Вы находитесь на странице: 1из 6

Imannuel Kant

Kritika praktikog uma


/DRUGA KNJIGA Dijalektika istog praktikog uma;
DRUGO POGLAVLJE (VI., VII., VIII. i IX.)/
Seminarski rad

O postulatima istog praktikog uma uope


Postulati praktikog uma prema Kantu su teorijske izreke, kao takve nedokazive, koje su bitno
skopane sa praktikim zakonom, koji imaju apriornu neuvjetovanu vrijednost. Takvih je
postulata tri: besmrtnost due, sloboda i opstojnost boja. Svi oni polaze od naela moraliteta
koji je zakon kojim um neposredno odreuje volju. Oni ne proiruju spekulativnu spoznaju,
ali daju idejama spekulativnog uma u openitosti objektivan realitet (pomou svog odnosa
prema praktikom)i tako im podjeljujui pravo pojmova, to ih spekulativni um moe iznijeti
kao zadatke, ali ih ne moe rijeiti.
Veliina moralnog zadatka, po Kantu, takve je prirode da se ne moe do kraja realizirati u
konanosti ljudskog ivota, pa se stoga mora pretpostaviti besmrtnost ljudske due, a dua je
po njemu besmrtna jer ona nikad ne moe doivjeti savrenstvo, nikad ne doe do kraja.
Postulat besmrtnosti due zahtjeva beskonani moralni zahtjev koji ovjek kao ogranieno
bie ne moe ostvariti u vremenskim granicama. Taj postulat proizlazi iz praktiki nunog
uvjeta da trajanje bude primjereno potpunosti ispunjavanja moralnog zakona. U rjeenju ovog
zadatka um je mogao poiniti samo nepravilne zakljuke da je naa dua supstancija da je
jednostavna, osobna, jer mu je nedostajalo obiljeje postojanosti. To izvrava praktiki um
pomou postulata trajnosti, koji zahtjeva za primjerenost moralnom zakonu u najviem dobru
kao cijelom cilju praktikog uma.
To vodi do onoga od ega je spekulativni um sadravao samo antinomiju, sadravao je samo
kozmologijsku ideju inteligibilnog svijeta i svijest o naem opstanku u njemu, pomou
postulata slobode. Praktiki um inteligibilnom svijetu prilazi autonomno, slobodno, on kroz
djelovanje dokazuje postulat npr. slobode. Postulat slobode proizlazi iz toga da moralno
iskustvo ne bi imalo smisla ako bi ovjek bio podvrgnut samo zakonima naravi i ne bi se od
njih mogao odvojiti. Tako da se postulat slobode dokazuje moralnim zakonom, a s njim se
ujedno dokazuje zakon inteligibilnog svijeta, na to je spekulativni um mogao samo upuivati.
Svetost moralnosti pretpostavlja postojanje jednog svetog bia. Opstojnost Boga teorijski se
ni na koji nain ne moe ni dokazati ni opovri, teorijski se o tome nita ne moe rei. Na
razini praktikog uma njega se mora nuno postulirati zbog moralnog zakona, jer svijet je
skroz drugaije posloen u odnosu na moralni zakon. Iako smo nagonska bia imamo potrebu
u suprotnosti tim nagonima initi dobro, svi mi znamo to je dobro i znamo da je dobro initi
dobro, a za to mora postojati neka sila izvan nas koja je to stanje tako postavila, a to je
egzistencija boga.
2

Mi o inteligibilnom svijetu, o najviem biu, imamo pojmove sjedinjene u praktikom pojmu


najvieg dobra kao objektu nae volje i to potpuno apriori, pomou istog uma, ali samo
posredovanjem moralnog zakona.
Kako je mogue pomiljati proirenje istog uma u praktikom pogledu, a da se time
njegova spoznaja ne proiri ujedno kao spekulativna?
Da bi se neka ista spoznaja praktiki proirila, mora biti dana neka nemjera apriori, tj. neka
svrha kao objekt volje, koji se kao praktiki nuan predouje pomou kategorikog imperativa
koji neposredno odreuje volju, a to je ovdje najvie dobro. To je mogue uz pretpostavku tri
teorijska pojma: sloboda, besmrtnost i bog (to su samo isti umski pojmovi i teorijskim
putem ne mogu dobiti objektivni realitet). Praktiki zakon koji nalae egzistenciju najvieg
dobra postulira mogunost onim objektima istog spekulativnog uma objektivni realitet.
Time, teorijska spoznaja istog uma dobiva prirast koji se sastoji u tome da se oni pojmovi
koji se daju samo pomiljati, proglaavaju kao oni kojima pripadaju zbiljski objekti. Takvo
proirenje teorijskog uma nije proirenje spekulacije, tj. da se sada od njega napravi, u
teorijskom pogledu, pozitivna upotreba. Praktiki um je izvrio samo to da su oni pojmovi
realni, ali pri tome nam nije dana nikakva njihova predodba i zato pomou tog prihvaenog
realiteta nije mogue nikakakvo sintetiko naelo.
Gornje tri ideje spekulativnog uma po sebi jo nisu spoznajna, ali su transcendentalne misli u
kojima nema nita nemogue. Te ideje pomou nunog praktikog zakona dobivaju objektivni
realitet, tj. onaj zakon upuuje nas da one ideje imaju objekte, ali ipak ne moe da pokae
kako se njihov pojam odnosi na neki objekt. Pa stoga to jo nije spoznaja tih objekata, jer se
na taj nain o njima nita ne moe suditi sintetiki. Od njih se ne dade napraviti nikakva
teorijska upotreba uma, u kojoj se zapravo sastoji sva njegova spekulativna spoznaja.
Ovo nije proirenej spoznaje o danim nadosjetilnim predmetima, ali ipak jest neko proirenje
teorijskog uma i njegove spoznaje u pogledu onoga nadosjetilnog uope. On je bio prinuen
da pretpostavi da takvi objekti opstoje, ali ih ne moe poblie odrediti.
Dakle isti teorijski um, za koji su one ideje transcendentne i bez objekta, ima taj prirast da
zahvali samo svojoj istoj praktikoj moi. Ovdje te ideje postaju imanentne i konstitutivne,
jer su one osnov mogunosti da nuni objekt istog praktikog uma (najvie dobro) naprave
zbiljskim, budui da su bez toga transcendentne i samo regulativni principi spekulativnog

uma, koji mu ne nalau da izvan iskustva prihvati neki novi objekt, nego samo da njihovu
upotrebu u iskustvu pribljii potpunosti.
Za svaku upotrebu uma u pogledu nekog predmeta zahtjevaju se kategorije ( isti razumski
principi), bez kojih se ne moe misliti nikakav predmet. Ono to bi se pomou kategorija
moralo misliti i na taj nain spoznati su ideje uma koje ni u kakvom iskustvu ne mogu biti
dane. Realitet objekta tih ideja daje isti praktiki um, a teorijski um, samo pomou
kategorija, misli one objekte.
Ideje o bogu, inteligibilnom svijetu i besmrtnosti odreuju se pomou predikata uzetih od
nae vlastite prirode. Ti predikati nisu nita drugo nego razum i volja i to promatrani u
meusobnom odnosu onako kao to se moraju misliti u moralnom zakonu, ukoliko se od njih
moe napraviti ista praktika upotreba. U pogledu praktikog uz svojstvo razuma i volje
preostaje jo pojam odnosa, kojemu praktiki zakon koji apriori odreuje taj odnos razuma
prema volji pribavlja objektivni realitet.
Kant se pita je li pojam boga pojam koji pripada fizici (prema tome i metafizici, koja
sadri samo iste principe apriori one prve u opem znaenju) ili je pojam koji pripada
morali?
Razjasniti prirodna ureenja pribjegavanjem bogu kao zaetniku svih stvari, nije ni najmanje
fiziko objanjenje, jer i na empirijskom putu on ostaje uvijek pojam o savrenosti prvog bia,
koji nije tono odreen.
Pomou metafizike od poznavanja ovog svijeta doi do pojma o bogu i dokaza njegove
egzistencije pomou sigurnih zakljuaka nemogue je, jer bismo morali spoznati ovaj svijet
kao najsavreniju moguu cjelinu (a time i sve mogue svjetove, kako bismo ih mogli
usporediti). Morali bismo biti sveznajui da bismo mogli rei da je bio mogu samo pomou
nekog boga.
Ako taj pojam pokuamo usporediti s objektom praktikog uma, nalazimo da ga moralno
naelo doputa kao mogu, pod predpostavkom zaetnika svijeta najvie savrenosti.
Moralni zakon pomou pojma najvieg dobra kao predmeta istog praktikog uma odreuje
pojam prabia kao najvieg dobra, to ga nije vie mogao postii fiziki (i u nastavku
metafiziki), a prema tome i cijeli spekulativni tok uma.

Tako pojam o bogu nije pojam koji prvobitno pripada fizici, tj. pojam za spekulativni uma,
nego pojam koji pripada moralu, a to isto moe se rei i za ostale umske pojmove kao
njegovim postulatima u njegovoj praktikoj upotrebi.
O smatranju za istinu iz potrebe istog uma
Potreba istog uma u njegovoj spekulativnoj upotrebi vodi samo do hipoteze, ali potreba
istog praktikog uma do postulata. Potreba istog praktikog uma, osnovana iz dunosti
(koja se temelji na moralu) jest da najvie dobro napravi predmetom volje. Pri tome moramo
pretpostaviti mogunost najvieg dobra, a i uvjete za to boga, slobodu i besmrtnost.
Subjektivni efekt moralnog zakona, njemu primjerena i pomou njega nuna nastrojenost da
se unaprijeuje praktiki mogue najvie dobro, pretpostavlja da je to najvie dobro mogue.
Postulati boga, slobode i besmrtnosti tiu se uvjeta mogunosti najvieg dobra koji lei u
prirodi stvari, i to u svrhu neke praktiki nune svrhe iste umske volje koja slua
nepopustljivu umsku zapovjed. Ta zapovjed ima objektivno svoj temelj u kakvoi stvari i ne
temelji se tek na nagnuu. To je potreba u apsolutno nunom pogledu, pa opravdava svoje
pretpostavljanje ne samo kao doputena hipoteza, nega kao postulat u praktikom pogledu.
Zapovijed da se unaprijeuje najvie dobro osnovana je objektivno (u praktikom umu),
njegova mogunos uope osnovana je takoer objektivno (u teorijskom umu koji nema nita
protiv toga). No um ne moe objektivno da odluuje o nainu kako mi sebi predoujemo
mogunost najvieg dobra, nain na koji hoemo da ga pomiljamo kao mogu zavisi od
naeg iskustva u kojem slobodan interes istog praktikog uma odluuje da se pretpostavi
mudar zaetnik svijeta.
Princip koji u tome odreuje na sud jest subjektivan kao potreba, ali kao sredstvo
unapreivanja onoga to je objektivno (praktiki) nuno ujedno je i temelj maksime smatranja
za iistinu u moralnom pogledu, tj. isto praktika umska vjera.
O proporciji spoznajnih moi mudro primjerenih praktikom odreenju ovjeka
Ako pretpostavimo da je priroda podjelila onu sposobnost spoznaje ili prosvjetljenosti koju
bismo voljeli imati, to bi onda bila posljedica toga? Ako tada ne bi bila promjenjena cijela
naa priroda onda bi nagnua traila svoje zadovoljenje, a spojena sa razumnim razmiljanjem
traila bi i najvee i trajno zadovoljenje pod imenom blaenstva. Moralni zakon doao bi
naknadno , tako da bi ona nagnua odrao u granici koja im prilie, te da ih sve zajedno
5

podvrgne nekoj vioj svrsi koja se ne obazire ni n kakvo nagnue. A umjesto sukoba to ga
sada moralna nastrojenost vodi s nagnuima, neprestalno bi nam pred oima bili bog i
vjenost sa svojom stranom velianstvenou.
No stvar s nama stoji posve drugaij. Mi kao umska stvorenje, uza sve naprezanje uma imamo
samo taman i dvosmislen pogled u budunost, upravlja svijeta daje nam nasluivati svoj
opstanak. Moralni zakon u nama zahtjeva nesebino tovanje, a da nam nita sigurno ne
obeava. Kada to tovanje postane djelatno i dominantno, dobivamo onu nadu u carstvo
nadosjetilnog(ali takoer samo slabim pogledao).
Umno stvorenje moe postati dostojnim udjela u najviem dobru koje je primjereno moralnoj
vrijednosti njegove osobe, ali ne prosto njegovim radnjama.