Ne objavljivati do: 19.

aprila 2010.god. u 10.00

hhUhr

Dosje za medije
Švicarci negiraju genocid u Srebrenici
Prva krivična prijava
Sadržaj stranica

Zajedničko saopćenje za štampu - TRIAL i Društvo za ugrožene narode 19. aprila 2

2010.god.

Sadržaj tužbe 3-6

Tuženi 7

Tužitelji 8

Krivična norma za rasizam, definicija genocida i zločina protiv čovječnosti 9

Govor Ruth-Gaby Vermot, predsjednica Društva za ugrožene narode-Švicarske 10

Govor Philipa Granta, predsjednika TRIAL-a 11-12

Govor Fadile Memišević, predsjednice Društva za ugrožene narode za BiH 13-14

Govor Srđana Dizdarevića, osnivača i bivšeg predsjednika Helsinškog odbora za 15-16

ljudska prava u BiH

Originalni članak u listu „La Nation“:

17-22
Le lynchage médiatique des Serbes – I. La guerre de Bosnie

TRIAL (Track Impunity Always) – Švicarsko društvo za me unarodno krivi no

pravo /
PF 5116 / CH-1211 Genf 11 /Telefon: 022 321 61 10 / Fax: 022 321 61 10
E-Mail: info@trial-ch.org / Internet: www.trial-ch.org / PC 17-162954-3

Društvo za ugro ene narode - Švicarska / Wiesenstrasse 77 / CH-3014 Bern

Telefon: 031 311 90 08 / Fax: 031 311 90 65 / E-Mail: info@gfbv.ch/ Internet:
www.gfbv.ch / PC 30-27759-7

1
Zajedničko saopćenje za medije Društva za ugrožene narode i TRIAL-a

Švicarci negiraju genocid u Srebrenici

Prva krivična prijava
Lausanne, 19. aprila 2010.god.

Autori lista „La Nation“ genocid u Srebrenica nazivaju „pseudo-masakrom“. Društvo za

ugrožene narode i Švicarsko društvo za međunarodno krivično pravo – TRIAL predali su danas
istražnim organima u Kantonu Waadt krivičnu prijavu zbog poricanja genocida i zločina protiv
čovječnosti. Do ovog trenutka švicarsko pravosuđe bavilo se poricanjem genocida nad
evropskim Jevrejima i Jermenima.

Dva stalna autora desničarsko orijentiranog lista „La Nation“, negiraju:

1. genocid u Srebrenici i ubistvo preko 7.000 muškaraca muslimana;
2. strahote u koncentracionim logorima i zločine protiv čovječnosti počinjene od strane
Srba;
3. masovna silovanja koja su počinili bosanski Srbi;
4. granatiranje sarajevske pijace „Markale“ od strane srpskih vojnih snaga.

Članak je objavljen nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 17.februara 2008.godine. List „La Nation“
koji je organ političke partije „Ligue vaudoise“ (Liga zemlje Waadt) ubrzo nakon toga objavio je seriju
članaka o „Medijskom linču nad Srbima“. Tekst je do danas dostupan na web-stranici partije Ligue
vaudoise.

„Nakon strahota koje su žrtve preživjele, poricanje tih zločina je nepodnošljivo i spriječava istinsko
pomirenje svih pogođenih i time miran sužuvot u budućnosti“, izjavljuje Fadila Memišević, predsjednica
Društva za ugrožene narode za BiH. Predsjednik organizacije TRIAL Philip Grant kaže: „Argumenti
koje iznose autori su isti oni koje upravo sada izlaže i Radovan Karadžić u Den Haagu. Oni negiraju
patnje žrtava i oslobađaju krvnike krivice.“

Društvo za ugrožene narode Švicarske je organizacija za ljudska prava koja se širom svijeta zalaže
za progonjene manjine i indigene narode. TRIAL – Švicarsko društvo za međunarodno krivično pravo
bori se protiv nekažnjivosti počinilaca, pomagača ili inicijatora genocida, ratnih zločina, zločina protiv
čovječnosti, mučenja i odvođenja osoba u nepoznatom pravcu.

Za dalje informacije:
Christoph Wiedmer, rukovodilac Društva za ugrožene narode - Švicarske: 079 679 01 24
Philip Grant, predsjednik TRIAL-a: 076 455 21 21

2
Sadržaj tužbe:

1. „Pseudomasakar u Srebrenici“
U listu „La Nation“, organu političke partije Ligue vaudoise Denis Ramelet i Nicolas de Araujo pišu o
“pseudomasakru u Srebrenici”.

Tvrdnja:

Autori tvrde da srpske trupe nisu ubile oko 8.000 muškaraca i dječaka već da je stradalo oko 2.000
muslimana, među njima najveći dio u borbama.

Sudovi dokazuju suprotno:

Međunarodni sud pravde u Den Haagu – glavni sudski organ UN-a – u presudi od 26.februara
2007.godine srebrenički masakar okvalificirao je kao genocid.

1. Presuda Međunarodnog suda pravde: Sud zaključuje da su radnje počinjene u Srebrenici

koje potpadaju pod član II (a) i (b) Konvencije izvršene sa specifičnom namjerom da se grupa
muslimana Bosne i Hercegovine kao takva djelomično uništi, zbog čega se takve radnje
trebaju kvalificirati kao genocid počinjen od strane pripadnika Vojske Republike Srpske u i oko
1
Srebrenice otprilike od 13.jula 1995.god.

I Međunarodni krivični Sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) također sa sjedištem u Den Haagu u
nekoliko slučajeva donio je presude za genocid:

2. Presuda MKSJ-a protiv Radislava Krstića od 19.aprila 2004.godine: „Time što su pokušali
eliminirati jedan dio bosanskih muslimana, bosansko-srpske trupe počinile su genocid. Težili
su istrijebljenju 40.000 bosanskih muslimana koji su živjeli u Srebrenici. Ta je grupa
2
predstavljala sve bosanske muslimane.“

3. Presuda MKSJ-a protiv Vidoja Blagojevića od 17. januara 2005.godine: “Sud je uvjeren da su
sve kriminalne radnje koje su počinile bosansko-srpske trupe bile dio plana da se izvede
3
genocid nad bosanskim muslimanima Srebrenice.“ U istoj presudi MKSJ potvrđuje da je
4
masakrirano „preko 7.000 bosansko-muslimanskih muškaraca Srebrenice“.

1
http://www.icj-cij.org/docket/files/91/13687.pdf
2
http://www.icty.org/x/cases/krstic/acjug/en/krs-aj040419e.pdf, Note 37
3
http://www.icty.org/x/cases/blagojevic_jokic/tjug/en/bla-050117e.pdf, Note 674.
4 http://www.icty.org/x/cases/blagojevic_jokic/tjug/en/bla-050117e.pdf, Note 671
3
2. Navodni koncentracioni logor

Tvrdnja:

„La Nation“ tvrdi da zatvorenički logor Trnopolje nije bio koncentracioni nego izbjeglički logor u koji su
5
izbjeglice slobodno mogle ulaziti i napuštati ga. (1)

Sud dokazuje suprotno:

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) dokazuje suprotno. Prema Sudu, osobe
koje su bile u Trnopolju ne samo da su tamo držane zatvorene već su i konstantno zlostavljane,
prebijane, ponižavane, vrijeđane i prisiljavane na život u užasnim uslovima. Tribunal UN-a presuđuje
6
da se ova djela svrstavaju u zločine protiv čovječnosti.
7
Pored toga Sud potvrđuje da su u Trnopolju redovno ubijani ljudi.

5
„La Nation“ se poziva na izvještaj britanskog magazina „Living Marxism“, koji je 2000.godine od
strane Visokog suda u Londonu osuđen zbog klevete.
6
Urteil des ICTY IT 97-24 T Punkte 193, 225, 242, 544, 780, 787, 808.
7
Urteil des ICTY IT 97-24 T Punkte 193, 225, 242, 544, 780, 787, 808.
4
3. Navodna masovna silovanja

Tvrdnja:

„La Nation“ tvrdi da su procjene prema kojima je u ratu u Bosni i Hercegovini silovano od 10.000 do
60.000 žena (muslimanki) fantastične hipoteze.

Broj je teško ustanoviti:

- Vijeće Evrope: U maju 2009.godine Savjet Evrope je objavio izvještaj prema kojem je u toku
8
rata u BiH silovano preko 20.000 bosanskih, hrvatskih i srpskih žena.
- UN-ov Tribunal za ratne zločine: UN-Tribunal je silovanja u toku rata u BiH nazvao
9
sistematičnim.
- Amnesty International: Prema podacima Amnesty International-a MKSJ je do sada osudio
10
18, a Sud BiH za ratne zločine 12 muškaraca zbog višestrukog silovanja.
- UN-Komisija: Prema UN-Komisiji za povrede Ženevske Konvencije u bivšoj Jugoslaviji
najveći broj žrtava silovanja bile su bosanske muslimanke, a najveći broj počinilaca bili su
11
bosanski Srbi.

8
http://www.assembly.coe.int/Documents/WorkingDocs/Doc09/FDOC11916.pdf, pod A 6.
9 Presuda MKSJ-a, slučaj IT 98 – 30 / 1 P. 197
10
http://www.amnesty.org/en/news-and-updates/report/women-raped-during-bosnia-herzegovina-
conflict-waiting-justice-20090930
11
http://www.earlham.edu/~pols/ps17971/terneel/bassiouni.html

5
4. Napadi na pijacu u Sarajevu

Napomena:
U toku rata u BiH pijaca Markale u Sarajevu dva puta je pogođena granatom. Prvi napad 5.februara
1994.godine odnio je 68 života, a ranjeno je oko 200 ljudi. Nakon drugog napada 28.augusta
1995.godine sa oko 30 mrtvih NATO je napao srpske linije.

Tvrdnja:

Autori lista La Nation u svom članku nastoje predstaviti da je bio samo jedan napad granatom na
pijacu Markale i da su odmah nakon njega uslijedili NATO-napadi. Oni također tvrde da je
istraživanjem UN-a dokazano da je granata ispaljena sa linija koje su držali muslimani.

Sud dokazuje suprotno:

Granatiranje 5.februara 1994.godine. MKSJ dolazi do zaključka da ovaj napad nije izveden s
muslimanske strane već od strane srpskog Romanijskog korpusa. U postupku protiv prvog generala
ovog korpusa, Stanislava Galića, MKSJ ga proglašava krivim za zločin protiv čovječnosti jer su
12
njegove trupe ciljano gađale civilno stanovništvo.

Napad granatom 28. augusta 1995.godine. U postupku protiv Dragomira Miloševića, nasljednika
gore navedenog Stanislava Galića, MKSJ zaključuje da je granata koja je pala nedaleko od Markala
„ispaljena s područja koje je bilo pod kontrolom srpskog Romanijskog korpusa“ i da su to učinili
13
„pripadnici srpskog Romanijskog korpusa“

12
http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/French/Judgement/NotIndexable/IT-98-29-
A/JUD164R0000270384.pdf, Note 335
13
http://www.icty.org/x/cases/dragomir_milosevic/tjug/en/071212.pdf, Note 724
6
Tuženi:
Autori članka Denis Ramelet i Nicolas de Araujo

Autori:
Denis Ramelet i Nicolas de Araujo pripadaju poznatim aktivistima partije „Ligue vaudoise“ kao što to
opisuje list „L’Hebdo“ krajem jula 2008.godine. Već godinama oni su stalni autori u listu „La Nation“, a
obojica su u protekle tri godine redovno publicirali tekstove u listu „La Nation“.

Njihovo okruženje: La Nation, Ligue vaudoise

List „La Nation“:

„La Nation“ izlazi svake dvije sedmice u Lausanni. List najčešće obuhvata četiri stranice bez fotografija
i dostiže tiraž od 4.000 primjeraka. Mali izbor tekstova lista „La Nation“ objavljuje se i na internetu.
Odgovorni urednik je Jean-Blaise Rochat.

Ligue vaudoise:
„La Nation“ je organ političke partije Ligue vaudoise. Partija je osnovana 1931.godine. Ona Kanton
Waadt vidi kao samostalnu državnu tvorevinu (naciju) i bori se protiv centralističkih težnji. U toku 30ih
godina prošlog stoljeća zastupala je staleškodržavne ideje, a širila je i antisemitske predodžbe. Prije i
za vrijeme Drugog svjetskog rata podržavala je autoritarne režime, a u vremenu poslije rata kretala se
u krugu aktivističkih antikomunista. U proteklim desetljećima borila se protiv međunarodnog otvaranja
Švicarske, posebno pristupa Švicarske UN-u i Evropskoj privrednoj zajednici. Početkom 90ih godina
prošlog stoljeća izjasnila se protiv uvođenja krivične norme za rasizam. Olivier Delacrétaz koji je od
1977.godine predsjednik partije Ligue vaudoise tada je u pokretu antirasizma vidio „borbu za kulturno i
političko ujednačavanje svijeta uz pomoć ljudskih prava“.

7
Tužitelji

Društvo za ugrožene narode

Društvo za ugrožene narode je internacionalna organizacija za ljudska prava koja se širom svijeta
zalaže za progonjene manjine i indigene narode. Švicarska sekcija – koja zajedno sa organizacijom
TRIAL predaje tužbu – već dugi niz godina se zalaže za žrtve rata u Bosni I Hercegovini. Među njima
su prije svega žrtve genocida, ratnih zločina, progona i silovanja. U svom radu Društvo za ugrožene
narode – Švicarska ima podršku Bosanske sekcije Društva za ugrožene narode koja ima urede u
Sarajevu i Srebrenici. Bosanska sekcija radi na dokumentiranju ratnih zločina i zločina genocida,
informira nacionalne i internacionalne medije o povredama ljudskih prava u BiH, organizira seminare,
konferencije i mirovne akcije u korist žrtava rata. Zalaže se za suočavanje s ratnim zločinima i
zahtijeva pravdu za žrtve rata. Društvo za ugrožene narode za BiH radi zajedno s udruženjima žrtava –
npr. s udruženjima majki Srebrenice - kao i sa udruženjima prognanika. Zalaže se za multikulturalni
suživot svih etničkih grupa i religijskih zajednica u Bosni I Hercegovini. Bosanska sekcija je pokrenula
projekte pomirenja između srpskih i bošnjačkih žena u Srebrenici. Dugi niz godina Društvo za
ugrožene narode surađuje sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), prati
svjedoke i opskrbljuje Sud brojnim podacima.

TRIAL (Track Impunity Always) – Švicarsko društvo za međunarodno krivično pravo

TRIAL (Track Impunity Always) – Švicarsko društvo za međunarodno krivično pravo bori se protiv
nekažnjavanja počinilaca, pomagača ili inicijatora genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti,
mučenja i odvođenja osoba u nepoznatom pravcu.
TRIAL daje žrtvama takvih zločina pravnu podršku u njihovim zahtjevima za pravdu i naknadu. Društvo
je u Bosni i Hercegovini prisutno od 2007.godine i zastupa brojne porodice, neovisno o njihovoj
etničkoj pripadnosti, čiji su članovi bili žrtve odvođenja u nepoznatom pravcu i smaknuća. TRIAL se od
2008.godine više puta pojavio pred Evropskim sudom za ljudska prava i UN-ovim Komitetom za
ljudska prava, a priprema se i za nove aktivnosti u narednim sedmicama pred ovim ustanovama. Ova
organizacija daje podršku žrtvama rata koji i nakon 18 godina i svih do sada poduzetih napora za
pronalazak posmrtnih ostataka njihovih bližnjih još nisu vidjeli nikakve rezultate i još uvijek čekaju na
ostvarenje pravde kroz gonjenje ratnih zločinaca. Pored toga, TRIAL će ove godine lansirati projekat
koji će ljudima koji su za vrijeme rata bili žrtve seksualnih zločina ponuditi pravnu pomoć.

8
Krivična norma za rasizam
Definicija zločina genocida i zločina protiv čovječnosti

Premijera
Po prvi put švicarsko pravosuđe će se suočiti s negiranjem genocida i zločina protiv
čovječnosti počinjenih u Bosni i Hercegovini.

Krivična norma za rasizam:

Švicarski krivični zakonik StGB čl. 261 bis, paragraf 4:
U Švicarskoj će krivično odgovarati onaj ko „javno […] negira genocid ili druge zločine protiv
čovječnosti, grubo ih minimizira ili pokušava opravdati“.
Ova odredba je dio krivične norme za rasizam koja je uvedena 1995.godine. Od tada su švicarski
sudovi izricali presude isključivo u slučajevima negiranja holokausta i genocida nad Jermenima. Tako
su osuđeni Švicarci Jürgen Graf i Bernhard Schaub koji su negirali holokaust kao i turski nacionalisti
Dogu Perinçek und Ali Mercan koji su negirali genocid nad Jermenima. .

Definicija genocida:
Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17.jula 1998.godine, član 6:
Prema Rimskom statutu Međunarodnog krivičnog suda od 17.jula 1998.godine kao genocid se tretira
„svako djelovanje koje je počinjeno s namjerom da se uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska
grupa u cjelini ili djelimično“. Kao odgovarajuća djelovanja Statut navodi između ostalog: „ubijanje
pripadnika grupe, nanošenje teških fizičkih ili duševnih oštećenja članovima grupe, namjerno
nametanje životnih uslova grupi koji mogu dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja“.

Definicija zločina protiv čovječnosti:

Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17.jula 1998, član 7
Ovo činjenično stanje obuhvata radnje počinjene „u okviru proširenog ili sistematskog napada na
civilno stanovništvo uz saznanje o napadu“. Konkretno se tu ubrajaju delikti kao što su namjerno
ubijanje, istrijebljivanje, porobljavanje, deportacija, lišavanje slobode, mučenje, seksualni delekti i
aparthejd koji su počinjeni u okviru proširenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo.

9
Govor Ruth-Gaby Vermot, predsjednice Društva za ugrožene narode -
Švicarske, bivše zastupnice u Parlamentu Švicarske i Vijeća Evrope

Pravo i pravda – krivična prijava zbog negiranja genocida u Srebrenici i drugih

zločina protiv čovječnosti

Danas su Društvo za ugrožene narode i TRIAL (Track Impunity Always) – Švicarsko društvo za
međunarodno pravo podnijeli krivičnu prijavu protiv autora koji javno negiraju genocid u Srebrenici i
druge zločine protiv čovječnosti počinjene 1992 – 1995.godine u toku rata u Bosni i Hercegovine kod
istraživačkih organa Kantona Waadt.

Na pravo i pravdu veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini čekao je godinama. Ovo je prvi put da se
švicarsko pravosuđe mora baviti genocidom u Srebrenici. Do sada je to bio slučaj samo s negiranjem
genocida nad evropskim Jevrejima i nad Jermenima. (Sjećate se tužbe protiv Dogu Perinçek-a).
Ova krivična prijava ima svoju historiju: Prije dvije godine list „La Nation“, organ političke partije Ligue
vaudoise, objavio je seriju od četiri članka pod naslovom "Medijski linč nad Srbima". Objavljivanje ove
serije članaka bila je reakcija na proglašenje nezavisnosti Kosova 17.februara 2008.godine. U prvom
tekstu dva autora, obojica aktivisti partije Ligue vaudoise, bave se ratom u Bosni. Oni između ostalog
negiraju genocid u Srebrenici i nazivaju ga “pseudo-masakrom”. U svom tekstu negiraju i strahote u
koncentracionim logorima, masovna silovanja počinjena od strane bosanskih Srba kao i
bombardovanje sarajevskih Markala sa srpskih položaja. Motiv autora je očigledan: Oni žele osloboditi
počinioce krivice i predstaviti ih kao žrtve medijskog izvještavanja.
Negiranje genocida i zločina protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini je u potpunoj suprotnosti prema
saznanjima utvrđenim na internacionalnim i nacionalnim sudovima. Čak i Narodna skupština Republike
Srbije nedavno je zločine u Srebrenici nazvala „tragedijom“ iako bez pominjanja riječi genocid. To je
bio jako bitan iako nedovoljno hrabar korak.

Ova dva autora koji u listu „La Nation“ iz aprila 2008.godine negiraju genocid i zločine protiv
čovječnosti u Bosni i Hercegovini (članci su još uvijek dostupni na njihovoj internet-stranici) daju
podršku onim još uvijek neporaženim društvenim snagama koje ne žele prihvatiti vlastitu odgovornost.
Naša krivična prijava je stoga i jedan znak protiv nekažnjavanja počinilaca, njihovih pomoćnika ili
inicijatora genocida, ratnih zločina, zločina protov čovječnosti, mučenja, odvođenja ljudi u nepoznatom
pravcu. Ali ona je i znak za zahtjev da se o ljudskim pravima ne smije pregovarati, da ih se uvijek i
svuda moramo pridržavati i braniti ih.

10
Govor Philipa Granta, predsjednika TRIAL-a
Neprihvatljivo pljuvanje u lice žrtvama

2.marta 2010.godine Radovan Karadžić, bivši predsjednik bosanskih Srba, u svom uvodnom govoru u
procesu koji se protiv njega vodi pred Krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY / MKSJ),
obznanio je svoju strategiju. Ona se može sažeti u jednoj riječi: negirati. On ne negira samo svoje
sudjelovanje u strahotama koje su se desile u BiH ili svojoj odgovornosti za njih – ne, on negira da su
se one uopšte dogodile. Srebrenica je, objašnjava optuženi, mit. Mrtvih je sigurno bilo, ali je to bilo ili
zbog prirodnih uzroka smrti ili u toku borbi. Ali tamo nije bilo nikakvog masakra, a posebno ne
genocida! Iz njegove perspektive Sarajevo nije bilo pod opsadom, a masakri koji su se tamo dogodili,
kao što je npr. masakr na pijaci Markale, trebaju biti pripisani Bosancima koji su bili spremni da ubiju
vlastite ljude kako bi izazvali reakciju međunarodne zajednice.
Ove izjave neće izdržati temeljitiju provjeru u toku procesa. Nakon 15 godina istraživanja i brojnih
procesa velika većina činjenica je već utvrđena.
Negiranje zločina počinjenih od 1992. do 1995.godine u Srebrenici, u opkoljenom Sarajevu i na
brojnim drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine mogu pratiti veliki dijelovi stanovništva na
Balkanu. Oni to mogu poslušati, složiti se s tim pa čak to i prihvatiti kao vlastitu istinu. I pored
istraživanja, presuda, dokaza, negiranje se brzo širi.
Ipak više čudi da se negiranje nekada sprovodi i ovdje u Švicarskoj. U određenim publikacijama kao i
na internetu se citiraju, brane ili čak i prihvataju teze koje je iznio Radovan Karadžić. Počinjeni zločini
kao što je genocid u Srebrenici, bombardovanje Sarajeva, koncentracioni logori, masovna silovanja
predstavljeni su kao propaganda, kao laži i velika insceniranja koje Zapadu daju mogućnost da
opravda svoju anti-srpsku politiku.
La Nation, dvosedmično izdanje političke partije Ligue vaudoise, objavilo je npr. niz članaka pod
naslovom „Medijsko pogubljenje Srba“ od kojih se jedan bavi pitanjem Bosne i još uvijek je dostupan
na internetu. Ova dva autora članka u njemu po maniru dr. Karadžića i uz pomoć nepotpunih citata i
lažiranih izvora negiraju
- da se dogodio genocid u Srebrenici,
- da je postojao logor Trnopolje,
- da je bilo masovnih silovanja,
- da je pijaca Markale u Sarajevu bombardovana.

Svaka od ovih tačaka bila je predmet istraživanja, procesa i presuda – kako na MKSJ tako i pred srpskim i
bosanskim sudovima. Nedavno, 31.marta ove godine, Narodna skupština Republike Srbije konačno je i sama
„osudila zločin koji je počinjen u julu 1995.godine nad bosanskim stanovništvom Srebrenice i
izvinila se porodicama žrtava“. S moralnog gledišta članak u listu La Nation je udarac u lice
ubijenim, nestalim, zatočenicima u logorima, silovanim ženama. U svojoj namjeri da rehabilitiraju Srbe,
autori članka pljuju u lice žrtava. U krivično-pravnom pogledu ovakve izjave u Švicarskoj predstavljaju
prijestup koji je kažnjiv po članu 261bis Krivičnog zakonika. Savezni sud je već odlučio da je kažnjivo
11
negirati holokaust ili genocid nad Jermenima. TRIAL i Društvo za ugrožene narode podržavaju žrtve
rata u Bosni i surađuju s njima, te se stoga zalažu da pravosuđe kazni ljude koji u Švicarskoj
uništavaju spomen na žrtve i još više otežavaju pomirenje na Balkanu. .

12
Govor Fadile Memišević, predsjednice Društva za ugrožene narode za BiH
Poricanje genocida – drugo ubijanje žrtava

Evropa je šutila kada su jugoslavenske trupe i odredi srpske milicije u Bosni sprovodili genocid koji se
sintagnom „ etničko čiščenje „etablirao kao novi termin u medjunarodnim raspravama o njemu. Etničko
čiščenje bio je cilj rata, a ne njegova posljedica. Zločin koji je počinjen jula 1995. godine u Srebrenici
dobro je dokumentiran.Kada taj zločin posmatramo iz perspektive žrtava onda taj zločin izgleda još
monstruoznije. Dovoljana je samo jedna ispovijest žene koja je kroz kratak opis odvajanja muškaraca
ukazala na patnje i užas: „Muške su odmah odvajali na jednu a žene na drugu stranu. Žene su potrpali
u kamione i autobuse.Mnoge majke su se borile za svoju djecu koju su im otimali i odmah ubijali.Meni
su uzeli tri moja sina i muža. Od tada ja samo vegetiram.“
Hiljade je ovakvih majki koje smisao svog tužnog života nalaze u prekopavanju masovnih grobnica
tražeći kosti svojih ubijenih sinova, muževa,braće i rodjaka. One žive za dan da nakon ekshumacija i
identifikacija ukopaju svoje najmilije po ljudskim i božijim zakonima Punih petnaesr godina ove
majke,žene, sestre traže istinu o sudbini svojih najmiliji.Vrlo mali broj je onih kojepronadju kompletne
skelete . Obično ukopavaju po jednu kost. Nakon masovnih likvidacija poput one u Pilicama kod
Zvornika gdje je ubijeno 1500 ljudi (o čemu je svjedočio Dražen Erdemovic pred ICTY) i srpske trupe
su ubijene bacali u masovne grobnice koje su zatim prekopavali i opet zatrpavali u druge grobnice
kako bi uništili tragove tog užasnog zločina.
U Memorijalnom centru u Potoćarima, koji je podignut kako bi trajno podsjećao na užas koji se dogodio
u Srebrenici do danas je nakon ekshumacja i idantifikacija ukopano 3900 srebreničkih žrtava
srebreničkog genocida.
U presudi generalu Radisavu Krstiću se izmedju ostalog kaže; „Medju teškim zločinima koje ovaj Sud
mora kazniti,zločin genocida je posebno izdvojen za osudu i kaznu . Ovaj zločin je stravičan u svom
dometu, njegovi počinitelji traže uništenje čitave grupe ljudi.Oni koji vrše genocid žele uskratiti
bogastvo nacionalnosti, rase religija koje krasi čovječanstvo. Ovo je zločin protiv cijelog čovječanstva,
a njegova šteta osjeti se ne samo unutar grupe protiv koje je usmjeren negona ukupno stanovništvo
zemlje .“

Medjunarodni sud pravde u Den Hagu 27. februara 2007. godine donio je presudu kojom je potvrdjeno
da su trupe i policija Republike Srpske počinile genocid nad više od 8000 srebreničkih muškaraca
Istvremeno Srbija je proglašena krivom za nespriječavanje genocida u Srebrenici.
Parlamentarna skupština Savjeta Evrope donijela je 15. januara 2009. godine donijela je Rezoluciju
kojom se od zemalja članica zahtijeva da skupštinskim aktima osude zločin genocida. Za preživjele
žrtve priznavanje genocida predstavlja put ka ublažavanju njihovih patnji i boli za sve ono što su
preživjeli. Umjesto priznavanja danas je na području Republike Srpske i Srbije prisutno negiranje,
minimiziranje i tabuiziranje genocida. Na taj način se ne ubijaju ponovo žrtve već se ubija i nada za
pomirenje bez kojeg nema trajnog mira u regionu

13
Negiranje zločina neovisno od toga da li se oni dogodili u Švicarskoj, Srbiji ili Bosni ne samo da po
drugi put ubije žrtve nego i uništava nadu za pomirenje bez kojeg nema ni dugotrajnog mira u regionu.

14
Govor Srđana Dizdarevića, osnivača i bivšeg predsjednika Helsinškog odbora
za ljudska prava u Bosni i Hercegovini
Ratni zločini su djela pojedinaca a ne grupa
Nakon okončanja tragičnih konflikata u bivšoj Jugoslaviji krajem devedesetih godina na vidjelo su
izašle dvije glavne tendencije. Kod jedne je ljudima bilo bitno da se zacijele ratne rane. Oni su imali
povjerenje u pravosuđe i rad sudova i na različite načine su se angažovali na pronalasku istine i
postizanju pomirenja kako bi doprinijeli procesu normalizacije. Druga tendencija se bazira na istoj
strani kao i uzrok rata koji još i danas živi u obliku ekstremnog nacionalizma i krivce vidi samo u drugim
etničkim grupama dok je vlastita etnička grupa uvijek nevina i jedina žrtva.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Den Hagu (ICTY / MKSJ) i nadležni sudovi u regionu
bave se pretežno najtežim zločinima: genocidom, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti. Pred
svim sudovima optuženi su isključivo pojedinci odgovorni za te zločine. Sve u svemu, do sada su
Međunarodni krivični sud i sudovi u Bosni i Hercegovini osudili 445 osoba odgovornih za zločine
počinjene u toj zemlji. Etnički sastav osuđenih je proporcionalan sastavu stanovništva.
Ne može biti govora o tome da su sudovi bili pristrani ili da su jednoj etničkoj grupi pripisali kolektivnu
krivicu za počinjene zločine. Kako se može govoriti o anti-srpskom držanju sudova i anti-srpskim
procesima kada je npr. u Republici Srpskoj pred sudom bilo 54 bosanskih Srba i 8 Bošnjaka? U
Federaciji BiH gdje Bošnjaci čine većonu, bilo je 59 optužnica protiv Bošnjaka i 53 protiv Srba. To
pokazuje da revizionističke teze nemaju nikakvog utemeljenja.
I ovdje, u Švicarskoj, u novini La Nation koja izlazi dva puta mjesečno moglo se pročitati da su zločini u
Srebrenici preuveličani. Zar autore stvarno moramo podsjećati na to da je Komisija Vlade Republike
Srpske dokazala da je Vojska Republike Srpske pobila 7800 bosanskih muškaraca i dječaka?
Moramo li ovdje ponavljati da je Međunarodni sud pravde u Hagu masakr u Srebrenici okvalificirao kao
genocid, a Srbiju okrivio za „izostanak pomoći ugroženim osobama“?
Članak koji se proteže preko četiri broja lista La Nation sadrži i druge revizionističke teze. Tako se
sumnja u to da je Vojska Republike Srpske odgovorna za masakr na Markalama iako je to već
dokazano pred Tribunalom u procesu protiv generala Galića i Miloševića. Čak i oblik rata u BiH je
namjerno pogrešno prikazan. Autori govore o “građanskom ratu” iako je više puta dokazano da su
jedinice bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) kao i jedinice HV-a u znatnoj mjeri bile uključene u
rat u BiH.
Civilno društvo u državama bivše Jugoslavije svjesno je opasnosti koja potiče od onih koji negiraju
genocid. Ono već dugo podržava proces normalizacije time što daje vlastiti doprinos da se sazna istina
o događajima u ovom regionu. To je prvi korak ka pomirenju ili, ako damo prednost drugom izrazu,
normalizaciji odnosa među zemljama, etničkim grupama i prje svega među ljudima. Nažalost, političke
ustanove do sada nisu dale podršku ovom angažmanu. Ali je nevladinim organizacijama ipak pošlo za
rukom da načine spisak žrtava i time daju doprinos objektivnom pisanju historije ranih devedesetih
godina. Uz to, regionalne nevladine organizacije u jednoj široko organizovanoj akciji žele prikupiti
milion potpisa kako bi prislile vlade zemalja bivše Jugoslavije na osnivanje jedne naddržavne

15
regionalne komisije koja će podržati ovaj proces i proširiti ga i preko uloge sudova, a to je jako važno
za budućnost regiona.
Uvjeren sam da se radom sudova i pravosuđa uz podršku i angažman civilnog društva mogu uspješno
suzbiti revizionističke tendencije i negiranje genocida.

16
Originalni tekst objavljen 11.aprila 2008.godine u „La Nation“:

Medijski linč nad Srbima - I. Rat u Bosni

Nicolas de Araujo, Denis Ramelet

La Nation, br. 1834 - 11 april 2008. g.

Srpska pokrajina Kosovo 17. februara proglasila je nezavisnost. Usprkos činjenici da ova
secesija krši međunarodno pravo, oko četrdeset zemalja, medju njima i Švicarska, žurno su priznale
novu "državu". Kako je to moguće? Moguće je zato što zapadni mediji već više od dvadeset godina
Srbe predstavljaju kao naciste. Tako su zapadne sile 1999. godine mirne duše mogle da Srbiju
bombardiraju čitava dva i pol mjeseca, a države koje za sebe tvrde da uvažavaju pravo, bile su u
stanju da 2008. godine opravdaju amputaciju jednog dijela Srbije.

Ovi teški dogadjaji, čini nam se, zaslužuju čitav niz članaka. Osim brige za istinu koja nas
primorava da se zauzimamo za odbranu jednog naroda koji je nepravedno oklevetan, nevolje Srbije
ilustriraju i to kakve mogu biti krajnje posljedice jednog medijskog linča, na isti onaj način kako je
Švicarska postala žrtva u aferi oko novca na bankovnim računima (za vrijeme Drugog svjetskog rata)
bez kasnijih saznanja o nasljednicima. Šta se poslije kolapsa komunizma stvarno dogodilo na
Balkanu? Kako su Srbi blaćeni pred očima cijelog svijeta? I prije svega, zašto? Tako glase neka od
pitanja na koja ova serija članaka nastoji dati odgovore, pa čak i preporuke za njihovu podršku.

--------------- * * * * --------------

Pomisao da su Srbi postali novi nacisti izgleda na prvi pogled upitna za svakoga ko poznaje
historiju Balkana - što je, na žalost, rijedak slučaj u zapadnoj javnosti. Mi ćemo ukazati na to da ni
jedna od teških optužbi (etničko čišćenje, pokolji, logori itd.) iznesenih protiv Srba ne može izdržati
provjeru činjenica. Prije nego što pogledamo šta se zapravo dogodilo na Balkanu nakon sloma
komunizma, uputno je napraviti jedan pregled historije Jugoslavije. To će nam takodjer pružiti priliku da
prepoznamo da li Srbi imaju rasističke predispozicije.

Jugoslavija (1918 - 1990. g.)

Srbija se 1878. godine oslobodila turskog jarma. Ona je 1912. - 1913. godine oslobodila i svoja
posljednja područja, medju njima i Kosovo. 1918. godine Slovenci, Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini,
koji su do tada bili pod austro-ugarskom dominacijom, formiraju novu državu koja traži od Srbije da s

17
njima uđe u uniju. Srpska dinastija Karadjordjevića pristaje na taj zahtjev i preuzima vodstvo nove
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kralj Aleksandar Prvi 1929. godine ime države je preimenovao u
Jugoslavija ("Zemlja južnih Slavena") i dao sebi zadatak da kreira jedan zajednički identitet koji treba
ostaviti prostor i posebnim identitetima. Medjutim, autoritarno provodjenje ove politike u jakobinskom
duhu smeta nesrbima.

1941. godine Njemačka je pregazila Jugoslaviju i zemlja biva podijeljena (Kosovo je predato
Albaniji, Slovenija Italiji itd.). U Hrvatskoj, kojoj je dodijeljena Bosna, kao i u Srbiji instalirane su
poslušne vlade. Već mjesec dana nakon poraza protiv okupatorske sile ustaju četnici srpskog generala
Mihajlovića dok su komunistički partizani još vezani za njemačko-ruski pakt. Uostalom, Srbi spašavaju
puno Jevreja, često pri tome žrtvujući vlastiti život, kako o tome svjedoči pismo jednog jevrejskog
14
ljekara iz Beograda 1942.godine. . S druge strane, Nijemci su u Hrvatskoj dobrodošli kao osloboditelji
15
i instaliraju režim ustaša koji masakrira više od pola miliona Srba , desetine hiljada Jevreja, cigana i
hrvatskih opozicionara. Handžar divizija SS-a koja je sastavljena od muslimanskih Bosanaca saradjuje
u tim krvoprolićima. Na konferenciji u Teheranu Churchill i Roosevelt su pritisnuti od strane Staljina da
odustanu od podrške srpskom rojalisti Mihajloviću u korist hrvatskog komuniste Tita (čije trupe se
sastoje takodjer prvenstveno od Srba).

U obnovljenoj Jugoslaviji 1946. godine Tito sa svoje strane pokušava da uspostavi jedan
kolektivni identitet. On to čini pomoću komunizma. Tito ističe princip "bratstva i jedinstva". U ime tog
načela Srbi dopuštaju da se prešuti genocid koji su upravo doživjeli. Jugoslovenska federacija zasniva
se na jednakopravnosti naroda. Kao marksista, Tito se ne zadovoljava pravnom jednakošću nego je
želi vidjeti faktički ostvarenu. Ali kako su Srbi brojčano najveći narod i kako raspolažu najsolidnijom
državnom tradicijom, Tito odlučuje da ih oslabi, podijelivši Srbiju na tri dijela (1974. g.). Srbija je jedina
jugoslavenska republika sa dvije autonomne pokrajine (Vojvodina i Kosovo-Metohija) iako su i druge
republike imale značajne manjine: Tako se postiže nova nejednakost.

1990. godine na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj i Sloveniji pobjedu odnose zagovornici
nezavisnosti. U martu 1991. godine Skupštine Slovenije i Hrvatske proglašavaju nezavisnost, a odmah
ih priznaju Vatikan i Njemačka. Hrvatska ponovo uvodi grb ustaša i time budi - opravdane - strahove
Srba hrvatske regije Krajine.

Rat u Bosni (1992 - 1995. g.)

Na izborima 1990. godine u Bosni i Hercegovini najviše glasova dobiva projugoslovenski

Musliman Fikret Abdić, ali pod pritiskom svoje stranke on mjesto predsjednika prepušta Aliji

14
Citirano u: Ruth Mitchell, Serbs choose war, Garden City Publisher, New York, 1943.g., str. 260-
264;
15
Menachem Shelah, članak "Croatia", u Encyclopedia of Holocaust, Macmillan Publishing Company,
New York, 1990.g., tom 1, str. 323;
18
Izetbegoviću (The Economist, 26.06.1993. g., str. 54). U martu 1992. godine Izetbegović organizira
referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Srbi iz Bosne bojkotiraju taj u njihovim očima ilegalni
votum. Oni žele ostati u Jugoslaviji i proglašavaju autonomnu republiku. Rat se zahuktava.

U ratu u Bosni suprotstavljene su bosanske zajednice - muslimanska, srpska i hrvatska. Ali

samo Srbi se optužuju za činjenje užasa. Ove optužbe ne mogu podnijeti stvarnu provjeru.

Lažni koncentracioni logor

U julu 1992. godine pojavljuju se slike jednog "srpskog koncentracionog logora". Vidi se grupa
Muslimana iza bodljikavih žica pri čemu u prvom planu stoji jedan muškarac koji je vrlo mršav. Sve to
podsjeća na nacističke logore. Slike koje je u logoru Trnopolje u Bosni snimila britanska televizijska
kuća ITN na Zapadu mobiliziraju javno mnijenje protiv Srba.

1997. godine britanski magazin Living Marxism (Živi marksizam) objavljuje članak pod
naslovom "Slika koja je prevarila svijet" i objašnjava kako je Trnopolje, u stvari, logor za izbjeglice u
koji one mogu slobodno ući i izaći. Članak otkriva da bodljikave žice nisu zatvorile Muslimane već da
one okružuju novinare ITN-a. Oni su snimali izbjeglice iz jednog areala koji je graničio sa logorom i koji
je bio okružen bodljikavom žicom, s namjerom da stvore dojam da se radi o koncentracionom logoru
16
(depeša Agence France-Presse (AFP) od 14.03.2000. g.) .

Kad bolje pogledamo sliku, primjećujemo kako je samo jedan muškarac u prvom planu mršav:
svi drugi su dobro uhranjeni. Vrhunac apsurda je saznanje da su novinari mogli posjetiti Trnopolje
zahvaljujući poziva predsjednika "Srpske Republike B-H", gospodina Radovana Karadžića (AFP,
9.08.1992. g.). U ovom slučaju Karadžić očito nema ništa da krije.

Alija Izetbegović će kratko pred svoju smrt u 2003. godine Bernardu Kušneru povjeriti da je
17
lagao o logorima kako bi natjerao Zapad da što prije bombardira srpske položaje!

Navodna masovna silovanja

16
Living Marxism je 2000. godine osudjen zbog klevete, ne zbog predstavljanja (opisa) činjenica koje
su potvrdjene, već zato što je (LM) podmetao ITN-u da je (ta tv kuća) namjerno (svjesno) prevarila
javnost (LM nije mogao dokazati tu navodnu namjeru ITN-a / primj. tw) (Vidi članak na str. 18 u
Scotsman od 24.03.2000.g.);
17
Bernard Kouchner, Les guerriers de la paix, Grasset, Paris, 2004.g., str. 394-387;
19
 U jesen 1992. godine mediji izvještavaju kako Srbi u Bosni masovno siluju muslimanske žene.
Govori se o 10'000 do 60'000 silovanja.

Žak Merlino, u to doba zamjenik glavnog i odgovornog urednika RTV-kuće Francuska 2, nije
povjerovao u to: kako je moguće da se desetine hiljada silovanja dogodi neprimjetno pred očima devet
novinara koji su za njega radili na licu mjesta? Merlino pokazuje da su ove brojke rezultat fantastičnih
18
hipoteza koje se temelje na nekih pedeset izjava svjedoka .

Pijaca Markale u Sarajevu

5. februara 1994. godine eksplozija na pijaci Markale u Sarajevu odnijela je 68 života i ranila
200 osoba. Fotografije ovog krvoprolića obilaze cijeli svijet. Smjesta se Srbi u Bosni optužuju da su
granatirali pijacu iz minobacaša (teškog topa). U znaku odmazde NATO je potom bombardirao srpske
položaje oko Sarajeva.

Medjutim, jedna istraga UN-a dolazi do zaključka da je granata ispaljena ili s muslimanske
19
strane ili deponirana na licu mjesta . Francuski general Morion, komandant UNPROFOR-a u Bosni i
Hercegovini, u haškom procesu protiv Miloševića potvrdio je kako se Muslimani nisu ustručavali
napadati i sopstvenu populaciju da bi isprovocirali intervenciju medjunarodne zajednice u njihovu korist
20
.

Pseudo pokolj u Srebrenici

Srebrenica je 1993. godine od UN-a proglašena "zaštićenom zonom": nizozemske plave

kacige u njoj okružuju 44'000 Muslimana. Srbi u Bosni osvajaju tu enklavu 11. jula 1995. godine.
Prema AFP-u (13.07.1995.g.) general Ratko Mladić poslije zaposjedanja grada Srebrenice naređuje
evakuaciju civila, žena, djece i starih ljudi, dok je sve vojno sposobne muškarce dao uhapsoti.

Kao posljedica toga Muslimani optužuju Srbe da su strijeljali 8'000 njihovih muškaraca. Odakle
dolazi ta brojka? Jedan predstavnik Muslimana u pogledu na činjenice kaže: Od 15'000 vojno
sposobnih muškaraca koliko ih je 11. jula preko brda napustilo Srebrenicu kako bi došli do teritorija
pod kontrolom [muslimanske] armije, probijajući srpske linije (fronta), prema kazivanju M.

18
Jacques Merlino, Les vérités yougoslaves ne sont pas toutes bonnes à dire, Paris, Albin Michel, str.
57-71;
19
Srebrenica Report: Report of the Secretary-General Pursuant to General Assembly Resolution
53/35 (1998), New York, United Nations, 1999, § 119;
20
Izvještaji saslušanja na http://www.un.org/icty. Zasjedanje 12.02.2004.g., str. 32041;
20
Hasanbegivića (AFP, 20.07. 1995.g.) bilo ih je samo oko 6'000 kad se deset dana poslije održalo
prebrojavanje. Čuvenih 8'000 Muslimana koji su navodno ubijeni u Srebrenici odgovaraju broju
muškaraca koji su nedostajali prilikom (tog) prebrojavanju deset dana kasnije! Činjenica je da se u
narednom periodu pojavio bezbroj živih i zdravih zatočenika.

Kad je istraživački novinar Juergen Elsaesser provjerio izjave svjedoka, došao je do zaključka
21
da je u stvarnosti u Srebrenici umrlo oko 2'000 Muslimana . Da li su oni hladnokrvno egzekutirani?
Više izvora, medjutim, govore o žestokim borbama što je logično kad hiljade vojno sposobnih
muškaraca (prema M. Hasanbegoviću) pokušava proboj. Većina ovih 2'000 Muslimana je jednostavno
22
poginula u borbama .

Za holandske plave kacige koje se nalaze na licu mjesta Srbi su "fini" ("dobri momci").
Elsaesser citira nekoliko njihovih svjedočenja: "Mnogo toga što se priča o Srbima su gluposti (....). Ja
sam bio tri dana sa izbjeglicama i Srbi su ih dobro tretirali." Ili još: "Muslimani su provocirali kako bi
Srbi pucali (na nas). Pucali su iznad naših glava u nadi da će Srbi uzvraćajući pogoditi nekog od nas -
kako bi u javnosti Srbi opet bili označeni kao dežurni krivac." Nizozemski komandant (holandskog
bataljona u Srebrenici), u proturječju sa svojom vladom, osporava da se u Srebrenici dogodio genocid
23
.
Konačno, i srpski general Mladić dozvoljavava Medjunarodnom komitetu crvenog križa da
posjeti zatvorenike srebreničke zone (AFP, 14.08.1995.g.) - držanje koje je nespojivo sa politikom
etničkog čišćenja.

Prve žrtve bili su Srbi

U toku sukoba koji su označili podjelu Jugoslavije, bez sumnje su počinjeni zločini čije prve
žrtve su bili Srbi. Najočiglednije etničko čišćenje desilo se 1995. godine kad je hrvatska vojska
protjerala 150'000 Srba iz Krajine (AFP, 21.10.1995.g.).

Prilikom svjedočenja u Den Hagu general Morion je izjavio kako se komandant muslimanskih
jedinica, Naser Orić, istakao bezbrojnim napadima na civilno stanovništvo: Naser Orić je na Badnjak
pravoslavnog Božića sve snage usmjerio protiv Srba i uništio (njihova) sela zaklavši sve stanovnike
(str. 31966). Prema Morionovom kazivanju Orić je bio potpuno posvećen tako užasnim radnjama kao
što je odrubljivanje glava (str. 32032).

21
Jürgen Elsässer, La RFA dans la guerre au Kosovo, Paris, L'Harmattan, 2002, str. 31;
22
Ibid., str.30/31. G. Karadžić je dopustio spoznaju da je došlo do pojedinačnih osvetničkih akcija
srpskih vojnika (ibid., str. 33/34);
23
Ibid., str. 23/24;
21
 O svemu ovome bi se moglo još puno toga reći, medjutim to nije predmet ovog članka. Srbi se
u Bosni nisu ponašali kao nacisti. To je ono na što smo htjeli ukazati prije nego se uhvatimo u koštac
sa problemom Kosova.

22
23