ili objektivnom modelu znanja koje je slijepo i za vlastitu
retoriku.30 Meutim, po njemu sam objektivni model i povijesni doku26
27
28
29

30

Isto, 9.-11.
J. CULLER, Knjievna teorija, 83.
D. LACAPRA, History & Criticism, 18.
Prema teoretiarima knjievnosti, najjednostavnije odreenje dekonstrukcije jest
da je ona kritika hijerarhijskih opreka na kojima se temelji zapadnjaka misao:
unutar/izvan, dua/tijelo, doslovno/preneseno, forma/znaenje itd. Usp. J. CULLER,
Knjievna teorija, 146.
D. LACAPRA, History & Criticism, 16-17.

227

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

menti ne mogu verificirati ispravnost povjesniareva itanja. Ipak, suvremeni povjesniari tvrdokorno brane dokumentarizam strahujui da ne
ugroze hijerarhiju meu povijesnim izvorima koje je utvrdila Quellenkritik
(kritika izvora) devetnaestoga stoljea.31
LaCaprino tumaenje esto se tumailo kao put u izravni relativizam. No,
premda se LaCapra slae s gleditem H. Whitea da je posao historiografije
tumaenje tekstova, on ne prihvaa njegovo stajalite da se povijesni dokumenti posjeduju neukrotivu retorinost zbog ega se mogu itati na bezbroj
razliitih naina. Po njemu je Whiteova tropika teorija povijesnog znanja
otvorila mnogo novih pitanja, ali je White u svojoj poetikoj koncepciji historiografije upao u subjektivni relativizam.32 LaCaprin povjesniar nije
osloboen svih obveza prema tekstovima, povjesniari su izgradili permisivan pristup dokumentima i s njima postupaju po odreenim pravilima.
LaCapra eli naglasiti da retorika ne smije biti potpuno podreena restriktivno znanstvenom modelu, niti da smije biti instrumentalna, a ponajmanje
propagandistika. Moglo bi se rei da je za LaCapru etiki neprihvatljivo
manipulativno shvaanje retorike koja historiografski diskurs svodi na
mistifikaciju. Po njemu retorika kao sredstvo za predumiljajne svrhe, tj.
kao jezina tehnologija samo je reducirana moderna inaica tradicionalne
ideje o zbirci strategija kojima se osigurava druge u smjeru usko sebinih
ciljeva. Takva koncepcija udaljava retoriku od svakog obuhvatnijeg pojma
drutveno-kulturne kritike i politike transformacije prihvaajui njezinu
nepravinu definiciju pospjeenu apsolutnom transcedentnom idejom
istine.33
Historiografija se ne moe distancirati od svog sloenog konteksta,
smatra LaCapra. Premda povjesniari moraju voditi rauna o dokumentarno-znanstvenom iitavanju prolosti, oni moraju trajno problematizirati svoje razumijevanje povijesnih izvora. LaCaprin dekonstrukcionizam
na posljetku dovodi do stava da se tekst moe tumaiti i putem svojih
unutranjih literarnih osobina. LaCapra dri da dokumenti putem stereotipa, anra, paradigmi, diskursa itd. sami programiraju svoju recepciju i pita
se nije li prikladnije ispitati tropike, ironijske, parodijske i transformacijske
oblike kojima tekst potkopava svoju identifikaciju.34
LaCaprin povjesniar snosi odgovornost za retoriki lik povijesnog teksta, no on ima na umu da retorinost povijesnih dokumenata ne otklanja
logiku i ne vodi k referencijskim stramputicama. On zagovara slobodniji
dijaloki odnos povjesniara prema prolosti i iitavanju neprozirne tekstualnosti. Historiografski diskurz iziskuje da se povjesniar u rekonstrukciji
prolosti upusti u argumentaciju i polemiku s drugima i sa samim sobom,
iitavajui i sociokulturne i politike granice problema. Retorika ukljuuje
31
32
33
34

228

Isto, 120.
Isto, 34.
Isto, 35-36.
Isto, 38.

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

performativnu upotrebu jezika koja diferencira pristup predmetu


prouavanja. Performativna upotreba jezika uvlai povjesniara i percipijenta u proces znakovite razmjene u kojem je razvidna politika upletenost
svih tumaenja. Retorika osvjetljava problem kako netko ita tekst. Ona
takoer iznosi pitanje je li povjesniar uvjeban za itanje. Povjesniari
esto itaju tekst jednostavno kao izvor informacija na zadovoljavajuem
nivou analize. Nadalje, retorika je u slubi instrumentalne funkcije jezika.
Kako se LaCapra postavlja prema distinkciji izmeu retorike i znanosti?
On zacijelo ne spada u one teoretiare koji smatraju da je historiografija
kao znanost nuno usmjerena prema apsolutnoj istini zbog ega je retorika
potkopava mimo njezine volje i znanja.35
Svakako je izazovan LaCaprin pokuaj da historiografiju vee uz dimenziju jezika prije negoli za povijesnu zbilju. Ili, kako se V. Biti pita: Nije li
njegova teza da forma u povijesnim izvorima, uz dostatnu koliinu metodologijske pozornosti, na posljetku ukida vanost sadraja podjednako
problematina kao i teza da sadraj, uz dostatnu koliinu metodologijske
pozornosti, na posljetku ukida vanost forme? Ako povjesniar(ka) ne
moe referencijski prikazati prolost u obliku istog konstativa, znai li to
da je moe autoreferencijski oponaati u obliku istog performativa.36
LaCaprino stajalite o relaciji izmeu razliitih kulturnih nivoa, osobito
segmenata popularne i visoke kulture vidljiv je u eseju The Cheese and
the Worms: The Cosmos of a Twentieth-Century Historian. Rasprava se
fokusira oko knjige Carla Ginzburga Il formaggio e i vermi (Sir i crvi) koju
LaCapra podjednako hvali i kritizira. Spomenuta se knjiga smatra vrlo uspjelim prikazom vjerskih uvjerenja u esnaestome stoljeu. Njezin glavni lik
je samouki mlinar Menocchio kojega uhiuje, osuuje i pogubi katolika
inkvizicija. Preko njegova svjedoanstva autor iitava binarnu opreku
puke i visoke kulture i pokuava rekonstruirati povijest iz oskudnih podataka. Objanjavajui osobnu kozmologiju puanina, on je dovodi u opreku
s uvjerenjima katolikih autoriteta. Menocchio je klju za rekonstrukciju
usmene kulture tog vremena. No, LaCapri se ini da u ovoj knjizi atribucija
Menocchija kao nosioca usmene popularne kulture i radikalizma seljatva
nije posve uspjena. Autor je zanemario promjenjiv odnos izmeu ortodoksije i heterodoksije unutar hegemone kulture dominirajue klase i preklapanja popularne kulture i elitne kulture tijekom vremena.37 Nedostatak je
metodoloki jer se usmena kultura i seljake kulture kao njezina komponenta, mogu rekonstruirati tek uz pomo same prirode izvora. No i sam
Ginzburg smatra da glas povjesniara ne svladava potpuno snage otpora
hegemonoj kulturi koje ostaju u tiini prolosti. Kritike primjedbe LaCapre
izraavaju protivljenje socijalno historijskom pristupu koji se stavlja u
funkciji jaanja hegemonizma u profesionalnoj historiografiji. Moemo se
pitati ne daje li Ginzburgova knjiga legitimacijsku potporu i institucijsku
35
36
37

Isto, 73.
V. BITI, Povijest kao knjievnost Knjievnost kao povijest?, Strano tijelo, 78.
LACAPRA, History & Criticism, 59.

229

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

mo socijalnoj historiji? U tom pogledu LaCapra sugerira: Ako odreena


razina kulture predstavlja primarnu zbilju, tada je vrlo kratak put do pretpostavke da su oni koji je prouavaju pravi povjesniari, oni koje se fokusiraju na najvanije stvari.38
Tim se pitanjem LaCapra bavi u eseju Is Everyone a Mentalit Case?
Transference and the Culture Concept u kojem iznosi prilino suzdran
pogled na model socijalne historije. LaCapra, dakako, priznaje zasluge
socijalnoj historiji. Istraivanje puke kulture pokazuje kako su one obrtale
drutvenu hijerarhiju i sluile se karnevalskom farsom da bi upozorile
kako se slubenom kulturom vlada svijetom. Karnevalski elementi (humor,
groteska, parodija, ironija itd.) integrirani su u artefakte visoke kulture
i povremeno se koriste za iskazivanje novog sociokulturnog razvoja.39
Karnevalski pristup u knjievnosti tako otkriva uzajamnost suprotnosti u
jeziku i povijesnoj zbilji.
S druge strane, LaCapra upozorava da pojednostavnjenja povijesne
zbilje socijalu historiju vodi u redukcionizam. Povjesniari daju prednost
onom obliku povijesti koje on naziva historija odozdo prema gore,
zanemarujui druge razine sloene povijesne stvarnosti. Suvremena
sociokulturna historija djelomino je motivirana opravdanim revoltom
protiv apstraktne historije ideja, no posljedica je dojmljiva i zastraujua
kada se socijalna historija proglaava totalnom historijom ili centrom
privlanosti prema kojem se moraju ravnati svi ostali historijski pristupi
(80). Zadobivi prominentni ako ne i hegemoni status u povijesnoj profesiji,
sociokulturna varijanta redefinirala je i intelektualnu povijest kao socijalnu
povijest ideja ili mentaliteta.40 LaCapra zamjera historiji mentaliteta da je
zanemarila druge povijesne metode. Taj nedostatak on uoava u radovima
povjesniara Carla Schorskea, koji je usredotoen na istraivanje elitne
kulture, i Roberta Darntona koji istrauje popularnu kulturu. Schorskeov
propust on vidi u povezivanju visoke kulture s politikom kulturom i
ulogom elita u drutvu. Autorovu tenju da kulturu fin-de-sicle Bea
razumije iskljuivo kroz pojam moderne krize liberalne politike kulture,
LaCapra povezuje s dobro znanom motivacijom povjesniara da pronau
red u prividnom kaosu, barem na metodolokoj razini pribavljajui suvisao,
pregledan prikaz nesuvislih fragmentarnih pojava. Darnton je primjer
istraivaa koji se slui metodama kole anala u istraivanju kolektivnog
mentaliteta. LaCapra primjeuje da ta metodologija reducira iznimno ili
problematino na neiznimno i lako kategorizirajuu dimenziju kolektivnog
diskursa. Rijeima LaCapre svatko je uistinu mentalit case, ali ne ba tono
na isti nain. Stanoviti artefakti su iznimni proizvodi kulturne aktivnosti i
ne moe se zanijekati kritika mo ili tajanstvena sposobnost da promijene
obine teme. Znakovito je da LaCapra preko Darntona kritizira fetiizam
arhiva, upozoravajui na mistifikaciju kako socijalne historije tako i
38
39
40

230

Isto, 63. i 69.


Isto, 76-77.
Isto, 80. -81.

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

arhivskih istraivanja. Parafrazirajui Freudovu misao o fetiu kao zamjeni


za izgubljeni objekt, LaCapra govori o fetiu arhiva kao literarnoj zamjeni
za stvarnost prolosti koja je uvijek ve izgubljena za povjesniare.41
U eseju Writing the History of Criticism Now? LaCapra pokuava
razgraniiti referentno podruje to ga pokriva pojam kritike teorije.
Njegov je naslov namjerno dvosmislen jer se moe odnositi na pisanje
povijest kritike teorije i na pisanje historije sadanjeg stanja kritike teorije
propitivanja kako su kritiari dolo do onoga gdje jesu. Danas je o pojmu
suvremene kritike teorije teko govoriti jer je ini vie imena, poevi od
Jacquesa Deride, Michela Foucaulta do Jacqusa Lacana i Louisa Althussera.
Jedno je ipak sigurno, a to je konfuzni status suvremene kritike teorije koju
ine razni pravci: strukturalizam, poststrukturalizam, dekonstrukcionizam,
marksistika teorija, feministika teorija, nova kritika, novi historizam itd.
Premda nema jedinstvenu formulu kojom bi povezao naznaene pravce,
LaCapra dri da je potrebno ali teko razgraniiti povijest kritike teorije
od kritike same po sebi kritike koja nije samo knjievna ve sociokulturna
i politika. Jedna od najveih osebujnosti kulturne historije jest kritiko
pisanje historije kriticizma ili svakog oblika historije nastojanje koje je
stvarno i samoodraavajue istodobno. 42
LaCapra je blizak deridijanskom dekonstrukcionizmu koji jasnije od
drugih teorija upozorava na suprotstavljanje razliitih tendencija u povijesnim tekstovima i povijesnoj stvarnosti. On dri da je Derida uzdrmao
metafiziki temelj historiografije elaborirajui pojam sadanjosti koja nije
pria ni o kontinuitetu ni diskontinuitetu, a to raskida klasinu suprotstavljenost izmeu partikularnog i opeg i univerzalnog i vremenskog.43
Deridijansku koncepciju kasnije e nazvati koncepcijom suplementarnosti,
istiui da ona ima veliki znaaj za historiografiju, jer povjesniarima
omoguava da prikau sloenost povijesne stvarnosti i povijesnih tekstova.
No, njegov koncept suplementarnosti ne ukida analitike distinkcije koje su
vane povjesniarima, i ne moe se poistovijetiti s konfuzijom.
U eseju History of the Novel LaCapra govori o koritenju lingvistikog
modela u pisanju povijesti. Premda su povjesniari prilino ravnoduni
prema jezinim i narativnim strukturama, pred njima je zadaa da iskorae
iz pozitivistike metodologije. LaCapra u historiografiji ne preferira jedinstvena stajalita, kronologije i povjesniare kao sveznajue pripovjedae.
On velike poticaje za razvitak historiografije pronalazi u knjievnoj tradiciji
i kritici. Dakako, povjesniari ne mogu potpuno koristiti sve pripovjedne
strategije romana. On dri da se prolost javlja u obliku tekstualne
ostavtine poput arhivskih spisa, memoara, itd. Prema LaCapri neodriva
je teza o dihotomiji izmeu teksta i konteksta, izmeu apstraktne
realnosti teksta i stvarne realnosti drutvenog konteksta. Premda
41
42
43

Isto, 92.
Isto, 114.
Isto, 106.

231

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

povjesniari esto tumae stvarnost izvan tekstova, pisanje povijesti mora


ukljuiti i lingvistiku sloenost.44 Knjievnu naraciju ne bi trebalo odvajati
od historijske naracije. LaCapra primjeuje da povjesniari itaju romane
u svoje slobodno vrijeme, drei da oni ne igraju ulogu u njihovu profesionalnom ivotu. Poevi od kraja 19. stoljea historiografija je okrenuta
znanstvenom tj. pozitivistikom modelu istraivanja. kola anala proglasila
je ideal totalne historije u kojoj je socijalna historija dobila privilegirani
poloaj. LaCapra smatra da bi totalna historija mogla posluiti kao trojanski konj za socijalnu metafiziku u razumijevanju prolosti i sadanjosti.45
On, meutim smatra da knjievnost, posebice romani nude povjesniarima
odreene putove tumaenja i pokazuje im kako koristiti imaginativne postupke. LaCapra je blizak ruskom teoretiaru Mihaelu Bahtinu koji dri da
je roman jezgrovit izraz moderne kulture te da naglaava dijalogizaciju
i uzajamno djelovanje suprotstavljenih tenji u ivotu i u knjievnosti. Za
LaCapru je neprihvatljivo da se dokument ita samo kao izvor injenica
o prolosti, a ne kao tekst koji je dopunjuje ili obnavlja ono to predstavlja.46 No za njega odnos izmeu historiografije i knjievne kritike nije
totalna sinteza analitiki oznaenih suprotnosti koja onesposobljuje da se
utvrde razliiti aspekti uz pomo dokumentarnih i formalnih metoda.
Poeljan pravac jest da tekst razumijemo kao razliitu upotrebu jezika
koja dovodi do oznaavanja ili upisivanja konteksta.47 Tekstovi o kojima analitiki govorimo i preraujemo ne mogu se odvojiti od tekstova s
kojima odjelotvorujemo.
Kontekst interpretacije je najmanje trostruk: pisanja, recepcije i
kritikog itanja. Kontekst pisanja ukljuuje namjere autora kao i neposrednu biografsku i sociokulturnu situaciju s ideologijom i diskursom. Kontekst
recepcije odnosi se na problem itanja testa, njegovu upotrebu i zloupotrebu u razliitim socijalnim grupama i institucijama. Kritiko itanje odnosi
se na relaciju izmeu teksta i konteksta. Povjesniari su skloni naglasiti
apstraktnost tekstova i bitnu realnost drutvenog konteksta. Oni se ele
baviti realnou, tako se reducira kompleksnost tekstova i stvara se dihotomija tekst/kontekst. LaCapra se zalae za dijalog teksta i konteksta jer
je stvarnost ve smjetena u tekstualne procese. Kontekst iziskuje konstruktivnu kritiku. Nije li historiografija na kunji da zapadne u preveliku
kontekstualizaciju. Nedvojbeno je da povjesniar mora iskazati osjeaj za
knjievni proces intertekstualnosti.48
LaCaprin doprinos suvremenoj povijesnoj struci prepoznaje se u njegovu upozorenju da za historiografiju nije rjeenje ni ekstremni dokumentarni objektivizam ni relativistiki subjektivizam. On uvjerljivo obrazlae da
pozitivizam, ali i relativizam, zapostavljaju dijaloku koncepciju tumaenja
44
45
46
47
48

232

Isto, 128.
Isto, 117.-118.
Isto, 122.-125.
Isto, 127.
Isto, 132.

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

povijesti. S druge pak strane, on smatra da u pronalaenju metode za pisanje povijesti daleko vie pozornosti valja obratiti na preklapanje povijesnih kategorija. LaCapra ne vjeruje da je posao povjesniara samo u tome
da upotrijebi izvor kao dokumente za rekonstrukciju prolosti realno i to
objektivnije. No, kako to kae LaCapra, objektivisti pogreno dre da je
propitivanje predkritikih aksiomatskih nazora na prirodu povijesti ravno
poricanju injenice da ljudi krvare kada se poreu. On dri da je historiografija djelotvorna u mjeri u kojoj je spremna prihvatiti propitivanje vlastitih metoda. Historiografija ne bi trebala zapostaviti analitike kategorije i
distinkcije, ali se jednako mora baviti i sloenim preklapanjem povijesnih
kategorija. Ipak, LaCapra upozorava na opasnost fascinacije diskurzivnim
orsokacima i opsesivnim interesom za netipino i sluajno, jer to prijeti
da se sva kontrolna ogranienja poistovjete s nadmonom totalitarizacijom
i tako potkopa svaki koncept kritike racionalnosti.49
LaCapra ne pokuava zanijekati vrline tradicionalne historiografije koje
se temelje na metodi kritike racionalnosti. To znai da ga historiografija ne
zanima samo kao teorija diskursa, ve i kao spoznaja prolosti. Premda vjeruje da knjievna teorija iri vidokrug historiografije i potie kritiki dijalog
meu povjesniarima, LaCapra dri da se historiografija ne moe distancirati od svog sloenog konteksta jer je i drutvo okvir za dijaloki susret
u kojemu su ograniavajua pravila potrebna za zajedniki ivot izloen
kritikoj provjeri. LaCapra tako otkriva prosvjetiteljsku ulogu dekonstrukcije u historiografiji, i ba zato u zakljunom ulomku upuuje: Institucija
bi se morala zauzimati za dijaloko suoavanje u kojemu se ograniavajue
norme, bez kojih ne moe obian ivot, provjeravaju tako da se uvruju
ili preobraavaju. Humanistika disciplina ostaje vitalna ukoliko ukljuuje
gledita koja upuuju temeljna pitanja njezinu vlastitom gleditu.50
LaCaprin dijaloki povjesniar i Whiteov poetski povjesniar djeluje
unutar lingvistikih, filozofskih i historijskih struktura. Stoga se povjesniari
slau da nerazmrsiva povezanost izmeu oblika i sadraja znanja, o kojoj
White i LaCapra stalno govore u svojim epistemolokim raspravama, upozorava na to da je nemogue izmijeniti nae metode prouavanja povijesti
bez mijenjanja naih definicija povijesne zbilje.51
Iznosei postmodernu kritiku suvremene historiografije White i LaCapra
od povjesniara zahtijevaju aktivniji odnos prema tekstu. Historiografija
bi morala reflektirati svoje intertekstualno podrijetlo. White i LaCapra
zacijelo nisu zagovornici discipliniranja povjesniareve imaginacije koja
gura historiografiju na marginu intelektualne kritike rasprave. Je li posrijedi izbor izmeu razliitih odreenja povijesti, izmeu njezine poetike ili
retorike koncepcije, kada je u pitanju rad H. Whitea i D. LaCapre? Slino
tome na teoretiar knjievnosti V. Biti vjeruje da je povijest situirana na
49

Isto, 137. i 141.


Isto, 142.
51
L. S. KRAMER, Knjievnost, kritika i historijska imaginacija, 276.-277.
50

233

NADA KISI KOLANOVI, Historiografija: postmoderna teorija pripovjedanja

God. 35., br. 1., 217.-233. (2003)

nekom neodlunom mjestu izmeu anra i diskursa odnosno izmeu


poetike i retorike. To je i razumljivo kada se pomisli da ona u sebi sjedinjuje
predoavanje (istraivanje) i prikazivanje (pisanje).52

SUMMARY

HISTORIOGRAPHY AND POSTMODERNIST THEORY OF


NARRATION, HAYDEN WHITE AND DOMINIC LACAPRA
The author deals with the problem of narration as a historical source
in conncetion with the postmodernist historiography. She concentrates on
works of Hayden White and Dominic LaCapra.
Key words: Historiography, Postmodernism, Narration

52

234

V. BITI, Pojmovnik, 290.