Вы находитесь на странице: 1из 92

SOCIJALNO PRAVO

Prof. Dr. Sejad Dedić


OPCA PITANJA I OSNOVNI POJMOVI PROUCAVANJA

Pojam i predmet socijalnog prava


U pravnoj teoriji definira se u objektivnom i subjektivnom smislu.
U objektivnom smislu socijalno pravo se oznacava kao "skup pravnih normi i pravnih
principa koji reguliraju odnose socijalne zastite kao jednu posebnu vrstu drustvenih
odnosa", odnosno kao "skup pravnih pravila i normi kojima se regulira socijalno
obezbjedenje ljudi".
U subjektivnom smislu socijalno pravo se razmatra kroz ovlascenje fizickog lica - titulara
prava da od nadleznog organa, odnosno drugog subjekta zahtijeva da mu pruzi odredene
socijalne prestacije, odnosno davanja ili cinjenja kako bi otklonio ili ublazio socijalni slucaj,
odnosno zadovoljio stanje socijalne potrebe.
Teoreticari koji razmatraju socijalno pravo u subjektivnom smislu isticu da je to pravo sui
generis i da kao takvo ima slijedeca obiljezja:
• da je vezano za licnost i da je neprenosivo;
• da nema definitivan karakter i da traje dok postoje stanje socijalne potrebe koje ga
je izazvalo;
• da ima zadatak da stvori i odrzi uslove zivota i napredovanja u zivotu onim licima
koja se nalaze u stanju socijalne potrebe
• da za svoj objekt ima i mjesovite prestacije socijalne naravi.
Kao najprihvatljivije misljenje cini se ono koje razvrstava socijalno pravo na opca i posebna
socijalna prava. Prema ovom misljenju opce socijalno pravo, karakterizira njegov predmet,
a to su socijalne potrebe koje radnici, gradani i clanovi njihovih porodica zadovoljavaju i
jedino rnogu zadovoijiti putem sticanja i ostvarivanja odredenih socijalnih prava.
Karakteristike opceg socijalnog prava su:
• normativni socijalno-politicki ciljevi drustva i njihova razrada u nacelima opceg
socijalnog prava
• izvori prava - medunarodni i unutrasnji
• socijalno-pravni odnosi
• organizacija i izvori finansiranja socijalnih prava
• organizacija i postupak sticanja, ostvarivanja i zastita prava
• specificna obiljezja pojedinih oblasti posebnih socijalnih prava
Posebna prava predstavljaju razradu i konkretizaciju zajednickih obiljezja opceg socijalnog
prava, pa se kao takva medusobno diferenciraju po svom predmetu.
Evidentno je postojanje mnogobrojnih pravnih odnosa iz kojih nastaju socijalna prava,
odnosno prava na raznovrsne socijalne prestacije, a to je i predmet reguliranja posebne
oblasti prava - socijalnog prava. U pitanju su raznovrsni socijalnopravni odnosi.
Opcenito, socijalnopravne odnose mozemo shvatiti kao pravni odnos izmedu odredenog
fizickog lica, kao subjekta pravnog odnosa, odnosno titulara prava, s jedne, i odredenog
organa, fonda ili druge institucije, s druge strane. Pretpostavka za postojanje, odnosno
samo nastajanje ovog odnosa je da se titular prava nalazi u stanju socijalne potrebe i da
ima pravo na osnovu zakona ili ugovora da zahtijeva od odredenog subjekta odredenu
socijalnu prestaciju, odnosno davanje ili cinjenje.

PORIJEKLO I RAZVOJ SOCIJALNOG OSIGURANJA


Socijalno osiguranje kao svjetska pojava ima dosta dugu historiju.
Bez obzira na osnovanu opasku da se u izvjesnim starim civilizacijama ne mogu naci
tragovi srodni onome sto se danas oznacava kao socijalno osiguranje s obzirom na razlike
koje postoje izmedu privrednog i drustvenog stepena razvoja tih civilizacija i industrijskog

2
drustva, ipak se moramo podsjetiti na razvoj odredenih oblika licne i porodicne sigurnosti
koji postoje jos od prvih dana ljudske historije.
Naime, sa odredenim oblicima zastite covjeka, odnosno obezbjedenja licne i porodicne
sigurnosti susrecemo se jos kod rodovskih zajednica i kod starih kultura.
U jednom broju rodovskih zajednica, jos na pocetku civilizacije, nalazimo tragove o
staranju o bolesnom clanu zajednice. Smatra se da se vec u ovoj uzajamnoj pomoci nalazi
izvor prve ideje o osiguranju.
I u zakonodavstvima starih kultura (indijske, budisticke, starohebrejske, grcke i rimske)
postojale su odredene odredbe o oblicima zastite covjeka, odnosno o socijalnim
slucajevima.
U feudalizmu, bogatiji slojevi drustva pruzaju pomoc starim, bolesnim ili iznemoglim koji
nemaju sredstava za zivot. To se cini neposredno ili uplatom doprinosa za odrzavanje tzv.
karitativnih udruzenja, odnosno raznih ustanova koje se brinu o socijalno ugrozenim
licima.
Svakako, odredenu ulogu u pruzanju pomoci ugrozenim licima imaju vjerske zajednice,
koje, u pravilu, imaju svoja razna dobrotvorna udruzenja, kao i razne ustanove za lijecenje,
smjestaj i brigu o starim, iznemoglim licima i sirocadi.
Lokalna zajednica ima posebno ulogu i znacaj u osiguranju socijalno ugrozenih lica. To se
prvenstveno odnosi na najrasprostranjeniji i najtezi socijalni rizik - bolest. Zabiljezeno je da
su opcine kao najnize lokalne zajednice u nekim zemljama imale pravo da u tu svrhu
raspisuju i naplacuju i posebne doprinose.
S pojavom udruzenja zanatlija, odnosno esnafa pojavili su se i novi oblici socijalnih
slucajeva. Po pravilima esnafa, majstor se brinuo o svojim radnicima za slucaj bolesti, a
esnaf, odnosno udruzenje za slucaj iznemoglosti. Krajem XVII i pocetkom XVIII stoljeca ova
humanitarna obaveza postepeno nestaje, jer cjelokupna aktivnost udruzenja zanatlija biva
usmjerena ka jacanju ekonomske moci majstora.
U razdoblju ekonomskog liberalizma u kojem je drzava bila nezainteresirana za reguliranje
uslova rada i socijalne zastite, radnici pocinju osnivati drustva za medusobnu uzajamnu
pomoc i tako samo sebe osiguravaju u slucaju nastupa nekog od socijalnih rizika.
Obuhvaceni su:
• rizici za slucaj bolesti, svoje ili clanova porodice;
• rizici za slucajeve nesreca na poslu, pa do
• iznemoglosti i smrti.
Ova drustva su prva uvela zastitu od socijalnih rizika za svoje clanove kao garantirana
prava.
Izvori sredstava bili su:
1) doprinos clanova i
2) doprinos ili pomoc poslodavca i drzave.
Socijalisticke ideje, solidarizam Leona Bruzoa (Leon Bouglois) i uticaj krscanskih socijalista
doprinijeli su da se pojavi tzv. sistem prenosenja drustvenih dohodaka, i to kao:
• socijalna osiguranja, nastala u Njemackoj od 1883. do 1889. godine;
• osiguranje protiv nesrece na poslu, ostvareno u Engleskoj (1897), Francuskoj (1889)
i Danskoj (1898);
• osiguranje protiv nezaposlenosti, ustanovljeno u Velikoj Britaniji 1911,
• porodicna davanja, koja su se pojavila u Francuskoj pocetkom druge polovine XIX
stoljeca i bila predvidena belgijskim zakonodavstvom (1930), a zatim i francuskim
(1932).
Ruzvelt i Cercil (Churchill) u Atlantskoj povelji od 1941. godine proklamiraju kao jedan od
svojih ciljeva potrebu "najpotpunije saradnje izmedu svih naroda u oblasti privrede, kako
bi se svima njima obezbijedili bolji uslovi rada, povoljniji privredni polozaj, i socijalno
osiguranje".

3
Tako socijalno osiguranje u svom novom obliku postaje jedno od znacajnih sredstava
sveobuhvatne ekonomske politike naprednih zemalja. Pomocu ovakve politike vlade
nastoje da privredna ekspanzija obezbijedi svojevrsni pravolinijski ritam istovremeno
odstupajuci ili znatno ublazujuci pojavu privredne krize.
U Njemackoj za vrijeme vladavine "zeljeznog" kancelara Bizmarka (Bismarck) donesen je
prvi Zakon o obaveznom osiguranju za slucaj bolesti 1883. godine, nakon kojeg slijedi
donosenje Zakona o obaveznom osiguranju za slucaj nesrece na poslu (1884. godine) i
Zakon o obaveznom osiguranju za slucaj iznemoglosti, starosti i smrti (1883. godine).
Primjer Njemacke slijedi Austrija, Italija i druge zemlje.

SOCIJALNO OSIGURANJE U ZEMLJAMA KOJE SU USLE U SASTAV STARE


JUGOSLAVIJE
1) Podrucje Slovenije i Dalmacije bilo je u sastavu Austrije, zbog cega je na tim podrucjima
vrijedilo austrijsko zakonodavstvo. Prve oblike osiguranja socijalnih rizika provode radnicka
drustva, a potom i pojedini poslodavci i preduzeca osnivanjem fondova.
Do uvodenja obaveznog osiguranja za slucaj nesrece na poslu (1887) i slucaj bolesti
(1889) u Austriji, postojale su rudarske bratovstine radi osiguranja od rizika bolesti,
iznemoglosti, starosti i smrti.
Ovo osiguranje provode glavne i okruzne bratinske blagajne. Sudska zastita osigurana je
putem posebnih sudova rudarskog osiguranja.
Zeljeznicari su predstavljali drugu grupaciju osiguranika koja je bila osigurana za odredene
socijalne rizike prije uvodenja obaveznog socijalnog osiguranja.
Bolesnicke i okruzne blagajne, koje su bile organizirane na samoupravnom principu (2/3
predstavnika radnika i 1/3 predstavnika poslodavaca u upravnim organima) provode
obavezno osiguranje za slucaj bolesti za ostale grupacije radnika. U omjeru u kojem
ucestvuju radnici i poslodavci u organima blagajni placaju i doprinose u fondove ovog
osiguranja.
Zavodi organizirani na teritorijalnom principu provode obavezno osiguranje za slucaj
nesrece na poslu. U upravnim organima zavoda sudjeluju sa 1/3 predstavnici radnika,
poslodavaca i vlade. Troskove ovog organiziranja snose poslodavci, jer se polazi od
pretpostavljene krivnje poslodavca koju radnik pretrpi na radu.
2) na podrucju Hrvatske, Slovenije i Vojvodine pratece osiguranje nalazimo u rudarskim
bratovstinama. Zabiljezeni su i slucajevi osiguranja nekih socijalnih rizika, koje provode
drustvo tipografa, metalaca i gradevinskih radnika.
Opcim rudarskim zakonom iz 1854. i u ovom podrucju provodi se obavezno osiguranje.
Za radnike zaposlene u preduzecima obavezno osiguranje za slucaj bolesti uvodi se 1891.
godine.
Vec 1907. godine prosireno je osiguranje za slucaj bolesti na siri krug zaposlenih radnika, a
uvedeno je i osiguranje i za slucaj nesrece na poslu.
Na podrucju Vojvodine uvedeno je prvo osiguranje poljoprivrednika za odredene rizike.
3) Na podrucju Bosne i Hercegovine takoder uvedeni su prvi oblici obaveznog socijalnog
osiguranja za slucaj bolesti, nesrece na poslu, starosti i smrti na osnovu Rudarskog zakona
(1881).
Osiguranje provodi Zemaljska bratinska blagajna sa sjedistem u Sarajevu kao drzavna
institucija.
Vec godinu dana kasnije obavezno penzijsko osiguranje uvodi se za zaposlena lica na
zeljeznici. Zavodom za ovo osiguranje upravlja Direkcija bosansko-hercegovackih
zeljeznica protiv cijih rjesenja se moglo uloziti pravno sredsrvo Ministarstvu finansija Bosne
i Hercegovine.
Obavezno bolesnicko osiguranje uvedeno je 1909. godine. I clanovi porodica osiguranika
mogli su ostvariti pravo po osnovu ovog osiguranja pod uslovom da ispunjavaju imovinski
cenzus.

4
U troskovima osiguranja ucestvuju radnici sa 2/3, a poslodavci sa 1/3, a u ovom dijelu
ucestvuju i u upravljanju osiguranjem.
Uvodenju obaveznog osiguranja za slucaj bolesti prethodi osnivanje bolesnickih fondova za
odredene kategorije radnika (npr. za sumarske, gradevinske, duhanske radnike).
4) Na podrucju Srbije uvedeno je osiguranje za rudare i osoblje drzavnih zeljeznica, kao i
za vojna lica i drzavne cinovnike. Ostale kategorije zaposlenih osiguravale su se na bazi
uzajamne pomoci sto se ogleda u osnivanju drustava i fondova iz kojih se njihovim
clanovima, u pravilu, isplacuje pomoc u slucaju
nastupa rizika bolesti.
Zakonom o radnjama iz 1910. godine bilo je uvedeno obavezno osiguranje za slucaj bolesti
i nesrece na poslu, ali nije provedeno zbog ratova koji su neposredno uslijedili poslije
donosenja ovog zakona.
5) U Crnoj Gori tragove o osiguranju raznih socijalnih slucajeva nalazimo u Opcem
imovinskom zakonu iz 1888. godine i u Zakonu o koncesijama iz 1911. godine.

SOCIJALNO OSIGURANJE STARE JUGOSLAVIJE


Nakon perioda u kojem se preduzimaju mjere za odrzavanje dostignutog nivoa osiguranja i
njegovog prilagodavanja novim prilikama, kao i prosirivanja na krajeve u kojima to nije ni
postojalo, uslijedilo je donosenje Zakona o socijalnom osiguranju radnika 1922. godine.
Smatra se da je Zakon o socijalnom osiguranju koncipiran na principima modernog
socijalnog osiguranja, sto proistice iz njegovih glavnih karakteristika:
• predvideno je obavezno osiguranje za sva lica cim stupe u radni odnos;
• zakon pociva na nacelu obaveznosti, a u nekim slucajevima i na nacelu
dobrovoljnosti;
• regulirani su svi rizici socijalnog osiguranja, osim rizika nezaposlenosti;
• nosilac osiguranja bio je tadasnji ured za osiguranje radnika, koji je imao svoje
ispostave - mjesne organe (okruzne urede za osiguranje radnika i privatno-
drustvene bolesnicke blagajne);
• sporove iz oblasti socijalnog osiguranja rjesavali su posebni sudovi radnickog
osiguranja;
• osnovica za doprinose za sve grane socijalnog osiguranja bila je ista;
• u upravljanju samoupravnim organizacijama socijalnog osiguranja sudjeluju radnici i
poslodavci na principu pariteta.
lako je Zakon iz 1922. godine bio utemeljen na progresivnim principima tadasnjeg
socijalnog osiguranja, ipak je imao i nedostatke, koji se svode na:
• na izostavljanje rizika nezaposlenosti i
• na predvidanje dosta strogih uslova za sticanje pojedinih prava, kao i
• na odgodu primjene propisa za dugorocna osiguranja do 1. jula 1925. godine.
Medutim, provodenje Zakona, kao i zakona iz oblasti radnih odnosa, predstavljalo je
poseban problem. Zapravo, jedan dobar dio osiguranih slucajeva (za slucaj iznemoglosti,
starosti i smrti) poceo se provoditi tek 1937. godine, iako je bio predviden kao krajnji rok
1.jula 1925. godine.
Osim toga, iz opceg sistema socijalnog osiguranja izdvojile su se odredene kategorije
radnika (napr. rudari, radnici zaposleni u preduzecima javnih ustanova, neke grupacije
drzavnih sluzbenika).
Ovakvom rascjepkanoscu i sarolikoscu u organiziranju i funkcioniranju socijalnog
osiguranja izigran je jedan od vaznih osnovnih principa Zakona - jedinstvenost.
Takoder, i princip samoupravljanja nije proveden na odgovarajuci nacin, jer je nacin
upravljanja u stvarnosti bitno odudarao od njega. Stvarni uticaj radnika i radnickih
organizacija postepeno se i svjesno suzbijao, sto je krunisano uvodenjem monarho-
fasisticke diktature.

5
Drzava je izbjegavala svoje finansijske obaveze, tako sto je svoje subvencije, kao zakonsku
obavezu, smanjivala iz godine u godinu, a ona je potpuno izostala 1933/34. godine. Isto
tako drzava je odustala od placanja naknade bolnickih troskova za razne bolesti vec nakon
nekoliko godina.
Poslodavci izigravaju odredbe Zakona na vrlo popularne nacine za to doba, a narocito se
to ogleda u neprijavljivanju radnika na angaziranju, prikrivanju stvarnih zarada
osiguranika, te u odbijanju placanja doprinosa za osiguranike.

RAZVOJ SOCIJALNOG OSIGURANJA NA PODRUCJU JUGOSLAVIJE POSLIJE 2


SVJETSKOG RATA
Zapoceti proces raspadanja organizacije socijalnog osiguranja na brojne vece i manje
nosioce, koji je zapocet u staroj Jugoslaviji nastavile su i okupatorske vlasti za vrijeme
Drugog svjetskog rata.
U takvoj situaciji nova Jugoslavia nastojala je da sanira zateceno stanje, pa je vec
pocetkom 1945. godine posebnom odlukom uvela jedinstveni drzavni nadzor nad
ustanovama socijalnog osiguranja, a u maju iste godine donesen je prvi zakon iz ove
oblasti - Zakon o sprovodenju socijalnog osiguranja, kojim je osnovan jedinstven nosilac
socijalnog osiguranja - Sredisnji zavod za socijalno osiguranje. Potom je uslijedilo
donosenje vise podzakonskih akata u cilju i funkcionalnog ujedinjavanja, a ne samo
organizacionog, sto je bio prvi zadatak navedenog zakona.
Socijalno osiguranje nove Jugoslavije mozemo razmatrati kroz tri perioda, odnosno faze,
koje su omedene znacajnim dogadajima. Te faze su:
• do 30. juna 1952. godine (drzavno socijalno osiguranje),
• od 1952. do 1974. godine i
• od 1974. godine do disolucije SFRJ.

Prva razvojna faza


Prvoj razvojnoj fazi prethodi unifikacija organizacije i pokusaj unifikacije materijalno-
pravnih propisa iz oblasti socijalnog osiguranja. Nastavljajuci tu aktivnost, a u skladu sa
izmjenama u drustveno-politickom sistemu i Ustavom od 31. januara 1946. godine, prislo
se donosenju Zakona o socijalnom osiguranju radnika, namjestenika i sluzbenika (26. jula
1946. godine je donesen, a sprovodenje je otpocelo 1. januara 1947. god). Ovim zakonom
socijalno osiguranje postaje drzavno i drzava obezbjeduje osiguranicima prava iz
socijalnog osiguranja. Zapravo, socijalno osiguranje postaje sluzba opcedrzavnog znacaja,
koje kao takvo postaje jedinstveno kako u pogledu provodenja, tako i u pogledu prava
osiguranika, obuhvatajuci sve tadasnje grane osiguranja. Za provodenje osiguranja
osnovan je Drzavni zavod za socijalno osiguranje, sto on obezbjeduje preko svojih filijala,
ekspozitura i povjerenistava. Funkcionalno rukovodenje, ukljucujuci i nadzor, u nadleznosti
je ministra rada FNRJ.
U pogledu finansiranja socijalnog osiguranja, naveden je prvi put princip jedinstva od
strane drzave, a doprinose i dalje placaju osiguranici i poslodavci.
Kao pozitivne karakteristike zakona iz 1946. godine navodi se:
• prosirivanje ranga osiguranika na neka lica koja nisu u radnom odnosu (npr. clanovi
ribarsko-proizvodackih i zanatskih zadruga), i
• ovisnost prava i davanja iz socijalnog osiguranja o osiguranom vremenu i stvarnoj
zaradi, a na osnovu nacela: za vise rada i za tezi posao - vise prava iz socijalnog
osiguranja.
U nedostatke ovog Zakona uvrstava se:
• zahtjev za izvjesno vrijeme osiguranje predstavlja uslov za ostvarivanje prava i
• izdvojeni su drzavni sluzbenici iz ovog sistema.

6
U meduvremenu, stvoreni su uslovi za dalji razvoj sistema socijalnog osiguranja. Kao
rezultat tog procesa javlja se novi zakon, koji je donijet 16. februara 1950. godine - Zakon
o socijalnom osiguranju radnika i sluzbenika i njihovih porodica.
Novi zakon znatno prosiruje zastitu kako u pogledu broja osiguranika, tako i u pogledu
obima prava iz socijalnog osiguranja. Sada su osiguranjem obuhvacena ne samo lica u
radnom odnosu, nego je osiguranje prosireno i na lica van radnog odnosa (npr. na lica
birana u predstavnicke organe i odredene drustvene organizacije, ako primaju placu za
svoj rad, clanove proizvoctackih zadruga, studente i ucenike strucnih skola). Bila je
predvidena mogucnost i osiguranja lica koja obavljaju samostalnu poljoprivrednu
djelatnost.
Staz se javlja kao osnovni uslov za ostvarivanje prava, umjesto ranijeg vremena
osiguranja. Staz osiguranja se svodi na vrijeme provedeno u tzv. faktickom radnom
odnosu, sto znaci da je bilo dovoljno da se lice nalazi u nekom radnom odnosu ili odnosu
koji je s njim izjednacen bez obzira da li je uplacen doprinos za socijalno osiguranje. Sa
ovim stazom izjednaceno je vrijeme provedeno izvan radnog odnosa (npr. vrijeme
provedeno u ratovima, zarobljenistvu, internaciji, na revolucionarnom radu).
Znatno su prosirena prava u obimu prava iz kratkorocnog (zdravstvenog) osiguranja, kao i
iz dugorocnog (penzijskog i invalidskog) osiguranja.
Jos vise je istaknut drzavni karakter socijalnog osiguranja, sto se ogleda u napustanju
sistema zasebnih ustanova socijalnog osiguranja. Osiguranje provode drzavni organi
uprave, odnosno resor socijalnog stanja, a za priznavanje raznih prava ovlascena su bila i
preduzeca i ustanove.
Zastita prava osiguranika sada se obezbjeduje u upravnom postupku, a protiv rjesenja
drugostepenog organa dopustena je tuzba redovnom sudu. Ovaj sistem zastite cini
izvjesnu cjelinu sa administrativno-kaznenim i krivicnim odredbama.
Sindikalne organizacije prvi put dobijaju pravo kontroliranja ostvarivanja prava iz
socijalnog osiguranja. Najvisi organ ima pravo sudjelovanja u obavljanju opceg nadzora
nad provodenjem socijalnog osiguranja.
U pogledu finansiranja bilo je predvideno da se svi rashodi socijalnog osiguranja namiruju
iz budzeta, sto znaci da je ukinuto opterecenje placa osiguranika doprinosom za socijalno
osiguranje.
Osnovni nedostatak Zakona iz 1950. je bio sto se pri njegovom donosenju i sprovodenju
nije vodilo racuna o stupnju ekonomskog razvoja.

Druga razvojna faza


Ova, samoupravna faza u socijalnom osiguranju zapocinje 1952. godine i to donosenjem
Uredbe o osnivanju Zavoda za socijalno osiguranje i o promjenama u upravljanju
sredstvima socijalnog osiguranja. Republickim i sreskim zavodima socijalnog osiguranja
povjerava se provodenje socijalnog osiguranja u cjelini, odnosno svi zavodi odlucuju po
svim pravima iz zdravstvenog, penzijsko-invalidskog osiguranja i djecijeg doplatka.
Zavodima kao samostalnim drustvenim ustanovama, zapravo, povjereno je da obezbijede
preko skupstina zavoda i upravaljanje samih osiguranika.
U dugorocnom osiguranju znacajne izmjene odnose se na novi nacin utvrdivanja penzijske
osnovice, obustavljanje penzije u slucaju novog zaposlenja, uvodenje zastitnog dodatka i
instituta revizije, kao i na sirenje socijalnog osiguranja na veci broj lica koja obavljaju
samostalnu djelatnost.
U zdravstvenom, odnosno kratkorocnom osiguranju posebnim zakonom 1954. godine na
federalnom nivou uvode se i preventivne mjere zdravstvene zastite. Sama zdravstvena
zastita dijeli se na osnovnu, koja obuhvata pravo na lijecenje, pravo na lijekove i si. i
prosirenu, koja obuhvata pravo na zubnu protetiku, ortopedska pomagala i si.
Bile su predvidene razne naknade (npr. naknada za opremu novorodenog djeteta, naknade
u slucaju smrti osiguranika, naknade za privremenu sprijecenost za rad).

7
Slijedi proces razdvajanja ranije objedinjenih oblika socijalnog osiguranja (zdravstvenog,
penzijsko-invalidskog i djecijeg dodatka), koji se zavrsava 1957. godine.
Organizacija i finansiranje socijalnog osiguranja prilagodava se 1962. godine novim
uslovima. Osnivaju se zajednice socijalnog osiguranja kao samoupravne organizacije,
pored zavoda za socijalno osiguranje. Ovaj izvjesni paralelizam je uocen i zavodi su se
preobrazili u strucne sluzbe zajednica, koje su postale subjekti usmjeravanja i odlucivanja
na svorn podrucju.
U penzijsko-invalidskom osiguranju ugraduju se nacela uzajamnosti, samoupravljanja,
nezastarivosti i neotudivosti prava, nacelo jedinstvenosti, itd.
Prosiren je krug osiguranih lica, ali su ona podijeljena na
• osiguranike,
• clanove njihovih porodica i
• lica osigurana za odredene slucajeve pod odredenim okolnostima.
Znacajno je istaci da se razdoblje od 6. aprila 1941. do 15. maja 1945. godine ne racuna u
staz osiguranicima koji su bili aktivni clanovi kvislinskih organizacija ili su sudjelovali u
borbi na strani okupatora. Osiguranicima koji su pravomocno osudeni na kaznu zatvora
vise od 5 godina za krivicna djela protiv naroda i drzave, izvrsena u razdoblju II svjetskog
rata, to razdoblje ne priznaje se u penzijski staz.
Za borce NOR-a od prije 9. septembra 1943. godine uvode se posebni uslovi za
priznavanje prava na starosnu penziju, ukoliko su bili borci do kraja rata, kao i za sudionike
spanjolskog gradanskog rata.
Savezno izvrsno vijece dobija pravo da iznimno odlucuje o tzv. izuzetnim, odnosno
nacionalnim penzijama i to licima koja su posebno zasluzna na podrucju revolucionarnog,
naucnog, kulturnog rada i si.
Posebnim odredbama regulira se dugorocno osiguranje vojnih osiguranika i radnika organa
unutrasnjih poslova.
U invalidskom osiguranju osnovi za sticanja prava postaju invalidnost, (uvode se kategorije
invalidnosti: I, II, i III), tjelesno ostecenje i neposredna opasnost od invalidnosti.
U ostvarivanju prava primjenjuju se pravila opceg upravnog postupka, sto znaci da se od
njih moze odstupiti u zakonima o socijalnom osiguranju. Odredbe o ovim specificnim
procesnim situacijama predstavljaju pravila posebnog upravnog postupka u ovoj oblasti.
Tako npr. pravomocno rjesenje po Zakonu o penzijskorn osiguranju moglo se izmijeniti bez
obzira jesu li ispunjeni uslovi za obnovu upravnog postupka po Zakonu o opcem upravnom
postupku i bez obzira na rokove, ako je njime bio povrijeden zakon na stetu stranke ili je
kasnije izmijenjeno pravno stanoviste koje je za stranku bilo povoljnije.
Postojala su i dva fonda pri zajednicama i to:
• fond za kratkorocno osiguranje (posebno za radnike i posebno za poljoprivrednike), i
• fond za dugorocna osiguranja pri republickim zajednicama.
Doprinose su placale i organizacije, odnosno privatni poslodavci i radnici.
Donosenjem Ustava 1963. godine, kao i usavrsavanje sistema raspodjele dohotka i licnih
dohodaka prouzrokovali su potrebu uskladivanja postojecih zakona i drugih propisa kojim
je bio ureden sistem socijalnog osiguranja.
Za dvije godine (1963-1965) donose se novi zakoni o penzijskorn, invalidskom,
zdravstvenom osiguranju, kao i o organizaciji i funkcioniranju socijalnog osiguranja. U
pitanju su osnovni zakoni, jer po novom Ustavu u nadleznost Federacije spada samo
osnovno zakonodavstvo iz socijalnog osiguranja.
U sistemu dugorocnog osiguranja ugradeno je i razradeno novo nacelo da pravo na penziju
i visina penzije ovisi od duzine i visine ulaganja u penzijske fondove, odnosno od doprinosa
osiguranika. To je prakticno znacilo utvrdivanje osnovice na bazi ostvarenog licnog
dohotka u odredenom vremenskom periodu. Uvodi se institut maksimalne penzijske
osnovice, a visina penzije moze iznositi najvise 85% od osnovice.

8
Penzijski staz dijeli se na staz osiguranja i na poseban staz. Staz osiguranja razvrstava se
na staz osiguranja koji se racuna u efektivnom trajanju i na staz osiguranja koji se racuna s
povecanim trajanjem. Poseban staz dijeli se na staz koji se racuna u jednostrukom trajanju
i na staz u dvostrukom trajanju.
Poostravaju se uslovi za ostvarivanje prava na penziju - povecanjem za pet godina (pravo
na tzv. punu penziju osiguranik - muskarac moze ostvariti sa 40, a zena sa 35 godina
penzijskog staza, bez obzira na godine zivota).
U invalidskom osiguranju izmijenjeni su uslovi za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.
Prvi put utvrdena je obaveza radnih organizacija prema radnicima koji su profesionalnom
rehabilitacijom osposobljeni ponovo za rad, ako je rizik invalidnosti bio nastupio kao
posljedica nesrece na poslu ili profesionalne bolesti.
U skladu sa osnovnim odredbama Ustava, u zdravstvenom osiguranju uvedeni su novi
principi, koji se mogu svesti na:
• nacelo slobodnog izbora zdravstvene ustanove i ljekara;
• participaciju od strane osiguranog lica u troskovima pri ostvarivanju odredenih
prava.
Jos vise je istaknuto da prava iz socijalnog osiguranja pocivaju na nacelima obaveznosti i
solidarnosti i samoupravljanju osiguranika.

Treca razvojna faza


Ustavni amandmani iz 1971. godine bili su neobicno znacajni za dalji razvoj drustveno-
ekonomskog sistema, pa time i za razvoj pravnog sistema. Znacajno je da iz postavki
ustavnih amandmana, koje su kasnije ugradene i prosirene u Ustav SFRJ iz 1974. godine
proizlazi:
• Prosirenje prava i duznosti republika i pokrajina, sto je u skladu sa njihovom
samostalnoscu i odgovornoscu za vlastiti razvitak. Na nivou Federacije reguliraju se
samo osnovna prava radnih Ijudi radi osiguranja njihove socijalne sigurnosti i
solidarnosti, te ureduju i osiguravaju osnovna prava boraca, vojnih invalida i
porodica palih boraca;
• Radnici i radni Ijudi udruzeni u samoupravne interesne zajednice penzijsko-
invalidskog osiguranja na osnovu nacela uzajamnosti i solidarnosti na
samoupravnim osnovama ureduju svoje zajednicke i pojedinacne obaveze prema
tim zajednicama i prava koja u njima ostvaruju u skladu sa zakonom;
• Jaca uloga samoupravnog sporazumijevanja i drustvenog dogovaranja kao oblika
uredivanja polozaja radnih Ijudi, njihovih prava i obaveza;
• Materijalni polozaj radnih ljudi stavljen je u ovisnost kako njihovog tekuceg rada,
tako i od njihovog minulog rada;
• Potvrduje se da materija kraktorocnih osiguranja spada u materiju republickog i
pokrajinskog zakonodavstva.
S obzirom da je penzijsko-invalidsko osiguranje jedan od znacajnih elemenata socijalne
sigurnosti, ova materija se ureduje posebnim zakonom o osnovnim pravima iz penzijsko-
invalidskog osiguranja, kao i republickim i pokrajinskim zakonima, samoupravnim
sporazumima i drustvenim dogovorima, statutima zajednica penzijsko-invalidskog
osiguranja i drugim opcim aktima.
Federalnim zakonom o osnovnim pravima iz penzijsko-invalidskog osiguranja regulirana su
bila sljedeca pitanja:
• uslovi za ostvarivanje prava;
• nacin na koji mogu nastati neki od utvrdenih rizika;
• osnovna nacela osiguranja;
• krug osiguranih lica;
• osnovni nacin finansiranja;

9
• osnovne odredbe o penzijskom stazu;
• odnosi izmedu zajednica;
• prava boraca NOR-a i spanjolskog oslobodilackog rata, kao i druga pitanja koja je
federalni zakonodavac uvrstio u krug "osnovnih prava, odnosno pitanja".
Republike i pokrajine mogle su siriti krug osiguranih lica, kao i rizike, prava i detaljnije
regulirati niz pitanja iz oblasti dugorocnog osiguranja. Ovo se odnosi prvenstveno na
pitanje organizacije, finansiranja i postupke u dugorocnom osiguranju.
Bez obzira na izlozeni domen republicke i pokrajinske regulative, ipak se moze zapaziti da
su njihovi zakoni dopunskog, i kao takvi ogranicenog karaktera. To se odnosi na penzijsko-
invalidsko osiguranje.
Za razliku od dugorocnog osiguranja, kratkorocna osiguranja su bila, u pravilu, materija
republicke i pokrajinske regulative.

Socijalna politika
Socijalna politika je u svakom drustvu u procesu stalne izgradnje. Ona se sadrzajno
odreduje kao onaj dio svjesne i slobodne djelatnosti ljudi u drustvu koji obuhvata skup
drustveno-politickih i drustveno-ekonomskih mjera, normi i institucija predvidenih za
obezbjedenje i pruzanje drustvene zastite svim gradanima koji su "pogodeni" socijalnom
nezgodom, odnosno socijalnim rizikom, ili se nalaze u stanju socijalnog slucaja.
Socijalna politika se oznacava kao svjesna i organizirana djelatnost drzave, drugih
subjekata politicke moci i drustvenih institucija u odredivanju ciljeva, nacela, prioriteta,
sredstava i nosilaca socijalne sigurnosti.
Kao zacetak savremene socijalne politike smatra se uvodenje opceg socijalnog osiguranja,
koje je danas u uskoj vezi sa sve vecom afirmacijom sigurnosti i blagostanja kao posebnih
drustvenih i politicikih vrijednosti. Sigurnost narocito podrazumijeva zastitu ljudskog zivota
i poretka politicke zajednice od nasilnog ugrozavanja, dok se blagostanje odnosi na
dostupnost materijalnih sredstava za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba.
U savremenim zemljama doslo je do supstitucije pojma socijalna zastita u sirem smislu
pojmom sigurnost i blagostanje. To ima za posljedicu da se u drugoj polovini 20. stoljeca u
razvijenim zemljama nastoji uspostaviti drzava blagostanja, odnosno socijalna drzava.

Faktori socijalne politike


U faktore socijalne politike uvrstavaju se:
• ekonomski faktor socijalne politike,
• demografski faktor socijalne politike,
• socijalpoliticka doktrina.
1) Politika socijalnih davanja mora biti odraz dostignutog nivoa drustveno-ekonomskog
razvoja. Povratno, ispravna socijalna politika povratno utice na opci trend ukupnog
razvoja. U svakoj drzavi, koja proklamira da bude i drzava blagostanja, odnosno socijalna
drzava nastoji se uspostaviti adekvatan odnos tom cilju makroekonomske i razvojne
politike i socijalne politike radi stvaranja uslova za rjesavanje osnovnih socijalnih pitanja
drustva.
2) Stanovnistvo jedne drzave sve vise se posmatra, ne samo u pogledu broja
stanovnika, velicine i smrtnosti, nego i u pogledu raspodjele stanovnistva prema razlicitim
kriterijima (npr. prema starosti, spolu, vrsti i stepenu obrazovanja, bracnom stanju), sto
ima za posljedicu proucavanje strukture stanovnistva sa raznih aspekata: socijalnog,
ekonomskog, socioloskog, politoloskog, itd.). Za socijalnu politiku posebno je znacajna
struktura stanovnistva po starosti. Savremena politika socijalnog osiguranja, odnosno
politika socijalnog obezbjedenja i socijalnog staranja ogranicene su i ovisne prvenstveno
odnosom izmedu aktivnog i izdrzavanog dijela stanovnistva. Logicno se uocava da sto je
broj aktivnog stanovnistva veci, vece su i mogucnosti za izdavanje sredstava za socijalno
obezbjedenje i socijalno staranje.

10
3) Pod pojmom socijalpoliticke doktrine podrazumijevaju principi i ucenje o ciljevima i
sredstvima socijalne zastite u sirem smislu rijeci. Socijalpoliticka doktrina, koja ne
obuhvata samo cista naucna shvatanja, sadrzi u sebi:
• filozofsko ucenje kao svoju bazu;
• ciljeve koji se zele postici;
• sredstva kojima se ovi ciljevi postizu

Modeli socijalne politike

Klasicni modeli socijalne politike


Iz razlicitih koncepcija i prakse socijalne izdvajaju se dva modela koji se najcesce obraduju:
• Rezidualni model zasniva se na ideji da jedinac treba sam brinuti o zadovoljavanju
vlastitih potreba. Drzava samo jamci ravnopravnost svim subjektima u socijalnim
odnosima, u okviru datog politickog i ekonomskog sistema, kao i u okviru djelovanja
trzisnih zakonitosti. Zato se drzava u socijalnoj sferi javlja tek kad zataje prethodni
mehanizmi: ekonomski mehanizam i porodicna solidarnost.
• Redistributivni model socijalne politike svojstven je savremenoj "drzavi
blagostanja", u kojoj pojedinac-gradanin, kada se nade u nevolji, moze da racuna na
javnu pomoc. Drzava je duzna, pod uslovom ocuvanja sustine ekonomskih i
politickih odnosa, da preraspodjelom nacionalnog dohotka svim gradanima jamci
osnovnu socijalnu sigurnost, jednaku mogucnost zadovoljenja licnih i zajednickih
egzistencijalnih potreba, zastiti od nevolje dijelove stanovnistva ili cijeli narod.

Savremeni modeli socijalne politike


U teroiji socijalnog prava obraduju se tri savemena modela socijalne politike:
• Moderni liberalni model (SAD) . Ovaj model ne poznaje sistem pomoci u slucaju
bolesti, nema programa pomoci za djecu. Takoder nema nacionalnog plana
zdravstvene zastite cjelokupnog stanovnistva. U pitanju je jedan vrlo ograniceni
sistem socijalne sigurnosti, bez programa zdravstvene zastite i programa u slucaju
bolesti, bez porodicnih programa i sa podrzavanjem beneficija koje se mogu dobiti
na osnovu ispitivanja imovinskih prilika. "Socijalno osiguranje u SAD malo pruza, ali
rnalo i kosta. Posljedica ovakvog sistema je ogroman broj beskucnika.
• Socijalno-demokratski model (Svedska) pociva na savremenoj ideji o
iskorjenjivanju siromastva i obezbjectivanju socijalne sigurnosti za sve gradane, koja
je osnovna ideja i u teorijama o savremenoj drzavi blagostanja. Radi se o prakticnoj
primjeni doktrine i razvojne strategije UN u oblasti zastite porodice i djece, zastite
starih, drustvenog polozaja zene, likvidacije siromastva i tretmana ulaganja u ljudski
faktor kao najvaznijeg ulaganja za ukupan ekonomski i socijalni napredak zemlje.
• Moderni konzervativni model (SR Njemacka) nalazi se i prema izdvajanjima i
GDP i prema obimu zastite negdje na sredini izmedu prethodna dva modela.
Ozivotvoren je princip osnovnog minimuma, koji se ostavruje putem socijalne
pomoci. Ovaj model obezbjeduje zastitu place, ali to nije slucaj sa onima koji su van
zaposlenja.

Sredstva socijalne politike


Kao glavna sredstva ostvarivanja socijalne politike se navode:
• ustanove i druge organizacije socijalne zastite;
• kadrovi socijalne zastite;
• administrativno organiziranje i funkcioniranje socijalne zastite;
• finansiranje socijalne zastite
• zakonodavstvo socijalne zastite - socijalno pravo.

11
Vidovi socijalne politike
Vidovi socijalne politike, u koje, u sirem smislu, ulazi i oblast radnih odnosa, su:
• Socijalno osiguranje, - sigurnost koja treba da predstavlja opci sistem drustva za
obezbjedenje gradana;
• Socijalna zastita, - obuhvata: socijalno staranje, razne socijalne organizacije,
socijalne pomoci ;

SOCIJALNA POLITIKA U BOSNI I HERCEGOVINI


U razmatranju polozaja i uloge socijalne politike i socijalnog zakonodavstva u Bosni i
Hercegovini treba poci od ustavno-pravne cinjenice da je BiH slozena drzavna zajednica
koja se sastoji od dva entiteta.
U skladu s tom cinjenicom, utvrdivanje socijalne politike i donosenje zakona iz ove oblasti
nuzno je sagledavati u okviru izvrsene podjele nadleznosti izmedu Bosne i Hercegovine i
njenih entiteta. Kada se pode od iskljucive nadleznosti institucija BiH, moglo bi se zakljuciti
da su entiteti iskljucivo nadlezni za oblast socijalne politike, osim pitanja imigracije i
izbjeglica.
Medutim, ovakvom restriktivnom prilazu moze se osnovano prigovoriti s aspekta
medunarodnog prava, jer Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po
medunarodnom pravu kao pravni sljednik Republike Bosne i Hercegovine, sa unutrasnjom
strukturom koja je utvrdena Ustavom BiH. Kao takva, ona ostaje clanica Ujedinjenih
naroda i moze kao BiH zadrzati ili se prijaviti za clanstvo u organizacijama UN sistema i
drugih medunarodnih organizacija. Na ovaj nacin obezbijeden je medunarodnopravni
kontinuitet BiH.
Ovome treba dodati da je Bosna i Hercegovina postala, ili ce postati potpisnica 15
medunarodnih sporazuma, koji su sastavni dio ustavno-pravnog sistema BiH. Slijedi da ovi
medunarodni sporazumi postaju pravni izvori za odgovarajuce grane prava, pa time i za
grane prava koje su u neposrednoj vezi sa socijalnom politikom, sto se posebno odnosi na
radno i socijalno pravo. Isto djejstvo imaju i oni sporazumi koje su ratificirali nadlezni
organi RBiH, kao i oni kojima je RBiH vezana nakon izvrsene notifikacije o sukcesiji,
prihvatanju ili pristupanju, kojih ima 232.
Znaci, Bosna i Hercegovina bi iz oblasti socijalne politike bila duzna da se stara o
sprovodenju medunarodnih obaveza, a to ne moze bez jasno definiranih prava i obaveza u
odnosu na svoje entitete.
U tom pogledu, neophodno je i u oblasti socijalne politike prije donosenja entitetskih
zakona za pojedine grane socijalnog prava, kao i za radno pravo, koje je u odredenoj
korelaciji sa socijalnim pravom, donijeti odgovarajuce akte i na nivou BiH, koji ce kao takvi
korespondirati sa zakonima i drugim aktima entiteta.
Istina, svaki entitet moze zakljucivati sporazume sa drzavama i medunarodnim
organizacijama, ali samo uz pristanak Parlamentarne skupstine Bosne i Hercegovine. Ova
skupstina omogucava zakonom da odredeni tipovi, odnosno vrste sporazuma, ne
zahtijevaju takav pristanak.
Ovo je nacin da se i entitetima omoguci da i u oblasti socijalne politike preuzimaju
obaveze i prava na osnovu zakljucenih sporazuma sa drzavama i medunarodnim
organizacijama.
Izlozenom razmatranju ustavnih odredbi o nadleznosti Bosne i Hercegovine i njenih
entiteta u oblasti socijalne politike treba dodati i mogucnost tzv. dodatne nadleznosti.
Naime, BiH ce "preuzeti" nadleznosti za takva pitanja o kojima se entiteti sloze, sto se
prvenstveno odnosi na arbitrazu, ljudska prava, izbjeglice i raseljena lica i nacionalne
spomenike, kao i na one nadleznosti koje su potrebne za ocuvanje suvereniteta,
teritorijalnog integriteta, politike neovisnosti i medunarodnog subjektiviteta BiH.
Sve navedeno o nadleznostima Bosne i Hercegovine i njenih entiteta u razmatranoj oblasti
predstavlja osnovu za uspostavljanje adekvatnih odnosa izmedu BiH i entiteta, kao i za
12
odnose izmedu entiteta. Izvjesno je da u svakoj slozenoj drzavnoj zajednici, pored
postojanja vertikalnih odnosa, postoji i jedan horizontalni odnos. U ovom slucaju radi se o
meduentitetskom ili inter entitetskom odnosu. I ovaj odnos treba da bude stavljen u
funkciju stvarne zastite ljudskih prava i sloboda gradana u najsirem smislu, sto bi
predstavljalo znacajan faktor za stvaranje opce klime za ocuvanje ideje BiH kao
jedinstvene i slozene drzavne zajednice. Zapravo, blize oznaceno, i vertikalni odnos -
odnos izmedu BiH i entiteta, i horizontalni odnos - odnos izmedu samih entiteta, treba da
budu u funkciji jacanja BiH, sto se ne treba shvatiti kao posljedica jacanja centripetalnih
sila, vec kao u svim savremenim slozenim drzavama, rezultat evidentnih drustvenih
potreba s jedne, i pojave funkcija koje se nisu mogle sagledati dovoljno ili u cjelini u
vrijeme donosenja Ustava BiH s druge strane. U ovom smislu mogu posluziti iskustva
savremenih slozenih drzava.
U Republici Srpskoj situacija je "jednostavnija", jer se radi o unutrasnjem organiziranju
vlasti na unitarnom principu, pa u skladu s tim i oblast socijalne politike se moze
razmatrati samo u odnosu na tri nivoa organizacije vlasti, i to:
• nivo BiH,
• nivo Republike Srpske i
• nivo opcine, odnosno lokalne samouprave.
Kada je u pitanju teritorij Bosne i Hercegovine na kojem je organizirana Federacija Bosne i
Hercegovine, na torn dijelu drzavne teritorije BiH postoj cetiri nivoa organiziranja vlasti, i
to:
• nivo BiH,
• nivo FBiH,
• nivo kantona i
• nivo lokalne samouprave, odnosno opcine;

Socijalna politika u Federaciji Bosne i Hercegovine


Ukoliko se pode od ustavnih odredbi o nadleznostima Federacije Bosne i Hercegovine,
moze se uociti da u iskljucivu nadleznost FBiH ne spada socijalna politika i socijalno
zakonodavstvo, kao ni sprovodenje socijalne politike i uspostava sluzbi socijalne zastite.
Socijalna politika izricito se navodi u ustavnoj odredbi u kojoj je predvidena zajednicka
nadleznost federalne vlasti i kantona. To upucuje na zakljucak da se socijalna politika, i
socijalno zakonodavstvo kao njen sastavni dio, mogu ostvariti, odnosno uredivati
zajednicki ili odvojeno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti. U skladu s
ovakvim ustavnim nacelom, kantoni i federalna vlast dogovaraju se na trajnoj osnovi.
Ipak, posebnom ustavnom odredbom apostrofirana je Federacija Bosne i Hercegovine, jer
je ustanovljeno izricito da federalna vlast ima, pravo utvrdivati politiku i donositi zakone
koji se ticu svakog pitanja koja su uvrstena u zajednicku nadleznost, sto se odnosi i na
socijalnu politiku, jer spada u ovu nadleznost.
Istina, nije decidirano navedeno da to ne mogu ciniti i kantoni. Federalna vlast je obavezna
da u procesu donosenja svih zakona iz zajednicke nadleznosti uzima u obzir kantonalne
nadleznosti, kao i razlicite situacije u pojedinim kantonima, kao i potrebu za fleksibilnoscu
u provodenju zakona i drugih propisa na podrucju cijele FBiH.
Kantoni, dakle, kao treci nivo organiziranja vlasti, u oblasti socijalne politike i socijalnog
zakonodavstva imaju:
• pravo utvrdivati politiku, kao i Federacija Bosne i Hercegovine i
• provoditi zakone iz ove oblasti, sto nije u nadleznosti FBiH.
To neposredno proizlazi iz vec navedenih ustavnih odredbi u provodenju politike i
uspostavi socijalnih sluzbi.
U cjelini posmatrano, u ovoj oblasti u okviru Federacije Bosne i Hercegovine imamo dvije
socijalne politike - jednu federalnu i jednu kantonalnu, kao i izvrsavanje zakona i
sprovodenje politike, sto je u nadleznosti kantona. U pitanju je utvrdivanje jedne sire

13
socijalne politike i donosenje zakona iz ove oblasti od strane federalne vlasti, sto se
konkretizira u kantonima kroz kantonalnu socijalnu politiku, kao i kroz podzakonsku
regulativu i samo provodenje zakona.
Opcenito, moze se reci da su u ovoj oblasti u smislu ustavnih odredbi kantoni u poziciji
izvrsnih organa Federacije Bosne i Hercegovine, sto se odnosi i na druge oblasti koje su
uvrstene u zajednicku nadleznost FBiH i kantona, ali se ne moze odnositi na oblasti koje
spadaju u iskljucivu nadleznost FBiH, iako takvih tendencija ima prilikom donosenja
federalnih zakona, sto je posljedica ranijih ustavnih rjesenja.
Cetvrti nivo, odnosno opcinski nivo organiziranja i funkcioniranja vlasti, nuzno je sagledati
u okviru federalnog i kantonalnog zakonodavstva o lokalnoj samoupravi.
Potrebno je podsjetiti da i danas lokalne zajednice imaju posebnu ulogu i znacaj u
osiguranju socijalno ugrozenih lica. To se posebno odnosi na opcine kao najnize lokalne
zajednice, koje su kao takve u nekim zemljama imale u oblasti socijalne zastite i pravo
raspisivanja i naplacivanja posebnih doprinosa. Situacija se, u pravilu, izmijenila, jer
lokalne zajednice ne mogu garantirati samostalno ostvarivanje socijalne pomoci za lica
pogodena socijalnim rizikom, jer su sredstva sa kojima raspolazu nedostatna.
Ukoliko zakonom nije drukcije odredeno, opcina, u okviru svog samoupravnog djelokruga,
prvenstvno osigurava lokalne potrebe stanovnistva.

Pojam socijalnog osiguranja


Socijalno osiguranje se definira kao opci sistem, koji je zakonom ustanovljen u vidu
obavezne materijalne zastite i obezbjedenja radnika i drugih osiguranih lica i clanova
njihovih porodica u slucajevima utvrdenim propisima. Iz pojma socijalnog osiguranja
"izvlaci" se vise karakteristika socijalnog osiguranja:
1) Socijalno osiguranje je obavezno osiguranje. O tim pravima ne mogu se praviti
nikakve nagodbe izmedu osiguranih lica i sluzbi socijalnog osiguranja. Ona
pripadaju osiguranim licima po zakonu za razliku od osiguranja kod osiguravajucih
organizacija kod kojih se osiguranje sprovodi na osnovu polise - ugovora.
2) Socijalno osiguranje karakterizira usmjerenost zastite i obezbjedenja
prvenstveno prema radnicima i clanovima njihovih porodica. Zapravo, licni
rad javlja se kao temelj i uslov za sticanje i za uzivanje prava iz socijalnog
osiguranja. Iz tog rada, posredno, porodica osiguranika stice, odnosno izvodi prava
iz socijalnog osiguranja.

Socijalna sigurnost
Socijalna sigurnost podrazumijeva sistem organiziranih pravno-ekonomskih, normativnih i
institucionaliziranih socijalnih mjera i aktivnosti u svim podrucjima uspostavljanja i
ostvarivanja socijalnih potreba covjeka i njegove porodice, u kojem se obezbjeduju:
• Stabilni i povoljni uslovi zivota i rada pojedinaca, porodica i drugih drustvenih grupa
(djeca, invalidi, stari i hronicni bolesnici, zene, radno aktivno stanovnistvo);
• Mogucnost napredovanja u zivotu i radu saglasno ispoljenim sposobnostima i
dinamici drustvenog razvoja;
• Preventivno otklanjanje ili ublazavanje razlicitih uzroka i odnosa covjecijih
otudenosti, ugnjetavanja i ugrozenosti

14
Osigurani rizici
Za svaka prava, pa tako i za prava iz socijalnog osiguranja bitno je utvrditi na temelju cega
se ostvaruje.
Socijalni rizici, odnosno slucaj nije samo "buduci neizvjestan dogadaj", cije zastupanje ne
zavisi u potpunosti od volje korisnika, vec je to i vec realizirani dogadaj koji umanjuje
sredstva za egzistenciju i standard zivota lica, odnosno tom licu namece nesrazmjerne
terete u odnosu i u poredenju sa ostalim gradanima.
Izvjesno je da je tesko odrediti sve te dogadaje. U literaturi se ove situacije oznacavaju
kao:
socijalne nezgode, socijalni rizici, socijalni slucaj, osigurani slucaj, socijalne potrebe.

Socijalni slucaj i socijalni rizik


Socijalni slucaj je uvijek individualni slucaj pojedinca koji ga dovodi u situaciju u kojoj je
doslo do pogorsanja njegovih zivotnih i radnih uslova ili pak postoji opasnost da ce doci do
takvih uslova.
U literaturi socijalnog prava socijalni slucajevi se razvrstavaju na:
• Socijalne slucajeve materijalne prirode (bolest, invalidnost, starost, nezaposlenost)
• Socijalne slucajeve koji nisu obuhvaceni socijalnim zakonodavstvom, vec se
rjesavaju davanjem tradicionalnih oblika socijalne pomoci (finansijska i materijalna
pomoc, besplatno lijecenje, zbrinjavanje u socijalnim ustanovama, starateljstvo -
maloljetnih, starih, ugrozenih i nemocnih);
• Socijalni slucajevi nematerijalnog znacaja, koji se ne mogu podvesti slucajeve su
navedeni pod 1.i 2.
• Kombinirani socijalni slucajevi u kojima se sticu elementi i materijalnog i
nematerijalnog znacaja.
Ukoliko su pravni slucajevi pravno "pokriveni", tada su u pitanju osigurani rizici. Rizici su
buduca ili sadasnja stanja, koja su vise ili manje negativna u smislu zadovoljavanja
zivotnih potreba.
Od klasicnih rizika socijalni rizici se razlikuju u pogledu buducnosti i eventualnosti. Naime,
socijalno pravo osigurava i postojeci rizik, a ne samo buduci. Uz klasicni rizik "vezana" je
renta, a uz socijalni rizik "vezan" je doprinos. Kod klasicnih rizika vrijedi pravilo do ut des
(isplati odstetu, premiju osiguranja).
Socijalni rizik u socijalnom pravu se oznacava i kao nepovoljni i kao zeljeni dogadaj
(invalidnost, rodenje djeteta, materinstvo), ali uvijek i jedni i drugi dogadaji doprinose
gubitku ili smanjivanju zarade, povecanju izdataka i sl.
Tendencija je da socijalno osiguranje obuhvati sto vise rizika i da ono bude sto vise
podudarno sa socijalnom sigurnosdu ljudi kako bi se na taj nacin sto vise realiziralo nacelo
sveobuhvatnosti.

Vrste socijalnih rizika


U teoriji socijalnog prava i socijalne politike, rizici koji su zasticeni u sistemu socijalnog
obezbjedenja razvrstavaju se po raznim obavezama:
1) Fizioloski rizici, odnosno slucajevi koji su nastali zbog: bolesti, materinstva,
invalidnosti, starosti, smrti;
2) Profesionalni rizici, odnosno slucajevi koji su nastali zbog vrsenjao dredenih
profesija, a javljaju se u vidu: zaposlenosti, invaliditeta u vezi sa radorn na
odredenom radnom mjestu;
3) Socijalni slucajevi, odnosno rizici koji nastaju zbog porodicnih uslova i okolnosti;
4) Socijalni rizici, odnosno slucajevi nastali i zbog drustvene sredine (npr. kao sto je rat,
promjena politickog rezima i si.);
15
5) Socijalni rizici nastali zbog fizicke sredine (npr. socijalni slucajevi izazvani
geofizickim i meteoroloskim pojavama, kao sto su: zemljotresi, vece erozije i klizanje
terena, poplave, jaki mrazevi, grad).
Slijedi da su socijalni rizici one situacije, odnosno socijalni slucajevi - potrebe u kojima
osigurana lica mogu ostvariti u odredenim slucajevima utvrdena prava iz socijalnog
osiguranja.
Postoji i podjela koja treba da posluzi kao uporedni i pregledni prikaz socijalnih rizika.
Prema navedenom prikazu, socijalni rizici mogu se razvrstati na:
1) Bio-psihofizioloske (zacece, trudnoca, porodaj, ometenost u psihofizickom
razvoju djeteta, bolest - tjelesna i dusevna, tjelesno ostecenje - trajni gubitak ili
smanjenje opce sposobnosti, starost, smrt);
2) Porodicne (promjene u porodici - zenidba - udaja, radanje djeteta, preuzimanje
izdrzavanja, smrt hranitelja, sprijecenost za druge njege u porodici);
3) Razni rizici (nezaposlenost i materijalna neobezbjedenost nezaposlenih,
neadekvatna zaposlenost s obzirom na psihofizicku i zdravstvenu sposobnost za
rad, sprijecenost za rad iz licnih, odnosno drustvenih razloga);
4) Ucesce u znacajnim drustvenim dogadajima (ratovi, revolucionarna djelatnost,
organizirana obavezna i dobrovoljna drustveno-korisna djelatnost - samo za rizike
bolesti, tjelesnog ostecenja, invalidnosti smrti);
5) Socijalno-ekonomski (nedovoljno sredstvo za izdrzavanje, nepostojanje
odgovarajuceg stana, nemogucnost oporavka iz vlastitih sredstava);
6) Elementarne nepogode s posljedicama bolesti, tjelesnog ostecenja i smrti;
7) Asocijativne pojave (alkoholizam, narkomanija, delinkvencija, prostitucija,
skitnicenje s posljedicama bolesti).

Osigurana lica
Osigurana lica mogu se podijeliti na:
1) Osiguranike, to su lica koja su osigurana po osnovu svog licnog svojstva, odnosno
statusa po nacelu obaveznosti ili po nacelu dobrovoljnosti. To su sva lica u radnom
odnosu, kao i lica koja su u pogledu prava iz socijalnog osiguranja izjednacena sa
licima u radnom odnosu.
2) Clanove porodica osiguranika, su lica koja su osigurana po osnovu rodbinskog
svojstva s osiguranikom od kojeg "izvode" odredena prava iz socijalnog osiguranja
3) Lica osigurana za odredene slucajeve pod odredenim okolnostima su lica koja
su osigurana za neke rizike, a samo ostvarivanje prava, u pravilu, je uslovljeno
posebnim okornostima.

Prava iz socijalnog osiguranja


Da bi doslo do socijalnog davanja (prestacije) ili cinjenja osiguranim licima kada to zatraze
prethodno treba utvrditi vrstu prava iz socijalnog osiguranja. Prava iz socijalnog osiguranja
razvrstavaju se na:
1) Osnovna prava su ona koja u kao takva utvrdena temeljnim zakonom a koja se
priznaju na osnoyu nekog osiguranog slucaja, odnosno rizika osiguranom licu ukoliko
ispunjava i propisane uslove (npr. prava za zdravstvenu zastitu i druga prava za slucaj
bolesti, prava za slucaj porodaja). U penzijsko-invalidskom osiguranju osnovna prava
predvidena su:
• profesionalna rehabilitacija, zaposlenje na osnovu rizika invalidnosti ili
neposredne opasnosti od invalidnosti, invalidska penzija na osnovu rizika
invalidnosti;
• novcana naknada za tjelesno ostecenje na osnovu rizika tjelesnog ostecenja;
• starosna penzija na osnovu rizika starosti;

16
• porodicna penzija na osnovu rizika smrti osiguranika.
2) Provizorna prava su sva prava koja se priznaju kao alternativa - zamjena za neko
pravo i to sve dok se to osnovno pravo ne ostvari. To su, u pravilu, jednokratna
socijalna davanja (npr. otpremnina udovice, novcane naknade razne vrste).
3) Supsidijarna prava su ona prava koja se samostalno nikada ne mogu priznati (npr.
u zdravstvenom osiguranju pravo osiguranika na naknadu troskova prevoza u vezi je
sa ostvarivanjem nekog osnovnog prava; u penzijsko-invalidskom osiguranju to je pravo
na zastitni dodatak koji se uvijek isplacuje uz penziju).
4) Ostala prava mogu se zakonima, kao i opcim aktima organizacija socijalnog
osiguranja predvidjeti, pa se ona u odnosu na navedena prava mogu posmatrati kao
dodatna, odnosno prosirena prava socijalnog osiguranja.

Grane opceg sistema socijalnog osiguranja


Socijalnim osiguranjem obezbjedena je:
1) Zdravstvena zastita i to kako preventivne prirode, tako i kurativne do koje dolazi
ukoliko se zdravlje osteti (npr. to su slucajevi bolesti i povrede);
2) Naknada umjesto place u slucaju bolesti, trudnoce i porodaja;
3) Invalidnina - u slucaju djelimicnog gubitka radne sposobnosti;
4) Invalidska penzija - u slucaju potpunog gubitka radne sposobnosti;
5) Upucivanje na drugi posao i prekvalifikaciju;
6) Licna penzija - u slucaju ispunjavanja odredenog vremena provedenog na radu, a
za neke vrste penzija trazi se i dodatni uslov - odredeni broj godina zivota;
7) Porodicna penzija - u slucaju smrti osiguranika.
Navedeni osigurani slucajevi, po svojoj prirodi, spajaju se u odredene grane socijalnog
osiguranja, a kao najvaznije navode se sljedece grane socijalnog osiguranja:
1) Zdravstveno osiguranje je vremenom prosireno i ono u sebi sadrzi i
preventivno, pored kurativnog djelovanja drustva. Ono se sve vise proucava kao
ona grana socijalnog osiguranja koja omogucuje podmirenje socijalnih potreba za
zastitu zdravlja ljudi (preventivno djelovanje), a ukoliko se zdravlje osteti, dolazi do
kurativne zastite pod odredenim uslovima.Ova grana osiguranja oznacava se i kao
kratkotrajno osiguranje.
2) Penzijsko osiguranje koje zajedno sa invalidskim osiguranjem, spada u grupu
dugorocnih osiguranja. U pitanju je grana socijalnog osiguranja kojom se odreduje
materijalni polozaj radnika kad pri prestanu aktivno raditi, a u slucaju njihove
smrti, polozaj njihovih porodica.
3) Invalidsko osiguranje je takva grana prava socijalnog osiguranja, kojom se pod
odredenim uslovima, radnicima priznaju socijama davanja (prestacije) u slucaju
nastupa rizika invalidnosti, tjelesnog ostecenja i neposredne opasnosti od
invalidnosti.
Osim toga, prema obuhvatnosti rizika osiguranja, osiguranje se moze posmatrati kao:
1) Potpunim osiguranjem obuhvaceni su osiguranici rizicne zajednice, jer su
osigurana lica za sve rizike, osim rizika smrti.
2) Nepotpuno osiguranje odnosi se na clanove porodice osiguranog lica i lica koja su
osigurana za odredene slucajeve pod utvrdenim okolnostima
3) Prosireno osiguranje bazira se na nacelu dobrovoljnosti.
Lica koja nisu obuhvacena obaveznim socijalnim osiguranjem mogu osigurati sebe i
clanove svoje porodicu.

Izvori socijalnog osiguranja


U teoriji socijalnog prava razvrstavanje pravnih izvora vrsi se na vise nacina i prema
nacinu razvrstavanja autori ih tako obraduju.
17
Izvori socijalnog prava razvrstavaju se na normativne akte koje donosi drzava, normativne
akte organizacija i drugih poslodavackih subjekata i medunarodne sporazume iz oblasti
socijalnog prava.
Drugi nacin razvrstavanja je odvojeno posmatranje drzavnih opcih pravnih akata od opcih
akata medunarodnog porijekla.
Treci nacin klasifikacije i obrade izvora socijalnih prava vrsi se prema donosiocu akta (npr.
parlamenta, predsjednika, vlade i si.).
Interesantna je dioba na (1) heteronomne i (2) autonomne izvore socijalnog prava.
U heteronomne spadaju heteronomni izvori drzavnog porijekla i heteronomni izvori
medunarodnog porijekla.
Izvori socijalnog prava mogu se najprikladnije podijeliti u sljedece grupe:
• drzavni propisi,
• opci akti fondova i drugih subjekata socijalnog osiguranja, odnosno izvori
autonomnog prava,
• mectunarodni izvori i
• sudska praksa.
Hijerarhija izvora prava pretpostavlja i ukljucuje:
• meduzavisnost pravila u konkurenciji, sto zahtijeva podvrgavanje osnovnim
ustavnim nacelima i pravilima, a to je temelj u svakoj zemlji za uspostavljanje i
opstojanje pravnog sistema i
• da svako pravno pravilo dobija svoju vaznost od "viseg" pravnog pravila, pa iz toga
razloga mora biti s njim u skladu, jer dolazi, ako to nije ostvareno, do derogiranja
pravnog pravila "nizega" ranga od pravnog pravila "viseg" ranga.
Medutim, u odredenim situacijama dopustena je izmjena na "dolje", sto znaci da je
zabranjena izmjena na "gore". To su situacije kada pravna pravila "nizeg" ranga sadrze
odredbe koje su povoljnije za subjekte na koje se odnose od odredbi sadrzanih u pravnom
pravilu "visega" ranga. U ovakvim slucajevima primjenjuju se povoljnije odredbe.
U pogledu egzistiranja paralelnih izvora prava socijalnog osiguranja mogu nastati
problemi:
• u pogledu subjektivnih ucinaka tih izvora,
• u pogledu vremenskih ucinaka i
• u pogledu prostornih granica ucinaka.
1) U pogledu subjektivnih granica ucinaka problemi se javljaju zbog toga sto se odredena
pravila primjenjuju na sva osigurana lica (opca pravna pravila), a neka samo za odredejie
grupe osiguranika (posebna pravna pravila). Polazi se od principa da posebno pravno
pravilo derogira, odnosno eliminira opce pravno pravilo. Ovo tim prije sto je posebno
pravilo, u pravilu, povoljnije za odredena osigurana lica, (npr. nacin utvrdivanja penzija za
borce, pripadnike resora unutrasnjih poslova). Opcenito se moze reci da u primjeni pravne
norme na konkretan odnos, odnosno situaciju uvijek treba poci od istrazivanja da li postoji
specijalna, posebna norma, pa kada se sa sigurnoscu utvrdi da takve norme nema, tek
tada se moze prici primjeni opce norme.
2) Problemi u vezi sa vremenskim ucincima izvora prava ogledaju se u:
• obavezi njihovog objavljivanja prije nego sto stupe na snagu;
• obaveznom proteku odredenog minimalnog razdoblja od dana objavljivanja do dana
stupanja na snagu, kako bi svi zainteresirani mogli biti upoznati s izvorom (rok
vocatio legis, koji u pravilu, iznosi osam dana);
• postepenosti sprovodenja odredenih zakonskih odredbi;
• utvrdivanja tzv. prijelaznog razdoblja, odnosno prijelaznog rezima. To je razdoblje u
kojem, u pravilu, osiguranici mogu birati da li ce odredena prava ostvariti po
propisima koji su stupili na snagu ili po ranije vazecim propisima;

18
• kojem roku se prava mogu ostvariti od dana dospjelosti, odnosno u kojem roku
zastarjevaju.
3) Problemi koji se javljaju u vezi s prostorima - granicama ucinaka prava socijalnog
osiguranja mogu biti aktuelni iz vise razloga.
• To moze biti situacija u kojoj dolazi do primjene prava na temelju bilateralnih
(dvostranih) medunarodnih ugovora, kao i
• u slucaju kad se pojavi problem utvrdivanja stvarne i mjesne nadleznosti fondova iz
oblasti socijalnog osiguranja o rjesavanju o pojedinim pravima. Radi se, zapravo, o
kolizionim normama koje treba rjesavati na adekvatan nacin problem primjene
mjerodavnog prava.

Drzavni propisi kao izvori socijalnog prava


Normativni drzavni akti, odnosno drzavni propisi su jedini pravni akti koji su snabdjeveni
klasicnom sankcijom. Iz ustavnog sistema vecine drzava, pa tako i nase proizlazi da se
drzavni propisi mogu razvrstavati u tri glavne grupe:
• ustav,
• zakoni i
• podzakonski propisi

Ustav
Ustavom se i u nasoj zemlji ureduju osnove njenog drustvenog, pravnog i drzavnog
uredenja, pa zbog toga se ovaj temeljni ustavno-pravni dokument javlja kao izvor svih
grana naseg pravnog sistema.
U pravilu, za sve grane prava, ustav je posredni izvor, jer to proistice iz njegovog polozaja
u pravnom sistemu. S obzirom na pravnu prirodu, ustavne norme su i za socijalno pravo
najcesce izvor posrednog karaktera, jer se mogu primijeniti tek kroz zakonodavnu razradu,
a ne neposredno.
Ustavne odredbe, kao izvor socijalnog prava imaju:
• teorijska vrijednost sastoji se u pruzanju "putokaza" za reguliranje prava iz ove
oblasti putem drugih izvora.
• prakticna vrijednost sastoji se u zakonskoj i izuzetnoj podzakonskoj razradi osnovnih
pravila koje vec sadrze ustavne odredbe.

Zakoni
Zakon je pravni akt koji sadrzi opce pravna pravila najvece pravne snage poslije ustava. To
je materijalno shvatanje zakona bez obzira ko ga je i kako donio. Za razliku od sireg
shvatanja zakona, u uzem smislu, to su samo ona pravila pravnog karaktera, koja su
donesena od strane zakonodavnog organa po zakonodavnom postupku, odnosno
proceduri. U odnosu na nas pravni sistem zakon je izvor socijalnog prava samo ako je
donesen od strane zakonodavne vlasti po postupku predvidenom za takve akte i ako
sadrzi opce norme. To znaci da su to zakonodavni akti i po materijalnim i po formalnim
obiljezjima.
S politickog aspekta, zakon je najvazniji i primarni izvor socijalnog prava.

Podzakonski propisi
Podzakonski propisi su opci pravni akti koje, po pravilu, donose izvrsni, odnosno politicko-
izvrsni i upravni organi. Podzakonskim propisima kao opcim imperativnim aktima
"priblizavaju" se i prilagodavaju apstraktna i opcenitija pravila sadrzana u zakonima radi
njihove pravilnije primjene. Kao takvi, podzakonski propisi su sekundarne i derivatne
19
naravi u odnosu na zakonodavne akte, koji su inicijalni i originerni. Najvaznije svojstvo ovih
normativnih akata je sto se njima ne mogu zasnivati ovlascenja i obaveze subjekata mimo
onih odredenih zakonima.
Kao podzakonski akti izvrsnih drzavnih organa najcesce se javljaju: uredbe, odluke,
uputstva i zakljucci odnosno smjernice. Izvrsni organi lokalnih zajednica mogu donositi:
pravilnike, naredbe, uputstva i smjernice.
U cilju izvrsavanja zakona, drugih propisa i opcih akata predstavnickih tijela, kao i opcih
akata izvrsno-politickog organa, organi uprave mogu donositi sljedece podzakonske akte:
pravilnike, naredbe i uputstva.

Izvori autonomnog prava


Pored drzavnog prava, odnosno pravnih izvora drzavnog porijekla, koje namecu i stvaraju
drzavni organi, postoji i autonomno pravo. Ovo pravo cini jedno ili vise sistema ili
predsistema normi, koje ne stvaraju i ne namecu, barem ne iskljucivo, drzavni organi, vec
drugi drustveni subjekti. U torn smislu i autonomni opci akti nosilaca socijalne sigurnosti i
socijalnog prava javljaju se kao poseban sistem prava, odnosno kao posebni pravni izvori
socijalnog prava.
Mogucnost da pojedini subjekti, odnosno fizicko lice, pravna lica i gradansko-pravna lica,
slobodno ureduju svoje medusobne odnose raznovrsne naravi, pa time i odnose u oblasti
socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja prema nacelima autonomije volje i u okvirima
dispozitivnih normi. U teoriji prava se naglasava da je i to jedno od oblika (istina - vecim ili
manjim dijelom zavisan od drzave) autonomnog prava.
Osnovni opci akt dionickog drustva je statut. Statutom dionickog drustva utvrduje se
konkretno koji se drugi opci akti donose. Javna preduzeca takocter imaju statut, s tim sto
ga donosi upravni odbor uz saglasnost nadleznog organa teritorijame zajednice koja je
osnivac javnog preduzeca.
Za ustanove, koje spadaju ujavne sluzbe predvideno je da je osnovni opci akt ustanove
pravila ustanove.
U okviru normativne djelatnosti nedrzavnih subjekata potrebno je navesti da je za
socijalno pravo posebno znacajna djelatnost onih subjekata koji sprovode socijalno
osiguranje. Radi se o raznim kasama, zavodima, fondovima i slicnim institucijama.

Medunarodni izvori socijalnog prava


Medunarodni ugovori kao izvori socijalnog prava javljaju se u slucajevima kada nasa
zemlja zakljucuje ugovore sa drugim zemljama ili medunarodnim organizacijama. Da bi
medunarodni ugovori predstavljali izvor prava pa time i izvor socijalnog prava, treba da
budu donijeti u formi zakona i da ih ratificira nadlezni organ.

Medunarodni ugovori
Medunarodni ugovori mogu biti visestrani (multilateralni) i dvostrani (bilateralni).
S obzirom da predmet ugovaranja moze biti razlicit, razumljivo je sto oni obuhvataju i
radnopravno i socijalnopravna pitanja pocev od zaposlenja, socijalnog osiguranja, pa do
migracije radne snage.
Ratifikacijom ovi ugovori postaju izvori radnopravnog, odnosno socijalnopravnog
karaktera.
Ratifikaciju medunarodnih ugovora vrsi Predsjednistvo Bosne i Hercegovine pod uslovom
da na to pristane Parlamentarna skupstma Bosne i Hercegovine. Nadlezni organ entiteta
BiH, odnosno Federacije BiH i Republike Srpske vrse ratifikaciju samo onih medunarodnih
ugovora na koje je prethodno dala svoj pristanak individualnim aktom ili zakonom
Parlamentarna skupstina BiH.
Kao medunarodni izvori socijalnog prava javljaju se dvostrani medunarodni ugovori ili
dvostrane konvencije koje zakljucuju dvije drzave u cilju reguliranja pojedinih pitanja iz
oblasti socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja i medunarodni ugovori multilateralnog

20
karaktera koje donose Ujedinjene nacije, medunarodne organizacije rada i druge
medunarodne organizacije.

Multilateralni medunarodni ugovori


U skladu sa zakonima koji se odnose na ratifikaciju medunarodnih ugovora, Bosna i
Hercegovina je vezana, nakon izvrsene notifikacije o sukcesiji, na prihvatanje ili
pristupanje, kao clanica brojnih medunarodnih organizacija odnosno poveljama,
konvencijama, protokolima...
Samo po osnovu sukcesije, BiH je prihvatila da je na snazi 66 konvencija Medunarodne
organizacije rada medu koima se nalaze se i sljedece:
• Konvencija br. 88 o sluzbi zaposljavanja, 1948;
• Konvencija br. 102 o minimalnoj normi socijalnog obezbjedenja, 1952;
• Konvencija br. 103 o zastiti materinstva, 1952. (revidirana 1962);
• Konvencija br. 121 o davanjima za slucaj nesrece na poslu i profesionalnih
oboljenja, 1964. (dopunjena 1980);
• Konvencija br. 122 o politici zaposljavanja, 1964;
• Konvencija br. 142 o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju
ljudskih resursa, 1975;
• Konvencija br. 155 o zastiti na radu, zdravstvenoj zastiti i radnoj sredini 1981;
• Konvencija br. 156 o jednakim mogucnostima i tretmanu na radnike i radnice
(radnici sa porodicnim obavezama), 1981;
• Konvencija br. 159 o profesionalnoj rehabilitaciji i zaposljavanju invalida, 1963;
• Konvencija br. 161 o sluzbama medicine rada, 1965.
Bosna i Hercegovina se obavezala Dejtonskim ustavom da ce ostati ili postati potpisnica
medunarodnih sporazuma navedenih u Aneksu I ovog Ustava u kojem je navedeno 15
sporazuma o ljudskim pravima i dva koji ce se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.
Dejtonskim ustavom BIH se posebno obavezala da ce odredbe o pravima i slobodama iz
Europske Konvencije za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao meduanrodne
standarde promjenjivati direktno u BIH i da ce imati prioritet nad svakim drugim zakonom.

Konvencija broj 102. o minimalnoj normi socijalnog obezbjedenja


Usvojena je od strane Opce konferencije MOR-a na tridesetpetom zasjedanju, koje je
odrzano juna 1952. u Zenevi. Ova konvencija je preuzeta i primjenjuje se kao zakon Bosne
i Hercegovine.
Konvencija predstavlja nov pristup na podrucju medunarodnih normi o socijalnoj
sigurnosti, sto se ocituje u nastojanju ostvarivanja ideje o opcem nivou socijalne
sigurnosti, ali s uvazavanjem ekonomskog i drustvenog razvoja pojedinih drzava-clanica
MOR-a.
Da bi se ilustrirala sveobuhvatnost i obimnost sadrzaja Konvencije, koja ima 87 clanova,
dovoljno je navesti samo nazive dijelova, koji su uslijedili poslije opcih odredbi:
• zdravstvena zastita,
• naknada za slucaj bolesti,
• davanja za slucaj nezaposlenosti,
• davanja za starost,
• davanja za slucaj nesrece na poslu i profesionalnog oboljenja,
• porodiche potpore,
• davanja za slucaj materinstva,
• davanja za slucaj invalidnosti,
• davanja clanovima porodice za slucaj smrti hranitelja porodice

Evropska socijalna povelja


21
Evropska socijalna povelja iz 1965 godine zamisljena je kao pandan Evropskoj konvenciji o
ljudskim pravima i osnovnim slobodama za podrucja socijalne sigurnosti. Osnovni cilj
Povelje je da progresivno unaprijedi standarde zivota u Evropi i da podstice socijalno
blagostanje ljudi.
U prvom dijelu Evropske socijalne povelje navedena su prava i principi, koje stranke
ugovornice prihvataju kao svoje tekovine i koje ce posmatrati kao ciljeve svoje politike.
Medu tih 19 prava i principa nalaze se i prava sa podrucja socijalnog prava, kao sto su:
pravo na socijalno osiguranje, pravo na socijalnu i zdravstvenu zastitu, pravo na koriscenje
socijalnim sluzbama, pravo na odgovarajucu pravnu, socijalnu i ekonomsku zastitu
porodica, pravo nejake djece na odgovarajucu socijalnu i ekonomsku zastitu.
Razrada taksativno navedenih prava iz prvog dijela razraduje se u drugom dijelu Povelje s
akcentom na duznosti i obaveze drzava ugovornica. Bliza razrada obuhvata 19 raznovrsnih
prava, pocev od prava na rad, prava na pravilne uslove rada, pa do prava na zdravstvenu
zastitu, prava na socijalno osiguranje, prava na socijalnu i zdravstvenu pomoc, prava na
naknadu iz sluzbi socijalnog staranja.

Obicajno pravo
Obicajno pravo cine drustvene norme - obicaji koji su nedrzavnog karaktera i koji nastaju
spontano.
Da bi jedan obicaj bio drustvena norma smatra se da treba ispuniti tri uslova:
• dugotrajna primjena obicaja,
• ponavljanje vise puta i
• postojanje opce saglasnosti da je pravilo ispravno i da odgovara shvatanjima vecine
u drustvu, koja mu se zbog toga dobrovoljno podvrgava.
Obicajno pravo nastaje kada drzava pocne da primjenjuje sankcije za neizvrsavanje
obicajnog pravila ponasanja. Kada se drzava u svom propisu obaveze na primjenu za
rjesavanje pojednih pitanja u konkretnim slucajevima, tada obicaj postaje obicajno pravo.
U tom smislu obicajno pravo moze biti i izvor socijalnog prava. U pravilu, nasi teoreticari
priznaju obicajnom pravu supsidijarni, dopunski karakter izvora prava. To znaci da njegova
primjena dolazi u obzir kada ne postoje propisi koje su donijeli drzavni organi, odnosno
kada je evidentno da postoji pravna praznina u propisinia.
I u tom slucaju do primjene obicajnog prava dolazi samo ako drzavni pravni propisi izricito
ne zabranjuju takvu primjenu i ako obicajna pravila nisu protivna i nacelima od drzave
propisanih pravnih pravila.

Sudska praksa
Posebnu paznju sudska praksa zavreduje kao "rezervni" izvor socijalnog prava.
Sudska presuda moze postati izvor prava ako se pojedinacna norma kojom se rjesava
slucaj smatra obaveznom za buduce slucajeve istog karaktera. U ovakvim slucajevima
presuda postaje precedentom, odnosno na osnovu precedenta stvara se precedentno
pravo, sto je karakteristicno za anglosaksonski pravni sistem.
U kontinentalnoj Evropi preovladuje sistem kodificiranog zakonskog prava i pravilo da
sudske presude nemaju karakter izvora prava, jer sudovi sude na osnovu zakona, a ne na
osnovu sudskih presuda. Ali i u ovim sistemima dolazi do stvaranja opcih pravila koja se
nazivaju sudska praksa. Ovu praksu karakterzira postojanje citavog niza sudskih presuda
za istovjetne slucajeve, a ne jedna, kao u precedentnom pravu.
Formalno posmatrano, sudska praksa nije izvor prava, jer nema formalno obaveznu
pravnu snagu, ali je fakticki veoma slicna izvoru prava, s obzirom da se sudovi u pravilu,
nje drze "kao da je ona zaista izvor prava“.

Djelatnost UN i njenih organa na podrucju socijalnog zakonodavstva


Ujedinjene nacije imaju znacajnu ulogu u razvijanju socijalnog i radnog prava na
medunarodnom planu. To proistice iz same Povelje Ujedinjenih nacija (Glava IX i X) prema
22
kojoj UN rade na podizanju zivotnog standarda i ostvarenju pune zaposlenosti, kao i na
rjesavanju krupnih medunarodnih problema u oblasti ekonomskog i socijalnog zivota u
svijetu, postivanju i zastiti ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlike na rasu, spol,
jezik i religiju.
To je razradeno u Univerzalnoj deklaraciji o pravima covjeka, koju je proglasila Skupstina
Ujedinjenih nacija 1948. godine. A u njoj se istice da su osnovna prava covjeka i ona koja
su od neposrednog znacaja za radnike, kao sto su:
• pravo na jednakost pred zakonom,
• pravo na upotrebu pravnih sredstava,
• pravo na nepristrasno sudenje,
• pravo na ucestvovanje u javnim poslovima i na vrsenju javnih funkcija,
• pravo na socijalno obezbjedenje,
• pravo na zadovoljavajuce uslove rada i na zastitu od nezaposlenosti,
• pravo na pravicnu naknadu na odmor i razonodu,
• pravo na zivotni nivo dovoljan da obezbijedi blagostanje covjeka i njegove
porodice,
• pravo na obrazovanje,
• pravo na slobodu ucestvovanja u kulturnom zivotu.

Nacela socijalnog prava


Sistem socijalnog osiguranja zasniva se na odredenim principima odnosno
nacelima koji proisticu iz naseg ustavno-pravnog sistema.
U osnovna nacela socijalnog prava mogu uvrstiti sljedeca:
• nacelo obaveznosti i dobrovoljnosti,
• nacelo uzajamnosti i solidarnosti,
• nacelo jedinstvenosti,
• nacelo demokraticnosti i participacija osiguranika u uprav-Ijanju,
• nacelo zakonitosti
• nacelo neotudivosti i nezastarjelosti prava.

Opca nacela socijalnog prava

Nacelo obaveznosti i dobrovoljnosti


Socijalno osiguranje je vremenom sve vise ustanovljavano zakonskim aktima i kao takvo
postojalo sve obaveznije za sva lica obuhvacena tim osiguranjem.
Prema tome socijalno osiguranje postaje obavezno za sva lica koja su zakonom ili drugim
propisima donesenim u skladu s njim, oznacena kao osiguranici. Tako osiguranik postaje, u
pravilu, i obveznik uplate doprinosa za odredeno osiguranje i to neovisno od njegove volje.
Osnovano se istice tendencija da obavezno socijalno osiguranje postane sveobuhvatno.
Nacelo dobrovoljnosti nije u suprotnosti sa nacelom obaveznosti, vec u uskoj korelaciji sa
njim. Ono se javlja u dva vida:
• Lica koja su vec obuhvacena obaveznim socijalnim osiguranjem, mogu na osnovu
nacela dobrovoljnosti, sama odluciti da placanjem posebnih doprinosa osiguraju
sebi i clanovima svoje porodice veca prava ili veci obim tih prava od onih koja su im
vec garantirana po nacelu obaveznosti.
• Lica koja nisu obuhvacena obaveznim osiguranjem u odredenim granama
osiguranja mogu se, na osnovu nacela dobrovoljnosti, osigurati za sve ili odredene
rizike na osnovu placanja posebnih doprinosa.

Nacelo uzajamnosti i solidarnosti

23
Nacelo uzajamnosti i solidarnosti svodi se na mogucnost utvrdivanja visine potrebnih
sredstava za ostvarivanje pojedinih prava, s tim sto unaprijed svi osiguranici, na osnovu
zakona ill na samoupravnoj osnovi "pristaju" da pod odredenim uslovima ta prava mogu
koristiti bez obzira na svoje ulaganje (npr. koriscenja prava iz osiguranja neposredno po
zasnivanju radnog odnosa), odnosno po proteku duzeg ili kraceg vremena (npr.
ostvarivanja prava na starosnu penziju).

Nacelo jedinstvenosti
Prava iz socijalnog osiguranja jedinstvena su za sve osiguranike iste kategorije.
Prema nacelu jedinstvenosti osnovna prava iz socijalnog osiguranja regulirana su
zakonima, koja se dalje razraduju opcim aktima u okviru rizicnih zajednica, koja su, u
pravilu, obavezna za cijelo podrucje drzave ili za pojedina podrucja.

Nacelo demokraticnosti i participacije osiguranika u upravljanju


Prema ranijem pravu, socijalno osiguranje se sprovodilo po nacelu samoupravljanja. U
principu samoupravljanje socijalnim osiguranjem osiguranici su ostvarivali u okviru
odgovarajucih fondova, zajednica i drugih oblika organiziranja obrazovanih po
teritorijalnom principu.
Medutim, ovaj princip i dalje treba zadrzati, ali sa odredenim modifikacijama. Ukupno
organiziranje i funkcioniranje socijalnog osiguranja sa svim uvazavanjem pozitivnih
elemenata u sprovodenju nacela samoupravnosti odnosno demokrancnosti i participacije
kod nas i u svijetu, neophodno je vise nego do sada podvrci starateljstvu i nadzoru javne
vlasti. Osnovni subjekt sistema starateljstva i nadzora treba da bude nadlezno
ministarstvo, koje se, u skladu s ovim zadatkom treba drukcije organizaciono i
funkcionalno postaviti, uzimajuci u obzir i potrebu obrazovanja posebnog inspektorata za
ovu oblast, kao i detasiranih jedinica na raznim podrucjima drzave.

Nacelo zakonitosti
Nacelo zakonitosti ne treba svoditi na zakonitost i pravnu sigurnost radnika i gradana, kao
i na nadzor nad zakonitoscu i zastiti ustavnosti i zakonitosti zasto se brine drzava, odnosno
poseban organ institucije, vec ga je nuzno i sire shvatiti.
Ovo iz razloga sto postoje
• objektivna i pravna zakonitost na koju utjece nauka,
• zakonitost u radu subjekata, koji treba da primjenjuju pravna pravila i da postuju
hijerarhiju pravnih izvora.
Sto se tice nauke osnovano se ukazuje na nuznost veceg njenog angaziranja zasto je
pretpostavka ostvarivanje sirih istrazivackih projekata iz socijalnog prava.
Zakonitost u radu subjekata koji treba da primjenjuju pravna pravila iz ove oblasti nuzno je
postizati istim mjerilima, odnosno sredstvima kao i u drzavnoj upravi - trazenjem nivoa
strucnosti lica koja rade u provodenju i izvrsavanju pravnih pravila, polaganjem strucnih
ispita, permanentnim strucnim uzdizanjem i si., jer je u pitanju u pravilu, ostvarivanje
znacajnih javnih ovlascenja.

Nacelo neotudivosti i nezastarjelosti


Prava iz socijalnog osiguranja karakterizira
• nemogucnost otudivanja, jer su to strogo licna prava (sto se ne odnosi na dospjele,
a ne isplacene iznose)
• nezastarjelosti koja je odredena pravnim propisima
Osigurano lice moze jedino svojom voljom odluciti da ne koristi steceno pravo, jer se ona
ostvaruju po privatnoj maksimi tj. na osnovu zahtjeva osiguranog lica, a ne po socijalnoj
maksimi, tj. po sluzbenoj duznosti.

24
Posebna nacela socijalnog prava
Osnovna nacela socijalnog prava povezuju sve grane socijalnog osiguranja u jedan cjelovit
i uskladen sistem socijalne zastite i obezbjedenja radnika i clanova njihovih porodica.
Svaka grana socijalnog osiguranja ima neke posebne i specificne principe, koje zajedno sa
osnovnim nacelima, izrazavaju sve one osobenosti koje odgovaraju prirodi, sustini i
sadrzini pojedinih grana osiguranja.
Posebna nacela socijalnog osiguranja su:
• nacelo meduovisnosti prava o radnom doprinosu osiguranika, koje najvise dolazi do
izrazaja u penzijskom osiguranju
• nacelo prevencije koje je karakteristicno za zdravstveno i invalidsko oslguranje.

Nacelo meduzavisnosti prava o radnom doprinosu osiguranika


Primjenom ovog nacela, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju se, ako je
ispunjen uslov propisanog penzijskog staza. Visina primanja po osnovu ostvarenog prava
odreduje se u procentu od osnovice koja se, u pravilu, utvrduje na osnovu place ostvarene
u odredenom razdoblju. Sam procent ovisi, izmedu ostalog, i o duzini penzijskog staza.
Primjena ovog nacela dolazi do izrazaja i po periodicnom usaglasavanju penzije.
Cijeni se da je ovo nacelo u skladu sa drustvenim principima o odredivanju placa. Naime,
duzina penzijskog staza, s jedne i visina ostvarene place, s druge strane, ukazuje na
stvarni doprinos jednog radnika.

Nacelo prevencije
Nacelo prevencije pociva na opcem principu da radnik ima pravo na uslove rada, koji
osiguravaju njegov fizicki i moralni integritet i sigurnost, kao i pravo na zdravstvenu
zastitu, i drugu zastitu i licnu sigurnost na radu.
Ovo nacelo treba da dode do izrazaja kako u zdravstvenom, tako i u invalidskom
osiguranju.
U zdravstvenom osiguranju, ovo nacelo se provodi mjerama zdravstvenog prosvjecivanja i
raznim snimanjima, cjepljenjima stanovnistva, sistematskim lijecnickim pregledima i sl.
Posebno su odredene mjere prevencije invalidskom osiguranju.
Nacelo prevencije posebno se ogleda u pravu lijecnika da utvrdi potrebu premjestanja
radnika na drugo radno mjesto poslije duzeg zaposlenja na teskim i po zdravlje stetnim
poslovima kao i u institutu povecanog staza osiguranja.

Organiziranje i financiranje socijalnog osiguranja

Organiziranje socijalnog osiguranja


Postoje dva osnovna oblika organiziranja socijalnog osiguranja, i to:
• Upravljanje i sprovodenje socijalnog prava vrsi se preko organa drzavne uprave,
odnosno posebnog organa - najcesce je to ministarstvo za poslove socijalnog
osiguranja ili socijalnog staranje.
• Upravljanje i sprovodenje socijalnog osigurnja vrsi se preko posebno
organiziranih institucija na bazi vece ili manje autonomije, koje se nalaze pod
kontrolom drzave.
Poslove i zadatke fondova i Zavoda za zaposljavanje BiH od 1. januara 1994. godine
obavljaju odgovarajuca ministarstva i nadlezni opcinski organi uprave, i to:
• Ministarstvo za izbjeglice i socijalnu politiku, - Republickog fonda za socijalnu i
djeciju zastitu, Drustvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja BiH i Zavoda za
zaposljavanje BiH;
• Ministarstvo zdravlja - Republickog fonda za zdravstvenu zastitu;

25
• Opcinski organ nadlezan za poslove socijalne i djecije zastite - opcinskog fonda za
socijalnu i djeciju zastitu.

Finansiranje socijalnog osiguranja


Finansiranje socijalnog osiguranja rnoze vrsiti pomocu tri osnovna oblika:
• budzetnim nacinom,
• sistemom kapitalnog pokrica i
• samofinansiranjem.
1) Budzet je u svakoj drzavi najvazniji instrument javnih rashoda, a instrumenti
ostvarivanja javnih prihoda su porezi, carine, takse, doprinosi, javni zajmovi i dr.
Pored poreza kao najznacajnijih javno-pravnih prihoda (smatra se da u savremenim
drzavama ucestvuju s vise od 90%) takse se javljaju kao naknade za nematerijalne,
intelektualne usluge koje drzava preko svojih organa cini obvezniku, u pravilu, na
njegov zahtjev. Za socijalno osiguranje najznacajniji je treci instrument javnih
prihoda - doprinosa koji se placa drzavi, drugom javno-pravnom tijelu, nedrzavnim
organima i organizacijama.
2) U slucaju kada se sredstva potrebna za socijalno osiguranje osiguravaju iz
uplacenih doprinosa i ostvarenih kamata u iznosu koji je dovoljan za uspostavljanje
ravnoteze izmedu tako akomuliranih sredstava i preuzetih obaveza po osnovi
uspostavljenih prava osiguranih lica ovakvo finansiranje socijalnog osiguranja
oznacava se kao sistem kapitalnog pokrica. Ovaj sistem po svojoj prirodi, ostvaruje
se preko vanbudzetskih institucija, odnosno preko neovisnih, odnosno samostalnih
fondova, kasa, udruzenja i sl.
3) Samofinansiranje socijalnog osiguranja javlja se u slucaju kada se prava
osiguranih lica iskljucivo ostvaruju na osnovu uplate doprinosa iz place osiguranika i
iz dohotka, odnosno sredstava iz preduzeca, ustanova i drugih. Ovaj sistem
ostvaruje se preko institucija kao sistem kapitalnog pokrica, s tom razlikom sto u
ostvarenju sistema samofinansiranjem vise dolazi do izrazaja nacelo
samoupravnosti iz kojeg proizlazi pravo na samoorganiziranje.
U savremenim drzavama, bez obzira kako su organizirane i kako se finansiraju pojedine
grane socijalnog osiguranja, nadlezna resorna ministarstva, kao i Ministarstvo finansija
ostvaruje stanoviti nadzor nad funkcioniranjem i organiziranjem socijalnog osiguranja.
Zapravo, u praksi, cistih modela nema, jer je priroda socijalnog osiguranja takva da
zahtijeva stalnu brigu najvisih institucija drzave.

ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I ZDRAVSTVENA ZASTITA


Zdravstveno osiguranje, kao dio prava socijalnog osiguranja gradana, cini jedinstven
sistem u okviru koga gradani ulaganjem sredstava, na nacelima uzajamnosti i solidarnosti,
obavezno osiguravaju ostvarivanje prava na zdravstvenu zastitu i druge oblike osiguranja
na nacin koji je utvrden zakonom i drugim propisima donesenim na osnovu zakona.
Pravo zdravstvenog osiguranja uredeno je brojnim heteronomnim (drzavnim i
univerzalnim) i autonomnim pravnim pravilima.
I ovo pravo se razvrstava na materijalno i procesno.

26
Materijalno zdravstveno osiguranje je skup pravnih pravila kojima se utvrduju prava,
obaveze I odgovornqsti (rizici-slucajevi, uslovi, socijalne prestacije, odnosno davanja i dr.)
u zdravstvenom osiguranju kao posebnoj grani socijalnog osiguranja.
Procesno zdravstveno osiguranje je dio prava zdravstvenog osiguranja kojim se ureduje
postupak, rokovi i organi za reguliranje, realizaciju i zastitu prava, obaveza i odgovornosti
subjekata koji uspostavljaju pravne odnose u ovoj grani socijalnog osiguranja.)
Kao grana socijalnog osiguranja, zdravstveno osiguranje obuhvata preventivno i kurativno
djelovanje raznovrsnih socijalnopravnih subjekata jer omogucava zadovoljavanje socijalnih
potreba za zastitu zdravlja gradana sa ciljem da ne dode do narusavanja zdravlja
pojedinaca, grupa..., s jedne strane i da, u slucaju nastupanja socijalno-zdravstvenog rizika
koji je posljedica vec narusenog zdravlja, djeluje kurativno pod propisanim uslovima.
Zdravstveno osiguranje u preventivnoj zastiti je trajnog karaktera, jer je kao takvo,
kontinuiranog i dugorocnog karaktera, dok je u kurativnoj zastiti, u pravilu, kratkotrajnog
karaktera. Osim socijalnog osiguranja za slucaj bolesti, zdravstvenim socijalnim
osiguranjem "pokriveni" su i slucajevi:
povrede, trudnoca i poradanja, sprijecenosti za rad, preventvne zdravstvene zastite i
smrti.
Takoder je socijalno osiguranje regulirano i drugim pravnim aktima socijamog osiguranja.

Principi zdravstvenog socijalnog osiguranja


Osnovni principi zdravstvenog socijalnog osiguranja jesu:
• nacelo obaveznosti
• nacelo solidarnosti
• nacelo uzajamnosti
1) Nacelo obaveznosti dolazi do izrazaja u obaveznom zdravstvenom osiguranju
za razliku od dobrovoljnog, dopunskog i privatnog osiguranja koji funkcioniraju
prema nacelima trzista, odnosno prema nacelu ugovorne slobode i nacelu
imovinskog cenzusa, a izuzetno prema nacelu obaveznosti. Nacelo obaveznosti
odnosi se kako na osiguranika, tako i na clanove njegove perodice, ali I na druga
lica osigurana u odredenim okolnostima.
2) Nacelo solidarnosti manifestira se, na osnovu ulaganja u odgovarajuci fond
.zdravstvenog osiguranja, u pristajanju svih ulagaca (osiguranika) na obezbjedenje
potrebne zdravstvene zastite koja je predvidena osiguranjem pod jednakim
uslovima (zdravstvena zastita, razne vrste pomoci, naknade...).
3) Nacelo uzajamnosti ocituje se u pravima na naknade i pomoc (naknade place
osiguranicima i dr.).

Vrste zdravstvenog osiguranja


Osiguranje vuce svoje korijene jos od antickog doba. Od tog vremena, osiguranje je kao
institucija proslo kroz vise faza svog razvoja: od esnafskog, karitativnog, klasnog, pa do
socijalnog i poslovnog odnosa.
Odredene grupacije ljudi udruzuju se obavezno ili dobrovoljno u svrhu i na osnovu
sukcesivnog i kontinuiranog uplacivanja odredene sume novca u zajednicku kasu,
obezbijede kako sebi, tako i clanovima svoje porodice pokrice placanja zdravstvenih
troskova za zdravstvene rizike.
Najcesce se zdravstveno osiguranje razvrstava na:
• Obavezno zdravstveno osiguranje (gransko, klasno ill gradansko uz vece ill
inanje'asistiranje drzave);
• Dobrovoljno zdravstveno osiguranje (gransko, klasno ill gradansko);
• Privatno zdravstveno osiguranje.

27
Obavezno zdravstveno osiguranje
Drzava moze zakonom predvidjeti obavezno zdravstveno osiguranje, propisujuci
osiguravajuce iznose, doprinose, vrste zdravstvenih rizika i osnove zdravstvene
organizacije i finasijskih institucija koje "pokrivaju" ovo osiguranje. Kao kriteriji od kojih se
polazi pri uspostavljanju ovog osiguranja najcesce:
• Zdravstveni rizici vezani za cjelokupnu populaciju (zarazne bolesti, endemske
bolesti i si);
• Uslovi rada vezani za pojedine djelatnosti, grane privrede (sumarstvo,rudarstvo,
pojedine vrste saobracaja);
• Uslovi zivotne sredine (visoka zagadenost tla, voda, rudarski bazeni, prljava
industrija I sl.)
• Materijalne sposobnosti pojedinaca da sami zastite svoje zdravlje (utvrdivanje donje
granice zarada, ispod koje je odredena vrsta obaveznog osiguranja).
U obaveznom osiguranju zakonom se utvrduje ucesce poslodavca, radnika, kao i
pojedinca-korisnika usluga zdravstvene zastite. Takoder se propisuju vrste rizika, obim
"pokrica". U pravilu, drzava nadzire i subvencionira rad zdravstvenih institucija.

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje


Zakonom se omogucuje osnivanje osiguravajucih drustava (kase uzajamne pomoci,
agencije i si.), koja se na nacelu dobrovoljnosti uspostavljaju na nekom od principa
zajednistva (npr. teritorijalne zajednice, vjerske zajednice, strukovna udruzenja, studenti,
administrativni radnici). U pravilu, kod ovog osiguranja vrijede ona nacela koja prate
dopunsko, odnosno privatno osiguranje.
Za organiziranje i funkcioniranje institucija ovog osiguranja vrijedi nacelo sloboonog
uredivanja, ali ne i protivno ustavnu i zakonu. Nadlezno ministarstvo, kao organ uprave
vrsi upravni nadzor nad njihovim radom. Sto se tice samih osiguranika, za njih vrijedi
nacelo ravnopravnosti prilikom uspostavljanja specificnih socijalnopravnih odnosa u ovom
osiguranju.

Privatno zdravstveno osiguranje


I u domenu zdravstvenog osiguranja kao i u drugim oblastima drustvenog zivota moguce je
na istim nacelima na kojima pociva osiguranje, uspostavljati odgovarajuce privatne
institucije. Naime, pojedinci, grupa lica, polazeci od nacela ugovorne slobode i nacela
obligacionog prava, ulazu vlastiti kapital u osnivanje institucija osiguranja (zavod, biro,
agencija i sl.).
Nadlezni organi privatnih osiguravajucih institucija utvrduju programe osiguranja,
posebno vrstu i obim zdravstvenog rizika koji se osigurava, pravila osiguranja i unutrasnje
organiziranje institucija, u skladu sa zakonom.

Oblici zdravstvenog osiguranja u BIH


Zakonima o zdravstvenom osiguranju u oba entiteta Bosne i Hercegovine predvideno je
vise oblika ovog osiguranja.
1) Gradani u Federaciji Bosne i Hercegovine, pod uslovima utvrdenim Zakonom o
zdravstvenom osiguranju i drugim zakonima, kao i propisima donesenim na osnovu
zakona, imaju pravo na zdravstveno osiguranje, koje obuhvata:
• obavezno zdravstveno osiguranje;
• prosireno zdravstveno osiguranje;

28
• dobrovoljno zdravstveno osiguranje.
Pravo na obavezno zdravstveno osiguranje imaju lica u radnom odnosu i druga lica koja
vrse odredene djelatnosti ili imaju odredena svojstva, a obuhvacene su Zakonom o
zdravstvenom osiguranju. Ovo pravo imaju i clanovi porodice osiguranika pod uslovima
utvrdenim Zakonom o zdravstvenom osiguranju.
Sva ova lica tretiraju se kao osigurana lica i imaju pravo, u okviru obaveznog
zdravstvenog osiguranja, na:
• koriscenje zdravstvene zastite;
• novcane naknade i;
• razne pomoci.
Izricito je predvideno da sva prava koja pripadaju osiguranim licima ne mogu biti
predmet ugovora, niti se mogu prenositi, kao ni nasljedivati. Jedino novcana primanja iz
obaveznog zdravstvenog osiguranja koja su dospjela, a osta-la su neisplacena zbog
smrti osiguranog lica, mogu biti predmet nasljedivanja.
Prosireno zdravstveno osiguranje je fakultativne prirode, koje moze uvesti zakonodavno
tijelo kantona radi osiguranja prava iz zdravstvenog osiguranja, odnosno obima prava
koja nisu obuhvacena obaveznim zdravstvenim osiguranjern.
Dobrovoljno zdravstveno osiguranje je takoder fakultativno, koje se kao takvo moze
uvrditi od strane gradana za one vidove zdravstvene zastite i ona prava koja se ne
osiguravaju obaveznim i prosirenim zdravstvenim osiguranjem.

2) U Republici Srpskoj predvidena su takoder tri oblika zdravstvenog osiguranja, i to:


• obavezno zdravstveno osiguranje;
• prosireno zdravstveno osiguranje;
• privatno zdravstveno osiguranje.
Znaci, na nivou ovog entiteta Fond zdravstvenog osiguranja obezbjeduje uslove za
ostvarivanje obaveznog zdravstvenog osiguranja, a Zakonom je ovlasten da uvodi I
prosireno osiguranje.
Gradani RS i druga lica imaju zakonsku mogucnost da se osiguraju kod privatnih
agencija za zdravstveno osiguranje za prava iz zdravstvenog osiguranja i prava koja
nisu obuhvacena obaveznim i prosirenim zdravstvenim osiguranjem.

Pravni odnosi zdravstvenog socijalnog osiguranja


Za predmet prava zdravstvenog socijalnog osiguranja smatraju se oni drustveni odnosi koji
ta prava reguliraju. Ti drustveni odnosi koje prava zdravstvenog osiguranja reguliraju jesu
odnosi socijalne sigurnosti. Samom regulacijom ovihadnosa u okviru prava zdravstvenog
osiguranja oni postaju i pravni odnosi, odnosno pravni odnosi socijalnog osiguranja.
Da bi nastao socijalnopravni odnos, pa time i pravni odnos socijalnog zdravstvenog
osiguranja, kao jedne najopseznije i najvaznije grupe socijalno-pravnih odnosa, treba da
budu ispunjeni sljedeci uslovi:
• postojanje pravnog osnova socijalnog zdravstvenog prava i
• postojanje stanja socijalne potrebe, odnosno nastupanje socijalnog slucaj a (rizika)
pokrivenog pravnim osnovom zdravstvenog socijalnog prava;
• izjava lica, odnosno njegov zahtjev kojim se trazi odredena socijalna prestacija od
odredenog, nadleznog drustvenog subjekta.
Pored ovih opcih uslova za nastanak pravnih odnosa, koji su kumulativne prirode, postoje i
posebni uslovi koje takoder treba da ispuni jedno lice - licno da bi se ono moglo uvrstiti u
krug osiguranih lica, odnosno da bi moglo steci svojstvo osiguranog lica (ispunjenje
odredenog imovinskog cenzusa, navrsetak odredenog broja godina zivota ili radnog staza).

Postojanje pravnog osnova zdravstvenog socijalnog osiguranja kao uslova za


sticanje prava

29
Zakonom je izricito predvideno da|prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja mogu
ostvariti samo ona lica za koja se utvrdi da imaju svojstvo osiguranih lica.
Svojstvo osiguranog lica utvrduju kantonalni zavod osiguranja, odnosno nadlezna sluzba
Fonda zdravstvenog osiguranja, a zainteresirano lice to dokazuje posjedovanjem posebne
isprave, odnosno zdravstvene legitimacije.

Nastupanje osiguranog slucaja kao uslova postanka prava iz zdravstvenog


socijalnog prava
Drugi uslov opceg karaktera - nastupanje socijalnog slucaja (rizika) koji je pokriven
pravnim osnovom zdravstvenog socijalnog prava, tj. da postoji stanje socijalne potrebe.
Zakonom o zdravstvenom osiguranju odredeni su slucajevi, koji su pokriveni obaveznim
zdravstvenim osiguranjem zbog kojih se smatra da nastaje stanje socijalne potrebe,
odnosno koji su pokriveni pravnim osnovom. Ti slucajevi su za osiguranike i clanove
njihove porodice :
• zdravstvene zastite i
• naknade putnih troskova u vezi sa koriscenjem zdravstvene zastite. Osiguranici jos
imaju i
• pravo na naknadu place

Zahtjev pogodenog lica osiguranim slucajem


Ispunjenje prethodna dva uslova - postojanje pravnog uslova i zastupanje osiguranog slucaja
predstavlja pravnu situaciju koja se moze oznaciti kao dospjelost prava. Tek
podnosenjem zahtjeva, odnosno izjave upotpunjuje se ispunjavanje uslova za sticanje
nekog subjektivnog socijalnog prava iz zdravstvenog socijalnog osiguranja, odnosno
prava na odredenu socijalnu prestaciju.
Pravilo je da prava iz zdravstvenog osiguranja, sto je slucaj i sa drugim pravima iz
socijalnopravnih odnosa, nastaju sa momentom podnosenja izjave, odnosno zahtjeva - od
prvog dana sljedeceg mjeseca.

Elementi pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja


Elementi socijalnopravnih odnosa, pa time i pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog
osiguranja su:
• subjekti pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja;
• prava i obaveze iz pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja;
• objekt, odnosno socijalne prestacije iz pravnog odnosa zdravstvenog socijalnog
osiguranja.

Subjekti pravnog odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja


Subjekti pravnog odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja su:
• osigurana lica (osiguranici, clanovi njihovih porodica i druga lica osigurana u
odrectenim okolnostima);
• zavodi, odnosno sluzbe fonda zdravstvenog osiguranja, kao i drugi subjekti.

1) Osiguranici kao prva grupa osiguranih lica, su lica koja su osigurana po


osnovu svoga licnog svojstva i to, u pravilu, obaveznim zdravstvenim osiguranjem,
a iznimno prosirenim i dobrovoljnim osiguranjem. Osiguranici su:
• lica koja su u radnom odnosu u preduzecima,
• lica u radnom odnosu kod pravnog ili fizickog lica;
• lica koja su izabrana ili imenovana na stalne duznosti u institucijama vlasti
BiH

30
• lica koja na teritoriji entiteta obavljaju privrednu ili neprivrednu djelatnost
licnim radom,
2) Prema zakonskim odredbama clanovima porodice osiguranika smatraju
se:
• supruznik, odnosno supruga i suprug (bracni i vanbracni saglasno propisima
o braku i porodici),
• djeca (rodena u braku, van braka, usvojena) i djeca bez roditelja ako ih je
osiguranik izdrzavao;
• 3., roditelji, otac, ocuh, maceha, usvojitelji osiguranika), ako ih je osiguranik
izdrzavao;
• 4. unuci, braca, djed i baka, ako su nesposobni za samostalni zivot i rad iako
nernaju sredstava za izdrzavanje, pa ih osiguranik izdrzava.
Bracni drug koji nije stekao pravo na porodicnu penziju zato sto nije navrsio
odredene godine zivota, ako je u,casu smrti svoga bracnog druga bio starijji od
40 godina (zena), odnosno 55 godina (muskarac) ispunjava uslove za obavezno
zdravstveno osiguranje. Ukoliko se radi o bracnom drugu mladem od 40,
odnosno 55 godina, tada je osiguran dok je prijavljen zavodu za zaposljavanje i
da je ta prijava uslijedila u roku od 90 dana nakon smrti bracnog druga.
Pod zakonom odredenim uslovima i razvedeni bracni drugovi imaju pravo na
obavezno zdravstveno osiguranje.
Djeca osiguranika su zdravstveno osigurana do navrsene 15 godine, a ako su na
redovnom skolovanju, do njegovog kraja, a najduze do navrsene 26 godine
zivota.
U slucaju da djeca osiguranika zbog bolesti ili povrede prekinu redovno
skolovanje, imaju pravo na zdravstveno osiguranje i za vrijeme trajanja bolesti
odnosno povrede.
Djeca koja postanu nesposobna potpuno i trajno za rad prije navrsene 15
godine zivota, odnosno za vrijeme trajanja redovnog skolovanja, imaju pravo na
zdravstveno osiguranje tokom trajanja te nesposobnosti.
3) Druga lica osigurana u odredenim okolnostima razvrstana su u vise
grupa.
Prva grupa ovih lica koja imaju pravo na zdravstvenu zastitu cine:
• lica koja ucestvuju u organiziranim javnim radovima na teritoriji FBIH
• lica koja ispunjavaju obaveze ucestvovanja u civilnoj zastiti ili obavezu
ucestvovanja u sluzbi osmatranja i obavjestavanja;
• lica koja kao clanovi operativnih sastava dobrovoljnih vatrogasnih jedinica
vrse duznosti po propisima o zastiti od pozara.
Drugu grupu cine ucenici srednjih skola i redovni studenti koji su drzavljani FbiH i imaju
boraviste na njenoj teritoriji.
Posebnu grupu cine lica koja imajupravo na zdravstvenu zastitu zbog povrede na radu i
oboljenja od profesionalne bolesti.
Zavodi zdravstvenog osiguranja (kantonalni zavod osiguranja, zavodi dobrovoljnog
zdravstvenog osiguranja ill drugi oblici organiziranja u skladu sa zakonom) su drugi
subjekti pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja.
Zavodi zdravstvenog osiguranja su iskljucivi, zakonom odredeni subjekti ostvarivanja i
osiguravanja sredstava iz navedenog zdravstvenog osiguranja, koji se osnivaju na nivou
kantona. Za dobrovoljno zdravstveno osiguranje moze se od strane gradana organizirati
jedan ill vise zavoda dobrovoljnog osiguranja ili drugih oblika organiziranja u skladu sa
zakonom.
Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine osnovan je Zavod zdravstvenog osiguranja i
reosiguranja FBiH u ciji djelokrug spada obavljanje poslova i ostvarivanje prava iz
obaveznog zdravstvenog osiguranja koja su od interesa za sve kantone, kao i za
31
provodenje odredenih prava po osnovu konvencija, drugih medunarodnih ugovora ili
zakona i obavljanje poslova obaveznog zdravstvenog osiguranja gradana.
Kantonalni zavod osiguranja, pored toga sto provodi politiku razvoja i unapredenja
zdravstvene zastite, koja se osigurava obaveznim zdravstvenim osiguranjem, planira i
prikuplja novcana sredstva ovog osiguranja, obavlja i poslove u vezi s ostvarivanjem prava
osiguranih lica, brine se o zakonitom i blagovremenom ostvarivanju ovih prava te im pruza
strucnu pomoc u ostvarivanju prava o zastiti njihovih interesa.

Prava i obaveze iz pravnog odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja


Prema zakonskim odredbama, pravo iz obaveznog zdravstvenog osiguranja imaju:
1. osiguranici, i to:
a) pravo na zdravstvenu zastitu,
b) pravo na naknadu place,
c) pravo na naknadu putnih troskova u vezi sa koriscenjem zdravstvene zastite.
2. clanovi porodica osiguranika, i to:
a) pravo na zdravstvenu zastitu,
b) pravo na naknadu putnih troskova u vezi sa koriscenjem zdravstvene zastite.

Pravo na zdravstvenu zastitu


Prava iz zdravstvenog osiguranja svode se na odredena socijalna davanja, odnosno
prestacije.
Zdravstvena zastita koja se obezbjectuje entitetskim zakonima o zdravstvenom osiguranju
obuhvata
hitnu medicinsku pomoc;
• lijecenje zaraznih bolesti, akutnih, hronicnih bolesti u slucajevima I stanjima kada
ugrozavaju zivot;
• zdravstvena zastita djece do navrsene 15 godine zivota i redovnih ucenika i
studenata;
• otkrivanje i lijecenje endemske nefropatije;
• lijecenje malignih oboljenja i inzulnog ovisnog dijabetisa;
• zdravstvena zastita u trudnoci i materinstvu;
• lijecenje povreda na radu i profesionalnih oboljenja;
• zdravstvena zastita gradana iznad 65 godina zivota, pod uslovom da po clanu
domacinstva nemaju prihode vece od prosjecne place na podru cju entiteta Bosne i
Hercegovine, ostvarene u prethodnom mjesecu;
• lijecenj e narkomanije;
• sluzba prikupljanja krvi.
Zdravstvena zastita provodi se kao:
• primarna,
• specijalisticko-konsultativna i
• bolnicka, a provodi se po standardima i normativima zdravstvene zastite i prema
pravilniku o nacinu ostvarivanja prava iz obavez-nog zdravstvenog osiguranja, koje
donosi ministar nadlezan za oblast zdravstva.
Obim navedenih prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja utvrduje Parlament
Federacije Bosne i Hercegovine za svaku kalendarsku godinu.

Pravo na naknadu place


Osiguranici u radnom odnosu, lica po nekom osnovu izjednacena sa njima imaju pravo na
naknadu place za vrijeme privremene sprijecenosti, ako su:
• Privremeno sprijeceni da rade zbog bolesti ili povrede

32
• Privremeno sprijeceni da rade zbog odredenog lijecenja ili medicinskog ispitivanja
koje se ne moze obaviti izvan radnog vremena osiguranika;
• Izolirani kao kliconose ili zbog pojave zaraza u njihovoj okolini;
• Odredeni za pratioca bolesnika upucenog na lijecenje ili Ijekarski pregled u najblize
mjesto;
• Odredeni da njeguju oboljelog supruznika ili dijete pod uslovima propisanim
zakonom o zdravstvenom osiguranju.
Pravo na naknadu place pripada osiguraniku od prvog dana privremene sprijecenosti za
rad i dok ta sprijecenost traje.
Sprijecenost za rad zbog privremene nesposobnosti za rad traje dok izabrani doktor
medicine primarne zdravstvene zastite ili Ijekarska komisija, ne utvrdi da je uspostavljanje
radna sposobnost, ili dok se pravosnaznim rjesenjem nadleznog organa ne utvrdi da
postoji invalidnost.
Osiguraniku ne pripada, odnosno obustavlja se isplata naknade na placu za vrijeme
privremene nesposobnosti za rad:
• ako svjesno prouzrokuje privremenu nesposobnost za rad;
• ako namjerno sprijecava ozdravljenje, odnosno osposobljavanje;
• ako prima placu ili obavlja drugu djelatnost;
• ako se bez opravdanog razloga ne odaziva na poziv na Ijekarski pregled izabranog
doktora medicine primarne zdravstvene zastite;
• ako izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zastite, odnosno kontrolor
zdravstvenog osiguranja utvrdi da se ne pridrzava uputa za lijecenje, odnosno bez
dozvole izabranog doktora medicine otputuje iz mjesta prebivalista;
• ako se u roku od tri dana od pocetka bolesti ne javi izabranom doktoru medicine
primarne zdravstvene zastite da je obolio;
Osiguraniku ne pripada pravo na naknadu place od momenta kada je nastupila jedna od
navedenih okolnosti, pa sve dok ona traje.

Pravo na naknadu putnih troskova u vezi sa koriscenjem zdravstvene zastite


Pravo na naknadu putnih troskova u vezi sa koriscenjem zdravstvene zastite obuhvata:
• naknadu za troskove prevoza;
• naknadu za troskove ishrane i smjestaja sa vrijeme putovanja i boravka u drugom
mjestu
Naknada putnih troskova pripada ovim osiguranim licima:
• ako su upucena doktoru medicine ili u zdravstvenu ustanovu u najblize mjesto, ako
u mjestu u kojem rade ili u kojem imaju prebivaliste nema doktora medicine
odgovarajuce specijalnosti, odnosno zdravstvene ustanove;
• ako ih izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zastite uputi ili pozove u
mjesto izvan mjesta rada ili prebivalista, odnosno boravista.
Posebno je predvicteno da osiguranici imaju pravo na naknadu za pogrebne troskove.

Objekti pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja


Objekt pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja su socijalne prestacije iz
zdravstvenog socijalnog osiguranja. Kao posebna karakteristika zdravstvenog socijalnog
osiguranja jeste (predvidanje visokog stepena socijalnih prestacija u uslugama.
Prestacije u davanjima sastoje se u isplatama naknade na placu i naknade putnih troskova
u vezi sa koriscenjem zdravstvene zastite. U nekim slucajevima objekt pravnih odnosa
zdravstvenog socijalnog osiguranja je i davanje i cinjenje. U ovim slucajevima umjesto ovih
socijalnih prestacija ne rnoze se traziti, odnosno ostvarivati pravo na neki ekvivalent (npr.
u novcu, drugoj stvari ili usluzi).

33
Financiranje zdravstvenog osiguranja
U svijetu postoje tri nacina odnosno tri izvora sredstava za finansiranje zastite
stanovnistva:
• Sredstva koja izdvaja drzava za zastitu zdravlja stanovnistva (putem
obvezivanja gradana, pravnih lica i drugih subjekata za namjensko izdvajanje
sredstava, putem izdvajanja svojih sredstva ostvarenih ubiranjem raznih poreza...)
• Sredstva koja sami gradani namjenski izdvajaju za zastitu zdravlja "putem
udruzivanja u sistem zdravstvenog osiguranjaj u svrhu zastite svog zdravlja i
zdravlja clanova porodice od raznovrsnih rizika (npr. bolesti, invalidnosti, smrti...);
• Gotovinska sredstva koja pojedinac neposredno, u vrijeme nastanka zdravstvenog
rizika, pa time i zdravstvenog troska, licno uplacuje za svoje lijecenje i lijecenje
clanova svoje porodice.

Financiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja u BIH


U Bosni i Hercegovini je entitetskim zakonima, odnosno zakonima FBiH, RS i Brcko Distrikt
BiH predviden specifican sistem finansiranja obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Izvori i nacini osiguranja sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja


Sredstva za finansiranje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja su iz:
• doprinosa iz placa radnika koji su u radnom odnosu kod pravnog ili fizickog lica;
• doprinosa na prihod lica koja obavljaju privrednu ili neprivrednu djelatnost licnim
radom;
• doprinosa iz penzija i invalidnina i drugih naknada iz penzijskog I invalidskog
osiguranja;
• doprinosa za nezaposlene gradane;
• doprinosa koji se placa na stalnu novcanu pomoc i za lica smjestena u ustanovama
socijalne zastite;
• doprinosa iz prihoda samostalne estradne djelatnosti, izdavanja ploca, audio i video
kaseta, i na ulaznice za organizaciju sportskih, estradnih i drugih kulturnih javnih
priredaba;
• doprinosa za prihod od autorskih prava, patenata i tehnickih unaprjedenja;
• dodatnog doprinosa za koriscenje zdravstvene zastite u inozemstvu;
• doprinosa iz dohotka od poljoprivredne djelatnosti, odnosno drugih prihoda
ostvarenih obavljanjem poljoprivredne djelatnosti, kao I zakupnine od
poljoprivrednog zemljista;
• doprinosa lica koja sama placaju doprinos;
• naknade za zdravstvenu zastitu clanova porodica radnika zaposlenih u inozemstvu
inozemnih penzionera i clanova njihovih porodica;
• sredstva budzeta politicko-teritorijalnih zajednica;
• sredstva licnog ucesca osiguranih lica u pokricu troskova zdravstvenezastite,
• prihoda od donacija, pomoci, taksi, kamata, dividend! i drugih prihoda.
Finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja vrsi se iz pet grupa - vrsta izvora, i to:
• doprinosa,
• naknade za zdravstvenu zastitu radnika zaposlenih u inozemstvu, inozemnih
penzionera i clanova njihovih porodica
• sredstava budzeta,
• sredstava licnog ucesca osiguranih lica u pokricu troskova drustvene zastite
• prihoda od donacija, pomoci, taksi, kamata, dividendi i drugih prihoda.
Sredstva koja se ostvare iz navedenih izvora moraju se voditi i evidentirati odvojeno.

34
Pravna ili fizicka lica obavezna su da se reosiguravaju radi rizika za povredu na radu i
oboljenja od profesionalne bolesti.

Osnovica i nacin obracunavanja doprinosa


Pravilo je da se kod utvrdivanja osnovice, nacina obracunavanja i uplate doprinosa za
obavezno zdravstveno osiguranje iz placa radnika, odnosno zaposlenika i sa njima
izjednaceni osiguranici primjenjuju propisi o porezima gradana.
Osnovicu, nacin obracunavanja i uplate doprinosa, naknada i sredstava utvrduju svojim
propisima nadlezni organ, odnosno fondovi i zavodi osiguranja osim za doprinose iz placa
radnika koji su u radnom odnosu kod pravnog ili fizickog lica i doprinosa na prihod lica koje
obavlja privrednu ili neprivrednu djelatnost licnim radom.
Stopu za utvrdivanje visine doprinosa utvrduje odlukom nadlezno zakonodavno tijelo na
prijedlog fondova, odnosno zavoda za osiguranje.

Obveznici uplate doprinosa


Obveznici obracunavanja i uplate doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje su:
1. Preduzeca, druga pravna i fizicka lica koja obavljaju privrednu i neprivre-dnu djelatnost -
za radnike u radnom odnosu i s njima izjednacene osiguranike, za lica birana ili imenovana
na funkcije u odredenim organima vlasri. Lica koja obavljaju rad po ugovoru prerna
propisima o radnim odnosima, za lica upucena na skolovanje, strucno usavrsava-nje,
postdiplomski i doktorski studij ili na praktican rad, za lica na profesionalnim funkcijama,
vjerskim i drugim registriranim udruze-njima, za volontere, za dodatni doprinos za
koriscenje zdravstvene zastite u inozemstvu;
2. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje - za korisnike penzija i
korisnike drugih prava po osnovu penzijskog invalidskog osiguranja;
3. Zavod za zaposljavanje - za lica koja su privremeno nezaposlena i kod kojih su ta lica
prijavljena;
1. Institucija za socijalnu zastitu - za lica koja primaju stalnu novcanu pomoc i za lica
smjestena u ustanovama socijalne zastite;
2. Preduzeca i druga pravna lica odnosno nosioci investicija u okviru kojih se izvode
radovi - za lica na javnim i drugim radovima;
3. Lica zaposlena u inozemstvu - za clanove svojih porodica cije je prebivaliste na
teritoriji BiH ako nisu osigurana po drugom osnovu;
4. Nadlezni organ uprave - za pripadnike vojske, pripadnike MUP-a I pripadnike
kantonalne policije;
8. Nadlezni organ uprave kantona - za ucenike, odnosno studente koji nisu osigurani po
drugom osnovu, kao i ucenike odnosno studente koji vrse praktican rad u vezi sa
nastavom;
9. Nadlezni organ uprave - za socijalno ugrozena lica koja nisu osigurana po drugom
osnovu, i uz ratne, mirnodopske i civilne invalide rata, odnosno korisnike porodicne
invalidnine, ako nisu osigurani po dru-gom osnovu, pripadnike vojske, pripadnike
ministarstva unutrasnjih poslova i druga lica osigurana u odredenim okolnostima (ucesnici
u javnim radovima, civilnoj zastiti, clanovi operativnih sastava dobro-voljnih vatrogasnih
organizacija;
1. Za strane drzavljane i lica bez drzavljanstva koja se skoluju ill strucno usavrsavaju -
davalac stipendije ako ugovorom o stipendiji nije predvi-
deno da sami placaju doprinos;
2. Osiguranik - zemljoradnik koji je starjesina poljoprivrednog domacinstva, obveznik je
uplate doprinosa za sebe i clanove svog porodicnog domacinstva,
3. Autorske agencije, udruzenja gradana, druga profesionalna udruzenja i sportski
savez odnosno organizatori sportskih i drugih priredaba – za ucesnike u tim priredbama
odnosno za clanove svojih udruzenja koji se bave profesionalnom i drugom djelatnoscu

35
odnosno preko kojih ostvaruju prihod, kao i za vrhunske sportiste koji su kao takvi
rangirani od Olimpijskog komiteta ili udruzenja sportista na nivou entiteta,
odnosno BiH;

Ostala lica sama uplacuju doprinos na osnovu obracuna nadlezne institucije osiguranja.
Nadlezne institucije osiguranja su ovlasteni da obavljaju preglede poslovnih knjiga i
evidenciju obveznika uplate doprinosa.
Zakonodavac izricito predvida da se obvezniku doprinosa obustavlja dalje koristenje
zdravstvene zastite, izuzev hitne medicinske pomoci u slucaju kada se utvrdi da nije
uplatio doprinos. Do uspostavljanja prava koriscenja dolazi tek onda kada se utvrdi da je
obveznik doprinosa dospjele obaveze izvrsio.
Prava i obaveze koje nastaju po osnovu neuplacenih sredstava izmedu institucija
osiguranja i obveznika doprinosa ostvarivat ce se prema odredbama Zakona o
obligacionim odnosima.

Sredstva budzeta
Sredstva budzeta odgovarajuce politicko-teritorijalne zajednice, za finansiranje prava iz
obaveznog zdravstvenog osiguranja odobrava zakonodavno tijelo tih zajednica i to na
osnovu zahtjeva koji utvrduje i podnosi nadlezna institucija osiguranja.
Budzetskim sredstvima obezbjeduju se sredstva za:
• pokrice povecanih troskova zdravstvene zastite, izazvanih vecim odstupanjem u
odnosu na planirana sredstva zdravstvenog osiguranja zbog vanrednih prilika ili
drugih vanrednih uslova sprovodenja zdravstvene zastite;
• pokrice troskova zdravstvene zastite lica starijih od 65 godina izvan nivoa
obaveznog zdravstvenog osiguranja zbog odredenih vanrednih ili drugih izvanrednih
sprovodenja zdravstvene zastite;
• pokrice troskova naknade placa licima koja su izolirana kao kliconose ili zbog pojave
zaraze u njihovoj okolini, odnosno koji su odredeni za pratioce ili za njegu oboljelog
supruznika ili djeteta;
• pokrice troskova zdravstvene zastite lica cije je prebivaliste nepoznato;
• razvoj naucno istrazivacke djelatnosti, statisticka istrazivanja u oblasti zdravstva
koja su od sireg interesa.

Licno ucesce osiguranih lica u pokricu troskova zdravstvene zastite


Sredstva licnog ucesca osiguranih lica u pokricu troskova zdravstvene zastite mogu se
utvrditi za odredene vidove koriscenja zdravstvene zastite i to na osnovu propisa koje
donosi zakonodavno tijelo kantona na prijedlog kantonalnog zavoda osiguranja.
Zakonodavno tijelo kantona je obavezno da pri utvrdivanju visine iznosa ucesca, kriterija i
nacina placanja tog ucesca polazi od socijalnih prilika osiguranih lica i obima raspolozivih
sredstava za finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Nacelo solidarnosti i reosiguranja u sistemu finansiranja zdravstvenog


osiguranja
Izostalo je obezbjedenje sredstava solidarnosti. Ranija svrha ovih sredstava na nivou
Bosne i Hercegovine bilo je stvaranje uslova za priblizno izjednacavanje uslova za
ostvarivanje zdravstvene zastite stanovnistva, kao i za zdravstvenu zastitu pojedinih
kategorija stanovnistva.

36
Svi zavodi socijalnog osiguranja na ekonomskoj osnovi i na nacelu uzajamnosti, u skladu
sa zakonom, organiziraju i provode za obavezno osigura-nje reosiguranje u okviru
Federacije Bosne i Hercegovine. Parlament Federacije utvrduje rizike koji se obavezno
reosiguravaju i uslove pod kojima se priznaju, kao i iznose premija, naknade koje se
osiguravaju u slucaju nastupanja reosiguranog rizika i postupka za ostvarivanje tih
naknada.
Obavezno se reosiguravaju rizici koji nastaju usljed elementarnih nepogoda (poplava,
zemljotresa, pozara) i epidemije sirih razmjera.

Zdravstvena zastita
Uvodno se u teoriji socijalnog prava zdravstvena djelatnost oznacava kao posebna
djelatnost koju karakterizira specifican odnos davaoca i korisnika zdravstvenih usluga.
Precizirano je u osnovnim zakonskim odredbama da je zdravstvena zastita gradana skup
mjera, aktivnosti i postupaka na unapredenju prava na zivot, ocuvanje i poboljsanje
zdravlja ljudi, koje poduzimaju odgovarajuce politicko-teritorijalne zajednice, zdravstvene
ustanove, zdravstveni radnici, preduzeca, odnosno dionicka drustva, druga pravna lica i
gradani.

Nacela zdravstvene zastite


Zdravstvena zastita gradana Bosne i Hercegovine provodi se na vise:
• nacelo sveobuhvatnosti,
• nacelo kontinuiranosti,
• nacelo dostupnosti i
• nacelo cjelovitog pristupa u primarnoj bolnickoj zdravstvenoj zastiti.
1) Nacelo sveobuhvatnosti zdravstvene zastite treba da osigura obuhvat-nost
svitrgradana Bosne i Hercegovine u odgovarajucim mjerama zdravstvene zastite u
skladu sa zakonom.
2) Nacelo kontinuiranosti zdravstvene zastite postize se odgovarajucom
ukupnom organizacijom zdravstva, a narocito na nivou primarne zdravstvene
zastite, koja treba da pruza neprekidnu zdravstvenu zastitu gradanima kroz sve
zivotne dobi.
3) Nacelo dostupnosti zdravstvene zastite ostvaruje se adekvatnim rasporedom
zdravstvenih ustanova i zdravstvenih radnika na podrucju entiteta Bosne i
Hercegovine
4) Nacelo cjelovitog pristupa primarne zdravstvene zastite osigurava se putem
slobodnog izbora doktora medicine i doktora stomatologije.
5) Nacelo specijaliziranog pristupa osigurava se organiziranjem i razvijanjem
posebnih specijaliziranih klinickih javno-zdravstvenih dostignuca i znanja, kao i
njihovom primjenom u praksi.

Tipovi organizacije zdravstva u svijetu


Kao tipovi, odnosno sistemi organizacije zdravstva u svijetu navode se:
• Poduzetnicko-permisivni sistem (SAD)
• Sistem univerzalne zastite (V Britanija, Novi Zeland, Norveska)
• Sistemi koji su orijentirani prema blagostanju (SR Njemacka, Japan, Kanada).
U savremenim zemljama sistem zdravstvene zastite determinira: broj stanovnika, broj
zdravstvenih radnika, trzisna orijentacija, sistem visestranacke demokratije, trzisna
ekonomija, privatna praksa, savezi u domeni zdravstva, stacionarna Ijecilista, bolnice,
reizbor lijecnika.
Teznja je da niko u savremenoj drzavi ne ostane bez osnovne zdravstvene. Zbog toga se
smatra da osnovna jamstva nalaze svoju garanciju u obaveznom zdravstvenom

37
osiguranju, a oni koji zele visi standard u lijecenju osiguravaju se dodatno. To dodatno
osiguranje provode osiguravajuce organizacije na trzisnim nacelima.

Osnivanje zdravstvenih ustanova


Kao osnivaci zdravstvenih ustanova mogu se pojaviti:
• entiteti Bosne i Hercegovine;
• kanton ili vise kantona u FBiH;
• opcina i
• domaca I strana fizicka i pravna lica…
1) Entiteti Bosne i Hercegovine javljaju se kao osnivaci sljedecih zdrav stvenih ustanova,
odnosno zavoda:
• zavoda za javno zdravstvo entiteta Bosne i Hercegovine;
• zavoda za kontrolu lijekova entiteta Bosne i Hercegovine;
• zavoda za transfuzijsku medicinu entiteta Bosne i Hercegovine;
• klinike kao samostalne zdravstvene ustanove, klinicke bolnice, klinicko-bolnickog
centra, kantonalne, odnosno regionalne bolnice, odnosno zavoda.
2) Dva ili vise kantona mogu biti osnivaci:
• klinike kao samostalne zdravstvene ustanove;
• klinicke bolnice;
• klinicko-bolnickog centra;
• klinickog centra;
• kantonalne bolnice, odnosno zavoda.
3) Opcina moze biti osnivac:
• doma zdravlja, odnosno podrucne ambulante;
• ustanove za zdravstvenu njegu u kuci;
• apoteke;
• Ijecilista;
• opce i specijalne bolnice.
(4) Domaca i strana fizicka, odnosno pravna lica mogu biti osnivaci:;
• poliklinike
• specijalne bolnice;
• Ijecilista;
• apoteke;
• ustanove za zdravstvenu njegu u kuci i
• zavoda kao specijaliziranih zdravstvenih ustanova u svim oblicima svojine.
Zdravstvene ustanove bolnicke zdravstvene zastite osnivaju se u skladu s mrezom
zdravstvene djelatnosti na podrucju entiteta Bosne i Hercegovine, koju utvrduje nadlezni
organ na prijedlog ministra zdravlja.
Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zastite osnivaju se takoder u skladu s
mrezom zdravstvene djelatnosti, koju donosi nadlezno zakonodavno tijelo.
Izuzetno, zdravstvene ustanove mogu se osnivati i izvan mreze zdravstvene djelatnosti na
nacin i pod uslovoma koji su utvrdeni zakonom.
Izricito je predvideno da djelatnosti zavoda javnog zdravstva, hitna medicinska pomoc,
djelatnost presadivanja organa, izuzev autotransplatacije, vjestacka oplodnja, ako je u
pitanju heretodomacija, patologija, sudska medicina i mrtvozoracka djelatnost, ne mogu
biti predmet privatne prakse.

Vrste zdravstvenih ustanova


Zdravstvene ustanove razvrstane su na:
• zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zastite,
• zdravstvene ustanove specijalisticke-konsultativne i bolnicke zdravstvene zastite,
38
• apoteke
• zdravstveni zavodi:

1) Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zastite su:


• dom zdravlja,
• podrucna ambulanta i
• ustanova za zdravstvenu njegu u kuci.
2) Zdravstvene ustanove specijalisticko-konsultativne i bolnicke zastite su:
• poliklinike,
• bolnice,
• ljecilista,
• zavod,
• -zdravstvene ustanove u kojima se izvodi nastava.
3) Apoteke se osnivaju za odredeno podrucje koje odredi nadlezni organ, a u skladu sa
mrezom zdravstvene djelatnosti.

S obzirom na nivoe organiziranja, zdravstvena zastita razvrstava se na primarnu,


sekundarnu i tercijalnu zastitu.
1) Zdravstvena djelatnost na primarnom nivou obuhvata: djelatnost opce medicine,
skolsku medicinu, higijensko-epidemiolosku zastitu, zubozdravstvenu zastitu, hitnu
medicinsku pomoc, primarnu zastitu zena i djece i lijecnicku djelatnost.
2) Zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou obuhvata: specijalisticko-konzilijarnu
zastitu i bolnicku zdravstvenu zastitu. ,
3) Zdravstvena djelatnost na tercijalnom nivou obuhvata: obavljanje najslozenijih
oblika zdravstvene zastite iz specijalistickih djelatnosti, naucno-istrazivacki rad i
izvodenje nastave na visokoskolskim ustano-vama zdravstvenog usmjerenja.
Zdravstveno-istrazivacki rad, kao i dijelovi izvodenja nastave mogu se obavljati i u
zdravstvenim ustano-vama primarnog i sekundarnog nivoa.

Provodenje zdravstvene zastite


Slijedi da se zdravstvena zastita stanovnistva provodi u jedinstvenom sistemu zdravstvene
djelatnosti primjenom mjera primarne, specijalisticko-konzilijarne i bolnicke zdravstvene
zastite.
Podjela poslova izmedu primarne, specijalisricko-konzilijarne i bolnicke zdravstvene zastite
obavlja se ovisno od obima poslova i zadataka, same slozenosti medicinskih postupaka,
specijaliziranosti samih medicinskih zaposlenika i opreme,a sve u skladu s planom i
programom mjera zdravstvene zastite na odgovarajucem teritorijalnom nivou.
Zakonskim i podzakonskim propisima blize se odreduje sta obuhvata primarna, sta
specijalisticko-konzilijarna, a sta bolnicka zdravstvena zastita.

Prava i duznosti gradana u ostvarivanju zdravstvene zastite


Prava i duznosti gradana u ostvarivanju zdravstvene zastite su:
• pravo na pristupacnu zdravstvenu uslugu standardnog kvaliteta i jednakog sadrzaja
utvrdenog pravilima zdravstvenog osiguranja;
• pravo na naknadu stete koja mu se nanese pruzanjem neodgovarajuce zdravstvene
zastite, u slucaju dokazane strucne greske;
• pravo na slobodan izbor porodicnog lijecnika, doktora medicine i doktora
stomatologije u skladu sa odredbama zakona i pravilima zdravstvenog osiguranja;
• pravo na hitnu i neodloznu medicinsku pomoc u trenutku kad mu je ona potrebna;
• pravo na tacno obavjestavanje i poduku o svim pitanjima koja se ticu njegovog
zdravlja;

39
• pravo odbijanja da bude predmet naucnog istrazivanja ili bilo kojeg drugog pregleda
ili medicinskog tretmana bez svoje saglasnosti;
• pravo izbora izmedu vise mogucih oblika medicinskih intervencija koje mu ponudi
doktor medicine, odnosno doktor stomatologije, osim u slucaju neodlozne
intervencije cije bi nepoduzimanje ugrozilo zivot i zdravlje gradana i izazvalo rrajna
ostecenja;
• pravo na povjerljivost svih podataka koji se odnose na stanje njegovog zdravlja;
• pravo odbijanja pregleda i lijecenja od strane doktora medicine, odnosno doktora
stomatologije zbog gubljenja povjerenja;
• pravo na odbijanje hirurske i druge intervencije, ako je pri svijesti i sposoban za
rasudivanje, ukoliko mu je lijecnik ukazao na stetne poslje-dice za njegov zivot i
zdravlje u slucaju odbijanja takve intervencije. Za osobe koje nisu pri svijesti ili nisu
sposobne za rasudivanje, ovu saglasnost daju roditelji, staratelj, supruznik ili drugi
blizi rodaci, osim u slucaju da postoji opasnost po zivot oboljelog ili povrijedenog, a
zbog hitnosti nije moguce blagovremeno pribaviti saglasnost;
• pravo na ishranu u skladu sa svjetonazorom za vrijeme boravka u stacionarnoj
zdravstvenoj ustanovi, koja nije u suprotnosti sa propisanom medicinskom dijetom;
• pravo na obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u stacionarnoj zdravstvenoj
ustanovi u za to predvidenom prostoru, ukljucujuci i pravo opremanja u mrtvacnici u
slucaju smrti, uz primjenu vjerskih obreda - odvojeno po konfesijama;
• svi gradani su duzni da se brinu o svom zdravlju;
• niko ne smije ugrozavati zdravlje drugih;
• gradani su duzni da svoja prava na zdravstvenu zastitu koriste u skladu sa zakonom
i uputama o lijecenju, koje irn daju porodicni lijecnik, odnosno doktor medicine i
doktor stomatologije, a licno su odgovorni zbog nepridrzavanja ovih uputa;
• svaki gradanin duzan je ukazati prvu pomoc stradaloj ili bolesnoj osobi u skladu sa
svojim znanjem te joj omoguciti pristup do hitne medicinske pomoci;
• gradani su duzni pridrzavati se kucnog reda zdravstvenih ustanova;
• zakonom su utvrdene posebne obaveze oboljelih od dusevnih bolesti.
Zdravstveni radnici duzni su cuvati kao profesionalnu tajnu sve sto znaju o zdravstvenom
stanju pacijenta. I drugi radnici u zdravstvu takoder su obavezni na cuvanje ove tajne za
koju su saznali u obavljanju svojih duznosti, kao i studenti i ucenici srednjih skola
zdravstvenog usmjerenja.

Privatna zdravstvena djelatnost


Privatnu praksu moze samostalno obavljati zdravsrveni radnik s visokom strucnom
spremom ako ispuni zakonom utvrdene uslove.
Doktor medicine i doktor stomatologije obavljaju privatnu praksu u privatnim ordinacijama
i privatnim laboratorijama, a diplomirani magistar farmacije u privatnim apotekama.
Nadlezni organ za zdravstvo odobrava privatnu zdravstvenu praksu.

Nadzor nad zdravstvenim ustanovama


Predvideni su posebni oblici nadzora nad radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih
radnika i zdravstvenim ustanovama, privatnih zdravstvenih radnika. Oblici tog nadzora su:
• unutrasnji nadzor
• zdravstveno-inspekcijski nadzor

1) Unutrasnji nadzor je zapravo raniji strucni nadzor, jer se obavezno provodi-


karr unutrasnji nadzor nad strucnim radom pojedinih organizacijskih jedinica i
zdravstvenih radnika. Za strucni rad zdravstvenih radnika odgovorni su sefovi

40
organizacijskih jedinica, a za strucni rad zdravstvene ustanove odgovoran je
direktor.
2) Zdravstveno inspekcijski nadzor je zapravo jedan poseban vid upravnog
nadzora, jer se svodi na nadzor nad primjenom i izvrsavanjem zakona, drugih
propisa i opcih akata u djelatnosti zdravstva, kao i na nadzor nad strucnim radom
zdravstvenih ustanova zdravstvenih radnika, te privatne prakse.
Zdravstveno-inspekcijski nadzor obavlja zdravstvena inspekcija odnosno federalni ili
kantonalni zdravstveni inspektor.
Poslove i zadatke zdravstvene inspekcije obavljaju kantonalni inspektori u zdravstvenim
ustanovama koje su se osnovale za potrebe kantona, a federalni zdravstveni inspektori u
zdravstvenim ustanovama koje se osnivaju za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine.

Zdravstveno osiguranje I SZO I MOR


1) Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) osnovana je 1946. godine sa ciljem da radi
na zastiti zdravlja i unaprjedenju zdravstvenog stanja svih ljudi u svijetu. SZO ima
status ustanova Ujednjenih nacija. Svjetska zdravstvena organizacija prati i
proucava zdravstveno stanje u zemljama clanicama kako bi doprinijela iznalazenju
boljih i savremenijih metoda i organizacije zdravstva u borbi protiv bolesti i pruzanja
materijalne i strucne pomoci u sprovodenju borbe protiv oboljenja i rjesavanja
zdravstvenih problema. Zadaci, rad i organizacija SZO odredeni su i sadrzani u
Ustavu SZO iz 1948. godine.
2) Medunarodna organizacija rada donijela je vise konvencija iz oblasti zdravstvenog
osiguranja, koje predstavljaju znacajne izvore medunarodnog prava iz ove oblasti.
U oblasti opceg drustvenog osiguranja znacajne su sljedece konvencije MOR:
• Konvencija broj 24 - o osiguranju za slucaj bolesti industrijskih i trgovackih
radnika i domace posluge - usvojena je 1927. godine;
• Konvencija broj 102 - o minimalnim normama socijalnog obezbjedenja -
usvojena 1952. godine.
• Znacajne su konvencije u oblasti osiguranja za slucaj nesrece na poslu i
profesionalnim bolestima
• Konvencija broj 12 - o obezbjedivanju nesrecnih slucajeva na poslu u
poljoprivredi - usvojena 1921. godine; Konvencija broj 17-o obestecenjima nesretnih
slucajeva pri radu - usvojena 1925. godine;
• Konvencija broj 18 - o obestecenju usljed profesionalnih oboljenja – usvojena
1925
• Konvencija broj 102 – o minimalnim normama socijalnog obezbjedenja.

PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE

POJAM IPREDMET PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA


41
Penzijsko i invalidsko osiguranje predstavlja jedan od najznacajnijih i, istovremeno,
najefikasniji oblik organizirane zastite radnika i njihovih porodica.
Danasnji sistem penzijskog i invalidskog osiguranja je predmet paznje i posebnog interesa
citave drustvene zajednice, te se kao takav, ovaj sistem ne moze svoditi na samo neke
oblike socijalne sigurnosti ljudi, koja, kao takva, pretezno, ako ne i iskljucivo, interesira
osiguranike i odgovarajuce sluzbe i institucije.
U vecini savremenih zemalja zapazeno je da se broj uzivalaca penzijskog i invalidskog
osiguranja stalno povecava. Iz podataka o demografskim promjenama vidljivo je da se
prosjecan ljudski vijek stalno produzava, sto ima za posljedicu sve veci broj lica koja uzivaju
prednosti koje savremeni sistem ovog osiguranja pruza. Ovome doprinosi i smanjenje
trajanja radnog vremena i povecanje slobodnog vremena.
U objektivnom smislu, penzijsko i invalidsko osiguranje se definira kao skup pravnih pravila
kojima se odreduju prava, obaveze i odnosi osiguranih lica kojim obuhvaceni torn granom
socijalnog osiguranja.
Pod predmetom prava penzijskog i invalidskog osiguranja podrazumijevaju se oni
drustveni odnosi koji to pravo normiraju, ureduju, odnosno reguliraju. Drustveni odnosi
koje pravo penzijskog i invalidskog osiguranja reguliraju jesu odnosi socijalne zastite za
slucaj starosti, smrti i invalidnosti, kao i drugi slucajevi koji su pokriveni u smislu vazecih
zakona.

Modeli penzijsko-invalidskog osiguranja u svijetu


Osnovna im je karakteristika da je predvideno opce obavezno penzijsko-invalidsko
osiguranje razlicitog domena. U teoriji socijalnog prava navodi se da u drzavama zapada
postoje dva tipa penzijsko-invalidskog osiguranja, i to:
• Evropski - kontinentalni tip javnog sistema;
• Anglosaksonski tip penzijskog osiguranja.
Evropski - kontinentalni tip penzijskog sistema je tip osiguranja koji je karakteristican
kako po organizaciji koja je, u pravilu, odvojena od drzavne vlasti, tako i po vecem ili
manjem stepenu autonomije u pogledu untrasnjeg organiziranja i upravljanja. Blize
karakteristike ovog sistema su:
• Finansira se doprinosom zaposlenih i poslodavaca po nacelu 50 - 50% i zajednicki s
njima upravljaju;
• Kao organi upravljanja javljaju se skupstine, razni odbori i druga tijela po nacelu
samouprave;
• Organizacione jedinice za provodenje osiguranja su zavodi ili posebno blagajna na
celu sa direktorom;
• osiguranje se provodi za cijelu drzavnu teritoriju odnosno po uzim teritorijalnim
jedinicama
Anglosaksonski tip, kao posebna karakteristika ovog sistema se navodi da njime
upravljaju drzavni sluzbenici. Penzije su niske I jednake ali postoji I mogucnost dopunskih
penzija. Organizacijski mogu biti uspostavljene na centralnom ili lokalnom nivou.

Osnovne karakteristike reformi penzijsko-invalidskog osiguranja


Stepen ovisnosti neaktivnih raznovrsnih penzionera prema am stanovnistvu krajem
devedesetih godina proslog stoljeca je bila 20%, a da se da ce ona u 2020. godini biti vise od
33%.
Zbog toga se sistem drzavnog finansiranja, koji se oznacava kao prvi stepenpenzijskog
osiguranja, posebno analizira i istovremeno afirmira, poticerazvoj finansiranja ovog
sistema putem kapitalnog pokrica.
U literaturi socijanog prava evropske drzave se razvrstavaju u cetiri grupe:

42
• Skandinavske zemlje (Svedska, Finska, Danska i Norveska), cije penzijske
sisteme karakterizira kasna dob za penzionisanje, ranije penzionisanje "povlaci"
za sobom znatno manje penzije;
• Zemlje kontinentalne Evrope (SR Njemacka, Francuska, Austrija, Belgija,
Holandija, Svicarska i Luksemburg) s izrazito visokim doprinosima i visokim nivoom
primanja - prisutna je tendencija reformi;
• Zemlje Juzne Evrope (Italija, Grcka, Spanija, Portugal) u kojima se godine za
odlazak u penziju povisuju, ali istovremeno dolazi i dopoostravanja uslova za
sticanje prava na penziju;
• 4Velika Britanija - dalje je karakteriziraju relativno niske i jednake penzije, s tim da
se u penzionom sistemu razvija i dodatni stepen u vidu dopunskih penzija.
U glavna obiljezja reformi u navedenim drzavama uvrstava se: starija dob za penzionisanje,
veca fleksibilnost za godine penzionisanja i proteziranje postupnogpenzionisanja, vece
razdoblje placanja doprinosa i slobodnije kombiniranje penzije s dohotkom od rada, stroziji
uslovi za ranije penzionisanje.
U BiH je I dalje obvezno penzijsko-invalidsko osiguranje koje je detaljno uredeno
entitetskom regulativom. U RS postoji mogucnost I dobrovoljnog osiguranja.

Principi penzijskog i invalidskog osiguranja


Medu konvencijama MOR-a iz oblasti socijalnog osiguranja i za penzijsko i invalidsko
osiguranje ima poseban znacaj Konvencija broj 102 koja je oznacila savremene tendencije
u ukupnom razdoblju socijalnog osiguranja. Osnovna njena intencija je postizanje
obezbjedenja od svih socijalnih rizika. Zapravo, svojom sadrzinom ova Konvencija
postavlja osnove odredene politike u cilju postizanja harmonicnog i komplementarnog
razvoja svih grana socijalnog osiguranja u skladu sa ekonomskim mogucnostima zemalja i
ekonomskim polozajem zasticenih lica.
Opci principi iz navedenih konvencija, posebno iz Konvencije broj 102 treba da budu
ugradeni u osnove svakog sistema socijalnog osiguranja.

Princip solidarnosti
Princip solidarnosti proizlazi iz vazecih ustavnih dokumenata nase zemlje prema kojima se
pravo na socijalno osiguranje utvrdeno ustavom i zakonom obezbjeduje obaveznim
osiguranjem na nacelima uzajamnosti i solidarnosti.
Iz principa solidarnosti slijedi i obaveza zastite lica sa najnizim primanjima, odnosno
platama, ali sa ogradom da istovremeno treba voditi racuna o ekonomskoj situaciji
zemlje i kategoriji zasticenih lica.
Doprinos za osiguranje koji placaju zasticena lica u radnom odnosu ne moze biti veci od
50% ukupnog iznosa sredstava namijenjenih za zastitu lica iz radnog odnosa i clanova
njihovih porodica.

Opca odgovornost drzave u sprovodenju penzijskog i invalidskog osiguranja


Upravljanje socijalnim osiguranjem treba da se odvija preko drzavnih organa, dok se
autonomiji subjekata osiguranja daje supsidijarni i ograniceni znacaj.
U slucaju kada se poslovi upravljanja ne vrse od strane ustanova, odnosno organizacija ill
status regulira vlast ill organ uprave odgovoran pred parlamentom, u upravljanju treba da
ucestvuju predstavnici zasticenih lica. I u ovom slucaju drzava ima opcu odgovornost za
obezbjedenje dobre administracije, koja ce odlucivati o garantiranim pravima.
Organizacije penzijskog i invalidskog osiguranja cjelovito se utvrduju zakonom, saglasno
nacinu ostvarivanja nadleznosti entiteta, a u Federaciji Bosne i Hercegovine saglasno i
nacinu ostvarivanja nadleznosti federalne i kantonalne vlasti u oblasti socijalne politike.

Obuhvacenost kruga zasticenih lica


43
Krug zasticenih lica treba da obuhvati propisane kategorije radnika ili clanova njihovih
porodica (supruge i djecu), s tim da ta obuhvatnost cini najmanje 50% ukupnog broja
zaposlenih lica ili propisane kategorije aktivnog stanovnistva koje predstavlja najmanje
20% cjelokupnog stanovnistva.
U nasem sistemu socijalnog osiguranja obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem
obuhvacena su za vrijeme koje su u radnom odnosu, odnosu koji je izjednacen sa radnim
odnosom, nasi gradani zaposleni kod stranih poslodavaca, lica bez drzavljanstva, kao i lica
koja obavljaju privrednu ili usluznu djelatnost.

Odredeni kvalifikacioni period uplate doprinos


Odredena duzina staza osiguranja, odnosno odredeni kvalifikacioni period uplate
doprinosa predstavlja uslov za ostvarivanje prava na starosnu, invalidsku i porodicnu
penziju.
Odredena duzina staza osiguranja u nasem sistemu predstavlja uslov ostvarivanja prava
penzijskog i invalidskog osiguranja.
Zavisno od vrste prava koja se ostvarujujpravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku
penziju, pravo na porodicnu penziju, pravo osiguranika sa promjenjenom radnom
sposobnoscu potrebna duzina staza osiguranja razlicito se zakonski ureduju za ostvarivanje
pojedinih prava.

Obezbjedenje prava zalbe


U nacionalnom zakonodavstvu treba obezbijediti pravo zalbe u slucaju odbijanja ili
osporavanja nj egove vrste i visine.
Zastita prava osiguranih lica i korisnika penzije u postupku ostvarivanja prava iz penzijskog
i invalidskog osiguranja obezbjectena su na nacin predviden propisima o upravnom
postupku i zakonima o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao lex specialis propisima.

Obustava davanja
Do obustave davanja moze doci u vise slucajeva. Prvo je predvidena potpuna obustava u
slucaju kada uzivalac prava "obavlja izvjesnu djelatnost uz naknadu". Do djelimicne
obustave moze doci ako zarada uzivaoca prava, ili njegova druga imovina, ili obje zajedno
prelaze propisani iznos.
Obustava davanja, odnosno ogranicenja stecenih prava u nasem sistemu moze se vrsiti i
ta prava mogu prestati samo u slucajevima i pod uslovom predvidenim zakonom.
Ako su u pitanju penzije stranih drzavljana, koji su se iselili s ciljem stalnog boravka u
inozemstvu, penzije se isplacuju pod uslovom:
• da postoji sa drzavom u koju se iselio strani drzavljanin medunarodni ugovor,
• da postoji sporazum o placanju ovih primanja ili da ta drzava priznaje takvo pravo
nasim drzavljanima

Pravni odnosi penzijskog I invalidskog osiguranja


Nastajanje odnosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja pretpostavalja prethodno
ispunjavanje slijedeca tri opca uslova:
• postojanje pravnog osnova penzijskog, odnosno invalidskog osiguranja;
• postojanje stanja socijalne potrebe, odnosno nastupanje socijalnog osiguranog
slucaja (rizika) pokrivenog pravnim osnovom socijalnog osiguranja;
• izjava, odnosno zahtjev lica koje se nalazi u stanju socijalne potrebe, odnosno lica
pogodenog osiguranim socijalnim slucajem.
Pored ovih opcih uslova koji moraju biti ispunjeni za nastavak bilo kojeg pravnog odnosa
iz penzijskog i invalidskog osiguranja istovremeno i kumulativno, i posebni uslovi koje
jedno lice treba da ispuni i to ono licno kako bi steklo svojstvo osiguranika, sto je
pretpostavka da se u konkretnom slucaju ispuni opci uslov - postojanje pravnog osnova.

44
U pitanju je uvrstavanje jednog lica u odredenu kategoriju osiguranih lica.

Postojanje pravnog osnova penzijskog, odnosno invalidskog osiguranja


Pravo iz penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja ne moze da nastane ako prethodno
ne bude utvrdeno da za to ima pravni osnov socijalnog osiguranja. Zapravo, u pitanju je
utvrdivanje postojanja svojstva - statusa osiguranog lica.

Nastupanje osiguranog slucaja (rizika) kao uslova postanka prava iz penzijskog i


invalidskog osiguranja
U pitanju je utvrdivanje postojanja socijalne potrebe koja je kao takva predvidena
zakonom. Izricito je predvideno da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja sticu za
slucaj:
• starosti,
• invalidnosti,
• smrti.
Rizici starosti i smrti su rizici penzijskog i invalidskog osiguranja, a rizik invalidnosti je rizik
invalidskog osiguranja.

Starost i smrt
Osiguranici nakon odredenih godina penzijskog staza, odnosno nakon utvrdenih godina
zivota i godina penzijskog staza mogu ostvariti pravo na starosnu penziju.
Ukazuje se na povecanje trajanja zivotnog vijeka covjeka, pa se time produzava i
sposobnost covjeka da sve duze bude radno produktivan. Istovremeno smo u jednom
broju zemalja suoceni sa problemom nezaposlenosti, pa se mora voditi racuna o pravu na
rad i u domenu penzijskog i invalidskog osiguranja. Slijedi da granice starosti kao
osigurani rizik ovisi o raznim elementima.
Poslije smrti osiguranika i lica koje je osigurano za odredene slucajeve, odnosno rizike,
clanovi njegove porodice mogu ostvariti pravo na porodicnu penziju, kao osnovno pravo,
ako ispune propisane uslove.

Invalidnost
Invalidnost, postoji kad osiguranik na bilo koji nacin postane potupno nesposoban za
obavljanje poslova radnog mjesta na koje je bio rasporeden i koje je obavljao prije
nastanka invalidnosti, a ista je posljedica takve promjene u zdravstvenom stanju koja se
ne moze otkloniti lijecenjem ili mjerama rehabilitacije.
Kod osiguranika postoji promjena radne sposobnosti kada moze da radi puno radno
vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizickim
sposobnostima sa ili bez prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije. Prema navedenoj
definiciji, bitni elementi invalidnosti su:
• da postoji potpuna nesposobnost ili promjena sposobnosti;
• da je do potpune nesposobnosti ili promjene radne sposobnosti doslo usljed trajnih
promjena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom na radu,
profesionalnom bolescu, povredom van rada ili bolescu koje se ne mogu otkloniti
lijecenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije;
• da zbog takve promjene u zdravstvenom stanju osiguranik ne moze da obavlja
poslove svoga radnog mjesta

45
Uzrok invalidnosti je znacajan kod utvrdlvanja uslova za sticanje pojedinih prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i za odredivanje visine novcanih davanja po
osnovu tih prava.
Invalid rada jeste onaj osiguranik koji po osnovu invalidnosti ostvaruje prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranja.
Invalidi rada razvrstavaju se na dvije kategorije invalidnosti: I i II kategorija. O stepenu
kategorije invalidnosti ovise i prava koja se mogu ostvariti po osnovu invalidnosti|
(zaposlenje, profesionalna rehabilitacija, invalidska penzija) cemu prethodi i ispunjavanje
drugih uslova.
Prema zakonskim odredbama, u I kategoriju invalidnosti razvrstavaju se osiguranici kod
kojih nastane gubitak radne sposobnosti, a u drugu kategoriju invalidnosti razvrstavaju se
osiguranici sa promjenjenom radnom sposobnoscu.

Izjava lica pogodenog osiguranim slucajem kao uslov postanka pravnih odnosa i
prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja
Ovisno od predmeta zahtjeva zahtjevom se inicira pokretanje postupka radi utvrdivanja
nastupanja osiguranog slucaja, a u nekim slucajevima radi se samo o zahtjevu za
pokretanje postupka radi utvrdivanja prava na isplatu konkretne socijalne prestacije iz
penzijskog i invalidskog osiguranja.
Osigurano lice pokrece postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja svojim zahtjevom kada ocijeni da su ispunjena sva tri opca uslova za zasnivanje
socijalnopravnog odnosa.

Elementi pravnih odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja


Elementi pravnog odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i u drugim granama
socijalnog osiguranja, su:
• subjekti pravnih odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja;
• prava i obaveze iz pravnog odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja;
• objekt, odnosno socijalne prestacije iz pravnog odnosa penzijskog i invalidskog
socijalnog osiguranja.

Subjekti pravnih odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja


Subjekti pravnog odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja su:
• osigurana lica;
• nosioci, odnosno zavodi, i druge organizacije, i preduzeca, odnosno poslodavci
predvideni zakonom

Osigurana lica
Subjekti pravnih odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja su ona lica koja imaju status
osiguranih lica, koja su pogodena osiguranim slucajem-odnosno rizikom i koja su u torn
svojstvu podnijela zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijskog, odnosno invalidskog
osiguranja.
Osigurana lica razvrstana su u dvije velike grupe, i to na:
• osiguranike i
• osigurana lica u uzem smislu.
I prva i druga grupa osiguranih lica ima vise podgrupa.
1) Osiguranici se razvrstavaju na vise podgrupa:

46
a) Prvu podgrupu osiguranika koji su obuhvaceni obaveznim penzijskim i invalidskim
osiguranjem i kojima se po torn osnovu osiguravaju prava iz ovog osiguranja, kao i njihovo
ostvarivanje, cine:
• zaposlenici na teritoriji entiteta Bosne i Hercegovine;
• profesionalna vojna lica koja imaju svojstvo vojnog lica prema propisima o
vojnoj sluzbe;
• zaposlenici organa unutrasnjih poslova;
• zaposlenici u sudskoj policiji i kazneno-popravnim ustanovama;
• izabrani ili imenovani nosioci javne ili druge drustvene funkcije na teritoriji
entiteta koji za taj rad primaju placu, odnosno ostvaruju naknadu place za
obavljanje te funkcije;
• zaposlenici koji su u radnom odnosu na teritoriji entiteta koji su upuceni na
rad u inozemstvo, ako nisu obavezno osigurani po propisima drzave u koju su
upuceni ill ako medunarodnim ugovorom o socijalnom osiguranju (u daljem tekstu
medunarodni ugovor) nije drugacije odredeno;
• drzavljani Bosne i Hercegovine, koji su zasnovali radni odnos kod organizacije
koja obavlja djelatnost u inozemstvu;
• izbrani ili imenovani nosioci javne ill druge drustvene funkcije u organima Bosne
i Hercegovine, ako zakonom Bosne i Hercegovine nije drugacije odredeno.
b) Drugu podgrupu osiguranika koji su obuhvaceni obaveznim penzijskim i
invalidskim osiguranjem cine drzavljani entiteta Bosne i Hercegovine koji su:
• na teritoriji entiteta zaposleni kod stranih ili medunarodnih organizacija i
ustanova, konzularnih i diplomatskih predstavnistava ili su u licnoj sluzbi stranih
drzavljana ako medunarodnim ugovorom nije drugacije odredeno;
• zaposleni u inozemstvu, ako su bili neposredno pred odlazak u inozemstvo
osigurani na teritoriji BiH, odnosno ako su imali pred odlazak u inozemstvo
prebivaliste na teritoriji BiH i nisu obavezno osigurani kod inozemnog nosioca
socijalnog osiguranja;
• zaposleni kod stranog poslodavca u drzavi u kojoj su obavezno osigurani ali u
kojoj prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu da ostvaruju ili ih ne
mogu koristiti van te drzave, pod uslovom da su neposredno pred odlazak u
inozemstvo imali prebivaliste na teritoriji BiH i ako su drzavljani BiH.
c) Trecu podgrupu osiguranika koji su obuhvaceni obaveznim penzijskim i invalidskim
osiguranjem cine strani drzavljani i lica bez drzavljanstva koji su na teritoriji Bosne i
Hercegovine:
• zaposleni kod stranog poslodavca, ako medunarodnim ugovorom nijedrugacije
urecteno;
• zaposleni kod medunarodnih organizacija i ustanova, stranih diplomatskih I
konzularnih predstavnistava, ako je takvo osiguranje predvideno medunarodnim
ugovorom.
d) Cetvrtu podgrupu osiguranika koji su obavezno osigurani ovom vrstom osiguranja
cine lica koja obavljaju samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno lica na teritoriji Bosne
i Hercegovine:
• koja obavljaju privrednu ili usluznu djelatnost, a upisana su u odgo-varajuci registar;
• koja u skladu sa posebnim propisima samostalno u vidu zanimanja obavljaju
profesionalnu djelatnost, te vjerski sluzbenici;
• korisnici prava na odgovarajuce zaposljavanje za vrijeme prekvalifikacije odnosno
dokvalifikacije;
• vrhunski sportisti, ako nfsu osigurani po drugom osnovu.

47
e) Posebnu podgrupu osiguranika cine zemljoradnici i clanovi njihovog domacinstva i
druga lica koja se bave poljoprivrednom djelatnoscu kao jedinim ili glavnim zanimanjem,
koji su navrsili 15 godina zivota.

2) Osigurana lica u uzem smislu su ona lica koja su bila osiguranici prve, druge i trece
podgrupe. Ona sada ostvaruju pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja kao osigurana
lica i to u slucaju starosti i gubitka radne sposobnosti, po prestanku radnog odnosa:
• dok primaju novcanu naknadu u vezi sa koristenjem prava na odgovarajuce
zaposljavanje za vrijeme cekanja na zaposljavanje i za vrijeme cekanja na
prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju;
• privremeno nezaposlena lica koja su prijavljena nadleznoj ustanovi za zaposljavanje
entiteta BiH ako je odluka o prestanku njihovog radnog odnosa donesena u slucaju
kada je proveden postupak za prestanak preduzeca i drugog pravnog lica, pod
uslovom sa su prije prestanka radnog odnosa bili osigurani neprekidno najmanje
deset mjeseci ili sa prekidima 12 mjeseci u posljednjih 18 mjeseci. Ovo osiguranje
traje najvise jednu godinu u svakom pojedinom slucaju prestanka radnog odnosa, ali
najvise tri godine u toku radnog vijeka zaposlenika.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se svakom gradaninu u slucaju
gubitka radne sposobnosti, a u slucaju smrti clanovima njegove porodice pravo na
porodicnu penziju, ako je gubitak radne sposobnosti, odnosno smrti, posljedica povrede na
radu, odnosno profesionalne bolesti nastale za vrijeme:
• rada u drugom preduzecu i u drugom pravnom lieu, u smislu propisa o radnim
odnosima;
• obavljanju obaveznog prakticnog rada ucenika i studenata u toku sticanja
obrazovanja i odgoja;
• obavljanju poslova bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad);
• prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije koju organizira ustanova za zaposljavanje;
• drustveno organiziranog omladinskog radnog angaziranja (oblici zadrugarstva
ucenika, studenata i nezaposlene omladine);
• obavljanju javnih radova;
• ucestvovanja na organiziranim sportskim takmicenjima;
• obavljanju privremenih i povremenih poslova u smislu propisa o radu;
• strucnog osposobljavanja za rad djece sa teskocama u razvoju;
• izdrzavanje kazne zatvora.
Posebnu grupaciju cine drzavljani Bosne i Hercegovine koji nisu obuhvaceni obaveznim
penzijskim i invalidskim osiguranjem. Ova lica mogu sebi i clanovima svoje porodice
dobrovoljnim osiguranjem osigurati prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
Dobrovoljno se moze osigurati ono lice koje je
• navrsilo 15 godina zivota i koje
• ima opcu zdravstvenu sposobnost.

Nosioci penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja


Nakon sto je protekao rok 31. maja 1999. godine do kada je trebalo uiediniti dva
penzijsko-invalidska fonda u FBiH (Sarajevski i Mostarski), Visoki predstavnik u BiH je
svojom odlukom proglasio Zakon o organizovanju penzijsko-invalidskog osiguranja.
Tako je nakon visegodisnjeg zakasnjenja doslo do ujedinjenja dva fonda u FBiH u
jedinstveni Fond penzijsko-invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine.
U Republici Srpskoj jedinstveni fond penzijsko-invalidskog osiguranja - funkcionira jos od
1994. godine.

48
Prava i obaveze iz pravnog odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog
osiguranja
Osnovna prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su:
• pravo na starosnu penziju - za slucaj starosti,
• pravo na invalidsku penziju - za slucaj invalidnosti,
• pravo na porodicnu penziju - za slucaj smrti osiguranika,
• pravo osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnoscu, odnosno prava invalida i
kategorije invalidnosti, na profesionalnu rehabilita-ciju, odnosno naknadu zbog
tjelesnog ostecenja.

Pravo na starosnu penziju


Penzija je dugo vremena tretirana kao pnvilegija koja se tesko sticala i ostvarivala i to, po
pravilu, pri kraju zivotnog vijeka. U savremenim uslovima, penzija postaje pravo
osiguranika, koje on ostvaruje po osnovu svoga rada, odnosno cijele svoje radne
karijerejodnosno profesije.
Starosna penzija predstavlja trajnu socijalnu prestaciju u novcu koju osiguranici ostvaruju
kao osnovno pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja po osnovu rizika starosti.
Prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, osiguranik stice pravo na starosnu
penziju:
• kad navrsi 65 godina zivota i najmanje 20 godina penzijskog staza (prijevremena
starosna penzija) ili
• kad navrsi 40 godina penzijskog staza, bez obzira na godine zivota (puna starosna
penzija)
Medutim, u RS, iako su opci uslovi za sticanje prava na starosnu penziju istovjetni
uslovima u FBiH, predvidena je izuzetna mogucnost za povoljnije sticanje starosne penzije.
Zakonom je izricito predvideno da osiguranik-zena ako to zahtijeva, moze steci pravo na
starosnu penziju kad navrsi 60 godina zivota i najmanje 20 godina staza osiguranja ili kad
navrsi 35 godina staza osiguranja bez obzira na godine zivota.

Pravo na invalidsku penziju


Pravo na invalidsku penziju imaju oni osiguranici kod kojih je utvrdena I kategorija
invalidnosti pod uslovima:
• da je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolescu, bez
obzira na duzinu penzijskog staza;
• da je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolescu, pod uslovom da je
prije nastanka invalidnosti imao navrsen penzijski staz koji mu pokriva najmanje
trecinu razdoblja od navrsenih 20 godina zivota do dana nastanka invalidnosti,
racunajuci taj radni vijek na pune god.
Osiguranik kod kojeg je utvrdena I kategorija invalidnosti do navrsene 30. godine zivota,
stice pravo na invalidsku penziju, ako je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili
bolescu, pod uslovom da je prije nastanka invalidnosti imao navrsen penzijski staz koji mu
pokriva najmanje jednu trecinu radnog vijeka, ali najmanje jednu godinu osiguranja.

Pravo na porodicnu penziju


Za priznavanje prava na porodicnu penziju potrebno je da budu ispunjeni: opci i
posebni uslovi.
1) Opci uslovi odnose se na osiguranika, koje on mora ispuniti do svoje smrti, tj. on mora
da navrsi odreden staz osiguranja, odnosno penzijski staz ill da je umrli osiguranik vec bio
uzivalac nekog od prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
Zapravo, clanovi porodice sticu pravo na porodicnu penziju, ako je umrli osiguranik
ispunjavao jedan od sljedecih uslova:

49
• ispunio uslove za starosnu penziju;
• po osnovu ostvarenog staza stekao uslove za invalidsku penziju;
• bio korisnik starosne ili invalidske penzije.
U slucaju kada je smrt osiguranika nastala kao posljedica povrede na radu ili profesionalne
bolesti, clanovi porodice sticu pravo na porodicnu penziju bez obzira na duzinu penzijskog
staza osiguranika.
2) Posebni uslovi su oni uslovi koje treba da ispunjava clan porodice pokojnog
osiguranika.
Pravo na porodicnu penziju mogu, pod utvrdenim uslovima ostvariti:
• bracni drug;
• djeca osiguranika rodena u braku i van braka;
• usvojena djeca, pastorcad koju je osiguranik izdrzavao;
• druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdrzavao do svoje smrti
Prema novim zakonodavnim rjesenjima vise nemaju pravo na porodicnu penziju roditelji,
braca i sestre.
Udova stice pravo na porodicnu penziju ako je:
• do smrti bracnog druga navrsila 45 godina zivota;
• do smrti bracnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bracnog druga,
postala potpuno nesposobna za privredivanje;
• poslije smrti bracnog druga ostalo jedno ili vise djece koja imaju pravo na porodicnu
penziju po torn bracnom drugu, a udova vrsi roditeljske duznosti prema toj djeci.
Udova koja u toku trajanja prava po torn osnovu postane potpuno nesposobna za
privrectivanje, zadrzava pravo na porodicnu penziju, dok postoji takva
nesposobnost
Udova koja u toku trajanja prava na porodicnu penziju navrsi 45 godina zivota, zadrzava
po torn osnovu pravo na porodicnu penziju trajno.
Udovac stice pravo na porodicnu penziju ako je:
• do smrti bracnog druga navrsio 60 godina zivota;
• do smrti bracnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bracnog druga
postao potpuno nesposoban za privrectivanje;
• poslije smrti bracnog druga ostalo jedno ili vise djece koja imaju pravo na porodicnu
penziju po torn bracnom drugu, a udovac vrsi roditeljske duznosti prema toj djeci.
Udovac koji u toku trajanja prava na poro dicnu penziju po ovom osnovu
postane potpuno nesposoban za
privredivanje, zadrzava pravo na porodicnu penziju dok postoji takva nesposobnost.
Udovac koji u toku trajanja prava na porodicnu penziju navrsi 60 godina zivota zadrzava
trajno to pravo.
Dijete stice pravo na porodicnu penziju od smrti osiguranika i moze to pravo koristiti do
navrsenih 15 godina zivota. Starije dijete zadrzava, odnosno stice pravo na porodicnu
penziju, ako je na redovnom skolovanju, a najkasnije do navrsenih 25 godina zivota.
Dijete koje postane potpuno nesposobno za samostalan zivot i rad do navrsene godine
zivota od kojih se djeci osigurava pravo na porodicnu penziju ima pravo na porodicnu
penziju za sve vrijeme dok traje takva nesposobnost.
Dijete kod koga nastane potpuna i trajna nesposobnost za samostalni zivot i rad poslije
navrsenih godina zivota do kojih se djeci osigurava pravo na porodicnu penziju, a prije
smrti osiguranika, stice pravo na porodicnu penziju, ako ga je osiguranik izdrzavao do
svoje smrti.

Pravo invalida II kategorije invalidnosti


Osiguranik kod koga je utvrdena II kategorija invalidnosti ima pravo na:
• raspored na drugo odgovarajuce radno mjesto; (osiguranik kod kojeg je

50
utvrdena II kategorija invalidnosti)
• odgovarajuce zaposlenje; ; (osiguranik kod kojeg je utvrdena II kategorija
invalidnosti)
• prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajucu
novcanu naknadu u vezi s koristenjem tih prava. (osiguranik kod ;
1) kojeg je utvrdena II kategorija invalidnosti i
2) koji nije navrsio 55 godina zivota.)
Invalid rada II kategorije, odnosno osiguranici kod kojih je utvrdena II kategorija
invalidnosti imaju pravo na naknadu:
• place od dana nastanka invalidnosti do dana rasporedivanja ili zaposljavanja na
drugom radnom odgovarajucem mjestu, odnosno do upucivanja na prekvalifikaciju,
odnosno dokvalifikaciju;
• place od dana zavrsetka prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana
rasporedivanja, odnosno zaposljavanja na drugom odgovarajucem poslu;
• zbog manje place na drugom odgovarajucem poslu.

Pravo na novcanu naknadu za fizicku onesposobljenost


Zakonodavac je predvidio da fizicka onesposobljenost postoji kada je osiguranik
pretrpio povredu ili znacajnu onesposobljenost organa ili dio tijela sto pogorsava
prirodnu aktivnost organizma i zahtijeva i veci napor za zadovoljavanje zivotnih
potreba, bez obzira da li je na taj nacin prouzrokovana invalidnost ili ne.
Ovakva fizicka onesposobljenost kod osiguranika predstavlja osnov za sticanje prava na
naknadu za fizicku onesposobljenost.
Sticanje prava na naknadu za fizicku onesposobljenost uslovljeno je time da fizicka
onesposobljenost treba da bude od najmanje 30% i da je nastala kao rezultat povrede na
radu ili bolesti uzrokovane radom.

Objekti, odnosno socijalne prestacije iz pravnih odnosa penzijskog i invalidskog


osiguranja
Objekti pravnih odnosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja su pretezno socijalne prestacije
u davanju, odnosno davanje u novcu, a iskljucivo u novcu kada se radi o penzijskom
osiguranju za slucaj starosti i za slucaj smrti.
Socijalne prestacije invalidskog socijalnog osiguranja su raznovrsnije, jer se sastoje u
raznovrsnijim i cjelishodnijim davanjima i uslugama.

Zajamcena i najniza penzija


U novom penzijsko-invalidskom sistemu uveden je sistem zajamcene i najnize penzije.
1) Pravo na zajamcenu penziju imaju oni osiguranici koji su ostvarili:
• Penziju u visini od 75% penzijskog osnova;
• Starosnu penziju sa 40 godina penzijskog staza;
• Invalidsku penziju sa 35 godina penzijskog staza;
• Invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili
profesionalnom bolescu.
Zajamcena penzija odreduje se za svaku godinu, s tim sto ne moze biti manja od 80%
prosjecne penzije isplacene u decembru prethodne godine, uskladene sa porastom
procenta porasta penzija u godini u kojoj se isplacuje zajamcena penzija.
2) Pravo na najnizu penziju imaju ostali osiguranici, kao i korisnici porodicnih penzija
ovih osiguranika.

51
Najnizi iznos ove penzije ne moze biti manji od 60% od prosjecne penzije isplacene u
decembru prethodne godine, uskladene sa procentom povecanja penzija u godini u kojoj
se isplacuje najnizi iznos penzija;
U RS nije predvictena zajamcena penzija, nego samo najniza penzija, koja ne moze biti niza
od 80 KM.

Posebni uslovi za sticanje i ostvarivanje prava iz penzijskog invalidskog osiguranja


Dakle pored opcih uslova za ostvarivanje prava po osnovu rizika starosti, invalidnosti i smrti,
potrebno je da osiguranik ispunjava, u pravilu, i uslov koji se odnosi na duzinu penzijskog
staza, odnosno njegovog dijela.
U slucaju rizika invalidnosti, smrti koji su nastupili kao posljedica nesrece na poslu ili
profesionalne bolesti, utvrduje se samo ta cinjenica, jer nije bitno koliki je penzijski staz
osiguranika.

Penzijski staz
Penzijski staz je vrijeme koje se osiguraniku priznaje u postupku ostvarivanja prava iz
penzijsko invalidskog osiguranja. Penzijski staz,obuhvata:
• vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju, koje se racuna u staz osiguranja po odredbama ovog
Zakona i poseban staz u smislu ovog zakona;
• vrijeme navrseno do stupanja na snagu Zakona o penzijskom I invalidskom
osiguranju koje se racuna u penzijski staz po propisima koji su vazili do stupanja
na snagu ovog Zakona, ako ovim Zakonom nije drugacije odredeno.
Penzijski staz ostvaren u bivsim republikama Socijalisticke Federativne Republike
Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta
1992. godine biti uzet u obzir drzavljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija
ce se odredivati prema stazu ostvarenom u Federaciji BiH ako medunarodnim ugovorom
nije drugacije urecteno, odnosno na osnovu reciprociteta.
U postupku ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koja pripadaju na
osnovu penzijskog staza, u staz osiguranja uracunava se samo vrijeme za koje je uplacen
doprinos.
Slijedi da se penzijski staz dijeli na
• staz osiguranja i na
• poseban staz.
Staz osiguranika dijeli se na staz osiguranja u efektivnom trajanju i na staz osiguranja sa
uvecanim trajanjem.

Staz osiguranja koji se racuna sa efektivnim trajanjem


U staz osiguranja sa efektivnim trajanjem racuna se vrijeme koje je osiguranik proveo poslije
navrsene 15-te godine zivota u radnom odnosu, odnosno rada po osnovu kojeg je bio
obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje.
Razdoblja koja se racunaju u penzijski staz kao staz osiguranja koji se racuna sa efektivnim
trajanjem mogu se podijeliti u nekoliko grupa:
• U staz osiguranja racuna se svo vrijeme koje je osiguranik proveo u radnom odnosu s
punim radnim vremenom. Vrijeme provedeno u radnom odnosu s nepunim radnim
vremenom i to u trajanju koje odgovara ukupnom broju sati takvog rada ostvarenog za
pojedinu godinu obracunatog na puno vrijeme.
• Razdoblja provedena izvan rada u toku trajanja, odnosno postojanja radnog"odnosa,
kao sto su: odsustvo bez naknade place najvise do 30 dana u jednoj kalendarskoj
52
godini, vrijeme udaljenja, odnosno suspenzije najvise do 30 dana, ako je zbog izrecene
disciplinske kazne prestao radni odnos, vrijeme provedeno u pritvoru najvise do 30
dana, ako je krivicni postupak bio pravo-snaznom odlukom obustavljen ili ako je
osiguranik bio osloboden optuzbe ili je optuzba bila odbijena, ali ne zbog nenadleznosti
suda, izdrzavanje kazne zatvora najvise do 30 dana, takoder se racuna u staz
osiguranja.
• Osiguraniku sa promjenjenom radnom sposobnoscu u staz osiguranja racuna se
vrijeme cekanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i vrijeme cekanja na
odgovarajuce zaposlenje, dokprima odgovarajucu naknadi
• U staz osiguranja racuna se i vrijeme za koje je osiguranik bio prijavljen na dobrovoljno
osiguranje i za koje je vrijeme uplacen doprinos.

Staz osiguranja sa uvecanim trajanjem


Kao oblik zastite osiguranika koji rade na narocito teskim i za zdravlje stetnim radnim
mjestima na kojima poslije navrsenja odredenih godina zivota ne mogu uspjesno da obavljaju
svoju profesionalnu djelatnost, predvideno je racunanje staza osiguranja sa uvecanim
trajanjem.
Stepen uvecanja staza osiguranja zavisi od tezine i stetnosti rada, odnosno od prirode posla, a
stepen uvecanja staza osiguranja moze iznositi najvise 50%.
Zaposlenicima, odnosno radnicima staz osiguranja se moze uvecati po dva kriterija, i to:
• zbog obavljanja poslova koji su posebno teski i stetni po zdravlje i
• zbog toga sto vijek obavljanja profesionalnih djelatnosti je ogranicen navrsavanjem
odredenih godina zivota.
1) Da bi se staz osiguranja racunao sa uvecanim trajanjem po kriteriju obavljanja poslova koji
su narocito teski i po zdravlje stetni, potrebno je, kumulativno, ispuniti slijedece uslove:
• da u vezi s obavljanjem poslova na radnom mjestu postoje znatniji stetni uticaji na
zdravstveno stanje i radnu sposobnost zaposlenika, odnosno radnika, iako su
primijenjene sve opce i posebne mjere zastite) na radu, u skladu sa propisima o zastiti
na radu, kao i druge mjere koje mogu uticati na otklanjanje i smanjivanje stetnih
uticaja;
• da se poslovi na radnom mjestu pod teskim i za zdravlje stetnim uslovima obavljaju
neposredno pored izvora stetnih uticaja nepre-kidno u toku procesa rada;
• da poslove obavlja isti radnik u toku punog radnog vremena, uzimajuci u obzir i radno
vrijeme krace od 42 sata sedmicno -koje se izjednacava sa punim radnim vremenom, u
skladu sa propisima i opcim aktima poslodavaca, odnosno preduzeca i drugog pravnog
lica. To su poslovi zaposlenika, odnosno radnika u jamama, livaca, puhaca stakla, pilota
i drugi slicni poslovi.
2) Staz osiguranja s povecanim trajanjem po kriteriju nemogucnosti obavljanja odredene
profesionalne djelatnosti nakon odredenih godina zivota racuna se onim osiguranicima za koje
je vijek profesionalne djelatnosti ogranicen navrsenjem odredenih godina zivota. U pitanju su
ona radna mjesta na kojima zbog prirode i tezine posla, fizioloske funkcije organizma opadaju
u takvoj mjeri da zaposleniku, odnosno radniku de facto se onemogucava dalje uspjesno
vrsenje iste profesionalne djelatnosti. U red ovakvih poslova spadaju prvenstveno poslovi u
umjetnickoj djelatnosti (poslovi baletanskih igraca, operskih pjevaca i igraca narodnih igara u
profesionalnim ansamblima itd).
Radna mjesta na kojima se staz osiguranja racuna s uvecanim trajanjem I stepen uvecanja
staza osiguranja utvrduje Vlada FBiH, na prijedlog: federalnog ministra odbrane za vojne
osiguranike, federalnog ministra unutrasnjih poslova za zaposlene u federalnom ministarstvu
unutrasnjih poslova i federalnog ministra pravde za zaposlene u sudskoj policiji i kazneno-

53
popravnim ustanovama. Ova radna mjesta za zaposlene u kantonalnim ministarstvima
unutrasnjih poslova, utvrduje vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministra unutrasnjih
poslova.
Druga radna mjesta na kojima se staz osiguranja racuna sa uvecanim trajanjem, postupak za
njihovo utvrdivanje, stepen uvecanja staza osiguranja na tim radnim mjestima, kao i obim
odgovarajuceg snizavanja starosne granice utvrduje nosilac osiguranja.
Zakonom je predvidena obavezna revizija radnih mjesta na kojima se staz osiguranja racuna
sa uvecanim trajanjem, koje se obavlja najkasnije u roku od pet godina od dana utvrdivanja
tih radnih mjesta.

Poseban staz
U poseban staz, pod odredenim uslovima, kao staz u dvostrukom trajanju, racuna se
razdoblje koja su lica provela:
• u vidu ucesca u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine;
• u vidu ucesca u odbrani Bosne i Hercegovine, kao pripadnici Armije BiH, Hrvatskog
vijeca odbrane i organa unutrasnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih
odnosili prije stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Priznayanje posebnog staza odnosi se na period od 30. aprila 1991. godine do 22. decembra
1995. godine.Licima koja su pravosnaznom presudom osudena zbog krivicnog djela
ratnog zlocina ne moze se priznati poseban staz.
U Republici Srpskoj u poseban staz u dvostrukom trajanju racuna se:
• pripadniku u oruzanim snagama SFRJ - vrijeme ucesca u oruzanim sukobima na
teritoriji Hrvatske poslije 17. augusta 1990. godine;
• pripadniku Vojske RS i pripadniku Ministarstva unutrasnjih poslova RS- vrijeme
neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja na teritoriji bivse BiH poslije 4. augusta
1991.;
• pripadniku Vojske RS i pripadniku Ministarstva unutrasnjih poslova RS bivse Republike
Srpske Krajine - vrijeme ucesca u oruzanim sukobima na teritoriji bivse SFRJ poslije 4.
augusta 1991., pod uslovom da imaju prebivaliste na teritoriji RS;
• gradaninu RS - vrijeme ucesca u antifasistickoj i oslobodilackoj borbi tokom 20.
stoljeca kao pripadniku srpske, crnogorske, Vojske u otadzbini i Jugoslavenske vojske.
Licima navedenim pod 1. I 2. racuna se u poseban staz u dvostrukom trajanju i vrijeme
provedeno u zarobljenistvu, kao i vrijeme provedeno na lijecenju i medicinskoj rehabilitaciji
zbog posljedica bolesti ill povreda zadobijenih u oruzanim sukobima i zarobljenistvu.

Dokup staza
u penzijsko-invalidskom sistemu RS predviden je institut dokup staza. Dokup staza moze
izvrsiti bilo poslodavac, bilo sam osiguranik pod uslovom da je osiguranik navrsio
godine zivota propisane za sticanje prava na starosnu penziju, ali ne ispunjava uslove
penzijskog staza. U takvim slucajevima se moze dokupiti staza do ispunjenja uslova za
sticanje prava na penziju, ali najvise tri godine.

Povreda na radu i profesionalna bolest


Osigurani rizici - invalidnost i smrt mogu nastupiti kao posljedica:
• povreda na radu i
• profesionalne bolesti

Povreda na radu

54
U novim zakonskim odredbama koncizno i taksativno su nabrojani slucajevi koji se tretiraju
kao povrede na radu, odnosno nesrece na poslu i u pitanju je profesionalni rizik.
Po zakonskom definiranju pojma povrede na radu to je svaka povreda osiguranika
prouzrokovana neposrednim i kratkotrajnim mehanickim, fizikalnim ill hemijskim
djelovanjem, kao i povrede prouzrokovane naglim promjenama polozaja tijela, iznenadnim
opterecenjem tijela ill drugim promjenama fizioloskog stanja organizma, pod uslovom da
je takva povreda uzrocno povezana sa vrsenjem poslova svog radnog mjesta.
Povredom na radu smatra se i povreda prouzrokovana na opisani nacin koju osiguranik
pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada ili obratno, na putu poduzetom radi
izvrsavanja poslova i na putu preduzetom radi stupanja na rad.
Osim toga, povredom na radu smatra se i bolest osiguranika koja je nastala neposredno i kao
iskljucivo posljedica nekog nesretnog slucaja ili vise sile za vrijeme obavljanja poslova svog
radnog mjesta ili u vezi s njima.

Profesionalna bolest
Postoje profesionalne bolesti i radna mjesta na kojima se te bolesti pojavljuju, kao i uslovi
pod kojima se te bolesti smatraju profesionalnim bolestima.
Uslove pod kojima se podrazumijevaju profesionalne bolesti i radna mjesta na kojima se te
bolesti pojavljuju utvrduju nosioci osiguranja, po prethodno pribavljenom misljenju
odgovarajucih strucnih i naucnih organizacija i uz saglasnost Federalnog ministarstva za
socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice.
Profesionalna bolest javlja se kao uzrok, a osigurani slucajevi koje ona prouzrokuje su:
• invalidnost osiguranika,
• smrt osiguranika, kao i prava na profesionalnu rehabilitaciju,
• invalidsku penziju i porodicnu penziju bez obzira na duzinu penzijskog staza
osiguranika.

Osnovica za odredivanje penzija I nacin odredivanja penzija


Sada je jedno od osnovnih nacela penzijskog i invalidskog osiguranja da se prava iz ovog
osiguranja ostvaruju od "radnog doprinosa" kojeg je osiguranik dao svojim ukupnim radom
kao dijela ukupnog drustvenog rada. U skladu s tim osnovica za utvrdivanje visine penzije,
u pravilu, utvrduje se na osnovu prosjeka ostvarene place u odredenom razdoblju.
Dva su bitna elementa o kojima ovisi visina starosne penzije:
• penzijska osnovica, odnosno ostvarena placa u odredenom razdoblju i
• postotak od te osnovice kojim se odreduje visina penzija ovisno o duzini
navrsenog penzijskog staza
Dakle, osnovica za odredivanje penzije, uvijek se svodi na novcanu naknadu, koja se
moze prema vrstama penzije razvrstati na:
• osnovicu za odredivanje starosne penzije,
• osnovica za odredivanje visine invalidske penzije i
• osnovica za odredivanje porodicne penzije

Penzijski osnov, odnosno osnovica za odredivanje starosne penzije


Penzijski osnov je mjesecni prosjek placa koja je osiguranik ostvario na osnovu svog
ukupnog rada u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika
najpovoljnije, pocev od 1. januara 1966. Ako nema tih podataka, uzimaju se podaci od 1.
januara 1970. godine.
Medutim, ovakvo utvrdivanje penzijske osnovice vazi do 2005. godine, jer je ovo rjesenje o
penzijskom osnovu dopunjeno 2001. godine. Prema torn novom zakonskom rjesenju

55
penzijski osnov utvrduje se na osnovu mjesecnih prosjecnih placa koje je osiguranik
ostvario u:
• 2005. godini za 17 godina osiguranja;
• 2006. godini za 19 godina osiguranja;
• 2007. godini za 21 godinu osiguranja;
• 2008. godini za 23 godine osiguranja;
• 2009. godini za 25 godina osiguranja;
• 2010. godini za 27 godina osiguranja;
• 2011. godini za 29 godina osiguranja;
• 2012. godini za 31 godinu osiguranja;
• 2013. godini za 32 godina osiguranja;
• 2014. godini za 35 godina osiguranja;
• 2015. godini za 37 godina osiguranja;
Dakle, postepeno je zakonski vrseno povecanje obracunskog perioda za utvrdivanje
penzijskog osnova (1. sa deset - na petnaest godina i 2. od 2005. do 2015. periodi se
postepeno povecavaju pocev od 17. do 40. godine osiguranja -2015. godine). Na ovaj nacin
dolazi do dosljednije primjene nacela uzajamnosti, jer je vise naglasena meduovisnost visine
penzije s duzinom penzijskog staza i s visinom placa.
Povecavanjem obracunskog perioda postepeno ce se snizavati nivoi penzija buducih
generacija penzionera.
U slucaju ostvarivanja starosne penzije sa stazom kracim od broja godina koje su
predvidene za utvrdivanje osnovice, tada se penzijski osnov utvrduje na osnovu prosjecne
place ostvarene za vrijeme ukupnog staza osiguranja.

Valorizacija placa, odnosno penzijskog osnova


U cilju zadrzavanja realne vrijednosti ranije ostvarenih placa u cijelom razdoblju, place se
prema kretanju placa svih zaposlenih na teritoriji FBiH valoriziraju.
Valorizacija placa se vrsi prema nivou placa iz godine koja prethodi godini osiguranja iz koje su
place uracunate u penzijski osnov sto znaci da se penzijska osnovica utvrctuje na osnovu
prosjeka placa osiguranika ostvarenih u posljednjih petnaest godina osiguranja, prije
osiguranog rizika. Ukupan zbir valoriziranih i nevaloriziranih placa dijeli se sa 15, i tako
dobijeni iznos predstavlja penzijsku osnovicu. Od 2005. do 2015. godine postepeno se
povecava razdoblje za utvrctivanje penzijske osnovice - sa 17 na 40 godina. Cilj valorizacije
placa je njihovo dovoctenje na realnu vrijednost placa u casu ostvarivanja prava na penziju.U
slucaju da nosilac osiguranja, odnosno osiguranik ne raspolaze podacima o placi za
utvdivanje penzijskog osnova, za godine za koje ne raspolaze podacima i placi osiguranika
kao placa uzima se iznos prosjecne place u FBiH za te godine uvecan, odnosno umanjen za
onoliko koliko je placa osiguranika bila prosjecno veca, odnosno manja od prosjecne place u
FBiH u godinama za koje se raspolaze podacima o placi osiguranika.

Utvrdivanje visine starosne penzije


Visina starosne penzije odreduje se u procentu penzijskog osnova prema duzini penzijskog
staza.
Starosna penzija iznosi za 20 godina 45% penzijskog osnova. Za 2005 I svaku daljnju
navrsenu godinu 1,50%. Od 2005. godine starosna penzija ne moze iznositi vise od 75%
penzijskog osnova.

56
Starosna penzija u godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na penziju prethodno se
uskladuje od 1. januara, a prema kretanju placa u decembru prethodne godine u odnosu
na cijelu prethodnu godinu.
Maksimalna penzija sa svim dodacima kod utvrdlvanja ne moze biti visa od iznosa dva
puta prosjecne place uskladene sa procentom porasta penzije u godini u kojoj se odreduje
starosna penzija.

Osnovica za odredivanje invalidskih penzija i utvrdivanje invalidskih penzija


Penzijski osnov, odnosno penzijska osnovica za odredivanje invalidske penzije utvrduje se,
u pravilu, na isti nacin na koji se odrectuje penzijski osnov za odredivanje starosne penzije.
Kada se invalidska penzija stice sa stazom osiguranja kracim od broja godina
predvictenih za starosnu penziju penzijski osnov se utvrduje na osnovu prosjecne place
ostvarene za vrijeme ukupnog trajanja osiguranja.
Izuzetak predstavlja situacija u kojoj se invalidska penzija ostvaruje u godini u kojoj se za
utvrdivanje penzijskog osnova uzima u obzir samo ta godina.
Kada se invalidska penzija ostvaruje sa stazom osiguranja ostvarenim u godini koja
prethodi godini ostvarivanja prava i u godini ostvarivanja prava, za utvrdivanje penzijskog
osnova uzima se placa ostvarena u godini koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo,
bez obzira na to da li je osiguranik u toj godini ostvario placu.jodnosno naknadu place za
najmanje sest mjeseci staza osiguranja.
Izuzetno, placa ostvarena u godini u kojoj se ostvaruje pravo na inva-lidsku penziju
uzima se za utvrdivanje penzijskog osnova kada se invalidska penzija stice samo na
osnovu staza osiguranja ostvarenog u toj godini.
Visina invalidske penzije, osim elemenata o kojima ovisi visina starosne penzije, ovisi jos i
od:
• nacina na koji je nastupio rizik invalidnosti i
• pokrivenosti radnog vijeka penzijskog staza
Ako je rizik invalidnosti nastupio kao posljedica nesrece na poslu ill profesionalne bolesti,
visina invalidske penzije ne moze biti manja od iznosa starosne penzije za 40 godina
penzijskog staza.
Invalidska penzija u slucaju invalidnosti prouzrokovane bolescu ili povredom van rada
odreduje se od penzijskog osnova zavisno od duzine penzijskog staza i pokrivenosti radnog
vijeka penzijskim stazom.
Invalidska penzija ne moze biti veca od 75% pd penzijskog osnova.

Odredivanje porodicne penzije


Osnovica za odredivanje porodicne penzije jeste penzija koja je pripadala ili bi pripadala
pokojnom osiguraniku u casu njegove smrti.
Visina porodicne penzije odreduje se u procentu od iznosa starosne, odnosno invalidske
penzije, zavisno od broja clanova porodice koji imaju pravo na tu penziju.
Porodicna penzija odreduje se u sljedecoj visini, i to:
• jednog clana porodice 70% od penzijskog osnova;
• dva clana porodice 80% od penzijskog osnova;
• tri clana porodice 90% od penzijskog osnova;
• cetiri clana porodice 100% od penzijskog osnova
Ako pravo na porodicnu penziju imaju razvedeni bracni drug i bracni drug iz novog
braka osiguranika, odnosno korisnika penzije, odreduje se jedna porodicna penzija u visini
koja pripada jednom clanu porodice. Ta penzija dijeli se na jednake dijelove.

57
Ukoliko nekom od korisnika porodicne penzije prestane pravo na penziju ili mu bude
obustavljena isplata porodicne penzije, preostalim korisnicima penzije odreduje se nov
iznos porodicne penzije.

Osnovica za novcanu naknadu za fizicku onesposobljenost I utvrdivanje njene


visine
Osnovica za utvrdivanje visine naknade za fizicku onesposobljenost je najnizi iznos
penzije, odnosno najniza penzija. Najnizi iznos penzije ne moze biti manji od 60% od
prosjecne penzije isplacene u decembru prethodne godine, uskladene sa procentom
porasta penzija u godini u kojoj se isplacuje najnizi iznos penzije.
Novcana naknada za fizicku onesposobljenost se utvrduje prema procentu fizicke
onesposobljenosti i izvrsava se u odgovarajucem procentu od osnova te iznosi:

Za fizicku Stepen Novcana naknada


onesposobljenost izrazena kao procenat
od od osnove
100% 1 60%
90% 2 54%
80% 3 48%
70% 4 42%
60% 5 36%
50% 6 30%
40% 7 24%
30% 8 18%

Osiguranik ima pravo na novcanu naknadu od momenta nastupanja fizicke


onesposobljenosti ukoliko je zahtjev za naknadu podnesen u roku od 6 mjeseci od dana
nastupanja fizicke onesposobljenosti. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka predvictenog
perioda, osiguranik ima pravo na novcanu naknadu od prvog dana u mjesecu nakon
podnosenja zahtjeva kao i retroaktivno za sest mjeseci.

Uskladivanje penzija
U svim savremenim zemljama kada se zbog kretanja u drustveno-ekonomskom razvoju,
posebno u kreditno-monetarnom sektoru jave inflacioni procesi, postavlja se kao urgentno
pitanje zastita onih kategorija stanovnistva cija su primanja fiksne naravi. To se narocito
odnosi na uzivaoce prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
U skladu sa ovakvim savremenim pristupom jedno od osnovnih polazista sistema
penzijskog i invalidskog osiguranja je da place koje radnici ostvare svojim ukupnim
radom cine osnovu i za uspostavljanje odgovarajucih odnosa i prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranja. Iz ovakvog polazista proistekli su
• pravo na uskladivanje penzija s kretanjem nominalnih placa svih zaposlenih radnika
na teritoriji entiteta BiH
• pravo na konacno uskladivanje penzija koje se vrsi pocetkom kalendarske godine
za cijelu prethodnu godinu.
Ukoliko penzijska sredstva koja posjeduje nosilac osiguranja (u daljem tekstu:
raspoloziva sredstva) nisu jednaka troskovima, sto podrazumijeva administrativne
troskove i penzije u iznosu utvrdenom u skladu sa Zakonom za mjesec za koji se vrsi isplata
penzija, vrsi se ponovni obracun penzija tako sto se iznosi penzija za taj mjesec mnozi sa
utvrdenim koeficijentom.

58
U slucaju da su raspoloziva sredstva manja od troskova, koeficijent se utvrduje tako sto
se sredstva potrebna za administrativne troskove i sredstva potrebna za isplatu svih
penzija do minimalnog iznosa za taj mjesc oduzimaju od raspolozivih sredstava. Iznos
potreban za isplatu minimalnog iznosa penzija svim penzionerima utvrduje se
mnozenjem broja korisnika penzijskog osiguranja sa minimalnom penzijom. Iznos koji se
dobije kada se administrativni troskovi i penzije do minimalong iznosa oduzrnu od
raspolozivih sredstava za taj mjesec dijeli se sa iznosom potrebnim da se izvrsi isplata
svim penzionerima u torn mjesecu, na osnovu penzije u iznosu utvrdenom u skladu se
Zakonom, nakon oduzimanja administrativnih troskova i iznosa potrebnog za isplatu
minimalnih penzija svim penzionerima.
Kada su raspoloziva sredstva manja od troskova, sve penzije osim minimalne penzije
mnoze se koeficijentom.
U slucaju da su raspoloziva sredstva veca od troskova, koeficijent se utvrduje
oduzimanjem sredstava potrebnih za administrativne troskove od raspolozivih
sredstava. Iznos koji se dobije oduzimanjem administrativnih troskova od raspolozivih
sredstava, dijeli se sa iznosom potrebnim da se izvrsi isplata svim penzionerima u torn
mjesecu, na osnovu penzije u iznosu utvrdenom u skladu sa Zakonom, nakon oduzimanja
administrativnih troskova.
Kada su raspoloziva sredstva veca od troskova, koeficijent se odnosi na sve penzije. Svaka
pojedina penzija utvrctena u skladu sa Zakonom mnozi se koeficijentom.

Koristenje I prestanak prava iz penzijskog I invalidskog osiguranja


Osnovna prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja sticu se i dospijevaju danom
ispunjavanja i ne mogu zastarjeti.

Koristenje prava
Penzija se isplacuje uzivaocu od dana ispunjavanja uslova propisanih za sticanje tih
prava, ako je zahtjev podnesen u roku od sest mjeseci od dana ispunjavanja tih uslova.
Ukoliko je zahtjev podnijet po isteku tog roka, isplacuje se pripadajuci iznos od dana
podnosenja zahtjeva i za sest mjeseci unazad.
Osiguraniku koji se u casu podnosenja zahtjeva za penziju nalazi u radnom odnosu ili
obavlja drugu djelatnost po osnovi koje je osiguran, starosna penzija se isplacuje od
prvog dana po prestanku radnog odnosa.
Prava po osnovi invalidnosti, odnosno tjelesnog ostecenja, pripadaju od dana nastupa
rizika. Dan nastanka rizika uzima se dan utvrdivanja invalidnosti od strane strucnog
organa.
Ukoliko se prava iz invalidskog osiguranja ostvaruju poslije prestanka radnog odnosa,
odnosno djelatnosti po osnovi koje je lice bilo osigurano, a rizik ili rizici nastupili kasnije,
prava se mogu priznati unatrag, ali najvise za sest mjeseci od podnosenja zahtjeva.

Ogranicavanje, obustavljanje i prestanak prava


Osiguranik sa promjenjenom radnom sposobnoscu koji je stekao pravo na odgovarajuce
zaposlenje sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije gubi pravo na odgovarajucu
novcanu naknadu, ako bez opravdanog razloga:
• stupi na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju ili prekine vec zapocetu
dokvalifikaciju, odnosno prekvalifikaciju;
• odbije da radi na odgovarajucem radnom mjestu.
Korisniku penzije koji je penziju ostvario prije navrsenja 40 godina penzijskog staza,
odnosno 65 godina zivota, kao i korisniku invalidske penzije koji zasnuje radni odnos ili
zapocne da obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno privrednu ili usluznu
djelatnost penzija se ne isplacuje za to vrijeme, a najduze do 40 godine penzijskog staza,
odnosno 65 godina.

59
Korisniku porodicne penzije koji zasnuje radni odnos, odnosno zapocne da obavlja
samostalnu djelatnost, penzija se ne isplacuje za to vrijeme.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju smrcu korisnika. Prije toga mogu
prestati samo ako se, u odgovarajucem postupku, naknadno utvrdi da nisu ispunjeni
uslovi za sticanje tih prava.
Prava stecena po osnovu invalidnosti uslovljena su postojanjem takvog stanja. Zbog toga,
ako nastupe promjene usljed kojih se utvrcteno pravo gubi ili mijenja, odnosno stice neko
drugo pravo, pravo se gubi ili mijenja, odnosno stice, od dana nastale promjene. Ovo se
ne odnosi na steceno pravo na invalidsku penziju, osim kada korisnik penzije sam to trazi.
U slucaju da osiguranik, odnosno korisnik penzije stekne pravo na dvije ili vise penzija, moze
koristiti samo jednu penziju i to po vlastitom izboru, jer je zabranjena kumulacija penzija
bez obzira na njihovu vrstu.

SOCIJALNO OBEZBJEDENJE NEZAPOSLENIH

OPCA PITANJA IZ OKVIRA SOCIJALNOG OBEZBJEDENJA NEZAPOSLENIH


Socijalno obezbjedenje nezaposlenih je u stvari obezbjedenje materijalne i socijalne
sigurnosti nezaposlenih lica za vrijeme privremene nezaposlenosti. Kao takvo, ono
predstavlja sistem mjera koje jedna drustvena zajednica uspostavlja i to kako u cilju
materijalnog obezbjedenja za vrijeme privremene nezaposlenosti, tako i sa svrhom
pronalazenja mogucnosti uvrstavanja nezaposlenih lica u proces rada.
U pitanju je socijalni rizik koji spada u grupu radnih rizika, jer se radi o riziku
nezaposlenosti i materijalnih neobezbjedenosti nezaposlenih. U uzem smislu pod
osiguranim rizikom podrazumijeva se gubitak zarade kako se on definira nacionalnim
zakonodavstvom - zbog nemogucnosti za zasticenu osobu, koja je sposobna i raspoloziva
za posao, da dobije odgovarajuce zaposlenje.

Pravni izvori socijalnog obezbjedenja nezaposlenih


Nadleznost za uredenje pitanja zaposlenosti i zaposljavanja da ona proisticu iz Okvira
sporazuma o Federaciji Bosne i Hercegovine i Dejtonskog sporazuma. Iz tih odredbi moze
se izvesti zakljucak o nadleznosti FBiH i kantona o obavrjanju nekih od tih poslova koji se
dijelom odnose i na zaposljavanje. Smatra se da se to prvenstveno odnosi na socijalnu
sigurnost nezaposlenih lica, odnosno na materijalno obezbjedenje nezaposlenih,
osiguranja za te potrebe, kao organizaciju sluzbi za obavljanje tih poslova.
Prema tome, u zajednicku nadleznost Federacije Bosne i Hercegovine i kantona spada
socijalna politika, a u okviru te nadleznosti federalna vlast ima pravo utvrdivati politiku i
donositi zakone. Kantoni, iz domena zajednicke nadleznosti, mogu takoder utvrdivati
"svoju" politiku i provoditi zakone koji se ticu bilo koje vrste zajednicke nadleznosti. Osim
toga, kantoni su jedino nadlezni za provodenje socijalne politike i uspostavljanje sluzbi
socijalne zastite. Polazeci od navedenih stavova, Federacija Bosne i Hercegovine uredila je
ovu oblast Zakonom o posredovanju u zaposljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih
lica.

60
Drugu grupu pravnih izvora iz oblasti zaposljavanja cine kantonalni zakoni. Poseban izbor
iz ove oblasti predstavlja i Zakon o radu. U RS ova materija je uredena posebnim Zakonom
o zaposljavanju.

Principi socijalnog obezbjedenja nezaposlenih lica


1) U teoriji socijalnog prava smatra se da je pravo na socijalno obezbjedenje za slucaj
nezaposlenosti zapravo jedan od izraza ostvarivanja prava na rad lica koja su
nezaposlena. To je posljedica misljenja da pravo na rad ima dva oblika ostvarivanja:
• ono se moze ostvariti u obliku prava na zaposlenje i
• u obliku prava na socijalno obezbjedenje za slucaj nezaposlenosti.
2) Pravo na socijalno obezbjedenje za slucaj nezaposlenosti ne moze se svoditi samo
na materijalno obezbjedenje (razne novcane nakande, dodaci, naknade nekih
troskova i t. si.), jer ono obuhvata i niz drugih vaznijih prava (npr. pravo na
profesionalnu orijentaciju, prekvalifikaciju, strucno osposoblja-vanje).
3) Sredstva za zadovoljavanje potreba u oblasti zaposljavanja, kao i rad sluzbi za
zaposljavanje osiguravaju se u skladu sa entitetskim, ali i FBiH i kantonalnim
zakonom.
4) Entitetski zakon o posredovanju u zaposljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih
lica pociva na nacelu uzajamnosti i solidarnosti, kao i na nacelima socijalne
sigurnosti i ocuvanja stecenih prava, ravnopravnosti i nacela zakonitosti

Krug lica obuhvacenih socijalnim obezbjedenjem za slucaj nezaposlenosti i


njihova prava
Entitetski zakonodavci su izricito predvidjeli da se posredovanje u zaposljavanju odnosi na
• nezaposlena lica koja traze posao i na
• zaposlena lica koja traze promjenu zaposljavanja s poslodavcem kojem je potreban
zaposlenik radi zasnivanja radnog odnosa, odnosno zakljucivanja ugovora o radu ili
radnog angazmana, u skladu sa zakonom.
Nezaposlenim licem smatra se lice koje nije u radnom odnosu, a koje:
• je sposobno za rad;
• se moze zaposliti po propisima o radu;
• je evidentirano u sluzbi za zaposljavanje kao trazitelj zaposlenja;
• se redovito javlja;
• nije vlasnik ili vecinski suvlasnik preduzeca ili drugog pravnog lica;
• ne obavlja samostalno profesionalnu i privrednu djelatnost;
• nije redovan ucenik, redovni student ili penzioner.
Novcana naknada, zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje nezaposlenim
licima osigurava se pod uslovima, na nacin i za vrijeme utvrdeno propisom kantona, a sam
obim ovih prava utvrduje sluzba za zaposljavanje, uz saglasnost kantonalnog organa
uprave nadleznog za oblast rada i zaposljavanja. U RS ova pitanja su regulirana zakonom.
Zdravstveno osiguranje, osim nezaposlenim licima, osigurava se i clanovima njihovih
porodica.
Penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava se nezaposlenim licima najmanje dok traje
njihovo pravo na novcanu pomoc.

Modeli osiguranja za slucaj nezaposlenosti


U okviru prvog modela osiguranja za slucaj nezaposlenosti ovo osiguranje se javlja kao
samostalna grana socijalnog osiguranja sa posebnim uredenjem i doprinosima (SR
Njemacka, Austrija, Poljska)
U drugom modelu ovo osiguranje se posmatra kao nesamostalni dio obuhvatnog
nacionalnog sistema socijalne sigurnosti (npr. u V. Britaniji, Norveskoj)

61
S aspekta obezbjedenja sredstava za ovu vrstu osiguranja, odnosno njegovog finansiranja,
evropske zemlje se grupiraju:
• na zemlje koje ovu vrstu osiguranja pokrivaju pretezno kroz doprinose i koje daju
pomoc u slucaju nezaposlenosti (Francuska, SR Njemacka, Spanija);
• zemlje u kojima je udio drzave u finansiranju ovog osiguranja veoma veliki i koje
daju pomoc neovisno od dohotka (npr. Velika Britanija);
• zemlje u kojima se primjenjuje "mjesoviti" sistem (Italija, Holandija, Svedska,
Danska) u okviru kojeg se doprinosi za slucaj nezaposlenosti utvrduju jedinstvenim
stopama i tako se obezbjeduju dosta velika sredstva za ovo osiguranje.
Pojedini autori u Evropi akcentiraju neka zajednicka zapazanja kroz izucavanje pojedinih
instituta, pa naglasavaju da postoje slijedeci dopunski sistemi:
• Opci program minimalnog osiguranja u privredi (Belgija, Danska, VBritanija, Italija,
Norveska i Poljska);
• Osiguranje nezaposlenih koji nisu zasticeni osiguranjem u slucaju nezaposlenosti,
kao socijalni, dopunski program za osiguranje nezaposlenih, sa dugim vremenom
cekanja - pomoc za nezaposlene (Svicarska);
• Mjesoviti sistem pomoci nezaposlenim u kome se pomoc daje samo licima koja
ispunjavaju opce uslove za osiguranje u slucaju nezaposle-nosti (SR Njemacka,
Austrija, Francuska, a djelomicno i u: Svedskoj, Grckoj, Portugaliji)

Organizacione forme
I u ovom osiguranju primjenjuju se
• model samoupravljanja, u smislu Bizmarkovih teza da su pravni nosioci socijalnog
osiguranja neovisni od drzave i da njih vode predstavnici osiguranika i njihovih
poslodavaca u samoupravi (Belgija, SR Njemacka, Francuska, Holandija).
• U drugim drzavama provodenje organizacije osiguranja je neposredno pod upravom
drzave, odnosno njenih institucija i vlastitih sluzbi (npr. V. Britaniji, Norveskoj).
• Kao treci model javlja se mjesoviti model po kojem se osiguranje za slucaj
nezaposlenosti u drzavnoj upravi organizira u okviru drzavnog aparata, a za ostale
oblasti osiguranje se organizira po prvom modelu - modelu samo¬upravljanja (npr.
u Austriji, Poljskoj, Svicarskoj).

Zasticene osobe
U jednom broju drzava (Norveska, Svicarska, V. Britanija i dr.) osiguranjem od
nezaposlenosti obuhvataju se svi radnici iz javnog i privatnog sektora.
Druge drzave ovo osiguranje predvidaju samo za privatni sektor (npr. Italija i Spanija).
Trecu grupu cine zemlje koje se drze samo minimuma iz Konvencije MOR-a broj 168, koji
se svodi na 85% radnika. U ovom slucaju iskljuceni su, u pravilu, "pomazuci" clanovi
porodice ili lica koja zbog niskog i neredovnog dohotka nisu tretirana kao "regularni"
radnici.

Davanja u slucaju nezaposlenosti i njihove vremenske ogranicenosti


Davanje za slucajeve nezaposlenosti, odnosno nedobrovoljnog gubitka zaposlenja
predvidena su u svim zemljama i ona se ostvaruju u vidu naknade place.
Osiguranik koji zeli da ostvari ovo pravo treba:
• Dokazati svoju pripadnost fondu, zajednici, odnosno drugom subjektu kod kojeg je
osiguran,
• dokazati svoju sposobnost za rad i otkloniti sumnje u pokusaj zloupotrebe tog prava
Minimalni rok uplate osiguranja varira od zemlje do zemlje i krece se od 28 sedmica u
okviru jedne godine (Holandija), odnosno 54 sedmice u toku dvije godine (Portugal) do jedne

62
godine u okviru posljednje dvije godine (V. Britanija). U Svedskoj i Danskoj mora se dokazati
jedno kratko vrijeme zaposlenja i barem godina dana pripadnosti nekoj kasi osiguranja za
slucaj nezaposlenosti.
Opce je pravilo da se davanja u slucaju nezaposlenosti vrse samo registri ranim, radno
sposobnim licima, voljnim za rad i siromasnim (izuzetak je Svedska), a ispitivanje tih
uslova svaka drzava regulira svojim propisima.
Pravilo je da se naknade i pomoci za slucaj nezaposlenosti daju za ogra niceno
vrijeme. Vremenski period davanja varira kako od drzave do drzave, tako i ovisno od
drugih kriterija (starost, profesija, oblast, trajanje osiguranja itd.). Prema Konvenciji
MOR-a broj 18 taj period obuhvata najmanje 28 sedmica.

Sistem socijalnog obezbjedenja nezaposlenih u entitetima BIH


Sistem socijalnog obezbjedenja nezaposlenih u oba entiteta Bosne i Hercegovine je
socijalno obezbjectenje za vrijeme privremene nezaposlenosti i predstavlja skup mjera
koje drustvo preduzima u svrhu materijalnog obezbjedenja za vrijeme privremene
nezaposlenosti radnika, sluzbenika, namjestenika, kao i u svrhu pronalazenja mogucnosti
(zaposljavanja, prioritetno i neposredno, odnosno putem profesionalne orijentacije,
profesionalne rehabilitacije, zdravstvene zastite i dr.) da se radnika, sluzbenika,
namjestenika, slo prije ukljuci u proces rada i tako postane zaposlenik u smislu propisa o
radu.

Krug lica obuhvacenih socijalnim obezbjedenjem za slucaj nezaposlenosti


Iz entitetskih zakona o ovoj materiji proizlazi da se u krug lica obuhvacenih socijalnim
obezbjedenjem za vrijeme privremene nezaposlenosti uvrstavaju ona lica koja:
• nisu zaposlena;
• se mogu zaposliti prema propisima o radu, odnosno koja su navrsila petnaest
godina zivota i koja imaju opcu zdravstvenu sposobnost, a nisu zakljucili ugovor o
radu;
• aktivno traze zaposlenje;
• su prijavljena na evidenciju nezaposlenih kao trazioci zaposlenja kodnadlezne
sluzbe zaposljavanja;
• ne obavljaju samostalnu profesionalnu i ekonomsku djelatnost, odnosno koja nisu
radno angazirana po nekom drugom osnovu osim ugovora u radu;
• nisu redovni ucenici, redovni studenti ili penzioneri

Osiguranje za slucaj nezaposlenosti


U sadasnjem sistemu vlasti predvideno je obavezno osiguranje za slucaj nezaposlenosti.
Prema torn nacelu obavezno su osigurani kod zavoda za zaposljavanje lica u radnom
odnosu, kao i lica koja po drugom osnovu ostvaruju pravo rada.
U Republici Srpskoj izracito je predvideno da se postojanje ovog osiguranja dokazuje
podacima o upisanom stazu osiguranja u radnu knjizicu radnika, odnosno nezaposlenog
lica, a podnosenjem prijave za zdravstevno i penzijsko-invalidsko osiguranje smatra se da
je istovremeno izvrseno i osiguranje za slucaj nezaposlenosti.
Za razliku od FBiH, u RS, osim obaveznog osiguranja za slucaj nezaposlenosti, predvidena
je i mogucnost uvodenja dobrovoljnog osiguranja.

Prava iz socijalnog obezbjedenja za slucaj nezaposlenosti


Osigurani rizik nezaposlenosti obuhvata sljedeca prava:
• Pravo na novcanu naknadu;
• Pravo na zdravstveno osiguranje;
• Pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje;
• Druga prava i mogucnosti.

63
1) Nezaposleno lice ima pravo na novcanu naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti
ako je
uplacivalo doprinos za slucaj nezaposlenosti najmanje osam mjeseci neprekidno u
posljednjih 12 mjeseci, ill najmanje osam mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci.
U RS trazi se jos jedan dodatni uslov, a to je da je nezaposlenom lieu, u smislu Zakona o
radu, prestao radni odnos bez njegovog zahtjeva, saglasnosti ili krivice.
U FBiH posebno je predvideno da nezaposleno lice nema pravo na novcanu naknadu
• kad je svjesno doprinijelo prestanku radnog odnosa i
• kad se utvrdi da je dobrovoljno napustilo posao bez opravdanog razloga
Visina novcane naknade za vrijeme privremene nezaposlenosti iznosi:
• za nezaposlena lica koja imaju staz osiguranja od osam mjeseci 30%, i to sest
mjeseci;
• za nezaposlena lica koja imaju staz osiguranja od 10 do 25 godina 35%, i to devet
mjeseci;
• za nezaposlena lica koja imaju staz osiguranja vise od 25 godina 40%, ito dvanaest
mjeseci.
Osnovica za utvrdivanje visine ove naknade u FBiH je prosjecna placa u kantonu ostvarena
u prethodnom tromjesecju, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
U RS takoder novcana naknada utvrduje se u ovisnosti od duzine staza osiguranja i
prosjecne place osiguranika.
2) Veoma znacajno pravo nezaposlenih lica je i pravo na zdravstvenu zastitu i druga prava
iz zdravstvenog osiguranja, koja se osiguravaju u skladu sa propisima o zdravstvenom
osiguranju i zdravstvenoj zastiti
3) I pravo na penzijsko-invalidsko osiguranje osigurava se u skladu sa propisima o
penzijsko-invalidskom osiguranjuj
4) Nezaposlenim licima, osim navedenih prava, predvidena su i druga prava i mogucnosti
(npr. pravo na informiranje o mogucnostima i uslovima zaposlja-vanja, pravo na
posredovanje u zaposljavanju, pravo na savjetovanje u izboru zanimanja, pravo na strucno
osposobljavanje i pripremu za zaposljavanja...).

Prekid, odnosno obustava prava i gubitak, odnosno prestanak prava


Isplata novcane naknade nezaposlenim licima FBiH prekida se dok se:
• otpremninom ill drugim vidom naknade koju isplacuje poslodavac nadoknaduje
iznos novcane naknade na koju ima pravo;
• nezaposlena lica nalaze se na izdrzavanju kazne zatvora, na osnovu pravomocne
sudske presude;
• nezaposlena lica nalaze se na odsluzenju vojnog roka;
• zenama porodiljama isplacuje novcana naknada, u skladu sa zakonom
U RS je pod naslovom: "Mirovanja prava" predvidena obustava prava po bilo kojem osnovu
u okviru rizika nezaposlenosti, a ne samo isplate novcane naknade cinom zasnivanja
radnog odnosa ili ostvarivanja prava na naknadu place po bilo kom osnovu.

SOCIJALNA PRAVA BIVSIH BORACA, VOJNIH INVALIDA I DRUGIH ZRTAVA RATA

Pojam zrtava rata


lz Zenevskih konvencija I-IV o zastiti zrtava rata iz 1949. i Zenevskih dopuriskih protokola
I-II iz 1977. mogu se uociti koje se grupacije lica smatraju zrtvama rata.
Na Prvoj haskoj konferenciji o zakonodavstvu bivsih boraca i drugih zrtava rata, koja je
odrzana u novembru 1958. kao i na Drugoj, koja je odrzana 1966. godine istog foruma i iz

64
stavova Svjetske organizacije bivsih boraca, pod pojmom zrtava rata podrazumijevaju se
sljedeca lica:
• bivsi borci;
• ucesnici pokreta otpora;
• ratni zarobljenici;
• ratni i mirnodopski vojni invalid!;
• deportovana lica;
• ratne i mirnodopske vojne udovice i sirocad;
• druga lica odredena nacionalnim zakonodavstvom.
Kao glavne karakteristike zrtava rata javljaju se
• gubitak ili bitno smanjenje funkcionalnih opcih i radnih sposobnosti, kao i normalnih
mogucnosti odgovarajuceg rasta i razvoja kod djece i omladine;
• bitno otezane mogucnosti za normalno zadovoljavanje svakodnevnih zivotnih
potreba, posebno potreba egzistencijalne prirode (stanovanje, ishrana, odjeca,
obuca), koje bi omogucile uklanjanje neposredne opasnosti hronicnog oboljenja i
nastupanja invalidnosti, kao posljedice nepovoljnih uslova zivota.
Tim prije kada se ima u vidu da pod uticajem nepovoljnih uslova zivota invalidnost, kao
pojava javlja se u vidu potencijalne mogucnosti prelaska (i transformacije) iz redova svih
zrtava rata u neposredno pogodene invalide.

Nastanak pravnih odnosa socijalnog prava ratnih vojnih invalida


Nastanak pravnih odnosa socijalnog prava ratnih vojnih invalida pretpostavlja
ispunjavanje sva ova:
• pravni osnov, odnosno utvrdivanje statusa zasticenog lica,
• stupanje zasticenog (socijalnog) slucaja, odnosno rizika i
• zahtjev, odnosno ava lica pogodenog tim slucajem

Postojanje pravnog osnova socijalnog prava ratnih vojnih invalida


U smislu pozitivnih zakonskih odredbi iz oblasti boracko-invalidske zastite,(ratnim
vojnim invalidima i uzivaocima invalidskih prava smatraju se lica:
• koja su kao vojna lica Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno ranije
pripadnici Armije RBiH, i Hrvatskog vijeca obrane, ill pripadnici Ministarstva
unutrasnjih poslova sudjelovali u odbrani domovine od pocetka agresije, pa do 22.
aprila 1996. godine zadobili ranu, povredu, ozljedu, ill bolest, pa zbog toga je
nastupilo ostecenje organizma najmanje za 20%,
• koja naknadno steknu uslove za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, ako
su prethodno proglaseni mirnodopskim vojnim invalidima. U ovom slucaju invaliditet
se utvrduje prema ukupnom ostecenju organizma po oba osnova.,
Drugu grupu vojnih invalida cine mirnodopski vojni invalidi, koji nakon 22. aprila 1996.
godine, bez svoje krivice budu ranjeni povrijecteni ili ozlijedeni, pa je uslijed toga doslo do
tjelesnog ostecenja za 20% i da je do toga doslo kada su imali svojstvo:
• vojnog lica u sluzenju obaveznog roka u Vojsci Federacije Bosne I Hercegovine;
• pitomca u vojnoj skoli ili
• ucesnikanavojnojvjezbirezervnogsastava.,
Mirnodopski vojni invalidi su i lica koja pod navedenim uslovima i okolnostima usljed
bolesti ili pogorsanja bolesti zadobiju ostecenje organizma najmanje za 60%.

Nastupanje zasticenog slucaja kao uslova nastanka pravnih odnosa ili socijalnih
prava V.I.

65
To se utvrduje posebnim postupkom. Svojstvo vojnog invalida moze se steci na osnovu
ostecenja orga-nizma koje je nastalo usljed rane, povrede ili ozljede zadobijene pod
zakonom utvrdenim okolnostima, koja je ostavila vidne tragove.
Prema tome procentu invaliditeta, vojni invalidi razvrstavaju se u deset grupa invaliditeta,
i to:
• I grupa - invalidi sa 100% invaliditeta kojima je za redovan zivot potrebna njega i
pomoc od strane drugog lica;
• II grupa - invalidi sa 100% invaliditeta;
• III grupa - invalidi sa 90% invaliditeta;
• IV grupa - invalidi sa 80% invaliditeta;
• V grupa - invalidi sa 70% invaliditeta;
• VI grupa - invalidi sa 60% invaliditeta;
• VII grupa - invalidi sa 50% invaliditeta;
• VIII grupa - invalidi sa 40% invaliditeta;
• IX grupa - invalidi sa 30% invaliditeta;
• X grupa - invalidi sa 20% invaliditeta.
Nadlezni federalni organ uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilackog
rata donosi propis o utvrctivanju procenta vojnog invaliditeta prema stepenu ostecenja
organizma i drugim uslovima i kriterijima za utvrdivanje vojnog invaliditeta i
ortopedskog dodatka.
Kao procenat vojnog invaliditeta u navedenim slucajevima uzima se odgovarajuci
procenat od cjelokupnog ostecenja, s tim sto po osnovu nastanka ostecenja organizma
koje se pogorsalo ne moze vise iznositi od 80%, s obzirom na prirodu bolesti i njen
razvitak, trajanje i tezinu ratnih napora, odnosno napora pri vrsenju vojne sluzbe, kao i s
obzirom na druge okolnosti koje su u pojedinom slucaju uticale na bolest.
Ovako utvrden procenat vojnog invaliditeta (po osnovu pogorsanja bolesti) ne moze se
kasnije povecavati bez obzira na daljnje pogorsanje ostecenja organizma.
Zakonodavac je predvidio vise slucajeva prestanka prava iz oblasti socijalnih prava bivsih
boraca i clanova njihovih porodica.
• Prava prestaju usljed smrti uzivaoca, kao i u slucajevima kada se i inace ne mogu
ostvarivati
a) sluzenje u neprijateljskoj vojsci,
b) samoranjavanje ili samopovredivanje,
c) osuctivanost za odredena krivicna djela;
• Pravo na porodicnu invalidninu i ostala prava prestaju bracnom drugu i djeci
njihovim stupanjem u brak, ukoliko se ne radi o djeci, usvojenicima i pastorcadima do
navrsenih 15 godina zivota, i ako su na redovnom skolovanju do 25. godine zivota;
• Pravo na porodicnu invalidninu i ostala prava prestaju bracnom drugu koji ne vrsi
roditeljsku duznost prema djeci sa kojom koristi porodicnu invalidninu, a na osnovu odluke
nadleznog organa, odnosno organa starateljsrva.
Lice kojem su na osnovu amnestije ili pomilovanja ukinute pravne posljedice presude po
kojoj nije moglo ostvariti prava ili su mu prava prestala, moze ostvariti prava najranije od
prvog dana narednog mjeseca poslije donosenja akta o amnestiji ili pomilovanju.
Ako se protiv vojnog invalida ili korisnika porodicne invalidnine vodi krivicni postupak
zbog krivicnih djela koja predstavljaju smetnju za ostvarivanje prava za vrijeme dok se
nalazi u pritvoru porodici se isplacuje polovina njegove invalidnine i ortopedskog dodatka.
Ukoliko krivicni postupak bude obustavljen pravosnaznom odlukom ili bude donesena
oslobactajuca presuda ili bude optuzba odbijena, ali ne zbog nenadleznosti, obustavljena
polovina ce se isplatiti vojnom invalidu, odnosno korisniku porodicne invalidnine.

66
Zahtjev, odnosno izjava pogodenog lica zasticenim slucajem kao uslov nastanka
pravnih odnosa iz oblasti socijalnog prava vojnih invalida

Zahtjev lica pogodenog zasticenim slucajem pokrivenim vazecim zakonom je treci uslov za
nastanak pravnih odnosa iz oblasti socijalnog prava vojnih invalida.
U Zakonu o pravima boraca i clanova njihovih porodica posebno se regulira ostvarivanje prava i
postupak za ostvarivanje prava. Moze doci do prividnog objedinjavanja navedenih postupaka,
jer se osnovano pretpostavlja da lice koje podnosi zahtjev za utvrdivanje vojnog invaliditeta,
istovremeno podnosi i zahtjev za ostvarivanje prava iz ove grane socijalnog osiguranja.
U Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca posebno se regulira
postupak za ostvarivanje prava a u Prijedlogu zakona o pravima boraca i clanova njihovih
porodica ostvarivanje prava i postupak za ostvarivanje prava. I u jednom i u drugom
slucaju radi se zapravo o dva postupka i to o postupku za ostvarivanje prava i o postupku
za utvrdivanje invaliditeta. Ova dva postupka ne mogu se poistovjecivati.
Do poistovjecivanja ova dva postupka dolazi u slucaju utvrdivanja invaliditeta, jer se
osnovano pretpostavlja da lice koje je podnijelo zahtjev za pokretanje postupka za
utvrdivanje invaliditeta, istovremeno podnosi i zahtjev za ostvarivanje prava po propisima o
vojnim invalidima.

ELEMENTIPRAVNIH ODNOSA IZ SOCIJALNOG PRAVA VOJNIH INVALIDA


Elementi i ovog pravnog odnosa su:
• subjekti pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida;
• prava i obaveze iz pravnog odnosa socijalnog prava vojnih invalida;
• objekt, odnosno socijalna prestacija iz pravnog odnosa socijalnog prava vojnih
invalida.

Subjekti pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida


Subjekti pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida su:
• zasticena lica, odnosno subjekti pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida i
• organ uprave nadlezan za poslove iz oblasti socijalnog prava ratnih vojnih invalida.
1) Predvidena prava imaju sljedeca lica:
• vojni invalid!;
• clanovi porodica poginulih boraca, umrlih boraca ili boraca koji su proglaseni
nestalim;
• clanovi porodica poginulih pripadnika Ministarstva unutrasnjih poslova, umrlih
pripadnika ili pripadnika koji su proglaseni nestalim.
2) Predvidena prava ne mogu ostvariti:
• lica koja se nalaze u sastavu neprijateljske vojske ili su prebjegla na stranu
neprijatelja, odnosno u neprijateljsku vojsku;
• lica koja su se sama ranila ili povrijedila radi izbjegavanja vojne ili druge sluzbe sa
ciljem odbrane i bezbjednosti Federacije BiH;
• lica osudena pravosnaznom sudskom presudom zbog izvrsenja tezih krivicnih djela
protiv ustavnog poretka BiH, Federacije BiH, krivicnih djela protiv bezbjednosti
covjecanstva i medunarodnog prava i krivicnih djela protiv oruzanih snaga Federacije BiH.
Osnovna prava nemaju ni clanovi porodice lica koja su navedena, kao i oni clanovi
porodice koji su osudivani za krivicna djela pod tackom tri.
Porodica poginulog borca je porodica lica koje je u vrijeme odbrambeno-oslobodilackog
rata poginulo, umrlo ili nestalo vrseci vojne duznosti ili druge duznosti za vojne ciljeve u
67
ratu, odnosno koje je od rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene u ratu umrlo do
okoncanja rata.
Clanovi porodice poginulog borca su i clanovi porodice lica koje je poginulo, umrlo ill
nestalo pod okolnostima predvidenim zakonom. Clanovi poginulog borca su:
• bracni drug, djeca rodena u braku ili van braka i usvojena djeca, kao i pastorcad
koje je poginuli, umrli ili nestali borac izdrzavao najmanje posljednju godinu dana prije
smrti (ova grupa clanova porodice smatra se clanovima uze porodice);
• roditelji kao i ocuh i maceha i usvojilac koji su poginulog, umrlog ili nestalogborca
izdrzavali najmanje posljednjih pet godina prije smrti ili koje je borac izdrzavao posljednjih
pet godina prije svoje smrti;
• dedo i nana - djed i baba po ocu i majci.
U uzu porodicu uvrstava se i vanbracni drug borca sa kojim je prije okoncanja rata borac
zivio duze vrijeme, ili krace vrijeme ako s njim ima djecu, a brak nije zakljucen iz
opravdanih razloga.
Clanovi porodice vojnog invalida su:
• bracni drug, djeca rodena u braku ili van braka i usvojena djeca, kao i pastorcad
koje je vojni invalid, izdrzavao najmanje posljednju godinu prije smrti, odnosno prije
nastupanja invaliditeta (uze porodice vojnog invalida);
• roditelji, kao i ocuh, maceha ili usvojilac koji su se o vojnom invalidu starali
posljednjih pet godina prije smrti vojnog invalida, ili koje je vojni invalid izdrzavao
posljednjih pet godina;
• dedo i nana - djed i baba po ocu i majci.

Kao drugi subjekt pravnih odnosa socijalog prava u ovoj oblasti javljaju se
• nadlezna opcinska sluzba i kantonalni organ uprave i
• nosilac osiguranja.
1) S obzirom da se radi o zajednickoj nadleznosti, kantoni su nadlezni, da osim federalne
politike iz ove oblasti, utvrduju svoju politiku i da provode zakone iz ove oblasti. Iz takvih
ustavnih odredbi slijedio bi i zakljucak da su kantoni nadlezni da ureduju i pitanje subjekta
koji odlucuje u prvom stepenu.
2) Drugi subjekt koji rjesava u prvom stepenu je nosilac osiguranja, koji rjesava o pravima
na invalidninu i porodicnu penziju.

Prava i obaveze iz pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida


Osnovna prava vojnog invalida su:
• licna invalidnina;
• dodatak na njegu i pomoc od strane drugog lica;
• ortopedski dodatak;
• zdravstvena zastita i novcana naknada u vezi sa ostvarivanjem zdrvastvene zastite;
• naknada za ishranu i smjestaj za vrijeme putovanja i boravka u drugommjestu.
Prema tome, iz kruga osnovnih prava izostavljena su prava na:
• stalni invalidski dodatak,
• banjsko i klimatsko lijecenje,
• besplatnu i povlastenu voznju i
• pravo na putnicko vozilo.
U Prijedlogu zakona o pravima boraca i clanova njihovih porodica, osim nabrojenih
osnovnih prava, predvidena su i slijedeca osnovna prava vojnog invalida:
• pravo na invalidsku penziju,
• pravo na dodatak na penziju,
68
• pravo po osnovu preostale radne sposobnosti,
• pravo na novcanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

Licna invalidnina
Pravo na licnu invalidninu pripada bez obzira na imovno stanje, na prihod od samostalne
djelatnosti, socijalnog osiguranja ili na prihod ostvaren po bilo kojem drugom osnovu.
Licna invalidnina pripada vojnim invalidima, prema grupi vojnog invaliditeta, a odreduje
se u mjesecnim iznosima.
Osnov za odredivanje mjesecnog iznosa licne invalidnine je prosjecna placa u Federaciji
Bosne i Hercegovine koja je ostvarena u prethodnoj godini. Zapravo, prosjecna mjesecna
placa iz prethodne godine uvecava se za 52% kada je u pitanju mjesecni iznos invalidnine
za I grupu invalida koja sluzi kao osnovica za obracun mjesecnih iznosa licnih invalidnina
od II do X grupe.
Mjesecni iznos invalidnina vojnih invalida od II do X grupe odreduje se u procentu od licne
invalidnine vojnog invalida I grupe i iznosi za:
• II grupu 72,47%
• III grupu 54,83%
• IV grupu 40,49%
• V grupu 28,83%
• VI grupu 17,87%
• VII grupu 12,09%
• VIII grupu 5,83%
• IX grupu 4,35%
• X grupu 2,94%
Osnov za odredivanje mjesecnog iznosa licne invalidnine prema odredbama Prijedloga
zakona o pravima boraca i clanova njihovih porodica je prosjecna placa u Federaciji Bosne
i Hercegovine i to iz decembra prethodne godine, prema podacima Federalnog zavoda za
statistiku, a visina invalidnine za grape invaliditeta, odnosno Invalids krece se od 10%
osnovice za X grupu do 160% od osnovice za prvu grupu invalida.
Dodatak za njegu i pomoc drugog lica
Pravo na dodatak za njegu i pomoc drugog lica pripada vojnim invalidima od I do IV grape
po razlicitim zakonskim uslovima. Naime, vojni invalidi od II do IV grupe imaju ovo pravo
ako je kod njih doslo do ostecenja organizma nezavisno od vojnog invaliditeta koje je,
zajedno sa vojnim invaliditetom, jednako ostecenju organizma vojnog invalida I grupe.
Radi ostvarivanja ovog prava vojni invalidi razvrstavaju se u tri stepena, i to:
• u prvi stepen - vojni invalidi I grupe koji su potpuno nesposobni za obavljanje svih
osnovnih zivotnih potreba i kojima je neophodna njega i pomoc drugog lica;
• u drugi stepen - ostali invalidi I grupe, kao i vojni invalidi II, III i IV grupe, cija je
nesposobnost jednaka nesposobnosti vojnih invalida I grupe razvrstanih u prvi stepen
dodatka;
• u treci stepen - vojni invalidi od II do VI grupe cija je nesposobnost jednaka
nesposobnosti vojnih invalida I grupe razvrstanih u drugi stepen dodatka.
Osnov za odredivanje visine dodatka je mjesecni iznos licne invalidnine vojnog invalida I
grupe.
Dodatak mjesecno iznosi za prvi stepen 85,5% od osnova, za drugi 65,95% od osnova, a
za treci stepen 46,17% od osnova.
U slucaju da je korisnik prava dodatka za njegu i pomoc drugog lica smjesten u
zdravstvenu ili drugu organizaciju u kojoj su mu obezbjedeni potrebna njega i pomoc ne
pripada mu taj dodatak za vrijeme preko tri mjeseca.
69
Korisnik dodatka ima pravo na naknadu iznosa koji je kao obveznik placanja doprinosa na
placu platio za lice koje mu pruza njegu i pomoc sa kojim je zakljucio i ugovor o radnom
odnosu.

Ortopedski dodatak
Pravo na ortopedski dodatak imaju vojni invalidi kojima je vojni invaliditet utvrden zbog
tezih ostecenja organizma koja su neposredno posljedica rata, odnosno zadobijene rane,
povrede, ozljede ili bolesti koja je prouzrokovala amputaciju ekstremiteta ili tesko
ostecenje funkcije ekstremiteta, kao i zbog potpunog gubitka vida na oba oka.
Navedena ostecenja organizma razvrstavaju se u cetiri stepena, prema tezini, vrsti i
uzroku ostecenja.
Osnov za utvrdivanje visine ortopedskog dodatka je mjesecni iznos licne invalidnine
vojnog invalida I grupe, pa u skladu s tim osnovom visina ortopedskog dodatka iznosi
mjesecno:
• za prvi stepen - 28,93% od osnova;
• za drugi stepen - 22,08% od osnova;
• za treci stepen - 14,22% od osnova;
• za cetvrti stepen - 6,88% od osnova.
U slucaju da kod vojnog invalida postoji kombinacija vise ostecenja prvog stepena,
ortopedski dodatak se povecava za 25%.
S obzirom da se u novim zakonskim rjesenjima predlaze da i za odredivanje visine
ortopedskog dodatka sluzi prosjecna placa u Federaciji Bosne i Hercegovine iz decembra
prethodne godine, razlicita je i visina ortopedskog dodatka koji se opet odreduje za cetiri
stepena (1. za prvi stepen - 44%, 2. za drugi 33%, 3. za treci - 22% i za 4. cetvrti -11% od
osnova).

Zdravstvena zastita i novcana naknada u vezi sa ostvarivanjem zdravstvene


zastite
Vojni invalidi koji ne ispunjavaju uslove za ostvarivanje prava na zdravstvenu zastitu po
opcim propisima iz oblasti zdravstva, imaju pravo na zdravstvenu zastitu i novcanu
naknadu u vezi sa ostvarivanjem prava na zdravstvenu zastitu, u obimu za radnike,
odnosno imaju prebivaliste, ako posebnim zakonskim odredbama nije drukcije odredeno.
Isto pravo imaju i korisnici porodicne invalidnine, djeca vojnih invalida od I do VII grupe,
bracni drug vojnog invalida I i II grupe i bracni drug vojnog invalida III i IV grupe kome je
priznato pravo na dodatak za njegu i pomoc drugog lica.
Vojni invalidi i druga lica ostvaruju pravo na zdravstvenu zastitu i novcane naknade u vezi
sa ostvarivanjem zdravstvene zastite kod nosioca zdravstvenog osiguranja na cijem
podrucju imaju prebivaliste, i to na nacin i po postupku koji se primjenjuje kod tog nosioca
osiguranja.
Pravilo je da vojni invalidi i lica koja su navedena imaju pravo na zdravstvenu zastitu i
novcane naknade u vezi sa ostvarivanjem prava na zdravstvenu zastitu kao i drugi
osiguranici.
Specijalnim zakonskim odredbama predvideno je da vojni invalidi imaju pravo na naknadu
place za vrijeme privremene sprijecenosti za rad u visini od 100% od osnova u odredenim
slucajevima, iako je propisima kojima se ureduje to pravo predvidena manja naknada.
Osim toga, vojnom invalidu korisniku penzije ili novcane naknade za tjelesno ostecenje ta
primanja se isplacuju u nesmanjenom iznosu sve dok se nalaze u zdravstvenoj ili drugoj
specijaliziranoj organizaciji u kojoj su mu obezbijedeni smjestaj i ishrana.

70
Posebno je predvideno da vojni invalidi ne ucestvuju u troskovima zdravstvene zastite,
osim za koriscenje lijekova i neobavezne imunizacije. Ovo zakonsko rjesenje odnosi se i
na korisnike porodicne invalidnine koji su to pravo ostvarili kao clanovi porodice poginulog
borca.

Naknada za ishranu i smjestaj za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu


Pravo na naknadu za ishranu i smjestaj za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu
imaju vojni invalidi i korisnici porodicnih invalidnina kad su od nadleznog organa upuceni
ili pozvani u drugo mjesto radi pregleda pred Ijekarskom komisijom. Ovo pravo ima i lice
koje je podnijelo zahtjev za priznavanje svojstva vojnog invalida ili prava na porodicnu
invalidninu, ako mu je konacnim rjesenjem priznato to svojstvo, odnosno pravo.
Vojni invalid I do IV grupe, kome je priznato pravo na dodatak za njegu i pomoc od strane
drugog lica, kada putuje radi ostvarivanja, odnosno koriscenja svojih prava, ima prava i na
naknadu za ishranu i smjestaj za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu za lice
koje mu za vrijeme putovanja pruza njegu i pomoc.
Takoder ovo pravo imaju i djeca korisnika porodicnih invalidnina do navrsene 15 godine
kada putuju u drugo mjesto zbog toga sto ih je nadlezni organ uputio, odnosno pozvao
radi ostvarivanja zakonom predvidenih prava.

Osnovna prava clana porodice poginulog borca


Osnovna prava clana porodice poginulog borca su:
• porodicna invalidnina;
• uvecana porodicna invalidnina;
• zdravstvena zastita i novcana naknada u vezi sa ostvarivanjem zdravstvene zastite;
• naknada za ishranu i smjestaj za vrijeme putovanja iboravka u drugoni mjestu.
U prijedlozima novih rjesenja u grupu osnovnih prava clanova porodica poginulog borca i
umrlog vojnog invalida uvrstava se i pravo na porodicnu penziju.
Prilikom preuzimanja predratnih rjesenja iz grupe osnovnih prava clana porodice palog
borca izostavljena su prava na
• stalni invalidski dodatak i
• besplatnu i povlastenu voznju.

Porodicna invalidnina
Pravo na porodicnu invalidninu imaju clanovi uze porodice poginulog borca, clanovi uze
porodice vojnog invalida od I do VII grupe, poslije njegove smrti, i clanovi uze porodice lica
koje je poginulo ill umrlo od posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene pod
okolnostima utvrdenim zakonom, pod slijedecim uslovima:
• udovica - kad navrsi 54 godine zivota ili udovac - kad navrsi 60 godina zivota, kao i
prije navrsenih 54, odnosno 60 godina zivota, ako su nesposobni za rad, odnosno
privredivanje;
• djeca, usvojenici i pastorcad - do navrsene 15-te godine zivota, odnosno do kraja
propisanog trajanja redovnog skolovanja, a najkasnije do navrsene 26-te godine zivota,
kao i nesposobna za privredivanje;
• lica iz prethodne tacke - za vrijeme vanrednog skolovanja na prvoj godini vise
skole, odnosno fakulteta ili druge visoke skole, pod uslovima da je na prvoj godini studija
upisano u godini u kojoj je zavrsilo srednju skolu i da je nezaposleno.
Ako uzu porodicu sacinjavaju bracni drug sa jednim ili vise clanova porodice, bracni drug
ima pravo na porodicnu invalidninu kao sauzivalac sa njima, bez obzira na propisane
uslove, i to dok ijedno od te djece ima pravo na invalidninu.
71
Poseban izuzetak predstavlja slucaj kada je bracni drug vojnog invalida u vrijeme smrti
bio korisnik dodatka na njegu i pomoc od strane drugog lica, jer ima pravo na porodicnu
invalidninu neovisno od zakonom utvrdenih uslova, ako je sa vojnim invalidom zivio u
bracnoj zajednici i u zajednickom domacinstvu posljednjih pet godina prije njegove smrti.
Roditelji, kao i ocuh, maceha i usvojilac, koji su poginulog, umrlog ill nestalog borca
izdrzavali ill se starali o vojnom invalidu pet godina prije smrti, odnosno koje je vojni
invalid izdrzavao posljednjih pet godina, imaju pravo na porodicnu penziju i ako su clanovi
uze porodice ostvarili pravo na porodicnu penziju.
Ocuh, maceha ili usvojilac, koji ispunjava uslove za priznavanje prava na porodicnu
penziju ima prece pravo od roditelja koji nije izvrsavao roditeljsku duznost prema vojnom
invalidu.
Osnov za odredivanje visine porodicne penzije je invalidnina vojnog invalida I grupe.
Porodicna invalidnina za jednog korisnika iznosi 6,51% mjesecno od osnova. Ako je u
pitanju clan porodice poginulog borca, tada iznosi 13,2% mjesecno od osnova.
U slucaju da je pravo na porodicnu invalidninu ostvarilo vise clanova porodice, za svakog
sauzivaoca ona iznosi 6,51% s tim sto se povecava za 50%.

Uvecana porodicna invalidnina


Pravo na povecanu porodicnu invalidninu imaju
• roditelji poginulog borca koji vise nemaju djece, kao i
• roditelji palog borca koji imaju vise djece, pa je jedno izgubilo zivot kao gradanska
zrtva rata (fasisticki teror, ratne operacije, bombardiranje i dr.).
Porodicna invalidnina uvecava se za 50%, pod uslovom da nijedno od te djece nije
ostavilo porod i da taj roditelj kasnije nije imao drugo dijete. Ako se porodicnom
invalidninom koriste oba roditelja kao sauzivaoci, iznos porodicne penzije uvecava se za
50%.

Pomoc u slucaju smrti


Clanovi domacinstva vojnog invalida sa kojima je vojni invalid zivio posljednju godinu
zivota, odnosno lice koje se o vojnom invalidu staralo u toku posljednje godine zivota,
imaju pravo na jednokratnu pomoc u visini dvomjesecnog iznosa invalidnine umrlog
vojnog invalida.
Iznos pomoci ne moze biti manji od mjesecnog iznosa licne invalidnine koja je pripadala
vojnom invalidu III grupe u vrijeme smrti vojnog invalida.
Ovo pravo moze se ostvariti ukoliko se nije ostvarilo po drugom osnovu.
Posebno je predvicteno i pravo na naknadu troskova prevoza posmrtnih ostataka vojnog
invalida, koje ima lice kada preveze posmrtne ostatke vojnog invalida koji je umro van
svog prebivalista.

Druga prava iz oblasti boracko-invalidske zastite


lako u pozitivnom zakonodavstvu nema izricito predviclenih drugih prava iz ove oblasti, to
ne znaci da osnovnim pravima ona nisu "dodavana" na razne nacine. Prije svega, ta
druga, odnosno dodatna prava nalaze se u raznim zakonskim propisima sa podrucja
opceg rezima radnih i socijalnih prava, kao i podzakonskim i autonomnim aktima.
Polazeci od takvih rjesenja, s jedne i od potreba uvodenja novih dodatnih prava, s druge
strane, u Prijedlogu federalnog zakona o pravima boraca i clanova njihovih porodica, osim
osnovnih prava vojnih invalida i clanova njihovih porodica, predvideno je i vise drugih
prava, koja se, u odnosu na odnosna prava, javljaju kao dopunska prava.
Predlozena su slijedeca druga prava iz ove oblasti:
72
• pravo na zaposljavanje;
• pravo na prednost pri zakupu poslovnih prostorija;
• pravo na skolovanje;
• pravo na prilagodavanje prilaza zgradi;
• pravo na oslobadanje placanja poljoprivrednog zemljista;
• pravo na zdravstvenu zastitu,
• pravo na stan i
• pravo na carinske i poreske olaksice.
Naknada stete nastale u toku ostvarivanja prava iz boracko-invalidske zastite
Zakonom je predvideno da lice kome je isplacen neki novcani iznos na koji nije imalo
pravo, odnosno ako je ono preostalo, duzno je da vrati nezakonito primljeni iznos. Prema
zakonskim odredbama lice koje je primilo novcani iznos na koje nije imalo pravo, duzno je
da taj iznos vrati u sljedecim slucajevima:
• ako je na osnovu netacnih podataka za koje je znalo ili je moralo znati da su
netacni, ili je na drugi protivpravan nacin ostvarilo novcana primanja koja mu ne
pripadaju ili je ostvarilo novcana primanja u vecem iznosu nego sto mu pripada;
• ako je ostvarilo novcana primanja zbog toga sto nije prijavilo nastale promjene koje
uticu na gubitak, prestanak ili obim nekog prava, a znalo je ili je moralo znati za te
promjene;
• ako je primilo iznos veci od iznosa koji mu je odrecten rjesenjem.
Potrazivanja zastarjevaju protekom roka odredenog zakonom kojim se ureduje
zastarjelost potrazivanja za ovu vrstu potrazivanja. Ovi rokovi pocinju da teku od dana
kad je u upravnom postupku postalo konacno rjesenje kojim je utvrdeno da isplacivano
primanje ne pripada ili da pripada u manjem obimu, odnosno od dana kada je izvrsena
posljednja nepravilna isplata.
Lice na koje se odnosi konacno rjesenje duzno je da vrati novcana primanja najvise u
iznosu primljenom za posljednje tri godine, racunajuci od posljednje isplate na koju nije
imalo pravo.
Predvideno je da obaveza vracanja nepravilno isplacenih iznosa postoji i u slucaju kada je
rjesenje kojim je priznato pravo ponisteno ili ukinuto.
Ukoliko je nepravilna isplata posljedica greske organa koji je vodio postupak, nepravilno
isplacena sredstva nadoknadit ce taj organ i duzan je odgovarajci iznos doznaciti na racun
nadleznog federalnog organa.

Objekt, odnosno socijalne prestacije iz pravnih odnosa socijalnog prava vojnih


invalida
Prava iz oblasti socijalnog prava vojnih invalida, kao i prava iz invalidskog osiguranja iz
opceg rezima socijalnog osiguranja, su vrlo raznovrsna, zbog toga sto se nastojalo kroz
zakonsku regulativu u sto vecoj mjeri izraditi osnovne ideje i cilj ove posebne vrste
socijalnog obezbjedenja.
Socijalna prestacija invalidskog osiguranja vojnih invalida karakterizira
• diferenciranost i
• svrsishodnost.
Novi zakonodavni okvir pruza dovoljno osnova za tvrdnju da se radi o relativno razvijenom
sistemu socijalnog obezbjedenja vojnih invalida.
U novom sistemu invalidskih prava vojnih invalida predvidene su socijalne prestacije u
novcu, naturi i uslugama, sto je odraz navedenih karakteristika. Samo tako se mogu i
ostvariti svrha i ciljevi ovog osiguranja, jer ona treba da vojnim invalidima, pored

73
prestacije u novcu i u naturi, jos u vecem stepenu omoguci osposobljavanje putem
rehabilitacije, kako medicinske, tako i profesionalne za rad, odnosno zaposljavanje.

STICANJE I OSTVARIVANJE PRAVA NA IZUZETNO MATERIJALNO OBEZBJEDENJE


Na pocetku agresije na nasu zemlju bila je donesena Uredba sa zakonskom snagom o
pravu na izuzetnu penziju, koja je stavljena van snage novom Uredbom sa zakonskom
snagom.
Institut izuzetne penzije zamijenjen je izuzetnim materijalnim obezbjedenjem - Uredbom,
odnosno Zakonom o izuzetnom materijalnom obezbjedenju ratnih vojnih invalida i
porodica poginulog borca.

Lica koja mogu ostvariti pravo na izuzetno materijalno obezbjedenje


Pravo na izuzetno materijalno obezbjedenje mogu ostvariti slijedeca lica:
• vojna lica koja su u sastavu Armije RBiH;
• pripadnici policije Ministarstva unutrasnjih poslova RBiH, koji su vrsili vojnu
duznost;
• pripadnici postrojbi Hrvatskog vijeca obrane u sastavu Armije Republike Bosne i
Hercegovine;
• pripadnici drugih naoruzanih formacija, koje su se samoorganizirale ili organizirale
pod raznim nazivima u snage otpora protiv agresije u vremenu od 30. aprila 1991. godine
do 15. aprila 1992. godine koji su poginuli,
• odnosno nestali ili kod kojih je utvrden gubitak radne sposobnosti.
Ovo pravo mogu izuzetno ostvariti i lica, koja su po naredenju ili nalogu nadleznih vojnih
organa ili drzavnog organa uprave nadleznog za poslove odbrane ili unutrasnje poslove
vrseci vojnu duznost, poginula, odnosno nestala ili zadobila ranu, povredu, ozljedu ili
bolest usljed cega je nastupio gubitak radne sposobnosti za privredivanje.
Poslije smrti ili nestanka navedenih lica, pravo na izuzetno materijalno obezbjedenje
mogu ostvariti:
• bracni drug;
• djeca rodena u braku ili van braka;
• usvojena djeca, pastorcad i
• unucad bez roditelja.
Braca i sestre koji su izdrzavali lice iz cijeg statusa izvode pravo na izuzetno materijalno
obezbjedenje mogu to pravo ostvariti ako je to izdrzavanje bilo i u momentu smrti ili
nestanka. Razvedeni bracni drug kome je sudskom odlukom utvrdeno pravo na
izdrzavanje, moze ostvariti materijalno obezbjedenje.
I braca i sestre, kao i razvedeni bracni drug mogu ostvariti pravo na izuzetno materijalno
obezbjedenje, ako to pravo nemaju clanovi uze porodice, koji su navedeni od 1-4. To se
odnosi i na roditelje, ocuha, macehu i usvojioca, s kojima je poginulo ili nestalo lice zivjelo
u zajednickom domacinstvu u vrijeme smrti ili nestanka.
Izuzetno je predvideno da roditelji poginulih, umrlih ill nestalih lica mogu ostvariti pravo
na izuzetno materijalno obezbjedenje nezavisno od uslova u iznosu od jedne prosjecne
place ukoliko nijedan od roditelja nije u radnom odnosu, ne obavlja samostalnu djelatnost
niti je korisnik penzije.

Ostvarivanje, koristenje i prestanak prava na izuzetno materijalno obezbjedenje


Izuzetno materijalno obezbjedenje odreduje se u mjesecnom iznosu na osnovu prosjecne
place ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine u mjesecu koji prethodi mjesecu u kome
je priznato pravo.
74
Za pripadnike Armije R BiH i lica koja su sa njima izjednacena u pogledu ostvarivanja
prava na izuzetno materijalno obezbjedenje, ako su vrseci neposrednu vojnu duznost
zadobila ranu, povredu, ozljedu, bolest ili su poginula, mjesecni iznos izuzetnog
materijalnog obezbjedenja iznosi dvije prosjecne place ostvarene u Federaciji Bosne i
Hercegovine u mjesecu koji prethodi mjesecu u kome je priznato pravo.
Ako su u pitanju nosioci ratnih priznanja "Zlatni Ijiljan" i "Srebrni stit", a koji su vrseci
neposrednu duznost zadobili ranu, povredu, ozljedu, bolest ili su poginula, mjesecni iznos
izuzetnog materijalnog obezbjedenja iznosi tri mjesecne place. Za clanove uze i sire
porodice mjesecni iznos izuzetnog materijalnog obezbjedenja utvrduje se takoder na
izlozeni nacin.
Izuzetno, materijalno obezbjedenje pripada od prvog dana narednog mjeseca od dana
utvrdivanja gubitka radne sposobnosti za privredivanje ili nesposobnost za vojnu sluzbu,
odnosno smrti.
Ako u jednoj porodici ima vise poginulih, umrlih ili nestalih lica, clanovi uze porodice mogu
ostvariti pravo na izuzetno materijalno obezbjedenje samo po osnovu jednog od tih lica.
Za roditelje, kod kojih je vise djece izgubilo zivot pod zakonskim okolnostima, predvideno
je da se iznos materijalnog obezbjedenja povecava za jednu prosjecnu placu za svako
poginulo dijete.
Pravo na izuzetno materijalno obezbjedenje prestaje:
u slucaju smrti korisnika prava,
stupanja u brak;
• napustanjem teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije Bosne i
Hercegovine u vremenu duzem od 90 dana, a najduze godinu dana u slucaju potrebe
zadrzavanja zbog neophodnog lijecenja ranjenog ili oboljelog borca po kom osnovu mu je
nadlezni organ odobrio lijecenje u inozemstvu;
• prelaskom korisnika na stranu neprijatelja;
• ako je korisnik prava osuden pravosnaznom sudskom presudom na kaznu zatvora u
trajanju duze od 6 mjeseci za vrijeme dok se nalazi na izdrzavanju kazne;
• djeci kada navrse 18 godina zivota, a nisu nastavila redovno skolovanje, odnosno
do navrsene 26-te godine zivota, ako su nastavila redovno skolovanje u svojoj drzavi.
Ukoliko pripadnici Armije R BiH i lica koja su sa njima izjednacena po osnovu ranjavanja ili
bolesti ispune uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju i druga novcana primanja
po propisima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i za materijalno obezbjedenje, imaju
pravo da u ovakvom slucaju izvrse izbor koje ce pravo koristiti.

Socijalnog obezbjedenje civilnih zrtava rata

Izvori prava socijalnog obezbjedenja civilnih zrtava rata

U toku odbrambeno-oslobodilackog rata, odnosno agresije na nasu zemlju neminovno se


postavlja i pitanje zastite civilnih zrtava najnovijeg rata. Zbog toga je donesena uredba sa
zakonskom snagom, koja je nakon potvrdivanja od strane nadleznog Parlamenta postala
Zakon, tako da sada naslov tog zakonodavnog akta glasi: Zakon o zastiti civilnih
zrtava rata iz oruzanih sukoba poslije 30. maja 1990. godine.
Ovaj zakonski akt stupio je na snagu 2. jula 1992. godine kada je i objavljen, a prestao je da
vazi stupanjem na snagu novih zakona.

75
Sada je u Federaciji Bosne i Hercegovine jednim federalnim i kantonalnim zakonom
uredena kompletna materija socijalne zastite i zastite porodice sa djecom, odnosno
djecija zastita, tako i zastita civilnih zrtava rata.

Pojam civilne zitve rata


Prema zakonskim odredbama civilnom zrtvom rata smatra se ono lice kod kojeg je
nastupilo tjelesno ostecenje od najmanje 60% zbog rane, povrede koja je zadobijena na
jedan od sljedecih nacina:
• zlostavljanjem, odnosno lisavanjem slobode u toku ratnog stanja ili neposredne ratne
opasnosti;
• u vezi sa ratnim dogadanjima (bombardovanje, ulicne borbe, eksplozija ratnog
materijala, zalutali metak)
• od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon zavrsetka rata;
• u vezi sa diverzantskim, odnosno teroristickim akcijama kojima se ugrozava sigurnost
i ustavni poredak FBiH
Osim ovih zrtava rata, odnosno invalidnih lica, za zrtve rata smatraju se i ona lica kod kojih
je nastupilo tjelesno ostecenje od najmanje 60% zbog bolesti zadobivene, odnosno
pogorsane ili ispoljene pod jednom od navedenih okolnosti od 1-4.
Trecu grupaciju zrtava cine lica koja su poginula, umrla ili nestala pod okolnostima od 1-4,
koje su vec navedene.
Radi ostvarivanja predvidenih prava za civilne zrtve rata, invalidi se razvrstavaju u sest
grupa, i to:
I grupa-invalidi sa 100% tjelesnog ostecenja kojima je za redovan zivot potrebna njega i
pomoc drugog lica;
II grupa - invalidi sa 100% tjelesnog ostecenja;
III grupa - invalidi sa 90% tjelesnog ostecenja;
IV grupa - invalidi sa 80% tjelesnog ostecenja;
V grupa - invalidi sa 70% tjelesnog ostecenja;
VI grupa - invalidi sa 60% tjelesnog ostecenja.
Razvrstavanje se moze i drukcije izvrsiti kantonalnim propisom.

Osnovna prava civilnih zrtava rata


U osnovna prava civilnih zrtava rata uvrstena su sljedeca prava:
• pravo na licnu invalidninu;
• pravo na dodatak i njegu i pomoc od strane drugog lica;
• pravo na ortopedski dodatak;
• pravo na porodicnu invalidninu;
• pravo na dodatak na djecu;
• pravo na pomoc u troskovima lijecenja i nabavci ortopedskih pomagala;
• pravo na osposobljavanje za rad (profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i
dokvalifikacija);
• pravo na prioritetno zaposljavanje.

Uslovi, nacin i postupak po kojem se ostvaruju prava od 1-5 regulirani su federalnim


zakonom, a prava od 6-8 ostvaruju se pod uslovima, na nacin i po postupku koji se urvrdi
propisom kantona.

SOCIJALNA I DJECIJA ZASTITA

OPCA PITANJA I OSNOVI SOCIJALNE ZASTITE

76
Svi socijalni slucajevi i sve vrste korisnika nisu obuhvaceni pravnom regulativom na
istovjetan nacin.
U svakom drustvu, odnosno drzavi polazi se od tezine socijalnog slucaja, vrste korisnika,
kao i drugih faktora, pa u skladu s tim, iznalaze se adekvatni metodi socijalne zastite,
sistemi i sredstva socijalne zastite.
Pravo na socijalnu zastitu u najvecem broju slucajeva, odnosno za najveci broj pokrivenih
socijalnih slucajeva i za najveci broj korisnika, predstavlja radni odnos, odnosno radni staz.
Prava lica koja se nalaze u radnom odnosu na socijalnu zastitu, odnosno socijalno
obezbjedenje, kao i prava lica koja su zakonom o njima izjednacena ostvaruju se posebnom
metodom - socijalnim osiguranjem. Socijalno osiguranje, javlja se kao podsistem u
sistemu socijalnog zastitnog prava, odnosno socijalnog obezbjedenja ili socijalne zastite.
Socijalno obezbjedenje, odnosno socijalna zastita drugih lica, odnosno lica van radnog odnosa
obuhvacena su metodom socijalne zastite u uzem smislu, odnosno socijalnim staranjem.
Llica koja koriste socijalnu zastitu ne treba prethodno da budu u radnom odnosu, jer je
dovoljno da se nalaze u stanju socijalne potrebe.

Pravni izvori socijalne zastite


Prema Dejtonskom ustavu kompletna oblast socijalnog prava spada u nadleznost
entiteta, tj. Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
U Federaciji Bosne i Hercegovine socijalna politika spada u zajednicku nadleznost
federalne vlasti i kantona, pa u skladu s tim federalna vlast ima pravo utvrdivati ovu
politiku i donositi zakone koji se ticu ove politike. I kantoni imaju pravo utvrdivati ovu
politiku, ali i pravo i duznost da je sprovode, odnosno zakone koji se ticu te politike.
U Republici Srpskoj su na snazi dva zakona. Jedan se odnosi na socijalnu zastitu, a drugi
na djeciju zastitu, a tako je bilo i u ranijem sistemu vlasti.

Principi socijalne zastite


1) Nesporno je da je socijalna zastita djelatnost od posebnog interesa kako za sire
drustvene zajednice, tako i za uze teritorijalne, odnosno lokalne jedinice.
2) Socijalna zastita osigurava i omogucava ostvarivanje pomoci za podmirenje
osnovnih zivotnih potreba socijalne ugrozenosti, nemocnih i drugih lica koju one same ili
uz pomoc clanova porodice ne mogu zadovoljiti zbog nepovoljnih licnih, privrednih,
socijalnih i drugih okolnosti.
3) Pomocu porodicne solidarnosti svaka porodica je duzna pruziti pomoc svome clanu,
narocito djeci radi sprjecavanja, ublazavanja i otklanjanja uzroka i stanja socijalne
ugrozenosti pod uslovom da se ne mogu brinuti sami o sebi.
4) Prema principu saradnje, sve skolske i zdravstvene ustanove, i drzavni organi
(policija, pravosudni organi, organi uprave) su duzni, u okviru svoga djelokruga,
saradlvati s ustanovama socijalne zastite.
5) Svako lice je duzno da se brine o zadovoljavanju svojih zivotnih potreba, kao i
potreba lica koja je po zakonu ili po drugoj pravnoj osnovi duzan izdrzavati.
6) Po principu solidarnosti, svako lice je duzno svojim radom, prihodima i imovinom
pridonositi sprjecavanju, otklanjanju ili ublazavanju kako vlastite socijalne ugrozenosti,
tako i
• socijalne ugrozenosti clanova svoje porodice, kao i
• djece i drugih clanova porodice koji se ne mogu sami brinuti o sebi.
7) I za prava iz oblasti socijalne zastite vrijedi princip o nemogucnosti prenosa na
druga lica. Takoder ova prava ne mogu se nasljedivati.

Korisnici socijalne zastite


Korisnici socijalne zastite razvrstani su u dvije kategorije:

77
1) Maloljetnici, odnosno lica do navrsene 18 godine zivota, pod uslovom da su u pitanju
lica:
 bez roditeljskog staranja; (koji je ostao bez oba roditelja, nepoznatih roditelja,
napusten od roditelja, roditelja lisenih roditeljskog prava i roditelja sprijecenih da vrse
roditeljsku duznost)
 ometena u fizickom ill psihickom razvoju, (lice sa: ostecenjem cula vida ili
sluha, poremecajem u govoru i glasu, tjelesnim ostecenjem, psihickom zaostaloscu (lakog,
umjere-nog, tezeg i teskog stepena ili sa kombiniranim smetnjama)
 vaspitno zanemarena i zapustena; ( lice koje zbog nedovoIjnog nadzora i brige
roditelja, te negativnog utjecaja sredine narusava opcepri-hvacene drustvene, odnosno
moraine norme ponasanja, a vaspitno zapusteni maloljetnik je ono lice koje svojim
ponasanjem u vecoj mjeri narusava opce-prihvacene drustvene, odnosno moraine norme i
vrsi prekrsaje ili krivicna djela)
 ciji je razvoj ometan porodicnim prilikama (lice ciji roditelji zbog nesredenih
porodicnih odnosa, materijalnih ili drugih razloga nisu u mogucnosti da mu obezbijede
normalne uslove za pravilno vaspitanje, fizicki i psihicki razvoj)
2) Punoljetna lica, pod uslovom da su:
 materijalno neobezbijedena i za rad nesposobna lica; (nesposobno je za rad i
ne moze da obezbijedi sredstva za zivot po nekom drugom osnovu)
 stara lica bez porodicnog staranja, (preko 65 godina (muskarac), odnosno 60
godina (zena), i nema clanova porodice ni srodnika koji su po zakonu obavezni da ga
izdrzavaju, ill ako ih ima, nisu u mogucnosti da izvrsavaju obavezu izdrzavanja)
 invalidna lica; (ostecenjem cula vida ill sluha, poremecajem u govoru i glasu,
tjelesnim ostecenjima, psihickom zaostaloscu (lahkog, umjerenog, tezeg i teskog
stepena) ili sa kombiniranim smetnjama)
 lica sa drustveno negativnim ponasanjem; (punoljetno lice koje se odaje
besposlicarenju, skitnji, prosjacenju, prostituciji, alkoholizmu, uzivanju opojnih droga i
drugim oblicima drustveno-negativnog ponasanja)
 ostala lica u stanju socijalne potrebe kojima je zbog posebnih okolnasti
potrebna socijalna zastita, (punoljetno lice koje se nacte u stanju socijalne potrebe
zbog pretrpljene elementarne nepogode, migracije, repatrijacije, smrti jednog ili vise
clanova domacinstva, povratka sa lijecenja, nemogucnosti zaposljavanja, otpustanja sa
izdrzavanja kazne zatvora ili izvrsavanja vaspitne mjere)

Oblici socijalne zastite


Oblici socijalne zastite su:
• materijalna pomoc;
• osposobljavanje za zivot i rad;
• smjestaj u drugu porodici;
• smjestaj u organizacije socijalne zastite;
• kucna njega i pomoc u kuci;
• pomoc u dnevnom zbrinjavanju;
• usluge socijalnog i clrugog strucnog rada.
Ovo su oblici, odnosno prava koja su predvidena federalnim zakonom. Propisom kantona
utvrduju se iznosi novcanih i drugih davanja u vezi sa ostvarivanjem navedenih prava,
uslovi i postupak za sticanje tih prava i njihovo koristenje, ukoliko to vec nije uredeno
federalnim zakonom.
U Republici Srpskoj prava iz socijalne zastite su:
• pravo na materijalno obezbjedenje;
• dodatak za pomoc i njegu drugog lica;

78
• pomoc za osposobljavanje za rad i njegu drugog lica;
• smjestaj u ustanovu socijalne zastite ili smjestaj u drugu porodicu;
• usluge socijalnog rada.
O obezbjedenju ovih prava u RS stara se opcina.
RS obezbjeduje sredstva za osposobljavanje za rad djece i omladine ometene u
fizickom i psihickom razvoju, za izgradnju, adaptaciju, sanaciju i opremanje ustanova
socijalne zastite.
Glavna podrucja socijalne zastite cine:
• Zastita socijalno ugrozenih porodica i njihovih clanova, a narocito onih porodica
koje imaju veci broj djece, bolesnih ili retardiranih clanova, i to u svim onim slucajevima
kada porodica nema dovoljno sredstava za izdrzavanje svojih clanova, pa je ovisna od
socijalne pomoci bilo drzavnih institucija, bilo od humanitarnih, nevladinih, vjerskih i
drugih organizacija;
• Zastita starih, bolesnih i nezaposlenih pojedinaca i samaca, koji nemaju
sredstava za zivot zbog cega su ovisni od pomoci drzavnih institucija sa ovog podrucja,
odnosno drugih subjekata koji se bave socijalnom zastitom;
• Zastita civilnih zrtava rata i njihovih porodica, koje su pogodene ratnim posljedicama
a same ne mogu zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe;
• Zastita nezaposlenih i siromasnih lica, koji iz bilo kojeg razloga ne rade, a
nemaju drugih izvora prihoda za zivot.

Pravo na socijalnu zastitu


U entitetskim zakonima o socijalnoj zastiti predvictena su sljedeca prava iz socijalne zastite:
• pravo na novcanu i drugu naknadu, odnosno pravo na socijalno obezbjedenje,
• pravo na osposobljavanje za zivot i rad, odnosno pravo na pomoc za
osposobljavanje za rad djece i omladine,
• pravo na smjestaj u drugu porodicu ili u ustanovu socijalne zastite,
• pravo na usluge socijalnog i drugog strucnog rada,
• pravo na pomoc i njegu drugog lica (RS) i
• pravo na kucnu njegu i pomoc u kuci (FBiH)

Pravo na novcanu i drugu pomoc, odnosno na materijalno obezbjedenje


Novcana i druga materijalna pomoc sastoji se od
• stalne novcane pomoci,
• novcane naknade za pomoc i njegu drugih lica i
• druge materijalne pomoci.
U RS nivo materijalnog obezbjedenja koje pripada pojedincu, odnosno porodici koja
ostvaruje prihode ispod nivoa socijalne sigurnosti, utvrduje se u procentualnom iznosu
od osnovice koju cini prosjecna placa ostvarena po radniku u privredi opcine u
prethodnom mjesecu. Ono iznosi od osnovice za:
• pojedinca-50%,
• porodicu sadva clana-70%,
• porodicu sa tri clana -90%,
• porodicu sa cetiri clana -95%,
• porodicu sa pet i vise clanova -100%.
U FBiH pravo na stalnu novcanu i drugu pomoc imaju lica i porodice koje kumulativno
ispunjavaju uslove:
• da su sposobni za rad, odnosno sprijeceni u ostvarivanju prava na rad;
• da nemaju dovoljno prihoda za izdrzavanje;

79
• da nemaju clanova porodice koji su po zakonu obavezni da ih izdrzavaju.
Izricito je predvideno da se pravo na pomoc ostvaruje kod sluzbe opcine na cijem podrucju
lice ili porodica imaju prebivalista. Propisom kantona utvrduju se iznosi stalne novcane
pomoci i novcane naknade za pomoc i njegu, kao i prihodi koji se uzimaju u obzir
prilikom utvrdivanja te pomoci i naknade.
Druga materijalna pomoc moze biti privremena, jednokratna i druga novcana pomoc,
odnosno naturalno davanje. Ona se daje materijalno neosiguranim licima ili porodicama
kada se nadu u stanju socijalne potrebe usljed teskoca izazvanih sljedecim okolnostima:
pretrpljena prisilna migracija, repatrijacija, elementarna nepogoda, smrt jednog ili vise
clanova porodice, povratak sa lijecenja, otpustanje sa izdrzavanja kazne zatvora ili
izvrsavanje odgojne mjere.
Uslovi za ostvarivanje prava na ovu pomoc su:
• da lice pogodeno ovim rizikom nema dovoljno prihoda za izdrzavanje, odnosno
• da nema clanova porodice koji su po zakonu obavezni da ga izdrzavaju ili ako ih
ima, da ta lica nisu u mogucnosti da izvrsavaju obavezu izdrzavanja.

Pravo na osposobljavanje za zivot i rad, odnosno pravo za pomoc za


osposobljavanje za rad djece i omladine
Pravo na osposobljavanje za zivot i rad mogu ostvariti djeca ometena u psihofizickom
razvoju i odrasla lica sa umanjenim psihofizickim sposobnostima, bez obzira na uzrok
nastanka invalidnosti, odnosno radne sposobnosti.
Uslovi su:
• da to pravo ne moze ostvariti po nekom drugom osnovu i
• da se radi o lieu koje se moze osposobiti za rad prema svojim psihofizickim-
sposobnostima i god zivota
U RS ovo pravo imaju djeca i omladina. Precizirano je da se ono ostvaruje u vidu:
• upucivanje na osposobljavanje,
• materijalnog obezbjedenja,
• naknade troskova smjestaja, troskova poreza i
• naknade troskova osposobljavanja.

Pravo na smjestaj u drugu porodicu ili ustanovu socijalne zastite


Pravo na smjestaj u drugu porodicu ill u socijalnu ustanovu mogu ostvariti djeca i odrasla
lica kojima je potrebna stalna briga i pomoc u zadovoljavanju njihovih zivotnih potreba, a ne
mogu ih ostvariti u krugu vlastite porodice ili na drugi nacin. Ako je u pitanju smjestaj u
socijalnu ustanovu, podrazumijeva se da je dodatni uslov da se zadovoljavanje zivotnih
potreba nije moglo ostvariti smjestajem u drugu porodicu.
U federalnom zakonu o socijalnoj zastiti za smjestaj djeteta u drugu porodicu potrebna
je pismena saglasnost roditelja, odnosno usvojitelja ili staratelja, a ako je lice starije od
15 godina, potreban je i njegov pristanak.

Pravo na usluge socijalnog i drugog strucnog rada


Pravo na usluge socijalnog i drugog strucnog rada mogu ostvariti pojedinci, porodice i
drustvene grupe neovisno od materijalnih mogucnosti i koristenja nekog od oblika
socijalne zastite radi zastite njihovih prava i interesa i sprjecavanje pojava i ublazavanje
posljedica socijalnih problema.
Usluge socijalnog rada su savjetodavnog karaktera u vezi sa rjesavanjem porodicnih i
bracnih problema, kao i drugih zivotnih teskoca.

Pravo na pomoc i njegu drugog lica

80
Pravo na pomoc u kuci svodi se na organizirano pruzanje raznih usluga, kao sto su
prehrana, neophodni kucni i drugi potrebni poslovi (odrzavanje cistoce, nabavka hrane
i drugih potrebnih stvari) i odrzavanje licne higijene i slicno.
Ovo pravo mogu ostvariti stara i iznemogla, hronicno oboljela i druga lica koja su potpuno
nesposobna za samostalan rad i privredivanje.

Pravo na kucnu njegu i pomoc u kuci


Ovo pravo u FBiH slicno je prethodnom pravu u RS, jer se i ono sastoji u organiziranom
pruzanju raznih usluga potpuno nesposobnim licima za rad, odnosno za samostalno
privredivanje. \Korisnici mogu biti i lica sa trajnim smetnjama u fizickom i psihickom
razvoju.

Organizacija socijalne zastite


U federalnom zakonu o socijalnoj zastiti je predvideno da su ustanove takve organizacije
u kojima se, u cjelini ili djelomicno, zadovoljavaju socijalne i druge potrebe korisnika
socijalne zastite.
Federalnim zakonom o socijalnoj zastiti, ako propisom kantona nije drukcije odredeno,
predvidene su sljedece vrste socijalnih ustanova:
• Centar za socijalni rad;
• Ustanove za djecu i to:
o za djecu bez roditeljskog staranja;
o za odgojno zanemarenu i zapustenu djecu;
o za djecu ometenu u fizickom ili psihickom razvoju;
• Ustanova za odrasla I stara lica;
• Ustanova za socijalno-zdravstveno zbrinjavanje i invalidnih i drugih lica;
• Ustanova za dnevni boravak korisnika socijalne zastite.
Osnivanje i rad ustanova blize se ureduje kantonalnim propisom.
Ustanove socijalne zastite, izuzev centra za socijalni rad, mogu osnovati sljedeci subjekti:
• gradanin kao pojedinac;
• udruzenje gradana;
• pravno lice;
• humnitarna organizacija;
• vjerska zajednica;
• strani drzavljanin;
• strana humanitarna organizacija.
Centar za socijalni rad, kao javnu ustanovu u drzavnoj svojini, osniva opcina za svoje
podrucje, a kanton za podrucje kantona. Dvije i vise opcina mogu osnovati zajednicki
centar za socijalni rad.
U djelokrug centra za socijalni rad, pored ostalog, spadaju i sljedeci poslovi:
• primjena i provodenje oblika socijalne zastite;
• neposredno pruzanje usluga socijalnog rada;
• rjesavanje u prvom stepenu zahtjeva za ostvarivanje prava iz njegove nadleznosti;
• obavljanje poslova u oblasti porodicne zastite, zastite odgojno zanemarene djece,
zastite civilnih zrtava rata, te ucestvovanje u izvrsavanju odgojnih mjera i mjere
zastitnog nadzora;
• obavlja savjetodavni i savjetovalisni socijalni rad.
Ustanove socijalne zastite i u RS su slicno regulirane kao i u FBiH. Izricito je normirano
da centre za socijalni rad, kao ustanove sa javnim ovlastenjima osniva opcina,
odnosno vise opcina, a RS osniva ostale ustanove socijalne zastite od sireg znacaja koje
obezbjectuju realizaciju prava iz oblasti socijalne zastite.
81
Zastita porodice sa djecom

Ova zastita podrazumijeva osiguranje porodice kroz materijalna i druga davanja, radi
pomaganja u podizanju, odgoju i zbrinjavanju djece, kao i njihovom osposobljavanju za
samostalni zivot i rad.
Zastita porodice sa djecom ima za cilj:
• da se svoj djeci osiguraju priblizno jednaki uslovi za zdrav i pravilan tjelesni,
intelektualni i emocionalni razvoj;
• pomoc porodici u ostvarivanju njene reproduktivne uloge, njezi, podizanju, odgoju i
zastiti djece i poboljsanju kvaliteta zivota porodice sadjecom;
• razvijanje humanih odnosa u skladu sa nacelima gradanskog morala I solidarnosti;
• pruzanje posebne pomoci u predskolskom vaspitanju i obrazovanju djece;
• obezbjedenje posebne zastite treceg i cetvrtog djeteta iz porodice sa vise djece.

Osnovna prava u oblasti djecije zastite


U osnovna prava djecije zastite spada:
• Dodatak na djecu;
• Naknada umjesto place zeni-majci u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje s
posla radi trudnoce, porodaja i njege djeteta (U RS ova naknada obezbjeduje se za
vrijeme porodiljskog i produzenog poro-diljskog odsustva sa rada zaposlenog
roditelja i usvojioca, radi njege djeteta)
• Novcana pomoc za vrijeme trudnoce i porodaja zene-majke koja nije u radnom
odnosu. Umjesto ove pomoci u RS, predviden je poseban materinski dodatakjj
• Jednokratna pomoc za opremu novorodenog djeteta;
• Pomoc u prehrani djeteta do sest mjeseci i dodatna ishrana za majke- dojilje (ovo
pravo nije predvideno u Zakonu RS);
• Posebni psihosocijalni tretman bracnih drugova koji zele djecu i trudnica (i ovo
pravo nije predvideno u Zakonu RS);
• Smjestaj djece uz osiguranje ishrane u ustanovama predskolskog odgoja. U RS
predvideno je davanje naknada troskova boravka u predskolskim ustanovama za
trece i cetvrto dijete);
• Osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u skolama osnovnog obrazovanja (nije
predvideno u RS);
• Skolarine i stipendije djece i studenata (nije predvideno u RS);
• Predskolsko vaspitanje i obrazovanje djece bez roditeljskog staranja, djece sa
smetnjama u razvoju i djece na duzem bolnickom lijecenju (nije predvideno u FBiH);
• Vaspitno-obrazovni program u godini pred polazak u osnovnu skolu, u trajanju od tri
sata dnevno, u skladu sa programom (nije predvideno u FBiH);
• Boravak, predskolsko vaspitanje i obrazovanje i preventivna zdravstvena zastita
djece predskolskog uzrasta i boravak djece osnovnoskolskog uzrasta do 10 godina
starosti (nije predvideno u FBiH);
• Odmor i rekreacija djece do 11 godina starosti u djecijim odmaralistima (nije
predvideno u FBiH);
• Regresiranje troskova boravka djece u predskolskoj ustanovi, odmora i rekreacije
(nije predvideno u FBiH).

Osirn ovih osnovnih prava u oblasti djecije zastite, kantoni, odnosno opcine u FBiH, a u RS
samo opcine mogu utvrditi i druga prava, veci obim prava koji je utvrden entitetskim
zakonom i povoljnije uslove za njihovo ostvarivanje.

82
Finansiranje zastite djece sa porodicom
U FBiH iz kantonalnih budzeta, u pravilu, finansiraju se svi osnovni oblici u oblasti djecije
zastite, a iz opcinskih budzeta finansiraju se druga prava iz svih oblika socijalne zastite
koja svojim propisom utvrde opcine.
Zakonom o djecijoj zastiti u RS od deset predvidenih osnovnih prava u oblasti djecije
zastite sedam ih je proglaseno za prava od opceg interesa i o njihovom obezbjedenju stara
se RS.
Opcine u RS obezbjeduju ostvarivanje tri osnovna prava
• boravak, predskolsko vaspitanje i obrazovanje i preventivnu zdravstvenu zastitu
djece predskolskog uzrasta i boravak djece osnovno-skolskog uzrasta do 10 godina
zivota,
• odmor i rekreacija djece do 15 godina starosti u djecijim odmaralistima i
• regresiranje troskova boravka djece u predskolskoj ustanovi, odmora i rekreacije),
kao i drugih prava koje opcine utvrde svojim propisom.
U RS Zakonom o djecijoj zastiti opsnovan je Javni fond za djeciju zastitu putem kojeg se
obezbjeduju sredstva za ostvarivanja prava od opceg interesa u oblasti djecije zastite,pri
cemu se posebno vode sredstva za porodiljska prava, a posebno sredstva za dodatak na
djecu i druga prava. Ostala prava finansiraju se iz opcinskih budzeta, kao i izgradnja,
dogradnja i opremanje ustanova za djecu.

POSTUPAK ZA OSTVARIVANJE PRAVA I ZASTITU PRAVA IZ SOCIJALNOG OSIGURANJA


I SOCIJALNE ZASTITE

OPCA PITANJA U VEZI SA POSTUPANJEM U OBLASTI SOCIJALNOG OSIGURANJA I


SOCIJALNE ZASTITE
Postupci ostvarivanja prava i zastite prava iz socijalnog osiguranja i socijalne zastite
spadaju u posebne upravne postupke.
I u ovoj grani prava,norme formalnog, odnosno procesnog prava imaju pomocni ili
instrumentalni karakter, jer se pomocu njih obezbjeduje sto bolji nacin donosenja i
primjene materijalnih pravnih normi. Zato se one u teoriji prava i oznacavaju kao
sekundarne pravne norme. Uobicajeno je da se one oznacavaju kao norme pravnih
postupaka. odnosno norme koje pripadaju odgovarajucem procesnom pravu.
Pocetno posmatrano, sve ove specijalne procesne norme, zajedno sa zakonskim normama
u opcem upravnom postupku, predstavljaju predmet izucavanja procesnog socijalnog
prava.
Procesne odredbej odnosno odredbe formalnog prava u zakonima iz oblasti socijalnog
prava i socijalne zastitelpredstavljaju odredbe lex specialis naravi u odnosu na odredbe
Zakona o upravnom postupku.
U postupku drugacijeg reguliranja pojedinih pitanja postupka nuzno je polaziti od nacela da
se to cini samo izuzetno i da se ureduju ona pitanja za koja je to nuzno. Ta ogranicenja u
pogledu propisivanja posebnih upravnih postupaka mogu se svesti na slijedece:
• mogu se urediti izuzetno za odredenu upravnu oblast pojedina pitanja zakonom, a ne
sva, pa u skladu s tim ne treba "preuzimati" odredbe Zakona o upravnom postupku, jer
je to nepotrebno s obzirom na princip supsidijariteta;
• odstupanje od odredbi se vrsi samo ako je to nuzno i to zakonom, a ne drugim opcim
pravnim aktom;
• posebno uredivanje pojedinih pitanja postupka ne moze se vrsiti na nacin koji je
suprotan nacelima Zakona o upravnom postupku.

Postupak za ostvarivanje I zastitu prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja

83
Pretpostavka za ostvarivanje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, je utvrdivanje,
odnosno postojanje svojstva osiguranog lica. To svojstvo se dokazuje posebnom
ispravom - zdravstvenom legitimacijomAkoju izdaje kantonalni zavod osiguranja. U RS
svojstvo osiguranog lica utvrduje fond zdravstvenog osiguranja na osnovu prijave, a
dokazuje se zdravstvenom legitimacijom.
Da bi se izdala posebna isprava, odnosno zdravstvena legitimacija, prijavu zdravstvenog
osiguranja obavezna su dostaviti kantonalnom zavodu osiguranja, odnosno nadleznoj
sluzbi Fonda zdravstvenog osiguranja u RS, sva fizicka lica, odnosno poslodavci.
U slucaju da ne prihvati podnesenu prijavu ili utvrdi svojstvo osiguranog lica po nekom
drugom osnovu, o tome se donosi pismeno rjesenje, koje se dostavlja
• podnosiocu prijave i
• zainteresiranom licu.
Protiv ovog rjesenja moze se izjaviti zalba nadleznom organu kanto-nalnog zavoda
osiguranja, a protiv drugostepenog rjesenja moze se pokrenuti upravni spor.
Prestankom okolnosti na osnovu kojih je steceno svojstvo osiguranog lica, sto treba konstatirati
posebnim rjesenjem, gubi se svojstvo osiguranog lica.

Postupak za utvrdivanje privremene sprijecenosti za rad


Pravo na utvrdivanje privremene sprijecenosti za rad ima izabrani doktor medicine primarne
zdravstvene zastite u zdravstvenoj ustanovij odnosno privatnoj praksi.
O ocjeni privremene sprijecenosti za rad, izabrani doktor medicine je duzan da obavijesti
• osiguranika,
• poslodavca, odnosno fizicko ili pravno lice kod kojeg je osiguranik zaposlen i
• nadlezni kantonalni zavod osiguranja, odnosno sluzbi Fonda.
Sva tri navedena subjekta mogu (u roku od 48 sati od dana prijema, obavjestenja o ocjeni
privremene sprijecenosti za rad uloziti prigovor za ocjenu) izabranog doktora medicine
primarne zdravstvene zastite.
O prigovoru rjesava Ijekarska komisija kantonalnog zavoda osiguranja, odnosno Fonda.
Rjesenje koje donese ova komisija povodom podnesenog prigovora je konacno, sto znaci da
se protiv njega mogu ulagati pravna sredstva u okviru sistema zdravstvenog osiguranja, ali
se moze pokrenuti upravni spor pred nadleznim kantonalnim sudom, jer spor nije zakonom
iskljucen.
Novinu predstavlja uvodenje nadzoraj cijelog vremena trajanja privremene sprijecenosti
za rad osiguranika, odnosno za vrijeme koriscenja prava na naknadu place.
Subjekti nadzora su
• kantonalni zavod osiguranja, odnosno njegov kontrolor i
• poslodavac, odnosno fizicko ili pravno lice kod kojeg je osiguranik u radnom odnosu.
Ovaj drugi subjekt nadzora to pravo ostvaruje za vrijeme za koje mu isplacuje naknadu place
na teret svojih sredstava.

Isplata naknade place


Osiguraniku obaveznog zdravstvenog osiguranja kojem je utvrdeno pravo na naknadu
place, naknadu place obracunava i isplacuje na teret svojih sredstava:,
• poslodavac, odnosno pravno ill fizicko lice kod kojeg je u radnom odnosu za prvih
42 sata bolovanja, kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje
ga je uputio poslodavac;
• preduzece za profesionalnu rehabilitaciju i zaposljavanje invalida, odnosno
pravno ill fizicko lice za rad osiguranika invalida rada za prvih sedam dana bolovanja.
Poslodavac, odnosno nadlezni organ pravnog ili fizickog lica svojim opcim aktom u okviru
svog autonomnog prava,utvrctuje visinu naknade place, s tim sto ona ne moze biti manja od
80% osnovice naknade.

84
U svakom slucaju ne moze biti niza od iznosa minimalne place vazece za mjesec za koji se
utvrduje naknada. Zakonom utvrdeni slucajevi kada naknada place iznosi 100% od
osnovice
• za vrijeme privremene sprijecenosti za rad zbog povrede na radu ili oboljenja od
profesionalne bolesti,
• za vrijeme privremene sprijecenosti za rad zbog bolesti i komplikacija
prouzrokovanih trudnocom i porodajem
• za vrijeme privremene sprijecenosti za rad zbog transplatacije zivog tkiva i organa u
korist druge osobe.
Upravni odbor kantonalnog zavoda nadlezan je za urvrdivanje: (1) visine naknade place i
(2) najviseg iznosa naknade place koja se isplacuje na teret kantonalnog zavoda
osiguranja.j
Obveznik isplate naknade place je kantonalni zavod osiguranja, ako je to pravo u slucaju
da je osiguranik:
• izoliran kao kliconosa ili zbog pojave zaraze u njihovoj okolini;
• odreden za pratioca bolesnika upucenog na lijecenje ili Ijekarski pregled;
• odreden da njeguje oboljelog supruznika ili dijete pod uslovimapropisanim
Zakonom o zdravstvenom osiguranju.
Zakonom je utvrdena obaveza poslodavca da i u navedenim slucajevima obracunava i
isplacuje naknadu place svome radniku, ali u ime i za racun kantonalnog zavoda
osiguranja. Po torn osnovu, poslodavac stice pravo na refundiranje isplacene naknade.
Kantonalni zavod osiguranja obavezan je vratiti isplacenu naknadu poslodavcu u roku od
45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat^odnosno refundiranje isplacene naknade.
Posebno je predvictena obaveza poslodavca da obracunava i isplacuje iz svojih sredstava
naknadu place svojim radnicima zbog povreda na radu ili oboljenja od profesionalne
bolesti od prvog dana privremene sprijecenosti za rad, dok osiguranik nije radno sposoban,
odnosno do pravosnaznosti odluke nadleznog organa o utvrdivanju invalidnosti osiguranika.
Pravilo je da o pravu na naknadu place zbog privremene sprijecenosti za rad odlucuje onaj
pravni subjekt na ciji teret se i isplacuje naknada.
Protiv rjesenja prvostepenog organa o priznavanju prava na naknadu place, i drugih prava
iz zdravstvene zastite i zdravstvenog osiguranja, osiguranik ima pravo na zastitu svojih prava
kod nadleznih organa. Ulozeni prigovor nema suspenzivno dejstvoj jer sve do donosenja
konacne odluke, isplatu naknade duzan je da osigura kantonalni zavod osiguranja, s tim sto je
poslodavac duzan vratiti isplacenu naknadu u roku od 30 dana od dana prijema naknade za
privremenu sprijecenost za rad.
U slucaju duzeg bolovanja, predviden je poseban postupak. Naime, utvrdena je obaveza
izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zastite da uputi osiguranika nadleznom
organu penzijskog i invalidskog osiguranja radi ocjene radne sposobnosti i invalidnosti, ako
privremena sprijecenost za rad, odnosno bolovanje traje neprekidno ili u prekidima 12 mjeseci
za istu bolest u toku dvije kalendarske godine. Nadlezni organ kojem je upucen osiguranik
duzan je u roku od 60 dana od dana prijema prijedloga izabranog doktora medicine
utvrditi preostalu radnu sposobnost i invalidnost.
U slucajevima kada se utvrdi postojanje cinjenica koje imaju za posljedicu gubitak prava na
naknadu place, kantonalni zavod osiguranja, odnosno poslodavac, obustavlja isplatu
naknade.
Cinjenicno stanje utvrduje kontrolor kantonalnog zavoda osiguranja, odnosno poslodavac.
Na osnovu toga, donosi se pismeni akt, odnosno rjesenje o obustavi isplate naknade place. Ovo
rjesenje zasniva se i na misljenju izabranog doktora medicine, koji je urvrdio privremenu
sprijecenost za rad.

85
Rjesenje o obustavi isplate nakande place urucuje se osiguraniku, a jedan primjerak i
kantonalnom zavodu osiguranja, odnosno poslodavcu koji vrsi isplatu naknade place na
teret svojih sredstava, uz izvjestaj.
Osiguranik, kojem je obustavljena isplata naknade place jma pravo u roku od tri dana od
dana urucenja rjesenja o obustavi isplate naknade place da podnese prigovor kantonalnom
zavodu osiguranja, pdnosno poslodavcu.
Ako su preostale okolnosti zbog kojih je osiguranik izgubio pravo na naknadu place zbog
privremene sprijecenosti, po zahtjevu osiguranika, kantonalni zavod osiguranja, odnosno
poslodavac, nakon provjere uslova za isplatu, donosi rjesenje o ponovnom uspostavljanju
prava na isplatu naknade place.

Ostvarivanje prava na izbor doktora medicine i doktora stomatologije


Osigurano lice pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zastitu, iz obaveznog zdravstvenog
osiguranja prema odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju, ima pravo na slobodni izbor
• doktora zdravstvenog osiguranja i
• doktora stomatologije primarne zdravstvene zastite.
Slobodno izabrani doktor medicine i doktor stomatologije moraju biti iz one grupe doktora
cije su privatne ordinacije ili institucije u kojima rade zakljucile ugovor sa kantonalnim
zavodom osiguranja.

Postupak za naknadu stete


Kantonalni zavod osiguranja je duzan da zahtijeva naknadu prouzrokovane stete od lica
koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranog lica, kao i naknadu stete od
poslodavca ako je stetu pocinio radnik na radu ili u vezi s radom.
Kantonalni zavod osiguranja obavezan je zahtijevati naknadu stete prouzrokovane
namjerno. U slucajevima kada kantonalni zavod osiguranja zahtijeva naknadu stete i od
poslodavca i od radnika, oni odgovaraju za stetu solidarno.
Osigurana lica koja su obavezna sama podnositi prijavu ill davati odredene podatke u vezi
sa svojim pravima i obavezama, obavezna su sama naknaditi stetu u slucajevima
utvrctenim Zakonom o zdravstvenom osiguranju, ako su znala ili morala znati da su dati
podaci neistiniti ili netacni, odnosno ako su znala ili morala znati za promjenu koja utice na
gubitak ili obim prava, a te promjene nisu prijavila.
U slucajevima da je steta prouzrokovana bolescu, povredom ili smrcu osiguranog lica,
kantonalni zavod osiguranja obavezan je zahtijevati naknadu prouzrokovane stete i
neposredno od pravnog lica za osiguranje imovine i lica kod kojeg su ova lica osigurana od
odgovornosti za stetu prouzrokovanu trecim licima, prema propisima o obaveznom
osiguranju ovog rizika.
Zakonom je utvrdena obaveza kantonalnog zavoda osiguranja da zahtijeva naknadu stete,
prouzrokovane od lica koje je upotrebom motornog vozila prouzrokovalo bolest, povredu ili
smrt osiguranog lica na zdravstvenu zastitu neposredno od pravnog lica za osiguranje
imovine i lica kod koga je pocinilac stete sklopio ugovor o obaveznom osiguranju od
odgovornosti za stetu pricinjenu trecim licima.Obaveza kantonalnog zavoda osiguranja
postoji i za pridinjenu stetu prouzrokovanu motornim vozilom kojim je upravljalo lice koje
za to nije imalo ovlastenje.
Ista obaveza postoji i u slucajevima kada je steta prouzrokovana upotrebom vozila za koje
nije zakljucen ugovor o osiguranju, pa i u slucaju kada je steta
nastala upotrebom nepoznatog vozila. Steta ce se zahtijevati od pravnog lica za osiguranje
imovine i lica koje obavlja poslove osiguranja autoodgovornosti u mjestu nastanka stete.
Osnovano se ukazuje da je ovo rjesenje dosta neprecizno, jer ce biti tesko utvrditi pasivnu
legitimaciju pravnog lica u vecim gradovima gdje ima vise pravnih lica koja se bave
osigurarvjem imovine i lica.

86
Zakonom je utvrdena obaveza kantonalnom zavodu osiguranja da zahtijeva naknadu stete
prouzrokovane upotrebom vozila sa inozemnom registracijom za koje postoji valjana
medunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od bilo kojeg pravnog lica za
osiguranje imovine i lica sa sjedistem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. U
ovakvim slucajevima mora da postoji zeleni karton bilo da ga je izdalo inozemno
osiguravajuce drustvo cije se osiguranje priznaje na teritoriji FBiH ili pravno lice sa
sjedistem na teritoriji FBiH.
Kantonalni zavod osiguranja je duzan zahtijevati naknadu stete u svim slucajevima
predvidenim Zakonom o zdravstvenom osiguranju, bez obzira sto je osigurano lice u
meduremenu koristilo zdravstvenu zastitu i druga prava koja mu pripadaju po Zakonu o
zdravstvenom osiguranju i iz sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.
Kada se utvrdi da je nastala steta, kantonalni zavod poziva subjekte koje je duzno da
naknadi stetu u odredenom roku. Ako steta ne bude naknadena u odredenom roku,
kantonalni zavod osiguranja potrazivanje ostvaruje tuzbom kod nadleznog suda.
Bez izricitog pristanka osiguranika ili osiguranog lica, kantonalni zavod osiguranja nema
pravo ostvarivati naknadu stete obustavom isplate ili ustezanjem od novcane naknade na
koju osigurano lice ima pravo u vezi s koristenjem prava iz zdravstvenog osiguranja.

Postupak za ostvarivanje, koristenje I prestanak prava iz penzijskog I


invalidskog osiguranja

Pokretanje postupka za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog


osiguranja
I za ovu granu socijalnog osiguranja vrijediipravilo o postojanju pretpostavke za
ostvarivanje prava, koja se svodi na utvrdivanje svojstva osiguranika, odnosno osiguranog
lica a kod nekih prava i jednog i drugog svojstva (npr. u postupku ostvarivanja prava na
porodicnu penziju).
Svojstvo osiguranika, odnosno osiguranoglica utvrduje nadlezna sluzba penzijskog i
invalidskog osiguranja, dnosno fond tog osiguranja na osnovu prijave osiguranja, koju
podnose obveznici obracuna i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Izricito je predvicteno da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja pokrece na zahtjev osiguranika.
Postupak za ostvarivanje prava na porodicnu penziju pokrece se na zahtjev clana
porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika prava.
Posebno je predvideno da postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja, kao i postupak za ostvarivanje prava na porodicnu penziju moze pokrenuti
svako lice koje smatra da ispunjava uslove za ostvarivanje prava.

Specificnosti postupka utvrdivanja invalidnosti


Za utvrdivanje invalidnosti i potpune nesposobnosti za privredivanjejavlja u izvjesnim
slucajevima je potrebno izvesti dokaz vjestacenje.
Vjestacenje je dato u nadleznost strucnom organu za ocjenjivanje radne sposobnosti u
penzijskom i invalidskom osiguranju.
Dakle, kada je za rjesavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno
prethodno odrediti postojanje invalidnosti i potpune nesposobnosti za privredivanje,
nosilac osiguranja - fond odnosno njegova nadlezna sluzba, donosi rjesenje na osnovu
nalaza, ocjene i miSljenja strucnog organa za ocjenu radne sposobnosti u
penzijskom i invalidskom osiguranju.
Predvideno je da nalaz, ocjena i misljenje strucnog organa obavezno podlijezu
kontroli. U postupku kontrole, nalaz, ocjena i misljenje strucnog organa moze biti
potvrdeno, odnosno preinaceno.
Nosilac osiguranja je ovlasten da uredi postupak za utvrdivanje cinjenica u vezi sa
postojanjem ili nepostojanjem invalidosti, potpune nesposobnosti, kao i da

87
odredi strucni organ za davanje, odnosno kontrolu nalaza, ocjene i misljenja i
njegovu kontrolu.

Donosenje prvostepenih rjesenja


U prvostepenom postupku o pravima osiguranika rjesava nadlezna sluzba nosioca
osiguranja.
Kad je prethodno potrebno utvrditi da li je osigurani rizik nastupio kao posljedica
• invalidnosti i
• potpune nesposobnosti za privredivanje,
u postupku sudjeluju odgovarajuci strucni organ u svojstvu organa vjestacenjem to
mogu biti invalidske komisije, zavodi, centri i drugi subjekti koje odredi nosilac osiguranja),
koji o navedenim cinjenicama daje svoje nalaze, ocjene i misljenja.

Drugostepeni postupak
Protiv prvostepenih rjesenja nosioca osiguranja osiguranik i korisnik penzije, odnosno
clan porodice osiguranika, odnosno korisnika penzije, moze i podnijeti zalbu
drugostepenom organu nosioca osiguranja.
Iz ovih zakonskih odredbi proizlazi da je obezbijecteno sprovodenje nacela
drugostepenosti, a zalba ima i suspenzivno dejstvo.

Izvrsnost, konacnost i pravosnaznost rjesenja iz penzijskog i invalidskog


osiguranja
lzvrsnost se veze sa svojstvom konacnosti rjesenja, jer je izricito predvideno da do
ostvarivanja odgovarajuceg prava moze doci samo na osnovu konacnog rjesenja.Izvrsenje
su duzni obezbijediti
• preduzeca i druga pravna lica - poslodavac, odnosno
• nosilac osiguranjaja
Iz zakonskih odredbi proizilazi da se u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranja osigurava ne samo zastita prava osiguranika i korisnika prava u
okviru nosioca osiguranja, vec i sudska zastita. Pod sudskom zastitom prvenstveno
misli na mogucnost pokretanja upravnog spora protiv konacnih rjesenja nosioca
osiguranja. Zbog toga se i u ovorn postupku kao pravosnazno rjesenje moze oznaciti
ono rjesenje protiv kojeg se ne moze izjaviti zalba niti pokrenuti upravni spor, a kojim je
stranka, odnosno osiguranik ili korisnik stekao odrectena prava. Kao takva, pravomocna
rjesenja se mogu ponistiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slucajevima koji su Zakonom o
upravnom postupku ili drugim zakonom predvidena. Radi se o primjeni jednog broja
vanrednih pravnih sredstava.
Mogucnost izmjene pravosnaznog rjesenja o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja novim rjesenjem predvidena je pod uslovom da je pravosnaznim rjesenjem
povrijeden zakon na stetu korisnika prava.
Pravo po ovom novom rjesenju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava,
ali najduze sest mjeseci unazad od dana donosenja novog rjesenja.
Novo rjesenje, kojim je zamijenjeno ranije pravosnazno rjesenje, kojim je priznato pravo na
penziju, odnosno nenovcanu naknadu, postaje izvrsno danom donosenja.

Ostvarivanje i prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja


Pravilo je da osiguranik ostvaruje svoje pravo iz penzijskog i invalidskog prava u znacajnom
segmentuji preduzecu i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca.
88
Osiguranik ostvaruje kod poslodavca, kod kojeg je radio u vrijeme nastanka invalidnosti
slijedeca prava:
• pravo na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju;
• pravo na rasporedivanje na druga odgovarajuca radna mjesta i
• pravo na naknadu place, odnosno manje primljene place na drugom odgovarajucem
poslu u slucaju utvrdivanja II kategorije invalidnosti.
Penzija se isplacuje od dana ispunjenja propisanih uslova za sticanje prava na penziju, ako
je zahtjev za ostvarivanje ovog prava podnijet u roku od sest mjeseci od dana ispunjavanja
uslova. U slucaju da se zahtjev podnese po isteku tog roka, penzija se isplacuje od dana
podnosenja zahtjeva i za sest mjeseci unazad.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju smrcu korisnika prava, s tim sto se
penzija isplacuje za cijeli mjesec u kojem je korisnik umro.
Takoder prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju ako se naknadno utvrdi
da nisu ispunjeni uslovi za sticanje tih prava. U ovom slucaju prava prestaju od prvog
narednog mjeseca od dana donosenja rjesenja o prestanku prava.
Osiguranik sa promijenjenom radnom sposobnoscu koji je stekao pravo na odgovarajuce
zaposlenje sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije gubi pravo na novcanu
naknadu ako bez opravdanog razloga:
• ne stupi na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju ili prekine zapoceru prekvalifikaciju,
odnosno dokvalifikaciju;
• odbije da radi na odgovarajucem radnom mjestu koje mu je osigurano.
Trajanje prava stecena po osnovu invalidnosti je uslovljeno trajanjem tog stanja.
Ako nastupe promjene uslijed kojih se utvrdeno pravo gubi ili mijenja, adnosno stice
neko drugo pravo, pravo se gubi ili mijenja od dana nastale promjene, koju utvrduje
nadlezni strucni organ. Na osnovu nalaza, ocjena i misljenja strucnog organa, novo
rjesenje donosi nosilac osiguranja.

Postupak za ostvarivanje prava boraca i clanova njihovih porodica

Prvostepena nadleznost
U Prijedlogu zakona o pravima boraca i clanova njihovih porodica izricito je predvideno da
o pravima po osnovu Zakona u prvom stepenu odlucuje, odnosno rjesava nadlezna
opcinska sluzba za upravu.
Sluzba za upravu opcinskog nacelnika postupak za ostvarivanje prava boraca i
njihovih porodica pokrece po sluzbenoj duznosti ili povodom zahtjeva stranke. Dakle,
vrijede obje maksime (oficijelna i privatna).

Postupak za utvrdivanje raznih znacajnih okolnosti za ostvarivanje prava


boraca i clanova njihovih porodica
Pravilo je da se utvrdivanje okolnosti pod kojima je doslo do ranjavanja, povrjedivanja ili
ozljedivanja vrsi pismenim dokaznim sredstvima. To pravilo vrijedi i za utvrdivanje
cinjenice da je lice od dana kojeg clanovi porodice izvode prava po ovom zakonu
poginulo, umrlo ili nestalo.
Utvrdivanje cinjenice da je bolest nastupila pod okolnostima iz zakona opravima
boraca i clanova njihovih porodica vrsi se samo na osnovu medicinske dokumentacije
koja police iz vremena sluzbe u Vojsci rederacije Bosne I Hercegovine i Ministarstva
unutrasnjih poslova ili iz perioda od 30 dana po
otpustanju iz Vojske, odnosno milicije.
Federalno ministarstvo odbrane, odnosno Federalno ministarstvo obrane je nadlezno da
izdaje pismeni dokaz o okolnostima pod kojima je jedno lice ranjeno, povrijecteno,

89
ozlijedeno, odnosno poginulo, umrlo ill nestalo, i to prema izvornim podacima vojnih
jedinica ill njihovih pravnih sljednika. U slucaju da nema pismenih dokaza odnosno da se ne
mogu one izdati, Federalno ministartstvo odbrane je duzno provesti upravni postupak u cilju
utvrdivanja navedenih cinjenica i donijeti odgovarajucu odluku.

Pravna sredstva
U postupku za ostvarivanje prava boraca i clanova njihovih porodica predvidena su
slijedeca pravna sredstva:
• zalbe;
• revizija i
• obnova postupka.
1) Na prvostepena rjesenja nadlezna sluzba za upravu opcinskog nacelnika moze se
izjaviti zalba nadleznom kantonalno-zupanijskom organu. Dakle, zalba ima
• devolutivno dejstvo, jer o njoj odlucuje drugostepeni organ, a predvideno je i
• suspenzivno dejstvo, jer je izricito propisano da zalba odlaze izvrsenje rjesenja.
Zakonom nije iskljucena mogucnost vodenja upravnog spora. Zalba se podnosi u roku od
15 dana i predaje neposredno ill salje organu koji je donio prvostepeno rjesenje.
2) Kao posebno pravno sredstvo predvidena je revizija i to protiv svih prvostepenih
rjesenja kojima su utvrdena slijedeca prava: pravo na licnu, porodicnu i uvecanu
invalidninu, dodatak na njegu i pomoc od strane drugog lica i ortopedski dodatak.
Revizioni organ je nadlezni kantonalno-zupanijski organ.
Revizija prvostepenih rjesenja, koja se odnose na navedena prava, vrsi se u roku od tri
mjeseca od dana prijema predmeta. Ako je protiv prvostepenog rjesenja izjavljena zalba,
o reviziji i zalbi rjesava se istim rjesenjem, odnosno u jedinstvenom postupku.
Revizija ima suspenzivno dejstvo, jer je predvideno da se do okoncanja revizije odlaze
izvrsenje prvostepenih rjesenja, koja podlijezu reviziji.
3) Postupak koji je okoncan rjesenjem protiv kojeg nema redovnog pravnog sredstva u
upravnom postupku, moze se obnoviti u rokovima predvidenim u Zakonu o upravnom
postupku.
Obnova postupka ima znacaj vanrednog pravnog lijeka, jer se moze traziti tek po
nastupanju konacnosti rjesenja upravne stvarij Zbog toga se obnova moze traziti u
slijedecim slucajevima:
• obnova postupka okoncanog drugostepenim rjesenjem - obnova drugostepenog
postupka, kada je drugostepenim rjesenjem meritorho odluceno o upravnoj stvari;
• obnova prvostepenog postupka okoncanog rjesenjem na koje je zalba bila
iskljucena;
• obnova prvostepenog postupka zavrsenog rjesenjem protiv kojeg nije koristena
zalba.

Izvrsenje i vrsenje nadzora


Zakonom o pravima boraca i clanova njihovih porodica posebno je predvideno da se
rjesenja kojima je priznato pravo na invalidninu, dodatak na njegu i pomoc od strane
drugog lica, ortopedski dodatak, i druga novcana primanja izvrsavaju po sluzbenoj
duznosti.
Izvrsenje provode nadlezne sluzbe opcinskog nacelnika, koje su duzne voditi evidenciju o
korisnicima i izvrsenim isplatama. Nacin vodenja evidencije, rok dostave podataka iz

90
evidencije i obrazac izvjestaja, propisuju rukovodilac i njegov zamjenik federalnog organa za
boracko-invalidsku zastitu.
Federalni organ u ciji djelokrug spada boracko-invalidska zastita nadlezan je da vrsi nadzor
nad provodenjem Zakona o pravima boraca i clanova njihovih porodica i propisa donesenih
na osnovu ovog Zakona. Ovaj organ je, u vrsenju nadzora, posebno ovlasten da
• izdaje obavezne instrukcije,
• vrsi neposredni upravni i finansijski nadzor i kontrolu trosenja sredstava
namijenjenih za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima boraca i clanova njihovih
porodica, a koja se obezbjeduju u federalnom budzetu.
To znaci da kontrolu trosenja sredstava namijenjenih za iste svrhe vrsi nadlezni
kantonami organ uprave, ako su sredstva obezbjedena u kantonalnom budzetu.

Postupak ostvarivanja prava po osnovu nezaposlenosti


Pravo za vrijeme nezaposlenosti ostvaruje se u sluzbi za zaposljavanje kod koje je
nezaposleno lice bilo osigurano za slucaj nezaposlenosti.
Nezaposleno lice koje ostvaruje pravo za vrijeme nezaposlenosti obavezno je, u roku od
15 dana od dana nastanka okolnosti, prijaviti nadleznoj sluzbi za zaposljavanjem svaku
promjenu koja utjece na promjene ili prestanak prava.
U slucaju da nezaposleno lice ostvari neko pravo, odnosno primanje na koje nije imalo
pravo, duzno je primljene iznose vratiti, odnosno naknaditi ucinjene izdatke, pod
uslovom da su ta prava ostvarena:
• na osnovu netacnih podataka za koje je to lice znalo ili je moralo znati da su
netacni ili je na drugi nacin ostvarilo to pravo, ili ga je ostvarilo u vecem iznosu,
odnosno obimu nego sto je imalo pravo;
• zbog toga sto lice nije prijavilo nastale promjene, odnosno okolnosti koje uticu na
prestanak tih prava ili njihovog obima.

Postupak ostvarivanja prava iz socijalne I djecije zastite


Postupak za ostvarivanje prava iz socijalne zastite pokrece se na zahtjev lica koje se nalazi
u stanju socijalne potrebe ill clana domacinstva.
Izuzetno, postupak za ostvarivanje prava iz socijalne zastite pokrenut ce opcinski, odnosno
kantonalni centar za socijalni rad po sluzbenoj duznosti, nakon saznanja ili obavjestenja
od strane srodnika, gradana, organa, organizacija ili zajednica da se jedno lice nalazi u
stanju socijalne potrebe.
O zahtjevu za ostvarivanje prava iz socijalne zastite, rjesava opcinski, odnosno kantonalni
centar za socijalni rad. Po zalbi na prvostepeno rjesenje rjesava nadlezna sluzba za upravu
u opcini, odnosno nadlezni kantonalni organ uprave. Zalba nema suspenzivno dejstvo, jer
ne odlaze izvrsenje rjesenja.
U pogledu ostvarivanja prava na djeciju zastitu predvideno je da se prava ostvaruju
podnosenjem zahtjeva, sto znaci da vrijedi privatna, a ne oficijelna maksima.
U postupku ostvarivanja prava na djeciju zastitu predvidena je obavezna revizija kojoj
podlijezu prvostepena rjesenja kojim su utvrdena prava na dodatak na djecu.
iReviziju vrse po sluzbenoj duznosti nadlezni javni fond, odnosno organ za socijalnu i
djeciju zastitu. U slucaju kada je protiv prvostepenog rjesenja izjavljena zalba. O reviziji i
zalbi rjesava se istim rjesenjem. Revizija i zalba ne odlazu izvrsenje rjesenja.
U postupku revizije prvostepeno rjesenje ce se ponistiti ili ukinuti, ako drugostepeni organ
utvrdi:
• da su u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogresno utvrdene cinjenice;

91
• da se u postupku nije vodilo racuna o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na
donosenje rjesenja;
• da su pogresno ocijenjeni dokazi,
• da je iz utvrdenih cinjenica izveden pogresan zakljucak u pogledu cinjenicnog
stanja,
• da je pogresno primijenjen propis na osnovu kog je rjesenje doneseno.
Prvostepeni organ cije je rjesenje ponisteno ili ukinuto, donosi novo rjesenje koje takoder
podlijeze reviziji u kojoj se ispituje samo|da li je novo rjesenje doneseno u skladu sa
razlozima zbog kojih je ranije rjesenje ponisteno ili ukinuto.

92