Вы находитесь на странице: 1из 230

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

KNJIGA PRVA

Prof. Dr. Miodrag Simović

POJAM I PREDMET KRIVICNOG POSTUPKA I KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA


Krivicno procesno pravo je grana krivicnopravnih nauka koja se odnosi na krivicni postupak.
Prema tome, krivicni postupak (krivicni proces) je predmet (objekt) krivicnog procesnog
prava. U krivicnom postupku drzava, preko drzavnih organa i nekih drugih lica, preduzima na
odgovarajuci nacin cijeli niz radnji da bi u konkretnom slucaju, ako postoji sumnja da je
izvrseno krivicno djelo, primijenila odredbe materijalnog krivicnog prava.

POJAM KRIVICNOG POSTUPKA


U teoriji krivicnog procesnog prava postoje tri shvatanja o odredivanju pojma krivicnog
postupka.
Prvo shvatanje se zasniva na davanju primata krivicnoprocesnoj radnji koja se shvata kao
realni (fizicki) fenomen, zbog cega se ovaj pojam krivicnog postupka naziva realistickim.
Drugo shvatanje se zasniva na davanju primata krivicnoprocesnom odnosu koji se shvata kao
cisto pravni fenomen, zbog cega se ovaj pojam krivicnog postupka naziva pravnim
(juristickim).
Najzad, susrecemo i tzv realisticko-pravno (realisticko-juristicko) odredenje pojma
krivicnog postupka, gdje se, u sustini, radi o jednom kompromisu u kome se krivicni postupak
nastoji sagledati kompleksno i sa spoljasnje strane, polazeci od krivicnoprocesne radnje i sa
unutrasnje, polazeci od krivicnoprocesnog odnosa. Za objasnjenje sustine posebno su
znacajna dva pojma krivicnog postupka, i to realisticki i pravni.

Realisticni pojam kricvicnog postupka


Krivicni postupak, posmatran u svojoj spoljnoj manifestaciji, kao fizicki fenomen, jeste
skup krivicnoprocesnih radnji procesnih subjekata: suda i stranaka (tuzioca i osumnjicenog,
odnosno optuzenog), regulisanih procesnim propisima i upravljenih na postizanje sudske
odluke po obvinjenju za krivicno djelo ili odluke o drugim procesnim odnosima koji su u vezi sa
krivicnim djelom, a zahtijevaju ucesce i odluku suda. Krivicni postupak je, dakle, skup
zakonom uredenih procesnih radnji procesnih subjekata, koje u odredenom procesnom
cilju preduzimaju procesni subjekti.

Pravni pojam krivicnog postupka


Izvrsenjem krivicnog djela stvara se izmedu drzave i izvrsioca djela jedan materijamopravni
odnos. Za drzavu se stvara pravo i duznost da prema izvrsiocu, cija odgovornost bude
utvrdena, primijeni krivicni zakon. Za osumnjicenog, odnosno optuzenog istovremeno,
rada se odgovarajuce pravo da njegova krivicna odgovornost bude utvrdena i sankcija
eventualno odredena i izvrsena pod pretpostavkom i u granicama odredenim zakonom.
Odnos koji tako nastaje izmedu drzave i osumnjicenog, odnosno optuzenog, pravni je
odnos, jer je regulisan pravom i ustanovljava pravo i obaveze za obje strane.
Materijalnopravni odnos je sustinski i konkretan, ali je hipotetican, jer njegovo stvarno
postojanje i obim tek treba da se utvrde i to se raspravljanje i utvrdivanje vrsi u krivicnom
postupku.
Krivicni postupak, posmatran po svojoj unutrasnjoj strani (po pravnoj prirodi, juristicki),
takode je pravni odnos, nezavisan od materijalnopravnog odnosa, procesnopravni odnos.
Krivicni postupak je pravni odnos jer je regulisan pravom, a procesne radnje su tako
postavljene da se sa pravnog gledista javljaju kao vrsenje prava ili ispunjenje duznosti
procesnih subjekata.
Krivicni procesni odnos razvija se izmedu suda, osumnjicenog, odnosno optuzenog i
tuzioca (procesnih subjekata): sud ima odredena prava i duznosti prema strankama
(osumnjicenom, odnosno optuzenom i tuziocu), a stranke odredena prava i duznosti prema
sudu i izmedu sebe, tj. pravni odnos je trostran. Obaveze jednog subjekta su, po pravilu,
pravaza drugog, pored toga sto postoje i samostalna prava i obaveze pojedinih
subjekata.
Uodnosu izmedu stranaka i suda, sud ima opstu duznost da im pruzi pravnu zastitu:
obavezan je da primi tuzbu, da o postavljenom zahtjevu donese odluku u skladu sa
zakonom i da radi toga obavi sve procesne radnje koje se pokazu potrebnim. Osumnjiceni,
odnosno optuzeni ima opstu duznost da stupi u otpoceti proces i da podnosi, trpi proces,
bez obaveze na neko cinjenje, sem obaveze odazivanja pozivu suda, a, pored toga, ima i
niz prava koja omogucavaju njegovu odbranu i zastitu njegove licnosti. Opsta duznost
tuzioca je zasnivanje procesnopravnog odnosa, u cemu je tuzilac, vise ili manje, vezan u
odlucivanju, u smislu da li je pokretanje postupka zasnovano na nacelu legaliteta ili na
nacelu oportuniteta. Za odnos izmedu stranaka karakteristicno je da je tuzilac obavezan

2
da gonjenje vrsi objektivno, cemu odgovara pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da,
u protivnom, trazi njegovo izuzece.

Karakteristike krivicnog postupka


Krivicni postunajc ima sljedece karakteristike:
1) Krivicni postupak je prinudan odnos za stranke i za sud, jer je ureden prinudnim
pravom (ius cogens). Tuzilac odlucuje o pokretanju postupka, ali je obavezan da ga
pokrene i vodi ukoliko su uslovi za vodenje postupka ispunjeni. Osumnjiceni, odnosno
optuzeni se sa svoje strane mora upustiti u procesnopravni odnos i dopustiti da se protiv
njega otvori i vodi postupak, a od njegove volje zavisi jedino davanje iskaza i
preduzimanje radnji odbrane. Sud je duzan, ako su ispunjene zakonske pretpostavke, da
postupi po tuzbi.14 Iz prinudnog svojstva krivicnog postupka proizilazi i njegov
javnopravni karakter.
2) Postupak je, u isto vrijeme, instrumentalan (formalan), jer nije sam sebi cilj, vec'sluzi
utvrdivanju jednog drugog odnosa (materijalnopravnog i eventualnih koneksnih nekrivicnih
odnosa). On je, dakle, sredstvo ill instrument za ozivotvprenje krivicnog zakona
3) Postupak je sekurTdarnog karaktera: zasniva se na pretpostavci prethodog postojanja
materijalnopravnog odnosa izmedu drzave i osumnjicenog, odnosno optuzenog, a ima za cilj da
utvrdi postojanje ili nepostojanje tog drugog odnosa i, u slucaju postojanja, da ga raspravi. U
krivicnom postupku treba nastojati da bude kaznjen svaki poznati ucinilac krivicnog djela ili,
drugim rijecima, da nijedan poznati krivicno odgovorni ucinilac ne izbjegne krivicni postupak i
ne ostane bez krivicne sajikcije. To je primarni cilj zastite interesa pojedinca i drustvene
zajednice kao cjeline.
4) Krivicni procesnopravni odnos je trostran, jer se zasniva i tece izmedu tri procesna
subjekta: suda, tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog - u fazi presudivanja obavezno, a
u fazi prethodnog postupka ponekad, i samo izmedu dva subjekta. Od sva tri subjekta, jedino
tuzilac stupa dobrovoljno u taj odnos, zasnivajuci ga, u stvari, podnosenjem optuzbe. Sadrzinu
procesnopravnog odnosa tako cine tri posebno regulisana procesnopravna odnosa, tj. tri
grupe prava i duznosti: odnos izmedu tuzioca i suda, odnos izmedu osumnjicenog, odnosno
optuzenog i suda i medusobni odnos izmedu tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog
pdnos se ne moze zamisliti samo kao odnos izmedu tuzioca i osumnjicenog, odnosno
optuzenog, tako da sud bude van procesnog odnosa, niti samo kao odnos izmedu
osumnjicenog, odnosno optuzenog i suda ili tuzioca i suda, tako da ne bi bilo odnosa izmedu
tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog.
5) Krivicni procesnopravni odnos je jedinstven, jer se, dinamicki posmatrano,
jedinstveno formira od svih medusobnih odnosa procesnih subjekata, ali je, u isto vrijeme, i
slozen, kompleksan. Procesnopravni odnos je jedinstven, jer prolazi kroz razne faze i
stepene, sa istim subjektima i predmetom odnosa. Procesnopravni odnos je i slozen, jer
obuhvata niz pravnih odnosa koje procesni subjekti vrse preko procesnih radnji.
Podjela procesa na stadijume moze biti razlicito postavljena u zakonu. U nasem
zakonodavstvu krivicni postupak ima dva stadijuma: prethodni postupak i glavni
postupak (po pravilu, sa podjelom svakog od ovih stadijuma na pojedine faze).
Stadijum prethodnog postupka sluzi pripremanju sudenja o samoj stvari (glavnog' pretresa) i
raspravljanju pitanja da li jedna krivicna stvar treba da izade na sudenje ili postupak treba
obustaviti bez izlazenja na sudenje. Ovaj postupak obuhvata istragu i stavljanje
osumnjicenog pod optuzbu.
Stadijum glavnog postupka, koji slijedi nakon prethodnog postupka, predstavlja dio
postupka u kome se krivicna stvar konacno raspravlja. Ovaj stadijum obuhvata:
a) glavni pretres;
b) donosenje i objavljivanje presude (sve ovo predstavlja postupak u prvojn
stepenu)
c) postupak po pravnim lijekovima (postupak pred visim sudom).
6) Krivicni postupak mora bid tako organizovan da obezbjeduje pravicno sudenje. Pravo
na pravicno sudenje je bitna odrednica kvaliteta pojma vladavine prava i zbog toga je od
posebnog znacaja da se to pravo u praksi realizuje sto je moguce vise. Postupak mora
biti pravican, odnosno odvijati se u razumnom vremenskom roku I zadovoljavati odredene
zahtjeve koji se ticu razmatranja spora i saopstavanja presude.
3
Pravo na pravicno sudenje daje, inter alia, mogucnost da se predoce razlozi za donosenje
sudske odluke u odredenom pravcu, buduci da to omogucava optuzenom da djelotvorno
koristi raspolozive pravne lijekove. Medutim, clan 6 EKLJP ne predvida da sud ispituje sve
argumente koje su strane izlozile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra
relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi
da budu izneseni u obrazlozenju presude.
Ustavni sud BiH nije nadlezan da vrsi provjeru utvrdenih cinjenica i nacina na koji su
nizestepeni sudovi protumacili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nizih sudova
krse ustavna prava.

4
Osnovne procesne pretpostavke
Kada se krivicni postupak odredi kao procesnopravni odnos, javlja se pitanje koje su
pretpostavke neophodne za njegovo zasnivanje i odrzavanje u toku. Nepostojanje osnovnih
procesnih pretpostavki je nedostatak jednog od bitnih elemenata u pojmu procesnog
subjekta ili u pojmu procesne radnje. Podrazumijeva se da su osnovne procesne
pretpostavke odredene ako su utvrdeni.elementi koji cine osnovne procesne pojmove
(procesne subjekte i procesne radnje).
Osnovne procesne pretpostavke su uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi procesnopravni
odnos (u cjelini ili u pojedinim stadijumima i fazama) mogao da se, povodom konkretnog
krivicnopravnog zahtjeva, obrazuje, razvija i zavrsi.
Osnovne procesne pretpostavke su uslovi neophodni za postojanje
procesnopravnog odnosa, za omogucavanje procesa i donosenje odluke uopste. Za
obrazovanje krivicnoprocesnog odnosa neophodno je da postoje tri glavna procesna
subjekta: sud, tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni, te da su radnje koje oni
preduzimaju procesne radnje. Ako neki od tih subjekata ne postoji ili ih nema uopste ili
radnje koje oni obavljaju nisu procesne radnje, nece se moci zasnovati procesnopravni
odnos.
Od osnovnih procesnih pretpostavki treba razlikovati nedostatke koji postoje na strani
procesnih subjekata ili procesnih radnji (npr. greska u sastavu suda), koji ne sprecavaju
zasnivanje procesnopravnog odnosa. Procesni odnos i proces u takvim slucajevima postoje,
ali su nepravilni ili nezakoniti. Odluka donesena uz takve nedostatke predstavlja osnov
pravnom lijeku. Nedostatak procesne pretpostavke ne moze se nadomjestiti, jer ako ta
pretpostavka nije ispunjena, procesnopravni odnos (krivicni postupak) ne moze biti
obrazovan, a radnje preduzete u takvom postupku, ukljucujuci i donijete odluke, nemaju
nikakav znacaj za pravni poredak, tj. ne sticu pravnu snagu i nikoga ne obavezuju.
Osnovne procesne pretpostavke treba razlikovati i od zakonskih pretpostavki za
preduzimanje pojedinih procesnih radnji (npr. za odrzavanje glavnog pretresa), kao i od
uslova kaznjivosti, koji ulaze u opsti pojam krivicnog djela i pripadaju materijalnom
krivicnom pravu. Postojanje krivicnog djela ne zavisi od postojanja procesnih pretpostavki.
Forme krivicnog postupka
Forme krivicnog postupka mogu biti opste i posebne, s tim da je opsta ona forma
postupka koja je utvrdena u zakonu kao tipicna (normalna). U zakonu je propisan opsti
krivicni postupak koji nije vezan za odredeni sud, niti za odredenu kategoriju
osumnjicenih, odnosno optuzenih.
Posebni krivicni postupci za odredene kategorije sudova propisuju postupanje
razlicito od tipicnog (normalnog). Zakon o krivicnom postupku ne predvida nikakvu
posebnu potpunu formu postupanja, ali u pogledu postupka za izdavanje kaznenog
naloga, postupka prema maloljetnicima, postupka protiv pravnih lica i postupka
za izricanje sudske opomene regulise neke modifikacije u odnosu na tipicno
postupanje.
Sa posebnim vrstama krivicnih postupaka ne treba mijesati tzv. posebne nekrivicne
postupke.
Posebni postupci nisu krivicni postupci, jer se oni vode povodom krivicnog postupka (prije, u
toku ili po zavrsetku). To su postupci: za primjenu mjera bezbjednosti, oduzimanje
imovinske koristi, opozivanje uslovne osude, za donosenje odluke o brisanju osude ili
prestanku mjera bezbjednosti i pravnih posljedica osude, za pruzanje medunarodne pravne
pomoci i izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica, za naknadu stete,
rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica neopravdano osudenih i neosnovano lisenih
slobode i postupak za izdavanje potjernice i objave.
Historijski posmatrano, prema polozaju subjekata u postupku, postupak moze dobiti formu
optuznog (akuzatorskog), istraznog (inkvizitorskog) i mjesovitog postupka. Postupak je
optuzni ako su tri osnovne procesne funkcije - optuzbe, odbrane i sudenja, povjerene
odvojenim procesnim subjektima (tuziocu, osumnjicenom, odnosno optuzenom i sudu).
Postupak je inkvizitorski ako su sve tri osnovne funkcije sjedinjene u licnosti sudije. Postupak je
5
mjesovit kada u pojedinim stadijumima preovladuju elementi jednog (istraznog u
prethodnom), a u drugim elementi drugog postupka (optuznog u glavnom postupku).
Obim krivicnog procesnog odnosa
Krivicnog postupka ne moze biti bez prethodne sudske odluke kojom sud odlucuje da li postoje
zakonski osnovi za vodenje postupka. Polazeci od toga, kao i od zastite ljudskih prava i sloboda,
a posebno od pretpostavke nevinosti, treba uzeti da je krivicni postupak pokrenut
potvrdivanjem optuznice (ne u momentu donosenja naredbe tuzioca o sprovodenju istrage,
odnosno podizanja optuznice, jer ti akti ne obavezuju sudiju)
U postupku za izdavanje kaznenog naloga, postupak je, takode, pokrenut kada sudija potvrdi
optuznicu, posto se prethodno slozio sa zahtjevom za izdavanje kaznenqg naloga poslije
cega se zakazuje saslusanje optuzenog.
U postupku prema maloljetnicima, postupak pocinje prihvatanjem zahtjeva tuzioca za
pokretanje pripremnog postupka, koji vrsi sudija za maloljetnike, odnosno u slucaju njegovog
neslaganja - donosenjem odluke vijeca za maloljetnike da se pripremni postupak sprovede.
Kako sudija za maloljetnike ne donosi formalnu odluku o prihvatanju zahtjeva tuzioca, niti za to
ima odredeni rok, postupak je, u stvari, pokrenut prvom procesnom radnjom sudije za
maloljetnike, koja pokazuje j da je zahtjev prihvacen.
Ako zakonom nije drukcije odredeno i ako se radi o krivicnim djelima s propisanom kaznom
zatvora preko pet godina, posljedice pokretanja krivicnog postupka, odnosno ogranicenje
odredenih prava nastupa potvrdivanjem optuznice. U odnosu na krivicna djela za koja je
propisana kazna zatvora do pet godina ili novcana kazna kao glavna kazna, posljedice
pokretanja krivicnog postupka nastupaju danom donosenja osudujuce presude, bez obzira na
to da li je presuda stupila na pravnu snagu.
Krivicni proces se zavrsava pravnosnaznim rjesenjem o obustavi postupka ili
pravnosnaznom presudom. Zavrseni krivicni postupak moze se aktuelizirati u slucaju
vanrednog pravnog lijeka ponavljanja krivicnog postupka.

CILJEVI I OPRAVDANJE KRIVICNOG POSTUPKAj


Neposredni cilj krivicnog postupka je omogucavanje primjene materijalnog krivicnog
prava na konkretan slucaj, tj. utvrdivanje sudskom odlukom da li je krivicno djelo
izvrseno, da li ga je izvrsio optuzeni, da li se optuzenom moze izreci krivicna sankcija. Pored
ovog neposrednog, krivicni proces ima i konacni cilj, koji je istovjetan sa ciljem
materijalnog krivicnog prava (cijem ostvarenju krivicni proces sluzi), a sastoji se u odbrani ili
obezbjedenju drustvenog poretka od kriminaliteta. Utvrdenjem krivice ili neduznosti za
pretpostavljenu povredu javnog poretka, opisanu kao krivicno djelo, te krivice njenog
ucinioca, ostvaruje se drzavna djelatnost javnog kaznjavanja i kroz autoritet sudski izrecene
kazne u pravnosnaznoj presudi otklanja neizvjesnost u odnosima izmedu pripadnika
drustvene zajednice. Pored ovog opsteg cilja, postoje posebni ciljevi pojedinih stadijuma i
faza postupka, koji se uklapaju u opsti cilj.
U krivicnom postupku stalno su prisutna dva suprotstavljena interesa. Sa jedne strane,
postoji interes osumnjicenog, odnosno optuzenog, kao pretpostavljenog krivca, da se sto
manje ogranicavaju njegova prava i slobode, dok se definitivno ne utvrdi da je krivicno
odgovoran. Interes osumnjicenog, odnosno optuzenog da mu gradanska prava i slobode ne
budu ograniceni zbog vodenja krivicnog postupka i da mu se prizna najsira mogucnost da
se brani, dolazi, medutim, u sukob sa jednim drugim interesom: da drustveni poredak
bude efikasno i brzo zasticen od kriminaliteta. Zbog toga, pravila krivicnog procesa treba
da obezbijede represiju, ali i da osiguraju da niko nevin ne bude osuden prije no sto se na
zakonom propisan nacin utvrdi da je kriv. Ostvarenje tog zadatka podrazumijeva zastitu
nevinog od neopravdanog krivicnog gonjenja ili osude, ali i garantovanje pravom izvrsiocu
da nece trpjeti teze posljedice od onih koje po zakonu treba da podnese.
Opravdanje krivicnog postupka nalazi se u cinjenici da je to najsigurniji nacin reagovanja na
kriminalitet, jer obezbjeduje da nevin nece biti osuden i da kriv nece izbjeci krivicnu
sankciju. U stvari, potreba za krivicnim postupkom dolazi iz istih onih razloga koji
opravdavaju i potrebu za pravom i zakonitoscu uopste.
6
POJAM, PREDMET I DIOBA KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA
Pojam krivicnog procesnog prava
Krivicno procesno pravo je skup pravnih propisa kojima se odreduju procesne radnje,
njihova forma i unutrasnja vrijednost i odreduju procesni subjekti kao vrsioci tih radnji i
njihov pravni polozaj (prava i duznosti). Pojam krivicnog procesnog prava ostao bi nepotpun
ako ne bi obuhvatio i predmete koji se eventualno javljaju van krivicnog zahtjeva, ali su
predmet krivicnog procesnog prava (imovinskopravni zahtjev, prejudicijalna pitanja i troskovi
postupka), kao i propise o predmetima cije rjesavanje predstavlja uslov za vodenje
krivicnog postupka ili su nastali kao posljedica sprovedenog krivicnog postupka (postupak
ekstradicije, naknada stete neopravdano osudenim licima, izdavanje potjernice i objave,
brisanje osude i dr).

Predmet krivicnog procesnog prava


Predmet krivicnog procesa je utvrdivanje postojanja krivicnopravnog zahtjeva drzave u
pojedinoj krivicnoj stvari pokrenutoj povodom ucinjenog krivicnog djela. Taj se predmet
okoncava donosenjem pravnosnazne odluke o toj stvari.
Krivicni postupak se razlikuje od krivicnog izvrsenja, jer je proces usmjeren na donosenje
odluke, a izvrsenje na sprovodenje donijete odluke, tako da u izvrsenju nema procesnog
odnosa. Pravo krivicnog izvrsenja je posebno pravo, odvojeno od krivicnog procesnog prava,
bez obzira na to sto se neke odredbe o njemu nalaze i u krivicnom zakonu i zakonu o
krivicnom postupku i bez obzira na to da li se krivicno izvrsenje u zakonu postavlja kao akt
suda ili kao akt organa uprave. Izvrsenje sudskih odluka je predmet krivicnog izvrsnog
prava, a ne krivicnog procesnog praya.
Uredenje organizacije pravosudnih organa (sudova i tuzilastava), iako ima veliki znacaj za
krivicni postupak, nije predmet krivicnog procesnog prava. U krivicno procesno pravo
spadaju samo one norme iz zakona o sudovima i zakona o tuzilastvu koje se ticu konkretnog
vrsenja pravosudne funkcije, a ne i ostale odredbe.

Dioba krivicnog procesnog


Krivicno procesno pravo se moze podijeliti i razvrstati u nekoliko grupa, a uobicajene su
sljedece:
a) Redovno i vanredno krivicno procesno pravo. Redovno krivicno procesno pravo
zasnovano je na savremenim standardima i nacelima procesnog sistema. Vanredno
procesno krivicno pravo odstupa od ovih standarda i nacela, iz razloga oportuniteta.
b) Opste i posebno krivicno procesno pravo. Opste krivicno procesno pravo vazi za sve
krivicne stvari i sve osumnjicene, odnosno optuzene, ukoliko izricito nije propisan izuzetak.
Posebno krivicno procesno pravo vazi samo za sudenje odredenih krivicnih djela ili za
odredena lica. Sfera primjene posebnog krivicnog procesnog prava ogranicena je intuitu
personae ili ratione materiae. Tako, na primjer, moze postojati vojno krivicno procesno
pravo, krivicno procesno pravo za maloljetnike itd
c) Osnovno i dopunsko krivicno procesno pravo. Osnovno krivicno procesfro pravo
sadrzano je u zakonu o krivicnom postupku, a dopunsko (koje ureduje samo pojedina pitanja
krivicnog postupka) - u drugim zakonima i propisima krivicnog procesnog prava.
d) Glavno i sporedno krivicno procesno pravo. Glavno krivicno procesno pravo odnosi
se iskljucivo na krivicnu procesnu materiju. Tu spada osnovno i dopunsko krivicno
procesno pravo. Sporedno krivicno procesno pravo odnosi se na neku drugu materiju, ne na
krivicni postupak, ali sadrzi pojedine odredbe koje se odnose ili imaju uticaja na krivicni
postupak. U sporedno krivicno procesno pravo spadaju, na primjer, odredbe Ustava BiH o
zabrani mucenja, necovjecnog ili ponizavajuceg tretmana ili kazni, pravu na licnu
slobodu i sigurnost, pravu na pravicno saslusanje i drugim pravima u vezi sa krivicnim
postupkom, pravu na privatni i porodicni zivot, dom i prepisku…
e) Trajno i privremeno krivicno procesno pravo. Podjela se vrsi s obzirom na to dali je
vrijeme vazenja unaprijed odredeno.
7
f) Unutrasnje i medunarodno krivicno procesno pravo. U unutrasnje pravo spadaju svi
propisi domaceg krivicnog procesnog prava, a u medunarodno ratifikovani
medunarodni ugovori i opsteprihvacena pravila medunarodnog prava koja se odnose na
krivicni postupak i krivicno pravo.

IZVORI KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA


Izvori krivicnog procesnog prava su zakonski i podzakonski propisi i medunarodni ugovori.
Oni se mogu podijeliti na izvore krivicnog procesnog prava uopste i na konkretne izvore
krivicnog procesnog prava u BiH.

IZVORI KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA UOPSTE


Nastanak krivicnog procesnog prava
Krivicno procesno pravo nastaje normativnom aktivnoscu nadleznih drzavnih organa, u
obliku zakona, drugih propisa i opstih akata. Naravno, razlicitost koncepcija pravnog sistema
zemalja s common law i zemalja romanske tradicije (zemlje kontinentalne Evrope) otvorila
je pitanje sta se sve moze smatrati zakonom: da li samo onaj izvor prava koji je to u
formalnom smislu ili onaj koji je to u materijalnom smislu. Evropski sud za ljudska prava je u
svojoj presudi u predmetu The Sunday Times definitivno zauzeo stanoviste da i obicajno
pravo predstavlja zakon u smislu EKLJP. Isto tako, zakonom se smatraju i drugi pravni akti
koje su donijeli nadlezni drzavni organi (uredbe, podzakonski akti i sl.)
Kao izvor prava od donosenja novog krivicnog procesnog zakonodavstva u BiH moze se
smatrati i pravicnost, koja predstavlja "prirodno i urodeno osjecanje pravde svakog
covjeka, pa i onoga koji sudi u krivicnom postupku". Pravicnost je, iznad svega, vazna za
primjenu prava, narocito pri odmjeravanju sankcija, ali ne predstavlja stvaranje norme, vec
pravilnu primjenu diskrecione vlasti sudije i pravilnu primjenu interpretativnih i
korektivnih ovlascenja koja su data sudiji.
Stanovista zauzeta u nauci o krivicnom procesnom pravu takocte nisu izvor prava, jer
predstavljaju izlaganje teoretskih pitanja i naucnu obradu pozitivnog prava i imaju veliki
znacaj za primjenu prava. Sudija se u svojoj odluci ne poziva na naucne interpretacije
pojedinih pravnih normi, vec na sopstveno shvatanje zakona, koje je ubjedljivije i
pravilnije ako je zasnovano na dobrom poznavanju stavova krivicnoprocesne nauke.
Kao kriterijum sta se moze smatrati izvorom prava, vazi sljedece pravilo: nije izvor
krivicnog procesnog prava sve sto utice na formiranje odluke u konkretnom slucaju, vec
samo ono sto obavezuje na odredenu odluku. Obavezno se primjenjuje samo pravna
norma.

Izvori javljanja krivicnog procesnog prava


Krivicne procesnopravne norme mogu biti sadrzane u zakonu ili podzakonskom
aktu. To su apstraktni izvori krivicnog procesnog prava, odnosno forme u kojima se ovo
pravo moze javiti. Osnovno krivicno procesno pravo javlja se u formi zakona, a sporedno
moze biti sadrzano i u podzakonskim pravnim aktima. Pravne propise krivicnog procesnog
prava (osnovnog i sporednog) donose Parlamentarna skqrjstina BiH, Parlament
Federacije BiH, Narodna skupstina RS I Skupstina BDBiH.

KONKRETNI IZVORI KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA BIH


S obzirom na njihovo porijeklo, konkretni izvori krivicnog procesnog prava BiH mogu biti
unutrasnji ili medunarodni, a s obzirom na njihov rang - ustavni, zakonski ili
podzakonski akti. U odnosu na pitanje u kojoj je mjeri njihov sadrzaj posvecen regulisanju
krivicnog postupka, oni mogu biti glavni ili sporedni izvori krivicnog procesnog prava.
1) Glavni unutrasnji izvor zakonskog ranga cine ZKPBiH, ZKPFBiH, ZKPRS
2) Glavni unutrasnji izvori podzakonskog ranga su brojni i ovdje, izmedu ostalog,
spadaju: Uredba sa zakonskom snagom o izrucenju po molbi Medunarodnog suda, Uputstvo
o primjeni pravila u postupku ekstradicije za nadlezne institucije BiH, Federacije BiH, RS i
BDBiH, Odluka o naknadi troskova krivicnog postupka prema Zakonu o krivicnom postupku

8
BIH, Pravilnik o kucnom redu u ustanovama za izdrzavanje krivicne sankcije, mjere pritvora
ili drugih mjera BiH itd.
3) Glavni medunarodni izvori krivicnog procesnog prava su: EKLJP, MPGPP i
Univerzalna deklaracija o pravima covjeka iz 1948. godine. Ovdje treba spomenuti Uredbu o
ratifikaciji EKLJP, izmijenjene i dopunjene protokolima broj 3, 5 i 8 i dopunjene Protokolom
broj 2, te protokole 1, 4, 6, 7, 9, 10 i II. Tu dolaze i Protokol 12 i Protokol 13 EKLJP, koji se
odnosi na ukidanje smrtne kazne u svim okolnostima. Uz to, vazno je spomenuti i Odluku o
ratifikaciji Drugog fakultativnog protokola uz MPGPP, ciji je cilj ukidanje smrtne kazne.
4) Sporedni unutrasnji izvori krivicnog procelhog prava u BiH mogu biti ustavnog
(Ustav BiH, Ustav Federacije BiH, ustavi kantona, Ustav RS i Statut BDBiH) i zakonskog
karaktera. U najvaznije zakone koji regulisu druga pravna podrucja, ali sadrze i pojedine
odredbe krivicnog procesnog prava ili se odnose na organizaciju organa krivicnog
postupka (sudova, tuzilastava, ovlascenih sluzbenih lica, advokature itd) spadaju: ZSBiH,
ZTBiH, Zakon o zastiti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka, Zakon o programu
zastite svjedoka, ZVSTBiH, Zakon o imunitetu BiH, Zakon o sudskoj policiji BiH, Zakon o
obavjestajno-bezbjednosnoj agenciji BiH, Zakon o policijskim sluzbenicima BiH, Zakon o
Drzavnoj agenciji za istrage i zastitu, Zakon o Drzavnoj granicnoj sluzbi BiH, Zakon o
ustupanju predmeta od strane Medunarodnog krivicnog suda za bivsu Jugoslaviju
Tuzilastvu BiH i koriscenju dokaza pribavljenih od strane Medunarodnog krivicnog suda za
bivsu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u BiH i dr.
5) Medunarodni sporedni izvori su: Konvencija protiv torture i drugih surovih,
neljudskih ili ponizavajucih kazni i postupaka iz 1984. godine, Evropska konvencija o
suzbijanju terorizma, Medunarodna konvencija o suzbijanju fmansiranja terorizma,
Medunarodna konvencija o suzbijanju teroristickih bombaskih napada, Konvencija UN
protiv transnacionalnog organizevanog kriminaliteta, sa dopunskim protokolima iz
2000. godine…

ISTORIJA KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA BOSNE I HERCEGOVINE

1. KRIVICNO PROCESNO PRAVO OD 1918. GODINE I U KRALJEVINI JUGOSLAVIJlJ


Prva jugoslovenska drzava (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) naslijedila je raznoliku
pravnu regulativu o krivicnom postupku. Jedno vrijeme, poslije stvaranja te drzave, 1918.
godine, na teritoriji koja je usla u sastav nove drzave vazilo je sest razlicitih
krivicnoprocesnih zakonodavsta. Bosna i Hercegovina je imala Zakon o krivicnom
postupku, od 1891. godine, sacinjen, takocte, prema austrijskom Zakoniku iz 1873.
godine.
Jedinstveni Zakonik o krivicnom sudskom postupku za Kraljevinu Jugosfeviju donijet
je 16. februara 1929. godine, a stupio je na snagu 1. januara 1930. godine. Zakonik je
pripadao tipu krivicnog postupka zasnovanog na austrijskom Zakoniku o krivicnom
postupku od 1873. godine i odgovarao je njemacko-austrijskom tipu krivicnog postupka
akuzatorskog procesnog sistema. Bio je u skladu sa savremenim standardima liberalne
evropske drzave, sa nizom rjesenja koja se ni danas ne mogu smatrati zastarjelim. Postupak
je zasnovan na optuznom principu i uvijek se pokrece na zahtjev ovlascenog tuzioca
(javnog, privatnog ili supsidijarnog). Sudovi su sastavljeni samo od sudija po pozivu.
Postupak je detaljno regulisan kao postupak pred okruznim sudom, s tim da sadrzi i
odredbe za postupak pred sudijom pojedincem, za postupak protiv mladih maloljetnika i
protiv nepoznatih, odsutnih i odbjeglih izvrsilaca krivicnih djela. Okrivljeni je imao siroka
prava na formalnu odbranu u svakom stadijumu postupka. Sistem pravnih lijekova je, sa
gledista logike, bio savrseno konstruisan, ali pretjerano komplikovan (tri redovna pravna
lijeka protiv presude), formalisticki postavljen i parnicarima nepristupacan (reviziju protiv
presude okruznog suda kao zbornog, zbog toga, obavezno je morao sacinjavati advokat)

2. KRIVlCNO PROCESNO PRAVO SOCIJALISTlCKE JUGOSLAVIJE

9
1) Za vrijeme Drugog svjetskog rata, na podrucjima koja su kontrolisale partizanske
jedinice, sudenje krivicnih stvari vrsili su narodnooslobodilacki odbori i vojne vlasti.
Donjieto je vise propisa koji su segmentarno regulisali dio materije krivicnog postupka. Od
posebnog znacaja donosenje Naredbe o osnivanju vojnih sudova iz 1942. godine (koja je
regulisala tok krivicnog postupka pied prvostepenim vojnim sudom, a krivicni postupak se
dijelio na dva stadijuma: isljedenje i sudenje) i Uredbe o vojnim sudovima iz 1944. godine
(sa podjelom prvostepenog krivicnog postupka na stadijume prethodnog i glavnog
krivicnog postupka).
Na osnovu Zakona o nevaznosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine za
vrijeme neprijateljske okupacije (iz 1946. godine), primjenjivana su i pravna pravila
Zakonika o sudskom krivicnom postupku za Kraljevinu Jugoslaviju, iz 1929. godine, pod
uslovom da nisu u suprotnosti sa Ustavom FNRJ, ustavima narodnih republika, zakonima
i opstim vazecim propisima donijetim od nadlgznih organa npve drzave, kao i sa nacelima
ustavnog poretka FNRJ i njenih republika.

2) Prvi poslijeratni Zakon o krivicnom postupku, donijet 12. oktobra 1948. godine, uz tzv.
privremene mjere utvrdene Uvodnim zakonom za Krivicni zakonik (od 27. februara 1951.
godine), bio je na snazi do 1. januara 1954. godine. PredstavIjao je postupak u kome je
tuzilastvo bilo sa ogromnim ovlascenjima. Zakon je pripremljen u velikoj mjeri po ugledu
na sovjetsko procesno zakonodavstvo, sa osnovnim ciljem uspostavljanja i zastite novog
drustvenog poretka. Umjesto principa sudske nezavisnosti, tzv. princip partijnosti
predstavlja osnovno nacelo sudske organizacije i postupka. Prethodni postupak vodi sam
javni tuzilac, sa velikim ovlascenjima koja mu pripadaju kao drzavnom organu, a ne
procesnoj stranki. Protiv optuznice, koju podnosi javni tuzilac, nema prigovora. Supsidijarna
tuzba ne postoji. Odbrana preko branioca moguca je samo u dijelu postupka koji se vodi
pred sudom.

3) Zakonik o krivicnom postupku, od 10. septembra 1953. godine, zamijenio je zakon o


krivicnom postupku od 12. oktobra 1948. godine. Novim zakonikom je, pored ostalog,
odredivanje pritvora i istraznog zatvora i vodenje isljedenja, koje je ranije obuhvatalo i
izvidaj i istragu, izuzeto iz nadleznosti javnog tuzilastva i prenijeto u nadleznost suda
(istraga i istrazni zatvor) i policije (izvidaj i pritvor). Trajanje istraznog zatvora do optuzenja
ograniceno je na devet mjeseci, sa pravom zalbe protiv rjesenja o odredivanju pritvora i
istraznog zatvora. Dozvoljen je prigovor na optuznicu. U odredenim slucajevima dozvoljena
je i zalba protiv drugostepene presude. Priznato je pravo na naknadu imovinske stele
neopravdano osudenim licima i licima nezakonito lisenim slobode.
Novelom Zakonika iz 1959. godine priznato je pravo strankama i braniocu da u izvidaju
prisustvuju ispitivanju svjedoka, kada je bilo vjerovatno da svjedoknece doci na glavni
pretres ili kad je izvidajni organ nasao da je to cjelishodno. Uveden je obavezni pritvor
poslije izricanja prvostepene presude kojom je izrecena kazna strogog zatvora od pet
godina ili teza kazna. Utvrdeno je da rok za zalbu tece od kasnijeg dana prijema ako se
presuda dostavlja i okrivljenom i braniocu. Na drugi nacin i detaIjnije su organizovani
postupak prema maloljetnicima i postupak za rehabilitaciju i brisanje osude.
Novela iz 1962. godine odnosila se na opoziv uslovnog otpusta.
U Noveli iz 1965. godine preformulisana je klauzula o pretpostavci nevinosti, tako sto je
umjesto "ne smatra se krivim" receno "ne moze biti smatran uciniocem krivicnog djela”.
Utvrdeno je pravilo da pritvor odreduje sud, a policija samo po odredenim osnovama ili uz
poseban uslov. Mogucnost zalbe protiv drugostepene presude prosirena je i na presude
Vrhovnog vojnog suda. Predvidena je mogucnost sudenja u odsustvu protiv okrivljenog koji
je ispitan, uz uslov da na pretres nije dosao, iako je pozvan, a radi se o postupku pred
opstinskim sudom za krivicno djelo za koje je kao glavna kazna propisana kazna zatvora ili
blaza kazna.

10
Kao nov institut ustanovljena je javna sjednica pred drugostepenim sudom. Po zahtjevu za
zastitu zakonitosti, sud je na stetu okrivljenog mogao samo da utvrdi povredu zakona.
Detaljno je normiran skraceni postupak.
4) Poslije Ustava SFRJ iz 1974. godine donijet je novi Zakon o krivicnom rostupku, 24.
decembra 1976. godine. U stvari, radi se o izmijenjenom i jopunjenom Zakoniku iz 1953.
godine. I naziv "Zakonik" zamijenjen je nazivom "Zakon", sa obrazlozenjem da
jugoslovenski pravni sistem ne poznaje normativni akt sa takvim nazivom i zbog toga sto
cjelokupna procesna materija (npr. stvarna nadleznost) nije obuhvacena tekstom.
Odredbama ovog zakona krivicni postupak je uskladen sa Ustavom SFRJ i ustavima republika
i autonomnih pokrajina. U prvom redu, izmijenjene su odredbe koje se ticu organizacije
sudova, buduci to spada u nadleznost republika i pokrajina. Novi Zakon o krivicnom
postupku ne odreduje vise ni stvarnu nadleznost sudova, jer to pripada republickom i
pokrajinskom zakonodavstvu.
Korigovana je defmicija pretpostavke nevinosti na "ne moze biti smatran krivim". U nacelu
je raspravljeno pitanje upotrebe jezika naroda i narodnosti u postupku.
Pravo da se izuzece trazi zbog okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost, ograniceno
je samo na period do pocetka glavnog pretresa. Prosirena je obavezna odbrana. Odvojeno
od vjestacenja, normiran je uvidaj, jer se uvidjelo da su to dvije odvojene i razlicite
krivicnoprocesne radnje i relativno samostalna dokazna sredstva. Uvedeni su i posebno
strucno lice i normiran njegov procesni polozaj, kao i rekonstrukcija dogadaja, kao
posebna krivicnoprocesna radnja.
Propisana je duznost izdvajanja iz spisa svih obavjestenja koja je policija uzela od
okrivljenog i lica koja ne mogu biti svjedoci ili su oslobodena duznosti svjedocenja.
Ustanovljena je obaveza dostavljanja braniocu optuznog akta i odluka ili pismena od kojeg
tece rok za zalbu ili za odgovor na zalbu.
Prosirena je i mogucnost koriscenja neposredne optuznice i omoguceno ispitivanje
optuznice i po sluzbenoj duznosti od predsjednika sudeceg vijeca. Produzen je rok za
prigovor protiv optuznice na osam dana, a za zalbu protiv presude (osim u skracenom
postupku) na 15 dana. Pritvor do 30 dana bilo je moguce odrediti zbog izbjegavanja
okrivljenog da dode na glavni pretres. Nacelo mutabiliteta prenijeto je i na drugostepeni
postupak. Prosireno je nacelo oportuniteta u postupku prema maloljetnicima, all je uvedena
mogucnost da se ovaj postupak spoji s postupkom prema punoljetnom lieu. Ponavljanje
postupka za okrivljenog kome je sudeno u odsustvu, dozvoljeno je na njegov zahtjev, a ne
ex offi-cio. Propisana je mogucnost podnosenja zalbe i protiv volje okrivljenog, kada je
izrecena smrtna kazna. Pritvor iz razloga uvedenog novelom iz 1970. godine bio je
dozvoljen i poslije izricanja prvostepene presude. Beneficium cohaesionis je u trecem
stepenu prosiren na okrivljene koji nisu imali pravo na zalbu. Isto tako, od znacaja je, po
izuzetku, i zalba Saveznom sudu, kao i zahtjev za vanredno preispitivanje
pravnosnazne presude, jer je njima inoviran sistem pravnih lijekova. Javni tuzilac je dobio
pravo da se prilikom objavljivanja oslobadajuce presude odrekne zalbe i u roku od osam
dana podigne novu optuznicu za krivicno djelo iz istog cinjenicnog sklopa, uz uslov da to
djelo nije teze od onog iz ranije optuznice. Prvi put rok za izjavljivanje pravnog lijeka ili
odgovora na zalbu tece od dostavljanja pismena braniocu.
lzmjenama i dopunama Zakona o krivicnom postupku (od 13. marta 1985. godine) bilo je,
izmedu ostalog, propisano: da branilac ne moze biti lice koje je u istom predmetu bilo
sudija ili tuzilac; da je odbrana obavezna i u postupku po vanre-dnim pravnim lijekovima
ako je izrecena smrtna kazna; postupanje prilikom izdvajanja iskaza na kojima se ne moze
zasnivati odluka i obavjestenja koje je pribavila policija; pravo okrivljenog da zahtijeva
skracenje roka koji mu je dat za pripremu odbra-ne; poucavanje okrivljenog o duznosti da
prijavi promjenu adrese i o posljedicama neprijavljivanja; pravo da se zahtjev za vanredno
preispitivanje pravnosnazne presude moze koristiti i zato sto je u drugom ili trecem stepenu
ucestvovao sudija koji je morao biti izuzet ili zato sto je okrivljenom uskraceno pravo da
upotrebljava svoj jezik. Odredeno je da rok za izjavljivanje pravnog lijeka ili odgovora na
zalbu tece od dostavljanja pismena okrivljenom.

11
3. KRIVICNO PROCESNO PRAVO BIH

Ustav BiH, od 14. decembra 1995. godine, unijeto je niz novih vaznih pravila vezanih za
krivicni postupak, a odredena pitanja ljudskih prava i sloboda rijesena su na drukciji nacin
u odnosu na rjesenja koja su bila sadrzana u Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Naime, Ustav
BiH, Ustav FBiH i Ustav RS uvode nekoliko novih ljudskih prava i sloboda, a neka od
dotadasnjih znacajno prosiruju. Ta pitanja vezana su, prije svega, za: pravo na upotrebu
svog jezika, pritvor, pravo na odbranu osumnjicenog, odnosno optuzenog, prava lica lisenog
slobode, pretres stana, nepovredivost tajne pisama i drugih sredstava opstenja, javnost
glavnog pretresa, prava na upotrebu pravnog lijeka, ponavljanje krivicnog postupka i
naknadu stete neopravdano osudenim licima i licima neosnova-no lisenim slobode. Od
tada do donosenja najnovijeg krivicnog procesnog zakonodavstva postojala je, posebno
u RS, upadljiva nesaglasnost uzmedu Ustava BiH i entitetskih zakona o krivicnom
postupku - u pogledu prava i osnova za odredivanje pritvora nekih od prava koja se odnose
na ucesce branioca, razloga za pretresanje stana itd.
Ustavom BiH izricito je utvrdeno da ce BiH i oba entiteta osigurati najvisi nivo medunarodno
priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i da ce u tu svrhu postojati Komisija za
Ijudska prava za BiH, na nacin kao sto je to predvideno u Aneksu 6 Opsteg okvirnog
sporazuma. Pored toga, u Aneksu I Ustava BiH sadrzan je spisak od 15 najznacajnijih
medunarodnih sporazuma o ljudskim pravima koji se primjenjuju u BiH. Medu njima su i
MPGPP, Evropska konvencija o sprecavanju mucenja, nehumanog ili ponizavajuceg
tretmana ili kaznjavanja i dr. Pored toga, u Aneksu Ustava FBiH sadrzani su instrumenti za
zastitu ljudskih prava (ukupno 21) koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba.
Ovako koncipirane ustavne odredbe, koje cine osnovu unutrasnjeg pravnog sistema BiH i
entiteta, trebalo je da nadu izraz i u odgovarajucim zakonima, u koje spadaju i zakoni o
krivicnom postupku.
Drugo, kao instrument za zastitu ljudskih prava i sloboda, krivicni postupak ima zadatak da
stiti i pruzi satisfakciju u slucaju povrede ili ugrozavanja prava i sloboda priznatih ustavom,
kao i da onemoguci krsenje sloboda i prava garantovanih gradanima ukljucenim u krivicni
postupak.
Trece, ostvarivanje i zastita sloboda i prava gradana u krivicnom postupku zavisi od
mnogobrojnih i raznovrsnih uslova, medu kojima znacajnu ulogu igra i stanje u oblasti
zakonodavstva, buduci da i ono treba da omoguci tu realizaciju.

VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA


Krivicno procesno pravo, kao i druga pozitivna prava, nije univerzalno, vec je ograniceno i
vremenski i prostorno. Moguca su i ogranicenja njegovog vazenja u pogledu lica i predmeta na
koje se primjenjuje.

1.VREMENSKO VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA


Osnovno pitanje koje se ovdje postavlja jeste odredivanje momenta u kome pocinje i momenta
u kome prestaje da vazi krivicnoprocesni zakon. U vezi sa prvim pitanjem vazi pravilo tempus
regit actum, prema kome se zakoni primjenjuju od momenta njihovog stupanja na snagu.
Krivicni postupak se, prema tome, vodi prema odredbama zakona koji je na snazi u casu
preduzimanja radnje. Iz toga pravila izlazi da nije vazno sto je neko krivicno djelo ucinjeno prije
stupanja na snagu zakona o krivicnom postupku (neki teoreticari pogresno govore o
"povratnom djelovanju" normi krivicnog procesnog prava), vec se pretpostavke za
preduzimanje i valjanost neke procesne radnje odreduju prema zakonu koji je vazio u vrijeme
njenog preduzimanja. Period od objavljivanja zakona do njegovog stupanja na snagu, odnosno
pocetka primjene (vacatio legis) duzi je kod zakona iz krivicnopravne oblasti, s obzirom na
njihovu prirodu i potrebu da se izvrse odredene pripreme za njihovu uspjesnu primjenu.
Zakon o krivicnom postupku vazi, dakle, od dana njegovog stupanja na snagu, ako nije drukcije
propisano. S druge strane, prestaje da vazi donosenjem novog zakona, koji se donosi
umjesto njega (tzv. abrogacijska klauzula). Novi procesni zakon primjenjuje se i na sve
procesne radnje u nezapocetim ili vec zapocetim postupcima, koje treba preduzeti poslije

12
njegovog stupanja na snagu, tako da sve procesne radnje, izvedene po starom zakonu, u
potpuno dovrsenim ili nedovrsenim postupcima, ostaju na snazi. Od ovog pravila najvazniji
izuzeci su sljedeci:
a)Za krivicne predmete u kojima je optuznica stupila na pravnu snagu, postupci se
nastavljaju po dosadasnjim propisima ako zakonom nije drukcije odredeno
b) za krivicne predmete koji su vec presudeni u drugom stepenu i kod kojihje na taj nacin
proces skoro pri kraju.
c) Ako je na dan stupanja na snagu zakona o krivicnom postupku bio u toku neki rok on ce se
racunati po dosadasnjem zakonu o krivicnom postupku, ako je to, s obzirom na duzinu roka,
za stranke povoljnije.
d) Na ponavljanje krivicnog postupka pravnosnazno dovrsenog prije 1. januara 1954.
godine primjenjuju se jos uvijek odredbe Zakona o krivicnom postupku iz 1948. Staro
krivicno procesno pravo primjenjuje se i u pogledu naknade stete neopravdano osudenim
yaeosnovano lisenim slobode prije 1. januara 1954. godine .

2.PROSTORNO VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA


U pogledu prostornog vazenja krivicnog procesnog prava, vazi u osnovi teritonjalni
princip (locus regit actum). Krivicni postupak na domacoj teritoriji vodi se po odredbama
domacih krivicnih procesnih propisa i sudovi i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom
postupku smiju u torn postupku primjenjivati samo nase pravo ("pravo suda", tzv. lex fori).
Zakon o krivicnom postupku primjenjuje se pred sudovima u BiH bez obzira na to da li se
postupak vodi prema domacem drzavljaninu ili strancu, da li je krivicno djelo ucinjeno u
zemlji ili u inostranstvu i bez obzira na to da li je djelo izvrseno prema domacem
drzavljaninu ili prema strancu. To podrazumijeva da strani procesni krivicni zakon ne
moze bid primijenjen od domacih i inostranih organa postupka na teritoriji BiH. Prema
tome, vaznost krivicnog procesnog prava BiH ogranicena je same na teritoriju ove drzave,
iako se inostrani drzavni organi katkada sluze rezultatima procesnih djelatnosti sto su ih u
BiH, po njenim propisima, obavili njeni organi, pruzajuci stranim sudovima medunarodnu
pravnu pomoc.
Dejstvo domacih krivicnih propisa moze biti izuzetno iskljuceno ili ogranrceno na
domacoj teritoriji u sljedecim slucajevima:
a) Kada se o tome sporazumiju drzave. Strana drzava moze pristati da na njenoj teritoriji
krivicno pravosude vrsi druga drzava za njene drzavljane koji tu borave, po sporazumu.
b) Strani propisi mogu se primjenjivati i u slucaju okupacije, bez pristanka domace drzave.
c) Na sopstvenoj teritoriji domace pravo se ne primjenjuje na neka podrucja na kojima se
nalaze diplomatske prostorije. To su tzv. eksteritorijalna mjesta, tj. privilegovana
mjesta koja su izuzeta od vrsenja sudske vlasti, zato sto su sjedista lica koja uzivaju licni
krivicnoprocesni imunitet iz medunarodnopravnih razloga. Tim prostorijama organi domace
drzave nemaju pravo pristupa, osim uz pristanak sefa misije, te na torn dijelu teritorije ne
mogu vrsiti procesne radnje krivicnog postupka i primjenjivati krivicno procesno pravo.
d) Krivicni procesni propisi domace drzave ne primjenjuju se na strane ratne brodove koji se
nalaze u nasem obalnom moru po dozvoli domacih vlasti. Eksteritorijalnost ne uzivaju
ostali strani brodovi u obalnom moru (trgovacki, turisticki i dr). Propisi domaceg krivicnog
procesnog prava ne primjenjuju se ni na strane vojne vazduhoplove koji se u drugoj drzavi
nadu po dozvoli te drzave.

3. VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA U POGLEDU LICA


Krivicno procesno pravo u BiH vazi za sva lica na koja se mogu primijeniti krivicni zakoni. Pri
torn je svejedno da li su u pitanju domaci ili strani drzavljani i da li se nalaze u zemlji ili u
inostranstvu. Od ovog pravila postoje izuzeci u pogledu jednog broja lica. To su lica koja
uzivaju krivicni procesni imunitet, a sto znaci da se protiv njih ne moze uopste voditi
krivicni postupak, ili moze, ali samo uz odobrenje odredenog drzavnog organa.
Krivicnoprocesni imunitet iskljucuje krivicno gonjenje odredenog lica, tj. sprecava da se
ono u krivicnom postupku pojavi u svojstvu osumnjicenog, iako postoje svi drugi stvarni i
pravni uslovi za vodenje krivicnog postupka. S druge strane, materijalnopravni imunitet,

13
propisan materijalnim krivicnim pravom, za krivicno djelo izvrseno pri glasanju ili davanju
misljenja (u parlamentu ili kao sudije ili tuzioci) predstavlja osnov za iskljucenje krivicnog
djela, krivicne odgovornosti ili kaznjivosti odredenog lica. Kako se u slucaju takvog
imuniteta ne moze pokrenuti niti zapoceti krivicni postupak jer ne postoji krivica,
odnosno kaznjivost ucinioca, materijalnopravni imunitet ima za posljedicu postojanje
krivicnoprocesnog imuniteta.
Postoji vise krivicnih procesnih imuniteta.
Imunitet je apsolutan (opsti) kada sprecava gonjenje za svako krivicno djelo (npr.
diplomatski ili poslanicki imunitet).
Imunitet je relativan ili funkcionalan kada se odnosi samo na pojedina krivicna djela koja
se ticu funkcije zbog koje je dat (npr. imunitet koji uzivaju sudije i tuzioci).
Imunitet moze biti stalan (traje i po prestanku funkcije) ili privremen, koji prestaje istekom
funkcije koja ga je opravdavala.
Imunitet moze biti bezuslovan (ne moze se oduzeti prije isteka funkcije) ili uslovan, koji
vazi ako ga nadlezni organ ne ukine (bez obzjra na to sto funkcija jos traje)
Imununiteti se dijele i na unutrasnje i medunarodnopravne (ili diplomatske).
Medunarodnopravni imunitet sastoji se u zabrani da se protiv lica koja ga uzivaju pokrece
krivicni postupak u zemlji u kojoj ona vrse svoju misiju.124 U smislu propisa medunarodnog
javnog prava, u nekim slucajevima ne moze se voditi krivicni postupak protiv nekih lica
jer uzivaju krivicnoprocesni imunitet. U drugim slucajevima radi se o
medunarodnopravnoj zastiti nekih prostorija (zgrade, stanovi i si), u kojima se ne mogu
vrsiti bilo kakve procesne radnje krivicnog postupka, cak i da se krivicni postupak vodi i
protiv lica koje ne uziva imunitet po medunarodnom javnom pravu. Na kraju, postoji i
medunarodnopravna zastita izvjesnih arhiva, dokumenata i putnickog prtljaga (tzv. valize),
pa organi krivicnog postupka BiH ne mogu u takvim arhivama i sa takvim dokumentima i
prtljagom vrsiti nikakve krivicnoprocesne radnje. Lice koje uziva ovaj imunitet ne moze ga
se odreci, jer mu on nije dat kao licna privilegija, nego radi vrsenja njegove funkcije.
Kad su u pitanju unutrasnji imuniteti, potrebno je prethodno odobrenje nadleznog
drzavnog organa za krivicno gonjenje pojedinih lica, s tim da tuzilac ne moze sprovesti
istragu niti podici optuznicu, ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato. Kad je presuda
izrecena iako nije bilo potrebnog odobrenja, postoji apsolutna povreda krivicnog postupka.
Prema odredbama Zakona o imunitetu BiH (clan 3 stav 1), imunitet od krivicnog
gonjenja uzivaju samo poslanici i clanovi Parlamentarne skupstine BiH.
Ovdje se radi o funkcionalnom imunitetu, sto znaci da oni nece krivicno odgovorati za bilo
koji postupak izvrsen u okviru njihovih duznosti u Parlamentarnoj skupstini BiH. Medutim,
ovakav imunitet nije opsta prepreka za krivicno gonjenje, pa se protiv lica koja uzivaju ovaj
imunitet primjenjuju pravila vodenja krivicnog postupka propisana zakonom.
Sudije i tuzioci uzivaju samo funkcionalni imunitet: ne mogu biti krivicno gonjeni, uhapseni
ili zadrzani u pritvoru niti mogu odgovarati u gradanskom postupku za misljenja koja daju ili
za odluke koje donose u okviru svojih sluzbenih duznosti. Isto tako, posjedovanje imuniteta
nece sprijeciti ni odgoditi istragu u krivicnom ili gradanskom postupku koja se u nekoj stvari
u skladu sa zakonom vodi protiv sudije ili tuzioca.
U teoretskim razmatranjima o sustini imuniteta teoreticari se uglavnom slazu da se imunitet
pojavljuje u dva oblika, i to: imunitet neodgovornosti i imunitet nepovredivosti. Ova dva
oblika zajedno omogucuju punu slobodu vrsenja funkcije clanova parlamenta. Imunitet
neodgovornosti djeluje automatski, a imunitet nepovredivosti samo ako se parlamentarac
na njega pozove. Svaki od ova dva oblika parlamentarnog imuniteta ima svoje posebne
osnove, posebnu sadrzinu kao i posebne posljedice.126 Imunitet neodgovornosti stiti
parlamentarca kada vrsi parlamentarnu funkciju, dok imunitet nepovredivosti stiti
parlamentarca kad ne vrsi parlamentarnu funkciju. Imunitetom neodgovornosti pokrivena je
neodgovornost parlamentarca za govor, izrazeno misljenje i glas dat u parlamentu.
Neodgovornost, dakle, pokriva akte parlamentarca ucinjene u vrsenju njegove funkcije. To
je sustinski materijalni imunitet koji sprecava svako sudsko gonjenje parlamentarca za
misljenje i glas u parlamentu. Za svoje govore i misljenja izvan parlamenta, parlamentarac
je odgovoran kao i svaki drugi gradanin. Neodgovornost parlamentaraca je privilegija
14
javnopravnog karaktera, data parlamentarcu u njegovom svojstvu nosioca javnopravne
funkcije, a ne kao privatnog lica radi zastite njegovih licnih interesa, nego radi interesa
funkcije. Imunitet neodgovornosti stiti lice od pravne odgovornosti za djela koja su
obuhvacena imunitetom. Imunitet nepovredivosti stiti lica od hapsenja ili pritvaranja u
pogledu djela koja su obuhvacena imunitetom. Imunitet neodgovornosti djeluje automatski,
a imunitet nepovredivosti samo ako se na njega pozove nosilac imuniteta. Imunitet
neodgovornosti pokriva akte nosioca imuniteta u vrsenju funkcije. Imunitet neodgovornosti
je, u sustini, materijalni imunitet koji sprecava svako sudsko gonjenje za akte ucinjene u
okviru funkcije - znaci akte preko kojih se odvija radnja institucije. U onoj mjeri u kojoj se
primjenjuje na lice koje obavlja odredenu funkciju, ovaj imunitet moze da se smatra
statusnim imunitetom ili imunitetom ratione personae. Nakon prestanka obavljanja funkcije,
imunitet djeluje ratione materiae u pogledu akata koji su ucinjeni ranije u okviru vrsenja
sluzbene funkcije, da bi se sprijecilo da institucija ili funkcija koju je lice obavljalo bude
indirektno napadnuta pravnim dejstvom protiv prethodnog nosioca funkcije kada nosilac
tekuce funkcije uziva imunitet. Imunitet nepovredivosti je proceduralni imunitet, koji
sprecava primjenu opsteg prava na nosioca javne funkcije i bez odobrenja nadleznog
organa on ne moze da bude lisen slobode. Svrha ovog imuniteta je da garantuje slobodu od
hapsenja (siri od imuniteta neodgovornosti). Imunitet neodgovornosti se odnosi samo na
krivicna djela u okviru funkcije koja se vrsi, ali ne i na krivicna djela koja su pocinjena
drugim djelima.
Zakonima o imunitetu koji vaze na teritoriji BiH ne predvida se samo statusni imunitet ili
imunitet ratione personae u toku trajanja javnog mandata. Oni, takode, predvidaju imunitet
ratione materiae od gradanske i krivicne odgovornosti u pogledu djela ucinjenih u okviru
funkcije delegata i clanova Parlamentarne skupstine BiH, delegata i clanova Parlamenta
FBiH i clanova skupstina kantona, odnosno poslanika u Narodnoj skupstini RS i delegata u
Vijecu naroda RS, cak i onda kada prestanu da obavljaju funkcije. Ovim zakonima se takode
predvida i slican imunitet od gradanske, a u nekim slucajevima i krivicne odgovornosti, za
izvjesne nosioce izvrsne vlasti. Ratio ovih zakona je da se uspostavi ravnoteza izmedu
potrebe za zastitom integriteta zakonodavnih i izvrsnih institucija i potrebe da se
preduprijedi da pojedinci u takvim institucijama zloupotrijebe ovlascenja, te da se obezbijedi
javna odgovornost lica koja obavljaju izabrane duznosti, dok se istovremeno obezbjeduje da
takva lica uzivaju takve vidove imuniteta kakvi su primjereni za ispravno vrsenje njihovih
funkcija.

4. VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA U POGLEDU PREDMETA


Krivicno procesno pravo vazi za postupanje i odlucivanje o onome sto moze biti glavni
predmet (causa criminalis) ili sporedni predmet (imovinskopravni zahtjev,
prejudicijalna pitanja i troskovi postupka) krivicnog postupka. Osim toga, krivicno
procesno pravo regulise i postupak rjesavanja pojedinih specijalnih i dopunskih procesnih
predmeta koji nastaju u toku postupka po glavnom predmetu ili kao posljedica sprovedenog
krivicnog postupka (medunarodna pravna pomoc, ekstradicija, naknada stete zbog
neopravdane osude, brisanje osude i dr).

ODNOS KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA PREMA OSTALIM GRANAM A PRAVA


1) U krivicnom postupku primjenjuju se na ucinioce krivicnog djela, osim kazni, i druge
krivicne sankcije: uslovna osuda, mjere bezbjednosti i vaspitne mjere (clan 5 KZBiH).
Medutim, nisu samo krivicna djela pracena primjenom kazni, nego se kazna primjenjuje i na
ucinioce nekih drugih kaznjivih djela. Ta druga kaznjiva djela, pored krivicnih, na koja se
primjenjuju kazne su: prekrsaji i disciplinski kaznjiva djela. Materijalnopravna priroda u
vezi sa kaznjavanjem za svaku od ove dvije vrste kaznjivih djela uredena je posebnim
pravnim propisima (materijalnim kaznenim pravima). Na ucinioce svake od ove dvije grupe
kaznjivih djela primjenjuju se kazne u posebnom postupku (procesu) koji je normiran
posebnim procesnim pravom. Tako imamo prekrsajni postupak (proces), koji je ureden

15
prekrsajnim procesnim pravom, i disciplinski kazneni postupak (proces), ureden
disciplinskim procesnim pravom.
Prema tome, pored krivicnog procesa, kao kaznenog procesa, i krivicnog procesnog prava,
kao prava kojim je ureden taj proces, postoje u BiH jos dva kaznena procesa i dva kaznena
procesna prava. I pored postojanja slicnosti (ista dokazna sredstva, slicni osnovni principi i
sadrzaj procesnih radnji, itd), postoje i znacajne razlike u uredenju pojedinih od tih
postupaka. Prije svega, svaki od tih postupaka vode razliciti organi. Krivicne sankcije za
krivicna djela mogu izricati samo sudovi. Kazne i druge mjere za prekrsaje izricu sudovi za
prekrsaje, a izuzetno i neki drugi drzavni organi. Sankcije za disciplinske krivice izricu
posebno odredeni disciplinski organi (disciplinske komisije). Vazno je pri torn zapamtiti da
pravni poredak u nacelu iskljucuje kumulaciju krivicnog i prekrsajnog postupka: za neko
ponasanje koje bi istovremeno ispunjavalqjgravna obiljezja krivicnog djela i prekrsaja,
prednost uvijek ima krivicni postupak.
S obzirom na to da su krivicna djela nacelno veceg intenziteta drustvene opasnosti i da se
za njih izricu stroze sankcije, krivicni postupak je zakonom detaljno regulisan. Ostali kazneni
postupci su, po pravilu, kraci i jednostavniji. Medutim, s obzirom na slicnu svrhu svih
kaznenih postupaka, i u navedenim posebnim postupcima, u odredenim granicama, tj.
ako nema posebnih propisa, shodno se primjenjuju odredbe krivicnog postupka.
2) lako u krivicnom postupku, osim suda, ucestvuju i tuzilac i ovlascena sluzbena" lica, to
je u osnovi sudski postupak. Parnicni postupak je takode sudski postupak, jer se parnica
odvija samo pred sudom. Dakle, isti organ (sud) donosi odluke i u krivicnomj_u parnicnom
postupku, pa stoga oba procesna prava spadaju u granu sudskog prava.
Osnovno razgranicenje ova dva postupka moze se postaviti s obzirom na njihove razlicite
objekte (predmete). U krivicnom postupku sudovi odlucuju o rimjeni krivicne sankcije na
izvrsioca krivicnog djela, dok u parnicnom postupku ud odlucuje o imovinskopravnim i drugim
gradanskopravnim sporovima fizickih i ravnih lica. Medutim, u odredenim slucajevima moze se
i u krivicnom postupku jesavati neko gradanskopravno pitanje, za koje je inace nadlezan
parnicni sud.
Pored toga, krivicni postupak se vodi ex officio i krivicne sankcije se primjenjuju po
sluzbenoj duznosti, kad god se utvrdi da za to postoje pravne pietpostavke, dok se parnicni
postupak vodi samo kada stranka postavi tuzbom svoj zahtjev. U toku gradanske parnice,
stranke, po pravilu, imaju pravo slobodno raspolagati svojim pravnim zahtjevima, dok se u
krivicnom postupku, u principu, sudi bez obzira na voliu zainteresovane stranke.
Odnos izmedu ovih postupaka ogleda se i u tome sto parnicni i krivicni postupak sadrze ista
dokazna sredstva i procesna nacela, iako su neka nacela u xyjedinim parnicnim situacijama
drukcije izrazena. Tako i parnicni postupak poznaje nacelo slobodne ocjene dokaza, nacelo
usmenosti i neposrednosti itd. Medutim, sve te : druge slicnosti ne uklanjaju bitnu razliku
izmedu oba postupka, s obzirom na razlicit predmet postupka (krivicna stvar - gradanska
stvar, causa civilis) i kvalitativnu razliku u pravnoj prirodi jednog i drugog postupka. Zato
je parnicni postupak i regulisan posebnim zakonom.
3) Utvrdivanje vaznih cinjenica u krivicnom postupku najcesce nije moguce bezz pomoci i
oslonca na druge nauke, koje krivicni postupak istrazuju sa drugih, vanpravnih aspekata. Radi
se o dopunskim i pomocnim krivicnoprocesnim naukama. U dopunske krivicnoprocesne
nauke spadaju: istorija krivicnog procesnog prava, •poredno krivicno procesno pravo,
medunarodno krivicno procesno pravo, psihologija krivicnog postupka, krivicnoprocesna
politika, krivicnoprocesna sociologija i filozofija krivicnog postupka.Pomocne
krivicnoprocesne nauke su: kriminalistika, sudska medicina, kriminologija, pravna logika i
pravna etika.
TUMACENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA
Tumacenje je logicki metod za iznalazenje pravog smisla i domasaja pravne norme ikao
metod je van mogucnosti pravnog regulisanja. Prilikom tumacenja normi krivicnog
procesnog prava primjenjuju se pravila iz opste teorije prava, sa odredenim izuzecima.

16
Potrebno je istaci da je primjena analogije dozvoljena i u krivicnom procesnom pravu i to za
popunjavanje praznina u zakonu. Analogija se u krivicnom procesnom pravu primjenjuje,
prije svega, u slucajevima izricito predvidenim u samom zakonu. Za primjenu analogije trazi
se da se radi o slucajnoj praznini, a ne o namjernom iskljucenju nekog rjesenja. Analogija
mora da se krece u granjcama ciljeva postupka i u skladu sa osnovnim principima koji
upravljaju postupkom.
Nase pozitivno pravo poznaje niz propisa kojima je svrha da osiguraju jedinstvo pravnog
poretka, i to u dva pravca. Najprije, potrebno je osigurati da svi propisi naseg pravnog
poretka sacinjavaju jedinstvenu logicnu cjelinu, u kojoj nema protivrjecja. Pored toga, trazi
se jedinstveno tumacenje pravnih propisa. Jedinstva pravnog poretka nema ako razliciti
drzavni organi isti pravni propis razlicito tumace. Da bi omogucilo uklanjanje protivrjecnosti
koje bi se mogle pojaviti izmectu propisa razlicitog znacaja, nase ustavno pravo je uvelo,
pored ostalog, i posebne organe kojima je povjerilo uklanjanje takvih protivrjecnosti. Ti
organi su Ustavni sud BiH, Ustavni sud FBiH i Ustavni sud RS.
Tumacenje i analogija dobijaju sve veci znacaj i u krivicnom procesnom pravu. Sve cesce
izmjene i dopune zakona i drugih propisa, hitnost u postupku njihovog donosenja i slicno,
traze koriscenje tumacenja. Poseban znacaj ima autenticno tumacenje propisa,
posebno zakona. Pod autenticnim tumacenjem pravnih propisa podrazumijeva se
tumacenje tih propisa koje daje organ koji ih je donio. Ono je obavezno za one koji propis
primjenjuju.
Jedinstvenoj primjeni normi krivicnog procesnog prava doprinose i nacelni pravm stavovi o
pitanjima koji su od interesa za primjenjivanje federalnih zakona koje zauzima Vrhovni sud
FBiH na prosirenoj opstoj sjednici (clan 35 tacka 5 ZSFBiH). Jedinstveno tumacenje pravnih
propisa, kada su u pitanju sudovi, bez sumnje lakse bi se sprovelo kada bi nacelni pravni
stavovi bili obavezni za nize sudove. Treba, medutim, iniati u vidu da bi takvo uredenje sudova
onemogucavalo nezavisnost sudova u primjeni prava, dakle i u tumacenju pravnih propisa, sto
je jedan od osnova ustavnog principa nezavisnosti sudstva. Zadatak je sudije da utvrdi smisao
norme koju treba primijeniti, a nacelne pravne stavove Vrhovnog suda FBiH prihvatice samo
onda ako se slozi sa argumentima na kojima se oni zasnivaju.

SUBJEKTI KRIVICNOG POSTUPKA

POJAM I VRSTE PROCESNIH SUBJEKATA


Pojam procesnih subjekata
Krivicnoprocesni subjekti su procesno sposobna fizicka ili pravna lica koja na osnovu
zakonom predvidenih prava i duznosti u krivicnom postupku, preduzimanjem odredenih
radnji, stupaju u krivicnoprocesni odnos, odnosno doprinose ostvarenju krivicnoprocesnog
zadatka. Sva lica koja ucestvuju u krivicnom postupku nisu procesni subjekti. Naslov
procesnog subjekta imaju samo oni ucesnici krivicnog postupka koji stupaju u krivicni
procesnopravni odnos i u njemu vrse procesnopravnu funkciju - sudenja, gonjenja i odbrane
(procesni subjekti u uzem smislu) ili imaju odredena druga prava i obaveze (procesni
subjekti u sirem smislu, kao sto je npr. osteceni).Prema tome, procesni subjekt je
subjekt krivicnog procesnog odnosa.

Vrste procesnih subjekata


Procesni subjekti su samo ona lica koja su neophodna da bi se mogao zasnovati, teci i
okoncati krivicnoprocesni odnos. Glavni ili osnovni procesni subjekti su sud (kao
samostalni i nezavisni drzavni organ), tuzilac (koji vrsi funkciju krivicnog gonjenja) i
osumnjiceni, odnosno optuzeni koji vrsi funkciju odbrane. Tuzilac i osumnjiceni,
odnosno optuzeni su procesne stranke, tako da su glavni procesni subjekti sud i
stranke.

17
Osim glavnih subjekata krivicnog procesnog odnosa (sud, tuzilac i osumnjiceni,
odnosno optuzeni), postoje i sporedni procesni subjekti koji imaju odredena i
ogranicena ovlascenja u krivicnom postupku. Tu spadaju osteceni, koji se na strani
tuzioca, bez obzira na to da li mu pripada imovinskopravni zahtjev, pravno ill fizicko
lice, prema kojem treba izreci mjeru bezbjednosti oduzimanja imovinske koristi (na
strain osumnjicenog, odnosno optuzenog) i organ starateljstva u postupku prema
maloljetnicima (na strani suda).
U okviru krivicnog postupka mogu da se pojave i lica koja nisu subjekti icprocesnog
odnosa, vec subjekti pripojenog (adhezionog) imovinskopravnog snog odnosa. Ovdje se
raspravlja i o imovinskopravnom, tj. gradanskom proisteklom iz krivicnog djela koje je
osnovni predmet krivicnog postupka. ekti ovog sporednog (akcesornog ill adhezionog)
procesnog odnosa ne moraju identicni sa subjektima krivicnog procesnog odnosa.
Imovinskopravni zahtjev stavlja lice koje je ovlasceno da taj zahtjev ostvaruje u parnici, a
pravilu, nije tuzilac. Isto tako, u nekim slucajevima, lice prema kome se moze postaviti
imovinskopravni zahtjev nije osumnjiceni, odnosno optuzeni. Subjekti procesnog
odnosa nemaju nikakvih ovlascenja u pogledu raspolaganja formama krivicnoprocesnog
odnosa, dok, nasuprot tome, mogu raspolagati ne samo formalnom, vec i materijalnom
sadrzinom pripojenog imovinskopravnog odnosa.

MEDUSOBNI ODNOSI PROCESNIH SUBJEKATA


Polozaj procesnih subjekata (suda i stranaka) zavisi od tipa krivicnog postupka i pravnih
propisa kojima se taj polozaj regulise. Medutim, procesni subjekti nisu ravnopravni, jer su i
tuzilac, a narocito osumnjiceni, odnosno optuzeni, u izvjesnoj mjeri potcinjeni sudu.
Osim toga, sud rukovodi postupkom, moze obavezati stranke na odredena cinjenja ili
necinjenja i ima disciplinsku vlast nad njima. Polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog
se razlikuje od polozaja tuzioca: pored toga sto je subjekt procesnog odnosa, on je i predmet
istrazivanja u procesu, ali nije objekt krivicnog postupka.

OSNOVNA PROCESNA NACELA O PROCESNIM SUBJEKTIMAJ


Posmatrano historijski, krivicni postupak je bio: optuzni (akuzatorski), istrazni (inkvizitorski) i
savremeni (mjesoviti, tj. akiizatorsko - inkvizitorski). Krivicni postupak bilo kojeg istorijskog
razdoblja i bilo koje zemlje moze se podvesti pod jedan od ova tri tipa krivicnog postupka.
Polozaj procesnih subjekata u tim postupcima bitno se razlikuje.

Optuzno (akuzatorsko) nacelo


Optuzno nacelo u krivicnom postupku postoji ako su osnovne procesne funkcije (gonjenje,
odbrana i presudenje) povjerene odvojenim i nezavisnim subjektima. Kao stranke u
postupku, tuzilac i optuzeni su potpuno ravnopravni. Postupak se pokrece na zahtjev
tuzioca, koji ne mora biti drzavni organ. Optuzeni, koji vrsi funkciju odbrane, samostalan je
subjekt, sa mogucnoscu vrsenja odbrane licno ili preko strucnog branioca. Optuzeni je
duzan da se upusti u proces koji je protiv njega pokrenut, sa obavezom da se odazove na
poziv suda i daje odgovor na tuzbu. Njegova obaveza da odgovori na tuzbu sastoji se samo
u tome da izjavi smatra li tuzbu osnovanom. U cisto akuzatorskom postupku, koji pociva
na racionalnoj osnovi, ako tuzilac ne dokaze osnovanost svoje tuzbe, sud ce optuzenog
osloboditi optuzbe. Prema tome, u nacelu, teret dokaza snosi tuzilac.
Uloga suda u ovom postupku je pasivna. Postupak je oblikovan kao spor izmedu dvije
stranke pred nepristrasnim sudom. Objektivan polozaj suda obezbjeduje se
cinjenicom da sud ne moze zapoceti krivicni postupak po sopstvenoj inicijativi, nego samo
aktom tuzioca (nacelo nemo index sine actore, tj. nema postupka bez tuzioca). Pored
toga, pravilo je da u ovom postupku dokaze prikupljaju i iznose stranke (najprije stranka koja
je pozvala svjedoka, a zatim suprotna stranka -unakrsno ispitivanje). U savremenom
akuzatorskom postupku, sudija, ipak, smije izvoditi dokaze koje smatra potrebnim. Da bi

18
sud zadrzao svoj objektivan stav, ispitivanje svjedoka i vjestaka na glavnom pretresu
prepusteno je strankama.
Po prirodi stvari, raspravljanje u ovom postupku je usmeno, ali i neposredno i
kontradiktorno. Optuzni postupak je obicno bio i javan, a pri ocjeni dokaza u njemu je
primjenjivano slobodno uvjerenje sudije, ali to nisu sustinske karakteristike optuznog
postupka. Ako se u akuzatorskom postupku prije pretresa vodi pripremni postupak, cija je
svrha da se odluci da li ce osumnjiceni biti izveden pred sud, i takav pripremni postupak ima
akuzatorski karakter.

Istrazno (inkvizitorsko) nacelo


Ovaj postupak je susta suprotnost akuzatorskom postupku. Osnovna karakteristika
istraznog (inkvizitorskog) nacela je u tome sto u istraznom postupku ne postoje stranke, te
sto su sve tri osnovne procesne funkcije (gonjenje, odbrana i sudenje) povjerene sudu.
Inkvizitorski postupak se dijeli na istragu i sudenje. Prebacivanjem tezista postupka u
istragu, koju sprovodi posebni istrazitelj inkvirent), istrazni postupak se zasnivao na
nacelu tajnosti i pismenosti. Prava optuzenog u postupku bila su minimalna, a licna
odbrana skoro nemoguca. Inkvirent je na pocetku istrage stavljao optuzenog (inkvizita) u
istrazni zatvor, koji je u svim slucajevima bio obligatoran.
Organizevanjem sistema zakonskih dokaza, sudija ne ocjenjuje dokaze konkretno,
njihovom logickom i psiholoskom analizom, kao sto je cinio u optuznom postupku, vec ih
cijeni po vrijednosti koja im je apstraktno i unaprijed u zakonu odredena. Sudija ne moze da
osudi ako nije prikupljena kolicina i kakvoca dokaza odredena u zakonu (negativna teorija
zakonskih dokaza), odnosno mora da osudi ako je prikupljena kolicina i kakvoca dokaza
odredena u zakonu (pozitivna teorija zakonskih dokaza). Ako inkvirent nije bio u mogucnosti
da pribavi onu kolicinu i kakvocu dokaza koja se zakonom trazi, to je postizao torturom
(fizicko mucenje okrivljenog radi dobijanja priznanja). Priznanje je bilo najjaci dokaz, tzv.
kraljica dokaza (regina probandi). Tortura nije bila neki oblik zloupotrebe isljednih organa,
nesto nedozvoljeno, vec, naprotiv, pravni institut, primjenjivan najprije putem prakse, kao i
drugi procesni instituti toga vremena, a kasnije regulisan zakonom.
Sve radnje obavljene u istrazi morale su se zapisnicki konstatovati. Nakon zavrsene istrage,
inkvirent je dostavljao spise predmeta sudskom vijecu ovlascenom da donese presudu o
inkvizitovoj krivicnoj odgovornosti. Sud je u postupku, u kome nije imao pravo ucestvovati
inkvirent, donosio presudu iskljucivo na osnovu spisa. Osim osudujuce i oslobadajuce
presude, postojalo je i oslobadanje usljed nedostatka dokaza (absolutio ab instantia), po
kome je ucinilac i dalje sumnjiv da je ucinio krivicno djelo, pa se postupak mogao obnoviti.
"Otpusteni ispod sudenja", ciji je daljnji pravni polozaj bio vrlo nesiguran, nije se kasnije, u
slucaju novog zapocinjanja postupka, mogao braniti prigovorom da je njegov krivicni
predmet pravnosnazno rijesen.
I pored svojih nedostataka, inkvizitorski postupak je imao i korisnih posljedica. Ovaj
postupak je doprinio definitivnom shvatanju da je drzava duzna da se brine da ucinioci
krivicnih djela budu otkriveni i kaznjeni i da se to ne smije prepustiti slucaju. Krivicni progon
mora biti briga nadleznog drzavnog organa koji ce to raditi po sluzbenoj duznosti kada na
bilo koji nacin sazna da je vjerovatno da je izvrseno krivicno djelo.

Mjesovito nacelo
Savremeni krivicni postupak evropskih kontinentalnih zemalja zasniva se na mjesovuom
nacelu, uvedenom francuskim Zakonikom o krivicnom postupku iz 1808. godine, koji je, uz
znacajne izmjene, vazio u Francuskoj do 1959. godine. Savremeni evropski kontinentalni
krivicni postupak mjesovitog tipa u prvom stepenu dijeli se, prije svega, na dva osnovna
dijela: pripremni postupak (izvidaj, istraga) i glavni pretres, sa donosenjem i objavljivanjem
odluke. Pored ta dva osnovna dijela, postoji i treci, prelazni dio (postupak optuzenja, sa
eventualnom kontrolom ispravnosti optuzbe). Novi princip organizacije krivicnog postupka
nije mogao biti pronaden u novom doktrinarno cistom modelu, pa je stvoren kombinovanjem
19
elemenata optuznog postupka (koji obezbjeduju prava stranaka, posebno optuzenog) i
elemenata istraznog postupka (koji garantuju efikasnost i ostale zahtjeve javnog interesa).
Osnovna karakteristika mjesovitog postupka, preuzeta iz akuzatorskog modela krivicnog
postupka, jeste da su funkcije optuzbe, odbrane i sudenja odvojene i predate posebnim
organima, u cemu je sadrzana garancija objektivnog sudenja. Gonjenje vrsi tuzilac i postupka
nema bez tuzioca, koji odreduje obim i predmet sudenja. Vrsenje gonjenja pripada, po
pravilu, posebno organizovanom javnom tuzilastvu, koje je drzavni organ, a pokrece
postupak po sluzbenoj duznosti (ex officio), bez obzira na to da li to zeli eventualni osteceni
gradanin. Sam optuzeni ima neogranicene procesne mogucnosti odbrane (pravo na pomoc
branioca, pravo da zna koje mu se djelo stavlja na teret, pravo na sutnju, pravo na
predlaganje izvodenja dokaza i prisustvovanje njihovom izvodenju, ukljucujuci i razgledanje
spisa predmeta). Na glavnom pretresu vaze osnovna krivicnoprocesna nacela (javnosti,
usmenosti, kontradiktornosti, neposrednosti i dr) i u njemu, pored suda, ucestvuju i stranke.
Sud donosi presudu na osnovu dokaza koji su izneseni na glavnom pretresu, uz pravo
stranaka da ispituju svjedoke i vjestake.
Mjesoviti krivicni postupak prihvata i elemente inkvizitorskog postupka: podjela na pripremni
stadijum, stadijum istrage i stadijum glavnog pretresa; poseban drzavni organ goni izvrsioce
krivicnih djela ex officio, bez obzira na volju lica koje je krivicnim djelom osteceno; isti
organ krivicnog postupka vrsi i krivicno gonjenje i istrazivanje cinjenica; pripremni postupak
je tajan i pravo odbrane u njemu ograniceno (to se posebno odnosi na pravo osumnjicenog
da razgleda spise predmeta koji ga terete); pravo suda da na glavnom pretresu ispituje
svjedoke i vjestake.
Za aktuelno krivicno procesno pravo u u BiH mozemo reci daje rezultat "pomirenja" dvije
pravne kulture: kontinentalne ili evropske i anglosaksonske, odnosno angloamericke. Na to su
u znacajnoj mjeri uticali promijenjeni koncept istrage i njeno povjeravanje tuziocu, kao i
propisivanje niza procesnih instrumenata kojima se podrzava borba protiv organizovanog
kriminaliteta.
Najvise inkvizitorskih elemenata savremeni krivicni postupak u BiH ima u istrazi, ali se u
istrazi, naravno, ne primjenjuje tortura. Imajuci u vidu strukturu ove faze krivicnog
postupka, najznacajniji inkvizitorski elemenat u istrazi proizilazi iz cinjenice da istragu
nareduje i sprovodi tuzilac, te on upravlja aktivnostima ovlascenih sluzbenih lica
vezanih za pronalazenje osumnjicenog i prikupljanje izjava i dokaza. Tuzilac u toku
sprovodenja istrage vrsi, dakle, ne samo funkciju gonjenja, nego i istrazivanja krivicnih
djela. Elemente inkvizicione tradicije mozemo naci i u cinjenici da sve istrazne radnje
koje su potrebne za postizanje cilja istrage (podizanje optuznice ili obustava istrage)
tuzilac preduzima po sluzbenoj duznosti, ali i na prijedlog osumnjicenog i njegovog
branioca, te u pravu tuzioca da ispita osumnjicenog.
Akuzatorski elementi u istrazi proizilaze i iz sljedecih elemenata
1) Krivicni postupak se ne moze pokrenuti niti voditi bez zahtjeva tuzioca. Tvfaredba o
sprovodenju istrage obavezuje^tuzioca, i ako on obustavi istragu, sud nema mogucnost
nastaviti postupak.
2) lako u istrazi postoje procesne stranke (tuzilac i osumnjiceni), nije potrebno da svakoj
istraznoj radnji mora prisustvovati i osumnjiceni. Ovdje je rijec o ogranicenoj
kontradiktornosti, za razliku od odredivanja pritvora, kada lice kome treba odrediti pritvor
mora prethodno biti izvedeno pred sudiju za prethodni postupak. Jacanje kontradiktornosti u
istrazi podrazumijeva se i u slucaju sudskog obezbjedenja dokaza, a odnosi se na saslusanje
svjedoka pod uslovima koji vaze za salusanje na glavnom pretresu (clan 223 stav 1 u vezi
sa clanom 262). Ovim "posredovanjem", koje je neotudivo pravo suda, premoscuju se
odredene krizne situacije i, uz primjenu nacela kontradiktornosti, priprema dokazni materijal za
glavni pretres.
3) Pravo osumnjicenog i njegovog branioca da razmatraju spise i razgledaju pribavljene
predmete koji idu u korist osumnjicenog lica (clan 47 stav 1). Ovo pravo se braniocu moze
uskratiti ako se radi o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj
istrage.

20
4) Ako se osumnjiceni nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniocem, usmeno ili
pismeno
5) Pravo osumnjicenog da ne daje iskaz i ne odgovara na postavljena pitanja vazi i u fazi
istrage.
6) Mogucnost osumnjicenog i njegovog branioca da pregovaraju sa tuziocem o uslovima
priznavanja krivnje

Na glavnom pretresu poseban znacaj imaju nacelo kontradiktornosti i neki drugi elementi koji
karakterisu akuzatorski sistem, dok je inkviziciona maksima manje znacajna. U smislu
akuzatorskog krivicnog postupka koncipirane su i odredbe zakona koje se odnose na pocetak
glavnog pretresa koji pocinje citanjem optuznice, nakon cega optuzeni i njegov branilac mogu
izloziti odbranu i ukratko iznijeti dokaze in favorem. Osim toga, novi koncept dokaznog
postupka na glavnom pretresu pruza priliku strankama da iznesu svoje navode i ospore navode
suprotne stranke. Od posebnog znacaja je odredba (karakteristicna za akuzatorski model
krivicnog postupka) koja se odnosi na stranacko ispitivanje svjedoka I vjestaka, i to
putem direktnog i unakrsnog ispitivanja. S druge strane, elementi inkvizitorskog sadrzaja na
glavnom pretresu mogu se naci i u mogucnosti suda da u toku dokaznog postupka naredi
izvodenje dokaza, te u aktivnoj poziciji koju sud ima tokom ispitivanja svjedoka i vjestaka.
Najzad, inkvizitorska forma glavnog pretresa moze se naci i u duznosti suda da se stara za
svestrano pretresanje predmeta, utvrdivanje istine i otklanjanje svega sto odugovlaci krivicni
postupak, a ne doprinosi razjasnjenju stvari.

POJAM I VRSTE KRIVICNIH SUDOVA


Poiam krivicnog suda
Sudovi su samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvrsne vlasti i njima pripada sudska vlast. U
vrsenju sudske vlasti sudovi su duzni da stite ljudska prava i slobode, utvrdena prava i
interese pravnih subjekata i zakonitost. Najzad, sudovi su zakoniti, jer se organizacija,
osnivanje, nadleznost i sastav sudova i postupak pred sudovima ureduje zakonom.
U savremenim pravnim sistemima sud je pravosudni drzavni organ koji vrsi sudsku funkciju.
Primjenu materijalnog krivicnog prava na konkretan slucaj moze vrsiti samo sud. Sud je
jedinstven, u okviru jedinstvene funkcije (ne postoje kod nas posebni krivicni sudovi) i u
njegovu nadleznost spada sudenje krivicnih, gradanskih i drugih stvari, u skladu sa zakonom.
Zbog toga izraz "krivicni sud", koji se uobicajeno polrebljava radi lakoce izrazavanja, treba
shvatiti uslovno, kao oznaku za dio jedinstvenog suda koji se bavi vrsenjem krivicnog
pravosuda.
Funkcija krivicnog suda je istovremeno i ovlascenje i duznost, tako da sud ne moze odbiti
rjesavanje krivicne stvari i donosenje odluke. Suprotno postupanje moze predstavljati rivicno
djelo zloupotrebe polozaja ili ovlascenja. Pravo kaznjavanja, koje pripada sudu ne
podrazumijeva mehanicku primjenu predvidenih sankcija, vec povezivanje pravnih normi sa
konkretnim okolnostima, koje se ticu kako djela tako i njegovog ucionioca. To ukazuje na
kreativnu ulogu krivicnog suda.
Pojam "sud" ima dva znacenja. Sa ustavnog ili organizacionog gledista, sud je posebna vrsta
organa u kojem se vrsi pravosude i za koji vaze opsti propisi o pravnim organima te vrste,
ukoliko posebnim zakonom o sudovima nije drukcije odredeno. Tako shvacenom sudu, u ciji
sastav ne ulaze samo sudije, vec i cjelokupno drugo sudsko osoblje (pomocno, tehnicko,
administrativno), ne pripada pravo da sudi pojedinoj krivicnoj stvari. U procesnom smislu, sud je
organ (vijece i sudija ojedinac) koji je ovlascen da raspravlja pojedinu krivicnu stvar. Pojam
suda u procesnom smislu podrazumijeva sud koji neposredno vrsi sudsku funkciju, tj.
nadlezan je da rjesava krivicne, gradanske i upravne stvari, dok je sud u ustavnom smislu izraz
upravne i unutrasnje organizacije pravosuda. Kada je rijec o pojmu suda ustavnom smislu,
obicno se ima u vidu tzv. sudska i pravosudna uprava, koja se stara o organizacionim i
materijalnim pitanjima, s ciljem da stvori materijalne, kadrovske i druge uslove za uspjesnu
realizaciju sudijske funkcije.

21
U okviru suda moze postojati vise razlicitih sudskih organa (sudija za prethodni postupak,
sudija za prethodno saslusanje, sudija pojedinac, vijece za glavni pretres, zalbeno vijece itd).
Sve sudije jednog suda ne ucestvuju u donosenju pojedinih odluka, vec sude ti sudski organi.
U sudu se obrazuju, takode, i sudska odjeljenja, prema sustini materije koju pojedina vijeca
raspravljaju (krivicno odjeljenje, koje obuhvata sva krivicna, i gradansko odjeljenje, koje
obuhvata sva gradanska vijeca, s dm da su u kantonalnim, odnosno okruznim sudovima
moguca i druga odjeljenja). Odjeljenje ne sudi u pojedinoj krivicnoj stvari, vec vrsi druge
poslove odredene sudskim poslovnikom, a u njihov sastav ulaze vijeca, odnosno sudije koji
odlucuju o stvarima iz iste pravne oblasti. U odjeljenju se odrzavaju sjednice na kojima se
razmatraju pitanja od interesa za rad odjeljenja, a narocito: organizovanje unutrasnjeg
poslovanja odjeljenja, pracenje stanja poslovanja odjeljenja, unapredenje metoda rada
odjeljenja i profesionalna obuka sudija, strucnih saradnika i pripravnika - diplomiranih pravnika.
U sudovima se odrzavaju i opste sjednice svih sudija koje se sazivaju kada je to predvideno
pravilima sudskog postupka. Za punovaznost odlucivanja na opstoj sjednici potrebno je
prisustvo najmanje dvije trecine sudija, a odluke se donose vecinom glasova prisutnih sudija,
s tim da ovu sjednicu saziva i njenim radom rukovodi predsjednik suda.
Krivicni sud je sastavni dio sudova opste i specijalizovane nadleznosti, zbog toga sto se
krivicno pravosude vrsi u okviru jedinstvene pravosudne funkcije. To znaci da krivicni sud
nije poseban sud, vec poseban sastav suda opste i specijalizovane nadleznosti, koji je
nadlezan da rasvijetli i rijesi krivicnu stvar.
Ukupno posmatrano, uredenje i organizacija sudova u BiH zasnivaju se na sljedecrm nacelima:
(a) nacelo izbornosti i razrjesivosti sudija, (b) nacelo zbornosti u vrsenju sudijske funkcije, (c)
nacelo visestepenog odlucivanja i (d) nacelo samostalnosti i nezavisnosti sudova
Nacelom izbornosti i razrjesivosti sudija rjesava se pitanje sticanja svojstava sudije i
prestanka tog svojstva. Naime, svojstvo sudije moze se steci na dva nacina: postavljanjem
jednog lica za sudiju i izborom. Postavljenjem lice stice svojstvo sudije trajno, dok se izbor vrsi
na odredeno vrijeme, s tim da moze da dode i do reizbora sudije ako ispunjava uslove. Nas
zakonodavac je nacelom izbornosti i razrjesivosti sudija predvidio da se svojstvo sudije slice za
stalno, jer je predvideno da je sudijska funkcija stalna.
Nacelo zbornosti odnosi se na nacin rada sudova. Naime, sudovi rade na rasvjetlananju
krivicnih stvari, po pravilu, u zbornom sastavu kao kolegijalna tijela, tj. u vijecima. Ovo nacelo
je dosljedno sprovedeno u svim sudovima - nizim i visim.
Od primjene ovog nacela postoji jedan izuzetak, kojim se omogucava inokosno odlucivanje
sudije pojedinca. Ovaj izuzetak predviden je u opstinskim (osnovnim) sudovima za najlaksa
krivicna djela koja su tacno odredena u zakonu. Naime, radi se o krivicnim djelima za koja je
propisana kao glavna kazna novcana kazna ill kazna zatvora do pet godina. Inace, vrijednost
ovog nacela je ocigledna, jer njegova primjena doprinosi svestranom i objektivnom
rasvjetljavanju i rjesavanju krivicnih stvari.
Nacelo visestepenosti odlucivanja znaci da u jednoj krivicnoj stvari odlucuje vise nizih i
visih sudova. U zakonu je predvideno kao pravilo da u jednoj krivicnoj stvari odlucuju sudovi u
dva stepena, tj. prvostepeni i drugostepeni sudovi. Od ovog pravila postoje izuzeci na osnovu
kojih u krivicnoj stvari moze odlucivati i trecestepeni sud. Ovi izuzeci predvideni su u clanu
333 stav 1 ZKPFBiH i clanu 324 stav 1 ZKPRS, gdje je propisano da ce u krivicnoj stvari
odlucivati trecestepeni sud, ako je drugostepeni sud izrekao novu osudujucu presudu
(ZKPRS), ili ako je drugostepeni sud preinacio presudu prvostepenog suda kojom je optuzeni
osloboden od optuzbe i izrekao presudu kojom se optuzeni oglasava krivim (ZKPFBiH i
ZKPRS). Medutim, da li ce drugostepeni, odnosno trecestepeni sud doci u situaciju da
odlucuje, to zavisi od lica koja su ovlascena da podnose redovne pravne lijekove. To znaci da
drugostepeni i trecestepeni sud nikada ne mogu da odlucuju o jednoj krivicnoj stvari po
sluzbenoj duznosti.
Nacelo samostalnosti i nezavisnosti sudova znaci da su sudovi u svom radu li i nezavisni,
tj. da na njihov rad niko ne moze uticati. To znaci da sudije u vrsenju sudijske funkcije slobodno
tumace i primjenjuju zakon i cuvaju ustavnost i zakonitost, primjenjujuci slobodno sudijsko
uvjerenje o ocjeni dokaza. Ovo nacelo proistice iz nacela podjele vlasti, prema kome sudsku
22
vlast vrse sudovi. Potvrda samostalnosti i nezavisnosti sudova je zakonska odredba prema
kojoj sudija ne smije biti clan niti obavljati bilo kakvu duznost u organima politickih stranaka,
odnosno udruzenjima ili fondacijama povezanim s polititickim strankama i uzdrzavace se od
ucesca u aktivnostima politickih stranaka koje imaju javni karakter.

Vrste krivicnih sudova uopste


Uobicajeno je da se sudovi, u pogledu ovlascenja koja imaju u odnosu na sudenje, dijele
na redovne i vanredne. Redovni su oni sudovi ciji su organizacija I postupak redovni, jer se
zasnivaju na opsteusvojenim pravnim standardima. Redovni sudovi mogu biti sudovi opste
nadleznosti i specijalizovani sudovi. Sudovi opste nadleznosti sude, po pravilu, za sva
krivicna djela i za sve optuzene, sem onih iz nadleznosti specijalizovanih sudova.
Specijalizovani sudovi sude samo za odredena krivicna djela ili samo za krivicna djela
odredenih ucinilaca (ratione materiae ili intuitu personae). Takvi su ranije bili vojni
sudovi. Vanredni sudovi (koji se osnivaju kao privremeni ili stalni), u sudenju za odredene
krivicne predmete ili u pogledu organizacije, odstupaju od redovnih sudova.
Pored toga, sudovi mogu biti pozivni (bez gradana), mjesoviti (u kojima gradam sude
ravnopravno sa pozivnim sudijama) i porotni (gdje gradani odlucuju o cinjenicnim, a pozivne
sudije o pravnim pitanjima). Krivicni sudovi u BiH su pozivni.
Znacajna je i podjela sudova prema rangu i stepenu, odnosno instanci. Sudovi kojiirurfe
povjereno sudenje sa drustvenog gledista znacajnijih i tezih krivicnih djela su sudovi viseg
ranga, a sudovi kojima je povjereno sudenje sa drustvenog gledista laksih i manje znacajnih
krivicnih djela su sudovi nizeg ranga (rang je vezan za prvostepenu stvarnu nadleznost). Sud
vise instance je onaj koji ispituje (podvrgava svojoj ocjeni) odluku drugog suda radi eventualne
izmjene. Sud viseg stepena je, u isto vrijeme, i sud viseg ranga prema sudu nizeg stepena. Sud
najni/e (prve) instance je prvostepeni sud, a sudovi vise instance su sudovi pravnih lijekova.
U BiH postoje cetiri prvostepena suda: Sud BiH, zatim opstinski, odnosno osnovni i kantonalni,
odnosno okruzni sudovi. Opstinski, odnosno osnovni sud je sud nizeg ranga u odnosu na
kantonalni, odnosno okruzni, iako oba sude u prvom stepenu. Prvostepeni sud u BDBiH je
Osnovni sud BDBiH.
S obzirom na funkcionalnu nadleznost, od znacaja je i podjela sudova na istrazne i presudne.
Istrazni sudovi su oni koji vode prethodni postupak, a presudni sudovi odlucuju o krivicnoj
stvari u meritumu.

Vrste krivicnih sudova u BIH


Sudovi se osnivaju i ukidaju zakononm.
Parlamentarna skupstina BiH je usvojila pomenuti zakon u istovjetnom tekstu, koji je kasnije
mijenjan i dopunjavan.
Osnivanjem Suda BiH omoguceno je pruzanje sudske zastite u stvarima koje spadaju u
nadleznost drzave BiH, sto prema utavu BiH predstavlja preduslov za uspostavljanje vladavine
prava u BiH. Sud ima svoju stvarnu nadleznost i u krivicnopravnoj oblasti, cije je izvoriste u
clanu Ill/lg) . -a BiH koji odreduje da je nadleznost institucija BiH provodenje medunarodnih i
mstluentitetskih propisa, ukljucujuci i odnose sa Interpolom. Znacenje te ustavne odredbe se
svodi na primjenu i koordinaciju medunarodnih i meduentitetskih krivicnopravnih propisa u
situacijama kada medunarodni kriminalitet prelazi granice odnosno kada entitetski
kriminalitet prelazi granice entiteta, a u sve. to su ukljuceni i odnosi sa Interpolom.
Opstinski sudovi u FBiH (koji se u RS nazivaju osnovni sudovi) su nadlezni sprovode samo
prvostepeni krivicni postupak za krivicna djela odredene tezine ii izlaganja o stvarnoj
nadleznosti). Ovi sudovi se osnivaju za podrucje jedne ili opstina u kantonu (u FBiH),
odnosno za podrucje jedne ili vise opstina (u RS). Sudije opstinskog (osnovnog) suda bira
Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH. Sredstva za rad opstinskih sudova obezbjeduju
kantoni, a za osnovne sudove – budzet RS.

23
Osnovni sud BDBiH je nadlezan da u prvom stepenu rjesava sve krivicne imete.Ukoliko
posebne okolnosti nalazu, a sam sud ustanovi da je to u interesu isnosti i ekonomicnosti
postupka, Osnovni sud BDBiH i Apelacioni sud BDBiH mogu zasjedati van sjedista suda, i to
na nekom drugom mjestu u Brcko distriktu. iije Osnovnog suda BDBiH bira Visoko sudsko i
tuzilacko vijece BiH, a sredstva i rad ovog suda obezbjeduju se u budzetu BDBiH.
Kantonalni sudovi (koji se u RS nazivaju okruzni sudovi) sude u prvom stepenu za
krivicna djela iz svoje stvarne nedleznosti i u drugom stepenu po zalbama stranaka protiv
presuda opstinskog (osnovnog) suda. Kantonalni (okruzni) sudovi vrse i druge zakonom
odredene poslove u obavljanju krivicne sudske funkcije (vidjeti izlaganja o stvarnoj
nadleznosti). Kantonalni sudovi se osnivaju za podrucje jednog kantona, a okruzni za podrucje
dva ili vise osnovnih sudova. Sudije kantonalnog lokruznog) suda bira Visoko sudsko i tuzilacko
vijece BiH. Uslove za rad kantonalnih sudova obezbjeduju kantoni, a okruznih sudova - budzet
RS.
Apelacioni sud BDBiH je sud drugog stepena u odnosu na Osnovni sud BDBiH. Sudije
Apelacionog suda BDBiH bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a sredstva za rad ovog suda
obezbjeduju se u budzetu BDBiH.
Vrhovni sud FBiH (sa sjedistem u Sarajevu) i Vrhovni sud RS (sa sjedistem u Banjoj Luci)
su sudovi trece instance, tj. odlucuju o zalbama protiv drugostepenih odluka kantonalnih
(okruznih) sudova, kad je takva zalba izuzetno dozvoljena i obavljaju druge poslove odredene
zakonom. Sudije vrhovnih sudova bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a sredstva za
njihov rad obezbjeduju se u budzetu FBiH, odnosno budzetu RS.
Odjeljenja van sjedista suda se osnivaju i ukidaju zakonom i trajno su smjestena u mjestu
koje se nalazi na podrucju suda, ali van njegovog sjedista. U odjeljenju van sjedista suda, sud,
u pravilu, obavlja sve poslove iz svoje nadleznosti za podrucje za koje je odjeljenje osnovano,
a njegovim radom rukovodi predsjednik suda. Predsjednik suda uputstvom utvrduje mjesto
vodenja postupka i nacin formiranja sudskih vijeca u predmetima u kojima broj sudija
rasporedenih u odjeljenju van sjedista suda nije dovoljan za postupanje po pravilima
sudskog postupka, s tim da pri donosenju ovog uputstva predsjednik suda vodi racuna o
efikasnosti rada suda i ekonomicnosti sudskog postupka. Izuzetno, predsjednik suda u
pojedinacnom predmetu, na zahtjev postupajuceg sudije, moze iz razloga efikasnosti,
smanjenja troskova ili drugih opravdanih razloga odrediti da se postupak, odnosno pojedine
radnje u postupku vode i van mjesta u kome bi se inace trebale voditi.
Odluku da se odrzavaju sudski dani moze donijeti sud, i to radivodenja postupaka ili
obavljanja drugih poslova u mjestima koja se nalaze na podrucju suda, ali van njegovog
sjedista, odnosno odjeljenja van sjedista suda. Odluke o mjestu i vremenu odrzavanja sudskih
dana donosi predsjednik suda, sto se objavljuje na oglasnoj tabli suda, kao i na oglasnoj tabli
u zgradi u kojoj se odrzavaju sudski dani.
Sudska uprava postoji u svim sudovima, pocev od opstinskih (osnovnih), do vrhovnih
sudova, odnosno Suda BiH i Apelacionog suda BDBiH. Na celu sudske uprave je predsjednik
suda, koji je odgovoran za rukovodenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom. On
predstavlja sud pred drugim organima i organizacijama, moze pojedine svoje nadleznosti
prenijeti na sudije ili radnike suda i odreduje sudiju koji ce vrsiti duznost predsjednika suda u
njegovom odsustvu.
Poslove iz djelokruga pravosudne uprave na nivou FBiH i RS vrse Federalno ministarstvo
pravde, odnosno Ministarstvo pravde RS. Inace, poslovi pravosudne uprave koji su u
nadleznosti mini stars tava pravde odnose se na vrsenje nadzora i pracenje primjene zakona o
sudovima i drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje sudova; pracenje
obavljanja poslova sudske uprave; davanje saglasnosti na pravilnik o unutrasnjoj organizaciji i
sistematizaciji radnih mjesta u sudovima; saradnju sa predsjednikom suda u rjesavanju prituzbi
koje primi ministarstvo pravde, a koje se odnose na sudsku upravu; davanje prijedloga
predsjedniku suda i saradnju s njim radi unapredenja organizacije i poslovanja suda;
prikupljanje statistickih podataka o radu sudova i davanje uputstava sudovima za

24
prikupljanje, vodtenje I stavljanje tih podataka; obezbjedenje materijalnih uslova za rad
sudova i vrsenje nadleznosti u vezi sa sudskim budzetom, u skladu sa zakonom.

NEZAVISNOST SUDA I SUDIJA


Nacelo nezavisnosti suda i sudije znaci da su sudovi, a time i sudije u svome radu nezavisni,
tj. da na njihov rad ne moze niko uticati.To je nezavisnost prema predstavnicima legislative i
egzekutive, kao i prema svakom drugom uticaju. Zabrana uticanja na sud ne odnosi se samo
na drzavne organe, nego i na sve druge (politicke organizacije, sredstva javnog informisanja,
javno mnjenje, stranke u postupku i dr).
Sudska nezavisnost moze biti shvacena kao stvarna ili supstancijalna ivilnost (koja treba
da obezbijedi nezavisno vrsenje sudske funkcije, tj. :injenost sudije zakonu), licna
nezavisnost (koja stiti sudiju od kontrole i uticaja sne vlasti i obezbjeduje njegovu podobnost
da se odupre svakom drugom uticaju), kolektivna nezavisnost (suda kao drzavnog organa),
interna nezavisnost (koja treba da eliminise uticaj drugih sudija, viseg autoriteta ili viseg
ranga na sudiju koji postupa i odredenom slucaju).
Licna nezavisnost sudije zavisi od nacina, uslova i postupka imenovanja i razrjesenja,
odgovornosti i unapredenja, materijalne sigurnosti i si. Od posebnog je znacaja ustanova
stalnosti sudske funkcije, uvedena i u Ustav FBiH, s ciljem da se obezbijedi nezavisan
polozaj suda i sudija. Sudska funkcija je stalna, ali ne i dozivotna, jer prestaje zbog
ispunjenja uslova za penziju. lako krupna tekovina nase nove sudske organizacije, stalnost
nije dovoljna da obezbijedi sudsku nezavisnost, jer, kao sto moze postojati nezavisan sudija
koji nije stalan, tako se moze naci i stalan sudija koji nije nezavisan.
Nezavisnost sudije treba da se obezbijedi i garantovanjem da on nece biti kaznjavan
premjestanjem iz jednog suda u drugi, sto se postize ustanovom nepokretnosti
(nepremjestivosti) sudije. To se osigurava garantovanjem sudiji da moze biti rasporeden
na rad u drugi sud istog ili nizeg nivoa pod uslovom da na to pristane taj sudija. Ovo
upucivanje je ograniceno:
a) na period od najduze sest mjeseci, ako u sudu u koji se sudija privremeno upucuje nema
dovoljan broj sudija;
b) na period od najduze 12 mjeseci, ako u je u sudu u kojem sudija redovno vrsi duznost sudije
privremeno smanjen obim posla;
c) na period od najduze 12 mjeseci, radi pornoci u otklanjanju zaostalih nerijesenih precfrneta u
sudu u koji se sudija privremeno upucuje;
d) na neodredeni period, ako je sudija upucen u drugi sud radi rada na odredenom predmetu,
jer je zbog izuzeca sudija u torn sudu bilo neophodno privremeno upucivanje sudije iz drugog
suda kako bi radio na torn predmetu;
e)na neodredeni period, ako se sudija suda u kojem se vrsi upucivanje nalazi na oosustvu u
duzem trajanju. Medutim, sudija se ne moze privremeno uputiti u drugi sud vise od dva puta
uzastopno, osim ako je u meduvremenu vrsio duznost sudije u sudu u koji je imenovan u
periodu od najmanje 12 mjeseci. Od upucivanja u drugi sud uz pristanak sudije, treba
razlikovati upucivanje bez pristanka sudije (clan 51 ZVSTV). Sudija se moze bez njegovog
pristanka uputiti u drugi sud da vrsi duznost sudije na period od najduze tri mjeseca, i to samo
u slucaju ako se takvo upucivanje vrsi u cilju njegovog ucesca u radu na pojedinacnom
predmetu u sudu u koji se vrsi upucivanje ili u slucaju da nijedan drugi sudija nije pristao na
to. Treba imati u vidu da se sudija ne moze privremeno uputiti u drugi sud bez njegovog
pristanka ako je privremeno upucivan u drugi sud u prethodnih 12 mjeseci.
Odluku o privremenom upucivanju sudije na rad u drugi sud donosi Visoko sudsko i tuzilacko
vijece BiH, i to na zahtjev predsjednika suda koji zeli da se sudija privremeno uputi u sud ciji
je on predsjednik. Obaveza je Visokog sudskog i tuzilackog vijeca BiH da obavi konsultacije s
predsjednikom suda koji je podnio kao i sasudijom koji je planiran za privremeno
upucivanje, te sa predsjednikom suda u kojem sudija redovno vrsi sudijsku duznost.

25
Inkompatibilnost sudijske funkcije sa obavljanjem drugih funkcija, poslova i
aktivnosti predvida ZVSTV, kao jednu od garancija sudske nezavisnosti. U opstu
zabranu vrsenja nespojivih funkcija, spadaju sljedece zabrane:
a)sudija ne smije obavljati bilo kakvu duznost koja je nespojiva s njegovom duznosti ili
duznost za koju se moze smatrati da ometa ravno i nepristrasno vrsenje duznosti sudije
ili koja moze imati negativan uticaj na ivisnost ili ugled sudijske duznosti, dovesti u
sumnju njegovu sposobnost da jpa nepristrasno ili stetiti ugledu sudijske duznosti. Iz ove
odredbe proizilazi da sudija moze vrsiti i neku drugu sluzbu, posao ili duznost, pod
uslovom da to ne dovodi u pitanje samostalnost, nezavisnost i ugled suda i sudije;
b)sudija ne smije clan niti obavljati bilo kakvu duznost u organima politickih stranaka,
odnosno uzenjima ili fondacijama povezanim s politickim strankama i mora se uzdrzavati
ucesca u aktivnostima politickih stranaka koje imaju javni karakter;
c)sudija ne smije biti clan bilo kakve organizacije koja vrsi diskriminaciju na osnovu rase,
boje, polne opredijeljenosti, vjerske pripadnosti ili etnickog porijekla ili nacionalne
pripadnosti, niti smije ugovoriti koriscenje objekata koji pripadaju takvim organizacijama
i mora istupiti iz takvih organizacija odmah nakon sto sazna za takvo njihovo postupanje.
Uz to, postoji i zabrana vrsenja javnih duznosti, duznosti iz ivne oblasti i drugih
duznosti,na osnovu kojih sudija ne smije:
a)vrsiti bilo kakvu drugu javnu duznost koja je nespojiva s vrsenjem sudijske losti, osim ako
ZVSTV nije drukcije propisano;
b) biti advokat, notar ili ivljati druge poslove koji se obavljaju uz naplatu, a koji su nespojivi s
vrsenjem losti sudije, osim ako zakonom nije drukcije propisano. Za posao izvan suda sudija
bi primao honorar, po pravilu nesrazmjerno visok, i to bi u mnogim slucajevima
predstavljalo uvodenje sudije u primanje mita, pored mnogih drugih nezgoda (honorarni
posao bi bio obavljan u vrijeme kada treba vrsiti sudijske duznosti ili se sudijski posao ne bi
obavljao usljed premorenosti ili bi sudija i nesvjesno bio blagonaklon prema strankama od
kojih mu zavisi posao i tome slicno). Izuzetno, sudije mogu biti ukljucene u akademske,
nastavne ili slicne aktivnosti u cilju educiranja javnosti i biti za njih nagradene;
c) biti clanovi upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih preduzeca ili drugih pravnih
lica
d) obavljati bilo kakve druge duznosti koje mogu ometati vrsenje duznosti sudije
Nezavisnost sudija obezbjeduje se i raznim mjerama koje sprecavaju medusobni uticaj
sudija u istom sudu. Tako, na primjer, ova nezavisnost se kod donosenja sudskih odluka u
vijecima obezbeduje tako da predsjednik vijeca glasa posljednji.
Sudska nezavisnost obezbjeduje se i odvajanjem sudske od drugih vlasti, pri cemu je
posebno znacajno da se odvoji sudska od izvrsne vlasti. Ovu nezavisnost suda garantuje
vec spomenuti ustavni princip podjele vlasti. U praksi, ta nezavisnost. prije svega, zavisi od
toga kako je rijeseno pitanje nadzora nad radom pravosudne uprave i finansiranja rada
sudova.

UNUTRASNJE UREDENJE SUDOVA


Unutrasnje uredenje sudova odnosi se, prije svega, na brojni sastav suda. ucesce
gradana u vrsenju pravosuda, imenovanje i razrjesenje sudija (apstraktna sposobnost)
i izuzece sudija (konkretna sposobnost)

Brojni sastav suda


Kao organ u postupku, sud moze biti sastavljen od jednog sudije (sudija pojedinac) ili od
vise sudija (vijece). Brojni av suda je zakonom odreden na sljedeci nacin:
1) U prvom stepenu sudovi sude u vijecima sastavljenim od trojice sudija za icna djela za
koja se po zakonu moze izreci kazna zatvora od pet godina ili teza kazna
2) Sudija pojedinac u prvostepenom sudu sudi krivicna djela za koja je jisana kao
glavna novcana kazna ili kazna zatvora do pet. Ovaj sudija sprovodi i postupak za

26
izdavanje kaznenog naloga. Sudija pojedinac, kao sudija za maloljetnike, sprovodi
pripremni postupak i vrsi druge duznosti
3) U drugom stepenu sudovi sude u vijecima sastavljenim od trojice sudija
4) U trecem stepenu sudovi sude u vijecima sastavljenim od pet sudija. Sudenje u trecem
stepenu dato je Vrhovnom sudu FBiH, odnosno vrhovnom sudu RS.
5) U vijecu sastavljenom od trojica sudije sud odlucuje o zalbama protiv kada je to
odredeno zakonom i donosi odluke van glavnog pretresa (tzv. vanraspravno vijece). U
sudovima u kojima se, zbog nedovoljnog broja sudija, ne moze obrazovati to vijece, a koji
sude samo u prvom stepenu, resavanje ovih stvari prelazi u nadleznost takvog vijeca
neposredno viseg suda, ako zakonom nije drukcije odredeno.
6) Osim sudije pojedinca koji sudi odredena krivicna djela, u prvostepenim sudovima
postoje i druge sudije koje ne sude, vec kao pojedinci donose druge odluke, odnosno
obavljaju druge radnje u postupku. To su: sudija za prethodni postupak, ijudija za
prethodno saslusanje, predsjednik suda i predsjednik vijeca.
7) U vijecu sastavljenom od trojice sudija, sud odlucuje i o zahtjevu za ponavljanje
postupka

Ucesce gradana u vrsenju krivicnog pravosuda


Kod obrazovanja suda kao vijeca postavlja se i pitanje da li ce se obrazovati sud iskljucivo od
stalnih sudija (sudija po pozivu), kojima je to jedino zanimanje ili ce se sastaviti mjesoviti sud,
od sudija po pozivu i gradana, ili, najzad, sud sastavljen samo od sudija gradana (koji se
sudenjem bave povremeno, kao gradanskom duznoscu). Od ova tri logicki moguca rjesenja,

u savremenom pravu zborni sudski organi obrazuju se ili iskljucivp od sudija po pozivu ili kao
mjesoviti kolegijumi sudija po pozivu i sudija gradana.
Pod sudijom po pozivu razumiju se oni koji su kao sudije u radnom odnosu i koji pripadaju
stalnom sudskom redu. Osnovna obiljezja, medutim, koja odreduju vrsenje funkcije sudije
kao zanimanja ili profesije, su, uglavnom, ista: strucnost, stalnost, trajnost, nagradivanje i
dr. Sudija gradanin ne vrsi funkciju stalno, nego povremeno, uz drugo glavno zanimanje.
Ideja o ucescu gradana u sudenju stara je koliko i sudstvo. Ova ideja ostvarivana je na
razlicite nacine i u razlicitoj formi, zavisno od stepena razvoja drustva.
Pravo porotno sudenje je oblik sudenja u kojem gradani obrazuju posebno sudsko njece.
tzv. porotu. U sustini, porota je duzna da utvrdi cinjenicno stanje i da na osnovu toga
oglasi optuzenog krivim ill da ga oslobodi od optuzbe.
Posebno vijece, sastavljeno od pozivnih sudija (ili sudija pojedinac), rjesava pravna pitanja
i, na osnovu odluke porote da je optuzeni kriv, izrice krivicnu sankciju.
Porotno sudenje u nepravom vidu je takav oblik ucesca gradana u sudenju, u kome pozivne
i gradani kao sudije porotnici obrazuju jedno jedinstveno vijece, tzv. mjesoviti vid ucesca
gradana u sudenju.
Subjektivna sposobnost sudije
Subjektivna sposobnost sudije javlja se u dva vida: kao apstraktna (opsta) sposobnost za
ucestvovanje u bilo kom procesu i kao konkretna (relativna) sposobnost, tj. sposobnost
jednog apstraktno sposobnog sudije da ucestvuje u postupku po odredenoj krivicnoj stvari.
Da bi neko lice bilo sudija i da bi moglo ucestvovati u sudenju, mora biti imenovano za
sudiju, u skladu sa zakonom, I uvedeno u sudijsku duznost kod suda u kojem je sudija.
Uvodenje u duznost postize se stupanjem na duznost po datoj svecanoj izjavi. Prije stupanja
na duznost, imenovani sudija daje svecanu izjavu usmeno pred predsjednikom Visokog
sudskog i tuzilackog vijeca BiH ili clanom ovog vijeca koga ovlasti predsjednik, kao i
stavljanjem potpisa na izjavi. Tekst svecane izjave utvrden je ZVSTV, a njome sudija prije
stupanja na duznost daje obavezu da ce se u svom radu pridrzavati Ustava i zakona, da ce
donositi odluke po svom najboljem znanju, da ce svoju duznost vrsiti savjesno, odgovorno i

27
nepristrasno u cilju provodenja vladavine zakona i da ce stititi slobode i prava pojedinaca
zagarantovane Ustavom BiH.

Imenovanje sudija
Nacelno, sudije je potrebno birati, odnosno razrjesavati na nacin kojim se obezbjeduje
sposobnost za vrsenje sudijske funkcije i nezavisnost izabranih sudija. Ovo pitanje posebno je
znacajno u drzavama koje obezbeduju stalnost sudijske funkcije, gdje izabrani sudija ostaje na
toj funkciji do kraja radnog vijeka. U pogledu imenovanja sudija po pozivu, teorijski su moguca
dva nacina: postavljenje sudija od nadleznog drzavnog organa ili izbor.
Posto je vrsenje sudijske funkcije sa drustvenog aspekta veoma odgovorna duznost, u
zakonodavstvu se posebna paznja posvecuje normiranju opstih uslova koje treba da
ispunjava jedno lice da bi bilo sposobno za sticanje svojstva sudije. Medu tim uslovima
posebno se isticu strucna sposobnost i moralna podobnost. Jedno lice za sticanje svojstva
sudije treba da ispunjava najprije uslove za sticanje svojstva sudije uopste, kao i posebne
uslove za sticanje svojstva sudije odredenog suda.
Da bi jedno lice steklo svojstvo sudije mora da ispunjava sljedece opste uslove:
a)da je drzavljanin BiH;
b) da je intelektualno i fizicki sposobno da obavlja sudijsku duznost;
c)da ima diplomu pravnog fakulteta iz BiH ili SFRJ ili nekog drugog pravnog fakulteta, pod
uslovom da je diploma koju je izdao taj pravni fakultet nostrificirana u skladu sa zakonom
d) da ima polozen pravosudni ispit u BiH ili u SFRJ;
e) izuzetno, da ima polozen pravosudni ispit u periodu od 6. aprila 1992. do 31. marta 2004.
godine u nekoj od drzava koje su ranije bile dio SFRJ i da je vrsilo duznost sudije ili tuzioca u BiH
u periodu od 6. aprila 1992. do 31. marta 2004. godine;
f) da se odlikuje profesionalnom nepristrasnoscu, visokim moralnim kvalitetima i ookazanim
strucnim sposobnostima, kao i da ima odgovarajucu obuku i strucnu spremu
Osim ovih opstih uslova, kao poseban uslov predvideno je i radno iskustvo na slovima
pravne struke, koje je razlicito i zavisno je od suda za koji se sudija bira. Prema tome, za
sudiju opstinskog (osnovnog) suda moze biti izabrano lice koje, pored uslova, ima najmanje
tri godine radnog iskustva na pravnim poslovima nakon polozenog pravosudnog ispita. Za
sudiju kantonalnog (okruznog) suda poseban uslov radno iskustvo od najmanje pet godina
(kao sudija, tuzilac, advokat), a za sudije vrhovnih sudova FBiH i RS i Apelacionog suda
BDBiH - najmanje osam godina.
Sudije Suda BiH moraju imati najmanje osam godina relevantnog radnog iskustva na
pravnim poslovima nakon polozenog pravosudnog ispita. Izuzetak su tog suda koje su se
zatekle na duznosti na dan stupanja na snagu Zakona o Sudu BiH, a prije imenovanja za
sudije su imali najmanje 15 godina iskustva u radu profesori ili docenti pravnih fakulteta u
BiH, koji su mogli da nastave obavljati sudije Suda BiH bez obzira na to da li imaju
polozen pravosudni ispit.
Dodatni sudija mora ispunjavati profesionalne uslove propisane za sudiju suda u koji se
dodatni sudija imenuje. Za dodatnog sudiju moze biti imenovan sudija ili tuzilac u penziji, i
to do navrsene starosne dobi od 72 godine.
Pravosudni ispit je uslov za izbor svakog sudije. Taj uslov moze biti zamijenjen
nekom visom strucnom kvalifikacijom (magisterijum ili doktorat pravnih i) iz predmeta
krivicno pravo (materijalno i procesno), gradansko pravo materijalno i procesno), iz
porodicnog, privrednog, upravnog, radnog i ustavnog prava kao i za sudije ustavnih
sudova kojima je u smislu zakona Ministarstvo pravde izdalo rjesenje.

Izborni postupak
Odredbe o imenovanju sudija sadrzane su u ZVSTV. Ovaj postupak utvrduje svojim
poslovnikom Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH koje moze zahtijevati koriscenje
standardnog prijavnog materijala. Imenovanju sudija prethodi javni konkurs za upraznjena
28
mjesta koji se objavljuje za cijelu teritoriju BiH i to na nacin koji odredi Visoko sudsko i
tuzilacko vijece BiH.
To vijece ima podvijeca za predlaganje kandidata sastavljena od pet clanova (za sudijska
mjesta u FBiH i RS odnosno najmanje tri clana (za sudijska mjesta na nivou BiH i BDBiH). U
vijecima od tri clana, podvijeca obavljaju razgovor sa kandidatima za upraznjeno mjesto, i to
na osnovu sposobnosti, podobnosti i strucnosti, te sacinjenu rang listu kandidata
dostavljaju Visokom sudskom i tuzilackom vijecu BiH koje donosi konacnu odluku o imenovanju.
Niko ne moze biti imenovan za sudiju ukoliko sa njim prethodno nije obavljen razgovor.
Prilikom donosenja odluke o imenovanju Vijece vodi racuna o kriterijumima (strucno znanje,
radno iskustvo i radni rezultati. sposobnost pokazana kroz objavljivanje naucnih radova i
druge aktivnosti u struci. komunikativnost, odnosi sa radnim kolegama itd.) i moze (radi
provjere strucnosti kandidata u skladu sa ovim kriterijumima) uvesti kvalifikaciono testiranje
kandidata u pisanoj formi koje obuhvata devet oblasti. U slucaju da se obavlja pismeno
testiranje kandidata, Vijece ce se pobrinuti da lica koja ocjenjuju test tokom procesa
ocjenjivanja ne znaju identitet lica koje je radilo test.
Vijece primjenjuje i odgovarajuce ustavne odredbe kojima se ureduju jednaka prava
konstitutivnih naroda i ostalih. Zakonska je obaveza da imenovanja na svim nivoima
pravosuda treba da imaju za cilj i postizanje jednakosti polova. Isto tako, Vijece moze traziti
da mu se u pisanoj formi dostave misljenja o strucnim i drugim kvaliflkacijama
kandidata. Lice imenovano na duznost sudije preuzima duznost na dan koji odredi Vijece.
Ako iz razloga koji nisu opravdani imenovano lice ne preuzme duznost u vremenskom
roku koji odredi Visoko sudsko i tuzilacko vijece.
Vijece ponistava odluke o imenovanju i na tu duznost imenuje drugo lice iz rupe
prijavljenih kandidata, ili ce ponovno objaviti konkurs za to upraznjeno mjesta.
Odluka o imenovanju kandidata na duznost sudije sadrzi obrazlozenje u pisanoj formi. Tu
odluku Vijece moze ponistiti, pa ce na tu duznost imenovati drugo lice iz grupe prijavljenih
kandidata ili ce ponovno objaviti konkurs za to upraznjeno mjesto.
Predsjednike i sudije, ukljucujuci i dodatne sudije, bira i razrjesava Visoko sudsko i tuzilacko
vijece BiH, koje cini 15 clanova. Clanovi Vijeca su lica visokih moralnih kvaliteta i
profesionalne nepristrasnosti, poznata po djelotvornosti, strucnosti i profesionalnoj
nepristrasnosti, te nezavisna i nepristrasna u obavljanju svojih duznosti. Sastav Vijeca, po
pravilu, odrazava sastav naroda i polnu zastupljenost u BiH. Clanovi Vijeca imaju mandat od
cetiri godine i mogu bid birani najvise dva puta uzastopno. Lice koje je imalo dva uzastopna
mandata, ne moze ponovo biti izabrano za clana Vijeca prije isteka roka od
cetiri godine od kraja prethodnog mandata
Sudijska funkcija je stalna. Predsjednici sudova biraju se na sest godina (Sud BIH, sudovi
entiteta, kantonalni, odnosno okruzni sudovi) odnosno cetiri godine (opstinski, odnosno
osnovni sudovi) i mogu biti ponovo birani. Predsjednik suda je jedan od sudija imenovanih u
odnosni sud i treba da
posjeduje dokazane rukovodne i organizacione sposobnosti bitne za rad tog suda.

Odgovornost sudije
Sudija je nezavisan, ali je, u isto vrijeme, i odgovoran za eventualne zloupotrebe sudijske
funkcije. Sudijska odgovoraost (krivicna, gradanska, disciplinska i politicka), koja ne smije
da narusava njegovu nezavisnost, sustinski se razlikuje od odgovornosti drugih zaposlenih
u drzavnim organima.
a) Krivicna odgovornost sudije. Sudija odgovara samo za krivicna djela ucinjena u
vrsenju sluzbene duznosti sa umisljajem. Za krivicnu odgovornost sudije vaze odredbe o
krivicnoj odgovornosti drugih sluzbenih lica.
Sudije uzivaju materijalnopravne i procesnopravne imunitete (sudija ne moze biti krivicno
gonjen, uhapsen ili zadrzan u pritvoru niti moze odgovarati u gradanskom postupku za
misljenje koje daje ili za odluku koju fccese u okviru svojih sluzbnih duznosti.
b) Gradanska odgovornost sudije. Ovo pitanje je u tijesnoj vezi sa institutom nezavisnosti
sudije, tako da za stetu koju sudija ucini svojim nezakonitim ill nepravilnim radom gradanima
29
ili pravnim licima odgovara BiH, odnosno entitet (kanton) ili Brcko distrikt koji finansiraju rad
sudova.
C) Prestanak mandata za vrsenje duznosti. Uslove za prestanak mandata za vrsenje
ouznosti sudije, ZVSTV sveo je na manji broj i iskljucio mogucnost njegpvog prosirenja. Sudiji
ce, prestati mandat:
1) kad navrsi starosnu dob propisanu za obavezan odlazaku penziju;
2) za predsjednika suda nakon isteka perioda za koji je imenovan;
3) u slucaju podnosenja ostavke;
4) u slucaju razrjesenja od strane Vispkog sudskog i tuzilackog vijeca BiH - kao rezultat
disciplinskog postupka;
5) ako se dokaze, na osnovu medicinske dokumentacije, da je trajno izgubio radnu
spososobnost za obavljanje sudijske funkcije
d) Udaljenje sudije od duznosti. Sudija se obavezno privremeno udaljava od duznosti dok
se nalazi u pritvoru i takvo udaljenje traje dok je odreden pritvor. Medutim, Vijece moze
produziti udaljenje od vrsenja duznosti i kad pritvor sudiji bude ukinut. Fakultatiyno
(diskreciono) udaljenje sudije od duznosti moguce je u sljedecim slucajevima:
1) ako je protiv njega pokrenuta istraga u krivicnom postupku;
2) ako je protiv njega tuzilac podigao optuznicu za krivicno djelo
3) ako je protiv njega pokrenut postupak za njegovo razrjesenje
4) ako je protiv njega pokrenut disciplinski postupak za disciplinski prekrsaj, a Vijece utvrdi
da se disciplinska odgovornpst ne moze utvrditi ako se sudija ne udalji tokom postupka od
vrsenja duznosti; 5) ako je vrsenje sluzbenih duznosti otezano zbog njegovog mentalnog,
emocionalnog ili fizickog stanja

Odluku o suspenziji sudije donosi Prvostepena disciplinska kormsija Vijeca, i o sluzbenoj


duznosti, na zahtjev Ureda disciplinskog tuzioca ili na zahtjev sjednika suda koji je
"nadreden" torn sudiji.

Konkretna sposobnost sudije

Apstraktno sposoban sudija, koji to postaje izborom i uvodenjem u duznost, biti i


konkretno sposoban da bi ucestvovao u postupku po jednoj krivicnoj stvari. Da bi
mogao suditi u konkretnom slucaju, sudija mora biti objektivan (nepristrasan). Konkretna
sposobnost sudije obezbjeduje se raznim oblicima izuzeca.

Pojam i vrste izuzeca

Izuzece sudije je ustanova krivicnog procesnog prava putem koje se iz krivicnog postupka
odstranjuje sudija u slucaju kada postoje razlozi koji ga cine nepodobnim za vrsenje sudijske
funkcije ili pobuduju sumnju u njihovu nepristrasnost i na taj nacin se istovremeno doprinosi
objektivnom i nepristrasnom ostvarivanju krivicnoprocesnog zadatka. Zadatak ove
krivicnoprocesne ustanove je da iz vrsenja sudijske funkcije odstrani sudiju koji se javlja kao
nepodoban za sudenje u konkretnoj krivicnoj stvari. Nepristrasnost sudije se odnosi, prije
svega, na odnos prema strankama u sporu, a Evropski sud za ljudska prava to utvrduje na
osnovu subjektivnog i objektivnog kriterijuma. Subjektivni test se tice licnog ubjedenja
odredenog sudije u slucaju. To je tzv. licna nepristrasnost koja se pretpostavlja dok se ne
dokaze suprotno. Objektivni test se odnosi na utvrdlvanje da li je sudija obezbijedio dovoljne
garancije da bi se iskljucile bilo kakve opravdane sumnje u vezi sa postojanjem njegove
nepristrasnosti. To znaci da sudija ne smije da bude opterecen predrasudama u vezi sa odlukom
koju donosi, ne smije da dozvoli da u sudnici bude pod uticajem spoljnih informacija, niti da ga
njegove licne emocije vode tokom postupka i da uticu na formiranje njegovog misljenja, vec da
svoje misljenje mora da zasniva na onom sto je izneseno na sudenju.
lzuzece je odstranjivanje sudije iz postupka zbog sumnje u njegovu nepristrasnost,
koju izaziva odredena veza izmedu sudije i predmeta sudenja ili pojedinih ucesnika u
postupku.Ta veza predstavlja osnov izuzeca i mora biti konkretna. Zato se moze traziti
30
samo izuzece poimenicno odredenog sudije, ne i svih sudija jednog suda ili izuzece svih
sudova. Osnov izuzeca, takode, ne moze biti sumnja stranke u pravno znanje (strucnost) i
nezavisnost sudije, jer je to pitanje apstraktne sposobnosti sudije, koje se rjesava u
postupku izbora i razrjesenja.
Neki osnovi zbog kojih inace apstraktno sposoban sudija ne moze ucestvovati u radu po
konkretnoj krivicnoj stvari takvog su znacaja da, sami po sebi, cim postoje izazivaju
nepovjerenje u njegovu nepristrasnost i takav se obavezno zamjenjuje drugim. Takvi
osnovi su u zakonu taksativno nabrojani, a izuzece koje se na njima zasniva naziva se
iskljucenje.
Druga grupa osnova je manjeg znacaja, a zbog svoje mnogobrojnosti i raznovrsnosti ne
nabrajaju se u zakonu. Ti osnovi se u zakonu navode samo uopsteno, a posto je vise u
pitanju interes stranaka, ostavlja im se mogucnost da, ako sumnjaju u njegovu
nepristrasnost, traze odstranjenje sudije u konkretnom slucaju. Izuzece iz ovih razloga
naziva se odstranjenje.
U nekim slucajevima, do izuzeca moze doci i na zahtjev samog sudije, ako postoji neki
od osnova za iskljucenje ili odstranjenje,I tada se radi o uzdrzanju. U zakonu nije moguce
uzdrzanje bez navodenja razloga ili ako se razlozi ne mogu podvesti pod osnove izuzeca.
Osnovi izuzeca
U zakonu su pojedinacno navedeni konkretizovani razlozi za obavezno izuzece (iskljucenje)
sudije:
1) Kada je ostecen krivicnim djelom koje je predmet postupka
2) Kada mu je osumnjiceni, odnosno optuzeni, njegov branilac, tuzilac, osteceni, njegov
zakonski zastupnik ili punomocnik, bracni, odnosno vanbracni drug ili srodnik po krvi u
pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobocnoj liniji do cetvrtog stepena, a po tazbini do
drugog stepena
3) Kada je sa osumnjicenim, odnosno optuzenim, njegovim braniocem, tuziocem ili
ostecenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika
4) Kada je u istom krivicnom predmetu ucestvovao kao sudija za prethodni 1 ? , sudija za
prethodno saslusanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik il punomocnik
ostecenog, odnosno tuzioca ili je saslusan kao svjedok ili kao vjestak
5) Kada je u istom predmetu ucestvovao u donosenju odluke koja se pobija zalbom
6) Ako postoje druge okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost

Postupak izuzeca
Zahtjev za izuzece mogu podnijeti i stranke i branilac. Izuzece je u javnom interesu i zato ga
moze traziti bilo koja stranka.Posto je branilac ovlascen da u korist optuzenog preduzima
sve radnje koje mole preduzeti i osumnjiceni, odnosno optuzeni, to znaci da branilac moze
traziti izuzece i bez posebnog ovlascenja osumnjicenog, odnosno optuzenog, ali ne moze
protiv njegove volje. lzuzece se ne moze postaviti tako da se trazi izuzimanje cijelog suda ili
cijelog vijeca. Moze se traziti samo izuzece poimenicno odredenog sudije koji u predmetu
postupa tj. koji vrsi sudijsku duznost u odredenom predmetu.
Zahtjev za odstranjenje sudije stranka i branilac mogu podnijeti do pocetka glavnog
pretresa. Zahtjev za iskljucenje sudije moze biti podnijet u svim stadijumima i fazama
postupka, ali poslije pocetka glavnog pretresa, ako je osnov iskljucenja stranka kasnije
saznala i zahtjev podnijela odmah po saznanju, najdalje do zavrsetka glavnog pretresa.
Bez obzira na to koji je osnov zahtjeva za izuzece, svaki zahtjev mora kumulativno
ispunjavati dva uslova: da je individualno odreden i da je obrazlozen. Zahtjev za izuzece
mora da se odnosi na individualno tacno odredenog i imenovanog sudiju.
Postupak za izuzece vodi se u okviru krivicnog postupka, ali je po svojoj prirodi neka vrsta
posebnog upravnog postupka. Zbog toga, po zahtjevu za izuzece koji podnosi stranka ili
branilac odlucuje opsta sjednica. Prije donosenja rjesenja o izuzecu pribavice se izjava
sudije ili predsjednika suda cije se izuzece trazi, a, po potrebi, sprovesce se i drugi uvidaji.

31
Sudija je duzan da sam pokrene pitanje ovog izuzeca ako stoji neki od osnova. Sudija cim
sazna za neke od ovih osnova za iskljucenje, duzan je da prekine svaki rad u predmetu
(nepodoban sudija) i da o tome obavijesti predsjednika suda. Ako je u pitanju iskljucenje
predsjednika suda, o tome odlucuje opsta sjednica. Sudija koji smatra da postoji razlog za
njegovo odstranjenje obavjestava o tome predsjednika suda, ali moze preduzimati i dalje
procesne radnje koje ne trpe odlaganje - sudija pod sumnjom. Prije donosenja rjesenja o
izuzecu pribavice se izjava sudiie ili predsjednika suda cije se izuzece trazi, a, po potrebi,
sprovesce se i drugi izvidaji.
Mogucnost pobijanja rjesenja povodom zahtjeva za izuzece ogranicena je na
najneophodniju mjeru, kako se ne bi komplikovao i odugovlacio postupak, a da bi se ipak
obezbijedila odgovarajuca prava stranaka. O zahtjevu se odlucuje u formi rjesenja, a
zahtjev se moze odbacjti, odbiti ili usvojiti. Zahtjev se odbacuje bez ulazenja u ispitivanje
po sustini:
1) ako je izjavljen od neovlascenog lica
2) ako je neblagovremen
3) ako stranka nije trazila poimenicno izuzece sudije ili ako nisu navedeni razlozi zbog kojih
se trazi izuzece ili su navedeni razlozi koji su vec bili odbijeni
4) Zahtjev se odbija ako se utvrdi da razlozi navedeni u njemu nisu osnovani. Odbijanjem
zahtjeva prestaje suspenzija sudije
Protiv rjesenja kojim se usvaja zahtjev za izuzece nije dozvoljena zalba.
Druga izuzeca
Odredbe o izuzecu sudije shodno se primjenjuju i na izuzece tuzilaca i lica koja su na
osnovu zakona ovlascena da tuzioca zastupaju u postupku, zapisnicare. sudske tumace,
strucna lica, kao i na vjestake - ako za njih nije sta drugo odredeno. Postoji mogucnost izuzeca
ovlascenih sluzbenih lica kada u slucajevima predvidenim u zakonu preduzimaju pojedine
istrazne radnje. Tuzilac je nadlezan da odlucuje o izuzecu svih onih lica koja su ovlascena da
ga zamjenjuju, kao i o izuzecu ovlascenih sluzbenih lica, a o izuzecu tuzioca odlucuje kolegij
tuzilastva. Svjedok je, po prirodi stvari, nezamjenjiv, pa njegovog izuzeca nema. O izuzecu
zapisnicara. tumaca, strucnog lica i vjestaka odlucuje sudija, predsjednik vijeca ili vijece.
zavisno od faze i forme postupka.

SPOLJASNJE UREDENJE SUDOVA


Spoljasnje uredenje sudova svodi se, uglavnom, na pitanja sudskih nadleznosti i pravne
pomoci. Razmatranje i rjesenje problematike nadleznosti tijesno je povezano sa prirodom i
tezinom krivicnih djela, kao i uredenjem krivicnog pravosuda. Veliki broj prvostepenih sudova
razlicite vrste (opstinski, odnosno osnovni i kantonalni. odnosno okruzni), kao posljedica
razlicitog stepena slozenosti krivicnih predmeta i njihove nejednake drustvene opasnosti,
uzrokovao je da se sudovi medusobno razlikuju, prije svega prema materiji o kojoj
raspravljaju i odlucuju. Radi se o raspodjeli krivicnih stvari na sudove po sadrzini, tj. u
nadleznosti u materiji (stvarna nadleznost). Isto tako, postojanje velikog broja istovrsnih
sudova (opstinski, odnosno osnovni i kantonalni, odnosno okruzni i dr.) zahtijeva da se odredi
podrucje ill stvori kriterijum druge vrste, po kome ce moci da se odredi koji od sudova iste
vrste (npr. koji od opstinskih, odnosno osnovnih sudova) treba da presudi jednu stvar koja
spada u nadleznost te vrste sudova. To je nadleznost po podrucju (mjesna nadleznost).
Najzad, u istom krivicnom predmetu odredeni poslovi mogu bid rasporedeni izmedu raznih
sudova, odnosno sudskih organa, sto cini funkcionalnu nadleznost. Za odredivanje
stvarne nadleznosti bitna je tezina krivicnog djela; za mjesnu nadleznost od znacaja su
izvjesne cinjenice koje se odnose na krivicno djelo (mjesto izvrsenja) ili cinjenice koje se odnose
na njegovog ucinioca (prebivaliste, odnosno boraviste), dok funkcionaina nadleznost
podrazumijeva podjelu poslova u okviru jednog suda, a zavisi od polozaja sudije u postupku.

32
Sudske nadleznosti u krivicnim stvarima
Nadleznost je pravo i duznost jednog suda da rasvijetli i rijesi odredenu krivicnu stvar, u
skladu sa zakonom. To je djelokrug suda, utvrden unaprijed zakonskim propisima. Iz
ovakvog karaktera sudske nadleznosti proizilazi da se ona ne moze mijenjati dogovorom
stranaka ili odlukom suda, da se nadleznost sudova moze ustanovljavati i mijenjati samo
zakonom, kao i da su svi organi postupka duzni, po sluzbenoj duznosti, voditi racuna o svojoj
nadleznosti, cak i onda kada je to pitanje ranije razmatrano od nekog drugog organa koji je
rjesavao o toj stvari.
Nadleznosti u krivicnim stvarima mogu biti redovne i vanredne. Redovne su: stvarna,
mjesna i funkcionaina, a vanredne: nadleznost po medusobnoj vezi krivicnih djela,
delegirana i naredena.

Redovne nadleznosti
Stvarna nadleznost
Stvarna nadleznost uopste pravo je i duznost jednog suda prvog stepena da sudi odredeno
krivicno djelo zbog njegove prirode, drugih njegovih osobina i svojstava njegovog izvrsioca.
Stvarna nadleznost moze se postaviti tako sto ce se za svaku vrstu prvostepenih sudova
oznaciti vrsta krivicnih djela koja ce oni suditi ili se moze odrediti tako da ce se jednoj vrsti
krivicnih sudova dati u stvarnu nadleznost krivicna djela zaprijecena kaznama odredene
vrste i tezine, a krivicna djela preko te granice drugoj vrsti sudova ili sto ce se ovi nacini
kombinovati.
Prvostepena sudenja za krivicna djela pripadaju sudovima opste nadleznosti (Sud BiH,
opstinski, odnosno osnovni i kantonalni, odnosno okruzni sudovi)
Sud BiH je stvarno nadlezan:
1) da sudi u prvom stepenu u krivicnim stvarima u granicama svoje stvarne nadleznosti
odredene zakonom
2) da odlucuje o zalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu;
3) da odlucuje o ponavljanju krivicnog postupka u slucajevima propisanim ovim zakonom;
4) da rjesava sukob nadleznosti u krivicnim stvarima izmedu sudova FBiH i RS, kao i sudova
entiteta i sudova BDBiH;
5) da odlucuje o pitanjima koja se ticu provodenja medunarodnih i meduentitetskih krivicnih
propisa, ukljucujuci i odnose s Interpolom i drugim medunarodnim policijskim organima,
kao i o transferu osudenih lica, izrucenju i predaji lica po zahtjevu bilo kojeg organa na
teritoriji BiH, druge drzave, odnosno medunarodnog suda ili tribunala;
6)a obavlja i druge poslove propisane zakonom

Sud BiH je, dalje, nadlezan za krivicna djela kada ta krivicna djela:
a) ugrozavaju suverenitet, teritorijalni integritet, politicku nezavisnost, nacionalnu
bezbjednost i medunarodni subjektivitet BiH
b) mogu imati ozbiljne reperkusije i stetne posljedice za privredu BiH ili mogu izazvati
druge stetne posljedice za BiH ili ozbiljnu ekonomsku stetu ili druge stetne posljedice izvan
teritorije datog entiteta ili BDBiH
U nadleznosti Suda BiH je takode i zauzimanje konacnog i pravno obavezujuceg stava
vezanog za provodenje zakona BiH i medunarodnih ugovora na zahtjev bilo kojeg suda
entiteta ili bilo kojeg suda BDBiH kojem je povjereno provodenje zakona BiH.
Na teritoriji FBiH i RS nadleznost prvostepenih krivicnih sudova regulisana je na istovjetan
nacin. Analiza odredaba zakona o sudovima upucuje na zakljucak da je prvostepena
stvarna nadleznost podijeljena izmedu dva suda i da osnovni kriterijum predstavlja tezina
krivicnih djela (kazna zatvora do 10, odnosno preko 10 godina).
Opstinski, odnosno osnovni sud je nadlezan u krivicnim predmetima:
1) da u prvom stepenu sudi za krivicna djela za koja je zakonom predvidena kao
glavna novcana kazna ili kazna zatvora do 10 godina, ako posebnim zakonom nije
33
odredena nadleznost drugog suda, zatim za krivicna djela za koja je Sud BiH prenio
nadleznost na opstinski, odnosno osnovni sud i u svim krivicnim postupcima prema
maloljetnicima
2) da postupa tokom istrage i nakon podizanja optuznice u skladu sa zakonom;
3) da odlucuje o vanrednim pravnim lijekovima kad je to zakonom predvideno
Pored navedene osnovne stvarne nadleznosti osnovnih, odnosno opstinskih sudova u
krivicnim predmetima, zakoni o sudovima regulisu i nadleznost ovih sudova u ostalim
predmetima, sto mozemo oznaciti kao njihovu dopunsku nadleznost. U okviru nje, ono
sto je povezano sa krivicnim postupkom odnosi se na:
1) odlucivanje o brisanju osude i prestanku mjere bezbjednosti i pravnih posljedica
osude na osnovu sudske odluke;
2) vrsenje poslova medunarodne pravne pornoci, ako zakonom nije odredeno da
neke od tih poslova vrsi kantonalni, odnosno okruzni sud
Kantonalni, odnosno okruzni sudovi su u prvom stepenu nadlezni:
1) da sude za krivicna djela za koja je zakonom predvidena kazna zatvora preko 10
godina ili dugotrajni zatvor, ako posebnim zakonom nije odredena nadleznost drugog suda;
2) da postupaju tokom istrage i nakon podizanja optuznice u skladu sa zakonom
3) da sude za krivicna djela za koja je Sud BiH prenio nadleznost na okruzni sud
Kao dopunska nadleznost kantonalnih, odnosno okruznih sudova moze se oznaciti
rjesavanje nekih drugih predmeta, odnosno vodenje posebnih postupaka koji se odnose na
primjenu pojedinih (uglavnom krivicnopravnih) instituta. Tu spada:
1) odlucivanje o priznanju stranih sudskih odluka;
2) odlucivanje o brisanju osude na osnovu sudske odluke i prestanku mjera bezbjednosti
i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke;
3) rjesavanje sukoba nadleznosti izmedu opstinskih, odnosno jvnih sudova sa svog
podrucja;
4) pruzanje poslova medunarodne pravne pomoci u krivicnim stvarima
Zakoni o sudovima su odredili polozaj Vrhovnog suda FBiH i Vrhovnog suda RS kao
najviseg suda. Vrhovni sud, kada je rijec o krivicnim predmetima, nadlezan je da odlucuje:
1) o redovnim pravnim lijekovima protiv odluka ntonalnih, odnosno okruznih sudova,
ako je to zakonom predvideno;
2) o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravnosnaznih odluka sudova, ukoliko je to
zakonom odredeno
3) o pravnim lijekovima protiv odluka svog vijeca, ako zakonom onikcije nije odredeno
4) da rjesava sukobe nadleznosti izmedu sudova, ako zakonom nije drukcije odredeno
5) da odlucuje o prenosenju mjesne nadleznosti s jednog suda na drugi, kad je to
odredeno zakonom
6) da obavlja druge poslove odredene zakonom

Osnovni sud BDBiH je nadlezan da u prvom stepenu sudi za sve krivicne predmete. Apelacioni
sud BDBiH je nadlezan da odlucuje o:
1) redovnim pravnim lijekovima izjavljenim na odluke Osnovnog suda;
2) vanrednim pravnim lijekovima izjavljenim na pravnosnazne sudske odluke

Mjesna (teritorijalna) nadleznost


Mjesna nadleznost je pravo i duznost stvarno nadleznog suda da presudi krivicno djelo zbog
teritorijalnog odnosa koji postoji izmedu suda i krivicnog djela, odnosno njegovog izvrsioca.
Mjesna nadleznost krivicnog suda je u potpunosti regulisana zakonom o krivicnom postupku.
1) Mjesna nadleznost po mjestu izvrsenja krivicnog djela (forum delicti i). Pravilo za
odredivanje mjesne nadleznosti kazuje daje to sud na cijem je podrucju krivicno djelo izvrseno
ili pokusano. U torn pogledu moze se razlikovati vise situacija po kojima je djelo izvrseno kako
u mjestu gdje je ucinilac radio ili je bio duzan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica
nastupila. Slicno je i sa odredivanjem mjesta u kome je izvrseno pripremanje i pokusaj
34
krivicnog djela. Obje radnje smatraju se izvrsenim kako u mjestu gdje je ucinilac radio, tako i u
mjestu gdje je po njegovom umisljaju posljedica trebala ili je mogla da nastupi (teorija
ubikviteta).
Kod krivicnih djela koja su izvrsena ili pokusana na podrucijima raznih sudova ill na granici tih
podrucja ili je neizvjesno na kom su podrucju izvrsena, odnosno pokusana, nadlezan je onaj
sud koji je prvi potvrdio optuznicu, a ako optuznica nije potvrdena - onda sud koji je prvi primio
optuznicu na potvrdivanje. U ovom slucaju radi se o nadleznosti po redu prvenstva (forum
praeventionis).
Mjesna nadleznost po prebivalistu ili boravistu osumnjicenog, odnosno optuzenog
(forum domicilii), kao pomocni kriterijum, dolazi u obzir u dva slucaja od kojih je prvi
uspostavljen iz faktickih, a drugi iz pravnih razloga. Ovakvo odredivanje nadleznosti
predstavlja izuzetak od opsteg pravila da se mjesna nadleznost suda odreduje prema mjestu
izvrsenja krivicnog djela. Fakticki razlozi koji dovode do toga da se kao mjesno nadlezan
pojavi sud prebivalista ili boravista osumnjicenog, odnosno optuzenog jesu: ako nije poznato
mjesto izvrsenja krivicnog djela ili ako je to mjesto van teritorije FBiH, odnosno RS. Pravni
razlog za mjesnu nadleznost krivicnog suda na cijem podrucju osumnjiceni, odnosno optuzeni
ima prebivaliste ili boraviste postoji ako je ovaj sud vec zapoceo krivicni postupak.
Prebivaliste je opstina ili distrikt u kome se drzavljanin rustanio s namjerom da tamo stalno
zivi, a boraviste - opstina ili distrikt u kome se drzavljanin nastanio s namjerom da tamo
privremeno zivi.
Mjesna nadleznost po mjestu gdje je osumnjiceni, odnosno optuzeni uhvaccn ili se
sam prijavio (forum deprehensionis) dolazi u obzir kada se ne zna mjesto izvrsenja
krivicnog djela ili je ono u inostranstvu, a osumnjiceni, odnosno optuzeni u FBiH, odnosnc RS
nema prebivaliste i boraviste. U torn slucaju dolazi u obzir mjesna nadleznost suda na cijem
je podrucju osumnjiceni, odnosno optuzeni i uhvacen ili se sam prijavio.

Funkcionalna nadleznost
Funkcionalna (poslovna) nadleznost je pravo I duznost jednog suda, odnosno sudskog organa
da obavi dio krivicnog postupka, dok drugi dio postupka u istoj stvari treba da above drugi
sudovi Hi drugi sudski organi u sastavu istog suda. To je raspodjela poslova u postupku na vise
razlicitih sudskih organa, odnosno sudova. Cjelokupni krivicni postupak dijeli se na vise
dijelova (faze, stadijumi i instance), koji imaju razlicitu sadrzinu i procesne ciljeve.
Prvostepeni krivicni postupak spada u funkcionalnu nadleznost prvostepenog suda, a postupak
pred sudom pravnog lijeka - u funkcionalnu nadleznost visih sudova (drugog i treceg
stepena). Sam prvostepeni krivicni postupak dijeli se na razne faze i stadijume, koji spadaju u
funkcionalnu nadleznost razlicitih organa prvostepenog suda (u fazi istrage i postupku stavljanja
pod optuzbu ucestvuju sudija za prethodni postupak i sudija za prethodno saslusanje; glavni
pretres vode vijece ili sudija pojedinac; maloljetnicima sudi sudija za maloljetnike itd). To je
funkcionalna nadleznost po fazama ili stadijumima postupka.
Ovlascenja sudije za prethodni postupak protezu se, prije svega, na istragu i odnose se na
zastitu osnovnih ljudskih prava i sloboda i sudsko obezbjedenje dokaza. Sudiji za prethodni
postupak dostavljaju se i dokazi radi obavjestavanja branioca i on odobrava naredbu za
prinudno dovodenje svjedoka, koju je izdao tuzilac, te donosi rjesenje o izricanju novcane
kazne do 5.000 KM ili izdaje naredbu za prinudno dovodenje svjedoka u slucaju njegovog
neodazivanja na uredno dostavljeni poziv …
Sudija za prethodno saslusanje se javlja nakon podizanja optuznice i ima ovlastenja
sudije za prethodni postupak. U slucaju odredivanja pritvora, odnosno njegovog produzenja,
za prethodno saslusanje vrsi kontrolu nad izvrsenjem pritvora i postupanjem sa zatvorenicima.
Sudija za prethodno saslusanje dostavlja optuznicu optuzenom i odlucuje o optuznici,
razmatra sporazum umnjicenog, odnosno optuzenog i njegovog branioca sa tuziocem o
uslovima priznanja krivnje za djelo za koje se osumnjiceni, odnosno optuzeni tereti.

35
U toku glavnog pretresa sud realizuje funkciju sudenja u inokosnom i zbornoln sastavu.
Tako, predsjednik vijeca: odlucuje o izuzecu zapisnicara, sudskog tumaca, strucnog lica i
vjestaka;
postavlja branioca zbog slabog imovnog stanja; rukovodi vijecanjem i glasanjem i glasa
posljednji;
odlucuje o povracaju u predasnje stanje; donosi rjesenje o jemstvu i o njegovom ukidanju,
poucava optuzenog i ostecenog o pravu na zalbu, kao i o pravu na odgovor na zalbu; odreduje
da se izvide cinjenice i pribave dokazi prilikom ponavljanja postupka.
Vijece, kao zborni sastav, pojavljuje se u funkciji rukovodioca glavnog pretresa i odlucuje: o
razdvajanju postupka, o izuzecu zapisnicara, sudskog tumaca, strucnog lica i vjestaka, o
iskljucenju javnosti, da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu procitati i koristiti kao dokaz
na glavnom pretresu ltd. Najzad, u inokosnom sastavu pojavljuje se i sudija pojedinac koji
donosi konacnu odluku o krivicnoj stvari u postupku za izdavanje kaznenog naloga, kao i u
postupku prema maloljetnicima.
Sudovi pravnog lijeka takode odlucuju o jednoj krivicnoj stvari u inokosnom i zbornom
sastavu. U inokosnom sastavu pojavljuju se predsjednik vijeca (koji prima pravni lijek i citav spis
krivicnog predmeta, ispituje blagovremenost i dozvoljenost, a zatim odreduje sudiju izvjestioca)
i sudija izvjestilac (ciji je zadatak da pripremi predmet za odlucivanje). U zbornom sastavu
pojavljuje se vijece od trojice sudija.
Na kraju, pored upravne funkcije, u vrsenju sudijske funkcije ucestvuje u odredenoj mjeri i
predsjednik suda koji, izmedu ostalog, moze biti predsjednik vijeca za odlucivanje na
glavnom pretresu ili u sjednici vijeca, vrsi nadzor nad izvrsavanjem pritvora i odreduje
dopunske sudije.

Vanredne nadleznosti
Redovne nadleznosti vrijede za sva krivicna djela odredene kategorije, vanredne nadleznosti
su: nadleznost po medusobnoj vezi krivicnih djela, prenesena (delegirana)
nadleznost i naredena nadleznost

Nadleznost po medusobnoj vezi krivicnih djela


U slucaju kada postoji veza izmedu vise krivicnih predmeta (koneksitet), moguce je njihovo
spajanje i sudenje u jedinstvenom postupku pred istim sudom. Ta veza krivicnih stvari moze
biti subjektivna (kada jedan osumnjiceni, odnosno optuzeni odgovara za vise krivicnih djela),
objektivna (kada vise osumnjicenih, odnosno optuzenih odgovaraju za jedno zajednicko
krivicno djelo) ili mjesovita (kada postoji objektivni koneksitet, a jedan od osumnjicenih,
odnosno optuzenih odgovara za najmanje jedno svoje samostalno krivicno djelo). Mjesoviti
(subjektivno-objektivni) koneksitet postoji u slucajevima kada je vise lica optuzeno za izvrsenje
jednog ili vise krivicnih djela (objektivni koneksitet), a neko od tih lica je optuzeno samo i za
jos neko drugo krivicno djelo (subjektivni koneksitet).
U slucaju subjektivnog koneksiteta, ako neka krivicna djela spadaju u stvarnu nadleznost
nizeg (opstinskog, odnosno osnovnog), a druga u stvarnu nadleznost viseg (kantonalnog,
odnosno okruznog) suda, jedinstven krivicni postupak sprovesce sud stvarno nadlezan za
najteze krivicno djelo, tj. visi (kantonalni, odnosno okruzni) sud. Mjesna nadleznost kod
subjektivnog koneksiteta (kada osumnjiceni, odnosno optuzeni odgovara za vise krivicnih djela
spojenih u jedinstveni postupak, koja bi inace trebalo da sudi vise sudova iste vrste)
odreduje se prema prvenstvu potvrdivanja optuznice, a ako optuznice nisu potvrdene - sudu
koji je prviprimio optuznicu na potvrdivanje.
Odredivanje stvarne nadleznosti kod objektivnog koneksiteta se ne javlja, jer izvrsioci i
saucesnici o kojima se ovdje radi odgovaraju za isto krivicno djelo, a stvarna nadleznost je
odrectena prema krivicnom djelu. U pogledu mjesne nadleznosti kod objektivnog koneksiteta,
ako su u pitanju saizvrsioci, a radnje preduzete na podrucju vise sudova, nadlezan je sud koji

36
je prvi potvrdio optuznicu, a ako su jedni izvrsioci a drugi saucesnici krivicnog djela - sud koji je
mjesno nadlezan za izvrsioca.
Kod mjesovitog koneksiteta stvarna nadleznost odreduje se prema najtezem krivicnom djelu,
a mjesna (ako su djela iste stvarne nadleznosti, a sa podrucja raznih sudova) prema prvenstvu
potvrdivanja optuznice odnosno prvenstvu otpocinjanja postupka.

Prenesena (delegirana) nadleinost


Prenosenje (delegiranje) nadleznosti postoji kada se iz razloga odredenih u zakonu oduzima
postupanje po jednom odredenom krivicnom predmetu od mjesno nadleznog suda i predaje
drugom, inace mjesno nenadleznom sudu. Rijec je, zapravo, o jednoj vrsti vanredne mjesne
nadleznosti, kojom se ne moze mijenjati stvarna nadleznost suda. Prema razlogu za
prenosenje mjesne nadleznosti, postoje dvije vrste prenosenja:
Nuzno prenosenje, koje se vrsi kada je mjesno nadlezni sud sprijecen iz pravnih ili
stvarnih razloga da postupa u pojedinom slucaju. To mogu biti, na primjer, situacije kada
u sudu nema dovoljan broj sudija za obrazovanje vijeca (zbog izuzeca) i zbog
sprijecenosti sudije da prisustvuje sudenju, iz faktickih razloga (bolest, epidemija, poplava,
zemljotres i si). Prenosenje se vrsi samo s obzirom na konkretnu krivicnu stvaf.
Prenosenje ako postoje vazni razlozi. Ovi razlozi nisu navedeni u zakonu, ali se
podrazumijeva da ovdje nisu ukljuceni razlozi za nuzno delegiranje. Razlog za ovo
delegiranje mjesne nadleznosti moze da bude u opasnosti od nereda i nemira za vrijeme
postupka pred nadleznim sudom ili u teskocama da se obezbijedi nepristrasno i objektivno
sudenje zbog prevelikog uzbudenja mjesnog stanovnistva ili nekog drugog uzroka koji
stvara nepovoljnu atmosferu za normalno sudenje (npr. ako se postupak vodi protiv sudije
toga suda ili njegovog bliskog srodnika) i si. Ovdje nadlezni sud nije sprijecen da postupa, ali
je cjelishodnije da postupa neki drugi stvarno nadlezni sud.
Postupak prenosenja zbog pravne ili stvarne sprijecenosti moze pokrenuti samo sud kod
koga se taj razlog pojavio, s tim da odlucuje neposredno visi sud, koji, po saslusanju
stranaka i branioca, moze odrediti drugi stvarno nadlezan sud na svom podrucju da
sprovede postupak. Protiv rjesenja o prenosenju nadleznosti zalba nije dozvoljena.
Prenosenje na drugi sud iz vaznih razloga vrsi sud odreden zakonom ili Vrhovni sud FBiH za
vodenje postupka na podrucju drugog kantona, odnosno Vrhovni sud RS. Rjesenje o
prenosenju, protiv koga nije dozvoljena zalba, moze se donijeti na prijedlog sudije za
prethodni postupak, sudije za prethodno saslusanje, sudije ili predsjednika vijeca ili na
prijedlog jedne od stranaka ili branioca.
Sud BiH da moze delegirati (prenijeti) vodenje postupka za krivicno djelo iz svoje nadleznosti
na neki drugi sud na cijem je podrucju krivicno djelo ucinjeno ill pokusano, samo u odnosu na
pojedini predmet, ne i u odnosu na individualno neodredene predmete. To svoje ovlascenje
Sud BiH moze koristiti samo pod uslovom ako postoje vazni razlozi da se delegira vodenje
postupka iz njegove nadleznosti na neki drugi sud. Vazan razlog za prenosenje vodenja
postupka na neki drugi sud bi npr. moglo biti to sto Sud BiH ne moze iz nekih razloga sacuvati
vanjski utisak nepristrasnosti i nezavisnosti za sudenje u odredenom krivicnom predmetu (npr.
u prvom slucaju vodi se postupak protiv sudije Suda BiH, a u drugom slucaju sudija u vrsenju
svoje duznosti bi bio podreden jednoj od stranaka u postupku). Medutim, pored postojanja
vaznih razloga, potrebno je jos kumulativno da su ispunjeni i uslovi:
1) da glavni pretres nije poceo
2) da se ne radi o krivicnom djelu protiv integriteta
Prijedlog za ovu delegaciju vodenja postupka mogu podnijeti stranke ili branilac.

Naredena nadleznost
Ovdje je rijec o naredenoj nadleznosti (ordinacija nadleznosti), kada se nadleznost ne
moze odrediti ni po kojem drugom kriteriju. Naime, moguce je, mada su ti slucajevi rijetki (ne
zna se tacno mjesto izvrsenja krivicnog djela ili je krivicno djelo izvrseno u inostranstvu,

37
osumnjiceni, odnosno optuzeni u BiH nema boraviste i prebivaliste ili na njenoj drzavnoj teritoriji
nije uhvacen i si.), da se prema odredbama zakona ne moze ustanoviti koji je sud mjesno
nadlezan. Tada ce Vrhovni sud FBiH, odnosno Vrhovni sud RS odrediti jedan od stvarno
nadleznih sudova pred kojim ce se sprovesti postupak, vodeci racuna o slicnim vec pomenutim
"vaznim razlozima”.

Znacaj, ocjena i sukob nadleznosti

Znacaj pojedinih vrsta nadleznost


Znacaj nadleznosti u krivicnim predmetima je veliki, jer i od odredaba o toj nadleznosti zavisi
zastita prava gradana u krivicnom postupku i efikasnost krivicnopravne represije.
Znacaj stvarne nadleznosti je znatno veci od znacaja mjesne nadleznosti. Kod stvarne
nadleznosti, koja je prilagodena karakteristikama krivicnog djela i njegovog ucinioca, polazi se
od pretpostavke razlicite osposobljenosti i vjestine sudije. Zbog toga je povreda odredaba o
stvarnoj nadleznosti bitna povreda odredaba krivicnog postupka koja dovodi do ukidanja
presude. Sud je duzan da o svojoj stvarnoj nadleznosti brine u toku cijelog krivicnog postupka, s
tim da i stranke u torn pravcu mogu u svakom momenta isticati prigovor.
Znacaj mjesne nadleznosti je manji od znacaja stvarne nadleznosti, jer nije u pitanju podobnost
nenadleznog suda, vec samo povreda pravila o raspodjeli krivicnih stvari izmedu jednakih
sudova, tako da je to sekundarna subordinarna nadleznosti. Greska u odredivanju te
nadleznosti nije ni apsolutna ni relativna povreda postupka i staranje o mjesnoj nadleznosti
ograniceno je do potvrdivanja optuznice.
Znacaj funkcionalne nadleznosti slican je stvarnoj nadleznosti, jer funkcionalna
nadleznost treba da obezbjeduje dobro sudenje. U zakonima o sudovima ne postoji razlika
izmedu stvarne i funkcionalne nadleznosti i sve sto vazi za stvarnu, vazi i za funkcionalnu
nadleznost, racunajuci i povrede pravila o nadleznosti.

Ocjena nadleznosti
Ukoliko u zakonu nije drukcije odredeno, nadleznost se ispituje u svakom stadijumu i stepenu
postupka. Prije svakog drugog pitanja i na samom pocetku krivicnog postupka sud mora
prethodno utvrditi da li je nadlezan. I same stranke i branilac mogu ukazivati i prigovarati sudu
na njegovu nadleznost, izazivajuci njegovu ocjenu i odluku o tom pitanju.
Po zakonu, sud je duzan da pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadleznost. Svoju stvarnu nadleznost
sud ispituje ne samo na pocetku, vec i u toku postupka, ali ako na kraju prvostepenog
postupka (prije izricanja presude) sud utvrdi da nije stvarno nadlezan, donijece presudu kojom
se optuzba odbija. U pogledu mjesne nadleznosti, sud se poslije potvrdivanja optuznice ne
moze oglasiti nenadleznim, niti stranke poslije toga mogu izricati prigovor mjesne nadleznosti.
Cim sud, po sluzbenoj duznosti ili po prigovoru stranaka i branioca, ocijeni da nije nadlezan,
duzan je oglasiti se nenadleznim. Ako to ucini prije glavnog pretresa, donijece rjesenje i po
pravnosnaznosti tog rjesenja dostaviti ga, sa ostalim spisima, nadleznom sudu. Protiv tog
rjesenja stranke i branilac imaju pravo zalbe, osim rjesenja koje donosi sudija za
prethodno saslusanje kada odlucuje o prigovoru kojim se osporava nadleznost suda.
Ako sud na glavnom pretresu ocijeni da nije stvarno nadlezan, donijece presudu kojom
se optuzba odbija, nakon koje tuzilac (ako je ne bude pobijao zalbom) moze podnijeti tuzbu
stvarno nadleznom sudu.
Ako sud, cijeneci svoju nadleznost, po prigovoru stranaka nade da je nadlezan, nastavice
postupak, bez donosenja posebne formalne odluke (rjesenja) o tome. Izuzetak od
navedenog pravila predstavlja jedino procesna situacija kada sudija za prethodno
saslusanje ispituje prethodne prigovore kojima optuzeni, odnosno branilac osporava
nadleznost suda kada postoji obaveza donosenja rjesenja kojim se odbija prigovor o
stvarnoj nadleznosti suda (rjesenje se mora donijeti i u slucaju ako se prigovor usvaja i sud
oglasava nenadleznim). Protiv tih rjesenja zalba nije dozvoljena.

38
Sukob nadleznosti
Sukob nadleznosti je slucaj u kojem se misljenja vise drzavnih organa, odnosno sudova
koji nastupaju u krivicnom postupku razilaze oko pitanja koji od njih treba rjesavati konkretni
krivicni predmet.
Sukob nadleznosti (stvarne ili mjesne) moze nastati izmedu samih sudova ili izmedu sudova
i drugih drzavnih organa. Kada su u pitanju sudovi, sukob nadleznosti nije moguc izmedu
unutrasnjih organizacionih jedinica istog suda. Rjesavanje sukoba nadleznosti izmedu
sudova i drugih drzavnih organa nije regulisano ni u krivicnom, ni u drugim postupcima.
Pretpostavka za sukob nadleznosti je jednovremenost i istovjetnost krivicnog djela, tj.
njegovih cinjenicnih elemenata.
U povodu sukoba nadleznosti mora se provesti poseban postupak za rjesavanje sukoba
nadleznosti, predviden za slucajeve negativnog sukoba nadleznosti. Sud koji se smatra
nenadleznim oglasice se rjesenjem nenadleznim, dostavice rjesenje strankama i braniocu i po
pravnosnaznosti tog rjesenja ustupice predmet nadleznom sudu. Protiv tog rjesenja stranke
mogu izjaviti zalbu, u kom slucaju ce drugostepeni sud svojim rjesenjem utvrditi nadleznost
odgovarajuceg suda, pod uslovom da je drugostepeni sud u isto vrijeme i sud nadlezan da
rjesava sukob nadleznosti izmedu tih sudova. Ako zalbe nije bilo, sud kome je predmet
ustupljen, ako smatra sebe nenadleznim, nece donositi rjesenje o tome, vec ce pokrenuti
postupak za rjesavanje sukoba nadleznosti. U ovom slucaju radi se o negativnom sukobu
nadleznosti, koji, dakle, postoji kada se vise sudova oglase nenadleznim. Moguc je, medutim,
iako rijetko, i pozitivan sukob nadleznosti, koji postoji kada vise sudova sebe smatraju
nadleznim, odbijajuci ustupanje predmeta na trazenje drugog suda.
Sukob nadleznosti izmedu sudova rjesava zajednicki neposredno visi sud.
Svaki od sudova koji se spore o nadleznosti duzan je, dok se sukob ne rijesi, preduzimati radnje
za koje postoji opasnost od odlaganja. Protiv rjesenja kojim se odlucuje o sukobu nadleznosti
zalba nije dozvoljena.

PRAVNA POMOC
Medusobni odnosi sudova, kao i sudova i drugih drzavnih organa, manifestuju se i kroz institut
pravne pomoci. Procesne radnje krivicnog postupka svaki sud preduzima u okviru svoje
nadleznosti i na svome podrucju. Dogada se, medutim, da je za potrebe suda potrebno obaviti
neke radnje za koje su nadlezni drugi drzavni organi, kao i obaviti procesne radnje izvan
podrucja teritorijalne nadleznosti toga suda (na podrucju drugog suda). Obavljanje ovakvih
radnji, sudovi i drugi drzavni organi vrse putem pravne pomoci koja moze biti unutrasnja
(domacem sudu pruzaju pomoc domaci sudovi ili drugi drzavni organi) i medunarodna
(domacem sudu pomoc ukazuju strani sudovi ili strani drzavni organi). Unutrasnja pravna
pomoc moze biti u uzem smislu (uzajamna pomoc jednog suda drugom u obavljanju
krivicnoprocesnih radnji) i u sirem smislu (pomoc sudovima od drugih drzavnih organa u
obavljanju drugih pravnih radnji i tehnickih i drugih strucnih poslova).
Ukazivanje pravne pomoci se, po pravilu, vrsi dostavljanjem pismene molbe sudu ill organu od
kojeg se pomoc trazi. Ako je to neophodno, uz zamolnicu se salju i spisi. Zamoljeni organ
obavlja pravnu pomoc po propisima koji vaze za postupak koji se pred njim vodi i on moze
odbiti pruzanje pomoci ako ocijeni da bi to bilo nezakonito ili da nije nadlezan (ne moze se
upustati u cjelishodnost radnje za koju se moli). Zamoljeni organ, u slucaju potrebe, vrsi i druge
radnje koje su sa njom u vezi.
Ostvarivanje pravne pomoci i sluzbena saradnja u krivicnim procesima uredena je Zakonom
o pravnoj pomoci i sluzbenoj saradnji u krivicnim stvarima izmedu FBiH, RS i BDBiH, kojim se
priznaju, na uzajamnoj osnovi, odluke svih sudova na teritoriji BiH i organi za sprovodenje
zakona u tim stvarima. Pod pojmom "pravna pomoc" u smislu ovog zakona smatra se
uzajamna pomoc sudova, a pod pojmom "sluzbena saradnja" - uzajamna saradnja organa za

39
provodenje zakona, saradnja izmedu sudova i organa za provodenje zakona, te saradnja
izmedu sudova, odnosno organa za provodenje zakona i drugih organa vlasti.

STRANKE U KRIVICNOM POSTUPKU

Procesne stranke su tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni. Branilac nije stranka u


krivicnom postupku. No, to jos uvijek ne znaci da je krivicni postupak tzv. cisti "stranacki"
postupak, te da su tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni stranke kao sto su tuzilac i tuzeni
u gradanskom parnicnom postupku. Pojam procesnih stranaka spominje se i u drugim
odredbama zakona. Medutim, na strani procesnih stranaka moze se pojaviti vise lica, i to na
strani tuzioca - osteceni. S druge strane, na strani optuzenog moze postojati vise
saoptuzenih (saizvrsilaca ili saucesnika). U tim slucajevima postoji sticaj procesnih stranaka.

1. STRANACKA SPOSOBNOST
Stranacka sposobnost je apstraktna procesnopravna mogucnost da se bude tuzilac ili
osumnjiceni, odnosno optuzeni u postupku.
Tuzilac ima sposobnost kao stranka u postupku samim tim sto je drzavni organ. On je
izabran u posebnom postupku i pod uslovima koji garantuju da samostalno obavlja
krivicnoprocesne radnje. Ako iz nekog razloga naknadno tu sposobnost izgubi, o tome ce se
rjesavati izvan krivicnog postupka (u postupku razrjesenja od tuzilacke funkcije).
Svako lice prema kome se, po odredbama materijalnog krivicnog prava, mogu primijeniti
krivicne sankcije, ima stranacku sposobnost osumnjicenog, odnosno optuzenog u postupku.
Tu sposobnost imaju fizicko i pravno lice, all osumnjiceni. odnosno optuzeni ne moze biti
svaki izvrsilac krivicnog djela. Tako, na primjer, prema maloljetnom lieu ispod 14 godina
(dijete) ne mogu se primijeniti nikakve sankcije.

2. PROCESNA SPOSOBNOST
Procesna sposobnost je mogucnost tuzioca ili osumnjicenog, odnosno optuzenog koji ima
stranacku sposobnost, da obavlja radnje u procesu. Procesna sposobnost se ne mora uvijek
podudarati sa stranackom sposobnoscu.
Tuzilac, kao nosilac funkcije u drzavnom organu, uvijek ima procesnu sposoonost za
preduzimanje procesnih radnji. Razlog je u tome jer je u drzavnu sluzbu imenovan prema
zakonskim uslovima koji jemce pravilno preduzimanje tih radnji.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni koji je sposoban da bude stranka u postupku, po pravilu,
sposoban je i da vrsi radnje u postupku. Ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni fakticki
nesposoban da vrsi procesne radnje (gluv, slijep, umobolan itd), obezbjeduje mu se obavezna
odbrana (preko branioca). U krivicnom postupku iskljuceno je zastupanje osumnjicenog,
odnosno optuzenog, jer on odgovara licno. Pravna lica u krivicnom postupku nastupaju preko
svojih zastupnika i branilaca.
Uracunljivost osumnjicenog, odnosno optuzenog cijeni se u momentu izvrsenja krivicnog
djela, a ne u momentu sudenja. Ako dusevno oboljenje nastupi poslije izvrsenja krivicnog djela,
to ne utice na krivicnu odgovornost osumnjicenog, odnosno optuzenog, ali ima uticaj na tok
krivicnog postupka.

3. PROCESNA NACELA O STRANKAMA


Nacelo kontradiktornosti
Nacelo kontradiktornosti (raspravnosti), koje nije posebno formulisano u zakonu, vec izlazi iz
procesnog polozaja koji je dat tuziocu i osumnjicenom, odnosno optuzenom, propisivanjem
njihovih ovlascenja u postupku, sastoji se u pruzanju mogucnosti svakoj stranki da tokom
postupka iznese sopstveni stav o pitanjima koja ulaze u predmet raspravljanja i da se, po
40
pravilu, u neposrednoj diskusiji izjasni o stavovima protivne stranke i stavlja prijedloge radi
rjesavanja spornih pitanja i zastite svojih prava.
Nacelo kontradiktornosti znaci omogucavanje od suda strankama da iznose svoje navode i
tvrdnje i to kako one koji im idu u korist tako i da se suprotstavljaju navodima i tvrdnjama
suprotne stranke svojim argumentima. Ovim nacelom se svakoj od stranaka pruza mogucnost
da se izjasni u pogledu procesnih dejstava druge stranke (da im protivrijeci) prije nego bude
donesena odluka suda. Najvaznije je djelovanje tog nacela u postupku izvodenja dokaza koje
valja izvoditi kontradiktorno. Otuda se ovaj drugi smisao nacela kontradiktornosti oznacava kao
argumentativna kontradiktornost. Cilj ovog nacela je da doprinese ravnopravnosti stranaka i
njihovoj efikasnijoj zastiti prava.
Kontradiktorno raspravljanje postize se omogucavanjem prava strankama da stavljaju svoje
prijedloge (koji mogu bid specificni ill opsti), da postavljaju pitanja i iznose svoje misljenje,
te da izvode svoje dokaze. Da bi se ta prava vrsila, zakon garantuje fizicko prisustvo
stranaka (koje se obezbjeduje pozivanjem, zabranom sudenja u odsustvu stranaka,
privremenim podmirivanjem troskova iz sredstava budzeta, tako da troskovi putovanja ne
sprecavaju dolazak stranaka pred sud i dr). blagovremeno upoznavanje stranaka sa
materijalom postupka i vremenom preduzimanja procesnih radnji, kao i mogucnost
davanja izjava i prijedloga. Pozicija suda u kontradiktornom raspravljanju zavisi od toga da li
se radi o optuznom postupku (gdje je sudija pasivan u izvodenju dokaza i za inicijative
stranaka) ill o mjesovitom postupku, koji ne iskljucuje aktivnost suda na utvrdivanju istine.
U istrazi ovo nacelo dolazi do izrazaja prilikom ispitivanja osumnjicenog. Naime, tuzilac i
ovlascena sluzbena lica u toj fazi mogu uzimati izjavu od osumnjicenog lica i ukoliko ova
radnja bude preduzeta na nacin koji propisuje zakon, zapisnik o takvoj izjavi moze se
upotrijebiti kao dokaz. To znaci da tuzilac i ovlascena sluzbena lica, izmedu ostalog,
osumnjicenog moraju pouciti da, izjasnjavajuci se o djelu koje mu se stavlja na teret, moze
iznijeti sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist. Prije okoncanja istrage tuzilac ce
saslusati osumnjicenog - ukoliko osumnjiceni ranije nije bio saslusan.
U fazi postupka optuzivanja izjavu o krivnji optuzeni daje sudiji za prethodno saslusanje
u prisustvu tuzioca i branioca. Pored toga, osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac
mogu pregovarati s tuziocem o uslovima priznavanja krivnje za djelo za koje se
osumnjiceni, odnosno optuzeni tereti.
Kod prethodnih prigovora na optuznicu nacelo kontradiktornosti je izrazeno u manjoj mjeri,
jer se prigovor, uglavnom, moze odnositi na formalna, a ne na sustinska pitanja. Jedino u
slucaju kada se prethodnim prigovorima osporava zakonitost dokaza ili dobijenog priznanja,
sud moze, odlucujuci po takvom prigovoru, prigovor uvaziti, pa, na primjer, utvrditi da je
dokaz na kome se zasniva optuznica nezakonit.
Nacelo kontradiktornosti dolazi u cijelosti do izrazaja na glavnom pretresu u kojem
stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze. U toj fazi postupka stranke
i branilac postavljaju pitanja svjedocima i vjestacima, a u slucaju vise optuzenih oni mogu
postavljati pitanja jedni drugima. Na glavnom pretresu stranke usmeno i neposredno iznose
svoje tvrdnje kojima potkrjepljuju svoja stanovista, kao i one kojima negiraju navode suprotne
stranke. Tako svjedoka najprije ispituje stranka iqja ga je pozvala (direktno ispitivanje) da bi
njegovim iskazom pokazala istinitost svojih navoda. Nakon toga svjedoka ispituje suprotna
strana. odnosno branilac (unakrsno ispitivanje) kako bi od svjedoka dobila odgovore koji
umanjuju znacaj njegovog prvog iskaza, a mozda i odgovore - prilog vlastitih navoda. Konacno,
stranka koja se pozvala na svjedoka dobija priliku da ga jos jednom ispita, da bi se ustanovio
pravi smisao odgovora koje je svjedok dao na protivispitivanju.
Nekoliko pravila regulise direktno ispitivanje: zabrana postavljanja sugestivnih pitanja osim u
slucaju potrebe razjasnjavanja izjave svjedoka; ogranicava se m-gucnost "osvjezavanja
memorije" svjedoka; zabrana unakrsnog ispitivanja vlastitog svjedoka radi njegove diskreditacije;
zabranjena su pitanja koja su, po ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeca nedopustena ili
nevazna za predmet itd. U unakrsnom ispitivanju pitanja svjedoku od strane suprotne stranke
ogranicavaju se i odnose samo na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja
svjedoka od strane stranke koja je pozvala svjedoka. Nasuprot tome, u ponovnom ispitivanju
41
pitanja svjedoku od strane stranke koja ga je pozvala ogranicavaju se i odnose na pitanja
postavljena tokom ispitivanja svjedoka od strane suprotne stranke. Pri saslusanju vjestaka, on,
najprije, usmeno iznosi svoj nalaz i misljenje na glavnom pretresu, nakon cega ce biti ispitan
direktno, unakrsno i dodatno od stranaka i branioca.
Uopsteno, posto je cilj unakrsnog ispitivanja provjeravanje istinitosti navoda svjedoka, zakon
dopusta suprotnoj stranci razlicite taktike ispitivanja namijenjene da se razotkriju protivrjecnosti
i manjkavosti u iskazu, odnosno da se izazove sumnja u vjerodostojnost iskaza, pa cak i da se
baci sjena na licnost svjedoka.
U sustini nacela kontradiktornosti lezi potreba da se strankama, posebno optuzenom i
njegovom braniocu omoguci da se izjasne o svim odlucnim cinjenicama od kojih zavisi primjena
prava u konkretnom slucaju. Time se omogucuje i ostvarivanje prava na odbranu. Stoga
povreda ovog nacela moze dovesti do povrede prava na o-branu, sto predstavlja bitnu povredu
odredaba krivicnog postupka zbog koje se presuda u postupku po zalbi, ako se na ovu povredu
zalbom osnovano ukazuje, mora ukinuti.

Nacelo ne bis in idem


Ovdje se radi o nacelu neponovljivosti svojstva procesnih subjekata u istoj krivicnoj stvari.
Nacelo znaci da se isto lice u istoj krivicnoj stvari ne moze pojaviti (istovremeno ili sukcesivno)
dva ili vise puta u svojstvu tuzioca ili osumnjicenog, odnosno optuzenog, kako onda kada je
stvar pravnosnazno presudena (to je dejstvo res iudicata koje nastupa kao posljedica
materijalne pravnosnaznosti sudskih odluka), tako i onda kada bi po istoj stvari, koja jos nije
pravnosnazno raspravljena, trebalo da se vodi istovremeno, izmedu istih stranaka, vise
procesa, tj. nacelo se dakle tice ne samo pravnosnazno presudene stvari, nego i postupka u
toku (litispendentio). Princip neponovljivosti krivicnog procesnog subjekta dolazi do izrazaja,
po pravilu, upotrebom prigovora presudene stvari (res iudicata). Nacelo ne bis in idem (ne
ponovo o istom) u sustini predstavlja zabranu ponovnog sudenja u istoj krivicnoj stvari.
Pravo da se ne bude dva puta suden ili kaznjen u istoj krivicnoj stvari predvidaju, prije
svega, medunarodni dokumenti (MPGPP I EKLJP).
Nacelo ne bis in idem obuhvata dva kumulativna uslova (da bi se moglo primijeniti ovo
nacelo, oba uslova moraju biti ostvarena):
a) da je krivicni postupak voden protiv odredenog lica za odredeno krivicno djelo ("niko ne
moze biti vo suden za krivicno djelo za koje je vec bio suden")
b) da je donesena pravnosnazna sudska odluka u torn krivicnom predmetu.
Dakle, zabrana dvostrukog sudenja se odnosi i na i na djelo za koje je bilo sudeno.

TUZILAC I KRIVICNA TUZBA


Pojam krivicne tuzbe
Krivicna tuzba je procesna aktivnost ovlascenog subjekta (tuzioca), kojom se od suda trazi
da otvori krivicni postupak i utvrdi postojanje krivicnopravnog zahtjeva u konkretnom
slucaju i izrekne optuzenom odgovarajuca zakonska sankcija. Krivicna tuzba nije samo
optuzni akt (optuznica - tuzba u formalnom smislu), vec i svaka druga radnja ovlascenog
tuzioca kojoj je cilj otvaranje i odrzavanje u toku krivicnog postupka (tuzba u materijalnom
smislu). Zadatak je krivicne tuzbe da otvori krivicni postupak i ogranici predmet sudenja u
konkretnom slucaju i oba zadatka su posljedica optuznog nacela krivicnog postupka.

Organizovanje krivicne tuzbe


Krivicna tuzba se organizuje na taj nacin sto se odreduje organ ili lice koje ce predstavljati
tuzilacku stranu kao procesni subjekt, pokretati postupak i podnositi zahtjev o kome sud
treba da odluci. Bez tog organa, odnosno lica ne moze se pokrenuti krivicni postupak: sud
ne vodi krivicni postupak po sluzbenoj duznosti (ne eat index ex officio), nego samo na
zahtjev ovlascenog tuzioca (nemo index sine actore). Krivicni postupak moze zapoceti
samo na zahtjev ovlascenog tuzioca i ne moze se nastaviti ako ovlasceni tuzilac odustane
od toga zahtjeva.

42
Organizovanje krivicne tuzbe zavisi od tipa krivicnog postupka. Ako je postupak
postavljen na istraznom nacelu, funkciju sudenja i odbrane vrsi sud i, samim tim, ne postoji
krivicna tuzba kao samostalna funkcija procesnog subiekta. U optuznom postupku,
krivicnu tuzbu vrsi tuzilac kao posebni procesni subjekat.
Krivicna tuzba se danas u svijetu organizuje, po pravilu, kao javna tuzba, koju u javnom
interesu vrse posebni drzavni organi (tuzilastva). To je posljedica shvatanja da je krivicno
djelo usmjereno ne samo protiv ostecenog pojedinca, vec i interesa drustvene zajednice u
cjelini.

Osnovna procesna naccla koja seodnosena krivicnu tuzbu

Nacelo oficijelnosti
Nacelo oficijelnosti krivicnog progona (gonjenja) istorijski potice iz inkvizicionog krivicnog
postupka. Ono se zasniva na pravilu da odredeni drzavni li zapocinju i sprovode krivicni
postupak po sluzbenoj duznosti i to iskljucivo u venom interesu, bez ikakvog obzira na to da
li to zeli lice koje je eventualno osteceno krivicnim djelom. Nacelo oficijelnosti utvrduje
pravo nadleznog tuzioca da vodi postupak za ostvarivanje kaznenog zahtjeva drzave
protiv izvrsioca krivicnog djela i to po svojoj inicijativi i u javnom interesu (ex officio), bez
obzira na to da li to trazi osteceno lice. Suprotnost oficijelnom je neoficijelni
(dispozitivni) jiostupak, prema kojem se pravo krivicnog gonjenja prepusta nahodenju
ostecenog.
Ogranicenja nacela oficijelnosti javljaju se u obliku procesne ustanove prijedloga ostecenog
za krivicno gonjenje.
Prijedlog ostecenog za krivicno gonjenje treba da predstavlja procesnu pretpostavku koja
je neophodna da bi tuzilac mogao da pokrene krivicni postupak. Od volje ostecenog treba
da zavisi da li ce se krivicni postupak ne samo pokrenuti vec i nastaviti i redovno okoncati
kod navedenih krivicnih djela. Naime, u slucaju ovih krivicnih djela, tuzilac ne bi mogao
donijeti naredbu o sprovodenju istrage niti podici optuznicu, sve dok ovlasceno lice ne stavi
prijedlog za krivicno gonjenje. No, kad tuzilac primi prijedlog za krivicno gonjenje, on dalje
postupa kao i u slucajevima kada se radi o drugim krivicnim djelima. Pri odlucivanju o
tome da li ce se staviti prijedlog, lice ovlasceno na stavljanje prijedloga nije vezano
nikakvim obavezama koje proisticu iz zakona, vec iskljucivo svojim shvatanjem i osjecanjem
cjelishodnosti krivicnog gonjenja odredenog izvrsioca. Da bi se preduzelo gonjenje po
prijedlogu ostecenog, potrebno je da osteceni takav prijedlog uputi nadleznom tuziocu u
roku od tri mjeseca od dana kad je osteceni saznao za krivicno djelo i ucinioca.

Nacelo legaliteta
Ovo nacelo znaci da tuzilac mora preduzeti krivicno gonjenje dim se steknu uslovi
predvideni u zakonu, bez obzira na to da li postoje neki drugi razlozi koji bi mogli ukazivati
da se gonjenje ne preduzme. Uslovi odredeni zakonom, koji obavezuju tuzioca na
pokretanje krivicnog postupka, mogu biti pravne (ako krivicnom gonjenju nema pravnih
smetnji) ili stvarne prirode (postojanje osnovane sumnje da je odredeno lice izvrsilo
krivicno djelo). Da li su ispunjeni ovi uslovi, cijeni tuzilac.
Nacelu legaliteta suprotno je nacelo oportuniteta. Prema tom nacelu, tuzilac u svakom
pojedinom slucaju cijeni da li je cjelishodno (oportuno) krivicno gonjenje, za cije je
pokretanje, inace, ispunjeni svi uslovi odredeni zakonom. Ovo nacelo obrazlaze se
mnogobrojnim i raznovrsnim razlozima, a jedan od njih je da se izbjegne gonjenje za
krivicna djela koja nemaju veci drustveni znacaj, kada bi gonjenje jvih ucinilaca bilo
beskorisno, a nekad i stetno.
Zakon o krivicnom postupku prihvata nacelo legaliteta, ne iskljucujuci mogucnost da se, u
izvjesnim slucajevima (za gonjenje nekih krivicnih odnosno njihovih ucinilaca) primijeni
nacelo oportuniteta, kada je to izricito propisano zakonom. Izuzeci od principa legaliteta
krivicnoggonjenjapropisani su za:
- krivicna djela u kojima tuzilac daje imunitet svjedoku

43
- krivicna djela za koja se goni po odobrenju
- krivicna djela za koja su predvideni posebni uslovi za krivicno gonjenje
- laksa krivicna djela ciji su pocinioci maloljetna lica
- krivicna djela o kojima se raspravlja u postupku protiv pravnih lica
- krivicna djela cije se krivicno gonjenje ustupiti stranoj drzavi
- postupak ekstradicije

Nacelo mutabiliteta
Nacela oficijelnosti i legaliteta ustanovljavaju pravo nadleznog tuzioca da raspolaze
tuzbenim zahtjevom prije pokrenutog krivicnog postupka. Nacelom mutabiliteta, odnosno
imutabiliteta rjesava se pitanje raspolaganja tuzbom u toku krivicnog postupka. Sustina je
u tome da li tuzilac moze da u toku postupka mijenja svoj stav u pogledu krivicnog
gonjenja ili je ta mogucnost iskljucena. U prvom slucaju, rijec je o principu mutabiliteta,
koji ostavlja mogucnost pune slobode ovlascenom tuziocu da do zavrsetka glavnog
pretresa moze odustati od krivicnog goojenja, ako zakljuci da ne postoje osnovi (stvarni i
pravni) za dalje gonjenje. U drugom slucaju, radi se o principu imutabiliteta, koji
onemogucuje ovlascenom tuziocu da, posto je pokrenuo postupak, odustane od gonjenja.
Pri tome, treba praviti razliku izmedu raspolaganja krivicnopravnim zahtjevom (materijalnim
zahtjevom. pravom na kaznu) i raspolaganja krivicnoprocesnim zahtjevom (raspolaganja
tuzborn. raspolaganja formalnom sadrzinom procesnog zahtjeva), jer tuzilac ne moze ni u
kom slucaju raspolagati krivicnopravnim zahtjevom koji pripada drustvenoj zajednici i
kojeg se drustvena zajednica moze odreci preko drugih organa, drugih ustanova i drugih
akata, npr. preko amnestije, pomilovanja, zastarjelosti itd.
Nacelo mutabiliteta usvojeno je u nasem zakonodavstvu o krivicnom postupku. Ovlasceni
tuzilac ima pravo da u toku prvostepenog krivicnog postupka, pa i na pretresu pred
drugostepenim sudom, odustane od krivicnog gonjenja izjavom koju u tom smislu da
sudu, bez obaveze davanja razloga zbog kojih to cini.
Tuzilac moze u svakom trenutku obustaviti istragu, i to naredbom o obustavi istrage, kada je
duzan o tome obavijestiti ostecenog. Tuzilac ima mogucnost da ponovo otvori istragu u toi
pravnoj stvari.
Poseban slucaj odustajanja od krivicnog gonjenja je kod davanja imuniteta svjedoku.
Imunitet svjedoka ne predstavlja i apsolutni imunitet od krivicnog gonjenja, jer svjedoa koji da
iskaz pod imunitetom moze biti krivicno gonjen u slucaju davanja laznog iskaza, kao i za
okolnosti koje bi dovele do njegovog krivicnog gonjenja, a koje nisu obuhvacene ovim
imunitetom.

Tuzilac
Pojam, funkcije i pravna priroda
Tuzilac je stranka u krivicnom postupku, ali i drzavni organ, sa zadatkom da goni pocinioce
krivicnih djela. Ustanovljenje, djelokrug i unutrasnja organizacija tuzilastava u BiH propisani
su zakonima o tuzilastu. Tuzilastva imaju pravo i duznost da, u okviru ostvarivanja svojih
funkcija, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev, izvjestavaju najvise drzavne organe o primjeni
krivicnog zakona, kao i o svom radu.
U pogledu svoje pravne prirode, tuzilastvo se razlikuje od suda, jer ne vrsi sudsku funkciju i
nije, kao sud, nezavisan organ. Tuzilastvo je nezavisno od sudstva I policije i nijedno lice niti
organ nema pravo da nareduje ill utice na tuzilasto u vrsenju njegove funkcije. Funkcija
tuzilastva u sustini je upravna, ali tuzilastvo nije organ opste uprave, vec poseban upravni
organ koji postupa u oblasti pravosuda u sprovodenju pravosudne upravne funkcije, koji
saraduje sa sudom, podjednako odvojen od suda i od uprave. Moze se reci da je tuzilastvo,
po svojoj prirodi, poseban upravno - pravosudni drzavni organ. Tuzilac ima specificnu
pravnu prirodu i zbog jos jedne okolnosti: on je istovremeno i strankau postupku i drzavni
organ.
Kao stranka u postupku tuzilac ima priblizno ista ovlascenja kao i suprotna stranka
(osumnjiceni, odnosno optuzeni), sto je u skladu sa zakonskim rjesenjima o jednakom
44
polozaju stranaka u postupku. Uloga tuzioca je u direktnoj vezi sa primjenom nacela
akuzatornosti, po kome se krivicni postupak moze pokrenuti i provesti samo po zahtjevu
tuzioca. Da bi se ostvarili preduslovi za pokretanje i sprovodenje krivicnog postupka,
potrebno je raspolagati saznanjima i dokazima o postojanju krivicnog djela i njegovog
ucinioca, do cega tuzilac dolazi postupanjem u skladu sa svojim pravima i duznostima na
njegovom otkrivanju.
U funkciji drzavnog organa (kada njegova aktivnost treba da se odlikuje objektivnoscu i
nepristrasnoscu), tuzilac djeluje radi postizanja pravilne i zakonite odluke i sprovodenja
zakonitog postupka uopste, opredjeljujuci se, pri pokretanju, odnosno odrzavanju postupka,
prema postojanju, odnosno nepostojanju zakonskih uslova za vodenje postupka.

Prava i duznosti tuzioca


Osnovno pravo i osnovna duznost tuzioca je otkrivanje i gonjenje ucinilaca rivicnih djela koja
su u nadleznosti suda. Odgovornost tuzioca za otkrivanje krivicnih djela, a ne samo za
njihovo gonjenje i procesuiranje, podrazumijeva obavezu njegovog angazovanja vec u
ranoj fazi krivicnog postupka.
Obaveze tuzioca su da:
1) Odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje daje ucinjeno krivicno djelo preeduzme
potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovodenja istrage, pronalazenja
osumnjicenog, rukovodenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja
aktivnostima ovlascenih sluzbenih lica vezanim za pronalazenje injicenog i
prikupljanje izjava i dokaz
2) sprovede istragu u skladu sa zakonom
3) daje imunitet u skladu sa zakonom
4) zahtijeva dostavljanje informacije od strane drzavnih organa, preduzeca pravnih I
fizickih lica
5) izdaje pozive I naredbe I predlaze izdavanje poziva I naredbi u skladu sa zakonom
6) naredi ovlastenom sluzbenom licu da izvrsi naredbu izdatu od strane suda u
skladu sa zakonom
7) predlaze izdavanje kaznenog naloga
8) podize I zastupa optuznicu pred sudom
9) podnosi pravne lijekove
10) obavlja I duge poslove predvidene zakonom

Organizacija Tuzilastva u BIH


Organizacija tuzilastva u BIH postavljena je tako da postoje slijedeca tuzilastva:
• Tuzilastvo BIH
• Federalno tuzilastvo i kantonalna tuzilastva (u FBiH)
• Republicko tutilastvo i okruzna tuzilastva (u RS)
• Javno tuzilastvo BDBiH
Svako tuzilastvo imajednog glavnog tuzioca i jednog ili vise zamjenika glavnog tuzioca i
tuzioce. Glavni tuzilac predstavlja tuzilastvo i rukovodi njegovim radom. Zamjenici tuzioca i
tuzioci vrse poslove i zadatke koji su im povjereni od strane glavnog tuzioca i u pogledu
izvrsenja tih poslova odgovaraju glavnom tuziocu.
Poslove Tuzilastva BiH obavljaju glavni tuzilac, tri zamjenika glavnog tuziocaHkao i odrecteni
broj tuzilaca. Zamjenici glavnog tuzioca i tuzioci imaju ista zakonska ovlascenja kao i glavni
tuzilac i ovlasceni su da preduzmu svaku radnju u postupku pokrenutom pred Sudom BiH za
koju je ovlascen glavni tuzilac. Njihovo postupanje pred Sudom BiH je obavezujuce za
Tuzilastvo BiH, cak i u onim situacijama kad zamjenik glavnog tuzioca ili tuzilac postupi u
suprotnosti sa instrukcijama i uputstvima izdatim od strane glavnog tuzioca. Isto vazi i za
odnose glavnog tuzioca i njegovih zamjenika i tuzilaca u entitetima i Brcko distriktu.
Glavni tuzilac, zamjenici glavnog tuzioca i tuzioci ne mogu obavljati sluzbu ili posao koji su
zakonom utvrdeni kao nespojivi s njihovom funkcijom, i to pod istim uslovima koji vaze za
sudije.
45
S obzirom na monokratski i hijerarhijski princip uredenja tuzilastva, imenovanje glavnih
tuzilaca, zamjenika glavnog tuzioca i tuzilaca pobuduje poseban interes, jer su oni nosioci
svih djelatnosti tuzilastva. Glavne tuzioce i njihove zamjenike i tuzioce imenuje i razrjesava
Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH. ZVSTV propisuje iste uslove za imenovanje glavnih
tuzilaca, zamjenika glavnog tuzioca i tuzilaca kao i za sudije (clan 21).
Glavni tuzilac Tuzilastva BiH, glavni tuzilac FBiH, glavni tuzilac RS i zamjenici glavnog
tuzioca Tuzilastva BiH, zamjenici glavnog tuzioca FBiH i zamjenici glavnog tuzioca RS moraju
imati najmanje osam godina iskustva u radu kao sudije, tuzioci, advokati ili drugo
relevantno pravno iskustvo nakon polozenog pravosudnog ispita, kao i dokazane rukovodne
i organizacijske sposobnosti bitne za rad tog tuzilastva. Oni se imenuju na mandat od sest
godina i mogu biti ponovo imenovani.
Tuzioci Tuzilastva BiH i tuzioci entitetskih tuzilastava moraju imati najmanje pet godina
odgovarajuceg relevantnog iskustva. Oni se imenuju na mandat neogranicenog trajanja, s
tim sto im mandat moze prestati u slucaju da podnesu ostavku, navrse starosnu dob
propisanu za obavezan odlazak u penziju ili ako budu razrijeseni duznosti iz razloga
utvrdenih zakonom. Svim tuziocima koji se imenuju na odredeni mandat, taj mandat moze
prestati u slucaju da podnesu ostavku, navrse starosnu dob propisanu za obavezan
opdlazak u penziju ili ako budu razrijeseni duznosti iz razloga utvrdenih zakonom.
Pitanje odgovornosti za stetu koju tuzilac ucini u vrsenju sluzbe rijeseno je tako sto ce
Federacija BiH, odnosno RS odgovarati za tu stetu samo ako je ona ucinjena njegovim
nepravilnim i nezakonitim radom. Medutim, FBiH, odnosno RS imaju pravo regresnog
zahtjeva prema tuziocu ako je steta ucinjena namjerno ili iz krajnje nepaznje i to u roku od
sest mjeseci od dana isplacene naknade.
Stvarna i mjesna nadleznost tuzilastava podudara se sa stvarnom i mjesnom nadleznoscu
sudova uopste. Stvarna nadleznost tuzilastava odredena je tako da izilastvo BiH postupa
pred Sudom BiH, Federalno tuzilastvo pred Vrhovnim iom FBiH i Republicko tuzilastvo pred
Vrhovnim sudom RS, te kantonalno (okruzno) tuzilastvo pred kantonalnim (okruznim) i
opstinskim (osnovnim) sudom. Tuzilastvo postupa i pred drugim organima na svom
podrucju, kada je za to ovlasceno zakonom. Javni tuzilac BDBiH preduzima radnje u ime
distrikta, pred sudovima.
Glavni federalni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac rjesava o sukobu nadleznosti
izmedu kantonalnih, odnosno okruznih tuzilastava. O sukobu nadleznosti unutar okruznih
tuzilastava, odnosno unutar Republickog tuzilastva odlucuje nadlezni glavni okruzni tuzilac,
odnosno glavni republicki tuzilac.

Interna i eksterna organizacija tuzilastva


Tuzilastvo u BiH nije uredeno kao jedinstvena organizacija za cijelu teritoriju drzave, u kojoj
bi sva tuzilastva bila vertikalno povezana, od najnizih do najviseg, tako da bi Tuzilastvo BiH
kao vrhovni tuzilacki organ bilo hijerarhijski nadredeno svim tuzilastvima u BiH. Tuzilastvo
BiH u organizacijskom smislu nije ustrojeno po modelu vertikalne subordinacije i nema nizih
organizacionih jedinica, vec djeluje u obimu koji je definisan odredbama o nadleznosti Suda
Bih.
U vrsenju njegovih funkcija, tuzilastvu se mora obezbijediti odgovarajuca samostalnost, uz
eliminisanje svakog uticaja, posebno organa drzavne vlasti. Eksternu nezavisnost tuzilastvo
mora imati, jer svoju funkciju vrsi na osnovu ustava i zakona i sto niko nema pravo da utice
na javno tuzilastvo u vrsenju njegove ustavne i zakonske funkcije. Funkcionalnu nezavisnost
u odnosu na druge organe tuzilastvo mora imati i zbog toga sto je duzno da stiti ustavnost i
zakonitost u sudskim postupcima (krivicnom i prekrsajnom postupku, parnicnom,
vanparnicnom, izvrsnom, upravnpm i drugim postupcima), u skladu sa zakonom.
Eksternu i funkcionalnu samostalnost tuzilastva treba razlikovati od sudske nezavisnosti,
koja je mnogo siri pojam, jer obuhvata i internu i svaku drugu samostalnost. lako su i sudovi
i tuzilastva pravosudni organi, izmedu njih postoji znacajna razlika. Tuzilastva zahtijevaju
stavljanje suda u pokret, za razliku od suda, kome pripada pravo i duznost da presuduje. Da
bi se ostvarila ustavna uloga sudija, potrebno im je obezbijediti apsolutnu nezavisnost.
46
Takva nezavisnost tuziocu se ne moze obezbijediti, niti za tim ima stvarne potrebe.
Medusobno, tuzilastvo i sud su potpuno samostalni, koordinirani organi, tako da sud ne
moze preuzeti funkcije tuzilastva, niti tuzilastvo moze naredivati sudu. Isto tako, tuzilac ne
moze prisustvovati odlucivanju suda. Glavni tuzilac odgovara za svoj rad i za rad tuzilastva
Visokom sudskom i tuzilackom vijecu BiH. Zamjenici glavnog tuzioca i tuzioci odgovorni su
za svoj rad glavnom tuziocu i Visokom sudskom i tuzilackom vijecu BiH.
Djelovanje tuzilastva zasniva se na monokratskom uredenju, hijerarhijskoj organizaciji,
pravu supstitucije i pravu devolucije. Monokratsko uredenje znaci da je jedno lice u
tuzilastvu nosilac drzavnotuzilackih funkcija. Hijerarhijska organizacija znaci da postoji
odnos podredenosti nizeg tuzioca prema visem tuziocu, odnosno nadredenosti viseg tuzioca
nizem tuziocu. Iz hijerarhijske organizacije tuzilastva slijede pravo supstitucije i pravo
devolucije. Pravo supstitucije jeste pravo viseg tuzioca da predmet iz nadleznosti nizeg
tuzioca ustupi drugom nizem tuziocu. Pravo devolucije jeste pravo viseg tuzioca da preuzme
predmet iz nadleznosti nizeg tuzioca i sam u njemu postupa.
U pogledu unutrasnje organizacije, u tuzilastvu postoje strogi hijerarhijski odnosi. Interni
hijerarhijski odnos u tuzilastvu je neophodan, u prvom redu - radi koordinacije i
obezbjedenja jedinstvene politike krivicnog gonjenja, koja se na drugi nacin ne moze postici,
jer tuzioci ne donose odluke kao sudije, da bi se o njima, povodom izjavljenih pravnih
lijekova, izjasnjavao visi organ koji bi tada bio u prilici da stvara jedinstvenu politiku
krivicnog gonjenja.
U pogledu odnosa izmedu tuzilastava, glavni federalni tuzilac (u FBiH), odnosno glavni
republicki tuzilac (u RS) moze davati opsta ili pojedinacna obavezna uputstva nizem
(kantonalnom, odnosno okruznom) tuzilastvu za njegov rad, sprovoditi krivicne istrage i
gonjenje pred kantonalnim (okruznim) i opstinskim (osnovnim). Zakonski uslov za to je da:
1) glavni rederalni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac "ima razloga da posumnja"
da kantonalna, odnosno okruzna tuzilastva nisu primijenila KZFBiH, odnosno KZRS ili
2) da se gonjenje ne moze efikasno sprovesti u nadleznosti kantonalnog (okruznog)
tuzilastva.
Pod obaveznim uputstvom za rad podrazumijevaju se uputstva opsteg karaktera u dcmosu
na rad i aktivnosti tuzilaca, kao i uputstva za preduzimanje radnji u pojedinim predmetima.
Obavezna uputstva za rad opsteg karaktera daje glavni federalni tuzilac, odnosno glavni
republicki tuzilac u skladu sa pravilnikom o radu.
Postoje i obavezujuca uputstva koje ima pravo da daje glavni federalni tuzilac, odnosno
glavni republicki tuzilac, i to zamjenicima glavnog federalnog tuzioca, odnosno glavnog
republickog tuzioca i federalnim tuziocima, odnosno republickim tuziocima u vezi s njihovim
radom.
Ovlascenje za davanje potrebnih uputstava tuzilastvima u FBiH, RS i BDBiH ima i glavni
tuzilac BiH, i to u konkretnim predmetima koja su u nadleznosti Suda BiH. Radi se o dvije
situacije.
Prva se odnosi na predmete iz nadleznosti Suda BiH koji su se zatekli u radu kod sudova u
entitetima i BDBiH, a u njima optuznica nije potvrdena. Pored mogucnosti podnosenja
prijedloga Sudu BiH o preuzimanju ovih predmeta, glavni tuzilac BiH moze tuzilastvima u
entitetima i BDBiH davati potrebna uputstva kako da postupaju u konkretnom predmetu.
Druga siuacija se tice primjene odredbi o prenosenju vodenja postupka. lako se u ovom
slucaju prenosi vodenje postupka za krivicna djela iz nadleznosti Suda BiH na drugi sud na
cijem je podrucju krivicno djelo ucinjeno ili pokusano, glavni tuzilac ima pravo da u
konkretnom predmetu daje potrebna uputstva tuzilastvu koje postupa pred sudom kojem je
preneseno vodenje postupka.
Po datim uputstvima, u konkretnim predmetima, a u cilju ostvarivanja osnovnihprava i
duznosti, Tuzilastva BiH - tuzilastva FBiH, RS i BDBiH su obavezna postupati.
Jedinstvo sluzbe i hijerarhijski odnos viseg i nizeg tuzilastva vidi se i iz ovlascenja viseg
tuzioca da preduzme krivicno gonjenje iz nadleznosti nizeg tuzioca. Visi tuzilac moze sam
preduzeti radnje za koje je nadlezan nizi tuzilac (nacelo devolucije ili avokacije). Visi tuzilac
moze, isto tako, rad na pojedinoj stvari ili vrsenje odredene radnje iz nadleznosti nizeg
47
tuzioca povjeriti drugom nizem tuziocu (nacelo supstitucije ili delegacije). Za naredenu
devoluciju ili supstituciju visi tuzilac nije duzan dati obrazlozenje nadleznom tuziocu ili sudu i
preduzima ih po diskrecionoj ocjeni, rukovoden interesom funkcije koju obavlja. Uz to, glavni
federalni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac mogu ovlastiti svoje zamjenike ili
federalnog tuzioca, odnosno republickog tuzioca:
1) da vode pojedine predmete iz djelokruga drugog zamjenika ili tuzioca;
2) da preduzimaju odredene radnje iz djelokruga drugog zamjenika ili tuzioca.
U okviru svakog pojedinog tuzilastva postoji odnos nadredenosti i podredenosti izmedu
glavnog tuzioca i njegovih zamjenika i tuzilaca. Uvijek odlucuje glavni tuzilac, koji, kao
starjesina, rukovodi svim aktivnostima svojih zamjenika i tuzilaca, daje im obavezna
uputstva, kojih se oni moraju pridrzavati.
Ako se zamjenik glavnog tuzioca ill tuzilac ne slozi sa misljenjem glavnog tuzioca, moze
traziti da bude zamijenjen, ali to ne obavezuje glavnog tuzioca. Osim toga, u svakoj fazi
postupka glavni tuzilac moze sam uci u postupak ili odluciti da optuzbu zastupa drugi
zamjenik glavnog tuzioca ili tuzilac (unutrasnja supstitucija). Pored toga sto je jedinstveno
kao drzavni organ, postoji i jedinstvo i nedjeljivost u okviru svakog pojedinog tuzilastva. U
svakom tuzilastvu postoji samo jedan glavni tuzilac, ostali su njegovi zamjenici tuzioci.
Funkciju tuzilastva vrse glavni tuzilac, zamjenici glavnog tuzioca i tuzioci.
Zamjenik glavnog tuzioca i tuzilac obavljaju poslove koje im povjeri glavni tuzilac i za
njihovo vrsenje odgovaraju glavnom tuziocu. Zamjenik glavnog tuzioca i tuzilac mogu
obavljati svaku radnju u postupku pred sudom ili drugim drzavnim organima za koju je
zakonom ovlascen glavni tuzilac i za to im nije potrebno posebno ovlascenje ili punomoc.
Polazeci od toga, sud i osumnjiceni. odnosno optuzeni nisu obavezni da ispituju da li
predstavnik tuzilastva preduzima radnje u skladu sa uputstvom glavnog tuzioca. Zbog toga
sto je tuzilastvo nedjeljivo, gonjenje, bez procesnih posljedica, moze zapoceti jedan, a
nastaviti drugi predstavnik tuzilastva, jer oni, za razliku od sudija, mogu da se zamjenjuju u
toku postupka.
Iz unutrasnje hijerarhijske strukture tuzilastva proizilazi princip njegovog monokratskog
uredenja. Tuzilastvo je urecteno monokratski, jer u njemu samo jedno lice predstavlja ovaj
drzavni organ i licno odgovara za njegov rad. I onda kada u tuzilastvu ima vise zamjenika
glavnog tuzioca i tuzilaca, uvijek odlucuje samo glavni tuzilac.

OSUMNJICENI, ODNOSNO OPTUZENI INJEGOVA ODBRANA

Osumnjiceni, odnosno optuzeni

Pojam osumnjicenog, odnosno optuzenog


Osumnjiceni, odnosno optuzeni je procesni subjekt, i to fizicko (izuzetno i pravno) lice u
odnosu na koje postoje osnovi sumnje da je izvrsilo krivicno djelo ili prema kome se vodi
krivicni postupak zbog osnovane sumnje da je izvrsilo krivicno djelo, s ciljem da se utvrdi da
li je to lice ucinilo krivicno djelo, da li je za to djelo krivicno odgovorno i, u slucaju ako su ti
uslovi ispunjeni, da mu se izrekne odgovarajuca krivicna sankcija. Bez individualno
odredenoe osumnjicenog, krivicnoprocesni odnos ne moze se zasnovati i odrzati u toku.
Pojedine istrazne radnje, koje ne trpe odlaganje, mogu se obaviti i kada je izvrsilac krivicnog
djela nepoznat, ali se istraga moze pokrenuti i protiv nepoznatog lica, dok se optuznica
uvijek podize protiv odredenog lica.
Individualizacija osumnjicenog, tj. odredivanje fizickog lica protiv koga ce se voditi krivicni
postupak, vrsi se na osnovu licnih podataka o tom licu (idenliflkacija osumnjicenog).
Utvrdivanje licnosti osumnjicenog, uglavnom, nije sporno, jer je to sadrzano u aktu o

48
krivicnom djelu (prijava i si). U slucaju ako se to ne moze utvrditi, postupak se ne moze
pokrenuti.
Identifikacija se vrsi imenom i prezimenom osumnjicenog, nadimkom ako ga ima, imenom i
prezimenom roditelja, djevojackim licnim imenom majke, mjestom rodenja, mjestom
stanovanja, danom, mjesecom i godinom rodenja, narodnoscu i drzavljanstvom,
jedinstvenim maticnim brojem gradana drzavljana BiH, zanimanjem, porodicnim prilikama,
podacima o tome kakve skole zavrsio, da li je, gdje i kada sluzio vojsku, odnosno da li ima
cin rezervnog vojnog starjesine, da li se vodi u vojnoj evidenciji i pri kom organu nadleznom
za love odbrane, o odlikovanjima, imovnom stanju, eventualnoj ranijoj osudivanosti i
vodenju postupka za koje drugo krivicno djelo, a ako je maloljetan - ko mu je zakonski
zastupnik.
Identifikacija se postize licnom kartom, izvodom maticne knjige rodenih, izvodom iz
kaznene evidencije, uporedivanjem daktiloskopskih otisaka, fotografijom, prepoznavanjem
i si. Identifikacija moze biti neostvarljiva (osumnjiceni je gluv i nijem, a ne zna da pise ili je
sposoban ali odbija i govori) i to nije smetnja da se krivicni postupak vodi, pa se u takvom
slucaju vrsi njegovo identiflkovanje na drugi nacin (fotografijom, licnim opisom,
daktiloskopskim otisciima i si.). Ako je identifikacija pogresna, nije od znacaja cijom je to
greskom nastalo, a posljedica je ispravka generalija u postupku propisanom za ispravku
materijalnih gresaka.
Lice protiv koga se vodi krivicni postupak, kao pasivna procesna stranka, stice svojstvo
procesnog subjekta od otvaranja krivicnog postupka. Posto je to opsti pojam, za to lice
upotrebljava razlicite nazive.
Osumnjiceni je lice za koje postoje avi sumnje da je ucinilo krivicno djelo (clan Pojam
optuzenog se odnosi na lice protiv kojeg je potvrdena jedna ili vise tacaka u optuznici. To
znaci da osumnjiceni, u slucaju optuzenja za vise radnji i iz njih proizislih vise krivicnih djela
razvrstanih u vise tacaka jedne optuznice, status optuzenog dobija i ako je potvrdena samo
jedna ili neke od vise tacaka optuznice. U pogledu nivoa sumnje, optuzeno lice od njicenog
lica razlikuje upravo stepen vjerovatnoce, a to je postojanje dovoljno iz kojih proizilazi
osnovana sumnja da je optuzeno lice izvrsilo krivicno djelo.
Svojstvo osudenog lica pripada onom licu za je pravnosnaznom odlukom utvrdeno da je
krivicno odgovorno za odredeno krivicno djelo.
U odnosu na stepen sumnje, za osudenog se sa sigurnoscu utvrduje da je krivicno
odgovoran za odredeno krivicno djelop Pravnosnazna odluka kojom je utvrdeno da je lice
krivicno odgovorno za odrecleno krivicno djelo, moze biti presuda kojom se lice oglasava
krivim, bez obzira na to da li je izrecena krivicnopravna sankcija, kao i presuda kojom se
izrice kazneni nalog.
Optuzeni je i lice protiv kojeg je u postupku za izdavanje kaznenog naloga potvrdena
optuznica. Pojmom osudeni obuhvacen je i maloljetnik kojem je izrecena kazna
maloljetnickog zatvora, ali ne i lice za koje je presudom utvrdeno da je izvrsilo djelo u stanju
neuracunljivosti.
Svojstvo oslobodenog osudeni dobija kada stupi na pravnu snagu izrecena mu oslobadajuca
presuda. Svojstvo osudenog prestaje pravnosnaznoscu rjesenja o obustavi postupka,
oslobadajuce presude i presude kojom se optuzba odbija. To svojstvo on moze steci ponovo
samo donosenjem rjesenja o ponavljanju postupka.

Lica koja mogu imati svojstvo osumnjicenog, odnosno optuzenog


Ova sposobnost se odreduje po materijalnom krivicnom pravu i nju imaju i fizicka i pravna
lica, odnosno lica koja su krivicno djelo izvrsila u stanju neuracunljivosti i lica koja su
krivicno djelo izvrsila kao maloljetnici. Pravna lica se mogu javiti i kao sporedni procesni
subjekti na strani optuzenog, kada im treba izreci mjeru oduzimanja imovinske koristi koja
im je krivicnim djelom optuzenog. lako to zakonom nije izricito navedeno, pod osumnjicenim
licem se podrazumijeva ne samo izvrsilac ill saizvrsilac krivicnog djela, vec i podstrekac ili
pomagac. U smislu postojanja pomenutog stepena sumnje ("osnovi sumnje"), izraz
osumnjiceni se moze koristiti i za lice koje ne moze biti osumnjiceni u konkretnom krivicnom
49
postupku (npr. izvrsilac krivicnog djela koji tempore criminis nije navrsio 14 godina zivota ili
dijete), zatim lice koje uziva materijalnopravni imunitet, lice koja uziva imunitet po
medunarodnom pravu, te lice koje ima procesnopravni imunitet za vrijeme dok taj imunitet
traje.
Krivicni postupak moze se voditi samo protiv zivog osumnjicenog, odnosno optuzenog, pa
ako smrt osumnjicenog, odnosno optuzenog nastupi u toku postupka, postupak ce se
obustaviti rjesenjem suda u svakoj fazi postupka. Odstupanje od ovog pravila postoji u
slucaju ponavljanja krivicnog postupka u korist umrlog osudenog. U stvari, ne radi se o
krivicnom gonjenju mrtvog osumnjicenog, odnosno optuzenog, vec o rehabilitaciji njegove
neopravdano kompromitovane casti u postupku koji se vodi sa njegovim braniocem.
Prema materijalnom krivicnom pravu, ne mogu ni sva fizicka lica biti osumnjiceni, odnosno
optuzeni u krivicnom postupku, a tu dolaze
1) lica koja su izuzeta od krivicnog gonjenja po ustavu, zakonu ili medunarodnem pravu
(npr.diplomatski predstavnici stranih drzava ili medunarodnih organizacija
2) lica koja su poslije izvrsenja krivicnog djela oboljela od kakvog trajnog dusevnog
oboljenja
3) djeca do 14 godina zivota koja se za izvrseno krivicno djelo ne mogu goniti i kazniti,
vec predati na pojacano staranje roditeljima, starateljima ili kakvoj vaspitnoj ustanovi.
Pri tome, treba uzeti u obzir da ova lica ne odgovaraju krivicno samo onda kada je
nedvosmisleno utvrdeno da postoji osnov za to. Sve dok taj osnov nije izvjestan, postupak
ne samo da je moguc, nego ga mora biti, bas u cilju ustanovljavanja da li osnov postoji..

Osumnjiceni, odnosno optuzeni kao subjekt krivicnog postupka


Polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku, kao dio opsteg polozaja
covjeka u drustvu, zavisi od tipa krivicnog postupka. U krivicnom postupku, zasnovanom na
optuznom nacelu, osumnjiceni, odnosno optuzeni je procesni subjekt, a u inkvizitorskom
postupku - objekat postupka. Polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog u zakonu zavisi
od stadijuma procesa, s tim da je on uvijek subjekt i stranka u postupku. Najpovoljniju
poziciju osumnjiceni, odnosno optuzeni i ima na glavnom pretresu, gdje je ravnopravan sa
tuziocem i uzivapravo puno odbrane.
U istrazi i postupku stavljanja pod optuzbu, polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog je
nesto drukciji, u mjeri u kojoj se u ovom postupku cine odstupanja od optuznog nacela.
Obiljezje osumnjicenog, odnosno optuzenog , svako smatra nevinim za krivicno djelo iok se
pravnosnaznom presudom ne utvrdi njegova krivica.
lako je osumnjiceni, odnosno optuzeni, po pravilu, ravnopravan sa drugom strankom u
postupku, njegov polozaj je tezi od pozicije tuzioca, narocito u istrazi. Prema osumnjicenom,
odnosno optuzenom dolaze u obzir mjere procesne prinude, ukljucjuci i lisenje slobode i
pritvor.
Povoljniji polozaj osumnjicenog, odnosno rptuzenog u odnosu na tuzioca postoji u:
• ustanovi zabrane preinacenja na gore, koja se odnosi samo na optuzenog;
• pogodnosti pridruzivanja;
• pravu posljednje rijeci u zavrsnim govorima na glavnom pretresu;
• pravu na povracaj u predasnje stanje zbog propustenog roka za izjavu zalbe na
presudu ili nekih rjesenja.
Pored toga, privilegije osumnjicenog, odnosno optuzenog prerma tuziocu ogledaju se i kroz
propisivanje da zalba izjavljena zbog pogresno ili nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja ili
zbog povrede krivicnog zakona, a izjavljena u korist optuzenog, sadrzi u sebi i zalbu zbog
odluke o krivicnoj sankciji i oduzimanja imovinske koristi i kod ponavljanja krivicnog
postupka koje je sire kada ide u korist osudenog.
Na kraju, vecina potrebna za donosenje odluke nekada se formira pribrajanjem glasova koji
su za optuzenog najnepovoljniji, onima koji su za njega manje nepovoljni.
Ove i druge ustanove in favorem defensionis imaju za cilj da poboljsaju polozaj
osumnjicenog, odnosno optuzenog u postupku i ucine ga ravnopravnim prema tuzilackoj
strani.
50
Upoznavanje licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog
Savremeno krivicno pravo polazi od principijelnog stava da upoznavanju licnosti ucinioca
krivicnog djela treba posvetiti znatno vecu paznju nego do sada, kada je ovo upoznavanje
bilo vezano iskljucivo za krivicno djelo i krivicnu odgovornost. Tako, sud je pri izboru
vaspitne mjere duzan uzeti u obzir uzrast maloljetnika, stepen njegove dusevne razvijenosti,
njegova psihicka svojstva, njegove sklonosti, pobude iz kojih je djelo ucinjeno, dosadasnje
vaspitanje, sredinu i prilike u kojima je zivio, tezinu krivicnog djela, podatak da li je prema
njemu ranije bila izrecena vaspitna mjera ili kazna i sve druge okolnosti koje mogu biti od
uticaja na izricanje vaspitne mjere. Licnost ucinioca, njegov raniji zivot, njegovo ponasanje
poslije izvrsenog krivicnog djela, stepen krivicne odgovornosti i druge okolnosti pod kojima
je djelo ucinjeno, sud je duzan uzeti u obzir i u nekim drugim slucajevima, van postupka
prema maloljetnicima – kod uslovne osude.
Ovo pitanje zadire u slozenu problematiku individualizacije krivicnih sankcija i ima veliki
teoretski i prakticni znacaj u borbi protiv kriminaliteta. Otkrivanje i analiza licnosti ucinioca
krivicnog djela jedna je od presudnih mogucnosti u poznavanju i tumacenju slozenih
drustvenih i psiholoskih mehanizama koji izazivaju kriminalno ponasanje. Zbog toga se, da
bi se moglo odluciti da li osumnjicenog, odnosno optuzenog kazniti ili izreci kakvu drugu
mjeru, mora uvijek raspolagati sa dovoljno podataka o njegovoj licnosti. U vezi s tim,
potrebno je rasvijetliti konkretne uslove i okolnosti, pobude i motive koji su uslovili izvrsenje
krivicnog djela, razjasnivsi proslost ucinioca, njegove navike i obicaje, ponasanje u radnoj
sredini i privatnom zivotu itd. S druge strane, upoznavanje licnosti ucinioca krivicnog djela
omogucava da se razjasne konkretni uslovi koji su pogodovali izvrsenju djela, a samim tim i
preduzimanje mjera za uklanjanje faktora koji ih stvaraju.
Bez uzimanja u obzir osobina licnosti ucinilaca krivicnih djela, nije moguce u praksi
pripremiti i sprovesti ni efikasne mjere u prevenciji kriminaliteta.
Pribavljanje podataka o osumnjicenom trazi se vec u momentu donosenja naredbe o
sprovodenju istrage, kada je sasvim jasno u kom smislu treba pribaviti ove podatke. To ne
znaci da se ti podaci ne mogu prikupljati i dopunjavati i na glavnom pretresu. U tom smislu
vrijede pravila kao i za utvrdlvanje ostalih pravno relevantnih lica u krivicnom postupku. Pri
tome se prikupljaju obavezno licni podaci o osumnjicenom, ako nedostaju ili ih treba
provjeriti, podaci o ranijim osudama osumnjicenog, kao i podaci o njegovom ponasanju za
"vrijeme izdrzavanja kazne ili druge sankcije vezane za lisenje slobode, ako je njihovo
izvrsnje u toku.
Ukoliko se to ocijeni potrebnim, mogu se prikupljati i drugi, kompletniji podaci o drugim
okolnostima koje karakterisu licnost osumnjicenog iiji zivot, prilike u kojima zivi i slicno.
Podaci o ranijem zivotu ce se traziti uglavnom u slucajevima kada je rijec o drustveno
opasnijim i slozenijim kriminalnim slucajevima. U slucajevima koji indiciraju na dusevno
oboljenje, odreduje se psihijatrijsko vjestacenje.
Naravno, svi ti podaci o licnosti osumnjicenog po pravilu, u toku postupka provjeravaju i
dopunjuju i podlozni su ocjeni, kao i svaki drugi dokaz i misljenje.
Podatke o licnosti osumnjicenog prikupljaju, po pravilu, ovlascena sluzbena lica i tuzilac.
Ovlascena sluzbena lica duzna su podatke o licnosti ucinioca krivicnog navesti u prijavi ili
posebnom izvjestaju. Prijave policijskih organa moraju biti snabdjevene opsirnim podacima
o prijavljenom licu, njegovom ponasanju, socijalnoj sredini itd, uz navodenje izvora

51
podataka. Od policijskih organa se traziti samo podaci iz njihovih evidencija, a ne i to da
prikupljaju podatke o licnosti osumnjicenog, koji ne spadaju u njihov djelokrug.
Navedene podatke pribavlja i tuzilac, neposredno ili preko drugih. Tuzilac je ovlascen
zatraziti da ovlascena sluzbena lica ustupe sve informacije koje mogu biti korisne u
krivicnom postupku. Tu spadaju i obavjestenja koja se odnose na licnost ucinioca krivicnog
djela.
Ako se radi o krivicnom djelu za koje je propisana kazna zatvora do tri godine ili novcana
kazna, tuzilac moze odluciti ne zahtijeva pokretanje krivicnog postupka, iako postoje dokazi
da je maloljetnik ucinio krivicno djelo, ako smatra da ne bi bilo cjelishodno da se vodi
postupak prema maloljetniku, s obzirom na prirodu krivicnog djela i okolnosti pod kojima je
djelo njeno, raniji zivot maloljetnika i njegova licna svojstva.
Radi utvrdivanja ovih okolnosti, tuzilac moze zatraziti obavjestenja od roditelja, odnosno
staraoca maloljetnika, drugih lica i ustanova, a kada je to potrebno - moze ova lica i
maloljetnika pozvati radi neposrednog obavjestavanja.

Prava i duznosti osumnjicenog, odnosno optuzenog


Da bi se mogao pojaviti kao stranka u postupku, osumnjiceni, odnosno optuzeni mora imati
izvjesna prava i duznosti. Prava su mu potrebna da bi se mogao efikasno suprotstaviti
optuzbi, a duznosti - jer se bez njih ne bi mogao sprovesti krivicni postupak.
Osnovno pravo koje pripada osumnjicenom, odnosno optuzenom je pravo na odbranu, iz
koga proisticu sva ostala njegova prava. Rijec je o pravu osumnjicenog, odnosno optuzenog,
a ne i njegovoj duznosti. Pravo na materijalnu odbranu (pravo da se brani sam), kao i o
pravo na formalnu ill strucnu odbranu (da se brani uz pomoc branioca) sadrze ustavne
odredbe.
To pravo se obezbjeduje u toku cijelog krivicnog postupka i ono postoji vec od trenutka
lisenja slobode, odnosno od prvog ispitivanja. Propisano je da ce se osumnjicenom, odnosno
optuzenom postaviti branilac u zakonom odredenim slucajevima, ako sam ne uzme branioca
(obavezna odbrana).
Opravdanje za postavljanje branioca, bez obzira na volju osumnjicenog, odnosno optuzenog
lica, sadrzano je u okolnosti da se u tim slucajevima, po misljenju zakonodavca, on ne moze
uspjesno braniti. Pri tom se uzima u obzir tezina krivicnog djela, specifican polozaj
osumnjicenog, odnosno optuzenog lica, odnosno njegovi fizicki ili psihicki nedostaci, cime se
uspostavlja mogucnost za pravedno sudenje. Pozitivno pravo odbrane predstavlja skup
ovlascenja osumnjicenog, odnosno optuzenog da preduzima radnje u postupku i druge
aktivnosti koje mu omogucuju da se brani od optuzbe. Radi se o sljedecim pravima:
1) Pravo da bude ispitan u prisustvu branioca koga sam izabere. Rijec je o pravu koje
osumnjicem moze ostvarvati i prije nego sto je donijeta naredba o sprovodenju
istrage, s obzirom na to da ovlascena sluzbena lica obavljaju ispitivanje osumnjicenog
moraju da ga pouce da moze uzeti branioca po svom izboru koji moze biti prisutan
njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slucajevima
predvidenim zakonom.
2) Pravo da vec na prvom ispitu bude obavijesten o djelu za koje se tereti osnovima
sumnje protiv njega i da mu se omoguci da se izjasni o djelu koje mu se a na teret i
iznese sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist.
3) Pravo da uzme branioca koji ce mu pomagati u odbrani od optuzbe uopste i posebno
u vrsenju pojedinih procesnih radnji.
4) Pravo preduzimanja radnji u postupku koje sluze njegovoj odbrani. (Pregovaraju sa
tuziocem o uslovima priznavanja krivnje za do za koje se osumnjiceni, odnosno
optuzeni tereti , da podnesu prethodne prigovore na optuznicu)
5) Pravo da u postupku uziva tretman dostojan covjeka, uz obavezu drzavnih organa koji
ucestvuju u krivicnom postupku da to obezbijede.
Negativno pravo odbrane predstavljaju ovlascenja osumnjicenog, odnosno optuzenog da ne
obavlja izvjesne procesne radnje, ako bi njihovo vrsenje, po misljenju osumnjicenog,
odnosno optuzenog, predstavljalo stetu za njegovu odbranu. Ovdje spadaju:
52
1) Pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da ne iznese svoju odbranu, niti odgovara
na postavljena pitanja, o kom pravu od organa postupka mora biti poucen. Naime, iz
brojnih prava koja su data osumnjicenom, odnosno optuzenom u krivicnom postupku
proizlazi i njegovo pravo iz latinske maksime nemo tenetur prodere se ipsum (niko
nije duzan da sam sebe izda). U kontinentalnoj Evropi je ova maksima povezana i sa
EKLJP, iz koje izvire judikatura Evropskog suda za ljudska prava o tzv. privilegiju protiv
samooptuzivanja. Posebno se mnogo problema postavlja u vezi sa pravom
osumnjicenog na sutnju, sto se se obicno izjednacava s maksimom nemo tenetur. U
Francuskoj se spominje i pravo na laz, jer se polazi od toga da sutnja cesto
osumnjicenom stvarno steti, pa je prirodno da je doveden u situaciju da "glumi"
nevinog i laze
2) Pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da odbije prijedlog tuzioca za zakjucenje
sporazuma o priznanju krivnje.
3) Osurnnjiceni, odnosno optuzeni nije obavezan da na svome ispitu govori istinu.
Uzakonu takva obaveza nije propisana, niti postoji sankcija za lazni iskaz koji u
postupku pred sudom da osumnjiceni odnosno optuzeni.
4) Pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da se odrekne prava na zalbu ili odustane
od vec izjavljene zalbe na presudu.
Oumnjiceni, odnosno optuzeni u krivicnom postupku ima sljedece duznosti:
1) Da stupi u postupak i da omoguci postupak protiv sebe.
2) Da se odazove pozivu suda.
3) Da dopusti da bude predmet dokaza. To se odnosi na njegov tjelesni pregled i strucni
pretres, vjestacenje ili analizu dezoksiribonukleinske kiseline (DNK).

Pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog na pravicno


Pravo na pravicno sudenje, odnosno pravo pojedinca da se gradanska tuzba ili krivicna
tuzba protiv njega rijesi pred sudom uz prisustvo javnosti, proglaseno je poslije Drugog
svjetskog rata univerzalnim ljudskim pravom. Ovo pravo je, kao takvo, potvrdeno i
regionalnim konvencijama o ljudskim pravima. Smatra se da ovo pravo ima svoje pocetke u
antickom i srednjovjekovnom pravu. Tako je, prije nego sto je zasticeno medunarodnim
dokumentima (konvencijama), ovo pravo postojalo kao element unutrasnjeg prava pojedinih
drzava. Medunarodnim instrumentima kodifikovani su pojedini elementi ovoga prava i moze
se reci da se ono dalje razvijalo u interakciji nacionalnih i medunarodnog pravnog poretka.
Ovo pravo prakticno znaci obavezu drzavne vlasti da svakom pojedincu obebijedi pristup
sudu i zakonit i pravican tretman pred sudom, bez obzira na to zbog cega se neko i protiv
koga se sudi, cak i kada su u pitanju najteza krivicna djela. Smatra se da je u medunarodne
dokumente o ljudskim pravima ovo pravo ukljuceno pod uticajem anglosaksonske
drzavnopravne tradicije. Pravo na zakonit i pravican sudski postupak (due process of law,
fair trail) predvida niz znacajnih materijalno-pravnih i procesnopravnih garancija koje se ticu
pristupa sudu, karaktera, nadleznosti i kompetentnosti suda, tretmana stranaka koje se
sude, garancija optuzenog, izvodenja dokaza, koriscenja pravnih lijekova i tretmana
maloljetnih lica pred sudovima.
Ekspeditivnost u sudenju, u relativnom smislu, predstavlja medunarodni pravni standard.
Predvidena je bilo kao pravo optuzenog da mu bude sudeno bez bespotrebnog
odugovlacenja, bilo kao pravo na saslusanje u razumnom roku ili pravo na raspravljanje
slucaja u razumnom roku. Relativni karakter ovog standarda proizilazi iz relativnosti logickih
predikata "nepotrebno" i "razumno" i iz potrebe da se ekspeditivnost uskladi sa drugim,
cesto suprotno usmjerenim standardima, kao sto su oni koji nalazu ostavljanje dovoljno
53
vremena optuzenom za pripremu odbrane, pravicno sudenje, jednakost sredstava i pravo
optuzenog da predlaze i ispituje svjedoke u svoju korist, pod istim uslovima kakve ima i
tuzilac. U praksi Evropskog suda, za procjenu "razumnog roka," posebno su se izdvojila tri
kriterija: kornpleksnost predmeta, ponasanje podnosioca zahtjeva i ponasanje relevantnih
vlasti.
Smisao nacela prava na pravican postupak jeste da se ponude "sustinske garancije protiv
samovoljnog gonjenja, presudivanja i kaznjavanja. Radi se, u stvari, o zabrani retroaktivnog
djelovanja krivicnih djela i odgovornosti po torn osnovu. Pored navedenih nacela, Evropski
sud za ljudska prava afirmisao je i treci princip o tome da organ koji primjenjuje krivicni
propis "nece ga tumaciti presiroko, tj. analogijom.
osim ako takva primjena ide u prilog optuzenom.
Utvrdivanju krivicne odgovornosti mora prethoditi javna rasprava, u razu¬mnom roku i pred
nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Pojam "nezavisnosti"
tice se odnosa izmedu sudije i organa vlasti, a pojmom "nepristrasnosti" oznacava se odnos
prema strankama u sporu.
U praksi Evropskog suda za ljudska prava pravi se razlika izmedu tzv. subjektivnog pristupa
nepristrasnosti (u pitanju je licna nepristrasnost clanova suda i ona se pretpostavlja dok se
ne dokaze suprotno) i tzv. objektivnog pristupa nepristrasnosti (tice se sastava i organizacije
suda. kao, na primjer, da li postoji preklapanje funkcija nekog od clanova suda)
Pravo na sudenje bez odlaganja je pravo koje do sada u nasim zakonima o krivicnom
postupku nije bilo postavljeno na nacelan nacin. Ovo pravo, sadrzi i tri obaveze za organe
koji ucestvuju u postupku. Ono, najprije, predstavlja pravo osumnjicenog, odnosno
optuzenog da u najkracem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude sudeno bez
odlagadanja, sto je i obaveza za organe koji ucestvuju u postupku.
Sljcdeca obaveza postoji za sud, a sastoji se u tome da je sud duzan da postupak provede
bez odugovlacenja i onemoguci svakom zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja
ucestvuju u postupku. Najzad, sud ima obavezu da trajanje pritvora svede na najkrace
nuzno vrijeme.
Niz je procesnih situacija u kojima su konkretizovana prava osumnjicenog, odnosno
optuzenog da bude u najkracem razumnom roku izveden pred sud i da mu bude sudeno bez
odlaganja, te odgovarajuce obaveze organa koji ucestvuju u postup¬ku. Tako, npr. ako se
istraga ne zavrsi u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovoctenju istrage,
potrebne mjere da bi se istraga okoncala preduzece kolegij tuizilastva. Ili, sudija za
prethodno saslusanje duzan je da podnijetu cptuznicu ispita u roku osam dana od dana kada
je podnijeta sudu i da u tom roku potvrdi ili odbije sve ili pojedine njene tacke, nakon cega,
ako potvrdi sve ili neke od tacaka optuznicu mora dostaviti optuzenom bez odlaganja, a ako
se optuzeni nalazi u pritvoru, u roku 24 casa, te ga obavijestiti da ce u roku 15 dana od
dana dostavljanja optuznice biti pozvan da se o njoj izjasni. Takode, nakon unosenja izjave o
poricanju krivnje u zapisnik, sudija za prethodno saslusanje ce proslijediti predmet sudiji
pojedincu, odnosno raspravnom vijecu, u svrhu zakazivanja glavnog pretresa i to najkasnije
u roku od 60 dana od dana izjasnjenja o krivnji, ali se ovaj rok moze izuzetno produziti za jos
30 dana.

ODBRANA OSUMNJICENOG, ODNOSNO OPTUZENOG

Pojam, opravdanje i vrste odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog


Odbrana je procesna aktivnost kojom se vrsi potpuno ill djelimicno suprotstavljanje optuzbi.
Ona je posljedica procesnog polozaja osumnjicenog, odnosno optuzenog, kome se stavlja na
teret da je izvrsio krivicno djelo i da je krivicno odgovoran, pa mora imati mogucnost da se
brani, isticuci okolnosti suprotne elementima optuzbe. Potreba za odbranom postoji i kada
osumnjiceni, odnosno optuzeni nema sta istaci protiv optuzbe.
Opravdanje odbrane u toku krivicnog postupka je visestruko. Odbrana je garancija
zakonitosti sudskih odluka i pravilnosti pravosuda uopste. To nije samo zahtjev
54
osumnjicenog, odnosno optuzenog, nego i interes drustvene zajednice u cjelini. Odbrana je
potrebna ne samo u slucaju komplikovanih postupaka u kojima tek treba utvrditi da li je
osumnjiceni, odnosno optuzeni kriv, vec i u slucaju kada je on nesumljivo kriv, jer i tada
treba onemoguciti tezi postupak i teze posljedice prema njemu od onih koje predvida zakon.
Odbranom se pruza zastita osumnjicenog, odnosno optuzenog ne samo od napada tuzioca,
vec i od eventualno pogresne i nezakonite odluke suda.
Odbrana osumnjicenog, odnosno optuzenog moze imati dva oblika: materijalni i formalni.
Materijalna odbrana je ona koju osumnjiceni, odnosno optuzeni vrsi sam i koju za
osumnjicenog, odnosno optuzenog vrse druga lica, osim branioca (npr. sud, tuzilac i drugi
organi koji ucestvuju u krivicnom postupku iz clana 14; osumnjicenom, odnosno optuzenom
bliska lica iz clana 293 stav 2 i dr). Odbrana koju osumnjiceni, odnosno optuzeni vrsi preko
svog strucnog pomagaca (branilac) naziva se formalnom odbranom.

Materijalna odbrana osumnjicenog, odnosno optuzenog


Odbrana koju vrsi osumnjiceni, odnosno optuzeni licno u vidu pobijanja optuzbe u cjelini ili u
pojedinim dijelovima i obaveza drzavnih organa koji ucestvuju u postupku, formulisana u
zakonu, da idu na objektivno utvrdivanje stanja stvari i onda kada je ono u korist
osumnjicenog, odnosno optuzenog - cini materijalnu odbranu, koja je moguca i bez aktivnog
drzanja osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Ako materijalnu odbranu vrsi sam osumnjiceni, odnosno optuzeni, onda je to licna odbrana.
Ako materijalnu odbranu vrsi licno osumnjiceni, odnosno optuzeni, koji je najvise
zainteresovan da se brani i pobija optuzbu, mogucnost za to pruza mu se vec u prvom
saslusanju, kada mora biti obavijesten o djelu za koje se tereti i osnovima optuzbe.
Osumnjicenom, odnosno optuzenom se mora omoguciti da se izjasni o svim cinjenicama i
dokazima koji ga terete i da iznese sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist. Pored toga,
mora mu se osigurati dovoljno vremena za spremanje odbrane.
U istrazi, osumnjiceni, odnosno optuzeni, izmedu ostalog, moze razmatrati spise i
razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je rijec o spisima i
predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
U postupku optuzivanja optuzeni se u roku od 15 dana od dana dostavljanja optuznice
izjasnjava da li priznaje krivnju za svaku tacku optuznice, da li namjerava podnijeti
prethodne prigovore, te navodi dokaze koje treba izvesti na glavnom pretresu.
Na glavnom pretresu optuzeni ucestvuje u kontradiktornom postupku, sa mogucnoscu da
izvodi svoje dokaze i iznosi svoje misljenje.
Poslije donijete presude tuzeni ima pravo na redovne pravne lijekove i vanredni pravni lijek.
Pravo na vrsenje materijalne odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog zakon daje jos
nekim srodnicima i zakonskim zastupnicima. Tako, na primjer, za osumnjicenog, odnosno
optuzenog mogu branioca uzeti i njegov zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni drug,
krvni srodnik u pravoj liniji do bilo kog stepena, posvojilac, usvojenik, brat, sestra ili hranilac.
Zalbu u korist optuzenog podnijeti njegov zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni
drug, roditelj ili i usvojilac, odnosno usvojenik, a ista ova lica mogu podnijeti zatjev za
ponavljanje krivicnog postupka u korist osudenog poslije njegove smrti.

Formalna odbrana osumnjicenog, odnosno optuzenog


Pojam
Formalna odbrana, koju osumnjicenii, odnosno optuzeni vrsi preko strucnog branioca,
upotpunjava odbranu osumnjicenog, odnosno optuzenog, sluzi zastiti i ostvarivanju njegovih
prava i, u krajnjoj liniji, boljem funkcionisanju pravosuda. Saradnja strucnog branioca u
nekim slucajevima je samo dozvoljena (fakultativna formalna odbrana), a nekada se nalaze
(obavezna formalna odbrana). Konacno, ako osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze sam
uzeti branioca jer ne moze podmiriti njegove troskove, pod zakonskim uslovima moze mu se
postaviti, na njegov zahtjev, branilac iz budzetskih sredstava, sto cini tzv. odbranu
siromasnih.
Vrste formalne odbrane
55
Zakon predvida tri vrste formalne odbrane:
• obaveznu odbranu,
• fakultativnu odbraim,
• odbranu siromasnih.
Obavezna odbrana. U zakonu se, formalna odbrana propisuje obaveznom za neke
osumnjicene, odnosno optuzene koji su ocigledno bespomocni i nesposobni da se sami
brane ili za neka teska krivicna djela. Prilikom odredivanja slucajeva obavezne odbrane,
zakonodavac je uzeo kao kriterijum tezinu krivicnog djela, svojstvo ucinioca i stadij
postupka.
U pogledu tezine krivicnog djela, u pitanju su najteza krivicna djela, tj. krivicna djelaza koja
je propisana kazna zatvora od deset godina ili teza kazna.
U pogledu svojstva osumnjicenog, odnosno optuzenog, imaju se u vidu odredeni nedostaci u
culima, tj. predvidena je obavezna formalna odbrana ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni
nijem ili gluh, odnosno ako postoje drugi nedostaci kod osumnjicenog, odnosno optuzenog
koji ga cine nesposobnim da se sam brani.
U tim slucajevima, ako osumnjiceni, odnosno optuzeni sam ne uzme branioca, postavice mu
ga sud po sluzbenoj duznosti. To je obavezna formalna odbrana.
Prema zakonu, slucajevi obavezne formalne odbrane su sljedeci;
1) Ako je osumnjiceni nijem ili gluh ili akoje osumnjicen za krivicno djelo za koje se moze
izreci kazna dugotrajnog zatvora. Branioca tada osumnjiceni mora imati vec prilikom
prvog ispitivanja, tj. i prije formalno zapocetog postupka.
2) Ako je osumnjicenom, odnosno optuzenom odreden pritvor. Osumnjiceni, odnosno
optuzeni mora tada imati branioca odmah nakon sto mu je odreden pritvor, za
vrijeme dok pritvor traje.
3) Ako se krivicni postupak vodi zbog krivicnog djela zbog koga se po krivicnom zakonu
maze izreci kazna od deset godina zatvora ili teza kazna. U ovom slucaju, osumnjiceni
mora imati branioca poslije podignute cptuznice, tj. u vrijeme dostavljanja optuznice,
tako da u toku istrage (do podizanja optuznice) odbrana nije obavezna. Branilac mora
postojati u vrijeme dostavljanja optuznice, da bi mogao eventualno uloziti prethodni
prigovor protiv optuznice i u njemu, pored ostalog, istaci povredu postupka u toku
istrage, u kojoj on nije ucestvovao.
4) Ako sud utvrdi da je to zbog slozenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjicenog,
odnosno optuzenog u interesu pravde. Nesposobnost za odbranu u ovom slucaju jeste
quaestio facti, sto utvrduje sud, a prema potrebi, provesce se psihijatrijsko
vjestacenje. Da li postoje razlozi pravicnosti, odlucuje sud po diskrecionoj ocjeni. Ti
razlozi su mnogo siri od ostalih koje zakon predvida za obaveznu odbranu, npr.
slozenost cinjenicne osnovice inace lakog krivicnog djela.
5) U postupku prema maloljetnicima. Maloljetnik mora imati branioca od pocetka
pripremnog postupka.
6) Ako je podignuta optuznica protiv osumnjicenog koji je izvrsio krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti. Branioca osumnjiceni mora imati poslije podnosenja prijedloga sudu
u optuznici od strane tuzioca da se utvrdi da je osumnjceni izvrsio krivicno djelo u
stanju neuracunljivosti.
Fakultativna odbrana. Ako nije obavezna, odbrana osumnjicenog, odnosno optuzenog je
fakultativna. Fakultativna je ona formalna odbrana koju osumnjiceni, odnosno optuzeni
moze slobodno koristiti ako to zeli, sto mu zakon ne namece. Osumnjiceni, odnosno
optuzeni moze imati branioca u toku cijelog krivicnog postuoka.
Odbrana siromasnih. Kada ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za
krivicno djelo za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teza kazna ili kada to
zahtijevaju interes pravicnosti bez obzira na propisanu kaznu, osumnjicenom, odnosno
optuzenom ce se. na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne
moze snositi troskove odbrane. Ovdje se radi o cinjenici da osnovni uslovi koji opravdavaju
institut obavezne odbrane u slucaju teskih krivicnih djela, mogu da se steknu i u odnosu na

56
osumnjicenog, odnosno optuzenog koji odgovara za laksa krivicna djela. Zbog toga je zakon
predvidja mogucnost postavljanja branioca i u drugim opravdanim slucajevima, i to:
1) da se postupak vodi za krivicno djelo za koje je predvidena (propisana) kazna zatvora
tri godine ili teza;
2) kada to zahtijevaju interest pravicnosti, bez obzira na propisanu kaznu;
3) da osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze prema svom imovnom stanju snositi
troskove odbrane;
4) da osumnjiceni, odnosno optuzeni podnese zahtjev. Branioca tada postavlja sudija za
prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik
vijeca, i to nakon sto je osumnjicenom, odnosno optuzenom pruzena prilika da sa
predocene liste uzme advokata.
Cilj je ovih odredbi da se osumnjiceni, odnosno optuzeni koji nema sredstava za placanje
branioca, ne dovede, samo zbog toga, u nepovoljniji polozaj od imucnijeg osumnjicenog,
odnosno optuzenog, ali samo pod odredenim uslovima - ovisnim i o tome da li to
"zahtijevaju interesi pravicnosti". "Interesi pravicnosti" mogu postojatL prije svega, u
posebnim specificnostima krivicnog djela koje je predmet optuzbe, zatim u licnosti
osumnjicenog, odnosno optuzenog, sredini u kojoj je krivicno djelo izvrseno, broju
osumnjicenih, odnosno optuzenih, pravnim pitanjima koje treba rijesiti i sl.

Organizovanje formalne odbrane


a) Ko moze biti branilac.
Za branioca se moze uzeti samo advokat. Branilac ne moze biti neko ko nije advokat, cak ni
onda kada ima odgovarajucu strucnu spremu i u bliskom je odnosu sa osumnjicenim,
odnosno optuzenim.
Advokatsku djelatnost, kao profesionalnu, vrse advokati kao pojedinci, u zajednickoj
advokatskoj kancelariji ili udruzeni u advokatska drustva.
b) Ko ne moze biti branilac.
Branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog ne moze biti:
1) psteceni, bracni odnosno vanbracni drug ostecenog ili tuzioca, njihov srodnik po krvi
u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobocnoj liniji do cetvrtog stepena ili po tazbini
do drugog
2) lice koje treba da svjedoci u pogledu cinjenica koje su mu poznate u svojstvu
braniooca ili je pozvano kao svjedok
3) ako je u istom predmetu postupao kao sudija ili tuzilac, kao sto ni sudija ne moze biti
lice koje je u istom krivicnom predmetu ucestvovalo kao branilac. Ne mogu se, osim
toga, spojiti ni duznosti branioca i vjestaka, iako zakon o tome ne sadrzi odgovarajucu
odredbu.

c) Izbor branioca.
Osim kod odbrane siromasnih, branioca potpuno slobodno bira osumnjiceni, odnosno
optuzeni kako u slucaju fakultativne, tako i kod obavezne odbrane. Branilac koga je izabrao
osumnjiceni, odnosno optuzeni slobodan je, takode da se primi odbrane ili da je odbije.
Branioca osumnjicenom, odnosno optuzenom mogu uzeti i njegovi zakonski zastupnici,
bracni odnosno vanbracni drug, srodnici po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojilac,
usvojenik, brat, sestra i hranilac. Svako od ovih lica ima samostalno pravo da uzme branioca
osumnjicenom, odnosno optuzenom, kako u slucaju obavezne, tako i kod fakultativne
odbrane, bez obzira na to da li se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u pritvoru ili na
slobodi i da li vec ima branioca. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze odbiti branioca koga
su mu izabrala ova lica i uzeti drugog branioca ili ostati bez branioca. Uzimanje branioca vrsi
se izdavanjem pismenog punomocja, koje branilac podnosi sudu. Izjava o uzimanju branioca
moze biti data i u zapisnik pred organom koji vodi postupak.
d) Postavljanje branioca.
Pored branioca koga uzima sam osumnjiceni. odnosno optuzeni ili ovlascena lica, postoji i
branilac postavljen po sluzbenoj duznosti. Za postavljanje branioca po sluzbenoj duznosti
57
nije potrebna izjava osumnjicenog, odnosno optuzenog da ne zeli da uzme branioca.
Dovoljno je da nema branioca u vrijeme kada bi obavezno morao da ga ima ili mu ga ne
postave ovlastena lica.Ako osumnjiceni, odnosno optuzeni u slucajevima obavezne odbrane
ne uzme sam branioca ili branioca ne angazuju ovlastena lica, branioca ce mu postaviti
sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik
vijeca za dalji tok krivicnog postupka do pravnosnaznosti presude, a ako je izrecena kazna
dugotrajnog zatvora - i u postupku po pravnom lijeku. U slucaju postavljanja branioca,
osumnjiceni, odnosno optuzeni ce se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predocene
liste. Ukoliko osumnjiceni, odnosno optuzeni sam ne izabere branioca sa predocene liste,
branioca ce postaviti sud. Osumnjiceni, odnosno optuzeni se obavjestava o postavljanju
branioca - da bi mogao da koristi njegovu pomoc i da bi mogao traziti zamjenu, onako isto
kao sto branilac moze traziti razrjesenje. Postavljeni branilac duzan je da prihvati odbranu i
samo iz opravdanih razloga moze traziti da bude razrijesen. Braniocu postavljenom po
sluzbenoj duznosti prestaje funkcija cim osumnjiceni, odnosno optuzeni uzme drugog
branioca, a postavljeni branilac tada se razrjesava. Nagradu i troskove branioca
postavljenog po sluzbenoj duznosti kod obavezne odbrane snosi i, odnosno optuzeni, kao da
je branioca sam izabrao.
Drugi slucaj postavljanja branioca po sluzbenoj duznosti je kod odbrane siromasnih. O
zahtjevu za postavljanje branioca siromasnih odlucuje i branioca postavlja sudija za
prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik vijeca.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni kod odbrane siromasnih moze u svako doba izjaviti da mu
branilac vise nije potreban i umjesto njega uzeti drugog branioca ili ostati bez branioca.
Troskovi branioca siromasnih nadoknaduju se iz budzeta.
d) Vrijeme nastupanja formalne odbrane. Osumnjiceni, odnosno optuzeni
moze imati branioca u toku cijelog krivicnog postupka, tj. od njegovog pocetka do kraja.
Osumnjiceni se na to opominje na pocetku ispitivanja. To se cini i u prvom pozivu koji se
salje osumnjicenom. Isto tako, lice liseno slobode od strane policijskog organa se mora
odmah pouciti o pravu da uzme branioca.
Osumnjicenom se na pocetku ispitivanja postavlja pitanje da li ce se ovim pravom koristiti i
odgovor unosi u zapisnik. Ako pouka da se moze imati branilac i da branilac moze
prisustvovati ispitu nije data, odnosno ako pouka i odgovor osumnjicenog nisu unijeti u
zapisnik, na iskazu osumnjicenog ne moze se zasnivati sudska odluka.
e) Broj branilaca. Jedan osumnjiceni, odnosno optuzeni moze imati vise branilaca (visestruka
formalna odbrana), a smatra se da je odbrana obezbijedena kada u postupku ucestvuje
jedan od branilaca.
U torn slucaju samo jedan od njih ce imati status glavnog branioca. Kada osumnjiceni,
odnosno optuzeni ima vise branilaca, onda je svaki od njih ovlascen da samostalno
preduzima sve radnje u korist odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog, na koje je
ovlascen po zakonu. No, u takvom slucaju je potrebna saradnja branilaca kako ne bi doslo
do kontradiktornih ili paralelnih prijedloga, odnosno do toga da se propusti neka radnja koja
je neophodna.
Vise osumnjicenih, odnosno optuzenih moze uzeti jednog branioca, osim ako branioca
postavlja sud u slucaju obavezne odbrane po sluzbenoj duznosti i odbrane siromasnih
(zajednicka formalna odbrana).
f) Procesi polozaj branioca. Branilac ucestvuje u krivicnom postupku, ali nije subjekt tog
postupka, jer obavlja svoju aktivnost u tudem procesnopravnom odnosu. On je pomagac
osumnjicenog, odnosno optuzenog, a ne njegov punomocnik, jer specificnost krivicne
odgovornosti iskljucuje zastupanje.
U vrsenju svoje odbrane branilac je samostalan i u odnosu na sud i u odnosu na tuzioca, a, u
odredenoj mjeri, i prema osumnjicenom, odnosno optuzenom. lako su odnosi branioca i
osumnjicenog, odnosno optuzenog zasnovani na povjerenju, s tim da aktivnost branioca ne
smije ici na stetu osumnjicenog, odnosno optuzenog, osumnjiceni, odnosno optuzeni moze
odustati od nekih akata svoga branioca (npr. od zalbe), ali i branilac moze, protiv volje

58
osumnjicenog, odnosno optuzenog preduzimati neke procesne radnje (npr. izjaviti zalbu u
korist maloljetnika).
Prema sudu i ciljevima krivicnog postupka branilac mora biti lojalan, tj. postizanje cilja
krivicnog postupka on ne smije sprecavati i ometati, ali nije duzan da sa sudom saraduje u
ostvarivanju toga cilja, odnosno da pomaze u utvrdivanju materijalne istine, jer bi se tada od
branioca pretvorio u tuzioca optuzenog.
g) Prestanak branilacke duznosti. Sporazum o formalnoj odbrani u krivicnom postupku
osumnjicenog, odnosno optuzenog i branioca je, po svom sadrzaju vrsta gradanskopravnog
ugovora o punomocstvu, iako branilac nije punomocnik osumnjicenog, odnosno optuzenog. I
jedna i druga strana mogu istupiti iz toga odnosa prije zavrsetka krivicnog postupka, s tim
da osumnjiceni, odnosno optuzeni moze opozvati punomocje, a branilac ga otkazati. Prava i
duznosti branioca ne prestaju u slucaju opoziva punomocja, sve dok sudija, odnosno vijece
ne razrijesi branioca njegovih prava i duznosti. Formalna odbrana prestaje smrcu
osumnjicenog, odnosno optuzenog ili branioca, ali to nisu jedini slucajevi prestanka
branilacke duznosti. Drugi slucajevi u kojima advokatu prestaje pravo na obavljanje
advokatske djelatnosti (stalno i privremeno) utvrduju se zakonom o advokaturi i statutom
advokatske komore.

Prava, duznosti i odgovornost branioca


U zakonu se govori samo o pravima branioca, ali su to, isto tako, i njegove duznosti. Prava
branioca su, istovremeno, i njegove obaveze u interesu odbrane isumnjicenog, odnosno
optuzenog.Duznosti branioca proizilaze i iz posebnih idredaba zakona o advokaturi. Neka od
tih prava branioca koriste se samo u idredenoj fazi, druga u cijelom krivicnom postupku, a
najvaznija su sljedeca:
a) Da u toku istrage razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist
osumnjicenom. Interesi istrage (npr. tezina krivicnog djela, broj osumnjicenih, otkrivanje
dokaza za koje postoji opasnost od odlaganja, interesi cuvanja tajne, interesi javnog reda ili
razlozi morala) su izuzetno razlog za privremeno uskracivanje prava braniocu na
razmatranje spisa i predmeta koji sluze kao dokaz. Izuzetno, kada se osumnjiceni, odnosno
optuzeni nalazi u pritvoru, branilac ce dostaviti sudiji za prethodni postupak dokaze radi
obavjestavanja branioca.
Kada se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u pritvoru, tuzilac u obavezi dostaviti sudiji za
prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslusanje dokaze radi obavjestavanja
branioca. Osim toga, duznost je sudije za prethodni postupak, sudije za prethodno
saslusanje, sudije, odnosno vijeca, kao i tuzioca da ka¬da dodu u posjed novog dokaza ili
bilo koje informacije ili cinjenice koja moze po¬sluziti kao dokaz na sudenju - daje stave na
uvid braniocu.
b) Da se dopisuje i razgovara sa osumnjicenim, odnosno optuzenim koji se nalazi u pritvoru.
U pogledu razgovora branioca se pritvorenim osumnjicenim, odnosno optuzenim, branilac
ima pravo na povjerljiv razgovor s njim. Kontrola tog razgovora je dozvoljena, ali samo
posmatranjem, ne i slusanjem.
c) Da prisustvuje ispitu osumnjicenog, odnosno optuzenog. Ovo privo se ne moze ograniciti
zakonom. Pravo se odnosi na svako ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, ne samo
prvo, nego i u daljem postupku (dokazni instupak i zavrsna rijec kao posljednji dio tog
postupka).
d) Da u svim fazama postupka preduzima sve neophodne radnje u cilju utvrdivanja cinjenica
i prikupljanja dokaza, radi odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog. Pobijajuci optuzbu,
branilac nije ogranicen samo dokazima koje je dala optuzba.
e) Da prisustvuje glavnom pretresu, gdje je njegova aktivnost naividljivija. To posebno dolazi
do izrazaja u dokaznom postupku i u zavrsnoj rijeci.
f) Da u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog podnosi pravne lijekove protiv odluka koje
se donose u toku postupka ili kojima se zavrsava krivicni postupak.
g) Da zahtijeva nagradu za svoj rad i naknadu troskova koje je u odbrani osumnjicenog,
odnosno optuzenog imao.
59
Duznosti branioca, koje odgovaraju iznesenim pravima, jesu:
a) Da prihvati odbranu, sto uvijek vazi kada je u pitanju branilac postavljen po sluzbenoj
duznosti. Ako se radi o slobodnom izboru branioca, i ovdje, po pravilu, postoji duznost
prihvatanja odbrane, ali zakoni o advokaturi utvrduju vise slucajeva u kojima advokat moze
odbiti da se primi odbrane. Statutom i kodeksom advokatske ctike mogu se utvrditi i drugi
razlozi zbog kojih advokat moze da odbije pruzanje pravne pomoci. Takvi izuzeci se u
jednom broju slucajeva moraju dopustiti, jer advokatske kancelarije mogu biti
specijalizovane za druge vrste zastupanja ili preopterecene poslom ili imati neki drugi
opravdan razlog za odbijanje pomoci optuzenom u krivicnom postupku, jer bi se i tada
moglo desiti da neki optuzeni u nekim slucajevima ne bi mogli naci branioca ili bi do njega
teze dolazili.
Postavljenog branioca osumnjiceni, odnosno optuzeni uvijek moze zamijeniti braniocem
koga je sam uzeo. Kod obavezne odbrane ne moze biti razrjesenja ranijeg branioca uok
osumnjiceni, odnosno optuzeni ne uzme novog. Kod odbrane siromasnih, osumnjiceni,
odnosno optuzeni u svako doba moze izjaviti da mu branilac vise nije potreban i sud mora
razrijesiti branioca, bez obzira na to da li je uzet drugi branilac. Funkcija postavljenog
branioca ne prestaje automatski izborom novog, vec da se o tome mora donijeti rjesenje
("razrijesice se"). Pravo da trazi da bude razrijesen moze i sam branilac, ali samo na nacin
predviden zakonom.U oba slucaja o razrjesenju branioca odlucuje u toku istrage sudija za
prethodni postupak, nakon podizanja optuznice sudija za prethodno saslusanje, a u toku
glavnog pretresa - sudija, odnosno vijece. a protiv ove odluke nije dopustena zalba.
b) Da osumnjicenom, odnosno optuzenom pruzi strucnu pomoc u postupku. To
podrazumijeva preduzimanje svih radnji i mjera usmjerenih ka tome da osumnjicenom,
odnosno optuzenom pomognu u njegovoj odbrani. Ogranicenje branioca je u tome sto
odbranu ne smije da podrzava nemoralnim sredstvima, ne smije da falsifikuje istinu, stvara
lazne dokaze, unistava tragove, namjerno sud navodi na krivi put, niti da umjesto odbrane
osumnjicenog, odnosno optuzenog, brani izvrsenje krivicnog djela (pitanje dozvoljenosti ili
nedozvoljenosti djela i pitanje njegove drustvene opasnosti je rijeseno zakonom i branilac ne
moze, nasuprot zakonu, dokazivati da je izvrsenje djela na svome mjestu i da je optuzeni
trebalo da ga izvrsi).
Odgovornost branioca moze biti krivicna ili gradanska, a ako se radi o advokatu - i
disciplinska. Advokati i advokatski pripravnici odgovorni su za savjesno vrsenje advokatske
duznosti i za cuvanje ugleda advokatske djelatnosti. Statutom komore utvrduju se organi
koji vode postupak zbog povrede advokatskih duznosti, a ureduje se i nacin donosenja
opsteg akta kojim je ta oblast regulisana.
Neku vrstu disciplinske vlasti nad braniocem u postupku, koja povlaci kaznu ima i sud.
Branilac moze da koristi samo zakonom dozvoljena sredstva, a ako koristi nedozvoljena,
posljedice, u nacelu, treba da snosi samo on, a ne i osumnjiceni, odnosno optuzeni. Zato,
razlog za iskljucenje branioca postoji i u pogledu lica koje zloupotrebljava kontakt s
osumnjicenim, odnosno optuzenim koji je u pritvoru kako bi osumnjiceni, odnosno optuzeni
ucinio krivicno djelo ili ugrozio bezbjednost ustanove u kojoj se pritvor izvrsava. Da li se
zloupotrebljava kontakt sa osumnjicenim, odnosno optuzenim, to je quaestio facti koje se
procjenjuje u svakom konkretnom slucaju. U slucaju zloupotrebe, pozvace se osumnjiceni,
odnosno optuzeni da u odredenom roku uzme drugog branioca. Ako je rijec o obaveznoj
odbrani, a osumnjiceni, odnosno optuzeni sam ne uzme branioca ili branioca ne angazuju
ovlastena lica, branioca ce osumnjicenom, odnosno optuzenom postaviti sudija za prethodni
postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudijadija, odnosno predsjednik vijeca. U ovom
slucaju osumnjiceni, odnosno optuzeni ima pravo na branioca do pravosnaznosti presude, a
ako je izrecena la dugotrajnog zatvora - i u postupku po pravnom lijeku. Novom braniocu se,
medutim, mora ostaviti dovoljno vremena za pripremu odbrane osumnjicenog, odnosno
optuzenog. Takode, stav je zakona da za vrijeme trajanja iskljucenja tuzilac ne moze braniti
osumnjicenog, odnosno optuzenog u drugom postupku, odnosno braniti druge osumnjicene
ili optuzene u istom ili razdvojenom postupku, sto in favorem defensionis. Takav branilac ne

60
bi mogao ostvariti ciljeve odbrane koji sastoje u pronalazenju, izlaganju i tumacenju kao
istinitih cinjenica koje idu u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Odluka o iskljucenju donosi se na posebnom saslusanju branioca, kome prisustvuju tuzilac,
osumnjiceni, odnosnd optuzeni, branilac i predstavnik advokatske komore ciji je branilac
clan. Prisustvo predstavnika advokatske komore ciji je advokat (branilac) clan, moze da
posluzi kao indikacija na potrebu preduzimanja radnji na koje je komora ovlascena.
Donosenje rjesenja o iskljucenju je u nadleznosti suda. Pod uslovom da su ispunjeni uslovi za
donosenje rjesenja o iskljucenju, To rjesenje donosi prije pocetka glavnog pretresa
vanraspravno vijece. Ako se takva situacija pojavi na glavnom pretresu, rjesenje donosi
sudija, odnosno vijece. Uz to, u postupku pred vijecem drugostepenog suda rjesenje o
iskljucenju branioca donosi vijece nadlezno za odlucivanje u drugostepenom postupku.

SPOREDNI PROCESNI SUBJEKTI


Sporedni procesni subjekti imaju izvjesna ovlascenja u krivicnom postupku, osim iva
procesnog raspolaganja. Javljajuci se uz glavne procesne subjekte, u krivicnom upku
sporedni procesni subjekti su: osteceni (na strani tuzioca), pravno ili fizicko lice (na strani
osumnjicenog, odnosno optuzenog) i organ starateljstva (na strani suda).

OSTECENI
Pojam ostecenog
To je lice cije je licno ili imovinsko pravo krivicnim djelom povrijedeno ili ugrozeno. Osteceni
nije samo lice cije je licno i imovinsko pravo povrijedeno ili ugrozeno, vec on ima i znacajnu
ulogu u krivicnom postupku, cesto i kao svjedok u dokaznom postupku, jer je u nekim
slucajevima najbolje i najneposrednije upoznat sa situacijom, kako onom koja je prethodila
izvrsavanju krivicnog djela tako i onom kada je doslo do njegovog izvrsenja. Ovo pravo ne
mora biti imovinsko, nego moze biti i licno (cast, ugled, rak. ocinstvo i si.) i ne mora biti
povrijedeno, vec je dovoljno samo da je ugrozeno. Pojam ostecenog nije vezan za pravo na
ulaganje imovinskopravnog zahtjeva kao ni isticanje tog zahtjeva u toku krivicnog postupka.
Osteceni moze biti i lice koje nije pretrpjelo nikakvu stetu u gradanskopravnom smislu, pa
mu ne pripada imovinskopravni zahtjev. Ako je osteceni takvu stetu pretrpio izvrsenjem
krivicnog ijela. nebitno je da li je imovinskopravni zahtjev postavio. Ukoliko imovinskopravni
zahtjev postoji, bez znacaja je to da li je on postavljen u krivicnom ili u parnicnom postupku.
Krivicno procesno pravo priznaje status ostecenog sirokom krugu lica koja u velikom broju
slucajeva nisu pasivni subjekti krivicnog djela. Krivicno pravo poznaje pojam ostecenog kao
zrtve krivicnog djela. Zrtva je pasivni subjekat krivicnog djela.
Osteceni moze biti pravno i fizicko lice, ali se najcesce pod pojmom ostecenog
podrazurmjevaju fizicka lica. Pitanje koje lice to moze biti nekada se daje u samom
krivicnom zakonu, gdje se pojam ostecenog podudara sa gramatickim objektom krivicnog
djela
Kod krivicnog djela ubistva osteceni su lica koja je poginuli izdrzavao ili redovno pomagao,
pa su mogli zahtijevati izdrzavanje od poginulog, kao i clanovi uze porodice optuzenog
(bracni drug, djeca, roditelji, braca i sestre) koji su trpjeli dusevne bolove.

Prava i duznosti ostecenog


U nasem krivicnom postupku osteceni je ucesnik postupka, sa jednom odredenom
situacijom, tacno predvidenom zakonom, koja ga cini nekom vrstom uzgrednog tuzioca.
U prava i duznosti ostecenog spadaju:
• kaznjavanje novcanom kaznom zbog uvrede
• pitanje zapisnika
• dostavija mu se ovjeren prepis odluke kojom je odluceno o imovinskopravnom
zahtjevu
• postavljanje imovinskopravnog zahtjeva (cl. 193 - 212);
• u slucaju nepostupanja tuzioca po prijavi o izvrsenom krivicnom djelu, slice pravo na
ulaganje prituzbe uredu tuzioca
61
• obavjeslava se kad tuzilac obustavi istragu i tada ima pravo na ulaganje prituzbe
uredu tuzioca
• obavjestava ga sud o rezultatima pregovaranja o krivnji
• obavjestava se o povlacenju optuznice
• da prisustvuje na glavnom pretresu, s tim da ukoliko se iskljuci javnost, to se ne
odnosi na ostecenog
• ukoliko je prisutan, podnosi imovinskopravni zahljev na glavnom pretresu
• da se obavijesti o vremenu i mjeslu ispilivanja svjedoka van sudnice i izvodenju
rekonslrukcije
• da nakon zavrsetka dokaznog postupka na glavnom pretresu bude pozvan od strane
sudije, odnosno predsjednika vijeca radi davanja svoje zavrsne rijeci i to poslije
tuzioca
• da ga po objavljivanju presude sudija, odnosno predsjednik vijeca pouci o pravu na
zalbu, kao i o pravu na odgovor na zalbu
• da mu se dostavi ovjereni prepis presude
• po zavrsenom pretresu i donijetoj presudi, osteceni ima pravo zalbe protiv presude i
to samo na odluku o troskovima krivicnog postupka i o opravnom zahtjevu, ne i po
drugim osnovima;
• obavjestava se od strane tuzioca da nije cjelishodno pokrenuti postupak prema
maloljetniku
• poziva se na saslusanje radi utvrdivanja cinjenica koje se odnose na opozivanje
uslovne osude

Osteceni kao svjedok


Pored prava i duznosti koje se odnose na sve svjedoke, pa i ostecenog, postoje pravila koja
vaze samo za ostecenog. Rijec je ili o posebnim kategorijama ostecenih ili o odredenim
krivicnim djelima.
U zakonu postoje cetiri takva slucaja:
• Kada se saslusava maloljetno lice a narocito ako je je osteceno krivicnim djelom,
postupa se obazrivo
• Ostecenog krivicnim djelom nije dopusteno ispitivati o njegovom ranijem seksualnom
zivotu prije izvrsenog krivicnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno takvom
iskazu ne moze se zasnivati sudska odluka
• U slucaju ako se radi o seksualnim deliklima, u postupku se ne mogu koristiti kao
dokazi cinjenice koje se odnose na ranije seksualno ponasanje ostecene strane i
njene seksualne predispozicije. Od ovog pravila postoji izuzetak koji se odnosi na
potrebu diferencijacije odredenog dokaznog materijala, odnosno odredivanja porijekla
odredenih tragova.
• U slucaju ako se radi o krivicnim djelima protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih
medunarodnim pravom pristanak zrtve se ne moze upotrijebiti u prilog odbrane
optuzenog. Kada su u pitanju dokazi koji se odnose na raniji seksualni zivot i
seksualno ponasanje ostecene strane i njene seksualne predispozicije, te dokazivanje
krivicnih djela protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom, a u
vezi s eventualnim pristankom zrtve, prije prihvatanja dokaza koji su s tim povezani,
obavice se odgovarajuce saslusanje, s koga je iskljucena javnost

PRAVNO ILI FIZICKO LICE


Pravno ili fizicko lice, kao sporedni procesni subjekt na strani osumnjicenog, odnosno
optuzenog, javlja se u slucajevima krivicnih djela kod kojih imovinska korist ostvarena
izvrsenjem krivicnog djela ne pripada uciniocu krivicnog djela, vec nekom pravnom licu,
najcesce preduzecu ili drugom organu ili organizaciji ucinioca ili licu na koje je imovinska
korist prenesena, po pravilu njegovim srodnicima.

62
Tada se imovinska korist ne moze oduzeti od osumnjicenog, odnosno optuzenog jer nije
njegova, pa se pravno ili fizicko lice kome je imovinska korist iz krivicnog djela pripala mora
ukljuciti u krivicni postupak da bi od osumnjicenog, odnosno optuzenog bila oduzeta
imovinska korist koju je stekao na protivpravan nacin zbog veze sa osumnjicenim, odnosno
optuzenim, ta lica se javljaju kao sporedni procesni subjekti na njegovoj strain.
Prema odredbama zakona, kada dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene
krivicnim djelom, lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravnog lica
pozvace se radi saslusanja na glavni pretres. U pozivu ce se upozoriti da ce se postupak
sprovesti bez njihovog prisustva.
Predstavnik pravnog lica saslusace se na glavnom pretresu poslije optuzenog. Lice na koje
je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravnog lica imaju pravo da u vezi sa
utvrdivanjem imovinske koristi predlazu dokaze i da, po ovlascenju sudije, odnosno
predsjednika vijeca, postavljaju pitanja optuzenom. svjedocima i vjestacima. Iskljucenje
javnosti sa glavnog pretresa ne odnosi se na lice na koje je imovinska korist prenesena i
predstavnika pravnog lica. Ako sud tek u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir
oduzimanje imovinske koristi, prekinuce glavni pretres i pozvati lice na koje je korist
prenesena, kao i predstavnika pravnog lica. Ako im je sud izrekao mjeru oduzimanja
imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom, ovjereni prepis presude, odnosno rjesenja
dostavice se i tim licima.
U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom, ova lica
mogu podnijeti zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka.

ORGAN STARATELJSTVA
Osnovna prava i duznosti organa starateljstva, kao sporednog procesnog subjekta na strani
suda, utvrdena su u postupku na maloljetnicima. Pored toga, organ starateljstva pojavljuje
se i kao pomocni organ suda, dostavljajuci sudu, na njegov zahtjev, izvjestaj o svim
okolnostima koje se ticu licnosti maloljetnika, sredini i prilikama pod kojima maloljetnik zivi,
vrseci nadzor nad maloljetnikom u toku pripremnog postupka, dostavljajuci obavjestenje o
izvrsenju vaspitnih mjera, davanjem izvjestaja sudu prije donosenja odluke.
Kao sporedni procesni subjekt, organ starateljstva ima znacajan broj prava. Organ
starateljstva uvijek se obavjestava o obustavi krivicnog postupka prema maloljetniku koji u
vrijeme izvrsenja krivicnog djela nije imao 14 godina, da bi preduzeo mjere staranja. Organ
starateljstva ima pravo da se upozna sa tokom postupka prema maloljetniku, da u toku
postupka stavlja prijedloge i da ukazuje na cinjenice i dokaze koji su od vaznosti za
donosenje pravilne odluke. Tuzilac je obavezan da ga obavijesti o svakom pokretanju
postupka prema maloljetniku i o svom prijedlogu za obustavljanje postupka.
Po odobrenju sudije za maloljetnike, predstavnik organa starateljstva moze prisustvovati
izvodenju procesnih radnji u pripremnom postupku, stavljati prijedloge i upucivati pitanja
licima koja se ispituju, odnosno saslusavaju. Organ sljstva se poziva na glavni pretres. Za
njega ne vazi odredba o iskjucenju javnosti u postupku prema maloljetnicima, niti se moze
udaljiti sa glavnog pretresa, kao neka druga lica. Organ starateljstva ima pravo da predlaze
izmjenu odluke o izrecenoj vaspitnoj mjeri, odnosno obustavljanju log izvrsenja.

OSTALI UCESNICI U POSTUPKU


U krivicni postupak ukljucena su i druga lica, sa pravima i duznostima drukcijim od
procesnih subjekata. Njihovo ucesce u krivicnom postupku vezano je za realizaciju
odredenih zadataka, bez kojih se postupak ne bi mogao odvijati nesmetano. Ta lica su
subjekti opsteg pravnog poretka i po tom osnovu im pripadaju odredena prava i duznosti, ali
nisu subjekti krivicnog procesnopravnog odnosa. Radi se o zastupnicima i pomagacima
procesnih subjekata i trecim licima koja ucestvuju u krivicnom postupku.

ZASTUPNICI PROCESNIH SUBJEKATA


Procesno nesposobna stranka u krivicnom postupku mora raditi preko drugog lica, ah i neka
druga lica imaju pravo da u postupku preduzimaju radnje umjesto ili pored procesno
63
sposobne stranke. Pravilo je da stranke koje nisu procesno sposobne moraju raditi preko
zakonskih zastupnika, te da ako su procesno sposobne ne moraju uopste ili pod odredenim
uslovima (zavisno od vrste postupka) raditi licno, vec se mogu posluziti punomocnicima, dok
je u nekim slucajevima moguca procesna zamjena (procesna supstitucija), pri kojoj
odredeno lice istupa u postupku u svoje ime, ali u interesu odredenog procesnog subjekta.
Ta lica se nazivaju zastupnicima procesnih stranaka, a mogu biti zakonski zastupnici,
punomocnici i zamjenici (supstituti) procesnih stranaka.

Zakonski zastupnici
Zakonski zastupnici su lica koja u postupku preduzimaju procesne radnje u ime i za racun
procesno nesposobne stranke koju zastupaju i sa dejstvom za tu stranku. Zakonski
zastupnik ima prava i duznosti kao i zastupana stranka, a radnje koje obavi zastupnik imaju
istu vaznost kao da ih je obavila sama stranka. Preko zakonskih zastupnika u krivicnom
postupku rade procesno nesposobna lica koja se u procesu mogu javiti kao osteceni ili
pravna lica. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze imati zakonskog zastupnika, jer je
njegova odgovornost licna, s tim da mu se u slucaju nesposobnosti za obavljanje procesnih
radnji obezbjeduje obavezna odbrana. Postupak koji zakonski zastupnik vodi nema nikakvog
dejstva u odnosu na zakonskog zastupnika: ukoliko dode do kakve osude, osuduje se
stranka, a ne zakonski zastupnik, a ako se nesto dosuduje, dosuduje se stranki, a ne
zakonskom zastupniku.
Zakonski zastupnici maloljetnika su njegovi roditelji, koji roditeljska prava vrse sporazumno,
odnosno staratelji, kada maloljetnici nisu pod roditeljskim staranjem. Punoljetnicima kojima
je potpuno ili djelimicno oduzeta poslovna sposobnost (tako da nisu u stanju da se sami
staraju o svojoj licnosti, pravima i obavezama), zakonski zastupnici su staratelji odredeni u
posebnom postupku.
Maioljetnom licu i lieu lisenom poslovne sposobnosti, staraoca odrectuje nadlezni organ
starateljstva, a ne krivicni sud.
Zakonski zastupnici imaju sljedeca prava i duznosti:
• mogu uzeti branioca osumnjicenom, odnosno optuzenom
• nuzni izdaci zakonskog zastunika ostecenog spadaju u troskove krivicnog postupka
• snose troskove krivicnog postupka prouzrokavane svojom krivicom, kao i
odogvarajuci dio pausalnog iznosa
• na njih se ne odnose odredbe zakona o iskljucenju javnosti
• preko njih se vrsi pozivanje maloljetnika
Svako pravno lice u krivicnom postupku mora imati svoga zastupnika. Razlog tome je
cinjenica da pravno lice nema subjektivni identitet kao sto je to slucaj sa fizickim licima i sto
osumnjiceno, odnosno optuzeno ili osudeno pravno lice ne moze samo nastupati u
krivicnom postupku. Prava zastupnika su u potpunosti identicna pravima koja u postupku
imaju osumnjiceni, odnosno optuzeni ili osudeni.

Procesni zamjenici (supstituti)


Procesni zamjenici su lica koja po svojoj inicijativi i u svoje ime i za racun procesne stranke
preduzimaju pojedine procesne radnje u interesu jednog procesnog subjekta, koji je i sam
procesno sposoban. Ovlascenje za preduzimanje pojedinih procesnih radnji daje se
procesnim zamjenicima zbog pravne veze koja postoji izmedu njih i procesnog subjekta u
cijem interesu postupaju. Procesni zamjenici i lica u cijem interesu rade su uvijek u nekom
bliskom odnosu, najcesce srodnickom, ali ih noze vezivati i procesni predmet, u kome imaju
zajednicki interes.
Za razliku od punomocnika, procesni zamjenik crpi svoja ovlascenja iz zakona, a zadrzava ih
dok traje osnov predviden u zakonu koji ga vezuje za odnosnog procesnog subjekta. Da li
procesni subjekt moze oduzeti vrijednost procesnoj radnji koju je preduzeo procesni
zamjenik, zavisi od konkretnih zakonskih odredbi.

64
U nasem zakonu utvrdeno je nekoliko slucajeva procesne zamjene. Lica srodna ili bliska
osumnjicenom, odnosno optuzenom (zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni drug,
srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojilac, usvojenik, brat, sestra ili
hranilac) mogu osumnjicenom, odnosno optuzenom uzeti branioca. Zalbu na presudu u
korist osumnjicenog, odnosno optuzenog mogu izjaviti zakonski zastupnik, bracni odnosno
vanbracni drug optuzenog, roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno usvojenik. Ista lica mogu
podnijeti i zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka poslije smrti osudenog i to u korist
osudenog.

Punomocnici
Punomocnik je lice koje je za vrsenje procesnih radnji ovlastila procesno sposobna stranka ili
zakonski zastupnik procesno nesposobne stranke, koje u njih ime i za njihov racun obavlja
te radnje, koje se po zakonu ne moraju obavljati licno. Punomocnik radi u ime i u interesu
vlastodavca koji je jedini subjekt procesnog odnosa, da bi se vlastodavac oslobodio tereta
licnog ucesca u krivicnom postupku ili da bi u tom postupku bio strucno predstavljen.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze imati samo branioca, koji mu pomaze, ali ne i
punomocnika, koji bi, umjesto njega, radio u procesu.
Punomocnik moze biti svako fizicko lice koje uziva poslovnu sposobnost i on ne mora imati
strucnu pravnu spremu. Pored toga, ako punomocnik ima strucnu pravnu spremu, ne mora
biti advokat. Organ pred kojim se punomocnik pojavljuje duzan je da po sluzbenoj duznosti
ustanovi da li je punomocnik uredno ovlascen i da ako je to potrebno, naredi otklanjanje
nedostataka. S obzirom na to da krivicni postupak ne sadrzi skoro nikakve odredbe o
vrsenju punomocnikovih ovlascenja shodno se primjenjuju odgovarajuce odredbe zakona o
parnicnom postupku.
Na punomocnika se ne odnose odredbe zakona o iskljucenju javnosti, ali se on moze kazniti
zbog narusavanja reda i procesne discipline.

POMOCNICI (POMOCNI ORGANI) PROCESNIH SUBJEKATA


Pomocnici procesnih subjekata (suda, tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog) pomazu
tim subjektima, na njihov poziv ili po naredbi, u vrsenju njihove procesne aktivnosti. Oni nisu
ni glavni ni sporedni procesni subjekti i sami nemaju nikakvu procesnu autonomiju, ali
njihova aktivnost u procesu ili u vezi sa procesom ima znacaja za krivicni postupak.

Pomocnici suda
U ulozi pomocnika na strani suda mogu da se pojave:
a) Strucno lice. Ono pomaze organu krivicnog postupka na osnovu svog posebnog strucnog
znanja ili vjestine, i to na planu davanja savjeta, instrukcija ili drugih vidova pomoci u
rjesavanju pojednih strucnih i tehnickih pitanja, ili na planu pruzanja strucno-tehnicke
pomoci organu krivicnog postupka i krivicnoprocesnim strankama.
To mogu biti pojedinci odgovarajuce struke ili, u slucaju potrebe, strucne ustanove. Ova lica
nisu vjestaci, vec samo na trazenje i, ne utvrdujuci cinjenice, objasnjavaju organu krivicnog
postupka i krivicnoprocesnim strankama tehnicka i strucna pitanja i znacaj prikupljenog
materijala, da bi se oni mogli opredijeliti u kom pravcu i kojim sredstvima dalje prikupljati
dokaze i sta dalje poduzeti. Strucna lica, cije misljenje ima samo savjetodavan karakter,
najcesce se koriste kada se radi o rjesavanju da li se neki dokaz uopste moze pribaviti. Oni
su duzni da svoje savjete i objasnjenja daju po svom najboljem znanju i u tom smislu
odgovaraju za dati savjet i objasnjenje. Polazeci od stanovista da ova lica moraju svoju
funkciju vrsiti nepristrasno, zakon propisuje da se na njih, na odgovarajuci nacin, primjenjuju
odredbe o izuzecu sudija.
Najbitnija i sustinska razlika izmedu vjestaka i strucnog lica je u sadrzini i prirodi njihove
djelatnosti u krivicnom postupku. Naime, procesna djelatnost vjestaka uvijek je usmjerena
na dobijanje novog dokaza, a rezultat njegove djelatnosti se materijalizuje kroz nalaz i
misljenje, tj. kroz iskaz vjestaka koji je dokazno sredstvo.

65
S druge strane, djelatnost strucnog lica, koja nema karakter dokaznog svojstva, realizuje se
u iskazu koji moze biti u formi savjeta ili misljenja o nekom strucnom pitanju. Strucno lice
moze, na primjer, sugerisati organu krivicnog postupka da je za utvrdivanje neke sporne
cinjenice potrebno primijeniti posebno strucno znanje iz odredene naucne oblasti, ali ne
moze licno utvrdivati takvu cinjenicu, jer je u to ovlascen jedino vjestak.
b) Zapisnicar. Zapisnicar u krivicnom postupku je lice koje procesne radnje pismeno
utvrduje i ozvanicava. O svakoj radnji preduzetoj u toku krivicnog postupka sastavlja se
zapisnik, a o radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik o glavnom pretresu. Zapisnik pise
zapisnicar, a samo kada se pretresanje stana ili lica ili se radnja preduzima van sluzbenih
prostorija organa, a zapisnicar se ne moze obezbijediti, zapisnik moze pisati lice koje
preduzima radnje.
Zapisnicar pise zapisnik tako sto u njega unosi ono sto mu sudija glasno kazuje, a zatim oba
potpisuju zapisnik. Zapisnicar je, po pravilu, zaposlen u organu koji preduzima procesnu
radnju, ali ako ima potrebe, za zapisnicara moze biti uzeto svako lice koje je dovoljno
pismeno i razumije sluzbeni jezik. Zapisnicar ulazi i u sastav vijeca i mora biti neprekidno na
glavnom pretresu i prisustvovati izvodenju procesnih radnji. Zapisnicar moze biti izuzet iz
istih razloga koji su predvideni za izuzece sudije.
O izuzecu zapisnicara odlucuje vijece ili predsjednik vijeca ili sudija, ali ucesce na glavnom
pretresu zapisnicara koji se po zakonu morao izuzeti, ne predstavlja apsolutnu povredu kri
vicnqg postupka (za razliku od sudije).
c) Tumaci. Tumaci su lica koja, na zahtjev tuzioca ili suda, prevode izjave (pismeno ili
usmeno) pojedinih ucesnika postupka na jezik u sluzbenoj upotrebi u sudu i obratno, kao i
mimicke znakove kojima se prilikom davanja izjava sluze gluvi, nijemi i gluvonijemi ucesnici
postupka. Tumac je pomagac tuziocu i sudu u obavljanju procesnih radnji i za razliku od
vjestaka (koji je dokazno sredstvo, je: saopstava svoj nalaz i misljenje o cinjenicama koje su
predmet dokaza) ne pruza nikakvo sopstveno misljenje o predmetu dokaza. Uobicajeno je
razlikovanje tumac za usmene i mimicke izjave (tumac u uzem smislu) i tumaca za pismene
izjave (prevodilac). Tumac je jedan, a imenuje ga organ kod koga tumaci.
Ako tumac nije ranije zaklet, polozice zakletvu da ce vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku
upucuju i izjave koje on bude davao. Pravilo je da svjedok koji je gluv ili nijem i ne zna citati i
pisati daje zakletvu, odnosno izjavu preko tumaca.
U postupku prema maloljetniku tumac se odreduje ako ne poznaje jezik na kome se vodi
postupak. Troskovi za tumace ulaze u troskove krivicnog postupka.
Tumaci moraju biti strucni, o cemu se vodi racuna prilikom utvrdivanja stalnog spiska
tumaca. Odredbe o tumacima sadrzane su u pravilnicima o stalnim sudskim tumacima i
dopunjuju se shodnom primjenom odredaba zakona o krivicnom postupku o vjestacima.
d) Strucni saradnici i pripravnici. Pored sudija koji neposredno vrse sudijsku funkciju, u
sudovima postoji potreban broj sudijskih pomocnika, tj. strucnih saradnika i sudijskih
pripravnika. Broj strucnih saradnika i sudijskih pripravnika u sudu utvrduje se aktom
unutrasnje organizacije i sistematizacije radnih mjesta. U siri krug sudijskih pomocnika, osim
strucnih saradnika i sudijskih pripravnika, spada i odreden broj radnika koji obavljaju
administrativne, tehnicke i druge poslove u sudu.
Strucni saradnik u sudu moze biti samo diplomirani pravnik sa polozenim pravosncmim
ispitom. Posto ima polozen pravosudni ispit, predvideno je da strucni saradnik pomaze sudiji
u vrsenju sudijske funkcije. Konkretnije, on vrsi analizu pravnih pitanja, priprema predmete
za sudenje, te obavlja, samostalno ili pod nadzorom i po uputstvima sudije, druge strucne
poslove predvidene zakonom ili pravilnikom.
Pored strucnih saradnika, u sudovima postoji potreban broj sudijskih pripravnika. Za
sudijskog pripravnika moze biti primljen diplomirani pravnik koji ipunjava opste uslove za
sticanje svojstva radnika u drzavnim organima. Predvideno me da se pripravnik prima na
odredeno vrijeme, a najduze na dvije godine. On, pod nadzorom sudije ili strucnog
saradnika, obavlja iste poslove kao i strucni saradnici, s tim sto ne moze donositi odluke u
predmetima. Edukacija sudijskih pripravnika odvija se u skladu sa programom pocetne

66
obuke, koji utvrduje Centar za edukaciju sudija i tuzilaca FBiH, odnosno Centar za edukaciju
sudija i tuzilaca RS.
Sudovi mogu primati na praksu i pripravnike-volontere. Odredbe zakona se odnose na
sudijske pripravnike, shodno se primjenjuju i na pripravnike-volontere. Pripravnicima-
volonterima za vrijeme obavljanja prakse ne pripada naknada za rad, niti druga prava,
osim ako posebnim zakonom nije drukcije odredeno, odnosno imaju pravo na zdravstveno
osiguranje i osiguranje za slucaj nesrece na poslu.
e) Organi starateljstva, o kojima je bilo rijeci u izlaganju o sporednim procesnim subjektima,
kao pomocnim sudskim organima.
f) OvIasceno sluzbeno lice je "lice koje ima odgovarajuca ovlascenja unutar policijskih
organa u BiH, ukljucujuci Drzavnu agenciju za istrage i zastitu, Drzavnu granicnu sluzbu,
sudsku i finansijsku policiju, kao i unutar carinskih organa, poreskih organa i organa vojne
policije u BiH". Rijec je, dakle, o razlicitim organima koji funkcionisu na razlicitim nivoima,
pocev od drzavnog, zatim entitetskih, pa do Brcko Distrikta.
U pojedinim slucajevima pominje se iskljucivo policijski organ,a u nekim (naredba za
dovodenje) pominje se iskljucivo sudska policija.
Pri pokusaju definisanja pojma policijskih organa, paznju treba obratiti na sadrzaj ovlascenja
pojedinih drzavnih organa koji se bave raznim vidovima suzbijanja kriminala. Pri tome, jasno
je da to nisu svi organi koji u svim nazivu imaju rijec "policija" (misli se na sudsku policiju,
finansijsku policiju i vojnu policiju). Mada su i to. u sirem smislu, policijski organi, njihova
funkcija je ipak limitirana u odnosu na organe unutrasnjih poslova. Ta limitacija odnosi se
ponajvise na pitanje stvarne nadleznosti (npr. otkrivanje i istrazivanje finansijskog kriminala
od strane finansijske policije), ali i na djelokrug (npr. organi vojne policije). Zato pod
policijskim organima treba podrazumijevati iskljucivo ovlascena sluzbena lica ministarstava
unutrasnjih poslova.
Poslovi iz nadleznosti Drzavne agencije za istrage i zastitu (SIPA) obuhvataju:
- sprecavanje, otkrivanje i istraga krivicnih djela iz nadleznosti Su BiH, a posebno
organizovanog kriminala, terorizma, ratnih zlocina, trgovine ljudima i drugih krivicnih djela
protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom, kao i "teskog finansijskog
kriminala
- prikupljanje obavjestenja i podataka o navedenim krivicnim djelima, kao i pracenje i
analiza bezbjednosne situacije i pojava koje pogoduju nastanku i razvoju kriminaliteta
- pruzanje pomoci Sudu BiH i Tuzilastvu BiH u prikupljanju obavjestenja, kao i izvrsavanje
naloga Suda BiH i glavnog tuzioca BiH;
- fizicka i tehnicka zastita lica, objekata i druge imovine zasticene po Zakonu o Drzavnoj
agenciji za istrage i zastitu
- zastita svjedoka
- sprovodenje medunarodnih sporazuma o policijskoj saradnji i drugih medunarodnih
instrumenata u njenoj nadleznosti
- kriminalisticka ekspertiza
- ostali poslovi propisani zakonom i drugim propisima
g) Drzavna granicna sluzba (DGS) je uspostavljena radi obavljanja policijsiih poslova
vezanih za nadzor i kontrolu prelaska granice BiH i drugih poslova propisanih zakonom.
U nadleznosti drzavne granicne sluzbe su poslovi:
1) sprovodenje odredaba Zakona o nadzoru i kontroli prelaska drzavne granice, kako je
utvrdeno Zakonom o Drzavnoj granicnoj sluzbi;
2) sprovodenje odredaba Zakona i kretanju i boravku stranaca i azilu, kako je to utvrdeno
Zakonom o Drzavnoj granicoj sluzbi;
3) sprecavanje, otkrivanje i istrazivanje krivicnih djela koja su propisana krivrcnim zakonima
u BiH, kada:
a) su ta djela usmjerena protiv zbjednosti drzavne granice ili protiv izvrsenja poslova i
zadataka iz nadleznosti DGS-a
b) se ta krivicna djela moraju goniti u skladu sa odredbama o zloupotrebi javnih isprava koje
sluze kao dokaz identiteta, o putnoj ispravi i obavezi posjedovanja vize, odredbama o
67
kretanju i boravku stranaca i azilu, ukoliko su ucinjena prilikom prelaska granice ili su
direktno vezana za prelazak drzavne granice
c) ta krivicna djela obuhvataju prevoz robe preko drzavne granice ciji promet nije dopusten,
robe bez sluzbenog odobrenja ili u slucaju krsenja vazece zabrane, ukoliko je DGS-u
dodijeljena duznost nadzora takvog odobrenja i zabrana na osnovu drugog propisa ili
administrativnog sporazuma sa organima odgovornim za takvo gonjenje;
4) sprecavanje, otkrivanje i istrazivanje drugih krivicnih djela na zahtjev nadleznog organa
5) precavanje, otkrivanje i istrazivanje prekrsaja koji su propisani Zakonom nadzoru i
kontroli prelaska drzavne granice, Zakonom o kretanju i boravku stranaca,azilu i drugim
propisima kao i drugih prekrsaja na zahtjev nadleznog organa
6) preduzimanje mjera zastite vazdusnog civilnog saobracaja i bezbjednosti prostorija
medunarodnih aerodroma u BiH;
7) izvrsavanje i drugih poslova propisanih zakonom i drugim propisima
h) Sudska policija pribavlja informacije, pruza pomoc sudovima i tuzilastvima u izvrsavanju
sudskih naredbi za prinudno dovodenje svjedoka i osumnjicenih, odnosno optuzenih lica,
sprovodi osudena lica u ustanovu za izvrsenje sankcija po naredbi suda, odrzava red u
sudnici i bezbjednost sudija i drugih lica zaposlenih u sudu, interno obezbjeduje zgradu
suda, te izvrsava druge sudske naloge. Ona izvrsava naloge suda koji seodnose na pretres
imovine i lica, privremeno oduzimanje predmeta, obezbjedenje provodenja izvrsnih naloga
suda, kao i drugih naloga suda ciji je cilj uspjesno odvijanje sudskog postupka.
i) Finansijska policija obavlja sirok spektar poslova i zadataka koji se odnos na:
1) kontrolu zakonitosti, ispravnosti i blagovremenosti obracuna i uplate drzavnih prihoda,
javnih prihoda i prihoda iz posebnih fondova pravnih lica;
2) kontrolu o ostvarivanja i iskazivanja knjigovodstva, odnosno poreskih prijava prometa
robe i usluga, prihoda, plata i drugih elemenata od znacaja za utvrdivanje javnih prihoda;
3) kontrolu prijavljivanja imovine i nekretnina koje podlijezu oporezivanju;
4) kontrolu kupovine dionica ili udjela prilikom pretvaranja drzavnog vlasnistva, i dr.
j) Carinski organi kao ovlascena sluzbena lica) mogu:
1) traziti potrebne ii formacije od gradana
2) izvrsiti pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga,
3) za neophodno vrijeme ograniciti kretanje na odredenom prostoru;
4) da preduzmu potrebne mjere u vezi s utvrdivanjem istovjetnosti lica i predmeta
5) da u prisustvu odgovornog lica obave pregled odredenih objekata, prostorija i prostora
pravnih lica i ostvare uvid u odredenu dokumentaciju, kao i da preduzmu druge neophodne
mjere i radnje;
6) da privremeno oduzmu predmete za koje se pretpostavlja da su posluzili za izvrsenje
carinskog krivicnog
7) da po naredbi izvrse pretresanje stana i lica
8) da privremeno zadrze lica
9) da obave odredene radnje uvidaja i
10) da podnesa izvjestaj nadleznom tuzilastvu.
Carinski sluzbenici mogu provoditi vecinu mjera i radnji kao i policijski sluzbenici, s tim sto
su limitirani na carinska krivicna djela.

Ovlascena sluzbena lica poreskog organa mogu:


1) u postupku otkrivanja. istrazivanja, sprecavanja i prijavljivanja poreskih krivrcnih djela
preduzima: odgovarajuce mjere i radnje, u skladu sa ovlascenjima policijskih organa;
2) saradivati sa organima nadleznim za provodenje istraga radi otkrivanja korupcije u
poreskim organima
3) pozivati bilo koje lice radi davanja izjave i predocavanja dokumentacije potrebne za
provodenje poreskih zakona;
4) ulaziti u svaki posjed ili prostorije gdje se cuvaju ili mogu cuvati knjige i evidencije ili
drugi predmeti potrebni za provodenje poreskih zakona

68
S obziromna to da u BiH ne postoje vojna tuzilastva i vojni sudovi, novim krivicnim
procesnim zakonodavstvom predvideno je da pred civilnim pravosudem postupaju i organi
vojne policije.
U skladu s tim, oni imaju status ovlascenih sluzbenih lica.

Pomocnici procesnih subjekata


Pomocnici tuzioca su ovlascena sluzbena lica, organi starateljstva, drugi drzavni organi od
kojih on moze traziti pravnu pomoc i strucni saradnici i pripravnici u tuzilastvu.
Strucni pomagac osumnjicenog, odnosno optuzenog je branilac, cija aktivnost pedstavlja
formalnu odbranu.

TRECA LICA U KRIVICNOM POSTUPKU


Osim do sada pomenutih, u krivicnom postupku ucestvuju i treca lica (medu njima su
najvazniji svjedoci i vjestaci) ili ona samo prisustvuju krivicnom postupku (publika, novinari,
posmatraci nevladinih organizacija, domacih i medunarodnih). Za ishod postupka to su
pravno nezainteresovana lica, ciji polozaj zakon odreduje propisujuci njihove obaveze, prava
i ovlascenja. Oni sluze kao sredstva za utvrdivanje cinjenica vaznih za donosenje sudske
odluke ili predstavljaju neku vrstu spontane ili organizovane javne kontrole sudskog rada i
tome slicno.

PREDMET KRIVICNOG POSTUPKA

Pojam i vrste predmeta krivicnog postupka


Predmet krivicnog postupka je materija o kojoj se raspravlja u postupku i o kojoj sud treba
da donese odluku. Svaki krivicni postupak mora imati makar jedan osnovni predmet, uz koji
mogu da se jave i jedan ili vise sporednih (akcesornih. eventualnih) predmeta postupka.
Osnovni predmet krivicnog postupka je raspravljanje jednog konkretnog krivicnopravnog
odnosa nastalog izvrsenjem krivicnog djela izmedu drustvene zajednice predstavljene
drzavom i osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Osnovni predmet krivicnog postupka je krivicna stvar (causa criminalis), odnosno
ustanovljenje da li je izvrseno krivicno djelo, da li je optuzeni kriv i da li su ispunjeni zakonski
uslovi za izricanje krivicne sankcije.
Sporedni predmet krivicnog postupka pripada drugoj grani prava, a ne krivicnopravnoj, a u
krivicnom postupku javlja se, eventualno, uz osnovni predmet postupka. U krivicnom
postupku se o sporednom predmetu raspravlja i odlucuje zbog veze koja postoji izmedu
sporednog i osnovnog predmeta krivicnog postupka, jer bi se o predmetima te vrste, inace,
odlucivalo u drugim sudskim ili nesudskim postupcima. Ako bi krivicni postupak imao
neogranicen broj sporednih predmeta, to bi bilo od stete za sudenje osnovnih predmeta
krivicnog postupka, koji se mogu suditi samo u krivicnom postupku.
Zbog toga se mogucnost sudenja nekrivicnih stvari u krivicnom postupku svodi na manji
broj najznacajnijih slucajeva.
Predmet krivicnog postupka su samo krivicna djela, ne i prekrsaji, koji su regulisam
zakonima o prekrsajima. Ne postoji mogucnost spajanja u jedan postupak i sudenja pred
jednim organom za krivicno djelo i prekrsaj.

KONEKSITET PREDMETA KRIVICNOG POSTUPKA


Pojam koneksiteta odnosi se na uzajamnu vezu predmeta krivicnog postupka, sto moze
imati vise osnovnih ili glavnih predmeta u odredenoj medusobnoj u krivicnom postupku
moze se pojaviti jedan ili vise sporednih predmeta zbog njihove veze sa glavnim predmetom
postupka.
U ovim slucajevima medusobna veza sta krivicnog postupka proizvodi vise procesnopravnih
posljedica, od kojih je najznacajnija mogucnost da se presude u jedinstvenom krivicnom
postupku. Moguca je veza krivicnih stvari medusobno (homogeni koneksitet), ali i veza
izmedu krivicnih stvari i stvari nekrivicne prirode (heterogeni koneksitet).
69
Homogeni koneksitet (veza krivicnih stvari medusobno)
Ovaj koneksitet postoji kada se u dva ili vise krivicnih slucajeva podudaraju njihovi
subjektivni ili objektivni elementi, tj. u svakom od ovih slucajeva isti je osumnjiceni, odnosno
optuzeni ili krivicno djelo. Prema vezi koja postoji izmedu vise krivivicnih djela, odnosno vise
ucinilaca, ovaj koneksitet moze biti subjektivni, objektivni ili mjesoviti.
1) Subjektivni (personalni) koneksitet (concursus delictorum) postoji kada jedno lice
optuzeno za vise krivicnih djela. Koneksitet je subjektivan jer je veza izmedu predmeta
postupka uspostavljena preko zajednicke licnosti izvrsioca, a izmedu samih krivicnih djela
nikakve veze. Sa subjektivnim koneksitetom izjednacen je i slucaj kada je osteceni
istovremeno izvrsio krivicno djelo prema osumnjicenom, odnosno optuzenom, gdje se kao
osnov za spajanje postupka uzima prirodno jedinstvo dogadaja (forum reconventionis).
Najvazniji razlog za spajanje je ovdje zajednica dokaza.
2) Objektivni (realni) koneksitet (consursus plurium ad delictum) postoji kada je vise lica,
koja su u medusobnoj vezi (saizvrsioci, podstrekaci ili pomagaci), optuzeno za zajednicko
krivicno djelo.
U ovom slucaju veza izmedu vise posebnih predmeta ostvaruje se preko zajednickog
krivicnog djela. Ove odredbe imaju posebnu vaznost u slucaju pripadnika zlocinacke
organizacije, ali takode i onda to u izvrsenju djela ucestvuje vise ucinilaca kao skupina ljudi,
grupa ljudi, organizovana grupa ljudi i organizovana grupa kriminalaca.
3) Mjesoviti koneksitet postoji kada je vise lica optuzeno za izvrsenje vise krivicnih djela, ali
samo ako izmedu izvrsenih krivicnih djela postoji medusobna veza. Veza medu krivicnim
djelima je stvarna, a ne pravna, i ona je quaestio facti.
Procesni uticaj koneksiteta nastupa, po pravilu, po diskrecionoj ocjeni suda. Ukoliko do toga
uticaja dode, on se manifestuje u spajanju krivicnih stvari u jedinstven postupak (sto moze
dovesti do primjene posebnih pravila o vanrednoj nadleznosti i u izboru vrste postupka).
Spajanje se, po pravilu. vrsi i donosi - jedna presuda u slucaju subjektivnog koneksiteta,
kada isto lice odgovara za vise krivicnih djela; u slucaju kada je osteceni ucinio istovremeno
krivicno djelo prema osumnjicenom, odnosno optuzenom; u slucaju objektivnog koneksiteta,
tj. kada je u izvrsenju istog djela ucestvovalo vise lica u svojstvu izvrsilaca ili saucesnika,
prikrivaca, pomagaca poslije izvrsenog djela. neprijavljivanja pripremanja ili izvrsenja
krivicnog djela ili ucinioca.
Spajanje predmeta ili provodenje jedinstvenog postupka i donosenje jedne presude moguce
je samo u slucaju kada je vise lica optuzeno za vise krivicnih djela, a izmedu izvrsenih
krivicnih djela postoji medusobna veza.
Prijedlog za spajanje postupka mogu dati stranke i branilac, ali sud moze i bez takvog
prijedloga po sluzbenoj duznosti odluciti da se izvrsi objedinjavanje postupka i provede
jedinstveni postupak. Spajanje u jedan postupak radi izricanja jedne presude moguce je kod
prvostepenog suda sve do zavrsetka glavnog pretresa. Spajanje postupka nikada nije
obavezno, ali ako se donese odluka o spajanju postupaka, onda se provodi jedinstveni
postupak i donosi jedna presuda.
Od toga postoji izuzetak ako se u meduvremenu, prije donosenja presude, promijene
okolnosti zbog kojih postupak treba razdvojiti.
Prije glavnog pretresa rjesenje o spajanju postupka donosi vijece. Ukoliko se u odvojenim
postupcima vode glavni pretresi, rjesenje o spajanju postupka donosi sudija, odnosno vijece,
a funkcionalna nadleznost za njegovo donosenje se odreduje prema najtezem krivicnom
djelu. Protiv rjesenja o spajanju postupka nije dozvoljena zalba, ali se ono moze pobijati u
zalbi na presudu.
Spajanje postupka prema maloljetniku sa postupkom protiv punoljetnih lica i njegovo
sprovodenje po opstim odredbama ovog zakona moguce je samo ako je to neophodno za
svestrano razjasnjenje stvari. Rjesenje o tome donosi sudija za maloljetnike nadleznog suda,
na obrazlozeni prijedlog tuzioca, a protiv ovog rjesenja nije dozvoljena zalba.
Sud koji je nadlezan moze iz vaznih razloga ili razloga cjelishodnosti do zavrsetka glavnog
pretresa odluciti da se postupak za pojedina krivicna djela ili protiv pojedinih optuzenih
70
razdvoji i posebno dovrsi. To se desava u slucajevima kada vise nema razloga zbog kojih je
spajanje izvrseno ili u se pojavili drugi razlozi koji cine da spajanje vise nije pogodno ili nije
moguce. Do tada slozeni i jedinstveni proces prestaje da bude slozen i jedinstven i razbija se
u pojedine procese ili postaje samo manje slozen i jedinstven na taj nacin sto u
jedinstvenom procesu ostaje i dalje vise krivicnih stvari, ali se njihov broj smanjuje
razdvajanjem pojedinih stvari ili grupa stvari.
Rjesenje o razdvajanju postupka donosi sudija, odnosno vijece po saslusanju stranaka i
branioca.
Protiv rjesenja kojim je odredeno razdvajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog a
razdvajanje postupka nije dozvoljena zalba, ali stranke i branilac mogu to rjesenje pobijati u
zalbi na presudu.

HETEROGENI KONEKSITET (VEZA KRIVICNOG I NEKRIVICNOG PREDMETA


KRIVICNOG POSTUPKA)
U krivicnom postupku moze se raspravljati i odlucivati, osim o osnovnom predmetu (causa
criminalis), i o odredenom sporednom predmetu, koji nema krivicni karakter, ali je sa
osnovnim predmetom u odredenoj vezi. Zakon omogucava da se uz osnovni ili glavni
predmet krivicnog postupka mogu rjesavati odredeni imovinskopravni zahtjevi (povracaj
stvari, ponistaj odredenog pravnog posla i naknada stete), troskovi postupka i prejudicijalna
pitanja.
Van tih slucajeva nije moguce uz krivicnu kumulirati nekrivicnu stvar, iako je to nekad
logicno i iako stranke traze takvo spajanje ili na to pristaju.
Spajanje nekrivicne stvari sa krivicnom nekada je obavezno. Odlucivanje o troskovima
krivicnog postupka moze se vrsiti samo u krivicnom postupku, jer nema drugog postupka u
kome bi se o tome odlucivalo. Odlucivanje o troskovima krivicnog stupka zbog toga je
obavezan sporedni predmet krivicnog postupka. Nasuprot tome, imovinskopravni zahtjev i
prejudicijalna pitanja su fakultativni sporedni predmeti krivicnog postupka, koji se mogu
raspraviti u tom postupku, uz mogucnost da budu rijeseni u drugim odgovarajucim
postupcima.

Imovinskopravni zahtjev
Krivicno djelo, osim krivicnopravnih, proizvodi i druge, najcesce gradanskopravne
posljedice. Mnogobrojne posljedice izvrsenog krivicnog djela manifestuju se, prije svega, u
steti nanijetoj dobrima drugih pravnih i fizickih lica. U takvim slucajevima krivicno djelo u
sebi sadrzi i gradanskopravni delikt, koji ostecenom daje pravo da, uz krivicnopravni,
postavi i imovinskopravni zahtjev. Iako se zahtjevi takve prirode redovno raspravljaju u
parnicnom postupku, zakon o krivicnom postupku dozvoljava da budu postavljeni, uz
osnovni predmet, i u krivicnom postupku. Takvo pridruzivanje pociva na okolnosti da su
cesto pravno relevantne cinjenice krivicnog djela i krivnje istovremeno pravno relevantne za
gradanskopravnu, najcesce odstetnu, odgovornost ucinioca krivicnog djela.
Stoga je u interesu procesne ekonomije da krivicni sud, kada vec utvrduje te cinjenice
odlucuje o krivnji, istovremeno odluci i o gradanskopravnoj odgovornosti, te najcesce i steti
koja potice iz krivicnog djela.Takav nacin odlucivanja, medutim, ne mijenja karakter
gradanskopravne tuzbe, bez obzira na to sto se presuduje pred krivicnirn sudom. Uz
odredene modifikacije u postupku ostvarivanja, zahtjev ostaje gradanska tuzba koju krivicni
sud rjesava primjenom gradanskog materijalnog prava, odlukom koja ima sve karakteristike
gradanske presude. Prema pravnoj prirodi, to je i gradanski predmet za koji vrijede pravila
gradanskog prava, uz posebne odredbe zakona o krivicnom postupku.
Mogucnost ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima visestruke
prednosti. Prije svega, postupak je jeftiniji, jer umjesto dva odvojena postupka vodi se jedan
jedinstven. Postupak ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku je brzi i
jednostavniji, bez slozenih podnesaka koji se traze u parnicnom postupku. Pored toga,
spajanje je korisno i zbog manje mogucnosti pojave protivrjecnosti u odlukama o krivicnoj i
71
gradanskoj stvari nego kada se postupak vodi odvojeno. Zrtvi krivicnog djela ujedno se time
omogucuje brze obestecenje nego kad bi morala najprije cekati na pravnosnazno okoncanje
krivicnog postupka pa tek onda mogla protiv osudenog ucinioca krivicnog djela pokrenuti
gradansku parnicu.
Realizacija imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima, medutim. i stetnih
efekata na sam krivicni postupak. Raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu nerijetko,
pogotovo ako nicim nije uslovljeno, dovodi do odugovlacenja postupka o glavnoj stvari,
prijeteci da glavni predmet bude potisnut u drugi plan, a sam postupak izgubi svoja
krivicnopravna obiljezja. Zbog toga se propisuje niz ogranicenja ostvarivanja
imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku, a u zakonu o krivicnom postupku ta
ogranicenja su sljedeca:
a) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvrsenja krivicnog djela raspravice se na
prijedlog ovlascenog lica u krivicnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlacio ovaj
postupak. O imovinskopravnom zahtjevu odlucuje se samo uz uslov (pozitivni uslovi da je
ovlasceno lice podnijelo imovinskopravni zahtjev i (negativni uslov) da se time bitno ne
odugovlaci krivicni postupak.
b) O podnesenom imovinskopravnom zatjevu sud moze odluciti samo u presudi kojom se
optuzeni oglasava krivim. Ako krivicni postupak zavrsi rjesenjem o obustavi postupka,
oslobadajucom presudom ili presudom kojom se optuzba odbija, uputice se,osteceni da
imovinskopravni zahtjev moze ostvarivati u parnici.
c) Ako podaci krivicnog postupka ne pruzaju pouzdan osnov za potpuno ili djelimicno
presudenje, sud ce ostecenog uputiti imovinskopravni zahtjev moze da ostvaruje u parnici.
d) Sud neod lucuje o imovinskopravnom zahtjevu prema maloljetniku, osim ako nije prema
njemu izrekao kaznu maloljetnickog zatvora.
e) Odlucivanju o imovinskopravnom zahtjevu data je forma koja omogucava da se postupak
pravnih jekova uprosti i iskljuci svaka zalba ostecenog protiv odluke o imovinskopravnom
ihtjevu. Sud ne moze odbiti postavljeni imovinskopravni zahtjev ni onda kada je on
nesumnjivo neosnovan, vec samo podnosioca uputiti na parnicu, u cjelini ili djelimicno.
Upucivanje na parnicni postupak ne predstavlja meritornu odluku, vec samo premjestanje
predmeta spora u drugu sudsku jurisdikciju. zbog toga osteceni u povodu odluke krivicnog
suda o imovinskopravnom zahtjevu nikada nema interes za izjavom zalbe
f) Od svih mnogobrojnih imovinskopravnih potrazivanja, koja bi se u slucajevima izvrsenja
krivicnih djela mogla postaviti u krivicnom postupku, dozvoljena su samo tri: za naknadu
stete, povracaj stvari ili ponistaj odredenog pravnog posla. Drugi imovinskopravni zahtjevi
npr. utvrdivanje nedostojnosti za nasljedivanje, opozivanje testamenta, ponistaj braka si.)
ne mogu se ostvarivati u krivicnom postupku.

Predmet imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku


Postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku moguce je samo u taksativno
odredenim slucajevima, ne za svaku gradansku stvar, koneksnu krivicnoj. To su zahtjevi koji
se odnose na naknadu stete, povracaj stvari ili ponistaj odredenog pravnog posla, a oni se
mogu kumulirati. Radi se o nadleznosti suda ratione materiae. Drugi imovinskopravni
zahtjevi ne mogu se postavljati u krivicnom postupku. Imovinskopravni zahtjev koji je
predmet pripojenog postupka mora da potice iz krivicnog djela i da ga postavi zakonom
ovlasceno lice. Pored toga, imovinskopravni zahtjev u krivicnom postupku moze se staviti
samo ako je njegovo ostvarivanje moguce u parnicnom postupku, a ne i u nekom drugom
postupku. Obaveza ispunjenja postavljenog imovinskopravnog zahtjeva mora da pada na
optuzenog. Postavljanje imovinskopravnog zahtjeva poteklog iz krivicnog djela, koji po
posebnom zakonskom propisu tereti neko trece lice, a ne ucinioca krivicnog djela, ne moze
se postaviti u krivicnom postupku.

Povracaj stvari
Povracaj stvari se odnosi na svojinu, drzavinu ili detenciju stvari oduzetih krivicnim djelom i
predstavlja neposredan i najpotpuniji oblik obesteceni (obestecenje u naturi, umjesto
72
obestecenja po vrijednosti). Povracaj stvari u korist ovlascenog lica moze se izreci samo ako
je u krivicnom oostupku postavljen zahtjev u tom smislu, ne i po sluzbenoj duznosti.
Povracaj stvari sud moze narediti samo ako utvrdi da je stvar prije izvrsenja bila kod
ostecenog po nekom pravnom osnovu i da se u vrijeme dosudenja nalazi kod optuzenog ili
kod nekog ucesnika na glavnom pretresu ili kod lica kome su je oni dali na cuvanje. Povracaj
stvari predstavlja potpuni restitutio in integrum slucaju ako ovlasceni na imovinskopravni
zahtjev moze dokazati da je bio vlasnik posjednik ili zakoniti drzalac stvari koja mu je
krivicnim djelom oduzeta, te da se stvar nalazi kod optuzenog, nekog drugog ucesnika
krivicnog djela ili lica kome su oni dali stvar na cuvanje (ako ju je optuzeni unistio ili dalje
otudio, moze se trazi samo naknada stete).
Ne trazi se da je u pitanju svojina, dovoljni su i zakonita drzavina ili detencija. Ako je stvar
po nekom punovaznom osnovu kod treceg lica, a optuzenog se moze traziti samo naknada
stete. Da bi krivicni sud mogao dosuditi ovi vrstu imovinskopravnog zahtjeva, trazi se, isto
tako, da je stvar ostala ista (in specis) po vrsti i po namjeni, kao u vrijeme izvrsenja
krivicnog djela. Ne moze se dosuditi povracaj stvari koju je optuzeni preradio i pretvorio u
drugu stvar, ali osteceni moze tada traziti i dobiti naknadu stete.
U krivicnom postupku sud samo raspravlja a povracaju stvari koja se tice osumnjicenog,
odnosno optuzenog i ostecenog. Spor o predmetu izmedu ostecenog i treceg lica ili izmedu
trecih lica raspravlja se u parnicnom postupku. Moze se traziti samo povracaj stvari koje
su pripadale ostecenom, ali ne i povracaj stvari koje su pribavljene novcem protivpravno
pribavljenim od ostecenog. Ako se vise ostecenih spore o svojini stvari, uputice se na
parnicu, a sud ce ukrivicnom postupku odrediti samo cuvanje stvari kao privremenu mjeru
obezbjedenja.

Ponistaj odredenog pravnog posla


Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na ponistaj odredenog pravnog posla. a sud nade da
je zahtjev osnovan, izreci ce u presudi potpuni ili djelimicni ponistaj tog pravnog posla, s
posljedicama koje otuda proisticu, ne dirajuci u prava trecih lica. Ponistaj pravnog posla u
krivicnom postupku moze se traziti samo ako je on imovinskopravni, a nastao je neposredno
usljed izvrsenja krivicnog djela.
Ponistaj pravnog posla moze se zahtijevati ako je zbog krivicnog djela nastao kakav posao
imovinskopravnog karaktera (npr. optuzeni je silom naveo ostecenog na ije ugovora o
prodaji kuce). Potpun ili djelimican ponistaj pravnog posla, sa pravnim posljedicama
ponistaja, koje sud izrice presudom, ne moze dirati u prava trecih lica, jer ta lica ne
ucestvuju ni u krivicnom ni u pripojenom postupku i zbog toga nemaju mogucnost zalbe na
presudu. U odnosu na treca lica, ponistaj pravnog posla i odredivanje pravnih posljedica koje
iz toga proizilaze moze se postici samo u parnici. lsto tako, nametanje protivobaveze
ostecenom u krivicnom postupku je moguce zbog toga sto lice koje je postavilo
imovinskopravni zahtjev nema u krivicnom postupku mogucnosti zalbe protiv presude. Za
ovu situaciju su zato ca dva rjesenja: ne raspraviti imovinskopravni zahtjev vec uputiti na
parnicu ili raspraviti stvar ukoliko se ona tice obaveze optuzenog, a ostaviti da on u parnici
trazi ostecenog ono sto mu po odredbama imovinskog prava pripada.
Krivicni sud ne moze u krivicnom postupku ponistavati upravne akte zasnovane na krivicnim
djelima. Povodom presude kojom je optuzeni oglasen krivim, akte ponistava nadlezni
drzavni organ u odgovarajucem upravnom ili drugom postupku. Isto tako, u krivicnom
postupku za krivicno djelo dvobracnosti ne moze se ponistiti brak, iako je i to pravni posao
nastao izvrsenjem krivicnog djela, ali ne i pravni posao iz oblasti imovinskog prava.

Naknada stete
lzvrsenjem krivicnog djela u svakom slucaju nastaje stetna posljedica. U nekim slucajevima
ta steta pogada ne samo licnost, nego i imovinu ostecenog, sto daje pravo na njenu
naknadu u krivicnom postupku. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, steta je umanjenje
drustvenih sredstava ili necije imovine (obicna steta) ili sprecavanje njihovog uvecanja koje
se moglo osnovano ocekivati (izmakla dobit), kao i nanosenje drugome fizickog ili psihickog
73
bola ili straha (nematerijalna steta). U pravnoj teoriji steta se definise kao negativna razlika
izmedu iznosa imovine koju ima ostecenik i iznosa imovine koju bi imao da ta imovina nije
smanjena stetnim dogadajem ili, jednostavno, kao umanjenje imovine. Ako je protivpravnom
radnjom ostecena imovina, kakav imovinski interes, odnosno fizicki integritet nekog lica,
tada je rijec o materijalnoj steti, a ako je takvom radnjom povrijedeno neko nematerijalno
dobro ostecenog, onda se radi o nematerijalnoj steti.
Osteceni krivicnim djelom ima pravo na naknadu svih ovih steta. Naknada neimovmske
stete je specificna naknada koja se ne sastoji u uspostavljanju jednog ranijeg stanja, vec u
davanju imovinske satisfakcije koja treba da pruzi ostecenom zadovoljenje koje ce
kompenzirati trpljenja koja je imao ili koja jos traju. Ova naknada dosuduje se za pretrpljene
fizicke bolove, za pretrpljene dusevne bolove, naruzetiosti, povrede ugleda, casti, slobode i
prava licnosti, kao i za pretrpljeni strah
Naknada za nematerijalnu stetu je novcana ili moralna (objavljivanje presude ispravke,
povlacenje izjave kojom je povreda ucinjena i tome slicno).
U svim slucajevima, naknada koja se trazi moze poticati direktno iz krivicnog djela i
zasnivati se na interesu koji je zasticen zakonom.

Subjekti imovinskopravnog odnosa


Kada se u krivicnom postupku postavi imovinskopravni zahtjev, uz osnovni krivicnoprocesni
odnos razvija se i poseban imovinski procesnopravni odnos izmedu lica ovlascenog na
postavljanje imovinskopravnog zahtjeva i lica prema kome se zahtjev moze postaviti. Pitanje
aktivne i pasivne legitimacije i procesne sposobnosti za raspravljanje imovinskopravnog
zahtjeva mora prethodno da raspravi krivicni sud.
1) Lice ovlasceno na podnosenje imovinskopravnog zahtjeva. Pravo postavljanja
imovinskopravnog zahtjeva ima osteceni u tzv. adhezionom postupku koji se pridruzuje
krivicnom postupku. Pravo na podnosenje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku
ne vezuje se samo za licnost ostecenog krivicnim djelom, vec se priznaje svakom lieu koje je
ovlasceno da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Imovinskopravni zahtjev u krivicnom
postupku ne moze ostvarivati osteceni, ako nije ovlascen da takav zahtjev postavi u parnici i
obrnuto - moze ga postaviti lice koje nije osteceni, ako je ovlasceno da takav zahtjev
podnese u parnici. Zbog toga se u zakonu govori o lieu ovlascenom na podnosenje
imovinskopravnog zahtjeva, a ne ostecenom kao subjektu imovinskopravnog odnosa.
Osteceni se ne javlja sa ovim zahtjevom kada u smislu gradanskog prava nema osnov za
takvo potrazivanje ili ga je prenio na drugog ili vec ostvario ili ga ostvaruje u parnicnom
postupku. Umjesto ostecenog, u svojstvu ove stranke mogu se javiti nasljednici ostecenog ili
druga lica na koja je osteceni za zivota svoje imovinskopravno potrazivanje prenio nekim
pravnim poslom, ako je nasljedlvanje i ustupanje potrazivanja ove vrste moguce prema
propisima obligacionog prava. U slucaju smrti nekog lica, sud moze dosuditi clanovima
njegove uze porodice (bracni drug, djeca i roditelji) i braci i sestrama (ako je izmedu njih i
umrlog postojala trajnija zajednica zivota) pravicnu naknadu za njihove dusevne bolove. U
slucaju narocito teskog invaliditeta nekog lica, sud moze dosuditi ovu naknadu i njegovom
bracnom drugu,djeci i roditeljima. Pored toga, lice koje je poginuli izdrzavao ili redovno
pomagao, kao i ono koje je po zakonu imalo pravo zahtijevati izdrzavanje od poginulog, ima
pravo na naknadu stele koju
trpi gubitkom izdrzavanja, odnosno pomaganja.
U svim slucajevima kada se umjesto ostecenog pojavljuje neko drugo lice sa ovlascenjem da
postavi imovinskopravni zahtjev, osteceni (ako postoji) ima status sporednog procesnog
subjekta. Isto tako, lice na koje je pravnim poslom sa ostecenim preslo ovlascenje za
ostvarivanje imovinskopravnog zahtijeva, nema i ostala prava koja ostecenom pripadaju kao
sporednom procesnom subjektu, jer su ona vezana iskljucivo za licnost ostecenog.
2) Lice prema kome se moze postaviti imovinskopravni zahtjev. Prema nasem zakonu,
imovinskopravni zahtjev moze se postaviti samo prema osumnjicenom, odnosno
optuzenom. Ovo rjesenje je prihvaceno, jer se i krivicna i gradanska stvar koja iz nje
proizilazi zasnivaju na istoj cinjenicnoj situaciji, pa lice koje krivicno odgovara, po pravilu,
74
odgovorno je i za imovinskopravni zahtjev proistekao iz krivicnog djela. Zbog toga se u
zakonu ne pravi razlika izmedu osumnjicenog, odnosno optuzenog kao krivicno odgovornog
i osumnjicenog, ocnosno optuzenog kao gradanski odgovornog.
U slucajevima kada za stetu nastalu izvrsenjem krivicnog djela ne odgovara osumnjiceni,
odnosno optuzeni, nego trece lice, i to prema odredbama imovinskog prava,
imovinskopravni zahtjev moze se postaviti samo u parnicnom postupku. Tako, na primjer,
roditelji maloljetnog ucinioca krivicnog djela, odnosno druga lica kojima je povjereno
staranje o maloljetniku, odgovaraju pod odredenim uslovima (osim ako dokazu da je steta
nastala bez njihove krivice) za stetu koju je maloljetnik prouzrokovao izvrsenjem krivicnog
djela, pa se zahtjev ne moze postaviti u krivicnom postupku, ni prema osumnjicenom,
odnosno optuzenom maloljetniku, ni prema lieu odgovornom za stetu.
Takav zahtjev moze se postaviti samo u parnicnom postupku, a ne prema osumnjicenom,
odnosno optuzenom u krivicnom postupku, niti eventualno prema osiguravajucem drustvu,
bez obzira na njegovu odgovornost prema osumnjicenom, dnosno optuzenom kao
osiguraniku.
3) Stranacka i procesna sposobnost stranaka imovinskopravnog odnosa. U
imovinskopravnom odnosu pripojenom krivicnom postupku, kao stranke mogu se pojaviti
lice ovlasceno na postavljanje imovinskopravnog zahtjeva i osumnjiceni, odnosno optuzeni.
Stranacku sposobnost za postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima
lice sposobno da bude tuzilac u parnicnom postupku. Prema odredbama parnicnog
postupka, lica koja nemaju procesnu sposobnost moraju biti zastupana u preduzimanju
procesnih radnji, putem zakonskih zastupnika. Ako je !ice ovlasceno na postavljanje
imovinskopravnog zahtjeva maloljetno, zastupaju ga roditelji ili staratelji, s tim sto je
maloljetni ostecenik koji je navrsio 16 godina ovlascen da i sam daje izjave i preduzima
radnje u postupku. Lica kojima je oduzeu poslovna sposobnost u postupku rade preko
staratelja, a pravna lica preko svojih predstavnika. Ovlasceno lice koje je procesno sposobno
za postavljanje imovinskopravnog zahtjeva moze raditi i preko punomocnika.
U pogledu sposobnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog, on ima tu sposobnost i u
pripojenom procesnopravnom odnosu, ako je ima u krivicnom postupku, naravno pod
uslovom da po propisima gradanskog prava odgovara za pricinjenu stetu. Ako za stetu
odgovara neko drugi, osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze biti stranka ni u krivicnom ni
u parnicnom postupku. Ako je osumnjicerni odnosno optuzeni stvarno nesposoban za
preduzimanje procesnih radnji, radi suprotstavljanja imovinskopravnom zahtjevu, pravnu
pomoc mu pruza branilac, koji je u tom slucaju obavezan.

Postupak za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva


Kao i u drugim sudskim postupcima, imovinskopravni odnos nastao izvrsenjem krivicnog
djela ne mora se raspraviti ni u krivicnom postupku. Strankama je ostavljena mogucnost da
svoje imovinskopravne odnose uopste, pa i one proistekle iz krivicnog djela, rasprave
sporazumno, bez ucesca suda. Ako se, ipak, stranke odluce da takve imovinskopravne
odnose traze sudskim putem, to mogu uciniti zasnivanjem imovinskopravnog spora pred
parnicnim sudom ili postavljanjem tog zahtjeva u krivicnom postupku, da bi on bio rijesen uz
glavnu krivicnu stvar, ukoliko nije odredeno drukcije. U oba slucaja raspravljanje o
imovinskopravnom zahtjevu moguce je samo na inicijativu ovlascenog lica, a ne i po
sluzbenoj duznosti. Medutim. postoji obaveza organa postupka da ako ovlasceno lice nije
stavilo prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku do
potvrdivanja optuznice, obavijesti ostecenog da se moze taj prijedlog staviti do zavrsetka
glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije. Ako su usljed
krivicnog djela ostecena drustvena sredstva, a prijedlog nije stavljen, sud ce o tome
obavijestiti organ ovlascen da se stara o zastiti tih sredstava. Ovlascena lica mogu do
zavrsetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije odustati
od prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku i ostvarivati
ga u parnici. Prenosenje zahtjeva iz jednog u drugi postupak ne povlaci nikakve stetne
posljedice za ovlasceno lice. Ovlasceno lice koje je odustalo od ostvarivanja
75
imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ne moze vise taj zahtjev postavljati u
krivicnom postupku, osim ako zakonom nije drukcije odredeno. To lice, isto tako, moze u
parnicnom postupku povuci tuzbu bez pristanka optuzenog prije nego sto je tuzba
dostavljena tuzenom, ali i nakon dostave tuznom - sve do zakljucenja glavne rasprave, ako
tuzeni na to pristane. Povlacenje tuzbe u parnicnom postupku je procesnopravna izjava
upravljena sudu, kojom tuzilac masanifestuje svoju volju da odustaje od trazenja pravne
zastite u pokrenutoj parnici, ali se time ne odrice trazenja pravne zastite u konkretnom
predmetu. Tuzilac, dakle, u parnicnom postupku moze povuci tuzbu i svoj imovinskopravni
zahtjev ostvarivati u knvicnom postupku, ali ne moze istovremeno zahtjev ostvarivati u
krivicnom i pamicnom postupku. Ako je parnicni postupak u toku, krivicni sud ce rjesenjem
konstatovati da osteceni nije ovlascen da imovinskopravni zahtjev postavi pred bivicnim
sudom. Zahtjev koji je meritorno raspravljan u jednom postupku, ne moze k postaviti u
drugom postupku.
Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku podnosi se sudu.
Prijedlog se moze podnijeti najkasnije do zavrsetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za
izricanje krivicnopravne sankcije. Posto osteceni govori prije branioca i optuzenog,
podrazumijeva se da bi se zahtjev morao postaviti prije tih govora. Propustanje ovog roka
ima za posljedicu da se ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva moze traziti samo pred
nadleznim parnicnim sudom.
Lice ovlasceno na podnosenje prijedloga duzno je da odredeno oznaci svoj zahtjev i da
podnese dokaze. Oznacavanje zahtjeva sastoji se u konkretizovanju koji se od oblika
imovinskopravnog zahtjeva postavlja. To je potrebno, jer ovaj prijedlog zamjenjuje tuzbu
parnicnog postupka, a sud se krece samo u granicama postavljenog zahtjeva. Sam osteceni,
medutim, nije obavezan postavljenim zahtjevom i moze ga u toku postupka modifikovati
prema izmijenjenoj situaciji. Tuzilac je duzan da prikupi dokaze i izvidi sta je potrebno za
odlucivanje o imovinskopravnom zahtjevu vezanom za krivicno djelo.
U pogledu stvarne i mjesne nadleznosti za raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevh u
krivicnom postupku, vaze odredbe zakona o krivicnom postupku kojima se odreduje stvarna
i mjesna nadleznost za glavnu krivicnu stvar.
Dokazni sistem i pravila o ocjeni dokaza krivicnog postupka primjenjuju se i za dokazivanje
cinjenica u vezi sa imovinskopravnim zahtjevom. Pored toga, o imovinskopravnom zahtjevu
odlucuje se u formi jedinstvene krivicne presude. U svemu ostalom, pri raspravljanju i
odluke o imovinskopravnom zahtjevu, primjenjuju odredbe parnicnog postupka, sto znaci da
se ovlascenom lieu ne moze doznaciti
vise nego sto je zahtijevalo, da ovlasceno lice moze odustati od stavljenog prijedloga, a
moze i povuci svoj zahtjev. Optuzeni moze priznati zahtjev djelimicno ili u cjelini, ili ga
osporiti, ali ako prizna trazbinu i bude osuden za krivicno djelo, trazbina ce dosuditi bez
obzira na to da li podaci krivicnog postupka opravdavaju takvu odluku.
Sam pristanak optuzenog na poravnanje ne moze se shvatiti kao priznanje krivicnog djela.
Postignuto poravnanje nije smetnja kasnijoj oslobadajucoj presudi kao sto ni kasnija
oslobadajuca presuda ne utice na zakljuceno poravnanje. O imovinskopravnom zahtjevu
odlucuje sud.
U presudi kojom optuzenog oglasava krivim sud moze ostecenom dosuditi imovinskopravni
zahtjev u cjelini ili mu moze dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimicno, a za ostatak ga
uputiti na parnicu. Ako podaci krivicnog postupka ne pruzaju pouzdan osnov ni za potpuno
ni za djelimicno presudenje, sud ce ostecenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini
moze da ostvaruje u parnici. U slucaju presude kojom se optuzeni oslobada od optuzbe ili
kojom se optuzba odbija ili kada se rjesenjem obustavi krivicni postupak, uputice ostecenog
da imovinskopravni zahtjev moze ostvarivati u parnici.
Upucivanje na parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva je obavezno i u
postupku prema maloljetnicima, ako je prema maloljetniku primijenjena vaspitna mjera. Za
razliku od krivicnog, gradanski sud ne moze odbiti odluku po zahtjevu za koji je nadlezan, jer
odluka krivicnog suda ne znaci definitivno odbijanje sudenja, vec samo prebacivanje na
drugu jurisdikciju. Medutim, krivicnom presudom se ne moze izreci da ovlasceno lice nema
76
pravo na postavljeni zahtjev, jer bi se, u suprotnom, morala dozvoliti zalba ovlascenom lieu
na presudu. Iskljucenje takve zalbe izricito je predvideno.
Odgovarajuce odredbe, koje su bitne za raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu, a ticu
se naknade stete i ponistaja pravnog posla, sadrzane su u Zakonu o obligacionim odnosima.

Postupak medijacije
Sud moze predloziti ostecenom i optuzenom, odnosno braniocu sprovodenje postupka
medijacije (engl. mediation) putem medijatora u skladu s zakonom, ako ocijeni da je
imovinskopravni zahtjev takav da je svrsishodno da ga uputi na medijaciju. Prijedlog za
upucivanje na medijaciju mogu dati i osteceni i optuzeni, odnosno branilac, i to do zavrsetka
glavnog pretresa. U pitanju je jedan od oblika alternativnih formi rjesavanja sporova. On,
prije svega. treba da doprinese rasterecenju sudova, smanjenjem broja predmeta u radu,
kao i snizenju troskova postupka i duzine njegovog trajanja, povecanju kvaliteta rjesavanja
sporova, povjerenju u sud. Iz sudskog ugla medijacija znaci pesredovanje i pomirenje, ciji je
cilj da se izbjegne dug i skup sudski postupak, da se rijese stari predmeti, da se ubrza rad
na sudecim predmetima, da se smanji cpterecenost suda manje slozenim predmetima i,
naravno, da sve to da ima rezultat da stranke do pravde dodu u razumnom roku. Iz tih
razloga je ogroman broj zemalja u posljednje dvije decenije inkorporirao medijaciju unutar
svojih sistema i stvorio zakonske uslove za njeno uspjesno funkcionisanje.
Poslovi medijacije se posebnim zakonom prenose na udruzenja ili udruzenje, i to po
proceduri utvrdenoj tim zakonom, a vodi ih medijator pojedinac, osim ako se stranke
dogovore postupak vodi vise medijatora. Medijator je trece, neutralno lice koje posreduje
rjesavanju spora izmedu stranaka u skladu sa principima medijacije, pomazuci nastojanju da
se postigne obostrano prihvatljivo rjesenje spora. Stranke u sporu zajednicki biraju
medijatora, i to sa liste medijatora, a u slucaju da se ne mogu dogovoriti, medijatora za
njihov spor imenuje udruzenje medijatora. Sporazum o medijaciji se ulaze u spis predmeta
kod nadleznog suda i to ako je postupak medijacije pokrenut u toku ili nakon pokretanja
sudskog postupka. Cilj medijacije je da stranke u sporu postignu sporazum, prije ili nakon
pokretanja sudskog postupka i to do zakljucenja glavnoj pretresa. Cak i kad se pokrene
postupak pred sudom, sudija moze, ako to ocijeni svrsishodnim, na pripremnom rocistu
predloziti strankama da spor pokusaju rijesiti u postupku medijacije.
Postupak medijacije je dobrovoljan i povjerljiv i sprovodi se bez odugovlacenja, a pokrece se
pismenim ugovorom koji potpisuju stranke u sporu i medijator. Ako su se stranke u toku
parnicnog postupka sporazumjele (same ili na prijedlog sudije) da spor pokusaju rijesiti u
postupku medijacije, sud ce odgoditi rociste na period od najmanje 30 dana. Za medijaciju
je bitno da stranke u sporu fizicka lica, moraju obavezno biti prisutna medijaciji, ali njihov
interes stranaka u postupku mogu zastupati zakonski zastupnici ili punomocnici. Pored
medijatora i stranaka, odnosno njihovih zastupnika ili punomocnika, postupku mogu
prisustvovati i treca lica, all samo uz saglasnost stranaka. Stranke moraju medijatoru
blagovremeno dostaviti svu relevantnu dokumentaciju u vezi sa predmetom spora. S druge
strane, obaveza je medijatora da na pocetku postupka ukratko upozna stranke sa ciljem
medijacije, postupkom koji ce biti sproveden, kao i ulogom medijatora i stranaka u
postupku.
Postupak medijacije moze prekinuti bilo koja stranka i to u bilo kom trenutku postupka, a
medijator - ako ocijeni da dalje vodenje postupka nije svrsishodno, odnosno ako postoje ili
se u toku postupka pojave razlozi koji ga sprecavaju da bude neutralan i nepristrasan.
Medutim, kad se postigne rjesenje spora stranke uz pomoc medijatora sastavljaju pismeni
sporazum o nagodbi i odmah ga potpisuju. Ovaj sporazum ima snagu izvrsnog naslova,
dakle vazi i izvrsava se isto kao i sudska presuda. lako placena medijacija nije kompatibilna
sa mogucim rjesenjem mandatornog upucivanja u alternatvno rjesavanje sporova, nagradu i
naknadu troskova medijatora, u visini propisanoj aktom Udruzenja medijatora, kao i druge
neophodne troskove za sprovodenje postupka medijacije, stranke snose u jednakim
dijelovima, osim ako ugovorom o medijaciji nije drukcije odredeno.

77
Obezbjedenje i izvrsenje imovinskopravnog zahtjeva
Obezbjedenje se odobrava na prijedlog lica ovlascenog da postavi imovinskopravni zahtjev.
O tom zahtjevu rjesava sud. Zalba protiv rjesenja o privremenim mjerama obezbjedenja nije
dozvoljena a u ostalim slucajevima o zalbi rjesava vijece. Zalba ne zadrzava izvrsenje
rjesenja. Zahtjev za obezbjedenje imovinskopravnog zahtjeva postavlja se u parnicnom
postupku ako se ostvaruje u tom postupku.
Obezbjedenje se moze traziti od podnosenja prijave do pravnosnaznosti presude. Postupak
donosenja rjesenja o odredivanju mjera obezbjedenja i postupak po pravnim sredstvima
protiv rjesenja odvija se po odredbama zakona o krivicnom postupku. U pogledu vrsta mjera
obezbjedenja i uslova da se obezbjedenje odobri, kao i nacina njihovog izvrsenja,
primjenjuje se zakon o izvrsnom postupku Obezbjedenje vazi do donosenja pravnosnazne
odluke krivicnog suda i djeli sudbinu te odluke. Ako se postupak obustavi ili izrekne
oslobadajuca presuda ili presuda kojom se optuzba odbija, obezbjedenje prestaje. Osteceni
tada moze traziti novo obezbjedenje pred parnicnim sudom u parnicnom postupku. Ako se
donese osudujuca presuda, obezbjedenje ostaje i sluzi izvrsenju presude. Obezbjedenje
ostaje
i ako se postupak prekine. Obezbjectenje moze prestati odricanjem od obezbjedenja
ovlascenog lica, a obavezno prestaje ako ovlasceno lice odustane od ostvarivanja
imovinskopravnog zahtijeva u krivicnom postupku ili se odrekne zahtjeva.
Ako osteceni ima zahtjev prema trecem licu zbog toga sto se kod njega nalaze stvari
pribavljene krivicnim djelom ili zbog toga sto je ono usljed krivicnog djela doslo do
imovinske koristi, sud moze u krivicnom postupku, na prijedlog ovlascenog lica i po
odredbama koje vaze za izvrsni postupak, odrediti privreme mjere obezbjedenja i prema
tom trecem lieu. U ovom slucaju nadleznost za donosenje rjesenja i za zalbu je ista kao kod
privremenih mjera obezbjedenja prema osumnjicenom, odnosno optuzenom.
U presudi kojom se optuzeni oglasava krivim, sud ce ili ukinuti pnvremene mjere
obezbjedenja ako vec ranije nisu ukinute, ili ce ostecenog uputiti na parnicu, s tim sto ce se
ove mjere ukinuti ako parnica ne bude pokrenuta u roku koji odredi sud.
Ukoliko se radi o stvarima koje ne sluze kao dokaz, a "nesumnjivo" pripadaja ostecenom, te
stvari ce se predati ostecenom i prije zavrsetka postupka. Izraz "nesumnjivo pripadanje" ne
znaci da osteceni mora biti nuzno vlasnik stvari, vec moze biti i zakoniti posjednik.
U toku krivicnog postupka sud moze odrediti samo cuvanje stvari, kao privremenu mjeru
obezbjedenja, ako se vise ostecenih spore o svojini stvari. Ova mjera odreduje se poslije
njihovog upucivanja na parnicu. Nije moguce od optuzenog presudom oduzeti stvar (i vratiti
je ostecenom), a istovremeno ga obavezati na naknadu stele ili mu oduzeti imovinsku korist
u visini vrijednosti stvari, jer bi na taj nacin optuzeni naknadivao stetu koja je vec
nadoknadena (stvar je vracena), odnosno bila bi mu oduzeta imovinska korist koju nije
ostvario (stvar mu je oduzeta).

Medusobni uticaj krivicnopravne i gradanskopravne stvari


U nasem pravu, krivicni postupak i gradanska parnica koji poticu iz istog cinjenicnog stanja
mogu se pokrenuti, teci i okoncati nezavisno jedno od drugog. Parnicni sud moze, kada
njegova odluka zavisi od prethodnog rjesenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni
odnos, a o torn pitanju jos nije donio odluku sud ili drugi nadlezni organ (prethodno pitanje),
sam rijesiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drukcije odredeno. Isto vazi i za krivicni
postupak. Parnicni sud, isto tako moze odrediti prekid postupka i ako je odlucio da sam ne
rjesava o prethodnom pitanju, odnosno ako se odluka o tuzbenom zahtjevu ne moze donijeti
prije nego sto donesena odluka u krivicnom postupku.
Postoji, medutim, i medusobni uticaj krivicne i gradanske presude, i to u dijelovima koji su
im zajednicki. Ako je prethodno pitanje vec rijesio nadlezni organ pravnosnazno, parnicni
sud je vezan takvom odlukom u granicama njene pravnosnaznosti, s tim da, ukoliko
odluka djeluje erga omnes, sluzi parnicnom sudu kao rjesenje prethodnog pitanja, bez
obzira na to ko su stanke u parnici, a ukoliko djeluje samo inter partes, parnicni sud je vezan
njome ukoliko je izmedu istih licnih stranaka rijesen takav pravni odnos.
78
U parnicnom postupku sud je u pogledu postojanja krivicnog djel i krivicne odgovornosti
ucinioca vezan za pravosnaznu presudu krivicnog suda kojom se optuzeni oglasava krivim.
Ako presuda nije donesena, parnicni sud je slobodan da cijeni sva pitanja od znacaja
njegovu odluku. Pored toga, ako je krivicni sud donio presudu kojom je optuzeni proglasen
krivim, parnicni sud moze, ako to ima znacaja za pitanje postojanja stete i odgovornosti za
stetu, utvrdivati postojanje okolnosti pod kojima je ucinjeno krivicno djelo. Ukoliko steta nije
elemenat krivicnog djela, parnicni sud moze utvrditi, i pored presude krivicnog suda, da
stete nema ili da je veca ili manja, a ako je steta elemenat krivicnog djela - ne moze ici
ispod iznosa utvrdenog krivicnom presudom.
Oslobadajuca presuda krivicnog suda ne vezuje parnicni sud, jer ta presuda ne mora uvijek
znaciti i oslobadanje od gradanskopravne odgovornosti. Pojmovi krivicnih djela i pojam
gradanskog neprava nisu istovjetni, i ako nesto nije krivicno djelo ne znaci da je u isto
vrijeme iskljuceno da bude gradansko nepravo. Oslobadajucom presudom se ne rjesava
prethodno pitanje nekog prava ili pravnog odnosa relevantnog za parnicni postupak.
Postojanje krivicne presude sud ne uzima po sluzbenoj duznosti. Taj prigovor u svakoj fazi
postupka mogu da istaknu stranke. Ako je prethodnom pitanju, od cijeg rjesenja zavisi
primjena krivicnog zakona, vec donio odluku gradanski sud ili neki drugi organ, takva odluka
ne veze krivicni sud u pogledu ocjene da li je ucinjeno odredeno krivicno djelo. Uticaj se,
dakle. ne iskljucuje ako se odluka gradanskog suda odnosi na neko drugo prejudicijalno
pitanje. Proizilazi da odluku o prethodnom pitanju koju je donio sud u nekom drugom
postupku ili neki drugi organ, ne moze promijeniti sud u krivicnom postupku. Medutim, sud
nije vezan takvom odlukom u pogledu ocjene da li je izvrseno odredeno krivicno djelo, a o
pitanju postojanja krivicnog djela raspravlja po pravilima krivicnog postupka.
Prejudicijalna pitanja
U svakom postupku, pa i krivicnom, moguce je da je raspravljanje stvari koja je predmet
procesa zavisno od prethodnog rjesenja nekog drugog pravnog pitanja koje je razlicito od
prirode tog procesa. To drugo pravno pitanje, kada se radi o krivicnom postupku, odnosi se,
dakle, na drugu granu materijalnog prava (gradansku, upravnu. medunarodnu itd.) i rjesava
ga u drugom (ne krivicnom) postupku (parnicnom, upravnom, vanparnicnom, izvrsnom) sud
ili drugi drzavni organ. To su tzv. prejudicijalna ili prethodna pitanja, koja su zapravo pravna
pitanja koja sama za sebe nisu predmet krivicnog postupka, ali bez cijeg rjesenja nije
moguce odluciti o glavnom pitanju krivicnog postupka, odnosno donijeti osudujucu presudu.
Da bi neko pitanje bilo prejudicijalno, mora biti:
1) pravno (postojanje braka, srodstva. drzavljanstva, svojstva radnika, saglasnosti pojedinih
zakona i drugih propisa sa ustavom i podzakonskih akata sa zakonom itd.), a ne cinjenicno;
2) takvo da se odnosi na materijalno krivicno pravo i da od njegovog prethodnog rjesavanja
zavisi primjena materijalnog krivicnog prava, ne i krivicnog postupka
3) podobno za samostalno rjesavanje u nekom drugom postupku, sto znaci da samostalno
predstavlja cjelinu koja se moze rjesavati u tom postupku.
Prejudicijalna pitanja odnose se na postojanje samog krivicnog djela ili krivicne odgovornosti
ili na uslove za primjenu krivicnih sankcija. U stvari, prejudicijalna su pravna pitanja koja
predstavljaju poseban elemenat u zakonskom opisu odredenog krivicnog djela ili su poseban
uslov krivicne odgovornosti ili uslov za izricanje krivicne sankcije.Da li je jedno pitanje
prejudicijalno za rjesavanje krivicne stvari, u svakom konkretnom slucaju procjenjuje sud, po
sluzbenoj duznosti ili na prijedlog stranaka.
Nas zakon se, u vezi sa ovim pitanjem, opredijelio za stav po kome krivicni sud ima
ovlascenje da sam rijesi svako prejudicijalno pitanje koje nije rijesio sud u drugom postupku
ili drugi drzavni organ, ali da nije obavezan da ga sam raspravi. Ako primjena krivicnog
zakona zavisi od prethodne odluke o kakvom pravnom pitanju za cije odlucivanje je
nadlezan sud u kom drugom postupku ili neki drugi organ, sud koji sudi u krivicnom
predmetu moze sam rijesiti i to pitanje po odredbama koje vaze za dokazivanje u krivicnom
postupku. Medutim, krivicni sud moze i zastati sa postupkom i pricekati da to pitanje rijesi
sud u drugom postupku ili drugi organ. Ako je odlucio da ne zastane sa postupkom nego da

79
prejudicijalno nje rijesi sam, rjesenje tog pitanja od strane krivicnog suda djeluje samo u
krivicnom predmetu u kojem on raspravlja.
Pred krivicnim sudom ce se raspraviti prejudicijalno pitanje ako je njegovo raspravljanje
pred nadleznim sudom ili nekim drugim organom nemoguce (npr. zbog snih smetnji).
Raspravljanje prejudicijalnog pitanja je raspravljanje sa gledista logike, ne u cilju stvaranja
obavezne odluke po tom pitanju, koja bi vazila van konkretne krivicne stvari.Rjesenje ovog
pravnog pitanja koje vrsi krivicni sud ima dejstvo za krivicni predmet koji ovaj sud
raspravlja.
Raspravljanje o prejudicijalnom pitanjima krivicni sud vrsi po odredbama koje vaze za
dokazivanje u krivicnom postupku. Na ovaj nacin obezbjeduje se jedinstvo krivicnog
postupka pred istim krivicnim sudom i, istovremeno, izbjegava kombinovanje vise sudskih
postupaka. Ako je o takvom prethodnom pitanju vec donio odluku sud u kom drugom
postupku ili neki drugi organ, takva odluka ne veze krivicni sud u pogledu ocjene da li je
ucinjeno odredeno krivicno.
To znaci da ostale odluke o prejudicijalnim pitanjima, donijete od drugih organa i drugom
postupku, vezu krivicni sud i one ne mogu biti izmijenjene u krivicnom stupku. Razlog za
takvu slobodu krivicnog suda u rjesavanju prejudicijalnih pitanja lazi se u u procjeni
zakonodavca da postupci drugih sudova ili nekih drugih organa ispunjavaju sve kvalitativne
zahtjeve u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrdivanja njenica kakvi se traze u krivicnom
postupku - zbog drukcije konstrukcije tih stupaka ili razlicitog pravnog polozaja ucesnika u
njima.
Od prejudicijalnih pitanja treba razlikovati druga prethodna pitanja. Ovim pojmom zakon
oznacava pitanja koja treba riiesiti prije rjesavanja o glavnoj stvari. To su, primjera radi,
procesne pretpostavke i druga pitanja.

Troskovi krivicnog postupka


Pojam i vrste
Svaki krivicni postupak izaziva odredene materijalne izdatke, koji su neophodni da bi
procesni subjekti i druga lica mogli vrsiti radnje na koje su zakonom ovlascena.
Prilikom odlucivanja o troskovima krivicnog postupka moraju se imati u vidu prava
osumnjicenog, odnosno optuzenog na besplatnu pomoc branioca pa vlastitom izboru kada
to nalazu interesi pravde i ako nemaju dovoljno sredstava da ga plate, kao i besplatnu
pomoc tumaca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu. Postupak
kojim se odreduje iznos troskova postupka mora da se sagledava kao sastavni dio postupka
u cjelini i, u skladu s tim, kao dio utvrdivanja gradanskih prava i obaveza. Navedena prava
su direktno ugradena u zakon i koriste se pod uslovima predvidenim zakonom.
Troskovi krivicnog postupka su izdaci ucinjenj povodom krivicnog postupka od njegovog
pokretanja do zavrsetka.U troskove krivicnog postupka spadaju ne samo izdaci koje sud i
stranke imaju u postupku po glavnoj stvari, vec i izdaci za sudenje sporednih predmeta
(imovinskopravni zahtjeva, prejudicijalna pitanja) i vodenje incidentnih i posebnih
postupaka, kao i izdaci u postupku po krivicnoj stvari poslije pravnosnaznosti presude
(troskovi postupka izuzeca, postupka za izricanje mjera bezbjednosti, ekstradicije,
vanrednog pravnog lijeka itd).
U troskove krivicnog postupka ulaze i troskovi isplaceni unaprijed iz sredstava tuzilastva;
dakle radi se o troskovima nastalim u fazi istrage, prije potvrdivanja optuznice, ali svakako o
troskovima koji su ucinjeni povodom krivicnog postupka. Troskovi krivicnog postupka ne
obuhvataju troskove izvrsenja krivicnih sankcija i policijskih radnji. U troskove postupka ne
ulaze ni opsti izdaci potrebni za funkcionisanje tuzilastva i suda i obavljanje pravosuda, bez
obzira na pojedini predmet (plate sudija i tuzilaca, putni
troskovi i naknade sudijama, odrzavanje sudskih zgrada, troskovi za ogrev, rasvjetlenje i
telefon i drugi funkcionalni izdaci), niti troskovi pravosudne uprave, jer se sredstva za tu
namjenu obezbjeduju u odgovarajucem budzetu.

80
Imajuci u vidu da su izvjesni materijalni izdaci neophodni za uspjesno vodenje krivicnog
postupka, te da bi se sprijecilo cinjenje izdataka koji nisu potrebni, zakon je taksativno
odredio sta spada u troskove krivicnog postupka:
1) Troskovi za svjedoke, vjestake, tumace i strucna lica, kao i troskove uvidaja. U ovu grupu
troskova krivicnog postupka spadaju stvarno ucinjeni nuzni izdaci. npr. putni troskovi,
naknada za ishranu i prenociste, naknada za izgubljenu zaradu i naknada troskova za
pratioca.
2) Podvozne troskove osumnjicenog, odnosno optuzenog. U ove troskove spadaju izdaci za
podvoz osumnjicenog, odnosno optuzenog koji je na slobodi od sta njegovog stalnog
prebivalista do sjedista organa kod koga je osumnjiceni, odnosno optuzeni pozvan, pri
premjestaju zatvorenog sumnjicenog, odnosno iz jednog zatvora u drugi, izvodenju iz
zatvora na lice mjesta i si. Ove troskove snosi osumnjiceni, odnosno optuzeni, bez obzira na
ishod postupka.
3) Izdatke za dovodenje osumnjicenog, odnosno optuzenog ili lica lisenog slobode. Ove
izdatke snosi osumnjiceni, odnosno optuzeni, ako ih je prouzrokovao svojom krivicom.
4) Podvozne i putne troskove sluzbenih lica. U ove troskove spadaju troskovi sluzbemh lica
ucinjeni radi obavljanja procesnih radnji izvan sudske zgrade, npr. troskovi saslusanja
svjedoka ili vjestaka van sudnice, kada oni nisu u mogucnosti da dodu pred sud ili je njihov
dolazak povezan s nesrazmjernim teskocama.
5) jTroskove lijecenja osumnjicenog, odnosno optuzenog dok se nalazi u pritvoru, kao i
troskove porodaja, osim troskova koji se isplacuju iz fonda za zdravstveno osiguranje.
Naknada ovih troskova utvrduje se na osnovu racuna zdravstvene ustanove.
6) Troskove tehnickog pregleda vozila, analize krvi i prevoza lesa do mjesta obdukcije. Ove
troskove snosi sud na osnovu racuna ovlascene ustanove za tehnicki pregled vozila i
zdravstvene ustanove.
7) Pausalni iznos. Za razliku od do sada navedenih troskova koji obuhvataju precizno
utvrdene izdatke, pausalni iznos utvrduje se globalno i predstavlja naknadu za sitne sudske
izdatke koji se ne mogu evidentirati i specificirati (troskovi utrosenog kancelarijskog
materijala, audio ili video snimanja i sl.)
Ovaj iznos se ne placa nikada unaprijed, nego prilikom donosenja odluke o troskovima
krivicnog postupka u okviru iznosa predvidenog posebnim propisom, s obzirom na trajanje i
slozenoil postupka i imovno stanje lica obaveznog da plati taj iznos
8) Nagradu i nuzne izdatke branioca. U ZKPBiH sadrzane su odredbe koje se odnose na
nagradu i nuzne izdatke branioca po sluzbenoj duznosti za: sastavljanje podnesaka, ucesce
branioca u prethodnom postupku (istrazi), odbranu optuzenog na glavnom
pretresu,pritvorske predmete, pregovore o krivnji i zakljucivanje sporazuma o priznavanja
krivnje, izjasnjavanje o krivnji, pravne lijekove, zastupanje vise lica i naknadn troskova.
9) Nuzne izdatke ostecenog i njegovog zakonskog zastupnika.
Troskovi prevodenja na jezik ucesnika u krivicnom postupku (tuzilac. osumnjiceni, optuzeni,
branilac, svjedok i vjestak), nece se naplacivati od lica koja su duzna da ih naknade na kraju
postupka i oni
padaju na teret budzetskih sredstava. U ove troskove ulaze troskovi usmenog prevodenja
na jezik ucesnika u krivicnom postupku, all i troskovi prevodenja i prepis pismena na jezik i
pismo ucesnika u postupku prilikom dostavljanja.

Prethodno snosenje troskova i naknada ucinjenih troskova


Da bi se procesna radnja mogla uspjesno obaviti, bilo je nuzno zakonom propisati ko ce
troskove postupka snositi privremeno i unaprijed, tj. u toku postupka (predujmljivanje
troskova), te ko ce definitivno platiti ove troskove. U zakonu je zato odredeno da se troskovi
kao i nuzni izdaci postavljenog branioca isplacuju iz sredstava organa koji vodi krivicni
postupak unaprijed, a naplacuju se kasnije od lica koja su duzna da ih naknade u smislu
zakona. Organ koji vodi krivicni postupak duzan je da sve troskove koji su unaprijed
isplaceni unese popis koji se prilaze spisima (tzv. popis troskova). Svjedoci, vjestaci, tumaci,

81
strucna i druga lica mogu traziti da im se unaprijed isplati iznos potreban za putne troskove,
a vjestaci i za troskove vjestacenja.
Naknada troskova odreduje se na zahtjev lica koje ima pravo na naknadu. Organ koji vodi
postupak duzan je da lice koje ima pravo na naknadu troskova upozori na to pravo, kao i na
gubitak prava ako zahtjev ne stavi u odredenom roku ili nacin odreden zakonom. Ovo
upozorenje, kao i izjava lica u vezi s njegovim zahtjevom za naknadu troskova, unijece se u
zapisnik.
Troskovi krivicnog postupka samo izuzetno padaju na odgovarajuci budzet i, po pravilu,
snosi ih odgovorno lice. Pri tome se polazi od pravila da svako ko prouzrokuje stetu treba i
da je nadoknadi, ali i cinjenice da su sredstva budzeta ogranicena. Kao kriterij ko je duzan
naknaditi troskove, sluzi ishod samog postupka, tj. uspjeh ili neuspjeh. Medutim, bez obzira
na konacni ishod postupka, ko u toku postupka pojedinim radnjama ili svojim drzanjem
neopravdano prouzrokuje troskove, duzan je da ih snosi, jer se smatra da su nastali
njegovom krivicom. Samo tuzilac se ne moze osuditi na naknadu troskova krivicnog
postupka, jer je to drzavni organ koji funkciju krivicnog gonjenja ostvaruje po sluzbenoj
duznosti. S tim u vezi, zakon utvrduje da su troskove krivicnog postupka duzni da naknade:
1) Optuzeni koji je oglasen krivim, bez obzira na to da li je osuden na kaznu. Optuzeni ce se
osuditi na placanje troskova krivicnog postupka i kada je tek u postupku po pravnim
lijekovima proglasen krivim. Lice koje je optuzeno za vise krivicnih djela nece se osuditi na
naknadu troskova u pogledu djela za koje je oslobodeno od optuzbe, ukoliko se ti troskovi
mogu izdvojiti iz ukupnih troskova. U presudi kojom je vise optuzenih oglaseno krivim, sud
ce odrediti koliki ce troskova snositi svaki od njih a ako to nije mogucno, osudice sve
optuzene solidarno snose troskove. Placanje pausalnog iznosa odredice se za svakog
optuzenog posebno. Troskove krivicnog postupka koje je prouzrokovao svojom krivicom, kao
i odgovarajuci dio pausalnog iznosa, optuzeni snosi bez obzira ishod postupka.U odluci
kojom rjesava o troskovima, sud moze osloboditi optuzenog od duznosti da naknadi u cjelini
ili djelimicno troskove krivicnog postupka, ako bi njihovim placanjem bi dovedeno u pitanje
izdrzavanje optuzenog ili lica koja je on duzan da izdrzava. Ako se ove okolnosti utvrde
poslije donosenja odluke o troskovira sudija moze posebnim rjesenjem osloboditi optuzenog
od duznosti naknade troskova krivicnog postupka. Sud ne moze osloboditi optuzenog od
placanja troskova koje treba naknaditi trecim licima.
Ako je osumnjicenom, odnosno optuzenom postavljen branilac, a placanjern nagrade i
nuznih izdataka bi bilo dovedeno u pitanje njegovo izdrzavanje ili izdrzavanje lica koje je on
obavezan da izdrzava, nagrada nuzni izdaci branioca isplatice se iz budzetskih
sredstava. Oslobadanje od placanja ovih troskova moze dobiti samo osumnjiceni, odnosno
optuzeni u krivicnom postupku, ne i druga lica.
U pogledu maloljetnika, sud ga moze osuditi na placanje troskova krivicnog postupka samo
ako je maloljetniku izrekao kaznu. Ako je prema maloljetniku primijenjena vaspitna mjera,
troskovi postupka padaju na teret budzetskih sredstava.
2) Budietska sredstva, u slucaju kada se obustavi krivicni postupak ili kada se donese
presuda kojom se optuzeni oslobada od optuzbe ili kojom se optuzba odbija.U tom slucaju,
izreci ce se u rjesenju, odnosno presudi da troskovi krivicnog postupka kao i nuzni izdaci
optuzenog i nuzni izdaci i nagrada brabioca padaju na teret budzetskih sredstava. Kada sud
odbije optuzbu zbog nenadleznosti, odluku o troskovima donijece nadlezni sud.
3) Lice koje je svjesno podnijelo laznu prijavu
Nagradu i nuzne izdatke branioca duzno je platiti zastupano lice, bez obzira na to ko je
prema odluci suda duzan da snosi troskove krivicnog postupka, osim ako po odredbama
ovog zakona nagrada i nuzni izdaci branioca padaju na teret budzetskih sredstava. Branilac
naplatu svoje nagrade i troskova trazi od svoje stranke, na osnovu ugovornog odnosa koji
ima sa tom strankom. Bez znacaja je za branioca da li je neko trece lice osudeno da
njegovoj stranki naknadi troskove koje je oko odbrane, odnosno zastupanja. Osumnjiceni,
odnosno optuzeni je duzan da plati svog branioca i onda kada mu je branilac postavljen. Ako
je osumnjicenom, odnosno optuzenom bio postavljen branilac, nagrada i nuzni izdaci
isplacuju se iz budzetskih sredstava, kada bi isplatom od strane osumnjicenog, odnosno
82
optuzenog dovedeno u pitanje njegovo izdrzavanje ili izdrzavanje lica koja je on obavezan
izdrzava.

Odluka o troskovima
U svakoj presudi i rjesenju kojim se obustavlja krivicni postupak odlucice se ko ce snositi
troskove postupka i koliko oni iznose. Ako se nadoknaduje odredena vrsta troskova
potrebna u pojedinom slucaju, sud prethodno ocijeniti da li su takvi troskovi bili potrebni.
Troskovi krivicnog postupka mogu odredivati samo u tom postupku. Odluka o troskovima
krivicnog postupka donosi po sluzbenoj duznosti ukoliko se radi o troskovima iz clana 185
stav 2 tac. a)-f), koji su unaprijed isplaceni iz sredstava organa koji je vodio krivicni
postupak i o pausalnom iznosu iz clana 185 stav 2 tacka g). O troskovima iz clana 185 stav
2 tac. i i) sud donosi odluku na zahtjev zainteresovane stranke, u kojoj moraju biti
specificirane radnje i odreden iznos za svaku od njih.
Ako troskove treba da naknadi jedna stranka drugoj, ili u budzet, ili da ih snosi sama o
ttroskovima se odlucuje u presudi. Izuzetak su presuda kojom se optuzba odbija zbog
nenadleznosti (tada odlucuje nadlezni sud) i rjesenje kojim se postupak obustavlja (tada se
donosi posebno rjesenje). Odlukom o glavnoj stvari ne mogu se osudivati na placanje
troskova lica koja nisu stranke u postupku, niti se stranka moze obavezivati na isplatu
troskova trecim licima koja nisu stranke. U ovim slucajevima, pitanje troskova rjesava se
posebnim rjesenjem, osim ako se o troskovima koje snosi optuzeni rjesava u odluci o
glavnoj stvari. Na ovaj nacin, tim licima se omogucava pravo zalbe, jer, s obzirom na.to da
nisu stranke, ne mogu se zaliti na presudu, odnosno rjesenje o obustavi postupka. Odluka o
troskovima bice donijeta posebnim rjesenjem i u onim slucajevima kada su prilikom
donosenja presude ili rjesenja kojim se postupak obustavlja nedostajali podaci o visini
troskova. Zahtjev sa podacima o visini troskova moze se podnijeti najkasnije u roku od sest
mjeseci od dana dostavljanja pravnosnazne presude ili rjesenja licu koje ima pravo da
postavi takav zahtjev.
Ako se pitanje troskova ne moze raspraviti u presudi, ono se u cjelini rjesava posebnim
rjesenjem. Ovo pitanje se ne moze djelimicno raspraviti u presudi, a ostli dio rjesavati
posebnim rjesenjem. Ako bi prvostepeni sud, ipak, donio takvu odluka visi sud bi poslije
zalbe ukinuo presudu zbog nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja i onda oba pitanja
raspravio rjesenjem.

Zalba na rjesenje i izvrsenje rjesenja o troskovima


Ako je o troskovima krivicnog postupka rjesavano presudom, dozvoljena je zalba na
presudu. Ako je o tome odluceno posebnim rjesenjem, o zalbi protiv tog rjesenja odlucuje
vijece drugostepenog suda. Odluka se moze pobijati zbog povreda zakona, a moze se i
osporavati visina troskova.
lzvrsenje presude, odnosno rjesenja u pogledu troskova krivicnog postupka vrsi nadlezni sud
po odredbama koje vaze za izvrsni postupak. Pri tome se odreduje i redosljed u naplati
izmedu zainteresovamh i izmedu pojedinih vrsta troskova. Prinudna naplata troskova
krivicnog postupka u korist budzeta vrsi po sluzbgnoj duznosti, a troskovi prinudne naplate
prethodno isplacuju iz budzetskih sredstava.

PROCESNE RADNJE

O PROCESNIM RADNJAMA UOPSTE

Krivicni postupak sacinjavaju radnje procesnih subjekata (procesne radnje), da bi se


pnpremio materijal za sudsku odluku. Krivicni postupak se zato i definise kao skup zakonom
uredenih procesnih radnji koje preduzimaju procesni subjekti. Zbog toga su procesne radnje
bice (elemenat) krivicnog postupka, pored procesnih subjekata, koji su drugo njegovo bice.
Procesne radnje su djelatnosti procesnih subjekata obaveznih ili ovlascenih za njihovo

83
vrsenje, obavljene u procesu, kojima se neposredno utice na zasnivanje, tok ili okoncanje
procesnog odnosa, a cije su pretposjavke, vrsenje i dejstvo odredeni u procesnom zakonu.
Procesne radnje su vrsta pravnih radnji zbog toga sto proizvode pravne posljedice i
regulisane su pravom. Od drugih pravnih radnji one se razlikuju jer su procesnopravne -
obavljaju se u procesu i, posredno ili neposredno, sluze ciljevima procesa. Prema tome,
procesne radnje se preduzimaju na osnovu zakonom utvrdenih prava i duznosti procesnih
subjekata, sto znaci da i za njihovo obavljanje vazi princip zakonitosti (kao garancija od
eventualnih zloupotreba). Procesna radnja je tjelesno (fizicko) drzanje, cinjenje ili necinjenje
procesnih subjekata (glavnih ili sporednih) i njihovih zastupnika ili pomagaca. Radnje drugih
lica u postupku (svjedoka, vjestaka itd.) nisu njihove procesne radnje, vec radnje subjekata
(suda ili stranaka) koji se njima koriste. Da bi imala procesnopravno dejstvo, procesna
radnja mora da bude voljno drzanje procesnog subjekta da se ostvari ta radnja. Dovoljna je
volja subjekta u odnosu na drzanje (cinjenje ili necinjenje), a bez znacaja je da li je postojala
volja u odnosu na posljedicu (na procesno dejstvo radnje).
Procesna radnja treba da je izvrsena za vrijeme trajanja procesa ili u cilju zasnivanja
procesa, dakle u toku ili prije krivicnog postupka. Radnje koje nisu neposredno usmjerene u
tom pravcu, nisu procesne. Za sam pojam procesne radnje, medutim, bez znacaja je da li
ona objektivno pomaze ostvarenju opsteg procesnog cilja ili je za ostvarenje toga cilja bez
ikakve koristi, cak i stetna (npr. lazno svjedocenje).
Cilj procesne radnje (zasnivanje, razvijanje i zavrsavanje procesa) ne mora se poklapati sa
ciljem procesa kao cjeline (utvrdivanje kaznenopravnog zahtjeva), jer subjekti preduzimaju
procesne radnje saobrazno svom procesnom interesu (tuzilac da bi zasnovao procesni
odnos, a osumnjiceni, odnosno opuzeni da bi sprijecio njegovo zasnivanje), koji moze da
bude suprotan cilju postupka.
I takve radnje ostaju procesne, bez obzira na to da li su procesno cjelishodne.
U toku postupka mogu se pojaviti procesne cinjenice (npr. smrt ili dusevno oboljenje
osumnjicenog, odnosno opuzenog), koje se razlikuju od procesnih radnji time sto nemaju
karakter voljne djelatnosti procesnih subjekata, iako uticu na procesni odnos. Procesne
cinjenice su stanja i dogadaji koji se uzimaju u obzir prilikom neke procesne radnje i
neposredno uticu na postupak.
Uzevsi u obzir procesne subjekte koji ih vrse, procesne radnje se dijele na radnje suda i
radnje stranaka. Procesne radnje suda su:
a) radnje dokazivanja,
2) radnje procesne prinude,
3) radnje odlucivanja,
4)radnje rukovodenja postupkom.
5) radnje dostavljanja,
Procesne radnje stranaka su mnogobrojne i raznovrsne, a uobicajena je njihova podjela na
radnje odbrane (koje vrsi osumnjiceni, odnosno opuzeni) i radnje optuzenja (koje vrsi
tuzilac). U pogledu trecih lica, tzv. nepravih procesnih subjekata (svjedoka, vjestaka i si),
koji nisu procesni subjekti, njihove radnje su procesne radnje subjekata koji ih pozivaju u
postupak, a ne njihove. Radnje stranaka, pak, prema tradicionalnoj diobi teorije u zemljama
njemacke pravne tradicije dijele se na radnje uticanja na volju procesnih organa s ciljem da
se izdejstvuje kakva odluka, npr. razliciti prijedlozi ili zahtjevi stranaka ili njihove tvrdnje), te
radnje koje same po sebi, bez uticaja na volju procesnog organa, ostvaruju procesni cilj -
stvaranje odredene situacije u krivicnom postupku (npr. izjava o odustanku od krivicnog
gonjenja, o odricanju od prava na zalbu, o odricanju od prava na uskraciyanje iskaza).
Procesne radnje se i po formi i po sadrzini izvode na nacin propisan zakonom (princip
zakonitosti procesnih radnji). Medutim, vaznost procesne radnje ostaje i onda kada ona nije
obavljena u skladu sa zakonom (neperfektna procesna radnja), zbog cega zakon propisuje
mjere da se na vrijeme sprijeci njihovo nastajanje. S obzirom na taj kriterijum, procesne
radnje u krivicnom postupku dijele se na pravilne i nepravilne.
Polazeci od stadijuma preduzimanja, procesne radnje suda mogu biti istrazne (preduzimaju
se u istrazi i postupku stavljanja pod optuzbu, u skladu sa zakonom) i sudece (obavljaju ih
84
sudeci sudski organi u cilju donosenja sudske odluke). S tim u vezi, treba istaci da, izuzetno,
procesne radnje mogu biti i policijske, preduzete u istrazi.
S obzirom na mjesto preduzimanja, procesne radnje mogu biti sudske (vrse se u sudu ili
vansudske obavljaju se van sudske zgrade). I sudska i vansudska procesna radnja.moze biti
uvidaj
Procesne radnje se mogu dijeliti i prema drugim kriterijima, tako npr. prema svom sadrzaju
(npr. izjave volje kao sto su optuzni akt tuzioca i zalba, te izjave o znanju, kao sto je
svj.edocenje i vjestacenje) ili obliku (npr. usmene ili pisane, te realne akte).
Moguce su i postoje i druge klasifikacije procesnih radnji, ali su one manjeg znacaja. Naime,
ima teoreticara koji sve procesne radnje dijele na dozvoljene i nedozvoljene, a medu
nedozvoljenim radnjama razlikuju radnje koje su izricito zabranjene i radnje koje nisu izricito
zabranjene.

OSNOVNA NACELA KRIVICNOG POSTUPKA KOJA SE ODNOSE NA FORMU


PROCESNIH RADNJI
Pored procesnih principa koji se odnose na pojedine vrste procesnih radnji, postoje i nacela
koja se ticu forme (nacina) preduzimanja procesnih radnji uopste. Osnovna nacela krivicnog
postupka koja se odnose na formu procesnih radnji su:
1) nacelo usmenosti i nacelo pismenosti,
2) nacelo javnosti,
3) nacelo neposrednosti,
4) nacelo procesne ekonomije
5) nacelo lojalnosti i postenja ucesnika u postupku i suzbijanja zloupotrebe njihovih
procesnih prava

NACELO USMENOSTI I NACELO PISMENOSTl


Nacelo usmenosti postoji kada stranke i drugi ucesnici svoje izjave, prijedloge i dokaznu
gradu daju usmeno sudu i pruza im se mogucnost da se o njoj usmeno izjasne. Po nacelu
usmenosti, optuzba se mora na pretresu iznijeti usmeno (procitati), iako je podnesena u
pismenom obliku. Sudska odluka moze se zasnivati samo na onome sto je usmeno izlozeno i
pretreseno pred sudom. I obrnuto, osnovica sudske odluke ne moze se zasnivati na
materijalu koji nije bio predmet usmenog pretresanja, cak ni onda kada se takav materijal
nalazi u spisima.
Nacelo pismenosti postoji kada stranke izjave i prijedloge pismeno podnose sudu, a dokazna
grada za sudsku odluku zasniva se na spisima predmeta. Bez znacaja je ono cega nema u
spisima i stranke nemaju mogucnost da usmeno pred sudom pretresu i izloze svoje stavove
u pogledu spisa. Nacelo usmenosti ne iskljucuje pisanu formu na glavnom pretresu, ali
postavlja uslov da se odluka zasniva na usmeno izlozenom materijalu, cime usmenost sluzi
kao uslov ostvarenja nacela javnosti i neposrednosti.
Polazeci od iznesenog, moze se reci da se krivicni postupak BiH zasniva na nacelu
usmenosti, ne iskljucujuci i primjenu nacela pismenosti. Nacelo usmenosti vrijedi narocito za
glavni pretres i pretres pred drugostepenim sudom. Obaveza je suda da svoju presudu
zasniva samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, a glavni
pretres je ureden kao usmeni postupak, gdje se najdosljednije obezbjeduje provodenje
javnosti i kontradiktornosti pretresa.
Usmeni pretres zapocinje otvaranjem glavnog pretresa. Usmenost je zastupljena i kada se
cita optuznica od strane tuzioca. Nakon toga, tuzilac ce ukratko iznijeti dokaze na kojima
temelji optuznicu, a optuzeni ili njegov branilac izloziti odbranu i ukratko iznijeti dokaze koje
ce ponuditi u svojoj odbrani. Poslije toga, dolazi ispitivanje svjedoka (direktno, unakrsno i
dodatno) i vjestaka, s tim da ce pisani nalaz i misljenje vjestaka biti prihvaceno kao dokazni
materijal samo ukoliko je taj vjestak svjedocio na pretresu i bio unakrsno ispitan od
suprotne stranke. Sudija, odnosno predsjednik vijeca glasno kazuje zapisnicaru sta ce biti
uneseno u zapisnik, a stranke na isti nacin stavljaju primjedbe na zapisnik.

85
Zbog njihove bliskosti, nacelo usmenosti treba razlikovati od nacela neposrednosti. Ta
razlika je, u prvom redu, u tome sto se usmenost odnosi na cjelokupni saobracaj ucesnika u
postupku, a neposrednost samo na dokazna sredstva. Osim toga, moguce je zadovoljiti
nacelo usmenosti i ako se narusi nacelo neposrednosti (na primjer, ispitivanje svjedoka o
sadrzini isprave ill citanje zapisnika o saslusanju svjedoka u istrazi).
Izuzetak od nacela usmenosti sadrzi postupak za izdavanje kaznenog naloga. U torn
postupku, koji se provodi za krivicna djela za koja je po zakonu zaprijecena kazna zatvora do
pet godina ili novcana kazna kao glavna kazna, sudija moze na osnovu zahtjeva tuzioca,
utemeljenog na "dovoljno dokaza koji pruzaju osnov za tvrdnju da je osumnjiceni ucinio
krivicno djelo", bez provodenja glavnog pretresa, optuzenom izreci odredenu krivicnopravnu
sankciju. Tek ako optuzeni izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optuznicu, sudija je duzan
zakazati i provesti glavni pretres. Odstupanje od nacela usmenosti, a zajedno s tim i od
nacela neposrednosti sudske ocjene dokaza i javnosti glavnog pretresa, nalazu ovdje
zakonodavcu interesi procesne ekonomije.

NACELO JAVNOSTI

Pojam, svrha i opravdanje


Javnost krivicnog postupka podrazumijeva prava gradana (stranaka i drugih) da mogu
neposredno prisustvovati izvodenju procesnih radnji, kao i da o preduzimanju radnji budu
obavijesteni preko sredstava javnog informisanja. Javnost, u uzem smislu (neposredna,
fizicka), znaci prisustvovanje procesnim radnjama, a u sirem smislu (posredna, opsta,
tehnicka), podrazumijeva mogucnost publiciteta i za lica koja su strana procesu.
Neposredna javnost moze biti stranacka (pravo prisustvovanja procesnim radnjama
ograniceno na stranke) i opsta (odnosi se i na treca lica - publiku). Obaveza javnog
raspravljanja pred sudom obuhvata i mjere potrebne da bi zainteresovana lica mogla to
pravo koristiti.
Zahtjev medunarodnog prava da se postuje nacelo javnosti znaci da je postupak pred
sudom dostupan javnosti, za sto je uslov da je on usmen i otvoren. Na taj nacin javna
priroda postupka pomaze da se pravicnost sudenja osigura zastitom ucesnika u sporu od
svojevoljnih odluka i omogucavanjem da drustvo kontrolise provodenje pravde.
Kombinovana sa javnim objavljivanjem presude, javna priroda saslusanja sluzi da osigura da
javnost bude blagovremeno i propisno informisana preko stampe, te da javnost moze pratiti
javni proces. To ce doprinijeti osiguravanju povjerenja u provodenju pravde.
Prisustvo publike i novinara moze se iskljuciti samo iz razloga morala, javnog reda ili
nacionalne bezbjednosti u demokratskom drustvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika
ili zastite privatnog zivota stranaka ili u mjeri koja je, po misljenju suda, nuzno potrebna u
posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naskodi interesima pravde.
Javnost, u prvom redu, postoji iz politickih razloga i u obostranom je interesu kako drustvene
zajednice tako i stranaka. Ovakva kontrola nad radom suda i drugih ucesnika u postupku
doprinosi kvalitetnijem vrsenju pravosuda, a posebno kvalitetu sudskih odluka. Javnost
smanjuje mogucnost pogresnog rada, pa i zloupotreba. Pored toga, javnost omogucava i
pravilnije shvatanje sudskih odluka, jer se gradani mogu i licno uvjeriti da su te odluke
donijete u skladu sa zakonom. Istovremeno, strankama se pruza mogucnost da njihove
stavove i ocjene cuju i druga lica, osim ucesnika postupka. Pozitivna je strana javnosti i u
tome sto gradani sticu dodatno povjerenje u pravosude i ucvrscuju licni osjecaj pravne
sigurnosti. Nadalje, od javnosti rada moze se ocekivati da vaspitno utice na pojedince da se
uzdrze od vrsenja krivicnih djela pred neumitnoscu krivicne represije i zasluzene kazne, te
same neugodnosti i sramote koju donosi javno sudenje. Najzad, javnost podstice povoljnu
drustvenu atmosferu u otkrivanju i prijavljivanju krivicnih djela.
Javnost, medutim, ima i nesumnjivo negativnih posljedica. Potpuna i nekontrolisana javnost
moze se iskoristiti za nedozvoljeno i neodgovorno nametanje misljenja sudu, a i
osumnjiceni, odnosno optuzeni u takvoj situaciji nije u mogucnosti da kaze sve sto je
relevantno za potpuno razjasnjenje stvari. Javni postupak moze biti povod znacajnih i
86
nezasluzenih neugodnosti za osumnjicenog, odnosno optuzenog i ostecenog, a nekada i za
stranke. Stetu od javnosti pretresanja trpi i porodica osumnjicenog, odnosno optuzenog, sa
raznim neugodnostima. Na kraju, davanje pretjeranog publiciteta krivicnom djelu i uciniocu
moze doprinijeti sirenju kriminaliteta, putem sugestije i imitacije, narocito kada su u pitanju
novi i savrseniji nacini izvrsenja krivicnih djela.
Zbog iznesenog, ovo nacelo se ne moze sprovesti u krivicnom postupku potpuno dosljedno,
niti na isti nacin u svim vrstama postupka i njihovim stadijumima. Nedostaci javnosti
postupka eliminisu se iskljucenjem javnosti za pojedine faze postupka ili za pojedine radnje
u postupku, u svim ili u pojedinim slucajevima, te
primjenom javnosti sa odredenim modalitetima.
U principu, javnost istrage i postupka optuzenja je ogranicena i odnosi se samo na stranke,
ali i stranacka javnost nije potpuna. Ukoliko bi stranke prisustvovale svim procesnim
radnjama u torn postupku, to bi usporavalo postupak i znacajno umanjivalo operativnost i
efikasnost organa u prikupljanju dokaza. S druge strane, nije moguce ni potpuno iskljucenje
javnosti ovog postupka. Isto tako, opsta javnost u tom postupku, koja bi znacila mogucnost
prisustvovanja procesnim radnjama trecih lica, ne postoji, ali nije apsolutno iskljucena. To
proizilazi iz same prirode ovog postupka koji iskljucuje ucesce publike.
Nacelo javnosti svoj puni smisao nalazi na glavnom pretresu. Princip je da je glavni pretres
javan.
Javnost vrijedi i za sjednicu drugostepenog vijeca i pretres pred drugostepenim sudom.
Pomenuto nacelo obuhvata i javno objavljivanje presude od strane suda. Pri tom, treba
ukazati na to da i u slucaju ako je javnost bila iskljucena sa glavnog pretresa, izreka presude
ce se uvijek objaviti u javnom zasjedanju. Konacno, valja dodati da se nacelo javnosti ne
odnosi na vijecanje i glasanje, koje se vrsi u nejavnom zasjedanju.
Nepostovanje nacela javnosti moze predstavljati bitnu povredu odredaba krivicnog postupka
- ako je protivno zakonu bila iskljucena javnost sa glavnog pretresa. Kada se zalbom
osnovano ukazuje na ovu povredu, presuda mora biti ukinuta.

Javnost glavnog pretresa


Javnost glavnog pretresa podrazumijeva da raspravljanju pred sudom mogu prisustvovati
samo punoljetna lica, ciji broj zavisi od raspolozivog prostora u sudnici. Glavnom pretresu ne
mogu prisustvovati maloljetna lica, osim ako se saslusavaju kao svjedoci ili osteceni. Postoji
obaveza suda da u realizaciji nacela javnosti na oglasnoj tabli objavi vrijeme odrzavanja svih
pretresa koji se odrzavaju toga dana i u dane neposredno nakon toga.
Pored toga, prisustvo odredenih lica na glavnom pretresu moze biti uslovljeno odredenrm
zahtjevima vezanim za odrzavanje reda i bezbjednosti. Tako, na primjer lica koja prisustvuju
glavnom pretresu ne smiju nositi oruzje ili opasno crude, osim cuvara optuzenog, cuvara
zatvora i lica kojima to dozvoli sudija ili predsjednik vijeca. U slucaju potrebe, sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze narediti sudskoj policiji pregled svih ili pojedinacnih lica
koja ulaze u sudnicu radi utvrdenja da li imaju oruzje ili opasno orude.
Opsta javnost postoji i kada sudija, odnosno predsjednik vijeca naredi da se iz zasjedanja
uklone sva lica koja kao slusaoci prisustvuju glavnom pretresu, ako su se mjere za
odrzavanje reda predvidene zakonom pokazale neefikasnim za obezbjedenje neometanog
odrzavanja glavnog pretresa. Ovakvo iskljucenje ne cini pretres tajnim, jer u sudnicu moze
uci druga publika.
Za razliku od stranacke (koja se ne moze iskljuciti), opsta javnost moze biti iskljucena samo
izuzetno, u slucajevima predvidenim zakonom. Kada se sudi maloljetniku, uvijek ce se
iskljuciti javnost, ali sudija za
maloljetnike moze dozvoliti da glavnom pretresu prisustvuju lica koja se bave zastitom i
vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetnickog kriminaliteta, kao i naucni radnici.
Ako se punoljetnom i maloljetnom licu sudi zajedno, iskljucenje javnosti postoji samo za
vrijerne dok se na glavnom pretresu razjasnjavaju pitanja koja se odnose na maloljetnika.
U opstem postupku javnost moze biti iskljucena za konkretan slucaj, iz - u zakonu limitativno
nabrojanih osnova, za cio pretres ili za njegov dio. Osnovi su sljedeci:
87
1) interesi drzavne bezbjednosti;
2) cuvanje drzavne, vojne, sluzbene ili vazne poslovne tajne;
3) cuvanje javnog reda;
4) zastita morala u demokratskom drustvu, licnog i intimnog zivota optuzenog ili ostecenog;
5) zastita interesa maloljetnika ili svjedoka.
Svaki od ovih razloga posebn opredstavlja dovoljno osnova za iskljucenje javnosti.
Odluku o iskljucenju javnosti, sudija, odnosno vijece moze donijeti po sluzbenoj duznosti ili
na osnovu prijedloga stranaka i branioca, ali uvijek po njihovom saslusanju, i to pocev od
otvaranja zasjedanja pa do zavrsetka glavnog pretresa. Ta odluka se donosi u formi
rjesenja, koje mora biti obrazlozeno i javno objavljeno licima koja prisustvuju glavnom
pretresu. Takvo rjesenje se moze pobijati samo u zalbi na presudu.
Osim iskljucenja javnosti glavnog pretresa, zakon poznaje i iskljucenje nekih tehnickih
sredstava obavjestavanja javnosti sa javnog glavnog pretresa. Ilustracije radi, u sudnici se
ne mogu vrsiti filmska ili televizijska snimanja, ali, izuzetno, predsjednik suda moze odobriti
takvo snimanje. Ako je snimanje odobreno, sudija, odnosno predsjednik vijeca na glavnom
pretresu moze iz opravdanih razloga odluciti
da se pojedini dijelovi glavnog pretresa ne snimaju. Cilj zabrane je da se ucesnicima
pretresa obezbijede uslovi za punu koncentraciju i otkloni ono sto bi moglo da odvrati
njihovu paznju, ono sto ne odgovara dostojanstvu suda ili nanosi stetu optuzenom i njegovoj
odbrani.
Kao korektiv iskljucenja opste javnosti sluzi omogucavanje prisustva glavnom pretresu
odredenih lica. Stranacka javnost se odnosi na pravo stranaka da ucestvuju u preduzimanju
procesnih radnji i u raspravi pred sudom. Zato se iskljucenje javnosti ne odnosi na stranke,
ali ni na branioca, ostecenog, zakonskog zastupnika i punomocnika.
Sudija, odnosno vijece moze dozvoliti da glavnom pretresu na kome je javnost tskljucena
prisustvuju pojedina sluzbena lica, naucni i javni radnici, a na zahtjev optuzenog - moze
to dozvoliti i njegovom bracnom, odnosno vanbracnom drugu i njegovim bliskim srodnicima.
Njih ce sudija, odnosno vijece upozoriti da su duzna da kao tajnu cuvaju sve ono sto su na
pretresu saznali i ukazace im na to da neovlasceno odavanje tajne predstavlja krivicno
djelo. Sudija za maloljetnike, takode, moze dozvoliti da glavnom pretresu prisustvuju lica
koja se bave zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetnickog kriminaliteta,
kao i naucnici. Prisustvo ovih lica ima znacaja za posao kojim se ona bave odnosno naucnu
ili javnu djelatnost. Stranacka javnost predstavlja conditio sine qua non za raspravljanje
pred sudom, ali od nje postoje izuzeci, kao, na primjer, u slucaju ako sud odluci da udalji
optuzenog iz sudnice.
Stranacke i opste javnosti nema za vijecanje i glasanje u toku i na kraju glavnog pretresa i
za rjesavanje u sjednici van glavnog pretresa.
U ostalim fazama glavnog postupka nacelo javnosti je drukcije uredeno, u skladu sa
prirodom i ciljem tih dijelova postupka:
a) Postupak donosenja sudske odluke. Ovaj dio postupka je tajan i nema nikakve javnosti, ni
stranacke ni opste. Vijecanje i glasanje vrsi se u tajnom zasedanju, a u prostoriji u kojoj se
vrsi vijecanje i glasanje mogu biti prisutni samo clanovi vijeca i zapisnicar. U slucaju
neovlascenog otkrivanja tajne vijecanja i glasanja, clanovi vijeca i zapisnicar odgovaraju za
krivicno djelo povrede tajnosti postupka.
b) Objavljivanje toka glavnog pretresa i donijetih odluka. Radi se o javnosti glavnog pretresa
u sirem smislu, koja podrazumijeva da tok glavnog pretresa i donijete odluke mogu
slobodno objavljivati sredstva javnog informisanja, ukoliko ne postoji zakonska zabrana.
c) Objavljivanje presude. Javnost objavljivanja presude (rjesenja) logicna je posljedica nacela
javnosti sudskog pretresa, jer javnost koja je prisustvovala pretresu zeli znati i njegov
rezultat. Presuda se uvijek saopstava javno, pa i onda kada je javnost na glavnom pretresu
bila iskljucena. Ako je javnost na glavnom pretresu bila iskljucena, izreka presude ce se
uvijek procitati u javnom zasjedanju, a vijece ce odluciti da li ce i koliko iskljuciti javnost
prilikom objavljivanja razloga presude. Objavljenu presudu moze kasnije svako da koristi i
objavljuje u tekstu u kome je objavljena. Izuzetak je ucinjen u postupku prema maloljetniku,
88
u kome se bez dozvole suda, ne smije objaviti tok krivicnog postupka, niti odluka donesena
u tom postupku, kao ni vrsiti video i audio snimanje tog postupka. Ako objavljivanje toka
pretresa ili presude ima karakter zloupotrebe, ono moze povuci gradansku odgovornost (za
uvredu).

NACELO NEPOSREDNOSTI

Pojam i znacaj

Ovo nacelo se u evropskim kontinentalnim zemljama pojavilo kao reakcija na inkvizitorski


postupak u kojem je sudija onaj koji donosi odluku na osnovu zapisnika iz istrage koji imaju
karakter vanrednog dokaznog sredstva. Razrada ovog nacela omogucena je u zakonu
primjenom niza odredaba cija je sustina da stranke tokom krivicnog postupka imaju
mogucnost da iznose svoje argumente i da se izjasnjavaju o onome sto izlaze suprotna
stranka.
Nacelo neposrednosti odnosi se na nacin na koji se sud i drugi procesni subjekti upoznaju sa
procesnom sadrzinom. Smisao toga nacela je da se dokazi na glavnom pretresu i pri
donosenju presude moraju, u nacelu, ocjenjivati u njihovom izvornom (primarnom) obliku, a
ne posredno iz drugih izvora u sekundarnom obliku (svjedoci po cuvenju, citanje zapisnika
umjesto neposrednog ispitivanja svjedoka). U uzem smislu, to nacelo odreduje da se dokazi
moraju izvoditi pred sudom bez posredovanja drugog organa.
Raspravni sud, dakle, mora uvijek u dokaznom postupku sam ostvariti kontakt s izvornim
dokazom (tzv. formalna neposrednost ili nacelo neposrednosti u uzem smislu): ne smije
izvodenje dokaza prepustiti nekom drugom organu i zatim citati zapisnik koji je on o tom
dokazu sastavio. No, on ne smije ni zamijeniti jedan izvorni dokaz izvodenjem nekog drugog
dokaza o njegovom sadrzaju nego mora uvijek nastojati da se pribavi i na pretresu izvede
taj izvorni dokaz (tzv. materijalna neposrednost ili nacelo neposrednosti u sirem smislu).
Kod neposrednog postupka izlaganja stranaka, izvodenje dokaza u postupku i sve ostale
radnje potrebne za formiranje odluke moraju biti izvedene pred sudom, koji ce donijeti
odluku, tako da sud prima bez posredovanja drugih organa culne utiske o cjelokupnom
procesnom materijalu na kome ce se zasnivati njegova odluka, a ne na osnovu spisa ili
referata tuzioca, na prepisu zapisnika o iskazu osumnjicenog datom u drugoj krivicnoj stvari,
bez provjeravanja na pretresu. Postoji direktan dodir suda sa krivicnoprocesnim strankama,
s licnim izvorima dokaza kao i sa izvornim materijalnim dokaznim sredstvima. I obrnuto,
postupak je posredan ako sud presuduje na osnovu tudih zapazanja (spisa). Nacelo
neposrednosti odnosi se, prije svega, na radnje dokazivanja i odlucivanja i u neposrednoj je
vezi sa nacelom usmenosti, s tim da svaki usmeni postupak ne mora biti i neposredan.
Sprovodenje nacela neposredne sudske ocjene dokaza cuva sud od opasnosti da ocjenjuje
dokaze u nestvarnoj formi. Zatim, neposredna ocjena dokaza omogucava ne samo logicnu
ocjenu dokaza (ocjena dokaza u odnosu na logicnu vrijednost njihove sadrzine) vec i
psiholosku ocjenu njihove uvjerljivosti koja je neophodna, s obzirom na dokaze koji se
sastoje u iskazima lica. Najzad, sprovodenje neposredne ocjene dokaza omogucava
ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, te svjedoka i vjestaka.
Nacelo neposrednosti, koje nije direktno spomenuto u nacelima zakona, jedna je od
garancija dobrog sudenja. U neposrednom sudenju sud i stranke su u najpovoljnijoj situaciji
da se upoznaju sa stanjem stvari i dokazima, a stranke mogu i da se neposredno obracaju
sudu i iznose svoje stavove u procesu. I sam sud bolje sudi ako svoju presudu zasniva na
iskazima svjedoka koje je sam saslusao, jer je tada u mogucnosti da cijeni njihovo drzanje,
odlucnost, pokrete i slicno, sto moze biti vrlo vazno, a ne vidi se iz spisa. Sprovodenje ovog
nacela omogucava logicku ocjenu dokaza. U svakom slucaju, ne smije se preko ovog nacela
olako prelaziti, ali mu ne treba pridavati prevelik znacaj, narocito pri ocjeni dokaza.
Neposrednost je u prethodnom postupku izuzetak, jer je u njemu, u stvari, ne moze biti. U
tom stadijumu se odlucuje relativno malo i priprema se za sudenje na glavnom pretresu.
Mnogobrojne radnje koje se obavljaju u tom postupku najcesce su razdvojene, i vremenski i
89
prostorno, a i organ koji ih sprovodi moze se slobodno mijenjati. Neposrednost zato dolazi
do punog izrazaja na glavnom pretresu, ali je i tamo samo pravilo, sa manjim ill vecim
brojem izuzetaka.

Procesne ustanove za sprovodenje nacela neposrednosti


Od nacela neposrednosti se moze odstupiti samo u zakonom predvidenim slucajevima i to
onda kada bez takvog odstupanja ne moze lako ili uopste da se zavrsi krivicni postupak.
Neosnovano odstupanje od ovog nacela moze da dovede do nepotpuno ili pogresno
utvrdenog cinjenicnog stanja, odnosno do bitne povrede krivicnog postupka. U zakonu,
nacelo neposrednosti dolazi do izrazaja u sljedecim procesnim ustanovama:
a) Dokazi se na glavnom pretresu izvode, po pravilu, neposredno. Pravilo je da sud zasniva
presudu samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Izuzetak je
ako neposredno izvodenje dokaza nije moguce i u slucajevima posebno predvidenim u
zakonu. Tako:
1) Odstupanja od nacela neposrednosti su u zakonu opredijeljena i na one slucajeve gdje se
na glavnom pretresu moze dopustiti koriscenje iskaza datih u istrazi i zapisnika o dokaznom
materijalu. Na glavnom pretresu se mogu koristiti zapisnici o uvidaju na licu mjesta, o
pretresanju stana ili lica, o oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza, ali samo da
bi se utvrdio njihov sadrzaj. Medutim, po ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeca, njihov
sadrzaj se moze i ukratko unijeti u zapisnik o glavnom pretresu. Takode, za provjeru
vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni su originalno pismeno, zapis ili
fotografija, osim ako nije drukcije propisano zakonom. Izuzetno se moze koristiti kao dokaz i
ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrdena kao neizmijenjena u odnosu na
original.
2) Ovdje dolazi i mogucnost sudskog obezbjedenja dokaza: kada je u interesu pravde da se
svjedok saslusa kako bi se njegov iskaz koristio na glavnom pretresu zato sto postoji
mogucnost da nece biti dostupan sudu za vrijeme sudenja, sudija za prethodni postupak
moze, na prijedlog stranaka ili branioca, narediti da se izjava tog svjedoka uzme na
posebnom saslusanju. Trazi se da prethodno stranka, odnosno branilac koji trazi da se izjava
uzme u obzir kao dokaz na glavnom pretresu, dokazu da je, i pored svih ulozenih napora da
se obezbijedi prisustvo svjedoka na glavnom pretresu, svjedok ostao nedostupan, s tim da
se ova izjava ne moze koristiti ako je svjedok prisutan na glavnom pretresu.
3) U slucajeve izuzetaka od nacela neposrednosti zakon svrstava i one u kojim sud smije
odlagati i prekidati glavni pretres, kao i one u kojima je propisane rokove za pismenu izradu
presude moguce izuzetno prekoraciti "u slozenim stvarima" do 30 dana.
b) Zabrana sudenja u odsustvu stranaka, posebno optuzenog. Prisustvo stranaka je, u
prvom redu, posljedica optuznog nacela i sluzi i ostvarenju nacela kontradiktornosti, a u
izvjesnoj mjeri i nacela neposrednosti. U odsustvu optuzenog, okolnosti od znacaja za
njegovu odbranu najcesce ostaju nepoznate sudu. Obaveza sudenja u prisustvu optuzenog
neophodna je i zbog utvrdivanja vinosti i odabira krivicne sankcije i u skladu je sa
savremenim kriminoloskim zahtjevima i interesima drustvene zajednice u cjelini.
I kada odbije davanje iskaza, prisustvo optuzenog je korisno za proces. Zbog toga, sloboda
optuzenog da dode ili ne dode na glavni pretres ne zavisi od njegove volje, jer se sukobliava
sa visim interesima sudenja, tako da se on mora prinuditi na ovu vrstu saradnje.
ZKP utvrduje da se „optuzenom ne moze suditi u odsustvu“ (postupak in contumatiam). Kad
se kaze "ne moze se suditi", to ne znaci da se ne mogu preduzimati neke radnje u istrazi.
Naprotiv, istraga mora zapoceti da bi se prikupili dokazi o krivicnom djelu, uciniocu,
njegovim porodicnim i drugim prilikama i si. -ako se to moze obezbijediti u njegovom
odsustvu. U slucaju nedolaska optuzenog, glavni pretres se odlaze, a sudija, odnosno
predsjednik vijeca nareduje da se optuzeni na glavni pretres prinudno dovede.
Sudenje u odsustvu predstavlja izuzetak koji se moze primijeniti u samo zakonom
propisanim slucajevima. Smatra se da se ovo pravilo odnosi podjednako na glavno sudenje,
kao i na naknadne zalbe, gdje se razmatraju kako cinjenicna tako i pravna pitanja. Optuzeni
ne moze koristiti svoje pravo na odbranu i pravo da ispituje svjedoka ako mu nije dozvoljeno
90
da bude prisutan u toku sudenja. Drugim rijecima, pravo da se prisustvuje sudenju je
fundamentalni princip prava na pravicno sudenje. Ipak, Evropski sud za ljudska prava je
zauzeo stanoviste da je sudenje u odsustvu (in absentia) dozvoljeno pod odredenim
uslovima. Na primjer, dozvoljeno je onda kada se optuzeni jasno i nedvosmisleno odrekao
prava da bude prisutan.
Isto tako, Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stav da sudenje u odsustvu moze
biti dozvoljeno u interesu provodenja pravde ili u slucajevima bolesti lica protiv kojeg se
vodi krivicni postupak. Pored toga, opravdano je i neprisustvovanje optuzenog sudenju ako
je on nesposoban da prisustvuje, sto se argumentuje time da optuzenog predstavlja njegov
advokat koji je u stalnom kontaktu sa optuzenim.
Pravni sistem moze dozvoliti sudenje u odsustvu kada postoji dovoljan osnov za to, kao sto
je, nesumljivo, odricanje ili ako je to odricanje u interesu pravde.
Medutim, sudenje u odsustvu ne smije dovesti u pitanje zastitne mehanizme pravicnog
sudenja, kao sto je pravo pojedinca da se brani. Kada je dozvoljeno sudenje u odsustvu,
drzavni organi moraju dati sve od sebe u pokusajima da obavijeste optuzenog o
nastupajucem sudenju i optuzenom mora biti obezbijeden pravni zastupnik. U krivicnom
postupku branilac nikada ne moze u potpunosti zamijeniti optuzenog i zaista je nezamislivo
da optuzeni dobije pravnu pomoc, a bez ikakve mogucnosti uspostavljanja kontakta izmedu
optuzenog i branioca. Pri tome, lice optuzeno za krivicno djelo ne smije da bude prinudeno
da dokazuje da ono nije tezilo da izbjegne pravdi ili da je njegova odsutnost bila uzrokovana
visom silom. Cak i kada uslovi za sudenje u odsustvu nisu u potpunosti ispunjeni, takvo
sudenje ne predstavlja povredu prava na pravicno saslusanje, ako ce optuzenom kasnije biti
dozvoljeno da insistira da se obavi novo saslusanje u predmetu. Pravo na ponovno
saslusanje ne smije zavisiti od optuzenog koji se odrice svog prava.
c) Nezamjenjivost sudija u toku glavnog pretresa i pri donosenju odluka.
Radi ostvarenja nacela neposrednosti i usmenosti, zahtijeva se da na glavnom pretresu sud
mora biti stalno i neprekidno u propisanom brojnom sastavu, sa istim sudijama, koji ce na
kraju donijeti odluku. Princip je da se sudije u toku pretresa ne mogu mijenjati i da svaka
promjena sudije neminovno vodi zapocinjanju pretresa iznova. Trazi se i fizicko i duhovno
prisustvo sudije. Pravilo je posljedica sprovodenja nacela neposrednosti, jer bi, u slucaju
nastavljanja postupka, sudija koji je dosao u zamjenu na kraju odlucivao jednim dijelom i na
osnovu materijala koji pred njim nije izveden, oslanjajuci se na spise i saznanja stecena od
drugih, dakle, posredno. Zamjena je moguca ako je u izgledu da ce glavni pretres duze
trajati, odnosno ako se radi o slozenim postupcima. Tada predsjednik vijeca moze zatraziti
od predsjednika suda da odredi jednog ili dvojicu sudija da prisustvuju glavnom pretresu,
kako bi zamjenili clanove vijeca u slucaju njihove sprijecenosti. Takve dopunske sudije
ucestvuju u cijelom pretresu, samo ne pri donosenju odluka. Ako u toku pretresa koji clan
vijeca izostane, zamjenjuje ga dopunski sudija i pretres moze dalje nesmetano teci, a da
time ne bude povrijedeno nacelo neposredne ocjene dokaza. Ako se cijeli glavni pretres
zavrsi a da nije otpao nijedan clan vijeca, prestaje funkcija dopunskih sudija. Pri donosenju
presude, dopunske sudije u takvom slucaju ne ucestvuju. Ni u ovom slucaju neposrednost
nije narusena, jer se cijeli glavni pretres odvija pred sudijom koji odlucuje.
d) Kontinuitet i koncentracija procesnih radnji. Procesne radnje glavnog pretresa postavljene
su u zakonu tako da teku povezano, bez veceg i nepotrebnog vremenskog prekida, a
presuda se izrice neposredno po zavrsenom glavnom pretresu ili sa kratkim odlaganjem
(kontinuitet). Kontinuiranosti u sprovodenju procesnih radnji pomaze dioba krivicnog
postupka na stadijume, sa manjim ili vecim brojem procesnih radnji koje se moraju obaviti u
torn stadijumu, s tim da je suprotno postupanje obicno praceno odgovarajucom procesnom
sankcijom (koncentracija). U stvari, ne radi se o samostalnim procesnim nacelima, vec o
instrumentima za realizaciju nacela neposrednosti. Diskontinuitet i dekoncentracija
procesnih radnji onemogucavaju sprovodenje nacela neposrednosti, jer sadrzina izvedenih
radnji i izjave lica ne poticu vise iz neposrednog i licnog opazanja sudije, tako da se sudija
ne mora oslanjati samo na pamcenje (najcesce nesigurno) ili se podsjecati rekonstrukcijom

91
spisa. Kontinuitet procesnih radnji znaci da proces treba zavrsiti tako da se ne odlaze i ne
prekida, a da u slucaju prekidanja ili odlaganja zapocinje iznova.
Zahtjev kontinuiteta moze se u potpunosti sprovesti samo na glavnom pretresu i tako je, u
nacelu, rijeseno i u zakonu. Glavni pretres se odvija, koliko je to moguce. bez prekida, ali
nuznih kracih prekida mora biti, makar radi odmora ili proteka radnog vremena. Razlozi
ekonomicnosti prouzrokovali su opredjeljenje da svako prekidanje kontinuiteta ne znaci
bezuslovnu povredu nacela neposrednosti. koja dovodi do ponavljanja glavnog pretresa, pa
se u zakonu pravi razlika izmedu prekidanja i odlaganja glavnog pretresa. Ovdje spada i
mogucnost da se presuda ne izrekne odmah poslije glavnog pretresa nego najvise za tri
dana, uz odredivanje vremena i mjesta objavljivanja presude. Nepostovanje tog roka je
relativna povreda formalnog zakona, koja moze dovesti do ukidanja presude. Na ovaj nacin,
odredivanjem tog roka obezbijeden je kontinuitet izmedu zavrsenog pretresa i izricanja
presude.

NACELO PROCESNE EKONOMIJE


Nacelo procesne ekonomije sastoji se u postavljanju krivicnog postupka tako da se sa sto
manjim gubitkom vremena, sa sto manjim radom i sa sto manje troskova ostvari kako
neposredni cilj svake procesne radnje, tako i konacni cilj dobijanja pravilne i pravicne
presude. Ono se obezbjeduje i propisivanjem rokova u kojima sud mora donijeti odluku ili
obaviti drugu procesnu radnju, najcesce u slucajevima kada je osumnjiceni, odnosno
optuzeni u pritvoru, a nekada uopste.
Pretpostavke za ostvarivanje procesne ekonomije obezbjeduju se, u prvom redu, samim
zakonom, izbjegavanjem procesnih formi koje nisu neophodne, koje usporavaju postupak i
povecavaju troskove. Propisivanje rokova za preduzimanje procesnih radnji, odstupanja od
pojedinih procesnih nacela, ustanovljavanje posebnih postupaka za sudenje laksih krivicnih
djela, mjere za popravljanje nepravilnih procesnih radnji, pravila o kontinuitetu njihovog
obavljanja i drugih procesnih ustanova, imaju za cilj da omoguce ekonomican i racionalan
postupak. Ekonomicno postupanje zavisi od toga da li ce sud te mogucnosti pravilno
koristiti. To, najvecim dijelom, zavisi od organizacije rada u sudu.
Za ekonomicnost postupka poseban znacaj ima ekonomisanje vremenom. Krivicni postupak
mora se odvijati brzo, sa maksimalnom ustedom vremena, napora i sredstava. Zakasnjenja
u postupku ne odlazu samo konacno rjesavanje stvari, nego iziskuju i dodatne troskove i
gubitak vremena. Zahtjev za sprovodenje ovog nacela mora se, medutim, dovesti u sklad sa
drugim procesnim nacelima, narocito nacelom istine.
Nije obezbijedena pravna sigurnost gradana ako je postupak brz, a nepotpun, niti ako traje
nesrazmjerno dugo, usporavajuci postupak u drugim krivicnim stvarima. Zato cilj mora biti
da se nade prava mjera u ostvarivanju jednog i drugog nacela. Praksa pokazuje da je
neekonomicnost postupka u najvecem broju slucajeva prouzrokovana losim radom sudija i
slabom organizacijom suda.
Najzad, treba podsjetiti da pretjerana zurba u sudskom radu cesto ide na stetu postupka i
moze biti stetnija od sporosti. Stalna briga da se ispune sudijske norme o broju rijesenih
predmeta prisiljava sudije da se manje staraju o kvalitetu svoga rada, sto, u krajnjoj liniji,
utice na kvalitet sudskih odluka. To su pretjerivanja u suprotnom pravcu, koja treba
izbjegavati iznalazenjem kompromisnog rjesenja.

NACELO LOJALNOSTI I POSTENJA UCESNIKA POSTUPKA I SUZBIJANJA


ZLOUPOTREBE NJIHOVIH PROCESNIH PRAVA

Nacelo lojalnosti i postenja ucesnika postupka znaci da su stranke i njihovi zastupnici duzni
da u vrsenju svojih procesnih aktivnosti postupaju ne samo ispravno, u skladu sa zakonom,
nego i posteno, bez zloupotreba. Bez obzira na to sto, saobrazno svojim posebnim
interesima, mogu imati i svoje posebne ciljeve koji se ne slazu sa ciljem postupka, stranke i
drugi ucesnici, ukljucujuci i osumnjicenog, odnosno optuzenog, moraju prema postupku biti
lojalni. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze da cuti i daje neistinit iskaz, ali ne moze da radi
92
na stetu postupka, unistavajuci dokaze, ne odazivajuci se na poziv i sl. PO ZKP sud duzan da
onemoguci svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja ucestvuju u postupku.
Zloupotreba prava stranaka nastaje zbog toga sto se objektivni ciljevi postupka i subjektivni
ciljevi stranaka u postupku ne slazu. Sud tezi pravilnoj presudi, a takvoj bi sudskoj odluci
trebale teziti i stranke (tuzilac i branilac), ali se to ne dogada uvijek, jer optuzeni i tuzilac
teze sudskoj presudi koja je za njih povoljnija, bez obzira na to da li je i pravilna, a sve to
zajedno moze uticati ili utice na duzinu trajanja krivicnog postupka. Obaveza ispravnog i
postenog postupanja odnosi se i na tuzioca. Tako, na primjer, tuzilac moze izjaviti zalbu
kako na stetu, tako i u korist optuzenog. Tu obavezu imaju i sud, tuzilac i drugi organi koji
ucestvuju u krivicnom postupku, koji su duzni da s jednakom paznjom ispitaju i utvrde kako
cinjenice koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog, tako i one koje mu idu u korist.
Svjedok je duzan da govori istinu i ne smije nista precutati, uz upozorenje da davanje laznog
iskaza predstavlja krivicno djelo.
Vjestak je obavezan da predmet vjestacenja pazljivo razmotri, da tacno navede sve sto
zapazi i utvrdi i da svoje misljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke ili
vjestine.
Procesne zloupotrebe u postupku suzbija sud, sredstvima koja mu stoje na raspolaganju.
Ove zloupotrebe moraju se suzbijati zato sto stvaraju nepovjerenje u zakonitost i autoritet
pravosuda, doprinoseci vjerovanju da ishod postupka vise zavisi od raznih mahinacija
branioca i tuzioca, nego od vinosti ili nevinosti osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Suzbijanje procesnih zloupotreba zakon vrsi propisivanjem uslova za nastupanje odredenih
procesnih mjera (odlaganje pretresa, povracaj u predasnje stanje, izuzece itd.), kao i kroz
forme podnesaka. Tom cilju sluze i procesne sankcije. Tako, na primjer, sud moze u toku
postupka kazniti novcanom kaznom do 5.000 KM tuzioca, branioca, punomocnika,
zakonskog zastupnika ili ostecenog, ako su njihovi postupci ocigledno upravljeni na
odugovlacenje krivicnog postupka, s tim da ce se o kaznjavanju tuzioca obavijestiti Visoko
sudsko i tuzilacko vijece BiH, a o kaznjavanju branioca - nadlezna advokatska komora.
Ako tuzilac ne zavrsi istragu u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju
istrage, mjere potrebne da bi se istraga okoncala preduzece kolegij tuzilastva. Procesne
zloupotrebe suzbijaju se i na taj nacin sto sudija, odnosno predsjednik vijeca moze odrediti
pritvor radi obezbjedenja prisustva optuzenog na glavnom pretresu (ako optuzeni koji je
uredno pozvan ocigledno izbjegava da dode na glavni pretres i ako prinudno dovodenje nije
uspjelo, a ne postoje razlozi za pritvor).

FORMA, VRIJEME I SADRZINA PROCESNIH RADNJI


Osim odredivanja procesnih subjekata koji vrse procesne radnje i samih procesnih radnji,
krivicno procesno pravo regulise i strukturu procesnih radnji i njihov tok. U tom kontekstu,
postoje norme koje se odnose na formu, vrijeme i sadrzinu procesnih radnji. Pored toga,
propisuju se i procesne posljedice (procesne sankcije), za slucaj nepostovanja tih normi.

FORMA PROCESNIH RADNJI


Forma procesne radnje odnosi se na odredivanje nacina i mjesta njenog obavljanja. Forma
zavisi od procesne radnje na koju se odnosi i uvijek joj je prilagodena. Zakon nema normi o
formi koje bi se odnosile na sve procesne radnje, vec posebne odredbe o formi za pojedine
radnje (ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, saslusanje svjedoka, pretresanje
stana itd). U ovom slucaju, rijec je o posebnim pravilima o formi procesnih radnji (posebne
procesne forme). Ako forma za neku procesnu radnju nije propisana, procesni subjekt vrsi
radnju na nacin koji smatra najpogodnijim za postizanje cilja, u skladu sa opstim odredbama
o formama procesnih radnji i u skladu sa osnovnim nacelima postupka i osnovnim nacelima
pravnog poretka.
Medutim, postoje i izvjesna opsta pravila, izvedena iz osnovnih nacela krivicnog postupka
(javnost, usmenost, pismenost, neposrednost) i opstih procesnih ustanova o izvodenju
procesnih radnji (jezik i pismo, zapisnici, spisi itd.), koja su opstevazeca za sve procesne
radnje. U pitanju su opsta pravila o formi procesnih radnji (opste procesne forme).
93
Znacaj procesnih formi je visestruk. S jedne strane, procesne forme obezbjeduju nesmetano
vrsenje prava procesnih subjekata, u skladu sa zakonom. S druge strane, kao rezultat
visegodisnjeg iskustva kako treba obaviti procesnu radnju, sa najmanje napora, vremena i
troskova omogucavaju najoptimalniji procesni efekat. To doprinosi da sudske odluke budu
sigurnije, objektivnije i kvalitetnije.
Pridavanje ovakvog znacaja procesnim formama ima smisla samo pod uslovom ako su
zakonske odredbe o formama cjelishodne, racionalne i ostvarljive, lisene nepotrebnih
formalnosti. Procesne forme moraju biti postavljene razumljivo, tako da ih svi procesni
subjekti, i bez narocite strucne spreme, mogu lako shvatiti, te prilagodene i u pogledu
posljedica (sankcija), u slucaju ako ih procesni subjekti ne postuju.
Rezultate u primjeni procesnih formi umanjuje njihova sablonska i mehanicka primjena od
organa postupka. Pri tome se gubi iz vida da se iza propisane forme uvijek nalazi odredeni
cilj i sadrzina.
Ako se o tome ne vodi racuna, dobija se nepotrebna pedanterija i stetni formalizam. U
stvari, radi se o procesnoj zloupotrebi i povredi procesne forme, koje se moraju suzbijati.
O tome da li je potrebna neka procesna radnja, odlucuje se u zakonu. Nacelno, sud ne moze
oslobadati od procesnih formi koje odreduje zakon. Ipak, u nekim slucajevima zakon je dao
ovlastenje sudu da odstupi od propisane forme (npr. u postupku prema maloljetnicima).

Nacin procesnih radnji


Odredivanje nacina procesnih radnji ima razlicite ciljeve i moze da sluze omogucavanju
stvarnog, a ne samo formalnog ucesca stranke u procesu;
• obezbjedenju slobode odlucivanja procesnih subjekata u preduzimanju procesnih
radnji i slobode odredivanja sadrzine procesne radnje;
• obezbjedenju istinitosti rezultata;
• pravilnosti obavljanja i pravilnosti rezultata procesnih radnji;
• humanizaciji postupka ili cuvanju licnosti i dostojanstva osumnjicenog, odnosno
optuzenog;
• izbjegavanju nepotrebnog nanosenja stete i tehnickom olaksanju pri otklanjanju
nedostataka procesne radnje

Upotreba jezika i pisma u krivicnom postupku


Nove odredbe zakona o krivicnom postupku rijesile su pitanje upotrebe jezika i pisma u
krivicnom postupku na sasvim drukciji nacin nego sto je to bio slucaj ranije. Te odredbe
garantuju svakom licu koje je optuzeno za krivicno djelo, odnosno uhapseno da odmah bude
obavijesteno, na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optuzbe koja je podignuta protiv
njega, odnosno o razlozima njegovog hapsenja. Treba, takode, istaci obavezu drzave da
optuzenom obezbijedi uvijek besplatnu pomoc tumaca ako on ne razumije ili ne govori jezik
na kojem se vodi postupak.
Pitanje upotrebe jezika i pisma u krivicnom postupku zakon raspravlja kroz tri grupe pitanja:
1) Jezik na kome ucesnici postupka upucuju tuzbe, zalbe i druge podneske sudu i drugim
organima koji ucestvuju u postupki. Znaci, procesni subjekti u pismenoj komunikaciji sa
sudom, tuzilastvom i drugim orgamma koji ucestvuju u postupku koriste bosanski, hrvatski
ili srpski jezik.
2) Jezik na kome se vodi postupak. U krivicnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi
sluzbeni jezici BiH - bosanski, hrvatski i srpski jezik, kao i oba pisma - cirilica i
latinica.Takode, u postupku pred Sudom BiH i u kontaktu Suda BiH sa strankama u upotrebi
su sluzbeni jezici i pisma BiH, s tim da ucesnici u postupku imaju pravo upotrebljavati bilo
koji od sluzbenih jezika i pisama u svim radnjama postupka. Uz to, ovlascenje da koriste
engleski jezik pred Sudom BiH imaju medunarodne sudije, i to u svim postupcima pred tim
sudom. Takode, propisano je da su izuzetno od relevantnih odredbi ZKPBiH, medunarodni
tuzioci ovlasceni koristiti engleski jezik, i to kao i sudije - u svim postupcima pred Sudom BiH
ili u okviru poslova koji su u njihovoj nadleznosti.

94
Stranke, svjedoci i druga lica koja ucestvuju u postupku imaju pravo da upotrebljavaju svoj
jezik. Ako lice ne razumije jedan od sluzbenih jezika BiH, osigurace se usmeno prevodenje
onoga sto ono, odnosno drugi iznose, kao i prevodenje isprava i drugog pisanog dokaznog
materijala. O pravu na prevodenje poucice se ova lica, koja se mogu odreci tog prava ako
znaju jezik na kome se vodi postupak. U zapisniku ce se zabiljeziti da je data pouka i izjava
ucesnika. Jezik koji smatra svojim, stranka odreduje posebnom izjavom, poslije upozorenja
na ovo pravo. Ukoliko to iz okolnosti slucaja proizilazi, potrebno je razjasniti pitanje da li
osumnjiceni, odnosno optuzeni razumije sluzbeni jezik na kome ce se odvijati krivicni
postupak.
Upotreba jednog jezika u postupku ne znaci da je ucesnik postupka taj jezik izabrao kao
jezik postupka, niti oslobada organ postupka obaveze da utvrdi jezik postupka. Stranka ima
pravo da upotrebljava svoj jezik, bez obzira na to da li zna jezik na kome se vodi postupak.
Stranki koja koristi svoj jezik usmeno se prevode iskazi drugih ucesnika postupka, a ono sto
ona iznosi prevodi se na jezik postupka. Isto se odnosi i na prevodenje isprava i drugog
dokaznog materijala. Ako zna jezik na kome se vodi postupak, stranka se ovog prava moze
odreci, sto se biljezi u zapisnik. Nepostupanje po ovim odredbama predstavlja apsolutnu
povredu odredaba krivicnog postupka.
Osumnjicenom, odnosno optuzenom koji ne zna jezik koji je u sluzbenoj upotrebi ili ga ne
poznaje dobro, mora se obezbijediti sudski tumac i tako omoguciti da vec prilikom prvog
ispitivanja, ali i kasnije prati tok postupka na jeziku koji razumije. Tumac ne moze biti clan
sudskog vijeca, niti neko od ucesnika postupka. Troskovi prevodenja isplacuju se unaprijed
iz budzetskih sredstava. Lice koje ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u
postupku, ima pravo na besplatne usluge tumaca ne samo pri prevodenju usmenih izjava,
vec i svih pisanih dokumenata koji su znacajni za ostvarivanje prava na pravican postupak, i
bez obzira na fazu postupka. Ucinjena je apsolutno bitna povreda odredaba krivicnog
postupka ako glavnom pretresu nije prisustvovao tumac, a njegovo prisustvo je bilo
obavezno. Ako u prethodnom postupku nije obezbijedeno prisustvo tumaca, to se moze
isticati kao nedozvoljen dokaz u smislu prethodnih prigovora.
3) Jezik otpravaka odluka i drugih pismena koje upucuju sud i drugi organi koji ucestvuju u
postupku. Pozive, odluke i druga pismena upucuju sud i drugi organi koji ucestvuju u
krivicnom postupku na sluzbenim jezicima. Dakle, (sud i drugi organi koji ucestvuju u
krivicnom postupku upucuju pismena ucesnicima u postupku na bosanskom, hrvatskom ili
srpskom jeziku)
Licu koje je liseno slobode ili se nalazi u pritvoru, zatim licu koje je na izdrzavanju kazne ili
na obaveznom psihijatrijskom lijecenju, odnosno obaveznom lijecenju od zavisnosti
dostavljaju se prevodi pismena. Prevodenje se vrsi na jezik kojim se to lice sluzi u krivicnom
postupku. Pomenuta pismena dostavljaju se zajedno sa pismenim prevodom, i u tom slucaju
se ne vrsi i usmeno prevodenje.

Podnesci
Podnesci su izjave i saopstenja koje stranke i drugi ucesnici u postupku upucuju organima
pred kojima se vodi postupak. To su optuznice, prijedlozi, pravni lijekovi i druge izjave i
saopstenja. Izjave i saopstenja podnose se pismeno ili se daju usmeno na zapisnik. U slucaju
kada pismena ili usmena forma nije u zakonu predvidena kao obavezna, stranke se
slobodno opredjeljuju koju ce formu upotrijebiti.
Pismeno sastavljeni podnesci predaju se organu ovlascenom za prijem, neposredno ili
postom (slanjem obicne ili preporucene posiljke) ili nekim telekomunikacijskim sredstvom.
Pritvorenici i osudenici podneske predaju upravi zatvorske ustanove u kojoj se nalaze. Ako je
podnesak koji stranka neposredno predaje nedopusten, neblagovremen ill ocigledno
neosnovan ili se predaja vrsi nenadleznom organu, sluzbeno lice ovlasceno za prijem duzno
je da na to ukaze stranki. Ako stranka ne odustane od svoje namjere, podnesak ce biti
primljen, uz zabiljesku da je stranki ukazano na nedostatak. Na isti nacin se postupa i kada
se izjava daje u zapisnik.

95
Podnesci moraju biti razumljivi i sadrzavati sve sto je potrebno da bi se po njima moglo
postupati. Ako u zakonu nije drukcije odredeno, sud ce podnosioca nerazumljivog i
nepotpunog podneska pozvati da podnesak ispravi, odnosno dopuni, a ako ovaj to ne ucini u
odredenom roku, sud ce podnesak odbaciti.
U pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnosilac ce se upozoriti na posljedice
propustanja. Kod podnesaka cije je podnosenje vezano za zakonski rok, organ prilikom
vracanja podneska na ispravku odreduje i rok u kome podnesak treba vratiti.
Ukoliko podnesak bude ispravljen ili dopunjen u roku koji je odreden, smatrace se da je sudu
predat onog dana kada je prvi put podnesen. Nasuprot tome, ako podnosilac ne ispravi ili ne
dopuni podnesak, smatrace se da je povucen, a u slucaju da se to ucini po isteku roka - da
je neblagovremen, pa ce podnesak rjesenjem odbaciti. Protiv tog rjesenja dozvoljena je
zalba vijecu drugostepenog suda.
Kada su u pitanju zapisnici o izjavama stranaka, koji zamjenjuju podneske, oni u pogledu
forme odgovaraju zapisnicima o sluzbenim procesnim radnjama, odnosno odgovarajucem
pismenom podnesku (prema sadrzini). Primanje izjave u zapisnik, ukoliko je u pitanju
stranka koja nije vicna pravu, nije samo tehnicka radnja pisanja i ovjeravanja izjave, vec
davanje sadrzine aktu po zelji stranke, njegovo sastavljanje, tj. ukazivanje ne samo tehnicke
nego i pravne pomoci.

Zapisnici
Zapisnik je pismena isprava koju sastavlja nadlezni drzavni organ radi ozvanicenja toka i
sadrzine procesne radnje obavljene u postupku. Za razliku od podnesaka koji su pismeni
sastavi procesnih ucesnika koji se podnose pismeno ili se daju usmeno na zapisnik sudu,
zapisnici su pisani sastavi koji imaju znacenje javne isprave i sastavljaju se prilikom
obavljanja procesnih radnji.
Vodenje zapisnika cesto je povezano sa nacelom neposrednosti i potrebom da se sacuva
autenticnost podataka o procesnim radnjama. Po svojoj pravnoj prirodi, zapisnik je javna
isprava. Zapisnik se sastavlja o svakoj radnji preduzetoj u toku krivicnog postupka i to
istovremeno kada se radnja vrsi, a ako to nije moguce, onda neposredno poslije toga.
Zapisnik moze da posluzi i kao zamjena za podnesak stranke. Za sluzbene radnje koje nisu i
procesne radnje, zapisnik moze biti zamijenjen sluzbenom biljeskom.
Opste odredbe o zapisnicima. Zakon govori o odredenim zapisnicima kod pojedinih
procesnih radnji ili grupa procesnih radnji. Posebne odredbe o specificnim vrstama zapisnika
odnose se na zapisnik o vijecanju i glasanju, pretresanju stana i lica, ispitivanju
osumnjicenog, snimanju audio-vizuelnim sredstvima, preduzetim istraznim radnjama,
uvidaju, priznanju krivnje, glavnom pretresu, sjednici vijeca itd.
Sastavljanje zapisnika je duznost sudije, ali zapisnik pise zapisnicar. Samo kod pretresanja
stana i lica ili kada se procesna radnja obavlja van sluzbenih prostorija organa, a nije
moguce obezbijediti zapisnicara, zapisnik moze pisati lice koje obavlja procesnu radnju.
Kada zapisnik pise zapisnicar, zapisnik se sastavlja na taj nacin sto lice koje preduzima
radnju kazuje glasno zapisnicaru sta ce unijeti u zapisnik. Lieu koje se ispituje dozvolice se
da samo kazuje odgovore u zapisnik, a u slucaju zloupotrebe, ovo pravo mu se moze
uskratiti. Sastavljanje zapisnika ne moze izostati, ali je moguce da se zapisnik ne sacini
istovremeno sa preduzimanjem radnje.
U uvodni dio zapisnika se unosi naziv organa pred kojim se vrsi radnja, mjesto gdje se vrsi
radnja, dan i cas kada je radnja zapoceta i zavrsena, imena i prezimena prisutnih lica,
njihovo procesno svojstvo, kao i naznacenje krivicnog predmeta po kome se preduzima
radnja. Glavni dio zapisnika treba da sadrzi bitne podatke o toku i sadrzini preduzete radnje
i u njega se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. Ako su prilikom
preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to ce se naznaciti u zapisniku, a oduzete
stvari ce se prikljuciti zapisniku ili ce se navesti gdje se nalaze na cuvanju. Prilikom
preduzimanja radnji kao sto je uvidaj, pretresanje stana ili lica ili prepoznavanje lica ili
predmeta, u zapisnik ce se unijeti i podaci koji su vazni s obzirom na prirodu radnje ili za
utvrdivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i velicina predmeta ili tragova,
96
stavljanje oznake na predmetima i dr), a ako su napravljene skice, crtezi, planovi,
fotografije, filmski snimci i si., to ce se navesti u zapisniku i njemu prikljuciti.
Zapisnik se mora voditi uredno i u njemu se ne smije nista izbrisati, dodati ili mijenjati.
Ukoliko se pojedina mjesta precrtavaju, moraju ostati citka. Sva preinacavanja, ispravke i
dodaci unose se na kraju zapisnika i moraju biti ovjereni od strane lica koje potpisuje
zapisnik. Ispravke zapisnika vrse se, po pravilu, prije potpisivanja zapisnika i ulaze u
zapisnik. Zapisnik ce se uvijek procitati ako nije bilo zapisnicara, i to ce se naznaciti u
zapisniku. Ako je bilo prigovora u pogledu sadrzine zapisnika, navesce se u zapisniku i ti
prigovori.
Zapisnik potpisuje saslusano lice, a ako se zapisnik sastoji od vise listova - saslusano lice
potpisuje svaki list. Nepismeno lice umjesto potpisa stavlja otisak kaziprsta desne ruke, a
zapisnicar ce ispod otiska upisati njegovo ime i prezime. Ako se usljed nemogucnosti da se
stavi otisak desnog kaziprsta stavlja otisak nekog drugog prsta ili otisak prsta lijeve ruke, u
zapisniku ce se naznaciti od kojeg je prsta i sa koje ruke uzet otisak. Ako saslusano lice
nema obje ruke, procitace zapisnik, a ako je nepismeno - zapisnik ce mu se procitati i to ce
se zabiljeziti u zapisniku. Ako saslusano lice odbije da potpise zapisnik ili da stavi otisak
prsta, zabiljezice se to u zapisniku i navesce se razlog odbijanja. Na kraju zapisnika
potpisace se tumac, ako ga je bilo, svjedoci cije je prisustvo obavezno pri preduzimanju
istraznih radnji, a pri precresanju i lice koje se pretresa ili ciji se stan pretresa. Ako zapisnik
ne pise zapisnicar, zapisnik potpisuju lica koja prisustvuju radnji. Ako takvih lica nema ili
nisu u stanju da shvate sadrzinu zapisnika, zapisnik potpisuju dva vjedoka, osim ako je
nemoguce da se obezbijedi njihovo prisustvo. Odbijanje potpisa biljezi se u zapisnik.
Zapisnik, na kraju, potpisuje lice koje je preduzelo radnju i zapisnicar.
lPosebnu vrstu zapisnika predstavljaju tzv. tonski zapisnici, koji se sacinjavaju pomoc
uredaja za zvucno snimanje. Kod snimanje audio-vizuelnim sredstvima propisivano je da se
sve preduzete radnje u toku krivicnog postupka, u pravilu, snimaju uredajem za zvucno
snimanje. Dakle, tuzilac ili ovlasceno sluzbeno bi trebalo, u pravilu, uvijek vrsiti snimanje
istraznih radnji uredajem za zvucno snimanje, a samo u slucaju ako takve uredaje nemaju ili
ih imaju ali su im u kvaru obaviti procesnu radnju i bez tog snimanja. Medutim, i tada ostaje
obaveza sacinjavanja klasicnog pisanog zapisnika.
Tuzilac ili ovlasceno no lice ce o tome prethodno obavijestiti lice koje se ispituje, odnosno
saslusava pouciti ga da ima pravo da zatrazi reprodukovanje snirnka kako bi provjerilo svoju
izjavu. Pri torn, nije potrebna saglasnost lica koje se ispituje, odnosno saslusava. Prilikom
sacinjavanja tonskog zapisnika, u njega tuzilac i ovlasceno sluzbeno lice moraju unijeti AA,
zatim podatke potrebne za identifikaciju koja se ispituje, odnosno saslusava, kao i podatak u
kom svojstvu to lice daje. Ukoliko se vrsi zvucno snimanje vise lica, onda se mora
obezbijediti da se iz zapisnika razazna koje je od tih lica dalo izjavu. Nakon zavrsenog
ispitivanja, saslusanja, lice koje je ispitano, odnosno saslusano moze zahtijevati
reprodukovanje snimka, a zatim traziti da se unesu odredene ispravke i daju objasnjenja
koja ce se snimiti.
Uz tonski zapisnik posebno se vodi i pisani zapisnik u koji se unose sljedeci podaci:
1) o nacinu registrovanja iskaza - da je izvrseno zvucno snimanje;
2) o subjektu koji je iskaz registrovao - ko je izvrsio snimanje
3) o obavjestavanju lica koje daje iskaz - da je ispitano, odnosno saslusano lice prethodno
obavijesteno o snimanju
4) da je snimak reprodukovan
5) gdje se zvucni snimak cuva - ako nije prilozen spisima predmeta.
Dakle, ne vodi se klasicni pisani zapisnik o sadrzaju procesnih radnji. Nakon obavljene
istrazne radnje tuzilac moze odrediti da se zvucni snimak u cjelini ili djelimicno prepise i
tada ga on mora pregledati, ovjeriti i prikljuciti zapisniku o preduzimanju istrazne radnje.
U pravila koja regulisu snimanje audio-vizuelnim sredstvima spadaju i sljedeca:
1) Vrijeme cuvanja snimka - zvucni snimak se cuva do vremena do kojeg se cuva krivicni
spis;

97
2) snimanje od strane lica koja imaju opravdan interes - tuzilac moze dopustiti da lica koja
imaju opravdan interes pomocu uredaja za zvucno snimanje snime izvodenje istrazne
radnje;
3) shodno primjeni pravila koja se odnose na snimanje audio-vizuelnim sredstvima - te se
odredbe primjenjuju i kad se obavlja filmsko ili drugo snimanje istrazne radnje;
4) mogucnost javnog emitovanje snimka - bez obzira na to da li se radi o tonskom, filmskom
ili drugom snimanju istrazne radnje, sacinjeni snimci se ne mogu javno objaviti bez
odobrenja stranaka i ucesnika snimljene radnje.
Zapisnik o glavnom pretresu je, u sustini, podsjetnik o tome sta se dogadalo na glavnom
pretresu. Medutim, sud donosi presudu na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, a
ne na osnovu zapisnika. Poseban znacaj ovaj zapisnik ima ako se zalba protiv presude
zasniva na povredi odredaba postupka. O radu na glavnom pretresu obavezno se vodi
zapisnik, u koji se mora doslovno unijeti cijeli tok glavnog pretresa.
Ovo znaci potpuno unosenje u zapisnik o glavnom pretresu toka i sadrzaja preduzete radnje.
Sudija, odnos, predsjednik vijeca moze narediti da se odredeni dio zapisnika procita ili
reprodukuje, a procitace ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branilac ili
lice cija se izjava unosi u zapisnik.
Zapisnik o glavnom pretresu ne ogranicava se samo na tok glavnog pretresa, vec obuhvata
cio rad zasjedanja, do potpunog prestanka rada sudije, odnosno vijeca. U zapisnik ulaze i
konstatacije o otvaranju zasjedanja i prisustvu pozvanih lica, kao i potpuna izreka presude,
uz naznacenje da li je presuda javno objavljena (izreka presude sadrzana u zapisniku
predstavlja izvornik), a ako je donijeto rjesenje o pritvoru, mora se i ono unijeti u zapisnik o
glavnom pretresu. Tako unesena izreka presude treba da bude osnov za dalje postupanje
suda, tj. za sastavljanje zapisnika o vijecanju i glasanju, izricanje i objavljivanje presude i
pismenu izradu presude.
Ratio legis obaveze unosenja izreke presude u zapisnik o glavnom pretresu zasniva se na
potrebi rjesavanja slucajeva iz prakse u kojima se pojavljuje razlika izmedu izvornika
presude, objavljene presude i pismeno izradene presude i time se omogucava i strankama,
odnosno braniocu da izvrse kontrolu identiteta izreke presude i optuzbe, pogotovu u onim
slucajevima kada je tuzilac izmijenio optuzbu.
Nevodenje zapisnika, iako je zapisnicar bio clan vijeca, predstavlja povredu odredaba. Ako
nije bilo ni zapisnicara u sastavu vijeca, postqji bitna povreda odredaba postupka
(nepropisan sastav suda). Ova povreda postoji i ako je zapisnik, umjesto zapisnicara, vodio
sudija, odnosno predsjednik ili jedan od clanova vijeca.
Na kraju, zapisnik o vijecanju i glasanju sadrzi tok glasanja (pitanja o kojima se glasato i
donijeta odluka). Iz ovog zapisnika mora se vidjeti ko je i povodom cega glasao i tok
vijecanja i glasanja, sa detaljima znacajnim za ocjenu zakonitosti odluke. Ovaj zapisnik mora
se voditi za svaku donijetu odluku i u njega se mora ubiljeziti vijecanje i glasanje o svim
prijedlozima koje su stranke stavile na glavnom pretresu, a sud donio odluku (pored
vijecanja i glasanja o glavnoj stvari). Odvojena misljenja unose se u zapisnik ili prikljucuju
zapisniku, ako nisu unesena u zapisnik. Zapisnik o vijecanju i glasanju potpisuju svi clanovi
vijeca i zapisnicar. Zapisnik o vijecanju i glasanju zatvara se u poseban omot. Zapisnik moze
razgledati samo visi sud kada rjesava o pravnom lijeku i u tom slucaju duzan je da zapisnik
ponovo zatvori u poseban omot i da na omotu naznaci da je razgledao zapisnik. Ukoliko
vijece viseg suda otvori omot i razgleda zapisnik o vijecanju i glasanju, onda ono taj zapisnik
zajedno sa starim omotom treba ponovo zatvoriti u poseban omot na kome ce navesti da je
razgledalo zapisnik. Tajnost vijecanja i glasanja jedan je od uslova za nezavisno sudenje.

Spisi
Spise postupka u jednom krivicnom predmetu cine podnesci stranaka, zapisnici o izvedenim
procesnim radnjama, sudske odluke, pisani prilozi uz zapisnike i podneske i svi drugi pisani
sastavi koji se odnose na predmet. Odredbe tehnickog karaktera o spisima (osnivanje i
popis spisa, rukovanje, arhiviranje, cuvanje itd.) nalaze se u sudskom poslovniku. Zakon

98
sadrzi odredbe o razmatranju spisa i razgledanju predmeta, pod kojim se podrazumijeva
saznavanje njihove sadrzine (citanjem i razgledanjem).
Zakon navodi vise oblika u kojima se mogu izraziti spisi i zabiljeske. To su: slova, rijeci,
brojke ili njihov ekvivalent, bez obzira na koji su nacin ostavili trag u vanjskom svijetu.
Nacini na koje pomenuti oblici mogu biti evidentirani su: rukopis, upotreba pisace masine,
stampanje, fotokopiranje. fotografisanje, koriscenje magnetnih impulsa, odnosno
mehanickih, elektronskih ill nekih drugih oblika sakupljanja podataka.
Potreba razmatranja procesnih spisa moze se javiti tokom i poslije zavrsetka krivicnog
postupka. U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise koji idu u korist
osumnjicenom, all mu se ovo pravo moze uskratiti ako je rijec o spisima i predmetima cije bi
otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
Nakon podizanja optuznice, branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog ima pravo uvida u
sve spise.
Pored toga, sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno
vijece, kao i tuzilac duzni su, kada dodu u posjed bilo kojeg spisa koji moze posluziti kao
dokaz na sudenju, staviti ih na uvid braniocu. Branilac moze izvrsiti fotokopiranje svih spisa i
dokumenata.
Pod istim uslovima koji vaze za razmatranje, zainteresovana lica mogu traziti da im se izdaju
kopije sudskih odluka ili ovjereni prepisi pojedinih akata. Ta lica, isto tako, mogu dobiti
izvode iz sluzbenih evidencija organa postupka i uvjerenja o cinjenicama.

Mjesto procesnih radnji


Mjestom procesne radnje oznacava se mjesto u kome se preduzima procesna radnja. To
mjesto mogu biti, na primjer, odredene prostorije (u sudskoj zgradi, stanu osumnjicenog,
odnosno optuzenog ili svjedoka) ili mjesto van prostorija, moze biti u mjestu kao naselju
(ulica, dvoriste), odnosno van naselja (zeleznicka pruga. suma i slicno) i ne moze se
odredivati po proizvoljnom nahodenju suda. Odredivanje mjesta procesne radnje zavisi od
prirode same radnje i okolnosti slucaja. Ilustracije radi, uvidaj se vrsi na mjestu dogadaja, ali
se pojedine radnje mogu obaviti i u tuzilastvu. Pretres stana se, po prirodi same radnje,
obavlja uvijek van sluzbenih prostorija. Vjestacenje se moze vrsiti na lieu mjesta, u strucnoj
ustanovi, sudu ili stanu vjestaka itd. Odredivanjem mjesta procesnih radnji, ucesnici pozvani
da im prisustvuju u mogucnosti su da ispune svoju duznost odazivanja pozivu. U suprotnom,
ako stranka ne bi u odredeno vrijeme obavila procesnu radnju na mjestu te radnje, smatra
se da je propustila rok, pa joj se, u odredenim slucajevima, moze izreci sankcija prinudnog
privodenja.
Van podrucja nadleznog organa procesne radnje se na drzavnoj teritoriji BiH preduzimaju
putem pravne pomoci, a u inostranstvu preko ustanova medunarodne krivicnopravne
pomoci.

VRIJEME PROCESNIH RADNJI


Da bi procesne radnje bile uskladene, prije svega vremenski, obavljaju se svakog radnog
dana, izuzetno i u neradne dane i praznikom (ako ne trpe odlaganje). Procesne radnje mogu
se vrsiti i nocu (npr. pretresanje) ili samo danju ako bi nocno ispitivanje predstavljalo
sredstvo zamaranja kako bi se doslo do izjave tog lica. Odredbama zakona o vremenu
preduzimanja procesnih radnji tezi se obezbijediti procesna disciplina, kontinuitet procesa i
koordiniranje i koncentrisanje procesnih radnji. To se obezbjeduje raznim procesnim
ustanovama, najprije propisivanjem redosljeda procesnih radnji. Podjela ukupnog toka
krivicnog postupka, cjelokupnog slijeda procesnih radnji na pojedine faze postupka, sa
posljedicom da se procesna radnja (sve ili neke) koja se ne izvrsi u jednoj fazi postupka ne
moze obaviti u sljedecim (prekluzija), znaci, u krajnjoj liniji, uticanje na vrijeme procesnih
radnji.
Tome sluzi i zakonsko regulisanje tempa preduzimanja procesnih radnji (odredivanjem da se
te radnje preduzimaju bez odlaganja, hitno, neposredno, odmah, istoga dana i si.), kao i

99
vremena trajanja (rokova za preduzimanje procesnih radnji i posljedica propustanja). U
ovom kontekstu, najveci znacaj imaju rokovi i povracaj u predasnje stanje.

Rokovi

Pojam, cilj i vrste


Rok je vremenski period u kojem se odredena procesna radnja mora preduzeti ili se ne smije
preduzeti ili je treba preduzeti. Odredivanjem rokova za preduzimanje procesnih radnji
obezbjeduje se procesna disciplina i efikasnost krivicnog postupka, a time i prava
osumnjicenog, odnosno optuzenog na sudenje bez nepotrebnog odugovlacenja i sudenje u
razumnom roku. Zajednicki cilj svih rokova u krivicnom postupku je stvaranje uslova za
efikasnije vrsenje ovlascenja koja pripadaju strankama. U krajnjoj liniji, rokovi treba da
omoguce brzi postupak i procesnu ekonomiju, te da obezbijede procesnu disciplinu. S
obzirom na to da od postivanja rokova zavisi ostvarenje mnogih prava, kao i ispunjenje
duznosti procesnih subjekata, zakon posebno regulise nacin racunanja rokova, pri cemu se
mogu izdvojiti dva znacajna momenta, i to pocetak roka i posljednji dan njegovog trajanja,
odnosno njegov zavrsetak.
Odredbe zakona bave se procesnim rokovima, za razliku od materijalnih koji se odnose na
materijalno krivicno pravo (npr. rokovi za gonjenje ili izvrsenje kazne, rokovi za rehabilitaciju
i brisanje osude itd). Materijalni rokovi su znacajni i o njima se mora voditi racuna u
krivicnom postupku, jer proizvode odredene posljedice i stanja od kojih zavisi mogucnost
vodenja krivicnog postupka. Procesni rokovi odnose se na procesne radnje stranaka. Rokovi
propisani za radnje suda i tuzioca u krivicnom postupku nisu pravi, nego instrukcioni rokovi.
Polazeci od toga ko ih odreduje, rokovi mogu biti zakonski i sudski. Sudski su oni rokovi koje
sudija odreduje na osnovu zakonskog ovlascenja, i to diskreciono, pri cemu se rukovodi
okolnostima pojedinog slucaja. Pravi sudski rok postoji kad je odredivanje roka u potpunosti
prepusteno krivicnom sudu (npr. kod nepotpune zalbe sud ce pozvati zalioca da u
odredenom roku dopuni zalbu pismenim podneskom ili usmeno na zapisniku kod suda). Kod
sudskog roka u nepravom smislu rijeci procesne odredbe dopustaju sudu da zakonom
predvideni rok, pod odredenim uslovima, produzi (npr. u slozenim stvarima, na zahtjev
stranaka i branioca, sud moze produziti rok za zalbu koji inace iznosi 15 dana od dana
dostavljanja prepisa presude).
Zakonski su oni rokovi cije je trajanje neposredno odredeno u zakonu (npr. rokovi za
podnosenje pravnih lijekova) i oni se ne mogu produziti, osim ako to zakon izricito
dozvoljava. Suprotno tome, skracivanje rokova je dozvoljeno ukoliko to zahtijeva
osumnjiceni, odnosno optuzeni, a u pitanju je rok koji je zakonom odreden radi zastite prava
odbrane i drugih procesnih prava osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Takav rok je npr. rok od 24 sata za podnosenje zalbe protiv rjesenja o odredlvanju.
Prerna nacinu na koji su odredeni, zakonski rokovi mogu biti odredenog (npr. tri dana,
mjesec dana itd) i neodredenog trajanja (npr. pritvor zbog koluzijske opasnosti) zbog
moguceg ometanja krivicnog postupka uticajem na svjedoke, saucesnike ili prikrivace - traje
samo dok se ne obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor bio odreden). U slucaju kada se radi
o zakonski neodredenim rokovima, trajanje roka zavisi od nastupanja izvjesnih okolnosti
(npr. sud je duzan da vodi racuna o mjesnoj nadleznosti u redovnom postupku do
potvrdivanja optuznice i poslije toga se ne moze proglasiti mjesno nenadleznim niti stranke
mogu isticati prigovor mjesne nenadleznosti). Pocetak roka se ovdje racuna na isti nacin, ali
se zato kod zavrsetka rokova primjenjuje drugo pravilo. Tu je bitno nastupanje okolnosti.
odnosno procesnog trenutka za koji zakon vezuje trajanje ovakvog roka, tako da dan
nastupanja okolnosti predstavlja zavrsetak i poslednji dan roka.
Rokovi, dalje, mogu biti peremptorni, dilatorni i instrukcioni. Razlikovanje se vrsi s obzirom
na to da li je dejstvom roka procesna aktivnost zabranjena, obavezna ili dozvoljena.
Dilatorni (suspenzivni, odlozni) rokovi sastoje se u razmaku u vremenu u kome je
zabranjeno ostvarivanje odredene procesne radnje, koja je pravno moguca tek po proteku
tog vremena (tako se optuzenom kojem je odreden novi branilac na nom pretresu i novom
100
braniocu ostavlja rok za pripremu odbrane koji ne moze biti kraci od 15 dana, a glavni
pretres mora biti odlozen i ne moze se nastaviti prije isteka navedenog roka). Peremptorni
(finalni, prekluzivni) rokovi ogranicavaju period vremena u kome se moze obaviti odredena
procesna aktivnost, pod prijetnjom prekluzije, kao procesne sankcije, koja sprecava
naknadno preduzimanje procesne radnje (istekom ovih rokova gubi se npr. pravo na
podnosenje prethodnih prigovora).
Stetne posljedice koje nastaju propustanjem prekluzivnih rokova podjednako pogadaju
stranke i branioca, sto je sa aspekta pravednog, pravicnog sudenja dobro rjesenje.
Instrukcioni (ordinatomi, monitorni, opominjuci, upucujuci) rokovi odreduju period vremena
u kome je dopusteno ili propisano izvrsenje neke procesne radnje, ali nepostovanje tih
rokova ne povlaci procesnu sankciju (jer se radnja moze izvrsiti i poslije isteka toga roka),
nego prestanak nekih pogodnosti. Instrukcioni rokovi vaze za sud i tuzioca (kada djeluje kao
drzavni organ), ne i za stranke. Primjera radi, ako vijece ne odluci o zalbi na rjesenje o
odredivanju pritvora u roku od 48 sati, osumnjiceni se ne pusta na slobodu; ako se istraga
ne zavrsi u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage, potrebne
mjere za okoncanje istrage preduzece kolegij tuzilastva, ali se istraga ne obustavlja; ako
sudija, odnosno vijece ne zakaze glavni pretres u roku od 60 dana od dana izjasnjavanja o
krivnji, krivicni postupak se ne obustavlja itd.
U odnosu na mogucnost produzavanja, rokovi mogu biti strogi (ne mogu se produziti) i
obicni (mogu biti produzeni). Ukoliko u zakonu nije dato posebno ovlascenje, zakonski rokovi
se ne mogu produzavati. Sudski rokovi mogu se produziti, ali samo u okviru odredenom
zakonom. Zakonski rokovi se, isto tako, izuzetno, mogu i skracivati. Ako je u pitanju rok koji
je zakonom odreden radi zastite prava odbrane i drugih procesnih prava osumnjicenog,
odnosno optuzenog, taj rok se moze skratiti ako to zahtijeva osumnjiceni, odnosno optuzeni
i to pismeno ili usmeno na zapisnik pred sudom. Ako je rok istekao, ostaje mogucnost
povracaja u predasnje stanje ili odredivanje novog roka (pod zakonskim uslovima). Prekid
postoji kada se u zakonu priznaje odredenom dogadaju snaga da privremeno zaustavi tok
roka, a da se proteklo vrijeme ne nisti, tako da se tok roka nastavlja i ne pocinje iznova teci
kada uzrok prestane.
Od roka treba razlikovati rociste (termin), koje predstavlja odredeni dan i cas predviden za
preduzimanje procesne radnje (jedne ili vise), po pravilu uz ucesce vise ovlascenih
subjekata. Rocista su vremenski odredena doba u kojima se pred sudom preduzimaju
odredene procesne radnje uz ucestvovanje stranaka i drugih procesnih ucesnika. Naime, za
razliku od roka, koji se, po pravilu, odnosi na vise lica i znaci da ona mogu preduzeti
djelatnost u odredenom periodu vremena, ali ne u istom trenutku, za rociste je
karakteristicno istovremeno preduzimanje djelatnosti vise subjekata na jednom mjestu.
Tako zakon poznaje rociste na kome se optuzeni izjasnjava da li priznaje ili porice krivnju,
rociste na kome sudija, odnosno vijece razmatra izjavu o priznanju krivnje, rociste za glavni
pretres, rociste za sjednicu vijeca drugostepenog suda itd. Rociste odreduje sud i njegovo
propustanje ne sprecava odrzavanje novog. Medutim, propustanje rocista moze imati
odredene pravne posljedice za ucesnike postupka koji su ga prouzrokovali (disciplinsko
kaznjavanje, privodenje, pritvaranje i obustava postupka).

Racunanje i tok rokova


Rokovi se racunaju na sate, dane, mjesece i godine. Zakonski rokovi se odreduju na sate,
dane, mjesece i godine, dok se sudski rokovi najcesce odreduju na dane. Npr. rok za
podnosenje zalbe protiv rjesenja o odredlvanju pritvora je 24 sata od prijema rjesenja; rok
za podnosenje prethodnih prigovora je 15 dana od dana urucenja optuznice; rok za
zavrsetak istrage je sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage.
Rok pocinje teci od dogadaja odredenog u zakonu i od momenta koji odredi sud, ako su u
pitanju sudovi. Kod rokova na sate i dane, ako rok tece od dostavljanja ili saopstenja,
odnosno nastupanja dogadaja, sat ili dan kada je dostavljanje ili saopstenje ucinjeno,
odnosno u koji pada dogadaj od kada treba racunati trajanje roka, ne uracunava se u rok,
vec se za pocetak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan.
101
Ti rokovi se uvijek zavrsavaju u puni sat, odnosno u ponoc. Pri racunanju rokova, u jedan
dan se racunaju 24 sata, a mjesec se racuna po kalendarskom vremenu, tzv. computatio
civilis.
Vrijeme u zapocetom satu ili danu, do pocetka roka, iako korisno za preduzimanje procesne
radnje, ne racuna se u rok. Zbog ovog nacina obracunavanja rokova, rok od jednog dana
nije isto sto i rok od 24 sata, iako dan ima 24 sata. Obracunavanjem roka na sate, do
pocetka toga roka gubi se najvise dio do jednog sata, a kod racunanja rokova na dane, gubi
se dio do punih 24 sata. Za procesnu stranku povoljniji je rok koji se racuna na dane, jer u
roku od jednog dana nekada moze da bude i skoro 48 sati vremena korisnog za
preduzimanje procesne radnje, a u roku od 24 sata najvise nepunih 25 sati.
Rokovi se zavrsavaju, ako su odredeni po mjesecima, odnosno godinama, protekom onog
dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok
otpoceo. Ako toga dana nema u posljednjem mjesecu, rok se zavrsava posljednjeg dana tog
mjeseca. Kod rokova odredenih na mjesece, mjesec se racuna po kalendarskom vremenu,
sto znaci da rok tece istekom onog dana posljednjeg mjeseca koji po svom broju odgovara
broju onog dana kada je rok poceo teci, bez obzira na to koliko je dana imao pojedini mjesec
koji ulazi u rok (28, 29, 30 ili 31). Zbog toga rok od mjesec dana nije uvijek 30 dana. Na ovaj
nacin se obezbjeduje puni broj sati odnosno dana i iskljucuje mogucnost skracivanja
zakonskih rokova. Ako posljednji dan roka pada na drzavni praznik ili u subotu ili nedjelju ili
u neki drugi dan kada drzavni organ ne radi, rok istice protekom prvog narednog radnog
dana. Ne trazi se da su svi dani obuhvaceni rokom korisni za stranke, ali posljednji dan mora
biti takav. Odredbe o roku koji istice na drzavni praznik ili u subotu ili nedjelju odnose se,
medutim, samo na rokove koji se racunaju na dane, mjesece i godine, a ne i na rokove
odredene na sate, tako da se rokovi odredeni satima u pojedinim zakonskim rokovima ne
mogu prevesti u rokove odredene danima. Ukoliko se radi o roku odredenom na sate, on
tece neovisno od radnog vremena i praznika, jer su u tim slucajevima u pitanju hitne radnje,
koje se preduzimaju u svako doba. Kao i u slucaju pocetka roka, tako i kod isteka postoji
znatna razlika izmedu roka od jednog dana i roka odredenog na 24 sata.
Izjava vezana za rok smatra se datom u roku ako je prije nego sto rok istekne predata onom
ko je ovlascen da je primi. O tome ko je ovlascen da primi izjavu, naznaceno je posebno za
svaku vrstu izjava, odnosno podnesaka. Tako, na primjer, prijedlog za ostvarivanje
imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku podnosi se sudu pred kojim se vodi
postupak; prijava nadleznom tuziocu, pismeno ili usmeno; optuznica se dostavlja nadleznom
sudiji za prethodno saslusanje itd. Ovo je neposredan, direktan nacin predaje podnesaka.
Kada je izjava upucena preko poste preporucenom posiljkom, telegrafom ili drugim
telekomunikacijskim sredstvom, dan slanja ili predaje posti smatra se kao dan predaje
onome kome je upucena. To znaci, ako je u pitanju obicna postanska posiljka, onda se kao
dan predaje uzima dan
prijema posiljke u sud, bez obzira na to kada je podnesak predat na posti. Ako je podnesak
koji je vezan za rok zbog neznanja ili ocigledne omaske podnosioca predat ili upucen
nenadleznom sudu prije isteka roka, pa nadleznom sudu stigne poslije isteka roka, uzece se
da je na vrijeme podnijet. Osumnjiceni, odnosno optuzeni koji se nalazi u pritvoru moze
izjavu koja je vezana za rok dati i na zapisnik kod suda koji vodi postupak ili je predati
upravi zatvora, a lice koje se nalazi na izdrzavanju kazne ili se nalazi u nekoj ustanovi radi
primjene mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere moze takvu izjavu predati upravi ustanove u
kojoj je smjesteno. Dan kada je sastavljen takav zapisnik, odnosno kada je izjava predata
upravi ustanove, smatra se kao dan predaje organu koji je nadlezan da je primi.

Povracaj u predasnje stanje


Povracaj u predasnje stanje (restitutio in integrum) je pravno sredstvo kojim se odlukom
suda otvara mogucnost obavljanja propustene procesne radnje ucesniku postupka kome je
prekluzivni rok istekao bez njegove krivice. Da li postoji krivica ucesnika postupka usljed
gubitka prava na vrsenje procesne radnje, fakticko je pitanje, koje cijeni sud. Ustanova
povracaja u predasnje stanje nije opsta ustanova krivicnog procesnog prava vec izuzetna
102
mjera, dozvoljena samo za tacno odredene procesne radnje i ucesnike postupka, a moze se
traziti iskljucivo kod propustanja procesnih rokova. Cilj ovog sredstva je da se saniraju
posljedice opravdanog propustanja nekih rokova za odredene subjekte postupka. Povracaj u
predasnje stanje opravdava se razlozima pravicnosti, ali je i pogodno sredstvo za
odugovlacenje postupka i procesne zloupotrebe. Smatra se da je ustanova povracaja u
predasnje stanje predvidena u krivicnom postupku zbog toga sto je data prednost
utvrdivanju istine o jednoj krivicnoj stvari, kao i zahtjevima pravicnosti, jer bi, u protivnom.
dolazilo do toga da ova okolnost utice na istinito i potpuno utvrdivanje cinjenica i dovodi do
nepravicnosti prema licima koja su dosla u takvu situaciju bez svoje krivice.
Polazeci od cilja krivicnog postupka, rokovi za izjave pravnih lijekova su prekluzivni i kratki.
Opravdani razlozi mogu izuzetno zahtijevati da se propusteni rok dozvoli. Ovi razlozi mogu
nastati kod svih subjekata pravnih lijekova, ali je u nasem zakonu pravo na povracaj u
predasnje stanje dato samo u korist optuzenog. Pravo na povracaj u predasnje stanje
pripada optuzenom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu zalbe na presudu ili na
rjesenje o primjeni mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi.
Pravo na povracaj vezano je za licnost optuzenog i ne mogu ga koristiti druga lica koja su po
zakonu ovlascena da izjave zalbu u korist optuzenog.
Za povracaj u predasnje stanje zakon propisuje dva uslova, i to materijalni i formalni.
Materijalni uslov za povracaj u predasnje stanje jeste da je optuzeni iz opravaanih razloga
propustio rok za izjavu zalbe na pomenute sudske odluke. Opravdan je onaj razlog koji je
nastao bez krivice optuzenog i dovoljan je da posluzi kao opravdanje za propustanje roka.
Opravdanost razloga je cinjenicno pitanje koje sud ispituje po sluzbenoj duznosti. U osnove
iz kojih se moze traziti povracaj u predasnje stanje dolaze, u prvom redu, visa sila
(zakasnjenje sredstva javnog saobracaja, prekid saobracaja, iznenadna bolest itd) ili
pogresan rad drzavnih organa (primjera radi, odbijanje prijemne kancelarije da primi
podnesak, neskrivljeno neznanje za dostavu itd). To mogu biti iznenadne, nepredvidive i
neocekivane stvarne zivotne cinjenice. Povracaj se ne moze traziti ako postoje druga pravna
sredstva koja omogucavaju upotrebu pravnog lijeka. Optuzeni ne moze traziti povracaj u
predasnje stanje ako je do propustanja roka doslo krivicom branioca.
Formalni uslov za povracaj u predasnje stanje jeste:
1) da optuzeni molbu za povracaj u predasnje stanje podnese u roku od osam dana poslije
prestanka uzroka zbog koga je propusten rok i
2) da sa blagovremenom molbom preda i zalbu, ali se povracaj u predasnje stanje ne moze
traziti ako je od dana propustanja roka proteklo vise od tri mjeseca.
Osmodnevni rok je subjektivan, jer se racuna od saznanja zalioca za propustanje. Poslije
isteka objektivnog roka ne moze se traziti i dobiti povracaj u predasnje stanje, cak ni onda
kada osmodnevni rok od saznanja za propustanje jos nije istekao ili nije ni poceo da tece. Ne
moze se traziti povracaj u predasnje stanje ako je propusten rok za ovaj povracaj. Zalba ne
mora biti podnesena istovremeno sa molbom za povracaj u predasnje stanje, nego moze i
ranije.
Postupak za dozvolu povracaj a u predasnje stanje pokrece se molbom optuzenog. O
povracaju u predasnje stanje odlucuje sudija, odnosno predsjednik vijeca koje je donijelo
presudu ili rjesenje koje se pobija zalbom. Odlucivanje o povracaju u predasnje stanje nije
odlucivanje po diskrecionoj ocjeni i sudija, odnosno predsjednik vijeca, ako nade da su
razlozi opravdani, mora dozvoliti povracaj, odnosno odbiti ga (ako razlozi ne stoje ili je
zahtjev neblagovremen).
Protiv rjesenja kojim se dozvoljava povracaj u predasnje stanje nije dozvoljena zalba. Molba
za povracaj u predasnje stanje, po pravilu, ne zadrzava izvrsenje presude, odnosno rjesenja
o primjeni mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere ili mjere oduzimanja imovinske koristi, ali
sud nadlezan za rjesavanje molbe moze odluciti da se sa izvrsenjem zastane do donosenja
odluke po molbi. Poslije tog momenta pristupa se izvrsenju, bez cekanja na pravnosnaznost
rjesenja o odbijanju.

Sadrzina procesnih radnji


103
Procesne radnje se razlikuju po sadrzini i stoga zakon nema opstih odredaba o tome.
Procesna radnja u pogledu sadrzine treba da odgovara opisu koji daje zakon. Sadrzina
procesnih radnji propisana je kod pojedinih radnji ill proizilazi iz njihove sustine.Pored toga,
sadrzina pojedinih vrsta sudskih vjestacenja odredena je pravilima odnosne struke, odnosno
nauke.

NEPRAVILNE PROCESNE RADNJE


Pojam
Propisujuci formu, vrijeme i sadrzinu procesnih radnji, zakon obavezuje procesne subjekte
samo na radnje koje su izvrsene saobrazno zakonu (perfektne procesne radnje), tj. koje nisu
manjkave (nepravilne procesne radnje). Zakon zato propisuje mjere ciji je cilj, s jedne
strane, sprecavanje nastupanja nepravilnih procesnih radnji (preventivne mjere), a, s druge
strane, i mjere u pogledu nepravilnih procesnih radnji, eventualno i subjektima koji ih
preduzimaju. Nepravilne procesne radnje mogu biti vrlo razlicite, od beznacajnih do
najkrupnijih, pa su i mjere za njihovo otklanjanje raznovrsne. Pravne posljedice neurednih
procesnih radnji zavise od stepena i znacaja tih nepravilnosti za krivicni postupak. Preko
pojedinih sitnih nepravilnosti, koje nisu bitne za rezultat postupka, prelazi se, druge se
otklanjaju preduzimanjem raznih mjera popravljanja nepravilnih procesnih radnji, a samo u
najznacajnijim slucajevima nepravilno preduzeta procesna radnja potire cjelokupan rezultat
krivicnog postupka, tj. cini bezvrijednim i one radnje koje su pravilno preduzete i vraca
proces na pocetak. Pri tom, treba voditi racuna o tome da opravdan zahtjev i potreba za
korektnoscu procesnih radnji ne budu stetni za sustinu postupka.

PREVENTIVNE MJERE I MJERE ZA OBEZBJEBENJE VJERODOSTOJNOSTI PROCESNIH


RADNJI
Pored posebnih, postoji i niz opstih mjera ciji je cilj da se sprijeci nepravilno preduzimanje i
obezbijedi vjerodostojnost procesnih radnji. Tu spadaju:
• zakletva svjedoka, vjestaka i tumaca,
• svjedoci prisutni izvodenju procesne radnje,
• prepoznavanje lica i stvari,
• suocenje
• rekonstrukcija dogadaja

Zakletva
Zakletva je svecana potvrda istinitosti (tacnije iskrenosti) iskaza ili obecanja da ce se dati
takav iskaz, koji u postupku pred sudom u zakonom propisanoj formi daje lice koje treba da
bude saslusano ili je vec saslusano. Cilj zakletve je da onemoguci lazni iskaz i da, koliko je to
moguce, pojaca dokaznu snagu iskaza. Danas zakletvu polazu svjedok, vjestak i tumac.
Zakletva moze biti data kao obecanje prije saslusanja da ce se iskaz dati isunito
(obecavajuca, promisorna zakletva) ili kao potvrda da je istinit iskaz koji je vec dat
(potvrdna, asertorna zakletva).
Asertorna zakletva omogucava da se utvrdi tacan tekst iskaza prije zakletve, uz mogucnost
da se bolje sagleda potreba nametanja zakletve. Pored toga, asertornom zakletvom
izbjegava se da zakletvu polazu oni za koje se kasnije moze utvrditi da su iskljuceni kao
svjedoci ill oslobodeni duznosti svjedocenja. Isto tako, dobra strana promisorne zakletve je
sto onome koji je daje unaprijed ukazuje na znacaj izjave koju ce uciniti. Zakletva moze biti
religiozna (sa pozivanjem na Boga i prizivanjem bozanske kazne i osvete za onoga koji je
daje i njegove najblize, ako iskaz nije istinit) ili laicka (sapozivanjem na cast i gradansku
savjest da ce se govoriti istina za one koji ne vjeruju).
Tendencija laiciziranja zakletve i nacina njenog polaganja pracena je i ublazavanjem
obaveznosti potvrdivanja iskaza zakletvom. Najzad, zakletva se u zakonu moze propisati
kao obavezna za svaki slucaj
iskaza ili kao fakultativna (sud je nareduje kada smatra daje potrebno).

104
Po nasem pravu, od svjedoka se moze zahtijevati da polozi zakletvu, odnosno da da izjavu
na svoj iskaz samo na glavnom pretresu. Prije glavnog pretresa, od svjedoka se moze
zahtijevati da polozi zakletvu, odnosno da izjavu (promisorno polaganje zakletve, odnosno
davanje izjave) samo izuzetno, i to ako postoji bojazan da zbog bolesti ili drugih razloga
(starosti, invalidnosti, dusevnog stanja i dr.) nece moci doci na glavni pretres. Zakletva se
polaze, odnosno daje izjava pred sudijom, odnosno predsjednikom vijeca. Razlog zbog koga
je polozena zakletva, odnosno data izjava prije glavnog pretresa navesce se u zapisniku.
Zakletva, odnosno davanje izjave svjedoka u nasem postupku je uvijek promisorno i polaze
se, odnosno daje prije svjedocenja. Zakletva, odnosno davanje izjave vjestaka je takode
uvijek promisorno, kao i zakletva tumaca. Nas zakon je usvojio laicku zakletvu, odnosno
davanje izjave koja je fakultativna za svjedoke prije glavnog pretresa, ali obavezna kako za
svjedoke na glavnom pretresu tako i za vjestake i tumace.
Zakletva, odnosno izjava se daje usmeno, a njen tekst je zakonom propisan i za tumaca, za
svjedoka koji daje zakletvu, odnosno izjavu prije glavnog pretresa, za svjedoka koji daje
zakletvu, odnosno izjavu na glavnom pretresu i za vjestaka. Sud nema nikakve mogucnosti
da mijenja ili dopunjava ovaj tekst koji po svojoj sadrzini nema religioznih elemenata i
pogodan je za svjedoke, odnosno vjestake i tumace razlicitih uvjerenja.
Svjedok zakletvu polaze, odnosno izjavu daje, usmeno, citanjem njenog teksta ili potvranim
odgovorom nakon saslusanog sadrzaja teksta zakletve, odnosno izjave, koju je procitao
sudija, odnosno predsjednik vijeca. Dok svjedok polaze zakletvu, odnosno daje izjavu, svi
prisutni, ukljucujuci i sudiju, odnosno sudsko vijece, moraju stajati da bi se zakletvi, odnosno
izjavi dao svecan izgled.
Nijemi svjedoci koji znaju citati i pisati, potpisuju tekst zakletve, odnosno izjave, a gluhi ili
nijemi svjedoci koji ne znaju ni citati ni pisati - zaklece se, odnosno dati izjavu preko tumaca.
Zakon propisuje da se ne smiju zakleti, odnosno dati izjavu lica koja nisu punoljetna u
trenutku saslusanja ili za koja je dokazano ili za koja postoji osnovana sumnja da su izvrsila
ili ucestvovala u krivicnom djelu zbog kojeg se saslusavaju ili koja zbog dusevnog stanja ne
mogu da shvate znacaj zakletve, odnosno izjave.
Zabrana zaklinjanja, odnosno davanja izjave maloljetnika temelji se, ocito, na stanovistu da
oni jos ne mogu shvatiti ozbiljnost zakletve, odnosno izjave (sto nije cest slucaj), a lica za
koja se sumnja da su i sama ucestvovala u krivicnom djelu, ne zaklinju se, odnosno ne daju
izjavu jer se ne zeli da budu prisiljena istinito iskazati i onda kada bi im to bilo na stetu.
Takva lica imaju, uostalom, pravo da uskrate odgovore na pojedina pitanja. Odbijanje i
razlozi odbijanja svjedoka da polozi zakletvu, odnosno da izjavu, unijece se u zapisnik.
Odbijanje svjedoka da polozi zakletvu, odnosno da izjavu, ne mora znaciti daje njegov iskaz
neistinit, jer zakon ne pravi nikakvu razliku izmedu takvog iskazati iskaza svjedoka koji je
prije svjedocenja polozio zakletvu, odnosno dao izjavu.

Svjedoci prisutni procesnim radnjama


U zakonu je predvideno prisustvo dva svjedoka, kod procesnih radnji pretresanja lica,
odnosno stana i ostalih prostorija i pri otvaranju zadrzanih postanskih posiljki upucenih
osumnjicenom, odnosno optuzenom ili posiljki koje on upucuje drugom. Ako se pretresanje
vrsi bez naredbe za pretresanje, ono je moguce (iure proprio) i bez prisustva svjedoka, pri
izvrsenju naredbe o dovodenju, prilikom lisenja slobode, ako postoji sumnja da to lice
posjeduje vatreno ili hladno oruzje ili ako postoji sumnja da ce sakriti, unistiti ili rijesiti se
predmeta koji se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivicnom postupku.
Razlozi za pretresanje bez prisustva svjedoka moraju se naznaciti u zapisniku. Prisustvo ovih
svjedoka je predvideno kao posebno procesno jemstvo, i to polazeci od medumarodnog
prava o pravima covjeka. Tim pravom uredena je zastita privatnog i porodicnog zivota,
stana i prepiske, odnosno zasticeno pravo na privatnost, postovanje porodicnog zivota i
stana, kao i druga prava koja se s tim u vezi postavljaju.
Pod pravom na privatnost, postovanje porodicnog zivota i stana podrazumijeva se pravo na
zastitu od svih zahvata kojima bi se ova prava ogranicavala, osim u unaprijed predvidenim,
odnosno dozvoljenim slucajevima.
105
Pretresanju ima pravo da prisustvuje lice ciji se stan ill prostorije pretresaju ill njegov
zastupnik ill neko od odraslih clanova domacinstva ili susjeda, a pretresanje se moze vrsiti
samo u prisustvu dva punoljetna gradanina kao svjedoka (tzv. solenitetni svjedoci). Njihovo
prisusvo ima za cilj obezbjedenje pravilnosti pretresanja stana ili drugog prostora. Vaznost
prisustva svjedoka pojacana je obavezom organa koji obavlja pretres da svjedoke prije
pocetka pretresanja upozori da paze kako se pretresanje vrsi, kao i da imaju pravo da prije
potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore - ako smatraju da sadrzaj
zapisnika nije tacan. U slucaju naknadnog osporavanja zakonitosti poduzetog pretresanja,
ovi svjedoci se javljaju kao dokazno sredstvo u odnosu na okolnosti i nacin poduzimanja ove
procesne radnje. Oni imaju pravo na naknadu nastalih troskova (kao i drugi svjedoci), jer
prisustvovanje pretresanju u ovom smislu predstavlja gradansku duznost.
Prisustvo dva svjedoka je obavezno i prilikom otvaranja privremeno oduzetih posiljki koje se
nalaze kod preduzeca i lica koja vrse poslove poste i telekomunikacija. Ovi svjedoci treba da
kontrolisu zakonito postupanje sa zadrzanim posiljkama i obezbijede da se rezultati dobiveni
ovim postupkom objektivno ubiljeze u zapisnik. Inace, prilikom otvaranja ovih posiljki mora
se paziti da se ne osteti pecat, a omot i adresa ce se sacuva.
Prisutni svjedoci su duzni da prate tok pomenutih procesnih radnji i kontrolisu njihovu
pravilnost, da pri potpisivanju zapisnika stave svoje eventualne primjedbe i da kasnije, ako
ispravnost radnje bude osporavana, pojave kao pravi svjedoci o radnji. Prisutni svjedoci
imaju pravo da procitaju zapisnik o radnji kojoj prisustvuju ili da zahtijevaju da im se procita,
na sto je duzno da im ukaze lice koje preduzima radnju. Zapisnik se mora procitati ako nije
bilo zapisnicara. Upozorenje, rezultat upozorenja i konstatacija o obaveznom citanju
zapisnika unose se u zapisnik.
U izboru prisutnih svjedoka slobodan je organ koji vrsi procesnu radnju. Zakon rormalno
obavezuje da se kao svjedoci uzimaju punoljetna lica i da su istog pola kao i lica koja se
pretresaju. Iskljuceno je da se za prisutne svjedoke uzimaju lica koja ne mogu biti svjedoci i
koja su oslobodena duznosti svjedocenja.
Lice kod koga se procesna radnja vrsi ne moze traziti izuzece ovih svjedoka (iako se oni
mogu mijenjati), ali moze isticati razloge zbog kojih smatra da su svjedoci nepogodni i traziti
zamjenu. Prilikom pretresanja sluzbenih prostorija ne postoje prisutni svjedoci i umjesto njih
poziva se njihov starjesina ili rukovodilac da prisustvuje pretresanju.

Prepoznavanje lica i stvari


Prepoznavanje (recognitio) se sastoji u posmatranju lica ili predmeta u formi odredenoj
zakonom, da bi se utvrdila njihova istovjetnost sa onim licima ill predmetima koji su ranije
videni ill da bi se provjerio dati iskaz. Prepoznavanje se odnosi na lica ili predmete i moze se
zahtijevati od svjedoka. Prepoznavanje lica i stvari razlikuje se od iskaza svjedoka (koji se
odnosi na ranije zapazene cinjenice), jer se prepoznavanje odnosi na lica i predmete koji su
pred svjedokom.
Zakon govori o prepoznavanju kao o slozenoj istraznoj radnji u okviru radnje dokazivanja
saslusanja svjedoka, koja ima elemente uvidaja i istrage. Ako je potrebno da se utvrdi da li
svjedok poznaje lice ili predmete, trazice se od njega prvo da ih opise i da navede znakove
po kojima se razlikuju, pa ce mu se oni tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno
sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguce - zajedno sa predmetima
iste vrste. Jedina posebna forma koju je zakon propisao za prepoznavanje odnosi se na
dobar kvalitet te radnje: objekt prepoznavanja, naime, smije se pokazati lieu koje ga treba
prepoznati tek nakon sto ga ono prethodno opise, jer se jedino tako moze obezbijediti od
pogresnog zakljucka da je neko lice prepoznalo ono sto je u odredenom trenutku naucilo, a
ne ono sto mu je otprije bilo poznato. Prepoznavanje je valjano onda kad su ucesnici
prepoznavanja izabrani izmedu slicnih lica ili predmeta. Ako se ovi predmeti ne mogu
donijeti, svjedok se moze odvesti na mjesto gdje se oni nalaze Rezultat prepoznavanja moze
biti razlicit - pozitivan ili negativan. Prepoznavanje je, u pravilu, sekvencijalno, i sastoji se od
prethodne i glavne faze. U prethodnoj fazi lice koje prepoznaje mora opisati predmet
prepoznavanja, tj navesti neka identifikacijska obiljezja po kojima moze prepoznati neko lice
106
ili predmet. Takvi opisi ranije videnog lica u sadrzajnom smislu moraju biti konkretni, bez
nepreciznih i uopstenih opisivanja koja se, po prirodi stvari, mogu odnositi na veci broj lica.
Tek poslije toga, obavlja se prepoznavanje u uzem smislu tako sto ce se od svjedoka
zatraziti da izvrsi prepoznavanje lica, odnosno predmeta: od vise nepoznatih lica ili
predmeta iste vrste, on treba da pokaze lice ili predmet koje bi trebalo da prepozna.
Elemente obje faze treba unijeti u zapisnik o prepoznavanju. Taj zapisnik ce, kasnije, u
eventualnom krivicnom postupku, posluziti kao dokaz sto je u kriminalistickom smislu
posebno korisno kod krivicnih djela izvrsenih nasiljem, kod kojih zrtva tek treba prepoznati
napadaca - da bi se protiv njega mogao pokrenuti krivicni postupak. U praksi se za
prepoznavanje obezbjeduje najmanje pet lica ili predmeta, ali je moguce da njihov broj bude
i veci. Kao i u angloamerickom sistemu, nuzno je obezbijediti ne samo nepoznata lica medu
kojima svjedok treba prepoznati trazeno lice, vec ta lica jos moraju biti slicnog izgleda i
priblizno iste visine, boje kose, slicno obucena i dr. Ukoliko je to moguce, treba napraviti
fotografije ili audiovizuelne snimke lica. odnosno predmeta za prepoznavanje, kao i radnje
samog prepoznavanja, jer to moze dodatno potkrijepiti autenticnost obavljene radnje.

Suocenje
Suocenje (confrontatio) je procesna radnja koja se sastoji u neposrednoj raspravi dva lica,
vec saslusana i ispitana, da bi se, u slucaju neslaganja njihovih iskaza u pogledu vaznih
cinjenica i okolnosti, utvrdilo sta je istinito. Suocenje ne treba vrsiti zbog nevaznih cinjenica
ili nekih beznacajnih detalja u njihovim iskazima. Suocenje treba da sprijeci pogresan ili
lazan iskaz (u neposrednoj raspravi mogu biti otklonjena slucajna neslaganja ili izmijenjen
neistinit iskaz) i da sudiji pruzi materijal za ocjenu vjerodostojnosti nesaglasnih iskaza.
Ispitivanja i saslusanja vrse se pojedinacno, tako da nerijetko postoje neslaganja o vaznim
okolnostima koje organ postupka prima na osnovu iskaza potrebno je tada da se nesaglasne
izjave stave jedna drugoj nasuprot i pokusa da se pomocu tog suprotstavljanja izvuce istina,
na taj nacin sto ce se neposrednim podsjecanjem na okolnosti slucaja, s jedne i druge
strane, otkloniti slucajna neslaganja, odnosno sto ce se iskaz koji nije istinit izmijeniti pod
neposrednim suprotnim tvrdenjem druge strane
ili, najzad, sto ce sud, cuvsi objasnjenja jedne i druge strane o uzrocima neslaganja njihovih
iskaza, dobiti materijal za ocjenu vrijednosti tih iskaza. Lagati je, naime teze u prisustvu
nekoga ko, takode, poznaje cinjenice o kojima se neko ispituje.
Odjednom se mogu suociti samo dva lica i to samo ako se neslaganje odnosi na vazne
cinjenice. Po pravilu, prvo ce odgovarati lice za koje se doslo do zakljucka da je u vecoj mjeri
sklono istini. Suocenje nikada nije obavezno za organ pred kojim se vodi postupak, vec se
ocjenjuje po slobodnoj ocjeni. U zakonu se govori o suocenju svjedoka sa drugim svjedocima
i o suocenju svjedoka sa osumnjicenim, odnosno
optuzenim. Obaveza davanja svjedockog iskaza obuhvata i suocenje ali se osumnjiceni,
odnosno optuzeni ne moze prinuditi na suocenje, isto kao sto se ne moze prinuditi ni na
davanje iskazaju suocenju osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan iskazivati, ali mora
trpjeti konfrontaciju sa svjedokom; svjedok, naprotiv, u skladu s opstom duznoscu
iskazivanja, mora ne samo trpjeti konfrontaciju, nego i odgovarati na sva pitanja koja mu
stranke i sud postave.
Procesna radnja suocenja moze se obaviti kao potpuno suocenje (kad se vrsi u odnosu na
cijeli iskaz) ili djelimicno suocenje (kad se odnosi samo na one dijelove iskaza koji sadrze
kontradiktorae informacije ili objasnjenja). Suocenje podrazumijeva da se lica, ciji se iskazi u
vaznim okolnostima ne slazu, postave jedno prema drugom i od njih zahtijeva da
medusobno razgovaraju u pogledu spornih tacaka svojih iskaza i uzroka neslaganja.
Zapravo, stvara se, u prisustvu organa postupka, neka vrsta kontradiktornosti u iskazivanju
izmedu lica ciji se iskazi ne slazu. Uloga organa postupka u tome je da odredi pitanja o
kojima ce se izvrsiti suocenje, da po potrebi podsjeti lica koja se suocavaju na ranije date
iskaze, da rukovodi postupkom i u zapisnik unese njegov tok i konacne izjave pri kojima su
suocavana lica ostala. U zapisnik o suocenju mogu se unositi konstatacije o izjavama lica, ne
i oznacavanje njihovog drzanja za vrijeme suocenja.
107
Rekonstrukcija dogadaja
Rekonstrukcija dogadaja ("sudski eksperiment") je metod provjeravanja izvedenih dokaza ili
utvrdivanja cinjenica koje su od znacaja za razjasnjenje stvari. Ona se sastoji u vjestackom
ponavljanju radnji ili situacija koje su predmet sudenja, pod uslovima pod kojima se, prema
izvedenim dokazima, dogadaj dogodio u proslosti. Rijec je o simulaciji krivicnog dogadaja,
koja mora biti pracena uslovima mjesta i vremena slicnim onima koji su vladali u vrijeme
izvrsenja krivicnog dogadaja.
Rekonstrukcija se moze obaviti da bi se provjerila sumnja koja se u vezi sa iskazom
osumnjicenog, odnosno optuzenog ili svjedoka javlja u pogledu pravilnosti percepcije i
pamcenja (provjera sposobnosti razlikovanja visine i boje zvuka, brzine kretanja,
sposobnosti cula vida itd). Rekonstrukcija dogadaja omogucava organu postupka da dode i
do neposrednog saznanja o dogadajima i nekada je sastavni dio uvidaja (tehnicko sredstvo),
a nekada samostalna procesna radnja, odvojena od uvidaja. Postoje dvije vrste
rekonstrukcije: rekonstrukcija cjelokupnog krivicnog dogadaja ili potpuna rekonstrukcija i
rekonstrukcija pojedinih dijelova krivicnog dogadaja ili djelimicna rekonstrukcija.
Po analogiji, za rekonstrukciju vrijedi sve ono sto je receno za procesne formalnosti uvidaja.
Za vrsenje rekonstrukcije dogadaja u zakonu nisu propisane formalnosti izuzev sto je
odredeno da ce se u slucaju ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjicenih, odnosno
optuzenih radnje ili situacije razlicito prikazane - rekonstrukcija dogadaja posebno obaviti sa
svakim od njih. Pri torn je vazno da se ocuva anonimnost ucesnika kriminalnog dogadaja;
zakon, uostalom, nalaze da se rekonstrukcija ne smije vrsiti na nacin kojim se vrijeda javni
red i moral ili se dovodi u opasnost zivot ili zdravlje Ijudi.
Rekonstrukcija dogadaja moze se vrsiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi. zatim u fazi
glavnog pretresa i pretresa pred vijecem drugostepenog suda. U toku istrage rekonstrukciju
preduzima tuzilac, a nakon toga (zavisno od stadija postupka) rekonstrukciju vrsi sudija,
odnosno predsjednik vijeca, a ukoliko je prvostepena presuda ukinuta - predsjednik vijeca
drugostepenog suda. Umjesto predsjednika vijeca, rekonstrukciju dogadaja moze obaviti
clan vijeca.
Ako se pri rekonstrukciji izvodi dokaz vjestacenjem, rijec je zapravo o dvije procesno
razlicite radnje koje se odvijaju u prostornom i fizickom smislu na istom prostoru i u isto
vrijeme.
U torn slucaju za vjestacenje vaze odredbe o vjestacenju.
Opit (eksperiment, pokus) je naucno-istrazivacki postupak ili niz postupaka kojim se
namjerno, u strogo kontrolisanim i ponovljenim uslovima, izaziva neka pojava u svrhu
njenog opazanja. On nije predviden u zakonodavstvu BiH. Svrha opita ostvaruje se njegovim
prerusavanjem u rekonstrukciju.
Uspjesna rekonstrukcija moze pruziti veoma korisne podatke za rasvjetljavanje i konacno
rjesenje krivicne stvari. U svakom slucaju, prema rezultatima rekonstrukcije treba se
odnositi vrlo oprezno, cijeneci njenu dokaznu vrijednost u tijesnoj vezi sa drugim dokazima.

MJERE ZA OLAKSAVANJE POSTOVANJA PROCESNIH NORMI


Pretpostavka je da se stranke u vrsenju svojih procesnih ovlascenja i duznosti ne mogu
uvijek rukovoditi samo logikom stvari, vec moraju poznavati i propise. To se, medutim, ne
moze ocekivati od svih ucesnika postupka. Zato zakon, ne ogranicavajuci inicijativu tuzioca i
suda u poucavanju stranaka u postupku, u nekim slucajevima obavezuje tuzioca i sud da
upucuju stranke, odnosno druge ucesnike postupka u njihova prava i duznosti.
Osumnjicenog, odnosno optuzenog ili drugo lice koje ucestvuje u postupku koje bi iz
neznanja moglo propustiti neku radnju u postupku ili se iz neznanja ne bi koristilo svojim
pravima, sud, tuzilac i drugi organi koji ucestvuju u postupku ce pouciti o pravima koja mu
po zakonu pripadaju i o posljedicama propustanja radnje. Davanje pouke ima za cilj da
sprijeci za nekog ucesnika postupka, nastupanje stetnih posljedica nastalih propustanjem
radnje ili nekoriscenjem prava. Time se ne pomaze ucesniku postupka da u svom zahtjevu
uspije, vec sprecava nastajanje stete, i to svakom, ne samo osumnjicenom, odnosno
108
optuzenom. Ako je to propisano, pouka se daje u pismenoj formi, inace je dovoljno usmeno
ukazivanje koje ulazi u zapisnik procesne radnje (ako je pouka data u toku radnje), odnosno
sluzbenu biljesku. Pouka se ne daje strucnim licima koja ucestvuju u postupku, jer ako
pretrpe stetu, trpe je svojom krivicom. Propust u davanju pouke je relativno bitna povreda
odredaba krivicnog postupkal.
U sklopu ove odredbe nije davanje pouke onda kad je to zakonom izricito propisano, kao sto
je npr. slucaj da se u pismeno izradenoj presudi optuzenom i ostecenom dostavlja i pouka o
pravu na zalbu ili da se u pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnosilac
upozorava na posljedice propustanja.

MJERE U POGLEDU NEPRAVILNIH PROCESNIH RADNJI


Te su mjere mnogobrojne i mogu se podijeliti u dvije grupe:
• mjere popravljanja nepravtlnih procesnih radnji (kojima je cilj da se nedostaci
procesne radnje otklone)
• mjere sankcija (koje umanjuju ili iskljucuju procesnu vrijednost ovih radnji i
prouzrokuju stetne posljedice za onoga koji je takvu radnju obavio)

Popravljanje nepravilnih procesnih radnji


Radi se o sredstvima utvrdenim zakonom, ciji je cilj da se eliminisu nepravilnosti u
preduzetim procesnim radnjama. Za razliku od procesnih sankcija, koje negiraju procesnu
radnju ili njene posljedice, mjere popravljanja ispravljaju nepravilnu procesnu radnju gdje
spadaju sljedece mjere:
1) Konvalidacija ili konsolidacija. Konvalidacija je naknadno osnazenje jedne inace
nepravilne procesne radnje, bez otklanjanja nepravilnosti, tj. njeno prosto pretvaranje u
pravilnu procesnu radnju, kao izuzetak od pravila da ono sto je nezakonito, vremenom ne
postaje zakonito (quod initio vitiosum est, nonpotest tractu temporis convalescere).
Konvalidacija je moguca samo ako je zakon dopusta, uz, u pravilu, saglasnost subjekta ciji
interes pogada nepravilna procesna radnja. Do konvalidacije moze doci odricanjem od
primjene propisane forme od strane onog u cijem je interesu forma propisana ili
pristajanjem na takvu radnju (npr. pristajanjem da se pretresanje stana izvrsi iako ne postoji
naredba suda u torn smislu, pored toga sto postoji svijest o potrebi postojanja naredbe) ili
zbog toga sto je radnja, uprkos povredi forme, proizvela svoje dejstvo u odnosu na sva
zainteresovana lica (npr. dostavljac je, umjesto propisane dostave, ubacio poziv svjedoku
kroz otvoren prozor u stan, jer ga nije zatekao kod kuce, a svjedok se torn pozivu odazvao).
2) Ispravka ili popravljanje. Na ovaj nacin otklanjaju se greske ili propustanja u nepravilno
izvrsenoj procesnoj radnji, da bi ta radnja kasnije ostala na snazi. Primjera radi, optuzeni koji
krivicom dostavljaca nije potpisao potvrdu o izvrsenom dostavljanju (dostavnicu) i urucenju
pismeno izradene presude, pozvace se da potpise dostavnicu, bez novog dostavljanja. lli,
sudija, odnosno predsjednik vijeca ili zapisnicar koji su propustili da potpisu zapisnik o
glavnom pretresu, potpisuju zapisnik naknadno, kada se primijeti propustanje itd. U ovom
kontekstu, od narocitog je znacaja ispravljanje pogresaka u pismeno izradenoj presudi.
3) Opozivanje. Procesna radnja se opoziva kada organ koji ju je obavio naknadno ustanovi
da je nepravilna ili procesno irelevantna (necjelishodna). Na primjer, opozvace se odluka da
se na glavnom pretresu zakune svjedok koji nije punoljetan u casu saslusanja, ako se uvidi
nepravilnost odluke, a svjedok jos nije zaklet. lsto tako, u opravdanom slucaju sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze opozvati i odluku o kazni svjedoka ili vjestaka koji, iako
uredno pozvan, nije dosao na glavni pretres, a izostanak nije opravdao. Ne moze se opozvati
izrecena presuda, da bi se time naknadno otklonio nedostatak koji ona sadrzi.
4) Preinacenje. Procesna radnja moze biti i preinacena. Ilustracije radi, naredba o
zakazivanju glavnog pretresa (sa razmakom vremena u kome se ne moze odrzati propisani
rok od 60 dana od dana izjasnjavanja o krivnji, izuzetno 90 dana) moze se izmijeniti i
odrediti drugi datum glavnog pretresa. lsto tako, ako je glavni pretres zakazan greskom u
nedjelju ili drzavni prazrnik moze se preinacenjem naredbe o zakazivanju glavnog pretresa
odrediti drugi dan za njegovo odrzavanje.
109
5) Ponavljanje. Nedostaci nepravilne procesne radnje nekada se mogu otkloniti samo njenim
ponovnim izvodenjem. To je slucaj, u pravilu, sa svim manjkavim, nezakonitim ili
propustenim radnjama u prethodnom postupku. Na primjer, ako je osumnjicenog u istrazi
ispitao pripravnik u tuzilastvu, ispitivanje ce se ponoviti pred tuziocem.

Sankcije za nepravilne procesne radnje


Kao i norme krivicnog materijalnog prava, i krivicnoprocesne norme se sastoje iz dispozicije
i sankcije. Dispozicija krivicnoprocesnih normi sadrzi naredenja vezana za strukturu i tok
procesnih radnji, a njihovo postovanje obezbjeduju krivicnoprocesne sankcija. Sankcije
krivicnog procesnog prava razlikuju se od sankcija materijalnog krivicnog prava, pored
ostalog i po tome sto su, po pravilu, propisane grupno, za kategorije procesnih nepravilnosti,
a u mnogo manjoj mjeri neposredno vezane za pojedine nepravilnosti, sto cini da je veza
izmedu dispozicije i sankcije manje ocigledna, ponekad cak i teska za zapazanje. Iz cinjenice
da su sankcije krivicnog procesnog prava manje uocljive, ne moze se zakljuciti da je ovo
pravo sastavljeno samo od dispozicija. Sankcije za nepravilne procesne radnje su
mnogobrojne i raznovrsne i obicno se dijele na:
1) Sankcije izvrsenja. Ove sankcije se primjenjuju odlukom suda i obezbjeduju prinudno
izvrsenje naredene radnje. Npr. naredbu da se osumnjiceni, odnosno optuzeni dovede moze
izdati sud ako je donijeto rjesenje o pritvora ili ako uredno pozvani osumnjiceni, odnosno
optuzeni ne dode, a svoj izostanak ne opravda ili ako se nije moglo izvrsiti uredno
dostavljanje poziva, a iz okolnosti ocigledno proizilazi da osumnjiceni
odnosno optuzeni izbjegava prijem poziva.
2) Gradanskopravne sankcije. Ovim sankcijama naknaduje se steta prouzrokovana
nepravilnom procesnom radnjom. Npr. osumnjiceni, odnosno optuzeni, branilac, zakonski
zastupnik, svjedok, vjestak, prevodilac i strucno lice, bez obzira na ishod krivicnog postupka,
snose troskove svog dovodenja, odgadanja istrazne radnje ili glavnog pretresa i ostale
troskove postupka koje su prouzrokovali svojom krivicom, kao i odgovarajuci dio pausalnog
iznosa.
3) Disciplinske sankcije. Ako tuzilac, branilac, osteceni, zakonski zastupnik, punomocnik
ostecenog, svjedok, vjestak, tumac ili drugo lice koje prisustvuje glavnom pretresu ometa
red ili se ne pokorava naredenjima sudije, odnosno predsjednika vijeca za odrzavanje reda -
sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspjesno,
sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti da se lice udalji iz sudnice i kazni
novcanom kaznom do 10.000 KM. Radi se o disciplinskoj vlasti sudije, odnosno predsjednika
vijeca prema ucesnicima postupka za nepravilno postupanje i drzanje u postupku. Osim
toga, ako tuzilac ili branilac budu udaljeni iz sudnice, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce
obavijestiti Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH ili advokatsku komoru ciji je branilac clan -
radi preduzimanja daljih mjera
4) Krivicne sankcije. Povreda dispozicije procesne norme nekada je zaprijecena i krivicnim
djelom. Na primjer, svjedok, vjestak, prevodilac ili tumac - za krivicno djelo davanja laznog,
ucesnik postupka koji neovlasceno otkrije ono sto je saznao u postupku - za krivicno djelo
povrede tajnosti postupka.
5) Procesne sankcije. Postovanje normi o regulisanju procesnih aktivnosti obezbjeduje se i
cisto procesnim sankcijama, koje se od drugih sankcija razlikuju po svojoj prirodi: imaju svoj
uzrok u procesnoj aktivnosti, a njihovo dejstvo se takode krece u okviru procesne aktivnosti.
Sastoje se u zabrani da se sudska odluka zasnuje na nepravilnoj procesnoj radnji,
naknadnom umanjivanju ili potpunom oduzimanju pravnog dejstva nepravilnoj procesnoj
radnji, zabrani da se procesna radnja preduzme po proteku odredenog roka, odbacivanju
zahtjeva koji je podnijet mimo propisanih uslova bez ispitivanja njegove osnovanosti itd.
Procesne sankcije su:
a) Prekluzija. Sankcija se sastoji u zabrani da se izvrsi odredena procesna radnja koja nije
obavljena u odredenom roku ili da se kasnije izvrse radnje u postupku, ako prethodno nisu
izvrsene druge. Npr. sud se ne moze oglasiti mjesno nenadleznim posto optuznica bude
potvrdenja, zalba protiv presude ne moze se podnijeti po proteku petnaestodnevnog
110
(odnosno tridesetodnevnog) roka predvidenog za njeno izjavljivanje. Ova procesna sankcija
povlaci dvije posljedice: procesni subjekt gubi procesnu mogucnost u pitanju i vise ne moze
da je ostvari, a radnje izvrsene poslije odredenog momenta nemaju pravne vrijednosti, tako
da dejstvo nastupa, po pravilu, ipso iure (sud oglasava radnju bez vrijednosti i kada protivna
strana ne prigovara).
b) Oduzimanje ili umanjenje pravnog dejstva procesnim radnjama koje su izvrsene
povredom procesnih normi. Procesne radnje izvrsene uz povredu procesnog zakona koji ih
regulise moraju biti pracene sankcijama protiv tih povreda, a cilj im je da se te radnje vrse
saglasno procesnim normama. Bitne nepravilnosti - apsolutne i relativne - u preduzimanju
procesnih radnji predstavljaju osnov za ulaganje pravnih lijekova. Pri tome se za apsolutne
smatra da su neoborivo uticale na donijetu presudu, dok se kod relativnih procesna sankcija
vezuje samo za one povrede koje su uticale, odnosno mogle uticati na donijetu presudu.
Ostale radnje ostaju na snazi, mada su izvrsene uz povredu procesnih normi. Ako se takve
radnje u postupku dese, sud pravnog lijeka ce im oduzeti ili umanjiti pravno dejstvo,
ukidanjem ili preinacenjem odluke nizeg suda (u nekim slucajevima samo primjedbom viseg
suda na rad nizeg suda) i na taj nacin sankcionisati nedostatke odluke ili postupka u kome je
ona donijeta.
c) Nedopustivost. Nedopustivost je posljedica neispunjenja propisanih uslova za podnosenje
odredenog zahtjeva, koja povlaci odbacivanje postavljenog zahtjeva bez upustanja u
meritum, sa konstatacijom da se ne moze raspravljati o zahtjevu, jer ne postoje uslovi
dopustenosti. Ako je neka procesna radnja preduzeta s odredenim, u zakonu predvidenim
manama u pogledu oblika, tj. ako se procesni organ ili ucesnici krivicnog postupka pri
njenom preduzimanju nisu pridrzavali od zakonodavca "ocekivanog", propisanog, modela
ponasanja, zakon odreduje da se njeni rezultati moraju zanemariti (zabaciti). Postupak se
nastavlja bez njenog ponavljanja i sve ostaje isto kao i ranije, quibus ante. Nedopustivost je
u nekim slucajevima posljedica stava zauzetog u zakonu da izvodenje nekih procesnih radnji
nije cjelishodno i opravdano (npr. izjavljivanje zalbe protiv presude suda drugog stepena
osim izuzetno, ili od lica koje po zakonu na to nije ovlasceno), a nekada posljedica drugih
procesnih sankcija (npr. prekluzije). Npr. zalba ce se odbaciti rjesenjem kao nedozvoljena
ako se utvrdi da ju je izjavilo lice koje nije ovlasceno na podnosenje zalbe.
d) Nepostojece procesne radnje. Pravno nepostojece su one procesne radnje koje su
donesene u odsustvu procesnih pretpostavki, tako da te radnje, iako fakticki preduzete,
nemaju nikakvog pravnog znacaja, niti odluke zasnovane na njima mogu steci pravnu
snagu. Takve radnje pravno ne postoje, dakle one nisu ni manjkave ni neperfektne, tako da
izmedu njih i ostalih procesnih radnji izvrsenih uz povredu
zakona postoji bitna razlika. Procesna radnja izvrsena uz apsolutnu povredu procesnog
zakona moze da izgubi svako pravno dejstvo, ali se to mora utvrditi u postupku i ta radnja
stoji dok se to ne utvrdi, jer nijedna povreda zakona, pa ni apsolutna, ne djeluje ipso facto,
takva procesna radnja je pod manom, ali je procesna radnja. Suprotno tome, nepostojece
procesne radnje ne proizvode nikakvo pravno dejstvo i nije potreban nikakav postupak
pravnog lijeka ili posebna odluka da bi se to utvrdilo. Zakon ne sadrzi odredbe o
nepostojecim procesnim radnjama jer tim radnjama nedostaju pravni elementi da bi mogle
nastati i biti pravno uredene, tako da se o njihovom postojanju moze zakljucivati samo
logickim putem. Tako bi se, na osnovu iskustava iz prakse, procesnim radnjama bez ikakvog
pravnog dejstva mogla tretirati presuda koju je izreklo lice koje jos nije sudija ili je prestalo
da bude sudija ili presuda suda koji jos nije poceo sa radom. Nepostojece procesne radnje
postojale bi i ako bi priznanje, umjesto osumnjicenog odnosno optuzenog, dao njegov
branilac, te u slucaju kada bi uvidaj, umjesto tuzioca, obavio pripravnik itd.

VRSTE PROCESNIH RADNJI


Kriteriji za klasifikovanje procesnih radnji su razliciti. Obicno se procesne radnje dijele s
obzirom na subjekte koji ih vrse i ciljeve koji se njima zele postici, i to na:
a) Procesne radnje suda (racunajuci i radnje pomocnih sudskih organa):
1) Radnje dokazivanja,
111
2) Radnje procesne prinude,
3) Radnje odlucivanja
4) ostale procesne radnje suda, medu kojima se izdvajaju radnje rukovodenja postupkom,
radnje odrzavanja reda i procesne discipline, radnje suzbijanja neurednog vrsenja procesnih
duznosti i sprecavanja procesnih zloupotreba i radnje dostavljanja;
b) Procesne radnje stranaka (tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog) i ostecenog.
Radnje stranaka, pak, prema tradicionalnoj diobi teorije u zemljama njemacke pravne
tradicije, dijele se na: - radnje uticanja na volju procesnih organa s ciljem da se izdejstvuje
kakva odluka (npr. razliciti prijedlozi ili zahtjevi stranaka ili njihove tvrdnje)
- radnje, koje same po sebi, bez uticaja na volju procesnog organa, ostvaruju procesni cilj -
stvaranje odredene situacije u krivicnom postupku (npr. izjava o odustanku od krivicnog
gonjenja, o odricanju od prava na zalbu, o odricanju od prava na uskracivanje iskaza).
Procesne radnje se mogu dijeliti i prema drugim kriterijima.Tako, npr., prema svome
sadrzaju (npr. izjave volje, kao sto je optuzni akt tuzioca i zalba, te izjave o znanju, kao sto
je svjedocenje i vjestacenje) ili obliku (npr. na usmene ili pisane, kao i realne akte).

PROCESNE RADNJE DOKAZIVANJA

Dokazi i dokazivanje uopste

Radnje dokazivanja su one radnje koje sud vrsi da bi formirao svoje ubjedenje o postojanju
ili nepostojanju cinjenica koje mogu biti od uticaja na njegovu odluku.Ovdje je rijec o dokazu
u formalnom smislu, koji se poklapa sa dokaznim postupanjem. Dokaz u materijalnom
smislu je svaki dokazni osnov ili razlog sadrzan u odredenom dokaznom sredstvu koji govori
o istinitosti neke cinjenice vazne za postupak.
Zadatak sudova je da rjesavaju pravne sporove, sto znaci utvrditi cinjenicno stanje i na tako
utvrdeno stanje primijeniti materijalno pravo. Prvo znaci rjesavanje cinjenicnog, a drugo
pravnog pitanja. Rjesavanje prvog pitanja predstavlja reprodukovanje izvjesnog fakta iz
proslosti (dogadaja, ljudskog postupka, radnje, odnosa) i utvrdivanje da li taj fakt odgovara
uslovima propisanim u odredenoj pravnoj normi.
Djelatnost suda pri utvrdlvanju cinjenicnog stanja sastoji se u utvrdivanju odlucnih cinjenica,
kako su se zaista odigrale u stvarnosti, odnosno kako postoje u stvarnosti (konkretno
cinjenicno stanje) i u zakljucivanju da li se tako utvrdeno cinjenicno stanje podudara sa
apstraktnim cinjenicnim stanjem opisanim u normi (apstraktno cinjenicno stanje). Pravna
ocjena sastoji se u ocjeni da li na utvrdeno cinjenicno stanje treba primijeniti u normi
sadrzanu sankciju. Utvrdivanje cinjenicne situacije postize se preduzimanjem radnji
dokazivanja.
Pravilno utvrdivanje cinjenica u krivicnom postupku je osnovni i najvazniji zadatak sudova,
ali je tezi nego u drugim sudskim postupcima. Cinjenicno stanje je osnov svakog odlucivanja
sudova, bilo da se radi o rjesavanju materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja ili o
donosenju odluke o glavnoj stvari ili o sporednim, odnosno incidentnim pitanjima. Svaka
sudska odluka zasnovana je na izvjesnim cinjenicama koje su se desile u stvarnom zivotu, a
sud ih u postupku mora rekonstruisati i, saobrazno procesnim formama, iskoristiti da bi
donio svoju odluku. Utvrdivanje cinjenica i njihovo podvodenje pod odredenu pravnu normu
zahtijeva znatne napore upravo onda kada sudija ne raspolaze nespornom cinjenicnom
podlogom, nego mora na bazi prikupljenih dokaza mukotrpno graditi prihvatljivu verziju
spornog dogadaja o kojem se vodi postupak. Kako se cesto iznosi, slucajevi u kojima se
postavljaju pitanja pronalazenja pravne norme ne cine toliko poteskoca koliko slucajevi u
kojima se javljaju pitanja utvrdivanja cinjenicnog stanja. Od pravilnog utvrdivanja
cinjenicnog stanja zavisi pravilna primjena prava, kao garancija zakonitosti sudskih odluka.
Potrebu i interes drustvene zajednice da se cinjenice u krivicnom postupku utvrde, prate
mnogobrojne teskoce. Prije svega, najveci interes da oteza prikupljanje dokaza i sprijeci
utvrdivanje istine ima sam osumnjiceni, odnosno optuzeni, ako je zaista kriv. U prilog
osumnjicenom, odnosno optuzenom u torn smislu ide i cinjenica sto se krivicno djelo desava
112
najcesce iznenadno, tako da je tesko obezbijediti unaprijed sigurne dokaze. Zbog toga se u
krivicnom postupku mora dozvoliti upotreba svakog podobnog dokaznog sredstva, od kojih
su neka (najcesce svjedoci) nesigurna. Neke od ovih teskoca dolaze i otuda sto uspjeh u
dokazivanju cinjenica u krivicnom postupku zavisi i od toga koliko sudija poznaje druge
nepravne nauke, tehnike i vjestineju obavljanju toga posla sudija nema pomoci u pravnim
naukama, vec je upucen na zivotno iskustvo, poznavanje ljudi i uslova zivota, na pravila
raznovrsnih kriminalistickih tehnika, zakone psihologije, logike i slicno, tako da sudija,
obrazovan iskljucivo kao pravnik, sposobnosti potrebnih za utvrdivanje cinjenica nema ili ih
ima sasvim malo, narocito na pocetku karijere, kada nema jos ni zivotnog iskustva. Ovome
treba dodati i novi zadatak utvrdivanja kriminoloske licnosti osumnjicenog, odnosno
optuzenog, radi pravilnog izricanja krivicne sankcije, sto iziskuje angazovanje kadrova
raznih specijalnosti (pored vjestaka) i otvara problem odnosa suda sa tim kadrovima.
Iz defnicije dokaza u materijafnom smislu moze se zakljuciti da se pojam dokaza sastoji iz tri
elementa:
- predmet dokaza,
- dokazni osnov i
- dokazna sredstva
Cinjenica koju treba dokazati je predmet dokaza (thema probandi).
Predmet dokaza je tvrdnja (thesis probandi) o postojanju (probatio), rjede o nepostojanju
(refutatio)
cinjenice.
Cinjenica koja je vec utvrdena i iz koje se izvodi zakljucak o istinitosti cinjenice koju treba
dokazati naziva se dokazni osnov ill razlog (argumentum probatio).
Izvori iz kojih se dobijaju cinjenice koje predstavljaju dokazni osnov nazivaju se dokazna
sredstva (instrumenta probandi). Dokazna sredstva su forme (oblici) u kojima se dokazni
osnov pojavljuje.
Dokazni osnov sadrzan je u dokaznom sredstvu i sluzi utvrdivanju dokaznog predmeta.
Dokazni osnovi su teorijski posmatrano, bezbrojni, za razliku od dokaznih sredstava, koja su
ogranicena, jer su ograniceni i oblici u kojima se dokazni osnov javlja. Izmedu dokaznog
osnova i dokaznog sredstva ne postoji ni kvantitativna podudarnost: pomocu jednog
dokaznog sredstva moze se dokazivati vise dokaznih osnova. Izlozeni pojmovi bi na primjeru
izgledali ovako: ako u konkretnom slucaju treba da se utvrdi da li je osumnjiceni izvrsio
kradu za koju se optuzuje, onda je cinjenica oduzimanja tude pokretne stvari iz tudeg
pritezanja u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi ili drugom predmet dokaza,
iskaz svjedoka da je osumnjicenog zatekao pri uzimanju stvari je dokazni osnov, a sam
svjedok je dokazno sredstvo.
Nacin dokaza (modus probandi) je posebna karakteristika dokaza u krivicnom postupku.
Podobnost dokaznog sredstva da uvjeri sudiju u istinitost cinjenice koja je predmet
dokazivanja naziva se dokaznom snagom (nervus probandi).
Polazeci od dokazne snage, dokazi se dijele na:
a) potpune i nepotpune - zavisno od toga da li se cinjenice utvrduju sa obiljezjem istinitosti
ili kao vjerovatne. Potpun dokaz je onaj koji u cijelosti potvrduje istinitost ili neistinost neke
sporne cinjenice, a nepotpun ili poludokaz cini to samo djelimicno. Presuda se moze
zasnovati samo na potpunom dokazu, a nepotpun dokaz dovoljan je za procesne radnje koje
se prema samom zakonu mogu preduzeti "ako postoje osnovi sumnje" ili "osnovana
surnnja" ili "dovoljno osnova za sumnju“.
b) neposredne ili posredne. Neposredni dokazi zasnivaju se na neposrednom opazanju
cinjenica (uvidaj koji vrse organi postupka), a posredni na saznavanju cinjenica posrednim
putem, preko drugih izvora (svjedoka, vjestaka, isprava itd.
c) Dokaze u uzem smislu (neposredno, direktno opazanje cinjenica koje vrse organi
krivicnog postupka o postojanju izvjesne pravno relevantne cinjenice) i dokaze u sirem
smislu (indicije), tj. cinjenice koje
nisu pravno relevantne, all na osnovu cijeg postojanja se logickom argumentacijom dolazi
do zakljucka o postojanju pravno relevatne cinjenice. Da bi neka cinjenica u krivicnom
113
postupku posluzila kao indicija, dakle da bi se iz nje moglo logickim putem utvrditi
postojanje pravno relevantne cinjenice, ta cinjenica (indicija) mora biti utvrdena. Manja
vrijednost indicija proizilazi uopsteno iz toga sto one, zahtijevajuci
od sudije logicko zakljucivanje o postojanju ili nepostojanju pravno relevantnih cinjenica na
koje upucuju, pruzaju uvijek samo manji ili veci stepen vjerovatnoce o postojanju tih
cinjenica. Izvor informacija o indicijama po pravilu, nalazi se u raznim predmetima koji su u
vezi sa krivicnim dogadajem
d) Dokazi optuzbe i dokazi odbrane. Osnov klasifikacije je u vrijednosti dokaza, polazeci od
prirode stranackih zahtjeva u krivicnoj stvari. Dokazi optuzbe potkrepljuju optuzbu, a dokazi
odbrane - odbranu. Vrijednost ove podjele je relativna, jer priroda dokaza zavisi od ocjene
suda prilikom presudenja krivicne stvari. Sem toga, nastupanje i izvodenje dokaza moze
poteci, pored stranaka, i od krivicnog suda. Isto tako, obaveza je tuzioca, kao predstavnika
drzavnog organa, da izvodi kako optuzne, tako i odbrambene dokaze,
radi utvrdivanja kako cinjenica koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog tako i onih
koje idu u njihovu korist.
e) Stvarni (realni, materijalni) i personalni (verbalni) dokazi. Ova klasifikacija ima svoj osnov
u samom izvoru informacije, tj. u tome gdje se nalaze cinjenice koje ce biti iskoriscene kao
dokaz u krivicnom postupku. Pod realnim dokazima podrazumijevaju se razne fizicke stvari
koje mogu posluziti kao
dokaz, s tim da one nisu nikakva posebna vrsta dokaza, nego pripadaju drugim dokazima
(isprave) ili su
predmet uvidaja ili vjestacenja. Iz njihovog zapazanja procesni organ crpi saznanja o
cinjeniqama koje se utvrduju. Takav dokaz je sadrzaj isprave i sadrzaj tehnickog snimka.
Personalni dokazi su iskazi odredenih lica (osumnjicenog, odnosno optuzenog, svjedoka,
vjestaka). Opravdanost ove klasifikacije je u njenoj
ociglednosti, a vrijednost, uglavnom, u tome sto je sud pri ocjeni stvarnih dokaza u
mogucnosti da potrazi oslonac u dostignucima drugih nauka (prirodnih, tehnickih itd), dok je
kod licnih dokaza prepusten uglavnom sebi, tj. svome znanju i umijecu.
Zakon propisuje da se dokazi izvode na glavnom pretresu i da sud presudu smije zasnivati
"samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu“. Posto pod pojmom
izvodenja dokaza podrazumijevamo svaku radnju utvrdivanja sadrzaja dokaza, ovo
izvodenje se proteze i na istragu. U tom slucaju se, zapravo, rezultati izvodenja dokaza prije
glavnog pretresa, njihovom zapisnickom legitimacijom "konzerviraju", kako bi se u slucaju
potrebe mogli upotrijebiti na glavnom pretresu, umjesto ponovnog izvodenja istog dokaza.
No, bez obzira na to o kojem se stadiju krivicnog postupka radi, izvodenju dokaza prethodi
odluka o tome hoce li se neki dokaz koji je pribavljen izvesti ili ne. Ta odluka zavisi od
propisa koji odreduju koje cinjenice u krivicnom postupku treba dokazivati, kao i od propisa
koji ureduju koje se cinjenice ne smiju dokazivati. Pored njih, postoje i cinjenice koje se u
postupku ne dokazuju.

Predmet dokazivanja

Cinjenice koje se u postupku dokazuju

Predmet dokazivanja u krivicnom postupku su sve cinjenice od znacaja za sudsku odluku


koje zahtijevaju dokazivanje. Predmet dokazivanja u odredenoj krivicnoj stvari su samo
pravno relevantne (odlucne) cinjenice, tj. one koje su od znacaja za odlucivanje o toj stvari.
Nazivaju se relevantnim cinjenicama, zato sto na ove cinjenice pravo nadovezuje odredene
pravne posljedice. Kako se u krivicnom postupku primjenjuju krivicno materijalno i krivicno
procesno pravo, na ove cinjenice se nadovezuju pravne posljedice ovih grana prava.
Izuzetno, na cinjenice koje se utvrduju u krivicnom postupku mogu se nadovezivati
posljedice i drugih grana prava, npr. gradanskog prava, u slucaju ako se cinjenice odnose na
neko prejudicijalno pitanje iz ove grane prava ili na imovinskopravni zahtjev. Dokazuju se
samo cinjenicna, ne i pravna pitanja (iura novit curia). Cinjenice koje se dokazuju mogu se
114
odnositi na krivicno materijalno i krivicno procesno pravo. Cinjenice koje se ticu materijalnog
krivicnog prava (materijalno relevantne cinjenice) odnose se samo na krivicno djelo, krivicnu
odgovornost i kaznjivost. To su cinjenice koje se odnose na djelo (objektivne) ili na licnost
ucinioca djela (subjektivne). Objektivne cinjenice ticu se opstih obiljezja krivicnog djela,
zajednickih za sva krivicna djela (radnja, predvidenost u zakonu, protivpravnost i krivica) ili
posebnih obiljezja djela koje je predmet sudenja. Subjektivne cinjenice odnose se na odluke
o krivicnoj odgovornosti i kaznjivost. Cinjenice materijalnog krivicnog prava odnose se i na
kriminolosku licnost ucinioca i prognozu njegovog drzanja u buducnosti. Medu cinjenice koje
se odnose na procesno pravo (procesno relevantne cinjenice) dolaze one koje su vazne za
rjesavanje pitanja nadleznosti (mjesto izvrsenja djela, mjesto prebivalista ili boravista
osumnjicenog, odnosno optuzenog itd), izuzece sudije, povracaj u predasnje stanje,
priznavanje svojstva ostecenog itd.
Osim cinjenica za cije postojanje krivicno (materijalno i procesno) pravo neposredno vezuje
odredene posljedice, u krivicnom postupku se mogu utvrdivati i neke druge cinjenice od
kojih ne zavisi primjena pravne norme, ali koje omogucavaju donosenje zakljucka o
postojanju pravno relevantne cinjenice. One su, dakle ireleventne, nevazne, s gledista
krivicnog prava, ali su vazne sa spoznajnog stanovista: nakon sto utvrdimo njihovo
postojanje, logicnim zakljucivanjem mozemo donijeti zakljucak o postojanju ili nepostojanju
pravno relevantne cinjenice. U teoriji krivicnog procesnog prava one se nazivaju indicijama
ili indicijalnim cinjenicama koje ukljucuju sve one cinjenice koje dopustaju stvaranje
zakljucka o pravno relevantnim cinjenicama, odnosno omogucavaju dokazivanje odlucnih
cinjenica. Konacno, treca grupa cinjenica (osim pravno relevantnih cinjenica i indicija)
odnosi se na pomocne cinjenice koje obuhvataju cinjenice na osnovu kojih se prosuduje i
zakljucuje o kvalitetu, vjerodostojnosti i pouzdanosti nekog dokaza. Pomocne cinjenice
subjekti krivicnog postupka ponekad utvrduju kad moraju provjeriti pouzdanost pojedinih
izvora spoznaje o pravno relevantnim cinjenicama ili indicijama. Tako, npr. pomocnu
cinjenicu predstavlja okolnost da je svjedok koji tvrdi da je vidio optuzenog pri provaljivanju
u stan ili da se s mjesta provale hitno udaljava sa vrecom na ledima - kratkovidan; da je
ostecena koja tvrdi da ju je optuzeni pokusao silovati njegova razvedena supruga koju je on
napustio; da je pismo u kojem je optuzeni navodno priznao izvrsenje krivicnog djela,
falsifikovalo trece lice i sl.
Mozemo, dakle, zakljuciti da se u krivicnom postupku utvrduju tri vrste : pravno (materijalno
i procesno) relevantne (odlucne) cinjenice, indicije i pomocne cinjenice, sto cini osnov
trodiobe cinjenica u teoriji krivicnog procesnog prava. Ukoliko je rijec o podjeli pravno
relevantnih cinjenica na dvije grupe (dvodioba cinjenica), razlikuju se glavne cinjenice i
dokazujuce (posredne ili pomocne) cinjenice. Glavne cinjenice podrazumijevaju "sastav djela
u svim njegovim elementima", odnosno predmet dokazivanja, a dokazne cinjenice
obuhvataju sve cinjenice iz cije se veze i sveukupnosti sa drugim cinjenicama zakljucuje o
glavnoj cinjenici. Na drugi nacin izvrsena dvodioba svih pravno relevantnih cinjenica
razlikuje neposredno dokazujuce cinjenice koje same sobom potvrduju ili iskljucuju sve one
cinjenice koje cine zakonsko bice djela, s jedne strane, i posredno dokazujuce cinjenice u
koje spadaju indicije, pomocne cinjenice i iskustveni stavovi.
Moguce su i drukcije klasifikacije cinjenica. Tako, cinjenice koje se dokazuju mogu biti
spoljasnje ili unutrasnje (psiholoske). Spoljasnje cinjenice se manifestuju u spoljnjem svijetu
(npr. sredstvo i posljedica radnje krivicnog djela) i daju se podvrci neposrednom ispitivanju,
pa je zato njihovo utvrdivanje lakse. Unutrasnje cinjenice ticu se unutrasnjeg, dusevnog
zivota licnosti (volja, svijest, namjera itd), a utvrduju se introspekcijom, psihijatrijskim i
psiholoskim ispitivanjem ili zakljucivanjem koje sudija izvodi iz utvrdenih spoljnih cinjenica.
Cinjenice koje se dokazuju mogu, dalje, biti pozitivne (afirmativne) ili negativne. Kod
negativnih cinjenica trazi se da se utvrdi da jedna pojava, radnja ili stanje ne postoji.
Negativna cinjenica koja treba da se dokaze implicira pozitivnu i dovoljno je da se dokaze
suprotna pozitivna cinjenica, pored toga sto se mnoge negativne cinjenice mogu dokazivati
neposredno (nepruzanje pomoci, neprijavljivanje krivicnog djela i sl). Neko ko je duzan da
dokaze neku cinjemcu ne moze se toga osloboditi zato stoje negativno formulisana.
115
Da bi bila predmet dokaza, cinjenica ne mora biti sporna, tako da se moraju dokazivati i
nesporne cinjenice. Saglasnost stranaka o postojanju i znacaju cinjenica (za razliku od
onoga sto, po pravilu, vazi u parnicnom postupku), sama po sebi nema znacaja i ne
oslobada sud duznosti dokazivanja. Predmet dokazivanja su i cinjenice neposredno poznate
sudiji i ne oslobadaju ga duznosti dokazivanja. Ako bi sudija koristio svoje licno saznanje
steceno van procesa, njegovo svjedocanstvo kao svjedoka i njegova ocjena kao sudije
izmakli bi javnosti i ne bi bill podvrgnuti kontradiktornom pretresanju, koje je sredstvo da se
kontrolise tacnost i odredi znacaj dokaza.

Cinjenice koje se u postupku ne dokazuju


U krivicnom postupku se utvrduju sve cinjenice vazne za pravilno presudenje. Koje ce
materijalnopravno relevantne cinjenice biti vazne za presudenje, zavisi od odgovarajuce
norme materijalnog krivicnog prava, ali i od tvrdnji stranaka, prije svega tuzioca o
postojanju takvih cinjenica. S druge strane, postojanje procesnopravno relevantnih cinjenica
zavisi od odredene norme krivicnog procesnog prava. Krivicno procesno pravo, dakle, u
pravilu, ne odreduje krug materijalnopravno relevantnih cinjenica koje sud mora utvrdivati.
Medutim, neke cinjenice se u krivicnom postupku ne dokazuju, zbog toga sto je njihovo
dokazivanje nepotrebno ili je, pak, zabranjeno. Ako bi se sve okolnosti procesa morale
dokazivati, sudenje bi. prakticno, bilo onemoguceno, jer "cio zivot covjeka ne bi bio dovoljan
da se rijesi najobicnija stvar".

Cinjenice cije je dokazivanje nepotrebno


To su pravno relevantne cinjenice koje sud u svojoj presudi koristi kao utvrdene, iako ih u
toku postupka posebno ne dokazuje, jer su dokazi sami po sebi, zbog svoje ociglednosti,
notornosti ili iz drugih razloga. Utvrdivanjem takvih cinjenica vrsio bi se uzaludan posao,
suvisno trosio rad drzavnih organa i slucaj gubio na preglednosti zbog nepotrebnih
formalnosti. Po tom osnovu ne dokazuju se:
1) Ocigledne cinjenice. To su cinjenice koje su dokaz same po sebi zbog svoje ociglednosti,
pa nema potrebe da se dokazuju (npr. dokazivanje punoljetstva kod lica za koje ocigledno
nema nikakve sumnje da je odavno izaslo iz maloljetstva, iako je to relevantna cinjenica od
koje zavisi izbor sankcije, vrsta postupka i dr.
2) Notorne (opstepoznate) cinjenice. Notorne su one prirodne ili ljudske cinjenice ili fakticke
situacije iz proslosti ili sadasnje o kojima je saznanje sa obiljezjem istine rasireno u sirem
krugu ljudi, zbog nacina na koji su se te cinjenice stvarile ili zbog nacina na koji su se
rasprostrle. S obzirom na to da se notorna cinjenica smatra ustanovljenom, kada pred
sobom ima takvu cinjenicu, sud ce samo konstatovati njeno postupanje i s njom ce, bez
dokazivanja, dalje postupati kao sa cinjenicom cija je istinitost utvrdena u krivicnom
postupku. Pri torn se "poznatost" tumaci kao mogucnost da svaki razuman covjek
prosjecnog zivotnog iskustva moze da zna takvu cinjenicu ili da se bez teskoca i bez potrebe
posjedovanja posebnih strucnih znanja o njoj obavijesti iz pouzdanih, svima poznatih izvora.
Notornost je identicna sa misljenjem veceg ili manjeg broja ljudi, tako da u pogledu ovih
njenica sudija mora da upotrijebi i svoje neposredno saznanje. Notornost ne zamjenjuje
dokaz ako nije istaknuta u postupku kao predmet saopstenja ili eventualne konradiktornosti.
Da li je neka cinjenica opstepoznata, ocjenjuje sam sud, ali to nije predmet posebnog
dokazivanja. Notorna cinjenica mora biti konkretna i odnositi se na konkretan dogadaj ili
stanje, kao sto je vazan istorijski dogadaj (prestanak rata, bijanje pobune, strajk, vrijeme
poplave), geografski podatak (razdaljina izmedu dva jesta) i sl.
3) Presumpcije. Presumpcije su ustanove kod kojih se na osnovu opsteg iskustva i prirodnog
toka stvari (prirodne presumpcije) ili na osnovu zakona ravne presumpcije) uzima da, pod
odredenim uslovima, postoji jedno cinjenicno stanje, koje neposredno nije dokazano kao
istinito i bez njegovog posebnog dokazivanja. Presumpcija oslobada sudiju od duznosti
dokazivanja i ona moze biti oboriva (trajna, apsolutna), bez mogucnosti dokazivanja
protivnog (praesumptio is et de iure), tako da je suprotna situacija, i kada bi u konkretnom
slucaju bila iazana, bez znacaja ili oboriva, relativna, privremena (praesumptio iuris tantum),
116
ako takve mogucnosti ima. Svaka presumpcija, i apsolutna i relativna, olaksava dokazivanje:
subjekt koji koristi presumpciju ne podnosi nikakve dokaze o cinjenici koja je predmet
dokaza, vec samo dokaz o tome da su ispunjene okolnosti koje su uslov presumpcije, pa se
cinjenica koja je predmet dokaza smatra istinitom, konacnom kod apsolutne presumcije ili
dok se protivno ne dokaze, a kod relativne, dovodi do dokazivanja cinjenjca koje su predmet
dokaza samo u slucaju osporavanja, tj. svodi broj dokazivanja.
U slucaju kada ne odgovaraju stvarnom stanju cinjenica, presumpcije se mogu osporavati,
neposredno ili upotrebom posebnih procesnih ustanova za otklanjanje stete (npr. povracaj u
predasnje stanje). Za razliku od presumpcija, fikcije (kao vjestacki konstruisano fakticko
stanje) ne poticu iz iskustva prakticne stvarnosti i za njih se, po pravilu, unaprijed zna da ne
odgovaraju stvarnosti. Kao direktno suprotne materijalnoj istini, fikcije su iskljucene iz
krivicnog postupka.
Jedna takva presumpcija materijalnog krivicnog prava jeste presumpcija cestitog covjeka. U
civilizovanoj drzavi covjek treba da ima pravo da ga a priori smatraju casnim, pa se, stoga,
od onoga koji tvrdi protivno mora zahtijevati da svoju tvrdnju dokaze. Osnov ove
presumpcije je moralno nacelo "quisquis praesumitur bonus," tj. "pretpostavlja se da je
svaki covjek dobar," kako bi u punoj mjeri uzivao osnovno pravo na postovanje svoga
dostojanstva i casti.
Presumpcije postoje i u krivicnom procesnom pravu i cilj im je da olaksaju dokazivanje.
Prirodna presumpcija postoji, primjera radi, u krivicnom postupku u pogledu uracunljivosti
(presumpcija uracunljivosti), smatra se da je svaki osumnjiceni, odnosno optuzeni dusevno
zdrav dok se suprotno ne dokaze. Kako nam iskustvo pokazuje, kod najveceg broja ljudi ne
postoje trajna ili privremena dusevna bolest, privremena dusevna poremecenost ili zaostali
dusevni razvoj koji iskljucuju krivicnu odgovornost. Zato je nepotrebno za svako punoljetno
lice utvrdivati da li je bilo uracunljivo u momentu izvrsenja krivicnog djela. To ce sud uciniti
samo izuzetno, i to "ako se pojavi sumnja da je iskljucena ili smanjena uracunljivost
osumnjicenog, odnosno optuzenog". Tada ce se uracunljivost utvrdivati psihijatrijskim
vjestacenjem. Inace, sve procesne presumpcije postoje da bi se pomocu njih stvorila jasna
procesna situacija.
U vezi sa presumpcijama, treba pomenuti i presumpciju nevinosti, koja se sastoji u tome sto
se osumnjiceni, odnosno optuzeni, sve do pravnosnaznosti osudujuce presude (dok se "ne
utvrdi njegova krivnja"), smatra neviim. Drugim rijecima, niko se ne moze smatrati krivim
dok se to ne utvrdi pravnosnaznom osudujucom presudom i sve dotle ima se smatrati
nevinim. Ova je presumpcija ugradena u druge medunarodne pravne dokumente i ustave i
zakone o krivicnom postupku mnogih drzava pai u procesnopravni sistem BiH.
Radi se o tzv. privremenoj pretpostavci (praesumptio iuris tantum), koja vrijedi dok se
suprotno ne dokaze. Ona se moze osporiti samo sudskom presudom kojom ce se utvrditi
krivnja za izvrseno krivicno djelo i odnosi se i na radnje koje prethode krivicnom postupku, a
kojima drzavni organi prikupljaju podatke i obavjestenja o izvrsenom krivicnom djelu.
Elementi presumpcije nevinosti osumnjicenog, odnosno optuzenog su:
1) praesumptio boni viri (svako je nevin i niko se ne moze smatrati krivim za krivicno djelo
2) onus probandi (dok mu se pravnosnaznom presudom ne utvrdi krivnja)
3) in dubio pro reo (sumnja u pogledu cinjenica rjesava se na nacin najpovoljniji za
osumnjicenog, odnosno optuzenog).
Iz toga proizilazi da:
1),osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan da se brani, s tim da je obavezan odazvati se
na poziv organa koji vodi krivicni postupak;
2) osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja
lezi na suprotnoj strani, dakle tuziocu;
3) sud mora donijeti oslobadajucu presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuzenog
nego i u situaciji kad nije uvjeren u njegovu krivnju.
Presumpcija nevinosti ce biti prekrsena ukoliko izjava javnog zvanicnika koja se tice lica
optuzenog za krivicno djelo odrazava misljenje da je kriv prije nego sto mu to bude
dokazano u skladu sa zakonom. Dovoljno je, cak i u nedostatku bilo kakvog formalnog
117
nalaza, odredeno obrazlozenje koje sugerise da zvanicnik smatra optuzenog krivim. Stavise,
presumpcija nevinosti moze biti prekrsena ne samo od strane sudije ili suda vec i od strane
drugih javnih vlasti. Medutim, to predstavlja li izjava javnog zvanicnika povredu presumpcije
nevinosti, mora biti utvrdeno u kontekstu posebniih okolnosti u kojima je sporna izjava data.
Propust sudije da strani koja je oslobodena optuzbe dosudi pokrivanje troskova, cime se
implicira krivica, predstavlja jednu osnovu za povredu pod ovim naslovom. Slicno tome,
izjave na konferencijama za stampu koje daju visi policijski zvanicnici i koje nedvosmisleno
govore o krivici nekog lica, mogu dovesti
do povrede presumpcije nevinosti, posebno ako je lice kasnije pusteno ili oslobodeno od
optuzbe.
Presumpcija nevinosti ne vrijedi pri odmjeravanju kazne, a nakon sto se optuzeni oglasi
krivim, kao ni u postupku oduzimanja imovinske koristi nakon sto se optuzeni oglasi krivim
za djelo koje mu je stavljeno na teret. Ona, takode, nije prepreka da se presuda zasnuje na
priznanju krivnje od strane optuzenog i u torn slucaju ce sud morati u potpunosti utvrditi da
je to priznanje dato slobodno, dok se iz izjave optuzenog, koja nije imala priznanje krivnje
kao namjeru, takvo priznanje ne moze prihvatiti. Naposlijetku, pretpostavka nevinosti ima
uticaj na tretman osumnjicenog, odnosno optuzenog u tom smislu da ne stiti lice od npr.
odredivanja pritvora, ali pritvorski tretman, upravo zbog pretpostavke nevinosti, ne smije
imati kazneni karakter.
4) Pravila iskustva. Radi se o definicijama, odnosno sudovima opsteg znaca stecenim
iskustvom i izvedenim na osnovu posmatranja konkretnih slucajeva i njihovim
uopstavanjem. Pravila iskustva obuhvataju i pravila nauke, odnosno struke, kao sto su
odredena matematicka pravila, fizicki zakoni i si. Tako, na primjer. na osnovu fizickog
zakona o neprobojnosti materije, osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan da posebno
dokazuje da nije bio na mjestu izvrsenja krivicnog djela, ako dokaze da je u to vrijeme bio na
nekom drugom mjestu, zbog toga sto nije moguce postojanje dva tijela istovremeno na
jednom mjestu. Radi se o tzv. alibiju. Alibi dokazuje odsustvo nekog lica sa jednog mjesta i
prisustvo na drugom mjestu. Nemanje alibija nije dokaz da je dato lice izvrsilac krivicnog
djela, kao sto ni ponudeni alibi ne znaci da osumnjiceni nije izvrsilac krivicnog djela. U svak
slucaju, alibi treba utvrdivati i posmatrati u okviru cjelokupnog cinjenicnog stanja.
5) Pravne norme. One, po pravilu, nisu predmet dokazivanja, jer pretpostavka da sudije
poznaju pravo. Izuzetno, predmet dokazivanja mogu biti i pravne norme, narocito
inostranog prava, s tim da se nekada moze dokazivati i sama sadrzina normi domaceg
prava (ako se odnose, na primjer, na odredena tehnici pravila, normative i standarde).

Cinjenice cije je dokazivanje zabranjeno


Pored cinjenica cije dokazivanje nije potrebno, postoje i cinjenice cije je dokazivanje moguce
i za proces potrebno, ali koje se ne mogu dokazivati, jer je to izricito utvrdeno zakonom.
Takav slucaj je kada se ne moze saslusati kao svjedok: lice koje bi svojim iskazom
povrijedilo duznost cuvanja drzavne, vojne ili sluzbene tajne, dok ga nadlezni organ ne
oslobodi te duznosti; branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog u pogledu cinjenica koje su
mu postale poznate u svojstvu branioca; lice koje bi svojim iskazom povrijedilo duznost
cuvanja profesionalne tajne (vjerski sluzbenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zastite
izvora informacija, advokat, biljeznik, Ijekar, babica i dr.), osim ako je oslobodeno te
duznosti posebnim propisom ili izjavom lica u ciju je korist ustanovljeno cuvanje tajne i
maloljetno lice koje s obzirom na uzrast i dusevnu razvijenost nije sposobno shvatiti znacaj
prava da ne mora svjedociti. Zatim, zabranjeno je utvrdivanje cinjenica kojima bi se narusila
tematska vezanost presude za optuzbu (tzv. identitet optuzbe i presude), kao i cinjenica
cijim bi se utvrdivanjem povrijedila zabrana reformatio in peius.

Dokazna sredstva

Pojam i nacin odredivanja dokaznih sredstava

118
Dokazna sredstva su izvori iz kojih se dobijaju dokazni osnovi, tj. izvori iz kojih se dobijaju
cinjenice koje sluze kao podloga za izvodenje zakljucaka o istinitosti ili neistinitosti onoga
sto je predmet dokaza. Postoje razni nacini za odredivanje sistema dokaznih sredstava, s
tim da im je zajednicko obiljezje da stranke nemaju apsolutnu slobodu u izboru sta ce biti
dokazno sredstvo. Dokazna sredstva, kojim stranke mogu da se sluze pri utvrdivanju
cinjenica, mogu biti limitativno nabrojana u zakonu, tako da stranke ne mogu da upotrijebe
druga dokazna sredstva, sem ovih. Sistem dokaznih sredstava odreduje se i tako sto se
strankama prepusta sloboda da upotrijebe svako dokazno sredstvo podobno za utvrdivanje
cinjenica, ako je to u skladu sa pravnim poretkom i osnovnim nacelima postupka. Nas zakon
ne sadrzi odredbe o sistemu dokaznih sredstava i uslovima njihove primjene, nego samo
odredbe o izvodenju dokaza pojedinim radnjama dokazivanja (ispitivanje osumnjicenog,
odnosno optuzenog, saslusanje svjedoka, uvidaj i vjestacenje), s tim da se, osim ovih, mogu
koristiti i druga dokazna sredstva (isprave, indicije itd). Pored toga, zakon sadrzi odredbe o
zabrani koriscenja pojedinih dokaznih sredstava ili metoda za sticanje dokaza, ali to ne znaci
da je dozvoljena upotreba ostalih dokaznih sredstava, koja zakonom nisu iskljucena, a
suprotna su pravnom poretku i osnovnim nacelima postupka.
Od pravila da se cinjenice u krivicnom postupku mogu dokazivati svim dozvoljehim
dokaznim sredstvima, postoji nekoliko izuzetaka. Tako, na primjer, neke cinjenice koje
predstavljaju osnov za ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom
(npr. ako se dokaze da je presuda zasnovana na laznoj ispravi ili na laznom iskazu svjedoka,
vjestaka ill tumaca ill ako se dokaze da je do presude doslo usljed krivicnog djela sudije ili
lica koje je vrsilo istrazne radnje) moraju se dokazivati pravnosnaznom presudom o
oglasavanju navedenih lica krivim za odnosna krivicna djela. Druga dokazna sredstva dolaze
u obzir samo ako se postupak protiv ovih lica ne moze sprovesti zbog toga sto su umrla ili
sto postoje okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje. Slicno, cinjenica da postoji sumnja da
se ne radi o prirodnoj smrti, utvrditi ce se odredenim dokaznim sredstvom (pregledom i
obdukcijom lesa) itd.

Nedozvoljena dokazna sredstva

Pojam
Nedozvoljena dokazna sredstva su ona koja su protivna pravnom poretku, nacelima
postupka, nekoj izricitoj zakonskoj odredbi ili drustvenom moralu, iako bi, inace, bila
podobna za utvrdivanje cinjenica koje su predmet dokazivanja. Primjena nedozvoljenih
dokaznih sredstava vezana je posebno za napredak cjelokupne nauke, a posebno tehnickih
disciplina. 0na sa sobom nosi i ogromne potencijalne opasnosti i prijeti da ugrozi
elementarna covjekova prava. Naime, primjenom nekih novih metoda i sredstava, stvaraju
se uslovi za prodor i u najskrovitije dijelove ljudske intime i otvaraju neka od fundamentalnih
pitanja dopustenosti i granica primjene pojedinih dokaznih sredstava. Medutim, savremeni
krivicni proces ne moze odgovoriti svojoj drustvenoj ulozi, niti zadacima koji se pred njega
postavljaju, bez snaznog oslonca na druge nauke. Dakle, smisao ispravnog stava ne moze
se sastojati u odbacivanju ili potpunom zanemarivanju novih metoda i sredstava, vec u
svodenju njihove primjene u odgovarajuce pravne i eticke okvire.
Zakon u nizu svojih odredaba propisuje da se na iskazima lica datim uz odredene povrede
postupka ne moze zasnivati odluka suda, sto prakticno znaci da se te izjave ne mogu
koristiti kao dokaz. Tako, nije dozvoljeno da se prema osumnjicenom, odnosno optuzenom ili
svjedoku primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se
uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza.
Na iskazu osumnjicenog, odnosno optuzenog ne moze se zasnovati presuda ako se pribjeglo
sili, prijetnji, prevari, narkoticima ili drugim slicnim sredstvima koja mogu uticati na slobodu
odlucivanja i izrazavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja ili ako je osumnjiceni,
odnosno optuzeni ispitan u odsustvu branioca (sem ako se kod neobavezne odbrane izricito
odrekao toga prava). Na iskazu svjedoka ne moze se zasnivati sudska odluka ako je kao
svjedok saslusano lice koje se ne moze saslusati u tome svojstvu ili lice koje nije obavezno
119
svjedociti, a nije na to upozoreno ili se nije izricito odreklo tog prava ili ako upozorenje,
odnosno odricanje nije ubiljezeno u zapisnik. Na nalazu i misljenju vjestaka ne moze se
zasnivati sudska odluka ako je za vjestaka uzeto lice koje ne moze biti saslusano kao
svjedok ili koje je oslobodeno duznosti svjedocenja, kao ni lice prema kgme je krivicno djelo
ucinjeno.
Zabranjeno je od osumnjicenog, optuzenog ili bilo kojeg drugog lica koje ucestvuje u
postupku iznudivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. Pravila medunarodnog prava o pravima
covjeka predvidaju da niko ne moze biti podvrgnut mucenju ili okrutnom, nehumanom ili
ponizavajucem kaznjavanju ili postupanju. Posebno je zabranjeno da se neko lice podvrgne
medicinskom ili naucnom eksperimentu bez njegovog pristanka.
Prema Konvenciji protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponizavajucih kazni i
postupaka, tortura je svaki akt kojim se jednom lieu namjerno nanosi bol ili teska tjelesna ili
dusevna patnja - da bi se od tog lica ili nekog drugog lica dobilo obavjestenje ili priznanje.
Pitanje da li je postupak nehuman, mora da bude procijenjeno prema okolnostima predmeta
i preovladujucim stanovistima. Neljudski tretman mora imati minimalan stepen jacine.
Procjena ovog minimuma je, po prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti
predmeta, kao sto su priroda i sadrzaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizicke i
mentalne posljedice, a u nekim slucajevima i pol, starosna dob i zdravstveno stanje zrtve.
Tvrdnja o ponizavajucem tretmanu je ozbiljna stvar i mora biti potkrijepljena jasnim
dokazima o povredi, patnji ili trpljenju. Postupak mora da dostigne minimalni nivo ozbiljnosti
i tretman mora uzrokovati visok stepen patnje zrtve.
Iako zakon ne predvida da se dokazi pribavljeni na zakonom zabranjen nacin moraju izdvojiti
iz spisa, smisao zabrane upotrebe ovakvih dokaza ogleda se upravo u njihovom izdvajanju iz
spisa. U torn smislu, rjesenje o izdvajanju pravno nevaljanog dokaza donosi sudija za
prethodno saslusanje, i to kako u postupku odlucivanja o optuznici, tako i prilikom
odlucivanja o prethodnim prigovorima.
Kao nezakoniti nacini pribavljanja dokaza navode se:
- dokazi pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i medunarodnim
ugovorima koje je ratifikovala BiH
- dokazi koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.To bi, npr., bili dokazi koji su
pribavljeni povredom prava na odbranu, povredom prava na dostojanstvo, ugled i cast ili
povredom prava na nepovredivost licnog i porodicnog zivota.
U pogledu dokaza koji su pribavljeni bitnim povredama procesnog zakona, kao primjeri se
mogu navesti dokazi pribavljeni pretresanjem stana, prostorija i lica ako je pretresanje
izvrseno bez sudske naredbe ili bez prisustva lica koja moraju biti prisutna pretresanju ili
dokazi pribavljeni privremenim oduzimanjem pisama, telegrama, i drugih posiljki, ako su te
mjere preduzete bez sudske naredbe ili bez prisustva dva svjedoka; dokazi pribavljeni
primjenom posebnih istraznih radnji, ako su te radnje preduzete bez naredbe sudije za
prethodni postupak itd.
Zabrana upotrebe nezakonitih dokaza vrijedi u cijelom krivicnom postupku, od njegovog
zapocinjanja do zavrsetka i odnosi se na sve predmete (glavne i sporedne), odnosno na sve
oblike postupka. Spoznajna vrijednost ovakvih dokaza ne moze "konvalidirati" nezakonitost.

Pojedina nedozvoljena dokazna sredstva


Nastojanja da se organizevanom kriminalitetu stane na put naucnim sredstvima dovela su
do upotrebe novih metoda koji se odnose na dobijanje iskaza, odnosno istinitog dokaza,
prvenstveno od osumnjicenog, odnosno optuzenog otkrivanjem intimnih psiholoskih reakcija
licnosti, a zatimna provjeravanje istinitosti datog iskaza otkrivanjem bioloskih reakcija
licnosti. Ovim, naravno, nisu obuhvacene sve naucne metode i sredstva u otkrivanju i
rasvjetljavanju krivicnih djela, kojima se otvara zastrasujuca perspektiva objedinjavanja
administrativnih i medicinskih podataka o gradanima, pri cemu nisu na adekvatan nacin
rijesena ni osnovna pitanja u vezi sa njihovom zastitom i koriscenjem. Polazeci od cinjenice
da pitanje sistema dokaznih sredstava ima ne samo procesni, nego i drustveni znacaj, ovdje
cemo se baviti samo nekim pitanjima problematicnih nacina pribavljanja dokaza.
120
Narkoanaliza i lobotomija
Narkoanaliza (serum istine) predstavlja psihijatrijski terapeutski postupak koji se koristi
u cilju lijecenja razlicitih psihickih poremecaja. Rijec je o metodu ispitivanja (podsvijesti) lica
putem ubrizgavanja odredenih narkotickih sredstava (skopolamina, morfma, sodijum
amitala, fenobarbitala, pentotala, eripana. muskarina i drugih alkaloida), koja dovode do
slabljenja kontrolne funkcije nervnog sistema ispitanika.
Usljed spustanja nivoa inhibicije do nivoa u kome ne djeluje svjesna cenzura, stvara se
mogucnost da se od ispitanika dobije obavjestenje o izvrsenom krivicnom djelu. Trazi se
pravilno doziranje tako da volja "stane". a shvatanje i pamcenje ostanu netaknuti. Probijeni
bedemi psihicke odbrane stvaraju uslove za prodor u najskrovitije tajne ljudske intime.
lako je od samih pocetaka primjene ove metode u psihijatriji postojalo izrazeno neslaganje u
pogledu njene pouzdanosti, bilo je i onih koji su imali izuzetno visoko misljenje o njoj.
Medutim, pocetno odusevljenje je ubrzo ustupilo mjesto znatno racionalnijem pristupu, u
kome su sve vise dolazili do izrazaja stavovi da ispitivanje optuzenog koje se zasniva na
koriscenju narkotickih sredstava, predstavlja nedozvoljeni atak na dostojanstvo i slobodu
licnosti, koja se, bez svoje volje, dovodi u takvo stanje da nije u mogucnosti da raspolaze
svojim dusevnim sposobnostima. Ova metoda se smatra modernim oblikom stavljanja ljudi
na muke (torturom) i, osim toga, moze biti stetna za zdravlje i uzrokovati smrt ispitanika.
Lobotomija prestavlja presijecanje nervnih puteva izmedu frontalnog (ceonog) reznja
mozga i talamusa i hipotalamusa, sa efektom smanjivanja ili otklanjanja teskih poremecaja
u ponasanju kod neizljecivih psihoza. Ona predstavlja neurohirurski zahvat na mozgu koji
dovodi do promjena u psihickom zivotu pacijenta, s ciljem da se on smiri, kako bi nakon
operacije postao manje emocionalno napet, ravnodusniji prema okolini i prijemciviji za
korisne sugestije. Lobotomija je uvedena sredinom 30 - tih godina proslog vijeka i nagli
razvoj dozivjela je 40 - tih i pocetkom 50 - godina, a zatim je pojavom novih lijekova koji su
imali slicno ili pouzdanije dejstvo njena primjena pocela da opada. U vrijeme pune
ekspanzije ova metoda se pocela koristiti i u sklopu zdravstvenog tretmana delinkvenata
koji su, pored simptoma odredenog mentalnog poremecaja, ispoljavali sklonost da stalno
ponavljaju odredenu vrstu krivicnog djela (npr. seksualni prestupnici). Takvi zahvati su
zabranjeni kada se preduzimaju u cilju djelovanja na volju osumnjicenog, odnosno
optuzenog, najcesce da bi se dobilo njegovo priznanje koje je nerijetko lazno. Koliko god
takve operacije u slucaju izvjesnih dusevnih bolesti bile opravdane za svrhu popravljanja
stanja pacijenta, vrsenje takvih zahvata, s trajnim poslijedicama, za svrhe krivicnog
postupka (ne i lijecenje), ne moze se dopustiti, niti icim opravdati. Ukoliko je primjena
lobotomije medicinski indicirana, takav zahvat preduzet lege artis, u interesu pacijenta,
dozvoljen je pod odredenim uslovima.
Ovi metodi su za sticanje iskaza osumnjicenog, odnosno optuzenog i svjedoka u zakonu
izricito zabranjeni. Nije dopusteno da se na osumnjicenom, odnosno optuzenom ili svjedoku
vrse medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu
volju pri davanju iskaza. Upotreba ovih nacina sticanja dokaza dovodila bi covjeka u
narkoticko stanje bezvoljnosti i stavljala osumnjicenog, odnosno optuzenog u polozaj jedne
ekspertize i objekta krivicnog postupka, a na bazi njegovih izjava (koje nisu date dobrovoljno
i pri punoj svijesti), konstruisanje podloge za optuzbu i sudsku odluku potiralo bi pravo
covjeka na licnost.
Medutim, iako je na ovaj nacin zabrana primjene narkoanalize ucinjena nedvosmislenom,
ostale su neke druge dileme koje su tijesno povezane sa njom. Radi se, naime, o
narkodijagnozi, dijagnostickom postupku koji se koristi kao jedna od standardnih metoda za
utvrdivanje dusevnog stanja osumnjicenog, odnosno optuzenog, narocito u slucajevima
simulacije. Narkodijagnoza je primjena droga u svrhu da se vjestacenjem utvrdi psihicko
stanje osumnjicenog, odnosno optuzenog. Mogucnosti njene primjene za ovu svrhu nisu
zakonski regulisane, mada postoji jedna odluka nekadasnjeg Vrhovnog suda Jugoslavije, u
kojoj je zauzet stav da je upotreba narkoanalize u dijagnosticke svrhe u krivicnom postupku
"nedopustena i u suprotnosti sa osnovnim principima procedure. Nesumnjiva je cinjenica da
121
izmedu narkoanalize i narkodijagnoze postoji velika slicnost, koju isticu i psihijatri koji se
vrlo skepticno drze prema mogucnosti razlikovanja ove dvije metode, pokazujuci da je ta
podjela vise teoretska nego sto ima prakticni znacaj. S obzirom na to da narkodijagnoza ne
proizvodi bol niti bilo kakve druge neugodnosti niti posljedice, moglo bi se, shvatiti da je ona
dopustena, pa se na taj nacin, postojecim zakonskim konceptom ne obezbjeduje potpuna
zastita licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog. Iako se i narkoanaliza i narkodijagnoza u
krivicnom postupku koriste za utvrdivanje pravno relevantnih cinjenica, zakonodac je samo
u pogledu jedne postavio zabranu. Bilo bi potpuno razumljivo da je zabrana prosirena i na
narkodijagnozu.

Primjena aparata za otkrivanje lazi


Jedno od najkontroverznijih pitanja sa kojima se u posljednjih nekoliko decenija susretala
praksa i teorija krivicnog postupka jeste primjena aparata za otkrivanje lazi. Od tih aparata
najveci znacaj nesumnjivo ima poligraf (lie detector). Bilo je pokusaja da se laz otkriva i
pomocu nekih drugih naprava koje su se
bazirale na mjerenju odgovarajucih fizickih i fizioloskih parametara, ali njihova primjena nije
ostavila uocljiviji trag.
Danasnji tehnicki usavrseni i djelotvorni elektronski uredaji, koji se koriste za provjeravanje
iskaza na emocionalnoj bazi, odnosno za "otkrivanje lazi", nisu nista drugo do usavrsene
metode i sredstva primitivne medicine i psihologije poznate prije vise stotina, pa i hiljada
godina. Tek nagli razvoj nauke u 19. i 20. vijeku, a posebno psihologije, omogucio je ulazak
drustva i njegovih institucija u period naucnog otkrivanja lazi. Polazna tacka za to bila je
nelagodnost koja se javlja kod izgovaranja lazi i strah da ce laz biti otkrivena. Poligraf danas
predstavlja izuzetno usavrsen instrument i sadrzi neke od najvisih dometa elektronike,
omogucavajuci vrlo precizno biljezenje svih promjena u krvnom pritisku i pulsu, disanju i
psihogalvanskom refleksu ispitanika. Dovodenje tih promena u vezu sa postavljenim
pitanjima i datim odgovorima (koji mogu biti samo "da" ili "ne") dobija se osnova za
formiranje misljenja i donosenje konacnog suda o povezanosti ispitanika i krivicnog djela.
Instrument bi osumnjicenog, odnosno optuzenog morao "uhvatiti u lazi" na osnovu
uzbudenja registrovanih za vrijeme ispitivanja.
Upotreba poligrafa i eksperimenti provedeni s njim postavljaju doktrini i praksi krivicnog
procesnog prava odredena pitanja, posebno u vezi s mogucnoscu iskoriscenja poligrafskog
nalaza u krivicnom postupku. Upotreba poligrafa i postupak poligrafskog testiranja posmatra
se s gledista osnovnih nacela krivicnog procesnog prava, gdje nailazi na niz prigovora.
Argumenti koji se navode protiv upotrebe poligrafa uglavnom se odnose na ogranicavanje
slobode covjeka (uglavnom lica u statusu osumnjicenog, a katkad i optuzenog) s obzirom na
deklarisanu dobrovoljnost i slobodu volje takvog lica na pristanak podvrgavanju
poligrafskom testiranju. Bit ovog prigovora nije u dobrovoljnom pristanku na poligrafsko
testiranje, dakle u cinu izrazavanja slobodne volje, u vjeri i nadi da ce se u nekom
neformalom ili formalnom postupku potvrditi ili negirati neka cinjenica, nego u presumpciji
krivnje (pa makar to lice bilo u statusu osumnjicenog) ako to lice odbije taj nacin ispitivanja.
Stoga pristalice ovog prigovora tvrde kako ne moze biti rijeci o dobrovoljnom pristanku jer
se samo ispitivanje obavlja u prostorijama policije gdje je kod ispitanika prisutan strah i
unutrasnji psiholoski konflikt "dobrovoljnog pristajanja" na poligrafsko testiranje.
Druga grupa prigovora uglavnom je koncentrisana na samu tehniku poligrafskog testiranja i
instrument koji registruje psihofizioloske reakcije covjeka - ispitanika na postavljena pitanja.
S tim u vezi, otvorena su i druga pitanja nepravnih nauka.
Oni koji osporavaju visoko vrednovanje rezultata poligrafskog ispitivanja isticu da postojeci
pokazatelji nisu dovoljno ubjedljivi i ne odrazavaju djelovanje svih faktora koji prate
testiranje, zatim da postoji mogucnost svjesnog uticaja na ispitanika, da nije moguce
izgraditi precizne kriterijume za razlikovanje simptomatske slike nevinih i krivih lica,
odnosno da se i kod nevinog lica mogu pojaviti znaci fizioloskog reagovanja kao i kod krivca
i dr. Medutim, treba ukazati na to da ovi argumenti nisu znacajniji u toj mjeri da bi mogli
dovesti u pitanje samo postojanje poligrafa. Ne treba zanemariti cinjenicu da nema nijednog
122
dokaznog sredstva koje bi, samo po sebi, obezbjedivalo apsolutnu sigurnost, kao i to da niko
od ozbiljnih autora u ovoj oblasti ne razmislja o koriscenju testovnih rezultata kao jedinom
izvoru informacija u krivicnom postupku. Tehnoloska usavrsenost poligrafa predstavlja
dovoljnu garanciju da ce na poligramu ostati tacno zabiljezene sve promjene u fizioloskim
reakcijama. Glavne slabosti u primjeni ovog tehnickog pomagala leze u interpretaciji
testovnih rezultata koju vrsi poligrafski ispitivac. Zbog toga odgovor na pitanje o opstoj
pouzdanosti poligrafskog testiranja mora biti posmatran kroz prizmu ispunjenosti uslova koji
se odnose na strucnost i iskustvo ispitivaca. Pored njih, moraju biti uzeti u obzir i svi drugi
uslovi na koje su nauka i
praksa ukazale i koji mogu bitno uticati na ishod samog ispitivanja. Shvacena na ovaj nacin,
primjena poligrafa moze postati dio ukupne strategije kojom se danasnje drustvo
suprotstavlja kriminalitetu.
Veci znacaj ima, medutim, pitanje legitimnosti i legalnosti poligrafskog testiranja, kako sa
stanovista opsteg pravnog poretka, tako i posebno ustavnog i krivicnog procesnog prava.
Zakon nema odredaba o upotrebi poligrafa, niti se iz samog zakona moze izvuci decidiran
zakljucak da li je upotreba ovog instrumenta dozvoljena. Rezultate poligrafskog testiranja
trebalo bi prihvatiti samo kao jednu dijagnozu o krivici, odnosno orijentacionu indiciju koja
usmjerava ka drugim dokazima i ono nikako ne smije biti shvaceno kao zamjena za klasicno
dokazivanje. Takode, svoje misljenje o odlucnim cinjenicama sud mora donijeti
potpuno nezavisno od poligrafskog nalaza. Samo tako se moze obezbijediti da praksa
primjene poligrafa ne dobije negativne tendencije, a strpljenje i temeljitost u prikupljanju
dokazne grade ne budu zamijenjeni brzim, efikasnim i ekonomicnim testiranjem. U torn
pogledu, moze se reci da na dostignutom nivou razvoja tehnike ispitivanja na tome
instrumentu, dijagnoza (misljenje) o krivici osumnjicenog, odnosno optuzenog, dobijena
pomocu poligrafa, nije jos dovoljno pouzdana i da zbog toga ne moze biti upotrebljena kao
dokaz u krivicnom postupku.

Posljedice upotrebe nedozvoljenih dokaza


Posto su dokazi pribavljeni na zakonom zabranjen nacin ili krsenjem osnovnih ljudskih prava
i sloboda, te bitnim povredama zakona pravno nevaljani, to se i sudska odluka koja se
temelji na takvim dokazima smatra nevaljanom i ukida se. Za razliku od ostalih slucajeva,
ovdje izvedeni dokaz sam za sebe nije nezakonit. Medutim, on je nezakonit jer je pribavljen
iz izvornog dokaza koji je nastao na nezakonit nacin (plod otrovne vocke, eng. fruit of the
poisonous tree doctrine). Kriterij za ocjenu zakonitosti dokaza je izvorni dokaz.
Znaci, ako je izvorni dokaz nezakonit, izvedeni dokaz je takode nezakonit ako se do njega
doslo iskljucivo na osnovu izvornog nezakonitog dokaza; ako se za izvedeni dokaz saznalo i
iz drugih izvora koji su valjani, dakle zakonitih dokaza, tada samo zbog toga izvedeni dokaz
ne bi trebalo uzeti kao nezakonit dokaz.

Postupak sa dokazima
Postupak sa dokazima, radi utvrdivanja pravno relevantnih cinjenica, oduvijek je bio
predmet regulacije, bilo obicajnog ili zakonskog prava. Postupak sa dokazima sastoji se iz
• nastupanja dokaza,
• izvodenja dokaza
• ocjene dokaza

Nastupanje dokaza
Nastupanje dokaza predstavlja izjavu volje nadleznog organa da odredeni dokaz treba
izvesti u cilju utvrdivanja odredene cinjenice. Odluka da se dokaz izvede nije vremenski
ogranicena, vezivanjem za rokove ili stadijume postupka. U zakonu su odredene faze
postupka u kojima je najpogodnije da se dokaz predlozi i izvede, ali stranka koja namjerno ili
slucajno propusti jednu fazu postupka, moze dokaze izvoditi u sljedecim fazama.
O tome kojim ce se dokaznim sredstvima koristiti, odlucuju slobodno stranke. Za neke
cinjenice odredeno je da se mogu dokazivati samo odredenim dokaznim sredstvima (mora
123
se pravnosnaznom presudom dokazati da su navedena lica oglasena krivim za odnosna
krivicna djela). U drugim slucajevima iz dokazivanja su iskljucena neka dokazna sredstva.
Uloga suda u nastupanju dokaza zavisi od vrste krivicnog postupka. U savremenim krivicnim
postupcima mjesovitog tipa vlada naceln sudske odgovornosti, po kome se sudija, uporedo
sa djelatnoscu stranaka, stara o dokazivanju cinjenica vaznih za postupak. To se razlikuje od
nacela odgovornosti stranaka (gdje stranke snose teret, ne i duznost dokazivanja - onus
probandi), koje postoji BiH, ali i u parnicnom i cisto optuznom krivicnom postupku.
Nacelo sudske odgovornosti je posljedica nacela oficijelnosti i nacela istrazivanja istine, a cilj
mu je utvrdivanje istine o krivicnom djelu i krivcu. Kada je u pitanju sudska odgovornost,
zadatak suda je, prema tome, da sakupi cio cinjenicni materijal o krivicnom slucaju i to po
sluzbenoj duznosti, bez obzira na to da li on tereti optuzenog, a stranke u torn postupku
ucestvuju u onoj mjeri koliko je to za njih korisno i potrebno.
Sa nastupanjem dokaza stoji u vezi i nacelo procesne akvizicije (zajednickog rezultata
procesnih subjekata). Sustina je u tome da je bez znacaja cinjenica od koga je (po sluzbenoj
duznosti suda ili od stranaka) potekao dokaz. Dokaz, unijet u postupak, odvaja se od
subjekta koji ga je unio i smatra se akvizicijom (tekovinom), stecenom za proces i na
raspolaganju je svim procesnim subjektima i moze biti upotrebljen u svacijem interesu
(testes et documenta per productionem fmnt communid). Jedna stranka moze da koristi za
sebe dejstvo radnje izvrsene od druge stranke i dokaz unijet u postupak one ne mogu
povuci ili ga se (obavezno za sud) odreci.

Izvodenje dokaza
Izvodenje dokaza predstavlja koriscenje, na nacin propisan zakonom, dokaznih sredstava,
radi saznavanja cinjenica koje su predmet dokazivanja. Izvodenje dokaza odredeno je
posebno za svako dokazno sredstvo (npr. dokaz svjedocima izvodi se saslusanjem svjedoka
kao dokaznog sredstva). Izvodenje dokaza se, u pravilu, vrsi u vrijeme kada on treba da
bude upotrebljen, zajedno sa drugim elementima potrebnim za odluku suda, ali je moguce i
prije toga (da bi se obezbijedili za proces).
Subjekt kome u postupku pripada izvodenje dokaza zavisi od tipa na kome je postavljen
krivicni postupak. U cisto optuznom postupku dokaze izvode stranke, u prisustvu sudije.
Svjedoka ispituje stranka koja ga je predlozila, a zatim suprotna stranka, a moze biti ispitan i
od branioca optuzenog. Sudija koji odlucuje, u tome ne ucestvuje (moze samo zabraniti
pitanje), jer se smatra da bi uzimanjem aktivne uloge povrijedio svoju nepristrasnost.
Sasvim je suprotna situacija u istraznom postupku, gdje stranke nemaju nikakvog ucesca u
izvodenju dokaza i izvodenje dokaza pripada samo sudu. U mjesovitom postupku dokaze
izvodi sud, ali stranke ne samo da prisustvuju izvodenju dokaza, nego i aktivno ucestvuju u
toj aktivnosti (u istrazi ograniceno, a na glavnom pretresu mnogo sire).
U krivicnom postupku BiH se pravila dokazivanja cinjenica svode na pet nacela:
1) cinjenicnu osnovicu spora (sporne cinjenice - facts in issue) odreduju stranke u postupku
uz izuzetek kada dokaze moze narediti i sudija, odnosno vijece);
2) tuzilac snosi pravnu duznost dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji (burden of proof);
3) cinjenice se na glavnom pretresu mogu utvrditi samo na osnovu izvodenja i ocjene-
dokaza
4) izvodenje dokaza na glavnom pretresu koje se provodi striktno na kontradiktoran nacin,
nadzire sudija, odnosno vijece i oni odlucuju o logickim pitanjima relevantnosti pojedinih
dokaza i pravnim pitanjima njihove dopustivosti;
5) ocjena dokaza, uz neke izuzetke, slobodna je od pravnih pravila koja bi regulisala njihovu
vrijednost. Novo krivicno procesno pravo BiH je prihvatilo nacelo rimskog prava da
dokazivanje pravno relevantnih cinjenica pada na stranku koja ih tvrdi, a ne na onoga ko ih
osporavaj. U tom smislu, tuzilac je pravno duzan dokazati navode svoje optuzbe, dok je
optuzeni osloboden duznosti dokazivanja.

Ocjena dokaza

124
Ocjena dokaza predstavlja posljednju, zavrsnu i najvazniju aktivnost suda kojom se postize
krajnji cilj dokazivanja.
Posto je cilj dokazivanja u krivicnom postupku utvrdivanje cinjenica vaznih za postupak,
svaki izvedeni dokaz mora da se podvrgne ocjeni. Ocjenu o istinitosti ili neistinitosti
cinjenice vrsi sud na glavnom pretresu i izlaze je u razlozima presude. Ocjenu dokaza sud
vrsi i u drugim fazama postupka (odredivanje pritvora. potvrdivanje optuznice, itd), ali u
druge svrhe. Ocjenu dokaza mogu da vrse i stranke:
- tuzilac (prilikom donosenja naredbe o sprovodenju istrage i donosenja odluke o podizanju
optuznice)
- optuzeni (prilikom ulaganja prethodnih prigovora protiv optuznice i si.).
Pri ocjeni dokaza sudija se sluzi logickim (metodom logicke dedukcije ili indukcije) i
tehnickim ispitivanjem (primjenom naucnih i tehnickih metoda kojima se bavi kriminalistika i
druge vanpravne nauke). Logicki i tehnicki metodi ocjene dokaza dopunjavaju se
psiholoskom ocjenom, ako su u pitanju dokazi koji se odnose na iskaze lica, cime se bavi
sudska psihologija. Naravno, najvazniju ulogu u ocjeni dokaza ima iskustvo sudije. Rezultat
ocjene dokaza moze biti jace ili slabije uvjerenje o tome da li odnosna cinjenica (ili cinjenice)
postoji ili ne postoji.
Princip je da se jedna cinjenica dokazuje sa vise dokaznih osnova. Ako vise dokaznih osnova
dokazuje neku cinjenicu na isti nacin, u pitanju je sticaj dokaza. Kolizija dokaza postoji ako
vise dokaza predstavlja istu cinjenicu razlicito. Kada je to moguce, organ pred kojim se
dokazuje trazi provjeru i potvrdu svoga suda u sticaju dokaza. Od pune izvjesnosti o
istinitosti jedne cinjenice do pune neizvjesnosti postoji nekoliko stupnjeva, o kojima se mora
voditi racuna. Sumnja je najnizi stupanj ubjedenja u istinitost neke cinjenice i postoji kada su
razlozi koji govore za i protiv istinitosti jednaki ili su, cak, razlozi protiv jaci od osnova.
Zakon i same osnove sumnje diferencira po intenzitetu i govori o osnovima sumnje i o
osnovanoj sumnji.
Osnovana sumnja (probable cause) je visi stepen sumnje zasnovan na prikupljenim
dokazima koji upucuju na zakljucak da je izvrseno krivicno djelo. Uz osnovanu sumnju, ovaj
zakon koristi pojmove: osnovi sumnje, dovoljno osnova za sumnju i vjerovatnost.
Osnovi sumnje su utvrdene cinjenice i okolnosti koje posredno ukazuju na mogucnost
postojanja krivicnog djela, na odredeno lice kao ucinioca, kao i na blizu ili dalju vezu izmedu
krivicnog djela i ucinioca.Teorija osnovanu sumnju odreduje kao visi stepen sumnje, koji se
bazira na prikupljenim podacima i dokazima i cesto se za ovaj oblik sumnje koriste nazivi
"sasvim dovoljna sumnja", "ozbiljna sumnja" i "razumna sumnja". Postojanje osnova sumnje
ocjenjuju tuzilac, koji nareduje sprovodenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno
krivicno djelo i ovlascena sluzbena lica koja preduzimaju potrebne mjere u slucaju saznanja
za krivicno djelo. O osnovanoj sumnji odlucuje sud (sudija za prethodni postupak kad
odreduje pritvor; sudija za prethodno saslusanje prilikom potvrdivanja optuznice).
Indirektno se osnovana sumnja odnosi na status lica koje ima svojstvo optuzenog, jer da bi
se optuznica podigla, neophodno je da, prema misljenju tuzioca, postoji osnovana sumnja
da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo, a formalno on stice procesno svojstvo optuzenog
kada jedna ili vise tacaka u optuznici bude potvrdena.
Vjerovatnoca se nalazi izmedu izvjesnosti i sumnje i postoji kada sudija nije potpuno uvjeren
u istinitost neke cinjenice koju utvrduje, tj. kada nije dosao do izvjesnosti, ali su ipak razlozi
koji govore za istinitost cinjenice jaci od razloga koji stoje protiv, a zakon izricito dozvoljava
da sud odluci na osnovu takvog nizeg stepena uvjerenja. Npr. pretresanje lica moze se
preduzeti kada je vjerovatno da ce se pretresanjem pronaci predmeti ili tragovi vazni za
krivicni postupak.
Izvjesnost je postizanje takvog stepena uvjerenja u kome svi razlozi govore za istinitost
relevantnih cinjenica, tako da se u njih ne moze posumnjati. Podrazumijeva se da izvjesnost
mora postojati uvijek kada za donosenje odluke u zakonu nije propisan nizi stepen
uvjerenja, a to vazi narocito za donosenje presude. Veca ili manja vjerovatnoca, odnosno
sumnja dokazuje se, po pravilu, u istrazi, pri donosenju privremenih rjesenja.

125
Dokaze cijeni sud na glavnom pretresu (radi donosenja presude) i u toku postupka, u razne
svrhe (kod donosenja rjesenja o pritvoru, potvrdivanja optuznice itd). Sud mora da uzme u
obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazlozenju
presude. Dokaze, naravno, cijene i stranke, sto nije bez znacaja, iako ne obavezuje sud.
Glavni pretres je kontradiktoran uglavnom zbog suceljavanja misljenja stranaka o vrijednosti
dokaza.

Procesna nacela koja se odnose na radnje dokazivanja


Onovna procesna nacela u vezi sa dokazivanjem su:
• nacelo zakonske ocjene dokaza i ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju,
• nacelo istine
• nacelo "in dubio pro reo“

Zakonska ocjena dokaza i ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju


Zakonska ocjena dokaza, karakteristicna za istrazni (inkvizicioni) krivicni postupak, postoji
kada se ocjena izvedenih dokaza i utvrdivanje istinitosti cinjenica koje se njima dokazuju
vrsi po pravilima propisanim u zakonu, u kojima je odredeno koja kolicina i kakvoca dokaza
treba da se stekne da bi se cinjenice koje su predmet dokaza morale, odnosno mogle uzeti
dokazanim. U prakticnoj primjeni zakona i ove ocjene, sudija je bio duzan da se strogo
pridrzava zakona i da dokazima prizna onu vrijednost koja im je bila odredena zakonom, bez
obzira na svoje licno ("intimno") uvjerenje o stvarnoj vrijednosti pojedinih dokaza. Zbog toga
se smatra da je sudija, prema ovoj ocjeni, bio jedna vrsta tehnicara, koji je imao zadatak da
utvrduje i kvantitet i kvalitet dokaza koji se traze za utvrdivanje cinjenica u krivicnoj stvari.
Zakonska ocjena dokaza moze biti pozitivna i negativna.
Prema pozitivnoj teoriji zakonskih dokaza, sud mora uzeti da je odredena odlucna cinjenica
dokazana, prema tome i da je djelo izvrseno i da je optuzeni ucinilac, kada nastupi ona
kolicina i kakvoca dokaza odredena zakonom. I obrnuto, sud mora uzeti da cinjenica nije
dokazana ako zakonom propisanog kvantiteta i kvaliteta dokaza nema, pa ni onda kada bi
njegovo uvjerenje, eventualno, bilo suprotno. To znaci da je, prema ovoj varijanti, sud bio
potpuno vezan zakonom u pogledu utvrdivanja vrijednosti dokaza. U slucaju negativne
teorije zakonskih dokaza, sud nije mogao uzeti da je odredena cinjenica dokazana (dakle, ni
da postoji krivicno djelo ni krivicna odgovornost) ako se ne stekne ona kolicina i kakvoca
dokaza propisana zakonom, ali ako se ta kolicina i kakvoca postigne, sudija je slobodan da
po svom uvjerenju cijeni da li je cinjenica dokazana. U ovom slucaju, sudija ne mora,
protivno svom uvjerenju, da proglasi jednu cinjenicu dokazanom, ali mora, suprotno svom
misljenju, da odluci da cinjenica nije dokazana, ako se dokazi propisani zakonom nisu
ostvarili, uprkos njegovom licnom ubjedenju da su dovoljni. Negativna teorija predstavlja
kombinaciju pozitivne zakonske ocjene dokaza i ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju
sudije, koja je pretpostavka za osudu optuzenog. Zakonska ocjena dokaza vise ne postoji.
Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju postoji kada sudija vrsi ocjenu izvedenih dokaza
o postojanju cinjenica na osnovu sopstvene analize, ne po pravilima utvrdenim u zakonu.
Svoje slobodno uvjerenje o vrijednosti izvedenih dokaza sud formira na osnovu logicke
analize i psiholoske ocjene dokaznog materijala, ne vezan nikakvim zakonskim pravilima o
ocjeni dokaza, jedino sa obavezom da o toj ocjeni polozi racun u obrazlozenju svoje odluke.
Na ovakav nacin, dokazni materijali su, po pravilu, i potpuni i svestrani. Odsustvo vezanosti i
ogranicenosti suda formalnim dokaznim pravilima podrazumijeva da se ne odreduje
vrijednost pojedinog dokaza, niti se bilo kojem od njih daje prvenstvo, vec se ostavlja sudiji
da to ucini po svome uvjerenju.
Slobodna ocjena dokaza je, dakle, ocjena oslobodena pravnih pravila, koja bi a priori
odredivala vrijednost pojedinih dokaza. Izuzetno, trazi se da se odredene okolnosti dokazuju
samo odredenim dokaznim sredstvom (npr. za ponavljanje postupka u korist osudenog
okolnost daje pravnosnazna presuda zasnovana na laznom iskazu svjedoka dokazuje se
126
pravnosnaznom presudom da je svjedok oglasen krivim za krivicno djelo davanja laznog
iskaza). Izuzetak od slobodne ocjene dokaza je i pravilo da se odredena cinjenica ne moze
uzeti kao dokazana ako tome u prilog ne idu odredeni dokazi (npr. obavezne vrste
vjestacenja), kao i posebna pravila o dokazima u slucajevima seksualnih delikata.
Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju znaci slobodnu (ali razumnu i logicnu) ocjenu
dokaznog materijala, a da bi takva bila, ona mora biti obrazlozena. Potreba i obaveza
obrazlaganja odluke treba da iskljuci samovolju suda i omoguci uvid da li se ocjena dokaza
kretala u zakonskim okvirima, te da li su pravilno primijenjeni zakoni logike o pravilnom
misljenju i zakljucivanju. Sud je obavezan da u obrazlozenju odluke navede koje je cinjenice
uzeo za dokazane i zbog cega. Sudija ne moze kao svoje uvjerenje dati bilo kakvo uvjerenje,
vec uvjerenje dovoljno i neprotivrjecno obrazlozeno pravilima logike i dijalektike. Nedostaci,
odredene vrste, u obrazlozenju presude cine apsolutnu povredu odredaba krivicnog.
Predmet ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju je svaki dokaz za sebe i svi zajedno. Svaki
dokaz se cijeni, ali ne izolovano od drugih dokaza. Sud je duzan da savjesno ocijeni svaki
dokaz pojedinacno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede
zakljucak da li je neka cinjenica dokazana. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju vazi
samo za ocjenu vjerodostojnosti i vrijednosti izvedenih dokaza. Sudiju, medutim, obavezuju
odredbe zakona o nastupanju i izvodenju dokaza. Sud moze slobodno da cijeni samo
cinjenice i dokaze koji su izneseni na glavnom pretresu, na kojima zasniva presudu.
Obavezivanje sudije da dokaze sprovede na nacin propisan u zakonu, ne smeta slobodnoj
ocjeni dokaza, vec sluzi obezbjedenju verodostojnosti dokaza i postovanju prava stranaka
pri izvodenju dokaza, a isto tako i ocuvanju reda u postupku i brzini postupka.

Nacelo istine
Cilj da niko nevin ne bude osuden, a da se uciniocu izrekne krivicnopravna sankcija pod
uslovima propisanim u KZBiH i drugim zakonima BiH u kojima su propisana krivicna djela i u
zakonom propisanom postupku iziskuje utvrdivanje niza cinjenica. Cinjenice, na kojima se
zasniva sudska odluka, moraju biti utvrdene istinito, onako kako su se dogodile. Mora se
pronaci pravi krivac i samo on kazniti, odnosno utvrditi puna i prava istina o krivicnom djelu
i krivcu. Zbog toga u krivicnom postupku postoji opravdan zahtjev za dobijanje istine o
cinjenicama u najpotpunijoj mogucoj mjeri. On predstavlja sadrzinu nacela istine.
Nacelo istine propisuje da su sud, tuzilac i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku
duzni da s jednakom paznjom ispituju i utvrduju kako cinjenice koje terete osumnjicenog,
odnosno optuzenog, tako i one koje im idu u korist. Na ovaj nacin, u odnosu na same
cinjenice koje se utvrduju u postupku, ovim zakonskim rjesenjem uvodi se standard
"jednakog obzira" koji vazi u toku cijelog krivicnog postupka.
Istina koja se utvrduje nije apsolutna istina koja bi podrazumiijevala potpunu podudarnost
predstave suda o proslim dogadajima ili o sadasnjem stanju nekog predmeta sa stvarnoscu
tog dogadaja, odnosno stanja i iskljucivala mogucnost suprotnog. Istina u krivicnom
postupku je, istovremeno, i subjektivna, jer ista krivicna stvar ne mora dovesti do iste
odluke raznih sudova. Ona je relativna, jer su i svi elementi koji se koriste za njeno
utvrdivanje relativni (zapazanje, reprodukovanje uocenog ltd.). Ako bi istina u krivicnom
postupku bila apsolutna, za nju bi bio dovoljan samo jedan dokaz, dok relativna istina (za
koju se uvijek daje vise dokaza u istom smislu - sticaj dokaza) ne iskljucuje drugu relativnu
istinu. Relativnost istine postignute u krivicnom postupku potvrduje i cinjenica da se ne
proglasava laznim i ne kaznjava svaka teza suprotna onoj koja je prihvacena kao istinita i
cinjenica da se ogranicava broj visih instanci pred kojima se ispituje krivicna presuda, te da
se razni sudovi ili u raznim vremenima ili na raznim podrucjima zadovoljavaju razlicitim
kvantumom dokaza da bi jednu cinjenicu uzeli dokazanom.
Medu mnogim procesnim instrumentima koji sluze pronalazenju istine, pomenucemo
najvaznije:
1) pravo suda, tuzioca i drugih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku da ocjenjuju
postojanje ili nepostojanje cinjenica nije vezano ni ograniceno posebnim formalnim
dokaznim pravilima. Isto tako, sud je duzan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinacno i u
127
vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakljucak da li je neka
cinjenica dokazana. U ovim odredbama je izrazeno i nacelo slobodne ocjene dokaza
(slobodno sudijsko uvjerenje).
2) na glavnom pretresu se ne izvode samo dokazi koje su predlozile stranke i branilac, vec i
dokazi cije je izvodenje naredio sudija, odnosno vijece. Dakle, sud ima pravo i duznost da
izvodi dokaze ex officio, a ne samo na prijedlog stranaka ili branioca. S tim u vezi, duznost
je sudije, odnosno predsjednika vijeca da se stara za svestrano pretresanje predmeta,
utvrdivanje istine i otklanjanje svega sto odugovlaci postupak, a ne doprinosi razrjesenju
stvari. Uz to, prilikom izvodenja dokaza cije je izvodenje naredio sudija, odnosno vijece, sud
ce ispitati svjedoka, a nakon toga ce dozvoliti strankama i braniocu da postavljaju pitanja.
3) Utvrdivanje istine dolazi do izrazaja i u pravilu da pribavljanje dokaza u krivicnom
postupku nije vezano ni za kakav rok. Dakle, nema prekluzije u pogledu dokaza koje
podnose stranke i branilac. Novi dokazi mogu se iznositi u toku citavog prvostepenog
krivicnog postupka, do zavrsetka glavnog pretresa, u zalbi protiv presude i na pretresu pred
drugostepenim sudom (beneficium novorutn). Novi dokazi od bitnog znacaja mogu se
iznositi nakon pravnosnaznosti presude i u zahtjevu za ponavljanje postupka.
4) Optuzenom i njegovom braniocu se mora omoguciti da iznosenjem dokaza odbrane
pobijaju optuzbu (audiatur et altera pars). Zbog toga je zabranjeno sudenje u odsustvu
optuzenog.
5) u cilju utvrdivanja istine, krivicni sud je ovlascen da rjesava i prejudicijalna (prethodna)
pitanja.
6) dokazi se cijene po slobodnom uvjerenju sudije, a ne po formalnim zakonskim principima.
Slobodno uvjerenje pojacano je, uz neke izuzetke, iskljucenjem presumpcija, fikcija i
prekluzija iz krivicnog postupka.
7) Kad je rijec o tuziocu, obaveza utvrdivanja kako cinjenica koje terete osumnjicenog,
odnosno optuzenog, tako i cinjenica koje im idu u korist je obaveza koju on ima kao drzavni
organ, a ne kao stranka u postupku. Tako, npr., u toku sprovodenja istrage tuzilac moze
preduzeti sve istrazne radnje, ukljucujuci ispitivanje osumnjicenog, saslusanje svjedoka,
narediti vjestacenje, izvrsiti uvidaj i rekonstrukciju dogadaja.Ispitivanje i utvrdivanje
cinjenica in favorem osumnjicenog je tuzioceva moralna i zakonska obaveza, koja postoji u
toku cijelog krivicnog postupka.
8) Obaveza utvrdivanja cinjenica in peius i in favorem osumnjicenog, odnosno optuzenog
lica veze se i uz druge organe koji ucestvuju u krivicnom postupku. U torn smislu, npr.
ovlascena sluzbena lica su duzna, ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo,
prikupljati potrebna obavjestenja i dokaze ne samo na stetu vec i u korist osumnjicenog lica.
Isto tako, uz izvjestaj tuziocu o izvrsenom krivicnom djelu ovlascena sluzbena lica
dostavljaju i sve cinjenice i dokaze koji idu u korist osumnjicenog lica.
9) Ostvarenju istine sluzi i konkretizacija nacela kontradiktornosti, usmenosti, javnosti,
neposrednosti, a indirektno i sva ostala procesna nacela (optuzno nacelo. nacelo oficijelnosti
i legaliteta itd). To, ipak, ne smeta da se, u sasvim izuzetnim slucajevima, od tog nacela
odstupi.
Izvjesna odstupanja od utvrdivanja istine konstituisana su radi zastite individualnih prava
osumnjicenog, odnosno optuzenog i drugih lica i ne umanjuju vrijednost i znacaj tog nacela.
Takva odstupanja predstavljaju, na primjer, pravo na sutnju; nacelo zakonitih dokaza;
obligatorno i fakultativno oslobodenje od duznosti svjedocenja; identitet optuzbe i presude;
zabrana preinacenja presude na gore - zabrana reformatio in peius i slucajevi u kojima se
izvjesne cinjenice materijalnopravnog i procesnopravnog znacaja mogu dokazivati samo
pravnosnaznom presudom, kada god takvo dokazivanje nije pravno nemoguce.

Nacelo in dubio pro reo


Princip in dubio pro reo (u slucaju sumnje, u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog),
svodi se na to da se za cinjenice koje terete optuzenog, ako se ne uspiju dokazati (ne
postigne se potpuna izvjesnost), smatra kao da ne postoje, dakle, kao daje u korist
osumnjicenog, odnosno optuzenog u pogledu njih dokazano protivno. Pravilo nalaze da
128
sudija, kada se u pogledu pitanja da li postoji cinjenica koja ide na stetu osumnjicenog,
odnosno optuzenog nade u neotklonjivoj sumnji, mora uzeti da ona nije utvrdena i obrnuto,
za slucaj sumnje u pogledu cinjenice koja ide u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog,
mora da uzme daje utvrdena. Radi se o pravilu koje je suprotno logici i opstem principu da
cinjenice vazne za presudu moraju biti potpuno utvrdene. Nacelo je jedna od pogodnosti
koja se priznaje osumnjicenom, odnosno optuzenom, da bi se popravila njegova pozicija u
postupku. Skup tih pogodnosti oznacava se kao favor defensionis (prednost odbrane).
Pravilo in dubio pro reo, znaci da se dilema oko postojanja svih cinjenica koje idu u korist
optuzenog (npr. okolnost daje postupao u nuznoj odbrani, okolnost da je nakon izvrsenog
krivicnog djela priskocio u pomoc ostecenom i spasio mu zivot) rjesava tako da se u presudi
utvrduje njihovo postojanje, a dilema u pogledu cinjenica koje idu na stetu optuzenog (npr.
okolnosti koje predstavljaju obiljezja pojedinih krivicnih djela, povrat) rjesava na nacin da se
u presudi uzima njihovo nepostojanje. Rezultati primjene pravila in dubio pro reo bice,
dakle, izricanje presude "u korist" optuzenog, sto u slucaju dileme kod pravno relevantnih
cinjenica predvidenih materijalnim krivicnim pravom ukljucuje ne samo blazu kaznu nego i
oslobadajucu presudu - u onim slucajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti
dilemu oko pitanja da li je optuzeni ucinio krivicno djelo iz optuzbe. Zakon predvida izricanje
oslobadajuce presude "ako nije dokazano da je optuzeni ucinio krivicno djelo za koje se
optuzuje". Dakle, ne samo u slucajevima u kojim uopste nije bilo dokaza za optuzbu, nego i
u takvim u kojima bi ih bilo, ali bi oni bili nedovoljni da sud, na osnovu ocjene na glavnom
pretresu, izvuce zakljucak o postojanju cinjenica iznesenih u optuzbi. U slucaju dileme oko
pravno relevantnih cinjenica propisanih krivicnim procesnim pravom, primjena pravila in
dubio pro reo dovesce na glavnom pretresu do presude kojom se optuzba odbija.
U slucaju da se u pogledu pojedinih pitanja o kojima se glasa glasovi podijele na vise
razlicitih misljenja, tako da nijedno od njih nema vecinu, razdvojiti pitanja i glasanje ce se
ponavljati dok se ne postigne vecina. Ako se na taj nacin ne postigne vecina, odluka ce se
donijeti tako sto ce se glasovi koji su najnepovoljniji za optuzenog pribrojiti glasovima koji su
od ovih manje nepovoljni, sve dok se ne postigne potrebna vecina. Konkretno, vijece je u
sumnji i u slucaju onoga sto je za optuzenog najnepovoljnije i onoga sto je manje
nepovoljno, ali uzima ono sto je za optuzenog manje nepovoljno.
Dakle, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne cinjenice mora se odraziti u korist
optuzenog. Zbog svega navedenog, cinjenice koje su in peius optuzenog moraju se utvrditi
sa sigurnoscu, dakle, sud ne moze sumnjati u njihovo postojanje. U torn smislu,
zakonodavac obavezuje sud da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinacno i u vezi s ostalim
dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakljucak je li neka cinjenica dokazana.
U pogledu sporednih predmeta krivicnog postupka, princip in dubio pro reo se odnosi na
prejudicijalna pitanja, jer sud moze odluciti o tom pitanju po odredbama koje vaze za
dokazivanje u krivicnom postupku. Kada je rijec o imovinskopravnom zahtjevu, ovo pravilo
ne vrijedi, jer se o zahtjevu raspravlja u adhezionom postupku, bez obzira na to sto zahtjev
police iz krivicnog djela. Pravilo in dubio pro reo ne odnosi se ni na ocjenjivanje vec
utvrdenih cinjenica upostupku odmjeravanja kazne gdje se primjenjuju opsta pravila za
odmjeravanje kazne.

Radnje dokazivanja
Radi se o dosadasnjim istraznim radnjama. Pored promjene naziva, izvrsena je i njihova
promjena u sistematici zakona. Osim u ZKPRS, premjestene su iz odjeljka o istrazi u dio koji
se odnosi na opste odredbe. Premjestanje je izvrseno iz razloga sto je ovakvo rjesenje, sa
gledista sistematika zakona, adekvatnije, jer se ove radnje ne odnose samo na istragu vec i
na glavni postupak.
Dokazna sredstva mozemo da svedemo na osam klasicnih:
• pretresanje stana, prostorija i lica;
• privremeno oduzimanje predmeta i imovine
• postupak sa sumnjivim stvarima;
129
• ispitivanje osumnjicenog;
• saslusanje svjedoka;
• uvidaj i rekonstrukcija dogadaja;
• vjestacenje
• isprave
• indicije, kao najvaznije i najcesce koriscene radnje dokazivanja.
Pretresanje stana prostorija i lica i privremeno oduzimanje predmeta i imovine su mjere
prinude prema stvarima (stvarna prinuda), koje imaju za cilj da se uhvati osumnjiceni,
odnosno optuzeni ili da se dode do odredenih predmeta vaznih za postupak, kada se zna
gdje se i kod koga se nalaze.

Pretresanje stana, prostorija i lica

Pojam i vrste
Pretresanje je materijalno istrazivanje nad licima ili stvarima u cilju pronalazenja tragova
krivicnog djela ili predmeta vaznih za krivicni postupak (podrazumijevajuci tu i les) ili u cilju
hvatanja osumnjicenog, odnosno optuzenog. Objekat pretresanja mogu biti lica (pretresanje
lica) ili stan i druge prostorije (pretresanje stana). Pretresanje se moze odnositi na licnost i
stan i druge prostorije osumnjicenog, odnosno optuzenog ili drugih lica, prostorije lica koja
su zbog licnih odnosa sa osumnjicenim, odnosno optuzenim oslobodena duznosti
svjedocenja, kao i na ta lica. Pretresanje se, po pravilu, vrsi u istrazi, ali je moguce i u daljim
fazama postupka, ali je u kriminalistickom smislu najuspiesnije odmah nakon izvrsenog
krivicnog djela.
Pretresanje lica (licni pretres) predstavlja istrazivanje na tijelu ili u tijelu ili na odjeci, obuci
i licnom prtljagu odredenog lica, kada je vjerovatno da je ta lice ucinilo krivicno djelo ili da
ce se pretresanjem pronaci predmet ili tragovi krivicnog djela vazni za krivicni postupak.
Pored ovih slucajeva, pretresanje lica se obavezno vrsi prilikom privodenja i lisenja slobode,
ako postoji sumnja da lice ima pri sebi oruzje ili orude za napad ili ako postoji sumnja da ce
odbaciti, sakriti ili unistiti predmete koje treba od njega oduzeti. Sredstva kojima se vrsi licni
pretres su mnogobrojna i raznovrsna (pregled, ispitivanje tjelesnih supljina, rendgenoskopija
itd). Licni pretres treba razlikovati od pregleda tijela (kao dokaznog sredstva, tj. uvidaja),
koji se odnosi na odredeno utvrdivanje, a ne oduzimanje predmeta koji mogu posluziti kao
dokaz.
Stanom se smatra svaka prostorija ili prostor u kome se boravi ili moze boraviti makar i
privremeno. Ostale prostorije zakon ne odreduje blize, ali pod njima treba podrazumijevati
kako gradevine uz stan (garaze, supe, podrume i si.), tako i objekte koji nisu u vezi sa
stanom (radionice, radnje, kolibe u vinogradu, torove ltd). Pretresanje se moze vrsiti i na
drugim mjestima, koja nisu obuhvacena pojmom stana ill prostorije (dvorista, stogovi sijena,
drva slozena u sumi, vozila i stvari na putu i si.), all pod uslovima koji vaze za vrsenje
uvidaja (bez postavljanja uslova koji vrijede za pretresanje stana i ostalih prostorija). Vozila
spadaju u pokretne stvari (automobili, vagoni, brodovi, vazduhoplovi), osim ako ne
raspolazu posebnim prostorima za boravak ljudi koji se mogu smatrati stambenim
jedinicama (kamp kucice, brodske kabine). Priroda prostora stana (nekretnina ili pokretna
stvar), stvarna prava (vlasnik, samostalni i nesamostalni posjednik), namjena objekta
(stambeni objekt, poslovni prostor, ugostiteljski objekt) i njegove tehnicke karakteristike
(higijensko - tehnicke instalacije) imaju drugorazredno znacenje u odnosu na fakticku svrhu
koriscenja prostora. U slucaju sumnje, valja uzeti da se prostor koristi kao stan. Zakon sadrzi
samo procesne odredbe o pretresanju stana i ulazenju u tudi stan radi pretresanja (ne radi
vrsenja drugih procesnih radnji, npr. uvidaja, vjestacenja, saslusanja nemocnih svjedoka),
ciji je cilj da se obezbijedi ustavni princip o nepovredivosti stana, ali i pravilnost ove
procesne radnje.
Kao radnji dokazivanja pretresanju se pristupa u okviru djelatnosti na otkrivanju krivicnog
djela i njegovog izvrsioca. Isto tako, pretresanje stana, prostorija i lica predstavlja vaznu i u

130
praksi cestu radnju. Ova radnja dokazivanja je, takode, i mjera prinude, jer se njome nastoji
obezbijediti prisustvo izvrsioca krivicnog djela sprovodenju krivicnog postupka (njegovim
lisenjem slobode), pronaci tragovi krivicnog djela i predmeti vazni za krivicni postupak. Zbog
toga se pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i lica moze preduzeti
samo pod tacno odredenim zakonskim uslovima.
Procesnopravne posljedice nezakonitog pretresanja ogledaju se u nistavosti preduzete
radnje, odnosno u nemogucnosti da se tako pribavljeni dokazi koriste u krivicnom postupku
za donosenje odluke. Ukoliko se presuda zasniva na ovakvom dokazu, ucinjena je bitna
povreda odredaba krivicnog postupka. Isto tako, optuzeni moze kao razlog za prethodni
prigovor protiv optuznice istaci nezakonitost pretresanja i tako osporavati zakonitost
pribavljenih dokaza.
U praksi je slozeno pitanje razlikovanja izmedu pregleda prevoznih sredstava, putnika i
prtljaga i pretresanja stana, prostorija i lica. Osnovna razlika je u tome sto su obim i granice
istrazivanja u toku pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga znatno uzi nego kod
pretresanja stana, prostorija i lica. Osim toga, za izvrsenje pregleda nije potrebna sudska
naredba. Pregledom se otkrivaju izvori saznanja ili odredene okolnosti, ali se oni ne utvrduje
kao cinjenice, jer se cinjenice utvrduju kroz druge formalne procesne radnje, kao sto su npr.
pretresanje, uvidaj ili vjestacenje. Drugim rijecima, okolnosti koje su utvrdene pri
poduzimanju pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga mogu posluziti kao
vjerovatnost (ili odredeni stepen sumnje), a sto je odredeno kao zakonski uslov za
pretresanje.

Uslovi za pretresanje
Materijalni uslov za pretresanje razlikuje se s obzirom na to da li se vrsi pretresanje stana
i ostalih prostorija ili lica. On mora uvijek postojati da bi se moglo sprovesti pretresanje.
Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se moze odrediti samo onda ako ima
dovoljno osnova za sumnju da ce se pri pretresanju:
1) pronaci pretpostavljeni izvrsilac krivicnog djela ili njegov saucesnik
2) otkriti tragovi krivicnog djela
3) pronaci predmeti vazni za krivicni postupak.
Kad postoji dovoljno osnova za sumnju, odreduje se prema okolnostima u svakom
pojedinacnom primjeru izvrsenja krivicnog djela. Princip srazmjernosti se, dakle, uvijek
ogleda u legitimnom cilju pretresanja.
Pojam "dovoljno osnova za sumnju" moze se razumjeti kao vjerovatnost o postojanju
cinjenica, odnosno odredeni nivo sumnje koji se nalazi izmedu osnova sumnje (ili razloga za
sumnju) i osnovane sumnje (ili viseg stepena sumnje zasnovanog na prikupljenim dokazima
koji upucuju na zakljucak da je izvrseno krivicno djelo), kao i sumnja, zasnovana na
odredenim dokazima ill saznanjima, koja upucuju na zakljucak da ce pretresanje dati
odredene rezultate, bilo u pogledu izvrsioca i saucesnika, bilo u pogledu dokaza (tragova i
predmeta) potrebnih za krivicni postupak. Dakle, ne moze se poduzeti pretresanje kako bi
se utvrdilo postojanje osnova sumnje ill osnovane sumnje da je izvrseno krivicno djelo.
Sa pretresanjem stana i ostalih prostorija se povezuje i pretresanje pokretnih stvari. Pravna
mogucnost pretresanja pokretnih stvari, obuhvata i pretresanje kompjutera i slicnih uredaja
za automatsku obradu podataka koji su s njima povezani. Korisnici ovih uredaja duzni su, na
zahtjev suda, omoguciti pristup uredajima, predati diskete, trake ili neki drugi oblik na kome
su pohranjeni podaci, kao i pruziti potrebna obavjestenja o tome kako se koriste ili
upotrebljavaju ti uredaji.
Neosnovano odbijanje ove duznosti povlaci procesnu sankciju koja je izjednacena sa
sankcijom za odbijanje predaje predmeta koje treba privremeno oduzeti. Pretresanje
kompjutera i drugih slicnih uredaja za automatsku obradu podataka treba obaviti uz pomoc
strucnog lica, uz obavezu organa krivicnog postupka da posebno vodi racuna o tajnosti
odredenih podataka za koje se saznalo pretresanjem.
Materijalni uslov za pretresanje lica odredenje alternativno kao:
a) vjerovatnoca da je to lice ucinilo krivicno djelo
131
b) vjerovatnoca da ce se pretresanjem pronaci predmeti ili tragovi vazni za krivicni
postupak
Vjerovatnoca ne mora imati obiljezja pouzdanosti u pogledu izvrsenja krivicnog djela,
dovoljno je da postoji sumnja u tom pravcu. Ta radnja se moze preduzeti prema
osumnjicenom i optuzenom, kao i prema svakom drugom lieu koje nije izvrsilac krivicnog
djela, niti njegov saizvrsilac, odnosno saucesnik.
Formalni uslov za pretresanje je naredba suda, koja mora biti pismena i obrazlozena.
Podrazumijeva se da sud mora prethodno utvrditi postojanje zakonskih uslova za
pretresanje. Da bi se moglo preduzeti pretresanje, potreban je zahtjev tuzioca ili zahtjev
ovlascenih sluzbenih lica, koja su za isticanje takvog zahtjeva dobila odobrenje od tuzioca.

Pretresanje bez naredbe


Ovdje se radi o posebnom ovlascenju ovlascenih sluzbenih lica na preduzimanje hitnog
pretresanja u stanu i drugim prostorijama ili pretresanja lica.
Ovlascena sluzbena lica imaju posebno ovlascenje na ulazak u tudi stan i da, po potrebi,
izvrse pretresanje stana ili drugih prostorija, bez sudske naredbe i bez sudskih svjedoka i to
u sljedecim taksativno navedenim slucajevima:
1) ako drzalac stana to zeli;
2) ako neko zove u pomoc;
3) ako je potrebno uhvatiti izvrsioca krivicnog djela koji je zatecen na djelu;
4) radi sigurnosti ljudi i imovine;
5) ako se u stanu ill drugoj prostoriji nalazi lice koja se odlukom suda treba pritvoriti;
6) ako je u pitanju lice koje se mora prinudno dovesti
7) ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi lice koje se tu sklonilo od gonjenja
Prije ulaska u stan ili druge prostorije njihovom drzaocu ce se saopstiti razlog ulazenja bez
sudske naredbe i bez svjedoka. O ulasku u tudi stan ili prostorije, a da pritom nije izvrseno i
pretresanje, izdaje se odmah potvrda u kojoj ce se naznaciti razlog ulazenja bez sudske
naredbe i bez sudskih svjedoka. Ukoliko je izvrseno i pretresanje, mora se sastaviti zapisnik
o pretresanju, odnosno izdati posebna potvrda ako su oduzeti predmeti i isprave koji su u
vezi sa pretresanjem.
Pretresanje lica bez sudske naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka moguce je ako
je ispunjen jedan od zakonom utvrdenih alternativnih uslova:
1) prilikom izvrsavanja naredbe o dovodenju
2) prilikom lisenja slobode
3) ako postoji sumnja da to lice posjeduje vatreno ili hladno oruzje
4) ako postoji sumnja da ce lice sakriti, unistiti ili rijesiti se predmeta koji od njega
trebada se oduzmu kao dokaz u krivicnom postupku
U slucajevima pretresanja bez prisustva svjedoka, trebalo bi tok pretresa fiksirati tehnickim
registracijama, npr. video zapisom ili filmskom kamerom. Duznost je ovlascenih sluzbenih
lica da odmah po izvrsenom pretresanju bez sudske naredbe podnesu izvjestaj tuziocu u
kome ce objasniti i razloge koji su ih sprijecili da prije preduzimanja pretresanja zahtijevaju
izdavanje sudske naredbe. Tuzilac je duzan, po prijemu izvjestaja o preduzetom pretresanju
bez naredbe suda, o tome odmah obavijestiti sudiju za prethodni postupak. Ovim se
podrzava i stav prema kome tuzilac i sud (odnosno sudija za prethodni postupak) moraju biti
upoznati s radnjama koje preduzimaju ovlascena sluzbena lica organa koji ucestvuju u
krivicnom postupku.

Naredba za pretresanje
U odnosu na formu, zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje moze se podnijeti u
pisanom ili usmenom obliku, s tim sto je pravilo da se zahtjev podnosi u pisanom obliku, u
skladu sa zakonskim uslovima.
Zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje ima slijedece obavezne elemente:

132
a) naziv suda, kao i ime i funkciju podnosioca zahtjeva
b) cinjenice koje ukazuju na vjerovatnost da ce se lica, odnosno tragovi i predmeti naci na
oznacenom ili opisanom mjestu ili kod odredenog lica;
c) zahtjev da sud izda naredbu za pretresanje radi pronalazenja lica ili oduzimanja
predmeta.
Tacka a) predstavlja uvodni dio, a tac. b) i c) centralni dio zahtjeva. Iz njih moraju proizilaziti
razlozi za pretresanje, kao i objekat, vrsta i sadrzina pretresanja
Sa zahtjevom za izdavanje naredbe o pretresanju mogu se spojiti i odredeni prijediozi, koji
predstavljaju fakultativne elemente tog zahtjeva:
Prvo, zahtjev da se odstupi od zakonom utvrdenog redovnog vremena pretresanja. U tom
smislu predvidene su okolnosti koje mogu opravdati izvrsavanje naredbe za pretresanje "u
bilo koje vrijeme". Pretresanje "u bilo koje vrijeme" se moze preduzeti zato sto postoji
osnovana sumnja:
• da pretresanje nece moci biti izvrseno u vremenskom periodu od 6 casova ujutro do
21 cas uvece
• da ce se trazeni predmeti skloniti ili unistiti ako se naredba ne izvrsi odmah;
• da ce lice koje se trazi pobjeci ili uciniti drugo krivicno djelo ili ugroziti bezbjednost
ovlascenog sluzbenog lica ili drugog lica ako se naredba ne izvrsi odmah ili u
vremenskom periodu od 21 cas do sest casova
Drugo, zahtjev da se odstupi od pravila da pretresanju prethodi predaja naredbe. U torn
smislu, u zahtjevu sudu se moze predloziti da ovlasceno sluzbeno lice izvrsi naredbu za
pretresanje bez njene prethodne predaje ako postoji osnovana sumnja:
a) da se trazeni predmeti mogu lako i brzo unistiti ako se odmah ne oduzmu
b) da predaja naredbe moze ugroziti bezbjednost ovlascenog sluzbenog lica ili
drugog lica
c) da ce lice koje se trazi uciniti drugo krivicno djelo ili ugroziti bezbjednost
ovlascenog sluzbenog ili drugog lica
Izuzetno je moguc i usmeni zahtjev za izdavanje naredbe, i to kad postoji opasnost od
odlaganja, koja mora biti konkretna. Opasnost od odlaganja treba restriktivno tumaciti i
objektivno cijeniti. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje moze iznijeti tuzilac
ili ovlascena sluzbena lica koja su dobila odobrenje od tuzioca da mogu postaviti pomenuti
zahtjev. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju moze se podnijeti sudiji za
prethodni postupak i telefonom, radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske
komunikacije. Takav zahtjev se, ipak, mora registrovati. Kad je podnesen takav zahtjev,
sudija za prethodni postupak ce dalji tok razgovora zabiljeziti, a u slucaju kada se koristi
zvucni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je duzan dati zapisnik na
prepis, ovjeriti istovjetnost prepisa i predati originalni zapisnik i prepis sudu u roku od 24
sata od izdavanja naredbe. U istom roku ce se predati kopija zapisnika, koja je nastala na
osnovu doslovnog biljezenja razgovora sa podnosiocem zahtjeva.
S obzirom na to da li je izdavanju naredbe za pretresanje prethodio zahtjev za njenim
izdavanjem u pisanoj, odnosno usmenoj formi, moguce su dvije procesne situacije.
Prvo, ako se radilo o zahtjevu u pisanoj formi, a sudija za prethodni postupak ustanovi da je
zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan. Tada ce ovaj sudija odobriti zahtjev i
izdati naredbu za pretresanje.
Drugo, ukoliko je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje podnijet usmeno, a sudija za
prethodni postupak odluci da izda naredbu za pretresanje na osnovu takvog zahtjeva. Tada
ce podnosilac takvog zahtjeva sam sastaviti naredbu i procitace je u cjelini sudiji za
prethodni postupak. Ovo je potrebno kako bi sudija za prethodni postupak sagledao da li
naredba sadrzi sve elemente koje po zakonu mora imati.
Obavezni sadrzaj naredbe za pretresanje koja sadrzi sljedece elemente:
a) naziv suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na
osnovu usmenog zahtjeva i potpis sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu;
b) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to ce se
133
navesti, uz naznacenje imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i
vremena imjesta izdavanja;
c) ime, odjel ili rang ovlascenog lica na koje se naredba odnosi;
d) svrha pretresanja
e) popis lica koje treba pronaci ili opis stvari koje su predmet pretresanja;
f) odredivanje ili opis mjesta, prostorija ili lica koja se traze, s navodenjem adrese
svojine, imena ili slicnog za sigurno utvrdivanje identiteta,
g) uputstvo da se naredba ima izvrsiti izmedu 6 casova i 21 cas ili ovlascenje da se
naredba moze izvrsiti u bilo koje vrijeme ako to sud izricito odredi;
h) ovlascenje izvrsiocu naredbe da moze bez prethodne najave uci u prostorije koje se
imaju pretresti ako to sud izricito odredi;
i) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odlaganja;
j) pouku da osumnjiceni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje moze izvrsiti
i bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti

Izvrsenje naredbe o pretresanju


Postupak pretresanja obuhvata pravila po kojima se vrsi pretresanje, kao i prava i duznosti
ovlascenih sluzbenih lica i pasivnih aktera ove radnje dokazivanja (lica kod kojih se ili koja
se pretresaju). Jedno od tih odnosi se na vrijeme izvrsenja naredbe za pretresanje. Naime,
pretresanju se mora pristupiti, odnosno naredba za pretresanje izvrsiti najkasnije 15 dana
od njenog izdavanja. Ukoliko se naredba ne izvrsi u torn roku, ona se mora ("bez odlaganja")
vratiti sudu. Kao uslov za zakoniti pretres postavlja se pravilo njegovog preduzimanja u
vremenskom periodu od 6 casova ujutro do 21 cas uvece. Odstupanje je dozvoljeno samo
ako je u naredbi za pretresanje izricito dozvoljeno preduzimanje pretresanja "u bilo koje
doba dana i noci." Takode, naredba za pretresanje se moze izvrsiti bilo kojeg dana u
sedmici.
Izvrsenje naredbe o pretresanju je pravo i duznost tuzioca. Medutim, tuzilac moze izvrsenje
naredbe o pretresanju povjeriti ovlascenim sluzbenim licima, iako zakon u nekim svojim
odredbama pominje samo ovlascena sluzbena lica. Nema sumnje da izvrsenje naredbe o
pretresanju od strane ovlascenog sluzbenog lica ne sprecava tuzioca da prisustvuje
pretresanju.
Prije pocetka pretresanja ovlasceno sluzbeno lice mora onome kod koga ce se ili na kome ce
se izvrsiti pretresanje dati obavjestenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu
za pretresanje lieu kod kojeg ce se ili na kojem ce se izvrsiti pretresanje. Takode, prije
pocetka pretresanja mora se lice kod kojeg ce se ili na kojem ce se izvrsiti pretresanje
pouciti da ima pravo obavijestiti branioca o pretresanju i da se pretresanje moze izvrsiti i
bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti. Ako je nakon toga ovlascenom
sluzbenom lieu pristup uskracen, ovlasceno sluzbeno lice moze upotrijebiti silu. Do upotrebe
sile u skladu sa zakonom moglo bi doci u onim situacijama kad se lice cije se pretresanje
treba preduzeti, i pored dobijenog obavjestenja o funkciji ovlascenog sluzbenog lica i
predate naredbe za pretresanje - opire pretresanju.
Pretresanju stana, ostalih prostorija ili lica prisustvuju dva punoljetna gradanina kao
svjedoci. Prisustvo sudskih (solenitetnih) svjedoka je obavezno (osim u slucaju pretresanja
bez naredbe), kako kod pretresanja stana, tako i kod pretresanja drugih prostorija,
pokretnih stvari ili lica. U slucaju naknadnog osporavanja zakonitosti preduzetog
pretresanja, ovi svjedoci ce biti dokazno sredstvo u odnosu na okolnosti i nacin
preduzimanja ove procesne radnje. Organ koji vrsi pretresanje slobodno bira ove svjedoke,
ali oni ne mogu biti iz kruga lica koja su u konkretnom primjeru oslobodena ili iskljucena od
duznosti svjedocenja, niti to mogu biti sluzbena lica tuzilastva ili suda, jer je svojstvo
sudskog svjedoka nespojivo sa navedenim funkcijama. Svjedoci ce se prije pocetka
pretresanja upozoriti:
a) da paze kako se pretresanje vrsi i
b) da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore -

134
ako smatraju da sadrzaj zapisnika nije tacan.
Kako zakon ne predvida nacin obezbjedenja prisustva svjedoka pretresanju stana, ostalih
prostorija i lica, proizilazi da je to zadatak ovlascenih sluzbenih lica koja vrse pretresanje u
konkretnom slucaju.

Posebna pravila za pretresanje


U posebna pravila za pretresanje stana ili drugih prostorija, kojima se odstupa od redovnog
postupka pretresanja, spadaju:
1) Odstupanje od pravila obavjestavanja o funkciji aktivnog aktera pretresanja i razlozima za
pretresanja. Naime, prilikom izvrsavanja naredbe za pretresanje kojom se odreduje
pretresanje stana i drugih prostorija, ovlasceno sluzbeno lice nije duzno obavijestiti "bilo
koga" o svojoj funkciji i razlozima pretresanja, vec moze odmah uci u stan ili druge
prostorije ukoliko postoji neki od alternativno propisanih uslova:
a) ako su stan ili druge prostorije prazne;
b) ako ovlasceno sluzbeno lice opravdano smatra da su ove prostorije prazne;
c) ako je ovlasceno sluzbeno lice naredbom o pretresanju izricito ovlasceno da ude bez
prethodne najava Prva dva razloga su matenjalnog karaktera i svode se na odgovarajucu
procjenu ovlascenog sluzbenog lica, dok je treci razlog cisto formalnog karaktera, jer se
zasniva na postojanju odluke odgovarajuce sadrzine.
2) Pretresanje u prisustvu korisnika stana i drugih prostorija, odnosno drugog lica
odgovarajuceg svojstva, uz dozvoljavanje izuzetka. Radi osiguranja pravilnosti pretresanja
stana i ostalih prostorija, njihov korisnik ce se pozvati da prisustvuje pretresanju, a ako je on
odsutan - pozvace se njegov zastupnik ili neko od odraslih clanova domacinstva ili susjeda.
Odbijanje ovih lica da prisustvuju pretresanju, ne sprecava da se izvrsi pretresarrje. Ukoliko
lice kod kojeg se pretresanje ima izvrsiti nije prisutno, naredba se ostavlja u prostoriji u kojoj
se vrsi pretresanje, a pretresanje se izvrsava i bez njegovog prisutva. Pod korisnikom stana,
odnosno drugih prostorija treba podrazumijevati lice koje ima pravo drzavine na objektima
pretresanja, bilo da se radi o vlasniku, bilo da pravo drzavine ostvaruje po nekom drugom
pravnom osnovu.
3) Pretresanje u sluzbenim prostorijama, kada se poziva njihov starjesina da bude prisutan
tokom pretresanja. Odbijanje odgovornog lica da prisustvuje, ne sprecava da se obavi
pretresanje u sluzbenim prostorijama.
4) Pretresanje advokatske kancelarije. U slucaju pretresanja advokatske kancelarije
primjenjuju se kao lex specialis propisi o advokaturi. U torn smislu, pretresanje arhive i
advokatske kancelarije moze, pod uslovima propisanim zakonom, odrediti nadlezni sud, i to
samo u pogledu spisa i predmeta koji su izricito navedeni u naredbi o pretresanje. Takode, o
pretresanju se mora obavijestiti nadlezna regionalna komora (u FBiH), odnosno zbor
advokata (u RS), a pretresanju se ne moze pristupiti ukoliko mu ne prisustvuje uredno i
blagovremeno obavijesteni ovlasceni predstavnik te komore. Isto tako, prilikom pretresanja
advokatske kancelarije ne smije se povrijediti tajnost isprava i predmeta. Najzad, uzima se
da dokazi pribavljeni suprotno pomenutim odredbama ne mogu biti korisceni u sudskom
postupku protiv advokata i od njih zastupanih stranaka.
5) Pretresanje vojnog objekta. Tada se pismena naredba o pretresanju prethodno dostavlja
vojnim vlastima, koje odreduju najmanje jedno vojno lice koje ce prisustvovati pretresanju.
Pretresanje obavlja lice iz organa vojne policije.
Postoji i posebno pravilo za pretresanja lica. Naime, pretresanje lica obavlja lice istog pola.
Ova obaveza je predvidena bez obzira na to da li se pretresa lice muskog ili zenskog pola.
Pretresanje lica ne dopusta tjelesne preglede. Za njih vaze posebni propisi.

Zapisnik o pretresanju i oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje


Zapisnik o pretresanju stana, prostorija ili lica sastavlja se odmah po obavljenom
pretresanju. Zapisnik potpisuje lice kod kojeg se ili na kojem se vrsi pretresanje i lice cije je
prisustvo obavezno. Ako lice kod kojeg je ili na kojem je izvrseno pretresanje odbije potpisati
zapisnik o pretresanju, to ce se zabiljeziti u zapisniku. U zapisnik ce se unijeti i tacno opisati
135
predmeti i isprave koje se oduzimaju. Prilikom vrsenja pretresanja, oduzece se privremeno
samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja u konkretnom slucaju,
dakle corpora delicti. O privremeno oduzetim predmetima, odnosno ispravama odmah se
izdaje potvrda lieu od kojeg su predmeti i isprave oduzeti.
Prilikom pretresanja stana, ostalih prostorija ili lica mogu se pronaci predmeti koji ukazuju
na drugo krivicno djelo, a nisu u vezi s krivicnim djelom zbog koga je pretresanje naredeno.
Lice koje vrsi pretresanje ovlasceno je da privremeno oduzme i takve predmete i oni ce se
opisati u zapisniku o pretresanju, a o oduzimanju ce se odmah izdati potvrda. Takode, o
privremenom oduzimanju predmeta odmah se obavjestava tuzilac - kako bi ustanovio da li
ima osnova za pokretanje krivicnog postupka. Tim propisom zakonodavac naknadno
uspostavlja pravni osnov za "pretres u istrazi" koji izvorno nije bio odobren i stoga se njegov
obim moze samo restriktivno odrediti: "slucajni nalaz" sluzi kao osnov za novu prijavu za
drugo krivicno djelo, razlicito od onog za koje je odreden pretres, a drzavni organi koji
provode pretres nikad ne smiju tragati za "slucajnim" nalazima. Privremeno oduzeti
predmeti ce se odmah vratiti ako su ispunjeni sljedeci kumulativni uslovi:
• ako tuzilac ocijeni da nema osnova za pokretanje krivicnog postupka
• ne postoje drugi zakonski razlozi za oduzimanje predmeta
Predmeti upotrijebljeni pri pretresanju kompjutera i slicnih uredaja za automatsku obradu
podataka vratice se nakon pretresanja njihovim korisnicima, ako nisu potrebni za daljnje
vodenje krivicnog postupka.
U pogledu zastite licnih podataka, do kojih se doslo pretresanjem, oni se mogu koristiti
samo u svrhe krivicnog postupka. Kad ta svrha prestane, licni podaci se moraju izbrisati, i to
"bez odlaganja". Zastitu licnih podataka ovdje, dakle, naglasavaju uslovi koji su kumulativno
postavljeni:
a) obaveznost njihovog brisanja ("izbrisace se")
b) brisanje bez odlaganja.
Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlasceno
sluzbeno lice ce napisati i potpisati potvrdu ciji su obavezni elementi:
1) navodenje oduzetih predmeta
2) naziv suda koji je izdao naredbu.
Takva potvrda predstavlja formalan dokaz da je sud izdao naredbu za pretresanje (jer je na
osnovu te naredbe izvrseno privremeno oduzimanje predmeta), te specifikuje ovlasceno
sluzbeno lice koje je privremeno oduzelo predmete, kao i predmete koji su oduzeti. Time se
sprecavaju eventualne zloupotrebe prilikom pretresanja i privremenog oduzimanja
predmeta. Potvrda se obavezno urucuje odredenim licima, pri cemu su moguce dvije
situacije.
Prva, ako je predmet privremeno oduzet od odredenog lica, potvrda se mora se uruciti torn
lieu.
Druga, ako je predmet privremeno oduzet iz stana ili prostorije, takva potvrda mora se
uruciti vlasniku, stanaru ili korisniku. O negativnom ishodu pretresanja (ako nisu oduzeti
predmeti i isprave) ne izdaje se potvrda.
Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlasceno sluzbeno lice
mora, bez odlaganja, vratiti sudu naredbu, te predati predmete i spisak oduzetih predmeta.
Daljnje aktivnosti suda vezane su uz kontrolu zakonitosti i pravilnosti pretresanja, kao i
vrsenja nadzora nad privremeno oduzetim predmetima i ispravama. S tim u vezi, nakon
prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud ce zadrzati predmete pod
nadzorom suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnosioca
zahtjeva za izdavanje naredbe ili pod nadzorom ovlascenog izvrsioca naredbe.

Privremeno oduzimanje predmeta i imovine

Pojam i cilj
Figurativno receno, privremeno oduzimanje predmeta i imovine je pritvor prema imovini,
odnosno svojevrsni oblik ogranicavanja prava raspolaganja svojinom. Ova radnja
136
dokazivanja specificna je za istragu, ali je njeno preduzimanje moguce i prije zapocinjanja
istrage, kao hitne istrazne radnje.
Sastoji se u privremenom oduzimanju predmeta:
1) koji se po krivicnom zakonu imaju oduzeti ili
2) mogu posluziti kao dokaz u krivicnom postupku (ovi predmeti se mogu oznacmi kao
corpus delicti).
Ovo je materijalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine koji postoji ako se
alternativno radi o dvije grupe predmeta. Takvi predmeti privremeno ce se oduzeti i na
osnovu sudske odluke ce se obezbijediti njihovo cuvanje. Onaj ko drzi ovakve predmete
duzan je da ih preda po naredbi suda (tzv. edicijska duznost). Zatim se, prema principu
kaskadnosti, lice koje odbije da preda predmete, moze kazniti novcanom kaznom do 50.000
KM, a u slucaju daljeg odbijanja - moze se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do
zavrsetka krivicnog postupka, a najduze 90 dana.
Odluka o izricanju novcane kazne, odnosno zatvaranju lica koje odbija predati predmete je u
formi rjesenja, koje donosi samo sud. Posto je ovaj oblik zatvaranja u sustini vrsta lisenja
slobode, u odnosu na njega postoji mogucnost ulaganja redovnog pravnog lijeka, odnosno
zalbe. Zalba je moguca i u odnosu na novcanu kaznu. Protiv rjesenja o prinudnim mjerama
dopustena je zalba vijecu od trojice sudija.
Zalba protiv rjesenja o zatvaranju ne zadrzava izvrsenje rjesenja, a zalba na rjesenje o
izricanju novcane kazne ima suspenzivno dejstvo.
U odnosu na odredena lica nije moguce primijeniti navedene procesne mjere u slucaju da
odbiju predaju predmeta koje od njih na osnovu sudske naredbe treba oduzeti. To su:
1) osumnjiceni, odnosno optuzeni
2) lica koja su oslobodena duznosti svjedocenja
Ratio legis ovakvog izuzetka je u tome da se postuje pravo osumnjicenog, odnosno
optuzenog na odbranu: ako nisu duzni iznositi bilo kakve dokaze protiv sebe, nemaju ni
obavezu da predaju predmete koji sluze kao dokaz u krivicnom postupku. U odnosu na lica
koja su oslobodena duznosti svjedocenja, njihovo pravo na neizdavanje predmeta izvodi se
iz prava na uskracivanje iskaza u krivicnom postupku. Naime, ako se neko lice ne smije siliti
da samo preda trazeni predmet, dakle, ako to zavisi od njegove volje, onda se takav
predmet ne moze od tog lica ni prinudno oduzeti.
Pravila koja se odnose na duznost lica da preda trazene predmete, kao i mogucnost prinude
u odnosu na njega odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili slicnim uredajima za
automatsku obradu podataka. Pri njihovom pribavljanju, posebno ce se voditi racuna o
propisima koji se odnose na cuvanje tajnosti odredenih podataka. Na ovaj nacin obezbjeduju
se procesne garancije prilikom privremenog oduzimanja kompjuterskih i slicnih podataka.
Privremeno oduzimanje predmeta i imovine odnosi se pojedine pokretne i nepokretne stvari,
koje vrsi nadlezni drzavni organ i to protiv volje lica kod koga se nalaze i bez prethodnog
pozivanja da ih preda, a u cilju obezbjedenja dokaza za krivicni postupak. Privremeno
oduzimanje predmeta i imovine, po pravilu, slijedi pretresanju stana, prostorija i lica.
Jedan oblik privremenog oduzimanja stvari predviden je u sčucaju, ako se prilikom
pretresanja stana, prostorija ili lica nadu predmeti koji nemaju veze sa krivicnim djelom
zbog koga je pretresanje naredeno, ali ukazuju na drugo krivicno djelo. Ti predmeti ce se
opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju ce se odmah izdati potvrda.
Privremeno oduzimanje predmeta i imovine moze se narediti u cilju obezbjedenja kasnijeg
izvrsenja krivicnim zakonom predvidene mjere bezbjednosti trajnog oduzimanja predmeta,
ako ona bude izrecena.
U tom smislu, ova procesna radnja, kao prinudna, ima i vanprocesni cilj (sluzi izvrsenju
druge mjere), pored procesnog cilja (obezbjedenje dokaza u krivicnom postupku; osiguranje
bezbjednosti ljudi i imovine sprecavanjem vrsenja krivicnih djela; doprinos efikasnijem
odvijanju krivicnog postupka i uspjesnijem suzbijanju kriminaliteta. Ako su stvari oduzete iz
procesnog cilja, vracaju se uvijek njihovom drzaocu kada se dokazni postupak zavrsi. Stvari
oduzete iz vanprocesnog cilja vracaju se njihovom drzaocu zavisno od ishoda krivicnog
postupka (stvari se vracaju, bez obzira na to da li je mjera bezbjednosti oduzimanja
137
predmeta izrecena, s tim sto se sa njima, ako je ova mjera izrecena. postupa na nacin
predviden u krivicnom zakonu).
Kao i kad je rijec o pretresanju stana, prostorija i lica, i ova radnja dokazivanja predstavlja
ogranicenje pojedinih osnovnih prava covjeka, predvidenih ustavnim ili medunarodnim
pravom o pravima covjeka (pravo na privatnost i slobodno dopisivanje i pravo na imovinu).
Zbog toga se privremeno oduzimanje predmeta i imovine moze preduzeti samo pod
zakonskim uslovima i u zakonom propisanom postupku.

Formalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine


Formalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine je postojanje sudske odluke u
formi naredbe. Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tuzioca ili na
prijedlog ovlascnog sluzbenog lica koje je dobilo odobrenje od tuzioca. U smislu
funkcionalne nadleznosti, to je sudija za prethodni postupak (do podizanja optuznice), sudija
za prethodno saslusanje (prije pocetka glavnog pretresa) i sudija, odnosno predsjednik
vijeca na glavnom pretresu. Privremeno oduzeti predmeti se pohranjuju i cuvaju u posebnoj
prostoriji suda, a sud moze odrediti da privremeno oduzeti predmeti ostanu pod nadzorom
podnosioca zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje ili pod nadzorom ovlascenog
izvrsioca te naredbe.
Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrzi sljedece obavezne elemenTe:
1) naziv suda;
2) pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta;
3) naznaku predmeta koji podlijezu oduzimanju;
4) ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti;
5) jesto oduzimanja predmeta;
6) rok u kojem se predmeti imaju oduzeti
7) pouku o pravnom lijeku
S obzirom na to da nije decidirano utvrdeno vrijeme u kojem se mora izvrsiti naredba za
privremeno oduzimanje predmeta, smatra se da u trazenju odgovora na postavljeno pitanje
treba slijediti zakonsko rjesenje o roku u kome se mora izvrsiti naredba za pretresanje, tj.
odredbu o izvrsenju te naredbe najkasnije 15 dana od dana njenog izdavanja.
Protiv naredbe o privremenom oduzimanju predmeta zalba nije dopustena. Zalba je
dopustena samo protiv privremenog oduzimanja predmeta.
Privremeno oduzimanje predmeta vrse ovlascena sluzbena lica, i to na osnovu izdate
naredbe. Obaveza je tuzioca da naredi ovlascenom sluzbenom lieu da izvrsi naredbu izdatu
od strane suda. Sud koji je izdao
naredbu ne moze narediti ovlascenom sluzbenom lieu da je izvrsi.
Prilikom oduzimanja predmeta treba da budu ispunjene odredene formalne pretpostavke
koje se odnose na:
a) utvrdivanje mjesta pronalaska predmeta - naznacenje gdje su pronadeni
b) pripremu za identifikaciju predmeta - opisace se, a, po potrebi, i na drugi nacin
osigurati utvrdivanje njihove istovjetnosti;
c) formalno potvrdivanje vlasniku ili drzaocu da su mu predmeti privremeno oduzeti - za
oduzete predmete izdace se potvrda

Postupak privremenog oduzimanja predmeta


Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku ce se popisati
privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrda. Ako popis predmeta i
dokumentacije nije moguc, predmeti i dokumentacija ce se staviti u omot i zapecatiti. Popis
predmeta ili dokumentacije, koji su u zapecacenom omotu, moze se napraviti naknadno.
U odnosu na predmete privremeno oduzete od fizickog, odnosno pravnog lica, postoji
zabrana da se oni mogu:
- prodati,
- pokloniti ili

138
- sa njima na drugi nacin raspolagati
Dakle, privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija ne mijenjaju vlasnika ili posjednika, jer
se oni vracaju cim se utvrdi da njihovo zadrzavanje nije potrebno, a ne postoje razlozi za
njihovo oduzimanje. Zabrana raspolaganja predmetom na drugi nacin ukljucuje zabranu
njegove direktne upotrebe, kao i svih drugih mogucih oblika njegovog koriscenja, poput
davanja u zakup, pozajmljivanja, posluge i si.
U odnosu na privremeno oduzimanje predmeta postoji mogucnost koriscenja posebnog
pravnog lijeka.
Lice od kojeg se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo zalbe. Zalba nema
suspenzivno dejstvo, sto znaci da se, bez obzira na ulozeni pravni lijek, vrsi privremeno
oduzimanje predmeta i dokumentacije. O zalbi odlucuje vanraspravno vijece. Zakonom je
posebno naglaseno pravo tuzioca na izjavljivanje zalbe u slucaju da sud donese odluku o
vracanju privremeno oduzetih predmeta ili dokumentacije. I o ovoj zalbi odlucuje vijece od
trojice sudija.
Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi nacin
osigurava njihovo cuvanje. Pravo uvida u te predmete i dokumentaciju ima tuzilac. U
pogledu osumnjicenog, odnosno optuzenog i njegovog branioca, primjenjuju se odredbe o
pregledu spisa i dokumentacije.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrsi tuzilac. Njegova je
duznost da o tome obavijesti fizicko, odnosno pravno lice od kojeg su predmeti oduzeti,
sudiju za prethodni postupak i branioca. Medutim, odsustvo navedenih lica ne sprecava
tuzioca da izvrsi otvaranje i pregledanje predmeta i dokumentacije. U zapisniku o otvaranju i
pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije naznacice se lica koja su
prisustvovala ovoj radnji, odnosno u slucaju njihove odsutnosti - da su uredno obavijesteni.
Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi racuna da njihov
sadrzaj ne saznaju neovlascena lica.
Predmeti koji su u toku krivicnog postupka privremeno oduzeti moraju se vratiti vlasniku ili
drzaocu kad u toku postupka postane ocigledno:
- da njihovo zadrzavanje nije u skladu sa clanom 65 i
- da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje po clanu 391
O okolnostima koje ukazuju na to da je ocigledno da zadrzavanje predmeta nije u skladu sa
pomenutom zakonskom odredbom odlucuje sud u formi rjesenja, a protiv ovog rjesenja
zalba je dozvoljena.
U slucaju da se predmeti koji su u toku krivicnog postupka privremeno oduzeti ne vrate
vlasniku, odnosno drzaocu prije njegovog zavrsetka, o njima ce se raspraviti u odluci o
krivicnoj stvari.

Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe


Predmeti se mogu oduzeti i ako ne postoji naredba kao formalni uslov. U tom slucaju
dovoljan je samo odgovarajuci materijalni uslov:
- da se radi o predmetima koje po krivicnom zakonu treba oduzeti ili koji mogu posluziti kao
dokaz u krivicnom postupku, kao i
- da postoji opasnost od odlaganja.
Uslov za obavljanje ove procesne radnje - opasnost od odlaganja - po svom sadrzaju mora
biti takav da se ta opasnost moze otkloniti ovom radnjom. Smatra se da opasnost od
odlaganja postoji u slucaju kada lice kod koga se predmet nalazi namjerava da ga unisti,
zamijeni ili prepravi, odnosno kada dode do stvaranja mogucnosti da se kasnije oduzimanje
predmeta ne bi moglo uopste realizovati ili bi bilo skopcano sa znatnim teskocama. Osnovni
kriterijum pri odlucivanju o potrebi hitnog preduzimanja ove radnje dokazivanja je da se
mora raditi o opasnosti da se njenim kasnijim izvodenjem ne bi postigli bitno isti rezultati.
Ukoliko se lice koje se pretresa izricito usprotivi privremenom oduzimanju predmeta, tuzilac
ce u roku od 72 sata od izvrsenog pretresanja podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak
za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta. Zakon ne odreduje rok u kome sudija za

139
prethodni postupak mora donijeti svoju odluku, ali, po prirodi stvari, takvo odlucivanje mora
biti odmah po prijemu zahtjeva od strane tuzioca.
Ako sudija za prethodni postupak odbije zahtjev tuzioca, nastupaju dvije posljedice, i to
jedna koja se odnosi na dokaznu sudbinu predmeta i druga - na obavezu njihovog vracanja.
Tako, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti kao dokaz u krivicnom postupku i rprivremeno
oduzeti predmeti ce se odmah vratiti lieu od kojeg su oduzeti.

Posebni slucajevi privremenog oduzimanja predmeta


Posebni slucajevi privremenog oduzimanja predmeta odnose se na:
• privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki
• privremeno oduzimanje finansijskih sredstava u vezi sa naredbom banci ili drugom
pravnom licu
• privremeno oduzimanje nezakonito stecene imovine
1) Privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki dolazi u obzir samo u dvije
varijante:
a) da su one upucene osumnjicenom, odnosnom optuzenom
b) da ih on odasilje drugim licima, a, uz to, da se pisma, telegrami i druge posiljke nalaze
kod preduzeca i lica koja vrse poslove poste i telekomunikacija.
Pored ovog uslova, za privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki trazi se
postojanje odredenog materijalnog i formalnog uslova.
Materijalni uslov za privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki jeste da
postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom moze ocekivati da ce ove posiljke posluziti kao
dokaz u postupku.
Formalni uslov za privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki jeste
postojanje odgovarajuce odluke u formi naredbe koju primarno izdaje sud i to na prijedlog
tuzioca. Sekundarno, naredbu za privremeno oduzimanje posiljki moze izdati i tuzilac, ako
postoji opasnost od odlaganja, s tim da ova naredba mora bid potvrdena od strane sudije za
prethodni postupak u roku od 72 sata od privremenog oduzimanja posiljki. Tuzilac moze
samo narediti privremeno oduzimanje posiljki, ali ih ne moze i otvarati dok ne dobije
odobrenje od sudije za prethodni postupak. Ukoliko naredba tuzioca ne bude potvrdena,
pisma, telegrami ili druge posiljke koje su privremeno oduzete - ne mogu se koristiti kao
dokaz u krivicnom postupku. Vrijeme zadrzavanja po naredbi tuzioca uracunava se u
vrijeme najduzeg trajanja ove mjere, ali samo pod uslovom da sudija za prethodni postupak
potvrdi naredbu. Naredba o privremenom oduzimanju pisama, telegrama i drugih posiljki
sadrzi sljedece obavezne elemente:
- podatke o osumnjicenom, odnosno optuzenom na kojeg se naredba odnosi
- nacin izvrsenja naredbe,
- vrijerne trajanja mjere;
- podatke o preduzecu koje ce izvrsiti naredenu mjeru
Sobzirom na to da se ovim mjerama i radnjama ogranicava vazno pravo osumnjicenog,
odnosno optuzenog,
trajanje ovih mjera mora biti svedeno na najkrace nuzno vrijeme.Preduzete mjere mogu
trajati najduze tri mjeseca, a iz vaznih razloga sudija za prethodni postupak moze produziti
trajanje ovih mjera za jos tri mjeseca, s tim da ce se preduzete mjere ukinuti cim prestanu
razlozi za njihovo daljnje preduzimanje. "Vazni razlozi" moraju se restriktivno tumaciti i po
svojoj prirodi imaju karakter izuzetnosti, te su u vezi sa interesima obezbjedenja dokaza za
krivicni postupak. Izricito je naglaseno da se mjera zadrzavanja i predaje posiljki ne moze ni
pod kakvim uslovima primjenjivati na pisma, telegrame, i druge posiljke koje osumnjiceni,
odnosno optuzeni i njegov branilac upucuju jedan drugom.
Ukoliko to interesi postupka dopustaju, o preduzetim mjerama privremenog oduzimanja
pisama, telegrama i drugih posiljki obavijestice se osumnjiceni, odnosno optuzeni protiv
koga su primijenjene te mjere.
Organ koji vodi krivicni postupak mora, dakle, utvrditi okolnosti zbog kojih bi primanje ili
odasiljanje posiljki bilo stetno za interese krivicnog postupka (npr. ako bi primanje poste od
140
strane svjedoka, a koju je uputio osumnjiceni, bilo nepozeljno jer se radi o zastrasivanju
svjedoka). lzdate posiljke otvara tuzilac u prisustvu dva svjedoka, a pri otvaranju ce se paziti
da se ne povrijedi pecat, a omoti i adresa ce se sacuvati.
O otvaranju ce se sastaviti zapisnik. Samo izuzetno, ako bi to imalo stetne posljedice za
uspjesno vodenje krivicnog postupka, organ krivicnog postupka (ili tuzilac) moze odluciti da
ne saopsti osumnjicenom, odnosno optuzenom ili lieu kome je posiljka upucena, sadrzinu
zadrzane posiljke. Takode, pod istim uslovima se moze odluciti da im se ne preda zadrzana
posiljka. Ta odluka moze obuhvatiti zadrzanu posiljku u cjelini ili djelimicno. Zatim, u
interesu zastite privatnosti, porodica osumnjicenog, odnosno optuzenog obavjestava se
samo o posiljci koja je upucena, ali ne i o njenoj sadrzini, i to pod uslovom da je osumnjiceni,
odnosno optuzeni odsutan. Najzad, posiljka se mora vratiti posiljaocu ako osumnjiceni,
odnosno optuzeni ne zatrazi njenu predaju.
2) Naredba banci ili drugom pravnom licu. Postupak izdavanja naredbe banci ili drugom
pravnom lieu omogucava dobijanje informacija o finansijskim transakcijama odredenog lica
kada je to potrebno za svrhe krivicnog postupka, te ogranicava pravo vlasnistva nad tim
sredstvima i pravo na vrsenje finansijskih transakcija. Naime, sud moze, na prijedlog
tuzioca, ako postoje osnovi sumnje da je neko lice izvrsilo krivicno djelo koje je povezano s
dobivanjem imovinske koristi - narediti banci ili drugom pravnom lieu koje vrsi finansijsko
poslovanje dostavljanje podataka o bankovnim depozitima i drugim finansijskim
transakcijama i poslovima tog lica, kao i lica za koja se osnovano vjeruje da su ukljucena u
te finansijske transakcije ili poslove osumnjicenog, odnosno optuzenog lica.
Za izdavanje ove mjere traze se odredeni materijalni i formalni uslovi.
Materijalni uslov je postojanje osnova sumnje, i to u odnosu na dvije cinjenice:
1) da je izvrseno krivicno djelo koje je povezano s dobijanjem imovinske koristi i
2) ako bi podaci o bankovnim depozitima i drugim fmansijskim transakcijama i poslovima
tog lica mogli biti dokaz u krivicnom postupku, kao i lica za koja se osnovano vjeruje da su
ukljucena u te transakcije ili poslove osumnjicenog, odnosno optuzenog lica
Formalni uslov se sastoji u odgovarajucoj procesnoj inicijativi u slucaju sumnje da je
ispunjen materijalni uslov. Odluku u formi naredbe donosi sud i to na osnovu obrazlozenog
prijedloga tuzioca koji moze narediti banci ili drugom pravnom lieu koje vrsi finansijsko
poslovanje dostavljanje podataka o finansijskim transakcijama, poslovima i depozitima tog
lica, ali i drugih lica za koja se osnovano vjeruje da su ukljucena u finansijsko poslovanje
osumnjicenog, odnosno optuzenog lica.
U hitnim slucajevima naredbu banci ili drugom pravnom lieu moze odrediti i tuzilac, i to na
osnovu naredbe. O tome ce tuzilac odmah obavijestiti sudiju za prethodni postupak i
istovremeno zapecatiti dobijene podatke, dok sudija za prethodni postupak naredbom ne
potvrdi postupak tuzioca, i to najkasnije u roku od 72 sata od preduzimanja mjera. U slucaju
da sudija za prethodni postupak ne odobri mjere koje je naredio tuzilac, podatke koji su
zapecaceni kod njega tuzilac ce vratiti (bez prethodnog otvaranja).
lako zakon o tome ne govori, tuzilac bi morao ove podatke vratiti bez odlaganja, dakle,
odmah po saznanju za odluku sudije za prethodni postupak.
Pored izdavanja naredbe banci ili drugom pravnom lieu, tuzilac moze sudiji za prethodni
postupak predloziti i odredivanje posebnih istraznih radnji. Time se zeli intenzivirati
postupak utvrdivanja i pronalazenja nezakonito pribavljene imovine, kao i prikupljanje
dokaza o tom.
Kada su u pitanju finansijske transakcije, sud ima mogucnost da djeluje i preventivno.
Naime, sud moze rjesenjem narediti pravnom ili fizickom lieu da privremeno obustavi
izvrsenje finansijske transakcije za koju
postoji sumnja (alternativno):
• da predstavlja krivicno djelo,
• da je namijenjena izvrsenju krivicnog ajela,
• da sluzi prikrivanju krivicnog djela ili
• prikrivanju dobiti ostvarene krivicnim djelom

141
Sprecavanje kriminalnih aktivnosti treba da omoguci i ovlascenje suda da finansijska
sredstva namijenjena za finansijske transakcije, kao i gotovinski iznos novca domace i
strane valute, privremeno oduzme, i to prema odredbama o privremenom oduzimanju
predmeta, i pohrani na poseban racun, te cuva do zavrsetka krivicnog postupka, odnosno
dok se ne steknu uslovi za njihovo vracanje. U ovoj aktivnosti organa krivicnog postupka
moguce su, prema tome, sljedece operacije:
• privremeno oduzimanje,
• deponovanje na poseban racun i
• cuvanje privremeno oduzetih sredstava
Ove radnje cesto se oznacavaju kao preventivne mjere koje se odnose na obezbjedenje
imovine koja je rezultat kriminalnih aktivnosti.
Pravo zalbe na rjesenje suda o privremenoj obustavi sumnjivih transakcija, odnosno o
privremenom oduzimanju finansijskih sredstava i novca namijenjenog navedenim
finansijskim transakcijama imaju tuzilac, vlasnik finansijskih sredstava ili gotovinskog novca
domace i strane valute, osumnjiceni, odnosno optuzeni, kao i pravno ili fizicko lice koje po
naredbi suda treba postupiti.
3) Privremeno oduzimanje nezakonito stecene imovine. I za privremeno oduzimanje
nezakonito stecene imovine traze se odredeni materijalni i formalni uslovi.
Materijalni uslov jeste da se radi o imovini koja se ima oduzeti po krivicnom zakonu, kao i da
se takvom mjerom sprecava koriscenje, otudenje ili raspolaganje torn imovinom.
Formalni uslov jeste prijedlog tuzioca koji se podnosi sudu. Mjera se moze izreci u toku
cijelog krivicnog postupka i doprinosi njegovom efikasnijem vodenju
Ovlasceno sluzbeno lice moze, kada postoji opasnost od odlaganja, privremeno oduzeti
nezakonito stecenu imovinu, zaplijeniti je ili preduzeti druge neophodne privremene mjere
kako bi se sprijecilo bilo kakvo koriscenje, otudenje ili raspolaganje torn imovinom. O
preduzetim mjerama ovlasceno sluzbeno lice mora odmah obavijestiti tuzioca, a te mjere
moraju biti odobrene od strane suda u roku od 72 sata od preduzimanja mjera. Smisao ove
odredbe je u tome da je sud obavezan da u roku od 72 sata donese svoju odluku, ali ne
mora odobriti preduzete radnje. U slucaju da sud uskrati odobrenje, preduzete mjere ce se
obustaviti, a oduzeti predmeti i imovina ce biti odmah vraceni lieu od kojeg su oduzeti.

Postupak sa sumnjivim stvarima


Sumnjive stvari, u gradanskopravnom smislu i po stavu zakonodavca, jesu tude stvari koje
se nadu kod osumnjicenog, odnosno optuzenog, a njihov vlasnik je nepoznat. Nalazenje
stvari za koju se ne zna cija je moze se desiti tokom radnje dokazivanja pretresanja stana,
prostorija i lica, odnosno privremenog oduzimanja predmeta ili van toga. Stvar koja je
pronadena moze, ali ne mora biti u vezi s krivicnim djelom za koje se vodi krivicni postupak.
Uslov je da je njen vlasnik nepoznat.
Nade li se kod osumnjicenog, odnosno optuzenog tuda stvar, a da se ne zna cija je, organ
koji vodi postupak opisace tu stvar i opis objaviti na oglasnoj tabli opstine na cijem podrucju
osumnjiceni, odnosno optuzeni ima prebivaliste i na cijem je podrucju krivicno djelo
ucinjeno. U oglasu ce se pozvati vlasnik da se javi organu koji vodi postupak u roku od jedne
godine od dana objavljivanja oglasa, jer ce se inace stvar prodati, a novae dobijen prodajom
postati prihod budzeta. Ako se poslije oglasa pojavi vlasnik stvari i uz njegovu pomoc se
dode do podataka da je osumnjiceni, odnosno optuzeni do predmeta dosao krivicnim
djelom, nema smetnje da se protiv osumnjicenog, odnosno optuzenog pokrene postupak i
za to djelo - ako nije nastupila zastarjelost. Ako se radi o stvarima vece vrijednosti,
objavljivanje se moze izvrsiti i putem dnevnog lista. Pri odlucivanju o tome da li ce se
objavljivanje izvrsiti u dnevnom listu treba imati u vidu ne samo trzisnu vrijednost
predmeta, vec i kakvu korist, s obzirom na karakter, on ima za vlasnika. Vecu vrijednost
treba ocjenjivati saglasno kriterijima predvidenim u materijalnom krivicnom zakonodavstvu.
Medutim, ako je stvar podlozna kvarenju ili je njeno cuvanje vezano sa znatnim troskovima,
ona ce se prodati po odredbama koje vaze za izvrsni postupak, a novac predati na cuvanje u

142
sudski depozit. Na isti nacin postupa se i kada nadena stvar pripada odbjeglom ili
nepoznatom uciniocu krivicnog djela.
Kada se u roku od jedne godine niko ne javi za stvari ili za novae dobijen od prodaje stvari,
donijece se rjesenje da stvar postaje drzavna svejina, odnosno da se novac unese u budzet.
Rjesenje kojim stvar postaje svojina BiH (odnosno FBiH, RS ili BDBiH) donosi organ koji vodi
postupak u kojem je stvar pronadena, odnosno oduzeta. Rjesenje treba istaci na oglasnoj
tabli suda, jer je vlasnik nepoznat. Vlasnik
ima pravo da u parnici trazi povracaj stvari ili novca dobijenog od prodaje stvari, i to do
isteka roka zastarjelosti potrazivanja, koji tece od dana objavljivanja oglasa.

Ispitivanje osumnjicenog

Pojam, pravna priroda i vrste iskaza osumnjicenog


Iskaz osumnjicenog je izjava koju on daje u tom svojstvu o krivicnom djelu koje mu se
stavlja na teret i drugim pitanjima krivicne stvari koja je predmet sudenja. Iskaz
osumnjicenog je, prije svega, sredstvo odbrane osumnjicenog, ali moze da posluzi i kao
dokazno sredstvo (koje se uzima u obzir prilikom utvrdivanja cinjenica. Vaznost ispitivanja
osumnjicenog proizlazi i iz cinjenice da se na tu radnju neposredno ili posredno odnosi vise
odredaba Ustava BiH, kao i najvazniji izvori medunarodnog prava o ljudskim pravima
(MPGPP i EKLJP).
Iskaz osumnjicenog koristi se kao vazno sredstvo ne samo zbog toga sto u nekim
slucajevima nikakvih drugih dokaza nema, vec i zbog toga sto moze korisno posluziti za
provjeru vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza. Krivicni postupak se ne moze odreci
upotrebe iskaza osumnjicenog kao dokaznog sredstva, jer je osumnjicenom, kao
neposrednom ucesniku dogadaja o kome se sudi, po pravilu, najbolje poznato da li je i kako
djelo izvrseno. Drzava bi se mogla odreci iskaza osumnjicenog kao dokaznog sredstva u
krivicnom postupku jedino ako bi tuzilac uvijek ili uglavnom raspolagao sa dovoljno drugih
dokaza, pomocu kojih bi se sa sigurnoscu mogle utvrditi cinjenice koje se u krivicnom
postupku utvrduju. U tom slucaju, osumnjiceni bi u krivicnom postupku imao polozaj
isljucivo procesnog subjekta. Iskaz osumnjicenog moze biti dokazno sredstvo i kada ne
sadrzi priznanje, jer se elementi dokaza obezbjeduju iz svih dijelova njegovog iskaza koji se
odnose na cinjenice koje su predmet dokaza. Sve dokazne elemente iskaza osumnjicenog
tuzilac je obavezan da provjerava drugim dokaznim sredstvima.
U nasem krivicnom postupku osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze u krivicnoj stvari u
kojoj odgovara imati svojstvo svjedoka, cak ni onda kada treba da pruzi obavjestenja o
cinjenicama koje se odnose na treca lica. Jedno lice moze biti saslusano kao svjedok samo
ako u toj krivicnoj stvari nema svojstvo osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Poseban znacaj ima priznanje (confessio) koje osumnjiceni moze dati u svom iskazu.
Priznanje predstavlja izjavu kojom osumnjiceni tereti sebe za izvrsenje krivicnog djela,
odnosno djelimicno ili potpuno prihvata navode optuzbe kojima se oznacava kao ucinilac.
Priznanje je jedan od najspornijih dokaza u krivicnom postupku, prema kome u sudskoj
praksi i nauci postoji dosta predrasuda i ekstremnih tumacenja. Na jednoj strani, priznanje
se nekada precjenjivalo, smatralo se idealnim dokazom, kraljicom dokaza (regina
probationum) i svi napori su bili usmjereni ka njegovom dobijanju, sto se smatralo ciljem
dokazivanja. Na drugoj strani, usljed sudskih zabluda koje su uslovljene neistinitim
priznanjima, ono se potpuno omalovazavalo. Kao i obicno, istina je negdje na sredini.
Priznanje postoji ako osumnjiceni u cjelini ili djelimicno prihvata optuzbu. Priznanje
osumnjicenog, shvaceno u uzem smislu, jeste potvrdivanje osumnjicenog da je ucinio
krivicno djelo. Priznanje u sirem smislu je svaka izjava osumnjicenog da je istinita neka
vazna cinjenica koja se tice njegove krivice, a za njega je nepovoljna. Priznanje
osumnjicenog mora biti izricito. Znaci da nema precutnog priznanja. Priznanje, dalje, moze
biti:
a) vansudsko i sudsko, prema tome da li je dobijeno pred sudom u krivicnom postupku ili
van postupka; pred tuziocem, policijom ili nekim sluzbenim ili privatnim licern. I jedno i
143
drugo priznanje ima dokaznu vrijednost koja se cijeni po slobodnom uvjerenju, a razlika je
samo u tome sto je dokazivanje vansudskim priznanjem slozenije.
b) Prosto i kvalifikovano. Prosto priznanje postoji kada osumnjiceni priznaje ono za sto se
optuzuje, bez ikakvih ogranicenja. Kvalifikovano priznanje postoji kada osumnjiceni,
priznajuci izvrsenje djela, istice u isto vrijeme okolnosti koje iskljucuju krivicno djelo ili
krivicnu odgovornost ili je bar umanjuju
c) Potpuno i nepotpuno (djelimicno), prema tome da li osumnjiceni priznaje sve navode iz
tuzbe koji mu se stavljaju na teret ili samo neke, a druge odbija
d) Sudskim priznanjem u uzem smislu smatra se priznanje dato pred sudijom, odnosno
sudecim vijecem na glavnom pretresu, a sudskim priznanjem u sirem smislu - priznanje dato
pred nekim drugim organom krivicnog postupka. Sudsko priznanje u sirem smislu je slozeno
na isti nacin kao i vansudsko priznanjej
e) Dobrovoljno i neizbjezno priznanje, prema tome da li se osumnjiceni slobodno odlucuje da
prizna ili to cini pod uticajem vec otkrivenih cinjenica i okolnosti.

Problemi u vezi s ispitom osumnjicenog


Slozena pitanja ispita osumnjicenog proizilaze, prije svega, iz cinjenice da on najbolje zna
cinjenice o djelu koje mu se stavlja na teret, ali i da osumnjiceni ima interes da ne govori
istinu, ako je to za njega nepovoljno. To je problem (kako ga neki nazivaju) "osumnjicenog
kao aktivnog dokaznog sredstva", gdje osumnjiceni aktivnim ucescem, davanjem iskaza (u
prvom redu priznanja), omogucava saznavanje istine, pri cemu se javlja pitanje da li na
danasnjem stepenu drustvenog razvoja treba koristiti saradnju osumnjicenog, na koji je
nacin koristiti, koji se metodi mogu primijeniti da bi se osumnjiceni privolio na tu saradnju i
kojim je sredstvima dopusteno savladivanje otpora toj saradnji (npr. predocavanje
materijalnih dokaza, ukazivanje na protivrjecnosti, pozivanje na savjest i cast, drzanje u
neizvjesnosti o prikupljenim dokazima). Rjesenje tog problema u inkvizitorskom postupku
postizalo se primjenom prinude prema osumnjicenom radi iznudivanja priznanja (na
indirektan nacin - zakletvom ili direktno - fizickim mucenjem, torturom). Mucenje je u to
vrijeme bilo u krivicnom postupku pravno normirani nacin "istrazivanja istine" ili "nacin
izmamljivanja istine" (modus eruendae veritas, modus eliciendae veritas). Osumnjiceni je
mogao biti osuden samo na osnovu sopstvenog priznanja, sto u velikom broju slucajeva nije
odrazavalo pravo stanje stvari. Osumnjiceni koji bi torturu izdrzao, oslobadao se, sto se
desavalo izuzetno rijetko.
Savremeni mjesoviti postupak iskljucuje prinudu nad osumnjicenim radi dobijanja priznanja i
istinitog iskaza, uz prestanak njegove pravne obaveze davanja iskaza. Osumnjicenom je
prepusteno da slobodno odluci da li ce dati iskaz, a ako to odluci, slobodan je u ocjeni da li
ce govoriti istinu. Potreba za istinitim iskazom, odnosno priznanjem osumnjicenog sada je
manja kod cinjenice da je prihvacena ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju sudije.
Osumnjiceni koji se odluci na davanje iskaza nije obavezan na davanje istinitog iskaza, niti
na polaganje zakletve na iskaz. Iz postavke da osumnjiceni koji iskazuje nije duzan govoriti
istinu, pogresno je zakljuciti da on ima "pravo da laze“. Posto je sud obavezan da utvrdi
istinu o cinjenicama na kojima ce zasnovati svoju odluku, niko ne moze imati pravo da ga
svojim laznim iskazom dovodi u zabludu. Ako se od osumnjicenog, iz poznatih nam humanih
razloga, ne zahtijeva da govori istinu i da prizna ako je kriv, to jos ne znaci da mu se time
daje "pravo na laz". Njegova laz se u krivicnom postupku samo tolerise. Osumnjiceni koji je
odbio da odgovara, moze kasnije - naknadno dati iskaz ili vec dati iskaz mijenjati, bez ikakve
stete za sebe. Ako njegov iskaz sadrzi priznanje, moze ga poreci.
Osumnjiceni ne odgovara za lazni iskaz ako je jedini nedostatak tog iskaza da se on ne slaze
sa stvarnim stanjem stvari. On odgovara, medutim, za lazan iskaz koji sadrzi obiljezja nekog
krivicnog djela. Krivicna djela koja bi osumnjiceni mogao da ucini svojim laznim iskazom
jesu, uglavnom, razni vidovi krivicnog djela laznog prijavljivanja i jos neka.

Forma i sadrzina ispita osumnjicenog

144
Osnovna pravila izvodenja radnje ispitivanja osumnjicenog uredena su zakonom. Odredeno
je se da osumnjiceni vec na prvom ispitivanju:
a) mora biti obavijesten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega;
b) zatim mu se mora omoguciti da se izjasni o svim cinjenicama i dokazima koji ga terete i
c) da iznese sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Osumnjiceni nije duzan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Tim se
pravom osumnjiceni, odnosno optuzeni moze posluziti tokom cijelog postupka.
Takode je propisana zabrana iznudivanja priznanja osumnjicenog, odnosno optuzenog ill bilo
koje druge izjave od njega ill drugog lica koje ucestvuje u krivicnom postupku. Zakon izricito
odreduje u kojim slucajevima nepravilnosti pri ispitivanju osumnjicenog, odnosno optuzenog
imaju za posljedicu nevaljan dokaz na kojem se ne smije temeljiti sudska odluka.
Ostale odredbe imaju znacenje posebnih pravila. Osim navedenih, na ispitivanje
osumnjicenog, odnosno optuzenog odnose se neke druge procesne odredbe, kao sto su
propisi o upotrebi jezika i prevodenju, o pomoci neukom lieu, pravu na branioca, pozivanju,
pravu na citanju zapisnika, tehnickom snimanju radnje i dr.
Zabranjeno je preduzimanje sile, prijetnje, prevare, narkotika ili davanje drugih sredstava
koja uticu na volju osumnjicenog, odnosno optuzenog pri davanju iskaza.
Ispitivanje osumnjicenog u istrazi vrsi tuzilac. Ispit je moguc u svako doba, danju i nocu i u
sve dane.
Ciljevi ispitivanja osumnjicenog su predocavanje okrivljenja i pruzanje mogucnosti za
odbranu, kao i razjasnjavanje subjektivnih i objektivnih okolnosti krivicnog djela, kako bi se
mogli potvrditi ili odbaciti osnovi sumnje protiv njega. Ukoliko tuzilac vise zna o
osumnjicenom, utoliko ce biti u stanju da lakse i uspjesnije sprovede ispitivanje. Optimalno
je, ako je moguce, da se prije ispitivanja osumnjicenog saslusaju svjedoci. Kada ima vise
osumnjicenih, potrebno je pravilno odrediti redosljed njihovog ispitivanja, s ciljem da se
iskazi prethodno saslusanih iskoriste pri saslusanju ostalih. Kad se osumnjiceni prvi put
ispituje, pitace se za:
1) osnovne identifikacione podatke (ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime
roditelja, djevojacko porodicno ime majke)
2) gdje je roden, gdje stanuje, za dan, mjesec i godinu rodenja,
3) koje je narodnosti i ciji je drzavljanin
4) jedinstveni maticni broj gradana drzavljanina BiH,
5) osnovne mikrosocijalne podatke (cime se zanima, kakve su mu porodicne prilike, je li
pismen, kakve je skole zavrsio),
6) podatke o vojnoj sluzbi (da li je, gdje i kad sluzio vojsku, odnosno ima li cin rezervnog
vojnog starjesine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadleznog za poslove
odbrane, da li je odlikovan),
7) kakvog je imovnog stanja,
8) eventualni recidivizam (da je li, kad i zasto osudivan, je li i kad je izrecenu kaznu izdrzao),
9) eventualni procesni koneksitet (da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivicno
djelo),
10) ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik
Odgovori na opsta pitanja uzimaju se samo prilikom prvog ispitivanja. Na kasnijim ispitima
uzima se samo ime i prezime, a u pogledu ostalog, poziva se na zapisnik sa ranijeg
ispitivanja. Tuzilac u okviru opstih pitanja ne uzima druge podatke, ali moze u toku samog
ispita traziti i druge cinjenice koje imaju veze sa licnoscu osumnjicenog, koje smatra vaznim
za krivicnu stvar. Tuzilac je duzan da provjeri tacnost odgovora osumnjicenog na opsta
pitanja, ako na tim odgovorima namjerava da zasnuje koju postavku optuzbe.
Osumnjiceni ce se pouciti da je duzan odazvati se pozivu i odmah saopstiti svaku promjenu
adrese ili namjeru da promijeni boraviste, a upozorice se i na posljedice koje ce snositi ako
po tome ne postupi.
On slobodno moze da mijenja adrese (mjesta stanovanja u mjestu boravista), ali ako
namjerava da promijeni boraviste, on o toj namjeri mora prethodno da obavijesti tuzioca.
Saopstavanje o namjeri ne znaci istovremeno i pravo tuzioca da zabrani osumnjicenom
145
promjenu boravista, jer je on i u tome slobodan, ali je nuzno da tuzilac zna gdje je boraviste
osumnjicenog.
Na pocetku ispitivanja osumnjicenom ce se saopstiti za koje krivicno djelo se tereti i osnove
sumnje protiv njega, a poucice se i o sljedecim pravima:
a) Da nije duzan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. lako nisu
izricito predvideni, pravo na sutnju i pravo da se ne svjedoci protiv sebe spadaju u
opstepriznate medunarodne standarde, koji su u srzi pravicnog postupka. Njihova svrha,
izmedu ostalog, jeste da zastite optuzenog od nepravilne prinude od strane vlasti i na taj
nacin doprinesu da se izbjegnu greske u dijeljenju pravde.
Pravo da se ne svjedoci protiv sebe posebno podrazumijeva da bi optuzba u krivicnom
postupku trebalo da dokaze svoje tvrdnje protiv optuzenog, bez upotrebe dokaza koji su
pribavljeni upotrebom sile ili prinude da bi se slomila volja optuzenog. U ovom smislu, ovo
pravo je tijesno vezano za pretpostavku nevinosti.
Pravo na sutnju nije, medutim, apsolutno i Evropski sud za ljudska prava prihvata zakljucke
izvedene iz sutnje. S druge strane, EKLJP ne sprecava policiju da uzima otiske prstiju, uzorke
DNK, urina i krvi, cak koristeci i prinudu.
b) Da maze uzeti branioca po svom izboru koji moze biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i
da ima pravo na branioca bez naknade u slucajevima predvidenim zakonom. Ova odredba
ima nacelno znacenje za odbranu kao funkciju u krivicnom postupku u koju ulaze procesne
radnje preduzete s ciljem da se utvrde cinjenice u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog,
primijene zakonski i drugi propisi koji su povoljniji za osumnjicenog, odnosno optuzenog i
postigne najpovoljnija odluka za njega. Zakon polazi od koncepcije ogranicenog slobodnog
izbora branioca, koji mora biti advokat.
c) Da se maze izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve cinjenice i dokaze koji
mu idu u korist. Osumnjicenom se mora omoguciti da se: 1
1) izjasni o svim cinjenicama i dokazima koje ga terete
2) iznese sve cinjenice i dokaze koje mu sluze za odbranu
To je sredisnja faza ispitivanja osumnjicenog.
d) Da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu
idu u korist, osim ako je rijec o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u
opasnost cilj istrage. Pravo na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta je u
toku istrage vezano za cinjenicu da su oni u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Odredba je usmjerena ka obezbjedenju prava odbrane. Rijec je, prije svega, o pristupu spisu
predmeta, sto je jedna od najvaznijih pretpostavki dobre odbrane.
e) Da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se
koristi prilikom ispitivanja. Jezik postupka se utvrduje na osnovu jasnog i izricitog izjasnjenja
osumnjicenog na kome jeziku hoce da se vodi postupak. Osumnjicenom se mora ukazati da
jednom utvrden jezik postupka ne moze da se mijenja do pravnosnaznosti okoncanja
postupka. Posto se osumnjiceni jasno i odredeno opredijeli za jezik postupka, mora se
donijeti rjesenje kojim se utvrduje jezik postupka. Rjesenje se ne donosi posebno, vec se
unosi u zapisnik o ispitivanju, uz potpis osumnjicenog.
Pravo na besplatnu pomoc prevodioca primjenjuje se ne samo na usmene izjave date na
rocistu nego i na spise slucaja i prethodni postupak koje osumnjiceni mora biti u mogucnosti
da razumije ili koje treba prevesti na jezik suda - da bi se obezbijedilo pravicno sudenje. U
svjetlu potrebe da pravo to garantovano bude prakticno i efikasno, obaveza nadleznih vlasti
nije ogranicena samo na odredivanje prevodioca, nego, ako im se na to ukaze paznja, ona
moze obuhvatati i izvjestan stepen naknadne kontrole kvaliteta prevoda koji je obezbijeden.
U slucajevima kada je prevod neophodan (pisani, a ne usmeni), treba osigurati prevod
proceduralnih dokumenata.
Osumnjiceni se moze dobrovoljno odreci tih prava, ali njegovo ispitivanje ne moze zapoceti
ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabiljezi pismeno i dok ne bude potpisana
od strane osumnjicenog. Pored toga, osumnjiceni se ni pod kojim okolnostima ne moze
odreci prava na prisustvo branioca ako je njegova odbrana obavezna. U slucaju fakultativne
odbrane osumnjiceni se moze odreci branioca za prvo ispitivanje, ali to odricanje mora biti
146
dobrovoljno, jasno i izricito unijeto u zapisnik o ispitivanju osumnjicenog i ovjereno njegovim
potpisom. Ako odricanje ne ispunjava sve navedene uslove, onda se na takvom iskazu ne
moze zasnivati sudska odluka. U slucajevima obavezne odbrane, ni eventualno odricanje
osumnjicenog od prisustva branioca prvom ispitivanju nema pravnog dejstva, a ispit
osumnjicenog bez prisustva branioca je nistav.
Zakonom se posebno regulisu situacije koje se odnose na dva slucaja odricanja
osumnjicenog od prava koja mu pripadaju tokom ispitivanja. U prvom slucaju radi se o
odricanju od branioca, a u drugom odricanju od prava da ne odgovara na postavljena
pitanja. U slucaju da se osumnjiceni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi zelju
da ga uzme, ispitivanje ce se odmah prekinuti i ponovo ce se nastaviti kada osumnjiceni
dobije branioca ili mu se branilac postavi ili ako osumnjiceni izrazi zelju da nastavi da
odgovara na pitanja.
Ako se osumnjiceni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora
mu se i u torn slucaju omoguciti da se izjasni o svim cinjenicama i dokazima koji mu idu u
korist.
Sankcija je u tome sto se na iskazu osumnjicenog tada ne moze zasnivati nijedna sudska
odluka. Ako bi se presuda zasnivala na iskazu osumnjicenog koji je pribavljen nekom
povredom iz stava 6, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Posto
je u pitanju nacelno apsolutna povreda, to bi povlacilo ukidanje presude i ne postoji
mogucnost konvalidacije (ukoliko se ocijeni da bi i bez tog ili tih iskaza bila donijeta ista
presuda).

Registrovanje iskaza osumnjicenog


Registrovanje iskaza osumnjicenog predstavlja njegovo biljezenje koje, s jedne strane,
odrazava tok i rezultat procesne radnje ispitivanja osumnjicenog, a, s druge strane, sluzi kao
izvor podataka o onome sto je u vezi sa krivicnim dogadajem lice opazalo ili cinilo i pred
tuziocem o tome saopstilo. Registrovanje je moguce u dva oblika: obavezno (u formi
zapisnika) i po pravilu (snimanjem na audio Hi video traku).
O svakom ispitivanju osumnjicenog sacinjava se zapisnik u koji se unose bitni dijelovi iskaza.
Posto se bitni dijelovi iskaza osumnjicenog unose doslovno u zapisnik, onda je to pravi
izvorni iskaz osumnjicenog, bez preoblikovanja i on, sa stanovista izvornosti, ima posebnu
vrijednos. Treba doslovno unijeti sva saopstenja u pogledu dokaznih cinjenica. Nakon sto je
zapisnik sacinjen, osumnjicenom ce se procitati zapisnik i predati njegova kopija.
Klasicni, pisani zapisnik je, u nacelu, nedovoljan. Zato je zakon utvrdio obavezu da se
ispitivanje osumnjicenog u pravilu snima na audio ili video traku. Da bi audio ili video traka
ispitivanja osumnjicenog bila dokaz u krivicnom postupku, moraju biti ispostovana sva
pravila utvrdena kao:
a) da je osumnjiceni obavijesten na jeziku koji govori i razumije da se ispitivanje snima
na audio ili video traku;
b) u slucaju prekida ispitivanja, razlog i vrijeme prekida ce se naznaciti u snimku, kao i
vrijeme nastavljanja i zakljucenja ispitivanja;
c) na kraju ispitivanja osumnjiceni ce dobiti mogucnost da pojasni sve sto je rekao i da
doda sve sto zeli;
d) zapis s trake ce se prepisati nakon zavrsetka ispitivanja, a kopija prepisa urucice se
osumnjicenom zajedno s kopijom snimljene trake ili, ako je koriscena aparatura za
istovremeno pravljenje veceg broja snimaka, urucice mu se jedna od originalno
snimljenih traka;
e) posto se napravi kopija originalne trake u svrhu prepisa, originalno snimljena traka ili
jedna od originalno snimljenih traka ce se zapecatiti u prisustvu osumnjicenog, s
ovjerom potpisa organa krivicnog postupka i osumnjicenog
U suprotnom ce se raditi o nezakonitom dokazu, odnosno o apsolutno bitnoj povredi
odredaba krivicnog postupka, koja dovodi do ukidanja presude.

Ocjena iskaza osumnjicenog


147
Iskazu osumnjicenog, posebno kada sadrzi priznanje, i u teoriji i u praksi pridavan je razlicit
znacaj. Stavovi su se kretali od bezuslovne dokazne vrijednosti priznanja (conffesio est
regina probationem) do odricanja svake njegove dokazne vrijednosti. U nasem zakonu,
prema ovom pitanju zauzet je sljedeci stav:
Iskaz osumnjicenog, i kada sadrzi priznanje, cijeni se kao i svaki drugi dokaz. Za tu ocjenu,
kao i uopste ocjenu bilo kojeg dokaza u krivicnom postupku, nema pravnih razlika.
Iskaz osumnjicenog moze biti pun dokaz ill nemati nikakve dokazne vrijednosti, tako da sud,
s obzirom na cjelokupan dokazni materijal, moze osloboditi optuzenog koji je priznao, a
osuditi optuzenog koji nije priznao. U praksi se najcesce ne vjeruje odricanju, a vjeruje
priznanju, zato sto se polazi od cinjenice da niko normalan nece iskazivati na svoju stetu.
Priznanja data dobrovoljno mogu biti i pogresna i lazna. Pogresna priznanja nastaju iz
zablude o okolnostima slucaja ili zbog halucinacija, dok su uzroci laznih priznanja
mnogobrojni - profesionalni optuzenici (za nagradu), maloljetnici da bi spasili od
odgovornosti roditelje i obrnuto itd.
Ako je priznanje optuzenog na glavnom pretresu potpuno i u skladu s ranije izvedemm
dokazima, u dokaznom postupku izvesce se samo oni dokazi koji se odnose na odluku o
krivicnopravnoj sankciji.
Ovo zakonsko rjesenje prihvata ublazenu obavezu sudije, odnosno predsjednika vijeca u
pogledu utvrdivanja istine, jer napusta princip potpunog utvrdivanja istine na glavnom
pretresu. Naravno, priznanje optuzenog mora biti u skladu sa ranije izvedenim dokazima
(najcesce se radi o dokazima optuzbe). Trazi se podudarnost priznanja optuzenog i optuzbe
u bitnim elementima. Dakle, u slucaju priznanja optuzenog, glavni pretres, odnosno dokazni
postupak se reducira samo na izvodenje dokaza koji se odnose na odluku o krivicnopravnoj
sankciji i oslobada sud i tuzioca da izvode druge dokaze. Time se doprinosi i efikasnosti
postupka, odnosno usteduje se na vremenu. Od priznanja krivnje, sporazuma o priznanju
krivnje i kaznenog naloga novi model priznanja optuzenog na glavnom pretresu razlikuje se
po tome sto kod priznanja dokazni postupak nije u potpunosti izostavljen. U slucaju
priznanja najcesce se nece izvoditi dokazi odbrane, niti dokazi cije bi izvodenje mogao
narediti sudija, odnosno vijece, kao ni dokazi koji se odnose na repliku i dupliku stranaki.
Naime, priznanje se daje odmah nakon izvodenja dokaza optuzbe, da bi se uopste mogla
primijeniti pomenuta zakonska odredba koja je kumulativnog karaktera (potpuno priznanje
na glavnom pretresu i saglasnost sa prije izvedenim dokazima). Ipak, priznanje optuzenog
na glavnom pretresu je fakultativan nacin racionalizacije krivicnog postupka, koji je uslovljen
procesnim ponasanjem optuzenog i pozitivnom ocjenom suda u pogledu uskladenosti
priznanja s prije izvedenim dokazima.

Saslusanje svjedoka

Pojam svjedoka i svjedockog iskaza


Svjedocki iskaz je izjava lica koje nije glavni procesni subjekt, data sudiji u toku postupka o
culnom opazanju neke cinjenice iz proslosti koja ima znacaja za konkretan predmet
krivicnog postupka, u cilju dokazivanja te cinjenice. Cinjenice se mogu odnositi kako na
izvrsenje krivicnog djela, tako i na licnost ucinioca i druge vazne okolnosti. Svjedok je lice
koje u postupku, na poziv suda, daje takav iskaz. Saslusanje svjedoka je slozena radnja koja
pretpostavlja poznavanje ne samo procesnih odredaba koje regulisu ovu materiju nego i
kriminalisticke taktike i psihologije.
Predmet svjedockog iskaza su culna opazanja neke cinjenice iz proslosti, vazne za krivicni
postupak. Iskaz svjedoka (izjava) daje se, po pravilu, u usmenoj formi. Sama obavjestenja
mogu da poticu iz neposrednog (vlastitog) opazanja ili iz posrednog saznanja. Saznanje
svjedoka o cinjenici koja je predmet dokaza ne mora da bude neposredno. Svjedok moze da
sazna cinjenicu i posredno preko drugog lica (svjedocenje po cuvenju), u kom slucaju on
navodi izvor saznanja. Moze se svjedociti i o onome sto se prica i govori. Svjedocenje se
odnosi na cinjenice iz proslosti, a sadasnje cinjenice sud utvrduje neposredno uvidajem, a

148
ako je za to potrebna odredena strucna sprema - vjestacenjem. Iskaz svjedoka ne obuhvata
njegovo misljenje, stavove i zakljucke o predmetu svjedocenja.
Iskaz svjedoka treba da bude dat u toku postupka, i to tuziocu, odnosno sudu. Saopstenja
data drugim organima (ovlascenim sluzbenim licima, organima drzavne uprave ili drugim
drzavnim organima), makar uzeta i u formi zapisnika, nisu iskazi svjedoka u smislu krivicnog
postupka. Ovlascena sluzbena lica mogu radi izvrsenja svojih zadataka traziti potrebna
obavjestenja od gradana i pozivati gradane, ali ih ne mogu saslusavati kao svjedoke, jer
krivicni postupak u kome to svojstvo sticu jos nije zapocet. Svjedokom se postaje tek posto
je iskaz dat tuziocu, odnosno sudu.
Svjedok nije procesni subjekt i, po pravilu, nezainteresovan je za ishod postupka.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze u isto vrijeme biti i svjedok u procesu u kome se
javlja kao osumnjiceni, odnosno optuzeni, ni na sopstveno trazenje, ni na inicijativu protivne
stranke ili suda, ni pod zakletvom ni bez zakletve. Zbog toga, osumnjiceni, odnosno
optuzeni, za razliku od svjedoka, nema obavezu da daje iskaz i da govori istinu.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze biti svjedok ni u stvari ostalih saoptuzenih koji
jednovremeno odgovaraju s njim kao saizvrsioci ili saucesnici u istom djelu, jer bi to
otezavalo njegovu odbranu i moglo dovesti do laznog svjedocenja.
Sa ulogom svjedoka ne slaze se ni uloga drugih procesnih subjekata, pored osumnjicenog,
odnosno optuzenog (tuzioca i sudije). Isto vrijedi i za zapisnicara i tumaca. Nije moguce, ni
pravno ni tehnicki, da sudija bude svjedok u krivicnoj stvari koju sudi. Ako se dogodi da na
glavnom pretresu sudija koji sudi mora biti saslusan kao svjedok, vrsi se zamjena sudije i
tada pretres pocinje iznova. Kada je u pitanju tuzilac, zamjena je moguca, bez stete za sam
postupak, na samom glavnom pretresu.

Prava i duznosti svjedoka i sankcije za neizvrsavanje duznosti

Prava svjedoka
Svjedok ima pravo na naknadu putnih troskova i na naknadu za izgubljenu zaradu
(danguba). Ne pripada mu nikakva nagrada za svjedocenje. lako to zakon izricito ne
propisuje, on ima pravo na tretman dostojan covjeka i postovanje ljudske licnosti.
Takode, ima pravo na zastitu od vrijedanja, prijetnji i napada. Tom pravu odgovara
odgovarajuca duznost sudije, odnosno predsjednika vijeca koji ce upozoriti ili novcano
kazniti ucesnika u postupku ili bilo koje drugo lice koja vrijeda, prijeti ili dovodi u opasnost
bezbjednost svjedoka pred sudom. U slucaju novcanog kaznjavanja, primjenjuje i udaljenje
iz sudnice.
Ako se radi o ozbiljnoj prijetnji svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce obavijestiti
tuzioca - radi preduzimanja krivicnog gonjenja, o cemu se donosi odluka u svakom
konkretnom slucaju. Isto tako, na prijedlog stranke ili branioca, sudija, odnosno predsjednik
vijeca naredice policijskim organima preduzimanje mjera neophodnih za zastitu svjedoka.
Ove mjere imaju za cilj potpunu zastitu svjedoka za vrijeme njegovog boravka u sudu prije
davanja iskaza, za vrijeme davanja iskaza u sudnici i poslije svjedocenja - radi bezbjednog
napustanja suda. Posebne mjere zastite svjedoka predvidene su zakonom o zastiti svjedoka
pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka.

Duznosti svjedoka
Svjedocenje je opsta duznost svih lica, domacih i stranih drzavljana, koja borave na teritoriji
BiH, ukoliko zakonom nisu oslobodena te obaveze. Obaveza se odnosi na sva lica, bez
obzira na polozaj, funkciju, obrazovanje, inteligenciju, uzrast i bez obzira na to da li je u
pitanju civilno ili vojno lice itd., a sve zbog toga sto je svjedocka funkcija u pravilu
nezamjenjiva i predstavlja opstu gradansktj duznost.
Zakon ne postavlja bilo kakve uslove u pogledu psihickog ili fizickog stanja licnosti svjedoka.
Granica starosti prakticno se nalazi na liniji mogucnosti zdravog rasudivanja i sposobnosti

149
iskazivanja. Obavezi svjedocenja podlijezu i lica koja uzivaju imunitet, jer ih ovaj imunitet ne
oslobada od te duznosti.
Svjedok ima obavezu svjedocenja prema tuziocu, odnosno sudu, a duznost svjedocenja
nastupa po odluci tuzioca, odnosno, suda.
Svjedocenje obuhvata obavezu svjedoka da se odazove na poziv, zatim da obavijesti o
krivicnom djelu, uciniocu i drugim vaznim okolnostima i da, ukoliko su za to ispunjeni uslovi
- promisorno polozi zakletvu, odnosno da izjavu.

Obaveza odazivanja pozivu


Poziv za svjedocenje dostavlja tuzilac, odnosno sud. Svjedok je duzan da se odazove pozivu
tuzioca, odnosno suda i da licno dode pred tuzioca, odnosno sud koji ga poziva. Odazivanje
pozivu tuzioca, odnosno suda je duznost svakog lica koje se poziva kao svjedok, pa i onog
kojeg zakon izricito iskljucuje ili oslobada od opste duznosti svjedocenja. Ako se radi o
saslusanju svjedoka prilikom sudskog obezbjedenja dokaza ili na glavnom pretresu, poziv
svjedoku dostavlja sud. Kada je u pitanju maloljetno lice koje nije navrsilo 16 godina zivota,
poziv za saslusanje kao svjedoku dostavlja mu se preko roditelja ili zakonskog zastupnika,
osim ako to nije moguce zbog potrebe da se hitno postupa ili zbog drugih okolnosti.
Ovakvo odstupanje u pogledu redovnog (posrednog) nacina dostavljanja treba vrlo
restriktivno primjenjivati i to samo onda kada je to neophodno potrebno. Osim prijema
poziva, roditelji, odnosno zakonski zastupnici nemaju druge obaveze.
Kao svjedoci pozivaju se lica za koja je vjerovatno da ce moci dati obavjestenja o krivicnom
djelu, uciniocu i o drugim vaznim okolnostima, o cemu odlucuje organ koji vodi postupak.
Duznost odazivanja pozivu postoji pod pretpostavkom da je dolazak pred tuzioca, odnosno
sud moguc. Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teskih tjelesnih mana ne mogu odazvati
pozivu, mogu se saslusati u svom stanu, bolnici ili na drugom mjestu.

Obaveza davanja iskaza


Lice pozvano kao svjedok duzno je dati iskaz, ako u zakonu nije drukcije odredeno, i dati ga
istinito. U svom iskazu svjedok mora da izlozi sve sto mu je o predmetu poznato, tj. da nista
sto zna o toj stvari ne precuti, a zatim ce mu se postavljati pitanja radi provjeravanja,
dopune i razjasnjenja. Svjedoku se postavljaju pitanja ad personam i ad rem. Svjedok ce se
uvijek pitati otkud mu je poznato ono o cemu svjedoci.
Svjedok je ispunio svoju obavezu davanja iskaza i onda kada izjavi da o onome o cemu se
pita ne zna nista. Obaveza davanja iskaza obuhvata i obavezu suocenja sa drugim
svjedokom ili osumnjicenim, odnosno optuzenim i obavezu prepoznavanja lica i stvari.

Obaveza polaganja zakletve, odnosno davanja izjave


U zakonu je zakletva svjedoka, odnosno davanje izjave predvideno samo kao mogucnost
(sud moze zahtijevati od svjedoka da prije svjedocenja polozi zakletvu, odnosno da izjavu),
koju sud koristi kada smatra da ce se na taj nacin dobiti istinitiji iskaz. Kada sud odluci da
zakletvi, odnosno izjavi ima mjesta, svjedok je duzan da je polozi, ali nije predvidena
posebna sankcija za njeno odbijanje.
Zakletva, odnosno izjava se izuzetno moze dati i prije glavnog pretresa, i to samo ako
postoji bojazan da svjedok zbog bolesti ili zbog drugih razloga nece moci doci na glavni
pretresu.
lako je u zakonu postavljena kao obavezna i promisorna, zakletva, odnosno izjava je u
nekim slucajevima iskljucena zakonom. Ne smiju se zaklinjati, odnosno davati izjavu lica
koja nisu punoljetna u casu saslusanja, ni lica za koja je dokazano ili za koja postoji
osnovana sumnja da su izvrsila krivicno djelo ili ucestvovala u krivicnom djelu zbog koga se
saslusavaju ili zbog dusevnog stanja ne mogu da shvate znacaj zakletve, odnosno izjave. Za
maloljetnika je zakletva, odnosno izjava iskljucena zbog nemogucnosti da shvati znacaj
zakletve, odnosno izjave, kao i zbog cinjenice da bi to na njega moglo stetno uticati.

150
Sankcije za nevrsenje svjedockih duznosti
Prema svjedoku koji, bez opravdanog razloga, ne ispunjava svoje duznosti, primjenjuju se
mjere ciji je cilj da se on prinudi da uredno i blagovremeno pristupa procesnim radnjama.
Ako se svjedok ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, sud moze izreci novcanu
kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovodenje. Obje sankcije su fakultativne, a mogu se
odrediti alternativno ili zbirno. Novcana kazna se ne mora izreci, a umjesto privodenja,
nedosavsem svjedoku se moze poslati novi poziv.
Osim toga, svjedok je duzan da naknadi troskove svog dovodenja, odlaganja istrazne radnje
ili glavnog pretresa i druge troskove postupka koje je prouzrokovao svojom krivicom.
Rjesenje o novcanom kaznjavanju svjedoka i naredbu o njegovom privodenju u toku istrage
donosi sudija za prethodni postupak. Izuzetno, naredbu moze izdati i tuzilac ukoliko uredno
pozvani svjedok ne dode, a svoj izostanak ne opravda, s tim da ovu naredbu mora odobriti
sudija za prethodni postupak u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. Na glavnom pretresu
rjesenje o kaznjavanju svjedoka i naredbu o njegovom privodenju donosi sudija, odnosno
predsjednik vijeca. Naredbu za dovodenje svjedoka izvrsava sudska policija.
Predvidena je mogucnost novcanog kaznjavanja do 30.000 KM svjedoka koji odbije da
svjedoci. Za takvo novcano kaznjavanje potrebno je da su ispunjeni sljedeci uslovi:
1) da ne postoji neki zakonski osnov zbog koje svjedok moze odbiti svjedocenje,
2) da je svjedok upozoren na posljedice neopravdanog odbijanja da svjedoci i
3) da je tuzilac stavio prijedlog za novcano kaznjavanje svjedoka.
O zalbi protiv rjesenja kojim je izrecena novcana kazna odlucuje uvijek vijece.
Ne smatra se da odbija svjedocenje onaj koji izjavljuje da o predmetu saslusanja ne zna
nista.
Sankcije za odbijanje svjedocenja ne dolaze u obzir ni kada svjedok odbija iskaz, s pozivom
zakonski osnov da se neko ne moze saslusati kao svjedok ili na oslobodenje od duznosti
svjedocenja.

Nesposobnost za svjedocenje i odbijanje svjedocenja


U pozitivnim pravima neka lica se smatraju nesposobnim da budu svjedoci u krivicnom
postupku, tako da od njih ne mogu biti uzimani svjedocki iskazi ni onda kada oni zele da ih
daju. Ta ustanova procesnog prava naziva se iskljucenjem svjedoka zbog nesposobnosti. Na
drugoj strani, nekim kategorijama lica priznaje se pravo da odbiju svjedocenje. Pored toga,
moguce je pravo svjedoka da ne odgovora na pojedina pitanja.

Iskljucenje svjedoka zbog nesposobnosti


Posto je prihvaceno nacelo ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju suda, pravilo je da svako
sposoban u krivicnom postupku moze biti svjedok.
U nekim slucajevima, medutim, krivicno procesno pravo iskljucuje neka lica od svjedocenja,
a to se zasniva na nesposobnosti odredenih lica da vrse svjedocku duznost u bilo kom
procesu (apsolutno nesposobni svjedoci) ili na nesposobnosti da se kao svjedoci pojave u
pojedinom krivicnom predmetu (relativno nesposobni svjedoci).
Apsolutna nesposobnost svjedoka moze se zasnivati na njihovim nedostacima (fizickim,
dusevnim ili moralnim), kojih ne smije biti da bi svjedok mogao zapaziti cinjenice i izloziti ih
organu koji ga saslusava, odnosno da bi se njegovom iskazu mogla pokloniti
vjerodostojnost.
Relativna nesposobnost svjedoka (konkretno iskljucenje svjedoka) zasniva se na cinjenici da
se iskaz jednog lica, apstraktno sposobnog da bude svjedok u jednoj krivicnoj stvari,
pokazuje u konkretnom slucaju stetan za opste interese, ili je istupanje takvog lica kao
svjedoka inkompatibilno sa funkcijom koju ono vrsi u odnosnom procesu.
Slucajevi apsolutne nesopsobnosti svjedoka propisuju se zakonom, a relativna nesposobnost
se podrazumijeva ili je izricito predvidena u zakonu

Apsolutna nesposobnost za svjedocenje

151
Zakon ne iskljucuje lica nijedne kategorije kao apsolutno nesposobna da budu svjedoci.
Svjedok moze biti svako lice, bez obzira na uzrast, dusevno stanje, fizicke nedostatke ltd,
kao sto su djeca, dusevno oboljela lica, starci, gluvi, gluvonijemi, pijani i si. Sud moze odbiti
da saslusa ovakva lica kao svjedoke, ali ne po osnovu zakonske zabrane njihovog
saslusavanja kao svjedoka, vec zbog cinjenice da se kao svjedoci saslusavaju samo ona lica
za koja je vjerovatno da ce biti u stanju da pruze u postupku korisne podatke o predmetu
sudenja. S obzirom na to da se radi o faktickom pitanju, tuzilac, odnosno sud ga u svakom
konkretnom slucaju rjesava posebno. Tuzilac, odnosno sud ce, naravno, bez obzira na to sto
formalno iskljucenje u zakonu ne postoji, odbiti saslusanje kao svjedoka lica za koja je
potpuno izvjesno da, s obzirom na stanje u kome se nalaze, ne mogu pruziti korisne
podatke, ili je njihovo saslusanje, polazeci od tog stanja, nemoguce.

Relativna nesposobnost svjedoka


U ovom slucaju radi se o licima apsolutno sposobnim za svjedocenje, ali koja ne mogu biti
saslusana u konkretnom krivicnom postupku, iako bi mogla dati korisna obavjestenja o
krivicnom djelu, uciniocu i drugim relevantnim okolnostima slucaja. Relativno nesposobni
svjedoci se, prema tome, ne mogu pojaviti kao svjedoci u konkretnom postupku, ali mogu u
svim ostalim postupcima. Tu dolaze lica za koja se podrazumijeva da su relativno
nesposobna kao svjedoci i lica koja su izricito zakonom iskljucena kao svjedoci.
Lica koja se podrazumijevaju iskljucenim kao svjedoci. Iako ne postoji izricita
zakonska odredba, podrazumijeva se da su iskljucena kao svjedoci lica koja u konkretnom
postupku imaju neku drugu procesnu funkciju. Ovo iskljucenje ima osnov u razlozima
neslaganja (inkompatibiliteta) funkcije svjedoka i funkcije (polozaja) koju to lice ima u
odredenom procesu.
Funkcija procesnih subjekata (sudije, tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog) u
odredenoj krivicnoj stvari nespojiva je sa funkcijom svjedoka u istoj krivicnoj stvari, a to vazi
i za zapisnicara i tumaca, odnosno i za vjestaka.
Sudija ne moze vrsiti sudijske duznosti i rnora biti izuzet ako je u istom krivicnom predmetu
saslusan kao svjedok. To vazi i za tuzioca i lica koja su na osnovu zakona ovlascena da ga
zastupaju u postupku, zapisnicare, tumace i strucna lica. Ako sudija i tuzilac imaju saznanja
vazna za postupak, mogu biti svjedoci samo ako prestanu vrsiti ulogu sudije, odnosno
tuzioca, kada na njihovo mjesto dolaze druga lica, a oni se saslusavaju. Na glavnom
pretresu to pitanje se rjesava zamjenom sudije, s tim sto pretres pocinje od pocetka. Kada je
u pitanju tuzilac, njegova zamjena se moze (bez steta za tok postupka) izvrsiti na samom
glavnom pretresu.
Lica po zakonu izricito iskljucena kao svjedoci. Ta lica su:
a) lica koja bi svojim iskazom povrijedila duznost cuvanja drzavne, vojne ili sluzbene
tajne, dok ih nadlezni organ ne oslobodi te duznosti;
b) branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog u pogledu cinjenica koje su mu postale
poznate u svojstvu branioca;
c) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo duznost cuvanja profesionalne tajne (vjerski
sluzbenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zastite izvora informacija, advokat,
biljeznik, Ijekar, babica i dr.), osim ako je oslobodeno te duznosti posebnim propisom
ili izjavom lica u ciju je korist ustanovljeno cuvanje tajne;
d) maloljetno lice koje s obzirom na uzrast i dusevnu razvijenost nije sposobno shvatiti
znacaj prava da ne mora svjedociti
Ovakva lica ne mogu se saslusavati ni kada sama pristanu da svjedoce, niti ona sama mogu
svjedociti ako to tuzilac, odnosno sud od njih trazi. Na njihovim iskazima ne moze se
zasnivati sudska odluka.
Medutim, i lica koja se ne mogu saslusati kao svjedoci moraju se odazvati pozivu.
Jedan od osnova iskljucenja od duznosti svjedocenja jeste duznost cuvanja drzavne tajne,
vojne tajne ili sluzbene tajne. Ukoliko je neizvjesno da li se radi o drzavnoj, vojnoj ili
sluzbenoj tajni, treba pribaviti misljenje od organa koji je odredio tajnost tih podataka. Isto

152
tako, ako je to moguce, od tog organa treba zatraziti oslobadanje svjedoka od duznosti
cuvanja tajne.
Zabrana braniocu osumnjicenog, odnosno optuzenog da se saslusava kao svjedok u pogledu
cinjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca, ustanovljena je u interesu slobode
odbrane.
Izmedu osumnjicenog, odnosno optuzenog i njegovog branioca mora postojati apsolutno
povjerenje, koga ne bi bilo kada osumnjiceni, odnosno optuzeni ne bi znao da je branioca
izricito zabranjeno ispitati kao svjedoka odnosno optuzenog o onome sto mu je osumnjiceni,
odnosno optuzeni povjerio. Branilac se moze, medutim, saslusavati o okolnostima koje mu
nisu postale poznate "u svojstvu branioca", ali tada prestaje biti branilac. Zabrana
svjedocenja vazi i poslije prestanka branilacke duznosti. Kada bi se suprotno tumacilo
postojanje apsolutne zabrane svjedocenja branioca u pogledu cinjenica koje su mu postale
poznate kao braniocu, to bi moglo imati za posljedicu izigravanje ove zakonske odredbe,
tako sto bi branilac otkazao punomoc ili u slucaju postavljenja trazio da bude razrijesen, a
onda dao svjedocki iskaz.
Pravilo je da se maloljetno lice, koje, s obzirom na uzrast i dusevnu razvijenost, nije
sposobno da shvati znacaj prava ne mora svjedociti, ne moze se saslusati kao svjedok.
Maloljetnik je tada relativno nesposoban svjedok.

Odbijanje svjedocenja
Kao izuzetak od opsteg pravila da je svjedocenje opsta duznost svih gradana, zakon ostavlja
na volju gradanima da sami slobodno odluce da li ce svjedociti. Lica koja mogu odbiti
svjedocenje uzivaju blagodet, privilegiju da uskrate davanje iskaza. Oslobodena su duznosti
svjedocenja, odnosno svjedocenje mogu odbiti lijedeca lica:
1) bracni, odnosno vanbracni drug osumnjicenog, odnosno optuzenog,
2) roditelj ili dijete, usvojilac ill usvojenik osumnjicenog odnosno optuzenog
U svakom konkretnom slucaju organ koji vodi postupak treba po sluzbenoj duznosti
provjeriti da li se radi o licu koje spada u ovu kategoriju svjedoka. Ova ustanova uvedena je
jer se poslo od polozaja koji bi neka lica imala u krivicnom postupku ako bi bila svjedoci. To
se, iz humanih razloga, od takvog lica ne zahtijeva, jer se ono ne zeli siliti da u datom
slucaju svojim iskazom nanese stetu optuzenom sa kojim je u tako bliskom odnosu. Pored
toga, postavlja se i pitanje stvarne dokazne vrijednosti iskaza ovih lica. Zakonsko pravo da
se odbije svjedocenje ne moze se koristiti djelimicno ili nepotpuno.
Odbijanje svjedocenja je mogucnost koja se ne mora koristiti. Ako je neko ne koristi, on ima
obaveze redovnog svjedoka (mora dati potpun i istinit iskaz, a za lazno svjedocenje
odgovara krivicno). Lice koje ima osnova da uskrati svjedocenje prema jednom od
osumnjicenih, odnosno optuzenih, oslobodeno je duznosti svjedocenja i prema ostalim
osumnjicenim, odnosno optuzenim, ako se njegov iskaz prema prirodi stvari ne moze
ograniciti samo na ostale osumnjicene, odnosno optuzene. Medutim, niko ne moze biti
osloboden od duznosti da svjedoci o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje dusevne
razvijenosti maloljetnika, upoznavanje njegove licnosti i prilika u kojima zivi.
U pogledu drugih okolnosti (koje se ticu krivicnog djela) i u postupku prema maloljetnicima
postoji oslobodenje od duznosti svjedocenja.
Od duznosti svjedocenja oslobodena su samo lica koja su u odredenom odnosu sa
osumnjicenim, odnosno optuzenim, a ne i sa tuziocem ili ostecenim. Organ koji vodi krivicni
postupak duzan je da upozori lica oslobodena duznosti svjedocenja, prije njihovog
saslusanja ili cim sazna za njihov odnos prema osumnjicenom odnosno optuzenom, da ne
moraju svjedociti, a upozorenje i odgovor se unose u zapisnik. Ako je kao svjedok saslusano
lice koje moze odbiti svjedocenje ili je saslusano lice koje nije upozoreno da moze odbiti
svjedocenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik - na takvom iskazu se ne moze
zasnivati sudska odluka. Ako nije upozoreno da ne mora svjedociti, lice koje je oslobodeno
duznosti svjedocenja ne moze uciniti krivicno djelo davanja laznog iskaza.
Svjedok koji moze odbiti svjedocenje samostalno odlucuje da li ce svjedociti, bez obaveze da
obrazlozi svoj stav. Odbijanje ovog svjedoka da svjedoci ne moze proizvoditi nikakve stetne
153
posljedice za osumnjicenog, odnosno optuzenog. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze
zahtijevati od privilegovanog svjedoka da svjedoci ili ne svjedoci, a niti taj svjedok treba
obrazlagati svoju odluku vezanu za to pravo. I sama odluka da se svjedoci nije neopoziva,
tako da lice koje je pristalo da svjedoci, moze kasnije odustati i obrnuto. Odluku da ne
svjedoci svjedok moze donijeti sve do saslusanja na glavnom pretresu, a odbijanje iskaza
povuci do kraja glavnog pretresa.

Pravo svjedoka da ne odgovora na pojedina pitanja


Ustanovu prava svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja moze koristiti svaki svjedok, a
ona se odnosi samo na dio iskaza koji daje svjedok u postupku. Svjedok ima pravo da ne
odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izlozio krivicnom gonjenju. Treba
naglasiti da zakon ne zabranjuje organu postupka da postavlja svjedoku i takva pitanja na
koja bi odgovori izlozili svjedoka krivicnom gonjenju, vec samo daje svjedoku ovlascenje da
na takva pitanja uskrati odgovor. Opravdanost razloga za uskracivanje odgovora u istrazi
ocjenjuje tuzilac, a u toku glavnog pretresa sud. Ako oni ocijene da svjedok nema pravo da
se koristi ovom beneficijom, svjedok se ne moze na to zaliti. Ovo dalje znaci da u torn
slucaju svjedok mora odgovarati na postavljena pitanja, a ako to odbije - moze biti novcano
kaznjen.
Postoji mogucnost da svjedok, ipak, odgovara i na takva tzv. samooptuzujuca pitanja, i to
ukoliko mu se da imunitet. Imunitet se daje odlukom tuzioca, a svjedok koji je dobio
imunitet i koji je svjedocio, nece se krivicno goniti, osim ako je dao lazni iskaz. Koriscenje
ove procesne ustanove u istrazi podrazumijeva da tuzilac odstupi od nacela legaliteta i da
na osnovu svoje procjene svjedoku da tzv. tajni imunitet, a da za uzvrat od njega dobije
odredene informacije ili da svjedok pristane da na drugi nacin saraduje sa tuziocem. Na
glavnom pretresu je slicna situacija, s tim sto nakon procjene suda da svjedok ima pravo da
uskrati odgovore na pitanja, tuzilac moze, pod istim uslovima kao i u istrazi, svjedoku dati
tzv. javni imunitet.
U oba slucaja, bilo da se radi o istrazi ili glavnom pretresu, tuzilac obavezno donosi odluku o
imunitetu, koja treba sadrzavati uslove pod kojima se daje imunitet.
S obzirom na ozbiljnost ove procesne ustanove i potrebu da se svjedoku obezbijede
garancije da nakon sto on ispuni svoje obaveze nece biti krivicno gonjen, utvrdeno je da se
odlukom suda moze svjedoku, za vrijeme trajanja saslusanja, odrediti advokat za savjetnika.
Za postavljanje savjetnika svjedoku potrebno je da se ispune dva kumulativna uslova:
1) da je ocito da sam svjedok nije u stanju da koristi svoja prava za vrijeme saslusanja i
2) ako njegovi interesi ne mogu biti zasticeni na drugi nacin

Postupak pri dokazivanju svjedocima


I postupak dokazivanja svjedocima (kao i svaki dokazni postupak) sastoji se iz tri faze:
1) nastupanje svjedoka,
2) izvodenje dokaza svjedocima (saslusanje svjedoka) i
3) ocjena iskaza svjedoka

Nastupanje svjedoka
Kao svjedoci pozivaju se lica za koja je vjerovatno da ce modi da daju obavjestenja o
krivicnom djelu i uciniocu i o drugim vaznim okolnostima. Koji ce svjedoci biti pozvani u
postupak i u kom broju, odlucuju stranke i sud. Opsta pravila o nastupanju dokaza vaze i za
nastupanje dokaza svjedocima, ali se svjedok moze i sam javiti organu koii vodi postupak.

Izvodenje dokaza svjedocima


Iskaz svjedoka pribavlja se njegovim saslusanjen. Propisana je duznost svjedoka da
odgovore daje usmeno, ali to nije moguce primijeniti na nijeme i gluhonijeme svjedoke, pa
je propisan nacin saslusanja te kategorije svjedoka.
Prije samog saslusanja svjedok se upozorava na svoju osnovnu duznost i neka svoja prava.
On se prethodno opominje:
154
1) da je duzan govoriti istinu,
2) da ne smije nista precutati
3) upozorava se da davanje laznog iskaza predstavlja krivicno djelo
Sva ova upozorenja moraju biti unesena u zapisnik, kako bi se naknadno u slucaju potrebe
moglo provjeriti da li su data.
Nakon sto je svjedok upoznat sa svojom osnovnom duznoscu i posljedicama njenog krsenja,
od njega se uzimaju njegovi osnovni podaci, kao i podaci koji se odnose na prirodu i vrstu
njegovog odnosa sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. Svjedoku se prvo postavljaju pitanja
ad personam, a onda ad rem.
On se pita za ime i prezime, ime oca ili majke, zanimanje, boraviste, mjesto i godinu rodenja
i njegov odnos s osumnjicenim, odnosno optuzenim i ostecenim. Sud ne moze povecati broj
ovih pitanja, ali ih moze postaviti kasnije u toku saslusanja. Na opsta pitanja moraju dati
odgovor i lica koja mogu odbiti svjedocenje. Svjedok ce se upozoriti da je duzan da o
promjeni adrese ili boravista obavijestiti sud.
Poslije opstih pitanja, svjedok se poziva da iznese sve sto mu je o predmetu poznato, a
zatim ce mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjasnjenja. Iskaz treba da
je spontan i da se razvija slobodno, svjedoci treba da se saslusavaju, a ne ispituju.
Postavljanje tih pitanja ima cilj da se iskaz upotpuni i da se otklone protivrjecnosti i
nejasnoce u iskazu - ako ih ima.
Prilikom saslusanja svjedoka nije dopusteno sluziti se obmanom niti postavljati takva pitanja
u kojima je vec sadrzano kako bi trebalo odgovoriti (tzv. sugestivna pitanja). Za razliku od
ovog nacina ispitivanja svjedoka koji se primjenjuje u toku istrage, njihovo ispitivanje na
glavnom pretresu ima sve elemente kontradiktornosti.
Svjedok ce se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o cemu svjedoci. Ako se njihovi iskazi ne
slazu u pogledu vaznih cinjenica, svjedoci se mogu suoci. Suoceni ce se o svakoj okolnosti, o
kojoj se njihovi iskazi medusobno ne slazu, ponaosob saslusati i njihov odgovor unijeti u
zapisnik a istovremeno se mogu suociti samo dva svjedoka. Osteceni koji se saslusava kao
svjedok pitace se da li zeli da u krivicnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev. Od
svjedoka se moze traziti i da prepozna pojedina lica ili pojedine predmete.
Na saslusanje ostecenog - zrtve krivicnog djela odnosi se i odredba prema kojoj je
zabranjeno takvo lice ispitivati o njegovom seksualnom zivotu prije ucinjenog krivicnog
djela, ako je takvo ispitivanje obavljeno - na takvom iskazu ne moze se zasnivati sudska
odluka. Time se izbjegava stigmatizacija ostecenog u javnosti i umanjuje mogucnost
njegove sposobnosti davanja manje kvalitetnog iskaza, sto bi onda imalo teske dokazne
posljedice.
Posebne teskoce zadaje saslusanje maloljetnih svjedoka, posebno djece, ne samo zbog
sadrzine iskaza, vec i iz cisto proceduralnih razloga (neiskustvo sudija u radu sa djecom,
zbunjenost maloljetnika zbog dolaska u sudske prostorije itd). Zato je propisano da ce se
prilikom saslusanja maloljetnog lica, narocito ako je ono osteceno krivicnim djelom, postupiti
obazrivo, da saslusanje ne bi stetno uticalo na psihicko stanje maloljetnika. Ako je to
potrebno, saslusanje maloljetnog lica obavice se uz pomoc pedagoga ili drugog strucnog
lica.
S obzirom na zivotnu dob, tjelesno i dusevno stanje ili druge opravdane interese, svjedok se
moze saslusati putem tchnickih uredaja za prenos slike i zvuka (audio - video link) na nacin
da mu stranke i branilac mogu postavljati pitanja bez prisustva u prostoriji gdje se svjedok
nalazi, a za potrebe takvog ispitivanja moze se odrediti strucno lice. Rijec je o tzv. video -
konferencijskim vezama, kod kojih se za vrijeme obavljanja saslusanja svjedok nalazi u
posebnoj prostoriji odvojenoj od prostorije u kojoj se nalaze sudija, odnosno vijece, stranke i
branilac, koji mogu postavljati pitanja svjedoku.
Time se fizicki odstupa od nacela neposrednosti, ali sustinski, pa i u krivicnopocesnom
smislu se ono postuje, jer se saslusanje ostvaruje putem tehnicke veze, tokom samog
sudenja, a svi ucesnici postupka, koji imaju to pravo, mogu da ostvare onu vrstu procesne
komunikacije sa svjedokom ili ostecenim, koja je i inace moguca kada ta lica daju iskaz dok
su fizicki prisutna u sudnici.
155
Kao razlozi za odredivanje ovakvog nacina saslusanja svjedoka navode se zivotna dob
svjedoka, njegovo tjelesno i dusevno stanje, ali i postojanje drugih opravdanih interesa.
Odredba ne navodi koji su to opravdani interesi, ali je sigurno da ce to biti neke situacije
kada treba saslusati neko dijete, maloljetno lice, svjedoka - zrtvu krivicnog djela i si., sto ce
zavisiti od procjene konkretnih okolnosti. Na taj nacin se sprecava sekundarna viktimizacija
ovih i nekih drugih posebno osjetljivih kategorija ostecenih svjedoka, kao sto su zrtve
seksualnih delikata, ali i uopste zastita od mogucih psihickih trauma davanja iskaza u
sudnici u prisustvu optuzenog i drugih ucesnika postupka, sto cesto dovodi do tzv.
forenzicke zbunjenosti svjedoka, te umanjuje dokazni kredibilitet njegovog iskaza.
Zakon dozvoljava mogucnost da se saslusanje svjedoka moze snimati audio-vizuelnim
sredstvima u svim fazama postupka. Za potrebe takvog snimanja moze se odrediti strucno
lice koje poznaje tehniku upotrebe audio-vizuelnih sredstava. Snimanje saslusanja audio-
vizuelnim sredstvima je, medutim, obligatorno ukoliko se radi o saslusanju maloljetnih lica
koja nisu navrsila 16 godina zivota i koja su ostecena krivicnim djelom. Obavezno je i audio-
vizuelno snimanje saslusanja svjedoka ako postoji osnov za bojazan da se on nece moci
saslusati na glavnom pretresu (npr. tesko bolestan svjedok).

Ocjena iskaza svjedoka


Iskaz svjedoka je u praksi najcesi dokaz u krivicnom postupku, ali je ocjena dokazne
vrijednosti svjedockog iskaza najteza od svih ocjena dokazne vrijednosti radnji dokazivanja.
Procjena da ce novi tehnicki dokazi za utvrdivanje cinjenica zamijeniti subjektivne iskaze
svjedoka, pokazala se nerealnom, jer su oni ograniceni samo na odredene slucajeve. Kod
takvog stanja stvari, ostalo je jedino da se koriscenje svjedoka i ocjena vrijednosti njihovih
iskaza postave tako da se uoceni nedostaci otklone ili svedu na sto manju mjeru, sto zavisi
od tuzioca, odnosno sudije, koji treba, najprije, da pravilno culno primi iskaz svjedoka, a
zatim da ocijeni njegovu vrijednost. To otezava rad tuzioca, odnosno sudije i pretpostavlja
da, osim pravnih znanja, on poznaje i psihologiju i logiku.
Osnovni problem pri ocjeni iskaza svjedoka jeste utvrditi u kojoj mjeri se izjava svjedoka o
cinjenicama podudara sa stvarnim stanjem. Najveci broj svjedoka koji su vidjeli neki
kriminalni dogadaj poticu iz kruga poznanika optuzenog ill ostecenog, prijatelja i rodaka od
kojih je a priori tesko ocekivati potpun i pouzdan iskaz. I oni koji to nisu, cesto ne mogu dati
takav iskaz, barem iz cetiri razloga:
• zbog pogresaka u zapazanju (krivicno djelo je obicno nenadan i nasilni dogadaj,
psihofizicko stanje nekog lica je takvo da ono nema dobre osjecaje i si.);
• zbog nedostataka u sjecanju (nastupio je npr. potpuni zaborav, tzv. lazno sjecanje);
• zbog pogresaka u imaginaciji (ljudi su skloni, pogotovo pred autoritetom vlasti,
konfabulirati, mijenjati ili dopunjavati podatke iz sjecanja - da stvore Ijepsi dojam, da
se prave vaznim itd.), kao i zbog pogresaka u rasudivanju (pogresna tumacenja
podataka, nedostatak autokritike ili pretjeranost u njoj itd.).
Osim istinitog iskaza (kada postoji podudarnost izmedu iskaza i realnosti cinjenica), postoje i
lazan i pogresan iskaz.
Iskaz je pogresan kada postoji nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnoscu iz razloga koji su
van volje i svijesti svjedoka. Pogresan iskaz moze nastati zbog gresaka prilikom primanja
utisaka (greske u percepciji) i njihovog pamcenja, kao i zbog izlaganja onoga sto je svjedok
primio (greske u reprodukovanju). Nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnoscu moze da
nastupi iz razloga koji zavise od volje i svijesti svjedoka, i tada je iskaz lazan. Cilj ovog
iskaza je da tuzioca, odnosno sud dovede u zabludu, a moze poteci iz raznih motiva: licni
interes, strah, ravnodusnost, zelja da se odrzi dobar odnos sa osumnjicenim, odnosno
optuzenim i njegovom porodicom itd. Za samu krivicnu stvar koja se sudi nema poseban
znacaj da li je iskaz svjedoka pogresan ili lazan, osim sto se za lazan iskaz svjedok moze
krivicno goniti. Ipak, to razlikovanje moze da bude vazno za sam postupak saslusanja
svjedoka: svjedok koji iskazuje pogresno, moze se daljim ispitivanjem ispraviti. Kriticku
ocjenu iskaza svjedoka u pravcu pogresnosti i laznosti vrsi tuzilac, odnosno sudija, ciji je
zadatak da prvo utvrdi da li je iskaz iskren ili lazan, a poslije toga da li je tacan ili pogresan.
156
Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka tuzilac, odnosno sudija mora uzeti u obzir vise
elemenata, koji se cijene subjektivno i objektivno:
a) da li je iskaz dat slobodno ili po nagovoru, pod prinudom i tome si.,
b) da li je svjedok fizicki i dusevno sposoban da zapazi cinjenice, zapamti ih i reprodukuje,
c) da li njegov karakter i moraine osobine ulivaju povjerenje ili izazivaju podozrenje,
d) da li je u nekom odnosu sa strankama (srodstva, sluzbene ili duznicke zavisnosti i si.) ili je
nezavisan,
e) da li je sadrzina datog iskaza logicna, cvrsta, postojana, jasna i opredijeljena,
f) da li je iskaz rezultat neposrednog opazanja ili je u pitanju svedocenje po cuvenju,
g) da li se iskaz slaze sa drugim dokazima i poznatim okolnostima slucaja,
h) da li se slaze sa iskazima drugih svjedoka,
i) da li potice sa zlavnog pretresa ili je dat samo u istrazi,
j) da li je dat pod zakletvom.
Pri ocjeni samog iskaza, mora se najprije cijeniti iskrenost svjedoka, sto ne podrazumijeva
samo ispitivanje subjektivnosti svjedoka. Svjedok moze biti kulturan, castan, inteligentan,
pa ipak da laze, sto je samo jedna opasnost od svjedocenja. Mnogo su cesci slucajevi
svjedoka koji ne zele nikoga da prevare, u ocjenjivanju cega posebnu ulogu ima
ostroumnost tuzioca, odnosno sudije. Zadatak je tuzioca, odnosno sudije zbog toga da u
svakom konkretnom slucaju utvrdi koji od svjedoka zasluzuje povjerenje, a koga ce odbaciti
kao nepouzdanog. Ukoliko je cinjenica manje vjerovatna, treba traziti ozbiljnije dokaze o
njenom postojanju.
Da bi njegov iskaz imao dokaznu snagu, trebalo bi da svjedok moze i hoce da kaze istinu, tj.
da je sposoban da opazi cinjenice (inace je iskaz pogresan) i da je iskren (inace je iskaz
lazan).
Sudija ima potpunu slobodu da rezultatima izvedenih dokaza da dokaznu vrijednost za koju
veruje. Isto onako kao sto jedan svjedok moze biti dovoljan dokaz, dva svjedoka koji
potvrduju istu cinjenicu ne moraju biti dokaz o istinitosti te cinjenice, ako sud ima razloga da
im ne vjeruje. Ne znaci da je lazan onaj iskaz koji se ne slaze sa vise saglasnih na drugoj
strani. Moguce je da i vise iskaza istog svjedoka budu medusobno nesaglasni, i tada treba,
uporedujuci ih sa drugim dokazima i poznatim cinjenicama, utvrditi koji je od njih
vjerovatniji. Tu ocjenu daje samo prvostepeni ili drugostepeni sud poslije odrzanog pretresa.
Posebno je znacajno pitanje vezano za pouzdanost iskaza svjedoka po cuvenju koje se tice
pravila o najboljem dokazu. Ako postoji izbor izmedu vise dokaza o jednoj cinjenici, valja
odabrati onaj medu njima koji omogucuje neposredni odnos izmedu dokaza i cinjenice i time
najpouzdaniji zakljucak o toj cinjenici koja je predmet dokaza. To je pravilo prema kome su
za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni njihovi originali, ako
drukcije nije odredeno zakonom. U torn smislu govori se o primarnim dokazima, za razliku
od nacelno manje pozdanih, sekundarnih dokaza, kod kojih nema te neposrednosti.
U pogledu obrazlozenja sudske ocjene iskaza svjedoka, vaze ista pravila kao i kod drugih
dokaza. Sud mora odredeno i potpuno iznijeti koje cinjenice i iz kojih razloga uzima kao
dokazane ili nedokazane, dajuci, pri tome, narocito ocjenu verodostojnosti protivrjecnih
dokaza. Medutim, cinjenica da sud nije prihvatio iskaz nekog svjedoka, ne znaci postojanje
laznog iskaza. I obrnuto, cinjenica da je sud prihvatio iskaz nekog svjedoka, ne dokazuje
njegovu apsolutnu istinitost. Istinitost ili neistinitost iskaza svjedoka cijeni se prema njegovoj
saglasnosti sa dogadajem (objektivni kriterijum) i prema stvarnom saznanju svjedoka o
dogadaju i njegovoj svijesti i htijenju da da lazan, odnosno istinit iskaz (subjektivni
elemenat).

Posebna pravila o zasticenom svjedoku

Pojam zasticenog svjedoka


Odredbama koje se odnose na pravila o zasticenom svjedoku predvida se zastita lica
pozvanih u krivicnom postupku u svojstvu svjedoka. Na potrebu ozakonjenja ovog instituta
157
ukazala je praksa, s obzirom na to da su svjedoci cesto izlozeni prijetnjama, uvredama, pa i
fizickim napadima. Medunarodne preporuke
potenciraju dvije oblasti u kojima je neophodna posebna zastita svjedoka:
organizovani kriminalitet i posebno osjetljivi (ranjivi, ugrozeni) svjedoci.
U prvom slucaju, to je u funkciji efikasnijeg suzbijanja savremenih oblika kriminaliteta, a u
drugom slucaju to zahtijeva potreba posebne obazrivosti prema nekim kategorijama lica.
Posebno osjetljivi svjedoci su lica koja su posebno traumatizovana krivicnim djelom zbog
svoje starosti, pola, zdravstvenog stanja, prirode izvrsenog krivicnog djela, njegovih
posljedica, nacina i drugih okolnosti njegovog izvrsenj ili zbog drugih opravdanih razloga.
Tu bi, primjera radi, spadala djeca, maloljetnici, zene, starci, dusevno oboljela lica i druga
lica sa posebnim potrebama. S obzirom na prirodu krivicnog djela, izrazito ranjive bi bile
zrtve seksualnog nasilja, nasilja u porodici i trgovine ljudima. Prema njima je potrebno
primijeniti poseban nacin saslusanja kojim se stiti njihov identitet, pravo na privatnost i
dostojanstvo, a koji moze sprijeciti sekundarau viktimizaciju.
Njihovo saslusanje treba organizovati sto prije nakon izvrsenja djela, u sto je moguce ranijoj
fazi postupka i bez kasnijeg ponavljanja na glavnom pretresu. Ogranicavanjem broja
saslusanja pred sudom i izbjegavanjem neposrednog kontakta sa optuzenim, sprecava se
njihova dodatna traumatizacija. Ukazuje se na mogucnost upotrebe savremenih tehnickih
sredstava za prenos zvuka i slike (interna televizija, video link), putem kojih se obezbjeduje
svjedocenje u odvojenoj prostoriji, uz mogucnost postavljanja pitanja od strane suda i
stranaka. Preporucuju se i audio-vizuelni snimci iskaza svjedoka u istrazi i reprodukcija tih
snimaka na glavnom pretresu, umjesto neposrednog saslusanja. Takode se predvida
mogucnost saslusanja ovih svjedoka posredstvom strucnih lica. Ranjivim svjedocima treba
obezbijediti psiholosku, socijalnu, pravnu, a po potrebi i finansijsku pomoc.
Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok cija je licna bezbjednost ili bezbjednost njegove
porodice dovedena u opasnost zbog njegovog ucesca u krivicnom postupku, kao rezultat
prijetnji, zastrasivanja ili slicnih radnji koje su vezane za njegovo svjedocenje ili svjedok koji
smatra da postoji razuman osnov za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao
posljedica njegovog svjedocenja.
Iz zakonske definicije je nedvosmisleno da se trazi konkretna opasnost za licnu ili porodicnu
bezbjednost svjed-ka, a ne samo apstraktna opasnost. Ukoliko se lice koje zeli svjedoci hoce
kvalifikovati kao "svjedok pod prijetnjom", nije dovoljna samo pretpostavka da postoji
opasnost po njegovu bezbjednost ili bezbjednost njegove porodice. Postojanje opasnosti
mora biti konkretizovano cinjenicom postojanja prijetnji, zatrasivanja ili slicnih radnji koje su
neposredno vezane za svjedocenje. Zakon uspostavlja jasnu vezu izmedu postojanja
opasnosti za bezbjednost svjedoka ili njegove porodice i vec ucinjenih prijetnji, zastrasivanja
ili slicnih radnji. Dakle prijetnje, zastrasivanje ili slicne radnje prema svjedoku ili clanu
njegove porodice treba da su se vec dogodile, jer za ocjenu da li je lice pod prijetnjom nisu
dovoljne pretpostavke da bi se prijetnje ili zastrasivanja ili slicne radnje mogli dogoditi, ma
kako one vjerovatne ili ozbiljne.
Ugrozeni svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizicki ili psihicki traumatizovan
okolnostima pod kojima je izvrseno krivicno delo ili koji pati od ozbiljnih psihickih
poremecaja koji ga cine izuzetno osjetljivim, kao i dijete i maloljetnik. U prvu grupu
ugrozenih svjedoka spadaju, u sustini, zrtve izvrsenog krivicnog djela, dakle ostecena lica.
Ona su fizicki ili psihicki traumatizovana okolnostima pod kojima je djelo izvrseno. Zakon
trazi da traumatizovanost bude ozbiljna, znaci u znatnom stepenu, i to u odnosu na
ugrozavanje fizickog ili psihickog zdravlja toga lica.
Druga kategorija ugrozenih svjedoka su lica koja pate od ozbiljnih psihickih poremecaja koji
ih cine izuzetno osjetljivim. Uslovi "psihickog poremecaja" i "osjetljivosti" se traze
kumulativno. Ovdje se ne radi o psihickim poremecajima kod svjedoka i njegovoj osjetljivosti
koja je prouzrokovana krivicnim djelom povodom koga ovo lice treba svjedociti. Rijec je o
poremecajima potpuno nevezanim za konkretno krivicno djelo ili postupak u kojem lice
svjedoci. Najzad, kada su u pitanju djeca i maloljetnici, radi se o licima normalnog fizickog i
psihickog razvoja, ali zbog zbog zivotne dobi u kojoj se nalaze njihovo pojavljivanje kao
158
svjedoka u krivicnom postupku moze uticati na njihov dalji, posebno psihicki razvoj. Ovo ce
narocito biti slucaj kada se radi o teskim krivicnim djelima, ali su djeca i maloljetnici uvijek
ugrozeni svjedoci, cak i u situacijama kada svjedoce o laksim krivicnim djelima. Otuda
zakonodavac s pravom izdvaja i lica ove kategorije, imenujuci ih kao ugrozene svjedoke i
ukazujuci na taj nacin organima koji ucestvuju u krivicnom postupku na potrebu narocitog
opreza kada su ova lica pozvana da svjedoce.
Zasticeni svjedok je onaj svjedok koji se saslusava prema odredbama Zakona o zastiti
svjedoka.
Prema zakonskoj formulaciji, u izuzetnim okolnostima kada postoji ocigledna opasnost za
licnu bezbjednost svjedoka ili njegove porodice, koja je tako ozbiljna da postoje opravdani
razlozi za vjerovanje da nije moguce da se ta opasnost umanji nakon sto je svjedok dao
iskaz ili je vjerovatno da ce se opasnost povecati zbog davanja iskaza, sud moze izuzetno
saslusati i zasticenog svjedoka.
Jasno je da je definisanje sadrzine ove opasnosti u praksi najvaznije za stvarni domasaj
zakona u vezi s primjenom ustanove zasticenog svjedoka.
Posljedice nepostovanja zastite identiteta zasticenih svjedoka su i krivicnopravnog
karaktera. Tako, KZBiH sadrzi novo krivicno djelo pod nazivom "Otkrivanje identiteta
zasticenog svjedoka'. Prema zakonskom opisu, ovo djelo cini onaj ko neovlasceno drugom
saopsti, preda ili preduzme drugu radnju s ciljem otkrivanja podataka o identitetu ili
informacija koje mogu dovesti do otkrivanja identiteta lica koje je pruzilo dokaz ili treba
pruziti dokaz pred institucijama BiH, a koje se po zakonu ne smiju objaviti ili su odlukom
Suda BiH ili drugog nadleznog organa ili institucije BiH proglasene tajnim. U ovom slucaju
propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Medutim, ako sudija Suda BiH ili
drugo sluzbeno lice neovlascenom lieu ucini dostupnim podatke i informacije o identitetu
zasticenog svjedoka, zaprijecena je kazna zatvora od sest mjeseci do pet godina. Isto tako,
ako neko slucajno dode do otkrivenih, ali ne i objavljenih podataka i informacija o
zasticenom svjedoku, pa te podatke ili informacije prenese ili ucini dostupnim, znajuci za
njihovu prirodu, kaznice se novcanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Pod odredenim uslovima, u vezi s ovim pitanjem moze doci u obzir i krivicno djelo povreda
tajnosti postupka i odavanje sluzbene tajne.
Neka pitanja iz oblasti zastite svjedoka i dileme u vezi s tim imala su epilog i pred Evropskim
sudom za ljudska prava. Onemogucavanjem da se osporava kredibilitet zasticenog
svjedoka, odnosno da se upozna sa identitetom zasticenog svjedoka, odbrana je lisena
konkretnih mogucnosti da pokaze da to lice ima predrasuda, da je nepouzdano ill
neprijateljski raspolozeno prema apelantu. Pod pojmom svjedoka, odnosno izjava koje nisu
licno date u sudnici, prema stanovistu Evropskog suda, treba da se smatraju izjave
"svjedoka" u mjeri u kojoj nacionalni sudovi takve izjave uzimaju u obzir. U principu,
Evropski sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan nacin usvojene kao
dokazna grada. Ali, u situaciji ako nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuzeni
ispita svjedoke, presuda suda ne moze, iskljucivo i uglavnom, biti zasnovana na svjedocenju
tog svjedoka. Odbijanjem suda da izvrsi ponovno saslusanje u vezi sa dodatnim pitanjima,
odnosno radi pojasnjenja ranije datog iskaza, povrijeden je princip jednakosti strana u
postupku.

Mjere zastite svjedoka


Sud moze odrediti one mjere zastite svjedoka koje smatra potrebnim, a koje su predvidene
Zakonom o zastiti svjedoka, ukljucujuci primjenu vise mjera istovremeno (kumulacija
zastitnih mjera). Konkretan izbor mjere koja ce biti primijenjena odvija se po principu
kaskadnosti i srazmjernosti, tako da prilikom odlucivanja koja ce mjera zastite svjedoka biti
primijenjena, sud nece odrediti tezu mjeru ako se ista svrha moze postici primjenom blaze
mjere. Obavjestavanje svjedoka o mogucim zastitnim mjerama odvija se po sluzbenoj
duznosti od strane suda, tuzioca i drugih organa koji ucestvuju u postupku, koji su duzni
pouciti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenog svjedoka o mjerama zastite svjedoka
predvidenim Zakonom o zastiti svjedoka, s tim da se mjere zastite primjenjuju samo uz
159
saglasnost svjedoka. Svjedok pod prijetnjom i ugrozeni svjedok imaju pravo na pravnu
pomoc i pomoc i podrsku organa za socijalno staranje, u skladu sa zakonom.
Nadlezni organ krivicnog postupka je duzan o ukljucenju ugrozenog svjedoka u postupak
dati odgovarajuce obavjestenje organu nadleznom za pitanja socijalnog staranja i omoguciti
pruzanje pomoci tog organa, kao i psiholosku podrsku svjedoku, ukljucujuci i prisustvo
odgovarajucih strucnih lica prilikom ispitivanja ill saslusanja. Nadlezni organ koji ce
realizovati tu duznost obavjestenja je: u toku istrage tuzilac, a nakon podizanja optuznice
sud, pod uslovom da postoji saglasnost svjedoka i bez objavljivanja licnih podataka o
svjedoku.
U toku glavnog pretresa sud moze saslusati svjedoke pod prijetnjom i ugrozene svjedoke, i
to u "najskorije moguce vrijeme", uz mogucnost da saslusa te svjedoke drukcijem
redosljedom od onog koji je utvrden zakonom o krivicnom postupku. Ratio legis ovih
posebnih pravila, u odnosu na opsta krivicnoprocesna pravila, jeste da se brzim, odnosno
pravovremenim saslusanjem ovih posebnih kategorija svjedoka obezbijede ciljevi radi cijeg
ostvarenja se i preduzimaju odredene zastitne mjere, odnosno da se njihovo ispunjenje
olaksa, odredeni svjedok zastiti od neugodnosti koje su moguce u postupku, sprijeci njegova
dodatna traumatizacija i sl.
Zadatak je sudije, odnosno predsjednika vijeca da u odgovarajucoj mjeri kontrolise nacin
saslusanja svjedoka kada se saslusava ugrozeni svjedok, posebno u cilju zastite svjedoka od
uznemiravanja i zbunjivanja. Izuzetno, ako utvrdi da je to "u najboljem interesu svjedoka",
sud moze, uz saglasnost stranaka i branioca, saslusati ugrozenog svjedoka tako sto ce mu
direktno postavljati pitanja u ime stranaka i branioca.U odnosu na posebne kategorije
svjedoka, u krivicnom postupku postoji i mogucnost njihovog saslusanja van prostorije u
kojoj se odrzava postupak. Pri odlucivanju o tome da li postoje "opravdani razlozi" da se
svjedok ispita putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka na nacin da stranke i branilac
mogu postavljati pitanja, a da ne budu prisutni u istoj prostoriji sa svjedokom, vodice se
racuna da se obezbijedi zastita svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka.
Zakon o zastiti svjedoka dozvoljava mogucnost udaljavanja optuzenog iz sudnice.
Materijalni uslov za ovaj slucaj je da postoji opravdana bojazan da ce prisustvo optuzenog
uticati na sposobnost svjedoka da svjedoci potpuno i tacno.
Formalni uslov jeste postojanje odluke suda da optuzeni bude udaljen iz sudnice, do koje
moze doci po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog stranaka i branioca, a nakon saslusanja
protivne stranke i branioca. Ukoliko je optuzeni udaljen iz sudnice, njemu ce se omoguciti da
prati svjedocenje:
1) putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka, ili ce se
2) svjedocenje zabiljeziti i naknadno predociti optuzenom.
U oba slucaja saslusanju svjedoka prisustvuje i branilac. Protiv rjesenja stranke i branilac
mogu izjaviti zalbu, a o zalbi odlucuje vijece drugostepenog suda, i to u roku od 72 sata
nakon prijema zalbe. Nakon sto se optuzenom predoci svjedocenje svjedoka, a prije nego
sto se svjedok otpusti, braniocu i optuzenom ce se omoguciti da se medusobno konsultuju.
Naime, pri odlucivanju da li se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu procitati i koristiti
kao dokaz na glavnom pretresu, sud ce uzeti u obzir i potrebu da se obezbijedi zastita
sljedecih kategorija lica:
1) svjedoka pod prijetnjom, jer bi se oni, kao i njihova porodica mogli izloziti velikoj licnoj
opasnosti,
2) ugrozenog svjedoka, koji bi se mogao izloziti znacajnoj dusevnoj boli ako bi se pojavio na
glavnom pretresu.
Zakon o zastiti svjedoka dozvoljava izuzetno i neka ogranicenja prava optuzenog i njegovog
branioca da pregleda spise i dokumentaciju. U pitanju je krupno ogranicenje inace
garantovanih procesnih prava optuzenog i njegovog branioca, ciji se ratio legis zasniva na
zastiti svjedoka. Ova ogranicenja se primjenjuju onda kada bi otkrivanje nekih ili svih licnih
podataka svjedoka ili drugih podataka doprinijelo otkrivanju identiteta svjedoka i ozbiljno
dovelo u opasnost svjedoka pod prijetnjom. Tada sudija za prethodni postupak moze, na
prijedlog tuzioca, rjesenjem odrediti da neki ili svi licni podaci svjedoka ostanu povjerljivi i
160
nakon podizanja optuznice. O podnosenju ovog prijedloga tuzilac mora odmah obavijestiti
optuzenog i njegovog branioca. Takode, ako je to moguce, sudija za prethodni postupak ce,
prije nego sto donese rjesenje, saslusati optuzenog i njegovog branioca i donijeti rjesenje u
roku od 72 sata nakon prijema prijedloga, a protiv ovog rjesenja zalba nije dopustena. Ako
sudija za prethodni postupak nije bio u mogucnosti da saslusa optuzenog i njegovog
branioca prije donosenja pomenutog rjesenja, saslusace ih odmah po prijemu optuznice.
Rjesenje o dodatnim mjerama za obezbjedenje anonimnosti svjedoka sud moze ukinuti po
sluzbenoj duznosti ili na prijedlog optuzenog ili njegovog branioca. Sud je, takode, obavezan
da u svim fazama postupka, cim to bude moguce, kako bi se odbrana pripremila za
ispitivanje svjedoka, otkrije dovoljno detalja na koje se odnosi rjesenje iz Zakona o zastiti
svjedoka. Ovi podaci moraju biti otkriveni najkasnije u vrijeme kada svjedok daje iskaz na
glavnom pretresu.
Dodatne mjere kojima se obezbjectuje neotkrivanje identiteta svjedoka dolaze u obzir
izuzetno. Materijalni uslov za takvo obezbjedenje jeste postojanje opravdane bojazni da ce
se ozbiljno ugroziti licna bezbjednost svjedoka ill njegove porodice ako se neki ili svi licni
podaci svjedoka objelodane i bojazni da ce ta opasnost postojati i nakon davanja iskaza
svjedoka. Formalni uslov jeste donosenje odluke suda, po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog
stranaka ili branioca, da licni podaci svjedoka ostanu povjerljivi onoliko dugo koliko se
odredi da je to potrebno, a najvise 30 godina nakon sto odluka postane pravnosnazna. Ovim
se, u velikoj mjeri, remete elementi prava na odbranu, a, s druge strane, moze se dovesti u
pitanje i nacelni dokazni kredibilitet iskaza koji je dao anonimni svjedok. Sud moze, nakon
saslusanja stranaka i branioca, odluciti da identitet svjedoka ne bude otkriven tako sto ce se
dozvoliti svjedoku da svjedoci iza paravana ili koristi elektronski uredaj za promjenu glasa ili
slike ili i slike i glasa, koriscenjem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka.
Posebna pravila o saslusanju zasticenog svjedoka
Materijalni uslov za saslusanje zasticenog svjedoka ogleda se u postojanju:
1) ocigledne opasnosti za licnu bezbjednost svjedoka ili njegove porodice, a opasnost je
toliko ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguce tu opasnost
umanjiti nakon sto svjedok bude saslusan ili
2) ako je vjerovatno da ce se opasnost zbog davanja iskaza povecati.
Formalni uslov za saslusanje zasticenog svjedoka sadrzan je u:
1) potrebi postojanja odgovarajuceg procesnog prijedloga za ovakvo saslusanje;
2) vodenju postupka po torn prijedlogu;
3) odluci suda.
Ukoliko su ispunjeni ovi zakonski uslovi, svjedok ce dobiti status zasticenog svjedoka, jer se
zbog njegove ugrozenosti samo tako moze ocekivati da ce ispuniti svoje svjedocke obaveze.
Nakon sto svjedok dobije status zasticenog svjedoka, moze se saslusati. Efikasnu zastitu
svjedoka u toku i nakon krivicnog postupka, kako bi im se omogucilo da slobodno i otvoreno
svjedoce u krivicnom postupku pred Sudom BiH, obezbjeduje Zakon o programu zastite
svjedoka u BiH.
Sud moze utvrditi da je opravdano izvrsiti saslusanje zasticenog svjedoka po sluzbenoj
duznosti ili na zahtjev tuzioca, osumnjicenog, odnosno optuzenog ili njegovog branioca.
Zakonom se utvrduje obavezan sadrzaj prijedloga za ovakvo saslusanje. Prijedlog mora
sadrzavati:
a) podatke koji utvrctuju identitet svjedoka i postupak u kojem ce svjedok dati iskaz;
b) cinjenice koje ukazuju na to da je licna bezbjednost svjedoka ili njegove porodice
ugrozena zbog njegovog ucesca u postupku i
c) okolnosti o kojima svjedok treba biti ispitan.
Prijedlog mora biti podnesen sudu u zapecacenoj koverti, a na spoljnoj strani koverte mora
biti jasno naznaceno da se radi o prijedlogu za saslusanje zasticenog svjedok. Koverta sa
prijedlogom za saslusanje zasticenog svjedoka se, bez odlaganja, dostavlja predsjedniku
suda, koji je obavezan prijedlog proslijediti odgovarajucem pretresnom vijecu ili, ako do tada
jos nije potvrdena optuznica, izdati nalog kojim ce imenovati predsjednika i dva dodatna

161
clana vijeca koji ce raspravljati o torn pitanju. Takode, sud je ovlascen da pozove lice koje je
podnijelo prijedlog da dodatno pojasni cinjenice od znacaja za prijedlog.
Nakon prijema prijedloga za saslusanje zasticenog svjedoka, sud ce, bez odlaganja, a
najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga, utvrditi da li je takvo saslusanje
opravdano. Svoju odluku o tome sud zasniva na cinjenicama sadrzanim u prijedlogu za
saslusanje zasticenog svjedoka i dokumentaciji o krivicnom predmetu koja je dostavljena
sudu. Protiv odluke suda dopustena je zalba koja se mora podnijeti u pisanoj formi u roku od
sedam dana od dana donosenja odluke suda, a nadlezno vijece razmatra zalbu bez
odlaganja i donosi odluku najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zalbe. O odluci suda
obavjestavaju se, bez odlaganja, sve stranke i to najkasnije tri dana od dana donosenja
odluke o prijedlogu, bez bilo kakve informacije koja bi ukazivala na identitet svjedoka.
Nakon pravnosnaznosti odluke da se odrzi saslusanje zasticenog svjedoka, sud zakazuje
datum, vrijeme i mjesto saslusanja, cim to bude prakticno izvodljivo. Saslusanje zasticenog
svjedoka provodi sud, u skladu sa odredbama zakona o krivicnom postupku koje se odnose
na saslusanje svjedoka, osim ako nije drukcije odredeno Zakonom o zastiti svjedoka.
Svjedok ce biti poucen:
a) da se saslusava kao zasticeni svjedok;
b) da se njegov identitet nece otkriti nikome, osim sudu i zapisnicaru;
c) ako je dobio status zasticenog svjedoka, da se nece licno pojaviti pred sudom na bilo
kojem saslusanju, osim na saslusanju zasticenog svjedoka i
d) da ne moze biti prisiljen odgovarati na pitanja koja mogu ukazati na njegov identitet ili
identitet clanova njegove porodice
Obaveza je suda da detaljno saslusa svjedoka o okolnostima koje je naveo podnosilac
prijedloga i o svim drugim relevantnim cinjenicama.
Zapisnik o saslusanju zasticenog svjedoka ne sadrzi podatke o identitetu ovog svjedoka. U
njega se unosi pseudonim za svjedoka koji odreduje sud, a koji ce se koristiti tokom
krivicnog postupka i u odlukama suda. Sud je duzan da obezbijedi povjerljivost zapisnika o
saslusanju zasticenog svjedoka, sto cini na sljedeci nacin:
a) cuva zapisnik na bezbjednom mjestu i odvojeno od ostale dokumentacije krivicnog
predmeta;
b) vraca zapisnik na bezbjedno mjesto, nakon njegovog koriscenja na odgovarajucem
saslusanju u krivicnom postupku i nakon donosenja pravnosnazne odluke i
c) obezbeduje arhiviranje zapisnika na nacin koji dozvoljava pristup torn dokumentu samo
predsjedniku krivicnog odjeljenja onoliko dugo koliko se odredi da je potrebno, a najduze 30
godina nakon sto odluka postane pravnosnazna.
Zapisnik o iskazu zasticenog svjedoka se u krivicnom postupku koristi kao jedan od oblika
odstupanja od nacela neposrednosti. Na glavnom pretresu sud ce narediti da se iskaz
zasticenog svjedoka procita naglas iz zapisnika o saslusanju zasticenog svedoka i nije mu za
to potrebna saglasnost stranaka. Odstupanje od ovog pravila dozvoljeno je uz saglasnost
tuzioca, optuzenog i njegovog branioca. Medutim, svjedok se ne moze pozvati na davanje
iskaza na bilo kojem saslusanju, sem na saslusanju zasticenog svjedoka.
Ssud moze, po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog tuzioca ili optuzenog ill njegovog branioca,
odluciti da se zasticenom svjedoku postave dodatna pitanja:
1) kako bi se pojasnio ranije dat iskaz ili
2) pitanja vezana za podatke koji nisu bili obuhvaceni ranije datim iskazom, a koja su od
znacaja za predmet.
U torn smislu, sud ce odrzati dodatno saslusanje zasticenog svjedoka, u mjeri potrebnoj za
potpuno i pravilno utvrdivanje cinjenica. Pitanja i odgovori biljeze se i citaju naglas, na nacin
propisan u Zakonu o zastiti svjedoka.
Moze se zakljuciti, da je kontradiktorno saslusanje zasticenog svjedoka razlicito od onoga
koje se vrsi prilikom sudskog obezbjedenja dokaza i na glavnom pretresu. Ovo saslusanje se
ne provodi po modelu tzv. unakrsnog ispitivanja, nego zasticenog svjedoka ispituje sud, i to
bez prisustva stranaka i branioca. Na glavnom pretresu sud cita zapisnik o saslusanju
zasticenog svjedoka i zato mu nije potrebna saglasnost stranaka i branioca. Pored toga,
162
propisano je da sud moze zasticenom svjedoku postaviti dodatna pitanja. Ta pitanja treba
da se odnose na razjasnjenje ranije datog iskaza ili mogu da budu u vezi s podacima koji
nisu bili obuhvaceni ranijim iskazom, ali su znacajni za predmet.
Posebno je znacajno da se opste odredbe vezane za otkrivanje informacija, propisane aktom
o slobodi informisanja BiH, ne primjenjuju na obradu podataka svjedoka u skladu sa ovim
zakonom. Isto tako, podaci vezani za mjere zastite svjedoka do kojih se dode u toku
obavljanja sluzbenih duznosti vezanih za mjere zastite svjedoka, predstavljaju sluzbenu
tajnu. Sud ili tuzilac ce upozoriti lica prisutna na saslusanju ili lica koja saznaju takve
povjerljive podatke u toku svojih sluzbenih ili profesionalnih duznosti, da je neovlasceno
otkrivanje takvih podataka krivicno djelo. Najzad, od lica koja vrse sluzbenu duznost vezanu
za mjere zastite svjedoka i koja saznaju podatke iz stava 1 clana 24, ne moze se traziti u
bilo u kojem postupku (pred sudom, tribunalom i si.) da dostave bilo koji dokument ili otkriju
bilo kakav sadrzaj vezan za te podatke.

Uvidaj i rekonstrukcija

Pojam
Uvidaj je neposredno i u zakonskoj formi preduzeto culno opazanje organa koji vodi
postupak, o cinjenicama vaznim za rjesenje konkretnog krivicnopravnog slucaja i naknadu
stete. Pri uvidaju u obzir dolaze culna opazanja svih vrsta i, za razliku od svjedocenja (gdje
svjedok opaza cinjenice iz postupka, neformalno, van postupka), culna opazanja, da bi bila
predmet uvidaja, moraju biti preduzeta u vrijeme vodenja postupka i na nacin propisan
zakonom. Uvidaj vrsi organ koji vodi postupak. Uvidaj se vrsi kao sluzbena duznost
procesnog organa i zbog toga njegovo eventualno opazanje relevantnih cinjenica van
postupka nije uvidaj, vec osnov da bude saslusan kao svjedok. Uvidaj se moze preduzeti u
istrazi i na glavnom pretresu.
Cilj uvidaja je otkrivanje i prikupljanje materijalnih dokaza ili indicija o postojanju i vrsti
krivicnog djela, koje mogu posluziti pronalazenju i identifikaciji ucinilaca djela ili o tome da
se te cinjenice razjasne ili da se utvrde tragovi i posljedice krivicnog djela ili provjeri
istinitost drugih dokaza.
Posredstvom ove radnje dokazivanja omogucava se otkrivanje, ispitivanje i procesna
verifikacija materijalnih promjena nastalih izvrsenjem krivicnog djela, tako da je uvidaj
moguc samo kod krivicnih djela koja iza sebe ostavljaju tragove. Uvidaj se moze vrsiti i da bi
se prikupili dokazi o iznosu stete, potrebni za dosudu imovinskopravnog zahtjeva.
Predmet uvidaja mogu biti stvari (pokretne i nepokretne, gdje spada i pregled lesa), lica
(tijelo osumnjicenog, odnosno optuzenog i drugih lica) i mjesta (ne samo mjesto izvrsenja
krivicnog djela, nego i druga mjesta na kojim se mogu pronaci predmeti i tragovi krivicnog
djela). Uvidaj stvari moze se odnositi na pokretne i nepokretne stvari osumnjicenog,
odnosno optuzenog i trecih lica. Pokretne predmete duzan je onaj koji ih ima izdati na
zahtjev suda. Medutim, uvidaj na pokretnim stvarima moze se vrsiti i na lieu mjesta, ako je
te stvari tesko donijeti u zgradu organa koji vodi postupak ili je posebno vazno da se
razmotre bas na mjestu na kome se nalaze. Ako vlasnik ili drzalac nepokretnosti ne dozvoli
vrsenje uvidaja, uvidaj ce se provesti prinudno.
Obaveza da se dozvoli pristup stvarima koje su predmet uvidaja vazi za svakoga, pa i kada
se stvari nalaze u stanu (uz postovanje uslova koje za pretresanje stana utvrduje zakon).
Uvidaj lica moze se vrsiti nad osumnjicenim bez obzira na njegov pristanak, ako je potrebno
da se utvrde cinjenice vazne za krivicni postupak, a nad drugim licima, bez njihovog
pristanka samo ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi odredeni trag ili
posljedica krivicnog djela. Uvidaj se preduzima na svakom mjestu na kome se mogu pronaci
tragovi i predmeti krivicnog djela i cinjenice vazne za krivicni postupak. Mjesto na kome se
vrsi uvidaj je svako mjesto u kojem se obavlja procesna radnja (organ koji vodi postupak ili
mjesto u kojem se nalaze stvari ili lica koja su predmet uvidaja) i treba ga razlikovati od
predmeta uvidaja, koji moze biti i svako drugo mjesto.

163
Zakon ne propisuje neki formalnopravni osnov za obavljanje uvidaja, kao sto je zahtjev,
naredba ili rjesenje o uvidaju. Radi toga je za vrsenje uvidaja dovoljan samo materijalni
uslov, a to je da je za utvrdivanje kakve vazne cinjenice u postupku potrebno neposredno
opazanje. Ova zakonska odredba, kao i odredbe cl. 94, 217 i 221 predstavljaju pravne okvire
za obavljanje uvidaja, "uz primjenu kriminalisticko-tehnickih i taktickih metoda koji su
usmjereni na pronalazenje, obezbjedenje od unistenja i fiksiranje kriminalistickih i pravno
relevantnih materijalnih informacija (predmeta, tragova krivicnog djela, situacije nastale
krivicnim dogadajem) za potrebe eventualnog krivicnog postupka. Pri tome se koriste razni
tehnicki instrumenti i sredstva, cijim koriscenjem rukovodi organ koji obavlja uvidaj, a
neposredno ih upotrebljava i njima rukuje strucno lice.
U okviru uvidaja, kao njegov sastavni dio ili kao dopuna uvidaja ili nacin provjeravanja
ostalih radnji dokazivanja, moze biti izvrsena rekonstrukcija dogadaja. Rekonstrukcija se
sastoji u provjeravanju izvedenih dokaza ili utvrdivanju cinjenica koje su od znacaja za
razjasnjenje stvari koja se vrsi tako sto ce se ponoviti radnje ili situacije u uslovima pod
kojima se prema izvedenim dokazima dogadaj odigrao. Rekonstrukcija se, po pravilu, vrsi na
mjestu gdje se dogadaj zbio, a obavlja se tako da se, po mogucnosti, izvede cijeli dogadaj
onako kako slijedi iz saslusanja osumnjicenog, odnosno optuzenog, iskaza svjedoka i
vjestaka i drugih dokaza (uvidajne dokumentacije skica i fotografija), kao i cinjenica koje je
organ utvrdio vlastitim opazanjem. Pri tome se upotrebljavaju ista ili (ako je to nemoguce)
slicna materijalna sredstva koja su upotrebljena kod stvarnog dogadaja i obezbjeduje
ucesce subjekata koji su opazili krivicni dogadaj ili ucestvovali u njemu. Rekonstrukciju
odreduje organ koji vodi postupak. Sama po sebi, rekonstrukcija nije dokazno sredstvo, vec
metod provjere dokaza koji se vrse preko uvidaja. Ona zbog toga ima vise veze sa ocjenom
dokaza nego sa pitanjem dokaznih sredstava. Za izvodenje rekonstrukcije vaze pravila
propisana za vrsenje uvidaja. Medutim, rekonstrukcija se ne smije vrsiti na nacin kojim se
vrijeda javni red i moral ili se dovodi u opasnost zivot ili zdravlje ljudi. Prilikom obavljanja
rekonstrukcije dogadaja moraju se postovati ljudska prava i voditi racuna o eventualnoj
materijalnoj steti. Takode, u okviru rekonstrukcije mogu se, po potrebi, ponovo izvesti
pojedini dokazi, pri cemu vaze odredbe zavisno od faze postupka. Osim toga, uvidaj i
rekonstrukcija dogadaja se razlikuju i po tome sto se, za razliku od zapisnika o uvidaju, u
zapisnik o rekonstrukciji mogu unositi izjave svjedoka ili vjestaka.

Organizovanje uvidaja
Priroda uvidaja i ciljevi koji se zele njime postici diktirali su da zakon ne sadrzi neka posebna
pravila o organizovanju uvidaja. Radi se o neposrednom culnom opazanju i primjeni
tehnickih sredstava i postupaka koji se odvijaju po odgovarajucim pravilima i zakonitostima
odredene nauke, struke i vjestine. Umjesto oslonca u zakonu,organ koji vodi postupak pri
uvidaju koristi pomoc strucnjaka, koji mu, prema potrebi, pomazu u pronalazenju,
osiguravanju i opisivanju tragova, obavljaju potrebna mjerenja i snimanja, prave skice ili
prikupljaju druge podatke. Kao procesna radnja, uvidaj se mora izvrsiti uz uvazavanje
zakonom propisanih forrnalnosti.
Uvidaj u istrazi je primarno u nadleznosti tuzioca koji sprovodi istragu. Sekundamo, nakon
obavjestavanja tuzioca, uvidaj u istrazi moze izvrsiti i ovlasceno sluzbeno lice, a ako je
tuzilac prisutan na lieu mjesta u toku vrsenja uvidaja od strane ovlascenih sluzbenih lica,
moze traziti da ovlasceno sluzbeno lice radnje koje on smatra neophodnim, pri cemu se sve
radnje preduzete tokom uvidaja moraju dokumentovati i detaljno obrazloziti kako u
zapisniku, tako i u posebnom sluzbenom izvjestaju. Nakon podizanja optuznice uvidaj
obavlja sudija za prethodno saslusanje, uvidaj na glavnom pretresu vrsi sudija, odnosno
vijece, a van glavnog pretresa sudija ili predsjednik vijeca, odnosno clan vijedca.
Isto tako, nakon ukidanja presude moze se obaviti uvidaj na pretresu pred drugostepenim
vijecem ili odrediti da se uvidaj izvrsi van pretresa.
Rekonstrukcija dogadaja se moze vrsiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi, zatim u fazi
glavnog pretresa i na pretresu pred drugostepenim sudom. U toku istrage rekonstrukciju
dogadaja moze preduzeti samo tuzilac, a nakon toga (zavisno od stadija postupka) - sudija,
164
odnosno predsjednik vijeca, a ako je prvostepena presuda ukinuta, onda predsjednik
drugostepenog vijeca. Umjesto predsjednika vijeca ili predsjednika drugostepenog vijeca,
rekonstrukciju moze obaviti clan vijeca.
Tuzilac i ovlasceno sluzbeno lice nemaju obavezu da na uvidaj pozovu osumnjicenog i
njegovog branioca, bez obzira na to sto su oni mozda poznati u vrijeme njegovog obavljanja.
Za razliku od toga, u drugim procesnim situacijama, kada je sud organ koji preduzima
uvidaj, pozivanje stranaka i branioca je obligatorno.
Kao radnja dokazivanja, uvidaj se mora obaviti uz pomoc strucnog lica kriminalisticko-
tehnicke ili druge struke koja ce pomoci u pronalazenju, osiguranju ili opisivanju tragova,
izvrsiti potrebna mjerenja i snimanja, saciniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge
podatke. Kao strucna lica koja pruzaju pomoc organu koji obavlja uvidaj, mogu se
angazovati i sluzbena lica policijskih organa. Od strucnog lica ne ovisi u kojem pravcu ce biti
usmjerena njegova pomoc, vec organ koji rukovodi uvidajem ili rekonstrukcijom dogadaja
treba strucnom lieu odrediti koje radnje treba obaviti, na koja pitanja treba dati odgovore i
dr. Posto radnje strucnog lica imaju znacaj za rasvjetljavanje konkretne stvari, nuzno je
sastaviti zapisnik.
Na uvidaj ili rekonstrukciju moze se pozvati i vjestak, ako bi njegovo prisustvo bilo od koristi
za davanje nalaza i misljenja. Tom prilikom vjestak moze predloziti da se razjasne pojedine
okolnosti ili da se lieu koja se saslusava postave odredena pitanja. U takvim slucajevima ne
radi o nekakvom spajanju uvidaja i vjestacenja, jer se prilikom uvidaja ili rekonstrukcije
dogadaja, u pravilu, ne vrsi vjestacenje. Ako bi se izuzetno ukazala potreba, da se na
uvidaju ili rekonstrukciji dogadaja vrsi i vjestacenje, onda bi se o tim radnjama dokazivanja
morala saciniti dva odvojena zapisnika.

Dokazna snaga uvidaja


Uvidaj je najpouzdaniji nacin utvrdivanja cinjenica u krivicnom postupku, jer organ koji ga
sprovodi utvrduje cinjenice vlastitim opazanjem. Drugi nacin utvrdivanja cinjenica (pomocu
dokaza) manje je pouzdan, jer tu organ krivicnog postupka ne saznaje cinjenice direktnim
opazanjem (svojim culima), nego posredno, tako sto mu neko drugi (osumnjiceni, odnosno
optuzeni, svjedok, vjestak) saopstavaju svoja opazanja tih cinjenica ili citanjem isprava i
upotrebom tehnickih snimaka registrovanih cinjenica. Dokazni kredibilitet uvidaja proizlazi iz
njegovog heuristickog karaktera, tj. iz mogucnosti otkrivanja na lieu mjesta cinjenica, prije
svega materijalnih, koje su nastale izvrsenjem krivicnog djela. Medutim, i rezultati uvidaja
mogu imati nedostatke kao i svako drugo posredno dokazno sredstvo.
Najvecu dokaznu vrijednost ima uvidaj koji sud sprovodi na glavnom pretresu, neposredno
opazajuci relevantne cinjenice. Treba posebno istaknuti da je savremena tehnika optickog
registrovanja cinjenica omogucila da se cinjenice utvrdene uvidajem mogu i tehnicki (ne
samo zapisnicki) registrovati. Na taj nacin reprodukcija tehnickog snimka pred raspravnim
sudom daje gotovo vjernu sliku predmeta uvidaja, kao da je sam taj sud sproveo uvidaj. U
svakom slucaju, stvarna dokazna vrijednost uvidaja, bez obzira na to da li je sproveden prije
ili na glavnom pretresu, zavisi od slobodne ocjene suda.

Iskaz vjestaka

Pojam vjestaka i njegovog iskaza


Iskaz vjestaka je izjava procesno nezainteresovanih lica, koje stranke i sud uzimaju da na
osnovu strucne spreme ili vjestine (lege artis) stecene vrsenjem poziva opaze izvjesne
cinjenice, okolnosti ili pojave ili da o njima daju svoje misljenje, jer za to strucna pravna
sprema i opste obrazovanje sudija nisu dovoljni. Uglavnom se uzima da postoje tri grupe
razloga za vjestacenje:
a) saopstavanje opstih stavova nauke i umijeca,
b) konkretne procesne cinjenice i
c) posebno poznavanje stvari.

165
Vjestak, kao posebna vrsta svjedoka, nije potreban ako stranke i sud mogu razumjeti i
vrednovati dokaze bez pomoci lica koja imaju specijalizovano razumijevanje i znanje o
nekom predmetu. Polazeci od odredbe prema kojoj se "vjestacenje odreduje kad za
utvrdivanje ili ocjenu neke vazne cinjenice treba pribaviti nalaz i misljenje lica koja
raspolazu potrebnim strucnim znanjem" (ovo je materijalni uslov za odredivanje vjestacenja
koji se sastoji u potrebi da se takvom radnjom prikupe odredene dokazne informacije), moze
se zakljuciti da se zakonodavac ne bavi striktnim odredivanjem pojma vjestacenja, vec daje
samo njegove elemente. To je ocito prepusteno naukama krivicnog procesnog prava i
kriminalistike.
Odredbe o vjestacenju vaze za sve slucajeve u krivicnom postupku kada se odreduju vjestak
i vjestacenje.
Vjestake obicno pozivaju tuzilac ili branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog. U posebnim
okolnostima, ako sudija i nakon svjedocenja vjestaka stranaka ne razumije cinjenice ill
dokaze, sud moze osigurati svoje vlastite vjestake.
Vjestacenje je djelatnost vjestaka na prikupljanju nalaza i misljenja. U nalazu vjestak daje
ono sto je opazio i ispitivanjem utvrdio, a znacajno je za razjasnjenje relevantnih cinjenica.
Misljenje, koje u cjelini mora biti osnovano i obrazlozeno, predstavlja vjestakovo rjesenje
postavljenog zadatka i odgovor na istaknuta pitanja za rasvjetljenje vaznih cinjenica u
konkretnoj krivicnoj stvari. Nalaz i misljenje se uobicajeno daju u jednom postupku, ali je
moguce da se daje samo misljenje ili samo nalaz.
Vjestacenje se danas prosiruje i na kriminolosko ispitivanje osumnjicenog, odnosno
optuzenog u toku postupka i u toku izvrsenja mjera bezbjednosti i vaspitnih mjera
neodredenog trajanja (kriminoloska ekspertiza), a do toga je doslo usljed evolucije
materijalnog krivicnog prava i novih zahtjeva koji su stavljeni pred sud u vezi sa licnoscu
osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Vjestaci pomazu strankama i sudu, ali to ne oduzima vjestacenju karakter radnje
dokazivanja. Uostalom, svaka radnja dokazivanja pomaze strankama i sudu u utvrdivanju
cinjenica. Ono sto vjestak ispituje predmet je dokaza, ono sto vjestak podnosi nije nikakav
definitivni sud o predmetu dokaza, vec dokaz kao i svaki drugi koji sud tek treba da ocijeni i
na osnovu toga da ga prihvati ili odbije. U odnosu na svjedoka, vjestak se razlikuje po tome
sto svjedok svjedoci o cinjenicama iz proslosti (van postupka), a vjestak daje iskaz o
sadasnjim cinjenicama koje je zapazio u postupku. Svjedok daje izjavu o dogadajima za koje
nije potrebna posebna strucna sprema, a vjestak na osnovu strucnog znanja.
Iskaz svjedoka, po svojoj sadrzini, prosta je reprodukcija zapazenih, zapamcenih cinjenica i
ne obuhvata davanje misljenja, dok se od vjestaka trazi i strucni sud o cinjenicama. Svjedok
se zato ne moze zamijeniti i ne moze biti izuzet, a vjestak moze. Medutim, za vjestaka se
nece uzeti lice koje je saslusano kao svjedok.

Sposobnost vjestaka i njihova prava i duznosti

Sposobnost vjestaka
Vjestak treba da raspolaze strucnom (tehnickom) i pravnom sposobnoscu za vjestacenje. U
pogledu strucne sposobnosti, podrazumijeva se odredeno potrebno znanje (strucna
sprema), koje ce mu omoguciti da zapazi odredene cinjenice i da o njima da svoj sud.
Strucno znanje dokazuje se odgovarajucim svjedocanstvom ili diplomom o strucnoj spremi i
osposobljenosti za vrsenje odredene djelatnosti ili iskustvu u vrsenju zanimanja, poziva ili
vjestine. Strucnost vjestaka znaci kako formalno obrazovanje u odredenoj oblasti, tako i
visegodisnje iskustvo, zapazene rezultate u radu, suvereno poznavanje i teoretskih i
prakticnih problema odredene oblasti, vladanje savremenom metodologijom, stalno
pracenje i upoznavanje sa razvojem i perspektivama u odgovarajucoj disciplini. Potrebna
strucnost vjestaka je uvijek konkretna, kako obzirom na standarde konkretne strucne
oblasti, tako i s obzirom na potrebe krivicnog postupka.
lako raspolazu strucnim znanjem, neke kategorije lica, ipak, ne mogu biti vjestaci. Razlozi
tome su u opasnosti od njihove pristrasnosti (lica koja mogu odbiti svjedocenje). Kod drugih
166
lica razlog tome je u okolnosti da odredena lica ne smiju iznositi odredene cinjenice. Pored
toga, za vjestaka se ne moze uzeti ni lice prema kome je krivicno djelo ucinjeno. Zato se, u
pogledu pravne sposobnosti, smatra da su pravno nesposobna da vrse duznost vjestaka:
1) lica koja ne mogu biti saslusana kao svjedoci
2) lica koja mogu odbiti svjedocenje
3) lice prema kome je krivicno djelo ucinjeno
Pored toga, za vjestaka se ne moze odrediti Ijekar koji je lijecio umrlog. Medutim, prilikom
obdukcije lesa, a radi davanja razjasnjenja o toku i okolnostima bolesti umrlog, Ijekar koji je
lijecio umrlog moze se saslusati kao svjedok. Ako je neko od tih lica uzeto za vjestaka, na
njegovom nalazu i misljenju ne moze se zasnivati sudska odluka, a ako do toga dode, onda
je to apsolutno bitna povreda odredaba krivicnog postupka, koja, u slucaju zalbe po torn
osnovu, dovodi do ukidanja odluke.
Osim ovih lica, koja su iskljucena po odredbama zakona, od vjestacenja su iskljucena i sva
lica lisena sposobnosti za pravne radnje uopste ili samo u vezi sa vjestacenjem (maloljetna
lica, lica lisena poslovne sposobnosti i lica kojima je izrecena mjera bezbjednosti zabrane
vrsenja poziva, djelatnosti ili duznosti).
Objektivnosti vjestaka treba da doprinese i odredba da se propisi o izuzecu sudija
primjenjuju shodno i na vjestake, ako za njih nije sta drugo odredeno.
Razlozi za izuzece vjestaka postoje i u pogledu lica koje je zajedno sa osumnjicenim,
odnosno optuzenim ili ostecenim u radnom odnosu u istom organu, preduzecu, drugom
pravnom lieu ili kod samostalnog privrednika, kao i u pogledu lica koje je u radnom odnosu
kod ostecenog ili osumnjicenog, odnosno optuzenog.

Prava i duznosti vjestaka


Vjestak ima pravo:
1) da ostvari uvid u predmet vjestacenja, da bi mogao da ga razmotri
2) da, kada je to potrebno. dobije odredenu materiju radi analize
3) da dobije razjasnjenja i da mu se dopusti razgledanje spisa
4) predloziti da se izvedu dokazi i pribave predmeti i podaci koji su od vaznosti za davanje
nalaza i misljenja 5) predloziti da se (ako prisustvuje uvidaju, rekonstrukciji ili drugoj
istraznoj radnji) razjasne pojedine okolnosti ili da se lieu koje se saslusava postave pojedina
pitanja
6) pravo na nagradu i naknadu troskova i izgubljene zarade (posto nije duzan da besplatno
vrsi svoju duznost).
Vjestak je duzan:
1) da tuziocu, odnosno sudu dostavi svoj izvjestaj koji sadrzi sljedece: dokaze koje je
pregledao, obavljene testove, nalaz i misljenje do kojeg je dosao i sve druge relevantne
podatke koje vjestak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu
2) dostaviti nalaz i misljenje, kao i radni materijal, skice i zabiljeske organu koji ga je odredio
3) detaljno obrazloziti kako je dosao do odredenog misljenja
4) brizljivo razmotriti predmet vjestacenja
5) da se odazove pozivu, da podnese nalaz i misljenje i da polozi zakletvu. Vjestak je
obavezan da se odazove pozivu organa koji ga je pozvao i da svoj iskaz. U slucaju
neopravdanog izostanka, vjestak moze biti prinudno doveden i kaznjen novcano. Vjestakova
obaveza je i da prije vjestacenja polozi zakletvu, ali za odbijanje ove obaveze nije
predvidena sankcija. Zakletva vjestaka je obavezna. Vjestak ne moze da odgovara za
neiskustvo i neznanje, jer je u torn pogledu pokriven nalogom tuzioca, odnosno sudije.

Postupak vjestacenja
Procesno regulisanje vjestacenja odnosi se na spoljnu stranu vjestacenja, tj. na postupak
vjestacenja, a unutrasnja, sadrzajna strana vjestacenja tece po pravilima odnosne nauke ili
vjestine i ne spada uopste u pravno regulisanje. Za razliku od drugih, dokazna radnja
vjestacenja je u izvjesnom smislu specificna po tome sto je za njeno izvodenje, osim sto
podlijeze krivicnoprocesnim pravilima, nuzno i da se odvija lege artis, odnosno istovremeno i
167
po pravilima posebne strucne oblasti, cijim znanjima vjestak vlada i primjenjuje ih u
krivicnom postupku. Medutim, upravo iz tog razloga, organizevanje i postupak vjestacenja
imaju poseban znacaj.

Nastupanje vjestacenja
Osnovni formalni uslov za vjestacenje je postojanje odluke o sprovodenju vjestacenja.
Vjestacenje nastaje posto organ krivicnog postupka koji vodi postupak donese o tome
pismenu naredbu u kojoj ce navesti cinjenice o kojima se vjestacenje obavlja. Zakon
odreduje da se vjestacenje odreduje pismenom naredbom izdatom od strane tuzioca ili
suda. Medutim vjestaka mogu angazovati optuzeni i njegov branilac.
Iz naredbe se mora vidjeti sta je predmet vjestacenja i ko ce vrsiti vjestacenje, a protiv nje
nema prava zalbe, niti drugog pravnog sredstva. Naredba o vrsenju vjestacenja mora da
sadrzi tacno uputstvo o predmetu vjestacenja, obimu vjestacenja i pitanjima na koja treba
dati odgovor.
Takode, vjestacenje se moze odrediti kao hitna (anticipirana) radnja dokazivanja, a tada je
odreduje ovlasceno sluzbeno lice. To proizilazi iz procesnih odredbi prema kojima je
"ovlasceno sluzbeno lice, nakon obavjestavanja tuzioca, duzno izvrsiti uvidaj i odrediti
potrebna vjestacenja, osim obdukcije i ekshumacije lesa". Prije svega, to se odnosi na
slucajeve kada se prilikom vrsenja uvidaja na mjestu dogadaja ili pretresanjem pronade
nepoznata materija za koju se sumnja da je u vezi sa izvrsenim krivicnim djelom.
U takvim slucajevima je u pitanju preliminarno vjestacenje, i to ono koje je u neposrednoj
vezi s preduzetim radnjama dokazivanja. Medutim, na mjestu dogadaja se ne mogu obaviti
slozena vjestacenja, vec je to moguce jedino u sofisticiranoj laboratoriji.
Ovlasceno sluzbeno lice moze odrediti i takva vjestacenja, i to pod nadzorom tuzioca.
Sa stanovista organa koji nalaze vjestacenje, posebno su znacajna vjestacenja koja moze
naloziti samo sud. Primjeri sudskih vjestacenja jesu:
1) ekshumacija (kao radnja pribavljanja predmeta vjestacenja) u toku istrage;
2) vjestacenje psihijatrijskim pregledom osumnjicenog, odnosno optuzenog, s njegovim
slanjem na posmatranje
3) tjelesni pregled osumnjicenog, odnosno optuzenog i druge radnje s tim u vezi (osim ako
postoji opasnost od odlaganja).
Ako za odredenu vrstu vjestacenja postoji strucna ustanova ili se vjestacenje moze izvesti u
okviru drzavnog organa, takva vjestacenja, a posebno slozenija, povjerice se, po pravilu,
takvoj ustanovi, odnosno organu. Kada je vjestacenje povjereno ustanovi, odnosno organu,
oni odreduju jednog ili vise strucnjaka koji ce izvrsiti vjestacenje. Vjestacenje sa vise
vjestaka, koje je sve zastupljenije u nasoj praksi i ima sve vise pristalica, ne odreduje se
zbog tezine djela, vec zbog slozenosti vjestacenja. Sam broj vjestaka ne mora uvijek znaciti i
veci kvalitet vjestacenja. Pri tome, treba stalno imati u vidu da i zajednicko (grupno)
vjestacenje u procesnom smislu ima isti znacaj kao i individualno (u nalazu i misljenju mora
biti tacno navedeno koji je vjestak i sta vjestacio).

Izvodenje vjestacenja
Izvodenje vjestacenja sastoji se iz tri faze:
• pripremanje vjestacenja,
• vjestacenje (operativna faza) i
• davanje iskaza
a) Pripremanje vjestacenja.
U ovoj fazi najvaznija duznost organa koji rukovodi postupkom je da oznaci predmet koji
vjestaci treba da vjestace i postavi pitanja na koja oni treba da odgovore. Rukovodilac
vjestacenja je duzan da se brine o tome da ne dode do povrede lica koje je podvrgnuto
vjestacenju, odnosno do ostecenja ili unistenja predmeta vjestacenja. Pitanja koja se
postavljaju vjestaku moraju biti tacno odredena i spadati u njegovu struku. Sam vjestak ne
moze prosiriti listu pitanja koju je odredio organ postupka, ni na druga strucna pitanja, jos
manje na pitanja za koja nije strucan (npr. pravna pitanja). Vjestak se poziva da predmet
168
vjestacenja brizljivo razmotri, tacno navede sve sto zapazi i nade i da svoje misljenje iznese
nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke ili vjestine. Vjestak se posebno upozorava na
posljedice davanja laznog iskaza koje predstavlja krivicno djelo. Vjestaku se mogu davati
razjasnjenja, a moze mu se dozvoliti i da razmatra spise. Vjestak moze predloziti da se
izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su od vaznosti za davanje nalaza i misljenja.
Ako prisustvuje uvidaju, rekonstrukciji dogadaja ill drugoj istraznoj radnji, vjestak moze
predloziti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se lieu koje se saslusava postave pojedina
pitanja.
b) Operativna faza.
Vjestacenje se neposredno obavlja u operativnoj fazi. Nju sprovodi licno vjestak,
primjenjujuci metode i sredstva u skladu sa strukom i pridrzavajuci se prilikom ispitivanja
striktno postavljenih zahtjeva rukovodioca vjestacenja. Operativna faza je, u stvari, rad
vjestaka po naredbi, odnosno zahtjevu za vjestacenje, a zavisi od samog predmeta
vjestacenja. To moze biti razgledanje odredenih predmeta ili spisa i trazenje potrebnih
razjasnjenja, zatim, predlaganje da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su od
vaznosti za davanje nalaza i misljenja, te prisustvovanje uvidaju, rekonstrukciji dogadaja ili
drugoj radnji dokazivanja kada se, pored ostalog, mogu postavljati odredena pitanja i traziti
razjasnjenje odredenih cinjenica, u okviru cega se, prema teorijskom stanovistu, mogu
provesti situacijska, dijagnosticka i identifikacijska vjestacenja. Ako je za svrhe vjestacenja
potrebno da se izvrsi analiza neke materije, vjestaku ce se, ako je to moguce, staviti na
raspolaganje samo dio te materije, a ostatak ce se u potrebnoj kolicini obezbijediti za slucaj
naknadnih analiza.
Ukoliko smatra da je za davanje nalaza i misljenja potrebno izvesti jos neke dokaze i
pribaviti jos neke predmete, vjestak to ne moze sam uciniti, vec moze jedino dati
odgovarajuci prijedlog tuziocu, odnosno sudu.
Uvodenje vjestacenja preko strucnih ustanova ili drzavnih organa zahtijevalo je
odgovarajuce zakonske odredbe. Ako se vjestacenje povjerava strucnoj ustanovi ili
drzavnom organu, organ koji vodi postupak upozorice na to da u davanju nalaza i misljenja
ne moze ucestvovati lice za koje postoje razlozi za izuzece od vjestacenja predvideni u
zakonu, kao i na posljedice davanja laznog nalaza i misljenja.
Strucnoj ustanovi, odnosno drzavnom organu stavice se na raspolaganje materijal potreban
za vjestacenje. Po zavrsenom vjestacenju, strucna ustanova, odnosno drzavni organ
dostavlja pismeni nalaz i misljenje potpisano od lica koja su izvrsila vjestacenje.
Vjestak dostavlja nalaz i misljenje, kao i radni materijal, skice i zabiljeske organu koji ga je.
Pri tome, organ postupka u istom predmetu vjestacenja moze od jednog vjestaka traziti
nalaz, a od drugog misljenje, jer se, npr., u konkretnom slucaju za nalaz i misljenje traze
razlicite strucnosti i vjestine. Medutim, kada se radi o vjestacenju u drzavnom organu ili
strucnoj ustanovi, onda se iskaz vjestaka u obliku nalaza i misljenja u pismenoj formi
dostavlja sudu koji vodi postupak.
U nalazu vjestak upisuje materijal koji je vjestacio, metode koje je primijenio i objektivne
rezultate koje je postigao. U misljenju, vjestak iznosi svoje strucne zakljucke koji proizlaze iz
objektivnog nalaza. Misljenje je odgovor na postavljena pitanja. Vjestak mora uvijek da
navede razloge na osnovu kojih je dosao do zakljucaka i na osnovu kojih pravila nauke i
tehnike. Vjestakov nalaz i misljenje treba da budu formulisani logicno, razumljivo i jasno,
bez upotrebe strogo naucnih i strucnih izraza koji su poznati uskom krugu strucnjaka.
c) Saslusanje vjestaka.
Pravilo je da se vjestak na glavnom pretresu saslusava neposredno. Prije saslusanja
vjestaka na glavnom pretresu, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ga opomenuti na
duznost da nalaz i misljenje da na najbolji moguci nacin i upozorice ga da davanje laznog
iskaza o nalazu i misljenju predstavlja krivicno djelo.
Svoj nalaz i misljenje vjestak na glavnom pretresu izlaze usmeno i u tom slucaju on ce biti
unakrsno ispitan od strane obje stranke i branioca. Prethodno ce vjestak, po pravilima
direktnog ispitivanja, usmeno i neposredno iznijeti svoj nalaz i misljenje, tako sto ce u
nalazu iznijeti sve cinjenice na kojima zasniva misljenje.
169
Prakticno, priprema za unakrsno ispitivanje se ne moze ozbiljno izvrsiti bez angazovanja i
strucne pomoci drugog vjestaka. Isto tako, pisani nalaz i misljenje vjestaka bice prihvaceni
kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vjestak svjedocio na glavnom pretresu i bio
unakrsno ispitan od suprotne stranke. Ne postoji, dakle, mogucnost da se pismeni nalaz i
misljenje vjestaka samo procitaju na glavnom pretresu, vec se trazi neposredno prisustvo
svjedoka i njegovo svjedocenje na glavnom pretresu. Medutim, ukoliko suprotna stranka ne
zeli unakrsno ispitati vjestaka, dovoljna je cinjenica da je toj stranci bila pruzena mogucnost
da unakrsno ispita vjestaka kako bi pisani nalaz i misljenje bili prihvaceni, sto mora biti
uneseno u zapisnik o glavnom pretresu.

Sudska ocjena vjestakovog iskaza


Prilikom svakog vjestacenja najznacajniji procesni problem nastaje kod dokazne snage
iskaza vjestaka i njegove ocjene koju vrse sud i stranke. I kod vjestacenja sud opaza
odredene vazne cinjenice i na osnovu utvrdenih okolnosti daje obrazlozenje zakljucaka do
kojih je dosao po pravilima svoje struke. Izvjestaj vjestaka (nalaz i misljenje) sud cijeni po
slobodnom uvjerenju.
Medutim, fakticki misljenje vjestaka ima veliki znacaj i uticaj na donosenje odluka suda.
Sudija je, izvan sumnje, slobodan u kritickoj ocjeni iskaza vjestaka, on je vjestak nad
vjestacima. To ne znaci da pri ocjeni dokaza sud nije vezan nikakvim pravnim sredstvima.
Potrebno je da to zakljucivanje bude takvo da bi ga, prema misljenju suda, mogao prihvatiti
svaki nepristrasni i upuceni gradanin.
Ne radi se, prema tome, ni o kakvom arbitriranju, vec o ocjeni koja mora biti zasnovana na
cinjenicama, poznatim i priznatim u objektivnoj stvarnosti.
Sudija je slobodan da cijeni iskaz vjestaka i moze ga prihvatiti ill odbaciti. Ako ne prihvati
vjestakovo misljenje, to neslaganje mora uvjerljivo obrazloziti u presudi. Suprotno
postupanje dovodi do bitne povrede krivicnog postupka, jer u presudi nisu navedeni razlozi
o odlucnim cinjenicama. U torn slucaju bi visi sud povodom zalbe morao ukinuti prvostepenu
presudu. Druga rezerva je sto sud, ako ne prihvati konacno misljenje vjestaka, ne moze to
misljenje zamijeniti svojim misljenjem. Sud, isto tako, ne moze vjestakovo misljenje
modifikovati (prilagoditi) svom misljenju. Ako se, dakle, sud nije slozio ni sa konacnim
misljenjem vjestaka, on mora smatrati da je vjestacenje neuspjelo i da je odnosna cinjenica
koja se imala vjestacenjem utvrditi ostala neutvrdena, odnosno nedokazana.
U tom slucaju postupa se po poznatom pravilu in dubio pro reo i pravno neutvrdena
relevantna cinjenica konkretnog slucaja utvrduje se prema misljenju koje je najpovoljnije za
optuzenog.

Posebni slucajevi vjestacenja


Pojedina vjestacenja mogu biti mnogobrojna i raznovrsna, tako da se ne mogu ni nabrojati.
Zakon zato odreduje samo opsta pravila vjestacenja, bez obzira na konkretne vrste. Ipak, za
pojedine vrste vjestacenja, koje se najcesce javljaju (tjelesne povrede, psihijatrijsko
vjestacenje) ili su od posebnog znacaja (ubistvo, falsifikovanje novca) ili su narocito
komplikovana (trovanje, vjestacenje dezoksiribonukleinske kiseline), postoje dopunske
odredbe koje se primjenjuju uz opste. Medutim, i u tim slucajevima ureduje se samo pravna
strana vjestacenja, a ostala pitanja regulisu pravila odnosne nauke, odnosno vjestine. U
zakonu se govori o sljedecim slucajevima vjestacenja:
a) Vjestacenje u slucaju sumnje da je smrt prouzrokovana krivicnim djelom.
Ovdje, pored sumnje da su izvrseni ubistvo i djeteubistvo, dolazi i vjestacenje u slucaju
sumnje na krivicno djelo nedozvoljenog pobacaja. U tim slucajevima obavezno se
preduzimaju pregled i obdukcija lesa, odnosno zacetka, a ako je les zakopan - odredice se
ekshumacija, s ciljem pregleda i obdukcije.

170
Pri obdukciji lesa preduzece se potrebne mjere da se ustanovi identitet lesa, i u torn cilju
posebno ce se opisati podaci o spoljnim i unutrasnjim tjelesnim osobinama lesa.
Pregled i obdukcija tijela oznaka su za sudsko medicinsko vjestacenje razjasnjavanja
nastupa smrti poznato kao autopsija. Ona se preduzima u svim slucajevima neprirodne
smrti.
Zakon ima, prije svega, u vidu slucajeve sumnjive smrti, tj. takve slucajeve kod kojih
okolnosti upucuju na mogucnost postojanja nasilne smrti. Kad je u pitanju suicid, podaci o
tome moraju biti pouzdani da bi se odlucilo da se ne vrsi pregled i obdukcija lesa. Slucajeve
sumnjive smrti duzni su da prijave svi koji su duzni prijaviti krivicno djelo, a posebno
mrtvozornik i zdravstvene ustanove. Pitanje vrste nasilne smrti jeste pravno, a ne cinjenicno
pitanje, zbog cega ne treba zahtijevati od sudskomedicinskog vjestaka da se u svom
zakljucku izjasni da li se radi o ubistvu, samoubistvu ili je posrijedi krivicnopravni slucaj.
Kada se vjestacenje ne vrsi u specijalizovanoj medicinskoj ustanovi, pregled i obdukciju lesa
vrsi Ijekar specijalista sudske medicine. Tim vjestacenjem rukovodi tuzilac i u zapisnik unosi
nalaz i misljenje vjestaka. Za vjestaka se ne moze odrediti Ijekar koji je lijecio umrlog.
Razlog za izuzece takvog Ijekara je opasnost od neobjektivngo vjestacenja, koje moze da
bude posljedica kako pokusaja da se svjesno prikrije nesto sto tog ljekara kompromituje ili
cak tereti (pogresna dijagnoza, neodgovarajuca terapija), tako i cinjenice da ce ljekar koji je
lijecio umrlog najcesce, svjesno ili nesvjesno, poci od dijagnoze koju je ranije postavio i
ostati pri njoj, cesto ne uzimajuci u obzir sve ono sto izlazi iz takve koncepcije. U slucaju da
se sudska odluka dijelom temelji i na nalazu i misljenju vjestaka Ijekara koji je lijecio umrlog,
radi se o bitnoj povredi odredaba zakona pa se, ukoliko je prihvatanje takvog nalaza i
misljenja bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donosenje presude, iz tih razloga
moze izjaviti zalba na presudu.
Medutim, Ijekar koji je lijecio umrlog moze se saslusati kao svjedok, radi davanja
razjasnjenja o toku i okolnostima bolesti umrlog. U takvom slucaju Ijekar, koji je lijecio
umrlog, pojavljuje se u svojstvu strucnog svjedoka.
U svom misljenju vjestak sudske medicine ce narocito navesti uzrok smrti i vrijeme kada je
smrt nastupila. Ako je na lesu nadena bilo kakva povreda, utvrdice se da li je tu povredu
nanio ko drugi i ako jeste, onda cime, na koji nacin, koliko vremena prije nego sto je smrt
nastupila i da li je ona prouzrokovala smrt. Ako je na lesu nadeno vise povreda, utvrdice se
da li je svaka povreda izvrsena istim sredstvom i koja je povreda prouzrokovala smrt, a ako
je vise smrtonosnih povreda, koja je od njih ili koje su svojim zajednickim djelovanjem bile
uzrok smrti. Zakon obavezuje vjestaka da sto je moguce preciznije razjasni kauzalitet
nastupa smrti, posebno u pogledu vise konkurentnih uzroka:
a) kada je smrt prouzrokovana samom vrstom i opstom prirodom povrede,
b) kad je smrt nastupila zbog licnog svojstva ili narocitog stanja organizma povrijedenog i
c) kad je smrt nastupila zbog slucajnih okolnosti ili
d) okolnosti pod kojima je povreda nanijeta. Pored toga, vjestak je duzan da obrati paznju
na nadeni bioloski materijal (krv, pljuvacka, sperma, urin i dr.) i da ga opise i sacuva za
biolosko vjestacenje - ako ono bude odredeno. Analiza tako pribavljenog materijala
organskog porijekla moze biti iskoriscena u svrhu analize DNK i dolazi u obzir samo ako ce
se tako pribaviti podaci vazni za uspjesno vodenje krivicnog postupka.
Pri pregledu i obdukciji zacetka treba posebno utvrditi njegovu starost, sposobnost za
vanmatericni zivot i uzrok smrti, a pri pregledu i obdukciji lesa novorodenceta - da li je
rodeno zivo ili mrtvo, da li je bilo sposobno za zivot, koliko je dugo zivjelo, kao i vrijeme i
uzrok smrti.
Ako postoji sumnja na trovanje, sumnjive materije koje su nadene u lesu ili na drugom
mjestu uputice se na vjestacenje ustanovi ili drzavnom organu koji vrsi toksikoloska
ispitivanja. Sumnjive materije moraju se dostaviti na toksikolosku analizu iskljucivo
ustanovama koje su osposobljene za takvu vrstu analiza. Individualnom vjestaku, cak i ako
je osposobljen za vrsenje takvih analiza, ne moze se povjeriti ovakvo vjestacenje. Pri
pregledu sumnjivih materija vjestak ce posebno utvrditi vrstu, kolicinu i dejstvo nadenog

171
otrova, a ako se radi o pregledu materija uzetih iz lesa, po mogucnosti i kolicinu
upotrebljenog otrova.
U slucajevima sumnje na trovanje prakticno se pojavljuje potreba ostavljanja dijelova
materije za potrebe eventualne naknadne, odnosno dopunske analize, naravno ako ima
dovoljno materije i ako je ona pogodna za cuvanje. U torn pravcu korisno je angazovanje
strucnog lica.
b) Vjestacenje tjelesnih povreda.
Ovo vjestacenje se vrsi na tri nacina:
1) po pravilu, pregledom povrijedenog, a ako to nije moguce (kod potpuno izlijecenih
povreda) ili nije potrebno
2) na osnovu medicinske dokumentacije ili
3) drugih podataka u spisima.
Kada ce se i koji metod vjestacenja koristiti, zavisi od konkretne situacije i stvarnih
mogucnosti. Ako su povrede na povrijedenom svjeze tako da je moguce neposrednim
uvidom utvrditi stanje stvari, onda je najefikasnije izvrsiti pregled i vjestacenje odmah. Na
osnovu medicinske dokumentacije vjestacenje se vrsi kada su, usljed proticanja vremena,
povrede djelimicno ili u potpunosti sanirane, tako da primarno stanje povreda nije vidljivo.
Povrijedeni se ne moze protiviti pregledu, a ako se i protivi - pregled se moze izvrsiti i protiv
njegove volje. Posto tacno opise povrede, vjestak ce dati misljenje, narocito o vrsti i tezini
svake pojedine povrede i njihovom ukupnom djelovanju s obzirom na njihovu prirodu ili
posebne okolnosti slucaja, o tome kakvo dejstvo te povrede obicno proizvode, a kakvo su u
konkretnom slucaju proizvele, cime su
povrede izvrsene i na koji nacin. Vjestacenje tjelesnih povreda moglo bi se smatrati
nepotrebnim kada bi sud u konkretnom slucaju raspolagao takvom dokumentacijom o
povredi koja bi mogla u potpunosti zamijeniti iskaz vjestaka.
c) Tjelesni pregled osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Rijec je o posebnoj vrsti vjestacenja, koje se preduzima i bez pristanka osumnjicenog,
odnosno optuzenog, ako je potrebno da se utvrde cinjenice vazne za krivicni postupak.
Tjelesni pregled je svaki pregled djelimicno ili potpuno nagog tijela ili dijelova tijela, u cilju
utvrdivanja njegovog stanja. Ovaj pregled ima za cilj pronalazenje predmeta koji su u
odjeci, ispod odjece, na povrsini tijela ili skriveni u
tjelesnim supljinama. Osumnjiceni, odnosno optuzeni se ne moze usprotiviti trazenju
i uzimanju tragova (tjelesnom pregledu), a ako bi se protivio - onda se to moze sprovesti i
prinudno ("...i bez pristanka..."). Kakve mjere prinude treba preduzeti, zavisi od nacina
otpora i vrste tragova koji se mogu pronaci, sto je quaestio facti.
Tjelesni pregled drugih lica moze se bez njihovog pristanka preduzeti samo onda ako se
mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi odreden trag ili posljedica krivicnog djela.
Tjelesni pregled muskog lica moze vrsiti samo musko lice, a zenskog lica samo zensko lice.
Uzimanje krvi i druge Ijekarske radnje, koje se po pravilima medicinske nauke preduzimaju
radi analize i utvrdivanja drugih vaznih cinjenica za krivicni postupak, mogu se preduzeti i
bez pristanka lica koje se pregleda, ako zbog toga ne bi nastupila kakva steta po njegovo
zdravlje. Ove radnje, bez izuzetka, mora da obavlja samo strucno lice i to nakon sto utvrdi
da upravo konkretna intervencija konkretnom lieu, s obzirom na njegovo opste stanje, nece
skoditi. Preduzimanje Ijekarskih radnji bez volje osumnjicenog, odnosno optuzenog valja
strogo razlikovati od prinude osumnjicenog, odnosno optuzenog da aktivno ucestvuje u
Ijekarskim radnjama. Osumnjiceni, odnosno optuzeni, dakle, mora trpjeti Ijekarske radnje
preduzete bez njegove volje, ali nema obaveze svojim aktivnim djelovanjem ucestvovati u
tim radnjama. On je samo duzan trpjeti, ali nije obavezan ciniti. Prinuda na aktivnu radnju
bila bi jednaka prinudi na davanje iskaza.
Preduzimanje ovih radnji dopusteno je samo na osnovu naredbe suda, odnosno tuzioca (ako
postoji opasnost od odlaganja).
Prema osumnjicenom, odnosno optuzenom ili svjedoku nije dozvoljeno da se primijene
medicinske intervencije (narkoanaliza, narkodijagnoza, lobotomija itd.) ili da im se daju
takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza.
172
Medutim, nije svaka mjera, koja ostavlja pojedincu bilo kakve emocionalne posljedice, ono
sto spada pod opseg nehumanog tretmana, vec su to samo mjere koje "izazivaju veliku
mentalnu i fizicku patnju pojedinca."
d) Psihijatrijsko vjestacenje.
Ovo vjestacenje je obavezno samo ako nastane sumnja da je uracunljivost osumnjicenog,
odnosno optuzenog iskljucena ill smanjena ili da je osumnjiceni, odnosno optuzeni ucinio
krivicno djelo zbog ovisnosti od alkohola ili opojnih droga ili da zbog dusevnih smetnji nije
sposoban ucestvovati u postupku.
Vjestacenje dusevnog stanja po ovom clanu moze se izvrsiti pred samim organom koji
sprovodi krivicni postupak, analizom utvrdenih cinjenica i neposrednim dodirom sa
osumnjicenim, odnosno optuzenim. Takvo ispitivanje praktikuje se kada je to moguce bez
stete za pravilnost rezultata. Ako se u toku istrage osumnjiceni dobrovoljno ne podvrgne
psihijatrijskom pregledu radi vjestacenja ili ako je prema misljenju vjestaka potrebno duze
posmatranje, osumnjiceni ce se poslati na psihijatrijski pregled, odnosno na posmatranje u
odgovarajucu zdravstvenu ustanovu o cemu rjesenje donosi sudija za prethodni postupak na
prijedlog tuzioca, a posmatranje ne moze trajati duze od dva mjeseca. Medutim, ako kod
ucinioca krivicnog djela nije utvrdena niti indukovana nijedna anomalija psihicke prirode
koja bi zahtijevala duze posmatranje, dovoljan je psihijatrijski pregled ucinioca. Izbor
konkretne zdravstvene ustanove vrsi sudija za prethodni postupak, a prema stavu sudske
prakse, odgovarajuca zdravstvena ustanova na mora da bude specijalna bolnica za dusevne
bolesti.
Pri psihijatrijskom vjestacenju vazno je da se vjestak ne upusta u pravno pitanje ocjene
uracunljivosti, nego samo u medicinska pitanja. Psihijatar ocjenjuje uticaj dusevnog stanja
na sposobnost pravilnog saznavanja pojava spoljnjeg svijeta i upravljanja postupcima. Na taj
nacin psihijatar pruza osnovu sudiji za rjesavanje pravnog pitanja o uracunljivosti ili
neuracunljivosti. Sud trazi misljenje psihijatra ako sumnja da je osumnjiceni, odnosno
optuzeni neuracunljiv ili smanjeno uracunljiv, ali ne da bi mu vjestak odgovorio da li je
osumnjiceni, odnosno optuzeni uracunljiv ili nije uracunljiv. Ako vjestaci ustanove da je
dusevno stanje osumnjicenog, odnosno optuzenog poremeceno, njihov je zadatak da
odrede:
a) prirodu,
b) vrstu,
c) stepen i
d) trajnost poremecaja i da daju svoje misljenje o tome kakav je uticaj takvo dusevno
stanje imalo i kakav jos ima na shvatanje i postupke osumnjicenog, odnosno
optuzenog, kao i to da li je i u kojoj mjeri poremecaj dusevnog stanja postojao u
vrijeme izvrsenja krivicnog djela.
Znacajnim se cini i obezbijediti da se u svakom slucaju upucivanja pritvorenog u
zdravstvenu ustanovu, radi vjestacenja ili lijecenja, sprijeci da se boravak u ovoj ustanovi
iskoristi u neke druge svrhe (protivne ciljevima pritvora i si.). To je narocito tesko
obezbijediti u zdravstvenim ustanovama opsteg tipa.
Stoga je u propisano da ce sudija, ako se u zdravstvenu ustanovu upucuje osumnjiceni,
odnosno optuzeni koji se nalazi u pritvoru, obavijestiti tu ustanovu o razlozima zbog kojih je
odreden pritvor, da bi se preduzele mjere potrebne za obezbjedenje svrhe pritvora. Treba
imati u vidu da pritvor i boravak u zdravstvenoj ustanovi radi ispitivanja dusevnog zdravlja,
nisu mjere od istog znacaja za postupak i nemaju isti cilj. Pritvor je najteza mjera
obezbjedenja prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku, koja u
odnosu na osumnjicenog, odnosno optuzenog ima prinudni karakter. Posmatranje u
zdravstvenoj ustanovi ima za cilj utvrdivanje dusevnog stanja osumnjicenog, odnosno
optuzenog, dobijanje podataka za konkretnu sudsku odluku i za adekvatan pristup
osumnjicenom, odnosno optuzenom u samom krivicnom postupku i nakon njega.
Osumnjicenom, odnosno optuzenom se vrijeme provedeno u ustanovi uracunava u pritvor,
odnosno u kaznu - ako bude izrecena. Rjesenje o upucivanju u ustanovu donosi sudija za
prethodni postupak i po torn rjesenju osumnjiceni moze ostati u zdravstvenoj ustanovi do
173
dva mjeseca, sto je vec izuzetak od odredbe po kojoj pritvor po rjesenju sudije za prethodni
postupak moze trajati do mjesec dana.
e) Vjestacenje poslovnih knjiga preduzima, kada je potrebno, organ pred kojim se vodi
postupak, koji je duzan vjestacima naznaciti u kom pravcu i u kom obimu treba vrsiti
vjestacenje i koje cinjenice i okolnosti treba utvrditi. Ako je za preduzimanje vjestacenja
poslovnih knjiga preduzeca, drugih pravnih lica ili samostalnog privrednika nuzno da se
prethodno sredi njihovo knjigovodstvo, troskovi sredivanja padaju na njihov teret. Naredbu o
sredivanju knjigovodstva donosi organ koji vodi postupak, na osnovu obrazlozenog
pismenog izvjestaja vjestaka kojem je nalozeno vjestacenje poslovnih knjiga. U naredbi ce
se naznaciti i iznos koji je pravno lice ili samostalni privrednik duzan da polozi organu koji
vodi postupak kao predujam za troskove oko sredivanja njegovog knjigovodstva. Prilikom
ocjene da li je potrebno vrsiti sredivanje knjigovodstva, treba uvijek imati u vidu da za
potrebe vjestacenja nije uvijek neophodno sredivanje kompletnog knjigovodstva, vec samo
neki dio, pa je onda nuzno sredivanje onog dijela knjigovodstva koliko je nuzno za vrsenje
vjestacenja. Naplata troskova, ukoliko njihov iznos nije bio predujmljen, vrsi se u korist
organa koji je unaprijed isplatio troskove i nagradu vjestacima.

f) Analiza DNK.
Analizu DNK obavljati "institucija koja posjeduje potrebnu strucnost, u smislu osoblja i
opreme, da obavlja forenzicku DNK analizu."
Materijalni uslov za vrsenje analize DNK sastoji se u postojanju neophodne potrebe da se
takvom analizom odredi identitet ili cinjenice da li tragovi materija koji su otkriveni poticu od
osumnjicenog, odnosno optuzenog ili ostecenog.
Formalni uslov za ovo vjestacenje se u zakonu posebno ne utvrduje, pa treba smatrati da u
tom pogledu vaze opsta pravila koja se inace odnose na formalni uslov za odredivanje
vjestacenja.
U cilju utvrdivanja identiteta osumnjicenog, odnosno optuzenog, sa njegovog tijela se mogu
uzeti celije radi analize DNK, a podaci dobijeni na ovaj nacin mogu se koristiti i u drugim
krivicnim postupcima protiv istog lica, zbog cega se nalazi tih analiza pohranjuju na jednom
mjestu i vode u posebnom registru pri Ministarstvu bezbjednosti BiH. Ovlascenje da donese
pravilnik o nacinu prikupljanja i uzimanja uzoraka bioloskog materijala za potrebe analize
DNK u krivicnom postupku, o nacinu pakovanja prikupljenog bioloskog materijala, cuvanja,
obrade i pohranjivanja uzoraka i dobijenih rezultata DNK analiza u BiH - ima ministar pravde
BiH.
Analiza DNK, kao sofisticirana metoda, trazi jasna pravila uzimanja, manipulisanja, cuvanja i
raspolaganja uzorcima i podacima do kojih se dode analizom tih uzoraka. Ona je
najprecizniji metod identiflkacije svakog traga humanog porijekla, pa samim tim i najjaci
dokaz o identitetu uzorka. Identifikacija lica na osnovu analize molekula DNK predstavlja
metodu vjestacenja kojom se istrazuje sporni bioloski materijal tako sto se iz celije
ekstrahuje DNK kako bi se posebnim metodama ispitali odredeni dijelovi njenog lanca sa
ciljem da se identifikuje genetski materijal pojedinca, koji je individualan i neponovljiv.
DNK profilisanje je proces koji pocinje kada se iz bioloskog traga ekstrahuju dijelovi
genetskog materijala (DNK), kako bi se utvrdio genetski profil ostavioca, koji se vizuelizuje i
prikazuje kao numericka vrijednost, a zavrsava sprovodenjem komparativne analize sa
bioloskim uzorcima poznatog porijekla (ill drugim bioloskim uzorcima nepoznatog porijekla)
kako bi se identifikovao ostavilac traga (ili utvrdilo ucesce istog lica u izvrsenju veceg broja
krivicnih djela). Ova vrsta vjestacenja najcesce se naziva metoda utvrdivanja DNK otiska,
cime se zeli ukazati na njenu preciznost pri izolovanju unikatnih dijelova u okviru DNK lanca
i napraviti asocijacija na klasicne metode identifikacije po otiscima prstiju. Kao sto ne
postoje dva lica koja imaju isti otisak prsta, ne postoje ni dva lica koja imaju isti genetski
profil.
Metoda je apsolutno pouzdana pri eliminaciji nevinih lica i veoma sigurna pri pozitivnoj
identifikaciji izvrsilaca. Medutim, i pored toga sto je DNK vjestacenje nova i mocna

174
tehnologija, ona ne moze da zamijeni druge metode, na primjer, daktiloskopiju, vjestacenje
tkanina, tragove oruda itd.
Bez obzira na njenu superiornu diskriminacionu snagu, ona bi kao tehnologija izbora trebalo
da bude upotrebljena paralelno sa drugim kriminalistickim metodama.
U medunarodnim okvirima je veoma izrazena potreba za standardizacijom cjelokupnog
postupka u okviru formiranja DNK dokaza. Sredinom i krajem devedesetih godina XX vijeka
pocele su se u pojedinim razvijenim drzavama formirati kompjuterske baze podataka DNK
profila ucinilaca krivicnih djela s ciljem da se poveca efikasnost nove metode. Sve baze
podataka DNK profila sastoje se iz dva dijela:
a) neidentifikovanih DNK profila, tj. baze podataka DNK profila dobijenih iz bioloskih
materijala (tragova) fiksiranih sa lica mjesta krivicnih djela (odnosno od neidentifikovanih
leseva) i
b) baze podataka poznatih donatora, tj. lica ciji se DNK profili kompariraju sa
neidentifikovanim tragovima. Drugi dio DNK baze, tj. baza poznatih donatora u razlicitim
drzavama se na razlicite nacine odreduje.
U nekima nju mogu da sacinjavaju DNK profili osumnjicenih lica, u drugima DNK profili samo
osudenih lica. Evidentna je i pojava da se u velikom broju zemalja prosiruje krug lica ciji se
DNK profili unose u baze (tj. prvobitna restriktivna rjesenja zamjenjuju se ekstenzivnim).
Najveci kamen spoticanja je unosenje DNK profila osumnjicenih lica u baze podataka.
Drzave ovaj problem pokusavaju da rijese najcesce usvajanjem kompromisnih rjesenja. S
obzirom na osjetljivost materije, postoji tendencija da se uzimanje uzoraka za DNK
vjestacenja i unos podataka u kompjuterske baze detaljno regulisu zakonom. Ovo je veoma
osjetljiva materija koja duboko zadire u ljudska prava i slobode i podlozna je raznoraznim i
ozbiljnim zloupotrebama. Imajuci u vidu pravni sistem BiH, ovu materiju bi trebalo regulisati
posebnim zakonom.

Isprave

Pojam i vrste isprava


Isprava je predmet na kome su ljudskom djelatnoscu graficki, figurativno, slikom ili zvucno
utisnuti podaci o cinjenicama koje su vazne za pravne odnose i pravni saobracaj. Isprave
nisu samostalno dokazano sredstvo po svom sadrzaju, jer sadrze uvijek neko drugo
postojece dokazno sredstvo (svjedodzbu, vjestacenje, priznanje ill indicije), tj. specijalni su
oblik (graficki, figurativni ili zvucni) u kome se javljaju ostala dokazna sredstva ili su corpora
delicti i tada predmet uvidaja, tako da se samo po svojoj formi javljaju kao posebno dokazno
sredstvo. Za ostale isprave se kaze da nisu samostalno dokazno sredstvo ni u pogledu
sadrzine ni u pogledu forme. lsprave su pismeni oblik u kome se javljaju ostala dokazna
sredstva.Isprava moze biti sacinjena na materijalu bilo koje vrste (hartija, kamen, drvo,
metal, filmska traka i dr), a njena sadrzina izrazena bilo kojim sredstvom izrazavanja
(rukopis, stampa, fotografija, zvucni ili vidio zapis, crtez itd). Medu isprave ubrajamo,
ponajprije, najrazlicitija pismena, koja mogu korisno posluziti kao dokazno sredstvo u
krivicnom postupku. Da bi takav zapis mogao posluziti kao dokazno sredstvo u krivicnom
postupku, nije potrebno, naravno, da je ucinjen bas za svrhe krivicnog postupka.
Pojam isprave ili dokumenta definise KZBiH, navodeci da je to svaki predmet koji je podoban
ili odreden da sluzi kao dokaz kakve cinjenice koja je od znacaja za pravne odnose.
Dato je znacenje izraza "fotografija", "original", "kopija" i "telekomunikacijska adresa", cija
je dokazna vrijednost u krivicnom postupku veoma znacajna.
Fotografije su fotografski, digitalni i rendgenski snimci, video trake i filmovi. Fotografije koje
se sacine za vrijeme vrsenja uvidaja predstavljaju tzv. tehnicko registrovanje cinjenica. Za
potrebe krivicnog postupka original predstavlja spis, snimak ili slican ekvivalent kojim se
175
ostvaruje isto dejstvo od strane lica koje ga pise, snima ili izdaje ovim pojmom),
zakonodavac nastoji da prati razvoj novih tehnologija i da raznovrsnim pojmovima to i
obuhvati.
Pojam original odreden je tako da obuhvata i fotografije, odnosno negative i kopije. Na
kraju, za podatke koji se nalaze u kompjuteru ili slicnom uredaju za automatsku obradu
podataka, originalno je sve sto se odstampa ili svaki okom vidljiv podatak koji je pohranjen u
tim uredajima.
Kopija je preslikavanje originala ili matrice, ukljucujuci uvecanja i umanjenja, mehanickim ili
elektronskim presnimavanjem, hemijskom reprodukcijom ili nekom drugom ekvivalentnom
tehnikom kojom se precizno reprodukuje original. Za potrebe krivicnog postupka
telekomunikacijska adresa je svaki telefonski broj, bez obzira na to da li je linijski ili mobilni,
odnosno elektronska (e-mail) ili internet adresa.
Za pojam telekomunikacijska adresa, bitno je da odredenu adresu posjeduje ill koristi
odredeno lice.
Isprave mogu biti javne i privatne. Javnim ispravama nazivamo isprave koje su u
propisanom obliku izdali organi vlasti u granicama svoje nadleznosti, kao i isprave koje su u
takvom obliku izdala pravna lica u vrsenju javnog ovlascenja koje im je povjereno na osnovu
zakona ili propisom zasnovanim na zakonu.
Ostale isprave nazivamo privatnim. Od javne isprave treba razlikovati privatnu ispravu na
kojoj je javni organ samo ovjerio potpis autora isprave, a nije izdao ispravu. Za razliku od
parnicnog postupka, gdje javna isprava dokazuje istinitost onoga sto se u njoj potvrduje ili
odreduje, dok se ne dokaze suprotno, zakon o krivicnom postupku nema takve odredbe. U
krivicnom postupku, dakle, ne vrijedi presumpcija da su istinite cinjenice sadrzane u javnoj
ispravi. Okolnost da je neka isprava javna, olaksava, medutim, u krivicnom postupku
utvrdlvanje dokaznog svojstva isprave. Autenticnost javne isprave, tj. okolnost da ona potice
od javnog organa, odnosno pravnog lica u vrsenju javnog ovlascenja, pretpostavlja se i u
krivicnom postupku, ako ta isprava po svome izgledu ne pobuduje sumnju. Javne isprave
mogu biti domace i strane.
Inostrane javne isprave, koje su propisno ovjerene, imaju istu dokaznu snagu kao i domace,
pod uslovom uzajamnosti i ako medunarodnim ugovorom nije drukcije odredeno.
Prema sredstvima upotrebljenim za izrazavanje volje, odnosno sastavljanje isprava (pismo,
figura, zvuk), one mogu biti graficke, figurativne i fonografske. Posto je pisanje osnovno
sredstvo registracije cinjenica, graficke isprave su najmnogobrojnije. Kod figurativnih
isprava predstavljanje se vrsi figurom (crtezom. plasticno ili masinski). U posebne vrste
figurativnih isprava spadaju film i fotografija.
Kinematografsko dokumentovanje ima vece reprezentativno dejstvo, ali je to
kontrabalansirano manjim stepenom objektivnosti, zbog znacajnog uticaja licnog rada
dokumentatora. Fonografske isprave su one koje sadrze zvucne zapise, a cinjenice koje
treba da se dokazu zapazaju se culom sluha.

Postupak dokazivanja ispravom


Postupak dokazivanja ispravom obuhvata pribavljanje isprave, dokazivanje njene istinitosti,
upotrebu isprave i ocjenu dokazne snage isprave.
a) Pribavljanje isprave.
Da bi dosao do isprava koje se nalaze kod javnih organa, ustanova, preduzeca ill gradana
pojedinaca, a mogu posluziti kao dokazi u krivicnom postupku, organ krivicnog postupka je
ovlascen da zatrazi od tih subjekata da mu te isprave predaju. Ko drzi ovakve predmete,
duzan je da ih preda na zahtjev suda.
Ako je isprava, koja je organu krivicnog postupka potrebna kao dokazno sredstvo, pismo,
telegram i druga posiljka koja je povjerena preduzecu i licu koje vrsi poslove poste i
telekomunikacije, obavlja se poseban postupak zadrzavanja i predaje takve isprave sudu.
Zakon predvida i posebne procesne radnje ciji je cilj, izmedu ostalog, pronalazenje i
176
oduzimanje isprava koje mogu posluziti kao dokazno sredstvo u krivicnom postupku. Radi se
o pretresanju stana i ostalih prostorija osumnjicenog, odnosno optuzenog ili drugih lica i
pretresanju lica.
b) Dokazivanje istinitosti isprave.
Da bi neka isprava bila uzeta u ocjenu kao dokaz, prethodno se mora utvrditi njeno svojstvo.
Treba provjeriti ko je autor isprave, odakle su mu poznate cinjenice iznesene u ispravi, ko je
sve (osim autora) ucestvovao u nastajanju isprave i, po potrebi, kada i gdje je isprava
nastala. Ti podaci najcesce su sadrzani u samoj ispravi, tako da preostaje da se u takvom
slucaju utvrdi samo autenticnost isprave. Ako je prvobitni tekst isprave naknadno preinacen,
treba dokazivanjem utvrditi sta je zabiljezio prvobitni autor.
c) Upotreba isprave.
Isprave se u postupku koriste citanjem, podnosenjem (prezentacijom) i poznavanjem. Na taj
nacin sadrzaj isprave saznaju i sud i stranke, sto omogucava upoznavanje sa cinjenicama
koje se utvrduju u krivicnom postupku. Ako je iz bilo kog razloga ispravu nemoguce priloziti
sudskom spisu, njen bitan sadrzaj biljezi se u zapisnik. Kao dokaz mogu se upotrebiti i
isprave pribavljene na nezakonit nacin, uz odgovornost onoga ko ih tako pribavi. Kada
isprava predstavlja predmet kojim je izvrseno krivicno djelo ili na kome je djelo izvrseno ili
koji je nastao izvrsenjem krivicnog djela, na njoj se moze izvrsiti uvidaj, a po potrebi i
vjestacenje.
Zapisnici o uvidaju na lieu mjesta, o pretresanju stana i lica i o oduzimanju stvari, knjiga,
zapisnika i ostalih dokaza iznijece se na glavnom pretresu radi utvrdivanja njihove sadrzine.
Prema ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeca, moze se njihova sadrzina ukratko iznijeti
u zapisnik o glavnom pretresu.
Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni su originalno pismeno,
zapis ili fotografija, ako zakonom nije drukcije propisano. Izuzetno, zapisnici o iskazima
datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeca procitati i koristiti kao dokaz na
glavnom pretresu samo u slucaju ako su ispitana lica umrla, dusevno oboljela ili se ne mogu
pronaci, ili je njihov dolazak pred sud nemoguc ili je znatno otezan iz vaznih uzroka.
Prije nego sto pristupi ocjeni isprave kao dokaza, sud mora utvrditi da li se isprava moze
uopste upotrijebiti kao dokaz. Ako sud smatra da isprava ima takva svojstva, moze je
upotrebiti pri donosenju presude.
Pri ocjeni sta dokazuje ta isprava, sud ce uzeti u obzir i druge (eventualne) dokaze o istim
cinjenicama.
d) Dokazna snaga isprave.
Dokaznu vrijednost isprava sud cijeni po svom uvjerenju. Prema tome, ni javne ni privatne
isprave nemaju obaveznu dokaznu snagu za sudiju. Javna isprava kojom se ovjerava data
izjava ili potpis i onda kada je samo ovjeravanje nesporno, znaci samo to da su potpis,
odnosno izjava u oznaceno vrijeme dati pred organom koji je izvrsio ovjeravanje, ali ne znaci
da je istinita sama izjava koju je odnosno lice dalo ili potpisalo.Veca dokazna vrijednost
isprava (u odnosu na obicne iskaze) potice otuda sto se one obicno sastavljaju u vrijeme
kada se dogadaj odigrao, sto treba da potvrdi isprava. Uz to, mogucnost greske smanjuje
cinjenica da, kada su u pitanju javne isprave, u njihovom sastavljanju ucestvuje drzavni
organ.
S druge strane, znacaj isprava umanjuje se time sto u njihovom sastavljanju ne ucestvuje
sud.

Indicije

Pojam
Indicije ili osnovi podozrenja su cinjenice koje same nisu predmet dokaza, cija je istinitost
utvrdena, a iz kojih se moze zakljuciti, tj. posredno utvrditi da je jedna druga cinjenica koja
je predmet dokaza, odnosno koja treba da se dokaze, takode istinita, jer ona prva stoji s
njom u tijesnoj logickoj vezi.

177
Da bi jedna cinjenica bila indicija, ona mora biti nesporno utvrdena i mora biti u neposrednoj
vezi sa cinjenicom koja je predmet dokazivanja. Mora se ispitati koliko se zakljucak koji
proizilazi iz osnova podozrenja slaze sa ostalim dokazima i, ako se ne slaze, kojim dokazima
treba pokloniti vjeru (npr. ako je utvrdeno da je blagajnik u vrijeme izvrsenja djela bio na
sastanku u skupstini opstine, ostaje sumnja da je nekome mogao dati kljuceve za to
vrijeme).
Za organe krivicnog postupka indicije predstavljaju izvor saznanja o pravno relevantnim
cinjenicama. One su posredni dokazi, jer se njima direktno ne utvrduje nista sto je predmet
dokaza. Zato se ti dokazi zovu i kritickim i posrednim dokazma, dokazima rezonovanja ili
sastavnim dokazima, jer se, po pravilu, trazi vise osnova podozrenja da bi se formirao pun
dokaz ili da osnovi podozrenja pojacavaju neki drugi dokaz.
Indicijalni zakljucak predstavlja zavrsnu fazu stvaranja jedne indicije jer povezuje iskustvena
pravila i indicijame cinjenice, na osnovu cega se posredno zakljucuje i o cinjenicama koje
ulaze u predmet dokazivanja.
Zakon ne daje definiciju indicija, sto ne znaci da zabranjuje dokazivanje njima. U mnogo
slucajeva upotrebljavaju se pojmovi "osnovi sumnje", "vjerovatnoca", "okolnosti na osnovu
kojih se sa osnovom moze uzeti" i si., a to pretpostavlja dokazivanje indicijama.
Istovremeno, sudska praksa je vrlo cesto u situaciji da donosi sudske odluke zasnovane na
indicijama. Rezultat takvih okolnosti jeste istovremeno opstajanje upadljive protivrjecnosti:
presuda zasnovanih na indicijalnom dokazivanju i stava dijela teorije da takve presude
predstavljaju primjer pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja.

Dokazivanje indicijama i dokazna snaga indicija


S obzirom na to da su indicije cinjenice, one moraju biti utvrdene u krivicnom postupku, bilo
neposrednim opazanjem organa koji vodi postupak ill bilo kojim dokaznim sredstvom
(priznanjem, uvidajem, iskazom svjedoka ill vjestaka itd). Da bi se greske izbjegle, tezi se da
se osnovi podozrenja koriste samo u vezi sa drugim osnovama podozrenja, tako da njihov
sticaj vrsi uzajamnu kontrolu i dopunu.
lndicija koja nije utvrdena ne moze se uzeti u obzir pri utvrdivanju pravno relevantnih
cinjenica. Sa gledista logike, zakljucci koji se izvode na osnovu indicija, po pravilu, dopustaju
manju ili vecu vjerovatnocu da je cinjenicno stanje u realnosti bilo drukcije nego ono na koje
upucuju indicije. Pri ocjeni dokaza po slobodnom uvjerenju, dokazna snaga osnova
podozrenja cijeni se kao i dokazna snaga svakog drugog dokaza, sto znaci "svaki dokaz
pojedinacno i u vezi sa ostalim dokazima".
Posto jedna indicija obicno pruza samo odredenu vjerovatnocu da neka pravno znacajna
cinjenica postoji ili ne postoji, a da bi to bilo sigurnije potrebno je, redovno, postojanje vise
indicija koje treba medusobno da se podudaraju. U nekim izuzetnim slucajevima dovoljna je
i samo jedna indicija. O tome koliko je indicija potrebno da bi se dobio puni dokaz, zakon ne
govori, niti je to mogao uredivati, jer se radi o faktickom pitanju. Jedna indicija dovoljna je
samo u slucaju ako za donosenje odluke suda zakon trazi samo sumnju ili vjerovatnocu.
Odredivanje dokazne vrijednosti pojedinacnih indicija ne moze da se odvija nezavisno od
cinjenice da odnos pojedinacne indicije prema spornom cinjenicnom stanju ima karakter
relacije fragmenta prema cjelini i upravo u tim okvirima se, generalno uzevsi, nalaze sve
slabosti i sve prednosti njene dokazne vrijednosti. Kod dokazivanja indicijama mogucnost
greske moze nastati kako prilikom utvrdivanja postojanja osnova podozrenja (cinjenice iz
koje treba izvesti zakljucak u pogledu predmeta dokaza), tako i kada se cijeni kakav znacaj
ima osnov podozrenja u odnosu na cinjenicu koja je predmet dokazivanja.
U torn postupku, gdje su znacajnije greske moguce u samom konstatovanju osnova
podozrenja, vise nego kod drugih dokaza znacajna je snalazljivost i inteligencija sudije.

Posebne istrazne radnje

Pojam

178
Koriscenje savremenih naucnih i tehnoloskih dostignuca u sprecavanju i suzbijanju
kriminaliteta, pogotovo u segmentu njegovog otkrivanja i obezbjedenja dokaza, smatra se
imperativom u savremenim uslovima. U torn procesu, realizacijom pojedinih operativnih
mjera i radnji, uz neophodno koriscenje tehnickih sredstava i metoda, moze doci i dolazi do
zadiranja u pojedina ljudska prava i slobode. U javnosti se to cesto tumaci kao izraz
nedemokraticnosti drustva i drzave, koja zloupotrebljava svoja ovlascenja u uspostavljanju
kontrole nad privatnim zivotom svojih gradana. Pri tome se, najcesce, gubi iz vida cinjenica
da svako krivicno djelo predstavlja ugrozavanje pojedinih prava i sloboda covjeka, a
savremeni kriminalitet, pogotovo organizovani, podriva same osnove drustva, a samim tim i
sva osnovna ljudska prava i slobode. Prema tome, nema dileme da li drzavni organi,
posebno organi otkrivanja i gonjenja, a prvenstveno policijski organi, treba da koriste
savremena tehnoloska dostignuca u suzbijanju kriminaliteta.
Isto tako, ne bi smjelo da bude dileme da se pomenuta tehnicka sredstva i metode mogu
koristiti ne samo u cilju obezbjedenja dokaza, vec i u cilju sprecavanja kriminaliteta,
obezbjedenjem blagovremenih i kvalitetnih informacija o planiranju i pripremanju krivicnih
djela.
Kada je rijec o borbi protiv savremenog kriminaliteta, s pravom je primijeceno da organi
krivicnog gonjenja mogu imati uspjeha u suzbijanju teskih krivicnih djela, a narocito
organizevanog kriminala, samo uz koriscenje savremenih tehnickih sredstava. U torn cilju bi,
prema shvatanju Evropskog suda za ljudska prava, zakonodavac morao da oznaci krug lica
prema kojima moze biti primijenjena neka od takvih mjera, prirodu krivicnih djela koja
pruzaju osnov za to, vremenske granice trajanja nadzora i snimanja, uslove za sastavljanje
zapisnika o zabiljezenoj komunikaciji, nacine njihove kontrole, kao i da predvidi razloge za
brisanje i unistavanje snimaka.
Odredbe o posebnim istraznim radnjama privremeno ogranicavaju ustavna prava i slobode
u vezi s krivicnim postupkom i stvarno znace pravno regulisanje posebnih mjera za borbu
protiv najopasnijih oblika kriminaliteta - terorizma i organizovanog kriminaliteta. Takvim se
mjerama, nesumnjivo, povecava djelotvornost drzavnih organa na racun zastite gradana,
ali, uopsteno govoreci, to je ucinjeno u okvirima medunarodno prihvacenih standarda, jer
mogucnost ogranicavanja prava na privatnost prihvata i EKLJP.
Pri tome, ovdje svakako treba naglasiti da bi, bez pravnog regulisanja, ove mjere mogle
postati sredstvom instrumentalizacije krivicnog postupka, pa je zakonsko odredivanje tih
mjera jemstvo i njihove ogranicene primjene."
Ipak, analizirajuci uslove za njihovu primjenu, moze se zakljuciti da se te mjere mogu
relativno siroko primjenjivati. Taj zakljucak temeljimo najprije na odredbi po kojoj se
posebne istrazne radnje mogu odrediti "ako se na drugi nacin ne mogu pribaviti dokazi ili bi
njihovo pribavljanje bilo skopcano sa nesrazmjernim teskocama." Nije tesko zakljuciti da ce
upravo zbog vrste krivicnih djela povodom kojih se odreduju, te teskoce u praksi bid
najcesce jednostavno utvrditi i obrazloziti postojanje zakonskih uslova za primjenu tih radnji.
Zatim, uprkos mogucnosti primjene posebnih istraznih radnji iskljucivo povodom najtezih
krivicnih djela, za njihovu je primjenu dovoljno postojanje osnova sumnje o izvrsenju takvog
djela od odredenog lica.
Znacajno je navesti da se zakonskim odredbama ne odreduje nacin provodenja tih radnji,
vec samo uslovi za njihovo provodenje. To omogucuje policijskom organu da ako dobije i
kad dobije nalog sudije za prethodni postupak, spomenute radnje sprovede na nacin koji ce
u konkretnom slucaju dati najbolje rezultate. Iz odredaba zakona vidljivo je da uloga sudije
za prethodni postupak nije ogranicena samo na davanje naredbe. Da on ima i odredenu
kontrolnu ulogu, vidljivo je iz odredbe kojom je predvideno da "mora pismenom naredbom,
bez odlaganja, obustaviti izvrsenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su
radnje odredene". Kontrolna uloga proizilazi i iz odredbe prema kojoj "sudija za prethodni
postupak na osnovu pisanog izvjestaja tuzioca provjerava je li postupljeno po njegovoj
naredbi".

Uslovi za primjenu
179
Zakon propisuje iste uslove primjene posebnih istraznih radnji u skladu s postulatima pravne
drzave. Postuje, pri tome, nacelo zakonske odredenosti zahvata u osnovna prava gradana
na taj nacin sto primjenu tih prikrivenih radnji veze za krivicna djela:
1) protiv integriteta BiH,
2) protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom,
3) terorizma i
4) za djela za koja se prema KZBiH moze izreci kazna zatvora najmanje tri godine ili teza
kazna.
Primjenu posebnih istraznih radnji nije moguce prosiriti na ostala krivicna djela a ako se
primjenom tih radnji "slucajno" otkriju podaci i saznanja koja upucuju na izvrsenje nekog
drugog krivicnog djela, mogu se dostaviti tuziocu na koriscenje samo ako se radi o
krivicnom djelu iz prikazanog kataloga krivicnih djela.
U protivnom ce se na taj nacin prikupljene informacije i podaci unistiti. Isto tako, primjena
posebnih istraznih radnji ne moze se prosiriti na druga lica koja nisu oznacena u sudskoj
naredbi kao izvrsioci ili da na drugi nacin ucestvuju u izvrsenju tacno odredenih krivicnih
djela. Izuzetno, radnja nadzora i tehnickog snimanja telekomunikacija moze se odrediti i
prema licima za koja postoje osnovi sumnje da uciniocu navedenih krivicnih djela prenose
informacije u vezi s djelom, odnosno da se ucinilac koristi njihovim sredstvima
telekomunikacija.
Posebne istrazne radnje mogu se odrediti samo ako se na drugi nacin ne mogu pribaviti
dokazi ill bi njihovo pribavljanje bilo skopcano s nesrazmjernim teskocama. To predstavlja
materijalnopravni uslov za ogranicenje osnovnog prava na nepovredivost licnog ill
porodicnog zivota, odnosno pridrzavanje nacela supsidijarnosti prilikom odredivanja
primjene tih posebnih radnji koje nece biti dozvoljene ako bi se njihova svrha mogla postici
drugim, blazim mjerama i radnjama propisanim zakonom.
No, nacelo supsidijarnosti je usko povezano i s nacclom srazmjernosti - to znaci da se ove
radnje nece primjenjivati ni kod "katoloskih" krivicnih djela ako se za konkretne oblike
inkriminisanog (kaznjivog) ponasanja mogu izreci blage kazne, prilikom cega bi nastupio
nesrazmjer izmedu tezine samog krivicnog djela i intenziteta zahvata u ljudska prava i
slobode prilikom prikupljanja dokaza koji upucuju na postojanje tog djela i ucinioca,
Posebne istrazne radnje mogu se odrediti prema odredenom lieu uz postojanje odredenih
procesnopravnih razloga za njihovo preduzimanje:
1) ako postoje "osnovi sumnje" protiv lica da je samo ili s drugim licima ucestvovalo u
krivicnom djelu;
2) ako nadlezni sudski organ (sudija za prethodni postupak) obrazlozenom pisanom
naredbom (izuzetno usmenom) odredi njihovu primjenu;
3) trajanje primjene posebnih radnji ograniceno je na sest, odnosno tri mjeseca, s tim sto
njihovu svrsishodnost nadzire sudija za prethodni postupak, tako da ce se u slucajevima da
se postigne svrha, odnosno slucajevima uocavanja da ne postizu ocekivanu svrhu ili se
uopste njihovom primjenom ne dobijaju podaci zbog kojih su odredeni - prekinuti njihova
primjena.
Formalni uslov za preduzimanje posebnih istraznih radnji jeste postojanje odgovarajuce
odluke suda, kojoj prethodi inicijativa nadleznog organa. Nakon sto to ocijeni potrebnim,
tuzilac daje obrazlozeni prijedlog sudiji za prethodni postupak radi primjene neke od
posebnih istraznih radnji, a koji u slucaju prihvatanju prijedloga - donosi naredbu o primjeni
posebne istrazne radnje nad tacno odredenim licima za koja postoje osnovi sumnje da su
ucinioci ili ucesnici u tacno odredenom "kataloskom" krivicnom djelu. Nerijetko se u jednoj
naredbi prema jednom lieu odreduje primjena vise posebnih radnji, sto ocito ovisi o sudskoj
ocjeni svrsishodnosti njihove primjene. Tu naredbu sudija za prethodni postupak dostavlja
na izvrsenje policijskom organu koji, ovisno o vrsti i trajanju odredene posebne radnje,
osigurava kadrovske i tehnicke uslove nuzne za njihovo efikasno provodenje. Izuzetno, ako
postoje dva kumulativno odredena uslova:
1) ako se pisana naredba ne moze dobiti na vrijeme i

180
2) ako postoji opasnost od odlaganja - moze se zapoceti sa izvrsenjem i na osnovu usmene
naredbe sudije za prethodni postupak. U torn slucaju pisana naredba sudije za prethodni
postupak mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.
Naredbu sudije za prethodni postupak za primjenu posebne istrazne radnje izvrsavaju
policijski organi strucno osposobljeni za njenu primjenu.
lako zakon o tome posebno ne govori, logicno je da se nakon ove provjere od strane sudije
za prethodni postupak moze nastaviti daljnja procesna aktivnost organa krivicnog gonjenja.
Ukoliko je okoncana istraga, onda tuzilac moze podici optuznicu, a tehnicke snimke, isprave
i predmeti pribavljeni pod uslovima i na nacin propisan zakonom mogu se koristiti kao
dokazi u krivicnom postupku. Pri tome, ne mogu se koristiti kao dokaz pribavljene
informacije i podaci ukoliko se ne odnose na krivicna djela zbog kojih se moze odrediti
posebna istrazna radnja. Naprotiv, ako tuzilac odustane od krivicnog gonjenja, odnosno ako
informacije i podaci pribavljeni posebnom istraznom radnjom nisu potrebni za krivicni
postupak, oni ce se unistiti pod nadzorom sudije za prethodni postupak. Odmah po
okoncanju posebne istrazne radnje, bez obzira na njen ishod, mora se obavijestiti lice protiv
kojeg je radnja preduzeta.
Posebne uslove za primjenu posebnih istraznih radnji nalazimo u odredbama po kojima se
primjena radnje tajnog nadzora i tehnickog snimanja telekomunikacija moze, samo pod vec
opisanim uslovima, prosiriti s ucinioca na treca lica, ali samo izuzetno - ako postoje osnove
sumnje da uciniocu ili od ucinioca prenose informacije u vezi s krivicnim djelom, odnosno da
se ucinilac sluzi njihovim sredstvom telekomunikacija. Pored toga, pri izvrsenju posebnih
istraznih radnji prikrivenog istrazitelja i informatora i simuliranog otkupa predmeta i
simuliranog davanja potkupnine policijski organi ili druga lica ne smiju preduzimati
aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela. Na taj nacin se
nedvosmisleno izrazava stanoviste da se u BiH upotreba tzv. agenata provokatora smatra z-
konski i moralno nedopustivom mjerom. Time se nase pravo prikljucuje krugu kontinentalnih
evropskih zemalja cija se prava u torn pitanju jako razlikuju npr. od americkog: prema
tamosnjoj sudskoj praksi, tzv. "policijska provokacija" je vrsta odbrane u krivicnom postupku
koja se sastoji u prigovoru da je krivicno djelo optuzenog posljedica djelovanja policijskog
agenta provokatora premda optuzeni za to nije bio subjektivno "predisponiran" ili je, pak, on
to ucinio zbog nedopustivih metoda nagovora agenta provokatora koje su bile takve da bi
na izvrsenje djela navele bilo koje lice, koje ga inace ne bi ucinilo (sve to, naime, prema
vladajucem tamosnjem ucenju iskljucuje postojanje kaznjive kriminalne volje).

Vrste posebnih istraznih radnji


propisana je mogucnost odredivanja sedam posebnih, prikrivenih istraznih radnji kojima se
privremeno ogranicavaju ustavna prava gradana, koje na zahtjev tuzioca moze odrediti
sudija za prethodni postupak protiv lica za koje postoje "osnove sumnje" da je samo izvrsilo
ili s drugim licima ucestvovalo u tacno odredenim krivicnim djelima. Tih sedam posebnih
istraznih radnji:
1) nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija,
2) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,
3) nadzor i tehnicko snimanje prostorija,
4) tajno pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta,
5) prikriveni istrazitelj i informator,
6) simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine
7) nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivicnog djela,
mozemo razvrstati na:
• mjere tajne opservacije (nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija, pristup
kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, nadzor i tehnicko
snimanje prostorija, tajno pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta, nadzirani
prevoz i isporuka predmeta krivicnog djela) i
• mjere prodora u kriminalne grupe (upotreba prikrivenih istrazitelj a i informatora i
181
simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine).
Posebne istrazne radnje se mogu podijeliti i na mjere audio i video nadzora (nadzor i
tehnicko snimanje telekomunikacija, pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko
sravnjenje podataka, te nadzor i tehnicko snimanje prostorija) i mjere tajnih operacija (tajno
pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta i nadzirani prevoz i isporuka predmeta
krivicnog djela).

Nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija


Ova istrazna radnja sastoji se u tajnom nadzoru (prisluskivanju) i snimanju
razgovora koji se vode sredstvima komunikacije na daljinu, i to njihovim "presretanjem".
Tehnickim putem registrovana komunikacija izmedu nadziranih lica, nakon prepisa u
izvornik, moze posluziti, prema slobodnom sudijskom uvjerenju, kao dokaz o izvrsenju
odredenih krivicnih djela od nadziranih lica.Tom mjerom obuhvacen je nadzor i tehnicko
snimanje svih sredstava za tehnicko komuniciranje na daljinu, npr. teleksa, telefaksa,
elektronske poste i slicnih uredaja.
U tehnickom pogledu taj nadzor se odnosi na sva tehnicka sredstva u bilo kojem obliku
(stacioniranom, mobilnom, analognom, digitalnom, tonskom, slikovnom, integrisanom i dr.)
koja korisnici upotrebljavaju - bilo preko postanskih (npr. privatni telefonski prikljucci, javne
govornice i si.), bilo preko drugih organizacija (npr. telekomunikacije u prometu i si.), a na
koja se proteze ustavopravna i krivicnopravna zastita.
Policijski organi, zaduzeni za tehnicko provodenje ove posebne radnje, prije samog snimanja
duzni su na tehnickom snimku zabiljeziti broj sudske naredbe na osnovu koje se postupa,
mjesto i vrijeme pocetka primjene mjere, podatak da li je registracija mijenjana, kopirana i u
koliko primjeraka, kao i vrijeme zavrsetka primjene ove radnje. Sudu se uvijek dostavlja
izvornik tehnicke snimke, s nuznim podacima za mogucu provjeru vjerodostojnosti na taj
nacin prikupljenih saznanja - kako bi se on tokom postupka mogao koristiti kao dokaz,
predmet uvidaja ill vjestacenja.
Pregled pronadenog ili privremeno oduzetog mobilnog telefona ne predstavlja posebnu
radnju, nego pretres pokretne stvari kao "slicnog uredaja za automatsku obradu podataka" .
Primjenom ove radnje ogranicavaju se ustavna prava na postovanje privatnog i porodicnog
zivota, te prava na slobodu i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika opstenja.
Iz samog naziva ovog prava jasno je da se ono odnosi na komunikaciju pisanjem (prepisku),
s tim sto, prema stanovistu Evropskog suda za ljudska prava, pod izrazima "privatni zivot" i
"prepiska" treba da se podrazumijevaju i telefonski razgovori (iako nisu izricito navedeni).
Slijedom ovog stanovista, to bi, svakako, ukljucivalo i druge vidove telekomunikacionog
opstenja medu ljudima (faks, elektronska posta i dr).
Svi ti nacini komunikacije imaju karakter covjekovih intimnih razmisljanja, koja on zeli da
saopsti samo odredenom lieu, tako da mijesanje u to sa strane, u sustini, znaci
ogranicavanje njegove slobode, ulazenje u njegov privatni zivot i nepostovanje njegovih
licnih osjecanja.
S obzirom na siroke izuzetke od zabrane "mijesanja javnih vlasti" u ovo pravo, i ovdje je
neophodno precizno regulisanje tih slucajeva u domacem zakonodavstvu. Pri tome, treba
imati u vidu stanoviste Evropskog suda za ljudska prava da i pravo zatvorenika na
necenzurisanu prepisku sa advokatom ili sudom ne trpi nikakva ogranicenja, mimo onih koja
su inace predvidena.

Pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka


Kompjuterska obrada podataka, tzv. rasterska potraga, odnosi se na uporedivanje licnih
podataka gradana pohranjenih u bazama podataka i drugim registrima sa podacima
sadrzanim u policijskim evidencijama, registrima i bazama sa automatskom (elektronskom)
obradom podataka, ako postoje osnovi sumnje da su izvrsena tacno odredena krivicna djela.
Sravnjenje licnih podataka gradana je savremena kriminalisticka metoda kojom se, uz
pomoc razlicitih informatickih tehnika, na brz nacin mogu izdvojiti i "sravniti" razlicite
registrovane cinjenice u policijskim i ostalim bazama podataka i evidencijama, npr. visina
182
prijavljenog poreza, modus operandi, prouzrokovanje ili ucestvovanje u saobracajnoj
nesreci, prelazak granice i dr., koja mogu ubrzati identifikaciju cinilaca krivicnih djela.
Sravnjenje licnih podataka gradana, pohranjenih u raznim bazama i registrima, s policijskim
evidencijama s automatskom obradom podataka je metoda savremene kriminalistike,
pomocu koje se, koriscenjem razlicitih informatickih tehnika, povezuju licni podaci
odredenog tipa u kriterije za pretrazivanje elektronskih baza podataka pomocu kojih se na
brz i siguran nacin mogu izdvojiti obiljezja (kao npr. modus operandi) potrebna za
identifikaciju nekog lica. Na taj nacin izdvojeno lice ulazi u krug "sumnjivih" za izvrsenje
krivicnog djela ili ga nepostojanje takvih cinjenica, naravno, uz niz drugih razloga, moze
eliminisati kao ucinioca krivicnog djela.
Mada to odredbe naseg krivicnog procesnog zakonodavstva direktno ne predvidaju, jasno je
da iz ove posebne istrazne radnje proizilazi obaveza rukovodioca baza i drugih registara s
licnim podacima gradana s automatskom obradom podataka da policijskim organima
omoguce sravnjenje. Pri tome, treba imati u vidu cinjenicu da je podatke u kompjuteru
moguce izmijeniti ili unistiti u veoma kratkom vremenu, sto ukazuje na specificnost
kompjuterskih dokaza, all i upucuje na obavezu nadleznih organa da uspostave
blagovremenu kontrolu nad racunarom, upravo da bi se zastitili i obezbijedili znacajni podaci
i programi. Tako prikupljena obavjestenja izbrisace se cim prestanu biti potrebna za
uspjesno vodenje krivicnog postupka, a najkasnije u roku od sest mjeseci od dana njihove
pohrane.

Nadzor i tehnicko snimanje prostorija


Nadzor i tehnicko (opticko i akusticko) snimanje prostorija policija provodi tajno,
primjerenim tehnickim sredstvima, kako bi se postigla svrha sudskog odredivanja ove
posebne radnje.
Specificnost ove radnje posebno se ogleda u cinjenici da ona duboko zadire u osnovna
prava drugih lica, tj. lica koji zive sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. Stoga, posto je
takvo nesto neizbjezno, treba voditi racuna o odredivanju trajanja radnje i nadzoru nad
njenim provodenjem. Primjenom ove mjere mora se zahvatiti licni zivot drugih lica, jer se
prilikom "ozvucenja" prostorija i nakon toga, zbog objektivnih razloga, snimaju razgovori
izmedu svih lica koja su se u toj prostoriji zatekla, bez obzira na to sto prema nekim od tih
lica nije poimenicno izdata naredba za nadzor.Primjena te posebne radnje podrazumijeva i
ovlascenja za tajno ulazenje policijskih organa u tudi stan ili prostorije sa svrhom tajnog
"ugradivanja" tehnickih uredaja za opticko i akusticko snimanje komunikacija, te nakon
isteka roka primjene te posebne mjere - radi "demontiranja" tih tehnickih sredstava.
Sprovodenje ove posebne radnje pretpostavlja visok stepen koordiniranosti i strucno-
tehnicke osposobljenosti policijskih organa. Primjenom ove radnje ogranicava se i ustavno
pravo na nepovredivost stana.
Izvjesno je da EKLJP daje veliku sirinu i mogucnost koriscenja sredstava nadzora i snimanja
kojima bi se krsilo pravo na postovanje privatnog i porodicnog zivota. Bas zbog toga,
pazljivo procjenjivanje pri odluci da li posegnuti za tim sredstvima, antipiciranje validnosti
takvih dokaza na sudenju, a sve zbog opasnosti da se ne povrijede elementarna ljudska
prava i slobode, velika je obaveza i odgovornost sudije za prethodni postupak - koji o tome
odlucuje. Koristeci dostupne uporednopravne odredbe, a narocito imajuci u vidu neke od
slucajeva iz prakse Evropskog suda za ljudska prava koji se upravo odnose na upotrebu
protivpravno pribavljenih dokaza na sudenju, stice se utisak da nasi zakoni daleko
restriktivnije i sa mnogo manje voluntarizma i ekstenzivnosti u koriscenju regulisu primjenu
tih mjera za suzbijanje kriminala i otkrivanje ucinilaca tih djela.
Odrednica "prostorije" podrazumijeva da je rijec o snimanju i nadzoru ne samo u stanovima
lica za koja postoje osnovi sumnje da su sama ili sa drugim izvrsila
pobrojana krivicna djela, vec i prostorijama javnih mjesta i institucija, a logickim
tumacenjem to ne iskljucuje takvu vrstu nadzora i snimanja i u privatnim prostorijama
drugih lica u kojima se nalaze, borave ill se zateknu lica za koja je izdata naredba sudije za

183
prethodni postupak o nadzoru i snimanju. Sve to, naravno, postavlja niz socijalno - etickih
pitanja i moralnih dilema.
Osim toga, postavlja se i pitanje tehnicke ispravnosti i korektnosti samog snimka.

Tajno pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta


Svrha je odredivanja i primjene ove posebne istrazne radnje utvrdivanje kruga lica s kojima
se, kao i koliko cesto druzi, kontaktira i sastaje lice pod "pratnjom" ("opservacija"), te
njegovih kao i pravaca kretanja i mjesta okupljanja. Tajnom pracenju je cilj prikupljanje
podataka o kretanju i kontaktima odredenih lica (nadzirano kretanje) ili o postupanju s
odredenim predmetom (nadzirano postupanje s predmetom). Konkretno, provodenje ove
radnje podlijeze pravilima kriminalisticke taktike, uz upotrebu primjerenih tehnickih
sredstava, sto ovisi od slucaja do slucaja ili vrste opservacije, koja moze biti stacionirana,
dinamicna i kombinovana. Uz primjenu ove radnje, najcesce se primjenjuju i druge posebne
radnje, npr. mjere nadzora i tehnickog snimanja prostorija i nadziranog prevoza i isporuke
predmeta krivicnog djela. Tajno pracenje se moze obavljati pjesice, motornim vozilom ili
drugim prevoznim sredstvom, a vrlo cesto i kombinovano, sto ce, u konkretnom slucaju,
zavisiti od modusa operandi kriminalaca.
Sva uocena lica, predmeti krivicnog djela i elementi kriminalne djelatnosti fiksiraju se
fotografisanjem, video kamerom i (ili) tonskim snimanjem.

Prikriveni istrazitelj i informator


Upotreba prikrivenog istrazitelj a i informatora predstavlja najslozeniju posebnu istraznu
radnju, cija primjena iziskuje ispunjenje najvise uslova, nuznih za ostvarenje svrhe njenog
odredivanja (osiguranje dokaza, predmeta i tragova koji upucuju na izvrsenje krivicnog djela
odredenih lica, odnosno pripadnika kriminalne grupe i ispunjenje isto toliko vaznih uslova
koji garantuju tajnost). Osim toga, primjena ove radnje trazi zastitu tjelesnog integriteta lica
koje se pojavljuje u ulozi prikrivenog istrazitelj a i informatora.
Prikriveni istrazitelji su lica koja istrazuju i nastupaju pod izmijenjenim identitetom (tzv.
legendom). Kriminalisticka praksa poznaje dvije vrste prikrivenih istrazitelja: obicni
("prigodni" prikriveni istrazitelji), koji su zapravo vise protagonisti posebne radnje
simuliranog otkupa predmeta i pravi "undercover agents" (tajni agenti), s trajnim i razlicitim
zadacima potpuno prikrivenog identiteta, duboko infiltrirani u kriminalnu grupu, gdje prate i
izvjestavaju o planovima, vrsti i obimu kriminalnih djelatnosti pripadnika kriminalne grupe,
sto moze biti pravno relevantno za provodenje krivicnog postupka.
Prikriveni istrazitelj je lice, posebno pripremljeno, s promijenjenim identitetom i uklopljeno u
kriminalnu organizaciju gdje djeluje saglasno odredenim smjernicama i uputama koje je
primilo od tuzioca ili policijskog organa. Nakon sto bude prihvacen od clanova kriminalne
organizacije, on ce biti u prilici da neposrednim opazanjem prikuplja informacije o
konkretnim oblicima i nacinima izvrsenja krivicnih djela. Saznanja do kojih dolazi mora na
pogodan i konspirativan nacin i blagovremeno dostavljati svojim pretpostavljenim, kako bi
se mogao organizovati efikasan procesno-kriminalisticki rad lisenja slobode clanova
kriminalne organizacije, te istrazivanja i dokazivanja njihove kriminalne djelatnosti.
Od posebnog je znacaja obezbijediti pripremanje prikrivenog istrazitelja, nacin njegovog
infiltriranja i metod rada u kriminalnoj organizaciji.
Informator je lice koje policijskim organima povremeno ili trajno, all uvijek tajno
(konspirativno), dostavlja informacije o aktivnostima kriminalnog karaktera. Jedan od
osnovnih razloga koriscenja informatora jeste cinjenica da vrlo cesto (koriscenjem
tradicionalnih metoda i sredstava) nije moguce prikupiti dokaze o izvrsenju konkretnih
krivicnih djela. Zato informator moze bid kljucni svjedok na sudu u izricanju osudujuce
presude organizatorima i vodama kriminalne djelatnosti. S obzirom na neposrednu zivotnu
opasnost, u praksi pojedinih zemalja ovakvi informatori se pojavljuju u ulozi zasticenog
svjedoka. Kao i u slucaju prikrivenog istrazitelja, informatori ne smiju preduzimati takve
aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela, jer bi to dovelo do
iskljucenja krivicnog gonjenja podstrekavanog lica.
184
Imajuci u vidu ovakvu ulogu prikrivenog istrazitelja, kao i dosadasnja iskustva kod nas i u
stranim zemljama u koriscenju operativnih veza (saradnik i informator), moze se
konstatovati da ne postoji znak jednakosti izmedu prikrivenog istrazitelja i informatora.
Razlika izmedu sadrzaja ova dva pojma je znacajna, pocev od lica na koja se odnose,
njihovog izbora, pripreme, nacina rada, zastite i njihovog saslusanja kao svjedoka.
Uz to, uobicajene dileme koje se neminovno javljaju uz koriscenje prikrivenih istrazitelja i
informatora u vezi s izvrsenjem krivicnih djela, rjesavaju se u duhu instituta materijalnog
krivicnog prava o krajnjoj nuzdi, sili i prijetnji kao razlogu iskljucenja protivpravnosti,
odnosno krivnje za izvrseno djelo.
Pravila kriminalistike nalazu da prikrivenog istrazitelja i informatora ne bi trebalo izlagati
davanju javnog svjedockog iskaza, vec bi oni trebalo da ostanu anonimni (osim za uzak krug
lica iz policije i suda), kako tokom trajanja "operacije" tako i nakon njenog zavrsetka.
Suprotno postupanje bi moglo "kompromitovati" radnju i dovesti u zivotnu opasnost
prikrivenog istrazitelja i informatora.
S obzirom na to, tuzilac i sudija za prethodni postupak ce sastavljanjem ili prepisom
zapisnika, bez navodenja licnih podataka prikrivenog istrazitelja i informatora ili na drugi
odgovarajuci nacin, sprijeciti da neovlasceno lice, osumnjiceni i njegov branilac otkriju
identitet prikrivenog istrazitelja i informatora. Konacno, zakonima o zastiti svjedoka pod
prijetnjom i ugrozenih svjedoka propisuje se, u slucaju opasnosti zbog ucesca u krivicnom
postupku, posebna zastita i svjedoka pod prijetnjom. Ovaj svjedok se saslusava prema
odredbama zakona o zastiti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka.
Pri tome, dozvoljava se mogucnost da, ako postoje "opravdani razlozi" da se svjedok ispita
putem tehnickih uredaja za prenos slike ili zvuka - stranka ili branilac mogu postavljati
pitanja svjedoku, a da ne budu u istoj prostoriji sa svjedokom. Sud moze, takode, ovom
svjedoku dozvoliti da svjedoci iza paravana ili koristi elektronski uredaj za promjenu glasa ili
slike svjedoka ili i slike i glasa, tj. da svjedoci putem tehnickih uredaja za prenos slike i
zvuka.
Upotreba prikrivenog istrazitelja i informatora predstavlja novinu koja povlaci niz pitanja
procesnog i kriminalistickog znacaja. U odredbama zakona navedeno je da pri izvrsenju
mjera vezanih za djelatnost prikrivenog istrazitelja i informatora, policijski organi i druga lica
ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvrsenje krivicnog
djela, kao i da ovu istraznu radnju odreduje sudija za prethodni postupak, a naredbu
izvrsava policijski organ, te se daje i mogucnost da se prikriveni istrazitelj saslusa kao
svjedok. U ovom kontekstu postavlja se i pitanje ko moze biti prikriveni istrazitelj i
informator (da li samo pripadnik policije ili i nekog drugog i kojeg organa i pod kojim
uslovima) i pod kojim uslovima se prikriveni istrazitelj i informator moze saslusati kao
svjedok; da li i pod kojim uslovima prikriveni istrazitelj i informator moze tokom svoje
"misije" da koristi i tehnicka sredstva, kao i ulazak u stan i druge prostorije. Preciziranje
odgovora na ova pitanja veoma je znacajno i sa kriminalistickog stanovista, jer se u
planiranju i realizaciji ove posebne istrazne radnje moraju rijesiti mnogi problemi koji su
vezani ne samo za djelatnost prikrivenog istrazitelja i informatora, nego, prije svega, za
bezbjednost lica koje treba da bude u njegovoj ulozi.
Treba, naposlijetku, napomenuti da u nasem procesnom zakonodavstvu nije decidirano
odredeno vrijeme trajanja ove posebne istrazne radnje. Bez obzira na to logickim
tumacenjem, se moze zakljuciti da bi ona mogla trajati najduze do sest mjeseci, s obziromna
to da nijedna od preostalih sest istraznih radnji ne moze trajati duze.
U suprotnom, tesko je vjerovati da je zakonodavac precutno ostavio sudu da u svakom
konkretnom slucaju odredi trajanje ove radnje, imajuci u vidu cinjenicu da je ova posebna
istrazna radnja specificna u odnosu na ostale.

Simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine


Ovo su mjere koje, takode, omogucuju prodor u kriminalne grupe i vazne su za
konvergentna krivicna djela poput primanja i davanja dara i drugih oblika koristi. Iz samog
naslova nedvojbeno proizilazi da je rijec o dvije razlicite radnje.
185
Simulirani otkup je posebno vazan kod narkokriminala, dok je simulirano davanje
potkupnine svrsishodnije kod drugih delikata, kao npr. pri istrazivanju krivicnih djela
primanja i davanja mita, kod kojih postoje teskoce u dokazivanju s obzirom na to da se
radnja odvija najcesce izmedu dva lica. Cilj je dokazati visekratnost, kontinuiranost
kriminalne djelatnosti odredenog lica, pogotovo ako postoje osnovi sumnje da se ono time
bavi.
Mjera simuliranog otkupa predmeta koji poticu od krivicnog djela ili su namijenjeni za
izvrsenje krivicnog djela ili su na bili koji nacin povezani sa izvrsenjem krivicnog djela,
takode, treba osigurati dokazni materijal za vodenje krivicnog postupka, posebno u
slucajevima u kojima je nuzno dokazati i kontinuiranost kriminalnih djelatnosti nadziranih
lica. Primjena te posebne radnje osigurava efikasnost pri dokazivanju izvrsenja krivicnih
djela u vezi sa zloupotrebom droga, krijumcarenjem oruzja, eksploziva, automobila i
falsifikovanjem novca. Otkup moze biti od visestruke koristi jer se tako, na primjer, moze
utvrditi vrsta, kvalitet i porijeklo droge, mjesto i vrijeme preprodaje, eventualno i tajno
skroviste, zatim identitet nekih clanova kriminalne organizacije, a simulirani kupac stice
povjerenje koje moze biti korisno prilikom realizacije konkretnog slucaja. Prema potrebi,
simulirani otkup se moze ponoviti nekoliko puta u toku istrazivanja jednog slucaja, s ciljem
detaljnije pripreme za konacno rasvjetljavanje izvrsenja konkretne kriminalne djelatnosti i
efikasnog lisenja slobode ucinioca.
Simulirano davanje potkupnine se pretezno odnosi na otkrivanje tzv. koruptivnih delikata,
cije dokazivanje uobicajenim dokaznim sredstvima predstavlja velike poteskoce organima
krivicnog gonjenja. Radnja izvrsenja tih delikata, u pravilu, odvija se izmedu dva lica, a
nerijetko i posredovanjem trecih lica, uz ciji angazman je tesko dokazati pravnu vezu
izmedu, primjera radi, davaoca i primaoca, odnosno narucioca dara ili drugog lica koje
zloupotrebljava svoj polozaj, odnosno ovlascenje.
Ovom posebnom radnjom pokusavaju se prevladati uocene prepreke u dokazivanju tih
drustveno stetnih i kaznjivih oblika ponasanja. lako zakoni o krivicnom postupku predvidaju
mogucnost izvrsenja te radnje od strane policijskog organa, dosadasnja kriminalisticka
praksa upucuje na to da bi tu radnju trebalo i dalje da provode gradani od kojih se i trazilo
davanje dara, uz dobru kriminalisticko-tehnicku pripremu za uspjesno prikupljanje dokaza o
izvrsenom krivicnom djelu, te uz odobrenje radnje od sudije za prethodni postupak, na
prijedlog tuzioca. Nakon predaje iznosa simulirane potkupnine, mora se osigurati sudska
naredba za pretresanja lica ili njegovog stana, odnosno drugih prostorija i procesnog
osiguranja dokaza o izvrsenom krivicnom djelu.
Simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine ne smiju, takode, predstavljati
podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela.
Trajanje ove radnje najcesce je kratko, posebno radnje simuliranog davanja potkupnine,
koja se, gotovo u pravilu, "konzumira" jednokratnom upotrebom. Prema odredbama zakona,
zahtjev za ovu posebnu istraznu radnju moze se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev
za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadrzavati razloge koji opravdavaju njenu
upotrebu.

Nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivicnog djela


Ova radnja se u kriminalistickoj teoriji naziva i "propustanje", a namijenjena je prevashodno
istrazivanju i dokazivanju narkokriminala. Sastoji se u nadziranju prevoza, odnosno
transporta droge kao radnje izvrsenja krivicnog djela iz oblasti narkokriminala. Policija ne
reaguje odmah, tj. ne preduzima nikakve represivne mjere prema licima koja trenutno vrse
prevoz droge. Cilj je da se dode do konkretnih podataka i dokaza o ilegalnom izvoru
snabdjevanja drogom, skladistu droge, kuririma, posrednicima i, eventualno, samom
organizatoru konkretne ilegalne narkotransakcije, te stvore povoljni uslovi za realizaciju,
odnosno hapsenje ucinilaca prilikom izvrsenja djela.
Glavna je svrha ove mjere dokazivanje pripadnistva zlocinackoj organizaciji koja se bavi
krijumcarenjem ili preprodajom opojne droge, oruzja, eksploziva, plemenitih metala,
otpadnih materija, falsifikovanog novca, krijumcarene "visokotarifne" robe i si. Ova istrazna
186
radnja slicna je opservaciji, ali dok se opservacijom pokusava utvrditi sirina kriminalnog
djelovanja s obzirom na prostor, vrstu kriminalne djelatnosti i brojnost clanstva u
kriminalnom udruzenju, ovom radnjom nastoji se utvrditi narucilac i organizator kriminalnog
"posla", te se na taj nacin "povezati" s dokazima koji upucuju na njegovu kriminalnu
djelatnost.
Postojanje ove radnje ujedno je i razlog iskljucenja protivpravnosti za postupanje policijskih
sluzbenika, koji bi bez te mjere morali, na osnovu zakona, odmah reagovati i prijaviti
postojanje krivicnog djela. U protivnom, bill bi izlozeni krivicnom gonjenju zbog izvrsenja
krivicnog djela neprijavljivanja krivicnog djela izvrsioca, bez obzira na to sto bi se time
prekinula mogucnost dokazivanja izvrsenja tog djela.

Trajanje posebnih istraznih radnji


Trajanje preduzimanja posebnih istraznih radnji odredeno je zavisno od toga o kojoj se radnji
radi. U torn smislu, za nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija, pristup kompjuterskim
sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, nadzor i tehnicko snimanje prostorija, tajno
pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta i nadzirani prevoz i isporuku predmeta
krivicnog djela propisano je da "u prvom krugu" mogu trajati najduze do mjesec dana. Za
simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine odredeno je da se mogu odnositi
samo na jednokratni akt. Pored toga, dozvoljeno je produzavati ove mjere, i to u intervalima
od po mjesec dana, s tim da mjere iz tac. a) - c) mogu trajati ukupno najduze sest mjeseci, a
mjere iz tac. d) i g) ukupno najduze tri mjeseca. Zatim, za svako produzenje prethodno
odredene mjere moraju postojati "posebno vazni razlozi". Zakon ne odreduje koji su to
razlozi, ali imajuci u vidu specificnost ovih mjera kao i njihov uticaj na osnovna prava i
slobode covjeka, opravdano je zakljuciti da razlozi moraju biti po svom znacaju izuzetni i
odnositi se na cilj koji se zeli postici primjenom mjera, te oduzimanjem ili ogranicavanjem
zajamcenih prava i sloboda covjeka. Najzad, za svako naredno produzenje prethodno
naredene mjere mora postojati obrazlozeni prijedlog tuzioca, kao i obrazlozena pisana
naredba sudije za prethodni postupak. U slucaju neslaganja tuzioca i sudije za prethodni
postupak u pogledu produzenja roka trajanja mjere, konacna je odluka sudije za prethodni
postupak, koji bi morao, vodeci racuna o konkretnim okolnostima slucaja, odrediti najkrace
neophodno vrijeme za primjenu mjera kojima se ogranicavaju ljudska prava i slobode.

Cuvanje prijedloga tuzioca i naredbe sudije za prethodni postupak


Iz razloga tajnosti i eflkasnosti, naredba sudije za prethodni postupak kojom se odobrava
izvrsenje posebne istrazne radnje, kao i prijedlog tuzioca cuvaju se u posebnom omotu.
Prema tome, mora se sprijeciti prijevremeno saznanje za naredene mjere od strane onih lica
koja bi mogla osujetiti njihovu svrhu.
lako zakon o tome ne govori, smatra se ispravnim stav da se obrazlozeni prijedlog tuzioca i
naredba sudije za prethodni postupak cuvaju kod suda.
Takode, tuzilac i sudija za prethodni postupak su obavezni da sastavljanjem ili prepisom
zapisnika, bez navodenja licnih podataka prikrivenog istrazitelja i informatora ili na drugi
odgovarajuci nacin sprijece da neovlascena lica, osumnjiceni i njegov branilac otkriju
identitet prikrivenog istrazitelja ili informatora. Ovakav propis je neophodan iz vise razloga,
kao sto su sigurnost pomenutih lica, usmjeravanje procesnih i operativno-taktickih radnji u
pravcu postizanja svrhe koja se zeli ovim mjerama ostvariti, sprecavanje otkrivanja
identiteta navedenih lica siroj javnosti i potreba da se ponovo angazuju u nekom drugom
predmetu, odnosno slucaju.

Izvjestaj o posebnim istraznim radnjama


Policijski organ koji je okoncao djelatnost provodenja posebne istrazne radnje duzan je
odmah saciniti izvjestaj o tome i predati ga tuziocu. Uz taj izvjestaj, tuziocu se moraju
predati i sve informacije, podaci i predmeti pribavljeni preduzetom radnjom. Sudija za
prethodni postupak ce analizirati dobijeni izvjestaj s ciljem provjere postupanja po njegovoj
naredbi. Na taj nacin on provjerava i samu zakonitost postupanja policijskog organa koji je
187
provodio posebnu istraznu radnju. Ako postoje "posebno vazni razlozi", sudija za prethodni
postupak moze dozvoliti, na obrazlozeni prijedlog tuzioca, produzenje primjene vec
nalozenih posebnih radnji. Podaci i informacije pribavljeni naredenim mjerama unistice se
pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji ce o tome sastaviti posebni zapisnik, u dva
slucaja:
1) ako tuzilac odustane od krivicnog gonjenja ili
2) ako prikupljene informacije i podaci nisu potrebni za krivicni postupak
O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobiveni materijal
nije bio osnov za krivicno gonjenje i da je unisten, pismeno se obavjestava lice protiv kojeg
je neka od takvih radnji bila preduzeta.
Nakon prestanka primjene posebnih istraznih radnji, sudija za prethodni postupak ce, bez
odlaganja, obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta - da moze od suda zatraziti
ispitivanje zakonitosti naredbe i nacina na koji je provedena mjera. Materijali, tj. podaci i
informacije dobijeni preduzimanjem posebnih istraznih radnji cuvaju se dok se cuva sudski
spis.

Koriscenje dokaza pribavljenih posebnitn istraznim radnjama


Izricito je propisano da se tehnicke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod zakonskim
uslovima mogu koristiti kao dokazi u krivicnom postupku. Izvodenje dokaza saslusanjem ili
gledanjem tehnickih snimki koje su "zabiljezile" cinjenice vazne za krivicni postupak ureduje
se opstim pravilima o izvodenju i ocjeni dokaza na glavnom pretresu.
Takode, izricito se propisuje da se prikriveni istrazitelj, informator, kao i druga lica koja su
provela istraznu radnju simuliranog otkupa predmeta i simuliranog davanja potkupnine
mogu saslusati kao svjedoci o toku provodenja ovih radnji. Ova lica se, dakle, mogu
saslusavati samo o "toku provodenja radnji", s tim da ako se oni moraju pojaviti na glavnom
pretresu u ulozi svjedoka, dolazi u obzir primjena odredbi o zastiti svjedoka, anonimnom
svjedocenju i ispitivanju putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka.

Zabrana koriscenja dokazno zabranjenih podataka


Ispunjenjem opstih i posebnih uslova za primjenu posebnih istraznih radnji, rezultati
primjene tih radnji mogu se koristiti kao dokazna sredstva pred sudom - u protivnom ce se
ta saznanja smatrati nezakonitim dokazima. Pravilo je da se izvjestaji i snimci mogu u
krivicnom postupku koristiti u odnosu na lice i krivicno djelo za koje su i naredene. Medutim,
iz ove odredbe proizilazi da se kao dokaz mogu koristiti informacije i podaci i onda ako se
odnose na neko drugo krivicno djelo (dakle, ne na ono krivicno djelo za koje postoji sudska
naredba o preduzimanju posebne istrazne radnje).
"Slucajni nalazi" se, dakle, mogu koristiti za krivicno gonjenje i u odnosu na to slucajno
otkriveno krivicno djelo, jer bi se inace prema zakonu mogla narediti primjena posebnih
istraznih radnji za to drugo, slucajno otkriveno krivicno djelo. Smatra se ispravnim stav da u
pogledu "slucajnih nalaza" treba odmah zatraziti novu ili dodatnu naredbu sudije za
prethodni postupak za preduzimanje posebne istrazne radnje, a da se slucajno otkriveni
dokazi mogu koristiti za odredlvanje osnova sumnje da je izvrseno ili da se vrsi krivicno
djelo.
Suprotno, ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobiveni preduzimanjem radnji
iz clana 116 stav 2 ako ukazuju na neko drugo krivicno djelo koje je izvan liste krivicnih djela
objavljenih u clanu 117. Na tako pribavljenim podacima i obavjestenjima (tzv. plodovi
otrovane vocke) ne moze se temeljiti sudska odluka u krivicnom postupku. Posljedice
povreda zakona pri njihovoj primjeni, odnosno izvrsavanju jeste neupotrebljivost pribavljenih
podataka u dokazne svrhe, sto je vise nego dovoljan razlog za njihovo oprezno i zakonito
izvrsenje.

RADNJE PROCESNE PRINUDE PREMA LICIMA

188
O radnjama procesne prinude uopste i pretpostavkama za njihovu primjenu
Za normalno odvijanje krivicnog postupka potrebno je obezbijediti prisustvo odredenih lica
(osumnjicenog, odnosno optuzenog, svjedoka i vjestaka) i da sud moze raspolagati slobodno
stvarima koje sluze kao dokazi za presudu. Prisustvo odredenih lica postize se redovno
nametanjem gradanima opste duznosti odazivanja pozivu suda, a obezbjedenje stvari -
nametanjem njihovim drzaocima duznosti izdavanja stvari na zahtjev suda, cije neispunjenje
povlaci pravne sankcije. Prisustvo lica i obezbjedenje stvari obezbjeduje se u nekim
slucajevima prinudom dovoljnom da, u svakom slucaju, osigura procesne duznosti. Mjere
prinude, iako znacajno ogranicavaju licnu slobodu gradana i slobodu raspolaganja stvarima,
primjenjuju se samo izuzetno, ako duznost odazivanja pozivu suda i izdavanja stvari ne
budu ispunjene dobrovoljno.
Mjere obezbjedenja uvijek za gradane znace ogranicenja - bilo u pogledu njihove licne
slobode, bilo u pogledu slobode raspolaganja stvarima, tako da, principijelno posmatrano,
mogu biti legitimne tek poslije pravnosnaznosti osudujuce presude, kojom se utvrduje da je
izvrseno krivicno djelo i da postoji krivicna odgovornost.
Prije toga, primjena prinude u toku krivicnog postupka zasniva se samo na vjerovatnoci da
je gradanin prema kome se ona primjenjuje ucinilac krivicnog djela i da je krivicno
odgovoran. Ta vjerovatnoca se na kraju krivicnog postupka moze obesnaziti, pa se mjere
procesne prinude uvijek odreduju sa rizikom da ce se definitivno pokazati kao nepotrebne i
nepravicne. Ti stupnjevi vjerovatnoce, koji se u zakonu traze za razne situacije, oznacavaju
se raznim terminima.
Cilj radnji procesne prinude je iskljucivo sprecavanje neispunjenja procesnih duznosti
ucesnika postupka i po tome se one razlikuju od kazni.
Mjere prinude se primjenjuju pod dva opsta uslova:
a) Da postoji odredena opasnost koju primjenom procesne prinude treba otkloniti i koja
procesnu prinudu opravdava. Opravdanost odredlvanja ovih mjera nalazi se u samoj
opasnosti od eventualnog nastupanja steta koje bi nastale ako se mjera ne bi preduzela.
Opasnost mora biti konkretna, a njena procjena je nekad data unaprijed u zakonu, a nekad
prepustena ocjeni suda u svakom slucaju posebno. Ocjena opasnosti, zbog toga sto je
podloga za bitnu mjeru, vrsi se sumarno (sto ne znaci povrsno).
b) Da postoji osnovana sumnja da je lice prema kojem se primjenjuje prinuda izvrsilac
krivicnog djela.

Vrste prinudnih procesnih radnji


Mnogobrojnost i slozenost procesnih situacija, kojima treba obezbijediti zastitu, uzrokuje da
su i mjere procesne prinude mnogobrojne i raznovrsne. One se mogu grupisati prema vise
kriterijuma, a osnovna dioba je na mjere prinude prema licima i mjere prinude prema
stvarima (s obzirom na objekat na koji se mjere odnose).
Prema ciljevima koji se u krivicnom postupku zele postici, mjere procesne prinude dijele se
na mjere za obezbjedenje dokaza (kada se mjere preduzimaju prema predmetima) i mjere
za obezbjedenje nesmetanog toka postupka i izvrsenje buduce presude (tada se obezbeduje
prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog). Ovu klasifikaciju prihvatili su i nasi zakoni o
krivicnom postupku.
Imajuci u vidu vaznost prisustva subjekata u krivicnom postupku, zakonodavac je predvidio
adekvatne mjere, cijom primjenom se uspjesno obezbjeduje prisustvo svih subjekata u
krivicnom postupku, a narocito osumnjicenog, odnosno optuzenog. Koja ce od zakonom
predvidenih mjera biti primijenjena u konkretnom slucaju, zavisi od funkcije koju vrsi subjekt
i, samim tim, od njegovog polozaja u krivicnom postupku. Tako se predvidene mjere, po
pravilu, nece primjenjivati prema tuziocu i sudijama, osim mjere obavjestenja, zbog toga sto
priroda njihove sluzbe zahtijeva da stalno budu prisutni u krivicnom postupku. Prisustvo
svjedoka i vjestaka se obezbjeduje pozivom i eventualno dovodenjem. Na isti nacin se, po
pravilu, obezbjeduje i prisustvo gradana od kojih se prikupljaju obavjestenja u istrazi.

189
Mjere za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesno
vodenje krivicnog postupka
Imajuci u vidu vaznost prisustva subjekata u krivicnom postupku, zakonodavac je predvidio
adekvatne mjere, cijom primjenom se uspjesno obezbeduje prisustvo svih subjekata u
krivicnom postupku, a narocito osumnjicenog, odnosno optuzenog. Koja ce od zakonom
predvidenih mjera biti primijenjena u konkretnom slucaju, zavisi od funkcije koju vrsi subjekt
i, samim tim, od njegovog polozaja u krivicnom postupku. Tako se predvidene mjere, po
pravilu, nece primjenjivati prema tuziocu i sudijama, osim mjere obavjestenja, zbog toga sto
priroda njihove sluzbe zahtijeva da stalno budu prisutni u krivicnom postupku.
Prisustvo svjedoka i vjestaka se obezbjeduje pozivom i eventualno dovodenjem. Na isti
nacin se, po pravilu, obezbjeduje i prisustvo gradana od kojih se prikupljaju obavjestenja u
istrazi.
Radnje procesne prinude prema licima sastoje se, u vecoj ill manjoj mjeri, u ogranicenju
licne slobode osumnjicenog, odnosno optuzenog, sto ne znaci uvijek lisenje slobode. Ove
radnje sastoje se u razlicitim oblicima ogranicavanja licne slobode osumnjicenog, odnosno
optuzenog, od kojih su lisenje slobode bez zatvaranja (dovodenje) i sa zatvaranjem (pritvor)
najteze. Medutim, ove radnje pogadaju i druge ucesnike postupka (svjedoke, vjestake i
tumace).Te mjere su raznovrsne i, pod odredenim uslovima, mogu biti primijenjene u svim
razama postupka. Te mjere su:
1) poziv,
2) dovodenje,
3) zabrana napustanja boravista,
4) jemstvo i
5) pritvor
Uz odredivanje liste mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog. odnosno optuzenog,
propisane su veoma znacajne nacelne odredbe o primjeni ovih mjera, prema kojim:
1) prilikom odlucivanja koju ce od navedenih mjera primijeniti, nadlezni organ se mora
drzati uslova predvidenih u zakonu za svaku pojedinu mjeru posebno,
2) teza mjera se nece primijeniti ako se ista svrha moze postici primjenom blaze mjere i
3) svaka je mjera uslovljena posebnom faktickom situacijom koju ona mora pratiti, tako da
se ukida po sluzbenoj duznosti kada prestanu razlozi koji su je izazvali, odnosno zamjenjuje
drugom blazom mjerom kada se za to steknu uslovi.
No, nije dovoljno da krivicno procesno pravo samo normom zakonskog ranga utvrdi
mogucnost takvog zahvata; potrebno je, kao i u materijalnom krivicnom pravu, da zakonska
norma s dovoljnim stepenom preciznosti odredi obim i nacin izvrsavanja ovlascenja drzavnih
organa, postujuci, pri torn, legitimnost cilja koji bi mjerama na osnovu tin ovlascenja trebalo
postici.
EKLJP nalaze organima krivicnog postupka dvije obaveze:
a) da, odmah po hapsenju, osumnjicenog izvedu pred sudiju ili drugi organ (sluzbenika)
zakonom ovlascen da obavlja sudska ovlascenja,
b) da provedu sudenje u razumnom roku ill da optuzenog puste do sudenja na slobodu (uz
eventualne garancije za njegovu buducu prisutnost u postupku).
Obaveza navedena pod (a) ima za cilj sprovodenje uhapsenog pred nadlezni organ koji mora
uciniti dvije stvari. Kao prvo, mora ispitati zakonitost i osnovanost hapsenja. Kao drugo, u
slucajevima kada je samo hapsenje zakonito i osnovano, mora donijeti odluku o tome hoce li
u daljem postupku uhapseni biti pritvoren ili ce biti pusten na slobodu. Komisija za ljudska
prava i Evropski sud za ljudska prava su prilicno benevolentno cijenili da li je uhapseni
priveden "promptly".
Druga obaveza organa krivicnog postupka, ona navedena pod (b), sastoji se u tome da se,
ako su nacelno ispunjeni uslovi za pritvor, optuzeni, uz eventualne garancije, pusti do
sudenja na slobodu ili da se, ako je odreden pritvor - sudenje provede u razumnom
vremenu. Pogresno bi bilo iz navedene odredbe zakljuciti kako u situaciji u kojoj optuzeni
nije u pritvoru, bilo zato sto uopste nije bilo uslova za njegovo odredivanje, bilo zato sto je

190
optuzeni pusten do sudenja na slobodu (sa garancijama ili bez njih), ne postoji obaveza
drzavnih organa da provedu postupak u razumnom roku.
Posebno je vazna praksa Evropskog suda za ljudska prava i Komisije za ljudska prava po
kojoj je razuman rok za sprovodenje postupka de facto izjednacen sa razumnim rokom za
trajanje pritvora. Smatra se da ako sudenje nije odrzano u razumnom roku, ni trajanje
pritvora nije u okvirima razumnog roka. Polazeci od toga, Evropski sud za ljudska prava i
Komisija za ljudska prava su u vecem broju slucajeva odbacili stanoviste tuzene drzave
prema kojem je obaveza provodenja sudenja u razumnom roku ispunjena ako je optuzeni
izveden pred sud u takvom roku, bez obzira na to koliko je trajalo sudenje, za vrijeme kojeg
je optuzeni bio u pritvoru. Prema Komisiji i Evropskom sudu, taj se rok ima racunati do
donosenja presude, pa u okvire razumnog roka treba podvesti ne samo cekanje na sudenje,
vec i samo trajanje
postupka.

Pozivanje
Poziv je prva i najblaza mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i
drugih subjekata u krivicnom postupku. To je pismena naredba tuzioca, odnosno suda kojom
se nalaze odredenom lieu da dode u odredeni dan i sat na odredeno mjesto radi
preduzimanja odredene procesne radnje, pod prijetnjom zakonske sankcije u slucaju
nedolaska. Poziv kao mjeru za obezbjedenje prisustva osumnjicenog u istrazi, po pravilu,
moze da uputi samo tuzilac, a samo izuzetno i ovlasceno sluzbeno lice.
Pozivanje se vrsi pismenom naredbom tuzioca (do podizanja optuznica), odnosno suda
(poziv, citation), izuzetno i usmeno (ako se lice koje se jpoziva nalazi pred tuziocem,
odnosno sudom, uz pouku o posljedicama nedolaska). Pozivanje izvrseno usmeno (citation
verbalis) zabiljezice se u zapisniku koji ce pozvano lice potpisati, osim ako je to pozivanje
zabiljezeno u zapisniku o glavnom pretresu i smatra se da je time izvrseno punovazno
dostavljanje.
Protiv poziva, kao i protiv svake naredbe u postupku, zalba nije dopustena, ali ako je poziv
bio nepravilan, neodazivanje pozivu ne moze povuci stetne posljedice. Poziv sadrzi prinudu
jer predstavlja zapovijest koja ogranicava slobodu pozvanog da po svom izboru odlucuje
gdje ce se u odredeno vrijeme nalaziti.
Sankcija za neopravdano neodazivanje pozivu sastoji se u primjeni mjera koje sadrze veci
stepen prinude (dovodenje, novcano kaznjavanje i pritvor).
Pozivanje je radnja procesne prinude koja sadrzi prijetnju kaznom prema optuzenom,
svjedoku i vjestaku.
Ucesnici postupka snose troskove svog dovodenja, odgadanja istrazne radnje ili glavnog
pretresa i ostale troskove postupka koje su prouzrokovali svojom krivicom. Od pozivanja
treba razlikovati obavjestavanje stranaka o preduzimanju procesnih radnji, koje nije
prinudna mjera, ne povlaci duznost dolaska, niti stetne posljedice u sluca