Alan Dundes: Tekstura, tekst i kontekst

Najei izvanjski kriterij koji se koristi pri definiciji folklora je nain na koji se
folklor prenosi. Za neverbalni folklor poput gesta, igara i plesova ne moe se rei da je

stvarno dio usmene tradicije.

Postoje brojni pisani folklorni oblici spomenari, nazivi automobila, pjesmice na

prvom praznom listu u knjizi, natpisi u javnim zahodima i tradicijska pisma

Nedostatak nastojanja da se folklor definira uz pomo naina na koji se prenosi jest u

tome to se brojne druge kulturne prakse prenose na isti nain kao i folklor.
Problem definicije folklora svodi se na iscrpno odreenje svih oblika folklora.
Svakom se folklornom obliku moe analizirati njegova tekstura, njegov tekst i njegov

kontekst.
Tekstura se odnosi na jezik, tj. na foneme i morfeme koji se koriste, odnosno jezina
obiljeja. Primjerice obiljeja teksture poslovica su rima i aliteracija. Druga
uobiajena obiljeja su naglasak, visina tona, junktura (nain na koji su vezani
pojedini fonemi), ton i onomatopeja. Obiljeja teksture anrova s formulnim izrazima
(anrova u kojima su rijei i sadraj razmjerno ustaljeni) mogu praktiki onemoguiti
njihov prijevod. Primjerice, teko izgovorljivi izrazi toliko ovise o obiljejima teksture
da rijetko prelaze iz jedne jezine zajednice u drugu. S druge strane, narodna pria, za
razliku od teko izgovorljivih formula, omoguuje slobodu izraza te stoga mnogo
lake prelazi jezine granice. Istraivanjem teksture bavili su se lingvisti, ne folkloristi
pokuali analizu folklora svesti na analizu jezika. Tekst folklornog oblika jedna je
inaica ili jedno kazivanje prie, izricanje poslovice, pjevanje pjesme. U analitike se
svrhe tekst moe promatrati neovisno o teksturi. Dok je tekstura neprevodiva, tekst se
moe prevesti. Tekst, kao i tekstura, moe biti podvrgnut strukturnoj analizi. Dok se
analizom teksture odreuje jezina struktura, rezultat analize teksta je folklorna
struktura. Tekstura se ostavljala lingvistima, folkloristi su se uglavnom bavili tekstom,

dok je trea razina analize kontekst bila gotovo sasvim zapostavljena.

Kontekst folklornog oblika odnosi se na drutvenu situaciju u kojoj se navedeni oblik
koristi. Kontekst treba razlikovati od funkcije, funkcija je apstrahiranje na temelju vie
konteksta. Funkcija je obino tek prouavateljeva tvrdnja o tome koja je primjena ili
svrha danog folklornog anra. Kontekst je potrebno zabiljeiti jer se samo uz taj
podatak moe ozbiljnije pokuati objasniti zato se odreeni tekst koristi odreenoj
situaciji. HIPOTETSKA ANALIZA ZAGONETKE vrsta zagonetke (kontrastna
zagonetka) dva su elementa u proturjeju i to tako da se ini kao da se meusobno
iskljuuju, kao u primjeru: to ima oi, a ne vidi? ini se da se prvi element opisa

(ima oi) i drugi element (ne vidi) meusobno iskljuuju, ne izgleda kao da zajedno
ine jednu jedinicu. Tek nakon to se proglasi odgovor (krumpir) dva odvojena
elementa mogu se logiki povezati. Kontrastne zagonetke su minijaturni model braka
jer brak povezuju dva nepovezana sudionika. U mnogim se narodnim priama ispiti

prije braka sastoje od nemoguih zadataka (zagonetki).

Samo kontekst nije uvijek dovoljan da bi se odredio neki anr jer se u pojedinoj
drutvenoj situaciji mogu javiti primjerci razliitih anrova. Na primjer, u kontekstu
zadirkivanja meu djecom, dijete se moe koristiti zagonetkom, rugalicom, vicom ,
priom s neoekivanim raspletom ili igrom. S druge strane, postoje sluajevi gdje su
podatci o kontekstu kljuni u razlikovanju jednog anra do drugog. Jedan su primjer
zagonetke i poslovice. I zagonetke i poslovice temelje se na tematsko-rematskim
izrazima koji su est metaforiki. Ipak, u zagonetkama je cilj pogoditi na to se
referiraju, dok je u poslovici referent poznat i onome tko je izgovara i publici.
Ponekad se promjenom intonacije poslovica moe promijeniti u zagonetku: npr. Nita
ga ne boli, a stalno cvili. Kad je u pitanju poslovica, radi se o licemjeru i prosjaku, dok
je u zagonetki istim rijeima opisana svinja. Intonacijske razlike, posljedica su
razliitih konteksta. Ako osoba A trai od osobe B da pogodi referenta zagonetke ili
osoba A trai od osobe B da komentira putem poslovice postupke koje su osobi B od

prije poznati.
Na svakoj od triju razina moemo razlikovati emske i etske jedinice. Kontekst sadri
emske pozicije u kojima se mogu javiti etski primjeri pojedinih anrova. U danoj
poziciji u kontekstu, npr. kod drutvenog prosvjeda, mogu se koristiti razliiti anrovi
kao to su vicevi, poslovice, geste i narodne pjesme. S druge strane, pojedini anr,
npr.zagonetka, moe zauzeti razliite pozicije u kontekstu. To je sukladno strukturnoj
analizi teksta. Tako se u strukturi narodne prie emskim pozicijama u tekstu mogu
javiti razliite etske jedinice, odnosno, razliiti se motivi mogu koristiti kod danog
motifema. Nadalje, isti motiv se moe koristiti u razliitim motifemima. Promjena
konteksta moe uzrokovati promjenu teksture (enski kaziva vica nie zamijeniti tabu
izraz eufemizmom).

Dan Ben-Amos: Prema definiciji folklora u kontekstu

Folklorni je materijal prenosiv, manipulativan i transkulturalan. za folklorne oblike,

jednom kad su nastali, okolina i kulturni kontekst nisu potrebni za daljnje postojanje.
Folklor je u velikoj mjeri organska pojava, tj. sastavni dio kulture ako se prie,
pjesme ili skulpture na bilo koji nain izdvoje iz svoga izvornog mjesta, vremena i

drutva, to neizbjeno dovodi do njihovih kvalitativnih promjena

Drutveni kontekst, kulturni stav, retorika situacija i nadarenost pojedinca varijable
su koje uzrokuju nedvojbene razlike u strukturi, tekstu i teksturi krajnjeg verbalnog

proizvoda.
Publika utjee na vrstu folklornog anra i nain prezentacije.
U procesu irenja iz jedne kulture u drugu, prie mogu prelaziti iz jednog
pripovjednog oblika u drugi, pa ista pria za jednu grupu moe biti mit, a za drugu
bajka. u tom sluaju je pitanje stvarnog anrovskog odreenja nevano, jer ovisi o

stavu kulture prema njoj.

Za razliku od pisane knjievnosti, glazbe i likovne umjetnosti, folklorni oblici i
tekstovi izvode se u vie navrata i u razliitim prilikama. Sama je izvedba kljuni

kontekst za navedeni tekst.

Postoje tri temeljna poimanja folklora koja su u osnovi mnogih definicija, a prema
kojima je folklor jedno od sljedeega: Korpus znanja, nain miljenja ili vrsta

umjetnosti.
Folkloristi su folklorne materijale odreivali putem njihovog drutvenog konteksta,
vremenske perspektive i naina prenoenja. Tako se smatra da folklor ne postoji bez
strukturirane grupe ili izvan nje. Kako god ga definirali, njegovo postojanje ovisi o
drutvenom kontekstu, tj. o njegovom zemljopisnom, jezinom, etnikom ili

profesionalnom grupiranju.
Moemo razlikovati tri tipa odnosa izmeu drutvenog konteksta i folklora:
posjedovanje, reprezentaciju te stvaranje ili ponovno stvaranje. Doslovno tumaenje
pojma folklor odreuje prvi tip odnosa ''mudrost ljudi, znanje ljudi'' ili potpunije,
''znanje, erudicija, izobraenost ili uenje naroda'' Folklor je itav korpus

tradicijskih vjerovanja i obiaja.

Folklor se smatrao i samo onim znanjem koje je zajedniko svim lanovima jedne
grupe. Ta definicija iskljuuje ezoterine podatke koji su dostupni samo odabranim
strunjacima u zajednici, jer ona folklor ograniava samo na ''narodno znanje''. Svoje
stvarno zajedniko znanje grupa moe izraziti ''kolektivnim djelovanjem mnotva'', to
ukljuuje javne sveanosti, rituale i ceremonije u kojima sudjeluje svaki lan. Folklor
predstavlja poseban nain kolektivne i spontane misli. U tom sluaju, aktualni obiaji,
rituali i druge svetkovine predstavljaju nain miljenja koji im je u podlozi. U

kontekstu definicija folklora, pojam kolektivnog miljenja ima nekoliko konotacija

1. Upuuje na prosjeno, uobiajeno miljenje kojem manjka svaki znak
individualnosti na ''konvencionalne naine ljudskoga miljenja''. 2. Podrazumijeva
obrasce razmiljanja primitivnog ovjeka, kako su ih zamiljali rani folkloristi i

antropolozi.
Zamisao da primitivni narodi imaju poseban nain miljenja razvio je Levi-Bruh, a
nazvao ju je ''kolektivnom predodbom''. Folklor izraava mistinost karakteristinu

za nain na koji primitivni mentalitet percipira prirodnu i drutvenu stvarnost.

Kad se naelo kolektivnosti ili zajednitva primijeni na definiciju folklora kao
umjetnosti, obino se poziva na narodnu knjievnost. U vezi s tim razvila su se dva
pojma: zajedniko stvaranje i ponovno stvaranje. Prema prvome, iji je glavni
zagovornik bio Francis Gummere, narodne pjesme, posebice balade, proizvod su
zajednikog stvaranja. Proces ponovnog stvaranja zadran je u pojmu usmene tradicije

i varijabilnosti teksta.
Da bismo neki pojedini entitet kvalificirali kao folklor, osnovni je preduvjet da je bio
usmeno prenoen s jedne osobe na drugu bez ikakve pomoi pisanih tekstova. U svom
kulturnom kontekstu folklor nije skupina stvari nego proces komunikacijski proces

(dinamika prenoenja, preinake i tekstualne varijacije).

Tekstualne oznake koje odvajaju folklor kao posebnu vrstu komunikacije nalaze se u
poetnim i zavrnim formulama pria i pjesama te ustroju radnji koje se dogaaju u

sredini.
Tradicijski karakter folklora je analitika tvorevina. Rije je o znanstvenoj, a ne
kulturnoj injenici. Zakljuno tradicija ne treba biti kriterij za definiranje folklora u
njegovom kontkstu, jer to samo proturjei razlogu njegova postojanja. Ako
folkloristima preostane jedino nastojanje da ouvaju tradiciju, oni e se vratiti
prouavanju starina od kojih su pokuavali pobjei. To znai da je u interesu
folkloristike promijeniti definiciju predmeta izuavanja, to e dovesti do irih i
dinaminijih istraivanja unutar discipline.