Вы находитесь на странице: 1из 17

Dijagnostiki testovi u gastroenterologiji

1.UVOD

2.GASTROENTEROLOGIJA

2.1.Opte napomene
Gastroenterologija se bavi bolestima digestivnog trakta i lezda (jetra, pankreas) i trbune
maramice (peritoneum). Digestivni sistem se grubo dijeli na:
- digestivni tubus i
- pratei pomaui organi.
Funkcija je sljedea: varenje, a uestvuje i u odravanju acidobazne ravnotee. Stanje
zdravlja digestivnog sistema podrazumijeva: normalnu pokretljivost pojedinih organa,
normalnu sekreciju sokova i enzima kao i fizioloku apsorpciju razloenih sastojaka hrane.
Stil ivota svakog pojedinca opredjeljuje stanje zdravlja. Rizini faktori i rizino ponaanje
direktno utie:
-nepravilna ishrana,
-konzumiranje alkoholnih pia,
-puenje cigareta,
-stresogene situacije,
-anoreksije i dr.
Oboljenja ovog sistema se zbog kompleksnosti, duine trajanja i posljedica (invaliditeta)
svrstavaju se u oboljenja sociomedicinskog znaaja. Obeljeli od bolesti digestivnog trakta
zahtijevaju multidisciplinarni pristup. Sestra kao lan tima ima sljedee zadatke:
-identifikacije znakove i pravilno tumai simptome oboljele osobe (promjene u usnoj duplji,
muka, povraanje, oteano gutanje, tucanje, goruica, podrigivanje, zatvor, proliv, prisustvo
gastrointestinalnog gasa, krvarenje, utica, bol, prisustvo slobodne tenosti u trbuhu i dr.
zatim identifikuje T, dehidraciju, opte loe stanje malaksalost, iscrpljenost),
-reava pomenute probleme u okviru zdravstvene njege pruanjem odgovarajuih akcija i
intervencija,
-profesionalno participira u procesima izvoenja dijagnostikih procedura,
3

-izvodi terapijske procedure (samostalno ili u saradnji sa drugim lanovima zdravstvenog


tima),
-sprovodi zdravstveno vaspitni rad sa oboljelim i lanovima njegove porodice u cilju
izgradnje odgovarajueg stila ivota, a u skladu sa novonastalom situacijom,
-prua pomo i podrku oboljeloj osobi (i porodici) da se resocijalizuje u svoje socijalno
okruenje (porodica, kola, odnosno fakultet, radno mjesto itd.).
Obim i sadraj zdravstvene njege zavisi od prepoznatih potreba oboljelog. Hronine bolesnike
treba obuiti za: samonegu, samobrigu, samokontrolu i samolijeenje. 1 Simptomi su sljedei:
oslabljen ili pojaan apetit, nauzea, povraanje, nepodnoenje meke hrane, hematomeza svjea krv ili kao talog od kafe, poremeaj gutanja , goruica, podrigivanje, tucanje, oseaj
teine poslije jela, bol u predjelu grudne kosti ili abdomenu, zatvor, proliv, flotulencija gastrointestinalni gas i melena, svjea krv u stolici, bijele, aholine stolice kao i tok trbuha.2
Znaci: utica (ikterus), paukovi mladei (spider nevus), polmarni eritem (crvenilo koe na
dlanu ake), malinast, lakiran jezik, caput meduse (opstrukcija u portnom krvotoku) i defans
muskulature - tvrd trbuh.
Promjene na koi i sluzokoi: ikterus ili utica (povean bilirubin u krvi kod bolesti
hepatobilijarnih organa) intenzitet od svjetlo ute, zelenkasto ute do braonkasto ute boje,
blagi ikterus na beonjaama, blijeda koa - kod aneminih bolesnika (posljedica hroninog
krvarenja iz gastrointestinalnog trakta, kod akutnog krvarenja koa je blijeda, hladna i oroena
znojem), sluzokoa usne duplje suha (visoke T, paranteralne ishrane i kada bolesnici diu na
usta), na jeziku i na desnima - ragade koje mogu biti ulazno mjesto za sekundarne infekcije.
Kod oboljelih od ciroze jetre jezik - crven i gladak, a na koi i sluzokoi - proireni kapilari
(oblik pauka) i ta pojava se zove spider nevus. Na koi trbuha mogu se pojaviti proirene
vene oko pupka koje se nazivaju caput meduze (kod ascitesa). Kod ciroze jetre na donjim
ekstremitetima javljaju se edemi, a atrofija miia na celom tijelu, a moe se uoiti crvenilo
dlanova i batinasti prsti.

1 Ako je indikovano.
2 Ascites.
4

Vitalni znaci: visoka TC je znak zapaljenskog procesa: zapaljenje une kese, akutni
pankreatitis i dr., poremeaj vrijednosti TA deava se zbog bola, oka i krvarenja 3. Disanje je
normalno, a poremeaji se sreu kod akutnog krvarenja, ascitesa (pritisak na dijafragmu);
plitko i ubrzano tahipnea. Poremeaj pulsa sree se kod krvarenja (filiforni puls).
Izluevine (stolica): melena, enteroragija, aholina stolica (bijela), gnoj i krv, steatoreja,
dijareja (proliv) i opstipacija (zatvor, primarna, sekundarna). Povraeni sadraj: hemotemeza,
miserare i nesvarena hrana.

3 Hipotenzija.
5

3.DIJAGNOSTIKI TESTOVI U GASTROENTEROLOGIJI


Dijagnostiki testovi i terapijski zahvati kod pacijenata s GI poremeajima ukljuuju testove:
-aciditeta,
-endoskopske zahvate,
-laparoskopiju
-manometriju,
-nuklearne tehnike,
-radioloke kontrastne metode,
-nazogastrino ili intestinalno sondiranje,
-anoskopiju i sigmoidoskopiju,
-abdominalnu paracentezu,
-elektrogastrografiju te testiranje elektrinog otpora.
Kod GI poremeaja esto se koriste kompjutorizirana tomografija (CT), magnetska
rezonancija (MR), a ponekad i angiografija.
3.1.Odreivanje aciditeta
Aciditet (kiselost) prirodnih voda potie od ugljene kiseline, a ponekad i od huminskih
kiselina. Aciditet otpadnih voda moe poticati i od mineralnih kiselina (HCl, HNO3) ili
hidrolizovanih soli. Odreivanje aciditeta je vano zbog agresivnih osobina kiselih voda.
Veina prirodnih voda se smatraju alkalnim, mada mogu da sadre i slobodnu ugljenu kiselinu
(H2CO3). Stoga mnoge prirodne vode mogu da sadre i aciditet i alkalitet, pri emu aciditet
moe poticati samo od ugljene kiseline. Ugljena kiselina se odreuje titracijom rastvorom
NaOH u prisustvu fenolftaleina kao indikatora.4 Odigrava se reakcija
4 U prirodnim vodama samo CO2 daje kiselost vodama i u zavisnosti od pH sredine prisutne su i razliite forme
ugljene kiseline.

H2CO3 + OH - HCO3 - + H2O


Testovi za odreivanje kiselosti (aciditeta) slue za utvrivanje uinkovitosti lijekova koji
blokiraju luenje kiseline. Svi ovi testovi zahtijevaju nazogastrinu ili nazoezofagealnu
intubaciju, a komplikacije su vrlo rijetke. Bolesnici ne smiju uzimati hranu na usta poslije
ponoi uoi testa.
3.2.Endoskopski zahvati
Fleksibilni endoskopi opremljeni video kamerama mogu se koristiti za pregled gornjeg GI
sustava od farinksa do proksimalnog dijela duodenuma i donjeg GI sustava od anusa do
cekuma (i ponekad, terminalnog ileuma). Nekoliko drugih dijagnostikih i terapijskih
intervencija se takoer mogu raditi endoskopski. Mogunost kombiniranja dijagnostike i
terapije u jednom zahvatu daje endoskopiji znatnu prednost pred iskljuivo radiolokim
slikovnim metodama (npr. radiokontrastne metode, CT, MR) koja esto nadmauje visoku
cijenu endoskopije i potrebu za sedacijom.
Dijagnostiki postupci ukljuuju koritenje endoskopa opremljenih ultrazvunim sondama za
pregled krvotoka ili za prikaz lezija. Endoskopski ultrazvuk moe pruiti podatke (npr. dubinu
i opseg lezije) koje nije mogue dobiti konvencionalnom endoskopijom. Drugi dijagnostiki
postupci ukljuuju prikupljanje uzoraka tkiva ili stanica etkicama ili biopsijskim klijetima.
Metode probira pomou sigmoidoskopije ili kolonoskopije se preporuuju bolesnicima s
visokim rizikom za karcinom debelog crijeva i za populaciju 50 godina. Sigmoidoskopiju
treba uiniti svakih 5 godina, a kolonoskopiju svakih 10 godina.
Terapijski endoskopski postupci ukljuuju uklanjanje stranih tijela, hemostazu pomou
termalne koagulacije, lasersku fotokoagulaciju, podvezivanje variksa ili skleroterapiju,
dekompresiju tumora laserskom ili bipolarnom elektrokoagulacijom, dilataciju striktura,
postavljanje stentova (potpornika), redukciju volvulusa ili invaginacije te dekompresiju
akutne ili subakutne dilatacije kolona.
Apsolutne kontraindikacije za endoskopiju su ok, akutni infarkt miokarda, peritonitis, akutna
perforacija i galopirajui kolitis. Relativne kontraindikacije su smanjena suradljivost
bolesnika, koma (osim ako bolesnik nije intubiran) i srane aritmije ili svjea ishemija
miokarda.
7

Bolesnici na antikoagulantnoj terapiji ili oni koji stalno uzimaju NSAR mogu se sigurno
podvrgnuti dijagnostikoj endoskopiji. Meutim, ako postoji mogunost biopsije ili
fotokoagulacije ove lijekove treba ukinuti odreeno vrijeme prije zahvata. Lijekove koji
sadre eljezo treba prestati uzimati 45 dana prije kolonoskopije jer neko zeleno povre
reagira sa eljezom tvorei ljepljivi talog koji se teko odstranjuje pripremom crijeva i
sprjeava dobru vizualizaciju. Budui da kod endoskopije postoji mogunost bakterijemije,
preporuuje se antibiotska profilaksa bakterijskog endokarditisa bolesnicima kojima je
potrebna (vidi TBL. 772 na str. 728).
Uobiajena priprema za endoskopiju ukljuuje prehranu bez vrste hrane 68 sati i bez
tekuine 4 sata prije zahvata. Osim toga, kolonoskopija zahtijeva ienje debelog crijeva. Za
to postoji vie naina, ali svi u pravilu ukljuuju tekuu dijetu od 2448 sati i neku vrstu
laksativa, sa ili bez klizme. Uobiajen laksativ ukljuuje velik volumen (4 L) otopine
elektrolita u vremenu od 34 sata prije zahvata. Bolesnici koji ne podnose ovakvu otopinu
mogu popiti magnezijev citrat, natrijev fostat, laktulozu ili druge laksative. Klizme se mogu
raditi s natrijevim fosfatom ili obinom vodom.
Za endoskopiju je obino potrebna intravenska sedacija i, za endoskopiju gornjeg GI sustava,
lokalna anestezija grla. Izuzeci su anoskopija i sigmoidoskopija (vidi str. 88), za koje u pravilu
nije potrebna sedacija niti anestezija. Uestalost endoskopskih komplikacija je 0,1 0,2%, a
mortalitet oko 0,03%. Komplikacije su obino povezane s lijekovima (npr. depresija disanja),
a one povezane sa samim zahvatom (npr. aspiracija, perforacija, znatno krvarenje) su rjee.
3.3.Laparoskopija
Dijagnostika laparoskopija je kirurki zahvat koji se koristi za procjenu patolokih zbivanja u
abdomenu i zdjelici (npr. tumor, endometrioza) u bolesnika s akutnim ili kroninim bolovima
u trbuhu, ili za procjenu operabilnosti tumora. Takoer slui za stupnjevanje limfoma i
biospiju jetre. Apsolutne kontraindikacije su poremeaj koagulabilnosti krvi, hemoragina
dijateza, slaba suradljivost bolesnika, peritonitis, intestinalna opstrukcija i infekcija trbune
stijenke. Relativne kontraindikacije su teka bolest srca ili plua, velike trbune kile,
viestruke abdominalne operacije i tvrdokorni ascites.
Prije laparoskopije moraju se uiniti laboratorijski testovi: KKS, koagulogram te krvna grupa
i Rh faktor. Takoer je potrebno uiniti i radiograme prsnih organa, bubrega, uretera i
8

mokranog mjehura. Laparoskopija se izvodi u sterilnoj tehnici u operacijskoj sali ili dobro
opremljenoj endoskopskoj sali. Bolesniku se daje lokalna anestezija uz intravensku sedaciju i
analgeziju s opioidnim anestetikom i sedativom kratkog djelovanja (npr. midazolam ili
propofol).
Zahvat takoer ukljuuje i uvoenje pneumoperitoneumske igle u peritonealnu upljinu i
distenziju abdomena pomou duinog oksida. Nakon to se otvor povea, uvede se
peritoneoskop i pregleda se sadraj abdominalne upljine. Kroz posebne otvore na
peritoneoskopu po potrebi se uvode kirurki instrumenti za biopsiju i druge zahvate. Kad je
zahvat zavren, bolesnik sam izbaci duini oksid iz abdominalne upljine pomou
Valsalvinog manevra a zatim se ukloni kanila. Komplikacije su krvarenje, bakterijski
peritonitis i perforacija organa.
3.4.Manometrija
Manometrija je mjerenje tlaka unutar razliitih dijelova GI sustava. Radi se tako da se kroz
usta ili anus u lumen organa koji se ispituje postavi kateter koji sadri vrste ili tekue
mjerae tlaka. Manometrija se obino radi zbog procjene poremeaja motiliteta u bolesnika
kod kojih su drugim postupcima iskljuene anatomske lezije. Manometrija se vri u jednjaku,
elucu i dvanaesniku, Oddijevom sfinkteru i rektumu. Osim manje nelagode, komplikacije su
vrlo rijetke. Bolesnici ne smiju uzimati nita na usta od ponoi uoi pretrage.
Manometrija jednjaka se koristi za procjenu bolesnika s disfagijom, garavicom ili bolovim u
prsitu. Mjeri se tlak gornjeg i donjeg sfinktera jednjaka, odreuje se uinkovitost i
koordinacija propulzivnih kretnji i otkrivaju se abnormalne kontrakcije. Manometrija se
koristi za dijagnostiku ahalazije, difuznog spazma, sistemske skleroze i hipoili hipertenzije
donjeg sfinktera jednjaka. Takoer se koristi za procjenu funkcije jednjaka prije odreenih
terapijskih zahvata (npr. antirefluksnog kirurkog zahvata, pneumatske dilatacije kod
ahalazije).
Kod gastroduodenalne manometrije, mjerai se postavljaju u antrum eluca, dvanaesnik ili
proksimalni dio jejunuma. Tlak se prati tijekom 524 sata u stanju gladovanja i sitosti. Ova se
pretraga najee koristi u bolesnika koji imaju simptome dismotiliteta uz uredan test
pranjenja eluca.

Barostat je naprava za mjerenje tlaka koja se postavlja u eludac za mjerenje zapremnine


eluca. Sastoji se od plastinog balona i elektronskog dijela kojim se mijenja volumen zraka u
balonu kako bi se odrao konstantan tlak. Ova se naprava uglavnom koristi u istraivakim
studijama osjetnog praga i poremeene visceralne percepcije, posebno kod funkcionalnih GI
poremeaja.
Anorektalna manometrija je postupak kojim se procjenjuje mehanizam anorektalnog sfinktera
i rektalnog osjeta u bolesnika s inkontinencijom (i ponekad konstipacijom) pomou mjeraa
tlaka koji se postavlja u anus. Ova pretraga moe pomoi u dijagnostici Hirschsprungove
bolesti i kod vjebi za fekalnu inkontinenciju.
3.5.Nuklearne tehnike
Nuklearna

fizika

nala

je

vrlo

iroku

primjenu

raznim

podrujima

ljudske

djelatnosti.atnosti. Najranija a i najea primjena nuklearne fizike je u medicini to je


rezultiralo formiranjem nove grane u medicini, tzv. nuklearne medicine. Nuklearne tehnike
koriste se se u medicini za otkrivanje bolesti (dijagnostika) i lijeenje (terapija) raka.
Dijagnostike tehnike u nuklearnoj medicini su: radiografija koritenjem X zraka, gama
kamera, kompjuterska tomografija (CT), tomografija emisijom pozitrona (PET), te nuklearna
magnetska rezonancija (NMR). Terapijske tehnike u nuklearnoj medicini ukljuuju:
ozraivanje fotonima i elektronima, koritenje radionuklida, ozraivanje neutronima i
ozraivanje tekim nabijenim esticama.
Razliite vrste zraenja koriste se za unitavanje tkiva tumora ili vanjskim ozraivanjem
(teleterapija) ili unutarnjim ozraivanjem stavljanjem izvora zraenja u tumorsko tkivo
(brahiterapija). Sljedea znaajna primjena nuklearne fizike je u industriji. Primjena nuklearne
fizike u industriji moe se kategorizirati prema ulozi i nainu koritenja nuklearnog zraenja i
to:
a) zraenje se koristi kao obiljeava procesa,
b) karakteristike zraenja se mijenjaju prolazom kroz materijal,
c) karakteristike materijala se mijenjaju prolazom zraenja i
d) zraenje se koristi kao izvor energije.
10

3.6.Ambulantni nadzor ph
Ambulantni 24satni nadzor pH je trenutno najbolji raspoloivi test kojim se dobivaju
kvantitativni rezultati izloenosti jednjaka kiselini. Glavne indikacije su (1.) utvrivanje
prevelike izloenosti kiselini u bolesnika bez endoskopski utvrenog ezofagitisa i (2.)
procjena uinkovitosti farmakoterapije ili kirurkog lije enja. Tanka cijev koja na sebi nosi
sondu za mjerenje pH postavi se 5 cm iznad razine donjeg sfinktera jednjaka. Bolesnik 24 sata
biljei svoje simptome, obroke i spavanje. Izloenost jednjaka kiselini se izraava postotkom
24satnog mjerenja u kojem je pH <4,0. Vrijednosti >3,5% se smatraju patolokim nalazom.
Meutim, simptomi se ne moraju poklapati sa izloenou kiselini ili s nalazom ezofagitisa.
Razlog je to simptomi mogu biti posljedica kako refluksa kiseline tako i nekiselinskog
refluksa.
3.7.eluana analiza
Uzorci sadraja eluca koji se dobiju nazogastrinom sondom koriste se za mjerenje
proizvodnje eluane kiseline u bazalnom i stimuliranom stanju. Ovo moe biti korisno kod
bolesnika koji razviju recidivirajui vrijed nakon kirurke vagotomije zbog peptike bolesti. U
ovom sluaju, pozitivan kiselinski odgovor na stimulaciju (lano hranjenje) upuuje na
nepotpunu vagotomiju. Ovaj test se takoer koristi za evaluaciju bolesnika s povienom
razinom gastrina u serumu. Hiperklorhidrija uz povien gastrin ukazuje na ZollingerEllisonov
sindrom. Hipoklorhidrija uz poveano luenje gastrina upuuje na oteenje luenja kiseline,
to je sluaj u pernicioznoj anemiji, atrofinom gastritisu i Mntriereovoj bolesti te nakon
inhibicije sekrecije eluane kiseline jakim antisekretornim lijekovima.
Za izvoenje eluane analize potrebno je postaviti nazogastrinu sondu i odstraniti eluani
sadraj aspiracijom. Potom se eluani sadraj sakuplja tijekom jednog sata i podijeli u etiri
15minutna uzorka. Ovi uzorci predstavljaju bazalno luenje kiseline.
3.8.Radionuklidne pretrage
Pranjenje eluca se moe mjeriti tako da bolesnik pojede ili popije obrok obiljeen
radionuklidom a zatim se prati prolazak sadraja gama kamerom. Budui da se ovom
pretragom ne moe razluiti fizika opstrukcija od gastropareze, obino se rade dodatni
testovi ako se eludac sporo prazni. Ovaj je test takoer koristan za praenje odgovora na
lijekove koji potiu motilitet (npr. metoklopramid, eritromicin).
11

Kod ispitivanja krvarenja se koriste eritrociti ili ponekad koloid obiljeeni 99mTc pomou
ega se otkriva izvor krvarenja iz donjeg GI trakta prije kirurkog zahvata ili angiografije.
Mjesta aktivnog krvarenja se identificiraju pomou fokusnih podruja kamere koja se
prilagoavaju anatomiji crijeva, poveavaju s vremenom i pomiu s peristaltikom. Ispitivanje
krvarenja je korisno uglavnom za krvarenje iz debelog crijeva u bolesnika sa znaajnim
krvarenjem i nepripremljenim crijevima, tako da je endoskopska vizualizacija oteana.
Meckelovo pretraivanje otkriva ektopinu eluanu sluznicu koristei injekciju 99mTc
pertehnetata kojeg primaju stanice koje lue sluz u sluznici eluca. Mjestimino primanje
pertehnetata izvan eluca ukazuje na Meckelov divertikul.
3.9.Radiokontrastne pretrage
Radioloke kontrastne pretrage omoguuju vizualizaciju itavog GI trakta od farinksa do
rektuma i najkorisnije su za otkrivanje opsenih lezija i anatomskih (strukturnih) poremeaja
(npr. tumori, strikture). Jednokontrastne pretrage ispunjavaju lumen radioneprozirnim
sredstvom i otkrivaju strukture. Bolje i detaljnije slike dobiju se primjenom dvokontrastnih
metoda u kojima se malim koliinama vrlo gustog barija prekrije povrina sluznice a plinom
se distendira organ i pojaa kontrast. U dvokontrastnim barijevim klizmama plin uvodi
operater, dok je u ostalim metodama intrinzini GI plin dovoljan. Kod svih metoda, bolesnik
se okree tako da se barij i plin ravnomjerno rasporede. Napredovanje kontrasta u crijevima
moe se pratiti i fluoroskopijom. Pretraga se moe snimati video zapisom ili na obian film,
ali video je posebno koristan kod obrade motorikih poremeaja (npr. krikofaringealnog
spazma, ahalazije).
Glavna kontraindikacija za radiokontrastne pretrage je sumnja na perforaciju zato to slobodni
barij snano nadrauje medijastinum i peritoneum; u vodi topljivi kontrast je manje
nadraujui pa se moe koristiti kod mogue perforacije. Stariji bolesnici mogu imati
potekoa pri okretanju kako bi se plin i barijeva klizma adekvatno rasporedili.
Bolesnici koji se podvrgavaju radiolokim kontrastnim studijama gornjeg GI trakta ne smiju
uzimati nita na usta nakon ponoi prije pretrage. Oni koji se podvrgavaju barijskoj klizmi
stavljaju se na vodenu dijetu dan ranije, uzimaju peroralne Nafosfatne laksative poslije podne,
i supozitorij bisakodila naveer. Mogu se primjenjivati i drugi reimi pranjenja.

12

Komplikacije su rijetke. Perforacija je mogua ako se barijska klizma daje bolesniku s


toksinim megakolonom. Otvrdnue barija u crijevima se moe sprijeiti uzimanjem tekuine
na usta a ponekad laksativima.
Pregled gornjeg GI trakta je najbolje uiniti u dvije faze poevi s dvokontrastnim pregledom
jednjaka, eluca i dvanaesnika, a potom nastaviti s jednokontrastnim pregledom koristei barij
manje gustoe. Pregled moe olakati glukagon (0,5 mg IV) jer izaziva hipotoniju eluca.
Pasaa tankog crijeva se izvodi koristei fluoroskopiju i omoguava detaljniju procjenu
tankog crijeva. Neposredno prije pregleda bolesniku se dade 20 mg metoklopramida da se
ubrza prolazak kontrasta.
Enterokliza (klizma tankog crijeva) omoguuje jo bolju vizualizaciju tankog crijeva ali
zahtijeva intubaciju duodenuma s fleksibilnim balonskim kateterom, kroz kojeg se ubacuje
suspenzija koja sadri barij, a zatim otopina metilceluloze. Ovako se postie uinak
dvostrukog kontrasta koji poboljava prikaz sluznice tankog crijeva.
Barijeva klizma se moe davati kao monoili dvokontrastna metoda. Monokontrastna barijeva
klizma se koristi kod mogue opstrukcije, divertikulitisa, fistula ili megakolona. Dvostruki
kontrast je bolji za otkrivanje tumora.
3.10.Nazogastrina ili intestinalna intubacija
Nazogastrina ili intestinalna intubacija se koristi za dekompresiju eluca, i to kod atonije
eluca, ileusa ili opstrukcije; za odstranjenje uneenih toksina; uzimanje uzoraka eluanog
sadraja za analizu (volumen, aciditet, krv) i opskrbu hranjivim tvarima. Kontraindikacije su
nazofaringealna i ezofagealna opstrukcija, teka maksilofacijalna trauma i nekorigirani
poremeaji koagulacije. Varikoziteti jednjaka su se ranije smatrali kontraindikacijom, ali
nema podataka o tetnim uincima postupka u takvim sluajevima.
Na raspolaganju nam je nekoliko tipova sondi. Levinova i Salemova sabirna sonda se koriste
za dekompresiju eluca ili analizu i rijetko za kratkotrajno hranjenje. Za dugorono hranjenje
se koriste razne vrste dugakih, tankih intestinalnih sondi (vidi str. 20).
Prilikom uvoenja sonde bolesnik sjedi ili, ako to nije mogue, lei u lijevoj latralnoj
dekubitalnoj poziciji. Lokalni anestetski aerosol se aplicira u nos i farinks da se smanji
13

nelagoda prilikom uvoenja. Uz lagano flektiranu glavu bolesnika prema naprijed,


podmazana sonda se uvodi kroz nos i njome se ulazi prema natrag i dolje pratei nazofarinks.
Kad vrh dosegne stranju stijenku farinksa, bolesnik bi trebao progutati malo vode kroz
slamku kako bi se olakao ulazak. Snaan kaalj s prolaskom zraka kroz sondu tijekom
disanja pokazuje da je sonda krivo postavljena u traheju. Pravilan poloaj u elucu se potvrdi
aspiracijom eluanog sadraja. Pozicija veih sondi moe se potvrditi ubrizgavanjem 2030
ml zraka i auskultacijom prolaska zraka stetoskopom u lijevom hipohondriju.
Neke manje i fleksibilnije sonde za intestinalno hranjenje zahtijevaju uporabu stileta. Ove
sonde obino zahtijevaju pomo fluoroskopije ili endoskopije za prolazak kroz pilorus.
Komplikacije su rijetke i ukljuuju traumu nazofarinksa sa ili bez hemoragije, aspiraciju,
traumatsko krvarenje iz jednjaka ili eluca i perforaciju, i vrlo rijetko, intrakranijalnu ili
medijastinalnu penetraciju.
3.11.Anoskopija
Anoskopija i sigmoidoskopija se koriste za evaluaciju simptoma koji se odnose na rektum i
anus (npr. svjee rektalno krvarenje, krv u stolici, protruzija, bol). Ne postoje apsolutne
kontraindikacije za ove zahvate, ali se oni ipak trebaju odgoditi kod bolesnika sa sranim
aritmijama ili nedavno preboljenom ishemijom miokarda dok se stanje bolesnika ne pobolja.
U protivnom, takve bolesnike treba pratiti za vrijeme zahvata. Kod bolesnika kojima je
potrebna profilaksa bakterijskog endokarditisa daju se antibiotici.
Perianalno podrune i distalni rektum se mogu pregledati anoskopom duljine 7 cm, a rektum i
sigma

rigidnim

25centimetarskim

ili

fleksibilnim

60centimetarskim

instrumentom.

Fleksibilna sigmoidoskopija je za bolesnika mnogo ugodnija pretraga i prua mogunost


fotografskog zapisa i biopsije tkiva. Za prolazak rigidnim sigmoidoskopom dalje od
rektosigmoidnog spoja (15 cm) bez izazivanja nelagode potrebna je velika vjetina.
Sigmoidoskopija se radi nakon pranjenja rektuma pomou fosfatne klizme. Intravenski
lijekovi obino nisu potrebni. Bolesnika se postavi na lijevi bok. Nakon vanjske inspekcije i
digitorektalnog pregleda, podmazani instrument se polagano uvodi 34 cm dalje od analnog
sfinktera. Tada se zatvara sigmoidoskopa izvadi a instrument se dalje uvodi pod kontrolom
oka.

14

Anoskopija se moe izvesti bez prethodne pripreme bolesnika. Anoskop se uvede cijelom
duljinom kao to je prethodno objanjeno za sigmoidoskopiju, obino dok je bolesnik na
lijevom boku. Komplikacije su vrlo rijetke, ako se postupak izvodi pravilno.
3.12.Abdominalna paracenteza
Abdominalna paracenteza slui za dobivanje uzoraka ascitesa za testiranje. Isto tako, moe
posluiti za odstranjivanje ascitesa koji pritiskom oteava disanje ili izaziva bolnost, ili za
lijeenje kroninog ascitesa. Apsolutne kontraindikacije su teki nepopravljivi poremeaji
zgruavanja krvi, intestinalna opstrukcija i infekcija trbune stijenke. Slaba suradljivost
bolesnika, kirurki oiljci na mjestu punkcije i teka portalna hipertenzija s kolateralnim
abdominalnim krvotokom predstavljaju relativne kontraindikacije.
Prije zahvata treba izvaditi KKS, odrediti broj trombocita i koagulogram. Prije zahvata
potrebno je isprazniti mokrani mjehur, a potom se bolesnik posjedne na krevet s glavom
podignutom za 4590. Kod bolesnika s jasno vidljivim ascitesom odredi se toka na sredini
udaljenosti izmeu pupka i stidne kosti i oisti otopinom antiseptika i alkohola. Kod bolesnika
s umjerenim ascitesom, potrebno je ultrazvuno odrediti mjesto gdje se nalazi ascites.
Koristei sterilnu tehniku, mjesto punkcije se anestezira 1%tnim lidokainom do peritoneuma.
Za dijagnostiku paracentezu koristi se igla od promjera 18 na koju se postavi prica od 50 ml
i iglom se proe kroz peritoneum (obino se osjeti trenutak probijanja peritoneuma kao
pucanje membrane). Tekuina se paljivo aspirira i poalje na laboratorijsko testiranje gdje se
odreuje broj stanica u ascitesu, sadraj proteina ili amilaze. Ako je potrebno mogu se
zatraiti bakterioloke kulture i citoloka analiza ascitesa. Za terapijsku paracentezu (gdje se
evakuira velik volumen) koristi se igla promjera 14 koja se privrsti za sustav za aspiraciju u
koji se moe prikupiti do 8 L ascitesa. Hipotenzija nakon abdominalne paracenteze
uzrokovana redistribucijom tekuine je rijetka dok god postoji intersticijski edem (vidi se na
nogama).
Najea komplikacija je krvarenje. Ponekad, kod tlanog ascitesa, moe se primijetiti
produljeno curenje ascitesa na ubodnom mjestu gdje je vrena aspiracija.
3.13.Ostale metode
Elektrogastrografijom se mjeri elektrina aktivnost eluca pomou ljepljivih konih elektroda.
Ova je metoda korisna kod gastropareze.
15

Kod testiranja elektrinog otpora, elektrini senzor se postavi u distalni dio jednjaka kako bi
se testirao nekiselinski refluks, koji je est u bolesnika koji primaju antisekretorne lijekove i u
djece s refluksnom bolesti.

3.ZAKLJUAK

16

4.KONSULTOVANA LITERATURA

17