OSNOVNI POJMOVI - FILOZOFIJA

ODREENJE POJMA FILOZOFIJE

- nema openito prihvaene definicije, no ona traga za smislom, obrauje pitanja o
bitku, svijetu i istini, ona je nazor o svijetu i ivotu (izraz nastojanja ljudskog uma da
spozna cjelinu svijeta) - u sreditu je ovjek (smisao ivota, po emu je ovjek ovjek,
vrijednosti...)
- izvorno znai "ljubav spram mudrosti" (Grci su tako nazivali nastojanje i djelatnost onih
koji su teili za mudrou), a sam pojam su u stalnu uporabu oveli Sokrat i Platon
- izvori filozofije su uenje, sumnja, potresenost i komunikacija
- samom znaenju te rijei sadran je smisao traenja jer je bit filozofije traganje za
istinom, dok kod religije ili mita je istina ve poznata i nije ju potrebno dokazivati (zato
se u grkoj filozofiji i pojavila kriza u sukobu mita i filozofije) - filozofija je posao traganja
i bitno dijalog, a od religije i mita se razlikuje upravo u dokazanou i metodinou
svojih spoznaja
- filozofija je jedan od moguih naina da se postave pitanja o ivotu i svijetu i da se na
njih odgovori i ona je domilje i zaokruen sustav misli, sustavna cjelina, logina,
kritina, dosljedna koju odlikuje visoki stupanj apsktrakcije, tendencija sintezi i
sustavnosti - djelo kritikog spekulativnog miljenja u najviem smislu (raa se tek kad
se uzdrmaju pretpostavke koje su odreene naivno razvijenim predznanstvenim
miljenjem)
Immanuel Kant: postavlja osnovna pitanja koja zaokupljuju um ovjeka, osnovna pitanja
na koje filozofi trae odgovore. Pitanja su to na koja je vrlo teko odgovoriti i koja su
vrlo kompleksna, te da bi se na njih odgovorilo potrebno je mnogo razmiljanja i
intelektualne djelatnosti - zavrava sa pitanjem to je ovjek
Platon, Obrana Sokratova: kritika Atenjana u obrani Sokrata koji mare samo za
materijalistike entitete, te za slavu i ast, a za razbor, duu i istinu ih nije briga, te da
e one koji kau da mare propitkivati i grditi ako treba, te da nee nita drugo raditi u
ivotu. Otkriva to je za njega smisao filozofije kroz kritiku Atenjana i otkriva ciljeve
filozofije: briga za boljitak razbora, due i istine. Objanjava svoju ulogu filozofa i
nastojanje u otkrivanju istine te kritiku onih koji ele zatakati istinu i nemaju sustav
vrijednosti u svom ivotu. Takoer govori da dobar filozof treba biti dosljedan u svom
naumu, uporan i unato imbenicima koji ga spreavaju.
Karl Jaspers, Uvod u filozofiju: tenja ovjeka da ivi na filozofski nain izvire iz mraka u
kojem se on nalazi ako nema u ivotu ljubavi ili je prezauzet poslovima, a kad se nalazi
na rubu svojih mogunosti postavlja si filozofska pitanja. Poticaj tomu samozaboravu je
tehniki svijet koji ovjeka ini da se osjea kao dio stroja, a sklonost tomu lei i u
samom ovjeku. Od takvog naina ivota se trebamo otrgnuti i filozofija je upravo bijeg
iz takvog naina ivota koja nam omoguuje da shvatimo tko smo i da naemo put do
samog sebe - u usamljenosti kroz meditaciju (osvjeivanje) i s ljudima kroz
komunikaciju (uzajamno sporazumijevanje). Ljudi u dananjem modernom svijetu su
previe zaokupljeni poslom i obavezama i jedini naine da ne postaju emocionalno
prazni strojevi jest da shvatimo tko smo, i da uvidimo svoje mogunosti kao ljudska bia.
Max Scheler: komentar Platonove tvrdnje da mnotvo nikada nee biti filozof, kae da to
vrijedi i danas jer ljudi dobivaju ve gotove svjetonazore od masa i to od malena, no onaj
tko tei folozofski utemeljenom svjetonazoru, mora se osloniti na svoj vlastiti um i da bi
ih priznao mora posumnjati u sve te naslijeene svjetonazore i osobno ih spoznati.
Sumnja je glavni pokreta intelektualne djelatnosti, koja je opet glavni kreator naih
pogleda, no ponekad je nemogue sve propitati i spoznati, a potrebno je prihvatiti da bi
se moglo ivjeti.
Ernst Bloch: "Glupan nikada ne primjeuje da sve ima dvije strane", ljudi svoju
primitivnost i glupost manifestiraju na ogranienosti u dijalogu i racionalnom
promiljaju, ne priznavajui tua miljenja i ne dovodei mogunost da postoji i druga
strana medalje.

ODNOS FILOZOFIJE I ZNANOSTI

- odnos je veoma sloen i dijalektian - isprva u Grkoj je filozofija bila isto to i znanost
(bitno znanje), a tek kasnije, nakon Aristotelove sinteze znanja, zapoinje
osamostaljivanje pojedinih podruja kao samostalnih traganja - filozofija kao opa
metodologija istrauje ope metode znanosti i njihove prve pretpostavke
- znanost se specijalizira u uskim podrujima i u njima dovodi do uspjeha, ali ne moe
dati zaokruenu sliku svijeta (ona ne postavlja pitanja o bitku niti ne iscrpljuje bie u
svoj njegovoj raznolikosti), dok filozofija tei spoznaji cjeline svijeta i odreenju ciljeva
ivota
- znanost svoje krajnje pretpostavke ne provjerava (ako to i ini, kree se u graninim
podrujima znanosti i filozofije), dok filozofija uvijek kritiki prouava svoje
pretpostavke, a pita i o svrsi znanosti (utoliko je s jedne strane upuena na rezultate
posebnih znanosti, a s druge strane ona je njihova pretpostavka)
- prednosti filozofije su upravljenost cjelini, izvorna kritika svijest o pretpostavkama (tj.
spoznaja bitnih izvora i uzroka bia) i humanistika vizija smisla
- tradicionalna novovjekovna prirodna znanost sebe shvaa objektivnom spoznajom
svijeta, koji je strogo determiniran apsolutnom kauzalnou prirodnih zakona, no
suvremena znanost takav model smatra neprimjerenim zbog novih dostignua, posebice
u fizici i biologiji i zato naputa strogo deterministiko poimanje svijeta
- u naem vremenu naglaeno je pitanje razdora izmeu humanistike svrhe znanosti (tj.
njena odnosa prema ovjeku i drutvu) i njene pragmatike svrhe (u daljnjem razvitku
znanosti javljaju se pitanja filozofske prirode)
- Theodore Kuhn, "Struktura znanstvenih revolucija": razvitak znanosti nije izoliran od
opeg duha vremena, nego je izraz cjelokupne povijesti epohe, a nove spoznaje ne
dogaaju se postupno, nego iznenadno

ONTOLOGIJA
- metafizika istrauje ono to je prvo i ono to je posljednje, tj. ono to je s one strane
fizikog, tj. ono to biima pripada po njihovoj biti (svoju prvu filozofiju Aristotel
odreuje kao "uenje o prvim izvorima i uzrocima bia i svrstana je iza fizike - meta ta
fizika) i za razliku o fizike, koja je uenje o prirodi, ona pita za bie u njegovom bitku dijeli se na ontologiju, kozmologiju, antropologiju i teologiju
- pojmovi:
- bie je sve ono o emu se moe rei da "jest", bez obzira na nain na koji jest
- bit jest ono po emu neto jest ba to to jest i ona sadrava postojanu prirodu
neega, njegova bitna svojstva, ono definira neku stvar (ako se mijenja bit neega, to
znai da neto prestaje biti ono to je bilo i postaje neto drugo)
- bitak je bit bia kao bia, dakle to je ono po emu jest sve to jest, tj. ono po
emu su bia upravo bia (Tales se to pitao i zakljuuje da je to voda - stvara filozofiju
kao razumsko skupljanje znanja) - ontologija ili opa metafizika je uenje o bitku
- pitanja o bitku:
- monizam ui da je sve u svojoj osnovi jedno i svu raznolikost svodi na jedno
naelo ili supstanciju
- dualizam ui da postoje dva meusobno samostalna i razliita naela svega,
nastala je u 17. stoljeu i to Descartes - protena ili materijalna i misaona ili apstraktna
supstancija
- pluralizam pretpostavlja vie naela ili supstancija (Empedoklo - etiri elementa
- voda, vatra, zrak i zemlja)
- prema temeljnom odreenju bitka:
- materijalizam ui da je bitak materijalan, tj. da je materija primarna, a da su
duh, svijest i miljenje sekundarni (da su to samo oblici postojanja materije) - materija je
ono to postoji u prostoru i vremenu, neovisno o subjektu i to moe djelovati na naa
osjetila izazivajui osjete
- idealizam ui da je pravi bitak i osnova svega ideja ili misao, duh, svijest, volja,
bog, a da su pojavna bia izvedena - dijeli se na objektivni i subjektivni
Aristotel, Metafizika: govori se o prapoelu, o filozofima koji su smatrali da je poelo
svih stvari pratvar, ono od ega su sva bia, od ega nastaju i u to se raspadaju. Ta tvar
ne prestaje i ne propada te zbog toga i misle da nita ne prestaje i ne propada jer mora
postojati nekakva narav (priroda) iz koje sve nastaje, a ona sama ostaje. Govori i o
Talesovom shvaanju da je poelo voda (jer je hrana vlana, toplina nastaje iz vlage ->
Zemlja pluta na vodi)
Heraklit, Fragmenti: govori da svijet nije stvorio niti bog niti ovjek, vee da je on uvijek
postojao i da e uvijek biti i da je "vatra vjeno iva, koja se s mjerom pali i s mjerom
gasi". Otvara u ono vrijeme tabu temu nezaslunosti boanstava za stvaranje svijeta i
odbacuje mitologiju, tvrdei da je svijet vjean i promjenjiv kao vatra, no ta
promjenjivost ima svoj red po kojoj se mijenja

ANTROPOLOGIJA
- filozofska antropologija je filozofija ovjeka i ona prouava osebujnu bit ljudskog bia
(u potpunosti je odrediti je nemogue), posebno s obzirom na uvijek isti zadatak
ovjeka: da u svim prilikama ozbilji svoje ljudske mogunosti i bude ovjekom -> kako je
ovjek od poetka bio osnovni filozofski problem, antropologija se smatra temeljnom
filozofskom disciplinom
- nastaje paralelno sa krizom moderna ovjeka (1. svj rat), najistaknutiji mislioci su Max
Scheler, Helmuth Plessner i Arnold Gehlen
- ovjek se od ivotinje razlikuje razumom, svijeu, govorom, drutvenou, pravljenjem
orua itd., no time nije iskazana bit ovjeka
- ovjek je aktivno suprotstavljen svijetu (nije u njemu, nego naspram njega) te se oni
uzajamno uvjetuju -> ovjek mijenja svijet i prilagoava ga sebi, no pri tome mijenja i
sam sebe i sainjava sebe kao ovjeka (tako razvija svoja osjetila i duhovne sposobnosti)
-> njegova sudbina je u njegovim rukama, pa sam stvara svoju povijest, ali je i sam
proizvod te povijesti, jedino je bie koje ima povijest i budunost
- ovjek je slobodno stvaralako bie, on nije nikad dovren dokraja i on je toliko ovjek
koliko tei da ostvari neto vie od ve postignutoga (Jaspers: "Biti ovjek znai
postajati ovjekom"), ne smije biti zadovoljan postojeim, nego teiti da ga kritiki
prevlada -> u sadanjici, a na temelju vrijednosti prolosti, on treba teiti budunosti ->
ovjek je stvaralac, on ini novo, svjesno mijenja i stvara svoj ivot, daje svoje obiljeje
svemu to ini
- bit ovjeka oituje se u ostvarenju vrijednosnog ideala, po kojem pojedinac dobiva
svoju vrijednost i dostojantsvo u zajednici
- sloboda je bit ovjeka i njegovo temeljno odreenje (to je autonomija) i on se upravo
po tome razlikuje od svih ostalih bia -> nije odreen nunou prirodne i drutvene
sredine, nije puki proizvod sila, ve sam sebe aktivno mijenja i on nije samo ono to jest,
ve bie mogunosti koje se neprestano mijenja - uz slobodu dolazi i odgovornost, te
sama sloboda je ovjeku zadana (on je "osuen na slobodu"), ali joj se moe izmaknuti
(bijeg - pasivno prihvaanje postojeega) - > ovjek je ovjek u onoj mjeri u kojoj je
slobodan
- postoji sloboda za (samoodreenje, stvaralatvo i odgovornost, preuzimanje slobode i
odgovornosti, svojstvena samo ovjeku), sloboda od (sloboda od ogranienja da ovjek
ini ovo ili ono) i sloboda izbora (mogunost biranja)
- priroda je svukupnost svega to jest, pa tako obuhvaa i ovjeka (drugi ih odvajaju), pa
je i on dijelom podvrgnut prirodnim zakonima, ali time nije odreen u svojoj biti no
sadri i mogunost za neto novo, jer on prevladava prirodu (i po tome je ovjek ovjek)
- kod novovjekovnog ovjeka dolazi do sukoba i otuenja od prirode, te se javlja
izrabljivaki odnos (trae se solucije za pomirenje ovjeka i prirode jer je to preduvjet
ovjekova opstanka)
Albert Camus, Mit o Sizifu: u prvom dijelu govori se o odnosu ovjeka i vremena, te da
ovjek ivi od budunosti, da mu je vrijeme najgori neprijatelj, a da shvaanjem
prolaznosti ovjek odreuje svoje mjesto na krivulji vremena, a takoer i spominje
apsurd u kojem se ovjek stalno poziva na budunost, a zapravo bi trebao eljeti da
vrijeme stoji. U drugom dijelu teksta govori nam o apurdnoj ovjekovoj prirodi koja je
slina Sizifovoj - ovjek, kao i Sizif, svakodnevno radi na poslovima koji ne pokazuju
neke rezultate, ali smatra da ovjek postaje tragian tak kad to shvati (dok ga vodi nada
za uspjeh, nema muke). Meutim, Camus govori da Sizifa treba predstaviti kao sretnog;
on je, naime, zbog prezira prema bogovima, mrnje prema smrti i strasti za ivotom
dobio te muke, no on ui vioj vjernosti koja negira bogove i u svakom komadu tvari vidi
jedan novi svijet. Upravo sama borba da vri svoju muku i uzaludan posao ostaje
"dovoljna da ispuni ljudsko srce" jer pokazuje da unato pritiscima i muenju ostaje se
dosljedan sebi i svojim vjerovanjima.
Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra: Zaratustra dolazi u grad na trg gdje je
okupljeno puno ljudi i govori im o nadovjeku. ovjek je neto to treba biti prevladano i
sva su bia ve stvorila neto iznad sebe, a ljudi su preli put od crva do ovjeka no
mnogo toga je u nama jo uvijek crv. Kako je majmun za ovjeka podsmijeh, tako treba
biti i ovjek za nadovjeka. Niti najmudriji nisu od njih nadljudi, ve mjeavina biljke i
sablasti. Smisao zemlje je nadovjek i njihova volja im kae neka nadovjek bude smisao
zemlje.

GNOSEOLOGIJA ili EPISTEMOLOGIJA

- istrauje podrijetlo, izvjesnost i doseg ljudske spoznaje te pitanje istine, osnovao ju je

J. Locke u 17. stoljeu - dakle, to je spoznajna teorija (dolazi od gr. gnosis - spoznaja i
episteme - znanje)
- spoznaja je djelatnost utvrivanje istine i rezultat (znanje) te djelatnosti i ona je jedna
od osnovnih svojstava ovjeka kao ovjeka - u njoj je sadrano nastojanje da se otkrije
neto to vai objektivno (znanje)
- izvori spoznaje:
- empirizam (J. Locke): ui da je iskustvo izvor svega naega znanja (dakle, duh je
tabula rasa) i precjenjuje ulogu eksperimenta i osjeta
- senzualizam: krajnje empiristiko gledite (samo je osjetno iskustvo gl. izvor
spoznaje)
- racionalizam (R. Descartes): do bitnih spoznaja se dolazi istim razmiljanjem
(prava osnova spoznaje je razum, um), a pritom ne mora odricati svaku ulogu iskustva i
eksperimenta
- kriticizam (I. Kant): kritika sinteza empirizma i racionalizma, spoznaja je
sinteza sadraja i oblika (objekt spoznaje daje spoznaji njen sadraj, a subjekt koji
spoznaje njen oblik)
- intuicionizam (H. Bergson): do najdubljih i najvanijih spoznaja dolazimo
intuicijom, neposrednim gledanjem, bez posredovanja ralanjujueg miljenja, bez
izvoda, dedukcije...
- iracionalizam: oprean racionalizmu, glavni izvori spoznaje su neracionalni
izvori (neto to je razliito ili kontradiktorno od razuma) - dijeli se na voluntarizam (sv.
Augustin, volja je vanija od razuma i glavni je izvor spoznaje) i misticizam (Plotin,
glavna spoznajna mo u ekstazi)
- po vrijednosti i dosegu spoznaje razlikujemo:
- dogmatizam: mogua je sigurna spoznaja istine, odnosno da se svijet i stvari
spoznajemo kakvi su o sebi (on znai i svako prihvaanje nekih temeljnih istina, a da one
nisu provjerene)
- skepticizam: nije mogue spoznati objektivnu istinu, pa je mudro suzdravati se
od izricanja tvrdnji
- istina:
- teorija korespodencije ili adekvacije (Aristotel): klasina teorija istine koja kae
da je istina slaganje misli i stvarnosti
- istina je u samom sudu: u oevidnosti suda vidi se istina i to je unutranje
svojstvo suda i ne sastoji se od slaganja suda sa stvarnou - istina je slaganje misli
jednih s drugima, odnosno sa zakonima miljenja
- istina je u praktinoj korisnosti: slaganje ideja i potreba, pa je istinito ono to je
ivotno korisno, to unapreuje ivot pojedinca i vrste - vrijednost neke ideje ovisi o
njenom uinku, odnosno vrijedi toliko koliko je korisna
Heraklit: ovjek pomou svojih osjetila percipira stvarnost i dobiva sliku okoline u kojoj
se nalazi i svijeta uope. Tada e ovjek tu sliku tumaiti na svoj nain, svojstven samo
njemu jer ovisi upravo o karakteru ovjeka, o njegovoj dui. Ako mu je dua barbarska,
primjeivat e i percipirati samo loe stvrai ili e dobre stvari shvaati na lo nain i
tada e mu odista i ui i oi biti zli svjedoci.
Kant, Prolegomena za svaku buduu metafiziku: govori kako su nam stvari dane kao
predmeti naih osjetila i upravo tako mi percipiramo okolinu oko sebe: uoavamo samo
one karakteristike koje naa osjetila mogu prepoznati. Mi spoznajemo samo njihove
pojave, tj. predodbe koje one u nama proizvode kada aficiraju naa osjetila -> dakle, mi
ne znamo doista to su te stvari same o sebi, nego samo neke njene osobine -> mi smo
nesavreni kao i naa spoznaja, dakle ne postoji apsolutna spoznaja i nikad ne moemo
znati i spoznati sve

ETIKA
- moral je skup nepisanih pravila i obiaja koji odreuju meuljudske odnose, naine
ponaanja i odreeni oblik ivota u nekoj drutvenoj zajednici, i to prije svega s obzirom
na pitanja dobra i zla - moral je neto objektivno (iako razlikujemo objektivnu i
subjektivnu stranu morala): jedan od oblika drutvene svijesti, kao drutvena institucija,
sustav obiaja, navika i normi (sadri i odreeno htijenje), no i subjektivno - svjesno i
slobodno pirhvaanje normi i pravila, dio osobnosti koji se oituje u svijesti i savjesti ->
oni ne moraju biti u skladu (unutarnji i vanjski moral)
- drutveno - povijesno je uvjetovan, pa prema tome postoje i razliite vrste morala (ini
se da ne postoji jedinstveni moral), za sve njih (osim onih fanatinih) karakteristino je
potovanje ljudskog dostojanstva, zajednitvo, snoljivost, te odricanje prisile i nasilja
- sredinje vrednote su dobro, ispravno i pravedno - stjee se odgojem i ivljenjem u
odreenoj sredini - oslanja se na savjest i svijest pojedinca - u drutvu se potvruje

idealnim sankcijama (pohvala i prijekor, za razliku od prava i zakona, koji se odravaju

dravnom silom i prijetnjom materijalne kazne -> pravo i moral se isprepliu jer se pravo
poziva na vanjskost ina, a moral na namjeru)
- prosuivanje moralnosti nekog ina u domeni je savjesti i ona je upravo osjeaj
moralne odgovornosti, tj. skup naela moralnog procjenjivanja, odnosno sposobnost
prosuivanja moralnih postupaka kao dobrih ili loih - oblikuje se prihvaanjem moralnih
normi (zato ima i razliitih savjesti, kao i razliitih poremeaja istoga)
- nepotkupljiva je, a savjest kao i karakter oblikuju se i izgrauju tijekom cijeloga ivota
- nikakav vanjski autoritet ne moe nam nametnuti moralnu obvezu osim nae savjesti i
to je samozakonodavstvo (autonomija) savjesti, umni pojedinac djeluje iz svoje slobode
-> odgovornost znai sposobnost moralne prosudbe, znai i odgovoriti sebi a onda i
drugima s obzirom na sve mogue posljedice nekog stava ili postupka
- etika je filozofija morala, ispituje podrijetlo, svrhu, motive i norme moralnog djelovanja
- ona je teorija morala, ali i praktina filozofijska disciplina koja ukljuuje praktino
usmjeravajue djelovanje - pitanje moralnosti nekog ina je pitanje u domeni nas samih,
odnosno nae savjesti, a prosuivanje etinosti predmet je rasprave i obrazlaganja
(dakle, moralni stav jo nije etiki promiljen stav)
- izvor moralnog djelovanja:
- heteronomna etika: izvor morala je izvan ovjeka
- autonomna etika: izvor morala je u ovjeku samom
- svrha moralnog djelovanja, tj. gdje je "klju dobra":
- eudaimonizam (Aristotel): srea, blaenstvo i radost (to doseemo tako da
dosegnemo intelektualni plafon)
- hedonizam (Kirenska kola): uitak, ugoda, naslada -> uivanje u ivotu
- utilitarizam: najvea mogua korist najveeg broj ljudi
- perfekcionizam (Sokrat): usavravanje, tj. smanjivanje savrenstva
- kriticizam (Kant): kategoriki imperativ: autonomija etika -> ovjek moe sam
doi do spoznaje dobra i zla (za razliku od heteronomije etika)
- udoredno dobro je ono to odgovara biti ovjeka, to pristaje ovjeku - ovjek se
prema sebi niti prema ikom drugom ovjeku ne smije odnositi kao pukom sredstvu, ve
kao prema krajnoj svrsi samoj po sebi -> dakle, ovjek je svrha ovjekovog djelovanja ->
ovjenost je dunost (svoje savrenstvo ovjek moe postii samo u suradnji s drugima,
a uljudnost je uvjet dobrog ivota sa drugim ljudskim biima kao osobama), a za to se
valja izboriti, trebamo se "popravljati" - dostojanstvo osobe sastoji se u samoodreenju
djelovanja te osobe (sloboda i odgovornost) te u priznavanju dostojanstva svim drugim
ljudima
- Kantov kategoriki imperativ: Kant smatra da svaki ovjek i bez filozofije zna to je
dobro, a to zlo te to treba initi da bi bio dobar i poten, tj. svatko ve u sebi nosi
naelo djelovanja, a u savjesti se temelji njihova sigurnost - moralni zahtjevi trae
bezuvjetno vaenje jer su tu uvijek u pitanju i interesi drugih ljudi (zahtjevi oko malih
ciljeva su uvjetni), a jedino dobro bez ogranienja je dobra volja, koja je dobra sama po
sebi i to je ona volja koja sebi ne moe proturjeiti ni kada postane opi zakon te ona
nosi svrhu u sebi, a to je ispunjenje dunosti (osjeaj obveznosti da se djeluje onako
kako to zahtijeva moralno naelo) --> radi tako da moe htjeti da svi djeluju tako kao
to ti djeluje - ovjek u sebi nosi moralni zakon, on je autonomni zakonodavac svega
ljudskog djelovanja - Kant smatra da ovjek pripada svijetu prirode, a kao bie slobode,
on pripada umnom svijetu
Kant: usporeuje svoj moralni zakon sa zvjezdanim nebom i govori da to se vie bavi
razmiljanjem o tim dvjema stvarima to mu duu ispunjavaju sve veim divljenjem i
strahopotovanjem. U svakom ovjeku postoji moralni zakon koji je beskrajan i divan kao
i zvjezdano nebo i ulijeva strahopotovanje (od nepoznatih krajeva, veliine i
nepredvidljivosti), te samo o osobi ovisi hoe li potivati taj zakon.
Nietzsche: povijest borbe morala protiv osnovnih instikata ivota najvei je nemoral za
koji je ikada znao svijet. eli rei da je moral, stvoren kao nepisana pravila, pokuavao i
pokuava potisnuti i ograniiti nae osnovne instinkte ivota (ubijanje da bi se
preivjelo, rtvovanje nie vrste za spas vie...) i da je upravo to nemoralno u smislu
ograniavanja ljudske prirode i samog ivota.
Kant (kategoriki imperativ): kae da treba djelovati po onoj ideji za koju moemo htjeti
da postane i opi zakon, dakle da ne djelujemo samo kad nama pae, ve da to
djelovanje bude primjenjivo u svakoj prilici i na sve ljude. Takoer, kae da treba
djelovati tako da nae i tue ovjeanstvo treba uzimati kao svrhu a nikada sam kao
sredstvo, tj. da treba nae djelovanje usmjeriti ovjeku i ovjeanstvu, a nikada ne
iskoritavati ljude kao sredstva, dakle raditi u smislu dobra koje odgovara biti ovjeka

ESTETIKA
5

- to je filozofija lijepog i umjetnosti, raspravlja o lijepom u umjetnosti i prirodi, ispituje

bit, uvjete i kriterije stvaranja, doivljavanja i prosuivanja lijepog odnosno umjetnosti postoje dva tipa:
- estetika odozgo (Platon): ne cijeni umjetnost i smatra da neka druga podruja
vrijede vie, npr. filozofija, a najvie matematika (njegova filozofska kola se zove
Academia), mogue je razviti metafiziku lijepog
- estetika odozdo (Aristotel): izuzetno cijeni umjetnost, a osobito tragediju
(teorija katarze), estetske norme se izvode iz same umjetnosti
- umjetnosti (najblia je filozofiji) i filozofiji zajedniko je da izraavaju nazor o svijetu i
ivotu, te da im je u sreditu ovjekova ljudskost te povjesnost, a razlikuju se u tome to
umjetnost svijet i ivot prikazuje pomou mate i osjeaja, a filozofija ima kritiki stav
pri prikazivanju
Kierkegaard: govori da, kad bi smio neto zaeljeti, ne bi zaeljeo ni bogatstvo ni mo,
nego strast za moguim i oko vjeno mlado koje gori od elje da to vidi. Sanjarska izjava
o postojeem svijetu koji je toliko lijep i da je ta ljepota upravo najvia za poeljeti, a
ona se moe spoznati u pravom smislu tek mladim okom, sposobnim za ljepotu i strasu
za tim, moguim, lijepim.
Aristotel, O pjesnikoj umjetnosti: govori o estetici pjesnitva i tragedije. Pjesnitvo se
smatra vie filozofskom disciplinom od historiografije jer se bavi opim dok
historiografija prikazuje ono pojedinano. Tragedija ima visoku estetsku vrijednost jer
izaziva osjeaje saaljenja i straha i proiuje ih (katarza), ima otmjen i poesban govor,
ozbiljna radnja, lica koja djeluju a ne pripovijedaju

FILOZOFIJA POLITIKE
- politika u svom izvornom znaenju (poltikos - graanski, dravni, javni) upuuje na
javnu djelatnost, na brigu za ono to je zajedniko, dravno, to se tie sviju - to je svo
teorijsko i praktino djelovanje usmjereno organiziranju i upravljanju te odravanju i
unapreivanju drave kao zajednice slobodnih graana
- zoon politikon (Aristotel): ovjek je po prirodi politiko i drutveno bie, jer nam je
svima vano kako funkcionira drava - tek u zajednici sa drugim ljudima moe ispuniti
svoju svrhu
- totalitarizam je suprotnost politici i demokraciji, potpuna vlast drave nad pojedincima
i grupama, diktatura drave na svim podrujima ivota
- utopija je politiki model naizgled neostvariv, dok je antiutopija ne zatsupanje, ve
kritiziranje onoga to prikazuju da upozore ovjeanstvo na mogunost da se to i pojavi
- cilj politike:
- ope dobro (Aristotel)
- mo i vlast (Machiavelli): politika je usmjerena jaanju vlasti i ostvarenju
odreenih interesa - drava je uvijek sila iznad drutva odvojena od drutva
- tip ovjeka u postojeim sistemu (Horkheimer):
- pokorni tip: nastoji se ukljuiti u postojei poredak i u njemu opstati to
lagodnije
- tip otpora: onaj koji ivi ivotom sukoba i ne pokorava se vladajuim
standardima
Rousseau: zakonodavna i izvrna vlast trebaju biti odvojene, kako bi se osigurala
demokracija i sprijeila kakva apsolutistika djelatnost ili tendencija
Dubran: cilj politike je okoristiti se i takav koji je od politike napravio zanimanje, a nije
nikada napravio ikakva korisna posla, taj onda donosi propast svome narodu
Nietzsche: drava ne radi u korist svoga naroda, ali uvjerava u suprotno, ona je hladna
neman jer nema osjeaja za narod ve samo gleda kako bi se okoristila - "ja, drava, ja
sam narod" je isto la jer kad bi bila narod, brinula bi se za njega
Rousseau, Drutveni ugovor: ovjek se raa slobodan, a ipak je svagdje u okovima ovjek se raa slobodan u duhovnom smislu i ima onu viu slobodu, no naglaava
restrikciju i ogranienja koja drava namee pojedincu - kritika kontrole drave

POVIJEST FILOZOFIJE
- filozofija proizlazi iz ivota, i svaka je filozofija izraz duha svoga vremena, ali ona ima i
svoju unutranju logiku samorazvitka filozofske problematike
- u filozofiji nema pozitivnih rezultata u onom smislu u kojem ih nalazimo u egzaktnim
prirodnim znanostima, a nema ni konanih zabluda, i zauvijek odbaenih i
nezainteresiranih teza koje bi se moglo zaboraviti - ona uvijek postavlja ista nerijeena

pitanja, ali se u tom ponavljanju problema i rjeenja pokazuje njihova neizvjenost i tako
nunost i opravdanost filozofije
- u povijesti filozofije postoji razvoj, ali, kao i u umjetnosti, nema napretka u smislu da bi
vremenski starije ideje prevladale one novije - njen zadatak je vrednovanje napretka
ljudske misli, a kriterij tog vrednovanja osnovni je problem povijesti filozofije -> pri tom
vrednovanju neprihvatljiva je kritika izvana (tj. onostrana prosudba), a opravdana jedino
imanentna kritika (prosudba iznutra) koja prosuuje logiku dosljednost kakve filozofije
- kriterij povijesnog vrednovanja procjenjuje koju vrijednost ima neko filozofsko uenje
za razvoj filozofije uope, odnosno koliko je ono ishodite novih pothvata
- svaki novi pothvat mogu je tek na temelju poznavanja povijesti filozofije i uvijek
predstavlja neku vrstu kritikog obrauna sa filozofskim naslijeem - da bi se moglo
stvaralaki filozofirati, potrebno je poznavanje povijesti filozofije, pa ona sama postoji i
kao filozofski problem