Voltaire

Naslov

Biblioteka IQ - Knjiga druga

Urednik
Nikola Navrai

prijevodu Duanke Amanovic

priredila i
dr. Natalija Topi Popovi

Izdava

izdavaa
Nikola Navrai

i korektura

Grafiki urednik
Roman

Priprema za tisak i

Tisak i uvez
Tiskara
 Voltaire

Candide

Prema prijevodu (1947.)

priredila i prilagodila
dr. Natalija Topi Popovi

Zagreb, 2005.
 Prvo poglavlje

K A K O JE CAND1DE ODRASTAO U
JEDNOM LIJEPOM I K A K O JE IZ
NJEGA BIO ISTJERAN

ivio je u Vestfaliji, u zamku gospodina baruna

mladi komu je priroda poklo
nila narav. Na licu mu se zrcalila dua.
U m i o je sasvim rasuivati o svemu, a bio je
vrlo prostoduan. Zato su ga, mislim, i zvali Candide.
Stare sluge u kui potajno su vjerovali da je on sin
sestre gospodina baruna i jednog valjanog i estitog
plemia iz susjedstva, za kojeg se ta gospoica nikako
nije htjela udati zato to je mogao dokazati da je plemi
samo u sedamdeset prvom koljenu, dok je ostatak nje
gova rodoslovnog stabla propao pod zubom vremena.
Gospodin je barun bio jedan od vlaste
lina u Vestfaliji, jer je na zamku imao vrata i prozore.
Njegova sveana dvorana bila je, tovie, ukraena
jednom tapiserijom. Od svih pasa iz njegovih dvorita
mogla se, kad zatreba, sastaviti hajka, a su
jahali pred njima i b i l i mu psari.

~ - Izmiljeno
Valdberghoff-trarbk-dikdorff. je
sjeverozapadnu njemaku provinciju, "prljavi
to izriito kae u i zemljom bez

17
njegov veliki ispovjednik. Svi su ga zvali gospoda da nose naoale, i zato mi imamo Noge su
rom, i smijali se kad je p r i a o ale. nam o i g l e d n o dane da nose mi imamo hlae.
Gospoda barunica bila je otprilike tristo pe Kamenje je stvoreno da bude klesano i da se od njega
deset funti i time pribavljala vrlo veliku va grade zamci; zato gospodar ima vrlo lijep zamak:
nost, a doekivala je goste u kui tako dostojanstveno najvei barun u pokrajini treba sjediti u najljepem
da je zbog toga stjecala jo vee potovanje. Ki joj stanu. I kako su svinje stvorene za jelo, jedemo svinje
Cunegonde, od sedamnaest godina, bila je tinu preko cijele godine. Prema tome, oni koji su tvr
rumena, svjea, p u n a n a i zamamna. Sin dili da je sve dobro, rekli su glupost: trebalo je rei da
inio se u svemu dostojnim svoga roditelja. Odgojitelj je sve da bolje ne m o e

bio je kuni prorok je Candide Candide je sluao paljivo i vjerovao bezazleno, jer
sluao njegove pouke sa svom b e z a z l e n o u svojih je smatrao da je Cunegonde izvanredno
godina i svoje prirode. lijepa, iako nikad nije imao smjelosti da joj to i kae.
Pangloss je predavao On je d o a o do zakljuka da e, poslije sree to je
netko kao barun od drugi
nigologiju znao dokazivati da nema poslje
stupanj sree biti gospoica Cunegonde. trei - vidjeti
dica bez uzroka i da je, u ovom najboljem od svih
nju svakog dana i etvrti, sluati doktora Panglossa,
moguih gospodina baruna najljepi
najveeg filozofa u cijeloj toj pokrajini, pa, prema
od svih a g o s p o a najbolja od moguih
tome, i na cijeloj kugli zemaljskoj.
barunica.
Jednoga dana, kad se etala blizu zamka po umici
"Dokazano je," govorio je on, "da nita ne m o e
koju su nazivali parkom, Cunegonde opazi u grmlju
biti drukije nego to jest. budui da je sve stvo
doktora Panglossa kako daje pouke iz
reno s o d r e e n o m svrhom, sve mora neminovno imati
fizike sobarici njene majke, vrlo d r a e s n o j i vrlo
najbolju svrhu. na da su nosovi stvoreni
popustljivoj maloj brineti. K a k o je g o s p o i c a Cune
- Rije koju je sastavio Voltaire od grkog - sve, i gonde imala mnogo sklonosti za prirodne znanosti,
- jezik. promatrala je bez daha vie puta ponovljene pokuse
kojima prisustvovala. Ona jasno zapazi doktorov
- glup). - Ironija na dovoljan razlog, posljedice i uzroke, i vrati se sva
termine XVIII. u z b u e n a , sva duboko zamiljena, sva ispunjena e
sljedbenika filozofa protiv ijeg je opti
ljom da postane uena, pomiljajui kako bi ona
mizma i idealistike filozofije cijeli Candide i uperen.

18 19
mogla biti sasvim dovoljan razlog mladom Candideu,
a on isto tako njoj.
P r i povratku u zamak sretne Candidea i pocrvenje.
1 Candide pocrvenje. Ona mu uzdrhtalim glasom po
eli dobar dan. a Candide p o e razgovarati s njom, ne
znajui ni sam to govori. Sutradan poslije ruka, kad
su ustajali od stola, n a o e se Cunegonde i Candide
iza jednog paravana. Cunegonde ispusti svoj rupi,
Candide ga podie. Ona ga bezazleno uze za ruku,
m l a d i bezazleno poljubi ruku mlade gospoice, s
n e o b i n o mnogo ivosti, osjeajnosti i ljupkosti. Usne
im se sretoe, oi usplamtjee, koljena klecnue, ruke
zalutae. Gospodin barun od Thunder-ten-tronckha
p r o e tad pokraj paravana i, vidjevi ovaj uzrok i ovu
posljedicu, otjera Candidea iz zamka s nekoliko dob
rih udaraca nogom u stranjicu. Cunegonde se onesvi
jesti. K a d d o e k sebi, g o s p o a barunica je odmah
iamara. I svi ostadoe preneraeni u najljepem i
najugodnijem od svih m o g u i h
Drugo poglavlje
TO SE DOGODILO S
KOD BUGARA
Prognan tako iz zemaljskog raja, dugo i a e C a n
dide ne znajui ni sam kuda, plaui, p o d i u i
oi k nebu, o k r e u i ih e s t o put najljepeg zamka,
koji je skrivao u sebi najljepu od svih
Legne spavati, bez veere, nasred polja, izmeu dvije
brazde. Snijeg p a d a e u k r u p n i m pahuljicama. Sav
u k o e n od zime, o d v u e se Candide sutradan do
oblinjeg grada bez
n o v i a u depu, polumrtav od gladi i umo
ra. Zaustavi se t u n o na vratima neke k r m e . D v a
ovjeka u plavom primijetie ga:
ree jedan, "evo nekog mladia, vrlo lije
po razvijenog i propisane visine."
zatim Candideu i p o z v a e ga vrlo uljudno
na ruak.
"Gospodo," odgovori im Candide s krasnom
skromnou, " v i mi ukazujete veliku ast, ali ja ne
mam i m e platiti svoj objed."
gospodine," r e e jedan od one dvojice u pla
vom, "osobe v a e g izgleda i v a e vrijednosti ne
plaaju nikad n i t a . Z a r niste v i s o k i pet stopa i pet
palaca?"
to je moja v i s i n a " , odgovori on klanja
j u i se.
sjednite, gospodine. Ne samo to e m o platiti
za vas, nego n e e m o nikako dopustiti da ovjek poput
vas ostane bez novaca. Ljudi su zato tu, da jedan dru
gomu p o m a u . "
"Imate pravo," r e e Candide, "to mi je uvijek go
vorio doktor Pangloss i ja zaista vidim da je sve na
svijetu da bolje ne m o e b i t i . "
21
 Z a m o l i e ga da primi nekoliko talira, on ih uze i junak. Jednog lijepog proljetnog dana mu
htjede im izdati priznanicu; oni ju ne htjedoe nikako se izii malo u etnju poe uvjeren da je
primiti, i svi posjedae za stol. izuzetna povlastica i ljudske i v o t i n j s k e vrste t o
" V i zacijelo nekog njeno volite?" upotrijebiti noge za Ne
" O h , da, njeno v o l i m g o s p o i c u Cunegonde." ni dvije milje kad pred njega i s k o i e neka druga
" N e mislimo to," ree jedan od te gospode, " m i vas etiri junaka visoka po e s t stopa, ga u h v a t i e ,
pitamo ne volite li njeno bugarskog kralja v e z a e i o d v e d o e u zatvor. U p i t a e ga, prema
"Ni ree on, ga nikad nisam ni vidio." mu je d r a e : trideset est puta ii-
" t o ! Pa to je najdivniji kralj na sada tre od cijeloga puka i l i odjedanput dobiti dvanaest
bamo piti u njegovo zdravlje." o l o v n i h zrna u glavu. U z a l u d je navodio da je
vrlo rado, gospodo." I stade piti. ljudska volja slobodna i da on ne e l i ni jedno ni
" T o je sad dovoljno," rekoe mu zatim, "sad ste drugo; morao je izabrati. On o d l u i , na osnovu
postali potpora, branitelj Bugara i njihov dara B o j e g a koji se zove slobodna volja, biti t r i
junak. Vi ste stekli svoju sreu i osigurali sebi slavu." deset est puta i i b a n . dva prolaza. Puk je
bio sastavljen od dvije t i s u e ljudi, t o je za njega
Smjesta mu okove oko nogu i o d v e d o e ga
z n a i l o etiri t i s u e udaraca koji od
u puk. Tjerali su ga da se o k r e e nadesno i
zatiljka do s t r a n j i c e o t k r i e sve i v c e i m i i e .
da izvlai i uvlai ipku, da niani, da puca, da udvaja
K a d je trebao p r o i po t r e i put, C a n d i d e , ve i z
korak, pa mu onda udarie trideset batina. Sutradan je
z a m o l i da budu tako dobri i m i l o s t i v i pa
izveo vjebe malo bolje i dobio samo dvadeset udaraca.
da mu razmrskaju glavu. Tu mu milost u d i j e l i e .
Prekosutra mu u d a r i e samo deset, i drugovi gledahu
V e z a e mu oi, n a t j e r a e ga da klekne. U t o
na njega kao na neko u d o .
bugarski kralj, raspita se za k r i v i c u
C a n d i d e je b i o sav zapanjen i j o n i k a k o nije
pa kako je taj kralj bio v e l i k i u m , razabra iz svega
mogao sebi do kraja objasniti zato je postao
to dozna od C a n d i d e a da je to neki m l a d i
z i a r k o j i nema ni najmanje razumijevanja za stva
Pod Bugarima se misli na Pruse, a kralj "velikog uma" je Fried- ri ovoga svijeta, te mu podari svoj oprost s t o l i k o
rich s kojim se Voltaire u to vrijeme ve bio su blagosti i m i l o s t i da e one b i t i hvaljene u s v i m
Francuzi, a rat se opisuje je Sedmogodinji rat (1756 - novinama i u s v i m valjani lije
za vrijeme je i napisan. Ljudi u plavom su pruski nik izlijei za tri tjedna C a n d i d e a m e l e m i m a koje
oficiri za novaenje, koji su nosili plave odore.

22 23
j e propisao V e bjee dobio malo k o e
mogao je hodati, kad kralj Bugara zametnu boj s
kraljem A b a r a .
Tree poglavlje
K A K O SE CANDIDE IZBAVIO OD
I TO SE DOGODILO S NJIM
Nita nije bilo tako lijepo, tako sjajno, tako okretno i
tako dobro kao te dvije vojske. Trube, svirale,
oboe, bubnjevi, topovi, sve je to inilo takvu harmoniju
kakva se ni u paklu nikad nije ula. Najprije topovi srav-
nie sa zemljom oko est tisua ljudi, s jedne i druge
strane. Zatim puke zbrisae s najboljeg od svih svjetova
otprilike devet do deset tisua hulja koje su mu kuile
povrinu. Bajunet bjee isto tako dovoljan razlog smrti
nekoliko tisua ljudi. Sve je to moglo iznositi oko trideset
tisua dua. Candide, koji je drhtao kao pravi filozof,
sakri se bolje umio za vrijeme ove viteke klaonice.
Napokon, dok su oba kralja, svaki u svom logoru, na
da se pjeva Te on odlui otii i na dru
gome mjestu razmiljati o uzrocima i posljedicama.
Dioskorid. - Grki vojni lijenik, znanstvenik i botaniar iz I.
stoljea, prozvan po rimskoj porodici koja
la, iji su lijekovi bili u upotrebi sve do stoljea. Autor
djela ljekovitim tvarima.
24
Prijee tako preko mnogih mrtvih i umiruih, i dospije
najprije u jedno oblinje selo. Ono je lealo u pepelu. To
je bilo neko abarsko selo koje su Bugari spalili, prema
propisima javnoga prava. Na jednom su mjestu izreeta-
ni starci gledali svoje zaklane ene kako umiru drei
djecu na svojim dojkama; na drugom su
djevojke rasporena trbuha izdisale, poto su zadovoljile
prirodne potrebe nekolicine junaka. Druge, poluizgor-
preklinjale su glasno da ih netko Pored
odsjeenih ruku i nogu po zemlji je bio razasut mozak.
Candide pobjee to je b r e mogao u drugo selo;
ono je pripadalo Bugarima, i abarski junaci bjehu
uinili s njim to isto. Neprestano gazei preko udova
koji su se trzali u hropcu, i l i kroz ruevine, Candide
dospije k o n a n o izvan ratnog poprita, nosei neto
malo hrane u torbi i ne zaboravljajui nikako gicu
Cunegonde. Nestade mu hrane kad se nae u
ali, kako je sluao da su u toj zemlji svi bogati i da su
tamo ljudi krani, ni n a a s ne posumnja da e s njime
isto tako lijepo postupati kao i u zamku gospodina
baruna prije nego je odande bio istjeran zbog lijepih
oiju g o s p o i c e Cunegonde.
On zamoli milostinju od nekoliko dostojanstvenih
linosti koje mu sve o d g o v o r i e da e ga, ako produi
s tim zanatom, poslati u neki zatvor za preodgoj, da
naui kako se valja ponaati.
Zatim se obrati jednom ovjeku koji je dotle govorio
adoptira
pun sat bez prestanka, o milosru, na nekom veli
kom skupu. ga otro, taj ga govornik upita:
25
 "Jeste li vi za pravednu stvar? to je uzrok vaeg pokloni mu dvije forinte i naumi ga, tovie, nauiti
dolaska ovamo?" da radi u njegovim tvornicama perzijskih tkanina koje
" N e m a posljedica bez odgovori smjerno izrauju u Candide umalo pade na koljena
Candide, "sve je neizbjeno vezano jedno s drugim i pred i
najbolje M o r a l o se desiti da me otjeraju od "Istinu mi je rekao doktor Pangloss da je sve na
da dobijem batine, da moram svijetu najbolje to m o e biti, jer je mene daleko vie
prositi komad kruha dok ga ne sam zara potresla vaa beskrajna plemenitost nego okrutnost
ivati. Sve to nije moglo biti drukije." onog gospodina u crnom ogrtau i njegove g o s p o e
"Prijatelju," ree mu govornik, "vjerujete li vi supruge."
papa antikrist?" Sutradan, za vrijeme etnje, srete on nekog nevolj
" T o nisam jo nikad uo, ali bio on to ili ne bio, ja nika sveg osutog gnojnim pritevima, ugasla pogleda,
nemam nagrizena vrha nosa, iskrivljenih usta i pocrnjelih
"I ne zasluuje da ga j e d e ! " viknu ovaj. "Dalje, hu zuba; govorio je promuklo, m u i o ga je estok kaalj i
ljo, dalje, i da mi nisi vie priao dok si iv!" ispljunuo bi po jedan zub svaki put kad bi zakaljao.
Govornikova e n a glavu kroz prozor, pa
ugledavi ovjeka koji j o sumnja papa antikrist,
izrui mu na glavu punu... B l a g i Boe, do kakvih etvrto poglavlje
krajnosti m o e ii p o b o n a revnost kod e n a !
Nekakav ovjek koji nije bio neka dobrii
K A K O SE CANDIDE SUSREO SA SVOJIM
na anabaptist, po imenu vidje taj i
sraman postupak prema jednom od svojih blinjih, NEKADANJIM UITELJEM
biu s dvije noge, bez perja, a koji ima Povede DOKTOROM PANGLOSSOM, I TO JE IZ
ga sa sobom kui, oisti ga, dade mu kruha i piva, TOGA PROIZILO

vie u z b u e n saaljenjem nego u a s o m , C a n

Anabaptisti su sekta koja je traila krtenje u godinama. dide prui tom s t r a n o m prosjaku one dvije forinte to
Voltaire pokazuje kao suprotnost protestantskom
ih je dobio od estitog anabaptista Jacquesa. O v a se
koji je govorio o puni sat.
Bie s dvije noge, bez perja, a koje ima duu - Tako Platon
sablast zagleda u njega, zaplaka i objesi mu se oko
definira ovjeka. Candide ustuknu prestravljen.

26 27
 " T e k o meni," ree ovaj nesretnik onomu drugomu,
"zar ne poznaje vie svoga dragog Panglossa?"
" t o ujem? Vi ste to, dragi uitelju? Zar vi u tako
u a s n o m stanju? K a k v a li vam se to nesrea dogodila?
Zato niste vie u najljepem od svih to je
bilo s Cunegonde, tim biserom meu
djevojkama, uzornim djelom prirode?"
"Sav sam iznemogao", ree Pangloss.
Candide ga odmah odvede u staju,
gdje mu dade malo kruha da zaloi, a kad Pangloss
povrati snagu, on opet upita:
"A s Cunegonde?"
" U m r l a je", odgovori Pangloss. Candide se na to
onesvijesti. Prijatelj ga povrati s malo loeg octa koji
se n a a o u staji, i Candide opet otvori oi.
"Cunegonde mrtva! A h , ti najbolji svijete, gdje si?
A od ega je mogla umrijeti? D a nije zato vidjela
kako su me otjerali nogom u stranjicu iz lijepog
zamka njenog oca?"
" N i j e " , odgovori Pangloss. " N j u su rasporili bugar
ski vojnici, poto su je najprije do mile volje silovali.
Gospodinu barunu su razmrskali glavu kad ju je htio
braniti; g o s p o a barunica je izrezana na komade; moj
jadni u e n i k p r o a o je kao i njegova sestra. A to se
tie zamka, nije ostao ni kamen na kamenu, nijedna
itnica, nijedna ovca, nijedna patka, nijedno drvo! A l i
smo poslije b i l i dostojno osveeni, jer su Abari isto to
uinili u jednoj susjednoj koja je pripadala
nekom bugarskom vlastelinu."
28
Na tu priu Candide se opet onesvijesti. A l i kad je
ponovo doao k sebi i rekao sve to je trebalo rei, on
se raspita o uzroku i posljedici, kao i o dovoljnom raz
logu koji je doveo Panglossa do ovako jadnog stanja.
" A v a j , " ree on, "dovela me ljubav. Ljubav, ta tje-
iteljica roda ljudskoga, ta hraniteljica svemira; d u a
svih osjetljivih bia, njena ljubav."
" O h , tako je,"odgovori Candide, "poznavao sam ja
tu ljubav, tu vladaricu srdaca, tu duu nae due. Ona
mi je donijela samo jedan poljubac i dvadeset udaraca
nogom u stranjicu. K a k o je kod vas taj lijepi uzrok
mogao proizvesti tako odvratnu posljedicu?"
Pangloss ovako odgovori:
dragi Candide! Vi ste poznavali Paquette, onu
lijepu pratilju nae u z v i e n e barunice. Ja sam u njezi
nu zagrljaju spoznao rajske slasti koje su mi donijele
ove paklene muke, to me, kako vidite, prodiru sada.
Ona je bila zaraena, m o d a je od toga ve i umrla.
Taj poklon dao je Paquette neki vrlo ueni franjevac,
koji ga je potraio na samom izvoru, jer ga je njemu
dala neka stara grofica, koja ga je dobila od nekog
konjikog kapetana, koji je na njemu imao zahvaliti
nekoj markizi, koja zaradila s nekim koji
ga je stekao od nekog isusovca, koji ga je, kao iskue-
nik, naslijedio neposredno od jednog suputnika K r i s -
tofora Kolumba. to se mene tie, ja ga neu nikomu
dati, budui da sam na umoru."
Panglosse," Candide, " u d n o je to
neko rodoslovlje. Da mu nije sam avo r o d o n a e l n i k ? "
29
 " O , to ne," odgovori ovaj veliki ovjek, "to je bilo
neto neminovno u od svih svjetova, jedan
neizbjean njegov sastojak. Jer da Kolumbo na
jednom a m e r i k o m otoku stekao tu bolest truje
sam izvor raanja, koja esto i sprjeava raanje i
je oigledna suprotnost velike prirodne svrhe, mi ne
bismo sada imali ni okoladu ni Treba jo uzeti
u obzir da je do danas ovdje, na n a e m kontinentu, ta
bolest neto samo nama svojstveno, kao i vjerske pre
pirke. Turci, Perzijanci, Indijci, Kinezi, Japan
ci jo ne znaju za nju, ali postoji dovoljan razlog i B o g im
oni upoznaju poslije nekoliko vjekova. Zasad je ona
udesno napredovala meu nama, a naroito po onim
velikim vojskama sastavljenim od estitih i lijepo odgo
jenih najamnika koji odluuju o sudbini drava. M o e
se slobodno rei da, kad se trideset tisua ljudi bori u
bojnom poretku s trupama iste jaine, ima otprilike po
dvadeset tisua zaraenih sa svake strane."
"Divljenja dostojna stvar!" ree Candide. " A l i vi se
trebate lijeiti."
"A kako to mogu?" odgovori Pangloss. " N e m a m ni
prebijene pare, a nigdje na cijelom ovom i r o k o m
svijetu nikomu n e e ni pustiti krv ni dati ako ne
plati i l i ako netko drugi ne plati za njega."
Na ove posljednje rijei Candide se odlui. Ode i
baci se pred noge svomu milosrdnom
Jacquesu i tako mu dirljivo opisa stanje u koje je za
pao njegov prijatelj da ovaj d o b r o u d n i ovjek bez
premiljanja uze u svoju kuu doktora Panglossa. Dao
30
ga lijeiti o svom troku. U tom lijeenju Pangloss
izgubi samo jedno oko i jedno uho. On je imao lijep
rukopis, a znao je savreno aritmetiku. Anabaptist
Jacques uze ga za knjigovou. Poslije
kako je morao putovati u Lisabon t r g o v a k i m poslom,
povede sa sobom na brod i svoja dva filozofa. Pan
gloss mu je objanjavao kako je na svijetu sve da bolje
ne m o e biti. Jacques nije bio tog miljenja.
" M o r a da su ljudi pomalo iskvarili prirodu," govo
rio je on, "jer nisu r o e n i kao vuci, a postali su vuci.
dao ni topove od dvadeset etiri funte, ni
bajunete, a oni su sebi nainili topove i bajunete da se
uzajamno tamane. M o g u uraunati i bankrote i pravo
sue koje stavlja ruku na imovinu bankrotera da je
otme vjerovnicima."
"Sve je to neophodno", odgovori oravi doktor, "i
nesree pojedinaca ine o p e dobro; otuda, to je vie
pojedinanih nesrea, utoliko sve bolje." D o k je
tako razlagao, zrak se zamrai, vjetrovi z a p u h a e sa
sve etiri strane i na brod se srui najstranije nevri
jeme, nadomak luke.
31
 Peto poglavlje
POTRES, I TO SE
ZBILO S DOKTOROM PANGLOSSOM,
CANDIDEOM
Polovina putnika, iznemogla i skoro na izdisaju od
one neshvatljive strave koju ljuljanje broda unosi u sve
ivce i sve sokove tijela, potresane as ovamo as ona
mo, nije imala ni dovoljno da se uzrujava opas
nou. Druga polovina je glasno vikala i itala molitve.
Jedra se katarke polomie, brod provali.
Radio je tko je mogao, nitko se nije ni s k i m dogovarao,
nitko nije zapovijedao. je pomagao malo
oko upravljanja brodom. Nalazio se na zadnjem mostu i
neki pobjenjeli mornar udari ga nemilosrdno i obori na
pod lae; ali od udarca koji mu zadade i sam se toliko
estoko zatrese da poletje naglavake izvan broda.
Ostade visei, za jedan komad slomljene
katarke. Dobri Jacques mu pritra u pomo,
mu da se opet popne, i od silnog napora koji pritom
uini, pade u more pred o i m a tog mornara, koji ga
pusti da potone, a ne htjede ga ni udostojali pogleda.
Candide prie, vidje svog dobrotvora kako se za trenu
tak opet pojavi na povrini, da ga zatim voda proguta
zauvijek. On htjede skoiti za njim u more, ali ga filo
zof Pangloss zadra, dokazujui mu da je lisabonska
32
luka stvorena naroito zato da se taj anabaptist u njoj
utopi. Dok on to dokazivao a priori, brod se razbi i
svi potonu osim Panglossa, Candidea i onog ubojice
mornara zbog koga se bjee utopio plemeniti anabap
tist. Ta hulja ispliva sretno do obale, na koju Candidea i
Panglossa iznese neka daska.
K a d malo d o o e k sebi, uputie se u Lisabon.
Ostalo im je bilo neto novaca, pa su se nadali da e s
p o m o u njega spasiti od gladi, poto su oluji.
Tek to stupie u grad, oplakujui smrt svog dobro
tvora, kad osjetie kako im zemlja drhti pod nogama.
M o r e se podie i uzavre u luci, lomei ukotvljene
brodove. V i h o r i plamena i pepela ulice i
trgove, k u e se p o e e ruiti, krovovi padahu na teme
lje, a temelji se raspadoe. Trideset tisua
oba spola i svih dobi ostade smrvljeno pod ruevina
ma. Zvidei i hulei, mornar uzviknu:
"Ovdje e se dati neto
" K a k a v m o e biti dovoljan razlog ovoj pojavi?"
pitao se Pangloss.
" O v o je propast svijeta", odgovori Candide.
Ne gubei vrijeme, mornar se zaleti usred ruevina,
idui u susret smrti, da bi se negdje doepao novaca.
Nae neto, ugrabi i opije se, pa poto se naspava i otri
jezni, kupi naklonost prve dareljive djevojke na koju
Lisabonski potres 1. studenog 1755. prouzrokovao je zaista
veliku katastrofu, i bio argument protiv optimizma. On
tema njegova spjeva Poeme sur de
33
naie meu ruevinama unitenih kua, meu umirui
ma i mrtvima. Pangloss ga uto poe vui za rukav:
" T o nije lijepo, prijatelju. Vi grijeite protiv sve
opeg razuma. L o e ste izabrali trenutak za
"Tristo mu vragova," odgovori ovaj, "ja sam mor
nar i rodom sam iz Batavije; etiri puta sam morao
gaziti preko raspela na etiri putovanja u Ba
si naao kome e priati o tom svom s v e o p e m ra
N e k o l i k o komada kamenja rani Candidea. L e a o je
ispruen na u l i c i , pokriven krem. On ree Panglossu:
"Jao, nai mi malo vina i ulja, ja umirem."
"Ovaj potres nije nita novo", odgovori Pangloss.
" G r a d L i m a u A m e r i c i pretrpio je prole godine isto
takve potrese. Isti uzroci, iste posljedice. Zacijelo
postoji pod zemljom nekakva sumporna traka od L i m e
do
" T o je sasvim vjerojatno," odgovori Candide, " a l i
za ime Boje, malo vina i ulja."
Nakon 1638. otkrivena zavjera portugalskih isusovaca, u
zabranjen ulaz svim strancima, osim Nizozemaca, su
se zakleli da krani. Japanci su prisiljavali da
gaze preko raspela koja su stavljali na palubu njihovih brodova.
Po nekima su morali raditi samo Japanci, sluge Nizozemaca, ili
robovi. Mornar je rodom iz Batavije. dananje na Javi,
dakle bio rob.
Francuski prirodoslovac Georges Louis Leclerc, de
u svom djelu de tene iznio je hipotezu da
potrese mogu prouzroiti mase sumpornih koji ispod
povrine razvijaju plinove.
34
" K a k o vjerojatno?" odgovori filozof. "Ja tvrdim da
je stvar potpuno dokazana."
Candide izgubi svijest i Pangloss mu donese malo
vode s jedne oblinje e s m e .
Sutradan, poto su nali malo namirnica
se kroz ruevine, povratie donekle snagu. Zatim su, kao
i ostali, pomagali stanovnitvu koje je izbjeglo smrt.
N e k o l i k o graana kojima su pomogli dade im do
bar ruak, koliko se to moglo u takvu uasu. Istina,
ruak je bio tuan i svi su za stolom natapali kruh
suzama, ali ih Pangloss utjei, uvjeravajui ih da nita
nije moglo biti drukije.
"Jer", ree on, "sve je ovo najbolje to moe biti.
Jer ako je jedan vulkan u Lisabonu, on nije mogao biti
na nekom drugom mjestu; jer je n e m o g u e da neto ne
bude tamo gdje jest, jer je sve dobro."
N e k i mali crni ovjek, oficir inkvizicije, koji je bio
pokraj njega, uze uljudno rije i upita:
" K a k o se vidi, gospodin ne vjeruje u grijeh pra
otaca. Jer ako je sve najbolje to m o e biti, onda nema
ni grijeha ni kazne."
m o l i m Vau Preuzvienost", odgo
vori Pangloss j o "da oprosti, jer su ovje
kov pad i prokletstvo uli neminovno u najbolji od
svih m o g u i h svjetova."
"Gospodin, dakle, ne vjeruje da ima slobodne
volje?" upita oficir.
" N e k a oprosti V a a P r e u z v i e n o s t , " r e e Pan
gloss, "sloboda m o e postojati i pored apsolutne
35
neminovnosti, jer bilo neminovno da mi budemo
slobodni, jer je najzad opredijeljena volja..."
Pangloss je bio u pola reenice kad oficir dade gla
vom znak svom pratiocu koji ga je sluio vinom iz
Porta ili Oporta.
esto
K A K O JE PRIREEN LIJEP
DA SE SPRIJEE POTRESI, I K A K O SU
IIBALI PO STRANJICI
Poslije potresa koji je razorio tri Lisabo-
na, d o m a i mudraci nisu nali uspjenije sredstvo da
se sprijei potpuno unitenje nego da prirede narodu
lijep Sveuilite u C o i m b r i odluilo je da
Auto-da-fe, panjolski "djelo vjere", je izvrenje smrtne pre
sude po osudi inkvizicije. Mono oruje protiv neprijatelja
isusovaca i teror crkve. Kazna je bila lomaa.
nici su hodali bosi u sveanoj procesiji, nosili zapaljene zublje,
kape od papira ("mitre"), ut odijelu redovnika sv.
Benedikta, sanbenito, na kojem je Pangloss, kao onaj koji je
govorio heretiki, imao uspravne slike avola i plamena, a
Candide okrenute, jer je samo sluao i, kao, odobravao. Oni koji
su vadili salo iz pileta, bili su pod sumnjom da se, kao mnogi
pokrteni idovi, i dalje pridravaju idovskog rituala.
auto-da-fe bio je zaista prireen protiv potresa od 20. lipnja
a iste godine bio je i drugi potres.
36
je prizor spaljivanja nekoliko ljudi na tihoj vatri uz
veliku sveanost pouzdano sredstvo da se pre
stane tresti.
Prema tome, u h v a t i e jednog Biskajca za koga je
bilo dokazano da se o e n i o svojom kumom, i dva
Portugalca koji su, j e d u i pile, i z v a d i l i njega salo.
Poslije ruka d o o e svezati doktora Panglossa i
njegova a k a Candidea, prvoga zato to je govorio, a
drugoga zato to ga je sluao, a izgledao kao da odo
brava. Obojicu svakog ponaosob, u krajnje
svjee odaje u kojima sunce nikad nikomu nije dosa
ivalo. Poslije osam dana odjenue ih obojicu u san
benito i im glave mitrama od papira.
Candideova mitra i sanbenito b i l i su iarani izvrnu-
plamenovima i koji nisu imali ni re
pove ni k a n d e , a l i Panglossovi avoli su imali i
k a n d e i repove, a plamenovi su b i l i uspravni. Tako
odjeveni, ili su u procesiji i sasluali vrlo uzbudljivu
propovijed, a poslije nje lijepo pjevanje u
D o k su pjevali, Candidea su u taktu ibali po stra
njici. Biskajca i onu dvojicu koja nisu htjela jesti salo
spalie, a Panglossa objesie, iako to inae nije obi
aj. Istog dana zemlja se ponovo zatrese uz u a s n u
lomljavu.
Candide, uasnut, zapanjen, preneraen, sav krvav,
drui cijelim tijelom, mislio je u sebi:
Lijepo pjevanje u pjevanja donesen
iz Engleske, koji se dugo odrao.
37
 " A k o je ovo najbolji od m o g u i h svjetova, kakvi li
su tek oni drugi? J o bi se moglo podnijeti da su me
samo ibali: to su mi priredili i Bugari. A l i , o dragi
Panglosse, najvei medu filozofima, zato sam morao
gledati kako vas vjeaju, a da ne znam zato? O h ,
dragi anabaptistu, najbolji ljudski stvore, zato se
utopiste u luci? O h , g o s p o i c e Cunegonde, biseru
meu djevojkama, zato vam rasporie trbuh?"
On se vraao, jedva se drei na nogama, ispropo-
odrijeen grijeha i blagoslovljen, kad
mu prie neka starica i ree:
"Sine moj, ohrabrite se, poite za mnom."
Sedmo poglavlje
K A K O JE JEDNA STARICA PREUZELA
BRIGU O I K A K O JE ON OPET
NAAO O N U KOJU VOLI
Candide ne povrati hrabrost, ali p o e za staricom u
neku straaru. Ona mu prui lonac ljekovite masti da se
i ostavi mu jela i pia. Pokaza mu malu, prilino
istu postelju. Pokraj postelje bilo je cijelo odijelo.
"Jedite, pijte, spavajte", ree mu, "i neka vas
Gospa Atoka, preasni sveti Antun Padovanski i
preasni sveti Jakov Kompostelski uzmu pod svoju
zatitu. Ja u se sutra opet vratiti."
38
Candide, neprestano z a u e n onim to je vidio, to
je propatio, a j o ponajvie m i l o s r e m stariinim,
htjede joj poljubiti ruku.
" N e trebate meni ljubiti ruku", ree mu starica. " J a
u se vratiti sutra. Trljajte se jedite i spavajte."
Unato t o l i k i m n e s r e a m a . Candide je jeo spavao.
Sutradan mu starica donese doruak, pregleda mu
lea, sama ih istrlja drugom nekom mau. Poslije mu
donese ruak. Vrati se u sumrak i donese mu veeru.
Idueg dana ponovi sve to redom.
" T k o ste vi?" pitao bi je uvijek Candide. " T k o vas
je n a u i o tolikoj dobroti? K a k o da vam zahvalim?"
Starica nije nikad nita odgovarala. Predveer se
opet vrati i donese nita za veeru.
" P o i t e za mnom, i ne govorite ni rijei."
U z m e ga pod ruku, prijee s njim preko polja
otprilike etvrt milje; d o o e pred neku usamljenu
kuu, opkoljenu gradinama i rovovima punim vode.
Starica zakuca na jedna mala vrata. Netko otvori. Ona
povede Candidea nekim tajnim stubama u jednu po
zlaenu sobicu, posjedne ga na kanape od zlatne tka
nine, zatvori opet vrata i ode.
Candide je mislio da sanja, i cijeli mu se ivot uka
za pred oima poput zlokobna sna, a ovaj trenutak
poput ugodne sanje.
Starica se uskoro opet pojavi. S mukom je pridra
vala jednu uzdrhtalu enu velianstvena stasa, blistavu
od dragog kamenja i pokrivenu koprenom.
"Skinite ovu koprenu", ree starica Candideu.
39
 M l a d i ovjek pristupi i bojaljivo p o d i e koprenu. drhtav, premda su ga j o pomalo boljela lea, ispria
Kakav divan trenutak! K a k v o Uini mu joj na najbezazleniji nain sve to je pretrpio otkad su
se kao da vidi pred sobom I zaista, nju je se rastali. Cunegonde je podizala oi k nebu; ona
vidio: to je stvarno bila ona. Izdade ga snaga, ne mo oplaka smrt dobrog anabaptista i Panglossa. Poslije
gae ni rijei progovoriti i pade do njenih nogu. toga poe ovako priati Candideu, koji ne proputae
Cunegonde pade na kanape. Starica prosu na njih kiu ni rijei i koji je gutae oima.
mirisave vodice, oni d o o e k sebi. p o e e razgovarati.
Isprva su to bile samo isprekidane rijei, unakrsna
pitanja i odgovori, uzdasi, suze, u z v i c i . Starica ih Osmo poglavlje
opomenu da budu tii i ostavi ih same.
l i m o g u e ? V i ste to!" Candide.
POVIJEST
ste ivi! N a l a z i m vas u Portugalu! N i s u vas, dakle,
silovali? N i s u vam ni rasporili trbuh, kako me je uvje
" L e a l a sam u postelji i vrsto spavala, kad se nebu
ravao filozof Pangloss?"
da u na lijepi Thunder-ten-tronckh
" O h , jesu," odgovori lijepa Cunegonde, " a l i se od
posije Bugare. O n i mi ubie oca i brata, isjekoe maj
ta dva nezgodna sluaja ne umire uvijek."
ku na komade. N e k a ljudina Bugarin, visok est stopa,
"A jesu li vam otac i majka ubijeni?"
vidje da sam na taj prizor pala u nesvijest i p o e me
"Doista je tako, naalost", odgovori ona plaui.
silovati. To me povrati, ja se osvijestih, stadoh vikati,
" A va brat?"
otimati se, gristi, noktima i htjedoh iskopati oi
"I moj brat je ubijen."
tom grdnom Bugarinu, jer nisam znala da je sve to se
"A zato ste se nali u Portugalu? I kako ste doznali
odigrava u zamku mog oca posve uobiajena stvar.
da sam ja ovdje? I kakvim ste me to u d n i m sluajem
Taj me divljak udari n o e m u lijevi bok i od tog j o i
dovesti u ovu k u u ? "
sada nosim
" R e i u vam sve to," odgovori lijepa ena, " a l i
" A h , nadam se da u ga zacijelo vidjeti", ree be
prije toga vi meni morate kazati to se s vama dogodi
zazleni Candide,
lo poslije onog e d n o g poljupca koji mi i
"Vidjet ete ga,"odgovori Cunegonde, " a l i nasta
udaraca nogom koje dobiste."
vimo."
Candide se povinova s dubokim potovanjem. I
"Nastavite", ree Candide.
premda je bio smeten, premda mu je glas bio slab i

40 41
 Ona ovako opet zapoe svoju povijest:
"Jedan bugarski satnik u e , vidje me svu krvavu,
ali vojnik se ne htjede ni pomaknuti. Satnik se razjari
to mu taj divljak ukazuje tako malo potovanja i
ubije ga na mome tijelu. Naredi zatim da me previju i
odvede me kao ratnu zarobljenicu u logor. Ja sam mu
prala ono malo rublja to ga je imao i kuhala jelo.
Uinila sam mu se vrlo lijepom, to moram priznati, a
ni ja ne o d r i e m da je on bio vrlo lijepa stasa i da mu
je koa bila bijela i glatka. Inae, bez duha i bez filo
zofije: vidjelo se zaista da ga nije p o u a v a o doktor
Pangloss. Poslije tri mjeseca izgubi on sav svoj novac,
i kako sam mu ve bila dodijala, proda me nekom
idovu po imenu don Issachar, koji je trgovao po
i Portugalu i strasno volio ene. Taj se i
dov pomami za mnom, ali nije mogao pobijediti.
Njemu sam se bolje oduprla nego onom bugarskom
vojniku: estita e n a m o e biti jedanput silovana, ali
to njenu vrlinu samo j o vie uvrsti.
Tada me taj idov, da bi me pripitomio, dovede u
ovu poljsku kuicu u kojoj smo sada. Dotle sam vje
rovala da na svijetu ne postoji nita ljepe od zamka
Thunder-ten-tronckha uvidjela sam da se varam.
Jednoga me dana V e l i k i inkvizitor opazi pri slubi
Bojoj, dugo me je kradom gledao te mi porui da bi
htio sa mnom neto povjerljivo razgovarati. O d v e d o e
me u njegov dvorac. Ja mu ispriah kakvog sam pod
rijetla, a on mi razloi koliko je nedostojno moga
visokog roda da pripadam jednom Izraelianinu. U
42
njegovo ime predloie don Issacharu da me ustupi
Njegovoj Preuzvienosti. D o n Issachar, koji je bio
dvorski bankar i uivao velik ne htjede o tome
niti uti. Inkvizitor mu zaprijeti l o m a o m . Napokon se
moj i d o v uplai i sklopi ugovor po e m o ja i
moja kua pripadati obojici, tako da idovljevi budu
ponedjeljak, srijeda i dan subotnji, a da inkvizitor
dobije ostale dane u tjednu. V e je est mjeseci kako
taj ugovor postoji. To nije proteklo bez svae, jer je
esto ostajalo n e o d l u e n o da no i z m e u subote i
nedjelje pripada Starom i l i N o v o m zavjetu. Sa svoje
strane, ja sam se dosad odupirala i jednomu i drugo
mu, i zbog toga su me, vjerujem, uvijek i voljeli.
Napokon, da otkloni veliku napast potresa i zastrai
don Issachara, Njegova P r e u z v i e n o s t n a e za shodno
da priredi sveano spaljivanje. M e n i ukaza ast da me
na njega pozove. D o b i h vrlo lijepo mjesto, a g o s p o e
su bile p o s l u e n e okrepom i z m e u slube Boje i
pogubljenja. Istinu govorei, mene u a s uhvati kad
vidjeh kako spaljuju ona dva i d o v a i onog estitog
Biskajca koji je uzeo kumu za enu, ali kako se tek
iznenadili, uzbudih i zaprepastih kad spazih pod san-
benitom i mitrom neku priliku koja je sliila na Pan
glossa. Protrljah oi, pogledah paljivo i vidjeh kako
ga vjeaju. Ja se onesvijestih. Tek to p o e h dolaziti k
sebi, kad vidjeh kako vas skidaju potpuno gola. To je
za mene bio vrhunac uasa, zaprepatenja, boli, oaja.
M o r a m vam, savjesti radi, rei vaa put jo bjelja
i rumenija nego u onoga bugarskog satnika. Taj prizor
43
j o udvostrui osjeaje koji su me muili i razdirali. I oboje sad sjedoe za stol. Poslije veere odoe opet
Vrisnuh glasno; htjedoh im na onaj kanape o kome je ve bilo govora. su na
ali me glas izda, a moji bi krici, njemu kad se signor don Issachar, jedan od d o m a i n a
uostalom, bili uzaludni. K a d vas dobro iibae, pomislih: kue, pojavi. Toga je dana bio Doao je uivati u
se to moglo dogoditi da se moj mili Candide i svom pravu i obrazlagati svoju njenu ljubav.
mudri Pangloss nau u Lisabonu, prvi da bi dobio sto
udaraca biem, a drugi da bi bio objeen po naredbi
preasnog gospodina inkvizitora, koji je u mene zaljub Deveto poglavlje
ljen? Pangloss me je, dakle, zaista bezduno varao kad
mi je govorio da sve na svijetu ide da bolje biti ne
TO SE DOGODILO S
D o k sam bila tako uzbuena, zaprepatena, as izvan
V E L I K I M INKVIZITOROM I
sebe, as gotovo umirui od slabosti, glava mi se ispuni
sjeanjem na pokolj moga oca, moje majke, moga brata,
J E D N I M IDOVOM
na bezonost onoga gadnog bugarskog vojnika, na ubod
noem koji mi zada, na moje robovanje, na moj kuhar Taj je Issachar b i o Hebrej koji je ikad
ski zanat, na mog bugarskog satnika, na onog gadnog vien u Izraelu, j o od babilonskog ropstva.
don Issachara, na odvratnog inkvizitora, na vjeanje " t o ? " dreknu on. " T i , kuko galilejska! Nije
doktora Panglossa, na ono sveano pjevano u dosta gospodin inkvizitor? Treba i taj prosjak dijeliti
basu dok su vas ibali, a, naroito, na poljubac koji sam sa mnom?"
vam dala iza paravana onoga dana kad vas posljednji S tim rijeima i z v u e neki dugi no to
put vidjeh. Hvalila sam Bogu to vas je vratio meni nosio sa sobom i, uvjeren da mu protivnik ne m o e
poslije toliko iskuenja. Naredih svojoj starici da se imati pri sebi oruja, poleti na Candidea. A l i je na
pobrine za vas i da vas dovede im to bude mogla. Ona dobri Vestfalac bio dobio od starice jedan lijep m a .
je vrlo dobro izvrila moj nalog. Doivjela sam neiska- zajedno s cijelim odijelom. On ga izvue, iako je bio
zano zadovoljstvo da vas opet vidim, da vas ujem, da vrlo blage udi, i tresne vam na pod Izraelianina,
razgovaram s vama. Vas zacijelo glad ve mui, a i ja pred noge lijepe Cunegonde, da se vie ne digne.
bih vrlo rado jela. Veerajmo najprije." "Sveta B o g o r o d i c e ! " ona. e sad biti s
nama? ovjek ubijen u mojoj A k o naie polici
ja, propali smo!"
Miserere - pogrebna molitva kod katolika.

44 45
 " D a nisu objesili Panglossa," ree Candide, "sad bi Starica uze tada rije:
nam mogao dati dobar savjet u ovoj stranoj neprilici, "U stoje tri konja sa sedli
jer je to veliki filozof bio. Budui da njega nema. ma i uzdama. Neka ih na hrabri Candide sad pripre
pitajmo staricu." mi. G o s p o i c a ima i dijamanata. B r z o
Ona je bila vrlo mudra i upravo stade izlagati svoje zajaimo, iako ja mogu sjediti samo na pola
miljenje kad se otvorie druga mala vrata. je pa p o i m o u V a n i je vrijeme da ljepe ne m o e
jedan sat poslije p o n o i : poinjala je nedjelja. Taj je biti, a pravi je uitak putovati po nonoj svjeini."
dan pripadao p r e a s n o m inkvizitoru. On ude i spazi Candide odmah osedla ta tri konja. Cunegonde,
naeg Candidea s m a e m u ruci, nekog mrt starica i on zaas trideset milja bez predaha.
vaca ispruenog po podu, izbezumljenu Cunegonde i D o k su oni tako odmicali, Sveta stie u
staricu kako daje savjete. kuu. P r e u z v i e n o g sahranie u jednoj crkvi, a
Eto to se u tom trenutku odigra u dui Candideo- hara bacie na gradsko smetlite.
i kako je on Candide, Cunegonde i starica ve su b i l i stigli u
" A k o ovaj sveti ovjek u p o m o , dat e me mali grad Avacenu, duboko u brdima i
bez pogovora spaliti, a to bi mogao uiniti i s ovako su razgovarali u jednoj k r m i .
Cunegonde. On je naredio da me nemilosrdno iibaju;
on je moj suparnik. V e sam p o e o ubijati, sad nema
vie kolebanja."
To je rasuivanje bilo jasno i brzo; ne dajui inkvi
zitoru vremena da d o e k sebi od probo
de ga s kraja na kraj i baci pored Zidova.
" O v o je sad j o ljepe!" uzviknu Cunegonde. " N a
ma vie nema spasa! Nas e izopiti iz Crkve. Kucnuo
nam je posljednji a s ! K a k o ste mogli vi, po prirodi
tako blag ovjek, za dvije minute ubiti jednog Z i d o v a
i jednog crkvenog poglavara?"
"Lijepa g o s p o i c e , " odgovori Candide, "kad je (pistoli) - portugalski novac.
Sveta Milicija seljaka i malih protiv plja
netko zaljubljen, ljubomoran i iiban od inkvizicije,
kaa i obijesti plemstva u srednjem vijeku; kasnije dravna policija
taj vie ne zna za sebe." (nema veze s Crkvom, iako se ponekad nazivala

46 47
 Deseto poglavlje
U KAKVOJ KRAJNJOJ BIJEDI CANDIDE,
C U N E G O N D E I STARICA STTU
U I NJIHOVO
NA BROD
" T k o mi samo mogao ukrasti moje dijamante i
pistole?" pitala je kroz pla Cunegonde. " O d ega
e m o ivjeti? to e m o sad zapoeti? Gdje da opet
n a e m inkvizitore i Zidove da mi daju druge?"
mi je," na to e stara, " a l i moram rei da
jako sumnjam na p r e a s n o g oca franjevca koji je
j u e r p r e n o i o s nama u istoj krmi u Badajosu. B o e
me sauvaj ako nepravedno sudim, ali on je dvaput
ulazio u nau sobu i otputovao mnogo prije nas."
"Jadni moj Pangloss", r e e tad Candide, " e s t o
mi je dokazivao da sva zemaljska dobra pripadaju
s v i m ljudima zajedno i da svatko ima na njih podjed
nako pravo. Taj franjevac morao nam je zacijelo,
prema t i m n a e l i m a , ostaviti neto i m e e m o do
vriti put. Zar vam n i t a vie nije ostalo, lijepa
Cunegonde?"
"Nijedan maravedi", odgovori ona.
" t o sad uiniti?" upita Candide.
"Prodajmo jednog konja", ree starica. "Ja u jahati
na ma iza gospoice, iako mogu sjediti samo na
pola stranjice, pa e m o stii u C a d i z . "
48
U istoj se gostionici n a a o neki prior.
On jeftino otkupi konja. Candide, Cunegonde i starica
prooe Lucenu. i najzad u
Cadiz. Tu se opremala flota i okupljala vojska da se u
urazume preasni isusovci, koje su
optuivali da su digli na ustanak jedno svoje pleme
protiv kraljeva panjolske i Portugala, nedaleko od
grada San-Sacramento. K a k o je nekad sluio
kod Bugara, izvede bugarske vojne vjebe pred gene
ralom te male vojske tako otmjeno, hitro, vjeto, po
nosito i okretno da mu d a d o e da zapovijeda jednom
pjeadijskom etom. I tako on posta satnik i ukrca se s
Cunegonde i staricom, s dva sluge i dva
konja koji su nekada pripadala gospodinu V e l i k o m
inkvizitoru Portugala.
Za vrijeme cijele plovidbe raspravljali su naveliko
o filozofiji jadnog Panglossa.
" M i sad idemo u drugi svijet", ree Candide. " B e z
sumnje, bit e to onaj u kome je sve dobro. Jer, mora
se priznati, ovjeku ponekad doe da zaplae kad
gleda to se u n a e m svijetu deava u fizikom i mo
ralnom pogledu."
su u poetku povijesti Paragvaja neku vrstu
teokracije i postupno su se odmetnuli od kralja panjolske, digli
ustanak indijanskih plemena kad je panjolska htjela ustupiti
Portugalu grad San-Sacramento. Uroenici su se tom prilikom
htjeli osloboditi svih bijelaca.
49
 "Ja vas volim svim srcem," odgovori Cunegonde, Jedanaesto
" a l i mi je dua jo preplaena svim onim to sam vid
jela i to sam propatila."
STARIINA POVIJEST
"Sve e biti dobro," odgovori Candide. "S morem
ovog novog svijeta ve bolje stoji nego s morima Euro
" N i s u moje oi uvijek bile ovako izgrizene i crve
pe: mirnije je, a vjetrovi su stalniji. Bez sumnje je novi
nih rubova, niti mi se nos sputao do brade, niti sam
svijet onaj koji je najbolji od svih moguih svjetova."
uvijek b i l a slukinja. Ja sam ki pape Urbana i
" N e k a bi B o g to dao," ree Cunegonde, " a l i ja sam
od Palestrine. Do moje etrnaeste godine
bila tako strahovito nesretna u svom svijetu da mi se
pouavali su me u dvorcu kojem svi zamci vaih nje
dua odrekla svake nade."
makih baruna ne bi mogli biti ni a samo
" V i se alite?" ree im starica. " E h , moja gospoice,
jedna moja haljina vrijedila je vie nego sva rasko i
niste vi upoznali one nesree koje sam ja upoznala."
sjaj Vestfalije. Rasla sam svakim danom sve ljepa,
Cunegonde umalo prasne u smijeh, i starica joj se
usred uivanja, potovanja i nade.
uini vrlo smijenom to tvrdi da je nesretnija od nje.
V e sam budila ljubav. Moje grudi su pupale. I kakve
" E j , dobra e n o ! " ree ona. " A k o vas nisu silovala
su to grudi bile! Bijele, vrste, isklesane kao u Venere
dva Bugarina, ako niste dobili dva udarca n o e m u
Medicejske. Pa kakve samo o i ! Kakve trepavice!
trbuh, ako vam nisu razorili dva zamka, ako vam pred
Kakve crne obrve! I kakvi su u mojim zjenicama bli
oima nisu zaklali dva oca i dvije majke, ako niste
stali plamenovi, pred kojima je sjaj zvijezda,
vidjeli kako dva vaa dragana tuku b i e m na auto-da-
kako su mi govorili pjesnici iz naeg susjedstva! e n e
ne vidim i m e biste to mogli mene nadmaiti.
koje su me oblaile i svlaile padale su u zanos gleda
Dodajte jo da sam rodila kao barunica sa sedam
jui me sprijeda i odostraga, a svi su mukarci eljeli
deset dva pretka, a da sam bila kuharica."
biti na njihovu mjestu.
odgovori starica, " v i ne znate kakva
sam ja roda, a kada bih vam pokazala samo svoju stra
njicu, ne biste tako govorili i ne biste tako napreac
sudili." Primijetile krajnji oprez autora; sve do danas bilo pape
imenom X; on se boji pripisati kopile nekom poznatom
Ove rijei p r o b u d i e najveu radoznalost u
papi. Kakva Kako savjest! Ova je biljeka
Cunegonde i Starica im z a p o e priati o v i m dodana nakon Voltaireove smrti. Nema je u izdanju.
rijeima. Misli se zapravo na papu Urbana VIII, koji je umro 1644.

50 51
 Zaruila sam se s jednim knezom, gospodarom
Kakav je to samo bio knez! Lijep
kao ja, sav sazdan od ljupkosti i ari, blistava duha i
arke ljubavi. Voljela sam ga kao to se prvi put voli,
kao Boga, zanosno. Svadba je bila pripremljena: nevi
ena rasko i sjaj, sve same s v e a n e predstave, viteke koji dijamant. To je obiaj koji postoji od nezapame
trke, opere bez prestanka, a cijela mi Italija ispjeva
sonete od kojih nijedan nije bio ni osrednje vrijed
nosti. Ve sam se nalazila na pragu svoje sree kad
mog kneza pozva k sebi na alicu o k o l a d e neka stara
koja mu je bila ljubavnica: umro je za nepuna
dva sata u strahovitim g r e v i m a . A l i , sve je to samo
sitnica. M o j a se mati, iako mnogo manje ucvi
ljena nego ja, namisli na neko vrijeme skloniti s tako
zlokobnog mjesta. Nedaleko od Gaete imala je vrlo
lijepo imanje i mi se ukrcasmo na jednu galiju iz na
eg kraja, svu pozlaenu kao oltar Svetog Petra u
R i m u , kad se odjednom neki gusar iz ustremi na
nas i zakvai nam galiju. N a i su se vojnici branili kao
pravi papini vojnici: p o p a d a e svi na koljena i
od sebe oruje, molei gusara da im da oprotaj in
articulo
Odmah ih svukoe i oni ostadoe goli kao majmuni,
i moju majku s njima, i n a e dvorkinje, i samu.
M o r a se ovjek zaista diviti kako ta gospoda brzo svla
e ljude! A l i me jo zaudi kad nam svima
- Feudalni posjed jugu
In articulo mortis. - U asu smrti. Pred samom smru.
52
prste u jedno mjesto gdje mi e n e inae do
putamo da nam se zavlae samo cjevice. Taj mi se
obred inio vrlo udnovatim: eto kako sudi o
svemu kad se makao dalje od svoje zemlje. Ubrzo
saznah da je to bilo zato da vide nismo li tamo sakrili
nih vremena kod svih prosvijeenih naroda koji plove
morima. Saznala sam da p o b o n a gospoda malteki
vitezovi nikad ne zaborave tako uiniti kad im T u r c i i
Turkinje padnu aka. To je zakon m e u n a r o d n o g prava
nitko dosad nije pogazio.
trebam vam govoriti kako je t e k o jednoj mla
doj kad vode s majkom kao robinju u
M a r o k o . M o e t e ve p r e d o i t i sebi to smo sve mo
rale propatiti na brodu. M a t i mi je b i l a
j o vrlo lijepa; n a e p o a s n e djevojke, n a e proste
sobarice, sve je to u sebi imalo vie d r a i nego to se
m o e skupiti u cijeloj A f r i c i . A ja sam bila zanosna,
bila sam sama ljepota i ljupkost, a uz to j o nevina.
A l i to nisam dugo ostala: taj cvijet, koji je nekad bio
namijenjen prekrasnom knezu od Massa-Carrare,
ubra gusarski kapetan. To je bio neki odvratan crnac,
koji je vjerovao da mi time j o ukazuje osobitu ast.
Zaista, zacijelo smo g o s p o a od Palestrine i
ja bile vrlo s n a n e kad smo odoljele svemu to smo
morale podnijeti do svog dolaska u M a r o k o . A l i
ostavimo to sada: to su tako o b i n e stvari da ne vri
jede spomena.
53
 Maroko plivao u krvi kad mi stigosmo. S v i h pe
deset sinova imalo je svoje
to je p r o u z r o i l o pedeset graanskih ratova: crnci
protiv crnaca, crnci protiv polucrni protiv
polucrnih, protiv Nastalo je bilo o p e
klanje bez kraja i konca irom cijelog carstva.
Tek to smo se iskrcali, kad iskoie pred nas neki
crnci iz tabora neprijateljskog n a e m gusaru. Htjeli su
mu preoteti plijen. Mi smo, poslije dijamanata i zlata,
predstavljale najveu Gledala sam svo
j i m o i m a borbe kakve vi ne m o e t e nikad vidjeti u
svojim europskim podnebljima. U sjevernih naroda
krv nije dovoljno vatrena; oni ne luduju za e n a m a
onoliko kako je to svugdje u A f r i c i . Rekao bi ovjek
da vaim Europljanima mlijeko tee u ilama: vitriol i
vatra teku u ilama stanovnika Atlasa i okolnih zema
lja. B o r i l i su se bijesno kao lavovi, kao tigrovi, kao
zmije toga kraja, da odlue ije e m o biti. Jedan M a u r
zgrabi moju majku za desnu ruku, p o r u n i k mog ka
petana p o v u e je sebi za lijevu, jedan maurski vojnik
dohvati je za jednu nogu, jedan od naih gusara drao
ju je za drugu. Tako su nae djevojke bile v u e n e
skoro sve u isti mah izmeu etiri vojnika. M o j me je
kapetan skrivao iza lea; u ruci mu je bila sablja
i on je ubijao svakoga tko bi se usprotivio nje
govu bijesu. Naposljetku vidjeh kako sve nae
Talijanke i moju majku rastrgoe, isjekoe,
ta udovita koja su se oko njih otimala.
moji drugovi, kao i oni koji su ih
mornari, crnci, polucrnci, mulati i na koncu
moj kapetan, svi izginu, i ja ostadoh izdiui na g o m i l i
mrtvaca. Takvi su se prizori kao to je
poznato, na prostoru d u e m od tri milja, ali
nitko nije propustio ni jednu od pet dnevnih molitava
koje propisuje Muhamed.
T e k o m mukom se iz hrpe tolikih nagomi
lanih leeva i otpuzah prema jednom velikom stablu
narani, na obali oblinjeg potoka. Tu se sruih od
uasa, od umora, od groze, od oaja i gladi. Ubrzo se
moja iscrpljena ula predae snu, koji je vie sliio na
nesvijest nego na poinak. Bijah tako u stanju izne
moglosti i neosjetljivosti, lebdei i z m e u ivota i
smrti, kad osjetih da me neto pritie i vrpolji se na
mom tijelu. Otvorih oi i spazih bijelog ovjeka,
d o b r o d u n a izgleda, kako u z d i e i govori kroza zube:
che coglioni!

Mulai imao je vie sinova koji su se pri kraju njegove che sciagura d'essere senza - O, kakva je to nesrea
vladavine borili za vlast. kad netko

1
54 55
 Dvanaesto poglavlje
N A S T A V A K STARIINIH
" I z n e n a e n a i u s h i e n a to ujem jezik svoje do
movine, ne manje z a u e n a rijeima koje je izgovorio
taj ovjek, odvratili mu da ima gorih
na koju se on ali. S malo rijei obavijestih ga o gro
zotama sam preivjela, pa se opet onesvijestili.
On me odnese u jednu oblinju kuu, naredi da me
poloe u postelju i da mi daju da zaloim. D v o r i o me
je, laskao mi, tjeio me, rekao da nije vidio nita tako
lijepo kao to sam ja, i da nikad nije toliko zaalio za
onim to mu nitko vie ne m o e povratiti.
sam iz ree on. kope
svake godine dvije-tri tisue djece. N e k a umru od
toga, neka dobiju glas ljepi od enskoga, neka odu
upravljati sudbinom Nada mnom je ta opera
cija izvrena s vrlo mnogo uspjeha, i ja postadoh pje
va u kapeli kneginje od
ja.
on plaui. zar ste vi
ona mala koju sam ja p o u a v a o do njene
este godine i koja je ve onda obeavala da e biti
lijepa kao to vi
sam to, a mati mi lei raetvorena etiri stotine
koraka odavde, pod gomilom
Ispriah mu to mi se dogodilo, a on meni ispria
svoje doivljaje i obavijesti me kako ga je jedna kr
anska sila poslala marokanskom kralju da s tim vla
darom zakljui ugovor po kome e mu isporuivati
one barut, topove i brodove, da bi p o m o u njih unitio
trgovinu ostalih
zadatak je ree taj estiti eunuh.
u se ukrcati u Ceuti i vratit u vas natrag u Italiju.
Ma che sciagura senza
Ja mu zahvalih, raznjeena do suza, a on, umjesto
da me doprati u Italiju, odvede me natrag u Alir i
proda deju te Tek to sam bila prodana
kuga, koja je bila obila cijelu A f r i k u , A z i j u i Europu,
poe bjesnjeti po Aliru. Vi ste doivjeli potres, ali
jeste l i , gospoice, ikada imali kugu?"
" N i s a m nikad", odgovori barunica.
" D a ste je i m a l i , " nastavi starica, "priznali biste da
potres nije nita prema njoj. U A f r i c i je ona vrlo esta
i ja se od nje razboljeh. Zamislite, kakav poloaj za
ker jednoga pape koja ima petnaest godina, a koja je

Aluzija na Talijana Broschija zvan Portugal je bio u savezu s Marokom protiv Luja X I V (sultan
najslavnijeg soprana svog koji 1737. do 1759. bio Mulai
angairan na panjolskom dvoru i velik utjecaj na kralja Ferdi Dej - naslov poglavara Alira (XVII-XIX. i Tunisa
nanda VI. st.) za vrijeme turskog suvereniteta nad tim zemljama.

56 57
za tri mjeseca doivjela bijedu i ropstvo, koju su skoro
iz dana u dan silovali, koja je vidjela kako joj e t v o r e
pretrpjela glad i rat, i koja umire bolesna od
kuge u Aliru. Ipak, ja nisam umrla. A l i moj eunuh,
dej i gotovo cijeli alirski nastradae od nje.
K a d popusti prvi bijes te strane kuge, r a s p r o d a e
dejovo roblje. Mene kupi neki trgovac i odvede u
Tunis. Proda me nekom drugom trgovcu, koji me
preproda u Tripolis. Iz Tripolisa me p r e p r o d a e u
iz Aleksandrije u a iz
Carigrad. Najzad d o o h u nekom
agi kojem ubrzo zatim da ide braniti A z o v
od koji su ga opsjedali.
Taj aga, koji je bio vrlo paljiv prema e n a m a ,
vede sa sobom cijeli svoj i smjesti nas u neku
malu utvrdu na koju su uvala dva
crna eunuha i dvadeset vojnika. Poubijasmo n e o b i n o
mnogo Rusa, ali nam oni dobro vratie milo za drago.
O p u s t o i e A z o v ognjem i m a e m , ne potedjee ni
staro ni mlado, ni m u k o ni ensko. Ostade samo n a a
mala utvrda. Neprijatelj nas htjede glau prisiliti na
predaju. Ona dvadesetorica janjiara bjehu se zaklela
da im nee ivi pasti u ruke. Najzad do krajnosti pri-
glau budu prisiljeni pojesti ona naa dva
eunuha, samo da ne bi pogazili zakletvu. N e k o l i k o
dana potom odluie pojesti ene.
Opsada i privremeno zauzee - 1696.
Palus - Staro ime Azovskog mora.
S nama je bio neki vrlo p o b o n i imam, pun saa
ljenja, i on im odra lijepu propovijed, savjetujui im
da nas ne umore sasvim.
ree on, po polovicu stranjice
svim o v i m g o s p o i c a m a : slatko ete se najesti, pa ako
opet zatreba, ostaje vam isto toliko poslije nekoliko
dana. Nebo e vam biti zahvalno za to milosrdno djelo
i p o m o e vam
B i o je vrlo dobar govornik i uvjeri ih. Izvrie nad
u nama tu uasnu operaciju. Imam nam stavi onaj isti
melem to ga stavljaju djeci poslije obrezivanja. Sve
smo umalo pomrle.
Tek to janjiari pojedoe ruak kojim smo ih mi
snabdjele, pristigoe Rusi na ajkama. Nijedan
ne iznese ivu glavu. Rusi se nisu ni osvrnuli na n a e
stanje, ali se svugdje n a e poneki francuski kirurg;
jedan od njih, i to vrlo vjet, uze nas njegovati. On nas
izlijei i, dok sam iva neu zaboraviti kako mi je on,
kad su mi rane sasvim zarasle, davao stanovite prijed
loge. Uostalom, r e e nam svima da to ne uzimamo
previe k srcu. Uvjeravao nas je da se ve u vie opsa
da tako neto d e a v a l o i da je to zakon rata.
i m su moje drugarice prohodale, uputie ih u M o
skvu. P r i podjeli ja pripadoh nekom koji me
uze za i koji mi je darivao svakoga dana po
dvadeset udaraca biem. A l i ovaj gospodin, s jo tride
set boljara, svri poslije dvije godine na zbog
Rije o Pobuni
59
nekih dvorskih spletki, te ja iskoristih taj dogaaj i gospoice, da imam iskustva, da poznajem svijet.
pobjegoh. Prooh cijelu Rusiju. Dugo sam sluila po Zabavljajte se malo, zatraite od svakog putnika da
k r m a m a u R i g i , zatim u Rostocku, Wismaru, Leipzi- vam ispria svoju prolost, pa ako se n a e samo jedan
gu, Utrechtu, Leidenu, Haagu, koji esto prokleo ivot, koji nije esto rekao
Ostarjela sam u bijedi i sramu, samo s jednom polovi sebi da je najnesretniji ovjek na svijetu, bacite me
nom stranjice, ali ne zaboravljajui ni trenutka da sam n a g l a v a k e u more."
ki jednog pape. Stoput se htjedoh ubiti, ali mi se jo
ivjelo. Ta je smijena slabost moda jedna od najkob-
nijih naih prirodnih sklonosti; jer ima li ega glupljeg Trinaesto poglavlje
nego neprestano vui sa sobom teret koji bismo stalno
eljeli zbaciti? Groziti se svoga ivota i drati do tog
ivota. Jednom rijeju, hraniti u njedrima zmiju koja
K A K O JE CANDIDE BIO PRISILJEN
nas ujeda, sve dok nam i samo srce ne izjede. DA SE A N E I OD LIJEPE
Vidjela sam u zemljama kroz koje sam sudbom C U N E G O N D E I OD STARICE
bila gonjena i po k r m a m a u kojima sam sluila
n e o b i n o velik broj stvorenja koja su se uasavala K a d je lijepa Cunegonde ula stariinu povijest,
svog ivota, ali sam vidjela samo dvanaest njih koji su ukaza joj svu panju se duguje osobama takva
dobrovoljno uinili kraj svojoj bijedi: tri crnca, etiri poloaja i takva znaaja. Usvoji njezin prijedlog: zatrai
Engleza, etiri i jednog njemakog pro od svih putnika da jedan za drugim ispriaju svoje
fesora po imenu Napokon postadoh sluki doivljaje. Candide i ona da starica ima pravo.
nja kod Z i d o v a don Issachara. On me je dodijelio "teta, zaista, to su mudrog Panglossa, protivno
vama, lijepa moja gospoice, i ja sam se vezala za obiaju, objesili na jednom Sad bi nam
vau sudbinu i vie bavila zgodama vaega ivota ispriao divnih stvari o fizikom i moralnom zlu koje
nego svoga. Ne bih vam nikako ni spomenula svoje je pritisnulo zemlju i more, a ja bih ve imao hrabrosti
n e d a e da me niste malo izazvali i da nije na brodu da se uz d u n o potovanje, staviti mu odre
obiaj da se prianjem rastjera dosada. Smijem rei, e n e primjedbe."
I dok je svatko priao svoj brod je plovio sve
dalje. Izioe na kopno u Cunegonde,
Robeck (1672 - 1739), u vedska.
satnik Candide i starica o d o e guverneru don
Propovijedao samoubojstvo i skoio u rijeku Weser.

60 61
Fernandu y y Mascarenes, y
y Suza. Ovaj gospodin bio je toliko tat k o l i
ko prilii onomu ima toliko imena. Govorio je s
ljudima s prijezirom, tako je pri tom
visoko drao nos, tako neumoljivo podizao glas, tako
zapovjedniki naglaavao, tako se epirio, da su svi
oni koji su ga pozdravljali dobivali volju da ga istuku.
V o l i o je ludo i ene i Cunegonde mu se uini n e i m
najljepim to je ikad vidio. Prvo to je u i n i o b i l o je
da upita je li ona satnikova ena. Njegovo ponaanje
kad je uputio to pitanje uznemiri Candidea. Nije smio
rei da mu je ena, budui da ona stvarno to nije ni
bila; nije smio rei da mu je sestra, b u d u i da ni to
nije bila. I mada je ova la u bila nekad e s t o
u upotrebi kod naih starih, a mogla bi korisno poslu
iti i naim suvremenicima, njegova d u a bila je
odve ista da bi mogao iznevjeriti istinu.
" G o s p o i c a Cunegonde," odgovori on, "treba mi
uiniti ast da pode za mene, i zato mi pokorno molimo
Vau Preuzvienost da izvoli obaviti nae
D o n Fernando y Figueora, y Mascarenes,
y Lampourdos, y Suza visoko suui brkove, nasmija
se gorko i naredi satniku Candideu da odri smotru
svoje ete. Candide poslua i guverner ostade s gos
poicom On joj izjavi ljubav; uvjera
vae je da e se sutra vjenati s njom crkveno, i l i na
koji drugi nain, kako se to ljepotici ve bude
misli na Abrahama i Saru u Egiptu.
62
svidjelo. Cunegonde ga zamoli da joj dopusti da koji
tren razmisli, da se posavjetuje sa staricom i odlui.
Starica ree Cunegonde ovako:
" G o s p o i c e , vi imate sedamdeset dva pretka, a
nemate ni prebijene pare. Samo o vama ovisi da po
stanete ena najmonijeg gospodara J u n e Amerike,
koji ima vrlo lijepe brkove. Zar je vae da se r a z m e e -
te nekom nepokolebljivom Vas su silovali
Bugari; jedan i d o v inkvizitor uivali su vau
milost. T k o je mnogo propatio, stekao je neka prava.
Iskreno vam kaem, da sam ja na v a e m mjestu, ne
bih se ni trenutak dvoumila da se udam za gospodina
guvernera i da u i n i m gospodina Candidea sretnim
ovjekom."
D o k je starica ovako zborila, sa svom m u d r o u
koju donose godine i iskustvo, spazie kad jedan mali
brod uplovi u luku. N o s i o je alkada i alguazile i evo
to se dogodilo:
Starica je sasvim dobro pogodila da je jedan fra
njevac irokih rukava ukrao Cunegondin novac i nakit
u Badajosu, kad je ona s u r n o bjeala.
Taj fratar htjede prodati nekoliko dragulja nekom
zlataru, i ovaj prepozna vlasnitvo V e l i k o g inkvizitora.
Prije no to e ga objesiti, franjevac prizna da ih je bio
ukrao. On prokaza osobe i put kojim su krenule. Za
Cunegondin i bijeg ve se znalo, i sad
p o o e njihovim tragom u C a d i z . Ne gubei vrijeme,
i - Sudac i policajci u
63
poslae jedan brod u potjeru za njima. Brod je ve bio Z v a o se i veoma je v o l i o svoga gos
stigao u pristanite Buenos Airesa. Odmah se proiri podara, zato to je njegov gospodar bio vrlo do
vijest da e se iskrcati jedan i da goni ubojice bar ovjek. osedla ona dva
Njegove V e l i k o g inkvizitora. M u d r a konja.
starica odmah to valja uiniti. Hajde, gospodaru, posluajmo stariin savjet; bje
" V i ne moete bjeati," ree Cunegonde. "a i ne i m o glavom bez obzira."
mate se ega bojati. Niste vi ubili Njegovu Preuzvie- Candide u pla.
nost. A uostalom, guverner je zaljubljen u vas i n e e moja mila Cunegonde! Zar da vas napustim
dopustiti da vam u i n e kakvo zlo. Ostanite gdje jeste." sad, kad se gospodin guverner sprema obaviti n a e
Odmah otra Candideu: vjenanje? V i , Cunegonde, koju sam doveo s drugog
"Bjeite", ree mu, " i l i ete za jedan sat biti spa kraja svijeta, to e biti s vama?"
ljeni." " B i t e to m o e biti", odgovori Cacambo. " e n e
Nije se smjelo gubiti ni asa. A l i kako se rastati od se nikad ne brinu mnogo za sebe; B o g njihovu brigu
Cunegonde, i kamo se skloniti? vodi. Brzo
" K u d a me vodi? K a m o e m o ? K a k o e m o bez
Cunegonde?" govorio je Candide.
poglavlje " T a k o mi svetog Jakova Kompostelskog," odgo
vori Cacambo, ste ratovati protiv isusovaca:
sad za njih. Ja prilino dobro poznajem puto
K A K O SU C A N D I D E A I C A C A M B A
ve, odvest u vas u njihovo carstvo i oni e biti ushi
PARAGVAJSKI ISUSOVCI eni to im dolazi satnik koji vjeba na bugarski
nain. Vi ete se nevjerojatno obogatiti. K a d netko ne
je poveo sa sobom iz Cadiza jednog slu n a e to mu treba u jednom svijetu, on ide u drugi.
gu, kakvih se mnogo via po p a n j o l s k i m obalama i Nema nieg ljepeg nego kad ovjek neto novo vidi
kolonijama. B i o je e t v r t i n o m panjolac, roen od i radi."
oca meleza u B i o je djeak u crkvenom
" T i si, dakle, ve bio u Paragvaju?" upita Candide.
koru, mornar, redovnik, vojnik,
dabome da sam bio", odgovori Cacambo. " B i o
sam u kolegiju Uzaaa i poznajem
je mjesto ispod (Argentina).

64 65
 Los kao to znam ulice u C a -
dizu. D i v n a stvar, to njihovo n a m j e s n i t v o ! To carstvo
ve ima vie od tri stotine milja u duinu i podijeljeno
je na trideset pokrajina. Los Padres imaju tamo sve,
stanovnici nita. To je pravi uzor razuma i pravde. Ja,
vidite, ne znam ima li iega tako b o a n s t v e n o g kao to
su Los Padres, koji ovdje sa panjolskim i portugal
skim kraljem ratuju, a u Europi te kraljeve ispovijedaju,
koji ovdje ubijaju panjolce, a u Madridu im pokazuju
put na nebo. To je zaista divno! Sad naprijed! Vi ete
postati najsretniji ovjek m e u ljudima. K a k o e biti
zadovoljni oci isusovci kad uju da im dolazi satnik
koji zna bugarske v j e b e ! "
i m stigoe do prve g r a n i n e postaje, Cacambo
ree predstrai da jedan satnik eli razgovarati s go
spodinom zapovjednikom. Odmah o d o e izvijestiti
glavnu strau. Jedan paragvajski asnik otra i klee
pred zapovjednika da ga obavijesti o ovom dogaaju.
Candidea i Cacamba najprije razoruae, pa im oduzee
ona dva konja. S p r o v e d o e zatim oba
stranca kroz dva reda vojnika. Zapovjednik se nalazio
na drugom kraju, s trorogim e i r o m na glavi, zadig-
mantijom, m a e m o bedrima i kratkim kopljem
Los Padres. - " O c i " (isusovci). je upravljao
provincijal, tj. drugi stupanj u isusovakoj hijerarhiji, poslije oca
generala. Oni su radije kao podmladak primali strance, mislei da
e njima upravljati lake nego panjolcima. Zato su zabranjivali
da panjolac boravi na tom teritoriju due od tri dana (Voltaire
kae "tri
66
ruci. On dade znak; smjesta dvadeset etiri ovjeka
ova dva doljaka. Jedan narednik im priopi
da moraju ekati, da zapovjednik ne m o e razgovarati
s njima, da preasni otac provincijal ne doputa nijed
nom panjolcu da otvori usta doli u njegovu pri
sustvu, niti da u zemlji d u e od tri sata.
"A gdje je preasni otac provincijal?" upita Cacambo.
je zavrio slubu Boju i sad je na smotri
odgovori narednik, vi mu m o e t e cjelivati
ostruge tek poslije tri sata."
ree Cacambo, "gospodin satnik umire od
gladi kao i ja, a nije panjolac. Nijemac je. Zar ne
bismo mogli objedovati dok e k a m o P r e a s n o g a ? "
Narednik ode i smjesta izvijesti zapovjednika o
tom razgovoru:
" N e k a je blagoslovljen B o g ! " ree taj gospodin.
" B u d u i da je Nijemac, mogu razgovarati s njim.
Odvedite ga u moju sjenicu."
Odmah dopratie Candidea u jednu sjenicu ukraenu
vrlo lijepim stupovima od zelenog i zlatnog mramora i
krletkama u kojima su bili kolibri,
biserke i sve najrjee ptice. Izvrstan ruak bio je pri
premljen u zlatnim posudama i, dok su Paragvajci jeli
kukuruz iz drvenih zdjela nasred polja pod vrelim sun
cem, preasni otac komandant ue u sjenicu.
To je bio vrlo lijep mlad ovjek, svjeih i punih bi
obraza, visokih obrva, oka, crvenih uiju,
rumenih usana, ponosita dranja, ali njegov ponos nije
bio niti ponos panjolca niti ponos isusovca.
67
 i oruje to su im ga bili oduzeli,
kao i oba konja. Cacambo im poloi zobi
blizu sjenice i isputae ih iz vida, bojei se prepada.
Candide najprije poljubi
zatim posjedae za stol.
" V i ste. dakle, Nijemac?" upita isusovac na nje-
makome.
"Jesam, preasni oe", odgovori Candide. I jedan i
drugi, dok su izgovarali te rijei, gledali su se do krajnosti
iznenaeni i s uzbuenjem koje nisu mogli savladati.
"A iz koje ste njemake zemlje?" zapita isusovac.
"Iz prljave provincije Vestfalije", odgovori Can
dide. " R o e n sam u zamku Thunder-ten-tronckh."
" A h , Boe, je li m o g u e ! " uzviknu komandant.
" D i v n a li u d a ! " uzviknu Candide.
"Jeste li to v i ? " ree komandant.
" T o nije m o g u e ! " ree Candide.
Obojica se umalo sruie od iznenaenja, zagrlie
i prolie potoke suza.
" t o , zar to vi, preasni? V i , brat lijepe Cune
gonde? V i , koga su Bugari ubili? V i , sin gospodina
baruna? V i , isusovac u Paragvaju! E, zaista, udan je
ovaj Panglosse! K a k o bi vam sad drago bilo,
samo da vas nisu objesili."
Zapovjednik naredi da se povuku i crnci i Parag
vajci, robovi koji su posluivali pie u peharima od
gorskog kristala. Zahvaljivao je Bogu i svetom Ignaci-
ju po tisuu puta i stezao Candidea u naruje. L i c a su
im bila sva okupana suzama.
68
" V i ete se jo vie zauditi, jo vie ete plakati od
radosti, jo vie biti izvan sebe," ree Candide, "kad
vam k a e m da je vaa sestra, gospoica Cunegonde, za
pa koju ste vjerovali da je rasporena, iva i zdrava."
"Nedaleko od vas, kod gospodina guvernera
Buenos Airesa. A ja sam d o a o ratovati s vama."
Svaka rije koju su izgovorili u tom dugom razgo
voru, gomilala je u d o na u d o . Cijela im je dua
na jeziku, zaposjela im p a n j o m uho i blistala
u oku. Pa kako su bili Nijemci, o s t a d o e dugo za sto
lom, oekujui preasnog oca provincijala. I evo to
zapovjednik ispria svom dragom Candideu.
Petnaesto poglavlje
JE CANDIDE UBIO BRATA SVOJE
DRAGE C U N E G O N D E
"Sjeat u se cijelog svog ivota onoga stranog
dana kad sam vidio kako mi ubijaju oca i majku, a
siluju sestru. K a d se Bugari p o v u k o e , moje divne
sestre vie nigdje nije bilo, a moju majku, mog oca i
mene, tri zaklane s l u a v k e i tri zaklana djeaka baci
e na jedna kola da nas odvezu i sahrane u jednoj
isusovakoj kapeli, dvije milje od zamka mojih pre
daka. Jedan isusovac p o k r o p i nas svetom vodicom;
69
 bila je strano N e k o l i k o kapi upade mi u oi.
S v e e n i k primijeti da mi se oni kapak malo pokre
nuo; poloi mi ruku na srce i osjeti da j o kuca.
zae mi p o m o i poslije tri tjedna potpuno
Vi se sjeate, dragi Candide, da sam ja bio vrlo lijep
ovjek; tada postadoh j o ljepi i zato p r e a s n i otac
Croust prior toga osjeti prema meni
prijateljstvo. Dade mi iskueniku manti
ju i poslije nekog vremena poslae me u R i m . Otac
general ba podmladak m e u mladim nje
m a k i m isusovcima. Gospodari Paragvaja primaju
to manje mogu panjolske isusovce: vie vole stran
ce, jer misle da njima mogu bolje upravljati. P r e a s n i
otac general procijeni da sam dostojan da o b r a u j e m
ovaj Boji vinograd, te nas trojica - jedan Poljak,
jedan Tirolac i ja - Po dolasku bijah
p o a e n zvanjem i inom porunika.
Sada sam pukovnik i duhovnik. M i e m o d o e k a t i
kako valja trupe panjolskog kralja, i ja vam j a m i m
da e biti i z o p e n e iz C r k v e i p o t u e n e . Providnost
vas alje ovamo da nam pomognete. A je li zaista
istina da je moja draga sestra Cunegonde u naoj
b l i z i n i , kod guvernera Buenos Airesa?"
Candide potvrdi pod zakletvom da je to istina da
ne m o e biti vea. I opet im p o t e k o e suze.
Barun nije znao to je dosta grlei Candidea, nazi
vao svojim bratom, svojim spasiteljem.
Osorni isusovac, poznat
70
uzviknu on. " M o d a e m o moi, dragi moj
Candide, zajedno ui u grad kao pobjednici i preoteti
moju sestru Cunegonde."
" T o je moja najtoplija elja," odgovori Candide,
"jer sam se namjeravao oeniti njome i jo se tomu
nadam."
" V i , drski o v j e e ! " na to e barun. " V i biste imali
toliko smjelosti da se o e n i t e mojom sestrom, koja
ima sedamdeset dva p l e m i k a pretka? Smatram da ste
strano bezobrazni kad mi se usuujete govoriti o tako
drskoj
Sav skamenjen tim rijeima, Candide mu odgovori:
" P r e a s n i oe, nita tu ne mogu svi p l e m i k i preci
na svijetu. Ja sam istrgao vau sestru iz naruja jednog
i d o v a i jednog inkvizitora; ona mi je vrlo zahvalna i
eli poi za mene. Uvijek mi je govorio doktor Pan-
da su svi ljudi jednaki, i ja u se svakako oeniti
njome."
" T o e m o j o vidjeti, huljo!" uzviknu barun od
i u isti mah udari ga s n a n o
m a a po licu. U tren oka Candide izvue
svoj m a i do b a l a k a ga zari u trbuh barunu isusovcu.
A l i izvlaei ga sva krvava, on zaplaka:
" A h , Boe uzviknu. " U b i o sam svog b i v e g
gospodara, svog prijatelja, svog urjaka. Nema boljeg
ovjeka na svijetu od mene, a evo, ubio sam ve tri
ovjeka i meu tom trojicom, dvojica su sveenici."
Cacambo, je u v a o strau na ulasku u sjenicu,
u t r a unutra.
71
 "Preostaje nam samo da skupo prodamo
ivot", ree mu gospodar. " S a d e zacijelo ui u sjeni
cu: moramo umrijeti s m a e m u ruci."
Cacambo, koji je u ivotu vidio i vea uda. ne
izgubi prisutnost duha. Skide s baruna isusovaku
mantiju, navue je Candideu, metnu mu pokojnikov
etvrtasti eir i pope ga na konja. Sve to bi izvreno u
tren oka.
"Sad, gospodaru, u trk! S v i e misliti za vas da ste
neki isusovac koji ide izdavati zapovijedi i mi e m o se
ve nai s one strane granice prije no to uzmognu
poi za nama." te rijei dobro ni izgovorio, a ve
letio na konju, viui na panjolskom:
"S puta! S puta! Ide p r e a s n i otac pukovnik!"
esnaesto
TO SE DESILO OVOJ DVOJICI PUTNIKA S
DVJEMA DVA M A J M U N A
1 S DIVLJACIMA Z V A N I M DUGOUHI
Candide i njegov sluga ve su bili s one strane gra
nice, a nitko u logoru nije j o znao za smrt n j e m a k o g
isusovca. Uvijek budni Cacambo bio se pobrinuo da
napuni torbu kruhom, o k o l a d o m , u n k o m , v o e m i s
nekoliko mjerica vina. Na svojim
njima z a o e duboko u neku nepoznatu zemlju gdje
72
nigdje ne opazie puta. Napokon se pred njima ukaza
lijepa livada ispresijecana potocima. N a a dva putnika
konje da pasu. Cacambo predloi svom gospo
daru da jede, a sam mu dade za to primjer.
" K a k o mi m o e nuditi da jedem u n k u " , odgovori
Candide, "kad sam ubio sina gospodina baruna i kad
osuen da nikad vie u ivotu ne v i d i m divnu
ospoicu Z a t o da i dalje
voje bijedne dane kad ih moram provoditi daleko od
nje, u grinji savjesti i u oaju? A to e tek rei
novine
Ipak, dok je tako govorio, nije zaboravio jesti. Sunce
je zalazilo. Ova dva zalutala ovjeka zaue nekoliko
slabih krikova, koji kao da dolaahu od nekih ena. Nisu
mogli razaznati da li su to krici radosti ili bola, ali odmah
skoie na noge, obuzeti onim nemirom i koje
sve izaziva u ljudima kad se nalaze u zemlji. To
su dvije djevojke, potpuno nage, koje su lako
skakutale krajem livade, dok su dva majmuna trala za
njima i ujedala ih za stranjice. Candidea obuze saalje
nje. K o d Bugara je bio nauio dobro gaati, i oborio bi
ljenjak u grmu, a da list ne takne. Dohvati svoju pa
njolsku opali i ubi ta dva majmuna.
" N e k a je Gospodu hvala, dragi Cacambo! Izbavio
sam velike opasnosti ova dva jadna stvorenja. A k o
Journal de - Les pour des
ko
et des knjievni asopis iz XVIII. stoljea,
koji su od izdavali isusovci u gradu Trevouxu.
73
sam p o i n i o grijeh jednog inkvizitora i jednog
isusovca, sad sam ga zacijelo iskupio spasivi ivot
o v i m dvjema djevojkama. To su moda dvije gospo
ice iz uglednih kua i ovo to nam se desilo m o e
nam pribaviti vrlo velike koristi u ovoj zemlji."
Htjede nastaviti, ali mu se jezik zaveza kad spazi
kako one dvije djevojke njeno grle majmune i
suze nad njihovim tijelima, potresajui svud una
okolo zrak kricima.
" N i s a m oekivao toliko ree on
napokon Cacambu, koji mu odgovori:
" E , sad ste napravili gospodaru: ubili
ste ljubavnike ovih dviju g o s p o i c a . "
"Njihove ljubavnike? Je li to m o g u e ? Vi se alite
sa mnom, Cacambo. K a k o da vam vjerujem?"
"Gospodaru dragi," odvrati Cacambo, " v i se uvijek
svemu udite. Z a t o mislite da je n e o b i n o to u po
nekim zemljama majmuni zadobivaju naklonost e n a ?
Oni su etvrtinom ljudi, kao to sam ja etvrtinom
" A h , tako je," nastavi Candide, "sjeam se da sam
sluao od doktora Panglossa da su se odavno nekada
takvi sluajevi dogaali i da su iz te mjeavine nastali
fauni i i da je to vidjelo vie velikih
linosti starog vijeka, ali sam smatrao da su to bajke."
"Sad ste se zacijelo uvjerili da je to istina", ree C a
cambo. "Sad vidite kako se ponaaju ene koje nemaju
Egipani, satiri i fauni su mitoloka umska bia, pratioci boga
74
nimalo kunog odgoja. Samo se ja bojim da nam ove
potovane gospoice ne navuku kakvu nevolju na vrat."
Ovo zdravo rasuivanje navede Candidea da se
skloni s livade i da se u v u e dublje u umu. Tu je
veerao s I obojica, poto portu
galskog inkvizitora, guvernera Airesa i baru
na, zaspae na mahovini. K a d se probudie, osjetie da
se ne mogu maknuti. To je bilo zato to su ih Dugo
stanovnici te zemlje, kojima su ih potkazale one
dvije gospoice, p r e k o n o zavezali konopcima od
lika. O k o njih je stajalo pedesetak Dugouhih, do k o e
golih, n a o r u a n i h strijelama, buzdovanima i
sjekirama. Jedni su kuhali vodu u nekom velikom
drugi pripremali a svi vikahu:
" T o je isusovac! To je isusovac! Sad e m o se osve
titi, a dobro e m o se poastiti! Pojedimo isusovca!
isusovca!"
"Lijepo sam vam rekao, dragi gospodaru," uzviknu
t u n o Cacambo, "da e nam ove dvije djevojke napa
kostiti."
Candide opazi kotao i ree:
"Nas e, nema sumnje, sad ispei ili skuhati. A h , to
bi rekao doktor Pangloss kad bi vidio kako izgleda ista
priroda? Sve je dobro; neka bude! A l i se mora priznati
da je zaista grozno izgubiti gospoicu Cune
gonde, pa da vas poslije Dugouhi nataknu na
Dugouhi, panjolski - Indijanci s gornjeg toka Ama
koji su nosili velike ukrase u uima i time ih istezali.
75

Cacambo nikako nije gubio glavu.
" N e oajavajte ree on u t u e n o m Candideu.
" J a razumijem pomalo jezik ovih plemena i sad u
razgovarati s njima."
" N e zaboravi im p r e d o i t i " , doda Candide, "kako
je u a s n o neovjeno kuhati ljude i kako je to malo
kranski."
"Gospodo," p o e Cacambo, " v i namjeravate, kao
to vidim, pojesti danas jednog isusovca. To je sasvim
u redu. Nita pravednije nego tako postupiti sa svojim
neprijateljima. Jer nas, zaista, prirodno pravo ui da
ubijamo svog blinjeg, i tako se radi irom cijelog
svijeta. A k o se mi ne koristimo pravom da ga pojede
mo, to je samo zato to na drugom mjestu nalazimo
dobre hrane, ali vi nemate ista sredstva kao mi. Sva
kako je bolje pojesti svoje neprijatelje nego prepustili
vranama i gavranima plodove svoje pobjede. Samo,
gospodo, vi ne biste eljeli pojesti svoje prijatelje. Vi
mislite da ete sad nataknuti na jednog isu
sovca, a u stvari ete ispei svog branitelja, neprijate
lja svojih neprijatelja. se mene tie, ja sam roen u
vaoj zemlji; ovaj gospodin je moj gospodar, i ne
da nije isusovac nego je, naprotiv, maloprije
ubio jednog isusovca i nosi odijelo to mu ga je ski
nuo. To je ono to vas je prevarilo. Da vidite je li
istina to vam velim, uzmite njegovu mantiju, odnesite
je do prve g r a n i n e postaje kraljevstva Los Padresa.
Raspitajte se je li moj gospodar ubio jednog isusova
kog oficira ili nije. Ne treba vam za to mnogo vremena,
76
moete nas i poslije pojesti, ako ustanovite da sam
vam lagao. A l i ako sam vam rekao istinu, vi tako
dobro poznajete naela javnog prava, obiaje i zako
ne, da nam morate pokloniti
Dugouhima se ove rijei u i n i e vrlo razumnima.
odmah dvojicu svojih uglednika da bez o k l i
jevanja odu i saznaju istinu. O v a dva izaslanika izvri-
e svoj zadatak kao ljudi i se ubrzo s
povoljnim vijestima. Dugouhi o d v e z a e oba zaroblje
nika, ukazae im sve m o g u e poasti, ponudie im
djevojaka, dadoe da se okrijepe, otpratie ih do gra
nice svojih zemalja uz radosne uzvike:
"Nije Nije
Candide se nije prestajao diviti razlogu svog oslo
boenja.
"Kakav K a k v i su ovo ijudi! K a k v i su ovo
govorio je on. " D a nisam bio te da jed
nim udarcem maa probodem brata gospoice
Cunegonde, pojeli bi me bez milosti. A l i , na kraju
krajeva, ista priroda je dobra, budui da ovi ljudi ne
samo da me nisu pojeli nego su me obasuli s tisuu
ljubaznosti i m su doznali da nisam isusovac."
77
 Sedamnaesto poglavlje
D O L A Z A K CANDIDEA I NJEGOVA
SLUGE U I TO SU
T A M O VIDJELI
K a d stigoe na granicu zemlje Dugouhih. Cacambo
ree Candideu:
" V i d i t e da ova na polutka nije nita bolja od
one druge. Posluajte vi mene i vratimo se najkraim
putem u Europu."
" K a k o da se vratimo", upita Candide, "i kamo da
krenemo? A k o p o e m u svoju zemlju, tamo Bugari i
Abari kolju sve to stignu; ako se vratim u
spalit e me smjesta; ako ostanemo u ovoj zemlji,
mogu nas svakog asa na A l i kako
da se odluim napustiti onaj dio svijeta u kome ivi
gospoica Cunegonde?"
" P o i m o u smjeru ree Cacambo. " T a
mo e m o nai Francuze, koji lutaju svuda po bijelom
svijetu. Oni bi nam mogli p o m o i . B o g e nam se
moda
Nije bilo tako lako doi do O n i su, dodu
e, znali otprilike na koju stranu treba krenuti, ali su
svuda unaokolo planine, rijeke, ponori,
divljaci bili strahovite prepreke. Konji im
umora; hranu to je bjehu ponijeli pojedoe; cijeli
jedan mjesec hranili su se divljim plodovima, kad se
78
najzad n a o e blizu jedne rjeice du koje su rasle
kokosove palme, te ih one o d r a e u ivotu i nadi.
Cacambo je davao uvijek isto tako dobre savjete
kao i ona i on ree Candideu:
"Dalje se ne m o e . dosta je bilo pjeaenja. Eno
tamo na rijeci v i d i m jedan prazan un, napunimo ga
kokosovim orasima, sjednimo u taj a m i i pustimo
da nas struja nosi niz vodu. Rijeke uvijek vode nekom
naseljenom mjestu. A k o ne n a e m o neto ugodno,
nai e m o bar neto novo."
" P o i m o " , ree Candide, " i p r e p o r u i m o s e Pro
N e k o l i k o milja p l o v i l i su izmeu obala as cvjet-
ih, as golih, as ravnih, as strmih. Rijeka se ne-
irila; najzad se gubila pod svodom straho-
ita stijenja koje se dizalo nebu pod oblake. Putnici su
mali hrabrosti da se prepuste rijeci na volju pod taj
vod. Suena na tome mjestu, rijeka ih ponese strano
brzinom i hukom. Poslije dvadeset etiri sata
ni ugledae opet svjetlost dana, ali im se a m a c razbi
u komade o podvodne grebene. M o r a l i su se vui sa
stijene na stijenu cijelu milju. Napokon im p u e pred
oima ogroman vidik o g r a e n nepristupanim plani
nama. C i j e l i predio bio je za uitak, kao i za
potrebu; svuda je korisno bilo spojeno s ugodnim.
Putove su prekrivala i l i , bolje rei, ukraavala kola
od sjajna po izgledu i grai na kojima su sjedili mukarci
i ene neobine a koja su hitro vukli krupni
79
crveni bre no najbolji
ski i meqineski ati.
" E v o k o n a n o zemlje koja je bolja nego Vestfali-
Candide.
K o d prvog sela na koje je naiao on izie s C a -
na obalu. N e k o l i k o seoskih djeaka odjeve
nih u zlatne tkanine, potpuno igralo se
p l o i c a m a na ulasku u ono malo mjesto. N a a dva
ovjeka iz drugog dijela svijeta zastadoe ih radoznalo
promatrati: njihove ploice bile su dosta iroki okrugli
kamici, uti, crveni i zeleni, i u d n o su blistali. Put
nici zaeljee podii sa zemlje nekoliko njih: to je bilo
samo zlato, sam smaragd i rubin, od kojih je najmanji
mogao biti najvei ukras prijestolja velikog
" O v o su zacijelo djeca ovdanjeg kralja koja se
igraju kolice", ree Candide. Uto se pojavi seoski
uitelj i pozva djecu natrag u kolu.
"Vidi," ree Candide, "ovo je odgojitelj kraljeve
porodice."
M a l i odrpanci napustie odmah igru, ostavljajui
na zemlji ploice i sve to im sluilo za zabavu.
Candide ih pokupi, otra do odgojitelja i ponudi ih
ponizno, objanjavajui mu znacima da su njihova
kraljevska velianstva zaboravila svoje zlato i drago
kamenje. Seoski uitelj se nasmijei, baci ih na
lju, pogleda naas vrlo i z n e n a e n o Candidea u lice i
p o e opet dalje.
Crveni ovnovi su lame.
80
Putnici su, naravno, pokupili rubine i sma
ragde.
"Gdje smo mi to?" uzviknu Candide. " M o r a biti da
kraljevsku djecu u ovoj zemlji lijepo odgajaju kad ih
ue da preziru zlato i drago kamenje."
Cacambo nije nita manje iznenaen nego Can
dide. Najzad stigoe do prve kue u selu: ona je bila
sagraena kao kakav dvorac u Europi. G o m i l a svijeta
tiskala se na ulazu, a j o vie unutra u kui. ula se vrlo
ugodna glazba, a neki izvrstan miris dopirao iz kuhi
nje. Cacambo se priblii vratima i u kako govore pe
ruanski; to je bio njegov materinji jezik, jer nam je
svima poznato da je Cacambo roen u u
jednom selu gdje se govori samo tim jezikom.
"Ja u vam biti t u m a , " ree on Candideu,
unutra, ovo ovdje je k r m a . "
Odmah ih dva momka i dvije djevojke iz gostioni
ce, odjeveni u zlatne tkanine, s kosama povezanim
svilenim vrpcama, da sjednu za zajedniki
stol. etiri juhe, uza svaku po dva
zatim jednog kuhanog kondora tekog dvjesto funti,
dva peena majmuna, osobito ukusna, tri stotine
bria jednoj zdjeli i est stotina kolibria u drugoj;
pa onda izvrsna variva s mesom, izvanrednog peciva;
sve u posudama od gorskog kristala. M o m c i i djevoj
ke iz gostionice nalijevali su razne slatke napitke
spravljene od eerne trske.
Za stolom su sjedili v e i n o m trgovci i koijai, svi
vrlo uglaeni, i oni postavie nekoliko pitanja
81
Cacambu, s mnogo obzira i nenametljivosti, a na nje
gova odgovorie tako da dozna sve to je elio.
K a d se zavri ruak, Cacambo, kao i Candide. po
misli da e dobro platiti objed ako bace na stol dva
krupna komada zlata koja su b i l i pokupili. G o s t i o n i a r
i gostioniarka prasnue u smijeh i dugo su se
od smijeha. Napokon se umirie.
"Gospodo," r e e gostioniar, " v i d i m o zaista da ste
stranci, a mi ih ovdje nismo navikli viati. Ne zamje
rite nam to smo prasnuli u smijeh kad ste ponudili da
nam platite ljunkom s naih drumova. Vi zacijelo
nemate ovdanjeg novca, ali niti ga ne trebate imati da
biste ovdje ruali. Sve gostionice, podignute radi
udobnosti trgovaca, plaa vlada. Vi ste ovdje slabo
ruali, jer je ovo n a e s i r o m a n o selo, ali na svakom
drugom mjestu doekat e m o vas kako vam dolikuje."
Cacambo je t u m a i o Candideu sve to je govorio
d o m a i n , a Candide je sluao zadivljen i zbunjen isto
toliko koliko i njegov prijatelj Cacambo, koji je pre
vodio.
" P a kakva je ovo zemlja," pitali su jedan drugoga,
" i t a v o m ostalom svijetu nepoznata, u kojoj je cijela
priroda po svemu od nae? To je vjerojatno
ona u kojoj je sve dobro, jer takva jedna zemlja mora
svakako postojati. M o g a o je uitelj Pangloss rei to
hoe, ali ja sam esto primjeivao da sve ide prilino
loe u Vestfaliji."
82
Osamnaesto poglavlje
TO SU VIDJELI
U ZEMLJI ELDORADO
Cacambo pokaza pred svojim d o m a i n o m svu svo
ju radoznalost. D o m a i n mu ree:
"Ja sam velika neznalica i meni je tako dobro, ali mi
imamo ovdje jednog starca koji se povukao s dvora, a
koji je najueniji i ovjek u dravi."
On odmah zatim odvede Cacamba starcu. Candide
je imao samo sporednu ulogu i svog slugu je sad pratio.
U o e u jednu vrlo prostu kuu, jer su vrata na njoj
bila samo od srebra, a zidovi obloeni samo zlatom,
ali izraeni s toliko ukusa da ih ni najraskonije oblo
eni z i d o v i nisu mogli nadmaiti. Istina, predsoblje je
bilo p r e s v u e n o samo umjetnim rubinima i smaragdi
ma, ali nain na koji je sve bilo sloeno, nadoknai
vao je tu krajnju skromnost.
Starac doeka ova dva stranca na divanu ispunjenu
perjem kolibria i naredi da im ponude slatka pia u
dijamantnim peharima, pa zatim udovolji njihovoj
radoznalosti o v i m rijeima:
" M e n i su sto sedamdeset dvije godine, i od svog
pokojnog oca, kraljeva konjuara, doznao sam o
u d n i m prevratima kroz koje je p r o a o Peru, a koje
je on vidio svojim o i m a . O v o kraljevstvo je neka
danja postojbina Inka, koji vrlo nerazborito
83
iz nje da pokore jedan dio svijeta, a koje najzad uni-
tie panjolci.
Vladari njihova roda, koji ostadoe u svom
bjehu mudriji. O n i . uz pristanak naroda, izdadoe na
redbu da nijedan stanovnik ne smije izii iz nae male
kraljevine, i to nas je odralo u nevinosti i srei. pa
njolci su neto maglovito doznali o naoj zemlji i nazvali
je a jedan Englez po imenu vitez
primakao se ak sasvim blizu nje, ima tome oko sto
godina. A l i kako nas sa svih strana okruuju nepristu
pane stijene i provalije, uvijek smo dosad ostali zati
eni od gramzljivosti europskih naroda, koji
vo ude za ljunkom i blatom s nae zemlje i koji bi nas
pobili sve do jednoga, samo da ga se dokopaju."
Razgovor potraja dugo. Kretao se oko oblika vla
obiaja, ena, javnih priredaba, umjetnosti.
Napokon Candide, koji je oduvijek imao sklonosti za
metafiziku, upita preko Cacamba da li u njihovoj
zemlji postoji kakva vjera.
Eldorado - panjolski "zlatna zemlja". - Zamiljalo se da postoji
negdje oko dananje Venezuele, izmeu Amazone i
Voltaire ju je uzimao kao svoju Utopiju.
Sir Raleigh (1552 - 1618), engleski pomorac, istraiva,
vojnik, politiar i putopisac, ljubimac Elizabete I. Osnovao koloni
ju (koja se nije odrala), traio Eldorado, preoteo
dad Lano optuen za veleizdaju 1603, na
smrt po naredbi Jakoba I pomilovan i zatoen u
do Nakon neuspjela traganja za zlatnim rudnicima u Gva
jani, ipak pogubljen. se putopisima Voltaire sluio.
84
Starac blago pocrveni.
ree. " Z a r moete u to sumnjati? Zar nas
vi smatrate
Cacambo ponizno upita koja je vjera u Eldoradu.
Starac opet pocrveni.
" Z a r mogu postojati dvije vjere?" odgovori on.
" M i vjerujemo, ja mislim, u ono u to vjeruje cijeli
svijet. Mi slavimo Boga od veeri do jutra."
"Slavite li vi samo jednog boga?" upita Cacambo,
koji je bio t u m a Candideovih nedoumica.
" O i g l e d n o " , ree starac, " i h nema ni dva, ni tri, ni
etiri. M o r a se priznati da ljudi iz vaeg svijeta po
stavljaju nekakva u d n a pitanja."
Candide je bez prestanka postavljao pitanja ovom
dobrom starcu. Htjede doznati kako se u Eldoradu
mole Bogu.
" M i mu se nikako ne molimo", odgovori dobri i
potovanja dostojni mudrac. "Nemamo to traiti od
njega; dao nam je sve to nam Mi mu stalno
zahvaljujemo." Radoznali Candide zaeli vidjeti sve
enike, upita preko svog t u m a a gdje se oni nalaze.
D o b r o u d n i starac se nasmijei.
"Prijatelji moji," ree, " m i smo svi sveenici. Kralj i
sve glave porodica svako jutro pjevaju sveane pjesme
zahvalnice, a prati ih pet do est tisua glazbenika."
Ovo je uenje Deisti priznaju postojanje Boga kao prauz-
roka svijeta, ali vjeruju svijet preputen sam sebi i da Bog ne
vodi brigu o ovjeku ni o svijetu koji je stvorio. Voltaire je bio deist.
85
 " K a k o ? Zar vi nemate redovnika koji propovijeda
ju, raspravljaju, vladaju, kuju spletke i spaljuju ljude
kad nisu njihova miljenja?"
"Trebali bismo za to biti ludi", ree starac. " M i
smo ovdje svi istog miljenja i ne razumijem to elite
rei s tim svojim redovnicima."
itav taj razgovor ushiti Candidea i on pomisli u sebi:
" O v o je sasvim drugo neto nego Vestfalija i za-
gospodina baruna. Da je na prijatelj
bio u Eldoradu, ne bi vie govorio da Thun-
der-ten-tronckh najljepe to postoji na svijetu. Doista,
ovjek treba putovati."
Poslije ovog dugog razgovora dobri starac naredi
da upregnu koiju sa est ovnova i odredi dvanaest
svojih slugu da odvedu putnike na dvor.
"Oprostite," ree im, " t o me starost liava asti da
vas pratim. Kralj e vas primiti tako da neete biti
nezadovoljni, a vi neete zacijelo uzeti za zlo n a e
obiaje, ako vam se neki od njih ne svide."
i Cacambo p o p e e se u koije i est ovnova
poletje, te za nepuna etiri sata stigoe do kraljeva
dvorca na kraju prijestolnice. G l a v n i portal bio je
visok dvjesto dvadeset stopa, a irok sto. N e m o g u e je
opisati od kakve grae je bio nainjen. V i d i se ve po
tome da je morao imati nesrazmjerno veu vrijednost
nego ljunak i pijesak koji mi nazivamo zlatom i dra
gim kamenjem.
Dvadeset lijepih djevojaka iz kraljeve garde d o e
ka Candidea i Cacamba pri silasku s koija, odvede ih
86
u kupaonu i odjene u odijelo od kolibrieva paperja.
Poslije toga ih dvorski dostojanstvenici i dostojan
stvenice u v e d o e u kraljeve dvorane kroz dva reda od
po tisuu glazbenika, kao to je to uvijek obiaj. K a d
se pribliie prijestolnoj dvorani, Cacambo upita jed
nog uglednika to treba uiniti da se pozdravi Njegovo
Velianstvo: treba li pasti na koljena i l i
treba li staviti ruke na glavu i l i na stranjicu, treba li
lizati prainu dvorane, jednom rijeju, kakva je cere
monija.
"Obiaj je", ree velikodostojnik, "da se kralja za
grli i poljubi u oba obraza."
Candide i Cacambo p a d o e oko vrata Njegovu V e
lianstvu, koje ih primi s n a j v e o m ljubaznou i
pozva ih uljudno na veeru.
U m e u v r e m e n u ih da im pokau grad,
javne graevine se dizahu pod oblake, trgove
u k r a e n e tisuama stupova, fontane s i s t o m vodom,
druge sa slatkim p i e m od e e r n e trske, koje su ne
prestano tekle na v e l i k i m trgovima p o p l o a n i m nekim
dragim kamenjem, iz kojega se irio miris koji je pod
sjeao na eboj i cimet. Candide zatrai da vidi palau
pravde i skuptinu. R e k o e mu da ih nema i da nitko
ne ide na sud. U p i t a da li ima zatvora i rekoe mu da
nema. A l i ga najvie iznenadi i obradova Palaa zna
nosti, gdje je vidio galeriju od dvije tisue koraka,
prepunu m a t e m a t i k i h i fizikalnih sprava.
P o t o su za cijelo popodne obili otprilike tisuiti
dio grada, o d v e d o e ih natrag kralju. Candide sjede za
87
 stol s Njegovim Velianstvom, sa svojim slugom
i nekoliko gospoa. N i k a d se nije bolje
jelo i nitko nije bio duhovitiji za v e e r o m nego Nje
govo Velianstvo. Cacambo je Candideu
kraljeve duhovite rijei i, mada su bile p r e v o e n e , one
su se uvijek doimale duhovitima. Od svega e m u se
divio, ovome se nije najmanje zadivio.
tako mjesec dana u tom gostoljubivom
utoitu. Candide je neprestano govorio Cacambu:
je, opet velim, da u kome sam roen
ne vrijedi koliko ova zemlja u smo sada, ali
ovdje ipak nema g o s p o i c e Cunegonde. I ti, zacijelo,
ima neku draganu u Europi. A k o ostanemo ovdje, bit
e m o samo ono to i ostali; naprotiv, ako se vratimo u
svoj svijet, makar samo s dvanaest ovnova natovare
nih ljunkom iz Eldorada, bit e m o bogatiji od svih
kraljeva skupa. N e e m o se vie morati bojati i n k v i z i
tora e m o lako dobiti natrag
Ove rijei bijahu po volji Cacambu. Svatko voli
lutati po svijetu upravo toliko, da se p o k a e m e u
svojima, da se pred svijetom hvali onim to je vidio na
svojim putovanjima, te se i ova dva sretna ovjeka
da vie ne budu sretni i da Njegovo Velian
stvo mole za otpust.
" L u d o je to to inite", ree im kralj. "Znam, dodu
e, da moja zemlja vrlo malo znai, ali kad je nekom
prilino dobro na jednom mjestu, onda tu treba ostati.
Nemam, svakako, prava da silom z a d r a v a m strance:
88
to bi bila tiranija koja je nepoznata n a i m zakonima i
n a i m obiajima. S v i su ljudi slobodni. Idite kad god
elite, ali izlazak odavde zaista teak. N e m o g u e je
vratiti se uz vodu brzom rijekom kojom ste nekim
u d o m doli, i koja protjee ispod svoda od stijenja.
Planine koje okruuju cijelu moju kraljevinu visoke su
deset tisua stopa i ravne su kao zidine. Svaka se pro
tee u irinu vie od deset milja; s njih se m o e sii
samo preko provalija. A l i budui da vi bezuvjetno
hoete otputovati, naredit u svojim upraviteljima
sprava da za vas n a i n e jednu koja e vas udobno
prenijeti. Nakon to vas prebace na onu stranu plani
ne, dalje vas nitko nee smjeti pratiti, jer su se moji
podanici zavjetovali da nikad n e e izai iz svoje zem
lje, a toliko su pametni da nikad nee pogaziti svoj
zavjet. I n a e traite od mene to vam srce eli."
" M i molimo V a e V e l i a n s t v o " , ree Cacambo,
"samo za nekoliko ovnova natovarenih hranom, ljun
k o m i blatom ove zemlje."
Kralj se na to nasmija i ree:
" N e mogu shvatiti zato vai Europljani toliko vole
ovo n a e uto blato, ali ponesite ga koliko hoete, pa
budite sretni i veseli."
Odmah zapovjedi svojim inenjerima da sagrade
spravu koja bi ova dva n e o b i n a ovjeka prebacila
izvan kraljevstva. T r i tisue vrijednih fiziara stade
raditi na njoj. B i l a je gotova za petnaest dana i stajala
je preko dvadeset milijuna funti u domaem
novcu. P o p e e na tu spravu Candidea i Cacamba. Tu
su bila dva krupna crvena ovna, osedlana i zauzdana,
na kojima e jahati kad budu preli preko planina,
dvadeset teretnih ovnova natovarenih hranom, trideset
koji su nosili poklone s najveim rijetkostima koje je
ta zemlja imala i pedeset natovarenih zlatom, dragim
kamenjem i dijamantima. Kralj njeno pritisnu na
grudi obje skitnice.
D i v n o je bilo gledati kako su odlazili i kako su
to i njih i njihove ovnove podigli na vrh planina.
Fiziari se oprostie s njima kad su ih doveli na sigur
no, i Candideu je sad jedina elja i misao bila da po
kloni svoje ovnove Cunegonde.
"Sad imamo i m e platiti guverneru Buenos Airesa,
ako se gospoici Cunegonde m o e i odrediti cijena.
Poimo u ukrcajmo se, pa e m o poslije
vidjeti koju e m o kraljevinu m o i kupiti."
Devetnaesto poglavlje
TO IM SE DOGODILO U SURINAMU,
I KAKO SE CANDIDE UPOZNAO
S MARTINOM
P r v i dan putovanja je za n a a dva putnika bio sa
s v i m ugodan. N j i h je bodrila pomisao da su vlasnici
v e e g blaga nego to ga mogu skupiti A z i j a ,
Europa i A f r i k a . Candide je sav sretan urezivao
90
ime u stabla. Drugoga dana dva njiho
va ovna z a g l a v i e u nekoj b a r u t i n i i tu p o t o n u e
zajedno s tovarom koji su n o s i l i . D v a druga u g i n u e
od umora za nekoliko dana. Sedam i l i osam, zatim,
uginu od gladi u nekoj pustinji. N e k i se poslije ne
k o l i k o dana u provalije. Napokon, poslije
sto dana pjeaenja, o s t a d o e im samo dva ovna.
Candide ree Cacambu:
"Prijatelju moj, vidi li kako su prolazna dobra
ovog svijeta? Postojana je samo vrlina i srea to
m o e m o ponovo vidjeti gospoicu Cunegonde."
" T o priznajem," odgovori Cacambo, " a l i nama j o
ostaju dva ovna s vie blaga nego to e ga ikad imati
panjolski kralj, a ja, eno, vidim, daleko tamo, neki
grad za koji m i s l i m da je koji pripada H o -
lananima. Sad smo na zavretku svojih muka i na
poetku svojih sretnih dana."
K a d su bili blizu grada, naioe na jednog crnca,
i s p r u e n o g na zemlji, koji je na sebi imao samo pola
svoje odjee, a to znai pola plavih platnenih gaa.
Taj je bijednik bio bez desne noge i bez lijeve ake.
" Z a ime B o j e ! " uzviknu Candide na holand-
" t o radi tu, prijatelju, u tom s t r a n o m stanju
u kom te v i d i m ? "
" e k a m svog gospodara, gospodina Vanderdendura,
u v e n o g trgovca."
" D a li ti je to gospodin Vanderdendur u i n i o ? "
Nekadanja Nizozemska Gvajana. Glavni grad
 "Jest, gospodine", ree crnac. "Takav je ovdje obi
aj. Daju nam samo jedne platnene gae dvaput na
godinu, kao jedinu odijeu. K a d radimo u
pa nam rvanj dohvati prst, odreu nam kad
p o k u a m o pobjei, odreu nam nogu. M e n i se desilo i
jedno i drugo. Eto, po tu cijenu vi u Europi jedete
eer. A kad me je majka prodavala na obali Gvineje
za deset srebrnih patagona, rekla mi je:
sine, blagoslovi nae idole, klanjaj im se
odsad i zauvijek, oni e ti uiniti ivot sretnim. Tebi je
palo u ast da bude rob naih gospodara bijelaca i
time donese sreu ocu i
ne znam jesam li ja njima donio ali oni
meni nisu. Psi. majmuni i papagaji imaju tisuu puta
bolju sudbinu nego mi. Holandski idoli, koji su me pre
obratili, govore mi svake nedjelje da smo svi mi djeca
Adamova, i crni i bijeli. Ja se ne razumijem u rodo
slovlje, ali ako je istina to ti propovjednici govore, onda
smo svi mi jedan s drugim u rodu. Samo, morate priznati
da se sa svojim ne moe uasnije postupati."
Panglosse!" uzviknu Candide. " T i nisi predvi
a o da ima ovakvih grozota. Sad je svreno: najpo-
moram se odrei tvog optimizma."
"A to optimizam?" upita Cacambo.
" A h , " ree Candide, "to je kad netko s ushienjem
tvrdi kako je sve dobro, premda mu je loe."
To se zaista radilo, pod izgovorom da se kota ne moe dovolj
no brzo zaustaviti, te se na taj nain spaava ivot unesreenoga.
92
i prolijevae suze gledajui tog te plaui
u e u Surinam.
Prvo o emu su se raspitali bilo je nalazi li se u luci
kakav brod koji bi se mogao otputiti u Aires.
Onaj komu su se obratili bio je upravo neki brodo
vlasnik panjolac i on im ponudi da zakljue s njim
potenu pogodbu. Zakaza im sastanak u jednoj krmi,
a Candide i vjerni mu Cacambo odoe ga onamo ekati
sa svoja dva ovna.
Kako je Candide uvijek bio otvoren ovjek, ispria
panjolcu sve svoje doivljaje i prizna mu da h o e
oteti Cunegonde.
" N e pada mi na pamet da vas prevezeni u Buenos
Aires", odgovori vlasnik broda. "Objesili bi me, a i
vas skupa sa mnom. Lijepa Cunegonde je najmilija
ljubavnica Njegove P r e u z v i e n o s t i . "
Candidea kao da grom pogodi. Dugo je plakao.
Najzad odvue Cacamba na stranu i ree mu:
" E v o , dragi prijatelju, to ti je initi. Obojica imamo
u depu dijamanata za pet ili est milijuna; ti si okretniji
od mene. Poi ti po gospoicu Cunegonde u Buenos
Aires. A k o se guverner usprotivi, daj mu jedan milijun;
ako ga ne nagovori, daj mu dva. Ti nisi ubio nikakvog
inkvizitora i prema tebi nee biti nepovjerljivi. Ja u
opremiti drugi brod. poi u u Veneciju i tamo u te
ekati. To je slobodna zemlja, gdje se nitko ne boji ni
Bugara, ni Abara, ni idova, ni inkvizitora."
Cacambo odobri tu mudru odluku. D u a ga je bo
ljela to se rastaje od tako dobrog gospodara koji mu
93
je postao prisan prijatelj, ali zadovoljstvo to e mu
biti od koristi nadjaa bol to ga naputa. O n i se za-
grlie plaui. Candide ga upozori da nikako ne
zaboravi dobru staricu. Cacambo j o istog
dana. V e l i k a je d o b r i i n a bio taj Cacambo.
Candide ostade jo neko vrijeme u eka
jui da neki drugi brodovlasnik pristane odvesti u
Italiju njega i ona dva ovna koja su mu bila preostala.
On uze nekoliko slugu i pokupova sve to je potrebno
za dug put. K o n a n o mu se javi gospodin Vanderden-
dur, vlasnik jednog velikog broda.
" K o l i k o traite", upita on tog ovjeka, "da me
odavde prevezete ravno u Veneciju, mene, moje sluge,
moju prtljagu i ova dva ovna koja vidite?"
Vlasnik zatrai deset tisua pijastera. Candide pri
stade bez rijei.
" G l e , gle!" ree u sebi razboriti Vanderdendur.
"Ovaj stranac daje deset tisua pijastera bez pogaanja.
Taj mora vrlo bogat." Trenutak poslije se vrati i pri
opi da ne moe putovati ako ne dobije dvadeset tisua.
" D o b r o , " ree Candide, "dat u vam toliko."
" A h ! ah!" ree trgovac sasvim tiho u sebi. "Ovaj
ovjek daje dvadeset tisua pijastera isto tako laka
srca kao i deset t i s u a . "
Vrati se ponovo i izjavi da ga ne m o e odvesti u
Veneciju za manje od trideset tisua.
" P a dat u vam trideset tisua", odgovori Candide.
" G l e ! gle!" opet pomisli u sebi trgovac.
"Trideset tisua pijastera ne z n a e nita za ovog
94
ovjeka. Bit e da ova dva ovna nose neko neizmjerno
blago. Ne t r a i m o zasad vie, naplatimo najprije onih
trideset tisua, pa e m o poslije vidjeti to e m o . "
Candide proda dva mala dijamanta; onaj manji vri
jedio je vie nego sav novac to ga je traio brodo
vlasnik. On ga isplati unaprijed. U k r c a e zatim ona
dva ovna, a Candide p o e za njima na jednoj maloj
lai da bi stigao do broda u luci. Vlasnik broda ugrabi
priliku, razvi jedra, otisnu se od obale; vjetar mu se
pokaza povoljnim. Unezvijeren i zgranut, Candide ga
brzo izgubi iz vida.
" A h , " uzviknu, "ovo je lupetina zaista dostojna
Starog
Vrati se na obalu sav u t u e n od boli, to je
jer je izgubio blago bi uinilo bogatim
dvadeset vladara.
On ode holandskom sucu pa, kako je bio malo
uzrujan, zalupa estoko na vrata. U e unutra i izloi to
mu se dogodilo, viui malo j a e no to se pristoji.
Sudac ga najprije kazni s deset tisua pijastera jer je
dizao buku; zatim ga strpljivo saslua i obea da e
izvidjeti njegov sluaj im se onaj trgovac vrati, pa mu
naplati jo deset tisua pijastera za trokove sasluanja.
Ovakav postupak dovede Candidea do krajnjeg
oaja. On je, istina, doivio j o stoput bolnijih nesrea
u ivotu, ali mu se zbog suca i
brodovlasnika koji ga je bio pokrao, uzmuti sva u i
on pade u duboku sjetu. Ljudska pakost se ukaza nje
govu duhu u svojoj rugobi. Prevrtao je u sebi
samo tune m i s l i . kako je jedan francuski
brod stajao spreman da krene u Bordeaux, a on nije
vie morao ukrcavati ovnove natovarene
zakupi za umjerenu cijenu jednu kabinu na
objavi u gradu da e platiti prijevoz, hranu i dati dvije
tisue pijastera nekom e s t i t o m ovjeku koji pristane
putovati s njim. ali pod uvjetom da to bude ovjek
kome se najvie ogadio dosadanji ivot i koji je naj-
nesretniji u toj pokrajini.
se tolika gomila pretendenata da ih ni cijela
jedna mornarica ne bi mogla primiti. Candide je elio
izabrati i odabra dvadesetoricu koja su
mu se uinila najpogodnijima za drutvo, a od kojih je
svaki tvrdio da zasluuje prvenstvo. On ih okupi u
svojoj krmi i dade im veeru, pod uvjetom da mu se
svaki zakune da e vjerno ispriati svoj ivot, a sam
obea da e izabrati onoga koji mu se bude inio naj
dostojnijim saaljenja i s pravom
i v o t o m koji vodi, a ostalima e dati neku nagradu.
To posijelo potraja do etiri sata ujutro. Sluajui
sve njihove doivljaje, Candide se sjeti onoga to mu
je kazala starica na putu za Buenos Aires i njezine
oklade da nema ovjeka na brodu kojemu se nisu
dogodile velike nesree. Pomiljao je na pri
svakom dogaaju su mu ispriali.
"Taj Pangloss", ree on u sebi, "imao bi sada pri
lino muke da d o k a e svoj sistem. V o l i o bih sad
ovdje. Zacijelo, ako je sve dobro, onda je to samo u
Eldoradu, a ne u ostalim zemljama
96
Najzad se odlui u korist jednog sirotog uenjaka
koji je deset godina radio za amsterdamske
On je bio miljenja da nema na svijetu zanata koji bi
a se mogao ovjeku vie ogaditi.
Tog uenjaka, koji je inae bio neka dobriina, bila
je pokrala ena, tukao sin, napustila ki, pobjegavi s
nekim Portugalcem. Upravo su mu b i l i oduzeli neku
malu slubicu od koje je ivotario, a pastori u Surina-
gonili su ga, jer su smatrali da je
M o r a se priznati da su i ostali b i l i isto tako nesretni
kao i on, ali se Candide nadao da e mu uenjak
odagnati dosadu na putu. S v i ostali njegovi suparnici
zakljuie da im Candide ini stranu nepravdu, a l i ih
on umiri davi svakomu po sto pijastera.
Dvadeseto
TO SE DOGODILO NA M O R U
C A N D I D E U I MARTINU
Stari uenjak, koji se zvao M a r t i n , ukrca se, dakle,
s Candideom za Bordeaux. Obojica su mnogo vidjela i
mnogo propatila; i kad bi brod trebao ploviti od
Voltaire je imao sporova s izdavaima u Amsterdamu i nazivao
ih "razbojnicima", "zrelim za vjeala" itd.
Socinijanci su sekta koju je utemeljio Sozzini
(1525 - 1562), teolog Nije priznavao misterije ni simbole.
97
 preko Rta dobre nade u Japan, imali bi oni na
cijelome putu to razgovarati o moralnom i fizikom zlu.
U n e e m je ipak Candide imao veliku prednost
pred on se j o neprestano nadao da e
vidjeti gospoicu Cunegonde, a Martin se vie nije
imao e m u nadati. Povrh toga, on je imao zlata i dija
manata, i mada je izgubio sto velikih crvenih ovnova
koji su nosili najvea blaga ovog svijeta, mada ga je
neprestano titala u dui lupetina onog holandskog
brodovlasnika, ipak, kad bi pomislio to mu je ostalo
u d e p o v i m a i kad je govorio o Cunegonde, naroito
na kraju objeda, naginjao bi Panglossovu sustavu.
"A vi, gospodine to vi mislite o svemu
tome?" upita on uenjaka. " K a k v o je vae miljenje o
moralnom i fizikom z l u ? "
"Gospodine," odgovori Martin, "moji su me po
povi optuivali da sam a ja sam u stvari
" V i se alite sa mnom," ree na to Candide, "nema
vie na svijetu."
"Ima, ja sam to", ree Martin. ete, ja drukije
ne mogu razmiljati."
" M o r a da je avo u a o u vas", ree Candide.
su sekta koju je osnovao Manes (Mani), filozof
teolog iz drugog stoljea. Po njemu je ovjek, od pada Adamova,
u vlasti materije i zlog boga. Do nas je ta sekta doprla u vidu
bogumila (patarena), a u Francusku kao albigeois. Izmeu te dvije
hereze, socinijanaca i u stvari nema nikakve veze.
98
" O n se toliko mijea u stvari ovoga svijeta," odgo
vori Martin, "da bi se mogao nai i u meni, kao i na
svakom drugom mjestu, ali ja moram rei da, kad ba
c i m pogled na ovu Zemljinu loptu, i l i bolje rei lopticu,
mislim da ju je B o g ostavio na milost i l i nemilost ne
kom pakosnom biu. Izuzimam, Eldorado. Jo
nisam naao grad koji ne eli propast susjednomu gra
du, ni porodicu koja ne eli iskopati grob drugoj kojoj
porodici. Svugdje se slabi uasavaju monih, pred
kojima puze, a moni postupaju s njima kao sa stadom
ija se vuna i meso prodaju. M i l i j u n ubojica postrojenih
u pukove juri s jednog kraja Europe na drugi i discipli
nirano ubija i pljaka da zaradi sebi koru kruha, jer nisu
nauili pristojniji zanat. A u gradovima za koje bi se
reklo da uivaju blagodati mira i u kojima cvjetaju
umjetnosti i zanati, ljude razapinje vie zavisti, briga i
nespokoja nego to zala kakav opsjedani grad.
Skriveni jadi jo su bolniji nego bijede koje se iznose u
javnost. Jednom rijeju, ja sam toliko vidio i toliko
iskusio da sam manihejac."
" A l i ipak ima i dobra", odgovori Candide.
" M o e biti," ree Martin, " a l i ja ne znam za njega."
Usred ove prepirke zau se topovski pucanj. G r m
ljavina je svakog trenutka bila sve jaa. Svi
dalekozore. Spazie dva broda koji se bore na udalje
nosti od otprilike tri milje. Vjetar dotjera i jednu i
drugu lau tako blizu francuskomu brodu da su svi s
u i t k o m mogli pratiti borbu. Na kraju, jedan od ta dva
broda ispali boni plotun na drugi tako nisko i t o n o
99
da ga probi i potpuno potopi. Candide i Martin primi su se neprestano petnaest dana i petnaestoga dana b i l i
jetie jasno oko stotinu ljudi na palubi broda koji je su jo tamo gdje i prvoga. Ipak su bar razgovarali,
tonuo: svi su dizali ruke k nebu i u a s n o zapomagali. priopavali jedan drugom misli i uzajamno se tjeili.
Trenutak poslije sve proguta more. Candide je milovao svog ovna.
" E t o vidite", ree Martin, "kako ljudi postupaju " K a d sam tebe p r o n a a o , " govorio je, " n a i u za
jedni s drugima." cijelo i Cunegonde."
" N e m a sumnje", odgovori Candide, " i m a neega
avoljeg u svemu tome."
K a k o to izree, opazi da neto jarko crveno pliva Dvadeset prvo
nedaleko od njegova broda. Spustie u vodu brodski
a m a c da vide to bi to moglo biti: bio je to jedan od
CANDIDE I MARTIN SE PRIBLIAVAJU
njegovih ovnova. Candide se vie obradova to je opet
n a a o tog jednog ovna nego to se bio raalostio kad
FRANCUSKOJ OBALI I RAZMILJAJU
ih je izgubio cijelu stotinu, natovarenih krupnim dija
Napokon u g l e d a e francusku obalu.
mantima iz Eldorada.
"Jeste li ikad, gospodine Martine, b i l i u Fran
Francuski kapetan ubrzo razabra kapetan koji
cuskoj?" upita Candide.
je potopio brod bio panjolac, a kapetan potopljenog
" B i o sam", odgovori Martin. "Proputovao sam vie
broda neki holandski gusar. To je bio upravo onaj koji
njenih pokrajina; ima nekih u kojima je polovina sta
je bio pokrao Candidea. Neizmjerno blago kojega se
novnika luda, nekih gdje je svijet odve lukav, drugih
taj zlikovac dokopao ostade sahranjeno zajedno s njim
gdje je veina prilino d o b r o u d n a i prilino glupa,
na dnu mora, a samo se jedan ovan spasi.
nekih, opet, u kojima izigravaju ljude od ukusa i zna
" V i d i t e " , ree Candide, "da zloin ponekad biva
nja. U svima je glavno zanimanje voenje ljubavi,
kanjen. Taj lupeki holandski brodovlasnik doivio
drugo - ogovaranje, i tree - prianje gluposti."
je sudbinu koju je z a s l u i o . "
" A jeste l i bili u Parizu, gospodine Martine?"
" D a , " ree Martin, " a l i zato su trebali potonuti i
" B i o sam. U njemu se skupilo od svake te vrste. To
putnici na njegovu brodu? B o g je kaznio tog lupea,
je nekakva guva, nekakvo tiskanje u kome svatko trai
avo je potopio one ostale."
uitak, a gotovo nitko ga ne nalazi, bar kako se meni
Uto francuski i panjolski brod nastavie put, a
uinilo. M a l o sam tamo boravio; pokrali su mi, im sam
Candide nastavi svoje razgovore s Martinom. Prepirali

101
doao, na sajmu neki lupei sve to " N e vjerujem ni rijei od svega toga", odgovori
sam imao, ak su i za mene pomislili da sam lopov, Martin, "kao to ne vjerujem ni u sve sanjarije to
sam osam dana proveo u zatvoru. Poslije sam bio korek nam ispredaju u posljednje vrijeme."
tor u tiskari, da bih zaradio za povratak u " A l i radi ega je onda stvoren ovaj svijet?" upita
pjeice. Upoznao sam koji pie, koji spletkari i Candide.
koji se gri po Kau da u tom gradu ima
" D a nas ljuti", odgovori M a r t i n .
vrlo uglaenog svijeta. Ja to elim
"Zar vas nije jako z a u d i l a " , nastavi Candide, "lju
" t o se mene tie, nisam nimalo znatieljan da bav koju su u zemlji Dugouhih one dvije djevojke
upoznam ree Candide. " L a k o ete shva pokazale prema ona dva majmuna, o e m u sam vam
titi: kad je netko proveo mjesec dana u Eldoradu, nije priao?"
mu stalo da ma to drugo vidi na ovom svijetu osim " N i najmanje", odgovori M a r t i n . " N e v i d i m nieg
g o s p o i c e Cunegonde. Idem u Veneciju, ekati nju. u d n o v a t o g u toj ljubavi. V i d i o sam toliko neobinih
Moramo prijei cijelu Francusku da bismo stigli u stvari da za mene nema vie niega n e o b i n o g . "
Italiju. Vi ete, valjda, sa mnom?" " M i s l i t e li vi da su se ljudi uvijek ovako meu
" V r l o rado", odgovori M a r t i n . " K a u da u Veneciji sobno k l a l i kao danas? Da je ovjek uvijek bio laljiv,
dobro prolaze samo venecijanski plemii, ali da stran varalica, nezahvalnik, razbojnik, slabi.
ce ipak vrlo lijepo doekuju kad imaju puno novaca. prevrtljivac, podlac, zavidnik, pijanac,
Ja novaca nemam; vi imate; ja u vas svuda slijediti." krtac, vlastohlepnik, krvolok, klevetnik, razvratnik,
" A h da," upade Candide, "vjerujete li vi da je zem fanatik, licemjer i glupan?"
lja isprva bila more, kao to pie u onoj debeloj knji " M i s l i t e li vi da su uvijek jeli golubove, kad
koja pripada brodskom kapetanu?" god bi ih negdje n a l i ? "
"Jesu, zacijelo", odgovori Candide.
"E pa onda," ree Martin, "kad su imali uvi
Aluzija na jednu grupu jansenisla (konvulzionisti) koja se sasta-
1727. na groblju na grobu akona Pansa. ene jek istu ud, zato bi ljudi mijenjali svoju?"
su se skupljale oko bolesnika i u transu ekale iscjeljenje, padale u " O h , " uzviknu Candide, "to nikako nije isto; jer
vjersku histeriju, lajale, dok su sveenici itali slobodna volja..."
molitve, a radoznalci Vlasti su zatvorile groblje (1732), a
Mudrujui tako, stigoe u Bordeaux.
neki je napisao na ulazu: " P o naredbi kraljevoj ovdje je
zabranjeno initi uda."
Biblija. U Knjizi postanka stoji:
 Dvadeset drugo poglavlje
TO SE U FRANCUSKOJ DOGODILO
CANDIDEU
Candide se zadra u Bordeauxu samo toliko koliko je
bilo potrebno da proda nekoliko kamenia iz Eldorada i
dobru koiju s dva mjesta, jer vie nije mogao
bez svog filozofa Samo mu vrlo teko pade to
se rastavlja od svog ovna. Njega pokloni Akademiji
znanosti u Bordeauxu, koja odredi da tema za nagradu te
godine bude da se otkrije zato je vuna tog ovna crvena.
Nagrada bi dosuena jednom uenjaku sa Sjevera, koji
je dokazao s A plus B, minus C, podijeljeno sa Z, da taj
ovan mora biti crven i da e uginuti od ovjih boginja.
A l i su Candideu svi putnici na koje je putem naila
zio po k r m a m a govorili: " M i idemo u Pariz." Ta opa
navala probudi mu najzad elju da vidi tu prijestolnicu.
Time se i nije mnogo skretalo s puta za Veneciju.
On u e u grad kroz p r e d g r a e Saint-Marceau i
uini mu se da se naao u najprljavijem selu u Vestfaliji.
Tek to se smjesti u nekoj gostionici, Candide oboli
od neke lake bolesti p r o u z r o e n e umorom. K a k o je na
prstu imao ogroman dijamant i kako u njegovoj prtlja
zi primijetie izvanredno t e a k k o v e i odmah se
pokraj njega dva lijenika koja nije zvao,
nekoliko prisnih prijatelja koji se ne odmicahu od
njega, i dvije bogomoljke koje mu k u h a e juhu.
" S j e a m se", ree Martin, "da sam se i ja razbolio
u Parizu kad sam prvi put d o a o u njega. B i o sam
velik siromah i zato nisam imao ni prijatelja, ni bo-
ni lijenika. I
M e u t i m , uslijed mnogih lijekova i putanja krvi.
Candideova bolest postade ozbiljna. N e k i mantija iz
te etvrti d o e i umilno zatrai da mu potpie obvez
nicu na donosioca za onaj Candide ne htjede
ni uti o tome. Bogomoljke su ga uvjeravale da je to
sad nova moda, ali Candide odgovori da on nimalo
nije ovjek od mode. M a r t i n htjede izbaciti kroz pro
zor tog mantijaa, koji se da Candide nee biti
sahranjen ne groblju. Martin se zakle da e on sahrani
ti popa ako im se ne skine s vrata. Obojica se raesti-
e. Martin dohvati mantijaa za ramena i grubo ga
izbaci van. To izazva veliku sablazan, o kojoj bi sas
tavljen policijski zapisnik.
Candide ozdravi, i za vrijeme oporavka dolazilo
mu je vrlo otmjeno d r u t v o na veeru. K o c k a l o se
naveliko. Candide se u d i o kako mu asovi nikada ne
dolaze. Martin se tomu nije u d i o .
M e u onima koji su ga doekali kao gosta u Pari
zu, bio je neki mali opat iz jedan od onih
Obveznice za onaj svijet. - Tzv. "ispovjedne priznanice" (billels
de confession) koje su umirui potpisivali kao znak da prilaze
papinoj buli Unigenitus protiv kako bi dobili posljednju
pomast i bili sahranjeni na groblju. Ukinuto na zahtjev Parlamenta
1756. godine.
uvijek ljudi, uvijek ivahnih,
drskih, umiljatih, popustljivih, koji vrebaju strance u
prolazu, zabavljaju ih gradskim p r i a m a
i nude im uitke po raznim cijenama. On najprije
odvede Candidea i Martina u kazalite. Davala se
neka nova tragedija. Candide mjesto blizu velikih
znalaca, to mu nije smetalo da plae za vrijeme nekih
savreno odigranih prizora. Jedan od mudrijaa koji su
sjedili blizu njega, ree mu za vrijeme stanke:
"Nemate ni najmanje pravo to plaete. O v a glu
mica je vrlo loa, glumac koji igra s njom j o je gori
glumac od nje, a komad je j o gori od glumaca. Pisac
ne zna nijedne arapske rijei, a ipak se radnja odvija u
Arabiji. A povrh toga, to je ovjek koji ne vjeruje u
u r o e n e ideje. Sutra u vam donijeti dvadeset knjiica
napisanih protiv njega."
"Gospodine," upita Candide opata, " k o l i k o vi u
Francuskoj imate kazalinih komada?"
"Pet do est tisua", odgovori ovaj.
" T o je mnogo", ree Candide, "A koliko imate
dobrih?"
"Petnaest do esnaest."
" T o je mnogo", ree M a r t i n .
Candide je bio veoma zadovoljan jednom glumi
com koja je igrala kraljicu Elizabetu u nekoj prilino
plitkoj koja se ponekad davala.
prilino plitkoj tragediji. - Bez sumnje "Grof Essex" Thomasa
Corneillea, brata velikog pjesnika Corneillea.
" O v a mi se glumica", ree on Martinu, "jako svia.
Pomalo slii na gospoicu Cunegonde. B i l o bi mi vrlo
drago kad bih mogao izraziti svoje potovanje."
se opat ponudi da ga upozna s njom.
K a o ovjek odgojen u N j e m a k o j , Candide upita kak
va je etiketa i kako se u Francuskoj p o n a a prema
engleskim kraljicama.
" K a k o gdje," odgovori opat, "u unutranjosti ih
vode u krme, u Parizu ih okruuju potovanjem dok
su lijepe, a bacaju na smetlite kad umru."
"Kraljice na s m e t l i t e ! " uzviknu Candide.
"Doista je tako," ree Martin, "gospodin opat ima
pravo. Ja sam bio u Parizu kad se gospoica
preselila, kako se to kae, s ovog svijeta na onaj;
nisu joj dali ono to ovdje ljudi zovu po
to jest da trune zajedno sa svim prosjacima te
gradske etvrti na nekom prljavom groblju. Zakopala
ju je posve samu njezina druina na uglu
ulice. To ju je zacijelo beskrajno zaboljelo, b u d u i da
je imala u z v i e n e osjeaje."
- L i k iz Racinove tragedije kraljica
Prva uloga Adrienne (1662-1730), slavne glumice (u
koju je Voltaire bio i zaljubljen). Sahranili su je zaista nou jedan
prijatelj i unajmljeni nosai na uglu dananje Ulice Grenel br.
jer Crkva nije dozvolila da ju pokopaju na groblju. Voltaire je
poslije njene smrti napisao: "Liavate sahrane onu, koja bi u
Grkoj imala oltara; im je nema, postaje zloinac. Oaravala je
svijet za ivota, zato je sad kanjavate." Sudbina Adrienne
Lecouvreur, velike umjetnice i ljubavnice, privukla je knjievnike.
 " P a to je vrlo uzviknu Candide.
" t o ete! Takvi su vam ovdje ljudi", odgovori
Martin. "Zamislite sve m o g u e proturjenosti, sve
m o g u e neskladnosti, pa ete ih nai u vladi, u sudo
vima, u crkvama, u k a z a l i n i m predstavama ovog
smijenog naroda."
"Je li istina da se u Parizu neprestano smiju?" upita
sad Candide.
"Jest," odgovori opat, "ali se smiju pucajui od muke.
Jer se u njemu negoduje protiv svega gromkim smije
hom. Sa smijehom se ine ak i najodvratnija djela."
" T k o je onaj debeli prasac", upita Candide, "koji je
preda mnom tako ogovarao komad na kome sam ja
toliko plakao i glumce u kojima sam toliko u i v a o ? "
" T o vam je neka propalica", odgovori opat, "koja
zarauje svoj kruh time to kudi sve k a z a l i n e komade
i sve knjige. Taj mrzi svakoga tko ima uspjeha, kao
to eunusi mrze ljude koji uivaju sa e n a m a . On je
jedna od onih zmija u knjievnosti koje se hrane bla
tom i To vam je k r a b a l o . "
" A to v i zovete k r a b a l o m ? " upita Candide.
" T o je jedan jedan
Tako su Candide, M a r t i n i opat ras
pravljali na stubama, gledajui kako prolazi svijet
pored njih izlazei s predstave.
Freron (1719 - 1776), protivnik Voltaireov,
sveenik, urednik "Knjievnog godinjaka", vjet polemiar i
ar.
"Iako jedva e k a m da v i d i m gospoicu Cune
gonde," ree Candide, bih veerao s gospoi
com jer mi se uinila divnom."
Opat nije bio netko tko je imao pristup kod gospo
ice Clairon, jer je ona primala samo otmjeno drutvo.
" V e e r a s je zauzeta," odgovori opat, " a l i e meni
biti ast da vas odvedem jednoj gospoi iz otmjenog
drutva i tamo ete upoznati Pariz kao da ste u njemu
proveli etiri godine."
Candide, koji je po prirodi bio radoznao, ree da
ga odvedu toj g o s p o i na kraj p r e d g r a a Saint-
Tamo su igrali faraon. Dvanaest sumornih
igraa d r a l o je svatko svoj pil karata, tu podvijenih
uglova knjigu svojih n e d a a . V l a d a l a je grobna tii
na, bljedilo je prekrivalo ela igraa, a nemir se
ogledao na elu bankarevu. D o m a i c a sjedila po
red ovog nemilosrdnog bankara i pratila okom, o t r o
kao ris, sve jednostavne i sve sedmerostruke parole
bez dobitka, za koje bi svaki pojedini igra podvijao
svoje karte. Ona ih je opominjala da ih opet izravna
ju, revno i strogo, ali pristojno, ne p o k a z u j u i da se i
najmanje ljuti, bojei se da ne izgubi svoje stalne
goste. Dozvoljavala je da je zovu od Paro-
lignaca. Njezina p e t n a e s t o g o d i n j a ki sjedila je s
Claire Joseph prozvana Clairon -
slavna kasnije partnerica koja se prva usudila
odjenuti povijesni kostim umjesto konvencionalnog. Najvee
uspjehe postigla je u tragedijama
ostalim i g r a i m a i migom oiju upozoravala na sve "Jeste li itali", upita opat iz Perigorda, "roman go
podvale ovih jadnih ljudi koji su pokuavali popraviti spodina doktora teologije?"
surovosti sudbine. Opat iz Perigorda, Candide i M a r "Jesam," odgovori jedan uzvanik, "samo ga nisam
tin u o e unutra. N i t k o se ne die s mjesta, nitko ih mogao dovriti. Mi imamo gomilu besmislenih spisa,
ne pozdravi i ne pogleda. S v i su b i l i zadubljeni u ali se svi zajedno ne mogu mjeriti s b e s m i s l e n o u
svoje doktora teologije Gauchata. M e n i se toliko zgadio taj
" G o s p o a barunica od bila silan broj odvratnih knjiga koje su nas preplavile, da
je uljudnija", ree Candide. sam se bacio na faraon."
Tada se opat nae markizi na uho i ona se upola " A Razni spisi Sto o njima
die, udostoji Candidea umilnim osmijehom, a Marti- mislite?" upita opat.
na vrlo otmjenim glavom. Zatim ponudi ree g o s p o a od "smrtno do
stolicu i pil karata Candideu i on izgubi pedeset tisu sadno stvorenje! K a k o samo taj briljivo r a z l a e o
a franaka u dva dijeljenja. Poslije toga su veerali onome to cijeli svijet zna! K a k o glomazno razvija
vrlo veselo i svi su udili to Candide nije u z b u e n ono to ne vrijedi ni uzgred K a k o nedu
zbog svoga gubitka. Lakaji su govorili na svom hovito prisvaja t u e K a k o upropasti ono
jeziku: to opljaka! K a k o mi se A l i mi se vie n e e
" O v o mora da je neki engleski lord." gaditi. Dosta je to sam p r o i t a l a nekoliko stranica
V e e r a je prola kao veina veera u Parizu: u po
etku utnja, zatim agor u kojem se ni rije ne razu Za stolom se nalazio jedan u e n ovjek profinjena
mije, i napokon ale, veinom neukusne, izmiljene ukusa, koji sa svoje strane potkrijepi ono to je rekla
vijesti, pogrena umovanja, neto malo politike i markiza. Zatim se povede razgovor o tragedijama.
mnogo ogovaranja. a k se povede i razgovor o novim G o s p o a upita kako to da ima tragedija koje se po
nekad igraju, a koje se ne mogu itati. ovjek od

Ti saloni, koje su osnovali udrueni kasnije sa enama

bili su drutvena rana tog vremena. Faraon je igra u Gabnel (1709 - 1774), beznaajan pisac, sveenik,
kojoj igrai imaju cijeli pil karata rubove kad igraju isusovac.
"parolu", tj. ulau dobivenu sumu ponovo. Parola na praznu kartu Nicolas Charles (1697 - 1770) veoma plodan
je onda kad igra trai parolu sedam puta, a ta karta nije dobila. Iz kompilator. Za njega je Voltaire napisao poznati stih: "II
rijei parola izvedeno je ime Parolignac, po uzoru na compilait. compilait."

111
ukusa vrlo lijepo objasni kako neki komad m o e biti
pomalo zanimljiv, a da nema skoro nikakve vrijed
nosti. U malo rijei on dokaza da nije dovoljno pri
premiti jedan dva zapleta kakvih ima u svim
romanima i koji uvijek osvajaju gledatelja, ve da
treba biti nov, a ne biti nastran; e s t o uzvien, a uvi
jek prirodan; treba poznavati ljudsko srce i pustiti ga
da govori; biti velik pjesnik, a da nijedno lice u ko
madu ne izgleda kao pjesnik; znati s a v r e n o svoj
jezik, govoriti ga isto i stalno m i l o z v u n o , a da
nikad zbog slikova ne strada smisao.
doda on, "tko se ne dri svih tih pravila,
m o e napisati jednu i l i dvije tragedije koje e imati
uspjeha u kazalitu, ali nikada nee biti ubrajan meu
dobre pisce. Ima vrlo malo dobrih tragedija. Jedne su
idile u dijalozima dobro napisanim i dobro rimova
nim, druge su politika razmiljanja koja uspavljuju,
ili mrska razglabanja; jedne su snovi b j e s o m u n i k a u
barbarskom stilu, iskidani govori, duga obraanja
bogovima, zato to pisci ne znaju govoriti ljudima;
lane iskrice razuma, naduta opa mjesta."
Candide paljivo saslua ova razlaganja i stvori
sebi visoko miljenje o govorniku. K a k o se markiza
bila pobrinula da ga smjesti pored sebe, Candide se
p r i m a e njezinu uhu i usudi ju se upitati tko je
ovjek to tako lijepo govori.
" T o je uenjak koji se nikad ne kocka", odgovori
gospoa, "i koga mi opat ponekad dovede na veeru.
On se savreno razumije u tragedije i u knjige, a
napisao je jednu tragediju i jednu knjigu od
koje izvan knjiare njegova izdavaa nikad nije vien
nijedan primjerak osim onoga to meni posvetio."
li o v j e k a ! " uzviknu Candide. " D r u g i
O k r e u i se zatim upita ga:
"Gospodine, vi zacijelo mislite da je sve da bolje
biti ne m o e u fizikom i moralnom svijetu i da nita
moglo biti drukije nego to jest?"
"Ja, gospodine," odgovori "nimalo ne vje
rujem u to to ste rekli. Smatram da sve kod nas ide
naopako, da nitko zna svoj poloaj, ni svoju du
nost, ni to niti to treba raditi, i da izuzev vee
re, koja je prilino vesela i gdje ljudi izgledaju dosta
sloni, sve ostalo vrijeme prolazi u besmislenim pre
pirkama: jansenista protiv Parlamenta
protiv Crkve, knjievnika protiv knjievnika, dvorjana
protiv dvorjana, poreza protiv naroda, ena
protiv mueva, r o a k a protiv roaka. Vjeiti rat!"
Jansenisti su sljedbenici nizozemskog katolikog teologa Cor-
neliusa Jansena, biskupa Ypresa (1585 - autora
Uglavnom, tie se zapletenih teorija o Bojoj milosti koja
djeluje u ovjeku i po slobodnoj volji u njemu. - su
Luisa de Moline - panjolskog teologa,
isusovca, autora djela Slaganje slobodne volje s darovima milosti,
s boanskom milou, i je tvrdio
da ovjek ima i slobodnu volju. Molinisti su se u stvarnosti sukob
ljavali s pripadnicima dominikanske teoloke kole, tzv. tomistima
ili banjezianistima (najpoznatiji dominikanski teolog toga doba
zvao se D.

112 113
 Candide mu odgovori:
" V i d i o sam ja i gore stvari. A l i jedan mudrac
koji je imao n e s r e u da ga poslije objese, n a u i o me
je da je sve to izvrsno: to su sjenke na jednoj lijepoj
slici."
" V a se objeeni ovjek alio," ree Martin, "te
vae sjenke, to su strane
" A l i ljudi sami prave te mrlje i ne mogu drukije",
odgovori Candide.
"Onda to nije njihova krivnja", ree Martin.
V e i n a igraa nije razumjela smisao ovih razgovo
ra i pila je. Martin je raspravljao s uenjakom, a
Candide ispria d o m a i c i jedan dio svojih do
ivljaja.
Poslije veere markiza odvede Candidea u svoju
sobu i ponudi mu da sjedne na jedan kanape.
"Dakle, vi j o do ludila volite gospoicu
Cunegonde od Thunder-ten-tronckha?"
" V o l i m , g o s p o o " , odgovori Candide.
M a r k i z a mu odvrati, uz njean osmijeh:
" V i mi odgovarate kao mladi iz Vestfalije. Fran
cuz bi mi rekao: ja sam volio g o s p o i c u
Cunegonde, ali kad vas gledam, gospoo, bojim se da
je vie neu
" A h , " r e e Candide, "odgovorit u vam kako
elite."
Leibniz je u Teodiceji rekao da su fiziko (patnja) i moralno
(grijeh) zlo samo mrlje na lijepoj slici.
114
" V a a ljubav prema njoj se zaela onda kad ste joj
podigli rubac", ree markiza. " J a hou da meni po
dignete podvezicu."
" O d sveg srca", ree Candide i poslua je.
" A l i ja hou da mi je sada ponovo namjestite", na
stavi gospoa.
I Candide joj namjesti podvezicu.
" V i d i t e , " ree g o s p o a , " v i ste stranac. Ja ponekad
p u t a m svoje parike zaljubljenike da umiru od enje
po petnaest dana, ali se vama predajem j o prve noi,
jer moramo lijepo doekati u svojoj zemlji jednog
mladia iz Vestfalije."
I primijetivi dva ogromna dijamanta na rukama
mladog stranca, ljepotica ih stade hvaliti tako usrdno
da s prstiju prijeoe na markizine.
K a d se vraao s opatom kui, Candi
de pomalo osjeti grinju savjesti to je bio nevjeran
gospoici Cunegonde. Gospodin opat je sudjelovao u
njegovu neraspoloenju. Njegov je bio samo neznatan
dio od onih pedeset tisua franaka to ih je Candide u
igri izgubio, i od vrijednosti ona dva dijamanta, napola
poklonjena, napola iznuena. Namjera mu je bila to
bolje iskoristiti poznanstvo s Candideom. Dugo mu je
govorio o Cunegonde, i Candide mu r e e da e toplo
moliti tu ljepoticu da mu oprosti kad se
bude n a a o s njom u Veneciji.
je bivao sve uljudniji i paljiviji, i s
mnogo je umiljatosti pokazivao da ga zanima sve to
Candide govori, sve to radi, sve to namjerava.
 vidim, gospodine," ree on, " v i imate lju
bavni sastanak u Veneciji?"
"Imam, gospodine opate," odgovori Candide, "mo
ram se bezuvjetno tamo nai s dva osjeaja, on uze svoje zlato i dijamante i naredi da
Cunegonde."
A zatim, ponesen zadovoljstvom to govori o onoj
koju v o l i , ispria, po svom obiaju, jedan dio svojih
doivljaja s ovom d i n o m Vestfalkom.
"Uvjeren sam", ree opat, "da gospoica Cune
gonde ima mnogo duha i da pie krasna pisma?"
" N i k a d nisam nijedno dobio," ree Candide, "jer
moete zamisliti da joj nisam mogao pisati, budui da
sam istjeran iz zamka zbog nje. Zatim sam uo
da je umrla; poslije sam je opet naao, pa izgubio i
poslao joj na dvije tisue pet stotina milja odavde naro
itog glasnika, i sad po njemu oekujem odgovor."
Opat je sluao paljivo i izgledao nekako zamilje
no. Ubrzo se oprosti od ova dva stranca, poto ih je
njeno zagrlio. K a d se Candide sutradan probudi, dobi
pismo ovoga sadraja:
i premili dragane, ve
dana kako leim bolna gradu. Doznala sam da
ste i Vi Poletjela bih Vam u da se
mogu micati. sam da ste proli kroz Bordeaux.
Tamo sam ostavila naeg vjernog Cacamba i staricu,
koji uskoro trebaju doi za mnom. Guverner Buenos
je uzeo sve, ali mi ostaje vae srce. Doite.
Vaa prisutnost vratit e mi ivot ili e uiniti da
umrem od
116
Ovo divno pismo, ovo neoekivano pismo, ispuni
Candidea neizrecivom radou, a bolest njegove mile
Cunegonde slomi ga silnom boli. Rastrgan izmeu ta
ga s u kuu u kojoj je stanovala gos
poica Cunegonde. Drhtao je od uzbuenja kad je uao,
srce mu je lupalo, i grcao je od suza. Htjede razmaknuti
zavjese na postelji, zatrai da mu se donese svjetlo.
" T o n i p o t o ! " uzviknu pratilja, "svjetlost je ubija",
i ona odmah sklopi zavjese.
" M i l a moja Cunegonde," ree Candide plaui,
"kako vam je? K a d me ve ne m o e t e vidjeti, bar mi
recite n e t o . "
" O n a ne smije govoriti", ree pratilja. Nato gospoa
promoli iz postelje jednu punanu ruku, koju Candide
dugo suzama i zatim napuni dijamantima,
ostavljajui na naslonjau vreicu punu zlata.
Usred tih izljeva njenosti, upade jedan policijski
inovnik, a zatim opat iz Perigorda i desetak a n d a r a .
" T o su, dakle, ta dva sumnjiva stranca?" ree on.
Odmah naredi svojim ljudima da ih uhvate i odve
du u zatvor.
"U Eldoradu tako ne postupaju s putnicima", r e e
Candide.
"Sad sam vie manihejac no ikad", doda Martin.
" A l i kuda nas to vodite, gospodine?" upita Candide.
"Dolje u podrume", odgovori inovnik.
K a d se M a r t i n ponovo pribra, zakljui da je ona
g o s p o a koja je tvrdila da je Cunegonde obina
117
prevarantica, gospodin opat iz Perigorda prevarant
koji je pohitao to je b r e mogao da iskoristi Candi-
bezazlenost, a policijski i n o v n i k drugi preva
rant kojega se ovjek m o e lako rijeiti.
Da ga ne bi povlaili po sudovima, Candide, po
njegovu mudrom a i sam stalno nestrpljiv da
prije vidi pravu gospoicu Cunegonde, ponudi
inovniku tri mala dijamanta, od po tri tisue pistola
svaki.
gospodine," ree mu ovjek s palicom od slo
nove kosti "da ste poinili sve zloine koji se mogu
zamisliti, vi ostajete najpoteniji ovjek na svijetu. T r i
dijamanta! Svaki od tri t i s u e pistola! Gospodine,
prije bih poginuo za vas no to bih vas odveo u zatvor.
Ovdje zatvaraju sve strance, ali prepustite se vi samo
meni. Imam ja brata u Dieppeu, u Normandiji. Odvest
u vas onamo i ako i njemu m o e t e dati koji dijamant,
on e se brinuti o vama kao ja sam."
"A zato zatvaraju sve strance?" upita Candide.
Na to uze rije opat iz Perigorda.
" T o je", ree, "zato to je neki bijednik iz Atrebatije
uo kako se govore neke gluposti i to ga navelo da
izvri ne kao ono u svibnju 1610,
ovjek od slonove kosti. Policajac.
Tie se pokuaja ubojstva koji je izvrio porijeklom iz
Artoisa se u rimsko doba zvao Atrebatija), potegnuvi u
Versaillesu no na Luja XV (5. sijenja 1757); bio je rastegnut na
trgu. Na Henrika IV atentat je pokuao Chatel
1594, a izvrio Ravaillac 1610. su na atentat navodno
118
nego kao ono u prosincu 1594, i kao mnoga druga
koja su izvrili drugih godina i drugih mjeseci drugi
bijednici koji su sluali gluposti."
Policajac mu tada objasni stvar.
" A h , ta u d o v i t a ! " uzviknu Candide. " t o ! Zar
takve strahote u narodu koji p l e e i pjeva! Da li bih
mogao odmah otii iz ove zemlje u kojoj majmuni
drae tigrove? V i d i o sam u svojoj zemlji
ljude sam vidio samo u Eldoradu. Tako vam Boga,
gospodine odvedite me u Veneciju, gdje
trebam priekati g o s p o i c u Cunegonde."
" M o g u vas odvesti samo u Donju Normandiju",
odgovori starjeina andara.
On odmah naredi da mu skinu okove, zamoli za
oprotaj to se prevario, otpusti svoje ljude, odvede
Candidea i Martina u Dieppe i preda ih u ruke svom
bratu. Jedan mali holandski brod bio je usidren u luci.
Taj koji zbog tri druga dijamanta posta
de najusluniji to ovjek m o e biti, ukrca Candidea i
njegove ljude na brod koji se spremao da otplovi za
u Engleskoj. Tuda nije vodio put u Vene
ciju, ali je Candideu bilo kao da se izbavio iz pakla; a
nadao se i da e ugrabiti prvu priliku i opet nastaviti
put za
potakli isusovci, koji su nakon neuspjelog atentata na kralja Hen
rika IV (koji je bio hugenot) bili protjerani iz Francuske.
Vjerojatno zato Voltaire ta dva atentata.
119
 Dvadeset poglavlje On upita tko je taj debeli ovjek koga su sad tako
sveano ubili.

CANDIDE I MARTIN ODLAZE NA "Jedan admiral", odgovorie mu.

"A zato su ubili tog
E N G L E S K U O B A L U , I TO T A M O V I D E
"Zato", rekoe mu, " t o nije dao ubiti dosta
upustio se u bitku s jednim francuskim admiralom, pa
Panglosse! Panglosse! A h , Martine!
su utvrdili da mu nije bio priao dovoljno
A h , mila moja Cunegonde! to je ovaj uzvik
" P a francuski admiral je bio isto toliko daleko od
nu Candide na holandskom brodu.
engleskoga koliko i od njega", ree Candide.
" N e t o vrlo ludo i vrlo gadno", odgovori mu Martin.
" T o je neosporno," o d g o v o r i e mu, " a l i ovdje
" V i poznajete Englesku: jesu li svi tamo isto tako
kod nas dobro s vremena na vrijeme ubiti ponekog
ludi kao u Francuskoj?"
admirala da drugi postanu hrabri."
" T o je neka druga vrsta ludila", ree Martin. " u l i
Candide je bio toliko preneraen i ovim
ste da ta dva naroda vode rat oko nekoliko jutara sni
to je vidio i u o da nije htio ni stupiti nogom na
jega tamo negdje u Kanadi, i da troe na taj krasni rat
kopno, ve se pogodi s holandskim brodovlasnikom
mnogo vie no to vrijedi cijela Kanada. A da vam
(makar ga ovaj pokrao kao i onaj u Surinamu) da ga
t o n o k a e m ima li u jednoj zemlji vie ljudi za
bez odgaanja odveze u Veneciju.
ku koulju nego u drugoj, zato su moje umne sposob
Poslije dva dana brodovlasnik je bio gotov.
nosti odve slabe. Z n a m samo da su, u o p e uzevi,
vie francusku obalu, p r o o e nadomak Lisabonu, i tu
koje e m o sad vidjeti, vrlo turobne prirode."
Candide malo zadrhta. U o e u Gibraltarski prolaz i u
avrljajui tako, pristadoe u Velika
Sredozemno more. K o n a n o stigoe u Veneciju.
gomila svijeta pritisnula je obalu, i paljivo gledala
"Neka je blagoslovljen B o g " , ree Candide
nekog prilino debelog ovjeka koji je kleao vezanih
"Sad u ovdje opet vidjeti lijepu Cunegonde.
oiju na palubi jednog broda. Okrenuta prema
tom ovjeku, etiri vojnika opalie mu, najspokojnije
Engleski admiral je poslije izgubljene bitke kod otoka
to m o e biti, po tri metka u lubanju, na to se cijelo
protiv Francuza (14. oujka 1757) pogubljen, jer njegov
okupljeno drutvo razie, beskrajno zadovoljno.
brod nije imao gubitaka i nije bio priao blizu Francuzima, ve se
sve ovo z n a i , " uzviknu Candide, "kakav to povukao u Gibraltar, dok stari engleski zakon, upotrijebljen ovdje,
demon svuda iri svoju m o ? " nalae da admiral mora ubiti to moe vie neprijatelja. Nikakve
stvarne krivice nije imao.

121
Oslanjam se na Cacamba kao na samog sebe. Sve je
dobro, sve ide dobro, sve ide da bolje ne moe biti."
Dvadeset e t v r t o poglavlje
I BRATU
i m stie u Veneciju, Candide dade traiti Cacam
ba po svim k r m a m a , po svim kavanama, kod svih
javnih ena, i nigdje ga ne nae. Iz dana u dan slao je
izvidnicu na sve brodove i sve barke. Cacambu
nikakvih vijesti.
" K a k o to?" ree on "Ja sam stigao prijei iz
u Bordeaux, iz Bordeauxa u Pariz, iz Pariza u
Dieppe, iz Dieppea u oploviti cijelu portu
galsku obalu, preploviti cijelo Sredozemno more, pro
vesti nekoliko mjeseci u Veneciji, a lijepe Cunegonde
jo nema. N a a o sam umjesto nje samo jednu bludnicu i
jednog opata iz Perigorda. Cunegonde je zacijelo umrla;
ni meni ne preostaje nita drugo nego da i ja umrem. A h ,
bolje bi bilo da sam ostao u eldoradskom raju nego to
sam se vratio u ovu prokletu K a k o imate pravo,
dragi Martine. Sve je samo varka i opa nesrea."
On pade u duboku sjetu i nije prisustvovao nijed
noj operi alla niti drugim karnevalskim
moda. - U modi.
zabavama. Nijedna e n a nije ga ni najmanje dovodila
u iskuenje.
" V i ste", ree Martin, "doista, vrlo p r o s t o d u n i .
Umiljate da e jedan sluga, melez, s pet-est milijuna
u depu, otii na drugi kraj svijeta po vau draganu da
vam je dovede u Veneciju. Uzet e je za sebe, ako je
n a e . A k o je ne nae, uzet e neku drugu. Posluajte
vi mene, zaboravite svog slugu Cacamba i svoju
ganu Cunegonde."
Martinove rijei nisu bile utjene. Candide pade u
j o dublju sjetu, a M a r t i n mu je i dalje dokazivao da
malo ima vrline i sree na Zemlji, osim m o d a u E l d o
radu, a onamo nitko ne m o e otii.
Raspravljajui o ovom v a n o m pitanju i ekajui
Cunegonde, Candide spazi na Trgu sv. M a r k a jednog
redovnika koji je vodio pod ruku neku dje
vojku. Teatinac je izgledao svjee, punano, krepko.
Oi su mu blistale, dranje mu je bilo nepokolebljivo,
izraz lica uzvien, korak ponosit. Djevojka je bila vrlo
lijepa i pjevala je. Gledala je zaljubljeno u svog teatinca
i s vremena na vrijeme utinula bi ga za okrugle obraze.
"Sad ete mi bar priznati", ree Candide Martinu,
"da su ovi ovdje sretni. Dosad sam na cijeloj Zemlji
gdje ima ivih stvorenja, osim u Eldoradu, nailazio
Teatinci - Katoliki red koji su godine 1524. u Rimu osnovali
Gaetano da Thiene i (koji je postao papa Pavao
biskup grada Chieti, Theate - otuda teatinci. Cilj reda je bila
borba protiv protestantizma i briga za bolesne i ranjene.
samo na nesretnike, ali kladim se da su ova djevojka i
ovaj teatinac dva vrlo sretna stvorenja."
" K l a d i m se da nisu", odgovori Martin.
"Trebamo ih samo pozvati na r u a k , " odvrati
Candide, "pa ete vidjeti nemam li pravo."
Odmah im pristupi, pozdravi ih uljudno i pozva da
dou u njegovu gostionicu na lombardijske
jarebice, ikru od jesetre, i na au vina iz Monte
ciana, Christi, ciparskog i samoskog. Dje
vojku obli rumen, teatinac prihvati poziv na provod i
djevojka poe s pogledavi Candidea oima pu
n i m iznenaenja i zbunjenosti, koje se zamaglie od
nekoliko suza. i m stupi u Candideovu sobu,
" Z a r tako? Gospodin Candide ne poznaje vie
Paquette!"
te rijei, Candide, koji je dotle nije paljivo
ni pogledao, jer je mislio samo na Cunegonde, odgo
vori
jadna djevojko, pa to ste vi doveli Panglossa
do krasnog stanja u kome sam ga bio n a a o ? "
"Naalost, gospodine, ja", odgovori Paquette. " V i
d i m da ste o svemu obavijeteni. Doznala sam za uas
nu nesreu koja je zadesila cijelu porodicu gospoe
barunice i lijepu Cunegonde. K u n e m vam se da moja
sudbina nije bila nita veselija. B i l a sam vrlo bezazlena
kad ste me vi poznavali i jedan franjevac, moj ispo
vjednik, lako me je zaveo. Posljedice toga bile su uas
ne: bila sam prisiljena napustiti ubrzo poslije
onog dana kad vas je gospodin barun otjerao iz kue s
nekoliko udaraca nogom u stranjicu. Da se jedan u
veni lijenik nije saalio na mene, umrla bih. Iz zahval
nosti bila neko vrijeme ljubavnica toga lijenika, a
njegova koja je bila ljubomorna do bjesnila, tukla
me je svakoga dana; bila to prava goro-
Taj je bio najruniji ovjek na svijetu,
a ja stvorenje, jer su me tukli iz dana u
dan zbog kojega nisam voljela. Znate ve kako
je opasno za enu kad ima za m u a lijenika.
Ovaj. kad dozlogrdie postupci njegove ene, dade
joj jednoga dana, da bi je izlijeio od neke lake prehla
de, tako izvrstan lijek da ona za dva sata u uas
nim Gospoini roditelji podigoe tubu
protiv gospodina. On a mene bacie u zatvor.
Moja me nevinost ne bi spasila da nisam bila
i sudac me pusti na slobodu pod uvjetom da on naslije
di lijenika. Uskoro zatim istisnu me jedna suparnica;
bila sam otjerana bez ikakve naknade i primorana na
staviti s o v i m stranim zanatom koji se vama ljudima
tako veselim, a koji je za nas samo ponor pun bije
de. Pooh se u Veneciju baviti tim poslom. A h , gospo
kad biste mogli predoiti sebi to to znai kad je
netko prisiljen milovati bez razlike kakva starog trgov
ca, odvjetnika, redovnika, gondolijera, opata; izlagati se
uvredama i svim ponienjima; esto spasti na to
da posuuje suknju kako bi joj je zadigao kakav
ovjek; doivljavati da joj jedan ukrade ono to
zaradi s drugim; predstavnici zakona ucjenjuju; da
se ne moe nadati niemu osim groznoj starosti, bolnici
125
i smetlitu, rekli biste i sami da sam jedno od najnesret-
nijih stvorenja na svijetu."
Tako je Paquette otvarala srce dobrom Candideu, u
jednoj sobici, u prisustvu Martinovu.
ree on Candideu, "polovina oklade je
ve moja."
Brat Giroflee bjee ostao u trpezariji i pijuckao je
ekajui ruak.
" A l i vi ste m i " , ree Candide Paquette, "izgledali
tako veselo, tako zadovoljno kad sam vas naao. Pje
vali ste i milovali onog teatinca s tako neusiljenim
uivanjem, uinili ste mi se toliko sretnima koliko sad
tvrdite da ste zlog udesa."
" A h , gospodine," odgovori Paquette, " i t o vam j e
opet jedna od bijeda ovakvog zanata. Juer me je
pokrao i istukao jedan oficir, a danas se trebam praviti
da sam dobro raspoloena, kako bih se svidjela jed
nom redovniku."
Candideu nije trebalo vie i on prizna da Martin
ima pravo. Sjedoe za stol s Paquette i
R u a k je bio prilino ugodan i pri kraju su razgovarali
s neto vie povjerenja.
" O e , " ree Candide redovniku, "izgleda da vam je
podarena takva sudbina da vam svatko mora pozavid
jeti. L i c e vam blista od sree, pucate od
imate vrlo lijepu djevojku za razonodu, a ini se da
vam je vrlo drago to ste postali teatincem."
"Vjere mi, gospodine," odgovori brat Giroflee,
" v o l i o bih vidjeti sve teatince na dnu mora. Stoput
126
sam dolazio u iskuenje da zapalim samostan, pa da
odem u Turke. Roditelji su me natjerali da n a v u e m
ovu prokletu mantiju kad mi je bilo petnaest godina,
da bi ostavili to vee nasljedstvo nekom tamo m o m
starijem bratu, B o g ga Samo zavist, nesloga i
bijes caruju u samostanu. O d r a o sam, dodue, neko
liko loih propovijedi koje su mi donijele neto novca,
od kojega mi je prior uvijek ukrao polovicu. S onim
to mi ostane i z d r a v a m djevojure, ali kad se naveer
u samostan, imam volju da si razmrskam gla
vu o zidove n a e spavaonice. I sa svom ostalom mo
j o m s u b r a o m je isti sluaj."
M a r t i n se tada okrene Candideu, hladnokrvan kao i
uvijek:
" N o , " ree mu, "zar nisam dobio cijelu okladu?"
Candide dade dvije tisue pijastera Paquette i
tisuu bratu
" J a m i m vam", ree on, "da e s ovim biti sretni."
" U t o nikako n e vjerujem", odgovori M a r t i n .
" M o d a ete ih j o vie unesreiti o v i m
bude to bude," odgovori Candide, " a l i me
jedna stvar tjei: v i d i m da ovjek esto ponovo nalazi
ljude za koje nikad nije mislio da e ih opet nai. L a k o
se m o e dogoditi, kad sam ponovo n a a o crvenog
ovna i Paquette, da opet v i d i m i Cunegonde."
Sudba Paquettina i je dokaz vie protiv optimizma.
Voltaire im namjerno daje imena lijepoga cvijea: Paquette -
lijepa kata,
 bih", ree Martin, "da vas ona usrei jednog
dana; ali ja u to vrlo sumnjam."
" V i ste vrlo okrutni", ree Candide.
"Jer znam odgovori Martin.
pogledajte ove odvrati mu
Candide, "zar oni ne pjevaju cijelog dana?"
" N e vidite vi njih u njihovoj kui, sa e n o m i
sitnom djeurlijom", odgovori M a r t i n . ima
svoje brige i nevolje, svoje. Istina, kad se
uzme sve u obzir, bolja je sudbina jednog gondolijera
nego jednog d u d a . A l i smatram da je razlika tako
neznatna da se ne vrijedi ni zadravali na
" M n o g o se govori", nastavi Candide, "o senatoru
koji stanuje u onom divnom dvorcu
na Brenti i vrlo lijepo doekuje strance. Kau da je to
ovjek koji ne zna to su alost i briga."
" V o l i o bih vidjeti tu bijelu vranu", ree Martin.
Candide odmah posla da zamole gospodina Poco-
curantea za doputenje da ga sutradan posjeti.
Od - malo, i - koji se brine.
128
Dvadeset peto poglavlje
POSJET GOSPODINU
VENECIJANSKOM PLEMIU
Candide i M a r t i n se gondolom na Bren
tu i stigoe u dvorac plemenitog gospodina Pococu-
rantea. V r t o v i su b i l i ukusno u r e e n i i u k r a e n i
lijepim mramornim kipovima, dvorac s a g r a e n u
rafiniranom stilu. D o m a i n , ovjek od ezdeset godi
na, veoma bogat, primi radoznalce vrlo uljudno,
bez osobite susretljivosti, to zbuni Candidea, a svidi
se Martinu.
Najprije ih dvije djevojke, lijepe i pristojno odje
vene, posluie o k o l a d o m koja se vrlo lijepo pjenila.
Candide se nije mogao suzdrati i ne pohvaliti njihovu
ljepotu, njihovu ljupkost i okretnost.
" T o su sasvim dobra stvorenja," ree senator Poco-
curante, "ponekad ih povedem sa sobom u postelju,
jer su me ve zaista zamorile gradske gospoe, njiho
ve koketerije, njihove ljubomore, njihove svae, nji
hove udljivosti, njihova sitniavost, njihova oholost,
njihove gluposti i soneti koje treba za njih sastavljati
i l i naruivati. A l i , na kraju krajeva, i ove mi dvije
djevojke postaju vrlo dosadne."
Poslije doruka, dok su etali jednom dugom gale
rijom, Candidea iznenadi ljepota slika. On upita od
kojega su umjetnika prve dvije.
 "Rafaelove", odgovori senator. " K u p i o sam ih
zbog tatine i platio vrlo skupo, prije nekoliko godina.
Kau da nema nieg ljepeg u Italiji, ali se one meni
nimalo ne sviaju. Boja im je tamna, l i k o v i nisu do
voljno zaobljeni i ne istiu se dosta, odjea ni po e m u
ne slii na neku tkaninu. Jednom rijeju, neka k a e
tko to hoe, ja ne nalazim tu pravog oponaanja pri
rode. M e n i bi se slika svidjela jedino kad bih povjero
vao da v i d i m samu prirodu: takvih slika u o p e nema.
Imam mnogo slika, ali ih vie ne gledam."
ekajui ruak, Pococurante naredi da mu odsviraju
jedan koncert. Candideu se glazba uini izvrsnom.
" O v a buka", ree Pococurante, " m o e ovjeka za
nimati jedno pola sata, ali ako due traje, zamara sva
koga, iako to nitko ne smije priznati. Danas je muzika
samo vjetina izvoenja tekih stvari, a ono to je
samo teko, naposljetku se prestane sviati. M o d a
bih operu volio vie da ljudi nisu i z m i s l i l i tajnu kako
da od nje naprave udovite koje mi je odvratno. N e k a
ide tko h o e i gleda uglazbljene loe tragedije, gdje su
prizori napravljeni samo zato da se bez ikakva smisla
unesu dvije-tri glupe koje trebaju pokazati
ljepotu grla kakve pjevaice. N e k a padne u nesvijest
od tko hoe, i l i tko moe, gledajui kakva
ukopljenika kako pjevui ulogu Cezara i Katona,
Voltaire nije bio pretjerano muzikalan. On zove
operne arije. - Katon i Cezar su linosti iz opera Contija,
Metastaza.
nezgrapno se etajui daskama. Ja sam se osobno dav
no odrekao tih ubogih gluposti koje danas predstavljaju
slavu Italije i koje vladari tako skupo plaaju."
Candide se pomalo prepirao, ali suzdrljivo.
Martin je bio potpuno senatorova miljenja
Sjedoe za stol i poslije izvrsnog r u k a o d o e u
knjinicu. Primijetivi jednog Homera, krasno uveza
nog, Candide pohvali dobar ukus Presvijetloga.
" E v o jedne knjige", ree on, "koja je bila prava na
slada za velikog Panglossa, najboljeg n j e m a k o g filo
zofa."
" A l i za mene ona to nije", odgovori hladno Poco
curante. " N e k a d su me uvjerili te sam povjerovao da
u i v a m kad ju itam, ali to stalno ponavljanje borbi
koje slie jedna na drugu, ti bogovi koji neprestano
neto rade, a nikad nita odluno ne uine, ta Helena
koja je povod ratu, a koja jedva da igra neku ulogu, ta
Troja koju opsjedaju, a nikako ne osvajaju, sve mi se
to inilo smrtno dosadnim. Ponekad sam pitao u e n e
ljude da li je i njima tako dosadno kao meni kad itaju
tu knjigu. S v i iskreni ljudi priznali su mi da ih je ta
knjiga uspavljivala, ali su je uvijek morali drati u
svojoj knjinici kao spomenik iz starina, kao i one
zahrale medalje koje se vie ne koriste."
" V a a Preuzvienost ne m i s l i tako o Vergiliju?"
upita Candide.
Miljenja senatorova nisu uvijek i ili bar nisu
uvijek bila takva.
131
 "Priznajem i ja", ree Pococurante, "da su druga,
etvrta i esta knjiga njegove Eneide izvrsne, ali to se
tie njegova p o b o n o g Eneje, i s n a n o g Kloanta, i
prijatelja Ahata, i malog Askanija, i budalastog kralja
Latina, i prostake i otune Lavinije, ne vjeru
jem da ima jo neeg tako hladnog i neugodnog. Vie
volim Tassa i nevjerojatno dosadne p r i e . "
" D a li bih vas smio upitati, gospodine, itate li s
velikim u i t k o m Horacija?" ree Candide.
"Ima kod njega mudrih izreka", odgovori Pococu
rante, " i z kojih svjetski ovjek m o e izvui koristi, i
koje se, zato to su saete u krepke stihove, lake
urezuju u pamenje. A l i mi je vrlo malo stalo do nje
gova putovanja u B r i n d i z i i opisa nekog loeg ruka,
kao i do onih laarskih izmeu nekakva Pupilu-
ije su rijei, kako on kae, bile pune gnoja, i
drugog nekog tamo ije su rijei bile kisele poput
octa. Uvijek sam s krajnjim gaenjem itao njegove
neotesane stihove protiv starica i vraara, i ja ne
ega ima tako velikog u tome kad on k a e svom prija
telju Meceni da e, ako ga ovaj ubroji u lirske pjesni
ke, svojim u z v i e n i m e l o m udariti u
Rupilius, a ne kako kae senator (ili Voltaire), je iz
satire I, 7, stih prvi: Regis pus
stih 33: At est profusus Put u
Brindizi I, 5.
uzvienim elom udarati zvijezde. - Stih iz
prve ode (svretak). Quod si me luricis vatibus inseres, Sublimi
132
Budale se svemu dive kod jednog u v e n o g pjesnika.
Ja itam samo radi sebe; v o l i m samo ono to mogu
upotrijebiti."
Candide, koji je bio odgojen tako da ni o e m u
nema svoje miljenje, bio je vrlo z a u e n ovim to je
uo, a Martin je smatrao da Pococurante sudi sasvim
razborito.
" A h , evo jednog C i c e r o n a ! " uzviknu Candide.
" M i s l i m da se vi nikad ne zasitite itajui tog velikog
ovjeka."
" N i k a d ga ne i t a m " , odgovori
se mene tie to je on branio Rabirija i l i
M e n i su dosta parnice u kojima ja sudim. Prije bih
primio njegova filozofska djela; ali kad sam vidio da
on u sve sumnja, d o a o sam do zakljuka da i ja znam
isto toliko koliko i on, i da mi nije potrebna niija
p o m o da budem neznalica."
" A h , evo osamdeset svezaka zbornika neke aka
demije uzviknu M a r t i n . " M o d a bi tu mog
lo biti neega vrijednog."
" B i l o bi ga", odgovori Pococurante, ma koji
od pisaca ove gomile besmislica p r o n a a o bar vjetinu
kako se prave p r i b a d a e . A l i u svim tim knjigama ima
samo zamisli, a nijedne korisne stvari."
" K o l i k o tu ima kazalinih komada!" uskliknu
i
Candide. " N a talijanskom, na panjolskom, na francu
skom!"
Ciceron: A. Cluentio Habito, Pro Rabirio neo.
133
 odvrati senator, " i m a ih tri tisue, a ni tri tu
ceta dobrih. A to se tie ove zbirke propovijedi, koje
sve skupa ne vrijede ni k o l i k o jedna stranica Seneki-
na, i svih ovih debelih teolokih svezaka, m o e t e ve
misliti da ih ja nikako i ne otvaram; niti ja niti itko
drugi."
Martin opazi police pune engleskih knjiga.
"Vjerujem", ree, "da jedan republikanac mora
uivati u veini ovih djela pisanih tako slobodno."
" T a k o je," odgovori Pococurante, "lijepo je kad se
pie ono to se m i s l i : to je ovjekova povlastica. U
cijeloj naoj Italiji pie se samo ono to se ne misli.
Oni ive u domovini Cezara i ne smiju
imati nijednu misao bez doputenja kakva redovnika
M e n i bi se svidjela sloboda kojom su
nadahnuti engleski umovi, kad strast i stranarenje ne
bi kvarili sve to je u toj dragocjenoj slobodi za poto
vanje."
Candide opazi jedan M i l t o n o v svezak i zapita se
natora smatra li tog pisca v e l i k i m ovjekom.
" K o g a ? " upita Pococurante. "Zar tog barbara koji je
napisao dugi komentar Knjige postanka u deset knjiga
krutih T o g nezgrapnog oponaatelja G r k a
su carevi od Nerve do Komoda (90 - medu kojima
i Marko Aurelije. Doba najveeg procvata Rimskog Carstva.
Red ija je bila dunost da bdi nad pravom vjerom. Jakobinci su
kasnije znaili dominikance uope. (Jakobinci Francuske revolucije
imali su sjedite u njihovu samostanu.)
Miltonov Izgubljeni raj u stvari ima dvanaest, a ne deset pjevanja.
134
koji je unakazio stvaranje svijeta i koji, dok Mojsije
predstavlja Vjeno Bie kako stvara svijet rijeju, pria
kako Mesija vadi iz neke nebeske krinje veliki estar,
da njime nacrta osnov svog djela? Zar da cijenim onoga
koji je nagrdio Tassov pakao i avola, koji je preruio
Lucifera as u krastavu abu, as u patuljka, koji ga
tjera da stoput ponavlja isti govor, koji mu doputa da
raspravlja o teologiji, koji sasvim ozbiljno imitira A r i o -
alu o pronalasku vatrenog oruja i opisuje kako
avoli pucaju u nebo iz topa? Ni ja ni itko drugi u Italiji
nismo mogli pronai zadovoljstvo u tim luakim glu
postima. enidba Grijeha i Smrti mora se zgaditi sva
k o m ovjeku malo boljeg ukusa. A njegov dugi opis
bolnice dobar je samo za kakvog grobara. Taj mrani i
odvratni spjev bio je prezren i m je ugledao svijeta. Ja
sudim o njemu kao to su u njegovoj domovini sudili
njegovi suvremenici. Uostalom, govorim to mislim i
vrlo mi je malo stalo do toga da i drugi misle kao ja."
Candidea raalostie ove rijei: on je p o t o v a o
Homera i pomalo volio M i l t o n a .
" A h , " ree on sasvim tiho Martinu, "jako se bojim,
da ovaj ovjek gaji najdublji prijezir prema n a i m
n j e m a k i m pjesnicima."
" T o ne bi bila velika teta", odgovori Martin.
" A h , kakav je n a d m o a n duh ovaj Pococurante!"
mrmljao je j o Candide kroza zube. " K a k a v velik
Nita mu se ne s v i a . "
P o t o su tako pregledali sve knjiga, sioe u vrt.
Candide pohvali njegove mnogobrojne ljepote.
135
 " N e znam ima li ega neukusnijeg", ree d o m a i n .
" O v o su same ali u ve sutra narediti da
se zasadi drugi vrt, po otmjenijem nacrtu."
K a d se ova dva radoznalca oprostie od Njegove
Candide se obrati
" E , sad ete bar priznati da je ovo najsretniji o
vjek na svijetu, jer se uzdigao iznad svega to ima?"
" Z a r vi ne vidite", odgovori Martin, "da se njemu
zgadilo sve to ima? Platon je ve odavno rekao da
nisu najbolji oni eluci koji odbijaju svaku hranu."
" A l i " , ree Candide, "zar nije zadovoljstvo sve kri
tizirati, otkriti nedostatke tamo gdje drugi misle da
nalaze ljepote?"
" D r u g i m rijeima," prihvati Martin, "uivanje je
nemati u i v a n j a ? "
" O h , pa lijepo!" uzviknu Candide. " Z n a i da u
samo ja biti sretan kad p r o n a e m gospoicu
Cunegonde."
"Uvijek je dobro nadati se", ree M a r t i n .
prolazili su dani, tjedni. Cacambo nikako
da se vrati i Candide, sav utonuo u svoju bol, nije ak
ni primijetio da mu Paquette i brat Giroflee nisu doli
ni zahvaliti.
136
Dvadeset esto poglavlje
K A K O SU CANDIDE I MARTIN VEERALI
SA EST STRANACA I TKO SU OVI BILI
Jedne veeri kad Candide u pratnji Martina htjede
sjesti za stol zajedno sa strancima koji su stanovali u
istoj gostionici, prie mu s lea neki ovjek, garava
lica, uhvati ga za ruku i ree:
"Budite spremni da otputujete s nama, neizostavno."
On se okrene i ugleda Cacamba. Samo da vidio
Cunegonde, vie bi se iznenadio i obradovao. U m a l o
je poludio od radosti. On zagrli svog dragog prijatelja.
"Cunegonde je zacijelo ovdje? Gdje je? V o d i me k
njoj, da oboje od
"Cunegonde nije ovdje," odgovori Cacambo, "ona
je u Carigradu."
" O h , Boe, u Carigradu? Pa neka je i u K i n i , ja
letim Na put!"
"Otputovat e m o poslije veere", odgovori Cacam
bo. " V i e nita ne mogu rei. Ja sam rob, gospo
dar me eka. M o r a m ga posluivati za stolom; nikomu
ni rijei. Veerajte i budite spremni."
Lebdei radosti i boli, sav sretan to je
opet n a a o svoga slugu, i z n e n a e n to ga v i d i kao
roba, sav obuzet milju da e opet vidjeti svoju dra
gu, srca, u z b u e n , Candide sjede za stol s
koji je hladnokrvno promatrao sva ova
 u d n a zbivanja, i sa est stranaca koji su b i l i doli
provesti mesopust u Veneciji.
Cacambo, koji je p o s l u i v a o p i e m jednog od ovih
est stranaca, nagne se pred kraj v e e r e na uho svom
gospodaru i ree
"Sire, Vae Velianstvo m o e otputovati kad hoe;
brod stoji spreman", pa izie poslije tih rijei.
Gosti za stolom se i z n e n a e n o zgledae, ali ne re
koe nita, kad drugi sluga prie svom gospodaru, pa
mu ree:
"Sire, koija V a e g Velianstva eka u Padovi, a i
barka je ve spremna."
Gospodar dade znak i sluga ode. Opet se svi gosti
zgledae, a o p e uenje poraste. T r e i sluga,
isto tako treem strancu, ree:
"Sire, vjerujte mi, V a e Velianstvo ne treba d u e
ostati ovdje; ja u pripremiti to treba." I odmah ga
nestade.
Candide i Martin nimalo ne posumnjae to neka
karnevalska ala. etvrti sluga ree etvrtom gospodaru:
" V a e Velianstvo m o e otputovati kad god zaeli",
pa izie kao i oni drugi.
Peti sluga ree tako neto petom gospodaru. A l i je
esti drugo neto kazao estomu strancu, koji je sjedio
pokraj Candidea. On mu ree:
"Vjere mi, sire, nitko vie n e e davati na kredit
V a e m Velianstvu, a isto tako ni meni. N o a s se
obojica lako m o e m o nai s one strane brave. Ja idem
svojim poslom: zbogom ostajte."
138
K a d sve sluge nestadoe, ovih est stranaca, Can
dide i M a r t i n ostadoe utei kao zaliveni. Napokon
Candide prekide utnju:
"Gospodo," ree, "ovo je neka neobina ala. Zato
ste svi vi kraljevi? Da vam pravo kaem, ni ja ni M a r
tin to nismo."
Cacambov gospodar poe tada dostojanstvenim
glasom govoriti na talijanskom:
"Ja se nisam ni najmanje alio. Z o v e m se
B i o sam sultan svih pravovjernih vie godina.
Zbacio sam s prijestolja svog brata. M o j n e a k je
zbacio mene. M o j i m su vezirima presjekli grkljane.
Provodim ostatak svog ivota u starom Moj
neak, sultan d o p u t a mi ponekad da putu
jem radi svog zdravlja, pa sam d o a o u Veneciju da
provedem mesopust."
M l a d i ovjek koji je sjedio pored uze rije
poslije njega i ree:
" J a se zovem Ivan. B i o sam car svih Rusa. Z b a c i l i
su me s prijestolja dok sam bio u kolijevci. Oca i majku
Sve su ovo povijesne linosti: Ahmed turski sultan, naslije
dio brata 1703, zbaen 1730, umro 1736; car Ivan VI (1730 -
1762) ubijen; Charles 1788), sin Jakova II
ta, potuen kod Calodena, pobjegao u Francusku; August III
izborni knez nasljedni poljski kralj, izgubio
poljsko prijestolje 1756; Stanislav tast Luja X V ,
dobio, kao prognani poljski kralj, vojvodstvo Theodor
Neuhoff (1690 - 1756), izabran za kralja Korzike, pa pobjegao
bojei se pobune, umro progonjen od vjerovnika u Londonu.
139
su mi zatvorili. Odrastao sam u zatvoru. Doputaju mi
ponekad da putujem u pratnji ljudi koji me uvaju, pa
sam doao u Veneciju da provedem mesopust."
Trei ree:
sam Charles engleski kralj. Otac mi je
bio ustupio svoja kraljevska prava. Ja sam se borio da ih
sauvam. Iupali su srca mojim pristaama, kojih je bilo
osam stotina, pa su ih njima udarali po licu. Mene su
bacili u tamnicu. Idem u R i m posjetiti kralja, svoga oca,
svrgnutoga kao to sam i ja, kao to je bio i moj djed, pa
sam doao u Veneciju da provedem mesopust."
Tada p o e
"Ja sam poljski kralj. Ratna me je zla srea liila
mojih nasljednih zemalja. Otac mi je bio iste zle sud
bine. Predao sam se Providnosti, kao sultan Ahmed,
car Ivan i kralj Charles Edvvard - neka im B o g dug
ivot - pa sam d o a o u Veneciju da provedem
mesopust."
Peti
"I ja sam poljski kralj. Dvaput sam izgubio kralje
vinu, ali mi je Providnost dala drugu dravu u kojoj
sam uinio vie dobra nego to su na obalama
mogli uiniti svi kraljevi Sarmata skupa. I ja sam se
predao Providnosti, pa sam d o a o u Veneciju da pro
vedem mesopust."
Preostalo je jo da govori esti monarh.
"Gospodo," ree on, "ja nisam tako velik gospodin
kao vi, ali sam ipak bio kralj kao i vi ostali. Z o v e m se
Theodor. Izabrali su me za kralja na K o r z i c i . Z v a l i su
me a sad mi jedva kau
Kovao sam svoj novac, a sad nemam ni prebijene
pare u depu. Imao sam dva dravna tajnika, a sad
jedva imam jednog slugu. elio sam sjediti na pri
a u Londonu sam dugo proveo na slami u
zatvoru, i jako se bojim da bih i ovdje mogao dobiti
isto takav smjetaj, iako sam doao, kao i Vaa V e l i
anstva, u Veneciju da provedem mesopust."
Onih drugih pet kraljeva saslua ove rijei s ple
menitom suuti. Svaki od njih dade dvadeset cekina
kralju Theodoru da nabavi odijela i koulja. Candide
mu pokloni dijamant od dvije tisue cekina.
" T k o li m o e biti ovaj ovjek," pitalo se tih pet
kraljeva, "koji je u stanju dati sto puta vie nego ma
tko od nas, i koji tako i i n i ? "
Ba kad su se dizali od stola, stigoe u istu gostio
nicu etiri presvijetla velianstva koja su isto tako
izgubila drave zlom ratnom s r e o m i koja su dola u
Veneciju provesti mesopust. A l i Candide nije htio ni
glave okrenuti na ove B i o je zanijet samo
mislima o tome kako e otii u Carigrad i tamo nai
svoju dragu Cunegonde.
141
 Dvadeset sedmo poglavlje
CANDIDEOVO PUTOVANJE
U CARIGRAD
Vjerni Cacambo ve je isposlovao kod turskog
brodovlasnika, koji se spremao odvesti sultana
da natrag u Carigrad, da primi na brod Candidea i
Obojica o d o e na brod, p o t o su se bacili na
zemlju pred Njegovim bijednim Velianstvom. Can
dide je putem govorio M a r t i n u :
" P a eto, sad smo veerali sa est zbaenih vladara,
i j o je meu tom e s t o r i c o m kraljeva bio jedan koje
mu sam ja udijelio milostinju. M o d a ima mnogo
drugih, jo nesretnijih vladara. Ja sam bar izgubio
samo sto ovnova i sad letim u naruje Cunegonde.
Dragi Martine, opet vam kaem, Pangloss je imao
pravo: sve je dobro."
" V o l i o bih da bude tako", odgovori Martin.
" A l i zaista," ree Candide, "ono to smo doivjeli
u Veneciji izgleda malo vjerojatno. N i t k o nikad nije
vidio ni uo da est svrgnutih vladara veera zajedno
u jednoj gostionici."
"Nije to nita udnije", odvrati Martin, "od veine
stvari koje su nam se dogodile. Svaki as deava se da
kraljeve zbacuju s prijestolja, a to to smo mi imali
ast da v e e r a m o s njima, takva je sitnica da ne zaslu
uje nau panju."
142
Tek to stupi na brod, Candide skoi i zagrli svog
nekadanjeg slugu, svog prijatelja Cacamba.
" R e c i ve jednom, kako je Cunegonde?" upita ga
on. "Je li i sad u d o od ljepote? Da li me j o voli? Je li
dobroga zdravlja? Ti si joj zacijelo kupio neki dvorac
u Carigradu?"
"Dragi gospodaru," odgovori Cacambo, "Cune
gonde pere tanjure na obali kod jednog
kneza koji ima vrlo malo tanjura. Ona je robinja u kui
nekog biveg vladara po imenu kojemu
Sultan daje tri talira na dan u tom njegovom utoitu.
A l i je mnogo alosnije to to je izgubila svoju ljepotu i
postala u a s n o r u n a . "
" O h , lijepa i l i r u n a , " odgovori Candide, "ja sam
astan ovjek i d u n o s t mi je da je uvijek volim. A l i
kako je mogla zapasti u tako odvratno stanje pored
onih pet i l i est milijuna koje si ponio?"
" P a dobro", uzviknu Cacambo, "nisam li ja od toga
morao platiti dva milijuna don Fernandu d'Iba
raa, y Figueora, y Mascarenes, y Lampourdos, y Suza
za doputenje da odvedem gospoicu Cunegonde? I zar
Na obali Propontide, Mramornog mora
Po imenu Ragotski. - Iskrivljeno pisanje, misli se na Ferenca II
(1676 - 1735), transilvanskog vojvodu, vou bune
protiv Hagsburgovaca. Nakon izgubljene bitke kod
i mira to ga maarski feudalci sklapaju s tri
godine kasnije, koji on ne priznaje, godinama bezuspjeno trai
pomo u Poljskoj. Francuskoj, Engleskoj i Turskoj, gdje u izbjeg
litvu umire.
143
nam nije jedan gusar junaki oteo sve to je ostalo? I
zar nas nije taj gusar vukao na Rt Matapan, na u veslala i kojima je
Nikariju, na u na Dardanele. na Mramor
no more. u Skutari? Cunegonde i starica slue kod
kneza o kojem sam vam govorio, a ja sam rob zbae-
nog sultana."
" K o l i k o se tu povezalo stranih nezgoda!" uzviknu
Candide. " A l i , konano, ja imam j o nekoliko dijama
nata, lako u osloboditi Cunegonde. Zbilja je teta to
je tako
Zatim, okrenuvi se Martinu, upita:
" t o mislite, koga treba najvie aliti, cara
da, cara Ivana, kralja Charlesa ili mene?"
" T o ne znam", ree Martin. "Trebao bih biti u
vaim d u a m a da to mogu r e i . "
"Ah. Pangloss ovdje," ree Candide, " o n bi to
znao i rekao bi nam."
" N e v i d i m " , odvrati Martin, "na kakvoj bi to vagi
mogao va Pangloss mjeriti ljudske nesree i procje
njivati njihove jade? A l i unaprijed mogu rei samo da
postoje milijuni ljudi na svijetu koje treba aliti stoput
vie nego kralja Charlesa cara Ivana i sulta
na
" T o doista m o e biti", zavri Candide.
Za nekoliko dana stigoe u rukavac C r n o g mora.
Candide najprije otkupi Cacamba za velik iznos pa, ne
gubei vrijeme, skoi na jednu galiju sa svojim dru
govima, da otplovi na obalu i potrai
Cunegonde, ma kako runa bila.
144
M e d u galijotima bila su dvojica koja su vrlo loe
kapetan s p u t a o s vre
mena na vrijeme po nekoliko udaraca volujskom i
lom po golim pleima. Candide ih. po sasvim
prirodnom nagonu, stade gledati paljivije nego ostale
pa im pristupi blie, pun saaljenja. Neke
crte njihovih lica uinie mu se slinima
i onog nesretnog isusovca, onog baru
na. brata. Ta ga misao uzbudi i rastui.
Pogleda ih jo
"Doista," ree Cacambu, "da nisam vidio kako vje
aju doktora i da nisam, na svoju nesreu,
baruna ubio, pomislio bih da to oni veslaju na ovoj
galiji."
P r i spomenu barunova i imena, oba ro
ba uzviknue iz svega glasa, zastadoe nepomini na
klupama i ispustie vesla. Levantinski kapetan poletje
na njih i udarci volujskom ilom poee padati jo jae.
"Stanite, stanite, svijetli gospodine!" povika C a n
dide. "Dat u vam novaca koliko traite."
pa to je C a n d i d e ! " ree jedan od robova.
pa to je Candide!" ree onaj drugi.
"Je li ovo san?" uzviknu Candide. "Jesam li ja bu
dan? Jesam li zaista na ovoj galiji? Je li to gospodin
barun kojega sam ja ubio? Je li to Pangloss koga sam
vidio objeena?"
" M i smo t o osobno. M i smo osobno", o d g o v o r i e
oni.
" K a k o ? Zar je to taj veliki filozof?" upita Martin.
145
 "ujte, gospodine kapetane, k o l i k o novaca traite
kao otkup za gospodina od Thunder-ten-tronckha,
jednog od prvih baruna Carstva, i za gospodina Pan-
glossa, najdubljeg Njemake?"
" u j , pseto odgovori Levantinac, "bu
dui da su ova dva roba i psa kranski baruni i
fiziari, a to su bez sumnje velike asti u njihovoj
zemlji, dat e mi za njih pedeset tisua cekina."
"Dobit ete ih, gospodine; odvedite me brzo kao
munja u Carigrad, bit ete tog asa isplaeni. Ili ne!
odvedite me gospoici Cunegonde."
Kapetan je ve na prvu Candideovu ponudu okre
nuo ka gradu i naredio da se zavesla b r e no
to ptica krilima zrak prosijeca.
Candide zagrli baruna i Panglossa po stotinu puta.
" P a kako to da vas nisam ubio, dragi barune? I vi,
dragi Panglosse, kako ste ostali ivi kad ste b i l i obje
eni? I otkud obojica na galijama u Turskoj?"
"Je li zaista istina da se moja mila sestra nalazi u
ovoj zemlji?" upita barun.
"Jest", odgovori Cacambo.
"Dakle, ja opet vidim svog dragog Candidea!"
uzviknu Pangloss.
Candide im predstavi i Cacamba. Svi se
stadoe grliti i p o e e govoriti uglas. Galija je letjela i
ve stigoe u pristanite. D o z v a e jednog
kojemu Candide proda za pedeset tisua cekina dija
mant koji je vrijedio sto tisua, dok. se on za
klinjao da ne m o e dati vie. Smjesta
146
plati otkup za baruna i Panglossa. Pangloss pade svom
osloboditelju pred noge i obli ih suzama; a onaj drugi
zahvali kimnuvi glavom i o b e a da e prvom prili
k o m vratiti taj dug.
"Zar je m o g u e da je moja sestra u Turskoj?" pita
e on.
"Vie nego m o g u e " , odgovori Cacambo, " b u d u i
da pere sue kod jednog transilvanskog kneza."
Odmah zatraie da dou dva Z i d o v a i Candide
proda j o neto dijamanata, te svi zajedno opet p o o e
drugom galijom da oslobode Cunegonde.
Dvadeset osmo poglavlje
TO SE DOGODILO CANDIDEU,
CUNEGONDE, PANGLOSSU,
MARTINU
"Oprostite, opet vas m o l i m , " ree Candide barunu,
"oprostite, preasni oe, to sam vam onako estoko
zario m a u tijelo."
" N e govorimo vie o tome", ree barun. " B i o sam
malo odve nagao, priznajem. A l i budui da elite
saznati kakvim sam u d o m dospio na galiju, rei u
vam da me je izlijeio od rane brat apotekar naeg
kolegija, pa me je zatim napala i odvukla jedna panjol
ska izvidnica. Bacie me u tamnicu u Buenos Airesu
147
upravo onda kad je moja sestra odatle otputovala. Z a
da se vratim u R i m ocu generalu. Odande me
poslae u Carigrad kao ispovjednika gospodina francu
skog ambasadora. Nije prolo ni osam dana kako sam
stupio na dunost, kad jednom, predveer, naioh na
jednog lijepa stasa. B i l o je vrlo toplo i mla
di se bijae poelio okupati. tu priliku da se i
sam okupam. Nisam znao da je najtei prijestup za
kranina kad se zatekne do koe gol s mladim musli
manom. Jedan kadija naredi da mi udare sto udaraca po
tabanima i osudi na galije. Ne vjerujem da je ikad
uinjena nepravda. Samo bih jako volio znati
zato je moja sestra u kuhinji jednog transilvanskog
kneza koji je prebjegao k Turcima."
"A v i . dragi Panglosse," upita Candide, "kako je
m o g u e da sam vas opet n a a o ? "
" V i ste, to je istina," ree Pangloss, "vidjeli da su
me objesili; sasvim prirodno, trebali su me spaliti, ali se
sjeate da je udario pljusak kad su me htjeli ispei.
Nevrijeme je bilo tako jako da se vie nisu nadali da e
uspjeti zapaliti vatru. Objesili su me, jer nisu znali to
drugo da uine. N e k i kirurg kupi moje tijelo, odnese ga
kui i poe me rasijecati. Naini mi krini rez od pupka
do kljune kosti: nikad nitko nije bio tako loe objeen
kao ja. Krvnik svete inkvizicije, neki podakon, znao je
doista izvanredno pei ljude, ali nije bio navikao
(i su paevi na dvoru sultanovu, lijepo odgo
jeni i za vrlo raznolike poslove (to barun nije znao).
148
vjeati. Konopac je bio mokar, nije dobro klizio i slabo
se stegnuo. Jednom rijeju, ja sam jo disao i od onog
krinog reza tako strano da ti moj kirurg pade
na lea, pa uvjeren da rasijeca avola, stade
vie mrtav nego iv, i j o jednom bjeei pade na stu
bama. Na tu buku njegova ena dotra iz susjedne sobi
ce, spazi me na stolu s onim krinim i uplai se
vie no njen mu, pojuri van i pade preko njega. K a d su
se malo oporavili od straha, uh kako kirurgova ena
govori kirurgu:
to vam je dolo da rasijecate jednog he
retika? Zar ne znate da se uvijek u tijela tih ljudi useli
avo? Idem brzo nai nekog sveenika da istjera nea
stivog iz
Ja se stresoh kad uh te rijei, prikupih ono malo
snage to mi je ostalo i uzviknuh:
se,
Naposljetku se taj portugalski brija malo oslobo
di, zai mi kou, pa me njegova ena ak p o e i nje
govati. Poslije petnaest dana bio sam na nogama.
Brija mi n a e slubu i namjesti me kao lakaja kod
nekog maltekog viteza koji je kretao u Veneciju; ali
kako me moj gospodar nije imao i m e platiti, u
slubu kod nekog m l e t a k o g trgovca i s njime p o o h
u Carigrad.
Jednog dana prohtije mi se ui u jednu damiju.
Unutra se nalazio samo neki stari imam i jedna vrlo
lijepa mlada bogomoljka koja je itala svoje molitvice.
Grudi su joj bile sasvim otkrivene. Izmeu dojki imala
149
je lijepu kitu cvijea, od tulipana, rua, ljuti
i medvjeeg Ta joj kita ispade, ja je
podigoh i vrlo je uljudno pohitah opet namjestiti. Tako
sam je dugo namjetao da se imam rasrdi, pa primije
tivi da sam kranin, pozove u p o m o . Odvedoe me
tada kadiji i ovaj naredi da mi udare stotinu batina po
tabanima i poalje me na galije. O k o v a e me u lance
upravo na istoj galiji i na istoj klupi gdje i gospodina
baruna. Na toj galiji bijahu etiri mladia iz Marseil-
pet opata iz Napulja i dva redovnika s koji
nam rekoe da se takvi sluajevi dogaaju svakoga
dana. Gospodin barun je tvrdio da mu je nanesena
mnogo vea nepravda nego meni, a ja sam tvrdio da je
mnogo manji grijeh namjestiti kitu cvijea na grudi
jedne ene nego se nai posve nag s jednim ioglanom.
Stalno smo se tako prepirali i dobivali po dvadeset
udaraca na dan volujskom ilom, kad vas spoj dogaaja
ovoga svijeta dovede na nau galiju, te nas otkupiste."
"E pa, dragi Panglosse," ree mu Candide, "kad su
vas vjeali, rasijecali, batinali i kad ste veslali na galiji,
jeste li ipak mislili da sve ide da bolje ne moe biti?"
"Ja uvijek ostajem pri svom prvom miljenju",
odgovori Pangloss, "jer, naposljetku, ja sam filozof i
ne prilii mi da sebe poreknem, b u d u i da L e i b n i z
mora biti u pravu, budui da je uostalom p r e d o d r e e
na harmonija najljepe to postoji na svijetu, kao i
prostor ispunjen suptilnom materijom."
"...tulipana, rua, tzv. "govor cvijea".
150
Dvadeset deveto poglavlje
K A K O JE CANDIDE OPET NAAO
C U N E G O N D E I STARICU
Priajui svoje doivljaje, razmiljajui o m o g u i m
i n e m o g u i m dogaajima ovog svijeta, prepirui se o
posljedicama i uzrocima, o moralnom i fizikom zlu,
slobodi i o neminovnosti, o utjehama koje ovjek
m o e nai kad je na galijama u Turskoj, Candide,
barun, Pangloss i Cacambo pristadoe uz obalu Pro-
pontide kod doma kneza. Prvo to su
oima spazili bile su Cunegonde i starica, koje su
prostirale ubruse po konopcima da se sue.
Barun problijedi kad to vidje. Njeni ljubavnik
Candide, vidjevi svoju lijepu Cunegonde pocrnjelu,
zakrvavljenih oiju, uvelih grudi, naborana lica, crvenih
ispucanih ruku, ustuknu tri koraka, obuzet uasom, ali
prie zatim iz pristojnosti. Ona zagrli Candidea i brata,
oni zagrlie staricu. Candide ih obje otkupi.
U b l i z i n i se nalazilo neko malo seosko imanje. Sta
rica predloi Candideu da ga preuzme dok cijelo dru
tvo ne d o e k a bolje dane. Cunegonde nije znala da je
postala runa: nitko joj to nije bio rekao. Ona podsjeti
Candidea na njegova obeanja, i to na tako odluan
nain da je d o b r o d u n i Candide nije mogao odbiti.
On, dakle, izjavi barunu da se h o e oeniti njegovom
sestrom.
151
 " N i k a d neu odgovori barun, "takvu ni
skost s njene strane i takvu drskost s vae. N e u pri
stati da mi se ikad predbaci sramota da djeca moje
sestre nemaju pristupa na Sabore Ne,
moja e sestra poi samo za jednog carskog baruna."
Cunegonde mu pade pred noge i obli ih suzama, ali
on ostade
" L u d o nad ree mu Candide, "ja sam te
spasio s galija, ja sam otkupio i tebe i tvoju sestru.
Ona je ovdje prala sue, runa je, ja sam tako dobar
da je ipak pristajem uzeti za enu, a ti se tomu j o
protivi! K a d bih pustio svom gnjevu na volju, ubio
bih te j o jedanput."
" M o e me ubiti j o jednom," ree barun, " a l i ne
e se oeniti mojom sestrom dok sam ja iv."
ZAKLJUAK
Candide u dubini due nije imao nimalo volje da se
oeni Cunegonde, ali ga je krajnja bezonost barunova
natjerala da sklopi brak, a Cunegonde je tako ivo nava
ljivala na njega da nije mogao povui rije. On upita za
savjet Panglossa, Martina i vjernoga Cacamba. Pangloss
sastavi jednu lijepu raspravu u kojoj je dokazivao da
Sabori Njemake. - lanovi crkvenih sabora u Njemakoj, s
utjecajem u politici, mogli su biti samo oni pripadnici plemstva
koji su mogli dokazati velik broj predaka.
152
barun nema nikakva prava nad svojom sestrom i da ona
moe. po svim zakonima Carstva, stupiti s Candideom u
morganatski brak. Martin zakljui da baruna treba baciti
u more. Cacambo odlui da ga treba poslati natrag na
galiju onom levantinskom i ponovo okovati, a
poslije toga bi ga se moglo otpremiti prvim brodom u
R i m , ocu generalu. Zakljuie ovo miljenje dobro.
Starica im se pridrui, a njegovoj sestri ne rekoe nita o
tome. S neto malo novaca stvar je bila rijeena, i oni su
uivali to su podvalili jednom isusovcu i kaznili jednog
napuhanog njemakog baruna.
Bilo je sasvim prirodno pomisliti da e Candide, po
slije tolikih nesrea, oenjen svojom dragom, ivei s
filozofom Panglossom, filozofom Martinom, mudrim
a opskrbljen povrh toga s toliko dijamanata
iz postojbine starih Inka, voditi najugodniji ivot na
svijetu. Meutim, idovi su ga toliko izvarali da mu je
ostalo samo to malo seosko imanje. ena mu je svakog
dana bivala sve runija, te postade i nesnosna;
starica je bila boleljiva i postade jo zlovoljnija nego
Cunegonde. Cacambo je radio u vrtu i odlazio u Carigrad
prodavati povre, te je bio premoren poslom i proklinjao
je svoju sudbinu. Pangloss je bio oajan to ne blista na
kakvom njemakom sveuilitu. se tie Martina, on
je bio vrsto uvjeren svuda podjednako loe i sve je
strpljivo podnosio. Candide, Martin i Pangloss rasprav
ljali su ponekad o metafizici i moralu.
Ispod prozora svoje kuice esto su viali kako pro
laze brodovi puni paa i kadija, koje su slali u
progonstvo na Mitilenu i l i u Erzerum. Vidjeli su
153
druge pae. efendije i kadije koji su dolazili na mjesta
a koje su poslije takoer protjerivali. Vidjeli
su glave paljivo ispunjene slamom koje su nosili poka
zati Visokoj porti. Ti su ih prizori naveli da raspravljaju
jo vie. a kad se nisu dosada je bila tako nes
nosna da im se starica jednoga dana usudi rei:
"Voljela bih znati to je gore: da vas stoput siluju
crnaki gusari, da vam odreu pola stranjice, da vas Bu
gari iibaju, da vas istuku i objese prilikom jednog auto-
da vas seciraju, da veslate na galijama, jednom
rijeju, da pretrpite sve bijede kroz koje smo proli svi
mi - ili da sjedite ovdje i ne radite nita."
"To je veliko pitanje", odgovori Candide.
Ove rijei potaknue ih na nova razmiljanja, a naro
ito Martin doe do zakljuka ovjek roen da ivi ime svih:
u nemirnim trzajima ili u dosadnoj obamrlosti. Candide
se s tim nije slagao, ali sam nije imao nikakva miljenja.
Pangloss je priznao da je uvijek uasno patio; ali budui
da je jedanput tvrdio da sve ide da bolje ne moe biti, on
je to tvrdio i dalje, premda u to nije nimalo vjerovao.
Konano, jedna stvar potpuno uvrsti Martina u nje
govim tako odvratnim naelima, pokoleba Candidea
vie nego ikad, i zbuni Panglossa. To je bilo onog dana
kad vidjee kako Paquette i brat Giroflee, koji su bili u
najcrnjoj bijedi, pristaju uz obalu kraj njihova imanja.
One tri tisue pijastera to su ih bili dobili, brzo su
pojeli, razili se, pomirili se, posvaali se, bili u zatvo
ru, pobjegli i brat Giroflee se na koncu poturio.
Paquette je svuda nastavljala svoj zanat, ali on joj vie
nita nije donosio.
154
"Ja sam ve unaprijed rekao", poe Martin, "da e
ono to ste im dali brzo otii u vjetar i da e ih uiniti
samo jo Vi ste bili imali milijune pijastera,
vi i Cacambo, pa niste zato nita sretniji nego brat
Giroflee i Paquette."
" A h a , " uzviknu Pangloss Paquette, "nebo vas opet
dovodi nama, jadna djevojko! Znate li vi da sam zbog
vas izgubio vrh nosa, jedno oko i jedno uho? A to ste od
sebe napravili? Eh, to ti je ovaj
Ovaj ih novi doivljaj potakne da filozofiraju vie
nego ikad.
U njihovu susjedstvu ivio je jedan vrlo uveni dervi
koga su smatrali najveim filozofom u Turskoj. Odoe
do njega da uju to on misli. Pangloss mu se obrati u
"Uitelju, doli smo vas zamoliti da nam kaete zato
je stvorena tako udnovata ivotinja kao ovjek?"
"to se to tebe tie?" odgovori dervi. "Je li to tvoja
stvar?"
" A l i , preasni oe," ree na to Candide, "ima uasno
zla na svijetu."
"Zar je vano", odgovori dervi," ima li zla ili dobra?
K a d Njegovo Velianstvo poalje lau u brine li
se da li je mievima na brodu dobro i l i nije?
"Pa to da onda radim?" upita Pangloss.
"uti", odgovori dervi.
Mievima dobro. - Voltaire je rekao ranije, u pismu
" M i smo mievi, i boanski arhitekt koja je sagradio
ovaj svijet nije, koliko je meni poznato, nikom otkrio svoju tajnu."
155
 sam se nadao da u malo razmijeniti misli o uzro
cima i o najboljem moguem
podrijetlu zla. o prirodi due, o predodreenoj harmoniji."
Dervi im na te rijei zalupi vrata pred nosom.
Dok se taj razgovor vodio, pronese se vijest da su tog
asa zadavili u Carigradu dva vezira s Velikog divana i
a da je vie njihovih prijatelja nabijeno na kolac.
Ta nesrea svuda veliko koje potraja
nekoliko sati. Pri povratku na svoje malo imanje, Candi
de. Pangloss i Martin naioe na nekog dobroudnog
starca koji je sjedio na pragu svoje kue u hladu narani
na stabla. Pangloss, koji je bio isto tako radoznao koliko
je volio mudrovati, upita ga kako je ime muftiji kojega
su upravo zadavili.
"Ja vam ne znam rei," odgovori dobri starac, "a ni
sam nikad ni znao imena nikakvomu muftiji niti veziru.
Nikad nisam uo ni rijei o dogaaju o kojem mi priate.
Ja bih rekao da, oni koji se mijeaju u javne po
slove ponekad bijedan kraj, a da to i zasluuju.
A l i se nikad ne raspitujem to rade oni u Carigradu.
Jedino tamo aljem na prodaju voe iz ovog vrta to ga
obraujem."
Rekavi to, uvede strance u kuu. Njegove dvije keri
i dva sina ih s vie vrsta erbeta koje su sami
pripravljali, skorupom s ueerenom korom od kedrata,
naranama, limunima, ananasima, zatim
kavom iz Moke u kojoj nije bilo nikakve loe kave iz
Batavije i Zapadne Indije. Poslije toga obje keri ovog
dobrog muslimana namirisae bradu Candideu, Pan-
glossu i Martinu.
156
" V i zacijelo imate neko veliko krasno imanje?" upita
o Candide Turina.
"Imam samo dvadeset odgovori Turin.
"Obraujem ih sa svojom djecom. Rad od nas odbija tri
velika zla: dosadu, porok i siromatvo."
Vraajui se na svoje imanje. Candide se upusti u
duboka razmiljanja o rijeima. On ree
Panglossu i Martinu:
"ini mi se da je ovaj stari dobriina stvorio sebi
mnogo bolju sudbu nego onih est vladara s kojima smo
imali ast veerati."
"Veliine ovog svijeta", odgovori Pangloss, "vrlo su
opasne, prema kazivanju svih filozofa, jer je, kao to
znate, Eglona, kralja Moabita, ubio Aod; Apsalom se
objesio o kosu i proboden je s tri strijele; kralja Nadaba,
sina, ubio je Boasa; kralja
Ohozija Jehu; Atalija Joad; kraljevi Jehonija i
bili su robovi. Znate kako su poginuli
Astijag, Darije, Dionizije Sirakuski, Pir, Perzej, Hanibal,
Jugurta, Ariovist, Cezar, Neron, Oton, Vitelije,
Domicijan, Rikard II Engleski, Eduard II, Henrik V I ,
Rikard III, Marija Stuart, Karlo I, tri Francuska,
car Henrik IV? Znate..."
"Ja znam", i u to upade Candide, "da trebamo obra
ivati svoj
Trebamo obraivati svoj vrt. - esto citirani kraj Candidea je
osobni dojam "Sretan je onaj koji ivi sa svojim neaki
njama, svojim knjigama, svojom lozom, svojim konjima, kravama,
orlovima, lisicom, koji se trljaju apama po njuci", kae on.
Voltaire nije naao rjeenje i rekao je "najbolji svijet najlui".
 pravo," ree Pangloss, "jer kad je ovjek U nekim izdanjima postoji podnaslov: 1 "Prevedeno s
doveden u Edenski vrt, doveden je tamo ut njemakog po gospodinu dr. s dodacima pronae
nim u doktorovu depu kad je umro u Mindenu ljeta Gos
eum da radi; a to dokazuje da nije stvoren da se
podnjeg 1759." - U veini drugih izdanja (oko 40)
odmara."
objavljenih prije smrti, pa ni u kehlskom, te
"Radimo i ne raspravljajmo", ree Martin. "Samo ta
ale Voltaireove nema, pa je izostavljena i ovdje jer nema
ko moemo uiniti ivot podnoljivim."
mnogo smisla.
Cijelo se malo drutvo sloi s ovom pohvalnom na
mjerom. Svatko poe raditi to zna, i taj mali komad
zemlje dobro je rodio. Cunegonde je, bila veoma
runa, ali je izvrsno kolae. Paquette je vezla;
starica se brinula o rublju. Svi su redom bili od neke
koristi, pa ak i brat Giroflee: on se izmetnu u vrlo dobra
stolara, pa postade ak i poten ovjek.
Pangloss bi ponekad rekao Candideu:
" S v i su dogaaji povezani jedan s drugim u ovom
najboljem od moguih svjetova. Jer, svakako, da vi niste
bili istjerani s nekoliko dobrih udaraca nogom u stranji
cu iz jednog lijepog zamka zbog ljubavi prema gospoici
Cunegonde, da vas nije muila inkvizicija, da niste pjei
ce preli Ameriku, da niste dobro maem baruna,
da niste izgubili sve svoje ovnove iz dobre zemlje Eldo
rado, ne biste sad ovdje jeli ueereni kedrat i pistacije."
"Dobro je to reeno," odgovori Candide, " a l i trebamo
obraivati svoj vrt."

Ut operaretur eum. - Da ga obraduje.

158 159