KRSTJANI CRKVE BOSANSKE

(KRANSKI IDEALISTI ILI KRIVOVJERCI ?)

Krstjani i krstjanice Crkve bosanske izdanak su laikih bratstava koja se krajem 12. st.
pojavljuju uz hrvatsku obalu, a iji su se lanovi zalagali za povratak izvornoj komunitamosti
Pracrkve, idealu prvih Icrkana kako nam ih prikazuju Djela apostolska, katolike i Pavlove
poslanice. Prakticirajui zajednitvo, u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima,
gradskom sirotinjom, prezaduenim seljacima, rtvama demografske eksplozije, gospodarskih i
monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi ukljuuje
bijedu drugih, ali su izlaz iz drutvene krize uzaludno traili u pesimistinom pogledu na svijet,
te e zbog suprotstavljanja autoritetu Crkve zavriti na marginama krkanstva.
U najnovije vrijeme, u povijesnoj se literaturi sve ee pojavljuju neutemeljene teze o
masovnom prijelazu krstjana na islam i njihovu udjelu u oblikovanju tzv. bonjake nacije.
Kljune rijei: krstjani(ce), krivovjerje, laika bratstva, dualizam, Bosna i Hum,
Katolika crkva
Tko su bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari, patareni ili naprosto
heretici, kako ih najee nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katolike
provencijencije. Grki izvori koriste pojam kutugeri (grki ktos, koa, Oron, nositelj, maked.
torbei), turski gebri (gebr, pristaa mazdeistike religije), a S'bor pravoverija
SPC-e proklinje
"vse jeretike Bos'n'ce i HI'm'ce (...) naricajutei se kr'stjane i kr' stjanice". Povijesna znanost
nije jo uvijek pronala zadovoljavajui odgovor na to pitanje.
Teza o identificiranju krstjana i bogumila nigdje u povijesnim vrelima ne nalazi potvrde.
Farlatijev Illyricum sacrum (IV, 45), istina, naglaava da se patarenska zaraza proirila u
Bosnu iz Italije ili iz Bugarske, a ugledni hrvatski povjesniar Franjo Raki (1869.) i engleski
arheolog Arthur J. Evans (1876.) bez relevantnih dokaza Icrstjane poistovjeuju s bogumilima,
ime koje e do naih dana prevladavati u historiografiji ovih prostora.1
..
Taltjanski dominikanac Anselmo iz Alessandrije u Raspravi o krivovjercima
(oko 1260./1270.) opisuje
postanak i irenje dualistikog krivovjerja na Zapadu u 12./13. st. Anselmo, koji se kao inkvizitor upoznao s
irenjem krivovjerja na Apeninskom poluotoku, istie da su se francuski kriari sredinom 12. st. s dualistikim
pogledom na svijet u Carigradu. Isti su u bizantskoj prijestolnici na Bosporu izabrali "biskupa (carigradskih)
Latina. Potom su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se i Bosnom zove, po trgovakom su poslu doli u Carigrad.
Kad su se vratili u svoju zemlju, propovijedali su (krivovjerni nauk) i izabrali sebi biskupa koji se naziva biskup
Slavonije ili Bosne". 0 prisutnosti tzv. slavonskog reda' u lombardskih i talijanskih katara i patarena izvjeuju
nepoznati autor rasprave 0 katarskom krivovjerju u Lombardiji
(oko 1210.), Salvo Burce (1235.), Moneta iz
Cremone (1241.) i Rajner Sacconi (1250.). Na katarskog papu' koji stanuje negdje na "podruju Bosne,
Dalmacije i Hrvatske, na granicama ugarskog naroda", pozivaju se junofrancuski albigenzi (1223.). Talijanski
patareni nalaze u Bosni utoite ili tamo odlaze da "potpuno i savreno (apsolviraju) heretiki nauk kod
(tamonjih) uitelja", kako je pred inkvizicijskim sudom u Chieriju kod Torina 1386./1387. izjavio Jakov Bech.
Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.),
Zagreb (Barbat) 2003., str. 1-15.

U biblijskim kodeksima bosansko-humske provenijencije nailazimo na neznatne

tekstovne promjene u odnosu prema kanonu biblijskih knjiga Rimske crkve, koje su
heterodoksni lcrstjani prepisivali na temelju glagoljskih predloalca. Iz pera krstjanina
Radoslava, iji je biblijsko-liturgijski zbornik redigiran za kralja Stjepana Tomaa (1443.1461.), poznat je i krai liturgijski prirunik Crkve bosansko-humskih krstjana, istovjetan
latinskim obrascima katarskoga provansalskog obrednika. Oporuka gosta Radina Butkovia
(5. sijenja 1466.) otkriva nam dragocjene podatke o nauku i ustroju Crkve bosanske i odnosu
krstjana prema katolicima i inovjercima. Domaa arheoloka i literarna vrela ne sadre
nikakvih podataka o dualistikom svjetonazoru bosansko-humskih krstjana, na kojima s
upornou inzistiraju latinski hereziolozi i kontroverzisti, ali i hrvatska glagoljaka knjiga.
Bosansko-humski krstjani i bugarski pavliani
Euzebije Fermendin u Acta Bulgariae objavljuje niz izvjea uglednih crkvenih ljudi,
biskupa, misionara i pohoditelja (vizitatora) koji potvruju prisutnost pavlianskog
krivovjerja na Balkanu. Sektaa navedene sljedbe bilo je poetkom 17. st. navodno oko sedam
tisua na irem prostoru od Nikopolja na Dunavu do Plovdiva u Traciji. Najpoznatija su im
naselja Orahovica, Marino Polje, iprovec i Bjelavica na sjeverozapadu zemlje. Petar Cedulin,
ninski biskup i papin legat, izvjeuje 1581. da je rije o krivovjercima koji zastupaju
manihejsko-dualistiki pogled na svijet, ne tuju Spasiteljev kri, ne mogu vidjeti nijednoga
krcanina te se od njih ni ne moe oekivati neto dobra.2
Franjevac Jeronim Arsenga da Scio, nositelj Cedulinova Apostolskog pisrna bugarskim
katolicima, tvrdi da je Rim obavijeten o sljedbi ije pristae nazivaju pavlianima'.3 Isti sebe
smatraju podanicima Apostolske Stolice, ali, lieni dubljega vjerskog odgoja, ne prihvaaju
cjeloviti katoliki polog vjere. Oni npr. ne potuju kri, jer je na njemu na Spasitelj osuen i
umro. Evanelja i druge biblijske tekstove preuzimaju od katolika. Ti su tekstovi pisani
latininim i ilirskim slovima na bosanskom jeziku.4

2 E. FERMENDIH, Acta Bulgariae, Zagreb 1892., str. 11. lz objavljenih izvjea proizlazi da pavliani sebe
smatraju pravim kranirna i da je njihova vjera rimska.
3 lzraz pavliani 1378/82. navodi Bartol iz Alverne u poslanici upuenoj bosanskim franjevcima: "ad tantam
dementiam et ignorantiam devenerunt, quod formam et modum baptizandi perdiderunt: aliqui propter
obstinationem, aliqui propter conversationem, quam habent cum Pauliti(a)nis de Vlachia et cum haereticis de
Bosna" (D. LASI, Fr. Bartholomaei de Alverna, Vicarii Bosnae 1367-1407, quaedam scripta hucusque inedita,
Archivum Franciscanum Historicum, 55/1 962, str. 66.
4 E. FERMENDIN, Acta Bulgariae, str. 5-7.

Bosanski franjevac Petar Bogdan Baki, galipoljski biskup i koadjutor sofijskog

nadbiskupa, pronaao je 1623. u pavliana iz okolice Plovdiva prijevode evanelja na
narodnom jeziku, koji su posve u skladu s kanonskim knjigama Rimske crkve, s izuzetkom
rubnih biljeaka i tumaenja koja su lana i preuzeta od razliitih krivovjemih uitelja, od
kojih se najee spominje Pavao iz Samosate, po kojemu ove i nazivaju pavlianima.5
Bakiu je takoer poznato da ih u drugoj polovici 10. st. bizantski car Ivan I. Tzimiskes s
istonih granica Carstva preseljava na Balkan, u Traciju, gdje su znatno pridonijeli pojavi i
irenju bugarskog i makedonskog bogumilizma.6
Bosanskim franjevcima, predvoenima fra Petrom iz Solija (Tuzle), pripadaju zasluge
za pribliavanje heterodoksnih pavliana katolicizmu. Petar Bogdan Baki osobno svjedoi
da se heterodoksni bugarski pavliani slue biblijskim tekstovima pisanima bosanicom na
jeziku bosanskih Hrvata. Za veinu tvrdi da su prepisani u Bosni jo za vladanja Stjepana
Tvrtka (1353.-1391.). Baki dri da su bosansko-humski krstjani, koji su pred progonima
inkvizicije potraili utoite u Bugarskoj, sa sobom donijeli spomenute biblijske kodekse i
svoja krivovjema uenja, uporno naglaavajui da je njihova glava Petar i da je njihova vjera
rimska, tj. katolika. Od biblijskih tekstova posebno cijene Evanelja, Pavlove poslanice,
Djela apostolska i Knjigu otkrivenja. Ne krtavaju se na katoliki nain, nego polaganjem
ruku, obred koji junofrancuski albigenzi zovu consolamentum ili utjeenje, jer prigodom
obreda inicijacije zazivaju Duha Tjeitelja. Takav obred prijama u zajednicu neki talcoer
nazivaju ognjenim krtenjem. Svetkuju nedjelje i kranske blagdane, tuju Bogorodicu, ali se
ne klanjaju kriu niti potuju svete slike.7
Fermendinovom zaslugom objavljena je vrlo zanimljiva Spomenica o pavlianskoj
sljedbi pod naslovom Sadanje stanje Rimske crkve. Tekst iz poetka 18. st. opisuje postanak i
5 Euzebiju Fermendinu dugujemo i zanimIjivu Bakievu biljeku o pavlianima iz 1640. Pozivaju1 se na
podatke iz Orbinijeve Povijesti Slavena, 5 ugledni crkveni prelat iz minoritskog reda podrijetlo i povijesni razvoj
pavlianske sljedbe strogo dualistikog pogleda na svijet, nastale u Armeniji poetkom 7. st., dovodi u vezu sa
sljedbenicima antiohijskog biskupa Pavla iz Samosate, koji je jo godine 268. bio osuen zbog naginjanja
nestorijanizmu. Bakievo izvjee objavio je Fermendin u Acta Bulgariae, str. 68-88. Na pavliane se odnose
str. 79-81. U izvjeu iz 1623. (Acta Bulgariae, str. 21-25) pavliane se dovodi u svezu s osuenim antiohijskim
biskupom Pavlom iz Samosate (260.-270.).
6
E. FERMENDIN, Acta Bulgariae, str. 355-35 (Memoria sulla setta dei Paulichiani).
7 Baki (E. FERMENDIN, Acta Bulgariae,
str. 79-80) vjeruje da su pavliani doli u Bugarsku iz Bosne
"perche libri loro sono seritti tutti in Bosna in carta pergamina (...) Questi Paulianisti sono della natione slavi, e
questo si cognosce per li libri, che tengono, che sono tutti scritti in carattere di s. Cirillo, et loro non sanno altra
lingua che slava; ho trovato certi libri manuscritti in Bosna, sotto r Tvartko, piu di 400 anni; per questo si
conosce, che sono venuti di Bosna, et hano portato seco questa loro heresia, pur sempre hano parlato: la nostra
fede e a Roma (...) Questi Paulianisti non si battezzavano (...) Altri libri della scrittura non si trovano fra di loro,
solamente l'Evangeli et le Pistole di s. Paolo, atti dell'apostoli et il libro dell'apocalipsis (...) Osservano li digiuni
cioe la quaresima, il venerdi et li 15 giorni per la Madonna; abborivano la croce, osservavano le domeniche et
altre feste mobili, et certe loro feste particolari" etc.

irenje pavliana, od kojih je, navodno, u 12. st. proizala sljedba albigenza. Pisac Spomenice
poziva se na teoloko-povijesne rasprave Focija, Petra Sicilskog i Eutimija Zigabena,8 koje na
svoj nain u Povijesti osvojenja Carigrada (1204.) prepriava Geoffroi de Villehardouin,
kroniar etvrte kriarske vojne.9 Spomenica ima dva dijela, povijesni i dogmatski. Autor
postavlja nekoliko kljunih pitanja: imaju Ii sadanji bugarski pavliani svoje ishodite u
krivovjerju Manija i maniheizma? Jesu li oni ikonoklasti ili, moda, sljedbenici albigenza? I
zakljuuje: Nikakav dogmatski ili povijesni argument ne uvjerava nas da su sadanji pavliani
sljednici negdanje strogo dualistike sljedbe. Nakon poraza kranske vojske kod Nikopolja
(1396.) i uspostave turske vlasti u etrnaest naselja uz Dunav u Bugarskoj zadrao se znatan
broj Latina, koje su Grci (zapravo: pravoslavci) prozvali pavlianima. Isti imaju bogomolje i
crkve, ali su bez sveenika i htjeli bi poslati dvojicu uglednijih lanova da im se u Rimu
podijeli sveeniki red, jednome po latinskom, a drugomu po slavenskom obredu.1
Fra Ilija Marini, sofijski biskup, 1625. izvjeuje Kongregaciju za irenje vjere da je za
svojih pohoda Nikopolju i okolici primio u Katoliku crkvu vie od sedam stotina pavliana te
je 'vrsto uvjeren da bi franjevci, koji s uspjehom brane katolicizam u Bosni, i ovdje u
Bugarskoj bez potekoa priveli pavliane jedinstvu s Crkvom. I I
Crkva bosansko-humskih krstjana tijekom 13. st. nalazi svoje najsigurnije uporite na
prostoru uz granicu Bosne i Huma, od Uskoplja, Moitre, Janjia i Foe na sjeveru do Stoca i
Boljuna na jugu. Uvjetovani od kralja Stjepana Tomaa (1443.-1461.) da se vrate pod okrilje
Rimske, tj. Katolike crkve ili da napuste bosanski teritorij, dio pristaa heterodoksne Crkve
bosanske prisiljen je potraiti sigurnost i zatitu u humskog vojvode hercega Stjepana

8
0 protuheretikim tekstovima Focija, Petra Sicilskog i Eutimija Zigabena v. Ch. ASTRUC etc., Les sources
grecques pour l'histoire des pauliciens d'Asie Mineure, Travaux et mmoires 4, Paris, 1970. Usp. E.
FERMENDIN, Acta Bulgariae, str. 357.
9 GEOFFROY DE VILLEHARDOUIN,
La conqute de Constantinople, Paris, 1969.
10
E. FERMENDIN, Acta Bulgariae, str. 6-7.
" E. FERMENDIN, Acta Bulgariae, str. 25-28. Sofijski biskup fra Ilija Marini u svojem izvjeu iz 1625.
izjavljuje da od oko 7 000 bugarskih pavliana dnevno pokoji prigrli katoliku vjeru. On sam da ih je dosad
pokrstio oko dvije tisude. U pismu od 6. veljae 1631. isti izvjeuje Propagandu da je katolikoj vjeri priveo
sedamsto pavliana u trima svojim pastirskim pohodima te da je tom prigodom krizmao vie od dvije tisue ljudi
i zaredio trinaest sveenika (Acta Bulgariae,
str. 34-35). 0 neprijateljskom stavu pravoslavaca prema
pavlianima ali i katolicima v. izvjee ninskog biskupa Petra Cedulina (Acta Bulgariae,
str. 5-7). 0 slinim
problemima franjevakih misionara u bosansko-srpskim graninim podrujima Ivan Kapistran informira papu
Kalista III. ovim rijeima:: "Multis ex illis (...) a metropolitano Rascianorurm et aliis non permitantur
reconciliari (cum Eccelesia romana); de quibus multi moriuntur extra fidem, magis volentes extra fidem mori,
quam eorum Rascianorum fidem suscipere." E. FERMENDIN, Acta Bosnae, str. 225; F. ANJEK,
Euzebije
Fermend in, str. 103.

Vukia Kosae (1435.-1466.).12

Bogumili i bosansko-humski krstjani
Bogumili je pojavljuju u Makedoniji za bugarskoga cara Petra (+ 969.), ini se, pod
utjecajem mesalijana ili euhita i dualistikih pavliana. U grkim vrelima javljuju se pod
imenom fundagiagita (gr. founda, vrea, torba), a u slavenskim kao babuni ili torbei. Jo
uvijek nije sigurno utvreno je li pojam bogumil izveden iz osobnog imena utemeljitelja
sljedbe ili pak proizlazi iz injenice da su ovi sebe smatrali Bogu ugodnim ili Bogu-milima. U
S/ovu bugarskog popa Kozme, sastavljenom poslije 972. godine, navodi se da je za vladanja
cara Petra sveenik Bogumil prihvatio manihejsko krivovjerje i poeo propovijedati u
Bugarskoj", 13 dok bizantski teolog Eutimije iz samostana Periblepte (11. st.) naglaava da
bezimena poast bogumila potjee od samoga Sotone".14
Bogumili vjeruju u jednoga Boga, univerzalno poelo i stvoritelja duhovnog i
materijalnog svijeta, koji Satanaelu doputa vremeniti utjecaj na Zemlji. Uobiajeno
krkansko krtenje vodom i ostale sakramente nadomjetaju duhovnim krtenjem koje se
podjeljuje polaganjem ruku i zazivanjem Duha Utjeitelja. Po njima se Isus Krist samo
prividno utjelovio (doketizam) te je pri uzaau uzeo poboanstvenjeno tijelo, a svoje ljudsko
ostavio u zraku". Zato se bogumili ne klanjaju kriu niti tuju ikone, ali se zalau za
evaneoski ideal siromatva u zajednicama po uzoru na prvotno kranstvo. Kao bugarski red
utjeu na razvoj sljedbi umjerenog dualizma u sjevernoj Italiji i u junoj Francuskoj. U
Bizantu dualiste nazivaju kutugerima. (lat. cutis, koa, torba; gerere,
nositi). Patrijarh
Genadije II. Skolarios (1453.-1459.) kutugerima naziva i krstjane iz zemlje humskog hercega
Stjepana Vukia Kosae.15
Ugledni hrvatski povjesniar Franjo Raki u djelu Bogomili i patareni, l6 istie da
bosansko-humski krstjani, izravni potomci bugarskih i makedonskih bogumila, pripadaju
novomanihejskom pokretu dualistike inspiracije, kao i srednjovjekovni albigenzi, katari i

12 S obzirom na broj krstjana, koji papa Pio 11. spominje u svojim

Komentarima (izd. Citta del Vaticano, sv. I,
str. 316-317: Krteno ih je oko 12.000. etrdeset ili neto vie, tvrdokornih u zabludi, pribjegii su bosanskom
vojvodi Stjepanu, istomiljeniku u krivovjerju'...) postoji neslaganje meu povjesniarima. Franjevaki
povjesnik Dominik Mandi (Bogomilska crkva bosanskih krstjana,
izd. 1962., str. 418-419), pozivajui se na
rimsko izdanje Komentara
iz 1584. godine, navodi da ih se dvije tisue pokrstilo, a oko etrdeset tisua ( !) ili
malo vie pribjegli su Stjepanu, vojvodi bosanskome. Dominikanac Sigismund Ferrarius (De rebus Hungaricae
provinciae Ordinis Praedicatorum, Viennae Austriae, 1637) spominje cifru od dvije tisue pokrtenih i etrdeset
ili neto vie prebjeglih Stjepanu Kosai. Mandi je broju quadraginta dodao tisua', brojke koje nema ni u
latinskom izdanju iz 1584. na koji se poziva u biljeci 140.
13 Ch. H. PUECH A. VAILLANT,
Le traitd contre les Bogomiles de Cosmas le pr&re, Paris 1945, str. 54.
14 Confutatio et eversio, Patrologia graeca, 131, 41-42.
15
16

F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,

str. XXXIII.
Rad JAZU, 8-10/1869.-1870; Beograd, 1931.

patareni. Ipak, Raki priznaje da je teko uskladiti latinska i domaa krstjanska vrela, posebno
kad je rije o krstjanskom vjerovanju. Pod njegovim se utjecajem krstjane u nas poelo
nazivati bogumilima, naziv inae nepoznat povijesnim vrelima o Crkvi bosanskoj.
Franjo Raki je otkrio nekoliko izuzetno vrijednih povijesnih spisa o Crkvi bosanskoj i
njezinim krstjanima. U mletakoj Marciani pronaao je Raspravu izmeu rimokatolika i
bosanskog patarena, koju je sredinom 13. st. sastavio dominikanac Pavao Dalmatinac,
profesor prava na Bolonjskom sveuilitu.17
Franji Rakom nije, meutim, bio poznat anonimni spis 0 katarskoj herezi (oko 1210.),
kao ni Rasprava o krivovjercima
talijanskog dominikanca Anselma iz Alessandrije
(1260/70.), a ini se da nije poznavao ni dokumente o prisutnosti katara i patarena uz istonu
jadransku obalu, iako je za neke od njih dobro znao, tovie i citirao ih, vjeto izbjegavaju1
spomenuti onaj dio koji je bio u suprotnosti s njegovom povijesnom ili doktrinarnom
koncepcijom.
Poznati su mu npr. Akti katarskog sabora odranog 1167. u dvorcu Saint-Flix-deCaraman kod Toulouse u junoj Francuskoj na kojem je izvjesni papa Niquinta, izaslanik
carigradskih strogih dvopoelnika uvjeravao okupljene ju.'nofrancuske katare i talijanske
patarene "da je sedam azijskih crkava meusobno bilo odvojeno i razgranieno tako da jedna
nije inila nita to bi bilo u suprotnosti s drugom. Dakle, crkve Romanije (Bizant), Dragovice
i Melnika (Makedonija), Bugarske i Dalmacije bile su odvojene i razgraniene tako da jedna
nije inila neto to bi bilo u suprotnosti s drugom, i tako su imale mir meu sobom".18
Oito je da bi i samo spominjanje Dalmatinske katarske crkve bilo u suprotnosti s
Rakovom tezom o krstjanima kao izdanku bugarsko-makedonskih bogumila, koje izravno
povezuje s protjerivanjem istih iz srednjovjekovne Srbije19
SOVO

bugarskog popa Kozme, 20 doktrinarni spis sastavljen na temelju Povijesti

pavliana Petra Sicilskog (870.) 21 j Poslanice o bogumilima
carigradskog patrijarha

F. RAKI, Prilozt za povjest bosanskih patarena,

Starine JAZU, 1/1869., str. 92-140 (latinski izvornik, str.
109-140). Kritiko izdanje izvornika i hrvatski prijevod v. F. ANJEK, Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.).
Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena", Starine HAZU, 61 /2
ISTI, B-H krstjani u povijesnim vrelima, str. 153-233 (tekst, str. 166-233). 000., str. 21-121 (tekst, str. 48-117);
19 G. BESSE,
Histoire des ducs, marquis et comtes de Narbonne, Paris 1660, str. 484; F. RAKI,
Bogomi/i i
Patareni, 7/1 869, str. 121-123 (Raki Akte citira prema izdanuju M.
BOUQUET, Recueils des Historiens des
Gaules, XIV, 448); F. ANJEK, B-Hi krstjani u povijesnim vrelima,
str. 68-69 ("Vos dixistis mihi, vt ego dicam
vobis, consuetudinem primitivar(um) Ecclesiarum sint leues aut graues, et Ego dicam vobis septem Eccl(esiae)
Asiae fuerunt diuisas et terminatas inter illas, et nulla illarum faciebat ad aliam aliquam rem ad suam
contradictionem. Et Eccl(esiae) Romanae, et Drogometiae et Melenguiae, et Bulgariae, et Dalmatiae sunt diuisas
et termin(atas) et vna ad altera non facit alig(uam) rem ad suam contradictionem et ita pacem habent inter se".
19 F. RAKI, Bogomili ipatareni,
7/1869, str.126-128.
17

Teofilakta (933.-956.) upuene bugarskom caru Petru (927.-969.) 22 vjeto koristi da bi

dokazao doktrinarni kontinuitet pavlianskog krivovjerja i bogumilstva u nauku bosanskohumskih krstjana, talijanskih patarena i zapadnih katara openito. Pozivajui se na Slavensku
kroniku njemalog kroniara Helmolda iz Lbecka, 23 Raki u korijenima bogumilstva
otkriva ostatke slavenske poganske religije istiui da "u onom prielazu iz starodavne
poganske u novu krcansku vjeru nije bilo teko pridobiti ljude, koji se teko odriu
nasliedjenih nazora o bogu i svietu (te) sude po ostancih slovenskoga mytha i po njekih
svjedoanstvih i drevnih uspomena poganska vjera slovenskoga plemena bijae takodjer
dualistika; tiem dakle laglje mogae nai na slovenskom jugu pristaa sljedba, koja je
dualizam podmetnula krcanskoj nauci. Ovakova pako reformacija prikupila je medju Grci
one ivlje, koji su, kako znamo naukom dualistikih sljedba, razprostranivih se prema
zapadu, jurve zaraeni bili; prenesena pako na zapad bude prihvacena u mnogih krugovih,
kojim je prijala njihova jednostavna nauka, njezino stroije udoree, njezin prost ustroj, a i
opreka proti monoj katolikoj hijerarhiji".24
Dio hrvatskih povjesniara podsjea na katoliku pravovjernost krstjana. Albert Hoffer dri da
je Crkva bosanska katolika zajednica s istonim obredom, Fran Milobar 25 vidi u njoj crkvenu
organizaciju s hrvatskom glagoljakom tradicijom, koja postaje krivovjernom da bi sauvala crkvenoslaventinu, dok Jaroslav idak 26 brani katoliku pravovjernost krstjana od optubi latinskih i pravoslavnih vrela, uvjeren, kao i Hoffer, da je Crkva bosanska katolika s istonim obredom, koja je, u
nezgodno vrijeme, poricala autoritet Rimske crkve. Doputajui dualizam u nauci bosansko-humskih
krstjana, idak se u kasnijim radovima po'eo pribliavati tezama Franje Rakoga, kojega slijede
Aleksandar V. Solovjev,22 Dragutin Kniewald,28 Dominik Mandi 29 i drugi.
3

20 Raki raspolae prijepisom staroslavenskog rukopisa iz 16. st., pohranjenom u knjinici moskovske
Akademije, ija su dva prva poglavlja irilicom otisnuta u Kukuljevievu Arkivu za povjestnicu jugoslavensku,
knjiga IV, Zagreb 1857., str. 71-97. Kritiki tekst priredio je M. G. POPRUENKO, Kozma presviter, bolgarski
pisatel' X v., Bolgarski starini, XII, Sofia 1936. lzvrstan komentar i francuski prijevod Kozmina spisa v. H. Ch.
PUECH A. VAILLANT, Le trait Contre les Bogomiles de Cosmas le Prtre,
Paris 1945.
21 B. de MONTFAUCON,
Diarium Italicum sive monumentorum veterum, bibliothecarum, musaeorum etc.
notitiae singulares in Itinerario Italico collectae, Paris 1702, str. 10-18 (grki tekst s komentarom i kritikim
aparatom v. u I. DUJCEV, L'epistola sui bogomili del patriarca constantinopolitano Teofilatto,
Studi i Testi
232, CitM del Vaticano 1964, str. 63-91, grki izvornik, str. 88-91).
22 Raki koristi rusko izdanje (Kazan, 1864.) pretiskano u
Arkivu za jugoslavensku povjestnicu, knjiga IV,
Zagreb 18..., str. 71-97.
23 HELMOLDI, Chronica Slavorum seu Annales,
izd. R. R. STEINHEM, Frankfurt 1581. (Raki citira Pertzovo
izdanje u Monumenta Germaniae Historica. Scriptores 21, str. 52).
24 F. RACKI, Bogomili i patareni,
Rad, 10/1870, str. 260-261.
25
A. HOFFER, Dva odlomka o kranskoj crkvi u Bosni, Zagreb 1901; F. MILOBAR,
ba, Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine, 15/1903., pp. 351.-372. i 438.-528.Ban Kulin i njegovo do26 Problem 'bosanske crkve', Rad JAZU 25
9/1 937., pp. 37.-182.; Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu,
Zagreb, 1975.
27 Vjersko uenje Bosanske crkve,
Zagreb, 1948; Svedoanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu, Godinjak
5 /1 953, pp. 1.-103.

U novije vrijeme, beogradski balkanolog Dragoljub Dragojlovi 31 pokuava dokazati

da su bosansko-humski krstjani izdanak orijentalnog monatva mistike tendencije. Autorov
pristup izvornoj grai neprihvatljiv je sa stajalita historijske znanosti. Da itatelja uvjeri u
tvrdnju kako je djed bosansko-humskih krstjana i biskup Crkve bosanske preao na
pravoslavlje, Dragojlovi mileevskog mitropolita Davida, gosta na dvoru humskog vojvode
Stjepana Vukia Kosae, pretvara u "episkopa Bosne, pravoslavca i Srbina," iako u
izvorniku neprijeporno stoji da je ovaj "pravoslavac jer je Srbin" (stin orthdoxos Srbos
gar!).
U najnovije vrijeme, historiari islamske kulture, koji u pripadnicima Crkve bosanske
pokuavaju otkriti korijene bonjatva', oivljuju tobonji bogumilizam bosansko-humskih
krstjana. 32
Postanak i povijesni razvoj tzv. bosanske hereze
Dukljanski knez Vukan 1199./1200. podsjea Rim na pojavu heterodoksnih uenja u
Bosni, gdje je uz krivovjerje pristalo preko deset tisua ljudi na elu s banom Kulinom koji
voe krivovjeraca potuje vie od katolika nazivajui ih naprosto kranima (antonomasice
christianos). 33
Put do konanog sporazuma nije bio lagan., Papa Inocent III., oboruan Vukanovim
izvjeem, 11. listopada 1200. ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optuuje njegova vazala
Kulina da je "dao sigurno utoite i zatitu ne malom broju patarena, koje je splitski
nadbiskup Bernard nedavno otjerao iz Splita i Trogira". 34 Pismom Illam gerimus, nas28

Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, 270/1949., pp. 115.-276.
Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., Chicago etc., 1979.
30 U poratnoj historiografiji jugoslavenskih naroda o Crkvi bosanskoj nerijetko prevladavaju etniki, drutvenopolitiki, kulturno-religiozni i ideoloki stavovi pojedinih autora. Povjesniari marksistike orijentacije, koji u
nositeljima srednjovjekovnih heterodoksnih gibanja otkrivaju pretee socijalizma i komunizma, gledaju na pokret bugarsko-makedonskih bogumila i bosansko-humskih krstjana s aspekta klasne borbe i kao strogo socijalni
fenomen. Ako se i moe shvatiti makedonskog povjesniara Dragana Takovskog (Bogomilskoto dvienje,
Skopje 1949., str. 40) koji, uz navode iz Marxovih i Engelsovih spisa, opravdava bogumile da u "svom vremenu
nisu mogli predvidjeti razvoj kapitalistike proizvodnje i pojavu buroazije i proletarijata," teko se moe opravdati dvolinost Aleksandra V. Solovjeva, koji, oslanjajui se na misao Friedricha Engelsa, u navedenoj studiji o
Vjerskom uenju Bosanske crkve velia "politiko-socijalno znaenje bosansko-humskih krstjana," koje meutim
izostavlja u francuskom izdanju iste studije, to je profesora idaka (Studije, str. 71) navelo na pomisao da je
"prva verzija zacijelo (pisana)pro foro interno."
3 Krstjani ijeretika Crkva bosanska, Beograd, 1987. (irilicom).
32 M. HADIJAHIC, 0 nestajanju Crkve bosanske,
Pregled, 65/1 975, pp. 1310-1311; S. JALIMAM, Historija
bosanskih bogumila, Tuzla, 1999, pp. 1-315.
33
Reg. Vat. 4, fol. 185rv. Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta 111, tj. izmeu 22. II. 1199. i 21.
II. 1200. 0 bilinopoljskom saboru vidi Fenomen 'krstjani' u srednjovjekovnoj Bosni i Humu,
Zbornik radova,
Sarajevo Zagreb 2005.; F. ANJEK, Les rencontres franco-croates au Moyen age , Clovis: histoire et
mmoires, vol. II, Paris 1997, pp. 357-358.
34U pismima upuenim hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku (11. X. 1200.) i splitskom nadbiskupu Bernardu (21.
XI. 1202.) papa upotrebljava izraze iz Vukanova pisma (antonomasice christianos). Cfr. F. ANJEK,
Les
chrtiens bosniaques, p. 40.
29

lovljenim 21. studenoga 1202. na splitskog nadbiskupa Bernarda i legata Ivana de Casamare,
Papa izjavljuje da u Bosni, "zemlji plemenitog mua Kulina bana boravi rrmotvo nekih ljudi
koji su ozbiljno osumnji'eni i jako ozloglaeni zbog osuenog katarskog krivovjerja".35 Papa
otkriva motiv svoje intervencije i Kulinovu spremnost da izgladi spor posredovanjem
arhiakona Marina i dubrovakog nadbiskupa Bernarda (1 197.-1203.), ija metropolitanska
prava priznaje ovdje u vezi s krivovjerjem prvi put spominjani bosanski biskup.
Ne smatrajui se pozvanim ulaziti u teoloku problematiku, ban Kulin moli Apostolsku
Stolicu da u Bosnu poalje legata, koji e njegove podanike ispitati i pouiti u spornim
pitanjima.36 Ivan de Casamare, legat Apostolske Stolice, tijekom 1202. preko Splita stie u
Bosnu. Na polju zvanom Bilino, uz rijeku Bosnu, pred banom Kulinom, crkvenim i
svjetovnim uglednicima i okupljenim narodom krstjanski prvaci Dragi, Ljubin, Draeta,
Pribi, Ljuben, Rado i Vlado 8. travnja 1203. odriu se krivovjerja zbog kojeg su bili
ozloglaeni te se obvezuju da nee u svoje redove primati osobe koje ispovijedaju manihejski
nauk". Odreku e potvrditi dva krstjanska predstavnika 30. travnja iste godine pred ugarskohrvatskim kraljem Emerikom 30. travnja iste godine na Kraljevu otoku.37
Iz teksta abjuracije razvidno je da Papa nastoji urediti ivot krstjana po uzoru na
postojee statute redovnikih zajednica. injenica da ovi seba nazivaju krstjanima tj.
kranima navodi neke medijevaliste na zakljuak da bosansko-humski krstjani slijede
redovnika pravila sv. Bazilija, 38 ija Velika i Mala pravila redovnike tituliraju imenom
krMani.39
Legat Ivan de Casamare javlja papi da je bosanska biskupija trenutno bez biskupa,
sugerirajui mu da za novog biskupa imenuje jednog Latina, a da se zbog efikasnije uprave
prostrani bosanski teritorij podijeli na tri ili ak 'etiri dijeceze. 40 Obavijestivi Rim o

Reg. Vat. 5, fol. 55v: "Cum igitur in terra nobilis uiri Culini Bani quorumdam hominum multitudo moretur,
qui de dampnata Catharorum heresi sunt uehementer suspecti et grauiter infamati."
36 Ban Kulin se, naime, ispriao "quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat."
37 Insula Regia, Csepel, Budapest.
38 M. MILETI, / 'Krstjani di Bosnia, pp. 56-58.
39
BAZILIJE VELIKI, Regulae fusius tractatae, PG 31, co!. 894, 923, 970-979, 1019, itd. Pojmovi christianus',
'fratrum societas' i 'fratrum conventus' pripadaju bazilijanskoj terminologiji, izrazi magister', 'prelatus' i
'prior' dio su benediktinske tradicije (L. PETROVI, KrCani bosanske crkve, izd. 1953, pp. 165-179), to
ukazuje da je terminologija latinskog teksta abjuracije tek prividno redovnikog karaktera. Slinost proizlazi iz
injenice da bosanski krstjani' ive unutar zajednica (hia), kojima Inocent III nastoji dati redovniki peat
zapadnjakog tipa. Na temelju bilinopoljske izjave krstjanskih prvaka teko je stvoriti realnu sliku o ivotu i
rovanju bosanskih krstjankih zajednica.
t
4 A. THEINER, Vetera monumenta Slavorurn Meridionalium, t.
I, Rome, 1863, p. 36; F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani u povijesnim vrelima, Zagreb, 2003, pp. 84-85. Papa oito nije posluao savjet svog legata, jer
1209. bosanskim biskuporn postaje izvjesni Dragonja, koji nije poznavao latinski (S. CERVA, Sacra metropolis
ragusina, t. I, pp. 130-131).
36

abjuraciji bosansko-humskih krstjana, ugarsko-hrvatski kralj uvjerava Papu u lojalnost

Kulinova sina, koji se obvezao da ubudue nee davati podrke krivovjercima.41
Zadovoljan bilinopoljskim uspjehom, iji e zavr'ni akt postati uzorom za pravno
ustrojstvo srednjovjekovnih laikih zajednica, 42 Papa u Bosni nastoji uspostaviti crkvenu
ravnoteu u skladu s metropolitanskim pravom dubrovakog nadbiskupa Leonarda, koji je
1209. za novog bosanskog biskupa posvetio nekog Dragonju, kandidata slavenskog imena.43
Tobonja briga o suzbijanju krivovjerja 1233./1234, posluit e slavonskom hercegu
Kolomanu kao opravdanje za upad na bosansko podruje.44 Najprije obziran prema krstjanima,
ban Matej Ninoslav prisiljen je mijenjati takav stav, kako bi se pribliavanjem papinstvu
zatitio od agresivne ugarske politike, to se pokazalo uspjenim jer ga ve 10. listopada 1233.
papa uzima "u zatitu sv. Petra i Apostolske Stolice". 45 Zateen neeljenim razvojem
dogaaja, jer se umjesto teolokim razlozima krstjane poelo uvjeravati orujem, biskup Ivan
iz Wildeshausena "zbog ratnih napora (koji ga) nepodnosivo tite" podnosi ostavku na upravu
bosanskom biskupijom, oito smjeraju1 na postupke Kolomanovih kriara u sredinjoj Bosni.
Nakon neuspjenog nagovaranja da povue ostavku (20. rujna 1235.),46 papa Grgur IX. ga u
proljee 1237. razrjeuje biskupske slube. Na Ivanovo mjesto 26. travnja 1238. dolazi
ugarski dominikanac Ponsa, 47 ijim zalaganjem bosanska biskupija 1247. dolazi pod

41

Codex diplomaticus Croatiae, vol. III, pp. 36-37: "Hinc est, quod (...) Johannes ad presentiam nostram
accedens duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectarn
fovebant, secum duxisset (...) eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino illius terre, filio scilicet
memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia, si qua romana sedes eis de
cetero secundum deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari".
42
Ch. THOUZELLIER, Catharisme et valt:ffisme, p. 38; F. ANJEK,
Crkva bosanska: dualistika sljedba ili
evandeoski ideal zajednitva u duhu Pracrkve, Studia Vrhbosnensia 4, Sarajevo, 1991, pp. 163-164.
43
Cfr. S. CERVA-CRUEVI, Sacra metropolis Ragusina, t. I, pp. 129-131 (rukopis): "Anno MCCIX
Draghigna electus Bosniae Episcopus Ragusium venit, et a Leonardo Metropolita suo sacro Pontificatus ordine
initiatus fuit (...) Anno XII supra MCC Leonardus catholice studio religionis incensus, operam dedit eximiam
quidem, ut satis difficilem cum Draghigna Episcopo in omnibus sibi morem gerente, ut Patarini Heretici, qui
incuria decisiorum antistitum, et perfidiam Principum tolerantiam iamdiu grassabantur". Povijesno su zajamcena
neka imena Dragonjinih prethodnika: Vladislav (oko 1141.), Milovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.) ili
Dragonjin nasljednik Bratoslav (izmeu 1212. i 1232.) ukazuju na irilometodsku tradiciju bosanske crkvenosti.
Cfr. F. ANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani,
Kalendar Napredak za godinu 1996, p. 172, note
23.
44 J. idak (Studije,
p. 187) dr'i da je Koloman s vojskom krenuo u Bosnu u drugoj polovici 1233, a D. Mandi
(Bogomilska crkva, izd. 1962, p. 188) stavlja Kolomanovu vojnu u 1234. godinu.
45
Reg. Vat. 17, fol. 84; Codex Diplomaticus Croatiae, III, pp. 388: "Gregorius (...) dilecto filio nobili uiro
Ninosclauo, duci de Bosna (...) Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes oersonam et terram tuam de
Bosna cum omnibus bonis, qui impresentiarum rationabiliter possides, sub beati Petri et nostra proteccione
suscipimus (...) inhibentes, ne quis et in fide catholica permanentem super eadem terra, quam, sicut asseris,
progenitores tui fuerunt vitio heretice prauitatis infesti ab antiquo pacifice possederunt".
46
A. THEINER, VMHH, I, pp. 155-156; Codex Diplomaticus Croatiae,
III, pp. 444-445; S. KRASI,
Djelovanje dominikanaca (u Bosni) u srednjem vijeku, Studia Vrhbosnensia 4, Sarajevo, 1991, pp. 187-188; F.
ANJEK, Bosansko-humski krstjani, pp. 96-97.
47
C. EUBEL, Hierarchia catholica Medii aevi, pp. 142.

10

jurisdikciju kaloke metropolije, 48 a on svoju rezidenciju u srednjoj Bosni zamjenjuje

sigurnijim Dakovom, 49 ime zapravo, ironijom povijesti, ovaj hvaljeni borac protiv
krivovjerja oslobaa prostor krstjanima, koji e na teritoriju katolike dijeceze organizirati
monu heterodoksnu Crkvu bosansku.
Ustroj Crkve bosanske
U duhu srednjovjekovnih laikih bratstava Crkva bosansko-humskih krstjana ima svoje
punopravne lanove, "krteniem, koi su prave vere apostolske, praviem kr'srjanom'
kmetem' i pravem' kmeticam' kr'st'janicam'." Slijede "krstjani i Icrst'janice koi greha ne
ljube" i "mr'sni ljude". Krstjanskim prvacima i predstojnicima Crkve bosanske pripada naziv
`dobri ljude ili dobri muje'. Tako se za tepaiju' Batala Santia kae da on "bie mnogo
dobr' dobrim' ludem' i mnogo slavan' dobrim' Icr'stija(no)m' a za to ga b(og)' mnoae u
vjeki vjekom. Am(en)".8
Neki povjesniari uporno tvrde da su bosansko-humski krstjani neka vrst redovnika.8I U
jednoj odluci dubrovakog Malog vijea 1403. spominju se "patareni ili redovnici bosanske
sljedbe", 52 a 5. listopada 1433. Dubrovani izvjekuju sugraanina Ivana Stojkovia,
animatora Baselskog koncila, da narod bosanske patarene zove redovnicima, a da bi bilo
ispravnije rei da su oni bez vjere, reda i pravila. Prvi se naziva djed, drugi gost, trei starac a

etvrti strojnik. 53 Stjepan Vuki Kosaa

gosta Radina Butkovia naziva "svojim

redovnikom".84

48 A. THEINER, VMSM, I, p. 206;

Codex Diplomaticus Croatiae, IV, pp. 322-323; F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, p. 81. Papa Inocent IV. se
u svom inu poziva na molbe kalokog nadbiskupa, bosanskog
biskupa i ugarsko-hrvatskog kralja te "predictam Bosnensem ecclesiam cum omnibus suis iuribus subiciatis
auctoritate nostra ecclesie Colocensis". ZanimIjive podatke o dominikancu Ponsi v. G. VARGA, Biskup Ponsa
Anonymus, pisac djela 'Gesta Hungarorum?', Diacovensia, 1 /1 995, pp. 169-175.
48 Codex Diplomaticus Croatiae,
IV, pp. 494: "In villa que uocatur Diaco et ante domum in qua habitabat
episcopus Bosgnensis". S. JALIMAM, Dominikanci, p. 81; F. ANJEK, Bosanska biskupija,
p. 186.
88 Sankt Petersburg, ir. rkp. Q 11 1, No 62,
fol. 3; F. ANJEK, Les chrtiens bosniaques, p. 98.
Si J. IDAK Problem bosanske crkve,
p. 84; L. PETROVIC, Krani bosanske crkve, izd. 1953, p. 165; M.
MILETI, / Krstjanr di Bosnia, pp. 49-82.
82 K. JIRECEK J. RADONIC, Istorija Srba,
IV, 35: "Patarenos seu regullantes sette Bosne"; F. ANJEK, Les
chrtiens bosniaques, p. 90-91; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani,
pp. 33-35. Neka povijesna vrela
razlikuju krstjane od ostalog puka, a njihov status usporeuju s katolikim ili pravoslavnim redovnitvom. Tekst
bilinopoljske abjuracije potpisalo je sedam priora bosanskih Icrstjana (1203.), pa se ini kao da su pripadali nekoj
redovnikoj zajednici. Maja Mileti u tekstu abjuracije otkriva terminologiju redovnikih pravila sv. Bazilija. Svi
se ne slau u pitanju kojem su redu pripadali ti nazovi redovnici. Leo Petrovi dri da su to hrvatski benediktinci
glagoljake tradicije, koji su su u sukobu s dalmatinskom latinskom hijerarhijom bili prisiljeni iseliti u Bosnu.
Utmuem funkcije hrvatskog biskupa' oni su izabrali bosanskog, koji je s vremenom postao glavom samostalne
Icrivovjerne Crkve bosanske. Cfr. M. MILETI, / 'Krstjani' di Bosnia,
pp. 53-55; L. PETROVIC, Krstjani
bosanske crkve, pp. 142-148; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani,
str. 33-42.
83 Dravni arhiv u Dubrovniku,
Litterae et Commissiones Levantis 11, fol. 168v; N. JORGA, Notes et extraits, II,
318; M. MILETI, / 'Krstjani' di Bosnia, p. 52; F. ANJEK,
Les chrtiens bosniaques, str. 95, note 19:
"Patareni nuncupati religiosi dicti regni Bosne per ipsos Bosinienses licet verius dici possent sine fide, ordine et

11

Pojmovi christianus, societas fraternitatis i ftatrum conventus iz bazilijanske su

tradicije,55 a izrazi prior i prelatus, koji u latinskim dokumentima oznauju krstjane i njihove
56
zajednice, benediktinskog su podrijetla Naziv redovnik, u smislu lana heterodoksne Crkve
bosanske, najvjerojatnije se oslanja na zajedniki ivot krstjana. Ovu analogiju s
redovnitvom ima pred oima i Aeneas Silvius Piccolomini (papa Pio II, 1458.-1464.) kad
bosanske krstjane prikazuje kao "krivovjerne manihejce koji u zabitnim brdskim dolinama
imaju svoje samostane (hie)" . 57
Hijerarhijsko ureenje Crkve bosanske
Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se djed, koji je po svojoj slubi biskup Crkve
bosanske. Njemu asistiraju gosti i starci, koji se zajednikim imenom nazivaju strojnici.
Iako
podrijetlo naziva najuglednije linosti u Crkvi bosanskoj nije jo posve objaanjeno, neki ga
povjesniari dovode u vezu sa "dedecom od Sredeca", bogumilskim krivovjercem kojega
1211. proklinje Sinodik cara Borila.58
Djedov ugled nesporan je ne samo meu krstjanima Crkve bosanske nego i u
srednjovjekovnom bosanskom drutvu. Tako npr. ban Stjepan II. Kotromani oko 1323.
izdaje povelju u prisutnosti "velikog djeda Radoslava",59 Stjepana Rajkovia (1370.) ban
Tvrtko predaje "u veru dedinju, i vse C'rque Bosanske (...) i da ne suanj nikadar dokle je
koren u Bosne C'rque Boje, da o tom ima C'rqua statti".60 Krstjanin Hval pie "1404 ljeto v'
dni ep'iskup'stva i nastavnika i s'vr'itela cr'kvi bosan'skoi gospodina djeda Radomera",61 a
isti taj djed 8. sijenja 1404. javlja Dubrovanima da je izgladio spor izmeu Icralja Ostoje i

regula. Primus eorum dicitur died', secundus gost', tertius starac et quartus stroinich'. Qui IIIIor majores
sunt in heresi et in infidelitate Bosiniensium".
54 M. MILETI, / 'Krstjani' di Bosnia,
pp. 52-53. M. Orbini (11 regno de gli Slavi, Pesaro, 1601, p. 354) pie da
su bosanski krstjani stanovali "ne' Monasteri, posti nelle valli, e altri luoghi rimoti; ove le matrone, che di
qualche infermita guarrivano, soleuano andare come per voto servire un certo tempo prefisso. E cosi stavano
co'detti Monaci, o per dir meglio Peretici". Je Ii krivovjerje koje su navodno u Bosni propovijedali Matej i
Aristodije iz Zadra i dalmatinski patareni nailo na odjek u bosanskim samostanima? U nedostatku sigurnih
povijesnih vrela nije mogue rekonstituirati samostanski ivot u srednjovjekovnoj Bosni. U doba kad
benediktinci djeluju u drugim hrvatskim Icrajevima nema im traga u Bosni, u kojoj ini se postoji jedan
bazilijanski samostan smjeten u dolini rijeke Vrbasa.
55 M. MILETI, / 'Krstjani ' di Bosnia,
str. 58-66; F. ANJEK, Les chrMens bosniaques, p. 92, note 30.
56 L. PETROVIC, Krstjani bosanske crkve,
izd. 1953, pp. 165-179.
57 AENEAS SILVIUS PICCOLOMINI,
Cosmographia, Paris, 1534, str. 339: "Haeretici (...) quos vocant
Manichaeos (...) Horum coenobia in abditis locis montium conualibus sita feruntur". Slino i Mavro Orbini (11
regno, p. 354) tvrdi da su bosansko-humski krstjani stanovali "ne' Monasteri, posti nelle valli, e altri luoghi
rimoti".
58 D. KNIEWALD, Vjerodostojnost,
p. 274; M. MILETI, / 'Krstjani ' di Bosnia, str. 102.
59 L. THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bosniens,
p. 11; L. PETROVIC, KrMani bosanske crkve, p. 166.
60 D.
ity Acta croatica, I, 86; J. IDAK,
0 vjerodostojnosti isprave bosanskog bana Tvrtka Stjepanu
Rajkoviu, Zbomik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 11/1
954, p. 41.
61 Bologna, Biblioteca universitaria,
Ms. 3575-B, fol. 359.

12

vojvode Pavla Kleia te im po "svoimi strojniki i kestjani" alje pismo koje je napisano "u
gospodina episkupa na Janikih".62 Darovnicu sinovima Ivania Dragiia kralj Stjepan Toma
22. kolovoza 1446. predaje "gospodinu didu Miloiu (...) u ruke cr'kovne". 63 Radoslav
Icrstjanin prepisuje Knjigu otkrivenja i odreene liturgijske tekstove Crkve bosanske "u dni
dida Ratka".64
Dubrovani znaju za ugled djeda bosansko-humskih krstjana kad 30. travnja 1405. vojvodi Sandalju predla'u posredovanje "djeda, koji je gospodin i duhovni otac vae Crkve
bosanske".65 Mjesec dana kasnije, poslanici Republike parafirani tekst mirovnog ugovora
pohranjuju kod djeda Crkve bosanske. 66 U latinskim se ispravama slavenski izraz djed
prevodi s magister odnosno abbas'.67
Djed krstjana i biskup Crkve bosanske stekao je tijekom 13. i 14. st. ugled meu
talijanskim patarenima i junofrancuskim katarima. Ostaci pijemontskih i lombardskih
krivovjeraca otkrivaju u Bosni ne samo utoite i zatitu nego, ini se, i izvorite njihova
heterodoksnog nauka.68 Nije iskljueno da je djed Crkve bosanske preko svog predstavnika
godine 1223. podrao progonjene junofrancuske albigenze.69
Duhovna sluba strojnika, gosta i starca, jo uvijek je predmet istraivanja. 79 Crkva
bosanska imala ih je istovremeno i po nekoliko. Na hijerarhijskoj ljestvici gosti su bili ispred
staraca. Radin Butkovi, gost Crkve bosanske, bio je najprije krstjanin, zatim starac i
konano gost. Na nadgrobnom steku gosta Milutina iz Humskog kod Foe urezan je njegov
lik u kratkoj odjei sa tapom u desnoj i knjigom u lijevoj ruci.7I Gosti su, ini se, pomagali

N. KLAI, lzvori, II, 66; F. ANJEK, Les chrtiens bosniaques, pp. 96-97.
D. MANDI, Bogomilska crkva, d. 1962, p. 207.
64 Vat. Borg. illir. 12, fol. 59.
65 N. JORGA, Notes et extraits, 11, 107; F. ANJEK, Les chrffiens bosniaques, p. 97.
66 N. JORGA, Notes et extraits, II, 108.
62 U pismu djeda Mirohne (1427.) Ivan Tomko Mrnavi prevodi naslov djed s Dominus
Abbas' (F. ANJEK,
Les chrMens bosniaques, p. 97; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, pp. 108-109). I Mavro Orbini pie da se
"opat bosanskih samostana zvao djed" (11 regno, p. 354: "L'Abbate ch'era in questi Monasteri chiamavano
Ded").
68 Cfr. G. AMATI, Processus contra valdenses in Lombardia Superiori anno 1387,
Archivio storico italiano,
serie 111, Firenze, 1865, t. II/I, pp. 3-61.
69 F. ANJEK, Albigeois et 'crNtiens' bosniaques, Revue d'histoire de l'Eglise de France, 59/1973, str. 251267; ISTI, Les chrMens bosniaques, pp. 79-81.
2 0 gostima' Crkve bosanske pisao je P. Cokovi (0 kostima' Crkve bosanske,
Istorijski zbornik, 4/1983, pp.
7-40, irilicom). Isti je autor u Zbomiku radova o fra Anelu Zvizdoviu objavio prilog Ustrojstvo Crkve
bosanske (Sarajevo-Fojnica, 2000, pp. 61-83) u kojem nairoko raspravlja o nepostojeem "sveenstvu Crkve
bosanske" (pp. 65-74).
21 Steak gosta' Milutina izloen je u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
62
63

13

djedu

odnosno biskupu u propovijedanju i upravljanju krstjanskim zajednicama. Nije

meutim jasna uloga velikog gosta iz povelje bana Stjepana II. Kotromania (1323.).72
U sporovima s bosansko-humskim vladarima i vlastelom, Dubrovani nerijetko trae
posredovanje krstjana. 73 Gost Radin Butkovi, glavni savjetnik hercega Stjepana Vukia
Kosae u odnosima s Dubrovanima, koji ne zaboravljaju njegove usluge i obasipaju ga
priznanjima i znakovima prijateljstva. Na spominjanom steku gosta Milutina istaknuto je da
je ivio "u aste bosan(s)ke g(o)spode" te da je, to je ope poznato, primio darove "oo velike
g(o)spode i vlasteo i oo gr'ke g(o)spode".74
Djedu Crkve bosanske, vidjeli smo, pripada vano mjesto u javnom ivotu
srednjovjekovne Bosne. Na djedov se ugled pozivaju bosanski banovi, kraljevi i gospoda u
najdelikatnijim drutvenim i politikim pitanjima. Njegova rezidencija ima status loci
credibilis', gdje su se ovjeravali, izdavali i pohranjivali spisi od privatnog i javnog znaenja.
Djed redovito posreduje u sporovima izmeu bosanske vlastele i kralja, sudjeluje u politikim
raspravama, te kao savjetnik i glavni svjedok stavlja svoj potpis na Icraljeve povelje, a
obraaju mu se i graanske stranke da njihovim pravnim inima dade publicam fidem'.
Nauk bosansko-humskih krstjana
Bilinopoljski akt u crkvenoj politici pape Inocenta III. primjer je za dogovor sa
siromanim katolicima Duranda iz Huesce (1207.) i s humilijatima Bernarda Primma (1210.).
Na strukturalnu slinost Icrstjana sa siromanim katolicima, humilijatima i valdenzima odanim
Crkvi upuuje i leksika podudarnost bilinopoljske abjuracije.75
Unato obeanju da se "nee kao dosad nazivati kranima nego braom," spomenuto
ime ostaje znak raspoznavanja pripadnika Crkve bosanske. Tko su zapravo bosansko-humski
krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najee nazivaju latinski
kontroverzisti i hrvatski izvori katolike provencijencije, ili bogumili, "koji ne tuju ikone i ne
klanjaju se kriu," na to aludiraju istono-pravoslavni nomokanoni i sinodici?76

72 L. THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bosniens,

p.11; A. V. SOLOVJEV, Odabrani spomenici,
D.
Mandi (Bogomilska crkva, str. 215) usporeuje velikog gosta sa starijim sinom' u zapadnih katara, ap.J.106.
idak
(Enciklopedija Jugoslavije, III, 511) dri da je to poasni naslov dan jednom zaslunom lanu hijerarhije.
73
Dubrovaki dravni arhiv posjeduje bogatu dokumentaciju o diplomatima iz redova heterodoksne Crkve
bosanske. U sporu s hercegom Stjepanom Vukiem Kosaom 1451. Dubrovani prihvaaju pravorijek
krstjanskih predstavnika, koje smatraju "domini christianorum majores ipso Chercech et nobis" (N. JORGA,
Notes et extraits, II, 444). Iscrpnije o tom pitanju u F. ANJEK, Les chrtiens bosniaques,
pp. 125-127.
F. ANJEK, Les chrtiens bosniaques, str. 210.
75 C. THOUZELLIER, Catharisme et valdistne,
Marseille 1982, str. 38; F. ANJEK, Dualistiko-evangeliki
pokret u svjetlu Sacconije 'Sume o katarima i leonistimd, Bogoslovska smotra, XLVI (1976) 3, str. 304; ISTI,
KrManstvo na hrvatskom prostoru (VIL-XX stoljee), Zagreb, 1996, str. 177.
76 Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani,
str. 121-144; F. ANJEK, Les chrtiens bosniaques et le
mouvement cathare, str. 133-165.

14

Nauk bosansko-humskih krstjana ima odreenth slinosti s vjerskim uenjem bugarskih

i makedonskih bogumila, ali povijesna vrela iskljuuju njihov neposredni dodir, dok spisi
katolikih hereziologa svjedoe o doktrinarnim vezama krstjana s carigradskim umjerenim
dualistima i izravnom utjecaju krstjana na talijanske katare tzv. slavonskog reda'.77
Suton i nestanak Crkve bosanske
Teko je dati posve objektivni sud o ulozi bosansko-humskih krstjana u 15. st., jer se
vrijeme postupnog raslojavanja njihova crkvenog ustroja dijelom podudara sa slomom
samostalne bosanske drave, o emu je u zadnje vrijeme prikupljena i relativno bogata
historijska literatura.78 Ipak treba naglasiti da su u tom razdoblju nastali vrijedni povijesnoliterarni spisi iz pera samih krstjana na osnovu kojih se dade utvrditi da su pristalice Crkve
bosanske bili organizirani po uzoru na srednjovjekovna valdeka bratstva, ali se ne moe niti
nazrijeti dualistiko vjerovanje, koje uporno ponavljaju latinski kontroverzisti i polemiari.
U spisima 15. st. bosansko-humski krstjani kvalificiraju kao krivovjerci zaraeni
manihejskom zabludom". Franjevac Nikola iz Trevisa, negdanji ninski biskup (1410.-1424.),
3. rujna 1435. na Baselskom saboru izraava vrstu nadu da se "stanovnici Bosne, koji su
zaraeni manihejskom zabludom, dovedu u krilo Katolike crkve". 79 Na temelju izvjeka
Tome Tommasinija, hvarskog biskupa i legata Apostolske Stolice u Bosni, ijim je
nastojanjem, ini se, i kralj Stjepan Toma prigrlio katolicizam, papa Eugen IV. izjavljuje da
krivovjerni krstjani "tajnu boanskog utjelovljenja smatraju priinjanjem tako da utjelovljenje
Sina Bojega, muka i uskrsnue nisu se dogodili stvarno nego samo prividno. (Isti) avlu
priznaju mo ravnu svemoguem Bogu postavljajui dva prva poela, jedno zlih bia a drugo
dobrih; osuuju Stari zavjet a sakate Novi; osuuju enidbu i jela, koja je Bog stvorio na
slubu ljudima, proglauju neistim".8

U istom stilu anonimni redaktor glagoljicom pisanih Dijaloga pape Grgura ali
"nescrino kraljevstvo bosansko, na koga ni rosa, ni da(d) ne padi, pokle rodi i shrani i brani
77 D. MANDIC, Bogomilska crkva,
izd. 1979, str. 53-78; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 123-127; F.
ANJEK, Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana,
Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske
batine, 41-42 /1 995, str. 8.
78 Usp. A. MIJATOVIC,
Problem nestanka Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, CCP, II (1978) 2, str. 115.
79 D. MANDIC, Bogomilska crkva,
izd. 1962, str. 33; izd. 1979, str. 41.
80
D. FARLATI, Illyricum sacrum, sv. IV, Venetiis 1769, str. 257-258; D. MANDIC,
Bogomilska crkva, str. 34,
bilj. 35; str. 41-42, bilj. 36: "Ipsi sunt qui misterium divinae Incarnationis simulatorium fuisse contendunt, ita ut
incarnatio Filii Dei, passio, resurrectio non vere sed apparenter credantur exhibita (...) Hi sunt qui Diabolo parem
omnipotenti Deo exibent principatum, duo ponentes prima principia, unum malorum, alterum bonorum; hi sunt
damnatores veteris testamenti, mutilatores et corruptores novi; hi sunt qui nuptias damnant, qui cibos a Deo ad
usum hominum cretos immundos affirmant".

15

tolike i takove jeretike (patarene), ki govore da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela
lovianskoga i da je blaena diva Marija bila anjel (...) zakraujui prebivati sa enu i
vzdrati se od jili, ke Bog stvori i proaja".81
0 manihejstvu u Bosni 1. veljae 1449. papa Nikola V. pie legatu Tommasiniju,
naglaujui da je bosanski kralj Stjepan Toma "do nazad kratko vrijeme udaljen od istine
katolike vjere, ljagom manihejskog krivovjerja okaljan, s podlonim narodom dulje iao
stranputicom, (ali je konano) zbacivi zabludu, priznao istinu katolike vjere". Papa istie da
je u Bosni ostalo "vie plemia i velikaa zaraenih ljagom krivovjerstva", meu kojima je i
kraljev tast vojvoda Stjepan Vuki i vojvoda Ivan Pavlovi, koji je "pred tri godine primio
katoliku vjeru, ali je ve po drugi put od nje otpao".82
Stjepan Toma, vjerojatno iz politikog oportunizma, javno izraava uobiajeni in
poklona pred starjeinama Crkve bosanske, ali istodobno podrava katolike (franjevake)
propovjednike, to je razvidno iz pisma koje je 4. srpnja 1455. Ivan Kapistran uputio papi
Kalistu III: "Mnogi od ovih bosanskih krivovjeraca, koji su slijedili patarensku vjeru, uvi
rije Boju obraaju se na rimsku vjeru".83
Papa Pio II. u Kozmografiji istie da su u Bosni "vrlo moni krivovjerci, poznati kao
manihejci, veoma zao soj ljudi, koji ue da postoje dva poela stvari, jedno zlih a drugo
dobrih".84 Istu kvalifikaciju Papa koristi i u svojim Komentarima, 85
u kojima otkriva motive
koji su kralja Stjepana Tomaa 1459. naveli na obraun s pristalicama Crkve bosanske:
"Bosanski kralj, skoro istovremeno dok se iskupljivao zbog predaje Smedereva Turcima,
dokazujui svoju vjeru (...) prisilio je manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da
se isele iz kraljevstva ostavljajui svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krtenje. Krteno ih je
oko dvanaest tisua. etrdeset ili neto vie, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom
vojvodi Stjepanu, istomiljeniku u nevjeri".86
81 R. STROHAL, Patareni i hrvatska glagoljska knjiga,
Vjesnik Zemaljskog arhiva, 17/1915, str. 349; V.
TEFANIC, Glagoljski rukopisi JAZU, sv.
I, Zagreb 1969, str. 192; E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna
knjievnost, Povijest hrvatske knjievnosti, sv. II, Zagreb 1975, str. 392-393.
82
D. MANDIC, Bogomilska crkva, str. 34-35; str. 42.
83
E. FERMENDIN, Acta Bosnae, str. 225: "Multis ex illis haereticis Bosnensibus, qui fidem tenuerunt
patharenorum,
audientes verbum Dei, convertuntur ad fidem romanam".
84
Aenea Silvio PICCOLOMINI, Cosmographia,
Paris 1510, fol. 103r: "In Bosnia (...) quamplurimum haeretici
possunt, quos vocant Manichaeos, pessimum genus humanum, qui duo principia rerum produnt, alterum
malorum, alterum bonorum".
85
PII II., Commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contingerunt,
izd. A. Van HECK, sv.
Citta
del Vaticano 1984.
86
PII II., Commentarii,
I, 316-317: "Rex Bosne sub idem fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie
purgaret ac sue religionis fidem faceret (...) manicheos qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum
Christi acciperent, a regno migrare coegit substantia relicta: duodecim circiter milia baptizati sunt; quandraginta
aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perficlie socium, transfugere" (v. naslov
`Narativni spisi', str.... ).

16

Dominik Mandi i Jaroslav idak su, ini se, u pravu kad tvrde da je do 20. lipnja 1549.
godine, tj. do pada Smedereva, kraljev stav u odnosu na krstjane bio vie nego tolerantan, to
potvruje i pismo dominikanca Nikole Drakog, koji dvadesetak dana prije pada utvrde
izvjeuje kardinala Carvajala da je bosanski kralj spreman povesti rat protiv Turaka ako
dobije pomo sa strane, ali da se ne usuuje zaratiti jer se ne pouzdaje u svoje podanike
manihejce, koji vie vole Turke negoli Icrane, a ovi da ine gotovo treinu puanstva u
kraljevstvu.87
Zajedno s egzodusom krstjana iz Bosne zapoinje najvjerojatnije i rasap Crkve
bosanske. Oni koji nisu htjeli primiti katoliki krst odselili su se u podruja pod vlau
Stjepana Vukia Kosae ili su pobjegli na teritorij pod otomanskom okupacijom. Carigradski
patrijarh Genadije II. Skolarios tvrdi da je vojvoda Stjepan bio u dui pravoslavac,88 iako je
vojvoda humski jo 1448/49. izraze sinovske odanosti' uputio papi Nikoli V.89
Neutemeljene teze o masovnom prijelazu' krstjana na islam
S otomanskim osvajanjima postupno nestaje i heterodoksne Crkve bosanske, iako se
povijesno ne moe utvrditi a jo manje dokazati masovni pristup krstjana islamu, kao to tvrde
i uvjeravaju neki povjesniari, ponajeke iz bonjake kulturne sredine.
Nesporno je da je proces islamizacije zahvatio cijelo stanovnitvo Bosne i Huma,
neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti, te se nije provodio svugdje istim intenzitetom. Da se
krstjani Bosne i Huma nisu odve urili prigrliti islam dokaz je i molba gosta' Radina
Butkovia, koji je poetkom 1466. zatraio gostoprimstvo ili azil Mletake Republike za sebe
i pripadnike svoje heterodoksne zajednice. Senat Serenissime' izglasao je sa ezdeset
glasova za' i sedam protiv' da ugledni predstavnik hijerarhije Crkve bosanske s "pedeset ili
ezdeset osoba svog (vjero)zakona i svoje sljedbe" moe prijei na mletaki teritorij.9 Valja
podsjetiti da na mletakom teritoriju kao i na cijelom prostoru zapadno od Drine, sve do pada
Bosne (1463.) i Huma (1482.) pod otomansku vlast, gost Radin i heterodoksni krstjani bili su
pod stalnom prijetnjom sveprisutne kontrole Svetog oficija inkvizicije.

87 L. THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,

M0nchen 1914, str. 415; D.
MANDI, Bogomilska crIcva, izd. 1962, str. 417; izd. 1979, str. 504: "Die XXVII. madii (rex) Bosgne (...)
respondit quod ipse vult facere illud, quod sanctissimus dominus noster precipiet et vestra reverendissima
patemitas, tamen vult habere aliquod adiutorium, quia solus non valet pugnare cum Turcis ob causam istorum
manicheorum, quia isti magis vellent Turchos quam Christianos et quasi maior pars regni est, ipsorum videlicet
plures sunt manichei".
88 Usp. Genadkjevo pismo sinajskim monasima 1454/56. (nie, str. ...).
89 D.1VIANDIC, Bogomilska crkva, izd. 1962, str. 42.
90 M. UNJI, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Godinjak, 11/1961, str. 265; F. ANJEK,
Bosansko-humski krstjani, str. 178.

17

U turskim se defterima do kraja 15. st. imena pripadnika heterodoksnih krstjana vezuju
uz odreeno topografsko nazivlje, to ne znai da su navedeni krstjani ili gosti osadesetih i
devedesetih godina istoga stoljea obavljali svoje funkcije u Crkvi bosanskoj. Objektivni
povjesnik treba postaviti granicu izmeu kontinuiteta Crkve bosanske kao zajednice i ostataka
krstjanskog vjerovanja, koje se u narodu odralo i nakon propasti iste, makar samo
djelomino a nerijetko i u iskrivljenom obliku.
Kakav su stav zauzeli bosansko-humski krstjani u odnosu na sukob kranskog Zapada i
pobjedonosnih otomanskih vojni u Bosni i susjednim podrujima? U tom pitanju povijesna su
vrela odve skromna, a nerijetko i proturjena. Modru'ki biskup Nikola tvrdi da su Turci
osvojili Bosnu zato jer su ih u tome podupirali krstjani "koji su bili pokrteni protiv svoje
volje i kojima je bosanski kralj povjerio najutvrenije gradove svoga kraljevstva ne bi li
dobroinstvima i astima stekao njihovu vjernost".9I Jedan turski izvor iz 1465. podsjea da
su islamizirani patareni iz okolice Jajca "iznevjerili islam i opet preli na kranstvo kad je
kralj Matija (Korvin) 1464. ponovno osvojio Jajce".92
Neki povjesniari skloni su uveliavati broj pristalica heterodoksnih krstjana prelazei
preko injenice da su se istinskim lanovima Crkve bosanske smatrali samo pravi krstjani i
prave krstjanice svete vjere apostolske'. Jaroslav idak s pravom istie da "historijska vrela
ne govore u prilog uvrijeenog miljenja da su krstjani odmah i masovno prigrlili islam.
Proces islamizacije zahvatio je cijelo stanovnitvo, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost,
niti se provodio svugdje istom brzinom".93 Sreko Mate Daja s pravom primjeuje da kod
prijelaza na islam valja razlikovati prijelaz na islam bosanske vlastele od islamiziranja
bosanskog puanstva. 94 U krstjana kao i u katolika treba razlikovati prijelaz na islam
predstavnika hijerarhije odnosno krstjana koi su prave vere apostolske od islamiziranja
vjemika koi greha ne ljube' i mrs'nieh' ljudi', koji su s panjom sluali krstjanske
propovjednike ali su prijam duhovnog krtenja' u Crkvi bosanskoj odlagali za neku
pogodniju priliku.
Na kraju valja istaknuti da su se bosansko-humski krstjani, kao i mnogobrojni
egzaltirani osporavatelji odve materijaliziranog europskog kranstva u srednjem vijeku,
zalagali za povratak izvomoj komunitamosti Pracrkve, idealu prvih krkana opisanom u
Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama.
M. HADIJAHI, 0 nestajanju Crkve bosanske, Pregled, LXV (1975) 11-12, str. 1310-1311 (citat bez
navoda izvora).
92
str. 1323.
93 J. IDAK, L'Eglise de Bosnie au moyen dge,
Annales de l'Institut franeais de Zagreb, 2/1976, str. 29.
94
S. M. DAJA, Die Bosnische Kirche',
Mnnchen 1978, str. 68.
91

18

Prakticiraju1 ivot u duhu zajednitva u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima:

gradskom sirotinjom, prezaduenim ruralnim puanstvom, rtvama demografske eksplozije,
gospodarskih i monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u
sebi ukljuuje bijedu drugih, ali su izlaz iz drutvene krize uzaludno traili u pesimistikom
pogledu na svijet, pa su se kao katari, patareni ili valdenzi uskoro nali u sukobu s
institucionalnom Crkvom i zavrili na marginama krkanstva.

Franjo anjek op.

USTROJ HETERODOKSNIH ZAJEDNICA NA PROSTORU ZAPADNOG

KRCANSTVA U SREDNJEM VIJEKU

Katari

1 Valdenzi

! bosansko-huniski krstjani

19

pripravnici:
Credentes

Amici

mrsni ljudi

Paupers Christi

kristjani koji grijeha ne ljube

Fraters et sorores

krstjani i krstjanice svete

vjernici:
credentes
crestia

vjere apostolske

bons chretiens
bonnes dames
zajednice:
maisons

hospicij

hie

hospitia

studia

hospiciji

Ancia

Barba (ujak)

Starac

ancianus

propovjednici

ustroj zajednica:

propovjednice
hijerarhija:
boni homines:

akoni

diaconus (akon)

sveenici

filius minor (mlai sin)

biskupi (maiores,

starac

filius maior (stariji sin i

maiorales)

gost

strojnici dobri muje

nasljednik biskupa)
episcopus (biskup)

biskup (djed)
consilium generale
(godinja sinoda)

Rsum
Les chrMens (krstjani) dits bosniens sont le prolongement des confrries laYques, nes
vers la fin du 12" sicle sur le littoral croate, et le fruit du contact avec les contestataires
htrodoxes qui protestaient contre l'enrichissement de l'Eglise et l'alliance contre nature
entre le tr0ne et l'autel. Aux 13/14" sicles, ils entretiennent certaines relations avec les
patarins italiens et les cathares du sud de la France.

20

Qui taient en fait les chrffiens de Bosnie et de Hum (Herzgovine)? Des manichens,
ariens, cathares ou patarins, comme les dsignent le plus souvent les controversistes latins et
les sources croates de provenance catholique, ou encore des bogomiles, qui ne vnrent pas
les icnes et ne s'inclinent pas devant la croix , ainsi que le remarquent les synodiques
orthodoxes orientaux?
L'enseignement des chrtiens bosniens a certaines similitudes avec celui des bogomiles
bulgares et macdoniens. Cependant, les sources historiques srieuses excluent la possibilit
de contacts directs entre eux, et les crits des hrsiologues catholiques mettent en lumire des
rapports dans la doctrine avec les dualistes byzantins modrs et leur influence directe sur les
cathares italiens d'obdience ou de l'ordre slavon.
Comme nombre de contestataires exalts de la chrtient mdivale, les chrtiens bosniens
prnent un retour
l'esprit communautaire de l'Eglise primitive, & l'idal des premiers
chrtiens dcrit dans les Actes des aptres et dans les Epitres de Paul. Vivant dans l'esprit
communautaire, en contact quotidien avec les exclus, dshrits des villes, population rurale
crase de dettes, victimes de l'explosion dmographique, des changements conomiques et
montaires, les chrffiens comprirent fort justement que l'abondance des uns recle en soi le
dnuement des autres, mais ils cherchrent en vain une issue & la crise sociale dans une vision
pessimiste du monde, et entrrent bientt en conflit, & l'instar des cathares, des patarins ou des
vaudois, avec l'Eglise institutionnelle; ainsi se trouvrent-ils relgus aux marges de la
chrtient.
Mots cls : chrtiens et les chrtiennes, les fraternits laYques, le dualisme, Bosnie et
Hum (Herzgovine), L'Eglise catholique

21