Recenzija

Muhamed Elezović: PERLA OD RIJEČI (zbirka pjesama)

„Dan je sapet/crnom ogrlicom/Riječi“

Patnja tuzemna, ovovremenska, kao da odjekuje damarima Muhamedovim. Baš kao

kod imenjaka njegovog stoljećima/vijekovima unazad. Stolac, taj vjećno napaćeni grad, tužno
vida rane netom dobijene. I autor sa njim kao da živi te rane, neprebolne. Zbirka pjesama
PERLA OD RIJEČI samo naizgled, da, samo naizgled blagošću vlastitog naslova
nagoviještava biserom optočene dragulje od pjesama. Ne, ovdje su riječi, riječi upozorenja,
molbe i vapaja. Da se više ne ponovi. Da ne postane praksa činjenja zla umjesto izuzetka što
nametnuše hajvani od ljudi sa željom da žrtvu natjeraju da kaže „...ovdje me kolji...“ baš kao
što pjesnik veli.

Kod Elezovića su dani bezdana, dani sapeti crnom ogrlicom riječi ali kao da tamo
negdje, u zatišju, teži danu sreće i radosti...Iako i sam žrtva zla nanesenog Bosni (a i
Hercegovini) on kao da Ahmićima, Srebrenicama i Stocima želi moliti za uobličavanje
dobroga- na uništenje zla- dobrim, ljudskim izričajem. On upozorava, on traži, on moli...On
ne mrzi...On samo žali...zar je moguće da ljudi mogu takvi biti- oholi i zli...Ipak, nada se da će
jednoga dana postati bolji...ljudi.

No, kako i sam veli: „I kažem sam sebi/A pri sebi/Oprosti mi bože/Ja ne mogu/Iz ove
kože...“, Elezović, unutar svoje zamračene neizvjesnosti, se nada dobrome. Jakošću
sopstvenog pjesničkog glasa on vapi za riječju kojom bi sebe spasao i kao da cijela zbirka
predstavlja zaista pokušaj pronalaženja bijeline unutar mračnih, vlastitih, snovidjenja.

Ono što me je zaista dojmljivo je značenje koje autor pretpostavlja unutar kratkih
pjesničkih formi. Iako je to jedan od najtežih oblika pjesničkog izraza, zaista sam bio prijatno
iznenadjen snagom iskaza:

Trn u oku

Mali trn
Sićušan i zao
Kad se ispod kože
Uvuče
Nećeš ga osjetiti
Ali ako se
U oko uvuče
Nosićeš
Uboj
Do kraja
Života.

Da, poruka je jasna i cjelovita. Valja ga čitati. Kroz trnje. Njegovo, ali i naše.
 Istovremeno, kao da kroz Stolac nemir prolazi. On ljubi svoj Stolac. Iskrenom,
nepatvorenom ljubavlju čovjeka bez grijeha. Koji moli i ljubi. Grad. I ne samo svoj- Stolac
već i sve gradove patnjom osnažene. I nadasve, Mostar...i njegove...ljude.

Ali, zna i sopstvenu strijelu poslati prema onima što i danas, na muci ovozemaljskih
bosanskohercegovačkih pravednika, svoj život uobličavaju. Jer, kada kaže Ko hoće da
sjedi/na njihovoj grani/Mora imati soli u glavi/I rezervni padobran...jer, tim osobama on
jasno poručuje Pričaju nam bajke/A u stvari/ Prave nam hajke...Pjesnik je uvijek tu da
upozori tako da ne mogu a da ne pomenem onu čuvenu rečenicu Mikija Manojlovića iz filma
Otac na službenom putu kada on djetetu svom veli „Nema kina bez mraka, sine...“ . Da,
nema istitnskog poetskog iskaza bez mračnog okruženja unutar bivstvovanja. Muhamed se
traži. Bolno, ali traži.
I kada pjeva o majci. Sopstvenoj, on kao da traži izlaz iz džehenemski paklenog
nadhanuća što se životom zove: A ona je bila/Naš svemir/ I naš mir/Majka/Srca široka/I
duše/Pune blagosti, ali i pjevajući unucima on kao da amanet ostavlja sa željom vapijućom ka
sreći radosti što život nosi. Kao da im želi poručiti da punim plućima dišu i vole život i...sebe
u njemu.

I šta više kazati do završiti njegovim riječima, unutar PERLE OD RIJEČi čije
tiskanje sa nestrpljenjem očekujem preporučujući ovu zbirku pjesama za štampu, jer kako i
Turgenjev reče:"..Na svijetu nema ništa jače...i nemoćnije od riječi.....":

...Polomljene stvari ponovo se spojiše.

Krhotine u duši dobiše fizionomiju, svoj oblik.
Kao na ekranu pojavi se njen lik.
Najbolja plivačica u Kreševcu skače u vodu sa bijelog kamena.
Na površini vode ostade samo pjena.
Sve što bijaše u meni poče ponovo da izranja iz tajnih predjela srca.
Sve slike bile su netaknute.
Plamti požar na površini vode, blješti Zeleni vir, a Bregava me zapljuskuje obiljem vode.

Ne zbunivši se niti jednog trenutka tiho rekoh u sebi: «Vratiću se, vratiću se vodi svojoj,
smrti svojoj.
Vratiću se ljubavi svojoj bogate duše...

Sabahudin Hadžialić

Književnik i freelance novinar

19.07.2006.g.