Вы находитесь на странице: 1из 169

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

KNJIGA DRUGA

Prof. Dr. Miodrag Simović


PRETHODNI POSTUPAK

POJAM, ZADATAKI OBILJEZJA PRETHODNOG POSTUPKA


Svrha prethodnog postupka je prikupljanje dokaza o vjerovatnom krivicnom djelu i
njegovom uciniocu kako bi se u odnosu na potonjeg moglo odluciti hoce li biti podvrgnut
sudenju ill ce se postupak protiv njega obustaviti. Sadrzina istrage definisana je u zakonu
kao obuhvatanje aktivnosti preduzetih od strane tuzioca ili ovlascenog sluzbenog lica u
skladu sa ovim zakonom, ukljucujuci prikupljanje i cuvanje izjava i dokaza. Zajedno sa
postupkom optuzivanja, istraga ulazi u stadijum prethodnog postupka koji je neophodan za
stadijum glavnog postupka. lako sadrzina faze stavljanja pod optuzbu nije u zakonu posebno
definisana, ona se moze odrediti na osnovu prirode procesnih radnji koje spadaju u ovu fazu
postupka. U njoj sudija za prethodno saslusanje vrsi prethodnu ocjenu zahtjeva tuzioca,
iznijetog u optuznici, da se optuzeni izvede pred sud. Opravdanost prethodnog postupka
proistice, prije svega, iz cinjenice da se njime sprecava proizvoljno izvodenje optuzenog
pred sud i omogucava zasnivanje optuzbe na procesnom materijalu, te kontrola optuzbe.
U odnosu na glavni, u prethodnom postupku ne mogu se u potpunosti sprovesti nacela
javnosti, usmenosti i kontradiktornosti. Potpunim sprovodenjem ovih nacela prethodni
postupak bi izgubio svoj karakter i, umjesto dva stadijuma postupka, prethodnog i glavnog,
dobila bi se dva glavna stadijuma, bez prethodnog. Odvojenost prethodnog i glavnog
postupka nije smetnja jedinstvenosti krivicnog postupka, tako da se spisi prethodnog
postupka mogu koristiti i u glavnom postupku. Ne moze se (a priori) zauzeti stav da istrazni
materijal, sakupljen u prethodnom postupku, nema dokazne vrijednosti ili da ima manju
dokaznu vrijednost od materijala sakupljenog u glavnom postupku.
Prethodni stadij krivicnog postupka obuhvata cjelinu propisa koji ureduju polozaj, odnose i
postupanje subjekata u prikupljanju podataka o krivicnom djelu, uciniocu, zrtvi i drugim
okolnostima u cilju da se vjerovatni izvrsilac izvede pred sud koji ce odluciti o njegovoj
krivnji i primjeni krivicnih sankcija ill o obustavi postupka. Tradicionalno, prethodni postupak
ima funkciju pripreme sredisnjeg stadijuma krivicnog postupka, pa se, s obzirom na to,
moze oznaciti i kao pripremni postupak.
On je usmjeren ka ustanovljavanju ima li jasnih, konkretnih i (kontradiktorno) provjerenih
dokaza za podizanje optuzbe. On u savremenim evropskim procesnim sistemima obuhvata
tri cjeline:
• tradicionalna pravila o "krivicnoj istrazi", u najsirem smislu rijeci,
• optuzivanje i
• nove oblike postupanja ante indicium, kojima se smjera ka zamjeni krivicnog
postupka drugim radnjama ili rjesavatiju sukoba na nacin razlicit od krivicnog
postupka.
Najvazniji oblici takvih postupanja u evropskom krivicnom pravu su:
• mirenje uz povlacenje krivicne tuzbe,
• sporazum izvrsioca i zrtve, uz ispunjenje odredenih obaveza,
• odlucivanje drzavnog organa o krivicnom gonjenju prema nacelu svrsishodnosti i
• razni oblici donosenja sudske odluke po skracenom postupku.
Temeljitija analiza pokazuje da unutar prethodnog postupka postoje posebne svrhe
pojedinih radnji ili grupa radnji ili odredenih podstadija prethodnog postupka. U procesnom
smislu, prethodni postupak stvara uslove za prelaz u glavni stadijum, sredivanjem
materijala i njegovim objedinjavanjem u optuzbi, pribavljanjem podataka potrebnih za
uredan tok glavnog stadijuma.

ISTRAGA

2
POJAM I CILJ
Istraga je faza prethodnog postupka koju sprovodi tuzilac protiv odredenog lica, zbog
postojanja osnova sumnje da je izvrsilo krivicno djelo. Ono sto daje "adversarni pecat"
cjelokupnom novom sistemu krivicnog postupka jeste postavka krivicnog postupka kao
svojevrsne "krivicne parnice" sa snazno naglasenom akuzatornoscu svake faze krivicnog
postupka, u kojoj je tuzilac jedna od stranaka u postupku, sa ovlascenjima da goni ucinioce
krivicnih djela, pri cemu mu zakonodavac prepusta i daje odgovornost za cjelokupan
postupak otkrivanja i rasvjetljavanja krivicnih djela i njihovih ucinilaca na taj nacin sto
istragu u
stavlja u ovlascenje i duznost tuzioca, ogranicavajuci sudsku intervenciju u istrazi samo na
slucajeve u kojima istraga, odnosno pojedine radnje koje se provode u istrazi proizvode ili
mogu da proizvedu takve posljedice kojima mogu biti narusena ili ogranicena neka od
omovnih ljudskih prava ili sloboda gradana. Izvorni nosilac ovlascenja za sprovodenje
istrage je tuzilac, koji moze neposredno provoditi istragu ili pojedina ovlascenja prenijeti na
ovlascena sluzbena lica koji rade po nalogu tuzioca, odnosno pod njegovim nadzorom i
rukovodenjem. Tuzilac odlucuje da li ce pojedine istrazne radnje provesti on neposredno ili
ce ih povjeriti ovlascenim sluzbenim licima. Obim istrage odreden je ispunjenjem cilja.
Istraga treba da traje dok cilj ne bude ostvaren. Istraga se moze voditi protiv nepoznatog
lica, ali i protiv vise lica alternativno za isto krivicno djelo, od kojih samo jedno moze biti
ucinilac. Istrage nema u knvicnom postupku prema maloljetnicima, vec se sprovodi
pripremni postupak.
Osnovni uslov za pokretanje istrage protiv odredenog lica je postojanje osnova sumnje da je
ono ucinilo krivicno djelo, koja predstavlja polazni oblik sumnje za ovlascena sluzbena lica
kojim obavezno zapocinje kriminalisticka obrada. Radi se o obliku vjerovatnoce koji se
zasniva na odredenim okolnostima koje ukazuju na moguce postojanje krivicnog djela i
nekog lica kao moguceg izvrsioca, odnosno o obliku sumnje koji je obiljezen niskim
diferencijalnim domasajem. Ona cesto tek omogucava donosenje preliminarne
kriminalisticke diferencijalne dijagnoze u pogledu postojanja krivicnog djela i moguceg
izvrsioca
i nazivaju je "dovoljna sumnja". U materijalnopravnom smislu ukljucuje prima facie
kvalifikaciju.
Bez postojanja tog inicijalnog standarda dokazivanja, osnovano bi se moglo postaviti pitanje
validnosti svih preduzetih radnji tuzioca ili lica koja rade po njegovom nalogu, jer su istrazne
radnje na osnovu kojih je nesto utvrdeno preduzete u postupku za cije pokretanje nisu
postojali zakonski uslovi izrazeni kao osnov sumnje da je izvrseno krivicno djelo. Za razliku
od toga, osnovana sumnja se ne moze zasnivati na pretpostavkama, vec na stvarnim,
konkretnim podacima. Podaci na kojima se ima zasnivati zakljucak o postojanju osnova
sumnje u konkretnom slucaju su oni sadrzani kako u prijavi, tako i u obavjestenjima
prikupljenim od raznih subjekata, kao i u zapisnicima o preduzetim istraznim radnjama, u
slucajevima kada su one preduzete prije donosenja naredbe o sprovodenju istrage. Izvori
saznanja o postojanju osnova sumnje o izvrsenom krivicnom djelu mogu biti svi oni koje
predvida zakon i koji su povezani sa konkretnim krivicnim djelom.
Novi zakon sustinski ne definise pojam istrage niti njegovu svrhu, vec kaze da "istraga
obuhvata aktivnosti preduzete od strane tuzioca ili ovlascenog lica u skladu sa ovim
zakonom, ukljucujuci prikupljanje i cuvanje izjava i dokaza". Medutim, propisano je da
tuzilac ima pravo i duznost da odmah po saznanju da je ucinjeno krivicno djelo preduzme
potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovodenja istrage, pronalazenja
osumnjicenog, rukovodenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima
ovlascenih sluzbenih lica vezanih za pronalazenje osumnjicenog i prikupljanje izjava i
dokaza. Cilj istrage je potpuno i tacno utvrdivanje svih relevantnih cinjenica i okolnosti
vezanih za krivicno djelo i njegovog ucinioca, ali i da niko nevin ne bude krivicno gonjen ni
osuden. Istraga ne sluzi samo prikupljanju materijala za odluku o obustavi postupka ili
podizanje optuznice, vec i da, u slucaju podizanja optuznice i iznosenja stvari na

3
glavni pretres, olaksa glavni pretres prethodno sprovedenom istragom - na taj nacin sto ce
prikupljati osnovni dokazni materijal, osloboditi glavni pretres suvisnog i nekorisnog
materijala i blagovremeno provjeriti tvrdenja stranaka, koja cine glavni pretres suvisnim i
obezbijediti prisustvo optuzenog u postupku. Istragom se zeli izbjeci beskoristan glavni
pretres i pripremiti nuzni materijal za glavni pretres. Na ovaj nacin odreden je i obim istrage,
jer se u njoj ne izvode svi dokazi, niti utvrduju sve cinjenice da bi se samo ponovile na
glavnom pretresu. U istrazi se ne prikupljaju svi dokazi i podaci koji mogu biti od koristi za
donosenje presude, vec samo oni koji su potrebni da bi se mogla donijeti odluka da li ce se
obustaviti postupak ili podici optuznica.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE
Istragu karakterisu sljedeca svojstva: naglasenost principa istine, zakonitosti, humanosti,
znatan stepen ravnopravnosti stranaka, tuzilacki karakter, ogranicena javnost i pismenost.
Principi istine, zakonitosti i humanosti cine osnovna obiljezja cjelokupnog krivicnog
postupka, a ne samo istrage, i oni su u zakonu veoma jasno izrazeni. Naglasenost ovih
principa proizilazi iz cjelokupne koncepcije ovog zakona. Prilikom preduzimanja bilo koje
istrazne radnje, bez obzira na to koji je subjekat odnosi, mora se postupati po zakonu.
Odstupanja od zakona u preduzimanju konkretne istrazne radnje nisu dozvoljena, a u
suprotnom nastaje nedopusten dokaz, koji se ne moze upotrijebiti u postupku. Isto tako,
prilikom otkrivanja i dokazivanja krivicnih djela i njihovih ucinilaca nadlezni drzavni organi
represije duzni su istinito i potpuno utvrditi relevantno cinjenicno stanje, kako bi se u
postupku mogla donijeti sto objektivnija odluka.
Princip humanosti se zasniva na cinjenici da u toku obavljanja krivicnoprocesnih radnji u
istrazi treba u najvecoj mogucoj mjeri postovati ljudska prava slobode.
Znatan stepen ravnopravnosti, na kome se zasnivaju odnosi tuzioca i osumnjicenog,
istovremeno je i posljedica, ali i uslov, kontradiktornosti i raspravnosti istraznog postupka.
Takav stepen ravnopravnosti stranaka u istrazi proizilazi iz cinjenice da, nasuprot pravu
tuzioca da donese odluku o sprovodenju istrage, stoji pravo osumnjicenog da prije
okoncanja istrage bude ispitan od strane tuzioca.
Istraga ima tuzilacki karakter, kako zbog organa koji je sprovode, tako i zbog prirode odnosa
medu glavnim krivicnoprocesnim subjektima. Odluku da se sprovede istraga donosi uvijek
tuzilac, a on je i sprovodi. Izuzetak od principa da je istraga tuzilacka postoji u tome sto
mjere potrebne da se pronade ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili bjekstvo
osumnjicenog ili saucesnika, da se otkriju i sacuvaju tragovi krivicnog djela i predmeti koji
mogu posluziti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u
krivicnom postupku - moze preduzeti ovlasceno sluzbeno lice.
O ogranicenoj javnosti, kao svojstvu istrage, moze se govoriti samo uslovno i u relativnom
smislu. Javnost istrage je, naime, ogranicena, ako se uporeduje sa glavnim pretresom, kome
je javnost bitna odlika. Istragu sprovodi tuzilac, a osteceni, osumnjiceni, branilac i strucno
lice mogu prisustvovati pojedinim istraznim radnjama kada su na to ovlasceni po zakonu.
Istrazne radnje se sprovode bez prisustva publike, a sredstva javnog informisanja su, u
pogledu obima i prirode podataka, upucena na tuzioca. Tuzilac ima mogucnost da istrazni
postupak sprovodi tajno, ali u trenutku kada za sprovodenje istrage sazna i osumnjiceni, on
mora ostvariti pun kapacitet svog prava na odbranu koji mu obezbjeduje zakon o krivicnom
postupku, a u slucaju razlicitog tumacenja stranaka o cinjenicama i pravu, konacnu ocjenu o
tome daje sud.
Pismenost istrage je, sama po sebi, logicna i nuzna. lako je istraga djelimicno i raspravna,
zapisivanje je nuzni pratilac svake istrazne radnje. To proizilazi i iz cinjenice da se optuzba
temelji na istraznom spisu, a u izvjesnoj mjeri i odluke koje donosi sud na glavnom pretresu.

PRIJAVLJIVANJE KRIVICNOG DJELA


Za otkrivanje (pronalazenje) i utvrdivanje krivicnih djela primarno ex lege i fakticki
odgovorna su ovlascena sluzbena lica. Ona su duzna da samostalno i aktivno djeluju na
pravovremenom saznanju za krivicne dogadaje, odnosno krivicna djela i njihove ucinioce
4
(otkrivanje ad rem i ad personam). Otkrivanje krivicnih djela i ucinilaca vazna je i slozena,
planska i kontinuirana djelatnost ovih lica, ogranicena krivicnoprocesnim normama. Iz
odredbaba zakona, proizilazi da su svi organi duzni planski tragati i pronalaziti osnove
sumnje koje upucuju na postojanje krivicnog djela. Tek kada ti organi otkriju (pronadu) prve,
u pravilu inicijalne orijentacijsko - eliminacijske operativne indicije, angazuju se na
otkrivackoj djelatnosti. Radi se o inicijalnim osnovama sumnje, ciji je zadatak pokretanje
odgovarajuceg postupka, koji podrazumijeva kriminalisticku kontrolu i kriminalisticku
obradu.
Sistematsko traganje za osnovama sumnje je trajni zadatak ovlascenih sluzbenih lica. Bez
traganja nema saznavanja za dogadaje od interesa za rad ovih organa. Medutim,
saznavanje moze, ali ne mora biti, pocetak otkrivanja. Radi se, zapravo, o specificnoj
represivno- preventivnoj djelatnosti. lako se, u osnovi, radi o represivnoj djelatnosti, ona,
dijalekticki gledano, istovremeno ima i veliku preventivnu funkciju, koju neki nazivaju
"prevencijom kroz represiju". Upravo ta specificnost poslova koje obavljaju ovlascena
sluzbena lica povlaci za sobom i postojanje nekih posebnosti u sistemu njihove organizacije,
u skladu sa zakonskim ovlascenjima i metodama koje ona primjenjuju u radu, u obimu i
nacinu na koji osiguravaju izvrsavanje zadataka iz svog djelokruga. Specificnost funkcije
ovlascenih sluzbenih lica ogleda se i u tome sto oni raspolazu organizovanom prinudom
prilikom izvrsavanja zadataka i poslova koji zahtijevaju upotrebu prinude.
U kriminalistickoj praksi iskristalizovali su se sljedeci nacini prijave za pripremanje ili
izvrsenje krivicnih dogadaja ili djela:
• prijavom (dojavom) fizickih lica (osteoenog, svjedoka i samoprijavljivanjem ucinioca);
• prijavom pravnih lica (organa drzavne vlasti, inspekcijske sluzbe, carine, centara za
socijalnu zastitu, zdravstvenih ustanova i dr);
• vlastitom djelatnoscu ovlascenih sluzbenih lica, primarno policijskih organa;
• hvatanjem na djelu;
• putem anonimnih i pseudonimnih prijava;
• javnim pogovorom;
• putem masovnih medija i
• putem povjerljivih lica (informatori i dr.).

Pojam, sustina i znacaj prijave


Otkrivanje krivicnog djela obavlja se najcesce putem prijave, a izuzetno i glasom o tome da
je ucinjeno krivicno djelo, ako glas dopre do tuzioca. Kao krivicnoprocesni akt, prijava
otkriva da je izvrseno krivicno djelo i o tome obavjestava nadleznog tuzioca. Poseban znacaj
u sastavljanju, odnosno prijemu prijava i njihovom dostavljanju tuziocu, imaju policijski
organi. Ovi organi svoju aktivnost usmjeravaju u pravcu pocetnih saznanja o krivicnom djelu
i uciniocu. Do saznanja o jednom broju krivicnih djela policijski organi dolaze putem drugih,
a najcesce od ostecenih fizickih ili pravnih lica.
Mada je prijava krivicnoprocesni akt koji pruza prva saznanja o izvrsenom krivicnom djelu i
cesto prouzrokuje i pokretanje krivicnog postupka, zakon ne daje njenu definiciju. Zakonom
o krivicnom postupku, a ni u teoriji krivicnog procesnog prava nije definisan pojam (krivicne)
prijave (notitia criminis, denuntiatio). Isto tako, nije definisan ni njen sadrzaj, osim
djelimicno kada je rijec o prijavi ovlascenih sluzbenih lica.
Zato u odredivanju pojma prijave treba poci od uopstavanja prakse o prijavljivanju krivicnih
djela i ucinilaca i od teorijskih shvatanja. Nedostatak izricite zakonske definicije prijave
nadoknaduje se time sto je postupak u vezi sa podnesenom prijavom regulisan zakonom.
Prijava je krivicnoprocesni akt kojim fizicko ili pravno lice obavjestava nadleznog tuzioca o
tome daje izvrseno krivicno djelo i pri tome ukazuje (ili bez toga) i na odredeno lice kao
eventualnog izvrsioca tog krivicnog djela. Ona je pisano ili usmeno obavjestenje o izvrsenom
5
krivicnom djelu, upuceno tuziocu neposredno ili posredno. Prijavom, odnosno izvjestajem se
smatra obavjestenje da je ucinjeno ili pokusano krivicno djelo i eventualno obavijest o
uciniocu tog dijela. U najsirem smislu rijeci, pod prijavom, odnosno izvjestajem
podrazumijeva se necije saopstenje o odredenom dogadaju koji indicira na krivicno djelo ili o
samom krivicnom djelu, dato u namjeri (ili barem u ocekivanju) da to rezultira krivicnim
progonom.
Za ovlascena sluzbena lica (ako ona primaju prijavu) njen sadrzaj predstavlja izvor saznanja
za niz dogadaja, stanja ili situacija. Kao takva, prijava je, ujedno, ne samo najcesci i
uobicajeni nego i najvazniji nacin saznanja o izvrsenom krivicnom djelu i njegovom uciniocu.
Iz do sada navedenog proizilazi da je prijava obavijest u usmenoj, pismenoj ill nekoj drugoj
formi o postojanju sumnje da je ucinjeno krivicno djelo, data sa ciljem da se izazove krivicni
progon, sto ne mora biti izricito navedeno, nego se pretpostavlja, ali je obicno vidljivo iz
njenog sadrzaja. Ona je neformalni krivicnoprocesni akt kojim se saznaje za ucinjeno
krivicno djelo. Drugo, ona je radnja kojom neko lice (fizicko ili pravno) obavjestava organ
represije (nadlezan ili nenadlezan za prijem prijave) o tome da je navodno ucinjeno krivicno
djelo, sa mogucim istovremenim oznacavanjem lica za koje se sumnja da je ucinilo krivicno
djelo. Ona je neformalni akt na temelju kojeg ovlascena sluzbena lica preduzimaju potrebne
mjere (i radnje), dakle akt koji pruza prva saznanja o ucinjenom krivicnom djelu.
Prema tome ko ih podnosi, prijave mogu biti sluzbene i privatne.
Sluzbena prijava je akt kojim sluzbeno i odgovorno lice u organima vlasti, preduzecima i
ustanovama obavjestavaju tuzioca o krivicnom djelu, o kome su oni obavijesteni ili za koje
saznaju na koji drugi nacin. Saznanja o krivicnom djelu do kojih sluzbeno i odgovorno lice u
ovim organima, preduzecima i ustanovama dodu van vrsenja svoje djelatnosti u organu,
odnosno preduzecu i ustanovi, jesu saznanja gradana, za koja vaze odredbe o privatnoj
prijavi.
Sluzbene prijave - najcesce podnose policijski organi, cija je osnovna aktivnost na planu
sprecavanja i suzbijanja kriminaliteta upravo otkrivanje i prijavljivanje krivicnih djela i
njihovih ucinilaca, te je, kao takva, i posebno razradena i odnosi se na sva ovlascena
sluzbena lica. Prijavu ovlasceno sluzbeno lice podnosi ili prosljeduje tuziocu, sto zavisi od
izvora, odnosno saznanja za krivicno djelo. U vezi s tim postoje i dvije vrste prijava koje
ovlascena sluzbena lica dostavljaju tuziocu:
• prijave koje su rezultirale iz neposredne aktivnosti ovlascenih sluzbenih lica, pa zato i
samoinicijativno podnesene tuziocu, i
• pismene i usmene prijave koje drugi subjekti dostavljaju ovlascenim sluzbenim licima,
pa ih oni prosljeduju tuziocu u pismenoj formi, kao prijave drugih subjekata.
Ako se radi o krivicnom djelu koje se goni po odobrenju nadleznog drzavnog organa,
sluzbena prijava moze se spojiti sa ovim odobrenjem. Podnoseci prijavu, sluzbeno ili
odgovorno lice ce preduzeti mjere da bi se sacuvali tragovi krivicnog djela, predmeti na
kojima je ili pomocu kojih je ucinjeno krivicno djelo i drugi dokazi o njemu i obavijestice
ovlasceno sluzbeno lice ili tuzilastvo bez odlaganja, ali nisu ovlasceni da preduzimaju
procesne radnje u vezi sa prikupljanjem dokaza. U primjeni ovih mjera se mora obezbijediti
da se stanje tragova, predmeta krivicnog djela i drugih dokaza ni na koji nacin ne smije
mijenjati.
Postavlja se pitanje da li odgovorno i sluzbeno lice podlijezu obavezi prijavljivanja i onda kad
nije doslo do izvrsenja krivicnog djela, ali postoje odredena saznanja da ce doci do njegovog
izvrsenja. U najmanju ruku, ovo bi trebalo da bude obuhvaceno obaveznim prijavljivanjem,
bar u onim slucajevima kad je i sama priprema krivicnog djela kaznjiva u skladu sa
odredbama KZBiH, s tim da bi optimalno rjesenje bilo kad bi sumnja predstavljala osnov za
nastupanje obaveze obavjestavanja ovlascenog sluzbenog lica ili tuzilastva o krivicnom
djelu, bez obzira na fazu u kojoj se to djelo nalazi.
Pored toga, zdravstveni radnici, nastavnici, vaspitaci, roditelji, staraoci, usvojioci i druga lica
koja su ovlascena ili duzna da pruzaju zastitu i pomoc maloljetnim licima, da vrse nadzor,
odgajanje i vaspitavanje maloljetnika, a koja saznaju ili ocijene da postoji sumnja da je

6
maloljetno lice zrtva seksualnog, fizickog ili nekog drugog zlostavljanja, duzna su o toj
sumnji odmah obavijestiti ovlasceno sluzbeno lice ili tuzioca.
U ovom slucaju i samo postojanje sumnje je dovoljan preduslov za nastupanje obaveze
obavjestavanja ovlascenog sluzbenog lica ili tuzilastva.
Privatna prijava je akt kojim pojedini gradanin ili pravno lice obavjestava tuzioca
(neposredno ili preko drugih zakonom odredenih drzavnih organa) o krivicnom djelu.
Privatna prijava moze poteci od svakog lica, bez obzira na to da li je ono osteceno ili
ugrozeno krivicnim djelom, pa i od samog izvrsioca krivicnog djela, saizvrsioca i saucesnika.
Od gradana koji prijavljuju krivicna djela ne trazi se bilo kakva pravna i procesna
sposobnost, jer je ovo prijavljivanje u drustvenom interesu otkrivanja krivicnih djela i
njihovih ucinilaca.
Odredba zakona propisuje da "gradanin ima pravo prijaviti izvrsenje krivicnog djela", sto
znaci da je ona cisto deklarativne prirode i predstavlja apel na moral i svijest gradana. Za
razliku od te odredbe koja nije obavezujuca, slijedeca odredba propisuje obavezu i duznost
prijavljivanja izvrsenog krivicnog djela za svakog, i to kada i samo neprijavljivanje krivicnog
djela predstavlja krivicno djelo.
Od ovog pravila postoji izuzetak koji se odnosi na ona lica koja ne podlijezu obavezi
prijavljivanja krivicnog djela, a to su:
• lice kojem je ucinilac bracni partner,
• lice koje zivi s njim u vanbracnoj zajednici,
• srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, usvojilac ili usvojenik i njihov bracni
partner ili lice s kojim zive u vanbracnoj zajednici ili koje je branilac,
• Ijekar ili vjerski ispovjednik ucinioca.
Zakonodavac je predvidio i posebnu situaciju koja se odnosi na lica koja su optuzena od
strane Medunarodnog krivicnog suda. U ovoj situaciji potrebno je, kao preduslov za
prijavljivanje, da se zna za optuznicu Medunarodnog krivicnog suda i kretanje ili mjesto gdje
se nalazi optuzeni, ako blagovremeni pronalazak tog lica zavisi od takve prijave. Ovdje se ne
radi o obavezi prijavljivanja izvrsenja krivicnog djela, vec o obavezi izvjestavanja o kretanju i
mjestu skrivanja optuzenog koji se nalazi u bjekstvu.
Posmatrano sa aspekta obaveznosti prijavljivanja krivicnog djela, prijave mogu biti
obavezne i fakultativne (dobrovoljne). Obaveza prijavljivanja krivicnih djela propisana je,
prije svega, za sluzbena i odgovorna lica u svim organima vlasti, javnim preduzecima i
ustanovama koja su duzna da prijave krivicna djela o kojima su obavijestena ili za koja
saznaju na koji drugi nacin. Ovi subjekti, prema tome, ne mogu cijeniti hoce li prijaviti
krivicno djelo, vec im je to zakonska obaveza. Slicno obavezi navedenih lica, zdravstveni
radnici, nastavnici, vaspitaci, roditelji, staraoci, usvojioci i druga lica imaju pomenutu
obavezu da o sumnji da je maloljetno lice zrtva seksualnog, fizickog ili nekog drugog
zlostavljanja - obavijeste ovlasceno sluzbeno bee ili tuzioca. U zakonu, medutim, nije izricito
predvidena sankcija za nepodnosenje obavezne prijave, s tim da gradani imaju obavezu
prijavljivanja krivicnih djela samo u slucaju izvrsenja cnih djela za koja je propisana teza
kazna, jer neprijavljivanjem ovih krivicnih djela cine i sami krivicno djelo. Naime, gradani su
duzni da prijave izvrsioca krivicnog djela ili izvrsenje krivicnog djela za koje je propisana
kazna dugotrajnog zatvora. Isto tako, obaveza je sluzbenog ili odgovornog lica da prijavi
krivicno djelo za koje su saznalo u vrsenju svoje duznosti, ako se za to krivicno djelo moze
izreci kazna zatvora pet godina ili teza kazna. U slucaju nepostovanja ove zakonske
obaveze, gradani, odnosno sluzbena ili odgovorna lica mogu izvrsiti krivicno djelo
neprijavljivanja krivicnog djela ili ucinioca i na taj nacin biti i krivicno odgovorni. Pri tome,
treba imati u vidu i cinjenicu da podnosenjem prijave podnosilac preuzima odgovornost za
laznu prijavu, bez obzira na to sto pokretanje krivicnog postupka ne zavisi od njega, vec od
tuzioca, jer je lazno prijavljivanje krivicno djelo.
Prema nacinu podnosenja, prijava moze biti u pisanoj formi ili usmena. U slucaju kada se
prijava podnosi usmeno, prijavilac ce se upozoriti na posljedice laznog prijavljivanja.
Neupozorenje prijavioca od strane tuzioca na ovu okolnost prilikom predaje prijave tuziocu,
nece predstavljati osnov za oslobadanje od krivicnog gonjenja prijavioca za krivicno djelo
7
laznog prijavljivanja. Lice koje navode iz lazne prijave potvrdi i na sudu u svojstvu svjedoka,
odgovarace samo za djelo laznog prijavljivanja, a ne i za djelo davanja laznog iskaza ili, pak,
oba djela. O usmenoj prijavi obavezno se sastavlja zapisnik koji potpisuje podnosilac prijave,
a ako je prijava saopstena telefonom - sacinice se sluzbena zabiljeska.
Podnesena pismena krivicna prijava moze biti potpisana ili anonimna. Potpisivanje prijave
laznim imenom nije krivicno djelo falsifikata, jer se prijava ne smatra ispravom u smislu
odredaba KZBiH, niti dokazom u smislu odredaba istog zakona. Anonimne prijave mogu
nastati iz raznih razloga (strah podnosioca da se ne izlozi eventualnoj opasnosti, prezir
sredine u kojoj zivi i si). Jasno je da neprovjerena anonimna krivicna prijava ne moze biti
povod za pokretanje krivicnog postupka prema odredenom licu, ali svaka anonimna prijava
koja daje kakav - takav izgled ozbiljnosti treba da bude provjerena van krivicnog postupka.
Na kraju, sadrzina prijave moze biti lazna ili istinita, odnosno potpuna djelimicno potpuna ili
nepotpuna, sto zavisi od podataka o krivicnom djelu i uciniocu, kao i od podnesenih dokaza.
Znacaj prijave uslovljen je kvalitetom njene sadrzine. Kvalitet krivicne prijave zavisi od
preduzetih mjera i radnji nadleznih organa, rezultata ovih organa na otkrivanju i
obezbjedenju tragova i predmeta krivicnog djela, saznanja ko bi se mogao pojaviti kao
svjedok i si. Prijava moze pruziti i vrlo znacajna obavjestenja o cinjenicama koje su uslovile
izvrsenje krivicnog djela, sto tokom krivicnog postupka moze doprinijeti boljem razjasnjenju
i rasvjetljenju krivicne stvari. Prijava je pocetak ukljucivanja veceg broja subjekata u
postupak, kako bi se krivicna stvar rasvijetlila, a ukoliko je dobro pripremljena i
dokumentovana materijalnim dokazima, moze ubrzati pokretanje i vodenje krivicnog
postupka.

Sadrzina prijave
Zakon o krivicnom postupku, kao i zakoni i drugi propisi iz oblasti funkcionisanja ovlascenih
sluzbenih lica ne sadrze izricite odredbe o sadrzini prijave, osim djelimicno kada je rijec o
izvjestaju ovlascenih sluzbenih lica i sluzbenim i odgovornim licima u svim organima vlasti u
BiH, javnim preduzecima i ustanovama.
Medutim, mogu se sagledati uslovi koje mora ispunjavati prijava u pogledu svoga sadrzaja.
U svakodnevnoj kriminalistickoj i krivicnoprocesnoj praksi iskristalisali su se odredeni
elementi koje treba sadrzavati prijava. U pravilu, rijec je o cinjenicnom supstratu koji je
odraz krivicnog dogadaja ili djela koje se dogodilo u proslosti. Po mogucnosti, svaka prijava
trebala bi sadrzavati:
1) licne podatke o prijaviocu, osim ako bi navodenje ovih podataka bilo stetno za njega;
2) podatke o krivicnom djelu, koji obuhvataju cinjenicni opis krivicnog djela u pogledu
nacina, mjesta, vremena i sredstava izvrsenja teventualno motiv;
3) sto detaljniji opis mjesta dogadaja i situacije na njemu;
4) opis corpora delicti;
5) ko ili sta je napadnuto;
6) da li je prijavilac izvrsio promjene na mjestu dogadaja (gdje, kako i zasto);
7) podatke o prijavljenom lieu, koji obuhvataju licne podatke, i to: ime i prezime, ime
roditelja, mjesto rodenja, prebivaliste ili boraviste, bracno i porodicno stanje, zanimanje i
zaposlenost u momentu izvrsenja krivicnog djela, socijalno porijeklo, zavrsenu skolu,
imovinsko stanje, da li je pri izvrsenju djela bio pod uticajem alkohola ili opojne droge i kako
je to utvrdeno, kao i druge cinjenice iz zivota prijavljenog i njegova svojstva (povratnik, itd);
8) vrijeme saznanja za krivicni dogadaj ili djelo;
9) podatke o ostecenom, vrste posljedica i uzroke stete;
10) saznanja koja su svojom djelatnoscu i aktivnoscu pribavila ovlascena sluzbena lica;
11) podatke o licima koja mogu potvrditi navode u prijavi ltd.
Ukoliko je ucinilac poznat, unose se podaci kojima prijavilac raspolaze, a posebno podaci u
pogledu stepena sumnje i na cemu se ta sumnja zasniva. Kada je to moguce, sa prijaviocem
treba izaci na mjesto dogadaja i pazljivo provjeriti da li se navodi u prijavi slazu sa
zatecenim stanjem na mjestu dogadaja i da li postoje protivrjecnosti izmedu ranijeg iskaza

8
prijavioca i stanja zatecenog na lieu mjesta, tj. na mjestu dogadaja. Iskaz dat na licu mjesta
je izvoran iskaz i kao takav bi trebao biti vjerodostojniji.
U prijavi ce se, po potrebi, navesti i koje mjere i radnje ovlasceno sluzbeno lice namjerava
da preduzme poslije podnosenja prijave. Takode, potrebno je da prijava sadrzi imena lica
koja su odbila da daju izjavu o odredenim okolnostima koje su im poznate, da bi ih tuzilac
eventualno kasnije pozvao kao svjedoke u krivicnom postupku.

Prijava ovlascenog sluzbenog lica


Prijave ovlascenog sluzbenog lica mogu biti razlicite s obzirom na izvore saznanja za
krivicno djelo i ucinioca. Radi se o prijavama koje rezultiraju iz neposredne i vlastite
aktivnosti ovlascenih sluzbenih lica i o prijavama drugih subjekata koje su u pismenom ili
usmenom obliku dostavljene ovlascenim sluzbenim licima
a) Prijava koju ovlascena sluzbena lica podnose na osnovu sopstvene aktivnosti.
Ovlascena sluzbena lica svoju aktivnost usmjeravaju u pravcu otkrivanja krivicnog djela i
ucinioca i to na osnovu zakonskih ovlascenja. Obaveza je ovih organa da preduzmu
odredene potrazne radnje onog momenta kada su na bilo koji nacin dosli do saznanja da
postoje osnovi sumnje o izvrsenju krivicnog djela. Cilj preduzetih potraznih radnji je da se
pronade ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili bjekstvo osumnjicenog ili
saucesnika, da se otkriju i obezbijede tragovi krivicnog djela i predmeti koji mogu posluziti
kao dokaz, kao i da se prikupe i sve informacije koje bi mogle biti od koristi u krivicnom
postupku.
Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlascena sluzbena lica sastavljaju
izvjestaj i
podnose ga nadleznom tuziocu. Ako je prijava ranije dostavljena, a sazna se za nove
cinjenice i dokaze ili tragove krivicnog djela, onda se dostavlja poseban izvjestaj, kao
dopuna prethodnog izvjestaja.
Ovlasceno sluzbeno lice sastavlja prijavu na osnovu obavjestenja i podataka pribavljenih
kriminalistickom obradom odredenog kriminalnog dogadaja, odnosno povodom rezultata
primjene odredenih mjera i radnji koje ovlasceno sluzbeno lice preduzima povodom
konkretnog krivicnog dogadaja i njegovog ucinioca, ukoliko je poznat. Ukoliko je ucinilac
krivicnog djela nepoznat, ovlasceno sluzbeno lice podnosi prijavu protiv nepoznatog
ucinioca i istovremeno nastavlja sa preduzimanjem odgovarajucih potraznih radnji radi
otkrivanja ucinioca.
Zakon propisuje da se izvjestaj ovlascenog sluzbenog lica temelji na prikupljenim izjavama i
dokazima. Rijec je o osiguranim i izvedenim dokazima u spoznajnom (kriminalistickom) i
procesnom smislu. Radi njihove preglednosti, potrebno ih je locirati na jednom mjestu, po
pravilu, na kraju izvjestaja i, po mogucnosti, po njihovoj dokaznoj snazi. To su dokazi iz kojih
se izvode zakljucci o postojanju "osnova sumnje" o postojanju krivicnog djela i nekog lica
kao ucinioca. Pri tome, rijec je kako o dokazima koji terete, tako i o onima koji idu u korist
prijavljenog lica. Medutim, da bi relevantne cinjenice i okolnosti iz stvarnosti postale dokaz,
moraju biti spoznate (otkrivene) i fiksirane i u zakonom propisanoj procesnoj formi.
b) Prijave podnesene od drugih subjekata koje ovlascena sluzbena lica
prosljeduju tuziocu.
Kao sto je izneseno, gradani imaju pravo prijaviti izvrsenje krivicnog djela. Prijava se podnosi
nadleznom tuziocu, a izuzetno sudu i ovlascenim sluzbenim licima. Medutim, u praksi
gradani najcesce prijavljuju krivicna djela ovlascenim sluzbenim licima. S obzirom na to da
nije odreden vremenski rok u kome se moraju podnijeti prijave koje ovlasceno sluzbeno lice
sastavlja po sopstvenoj inicijativi, to su i prijave blagovremene sve do nastupanja
zastarjelosti krivicnog gonjenja. Medutim, ako je prijava podnesena nenadleznom sudu ili
tuzilastvu ili ovlascenom sluzbenom lieu, oni ce tu prijavu primiti i odmah (znaci bez
odlaganja) je dostaviti nadleznom tuziocu. Ovi subjekti nemaju pravo da ulaze u ocjenu
osnovanosti prijave, niti da daju kvalifikaciju krivicnog djela, jer to pravo pripada tuziocu. Pri
tome se ne pravi razlika ni u odnosu na one prijave koje zbog oskudnosti podataka ne
pruzaju tuziocu dovoljno elemenata za dalje postupanje. Najcesce su to pismene prijave
9
podnesene ovlascenom sluzbenom licu, koje ne sadrze cak ni osnove sumnje, niti druge
najneophodnije elemente na osnovu kojih bi tuzilac mogao da donese odgovarajucu odluku.
c) Angazovanje ovlascenih sluzbenih lica po podnesenim krivicnim prijavama.
Poslije podnosenja ili prosljedivanja prijave tuziocu, postupanje ovlascenih sluzbenih lica je
razlicito i ne moze se unaprijed precizno odrediti, s obzirom na to da zavisi od raznih
okolnosti vezanih za svaki konkretan slucaj. To postupanje zavisi i od stava tuzioca, mada je
i objektivno uslovljeno sadrzinom i kvalitetom prijave. Obaveza operativnog postupanja,
odnosno prikupljanja dokaza za ovlascena sluzbena lica, ne prestaje podnosenjem krivicne
prijave. Neodredivanje roka do kojeg ovlascena sluzbena lica mogu djelovati u vezi sa
prijavom, daje mogucnost njihovog angazovanja cak i do okoncanja krivicnog postupka.
Medutim, poslije podnosenja prijave, ovlascena sluzbena lica gube pravo njenog povlacenja,
pa sva daljnja postupanja ovih lica po prijavljenom krivicnom djelu usmjerava tuzilac. S tim
u vezi, ovlascena sluzbena lica obavezna su da odmah obavijeste tuzioca o svakoj radnji
koju preduzimaju.
d) Poseban izvjestaj kao dopuna prijave.
Ako ovlasceno sluzbeno lice poslije podnesene prijave (zakon upotrebljava izraz "izvjestaj"),
koja se sastavlja na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, sazna za nove
cinjenice, dokaze ili tragove krivicnog djela, duzno je prikupljati potrebna obavjestenja i
izvjestaj o tome kao dopunu prethodnog izvjestaja odmah predati tuziocu. To ce biti obicno
onda kada su u pitanju prijave po kojima se mogu otkriti i obezbijediti kakvi tragovi
krivicnog djela ili predmeti koji mogu posluziti kao dokaz. Dopuna prijave obavezna je u
slucaj u kada je ucinilac bio nepoznat u momentu podnosenja, pa je naknadnom aktivnoscu
otkriven, odnosno krivicno djelo rasvijetljeno. Poseban izvjestaj, kao dopunu prijave,
ovlasceno
sluzbeno lice dostavlja tuziocu ako ono samoinicijativnom djelatnoscu otkrije krivicno djelo
koje je ucinilo prijavljeno lice, a za koje se nije znalo u vrijeme podnosenja prijave.
Ovlasceno sluzbeno lice isto postupa
i ako se naknadno utvrde nove cinjenice u pogledu vrste i obima posljedica kod vec
prijavljenog djela.

Postupak podnosenja prijave


Prijava se podnosi nadleznom tuziocu, tj. tuziocu koji je nadlezan da preduzme krivicno
gonjenje za odredeno krivicno djelo. Medutim, predvidena je i mogucnost podnosenja
prijave i nenadleznom tuziocu,
sudu ili ovlascenom sluzbenom lieu. U takvom slucaju ovi organi ce primiti prijavu i odmah
je dostaviti nadleznom tuziocu. Ako prikupljena obavjestenja ne pruze osnove sumnje o
izvrsenom krivicnom djelu, ovlasceno sluzbeno lice nece podnositi prijavu, ali treba da
obavijesti tuzioca o dogadaju i rezultatima razjasnjenja, jer tuzilac treba da bude obavijesten
o svakom radu ovlascenih sluzbenih lica na prikupljanju obavjestenja o krivicnim djelima.

Procesno dejstvo prijave


Prijava je cesto prvi izvor saznanja o mogucnosti postojanja krivicnog djela i eventualno
mogucem uciniocu i ucesnicima, te raspolozivim dokazima koji potkrjepljuju odredenu
sumnju u razlicitom dijapazonu vjerovatnoce, odnosno mogucnosti. Prijava, po prirodi stvari,
treba biti opisni odraz krivicnog djela koje se prijavljuje. Ona je i osnov i povod za pokretanje
krivicnog progona. Prijavom se ne dokazuje postojanje krivicnog djela i njegovog ucinioca,
nego se upozorava na njih. Drugim rijecima, prijava ne moze sluziti kao dokaz u krivicnom
postupku.
Prijavom se tuzilac obavjestava da je izvrseno krivicno djelo, kao i o eventualnom njegovom
izvrsiocu. Njome se ne dokazuje krivicno djelo koje je u njoj sadrzano, niti koja druga
cinjenica. Isto tako, prijava ne obavezuje tuzioca na pokretanje krivicnog postupka, jer o
tome da li su ispunjeni uslovi za to, tuzilac cijeni samostalno. Kao takva, prijava predstavlja
samo povod i osnov za pokretanje krivicnog postupka, ali nema znacaj dokaza, pa ne moze

10
biti ni citana kao dokaz na glavnom pretresu, odnosno ni sud se stoga ne moze pozvati na
prijavu u svojoj presudi.
Podnosenjem prijave i njenim prijemom kod nadleznog tuzioca, podnosilac prijave nije vise u
poziciji da njome raspolaze. Prijavilac nema niikakvog uticaja na postupak, cak ni onda kada
je prijavio samog sebe, u cilju da se rascisti neopravdana sumnja koja ga tereti. Eventualna
izjava podnosioca prijave o povlacenju prijave, nema nikakvog uticaja na daljnje aktivnosti
po prijavi. Uticaja moze biti samo utoliko sto povlacenje prijave, s obzirom na razloge koji
se navode za povlacenje, moze umanjiti vjerodostojnost prijave, a ako je prijava bila lazna,
moze eventualno uticati na smanjenje kazne za krivicno djelo laznog prijavljivanja.

Drugi nacini saznanja tuzioca za krivicno djelo


Krivicno gonjenje moze se preduzeti i bez prijave. O krivicnom djelu tuzilac moze da sazna i
na druge nacine (neposrednim opazanjem ili posrednim putem, tj. posredstvom glasa o
izvrsenom krivicnom djelu) i tada je duzan da postupi isto kao da je primio prijavu. Obaveza
preduzimanja krivicnog gonjenja u takvim slucajevima posljedica je principa legaliteta
krivicnog gonjenja, koji obavezuje tuzioca na preduzimanje krivicnog gonjenja bez obzira na
nacin na koji je saznao za izvrseno krivicno djelo. Neposredno saznanje tuzioca o krivicnom
djelu postoji ako tuzilac neposredno zapazi radnju koja predstavlja krivicno djelo (npr.
krivicna djela izvrsena na glavnom pretresu u njegovom prisustvu) ili sazna za krivicno djelo
u toku pretresa po nekom drugom krivicnom djelu (krivicno djelo otkriveno na glavnom
pretresu), preko napisa ili oglasa u novinama, prilikom prisustvovanja javnim skupovima itd.
Pocetna saznanja o izvrsenom krivicnom djelu i njegovom uciniocu mogu se steci i putem
javnog pogovaranja, odnosno glasina. U svakom od ovih slucajeva, tuzilac je obavezan da
preduzme krivicno gonjenje, ne cekajuci da o izvrsenom krivicnom djelu primi prijavu.
Prema tome, ima se zakljuciti da je prijava u osnovi inicijativni krivicnoprocesni akt koji
moze, ali ne mora, da prethodi krivicnom gonjenju.

SPROVODENJE ISTRAGE
Istraga se pokrece naredbom tuzioca o sprovodenju istrage. Naredba za sprovodenje istrage
se donosi na osnovu postojanja osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo, sto predstavlja
materijalni uslov za sprovodenje istrage. Dakle, u odnosu na razlicite oblike sumnje o
postojanju krivicnog djela, oblik sumnje koji je potreban za sprovodenje istrage oznacava se
kao osnovi sumnje. S tim u vezi, osnovi sumnje se opisuju kao oblik vjerovatnosti koji se
temelji na odredenim okolnostima i koji ukazuje na mogucnost postojanja krivicnog djela i
nekog lica kao moguceg izvrsioca.
Osnov sumnje da je izvrseno krivicno djelo nije standard sumnje koji je neminovno zasnovan
na neposrednim dokazima, nego onaj stepen sumnje koji postoji kada tuzilac sazna da
postoje odredene cinjenice i okolnosti koje, dovedene u vezu sa odredenim logickim
hipotezama proizaslim iz odredenih neposrednih ili posrednih dokaza, na osnovu iskustva
mogu ukazivati da je izvrseno krivicno djelo.
Takav pristup, s jedne strane, tuziocu daje jedan snazan mehanizam razvijanja istrazne
strategije i taktike, koja ce mu nakon eventualnog podizanja i potvrdlvanja optuznice
omoguciti izuzetno jaku poziciju na glavnom pretresu na nacin da ce raspolagati dokazima
koji su pribavljeni na zakonit nacin i koji se proceduralno ne mogu rusiti, te ce preduprijediti
eventualna iznenadenja odbrane, kako u procesnom tako i u materijalnom smislu; s druge
strane ce mu omoguciti svestrano sagledavanje svih cinjenica koje idu u korist
osumnjicenom, te na taj nacin znacajno onemoguciti podizanje optuznice protiv lica za ciju
krivnju nema dovoljno dokaza koji mogu dovesti do osudujuce presude.
Izvori saznanja o postojanju osnova sumnje o ucinjenom krivicnom djelu su svi oni koje
predvida zakon.
Mada zakon izricito ne propisuje obavezu tuzioca o obavjestavanju osumnjicenog o
donosenju naredbe o sprovodenju istrage, osumnjiceni bi trebao biti obavijesten o toj
naredbi osim ako bi to moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Protiv naredbe tuzioca o
sprovodenju istrage nije dopustena zalba.
11
Zakon predvida jos jednu mogucnost za pokretanje istrage. To ce biti slucaj kad postoji
rjesenje suda o ponavljanju krivicnog postupka kojim se krivicni predmet vraca u stanje
istrage. Takode, za sprovodenje istrage potrebno je i da ne postoje zakonski osnovi koji
iskljucuju sprovodenje istrage, kao sto je slucaj sa licima koja uzivaju pravo imuniteta i na
koja se primjenjuju odredbe medunarodnog prava, kao i lica za cije je gonjenje potrebno
pribaviti prethodno odobrenje nadleznog drzavnog organa.
O sprovodenju istrage donosi se naredba, koja predstavlja formalni uslov za njeno
sprovodenje, i ona sadrzi sljedece obavezne elemente:
1) podatke o uciniocu krivicnog djela ukoliko su poznati,
2) opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obiljezja krivicnog djela,
3) zakonski naziv Krivicnog djela,
4) okolnosti koje potvrduju osnove sumnje za sprovodenje istrage i
5) postojece dokaze.
U naredbi ce tuzilac navesti koje okolnosti treba istraziti i koje istrazne radnje treba
preduzeti. Okolnosti koje se istrazuju u toku istrage su one koje se odnose na obiljezja
krivicnog djela, odnosno krivicnu odgovornost osumnjicenog, a eventualno istrazivanje
drugih okolnosti koje nisu vezane za krivicno djelo i krivicnu odgovornost osumnjicenog -
predstavljalo bi krsenje osnovnih Ijudskih i gradanskih prava osumnjicenog i drugih lica.
Naredba o sprovodenju istrage sluzi, dakle, uspjesnom i efikasnom vodenju istrage i fakticki
sadrzi dva dijela.
Prvi dio odnosi se na osnov i predmet istrage, dok je drugi dio njenog sadrzaja usmjeren na
planiranje i rukovodenje istragom. Prema tome, sadrzaj naredbe o sprovodenju istrage
ukazuje da tuzilac istovremeno odlucuje o postojanju osnova za istragu, o predmetu istrage,
kao i o nacinu vodenja istrage (istrazna strategija i taktika). Medutim, gledajuci naredbu o
sprovodenju istrage kao cjelinu, a posebno imajuci u vidu da ne postoji obaveza njenog
dostavljanja, odnosno nepostojanje procesnih sankcija u slucaju njenog nedonosenja, te
cinjenicu da u odnosu na osumnjicenog ona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo u smislu
ogranicenja njegovih prava, kao i da je tuziocu data slobodna dispozicija u pogledu njenog
donosenja, proizilazi da je naredba o sprovodenju istrage interni akt tuzioca, inicijalni u
istraznom postupku, kojim tuzilac odlucuje o postojanju osnova sumnje da je izvrseno
krivicno djelo i o predmetu istrage, kojim on rukovodi istragom. Dakle, naredba o
sprovodenju istrage ne moze se posmatrati kao strogo formalni akt, odlucujuci za pravnu
valjanost preduzetih radnji u istraznom postupku. Danom donosenja naredbe pocinje teci
zakonom propisani rok koji je dat tuziocu za sprovodenje istrage.
Sadrzaj istrage odreden je tako da u toku njenog sprovodenja tuzilac moze preduzeti sve
istrazne radnje, ukljucujuci ispitivanje osumnjicenog i saslusanje ostecenog i svjedoka,
vrsenje uvidaja i rekonstrukcije dogadaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeduju
sigurnost svjedoka i informacija i naredivanje potrebnih vjestacenja. Tuzilac je ovlascen
preduzimati sve istrazne radnje, odnosno radnje dokazivanja propisane zakonom, s tim sto u
slucajevima kada je to propisano zakonom, prije preduzimanja nekih od tih radnji, mora
prethodno pribaviti naredbu sudije za prethodni postupak. O preduzetim istraznim radnjama
sastavlja se zapisnik u skladu sa zakonom.
Tuzilac ima pravo i da ne donese naredbu o sprovodenju istrage, ukoliko ocijeni da
prikupljena saznanja i dokazi o krivicnom djelu i/ili uciniocu ne predstavljaju potreban osnov
za sprovodenje istrage. Tuzilac nece narediti sprovodenje istrage ako je:
1) iz prijave i pratecih spisa ocigledno da prijavljeno djelo nije krivicno djelo,
2) ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice ucinilo krivicno djelo,
3) ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaceno amnestijom ili pomilovanjem ill
postoje druge okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje.
O nesprovodenju istrage tuzilac donosi naredbu, i to u pisanoj formi, o cemu obavjestava
ostecenog i podnosioca prijave u roku od tri dana od dana donosenja naredbe o
nesprovodenju istrage. Podnosilac prijave i osteceni imaju pravo da uloze prituzbu uredu
tuzioca u roku od osam dana. Prituzba je pravno sredstvo usmjereno protiv postupka

12
tuzioca, a ne protiv odluke donijete u postupku. S tim u vezi, ured tuzioca izdaje naloge ili
preduzima druge mjere saglasno ovlascenjima predvidenim zakonom u tuzilastvu.
O prituzbi se ne donosi formalna odluka. Poseban slucaj kad tuzilac nece narediti
sprovodenje istrage jeste kod primjene medunarodnog prava za lica sa imunitetom, kao i
kad je zakonom propisano da se za odredena lica krivicno gonjenje moze preduzeti samo po
odobrenju nadleznog drzavnog organa.
Bez ovog odobrenja tuzilac ne moze pokrenuti istragu, niti podici optuznicu.
Uspjeh istrage zavisi, prije svega, od njenog planiranja, sto izilazi i iz odredbe u kojoj je
utvrdeno da ce u naredbi sprovodenje istrage tuzilac navesti "koje okolnosti treba istraziti i
koje istrazne radnje treba preduzeti". Planiranje istrage podrazumijeva nekoliko faza:
1) utvrdivanje poznatih cinjenica i okolnosti, kao i poznatih neposrednih ili posrednih dokaza
vezanih za eventualno krividno djelo i ucinioca;
2) postavljanje hipoteza;
3) sagledavanje potrebe za primjenom eventualnih mjera za obezbjedenje prisustva
osumnjicenog u postupku;
4) ustanovljavanje koje cinjenice i okolnosti je u toku istrage neophodno utvrditi;
5) utvrdivanje kojim dokaznim sredstvima ce se utvrdivati pojedine cinjenice i okolnosti;
6) utvrdivanje koje istrazne radnje treba preduzeti, kao i da li je za neku od radnji potrebno
traziti sudsko odobrenje;
7) utvrdivanje subjekata koji ce biti nosioci pojedinih istraznih radnji;
8) utvrdivanje redoslijeda izvodenja istraznih radnji;
9) odredivanje vremenskog okvira za svaku istraznu radnju pojedinacno, kao i sve radnje
zajedno.
Ovakvo planiranje istrage je potrebno provesti u saradnji sa ovlascenim sluzbenim licima, s
tim da je pravovremeno obavjestavanje tuzioca o svim preduzetim radnjama i novonastalim
cinjenicama i okolnostima od kljucne vaznosti za uspjeh cjelokupne istrage.

NADZOR TUZIOCA NAD RADOM OVLASCENIH SLUZBENIH LICA


Odredena ovlascenja koja se odnose na pronalazenje i hvatanje ucinilaca krivicnih djela, kao
i prikupljanje dokaza, odnosno preduzimanje svih drugih radnji kojima ostvaruju svoju
osnovnu funkciju (sprecavanje i suzbijanje svih oblika kriminaliteta), imaju i ovlascena
sluzbena lica. Od uspjesnosti njihovog djelovanja i kvaliteta i obima njihove saradnje sa
tuziocem, u najvecoj mjeri zavisi i uspjesnost otkrivanja krivicnih djela i njihovih izvrsilaca,
sto je u skladu sa njihovim svojstvom organa otkrivanja.
Materijalni uslov da bi ovlascena sluzbena lica vrsila odredene radnje jeste da postoje osnovi
sumnje da je izvrseno krivicno djelo, pri cemu su moguce dvije situacije:
• prva, ako je u pitanju krivicno djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina i
• druga, ako se radi o krivicnom djelu s propisanom kaznom zatvora do pet godina.
Poseban formalni uslov za preduzimanje tih radnji od strane ovlascenih sluzbenih lica ne
postoji, vec se radi o faktickom vrsenju odredenih radnji, ali postoje izvjesni formalni aspekti
koji se odnose na duznost obavjestavanja o tome tuzioca i omogucavanja da on vrsi nadzor
nad radom ovlascenih sluzbenih lica.
Rukovodenje i nadzor tuzioca nad radom ovlascenih sluzbenih bca podrazumijeva aktivnu
ulogu tuzioca u istrazi vec od postojanja osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo.
Rukovodenje predstavlja aktivniji odnos tuzioca, uz njegovo neposredno i aktivno ucesce u
planiranju i izvodenju odredenih istraznih radnji, analiziranje, sumiranje itd, a nadzor -
pasivniji angazman tuzioca u istrazi, u kojem tuzilac inicijativu i dinamiku istrage prepusta
ovlascenim sluzbenim licima, nadziruci njihov rad u smislu njihove zakonitosti i efikasnosti i
pomazuci im u tom radu. Ono zapocinje samim planiranjem istrage i traje tokom cijele
istrage, kroz primjenu odgovarajuce strategije i taktike, primjerene okolnostima svakog
pojedinog slucaja, uz obavezno obavjestavanje tuzioca od strane ovlascenih sluzbenih lica o
svim preduzetim aktivnostima.
Rukovodenje istragom podrazumijeva da tuzilac moze odredene istrazne radnje obaviti
neposredno, a druge povjeriti ovlascenim sluzbenim licima. Znacaj nadzora tuzioca nad
13
radom ovlascenih sluzbenih lica je, prije svega, u funkciji ostvarenja zakonitosti i pravicnosti
postupka i predstavlja dodatni instrument osiguranja primjene i zastite ljudskih prava
sloboda. Medutim, zakonom se samo uspostavlja institut ovog nadzora, ali se ne definise i
nacin i postupak njegovog ostvarivanja i primjene, sto treba regulisati drugim propisima.

Krivicna djela s propisanom kaznom zatvora preko pet godina


Ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo s propisanom kaznom zatvora preko
pet godina, ovlasceno sluzbeno lice je nuzno odmah obavijestiti tuzioca i pod njegovim
nadzorom preduzeti potrebne mjere koje se odnose na lica ili dokaze.
Na lica se odnose mjere da se pronade ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili
bjekstvo osumnjicenog ili saucesnika.
U pogledu dokaza mogu se preduzeti mjere da se otkriju i sacuvaju tragovi krivicnog djela i
predmeti koji mogu posluziti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti
korisne u krivicnom postupku. Ovlasceno sluzbeno lice je obavezno prikupljati dokaze koji
idu i u korist i na stetu osumnjicenog, a nadredenost tuzioca nad njihovim radom nastupa u
trenutku saznanja da postoje osnovi sumnje da je ucinjeno krivicno djelo. Ovaj nadzor se
manifestuje na tri nacina, tako da tuzilac:
• osigurava strudnu podrsku i tumacenje krivicnopravnih odredaba, kako materijalnog
tako i procesnog krivicnog prava, te vodi racuna o primjeni i zastiti ljudskih prava
gradana u postupcima ovlascenih sluzbenih lica
• izdaje potrebne naredbe i uputstva ovlascenim sluzbenim licima u smislu prikupljanja
informacija i dokaza na zakonom dopusten nacin,
• ucestvuje u procesnim radnjama i drugim postupanjima u toku istrage, a koje se
odnose na angazman ovlascenih sluzbenih lica.
Kada postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo zaprijeceno kaznom zatvora preko
pet godina, ovlasceno sluzbeno lice duzno je u slucaju opasnosti od odlaganja preduzeti
neophodne radnje da se pronade ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili bjekstvo
osumnjicenog ili saucesnika, da se otkriju i sacuvaju tragovi krivicnog djela i predmeti koji
mogu posluziti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u
krivicnom postupku. Djelokrug ovlascenih sluzbenih lica u ovakvim situacijama ogranicen je
samo na radnje koje su neophodne, a ne na sve potrebne radnje. Prilikom preduzimanja
ovih radnji, ovlasceno sluzbeno lice duzno je postupati po zakonu, a o svemu sto je
preduzeto duzno je odmah obavijestiti tuzioca i dostaviti mu prikupljene predmete koji
mogu posluziti kao dokaz.

Krivicna djela s propisanom kaznom zatvora do pet godina


Ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo za koje je zakonom propisana kazna
zatvora do pet godina, ovlasceno sluzbeno lice je duzno obavijestiti tuzioca o svim
raspolozivim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzelo, i to najkasnije sedam
dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivicno djelo ucinjeno. Racunanje
roka od sedam dana treba da otpocne od trenutka izvrsenja krivicnog djela, odnosno od
trenutka kad se doslo do saznanja da je krivicno djelo ucinjeno, a koja saznanja je
registrovalo ovlasceno sluzbeno lice, kako usmeno tako i pismeno. Isto tako, postavlja se
pitanje pravne kvalifikacije djela, posto ce od toga direktno zavisiti kad nastupa obaveza
obavjestavanja tuzioca. Ako prikupljena saznanja pokazuju na postojanje osnova sumnje za
vise razlicitih krivicnih djela, ovlasceno sluzbeno lice treba konkretan slucaj cijeniti kroz tezu
i ozbiljniju kvalifikaciju krivicnog djela, te o takvom krivicnom djelu obavijestiti tuzioca.
Ova zakonska odredba znacajna je i u kontekstu pitanja da li je u ovom slucaju napravljen
izuzetak od pravila da je tuzilac jedini izvorni podosilac krivicne istrage, odnosno da li
izvorna ovlascenja imaju i ovlascena sluzbena lica, i to za krivicna djela za koja je propisana
blaza krivicna sankcija.
U ovim situacijama je, radi cjelishodnosti i ekonomicnosti, postavljena zakonska
pretpostavka o prenosu ovlascenja za pokretanje istrage sa tuzioca na ovlascena sluzbena

14
lica i naknadnoj validaciji tako pokrenute istrage, a nikako da se tuziocu oduzimaju njegova
izvorna ovlascenja nosioca krivicne istrage i povjeravaju ovlascenim sluzbenim licima.
U slucajevima, kad ovlasceno sluzbeno lice obavijesti tuzioca o postojanju osnova sumnje da
je ucinjeno krivicno djelo, tuzilac ce donijeti naredbu o sprovodenju istrage. Medutim, tuzilac
ce naredbu o sprovodenju istrage donijeti samo u onim slucajevima kad to ocijeni
potrebnim, sto znaci da tuzilac nece donijeti ovu naredbu u svakom slucaju postojanja
osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo. Medutim, u trenutku u kojem se u istrazi
zahtijeva odredena sudska odluka, odnosno radnja (pretres, privremeno oduzimanje
predmeta, pritvor, posebne istrazne radnje i dr.), takva naredba se mora donijeti, i to u
pisanoj formi, i predociti sudiji za prethodni postupak uz zahtjev za donosenje odredene
naredbe ill rjesenja, jer je to jedini nacin da sud stekne uvid u osnov, predmet i rezultate
dotadasnje istrage, te ocijeni opravdanost zahtjeva za donosenje trazene odluke.

RADNJE KOJE PREDUZIMA OVLASCENO SLUZBENO LICE


Ovlasceno sluzbeno lice moze obavljati raznovrsne radnje u cilju ostvarenja cilja istrage.
Osnov za to predstavljaju odredbe kojima se regulise postupanje ovlascenih sluzbenih lica u
otkrivanju krivicnih djela i njihovih ucinilaca, odnosno utvrduju mjere i radnje koje ovlasceno
sluzbeno lice moze preduzeti u cilju ispunjenja zadataka, kao i postupak kojeg se ovlasceno
sluzbeno lice mora pridrzavati kod primjene ovih mjera i radnji. Znacaj ovih odredaba
ocituje se i u tome sto mjere i radnje iz ovog clana koje ovlasceno sluzbeno lice preduzima
predstavljaju mjere i radnje krivicnog postupka i izjave i dokazi prikupljeni na takav nacin se
mogu koristiti kao dokazi u krivicnom postupku.
U cilju pronalaska ucinioca krivicnog djela, sprecavanja skrivanja ili bjekstva osumnjicenog,
pronalaska tragova i predmeta koji mogu posluziti kao dokazi, kao i prikupljanja potrebnih
informacija, ovlasceno sluzbeno lice moze:
• prikupljati potrebne izjave od lica;
• izvrsiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga;
• ograniciti kretanje na odredenom prostoru za vrijeme potrebno da se otiavi odredena
radnja;
• preduzeti potrebne mjere u vezi s utvrdivanjem identiteta licaj predmeta;
• raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga;
• u prisustvu odgovornog lica pretraziti odredene objekte i prostorije drzavnih organa,
javnih preduzeca i ustanova i obaviti uvid u odredenu njihovu dokumentaciju,
• preduzeti druge potrebne mjere i radnje.
Pored toga, ovlasceno sluzbeno lice ima mogucnost preduzimanja i drugih radnji koje se
svode na poseban oblik lisenja slobode (zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela),
kao i radnji koje spadaju u
nadleznost prvenstveno tuzioca, ali ih, pod zakonom utvrdenim uslovima, moze sprovesti i
ovlasceno sluzbeno lice (uvidaj i vjestacenje, osim obdukcije i ekshumacije).
Ovlasceno sluzbeno lice ima pravo da zadrzi do sest casova lica zatecena na mjestu
izvrsenja krivicnog djela radi prikupljanja obavjestenja - ako ta lica mogu dati obavjestenja
vazna za krivicni postupak, moze izvrsiti fotografisanje, uzimati otiske prstiju tih lica i si. Po
obavjestenju (a bez odobrenja tuzioca), ovlasceno sluzbeno lice moze izvrsiti opste radnje
dokazivanja, kao npr. uvidaj, odrediti potrebna vjestacenja (osim odredene vrste vjestacenja
i radnji, kao sto su npr. obdukcija i ekshumacija lesa).
Fakticki, (ovlasceno sluzbeno lice moze preduzeti skoro sve radnje dokazivanja, uz duznost
obavjestavanja tuzioca, ali obavjestenje tuzioca nije zakonski uslov za preduzimanje tih
radnji, vec objektivni formalni uslov ocjene njihove zakonitosti. Isto tako, u pogledu opstih
radnji dokazivanja - pretresanja stana, prostorija i lica i privremenog oduzimanja predmeta i
imovine ovlasceno sluzbeno lice moze staviti sudu prijedlog za izdavanje naredbe za
izvodenje ovih radnji uz odobrenje tuzioca, ukoliko ocijeni da su ove radnje neophodne radi
dokazivanja cinjenica u istrazi. Radi obezbjedenja prisustva osumnjicenog u toku svoje
istrage, ovlasceno sluzbeno lice takode moze zadrzati osumnjicenog do 24 sata - ako ocijeni
15
da postoji osnov sumnje da je to lice ucinilo krivicno djelo. U svim ovim slucajevima
ovlasceno sluzbeno lice se pojavljuje kao subjekt operativnog dijela istrage, dok je tuzilac
fakticki subjekt pravnog dijela istrage. Njihove duznosti u istrazi su fakticki neodvojive i cine
jednu cjelinu i cilj im je gonjenje ucinilaca krivicnog djela, odnosno dokazivanje njihove
krivicne odgovornosti pred sudom i izricanje krivicnopravne sankcije.
U stvari, osim u izuzetnim siucajevima, tuzilac ne moze ispuniti svoju zakonsku obavezu
gonjenja ucinilaca krivicnog djela bez operativnog dijela istrage. Situacije u kojima konkretni
krivicni predmet omogucava da tuzilac sam (bez operativnog dijela istrage) sprovede cijeli
istrazni postupak su u praksi netipicne i rijetke.
S druge strane, tuzilac ima zakonsku obavezu da preduzme gonjenje ucinioca za kojeg je
ovlasceno sluzbeno lice utvrdilo da je ucinilac krivicnog djela, odnosno da postoji osnov
sumnje da je on izvrsio krivicno djelo. I u slucajevima kada podaci i informacije o izvrsenom
krivicnom djelu (preko gradana ili
sluzbenih i odgovornih lica u organima vlasti, javnim preduzecima i ustanovama) dodu do
tuzioca, tuzilac ce u najcescem broju slucajeva trebati obavijestiti ovlascena sluzbena lica,
jer bez njih fakticki ne moze sprovesti operativni dio istrage.
O cinjenicama i okolnostima koje su utvrdene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o
predmetima koji su pronadeni ill oduzeti, sastavice se zapisnik ill sluzbena zabiljeska. Kad je
to moguce, izjave od gradana treba uzimati u formi zapisnika, sto je i obaveza. Pisanu
zabiljesku potpisuje samo ovlasceno sluzbeno lice, a zapisnik - gradanin koji je daje i
ovlasceno sluzbeno lice.

Uzimanje izjava
Pod pojmom "uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza" treba podrazumijevati sva
saznanja do kojih su ovlascena sluzbena lica dosla na osnovu svoje operativne djelatnosti.
Zakonodavac je svakako imao u vidu i hitne anticipirane radnje dokazivanja. Tim je pojmom
obuhvaceno kako otkrivanje i obezbjedenje dokaza, tako i njihovo izvodenje u neformalnom,
dakle, spoznajnom, kriminalistickom smislu, te u formalnom procesnom smislu.
Ovlasceno sluzbeno lice ima pravo i duznost da razgovara sa gradanima - da bi od njih
dobilo podatke o krivicnom djelu i uciniocu. Ono moze razgovarati sa svakim gradaninom za
koga smatra da mu moze dati pomenute podatke. Odredba zakona daje mogucnost
ovlascenim sluzbenim licima da pozivaju gradane da dodu u sluzbene prostorije radi
prikupljanja izjava, s tim da pisani poziv mora sadrzavati razlog pozivanja. Lice koje se
odazove pozivu, nije duzno dati bilo kakvu izjavu, niti je duzno odgovarati na pitanja
postavljena od strane ovlascenog sluzbenog lica, osim davanja svojih licnih podataka, o
cemu ce ga ovlasceno sluzbeno lice pouciti. Prikupljanje izjava od gradana podrazumijeva
podatke o krivicnom djelu i uciniocu, kao i o svim drugim okolnostima koje mogu biti od
koristi u krivicnom postupku. Ovlasceno sluzbeno lice moze takva obavjestenja primiti
usmeno i pismeno, te posredstvom telekomunikacijskih sredstava.
Kad neko lice pristane na davanje izjave, zapisnici sa prikupljenim izjavama mogu se
koristiti kao dokazi u krivicnom postupku. Ne dolazi u obzir da osumnjiceni prethodno daje
iskaz, a onda se iskaz unese u zapisnik u prisustvu branioca.
O preduzetim mjerama i radnjama, kao i o prikupljenim izjavama i dokazima, ovlasceno
sluzbeno lice sastavlja izvjestaj koji dostavlja tuziocu. Izvjestaj moze da sadrzi pravnu
kvalifikaciju krivicnog djela, ali mora da obuhvati cinjenicni opis, sa navodenjem prikupljenih
izjava i dokaza, i to kako onih koji idu na teret osumnjicenom, tako i onih koji idu u njegovu
korist. Uz izvjestaj se dostavljaju i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvjestaji, spisi o
preduzetim radnjama i mjerama, sluzbene zabiljeske, izjave i drugi materijali koji mogu biti
korisni za uspjesno vodenje postupka, ukljucujuci sve cinjenice i dokaze koji idu u korist
osumnjicenom. Zakonodavac je u obliku generalne klauzule ostavio mogucnost ovlascenim
sluzbenim licima i za dostavljanje drugih priloga. Pod "drugim materijalima", izmedu
ostalog, treba podrazumijevati i sva policijska, operativna i obavjestajna saznanja i analize,
koji nemaju snagu dokaza, ali mogu biti od velike koristi za pravilno razumijevanje svih
okolnosti ucinjenog krivicnog djela, kao i za planiranje i modeliranje toka krivicnog
16
postupka. To, npr., mogu biti poligrami, ako je vrseno poligrafsko ispitivanje. Navedeni
prilozi omogucavaju tuziocu donosenje objektivne odluke u pravcu krivicnog progona.
Ako ovlasceno sluzbeno lice, poslije podnosenja izvjestaja, sazna za nove cinjenice, dokaze
ili tragove krivicnog djela, duzno je prikupiti potrebna obavjestenja i izvjestaj o tome, kao
dopunu prethodnog izvjestaja, odmah dostaviti tuziocu. Svakako da ove naknadne spoznaje
moraju biti krivicnopravno relevantne. Ti novi podaci odnosice se na naknadno otkrivena
krivicna djela vec prijavljenog lica, nove cinjenice dokaznog karaktera i otkrivene nove
ucesnike. Dopuna izvjestaja za ovlascena sluzbena lica je obavezna u slucajevima kada je
podnesen izvjestaj samo za krivicno djelo, a ucinilac je naknadno otkriven. Poseban izvjestaj
kao dopuna prethodnog izvjestaja podnosi se i onda ako ucinilac nije trenutno dostupan, ali
je otkriven, odnosno poznat. Zakon nije propisao oblik dopune izvjestaja ovlascenih
sluzbenih lica, vec je to pitanje prepustio praksi. Zato, kada je rijec o posebnom izvjestaju
kao dopuni ranijeg izvjestaja, u sadrzajnom smislu vrijedi sve ono sto je receno za izvjestaj.
Naknadna saznanja o cinjenicama, dokazima i tragovima krivicnog djela moraju, medutim,
biti nova. Osnovni kriterij za saznavanje novih cinjenica, unutar redovne djelatnosti tih
organa, jeste da se radi o odlucnim cinjenicama. S druge strane, ovlascena sluzbena lica
nisu ovlascena, bez inicijative i zahtjeva tuzioca, nista preduzimati u vezi s krivicnim djelom
koje su prijavili, jer bi se, u suprotnom, radilo o nekom obliku paralelne istrage, sto zakon ne
dozvoljava.
Zakonodavac je dao mogucnost tuziocu da prikuplja obavjestenja i od lica koja se nalaze u
pritvoru. Razgovor se moze voditi radi otkrivanja drugih krivicnih djela istog lica, njegovih
saucesnika ili krivicnih djela drugih ucinilaca, sto podlijeze prethodnom odobrenju suda.
Naime, ukoliko postoje razlozi za pozivanje nekog lica iz pritvora, tuzilac ce se zahtjevom
obratiti sudu.

Druge mjere i radnje ovlascenih sluzbenih lica


Ovlasceno sluzbeno lice moze vrsiti i potrebne preglede prevoznih sredstava, putnika i
prtljage.
Pod prevoznim sredstvima se podrazumijevaju sva sredstva koja mogu posluziti za prevoz
ljudi i stvari, i to bez obzira na osnovnu namjenu. U pregled prevoznih sredstava, lica i
prtljaga, spadaju svi postupci kontrole prostora u vozilu za koje nije potrebno primijeniti
nikakvu posebnu tehniku, pa u takvom slucaju ovlascenim sluzbenim licima nije potrebno
posebno odobrenje suda. Pregled, s obzirom na intenzitet, uvijek ukljucuje samo okolnosti
koje su predmet opazanja culima prosjecnog covjeka i koje su dostupne tim culima bez
ikakvih prepreka. Pregled prevoznog sredstva i prtljaga obuhvata samo pregled onih
dijelova vozila (prtljaga) koji su vizuelno dostupni licu koje vrsi pregled, dok svako daljnje
pretrazivanje, posebno u slucaju otvaranja pritvorenih prostora (prtljaznika i prtljaga),
predstavlja dublje zadiranje u privatnost lica cije se vozilo pretresa, zbog cega je takvu
radnju moguce valjano provesti samo u zakonom propisanoj formi, tj. kao istraznu radnju
pretresa.
Pregled iskljucuje otvaranje i pretrazivanje unutrasnjih dijelova vozila i prtljaga, kontrolu
sadrzaja dzepova odjece ili, pak, donjih dijelova odjece do kojih se dolazi skidanjem. Cilj
pregleda je pronalazenje cinjenica znacajnih za krivicni postupak, pri cemu je ovlasceno
sluzbeno lice ograniceno na vlastita cula i, eventualno, prikladna pomagala za povecanje
efikasnosti ljudskih cula.
Odredivanje granica pregleda zapravo je odredivanje pocetne zone zahvata u nepovredivost
lica i stvari, ali istovremeno i odredivanje granice do koje ta radnja moze ici. Prevozno
sredstvo treba shvatiti u najsirem smislu rijeci, kao svako sredstvo koje sluzi prenosu ljudi i
dobara premjestanjem s jednog mjesta na drugo.
Kod pregleda lica ne smiju se skidati proteze unutar tijela (npr. zubalo) ili proteze tjelesnih
udova ili dijelova tijela. Ne smije se nikako upotrijebiti sredstvo istrazne tehnike koje moze
ugroziti ili ostetiti zdravlje lica, s obzirom na posebne okolnosti (primjera radi, ugraden
stimulator rada srca). Ako lice prema kome se preduzima pregled, na zahtjev ovlascenog

17
sluzbenog lica ili na vlastitu inicijativu, dobrovoljno pokaze sadrzaj unutrasnjih dijelova
odjece ili dobrovoljno preda stvar, pregled se ne pretvara u pretres.
Isto vrijedi i za dobrovoljno otkljucavanje pretinca vozila. To ostaje pregled, a eventualno
privremeno oduzimanje takvog predmeta valjan nacin obezbjedenja dokaznog predrneta.
Pod prtljagom se podrazumijeva rucni prtljag, dakle stvari koje putnik ima u vozilu ili na
vozilu ili koje on cuva ili nadzire. Pregled prtljaga obuhvata vanjski pregled svih stvari koje
sadrzi prtljag. Ulazak u unutrasniu strukturu, poput ulaska u zakljucanu torbu ili kovceg je
pretres. Pri pregledu se mogu koristi razna pomagala (npr. dresirani pas i rentgenski
aparat).
Ovaj pregled treba razlikovati od pretresanja stana, prostorija i lica (kao radnje
dokazivanja). Kad se ustanovi da se pregledom ne moze u potpunosti ostvariti razlog
preduzimanja pregleda, tj. pronalazenje tragova krivicnog djela i drugih dokaza, ovlasceno
sluzbeno lice ce izvrsiti pretresanje bez naredbe. Ako je to moguce, ovlasceno sluzbeno lice
ce zahtijevati izdavanje naredbe od strane suda, odnosno tuzioca.
O izvrsenom pretresu ovlasceno sluzbeno lice ce saciniti zapisnik, a o pregledu - zapisnik ili
sluzbenu zabiljesku.
Ovlasceno sluzbeno lice moze ograniciti kretanje na odredenom prostoru za vrijeme
potrebno da se obavi odredena radnja. Ogranicenje kretanja traje najkrace potrebno
vrijeme, a odnosi se na neodredeni broj lica koja se zateknu na mjestu gdje se ogranicenje
primjenjuje. Ono predstavlja odredeni vid lisenja slobode, ciji cilj je pronalazak ucinioca
krivicnog djela, osiguranje tragova krivicnog djela i predmeta koji poticu ili su korisceni
prilikom izvrsenja krivicnog djela. Privremeno ogranicenje kretanja izvodi se kao blokada,
racija, zasjeda i klopka. U siri pojam klopke ulaze i uredaji bezbjednosno-tehnicke zastite
koje nije postavila policija (kamere u banci, bezbjednosne barijere, alarmi). To su tehnicke
snimke van krivicnog postupka koje se u zavisnosti od konkretnog slucaja mogu upotrijebiti
kao dokaz. Tako pronadeni tragovi i predmeti imace procesnu vrijednost samo ako su
pribavljeni na zakonom propisan nacin i ako primjena mjere ogranicenja kretanja nije
prouzrokovala krsenje osnovnih ljudskih prava i sloboda.
Ovlasceno sluzbeno lice moze preduzimati sve potrebne mjere radi utvrdivanja identiteta
lica i predmeta, tj. ustanovljavanja svih obiljezja po kojima se ona razlikuju od svih ostalih.
To je osnovna odredba za kriminalisticku identifikaciju kao utvrdlvanje nepoznatog na
osnovu poznatog. Ovdje se, prije svega, radi o postupku kriminalisticke identifikacije, koja
ima zadatak da utvrdi nepoznatog ucinioca krivicnog djela; lice ciji je identitet nepoznat; lice
koje krije svoje podatke ili koje nije u stanju da saopsti podatke o sebi ili da se utvrdi
identitet lesa, tjelesnih ostataka i si. Pojedina individualna obiljezja po kojima se jedno lice
razlikuje od drugog mogu biti anatomska (npr. otisci papilarnih linija), bioloska (npr. DNK
formula) i ostala (npr. osobenost rukopisa).
Radi pronalaska ucinioca krivicnog djela, sprecavanja skrivanja i bjekstva osumnjicenog ill
saucesnika, kao i pronalaska stvari ovlasceno sluzbeno lice moze raspisati potragu za licima
i stvarima za kojima se traga.
Ovu potragu treba razlikovati od potjernice i objave. Potraga se moze raspisati i za drugim
licima, kao sto su osteceni, svjedok i druga lica, koja mogu pruziti korisna saznanja za
krivicni postupak. Isto tako, potraga se moze raspisati i za nestalim licima.
Ovlasceno sluzbeno lice ima i mogucnost pretrazivanja odredenih objekata i prostorija
drzavnih organa, javnih preduzeca i ustanova, kao i mogucnost uvida u odredenu njihovu
dokumentaciju. Ovo pretrazivanje i uvid u dokumentaciju moraju biti preduzeti uz prisustvo
odgovomog lica tog drzavnog organa, odnosno javnog preduzeca ili ustanove. Ova radnja se
razlikuje od radnje pretresanja stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari i uvidaja, jer je
ovlasceno sluzbeno lice ograniceno u pretrazivanju samo na one objekte, prostorije
dokumentaciju za koje se vjeruje da su u vezi sa krivicnim djelom. Uvid u dokumentaciju
podrazumijeva i preslikavanje originalne dokumentacije (fotokopiranje, skeniranje,
fotografisanje, prepisivanje), a kad je to potrebno, od odgovornog lica treba traziti da
uporedi istovjetnost kopija sa originalom i da tu istovjetnost ovjeri, odnosno parafira. Ako se

18
dokumentacija iznosi iz prostorija bez pristanka, tada valja primijeniti odredbe o
privremenom oduzimanju predmeta.
Ovlasceno sluzbeno lice moze preduzimati i druge potrebne mjere i radnje radi izvrsenja
zadataka. lako se ne propisuje koje su to radnje, treba smatrati da su to sve one
kriminalisticke i operativne mjere i radnje kojima se moze postici izvrsenje zadatka, a medu
koje spadaju, izmedu ostalih, prikupljanje saznanja uz prikrivanje svrhe prikupljanja,
prikupljanje saznanja uz prikrivanje svojstva ovlastenog sluzbenog lica, prikupljanje
saznanja od informatora, provjera pripadnosti telekomunikacijskih adresa (npr. brojevi
telefonskih pretplatnika, adrese elektronske poste, web stranica, elektronskog potpisa).
U svim slucajevima upotrebe informatora mora postojati njegov dobroljni pristanak na
saradnju sa ovlascenim sluzbenim licem.
Pregled lica mjesta izvrsenja krivicnog djela i njegovo obezbjedenje jedan je od izuzetno
znacajnih uslova za razjasnjavanje kriminalnog dogadaja i spada u red primarnih zadataka
ovlascenih sluzbenih lica. Pod mjestom izvrsenja krivicnog djela u kriminalistickom
znacenju, obicno se podrazumijeva kako sam prostor gde je izvrseno krivicno djelo, tako i
njegova bliza i dalja okolina, kao i svako mjesto gde se mogu pronaci tragovi.
Pregled lica mjesta pruza znacajnu pomoc u objasnjenju kriminalnog dogadaja i hvatanju
ucinilaca.
Tragovi pronadeni tom prilikom u vecini slucajeva dopustaju zakljucke o ponasanju, motivu i
izgledu ucinioca. Ovakvi tragovi cesto govore o ponasanju ucinioca prije i poslije izvrsenog
krivicnog djela, a u kasnijem postupku uvijek i ponovo pomazu u rasvjetljavanju krivicnog
djela. Tragovi omogucavaju i utvrdivanje pravca dalje aktivnosti na hvatanju osumnjicenih
lica, pronalazenje zrtve i svjedoka. Pored toga, oni pruzaju znacajnu pomoc i prilikom
saslusavanja i suocenja, a sami za sebe mogu biti i predmeti dokazivanja.

Zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela


Zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela predstavlja poseban oblik kratkotrajnog
ogranicenja slobode od strane ovlascenog sluzbenog lica, i to pod uslovima propisanim
zakonom. Ovlasceno sluzbeno lice ima pravo da lica zatecena na mjestu izvrsenja krivicnog
djela zadrzi radi prikupljanja izjava ako ta lica mogu dati obavjestenja vazna za krivicni
postupak, i o tome je duzno obavijestiti tuzioca.
To obavjestavanje moze biti usmeno ili pismeno. Pitanje sta se smatra mjestom izvrsenja
krivicnog djela svodi se na procjenu ovlascenog sluzbenog lica kad se ima smatrati da je lice
zateceno na mjestu izvrsenja krivicnog djela, kao i da li ono moze dati obavjestenja vazna
za krivicni postupak. Pod "zaticanjem na mjestu izvrsenja krivicnog djela" podrazumijeva se
kako situacija zaticanja pri samom preduzimanju radnje izvrsenja, tako i situacije koje su joj
bliske.
Zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela, kao i mogucnost da to lice moze dati
obavjestenja vazna za krivicni postupak, predstavlja materijalni uslov za njegovo
zadrzavanje. Podaci vazni za krivicni postupak ovise od konkretnih okolnosti slucaja. Tu,
prije svege, dolaze podaci o krivicnom djelu. Ovdje dolaze i razliciti podaci koji nisu vezani
uz pojavu krivicnog djela, nego imaju drukcije, procesno znacenje (primjera radi, podaci o
kretanju ucinioca nakon izvrsenja djela, promjenama na stvarima, prostoru, dolasku lica itd.
Ne trazi se poseban formalni uslov za ovakvo zadrzavanje, niti se donosi bilo kakva odluka
koja se odnosi na zadrzavanje, ali je ovaj oblik ogranicenja licne slobode ogranicen tako da
ne moze trajati duze od sest sati.
Ovlascenim sluzbenim licima data su i neka zakonska ovlascenja za preduzimanje mjera
koje znace prinudu nad osumnjicenim. To su fotografisanje i javno objavljivanje fotografije
osumnjicenog i daktiloskopiranje osumnjicenog i drugih lica. Fotografisanje i uzimanje
otisaka papilamih linija mogu se primijeniti samo nad licem za koje postoje osnovi sumnje
da je ucinilac krivicnog djela. Javno objavljivanje fotografije (putem sredstava javnog
informisanja ili na drugi shodan nadin) moze se vrsiti za onog osumnjicienog kada to
doprinosi efikasnosti krivicnog postupka, ali samo po odobrenju tuzioca. Uzimanje otisaka
prstiju od lica za koja postoji vjerovatnoca da su mogla doci u dodir s tim predmetima dolazi
19
u obzir samo ako je potrebno da se utvrdi od koga poticu otisci prstiju na pojedinim
predmetima.
S druge strane, lice prema kome je preduzeta neka od ovih radnji ima pravo da podnese
prituzbu tuziocu.

Uvidaj i vjestacenje
Ovlasceno sluzbeno lice, nakon obavjestavanja tuzioca, duzno je izvrsiti uvidaj i odrediti
potrebna vjestacenja, osim obdukcije i ekshumacije lesa. Zakon ne propisuje obavezu
tuzioca da prisustvuje vrsenju uvidaja, tako da je njegovo prisustvo na mjestu vrsenia,
uvidaja stvar diskrecione ocjene samog tuzioca.
Uvidaj se preduzima kad je za utvrdivanje neke vazne cinjenice u postupku potrebno
neposredno opazanje. Sprovodenje uvidaja je potrebno bez obzira na tezinu i vrstu slucaja,
uvijek kada se osnovano pretpostavlja da ce se neposrednim opazanjem na licu mjesta i
drugim radnjama u okviru uvidaja otkriti, utvrditi i razjasniti cinjenice i okolnosti vazne za
krividni postupak.
Iz zakonske norme je vidljivo da ne postoji formalnopravni osnov preduzimanja uvidaja u
vidu pismene i obrazlozene naredbe, zahtjeva, rjesenja i si. Njegovo preduzimanje je
moguce ako se pojavi potreba za neposrednim opazanjem vazne cinjenice u postupku, iz
cega proizilazi da je potreban samo materijalni uslov. Raznovrsnost dogadaja, promjenjivost
toka izvrsenja, mnostvo uzroka i posljedica i mogucnost razlicitih metoda i sredstava,
predstavljaju faktore koji ne dozvoljavaju stvaranje stalnih, nepromjenjivih i krutih pravila,
narocito onih koja odreduju pravac postupanja u svakom predmetu, te ogranicavaju trazenje
drugih puteva za njegovo razjasnjenje. Medutim, culna spoznaja bez intenzivnog
kriminalistickog razmisljanja, kriminalistickog spoznajnog procesa, nije dovoljna za spoznaju
sustine materijalnih objekata uvidaja. To podrazumijeva proucavanje situacije na mjestu
uvidaja kako bi se utvrdena stanja, svojstva i obiljezja materijalnih dokaznih informacija
dovela u vezu sa konkretnim krivicinim djelom. Situacija je jos delikatnija kada se radi o
mikrotragovima na mjestu uvidaja, jer se oni uopste ne mogu otkriti culnim opazanjem. Za
njihovo otkrivanje nisu uvijek dovoljni ni operativni kriminalisticko-tehnicki instrumenti, vec
upotreba sofisticirane istrazne laboratorijske instrumentalne tehnike.
Kompleksni pojam uvidaja obuhvata, u stvari, cjelokupan rad uvidajnog organa, od
momenta dolaska na mjesto krivicnog dogadaja pa do okoncanja posla vezanog za
konkretni dogadaj i taj se rad ne sastoji samo u culnom opazanju, vec je neposredno culno
opazanje samo jedan dio uvidaja. Pri tome je planiranje najvaznija komponenta svake
kriminalisticke radnje. To znaci da je u svakom konkretnom slucaju potrebno utvrditi pitanja
koja treba razjasniti, radnje koje treba izvrsiti, redoslijed kojim ce se radnje provoditi i
pojedina pitanja razjasnjavati, kao i rokove u kojima ce se pojedine radnje provesti.
Metodicnost uvidaja sastoji se u dosljednosti preduzimanja utvrdenih taktickih radnji i
planskoj primjeni potrebnih kriminalisticko-tehnickih metoda.
Inace, primarna nadleznost za donosenje naredbe o odredivanju vjestacenja pripada tuziocu
ili sudu.
Za odredivanje uvidaja u zakonu se propisuje samo materijalni uslov, bez odredivanja u ciju
nadleznost spada njegovo sprovodenje, ali se moze uzeti da je za njega primarno nadlezan
organ koji vodi postupak (u istrazi tuzilac, a kasnije sud). Prema tome, nadleznost
ovlascenih sluzbenih lica u odnosu na uvidaj i vjestacenje je sekundarna i uslovljena:
• sekundarna jer su za te radnje primarno nadlezni drugi organi (tuzilac i sud), a
• uslovljena, jer te radnje ovlascena sluzbena lica mogu preduzeti samo u izuzetnim
okolnostima, te nakon sto o tome obavijeste tuzioca.
U odnosu na vjestacenje, ova nadleznost ovlascenih sluzbenih lica je u odredenoj mjeri i
predmetno ogranicena, jer su dvije vrste vjestacenja, odnosno dvije podvrste jednog
vjestacenja, apsolutno iskljucene iz nadleznosti ovlascenog sluzbenog lica, a to su obdukcija
i ekshumacija.
Ako je tuzilac prisutan na licu mjesta u toku vrsenja uvidaja od strane ovlascenih sluzbenih
lica, moze traziti da ovlasceno sluzbeno lice izvrsi odredene radnje koje on smatra
20
neophodnim. Ova se cinjenica treba konstatovati i u zapisniku o vrsenju uvidaja, pa bi takav
zapisnik, pored ovlascenog sluzbenog lica, trebao potpisati i tuzilac. Medutim, tuzilac ima
pravo i mogucnost da u potpunosti preuzme vrsenje uvidaja i u tom slucaju zapisnik o
vrsenju uvidaja sacinjava i potpisuje tuzilac. Sve radnje preduzete tokom uvidaja moraju se
dokumentovati i detaljno obrazloziti kako u zapisniku, tako i u posebnom sluzbenom
izvestaju.

OBDUKCIJA I EKSHUMACIJA
U svim slucajevima u kojima postoji sumnja ili je ocigledno da je smrt prouzrokovana
krivicnim djelom ili je u vezi sa ucinjenjem krivicnog djela, tuzilac je obavezan da naredi
vrsenje obdukcije. Postojanje sumnje, kao jednog od uslova za naredivanje obdukcije,
procjenjuje tuzilac na osnovu svih raspolozivih saznanja o krivicnom djelu. U tom cilju, kad
god je to moguce, potrebno je izvrsiti pregled lesa od strane strucnog lica ili vjestaka, sto
moze odrediti i ovlasceno sluzbeno lice. Obdukcija se vrsi u skladu sa nacelima medicinske
nauke, na nacin propisan odredbama zakona. Kad je les zakopan, odredice se ekshumacija u
cilju pregleda i obdukcije, o cemu naredbu donosi sud, i to na zahtjev tuzioca.

SUDSKO OBEZBJEDENJE DOKAZA


Sudsko obezbjedenje dokaza dolazi u obzir kada je moguce ocekivati da ce se pojaviti
teskoce u vezi sa prisustvom svjedoka na glavnom pretresu, kao i obezbjedenjem drugih
dokaza za koje postoji vjerovatnoca da se nece moci izvesti na glavnom pretresu. Takvo
izvodenje dokaza je izuzetak u odnosu na nacelo neposrednosti, s tim da i ovom slucaju
svjedok daje svoj iskaz pred sudom, ali ne onim koji vodi glavni pretres. Isto vazi i u odnosu
na druge dokaze, jer se dosljedno postuje pravilo da se dokazi izvode pred sudom.
Sudsko obezbjedenje dokaza je dozvoljeno u odnosu na:
• slusanje svjedoka i
• druge dokaze.
Materijalni uslov za saslusanje vjedoka, prije glavnog pretresa, kako bi se njegov iskaz
koristio na glavnom pretresu, jeste da je to u interesu pravde i da postoji mogucnost da
svjedok nece biti dostupan sudu za vrijeme sudenja, sto obrazlaze ona strana koja predlaze
sudsko obezbjedenje dokaza. Na primjer, to bi bili slucajevi kad se radi o svjedoku za koga
je, zbog zdravstvenog stanja ili pretrpljenih povreda, izgledno da nece dozivjeti glavni
pretres ili o svjedoku koji je strani drzavljanin cije prisustvo na glavnom pretresu moze biti
tesko ostvarivo ili povezano sa neopravdano visokim troskovima dolaska. Postojanje ovog
uslova svodi se na procjenu nadleznog organa, a to je sudija za prethodni postupak.
Formalni uslov za ovakvo saslusanje svjedoka sastoji se u odgovarajucoj procesnoj inicijativi
koja se ogleda u postojanju prijedloga stranaka ili branioca, kao i prihvatanju tog prijedloga
od strane sudije za prethodni postupak koji tada donosi naredbu da se izjava tog svjedoka
uzme na posebnom saslusanju.
To saslusanje ce se sprovesti kao direktno i unakrsno, a, po potrebi, i dodatno ispitivanje
svjedoka, kojem prisustvuju sudija za prethodni postupak (koji je naredio saslusanje
svjedoka kao sudsko obezbjedenje dokaza), stranke i branilac.
I pod uslovom da je izjava svjedoka pribavljena na nacin koji se trazi za sudsko obezbjedenje
dokaza, takva izjava se na glavnom pretresu nece koristiti automatski. Naime, prije
upotrebe ove izjave, stranka, odnosno branilac koji trazi da se izjava uzme u obzir kao dokaz
na glavnom pretresu, mora dokazati da je, i pored svih ulozenih napora da se osigura
prisustvo svjedoka na glavnom pretresu, svjedok ostao nedostupan.
U ovom slucaju je teret dokazivanja objektivne nemogucnosti obezbjedenja prisustva
svjedoka sudenju, odnosno njihovog odazivanja pozivu za glavni pretres, na licu koje je
prethodno predlozilo njegovo saslusanje prije glavnog pretresa. Ukoliko je obezbijedeno
prisustvo svjedoka i ako svjedok prisustvuje glavnom pretresu, takva izjava se nece
upotrijebiti, vec ce se svjedok ispitati na nacin predviden za ispitivanje svjedoka na glavnom
pretresu.

21
U odnosu na druge dokaze koje je potrebno obezbijediti prije glavnog pretresa, ne traze se
strogo odredeni materijalni i formalni uslovi. Potrebno je samo da stranke ili branilac
smatraju da ce doci do nestanka odredenog dokaza, odnosno do nemogucnosti izvodenja
takvog dokaza na glavnom pretresu, kada mogu predloziti sudiji za prethodni postupak
preduzimanje neophodne radnje u cilju obezbjedenja dokaza.
Ako sudija za prethodni postupak prihvati prijedlog o preduzimanju radnje dokazivanja,
obavijestice o tome stranke i branioca. Preduzimanje neophodnih radnji dokazivanja znaci
da ce sudija za prethodni postupak neposredno izvrsiti izvidaj (neposredno opazanje) i
konstatovanje cinjenicnog stanja ili narediti preduzimanje drugih radnji u svrhu
obezbjedenja dokaza.
Ako sudija za prethodni postupak odbije prijedlog za obezbjedenje dokaza, bilo da se radi o
prijedlogu za saslusanje svjedoka ili o inicijativi za obezbjedenje drugih dokaza, donijece
rjesenje protiv kojeg se moze izjaviti zalba vijecu. Posto se ne precizira rok za ulaganje
zalbe, treba smatrati da se radi o opstem roku na zalbu od tri dana od dana dostavljanja
rjesenja. Ako bi se potreba sudskog obezbjedenja dokaza pojavila poslije podizanja
optuznice, onda bi o tome do pocetka glavnog pretresa odlucivao sudija za prethodno
saslusanje. Nakon pocetka glavnog pretresa sudija, odnosno predsjednik vijeca moze
narediti saslusanje svjedoka ili vjestaka van sudnice.
Postoji, dakle, mogucnost odrzavanja jednog segmenta sudenja prije samog glavnog
pretresa; drugim rijecima, anticipira se nesto sto ce se dogoditi na sudu. Ishod svih radnji
preduzetih u ovoj fazi je isti kao da su one bile izvedene na glavnom pretresu i primjenjuju
se isti principi koji bi se primjenjivali i na glavnom pretresu. Jedina razlika je u tome sto u
ovom slucaju sudija cijeni i da li je dokaz relevantan i da li ce biti moguce kasnije izvodenje
ovog dokaza, dok na glavnom pretresu on cijeni samo da li je dokaz relevantan.
U vezi sa ovom odredbom postavlja se i pitanje pod kojim okolnostima sudija za prethodni
postupak treba odobriti zahtjev za sudsko obezbjedenje dokaza. Zakon je vrlo jasan sto se
tice postojanja odgovarajucih okolnosti pod kojima sudija za prethodni postupak treba
narediti da se uzme izjava svjedoka ili preduzmu druge neophodne radnje u cilju
obezbjedenja drugih dokaza prije sudenja:
• ako postoji mogucnost da svjedok nece biti dostupan sudu za vrijeme sudenja ili
• ako postoji mogucnost da odredeni dokaz nestane ili
• ako moze doci do nemogucnosti izvodenja takvog dokaza na glavnom pretresu
Sud ce odobriti ovakav zahtjev jedino kada je on "u interesu pravde". To ce ovisiti o
pojedinostima svakog konkretnog slucaja.

ZAVRSETAK ISTRAGE
Istraga se moze zavrsiti na dva nacina, sto zavisi od rezultata do kojih se doslo u njenom
sprovodenju. Jedan od nacina okoncanja istrage je njena obustava, do koje dolazi u slucaju
kada rezultati istrage ukazuju da nema mjesta optuzbi.
Drugi nacin zavrsetka istrage je okoncanje istrage, do koje dolazi u slucaju kada rezultati
sprovedenih istraznih radnji ukazu da ima mjesta optuzbi.

Obustava istrage
Pravo da obustavi istragu ima samo tuzilac, koji istragu obustavlja naredbom o obustavi
istrage. Naredbom tuzioca istraga se obustavlja kada tuzilac odlucujuci o bilo kom pitanju u
toku istrage, ustanovi da:
• Djelo koje je ucinio osumnjiceni nije krivicno djelo. U ovom slucaju radi se o
djelu koje ne sadrze sve elemente i obiljezja krivicnog djela, kao i o djelu u pogledu
kojeg postoje razlozi koji iskljucuju protivpravnost, a koji su propisani krivicnim
zakonom.
• Nema dovoljno dokaza da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo. Ovdje se radi o
tome da se raspolaze dokazima o tome da je krivicno djelo ucinjeno, ali ne postoji
dovoljno dokaza da je isumnjiceni ucinilac krivicnog djela. To je situacija nepostojanja

22
dokaza, razlicita od situacije kad djelo nije dokazano. Da li su odredeni dokazi dovoljni
za ocjenu da li treba obustaviti istragu po ovom osnovu, fakticko je pitanje, koje se
cijeni u svakom konkretnom slucaju.
• Djelo je obuhvaceno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom ili postoje
druge smetnje koje iskljucuju krivicno gonjenje. Pod drugim smetnjama koje
iskljucuju krivicno jonjenje podrazumijevaju se smrt ili dusevno oboljenje
osumnjicenog nakon izvrsenja krivicnog djela, pravnosnazno presudena stvar i
imunitet prema medunarodnom pravu.
O donosenju naredbe o obustavi istrage tuzilac je duzan obavijestiti ostecenog koji ima
pravo na podnosenje prituzbe uredu tuzioca u roku od osam dana.

Okoncanje istrage
Tuzilac okoncava istragu kad nade da je stanje stvari dovoljno razjasnjeno da se moze
podici optuznica.
Da li je stanje svari u istrazi dovoljno razjasnjeno da se moze podici optuznica, ocjenjuje sam
tuzilac.
To podrazumijeva razjasnjenje o kom se krivicnom djelu radi, ko je ucinilac, kao i sa kojim se
dokazima raspolaze. Okoncanje istrage zabiljezice se u spisu u formi zabiljeske.
Tuzilac je duzan saslusati osumnjicenog prije okoncanja istrage i podizanja optuznice, i to
pod uslovom da osumnjiceni ranije nije bio saslusan. Tuzilac, dakle, nema obavezu
saslusanja osumnjicenog odmah po donosenju naredbe o sprovodenju istrage, vec tu
mogucnost ima sve do samog okoncanja istrage. Medutim, tuzilac treba da upozna
osumnjicenog sa donosenjem naredbe o sprovodenju istrage u sto kracem roku od trenutka
donosenja naredbe. Na ovakav nacin eliminise se mogucnost krsenja prava osumnjicenog u
smislu prava na pripremanje odbrane i aktivnog ucesca u postupku, a sto bi mogao biti
slucaj kad osumnjiceni ne bi znao da se protiv njega vodi istraga sve do samog okoncanja
istrage.
Ako se istraga ne zavrsi u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage,
potrebne mjere da bi se istraga okoncala preduzece kolegij tuzilastva.
Obaveza preduzimanja ovih mjera postoji neovisno o uzrocima produzenja trajanja istrage.
Zakon ne odreduje koje su to potrebne mjere koje kolegij tuzilastva treba da preduzme.
Nesporno je, medutim, da kolegij treba da utvrdi iz kojih razloga istraga nije zavrsena u
ovom roku, te da odredi koje je mjere i aktivnosti potrebno preduzeti u cilju okoncanja
istrage. Ako se radi o istrazi koja po svom obimu i slozenosti nije realno ni mogla da se
zavrsi u ovom roku, kolegij tuzilastva moze razmotriti, pored ostalog, mogucnost
angazovanja dodatnog broja tuzilaca, kao i drugog strucnog osoblja, i to u cilju sto brzeg
okoncanja istrage. Ovu mogucnost treba primijeniti samo onda kad je izgledno da ce se
preduzimanjem potrebnih mjera i radnji doci do dovoljno dokaza za podizanje optuznice.

POSTUPAK STAVLJANJA POD OPTUZBU

UOPSTE O POSTUPKU STAVLJANJA POD OPTUZBU


Poslije zavrsene istrage, postupak pred sudom moze biti nastavljen samo na osnovu
odgovarajuceg optuznog akta (optuznice) tuzioca. Postupak stavljanja pod optuzbu je druga
faza prethodnog postupka, a sastoji se iz postupka pripreme, podizanja i upucivanja
optuznice sudiji za prethodno saslusanje, potvrdivanja ili odbijanja svih ili pojedinih tacaka
optuznice, izjasnjenja o krivnji, poricanja ili priznanja krivnje, pregovaranja o krivnji i
sporazuma o priznanju krivnje, povlacenja optuznice i prethodnih prigovora. Kontrolni dio
ove faze postupka uslovljen je postojanjem prethodnih prigovora optuzenog ili branioca, bez
koga se sud prije glavnog pretresa ne moze upustati u ocjenu da li je optuznica osnovana
(cinjenicno i pravno), ali sud uvijek i po sluzbenoj duznosti cijeni da li optuznica ispunjava
odredenu formu. Cilj je da se sprijeci da se na glavnom pretresu pojavi neuredan optuzni
akt, odnosno neosnovano sudenje optuzenom. Na taj nacin omogucava se nastavljanje ili
obustavljanje krivicnog postupka u konkretnoj krivicnoj stvari. Prakticno, vrsi se
23
preliminarno ispitivanje krivicnog predmeta, cime se tuzilac ogranicava u mogucnosti
nepotrebnog izvodenja optuzenog pred sud i sudenja po optuzbi koja ne ispunjava zakonske
uslove.
Prvo preliminarno ispitivanje optuzbe vrsi sudija za prethodno saslusanje kroz formalnu i
cinjenicnu kontrolu optuznice, procesnim radnjama ispitivanja urednosti optuznice u
formalnom smislu i odlucivanja o optuznici, a druga i zavrsna kontrola optuznice vrsi se na
inicijativu optuzenog i branioca kroz procesnu ustanovu prethodnih prigovora.
Optuznica je jedini optuzni akt u redovnom krivicnom postupku koji priprema i u pismenoj
formi podize tuzilac.
Procesni akti optuzenja u posebnim postupcima su:
• optuznica sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga u postupku za izdavanje
kaznenog naloga
• obrazlozeni prijedlog sudiji za maloljetnike za izricanje vaspitne mjere ili kazne (u
postupku prema maloljetnicima)
• optuznica sa prijedlogom da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti (u postupku protiv neuracunljivih ucinilaca)

POJAM OPTUZNICE
Optuznica je u zakonskoj formi sastavljen akt tuzioca kojim se omogucava odvijanje
krivicnog postupka pred nadleznim sudom i rjesenje krivicne stvari koja je predmet
postupka. lako se optuznicom, na nacin kako je uredeno zakonom, ne stavlja zahtjev za
oglasavanje optuzenog krivim, optuznica sama po sebi, podrazumijeva zahtijevanje osude -
koja ne obavezuje sud.
Optuznica je neophodna forma koja slijedi poslije zavrsene istrage. Optuznicom se omedava
predmet sudenja: odreduje se lice kome treba da se sudi i djelo za koje treba da mu se sudi,
tj. istorijski dogadaj koji je predmet sudenja (stvarna osnovica optuzbe), pored toga sto
tuzilac precizira svoj stav i u pogledu pravne kvalifikacije djela (pravna osnovica optuzbe).
To je znacajno za sud, jer se odreduje predmet sudskog raspravljanja, u cijim granicama se
sud mora kretati. Pored toga, optuznicom se optuzeni upoznaje sa osnovima optuzbe, da bi
sa svojim braniocem mogao pripremiti odgovarajucu odbranu.
O djelu za koje se tereti, osumnjiceni se upoznaje i prije podnosenja optuznice (npr. vec na
prvom ispitivanju), ali je to oznacavanje krivnje privremeno, na osnovu dokaza prikupljenih
u tom postupku.
Svaki prekrsaj za koji je vezano lisenje slobode i mogucnost izricanja zatvorske kazne ili
pretvaranje novcane kazne u zatvorsku kaznu, treba podvesti pod krivicnu optuzbu.
Saglasno tome, krivicna optuzba se moze opisati i "kao zvanicno obavjestenje pojedincu od
strane nadlezne vlasti o tvrdnji da je ucinio krivicno djelo". No, u praksi je Sud otisao i dalje
pa je zakljucio da optuzba moze postojati vec u fazi u kojoj tuzilastvo daje prijedlog
razrjesenja spora (sporazum o priznanju krivnje), cak i ako je taj prijedlog dat u okviru
provjere koja nije provedena u kontekstu otkrivanja tog krivicnog djela, pa i kad nema
obavjestenja o postupku krivicnog gonjenja.
Praksa je Suda da u nekim situacijama oblik krivicne optuzbe mogu imati i druge mjere koje
sadrze implikacije takvog navoda ili koje na slican nacin sustinski uticu na situaciju
osumnjicenog. Primjeri takvih mjera su pretres stana i oduzimanje predmeta, zahtjev da se
ukine imunitet lica i naredba sudije o pecacenju zgrade.
Krivicna optuzba je autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domacem zakonu
okvalifikovano
kao prekrsaj (ill neko drugo djelo) moze, ipak, da pokrene pitanje krivicne optuzbe, ako je
sustinski karakter legislativne seme po svojoj prirodi krivicni, a ne gradanski. Ovim se zeli
obezbijediti da drzava ne moze da izbjegne obavezu da obezbijedi pravicno saslusanje
jednostavnim kvalifikovanjem nekog djela nekrivicnim u svom zakonodavstvu. Da bi se
odredilo da li je sustinski tarakter legislativne seme krivicni, sudovi moraju da razmotre
citav niz faktora, ukljucujuci posebno:
24
• da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona da sprijece ili kazne odredeno
ponasanje;
• ako postoji taj cilj, da li on implicira ponasanje koje treba da bude sprijeceno ili
kaznjeno i
• koja visina kazne moze da se nametne za sankcionisano djelo.
Posto je zatvor nesumnjivo krivicna sankcija, on daje jednom, inace disciplinskom ili
administrativnom postupku, uvijek krivicni karakter. To se odnosi i na svaku tjelesnu kaznu,
ako ona postoji. Uz to, svako ogranicenje slobode nije istovremeno i lisenje slobode, ali
lisenje slobode kao kazna obicno cini neku normu prije krivicnom nego disciplinskom.
Kada konkretna kazna nije zatvorska ili prijetnja zatvorom nego novcana kazna, sud uzima u
razmatranje da li se radi o materijalnoj naknadi stete ili je zapravo ona u sustini kazna
kojom se odvraca od ponovljenog krivicnog djela. Samo u ovom drugom slucaju smatra se
da ovakva kazna spada u krivicnu sferu.

DIZANJE OPTUZNICE I SADRZINA OPTUZNICE


Krivicni postupci u BiH su sagradeni na akuzatorskom (optuznom) nacelu, tako da sudija ne
moze zapoceti postupak ako to ne zatrazi tuzilac, koji snosi teret prikupljanja dokaza. Kada
u toku istrage tuzilac nade da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da
je osumnjiceni ucinio krivicno djelo, pripremice i uputiti optuznicu sudiji za prethodno
saslusanje.
To je materijalni uslov za podizanje optuznice koji se svodi na odredenu procjenu tuzioca. Ta
procjena se odnosi na dokaze do kojih je tuzilac dosao tokom istrage i njihov znacaj u
odnosu na djelo koje se stavlja na teret osumnjicenom i koje je prethodno bilo predmet
istrage.
Za podizanje optuznice neophodan je standard dokazivanja koji se sastoji u postojanju
dovoljno dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je upravo osumnjiceni ucinio
krivicno djelo. Priprema optuznice podrazumijeva procesne radnje tuzioca koje se sastoje u
analizi dokaza prikupljenih tokom istrage, cinjenicnom i pravnom zakljucku i sastavljanju
optuznice u pisanoj formi. Nakon toga nastupaju dvije vazne procesne posljedice:
• osumnjiceni, odnosno optuzeni i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze
• stranke i branilac mogu predlagati sudiji za prethodno saslusanje preduzimanje radnji
koje se odnose na sudsko obezbjedenje dokaza.
Zakon ne predvida poseban rok za podizanje optuznice nakon okoncanja istrage, ali ce
optuznica biti podignuta bez odlaganja ako je stanje stvari dovoljno razjasnjeno da se
optuznica moze podici. Neopravdano kasnjenje u preduzimanju procesne radnje podizanja
optuznice moze biti razlog za pokretanje disciplinskog postupka protiv tuzioca.
Formalni uslov za podizanje optuznice odnosi se na dva aspekta: svojstvo lica ovlascenog na
podnosenje optuznice i sadrzaj optuznice.
Podizanjem optuznice osumnjiceni i branilac sticu pravo uvida u sve spise i dokaze. Takode,
nakon podizanja optuznice branilac moze izvrsiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Isto
tako, stranke i branilac imaju pravo predlaganja sudskog obezbjedenja dokaza i nakon
podizanja optuznice, i to pod istim uslovima kao u fazi istrage. U tom slucaju, tuzilac,
osumnjiceni i branilac svoje prijedloge upucuju sudiji za prethodno saslusanje.
Ako postoje uslovi za njeno podizanje, tuzilac sastavlja optuznicu, vodeci racuna o njenoj
formi i sadrzini, koje su odredene zakonom. Da bi optuznica formalnopravno bila uredna,
ona treba da sadrzi obavezne i fakultativne elemente. Sadrzaj optuznice pokazuje da je
optuznica formalni (procesni) akt sa precizno odredenim elementima, koji u pisanoj formi
sastavlja tuzilac.
Sadrzaj optuznice cine tri dijela.
U prvom, uvodnom, dijelu navode se podaci o sudu pred kojim treba da se odrzi glavni
pretres, ime i prezime osumnjicenog, s licnim podacima.
Drugi dio sadrzi pravnu kvalifikaciju krivicnog djela, a treci cinjenicni opis djela.
Obavezni elementi optuznice, bez obzira na to ko je podnosi, jesu slijedeci:

25
• Naziv suda
• Individualizacija osumnjicenog. To su: ime i prezime osumnjicenog, sa licnim
podacima. Posebno su zancajni podaci o ranijim osudama i izdrzanim kaznama,
vodenju drugih krivicnih postupaka i trajanju pritvora ukoliko se osumnjiceni nalazio
ili se jos uvijek nalazi u pritvoru.
• Konkretizacija krivicnog djela kao cinjenicnog stanja. Ovaj dio optuznice sadrzi
opis djela iz koga proizilaze zakonska obiljezja krivicnog djela, vrijeme (temporalni
aspekt) i mjesto izvrsenja (lokalni aspeki) krivicnog djela, predmet na kome je
(viktimoloski aspeki) i sredstvo kojim je izvrseno krivicno djelo kao i ostale okolnosti
potrebne da se krividno djelo sto preciznije odredi. Radi se o cinjenicnom osnovu
optuznice, kojim se oznacava i izvrsilac. Cinjenicni osnov optuzbe odreduje i
ogranicava predmet sudenja, zbog cega i postoji vezanost presude za optuzbu.
• Zakonski naziv krivicnog djela, sa navodenjem odredaba krivicnog zakona. Radi
se o pravnoj kvalifikaciji krivicnog djela, sto znaci podvodenju cinjenica pod zakonske
odredbe o odgovarajucem krivicnom djelu (pravni osnov optuzbe). Zakonski naziv
krivicnog djela je naziv djela prema odgovarajucem krivicnom zakonu, uz navodenje
zakonske odredbe koja odgovara tom krivicnom djelu, cime tuzilac daje pravnu
ocjenu djela iz optuzbe, odnosno odreduje pravnu kvalifikaciju krivicnog djela. Kao i u
slucaju konkretizacije osumnjicenog, ni pravna kvalifikacija krivicnog djela ne moze
biti alternativna.
• Prijedlog dokaza koje treba izvesti, uz naznacenje imena svjedoka i vjestaka,
spisa koje treba procitati i predmeta koji sluze kao dofaz. O tome koje ce dokaze
predloziti, odlucuje sam tuzilac, sto zavisi od njegove ocjene stanja cinjenicnog
materijala prikupljenog u prethodnom postupku. Prijedlog o dokazima koje treba
izvesti uvijek pretpostavlja neposredno izvodenje dokaza, pa oni moraju biti precizno
oznaceni, od imena svjedoka i vjestaka sa potpunim adresama, do tacne oznake spisa
i predmeta koje treba procitati ili predociti tokom postupka.
• Rezlutat istrage. Rezultat istrage je poseban vid skracenog obrazlozenja, cinjenicni
zakljucak tuzioca o dokazima koje je on proveo i za koje je predlozio da se izvedu na
glavnom pretresu. Dakle, nema potrebe da se navodi sadrzaj pojedinacnih dokaza, jer
se sudiji za prethodno saslusanje uz optuznicu dostavjja kompletan materijal koji
potkrepljuje navode optuznice.
• Materijal koji potkrepljuje navode optuznice. Taj materijal treba da je dovoljan
da bi sudija za prethodno jaslusanje donio odluku o potvrdivanju ili odbijanju svih ili
pojedinih tocaka optuznice. Materijal koji potkrepljuje navode optuznice
podrazumijeva sve vrste dokaza: zapisnici o ispitivanju osumnjicenog, iskazi svjedoka,
nalaz i misljenja vjestaka, oduzeti predmeti, pismena dokumentacija, sluzbene
zabiljeske, skice, proracuni, analize, fotodokumentacija, razni tehnicki snimci itd.
Uz navedene obavezne elemente, optuznica moze da sadrzi i neke fakultalivne elemente.
Oni se odnose na moguce prijedloge tuzioca u odnosu na pritvor osumnjicenog, u kom
smislu tuzilac u optuznici moze staviti dva prijedloga.
Prvo, da se odredi pritvor protiv osumnjicenog koji je na slobodi. Drugo, da se osumnjiceni
koji je u pritvoru pusti na slobodu ili da se pritvor produzi. Pored iznesenih, tuzilac u
optuznici ne moze davati i druge prijedloge.
Prijedlog za odredivanje pritvora moze se postaviti ako se osumnjiceni u trenutku podizanja
optuznice nalazi na slobodi. Ako se osumnjiceni nalazi u pritvoru, predlozice se produzenje
pritvora ili pustanje na slobodu. Posto zakon poznaje tri vrste pritvora (pritvor u istrazi,
pritvor nakon potvrdivanja optuznice i pritvor nakon izricanja presude), ne postoji
mogucnost odredivanja ili produzenja pritvora nakon podizanja optuznice a prije njenog
potvrdivanja. To znaci da se o prijedlogu koji se tice pritvora moze odluciti samo poslije
potvrdivanja ili odbijanja svih tacaka optuznice. Prakticno, prvo se odlucuje o potvrdivanju
optuznice, a odmah potom i o pritvoru. Isto tako, ako je osumnjiceni na slobodi - odluka o
pritvoru moze biti donesena tek nakon potvrdivanja optuznice. Za donosenje rjesenja o
26
odredivanju ili ukidanju pritvora nadlezan je sudija za prethodno saslusanje. O produzenju
pritvora odlucuje vijece. Protiv navedenih odluka sudije za prethodno saslusanje dozvoljena
je zalba o kojoj odlucuje vijece, dok je protiv odluke vanraspravnog vijeca o produzenju
pritvora dozvoljena zalba o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda. Ako sudija za
prethodno saslusanje ne prihvati prijedlog tuzioca o odredivanju pritvora, on ce zatraziti da
o tome odluci vanraspravno vijece.
Jednom optuznicom moze se obuhvatiti vise krivicnih djela ili vise osumnjicenih. Potrebno je,
pri tome, da su ispunjeni isti uslovi kao i kod spajanja postupka, tako da se i u fazi podizanja
optuznice jednostavno rjesava moguci problem spajanja krivicnog ostupka.
Kod trajnih krivicnih djela, optuznim aktom se osumnjicenom moze taviti na teret period od
momenta preduzimanja prve radnje, pa sve do odnosenja optuznice sudu. Tuzilac moze
staviti osumnjicenom na teret samo krivicno djelo koje je izvrseno, a ne neko buduce
krivicno djelo, u momentu podizanja optuznog akta. Ako je optuznim aktom osumnjicenom
stavljeno na teret da je izvrsio krivicno djelo od momenta preduzimanja prve radnje, "pa do
danas", to je pravilno sud zauzeo stav da rijeci "do danas" znace do momenta podnosenja
optuznog akta sudu.

POSTUPANJE SUDA SA OPTUZNICOM


U skladu s cinjenicom da je sastavljanje pisane optuznice djelatnost tuzioca, kontrola nad
formalnostima u tom dijelu postupka pripada sudu. Ovlascenje za to ima sudija za
prethodno saslusanje koji razlicite greske u sastavljanju i sadrzini optuznice moze
sankcionisati njenim djelimicnim potpunim odbijanjem.
Odmah po prijemu optuznice, sudija za prethodno saslusanje ocjenjuje da li je optuznica
propisno sastavljena. Sudija prethodno saslusanje ispituje u ovom smislu, po sluzbenoj
duznosti, da li optuznica sadrzi navedene formalne elemente, jer bi, usljed njihovog
nedostatka, vodenje glavnog pretresa bilo otezano ili onemoguceno - bez upustanja u
sadrzinu i osnovanost optuznice. Ovom procesnom radnjom vrsi se formalnopravna
kontrola optuznice. Pri tome je sudija za prethodno saslusanje ovlascen i da, po potrebi,
pozove tuzioca da ispravi, odnosno dopuni optuznicu kako bi se po njoj moglo postupati.
Kontrola sadrzine i osnovanosti optuznice vrsi se povodom prethodnih prigovora optuzenog
protiv optuznice.
Prvu cinjenicnu kontrolu optuznice vrsi sudija za prethodno saslusanje, i to po sluzbenoj
duznosti, a predmet ispitivanja je cinjenicni osnov optuznice, njen dispozitiv i materijali koje
je tuzilac dostavio uz optuznicu. Sudija za prethodno saslusanje prilikom potvrdivanja
optuznice proucava svaku njenu tacku i materijale koje mu je dostavio tuzilac, kako bi
utvrdio postojanje osnovane sumnje. Time se rjesava pitanje da li dokazi i materijali koje je
prikupio tuzilac tokom istrage potkrepljuju osnovanost optuznice, odnosno da li postoji
osnovana sumnja da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u vrijeme i na nacin kako mu je to
optuznicom stavljeno na teret. Sudija za prethodno saslusanje potvrctuje ili odbija sve ili
pojedine tacke optuznice, zavisno od sadrzaja optuznice, tj. od toga da li optuznica ima
jednu ili vise tacaka. Tacke optuznice predstavljaju pojedinacne, samostalne opise djela iz
kojih proizlaze zakonska obiljezja jednog krivicnog djela, krivicnih djela ucinjenih u sticaju ili
produzenog krivicnog djela.
Odluka o optuznici donosi se u roku od osam dana od dana prijema optuzbe u sud, i to bez
pozivanja i prisustva stranaka. Ukoliko odbije sve ili pojedine tacke optuznice, sudija za
prethodno saslusanje donosi rjesenje koje dostavlja tuziocu. Protiv ovog rjesenja tuziocu
zalba nije dozvoljena. Poslije potvrdivanja optuznice ne mogu se vise ispitivati cinjenice
navedene u optuznici, osim na glavnom pretresu (u dokaznom postupku) i pri donosenju
presude.
Potvrdivanje optuznice uredeno je razlicito u posebnim postupcima.
• Tako, u postupku za izdavanje kaznenog naloga sudija koji odlucuje o zahtjevu, ako
se slozi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, potvrdice optuznicu i zakazati
saslusanje optuzenog.

27
• U postupku prema neuracunljivim uciniocima krivicnih djela potvrdivanje optuznice se
vrsi kako bi se mogao odrzati glavni pretres - radi utvrdivanja da li je optuzeni ucinio
krivicno djelo u tom stanju.
• U postupku prema maloljetnicima, medutim, ne vrsi se potvrdivanje optuznice, jer se
odredbe o postupku optuzivanja ne primjenjuju prema maloljetnicima.
Poslije ispitivanja sastava optuznice i njenog potvrdivanja, postupak po optuznici se
nastavlja njenim dostavljanjem optuzenom. Nacin i rokovi dostavljanja optuznice optuzenom
zavise od toga da li se optuzeni nalazi u pritvoru ili na slobodi. Ako se optuzeni nalazi na
slobodi, optuznica mu se dostavlja bez odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru, onda se
dostavljanje optuznice vrsi u roku od 24 sata po potvrdivanju optuznice. Prakticno,
potvrdena optuznica se uvijek dostavlja odmah nakon potvrdivanja, ali ako se optuzeni
nalazi u pritvoru - sudija za prethodpo saslusanje duzan je postupati s posebnom hitnoscu.
Uz dostavu potvrdene optuznice, sudija za prethodno saslusanje obavjestava optuzenog da
se odredenog dana, a najkasnije 15 dana od dana dostavljanja potvrdene optuznice, javi u
sud - kako bi se izjasnio da li priznaje ili porice krivnju za svaku tacku optuznice, da li
namjerava podnositi prethodne prigovore i da navede prijedloge svojih dokaza koje treba
izvesti na glavnom pretresu. Zahtjevi efikasnosti nalazu da se uz potvrdenu optuznicu
optuzenom, istovremeno, dostavi i poziv radi izjasnjenja o krivnji.

PROCESNE POSLJEDICE POTVRDIVANJA OPTUZNICE


Nakon potvrdivanja pojedinih ili svih tacaka optuznice, osumnjiceni dobija status optuzenog,
sto za posljedicu ima ogranicenje odredenih prava, odnosno nastupanja pravnih posljedica
pokretanja postupka. Potvrdena optuznica dostavlja se optuzenom i njegovom braniocu ako
optuzeni ima branioca, a ako optuzeni nije izabrao branioca - onda ce se branilac postaviti.
Naravno, tuzilac kao jedna od stranaka u postupku mora biti upoznat sa pozitivnim ishodom
odlucivanja o optuznici kako bi ucestvovao u daljem toku krivicnog postupka, pa, prakticno,
sud potvrdenu optuznicu dostavlja i tuziocu, zajedno sa pozivom za rociste, na kome ce se
optuzeni izjasniti o krivnji po svim tackama potvrdene optuznice.

PODNOSENJE NOVE ILI IZMIJENJENE OPTUZNICE


Nakon odbijanja svih ili pojedinih tacaka u optuznici, tuzilac moze podnijeti novu ili
izmijenjenu optuznicu, koja moze biti zasnovana na novim dokazima. Nova ili izmijenjena
optuznica treba biti zasnovana na novim dokazima, jer je prethodna optuznica odbijena
zbog toga sto sudija za prethodno saslusanje nije utvrdio postojanje osnovane sumnje.
Nova, odnosno izmijenjena optuznica se podnosi na potvrdivanje, za razliku od optuznice
izmijenjene na glavnom pretresu, koja se ne potvrduje. Prilikom potvrdivanja nove, odnosno
izmijenjene optuznice, postupa se u skladu sa opstim pravilima koja se odnose na taj oblik
sudske kontrole optuznice.

PRELIMINARNI STAV OPTUZENOG U ODNOSU NA NAVODE IZ OPTUZBE


Preliminarni stav optuzenog u odnosu na navode iz optuzbe predstavlja, u stvari, njegov
stav u odnosu na potencijalnu krivnju za krivicno djelo koje je predmet optuzbe, a zavisno
od toga da li on prihvata krivnju ili je negira, zavisi i moguci tip postupka. Pregovaranje o
krivnji je procesna ustanova koja je, kao efikasan model zavrsetka krivicnog postupka,
najzastupljenija u angloamerickom sistemu krivicnog postupka, a karakterise je potpuni
izostanak dokaznog postupka. S obzirom na to, priznanje krivnje je u slicnim formama sve
vise zastupljeno i u krivicnim postupcima koji pripadaju evropskom kontinentalnom pravu.
Prilikom izjasnjavanja o krivnji optuzeni iznosi svoj stav u odnosu na navode u optuzbi. Dalji
tok postupka odvija se zavisno od toga da li se optuzeni izjasnio kao kriv (prihvata optuzne
navode u cijelosti) ili da se ne smatra krivim (u potpunosti ili djelimicno odbija optuzne
navode). Zakonom je regulisana i situacija ukoliko se optuzeni ne izjasni o krivnji. Tada
postoji apsolutna pretpostavka da se optuzeni izjasnjava da nije kriv, odnosno da porice
krivnju, pa ce sudija za prethodno saslusanje po sluzbenoj duznosti unijeti u zapisnik da
optuzeni porice krivnju. Ovo je logicno rjesenje, jer optuzeni samo na izricit i nedvosmislen
28
nacin moze priznati krivicno djelo koje mu se stavlja na teret, a priznanje krivnje se nikada
ne smije i ne moze pretpostavljati, dok je, obrnuto, negiranje krivnje moguce pretpostaviti i
ono se mora pretpostaviti, ukoliko ne postoji striktna izjava optuzenog o tom vaznom
pitanju.
lzjavu o krivnji optuzeni daje sudiji za prethodno saslusanje u prisustvu tuzioca i branioca.
Izjava se unosi u zapisnik. Ovo je prvo neposredno pojavljivanje optuzenog pred sudom od
kada je zapoceo krivicni postupak protiv njega, i to ako se brani sa slobode.

Izjasnjavanje optuzenog da je kriv


U krivicnopravnom smislu izjava optuzenog kojom on prihvata krivnju predstavlja jedan vid
njegovog priznanja pred sudom. Ako se optuzeni izjasni da je kriv, sudija za prethodno
saslusanje upucuje predmet sudiji, odnosno vijecu radi zakazivanja rocista za utvrdivanje
postojanja uslova za pregovaranje o krivnji. Zakon ne odreduje rok u kome postupa sudija
za prethodno saslusanje, ali je nesporno da se ova radnja mora preduzeti bez odlaganja.
Najcesci razlozi koji uticu na odluku optuzenog da se potvrdno izjasni o
krivnji su cvrsti dokazi optuzbe i cinjenica da se priznanje krivnje, u pravilu, uzima kao
olaksavajuca okolnost prilikom odmjeravanja kazne.
Ako je jednom optuznicom obuhvaceno vise optuzenih, pa se neki od njih izjasne da su krivi,
krivicni postupak se u odnosu na njih moze razdvojiti. U odnosu na optuzene koji su priznali
krivnju, nastavlja se postupak izricanja presude bez odrzavanja glavnog pretresa, i to ako
sud prihvati izjavu o priznanju krivnje, a prema optuzenim koji su negirali krivnju ili sud
odbaci njihovu izjavu o priznanju krivnje - nastavlja se redovan krivicni postupak.
Ukoliko se optuzeni proglasi krivim nakon zavrsetka glavnog pretresa ili promijeni svoju
prvobitnu izjavu o poricanju krivnje i naknadno prizna krivnju, njegova izjava o poricanju
krivnje nece biti uzeta u obzir kod odmjeravanja sankcije. U ovom slucaju radi se o zabrani
da se uzme u obzir izjava o poricanju krivnje, i to kao otezavajuca okolnost prilikom
odmjeravanja krivicnopravne sankcije.
Prvobitna izjava o poricanju krivnje ne uzima se u obzir kod odmjeravanja sankcije u dva
slucaja.
Prvo, ako optuzeni ne promijeni svoju prvobitnu izjavu o poricanju krivnje i nakon odrzanog
glavnog pretresa bude oglasen krivim i drugo, ako optuzeni tokom dokaznog postupka
promijeni prvobitnu izjavu o poricanju krivnje i naknadno prizna krivnju. Ova zabrana se,
prije svega, odnosi na sud i onemogucava da se ranije negiranje krivnje optuzenog
upotrijebi protiv njega, na njegovu stetu, prilikom odmjeravanja krivicnopravne sankcije.

lzjasnjavanje optuzenog da nije kriv


Poricanje navoda sadrzanih u optuznici ima znacaj za tok krivicnog postupka utoliko sto se
ne moze svesti na pretres za izricanje krivicnopravne sankcije, kao u slucaju kada optuzeni
prizna krivnju.
Ukoliko se optuzeni izjasni da nije kriv, nakon unosenja izjave o poricanju krivnje u zapisnik,
sudija za prethodno saslusanje prosljeduje predmet sudiji, odnosno vijecu kojem je predmet
dodijeljen, i to u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, koji se zakazuje u roku od 60 dana od
dana izjasnjavanja o krivnji.
Ovaj rok se moze izuzetno produziti za jos 30 dana, i to na prijedlog zainteresovane strane,
najcesce optuzenog i njegovog branioca - radi pripreme odbrane. Zakon ne odreduje rok za
upucivanje predmeta sudiji, odnosno vijecu, ali se ocekuje da to bude bez odlaganja, odmah
nakon unosenja izjave o poricanju krivnje u zapisnik, odnosno donosenja odluke o
prethodnim prigovorima. I u slucaju ako dode do odbacivanja izjave o priznanju krivnje,
predmet se upucuje sudiji, odnosno vijecu - radi odrzavanja glavnog pretresa.

RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVNJE


Izjava o priznanju krivnje je predmet odgovarajuce sudske kontrole, izmedu ostalog, i zbog
toga jer je moguce da optuzeni lazno prizna krivnju. Pored toga, i iz osnovnih etickih razloga
se takva vrsta priznanja optuzenog mora podvrci odredenoj kontroli, kako se ne bi dopustilo
29
da optuzeni prizna djelo u zabludi, bez svijesti o procesnim i faktickim posljedicama tog cina
i iz drugih slicnih razloga koji bi takvu izjavu kompromitovali kako sa stanovista njenog
legaliteta, tako i sa aspekta osnovnog krivicnoprocesnog legitimiteta tako znacajne izjave
optuzenog.
Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje sudija, odnosno vijece provjerava vise
kumulativno postavljenih elemenata. Najprije, da se do izjave o priznanju krivnje doslo
dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja s mogucim
posljedicama, ukljucujuci i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i troskove krivicnog
postupka. Priznanje mora biti potpuno i nedvosmisleno, svjesno i bez sumnje u uracunljivost
optuzenog, i ne smije biti posljedica prijetnje, iznude, neznanja, nerazumijevanja, trajne
dusevne bolesti, privremene dusevne poremecenosti, itd.
Pri tome, ako optuzeni nije uzeo branioca, sud ce utvrditi da li su ispunjeni uslovi za njegovo
postavljanje (slozenost predmeta, inentalno stanje optuzenog, interesi pravde ill interesi
pravicnosti).
Nakon utvrdivanja navedenih okolnosti mora se utvrditi i postojanje drugog elementa u
okviru procesne radnje razmatranja krivnje, koji je kumulativan i odnosi se na provjeravanje
da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuzenog. Postojanje dovoljno dokaza o krivnji
optuzenog u prakticnom smislu predstavlja utvrdivanje krivicne odgovornosti optuzenog, jer
se krivicnopravna sankcija moze izreci samo krivicno odgovornom uciniocu krivicnog djela.
Ovaj elemenat, koji je neophodan da bi se izjava o priznanju krivnje prihvatila, zahtijeva
postojanje dovoljno dokaza o izvrsenju krivicnog djela i o tome da je krivicno djelo izvrseno
u uracunljivom stanju, umisljajno ili iz nehata, ako zakon predvida krivicnu odgovornost i za
nehat. Prakticno, utvrduju se elementi krivicne odgovornosti optuzenog na osnovu
materijala koje je sudiji za prethodno saslusanje dostavio tuzilac, zajedno sa optuznicom, i
na osnovu sadrzaja same izjave optuzenog o priznanju krivnje koju provjerava sud.
Ako sud prihvati izjavu o priznanju krivnje, izjava o priznanju optuzenog unosi se u zapisnik i
istovremeno se odreduje datum odrzavanja pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije, i
to najkasnije u roku od tri dana od dana prihvatanja izjave o priznanju krivnje. Pretres za
izricanje krivicnopravne sankcije zakazuje i vodi sudija pojedinac, odnosno vijece koje je
razmatralo i prihvatilo izjavu o priznanju krivnje.
Medutim, odluka suda o prihvatanju izjave o priznanju krivnje je konacna i ne moze se
izmijeniti na pretresu za izricanje krivicnopravne sankcije. Protiv presude donesene na
osnovu prihvatanja izjave o priznanju krivnje dozvoljena je zalba zbog odluke o
krivicnopravnoj sankciji, ali zalba nije iskljucena ni po ostalim zalbenim osnovima, iako, zbog
prirode ove procesne ustanove, zalba po drugim zalbenim osnovima, u pravilu, nema velike
izglede za uspjeh.
Protiv presude donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivnje dozvoljena je zalba iz
svih zalbenih osnova, osim zalbenog osnova odluke o krivicnopravnim sankcijama - ako je
optuzenom izrecena krivicnopravna sankcija predvidena u tom sporazumu. Zalba je
dopustena protiv takve presude i iz osnova odluke o krivicnopravnim sankcijama ako su
optuzenom presudom izrecene krivicnopravne sankcije koje nisu predvidene u sporazumu o
priznanju krivnje, ukljucujuci i odluku o kazni koja je stroza ili blaza od one predvidene u
sporazumu.
Ako sud odbaci izjavu o priznanju knvnje, o tome se obavjestavaju stranke i branilac i to se
konstatuje u zapisnik. Na taj nacin se zavrsava postupak razmatranja izjave o priznanju
krivnje i nastavlja redovan krivicni postupak. Isto tako, izjava o priznanju krivnje ne moze se
koristiti kao dokaz u krivicnom postupku. Prakticno, sudu se dostavlja popratni akt u vidu
obavjestenja o datumu zavrsetka postupka razmatranja izjave o priznanju krivnje, jer od
ovog datuma tece rok za zakazivanje glavnog pretresa.
Ovo pravilo se primjenjuje i prilikom odbacivanja sporazuma o priznanju krivnje.

PREGOVARANJE O KRIVNJI
Osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac mogu prije glavnog pretresa pregovarati sa
tuziocem o uslovima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjiceni, odnosno optuzeni
30
tereti. Krajnji cilj pregovaranja o krivnji je zakljucenje sporazuma o priznanju krivnje
(ugovora u pisanom obliku) koji sacinjavaju tuzilac, osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov
branilac.
Sporazum o priznanju krivnje je sporazum sui generis, ne i ugovor koji sacinjavaju stranke i
branilac s ciljem okoncanja odredenog krivicnoprocesnog predmeta bez odrzavanja glavnog
pretresa koji obavezno podnose sudu, a koji proizvodi pravne posljedice ne neposredno, vec
putem presude koju donosi sud, nakon sto je prethodno prihvatio sporazum. On je koristan i
efikasan institut u rjesavanju krivicnih predmeta na djelotvoran nacin. Ovaj sporazum
predstavlja prednost ne samo za tuzioca nego i za branioca.
Za tuzioca je to brzo i jeftino osigurana presuda: sporazumom ce ustedjeti vrijeme koje bi
potrosio vodenjem redovnog krivicnog postupka, a samim tim ce smanjiti broj predmeta u
sudu i ostaviti dovoljno sredstava za krivicno gonjenje ucinilaca koji predstavljaju ozbiljniju
prijetnju drustvu.
Nagodba je, takode, pogodno sredstvo i za teske predmete, posebno u slucajevima krivicnih
djela sa medunarodnim elementom (tada tuzilac moze usloviti sklapanje nagodbe davanjem
istinitog svjedocenja).
U drugim situacijama, tuzilac moze pregovarati o nagodbi bez prisustva ostecene strane,
zeleci, na primjer, izbjeci da zrtva silovanja bude izlozena sudenju. Putem ove nagodbe
tuzilac, takode, moze primorati optuzenog da prihvati neku kaznu zatvora, po pravilu manju
od one koja bi mu bila izrecena ako bi doslo do sudenja. Na kraju, nagodba omogucava
tuziocu da osigura osudu u slucajevima kada osjeca da je osumnjiceni, odnosno optuzeni
kriv, a pretpostavlja da ce imati problema da obezbijedi dokaze za sudenje. Da li ce se
tuzilac odluciti na sporazum o krivnji, zavisi i od slozenosti predmeta, duzine istrage, ranije
osudivanosti optuzenog i sl. Predmet sporazuma su uslovi pod kojima osumnjiceni, odnosno
optuzeni priznaje krivnju i oni se prvenstveno odnose na vrstu i visinu krivicne sankcije.
Moze se dogovoriti izricanje kazne ispod zakonskog minimuma (primjenom odredbaba o
ublazavanju kazne), blaza vrsta kazne ili blaza vrsta krivicne sankcije. Zakon ne ogranicava
pregovarace da sankciju precizno odrede, i to prema ustaljenoj sudskoj praksi, cime se
smanjuje rizik od odbacivanja sporazuma.
Ne moze se dogovoriti kazna ili druga krivicnopravna sankcija koju ne predvida krivicni
zakon ili koja se ne moze izreci primjenom zakonskih odredaba o ublazavanju kazne. Takav
sporazum bi morao biti odbacen kao nezakonit.
Sporazum o priznanju krivnje mora se odnositi na sve tacke optuznice, jer nema djelimicnog
priznanja krivnje i na bazi takvog priznanja sacinjavanja nepotpunog sporazuma o priznanju
krivnje.
Takon sto se sporazum o priznanju krivnje sacini pismenoj formi, potpise od strane ucesnika
u procesu pregovaranja (tuzilac, optuzeni i branilac) i dostavi sudu na razmatranje, pocinje
odgovarajuca procesna aktivnost suda u cilju usvajanja ili odbacivanja sporazuma.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac mogu pregovarati sa tuziocem o uslovima
priznanja krivnje u svim fazama postupka, dok se sam sporazum moze saciniti i dostaviti
sudu tek poslije potvrdlvanja optuznice. Predmet sporazuma mogu biti sva krivicna djela
propisana u krivicnom zakonu, bez obzira na propisanu krivicnopravnu sankciju. Sporazum
prihvata ili odbacuje sudija za prethodno saslusanje, sudija pojedinac, odnosno vijece, sto
zavisi od faze krivicnog postupka u kojoj se sporazum podnese na razmatranje. Za razliku
od procesne ustanove izjave o priznanju krivnje gdje krivicnopravnu sankciju izrice sudija,
odnosno vijece koje je izjavu prihvatilo, ovdje sporazum o priznanju moze prihvatiti i sudija
za prethodno saslusanje, ali je on iskljucen iz postupka izricanja krivicnopravne sankcije.
Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sudija za prethodno saslusanje, sudija,
odnosno vijece provjeravaju vise kumulativno postavljenih uslova.
• Najprije, da li je do sporazuma o priznanju krivnje doslo dobrovoljno, svjesno i sa
razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja optuzenog s mogucim zakonskim
posljedicama, ukljucujuci i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i troskove
krivicnog postupka

31
• Nakon toga, provjerava se da li postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjicenog,
odnosno optuzenog
• Treci elemenat je specifican i odnosi se na razumijevanje osumnjicenog, odnosno
optuzenog da se sporazumom o priznanju krivnje odrice prava na sudenje i da ne
moze uloziti zalbu na krivicnopravnu sankciju koja ce mu se izreci
Ukoliko optuzeni, odnosno njegov branilac izjavi zalbu zbog odluke o krivicnopravnoj
sankciji, zalba ce se odbaciti kao nedopustena. Gubitak prava na zalbu na izrecenu
krivicnopravnu sankciju za optuzenog nastaje u trenutku prihvatanja sporazuma o priznanju
krivnje od strane suda. Mogucnost podnosenja zalbe po ostalim zalbenim osnovama nije
izricito iskljucena (iako je optuzeni nedvosmisleno priznao krivnju i svjesno se odrekao prava
na sudenje), ali eventualno izjavljena zalba po drugim zalbenim osnovima prakticno tesko
moze uticati na promjenu odluke o glavnoj stvari (postojanje krivicnog djela, krivicna
odgovornost i krivicnopravna sankcija). Razlog tome je cinjenica da se optuzeni odrekao
prava na sudenje, a bez sudenja odnosno glavnog pretresa, po pravilu, nije moguce utvrditi
ostale osnove za izjavljivanje pravnog lijeka (bitne povrede odredaba krivicnog postupka,
povrede krivicnog zakona i pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje). Ako bi
tuzilac, ipak, izjavio zalbu zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji, tu zalbu treba odbaciti kao
nedopustenu (osnov za to bi bila povreda prava na pravicno sudenje, odnosno jednakost
stranaka u postupku). Medutim, stranke i branilac imaju pravo da izjave zalbu zbog odluke o
krivicnopravnoj sankciji ako sud ne izrekne krivicnopravnu sankciju predvidenu u sporazumu
o priznanju krivnje koji je sud prihvatio. Ipak, ako je u sporazumu predvidena krivicnopravna
sankcija koju zakon ne propisuje za krivicno djelo ili se ta sankcija u konkretnom slucaju ne
moze uopste izreci prema opstim pravilima za odmjeravanje kazne, sud ne moze izreci
takvu krivicnopravnu sankciju, iako je predvidena sporazumom, vec krivicnopravnu sankciju
u skladu sa zakonom. Naravno, u tom slucaju zalba je dozvoljena po svim zalbenim
osnovima, jer sud nije izrekao krivicnopravnu sankciju predvidenu sporazumom.

ODLUKE SUDA O PRIZNAVANJU KRIVNJE


Sudsko odobrenje sporazuma je posljednja barijera na putu rjesavanja predmeta nagodbom.
U odnosu na sporazum o priznavanju krivnje, uloga suda je kontrolna. Sud moze sporazum
prihvatiti ili odbaciti.
U ovom slucaju osnov presude nije sudenje po optuznici nego na osnovu sporazuma, i to
putem saglasno izrazenih volja stranaka za donosenje takve presude.
U slucaju prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje, dalji postupak je isti kao kod izjave o
priznanju krivnje: izjava osumnjicenog, odnosno optuzenog ce se unijeti u zapisnik i
istovremeno ce se odrediti datum odrzavanja pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije,
predvidene sporazumom o priznavanju krivnje. Odluka o prihvatanju sporazuma je konacna
i ne moze se izmijeniti na pretresu za izricanje krivicnopravne sankcije. Pretres se mora
odrzati u roku od najkasnije tri dana ili istog dana nakon prihvatanja sporazuma o priznanju
krivnje - ako je odluku o prihvatanju donio sudija pojedinac, odnosno vijece.
U pretresu za izricanje krivicnopravne sankcije sudice novi sudija odnosno vijece ako je
sporazum prihvatio sudija za prethodno saslusanje, jer je sudija za prethodno saslusanje
iskljucen iz sudenja.
Medutim, ako je do sporazuma doslo prije pocetka ili u toku trajanja glavnog pretresa, ne
postoje procesne smetnje da taj sudija, odnosno vijece razmotri i prihvati sporazum i izrekne
krivicnopravnu sankciju predvidenu sporazumom. Ova procesna mogucnost postoji i u
postupku po redovnom pravnom lijeku zalbe na presudu prvostepenog suda - ukoliko vijece
drugostepenog suda povodom zalbe ukine prvostepenu presudu i odredi pretres, a
sporazum se dostavi na pretresu pred vijecem drugostepenog suda.
Ukoliko sud odbaci sporazum o priznanju krivnje, on ce o tome obavijestiti stranke i branioca
i to konstatovati u zapisnik. U tom slucaju se postupak nastavlja po pravilima koja vaze za
fazu postupka u kojoj je sacinjen i dostavljen na razmatranje sporazum o priznanju krivnje.
Odluka o odbacivanju sporazuma o priznanju krivnje je konacna i ne dostavlja se strankama,
niti stranke imaju zakonsku mogucnost pobijanja ove odluke. Priznanje krivnje u slucaju
32
odbacivanja sporazuma u bilo kojoj fazi postupka (pred sudijom za prethodno saslusanje,
sudijom, odnosno vijecem) ne moze se koristiti kao dokaz u daljem toku krivicnog postupka.
O rezultatima pregovaranja o krivnji sud uvijek obavjestava ostecenog, i to kako o cinjenici
da je sporazum o priznanju krivnje prihvacen i pod kojim uslovima, tako i da je sporazum
odbacen. Drugih mogucnosti u odnosu na pregovaranje tuzioca i odbrane i priznavanje
krivnje - osteceni nema. Medutim, sud bi trebalo, prilikom razmatranja sporazuma, voditi
racuna i o tome da li ce dogovorena sankcija zadovoljiti ostecenog. Interes ostecenog nije
moguce ignorisati u krivicnim djelima koja podrazumijevaju imovinskopravni zahtjev. Zbog
toga, sud treba odbaciti sporazum o krivnji ukoliko nade da je njime doveden u pitanje
interes javnosti i ako on ide protiv interesa ostecenog.
Postoji krsenje prava na pravicno sudenje iz Ustava BiH i EKLJP kada se osudujuca presuda u
najvecoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tuziocem sklopio sporazum o priznanju
krivnje, a sud ne daje logicno i uvjerljivo obrazlozenje za ocjenu, kako tog, tako i drugih
provedenih dokaza, vec se ta ocjena doima proizvoljnom. Kod pribavljanja dokaza ovim
putem, odnosno kod obezbjedenja svjedocenja uz koriscenje ovog instituta u zemlji
kontinentalnog pravnog sistema, kao sto je BiH, neophodno je i na ovakvu vrstu dokaza
primijeniti druga, osnovna nacela krivicnog procesnog prava, kao sto su brizljiva i savjesna
ocjena dokaza pojedinacno i u medusobnoj vezi, te princip in dubio pro reo. Primjenom
nacela slobodne ocjene dokaza, sudovi ne mogu a priori dati vecu vrijednost ovom dokazu
zato sto je dobijen na osnovu sporazuma o priznanju krivnje sa svjedokom koji je ranije bio
optuzen za isto djelo. Naprotiv, sudovi moraju i ovaj dokaz cijeniti na isti nacin i po istim
pravilima koje zakon predvida za svaki drugi izvedeni dokaz, dakle, pojedinacno i zajedno sa
drugim dokazima, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logicnu vezu. Ovo je
narocito vazno u situaciji kada ne postoji niti jedan drugi neposredni dokaz, a posredni
dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem cvrsto i logicki povezanih indicija. Redovni sudovi
ne mogu samo reci da odredenom svjedoku ne vjeruju samo zato sto je njegov iskaz u
suprotnosti sa iskazom nekog drugog svjedoka kome vjeruju, niti je dovoljno da dokaze
samo subjektivno kvalifikuju kao uvjerljive, tacne i objektivne, odnosno kao neuvjerljive,
subjektivne i usmjerene na pomaganje optuzenom. Ovakvo obrazlozenje ne zadovoljava ni
obavezu postovanja principa in dubio pro reo.
Tim prije, sto sud, tuzilac i drugi organi imaju prema zakonu obavezu utvrditi sve cinjenice -
kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuzenog. Zbog primjene principa in
dubio pro reo, cinjenice koje idu na teret optuzenog moraju biti sa sigurnoscu utvrdene, za
razliku od cinjenica koje idu u korist optuzenog, a koje se uzimaju za utvrdene cak i onda
kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje.

POVLACENJE OPTUZNICE
Povlacenje optuznice je jedno od procesnih prava kojim raspolaze tuzilac, u skladu sa
nacelom akuzatornosti. Ono predstavlja odstupanje od principa legaliteta krivicnog gonjenja
i realizaciju principa mutabiliteta. Ovo pravo tuzilac moze koristiti, bez prethodnog
odobrenja, do potvrdivanja optuznice. Nakon toga, pa do pocetka glavnog pretresa,
optuznica se moze povuci samo uz prethodno odobrenje sudije za prethodno saslusanje koji
je potvrdio optuznicu, sto predstavlja jedan od vidova sudske kontrole optuzne funkcije u
krivicnom postupku. Nakon sto je poceo glavni pretres, tuzilac ne moze na ovaj nacin
povlaciti optuznicu i njegov odustanak od krivicnog gonjenja u toj fazi krivicnog postupka
predstavlja jedan od razloga za donosenje presude kojom se optuzba odbija.
Izjava tuzioca o odustajanju od daljeg krivicnog gonjenja neopoziva je i kao takva
predstavlja okolnost koja trajno iskljucuje krivicno gonjenje, odnosno predstavlja trajnu
smetnju za podizanje optuznice protiv istog lica za isto krivicno djelo.
Bez obzira na to kako je doslo do povlacenja optuznice (prije potvroivanja ili nakon
potvrdivanja, odnosno sa ili bez sudskog odobrenja), procesne posljedice su iste: sudija za
prethodno saslusanje donosi rjesenje kojim se krivicni postupak obustavlja. O obustavljanju
krivicnog postupka odmah se obavjestavaju osumnjiceni, odnosno optuzeni i branilac, kao i
osteceni. Protiv ovog rjesenja dozvoljena je zalba, o kojoj odlucuje vijece. Povlacenje
33
optuznice prije potvrdivanja ne predstavlja presudenu stvar, pa tuzilac uvijek moze podici
novu optuznicu. Ovo pravo tuzilac gubi ukoliko do povlacenja optuznice dode nakon
potvrdivanja, jer je ta procesna situacija identicna kao da je do odustanka od optuznice
doslo na glavnom pretresu.

PRETHODNI PRIGOVORI
Prethodnim prigovorima se vrsi posebna sudska kontrola optuzbe, i to na inicijativu
optuzenog i branioca. To je razlika od potvrdivanja optuznice koja predstavlja svojevrsnu
cinjenicnu kontrolu optuznice od strane sudije za prethodno saslusanje koja se preduzima
po sluzbenoj duznosti. Prvu kontrolu mozemo nazvati sudskom, cinjenicnom ili obaveznom
kontrolom optuznice, a drugu, posrednom, stranackom ili fakultativnom kontrolom
optuznice. Svrha i jedne i druge vrste kontrole optuzbe je da se optuzeni nepotrebno ne
izvodi pred sud - ako za sudenje nisu ispunjeni zakonski uslovi.
Prethodnim prigovorima se:
• Osporava nadleznost. Prakticno, prethodnim prigovorima bi se u konkretnom
slucaju mogla osporavati samo stvarna nadleznost na koju sud pazi po sluzbenoj
duznosti. Ako sudija za prethodno saslusanje usvoji ovaj prigovor, on ce predmet
ustupiti nadleznom sudu na odluku. Taj sud je obavezan postupati po potvrdenoj
optuznici, pri cemu, naravno, moze prije meritornog odlucivanja izazvati i sukob
nadleznosti - u slucaju da smatra da on nije nadlezan za postupanje. Prigovor mjesne
nadleznosti ne dovodi se u pitanje, jer mjesna nadleznost Suda BiH nije sporna.
• Ukazuje na formalne nedostatke u optuznici. Optuznica se moze osporavati i
zbog formalnih nedostataka ukoliko ne sadrzi sve predvidene podatke. Nedostaci u
optuznici se odnose na obavezne elemente optuznice i oni su od znacaja za
ispitivanje vrednosti optuznice u formalnopravnom smislu. Ukoliko tuzilac ne postupi
po uputama suda, optuznica se odbacuje. Tuziocu ostaje mogucnost podizanja nove
ili izmijenjene optuznice.
• Osporava zakonitost dokaza ili dobijenog priznanja. Prethodni prigovori kojima
se osporava zakonitost dokaza ticu se zakonitosti svih dokaza koji su izvedeni tokom
istrage, i to putem radnji dokazivanja ili posebnih istraznih radnji. Moguce je
osporavati i priznanje osumnjicenog - ako je ono dobijeno nepostovanjem clana 78
(povreda bilo kojeg prava propisanog ovom odredbom, moze uzrokovati nezakonitost
dobijenog priznanja i na njemu pronadenog dokaza). Protiv odluke sudije za
prethodno saslusanje zalba nije dozvoljena, pa se dokazi koji su proglaseni
nezakonitim izdvajaju od ostalog dokaznog materijala i cuvaju kod sudije za
prethodno saslusanje. O nezakonitosti pojedinih dokaza i o njihovom izdvajanju i
cuvanju sudija za prethodno saslusanje odlucuje rjesenjem. Dalja sudbina optuznice
zavisi od kvaliteta preostalih dokaza i odluke tuzioca da li sa preostalim dokazima
moze ici na glavni pretres; ukoliko dokazima kojima raspolaze tuzilac ne moze
dokazati osnovanost optuznice, on ce donijeti odluku o njenom povlacenju.
• Zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka. Bitan uslov da bi prigovor bio
osnovan jeste da postoje dvije ili vise optuznica podignutih protiv jednog lica
optuzenog za vise krivicnih djela (subjektivni koneksitet) ili dvije ili vise optuznica
podignutih protiv vise lica zbog jednog krivicnog djela (objektivni koneksitet) ili dvije
ili vise optuznica podignutih protiv vise lica optuzenih za vise krivicnih djela (mjesoviti
koneksitet). Spajanje postupka u prve dvije situacije je pravilo, ali nije obavezno i
nema nikakvih procesnih posljedica ako se tako ne uradi. Kod trece situacije nema
obaveznog spajanja postupka, ali sud moze odluciti da spoji takve odvojene postupke
i donese jednu presudu. Odluka o spajanju ili razdvajanju postupka moze se donijeti
po sluzbenoj duznosti, i to do zavrsetka glavnog pretresa. Prakticno, tuzilac to moze
uciniti prilikom podizanja optuznice, a optuzeni i njegov branilac - podnosenjem
prethodnih prigovora. Kod donosenja odluke sudija za prethodno saslusanje mora
uvijek imati u vidu medusobnu povezanost krivicnih djela, dokaza, optuzenih, a

34
eventualno i ostecenih. On posebno mora imati u vidu da se spajanje postupka vrsi u
istoj procesnoj situaciji (sve optuznice su potvrdene, svi optuzeni su porekli ili priznali
krivnju). Odluka o spajanju ili razdvajanju postupka ne smije da steti samom postupku
i pravu na sudenje bez odlaganja. Isto tako, mora se voditi racuna i o pravima
optuzenog koji nepovoljne odluke u ovoj fazi postupka vise ne moze otkloniti u
kasnijim fazama krivicnog postupka.
• Osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca. Prethodnim
prigovorima moze se osporavati i odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje
branioca, odnosno besplatna odbrana optuzenog koji zbog slabog imovnog stanja ne
moze snositi troskove odbrane. Prakticno, predmet ovog prigovora moze biti samo
odluka sudije za prethodni postupak koji je u toku istrage odbio takav zahtjev
osumnjicenog. Ova procesna situacija iskljucuje mogucnost da isto lice postupa i kao
sudija za prethodni postupak i kao sudija za prethodno saslusanje.
Rok za podnosenje prethodnih prigovora je 15 dana od dana urucenja potvrdene optuznice.
Pravo na podnosenje prethodnih prigovora pripada optuzenom, odnosno braniocu, iako
zakon ne odreduje ko su ovlascena lica za podnosenje prethodnih prigovora. Prethodni
prigovori podnose se pismeno i o njima odlucuje sudija za prethodno saslusanje, i to
najkasnije do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijecu u svrhu zakazivanja glavnog
pretresa. Rok za podnosenje prethodnih prigovora relativno je kratak u situacijama kad
optuzeni prizna krivnju, a izjava o priznanju kasnije bude odbacena, s obzirom na to da se
rok racuna od dana urucenja potvrdene optuznice.
O prethodnim prigovorima odlucuje sudija za prethodno saslusanje, i to jednim rjesenjem
protiv kojeg zalba nije dozvoljena. Pored toga, sudija za prethodno saslusanje ne moze
ucestvovati u sudenju (ni kao sudija pojedinac, odnosno clan vijeca).
Zakon ne odreduje vrste rjesenja koje ce donijeti sudija za prethodno saslusanje, ali se
prethodni prigovor moze odbaciti kao neblagovremen (podnesen poslije isteka roka od 15
dana) ili nedozvoljen (npr. podnesen od neovlascenog lica, kao i zbog povrede krivicnog
zakona ili pogresno ili nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja). Isto tako, svi ili samo neki
prigovori mogu biti odbijeni kao neosnovani, odnosno prihvaceni kao osnovani. Korisno je,
prije donosenja odluke, prethodne prigovore dostaviti tuziocu - kako bi se mogao izjasniti o
navodima odbrane. Osim toga, zakon ne sprecava sudiju za prethodno saslusanje da zakaze
i odrzi rociste povodom podnesenih prigovora, pogotovo ako se osporava zakonitost
priznanja osumnjicenog ili stvarna nadleznost suda. Na ovaj nacin stranke pod jednakim
uslovima ucestvuju u svakoj fazi krivicnog postupka, cime se obezbjeduje pravican
postupak.
Negativan stav prema optuzbi je u procesno-tehnickom smislu zametnuce "opsteg spora"
izmedu tuzioca i optuzenog, u kojem tuzilac mora dokazati krivnju optuzenog. Slijedi, dakle,
provodenje glavnog pretresa, prema zakonom utvrdenom redosljedu.

POJAM GLAVNOG POSTUPKA


Glavni postupak, kao stadijum krivicnog postupka, obuhvata skup radnji procesnih
subjekata kojima se definitivno odlucuje o osnovanosti krivicne tuzbe. Kao sredisnji dio
krivicnog postupka, on nije obavezan stadijum opsteg krivicnog postupka jer je, na primjer,
moguce da se na osnovu priznanja osumnjicenog, odnosno optuzenog odrzi samo pretres za
izricanje krivicnopravne sankcije.
Pored toga, ako se glavni pretres zavrsi presudom kojom se optuzba odbija, to takode
predstavlja rjesavanje krivicne stvari samo na jednom formalnom nivou, bez direktnog
rjesenja meritornih pitanja koja se odnose na krivicno djelo i krivicnu odgovornost, a koja se
ni inace ne mogu rijesiti bez prethodno utvrdenog cinjenicnog stanja koje, ako postoji neki
razlog za donosenje odbijajuce presude, uopste i nece biti predmet takvog glavnog pretresa.
Cjelokupna aktivnost u glavnom postupku sastoji se, uglavnom, u sudenju, ali sadrzi i
elemente istrazivanja. lako od rezultata prethodnog postupka cesto zavisi uspjeh glavnog
35
pretresa, prethodni postupak, ipak, sluzi glavnom pretresu i njemu je podreden. Prelazak na
glavni postupak ujedno znaci da stranke i branilac nisu iskoristili procesnu mogucnost da se
krivicni postupak zavrsi na jedan od tri nacina u kojima ne dolazi do odrzavanja glavnog
pretresa (priznanie krivnje, sporazum o priznanju krivnje ili izdavanje kaznenog naloga).
Prvostepeni glavni postupak obuhvata: glavni pretres i donosenje i objavljivanje
prvostepene presude.
U njemu se rjesava o glavnom pitanju krivicnog postupka:
• da li je optuzeni ucinio krivicno djelo,
• da li je kriv i moze li mu se u smislu odredaba krivicnog zakona izreci krivicna
sankcija za to djelo.
Da bi se to moglo uciniti, potrebno je da optuznica tuzioca bude pravnosnazna, da na glavni
pretres dodu sva pozvana lica, te da se nakon sto optuzeni ili njegov branilac izlozi svoju
odbranu i ukratko iznese dokaze koje ce ponuditi u svojoj odbrani, provede dokazni
postupak koji ce potvrditi ili opovrgnuti tvrdnje tuzioca o krivicnom djelu i krivnji optuzenog.
Kad zapocne glavni pretres, on se, po pravilu, zavrsava presudom, osim u slucaju sudske
opomene, kada se donosi rjesenje. Glavni pretres je centralni i najvazniji dio krivicnog
postupka, cije su odredbe rasporedene u sedam odjeljaka:
• javnost glavnog pretresa,
• rukovodenje glavnim pretresom,
• pretpostavke za odrzavanje glavnog pretresa,
• odlaganje i prekidanje glavnog pretresa,
• zapisnik o glavnom pretresu,
• pocetak glavnog pretresa i
• dokazni postupak.
Karakterise ga raspravljanje krivicne stvari i izvodenje dokaza od strane stranaka i branioca,
uz rukovodecu ulogu suda. Uz to, sudija, odnosno vijece mogu i sami da narede izvodenje
odredenih dokaza, i to bez ikakvih ogranicenja vezanih za stav stranaka i branioca o tome.
Prema tome, izvodenje dokaza na glavnom pretresu je primarno duznost stranaka (dominira
raspravno nacelo), a supsidijarno - suda. Na taj nacin zakon bitno doprinosi ideji da glavni
pretres mora predstavljati spor izmedu dvije suprotstavljene stranke, koje imaju izjednacene
procesne mogucnosti za provodenje svojih procesnih funkcija (optuzba - funkcija krivicnog
gonjenja; optuzeni i branilac - funkcija odbrane). Takvo raspravljenje krivicne stvari
predstavlja dominantno obiljezje nacela ravnopravnosti ili kontradiktornosti koje do punog
izrazaja dolazi bas u fazi glavnog pretresa, sto takode vazi i za nacelo javnosti (jer je glavni
pretres, po pravilu, javan, a samo po izuzetku javnost moze biti iskljucena), te nacelo
usmenosti i neposrednosti.

GLAVNI PRETRES

POJAM I ZADATAK GLAVNOG PRETRESA


Glavni pretres je faza glavnog postupka u kojoj se pred presudnim sudom svestrano i
potpuno raspravlja kako o optuznom aktu tuzioca, tako i o svim dokazima na kojima ce se
zasnivati sudska odluka, odnosno i o svim pravnim pitanjima koja se pojave prilikom
sudenja u konkretnom slucaju.
Po svojoj formalnopravnoj prirodi, glavni pretres je rociste: skup stranaka u odredeno
vrijeme pred sudom u cilju kontradiktornog, usmenog, javnog i neposrednog izvodenja
dokaza i raspravljanja o osnovanosti tuzbe. Istovremeno, glavni pretres je i skup medusobno
povezanih i jedinstvenih radnji koje se obavljaju u krivicnom procesu. Sudska odluka na
osnovu glavnog pretresa moze se donijeti samo na osnovu cinjenica koje su utvrdene
dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Ako nesto nije izneseno na glavnom pretresu, ne
moze biti predmet odlucivanja. Princip je da je glavni pretres neophodna pretpostavka za
svako krivicno sudenje, tako da osnovica presude moze biti samo ono sto je obavljeno na
glavnom pretresu.
36
Zadatak glavnog pretresa je svestrano i potpuno rasvjetljavanje konkretne krivicne stvari,
odnosno donosenje adekvatne sudske odluke. Zadatak glavnog pretresa je da svestrano i
potpuno rasvijetli sve cinjenice do stepena istinitosti neophodnog za donosenje presude. To
se ostvaruje primjenom niza krivicnoprocesnih nacela, koja na glavnom pretresu dolaze do
punog izrazaja.
Glavni pretres treba razlikovati od zasjedanja suda koje traje sve vrijeme dok je sudece
vijece u sudnici i obuhvata glavni pretres i odredene radnje koje glavnom pretresu prethode
i sleduju. Zasjedanje je siri pojam od glavnog pretresa. Dakle, glavni pretres je samo jedan
dio aktivnosti koja se vrsi u zasjedanju. Otvaranjem zasjedanja glavni pretres jos nije poceo.
Time je zapocelo zasjedanje glavnog pretresa, ali glavni pretres zapocinje tek citanjem
(predocavanjem) optuznice.

RETPOSTAVKE ZA ODRZAVANJE GLAVNOG PRETRESA


Da bi se krivicni postupak mogao zasnovati i dalje odvijati, moraju biti ispunjeni odredeni
zakonski uslovi. Osnovna pretpostavka za odrzavanje glavnog pretresa je prisustvo
pozvanih lica, prije svega glavnih procesnih subjekata. O ispunjenosti ove pretpostavke
stara se sudija, odnosno predsjednik vijeca, koji je duzan, kada otvori zasjedanje i objavi
predmet glavnog pretresa, da utvrdi da li su na glavni pretres dosla sva pozvana lica, pa ako
nisu - provjerava da li su im pozivi dostavljeni i da li su svoj izostanak opravdali. lako je
dolazak pozvanih lica opsta pretpostavka za odrzavanje glavnog pretresa, nedolazak bilo
koga od pozvanih nema iste posljedice na mogucnost odrzavanja glavnog pretresa. To
zavisi, prije svega, od procesnog polozaja i funkcije pozvanog lica.
Subjekti cije je prisustvo obavezno dijele se na dvije vrste:
• subjekti cije je prisustvo apsolutno obavezno, sto znaci da se bez njih pretres ni
u kom slucaju ne moze odrzati (ovdje spadaju: sud; zapisnicar; tuzilac, odnosno lice
koje ga zamjenjuje; optuzeni i branilac)
• subjekti cije je prisustvo relativno obavezno, sto znaci da se glavni pretres, ako
je to moguce - nece odloziti, vec ce se odrzati i bez njihovog prisustva, a tu spadaju
sviedoci i vjestaci
Nedolazak tuzioca.
Ako tuzilac ili lice koje ga zamjenjuje i koje je uredno pozvano ne dode na glavni pretres,
glavni pretres ce se odloziti. Glavni pretres se ne moze odrzati sa pripravnikom ili strucnim
saradnikom tuzilastva, jer ova lica nisu ona koja zamjenjuju tuzioca: pretres odrzan u
prisustvu pripravnika ili saradnika tuzioca je odrzan bez ovlascenog tuzioca. Ukoliko je
glavni pretres odrzan bez tuzioca ili lica koje ga zamjenjuje, to bi predstavljalo odrzavanje
glavnog pretresa bez lica cije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, cime bi
bila ucinjena bitna povreda odredaba krivicnog postupka, zbog koje se presuda mora ukinuti
- ako u tom pravcu bude izjavljena zalba.
Medutim, nedolazak tuzioca ili lica koje ga zamjenjuje na glavni pretres nema nikakvih
procesnih posljedica za optuzenog, bez obzira na to da li je uredno primio poziv.
Sankcionisanje izostanka sa glavnog pretresa tuzioca, odnosno lica koje ga zamjenjuje, pod
uslovom da je uredno pozvano na glavni pretres, postize se tako sto ce u tom slucaju sudija,
odnosno predsjednik vijeca pozvati tuzioca, odnosno lice koje ga zamjenjuje da iznese
razloge svog izostanka sa glavnog pretresa. Na osnovu takve izjave, sudija, odnosno
predsjednik vijeca ocjenjuje da li je nedolazak na glavni pretres tuzioca ili lica koje ga
zamjenjuje bio
opravdan, pa ako nije - moze mu izreci novcanu kaznu do 5.000 KM. Takva novcana kazna
se izrice rjesenjem, protiv kojeg tuzilac, odnosno lice koja ga zamjenjuje moze izjaviti zalbu
o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda. Ako se tuzilac, odnosno lice koje ga zamjenjuje
kaznjava, o tome se obavjestava Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH.
Nedolazak optuzenog.
Nase zakonodavstvo je prihvatilo stav da se glavni pretres ne moze drzati bez prisustva
optuzenog.
Sam nedolazak optuzenog proizvodi nekoliko posljedica:
37
• Prinudno dovodenje optuzenog. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce narediti da
se na glavni pretres prinudno dovede optuzeni koji je uredno pozvan, a na glavni
pretres nije dosao, niti je svoj izostanak opravdao. Privodenje optuzenog sudija,
odnosno predsjednik vijeca ne moze narediti prije odrzanog glavnog pretresa. Ako do
privodenja optuzeni opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vrjeca ce opozvati
naredbu o prinudnom dovodenju.
• Odlaganje glavnog pretresa. Do odlaganja glavnog pretresa zbog nedolaska
optuzenog dolazi u slucaju kada se njegovo prinudno dovodenje ne moze izvrsiti
odmah. U takvom slucaju, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce odluciti da se glavni
pretres ne odrzi i narediti da se optuzeni na sljedeci pretres prinudno dovede.
Medutim, ako do privodenja optuzeni opravda izostanak, sudija, odnosno predsjednik
vijeca ce opozvati naredbu o prinudnom dovodenju.
• Odredivanje pritvora. Do odredivanja pritvora radi obezbjedivanja prisustva
optuzenog na glavnom pretresu moze da dode samo u slucaju ukoliko su kumulativno
ispunjena dva uslova: 1) uslov koji se odnosi na prethodno sprovedenu procesnu
radnju i ponasanje optuzenog (kada je optuzeni uredno pozvan na glavni pretres i
ocigledno izbjegava da dode) i 2) uslov koji se odnosi na prethodnu neuspjesnost
blaze mjere procesne pnnude (ako prinudno dovodenje nije uspjelo). U torn slucaju,
protiv optuzenog moze biti odreden pritvor i pored toga sto ne postoje razlozi za
primjenu ove mjere. Odluku o odredivanju pritvora radi obezbjedenja prisustva
optuzenog na glavnom pretresu donosi sudija, odnosno predsjednik vijeca. Pritvor se
odreduje rjesenjem, protiv koga je dozvoljena zalba, i to u roku od tri dana od dana
dostavljanja rjesenja, koja ne odlaze njegovo izvrsenje. Branilac optuzenog protiv
koga je odreden pritvor ima pravo da podnese zalbu na rjesenje o odredivanju
pritvora, i to i prije nego sto je optuzeni pronaden i pritvoren, a rok za zalbu u torn
slucaju tece od dana dostavljanja tog rjesenja braniocu. Pritvor odreden po ovom
osnovu moze trajati do objavljivanja presude, a najduze 30 dana, s tim sto moze biti i
ranije ukinut - ako prestanu razlozi za njega. U slucaju da presuda ne bude objavljena
u tom roku, pritvor se mora ukinuti, ali ako nakon objavljivanja presude budu postojali
uslovi za pritvor, on se moze produziti po nekom od predvidenih osnova.
• Zabrana sudenia u odsustvu. Optuzenom se ne moze suditi u odsustvu. Obaveza
da se sudi samo u prisustvu optuzenog usvojena je odnedavno i u nasem krivicnom
procesnom zakonodavstvu. Medutim, postojeca pravila o sudskim postupcima,
sadrzana u takvim instrumentima kakvi su MPGPP i EKLJP, tumacena su od strane
relevantnih medunarodnih organa tako da ne zabranjuju sudenje u odsustvu. U
zakonu nije propisano kada se smatra da je optuzeni u bjekstvu ili da nije dostizan
drzavnim organima. No, prema skoro jedinstvenom shvatanju sudske prakse, smatra
se da je optuzeni u bjekstvu kada mu se ne zna ni adresa, ni boraviste, ni
prebivaliste, niti, pak, bilo koje mjesto gdje bi se mogao pronaci, i pored toga sto je
pokusano da se, preko rodaka, poznanika, raspisivanjem potjernice ili na neki drugi
nacin pribavi njegova adresa. Bez znacaja je da li se odbjegli optuzeni nalazi u zemlji
ili inostranstvu - bitno je da postoje pravne i stvarne smetnje da sud obezbijedi
njegovo prisustvo na glavnom pretresu.
Nedolazak branioca.
Obavezno prisustvo branioca predstavlja jos jedan aspekt obaveznog prisustva subjekata
koji zastupaju odbranu u krividnom postupku, ali, naravno, branilac nema svojstvo stranke i
njegovo je prisustvo obavezno samo onda kada u toj fazi postupka uopste i postoji strucna
odbrana. Posljedice nedolaska branioca su slicne onim koje nastupaju u slucaju izostanka
tuzioca ili lica koje ga zamjenjuje. Glavni pretres ce se odloziti ukoliko su kumulativno
ispunjena dva uslova:
• da je branilac uredno pozvan i
• da ne dode na glavni pretres

38
Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce pozvati branioca da objasni razloge svog nedolaska i
na osnovu izjave branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce utvrditi da li branilac treba
biti kaznjen. Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze kazniti novcanom kaznom do 5.000
KM branioca ukoliko su kumulativno ispunjena dva uslova:
• branilac se nije odazvao na uredan poziv suda za glavni pretres i
• branilac nije opravdao svoj izostanak
Sve pretpostavke moraju zajedno postojati. Kada se branilac u ovakvim slucajevima
kaznjava, obavjestava se advokatska komora ciji je on clan. Na rjesenje o kaznjavanju
branioca koji nije pristupio na glavni pretres nema uticaja to sto je nakon donosenja rjesenja
branilac - uz zalbu dostavio otkaz punomoci.
Ako se radi o braniocu postavljenom po sluzbenoj duznosti, moguce je da on bude razrijesen
iz razloga utvrdenih u clanu 49. Tada se tuzenom rjesenjem postavlja novi branilac. Novom
braniocu mora ostaviti dovoljno vremena za pripremanje odbrane, a taj vremenski period ne
moze biti kraci od 15 dana ako se radi o krivicnom djelu s propisanom kaznom zatvora deset
godina ili tezom kaznom. Ovaj rok nije apsolutnog kajaktera i moze biti i kraci, ako su
kumulatiyno ispunjena dva uslova:
• ako se optuzeni odrekne ovog prava i
• da se sudija, odnosno predsjednik vijeca uvjeri da krace vrijeme za pripremu odbrane
nece uticati na pravo optuzenog na pravedno sudenje
Glavni pretres je odrzan bez lica cije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno,
ako je branilac, na sopstveni zahtjev, a po odobrenju suda napustio sudnicu prije zakljucenja
glavnog pretresa, u postupku u kojem je obavezna odbrana. Kada je glavni pretres odrzan
bez prisustva uredno pozvanog branioca optuzenog, a optuzeni nije pozvan da uzme drugog
branioca, niti je o tome na zapisnik doneseno rjesenje sa obrazlozenjem da odsustvo
branioca ne bi bilo stetno za odbranu, na taj nacin je povrijedeno pravo optuzenog na
odbranu, a kada ni u obrazlozenju presude nisu navedeni razlozi zbog cega je glavni pretres
voden bez prisustva branioca optuzenog, time je ucinjena i bitna povreda odredaba
krivicnog postupka, koja povlaci ukidanje presude, bez ispitivanja presude po daljnjim
zalbenim osnovama. Takode, ako uredno pozvani branilac nije obavijestio sud o razlozima
nedolaska, nisu ispunjeni uslovi za odrzavanje glavnog pretresa u odsustvu branioca, ako
optuzeni nije upucen da uzme drugog branioca, a u rjesenju o odrzavanju glavnog pretresa
nisu navedeni razlozi iz kojih sud zakljucuje odrzavanje glavnog pretresa u odsutnosti
branilaca nije stetno po branu optuzenih. Medutim, kada je branilac napustio glavni pretres
u
predmetu u kome nije obavezna odbrana uz saglasnost optuzenog, u zalbi se ne moze
pozivati na to da je time bilo povrijedeno pravo na odbranu. Isto tako, u predmetima gdje
nije obavezna odbrana, branilac moze biti pozvan na glavni pretres i preko optuzenog.
Nedolazak svjedoka ili vjestaka.
Svjedocenje je opsta gradanska duznost, koja, izmedu ostalog, obuhvata i duznost
odazivanja svjedoka na poziv sudije, odnosno predsjednika vijeca. Isto tako, obavezu
odazivanja na poziv sudije, odnosno predsjednika vijeca ima i vjestak. Medutim, odsustvo
svjedoka, odnosno vjestaka sa glavnog pretresa nema obavezne stroge procesne posljedice
u odnosu na glavni pretres: glavni pretres se moze, ali ne mora odloziti, sto zavisi od
procjene suda, odnosno od fakticke procesne situacije. Medutim, ukoliko nema mogucnosti
za izvodenje drugih dokaza, a svjedok ili vjestak cije je saslusanje planirano nije dosao na
glavni pretres, tada se glavni pretres nece odrzati. On se nece odrzati ni kada je moguce
izvodenje drugih dokaza, ali sudija, odnosno predsjednik vijeca procijeni da je potrebno da
se prije toga saslusa svjedok ili vjestak, koji nije dosao na glavni pretres.
Osnovna procesna posljedica neopravdanog nedolaska svjedoka ili vjestaka na glavni
pretres sastoji se u mogucnosti sankcionisanja takvog ponasanja, i to na dva nacina:
• prinudno dovodenje i
• novcano kaznjavanje.

39
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti prinudno dovodenje svjedoka ili vjestaka
ukoliko su kumulativno ispunjena tri uslova:
• ako je svjedok ili vjestak uredno pozvan i
• nije dosao na glavni pretres, kao i
• ako svjedok ili vjestak nije opravdao izostanak.
Pod istim uslovima, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze kazniti svjedoka ili vjestaka
novcanom kaznom do 5.000 KM. Takvo kaznjavanje novcanom kaznom se vrsi prije
odlaganja ili prekida glavnog pretresa, donosenjem rjesenja koje se unosi u zapisnik o
glavnom pretresu i koje se kasnije mora pismeno izraditi i dostaviti kaznjenom svjedoku ili
vjestaku, a protiv tog rjesenja dozvoljena je zalba. O zalbi protiv rjesenja sudije, odnosno
predsjednika vijeca prvostepenog suda o kaznjavanju svjedoka novcanom kaznom
zbog neopravdanog izostanka sa glavnog pretresa, uvijek je nadlezno odlucivati vijece
drugostepenog suda,
a ne vanraspravno vijece prvostepenog suda. Naredba o privodenju i rjesenje o kaznjavanju
svjedoka ili vjestaka mogu se opozvati kada svjedok ill vjestak naknadno u toku trajanja
glavnog pretresa pristupi ili naknadno po njegovom zavrsetku opravda svoj izostanak.
Opoziv naredbe o privodenju, odnosno rjesenja o kaznjavanju svjedoka ili vjestaka je moguc
samo prije izvrsenja ovih sudskih odluka.
U slucaju nedolaska svjedoka ili vjestaka na glavni pretres, mogucnost odlaganja glavnog
pretresa je fakultativnog karaktera. Naime, ako svjedok ili vjestak koji je uredno pozvan ne
pristupi na glavni pretres, onda sudija, odnosno predsjednik vijeca odlucuje da li glavni
pretres treba odloziti. Ako pored svjedoka ili vjestaka koji nisu pristupili, treba saslusati i
druge svjedoke ili vjestake koji su pristupili, onda glavni pretres ne treba odlagati: izvode se
dokazi koji se mogu izvesti, nakon cega ce se glavni pretres odloziti i na novom glavnom
pretresu saslusati svjedoci ili vjestaci koji nisu pristupili. Za razliku od navedene situacije,
ako treba saslusati samo svjedoke, odnosno vjestake koji nisu pristupili na glavni pretres,
onda nema dvojbe da sudija, odnosno predsjednik vijeca mora rjesenjem odloziti glavni
pretres.
Nedolazak ostecenog. U odnosu na "obicnog" ostecenog, zakon ne propisuje procesnu
posljedicu u slucaju njegovog nedolaska na glavni pretres iako je uredno pozvan. Situacija je
drukcija ako se sudija, odnosno predsjednik vijeca odluci da osteceni bude saslusan na
glavnom pretresu; u svojstvu svjedoka.
U takvom slucaju na tog ostecenog primjenjuju se sve procesne posljedice njegovog
nedolaska na glavni pretres o kojem je uredno obavijesten kao i za svjedoka.
Na kraju, treba istaci da se glavni pretres ne moze odrzati ni bez prisustva tumaca, ako je
po zakonu njegovo prisustvo obavezno, iako o tome nema izricite zakonske odredbe.

RUKOVODENJE GLAVNIM PRETRESOM


Rukovodenje glavnim pretresom znaci staranje o preduzimanju procesnih radnji iz kojih se
sastoji glavni pretres, u skladu sa zakonom, na nacin na koji se najbolje ostvaruju ciljevi
postupka. Glavnim pretresom, u principu, rukovodi sudija, odnosno predsjednik vijeca, ali je
vrsenje nekih radnji rukovodenja glavnim pretresom povjereno i samom vijecu, kada je to u
zakonu izricito propisano. Ako su neke radnje rukovodenja glavnim pretresom date u
nadleznost vijecu, u tim slucajevima vijece zamjenjuje predsjednika vijeca ili vrsi svojevrsnu
kontrolu njegovog rada u rukovodenju. Rukovodenje glavnim pretresom podrazumijeva
ovlascenja, odnosno obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeca:
• da se stara o svestranom pretresanju predmeta, utvrdivanju istine i otklanjanju svega
sto odugovlaci postupak, a ne doprinosi razjasnjenju stvari;
• ukoliko zakonom nije drukcije propisano, da odlucuje o prijedlozima stranaka i
branioca;
• da se stara o odredivanju redoslijeda radnji glavnog pretresa;
• da se stara o odrzavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda;
• da se stara o redu i procesnoj disciplini;
40
• odlucuje o dopustivosti pitanja ili dokaza;
• odlucuje o prekidu glavnog pretresa;
• stara se o zapisniku sa glavnog pretresa i prepisu zapisnika o iskazu svjedoka ili
vjestaka;
• daje rijec strankama i braniocu za direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka i vjestaka,
te vrsi dodatno ispitivanje ukoliko je potrebno;
• ukoliko je potrebno nareduje saslusanje svjedoka, odnosno vjestaka van sudnice;
• objavljuje da je dokazni postupak zavrsen;
• daje zavrsne rijeci tuziocu, ostecenom, braniocu, optuzenom i objavljuje daje glavni
pretres dovrsen.
Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeca se uvijek objavljuju i, s kratkim obrazlozenjem
razmatranih cinjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.
Stranke i branilac ne mogu uticati na mjere koje ulaze u iskljucivu ingerenciju sudije,
odnosno predsjednika vijeca na glavnom pretresu. Oni, primjera radi, ne mogu uticati na
odluku sudije, odnosno predsjednika vijeca o pretresu svih lica koja ucestvuju na glavnom
pretresu niti na njihovu odluku o provodenju mjera radi sprecavanja dogovaranja svjedoka,
vjestaka i stranaka. No, to ne znaci da takva mjera ne moze biti promijenjena, ali kako je
rijec o procesnoj odluci upravljanja glavnim pretresom, ona moze biti izmijenjena samo
odlukom sudije, odnosno predsjednika vijeca.

TOK GLAVNOG PRETRESA


Redovan tok glavnog pretresa odreden je zakonom, medutim, sudija, odnosno predsjednik
vijeca moze odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti,
a narocito zbog broja optuzenih, broja krivicnih djela i obima dokaznog materijala, utvrdujuci
najcjelishodniji red postupanja. Ovakvo ovlascenje znaci da sudija, odnosno predsjednik
vijeca moze odstupiti od propisanog redoslijeda procesnih radnji, ali da bez obzira na to
mora izvrsiti sve potrebne procesne radnje - kako bi se ostvarila svrha glavnog pretresa.
Odstupanje od propisanog redoslijeda procesnih radnji moze se izvrsiti i na nacin da se
provedu procesne radnje u odnosu na jedno krivicno djelo, pa tek onda u odnosu na drugo
krivicno djelo.
U postupku protiv maloljetnika moguce je jos vece odstupanje od redovnog toka glavnog
pretresa.
O odstupanju od propisanog redoslijeda procesnih radnji donosi se rjesenje, koje se unosi u
zapisnik o glavnom pretresu i protiv kojeg nije dozvoljena zalba.
Za vrijeme redovnog toka glavnog pretresa preduzima se niz procesnih radnji i on obuhvata:
• otvaranje zasjedanja;
• pocetak glavnog pretresa
• dokazni postupak i
• rijec stranaka

Ulazak sudije, odnosno vijeca u sudnicu


Prilikom ulaska sudije ili vijeca u sudnicu i prilikom njihovog izlaska iz sudnice, svi prisutni,
na poziv ovlascenog lica, treba da ustanu, sto predstavlja znak postovanja suda, sudije
pojedinca, odnosno vijeca koje sudi u konkretnom predmetu. Radi se o prvom kontaktu
sudije, odnosno sudskog vijeca sa strankama, braniocem i publikom, cime se svim prisutnim
licima u sudnici upucuje jasna poruka da se moraju pristojno ponasati i da ne smiju ometati
rad suda, i to sve do zavrsetka glavnog pretresa, sto glavnom pretresu, u odredenoj mjeri,
daje karakter solenitetnog (svecanog).
Isto tako, stranke i drugi ucesnici postupka duzni su da ustanu kad se obracaju sudu, osim
ako za to postoje opravdane prepreke. Pored toga, da bi se obratili sudu, ucesnici u
krivicnom postupku prethodno trebaju dobiti odobrenje od sudije, odnosno predsjednika
vijeca.
41
Simbolican znacaj ima i cinjenica da sudije u toku sudenja i prilikom javnog objavljivanja
odluka nose sudsku togu. Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH propisuje koriscenje i izgled
sudske toge, a Federalno ministarstvo pravde, odnosno Ministarstvo pravde RS osigurava
njenu nabavku i raspodjelu. Cilj je da se i na taj nacin istakne posebno dostojanstvo sudijske
profesije, a sudija se na jedan ocigledan simbolican nacin "izdize", te se tako jasno ukazuje
na njegovu posebnu posvecenost zakonitom i pravicnom rjesenju krivicne stvari, koja je
predmet krivicinog postupka.

Otvaranje zasjedanja
U ovom dijelu glavnog pretresa preduzimaju se procesne radnje provjeravanja da li su
ispunjene zakonom utvrdene pretpostavke za odrzavanje glavnog pretresa. Otvaranje
zasjedanja znaci objavljivanje
strankama i publici da je sudija, odnosno vijece spremno da otpocne sa radom po predmetu
koji spada u njegov djelokrug, a po kome je zakazan glavni pretres za taj dan, oznacavajuci
blize taj predmet. Otvaranjem zasjedanja otpocinje rad u konkretnom predmetu i otvara se
mogucnost ucesnicima u postupku da, po zakonom utvrdenom redoslijedu, pocnu sa
vrsenjem njihovih zakonskih ovlascenja. Otvaranjem zasjedanja glavni pretres jos ne
pocinje, glavni pretres pocinje citanjem optuznice.
Zasjedanje otvara sudija, odnosno predsjednik vijeca, u prisustvu clanova vijeca, lica
pozvanih na glavni pretres i publike. Po otvorenom zasjedanju, sudija, odnosno predsjednik
vijeca objavljuje predmet glavnog pretresa (sto podrazumijeva saopstavanje imena
optuzenog i tuzioca, kao i navodenje krivicnog djela za koje je potvrdena optuzba),
utvrdujuci prozivkom da li su dosla sva pozvana lica, a ako nisu, provjerice da li su im pozivi
dostavljeni i da li su svoj izostanak opravdali. Pored toga, sudija, odnosno predsjednik vijeca
treba objaviti i sastav vijeca, i to zbog moguceg postavljanja zahtjeva za izuzece. Sudija,
odnosno predsjednik vijeca zatim odlucuje da li ce se glavni pretres odrzati bez pozvanih
lica koja nisu dosla ili ce se glavni pretres odloziti, odnosno odlucivanje o odlaganju ostaviti
za kasnije. Nakon toga, sudija, odnosno predsjednik vijeca poziva optuzenog i od njega
uzima licne podatke (generalije), radi utvrdivanja njegovog identiteta.
Poslije donosenja odluke da se glavni pretres odrzi, sudija, odnosno predsjednik vijeca
utvrduje identitet optuzenog (to je tzv. opsti ispit optuzenog), i to uzimanjem licnih
podataka, koji mogu imati veliki znacaj u daljem toku krivicnog postupka (prilikom
odlucivanja o vrsti i visini krivicnopravne sankcije ukoliko optuzeni bude oglasen krivim,
odluke o troskovima krivicnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu itd).
Uz to, sudija, odnosno predsjednik vijeca uzimanjem podataka od optuzenog provjerava
tacnost podataka o optuzenom navedenih u optuznici. Ukoliko optuzeni odbije dati licne
podatke, njegova identifikacija se moze izvrsiti na osnovu licnih dokumenata, fotografija,
podataka iz kriminalistickih evidencija (npr. daktiloskopski podaci), DNK analize ili na drugi
podoban nacin u kom pravcu sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti izvodenje
dokaza radi identifikacije optuzenog.
Nakon utvrdivanja identiteta optuzenog, sudija, odnosno predsjednik vijeca ima sljedece
obaveze:
• upitace stranke i branioca da li imaju primjedbe na sastav vijeca i nadleznost suda i
• dace odredena uputstva svjedocima i vjestacima
Primjedbe na sastav vijeca mogu biti predmet zahtjeva za izuzece, s tim da se izuzece ne
moze traziti poslije citanja optuznice, jer tada pocinje glavni pretres, osim ako se za razlog
izuzeca saznalo kasnije.
Stranke mogu dovesti u pitanje samo stvarnu nadleznost suda, jer su primjedbe koje se
odnose na mjesnu nadleznost predmet prijedloga za prenosenje vodenja postupka. Ovo je
prilika da se stranke i ostali ucesnici u krivicnom postupku izjasne i o jeziku kojim ce se
sluziti, jer ce se o ovom pravu pouciti prije prvog ispitivanja.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce, nakon utvrdivanja identiteta optuzenog, uputiti
svjedoke i vjestake u za njih odredenu prostoriju van sudnice, gdje ce cekati dok budu
pozvani da svjedoce i upozorice ih da dok cekaju, o svojim iskazima ne razgovaraju sa
42
drugim svjedocirna. Svrha ovakvog upozorenja je obezbjedenje autenticnosti iskaza
svjedoka, kao i izbjegavanje da svjedoci zahvaljujuci sugestiji drugih svjedoka ili pod
uticajem autosugestije, usljed razgovora sa drugim svjedocima o sopstvenom i njihovom
iskazu, ne izvitopere sopstveni iskaz, odnosno umanje njegovu originalnost i autenticnost.
Prakticno, nemoguce je sprijeciti razgovor i dogovaranje svjedoka prije ulaska u sud, ali
svrha se postize mjerama u sudu, jer svjedoci van sudnice ne znaju koja su pitanja
postavljena svjedoku u sudnici prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja. Kada su u pitanju
vjestaci, njihovo neprisustvovanje glavnom pretresu prije nego sto daju iskaz nije
bezuslovno. Naime, na prijedlog tuzioca, optuzenog ili branioca, sudija, odnosno predsjednik
vijeca ce odobriti onim vjestacima na koje se prijedlog odnosi da prisustvuju toku pretresa u
sudnici.
Prisustvo vjestaka toku pretresa u sudnici moze biti posebno korisno ako se izvode novi
dokazi ciji je sadrzaj bitan za predmet vjestacenja, odnosno iznosenje nalaza i misljenja
prilikom ispitivanja vjestaka na glavnom pretresu.
Duznost je sudije, odnosno predsjednika vijeca da preduzme neophodne mjere kako bi
sprijecio medusobno komuniciranje svjedoka, vjestaka i stranaka, sto na samom glavnom
pretresu cini odrzavanjem reda u sudnici. Van glavnog pretresa komunikacija stranaka sa
svjedocima i vjestacima je neizbjezna, imajuci u vidu zakonsku podjelu dokaza na dokaze
optuzbe i dokaze odbrane, pripremu svjedoka za direktno i unakrsno ispitivanje itd.
Medutim, komunikacija je nuzna i prije samog glavnog pretresa - radi pregovaranja o
uslovima priznanja krivnje i moguceg sacinjavanja sporazuma o priznanju krivnje, radi
razmjene dokaza. Na samom glavnom pretresu, u toku dokaznog postupka, stranke moraju
medusobno komunicirati, jer je to sustina novog dokaznog postupka. Dakle, ogranicenje
stranaka u komunikaciji moze se odnositi samo na postovanje procesne discipline i pravila
preduzimanja pojedinih procesnih radnji (npr. da li se unakrsno ispitivanje obavlja u
okvirima prethodno obavljenog direktnog ispitivanja, da li je svjedoku prilikom direktnog
ispitivanja postavljeno sugestivno pitanje, itd). U svim drugim situacijama komunikacija je
neminovna i pozeljna, jer procesnu komunikaciju nalaze nacelo kontradiktornosti koje
strankama pruza mogucnost da iznesu svoje dokaze kroz direktno ispitivanje i izjasne se o
navodima suprotne stranke i njenim dokazima koriscenjem prava na unakrsno ispitivanje.
Sudija odnosno predsjednik vijeca je duzan da pruzi odredene upute i pouke. Ukoliko je
prisutan osteceni, ali jos nije podnio imovinskopravni zahtjev, sudija, odnosno predsjednik
vijeca ce ga pouciti da moze podnijeti taj zahtjev do zakljucenja glavnog pretresa. Sudija,
odnosno predsjednik vijeca je duzan pouciti ostecenog o njegovim pravima:
• da se imovinskopravni zahtjev moze postaviti do zavrsetka glavnog pretresa,
odnosno pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije;
• da je duzan odredeno oznaciti zahtjev i podnijeti dokaze itd.
Poseban znacaj ima davanje pouka optuzenom, i to bez obzira na to da li optuzeni ima
branioca, cime se, izmedu ostalog, utice na efikasnije ostvarivanje njegovog prava na
odbranu. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce upozoriti optuzenog na potrebu pazljivog
pracenja toka pretresa i poucice ga da moze iznositi cinjenice i predlagati dokaze u svoju
korist, da moze postavljati pitanja saoptuzenim, svjedocima i vjestacima i da moze davati
obrazlozenja u vezi s njihovim iskazima. Potreba pazljivog pracenja toka pretresa je
preduslov da bi se pravo na iznosenje cinjenica, predlaganje dokaza, postavljanje pitanja i
davanje obrazlozenja moglo uspjesno koristiti. Da bi optuzeni mogao pazljivo pratiti tok
sudenja, neophodno je njegovo neprekidno prisustvo na glavnom pretresu, bez obzira na to
kojim ce se redom izvoditi dokazi, osim udaljenja iz sudnice zbog narusavanja reda i
procesne discipline ili udaljenja iz sudnice primjenom mjera zastite svjedoka.
Prije pocetka glavnog pretresa mogu da se jave i neka preliminarna pitanja (ne
prejudicijalna) koja se moraju rijesiti prije glavnog pretresa - da ne bi doslo do povrede
postupka i on se bespotrebno vodio (npr. odlucivanje o izuzecu). Preliminarna pitanja treba
razlikovati od prethodnih (prejudicijalnih) pitanja.
Za razliku od preliminarnih, prejudicijalna pitanja se odnose na meritum stvari.
Raspravljanje preliminarnih pitanja ima za cilj da sprijeci povrede postupka, kao i da
43
onemoguci eventualno daljnje vodenje krivicnog postupka. Preliminarna pitanja raspravljaju
se logickim redom: npr. pitanje izuzeca prije pitanja nadleznosti, jer od toga zavisi da li ce
sud u datom sastavu moci da rjesava.

Pocetak glavnog pretresa


Zakon pocetak glavnog pretresa ureduje prema odgovarajucoj strukturi akuzatorskog
modela krivicnog postupka koja je uskladena s medunarodnim izvorima osnovnih prava u
krivicnom postupku.
Glavni pretres pocinje citanjem optuznice. Citanje optuznice je pravo i obaveza tuzioca. Ona
se cita i pored toga sto je strankama i sudiji, odnosno predsjedniku vijeca poznata, jer sa
njenom sadrzinom treba da se upoznaju i ostali clanovi vijeca, ucesnici u postupku i publika.
Poslije citanja optuznice tuzilac vise ne moze povuci optuznicu, ali mu ostaje pravo da do
zavrsetka glavnog pretresa odustane od optuznice.
Pored toga, tuzilac poslije pocetka glavnog pretresa moze na glavnom pretresu izmijeniti
optuznicu. Medutim, nakon otvaranja zasjedanja i objavljivanja predmeta glavnog pretresa
pa do pocetka glavnog pretresa, tuzilac nema pravo da izmijeni podnesenu optuznicu.
Nakon citanja optuznice, tuzilac ce ukratko iznijeti dokaze na kojima temelji optuznicu. Ovo
tzv. uvodno izlaganje (uvodna rijec ili uvodni govor) je obaveza i pravo tuzioca kojeg se on
ne moze odreci.
To pravo tuzioca je prva njegova mogucnost da sudu navede cvrste i jasne dokaze na
kojima zasniva optuzbu koji ce biti izvedeni na glavnom pretresu. Uvodno izlaganje je
prezentacija scenarija izvodenja dokaza optuzbe, onoga sto ce tuzilac uraditi tokom
dokaznog postupka; u stvari, to je predstavljanje teorije optuzbe (koncept, teza), odnosno
nacina kojim ce tuzilac dokazati osnovanost optuznice. Cesto se kaze da je uvodno izlaganje
tuzioca vodic ili mapa puta za svaki krivicni postupak.
Nakon citanja optuznice, sudija, odnosno predsjednik vijeca upitace optuzenog da li je
razumio njene navode. Objasniti optuznicu optuzenom "na nacin koji mu je razumljiv",
prakticno znaci izloziti njene pravne elemente na nacin pristupacan nepravniku, bez
navodenja odredaba pravnih propisa i tehnickih pravnih izraza, a dogadaj na koji se
optuznica odnosi iznosi se u bitnim crtama. Potpuno razumijevanje optuznih navoda, kao i
dokaza na kojima se optuznica temelji, predstavlja conditio sine qua non za mogucnost
optuzenog da iznese svoju odbranu u krivicnom postupku, sto je istovremeno i uslov za
pravicno vodenje krivicnog postupka. Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca ustanovi da
optuzeni nije razumio optuznicu, ukratko ce je izloziti optuzenom na nacin koji mu je
razumljiv. U suprotnom, postoji bitna povreda odredaba krivicnog postupka, jer sud u toku
glavnog pretresa nije primijenio zakonsku odredbu koja je mogla uticati na zakonito i
pravilno donosenje presude.
Posto je prezentirana optuznica i tuzilac ukratko iznio dokaze na kojima je zasnovana
optuznica, pruza se mogucnost optuzenom ili njegovom braniocu da izloze odbranu i
ukratko iznesu dokaze koje ce ponuditi u svojoj odbrani. Ukoliko optuzeni zeli iznijeti dokaze
odbrane, i njemu se mora dati pravo na uvodnu rijec, jer postoji opasnost od povrede prava
na odbranu i jednakosti stranaka u postupku.
Uvodna izlaganja su posebno znacajna kod cinjenicno i pravno slozenih predmeta. Isto tako,
sudija, odnosno vijece se na ovaj nacin upoznaju sa predmetom i cinjenicnim i pravnim
zakljuccima stranaka.
Na osnovu uvodnog izlaganja sudija, odnosno vijece lakse organizuje trajanje glavnog
pretresa, jer zna sta je krajnji cilj optuzbe, odnosno odbrane: tako se povecava efikasnost
postupka i omogucava da sud koristi pravo da odbije izvodenje dokaza koji nemaju znacaja
za predmet ili su nepotrebni.

Dokazni postupak
U dokaznom postupku, kao kljucnom i najsadrzajnijem dijelu glavnog pretresa, preduzimaju
se odgovarajuce procesne radnje kojima se daju odgovori na sva pitanja materijalnopravne i
procesnopravne prirode kako bi se donijela odluka o krivicnoj stvari (krivicno djelo, krivicna
44
odgovornost i krivicnopravna sankcija). U toku dokaznog postupka do punog izrazaja dolazi
zastita minimalnih prava svakog ko je optuzen za krivicno djelo, a koja garantuju EKLJP i
MPGPP koji prosiruje katalog navedenih prava tako da obezbjeduje svakome ko je optuzen
zbog krivicnog djela da se ne prisiljava da svjedoci protiv sebe ili da prizna krivicu. Ovaj dio
glavnog pretresa uvodi novi nacin utvrdivanja istine u krivicnom postupku koji se realizuje
kroz suceljavanja dvije suprotstavljene stranke koje izvode svoje dokaze i imaju punu
dokaznu inicijativu, zbog cega u strukturi dokaznog postupka dominiraju akuzatorski
elementi.
Karakteristike tog postupka su javnost, usmenost, neposrednost i kontradiktornost glavnog
pretresa, s tim da je kontradiktornost vodeci princip izvodenja dokaza na glavnom pretresu,
jer se procesne radnje ispitivanja svjedoka, vjestaka i drugih dokaza obavljaju po pravilima
direktnog i unakrsnog ispitivanja, pa se ovaj model krivicnog postupka naziva i adversarni
(engl. adversary, suprotan, protivnik).
Prema ovom modelu, pismeno ili usmeno svjedocenje, dokument i drugi pisani materijal
smatra se dokazom samo ako ga kao takvog prihvati sud, i to posto saslusa argumente
stranaka u postupku. Drugim rijecima, dokazi ne postoje izvan sudskog postupka. Drugo
osnovno nacelo, koje ne postoji u anglosaksonskim sistemima i koje je jedinstveno za
medunarodne postupke, jeste da sud nije vezan strogim i formalnim pravilima dokazivanja,
vec uziva veliku fleksibilnost i ne rukovodi se formalnim standardima, vec opstim principima
pravicnosti. Uz to, istina se u krivicnom postupku moze utvrdivati primjenom elemenata
istraznog modela krivicnog postupka, sa pravom suda da i sam naredi izvodenje dokaza.
Naposlijetku, sud je zadrzao kontrolnu funkciju u izvodenju dokaza tako da se to izvodenje
vrsi u skladu sa pravilima odredenim u ovom zakonu, uz otklanjanje svega sto odugovlaci
postupak, a ne doprinosi razjasnjenju stvari.
Pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze imaju stranke i branilac. Pravo je stranaka i
branioca da pozivaju svjedoke, vjestake i izvode svoje dokaze, sto je imanentno njihovom
polozaju u krivicnom postupku. Svjedoke i vjestake na glavni pretres poziva sud, bez obzira
na to ko je predlozio izvodenje tih dokaza. Dokazi se izvode redoslijedom utvrdenim
zakonom, koji polazi od podjele stranackih funkcija. Prakticno, svi dokazi se mogu svrstati u
tri osnovne grupe: dokazi optuzbe, dokazi odbrane i dokazi suda.
Izvodenje dokaza zapocinje stranka koja obavlja tuzilacku funkciju. Isto tako, izvodenje
dokaza se zasniva na nacelu kontradiktornosti, prema kojem svaka stranka ima pravo da
osporava dokaze i stavove suprotne stranke. Medutim, zakonom utvrden redoslijed sudija,
odnosno vijece moze izmijeniti, ali samo ako je to u interesu pravde, cime se obezbjeduje
pravicno sudenje. Interesi pravde se mogu odnositi na slozenost i obim dokaznog materijala,
broj optuzenih i svjedoka, ali, isto tako, na tok glavnog pretresa mogu uticati i interesi
ostecene strane, pogotovu ako je to posljedica primjene mjera zastite svjedoka pod
prijetnjom i ugrozenih svjedoka. Tako, sudije odlucuju o mogucim prigovorima suprotne
strane na odredena pitanja koja postavi tuzilac, odnosno branilac. Takode, sudije upravljaju
predstavljanjem slucaja tako sto omogucavaju svjedocenje ugrozenih svjedoka, odlucuju o
prihvatljivosti ill relevantnosti pojedinih dokaza, kontrolisu nacin ispitivanja svjedoka tako da
se izbjegne bilo kakvo maltretiranje ili zastrasivanje svjedoka i odlucuju o pisanim ili
usmenim prijedlozima strana u pogledu ispitivanja svjedoka.
Dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedecim redom:
• dokazi optuzbe,
• dokazi odbrane,
• dokazi optuzbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),
• dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),
• dokazi cije je izvodenje naredio sudija, odnosno vijece,
• sve relevantne informacije koje mogu pomoci sudiji, odnosno vijecu kod odmjeravanja
odgovarajuce krivicnopravne sankcije ako optuzeni bude proglasen krivim po jednoj ili
vise tacaka optuznice

45
Prema tome, na kraju predstavljanja slucaja odbrane, tuzilac moze izvoditi dokaze kojima se
pobijaju navodi odbrane (evidence in rebuttal, replika), odbrana potom moze odgovoriti na
navode optuzbe (evidence in rejoinder, duplika), a i sudija, odnosno sudsko vijece moze
naloziti izvodenje odredenih dokaza (court evidence, sudski dokazi). Po pravilu, svjedoke
koje pozove sam sud, prvo ispituju sudije, a potom unakrsno tuzilac i branilac: ovakav
redoslijed je ustanovljen u korist odbrane koja na taj nacin ima priliku da prije svojih pitanja
cuje pitanja koja svjedoku postavljaju sudije i optuzba. Sud potom moze ponovo ispitati
svjedoka, uz uobicajenu ogradu da se u ponovnom ispitivanju ne pokrecu pitanja koja
prethodno nisu razmotrena u direktnom ili unakrsnom ispitivanju. Ako sud odluci da, ipak,
ispituje o takvim okolnostima, optuzba i odbrana imaju pravo na unakrsno ispitivanje.

Saslusanje svjedoka na glavnom pretresu


Svi svjedoci prije svjedocenja polazu zakletvu ili daju izjavu koja zamjenjuje zakletvu. To
predstavlja razlicito zakonsko rjesenje od polaganja zakletve svjedoka prije glavnog pretresa
koje ima fakultativni karakter. Medutim, u oba slucaja zakletva se moze dati samo pred
sudom. Zakletvu ne smiju polagati maloljetna lica, lica koja zbog dusevnog stanja ne mogu
da shvate znacaj zakletve i lica za koja je dokazano ili postoji osnovana sumnja da su ucinila
ili ucestvovala u krivicnom djelu zbog koga se saslusavaju.
Tekst zakletve, odnosno izjave glasi: "Zaklinjem se cascu i savjescu - izjavljujem da cu
govoriti istinu o svemu sto ce me sud pitati i da necu uskratiti, dodati ili promijeniti nista
meni poznato o ovom predmetu". Ovaj tekst cita sudija, odnosno predsjednik vijeca, a
istovjetan tekst ponavlja svjedok koji polaze zakletvu ili se tekst zakletve predaje svjedoku
koji ce tekst svecane izjave glasno procitati na glavnom pretresu. Nijemi svjedoci koji znaju
citati i pisati daju zakletvu, odnosno izjavu potpisivanjem teksta zakletve, odnosno izjave, a
gluhi svjedoci citaju tekst zakletve, odnosno izjave. Ako gluhi ili nijemi svjedoci ne znaju
citati i pisati, zakletva, odnosno izjava se daje preko tumaca.
Prilikom izvodenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje.
Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijece moze u
svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.

Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka


Vaze uobicajena pravila o prirodi i granicama direktnog (glavnog) ispitivanja, unakrsnog
ispitivanja i dodatnog (ponovnog) ispitivanja.
Direktno ispitivanje postoji kada svjedoka ispituje stranka, odnosno branilac koji je
predlozio i pozvao svjedoka kao svoj dokaz. Direktno ispitivanje je dijalog svjedoka i
ispitivaca (tuzilac, optuzeni, odnosno
branilac), svjedok prica o temi koju je odredio ispitivac: pitanja su tematska i opisna. Pitanja
treba da budu jasna i razumljiva za sve ucesnike u postupku, a iskaz svjedoka - potpun,
cime se iskljucuje ili suzava prostor za unakrsno ispitivanje.
Unakrsno ispitivanje je ispitivanje svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca, tj.
one stranke koja ga nije predlozila kao svoj dokaz. Unakrsno ispitivanje je "ograniceno na
pitanja razmatrana tokom glavnog ispitivanja, na pitanje kredibiliteta svjedoka, kao i na one
dokaze koje svjedok moze da pruzi, a na kojima se zasniva slucaj strane koja vrsi unakrsno
ispitivanje". Ovo ispitivanje se naziva i neprijateljsko ispitivanje svjedoka, jer ima za cilj da
dokaze da svjedok nije govorio istinu. Krajnji cilj ovog ispitivanja je eliminisanje ili
ublazavanje cinjenicnog i pravnog znacaja direktnog ispitivanja i ono se preduzima samo
ako je svjedok nanio stetu teoriji predmeta (tezi optuzbe, odnosno odbrane).
U tom slucaju se radi o destruktivnom svjedoku koji rusi koncepciju vodenja postupka u
zeljenom pravcu jedne od stranaka; za razliku od njega, konstruktivni svjedok, u pravilu, ne
nanosi stetu, jer govori istinu, pa nema potrebe za unakrsnim ispitivanjem. Preduslov
svakog dobrog ispitivanja, a posebno unakrsnog je prethodna priprema koja mora biti
detaljnija i slozenija nego kod direktnog ispitivanja.

46
Dodatno (ponovno) ispitivanje svjedoka je tzv. drugo direktno ispitvanje svjedoka koje
se preduzima nakon sto je svjedok unakrsno ispitan od suprotne stranke. U tom ispitivanju
stranka koja poziva svjedoka moze traziti da svjedok objasni ili razjasni odredene tacke koje
su se pojavile u unakrsnom ispitivanju, a djeluju nepovoljno za njihov predmet. Cilj ovog
ispitivanja je eliminacija ili ublazavanje efekata unakrsnog ispitivanja ili, bolje receno,
rehabilitacija, spasavanje svjedoka, pri cemu se ispitivanje, naravno, ogranicava na pitanja i
odgovore koji su bili predmet unakrsnog ispitivanja. Drugoj strani se mora omoguciti pravo
na ponovno unakrsno ispitivanje, i to u granicama prethodno obavljenog dodatnog,
ponovnog ispitivanja svjedoka. Ovo pravo se stice ukoliko se prilikom dodatnog direktnog
ispitivanja postave nova pitanja koja se odnose na nove okolnosti i dobiju odgovori koji na
novi nacin ugrozavaju poziciju jedne stranke (najcesce
optuzenog).
Ispitivanje svjedoka je nacelno stranackog karaktera, tako da svjedoka ispituje stranka koja
ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik i clanovi vijeca mogu u svakoj fazi ispitivanja
postaviti svjedoku odgovarajuce pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ogranicavaju
se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke
koja je pozvala svjedoka.
Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ogranicavaju se i
odnose na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Cilj ovakve
predmetne ogranicenosti postavljanja pitanja svjedoku je dvostruk: s jedne strane, tako se
postupak ubrzava i ne gubi se vrijeme na ispitivanje u pogledu cinjenica koje nisu
relevantne, dok se, s druge strane, time ispoljava pretezno stranacki karakter ispitivanja
svjedoka. Nakon sto svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i clanovi vijeca mu
mogu postavljati pitanja.
Tokom direktnog ispitivanja tuzilac, odnosno odbrana se moraju uzdrzati od postavljanja
sugestivnih pitanja, tj. pitanja kojima se navodi na odgovor, odnosno koja vec sadrze trazeni
odgovor (npr. "da li je automobil bio crven"). Pitanja koja navode na odgovor koji se zeli cuti
ne mogu se postavljati pri direktnom ispitivanju, osim u slucaju potrebe razjasnjenja izjave
svjedoka. U pravilu, pitanja koja navode na odgovor koji se zeli cuti - dopustena su samo
prilikom unakrsnog ispitivanja - da bi optuzba i odbrana svjedoku predocila svoju verziju
dogadaja i izazvala sumnju u tacnost iskaza ili kredibilitet svjedoka.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze dozvoliti upotrebu pitanja koja navode na odgovor
koji se zeli cuti i kada stranka pozove svjedoka suprotne stranke ili kada svjedok pokazuje
odbojan stav ill ne zeli da saraduje. U ovom je slucaju ponasanje svjedoka, odnosno izvjesna
procesna opstrukcija s njegove strane, materijalni uslov za dozvolu sugestivnog ispitivanja,
ali pri tom sud mora nacelno da bude veoma oprezan, jer mnogi svjedoci usljed formalnog
faktora tzv. forenzicke zbunjenosti, odnosno jedne specificne vrste stresa koju svaki covjek
zadobija u kontaktu sa krivicnim postupkom i, uopste, u odnosu na bilo koji sudski postupak,
mogu da djeluju zbunjeno, bezvoljno ili cak odbojno, iako inace iskreno zele da svojim
iskazom doprinesu utvrdivanju istine i pravicnom rjesavanju krivicne stvari koja je predmet
postupka.
Mada je ispitivanje svjedoka nacelno povjereno subjektima koji vrse funkciju optuzbe ili
odbrane u krivicnom postupku, sud nije samo pasivni posmatrac stranackog izvodenja
dokaza, vec, naprotiv, ima u odredenoj i potrebnoj mjeri veoma aktivnu procesnu ulogu.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce u odgovarajucoj mjeri kontrolisati nacin i redoslijed
ispitivanja svjedoka i izvodenja dokaza, vodeci racuna o sljedecim ciljevima:
• da ispitivanje i izvodenje dokaza bude efikasno za utvrdivanje istine,
• da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i
• zastite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.
Prilikom izvodenja dokaza koji je odreden od suda, sud ce ispitati svjedoka, a nakon toga
dozvolice strankama i braniocu da mu postavljaju pitanja. Izvodenje dokaza cije je izvodenje
naredio sud vrsi se po pravilima direktnog ispitivanja svjedoka, tako sto svjedoka prvo
ispituje sudija, odnosno predsjednik vijeca, a uz njegovu dozvolu pitanja postavljaju stranke
i branilac - takode po pravilima direktnog ispitivanja. Medutim, to ne znaci da stranke i
47
branilac ne mogu iskoristiti pravo na unakrsno ispitivanje: ako postoji potreba da se razjasni
izjava svjedoka, svjedok pokazuje odbojan stav ili ne zeli da saraduje.

Zastita svjedoka od vrijedanja, prijetnji i napada


Zastita svjedoka u krivicnom postupku obezbjeduje se na vise nacina, a posebno kroz Zakon
o zastiti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka BiH. Posebna pravila vaze u odnosu
na svjedoke koji su na glavnom pretresu izlozeni vrijedanju, prijetnji i napadu. Duznost da se
stara o zastititi svjedoka od vrijedanja, prijetnji i napada ima sudija, odnosno predsjednik
vijeca. Sankcijama suda u cilju zastite svjedoka moze biti izlozen svaki ucesnik u postupku,
a ne samo stranke. U pitanju su sljedece aktivnosti i procesne mogucnosti suda:
• Ako se radi o vrijedanju, prijetnji ili dovodenju u opasnost bezbjednosti svjedoka pred
sudom, ali ne o ozbiljnoj prijetnji, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce upozoriti ili
novcano kazniti ucesnika u postupku ili bilo koje drugo lice koje se na taj nacin
ponasa prema svjedoku.
• U slucaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce obavijestiti
tuzioca - radi preduzimanja krivicnog gonjenja
• Policijske mjere neophodne za zastitu svjedoka preduzimaju se na prijedlog jedne od
stranaka ili branioca optuzenog, a vrstu i obim mjere nareduje sudija, odnosno
predsjednik vijeca. Ove mjere imaju za cilj potpunu zastitu svjedoka za vrijeme
njegovog boravka u sudu prije davanja iskaza, za vrijeme davanja iskaza u sudnici i
poslije svjedocenja radi bezbjednog napustanja suda.

Kaznjavanje za odbijanje svjedocenja


Ako ta obaveza nije iskljucena zakonom, opsta je duznost svakog gradanina da svjedoci u
krivicnom postupku i da usmeno odgovara na postavljena pitanja. Odbijanje svjedocenja
povlaci novcano kaznjavanje svjedoka i to do 30.000 KM. Uslovi za novcano kaznjavanje
svjedoka na glavnom pretresu postavljeni su kumulativno:
• da svjedok odbije da svjedoci bez opravdanog razloga i
• da je to ucinio nakon upozorenja suda na posljedice takvog odbijanja.
Odsustvo opravdanog razloga za odbijanje svjedocenja je materijalni uslov, dok upozorenje
na mogucnost novcanog kaznjavanja predstavlja formalni uslov za kaznjavanje. Upitanju je
diskreciona ocjena sudije, odnosno predsjednika vijeca, koja zavisi od vaznosti iskaza
svjedoka, njegove dokazne vrijednosti, licnosti svjedoka, njegovog ukupnog ponasanja itd.
Ako je odbijanje svjedocenja iskljucivo izraz nepostovanja ugleda suda, onda bi svjedok
morao biti kaznjen. O kaznjavanju se donosi posebno rjesenje protiv koga je dozvoljena
zalba koja nema suspenzivno dejstvo.

Angazovanje i ispitivanje vjestaka


Vjestaka na glavnom pretresu mogu angazovati stranke, branilac i sud. Obaveza je suda da
slijedi isti obrazac ispitivanja svojih sudskih vjestaka i onih vjestaka koje je pozvala odbrana.
Sud nema procesnu mogucnost da u nekoj ranijoj fazi krivicnog postupka samostalno naredi
izvodenje dokaza vjestacenjem. Pravilo je da vjestaka, prije svega, angazuju stranke i
branilac (u okviru prikupljanja dokaza optuzbe, odnosno odbrane), a izuzetno i sud (ako
takvu odluku donese na glavnom pretresu). Troskove vjestacenja na glavnom pretresu snosi
ona strana koja je angazovala vjestaka, a konacnu odluku o troskovima krivicnog postupka
donosi sud, i to zavisno od ishoda postupka, odnosno od vrste sudske odluke kojom je
zavrsen krivicni postupak.
Prije ispitivanja vjestaka, sudija, odnosno predsjednik vijeca opomenuce ga i na njegovu
duznost da iznese nalaz i misljenje na najbolji moguci nacin i u skladu s vjestinom i
pravilima struke i upozorice ga da davanje laznog iskaza o nalazu i misljenju predstavlja
krivicno djelo. Kao i inace, u slucajevima drugih slicnih upozorenja, prije svega kao i kada se
svjedok upozorava da je davanje laznog iskaza krivicno djelo, svrha takvog prethodnog
upozorenja je dvostruka:

48
• fakticka - da se i na taj nacin utice na dobijanje istinitog iskaza, te na smanjenje
mogucnosti za davanje laznog iskaza, kao i
• formalno - pravna, tako se davalac iskaza, odnosno u ovom slucaju vjestak,
onemogucava u eventualnom pozivanju na pravnu zabludu, ukoliko bi dao lazni iskaz.
Vjestak polaze zakletvu, odnosno daje izjavu prije svjedocenja. Zakletva, odnosno izjava se
daje usmeno i njen tekst glasi: "Zaklinjem se cascu i savjescu - izjavljujem da cu govoriti
istinu i da cu tacno i potpuno iznijeti svoj nalaz i misljenje“.
Svoj nalaz i misljenje vjestak izlaze usmeno na glavnom pretresu - da bi vjestak mogao biti
ispitan od strane obje stranke i branioca, i to po pravilima direktnog i unakrsnog, odnosno
dodatnog ispitivanja.
U pogledu ovog ispitivanja shodno se primjenjuju pravila koja vaze za ispitivanje svjedoka.
Da bi pisani nalaz i misljenje vjestaka mogao biti prihvacen kao dokaz, vjestak mora
svjedociti na glavnom pretresu i biti ispitan od suprotne stranke po pravilima unakrsnog
ispitivanja. Prema tome, pisani nalaz i misljenje vjestaka ne moze se samo procitati na
glavnom pretresu, vec se trazi neposredno prisustvo vjestaka i njegovo svjedocenje na
glavnom pretresu. Medutim, ukoliko suprotna stranka ne zeli unakrsno ispitati vjestaka,
dovoljna je cinjenica da je toj stranci bila pruzena mogucnost da unakrsno ispita vjestaka -
da bi pisani nalaz i misljenje bio prihvacen. Isto tako, sud ne moze svojim misljenjem da
zamijeni misljenje vjestaka sa kojim se ne slaze.

Zajednicka pravila ispitivanja svjedoka i vjestaka


Zajednicka pravila ispitivanja svjedoka i vjestaka posljedica su cinjenice da su oni, u sustini,
u funkciji davanja iskaza u krivicnom postupku.

Otpustanje svjedoka i vjestaka


Nakon ispitivanja na glavnom pretresu od strane stranaka i branioca, svjedoci i vjestaci
mogu da budu:
• djelimicno otpusteni ili
• potpuno otpusteni.
U pravilu, svjedoci i vjestaci se nakon ispitivanja od strane stranaka i branioca otpustaju i
cekaju ispred sudnice, ukoliko sudija, odnosno predsjednik vijeca ne odluci da ih potpuno ne
otpusti i oslobodi daljeg boravka u sudu. Dok cekaju u posebnoj prostoriji van sudnice za
saslusane svjedoke, ovi svjedoci ne smiju o svojim iskazima razgovarati sa svjedocima koji
jos nisu ispitani. Medutim, na prijedlog stranaka ili branioca ili po sluzbenoj duznosti, sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze narediti da ispitani svjedoci i vjestaci napuste sudnicu i da
budu naknadno pozvani i ponovno ispitani u prisustvu ili odsustvu ostalih svjedoka ili
vjestaka.

Saslusanje van sudnice


Pravilo je da se svjedoci, odnosno vjestaci ispituju u sudnici, ali se od toga moze odstupiti
ako su ispunjeni zakonski uslovi. Ispitivanje svjedoka ili vjestaka van sudnice moguce je ako
su ispunjeni materijalni i formalni uslovi.
Materijalni uslov je sadrzan u dva kumulativna oblika: postojanje odredenih teskoca koje
opravdavaju ispitivanje svjedoka ili vjestaka u sudnici, a formalni - donosenje sudske odluke.
Ako se u toku sudenja sazna da svjedok ili vjestak nije u mogucnosti da dode pred sud ili da
bi njegov dolazak bio povezan s nesrazmjernim teskocama (prvi materijalni uslov), sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze narediti da se svjedok, odnosno vjestak ispita van sudnice
(formalni uslov) - ukoliko njegovo svjedocenje smatra vaznim (drugi materijalni uslov).
Prije svega, svjedocenje svjedoka ili vjestaka mora biti vazno za ishod sudenja (npr. jedini
ocevidac izvrsenja djela), a potom da njihov dolazak pred sud nije moguc ili je povezan s
nesrazmjernim teskocama (svjedok je nepokretan, ne moze da sjedi i si).
Sudija, odnosno predsjednik vijeca, stranke i branilac ce prisustvovati ispitivanju, a
ispitivanje ce se sprovesti po pravilima direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja.

49
Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca nade da je to neophodno, ispitivanje svjedoka se
moze izvrsiti prilikom rekonstrukcije dogadaja van sudnice. Sudija, odnosno predsjednik
vijeca, stranke i branilac ce biti prisutni rekonstrukciji. Prakticno, ova procesna radnja se
preduzima na procesno odreden nacin kako bi se kasnije mogla izvesti na glavnom pretresu
i prihvatiti kao dokazni materijal, a to znaci po pravilima direktnog, unakrsnog i dodatnog
ispitivanja svjedoka.
Ova odredba ne predvida mogucnost ispitivanja vjestaka prilikom rekonstrukcije dogadaja,
ali je ne iskljucuje: nema razloga da se i vjestak ne ispita prilikom rekonstrukcije ako se
ukaze potreba za razjasnjenjem cinjenicnog stanja nakon sto je svjedocio na glavnom
pretresu, iznio svoj nalaz i misljenje i bio unakrsno ispitan od suprotne stranke. Svrha
ovakve zakonske mogucnosti je da se prisustvom svjedoka tokom rekonstrukcije, kao i
njihovim ispitivanjem na mjestu dogadaja, a u vezi s tom radnjom dokazivanja, krivicno
djelo kompletnije razjasni, te bolje iskoriste, kako dokazni potencijali same rekonstrukcije,
tako i ispitivanja svjedoka.
O ovakvom ispitivanju svjedoka ili vjestaka, odnosno izvodenju rekonstrukcije uvijek se
obavjestavaju odredena lica, s tim da je prisustvo nekih lica i obavezno. Stranke, branilac i
osteceni uvijek se obavjestavaju o vremenu i mjestu ispitivanja svjedoka ili izvodenju
rekonstrukcije, s uputstvom da stranke, branilac i svjedoci moraju prisustvovati ovim
radnjama. Ispitivanje ce se sprovesti kao da se izvodi na glavnom pretresu. Ako sudija,
odnosno predsjednik vijeca nade da je to neophodno, na ispitivanje maloljetnika kao
svjedoka shodno se primjenjuju odredbe.

lzuzeci od neposrednog sprovodenja dokaza


lskazi dati u istrazi dopusteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korisceni
prilikom unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, ali
se u ovom slucaju licu moze dati mogucnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. U
pitanju su iskazi svjedoka, vjestaka ili osumnjicenog koji se neposredno ispituju na glavnom
pretresu, a svoje iskaze su ranije dali u istrazi, najcesce ovlascenim sluzbenim licima,
tuziocu ili, pak, braniocu. Predocavanje iskaza iz istrage dozvoljeno je nakon davanja
usmenog iskaza na glavnom pretresu, odnosno poslije direktnog ispitivanja.
Posto sud nije vezan niti ogranicen posebnim dokaznim pravilima, fakticko je pitanje u
svakom konkretnom predmetu da li ce on prihvatiti raniji ili kasniji iskaz, pojedine dijelove
jednog ili drugog iskaza ili odbaciti sve iskaze kao neprihvatljive. Medutim, ako se radi o
iskazu osumnjicenog koji je on dao u istrazi, a optuzeni na glavnom pretresu ne zeli iznijeti
svoju odbranu, odnosno brani se cutanjem, tada se njegov iskaz iz istrage ne moze koristiti
kao dokaz. Naime, optuzeni na sudenju nista nije izjavio, pa mu se ne mogu predocavati
razlike u iskazima, niti on zeli da objasnjava ili pobija svoj prethodni iskaz, jer se brani
cutanjem.
Uz to, sud u krivicnom postupku ne moze odlucne cinjenice utvrdivati na osnovu iskaza
svjedoka koji su ispitani u parnicnom postupku, ukoliko oni nisu neposredno ispitani na
glavnom pretresu.
lzuzetno, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeca
procitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slucaju nekih od sljedecih
alternativno navedenih okolnosti:
• ako su ispitana lica umrla,
• dusevno oboljela ili
• ne mogu se pronaci ili je
• njihov dolazak pred sud nemoguc ili je znatno otezan iz vaznih uzroka.
Za odluku sudije, odnosno vijeca (da bi se zapisnici o dokazima procitali) ne trazi se
prijedlog ili saglasnost stranaka ili branioca. Medutim, prijedlog za izvodenje ovih dokaza
vec je ranije postavljen: prilikom sudskog obezbjedenja dokaza, u optuznici, uvodnom
izlaganju jedne ili druge stranke ili prilikom izvodenja dokaza optuzbe, odnosno odbrane.
Zapisnici o iskazima datim u istrazi su obicno dokazi optuzbe ili odbrane, pa se drugoj strani
mora omoguciti unakrsno ispitivanje takvih iskaza: uz dozvolu suda, mogu se postaviti ona
50
pitanja koja bi bila postavljena da je svjedok prisutan na glavnom pretresu, a koja potvrduju
tezu optuzbe, odnosno odbrane.
I praksa Evropskog suda za ljudska prava omogucava citanje iskaza svjedoka datih u
prethodnoj fazi postupka. Medutim, presuda ne smije biti u odlucujucoj mjeri zasnovana na
iskazima nedostupnih svjedoka ciji se iskazi citaju na glavnom pretresu jer se jednoj strani u
postupku uskracuje da izvede dokaze koji osporavaju navode druge strane (u tom slucaju
postoji krsenje koncepta pravicnog sudenja iz EKLJP).
Radi se o "vaznim uzrocima" kada je sud svjedoka vise puta pozivao, a zatim utvrdio da se
svjedok nalazi na posebnom zadatku, odnosno kada domaci sud nema zakonske mogucnosti
da osigura dolazak svjedoka (stranog drzavljanina) na glavni pretres ili kada se svjedok
nalazi na lijecenju u bolnici, pa se njegov iskaz na zapisnik iz istrage moze procitati i koristiti
kao dokaz na glavnom pretresu.
Medutim, cinjenica da se svjedok u vrijeme odrzavanja glavnog pretresa nalazi na
odsluzenju vojnog roka, odnosno ocekivani dugotrajniji postupak urucenja poziva ostecenom
strancu u stranoj drzavi ne predstavlja "vazan uzrok" zbog kojeg bi njegov dolazak u sud bio
nemoguc ill znatno otezan.

Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz


Iako je izvodenje dokaza, po pravilu, povjereno strankama, uloga suda u tome nije pasivna.
Njegova uloga ogleda se ne samo u mogucnosti da i sam naredi izvodenje dokaza, vec i u
procesnoj poziciji da ne dozvoli odredena pitanja, odnosno odgovore na neka pitanja, kao i
odredene dokaze. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce zabraniti pitanje i odgovor na
pitanje koje je vec postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopusteno ili nevazno
za predmet.
Pitanje je nedopusteno ako se odnosi na zakonom zabranjen nacin pribavljanja dokaza, na
dokaz cija upotreba po zakonu nije dopustena ili na cinjenicu koja se po zakonu ne moze
dokazivati. Pitanje je nevazno ako je cinjenica koja bi se trebala pitanjem utvrdivati vec
utvrdena ili nije vazna za utvrdivanje, odnosno ne postoji povezanost izmedu cinjenice koju
treba utvrditi i odlucnih cinjenica ili se ta povezanost zbog pravnih razloga ne moze utvrditi .
Posto sudija, odnosno predsjednik vijeca rukovodi glavnim pretresom, njegovo je pravo da
zabrani pitanje i odgovor na pitanje bilo koje stranke i branioca ako je pitanje ponovljeno
(ranije postavljeno pitanje i dobiven odgovor), ako je pitanje nedozvoljeno (unakrsno
ispitivanje prelazi okvire direktnog ispitivanja: traze se odgovori na okolnosti i cinjenice koje
nisu bile predmet direktnog ispitivanja, niti se mogu dovesti u vezu sa predmetom
svjedocenja, pozvanom svjedoku suprotne stranke se postavljaju sugestivna pitanja bez
prethodne dozvole suda) ili je pitanje nevazno za predmet zato sto se ne odnosi na cinjenice
koje se mogu dovesti u vezu sa konkretnim slucajem.
Zabrana pitanja i odgovora na pitanje se odnosi na sve ucesnike u postupku, stranke,
branioca i sudije. Odluka sudije, odnosno predsjednika vijeca o zabrani pitanja ili odgovora
na pitanje je konacna, ali stranke i branilac imaju pravo tu odluku pobijati zalbom na
presudu, ako je zbog zabrane pitanja i odgovora na pitanje cinjenicno stanje pogresno ili
nepotpuno utvrdeno.
Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca zakljuci da okolnosti koje strane i branilac zele da
dokazu nemaju znacaja za predmet ili da je ponudeni dokaz nepotreban, odbice izvodenje
takvog dokaza. Okolnosti, odnosno dokaz nemaju znacaja za predmet ili su nepotrebni ako
nisu relevantni, odnosno ako se predlozeni dokazne odnosi na primjenu materijalnopravnih
ili procesnopravnih normi.
O ovome, odnosno takvom kvalitetu dokaza sud se mora savjesno starati, jer bi suprotno
postupanje stvorilo mogucnost kako za odugovlacenje krivicnog postupka, tako i za njegovu
eventualnu dokaznu opstrukciju, kroz izvodenje dokaza koji su nepotrebni ili beznacajni u
odnosu na konkretan krivicni predmet, sto bi onda moglo znacajno da oteza ostvarivanje
zakonom projektovane svrhe krivicnog postupka.
Kad sud odbije prijedlog za izvodenje nekog dokaza, on nije povrijedio zakon, vec to moze
biti okolnost koja ukazuje na to da li je cinjenicno stanje pravilno i potpuno utvrdeno. Ovo
51
zbog toga sto nijedna odredba zakona, pa ni ona koja sadrzi nacelo istine pri utvrdivanju
cinjenica, ne obavezuje sud da izvede svaki predlozeni dokaz, kao sto ni nedostatak
prijedloga ne oslobada sud duznosti da izvede potrebne dokaze. Ova odluka sudije, odnosno
predsjednika vijeca moze se pobijati samo zalbom na presudu donesenu u prvom stepenu.
Isto tako, sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju da
budu svi izneseni u obrazlozenju presude.

Posebna pravila o dokazima u slucajevima seksualnih delikata


Posebna pravila dokazivanja postoje kada je rijec o seksualnom napadu. U ovakvim
slucajevima i u skladu sa savremenom praksom, pravila dokazivanja teze da zastite zrtvu
napada. Shodno tome:
• nije potrebno izvodenje potkrepljujucih dokaza za iskaz zrtve;
• nije dozvoljeno isticati pristanak zrtve na seksualni odnos kao odbranu, ukoliko je
zrtva bila izlozena ili joj se prijetilo nasiljem, prinudom, pritvorom, psihickim pritiskom
ili ako je zrtva razumno vjerovala da ce, ako ne pristane na seksualni odnos, neko
drugo lice biti izlozeno prinudi, prijetnji ili strahu;
• prethodno seksualno ponasanje zrtve ne moze se prihvatiti kao dokaz. Ratio legis
takvih posebnih pravila svodi se na potrebu poboljsanja pravnog i procesnoe polozaja
zrtve, odnosno pasivnog subjekta takvih krivicnih djela. Prije svega je potrebno
eliminisati, koliko je to objektivno moguce, sve stetne posljedice sekundarne
viktimizacije koja predstavlja fenomen da odredene zrtve neminovno dozivljavaju
jednu dodatnu traumatizaciju u samom krivicnom postupku, prilikom suocavanja sa
optuzenim, zatim, kada moraju da u razlicitim fazama postupka iznose svoja iskustva
u vezi s krivicnim djelom i si. Takva traumatizacija je u odredenoj mjeri neizbjezna i
predstavlja rezultat ne samo konstrukcije krivicnog postupka, vec i objektivne
cinjenice da stetne, a narocito psihicke posljedice krividnog djela, i to posebno
odredenih vrsta djela, neminovno traju u odredenom periodu, i, naravno, prifiinjavaju
dodatni bol zrtvi.
U postupku se ne mogu koristiti kao dokazi cinjenice koje se odnose na ranije seksualno
ponasanje ostecene strane i njene seksualne predispozicije. Svrha ove zabrane je da se, s
jedne strane, otkloni mogucnost iznosenja u postupku cinjenica koje nisu direktno znacajne
za rjesenje krivicnog predmeta, dok one, s druge strane, mogu da budu sredstvo znacajnog
psihickog pritiska na ostecenog, te da se svedu na novo i dodatno ponizavanje zrtve, sto ne
samo da nije humano, nego moze da dovede i do straha od svjedocenja, moze uticati na
davanje iskaza losijeg kvaliteta, te ukupno imati veoma negativan dokazni efekat. Ranije
seksualno ponasanje, u smislu ove zakonske odredbe, moze da se odnosi na broj bracnih
veza, upotrebu kontraceptivnih sredstava, broj trudnoca, broj pobacaja i sl.
Seksualne predispozicije ostecene strane mogu se odnositi i na homoseksualnost,
transseksualnost i si., odnosno i na ranije ili naknadne sklonosti ostecene strane, a to znaci
prije ili poslije izvrsenja krivicnog djela. Uz to, ostecenog krivicmm djelom nije dozvoljeno
ispitivati o njegovom seksualnom zivotu prije izvrsenja krivicnog djela. Zbog toga je sud
duzan zabraniti pitanje i odgovor na pitanje ako je ono usmjereno na dokazivanje ranijeg
seksualnog ponasanja ili seksualnih predispozicija ostecene strane, odnosno odbiti izvodenje
dokaza ako se dokazni prijedlozi odnose na pomenute okolnosti.
Izuzetno, moze se u postupku koristiti dokaz da sperma, medicinska dokumentacija o
povredama ili drugi materijalni dokazi poticu od drugog lica, a ne od optuzenog. Ovaj
izuzetak je sastavni dio prava na odbranu optuzenog, njegovog prava da izvede dokaze
odbrane koji idu u njegovu korist, ali tako da koristeci svoje pravo ne ugrozi interese
ostecene strane.
U slucajevima izvrsenja krivicnih djela protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih
medunarodnim pravom, pristanak zrtve se ne moze upotrijebiti u prilog odbrane optuzenog.
Ova zabrana se odnosi na krivicna djela protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih
medunarodnim pravom. Pristanak zrtve odnosi se na njeno ponasanje u toku izvrsenja
navedenih krivicnih djela, npr. cutanjem, nepruzanjem otpora, ltd., jer se pretpostavlja
52
prijetnja silom ill sama sila, posto vrijeme izvrsenja i okolnosti pod kojima se vrse ova
krivicna djela - umanjuju sposobnost zrtve na dobrovoljni i istinski pristanak.
Zbog toga se na osnovu cutanja, verbalnog pristanka ili nepruzanja otpora ne smije izvesti
zakljucak da je doslo do pristanka zrtve koji bi u drugim okolnostima iskljucio postojanje
krivicnog djela. Stoga, ova odredba uvodi posebna pravila o dokazima koja odstuoaju od
principa in dubio pro reo i slobodne ocjene dokaza.
Prije prihvatanja dokaza, u skladu s posebnim pravilima o dokazima u slucajevima
seksualnih delikata, obavice se odgovarajuce saslusanje, s koga je iskljucena javnost, jer se
radi o zastiti morala, licnog i intimnog zivota. Saslusanje ostecene strane vrsi se na
zatvorenom dijelu glavnog pretresa sa koga je iskljucena javnost, kako bi se zapisnik sa
pratecom dokumentacijom lakse izdvojio iz zapisnika sa glavnog pretresa i cuvao zapecacen
u posebnom omotu.
Zapisnik sa saslusanja, sa zahtjevom i svom pratecom dokumentacijom, u pravilu, cuva se
zapecacen u posebnom omotu, osim ako sud ne odredi drukcije. Ovo se odnosi na sve vrste
saslusanja: prije odrzavanja glavnog pretresa u postupku sudskog obezbjedenja dokaza od
strane sudije za prethodni postupak ili sudije za prethodno saslusanje, saslusanje van
sudnice i saslusanje, odnosno ispitivanje na glavnom pretresu.

Posljedice priznanja optuzenog


Priznanje optuzenog na glavnom pretresu, ako je potpuno i u skladu s prije izvedenim
dokazima, oslobada sud duznosti da izvodi druge dokaze, izuzev onih od kojih zavisi odluka
o krivicnopravnoj sankciji.
Dakle, sud ne moze svoje cinjenicne zakljucke u presudi zasnivati iskljucivo na odbrani -
priznanju optuzenih.
Nasuprot dosadasnjem pravilu, priznanje optuzenog, ako nije ocigledno lazno, nepotpuno,
protivrjecno ili nejasno i ako je potkrijepljeno drugim dokazima, oslobada sud duznosti da
izvodi druge dokaze, izuzev onih od kojih zavisi vrsta i visina krivicnopravne sankcije. Te
druge dokaze, dakle, sud mora izvesti u mjeri neophodnoj za ocjenu da oni potkrepljuju
priznanje optuzenog i daju osnov za zakljucak da je priznanje potpuno, jasno, neprotivrjecno
i istinito. Kada optuzeni na glavnom pretresu prizna izvrsenje krivicnog djela, tada
prvostepena presuda ne mora sadrzavati sve ono sto je propisano u zakonu.
Svakvo zakonsko rjesenje omogucava efikasno i brzo vodenje krivicnog postupka ukoliko
postoji nesporno priznanje od optuzenog, a istovremeno nista ne ukazuje na lazni karakter
ili druge mane takvog izjasnjavanja optuzenog, odnosno njegovu nepotkrijepljenost drugim
dokazima. Zato je ovo specifican model efikasnog zavrsavanja krivicnog postupaka u okviru
redovnog krivicnog postupka koji se od ostalih modela (priznanje krivnje, sporazum o
priznanju krivnje i kazneni nalog) razlikuje po tome sto dokazni postupak nije u potpunosti
izostavljen. Medutim, skracenje dokaznog postupka koji je zapoceo je znacajno, jer se, u
pravilu, nece izvoditi dokazi odbrane, niti dokazi cije bi izvodenje mogao narediti sudija,
odnosno vijece, kao ni dokazi koji se odnose na repliku i dupliku stranaka.
Skupa sa novim propisima o nacinu ispitivanja optuzenog, jedna je od vaznijih sistemskih
promjena u zakonu i predstavlja znacajan i koristan iskorak ka optuznom nacelu.
Optuzenom je ostavljena puna suverenost u izboru odbrane. U pogledu priznanja, on vise
nije otvoreni predmet nacela istine i inkvizicionih kompetencija suda, nego subjekt
kontradiktornog postupka i prava na odbranu. Sudu je, ipak, ostavljena neophodna
kontrolna uloga, koja se sastoji u provjeri logicke postojanosti priznanja i procjeni da li drugi
dokazi potkrepljuju priznanje.
Priznanje se mora tretirati kao svaki drugi dokaz i neizostavno treba provjeriti njegovu
istinitost. Ima dokaznu vrijednost samo ono priznanje kojim se saopstavaju cinjenice koje
obuhvataju cjelinu krivicnog djela pripremanje, izvrsenje, prikrivanje), objektivne okolnosti
(nacin i sredstvo izvrsenja, korist ostvarena djelom i mogucnosti njihovog pronalazenja) i
subjektivne faktore koji su doprinijeli njegovom nastanku imotiv izvrsenja, konkretni povod i
licnost izvrsioca). U kriminalistici i dokaznoj teoriji se istice da ima dokaznu vrijednost samo
ono priznanje koje sadrzi detalje koji mogu biti poznati samo uciniocu i koji se slazu sa
53
drugim utvrdenim cinjenicama i dokazima. Kada se priznanje sastoji samo u tome da
osumnjiceni, odnosno optuzeni dopusti postojanje predocenih cinjenica, ono nema nikakve
dokazne snage.

lzmjena optuznice
Tuziocu je ostavljena mogucnost da, u slucaju kada nade da se izmijenilo cinjenicno stanje
izneseno u optuznici u toku glavnog pretresa (na osnovu izvedenih dokaza), izmijeni svoju
optuznicu i prilagodi je novom cinjenicnom stanju. Izmjena optuzbe predstavlja izuzetak od
pravila da je optuznica pisani akt tuzioca i da se podnosi u pisanoj formi.
Optuznica se, ne moze izmijeniti prije pocetka glavnog pretresa ili prije nego sto se utvrdi da
je izmijenjena cinjenicna situacija. Da li se cinjenicno stanje promijenilo, te da li treba
mijenjati optuznicu, cijeni sam tuzilac i sudija, odnosno vijece mu to ne moze naloziti. Za
izmjenom optuznice nema potrebe ako se nije izmijenilo cinjenicno stanje, vec samo
tuziocevo shvatanje o pravnoj kvalifikaciji djela, jer sud nije vezan za prijedloge tuzioca u
pogledu pravne ocjene djela. Izmjena optuznice moguca je samo ako se optuznica odnosi na
isto lice i, u sustini, bitno isti dogadaj.
Ako je tuzilac izmijenio optuznicu, sud moze odgoditi glavni pretres, radi pripremanja
odbrane. Fakultativna mogucnost odgadanja glavnog pretresa proizlazi iz cinjenice da se
izmjenom optuznice ne mogu vrsiti obimnije izmjene u optuznici, koje zahtijevaju duze
vrijeme za pripremu odbrane. Da li ce se glavni pretres odgoditi, fakticko je pitanje koje se
procjenjuje u svakom konkretnom slucaju. Medutim, u istoj procesnoj situaciji zakon ne
predvida mogucnost odgadanja glavnog pretresa radi pripremanja izmijenjene optuznice od
strane tuzioca, jer ogranicenje u obimu izmjene optuzbe ne zahtijeva posebno vrijeme za
njenu izmjenu koja mora biti u okviru istog dogadaja koji je vec iznesen u optuznici. U
praksi, svakom zahtjevu optuzenog ili branioca za odlaganje ili prekidanje sudenja radi
pripremanja odbrane, u pravilu, treba udovoljiti, i to zbog prava koje optuzenom osigurava
odgovarajuce vrijeme i mogucnosti za pripremu svoje odbrane, uz konsultaciju s braniocem
po svom izboru.
Povreda ovog prava predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Time sto
optuzenom nije data mogucnost da se izjasni na optuznicu cinjenicno izmijenjenu na
glavnom pretresu, kojom izmjenom se sustinski drukcije definise uloga optuzenog u
izvrsenju djela, dovodeci ga u nepovoljniji polozaj, povrijedena je i EKLJP.
Suprotno tome, kada su izmjenom optuznice na glavnom pretresu postojecem cinjenicnom
stanju dodate izvjesne okolnosti koje se odnose na bliza svojstva krivicnog djela koja ga
konkretizuju i koja su bila poznata optuzenom u toku citavog postupka, a pri tome su ostale
nepromijenjene cinjenice koje odreduju identitet djela, onda takva izmjena optuznice po
sadrzaju i obimu ne iziskuje potrebu prekidanja glavnog pretresa radi pripremanja odbrane.
To sto je tuzilac u cinjenicni opis izreke optuznice unio odredene cinjenice i okolnosti koje
odudaraju od prvobitno utvrdenog cinjenicnog opisa optuznice, ne predstavlja bitnu povredu
odredaba krivicnog postupka, jer je tuzilac unio samo odredene cinjenice koje pojasnjavaju
izreku u smislu cinjenica koje su utvrdene na glavnom pretresu: ti dodaci se ne odnose na
bitne cinjenice i okolnosti, vec samo pojasnjavaju samo mjesto, vrijeme i nacin izvrsenja
djela, i na takvu izmjenu, koja ne dira u srz prvobitne optuznice, bio je ovlascen tuzilac.
U slucaju izmjene optuzbe, izmijenjena optuznica se ne dostavlja na potvrdivanje, a glavni
pretres se nastavlja po redoslijedu koji je odreden zakonom ili koji je odredio sudija,
odnosno predsjednik vijeca. Medutim, izmjena se mora kretati u granicama subjektivnog i
objektivnog identiteta.
Zavrsetak dokaznog postupka
Nakon izvodenja svih dokaza, sudija, odnosno predsjednik vijeca pita stranke i branioca da li
imaju jos neki dokazni prijedlog. Ukoliko imaju, sud ce odluciti da li prihvata prijedlog. Ako
se prijedlog prihvati, glavni pretres se odlaze, odnosno prekida - da bi se pribavio novi dokaz
i izvrsile pripreme optuzbe, odnosno odbrane. Ako stranke i branilac nemaju nove dokazne
prijedloge (ili njihov prijedlog bude odbijen), sudija, odnosno predsjednik vijeca objavljuje da
je dokazni postupak zavrsen i nakon zavrsnih rijeci i objave da je glavni pretres zavrsen -
54
mora donijeti presudu. Naime, sud nema zakonsku mogucnost za dopunu dokaznog
postupka poslije objave da je dokazni postupak, odnosno glavni pretres zavrsen.
(Istina, odredba clana 165 stav 1 otvara pitanje potrebe dopune postupka, ali dopuna
dokaznog postupka nije moguca poslije povlacenja suda na vijecanje i glasanje radi
donosenja presude, jer zakon ne predvida mogucnost otvaranja glavnog pretresa u
postupku izricanja presude.)

Zavrsna rijec i zavrsetak glavnog pretresa


Zavrsna rijec je posljednji dio glavnog pretresa, poslije dokaznog postupka, u kome stranke
daju zavrsnu rijec, tumaceci cinjenice i pravo i izjasnjavajuci se o materijalu iznesenom na
glavnom pretresu.
Redoslijed izlaganja u ovom dijelu glavnog pretresa odreden je zakonom, a o postovanju
redoslijeda vodi racuna sudija, odnosno predsjednik vijeca, koji daje rijec strankama i to
tako sto prvo govori tuzilac, zatim osteceni, branilac, pa optuzeni. Optuzeni govori
posljednji, da bi mogao komentarisati ono sto je ranije receno, tako daje efekat njegovog
govora najsnazniji. Ako optuzeni ima branioca, zavrsnu rijec daju i on i njegov branilac.
Zavrsna rijec tuzioca. Zavrsna rijec je posljednja mogucnost da tuzilac, predocavanjem
cinjenica, zakljucaka i pravnih tumacenja, ukaze sudu da je optuzeni kriv za ono za sta ga
tereti optuznica. Za razliku od uvodnog izlaganja, koje je pregled dokaza koji ce se izvesti na
pretresu, zavrsna rijec tuzioca je prikaz predocenih dokaza u odnosu na optuzbu. Tuzilac u
svojoj zavrsnoj rijeci iznosi svoju ocjenu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, izlaze svoje
zakljucke o cinjenicama vaznim za odluku i stavlja i obrazlaze svoj prijedlog o krivicnoj
odgovornosti optuzenog, o odredbama krivicnog zakona koje bi se imale primijeniti, kao i o
olaksavajucim i otezavajucim okolnostima koje bi trebalo uzeti u obzir prilikom
odmjeravanja kazne. Na kraju zavrsne rijeci tuzilac, osim uobicajenog prijedloga da se
optuzeni oglasi krivim, moze predloziti i izricanje odgovarajuce krivicnopravne sankcije. Isto
tako, tuzilac moze odustati od optuznice (jer glavni pretres jos nije zavrsen) i tada sud
donosi presudu kojom se optuzba odbija. Prakticno, postoji i mogucnost da tuzilac u zavrsnoj
rijeci predlozi da sud donese presudu kojom se optuzeni oslobada od optuzbe i tada bi sud
trebao udovoljiti tom prijedlogu, jer bi u suprotnom prekoracio optuzbu i ucinio bitnu
povredu odredaba krivicnog postupka.
Zavrsna rijec ostecenog. U svojoj zavrsnoj rijeci osteceni moze, s obzirom na svoju
funkciju u krivicnom postupku, analizirati dokaze koji potvrduju osnovanost prijedloga za
ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva, koji se moze odnositi na naknadu stete, povrat
stvari ili ponistenje odredenog pravnog posla. Imovinskopravni zahtjev ostecenom moze biti
dosuden samo ako optuzeni bude oglasen krivim.
Zavrsna rijec optuzenog i branioca. Ako optuzeni ima branioca, u zavrsnoj rijeci govore i
branilac i optuzeni, s tim sto branilac govori prvi. Ovakvo rjesenje usvojeno je zbog toga sto
branilac nije zastupnik optuzenog, tako da branioceva zavrsna rijec ne moze zamijeniti rijec
optuzenog. Poslije izlaganja branioca, optuzeni ima pravo da sam govori, da se izjasni da li
usvaja odbranu branioca i da tu odbranu dopuni.
U slucajevima kada optuzeni nema branioca, on sam, ako to zeli, iznosi svoju odbranu.
Medutim, i u slucaju kada optuzeni ima branioca, posljednja rijec uvijek pripada
optuzenom.
Poslije zavrsne rijeci branioca i optuzenog, moze doci do replike od strane tuzioca i
ostecenog. Ova situacija moze da se ponovi i vise puta, tj. moze doci do duplike, triplike i sl,
s tim sto i u takvim slucajevima optuzenom pripada posljednja rijec. Radi se, zapravo, o
diskusiji koja moze nastati nakon zavrsne rijeci stranaka, za koju vaze pravila za prve
govore.
Zavrsna rijec stranaka ne moze se ograniciti na odredeno vrijeme. U zavrsnoj rijeci govori se
onoliko koliko se smatra potrebnim, ali ako optuznicu zastupa vise tuzilaca ili optuzeni ima
vise od jednog branioca, svi mogu dati zavrsnu rijec, s tim da se njihova izlaganja ne mogu
ponavliati i mogu biti vremenski ogranicena.

55
Zavrsna rijec je obavezna za stranke i branioca, ali optuzeni ne mora dati zavrsnu rijec ako
to ne zeli. Medutim, uskracivanje optuzenom prava na zavrsno izlaganje predstavlja povredu
prava na odbranu, sto je bitna povreda odredaba krivicnog postupka.
Poslije svih zavrsnih rijeci, obaveza je sudije, odnosno predsjednika vijeca da objavi da je
glavni pretres zavrsen, nakon cega se sud povlaci na vijecanje i glasanje, radi donosenja
presude, jer vise ne postoji zakonska mogucnost ponovnog otvaranja glavnog pretresa.
Povlacenje suda na vijecanje i glasanje, radi donosenja presude, znaci da se ova procesna
radnja obavlja u prisustvu sudije pojedinca, odnosno clanova vijeca i zapisnicara: zbog toga
se sud moze povuci u posebnu prostoriju namijenjenu za donosenje odluka ili ostati u
sudnici iz koje ce udaljiti stranke, branioca i publiku, i to do izricanja i objavljivanja presude.

ODLAGANJE I PREKIDANJE GLAVNOG PRETRESA


Glavni pretres se, po pravilu, odvija bez prekida. Medutim, od ovog pravila postoje izuzeci
kada dolazi do odlaganja i prekidanja glavnog pretresa. Pitanje odlaganja i prekidanja
glavnog pretresa najneposrednije je vezano za nacelo neposrednosti i procesnu ustanovu
kontinuiteta procesnih radnji, odnosno uspostavljanje ravnoteze izmedu nacela
neposrednosti i nacela procesne ekonomije. Pravilo je da se glavni pretres drzi u zakazano
vrijeme i da, kada zapocne, traje neprekidno do kraja. Nasuprot tome, mogu se pojaviti
razne smetnje koje to onemogucavaju.

Formalni i materijalni uslovi za odlaganje glavnog pretresa


Glavni pretres se moze odloziti samo ako su ispunjeni zakonom propisani formalni i
materijalni uslovi. Formalni uslov za odlaganje glavnog pretresa jeste da postoji odredeni
zahtjev, na koji su ovlasceni stranke ili branilac, kao i da taj zahtjev prihvati sudija, odnosno
predsjednik vijeca, i to donosenjem rjesenja o odlaganju glavnog pretresa.
Materijalni uslov za odlaganje glavnog pretresa sastoji se u postojanju nekog od alternativno
navedenih razloga:
• ako treba pribaviti nove dokaze;
• ako je optuzeni nakon izvrsenog krivicnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom
pretresu;
• ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspjesno provede.
Potrebu pribavljanja novih dokaza (na zahtjev stranaka ili branioca) procjenjuje sudija,
odnosno predsjednik vijeca, a kada je u pitanju razlog za odlaganje glavnog pretresa zbog
nesposobnosti optuzenog da prisustvuje na glavnom pretresu, ocigledno je da zakonodavac
pod tom sintagmom podrazumijeva optuzenog koji zbog svog dusevnog stanja nema
odgovarajuci stepen psihicke sposobnosti za aktivno sudjelovanje na glavnom pretresu.
Odlaganje glavnog pretresa, zbog nastupanja takvog dusevnog stanja optuzenog nakon
izvrsenja krivicnog djela, moze uslijediti tek nakon sto je to stanje utvrdio vjestak psihijatar i
ako je to stanje privremenog karaktera. Medutim, ako je kod optuzenog nakon izvrsenog
krivicnog djela nastupila dusevna bolest zbog koje ne moze duze ucestvovati na glavnom
pretresu, sud ce donijeti rjesenje o prekidu postupka, koji ce se nastaviti kada se
zdravstveno stanje optuzenog poboljsa.
Rjesenje kojim se odlaze glavni pretres unijece se u zapisnik i, po mogucnosti, odredice se
dan i sat nastavka glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce takode narediti
obezbjedenje dokaza koji se mogu izgubiti ili unistiti zbog odlaganja glavnog pretresa. Protiv
rjesenja o odlaganju nije dopustena zalba.

Nastavljanje odlozenog glavnog pretresa


Odlozeni glavni pretres se moze nastaviti, sto je redovna procesna situacija ili poceti iznova
- sto predstavlja vanrednu procesnu situaciju. Za dalji tok odlozenog glavnog pretresa vazna
su dva momenta: protek vremena i sastav suda.
Ako se glavni pretres koji je bio odlozen drzi pred istim sudijom, odnosno vijecem, pretres ce
se nastaviti, a sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ukratko iznijeti tok ranijeg glavnog
pretresa.
56
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze odrediti da glavni pretres pocne iznova.
Glavni pretres koji je odlozen mora iznova poceti ako se izmijenio sastav vijeca, ali po
saslusanju stranaka vijece moze odluciti da se u ovakvom slucaju svjedoci i vjestaci ne
saslusavaju ponovo i da se ne vrsi novi uvidaj, nego da se procitaju iskazi svjedoka i
vjestaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se procita zapisnik o uvidaju. U ovoj
situaciji potreba za brzinom i efikasnoscu u krivicnom postupku dobija prednost u odnosu na
nacelo neposrednosti, mada i ovo nacelo u ovom slucaju trpi izvjestan izuzetak, ali ne u
odnosu na cjelokupno vijece, vec samo u odnosu na njegovog clana, odnosno clanove koji
su promijenjeni, s tim da je, pri tom, ostao isti predsjednik vijeca. Medutim, ako je
prvostepeni sud postupak zapoceo pred jednim vijecem, a nastavio pred drugim vijecem,
time je ucinjena bitna povreda odredaba krivicnog postupka zbog koje treba ukinuti
prvostepenu presudu.
Ako je odlaganje trajalo duze od 30 dana ill ako se glavni pretres drzi pred drugim sudijom,
odnosno predsjednikom vijeca - glavni pretres mora iznova poceti i svi dokazi se moraju
ponovno izvesti.

Prekid glavnog pretresa


Za razliku od odlaganja glavnog pretresa, prekid glavnog pretresa predstavlja kratkotrajni
zastoj u njegovom odvijanju, koji moze trajati najduze osam dana. Osim u slucajevima
predvidenim zakonom o krivicnom postupku, navedeni su tipicni razlozi prekida glavnog
pretresa, i to alternativno:
• zbog odmora,
• zbog isteka radnog vremena;
• da bi se pribavio neki dokaz u kratkom vremenu ili
• zbog pripremanja optuzbe ili odbrane.
Prekinuti glavni pretres se nastavlja uvijek pred istim sudijom ili vijecem, a u slucaju ako to
nije moguce ili ako je prekid trajao duze od osam dana, onda treba postupiti na neki od
nacina koji se odnose na odlaganje glavnog pretresa.
O prekidu glavnog pretresa sudija, odnosno predsjednik vijeca mora donijeti rjesenje koje se
unosi u zapisnik o glavnom pretresu, a protiv njega nije dozvoljena zalba. Takvo rjesenje
sudija, odnosno predsjednik vijeca donosi na vlastitu inicijativu, kao i na prijedlog clanova
vijeca (kada se sudi u vijecu), odnosno stranaka ili branioca.
Prekidanje glavnog pretresa moguce je i kod kaznjavanja zbog narusavanja reda i saslusanje
van sudnice.

ODRZAVANJE REDA NA GLAVNOM PRETRESU


Normalno odvijanje glavnog pretresa podrazumijeva mir u sudnici i radnu atmosferu, te
postovanje dostojanstva i obezbjedenje bezbjednosti svih koji ucestvuju ili prate postupak.
Da bi se obezbijedili ovi uslovi, duznost je sudije, odnosno predsjednika vijeca da se stara o
odrzavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. U torn cilju njima stoje na raspolaganju i
odredene mjere za odrzavanje reda na glavnom pretresu, o kojima je bilo rijeci u izlaganju o
pojedinim vrstama procesnih radnji.

ZAPISNICI O DOKAZNOM MATERIJALU


Zapisnici o dokaznom materijalu koji je prikupljen prije glavnog pretresa, i to o uvidaju na
licu mjesta, pretresanju stana ili lica, oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza
iznijece se na glavnom pretresu da bi se utvrdio njihov sadrzaj, a po ocjeni sudije, odnosno
predsjednika vijeca njihov sadrzaj se moze ukratko unijeti u zapisnik o glavnom pretresu. Na
taj se nacin zapisnik o glavnom pretresu dopunjava sadrzajima iz prethodnih stadijuma
krivicnog postupka.
Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno,
zapis ili fotografija, osim ako nije drukcije propisano ovim zakonom, ali se izuzetno moze
koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrdena kao
neizmijenjena u odnosu na original.
57
Ako u materijalima koje tuzilac dostavlja kao dokaz svoje tvrdnje nema originala ili ovjerenih
kopija originala, sud ne moze sa sigurnoscu utvrditi vjerodostojnost tih dokaza i kada bi sud
prihvatio ove dokaze, ucinio bi bitnu povredu krivicnog postupka, jer se na podnesenim
dokazima ne moze zasnivati njegova odluka. Dokazni materijal u vidu pismena ili zapisa se
cita ukoliko se stranke i branilac drukcije ne dogovore. Nepravilno je primijenjena odredba
Zakona o krivicnom postupku BDBiH, ako sud zasniva presudu na dokaznom materijalu koji
je iznesen na glavnom pretresu, a zapisnici o dokaznom materijalu nisu procitani na
glavnom pretresu, niti su se stranke dogovorile da se ovi zapisnici ne citaju.

CUVANJE MATERIJALNIH DOKAZA


Materijalni dokazi imaju veliki znacaj u krivicnom postupku i oni su, po svojoj prirodi,
objektivni i nepristrasni u pogledu onog sto kazuju. Zbog toga je izuzetno vazno da se oni
pravilno cuvaju i obezbjedu.
Zato je izricito propisano da se tako pribavljeni materijalni dokazi u krivicnom postupku za
koje je sudija, odnosno predsjednik vijeca odredio da se pohrane i cuvaju u sudu, moraju
pohraniti i cuvati u posebnoj prostoriji suda. Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze u bilo
koje vrijeme izdati naredbu koja se odnosi na kontrolu i raspolaganje materijalnim
dokazima. Naredba se izdaje ovlascenom licu suda, koje je zaduzeno da cuva pohranjene
materijalne dokaze.
U slucaju kada prikupljeni materijalni dokazi (zbog brojnosti ili velicine predmeta) premasuju
prostorije suda namijenjene za njihovo cuvanje i pohranjivanje, treba koristiti ovlascenje
koje omogucava da se ti dokazi ostave pod nadzorom podnosioca zahtjeva (tuzioca) ili
izvrsioca naredbe (policijski organ). Propise kojima ce se odrediti nacin i uslovi pod kojima
se cuvaju materijalni dokazi donosi ministar pravde BiH.

DONOSENJE I OBJAVLJIVANJE PRESUDE


Po zavrsetku glavnog pretresa, sud donosi presudu. Kada sudija, odnosno predsjednik vijeca
objavi da je glavni pretres zavrsen, sud se povlaci na vijecanje i glasanje radi donosenja
presude. Vijecanje i glasanje obavlja se u tajnom zasjedanju, cime se onemogucava spoljni
uticaj i omogucava koncentrisanje clanova vijeca na donosenje presude. Prilikom vijecanja
prvo se raspravlja pitanje nadleznosti, a odmah zatim i da li je potrebna dopuna postupka,
kao i o drugim prethodnim pitanjima.
Poslije zavrsetka glavnog pretresa, po pravilu, odmah se pristupa vijecanju i glasanju.
Potrebno je ne samo da se odluka odmah donese, nego i da se odmah javno objavi. Ta
potreba proizilazi iz cinjenice da su utisci sudije neposredno po zavrsetkuglavnog pretresa
najsvjeziji, a postoji i mogucnost raznih uticaja na sud. lzuzeci od ovog pravila postoje samo
u komplikovanim slucajevima, kada se objavljivanje presude moze odloziti. Donosenje i
objavljivanje presude odmah po zavrsetku glavnog pretresa ima i nezgodnu stranu: zato sto
se objavljuje odmah, presuda ne mora biti u cjelini pismeno fiksirana i razlozi se objavljuju
usmeno i u bitnom.
Presuda se izrice i objavljuje u ime BiH, odnosno FBiH, RS i BDBiH, cime se daje svecaniji
izgled i veci autoritet ovom aktu. Iz istih razloga, objavljivanje presude svi prisutni
saslusavaju stojeci.
Sintagmu "svi prisutni" treba tumaciti tako da se to odnosi i na sudiju, odnosno predsjednika
vijeca.
Opisana svrha ne bi bila postignuta kad bi svi stajali, a sudija, odnosno predsjednik vijeca
sjedio prilikom citanja izreke presude. Saglasno navedenoj odredbi, prilikom kratkog
usmenog obrazlaganja presude svi prisutni u sudnici sjede. Nema razloga, niti zakon daje
naslutiti da prisutni u sudnici usmeno obrazlozenje sudije, odnosno predsjednika vijeca
moraju saslusati stojeci. Usmeno obrazlozenje presude trebalo bi biti kratko i sadrzavati
osnovne razloge donosenja upravo takve presude, a od saopstenja koja tom prilikom sudija,
odnosno predsjednik vijeca treba dati, tu je samo ono o pravu na zalbu i obavezi odgovora
na zalbu. Medutim, ako je optuzenom izrecena uslovna osuda, on treba biti upozoren na
njeno znacenje i na uslove kojih se mora pridrzavati.
58
POSEBNI KRIVICNI POSTUPCI

O POSEBNIM KRIVICNIM POSTUPCIMA UOPSTE


Zakoni o krivicnom postupku svih drzava, pored redovne forme postupanja, predvidaju i
odredena odstupanja za neke kategorije ucinilaca krivicnih djela ili za pojedina krivicna
djela, ciji je cilj prilagodavanje osnovne procedure posebnim situacijama. Takvi postupci, u
kojima se, takode, utvrduje postojanje krivicnog djela, krivicna odgovornost i kaznjivost
ucinioca, ali na specifican nacin u odnosu na opsti krivicni postupak, nazivaju se posebni
krivicni postupci.
Oni su ustanovljeni da se u njima sude krivicne stvari za koje se opsta forma krivicnog
postupka pokazuje kao neodgovarajuca ili nepotrebna. U nasem pravu u lakve postupke
spadaju:
• postupak za izdavanje kaznenog naloga,
• postupak prema maloljetnicima,
• postupak protiv pravnih lica i
• postupak za izricanje sudske opomene
Ostupanje od opste forme ovdje nalaze tezina krivicnog djela izrazena vrstom i visinom
propisane kazne, gdje je, s obzirom na stepen drustvene opasnosti takvih djela, nepotrebno
i neracionalno insistirati na opstoj formi krivicnog postupka. Osim tezine krivicnog djela, i
licnost ucinioca krivicnog djela nekad nalaze odstupanje od opste forme, koja je suvisna, a
nekad i nedovoljna za kompleksno upoznavanje licnosti (u slucaju kad je rijec o maloljetnim
uciniocima).
U svim navedenim slucajevima, zakon o krivicnom postupku sadrzi samo pojedine odredbe
kojima se iskljucuje primjena nekih opstih odredaba opsteg postupka. U nasem pozitivnom
pravu ovi posebni krivicni postupci nisu regulisam posebno ni posebnim zakonom ni u
potpunosti, vec u posebnom odjeljku zakona, i to tako sto je u torn odjeljku dat jedan broj
posebnih odredaba koje pojedina pitanja u ovim postupcima ureduju na drukciji i, s obzirom
na predmet postupka, svrsishodniji nacin u odnosu na opsti postupak. Odstupanja od
redovnog postupka, po pravilu, odnose se na prvostepeni postupak (prethodni i glavni), ali
se ponekad odnose i na postupak pravnih lijekova. Za ona pitanja posebnih postupaka koja
tim odredbama nisu uredena drukdije, vaze odredbe opsteg krivicnog postupka.

POSTUPAK ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA

RATIO LEGIS POSTOJANJA POSTUPKA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA


Postupak za izdavanje kaznenog naloga predstavlja posebni krivicni postupak koji je u
osnovi jedna vrsta skracenog postupka, i to za relativno laksa krivicna djela. Taj postupak se
zasniva na ideji o nuznosti uproscavanja i racionalizacije procesnih formi i neophodnosti
njihovog prilagodavanja prirodi predmeta o kome se sudi, da bi se sudilo brze i uspjesnije, a
podjednako dobro i sigurno kao u potpunom krivicnom postupku. Cilj je da se izbjegne
glavni pretres, cime se postize pojednostavljenje i racionalizacija sudskog postupka, sa
namjerom da se sudski postupak ubrza i ucini uspjesnijim, a istovremeno da postupak bude
podjednako dobar i siguran kao redovni sudski postupak. Radi se, zapravo, o potpuno novoj
vrsti postupka, koja ima za cilj da se, pod odredenim pretpostavkama, uz garancije da nece
biti ostecena prava optuzenog niti pribjegavano zloupotrebama, za laksa krivicna djela do
kraja uprosti i ubrza postupak, a sankcija izrekne bez odrzavanja glavnog pretresa.
Osnovni kriteriji na osnovu kojih se odlucuje da li ce doci do postupka izdavanja kaznenog
naloga jesu:

59
priroda predmeta krivicnog postupka i vrsta i visina zaprijecene krivicnopravne sankcije, te
da li tuzilac raspolaze sa dovoljno dokaza kojima moze, u optuznici, potkrijepiti svoj zahtjev
za izdavanje kaznenog naloga.
S druge strane, s obzirom na prirodu krivicnih djela koja se mogu rjesavati u ovakvom
sumarnom postupku, te stav optuzenog, od koga, u krajnjoj liniji, i zavisi da li ce se voditi
ovakav jednostavniji postupak, iskljucena je mogucnost povrede njegovih procesnih prava.

USLOVI ZA POKRETANJE I VODENJE POSTUPKA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA


Da bi tuzilac bio u mogucnosti da zahtijeva pokretanje i sprovodenje postupka za izdavanje
kaznenog naloga, moraju biti ispunjeni odredeni preduslovi.
Prvi materijalni uslov je da je za odnosno krivicno djelo propisana kazna zatvora do pet
godina ili novcana kazna kao glavna kazna.
Drugi materijalni uslov je da tuzilac raspolaze sa dovoljno dokaza koji formiraju osnov
zbog koga je moguce tvrditi da je osumnjiceni ucinio predmetno krivicno djelo.
Materijalni uslov je, dakle, identican uslovu za podizanje optuznice u redovnom postupku,
sto potvrduje i cinjenica da tuzilac izdavanje kaznenog naloga trazi od suda u formi
optuznice.
Formalni uslov za izdavanje kaznenog naloga sastoji se u odgovarajucoj procesnoj inicijativi
tuzioca koja je fakultativnog karaktera, tako sto tuzilac moze u optuznici zatraziti od suda da
izda kazneni nalog - u kojem ce optuzenom izreci odredenu krivicnopravnu sankciju ili mjeru
bez provodenja glavnog pretresa.
Prijedlog tuzioca za sudiju nije obavezan, ali presudu kojom se izdaje kazneni nalog on ne
moze donijeti bez ovog prijedloga.
Tuzilac moze da zatrazi izricanje jedne ili vise od sljedecih taksativno pobrojanih
krivicnopravnih sankcija ili mjera: novcane kazne, uslovne osude i oduzimanja imovinske
koristi pribavljene krivicnim djelom ili oduzimanja predmeta.
Tuzilac, prema tome, ne moze traziti u optuznici da se u postupku za izdavanje kaznenog
naloga, optuzenom izrekne kazna zatvora, i to bez obzira na cinjenicu da li je za konkretno
krivicno djelo predvidena kazna zatvora. Medutim, tuzilac nije ogranicen u pogledu odabira
samo jedne krivicnopravne sankcije ili mjere, vec mu je data mogucnost da, istovremeno,
trazi izricanje, kako jedne, tako i vise krivicnopravnih sankcija i (ili) mjera odjednom.
Novcana kazna je ogranicena na iznos do 50.000 KM, cak i u onim slucajevima kad je za
predmetno krivicno djelo predvidena novcana kazna u iznosu vecem od zakonskog
maksimuma iz ovog clana.

STAV SUDA U ODNOSU NA ZAHTJEV ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA


Stav suda, odnosno u funkcionalnom obliku sudije pojedinca, u odnosu na zahtjev tuzioca za
izdavanje kaznenog naloga, moze biti:
• negativan - kada se zahtjev ne prihvata i
• pozitivan - kada se zahtjev tuzioca prihvata

Neprihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga


Sudija nije duzan da prihvati zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ali ima obavezu da ispita
formalnu ispravnost i materijalnu opravdanost.
U odnosu na formalnu ispravnost zahtjeva, sudija ispituje:
• da li postoje zakonske mogucnosti vodenja postupka za izdavanje kaznenog naloga (u
odnosu na vrstu krivicnog djela i sankciju koju predlaze tuzilac) i
• da li postoji osnov za spajanje postupka
Postoje tri razloga zbog kojih ce sudija odbaciti zahtjev za izdavanje kaznenog naloga.
Prvi je ako sudija ustanovi da postoji osnov za spajanje postupka. To se, prije svega, odnosi
na situaciju gdje je optuzeni po optuznici kojom se trazi izdavanje kaznenog naloga u isto
vrijeme optuzen za vise krivicnih djela ili se protiv istog lica pred sudom vode odvojeni

60
postupci za vise krivicnih djela, kao i u slucaju kad se zakrivicno djelo vode odvojeni
postupci za vise lica.
Drugi razlog za odbacivanje kaznenog naloga jeste kad je to krivicno djelo za koje se ne
moze zatraziti izdavanje kaznenog naloga, a treci - ako je tuzilac zatrazio izricanje
krivicnopravne sankcije ili mjere koja prema zakonu nije dozvoljena.
Protiv rjesenja kojim sudija odbacuje zahtjev za izdavanje kaznenog naloga tuzilac moze
podnijeti zalbu vanraspravnom vijecu suda kojem je podnio takvu optuznicu sa zahtjevom za
izdavanje takvog naloga.
To vijece mora o zalbi odluciti u roku 48 sati. Zakon izricito ne propisuje rok za zalbu na
rjesenje o odbacaju zahtjeva, pa se ima smatrati da tuzilac treba postupati u skladu sa
opstim rokom za zalbu na rjesenje od tri dana od dana dostavljanja rjesenja.
Kada ispituje materijalnu opravdanost zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga, sudija
procjenjuje cjelishodnost vodenja uproscenog postupka i svrsishodnost izricanja krivicne
sankcije ili mjere koju u svom zahtjevu predlaze tuzilac. S tim u vezi, propisuju se dvije
situacije kada i zasto se sudija iz razloga koji se ticu optuznice nece sloziti sa zahtjevom za
izdavanje kaznenog naloga. To je, uprvom redu, onda kad podaci u optuznici ne pruzaju
dovoljno osnova za izdavanje takvog naloga.
Druga situacija za takav stav suda moze lezati u njegovoj ocjeni da se prema tim podacima
moze ocekivati izricanje neke druge krivicnopravne sankcije ili mjere, a ne one koju je
zatrazio tuzilac. U obje ove situacije sudija ce postupiti sa optuznicom kao da je podnijeta na
potvrdivanje i proslijediti je u dalji postupak.

Prihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga


Ako sudija nije odbacio kazneni nalog zbog nepostojanja pretpostavki za njegovo izdavanje,
onda mu jedino preostaje da se slozi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga. On to
manifestuje kroz dvije svoje obavezne procesne aktivnosti, i to: potvrdivanje optuznice i
zakazivanje saslusanja optuzenog.
Saslusanje optuzenog se ima odrzati u roku od 15 dana od dana dostavljanja optuznice.
Prilikom saslusanja optuzenog, kojem je potvrdena optuznica sa zahtjevom za izdavanje
kaznenog naloga sudija ce:
• utvrditi da li je ispostovano pravo optuzenog da ga zastupa branilac,
• utvrditi da li je optuzeni razumio optuznicu i zahtjev tuzioca za izricanje
krivicnopravne sankcije ili mjere,
• upoznati optuzenog sa dokazima koje je prikupio tuzilac i pozvati ga na davanje izjave
o predocenim dokazima,
• pozvati optuzenog da se izjasni o krivnji i
• pozvati optuzenog da se izjasni o predlozenoj krivicnopravnoj sankciji ili mjeri.
Svrha svih ovih obaveza sudije je visestrana: ona se ogleda kako u provjeravanju postovanja
odredenih elemenata prava na odbranu optuzenog, tako i u upoznavanju optuzenog sa
dokaznim i drugim elementima optuznice, te upoznavanju sudije sa stavom optuzenog u
odnosu na dokaze koji potkrepljuju optuznicu, kao i u odnosu na njegov stav o optuznim
navodima, prije svega u pogledu priznanja ili negiranja krivnje.
Stav optuzenog u odnosu na krivnju ima odlucujuci znacaj za dalji postupak povodom
zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga. Ako optuzeni izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na
optuznicu, sudija ce zakazati glavni pretres u roku od 30 dana i proslijediti optuznicu na dalji
postupak.
U ovoj situaciji ne postoji potreba za dostavljanjem optuznice optuzenom, izjasnjenjem o
krivnji, razmatranju izjave o priznanju krivnje i pregovaranju o krivnji.
Razlog za to je sto se optuzeni vec izjasnio o krivnji pri saslusanju i imao pravo na ulaganje
prigovora na optuznicu u roku od 15 dana od dana dostavljanja optuznice. Ukoliko je
optuzeni iskoristio pravo na prigovor, ta cinjenica ce formirati osnov da sudija postupi
identicno kao u slucaju kad se optuzeni izjasni da nije kriv.

61
Ukoliko optuzeni izjavi da je kriv, kao i da prihvata predlozenu krivicnopravnu sankciju ili
mjeru, sudija ce pristupiti utvrdivanju krivnje, i to na osnovu iskaza o krivnji optuzenog i
dokaza koje je ponudio tuzilac. Ako utvrdi krivnju optuzenog, sudija ce presudom izdati
kazneni nalog u skladu sa optuznicom.

Odluka kojom se izdaje kazneni nalog i pravo na zalbu


Presuda kojom se izdaje kazneni nalog sadrzi propisane podatke. Ona je, prema tome, po
svom sadrzaju, identicna presudi koja se donosi po odrzanom glavnom pretresu.
Ta presuda bi, svakako, trebala sadrzavati navod da se prihvata zahtjev tuzioca i da se
optuzenom izrice kazna, odnosno mjera iz zahtjeva. Obrazlozenje presude kojom se izdaje
kazneni nalog ogranicava se na razloge koji opravdavaju izdavanje kaznenog naloga i oni
trebaju biti ukratko navedeni. Rok za zalbu na presudu kojom se izdaje kazneni nalog je
osam dana od dana dostavljanja presude optuzenom i njegovom braniocu. lako zakon ne
iskljucuje mogucnost izjavljivanja zalbe i po ostalim zalbenim osnovima predvidenim
zakonom, zalba se prakticno moze izjaviti samo zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji, s
obzirom na to da je krivnja priznata. Tuzilac ima pravo zalbe protiv presude kojom je izdat
krivicni nalog kada se kao zalbeni osnov istice povreda krivicnog zakona, ako sud nije u
potpunosti prihvatio zahtjev tuzioca za izdavanje krivicnog naloga ili je izrekao kaznu ill
mjeru koju tuzilac nije zahtijevao.
Presuda kojom se izdaje kazneni nalog dostavlja se optuzenom i njegovom braniocu, ako ga
ima, kao i tuziocu, kao i svaka druga presuda. Kazneni nalog je izdat, a dostavlja se presuda
o njegovom izdavanju, jer odredbe o propisanim nacinima dostave sudskih odluka ne
poznaju dostavu kaznenog naloga, sto i nije problem, buduci da je on izdat presudom.
Ukoliko lice kome je presudom kojom se izdaje kazneni nalog izrecena novcana kazna plati
tu kaznu prije isteka roka za zalbu na presudu, to placanje se nece smatrati odricanjem od
prava na zalbu.

KRIVICNI POSTUPAK PREMA MALOLJETNICIMA

O KRIVICNOM POSTUPKU PREMA MALOLJETNICIMA UOPSTE


Savremeni krivicni postupak prema maloljetnicima pretrpio je znacajne transformacije,
polazeci, prije svega, od cinjenice da su u njega unijeta nova naucna saznanja, do kojih se
doslo u proucavanju licnosti maloljetnika. Korjenite promjene pretrpila su neka osnovna
nacela krivicnog postupka (npr. nacelo javnosti, razdvojenosti funkcije istrage i sudenja) i
podredena osnovnom cilju - zastiti licnosti maloljetnika.
Krivicni postupak prema maloljetnicima dobija posebnu vaznost i zbog posebnih rjesenja
krivicne odgovornosti maloljetnika, koje se, na odredeni nacin, manifestuju i kroz postupak u
kome se ta odgovornost inace i utvrduje. Na taj nacin, ovaj postupak se, uz nastojanje da
sacuva osnovne odlike krivicnog postupka uopste, zahvaljujuci novim naucnim saznanjima i
mogucnostima njihove realizacije, istovremeno prilagodavao licnosti maloljetnika. Sa ovim
se paralelno mijenjao i cilj ovog postupka, u kome nije rijec samo o tradicionalnom
prikupljanju cinjenica i dokaza o krivicnom djelu. Tako i cilj postaje dvostruk: treba prikupiti
cinjenice o krivicnom djelu, ali, u skladu sa opsteusvojenim shvatanjima, prikupljajuci
podatke o licnosti - objasniti krivicno djelo, naci njegove dublje razloge.
Od starih, nepodesnih formi i tradicionalnog postupka mogu, u tom cilju, ostati samo one
odredbe koje ce omoguciti utvrdivanje istine i efikasnu odbranu maloljetnog ucinioca
krivicnog djela.
Pored toga,za savremene pravne sisteme je u opstem smislu karakteristicno da obaveza
posebne krivicnopravne zastite djece i maloljetnika, uz duznost da se licima mladih
starosnih kategorija nacelno obezbijedi bolji polozaj u sistemu krivicnog prava (u
materijalnom i procesnom krivicnom zakonodavstvu), proizilazi i iz medunarodnopravnih
akata, prije svega Konvenciji o pravima djeteta.
62
Krivicni postupak prema maloljetnicima u BiH je jos uvijek tradicionalni postupak, koji
predvida izvjesna, cak vrlo znatna, odstupanja od svojih opstih odredaba. S druge strane,
nesporno je da ima pokusaja ustanovljavanja sasvim novog postupka, ali su takvi pokusaji
usamljeni i toliko embrionalnog karaktera da se opste stanje ne bi moglo uopstavati.
Polaziste za ova razmatranja je stav zakona, u kome se, u pogledu postupka prema
maloljetnicima, daju samo pojedine odredbe, iako znacajne i mnogobrojne, dok se u pogledu
ostalog - primjenjuju zakonske odredbe o opstoj formi postupka, ukoliko nisu u suprotnosti
sa odredbama glave XXVI o postupku prema maloljetnicima. Posebnim odredbama
regulisano je ono sto je potrebno za cjelishodnu primjenu mjera propisanih u KZBiH, a
odstranjeno je iz postupka ono sto bi moglo da ometa ostvarenje cilja postavljenog u zakonu
i sto nepovoljno utice na optuzenog maloljetnika.
Za primjenu odredaba o postupku prema maloljetnicima iz glave XXVI znacajan je uzrast
ucinioca, kako u vrijeme izvrsenja krivicnog djela, tako i u vrijeme pokretanja postupka,
odnosno sudenja. Ucinioci krivicnih djela prema kojima se primjenjuju odredbe o postupku
prema maloljetnicima, treba da su izvrsili krivicno djelo kao maloljetnici (dakle, stariji od 14
godina, jer do navrsene 14. godine nema krivicne odgovornosti, pa se krivicni postupak
obustavlja i o tome obavjestava organ starateljstva) i, pored toga, da za vrijeme pokretanja
postupka, odnosno sudenja nisu navrsili 21 godinu).
Ostale odredbe zakona primjenjuju se samo ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama glave
XXVI.
U odnosu na mlada punoljetna lica (lica koja su izvrsila krivicno djelo kao punoljetna, a u
vrijeme sudenja nisu navrsila 21 godinu), ako se do pocetka glavnog pretresa utvrdi da
dolazi u obzir da im se izrekne vaspitna mjera - primjenjuje se opsti postupak, sa nekim
osobenostima koje su izricito propisane za postupak prema maloljetnicima. Prema
punoljetnom licu koje je u vrijeme sudenja navrsilo dvadeset i jednu godinu, a krivicno djelo
je ucinilo kao stariji maloljetnik, primjenjivace se opste odredbe Zakona o krivicnom
postupku.
Ukoliko se do pocetka glavnog pretresa utvrdi postojanje uslova koji ukazuju da ce se i
vaspitnom mjerom postici svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne punoljetnom licu koje u
vrijeme sudenja nije navrsilo 21 godinu, obavezno se u proceduri koja se odvija protiv tog
lica primjenjuju norme sadrzane u odredbi clana 340 stav 2, cime se omogucava bolji
procesni polozaj mladeg punoljetnika koji se primjenom sljedecih odredaba zakona, u velikoj
mjeri priblizava procesnom polozaju maloljetnika u postupku prema maloljetnicima:
• zabrana sudenja u odsustvu i obaveza obazrivog postupanja pri vrsenju procesnih
radnji u cilju izbjegavanja stetnog uticaja na maloljetnika (mladeg punoljetnika):
• odredbe o braniocu maloljetnika;
• nemogucnost oslobadanja od ouznosti svjedocenja o okolnostima potrebnim za
upoznavapje licnosti maloljetnika (mladeg punoljetnika) i prilika u kojima zivi;
• posebna procesna ovlascenja organa starateljstva u postupku;
• posebna pravila o pozivanju maloljetnika (mladeg punoljetnika) i nacinu dostavljanja
spisa:
• ogranicenja u pogledu objavljivanja toka postupka i publikovanja presude;
• postupanje prema principu hitnosti tokom vodenja procedure:
• odredbe o prikupljanju podataka o licnosti maloljetnika (mladeg punoljetnika) u
pripremnom postupku;
• mogucnost privremenog smjestaja tokom postupka;
• posebna pravila o pritvoru i smjestaju u toku postupka pred sudom
Ako se cinjenice koje se odnose na licnost maloljetnika i okolnosti pod kojima je djelo
ucinjeno, a iz cega proizilazi da se moze ocekivati da ce se i sa vaspitnom mjerom ostvariti
svrha koja bi bila ostvarena kaznom, utvrde tek na glavnom pretresu, ne dolazi do primjene
navedenih pravila iz postupka prema maloljetnicima, u okviru opsteg krivicnog postupka.

63
Postavlja se pitanje ko treba da utvrdi ove cinjenice prije glavnog pretresa, odnosno u
prethodnom postupku.
To bi mogao jedino da bude sud, i to po sopstvenoj inicijativi ili na prijedlog stranaka, pri
cemu sud nije obavezan da u svakom postupku prema mladem punoljetnom lieu prije
glavnog pretresa sprovede ispitivanje u cilju utvrdivanju njegove dusevne razvijenosti, vec
ce to uciniti samo ako se pojavi sumnja da njegova dusevna razvijenost odgovara njegovom
uzrastu.
Vaspitna mjera se mladem punoljetnom licu izrice rjesenjem, a ne presudom. Smatra se da
je primjena vaspitnih mjera prema mladem punoljetnom lieu iskljucena u tezim slucajevima
koji se odlikuju tezinom krivicnog djela, stepenom krivicne odgovornosti i stepenom
sklonosti optuzenog asocijalnom ponasanju. Kada je sud, primjenom opstih odredaba o
odgovornosti punoljetnih lica, optuzenom izrekao kaznu zatvora za krivicno djelo koje je
izvrsio kao mladi punoljetnik, on nije duzan obrazlagati u presudi zasto nije izrekao vaspitnu
mjeru, niti se na takvom nedostatku obrazlozenja moze uspostaviti bitna povreda odredaba
krivicnog postupka.
Primjena odredaba koje se odnose na maloljetnike postaje slozenija se u slucaju kada su
maloljetnici ucestvovali u izvrsenju krivicnog djela zajedno sa punoljetnim licima. Ovo
pitanje je u zakonu tako rijeseno da je predvideno kao pravilo da ce se, u ovom slucaju,
krivicni postupak prema maloljetniku razdvojiti i sprovesti po odredbama krivicnog postupka
prema maloljetnicima. Izuzetno, postupak prema maloljetniku se moze spojiti sa postupkom
prema punoljetnom lieu i sprovesti po opstim odredbama, ako je spajanje postupka
neophodno za svestrano razjasnjenje stvari. Rjesenje da se postupak vodi spojeno donosi
sudija za maloljetnike nadleznog suda, na obrazlozeni prijedlog tuzioca, a protiv tog rjesenja
nije dopustena zalba. Spajanje ovih postupaka moguce je do zavrsetka glavnog pretresa, a
do tada i razdvajanje opsteg postupka (ako prestanu razlozi koji su nalagali spajanje). U
jedinstvenom postupku, koji se sprovodi kao opsti postupak i prema maloljetnom i prema
punoljetnom lieu, prema maloljetniku ce se uvijek primijeniti odredene odredbe iz postupka
prema maloljetnicima. Ostale odredbe krivicnog postupka prema maloljetnicima primjenjuju
se prema maloljetniku ako nisu u suprotnosti sa vodenjem spojenog krivicnog postupka.
U slucaju ako je osumnjiceni ucinio vise krivicnih djela, od cega neka kao maloljetno, a neka
kao punoljetno lice, obavezno se vodi jedinstveni postupak pred vijecem koje sudi
punoljetnim licima, odnosno opsti postupak. Medutim, ukoliko je u pitanju produzeno
krivicno djelo (kod koga su neke radnje ucinjene dok je ucinilac bio maloljetan, a neke kada
je ucinilac bio punoljetan), smatra se da se ove radnje ne mogu dijeliti, jer se radi o jednom
krivicnom djelu, i da je za sudenje nadlezan sudija za maloljetnike, s tim sto se vodi opsti
krivicni postupak.
U procesu prikljucenja Evropskoj uniji, BiH je dodatno intenzivirala prilagodavanje
medunarodnim standardima i cjelokupnog maloljetnickog zakonodavstva. Pritom su u
fokosu i Konvencija UN o pravima djeteta - CRC (1989), MPGPP, Standardna minimalna
pravila UN za uredenje maloljetnickog pravosuda - Beijing Rules (Pekinska pravila. 1985),
Pravila UN za zastitu maloljetnika lisenih slobode - The Habana Rules (1990)...

OSNOVNE KARAKTERISTIKE POSTUPKA PREMA MALOLJETNICIMA


Krivicni postupak prema maloljetnicima spada u posebne krivicne postupke. Sustina je u
tome da se u odredenom postupku primjenjuju neka posebna pravila u odnosu na pravila
koja vaze u opstem, odnosno redovnom krivicnom postupku. U pogledu svih onih procesnih
situacija koje se u posebnom krivicnom postupku ne regulisu, vaze pravila koja egzistiraju u
redovnom krivicnom postupku, a takvo postupanje moze biti izricito nalozeno normama
zakona o krivicnom postupku ili se mogu primjenjivati opsta pravila o analognom
postupanju. Na taj se nacin odnos izmedu redovnog (opsteg) i krivicnog postupka prema
maloljetnicima ispoljava kao relacija izmedu lex generalisa i lex specialisa.
Sustinske razlike izmedu krivicne procedure koja se odvija prema maloljetniku i redovnog
(opsteg) krivicnog postupka se ogledaju u povoljnijem procesnom polozaju maloljetnika u
odnosu na punoljetnog osumnjicenog, odnosno optuzenog.
64
Tako npr. sud mora posebno voditi racuna o dusevnoj razvijenosti, osjetljivosti i licnim
svojstvima maloljetnika, svi sluzbeni akteri krivicnog postupka prema maloljemicima su
duzni da najhitnije postupaju kako bi se postupak sto prije zavrsio itd.
Krivicni postupak prema maloljetmcima odlikuje se, nizom uocljivih specificnosti na
materijalnom i formalnom planu u odnosu na opsti (redovni) krivicni postupak, sto je
prvenstveno posljedica nastojanja drustva i drzave da u okviru pravnog poretka obezbijede
poseban procesni polozaj maloljetnim delinkventima.
Usljed toga, u krivicnom postupku prema maloljetnicima (narocito onom koji se obiljezava
kao tzv. protektivni model postupka), ne vaze odredena nacela koja se ustolicuju u
redovnom krivicnom postupku, a veci znacaj dobijaju neki drugi principi, koji ili uopste ne
egzistiraju u opstem krivicnom postupku ili nemaju onaj znacaj kakav ostvaruju u krivicnom
postupku prema maloljetnicima.

Duznost obazrivog postupanja


Pri preduzimanju radnji kojima je prisutan maloljetnik, a narocito pri njegovom ispitivanju,
organi koji ucestvuju u postupku duzni su postupati obazrivo, vodeci racuna o dusevnoj
razvijenosti, osjetljivosti i licnim svojstvima maloljetnika, kako vodenje krivicnog postupka
ne bi stetno uticalo na razvoj maloljetnika. Duznost obazrivog postupanja u odnosu na
maloljetnika, kao sustinski elemenat nacela procesne protektivnosti u sudskoj proceduri
koja se odvija prema maloljetniku, odnosi se jedino na organe koji ucestvuju u postupku.
lako je nesumnjivo da ovi organi u najvecem broju slucajeva ostvaruju komunikaciju sa
maloljetnikom, i to na procesno regulisan nacin, sto se prvenstveno odnosi na sud (posebno
kada ispituje maloljetnika), ta obaveza se mora protezati i na sve ostale aktere krivicne
procedure (npr. vjestake i strucna lica, psihologe i pedagoge, koji mogu da imaju znacajnu
procesnu ulogu u postupku prema maloljetniku i si.). Sud bi, pri tom, bio duzan da vodi
racuna o postovanju te obaveze, uz mogucnost da se, kada je potrebno, u slucaju
nepostovanja navedenog zakonskog imperativa, posluzi i odgovarajucim procesnim
sankcijama, prije svega u zakonu predvidenom novcanom kaznom.
Organi koji ucestvuju u postupku, u isto vrijeme, ne smiju da dozvole bilo kakvo
nedisciplinovano ponasanje maloljetnika i pogodnim mjerama moraju ga sprijeciti.

Obavezna odbrana
Propisano je da maloljetnik mora imati branioca od pocetka pripremnog postupka. Ovakvo
zakonsko rjesenje je u skladu sa tendencijom posebne zastite optuzenih koji su na bilo koji
nacin ugrozeni, fizicki ili psihicki. To odgovara i medunarodnim standardima o zastiti prava
maloljetnika koji se izrazavaju kroz nacelo o zastiti "najboljih interesa djeteta i maloljetnika".
Drukcije rjesenje predvideno je za punoljetne, gdje je receno da osumnjiceni, odnosno
optuzeni moze imati branioca u toku cijelog krivicnog postupka. Maloljetnik u svim
slucajevima obavezno treba da ima branioca i ne postoji mogucnost fakultativne odbrane; u
suprotnom slucaju postoji bitna povreda odredaba krivicnog postupka. Ukoliko maloljetnik
ne poznaje jezik na kome se vodi krivicni postupak, sud ce mu odrediti tumaca. Izbor
branioca vrsi maloljetnik, kao i lica koja su mu bliska (zakonsk zastupnik ili srodnici). Ukoliko
navedena lica ne iskoriste ovu mogucnost, branioca, po sluzbenoj duznosti, postavlja sudija
za maloljetnike.

Mogucnost oslobodenja od duznosti svjedocenja u odnosu na odredeni predmet


svjedocenja
Svjedocenje u postupku prema maloljetnicima ne ispoljava neke posebne specificnosti u
odnosu na svjedocenje u opstoj krivicnoj proceduri koje se odnosi na krivicno djelo.
Medutim, svjedocenje u pogledu licnosti ucinioca, u postupku prema maloljetnicima, u
izvjesnoj mjeri je procesno modifikovano u odnosu na pravila opste krivicne procedure. Ta
procesna modifikacija se ogleda u izmjeni pravila opsteg krivicnog postupka, koja sa odnose
na mogucnost oslobadanja pojedinih svjedoka, odnosno odredenih kategorija svjedoka, od
generalne duznosti svjedocenja.
65
U postupku prema maloljetnicima od duznosti svjedocenja o okolnostima potrebnim za
ocjenjivanje dusevne razvijenosti maloljetnika, upoznavanje njegove licnosti i prilika u
kojima zivi oslobodeni su samo roditelji, staralac, usvojilac, socijalni radnik, vjerski
ispovjednik, odnosno vjerski sluzbenik i branilac. Ukoliko se svjedocenje odnosi na krivicno
djelo, oslobodenje od duznosti svjedocenja ureduje se prema opstim zakonskim odredbama
o oslobodenju od duznosti svjedocenja.
Uloga organa starateljstva
Organ starateljstva ima posebnu ulogu u krivicnom postupku prema maloljetnicima. On nije
stranka u postupku, pa zato nema sva ona ovlascenja koja imaju tuzilac, maloljetnik i njegov
branilac. Zakon mu, medutim, daje odredena prava, kao i odredene obaveze u postupku,
cijom realizacijom organ starateljstva, takode, moze, saradujuci sa sudom i tuziocem,
doprinijeti afirmaciji svrhe zbog koje se prema maloljetniku vodi postupak.
U postupku prema maloljetnicima, organ starateljstva ima pravo da se upozna s tokom
postupka, da u toku postupka stavlja prijedloge i da ukazuje na cinjenice i dokaze koji su od
vaznosti za donosenje pravilne odluke, cime moze da ostvaruje aktivnu procesnu ulogu u
postupku, te da na izvjestan nacin postupa i poput stranke u postupku, mada nema to
procesno svojstvo. Organ starateljstva moze i da prihvati sprovodenje nadzora nad
maloljetnikom na osnovu naredbe sudije za maloljetnike, i to tokom trajanja pripremnog
postupka prema maloljetniku, a ukoliko je to potrebno radi izdvajanja maloljetnika iz sredine
u kojoj je zivio ili radi pomoci, zastite ili smjestaja maloljetnika.
On ima vaznu ulogu i u prikupljanju i utvrdivanju podataka o licnosti maloljetnika - godine,
dusevna razvijenost, sredina i prilike u kojima zivi i druge okolnosti koje se ticu licnosti
maloljetnika pri cemu ove podatke organ starateljstva prikuplja na nekoliko nacina:
• na zahtjev sudije za maloljetnike,
• podnoseci izvjestaj o tome i
• prilikom izvrsavanja svojih drugih zakonskih ovlascenja.
Osim toga o svakom pokretanju postupka prema maloljetniku tuzilac ce obavijestiti nadlezni
organ starateljstva. Ova obaveza je u vezi sa procesnim pravom organa starateljstva da:
• daje misljenje tuziocu za upucivanje maloljetnika u prihvatiliste ili ustanovu za
ispitivanje ili vaspitanje
• u okviru mjere pojacanog nadzora organa starateljstva, daje prijedloge za izmjenu ili
obustavu vaspitne mjere sudu za maloljetnike koji je donio odluku u prvom stepenu.
Efektivnom ozivotvorenju njegovih drugih procesnih prava i procesnih mogucnosti sluze i
sljedeca prava organa starateljstva: mora biti pozvan na glavni pretres i ne moze biti
udaljen sa glavnog pretresa.

Pozivanje maloljetnika i dostavljanje pismena maloljetnika


Pozivanje maloljetnika uvijek se vrsi preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika.
Maloljetnik se, dakle, ne poziva neposredno, nego posredstvom drugih lica. Dostavljanje
odluka i drugih pismena takode se vrsi uz neka odstupanja u odnosu na opste odredbe.
Medutim, zabranjeno je da se dostavljanje maloljetniku vrsi isticanjem na oglasnoj tabli
suda. Isto tako, u odnosu na maloljetnike se ne moze primijeniti ni odredba zakona o
usmenom saopstavanju odluka niti bi bila relevantna usmena izjava maloljetnika da se nece
zaliti na odluku suda, koje odredbe, inace, mogu doci u obzir prema punoljetnim uciniocima.
Kod maloljetnika je ovakva zabrana opravdana iz vise razloga, a medu njima su najvazniji
oni koji se odnose na uzrast i nemogucnost da se u dovoljnoj mjeri shvati znacaj takve
izjave, niti da se procijeni domasaj svojih postupaka.

Objavljivanje toka krivicnog postupka


Procesna diskrecija u postupku prema maloljetnicima se ogleda u postojanju striktnih
zakonskih pravila, kojima se, u tom tipu krivicne procedure, nacelo javnosti svodi na
najmanju mogucu (i nuzno potrebnu) mjeru, u cilju potpune zastite interesa maloljetnika,
efikasnijeg vodenja postupka, sprecavanja stigmatizacije maloljetnog lica tokom trajanja

66
procedure i posebno radi njegove lakse i uspjesnije resocijalizacije poslije okoncanja
krivicnog postupka i poslije izvrsenja krivicne sankcije, ukoliko dode do njenog izricanja.
Na taj se nacin, sto je takode veoma vazno, omogucava i efikasnije izvrsenje krivicnih
sankcija prema maloljetnicima. Procesna diskrecija ima dva osnovna oblika:
• iskljucenje javnosti sa sudenja i
• procesna ogranicenja u pogledu obavjestavanja javnosti.
Za razliku od pravila opsteg krivicnog postupka, u postupku prema maloljetnicima je javnost
uvijek iskljucena sa sudenja, a smisao ovakvog normativnog rjesenja se ogleda u
legislativnom nastojanju da se sprijeci "razglasavanje slucaja", koje bi moglo da stetno utice
na maloljetnika. Ne smije se objaviti tok krivicnog postupka prema maloljetniku, ni odluka
donesena u torn postupku, niti se moze vrsiti video i audio snimanje toka postupka.
Pravnosnazna odluka suda moze se objaviti ali bez navodenja licnih podataka maloljetnika
iz kojih se moze utvrditi njegov identitet. U sudskoj praksi se ustalilo shvatanje da postoji
procesna povreda odredbe zakona kojom se zabranjuje javnost sudenja maloljetniku,
ukoliko se u presudi koja je donijeta u opstem krivicnom postupku u pogledu krivicnog
djela punoljetnog optuzenog, navedu puna imena i prezimena maloljetnih saucesnika, s
obzirom na to da se i na taj nacin prouzrokuju stetne posljedice po maloljetnike, sto i
predstavlja ratio legis zabrane javnog sudenja maloljetnicima.

Duznost hitnog postupanja


U postupku prema maloljetnicima izricito se nalaze organima i ustanovama koji u bilo kojem
vidu ucestvuju u postupku - da su duzni "najhitnije" postupati: organi koji ucestvuju u
postupku prema maloljetniku, kao i drugi organi i ustanove od kojih se traze obavjestenja,
izvjestaji ili misljenja, duzni su najhitnije postupiti - kako bi se postupak sto prije zavrsio. U
istu svrhu, zakonodavac nalaze sudiji za maloljetnike da svakih 15 dana obavjestava
predsjednika suda o predmetima maloljetnika koji nisu okoncani i o razlozima za to, pri
cemu je, predsjednik suda duzan da preduzme neophodne mjere za ubrzanje postupka. O
tome u spisima mora ostati pisani trag. Ako sudija za maloljetnike ne bi obavjestavao
predsjednika suda, predsjednik suda je duzan pratiti rad na tim predmetima i traziti
potrebna obavjestenja. Uz to, odlaganje i prekidanje glavnog pretresa je u postupku prema
maloljetnicima izuzetnog karaktera, a sudija za maloljetnike je duzan da o razlozima svakog
odlaganja i prekidanja glavnog pretresa obaviiesti predsjednika suda.
Hitnost postupka prema maloljetnicima razumljiva je sama po sebi. Ako bi se ovaj postupak
odugovlacio, to bi dovodilo u pitanje i samu njegovu svrhu i smisao. U mjeri u kojoj protekne
vise vremena od kriminalnog ponasanja maloljetnika koje treba sankcionisati, slabiji je i
problematicniji uticaj mjera koje se preduzimaju. Dugotrajan, spor i razvucen postupak gubi
svoj kriminalno-pedagoski efekat, pa u znatnoj mjeri ugrozava vaspitni uticaj krivicnog
postupka i uspjeh izvrsenja izrecene vaspitne mjere. Zato je hitnost postupka jedna od
nespornih maksima krivicnog postupka prema maloljetnicima.

Sastav suda
Zakon o krivicnom postupku ne regulise detaljno sastav i nadleznost suda u postupku prema
maloljetnicima, jer se radi o materiji koja se ureduje drugim zakonima. Sud u prvostepenom
postupku prema maloljetnicima procesno nastupa u dva funkcionalna oblika, sto je potpuno
prilagodeno podjeli postupka u prvom stepenu na dvije faze (pripremni postupak prema
maloljetniku i postupak pred sudijom za maloljetnike - na rocistu ili na pretresu). Sud tako u
pripremnom postupku funkcionise kroz procesnu ulogu sudije za maloljetnike, koji vodi tu
fazu postupka, a u kasnijoj fazi postupka, takode, ima procesnu ulogu, kao sudeci sudija,
koja i predstavlja sudenje u uzem smislu te rijeci.
U postupku prema maloljetnicima u prvom stepenu sudi sudija za maloljetnike, koji vodi i
pripremni postupak i obavlja i druge poslove u postupku prema maloljetnicima, u skladu s
ovim zakonom. U zakonu se ne kaze koje djelatnosti spadaju u vrsenje drugih poslova, ali je
logicno da se u tu kategoriju svrstavaju sve procesne radnje koje se sprovode uz vodenje

67
postupka, kao sto je, na primjer, davanje dozvole za posjetu maloljetniku koji se nalazi u
pritvoru.
Za sastav suda u drugostepenom postupku karakteristicno je da je on takode specijalizovan
i da sudi u zbornom sastavu. Naime, vijece za maloljetnike u sastavu od trojice sudija
odlucuje po zalbama protiv odluke sudije za maloljetnike, u slucajevima predvidenim
zakonom.
No, nema nikakve dvojbe da sudije za maloljetnike moraju imati smisla i afiniteta za rad sa
delinkventnom omladinom, ali i odgovarajuce kriminolosko obrazovanje, praksu i iskustvo.

Pribavljanje podataka o licnosti maloljetnika


Dok je ispitivanje licnih i porodicnih prilika punoljetnih lica fakultativno, zakonodavac kod
maloljetnika bio sasvim odreden, zahtijevajuci da se posebno utvrde godine zivota
maloljetnika, okolnosti potrebne za ocjenu njegove dusevne razvijenosti, te da se ispita
sredina u kojoj i prilike pod kojima maloljetnik zivi i druge okolnosti koje se ticu njegove
licnosti. Ti se podaci moraju pribaviti, dok ce se vjestacenje maloljetnika koje sprovode
ljekar, psiholog ili pedagog - narediti samo kada je to potrebno za utvrdivanje zdravstvenog
stanja maloljetnika, njegove dusevne razvijenosti, psihickih svojstava ili sklonosti.
Propustanje suda da u postupku prema maloljetniku utvrdi prilike u kojima je maloljetnik
zivio i druge okolnosti koje su potrebne za upoznavanje njegove licnosti, predstavlja
povredu odredbe clana 355 stav 1 u vezi s clanom 297 stav 2 i dovodi do ukidanja presude.
Podatke o licnosti maloljetnika pribavlja sudija za maloljetnike. Navodi se i nacin na koji ce
se podaci prikupiti, kao i lica i institucije koje su duzne na torn zadatku u pripremnom
postupku saradivati sa sudijom za maloljetnike. Tako ce sudija za maloljetnike, radi
utvrdivanja okolnosti licnih i porodicnih prilika maloljetnika, saslusati svjedoke, tj. lica koja iz
vlastitog saznanja raspolazu informacijama takve prirode.
O okolnostima iz clana 355 stav 1 sudija za maloljetnike moze zatraziti izvjestaj organa
starateljstva.
Da li ce se pribaviti izvjestaj organa starateljstva, zavisi od ocjene sudije za maloljetnike.
Takode se naglasava da sudija za maloljetnike moze pribavljanje podataka o licnosti
"povjeriti" organu starateljstva. Sudija za maloljetnike moze zatraziti da podatke o licnosti
maloljetnika i sredini u kojoj on zivi prikupi odredeno strucno lice (socijalni radnik,
defektolog, psiholog i dr). Njihova uloga za tok krivicnog postupka, posto su sa
odgovarajucom socijalno - pedagoskom edukacionom osnovom, narocito je znacajna.
Davanje ovakvog znacaja prikupljanju podataka o licnosti maloljetnika i sredini u kojoj on
zivi, u osnovi je protektivnog ili zastitnickog modela krivicnog postupka prema
maloljetnicima, koji predstavlja tip postupka koji dominira u savremenim krivicnoprocesnim
sistemima.
Osnovne koncepcijske postavke zastitnickog modela se zasnivaju na davanju prevage
socijalno-pedagoskim i psiholoskim aspektima maloljetnicke delinkvencije, koja se primarno
objasnjava drustvenom uslovljenoscu, pri cemu se u drugi plan potiskuje problematika
krivicnopravnog subjektiviteta maloljetnika prema kojima se vodi postupak. Za taj je model,
iz tih razloga, cak i karakteristicno da se u cilju zastite licnosti maloljetnika, njihove
resocijalizacije i prevaspitanja, potiskuju neka nacela iz domena opste krivicne procedure,
kojima se garantuje sloboda volje optuzenih i konsekventna zastita citavog niza njihovih
prava u postupku, od kojih neka imaju znacaj ustavnih garancija (poput pretpostavke
nevinosti).
Vaznu ulogu u tom tipu postupka ima specijalizovani sudija za maloljetnike. Teziste
postupka se prenosi sa krivicnog djela koje je ucinjeno, na licnost ucinioca, tako da se u
okviru postupka velika paznja poklanja primjeni vanpravnih metoda upoznavanja licnosti
maloljetnika, njegove porodice i sire socijalne sredine, a pitanje krivice maloljetnika se
potiskuje u drugi plan.

Princip oportuniteta krivicnog gonjenja u postupku prema maloljetnicima


68
Odredena odstupanja od nacela legaliteta zakon predvida i u postupku prema
maloljetnicima, te, u odredenim slucajevima i pod odredenim pretpostavkama, prepusta
ocjeni tuzioca da li ce prema maloljetniku zahtijevati pokrenuti krivicni postupak.
Pretpostavke za primjenu principa oportuniteta, moraju se, prije svega, raditi o krivicnom
djelu za koje je zaprijecena novcana kazna ili kazna zatvora do tri godine. Samo u tom
slucaju tuzilac je ovlascen da ocijeni svrsishodnost pokretanja postupka, a tu ocjenu duzan
je zasnovati na: prirodi krivicnog djela, okolnostima pod kojima je ono ucinjeno, ranijem
zivotu maloljetnika i njegovim licnim svojstvima. Radi utvrdivanja ovih okolnosti, tuzilac
moze zatraziti obavjestenja od roditelja, odnosno staratelja maloljetnika, drugih lica i
ustanova, a kad je to potrebno moze ova lica i maloljetnika pozvati radi neposrednog
obavjestavanja.
Materijal koji je tuzilac prikupio u okviru ovih aktivnosti, tj. rezultati razgovora sa pozvanim
licima, mogu se koristiti kao dokaz u krivicnom postupku, ako je tuzilac postupao u skladu
sa odredbama zakona (npr. ispitao maloljetnika. prethodno ga upozorivsi na njegovo pravo
na odbranu ill uzeo iskaz od roditelja kao svjedoka, prethodno ga upozorivsi na privilegiju
nesvjedocenja). Uz to, tuzilac moze zatraziti misljenje organa starateljstva o cjelishodnosti
pokretanja postupka prema maloljetniku.
Ako za donosenje odluke o primjeni principa oportuniteta treba ispitati licna svojstva
maloljetnika, tuzilac moze, u sporazumu s organom starateljstva, uputiti maloljetnika u
prihvatiliste ili u ustanovu za
ispitivanje ili vaspitanje, ali najduze 30 dana.
Upucivanju u odgovarajucu ustanovu mogu prethoditi konsultacije tuzioca sa psihologom,
pedagogom, defektologom ili nekim drugim strucnim licem.
Zbog prirode ustanove u koju se maloljetnik upucuje, te ogranicenja prava na slobodu,
vrijeme provedeno u toj ustanovi uracunava se u kaznu maloljetnickog zatvora - ukoliko ta
kazna bude izrecena.
Od posebnog je znacaja odredba, koja ovlascuje tuzioca da se, pod odredenim
pretpostavkama, posluzi nacelom oportuniteta i, uporistem u tom nacelu, takode, odstupi
od nacela legaliteta pokretanja krivicnog postupka prema maloljetniku (iako je ovaj
osnovano sumnjiv da je ucinio neko krivicno djelo).
Tuzilac je, naime, ovlascen da ne zahtijeva pokretanje krivicnog postupka prema
maloljetniku za drugo krivicno djelo ako je ovaj vec na izdrzavanju kazne ili vaspitne mjere,
a s obzirom na tezinu ucinjenog krivicnog djela i karakter kazne, odnosno vaspitne mjere
koja se izvrsava, pokretanje novog postupka ne bi bilo svrsishodno. Ova osnova za primjenu
nacela oportuniteta nije limitirana apstraktnom tezinom djela, pa ce moci biti primijenjena i
za djela sa zaprijecenom kaznom duzom od tri godine zatvora. Isto tako, ako tuzilac u toku
pripremnog postupka utvrdi da je u toku izvrsenje krivicnopravne sankcije, predlozice sudiji
za maloljetnike obustavu postupka. O neslaganju sudije za maloljetnike sa prikdlogom
tuzioca odlucuje vijece za maloljetnike.
O svojoj odluci da, iz razloga oportuniteta, prema maloljetniku ne zahtijeva pokretanje
krivicnog postupka, tuzilac je duzan obavijestiti ne samo ostecenog, vec i organ
starateljstva. Dbavijest ostecenog i organa starateljstva o nepokretanju postupka prema
maloljetniku mora sadrzavati razloge zbog kojih je tuzilac donio takvu odluku. Ovi subjekti,
medutim, nemaju mogucnost da iniciraju preispitivanje pomenute odluke tuzioca zbog
primjene principa oportuniteta.

Pritvor i privremeni smjestaj maloljetnika


Jedna od specificnosti postupka prema maloljetnicima jeste da organ koji vodi pripremni
postupak (sudija za maloljetnike) treba da vodi racuna o razlozima koji kod punoljetnog lica
iziskuju primjenu mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog u
postupku, ukljucujuci i njegovo pritvaranje, ali i o razlozima koji indiciraju primjenu mjere
nadzora i zastite maloljetnika.

69
Zakon razlikuje pritvor od mjera koje se preduzimaju ako je to potrebno radi izdvajanja
maloljetnika iz sredine u kojoj je zivio ili radi pruzanja pomoci i zastite ili smjestaja
maloljetnika.
Pritvor se moze narediti iz svih razloga navedenih u clanu 132 stav l^fac. a)-c). To znaci da
se, prije svega, mora raditi o maloljetniku za kojeg postoji osnovana, a ne bilo kakva sumnja
da je ucinio krivicno djelo, a, potom, mora postojati i barem jedan od razloga za pritvor,
navedenih u tac. a)-c) stava 1 clana 358.945 Prema maloljetniku se, dakle, pritvor moze
odrediti iz razloga:
• ako se maloljetnik krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od
bjekstva,
• ako postoji osnovana bojazan da ce maloljetnik unistiti, sakriti, izmijeniti ili
falsifikovati dokaze ili tragove vazne za krivicni postupak ili ako narocite okolnosti
ukazuju da ce maloljetnik ometati krivicni postupak uticajem na svjedoke, saucesnike
ili prikrivace i
• ako narocite okolnosti opravdavaju bojazan da ce maloljetnik ponoviti krivicno djelo ili
da ce dovrsiti pokusano krivicno djelo ili da ce uciniti krivicno djelo kojim prijeti, a za
ta krivicna djela moze se izreci kazna zatvora pet godina ili teza kazna. Odredbom
stava 1 clana 358 nije obuhvacen osnov prema kome se pritvor odreduje ako se radi
o krivicnom djelu za koje se moze izreci kazna zatvora deset godina ili teza kazna, a
usljed nacina izvrsenja ili posljedica krivicnog djela odredivanje pritvora je neophodno
za sigurnost gradana ill imovine. Odredivanje pritvorskih osnova na taj nacin
motivisano je izuzetnoscu ove procesne mjere i interesima zastite maloljetnika.
Izricito je naglaseno da ce se pritvor prema maloljetmku odrediti samo izuzetno, sto znaci
da ga treba primijeniti samo ako se drugim mjerama ista svrha ne moze postici.
Na osnovu rjesenja sudije za maloljetnike, pritvor moze trajati najduze mjesec dana, s tim
da je vijece za maloljetnike duzno obaviti kontrolu neophodnosti pritvora svakih deset dana.
Protiv rjesenja o pritvoru koje je donio sudija za maloljetnike, dozvoljena je zalba koja nema
suspenzivno dejstvo, i to u roku od 24 sata od prijema rjesenja. O zalbi na rjesenje o pritvoru
odlucuje vijece za maloljetnike u roku od 48 sati.
Vijece za maloljetnike istog suda moze, u slucaju postojanja zakonsKog razloga, produziti
pritvor najduze jos za dva mjeseca. Rjesenje o produzenju pritvora donosi se na obrazlozeni
prijedlog sudije za maloljetnike. Protiv ovog rjesenja dozvoljena je zalba, koja nema
suspenzivno dejstvo. O zalbi odlucuje vijece za maloljetnike drugostepenog suda.
Ogranicenje trajanja pritvora prema maloljetnicima od najduze tri mjeseca odnosi se
iskljucivo na pritvor odreden i produzen u pripremnom postupku.
Nakon zavrsetka pripremnog postupka, pritvor moze da traje najduze jos sest mjeseci.
Dakle, maksimalno trajanje pritvora u postupku prema maloljetniku iznosi devet mjeseci (tri
mjeseca u pripremnom postupku) i sest mjeseci nakon zavrsetka pripremnog postupka.
Kad se govori o najduzem trajanju pritvora u postupku prema maloljetniku (devet mjeseci),
onda to trajanje ukljucuje u sebe i postupak po zalbi, tj. vrijeme do stupanja odluke na
pravnu snagu.
Razumljivo je da je sudija za maloljetnike mora ukinuti pritvor cim prestanu razlozi na
osnovu kojih je bio odreden. Medutim, u sastavu vijeca za maloljetnike koje donosi rjesenje
o ukidanju pritvora moze biti sudija koji vodi pripremni postupak.
U pogledu postupka sa pritvorenim maloljetnikom, shodno se primjenjuju odredbe o
postupku sa pritvorenicima, dopunjene clanom 359. Prema toj odredbi, maloljetnik izdrzava
pritvor odvojeno od punoljetnih lica Isto tako, sudija za maloljetnike ima prema pritvorenim
maloljetnicima ista ovlascenja koja po zakonu (u pogledu pritvorenika) pripadaju sudiji za
prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslusanje.
Sudija za maloljetnike moze narediti da se prema maloljetniku u toku pripremnog postupka
odredi:
• smjestaj u prihvatiliste, vaspitnu ili slicnu ustanovu,
• stavljanje pod nadzor organa starateljstva i
70
• predaja drugoj porodici.
Kao indikacija za primjenu jedne od ovih mjera, trazi se alternativno "izdvajanje maloljetnika
iz sredine u kojoj je zivio" ili "pruzanje pomoci, zastite ili smjestaja maloljetnika. Iako se
troskovi smjestaja maloljetnika isplacuju unaprijed iz budzetskih sredstava, i ulaze u
troskove krivicnog postupka i ovim mjerama znatno podize kriminalno - pedagoski efekat
pripremnog postupka, odredba clana 357 stav 1 se u praksi skoro nikako ne primjenjuje.

Iskljucenje javnosti
U postupku prema maloljetnicima javnost je uvijek iskljucena, i to bez obzira na to da li je
rijec o pripremnom postupku, rocistu ili glavnom pretresu. Isto vazi i za postupak pred
drugostepenim sudom. Sudija za maloljetnike ce upozoriti lica koja prisustvuju rocistu ili
glavnom pretresu na duznost cuvanja tajne o onome sto su na rocistu ili glavnom pretresu
saznala i da neovlasceno odavanje tajne predstavlja krivicoo djelo.
Sudija za maloljetnike moze dopustiti da glavnom pretresu budu prisutna:
• lica koja se have zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili
• suzbijanjem maloljetnicke delinkvencije, kao i
• naucnici.
U rjesenju kojim se dozvoljava prisustvo odredenih lica na glavnom pretresu moraju se
navesti njihova imena i prezimena, kao i razlozi zbog kojihie ucinjen izuzetak od pravila
sadrzanog u stavu 1 clana 365.
U toku glavnog pretresa sudija za maloljetnike moze narediti da se iz zasjedanja udalje sva
ili pojedina lica. To pravilo se, medutim, ne odnosi na tuzioca, branioca i predstavnika
organa starateljstva.
Udaljenje lica sa glavnog pretresa moguce je na prijedlog stranaka, predstavnika organa
starateljstva ili po sluzbenoj duznosti, s tim da sudija za maloljetnike nije duzan da
prethodno trazi njihovo misljenje ili saglasnost.
Naposlijetku, za vrijeme izvodenja pojedinih dokaza ili govora stranaka, sudija za
maloljetnike moze narediti da se maloljetnik udalji iz zasjedanja. Udaljenje mimo ovog
osnova predstavljalo bi sudenje maloljetniku u odsustvu, sto je zabranjeno.

PRIPREMNI POSTUPAK
Pripremni postupak prema maloljetniku predstavlja prvu i obaveznu fazu postupka prema
maloljetnicima, a zavisno od njegovog ishoda moze doci do glavne faze postupka, koji se
moze okoncati izricanjem odredene krivicnopravne sankcije ili obustavom postupka, a moze
doci i do obustave postupka, kada su za to ispunjeni zakonski uslovi. Svrha pripremnog
postupka nije samo prikupljanje dokaza i podatakra o krivicnom djelu (sto je svrha istrage),
nego je sudija za maloljetnike duzan prikupiti sve cinjenice i utvrditi sve okolnosti potrebne
za ocjenu licnosti maloljetnika, kako bi zatim tuzilac mogao donijeti odluku.
Kao specificnost pripremnog postupka istice se mogucnost sudije za maloljetnike da
nareduje mjere kojima se maloljetnik stiti od negativnih vanjskih uticaja; u tom postupku se
ne utvrduju samo cinjenice za donosenje odluke, vec se preduzimaju i mjere zastite
maloljetnika i njegovog nadziranja.
Pripremni postupak prema maloljetniku je pokrenut kada sudija za maloljetnike preduzme
prvu radnju po zahtjevu za pokretanje pripremnog postupka.

Zahtjev za pokretanje pripremnog postupka i vaspitne preporuke


Prije donosenja odluke hoce li podnijeti zahtjev za pokretanje krivicnog postupka prema
maloljetniku za krivicno djelo iz clana 352 stav 1 (za koje je zakonom propisana novcana
kazna kao glavna kazna ili kazna zatvora do tri godine), tuzilac je duzan razmotriti
mogucnost i opravdanost izricanja vaspitne preporuke.
Ako se tuzilac odluci izreci vaspitnu preporuku, u rjesenju tuzioca ce se, izmedu ostalog,
pored izricanja jedne ili vise preporuka, konstatovati da se nece zahtijevati pokretanje

71
postupka prema maloljetnom izvrsiocu krivicnog djela. Protiv ovog rjesenja tuzioca zalba
nije dozvoljena. Prije donosenja rjesenja o izricanju vaspitne preporuke tuzilac mora utvrditi
postojanje uslova za njenu primjenu:
• tezina krivicnog djela (provjeravanje da je rijec o krivicnom djelu za koje je propisana
novcana kazna kao glavna kazna ill kazna zatvora do tri godine. za koje se moze
primijeniti vaspitna preporuka )
• priznanje krivicnog djela od strane maloljetnika
• izrazena spremnost maloljetnika za pomirenje s ostecenim
Izbor i primjena izrecene vaspitne preporuke vrsi se u saradnji saroditeljima ili starateljima
maloljetnika i organima socijalnog staranja. U formalnopravnom smislu rijeci, tuzilac ne
moze uslovljavati nepokretanje krivicnog postupka izricanjem vaspitne preporuke ili njenim
prihvatanjem od strane maloljetnika, medutim, u realnosti pripremanja izricanja neke od
ovih preporuka, tuzilac moze iskoristiti ovu mogucnost i pozvati maloljetnika na saradnju.
Pripremni postupak zapocinje podnosenjem od strane tuzioca zahtjeva za pokretanje
pripremnog postupka. Zahtjev se podnosi sudiji za maloljetnike. Smatra se da zahtjev za
pokretanje pripremnog postupka treba da sadrzi licne podatke o maloljetniku, opis krivicnog
djela koje mu tuzilac stavlja na teret, pravnu kvalifikaciju. okolnosti iz kojih proizilazi
osnovana sumnja da je maloljetnik izvrsio krivicno djelo i postojece dokaze. Polazeci od
zakonskog odredenja da se ostale odredbe zakona (izvan glave XXVI koja se odnosi na
postupak prema maloljetnicima) primjenjuju ako nisu u suprotnosti s odredbama postupka
prema maloljetnicima, zakonski propisi o prijavljivanju krivicnog djela i aktivnostima
ovlascenih sluzbenih lica u toku istrage primjenjuju se i u slucaju kad krivicno djelo izvrsi
malolietnik.
Ako odluci da izrekne vaspitnu preporuku, sudija za maloljetnike nece pokrenuti postupak
protiv maloljetnika, a protiv njegovog rjesenja nije dopustena zalba. Izvan slucajeva iz stava
1 clana 354, ako se sudija za maloljetnike ne slozi sa zahtjevom za pokretanje pripremnog
postupka, on ce zatraziti da o tome odluci vijece za maloljetnike sastavljeno od trojice
sudija. Vijece za maloljetnike moze odluciti da se postupak prema maloljetniku pokrene pred
sudijom za maloljetnike, odnosno da se postupak ne pokrene. Odluka vijeca za maloljetnike
je u formi rjesenja, na koje nije dozvoljena zalba.
Sudija za maloljetnike moze povjeriti policijskim organima da izvrse naredbu o pretresanju
stana ili o privremenom oduzirpanju predmeta. Preduzimanje ovih radnji obavlja se u skladu
sa procesnim pravilima o preduzimanju tih radnji.

Lica koja prisustvuju radnjama u pripremnom postupku


Sudija za maloljetnike sam odreduje nacin izvodenja pojedinih radnji drzeci se odredaba
zakona u onoj mjeri koja osigurava prava maloljetnika na odbranu, prava ostecenog i
prikupljanje dokaza potrebnih za odlucivanje. Radi se o radnjama dokazivanja koje u toku
istrage protiv punoljetnog izvrsioca krivicnog djela preduzimaju tuzilac i ovlascena sluzbena
lica. Nacin izvodenja pojedinih radnji zavisi i od uzrasta maloljetnika i tezine, odnosno vrste
izvrsenog krivicnog djela.
Radnjama u pripremnom postupku mogu biti prisutni tuzilac i branilac. lako je propisano da
radnjama u pripremnom postupku mogu prisustvovati tuzilac i branilac, nema razloga
smatrati da je zakonodavac htio iskljuciti mogucnost da maloljetnik prisustvuje radnjama u
pripremnom postupku ako je to u interesu njegove odbrane. Prisustvovanje maloljetnika
radnjama u pripremnom postupku ne protivi
se ni prirodi toga postupka, pa mu se to pravo moze uskratiti samo iz razloga iz kojih se na
glavnom pretresu moze narediti da se maloljetnik za izvodenje pojedinih dokaza, udalji iz
zasjedanja.
Zakonom se omogucava da se ispitivanje maloljetnog licju kad je to potrebno, obavlja uz
pomoc pedagoga ili drugog strucnog lica.
Postavlja se pitanje na osnovu cega ce sudija za maloljetnike procijeniti da je potrebna
takva pomoc u ispitivanju, u cemu se ona sastoji i na koji se nacin efektivno realizuje, jer se
zakonom samo odreduju formalni procesni okviri za ovakvo odlucivanje. Smatra se da
72
strucno asistiranje u ispitivanju maloljetnika treba da bude krajnje izuzetno, te da se
preduzima samo ukoliko je sasvim izvjesno da ce se na taj nacin ostvariti bolji rezultati. Sam
pedagog, odnosno psiholog ili drugo strucno lice ne moze prilikom ispitivanja da potpuno
zamijeni sudiju za maloljetnike, jer bi takva procesna supstitucija bila ne samo u neskladu sa
zahtjevima kriminalisticke taktike vec bi se svela na postupanje contra legem, sto bi, u
krajnjoj liniji, dovelo i do bitne povrede odredaba krivicnog postupka.
Osobitost je postupka prema maloljetniku da, po odobrenju sudije za maloljetnike, radnjama
u postupku mogu prisustvovati organ starateljstva i roditelj, odnosno staralac maloljetnika.
Za razliku od prisustva tuzioca, maloljetnika i njegovog branioca, prisustvo organa
starateljstva ili roditelja ovisi o diskrecionoj ocjeni sudije za maloljetnike. Njihovo prisustvo
je iskljuceno samo onda ako to stetno utice na uspjesno vodenje postupka prema
maloljetniku ili otezava prikupljanje potrebnih cinjenica. Treba naglasiti da prilikom
prisustvovanja ovim radnjama pomenuta lica imaju pravo na aktivno ucesce - stavljanjem
prijedloga i upucivanjem pitanja lieu koje se ispituje, odnosno saslusava. Takode, ispitivanje
maloljetnog lica, kad je to potrebno, obavice se uz pomoc pedagoga ih drugog strucnog
lica..

Okoncanje pripremnog postupka


Pripremni postupak se zavrsava nakon sto je sudija za maloljetnike ispitao sve okolnosti koje
se odnose na izvrsenje krivicnog djela i licnost maloljetnika. Tek tada sudija za maloljetnike
moze spis zavrsenog pripremnog postupka dostaviti na odluku nadleznom tuziocu.
Kada primi spis zavrsenog pripremnog postupka, tuzilac raspolaze sa tri mogucnosti.
On moze sudiji za maloljetnike vratiti spis, sa zahtjevom da postupak dopuni u odredenom
pravcu (bilo u pogledu cinjenica vezanih za utvrdenje djela, bilo onih koje se odnose na
licnost, raniji zivot i prilike u kojima maloljetnik zivi), predloziti obustavu postuvka ili
staviti prijedlog za izricanje sankcije.
Ako u toku pripremnog postupka tuzilac nade da nema osnova za vodenje postupka prema
maloljetniku ili ako je u toku izvrsenje kazne ili vaspitne mjere, pa, s obzirom na tezinu toga
krivicnog djela, ali i na kaznu ili vaspitnu mjeru koja se izvrsava, ne bi imalo svrhe izricanje
krivicnopravne sankcije, stavice prijedlog sudiji za maloljetnike da se obustavi postupak.
Tuzilac predlaze sudiji za maloljetnike obustavu postupka iz istih razloga zbog kojih se
obustavlja istraga:
• ako djelo koje je ucinio maloljetnik nije krivicno djelo
• nema dovoljno ookaza da je maloljetnik ucinio krivicno djelo
• postoje okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje, kao, npr., zastar|elost ili amnestija.
Tuzilac je duzan da o prijedlogu za obustavu postupka obavijesti i nadlezni organ
starateljstva.
Sudija za maloljetnike moze izraziti svoje neslaganje sa prijemogom tuzioca da se postupak
prema maloljetniku obustavi. U slucaju kada se sudija za maloljetnike ne slozi sa
prijedlogom tuzioca za obustavu postupka, sudija za maloljetnike je duzan da spis
pripremnog postupka, sa prijedlogom za obustavu, dostavi vijecu za maloljetnike koje
donosi konacnu odluku. Sudija za maloljetnike, pritom, ne donosi formalnu odluku, vec u
dopisu o dostavljanju predmeta vijecu za maloljetnike iznosi svoje razloge za vodenje
postupka prema maloljetniku. Po odluci vijeca da nema mjesta obustavi postupka, dolazi do
rocista ili glavnog pretresa i do izricanja sankcije maloljetniku. Protiv rjesenja vijeca za
maloljetnike koje je doneseno zbog neslaganja sudije za maloljetnike i tuzioca zalba nije
dozvoljena.
Ako se tuzilac, na osnovu cinjenicnog stanja u spisu zavrsenog pripremnog postupka,
odlucio na predlaganje izricanja sankcije maloljetniku, stavice, u tom smislu, odgovarajuci
prijedlog sudiji za maloljetnike.
Prijedlog tuzioca da se maloljetnik kazni, odnosno da se prema njemu primijeni vaspitna
mjera - treba da sadrzi podatke nuzne za utvrdivanje identiteta (ime i prezime i godine
zivota), a potom opis krivicnih djela, dokaze iz kojih proizilazi da je maloljetnik izvrsio
krivicno djelo, obrazlozenje koje treba da sadrzi ocjenu dusevne razvijenosti maloljetnika i
73
prijedlog da se maloljetnik kazni, odnosno du mu bude izrecena vaspitna mjera ili kazna.
Tuzilac nije duzan predlozi konkretnu vaspitnu mjeru, ali bi bilo korisno, ukoliko to rezultat
pripremnog postupka dopustaju, da se opredijeli bar za zavodsku i vanzavodsku vaspitnu
mjeru, a ako je to moguce - i za vrstu te mjere. S obzirom na to da obrazlozeni prijedlog
tuzioca ne prolazi sudsku kontrolu kao optuznica, povodom njega se odmah zakazuje rociste
ili glavni pretres, a protiv ovog prijedloga nisu dozvoljeni prethodni prigovori.
Tuzilac je duzan da prijedlog za izricanje sankcije maloljetniku ili, eventualno, za dopunu
pripremnog postupka - dostavi sudu u roku od osam dana od dana kada mu je spis
dostavljen. Ovako kratak rok zakon je predvidio zbog hitnosti postupka. ali se ne radi o
prekluzivnom, nego samo o instruktivnom roku.

PRVOSTEPENI POSTUPAK
Nakon sto se zavrsi pripremni postupak, postupak prema maloljetnicima prelazi u sljedeci
dio pod nazivom "Prvostepeni postupak" u kojem su normirani odrzavanja rocista, postupak
na glavnom pretresu i donosenje i objavljivanje odluka.
Postupak pred sudijom za maloljetnike moze se odvijati na rocistu i na glavnom pretresu.
Sudija za maloljetnike je duzan u roku od osam dana od dana prijema obrazlozenog
prijedloga tuzioca, odnosno donosenja odluke (na rocistu) da se odrzi glavni pretres,
zakazati glavni pretres ili odrzati rociste za izricanje vaspitne mjere. Za svako produzenje
ovog roka sudija za maloljetnike mora imati odobrenje predsjednika suda.
Da li ce, na osnovu prijedloga tuzioca za izricanje vaspitne mjere ili, izuzetno, odluke vijeca
za maloljetnike - sudija za maloljetnike zakazati rociste ili glavni pretres, zavisi iskljucivo od
njegove ocjene.
U praksi, pak, odluka sudije za maloljetnike da zakaze rociste ili glavni pretres katkad ovisi i
od prijedloga tuzioca. Ako tuzilac predlaze da maloljetniku bude izrecena kazna ili se u
prijedlogu za izricanje vaspitne mjere predlaze zavodska vaspitni mjera, to ce opredjeljivati
sudiju za maloljetnike da zakaze glavni pretres jer se kazna i zavodska mjera mogu izreci
samo nakon odrzanog pretresa. Zakon ne propisuje pravila za zakazivanje rocista, odnosno
glavnog pretresa, ali je sudska praksa oblikovala odredena mjerila.

Rociste
Ako tuzilac predlaze izricanje vaspitne mjere, bez naznake njene vrste, sudija za
maloljetnike ce, nakon sto prouci spis predmeta, morati ocijeniti da li dolazi u obzir izricanje
zavodske ili vanzavodske vaspitne mjere. Ako se sudija za maloljetnike odluci da zakaze
rociste, to znaci da je, na neki nacin, vec unaprijed ocijenio da nije vjerovatno izricanje
zavodske vaspitne mjere (koja moze biti upucivanje u vaspitnu ustanovu, u vaspitno-
popravni dom ili u drugu ustanovu za osposobljavanje).
Na rocistu se izricu disciplinska mjera upucivanja u disciplinski centar za maloljetnike i mjere
pojacanog nadzora (od strane roditelja, usvojioca ili staraoca; u drugoj porodici ili od strane
nadleznog organa socijalne zastite).
Bitne specificnosti rocista su: tajnost, ogranicena neposrednost u izvodenju dokaza, tj.
primjena principa posrednosti u izvodenju dokaza i ogranicena kontradiktornost.
Zakon ne obavezuje na obavjestavanje i pozivanje nekih lica na rociste na kome ce se
raspravljati o izricanju odgovarajuce vaspitne mjere, sto ne iskljucuje mogucnost da mu
mogu prisustvovati tuzilac, branilac, predstavnik organa starateljstva, maloljetnik, roditelji ili
staralac.
U slucaju da su ta lica obavijestena o rocistu, ali se nisu odazvala, rociste ce se odrzati i u
njihovoj odsutnosti. Ukoliko je maloljetnik obavijesten o rocistu ali ne dode, ne moze se uzeti
da je postupak voden u njegovom odsustvu. Lica koja prisustvuju rocistu imaju pravo
stavljati prijedloge u pogledu dokaznog materijala ili vaspitne mjere koja se treba izreci. O
rocistu se vodi zapisnik.
Takode, pravilo treba da bude da se samo izuzetno moze odrzati u odsustvu maloljetnika.
Medutim, obaveza je sudije za maloljetnike da saopsti maloljetniku vaspitnu mjeru koja mu
je izrecena, npr. pozivajuci ga u sud.
74
Sudija za maloljetnike ce zakazati glavni pretres i onda kad se ne ocekuje izricanje
pomenutih krivicnopravnih sankcija, ako smatra da prikupljeni dokazni materijal treba
kontradiktorno razmotriti na glavnom pretresu: tako ce izvodenjem dokaza na glavnom
pretresu cinjenicno stanje biti pravilno i jasno utvrdeno. Uz to, da se odrzi glavni pretres
moze se odluciti na rocistu.
Ako bi kazna maloljetnickog zatvora ili zavodska vaspitna mjera bila izrecena na rocistu, to
predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Inace, pravilo treba da bude da
prema maloljetnim uciniocima krivicnih djela treba primijeniti vaspitne mjere, a izuzetno,
ako to okolnosti zahtijevaju – kaznu maloljetnickog zatvora.

Glavni pretres
Ako sudija za maloljetnike zakaze glavni pretres umjesto rocista. Duzan je na pretres
pozvati (pored lica cije je prisustvo na glavnom pretresu obavezno) roditelje maloljetnika,
odnosno staraoca i predstavnika organa starateljstva, ali nedolazak tih lica ne sprecava
odrzavanje glavnog pretresa. Glavni pretres ne moze se sprovesti u odsustvu maloljetnika.
Uz to, mora mu prisustvovati tuzilac, ako je stavio prijedlog za izricanje kazne ili vaspitne
mjere, kao i branilac.
Sa glavnog pretresa, kada se sudi maloljetniku, uvijek je iskljucena javnost. Pored toga,
sudija za maloljetnike moze odluciti da se iz zasjedanja udalje sva ili pojedina lica, pa i
maloljetnik, sto zavisi od njegove slobodne ocjene. Tuzilac, branilac i predstavnik organa
starateljstva ne mogu biti udaljeni iz zasjedanja. Dopusteno je, medutim, jedino da, prema
diskrecionoj ocjeni sudije za maloljetnike, glavnom pretresu prisustvuju lica koja se bave
zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetnicke delinkvencije, kao i naucni
radnici.
Sudija za maloljetnike je ovlascen da, i bez prijedloga tuzioca, moze donijeti odluku na
osnovu cinjenicnog stanja koje je izmijenjeno na glavnom pretresu. Kada predstavnik organa
starateljstva prisustvuje glavnom pretresu, on moze stavljati prijedloge i ukazivati na
cinjenice i dokaze koji su od vaznosti za donosenje pravilne odluke. Sudija za maloljetnike
je, ovlascen da odstupi od pravila kojima se kod punoljetnih lica regulise priprema i
rukovodenje glavnim pretresom, odlaganje i prekidanje glavnog pretresa, zapisnik i tok
glavnog pretresa, ako okolnosti konkretnog slucaja upucuju na zakljucak da pridrzavanje tih
pravila ne bi bilo cjelishodno. To podrazumijeva da se od navedenih pravila moze odstupiti
samo na nacin i u mjeri kojom se ne umanjuje zakonitost postupanja i ne ugrozava pravo
odbrane.
Treba napomenuti da se na glavni pretres shodno primjenjuju odredbe o glavnom pretresu
iz redovnog krivicnog postupka. To se posebno odnosi na izvodenje i ocjenu dokaza, gdje
vaze principi neposrednosti, usmenosti i kontradiktornosti. Zato se iskaz maloljetnika iz
pripremnog postupka moze koristiti prilikom unakrsnog ispitivanja i ocjene vjerodostojnosti
njegovog svjedockog iskaza datog na glavnom pretresu, i to u novom postupku protiv
drugog optuzenog. Medutim, iskaz maloljetnika sadrzan u zapisniku o njegovom ispitivanju
u pripremnom postupku ne moze se samostalno prihvatiti i koristiti kao dokaz, ako se
maloljetnik pojavljuje u svojstvu osumnjicenog, a na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka.
U postupku prema maloljetnicima odlaganje ili prekidanje glavnog pretresa odreduje se
samo izuzetno. Razlog tome je sto glavni pretres treba da tece u kontinuitetu, jer je to od
narocite vaznosti, odnosno u vezi je s uzrastom ucinioca krivicnog djela, njegovom
stigmatizacijom u zajednici u kojoj zivi, uticajem (pozitivnim, ali i negativnim) glavnog
pretresa na ponasanje maloljetnika, njegovim razumijevanjem i (ili) prihvatanjem izvrsenog
krivicnog djela, uspostavljanjem odnosa povjerenja izmedu sudije za maloljetnike i drugih
ucesnika u postupku i samog maloljetnika. To svakom odlaganju ili prekidanju glavnog
pretresa sudija za maloljetnike obavijestice predsjednika suda i iznijeti razloge za to.

Odluke sudije za maloljetnike


U postupku prema maloljetnicima primjenjuju se, ako nisu u suprotnosti sa posebnim
odredbama koje vaze za maloljetnike, odredbe o izricanju presude, vrsti presude,
75
objavljivanju presude i pismenoj izradi i dostavljanju presude. Sudija za maloljetnike duzan
je da odluku, donesenu nakon glavnog pretresa i rocista, zasniva samo na cinjenicama i
dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Duznost savjesne ocjene svakog dokaza
pojedinacno i u vezi sa ostalim dokazima, kao osnove za izvodenje zakljucka da li je
cinjenica dokazana, u cijelosti vrijedi i za sudiju za maloljetnike.
Sudija za maloljetnike, bez obzira na to da li odlucuje na rocistu ili na glavnom pretresu, ima
pravo da izrekne krivicnopravnu sankciju maloljetniku, pri cemu je vezan jedino
materijalnim krivicnim pravom i interesima maloljetnika. U izboru krivicnopravne sankcije
sudija za maloljetnike nije vezan za prijedlog tuzioca, ali ako je tuzilac odustao od prijedloga,
sudija za maloljetnike ne moze maloljetniku izreci kaznu nego samo vaspitnu mjeru.
Ova zabrana je apsolutna, pa se u slucaju odustanka tuzioca postupak zavrsava rjesenjem o
izricanju vaspitne mjere, odnosno rjesenjem kojim se postupak prema maloljetniku
obustavlja.
Sudija za maloljetnike donosi svoju odluku u obliku presude samo kada se maloljetniku izrice
kazna. Sve ostale odluke sudije za maloljetnike donose se u obliku rjesenja. Sudija moze
rjesenjem postupak obustaviti ili malolielniku izreci vaspitnu mjeru.
Rjesenje o obustavi postupka sudija za maloljetnike ce donijeti u sljedecim slucajevima:
• kada se u opstem postupku donosi presuda kojom se optuzba odbija.
• kada se u opstem postupku donosi oslobadajuca presuda. To su slucajevi kada se ne
moze utvrditi da je ponasanje koje se maloljetniku stavlja na teret krivicno djelo ili
slucajevi u kojima su utvrdene okolnosti koje iskljucuju krivicnu odgovornost ili ako
nije dokazano da je maloljetnik ucinio djelo za koje se optuzuje
• kada nade da maloljetniku nije cjelishodno izreci ni kaznu niti vaspitnu mjeru. Radi se
o jednom vidu primjene principa oportuniteta (cjelishodnosti) i to ne prilikom
pokretanja krivicnog postupka, nego u odlucivanju o krivicnoj sankciji. U ovom
primjeru krivicno djelo postoji i maloljetnik je izvrsilac, ali sudija za maloljetnike
polazeci od interesa maloljetnika, kao i interesa zajednice, smatra da izricanje kazne
ili vaspitne mjere nije cjelishodno (npr. kod laksih krivicnih djela, zbog godina zivota
maloljetnika, ako je proteklo duze vremensko razdoblje od izvrsenja krivicnog djela, a
nije bilo recidivizma i si.). Za ocjenu postojanja teskih posljedica djela pri odlucivanju
o obustavljanju postupka prema maloljetniku zbog necjelishodnosti izricanja vaspitnih
mjera, mora se uzeti u obzir i brojnost ucinjenih krivicnih djela i visina pribavljene
protivpravne imovinske koristi. Isto tako, tezina ucinjenog krivicnog djela nije od
iskljucivog uticaja, a nema ni presudni znacaj za primjenu principa cjelishodnosti
izricank vaspitne mjere.
Rjesenje o izricanju vaspitne mjere sadrzi izreku u kojoj se samo navodi vrsta vaspitne
mjere, ali se maloljetnik ne oglasava krivim za krivicno djelo koje mu se stavlja na teret. U
izreku se, takode, ne unosi ni opis krivicnog djela, jer utvrdivanje tog djela i krivicne
odgovornosti nije glavni predmet sudenja maloljetniku. U obrazlozenju rjesenja navesce se
opis djela i okolnosti koje opravdavaju primjenu izrecene vaspitne mjere, sto znaci da
krivicno djelo mora biti individualizirano da bi se razlikovalo od drugih krivicnih djela, ali i da
bi se koristilo u slucaju eventualnog isticanja prigovora presudene stvari. Vaspitna mjera
mladem punoljetnom lieu takode, u formi rjesenja.
Presuda kojom se izrice kazna maloljetnickog zatvora jedina je kazna koja se moze izreci
maloljetniku. Ta kazna se izrice u formi predvidenoj za osudujucu presudu u opstem
postupku. Teze posljedice djela su jedna od okolnosti kriminalnopolitickog karaktera cije je
postojanje i utvrdivanje nuzno, koje sud mora obrazloziti i navesti u cemu se one sastoje,
prilikom zakljucivanja da konkretnog maloljetnog izvrsioca krivicnog djela treba kazniti.
Neobrazlaganje ovih okolnosti predstavlja bitnu povredu odredaba clana 297 stav 1 tacka
k). U ovoj presudi sud moze maloljetnika osuditi na placanje troskova krivicnog postupka i
na ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva, sto, inace, ne dolazi u obzir ako se donosi
rjesenje o izricanju vaspitne mjere.

76
Za krivicna djela ucinjena u sticaju nije moguca kumulacija maloljetnickog zatvora i vaspitne
mjere, tako da maloljetniku moze biti izrecena samo jedna vaspitna mjera ili samo kazna
maloljetnickog zatvora.
Sudija za maloljetnike postupa na isti nacin kad poslije izrecene vaspitne mjere, odnosno
maloljetnickog
zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije izricanja ovih krivicno-pravnih sankcija ucinio
krivicno djelo.

Troskovi postupka i imovinskopravni zahtjev


Sudija za maloljetnike moze maloljetnika obavezati na placanje troskova krivicnog postupka
i na ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva samo ako je maloljetniku izrekao kaznu
maloljetnickog zatvora.
Bez obzira na zakonske obaveze roditelja prema djeci, sudija za maloljetnike nikada ne
moze obavezati roditelje maloljetnika na bilo kakvu radnju u vezi sa postavljenim
imovinskopravnim zahtjevom, pa ni onda kada se maloljetniku izrekne kazna maloljetnickog
zatvora.
Ako je prema maloljetniku izrecena vaspitna mjera, troskovi postupka padaju na teret
budzetskih sredstava, a osteceni se radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upucuje na
parnicni postupak.
Na placanje troskova krivicnog postupka moze se obavezati i mlade punoljetno lice kome je
izrecena vaspitna mjera: ne postoje zakonske odredbe koje privileguju mlade punoljetno lice
da bude oslobodeno od placanja troskova krivicnog postupka i pausala u slucaju kad mu je
izrecena vaspitna mjera.

PRAVNI LIJEKOVI
U glavi XXVI nalaze se odredbe o zalbi protiv presude i zalbi na rjesenje, zatim zabrani
reformatio in peius, kao i o ponavljanju krivicnog postupku.

Dozvoljenost zalbe
Regulisano je da je dopustena zalba protiv odluke sudije za maloljetnike prvostepenog suda
kojom je maloljetniku izrecena kazna ili vaspitna mjera, te protiv rjesenja o obustavi
postupka.
Zalba na rjesenje o obustavi izvrsenja i izmjeni odluke o vaspitnim mjerama nije regulisana
ovom odredbom, vec se primjenjuju opste odredbe o zalbi na rjesenje.
O zalbama protiv odluke prvostepenog suda odlucuje vijece za maloljetnike drugostepenog
suda, sastavljeno od trojice sudija. S obzirom na to da zakon ne sadrzi posebne odredbe o
dozvoljenosti zalbe protiv drugih odluka suda tokom krivicnog postupka prema maloljetniku,
ona se cijeni prema opstim odredbama, ako one nisu u suprotnosti sa odredbama glave
XXVI.

Lica ovlascena na zalbu


Lica ovlascena na zalbu protiv presude kojom je maloljetniku kazna, protiv rjesenja kojim je
maloljetniku izrecena vaspitna mjera i protiv rjesenja o obustavi postupka su ona koja imaju
pravo zalbe protiv presude su, u stvari, lica koja ovo pravo imaju i u postupku protiv
punoljetnog izvrsioca. To su: tuzilac, maloljetnik, branilac i osteceni, te lica koje su s
maloljetnikom povezana posebnim i bliskim vezama i koja mogu uloziti zalbu samo u korist
maloljetnika. Branilac, tuzilac, bracni odnosno vanbracni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji,
usvojilac, staralac, brat, sestra i hranilac mogu, medutim, podnijeti zalbu u korist
maloljetnika i protiv njegove volje.
Organ starateljstva nije ovlascen na podnosenje zalbe dok roditelji maloljetnika mogu
podnijeti zalbu samo u korist maloljetnika. Tuzilac moze podnijeti zalbu i na stetu i u korist
maloljetnika. Osteceni se moze zaliti zbog odluke sudije za maloljetnike o troskovima
krivicnog postupka i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Razlozi za ulaganje zalbe su
isti kao u postupku protiv punoljetnih lica.
77
Postupak po zalbi
Rok za zalbu u postupku prema maloljetniku je osam dana od dana prijema presude,
odnosno rjesenja.
U pogledu dostavljanja presude, odnosno rjesenja maloljetniku i braniocu, te pocetka roka
za zalbu, vrijede opste odredbe. I za odricanje i odustajanje od zalbe primjenjuju se opste
odredbe. Zalba na presudu kojom je maloljetniku izrecena kazna ima suspenzivno dejstvo,
ali ako je maloljetnik u pritvoru - moze se uputiti na
izdrzavanje kazne i prije pravnosnaznosti presude, ako to on zahtijeva.
Zalba protiv rjesenja kojim se izrice vaspitna mjera koja se izdrzava u ustanovi, zadrzava
izvrsenje rjesenja, ako sud, u saglasnosti s roditeljima maloljetnika i nakon saslusanja
maloljetnika - ne odluci drukcije. Prije donosenja odluke, sud je obavezan da saslusa
maloljetnika, ali njegov pristanak, iako pozeljan - nije neophodan.

Postupak pred drugostepenim sudom i odluke suda po zalbi


Drugostepeni sud donosi odluku u sjednici vijeca ili na osnovu odrzanog pretresa. Na
sjednicu vijeca za maloljetnike uvijek ce se pozvati maloljetnik i njegov branilac, ali njihov
nedolazak, ako su uredno obavijesteni o sjednici, ne sprecava drugostepeni sud da odrzi
sjednicu.
Tuzilac se, takode, obavjestava u skladu sa clanom 304.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu odnosno rjesenje u dijelu u kojem se ono
pobija zalbom, shodno opstim odredbama. Na sjednici vijeca za maloljetnike iskljucena je
opsta javnost.
Drugostepeno vijece za maloljetnike moze zalbu:
• odbaciti kao neblagovremenu ili nedopustenu;
• odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu odluku ili
• preinaciti prvostepenu odluku ili ukinuti prvostepenu odluku i odrzati pretres
Mogucnost preinacenja prvostepene odluke, izricanjem teze mjere (kazne maloljetnickog
zatvora ili vaspitne mjere), uslovljena je postojanjem izricitog zalbenog prijedloga u torn
pravcu ("samo ako je to predlozeno u zalbi tuzioca")," s tim da se u sjednici vijeca moze
uvijek izreci teza zavodska mjera (odnosno maloljetnicki zatvor u duzem trajanju) od one
izrecene prvostepenom odlukom, a ako prvostepenom odlukom nije izrecena kazna
maloljetnickog zatvora ili zavodska mjera - ova kazna ili mjera moze se izreci samo nakon
odrzanog pretresa.
Pretres se odrzava jer se maloljetnik izricanjem teze krivicnopravne sankcije dovodi u
nepovoljni polozaj, pa
mu je potrebno, prije donosenja stroze odluke, pruziti sve mogucnosti da se brani.
Odluke drugostepenog vijeca za maloljetnike donose se u obliku rjesenja, a presudom - kada
se preinacenjem prvostepene odluke maloljetniku izrice u sjednici vijeca kazna
maloljetnickog zatvora u duzem trajanju ili kada se nakon odrzanog pretresa izrice kazna
maloljetnickog zatvora.

Ponavljanje krivicnog postupka


U postupku prema maloljetnicima moze se koristiti i vanredni pravn lijek - ponavljanje
krivicnog postupka, kao i u opstem postupku, i to uz odredene specificnosti utvrdene
zakonom. Regulisano je da se odredbe o ponavljanju krivicnog postupka, zavrsenog
pravnosnaznom presudom, na shodan nacin primjenjuju na ponavljanje postupka zavrsenog
pravnosnaznim rjesenjem o primjeni vaspitne mjere ili o obustavi postupka prema
maloljetniku.
Ako je postupak prema maloljetniku zavrsen presudom, vrijede opste odredbe o ponavljanju
krivicnog postupka. Krivicni postupak se moze izuzetno ponoviti na stetu maloljetnika, ako
se dokaze da je tuzilac zloupotrebom sluzbenog polozaja odustao od prijedloga za izricanje
krivicnopravne sankcije maloljetniku.

78
Ne moze se ponoviti postupak prema maloljetniku ako se pripremni postupak ne zavrsi
pravnosnaznom presudom, pravnosnaznim rjesenjem o primjeni vaspitne mjere ili o
obustavi postupka prema maloljetniku.

NADZOR SUDA NAD SPROVODENJEM MJERA


Odredena ovlascenja sud za maloljetnike ima i nakon izrecene mjere prilikom njenog
izvrsenja, sto je odraz savremenih kriminoloskih shvatanja da su postupak izricanja sankcije
i njeno izvrsenje dijelovi jedinstvenog procesa vaspitanja i prevaspitanja maloljetnika.
Na taj nacin funkcija suda za maloljetnike proteze se sve do donosenja odluke o obustavi
izvrsenja vaspitne mjere. Potpunije utvrdena prava i obaveze suda za maloljetnike u
postupku izvrsenja vaspitnih mjera regulisu se posebnim propisima iz oblasti izvrsenja
krivicnopravnih sankcija.
Odredeni su instrumenti putem kojih sud moze ostvarivati nadzor nad sprovodenjem
vaspitnih mjera koje se izvrsavaju u ustanovi. Uprava ustanove u kojoj se izvrsava vaspitna
mjera prema maloljetniku duzna je svaka dva mjeseca dostavljati sudu, koji je izrekao ovu
mjeru, izvjestaj o ponasanju maloljetnika, a sudija za maloljetnike toga suda moze i sam
obilaziti maloljetnike smjestene u ustanovi.
Naravno, duznost ustanove u kojoj se izvrsava vaspitna mjera - da obavjestava sud, sadrzi i
pravo suda da zahtijeva dostavu takvog izvjestaja, u zakonski odredenom roku.
Funkcija suda ne svodi se na golo registrovanje toka i uspjeha vaspitne mjere radi
eventualnog izriciranja postupka obustave ili izmjene. Po ovoj zakonskoj odredbi, ovlascen
je sudija za maloljetnike da preko organa starateljstva pribavi obavjestenja o izvrsenju
ostalih vaspitnih mjera (onih koje se ne izvrsavaju u ustanovi, a to su sve mjere pojacanog
nadzora i upucivanje u disciplinski centar za maloljetnike), a moze odrediti da takav izvjestaj
pribavi i odredeno strucno lice (socijalni radnik, defektolog i dr.).
Sud ce, moci zahtiejvati izvjestaj o toku izvrsenja vaspitne mjere upucivanja u disciplinski
centar za maloljetnike, bilo da se ova mjera izrice kao samostalna sankcija ili, pak prije
izvrsenja mjere pojacanog nadzora nadleznog organa socijalne zastite.
U vrsenju nadzora nad izvrsenjem vaspitnih mjera pojacanog nadzora roditelja, usvojioca ili
staraoca, pojacanog nadzora u drugoj porodici i pojacanog nadzora nadleznog organa
socijalne zastite sud moze ne samo inicirati postupak obustave i zamjene, vec i naloziti
posebne obaveze uz ove mjere i ove obaveze naknadno izmijeniti ili ukinuti.

IZMJENA ODLUKE O VASPITNIM MJERAMA I OBUSTAVA NJIHOVOG IZVRSENJA


Kod svake krivicne sankcije, narocito sankcije sa ciljem prevaspitanja, uspjeh zavisi, s jedne
strane, od pravilnog izbpra sankcija, a, s druge strane, od nacina na koji se sankcija
izvrsava.
Vaspitne mjere se izricu, po pravilu, u relativno neodredenom trajanju: obavezno traju jedan
odredeni minimum i ne smiju preci jedan odredeni maksimum, odreden i jedan i drugi u
zakonu, a u tim granicama traju dok se cilj ne postigne. Zbog toga je potrebno pracenje
izvrsenja tih mjera, da bi bile obustavljene
kada potreba prestane, odnosno da bi bile izmijenjene blazim ili strozim vaspitnim mjerama,
ako to rezultati izvrsenja traze.
Odluka o obustavi izvrsenja izrecene vaspitne mjere, zamjeni izrecene mjere drugom
mjerom, izmjenama kod izrecene mjere, kao i odluka da se izrecena mjera ne izvrsi, moze
se donijeti kada je rjesenje kojim je mjera izrecena postalo pravnosnazno. Izuzetak su mjere
pojacanog nadzora, kod kojih je obustava izvrsenja i zamjena drugom mjerom moguca i
prije nego sto je odluka kojom je mjera izrecena postala pravnosnazna.
Ovlasceni za pokretanje postupka zamjene i obustave su tuzilac, upravnik ustanove ili organ
starateljstva kome je poveren nadzor nad maloljetnikom, te sud po sluzbenoj duznosti.
Za donosenje odluke nadlezan je sud za maloljetnike koji je u prvom stepenu donio rjesenje
o vaspitnoj mjeri, cija se obustava ili zamjena predlaze.
Nema zakonskih smetnji da sud bude u istom sastavu kao i kada je izrecena vaspitna mjera.

79
Odluku o obustavi i zamjeni vaspitne mjere donosi sudija za maloljetnike. Zakon, medutim,
ne precizira da li odluku treba donijeti u sjednici vijeca ili na glavnom pretresu. Cijenimo da
je donosenje odluke u sjednici vijeca, u nacelu, u skladu sa intencijama maloljetnicke
procedure, pogotovo sto vijece u sjednici moze odluciti da se odrzi glavni pretres.
Odlucivanje na glavnom pretresu bice opravdano kada se na bazi raspolozivih i prikupljenih
dokaza, saslusanja lica i pribavljenih izvjestaja od organa i ustanova navedenih u clanu 374
stav 2, nece moci, bez njihove neposredne ocjene i eventualne dopune, na glavnom
pretresu utvrditi relevantne cinjenice za donosenje odluke da li treba obustaviti vaspitnu
mjeru ili je izmijeniti i u kom pravcu.
Postupajuci po clanu 374, sud ili obustavlja izvrsenje vaspitne mjere ili odlucuje da se
nastavi izvrsenje izrecene mjere ili da se izrecena mjera zamijeni drugom mjerom. Sve
odluke po clanu 374 donose se u procesnom obliku rjesenja. Protiv rjesenja sudije za
maloljetnike dozvoljena je zalba po opstim odredbama o zalbi na rjesenje.
POSTUPAK PROTIV PRAVNIH LICA

ODGOVORNOST PRAVNOG LICAZA KRIVICNO DJELO


Pocev od donosenja Ustava BiH, BiH je ratifikovala znatan broj konvencija donijetih na
medunarodnom planu u oblasti krivicnog prava. Medu njima poseban znacaj imaju
konvencije kojim se ureduje pitanje krivicne odgovornosti pravnih lica. To su:
• Krivicnopravna konvencija Vijeca Evrope protiv korupcije iz 1999. godine,
• Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala
• Medunarodna konvencija o suzbijanju finansiranja terorizma.
Ovim konvencijama se otvara novo poglavlje u krivicnom zakonodavstvu BiH, prije svega,
uvodenjem krivicne odgovornosti preduzeca i drugih pravnih lica. Cinjenica da su pravna
lica cesto ukljucena u drustveno-stetna ponasanja, ukazuje na to da je neophodno da se na
ove radnje reaguje adekvatnim kaznenim mjerama. Treba podsjetiti da je u pravnoj teoriji
vec vise puta do sada isticana potreba zamjene privrednoprestupne odgovornosti -
krivicnom odgovornoscu pravnih lica.
Mogucnost uvrdivanja u domacem zakonodavstvu krivicne odgovornosti pravnih lica i
odgovornih lica u njima izricito je utvrdena odredbama Krivicnopravne konvencije protiv
korupcije, i to tako sto se svaka potpisnica obavezuje da usvoji takve zakonodavne i druge
mjere koje mogu biti neophodne da bi se obezbijedilo da pravna lica budu odgovorna zbog
krivicnih djela aktivnog podmicivanja, trgovine uticajem i pranja novca ustanovljenih u
skladu sa ovom konvencijom, koja su ucinjena u njihovu korist od strane bilo kog fizickog
lica, koje deluje pojedinacno ill kao dio nekog organa tog pravnog lica, koje ima vodecu
poziciju unutar tog pravnog lica, na osnovu: punomocja da predstavlja to pravno lice ili
ovlascenja da donosi odluke u ime tog pravnog lica; ovlascenja da vrsi kontrolu unutar tog
pravnog lica; kao i zbog umijesanosti takvog fizickog lica kao pomagaca ili podstrekaca u
pomenutim krivicnim djelima.
Komitet ministara Savjeta Evrope je jos 1988. godine donio preporuku u kojoj je drzavama
clanicama preporuceno uredenje pitanja odgovornosti pravnih lica za krivicna djela, cemu
su slijedili brojni dokumenti Savjeta Evrope sa istim zahtjevom. Medu takve spada, takode,
Konvencija Savjeta Evrope o zastiti prirodne okoline iz 1996. godine koja je vec u preambuli
drzavama clanicama nalagala uspostavljanje odgovornosti pravnih lica za krivicna djela
ucinjena u njihovo ime, za njihov racun ili u njihovu korist na stetu okoline. Drugi vazan
dokumenat je preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope sa nazivom Crime Policy in
Europe in Time of Change koja u dijelu o privrednom kriminalu drzavama jasno preporucuje
uspostavljanje kaznene odgovornosti pravnih lica za krivicna djela. Program akcije protiv
korupcije, koji je donijet od strane Komiteta ministara Savjeta Evrope 1996. godine,
posvecuje veliku paznju odgovornosti pravnih lica za sva krivicna djela korupcije ucinjena u
ime ili za racun pravnih lica.
Gotovo istovjetan odnos u vezi ovog problema ima takode Evropska unija koja, takode, u
nekoliko svojih vaznih dokumenata potencira potrebu o odgovornosti pravnih lica za krivicna
djela.
80
Temelji odgovornosti pravnih lica ukazuju da vise nece biti dovoljna samo objektivna
odgovornost pravnih lica, vec da je neophodno utvrditi poseban oblik krivicne odgovornosti
koji ce biti prilagoden karakteru i osobinama pravnih lica.
Glava XIV KZBiH sadrzi posebne odredbe o odgovornosti pravnih lica za krivicna djela i tim
odredbama utvrduju se pretpostavke odgovornosti pravnih lica za krivicna djela, kazne i
druge krivicnopravne sankcije koje se mogu izreci pravnom lieu, kao i pravne posljedice
osude pravnog lica za krivicno djelo. Te odredbe predstavljaju odstupanja od odredaba
opsteg dijela KZBiH kojima se regulisu navedena pitanja u odnosu na fizicko lice kao
ucinioca krivicnog djela ili regulisu pojedina pitanja koja su specificna za odgovornost
pravnih lica za krivicna djela, a koja se ne javljaju kod krivicne odgovornosti fizickih lica.
Samo izvrsenje krivicnog djela KZBiH vezuje iskljucivo za fizicko lice. Taj zakon ne navodi
izvrsenje krivicnog djela pravnog lica, nego odgovornost pravnog lica za krivicno djelo koje
je ucinilac ucinio u ime, za racun ili korist pravnog lica. Na ovaj nacin se uspostavlja bitan
uslov za odgovornost pravnog lica za krivicno djelo, pa je za tu odgovornost potrebno da je
ucinilac krivicno djelo ucinio u ime, za racun ili u korist pravnog lica. Kako KZBiH
odgovornost pravnog lica za krivicno djelo vezuje za djelo fizickog lica, a ne i za njegovu
krivicnu odgovornost, radi se o limitiranoj izvedenoj odgovornosti pravnog lica za krivicno
djelo.
Ukoliko postoji neki od osnova iskljucenja krivicne odgovornosti ucinioca krivicnog djela
ucinjenog u ime, za racun ili u korist pravnog lica (na primjer, neuracunljivost ili stvarna
zabluda), to nije smetnja za uspostavljanje odgovornosti pravnog lica za ucinjeno krivicno
djelo - ako su ispunjeni propisani uslovi. Medutim, izvrsenje krivicnog djela od strane
ucinioca u ime, za racun ili u korist pravnog lica nije dovoljno za zasnivanje odgovornosti
pravnog lica za krivicno djelo.
Za to je, uz navedeni uslov, potrebno ostvarenje i jednog od uslova odredenih kao osnovi
odgovornosti pravnog lica.
Zakon propisuje i krug pravnih lica za "koje je iskljucena odgovornost za krivicna djela. Rijec
je o BiH, FBiH, RS, BDBiH, kantonu, gradu, opstini i mjesnoj zajednici. Njihovo iskljucenje od
odgovornosti za krivicna djela pravda se, najprije, cinjenicom da neki od njih su nosioci ius
puniendi, pa bi u slucaju postojanja njihove krivicnopravne deliktne sposobnosti mogli doci u
situaciju da sami sebe kaznjavaju, a, potom, i time da bi se, s obzirom da su sva ona
korisnici budzetskih sredstava, njihovim kaznjavanjem samo prelijevala budzetska sredstva.
Sve ostale drustvene tvorevine mogu biti odgovorne za krivicno djelo. KZBiH dopusta i
mogucnost da se i nekim drugim zakonom za odredena pravna lica iskljuci ili ogranici
primjena pojedinih kazni ili drugih krivicnopravnih sankcija koje se mogu izreci pravnim
licima.
Osnovna odgovornost pravnog lica za krivicno djelo je povezanost pravnog lica s izvrsenim
krivicnim djelom. Kumulativno bi se morala ispuniti dva uslova da bi postojala odgovornost
pravnog lica za krivicno djelo.
Prvi se odnosi na djelovanje ucinioca krivicnog djela i karakteristike tog djelovanja, a drugi
na djelovanje rukovodecih i nadzornih organa pravnog lica.
Prvi uslov za odgovornost pravnog lica za krivicno djelo jeste da je ucinilac krivicno djelo
ucinio u ime, za racun ili u korist pravnog lica - radnja ucinioca i njeni efekti se mogu
pripisati pravnom lieu.
Moraju postojati okolnosti koje krivicno djelo i ucinioca vezuje za pravno lice, i to tako da se
efekti radnji ucinioca pripisuju pravnom lieu. Radi se o ovlascenju ucinioca da djeluje u ime,
za racun ili u korist pravnog lica. Ovlascenja mogu proizilaziti iz zakona ili drugih pravnih
propisa, ukljucujuci i opste akte pravnog lica, iz pojedinacnog akta pravnog lica, odnosno
njenih upravljackih organa ili ugovora zakljucenog izmedu ucinioca i pravnog lica.
Ucinilac krivicnog djela za koje pravno lice moze biti proglaseno odgovornom, ne mora biti
lice koje ima neku od rukovodecih pozicija u pravnom lieu, ne mora biti ni clan pravnog lica.
Potrebno je da je on krivicno djelo ucinio postupajuci po nekom pravnom osnovu u ime, za
racun ili u korist pravnog lica. Taj uslov ce biti ispunjen i onda kada radnja ucinioca
predstavlja zloupotrebu datih ovlascenja i njihovim prekocaeenjem.
81
Drugi uslov se tice doprinosa rukovodecih i nadzornih organa pravnog lica izvrsenju
krivicnog djela. Ovim organima mogu se smatrati i one strukture u pravnom lieu koje
stvarno i prakticno vode poslovne pravnog lica i usmjeravaju njegovo djelovanje. Pravno lice
ce, prema ovom uslovu, biti odgovorno za krivicno djelo koje je ucinilac ucinio u ime ili za
racun ili u korist pravnog lica:
• ako smisao ucinjenog krivicnog djela proizilazi iz zakljucka, naloga in odobrenja
rukovodecih ili nadzornih organa pravnog lica ili
• su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica uticali na ucinioca ili mu omogucili da
ucini krivicno djelo ili
• ako pravno lice raspolaze protivpravno ostvarenom imovinskom koriscu ili koristi
predmete nastale krivicnim djelom ili
• ako su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica propustili duzni nadzor nad
zakonitoscu rada radnikaj
Doprinos pravnog lica izvrsenju krivicnog djela sastoji se i u donosenju odluke (zakljucka ili
naloga) rukovodecih ili nadzornih organa koje imaju obavezan usmjeravajuci pravac za
djelovanje ucinioca, odnosno u donosenju odluke (odobrenja) kojom se rukovodeci ili
nadzorni organi pravnog lica saglasavaju sa odredenim, vec zapocetim ili namjeravanim
djelovanjem ucinioca, a koje je po svojoj sadrzini takvo da njegova realizacija implicira
izvrsenje krivicnog djela. Navedene odluke rukovodecih ili nadzornih organa pravnog lica ne
moraju biti donijete u nekom formalnom obliku; dovoljno je utvrditi da je takav zakljucak,
nalog ili odobrenje bio predmet razmatranja i odlucivanja navedenih organa i da je ucinilac
sa njima bio upoznat.
Eventualno, intenzitet doprinosa rukovodecih ili nadzornih organa pravnog lica moze biti
takav da tuzilac iz razloga cjelishodnosti moze odluciti da protiv pravnog lica ne zahtijeva
pokretanje krivicnog postupka (ako je doprinos pravnog lica izvrsenju krivicnog djela
neznatan). Rukovodeci ili nadzorni organi su uticali na ucinioca da ucini krivicno djelo kada
su svojim radnjama doprinijeli da ucinilac donese ili ucvrsti odluku da ucini krivicno djelo, a
omogucili su uciniocu da ucini krivicno djelo onda kada su mu stvorili uslove za izvrsenje
krivicnog djela (npr. davanjem finansijskih ili drugih materijalnih sredstava za izvrsenje
krivicnog djela).
Raspolaganje sa protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koriscenje predmeta
nastalih krivicnim djelom pretpostavlja da je krivicno djelo u formalnom smislu dovrseno, tj.
da je ostvaren njegov zakonski opis. U tom smislu se raspolaganje ostvarenom imovinskom
koristi ili koriscenje predmetima nastalim krivicnim djelom moze smatrati saglasavanjem
rukovodecih ili nadzornih organa pravnog lica sa krivicnim djelom koje je ucinilac vec ucinio
u njeno ime, za njen racun ili u njenu korist i sa protivzakonitim stanjem stvorenim njegovim
izvrsenjem i predstavlja odrzavanje povrede zasticenog dobra. Duzni nadzor podrazumijeva
nadzor nad zakonitoscu rada radnika koji su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica
duzni vrsiti po odgovarajucim propisima.
Za odgovornost pravnog lica za krivicno djelo koje je ucinilac ucinio u njeno ime, za njen
racun ili u njenu korist, zakon prihvata model subjektivne odgovornosti. Potrebno je svjesno
djelovanje nadzornih ili rukovodecih organa pravnog lica koje je objektivno doprinijelo
izvrsenju krivicnog djela. Ono podrazumijeva njihovu pravilnu predstavu o vlastitom
djelovanju i uvijek se pretpostavlja, ali nije iskljucena mogucnost dokazivanja suprotnog.
Odgovornost pravnog lica za krivicno djelo ne iskljucuje krivicnu odgovornost fizickih, tj.
odgovornih lica za izvrsenje krivicnog djela. Naravno, rijec je o fizickom lieu koje je ucinilac
krivicnog djela za koje odgovara i pravno lice. Nije rijec o fizickim, odnosno odgovornim
licima u rukovodecim ili nadzornim organima pravnog lica, koji su svojim radnjama
preduzetim u okviru djelovanja rukovodeceg ili nadzornog organa pravnog lica kqjim je
ostvaren doprinos tih organa pravnog lica izvrsenju krivicnog djela, ostvarili obiljezja
odredenog krivicnog djela.

82
Ako u pravnom lieu, osim ucinioca, nema drugog lica ili organa koji bi mogli usmjeravati ili
nadzirati ucinioca, pravno lice odgovara za ucinjeno krivicno djelo u granicama odgovornosti
ucinioca.
Radi se o dvije vrste pravnih lica: pravnim licima koje u svom clanstvu nemaju drugo lice,
osim ucinioca i pravnim licima koje, osim ucinioca, nemaju organa koji bi mogli usmjeravati
ili nadzirati ucinioca - pravno lice u svom personalnom sastavu ima i drugih clanova, osim
ucinioca, ali nema organa personalno razlicitog od ucinioca koji bi usmjeravao ili nadzirao
ucinioca.
Ovakvo rjesenje odstupa od modela limitirane - izvedene odgovornosli i predstavlja model
ekstremne izvedene odgovornosti pravnog lica za krivicno djelo. Razlog je sto se
odgovornost pravnog lica za krivicno djelo ne vezuje samo uz protivpravno ostvarenje
zakonskih obiljezja odredenog krivicnog djela od strane fizickog lica kao ucinioca, nego i uz
postojanje i granice odgovornosti ucinioca.

OPRAVDANJE POSEBNOG KRIVICNOG POSTUPKA PROTIV PRAVNIH LICA I ODNOS


TOG POSTUPKA SA OPSTIM KRIVICNIM POSTUPKOM
Ratio legis kreiranja posebnih pravila o krivicnom postupku prema pravnim licima utemeljen
je na rjesenjima sadrzanim u KZBiH. Njime su (u glavi XXVII) rijesena samo ona procesna
pitanja koja je bilo nuzno drukcije oblikovati u postupku prema pravnim licima.
Ako drukcije nije odredeno, u krivicnom postupku protiv pravnog lica shodno se primjenjuju
odgovarajuce odredbe zakona o opstem krivicnom postupku, cak i u slucaju ako se postupak
vodi samo protiv pravnog lica. Bitno je istaci da je ovakvo rjesenje ograniceno u primjeni,
zbog toga sto sve odredbe zakona o opstem krivicnom postupku nije moguce dosljedno
primijeniti na pravna lica, usljed bitno razlicitih svojstava fizickih i pravnih lica.
Stoga je potrebno odredbe ovog zakona primjenjivati smisleno, uz uvazavanje specificnosti
statusa pravnog lica u krivicnom postupku. Tako, npr., u slucaju glavnog pretresa, posebne
odredbe prilagodene su obiljezjima pravnog lica (redoslijed saslusanja i zavrsnih rijeci). Isto
tako, propisane su i mjere obezbjedenja za pravno lice koje predstavljaju supstituciju
mjerama za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesno vodenje
krivicnog postupka (glavu X), a kojima se postize istovrsna svrha. Takve mjere su zabrana
obavljanja jedne ili vise odredenih djelatnosti na odredeno vrijeme, te zabrana statusnih
promjena pravnog lica koje bi za posljedicu imale brisanje iz sudskog registra. Ako je
primjena pojedinih odredaba zakona (npr. o stvarnoj i mjesnoj nadleznosti, sastavu suda,
pravnim lijekovima, kaznenom nalogu) ovisna o odredenim okolnostima (npr. o vrsti i visini
zaprijecene kazne), one se uzimaju u obzir i u postupku protiv pravnog lica. Ovo vazi,
takode, i kada tece postupak samo protiv pravnog lica.

SPAJANJE KRIVICNOG POSTUPKA PROTIV PRAVNOG LICA SA KRIVICNIM


POSTUPKOM PROTIV FTZICKOG LICA I NJIHOVO JEDINSTVENO VODENJE
Pravilo je da se zbog istog krivicnog djela, protiv pravnog lica pokrece i vodi kriyicni
postupak zajedno s postupkom protiv ucinioca. Prilikom vodenja jedinstvenog postupka, da
bi postojalo krivicno djelo pravnog lica, mora se dokazati kauzalna veza izmedu krivicnog
djela ucinioca i pravnog lica koja se sastoji ili u povredi duznosti pravnog lica ili u
ostvarivanju protivpravne imovinske koristi pravnog lica. Izuzetno, zakon dozvoljava
mogucnost da se postupak samo protiv pravnog lica moze pokrenuti, odnosno voditi kada
postoji neka od dvije alternativno propisane smetnje:
• ako protiv ucinioca krivicni postupak nije moguce pokrenuti, odnosno voditi iz
zakonom propisanih razloga (npr. smrt ili dusevno oboljenje ucinioca) ili
• ako je protiv njega krivicni postupak vec proveden.
Medutim, ukoliko ne postoje zakonske prepreke za vodenje postupka protiv fizickog lica, ne
bi se smjelo dopustiti pokretanje ni vodenje krivicnogpostupka protiv pravnog lica prije
pokretanja postupka protiv fizickog lica.

83
Kad se vodi jedinstven postupak protiv optuzenog pravnog lica i optuzenog fizickog lica,
podize se jedna optuznica i izrice jedna presuda. Sadrzaj ovakve optuznice je prosiren u
odnosu na sadrzaj optuznice koja se odnosi samo na fizicko lice.

MOGUCNOST TUZIOCA DA POSTUPI PREMA NACELU OPORTUNITETA KRIVICNOG


GONJENJA
Propis koji se odnosi na princip akuzatornosti postupka, vazi i u odnosu na pravna lica.
Za gonjenje pravnih lica vazi, takode, kao osnovno nacelo, i nacelo legaliteta krivicnog
gonjenja.
Medutim, kad je u pitanju gonjenje pravnih lica, nacelo legaliteta je vise ograniceno nego za
gonjenje ucinilaca krivicnih djela, tako da su granice primjene nacela oportuniteta kod
pravnih lica postavljene znatno sire u odnosu na fizicka lica. Zakon je odredbama
alternativno predvidio situacije kad tuzilac ima mogucnost da ne pokrene krivicni postupak,
i to u slucajevima kad okolnosti slucaja ukazuju da vodenje postupka ne bi bilo cjelishodno
zbog toga sto:
• je doprinos pravnog lica izvrsenju krivicnog djela bio neznatan ili
• pravno lice nema imovine ili ima tako malo imovine da ne bi bila dovoljna ni za
pokrice troskova postupka ili
• je protiv pravnog lica pokrenut stecajni postupak ili
• je ucinilac krivicnog djela jedini vlasnik pravnog lica protiv koje bi se krivicni postupak
inace pokrenuo.
Svaki od navedenih razloga se utvrduje slobodnom procjenom tuzioca u konkretnom slucaju
sto predstavlja quaestio facti. Pritom se tuzilac nacelno, kao i svaki drugi sluzbeni akter
krivicne procedure, rukovodi svojim slobodnim uvjerenjem na osnovu slobodne ocjene
dokaza koji govore u prilog ili protiv postojanja nekog od razloga za postupanje prema
nacelu oportuniteta krivicnog gonjenja.

ZASTUPNIK IBRANILAC PRAVNOG LICA U KRIVICNOM POSTUPKU


Zakon dozvoljava mogucnost da se u u krivicnom postupku protiv pravnih lica mogu pojaviti
i odredena fizicka lica. Radi se o zastupniku i braniocu pravnog lica, koji se u krivicnom
postupku javljaju na strani odbrane.
Svako pravno lice u krivicnom postupku moze imati svoga zastupnika, koji je ovlascen za
preduzimanje svih radnji za koje je po ovom zakonu ovlascen osumnjiceni, odnosno optuzeni
i osudeni.
Nasuprot tome, prisustvo branioca u krivicnom postupku je fakultativno: pravno lice moze,
pored zastupnika, imati branioca. Pravo na branioca je pravnom lieu dato kao mogucnost,
pa se stoga na pravno lice ne odnose odredbe o obaveznoj obrani. Jedino ogranicenje je da
pravno i fizicko lice, kao osumnjiceni, odnosno optuzeni, ne mogu imati istog branioca. Ovo
rjesenje je sasvim logicno posto postoji realna mogucnost da interesi fizickog i pravnog lica
protiv kojih se istovremeno vodi krivicni postupak dodu u
Koliziju.
Zastupnik pravnog lica u krivicnom postupku je onaj ko je ovlascen zastupati pravno lice:
• po zakonu,
• aktu nadleznog drzavnog organa ili po statutu,
• aktu o osnivanju ili
• drugom aktu pravnog lica
Ukoliko je unutar pravnog lica odredeno vise lica za zastupanje pravnog lica, pravno lice je
duzno odrediti samo jedno lice medu tim licima koje ce je zastupati u krivicnom postupku.
Ovo je moguce uraditi dostavljanjem sudu, u pismenoj formi, sluzbene obavijesti o
zastupanju od strane pravnog lica ili konstatovanjem takve cinjenice na zapisnik kod suda.
Inace, sposobnost biti zastupnik pravnog lica u
krivicnom postupku ima svako potpuno poslovno sposobno fizicko lice. S obzirom na to da
zakon ne postavlja daljnje uslove u pogledu obrazovanja ili profesije zastupnika, te da osim
84
lica koje su ovlascena zastupati pravno lice na osnovu akta o registraciji pravnog lica,
zastupnik moze biti odreden i davanjem punomoci, krug lica koja mogu biti zastupnici
pravnog lica u krivicnom postupku vrlo je sirok.
Ogranicenje u tome su lica koja ne mogu biti zastupnici osumnjicenog, odnosno optuzenog
pravnog lica. Kao i pri utvrdivanju odgovornog lica, da bi se utvrdilo koja lica imaju
ovlascenje zastupati pravno lice, potrebno je poznavati zakonske propise koji ureduju
strukturu i ovlascenja u pojedinim pravnim licima.
Odredbama zakona daje se pravo zastupniku da ovlasti za zastupanje nekog drugog.
Ovlascenje za zastupanje mora biti dato pismeno ill usmeno na zapisnik kod suda. Ukoliko
pravno lice prestane da postoji prije pravnosnazno okoncanog postupka, zastupnika ce mu
odrediti sud. U torn slucaju ce se raditi o postavljenom zastupniku.
Pravno lice u krivicnom postupku moze imati samo jednog zastupnika, a sud mora svaki put
utvrditi identitet zastupnika i njegovo ovlascenje za zastupanje.
Naime, saslusanje vise zastupnika bi predstavljalo problem za sud i bilo tesko izvodljivo. Ovo
ne znaci da pravno lice ne moze mijenjati zastupnika u toku krivicnog postupka, jedino
ogranicenje je da u pojedinoj fazi krivicnog postupka, ne moze imati vise od jednog
zastupnika.
Mada zakon nijednom odredbom nije naveo obavezu pravnog lica protiv kojeg se vodi
krivicni postupak da sudu dostavi podnesak kojim odreduje svog zastupnika, kao i dokaze o
njegovom ovlascenju, o toj obavezi sud ce obavijestiti pravno lice u prvom pozivu.
Odredena lica su iskljucena od mogucnosti da budu zastupnici pravnog lica u krivicnom
postupku.
Zastupnik pravnog lica u krivicnom postunku ne moze biti:
• lice koje je pozvano kao svjedok
• lice protiv kojeg tece postupak zbog istog krivicnog djela, osim ako je jedini clan
pravnog lica
U slucaju ako se kao zastupnik pravnog lica u krivicnom postupku pojavilo lice koje je
iskljuceno od mogucnosti da ima status zastupnika, sud ce pozvati pravno lice da nadlezni
organ tog pravnog lica u odredenom roku odredi drugog zastupnika i o tome pismeno
obavijesti sud. U suprotnom ce zastupnika
odrediti sud i o tome obavijestiti pravno lice i zastupnika.
Da bi se pojednostavio postupak i izbjegle eventualne poteskoce sa njihovim dostavljanjem,
pismena namijenjena pravnom lieu, dostavljaju se i pravnom lieu i zastupniku. Dostavljanje
se vrsi u skladu sa odredbama zakona koje se odnose na dostavljanje. Dostavljanjem
pismena, bilo pravnom lieu, bilo zastupniku, smatrace se da je dostavljanje izvrseno i da su i
pravno lice i zastupnik pravnog lica upoznati sa sadrzajem dostavljenog pismena.
Troskovi zastupnika pravnog lica u krivicnom postupku su troskovi krivicnog postupka, pa se
na ove troskove primjenjuju odredbe cl. 185-192. Zakon posebno regulise pitanje troskova
zastupnika pravnog lica u slucajevima predvidenim u cl. 378 i 379 (troskovi postavljenog
zastupnika): u takvim slucajevima, troskove zastupnika pravnog lica ce unaprijed isplatiti
organ koji vodi krivicni postupak, i to samo ako pravno lice nema sredstava. Prije donosenja
odluke o isplati troskova zastupnicima pravnog lica postavljenim na osnovu odredbi cl. 378 i
379, organ koji vodi krivicni postupak i vrsi isplatu troskova, duzan je utvrditi da pravno lice
nema vlastitih sredstava za podmirivanje troskova zastupnika.

OPTUZNICA, SASLUSANJE I ZAVRSNA RIJEC U KRIVICNOM POSTUPKU PROTIV


PRAVNOG LICA
Pored sadrzaja propisanog zakonom, optuznica protiv pravnog lica mora sadrzavati jos
nekoliko bitnih elemenata, koje se izricito propisuju. Tako, optuznica protiv pravnog lica
mora sadrzavati sljedece obavezne elemente:
• naziv pravnog lica pod kojim pravno lice nastupa.u pravnom prometu,
• sjediste pravnog lica,
• opis krivicnog djela

85
• osnov odgovornosti pravnog lica.
U optuznici protiv pravnog lica, osnov odgovornosti pravnog lica mora biti smisleno
obrazlozen u odnosu na obrazlozenje osnova odgovornosti ucinioca. U, toku glavnog
pretresa, a na osnovu cinjenice da je optuzeni centrama figura krivicnog postupka, prednost
je data fizickom lieu, tako da se prvo saslusava optuzeni, a potom zastupnik pravnog lica.
Ovakav redoslijed zasnovan je na cinjenici da odgovornost pravnog lica pociva na
odgovornosti odgovornog lica u pravnom lieu, te je stoga logicno da odgovorno lice kao
fizicko lice svoj stav o osnovanosti optuznice iznosi prvi, a nakon toga i zastupnik pravnog
lica. Posebno je ureden i redosljed izlaganja u odnosu na zavrsne rijeci stranaka i drugih
subjekata krivicnog postupka. Po zavrsenom dokaznom postupku, kao i zavrsnoj rijeci
tuzioca i ostecenog, sudija, odnosno predsjednik vijeca daje rijec braniocu, zatim zastupniku
pravnog lica, te braniocu optuzenog i, na kraju optuzenom.
PRESUDA PRAVNOM LICU I MJERE OBEZBJEDENJA
Mada je sadrzaj presude propisan u clanu 285, clan 385 propisuju dodatni sadrzaj koji mora
biti zastupljen u presudi pravnom lieu. Poseban sadrzaj presude pravnom lieu je posljedica
specificnosti postupka protiv pravnih lica i u logickoj je vezi sa sadrzajem optuznice protiv
pravnog lica, koji se odnosi na naziv pravnog lica pod kojim nastupa u pravnom prometu i
sjediste pravog lica.
U uvodu presude se mora navesti:
• naziv pod kojim pravno liceij skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i
sjediste pravnog lica
• identifikacijski podaci o zastupniku (ime i prezime zastupnika pravnog lica koji je bio
prisutan na glavnom pretresu).
Izreka presude mora da sadrzi:
• naziv pod kojim pravno lice u skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i
sjediste pravnog lica
• zakonski propis po kojem je pravno lice optuzeno, po kojem se oslobada, optuzbe za
to djelo ili po kojem se optuzba odbija.
Primjena odgovarajucih mjera obezbjedenja izvrsenja krivicno-pravne sankcije ili druge
procesne mjere pravnom lieu je fakultativnog karaktera i zavisi od procjene suda.
U formalnom smislu, potrebno je da postoji odgovarajuca procesna inicijativa tuzioca. Da bi
se obezbijedilo izvrsenje kazne, oduzimanje imovine ili oduzimanje imovinske koristi data je
mogucnost sudu da protiv pravnog lica u krivicnom postupku odredi privremeno
obezbjedenje.
Sud ce u ovom slucaju postupiti kao dio kod postupka rjesavanja imovinskopravnog
zahtjeva.
Da bi sud postupio na ovakav nacin, potrebno je da postoji prijedlog tuzioca, koji mora biti
obrazlozen. Svrha ovih odredbi je u tome da se pravno lice, nakon pokretanja krivicnog
postupka, onemoguci u otudivanju (prodaja ili besplatna podjela imovine i sredstava) ili
opterecivanju sredstava i imovine pravnog lica kroz davanje imovine ili sredstava u zalog ili
pod hipoteku.
Kada postoji opravdana bojazan da se unutar pravnog lica ponovi ucinjeno krivicno djelo, a
za koje bi bilo odgovorno pravno lice ili se prijeti izvrsenjem djela, sud moze pravnom lieu
zabraniti obavljanje jedne ili vise odredenih djelatnosti na odredeno vrijeme. Smisao ovih
odredbi je u tome sto se pravnom lieu ne moze izreci mjera pritvora, koja se u takvim
situacijama izrice fizickom lieu, te da bi se postigla funkcija mjere pritvora kod fizickih lica,
propisuju odredene mjere prema pravnom lieu.
Sto se tice odredbe o zabrani obavljanja jedne ili vise djelatnosti pravnom lieu, nju je
potrebno tumaciti i kao mogucnost odredivanja potpune zabrane djelovanja pravnog lica.
Propisane su i odredene mjere ciji je cilj sprjecavanje eventualnih zloupotreba u vezi
pravnog statusa pravnog lica protiv kojeg je pokrenut krivicni postupak. U torn slucaju, sud
moze, na prijedlog tuzioca ili po sluzbenoj duznosti, zabraniti statusne promjene pravnog
lica koje bi za posljedicu imale brisanje pravnog lica iz sudskog registra, a odluka o ovoj

86
zabrani se upisuje u sudski registar, sto podrazumijeva da sud treba dostaviti svoju odluku
mjesno nadleznom sudu kod kojeg je izvrsena registracija pravnog lica i upis pravnog lica u
sudski registar.

IZRICANJE SUDSKE OPOMENE


Za izricanje sudske opomene potrebno je da kumulativno budu ispunjena dva uslova:
• da se radi o krivicnom djelu za koje je propisan zatvor do jedne godine ili novcana
kazna i
• da je krivicno djelo ucinjeno pod takvim olaksavajucim okolnostima koje ga u
konkretnom slucaju cine osobito lakim
Takode (dakle, kumulativno), okolnosti koje se ticu izvrsioca krivicnog djela. posebno
njegovog odnosa prema ostecenom i naknadi stete prouzrokovane krivicnim djelom, moraju
biti takve da pokazuju da su se stekli uslovi za postizanje svrhe krivicnopravnih sankcija bez
kaznjavanja.
Sudska opomena se moze izreci i za krivicna djela za koje je propisana kazna zatvora do tri
godine.
Pri odlucivanju hoce li izreci sudsku opomenu, sud ce, vodeci racuna o svrsi sudske
opomene, posebno uzeti u obzir licnost izvrsioca krivicnog djela, njegov raniji zivot, njegovo
ponasanje poslije izvrsenja krivicnog djela, stepen krivicne odgovornosti i druge okolnosti
pod kojima je krivicno djelo izvrseno. Sudska opomena se moze izreci i za krivicna djela u
sticaju, all samo onda ako je izricanje te krivicnopravne sankcije moguce za svako od
krivicnih djela izvrsenih u sticaju, odnosno ako su ispunjeni navedeni zakonski uslovi.
S tim u vezi, ne utvrduje se sudska opomena za svako krivicno djelo, vec se za sva krivicna
djela izrice jedna sudska opomena. Sudska opomena se ne moze izreci maloljetnom
uciniocu krivicnog djela. U smislu svega izlozenog, specificnost sudske opomene je daje ta
krivicnopravna sankcija po svom sadrzaju mjera upozorenja. Iz tog razloga ZKPFBiH i ZKPRS
predvidaju posebna procesna pravila za njeno izricanje.
IZRICANJE, OBJAVA I SADRZAJ RJESENJA O SUDSKOJ OPOMENI
Sudska opomena, prije svega zato sto predstavlja najblazu sankciju, izrice se resenjem, iako
je rijec o presudenju krivicne stvari. Na taj nacin, prirodi ove mjere upozorenja prilagodena
je i vrsta sudske odluke koja se donosi u krivicnom postupku.
Sudska opomena se moze izreci rjesenjem samo u redovnom postupku, a ne i u postupku za
izdavanje kaznenog naloga. Isto tako, ukoliko nije sta drugo propisano, odredbe zakona koje
se odnose na presudu kojom se optuzeni proglasava krivim (osudujucu presudu), shodno se
primjenjuju i na rjesenje o sudskoj opomeni. Tako se rok za zalbu na rjesenje o sudskoj
opomeni odreduje prema roku za ulaganje zalbe na presudu.,taj rok iznosi 15 dana od dana
dostavljanja prepisa rjesenja.
Rjesenje o sudskoj opomeni objavljuje se odmah po okoncanju glavnog pretresa, s bitnim
razlozima.
Tom ce prilikom sudija upozoriti optuzenog da mu se za krivicno djelo koje je ucinio ne izrice
kazna, jer se ocekuje da ce i sudska opomena na njega dovoljno uticati da krivicna djela vise
ne vrsi.
Smatra se da se na ovaj nacin, u javnom interesu, izvrsava ova specificna krivicnopravna
sankcija.
Ako se rjesenje o sudskoj opomeni objavljuje u odsustvu optuzenog, sud ce ovakvo
upozorenje unijeti u obrazlozenje rjesenja. S obzirom na znacaj ovog upozorenja,
podrazumijeva se da ono mora biti dato stvarno i u neposrednoj formi.
Izreka rjesenja o sudskoj opomeni treba da sadrzi sljedece podatke:
• licne podatke o optuzenom,
• navodenje da se optuzenom izrice sudska opomena za djelo koje je bilo predmet
optuzbe i
• zakonski naziv krivicnog djela.

87
Po logici stvari, podrazumijeva se da ova izreka mora sadrzavati i opis krivicnog djela. U
rjesenju o sudskoj opomeni optuzenom se moze izreci mjera bezbjednosti, mjera
oduzimanja imovinske koristi i vracanje predmeta, mjera objavljivanja rjesenja putem
sredstava javnog informisanja i odluka o placanju troskova krivicnog postupka i dosudenju
imovinskopravnog zahtjeva.
Obrazlozenje rjesenja o sudskoj opomeni treba da sadrzi razloge kojima se sud rukovodio
prilikom izricanja sudske opomene. Pored toga, iz obrazlozenja se mora vidjeti da krivicno
djelo postoji i da ga je izvrsio optuzeni, iako to zakon izricito ne predvida, jer se bez toga i
ne bi mogla izreci sudska opomena, vec oslobadajuca presuda.
U izreci rjesenja o sudskoj opomeni optuzeni se ne oglasava krivim (ni maloljetnik se ne
oglasava krivim u rjesenju kojim mu se izrice vaspitna mjera), iako je logicka pretpostavka
za donosenje ovog rjesenja da je optuzeni ucinio krivicno djelo i da je za njega krivicno
odgovoran, jer bi se, inace, donijela oslobadajuca presuda. Neoglasavanje krivim lica prema
kome se izrice sudska opomena i izricanje sudske opomene rjesenjem, a ne presudom -
propisano je da bi se izbjegla moralna degradacija i ponizavanje optuzenog i istakao mali
znacaj krivice, u cilju "humanizacije postupka", iako bi proglasavanje krivim bilo bolje, jer se
opomena upravo sastoji u prebacivanju (prekoru) za ucinjeno krivicno djelo.

KARAKTERISTIKE ZALBENOG POSTUPKA


Zakon o krivicnom postupku ne odreduje izricito rok za zalbu na rjesenje o sudskoj opomeni.
Polazeci od shodne primjene na sudsku opomenu odredbi zakona koje se odnose na presudu
kojom se optuzem oglasava krivim, rok za zalbu na sudsku opomenu je 15 dana.
Predvidena je i mogucnost odricanja od prava na zalbu i pismenu izradu rjesenja.
Kod osnova za pobijanje rjesenja o sudskoj opomeni zalbom, postoje odredene specificnosti
u odnosu na opsti postupak. Rjesenje o izricanju sudske opomene moze se pobijati zalbom
uglavnom zbog istih osnova kao i zalba protiv prvostepene presude:
• zbog povrede odredaba krivicnog postupka,
• pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje i
• povreda krivicnog zakona,
• kao i zbog toga sto nisu postojale okolnost: koje opravdavaju izricanje sudske
opomene.
Rok za zalbu na sudsku opomenu je 15 dana.
S obzirom da se uz sudsku opomenu mogu izreci odluke o mjerama bezbjednosti, o
oduzimanju imovinske koristi, troskovima krivicnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu,
i one se mogu pobijati zalbom. Pod uslovom da rjesenje o sudskoj opomeni sadrzi odluku o
mjerama bezbjednosti, oduzimanju imovinske koristi, troskovima krivicnog postupka ili
imovinskopravnom zahtjevu, ova odluka se moze pobijati iz razloga sto sud nije pravilno
primijenio mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi, odnosno sto je odluku o
troskovima krivicnog postupka ili imovinskopravnom zahtjevu donio protivno zakonskim
odredbama.
Uz povrede KZFBiH i povrede KZRS, odredbama su kao takve oznacene i povrede koje
predstavljaju prekoracenje ovlascenja koje sud ima po zakonu - prilikom izricanja sudske
opomene, mjere bezbjednosti ill oduzimanja imovinske koristi.
U postupku po zalbi na rjesenje o izricanju sudske opomene, drugostepeni sud moze donijeti
dvije odluke:
• da odbije zalbu kao neosnovanu (rjesenjem) i da potvrdi prvostepeno rjesenje o
sudskoj opomeni
• da uvazi zalbu kao osnovanu i da rjesenje o sudskoj opomeni preinaci na dva nacina:
o moze donijeti osudujucu presudu ili
o moze donijeti oslobadajucu presudu, odnosno presudu kojom se optuzba
odbija.
Sud moze donijeti osudujucu presudu i optuzenom izreci kaznu ili uslovnu osudu, pod
sljedecim uslovima:

88
• da postoji zalba tuzioca na stetu optuzenog;
• da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlucne cinjenice i
• da, po pravilnoj primjeni zakona, dolazi u obzir izricanje kazne.
Presudu kojom se optuzba odbija ili oslobadajucu presudu sud moze donijeti ako su
ispunjeni sljedeci uslovi:
• da postoji zalba bilo kog ovlascenog lica;
• da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlucne cinjenice i
• da popravilnoj primjeni zakona dolazi u obzir izricanje jedne od ovih presuda

POSEBNI NEKRIVICNI POSTUPCI

O POSEBNIM NEKRIVICNIM POSTUPCIMA UOPSTE


Pored opsteg krivicnog postupanja i posebnih krivicnih postupaka, u kojima se rjesava
pitanje postojanja krivicnog djela, krivicne odgovornosti i kaznjivosti ucinioca (sa odredenim
specificnostima, posebnih u odnosu na opsti krivicni postupak), postoje i posebni nekrivicni
postupci.
Posebni nekrivicni postupci regulisu rjesavanje posebnih i dopunskih procesnih predmeta,
poslije zavrsenog postupanja po glavnom procesnom predmetu ili u toku tog postupanja. Tu
spadaju:
• postupak za primjenu mjera bezbjednosti,
• oduzimanje imovinske koristi i opozivanje uslovne osude,
• postupak za donosenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera bezbjednosti i
pravnih posljedica osude,
• postupak za pruzanje medunarodne pravne pomoci i izvrsenje medunarodnih ugovora
u krivicnopravnim stvarima,
• postupak za izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica,
• postupak za naknadu stete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica
neopravdano osudenih i neosnovano lisenih slobode i postupak za izdavanje
potjernice i objave.
Razloge za navedene postupke zakonska rjesenja nalaze, prije svega, u potrebi za
lijecenjem neuracunljivih i zavisnih ucinilaca krivicnih djela (postupci u slucaju dusevne
bolesti, neuracunljivosti i lijecenja od zavisnosti), odnosno preventivnog djelovanja i na
moguce izvrsioce krivicnih djela i pravicnog karaktera krivicnog postupka (oduzimanje
predmeta, oduzimanje imovinske koristi, privremene mjere obezbjedenja i postupak
opozivanja uslovne osude).
U slucaju kada se radi o mjerama bezbjednosti i mjeri oduzimanja imovinske koristi, nije
rijec o posebnom postupku kojim bi se rjesavalo pitanje postojanja krivicnog djela. Naprotiv,
ovdje se samo, prilikom izricanja ovih krivicnih sankcija i mjera, primjenjuju posebne
odredbe, koje ne vaze kada se izrice kazna zatvora ili novcana kazna. Kada su u pitanju
postupak za opozivanje uslovne osude, postupak za rehabilitaciju,
postupak za naknadu stete neopravdano osudenom licu i licu neosnovano lisenom slobode i
postupak za brisanje osude, radi se o postupcima koji se primjenjuju nakon presudenja
krivicne stvari, koji pomazu ostvarenju krivicnoprocesnog zadatka - rasvjetljenju i rjesenju
krivicne stvari i izricanju adekvatne krivicne sankcije.
Najzad, specificnost postupaka koji se preduzimaju kada je u pitanju medunarodna pomoc u
krivicnim stvarima je u tome sto se, u sustini, radi o razlicitim nacinima pruzanja pomoci
stranoj drzavi ili u trazenju pomoci od strane drzave, radi borbe protiv kriminaliteta.

POSTUPAK U SLUCAJU NASTUPANJA DUSEVNE BOLESTI


Ako je kod optuzenog nakon izvrsenja krivicnog djela nastupila takva dusevna bolest da nije
sposoban ucestvovati u postupku, sud ce rjesenjem, nakon psihijatrijskog vjestacenja,
prekinuti postupak i optuzenog uputiti organu nadleznom za pitanja socijalnog staranja.
89
Postupak ce se prekinuti ako su ispunjena tri kumulativno postavljena uslova:
• da je kod optuzenog nakon izvrsenja krivicnog djela nastupila dusevna bolest,
• da je do te bolesti doslo nakon izvrsenja krivicnog djela i
• da optuzeni usljed toga nije sposoban ucestvovati u postupku
Ovdje se, prema tome, rjesava situacija kada u toku krivicnog postupka protiv optuzenog
nastupi takva dusevna bolest usljed koje nije sposoban ucestvovati u postupku. Dakle,
optuzeni je krivicno djelo ucinio u uracunljivom, odnosno smanjeno ili bitno smanjenom
uracunljivom stanju, ali je bolest nastala poslije izvrsenja krivicnog djela.
Ako je nastupila takva dusevna bolest, pravilo je da ce se tada stranke i branilac obratiti
sudu sa prijedlogom o prekidu postupka. Sud je u tom slucaju obavezan izvrsiti psihijatrijsko
vjestacenje kako bi se utvrdilo da li postoji dusevno oboljenje i da li ta bolest onemogucava
ucestvovanje optuzenog u postupku. Ako se utvrdi postojanje ovih okolnosti, sud ce
rjesenjem prekinuti postupak i optuzenog uputiti organu nadleznom za pitanja socijalnog
staranja. Prema tome, ovdje sud ne utvrduje da li je krivicno djelo ucinjeno i da li je
osumnjiceni, odnosno optuzeni krivicno djelo izvrsio u stanju neuracunljivosti, ali nadlezni
organ u vanparnicnom postupku moze pokrenuti postupak zadrzavanja dusevno bolesnog
lica u zdravstvenoj ustanovi. U toku ovog postupka optuzeni mora imati branioca zbog svog
mentalnog stanja.
Dusevno oboljenje moze nastati u bilo kojoj fazi krivicnog postupka npr. u fazi istrage ili
poslije potvrdivanja optuznice), a to znaci da je ova odredba primjenjiva ne samo na
optuzenog vec i na osumnjicenog.
Nakon donosenja rjesenja o prekidu postupka, dolazi do njegovog zastoja, sa dva moguca
ishoda:
• krivicni postupak ce se nastaviti kada se zdravstveno stanje optuzenog poboljsa, i to
pod uslovom da poboljsanje zdravstvenog stanja bude takvog stepena da optuzeni
moze ucestvovati u postupku i da nastavak postupka predlozi tuzilac. Zbog toga je
obaveza tuzioca da uz zahtjev za nastavak krivicnog postupka predoci i dokaze koji
ukazuju da je zdravstveno stanje optuzenog poboljsano u mjeri da ponovo moze
ucestvovati u krivicnom postupku;
• donijeti presudu kojom se optuzba odbija, ako u toku prekida postupka nastupi
zastara krivicnog gonjenja. Medutim, presuda se moze donijeti samo na osnovu
odrzanog glavnog pretresa zbog cega se u smislu ove procesne odredbe moze
donijeti samo rjesenje kojim se krivicni postupak obustavlja.
Protiv svih rjesenja stranke, odnosno branilac imaju pravo izjaviti zalbu o kojoj odlucuje
vijece, i to ako je rjesenje donio sudija za prethodni postupak, odnosno sudija za prethodno
saslusanje.
U ostalim slucajevima, odnosno kasnijim fazama krivicnog postupka rjesenje donosi
raspravno, odnosno vanraspravno vijece. O zalbama protiv ovih rjesenja donesenih u
stadijumu glavnog postupka odlucuje vijece drugostepenog suda.

POSTUPAK U SLUCAJU NEURACUNLJIVOSTI


Protiv osumnjicenog koji je djelo ucinio u stanju neuracunljivosti tuzilac u optuznici postavlja
prijedlog da sud utvrdi navedenu okolnost. Presudom se, zatim, utvrduje da je osumnjiceni
ucinio djelo, poslije toga da je djelo ucinjeno u stanju neuracunljivosti i, na kraju, da se
predmet uputi organu nadleznom za pitanja socijalnog staranja - radi pokretanja
odgovarajuceg postupka.
Kada je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u stanju neuracunljivosti i tuzilac u optuznici, stavi
prijedlog da to sud utvrdi, onda sud o tome odlucuje presudom, a ne meritornim rjesenjem,
jer za takvo rjesenje nema zakonskog osnova.
Pojam osumnjiceni ukazuje da se optuznica ne dostavlja na potvrdivanje.
Medutim, posto se glavni pretres moze odrzati samo protiv lica prema kojem je optuznica
potvrdena, optuznica sa prijedlogom tuzioca da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio djelo u

90
stanju neuracunljivosti prethodno se upucuje sudiji za prethodno saslusanje radi postupka
odlucivanja o optuznici.
Ukoliko se potvrde tacke optuznice za koje se predlaze utvrdivanje neuracunljivosti
optuzenog u vrijeme izvrsenja djela, prelazi se na glavni pretres na kome se izvode dokazi
kako bi se utvrdilo da li je optuzeni ucinio djelo u stanju neuracunljivosti.
Dakle, potvrdivanje optuznice je obavezno kako bi se mogao odrzati glavni pretres, dok je
izjasnjenje o krivnji iskljuceno, jer je uracunljivost pretpostavka za krivnju. Uz to, optuzenom
se, ako to zeli, mora omoguciti da se izjasni o optuznici (pretpostavka da je optuzeni
neuracunljiv se tek treba dokazati) i podnosenje prethodnih prigovora.
U ovom postupku je naglasak na utvrdivanju da li je uopste izvrseno krivicno djelo, ako jeste
da li je optuzeni ucinilac i da li je djelo ucinjeno u stanju neuracunljivosti. Ako se svi
elementi utvrde, donosi se presuda kojom se to utvrduje, a u izreci presude ce se navesti da
se predmet upucuje organu nadleznom za pitanja socijalnog staranja - radi pokretanja
odgovarajuceg postupka.
Presudu donosi sudija, odnosno vijece, i to nakon odrzanog glavnog pretresa. Optuzeni
prisustvuje glavnom pretresu na kome se utvrduje njegova neuracunljivost, jer je
zabranjeno sudenje u odsustvu.
Medutim, optuzeni se nece izjasnjavati o prijedlogu iz optuznice ako nije sposoban da
ucestvuje u postupku i ako ce to stetno uticati na njegovo zdravlje kao dusevno bolesnog
lica, a o ovim okolnostima mora se prethodno izjasniti vjestak - psihijatar.
Protiv presude stranke i branilac, kao i ovlastena lica, mogu izjaviti zalbu vijecu
drugostepenog suda. Nakon sto presuda postane pravnosnazna, predmet se upucuje organu
nadleznom za pitanja socijalnog staranja.
Odgovarajuci postupak, u kome ce se donijeti odluka o zadrzavanju dusevno bolesnih lica u
zdravstvenoj ustanovi jeste - vanparnicni postupak.
Entitetski zakoni o vanparnicnom postupku i Zakon o vanparnicnom postupku BDBiH ne
ureduju, medutim, pitanje zadrzavanja dusevno bolesnih lica koja su ucinila krivicno djelo u
stanju neuracunljivosti.
Podrazumijeva se da se u vanparnicnom postupku preuzima pismeni nalaz i misljenje
vjestaka psihijatra iz krivicnog postupka, u kome je utvrdivana neuracunljivost ucinioca u
vrijeme izvrsenja krivicnog djela. Medutim, predmet dokazivanja nisu bile okolnosti odlucne
za zadrzavanje dusevno bolesnog lica, tacnije postojanje opasnosti da usljed dusevne
bolesti ucini novo krivicno djelo.
Sve ovo govori o neophodnosti donosenja posebnog zakona o zadrzavanju dusevno bolesnih
lica u zdravstvenoj ustanovi koji bi morao precizno odrediti uslove i postupak zadrzavanja,
odnosno prinudnog smjestaja dusevnih lica koja su izvrsila krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti, kao i dusevno bolesnih lica uopste.
Glavni pretres u postupku utvrdivanja neuracunljivosti je na izvodenje dokaza i cinjenica
relevantnih za uracunljivost, odnosno neuracunljivost optuzenog u vrijeme izvrsenja
krivicnog djela. Tuzilac ce odustati od podnesenog prijedloga o upucivanju predmeta organu
socijalnog staranja, ako se utvrdi da je optuzeni ucinio djelo u stanju uracunljivosti ili
smanjene uracunljivosti.
U ovom slucaju tuzilac moze predloziti izricanje mjere bezbjednosti obaveznog
psihijatrijskog lijecenja, s tim da se ova mjera bezbjednosti moze izreci uz kaznu zatvora ili
uz rad za opste dobro na slobodi ili uz uslovnu osudu.
Ako se neuracunljivost utvrdi na samom glavnom pretresu, tuzilac moze izmijeniti optuznicu
- postavljanjem prijedloga da sud utvrdi da je osumnjiceni pocinio djelou stanju
neuracunjivosti i da se predmet uputi organu nadleznom za pitanje socijalnog staranja. U
suprotnom, sud ce donijeti presudu kojom se optuzeni oslobada od optuzbe, jer postoje
okolnosti koje iskljucuju krivicnu odgovornost.
U slucaju kada je tuzilac podnio prijedlog da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio krivicno
djelo u stanju neuracunljivosti, osumnjiceni, odnosno optuzeni koji se nalazi u pritvoru ili
psihijatrijskoj ustanovi, nece se pustiti na slobodu vec ce sud, na prijedlog tuzioca, donijeti
rjesenje o privremenom zadrzavanju do najvise deset dana od donosenja tog rjesenja. U
91
ovom slucaju se ne donosi rjesenje o produzenju pritvora, vec rjesenje o privremenom
zadrzavanju. Protiv rjesenja o privremenom zadrzavanju zalba nije dopustena.
Poslije podnosenja prijedloga da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti, osumnjiceni, odnosno optuzeni mora imati branioca. To predstavlja
poseban vid obavezne odbrane, s obzirom na mentalno stanje osumnjicenog, odnosno
optuzenog. Pored toga, odbrana je obavezna i ako se optuzeni vec nalazi u pritvoru, jer
optuzeni mora imati branioca odmah po odredivanju pritvora.

POSTUPAK U SLUCAJU OBAVEZNOG LIJECENJA OD ZAVISNOSTI


O ovoj se mjeri ne moze odlucivati bez nalaza i misljenja vjestaka.
Ovu mjeru sud moze izreci ako su ispunjeni sljedeci uslovi:
• da je ucinilac usljed stalne upotrebe alkohola ili opojnih droga dosao u stanje
zavisnosti od tih sredstava (namijenjena je alkoholomanima i narkomanima, dakle
licima koja su dosla u stanje zavisnosti od upotrebe alkohola ili droga);
• da postoji uzrocna veza izmedu zavisnosti ucinioca od alkohola ili opojnih droga i
ucinjenog krivicnog djela (dakle, moze se izreci i onom uciniocu koji je u vrijeme
izvrsenja krivicnog djela bio potpuno trijezan ili van momentalnog uticaja droge, bitno
je da je ucinilac alkoholoman ili narkoman i da je djelo izvrsio zbog zavisnosti od
stalne upotrebe alkoholi ili droge);
• da usljed zavisnosti od stalne upotrebe alkohola ili opojnih droga postoji opasnost da
ce ucinilac i dalje vrsiti krivicna djela (konkretizacija zajednickog uslova za izricanje
svih mjera bezbjednosti -konkretizovana opasnost da ce ucinilac vrsiti krivicna djela
vezana je za zavisnost od stalne upotrebe alkohola ili opojnih droga) i
• da je uciniocu krivicnog djela izrecena kazna, uslovna osuda ili rad za opste dobro ni
slobodi (ova mjera se ne moze izreci uz sudsku opomenu niti uz oslobodenje od
kazne),
Svi ovi uslovi moraju biti ispunjer: kumulativno. Ova mjera bezbjednosti se izrice uz istu
krivicnopravnu sankciju, u istom trajanju i na isti nacin kako je propisano i za mjeru
obaveznog psihijatrijskog lijecenja. Povrijeden je krivicni zakon na stetu optuzenog kad je u
tacno odredenom trajanju odredeno trajanje prema optuzenom primijenjene mjere
bezbjednosti obaveznog lijecenja od zavisnosti.
Za primjenu ove mjere neophodno je da sud pribavi nalaz misljenje vjestaka, koji treba da
se izjasni o mogucnosti za lijecenje optuzenog.
U svom, po pravilu, pismenom nalazu i misljenju vjestak psihijatar treba da se izjasni o
postojanju zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, kao i potrebi, mogucnostima i prognozi
lijecenja optuzenog. Da bi pismeni nalaz i misljenje vjestaka bio prihvacen, vjestak mora biti
neposredno saslusan na glavnom pretresu.
O mjeri bezbjednosti odlucuje sudija, odnosno vijece ni glavnom pretresu, i to prilikom
donosenja odluke o glavnoj stvari. Zakon ne predvida mogucnost prestanka ili obustave ove
mjere, ali bi stranke : branilac optuzenog, te ustanova, odnosno ljekar koji sprovodi lijecenje
to mogli predloziti - ukoliko su prestali razlozi zbog kojih je mjera izrecena.
U oba slucaja (prestanak ili obustava mjere obaveznog lijecenja od zavisnosti) odluka se
donosi u formi rjesenja, a protiv odluke dozvoljena je zalba o kojoj odlucuje vijece
drugostepenog suda.
U slucaju kada je mjera bezbjednosti obaveznog lijecenja od zavisnosti izrecena uz uslovnu
osudu, a lijecenje se sprovodi na slobodi, optuzeni ne podvrgne lijecenju ili ga samovoljno
napusti, sud je ovlascen da po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog ustanove u kojoj se ucinilac
lijecio ili trebao da lijeci, odredi opozivanje uslovne osude ili prinudno izvrsenje mjere
bezbjednosti.
Prije donosenja odluke sud je obavezan saslusati tuzioca i ucinioca, a, po potrebi, moze
pribaviti i misljenje ljekara. Ne trazi se pribavljanje nalaza i misljenja vjestaka nego samo
pribaviti misljenje ljekara ustanove u kojoj se ucinilac lijecio, odnosno trebao da zapocne sa
lijecenjem.

92
Opozivanje uslovne osude ne utice na izrecenu mjeru bezbjednosti, posto je osnov za
primjenu mjere ranije utvrden, pa izrecena mjera bezbjednosti obavezno lijecenje od
zavisnosti ostaje na snazi.
Ako se uslovna osuda opozove, sud moze presudom izreci krivicnopravnu sankciju (zatvor ili
novcanu kaznu), o cemu odluku donosi sudija, odnosno vijece, a protiv presude dozvoljena
je zalba o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda. S druge strane, ako se utvrdi da nisu
ispunjeni uslovi za opozivanje uslovne osude ili prinudno izvrsenje mjere bezbjednosti
obaveznog lijecenja od zavisnosti, sud ce rjesenjem obustaviti postupak.

IZRICANJE MJERE BEZBJEDNOSTI ODUZIMANJA PREDMETA


Mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta moze se izreci samo ako su ispunjeni predvideni
uslovi:
• da postoji odluka kojom je utvrdeno postojanje krivicnog djela;
• da se radi o predmetima koji su upotrijebljeni ili su namijenjeni za izvrsenje krivicnog
djela ili su nastali izvrsenjem krivicnog djela, da postoji opasnost da ce biti ponovo
upotrijebljeni za izvrsenje krivicnog djela ili kada se u cilju zastite opste bezbjednosti
ili iz moralnih razloga oduzimanje cini apsolutno neophodno
• da su ti predmeti u svojini ucinioca krivicnog djela, a ako nisu - da njihovo oduzimanje
zahtijevaju razlozi opste bezbjednosti ill razlozi morala, s tim da se time ne dira u
pravo trecih lica na naknadu stete od ucinioca.
Pored opste odredbe o fakultativnom izricanju ove mjere bezbjednosti, KZBiH predvida da
se u zakonom moze propisati i obavezno oduzimanje predmeta. Tu se, takode, mora raditi
samo o predmetima koji su upotrijebljeni, namijenjeni ili su nastali izvrsenjem krivicnog
djela.
Predmeti koji su upotrebljeni ili namijenjeni za izvrsenje krivicnog djela ili koji su nastali
izvrsenjem krivicnog djela, po pravilu, oduzimaju se u osudujucoj presudi, izricanjem mjere
bezbjednosti oduzimanja predmeta. Medutim, ovi predmeti se mogu oduzeti i putem
posebnog rjesenja i to u dva slucaja.
Prvi slucaj je kada se krivicni postupak ne zavrsi presudom kojom se optuzeni oglasava
krivim, a drugi - kada je sud propustio da to uradi u presudi.
U slucaju kada se krivicni postupak ne zavrsi presudom kojom je optuzeni oglasen krivim,
predmeti koji se po KZBiH moraju oduzeti, obavezno se oduzimaju posebnim rjesenjem, ali
samo pod uslovom da to zahtijevaju interesi opste bezbjednosti. Predmeti koji se po KZBiH
moraju oduzeti, mogu biti samo oni za koje je kod pojedinih krivicnih djela propisano njihovo
obavezno oduzimanje. Prema tome tri su osnovna uslova za donosenje posebnog rjesenja:
• oduzimanje predmeta mora biti zakonom predvideno kao obavezno,
• krivicni postupak nije zavrsen presudom kojom se optuzeni oglasava krivim i
• oduzimanje predmeta zahtijevaju interesi opste bezbjednosti
Posebno rjesenje o oduzimanju ovih predmeta donosi sud pred kojim se vodio postupak, u
casu kada je postupak zavrsen, odnosno kada je obustavljen, i to u postupku u kome ne
ucestvuju stranke, branilac i
ostali ucesnici u krivicnom postupku.
Ukoliko se pojavi spor o vlasnistvu oduzetih predmeta, posebno pravnosnazno rjesenje
kojim je oduzet predmet moze se izmijeniti u parnicnom postupku. Na ovaj nacin je zasticen
interes vlasnika predmeta, jer oni nisu ovlasceni da podnesu zahtjev za ponavljanie
postupka kao lica od kojih je oduzeta imovinska korist. U slucaju kada sud u presudi kojom
se optuzeni oglasava krivim propusti da odluci o mjeri oduzimanja predmeta, on moze
donijeti posebno rjesenje o oduzimanju predmeta samo pod uslovom da se radi o
predmetima cije je oduzimanje po krivicnom zakonu obavezno i pod uslovom da to
zahtijevaju interesi opste bezbjednosti.
Oduzimanje predmeta u ovom slucaju ne predstavlja naknadno izricanje krivicne sankcije i
ovdje se mjera oduzimanja predmeta pojavljuje ne kao mjera bezbjednosti, vec kao posebna
procesna mjera.
93
Tuzilac ima mogucnost da propust suda, ako sud nije izrekao mjeru bezbjednosti
oduzimanje predmeta, iako su za to postojali zakonski uslovi, otkloni podnosenjem zalbe
protiv presude.
Posebno rjesenje donosi sudija, odnosno vijece koje se vec upoznalo sa dokazima i izvrsilo
njihovu ocjenu prilikom donosenja presude kojom se optuzeni oglasava krivim. Ako se
posebno rjesenje ne donese u trenutku kad je postupak zavrsen, odnosno odmah poslije
izricanja presude kojom se optuzeni oglasava krivim (npr. odlazak sudije ili sudije clana
vijeca na novu duznost ili drugi razlog usljed kojeg dode do izmjene u personalnom sastavu
vijeca), niti tuzilac izjavi zalbu zbog odluke o oduzimanju predmeta, ondaposebno rjesenje
donosi vanraspravno vijece.
Naime, kada je postupak kojim je optuzeni oglasen krivim pravnosnazno okoncan, rjesenje o
oduzimanju predmeta moze donijeti vijece naknadno, kada je propusteno da se takva
odluka donese, ali ne u toku zalbenog postupka, vec po pravnosnaznosti presude, a nikako
predsjednik vijeca prvostepenog suda, jer predsjednik vijeca moze odlucivati samo u
slucajevima koji su izricito predvideni zakonom.
Ovjereni prepis odluke o oduzimanju predmeta dostavice se vlasniku predmeta, ako je
vlasnik poznat, ali i strankama i braniocu. Ta lica su ovlascena na podnosenje zalbe protiv
rjesenja o oduzimanju predmeta o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda.
Protiv rjesenja o oduzimanju predmeta vlasnik predmeta ima pravo na zalbu, i to zbog
nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta. Smisao ove odredbe nije u
iskljucenju prava na zalbu ostalim subjektima zalbe, vec da se vlasnik predmeta ogranici na
zakonom posebno odreden zalbeni osnov.
Zbog toga, stranke i branilac, u postupku po zalbi na rjesenje, imaju pravo zalbe po svim
zalbenim osnovima. Preduslov za ulaganje zalbe je da je osteceni poznat i da mu je rjesenje
dostavljeno; u protivnom, ostecenom ostaje mogucnost zastite njegovih prava u parnicnom
postupku.

IZRICANJE MJERE ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI

USLOVI ZA IZRICANJE
Mjera oduzimanja imovinske koristi sastoji se u oduzimanju svake imovinske koristi koja je
pribavljena krivicnim djelom. Prema KZBiH, primjenom ove mjere oduzima se novac,
predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist.
Pod novcem se podrazumijeva kako nas, tako i strani novac.
U predmete od vrijednosti spadaju: tehnicka roba, nakit napravljen od plemenitih metala,
stari novac od plemenitih metala, hartije od vrijednosti, itd., a kao druga imovinska korist
smatra se nagrada za izvrseno krivicno djelo koja se konkretno manifestuje u vidu razlicitih
besplatnih usluga, sprjecavanje nuznog smanjenja imovine, otklanjanje prepreka kako bi se
na taj nacin omogucilo povecavanje imovine itd. Imovinska korist koja se oduzima od
ucinioca krivicnog djela ili, pak, od drugih subjekata jeste svaki imovinski efekat koji znaci
protivpravan dobitak za ucinioca.
Posebno treba istaci da u imovinsku korist ulaze samo one vrijednosti koje su neposredno
pribavljene izvrsenjem krivicnog djela.
U imovinsku korist ne ulaze predmeti koji je ucinilac pribavio krivicnim djelom, ukoliko se
utvrdi da su ti predmeti svojina ostecenog ili nekog drugog lica, kao ni predmeti kod kojih
nije utvrdeno kome pripadaju, odnosno cije su vlasnistvo.
Prvi uslov koji mora biti ispunjen da bi se imovinska korist mogla oduzeti od ucinioca
krivicnog djela je da se utvrdi da ona uopste postoji, odnosno da je ucinilac uopste pribavio
protivpravnu imovinsku korist. Da bi se izrekla mjera oduzimanja imovinske koristi, nije
dovoljno samo da je nacin pribavljanja imovinske koristi protivpravan, vec je potrebno da je
i sama pribavljena imovinska korist protivpravna.
Drugi uslov koji mora da bude ispunjen da bi doslo do oduzimanja imovinske koristi jeste da
postoji sudska odluka kojom je utvrdeno izvrsenje krivicnog djela. To moze biti:
• presuda kojom se optuzeni oglasava krivim:
94
• sudska opomena;
• rjesenje o primjeni vaspitne mjere i
• presuda kojom se utvrduje da je optuzeni ucinio krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti posto se i takvom odlukom utvrduje izvrsenje krivicnog djela.
To ne moze biti oslobadajuca presuda, jer se ovom presudom ne utvrduje postojanje
krivicnog djela.

OBAVEZNOST ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI


Sud je obavezan da oduzme imovinsku korist cim utvrdi da je ona nastala izvrsenjem
krivicnog djela.
Imovinsku korist sud utvrduje po sluzbenoj duznosti u krivicnom postupku koji se vodi za
odnosno krivicno djelo i za to nije potreban prijedlog tuzioca ili ostecenog. U izreci sudske
odluke sud mora navesti koji se predmet, odnosno novcani iznos oduzima ovom mjerom.
Zbog toga sto je oduzimanje imovinske koristi obavezno i sto se vrsi po sluzbenoj duznosti,
tuzilac je duzan da u toku postupka prikuplja dokaze i izvida okolnosti koje su od vaznosti za
utvrdivanje imovinske koristi.
Sud je, u ovom slucaju osloboden izvodenja dokaza,ali je ovlascen izvoditi dokaze cije
izvodenje sam naredi.
Sud se ne moze upustati u ocjenu da li bi oduzimanje imovinske koristi u konkretnom
slucaju bilo cjelishodno.
Na kraju, oduzimanje imovinske koristi je obavezno, nezavisno od toga da li se njen
nastanak poklapa sa vremenom izvrsenja krivicnog djela, odnosno nezavisno od toga da li je
ona nastala prije, za vrijeme ili nakon izvrsenja krivicnog djela. Bitno je samo da je ona u
kauzalnom odnosu sa izvrsenim krivicnim djelom, bez obzira na to da li je kod ucinioca
krivicnog djela pribavljena imovinska korist bila cilj izvrsenja krivicnog djela.
Prilikom oduzimanja imovinske koristi, sud je ovlascen da po sluzbenoj duznosti odredi
privremene mjere obezbjedenja, po odredbama koje vaze za izvrsni postupak. Sud ce tako
postupiti ako postoji vjerovatnoca da je ostvarena imovinska korist i opasnost da se ona
kasnije nece moci oduzeti od ucinioca krivicnog djela. U takvom slucaju, primjenjuju se
shodno odredbe o privremnim mjerama obezbjedenja, tako da prijedlog za odredivanje
privremene mjere obezbjedenja moze podnijeti i osteceni ili, ako je ostecena drustvena
imovina - organ koji je po zakonu duzan da se o njima stara.
Privremena mjera obezbjedenja moze biti upravljena bilo prema optuzenom, bilo prema licu
na koje je prenesena, kao sto moze biti upravljena i prema pravnom lieu i ona se, po pravilu,
sastoji u zabrani otudenja odredene imovine, a kada je u pitanju pravno lice - u blokiranju
njegovog ziro racuna do odredenog iznosa.
Obaveza suda je da oduzme imovinsku korist, bez obzira na njenu velicinu, dakle i u slucaju
kada je ona minimalna. Uz to, sud je obavezan da oduzme imovinsku korist - iako bi njeno
utvrdivanje bilo skopcano sa nesrazmjernim troskovima ili sa znatnim odugovlacenjem
postupka. U tom slucaju, on je obavezan da njenu visinu odreduje po slobodnoj ocjeni.
Drugostepeni sud, rjesavajuci po zalbi, moze uvaziti zalbu i ukinuti odluku o oduzimanju
imovinske koristi, uvaziti zalbu i utvrditi da se oduzima manji iznos od onog koji je utvrden u
prvostepenoj odluci ili pak odbiti zalbu kao neosnovanu i potvrditi osporenu odluku
prvostepenog suda. U slucaju ukidanja prvostepene odluke, zabrana reformatio in peius ne
odnosi se na mjeru oduzimanja imovinske koristi. Nasuprot zabrani reformatio in peius,
nacelo pogodnosti pripajanja (beneficium cohaesionis) vazi i u odnosu na mjeru oduzimanja
imovinske koristi.

ODNOS MJERE ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI I IMOVINSKOPRAVNOG ZAHTJEVA


OSTECENOG

95
Sustinska razlika izmedu njih je, pored ostalog, u tome sto se imovinskopravni zahtjev
dosuduje samo ako ga osteceni postavi, a oduzimanje imovinske koristi vrsi se u korist
zajednice po sluzbenoj duznosti.
Zakon o krivicnom postupku predvida da se imovinska korist utvrduje i oduzima samo u
onom djelu koji nije obuhvacen imovinskopravnim zahtjevom. To znaci da je zadovoljavanju
imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku dat primarni karakter, tako da u slucaju
ako je takav zahtjev postavljen, oduzimanje imovinske koristi se izrice samo ukoliko
imovinska korist prelazi granice postavljenog imovinskopravnog zahtjeva. Zbog toga se
moze reci da je mjera oduzimanja imovinske koristi supsidijarnog karaktera u odnosu na
imovinskopravni zahtjev.
Supsidijarni karakter mjere oduzimanja imovinske koristi ogleda se u tome sto do njene
primjene dolazi u obzir samo ako korist vec nije oduzeta po nekom drugom osnovu.
Tako, u slucaju kada je osteceno lice samo povratilo stvari od ucinioca krivicnog djela i u
slucaju kada se imovinska korist sastoji u pribavljanju nekih predmeta koji su oduzeti
izricanjem mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta, nece doci do primjene mjere
oduzimanja imovinske koristi.
Medutim, na navedeni nacin nece se postupiti u slucaju kada je neko trece (drugo) lice
nadoknadilo stetu ostecenom licu, i to iz razloga sto osnovni smisao oduzimanja imovinske
koristi nije obezbjedenje obestecenja zrtve krivicnog djela, vec sprecavanje da se ucinilac
obogati krivicnim djelom.
Na ovaj nacin zasticeni su interesi ostecenog u ovom krivicnom postupku. Medutim, ako
osteceni povuce svoj imovinskopravni zahtjev u toku postupka, imovinska korist koja je
nastala izvrsenjem krivicnog djela utvrduje se u cjelini po sluzbenoj duznosti. Moguca je i
situacija da se oduzimanje imovinske koristi izvrsi prije nego sto je postavljen
imovinskopravni zahtjev: tada osteceni, moze zatraziti namirenje iz oduzete vrijednosti.
Mjera oduzimanja imovinske koristi i imovinskopravni zahtjev su dva samostalna instituta,
koja se cesto medusobno dopunjavaju, onemogucavajuci na taj nacin da bilo ko zadrzi
imovinsku korist pribavljenu krivicnim djelom. Medutim, da bi ova dva instituta djelovala
pravilno i efikasno, nuzna je odgovarajuca procesna aktivnost odredenih subjekata, pa i
suda, cega cesto nema, pa se, zbog toga, reparacija stete ne vrsi blagovremeno ili se ne vrsi
nikako, sto je narocito nezadovoljavajuce kada se radi o drustvenoj imovini.
Sem toga, kada redovni sudovi i upute ostecenog na parnicu, rijetko izricu oduzimanje
imovinske koristi, iako za to postoje uslovi.

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI OD PRAVNOG LICA


U slucaju kada je izvrsenjem krivicnog djela ucinilac pribavio imovinsku korist za pravno lice,
ta se imovinska korist obavezno oduzima i od tog pravnog lica. U pogledu polozaja lica na
koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravnog lica, sud je obavezan da ih
pozove na glavni pretres.
Trazi se da se navedena lica uredno pozovu na glavni pretres radi saslusanja, ali njihov
nedolazak ne sprecava provodenje postupka, na sta se oni upozoravaju prilikom pozivanja.
Propustanje suda da pozove navedena lica, predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog
postupka.
Predstavnik pravnog lica ispitace se na glavnom pretresu poslije optuzenog. Na isti nacin
postupice se u odnosu na lice na koje je imovinska korist prenesena, ako to lice nije pozvano
kao svjedok.
Predmet ispitivanja su relevantne cinjenice vezane za imovinsku korist. Prakticno, ova lica
se ispituju po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja, imajuci u vidu kontradiktornu
strukturu dokaznog postupka.
Ako tek na glavnom pretresu utvrdi da moze doci do oduzimanja imovinske koristi, sud ce
prekinuti glavni pretres i pozvati lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i
predstavnika pravnog lica. Pozivanje se vrsi tako da ce se lica prilikom pozivanja upozoriti
da ce se u slucaju nedolaska na glavni pretres postupak provesti u njihovoj odsutnosti.

96
Ukoliko na glavnom pretresu treba da dode do iskljucenja javnosti, to se ne odnosi na lice na
koje je imovinska korist prenesena, kao ni na predstavnika pravnog lica.
Lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravnog lica mogu da predlaze
dokaze i da, po dopustenju, sudije, odnosno predsjednika vijeca, postavljaju pitanja
optuzenom, svjedocima i vjestacima u vezi sa utvrdivanjem imovinske koristi.
Njihova uloga je da ospore povezanost krivicnog djela i nastalu imovinsku korist, odnosno
da dokazu da je imovinska korist posljedica nekog ranijeg pravnog posla, odnosno da je
korist pribavljena zakonito (npr. poklon, kupoprodaja, nasljede), da se pozivaju na
zastarjelost krivicnog gonjenja, da dovedu u sumnju postojanje bitnih elemenata krivicnog
djela i si., jer bez sudske odluke kojom je utvrdeno da je ucinjeno krivicno djelo nema
oduzimanja imovinske koristi.
Treba istaci da ovaj predstavnik mora imati uredno ovlascenje za zastupanje u konkretnoj
krivicnoj stvari, sto podrazumijeva posebno punomocje. Nije, dakle, dovoljno generalno
punomocje. Sud je, po sluzbenoj duznosti, u obavezi da, prije nego sto predstavnik pravnog
lica pocne da vrsi svoju funkciju, na nesumnjiv nacin utvrdi da je taj predstavnik uredno
ovlascen da zastupa to pravno lice i da daje punovazne izjave u datom krivicnom postupku.
Ukoliko bi utvrdivanje visine imovinske koristi koju je steklo lice na koje je imovinska korist
prenesena, kao i pravno lice bilo skopcano sa nesrazmjernim teskocama ili znatno
odugovlacilo krivicni postupak, sud mora visinu te imovinske koristi odmjeriti po slobodnoj
ocjeni.
Prethodno se na nesumnjiv nacin mora utvrditi osnov oduzimanja koji se sastoji u utvrdenju
izvrsenja krivicnog djela i cinjenici daje imovinska korist ostvarena. To omogucava da se sve
poteskoce u postupku oduzimanja imovinske koristi otklone na procesno jednostavan nacin:
zakon je ovdje dao prednost nacelu, odnosno pravu na sudenje bez odlaganja, jer bi u
suprotnom bilo usporeno donosenje odluke o krivicnoj stvari koja je glavni predmet
krivicnog postupka.
Isto tako, ako dode do oduzimanja imovinske koristi od lica na koje je imovinska korist
prenesena, kao i pravnog lica, sud je obavezan da im dostavi ovjereni prepis presude,
odnosno rjesenja kojim je oduzeta ta imovinska korist. Razlog je sto oni imaju pravo zalbe
na tu odluku, kao i pravo da zahtijevaju ponavljanje krivicnog postupka u pogledu odluke o
oduzimanju imovinske koristi, iako se, inace, za imovinskopravni zahtjev ne moze dobiti ovo
ponavljanje. Zalba se moze izjaviti bez obzira na to da li su navedena lica ucestvovala u
postupku, i to po svim zalbenim osnovima.

ODLUKA O ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI I PONAVLJANJE POSTUPKA


Zakon omogucava licu, od kojeg je pravnosnaznom odlukom oduzeta imovinska korist,
pribavljena krivicnim djelom, da trazi ponavljanje krivicnog postupka (samo) u pogledu te
odluke.
U postupku oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se shodno odredbe o odricanju i
odustajanju od zalbi i nemogucnosti opozivanja izjave o odricanju i odustajanju od zalbe,
dostavljanje zalbe na odgovor suprotnoj stranci i pravo odgovora na zalbu i odredbe koje se
odnose na pretres pred vijecem drugostepenog suda. Osnovna karakteristika ovog
ponavljanja je u tome sto se njime pobija samo odluka o oduzimanju
imovinske koristi, odvojeno od ostalih dispozicija sadrzanih u presudi i drugim odlukama
kojima se izrice oduzimanje imovinske koristi. Sud odluku donosi u obliku rjesenja kojim se
zahtjev odbija ili uvazava, a odluka o oduzimanju imovinske koristi preinacuje (u cijelosti ili
djelimicno). Protiv rjesenja dopustena je zalba, kojom se mogu koristiti podnosilac zahtjeva i
tuzilac. Zakon ne predvida poseban rok za zalbu protiv tog rjesenja, pa treba uzeti da on
iznosi tri dana.

POSTUPAK OPOZIVANJA USLOVNE OSUDE ZBOG NEISPUNJAVANJA OBAVEZA


ODREDENIH U USLOVNOJ OSUDI

97
Postupak za opozivanje uslovne osude moze se sprovesti ako osudeni u odredenom roku ne
ispuni utvrdene obaveze koje su odredene u uslovnoj osudi: ne vrati imovinsku korist
pribavljenu krivicnim djelom, ne nadoknadi stetu ili ne ispuni druge obaveze.
Postupak za opozivanje uslovne osude moze se pokrenuti po sluzbenoj duznosti ili na
prijedlog tuzioca. Osteceni moze dati samo inicijativu za opozivanje uslovne osude.
Postupak sprovodi sudija, odnosno vijece koje je sudilo u prvom stepenu.
Da bi se utvrdilo postojanje ili nepostojanje uslova za opozivanje uslovne osude, sud je
obavezan zakazati posebno saslusanje radi utvrdivanja cinjenica. Na ovo rociste obavezno
se pozivaju tuzilac, osudeni i osteceni. Saslusanje se vrsi pred sudijom pojedincem ili
vijecem koje je sudilo u prvom stepenu. Prisustvo tuzioca i osudenog, odnosno branioca je
obavezno, jer je zabranjeno sudenje u odsustvu.
Opozivanje uslovne osude, nije za osudenog nista manje znacajno od njenog izricanja, tim
vise sto svrha saslusanja osudenog nije samo u tome da se provjeri je li on zaista ispunio
obavezu koja mu je nametnuta uslovnom osudom, nego i da se utvrde razlozi njenog
neispunjenja za slucaj da obaveza nije ispunjena. Osudeni ima pravo da svoj iskaz pri
takvom saslusanju daje u prisustvu branioca, kao sto moze na saslusanju, sam ili uz pomoc
svog branioca, stavljati primjedbe i upozoravati na pojedine cinjenice i okolnosti koje su
vazne za donosenje odluke.
Prema tome, kada se imaju u vidu sva ta prava osudenog, onda propustanje suda da u
postupku za opozivanje uslovne osude saslusa osudenog i da ga obavijesti o saslusanju,
predstavlja takvu povredu krivicnog postupka koja je mogla uticati na zakonito i pravilno
donosenje presude, sto znaci da je time ostvarena bitna povreda odredaba krivicnog
postupka.
Odluke povodom zahtjeva za opozivanje uslovne osude zavise od toga da li je sud utvrdio da
je osudeni izvrsio obaveze koje su mu nalozene u uslovnoj osudi. Ako sud nade da nema
osnova za donosenje koje od tih odluka, rjesenjem ce obustaviti postupak za opozivanje
uslovne osude.
Medutim, ako sud utvrdi da osudeni nije ispunio obavezu koja mu je bila odredena u
uslovnoj osudi, on ne mora uvijek da opozove uslovnu osudu. Ako sud utvrdi da osudeni nije
ispunio obavezu koja mu je bila odredena presudom, donijece presudu kojom ce opozvati
uslovnu osudu i odrediti da se utvrdena kazna izvrsi ili odrediti novi rok za ispunjenje
obaveze ili ukinuti taj uslov.
Ako osudeni u odredenom roku ne ispuni neku obavezu, sud moze najkasnije u roku od
jedne godine od dana od kada je proteklo vrijeme provjeravanja odrediti da se izvrsi kazna
utvrdena u uslovnoj osudi.
Ispunjeni su uslovi da se presudom opozove uslovna osuda i kada osudeni za krivicno djelo
prevare ne vrati imovinsku korist ostecenom u ostavljenom roku. Protiv odluka koje se
donesu u postupku opozivanja uslovne osude moze se izjaviti zalba pod uslovima koji vaze
za zalbu na presudu i zalbu na rjesenje.
Pravo zalbe imaju stranke, branilac i osteceni. O zalbi na presudu i zalbi na rjesenje odlucuje
vijece drugostepenog suda. Protiv pravnosnazne presude moze se podnijeti i zahtjev za
ponavljanje krivicnog postupka.
Propisano je da su troskovi krivicnog postupka izdaci ucinjeni u povodu krivicnog postupka
od njegovog pokretanja do njegovog zavrsetka, dakle do pravnosnaznog okoncanja
krivicnog postupka. Troskovi nastali u postupku za opoziv uslovne osude (nuzni izdaci
osudenog i nuzni izdaci i nagrada branilaca), koji je obustavljen, jer je osudeni za vrijeme
njegovog trajanja ispunio tzv. dvostruki uslov i platio dugovanje, ne spadaju u izdatke koji u
smislu zakona cine troskove krivicnog postupka, zato sto su nastali poslije pravnosnaznosti
presude u postupku njenog izvrsenja.

POSTUPAK ZA BRISANJE OSUDE

DAVANJE PODATAKA IZ KAZNENE EVIDENCIJE I BRISANJE OSUDE

98
Brisanje osude nastupa po sili zakona ili na osnovu sudske odluke, u zavisnosti od vrste
sankcije koja je izrecena osudenom. Ono je moguce na dva nacina, i to po sluzbenoj
duznosti i po prijedlogu, odnosno molbi osudenog. Kad su ispunjeni zakonski uslovi, odluku o
brisanju ex officio donosi organ nadlezan za vodenje poslova kaznene evidencije (obavezno
vansudsko brisanje osude) ili sud po prijedlogu osudenog (obavezno sudsko brisanje osude),
ako nadlezni organ ne donese rjesenje o brisanju.
Po molbi osudenog pokrece se postupak za brisanje osude kad uslovi za brisanje ne
nastupaju ex lege (fakultativno sudsko brisanje osude). Medutim, u uvjerenju koje se izdaje
gradanima na osnovu podataka iz kaznene evidencije, brisana osuda i brisane pravne
posljedice osude ne smiju se spominjati.
Dakle, brisana osuda i brisane pravne posljedice osude ostaju u kaznenoj evidenciji, buduci
da se ne ponistava upis osude kao kod procesne ustanove rehabilitacije. To se odnosi na sva
uvjerenja koja se izdaju gradanima, ako su im ti podaci potrebni radi ostvarivanja njihovih
prava, bez obzira na to da li su u pitanju prava u BiH ili u inostranstvu.
Ipak, mogucnost davanja svih podataka iz kaznene evidencije dozvoljena je pojedinim
drzavnim organima, a ostalim licima je iskljucena i zbog zastite privatnosti. Uz to, lice cija je
osuda brisana smatra se osudivanim licem i takva osuda se moze uzeti kao otezavajuca
okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

BRISANJE OSUDE PO SILI ZAKONA


Brisanje osude po sili zakona nastupa za odredene osude automatski, protekom odredenog
vremena, pod uslovom da osudeni u tom vremenu nije ucinio novo krivicno djelo. Duzina tog
vremena u zakonu je razlicito odredena, u zavisnosti od vrste krivicne sankcije koja je
osudenom bila izrecena.
Naime, brisanje osude iz kaznene evidencije nastupa za osudujuce presude u kojima je
ucinilac krivicnog djela osloboden od kazne, ako u roku od jedne godine od dana
pravnosnaznosti presude ne ucini novo krivicno djelo; uslovna osuda se brise iz kaznene
evidencije protekom roka od jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja, ako
za to vrijeme osudeni ne ucini novo krivicno djelo; novcana kazna se brise iz kaznene
evidencije protekom roka od tri godine od dana izvrsene, zastarjele ili oprostene kazne, ako
za to vrijeme osudeni ne ucini novo krivicno djelo; osuda na kaznu zatvora do jedne godine i
na kaznu maloljetnickog zatvora do jedne godine brise se iz kaznene evidencije protekom
roka od pet godina od dana izdrzane, zastarjele ili oprostene kazne, ako za to vrijeme
osudeni ne ucini novo krivicno djelo.
Zakonom odreden protek vremena i obaveza osudenog da u zakonom odredenom vremenu
ne ucini novo krivicno djelo, predstavljaju dva kumulativno postavljena uslova za brisanje
osude po sili zakona. Pored toga, osuda se ne moze brisati iz kaznene evidencije dok traje
primjena mjera bezbjednosti; ako je u toku roka za brisanje osude osudenom izrecena kazna
zatvora preko tri godine (tada se nece brisati ni ranija ni kasnija osuda); vise osuda protiv
istog osudenog moze se brisati iz kaznene evidencije samo istovremeno, i to ako su
ispunjeni uslovi za brisanje svake od tih osuda.
Brisanje osude po zakonu moze nastupiti i prema pravnim licima, jer se za krivicna djela za
koja se utvrdi odgovornost pravnih lica moze izreci novcana kazna koja je predmet brisanja
osude.
Bez obzira na to sto do brisanja osude na osnovu zakona dolazi automatski, nadlezni organ
mora o tome donijeti rjesenje po sluzbenoj duznosti, u odgovarajucem postupku. Takvo
rjesenje, osim kada je u pitanju uslovna osuda, donosi po sluzbenoj duznosti organ nadlezan
za vodenje poslova kaznene evidencije.
Ovaj organ prethodno vrsi potrebna provjeravanja, narocito da li je protiv osudenog u toku
krivicni postupak za neko novo krivicno djelo ucinjeno prije isteka roka predvidenog za
brisanje osude.
Donosenje rjesenja se odlaze ako je takav postupak u toku, i to do okoncanja toga postupka.
Ako nadlezni organ ne donese rjesenje o brisanju osude, osudeni moze traziti da se utvrdi
da je brisanje osude nastupilo po zakonu. Medutim, ako nadlezni organ ne postupi po ovom
99
zahtjevu osudenog u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, osudeni moze traziti od
suda koji je u prvom stepenu izrekao presudu - da donese rjesenje o brisanju osude. Posto
se radi o pravu koje je utvrdeno ovim zakonom, osudeni se direktno obraca sudu i ne mora
pokrenuti upravni postupak ili upravni spor.
Obracanje sudu je dozvoljeno samo u slucaju cutanja nadleznog organa, a ne i kada je
donijeto rjesenje kojim se brisanje odbija. Protiv rjesenja suda dozvoljena je zalba (u skladu
sa odredbom, po kojoj je zalba protiv rjesenja suda donijeta u prvom stepenu uvijek
dozvoljena, sem ako zakonom nije izricito zabranjena, sto ovdje nije slucaj). Zalbu mogu
izjaviti osudeni i tuzilac, u granicama svoga pravnog interesa, i to vijecu drugostepenog
suda.
Uslov za sudsko brisanje uslovne osude jeste da ona ne bude opozvana ni poslije jedne
godine od dana prestanka vremena provjeravanja. Sud po sluzbenoj duznosti donosi
rjesenje o brisanju uslovne osude i dostavlja ga osudenom i tuziocu koji imaju pravo zalbe,
kao i organu nadlezenom za vodenje kaznene evidencije.
Za razliku od brisanja uslovne osude po sluzbenoj duznosti od strane nadleznog organa u
vansudskom postupku (potrebno je da u roku jedne godine od dana prestanka vremena
provjeravanja osudeni ne ucini novo krivicno djelo), za sudsko brisanje uslovne osude trazi
se da u istom zakonskom roku uslovna osuda ne bude opozvana. To podrazumijeva da je
osudeni u zakonskom roku ispunio neku od propisanih obaveza (vratio imovinsku korist
pribavljenu krivicnim djelom, nadoknadio stetu prouzrokovanu krivicnim djelom ili je
osloboden odredene obaveze). Rjesenje o brisanju uslovne osude donosi sudija, odnosno
vijece koje ga dostavlja osudenom, tuziocu i organu nadleznom za vodenje kaznene
evidencije. Protiv ovog rjesenja osudeni i tuzilac imaju pravo zalbe o kojoj odlucuje vijece
drugostepenog suda.

BRISANJE OSUDE NA OSNOVU SUDSKE ODLUKE


Postupak brisanja osude na osnovu sudske odluke pokrece se molbom osudenog lica.
Osudeni moze traziti brisanje iz kaznene evidencije samo za osude na kaznu zatvora od
jedne do tri godine, pod uslovom da je protekao rok od pet godina od dana izdrzane,
zastarjele ili oprostene kazne i da u ovom roku osudeni ne ucini novo krivicno djelo.
Medutim, osuda na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od jedne do tri godine, ipak, mora
biti veca od jedne godine, s obzirom na to da je kazna zatvora do jedne godine predmet
brisanja osude po sili zakona. Pored toga, sud je obavezan voditi racuna o vladanju
osudenog poslije izdrzane kazne, prirodi krivicnog djela i drugim okolnostima od znacaja za
ocjenu opravdanosti brisanja osude.
Molbu moze podnijeti samo osudeni. Molba se podnosi sudiji, odnosno vijecu koje je sudilo u
prvom stepenu. Prije donosenja rjesenja sudija koji je za to odreden zakazace i provesti
saslusanje tuzioca i osudenog. Izvjestaj o ponasanju osudenog sudija moze zatraziti od
policijskog organa ili uprave ustanove u kojoj je osudeni izdrzavao kaznu.
Poslije provedenog postupka provjeravanja, koji nije obaveznog karaktera, vijece
prvostepenog suda donosi odluku o molbi za brisanje. Protiv donesene odluke pravo zalbe
imaju stranke (podnosilac molbe, tj. osudeni i tuzilac) i branilac, a o zalbi odlucuje vijece
drugostepenog suda. Ako sud odbije molbu zato sto osudeni svojim ponasanjem nije
zasluzio brisanje osude, osudeni moze molbu ponoviti po isteku jedne godine od dana
pravnosnaznosti rjesenja o odbijanju molbe.

POSTUPAK ZA PRESTANAK ODREDENIH MJERA BEZBJEDNOSTI I PRAVNIH


POSLJEDICA OSUDE
Molba za prestanak primjene mjera bezbjednosti propisanih u KZBiH i drugih mjera
propisanih zakonom podnosi se sudu koji je sudio u prvom stepenu. Zakonom nije odreden
krug lica koja su obuhvacena pojmom podnosioca molbe, ali je logicno da je to siri krug lica
od samih procesnih stranaka ili lica ovlascenih za podnosenje zalbe u korist optuzenog.
Molilac se moze pozvati samo na cinjenice koje idu u prilog ukidanju mjera bezbjednosti i
pravnih posljedica osude i nije obavezan da pruzi dokaze o tome. S druge strane, sud
100
utvrduje cinjenice na koje se molilac pozvao, pazeci samo na sadrzinu molbe, ne i na njenu
formalnu stranu.
Predmet molbe su mjere bezbjednosti i pravne posljedice osude:
• mjera bezbjednosti zabrane vrsenja poziva, djelatnosti ili duznosti, ako su protekle tri
godine od dana njenog izricanja i
• pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja odredenih prava, kad
proteknu tri godine od dana izdrzane, zastarjele ili oprostene kazne.
Nije dozvojena mogucnost prestanka primjene ostalih mjera bezbjednosti i pravnih
posljedica osude u ovom postupku, osim istekom roka trajanja mjere koji je odreden
zakonom.
Po molbi postupa sudija kojeg odredi predsjednik vijeca (sudija clan vijeca ili sudija za
prethodni postupak) ili sudija pojedinac.
Prvo se vrsi prethodno ispitivanje molbe u pogledu ispunjavanja zakonskih uslova koji se
odnose na protek vremena odreden zakonom.
Zatim se prelazi na drugu fazu postupka u kojoj se saslusava podnosilac molbe radi
utvrdivanja cinjenica na koje se on u molbi poziva. Obaveza je sudije da na ovo saslusanje
pozove tuzioca i podnosioca molbe i tuzioca. Pored toga, sudija prikuplja dokaze potrebne
za odluku, bez obzira na to da li se osudeni na njih pozvao. S tim u vezi, sudija moze da
zatrazi izvjestaj o ponasanju osudenog od policijskog organa ili od ustanove u kojoj je
osudeni kaznu izdrzao. Prakticno, utvrduju se iste cinjenice kao u postupku brisanja osude
na osnovu sudske odluke (ponasanje osudenog na slobodi, porodicni i radni status,
prognoza o buducem ponasanju, kao i licna zapazanja na izdrzavanju kazne koja ukazuju na
mogucnost potpune reintegracije osudenog u zivot na slobodi).
Trazenje ovih izvjestaja, medutim, nije obavezno i sudija je ovlascen da ponasanje osudenog
poslije izdrzane kazne utvrduje i drugim dokaznim sredstvima. Sud moze donijeti dvije
odluke:
• odbiti molbu kao neosnovanu ili je
• prihvatiti i odrediti prestanak mjere bezbjednosti ili pravne posljedice osude.
Odluka se donosi u formi rjesenja, protiv koga je dozvoljena zalba. Zalbu mogu izjaviti
podnosilac molbe i tuzilac, a o zalbi odlucuje vijece drugostepenog suda. Ukidanje pravnih
posljedica osude je uvijek potpuno, bezuslovno i neopozivo. U slucaju kada sud donese
odluku o odbijanju molbe, nova molba se moze podnijeti tek poslije isteka roka od jedne
godine od dana pravnosnaznosti rjesenja o odbijanju ranije molbe.

POSTUPCI ZA PRUZANJE MEDUNARODNE KRIVICNOPRAVNE POMOCI

POJAM, ZNACAJ I PRAVNO REGULISANJE MEDUNARODNE KRIVICNOPRAVNE


POMOCI
Jedna od glavnih karakteristika vremena u kome zivimo je veliki medunarodni promet ljudi i
dobara.
Granice su politicke institucije nacionalnih drzava, uspostavljene politickim odlukama i
propisane odgovarajucim pravnim dokumentima. Prekogranicna saradnja postaje jedan od
najznakovitijih mehanizama evropskog integrisanja. Nazalost, jedna od negativnih posljedica
prekogranicne saradnje je i porast broja krivicnih djela koja vrse stranci ili koja su izvrsena
na stetu stranaca, odnosno strane drzave, cemu se drzave suprotstavljaju na razlicite
nacine.
Uz ostale nacine, tu spada i donosenje propisa unutrasnjeg i medunarodnog prava, kojim se
ureduju materijalnopravni i procesni krivicnopravni odnosi izmedu drzavne vlasti i ucinilaca
krivicnog djela u kojem postoji elemenat inostranosti.
Skup ovih propisa u literaturi se najcesce naziva medunarodnim krivicnim pravom koje je u
svom vecem dijelu nastalo u drugoj polovini XIX vijeka, a koje se sada moze smatrati ne
samo skupom, vec i sistemom normi, obuhvatajuci nekoliko grupa propisa.
Naime, iako kriminal primarno i nadalje ostaje problem svake drzave, on se ubrzano
pretvara u opstesvjetski, dakle globalni problem covjecanstva. Moglo bi se reci da su u
101
aktuelnoj fazi potpuno nacionalni sadrzaji tog fenomena u stagnaciji ili cak redukciji, dok su
globalni sadrzaji u akceleriranoj ekspanziji. Proces oblikovanja medunarodne vladavine
prava je u toku, pa se u prvoj deceniji XXI
vijeka moze opravdano ocekivati potpuniji i usaglaseniji sistem normi medunarodnog
krivicnog prava kao supranacionalnog prava i pocetak djelovanja ICC, s prosirenjem njegove
stvarne nadleznosti i za slucaieye transnacionalnog organizevanog kriminala.
Norme koje regulisu saradnju drzava, s obzirom na vodenje krivicnog postupka, odnosno
vrsenje krivicnog pravosuda u cjelini, nuzna su posljedica cinjenice da na teritoriji jedne
drzave moze postojati samo jedna suverena vlast. Ako je nekoj drzavi potrebno prisustvo
ucinilaca krivicnog djela da bi im se sudilo ili da bi se nad njima izvrsila krivicna sankcija,
odnosno ako je za njen krivicni sud potrebno pribaviti dokaze ili preduzeti neke druge
procesne radnje na teritoriji druge drzave, nuzno je da ta druga drzava (aktivno) saraduje,
te da preduzme niz radnji kojima ce pomoci ostvarenje prava kaznjavanja prve drzave: da
izruci trazeno lice, prikupi potrebne dokaze, dostavi odredena pismena, pruzi potrebne
informacije itd.
Skup svih tih radnji regulisan je pravom medunarodne krivicnopravne pomoci u sirem
smislu.
Prema tradicionalnoj podjeli, ona obuhvata ekstradiciju i ostalu - ili tzv. malu krivicnopravnu
pomoc, medunarodnu krivicnopravnu pomoc u uzem smislu, koja obuhvata saslusavanje
svjedoka, dostavu poziva i pismena, prikupljanje drugih dokaza (npr. putem pretrage i
zapljene predmeta), pruzanje odredenih informacija (npr. o upisima u kaznenu evidenciju i
sl).
U jos sirem smislu pod medunarodnim krivicmim pravom podrazumijeva se ovlascenje
neposredno pod medunarodnim pravom za kaznjavanje od strane domacih sudova nekih
najtezih medunarodnih zlocina s kojima odnosna drzava, u pravilu, nema direktne veze. Tu
se radi o zlocinima izvrsenim izvan nacionalne teritorije od strane lica koja nisu ni u kakvoj
vezi s tom drzavom. Radi se o primjeni principa univerzaliteta.
U dokumentima Vijeca Evrope izvori medunarodne krivicnopravne saradnje razvrstavaju se
na one o:
• ekstradiciji,
• medunarodnoj krivicnopravnoj pomoci,
• priznanju i izvrsenju odluka
• zastiti zrtava i
• na ostale izvore.
Neki autori razvrstavaju savremenu krivicnopravnu saradnju na:
• ekstradiciju,
• medunarodnu krivicnopravnu pomoc,
• izvrsenje strane krivicne presude,
• priznanje strane krivicne presude
• prenos krivicnog postupka.
U najnovije vrijeme tome se pridodaju i :
• privremeno oduzimanie dobiti od krivicnog djela,
• prikupljanje i razmjena podataka i
• regionalni i subregionalni pravosudni prostor.
U podrucju medunarodne krivicnopravne saradnje postoje opsta i zajednicka nacela. Neka
medu njima su opsta nacela medunarodnog krivicnog prava, ali takode i ona koja imaju
vaznost, prije svega, za
medunarodnu krivicnopravnu saradnju. Vaznija su takva nacela
• identiteta norme (dvostruke kaznjivosti),
• reciprociteta (uzajamnosti),
• specijalnosti (odredenosti predmeta),
• ekstradibilnosti itd.
102
Domet i sadrzaj pojedinih nacela razlicit je kod pojedinih oblika medunarodne
krivicnopravne saradnje. Navedena nacela ne vaze jednako kod pojedinih vidova
medunarodne krivicnopravne saradnje, a neka od njih vaze samo za odredene oblike.
Kada je rijec o nacinu regulacije medunarodne krivicnopravne pomoci u medunarodnom
pravu, poznato je da se ona ostvaruje putem visestranih i dvostranih ugovora (konvencija).
To je ujedno i daljnji moguci osnov podjele na univerzalnu, regionalnu i dvostranu saradnju.
Medunarodna krivicnopravna pomoc pruza se po odredbama ZKPBiH, ukoliko nekim drugim
zakonom BiH ili medunarodnim ugovorom nije sto drugo odredeno. Ukoliko je medunarodna
pravna pomoc regulisana nekim drugim zakonom BiH ili medunarodnim ugovorom, oni
imaju prednost nad odredbama ZKPBiH. Prema tome, odredbe ovog zakona se primjenjuju
samo onda kad ne postoje zakoni BiH ili medunarodni ugovori koji regulisu pitanje pruzanja
pravne pomoci, sto ne znaci da se istovremeno sa odredbama ZKPBiH ne mogu primjenjivati
odredbe i drugih zakona i medunarodnih ugovora. Naprotiv, kad postoje odredene praznine
ili odstupanja u odredenim rjesenjima, odredbe svih vazecih propisa kojima se regulise
pruzanje medunarodne krivicnopravne pomoci treba da se nadopunjuju. Uz to, moguce je
pruziti medunarodnu krivicnopravnu pomoc i u onim slucajevima kad ne postoje posebni
propisi, jer se njeno ostvarivanje vrsi na principu reejprociteta, ali ne moze biti u suprotnosti
sa odredbama ZKPBiH.
Inace, tuzilastvo BiH je organ nadlezan za primanje zahtjeva za medunarodnu pravnu
pomoc u krivicnim stvarima, i to u skladu sa zakonom, multilateralnim bilateralnim
sporazumima i konvencijama, ukljucujuci i zahtjeve za izrucenje ili predaju trazenih lica od
strane sudova ili organa na teritoriji BiH i drugih drzava, odnosno medunarodnih sudova ili
ICTY.

MEDUNARODNA KRIVICNOPRAVNA POMOC U UZEM SMISLU


Medunarodna krivicnopravna pomoc u uzem smislu obuhvata preduzimanje pojedinih radnji
krivicnog postupka od strane domacih sudova na molbu stranih procesnih organa, odnosno
stranih procesnih organa na molbu domacih sudova.
Taj postupak je pravno ureden, ali nije dio domaceg krivicnog postupka i na njega se, kao i
kod ekstradicije, odnose propisi medunarodnog i unutrasnjeg prava (najcesce krivicnog
procesnog prava).
Za razliku od krivicnog postupka, koji ima za cilj utvrdivanje krivicnog djela, odgovornosti
ucinioca i primjenu krivicne sankcije, postupak pruzanja medunarodne krivicnopravne
pomoci u uzem smislu vodi se radi pomaganja u vodenju stranog krivicnog procesa.
Postupak pruzanja medunarodne krivicnopravne pomoci pokrece se podnosenjem molbe
(zamolnice). Postupak pocinje molbom inostranog ili domaceg suda za preduzimanje
odredene krivicne procesne radnje, koja se uvijek upucuje diplomatskim putem. Molba se
sastavlja na jeziku zamoljene drzave ili joj se prilaze prevod, ali ugovorom moze biti
predvideno drukcije.
Dostavljanje molbi suda, odnosno tuzioca za medunarodnu krivicnopravnu pomoc vrsi se
diplomatskim putem, dostavljanjem molbi Ministarstvu pravde BiH. Ovo ministarstvo dalje
prosljeduje primljene molbe Ministarstvu inostranih poslova BiH. Zakonom nije predvideno
neposredno dostavljanje molbe stranih ili domacih sudova u slucajevima hitnosti, ali se
takva tendencija zapaza u novijim medunarodnim ugovorima.
Prema ZSFBiH i ZSRS, poslove medunarodne pravne pomoci vrse opstinski, odnosno
osnovni sudovi, ako zakonom nije odredeno da neke od tih poslova vrse kantonalni, odnosno
okruzni sudovi. Ako se radi o odlucivanju o priznanju stranih sudskih odluka, nadlezni su
kantonalni, odnosno okruzni sudovi. O molbi za izrucenje osumnjicenih, odnosno optuzenih i
osudenih lica (ekstradicija) nadlezan je da postupa Sud BiH.
Povodom molbe za preduzimanje neke krivicne procesne radnje, nadlezni sud moze donijeti
dvije odluke. Sud moze da odbije ovu molbu ili da je prihvati i obavi trazenu
krivicnoprocesnu radnju. Sud moze odbiti molbu strane drzave za preduzimanje neke
krivicnoprocesne radnje ako ocijeni da je ova radnja nedozvoljena ili da je nacin njenog
vrsenja protivan zakonu o krivicnom postupku ili pravnom poretku.
103
Zakon o krivicnom postupku ne odreduje u kojoj formi se odlucuje o odbijanju ove molbe,
ali, s obzirom na to da se radnje medunarodne krivicnopravne pomoci obavljaju po
domacem zakonu, odluku o odbijanju treba donijeti u formi rjesenja.
Druga odluka koju sud moze da donese povodom molbe za preduzimanje krivicnih procesnih
radnji je da prihvati tu molbu i obavi krivicnoprocesnu radnju. Valja naglasiti da se pravna
pomoc pruza samo u trazenom obimu, tj. preduzimaju se samo one procesne radnje koje je
strana drzava zatrazila u odnosu na lice i krivicno djelo oznaceno u molbi.
Prelazenje tog okvira znacilo bi uplitanje u strani krivicni postupak. Zamoljena drzava moze
sama ispraviti jedino ocigledne pogreske u imenima, brojevima ili druge ocite pogreske u
pisanju. Krivicne procesne radnje koje treba preduzeti po molbi strane drzave mogu biti
razlicite (npr. urucenje pismena, ispit nekog lica ili suocenje).
U zakonu o krivicnom postupku nije propisano ko snosi troskove vrsenja krivicnih procesnih
radnji u okviru medunarodne krivicnopravne pomoci. Treba prihvatiti pravilo da zamoljena
drzava, koja obavlja te radnje - snosi i njihove troskove, sto je prihvaceno i u vecini
medunarodnih ugovora. To, dakako, pretpostavlja reciprocitet, tj. svaka drzava se mora
obavezati na odricanje od naknade troskova. U slucaju vanrednih troskova, snosi ih, po
pravilu, drzava koja je uputila molbu za obavljanje odnosne radnje.
U slucaju da se radi o pruzanju pravne pomoci iz nadleznosti Suda BiH, kada Ministarstvo
pravde BiH, kao nadlezno ministarstvo, primi molbu inostranog organa za pravnu pomoc,
duzno je molbu dostaviti Tuzilastvu BiH. Tuzilastvo BiH ce primljenu molbu proslijediti Sudu
BiH, ukoliko se radi o preduzimanju radnje iz nadleznosti Suda BiH. O dopustenosti i nacinu
izvrsenja radnje koja je predmet molbe inostranog organa, odlucuje Sud BiH, odnosno
Tuzilastvo BiH, i to po zakonima BiH i u skladu sa svojom nadleznoscu.
Kod odlucivanja o dopustenosti i nacinu izvrsenja radnje koja je predmet molbe, Sud BiH,
odnosno Tuzilastvo BiH ocjenjuju dopustenost radnje u provedbenom smislu, a ne u smislu
valjanosti i dopustenosti dokaza jer je pitanje dozvoljenosti dokaza u nadleznosti drzave
moliteljice i o tome ne odlucuje zamoljena drzava. Sud BiH, odnosno Tuzilastvo BiH ce
dopustiti preduzimanje i one radnje koja nije propisana ZKPBiH ili drugim zakonom BiH, ako
je ta radnja dopustena prema propisima drzave moliteljice i ako te radnje nisu nedozvoljene,
odnosno suprotne odredbama domaceg krivicnog postupka.
Pored toga, ako je to predvideno ugovorom o medunarodnoj krivicnopravnoj pomoci,
inostrani organi mogu neposredno prisustvovati preduzimanju radnji koje su trazene
molbom.
Na planu medunarodne saradnje u borbi protiv kriminaliteta, u medunarodnim ugovorima je,
po pravilu, predvidena centralizacija podataka o odredenim krivicnim djelima. Radi se o
krivicnim djelima pravljenja i stavljanja u opticaj falsifikovanog novca, neovlascene
proizvodnje, preradivanja i prodaje opojnih droga i otrova, trgovine bijelim robljem,
proizvodnje i rasturanja pornografskih spisa, kao i drugim krivicnim djelima u pogledu kojih
je medunarodnim ugovorom predvidena centralizacija podataka. Centralizacija podataka o
ovim krivicnim djelima vrsi se na taj nacin sto je organ pred kojim se vodi krivicni postupak
za ova krivicna djela duzan da, bez odlaganja, dostavi nadleznom ministarstvu BiH podatke
o krivicnom djelu i uciniocu, a prvostepeni sud i pravnosnaznu presudu.
Ova obaveza proizilazi iz medunarodnih ugovora i konvencija kojima se predvida
centralizacija podataka za odredena krivicna djela. Kad je u pitanju krivicno djelo pranja
novca, ili se radi o krivicnom djelu u vezi s pranjem novca, podaci se moraju, bez odlaganja,
dostaviti i organu BiH nadleznom za sprecavanje pranja novca, odnosno Drzavnoj agenciji za
istrage i zastitu (SIPA).

POSTUPAK ZA IZVRSENJE KRIVICNE PRESUDE INOSTRANOG SUDA


Presuda i druge odluke koje donosi krivicni sud vaze samo na teritoriji drzave ciji sud ih je
donio. Medutim, veliki medunarodni promet ljudi i dobara, koji je imao za posljedicu i porast
kriminaliteta sa elementom inostranosti, nametnuo je i pitanje - u kom obimu i pod kojim.
uslovima krivicna presuda donijeta u jednoj drzavi moze imati dejstvo u drugoj drzavi.

104
Novije doba je stanoviste o nepriznavanju stranih krivicnih odluka radikalno promijenilo i
prostor primjene priznanja i izvrsenja, stranih krivicnih presuda, kao i prenos njihovog
izvrsenja, vec je znatno razvijen. Stavise, to je jedno od podrucja medunarodne
krivicnopravne saradnje s najdinamicnijim razvojem.
Radi se o vise razlicitih ustanova.
Zakon o krivicnom postupku predvida generalnu zabranu izvrsenja krivicne presude
inostranog suda u BiH. Dakle, inostrana krivicna presuda ne moze se izvrsiti ne samo prema
domacem drzavljaninu, vec ni prema strancu koji boravi u nasoj zemlji (cak i ako je u pitanju
presuda drzave ciji je drzavljanin), ni prema lieu bez drzavljanstva (apatrid).
Medutim, kao izuzetak od ovog pravila predvideno je da ce domaci sud izvrsiti
pravnosnaznu presudu koju je izrekao inostrani sud jedino u pogledu sankcije, ali samo pod
uslovom da je to predvideno medunarodnim ugovorom i da sankciju izrekne i domaci sud,
prema krivicnom zakonodavstvu BiH.
Pri izricanju sankcije, sud ce voditi racuna o opstim pravilima za izricanje kazne, vrsti
krivicnog djela, licnosti ucinioca, kao i cinjenici da tako izrecena kazna ne smije preci
zakonski maksimum utvrden u krivicnom zakonu. Uz to, sud je obavezan da postuje pravilo
zabrane reformatio in peius, tako da izrecena sankcija ne smije biti nepovoljnija po ucinioca.
Pored ovih uslova za izvrsenje krivicne presude inostranog suda, koje predvida Zakon o
krivicnom postupku, medunarodni ugovori - predvidaju jos neke uslove koji moraju biti
ispunjeni.
Razmatranje priznanja strane krivicne presude mora poci od opstih, polaznih pretpostavki.
Medu tim pretpostavkama redoslijedom prva je identitet norme. Drugi uslov je
pravnosnaznost presude. To su dvije opste pretpostavke.
• Postojanje medunarodnog ugovora. Prvi uslov koji mora biti ispunjen da bi doslo do
izvrsenja krivicne presude inostranog suda jeste da o tome postoji medunarodni
ugovor izmedu BiH i odnosne drzave. Pored bilateralnih ugovora o izvrsenju krivicnih
presuda inostranog suda, postoje i multilateralni ugovori. Medu njima su najznacainiji:
Evropska konvencija o medunarodnoj valjanosti krivicnih presuda, i Evropska
konvencija o transferu osudenih lica (obje donesene u okviru Savjeta Evrope).
Nacelno je stanoviste Evropske konvencije o medunarodnoj valjanosti krivicnih
presuda da se strana krivicna sankcija moze izvrsiti u zamoljenoj drzavi samo ako je
prethodno, u postupku egzekvature, sud te zemlje (ili neki drugi nadlezni organ)
odlucio o njenoj izvrsnosti.
• Osudeni mom biti drzavljanin BiH. Drugi uslov za izvrsenje strane Krivicne presude u
nasoj zemlji jeste da je ovom presudom osuden drzavljanin BiH. To indirektno
proizilazi iz Zakona o krivicnom postupku.
• Saglasnost osudenog. Zakon o krivicnom postupku ne trazi saglasnost osudenog za
izvrsenje strane krivicne presude.
• Pretpostavke u vezi sa krivicnim djelom. Osnovni uslov je da djelo mora biti krivicno
djelo i prema krivicnom zakonodavstvu BiH. Isto tako, nema izvrsenja strane krivicne
presude za politicka, vojna i fiskalna krivicna djela. Takode, trazi se da ne postoji
suprotnost nacelima javnog poretka ili bezbjednosti zamoljene drzave. Uz to, za isto
krivicno djelo osudeni ne smije biti pravnosnazno osuden ili osloboden u drzavi u kojoj
kazna treba da bude izdrzana - nacelo ne bis in idem. Smetnje izvrsenju strane
krivicne presude su i: azil osudenog u zemlji izricanja presude, presuda donesena u
odsustvu itd.
• Preostali dio kazne mora biti u odredenom minimalnom vremenskom trajanju. U
slucaju izvrsenja strane krivicne presude, preostali dio kazne koju treba da izdrzi
osudeni u zamoljenoj drzavi mora da iznosi najmanje sest mjeseci u vrijeme
podnosenja molbe. Ovaj uslov zakon o krivicnom postupku ne predvida. Isti rok
predvida i Konvencija o transferu osudenih lica. Ugovor sa Austrijom predvida,
medutim, krace trajanje preostalog dijela kazne - cetiri mjeseca.

105
• Domaci sud mora novom presudom izreci krivicnu sankciju u skladu sa krivicnim
zakonodavstvom. Domaci sud, na ovaj nacin, oglasava inostranu krivicnu presudu
nacionalno izvrsivom. Inostrana sudska odluka ne moze se preispitati u svim
elementima, vec samo u pogledu odluke o krivicnoj sankciji. U presudi naseg suda
osudenom se ne mogu izreci sporedne sankcije i mjere kojih nije bilo u presudi
inostranog suda, ma koliko to bilo opravdano. U izreku presude mora se unijeti naziv
inostranog suda i potpuna izreka njegove presude, kao i konstatacija da je djelo
kaznjivo i po krivicnom zakonodavstvu BiH (uz citiranje odgovarajucih odredbi zakona
i propisane sankcije). Poslije toga, unosi se krivicna sankcija koju je izrekao nas sud, u
skladu sa nasim krivicnim zakonodavstvom, pri cemu je vazno da se osudeni ne
oglasava krivim za ovo djelo. U obrazlozenju presude domaceg suda moraju se
navesti razlozi kojima se sud rukovodio prilikom izricanja nove sankcije.
Pokretanje postupka za izvrsenje krivicne presude inostranog suda u nadleznosti je
Ministarstva pravde BiH. Zahtjev se podnosi pismeno, sa odgovarajucom dokumentacijom. S
tim u vezi, Ministarstvo pravde BiH cijeni da li se, s obzirom na podnijeti zahtjev (molbu) i
prilozenu dokumentaciju, moze odobriti izvrsenje strane pravnosnazne krivicne presude.
Ovo ministarstvo ne donosi formalnu odluku (rjesenje) o tome, vec samo odluku da li se
izvrsenje moze ili ne moze sprovesti, o cemu izvjestava drugu ugovornu stranu.
Stvarno nadlezan za izricanje nove krivicne sankcije je Sud BiH. Mjesno nadlezan je sud sa
podrucja gdje je osudeni imao posljednje prebivaliste u RS, a ako osudeni nije imao
prebivaliste u RS - sud prema mjestu njegovog rodenja. Ako osudeno lice nije imalo
prebivaliste, niti je rodeno u RS, Vrhovni sud RS ce odrediti jedan od stvarno nadleznih
sudova u RS pred kojim ce se sprovesti postupak.
Odluku (u formi presude) donosi vanraspravno vijece. Sud ce, o sjednici vijeca, obavijestiti
tuzioca, osudenog i njegovog branioca. Nedolazak na sjednicu vijeca stranaka koje su
uredno obavijestene, ne predstavlja osnov za neodrzavanje sjednice. U tom slucaju, vijece
ce odluku donijeti i bez njihovog prisustva.
Protiv ove presude imaju pravo zalbe tuzilac, osudeni i njegov branilac. U zalbi se ne moze
pobijati presuda inostranog suda, vec samo presuda domaceg suda. Postupak po zalbi na
ovu presudu je identican zalbenom postupku po presudi suda u redovnom krivicnom
postupku. Medutim, protiv ove presude nije dozvoljen zahtjev za ponavljanje krivicnog
postupka.
Medunarodni ugovori i unutrasnje pravo predvidaju i postupak podnosenja zahtjeva za
prenos izvrsenja krivicne presude u inostranstvo. Nase pravo nema odredaba o tom
postupku. Propisano je samo da ce, ako strani drzavljanin koga je osudio domaci sud ili neko
drugo lice ovlasceno ugovorom, podnese molbu prvostepenom sudu da osudeni izdrzava
kaznu u svojoj zemlji - prvostepeni sud postupiti po medunarodnom ugovoru. To znaci da u
tom slucaju taj sud mora, kao i kada u postupku za pruzanje medunarodne krivicnopravne
pomoci sastavlja molbu i dostavlja je stranom organu, u smislu medunarodnog ugovora -
ispitati postoje li pretpostavke za izvrsenje nase krivicne presude u inostranstvu.
Ako je zamoljena drzava preuzela izvrsenje, privremeno prestaje daljnje izvrsenje u drzavi
izricanja presude, a pravo drzave izricanja presude na izvrsenje krivicne sankcije konacno
prestaje kada je osudeno lice potpuno izdrzalo kaznu ili drugu mjeru ili mu je ona konacno
oprostena.

USTUPANJE KRIVICNOG GONJENJA STRANOJ DRZAVI


Prema KZBiH, krivicno zakonodavstvo BiH primjenjuje se i na stranca kao ucinioca knvicnog
djela, a propisuje izuzetak od primjene KZBiH, i to kroz mogucnost ustupanja krivicnog
gonjenja i sudenja drzavi u kojoj stranac ima prebivaliste. Ustupanje, u ovom smislu,
predstavlja poseban zakonski osnov. Njime je predvidena mogucnost za nase organe
krivicnog postupka da, pod odredenim uslovima, krivicno gonjenje stranog delinkventa, koji
je na teritoriji BiH ucinio neko krivicno djelo - ustupe stranoj drzavi u kojoj on ima
prebivaliste. Radi se o samostalnoj ustanovi medunarodne krivicnopravne pomoci u sirem
smislu, koja se razlikuje od ostalih ustanova ove pomoci, kao sto su ekstradicija i
106
medunarodna krivicnopravna pomoc u uzem smislu. Jedna od tih osobenosti je, nesumnjivo,
cinjenica da se drzava koja ustupa krivicno gonjenje (drzava moliteljica) na taj nacin odrice
izvrsavanja svoje jurisdikcije i suverene prerogative. S druge strane, drzava koja preuzima
krivicno gonjenje (zamoljena drzava), na zahtjev drzave moliteljice (obicno drzava izvrsenja
djela), izvrsava tu jurisdikciju i suverenu prerogativu i tako se javlja, na prvi pogled, kao njen
"zastupnik" u vrsenju jurisdikcije.

Pretpostavke za ustupanje krivicnog gonjenja


Da bi doslo do ustupanja krivicnog gonjenja stranoj drzavi, potrebno je da budu ispunjene
odredene pretpostavke, kako na medunarodnom tako i na unutrasnjem planu.
Kada se radi o unutrasnjem pravu, drzava moliteljica mora imati odgovarajuce propise koji
organu krivicnog gonjenja omogucavaju ocjenu cjelishodnosti ustupanja (nacelo
oportuniteta krivicnog gonjenja, sto je slucaj u nasem pravu).
U pogledu zamoljene drzave, trazi se ispunjenje uslova koji omogucavaju uspostavljanje
njene jurisdikcije (na osnovu zakonskih odredaba o prostornom vazenju krivicnog
zakonodavstva, odnosno medunarodnog ugovora).
Pored toga, trazi se i ispunjenje nekih drugih pretpostavki, kao sto su, na primjer, u nasem
pravu - da se osteceni ne protivi ustupanju ili, ako je to slucaj - da je dato obezbjedenje
njegovog imovinskopravnog zahtjeva. U vezi sa medunarodnim pravom, trazi se, najcesce,
postojanje nacela identiteta norme i reciprociteta, kao i da na postoje pravne smetnje za
ovo gonjenje.

Ustupanje krivicnog gonjenja stranoj drzavi


Ustupanje krivicnih spisa stranoj drzavi radi krivicnog gonjenja i sudenja moguce je pod
sljedecim uslovima:
• da je krivicno djelo izvrseno na teritoriji BiH;
• da je u pitanju krivicno djelo za koje je predvidena kazna do deset godina zatvora;
• da je izvrsilac krivicnog djela stranac koji ima prebivaliste u stranoj drzavi;
• da se strana drzava ne protivi ovom ustupanju i
• da se osteceni, ako je nas drzavljanin, ne protivi ovom ustupanju, a ako se protivi - da
je dato obezbjedenje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva.
Ustupanje se nece dopustiti ako bi se njime stranac izlozio nepravednom postupku,
nehumanom i ponizavajucem postupanju i kaznjavanju.
Iz ovog proizilazi da ce tuzilac, odnosno Sud BiH, prije donosenja odluke o ustupanju
krivicnog gonjenja, ustanoviti da li su zakonski propisi o krivicnom postupku strane drzave
uskladeni sa medunarodnim konvencijama o zastiti ljudskih prava i sloboda, te da li
ispuniavaju, u najmanju ruku, standarde propisane domacim zakonodavstvom.
Ustupanje, odnosno preuzimanje krivicnog gonjenja zapocinje podnosenjem zahtjeva koji,
po svojoj medunarodnopravnoj formi, predstavlja molbu propisanog sadrzaja. Za taj sadrzaj
vaze, po pravilu, opsti propisi o sadrzaju molbe u postupku medunarodne krivicnopravne
pomoci u uzem smislu. Uz molbu, naravno, treba dostaviti prikupljene dokaze u drzavi
moliteljici, kako bi se zamoljenoj drzavi omogucilo pokretanje i vodenje krivicnog postupka.
Odluku o ustupanju krivicnih spisa stranoj drzavi radi krivicnog gonjenja mogu donijeti
razliciti subjekti, u zavisnosti od faze krivicnog postupka. Prije podizanja optuznice, odluku o
ustupanju donosi tuzilac, a nakon podizanja optuznice i do ustupanja predmeta sudiji,
odnosno vijecu u svrhu zakazivanja glavnog pretresa odluku donosi sudija za prethodno
saslusanje, na prijedlog tuzioca.

Preuzimanje krivicnog gonjenja od strane drzave

107
Ovdje je rijec je o ustupanju spisa od organa strane drzave BiH - radi vodenja krivicnog
postupka protiv drzavljanina BiH. Naime, nadlezno ministarstvo BiH ce zahtjev strane drzave
da se u BiH preuzme krivicno gonjenje drzavljanina BiH ili lica koje ima prebivaliste u BiH za
krivicno djelo iz nadleznosti Suda BiH izvrseno van teritorije BiH, dostaviti sa spisima
Tuzilastvu BiH. Ako je nadleznom organu strane drzave
podnesen imovinskopravni zahtjev, s njim ce se postupiti kao da je podnijet Sudu BiH.
Odlucujuci o zahtjevu strane drzave, tuzilac moze da prihvati ili da odbije zahtjev.
Tuzilac ce zahtjev prihvatiti ako utvrdi da u dostavljenim spisima ima dovoljno elemenata za
postojanje osnova sumnje o ucinjenom krivicnom djelu. Bez obzira na vrstu odluke koju
donese tuzilac, o tome se mora obavijestiti strana drzava koja je uputila zahtjev, i to
diplomatskim putem.
O odbijanju da se preuzme krivicno gonjenje, kao i o pravnosnaznoj odluci donesenoj u
krividnom postupku, obavijestice se strana drzava koja je uputila zahtjev.

IZDAVANJE OSUMNJICENIH, ODNOSNO OPTUZENIH I OSUDENIH LICA


(EKSTRADICIJA)

Osnovni pojmovi o ekstradiciji


Posto je vazenje krivicnog zakonodavstva ograniceno teritorijom, organi jedne drzave, da bi
sudili ili izvrsili krivicnu sankciju uciniocu krivicnog djela koji je napustio njihovu teritoriju,
moraju traziti od organa druge drzave, u kojoj se taj izvrsilac nalazi, njegovu ekstradiciju
(izdavanje, izrucenje, predaju).
Ekstradiciju mozemo definisati kao pravni posao medu drzavama (medunarodnopravno
priznatim subjektima), kojim se stranac ili lice bez drzavljanstva, na osnovu pravom
uredenog postupka, izrucuje drugoj drzavi - da bi mu se tamo sudilo za neko kaznjivo djelo
ill da bi se nad njim, zbog toga djela, izvrsila kazna (ili neka druga krivicna sankcija).
Pod ekstradicijom se podrazumijeva predaja ucinioca krivicnog djela od strane jedne drzave
drugoj drzavi, da mu se u toj drzavi sudi ili da u njoj izdrzi kaznu, ako mu je vec sudeno.
Pojam ekstradicije odreduje se i kao akt koji se sastoji u tome sto vlasti jedne drzave
predaju izvjesno lice vlastima druge drzave u cilju vodenja krivicnog postupka protiv njega
ili u cilju izvrsenja kazne nad njim. Ekstradicija predstavlja posebnu vrstu udaljavanja iz
zemlje, to je izdavanje lica optuzenog za izvrsenje krivicnog djela na osnovu zahtjeva
organa strane drzave, a radi vodenja krivicnog postupka protiv njega.
U sustini, ekstradicija predstavlja najvazni vid medunarodne krivicnopravne pomoci, u cilju
da se onemoguci uciniocima krivicnih djela da izbjegnu krivicno gonjenje, odnosno izvrsenje
kazne bjekstvom iz jedne drzave u drugu.
Obezbjedenje prisustva krivca, koje se postize ekstradicijom, omogucava uspjesno vodenje
krivicnog postupka i, u krajnjoj liniji, doprinosi medunarodnoj saradnji u borbi protiv
kriminaliteta. Dobro vodenje krivicnog postupka podrazumijeva prisustvo osumnjicenog,
odnosno optuzenog, narocito za teza krivicna djela. Isto tako, prisustvo krivca je neophodno
ako je potrebno izvrsiti presudu kojom je izrecena kazna lisavanja slobode. I sama drzava u
kojoj se krivac sklonio, od koje se trazi ekstradicija, ima, takode, interes da se izvrsi
izdavanje: rjesava se lica koje je na njenoj teritoriji izvrsilo krivicno djelo, a moglo bi ih i
dalje ciniti.
Ekstradicija je narocito nuzna ako se po krivicnom zakonu zemlje u koju se krivac sklonio ne
kaznjavaju krivicna djela izvrsena u inostranstvu - uopste ili kada su izvrsena od stranca, jer
bi u tom slucaju potpuno izostalo kaznjavanje ucinioca. Naglasak na unutrasnjem pravu
rezultat je cinjenice da u medunarodnoj zajednici nema vrhovnog zakonodavnog organa, da
je ona decentralizovana i da tek inkriminacijom konkretnih djela naznacenih u
medunarodnim konvencijama moze biti ostvarena represija, odnosno sudsko gonjenje i
108
kaznjavanje tih djela. Postoji, medutim, sklonost da se krivicna djela predvidena jednim
brojem konvencija, koja se obicno povezuju sa terorizmom, kao sto su otmica aviona,
sabotaza na vazduhoplovima, zatim djela koja ugrozavaju medunarodno zasticena lica,
kidnapovanje i uzimanje talaca - smatraju medunarodnim krivicnim djelima.
Postoje razlicita misljenja o pravnoj prirodi ekstradicije.
Jedni smatraju da je ekstradicija sudski akt posebnog oblika, koji se sastoji u podvrgavanju
kazni ucinioca krivicnog djela u drzavi moliteljici, drugi - da je ekstradicija akt medunarodne
krivicnopravne pomoci, jer ne rezultira u primjeni kazne na delinkventa, nego u pomaganju
realizacije pravnog interesa strane drzave, a treci - da je ekstradicija jedna vrsta
medunarodnog pravnog posla koji se, pored sudskog postupka i odluke o davanju, sklapa
izmedu vlada zainteresovanih drzava.
Analiza definicija ekstradicije pokazuje to da je ekstradicija :
• formalni, tj. zakonskom formom propisani proces
• da je to odnos izmedu dvije suverene drzave;
• da se izrucuje pojedinac koji je osumnjicen, optuzen ili proglasen krivim od strane
drzave koja portrazuje za krivicno djelo na osnovu zakona zemlje koja potrazuje;
• da je krivicno djelo za koje se pojedinac tereti ucinjeno van jurisdikcije zemlje koja
izrucuje, a u okviru jurisdikcije zemlje koja potrazuje i
• da je svrha ekstradicije omogucavanje drzavi koja zahtijeva izrucenje da provede
sudski postupak saglasno svom zakonodavstvu i privede ucinioca djela zakonskoj
kazni.
Pravna priroda postupka izdavanja zavisi o tome koji sistem drzava prihvata i provodi, te u
kakvoj se ulozi ona nalazi. Postupak izdavanja se danas u poredbenom pravu ureduje kao:
• iskljucivo sudski,
• iskljucivo administrativni
• mjesoviti sudsko - administrativni postupak
Pojedini od ta tri osnovna sistema, koji ureduju postupak izdavanja, obuhvataju vise
razlicitih oblika. To je, prije svega, slucaj s mjesovitim sistemom u kojem odluka suda ima
razlicitu vaznost, od savjetodavnog misljenja do apsolutnog veta.
Izdavanje ukljucuje i slucajeve akcesorne ekstradicije i reekstradicije. O akcesornoj
ekstradiciji se radi u slucaju kada zamoljena drzava prihvatanjem naknadne molbe, prihvati
da se protiv izdatog lica vodi postupak i za krivicno djelo koje nije bilo predmet prvobitnog
zahtjeva.
Reekstradicija znaci izdavanje lica od strane prvobitne drzave moliteljice, a uz pristanak
prvobitne zamoljene, trecoj drzavi, novoj moliteljici, radi sudenja ili izdrzavanja kazne.
Izdavanje ima svoju "vanjsku" stranu, uredenje uslova i sadrzaja ekstradicije, koju ureduje
medunarodno pravo i svoju "unutrasnju" stranu - utvrdivanje pretpostavki za ekstradiciju,
koja se ravna prema unutrasnjim prilima.
Od izdavanja u izlozenom smislu valja razlikovati druge ustanove. Posto se o izdavanju
govori kao o postupku predaje izmedu dvije drzave, predaja lica organima medunarodnih
krivicnih sudova nije izdavanje u smislu ove ustanove. Izdavanje nisu ni slucajevi prikrivene
ekstradicije, a posebno protjerivanje ili deportacija, odnosno otmica, lisenje slobode i fizicko
dovodenje lica iz inostranstva.
Ukoliko se odredbama o izdavanju krivaca iskljucuje izdavanje ili ogranicavaju mogucnosti
drzave koja moli, odnosno ukoliko se, u vezi s im, priznaju individualna prava onom protiv
koga je upucen zahtjev za ekstradiciju, te odredbe pripadaju materijalnom pravu: krivicnom
pravu i medunarodnom javnom pravu (medunarodnom krivicnom pravu kao njegovom
dijelu), jer se tu ne radi o procesnim formama, vec o krivicnopravnom zahtjevu drzave koja
moli i pravnim granicama koje ostavlja zamoljena drzava.
Krivicnom procesnom pravu pripada onaj dio instituta izdavanja krivaca koji se odnosi na
procesualna sredstva i garancije kojima se predlaze, razmatra i odlucuje o zahtjevu za
izdavanje.

109
Prema tome, ekstradicija ne predstavlja djelatnost krivicnog pravosuda, jer ne rezultira u
primjeni krivicne sankcije na ucinioca krivicnog djela, nego u realizaciji pravnih interesa
strane drzave: drzava ne kaznjava da bi izrucila, nego izrucuje da bi u stranoj zemlji ucinilac
krivicnog djela bio kaznjen.
Izdavanje je pravni posao medu drzavama koji se ureduje primarno mnogostranim ili
dvostranim medunarodnim ugovorima ili supsidijarno unutrasnjim zakonom, odnosno ciji se
sadrzaj ostvaruje reciprocitetom.
Postupak izdavanja ureden je s vise medunarodnih mnogostranih ugovora. Treba razlikovati
izvore u okviru Vijeca Evrope i izvore u okviru Evropske Unije. U okrilju Vijeca Evrope dvije
su "majke konvencije":
• najvaznija Evropska konvencija o ekstradiciji, s dopunskim protokolima i
• Evropska konvencija o suzbijanju terorizma.
U okvirima Evropske unije od:
• 1. jula 2004. godine stupio je na snagu Evropski nalog za hasenje,
• Evropska konvencija o pojednostavljenju postupka o izdavanju,
• Evropska konvencija koja se odnosi na izdavanje,
• odgovarajuce odredbe Sehengenskog sporazuma
Ekstradicija krivaca po molbi strane drzave u BiH vrsi se na osnovu zakona BiH ili
medunarodnih ugovora,
a ako oni ne postoje ili neko pitanje u njima nije regulisano, primjenjuju se odredbe ZKPBiH.
Odluka o ekstradiciji u nadleznosti je i sudskih i upravnih organa. Tako, odluku o tome da li
su ispunjeni zakonski uslovi za ekstradiciju donosi Sud BiH, ali konacnu odluku o tome da li
ce se izdavanje izvrsiti -donosi ministar pravde BiH.
Potrebno je da budu ispunjeni svi uslovi za ekstradiciju, predvideni ZKPBiH, tako da
nepostojanje ma i jednog od tih uslova - iskljucuje mogucnost izdavanja.
Postupak predaje osumnjicenih, odnosno optuzenih lica protiv kojih se vodi krivicni postupak
pred medunarodnim krivicnim sudovima, ureduje se posebnim zakonom. Obaveza saradnje
sa medunarodnim krivicnim sudovima proizilazi i iz Ustava BiH, kojim su se nadlezne vlasti u
BiH obavezale na saradnju i obezbjedenje neogranicenog pristupa ICTY i bilo kojoj drugoj
organizaciji koju ovlaste Ujedinjene nacije sa mandatom iz oblasti ljudskih prava i
humanitarnog prava.

Pretpostavke za ekstradiciju koje utvrduje sud


• Da lice cije se izdavanje trazi nije drzavljanin BiH. Posjedovanje drzavljanstva cijeni se
u trenutku odlucivanja o zahtjevu za izdavanje, iz cega proizilazi da se nece izruciti ni
lice koje je steklo drzavljanstvo BiH nakon izvrsenja krivicnog djela. Bez znacaja je da
li je nas drzavljanin ucinio krivicno djelo na teritoriji BiH ili na stranoj teritoriji, pa
poslije toga dosao u BiH. Isto tako, svejedno je da li je lice koje se izdaje strani
drzavljanin ili lice bez drzavljanstva, a ako ima strano drzavljanstvo - da li je
drzavljanin drzave koja trazi izdavanje ili neke druge drzave. Iskljucen je i tranzit
drzavljanina BiH iz neke strane drzave preko nase teritorije, radi predaje nekoj trecoj
drzavi. Zbog zabrane izdavanja domaceg drzavljanina, drzava koja trazi izdavanje
mora priloziti, uz molbu - uvjerenje ili druge podatke o drzavljanstvu stranca.
• Da lice cije se izdavanje trazi ne uziva pravo azila u BiH, odnosno da nije upostupku
trazenja azila u Bosni i Hercegovini. Pravo azila sprecava ekstradicioni pritvor i
ekstradiciju i utoliko ima veze sa krivicnim procesnim pravom. Obicno se kaze da
tamo gdje prestaje ekstradicija pocinje azil, ali se neizdavanjem ne ostvaruje uvijek
azil.
110
• Da krivicno djelo za koje se izdavanje trazi nije izvrseno na teritoriji BiH, protiv nje ili
njenog drzavljanina. Rijec je o tzv. klauzuli dvostruke inkriminacije, koja vrijedi samo
za slucajeve vanugovorne ekstradicije.
• Da je djelo za koje se trazi izdavanje krivicno djelo i po domacem zakonu i po zakonu
drzave u kojoj je izvrseno. Zbog toga se molbi za izdavanje mora priloziti i izvod iz
teksta krivicnog zakona strane drzave koji se ima primijeniti ili je primijenjen prema
osumnjicenom, odnosno optuzenom ili osudenom zbog djela povodom koga se trazi
izdavanje, a ako je djelo izvrseno na teritoriju trece drzave, onda i izvod iz teksta
krivicnog zakona te drzave. Ovdje se radi o tzv. nacelu identiteta (istovjetnosti)
norme, koje znaci da ekstradicija dolazi u obzir samo ako je djelo za koje se izrucenje
trazi predvideno kao krivicno djelo u zakonima drzave moliteljice i zamoljene drzave.
• Da djelo za koje se trazi izdavanje nije politicko ili vojno krivicno djelo. Unutrasnji
pravni akti drzava, jednako kao i ugovori, sadrze izuzimanje politickog djela od
ekstradicije. Neekstradicija za ucinioce politickih djela sadrzana je i u posebnim
ekstradicionim zakonima. Cista politicka djela su uvijek usmjerena protiv drzave, to
znaci protiv suverena, odnosno aktuelne vlasti, tj. protiv svih podvrsta drzave koje
proizlaze iz same drzave. Relativno politicko djelo, za razliku od cistog politickog
djela, mjesavina je politickih elemenata i izazvane privatne stete. To je slozena
struktura cistog politickog djela i djela obicnog kriminala. Problem relativnog
politickog djela postaje od ogromne vaznosti od onog trenutka kada teroristi, koji se
mogu obucavati u jednoj zemlji, ucine zlocin u drugoj, a izbjegnu u trecu drzavu, te
pozivom na politicko djelo - zele da umaknu ekstradiciji. U literaturi se izuzimanje
politickog djela od ekstradicije obrazlaze i, u isto vrijeme, pokusava opravdati tako sto
se svrha njegovog postojanja vidi u zastiti: a) prava na promovisanje politicikih
promjena; b) lica cije se izdavanje trazi od podvrgavanja politickom sudenju; c)
funkcije neutralnosti u odnosu na unutrasnji sukob u konkretnoj zemlji. Osnov razloga
za izuzimanje politickog krivicnog djela od ekstradicije jeste suverenitet. Zabrana
izrucenja za vojna krivicna djela odnosi se na cisto vojna krivicna djela.
• Da po domacem zakonu nije nastupila zastarjelost krivicnog gonjenja ili zastarjelost
izvrsenja kazne prije nego sto je stranac pritvoren ili kao osumnjiceni, odnosno
optuzeni saslusan, da stranac cije se izrucenje trazi nije zbog istog djela od domaceg
suda vec osuden ili da za isto djelo nije od domaceg suda pravnosnazno osloboden,
osim ako se sticu uslovi za ponavljanje krivicnog postupka propisani ovim zakonom ili
da protiv stranca nije u BiH zbog istog djela pokrenut krivicni postupak, a ako je
pokrenut postupak zbog djela ucinjenog prema drzavljaninu BiH - da je polozeno
obezbjedenje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva ostecenog.
• Da je utvrden identitet lica cije se izdavanje trazi. Identitet se utvrduje tako sto se, uz
molbu za izdavanje, prilazu sredstva za utvrdivanje ovog identiteta (tacan opis lica,
fotografije, otisci prstiju i sl.)
• Da ima dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac cije se izsavanje trazi
ucinio krivicno djelo (ako se trazi izdavanje osumnjicenog, odnosno optuzenog) ili da
postoji pravnosnazna presuda (ako se trazi izdavanje osudenog lica). U tom cilju, uz
molbu za izdavanje stranca mora biti prilozena optuznica ili presuda ili odluka o
pritvoru ili koji drugi akt ravan ovoj odluci, u izvorniku ili ovjerenom prepisu, u kome
treba da je naznaceno ime i prezime lica cije se izdavanje trazi i ostali podaci potrebni
za utvrdivanje njegovog identiteta, opis djela, zakonski naziv krivicnog djela i dokazi
za sumnju.
• Da se izdavanje stranca ne trazi radi krivicnog gonjenja ili kaznjavanja zbog njegove
rase, pola, nacionalnog i etnickog porijekla, religijskog uvjerenja i politickih stavova,
kao i da se izdavanje ne trazi za krivicno djelo s propisanom smrtnom kaznom prema
zakonu drzave koja trazi izdavanje, osim ako drzava koja trazi izrucenje da jemstvo
da se nece izreci ili izvrsiti smrtna kazna.

111
Pretpostavke za ekstradiciju koje ispituje ministar pravde BiH
Fakultativnu smetnju za ekstradiciju predstavlja cinjenica da je u pitanju krivicno djelo za
koje je u domacem zakonu predvidena kazna zatvora do tri godine ili ako je inostrani sud
izrekao kaznu lisavanja slobode do jedne godine zatvora. Kada ce ministar pravde BiH
koristiti ovo ovlascenje, zavisi od ocjene svakog konkretnog slucaja.

Redovan nacin pokretanje postupka i aktivnost Tuzilastva BiH


Redovno pokretanje postupka za izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica
vrsi se po molbi strane drzave, koja se upucuje diplomatskim putem. Uz molbu za izdavanje
moraju se priloziti:
• sredstva za utvrdivanje istovjetnosti osumnjicenog, optuzenog odnosno osudenog
(tacan opis, fotografije, otisci prstiju i si.);
• uvjerenje ili drugi podaci o drzavljanstvu stranca;
• optuznica ili presuda ili odluka o pritvoru ili koji drugi akt ravan ovoj odluci, u
izvorniku ili ovjerenom prepisu, u kome treba da je naznaceno ime i prezime lica cije
se izdavanje trazi i ostali podaci potrebni za utvrdivanje njegovog identiteta, opis
djela, zakonski naziv krivicnog djela i dokazi za sumnju,
• izvod iz teksta krivicnog zakona strane drzave koji se ima primijeniti ili je primijenjen
prema osumnjicenom, optuzenom odnosno osudenom zbog djela povodom koga se
trazi izdavanje, a ako je djelo izvrseno na teritoriju trece drzave, onda i izvod iz teksta
krivicnog zakona te drzave. Ako su ovi prilozi sastavljeni na stranom jeziku, treba da
je prilozen i ovjeren prevod na jednom od sluzbenih jezika u BiH.
Po prijemu molbe za izdavanje, Ministarstvo inostranih poslova ce molbu proslijediti
Ministarstvu pravde BiH, koje je zatim duzno tu molbu odmah dostaviti Tuzilastvu BiH, koje
je, inace, organ nadlezan za primanje zahtjeva za medunarodnu pravnu pomoc u krivicnim
stvarima, u skladu sa zakonima, multilateralnim i bilateralnim sporazumima i konvencijama,
ukljucujuci i zahtjeve za izdavanje ili predaju trazenih lica od strane sudova ili organa na
teritoriji BiH i drugih drzava, odnosno medunarodnih sudova ili tribunala.
Ukoliko Tuzilastvo BiH utvrdi da molba nije potpuna, o tome ce obavijestiti stranu drzavu i
nadlezni organ drzave koji trazi izdavanje - da te nedostatke otkloni. U praksi ce Tuzilastvo
BiH o tome obavijestiti Ministarstvo pravde BiH koje ce to obavjestenje proslijediti
Ministarstvu inostranih poslova - radi obavjestavanja drzave moliteljijce.
Ako molba odgovara zahtjevima, sudija za prethodni postupak izdace naredbu da se stranac
pritvori, ako postoje razlozi za pritvor, odnosno preduzece druge mjere za obezbjedenje
njegovog prisustva, osim ako je vec iz same molbe ocigledno da nema mjesta izdavanju.
U "druge mjere" spadaju sve one mjere obezbjedenja koje moze po zakonu odrediti sudija
za prethodni postupak: zabrana napustanja boravista i jemstvo, s tim da se od stranca
moze oduzeti i putna isprava. Pritvor odreden po ovom osnovu moze trajati do okoncanja
postupka za izdavanje, a ako prestanu razlozi - moze ga sudija za prethodni postupak
ukinuti i ranije.
Ako se ne zna prebivaliste ili boraviste stranca cije se izdavanje trazi, Tuzilastvo BiH ce
prethodno utvrditi tu cinjenicu putem nadleznog entitetskog ministarstva unutrasnjih
poslova, odnosno Policije BDBiH.
Ako lice cija se ekstradicija zahtijeva u meduvremenu promijeni mjesto prebivalista odnosno
boravista ili, u cilju izbjegavanja hapsenja, prede s podrucja jednog entiteta na podrucje
drugog entiteta, odnosno na podrucje BDBiH, entitetsko ministarstvo unutrasnjih poslova na
cijem podrucju je to lice imalo prethodno prebivaliste, odnosno boraviste, odnosno Policija
BDBiH trazice od entitetskog ministarstva unutrasnjih poslova na cijem podrucju se to lice
nalazi, odnosno od Policije BDBiH, da ga lisi slobode i preda.
Entitetska ministarstva unutrasnjih poslova, odnosno Policija BDBiH u ovim slucajevima
obavezno saraduju i ne mogu odbiti postupanje po zahtjevima za hapsenje i sprovodenje
lica cija ekstradicija se trazi.

112
Postupak pred tuziocem, kome je molba dostavljena, ima za cilj da utvrdi da li su ispunjene
pretpostavke za izdavanje stranca, odnosno da li je zahtjev za izdavanje osnovan. U tom
smislu, tuzilac poziva stranca, utvrduje njegovu istovjetnost i bez odlaganja mu saopstava
zbog cega i na osnovu kojih dokaza se trazi njegovo izdavanje i poziva ga da navede sve sta
ima u svoju odbranu.
Kao sto se vidi, stranac se ne saslusava o krivicnom djelu, vec samo o podnijetoj molbi i
prilozenoj dokumentaciji, tako da nije rijec o ispitu osumnjicenog, odnosno optuzenog ili
osudenog. Tuzilac ce pouciti stranca da moze uzeti branioca po svom izboru koji moze biti
prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slucajevima
predvidenim zakonom. O saslusanju i odbrani stranca sastavlja se zapisnik.
Pristanak stranca da bude izdat stranoj drzavi ne dovodi do obustave ovog postupka, niti
obavezuje organ koji odlucuje o izdavanju. Ako stranac prizna sve navode iz molbe za
izdavanje, pa cak i ako da svoju saglasnost za izdavanje, postupak izdavanja time nije
okoncan, s obzirom na to da se uvijek mora utvrditi postojanje svih pretpostavki.

Pokretanje postupka i aktivnost i izdavanje stranca u hitnim slucajevima


Ovaj postupak, inicira molbom strana drzava, ali je sadrzaj i nacin upucivanja ove molbe
drukciji nego kod redovne procedure. Naime, u hitnim slucajevima, kad postoji opasnost da
ce stranac pobjeci ili da ce se sakriti, a strana drzava je zatrazila privremeno pritvaranje
stranca, nadlezni policijski organ moze stranca lisiti slobode radi privodenja sudiji za
prethodni postupak, i to na osnovu molbe nadleznog inostranog organa, bez obzira na to
kako je molba upucena.
U molbi treba da budu navedeni podaci za utvrdivanje istovjetnosti stranca, priroda i naziv
krivicnog djela, broj odluke, datum, mjesto i naziv inostranog organa koji je zatrazio pritvor i
izjava da ce izdavanje biti trazeno redovnim putem. Nacin na koji je molba upucena nema
nikakvog znacaja za odluku sudije za prethodni postupak da li ce stranca pritvoriti, ali ona
mora sadrzavati navedene podatke.
Stranca lisenog slobode, policijski organ ce, bez odlaganja, privesti sudiji za prethodni
postupak.
Kad se odredi pritvor, stranac bude sproveden sudiji za prethodni postupak, sudija za
prethodni postupak ce, nakon njegovog saslusanja, obavijestiti o pritvoru Ministarstvo
pravde BiH, koje je u obavezi da dostavljenu obavijest proslijedi Ministarstvu inostranih
poslova.
Podrazumijeva se da ce se postupiti na isti nacina i ako sudija za prethodni postupak ne
odredi pritvor strancu.
Sudija ra prethodni postupak ce pustiti na slobodu stranca kad prestanu razlozi za pritvor ili
ako molba za izdavanje ne bude podnesena u roku koji je on odredio, vodeci racuna o
udaljenosti drzave koja trazi izdavanje, a koji ne moze biti duzi od tri mjeseca od dana
pritvaranja stranca. O ovom roku obavijestice se strana drzava.
Na molbu strane drzave vijece moze produziti ovaj rok u opravdanim slucajevima, ali najvise
jos za tri mjeseca. Kad propisana molba bude podnesena u odredenom roku, postupice
sudija za prethodni postupak.
Cisenje slobode vezano za trajanje ekstradicijskog postupka u nekoj stranoj drzavi ne
uracunava se u maksimalno trajanje pritvora pred domacim sudom, s obzirom na to da se
radi o lisenju slobode na osnovu kvalitativno razlicitih osnova. Ekstradicijski pritvor ima
svrhu obezbjedenja prisustva stranca dok se ne utvrdi postoje li zakonske pretpostavke za
njegovo izdavanje u skladu s odredbama stranog zakona i medunarodnih konvencija, pa se
takav pritvor u ekstradicijskom postupku ne moze uracunavati u pritvor tokom trajanja
istrage kod domaceg suda.

Utvrdivanje pretpostavki za izdavanje stranca


Po zavrsetku ovih radnji i saslusanju tuzioca i branioca, sudija za prethodni postupak, po
potrebi, sprovodi i druge izvidajne radnje u cilju utvrdivanja da li postoje pretpostavke za

113
izdavanje stranca, odnosno za predaju predmeta na kojima je ili pomocu kojih je ucinjeno
krivicno djelo, ako su ti predmeti oduzeti od stranca.
Stranoj drzavi koja trazi izdavanje ucinioca krivicnog djela moze se, na njen zahtjev,
zaplijeniti i uruciti imovina koja je potrebna kao dokaz ili koja je stecena kao rezultat
izvrsenja krivicnog djela, a koja se u trenutku hapsenja zatekne u posjedu lica cije se
izdavanje trazi ili koja se naknadno pronade.
Po zavrsenim izvidajima, sudija za prethodni postupak dostavlja spise izvidaja vijecu, sa
svojim misljenjem da ima, odnosno nema mjesta izdavanju, a ako se protiv stranca vodi
krivicni postupak zbog istog ili zbog drugog krivicnog djela kod domaceg suda , naznacice to
sudija za prethodni postupak u spisima.

Odluke suda
Odluku o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ekstradiciju donosi vijece Suda BiH,
nakon prijema spisa od sudije za prethodni postupak. Vijece moze donijeti rjesenje da se
molba za izdavanje stranca odbije ili rjesenje da su ispunjene zakonske pretpostavke za
njegovo izdavanje.
• Rjesenje da se molba za izdavanje stranca odbije sud donosi kada utvrdi da
nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje. Protiv ovog rjesenja tuzilac se ne
moze zaliti, ali je predvidena obavezna sudska kontrola po sluzbenoj duznosti. Naime,
ovo rjesenje se, po sluzbenoj duznosti, dostavlja vijecu apelacionog odjeljenja, koje
ga, po saslusanju tuzioca, moze potvrditi, ukinuti ili preinaciti. Pravnosnazno rjesenje
o odbijanju molbe za izdavanje vezuje ministra pravde BiH i on, u tom slucaju, ne
moze odobriti izdavanje stranca. Isto tako, odbijeni zahtjev za izdavanje moze se
ponoviti, sa novim podacima. Pravnosnazno rjesenje Suda BiH, kojim se odbija
izdavanje, dostavlja se, preko Ministarstva pravde BiH - Ministarstvu inostranih
poslova, koje o tome obavjestava stranu drzavu. Pravilo je da donosenjem rjesenja
Suda BiH o odbijanju zahtjeva za izdavanje, prestaje i pritvor nareden prema strancu,
ali vijece Suda BiH moze narediti da se stranac zadrzi u pritvoru do pravnosnaznosti
rjesenja o odbijanju izdavanja. Sud to cini posebnim rjesenjem, protiv koga je moguca
zalba.
• Rjesenje da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje stranca. Ovdje,
dakle, Sud BiH ne donosi odluku da se izdavanje izvrsi, vec rjesenjem utvrduje da su
ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje. Rjesenje kojim se utvrduje postojanje
pretpostavki za izdavanje nije deklaratorno, ono je meritorno rjesenje, s obzirom na to
da bez postojanja tog rjesenja ne postoji mogucnost izdavanja stranca. Protiv ovog
rjesenja pravo zalbe ima samo stranac, i to vijecu apelacionog odjeljenja Suda BiH,
sto predstavlja nesumnjivu povoljnost za njega, jer se omogucava da se u postupak
ispitivanja osnovanosti zahtjeva za ekstradiciju - umetne jos jedna sudska instanca,
kao garancija ispravnosti konacne odluke. Dok se rjesenje o odbijanju molbe za
izdavanje razmatra po sluzbenoj duznosti, ovo rjesenje se razmatra samo po zalbi.
Ako vijece apelacionog odjeljenja povodom zalbe nade da su ispunjene zakonske
pretpostavke za izdavanje stranca, odnosno ako protiv takvog rjesenja vijeca ne bude
podnesena zalba, predmet se dostavlja Ministarstvu pravde BiH koje odlucuje o
izdavanju. Konacnu odluku o tome donosi ministar pravde BiH, kome se ovo rjesenje
dostavlja nakon pravnosnaznosti, zajedno sa spisima.

Odluke Ministra pravde


Po prijemu pravnosnaznog rjesenja da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje
stranca, ministar pravde BiH donosi konacnu odluku o izdavanju stranca. On moze donijeti
tri vrste odluka: da se izdavanje ne dozvoli, da se izdavanje dozvoli ili da se izdavanje odlozi.
• Rjesenje kojim se ne dozvoljava izdavanje stranca ministar pravde BiH moze
donijeti ako utvrdi da je u pitanju krivicno djelo za koje je u domacem zakonu
predvidena kazna zatvora do tri godine ili ako je inostrani sud izrekao kaznu lisavanja
slobode do jedne godine. Kada ce ministar pravde BiH koristiti ovo ovlascenje, zavisi
114
od ocjene svakog konkretnog slucaja. Medutim, ministar pravde moze i iz drugih
razloga, po diskrecionoj ocjeni, uskratiti ekstradiciju, obicno ako je u pitanju politicki
oportunitet, ali i iz konkretnih razloga.
• Rjesenje kojim se dozvoljava izdavanje stranca ministar pravce BiH donosi ako
ocijeni da ne postoje navedene smetnje za izdavanje (laka krivicna djela, politicki
oportunitet). Ovo rjesenje mora, po zakonu. obavezno da sadrzi klauzulu:
o da se stranac ne moze goniti za drugo - prije izdavanja ucinjeno krivicno djelo;
o da se prema njemu ne moze izvrsiti kazna za drugo - prije izdavanja ucinjeno
krivicno djelo,
o da se prema njemu ne moze primijeniti teza kazna od one na koju je osuden
o da se ne smije izdati trecoj drzavi radi gonjenja za krivicno djelo njeno prije
dozvoljenog izdavanja.
Kao sto se vidi, i BiH je usvojila nacelo specijaliteta, koje znaci da je drzava moliteljica
ovlascena krivicno goniti ili kazniti izdato lice samo za ona krivicna djela ucinjena prije
podnosenja zahtjeva za ekstradiciju, za koja je zamoljena drzava izdavanje odobrila.
Osim navedenih uslova, ministar pravde BiH moze postaviti i druge uslove za
izdavanje. Ti uslovi se mogu, na primjer, odnositi na mogucnost da stranac, po
zavrsenom postupku u stranoj drzavi, bude vracen u nasu drzavu, ali i na ogranicenja
u vezi sa vrstom kazne (npr. iskljucenje smrtne kazne) ili visinom kazne i si.
Ekstradicija ce izostati ako strana drzava ne prihvati ove uslove. Medutim, ova
ogranicenja prestaju ako osumnjiceni, odnosno optuzeni ili osudeni pristane da mu se
sudi i za druga krivicna djela. Ako izdato lice izbjegne krivicni postupak ili izvrsenje
kazne u inostranstvu i ponovo se vrati na teritoriju drzave koja ga je izdala, novo
izdavanje se vrsi faktickim putem, bez ikakvog postupka i formalnosti.
Ministar pravde BiH odlucuje i o redu prvenstva u izdavanju stranca, kada izdavanje
istog lica trazi vise drzava, zbog istog ili razlicitih krivicnih djela. O tome ne odlucuje
sud, jer sud utvrduje samo da li je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za
izdavanje. Kriterijum za to odreden, prema kome, kada izdavanje istog lica trazi vise
stranih drzava zbog istog krivicnog djela, prvenstvo se daje molbi drzave ciji je
drzavljanin to lice, a ako ta drzava ne trazi izdavanje - molbi drzave na cijoj teritoriji je
izvrseno krivicno djelo, a ako je djelo izvrseno na teritoriji vise drzava ill se ne zna gde
je izvrseno - molbi drzave koja je prva trazila izdavanje. U slucaju razlicitih krivicnih
djela istog lica, prvenstvo ima molba drzave ciji je to lice drzavljanin, a ako ona ne
trazi izdavanje - molba drzave na cijem je podrucju izvrseno najteze krivicno djelo, a
ako su djela iste tezine - molba drzave koja je prva zatrazila zdavanje. Ako izdavanje
istog lica trazi istovremeno vise drzava bilo zbog istog ili zbog razlicitih djela,
zamoljena drzava ce odlucivati uzimajuci u obzir sve okolnosti, a prije svega relativnu
tezinu krivicnih djela, mjesto izvrsenja, redoslijed podnosenja zahtjeva, drzavljanstvo
trazenog lica i mogucnost daljneg izdavanja u drugu drzavu.
• Rjesenje kojim se izdavanje stranca odlaze. Ovo rjesenje ministar pravde BiH
moze donijeti nakon sto prethodno utvrdi da je zdavanje dozvoljeno, a zato sto je
zbog drugog krivicnog djela kod naseg suda u toku krivicni postupak protiv stranca
cije se izdavanje trazi ili sto se stranac nalazi na izdrzavanju kazne u BiH. Izdavanje je
tada moguce, ali se odlaze, i to do okoncanja krivicnog postupka koji je i toku ili dok
kazna ne bude izdrzana.

Tranzit preko teritorije BiH lica cije izdavanje trazi jedna strana drzava od druge
Za tranzit (sprovodenje) osumnjicenog, odnosno optuzenog ili osudenog preko teritorije
trece drzave prilikom izdavanja, potreban je uvijek pristanak te drzave. Medunarodni
ugovori obicno ustanovljavaju obavezu te drzave da odobri taj tranzit ako se ne radi o
krivicnom djelu za koje, po njenom pravu, nema mjesta ekstradiciji ili se tome ne protive
razlozi njenog javnog poretka.
Uz molbu za sprovodenje lica preko teritorije BiH dostavljaju se svi propisani dokumenti.

115
Zahtjev (molba) za odobrenje tranzita podnosi se i rjesava po istom postupku kao i zahtjev
za zdavanje, ali se u medunarodnim ugovorima, zbog hitnosti postupka, obicno predvida da
ce zamoljena drzava odluciti o zahtjevu podnesenom i bez propisanih formalnosti. O molbi
odlucuje ministar pravde BiH, koji moze donijeti odluku da tranzit dozvoli ili da tranzit ne
dozvoli (ukoliko cijeni da se radi o o drzavljaninu BiH ili o politickom ili vojnom rivicnom
djelu). Troskovi ovog sprovodenja, pod uslovima reciprociteta, padaju na teret sredstava
budzeta BiH.

Izdavanje predmeta
U vezi sa postupkom za izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih ili osudenih lica,
predvidena je i mogucnost predaje predmeta koji su oduzeti od stranca, na kojima je ili
pomocu kojih je ucinjeno krivicno djelo. Obaveza je sudije za prethodni postupak da, kada
dobije molbu za izdavanje stranca - sprovede izvidajne radnje, ne samo da bi utvrdio da li
postoje pretpostavke za izdavanje stranca, vec i radi predaje ovih predmeta stranoj drzavi.
Izdavanje ovih predmeta vrsi se kada postoji poseban zahtjev o tome, ali i u slucaju kada
tog zahtjeva nema, ali je u toku postupak za izdavanje stranca. Zahtjev za izdavanje
predmeta moze se podnijeti istovremeno sa zahtjevom za izdavanje stranca, ali i
samostalno. Isto tako, predaja predmeta moze se izvrsiti istovremeno sa izdavanjem
stranca, ali i naknadno, pa cak i u slucaju kada nije doslo do izdavanja stranca (npr. zbog
njegovog bjekstva ili bolesti).

Izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih ili osudenih lica po molbi BiH


U vezi sa ekstradicijom koju BiH trazi od strane drzave, u zakonu su regulisana samo pitanja
koja se odnose na postupanje nasih organa (pokretanje postupka i postupak poslije
izvrsenog izdavanja).
Uslov za trazenje izdavanja je da se protiv toga lica u BiH vodi krivicni postupak ili treba da
se izvrsi kazna. Lice koje se trazi moze biti domaci drzavljanin ili stranac. O potrebi za
izdavanjem odlucuje, po svojoj diskrecionoj ocjeni, ministar pravde BiH, rukovodeci se
razlozima efikasnosti krivicnog postupka i izvrsenja krivicnih sankcija, ali i razlozima
politickog oportuniteta. Ako je odlucio da treba od strane drzave zatraziti izdavanje, ministar
pravde BiH sastavlja molbu i diplomatskim putem podnosi je stranoj drzavi.
Uz molbu se mora priloziti sve ono sto je i strana drzava duzna da prilozi kada izdavanje
trazi od nase zemlje.
U hitnom slucaju, kada postoji opasnost da ce trazeno lice pobjeci ili se sakriti, ministar
pravde BiH ima ovlascenje da od nadleznih stranih organa trazi da se prema licu cije se
izdavanje zahtijeva preduzmu potrebne mjere - radi njegovog pritvaranja. Ovaj postupak
nije krivicni postupak, vec je u vezi sa krivicnim postupkom koji ce se voditi, odnosno sa
izvrsenjem kazne.
U molbi za privremeno pritvaranje posebno ce se navesti i podaci o istovjetnosti trazenog
lica, priroda i naziv krivicnog djela, broj odluke, datum, mjesto i naziv organa koji je odredio
pritvor, odnosno podaci o pravnosnaznosti presude, kao i izjava da ce se izdavanje traziti
redovnim putem.
Nakon izvrsene ekstradicije, nasa drzava je duzna ispuniti uslove koje je prihvatila od
zamoljene drzave.
Ako trazeno lice bude izdato nasoj zemlji, ono se moze krivicno goniti, odnosno prema
njemu se moze izvrsiti kazna samo za ono krivicno djelo za koje je odobreno izdavanje. Ako
je izdavanje odobreno pod odredenim uslovima u pogledu vrste ili visine kazne koja se moze
izreci, odnosno izvrsiti i pod tim uslovima bude prihvaceno, Sud BiH je pri izricanju kazne
vezan tim uslovima, a ako se radi o izvrsenju vec izrecene kazne, Sud BiH koji je sudio u
posljednjem stepenu preinacice presudu i saobrazice izrecenu kaznu uslovima izdavanja. U
svakom slucaju, BiH ne bi mogla prihvatiti uslove u pogledu vrste i visine kazne koji nisu u
saglasnosti sa nasim pravnim sistemom. Ako je ekstradirano lice u stranoj drzavi boravilo u
pritvoru zbog krivicnog djela zbog koga je izdato, vrijeme koje je provelo u pritvoru
uracunace mu se u kaznu.
116
POSTUPAK ZA NAKNADU STETE, REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE DRUGIH PRAVA
LICA NEOPRAVDANO OSUDENIH I NEOSNOVANO LISENIH SLOBODE

O RAZLOZIMA POSTOJANJA POSEBNOG POSTUPKA ZA NAKNADU STETE


NEOPRAVDANO OSUDENOM LICU I LICU NEOSNOVANO LISENOM SLOBODE
Iako je krivicni postupak po svojoj strukturi ureden tako da omogucuje potpuno i zakonito
rasvjetljavanje i razrjesenje krivicne stvari, tj. utvrdivanje istine, i pravilnu primjenu
krivicnog zakona na utvrdeno cinjenicno stanje, postoji mogucnost gresaka. Te greske
osumnjiceni, odnosno optuzeni moze da pretrpi kako u prethodnom, tako i u glavnom
postupku, ali najveci znacaj, svakako, ima steta koju on pretrpi usljed neopravdane osude.
Greske su moguce zbog krivice samog sudije (npr. pogresno uracunat izdrzani pritvor u
izrecenu kaznu zatvora), ali i krivice trecih lica (npr. svjedoka i vjestaka), ili krivica moze biti
nicija (npr. zbog pojave novih cinjenica i dokaza).

POJAM NEOPRAVDANO OSUDENOG LICA


Pravo na naknadu stete zbog neopravdane osude priznaje se neopravdano osudenom lieu.
Do pogresne osude dolazi zbog "ozbiljnih propusta u sudskom postupku kojih je bio na stetu
osudenom".
Lice se smatra neopravdano osudenim ako se ispune u zakonu odredene pozitivne i
negativne pretpostavke.
Pozitivna pretpostavka da bi se neko lice smatralo neopravdano osudenim jeste da je prema
njemu bila pravnosnazno izrecena krivicnopravna sankcija ili da je oglaseno krivim, a
oslobodeno od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak
pravnosnazno obustavljen ili je pravnosnaznom presudom oslobodeno od optuzbe ili je
optuzba odbijena. Pravo na naknadu stete priznaje se samo ako je pravnosnazna odluka o
krivicnoj sankciji preinacena u postupku povodom zahtjeva za ponavljanje postupka.
Osudenom ne pripada naknada stete prouzrokovane neopravdanim vodenjem krivicnog
postupka u slucaju obustave postupka, oslobadajuce presude ili presude kojom se optuzba
odbija, donijetih u redovnom (prvostepenom ili drugostepenom) postupku.
Osudenom se, u ovom slucaju, priznaju samo njegovi nuzni izdaci, te nuzni izdaci i nagrada
njegovom braniocu, o cemu se odlucuje u redovnom postupku.
Negativne pretpostavke da bi se lice smatralo neopravdano osudenim, jesu sljedece:
• osudeni nije svojim laznim priznanjem ili na drugi nacin namjerno prouzrokovao svoju
osudu, osim akoje na to bio prinuden,
• da do obustave postupka ili presude kojom se optuzba odbija nije doslo zbog toga sto
je u ponovljenom postupku tuzilac odustao od krivicnog gonjenja, a do odustanka je
doslo na osnovu sporazuma sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. U pitanju su
najcesce licni interesi osumnjicenog, odnosno optuzenog sa tuziocem, koji postigne
sporazum sa tuziocem da odustane od gonjenja.
• da u ponovljenom postupku optuzba nije odbijena zbog nenadleznosti suda, a
ovlasceni tuzilac je preduzeo gonjenje pred nadleznim sudom. Cilj ovog zakonskog
rjesenja je da se onemogtrci naknada stete u slucaju ako je optuzba odbijena zbog
formalnog nedostatka (nenadleznosti suda), tako da se pitanje neopravdanosti
presude moze pojaviti u vezi sa presudom koju ce donijeti nadlezni sud.
POJAM LICA NEOSNOVANO LISENOG SLOBODE
Pravo na naknadu stete, pored neopravdano osudenog lica, ima i lice koje je neosnovano
liseno slobode, ukoliko ispunjava pretpostavljene uslove.
U odnosu na neopravdano osudeno lice, pozicija neosnovano lisenog slobode je
nepovoljnija. Zakon predvida sljedece posebne slucajeve naknade stete, uvijek uz uslov da
to lice svojim nedopustenim postupcima nije prouzrokovalo lisavanje slobode:
• Lice nezakonito liseno slobode od strane policijskog organa. Ako je neko lice
liseno slobode od strane policijskog organa, pa kasnije protiv tog lica ne bude

117
odreden pritvor, niti mu vrijeme lisavanja slobode bude uracunato u kaznu za krivicno
djelo ili prekrsaj, smatrace se da je lisavanje slobode bilo nezakonito i ovo lice ce
imati pravo na naknadu stete.
• Lice neopravdano pritvoreno (prema konacnom rezultatu krivicnog postupka).
Zakon predvida da se radi o neosnovanom lisavanju slobode i pravu na naknadu stele
i u sljedeca dva slucaja:
o ako je neko lice bilo u pritvoru, a nije doslo do pokretanja krivicnog postupka ili
o ako je neko lice bilo u pritvoru i postupak je bio pokrenut, ali je kasnije
postupak obustavljen ili je donijeta oslobadajuca presuda ili presuda kojom se
optuzba odbija.
Medutim, iskljuceno je pravo na naknadu stete i ako su ispunjeni uslovi (krivicni
postupak zavrsen odustankom tuzioca na osnovu sporazuma sa osumnjicenim
odnosno optuzenim ili je u ponovljenom postupku optuzba odbijena zbog
nenadleznosti suda, a tuzilac preduzeo krivicno gonjenje pred nadleznim sudom) ili je,
pak, postupak obustavljen zbog smrti osumnjicenog odnosno optuzenog.
• Lice koje je izdrzavalo kaznu lisenja slobode koja je po vanreanom pravnom
lijeku smanjena. Zakon predvida da pravo na naknadu stete ima i lice koje je
izdrzavalo kaznu lisavanja slobode, ako je ta kazna, povodom ponavljanja postupka,
izmijenjena tako sto je tom licu izrecena kazna lisavanja slobode u kracem trajanju od
kazne koju je izdrzavalo ili je izrecena krivicnopravna sankcija koja se ne sastoji u
lisavanju slobode ili je to lice oglaseno krivim, a oslobodeno od kazne.
• Lice nezakonito pritvoreno ili nezakonito zadrzano u pritvoru ili ustanovi za
izdrzavanje kazne ili mjere. Pravo na naknadu stete ima i lice koje je usljed
pogreske ili nezakonitog rada organa neosnovano liseno slobode ili je zadrzano duze
u pritvoru ili ustanovi za izdrzavanje kazne ili mjere. Ova odredba obuhvata tri
situacije:
o nezakonito lisavanje slobode od strane organa, van slucajeva pritvora
(npr. policijskih organa,);
o zadrzavanje u pritvoru preko zakonom odredenog vremena;
o nezakonito zadrzavanje u ustanovi za izdrzavanje kazne ili mjere
bezbjednosti ili vaspitne mjere, preko vremena odredenog u presudi ili preko
mjere odredene u zakonu
U zadrzavanje u pritvoru "usljed pogreske ili nezakonitog rada organa" ne bi se
mogao podvesti pritvor koji je trajao u zakonskim granicama, ali duze nego sto bi,
inace, trebao trajati, a zbog sporosti u radu suda. Naknada ovakve stete bi se,
eventualno, mogla traziti u parnicnom postupku.
• Lice koje je provelo u pritvoru duze nego sto iznosi kazna zatvora na koju je
osudeno. Ukoliko je lice provelo u pritvoru duze nego sto iznosi kazna zatvora na
koju je osudeno, ima pravo na naknadu stete, koja se obracunava na razliku koja
preostaje kada se pritvor uracunava u kaznu zatvora. Pogresna procjena postojanja
uslova za odredivanje pritvora nije okolnost koja predstavlja nezakonitost ili pogresno
postupanje drzavnih organa pri odredivanju pritvora. Sud ne moze odgovarati za
pogresnu ocjenu znacaja cinjenica koje sluze kao osnov za donosenje njegove odluke.
Isto tako, odugovlacenje krivicnog postupka u kome je odreden pritvor ne moze
rezultirati pravom na naknadu stete po tom osnovu jer radi se o situaciji kada je
pritvor trajao duze nego sto se, po uobicajenom toku stvari, moglo ocekivati. Pravo na
naknadu stete po osnovu nezakonitog pritvora se ostvaruje nezavisno od ishoda
postupka, odnosno u svakom stadijumu postupka kada se utvrdi nezakonitost u
lisenju slobode.
Lisenje slobode je zakonito samo onda kada je u skladu sa zakonom predvidenom
procedurom. Zahtjev za zakonitoscu podrazumijeva ispunjenje i proceduralnih i materijalnih
uslova. Zakonitost lisenja slobode cijeni se, prije svega, u kontekstu nacionalnog prava. Za

118
slucaj lisenja slobode potrebno je prvo utvrditi da li je domacim pravom ispostovana
procedura lisenja i da li postoji zakonski osnov za jedan ovakav cin.
Zakonski osnov lisenja slobode mora podrazumijevati i odgovarajucu cinjenicnu situaciju u
kojoj ce osnov pritvaranja biti sadrzan. Insistiranje da svako lisenje slobode mora biti u
skladu sa unutrasnjim pravom, ne znaci da to pravo moze biti suprotno principima
sadrzanim EKLJP. Naprotiv, mora postojati saglasnost unutrasnjeg prava sa evropskim
standardima.
Postojanje zakonskog osnova za odredivanje lisenja slobode, ne znaci da on vise ne mora
postojati. On mora biti prisutan za cio period trajanja pritvora. Od trenutka kada je tokom
trajanja pritvora zakonski osnov prestao da postoji, a lice se jos uvijek nalazi u pritvoru,
pocetno zakoniti pritvor postao je nezakonit.
Da bi lisenje slobode, posmatrano iz ugla EKLJP i prakse Evropskog suda za ljudska prava
bilo zakonito, nije dovoljno da se zasniva na zakonskom osnovu u domacem zakonu.
Potrebno je i odsustvo proizvoljnosti i teznji ka postizanju nezakonitog cilja. Lisenje slobode
odredeno na zakonskom osnovu po domacem pravu, uz proizvoljno koriscenje ovlascenja i
sa koriscenjem zakonskih ovlascenja da se ostvari nezakonit cilj, nije u duhu EKLJP i smatra
se nezakonitim.
Da bi lisenje slobode od strane Evropskog suda za ljudska prava bilo kvalifikovano
zakonitim, uslov je i da zakonske odredbe u unutrasnjem pravu imaju odgovarajuci kvalitet
koji zahtijeva EKLJP. One moraju biti dostupne i precizne, sa odgovarajucim garancijama
koje ce stititi lica od proizvoljnosti. Zakon je dostupan ako se lisenje slobode zasniva na
zakonskoj odredbi koja je bila publikovana. Dostupni moraju biti i podzakonski akti koji sluze
sprovodenju zakona.

NASLJEDNICI NEOPRAVDANO OSUDENOG LICA I LICA NEOSNOVANO LISENOG


SLOBODE
Pravo na postavljanje zahtjeva za naknadu stete zbog neopravdane osude, odnosno
neosnovanog lisenja slobode pripada za zivota ostecenog iskljucivo ostecenom, koji moze
raditi preko punomocnika ili zakonskog zastupnika.
Nasljednici neopravdano osudenog lica i lica neosnovano lisenog slobode nasljeduju samo
pravo ovog lica na naknadu imovinske stete. Ako je osteceni vec pokrenuo postupak za
naknadu stete, nasljednici mogu nastaviti ovaj postupak samo u granicama postavljenog
zahtjeva, i to samo u pogledu naknade imovinske stete. Nasljednici ostecenog lica mogu
pokrenuti ili nastaviti postupak za naknadu stete samo ako je osteceno lice umrlo prije
isteka roka zastarjelosti i ako se od zahtjeva nije odreklo.
Pravo na naknadu stete nasljednicima pripada u onom dijelu u kojem im pripada i nasljede, i
oni tim pravom raspolazu nezavisno jedan od drugog.

PASIVNA LEGITIMACIJA STRANKE PO ZAHTJEVU ZA NAKNADU STETE


Tuzba za naknadu stete se podnosi protiv BiH. Dakle, BiH je pasivno legitimisana stranka
prema kojoj moze biti usmjeren zahtjev za naknadu stete. Zahtjev ne moze biti upravljen
prema zaposlenom u organu koji je ucestvovao u krivicnom postupku i svojim nezakonitim
ili nepravilnim radom prouzrokovao stetu (nosioci pravosudnih funkcija, ovlascena sluzbena
lica policijskih organa), cak ni uz tuzbu protiv BiH.
Pitanje mogucnosti regresa BiH (koja je isplatila naknadu) prema lieu usljed cije je krivice
nastala stela, ne rjesava se Zakonom o krivicnom postupku.

VRSTE I OBLICI STETE KOJA SE NADOKNADUJE


Zakon o krivicom postupku govori samo o naknadi "stete". To znaci da se naknaduje svaka
vrsta stete (imovinska i neimovinska), tj. sve ono sto se prema propisima gradanskog prava
podrazumijeva pod stetom. Jedino ogranicenje odnosi se na nasljednike ostecenog lica, koji
imaju pravo samo na naknadu imovinske stete. Naknada koja se daje za pricinjenu stetu je
imovinska, ali moze biti i neimovinska (moralna reparacija, odnosno rehabilitacija). Posto su
oblici pricinjene stete brojni, mnogobrojni su i raznovrsni i oblici postavljenog zahtjeva za
119
naknadu. O tome koji oblici stete daju pravo na naknadu, odgovarajuce stavove zauzela je
sudska praksa. Tokom vremena neka su se pitanja rascistila i stavovi prakse ucvrstili, dok su
se, po drugim, stavovi mijenjali zbog promijenjenih prilika, izmjene propisa ili izmijenjenog
nacina misljenja.
Jedan od najcescih zahtjeva za naknadu materijalne stete odnosi se na izgubljenu ili
umanjenu zaradu. Ako je radni odnos licu prestao zbog neopravdane osude ili neosnovanog
lisavanja slobode, njemu je priznavano pravo na naknadu imovinske stete, umjesto plate, za
vrijeme provedeno na izdrzavanju kazne zatvora, i to u visini plate koju je ostvarivao prije
izdrzavanja kazne. Pravo na naknadu ima i osteceni koji se prije izdrzavanja kazne izrecene
neopravdanom osudom nalazio na radu u inostranstvu, kao i lica koja su se prije ove osude
bavila poslovima koji ne donose zaradu, ali imaju novcanu vrijednost (npr. domacice).
Od iznosa koji je dosuden na ime naknade za izgubljenu platu ne mogu se odbiti iznosi koje
je osudeni primao za svoj rad u kazneno - popravnoj ustanovi, jer osudeni na izdrzavanju
kazne nije u radnom odnosu, niti je naknada za poslove koje obavlja - plata. Ako mu je radni
odnos prestao zbog neopravdane osude, pa se to lice kasnije zaposli u drugom preduzecu sa
manjom platom, priznavana je kao imovinska steta - razlika izmedu ranije i nove plate.
Pravo na naknadu stete imaju i nezaposlena lica koja su se prije neopravdane osude, stalno
ili privremeno, bavila poslovima koji donose zaradu. Sudovi su priznavali i naknadu za
propale poljoprivrijedne usjeve i smanjenje prinosa zbog neobavljenih radova koje je
osteceni ranije obavljao, a steta postoji i kada je porodica morala placati radnu snagu za
obradu imanja. Pored toga, pravo na naknadu stete nema lice kome je radni odnos prestao
iz razloga koji nemaju uzrocnu vezu sa vodenjem krivicnog postupka i neopravdanom
osudom (npr. zbog proteka vremena kod radnog odnosa zasnovanog na odredeno vriieme).
Lice koje je neopravdano osudeno ili neosnovano liseno slobode trpi i nesumnjivu
nematerijalnu stetu.
Prije svega, mora da trpi zatvorsku atmosferu i kruta pravila zatvorske discipline. Nije vise
slobodno da ucestvuje u ma kojoj od brojnih aktivnosti, od kojih je bio sastavljen njegov
svakodnevni zivot.
Najteze je, svakako, osecanje da mu je neopravdano oduzeta sloboda, te suocavanje sa
bezizlaznoscu situacije. Psihicko stanje osudenog narocito ce se pogorsati ako je on (sto je
cest slucaj) zbog krivicnog djela za koje je osuden odbacen od svoje okoline, porodice i
prijatelja.
Najcesci zahtjevi na novcanu naknadu nematerijalne stete odnose se na stetu za pretrpljene
psihicke bolove tokom boravka u pritvoru ili na izdrzavanju kazne (osjecaj nesigurnosti,
strah od ishoda postupka, nemir i si), te na stetu zbog povrede casti i ugleda zbog
neopravdane osude i neosnovanog lisavanja slobode.
U rjesavanju zahtjeva za naknadu nematerijalne stete postavilo se kao sporno pitanje da li
ostecenom za oba vida pripada jedna naknada ili, pak, osteceni ima pravo na posebne
naknade. Po jednom stanovistu, ostecenom ne pripada pravo na odvojene naknade, jer kao
oblik psihicke boli i nemira, nastalih u pritvoru tokom ispitivanja, manifestuje se i osjecaj
ponizenja i drustvene osude ostecenog, osumnjicenjem za djelo koje nije ucinio, pa
oslobadajuca presuda, ipso facto, predstavlja svojevrstan vid rehabilitacije, odnosno ovakva
odluka suda predstavlja jedan vid satisfakcije kojom je steta i te kako umanjena.

POSTUPAK ZA NAKNADU STETE


Postupak za naknadu stete neopravdano osudenom i neosnovano lisenom slobode odvija se
odvojeno od postupka ponavljanja krivicnog postupka i raspravlja se po njegovom
zavrsetku. Ovaj postupak ima dvije faze:
• prvu, upravnu (pred organom uprave), koja je uvijek obavezna i ima za cilj da se
postigne sporazum o naknadi stete, i
• drugu - sudsku, koja nije obavezna, a odvija se pred parnicnim sudom, ukoliko se
sporazum o naknadi stete ne postigne.
Prije podnosenja tuzbe sudu neopravdano osudeni i neosnovano liseni slobode duzan je da
se, najprije, svojim zahtjevom, obrati nadleznom ministarstvu (Ministarstvo pravde BiH), radi
120
postizanja sporazuma o postojanju stete i vrsti i visini stete. Do sporazuma se dolazi
pregovaranjem u neposrednim razgovorima izmedu ostecenog lica i ovlascenih
predstavnika Ministarstva pravde BiH, ali je moguca i razmjena podnesaka ili i jedno i drugo.
Postupak tece po odredbama Zakona o upravnom postupku i u njemu se mogu, po potrebi,
izvoditi dokazi i prikupljati obavjestenja. Ako se postigne sporazum, odreduje se i vrsta i
visina naknade, o cemu se donosi rjesenje i time se postupak okoncava. Vrsta naknade se
mora odrediti, jer ne mora biti uvijek u novcu (cak ni kada je imovinska), kao i zbog toga sto
se, ako je u novcu, mogu odrediti razni nacini isplate. Rezultat sporazumijevanja ostecenog
lica sa Ministarstvom pravde BiH moze biti da do sporazuma nije moglo doci ili da je
sporazum postignut samo djelimicno (u pogledu nekih dijelova zahtjeva).
Ako Ministarstvo pravde BiH u toku ovog postupka dode do zakljucka da sporazum nije
moguc, ono o tome ne donosi rjesenje, nego samo obavjestava ostecenog, kako bi on
mogao pokrenuti parnicu pred sudom. Ako je postignut samo djelimicni sporazum, o tome
Ministarstvo pravde BiH, takode, donosi rjesenje, a za ostatak osteceni moze pokrenuti
parnicu pred sudom.
Protiv rjesenja koje se donese moguca je zalba u upravnom postupku (upravni spor pred
Sudom BiH), a pravnosnazno rjesenje ima snagu izvrsnog naslova. Osteceno lice se moze
tuzbom obratiti parnicnom sudu ne samo ako ne postigne sporazum sa Ministarstvom
pravde BiH, nego i onda kada Ministarstvo pravde BiH ne donese nikakvu odluku u roku od
tri mjeseca od podnosenja zahtjeva.
Ukoliko osteceni sa Ministarstvom pravde BiH ne postigne sporazum o naknadi stete ili
Ministarstvo pravde BiH ne donese odluku po zahtjevu za naknadu stete u roku od tri
mjeseca od njegovog podnosenja ili je postignut samo djelimican sporazum o naknadi stete,
osteceni moze podnijeti tuzbu nadleznom parnicnom sudu (Sudu BiH) za naknadu stete, i to
u cjelini ili u nepriznatom dijelu.
Postupak pred parnicnim sudom odvija se po pravilima Zakona o parnicnom postupku.
Parnicni sud je obavezan da po sluzbenoj duznosti utvrdi da li je prethodno sproveden
postupak za sporazumijevanje o naknadi stete pred Ministarstvom pravde BiH, a zatim da
izvodenjem odgovarajucih potrebnih dokaza utvrdi postojanje stete i njen iznos.
Pravo na naknadu stete sud cijeni po odredbama Zakona o parnicnom postupku, a visinu i
vrstu naknade odreduje po odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome, parnicni
sud je nevezan izjavama jedne i druge stranke datim u postupku sporazumijevanja. U
svakom slucaju, parnicni sud naknadu odmjerava po slobodnom uvjerenju i za ono sto je
utvrdeno - mora je dosudti u punom iznosu.
Zakon predvida da pravo na naknadu stete zastarjeva u roku od tri godine, sto znaci da se
samo u tom roku moze ostvariti.
Rok se racuna razlicito: od dana pravnosnaznosti (pravnosnaznost prvostepene presude
kojom je optuzeni osloboden optuzbe ili je optuzba odbijena, odnosno od dana
pravnosnaznosti rjesenja tuzioca ili suda kojim je postupak obustavljen) ili od dana prijema
odluke viseg suda (ako je povodom zalbe rjesavao visi sud).
U ovom roku mora biti pokrenut ne samo postupak pred organom uprave, vec i parnica pred
sudom.

MORALNA REHABILITACIJA NEOPRAVDANO OSUDENOG LICA I LICA NEOSNOVANO


LISENOG SLOBODE
Pored naknade moralne (neimovinske) stete, koja se (kao i imovinska) daje u novcu, zakon
omogucava jos neka prava neopravdano osudenim licima i licima neosnovano lisenim
slobode, da bi, u mjeri u kojoj je to moguce, popravio stetne posljedice koje su pretrpjela
zbog neopravdane osude ill neosnovanog lisavanja slobode.

Obavjestavanje javnosti o neopravdanosti ranije osude, odnosno neosnovanosti


lisavanja slobode
Obavjestenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost
lisavanja slobode, sud donosi na trazenje ostecenog lica, postavljeno uz zahtjev za naknadu
121
stete ili samostalno, bilo zato sto nema stete koja se materijalno naknaduje ili sto ne zeli da
postavi zahtjev za materijalnu naknadu, iako ima pravo na nju. Ovo obavjestavanje ima tri
oblika:
• Ako je slucaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lisavanje slobode
bio prikazivan u sredstvima javnog informisanja i time bio povrijeden ugled toga lica,
rehabilitacija se sastoji u objavljivanju u novinama ili drugim sredstvima javnog
informisanja saopstenja o odluci (ne i same odluke), iz koje proizilazi neopravdanost
ranije osude, odnosno neosnovanost lisavanja slobode.
• Ako slucaj nije prikazivan u sredstvima javnog informisanja, ali je neopravdano
osudenom, odnosno neosnovano lisenom slobode odlukom povrijeden ugled -
rehabilitacija se, na zahtjev ostecenog lica, vrsi dostavljanjem pomenutog saopstenja
organu ili pravnom licu u kojem osteceni radi, a ako je za njegovu rehabilitaciju to
potrebno - i politickoj stranci ili udruzenju gradana.
• Ako povodom vanrednog pravnog lijeka nije utvrdena neopravdanost presude, vec je
doslo samo do promjene pravne kvalifikacije djela, a usljed pravne kvalifikacije u
ranijoj presudi je bio teze povrijeden ugled osudenog lica, iako se za ovaj slucaj
materijalna naknada ne daje.
Osudeno lice nema pravo na objavljivanje ako je laznim priznanjem ili na drugi nacin
namjerno prouzrokovalo svoju osudu, osim ako je na to bilo prinudeno, ili ako je svojim
nedozvoljenim postupcima prouzrokovalo lisavanje slobode.
Zahtjev se podnosi u roku od sest mjeseci sudu koji je sudio u prvom stepenu, u okviru koga
o tome odlucuje vanraspravno vijece. Postupak pred sudom odvija se shodno postupku
povodom zahtjeva za naknadu stete, s tim sto, po prirodi stvari, otpada postupak
sporazumijevanja sa organom uprave.
Odluka se donosi u obliku rjesenja, kojim se zahtjev odbacuje, odbija ili se dozvoljava
objavljivanje saopstenja. Rjesenje kojim se dozvoljava objavljivanje saopstenja sadrzi i sam
tekst saopstenja i naznacenje sredstva javnog informisanja u kome ce se ono objaviti.
Inace, tekst saopstenja formulise sud. Treba, svakako, reci da se u sredstvu javnog
informisanja objavljuje samo saopstenje o odluci, a ne i sama odluka. Protiv rjesenja o
odbacivanju ili odbijanju zahtjeva dozvoljena je zalba visem sudu. Medutim, osteceni se
moze zaliti i protiv rjesenja kojim je dozvoljeno objavljivanje saopstenja, ako nije zadovoljan
sadrzajem saopstenja ili vrstom sredstva javnog informisanja koje je odredeno za
objavljivanje saopstenja.
Ukoliko osteceni umre, pravo na podnosenje ovog zahtjeva ne prelazi na njegove
nasljednike, kao kod zahtjeva za naknadu stete, vec samo na bracnog, odnosno vanbracnog
druga, djecu, roditelje, bracu i sestre.

Ponistavanje upisa neopravdane osude u kaznenoj evidenciji


Kao jedan vid moralne rehabilitacije neopravdano osudenog lica, predvida se i obaveza suda
koji je sudio u prvom stepenu da, po sluzbenoj duznosti, ponisti upis neopravdane osude u
kaznenoj evidenciji.
Rjesenje o tome dostavlja se organu nadleznom za vodenje kaznene evidencije. O
ponistenom upisu ne mogu se nikome davati podaci iz kaznene evidencije.
Za razliku od brisane osude ciji podaci fakticki i dalje ostaju u kaznenoj evidenciji i mogu se
davati odredenim organima, u potpunosti se ponistava upis neopravdane osude.
Tako se neopravdano osudeno lice dvostruko stiti: najprije ponistenjem upisa neopravdane
osude u kaznenoj evidenciji, ali i zabranom davanja podataka (bilo kome) o ponistenom
upisu. Prema tome, zabrana ima apsolutni karakter i odnosi se na sva fizicka i pravna lica,
bez obzira na njihov interes za takvim podacima.
Osim toga, lice koje je na bilo koji nacin doslo do podataka koji se odnose na neopravdanu
osudu ili na neosnovano lisenje slobode, ne smije upotrijebiti te podatke na nacin koji bi bio
od stete za rehabilitaciju lica protiv kojeg je voden krivicni postupak. Ova zabrana se odnosi
ne samo na lica koja imaju pravo na razmatranje i prepisivanje sudskog spisa, nego i na
svako lice koje na bilo koji nacin dode do ovih podataka. Zloupotreba ovih podataka moze
122
da ima za posljedicu krivicnu ili gradansku odgovornost onih lica koja te podatke upotrijebe
na nacin koji narusava potpunu rehabilitaciju ostecenog.

Posebno pravo na priznavanje radnog staza, odnosno staza osiguranja


Zakon o krivicnom postupku propisuje da se licu kome je zbog neopravdane osude ili
neosnovanog lisenja slobode prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog
osiguranja, priznaje radni staz, odnosno staz osiguranja kao da je bilo na radu za vrijeme za
koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lisenja slobode staz izgubilo.
U staz se uracunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je doslo zbog neopravdane osude ili
neosnovanog lisenja slobode, a koja nije nastala krivnjom tog lica. Staz osiguranja koji je
ovako priznat u cjelini se uracunava u penzijski staz. Staz u punom trajanju se uzima u obzir
prilikom rjesavanja o bilo kojem pravu ostecenog lica, pravu na duzinu trajanja godisnjeg
odmora, prava po osnovu minulog rada, prava na novcanu nagradu s obzirom na duznu
radnog staza, prava vezana za penzijski staz itd.
O priznavanju radnog staza i staza osiguranja ne odlucuje sud koji rjesava o naknadi stete,
vec nadlezni organ ili drugo pravno lice kada rjesava o konkretnim zahtjevima, odnosno o
pravu na koje utice duzina radnog staza, odnosno staza osiguranja.
U tom slucaju, ovaj organ je duzan da u radni i staz osiguranja uracuna vrijeme
neopravdane osude i neosnovanog lisavanja slobode. Ukoliko to ne ucini, osteceno lice
moze podnijeti tuzbu sudu (koji je nadlezan za tuzbu za naknadu stete), sa zahtjevom da
sud utvrdi da je priznavanje vremena radnog staza, odnosno staza osiguranja nastupilo po
zakonu. Tuzba se podnosi protiv tog organa ili pravnog lica i protiv BiH. Na zahtjev organa ili
pravnog lica kod kojeg se pravo (na koje utice duzina radnog staza, odnosno staza
osiguranja) ostvaruje, isplatice se iz sredstava budzeta propisani doprinos za vrijeme za koje
je staz priznat.

POSTUPAK ZA IZDAVANJE POTJERNICE I OBJAVE


Prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku obezbjeduje se raznim
mjerama: bez prinude (poziv) ili prinudnim putem (dovodenje, pritvor). Mjere koje treba da
posluze da se pronade nepoznato prebivaliste ili boraviste osumnjicenog, odnosno
optuzenog, kao i da se odbjegli osumnjiceni, odnosno optuzeni ili onaj koji se krije - pronade
i stavi na raspolaganje sud su: trazenje prebivalista ili boravista osumnjicenog, odnosno
optuzenog, potjernica i objava.
• Trazenje prebivalista ili boravista osumnjicenog, odnosno optuzenog (nepravi vid
potjernice). Ako se ne zna prebivaliste ili boraviste osumnjicenog, odnosno
optuzenog, kada je to po odredbama zakona neophodno, tuzilac, odnosno sud ce
zatraziti od policijskih organa da osumnjicenog, odnosno optuzenog potraze i sud
obavijeste o njegovoj adresi. Radi se, u stvari, o trazenju adrese osumnjicenog,
odnosno optuzenog, cije prebivaliste ili boraviste nisu poznati, a smatra se da ne
treba raspisivati potjernicu ili uslovi za njeno izdavanje ne postoje. U torn slucaju,
tuzilac, odnosno sud ce zatraziti od policijskih organa da pronadu adresu
osumnjicenog, odnosno optuzenog i o tome obavijeste tuzioca, odnosno sud. Tuzilac,
odnosno sud se obraca onom policijskom organu za koji pretpostavlja da ce moci doci
do adrese ili raspis istovremeno upucuje na vise tih organa. Zadatak policijskih
organa je samo da pronadu adresu osumnjicenog, odnosno optuzenog i dostave je
sudu. Ovakvo trazenje je moguce bez obzira na to koje je krivicno djelo u pitanju i
kakva je kazna zaprijecena. S tim u vezi, treba istaci obavezu osumnjicenog, odnosno
optuzenog da obavijesti sud o promjeni adrese i o namjeri da promjeni prebivaliste.
• Potjernica predstavlja akt traganja za odredenim licima, za razliku od objave, koja je
akt traganja radi pronalazenja predmeta koji su u vezi sa krivicnim djelom. Potjernica
se izdaje za osumnjicenim, odnosno optuzenim u toku krivicnog postupka (pod
odredenim uslovima) ili ako osumnjiceni, odnosno optuzeni pobjegne iz ustanove u
kojoj izdrzava kaznu. Sud pred kojim se vodi krivicni postupak, moze narediti
izdavanje potjernice za osumnjicenim, odnosno optuzenim: ako je krivicni postupak
123
pokrenut za krivicno djelo za koje je predvidena kazna zatvora od tri godine ili teza
kazna; ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni u bjekstvu i ako postoji naredba za
dovodenje osumnjicenog, odnosno optuzenog ili rjesenje o odredivanju pritvora.
Krivicni postupak, dakle, mora biti vec pokrenut. Zakon ne propisuje sta je cilj
potjernice, mada je jasno da se radi o tome da se osumnjiceni, odnosno optuzeni
pronade i dovede organu koji je raspisao potjernicu, radi vodenja krivicnog postupka.
Izdavanje potjernice je fakultativno, tako da sud u svakom pojedinom slucaju cijeni da
li ce je narediti ili ce koristiti neku drugu mogucnost radi ostvarenja ovog cilja.
Izdavanje potjernice naredice se i u slucaju bjekstva osumnjicenog, odnosno
optuzenog iz ustanove u kojoj izdrzava kaznu, bez obzira na visinu kazne i u slucaju
bjekstva iz ustanove u kojoj se izdrzava zavodska mjera vezana za lisavanje slobode.
Za razliku od potjernice koja se izdaje u toku krivicnog postupka (koja je fakultativna),
izdavanje ovakve potjernice je obavezno. Naredbu, u takvom slucaju, izdaje upravnik
ustanove. Naredba kojom se izdaje potjernica (bilo od suda, bilo od upravnika
ustanove) dostavlja se, radi izvrsavanja, policijskim organima koji raspisuju
potjernicu. Bez naredbe suda ili upravnika ustanove, policijski organ ne moze
raspisati potjernicu.
• Ako su potrebni podaci o pojedinim predmetima koji su u vezi sa krivicnim djelom ili
ove predmete treba pronaci, a narocito ako je to potrebno radi ustanovljavanja
istovjetnosti pronadenog nepoznatog lesa, organ koji vodi krivicni postupak naredice
izdavanje objave. Objavom se trazi da se ovi podaci ili obavjestenja dostave organu
koji vodi postupak. Cilj objave je da se pronadu predmeti koji su u vezi sa krivicnim
postupkom, odnosno da se oni identifikuju ili da se pribave neka druga obavjestenja o
njima. Objavu nareduje organ koji vodi postupak, a raspisuje je ili policijski organ (kao
kod potjernice) ili taj organ. Policijski organi mogu objavljivati i fotografije leseva i
nestalih lica, ako postoje osnovi sumnje da je do smrti, odnosno nestanka tih lica
doslo usljed krivicnog djela. Objavom se vrsi obracanje drzavnim organima,
preduzecima i drugim pravnim licima, kao i gradanima, i to - najcesce putem
sredstava javnog informisanja, ali je moguce i neposredno se obratiti odredenim
licima od kojih se ocekuje dobijanje korisnih obavjestenja. Podrazumijeva se da
postoji moralna obaveza onih od kojih se ovi podaci traze - da takve podatke i daju.
Organ koji je naredio izdavanje potjernice ili objave duzan je da je odmah povuce u
sljedecim slucajevima:
• kada se pronade trazeno lice ili predmet;
• kada nastupi zastarjelost krivicnog gonjenja ili izvrsenja kazne ili
• kada nastupe drugi razlozi zbog kojih potjernica ili objava nije vise potrebna.
Pod drugim razlozima mogu se smatrati smrt lica za koje je bila izdata potjernica,
obustavljanje istrage od strane tuzioca i sl. Povlacenje potjernice i objave vrsi se na isti
nacin na koji i njihovo raspisivanje. Potjernica vise nije potrebna i kada je postupak
obustavljen zbog odustanka tuzioca od krivicnog gonjenja.
Potjernicu i objavu raspisuje nadlezni policijski organ koji odreduje sud u svakom pojedinom
slucaju, odnosno ustanova iz koje je pobjeglo lice na izdrzavanju kazne ili zavodske mjere.
Sud, odnosno ustanova su slobodni u odredivanju nadleznog policijskog organa koji ce
raspisati potjernicu, odnosno objavu, pri cemu uzimaju u obzir sve okolnosti u konkretnom
slucaju.
Postoji i tzv. medunarodna potjernica, koju raspisuje nadlezno ministarstvo BiH - radi
medunarodne saradnje u oblasti kriminaliteta. Raspisuje je Ministarstvo bezbjednosti BiH,
odnosno Nacionalni ured INTERPOL-a, koji je u sastavu Ministarstva bezbjednosti BiH, i to
po proceduri propisanoj od strane Generalnog sekretarijata Medunarodne organizacije
kriminalisticke policije - INTERPOL-a. Ovo ministarstvo moze raspisati potjernicu ako je
vjerovatno da se lice za kojim je izdata potjernica nalazi u inostranstvu. Rijec je o
medunarodnoj policijskoj saradnji radi obavljanja odredenih procesnih radnji, koja obuhvata
raznovrsne policijske djelatnosti koje se mogu razvrstati prema razlicitim kriterijumima.
Primjeri regionalne saradnje jesu Evropski policijski ured - EUROPOL i SECI.
124
Dvostranu policijsku saradnju ureduju brojni dvostrani ugovori. Izvori prava medunarodne
policijske saradnje mogu se podijeliti u grupe izvora medunarodnog i unutrasnjeg prava. U
najnovije vrijeme javljaju se prve medunarodne odredbe o policijskom prikupljanju podataka
u stranoj zemlji.

POSTUPAK PO PRAVNIM LIJEKOVIMA

O PRAVNIM LIJEKOVIMA UOPSTE


Pojam, znacaj i zadatak pravnih lijekova
Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlascena lica u krivicnom
postupku pobijaju odluku suda o krivicnoj stvari koju smatraju nepravicnom ill nezakonitom,
trazeci od suda pravnog lijeka da je izmijeni ili ukine.
Pravni lijekovi (legal remedies, Rechtsmittel, remedia iuris) su procesne radnje subjekata u
krivicnom postupku kojima se pobija sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmijeni
donosenjem nove sudske odluke. Pravni lijek je materijalizovani izraz nezadovoljstva
odredenom sudskom odlukom u obliku zakonskog pravnog sredstva.
Pojedini autori definisu pravne lijekove "kao sredstva ciji je cilj otklanjanje pogresnih sudskih
odluka" ili "kao sredstva za pobijanje presuda."
Za razliku od ostalih pravnih sredstava koja stoje na raspolaganju strankama i drugim
ucesnicima radi ostvarivanja njihovih prava i interesa u krivicnom postupku (zahtjevi,
prigovori, prijedlozi, molbe, prituzbe i si), pravni lijekovi su upravljeni protiv odluka suda.
Pravnim lijekom pobija se odluka suda, dakle dokazuje njena nepravilnost ili nezakonitost i
po tom osnovu od neposredno viseg nadleznog suda trazi preinacenje ili ukidanje te odluke.
Smatra se, naime, da ispitivanje jedne krivicne stvari u dvije sudske instance pruza dovoljno
jemstvo za pravilnost i zakonitost postupka, a takode i za potpunu zastitu prava i interesa
stranaka u postupku. Znacenje pravnih lijekova ogleda se i u pospjesivanju efikasnijeg i
kvalitetnijeg rada i postupanja sudskih organa, cime se bitno pridonosi sveukupnoj afirmaciji
pravosuda.
U svakom slucaju, pravni lijek je moguc samo pod uslovom da je donijeta odluka u
prethodnom stepenu i da ne postoji mogucnost da drugostepeni sud donese odluku umjesto
prvostepenog.
Kada se zavrsi postupak u prvom stepenu, sudenje u daljim stepenima uslovljeno je
upotrebom pravnih lijekova. Postojanje postupka pravnih lijekova, zavisi od volje lica
ovlascenih na njihovo podnosenje, s tim da ta lica odreduju i obim i predmet odlucivanja,
sem nekih izuzetaka.
Opravdanje upotrebe pravnih lijekova sadrzano je i u izvjesnosti donosenja pravilnije odluke
u postupku pravnog lijeka, koja se ogleda u vise vaznih cinjenica:
• izjavom pravnog lijeka krivicni se predmet iznosi pred visu instancu u kojoj su sudije s
vecim znanjem i iskustvom i boljim objektivnim uslovima rada;
• pravilnost donesene odluke podvrgava se ocjeni dvaju razlicitih foruma;
• drugostepeni sud je kvalitativno bolji;
• druge sudije ponovo ispituju istu stvar, sto znaci da se odluka formira kroz vise
ispitivanja raznih lica;
• postoji mogucnost iznosenja novih cinjenica i novih dokaza i si.
Opravdanje upotrebe pravnih lijekova nalazi se, prije svega, u potrebi sto potpunijeg
ostvarivanja osnovnog zadatka krivicnog postupka koji se sastoji u omogucavanju da se
svaka krivicna stvar rijesi zakonito i da se donese pravilna i pravedna odluka. Ustanova
pravnog lijeka motivisana je nastojanjima da svaka krivicna stvar bude zakonito rijesena,
odnosno da se stvore procesne mogucnosti odlucivanja i dovodenja do pravilne i zakonite
odluke. To se, medutim, ne moze uvijek postici u postupku pred prvostepenim sudom, i to
kako u pogledu utvrdivanja cinjenica, tako i i u pogledu primjene zakona na utvrdeno
cinjenicno stanje. Greske su moguce bilo zbog propustanja i nezakonitosti radnji samih
stranaka, a tako i drugih ucesnika u krivicnom postupku. Nezakonite i nepravilne odluke

125
nastaju i zbog nesposobnosti i nezakonitog rada samih sudija, ali i zbog preopterecenosti
sudija velikim brojem drugih predmeta. Bolja odluka drugostepenog suda ocekuje se i zbog
toga sto je sporni predmet izlozen ocjeni dvije instance, pa zato druge sudije ponovo ispituju
istu stvar, a postoji i mogucnost iznosenja novih cinjenica i dokaza. Uz ovo, pravni lijekovi
znacajno doprinose ujednacavanju i pravilnijem shvatanju pojedinih instituta materijalnog i
krivicnog procesnog prava. S tim u vezi, medunarodnopravna jemstva prava na zalbu
predvidena su u MPGPP i u EKLJP.
Isto tako, pravo na zalbu je neodvojivo od prava na pravicno sudenje iz EKLJP. Na osnovu tih
konvencijskih i ustavnih normi, svi procesni zakoni - krivicni, parnicni, upravni i drugi -
neizostavno sadrze i odredbe o pravnim lijekovima, posebno o pravu na zalbu protiv
prvostepenih odluka.
U EKLJP utvrdeno je da svako kome su povrijedena prava i slobode predvidena u ovoj
konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, cak i kada su
povredu ovih prava i sloboda izvrsila lica koja su postupala u sluzbenom svojstvu Evropski
sud za ljudska prava je odredio da se zastita pruzena clanom 13 treba protezati na svaciji
sporni zahtjev da su njegova prava i slobode prema EKLJP povrijedeni. Taj sud i Komisija za
ljudska prava su dopustili siroku slobodu ocjene drzave u odredenju sta je "djelotvornost":
lijek mora biti djelotvoran u praksi kao i u zakonu, posebno u smislu da njegovo provodenje
ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima nadleznih organa tuzene
drzave.
Evropski sud je utvrdio da pojam "pravni lijek" moze stvarno sadrzavati "grupu pravnih
lijekova" i pojasnio da pravni lijek moze biti "podvrgnut izvornim ogranicenjima okolnosti.
Kada pojedinac ima sporan zahtjev da je zrtva krsenja prava navedenih u EKLJP, on treba
imati pravni lijek pred domacim organom, i to kako da bi se odlucilo o njegovom zahtjevu,
tako i zato da bi se, ako je to potrebno, omogucila zalba.
I dosadasnji Dom za ljudska prava za BiH je zauzeo stav da pravni lijekovi koji su dostupni
podnosiocu, moraju biti dovoljno sigurni ne samo u teoriji nego i u praksi, a ako nije tako,
nedostajace im neophodne dostupnosti i efikasnosti.
Pravo na zalbu protiv sudskih krivicnih presuda nije samo ustavno i zakonsko pravo covjeka
i gradanina vec je i osnovno ljudsko pravo koje kao takvo predvida i jamci i EKLJP.

OSNOVI PRAVNIH LIJEKOVA


Osnovi pravnog lijeka su nedostaci kako u samoj odluci, tako i u postupku njenog donosenja,
na osnovu kojih se od viseg suda (suda koji ispituje odluku koja se pobija pravnim lijekom,
instancijskog suda, index ad quern) moze traziti ukidanje ill preinacenje odluke nizeg suda
(index a quo). Osnovi pravnog lijeka se, uglavnom, zasnivaju na neprimjeni ili pogresnoj
primjeni zakona, kao i na nepravilno ili nepotpuno utvrdenom cinjenicnom stanju.
U prvom slucaju (neprimjena ili nepravilna primjena zakona), radi se o pravnim nedostacima
(pravne greske, error iuris), gde je sud, prilikom donosenja odluke, povrijedio odredbe
krivicnog postupka, tako da postupak u kome je odluka donijeta nije u skladu sa zakonom
(error in procedendo) ili je prilikom primjene zakona na utvrdeno cinjenicno stanje pogresno
primijenio krivicni zakon (error in iudicando).
U drugom slucaju (nepravilno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje), radi se o cinjenicnim
greskama (error facti), na taj nacin sto sud nije imao u vidu sve potrebne cinjenice ili ih je
uzeo u obzir, ali pogresno ocijenio, pa nepravilno, u okviru zakona, izrekao krivicnu sankciju.
Kod odredivanja osnova pravnih lijekova bitno je obezbijediti, s jedne strane, efikasan
sistem pravilnog sudskog odlucivanja i, s druge strane, iskljuciti mogucnost nanosenja
neopravdane stete nekoj stranki. Polazeci od toga, da bi neka povreda zakona bila osnov
pravnom lijeku, treba da je bitna.
Da li je neka povreda zakona bitna, propisuje se u samom zakonu, tako da osnov pravnom
lijeku mogu biti samo povrede zakona izricito utvrdene zakonom. Medutim, ni sve bitne
povrede zakona koje mogu biti osnov pravnom lijeku, nemaju istu vaznost.
Polazeci od toga, razlikuju se apsolutne i relativne povrede zakona, sto dalje znaci da sve
bitne povrede zakona nisu i apsolutne. Kod apsolutnih povreda zakona polazi se od
126
neoborive pretpostavke da su one imale stetan uticaj na odluku, uz iskljucivanje mogucnosti
da se dokazuje suprotno. Trazi se samo da podnosilac zalbe dokaze povredu, bez obaveze
da dokazuje i uticaj te povrede na odluku.
Apsolutne povrede zakona obuhvataju sve povrede krivicnog postupka iz clana 297.
Kod relativnih povreda zakona ostavljeno je sudu da u svakom pojedinom slucaju ocjenjuje
da li je povreda uticala na zakonito i pravilno donosenje odluke. Zakonska formulacija, po
kojoj relativna povreda zakona, kao bitna, postoji ne samo kada je utvrdeno da je imala
uticaja na zakonito i pravilno donosenje odluke, nego i onda kada je mogla biti od uticaja,
uproscava i sam postupak utvrdivanja veze izmedu donijete odluke i ucinjene povrede.
Uz izneseno, za sve osnove pravnih lijekova vaze i neka druga pravila. Tako, na primjer, da
bi bile osnov pravnom lijeku, povrede krivicnog postupka moraju biti aktuelne, sto
podrazumijeva da trebaju biti istaknute u odgovarajucoj fazi krivicnog postupka, u kojoj su
se dogodile. Isto tako, neke apsolutne povrede krivicnog postupka mogu biti osnov pravnog
lijeka samo pod uslovima koji ukazuju na ozbiljnost povrede (presuda koja nema uopste
razloga ili ako u njoj nema razloga o odlucnim cinjenicama itd).
Tretiranje povrede kao apsolutne ili uopste kao povrede koja moze biti osnov pravnom
lijeku, nekada je uslovljeno marljivoscu ili blagovremenom intervencijom stranke u pravcu
otklanjanja nastupanja povrede, drugim rijecima njenom neskrivljenoscu (npr. na apsolutnu
povredu krivicnog postupka "ako je na glavnom pretresu ucestvovao sudija koji se morao
izuzeti", zalilac se moze pozvati samo ako nije mogao da je istakne u toku glavnog pretresa
ill je istakao, ali je sud nije uzeo u obzir).
Naposlijetku, ne mogu se, u smislu EKLJP, tek u postupku pred Ustavnim sudom BiH sa
uspjehom isticati prigovori koje je trebalo koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima,
posebno u situaciji kada zakon pruza specificno pravno sredstvo. Isto tako, EKLJP ne
predvida da sud ispituje sve argumente koje su strane izlozile u toku postupka, nego samo
argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u
postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazlozenju presude.

VRSTE PRAVNIH LIJEKOVA


Pravni lijekovi se, uobicajeno, dijele na redovne i vanredne.
Redovni pravni lijekovi (remedium ordinarium) odnose se na odluke koje jos nisu postale
pravnosnazne i njima se onemogucava stupanje na pravnu snagu odluke nizeg suda, da bi
odluku donio visi sud.
Vanredni pravni lijekovi (remedium extraordinarium) odnose se na odluke koje su stupile na
pravnu snagu. Redovnim pravnim lijekovima se "napadaju" nepravnosnazne sudske
odluke". U interesu pravicnosti i zakonitosti, vanredni pravni ljekovi prelaze preko tog
formalnog principa.
Kod redovnih pravnih lijekova konkretna sudska odluka moze se napadati zbog svih, kako
cinjenicnih, tako i pravnih nedostataka, sa ciljem da se krivicna stvar ponovo ispita.
Vanredni pravni lijekovi mogu se koristiti samo izuzetno, u zakonom tacno odredenim
slucajevima, i to tek kada su iskorisceni redovni pravni lijekovi.
Uzimajuci u obzir osnov na kome se zasnivaju, moguce je razlikovanje potpunih i nepotpunih
pravnih lijekova. Kod potpunog pravnog lijeka odluka se moze pobijati i po pravnom i po
cinjenicnom osnovu.
Takav je slucaj sa zalbom na prvostepenu presudu i zalbom na drugostepenu presudu.
Nepotpunim pravnim lijekom odluka se moze pobijati samo zbog povrede zakona
(eventualno i zbog nepravilno odmjerene krivicne sankcije), tako sto ce se navesti da je
krivicni postupak nepravilno voden ili da je krivicni zakon nepravilno primijenjen. Cinjenicno
stanje se ne moze ponovo ocjenjivati, jer visi sud moze cijeniti samo pravilnost primjene
zakona prilikom utvrdivanja cinjenica, kao i na vec utvrdene cinjenice. Ovom ogranicenju u
pogledu osnova pravnog lijeka cesto je dodavano i drugo: visem sudu je ostavljena samo
mogucnost ukidanja nezakonite odluke, sa vracanjem nizem sudu na novu odluku, ako je
nova odluka potrebna, bez mogucnosti zamjenjivanja odluke nizeg suda svojom odlukom.
Ove ideje nije prihvatio nas zakon.
127
Dioba pravnih lijekova nekad se vrsi prema njihovom uticaju na izvrsenje odluke koja se
pobija (pravni lijekovi sa suspenzivnim i nesuspenzivnim dejstvom), prema organu pred koji
pravni lijek iznosi stvar na rjesavanje (pravni lijek sa devolutivnim i nedevolutivnim
dejstvom) ili prema obimu do koga se moze ici u ispitivanju odluke povodom pravnog lijeka
u visem stepenu (ekstenzivno i neekstenzivno dejstvo), ali ta dioba nema veceg znacaja
(znacaj imaju pomenuta dejstva pravnog lijeka, za sebe)
Opsteprihvacena je i podjela pravnih lijekova na:
• cirkularne i remonstrativne,
• restriktivne i nerestriktivne,
• direktne i involvirane i
• pisane i usmene.
Cirkularni pravni lijekovi su oni o kojima odlucuje drugi sud istog ranga kao i onaj koji je
donio pobijanu odluku. Remonstrativni su oni pravni lijekovi o kojima odlucuje drugo vijece
istog suda. Zalba protiv rjesenja najcesce je remonstrativan pravni lijek.
Restriktivan efekat imaju oni pravni lijekovi cije se djelovanje ogranicava u zakonom
propisanim slucajevima. Ako zakon ne propisuje nikakva ogranicenja, rijec je o
nerestriktivnom djelovanju pravnih lijekova.
Direktan pravni lijek je onaj koji se moze samostalno izjaviti protiv sudske odluke. Involviran
je onaj pravni lijek koji se moze izjaviti samo uz zalbu protiv neke druge odluke.
S obzirom na nacin kako se podnose, postoje pisani i usmeni pravni lijekovi: u prvom slucaju
je rijec o zalbenim pisanim podnescima, a u drugom o usmeno izjavljenom pravnom lijeku.
Moguca je podjela pravnih lijekova i na:
• escindirajuce, kojima se ide za ukidanjem sudske odluke kao nistave (sententia
nulld);
• provokatorne ili apelatorne, kojima se trazi preinacenje sporne odluke kao materijalno
neispravne (sententia iniqud),
• stranacke, koji mogu biti jednostrani (prigovor) i dvostrani (nistovna zalba, priziv);
• opste ili popularne (nadzorna prituzba);
• posebne pravne lijekove koji vrijede samo za pojedina lica.
Neki od tih pravnih lijekova danas nemaju neko posebno znacenje i vaznost.

SUBJEKTI PRAVNIH LIJEKOVA


Da bi neko bio subjekt pravnog lijeka, mora imati neposredni pravni interes za njegovu
upotrebu.
Subjekt zalbe moze pobijati presudu samo ako ona pogada neki njegov (ili drugog subjekta
u ciju korist se podnosi zalba) neposredni pravni interes i u pravcu otklanjanja stete koju on
trpi, a ne zbog pravnog interesa suprotne stranke. Ako bi se, nasuprot tome, subjekt
pravnog lijeka zalio u korist suprotne stranke, to bi ne samo povrijedilo njegovo pravo da
sam moze ocijeniti da li je presuda za njega stetna vec i da li ce koristiti zalbu. Takva zalba
bi bila nedopustena i morala bi se odbaciti.
Svojstvo subjekta pravnog lijeka priznato je, u prvom redu, strankama krivicnog
procesnopravnog odnosa, tj. tuziocu i optuzenom, s tim da subjekti pravnog lijeka mogu biti
i neka druga lica, kako u odnosu na odluku o glavnoj stvari, tako i na sporedne predmete.
Zalba, u prvom redu, postoji radi optuzbe ili odbrane, pa subjekti zalbe najcesce i jesu
tuzilac i optuzeni sa svojim braniocem. Najpotpunije pravo zalbe ima tuzilac, jer je moze
izjaviti i na stetu i u korist optuzenog. Medutim, svi subjekti pravnih lijekova nemaju ista
prava na njihovu upotrebu.
Iako su odredeni osnovi na kojima se moze pobijati sudska odluka, to ne podrazumijeva da
svaki subjekt pravnog lijeka moze pobijati odluku po svim osnovama. Pri tome, treba imati u
vidu da vise ne postoje i neke povrede krivicnog postupka opsteg karaktera, koje je sud
morao ispitati uvijek po sluzbenoj duznosti,

128
povodom bilo cije zalbe, cak i onda kada se stranke na njih nisu pozvale. lako se pravni lijek
vezuje za interes subjekta koji ga izjavljuje, to nije zapreka da tuzilac izjavi pravni lijek i u
korist optuzenog, jer se radi o subjektu pravnog lijeka koji je duzan da se stara o
objektivnom utvrdivanju istine i donosenju pravilne presude.
Zakon dopusta da vise podnosilaca zalbe podnese vise zalbi protiv iste presude, i to na istoj
procesnoj strani. Nisu, dakle, u pitanju zalbe suprotstavljenih stranaka, nego zalbe koje je
podnijelo vise ovlascenih lica, primjera radi, u korist optuzenog (sam optuzeni, njegov
branilac, tuzilac) ili na stetu optuzenog (tuzilac, osteceni). Tada se radi o tzv. konkurenciji
zalbi. Tako npr. ako je optuzeni podnio zalbu po jednom osnovu, a druga ovlascena lica u
njegovu korist po drugim zalbenim osnovama i iz drugih razloga, u tom bi slucaju visi sud
morao kao mjerodavnu uzeti zalbu samog optuzenog i po njoj donijeti odluku. Ako je,
medutim, pored optuzenog u njegovu korist zalbu podnio i tuzilac (s namjerom postizanja
pravicne i zakonite odluke), cini se da bi najpravilnije rjesenje bilo prednost dati onoj zalbi
koja je povoljnija za samog optuzenog.
Do konkurencije zalbi na stetu optuzenog moze doci onda kad na njegovu stetu, protiv iste
presude zalbe podnesu tuzilac i osteceni. Kolizija ovih zalbi rjesava se tako sto se prednost
daje zalbi tuzioca.
Postavlja se pitanje da li postoji neposredan pravni interes optuzenog da izjavi zalbu protiv
oslobadajuce presude. Ovo pitanje postavlja se u kontekstu postupanja optuzenog, kada on,
izjavljujuci zalbu protiv oslobadajuce presude, trazi oslobadanje po drugom zakonskom
osnovu (ne po onom koji je naveden u presudi), koji je za njega povoljniji. Zalba optuzenog
protiv oslobadajuce presude opravdana je onda kada oslobadajuca presuda povlaci ne samo
moralnu, vec i neposrednu, konkretnu, realnu stetu za optuzenog. Zakon nema odredbi o
tome, iz cega bi se mogao izvuci zakljucak da je ovu ustanovu smatrao nepotrebnom (radi
uproscavanja postupka pravnih lijekova i rasterecivanja suda ponovnog odlucivanja o
stvarima koje imaju mali drustveni znacaj).
Pravni lijek tuzioca. Tuzilac moze izjaviti zalbu kako na stetu, tako i u korist optuzenog,
sto proistice iz njegove opste duznosti (kao drzavnog organa) da tokom krivicnog postupka
sa jednakom paznjom istrazuje i utvrduje kako cinjenice koje terete optuzenog, tako i one
koje mu idu u korist. Pravni lijek u korist optuzenog tuzilac izjavljuje potpuno samostalno,
tako da optuzeni ne moze uticati na to. Zalbu u korist optuzenog tuzilac moze podnijeti u
pogledu svih zalbenih osnova, osim u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, jer
to prevazilazi granice njegove funkcije.
Pravni lijek optuzenog. Optuzeni je ovlascen da pobija zalbu po svim osnovima zalbenim
osnovima. Optuzeni, medutim, ne moze izjaviti zalbu na presudu, na svoju stetu. Uz
optuzenog, pravni lijek u njegovu korist mogu izjaviti i njegov branilac i procesni zamjenici.
S tim u vezi, zalbu na presudu u korist optuzenog mogu podnijeti zakonski zastupnik, bracni,
odnosno vanbracni drug optuzenog, roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno usvojenik, i to bez
narocitog ovlascenja optuzenog, ali ne i protiv njegove volje, osim kada je optuzenom
izrecena kazna dugotrajnog zatvora. Ova lica imaju i pravo ulaganja vanrednog pravnog
lijeka zahtjeva za ponavljanje krivicnog postupka (poslije smrti osudenog). Medutim, ukoliko
se optuzeni odrekne prava na zalbu, prestaje njegovo pravo na podnosenje zalbe. Isto tako,
ako branilac i ta lica nakon toga podnesu zalbu ili su to ucinili prije odricanja optuzenog od
zalbe, tada su sve te zalbe protiv njegove volje, pa su kao takve nedopustene i moraju biti
odbacene.
Branilac mora, zastupajuci optuzenog, da u korist optuzenog preduzme sve neophodne
radnje koje idu u korist optuzenog i zastite njegovih prava i moze izjaviti pravni lijek u korist
optuzenog i bez njegovog izricitog ovlascenja, ali ne i protiv volje optuzenog. Ovjereni prepis
presude, od cijeg dostavljanja tece rok za zalbu, dostavlja se optuzenom i braniocu. U torn
slucaju, rok za izjavu zalbe tece od dana kad je optuzenom ili njegovom braniocu dostavljen
prepis presude. Kada optuzeni izjavi zalbe licno i preko svog branioca, ima se uzeti da su to
zalbe jednog procesnog subjekta (optuzenog), s obzirom na to da se u obje zalbe kao
podnosilac navodi optuzeni. Ako i optuzeni i branilac uloze pravni lijek, pa izmedu njihovih
pravnih lijekova postoji protivrjecnost, vodi se racuna o onome sto je u svom pravnom lijeku
129
izjavio optuzeni, a ako kontradikcije nema - vodi se racuna i o jednom i o drugom pravnom
lijeku.
Optuzeni nema opravdanog pravnog interesa da mu se uz kaznu zatvora izrekne i mjera
bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog lijecenja. Ovo zbog toga jer izricanje bilo koje
krivicnopravne sankcije, pa i navedene mjere bezbjednosti predstavlja primjenu pravne
prinude na optuzenog. Zbog toga, kada optuzeni u zalbi, izmedu ostalog, prigovara da mu je
prvostepeni sud trebao izreci ovu mjeru bezbjednosti, jer su za to bili ispunjeni propisani
uslovi, onda zalba u tom dijelu nije izjavljena u njegovu korist, vec, naprotiv, na njegovu
stetu, pa je u torn dijelu nedopustena. Isto tako, nedopustena je zalba kada je optuzenom
izrecena uslovna osuda, a njegov branilac u zalbi predlozi da se optuzenom umjesto uslovne
osude izrekne novcana kazna, jer je takva zalba izjavljena na stetu optuzenog.
Zalba je nedopustena i kada je podnijeta od lica koje nije ovlasceno za podnosenje zalbe, a
u takva lica spadaju i ona koja su lisena poslovne sposobnosti i nalaze se pod
starateljstvom.
Pravni lijek ostecenog. Osteceni kao sporedni procesni subjekt ima ograniceno pravo na
zalbu protiv presude. Ovo zbog toga jer on presudu moze pobijati samo zbog odluke suda o
troskovima krivicnog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Posto je osteceni
subjekt zalbe, i njemu se dostavlja nepravnosnazna presuda, protiv koje on, u okvirima svog
neposrednog pravnog interesa propisanog zakonom, moze podnijeti zalbu, i to u roku od 15
dana od dana dostavljanja prepisa presude.
Osteceni se ne moze zaliti protiv presude ako sud nije donio nikakvu odluku o
imovinskopravnom zahtjevu. Ovo stoga sto on time nije izgubio pravo da svoj zahtjev
ostvaruje u parnici. Mogucnost pobijanja presude zbog odluke o troskovima krivicnog
postupka usvojena je zbog toga sto se presudom moze odluciti o troskovima koje osteceni
treba da snosi ili koji njemu treba da se nadoknade.
Pravni lijek lica kome je oduzet predmet ili lica od koga je oduzeta imovinska
korist pribavljena krivicnim djelom - moze se uloziti po svim osnovama, ali u granicama
odgovarajuceg pravnog interesa. Postoji, naime, mogucnost da sud u presudi drugim licima
izrekne odluku o mjeri bezbjednosti oduzimanja predmeta ili odluku o oduzimanju imovinske
koristi pribavljene krivicnim djelom.
Obje te odluke se neposredno odnose na njihova prava i interese, jer se od njih oduzimaju
predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvrsenje krivicnog djela ili su nastali
izvrsenjem krivicnog djela ili se radi o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivicnim
djelom. Zbog toga je zakonodavac odredio
da i takva lica mogu podnijeti zalbu protiv presude, i to samo u pogledu navedenih odluka.
Dakle, pravo na zalbu ovih lica je limitirano i ona ne mogu pobijati presudu iz drugih
zalbenih osnova.

OGRANICENJA U POBIJANJU ODLUKE PRAVNIM LIJEKOM


U postupku pravnih lijekova nuzno je obezbijediti ostvarenje razlicitih ciljeva i nekih
osnovnih nacela krivicnog postupka. Pravni lijekovi su jedna od garancija da se dobije
zakonita i pravilna presuda, koja ce biti zasnovana na istini. Njima se, zapravo, na direktan
nacin ostvaruju nacela pravednosti i zakonitosti.
S druge strane, vazno je ispostovati i nacelo procesne ucinkovitosti, jer je u interesu
stranaka i drugih ucesnika u postupku da se sto jednostavnije i sto brze rijesi predmetni
slucaj. Tezi se, dakle, da se krivicna stvar sto prije okonca i pristupi izvrsenju krivicne
sankcije, ako ona bude izrecena. Postavlja se, isto tako, i pitanje odredivanja mjere u kojoj
ce ti ciljevi i nacela moci biti ostvareni u postupku pravnih lijekova, sto ima za posljedicu i
uvodenje nekih ogranicenja u njihovoj upotrebi.
Ova ogranicenja javljaju se u formi iskljucenja i odlaganja upotrebe pravnog lijeka.
Iskljucenje pravnog lijeka. Pravni lijek se iskljucuje kada ga mali znacaj ili privremenost
odluke ne opravdavaju ili kada ne postoji pravna mogucnost za organizovanje pravnog lijeka
ili kada se zahtjevu za upotrebu pravnog lijeka u odredenoj situaciji suprotstavlja neki
interes koji se smatra visim i koji se prvenstveno zeli zadovoljiti i si. To iskljucenje moze se
130
odnositi na pojedine vrste odluka ili na neke presude ili rjesenja. Pravni lijekovi su iskljuceni
uglavnom kada su u pitanju naredbe i neka rjesenja, iako ne samo stranke, nego i druga
zainteresovana lica imaju interesa da se i protiv njih zale. Iskljucenje zalbe, kada su u
pitanju naredbe, proizilazi iz same njihove sustine: njima se samo upravlja postupkom i ne
odlucuje konacno. l sam koncept naredbi u zakonu je tako postavljen da se na njih moze
uticati i bez mogucnosti zalbe (zainteresovana lica mogu prigovarati na izdatu naredbu, a,
pored toga, i organ koji ju je donio moze je, ako se okolnosti promijene, izmijeniti). Kada je
rijec o rjesenjima, za neka od njih postoji i interes stranaka, ali i opsti interes - da se zalba
dozvoli. Medutim, istovremeno, opsti interes diktira da se u slucaju nekih rjesenja zalba
iskljuci, sto se odnosi na veci broj rjesenja donijetih u prethodnom postupku i postupku
premanja presude. Potpuno iskljucenje zalbe na rjesenje bilo bi stetno, a takva zalba, dobro
konstruisana, ne samo sto ne usporava, nego naprotiv, ubrzava postupak. Pravni lijekovi su
iskljuceni protiv:
• svih naredbi;
• rjesenja donijetih u toku istrage, ukoliko zakonom nije ukcije odredeno;
• rjesenja suda donesenih u prvom stepenu, kada je to za pojedina rjesenja u zakonu
izricito propisano;
• svih rjesenja Vrhovnog suda RS;
• drugostepenih presuda, osim izuzetaka utvrdenih u clanu 333 stav 1 ZKPFBiH i clanu
324 stav 1 ZKPRS;
• presuda donijetih u trecem stepenu (ponavljanje krivicnog postupka).
Odlaganje pravnog lijeka. Do odlaganja upotrebe pravnog lijeka dolazi u onim
slucajevima u kojima bi samostalan pravni lijek protiv pojedinih rjesenja nepotrebno
odugovlacio krivicni postupak ili ga cak i onemogucavao, a naknadno ostavljanje njegovog
rjesavanja ne proizvodi stetne posljedice za ovlascenog subjekta pravnog lijeka. Tom
subjektu ostavlja se mogucnost da se protiv ovakvog rjesenja zali naknadno, uz glavnu
krivicnu stvar, kada ona bude presudena. Tako je propisano da se rjesenja koja se donose u
cilju pripremanja glavnog pretresa i presude mogu pobijati samo u zalbi na presudu. Ta
rjesenja, sama po sebi, ne znace za stranku nikakvu stetu. Ona su za stranku stetna ako se
stetno reflektuju na konacnu odluku, tako da stete za stranku nema ako do konacne odluke
ne dode, a ako do konacne odluke dode - ta se rjesenja pobijaju zajedno sa pobijanjem
konacne odluke.

OBIM POBIJANJA I RAZMATRANJA ODLUKE POBIJANE PRAVNIM LIJEKOM


Obim pobijanja odluke pravnim lijekom
Pravnim lijekom odluka se moze pobijati samo u okviru sadrzine koju zakon daje svakom
pravnom lijeku, zatim po osnovima koje pojedini pravni lijek obuhvata, kao i u granicama
pravnog interesa subjekta ovlascenog na pobijanje odluke. U tom kontekstu, subjekt
pravnog lijeka je potpuno slobodan na njegovo podnosenje, kao i u pogledu toga sta ce, u
okviru zakona, obuhvatiti svojim pravnim lijekom. Na taj nacin, on je ovlascen da odluku
pobija u cjelini ili u pojedinim djelovima. U zalbi napresudu se, medutim, mora, pored
oznacenja presude protiv koje se izjavljuje zalba, navesti osnov za pobijanje presude,
obrazlozenje zalbe i prijedlog da se pobijana presuda potpuno ill djelimicno ukine ill preinaci.

Obim razmatranja odluke pobijane pravnim lijekom


Uopste
Pitanje obima u kome visi sud moze, povodom pravnog lijeka, razmatrati pobijanu odluku
nizeg suda, u principu je moguce rjesavati na tri nacina.
Prije svega, moguce je odrediti da subjekt pravnog lijeka, iznoseci svoje zalbene razloge i
prijedloge, istovremeno odreduje i okvire rada viseg suda, tako da se visi sud moze kretati
samo u granicama onih dijelova odluke koji se pobijaju. Takvo rjesenje moze da se pravda i
relativnom (djelimicnom) pravnom snagom presude (dijelovi odluke koji nisu pobijani
pravnim lijekom stekli su relativnu materijalnu pravnu snagu i ne mogu se mijenjati u
131
postupku po pravnom lijeku), a nedostatak mu je u tome sto postoje takvi nedostaci odluka,
cije se pobijanje, iz razloga javnog interesa, ne moze ostaviti dispoziciji stranaka i preko
kojih sud koji odlucuje o pravnom lijeku, ako ih zapazi, ne moze preci.
Druga mogucnost je da se pravni lijek uzme samo kao povod za razmatranje pobijane
odluke, tako da visi sud nece biti vezan za njegovu sadrzinu. Ova mogucnost opravdava se
cinjenicom sto stranka nije uvijek u mogucnosti da pravilno ocijeni u kojim dijelovima moze
osporenu odluku pobijati, a, uz to, u odluci moze biti nedostataka o kojima se mora voditi
racuna po sluzbenoj duznosti. S druge strane, ovakvo razmatranje odluke opterecuje sud
pravnog lijeka dodatnim poslovima i moze da utice na pasivnije ponasanje tuzioca. Treci
nacin sastoji se u tome da se visi sud krece, po pravilu, u okvirima pravnog lijeka, a uz
odredena odstupanja i preko tih okvira, koja su dozvoljena u javnom interesu.
Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija zalbom. Prema
tome, drugostepeni sud mora voditi racuna o osnovima pravnog lijeka, obrazlozenju i
prijedlogu iz zalbe, jer od toga
ovisi okvir, odnosno pravac ispitivanja presude. Tako se iz sadrzaja zalbe moze zakljuciti da
li se presuda pobija u cijelosti ili djelimicno (npr. u pogledu jednog ili svih krivicnih djela,
zatim da li se pobija dio presude kojim je optuzeni osloboden od optuzbe ili kojim je oglasen
krivim ili oba ta dijela i dr.), nadalje iz kojeg osnova se pobija presuda, iz kojih razloga i u
kojem pravcu se pobija (npr. u zalbi se trazi ukidanje presude ili njeno preinacenje tako da
se krivicno djelo kvalifikuje po strozem ili blazem zakonu, odnosho trazi se da se izrekne
blaza ili stroza kazna i dr.).
U vezi sa prvim pitanjem, tj. da li visi sud moze ici preko osnova zalbe, indirektno se moze
uzeti da je stav zakona da visi sud razmatra pobijanu odluku polazeci od osnova istaknutih u
zalbi za pobijanje presude. Preko tih osnova visi sud moze ici samo u slucajevima izricito
propisanim zakonom. Naime, ako drugostepeni sud, povodom ma cije zalbe, utvrdi da su
razlozi zbog kojih je donio odluku u korist jednog optuzenog od koristi i za koga od
saoptuzenih koji nije izjavio zalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, postupice, po sluzbenoj
duznosti, kao da takva zalba postoji. Posebno nabrojani slucajevi kada visi sud moze ici
preko osnova zalbe, pokazuje da zakon polazi od pravila da se stvar normalno ispituje u
okviru osnova zalbe.
Kada se radi o drugom pitanju (da li visi sud moze odlucivati nasuprot prijedlozima zalbe),
visi sud razmatra samo ono sto su stranke iznijele pred taj sud, ako zakon drukcije ne
propisuje. Tako se zabranjuje drugostepenom sudu da, u slucaju zalbe izjavljene samo u
korist optuzenog, moze izmijeniti presudu na stetu optuzenog. Isto tako, drugostepeno
vijece za maloljetnike moze preinaciti prvostepenu odluku izricanjem teze mjere prema
maloljetniku - samo ako je to predlozeno u zalbi tuzioca.
Pored toga, sud drugog stepena moze presudom oglasiti optuzenog krivim i osuditi ga na
kaznu (uslovno ill bezuslovno) samo ako je zalbu protiv rjesenja izjavio tuzilac na stetu
optuzenog, a prvostepeni sud odlucne cinjenice pravilno utvrdio, ali, po pravilnoj primjeni
zakona, dolazi u obzir izricanje kazne ili uslovne osude.
Ukoliko se prilikom ispitivanja zalbe zakljuci da treba ukinuti presudu i odrediti odrzavanje
pretresa zbog postojanja bitne povrede odredaba krivicnog postupka, drugostepeni sud se
ne moze upustati u ocjenu opravdanosti nekog drugog zalbenog osnova (npr. povrede
krivicnog zakona, pogresno ili nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja i dr.). Medutim, ako
drugostepeni sud ustanovi da u smislu zalbenih prigovora nije ucinjena bitna povreda
odredaba krivicnog postupka ili je ucinjena, ali je on ne moze uzeti u obzir, jer se na nju ne
ukazuje zalbom, onda on mora ispitati zalbene prigovore iz osnova pogresno ili nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja (ako je izjavljena zalba po torn osnovu). Ako je cinjenicno
stanje pogresno ili nepotpuno utvrdeno, drugostepeni sud ce, takode, uvazavajuci zalbu,
rjesenjem ukinuti presudu i odrediti odrzavanje pretresa. Tek nakon sto utvrdi da nisu
opravdani zalbeni prigovori iz osnova postojanja bitne povrede odredaba krivicnog
postupka, odnosno pogresno ili nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, drugostepeni sud
moze ispitati zalbene prigovore u pogledu povrede krivicnog zakona i odluke o

132
krivicnopravnoj sankciji, troskovima krivicnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu i
objavljivanju presude.

Zabrana preinacenja nagore (zabrana reformatio in peius)


Pitanje da li sud pravnog lijeka moze ici van prijedloga izlozenog u pravnom lijeku
optuzenog i eventualno odluciti na stetu optuzenog, rijeseno je u nasem krivicnom
procesnom pravu usvajanjem instituta zabrane preinacenja nagore (zabrane reformatio in
peius). Na osnovu ovog instituta, takvo preinacenje je iskljuceno.
Reformatio in peius je drugostepeno preinacenje (reformatio) neke prvostepene odluke na
stetu (in peius) one stranke u ciju je korist izjavljen pravni lijek. Takvo preinacenje je u
zakonu zabranjeno, utoliko sto, ako
je zalba izjavljena samo u korist optuzenog, sud pravnog lijeka ne smije presudu izmijeniti
na njegovu stetu. Ova ustanova, medutim, nije usvojena u svim procesnim
zakonodavstvima, niti je opste usvojena u teoriji.
Zabrana preinacenja nagore pravda se pravicnoscu i procesnom potrebom ocuvanja slobode
optuzenog pri ulaganju pravnih lijekova, zeljom da se stvori situacija u kojoj ce se optuzeni,
pri odlucivanju da li upotrijebiti pravni lijek, rukovoditi iskljucivo svojim shvatanjem o
pravilnosti ili nepravilnosti odluke, nesputan strahom da ce, mozda, sopstvenom zalbom
pogorsati svoj polozaj.
Osnova zabrane preinacenja nagore nalazi se u cinjenici da je zakonodavac zelio osigurati
da pravni lijek optuzenog za njega ne uzrokuje nepovoljniju sudsku odluku od pobijane - ako
je samo on podnio pravni lijek. Prirodno je da se pravni polozaj optuzenog moze pogorsati
podnosenjem zalbe protivne stranke, ali nije prirodno da se optuzeni vlastitom zalbom
dovede u gori polozaj. Savremeno krivicno procesno pravo ustanovom zabrane reformatio in
peius osigurava slobodu optuzenom u donosenju njegove odluke o podnosenju zalbe, te
sigurnost da nece doci u tezi, nepovoljniji polozaj od onoga u kojem bi bio da nije podnio
zalbu. Pritom, on ne polazi samo od ocekivanog pozitivnog rjesenja zalbe, vec i od
nastupanja i ucinka svih mogucih negativnih procesnih posljedica koje mogu nastupiti
povodom njegove zalbe.
Bez ove procesne ustanove, optuzeni bi bio u polozaju da bira izmeou dvije podjednako
neprijatne stvari:
• da se zali, uz rizik da sopstvenom zalbom pogorsa svoj polozaj ili
• da se ne zali, cak i u slucaju kada bi njegova zalba bila osnovana, racunajuci da se
nece zaliti ni druga strana i da presuda bar nece biti nepovoljnija
Ustanovi zabrane preinacenja nagore daju se i neke zamjerke. Manje - vise opste je
misljenje da zabrana preinacenja nagore predstavlja odstupanje od nacela istrazivanja
istine, jer visi sud kod ispitivanja pravnog lijeka ne moze da preinaci presudu na stetu
optuzenog i mora da potvrdi presudu kojom je ocigledno povrijeden zakon u korist
optuzenog. Uz to, navodi se da ova ustanova dovodi do ulaganja velikog broja neosnovanih
pravnih lijekova.
Zabrana reformatio in peius postoji ne samo u slucaju ako su samo optuzeni ili njegov
branilac izjavili zalbu, vec i u slucajevima ako su zalbu izjavila lica koja mogu izjaviti zalbu u
korist optuzenog ili ako je zalbu u korist optuzenog podnio tuzilac.
Argumentum a contrario proizilazi, da u slucaju tako podnesene zalbe, zabrana reformatio in
peius stiti optuzenog u pogledu nepovoljnijeg utvrdivanja cinjenicnog stanja, primjene
krivicnog zakona, izricanja stroze krivicnopravne sankcije nego sto je to bilo u pobijanoj
presudi, izricanja mjere bezbjednosti i dr.
Zabrana reformatio in peius vazi u postupku po zalbi, i to kako za odlucivanje u sjednici
vijeca drugostepenog suda tako i na pretresu koji se odrzava nakon ukidanja prvostepene
presude.
Ova zabrana obavezuje i u postupku pred sudom treceg stepena i u odnosu na zalbu na
rjesenje.

133
Takode, zabrana reformatio in peius vrijedi i dalje u slucaju eventualnog ponavljanja
krivicnog postupka u korist osudenog ili ukoliko Ustavni sud BiH usvoji apelaciju osudenog i
ukine presudu vijeca drugostepenog suda i predmet vrati na ponovno odlucivanje.
Medutim, ovo pravilo ne odnosi se na duzinu trajanja pritvora.
Ako se pode od odredbe po kojoj se, ako je zalba izjavljena samo u korist optuzenog,
presuda ne smije izmijeniti na njegovu stetu, slijedi zakljucak da u takvom slucaju sud ne
smije optuzenog osuditi ni po strozem krivicnom zakonu (pravna ocjena djela), niti pak na
strozu kaznu nego sto je bio optuzen pravnosnaznom presudom.
Polazeci od iznesenog,institut zabrane reformatio in peius vazi u slucaju kada je pravni lijek
izjavljen samo u korist optuzenog, bez obzira na to ko ga je izjavio (argumentum a
contrario). Sud nije vezan ovom zabranom u slucaju kada je, pored pravnog lijeka u korist
optuzenog, izjavljen i pravni lijek na njegovu stetu (na primjer, ako je, pored zalbe u korist
optuzenog, izjavljena i zalba tuzioca na stetu optuzenog).
U takvom slucaju, sud pravnog lijeka nije vezan zabranom reformatio in peius i moze
donijeti odluku i na stetu optuzenog.
Krivicnoprocesni efekat povrede zabrane reformatio in peius sastoji se u tome sto bi njenom
povredom bila pocinjena apsolutna bitna povreda odredaba krivicnog postupka, sto je
zakonska osnova, u pravilu, ne za ukidanje takve presude vec za njeno preinacenje.
Medutim, zalba ovlascenog tuzioca podnesena protiv nove presude koja se zbog zabrane
preinacenja nagore ne moze preinaciti na stetu optuzenog zbog odluke o
sankciji, ne odbacuje se, vec se odbija kao neosnovana. Ovo zbog toga sto zabrana
reformatio in peius nije formalna zabrana, vec je to sadrzajna, meritorna, kompleksna
zabrana, koja stvarno stiti optuzenog od pogorsanja njegovog polozaja u odredenim
procesnim situacijama.

Ispitivanje presude van okvira zalbe


Od pravila da sud ispituje presudu u okviru dijelova koji se pobijaju zalbom i po osnovima
istaknutim u zalbi izuzeci postoje u slucajevima objektivnog i subjektivnog prosirenja
ispitivanja presude preko zalbe.
Slucaj objektivnog prosirenja ispitivanja presude preko zalbe sadrzan po kome zalba
izjavljena u korist optuzenog zbog nepotpuno ili pogresno utvrdenog cinjenicnog stanja ill
zbog povrede krivicnog zakona, sadrzi u sebi i zalbu zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji i
oduzimanju imovinske koristi.
U vezi s tim, vijece drugostepenog suda treba prvo ispitati osnovanost takve zalbe, pa ako
ocijeni da su njeni prigovori neosnovani ili da su osnovani samo prigovori koji se odnose na
povredu krivicnog zakona, tek onda pristupiti ispitivanju odluke o krivicnopravnoj sankciji i
oduzimanju imovinske koristi.
Nasuprot tome, ukoliko vijece drugostepenog suda ocijeni da je opravdana takva zalba u
pogledu pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, onda ce rjesenjem ukinuti
prvostepenu presudu i odrediti odrzavanje pretresa, pa u tom slucaju nece ni moci u smislu
ove zakonske odredbe ispitivati odluku o krivicnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske
koristi.
Medutim, ako zalilac u zalbi protiv prvostepene presude navede da se zali zbog pogresno i
nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, pa kasnije na javnoj sjednici odustane od te zalbe,
isticuci da trazi samo korekciju krivicne sankcije, drugostepeni sud je ovlascen da ispita
prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivicnoj sankciji, ako iz sadrzaja zalbe proizilazi da
se presuda pobija i po tom osnovu.
Kada je u pitanju subjektivno prosirenje ispitivanja presude preko zalbe, ispitivanje se ne
prosiruje na dalje dijelove ili tacke presude, vec se, pored zalioca, prosiruje na saoptuzene,
putem ustanove pogodnosti pripajanja (beneficium cohaesionis).

DEJSTVO PRAVNOG LIJEKA


Pod uslovom da je dopusten i blagovremen, redovni pravni lijek, po pravilu, ima devolutivno,
suspenzivno i ekstenzivno dejstvo. Pravni lijekovi u krivicnom postupku u BiH su
134
uspostavljeni i kao jedinstveni (licima ovlascenim na njihovo izjavljivanje daju mogucnost
pobijanja cinjenicnih i pravnih pogresaka) i dvostrani (na podnesenu zalbu stranke, uvijek
ima pravo odgovoriti suprotna stranka).

Devolutivno dejstvo
Devolutivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u tome sto o ovom lijeku odlucuje drugi organ,
a ne onaj koji je donio odluku. Pravni lijekovi sa nedevolutivnim efektom predstavljaju
izuzetak. Devolutivno dejstvo, po pravilu, imaju redovni pravni lijekovi. Povodom redovnog
pravnog lijeka, po pravilu, odlucuje visi sud, a ne sud koji je donio pobijanu sudsku odluku.
Izuzetak su zalba na presudu drugostepenog suda, po kojoj u nekim slucajevima odlucuje
isti sud (u drukcijem sastavu) i zalba na rjesenje, gdje, takode, postoje slucajevi u kojima
odlucuje isti sud (npr. po zalbi protiv rjesenja sudije za prethodni postupak i sudije za
prethodno saslusanje odlucuje vijece istog suda).
Do ovakvih ogranicenja devolutivnog dejstva dolazi uglavnom iz razloga hitnosti (kad je u
pitanju zalba protiv rjesenja) ili iz razloga koji leze u organizaciji sudova. Sa nedevolutivnim
dejstvom je vanredni pravni lijek zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka. O ponavljanju
krivicnog postupka odlucuje vijece suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu, s
tim sto i prilikom odlucivanja u vijecu nece ucestvovati sudija koji je ucestvovao u donosenju
presude u ranijem postupku.
Sa devolutivnim pravnim lijekom ne treba zamjenjivati slucajeve kada se prvostepenom
organu ostavlja mogucnost da svoju odluku povuce po sopstvenoj inicijativi, pod odredenim
uslovima, i da je zamijeni drugom (nezakonite ili necjelishodne odluke o upravljanju
postupkom), jer tu nema pravnog lijeka, ili kada on ima ovlascenje da to ucini povodom
pravnog lijeka stranke o kome bi trebalo da odlucuje visi sud (to je cinjenje pravnog lijeka
suvisnim, a ne rjesavanje o pravnom lijeku).
Isto tako, karakter nedevolutivnog odlucivanja nema odluka sudije, odnosno predsjednika
vijeca prvostepenog suda kojom se odbacuje neblagovremena i nedopustena zalba, jer se u
ovom slucaju radi o odlucivanju (ne i raspravljanju) o pravnom lijeku.

Suspenzivno dejstvo
Suspenzivno dejstvo pravnog lijeka postoji ako sprjecava da odluka stupi na pravnu snagu, a
time i da se izvrsi. Nasuprot tome, pravni lijek je sa nesuspenzivnim dejstvom ako se odluka
moze izvrsiti, neovisno od toga sto je u roku izjavljen pravni lijek, i prije nego sto je o njemu
odluceno. Po svome dejstvu, redovni pravni lijekovi su, po pravilu, suspenzivni, tj. odlazu
izvrsenje pobijane odluke. Izuzetak su samo neka rjesenja koja se izvrsavaju odmah poslije
donosenja. Izuzeci od pravila da je pravni lijek sa suspenzivnim dejstvom su sljedeci:
• Zakonski je princip da zalba protiv rjesenja odlaze njegovo izvrsenje (ima suspenzivno
dejstvo), te da suspenzivno dejstvo ona nema samo ako je izricito propisano da zalba
ne odlaze izvrsenje. Takav karakter imaju neka rjesenja donesena u prethodnom
postupku (npr. rjesenje o odredivanju pritvora) i postupku ekstradicije.
• Suspenzivno dejstvo nema vanredni pravni lijek ponavljanje krivicnog postupka.
Razlozi tome su u cinjenici da tvrdnje stranaka koje ulazu ovaj vanredni pravni lijek
jos nisu dokazane, kao i postojanje pravnosnazne presude kojoj je prethodio
kompletno sproveden krivicni postupak. Imajuci to u vidu, realno je pretpostaviti (dok
se ne odluci po vanrednom pravnom lijeku) da je osnovanija pravnosnazna presuda
nego vanredni pravni lijek.
• Osudem je u mogucnosti, kada to zeli, ako su ispunjeni zakonski uslovi, da stupi na
izdrzavanje kazne i prije pravnosnaznosti presude. Sudija, odnosno predsjednik vijeca
moze osudenog na kaznu zatvora, koji se nalazi u pritvoru, uputiti rjesenjem, na
njegov zahtjev, u ustanovu za izdrzavanje kazne i prije pravnosnaznosti presude.
Isto tako, zalba protiv rjesenja kojim se izrice vaspitna mjera koja se izdrzava u ustanovi,
zadrzava izvrsenje rjesenja ako sudija za maloljetnike, u saglasnosti sa roditeljima
maloljetnika i po saslusanju maloljetnika, ne odredi drukcije.

135
Ekstenzivno dejstvo
Ekstenzivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u institutu pogodnosti pridruzivanja
(beneficium cohaesionis). Ovaj institut krivicnog procesnog prava predviden je u korist
saoptuzenih u postupku odlucivanja suda pravnog lijeka, poslije ulozenog pravnog lijeka.
Sastoji se u obavezi drugostepenog suda da, kada, povodom ma cije zalbe, utvrdi da su
razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuzenog od koristi i za kojeg drugog
saoptuzenog koji nije izjavio zalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, postupi po sluzbenoj
duznosti kao da takva zalba postoji.
U teoriji je to dejstvo poznato kao pravilo - ekstenzivno dejstvo zalbe, nasuprot implicitnom
dejstvu zalbe, samo u korist onog u ciju korist se ulaze. Primjena ove pogodnosti moguca je
jedino ako je izjavljena zalba u korist optuzenog. Ovdje se ne radi samo o prosirenju
ispitivanja preko osnova zalbe, vec o ispitivanju presude bez zalbe.
Pravilo pogodnosti pridruzivanja treba da sprijeci da se sa optuzenima koji su oglaseni
krivim istom presudom i cija je pravna situacija jednaka - razlicito postupa. Znacaj
povlastice pridruzivanja najbolje se vidi iz podredivanja principa tzv. relativne
pravnosnaznosti presude ostvarivanju ratio legisa ove ustanove: neizjavljena zalba
optuzenog ili zalba izjavljena u drugom pravcu u odnosu na uspjesno realizovanu zalbu
nekog od saoptuzenih - dovela bi do pravnosnaznosti presude protiv optuzenog koji se nije
zalio.
Medutim, primjenom ustanove beneficium cohaesionis nepobijani dio presude, kao i sama
presuda protiv optuzenog koji nije izjavio zalbu, bivaju preispitani, sto za posljedicu moze
imati donosenje povoljnije odluke za optuzenog, iako nije izjavio zalbu.
Ozivotvorenjem ustanove beneficium cohaesionis se, dakle, suspenduju dva pravila
krivicnog postupka:
• vezanost suda pravnog lijeka da povodom izjavljene zalbe ispituje samo pobijani dio
presude (tantum devolutum, quantum appellatum) i
• vezanost viseg suda za osnove po kojima se presuda pobija (ne eat iudex ultra petita
partium).
Prednost ostvarivanja ustanove beneficium cohaesionis nad uvazavanjem tzv. relativne
pravnosnaznosti presude, bez obzira na to da li se opravdavala pretpostavljanjem
pravicnosti procesnim propisima, posljedicom favor defensionis-a, teznjom za sprecavanje
ocite nepravicnosti ili nuznoscu da se onemoguci nejednak tretman pojedinih saoptuzenih u
jedinstvenom krivicnom postupku - oslikava znacaj ove ustanove.
Institut beneficium cohaesionis odnosi se na sve saoptuzene obuhvacene istom presudom,
bez obzira na to po kome je osnovu doslo do spajanja postupka. Djela mogu biti razlicita i
ucinjena od raznih lica, ali moraju biti obuhvacena istom presudom. Ovaj institut ne moze se
primijeniti u pogledu saizvrsilaca i saucesnika kojima je sudeno u odvojenim postupcima i
doneseno vise posebnih presuda, sto u praksi moze dovesti do nepravednih situacija.
Naime, ukoliko prije izricanja presude bude donijeta odluka o razdvajanju krivicnog
postupka protiv nekog od saoptuzenih (najcesce saizvrsilaca), razlozi zbog kojih je donijeta
povoljnija presuda protiv ostalih saoptuzenih, nece se moci primijeniti i na saoptuzenog
protiv koga je postupak razdvojen. U protivnom, da postupak protiv jednog od optuzenih
nije razdvojen, primjenom ustanove beneficium cohaesionis donijela bi se odluka i u njegovu
korist.
Institut beneficium cohaesionis primjenjuje se, pored postupka po zalbi na presudu
prvostepenog suda, u postupku po zalbi na presudu drugostepenog suda; u postupku po
zalbi na rjesenje i kod ponavljanja postupka.
Pogodnost pridruzivanja ne odnosi se, po prirodi stvari, na imovinskopravni zahtjev, iz istih
razloga kao i u parnicnom postupku, gdje, takode, ne vazi. Ako bi, hipoteticki posmatrano,
saizvrsioci bili osudeni na solidarnu naknadu stete pricinjene krivicnim djelom, a po zalbi
jednog od saoptuzenih se u njegovu korist donese povoljnija odluka, ta odluka se ne moze
primijeniti i na ostale saoptuzene. Naravno, ako je povoljnija odluka o imovinskopravnom
zahtjevu po zalbi jednog od optuzenih posljedica obesnazivanja osudujuce presude,
primjenom povlastice povezanosti moze se anulirati osuda i prema ostalim saoptuzenim, a
136
time ce se, na indirektan nacin, u njihovu korist izmijeniti i odluka o imovinskopravnom
zahtjevu.
Pogodnost pridruzivanja se ne moze primijeniti ni u postupku po zalbi na rjesenje o odbijanju
zahtjeva za povracaj u predasnje stanje, cak i ako bi razlozi zbog kojih se trazi anuliranje
prekluzije bili istovjetni kod svih saoptuzenih. Naime, ne moze se bez aktivnosti
saoptuzenog znati da li je propustanje podnosenja molbe za povracaj u predasnje stanje
posljedica sprijecenosti ili, pak, svjesne odluke.
Posebnu paznju zasluzuje sagledavanje primjene ustanove beneficium cohaesionis u
postupku po zalbi na presudu drugostepenog suda, u kome ova ustanova nadmasuje svoj
prvobitni ratio legis. Naime, izjavljena zalba na presudu drugostepenog suda nije vise od
koristi samo, inace, procesno legitimisanom optuzenom koji je propustio da izjavi zalbu ili je
nije izjavio u tom pravcu, vec i optuzenom (saoptuzenom) koji uopste nema procesnu
legitimaciju za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. U ovom slucaju beneficium cohaesionis
dobija pravno - kreativnu ulogu, kao ustanova sui generis.
Zakon, pored ostalih, propisuje shodnu primjenu ove odredbe i u postupku po zalbi na
rjesenje.
U teoriji krivicnog procesnog prava prevladava stanoviste da pogodnost pridruzivanja u
postupku po zalbi na rjesenje ima sire dejstvo, te da stoga razloge zbog kojih je sud pravnog
lijeka donio odluku u korist optuzenog - treba sto sire tumaciti. Uporisnu tacku ovog stava
cini specificna pravna priroda zalbe na rjesenje kao pravnog lijeka kojim se, po pravilu,
meritorno ne rjesava krivicna stvar. Pored toga, istice se da zakonodavac ne predvida
analognu primjenu zakonskih odredaba koje regulisu osnove zalbe u postupku po zalbi na
rjesenje, niti, pak, odredaba o granicama ispitivanja pobijane presude. Iz ove cinjenice se
izvodi zakljucak da sud pravnog lijeka, striktno uzevsi, i nije vezan za osnove zalbe
predvidene zakonom i na razloge zalbe sadrzane u samoj zalbi.
Zakon nije striktno regulisao vazenje pogodnosti u postupku po zalbi na rjesenje o sudskoj
opomeni.
Ratio legis ustanove beneficium cohaesionis bi nalagao vazenje ove povlastice i u ovom
postupku.
Medutim, potrebno je imati u vidu specificnost sudske opomene kao krivicne sankcije,
prilikom cijeg izricanja se obavezno uzimaju u obzir licna svojstva, kao i okolnost da je ova
krivicna sankcija lisena represivnih elemenata: stoga se cini da je zakonodavac svjesno
propustio da predvidi vazenje povlastice pridruzivanja u postupku po zalbi na rjeserye o
sudskoj opomeni.
Pogodnost pridruzivanja primjenjuje se i u postupku po zahtjevu za ponavljanje krivicnog
postupka: sud koji rjesava o osnovanosti podnijetog zahtjeva za ponavljanje krivicnog
postupka, ima zakonsku obavezu da primijeni ovu pogodnost. Ako bi tom prilikom sud
propustio da primijeni ustanovu beneficium cohaesionis, saoptuzenim ostaje mogucnost da
podnesu zahjev za ponavljanje krivicnog postupka po osnovu kojim je izdejstvovano
ponavljanje krivicnog postupka po zahtjevu optuzenog, posto podnosenje zahtjeva za
ponavljanje krivicnog postupka nije vezano rokom.

FORMALNOSTI UPOTREBE PRAVNIH LIJEKOVA


Uopste
Odredene formalnosti koje moraju biti ispunjene da bi se mogao upotrijebiti pravni lijek, i to
one najneophodnije, tako da ih stranke mogu ispuniti bez posebnih teskoca, propisuju se u
svim zakonodavstvima. Razloge koji opravdavaju podnosenje zalbe treba razlikovati od
osnova zbog kojih se presuda moze pobijati.
Osnovi se koriste za oznacenje sustine pobijanja (povreda krivicnog zakona, pogresno ili
nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje itd), a razlozi da opravdaju zalbene navode i
prijedloge. Navodenje osnova zalbe ne moze zamijeniti isticanje razloga, ali je moguce
obrnuto. Uz to, od zalioca se trazi da svoje razloge podvede pod jedan od osnova, a potrebni
su sudu koji rjesava o zalbi, iako oni sud ne obavezuju.

137
Sadrzaj zalbe
Zakon odreduje sta zalba treba sadrzavati, odnosno kakve ona elemente mora imati da bi
se smatrala valjanom i da bi visi sud o njoj mogao ispravno odlucivati. Zalba koja sadrzi sve
propisane elemente, predstavlja valjan osnov za odlucivanje. Ti elementi su:
• oznacenje presude protiv koje se podnosi zalba (naziv suda, broj i datum presude),
• osnov za pobijanje presude,
• obrazlozenje zalbe,
• prijedlog da se pobijena presuda potpuno ili djelimicno ukine ili preinaci i
• potpis lica koje podnosi zalbu.
Zakon, dalje, odreduje koji su od tih elemenata obavezni i ciji izostanak cini zalbu
nevaljanom, koje od njih (u slucaju njihova izostavljanja u zalbi) i u kojim slucajevima sam
zakon nadomjesta svojom pretpostavkom, te, napokon, koji elementi nisu neophodni i mogu
izostati bez ikakvih stetnih posljedica.
Sadrzaj zalbe ne mora bid naveden zakonskim redoslijedom. Bitno je da se svi elementi
nalaze u zalbi. Zalba se mora posmatrati kompleksno, u ukupnosti njenog sadrzaja, a ne
kroz izdvojene pojedine dijelove.
lako je oznacenje presude bitan sastavni dio svake zalbe, da bi se znalo koja se odluka
njome pobija, u slucaju da ta naznaka izostane u zalbi, odnosno bude nedovoljno jasna,
zakon dozvoljava utvrdivanje i na bilo koji drugi nacin njeno odredenje.
Mogucnosti za utvrdivanje presude na koju se zalba odnosi, u slucaju propustanja njene
naznake u zalbi, razlicite su: tako, prvostepeni sud, kojem se zalba podnosi, moze najcesce
iz njenog sadrzaja pronaci na koju se njegovu presudu ona odnosi, a to moze postici iz
oznake imena optuzenog (uz pomoc imenika ili upisnika), iz oznake krivicnog djela, dana
odrzanog pretresa i si., a, u svakom slucaju, taj sud moze od zalioca kracim putem zatraziti
podatke o tome. U suprotnom, sud primjenjuje slijedeci postupak: poziva zalioca da u
odredenom roku dopuni zalbu pismenim podneskom ili usmeno na zapisniku kod suda. Ako
zalilac ne postupi po ovom pozivu, sud ce odbaciti zalbu ako ne sadrzi podatke b), c) i e), a
ako zalba ne sadrzi podatak a) - odbacice je ako se ne moze utvrditi na koju se presudu
odnosi. Ako je zalba podnesena u korist optuzenog, dostavice se drugostepenom sudu ako
se moze utvrditi na koju se presudu odnosi, a odbacice se ako se to ne moze utvrditi. Prema
tome, u zalbi se mora istaci neki od osnova (ili vise njih, na osnovu kojih zakon omogucuje
pobijanje presude).
Ako su zalbu koja ima sadrzajne nedostatke podnijeli osteceni koji ima punomocnika ili
tuzilac, nije predvidena obaveza suda da pozove zalioca na dopunu zalbe. Ukoliko ne sadrzi
obavezne elemente, a ne moze se utvrditi na koju se presudu odnosi, takva zalba ce se
odbaciti. Zalba sa ovim nedostacima podnesena u korist optuzenog koji ima branioca,
dostavice se drugostepenom sudu ako se moze utvrditi na koju se presudu odnosi, a
odbacice se ako se to ne moze utvrditi.
Zakon se ne zadovoljava time da zalilac oznaci samo osnov pobijanja, vec trazi da on
poblize opise i objasni (dakle, obrazlozi) zasto presudu koju pobija smatra neispravnom.
Pravilno postavljen i potpuno oznacen prijedlog treba da sadrzi oznacenje u kojem pravcu se
trazi da visi sud donese odluku (u korist ili na stetu optuzenog), u pogledu kojeg dijela
pobijane presude visi sud treba da intervenise svojom odlukom i na koji nacin visi sud ce da
donese svoju odluku (preinacenjem i kako, ili ukidanjem pobijane presude, odnosno njenog
pobijanog dijela. Medutim, zakon ne predvida nikakve konsekvence za slucaj da taj
elemenat izostane u zalbi, sto znaci da se taj prijedlog ne smatra nuznim dijelom zalbe. To,
istovremeno, znaci i da visi sud nije vezan postavljenim zalbenim prijedlogom. Na kraju
izostanak potpisa na zalbi predstavlja, u pravilu, samo neurednost pri njenom sastavljanju,
pa je tesko potpis podnosioca potpuno izjednaciti po znacenju sa ostalim nuznim
elementima zalbe. Pri tome, treba imati na umu da sam potpis nije dokaz autenticnosti
oznacenog podnosioca, jer sud ne ispituje i istinitost stavljenog potpisa.

Nove cinjenice i novi dokazi

138
Zakon dopusta da se u zalbi iznose nove cinjenice i novi dokazi (tzv. beneficium novorum)
koji i pored duzne paznje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Za
koriscenje takvih cinjenica i dokaza zakon postavlja zaliocu uslov da je duzan navesti razlog
zasto ih ranije nije iznio.
Pozivajuci se na nove cinjenice, zalilac je duzan navesti dokaze kojima bi se te cinjenice
imale dokazati, a pozivajuci se na nove dokaze - duzan je navesti cinjenice koje pomocu tih
dokaza zeli dokazati.
Medutim, bez obzira na to sto je zalilac propustio navesti takve razloge ili ih je naveo, ali su
neuvjerljivi zbog cega nove cinjenice i novi dokazi nisu mogli biti predstavljeni na glavnom
pretresu, ili proizilazi da ih nije iznio na glavnom pretresu iz taktickih razloga i si., mora se
imati u vidu da bilo kakvi propusti u tom
pogledu nisu procesno sankcionisani.
Kako ovo upucuje na zakljucak da takva zakonska odredba, u stvari, ima za cilj postizanje
stranacke discipline, onda je jasno da sud u odnosu na takve zalbene navode mora ispitati
da li su te nove cinjenice i novi dokazi vazni i od uticaja na donosenje pravilne odluke.
S tim u vezi, sudija izvjestilac drugostepenog suda moze preko nizeg suda provjeravati
navode zalbe u vezi s novim cinjenicama i dokazima, njihovim postojanjem i vaznoscu. Nove
cinjenice i novi dokazi u izlozenom smislu jesu novoiznesene cinjenice ili dokazi, noviter
relata (facta, probatio) novootkrivene cinjenice ili dokazi, noviter reperta (facta, probatio).

Rokovi za izjavu pravnog lijeka


Redovni pravni lijekovi podnose se u odredenom roku. Za razliku od redovnih, vanredni
pravni lijek ponavljanje postupka ne vezuje se za rok, iako istek odredenog vremena moze
imati znacaja u pogledu mogucnosti njegovog izjavljivanja. Rokovi za pravne lijekove mogu
se razlikovati u pogledu pojedinih vrsta odluka, s tim da u tom smislu postoje razlike i
izmedu odluka iste vrste.
Rok za zalbu protiv presude donijete u prvom stepenu je 15 dana, racunajuci od dana
dostavljanja prepisa presude i taj rok vazi za stranke i branioca. Drugim licima koja mogu
podnijeti zalbu u korist optuzenog, sud ne dostavlja presudu, ali ona imaju isti rok za zalbu
koji pocinje teci od dana dostavljanja prepisa presude optuzenom. Takode, lice ciji je
predmet oduzet ili od kojeg je oduzeta imovinska korist moze izjaviti zalbu u roku od 15
dana od dana dostavljanja prepisa presude.
U slozenim stvarima, na zahtjev stranaka i branioca sud moze produziti rok za zalbu najvise
za 15 dana. Medutim, ako stranke i branilac podnesu zahtjev za produzenje zalbenog roka,
onda od dana njegovog podnosenja pa do odluke suda ne tece rok za zalbu. Ukoliko sud
ocijeni da je podneseni zahtjev za produzenje roka opravdan, odobrenje za produzenje roka
mora obuhvatiti ne samo stranku koja je uspjela sa zahtjevom, vec i protivnu stranku koja
takav zahtjev nije podnijela.
Rok za zalbu na rjesenje je tri dana od dana dostavljanja rjesenja, ako zakonom nije drukcije
odredeno.
Rok za presudu vazi i za rjesenje o sudskoj opomeni, kao i za rjesenje o vaspitnim mjerama.
Rokovi za podnosenje zalbe su prekluzivni, sto znaci da se ne mogu produzavati i da
njihovim istekom ovlasceno lice gubi pravo na zalbu.
U torn pogledu postoji samo jedan izuzetak, prema kome se optuzenom, koji iz opravdanih
razloga propusti rok za podnosenje zalbe na presudu (odnosno na meritorno rjesenje), moze
dopustiti povracaj u predasnje stanje radi podnosenja zalbe.

Predaja pravnog lijeka i dostavljanje na odgovor


Pravni lijek se podnosi visem sudu, a predaje sudu koji je izrekao prvostepenu odluku. Zakon
dozvoljava dostavljanje zalbe i preko poste preporucenom posiljkom, telegrafom ili drugim
telekomunikacijskim sredstvom. Ako se optuzeni nalazi u pritvoru, moze zalbu dati na
zapisnik kod suda ili je predati upravi zatvora, a lice koje se nalazi na izdrzavanju kazne ili
se nalazi u nekoj ustanovi radi primjene mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere, moze takvu
izjavu predati upravi ustanove u kojoj je smjesteno.
139
Sud nema ovlascenje da odbije prijem zalbe, bez obzira na to sto je uocio da zalba nije
blagovremena ili dopustena. Ovo zbog toga sto je prijem zalbe tehnicka radnja koja se
razlikuje od radnje odlucivanja o njenoj blagovremenosti ili dopustenosti.
Ako se radi o zalbi na presudu, zalba se predaje u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i
za protivnu stranku i branioca - radi davanja odgovora. U slucaju ako zalba nije predata,
odnosno dostavljena u dovoljnom broju primjeraka, sud ce pozvati podnosioca zalbe da u
odredenom roku preda dovoljan broj primjeraka. Ako podnosilac tako ne postupi, sud ce
potrebne primjerke prepisati o trosku podnosioca.
Primjerak zalbe prvostepeni sud dostavlja protivnoj stranki i braniocu, koji mogu u roku od
osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na zalbu, koji se zatim, sa zalbom i svim
spisima, dostavlja drugostepenom sudu.
Ratio legis ove zakonske odredbe jeste realizacija nacela kontradiktornosti, prema kome je
nuzno da protivna stranka i branilac saznaju za postojanje zalbe i njen sadrzaj, te da ukoliko
zele podnesu odgovor na zalbu u kome mogu navesti protivrazloge.
Sud je u obavezi da odgovor protivne stranke ceka osam dana ili ce, i ako odgovor uslijedi
kasnije, postupiti po njemu, pod uslovom da je to moguce, s obzirom na stanje u kome se
nalazi krivicni postupak. Medutim, u zalbenom postupku se odlucuje samo o zalbi, a ne i o
odgovoru na zalbu, sto proizilazi i iz odredbe koja propisuje da vijece drugostepenog suda
ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija zalbom.

Odricanje i odustanak od pravnog lijeka i dopuna pravnog lijeka


O tome da li ce koristiti pravni lijek, subjekti pravnih lijekova opredjeljuju se zavisno od svoje
procjene.
S tim u vezi, oni se mogu odreci upotrebe pravnog lijeka ili od vec ulozenog pravnog lijeka
odustati.
Pored toga, moguca je i dopuna pravnog lijeka. Pod odricanjem od prava na zalbu razumije
se izjava lica ovlascenog na podnosenje zalbe da se nece koristiti tim svojim pravom, dok se
odustajanjem od zalbe smatra izjava tog lica kojom ono povlaci svoju vec podnesenu zalbu.
I jedno i drugo odrazje prava dispozicije stranaka u zalbenom postupku.
U slucaju odricanja od pravnog lijeka, stranka izjavljuje da ne zeli koristiti pravni lijek. Izjava
se daje podneskom ili u zapisnik kod suda, a odricanje je moguce prilikom objavljivanja
odluke ili nakon sto je odluka dostavljena. Ako stranka propusti rok za izjavu pravnog lijeka,
smatra se da se time precutno odrekla njegove upotrebe. U redovnom postupku optuzeni se
moze odreci prava na zalbu samo nakon sto mu je presuda dostavljena. Tog prava optuzeni
se moze odreci i prije (odmah po objavljivanju presude), ako se tuzilac odrekao prava na
zalbu, osim ako bi optuzeni po presudi imao da izdrzava kaznu zatvora.
Tuzilac se moze odreci prava na zalbu od trenutka objavljivanja presude pa do isteka roka
za podnosenje zalbe. Branilac i lica ovlastena da uloze zalbu mogu se odreci prava na zalbu
(koju su ovlasceni da podnesu) samo uz pristanak, odnosno uz posebno ovlascenje
optuzenog, dakle, ne i protiv njegove volje.
Odustati od zalbe mogu optuzeni i tuzilac. Optuzeni moze odustati od vec izjavljene zalbe -
do donosenja odluke drugostepenog suda, kao i od zalbe koju su izjavili njegov branilac ili
ovlastena lica.
Tuzilac moze odustati i od zalbe koju je podnio u korist optuzenog, bez obzira na to da li
optuzeni pristaje na odustajanje.
Odustanak od zalbe mora biti izricit i izjavljen nadleznom sudu, pismeno ili usmeno
neposredno tom sudu. Kao i kod odricanja, ni odustanak od zalbe ne moze se izvoditi ni iz
kakvih konkludentnih radnji ovlascenog lica. Ako dode do odustanka, sud, kome je izjava u
tom smislu data, donosi rjesenje o odbacivanju pravnog lijeka. Odricanje i odustajanje od
zalbe ne moze se opozvati, bez obzira na razlog zbog kojeg su ucinjeni.
Iako to u zakonu nije izricito odredeno, moguca je i dopuna pravnog lijeka u naknadnom
podnesku, pod uslovom ako je ucinjena u roku za zalbu. Naime, moguce je da stranka,
postujuci rok za zalbu, u svojim podnescima (po pravilu - dopunom zalbe), uz ranije

140
iznesene razloge, istice nove, odnosno mijenja zalbene prijedloge, kao i da, osim pobijenih,
pobija i druge dijelove presude.
Poslije isteka roka za zalbu, takvi dodaci nisu moguci. Dopuna zalbe koja je podnesena
poslije isteka roka za zalbu, smatra se novom zalbom, pa je, kao takvu, treba odbaciti.
Medutim, ne bi bili ispunjeni zakonski uslovi za odbacaj dopune zalbe optuzenog protiv
prvostepene presude kao neblagovremene kada se tom dopunom samo objasnjavaju,
dopunjuju i prosiruju navodi iznijeti u okviru ranije istaknutih zalbenih osnova.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI


U nasem krivicnom postupku postoje tri redovna pravna lijeka. To su:
• zalba na presudu prvostepenog suda,
• zalba na presudu drugostepenog suda i
• zalba na rjesene.

ZALBA NA PRESUDU PRVOSTEPENOG SUDA


Pojam i osnovi
Nakon izricanja prvostepene presude dolazi do izrazaja dispozicija stranaka, tako da
iskljucivo od volje stranaka ovisi hoce li uopste doci do preispitivanja pravilnosti i zakonitosti
izrecene presude. Isto tako, stranke odreduju granice, obim i smjer preispitivanja presude,
ogranicavajuci time i sadrzaj odluke viseg suda. Tu svoju dispoziciju, odnosno volju, stranke
izrazavaju upravo podnesenom zalbom, njenim sadrzajem, razlozima i pravcem pobijanja.
Takav karakter i organizacija zalbenog postupka ukazuju na vaznost zalbe i upozoravaju na
potrebu ispravnog postavljanja zalbe, njenih osnova i razloga, da bi se doprinijelo izricanju
pravilne i zakonite presude i time, ujedno, zastitila prava i interesi stranke nezadovoljne
izrecenom presudom.
Zalba protiv prvostepene presude odnosi se na sve vrste presuda prvostepenih sudova, a
osnovi ove zalbe su jednaki. Ova zalba ima devolutivno dejstvo i po njoj uvijek rjesava
neposredno visi sud. Isto tako, zalba protiv prvostepene presude ima suspenzivno dejstvo
(osim slucaja upucivanja na izdrzavanje kazne na zahtjev optuzenog).
Zalba protiv prvostepene presude je potpuni pravni lijek, kojim se moze pobijati i pravna i
cinjenicna osnovica presude, jer je propisano da se presuda moze pobijati:
• zbog bitne povrede odredaba krivicnog postupka,
• zbog povrede krivicnog zakona,
• zbog pogresno ill nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja,
• zbog odluke o krivicnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troskovima
krivicnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju
presude putem sredstava javnog informisanja.
Prva dva osnova su cisto pravna (error iuris), treci je cinjenicni (error facti), a cetvrti
mjesoviti (cinjenicno - pravni).
Pravni osnov zalbe se odnosi na pogreske u primjeni krivicnog procesnog ili krivicnog
materijalnog prava, cinjenicni na pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje, a
mjesoviti - na odluke o krivicnopravnim sankcijama, oduzimanje imovinske koristi, troskove
krivicnog postupka, imovinskopravne zahtjeve, kao i na odluku o objavljivanju presude
putem sredstava javnog informisanja.
Stranke ili druga ovlascena lica presudu mogu pobijati iz svih ili samo nekih zalbenih
osnova, ali uvijek u okviru svog neposrednog pravnog interesa. Kada je dozvoljena, po svim
ovim osnovama moze se izjavljivati i zalba protiv presude drugostepenog suda.
Sam redoslijed (hijerarhija) zalbenih osnova odreden je njihovom vaznoscu. Na taj je nacin
istovremeno odreden i redoslijed odlucivanja o pojedinom zalbenom osnovu u slucaju
njihove kumulacije u zalbi.
Prema pravilu tzv. supsidijarne kumulacije, uzimanje u obzir i ispitivanje pobijane presude
po visem zalbenom osnovu, iskljucuje ispitivanje te presude po nizem zalbenom osnovu.

141
Bitne povrede odredaba krivicnog postupka kao osnov pobijanja presude zalbom
Zakonske odredbe kojima je normiran krivicni postupak treba da obezbijede jednoobraznost
postupanja svih krivicnih sudova, uz iskljucenje mogucnosti nejednakog tretiranja bilo koga
slucaja, da eliminisu eventualnu samovolju sudija i osiguraju, u najvecoj mjeri, njihovu
objektivnost. Pri tome, s obzirom na znacenje procesnih odredaba i tezinu njihovih povreda,
te na mogucnost, odnosno vjerovatnost njihovog negativnog uticaja na valjanost presude,
zakon postupa dvojako.
Jedne, najznacajnije i najteze povrede, definise poblize i nabraja ih taksativno, postavljajuci
neoborivu pretpostavku da su one negativno uticale na zakonitost i pravilnost izrecene
presude.
Druge povrede ne nabraja i ne oznacava, vec ostavlja sudu da u svakom konkretnom
slucaju ocijeni da li je ustanovljena povreda postupka imala ili mogla imati takav negativan
uticaj na izrecenu presudu
S obzirom na to, teorija dijeli povrede krivicnog postupka na apsolutne i relativne.
Razlika izmedu njih je u njihovom znacenju i uticaju na vaznost presude.
Kada vijece drugostepenog suda ustanovi opravdanost zalbenih prigovora u pogledu
postojanja bitne povrede krivicnog postupka, ne moze ukinuti prvostepenu presudu vec je
mora preinaciti.
Uslov je da nema nekog razloga za ukidanje prvostepene presude zbog postojanja neke
druge bitne povrede odredaba krivicnog postupka ili pogresno ili nepotpuno utvrdenog
cinjenicnog stanja.
Ako visi sud ustanovi postojanje relativne povrede, on prethodno mora ocijeniti da li je ona u
konkretnom slucaju uticala ili je mogla uticati na zakonito i pravilno donosenje presude i tek
ako ustanovi takvu uzrocnu vezu izmedu povrede postupka i pobijane presude - ukida
presudu.

Apsolutne povrede odredaba krivicnog postupka


U apsolutno bitne povrede odredaba krivicnog postupka spadaju:
Povrede zakona koje se odnose na sud:
• ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude
ucestvovao sudija koji nije ucestvovao na glavnom pretresu ili koji je
pravnosnaznom odlukom izuzet od sudenja. Ako sastav suda ne odgovara
onome sto je predvideno, ucinjena je bitna povreda krivicnog postupka. U praksi ce to
biti slucajevi kada je umjesto vijeca sudio sudija pojedinac.Takode su moguce
situacije da tuzilac na glavnom pretresu izmijeni cinjenicni opis djela i na taj nacin
optuzenom stavi na teret kvalifikovani oblik istog krivicnog djela za koje je nadlezno
vijece: ako u tom slucaju sudija pojedinac nastavi sa sudenjem i donese presudu,
ucinjena je bitna povreda odredaba krivicnog postupka iz ove tacke. Medutim, ako
vijece tek na glavnom pretresu ustanovi da se sudenje obavlja u vecem brojnom
sastavu nego sto je propisano, ne postoji bitna povreda odredaba krivicnog postupka
iz ove tacke. U pogledu ucesca u izricanju presude sudije koji nije sudjelovao na
glavnom pretresu, zakon, istina, ne naglasava da je nuzno da sudija sudjeluje
neprekidno na cijelom glavnom pretresu (od njegovog otvaranja do zakljucivanja), na
kojem se izrice presuda. Medutim, to proizilazi iz odredbe, prema kojoj sudije moraju
biti neprekidno prisutne na glavnom pretresu. U svakom slucaju, ukoliko se u toku
glavnog pretresa, zbog potrebe da neki clan vijeca napusti glavni pretres, vijece bude
moralo dopuniti novim clanom koji nije prisustvovao pretresu od njegova pocetka,
pretres mora poceti iznova.
• ako je na glavnom pretresu ucestvovao sudija koji se morao izuzeti.
Odredbom iz ove tacke je sankcionisano ucesce sudije u sudenju i pored toga sto se
morao izuzeti po nekom od osnova, bez obzira na to da li je njegovo izuzece trazeno.
• ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadlezan ili ako je nepravilno
odbio optuzbu zbog stvarne nenadleznosti. U ovom slucaju oglasava se
apsolutnom povredom postupka kako u slucaju u kojem je presudu donio stvarno
142
nenadlezni sud, tako i u slucaju gde je stvarno nadlezni sud nepravilno odbio da sudi,
jer je i u jednom i u drugom slucaju uskraceno optuzenom pravo da mu sudi stvarno
nadlezni sud.
Povrede zakona koje se odnose na tuzioca i optuzbu:
• ako je sud povrijedio propise krivicnog postupka o postojanju odobrenja
nadleznog organa. Tuzilac ne moze narediti sprovodenje istrage niti podnijeti
optuznicu u slucajevima kad je zakonom propisano da je za krivicno gonjenje
pojedinih lica potrebno prethodno odobrenje nadleznog drzavnog organa, i to ukoliko
ne podnese dokaz da je odobrenje dato. Ako protivno tome bude odrzan glavni
pretres i donesena presuda, to bi predstavljalo bitnu povredu postupka, ali se u torn
slucaju pobijana presuda ne ukida, vec preinacuje.
• ako sud svojom presudom nije potpuno rijesio predmet optuzbe. Sud mora
svojom presudom rijesiti u cijelosti optuzbu (pozitivno ili negativno, odnosno
djelimicno pozitivno, a djelimicno negativno), tako da nijedan dio optuzbe ne smije
ostati bez odgovora. U protivnom, ukoliko neki dio predmeta optuzbe ostane bez
takvog odgovora suda u njegovoj presudi, radice se o ovoj povredi postupka. Treba
naglasiti da se ova povreda postupka odnosi samo na zahtjeve optuzbe koji se ticu
postojanja djela sto se optuzenom stavlja na teret i njegove krivnje, ali ne i u pogledu
ostalih zahtjeva, odnosno prijedloga sadrzanih u optuzbi (pravna oznaka djela, kazne,
mjere bezbjednosti, odredivanje pritvora. troskovi postupka i imovinskopravni
zahtjev), jer u pogledu njih sud nije vezan optuzbom. Prema tome, ukoliko sud ne
odluci o takvom zahtjevu. odnosno prijedlogu optuzbe ill ne na nacin i u pravcu u
kojem su oni postavljeni u optuzbi, takvo postupanje suda tuzilac nece moci pobijati
kao povredu postupka, nego zbog drugih zalbenih osnova, vec prema tome u cemu
se ogleda pogreska suda. Konkretno, prvostepeni sud je, nakon izmjene cinjenicnog
opisa djela, ovlascen optuzenog proglasiti krivim za drukcije krivicno djelo od onog iz
optuznice, ali ne i za drugo krivicno djelo koje optuznicom nije ni stavljeno na teret
optuzenom, u kojem slucaju bi se radilo o povredi objektivnog identiteta optuzbe i
presude. Ili, ako iz opisa krivicnih djela u sticaju iz podnesene optuznice sud ispusti
cinjenice i okolnosti koje predstavljaju obiljezja jednog krivicnog djela i optuzenog
oglasi krivim samo za drugo krivicno djelo, time nije povrijedio objektivni identitet
presude i optuzbe. Tu se radi o tome da sud svojom presudom nije u potpunosti
rijesio predmet optuzbe. Isto tako, to sto u krivicnom postupku prvostepeni sud nije
utvrdivao postojanje umisljaja na strani optuzenog, ne znaci da sud nije potpuno
rijesio predmet optuzbe. Zbog toga se takav propust suda ne moze podvesti pod
bitnu povredu odredaba krivicnog postupka, vec jedino pod zalbeni osnov nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja.
• ako je optuzba prekoracena. Ova povreda odnosi se na cinjenicu da se presuda
moze odnositi samo na lice koje je optuzeno i samo na djelo koje je predmet optuzbe
sadrzane u potvrdenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optuznici. U ovom
slucaju, vezanost suda za djelo koje je predmet optuzbe (u potvrdenoj ili na pretresu
izmijenjenoj optuznici) odnosi se uvijek iskljucivo na cinjenicni opis iz kojeg je djelo
sastavljeno, dakle, na cinjenice koje su, sadrzane u optuznici, jer samo na taj nacin
tuzilac odreduje predmet i obim sudenja i sudske presude.
Povrede zakona koje se odnose na optuzenog:
• ako je glavni pretres odrzan bez lica cije je prisutvo na glavnom pretresu po
zakonu obavezno ili ako je optuzenom, braniocu ili ostecenom protivno
njegovom zahtjevu, uskraceno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj
jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa. Povreda postupka, kada je
u pitanju odrzavanje glavnog pretresa bez prisustva lica cije je prisustvo po zakonu
obavezno, odnosi se na optuzenog, branioca i tuzioca, kao i tumaca (kada za to
postoje zakonski uslovi). Pri tome, osnovna je pretpostavka da ta lica budu uredno
pozvana, jer, u protivnom, glavni pretres se ne moze odrzati u njihovom odsustvu. Sa

143
gledista uskracivanja sluzenja svojim jezikom, apsolutna povreda postupka postoji
ako je optuzenom, braniocu ili ostecenom uskraceno da se na glavnom pretresu sluzi
svojim jezikom i da na svome jeziku prati tok pretresa. Za postojanje te povrede
postupka potrebno je da su ta lica izricito zahtijevala da se koriste tim svojim pravom.
Pri tome, irelevantno je da li poznaju jezik na kojem se vodi pretres. Nema povrede
prava na pravicno sudenje u slucaju kada je saslusanju optuzenog, koji ne poznaje
jezik koji je u sluzbenoj upotrebi u sudu, u prethodnom postupku pred sudijom, na
njegovo izricito trazenje, prisustvovao izabrani, a ne stalni sudski tumac za strani
jezik.
• ako je povrijedeno pravo na odbranu. Ovo podrazumijeva da nisu primijenjena ili
su nepravilno primijenjena pravila postupka na stetu optuzenog. Povreda prava na
odbranu, u smislu ove zakonske odredbe, predstavlja bitnu povredu odredaba
krivicnog postupka i ima za posljedicu ukidanje presude, ukoliko se na nju ukaze
zalbom. Ova povreda ce, primjera radi, postojati kada sud propusti da pouci
optuzenog o pravima koje on ima na glavnom pretresu, usljed cega je optuzeni u toku
pretresa ostao uskracen da postavlja pitanja svjedocima i da iznosi primjedbe u vezi
sa njihovim iskazima i drugim izvedenim dokazima, vec je to pravo koristio samo
njegov branilac, ili ako je na glavnom pretresu samo procitan pismeni nalaz i
misljenje vjestaka neuropsihijatra, s obzirom na to da je u bilo potrebno saslusati te
vjestake na glavnom pretresu.
Povrede zakona koje se odnose na presudu:
• ako se presuda zasniva na dokazu na home se po odredbama zakona ne
moze zasnovati presuda. Ova povreda postupka odnosi se, prije svega, na
zabranjene, odnosno nedopustene izvore saznanja. Dokazi na kojima se, po
odredbama procesnog zakona, ne moze zasnivati sudska odluka, ne mogu se u ovu
svrhu koristiti ni posrednim putem. Predvidanjem ove povrede htio se sprijeciti prodor
takvih izvora saznanja i u presudu, odnosno njeno temeljenje na takvim izvorima.
Dovoljno je da bude koriscen nevaljani dokaz za donosenje presude, pa da se izvede
zakljucak o tome da je ucinjena ova povreda odredaba krivicnog postupka. Ta
povreda ima za posljedicu ukidanje prvostepene presude - ukoliko je na nju ukazano
zalbom.
• ako je izreka presude nerazumljiva, protivrjecna sama sebi ili razlozima
presude ili ako presuda uopste ne sadrzi razloge ili u njoj nisu navedeni
razlozi o odlucnim cinjenicama. Nedostaci pobrojani u ovoj odredbi moraju se
nalaziti iskljucivo u pismenom sastavu presude (u postupanju suda prije i prilikom
donosenja presude). Takvi nedostaci mogu se nalaziti i izvan same presude, u
postupcima ili propustima suda koji su se negativno odrazili na sastav, odnosno
sadrzaj presude, cime bi se postojanje ove povrede postupka pogresno prosirilo i na
slucajeve neispravne primjene procesnih odredaba i odredaba krivicnog zakona, kao i
na propuste pri utvrdivanju cinjenicnog stanja u pobijanoj presudi. U ovakvom slucaju
presuda se ne ukida zbog toga sto je nezakonito ili pogresno presudeno, vec zbog
toga sto se u smislu zalbenih prigovora ne moze utvrditi sta je i kako presudeno.
Cinjenicni opis svakog pojedinacnog krivicnog djela mora biti jasan, odreden i potpun,
sto znaci da nije dozvoljeno u cinjenicom supstratu unositi formulacije u kojima se
upucuje na dijelove cinjenicnog opisa krivicnog djela drugog optuzenog. Takva izreka
bila bi nejasna i nerazumljiva, sto bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivicnog
postupka. Ista povreda ce postojati kada je sud u obrazlozenju presude u pogledu
istog dogadaja naveo razlicite cinjenicne zakljucke o postojanju odlucnih cinjenica i na
osnovu njih prvo izveo pravni zakljucak da je optuzeni postupao u nuznoj odbrani, a
onda da je prekoracio nuznu odbranu, odnosno kada sud u obrazlozenju prvostepene
presude nije naveo sadrzajne rezultate svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu i
izvrsio njihovu ocjenu, a niti je dao razloge koje odlucne cinjenice postoje ili ne
postoje, ili kada sud o dokaznom prijedlogu odbrane za provodenje rekonstrukcije
dogadaja, postavljenom na glavnom pretresu, nije donio formalnu odluku, ni u
144
obrazlozenju presude nije dao razloge zbog cega taj dokazni prijedlog nije uvazio.
Izreka pobijane presude je nerazumljiva i kada prvostepeni sud optuzenog osudi na
novcanu kaznu, a istovremeno ne odredi na koji nacin ce se ta kazna izvrsiti u slucaju
njene nenaplativosti, odnosno kada u pravnom opisu izreke presude kojom je
optuzenog oglasio krivim za krivicno djelo poreske utaje utvrdi da je optuzeni dao
lazne podatke o svojim prihodima, a prije toga u cinjenicnom opisu izreke uopste nije
utvrdeno da li je i kom poreskom organu optuzeni dao takve podatke ili kada se u
pravnom opisu izreke presude optuzeni oglasi krivim sto je u dva navrata laznu javnu
ispravu upotrijebio kao pravu, iako u cinjenicnom opisu izreke uopste nije utvrdeno da
je ta isprava lazna i si. Izreka presude protivrjeci njenim razlozima kada prvostepeni
sud u izreci utvrdi da optuzeni nije obratio paznju na pjesake koji su namjeravali preci
cestu, nakon cega u obrazlozenju presude navodi da optuzeni nije obratio paznju na
pjesake koje su prelazili cestu.
Ostale bitne povrede zakona:
• ako je protivno zakonu bila iskljucena javnost na glavnom pretresu. Da bi
takva povreda bila ostvarena, potrebno je da javnost pretresa bude iskljucena
protivno zakonu. To znaci da je javnost bila iskljucena protivno pretpostavkama
predvidenim u zakonu, koje izuzetno dopustaju iskljucenje javnosti. Ta odredba
predvida iskljucenje javnosti bilo sa cijelog pretresa, bilo samo sa jednog njegovog
dijela. Ova povreda postupka postoji i kada sud pogresno ocijeni postojanje
pretpostavki za iskljucenje javnosti. Zakon trazi da se o iskljucenju javnosti prethodno
saslusaju stranke, i da se o iskljucenju odluci rjesenjem, koje mora biti obrazlozeno i
javno objavljeno (prije nego sto publika bude odstranjena iz sudnice). Treba imati u
vidu da i postupanje protivno uslovima iz cl. 235 i 237 predstavlja, takode, iskljucenje
javnosti protivno zakonu, prema tome, apsolutnu povredu postupka.

Relativne povrede odredaba krivicnog postupka


Relativne povrede odredaba krivicnog postupka postoje ako sud za vrijeme pripremanja
glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donosenja presude nije primijenio ili
je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili moglo biti od uticaja na
zakonito i pravilno donosenje presude.
Povrede odredaba ove vrste spadaju u relativne povrede, ukoliko vec nisu posebno
predvidene u apsolutnim povredama krivicnog postupka. Clan zakona koji odreduje
relativne povrede postupka, ostavlja sudu na ocjenu da u svakom konkretnom slucaju
odredi hoce li se pogresna primjena ma koje od procesnih odredaba ili propustanje njihove
primjene smatrati bitnom povredom postupka, te, kao takva, povuci nistavost sprovedenog
postupka i izrecene presude. Prema tome, tu moze doci u obzir povreda (pogresna primjena
ili neprimjena) bilo koje procesne odredbe, ukoliko visi sud u svakom pojedinom slucaju
ocijeni da je ona negativno uticala ili mogla uticati na zakonito (primjena materijalnog ili
formalnog zakona) i pravilno (cinjenicno stanje) donosenje presude.
Imajuci to u vidu, broj relativnih povreda i njihovih kombinacija skoro je neogranicen, uz
samo jedno ogranicenje - da su se one dogodile u vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u
toku samog glavnog pretresa. To znaci da povrede postupka koje nastanu prije toga (dakle,
u istrazi, odnosno uopste u postupku podizanja i potvrdivanja optuzbe) ne mogu doci u
obzir.

Povrede krivicnog zakona


One se jos nazivaju i povredama materijalnog prava. Pod pojmom krivicni zakon treba
razumjeti sve zakone koji sadrze krivicnopravne odredbe, prema tome - ne samo KZBiH,
nego i sve ostale zakone koji sadrze krivicnopravne norme.
Povrede materijalnog (krivicnog) zakona postoje ako je krivicni zakon povrijeden u pitanju:
• da li je djelo za koje se optuzeni goni krivicno djelo. Ova povreda krivicnog zakona
ispoljava se:
o kao pogresna pravna ocjena da li neka djelatnost predstavlja krivicno djelo,
145
o kao pogresna pravna ocjena postojanja pojedinih konstitutivnih obiljezja
krivicnog djela i
o kao pogresna pravna ocjena postojanja osnova za iskljucenje protivpravnosti.
• Da li ima okolnosti koje iskljucuju krivicnu odgovornost. Okolnosti (osnovi) koje
iskljucuju krivicnu odgovornost su:
o nehat - ako zakon ne predvida odgovornost za taj oblik krivnje,
o neuracunljivost i
o stvarna zabluda.
Ova povreda zakona pojavljuje se u oba pravca: bilo da sud pogresno nade da
uracunljivost ili umisljaj i nehat postoje, odnosno da stvarna zabluda ne postoji i u
svim tim slucajevima optuzenog oglasi krivim, bilo da pogresno nade da uracunljivost,
umisljaj ili nehat ne postoje, odnosno da stvarna zabluda postoji. Ona optuzenog
oslobodi od optuzbe.
• Da li ima okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje, a narocito da li je nastupila
zastarjelost krivicnog gonjenja ili je gonjenje iskljuceno usljed amnestije ili
pomilovanja ili je stvar vec pravnosnazno raspravljena.
• Da li je u pogledu krivicnog djela koje je predmet optuzbe primijenjen zakon koji se ne
moze primijeniti. Povrede zakona, predvidene u ovoj odredbi, odnose se iskljucivo na
tzv. odluku o krivnji i sastoje se, uglavnom, u pogresnom podvodenju utvrdene
djelatnosti (cinjenicnog stanja), za koju se optuzeni optuzuje, pod pravnu normu.
Prema tome, kada je rijec o ovoj povredi zakona, djelo ostaje uvijek krivicno djelo i
optuzeni biva oglasen krivim za njegovo izvrsenje, ali je, pri odredivanju njegove
pravne kvalifikacije, primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti.
• Da li je odlukom o kazni ili uslovnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri bezbjednosti ili o
oduzimanju imovinske koristi prekoraceno ovlascenje koje sud ima po zakonu. U
pitanju je nezakonita kazna, krivicna sankcija ili mjera krivicnog zakona. Ove povrede
zakona odnose se samo na odluku o kazni i o ostalim navedenim sankcijama, a zakon
ih oznacava kao prekoracenje ovlascenja koje sud ima, po zakonu, pri njihovom
izricanju. Ove sankcije sud izrice na osnovu zakona kojima je propisano krivicno djelo
zbog koga je optuzeni oglasen krivim. Povrede zakona u tom pravcu ogledaju se u
tome sto sud izrice i odmjerava kaznu za krivicno djelo ispod ili iznad posebnog
minimuma, odnosno maksimuma (ovde se apstrahuju slucajevi ublazavanja, odnosno
poostravanja propisane kazne), zatim, u tome sto sud izrekne vrstu kazne koja nije u
zakonu predvidena za neko krivicno djelo, odnosno izrekne sporednu kaznu i kada
njeno izricanje nije predvideno ili je ne izrekne, iako je njeno izricanje obligatorno.
• Da li su pravilno primijenjene odredbe o uracunavanju pritvora i izdrzane kazne.
Povrede iz ove tacke odnose se samo na primjenu zakona pri uracunavanju pritvora i
vec izdrzane kazne u kaznu koja se izrice presudom. One se sastoje u tome sto sud
pogresno ocijeni treba li neki pritvor i njegovo trajanje ili vec - izdrzanu kaznu
uracunati u kaznu koja se izrice presudom.

Pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje kao osnov zalbe na presudu
Cinjenicno stanje je osnovni i najvazniji supstrat svakog krivicnog postupka, ono je osnov
svekolikog odlucivanja u tom postupku: tek na njemu se zasniva primjena prava, odnosno
zakona, a od toga kako je ono utvrdeno (pravilno, pogresno ili nepotpuno, s kakvim je
stepenom uvjerljivosti utvrdeno i da li se i kako ono moglo utvrditi) ovisi i primjena zakona (i
kojeg), te ovakav ili onakav nacin njegove primjene, prema tome - izricanje pravilne i
zakonite presude.
Utvrdivanje cinjenicnog stanja je najznacajnija i najdelikatnija djelatnost suda u krivicnom
postupku.
Kao cinjenice za potrebe krivicnog postupka oznacavaju se dogadaji i pojave koji su postojali
ili postoje i cije se postojanje mora u tom postupku rekonstruisati. Odlucne cinjenice su one
na kojima se neposredno zasniva primjena (materijalnog ili formalnog) zakona, dakle one o
146
kojima neposredno ovisi primjena prava. Samo one odlucne cinjenice koje su utvrdene u
presudi mogu se smatrati da postoje, a ne i druge cinjenice koje postoje izvan toga (nisu
sadrzane u presudi). Prema tome, bez obzira na to sto odlucne cinjenice jasno proizilaze iz
izvedenih dokaza, uvijek se moraju izvesti zakljucci o njihovom postojanju, jer u suprotnom
nema utvrdenog cinjenicnog stanja.
Odlucne cinjenice mogu se podijeliti na procesnopravne odlucne cinjenice (od kojih zavisi
primjena brojnih procesnih odredaba kojima se ureduje sam postupak) i materijalnopravne
odlucne cinjenice (od kojih zavisi primjena materijalnih zakona, dakle krivicnih zakona).
Kada je rijec o materijalnopravnim odlucnim cinjenicama, treba naglasiti da tu ne spadaju
samo one od kojih zavisi postojanje krivicnog djela, njegova protivpravnost i krivicna
odgovornost ucinioca, nego i odluka o kazni i drugim sankcijama. To, dalje, znaci da su i
cinjenice o kojima zavisi izricanje i odmjeravanje kazne (i drugih sankcija), takode, odlucne
cinjenice, bilo da ih zakon naziva olaksavajucim ili otezavajucim, okolnostima za
ublazavanje kazne, osnovima za ublazavanje kazne, osnovima za oslobadanje od kazne itd.
Ostale vazne cinjenice nemaju nikakvu direktnu vezu sa primjenom prava, nego se koriste u
postupku dokazivanja, odnosno utvrdivanja.
Cinjenicno stanje obuhvata skup samo odlucnih cinjenica. Buduci da cinjenicno stanje
utvrduje iskljucivo sud, utvrdenim cinjenicnim stanjem smatra se samo ono koje je sud
utvrdio u svojoj presudi (odluci). Izvan toga ne moze biti rijeci ni o kakvom utvrdenom
cinjenicnom stanju.
Pogresno utvrdeno cinjenicno stanje postoji kada je u presudi neka octlucna cinjenica (ili
vise njih) pogresno utvrdena. Neka odlucna cinjenica pogresno je utvrdena kada nije istinito
utvrdena, drugim rijecima - kada nije utvrdena onako kako se dogodila u stvarnosti.
Mectutim, s obzirom na to da ovdje ne postoji mogucnost objektivnog ocjenjivanja, mora se
poci od ocjene viseg suda (kada odlucuje povodom zalbe o utvrdenom cinjenicnom stanju) i
ocjene zalioca (kada zalbom pobija cinjenicno stanje), da bi se ustanovilo odgovara li
pojedina utvrdena odlucna cinjenica rezultatu provedenog dokaznog postupka. Pri tome,
istaknuti nedostaci i propusti pri utvrdivanju cinjenicnog stanja moraju u svakom pojedinom
slucaju uzrokovati pogresno cinjenicno stanje. Zato se mora, uz ustanovljenje postojanja tih
nedostataka i propusta, utvrdivati i jesu li oni u pojedinom slucaju uzrokovali, odnosno mogli
uzrokovati pogresno utvrdenje neke odlucne cinjenice. U pogledu zalioca koji pobija
cinjenicno stanje, njegova ocjena da je to stanje pogresno utvrdeno zasniva se, po pravilu,
na uvjerenju da su nedostaci istaknuti u zalbenim razlozima doveli do pogresnog utvrdivanja
odlucne cinjenice. Sto se tice drugostepenog suda, njegova ocjena, prilikom odlucivanja o
zalbi u sjednici vijeca, ne dovodi do konacnog zakljucka da je cinjenicno stanje pogresno
utvrdeno, nego samo do sumnje u ispravnost utvrdenog cinjenicnog stanja, odnosno do toga
da samo smatra kako zbog pogresno utvrdenog cinjenicnog stanja treba narediti pretres
pred drugostepenim sudom. To je zato sto se, po zakonu, presuda, prema tome i cinjenicno
stanje na kojem ce se ona zasnivati, moze temeljiti samo na cinjenicama i dokazima koji su
izneseni na glavnom pretresu.
Cinjenicno stanje je nepotpuno utvrdeno kada je izostalo utvrdenje neke odlucne cinjenice,
koje je u datom slucaju bilo potrebno. Ocjena postojanja nepotpuno utvrdenog cinjenicnog
stanja, u krajnjoj liniji, prebacuje se na pravno pitanje: koje je sve odredbe formalnog i
materijalnog prava trebalo u datom slucaju primijeniti i nalaze li se u utvrdenom
cinjenicnom stanju sve odlucne cinjenice na kojima se pravilna primjena tih odredaba mora
zasnivati?
S tim u vezi, namece se logican odgovor: ukoliko u cinjenicnom stanju izostaje utvrdenje
neke takve odlucne cinjenice, to stanje je nepotpuno utvrdeno. Nepotpuno utvrdeno
cinjenicno stanje postoji i kada na to upozoravaju nove cinjenice ili novi dokazi. Pozivajuci se
na nove cinjenice, zalilac je duzan da navede dokaze kojima bi se te cinjenice imale
dokazivati, te, pozivajuci se na nove dokaze, duzan je da navede cinjenice koje pomocu tih
dokaza zeli da dokaze. Trazi se, takode, da zalilac navede razloge zasto te cinjenice i dokaze
ranije nije iznio. Mogucnost iznosenja novih cinjenica i dokaza ima i protivnik zalioca, koji u
odgovoru na zalbu moze ne samo poricati navode protivnika, nego ih i pobijati novim
147
cinjenicama i dokazima. Nove cinjenice i dokazi nisu poseban osnov za ulaganje zalbe, vec
samo sredstvo kojim se utvrduje pogresnost ili nepotpunost utvrdenog cinjenicnog stanja,
kao osnova za zalbu.
Najblaza procesna posljedica pogresnog, odnosno nepotpunog utvrdenja cinjenicnog stanja
ogleda se u tome sto stranka takvo njegovo utvrdenje moze pobijati zalbom, cime
drugostepeni sud stice mogucnost ispitivanja ispravnosti njegovog utvrdenja. Ukoliko
drugostepeni sud, na osnovu takve zalbe, stekne uvjerenje da je cinjenicno stanje utvrdeno
pogresno ili nepotpuno, on ukida pobijanu presudu i nareduje odrzavanje pretresa pred
drugostepenim sudom.

Pobijanje presude zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji, troskovima krivicnog


postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude
U pogledu kazne i uslovne osude, povreda predvidena ovim clanom postoji ako je sud
glavnu ili sporednu kaznu odmjerio bez prekoracenja zakonskih ovlascenja, ali je, u
granicama zakona, nije pravilno odmjerio s obzirom na okolnosti koje uticu da kazna bude
manja ili veca ili sto je sud primijenio, ili nije primijenio odredbe o ublazavanju kazne, o
oslobadanju od kazne ili o uslovnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uslovi. Takve
pogreske prilikom izricanja kazne mogu biti npr. sadrzane u tome da sud nije pravilno
odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti (otezavajuce ili olaksavajuce okolnosti) koje uticu da
kazna bude veca ili manja.
Kada su u pitanju mjere bezbjednosti, zakon propisuje da se odluka o njima moze pobijati
ako je sud nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru bezbjednosti, iako su za to
postojali zakonski uslovi.
Iz istih razloga moze se pobijati odluka o troskovima krivicnog postupka.
Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude putem sredstava
javnog informisanja moze se pobijati kad je sud o ovim pitanjima donio odluku protivno
zakonskim odredbama.

Postupka po zalbi pred sudom prvog stepena


Postupak po zalbi na presudu prvostepenog suda obuhvata niz zakonom predvidenih radnji,
od kojih se neke preduzimaju od strane suda cija se presuda pobija (prvostepeni sud), dok
su druge radnje u nadleznosti suda pravnog lijeka (drugostepeni sud). U vezi sa zalbom,
prvostepeni sud vrsi neke tehnicke radnje i neke radnje odlucivanja.

Tehnicke radnje prvostepenog suda


Tehnicke radnje prvostepenog suda obuhvataju prijem zalbe i ispitivanje njene tehnicke
ispravnosti.
Zalba se podnosi visem sudu, od koga se trazi odluka, ali se predaje sudu prvog stepena,
koji je donio presudu koja se pobija, i to u dovoljnom broju primjeraka za sud, protivnu
stranku i branioca, radi davanja odgovora. Prijem se ne moze odbiti zbog toga sto je zalba
neblagovremena ili nedopustena, a jos manje zbog toga sto je neosnovana. U slucaju da
zalba bude dostavljena nenadleznom sudu ili drugom drzavnom organu, taj je duzan da
zalbu odmah dostavi nadleznom sudu. Ako zalba nije podnijeta u dovoljnom
broju primjeraka, sud ce pozvati zalioca da u odredenom roku preda dovoljan broj
primjeraka, a ako zalilac ne postupi po naredenju suda - sud ce potrebne primjerke prepisati
o trosku zalioca.
Prvostepeni sud ima opstu duznost, kada je u pitanju zalba, da ispita njenu urednost sa cisto
tehnicke strane i da je dostavi protivnoj stranki i braniocu na odgovor. Ako zalba ne
ispunjava uslove propisane u pogledu sadrzaja, a podnosilac zalbe nema branioca ili ako je
zalbu podnio osteceni koji nema punomocnika - prvostepeni sud poziva zalioca da u
odredenom roku dopuni zalbu pismenim podneskom ili usmeno na zapisnik kod suda. Ako
zalilac to ne ucini, a u zalbi nedostaje osnov ili nedostaje obrazlozenje ili potpis lica koje
podnosi zalbu, zalba se odbacuje, a ako nedostaje samo podatak na koju se presudu zalba
odnosi, ona se odbacuje samo ako se to na drugi nacin ne moze utvrditi. Zalba izjavljena u
148
korist optuzenog ne odbacuje se ni onda kada poziv na dopunu ne uspije, vec se, ako se
moze utvrditi na koju se presudu zalba odnosi, spisi dostavljaju drugostepenom sudu.

Odlucivanje prvostepenog suda po zalbi


Sudija, odnosno predsjednik vjeca prvostepenog suda ovlascen je da rjesenjem odbaci
neblagovremenu zalbu (tj. onu koja je podnijeta poslije zakonskog roka) i nedopustenu zalbu
(tj. onu koju je izjavilo lice neovlasceno za podnosenje zalbe ili lice koje se odreklo ili
odustalo od zalbe ili je poslije odustanka ponovo izjavilo zalbu ili ako zalba po zakonu nije
dopustena).
Ukoliko prvostepeni sud ne odbaci zalbu kao neblagovremenu i nedopustenu, dostavlja je
protivnoj stranki na odgovor, i to najkasnije u roku od osam dana od dana prijema, a po
prijemu odgovora, odnosno proteka roka za odgovor, dostavlja zalbu sa svim spisima
drugostepenom sudu.

Postupak po zalbi pred drugostepenim sudom


Postupak pred drugostepenim sudom zapocinje onog trenutka kada spisi po zalbi pristignu u
ovaj sud. Vijece drugostepenog suda donosi odluku u sjednici vijeca ili na osnovu odrzanog
pretresa. U okviru ovog postupka razlikujemo: postupak van sjednice, rjesavanje u sjednici
vijeca i rjesavanje na pretresu.

Postupak van sjednice


U postupku van sjednice ili pripremnom postupku za sjednicu drugostepenog suda
meritorno se nista ne rjesava, vec se vrse potrebne pripreme da bi se stvar rijesila u sjednici
vijeca ili na drugostepenom pretresu. Krivicni predmet sa zalbom, koji je stigao od
prvostepenog suda, predaje se predsjedniku zalbenog vijeca, koji odreduje sudiju
izvjestioca. Sam sudija izvjestilac, kao clan zalbenog vijeca, nema neka posebna ovlascenja
u smislu donosenja odluke, ali ima obavezu da preduzme one radnje koje omogucavaju da
se na sjednici donese meritorna odluka.
Duznost izvjestioca je da prouci spise i pripremi predmet, da bi mogao da referise na
sjednici ili na drugostepenom pretresu. Sudija izvjestilac moze, po potrebi, od sudije,
odnosno predsjednika vijeca koje je donijelo pobijenu presudu pribaviti izvjestaj o
povredama odredaba krivicnog postupka, a moze i provjeriti navode zalbe u pogledu novih
dokaza i novih cinjenica ili pribaviti potrebne izvjestaje ili spise.
Provjeravanje treba da posluzi da se, po mogucnosti, izbjegne situacija koja je, sa
dozvoljavanjem podnosenja novih cinjenica i dokaza u zalbenom postupku, skoro
neizbjezna, da se zbog proizvoljno i netacno navedenih dokaza u zalbi, prvostepena presuda
ukida i stvar upucuje na ponovni glavni pretres i da se tek tamo utvrdi da takve cinjenice i
dokazi uopste ne postoje ili da sasvim drukcije izgledaju.
Kada sudija izvjestilac pripremi spis, predsjednik zalbenog vijeca ce zakazati sjednicu vijeca.

Postupak u sjednici vijeca


Sjednica vijeca drugostepenog suda je javna i o njoj se obavjestavaju tuzilac, optuzeni i
njegov branilac.
O zakazanoj sjednici se ova lica (ukljucujuci i tuzioca) samo obavjestavaju, a ne pozivaju. Za
obavljanje radnje obavjestavanja o sjednici vijeca nije potrebna stroga procesna procedura,
kao kada je u pitanju radnja pozivanja. U pogledu nacina obavjestavanja o sjednici, u pravilu
se vrsi dostavljanje pismene obavijesti, a moze i usmeno.
Za odrzavanje sjednice se trazi da su tuzilac, optuzeni i njegov branilac uredno i
blagovremeno o tome obavijesteni. Kada se optuzenom ne moze uruciti obavjestenje o
zakazanoj sjednici zbog promjene adrese ili boravista, predsjednik vijeca drugostepenog
suda mora uciniti napor da nade novu adresu optuzenog, pa tek ako u tome ne uspije, da
mu obavijest o sjednici vijeca dostavi preko oglasne ploce suda.

149
Medutim. nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obavijesteni ne sprecava odrzavanje
sjednice vijeca. Izuzetak je ako se optuzeni nalazi u pritvoru ili na izdrzavanju kazne, kada
se mora osigurati njegovo prisustvo.
Zakon je postupanje u sjednici prosirio na opstu javnost i potpuno je izjednacio sa opstom
javnoscu pred prvostepenim sudom, time sto je u citiranoj odredbi propisao da se javnost sa
sjednice vijeca moze iskljuciti samo uz uslove odredene zakonom. Opsta javnost sjednice
vijeca uslovljena je prisustvom stranaka i branioca sjednici, a to znaci da, iako je sjednica
zakazana kao javna i stranke o tome obavijestene, nece biti dopustena opsta javnost ukoliko
nijedna stranka ne bude prisutna sjednici.
Sjednica vijeca pocinje izlaganjem podnosioca zalbe, a nakon toga druga stranka izlaze
odgovor na zalbu. Prilikom tih izlaganja stranke i branilac imaju pravo iznositi navode iz
zalbe, a nemaju pravo neograniceno i izvan tih okvira izlagati nove zalbene osnove i razloge
pobijanja presude. Vijece moze od stranaka i branioca koji su prisutni zatraziti potrebno
objasnjenje u vezi sa zalbom i odgovorom na zalbu, a stranke i branilac predloziti da se
procitaju pojedini spisi, a po dopustenju predsjednika vijeca - dati objasnjenja za svoje
stavove iz zalbe, odnosno odgovora na zalbu, ne ponavljajuci ono sto je sadrzano u
objasnjenjima.
U svemu ostalom sudi se na osnovu spisa.
O sjednici vijeca mora se voditi poseban zapisnik, u koji se, uz ostalo, unosi bitan sadrzaj
sprovedenih procesnih radnji i izreka donesene odluke, te podaci o tome da li je ona usmeno
objavljena. Obaveza je da se takav zapisnik prikljuci spisima. Taj zapisnik ostaje otvoren i
pristupacan svim licima ovlascenim da izvrse uvid u njega. Medutim, uz taj zapisnik
sastavlja se poseban zapisnik o vijecanju i glasanju, koji sadrzi tok glasanja i donesenu
odluku i on se uvijek zatvara u poseban omot.
Utvrdena je i obaveza sudije, odnosno predsjednika vijeca prvostepenog suda da rjesenjem
odbaci neblagovremenu i nedopustenu zalbu. Medutim, ukoliko tako ne bude postupljeno,
takvo rjesenje moze donijeti vijece drugostepenog suda, i to i bez obavjestavanja stranaka i
branioca o sjednici vijeca.
Ustavni sud BiH je ranije zauzeo stav EKLJP ne daje stranci neograniceno pravo da saslusava
svjedoke pred sudom. U stvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predlozenog svjedoka
relevantne za predmet i mogu li one da ponude korisne informacije neophodne za ocjenu
predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima odredenu diskreciju o ovim pitanjima, ali isto
tako slijedi iz EKLJP da stranka u postupku ne moze da ima prednost u odnosu na drugu
stranu u pogledu mogucnosti da iznese dokaze. Ustavni sud BiH je u vise svojih odluka
podsjetio da optuzeni moraju imati mogucnost da licno prisustvuju sjednici suda. Ovo se
odnosi, prvenstveno, na sudenje pred prvostepenim sudom. Medutim pravo na pravicno
sudenje takode podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima vise instance koji
odlucuju o zalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograniceno na procesna
ili cisto pravna pitanja, kada licno prisustvo optuzenog nije od znacaja. Ako zalbeni sud
samo razmatra pitanje materijalnog prava, rasprava u prisustvu optuzenog nije nuzna.
Situacija je, medutim, drukcija ako se zalbeni sud bavi razmatranjem cinjenica. Postupak
mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti, tako sto optuzeni mora imati informacije
o svim navodima i dokazima koje je iznio tuzilac, kao i mogucnost da odgovori na iznesene
navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane.
Nacelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znaci priliku za stranke u krivicnom ili gradanskom
postupku da budu upoznate sa svim predocenim dokazima ili misljenjima, pa cak i onim koje
je iznio nezavisni clan drzavne sluzbe pravne pomoci, u smislu uticaja na sudsku odluku.
Zato, ako o sjednici vijeca drugostepenog suda optuzeni nije bio obavijesten, dok je tuzilac
bio obavijesten i o navodima zalbe se izjasnio na sjednici vijeca, ovakva situacija svakako
znaci nepostovanje principa jednakosti pred sudom.Takode, ako je ishod sudenja pred
drugostepenim sudom bio od velikog znacaja za optuzenog, cinjenica da je u zalbenom
postupku, pred drugostepenim sudom ucestvovao tuzilac, narusava princip
kontradiktornosti postupka, pri cemu apelantu i njegovom braniocu nije bila data ta

150
mogucnost. To predstavlja povredu principa jednakosti stranaka u postupku sto je
inherentan i jedan od osnovnih principa EKLJP.
Isto tako, drugostepeni sud je povrijedio pravo optuzenog na materijalnu i formalnu odbranu
kada je sjednicu vijeca na kojoj se odlucivalo o zalbama optuzenih protiv prvostepene
presude, odrzao bez pozivanja optuzenih i njihovog branioca, a koji su u svojim zalbama
zahtijevali prisustvo javnoj sjednici.
S druge strane, ako je tuzilac, u skladu sa zakonom, dao pismeni prijedlog bez dostavljanja
novih dokaza koji bi mogli imati uticaja na odluku, dok na sjednici vijeca suda nije bila
prisutna nijedna od strana u postupku, time nije povrijeden princip prava na odbranu,
odnosno princip jednakosti i kontradiktornosti.
Do ove povrede nece doci ni ako apelant nije trazio prisustvovanje sjednici pred
drugostepenim sudom, uz istovremeno odsustvovanje ovlascenog tuzioca. Nema krsenja
principa jednakosti pred sudom, kao elementa prava na pravicno sudenje EKLJP, kada je
drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeca bez pretresa i bez
izvodenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeca nije prisustvovala nijedna
stranka u postupku.

Rjesavanje na pretresu pred drugostepenim sudom


Odrzavanje pretresa pred drugostepenim sudom predstavlja drugi moguci nacin
razmatranja zalbe na prvostepenu presudu. Pretres ce se odrzati ako drugostepeni sud
ukine prvostepenu presudu. Pri tome, odredbe o glavnom pretresu u prvostepenom
postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom. Podrazumijeva se
da ce se shodno primjenjivati i odredbe o izricanju, objavljivanju i pismenoj izradi presude.
Rjesenje o ukidanju prvostepene presude obavezuje vijece drugostepenog suda da zakaze i
odrzi pretres. Na tom pretresu, ovo vijece je obavezno da izvede sve procesne radnje
navedene u drugostepenoj odluci i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj ukazano.
Zakazani pretres se ponavlja samo u onom dijelu u kome se ponovo sudi, a to moze biti u
cjelini (ako je rjesenjem ukinuta prvostepena presuda) ili u pojedinim dijelovima (kada je
presuda ukinuta djelimicno). U takvoj procesnoj situaciji pretres se vodi na osnovu optuznice
koja se odnosi na ukinutu presudu ili dio presude koji je ukinut i na osnovu drugostepene
odluke kojom je ukinuta prvostepena presuda koja sadrzi upute da li je potrebno ponovo
izvesti vec provedene dokaze ili neki od njih u prvostepenom postupku ili ce ti dokazi biti
samo procitani.
Medutim, ako vijece drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti dokaze vec
izvedene u prvostepenom postupku, tada ce iskazi saslusanih svjedoka i vjestaka i pismeni
nalaz i misljenje biti prihvaceni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vjestaci prilikom
svjedocenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno
ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omoguceno kao i ukoliko se radi o
dokazima cije je izvodenje naredio sud).
U torn sracaju njihovi iskazi na pretresu se mogu citati. Ovo pravilo se se ne odnosi na lica
koja mogu odbiti svjedocenje. O drugostepenom pretresu vodi se zapisnik, koji se sastavlja
kao i zapismk o glavnom pretresu.

Odluke drugostepenog suda po zalbi


Drugostepeni sud moze u sjednici vijeca odbaciti zalbu kao neblagovremenu ili kao
nedopustenu ili odbiti zalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinaciti
prvostepenu presudu ili ukinuti presudu i odrzati pretres. Te odluke se, s obzirom na sadrzaj,
mogu podijeliti na procesne i materijalne.
Formalne odluke su rjesenja koja drugostepeni sud donosi ne upustajuci se u razmatranje
sadrzaja i osnovanosti zalbe, nego zalbu odbacuje kao neblagovremenu ili nedopustenu.
Materijalne odluke ce drugostepeni sud donijeti u obliku presude kada odbije zalbu kao
neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu ili ako uvazavajuci zalbu, preinaci prvostepenu
presudu ili ako ukine prvostepenu presudu i odredi odrzavanje pretresa.

151
Sve ove odluke drugostepeni sud moze donijeti samo na osnovu odrzane sjednice vijeca.
Medutim, ako uvazi zalbu i rjesenjem ukine prvostepenu presudu, drugostepeni sud mora
odrzati pretres na kome se shodno primjenjuju odredbe koje se odnose na glavni pretres.
Odlucivanje vijeca drugostepenog suda pretpostavlja postojanje vise zalbi izjavljenih protiv
iste presude.
U tom slucaju o svim zalbama protiv iste presude vijece drugostepenog suda odlucuje
jednom odlukom, ukljucujuci i situaciju kada utvrdi da je neka zalba neblagovremena ili
nedopustena. U tim odlucivanjima, odluke vijeca drugostepenog suda mogu biti jednostavne
ili slozene, odnosno kombinovane (npr. presudom odbijene kao neosnovane zalbe tuzioca i
ostecenog, a djelimicno uvazena zalba optuzenog i izrecena mu blaza kazna zatvora).
Drugostepeni sud moze:
• Odbaciti zalbu kao neblagovremenu. Ovakvu odluku sud ce donijeti ako utvrdi da
je zalba podnijeta poslije zakonskog roka za njeno podnosenje. Da li je zalba
blagovremena, cijeni prvostepeni sud kome je zalba dostavljena. Negativna odluka
(da je zalba neblagovremena) utvrduje se pismeno (rjesenjem), dok se pozitivna
odluka (konstatacija) da je zalba blagovremena - ne utvrduje pisanim putem. Time je
ostavljena mogucnost, odnosno obaveza i drugostepenom sudu da cijeni
blagovremenost zalbe. Drugostepeni sud duzan je da zalbu odbaci ako nade da je
neblagovremena i ne moze je vracati prvostepenom sudu da ponovo cijeni njenu
blagovremenost, iako je pravilo da zalbu kao neblagovremenu prevashodno odbacuje,
i to rjesenjem, sudija, odnosno predsjednik vijeca prvostepenog suda. Nepotpuna
uputa suda o pravu na zalbu ne moze dovesti do odbacivanja zalbe zbog njene
neblagovremenosti, ako je podnesena u skladu s datom uputom.
• Odbaciti zalbu kao nedopustenu. Do odbacivanja zalbe kao nedoptrslene doci ce
u slucaju ako se utvrdi da je zalbu izjavilo lice koje nije ovlasceno na podnosenje
zalbe ili lice koje se odreklo zalbe ili ako se utvrdi odustanak od zalbe ili da je poslije
odustanka ponovno podnesena zalba ili ako zalba po zakonu nije dopustena. Zalba je
podnesena od strane lica koje nije ovlasceno na podnosenje zalbe, kada se
nedvosmisleno moze zakljuciti da je zalba podnesena protiv volje optuzenog. U
slucaju ako se optuzeni odrekao prava na zalbu, onda je nedopustena naknadno
podnesena zalba njegovog branioca ili ostalih lica koja mogu izjaviti zalbu u njegovu
korist. Kao nedopustenu treba odbaciti i zalbu optuzenog protiv presude u kojoj je
predlozeno da mu se, pored kazne zatvora, izrekne mjera bezbjednosti lijecenja od
ovisnosti i u slucaju kada su ispunjeni uslovi za izricanje te sankcije.
• Odbiti zalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostepenog suda. Takvu
presudu donosi drugostepeni sud, kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se ta
presuda pobija. U takvom slucaju zalba se odbija kao neosnovana (za razliku od
odbacivanja zalbe kao neblagovremene, odnosno nedopustene). To znaci da je
drugostepeni sud ocijenio sve zalbene osnove istaknute u zalbi i razloge iznesene u
njoj, te nasao da oni ne stoje, dakle da je zalba neosnovana. Time je drugostepeni sud
rijesio konacnu sudbinu pobijane presude, koja, usljed toga, slice i formalnu i
materijalnu pravnosnaznost, ukoliko u zakonu nije iznimno predvidena mogucnost
njenog daljnjeg pobijanja redovnim pravnim lijekom. Drugostepena odluka ima formu
presude, cija izreka sadrzi dvije odluke, i to: prvu, kojom se zalba podnosioca odbija
kao neosnovana i drugu kojom se potvrduje prvostepena presuda. Drugostepena
odluka kojom se zalba podnosioca odbija kao neosnovana i potvrduje prvostepena
presuda spada medu tzv. jednostavne odluke vijeca drugostepenog suda, ali ta
odluka moze biti sadrzana i u tzv. slozenim presudama vijeca (npr. kada vijece
drugostepenog suda odbaci kao neblagovremenu zalbu tuzioca, a zalbu optuzenog
odbije kao neosnovanu i potvrdi presudu vijeca drugostepenog suda).
• Preinaciti prvostepenu presudu. Zakon predvida poseban nacin odlucivanja
drugostepenog suda - preinacenje prvostepene presude, sto se svodi na meritorno i
konacno (ali drukcije) odlucivanje drugostepenog suda o krivicnoj stvari. Zakon pruza

152
to ovlascenje uz uslov da drugostepeni sud utvrdi da su odlucne cinjenice u
prvostepenoj presudi pravilno utvrdene i da, s obzirom na utvrdeno cinjenicno stanje,
po pravilnoj primjeni zakona, valja donijeti drukciju presuduja prema stanju stvari i u
slucaju povrede iz clana 297 stav 1 tac. f) i j). O tome vijece drugostepenog suda
donosi odluku u formi presude, koja predstavlja meritorno i konacno odlucivanje u
krivicnoj stvari. Prema tome, priroda navedenih nedostataka u prvostepenoj presudi
takva je da ih moze otkloniti drugostepeni sud u zalbenom postupku, tako sto ce
presudom preinaciti prvostepenu presudu. Tako npr. sud drugog stepena moze
izmijeniti pravnu oznaku djela samo ako utvrdi da su odlucne cinjenice pravilno
utvrdene i da se, s obzirom na tako pravilno utvrdeno stanje, po pravilnoj primjeni
zakona, ima donijeti drukcija presuda. Medutim, kada se, uvazavanjem zalbe,
prvostepena presuda preinacava u pogledu pravne ocjene djela, izrekom
drugostepene presude se mora odluciti o krivicnoj sankciji i onda kada je ona
istovjetna krivicnoj sankciji izrecenoj prvostepenom presudom. Isto tako, u izreci
presude kojom se prvostepena presuda preinacava u pogledu odluke o kazni,
drugostepeni sud nije duzan da navede da se ne opoziva ranija uslovna osuda koja je
prvostepenom presudom pogresno opozvana. Ili, kada prvostepeni sud utvrdi da su u
prvostepenom postupku ucinjene povrede zbog kojih po zakonu ne moze da preinaci
niti da ukine prvostepenu odluku, on ce to samo konstatovati u obrazlozenju svoje
odluke i sl. Kada drugostepeni sud preinacuje pobijanu presudu, moze se to odraziti i
na potrebu odredivanja ili ukidanja pritvora (ali samo iz osnova predvidenih u clanu
138 st. 1 i 2). Tada je taj sud duzan donijeti o tome posebno rjesenje, protiv kojeg nije
dopustena zalba (clan 314 stav 2).
• Ukinuti prvostepenu presudu i odrediti odrzavanje pretresa. Ovakvu odluku
sud ce, uvazavajuci zalbu, donijeti ako utvrdi: a) da postoji bitna povreda odredaba
krivicnog postupka, osim slucajeva koji se odnosi na preinacenje prvostepene
presude ili b) da je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti u prvostepenom
postupku vec izvedene dokaze usljed kojih je cinjenicno stanje pogresno ili nepotpuno
utvrdeno. U pogledu osnova iz tacke a), prvostepena presuda se mora ukinuti jer se
takve povrede ne mogu otkloniti bez odrzavanja pretresa, odnosno ne mogu se
sanirati preinacenjem presude. U tom slucaju vijece drugostepenog suda se ne
upusta u ispitivanje pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, pod uslovom
da se zbog tog zalbenog osnova pobija presuda. Ovo stoga sto ako se prvostepena
presuda ukida zbog bitne povrede odredaba krivicnog postupka, onda to znaci da su
kako presuda tako i postupak u kome je donesena nistavi, pa je zakonska
pretpostavka a su nevaljani i svi ostali njeni sastojci (stvarna osnovica presude). Kad
je u pitanju tacka b), ne postoji mogucnost da se na sjednici vijeca ispravlja cinjenicno
stanje. Ako vijece drugostepenog suda ukida presudu zbog pogresno ili nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja, ne moze se upustati u ispitivanje zalbenog osnova
povrede krivicnog zakona, jer je nemoguce raspravljati o pravilnoj ili nepravilnoj
primjeni krivicnog zakona kada se ne zna kakvo ce cinjenicno stanje biti utvrdeno
nakon odrzanog pretresa. Ukoliko ne stoje eventualni zalbeni prigovori zbog
postojanja bitne povrede odredaba krivicnog postupka ili pogresno i nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja ili takvi prigovori nisu ni navedeni, onda se zbog
povrede krivicnog zakona presuda moze samo preinaciti. Vijece drugostepenog suda
moze i djelimicno ukinuti prvostepenu presudu - i u odnosu na taj dio odrzati pretres.
Kriterijum za djelimicno ukidanje presude jeste da se pojedini dijelovi presude mogu
izdvojiti bez stele za pravilno presudenje. U tom kontekstu, sama cinjenica da se radi
o vise ucinilaca jednog krivicnog djela, ne mora biti smetnja da zalbeni sud potvrdi
prvostepenu presudu u pogledu nekih optuzenih, a u odnosu na druge da ukine
presudu. Ako je prvostepena presuda ukinuta djelimicno, onda ona pravno prestaje
da postoji u obimu u kome je ukinuta, pa drugostepeni sud u odnosu na taj dio mora
odrediti pretres. Ako se optuzeni nalazi u pritvoru, drugostepeni sud mora nakon
ukidanja prvostepene presude ispitati da li jos uvijek postoje razlozi za pritvor, pa
153
zavisno od te ocjene donijeti rjesenje o produzenju ili ukidanju pritvora. Ovakva
obaveza znaci ne samo ispitivanje da li jos uvijek postoje razlozi za pritvor zbog kojih
je on bio odreden ili produzen, vec, isto tako, i da li se pojavio neki novi osnov za
pritvor. Bez obzira na to da li je doneseno rjesenje o produzenju ill ukidanju pritvora,
protiv njega nije dozvoljena zalba. Ako je optuzeni u pritvoru, drugostepeni sud je
duzan donijeti odluku najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada je primio spise.
Nakon odrzanog pretresa vijece drugostepenog suda moze donijeti formalnu presudu
kojom se optuzba odbija i meritorne presude, i to: presudu kojom se optuzeni
oslobada od optuzbe, presudu kojom se optuzeni oglasava krivim i presudu kojom se
utvrduje da je optuzeni ucinio djelo u stanju neuracunljivosti.

Obrazlozenje odluke drugostepenog suda kojom se ukida prvostepena presuda


Svaka sudska odluka, pa i ona drugostepenog suda, mora imati obrazlozenje u kojem se
navode i objasnjavaju razlozi kojima se sud rukovodi pri donosenju odluke sadrzane u njenoj
izreci odreduje, posebno za odluke drugostepenog suda, sta one treoaju sadrzavati i tu su
postavljeni samo minimalni zakonski zahtjevi. U obrazlozenju presude, u dijelu kojim se
ukida prvostepena presuda ili u rjesenju kojim se ukida prvostepena presuda, navesce se
samo kratki razlozi za ukidanje. Ovo podrazumijeva da ako se prvostepena presuda ukida u
potpunosti ili djelimicno zbog bitnih povreda odredaba krivicnog postupka, u obrazlozenju
drugostepene odluke ili dijela odluke treba navesti koje su odredbe povrijedene i u cemu se
te povrede sastoje. Ukoliko se prvostepena presuda ukida zbog pogresno ili nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja, treba ukratko navesti u cemu su sadrzani nedostaci u
utvrdenom cinjenicnom stanju, te zasto su novi dokazi vazni za donosenje pravilne odluke.
Prema tome, drugostepeni sud treba u obrazlozenju takve drugostepene odluke u bitnom
dijelu ocijeniti zalbeni osnov iz kojeg se u cijelosti ili djelimicno ukida prvostepena presuda i
nije duzan baviti se svim detaljima na koje u tom pravcu ukazuje zalba.

ZALBA NA PRESUDU DRUGOSTEPENOG SUDA


Noviji krivicni postupci sve vise sudenje svode na svega dvije instance: prvostepenu i
drugostepenu. Prema tome, oni dopustaju pobijanje prvostepene presude samo na jednu
visu instancu. Nas zakon, iako
postavlja dvostepenost kao pravilo, dopusta, ali samo u nekim slucajevima, i pobijanje
drugostepene presude pred jos jednom instancom, cime je u nas krivicni postupak, makar
kao iznimka, uvedena i treca instanca. Predvidanje u zakonu trece instance u krivicnom
postupku ne dolazi u koliziju ni sa ustavnim normama, odnosno medunarodnim obavezama
BiH.
Tako Univerzalna deklaracija o pravima covjeka, EKLJP i MPGPP proklamuju i zasticuju pravo
covjeka na podnosenje pravnog lijeka protiv sudskih odluka (beneficium appelationis). Jamci
se gradanima pravo zalbe protiv sudskih odluka donesenih u prvom stepenu, iz cega
proizilazi da je postojanje druge instance obavezno, ali ne i da je iskljucena mogucnost
postojanja vise zalbenih instanci.

Slucajevi pobijanja drugostepene presude


Treca instanca dolazi u obzir:
• Ako je drugostepeni sud donio novu osudujucu presudu.
• Ako je sud koji rjesava u drugom stepenu preinacio prvostepenu presuda
kojom je optuzeni osloboden optuzbe i izrekao presudu kojom se optuzeni
proglasava krivim. Ovaj slucaj, je zasnivanje drugostepene presude, ali drukcijom
primjenom zakona, odnosno drukcijom pravnom ocjenom, na cinjenicnom stanju
utvrdenom u prvostepenoj presudi, sto rezultira preinacenjem oslobadajuce presude
u osudujucu. Do takve promjene presude kojom je optuzeni osloboden od optuzbe u
presudu kojom se oglasava krivim moze doci samo na osnovu zalbe tuzioca.
Dopustanje trece instance u obrnutoj situaciji (preinacenja osudujuce presude u
oslobadajucu) po ovoj odredbi ne dolazi u obzir. Cinjenicno stanje utvrdeno u
154
prvostepenoj presudi pruza drugostepenom sudu potrebnu osnovicu za preinacenje
oslobadajuce presude u osudujucu kad god je prvostepeni sud pri izricanju
oslobadajuce presude pogresno primijenio krivicni zakon na utvrdeno cinjenicno
stanje i time ostvario jednu od povreda krivicnog zakona. U svim tim slucajevima
drugostepeni sud ispravlja sve takve povrede krivicnog zakona preinacenjem
oslobadajuce prvostepene presude i izricanjem osudujuce presude.

Lica ovlascena na podnosenje zalbe protiv drugostepene presude i osnovi za


pobijanje drugostepene presude
U nedostatku drukcije zakonske odredbe, pravo na zalbu protiv drugostepene presude treba
priznati svim licima predvidenim u clanu 308 stav 1 ZKPFBiH i clanu 299 stav 2 ZKPRS. Isto
tako, zalbu u korist optuzenog moze podnijeti i tuzilac.

Nadleznost i postupak pred sudom treceg stepena


Zakonom je u nabrojanim slucajevima dozvoljena zalba sudu treceg stepena, a da Vrhovni
sud FBiH, odnosno Vrhovni sud RS odlucuje u sjednici. Sud treceg stepena sudi u vijecu
sastavljenom od tri, odnosno u vijecu od pet sudija. Treba naglasiti da u ovim vijecima ne
mogu ucestvovati sudije koje su ucestvovale u donosenju presude koja se pobija zalbom. Za
postupak pred vrhovnim sudom vrijede sve odredbe koje su predvidene za drugostepeni
postupak. Proizilazi da se pred tim sudom moze odrzati i pretres, cime je, implicite,
dozvoljena mogucnost da taj sud neposredno utvrduje, odnosno preinacava cinjenicno
stanje, koje je vezano iskljucivo za odlucivanje na osnovu pretresa. S druge strane, proizilazi
da se pred sudom treceg stepena odrzava tzv. javna sjednica, i to u svemu prema
pretpostavkama i na predvideni nacin.
Zalba na trecu instancu predaje se prvostepenom sudu, koji je sa spisom dostavlja
drugostepenom sudu, a ovaj je, uz svoj spis, prosljeduje sudu treceg stepena. Prvostepeni
sud, kada primi zalbu, duzan je prethodno ispitati njenu blagovremenost i dopustenost.
Blagovremenost i dopustenost zalbe ispituju jednako i drugostepeni sud i sud treceg
stepena.
Neblagovremena i nedopustena zalba odbacuje se rjesenjem. O podnesenoj zalbi sud treceg
stepena odlucuje meritorno, kao i drugostepeni sud. Vrhovni sud FBiH ima mogucnost da
ispituje samo pravilnost drugostepene, a ne i prvostepene presude. Upravo zbog toga, ako
zalba iznosi opravdane prigovore, Vrhovni sud FBiH moze ukinuti samo drugostepenu
presudu, a nece dirati prvostepenu presudu.
Pri odlucivanju u trecoj instanci dolazi u obzir i zabrana reformatio in peius (tj. primjena
odredaba koje vaze za postupak u drugom stepenu),. Sto se tice beneficium cohaesionis, ta
se pogodnost, prosiruje i na saoptuzenog koji nije imao pravo izjaviti zalbu protiv
drugostepene presude.

ZALBA NA RJESENJE
Pored presuda i meritornih rjesenja kojima se odlucuje o samoj krivicnoj stvari, donose se i
brojna druga rjesenja, kako prije samog pokretanja krivicnog postupka, tako i u njegovom
toku, pa i poslije njegovog zavrsetka. Takvim rjesenjima priprema se sprovodenje krivicnog
postupka i upravlja tim postupkom, te odlucuje o pojedinim incidentnim pitanjima u toku i
van samog postupka, kao i poslije njegovog okoncanja. To je potreba konstruisanja
posebnog pravnog lijeka - zalbe na rjesenje, koji postoji pored pravnog lijeka zalbe na
presudu. Konstruisanje zalbe na rjesenje upravo se sastoji u tome da se razgranice i odrede
grupe slucajeva u kojima ce biti moguca samostalna zalba, grupe gdje ce se rjesenje
pobijati samo u zalbi na presudu i grupe u kojima ce zalba biti potpuno iskljucena i da se, u
poredenju sa zalbom na presudu, unesu jos neke izmjene u osnovne elemente ovog pravnog
lijeka.

Dozvoljenost i dejstvo zalbe na rjesenje

155
Za razliku od zalbe na presudu, zalba na rjesenje nije moguca protiv svakog rjesenja.
Slucajevi kad zalba nije dopustena izricito su propisani zakonom. S tim u vezi, predvidene su
tri grupe zalbi na rjesenje:
• na rjesenja na koja je zalba uvijek dopustena, ukoliko to pravo nije zakonom izricito
uskraceno,
• rjesenja na koja zalba uopste nije dopustena i
• rjesenja gdje pravo na zalbu nije iskljuceno vec je samo odgodeno
Pri odredivanju koja se rjesenja mogu pobijati zalbom, a za koja je to iskljuceno, zakon se
rukovodi, s jedne strane, vaznoscu pitanja o kojem se odlucuje rjesenjem i, s druge strane,
potrebom da se dopustanjem zalbe protiv (nekih) rjesenja koja se donose u toku postupka
sam postupak ne sjecka i ne odugovlaci, a ponekad i autoritetom organa cije je rjesenje.
Tako, zakon postavlja kao opste pravilo da se protiv rjesenja suda donesenih u prvom
stepenu moze podnijeti zalba uvijek kada u zakonu nije izricito odredeno da zalba nije
dopustena. To su rjesenja koja se, po pravilu, mogu pobijati zalbom.
Pri izlaganju o pitanju protiv kojih je rjesenja zalba dopustena, a protiv kojih je iskljucena,
mora se, poci putem eliminacije, tj. ustanovljenja protiv kojih rjesenja zalba nije dopustena
kako bi odatle uslijedio zakljucak da je protiv svih ostalih rjesenja zalba dopustena.
Iduci tim putem rjesenja protiv kojih nije dozvoljena zalba mogu se razvrstati ovako:
• Rjesenja za koja je u posebnim odredbama iskljucena zalba
• Rjesenja donesena u drugom stepenu.
• Rjesenja Suda BiH, Vrhovnog suda FBiH, Vrhovnog suda RS i Apelacionog suda BDBiH.
To su rjesenja protiv kojih uopste nije dozvoljena zalba. lskljucenje zalbe protiv tih
rjesenja utemeljeno je na autoritetu tog suda. Tu spadaju, kao najcesci, slucajevi u
kojima ovaj sud odbacuje, kao neblagovremenu ili nedopustenu, zalbu protiv njegove
presude ili presude nizih sudova.
• Rjesenja protiv kojih nije dozvoljena samostalna zalba, ali se mogu pobijati u zalbi na
presudu. Ova rjesenja se nazivaju i rjesenja sa odgodenom zalbom. To su rjesenja
koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude, za koja je odredeno da
nije dopustena posebna zalba, pa se mogu pobijati (tek) u zalbi protiv presude. To ne
znaci da pravo na zalbu ne postoji, ali bi posebna zalba u toku priprema glavnog
pretresa i presude znacila odugovlacenje postupka. Naime, ukoliko bi bila dozvoljena
zalba na rjesenje u toku priprema za glavni pretres i za vrijeme glavnog pretresa,
postupak bi morao stati do donosenja konacne odluke po zalbi od strane
drugostepenog vijeca ili, u drugom slucaju, kada bi se nastavilo sa postupkom, moglo
bi se desiti da konacna odluka po zalbi na rjesenje bude donesena nakon donosenja
presude. Izuzetak od ovog pravila je dopustanje posebne zalbe na rjesenje o
uskracivanju zastupanja na glavnom pretresu braniocu ili punomocniku ostecenog.
U vezi sa zalbom protiv rjesenja, pojavljuje se i pitanje njene suspenzivnosti, odnosno
odgadanja izvrsenja rjesenja protiv kojeg je podnesena zalba. Buduci da pojedine vrste
rjesenja ne odlucuju o vaznijim pitanjima ili mogu nepotrebno odugovlaciti postupak, a neka
druga se, po prirodi stvari, moraju odmah izvrsavati, moralo se odstupiti od opsteg pravila
koje vrijedi za presude - da zalba uvijek odgada izvrsenje.
To je ucinjeno u clanu, koji propisuje da zalba na rjesenje odlaze njegovo izvrsenje, ako u
zakonu nije drukcije odredeno. Prema tome, i zalba na rjesenje djeluje suspenzivno, ukoliko
za pojedine slucajeve nije drukcije predvideno.
Devolutivnost zalbe protiv rjesenja, kao i protiv svih ostalih sudskih odluka; ogleda se u
tome sto o zalbi odlucuje uvijek visi sud kao drugostepeni sto je izricito predvideno.
Medutim, postoje slucajevi u kojima o zalbi protiv rjesenja odlucuje vijece istog
prvostepenog suda koji je donio rjesenje.
U takvim slucajevima, odluku o zalbi donosi vanraspravno vijece. Takvo odlucivanje
odreduje, u prvom redu, clan koji postavlja kao opste pravilo da to vijece odlucuje o zalbi
protiv rjesenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslusanje (ako
zakonom nije drukcije odredeno).
156
Rokovi za zalbu i lica ovlascena na podnosenje zalbe protiv rjesenja
U vezi sa rokom za izjavljivanje zalbe na rjesenje, zakon razlikuje opste i posebne rokove.
Buduci da se rjesenjima, u pravilu, odlucuje o manje vaznim pitanjima, o kojima je i samo
odlucivanje jednostavnije, te da se radi o pitanjima koja traze hitno rjesavanje, pa je i
sastavljanje same zalbe jednostavnije, zakon odreduje krace rokove za podnosenje zalbe.
Zalba se podnosi sudu koji je donio rjesenje.
Opsti rok za podnosenje zalbe na rjesenje, ukoliko u zakonu nije drukcije odredeno,je da se
zalba podnosi u roku od tri dana od dana dostavljanja rjesenja. Saglasno tome, zakon
odreduje za zalbu protiv nekih rjesenja, s obzirom na njihovo znacenje - posebne rokove
(duze od osam dana, a protiv drugih, zbog potrebe sto hitnijeg rjesavanja - 24 sata).
Rok za zalbu od osam dana predviden je protiv tzv. meritornih rjesenja, i to samo u jednoj
situaciji (kod rjesenja o izricanju vaspitne mjere i o obustavi postupka prema maloljetniku).
Skraceni rok od 24 sata vrijedi za zalbu protiv pojedinih rjesenja o pritvoru, te protiv rjesenja
o izricanju disciplinske kazne za prestupe pritvorenika.
Pravo na podnosenje zalbe protiv rjesenja, zakon, u prvom redu. pruza strankama i ostalim
ovlastnim licima. Medutim, pojedinim vrstama rjesenja mogu biti tangirana i pojedina druga
lica - svjedoci, vjestaci i tumaci, te lica koja prisustvuju pretresu, odnosno javnoj sjednici,
donosenjem rjesenja o novcanoj kazni, zatim vlasnik predmeta koji se oduzima i dr.
Stoga, propisuje se da zalbu protiv rjesenja mogu podnijeti i druga lica cija su prava
rjesenjem povrijedena.

Osnovi za pobijanje rjesenja


Iako zakon, upucuje na primjenu u postupku po zalbi protiv rjesenja (na odgovarajuci nacin)
pojedinih odredaba koje vaze za postupak po zalbi protiv presude, nije se pozvao i na
primjenu odredaba, koje utvrduju osnove za pobijanje presude. To ne znaci da i rjesenja i
postupak na osnovu koga su donesena ne mogu biti podlozni povredama krivicnog
postupka, odnosno da u njima ne mogu biti sadrzane pojedine povrede krivicnog zakona, da
ne mogu biti zasnovani na pogresnom ili nepotpunom cinjenicnom stanju itd.
Ovdje treba izdvojiti rjesenje o sudskoj opomeni, za cije pobijanje vaze posebne odredbe.
Prema tome, u pogledu pobijanja rjesenja (apstrahujuci rjesenje o sudskoj opomeni), zakon,
propustajuci da uputi na odgovarajucu (shodnu), nije tu iskljucio njihovu primjenu (kada to
odgovara), nego je time, u stvari, samo prosirio mogucnost pobijanja rjesenja iz svih razloga
iz kojih ona mogu biti nepravilna i nezakonita.
Sto se tice sadrzaja zalbe protiv rjesenja i postupanja sa zalbom koja ne sadrzi propisane
sastojke, vrijede odredbe o sadrzaju zalbe. U zalbi protiv rjesenja mogu se iznositi nove
cinjenice i novi dokazi. Zalba protiv rjesenja ne dostavlja se protivnoj stranki, pa, prema
tome, nije omoguceno podnosenje odgovora na zalbu. To je posve razumljivo, jer odgovor
na zalbu, u prilicnoj mjeri, odugovlaci postupak, pa je bilo opravdano da se iskljuci njegovo
podnosenje u postupku u kojem je naglasena brzina odlucivanja.

Postupanje sa zalbom i odluke po zalbi na rjesenje


Zalba na rjesenje podnosi se sudu koji je donio rjesenje, a ovaj je, skupa sa svojim spisom,
prosljeduje sudu koji odlucuje o njoj. Sud, kojem je zalba podnesena, ispituje njenu
blagovremenost i dopustenost. Neblagovremenu i nedopustenu zalbu odbacuje sudija,
odnosno predsjednik vijeca, koje je donijelo pobijano rjesenje. Protiv tog rjesenja dopustena
je zalba drugostepenom sudu.
O zalbi protiv rjesenja drugostepeni sud odlucuje u sjednici vjeca. Sjednica je nejavna.
Izuzetno je dopusteno odrzavanje javne sjednice, kada je u pitanju zalba protiv tzv.
meritornih rjesenja.
Pri odlucivanju o zalbi na rjesenje, visi sud se krece u granicama zalbe. Pri odlucivanju o
zalbi, visi sud je vezan zabranom reformatio in peius. U tom postupku vrijedi i beneficium
cohaesiones.

157
Sud koji rjesava po zalbi moze odbaciti zalbu kao neblagovremenu ill neobzvoljenu (ako je to
propustio uciniti prvostepeni sud, koji, u prvom redu, ima tu duznost), a moze zalbu odbiti
kao neosnovanu ili je uvaziti i u tom slucaju prvostepeno rjesenje preinaciti ili ukinuti i, po
potrebi, predmet uputiti na ponovno odlucivanje.

VANREDNI PRAVNI LIJEK, PONAVLJANJE KRIVICNOG POSTUPKA


Prvostepena sudska odluka moze se u granicama zakona pobijati redovnim pravnim
lijekovima. Kada redovni pravni lijekovi budu iskorisceni i visi sud po njima donese svoju
odluku ili stranke izricito ili precutno (propustanjem roka) izraze svoju volju da se ne koriste
redovnim pravnim lijekovima, prvostepena odluka postaje pravnosnazna, odnosno stice
snagu presudene stvari (postaje res iudicata), pa je takva odluka tada izvrsna.
Pravnosnaznost sudske odluke ima za posljedicu da je ono sto je njome odluceno istinito,
zakonito i konacno. Pravnosnaznost je ustanovljena kako u interesu pojedinaca ostecenih
krivicnim djelom, tako i u opstem interesu i ima za posljedicu da se o presuderioj krivicnoj
stvari ne moze vise raspravljati u produzetku istog krivicnog postupka, niti eventualnim
zasnivanjem novog krivicnog postupka. Pravnosnaznost i njeno ovakvo dejstvo imaju svoj
osnov u drustvenoj potrebi da svaki spor dobije svoj kraj i u okolnosti potvrdenoj iskustvom
da je pravnosnazno presudena stvar, u najvecem broju slucajeva, istovremeno i stvar sa
pravilno utvrdenim cinjenicnim stanjem i zakonito i pravilno presudena stvar. Medutim, i
pored takvog znacaja pravnosnaznosti i konacnosti sudske presude, dogada se da se takva
presuda, iako je prosla kroz sve dopustene instance ili nije prosla kroz te instance (stoga sto
je stranka propustila da je pobija), temelji, ipak, na pogresnom cinjenicnom stanju ili da
sadrzi takve povrede zakona koje diskvalifikuju njenu zakonitost.
U takvim slucajevima, namece se dilema da li sacuvati pravnosnaznost i konacnost presude,
bez obzira na uocene nedostatke ili dopustiti da se ponovo preispituje i pravnosnazna
presuda.
U toj dilemi, zakonodavstva su se, uglavnom, opredijelila, rukovodena zahtjevima
pravicnosti i zakonitosti, da dozvole i mogucnost pobijanja pravnosnazne presude i to putem
daljnjih pravnih lijekova.
Nas krivicni postupak predvida samo jedan vanredni pravni lijek: zahtjev za ponavljanje
postupka.
Osnovna i zajednicka karakteristika ponavljanja postupka je u tome sto se on podnosi protiv
pravnosnaznih presuda (odluka). Medutim, ovaj vanredni pravni lijek ima i neke druge
specificnosti koje ga diferenciraju od redovnih pravnih lijekova, a one se ogledaju u njegovoj
posebnoj svrsi, izuzetnosti, ogranicenju mogucnosti pobijanja i osnova za pobijanje,
razlicitosti subjekata za njegovo podnosenje itd.

POJAM I VRSTE PONAVLJANJA KRIVICNOG POSTUPKA


Ponavljanje krivicnog postupka zahtijeva se zbog toga sto se, usljed novih cinjenica i dokaza
koji se sada iznose pred sud, a kojima sud ranije nije raspolagao, cinjenicno stanje utvrdeno
pravnosnaznom odlukom pokazuje kao pogresno. Njime se pravnosnazna sudska odluka
pobija zbog nedostataka u utvrdenom cinjenicnom stanju, s tim da se u ponovljenom
krivicnom postupku ovi nedostaci otklone i donese zakonita i pravedna sudska odluka.
Osnovna karakteristika ponavljanja postupka je postojanje novih cinjenica koje se mogu
pojaviti u razlicitim oblicima: novi dokazi, izvrsenje krivicnog djela od strane procesnih
subjekata (tuzilac, svjedok, vjestak, tumac, ovlasceno sluzbeno lice ili sudija), nove cinjenice
i novi dokazi i odluke Ustavnog suda BiH, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za
ljudska prava.
Zahtjev za ponavljanje ne moze se postaviti radi ponovne ocjene starog dokaznog
materijala, niti po osnovu toga sto je sud pogresno primijenio zakon.
Kao vanredni pravni lijek, ponavljanje krivicnog postupka sluzi da otkloni greske sadrzane u
cinjenicnoj osnovici pravnosnazne presude krivicnog suda, ako se pojave nove cinjenice ili
dokazi poslije pravnosnazne odluke, bilo u korist ili na stetu optuzenog. Ponavljanje

158
postupka odgovara nacelu istine, ali je suprotno ustanovi pravnosnaznosti sudskih odluka i
nacelu ne bis in idem.
Iz dosadasnje jurisprudencije Ustavnog suda BiH i organa EKLJP slijedi da zahtjev za
ponavljanje pravnosnazno okoncanog postupka ne predstavlja efektivni pravni lijek sve dok
nema uspjeh i ne rezultira ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovaj zahtjev ne
zaustavlja rok od 60 dana za podnosenje apelacije Ustavnom sudu BiH.
Propisuje se da se krivicni postupak koji je dovrsen pravnosnaznim rjesenjem ili
pravnosnaznom presudom moze ponoviti samo u slucajevima i pod uslovima predvidenim u
zakonu i samo na zahtjev ovlascenog lica. Slucajevi ponavljanja krivicnog postupka,
obustavljenog pravnosnaznim rjesenjem, odnose se na obustavu postupka.
Druga kategorija ponavljanja krivicnog postupka, obustavljenog pravnosnaznom presudom,
obuhvata slucajeve u kojima je postupak dovrsen pravnosnaznom presudom (ovdje treba
uvrstiti izuzetno i neka rjesenja kojima je o krivicnoj stvari meritorno odluceno). Od samog
ponavljanja krivicnog postupka zakon razlikuje procesnu ustanovu nastavljanja krivicnog
postupka koja se ne moze uvrstiti pod ponavljanje postupka u uzem smislu. U okviru
ponavljanja postupka treba razlikovati dvije osnovne vrste: ponavljanje u korist i na stetu
osudenog zbog razloga nastalih u prethodnom postupku i na glavnom pretresu.
Ponavljanje Krivicnog postupka postoji i u posebnim postupcima: prema maloljetnicima,
prema pravnim licma i u pogledu mjere oduzimanja imovinske koristi.

Nastavljanje krivicnog postupka obustavljenog zbog procesnih smetnji


Nastavljanje krivicnog postupka obustavljenog zbog procesnih smetnji ne predstavlja pravo
ponavljanje krivicnog postupka, vec se postupak zavrsen rjesenjem ili procesnom presudom
samo nastavlja kad se za to steknu potrebni fakticki i zakonski uslovi.
Do nastavljanja krivicnog postupka moze doci u slucaju u kojem je krivicni postupak
rjesenjem pravnosnazno obustavljen ili je presudom optuzba pravnosnazno odbijena zato
sto nije bilo potrebnog odobrenja. U tom slucaju postupak ce se na zahtjev tuzioca nastaviti
cim prestanu uzroci zbog kojih su donesene navedene odluke.
Pri tome je postupak jednostavan. Naime, ovlasceni tuzilac podnosi svoj zahtjev sudu koji
treba da nastavi postupak, iznoseci dokaze o prestanku procesnih smetnji. Na zahtjev
tuzioca, sud donosi odmah rjesenje o nastavljanju postupka, a postupak se nastavlja u onoj
fazi u kojoj je bio obustavljen, odnosno u kojoj je donesena presuda kojom se optuzba
odbija, zbog cega se i ne moze govoriti o ponavljanju krivicnog postupka u uzem smislu.
Osudeni ima pravo zalbe protiv takvog rjesenja, jer se ono uvijek donosi na njegovu stetu. O
zalbi protiv rjesenja vanraspravnog vijeca, kojim se donosi odluka o nastavljanju krivicnog
postupka, odlucuje vijece drugostepenog suda.

Ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem


Ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem moguce je u dva
slucaja:
• Ponavljanje obustavljenog postupka zbog novih dokaza. Tu dolaze u obzir
slucajevi kada je pravnosnaznim rjesenjem krivicni postupak obustavljen prije
pocetka glavnog pretresa. Ponavljanje postupka u ovim slucajevima moze se dopustiti
na zahtjev tuzioca. Osnov za ponavljanje postupka su podneseni novi dokazi, na
osnovu kojih se sud moze uvjeriti da su se stekli uslovi za ponovno pokretanje
krivicnog postupka. Ovdje treba naglasiti da tu zakon predvida izricito kao osnov za
ponavljanje samo nove dokaze. Novi dokazi moraju uvjeriti sud da su se stekli uslovi
za ponovno pokretanje krivicnog postupka, sto procesno znaci dovoljno dokaza iz
kojih proizilazi osnovana sumnja da je osumnjiceni pocinio krivicno djelo. Prakticno,
radi se o istom standardu dokazivanja koji je potreban za potvrdivanje optuznice.
Trazi se samo da se podnesu novi dokazi, pa je, prema tome, bez znacaja da li ih je
tuzilac mogao prije podnijeti, odnosno da li je za njih jos tada znao ili su se pojavili
poslije obustave ranijeg postupka.

159
• Ponavljanje postupka obustavljenog usljed zloupotrebe sluzbenog polozaja
tuzioca. Prema ovoj odredbi, krivicni postupak koji je pravnosnazno obustavljen do
pocetka glavnog pretresa, moze se ponoviti u slucaju kada je tuzilac odustao od
gonjenja, ako se dokaze da je do odustanka doslo usljed krivicnog djela zloupotrebe
sluzbenog polozaja tuzioca.
Dakle, ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem moguce je po
dva zakonska osnova:
o podnosenjem novih dokaza i
o dokazivanjem da je do odustanka od gonjenja do pocetka glavnog pretresa
doslo usljed izvrsenja krivicnog djela zloupotrebe sluzbenog polozaja od strane
tuzioca.
Zakon trazi kao uslov za ovakvo ponavljanje postupka da krivicno djelo zloupotrebe
sluzbenog polozaja tuzioca, koje cini osnovu za ponavljanje, bude dokazano pravnosnaznom
presudom. Ako se postupak protiv tuzioca ne moze sprovesti (zato sto je umro ili sto postoje
okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje), krivicno djelo se moze utvrdlvati i drugim
dokazima. Ponavljanje postupka, nije vezano za rok, pa se ono moze traziti sve do zastare,
odnosno gasenja na drugi nacin (zbog pomilovanja, amnestije) prava na gonjenje.

Ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom

Uslovi za ponavljanje
Ponavljanje postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom moguce je kako u korist
osudenog, tako i na njegovu stetu, odnosno na stetu lica oslobodenog optuzbe i lica za koje
je optuzba odbijena. Ponavljanje postupka u korist osudenog ima za cilj da se on oslobodi
optuzbe za krivicno djelo za koje je osuden ili da se odbije optuzba za to krivicno djelo ili da
on bude osuden po blazem krivicnom zakonu.
Ponavljanje na stetu ima za cilj da se oslobodeno lice, odnosno lice za koje je optuzba
odbijena, osudi ili da se osudeni osudi po strozem krivicnom zakonu.
Prema tome, ponavljanje postupka odnosi se na sve vrste presuda: presude kojima se
optuzeni oglasava krivim, oslobadajuce presude i presude kojima se optuzba odbija . Ukoliko
optuzba nije odbijena zbog toga sto nije bilo potrebnog odobrenja, kada ponavljanju nema
uopste mjesta, vec se trazi nastavljanje postupka.
Odredbe o ponavljanju krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom shodno se
primjenjuju i na ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem o
primjeni vaspitne mjere ili o obustavi postupka prema maloljetniku. S obzirom na to da se
odredbe zakona koje se odnose na presudu kojom se optuzeni oglasava krivim shodno
primjenjuju i na rjesenje o sudskoj opomeni, te odredbe vrijede i za ponavljanje postupka po
rjesenju kojim je izrecena sudska opomena. Zakon dozvoljava ponavljanje krivicnog
postupka i u pogledu oduzimanja imovinske koristi, koje mogu traziti pravna lica.

Slucajevi ponavljanja krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom


Ponavljanje krivicnog postupka koji je okoncan pravnosnaznom presudom postoji u dva
oblika:
u korist osudenog i na stetu osudenog.

Ponavljanje krivicnog postupka u korist osudenog


Ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom u korist osudenog je
tzv. pravo ponavljanje postupka ili ponavljanje krivicnog postupka u uzem smislu. Za
ponavljanje postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom u korist osudenog trazi se da se
steknu zakonom odredeni uslovi koji pokazuju postojanje uzrocne veze izmedu krivicnih
djela odredenih lica, uglavnom ucesnika u krivicnom postupku, i pravnosnazne presude u
pogledu koje se trazi ponavljanje. Uslovi su u pojavljivanju novih cinjenica i dokaza podobnih
da proizvedu ono procesno dejstvo koje ponavljanjem postupka treba da se postigne.
U obzir dolaze sljedeci slucajevi:
160
• Ako se dokaze da je presuda zasnovana na laznoj ispravi ili na laznom
iskazu svjedoka, vjestaka ili tumaca. Kod ovog slucaja, karakteristicno je to sto
se za ponavljanje postupka trazi da bude dokazano i krivicno djelo i uzrocna veza
izmedu tog djela i pravnosnazne presude, dakle da je u pogledu jednog i drugog
postignuta puna izvjesnost. Prvi zahtjev, tj. izvjesnost postojanja krivicnog djela,
dokazuje se, u pravilu, pravnosnaznom osudom spomenutih lica, odnosno osudom
lica koja su falsifikovala ispravu. Medutim, zakon vodi racuna i o tome da ce ponekad
izostati takva osuda, jer se protiv tih lica ne moze sprovesti krivicni postupak, usljed
toga sto su umrla ili sto postoje okolnosti koje iskljucuju gonjenje, pa dopusta da se
cinjenice utvrduju i drugim dokazima. Sto se tice drugog zahtjeva, odnosno da bude
dokazano kako je presuda za koju se trazi ponavljanje zasnovana na krivicnom djelu,
tj. da postoji uzrocna veza izmedu krivicnog djela i sadrzaja te presude, najcesce ce
sama osuda za krivicno djelo dokazivati takvu uzrocnu vezu. U protivnom ce sud, na
osnovu svog uvjerenja, utvrdivati tu uzrocnu vezu, pri cemu ce morati ustanoviti punu
izvjesnost postojanja te cinjenice. Ako je iskazivanje svjedoka ili vjestaka objektivno
lazno (svjedok ili vjestak vjeruje da govori istinu, ali to sto govori nije istina), to bi bio
osnov za ponavljanje krivicnog postupka.
• Ako se dokaze da je do presude doslo usljed krivicnog djela sudije ili lica
koje je vrsilo istrazne radnje. U pogledu ovog osnova za ponavljanje postupka,
vrijedi, u vezi sa dokazivanjem, odnosno utvrdlvanjem krivicnog djela i njegove
uzrocne veze s presudom za koju se trazi ponavljanje sve sto je izlozeno pod 1. Pod
licem koje je obavljalo istrazne radnje treba podrazumijevati ovlascena sluzbena lica
iz clana 20 stav 1 tacka g), koja su po zakonu ovlascena da sprovode pojedine
istrazne radnje ili im to poveri tuzilac, odnosno radnje dokazivanja, posebne istrazne
radnje i druge radnje tokom istrage. Zbog toga lica koja su vrsila istrazne radnje
krivicno djelo mogu uciniti samo u fazi istrage (npr. iznudivanje iskaza). Sto se tice
posebnog krivicnog djela sudije i njegovog uticaja na presudu, ono se moze (rjede)
otvoreno i neposredno ogledati u nezakonitosti izrecene presude, a cesce se to
ispoljava manje otvoreno i posredruo,
• Ako se iznesu nove cinjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored duzne
paznje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su
sami za sebe ili u vezi s rani jim dokazima podobni da prouzrokuju
oslobadanje lica koje je bilo osudeno ili njegovu osudu po blazem krivicnom
zakonu. Nove cinjenice i novi dokazi na kojima se zasniva zahtjev za ponavljanje
krivicnog postupka moraju biti novi po svojoj sustini, sadrzaju, a ne oni koji su bili
izneseni u ranijem postupku i ocijenjeni u presudi. Naime, zahtjev za ponavljanje
krivicnog postupka ne moze se podnijeti zbog toga sto je sud pogresno ocijenio
dokaze, odnosno zbog novog tumacenja ranijih dokaza, ni zbog povrede zakona. Iz
redakcije teksta ove odredbe moze se zakljuciti da se kao osnova za ponavljanje
postupka predvidaju nove cinjenice i novi dokazi (dakle, u mnozini). Medutim,
ponekad moze biti dovoljna i samo jedna nova cinjenica, odnosno jedan novi dokaz,
pa da vec to uzrokuje izmjenu pravnosnazne presude. Buduci da zakon ne govori o
odlucnim cinjenicama, nego samo o cinjenicama, to znaci da su tim pojmom
obuhvacene sve vrste cinjenica. Tu ce se raditi o odlucnim cinjenicama koje
sacinjavaju osnov za iskljucenje protivpravnosti ili krivicne odgovornosti.
• Ako je nekom licu za isto djelo vise puta sudeno ili ako je vise lica osudeno
zbog istog djela koje je moglo uciniti samo jedno lice ili neko od njih. Kao sto
se vidi, ova odredba razlikuje dva slucaja. Prvi je slucaj u kojem je isto lice sudeno
za isto djelo dva (ili vise) puta. Ovaj se slucaj protivi principu ne bis in idem, drugim
rijecima da niko ne moze biti vise puta suden za isto krivicno djelo. Da bi se po ovom
osnovu dopustilo ponavljanje postupka, moraju kontradiktorne presude biti
pravnosnazne. Kada se uvazi zahtjev za ponavljanje postupka po ovom osnovu, novo
sudenje odnosi se na sve kontradiktorne presude, u stvari - sudi se od pocetka za to

161
isto djelo na koje se te presude odnose. Drugi slucaj odnosi se na situaciju u kojoj je
vise lica osudeno zbog istog djela, sto ga je moglo uciniti samo jedno lice ili samo
neko od njih. Ovdje se, za razliku od prethodnog slucaja, radi o koliziji (samo)
osudujucih presuda. Osudujuce presude, koje dolaze ovdje ukonkurenciju, moraju biti
pravnosnazne.
• Ako se u slucaju osude za produzeno krivicno djelo ili za drugo Krivicno
djelo koje po zakonu obuhvata vise istovrsnih ili vise raznovrsnih radnji
iznesu nove cinjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da osudeni nije
ucinio radnju koja je obuhvacena djelom iz osude, a postojanje ovih
cinjenica bi bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne. Tu dolazi u obzir
najprije, produzeno knvicno djelo. Ovaj razlog se odnosi i na razlicite oblike prividnog
sticaja (slozeno i kolektivno krivicno djelo) jer se kod svih navedenih instituta uvijek
uzima da postoji jedno krivicno djelo za koje se izrice jedna kazna (npr. otmica aviona
ili broda - slozeno krivicno djelo i trgovina ljudima - kolektivno krivicno djelo).
Medutim, ovo se ne odnosi na sticaj krivicnih djela (idealni i realni) koji podrazumijeva
vise krivicnih djela izvrsenih od jednog lica za koje se istovremeno sudi i izrice
jedinstvena kazna, posto se prethodno utvrde pojedinacne kazne za svako djelo.
Novootkrivena radnja, odnosno djelo koje ulazi u sastav produzenog, kolektivnog i
slicnog krivicnog djela moraju biti izvrseni do izricanja, odnosno do pravnosnaznosti
presude za takvo krivicno djelo.
• Ako Ustavni sud BiH, Dom za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava
utvrdi da su u toku postupka krsena ljudska prava i osnovne slobode i ako
je presuda zasnovana na tom krsenju. Uvodenje ovog zakonskog osnova je
posljedica ustavnopravnog nacela u odnosu na obaveznu, direktnu primjenu
medunarodnih standarda u oblasti zastite ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pod
ovaj zakonski osnov bi se mogle podvesti i odluke Ustavnog suda BiH kojima se
utvrduje nesaglasnost zakona sa Ustavom BiH i EKLJP, ako se na tom zakonu zasniva
pravnosnazna presuda krivicnog suda.
Kao sto je vec receno, mora se pravnosnaznom presudom dokazati da su navedena lica
oglasena krivim za odnosna krivicna djela (to predstavlja primarni standard dokazivanja u
odnosu na navedene osnove za ponavljanje krivicnog postupka). Supsidijarni standard
dokazivanja dozvoljen je samo pod uslovom da se protiv navedenih lica krivicni postupak ne
moze provesti zbog njihove smrti ili postojanja okolnosti koje po zakonu iskljucuju krivicno
gonjenje, tada je utvrdivanje postojanja krivicnog djela dozvoljeno i putem drugih dokaza,
npr. saslusanjem svjedoka, grafoloskim vjestacenjem ill drugim podobnim dokaznim
sredstvima.

Ponavljanja krivicnog postupka na stetu osudenog


Krivicni postupak koji je okoncan pravnosnaznom presudom moze se ponoviti i na stetu
optuzenog, i to samo u jednom slucaju, koji se svodi na izvrsenje specificnog krivicnog djela
od strane tuzioca, a imalo je za posljedicu donosenje presude kojom se optuzba odbija.
Naime, krivicni postupak se moze ponoviti na stetu optuzenog ako je presuda kojom se
optuzba odbija donesena zbog odustanka tuzioca od optuzbe, a dokaze se da je do ovog
odustanka doslo usljed krivicnog djela korupcije ili krivicnog djela protiv sluzbene i druge
duznosti tuzioca. Odustanak tuzioca od optuzbe treba da je ucinjen na glavnom pretresu, jer
je samo u tom slucaju moguce donosenje presude kojom se optuzba odbija. Podnosenje
zahtjeva za ponavljanje nije ograniceno rokom, ali je ocigledno da ova odredba ima smisla
samo dok je optuzeni ziv. Navedene okolnosti dokazuju se pravnosnaznom osudujucom
presudom ili drugim dokazima - ukoliko se krivicni postupak ne moze provesti iz objektivnih
ili procesnih razloga.

LICA OVLASCENA NA PODNOSENJE ZAHTJEVA ZA PONAVLJANJE KRIVICNOG


POSTUPKA

162
Pravo na podnosenje zahtjeva za ponavljanje za zivota osudenog pripada tuziocu, osudenom
i njegovom braniocu. Tuzilac zahtjev moze podnijeti kako u korist tako i na stetu optuzenog.
Medutim, nakon smrti osudenog niko, pa ni tuzilac, ne moze podnijeti zahtjev na stetu, vec
samo u korist osudenog. To se odnosi i na lica ovlascena za podnosenje zalbe (zakonski
zastupnik, bracni, odnosno vanbracni drug osudenog, roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno
usvojenik) koja su ovlasceni subjekti i za podnosenje zahtjeva za ponavljanje postupka.
Poslije smrti osudenog zahtjev za ponavljanje postupka u njegovu korist mogu podnijeti
ovlastena lica (zakonski zastupnik, bracni, odnosno vanbracni drug osudenog, roditelj ili
dijete i usvojilac, odnosno usvojenik) i tuzilac. Braniocu, koji je uzet ili postavljen u ranijem
postupku, nije za to potrebna posebna, odnosno nova punomoc.
Kada se radi o zahtjevu za ponavljanje postupka, on nije vezan ni za kakav rok, pa mu ne
mogu stajati na putu ni izdrzana kazna, zastarjelost. amnestija ili pomilovanje. Iz razloga
pravicnosti zakon zeli da putem ponavljanja postupka omoguci punu rehabilitaciju osudenog
lica, bez obzira na to da li je ono jos zivo i jesu li se tome isprijecile bilo kakve procesne
smetnje.
Kada se radi o ponavljanju postupka u korist osudenog, zakon mu izlazi u susret jos i time
sto obavezuje sud, koji bi bio nadlezan da odlucuje o ponavljanju da, ako sazna da postoji
razlog za ponavljanje postupka, o tome obavijesti osudenog, odnosno lice koje je ovlasceno
da u njegovu korist podnese zahtjev. Ova odredba svoj osnov nalazi u obavezi suda i drugih
organa koji ucestvuju u postupku na jednakost u postupanju u pogledu utvrdivanja kako
cinjenica koje terete optuzenog tako i onih koji mu idu u korist.

POSTUPAK I ODLUCIVANJE PO ZAHTJEVU ZA PONAVLJANJE KRIVICNOG POSTUPKA


Sam postupak po ovom vanrednom pravnom lijeku ima dvije faze: prvu cini formalno i
meritorno odlucivanje o zahtjevu, a drugu - sam tok ponovljenog krivicnog postupka.

Nadleznost suda
O zahtjevu za ponavljanje postupka odlucuje vijece od trojice sudija suda koji je u ranijem
postupku sudio u prvom stepenu. Ipak, predvida da pri rjesavanju o zahtjevu, u vijecu ne
ucestvuje sudija koji je ucestvovao u donosenju presude u ranijem postupku (kao sudija
pojedinac, predsjednik vijeca ili clan vijeca).
Naravno, navedene sudije nisu iskljucene iz sudenja u ponovljenom postupku ukoliko se
dozvoli ponavljanje krivicnog postupka, vec samo iz postupka odlucivanja po zahtjevu za
ponavljanje. lnace, ova procesna situacija bi se mogla podvesti pod razloge za izuzece, jer je
u pitanju sudija koji je ucestvovao u donosenju odluke koja se pobija vanrednim pravnim
lijekom. U postupku odlucivanja o zahtjevu za ponavljanje krivicnog postupka nece
ucestvovati ni sudija za prethodno saslusanje ako je razmatrao i prihvatio sporazum o
priznanju krivnje, jer procesna radnja utvrdivanja postojanja dovoljno dokaza o krivnji
optuzenog predstavlja neposredno ucestvovanje u donosenju presude.
U zahtjevu se mora navesti po kom se zakonskom osnovu trazi ponavljanje i kojim se
dokazima potkrepljuju cinjenice na kojima se zahtjev zasniva. Ako zahtjev ne sadrzi ove
podatke, sud ce pozvati podnosioca da u odredenom roku zahtjev dopuni.
Nakon sto vijece primi zahtjev, ono o njemu odlucuje formalno, sto moze rezultirati
odbacivanjem zahtjeva, i meritorno, sto rezultira njegovim uvazavanjem ili odbijanjem.

Formalno odlucivanje o zahtjevu


Vijece ispituje najprije dopustenost zahtjeva, pa ako nade da je nedopusten, odbacuje ga
rjesenjem. Vijece donosi takvo rjesenje u sljedecim slucajevima:
• Ako je zahtjev podnijelo neovlasceno lice.
• Ako nema zakonskih uslova za ponavljanje postupka. Ovamo dolaze u obzir
slucajevi gdje se zahtjev ne zasniva na nekoj od osnova predvidenih u clanu 326 i
clanu 327 stav 1. To se odnosi i na slucajeve u kojima je zahtjev na stetu osudenog
podnesen poslije njihove smrti, nakon izdrzane kazne, nastupjele zastarjelosti

163
amnestije ili pomilovanja. Za zahtjev u torn smislu nema zakonskih uslova i kada
cinjenice i dokazi koji se u njemu iznose nisu novi itd.
• Ako su cinjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva vec bili iznesem u
ranijem zahtjevu za ponavljanje postupka koji je odbijen pravnosnaznim
rjesenjem suda. Na taj nacin se zeli sprijeciti ponavljanje zahtjeva vise puta, i to
zasnovahog na istim cinjenicama i dokazima.
• Ako iznesene cinjenice ili dokazi ocigledno nisu podobni da se na osnovu
njih dozvoli ponavljanje. Takvu ocjenu nepodobnosti cinjenica i dokaza vijece
donosi na osnovu samog zahtjeva i spisa ranijeg postupka, dakle, prije nego sto se o
zahtjevu izjasni u svom odgovoru protivnik podnosioca zahtjeva i prije nego sto se
izvide potrebne cinjenice ili pribave potrebni dokazi.
• Ako se podnosilac zahtjeva nije odazvao pozivu suda da u odredgnom roku
otkloni nedostatke u zahtjevu.
Protiv rjesenja o odbacivanju zahtjeva za ponavljanje postupka dopustena je zalba visem
sudu, za koju rok iznosi tri dana.

Meritorno odlucivanje o zahtjevu


Ako vijece ne odbaci zahtjev, njegov prepis se dostavlja protivnoj stranki, koja ima pravo da
u roku od osam dana odgovori na zahtjev. Nakon sto odgovor na zahtjev stigne sudu,
odnosno-nakon sto protekne rok za njegovo podnosenje, predsjednik vijeca odreduje da se
izvide cinjenice i pribave dokazi na koje se podnosioci pozivaju u zahtjevu, odnosno u
odgovoru na zahtjev.
Prvostepeni sud nije mogao da odbije zahtjev za ponavljanje pravnosnazno zavrsenog
krivicnog postupka prije nego sto ga dostavi protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od
osam dana odgovori na zahtjev, i prije nego sto odredi da se izvide cinjenice i pribave
dokazi na koje se poziva u zahtjevu. Medutim, kad je prvostepeni sud dostavio zahtjev za
ponavljanje krivicnog postupka protivnoj stranci na odgovor, onda ga on vise nije mogao
odbaciti, vec mora provesti izvidaje prema zahtjevu za ponavljanje. Ovo izvidanje sprovodi,
u pravilu, clan vijeca koga odredi predsjednik vijeca.
Izvidanje se odnosi samo na cinjenice i dokaze koji su izneseni u zahtjevu i odgovoru na
zahtjev, a ne na neke druge cinjenice ili dokaze koji nisu izneseni u tim aktima. Provodenje
izvidaja treba da se svede samo na provjeravanje postojanja cinjenica i pribavljanje dokaza
sto se iznose u zahtjevu, a nikako ne i na "utvrdivanje" cinjenica izvan toga zahtjeva ili na
izvodenje i ocjenu drugih dokaza.
Sud ne moze ici izvan cinjenicnog okvira postavljenog u zahtjevu, niti van cinjenica i dokaza
koji su navedeni u odgovoru na zahtjev. Razlog tome je sto vijece u postupku ponavljanja
nema ovlascenje da samoinicijativno prikuplja i izvodi dokaze. Provodenje izvidaja treba da
se svede samo na provjeravanje postojanja cinjenica iznesenih u zahtjevu i u odgovoru na
zahtjev i na prikupljanje dokaza koji se navode u tim aktima. Izvidanje cinjenica u ovom
smislu predstavlja provjeru sadrzaja iskaza novih svjedoka, preliminarnu provjeru na
okolnosti da li oni raspolazu saznanjima vezanim za krivicno djelo, da li se o tim okolnostima
mogu izjasniti na glavnom pretresu, itd., dok pribavljanje dokaza moze da se odnosi na
pronalazak predmeta koji se navode u zahtjevu, poslovnih knjiga, audio-vizuelnog zapisa o
saslusanja svjedoka u istrazi koji je bio izgubljen, zbog cega svjedok nije mogao biti
uspjesno unakrsno ispitan na odlucne cinjenice.
Nakon sto budu sprovedeni izvidaji, predsjednik vijeca moze odrediti, po potrebi, i dopunu
izvidaja (nakon ocjene i prijedloga izvjestioca). Tek kada je sve to obavljeno, vijece pristupa
odlucivanju o samom zahtjevu.

Odluke po zahtjevu za ponavljanje postupka


Svoje meritorne odluke o zahtjevu vijece donosi u nejavnoj sjednici, dakle uvijek u odsustvu
stranaka i branioca.
Odlucujuci meritorno o zahtjevu, vijece donosi rjesenje kojim uvazava zahtjev i dozvoljava
ponavljanje postupka ili zahtjev odbija, ako novi dokazi nisu podobni da dovedu do
164
ponavljanja krivicnog postupka. Buduci da je vijece pri odlucivanju o zahtjevu strogo
vezano za osnove na kojima se zahtjev zasniva i pravac u kojem se trazi revizija
pravnosnazne presude, iskljucena je mogucnost donosenja odluke koja bi bila nepovoljnija
za podnosioca. Zato otpada potreba da se osudeni izricito zastiti od toga zabranom
reformatio in peius. Pri odlucivanju vijeca o osnovanosti zahtjeva dolazi do izrazaja
beneficium cohaesionis, sto znaci da ce vijece. ako ustanovi da razlozi, zbog kojih je
dopustilo ponavljanje postupka u korist osudenog, postoje i za bilo kog od saosudenih koji
nije podnio zahtjev za ponavljanje postupka, postupiti po sluzbenoj duznosti kao da takav
zahtjev postoji. Ovo je jedini slucaj ponavljanja postupka po sluzbenoj duznosti.
Ako vijece pri odlucivanju o zahtjevu ne dostigne izvjesnost o uzrocnoj vezi izmedu krivicnih
djela (zloupotreba sluzbenog polozaj tuzioca, presudi zasnovanoj na laznoj ispravi i krivicnog
djela sudije ili lica koje je vrsilo istrazne radnje) i pravnosnazne presude za koju se trazi
ponavljanje, odnosno ako ne dostigne, u nedostatku osude za takva krivicna djela,
izvjesnost da su ona izvrsena, ono ce zahtjev odbiti. Isto tako, vijece ce ako u ostalim
slucajevima ne dostigne vjerovatnost o postojanju iznesenih novih cinjenica ili dokaza i o
njihovoj podobnosti da uzrokuju izmjenu pravnosnazne presude ili rjesenja, odbiti svojim
rjesenjem podneseni zahtjev. Jednako ce vijece postupiti i ako nade da ne postoji identitet
izmedu djela o kojima je rijec u toj odredbi (lice dva puta osudeno za isto djelo). Napokon
odbijanje zahtjeva slijedi i kada vijece negativno rijesi pomenuta pravna pitanja.
Prilikom odbijanja zahtjeva prvostepeni sud mora tacno navesti kada su i u kojoj fazi
postupka iznijeti dokazi na koje se u svom zahtjevu za ponavljanje postupka poziva osudeni,
kako bi se tek potom mogla valjano obrazloziti odluka o odbijanju takvog zahtjeva. Pritom,
treba uporedivati sadrzaj okolnosti i cinjenica koje proizlaze iz predlozenog dokaza, a na
koje se poziva osudeni u svom zahtjevu sa isto takvim sadrzajem dokaza na koje se osudeni
pozivao u toku prvostepenog, a i drugostepenog postupka, kako bi tek potom sud bio u
mogucnosti ocijeniti predlozene dokaze i donosenje odluke.
Kada vijece uvazi zahtjev i dopusti ponavljanje postupka, ono svojim rjesenjem odlucuje,
dalje, da se odmah zakaze novi glavni pretres ili da se krivicni predmet vrati u stanje
istrage.
Protiv navedenih rjesenja dozvoljena je zalba o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda.
Vracanje stvari u stanje istrage. Ovaj slucaj nastaje kada u ranijem postupku nije do kraja
sprovedena istraga, pa je treba dopuniti, odnosno zavrsiti. Po prirodi stvari, vijece ce donijeti
takvu odluku u sludajevima ponavljanja postupka iz osnova odustajanja od gonjenja uslijed
krivicnog djela tuzioca, jer u tim slucajevima dolazi do obustave postupka prije nego sto je
sprovedena ili dovrsena istraga, ali, u svakom slucaju, prije pocetka glavnog pretresa.
Medutim, nije iskljuceno da se stvar vrati u stanje istrage ili na dopunu istrage i kada je
raniji postupak zavrsen pravnosnaznom presudom. Pri tome, ostaje dilema kako ce se
krivicna stvar vratiti u fazu istrage, jer su dvije faze prethodnog postupka (faza istrage i
postupak optuzivanja) vec zavrsene, a svi dokazi optuzbe, odbrane ili suda bili neposredno
izvedeni na glavnom pretresu. Najjednostavnije rjesenje je da se zakaze novi glavni pretres
na kome ce se po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja neposredno izvesti svi dokazi
koji su bili predmet izvidaja.
Zakazivanje novog glavnog pretresa. U drugu grupu odluka koje vijece donosi po zahtjevu
za ponavljanje postupka spada zakazivanje novog glavnog pretresa, na kojem ce se krivicna
stvar ponovno raspraviti i presuditi. To ce se desiti ne samo kada je raniji postupak zavrsen
presudom, nego i kada je okoncan rjesenjem o obustavi postupka.

Ponavljanje postupka i izvrsenje kazne


Podrazumijeva se da samo podnosenje zahtjeva za ponavljanje postupka u korist osudenog
ne moze uticati na izvrsenje kazne zatvora na koju je on pravnosnazno osuden. Ipak, zakon,
iz obzira prema osudenom i radi predostroznosti da do odluke o zahtjevu on ne izdrzi kaznu
od koje ce biti osloboden ili da je izdrzi duze nego sto ce to biti odredeno novom presudom,
predvida da ce sud, ako smatra, s obzirom na podnesene dokaze, da osudeni u ponovljenom
postupku moze biti osuden na takvu kaznu prema kojoj bi se, kada bi se ona uracunala u
165
vec izdrzanu kaznu, imao pustiti na slobodu ili da moze biti osloboden optuzbe ili da optuzba
moze biti odbijena - odrediti da se izvrsenje presude odlozi, odnosno (ako je osudeni vec
otpoceo izdrzavati kaznu) prekine. Ova odredba daje zahtjevu za ponavljanje krivicnog
postupka koji je podnesen u korist osudenog suspenzivno dejstvo, koje nije obaveznog, vec
fakultativnog karaktera za sud.
Uslovi za donosenje odluke suda o odlaganju ill prekidu izvrsenja presude, odnosno kazne
odnose se na preliminarnu ocjenu suda o mogucem povoljnom ishodu ponovljenog postupka
u korist osudenog.
Situacija je drukcija kada rjesenje kojim se dopusta ponavljanje postupka postane
pravnosnazno: tada se,
u svakom slucaju obustavlja izvrsenje kazne (prema tome, ne moze otpoceti ni njeno
izvrsenje).
Ovako blagonaklon odnos zakona prema osudenom licu treba svrstati medu favores
defensionis.
Ipak, zakon predvida i izvjesne rezerve, kao osiguranje da osudeni ne bi, ostajanjem na
slobodi, zloupotrebio, odnosno izigrao pruzenu mu pogodnost. Naime, predvida se da ce
sud, u slucaju kada treba obustaviti izvrsenje kazne, na prijedlog tuzioca odrediti pritvor
protiv osudenog, ako za to postoje uslovi.
Protiv rjesenja o odredivanju pritvora dozvoljena je zalba, o kojoj odlucuje vijece
drugostepenog suda. Isto tako, kada se izvrsi ponavljanje krivicnog postupka, a novom
presudom se ne odluci o uracunavanju pritvora, predsjednik vijeca koji je donio tu presudu
ce posebnim rjesenjem odluciti o uracunavanju pritvora.

Zalba protiv rjesenja po zahtjevu za ponavljanje postupka i odluke po zalbi


Protiv rjesenja o zahtjevu za ponavljanje postupka nezadovoljna stranka ima pravo zalbe.
Rok za podnosenje zalbe je tri dana, a o zalbi odlucuje drugostepeni sud. Podnesena zalba
odlaze izvrsenje rjesenja. Zalba se moze podnijeti kako protiv rjesenja kojim se zahtjev
uvazava, tako i protiv rjesenja kojim se zahtjev odbija. Ako osudeni umre prije isteka roka za
zalbu, zalbu mogu podnijeti tuzilac i srodnici. Donoseci odluku o zalbi, drugostepeni sud
moze zalbu odbaciti kao neblagovremenu ili nedopustenu, zatim, moze je odbiti kao
neosnovanu ili zalbu uvaziti, pa pobijano rjesenje preinaciti ili ukinuti i, po potrebi, stvar
uputiti na ponovno odlucivanje.

Odlucivanje na osnovu novog glavnog pretresa


Za novi postupak vaze iste odredbe kao i za prvi postupak. Na novom sudenju dolazi u obzir
izvodenje novih dokaza i ranije iznesenih dokaza, odnosno svih onih dokaza koji su bitni za
svestrano pretresanje predmeta. Treba napomenuti da se ovdje pod novim cinjenicama i
novim dokazima razumiju oni kojih nije bilo u ranijem postupku, niti su bili izneseni u
zahtjevu za ponavljanje ili u odgovoru na zahtjev. U novom postupku mogu se angazovati
novi vjestaci ili svjedoci, moguca je izmjena i odustanak od optuzbe i sl.
Postoji mogucnost da novi postupak (slucajevi u kojima je rjesenjem o dopustanju
ponavljanja odluceno da se neposredno odredi glavni pretres) bude obustavljen do pocetka
glavnog pretresa. U tom slucaju mora se odluciti i o sudbini ranije presude. S tim u vezi,
propisuje se da ce se rjesenjem o obustavi postupka ukinuti i ta presuda.
Novo sudenje u ponovljenom postupku zavrsava se presudom. U izreci presude kojom je
odluceno po zahtjevu za ponavljanje postupka sud je duzan da izrekne da se ranija presuda
djelimicno ili u cjelini stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi. S obzirom na rezultat
sprovedenog pretresa, sud moze ocijeniti da se ponovljeni postupak nije odrazio na
cinjenicno stanje utvrdeno u ranijoj presudi i da ta presuda ostaje neizmijenjena, pa je u tom
slucaju svojom novom presudom ostavlja na snazi. Kada se, povodom zahtjeva za
ponavljanje postupka jednog od osudenih, u novom postupku donese presuda kojom se
ranija presuda ostavlja na snazi, tada treba naznaciti da se to odnosi na osudenog koji je
podnio zahtjev za ponavljanje. Kad osudeni u novom postupku, koji se vodi na osnovu
rjesenja kojim je dopusteno ponavljanje krivicnog postupka, ne uspije sa zahtjevom da se
166
prijasnja presuda djelimicno ili u cijelosti stavi van snage, sud nije ovlascen da u tom
postupku promijeni prijasnju presudu u odluci o kazni, jer je ta presuda u cijelosti ostala na
snazi i tome se suprotstavlja nacelo pravnosnaznosti.
Ukoliko se ponavljanje postupka zavrsi uspjesno, odnosno rezultat glavnog pretresa pruzi
unekoliko drukcije cinjenicno stanje od onoga utvrdenog u ranijoj presudi, sud novom
presudom utoliko preinacuje cinjenicno stanje iz ranije presude, a na to se nadovezuje i
izmjena kvalifikacije djela (na osnovu novoutvrdenog cinjenicnog stanja), a potom slijedi i
izricanje nove kazne (prema izmijenjenoj kvalifikaciji djela).
U takvom slucaju, ranija presuda stavlja se u cijelosti van snage.
Predvida se jos jedan nacin odlucivanja u ponovljenom postupku (djelimicno stavljanje ranije
presude van snage). To se desava kada ranija presuda sadrzi vise dijelova (osudujuci,
oslobadajuci) ili se odnosi na vise krivicnih djela, pa zahtjev bude upravljen samo na jedan
njen dio, odnosno samo na jedno krivicno djelo ili kada zahtjev, koji je upravljen na vise
dijelova ranije presude, odnosno na vise krivicnih djela sadrzanih u njoj, bude uvazen samo
u pogledu jednog njenog dijela, odnosno samo u pogledu nekog krivicnog djela. Novom
presudom donesenom u ponovljenom postupku, kojom se prema rezultatima glavnog
pretresa stavlja van snage ranija presuda, mora se odredeno i jasno navesti u kom dijelu se
ranija presuda stavlja van snage, a koji njen dio se ostavlja na snazi.
Propustanje suda da donese odluku o stavljanju van snage ili ostavljanje na snazi prethodne
presude. predstavlja bitnu povredu krivicnog postupka jer postojanje dvije razlicite presude
u istoj krivicnoj stvari presudu donesenu u ponovljenom krivicnom postupku cini
nerazumljivom.
U novoj presudi sud moze izreci i neku sporednu kaznu, koje nije bilo u ranijoj presudi,
odnosno moze ispustiti sporednu kaznu izrecenu u ranijoj presudi, ukoliko za to postoje
zakonski uslovi. To jednako vrijedi i za odluku o mjeri bezbjednosti. U svim tim slucajevima,
ako je ponavljanje bilo dopusteno po zahtjevu podnesenom u korist osudenog ne smije
odluka o kazni, odnosno o mjeri bezbjednosti za njega biti nepovoljnija od one izrecene
ranijom presudom, jer se tome isprecava zabrana reformatio in peius.
U pogledu troskova krivicnog postupka, problem se rjesava tako da se troskovima iz ranijeg
postupka pribrajaju troskovi ponovljenog postupka i odreduje se da ih nadoknadi lice na ciji
teret ta naknada pada prema novoj situaciji, koja nastane usljed ponavljanja postupka.
Kako pritvor u kojem se osudeni nalazio u ranijem postupku ili u ponovljenom postupku,
tako i izdrzana kazna po ranijoj presudi, uracunace se u kaznu izrecenu novom presudom, a
ako je ponavljanje odredeno samo za neko od djela za koje je optuzeni bio osuden - sud ce
izreci novu jedinstvenu kaznu.
Protiv odluka donijetih u ponovljenom postupku dozvoljeni su svi redovni i vanredni pravni
lijekovi, kao i protiv odluka donijetih u prvobitnom postupku. Pravnim lijekom pobija se nova
presuda, a to nije nistenje stare. Nakon pravnosnaznosti nove presude, moze se ponovo
traziti ponavljanje postupka.

PRAVNOSNAZNOST I IZVRSNOST SUDSKIH ODLUKA


Donesena sudska odluka moze proizvoditi odredeno pravno dejstvo tek kada postane
pravnosnazna i izvrsna. Ove odlike sudska odluka stice bilo posredstvom redovnih pravnih
lijekova ili, pak, protekom roka potrebnog za njihovo ulaganje. Za razliku od redovnih
pravnih lijekova, koji, izmedu ostalog, treba da obezbijede pravnosnaznost sudskih odluka,
vanredni pravni lijek ponavljanje postupka treba da omoguci da se sudske odluke, koje su
postale pravnosnazne, usklade sa izvjesnim okolnostima nastalim poslije pravnosnaznosti.
Isto tako, odluka kojom je efektivan pravni lijek odbacen iz razloga sto osudeni nisu
ispostovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, placanje taksi, forma ili ispunjenje
zakonskih uslova i si.), ne moze se smatrati konacnom.

PRAVNOSNAZNOST SUDSKIH ODLUKA


Svaki sudski spor mora se okoncati odgovarajucom sudskom odlukom o krivicnoj tuzbi.
Osnov pravne snage presude svodi se, u sustini, na ocuvanje pravne sigurnosti i jedinstva
167
pravnog poretka (istovjetne presude o istoj stvari stvaraju pravnu sigurnost, a razlicite se
sukobljavaju sa jedinstvom pravnog poretka).
Pored toga, pravnosnaznost eliminise mogucnost da se u istoj krivicnoj stvari donesu
razlicite odluke, ali i oslobada sud eventualnosti da bespotrebno ponovo raspravlja o necem
sto je vec presudeno. Opravdanje pravnosnaznosti je u shvatljivoj potrebi da se svakom
procesu ucini kraj, da bi se znalo sta je presudeno i da se o tome vise nece suditi, te da bi
presuda konacno mogla da proizvede svoja pravna dejstva.
Uobicajeno je razlikovanje formalne (spoljne) i materijalne (unutrasnje) pravnosnaznosti.
Kriterijum za ovo razlikovanje je uticaj koji sudska odluka (presuda) ima na pravni odnos koji
se presudpm utvrduje.
Formalna pravnosnaznost sudske odluke je njeno svojstvo da se vise ne moze ili uopste ne
moze pobijati redovnim pravnim lijekovima. Nemogucnost pobijanja pred visom sudskom
instancom proizilazi otuda sto se to pravo, iako je postojalo - ugasilo (zbog odustanka,
odricanja, istekom roka itd). Formalna pravna snaga moze biti potpuna: ne moze se pobijati
nijedan dio presude, ili djelimicna: ne mogu se pobijati pojedini sastavni djelovi ni od kog
ucesnika (apsolutna pravna snaga) ili samo od pojedinih ucesnika (relativna pravna snaga.
Presude i rjesenja postaju pravnosnazni kada se vise ne mogu pobijati zalbom ili kada zalba
nije dozvoljena. Pitanje pravnosnaznosti se i ne postavlja kod naredbi, jer pravni lijek protiv
njih nikada nije dozvoljen, tako da one postaju izvrsne momentom njihovog donosenja.
Formalna pravna snaga stice se bez obzira na to da li je konkretna odluka u skladu sa
zakonom, tako da moze sadrzavati i povrede krivicnog zakona i krivicnog postupka.
Trenutak sticanja formalne pravne snage ima veliki znacaj za pojedine procesne situacije u
krivicnom postupku (racunanje rokova zastarjelosti, davanje amnestije ili pomilovanja itd).
Materijalna pravnosnaznost se sastoji u stvaranju prava u konkretnom slucaju izricanjem
presude (odluka je pravni naslov), sto iskljucuje mogucnost donosenja nove, drukcije ili
istovjetne odluke (izuzev da u eventualnom postupku ponavljanja postupka pravnosnazna
presuda bude zamijenjena drugom pravnosnaznom presudom), sto cini pozitivnu funkciju
materijalne pravnosnaznosti, koja sluzi ciljevima pravne sigurnosti i, u isto vrijeme,
iskljucuje mogucnost da stranke - ciji je materijalnopravni odnos raspravljen pravnosnaznom
presudom - traze da se po istoj stvari vodi novi postupak, sto cini negativnu funkciju
materijalne pravnosnaznosti, koja sluzi procesnoj ekonomiji, otklanjanjem neogranicenog
trajanja postupka. Postojanje materijalne pravne snage presude je procesna smetnja: ako je
stvar pravnosnazno presudena, proces se ne moze nanovo zapoceti, a ako zapocne -
optuzba ce biti odbijena. Pravilo je da materijalna pravna snaga vazi za sve presude i
rjesenje o obustavi postupka, ali i druge odluke suda, ako nije izricito iskljucena ill, po prirodi
stvari, ne moze doci u obzir.

IZVRSNOST SUDSKIH ODLUKA


Pojam pravne snage treba odvojiti od pojma izvrsnosti. Tu razliku pravi i sam zakon,
utvrdujuci da se pravnosnazna presuda izvrsava kada je izvrseno njeno dostavljanje i kada
za izvrsenje ne postoje zakonske smetnje. Izvrsnost sudskih odluka je njihovo posebno
svojstvo, koje se ogleda u odsustvu smetnji za njihovo izvrsenje. Izvrsenje je daljnje svojstvo
odluke koja je stala na pravnu snagu i znaci mogucnost ostvarivanja zapovijesti sadrzane u
presudi, tj. odsustvu smetnji koje bi to sprecavale.
Polazeci od toga da je sticanje pravnosnaznosti razlicito za pojedine vrste sudskih odluka,
razlikuje se i momenat nastupanja njihove izvrsnosti.
Izvrsnost presude nastupa kada ona postane pravnosnazna i kada za njeno izvrsenje ne
postoje zakonske smetnje. Od ovog pravila postoji samo jedan izuzetak, koji omogucava
izvrsenje kazne zatvora prije pravnosnaznosti presude kojom je ona izrecena. Uslovi za
primjenu ovog izuzetka, koji omogucavaju upucivanje optuzenog u ustanovu za izdrzavanje
kazne zatvora i prije pravnosnaznosti presude, jesu da se optuzeni nalazi u pritvoru i da on
zahtijeva upucivanje u ovu ustanovu.
Izvrsnost rjesenja zavisi od toga da li je protiv njega dozvoljena zalba i, po pravilu,
nastupa poslije pravnosnaznosti rjesenja (kao i kod presude). Medutim, do izvrsenja rjesenja
168
moze doci i prije njegove pravnosnaznosti. S tim u vezi, treba razlikovati opstu zakonsku
odredbu koja propisuje da se rjesenja izvrsavaju kada postanu pravnosnazna, ukoliko
zakonom nije drukcije odredeno, i posebne odredbe, u kojima je odredeno da zalba ne
odlaze izvrsenje rjesenja.
Izuzeci od suspenzivnog dejstva zalbe, koji omogucavaju izvrsenje rjesenja i prije njegove
pravnosnaznosti, predvideni su zakonom, s tim da postoji jedan izuzetak (kada i sam sud
moze odluciti da izvrsenje rjesenja zapocne prije njegove pravnosnaznosti). Takva
mogucnost predvidena je u postupku prema maloljetnicima, gdje sud, u saglasnosti sa
roditeljima maloljetnika i po saslusanju maloljetnika, moze odluciti da zalba protiv rjesenja
kojim se izrice vaspitna mjera koja se izdrzava u ustanovi - ne zadrzava izvrsenje rjesenja.
Izvrsnost naredbe podrazumijeva posebna pravila, zbog nemogucnosti njegovog pobijanja
zalbom i odsustva pravnosnaznosti. Naredbe su, po pravilu, i izvrsne momentom njihovog
donosenja. Kod ovih odluka moguce je, ipak, odloziti njihovo izvrsenje, ukoliko to naredi
organ koji je naredbu izdao.
Tako, na primjer, nije dopustena zalba, pa se odmah pristupa izvrsenju naredbe tuzioca
(npr. o dovodenju ili o izvrsenju posebnih istraznih radnji) i sudske naredbe (npr. o
pretresanju stana, prostora i lica; o preduzimanju posebnih istraznih radnji, i dovodenju
optuzenog na glavni pretres,).
Takode, procesni organ koji je izdao naredbu moze je i opozvati, tj. povuci ako to zahtijevaju
konkretne okolnosti.

169