Вы находитесь на странице: 1из 72

UVODNA RAZMATRANJA

1. POJAM I PREDMET GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA


Građansko procesno pravo obuhvata 2 vrste procesnih normi: organizacione i funkcionalne. Organizacionim se
ustanovljavaju sudovi-organizacija, sastav i nadležnost. U funkcionalne spadaju pravila kojima se uređuje
postupak. Prema tome GPP je samostalna pravna grana u koje spadaju pravila kojima se regulišu procesno-
pravna djelatnost sudova i ostalih učesnika u ostvarivanju sudske finkcije.
Izvori građanskog procesnog prava mogu se podijeliti na formalne i faktičke. Formalni su ustav, zakoni i
podzakonski akti. U faktičke spadaju sudska praksa (iudicatura) i pravna nauka (iuris prudens).
2. METODI OSTVARIVANJA GRAĐANSKOG PRAVOSUĐA
GPP je grana prava, a građanski postupak je njen predmet. Kao grana prava, GPP je skup normi, ustanova i
propisa povezanih u jednu logičku cjelinu. Građanski postupak se sastoji od sistema radnji koje se nazivaju
procesno-pravnim radnjama. Postoji više vrsta građanskih postupaka, od kojih su se neki razvili u samostalne
građanske postupke. To su: parnični, vanparnični i izvršni postupak.
Sadržaj sudske funkcije u parničnom postupku je u odlučivanju, koje se sastoji u tome da se na utvrđeno
činjenično stanje primjenjuje odgovarajuća pravna norma sa ciljem zaštite ugroženog ili povrijeđenog prava. U
vanparničnom postupku sadržaj sudske funkcije primarno je u uređivanju, stvaranju i mijenjanju
građanskopravnih odnosa. Sadržaj sudske funkcije u izvršnom postupku je u egzekutivnom postupanju suda kao
državnog organa. Tu se postiže ostvarenje prava na način što se subjekt obaveze u propisanoj formi prisiljava da
udovolji obavezi utvrđenoj u izvršnoj sudskoj odluci ili nekoj drugoj izvršnoj ispravi.
3. MJESTO GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA U SISTEMU PRAVA
GPP je u najbližoj vezi sa ustavnim, građanskim materijalnim pravom, te krivičnim i upravnim pravom.
Odnos prema ustavnom pravu. Ustavima se vršenje sudske funkcije povjerava redovnim sudovima, a utvrđuju
se i osnovni principi organizacije sudova i sudske funkcije (zakonitost, sudska nezavisnost, zbornost,
dvostepenost itd). Svi ovi principi se konkretiziraju kroz norme procesnog prava. Načelo sudske nepristrasnosti
i načelo kontradiktornosti su dva najvažnija principa koji su na nivou ustavnih načela, a zastupljeni su u
normama organizacionog i funkcionalnog procesnog prava.
Odnos GPP prema materijalnom građanskom pravu. Do odvajanja GPP od građanskog materijalnog prava
došlo je tek u 19.vijeku. Razlikovanje procesnog od materijalnog građanskog prava ima kako teorijski, tako i
praktični značaj. Npr. procesne radnje se ne ispituju u pogledu njihove valjanosti kao poslovi građanskog prava,
već u pogledu njihove dopuštenosti. Kad je procesna radnja dopuštena, ona neće uvijek samim svojim
preduzimanjem proizvesti dejstvo. Osim toga, u pogledu teritorijalnog važenja normi procesnog prava uvijek
važi načelo lex fori1, a u pogledu važenja normi materijalnog prava načelo lex causae.
Odnos građanskog postupka prema materijalnom pravu. Predmet materijalnog prava su norme kojima se
reguliše nastanak, promjena i prestanak pravnih odnosa. Predmet normi procesnog prava je utvrđivanje
organa kojima se povjerava vršenje pravozaštitne funkcije i postupak u kome se ostvaruje ta funkcija. Obje vrste
normi imaju isti krajnji cilj: ostvarenje utvrđenog pravnog poretka u društvenim odnosima. Zato je postupak
neodvojiv od materijalnog prava, čijem ostvarenju služi. Istovremeno, postupak posjeduje i relativnu
samostalnost u odnosu na materijalno pravo, jer kao pravosudna institucija doprinosi ostvarivanju i daljem
razvoju postojećeg pravnog poretka, a time i ukupnih društvenih odnosa.
Forma i formalizam u postupku. Pravu je svojstvena forma zbog toga što bez forme ne bi moglo ostvarivati
svoju osnovnu funkciju – obezbjeđenje stabilnosti i sigurnosti pravnog poretka. U procesnom pravu je pravna
forma još više izražena. Radnje kojima subjekti postupka ostvaruju svoja procesna prava i obaveze se
preduzimaju u zakonom propisanim oblicima, tj. na području procesnog prava važi princip stroge forme. S
druge strane, na području materijalnog prava važi princip slobodne forme.
Princip stroge forme u parničnom postupku je u službi ostvarenja tri osnovna cilja: zakonitost, pravna
sigurnost i efikasnost. Pravna forma prerasta u formalizam onda kad postane sama sebi svrhom, tj. kad prestane
služiti naprijed navedenim ciljevima.
Odnos između GPP i upravnog prava. Parnični postupak je najstarija pravna institucija, iz čijeg okvira se
izdvojio prvo krivični, a u novije vrijeme i upravni postupak. U upravnom postupku prisutne su mnoge
institucije koje se ne razlikuju od instituta građanskog postupka. Osim toga, nema jasnog razgraničenja između
parničnog i upravnog postupka, kakvo npr.postoji između građanskog i krivičnog postupka zahvaljujući

1
Zakon domaćeg prava
određenosti krivično-pravnog predmeta. Neka obilježja na osnovu kojih se mogu uočiti razlike između
upravnog i građanskog postupka su:
1. Po jednom shvatanju, bitno obilježje građanskopravnog odnosa je u jednakosti subjekata, za razliku od
upravnopravnog odnosa u kome je na jednoj strani državni organ kao nosilac vlasti kome je druga strana
potčinjena. Ovaj kriterij se smatra nedovoljnim, jer se državni organi mogu pojaviti kao ravnopravne
stranke u međusobnom odnosu, ali taj odnos neće samim tim biti građanskopravni. Po drugom shvatanju,
bitan kriterij za razlikovanje građanskopravne od upravne stvari je u tome da li u konkretnom slučaju organ
državne vlasti vrši ovlaštenja koja su mu zakonom povjerena, ili se javlja kao nosilac prava i obaveza koja
ima svaki drugi subjekt.
2. Obzirom da ovi kriteriji nisu dovoljni za kategorijalno razlikovanje, pribjegava se kriteriju formalno-
pravnog razgraničenja. Po formalno-pravnom kriteriju, građanskopravnim predmetima se smatraju oni za
čije su rješavanje nadležni sudovi u parničnom postupku, a upravnim oni koji se rješavaju u upravnom
postupku.
U savremenom pravu se upravna djelatnost i sudska funkcija međusobno približavaju u mnogim aspektima. Za
djelatnost upravnih organa, kao i za djelatnost sudova, važi načelo zakonitosti.
Karakteristika odnosa između upravnog i sudskog postupka jeste i međusobno dejstvo akata, tj. dejstvo presude
u upravnom postupku i dejstvo upravnog akta u parničnom postupku. Ako se u parničnom postupku kao
prethodno pitanje pojavi stvar koja je već pravnosnažno riješena u upravnom postupku, sud je vezan za odluku
upravnog organa u okviru njene pravosnažnosti. Važi i obrnuto. Ovaj princip vezanosti za akte drugog organa je
u funkciji očuvanja jedinstva pravnog poretka.
Razgraničenje nadležnosti između sudova i upravnih organa vrši se po pravilima o apsolutnoj nadležnosti: ako
je pokrenut parnični postupak, a radi se o upravnopravnoj stvari, sud će se oglasiti apsolutno nenadležnim i
odbaciti tužbu. Važi i obrnuto.
Odnos građanskog procesnog prava i krivičnog procesnog prava
Sličnosti i razlike. Sličnosti su uslovljene time što i građansko i krivično pravosuđe vrše jedinstveni sudovi, a
razlike time što se funkcija sudova u jednom i drugom postupku ostvaruje u različitim predmetima.
Ono što je zajedničko za krivični i građanski postupak prvenstveno su ustavna načela na kojima je zasnovano
organizacijsko i funkcionalno uređenje sudova: zakonitost, nezavisnost sudova, zbornost, dvostepenost itd.
Takođe su im zajednička i načela kojima se osigurava pravilno ostvarenje sudske funkcije. To su načela:
kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, slobodne ocjene dokaza i materijalne istine.
Razlike između krivičnog i građanskog postupka uslovljene su razlikama njihovih predmeta. Predmet
građanskog postupka je raspravljanje i odlučivanje u sporovima iz građansko-pravnih odnosa, a predmet
krivičnog postupka je raspravljanje i odlučivanje o tome da li je učinjeno krivično djelo, da li postoji krivčna
odgovornost učinioca, te izricanje sankcije. Svojstvo krivično-pravne stvari ima samo ono djelo koje je
zakonom utvrđeno kao krivično djelo.
Osim toga, razlike između građanskog i krivičnog postupka manifestuju se i na području nekih načela. Načelo
dispozitivnosti i raspravno načelo su specifična načela parničnog postupka. Ona postoje i u krivičnom postupku,
ali je njihov domet sasvim neznatan. Građanski postupak tužbom pokreće subjekt osporenog ili povrijeđenog
prava, a krivični postupak pokreće javni tužilac po službenoj dužnosti. Ostvarenje krivičnopravnih normi
postiže se samo u krivičnom postupku. S druge strane, pravna zaštita povodom povrijeđenog ili osporenog prava
može se postići i putem arbitraže. U krivičnom postupku ne postoje ustanove povlačenja tužbe, odricanja od
tužbenog zahtjeva, sudskog poravnanja i druge ustanoev kojima se ostvaruje načelo dispozitivnosti u parničnom
postupku.
- Vezanost suda u građanskom postupku za presudu donesenu u krivičnom postupku. Postoje 3 situacije u
kojima je sud u građanskom postupku vezan za presudu donesenu u krivičnom postupku. To su slijedeće
situacije:
- kad je istom radnjom prouzrokovano krivično djelo i neka građanskopravna posljedica;
- kad krivično djelo ima karakter prethodnog pitanja u parničnom postupku;
- kad presuda donesena u krivičnom postupku ima karakter pravno relevantne činjenice građanskog prava.
Ako ista radnja proizvodi i krivičnopravnu i građanskopravnu posljedicu, titular građanskopravnog ovlaštenja
ima 2 alternativne mogućnosti:
1. da raspravljanje i odlučivanje o građanskopravnom zahtjevu pridruži krivičnom postupku (adhezioni
postupak);
2. da pokrene samostalan građanski postupak.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 2


Ako ako sud u krivičnopravnoj stvari donese oslobađajuću presudu ili obustavi postupak, on ne može odbiti i
građanskopravni zahtjev stranke iz adhezionog postupka, već tu stranku upućuje na pokretanje parničnog
postupka. Razlog tome je činjenica da je parnični postupak redovni način raspravljanja i odlučivanja o
građanskopravnim zahtjevima, pa se samo u tom postupku može donijeti odluka sa dejstvom res iudicata.
Pravosnažna osuđujuća krivična presuda veže sud u parničnom postupku, koji ne može utvrđivati činjenice koje
bi isključile odgovornost za štetu uzrokovanu umišljajnim krivičnim djelom. Tada se ne može umanjiti ni
naknada štete zbog slabog imovinskog stanja štićenika.
Građanska subjektivna odgovornost je strožija od krivične. U krivičnom pravu po pravilu se odgovara za
umišljaj, a izuzetno i za nehat. U građanskom pravu se odgovara za sve oblike krivice, zaključno sa
objektivnom odgovornošću. Stoga, kad je sud u krivičnom postupku utvrdio postojanje krivičnog djela i
krivične odgovornosti, onda razlozi pravne sigurnosti i ekonomičnosti, kao i sama logika daju opravdanje za
vezanost parničnog suda za činjenice utvrđene u krivičnom postupku. S druge strane, ako je pred krivičnim
sudom donesena oslobađajuća presuda, parnični sud nije vezan za nju jer nepostojanje krivične odgovornosti ne
znači da istovremeno ne postoji ni građanska odgovornost.
Ako se krivično djelo i krivična odgovornost javljaju u građanskom postupku kao prethodno pitanje, sud u
građanskom postupku je vezan za odluku donesenu u krivičnom postupku i to bez obzira na to da li je ona
presuđujuća ili oslobađajuća. Npr, nedostojnost za nasljeđivanje nastupa usljed određenih krivičnih djela
nasljednika kao npr.umišljajno lišavanje života ostavioca, upotreba sile ili prijetnje u cilju sastavljanja
testamenta i sl.
U određenim situacijama se pravosnažnoj presudi u krivičnom postupku daje karakter pravno relevantne
činjenice, za koju se veže nastanak određenih pravnih posljedica. Npr.pravosnažna presuda kojom je jedan
bračni drug osuđen za krivično djelo kaznom zatvora duže od 3 godine, predstavlja pravno relevantnu činjenicu
za koju porodično pravo vežu posljedicu - pravo drugog bračnog druga na razvod.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 3


PARNIČNI POSTUPAK
OPĆA UČENJA
4. POJAM I PREDMET PARNIČNOG POSTUPKA

Građanski parnični postupak je opći i osnovni metod raspravljanja i odlučivanja u građanskopravnim


sporovima. Prema Zakonu o parničnom postupku, pravila ovog postupka primjenjuju redovni sudovi u
raspravljanju i odlučivanju o sporovima koji nastaju iz ličnih i porodičnih odnosa, radnih odnosa, te imovinskih
i drugih građanskopravnih odnosa, osim ako su neki od ovih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost
drugih sudova. Obzirom na različite građanskopravne odnose povodom kojih se raspravlja, parnični postupak je
podijeljen na opći i posebne postupke. Propisi općeg postupka primjenjuju se u situacijama za koje ne postoji
propis iz nekog od posebnih postupaka.
5. FUNKCIJA PARNIČNOG POSTUPKA
Prema starijem, individualističkom shvatanju, krajnji cilj parničnog postupka je zaštita subjektivnih građanskih
prava. Danas je nesporno da se u građanskom postupku ostvaruje pravozaštitna funkcija kao značajna društvena
djelatnost, ali se u postupku istovremeno pruža i zaštita subjektivnih prava građana i drugih pravnih subjekata.
Zaštitom subjektivnih prava istovremeno se ostvaruje i postojeći normativni poredak u društvenim odnosima.
Ius dicere. Sudska praksa značajno doprinosi razvoju pravnog poretka. Svaka sudska presuda, osim što je akt
primjene prava, predstavlja i stvaralački čin konkretizacije opće pravne norme na pojedinačnu društvenu
situaciju. Pored zaštitne, postupak ostvaruje i značajnu vaspitnu ulogu. Naime, sud u parničnom postupku
utvrđuje uzroke pravnih povreda i izriče sankciju radi njihovog otklanjanja. Ovakvom aktivnošću sud vaspitno
utiče na građane da se ponašaju u duhu poštivanja zakona i morala, uz podsticanje stranaka na mirno rješavanje
sporova.
6. PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR
Pojmom građanski postupak označava se postupak kao pravna institucija, odnosno kao cjelovita metoda
ostvarivanja sudske funkcije u građanskopravnim sporovima.
Pojmom parnica označava se konkretan postupak koji se vodi između parničnih stranaka, a povodom
određenog tužbenog zahtjeva koji postavlja tužilac i od suda traži zaštitu. Posredstvom parnice se parnični
postupak prilagođava potrebama svakog pojedinog predmeta u vršenju sudske funkcije. Parnični postupak je
postupak u kome se odlučuje o (ne)postojanju subjektivnog prava, primjenom materijalnog prava na postojeće
činjenično stanje.
Prema najširem shvatanju, spor je svako stanje u pravnim odnosima kada se postavljeni zahtjev sukobljava sa
određenim otporom ili suprotstavljanjem. To je uvijek određeni stepen neslaganja između 2 subjekta u pravnom
odnosu. Obično prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje. Subjekti spora mogu svoj spor riješiti sporazumom
ili putem arbitraže. Samo ako jedan od subjekata zatraži sudsku zaštitu, tada dolazi do parnice kao procesno-
pravnog odnosa. Mada se parnica pokreće povodom spora, ona je u svojoj egzistenciji od njega nezavisna.
Građanskopravni odnos povodom kojeg je došlo do parnice može se i ugasiti, ali to samo po sebi neće imati
uticaja na postojanje parnice kao procesnopravnog odnosa.
7. SHVATANJA O PRAVNOJ PRIRODI PARNIČNOG POSTUPKA
Parnica kao pravni odnos. Shvatanje o parnici kao pravnom odnosu utemeljio je njemački procesualista Oskar
Bulow. Kao pravni odnos parnica nastaje na osnovu mnoštva procesnopravnih radnji i procesnopravnih stanja.
Procesne ili parnične radnje imaju funkciju pravnih činjenica, jer norme procesnog prava za njihovo
preduzimanje vežu nastanak procesnih prava i obaveza. Ta prava i obaveze dovode subjekte postupka u
međusobne procesnopravne odnose. Svakom slijedećom parničnom radnjom ostvaruje se neko pravo ili izvršava
obaveza iz prethodne radnje, a istovremeno se stvaraju nova prava i obaveze koje traže preduzimanje novih
radnji. Tako se parnica odvija i približava donošenju presude kao završnog akta.
U teoriji je sporno pitanje ko su subjekti parnice kao procesnopravnog odnosa. Prema starijem, civilističkom
shvatanju, procesnopravni odnos se zasniva samo između stranaka, a sud je samo pasivni posmatrač. Prema
publicističkom shvatanju, parnica je odnos između stranaka sa jedne i suda sa druge strane, ali ne i odnos
između samih stranaka. Po shvatanju trostranog pravnog odnosa, parnica se zasniva između svake stranke i
suda, a posredstvom suda i između samih stranaka. Radnje koje stranke preduzimaju uvijek su usmjerene prema
sudu, ali se njima proizvode procesnopravne posljedice kako prema sudu tako i prema suprotnoj stranci.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 4


Parnica kao pravni položaj. Ovo shvatanje polazi od premise da je parnica pravna situacija koja prethodi
pravnom odnosu. Sudska odluka ne obavezuje dok ne stekne svojstvo pravosnažnosti. Tek tada se parnica kao
pravni položaj pretvara u pravni odnos, u kome su definisana prava i obaveze stranaka.
Prema ovom shvatanju, procesne norme predstavljaju samo tehničko sredstvo u rukama sudije, koji zauzima
svoj stav neovisno o normi kojom je reguliran neki pravni odnos. Pritom sud u svrhu konačnog odlučivanja
ocjenjuje pojedine procesne situacije u parnici. Shodno navedenom, procesnopravne norme nisu imperativne,
već više imaju karakter kriterija prema kojima sudija cijeni procesna djelanja stranaka u cilju donošenja odluke.
Ovo učenje trpi znatne zamjerke: (1) zanemaruje se imperativni karakter procesnopravnih normi, (2) suština
parničnih radnji stranaka svodi se na puki izgled i mogućnost u pogledu reakcije suda; (3) autonomnost sudske
procjene u odnosu na normu vodi pravnoj nesigurnosti.
Parnica kao razvoj. Prema ovom shvatanju, postoje 2 osnovna modaliteta razvoja parnice: unutrašnji i vanjski.
Unutrašnji razvoj parnice određen je sadržajem procesnih radnji parničara, njihovog položaja i izgleda na
uspjeh. Na osnovu ovih parametara može se odrediti karakter parnice i priroda spora (činjenični, pravni,
mješoviti). Dakle, unutrašnji razvoj parnice individualizira svaki spor ponaosob.
Vanjski razvoj parnice odnosi se prvenstveno na vremensko kretanje parnice, koje se sastoji u nizu
procesnopravnih situacija koje su međusobno uslovljene, smjenjuju jedna drugu i tako čine tok parnične
procedure.
Generator razvoja parnice je suprotnost interesa između parničara. Tužilac preduzima ofanzivne parnične radnje
u namjeri da svoj zahtjev sudu predstavi opravdanim. Tuženi nastoji valjano oponirati i argumentirano se
suprotstaviti tužbenim navodima. Na taj način stranke "guraju" parnicu naprijed, utičući na njen razvoj. Sud
održava ekvidistancu prema tužitelju i tuženom i na kraju presuđuje spor.
Parnica kao ugovor. Kontraktualna teorija parnicu posmatra kao ugovor građanskog prava zaključen između
stranaka. Osnovni nedostaci ovog učenja su: (1) parnica je osamostaljen pravni odnos, po pravilu neovisan od
građanskopravnog odnosa povodom kojeg se vodi; (2) parnica nastaje ulaganjem tužbe i litispendencijom, i nije
nužna posljedica realizacije ugovorne obaveze; (3) parničari mogu biti i subjekti koji nisu stranke u
građanskopravnom odnosu. Parnični postupak može pokrenuti svaki subjekt koji tvrdi da je njegovo subjektivno
pravo ugroženo ili povrijeđeno; (4) Svoju nadležnost za rješavanje spora sud ne zasniva na volji stranaka već na
pozitivnim propisima; (5) Radnje parničara pred sudom imaju dejstvo ako su preduzete lege artis, uglavnom i
bez odobrenja protivne strane.
Parnica kao ekletički pojam. Ni jedna od naprijed navedenih teorija ne nudi sveobuhvatan odgovor na pitanje
pravne prirode parničnog postupka, mada svaka od njih doprinosi njegovom boljem razumijevanju. U osnovu
ekletičkog pojma parnice leži više faktora:
- Shvatanje parnice kao procesnopravnog odnosa doprinosi boljem razumijevanju parnice kao cjeline;
- Učenje o parnici kao pravnom položaju je posmatranje parnice kao niza pravnih situacija čiji su učesnici
stranke i sud. Komplementarno sa prethodnim shvatanjem, ovo učenje čini sintezu koja vodi ka lakšem
razumijevanju pravne prirode parnice.
- Shvatanje parnice kao razvoja kompatibilno je navedenim teorijama, jer je parnica istovremeno i razvoj i
međusobni odnos stranaka s jedne strane, te odnos između suda i stranaka s druge strane, ali i pravna
situacija (položaj) u kome se stranke naizmjenično nalaze.
- Osnovne postavke kontraktualne teorije omogućavaju pravilno shvatanje procesa osamostaljivanja parnice
od građanskopravnog odnosa, do tačke isključivosti (tj. da sa njim ne mora biti ni u kakvoj vezi).

Ekletičko shvatanje parnice, kroz sintezu odabranih postavki učenja o njenoj pravnoj prirodi, čini se
najprihvatljivijim u pogledu objašnjavanja pravne prirode parničnog postupka.
8. PRAVNA PRIRODA ANGLOAMERIČKE CIVILNE SUDSKE PROCEDURE /samo pročitaj/
Fundamentalna doktrina Common Law-a je "stare decisis", koja u angloameričkom pravu ima dvostruko značenje: s jedne
strane sudu daje mogućnost da se u svojoj odluci pozove na ranije presuđenu stvar, a s druge strane ostavlja sudu priliku da
zauzme samostalan stav i donese odluku koja ubuduće može imati značaj sudskog precedenta. Ovaj princip je osnovno
pravilo sistema precedentnog prava.

Osnovne odrednice Common Law-a su:


- Obzirom da se bez prekida razvijao tokom 8 vijekova, Common Law je prvenstveno historijska kategorija, a ne logička
cjelina.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 5
- Bitna dimenzija teorije o obaveznosti precedenta je njegovo svojstvo izvjesnosti (certainty) i uvjerljivosti (authority).
Engleska teorija je odbacila pristup liberalnog tumačenja i opredijelila se za gramatičko tumačenje, gdje sudije
uglavnom riječima daju značenje definirano u rječniku i ne tumače slobodno namjeru zakonodavca, odnosno stranaka.
Izvjesnost se u Common Law-u postiže ne samo pravilima logike, već i općom spremnošću sudija da ranije odluke
smatraju obaveznim.

- Slijedeći bitan faktor u primjeni precedentnog prava je razum (reason). Ako se pred sudom nađe slučaj za koji ne
postoji ni jedan precedent na koji bi se sudija pozvao, sud će potražiti razumno rješenje i riješiti konkretan pravni
problem. Otuda izreka "Law is the reason" u angloameričkom pravu.

- Dodatni faktor u primjeni precedentnog prava je pravičnost (equity), koju nazivaju i "savješću" prava. Međutim,
pravičnost nije zaseban izvor Common Law-a, jer sudiji nije data mogućnost da u konkretnom slučaju odbije
primijeniti pravno pravilo stvoreno precedentom pod izgovorom da zahtjevima pravičnosti neće biti udovoljeno.
- Razlika između Common Law-a i Civil Law-a je u snazi koju ova dva prava daju sudskim precedentima. U Common
Law su precedenti glavni izvor prava, što nije slučaju Civil Law-u.

- Sudska odluka u kojoj nije naveden ni jedan precedent je u Common Law-u anomalija, pa se te odluke u sudskoj
praksi navode zbog svog izuzetnog karaktera. Sudska odluka mora imati valjan pravni ratio decidendi (u engleskom
pravu the reason for decision, u američkom holding), ali i obiter dictum, tj. obrazloženje.

Odluke nižih sudova (inferior courts) po pravilu ne predstavljaju obavezne precedente.


9. OBLICI ZAŠTITE SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA
Najstariji oblik pribavljanja zaštite je samopomoć. Samopomoć je u savremenim zakonodavstvima po pravilu
nedopuštena i krivično sankcionisana. Izuzeci (granični slučajevi) su: nužna odbrana, krajnja nužda, dozvoljena
samopomoć i ius retentionis /pravo zadržaja/.
Zakonom uređena pravna zaštita se ostvaruje u odgovarajućim postupcima (sudskim i administrativnim), te
putem arbitraža. Uskraćivanje prava na tužbu, odnosno na ostvarenje pravne zaštite je nedopustivo u
savremenom pravu, jer bi to širom otvorilo vrata primjeni samopomoći. Sud ne može odbiti da odlučuje o
zahtjevu za koji je nadležan.
10. PRAVOZAŠTITNI ZAHTJEV /samo pročitat/
Postoje različita gledišta o pojmu i pravnoj prirodi pravozaštitnog zahtjeva. Osnovni teorijski pristupi ovom problemu su
monistički i dualistički. U monističke koncepcije spadaju pandektna teorija, civilistički i publicistički monizam.
Predstavnik pandektne teorije je Savigny. Po ovoj teoriji, tužba je samo pojavni oblik materijalnog prava, a ne samostalni
izraz prava ili pravnog zahtjeva. Povredom subjektivnog materijalnog prava dolazi do njegove metamorfoze u pravo na
tužbu. Kao izraz povrede materijalnog prava, tužba ima obligacioni karakter. Predmet spora je građanskopravno
potraživanje koje je istaknuto kao kondemnatorni tužbeni zahtjev.
Civilistička teorija slijedi Savigny-jevo učenje i negira samostalnost prava na tužbu, smatrajući da pravo na tužbu i
subjektivno pravo predstavljaju 2 pojavna oblika istog prava. Predmet spora i dalje nije procesualistički, nego civilistički
pojam.
Publicistički monizam suštinu pravnog poretka vidi u njegovoj javnopravnoj dimenziji. Pravo uopće svodi se na proces, a
subjektivno materijalno pravo na pravo na tužbu, ili čak na rezultat pravosudne djelatnosti.
Teorije civilističkog monizma tužbu reduciraju isključivo na kondemnaciju i u osnovi razlikuju samo 2 vrste presuda: one
kojima se usvaja i one kojima se odbija tužbeni zahtjev. Danas su uglavnom prevaziđene. S druge strane, teorije
publicističkog monizma zasnovane su na shvatanju o presudnoj ulozi države i kao takve nisu mogle dati cjelovit odgovor
na pitanje pravne prirode pravozaštitnog zahtjeva.
Dualističke koncepcije polaze od pretpostavke da je pravozaštitni zahtjev različit (odvojen) od materijalnog prava. Dakle,
pravo na tužbu je različito od subjektivnog materijalnog prava. U ovakva shvatanja spadaju:
1. Teorija o apstraktnom pravu na tužbu (Degenkolb) - po ovoj teoriji, pravo na tužbu je radikalno odvojeno od
subjektivnog materijalnog prava. Ono pripada svakom subjektu, neovisno od materijalnog prava, a apstraktna pravda
zahtijeva donošenje presude. Opće pravo na pravnu zaštitu tjera tuženog da se upusti u parnicu, neovisno o postojanju ili
osnovanosti tužbenog zahtjeva. Shodno tome, tužba bi se mogla podnijeti i na osnovu samo “tobožnjeg” prava.
2. Teorija o konkretnom pravu na pravnu zaštitu - pravozaštitni zahtjev nije apstraktan, već je konkretna kategorija:
tužitelj na osnovu konkretnog građanskopravnog (vanprocesnog) odnosa podnosi javnopravni zahtjev 0sudu radi donošenja
za njega povoljne odluke određenog sadržaja. Tuženi isto to pravo stiče u trenutku kad tužitelj protiv njega podnese
neosnovanu tužbu.
3. Pravo na pravosuđe (Rosenberg) – Ovo shvatanje u suštini negira postojanje pravozaštitnog zahtjeva. Pravo stranke na
pravnu zaštitu se ostvaruje svojevrsnom molbom koju ona upućuje sudu. Dužnost suda je da postupa po zahtjevu stranaka

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 6


za pružanjem pravne zaštite, u skladu sa materijalnim i procesnim pravom koje treba primijeniti. Ovo je u direktnoj
suprotnosti sa shvatanjem pravozaštitnog zahtjeva kao prava stranke na povoljnu pravnu zaštitu.
U savremene koncepcije spadaju:
1. nova monistička, sintetična ili materijalno-procesnopravna teorija zasniva se na sintetiziranju pravnog ovlaštenja i
prava na pravnu zaštitu. Ova teorija smatra da je pravozaštitni zahtjev s jedne strane strukturalni dio materijalnog prava, a s
druge strane on je sastavni dio tužbe. Dakle, ovlaštenik ima 2 ovlaštenja: (1) da od svog partnera zahtijeva ispunjenje
obaveze u skladu sa sadržajem pravnog odnosa i (2) da od državnih organa zahtijeva zaštitu svojih prava.
2. Učenje o pravu na tužbu utvrđuje nove pravce savremene procesualističke misli. Pravna priroda prava na tužbu ima
svoju pravno-dogmatsku, pravno-sociološku i pravno-političku dimenziju. Pravo na tužbu bila bi složena i dinamična
procesnopravna pozicija tužitelja u parnici. Njegov pravnodogmatski sadržaj sastoji se u dužnosti suda da, uz ispunjenje
zakonskih pretpostavki, preduzima određene procesne aktivnosti. Pravo na tužbu je javnopravne (procesnopravne prirode).
Subjektivno materijalno pravo, pravo na tužbu i obaveze suda prema državi su u lancu međuzavisnosti.
11. PROCESNE PRETPOSTAVKE
Procesne pretpostavke su uslovi ili okolnosti utvrđeni normama procesnog prava, a od kojih zavisi dopuštenost
raspravljanja i odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Potrebno ih je strogo razlikovati od materijalnih pretpostavki,
tj. uslova od kojih zavisi osnovanost predmeta odlučivanja. Prve su određeni normama procesnog, a drugi
normama materijalnog prava.
Procesne pretpostavke mogu biti opće i posebne. Opće moraju postojati u svakoj parnici, dok su posebne
propisane samo za neke vrste sporova ili samo za određena pitanja. Takođe mogu biti pozitivne i negativne.
Pozitivne moraju postojati da bi bilo dopušteno raspravljanje u parnici, a negativne predstavljaju procesne
smetnje za dopuštenost parnice (tj.ne smiju postojati).
Opće pretpostavke se tiču svih bitnih elemenata parnice: suda, stranaka i predmeta spora.
U procesne pretpostavke koje se tiču suda spada nadležnost (međunarodna, stvarna, mjesna i funkcionalna).
Pretpostavke koje se tiču stranaka su: postojanje stranke, stranačka i parnična sposobnost, odnosno postojanje
urednog zastupanja ako nema parnične sposobnosti, te postojanje ovlaštenja za vođenje konkretne parnice
(legitimatio ad processum - procesna legitimacija). Postojanje stvarne legitimacije (legitimatio ad causam) nije
procesna pretpostavka, već uslov od kojeg zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva.
Pretpostavke koje se tiču predmeta spora imaju karakter procesnih smetnji. Njihovo postojanje sprečava
vođenje parnice. To su: postojanje presuđene stvari (res iudicata), postojanje parnice (lis pedens).
Postojanje pravnog interesa za tužbu – pružanje pravne zaštite ne zavisi samo od osnovanosti tužbenog
zahtjeva povodom koga se ustaje tužbom, nego i od postojanja pravosnažne potrebe da se ostvarenje pravne
zaštite putem suda uopšte traži. Tužilac će imati pravni interes da ustane tužbom tek onda kada tuženi odbije da
dobrovoljno udovolji njegovom traženju. Pravni interes je procesna pretpostavka za podizanje tužbe. Ako
nedostaje pravni interes tužba se odbacuje kao neosnovana.
Posljedice nedostatka procesnih pretpostavki. Nedostatak bilo koje procesne pretpostavke za posljedicu ima
nemogućnost raspravljanja i odlučivanja. Nedostaci nekih procesnih pretpostavki će odmah dovesti do
odbacivanja tužbe kao nedopuštene (res iudicata i lis pedens). Ako se nedostaci odnose na stranke, do
odbacivanja tužbe će doći samo ako sud nije uspio da otkloni te nedostatke. Ako se nedostaci tiču relativne
nadležnosti (stvarne i mjesne), sud će tužbu dostaviti nadležnom sudu i na taj način otkloniti nedostatak.
O postojanju procesnih pretpostavki sud vodi računa po službenoj dužnosti, što ne isključuje mogućnost
strankama da ukazuju sudu na nedostatke. Naprotiv, na procesne pretpostavke koje se tiču predmeta spora, sud
najčešće saznaje po prigovoru tuženog.
Na postojanje pretpostavki sud načelno pazi tokom cijelog postupka. Izuzetno, samo na neke pretpostavke
(npr.mjesna nadležnost) sud pazi samo do određene faze u postupku.
12. INCIDENTALNO /PREDHODNO/ PITANJE
Značenje u parničnom postupku. Prethodna, incidentalna ili prejudicijelna pitanja su pravna pitanja koja nisu
neposredan predmet odlučivanja u parnici, ali se nalaze u funkciji odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Prethodno
pitanje može biti samo pravno pitanje (dakle ne i činjenično) koje samo po sebi čini pravnu cjelinu i podobno je
da bude predmetom samostalnog odlučivanja. Npr. u parnici povodom tužbe u kojoj je zahtjev usmjeren na
povrat stvari po osnovu prava svojine, može se kao prethodno postaviti pitanje da li tužilac ima pravo svojine na
predmetnoj stvari.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 7


Odluka o prethodnom pitanju čini sastavni dio činjenične podloge spora. Kao takva ne stiče svojstvo
pravosnažnosti i unosi se u obrazloženje, a ne u dispozitiv sudske odluke.
Incidentalna ovlaštenja suda u parnici. Pravni odnosi koji se pojavljuju u funkciji prethodnih pitanja najčešće
spadaju u onu vrstu pravnih odnosa za čije rješavanje je sud inače nadležan. U takvom slučaju, sud u parničnom
postupku može o tom pitanju odlučivati dvojako: u funkciji prethodnog pitanja, ili kao o glavnom pitanju. O
prethodnom pitanju kao glavnom pitanju sud će odlučivati samo ako to stranke zahtijevaju. U suprotnom će sud
o tom pitanju odlučivati kao o prethodnom pitanju, a sa ciljem donošenja odluke o tužbenom zahtjevu kao
glavnom pitanju. Tada se odluka o prethodnom pitanju unosi u obrazloženje sudske odluke i ona nema autoritet
presuđene stvari.
Ako se u parničnom postupku kao prethodno pitanje pojavi neko pravno pitanje koje nije u nadležnosti suda
pred kojim se postavlja, već u nadležnosti nekog drugog suda ili drugog organa (npr.upravni organ), onda
ovlaštenja suda u rješavanju tog pitanja zavise od toga da li je nadležni organ već donio pravosnažnu odluku ili
ne.
Pravosnažna odluka koju je donio nadležni organ vezuje sud pred kojim se to pitanje javilo kao prethodno
pitanje. Ako nadležni organ nije donio odluku, sud ima ovlaštenje da odlučuje o tom pitanju, ali samo kao o
prethodnom pitanju. Odluka o prethodnom pitanju ima pravno djelovanje samo u parnici povodom koje je to
pitanje riješeno.
Sud nije obavezan da u svakom konkretnom slučaju donosi odluku o prethodnom pitanju. On može, rukovodeći
se razlozima svrsishodnosti, prekinuti postupak i sačekati da nadležni organ meritorno odluči o tom pitanju. Sud
će tako postupiti ako je pred nadležnim organom već pokrenut postupak u kome se o prethodnom pitanju
odlučuje kao o glavnom pitanju. Na taj način se izbjegava rizik donošenja različitih odluka o istom pitanju.
Naknadna odluka nadležnog organa, ako je različita od odluke o prethodnom pitanju, predstavlja osnov za
podnošenje zahtjeva za obnovu postupka.
13. VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA
S OBZIROM NA PROSTOR. U pogledu važenja normi procesnog prava vrijedi načelo lex fori, tj. primjenjuje
se procesno pravo suda koji vodi postupak (domaće pravo), bez obzira na to ko su stranke u sporu. Ovo načelo
je univerzalno prihvaćeno u svim pravnim sistemima.
Na području procesnog prava lex fori važi uvijek, a kad je u pitanju primjena materijalnog prava, kolizione
norme MPP dozvoljavaju i primjenu inostranog materijalnog prava po načelu lex causae. Problem obavljanja
procesnih radnji izvan države rješava se institucijom međunarodne pravne pomoći.
S OBZIROM NA LICA. Sva lica koja se nalaze na teritoriji naše zemlje po pravilu su pod jurisdikcijom
domaćih sudova. To znači da sva lica, bez obzira na državljanstvo, mogu da tuže i da budu tužena. Izuzeci su
lica koja uživaju diplomatski imunitet /eksteritorijalna lica/. Ovaj izuzetak na području građanskog pravosuđa
znači da lica sa diplomatskim imunitetom ne mogu biti tužena, ali mogu tužiti.
Međutim, postoje izuzeci i od pravila da lica sa diplomatskim imunitetom ne potpadaju pod jurisdikciju
domaćih sudova. Ova lica mogu tužiti i biti tužena u slijedećim slučajevima:
1. u sporovima povodom stvarnih prava na nekretninama koje su dio teritorije BiH;
2. kad jednostranom izjavom volje pristanu na jurisdikciju sudova BiH u nekom konkretnom predmetu (npr. kad
sklapaju određeni pravni posao).
U slučaju sumnje u postojanje i obim prava imuniteta, objašnjenje daje Federalno ministarstvo pravde.
S OBZIROM NA VRIJEME. U pogledu vremenskog važenja vrijedi opće načelo da pravne norme nemaju
povratno dejstvo, osim u slučajevima kada to sam zakon izričito dozvoljava. Pravilo je da će se parnica koja je
pokrenuta za vrijeme važenja starog zakona nastaviti i okončati prema pravilima novog zakona.
Princip neposrednog ili trenutnog dejstva normi procesnog prava (tempus regit actum) izvodi se na osnovu
činjenice da norme novog zakona ne važe za procesne radnje preduzete prije stupanja novog zakona na pravnu
snagu.
Kako zahtjevi pravne sigurnosti ne dozvoljavaju velika odstupanja u pravcu povratnog dejstva normi procesnog
prava, u prelaznim i završnim odredbama se obično utvrđuje kada će se započeta parnica nastaviti po
odredbama zakona prema kome je započeta, a kada će se nastaviti prema pravilima novog zakona. Po našem
ZPP, ako je prije stupanja na snagu novog zakona prvostepeni sud izrekao presudu koja još nije postala
pravosnažna, postupak će se nastaviti po starom zakonu do pravosnažnosti presude. Ako presuda nije bila
donesena ili ako je drugostepeni sud ukinuo presudu i predmet vratio na prvostepeno odlučivanje, postupak će
se voditi prema pravilima novog zakona.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 8


14. OSNOVNA NAČELA
Sva načela GPP mogu se podijeliti u nekoliko grupa:
1. specifična ili određujuća načela GPP - načelo dispozitivnosti i raspravno načelo;
2. načela koja su podignuta na nivo ustavnih načela - kontradiktornost, javnost, pružanje pomoći neukim
strankama;
3. načela koja su manje-više karakteristična i za druge postupke - načelo usmenosti, slobodne ocjene dokaza,
materijalne istine, ekonomičnosti, sudskog upravljanja postupkom itd.
14.1. DISPOZITIVNOST I OFICIJELNOST
Značaj načela. Prava i obaveze titulara građansko-pravnih odnosa regulišu se dispozitivnim normama. Načelo
dispozitivnosti se manifestuje u više aspekata: u pokretanju postupka, određivanju predmeta parnice, u pogledu
raspolaganja tužbenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i okončanja postupka.
Pokretanje postupka. Parnični postupak se uvijek pokreće na inicijativu titulara ugroženih ili povrijeđenih
subjektivnih građanskih prava, a nikada na inicijativu suda. Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je
pravno tehnički naziv TUŽBA.
Određivanje predmeta parnice. Sud u parničnom postupku pruža zaštitu samo u granicama zahtjeva koje su
stranke postavile tokom postupka. On ne može tužitelju dosuditi više od traženog, niti nešto drugo osim onoga
što je tražio. Tužitelj je dužan da u tužbi potpuno određeno istakne svoj tužbeni zahtjev, bez koga nema ni
predmeta odlučivanja. Načelo dispozitivnosti važi i u žalbenom postupku - sud pobijanu presudu preispituje
samo u dijelu u kome je podnosilac žalbe pobija.
Materijalne procesne dispozicije. Stranke tokom cijelog postupka disponiraju (raspolažu) tužbenim zahtjevom.
U dispozitivne radnje stranaka spadaju odricanje od tužbenog zahtjeva, priznanje tužbenog zahtjeva, te sudsko
poravnanje.
Čiste procesne dispozicije. U našem pravu se primjenjuje načelo sudskog upravljanja postupkom. Međutim,
stranke imaju određene mogućnosti da svojom voljom utiču na razvoj i okončanje postupka. Stranke npr. mogu
svojim saglasnim voljama ili određenim držanjem u parnici dovesti do mirovanja postupka ili mogu
povlačenjem tužbe dovesti do okončanja postupka isl. Čiste procesne dispozicije su neke od dispozitivnih
parničnih radnji stranaka koja se ograničavaju na samu parnicu i pravno su relevantne samo dok parnica traje.
Domet načela oficijelnosti u parničnom postupku. Određeni građanskopravni odnosi su u interesu kako samih
stranaka, tako i društvene zajednice. Zbog toga su u određenoj mjeri ograničena disponiranja stranaka u
sporovima iz takvih odnosa (npr.bračni i porodični odnosi). S tim u vezi sud je obavezan da prati da li se
disponiranja stranaka kreću u granicama koje su pravno dozvoljene i da onemogući sve dispozicije koje su u
suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom.
Povrede dispozitivnosti. Sud je prvenstveno dužan da spriječi one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti
sa postojećim pravnim poretkom. Međutim, takođe je dužan spriječiti dispozicije koje su same po sebi
dopuštene, ali imaju za cilj da proizvedu nedopuštene pravne posljedice.
Najteže posljedice prekoračenja načela dispozitivnosti proizvodi materijalno raspolaganje zahtjevom za
pružanje pravne zaštite (priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje). Ovo
raspolaganje se po svom dejstvu izjednačava sa pravosnažnom presudom.
Odlučivanje zasnovano na osnovu nedopuštenih dispozicija stranaka za posljedicu ima apsolutno bitnu povredu
postupka.
14.2. RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST
Određenje pojmova. Da bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora utvrditi pravno relevantne činjenice i
zatim ih podvesti pod odgovarajuću pravnu normu. U tom cilju je potrebno dati odgovor na 2 pitanja: činjenično
i pravno.
Pružanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u pronalaženju odgovarajuće pravne norme i utvrđivanju njenog
sadržaja. Ono u cjelosti spada u okvire dužnosti suda po principu iura novit curia (sud poznaje pravo).

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 9


Da bi mogao dati odgovor na činjenično pitanje, sud mora imati činjenice i dokaze kojima utvrđuje njihovu
istinitost. Ako je dužnost prikupljanja činjenica i dokaza (procesne građe) na strankama, radi se o raspravnom
načelu, a ako je to dužnost suda onda govorimo o istražnom ili inkvizitornom načelu.
Prema raspravnom načelu, sud je vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke, tj. ovlašten je da pri
donošenju odluke u obzir uzme samo te činjenice. Radikalna primjena ovog načela vodila bi podjeli dužnosti
između suda i stranaka po principu da mihi facta, dabo tibi ius (daj mi činjenice, daću ti pravo).
Po istražnom načelu, sud je dužan da po službenoj dužnosti prikuplja činjenice i dokaze, tj. nije vezan za
činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke.
Značaj i funkcija. Raspravno načelo u našem građanskom postupku ima mjesto osnovnog načela. Stepen
aktivnosti suda u prikupljanju činjenica zavisi od prirode predmeta spora. Ako je predmet spora zahtjev kojim
stranke mogu disponirati, sud je vezan za činjenice koje mu stranke prezentiraju. Sud je dužan da na pogodan
način navede stranke da dopune svoje činjenične navode, ali ne može sam prikupljati činjenice, niti zasnovati
odluku na činjenicama koje mu stranke nisu prezentirale.
U sporovima u kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti dolazi do izražaja aktivna uloga suda sa
inkvizitornim ovlaštenjima. Npr. u bračnim i paternitetskim sporovima sud nije vezan za činjenice koje mu
stranke prezentiraju. Činjenice obrazuju podlogu za odluku, a dokazi služe za utvrđivanje pravno relevantnih
činjenica.
Na području prikupljanja dokaza, inkvizitorna ovlaštenja suda su znatno više izražena nego na području
prikupljanja činjenica, i to bez obzira na prirodu spora. Stranke su dužne da ponude dokaze, ali sud nije vezan
isključivo za te njih, već je ovlašten da izvodi i druge dokaze koje smatra značajnim za odlučivanje.
Odnos raspravnosti prema materijalnoj istini. Kombiniranje raspravnog i istražnog načela su u službi načela
materijalne istine. Sud bi bez saradnje stranaka teško dolazio do činjenica i dokaza, bez obzira na njegova
istražna ovlaštenja. Međusobno suprotstavljeni interesi iniciraju stranke na prezentiranje činjenica i dokaza koji
im idu u prilog, a na taj način sud prikuplja potrebnu procesnu građu.
14.3. KONTRADIKTORNOST
Pojam obostranog saslušanja stranaka. U osnovi načela kontradiktornosti je zahtjev da se objema stranaka
pruži mogućnost da se izjasne o svim elementima odlučivanja. Ovaj zahtjev je u službi ravnopravnosti stranaka i
pravilnog donošenja presude u sporu. Načelo kontradiktornosti podrazumijeva da se svakoj stranci mora
omogućiti da u zakonom propisanom roku i formi može preduzimati sve radnje koje može preduzeti i suprotna
strana, te da se može izjasniti o svim radnjama koje se preduzimaju u postupku a koje su relevantne za
donošenje presude. To podrazumijeva i mogućnost stranke da se izjašnjava o radnjama samog suda, obzirom na
njegovu aktivnu ulogu u postupku.
Litiskontestacija. Poštivanje načela kontradiktornosti u savremenim procesnim sistemima podrazumijeva da se
strankama osigurava samo pravo (tj.mogućnost), a ne i obaveza da se izjasne u postupku. Korištenjem ovog
prava, stranke znatno doprinose razjašnjavanju svih elemenata spora. S druge strane, pasivnim držanjem
(pogotovo tuženog) otežava se i usporava rad suda u postupku. Zbog toga, da bi otklonili negativan uticaj koji
proizvodi pasivno držanje tuženog, procesni sistemi poznaju različita rješenja, od kojih su preovlađujuća 2:
princip afirmativne i princip negativne litiskontestacije.
Prema načelu afirmativne litiskontestacije, ako se stranka ne izjašnjava o navodima, tvrdnjama i zahtjevima
suprotne stranke, smatra se da priznaje te navode, tvrdnje odnosno zahtjeve. Dakle, ovo načelo odgovara
materijalnopravnom načelu qui tacit consentire videtur (ko ćuti smatra se da priznaje).
Načelo negativne litiskontestacije iz pasivnog držanja stranke izvodi zaključak da ta stranka poriče navode i
zahtjeve suprotne stranke.
Naše pravo nije zauzelo konkretan stav ni prema jednom od ova 2 načela, ali je bliže stanovištu negativne
litiskontestacije. Načelo afirmativne litiskontestacije ima ograničen domet primjene, npr.kod donošenja presude
zbog izostanka.
Realizacija kontradiktornosti u postupku. U sve faze postupka ugrađeni su zahtjevi načela kontradiktornosti,
koje je jedno od osnovnih i odlučujućih načela građanskog parničnog postupka. Ovo načelo posebno dolazi do
izražaja na glavnoj raspravi, zajedno sa načelom usmenosti, neposrednosti i javnosti. GPP sadrži veliki broj
pravila koja su po svom sadržaju pravnotehničke prirode (npr.odredbe o dostavljanju). Sva takva pravila su u
službi ostvarivanja načela kontradiktornosti i njihov značaj se ne bi trebao potcjenjivati niti proglašavati
formalizmom.
Povreda načela kontradiktornosti ima dejstvo apsolutno bitne povrede postupka zbog koje se mogu ulagati svi
redovni i vanredni pravni lijekovi, a podnošenje prijedloga za obnovu postupka usljed povrede ovog načela nije
vezano za objektivni rok. Sud o ovoj povredi vodi računa po službenoj dužnosti.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 10


Sud je ovlašten da odstupi od primjene načela kontradiktornosti samo kad je to izričito određeno zakonom.

14.4. USMENOST I PISMENOST


Vrijednost načela. U našem parničnom postupku usmenost je osnovno načelo. Ono podrazumijeva da sud po
pravilu svoju odluku može zasnovati samo na osnovu procesne građe koja je bila predmet usmenog
raspravljanja. Načelo usmenosti ostvaruje se na ročištu. Postoje 2 vrste ročišta: pripremno (fakultativno) i
ročište za glavnu raspravu (obligatorno). Pripremno ročište je primarno u funkciji razjašnjavanja i
rasvjetljavanja spornog činjeničnog stanja, a ročište za glavnu raspravu je u funkciji utvrđivanja istinitosti
činjeničnih tvrdnji stranaka.
Na glavnoj raspravi svi dokazi moraju biti izvedeni usmeno: svjedoci i vještaci istupaju usmeno, isprave i
zapisnik o posredno izvedenim dokazima se čitaju itd.
Komplementarnost načela. Načelo pismenosti komplementarno je načelu usmenosti i za cilj ima otklanjanje
određenih nedostataka u načelu usmenosti. Stranke izvan ročišta preduzimaju radnje u obliku podnesaka u
kojima iznose činjenične tvrdnje i dokaze (npr.tužba), ali sud odluku donosi na osnovu činjenica koje je utvrdio
na glavnoj raspravi.
Pismeni oblik zahtijevaju radnje čiji se sadržaj ne može dovesti u pitanje ni dužim protekom vremena. Takve
radnje su tužbe, sudske odluke i pravni lijekovi. Sadržaj usmeno preduzetih radnji na ročištu se pismeno
zasvjedočava u sudskom zapisniku. Bez pismenog bilježenja ovih radnji ne bi se mogla preispitivati pravilnost
donesene odluke u postupcima povodom pravnih lijekova.
Povreda načela usmenosti. Ako sud donese presudu bez održavanja glavne rasprave, to predstavlja apsolutno
bitnu povredu parničnog postupka. Sve ostale povrede o formi postupanja u postupku predstavljaju relativno
bitnu povredu.
Samo izuzetno, ako to zakon izričito dozvoljava, može se kontradiktorna presuda donijeti i bez održavanja
glavne rasprave. To je npr. slučaj u postupku u privrednim sporovima, ako sud nakon prijema odgovora na
tužbu utvrdi da među strankama nije sporno činjenično stanje.
14.5. NEPOSREDNOST I POSREDNOST
Dejstvo neposrednosti. Prema načelu neposrednosti, sud svoju odluku po pravilu može zasnivati samo na
osnovu neposrednog raspravljanja. To u krajnjoj liniji znači:
1. da u donošenju odluke mogu učestvovati samo sudije koje su učestvovale na glavnoj raspravi;
2. da sud sva saznanja na kojima zasniva svoju odluku stiče neposrednim zapažanjem, bez posredovanja
trećeg.
Puna vrijednost načela neposrednosti dolazi do izražaja u primjeni zajedno sa načelom usmenosti. Vrijednost
načela neposrednosti posebno dolazi do izražaja u oblasti izvođenja dokaza. Dokazi se izvode na glavnoj
raspravi, pred vijećem koje je nadležno da sudi o tužbenom zahtjevu. Shodno tome, dokazi se ne mogu izvoditi
na pripremnom ročištu.
Dejstvo posrednosti. Prema načelu posrednosti, sud svoje saznanje o činjeničnom osnovu za odlučivanje stiče
posredstvom trećeg. Odstupanje od načela neposrednosti u korist načela posrednosti dozvoljeno je samo u vrlo
ograničenoj mjeri. Najvažnija odstupanja se odnose na izmjenu u sastavu vijeća tokom glavne rasprave, te na
mogućnost posrednog izvođenja dokaza.
Ako se vijeće izmijeni tokom glavne rasprave, glavna rasprava mora ponovo započeti.Međutim, vijeće može
odlučiti, nakon što se o tome izjasne stranke, da se već izvedeni dokazi ne izvode ponovo nego da se samo
pročita zapisnik o izvođenju tih dokaza.
Odstupanje od principa neposrednog izvođenja dokaza dozvoljeno je samo ako za to postoje važni razlozi.
Vijeće tada može odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sudijom. U
takvim slučajevima se zapisnici o izvedenim dokazima obavezno čitaju na glavnoj raspravi.
Povreda neposrednosti predstavljaće apsolutnu povredu parničnog postupka samo onda ako je u donošenju
presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi. Načelo neposrednosti je zadovoljeno ako je
prilikom donošenja odluke vijeće u istom sastavu u kome je bilo na posljednjem ročištu glavne rasprave. Dakle,
ako se sastav vijeća izmijeni nakon posljednjeg ročišta, a prije donošenja odluke, sud mora ponovo otvoriti
raspravu.
14.6. JAVNOST

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 11


Javnost kao procesnopravna garantija. Načelo javnosti je kao pravo utvrđeno ustavom, a kao procesnopravna
garantija Zakonom o parničnom postupku. Načelo javnosti kao pravo omogućava svakom punoljetnom
građaninu da prisustvuje raspravi pred sudom, te da o sadržaju i rezultatima rasprave bude informiran putem
medija. U osnovi načela javnosti kao procesnopravne garantije je zahtjev da sud svoju odluku o tužbenom
zahtjevu po pravilu može donijeti samo na osnovu usmene rasprave.
Isključenje javnosti. Izuzeci od načela javnosti uspostavljaju se u svrhu čuvanja službene, poslovne ili lične
tajne, zatim osiguranja javnog reda, te iz razloga morala. U slučaju postojanja ovih razloga, oni neće sami po
sebi (ex lege) dovesti do isključenja javnosti, već sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje opravdanost
isključenja javnosti sa cijele rasprave, ili samo jednog dijela. Izuzetak su bračni i paternitetski sporovi, kod kojih
je javnost isključena ex lege, a zbog ustavnog načela nepovredivosti ličnog i porodičnog života. U ostalim
slučajevima sud o isključenju javnosti odlučuje rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno, a
protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.
Isključenje javnosti se ne odnosi na stranke, njihove zastupnike, umješače. Sudsko vijeće može odlučiti da
glavnoj raspravi, na kojoj je isključena javnost, prisustvuju pojedine službene osobe, naučni ili javni radnici ako
je to od interesa za njihovu djelatnost. Osim toga, sud na zahtjev stranke može odobriti da raspravi prisustvuju
najviše 2 lica koja stranka označi.
Povreda načela javnosti ima za posljedicu apsolutno bitnu povredu parničnog postupka samo ako je javnost
nezakonito isključena sa glavne rasprave. U svim ostalim slučajevima povrede ovog načela mogu biti samo
relativno bitne povrede postupka.
14.7. PRUŽANJE POMOĆI NEUKIM STRANKAMA
Vrijednost načela. Formalna jednakost stranaka ostvaruje se načelom kontradiktornosti, tj. obostranog
saslušanja stranaka. Načelo pružanja pomoći neukim strankama ima za cilj ostvarenje faktičke (stvarne)
jednakosti stranaka u postupku, obzirom na različit nivo općeg ili stručnog pravnog obrazovanja, različite
ekonomske mogućnosti za angažovanje stručnog punomoćnika i sl. U većini pravnih sistema pružanje besplatne
pravne pomoći je javnopravna ustanova, tj. država je na sebe preuzela obavezu da snosi troškove pravne pomoći
koju u postupku dobivaju siromašne i neuke stranke.
Nužno punomoćstvo. Mnogi procesni sistemi i danas poznaju ustanovu nužnog punomoćnika (npr. Italija,
Francuska, Njemačka itd). O ustanovi nužnog punomoćnika govori se kad jedna parnično sposobna stranka ne
može neposredno pokrenuti parnični postupak, niti preduzimati radnje u parnici (nema postulacionu
sposobnost), već to može činiti samo preko kvalificiranog stručnog punomoćnika. U našem pravu ustanova
nužnog punomoćnika je napuštena i svaka parnično sposobna stranka ima potpunu postulacionu sposobnost.
Pružanje pravne pomoći stavljeno je u dužnost sudu.
Domet načela i odnos prema principu sudske nepristrasnosti. Sud je obavezan da upozori neuku stranku koja
se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju po ZPP. Sud je dužan da upozori neuku stranku koje
parnične radnje može preduzeti, a posebno na posljedice propuštanja preduzimanja parničnih radnji. Sud će
stranci ukazati i na štetne posljedice nepravilnog zastupanja, ako uoči da njen punomoćnik (koji nije advokat)
nije u stanju vršiti svoju dužnost.
Suština je dakle da se domet zahtjeva u pružanju pravne pomoći kreće u domenu procesnih prava i ne smije
preći na područje materijalnog prava. Sud ne može poučavati stranke o onim pravilima na osnovu kojih
presuđuje na čijoj je strani pravo, jer bi time doveo u pitanje svoju nepristrasnost.
Efekti povrede načela. Ako sud ne izvršava dužnost koju mu nameće načelo pružanja pomoći neukoj stranci, to
može imati značaj relativno bitne povrede postupka. Ako u pružanju pravne pomoći sudija ide izvan okvira
procesnog prava, to može biti razlog za izuzeće sudije.
14.8. EKONOMIČNOST
Načelo ekonomičnosti zahtijeva pravovremeno pružanje pravne zaštite uz što manji utrošak vremena i
sredstava.
Da bi postupak udovoljio svojoj društvenoj funkciji, on istovremeno mora ostvariti i načelo ekonomičnosti i
načelo zakonitosti. Ova dva načela su u znatnoj mjeri međusobno suprotstavljena: ustanove kojima se
obezbjeđuje ostvarenje načela zakonitosti idu na štetu načela ekonomičnosti i obrnuto. U svakom slučaju,
načelo zakonitosti ima prioritet u odnosu na načelo ekonomičnosti, tj. ustanove kojima se obezbjeđuje načelo
ekonomičnosti ne smiju dovesti u pitanje ostvarenje načela zakonitosti.
14.9. SAVJESNO KORIŠTENJE PROCESNIM PRAVIMA

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 12


Pojam zloupotrebe prava. U praksi se neodrživim pokazalo individualističko shvatanje o neograničenosti
subjektivnih prava. Kao pravna ustanova, zabrana zloupotrebe prava prvi put je ugrađena u njemački građanski
zakonik iz 1896.godine, a kasnije dobiva mjesto i u drugim zakonodavstvima.
Naš Zakon o obligacionim odnosima izričito reguliše zabranu zloupotrebe prava: učesnici u obligacionim
odnosima su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i /uzajamnog/ poštenja, zabranjeno im je vršenje prava
protivno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena i svako je dužan da se suzdržava od postupaka kojima se
drugom može uzrokovati šteta.
Zloupotreba procesnih prava pojmovno je isto što i zloupotreba prava uopšte: to je korištenje procesnim
pravima suprotno cilju zbog koga su ta prava zakonom ustanovljena, odnosno suprotno cilju postupka kao
cjeline. ZPP nalaže strankama dužnost da govore istinu i da se savjesno koriste pravima koja su im priznata u
postupku, a sudu nalaže da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Vidovi nesavjesnog parničenja. U literaturi se različiti slučajevi nesavjesnog vršenja procesnih radnji grupišu u
nekoliko grupa i to:
1. Zloupotreba procesnih ovlaštenja na traženje pravne zaštite – titular određenog prava ustaje tužbom bez
postojanja pravozaštitne potrebe (pravnog interesa), ili ustaje tužbom radi ostvarenja potraživanja
beznačajne imovinske vrijednosti. Pravni interes za traženje pravne zaštite putem suda ne postoji ukoliko
titular povrijeđenog prava može postići cilj bez posredovanja suda na jednostavan i jeftiniji način.
2. Nesavjesno korištenje procesnih ovlaštenja u toku postupka – ovdje spadaju svi slučajevi u kojima
stranke preduzimanjem procesnih radnji žele izdejstvovati odugovlačenje postupka. U tom smislu se u
praksi najčešće zloupotrebljava ustanova beneficium novorum: stranka iznosi činjenice i dokaze tek u žalbi,
mada je to mogla učiniti i ranije, ili radi odugovlačenja propušta rokove i ročišta, traži odgađanje ročišta
radi izvođenja novih dokaza mada je svjesna da time neće doprinijeti utvrđivanju istine ili se takvi dokazi
uopće neće moći izvesti sl.
3. Sticanje procesnog položaja u parnici prevarnim radnjama – npr. tužilac prevarnim radnjama
izdejstvuje takvo držanje tuženog u parnici usljed kojeg je došlo do mirovanja postupka ili donošenja
presude na štetu tuženog zbog izostanka.
Dužnost stranaka da govore istinu je dio dužnosti stranaka da savjesno koriste svoja procesna prava. Zbog toga
povreda ove dužnosti ima karakter zlouopotrebe procesnih prava. Pritom se pod istinom podrazumijeva
subjektivna istina, tj. stranke ovoj dužnosti udovoljavaju kad iznose činjenične tvrdnje za koje one same vjeruju
da su istinite.
Sredstva protiv zloupotreba. Težište je na prevenciji, jer ZPP uspostavlja dužnost suda da spriječi svaku
zloupotrebu prava u postupku. Sankcije čije izricanje se zaprećuje zbog zloupotrebe procesnih prava imaju
drugorazrednu ulogu i značaj.
- Preventivne mjere realiziraju se kroz sudsko upravljanje postupkom. Sud u parnici ima aktivnu
kontrolnu ulogu putem koje može uspješno onemogućiti stranke da korištenjem dopuštenih sredstava
postižu nedopuštene ciljeve.
- Represivne mjere. Sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava su: snošenje troškova prouzrokovanih
zloupotrebom, izricanje kazne i naknada štete.
U teoriji je vladajući stav o nedopustivosti actio doli, tj. tužbe zbog zloupotrebe procesnih prava jer bi takva
mogućnost ugrozila pravnu sigurnost.
I. Snošenje troškova. Pravilo je da stranka koja u cjelosti izgubi parnicu protivnoj strani naknađuje
troškove. Ova dužnost postoji samo za troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ostale troškove,
tj. troškove koje stranka prouzrokuje svojom krivicom ili zloupotrebom procesnih prava, snosi sama ta
stranka, bez obzira na ishod parnice. Dakle, u ovakvim slučajevima snošenje troškova ima karakter
sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava.
Karakter sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava ima i snošenje troškova u slučaju kad tuženi nije dao
povoda za tužbu. Kad tuženi prizna tužbeni zahtjev, a nije dao povoda za tužbu, tužilac će snositi troškove
postupka iako je uspio u sporu.
II. Procesne kazne izriču se zbog zloupotrebe prava u postupku. Sud je ovlašten da u toku postupka kazni
stranku, njenog zastupnika, punomoćnika ili umješača, novčanom kaznom do 500 KM, ako su svojim
parničnim radnjama teže zloupotrijebili procesna prava. U teži oblik zloupotrebe spada i povreda
dužnosti stranaka da govore istinu.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 13
Novčanu kaznu u istom iznosu sud može izreći i u okviru održavanja reda na glavnoj raspravi. Kazna se može
izreći učesniku u postupku i licu koje je kao slušalac prisutno raspravi, ako i nakon opomene ometa rad suda,
vrijeđa sud ili druge učesnike u postupku ili se ne pokorava naredbama predsjednika vijeća za održavanje reda.
Lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku, sud može kazniti novčanom kaznom
do 300 KM.
Novčanom kaznom do 500KM mogu se kazniti svjedok i vještak, u slučaju neizvršenja obaveza (svjedok ako se
ne odazove na uredan poziv suda, neopravdano se udalji ili odbije svjedočiti; vještak ako neopravdano
odsustvuje sa ročišta na koje je uredno pozvan ili odbije vještačiti).
III. Naknada štete. ZPP ne propisuje izričito naknadu štete kao sankciju zbog zloupotrebe procesnih prava,
ali ona proizilazi iz općih principa građanskog prava.
14.10. SUDSKO UPRAVLJANJE POSTUPKOM
Sistemi upravljanja postupkom. Upravljanje postupkom može se posmatrati sa formalnopravnog i sa
materijalnopravnog aspekta. U formalnopravnom pogledu, upravljanje parnicom se tiče njenog spoljašnjeg toka,
vremenskog odvijanja i poštivanja procesnih formi. U materijalnopravnom pogledu upravljanje parnicom se tiče
prikupljanja procesne građe, činjenica i dokaza.
Obzirom na strogost procesnih formi i na ulogu glavnih procesnih subjekata, može se razlikovati nekoliko
sistema upravljanja postupkom:
Sistem zakonskog upravljanja postupkom /strogo upravljanje/– bio je karakterističan za starije procesne
sisteme. Zakon je strogo određivao razvoj postupka, od početka do kraja, tako da se svaka parnica odvijala
na isti način bez obzira na raznovrsnost predmeta raspravljanja. Propuštanje neke propisane procesne
aktivnosti je za posljedicu imalo prekluziju procesnih ovlaštenja, te su stranke bile prinuđene da
preduzimaju procesne radnje kako bi izbjegle nastup prekluzije. Obzirom na vrijeme kad je primjenjivana,
ova strogost procesnih formi imala je svoje opravdanje – štitila je stranke od samovoljnosti sudija-
feudalaca.
1. Sistem stranačkog upravljanja postupkom – posebno je karakterističan za period liberalnog kapitalizma,
a prisutan je i u nekim savremenim sistemima, posebno u zemljama angloameričkog prava. Stranke pokreću
i upravljaju razvojem parnice, kako u formalnopravnom, tako i u materijalnopravnom smislu. One imaju
incijativu u određivanju ročišta, staraju se o dostavljanju, utiču na redoslijed preduzimanja radnji itd. Osim
toga, teret prikupljanja procesne građe je isključivo na strankama.
2. Sistem sudskog upravljanja postupkom – ovaj sistem je utemeljen u većini savremenih procesnopravnih
sistema. Ovakvo shvatanje postupka zahtijeva aktivnu ulogu suda u parnici. Pravila općeg parničnog
postupka samo okvirno utvrđuju osnovne stadije i procesne ustanove u okviru tih stadija, a sudu se prepušta
da u konkretnom slučaju odlučuje koje radnje će preduzeti i kojim redoslijedom.
14.11. SLOBODNA OCJENA DOKAZA
Procesno pravo poznaje sistem slobodne ocjene dokaza i sistem legalne ocjene dokaza.
U sistemu slobodne ocjene dokaza do istine o pravnorelevantnim činjenicama sud dolazi na osnovu vlastitog
uvjerenja, koga stiče putem savjesne ocjene svakog dokaza zasebno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog
postupka. U sistemu slobodne ocjene dokaza sud odlučuje:
a) koja dokazna sredstva će upotrijebiti za utvrđivanje određene činjenice; i
b) dokaznu snagu svakog dokaznog sredstva u konkretnom slučaju, a na osnovu pravila logike i općeg
životnog iskustva.
Da bi sud mogao jednu činjenicu smatrati tačnom, on mora steći ubjeđenje (uvjerenje, izvjesnost) o njenom
postojanju. Ubjeđenje, uvjerenje ili izvjesnost je takav stepen saznanja koji ne dopušta opravdanu sumnju u
suprotno. Vjerovatnost, kao niži stepen saznanja, dozvoljava mogućnost postojanja opravdane sumnje, ali kod
suda postoji utisak koji preteže u jednom ili drugom pravcu, tj. daje činjenična tvrdnja tačna ili netačna.
U sistemu legalne ocjene dokaza, sud je vezan za zakon, kako u pogledu upotrebe pojedinih dokaznih
sredstava, tako i u pogledu njihove dokazne snage. Uloga suda u postupku dokazivanja se svodi na to da izvede
onoliko dokaza odgovarajuće dokazne snage, koliko je prema zakonu potrebno da se određena činjenična
tvrdnja smatra tačnom.
U sistemu legalne ocjene dokaza se razlikuju 2 varijante: pozitivna i negativna ocjena dokaza. Prema varijanti
pozitivne legalne ocjene dokaza, sud moda određenu činjenicu uzeti kao tačnu kad se u procesu izvođenja
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 14
dokaza ispune uslovi koje zakon određuje kao pretpostavku da bi se data činjenica smatrala tačnom. Po varijanti
negativne legalne ocjene dokaza, zakonskim propisima se određuje minimum zahtjeva, bez čijeg ispunjenja sud
ne može određenu činjenicu smatrati dokazanom. Međutim, ispunjenje tih zahtjeva ne obavezuje sud, ako sud
istovremeno i sam nije stekao uvjerenje o njenoj tačnosti.
U našem pravu ne postoje ograničenja u pogledu primjene dokaznih sredstava: sud u svrhu dokazivanja može
upotrijebiti svako dokazno sredstvo do kojeg je došao na zakonit način. Što se tiče dokazne snage, sud je jedino
vezan dokaznom snagom javnih isprava, čiji se sadržaj smatra istinitim dok se ne dokaže suprotno.
Norme procesnog prava utvrđuju mjere kojima se sprečava mogućnost da se slobodno sudijsko uvjerenje
pretvori u proizvoljnost. Najvažnija od tih mjera je obrazloženje sudske presude.
14.12. MATERIJALNA ISTINA
Sadržaj načela. Načelo materijalne istine je temeljno načelo parničnog postupka. Ono pred sud postavlja
dužnost da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva (pravno
relevantne činjenice).
Ostvarivanje načela. Ostvarenju načela materijalne istine svoj doprinos daju ostala načela parničnog postupka,
a posebno načelo kontradiktornosti, poučavanja neukih stranaka, usmenosti, neposrednosti, inkvizitornosti i
slobodne ocjene dokaza.
Priznate činjenice nisu predmet dokazivanja, pa u tom smislu i ne podliježu zahtjevima načela materijalne istine.
Prema prosječnom iskustvu, stranci njen vlastiti interes ne dozvoljava da prizna činjenice koje joj ne idu u
prilog, kao što joj vlastiti interes ne dozvoljava ni da prešuti činjenice koje joj idu u prilog. Zbog toga ne postoje
pravno-politički razlozi za utvrđivanje tačnosti priznatih činjenica. Izuzetak je moguć jedino ako je utvrđivanje
istine samo po sebi cilj postupka.
Ako sud ne udovolji zahtjevu načela materijalne istine, donijeće presudu u kojoj činjenično stanje nije potpuno i
pravilno utvrđeno, što predstavlja razlog za pobijanje presude (zbog pogrešno i nepravilno utvrđenog
činjeničnog stanja). Ako je do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo usljed povrede ustanova
parničnog postupka kojima se osigurava ostvarenje načela materijalne istine, to će predstavljati bitnu povredu
postupka.
15. O NEKIM ASPEKTIMA RAZVOJA I PREOBRAŽAJA GPP U BiH /samo pročitaj/

Građanski parnični postupak za BiH stupio je na snagu 1883.godine. Rađen je po uzoru na austrijski parnični zakonik.
Zasnivao se na načelima materijalne istine, neposrednosti, kontradiktornosti, usmenosti, javnosti i slobodne ocjene dokaza.

Nakon ovoga, na prostorima BiH primjenjivan je Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama Kraljevine
Jugoslavije iz 1929.godine, a predstavljao je recepciju austrijskog parničnog zakonika iz 1895.godine.

Po okončanju II svjetskog rata, prvih 10 godina nije donesen ZPP, već se sudska praksa zasnivala na općim pravnim
pravilima predratnog prava. To je rezultiralo neefikasnim sudovanjem, pa je 1955.godine donesen Zakon o ubrzanju
parničnog postupka pred redovnim sudovima, a 1957.godine Zakon o parničnom postupku.

Novi ZPP donesen je 1977.godine. Bio je zasnovan na istim načelima kao i Zakon iz 1957, s tim što je prilagođen određenim
rješenjima ustava iz 1974.godine. Izraz novog ustavnog opredjeljenja je načelo da se postupak vodio na jeziku koji je u
službenoj upotrebi u sudu, a stranke i drugi učesnici u postupku imali su pravo da se služe svojim jezikom i pismom.

Novi ZPP je u FBiH donesen 1998.godine i u svom najvećem dijelu predstavlja recepciju ZPP iz 1977, uz izvjesne novine.
Eksperti Vijeća Evrope su ocijenili da je tekst Zakona usklađen sa zahtjevima pravičnog suđenja po odredbama Evropske
konvencije o ljudskim pravima.

SUBJEKTI PARNIČNOG POSTUPKA


16. PRAVOSUDNA FUNKCIJA
Pojam i suština. Sudska funkcija se može definisati kao djelatnost konkretizacije općih pravnih normi na
pojedinačne situacije. Ovakvo određenje može poslužiti za razlikovanje sudske od zakonodavne, ali ne i od
upravne funkcije. Kad je u pitanju razlikovanje sudske i upravne funkcije, ona se može određivati prema suštini
sudskog akta ili prema formalno-organizacijskim obilježjima.
Sudska funkcija u materijalno-pravnom smislu određuje se prema sadržini sudskog akta. S tim u vezi, sudska
funkcija se može definisati kao raspravljanje i donošenje odluke kojom se izriče sankcija u slučaju povrede
prava, odnosno izriče šta je pravo među strankama. Pritom se sudska funkcija određuje kao djelatnost:
a) Građansko sudovanje - odlučivanje u građanskim sporovima;
b) Krivično sudovanje - izricanje mjera učiniocima krivičnih i drugih kažnjivih djela;

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 15


c) Upravno sudovanje - rješavanje upravnih sporova.
Sudska funkcija u formalno-organizacijskom smislu ima 3 određujuća obilježja: sud, postupak i svojstvo
sudske odluke. Na osnovu tih obilježja se sudska funkcija može definisati kao djelatnost koju vrše sudovi u
zakonom određenom postupku sa autoritetom presuđene stvari (res iudicata).
Najvažnije obilježje sudske funkcije u organizacijsko-funkcionalnom pogledu je da sudsku funkciju vrše sudovi.
Da li se jedna institucija može smatrati sudom, ne zavisi od toga da li ona čini dio sudskog sistema, već da li
ima osnovna obilježja suda. Zbog toga, svaka tvorevina, bilo da je državna ili društvena i bez obzira da li je dio
klasičnog sudskog sistema ili ne, jeste sud ako posjeduje bitna obilježja suda: nezavisnost i nepristrasnost.
Nezavisnost i nepristrasnost važi i prema "vani", i prema "unutra", tj. prema drugim organima (prvenstveno
upravnim) i prema strankama.
Pored nezavisnosti i nepristrasnosti, jedno od bitnih obilježja suda u formalno-pravnom smislu je i postupak.
Zahtjevi koje postavlja postupak se kreću oko primjene nekih osnovnih načela postupka, a prvenstveno načela
kontradiktornosti.
Odluke suda imaju snagu pravosnažno presuđene stvari (res iudicata). Stranke u sporu su vezane tom odlukom i
ne mogu tražiti da se u istom predmetu donese nova odluka različitog sadržaja.
Na osnovu navedenih obilježja može se bliže definisati sudska funkcija kao djelatnost sudova kao samostalnih
i nezavisnih organa koju oni vrše u sudskom postupku, a koja se sastoji u raspravljanju i odlučivanju o
pravnim sporovima sa autoritetom presuđene stvari.
17. REDOVNI SUDOVI
U pravosudnom sistemu FBiH sudsku funkciju u građanskopravnim stvarima vrše redovni sudovi opće
nadležnosti: općinski, kantonalni i Vrhovni sud Federacije. Redovni sudovi su jedina vrsta sudova u našem
pravnom sistemu (ranije su postojali vojni i privredni sudovi kao posebni organi).
18. ARBITRAŽE - IZABRANI SUDOVI
18.1. Pojam
Arbitraža je pravosudno nedržavno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i povjerile mu presuđivanje u
njihovom određenom imovinsko-pravnom konfliktu, u kome one mogu slobodno disponirati svojim pravima.
18.2. Bitni elementi
- Arbitraža je nedržavni sud, koji spor među strankama rješava presudom;
- Osnov za derogiranje redovne sudske nadležnosti i povjeravanje spora arbitraži je u autonomiji volje
stranaka u predmetima u kojima stranke mogu disponirati svojim pravima;
- Pravni osnov za arbitražno rješavanje sporova je sporazum stranaka;
- Postupak pred arbitražnim sudom predstavlja suđenje u konkretnom slučaju tek nakon što mu stranke
sporazumno daju investituru za suđenje i traje do okončanja zadatka koji mu je povjeren.
18.3. Zašto arbitražno rješavanje sporova?
Razlozi su pravno-političke, filozofsko-ekonomske i pragmatične prirode:
- partneri žele ostati u prijateljskim odnosima;
- sastav arbitraže, na čiji izbor stranke imaju uticaj, stručnost arbitra, diskrecija;
- po pravilu jednostepeni postupak, manje formalna procedura i niži troškovi;
- pravila postupka određuju stranke ili arbitri na osnovu ovlaštenja stranaka.
U teoriji su prisutni i argumenti protiv arbitražnog sudovanja:
- opasnost od sudske neobjektivnosti;
- ograničena mogućnost pobijanja arbitražnih odluka u postupku po vanrednim pravnim lijekovima;
- mogućnost da ekonomski jači partner nametne drugoj ugovornoj strani svoju arbitražu putem tipskih ugovora.
U praksi je uočljiva tendencija porasta broja sporova koje stranke povjeravaju arbitražama.
18.4. Pravna priroda arbitraže
Pravna priroda arbitraže je u teoriji sporna. Tumače je 2 suprotstavljene koncepcije:

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 16


- kontraktualna (civilistička), prema kojoj arbitraža u suštini nije sud, već građanskopravni medij stranaka.
Odluka arbitraže nije presuda, nego ugovor koji su stranke potpisale preko arbitra, a ima značaj poravnanja
sui generis, kome pravni poredak priznaje dejstvo;
- jurisdikciona (publicistička), prema kojoj je arbitražna presuda u svemu izjednačena sa odlukom državnog
suda. Ova koncepcija je dosad bila dominirajuća i u našem pravu.
U teoriji postoji i treće, kompromisno shvatanje koje insistira na mješovitoj, ugovorno-procesnoj prirodi
arbitraže.
18.5. Vrste arbitraža
Osnovna podjela arbitraža je na povremene (ad hoc) i institucionalne (stalne) arbitraže. Najznačajnije stalne
arbitraže su: Evropski arbitražni sud u Strazburu, Arbitražni sud u Londonu, Arbitražni sud Međunarodne
trgovačke komore u Parizu itd. U BiH je to Arbitražni sud pri Privrednoj komori BiH u Sarajevu.
Po kriteriju pravnih izvora, arbitraže se dijele na formalne (ritualne) i neformalne (iritualne) arbitraže. Izvorište
formalnih arbitraža je procesualno, dok se neformalne zasnivaju na civilističkoj koncepciji.
Nepravne, kvazi arbitraže predstavljaju tijela kojima se stranke moraju obratiti radi rješavanja određenih
sporova. To su tzv.obligatorne ili prisilne arbitraže. Drugi oblik nepravnih arbitraža su one koje rješavaju pitanja
o kojima se pred redovnim sudom ne bi mogla voditi parnica, te arbitrium boni viri, kao oblik posredovanja o
ugovornim odredbama o čijem se sadržaju stranke nisu mogle dogovoriti.
Osim navedenog, bitno je razlikovati funkcije koje obavljaju arbitri i radnji koje vrše tzv.arbitratori ili arbitri-
stručnjaci. Ovi stručnjaci kao vještaci ili procjenjitelji daju svoje mišljenje o određenom pitanju. To mišljenje je
obavezno, kako za arbitražni sud tako i za stranke.
Od arbitraže je potrebno razlikovati instituciju mirovnog vijeća, koje se može definisati kao društveni medij za
posredovanje između lica u sporu, koji nema funkciju suđenja.
Domaće i arbitraže s elementom inostranosti. U teoriji ne postoje saglasna stanovišta o opredjeljujućim
faktorima na osnovu kojih se arbitraža kvalificira kao nacionalna ili sa elementom inostranosti, bez obzira da li
su ti faktori subjektivni (stranke u sporu) ili kauzalni (svojstva predmeta spora). Najznačajnije međunarodne
konvencije o arbitraži, koje između ostalog tretiraju ovu problematiku su: Njujorška konvencija o priznanju i
izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958, Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1961,
te pravila UNCITRAL (United Nations Commission on International Trade Law Arbitration Rules).
18.6. Pojam i modaliteti arbitražnog sporazuma - compromissum
Arbitražni sporazum je akt stranaka kojim one ugovaraju da presuđivanje njihovog spora povjere arbitražnom
sudu, derogirajući /odbacujući/ pri tom nadležnost redovnog suda. Arbitražni sporazum može biti samostalan ili
u formi kompromisorne klauzule u okviru glavnog ugovora.
U teoriji postoje 2 gledišta o odnosu kompromisorne klauzule prema glavnom ugovoru. Prema prvom,
kompromisorna klauzula je akcesorni materijalnopravni sporazum i kao takva dijeli sudbinu glavnog ugovora.
Drugo, savremenije shvatanje, ovu klauzulu cijeni autonomno, kao procesnopravni institut neovisan od glavnog
ugovora. Problem postojanja i validnosti arbitražnog sporazuma po pravilu se može rješavati u postupku pred
redovnim sudom.
18.7. Nadležnost arbitražnog suda
Zasniva se na ugovoru stranaka kojim one isključuju nadležnost redovnog /državnog/ suda. Posebno pitanje koji
sporovi mogu biti predmet arbitražnog sudovanja. Po odredbama Njujorške konvencije, svaki spor se može
iznijeti pred arbitražu, bez obzira na njegovu prirodu. Zato neki procesualisti zaključuju da predmet arbitraže
mogu biti svi sporovi, osim onih čije bi raspravljanje od strane arbitražnog suda bilo u suprotnosti sa javnim
interesom.

18.7.1. Kompenenz-kompetenz problem u osnovi se svodi na pitanje da li je arbitražni sud nadležan da odlučuje
o vlastitoj nadležnosti za suđenje u konkretnom sporu. Većina teoretičara je saglasna da arbitražnom sudu treba
priznati to pravo, uz mogućnost naknadne državne (sudske) kontrole.
Osim toga, postoji dilema da li je arbitražni sud ovlašten da sudi o valjanosti arbitražnog sporazuma, te o
valjanosti glavnog (osnovnog) ugovora i posljedicama njegove eventualne ništavosti. U pogledu prva dva
segmenta, odgovor je potvrdan, a kad su u pitanju pravne posljedice ništavosti, mišljenje je da bi za takvo
odlučivanje arbitraža morala imati izričita ovlaštenja.
18.8. Sastav i imenovanje arbitražnog suda

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 17


Osnovno pravilo je da broj arbitara mora biti neparan (po pravilu 1 ili 3). Tako npr.određuju pravila stalnog
međunarodnog arbitražnog suda u Beču, poznatija kao "Bečka pravila" iz 1991.godine. Prema Arbitražnim
pravilima Evropskog arbitražnog suda, ako sudi vijeće od 3 arbitra, svaka strana bira po jednog arbitra, a
predsjedavajućeg vijeća stranke imenuju sporazumno.
18.9. Arbitražni postupak
Kod ad hoc arbitraža postupak određuju same stranke, a ako to ne učine, pravila određuju arbitri. Kod
institucionalnih arbitraža pravila postupka utvrđena su pravilnikom.
18.10. Primjena materijalnog prava
Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži strankama daje slobodu da ugovore nacionalno
pravo koje će sud primijeniti na njihov spor. Ako one to ne učine, arbitri će primijeniti pravo na koje upućuje
koliziona norma za koju se ocijeni da je najprikladnija u konkretnom slučaju, vodeći računa o ugovornim
odredbama i trgovačkim običajima.
18.11. Suđenje po pravičnosti u arbitražnom pravu - stranke mogu ugovoriti primjenu načela pravičnosti (ex
equo et bono).
18.12. Presuda arbitražnog suda i poravnanje stranaka
Presuda arbitražnog suda prema strankama (ali ne i trećim osobama) ima snagu pravosnažne sudske presude
(ukoliko ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja te presude pred arbitražom višeg stepena, što je
rijetkost). Presuda arbitražnog suda predstavlja izvršni naslov. Institucionalne arbitraže same stavljaju klauzulu
pravosnažnosti i izvršnosti svojih presuda, a na presude ad hoc arbitraža klauzulu stavlja redovni sud koji bi bio
nadležan da nije zaključen arbitražni sporazum. Stranke mogu okončati spor i poravnanjem pred arbitražnim
sudom, koji ima svojstvo izvršne isprave.
18.13. Pobijanje arbitražne presude
Moguće je ostvariti samo tužbom za njeno poništavanje, o čemu odlučuje sud koji bi bio nadležan da postupa u
predmetnom sporu u slučaju da arbitražni sporazum nije zaključen. S tim u vezi važe neka općeprihvaćena
pravila:
- arbitražna presuda se u principu ne može preispitivati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i
pogrešne primjene materijalnog prava, izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje;
- procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitražne presude najčešće su određene izričito, ili pozivanjem na
razloge za ponavljanje parničnog postupka;
- nakon poništenja arbitražne presude, novi postupak je dozvoljen pred arbitražnim sudom samo ako to nije u
suprotnosti sa razlogom zbog kojeg je odluka poništena.

Smatra se da nakon poništenja arbitražne presude arbitražni sporazum može konvalidirati, ali samo ako se
razlog poništenja ne odnosi upravo na taj arbitražni sporazum.
19. PRAVOSUDNI PRINCIPI O ORGANIZACIJI I DJELATNOSTI SUDOVA
19.1. Opće napomene
Osnovni principi o organizaciji i djelatnosti sudova suutvrđeni – u ustavima entiteta i oni su obavezni za sve
sudove. Organizacija i djelatnost sudova zasnovani su na jedinstvenim pravosudnim principima, od kojih su
najvažniji legalitet, sudska nezavisnost, javnost raspravljanja, pravo na žalbu, jednakost građana pred sudom,
pravo na upotrebu jezika, inkompatibilnost, sudska nepristrasnost i izuzeće sudija.
19.2. Legalitet
Suština principa zakonitosti se sastoji u potčinjavanju i vezanosti sudova u vršenju sudske funkcije za zakon.
Sudovi sude na osnovu ustava i zakona.
Princip da je sud vezan za zakon važi i za procesno i za materijalno pravo. Vezanost za zakon ne znači da je uloga
suda mehanicistička. Naprotiv, ta uloga je stvaralačka jer je sudija taj koji utvrđuje sadržinu pravne norme putem
tumačenja.
19.3. Sudska nezavisnost
U vršenju svoje funkcije sudovi su nezavisni i vezani samo za zakon. Nezavisnost je dvostruka: organizacijska i
funkcionalna. Organizacijska neovisnost se ogleda u tome što su sudovi samostalni organi i nad njima ni jedan
drugi organ vlasti nema hijerarhijsku niti naredbodavnu vlast.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 18
Funkcionalna nezavisnost ogleda se u primjeni apstraktnog pravnog pravila na konkretan slučaj. Isključivo
pravo sudije je da na činjenično stanje, koje utvrđuje primjenom načela slobodne ocjene dokaza, primijeni
odgovarajuću pravnu normu. Smisao i sadržaj te norme sudija utvrđuje putem vlastite interpretacije.
Princip nezavisnosti se izražava ne samo u odnosu sudova prema drugim organima, već i unutar samih sudova.
Viši sud u postupku instancionog odlučivanja imaju pravo da nižim sudovima ukazuju na nedostatke u suđenju,
ali niži sud nije vezan za pravna shvatanja višeg suda izražena u tim primjedbama. Međutim, načelna pravna
shvatanja i mišljenja, mada nisu formalno obavezna za više sudove, ipak imaju veliki značaj za ujednačavanje
sudske prakse.
19.4. Javnost raspravljanja
Javnost kao metod rada sudova uzdignuta je na nivo ustavnog principa. Do isključenja javnosti može doći samo
u zakonom određenim slučajevima. Javnošću se osigurava nadzor nad radom sudova, kao i vršenje vaspitne
funkcije sudova.
19.5. Pravo na žalbu
Pravo na žalbu je ustavna kategorija iz oblasti osnovnih prava i sloboda čovjeka i građanina. Žalba se može
isključiti samo izuzetno i to samo zakonom, a pod uslovom da je zaštita prava i zakonitosti obezbijeđena na neki
drugi način.
19.6. Jednakost građana pred sudom - ustavni princip je da su svi građani jednaki pred zakonom. Ovim
principom se garantuje da svako može da traži travnu zaštitu od suda koji je nadležan i drugo da su sudovi na
jednak način svima pristupačni. Sudsku funkciju mogu vršiti samo redovni sudovi.
19.7. Pravo na upotrebu jezika
Ustav garantuje svakom da u postupku pred sudom koristi svoj jezik i da se u postupku sa činjenicama upoznaje
na svom jeziku. Dužnost suda je da stranci obezbijedi usmeno prevođenje na njen jezik svega što se iznosi na
ročištu, kao i usmeno prevođenje sadržaja isprava koje se na ročištu koriste kao dokazi. Troškovi prevođenja
padaju na teret sredstava suda. Zvanični jezici pred sudovima u FBiH su hrvatski i bosanki a pismo je latinica.
19.8. Inkompatibilnost /nepodudarnost/
Sudija ne može vršiti službu ili posao koji je nespojiv sa sudskom funkcijom, niti može biti delegat u skupštini
koja ga je izabrala. Njemu se zabranjuje da uporedo sa vršenjem sudske funkcije obavlja bilo koju drugu
funkciju u državnim organima, političkim ili društvenim organizacijama, kojom bi mogao dovesti u pitanje svoj
nezavisni položaj sudije. Osnov ovog pravila leži u u zahtjevu kojim se želi osigurati dostojanstvo i ugled koa
osnovne vrijednosti u vršenju sudske funkcije.
19.9. Sudska nepristrasnost i izuzeće sudija
Pojam i značaj. Nepristrasnost sudije je osnovni uslov za objektivno presuđivanje i pravilno donošenje odluke.
U teoriji ima shvatanja prema kojima je nepristrasnost važnija i od same sudske nezavisnosti.
Pravo stranaka da im sudi nepristrasni sudija biće povrijeđeno u situacijama u kojima se sudija sa jednom od
stranaka nalazi u takvom odnosu koji objektivno dovodi u pitanje njegov položaj nepristrasnog trećeg. Postoje 2
vrste razloga za izuzeće: po sili zakona (ex lege) i po ocjeni suda.
Razlozi za izuzeće po zakonu mogu se podijeliti na nekoliko grupa:
1. Situacije u kojima sudija učestvuje u sporu kao neposredno zainteresirana strana. Ti razlozi su:
- ako je sudija istovremeno i stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke,
- ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika ili saobaveznika ili regresnog obaveznika;

2. Sudija se nalazi u nekom porodičnom odnosu sa strankom u sporu. To su slučajevi:


- ako mu je stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik srodnik po krvi u pravoj liniji bez ograničenja, u
pobočnoj do 4.stepena, ili mu je bračni drug ili srodnik po tazbini do 2.stepena, bez obzira da li je brak
prestao ili ne;
- ako je sudija staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika;
- ako je sudija stalno ili privremeno zaposlen u pravnom licu koje je stranka u postupku.

3. Sudija u istom sporu učestvuje u nekoj drugoj ulozi: kao svjedok ili vještak, ili je u istom predmetu
učestvovao u donošenju odluke nižeg suda (ako se radi o postupku po žalbi).

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 19


Razlozi za izuzeće po ocjeni suda. Osim razloga koji ex lege dovode do izuzeća sudije, i svaka druga okolnost
može biti razlog za izuzeće ako bi mogla dovesti u pitanje nepristrasnost sudije. Sudu je ostavljeno da u svakom
konkretnom slučaju ocjenjuje u kojoj mjeri takve okolnosti dovode u pitanje nepristrasnost suda.
Nepristrasnost kao procesna pretpostavka. Na razloge za izuzeće po sili zakona sud pazi po službenoj dužnosti
tokom cijelog postupka. Čim sudija sazna za postojanje nekog od tih razloga, dužan je prekinuti svaki rad na
tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda koji će mu odrediti zamjenika. Ako se radi o izuzeću
predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija istog suda, a ako to nije moguće, obavijestiće viši
sud. Viši sud u takvom slučaju odlučuje da u postupku postupa neki drugi sud iste stvarne nadležnosti sa
njegovog područja.
Ako sudija smatra da postoji neka druga okolnost koja dovodi u sumnju njegovu nepristrasnost, a nije razlog za
izuzeće ex lege, obavijestit će o tome predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću. Do donošenja rješenja
predsjednika suda, sudija može preduzimati samo one radnje koje ne trpe odlaganje.
Izuzeće može tražiti i stranka, i to čim sazna za postojanje razloga, a najkasnije do okončanja rasprave pred
prvostepenim sudom. Ako rasprave nije bilo, onda do donošenja odluke. Zahtjev za izuzeće višeg suda stranka
može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, a ako se pred višim sudom održava rasprava, onda do
okočanja glavne rasprave. Zahtjev za izuzeće mora biti obrazložen.
O zahtjevu za izuzeće odlučuje predsjednik suda. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, onda odluku donosi
predsjednik neposredno višeg suda. O izuzeću predsjednika Vrhovnog suda FBiH odlučuje opća sjednica tog
suda. Protiv rješenja o izuzeću nije dopuštena posebna žalba (bez obzira da li je zahtjev za izuzeće prihvaćen ili
odbijen).
Ako je sudija koji je trebao biti izuzet već donio odluku, ta se odluka može pobijati zbog apsolutno bitne
povrede parničnog postupka i to kako redovnim, tako i vanrednim pravnim sredstvima.
Odredbe o izuzeću primjenjuju se i na druge učesnike u postupku: zapisničara, prevodioca i vještaka.
20. SASTAV SUDA
Sastav prvostepenog suda. Prvostepeni sud po pravilu sudi u vijeću od trojice sudija, od kojih je jedan
predsjednik vijeća. Izuzetno, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi određeni iznos, funkciju suda vrši sudija
pojedinac. Pomenuta vrijednost je u imovinskopravnim sporovima do 20.000KM, a u privredno-pravnim do
30.000KM. Stranke se mogu sporazumjeti da im sudija pojedinac sudi imovinskopravne i radnopravne sporove,
bez obzira na vrijednost predmeta spora.
Sastav drugostepenog suda. Drugostepeni sud kao žalbeni sud uvijek sudi u vijeću koje se sastoji od trojice
sudija.
Sastav trećestepenog suda. Kad odlučuje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je podnio kantonalni tužilac,
kantonalni sud postupa u vijeću od 5 sudija. Ako ne može osigurati vijeće sastavljeno od 5 sudija, o zahtjevu
odlučuje isti kantonalni sud u sjednici svih sudija.
Kad odlučuje povodom vanrednih pravnih lijekova - revizije i zahtjeva za zaštitu zakonitosti federalnog tužioca,
Vrhovni sud FBiH uvijek postupa kao sud trećeg stepena, u vijeću sastavljenom od 5 sudija.
Povreda pravila o sastavu suda. Posljedice povrede zavise od toga da li je njome dovedeno u pitanje načelo
zbornosti. Ako je u sporu odluku donijelo vijeće, a trebalo je da odlučuje sudija pojedinac, odluka se ne može
pobijati. U obrnutom slučaju, presuda od strane sudije pojedinca umjesto od strane vijeća predstavlja apsolutno
bitnu povredu parničnog postupka, koja čini ništavom i presudu i postupak koji joj je prethodio.
21. OSTALI ORGANI OD ZNAČAJA ZA PRAVOSUĐE
Tužilaštvo je samostalan državni organ čija osnovna funkcija je gonjenje učinilaca krivičnih i drugih kažnjivih
djela, te preduzimanje zakonom određenih mjera za zaštitu interesa društvene zajednice i ulaganje pravnih
sredstava radi zaštite ustavnosti i zakonitosti. Ono je ustavno kategorija i ustavom se utvrđuju osnovn
organizovanja i djelovanja a sva ostala pitanja uređuju se zakonom.
Najveći dio svoje funkcije javni tužilac ostvaruje u krivičnom postupku. U građanskom postupku se uglavnom
javlja u 3 uloge: kao stranka, kao treće lice i kada ulaže vanredna pravna sredstva za zaštitu ustavnosti i
zakonitosti.
- Kao stranka u postupku javni tužilac se javlja u ograničenom broju slučajeva, kad je nekim posebnim
zakonom ovlašten na podizanje tužbe (npr.poništenje braka iz javnopravnih razloga).
- Kao treće lice u parnici javni tužilac se može pojaviti kao zakonski intervenijent u cilju pravilne primjene
prinudnih propisa.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 20


- Najvažnija uloga javnog tužioca u građanskom postupku je kod ulaganja zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
OMBUDSMEN Federacije je institucija sa zadatkom da štiti ljudsko dostojanstvo i ustavom zagarantirana
prava i slobode.Tri ombdusmena imenuje Parlament Federacije BiH. Svoje zamjenike imenuju sami uz
saglasnost Predsjednika FBiH. U parničnom postupku se ombudsmen može pojaviti u 2 uloge:
1. Kao pokretač parničnog postupka u slučajevima koje određuje Ustav FBiH;
2. Kao treće lice u parnici ombudsmen se može umiješati u postupak koji je u toku, kad nađe da za to ima
osnova.
ORGAN STARATELJSTVA2 se u parničnom postupku može pojaviti u ulozi stranke, zakonskog zastupnika,
intervenijenta i punomoćnika.
Organ starateljstva nema svojstvo pravnog lica, ali mu Porodični zakon (kao i javnom tužiocu) priznaje svojstvo
stranke u sporovima za poništaj braka.
U svim situacijama u kojima neposredno preuzima vršenje starateljskog prava, organ starateljstva se pojavljuje
u ulozi zakonskog zastupnika parnično nesposobne stranke.
U ulozi intervenijenta organ starateljstva ima dvostruku funkciju: da kontroliše roditelje kao zakonske
zastupnike u vršenju njihovih roditeljskih prava u interesu djece, i da neposredno doprinosi što boljoj i
potpunijoj zaštiti djece. U postupku za izdržavanje djece organ starateljstva može učestvovati u svojstvu
intervenijenta u interesu djece. U ulozi intervenijenta organ starateljstva je najbliži položaju stranke: preduzima
radnje u svoje ime, a u interesu djece.
U ulozi punomoćnika organ starateljstva se može pojaviti u postupku u kome stara i samohrana lica ostvaruju
svoja prava prema srodnicima koji su dužni da ih izdržavaju.
Ovlaštenja organa starateljstva u svim navedenim ulogama vrši radnik tog organa, kojeg posebnim rješenjem
određuje sam organ starateljstva.
PRAVOBRANILAŠTVO je organ društveno-političke zajednice čija se osnovna funkcija sastoji u tome da
preduzima zakonom određene mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovinskih prava i interesa te DPZ i
drugih pravnih lica u slučajevima određenim zakonom.
Pravobranilaštvo zastupa stranke u pogledu njihovih imovinskih pravai interesa u parničnom, izvršnom,
krivičnom i drugim postupcima pred sudovima.
U građanskom postupku pravobranilac se pojavljuje u ulozi zastupnika stranke, i to po sili zakona ili po
ovlaštenju zainteresiranih stranaka. Po sili zakona pravobranilaštvo zastupa DPZ i njene organe koji se
finansiraju iz budžeta i fondova koji imaju svojstvo društveno-pravnog lica.
Po ovlaštenju stranke pravobranilaštvo može zastupati i druga pravna lica u domaćim i inostranim pravnim
poslovima. Pravobranilaštvo se u tim slučajevima može prihvatiti zastupanja ako ono neće uticati na
blagovremeno i uspješno izvršavanje zadataka koji su pravobranilaštvu određeni zakonom.
U zastupanju stranaka pravobranilaštvo je ovlašteno da preduzima sve radnje za koje je ovlaštena i stranka,
ukoliko u zakonu nije ništa bliže određeno.
Što se tiče pravne prirode zastupanja pravobranioca, ako se u postupku pojavljuje po ovlaštenju, pravobranilac
je u ulozi ugovornog punomoćnika. Pravobranioca kao zastupnika po sili zakona možemo smatrati zastupnikom
sui generis, mada u ovom slučaju uloga pravobranioca ima najviše elemenata ustanove "nužnog punomoćnika",
koja je napuštena u našem pravu.
21.4. ADVOKATURA
Pojam i razvoj. Djelatnost koju su u Rimu vršili advokati (oratores) bila je poznata još od najranijih vremena i
sastojala se u pomaganju strankama u sporu, a ne u njihovom zastupanju. Advokati su svoje usluge davali
besplatno, a vršenje advokatskih poslova omogućavalo je sticanje ugleda i počasti na osnovu kojih su dobivana
visoka zvanja u javnim službama. Temelji advokature kao pravne profesije udareni su u periodu carstva. Kasnije
su advokati počeli vršiti i funkciju zastupanja, te se izgubila razlika između advokature i prokurature.
Tipovi advokature. Danas u svijetu postoje 2 tipa advokature: dvojna i jedinstvena. Dvojna advokatura
karakteristična je za zemlje romanskog prava i Englesku. Po tom sistemu, advokatsku funkciju vrše 2 vrste
advokata: jedni vrše zastupanje u pravnotehničkom smislu, a drugi pružaju pravne savjete i plediraju u korist
stranke pred sudovima.
U većini zemalja usvojen je sistem jedinstvene advokature, u kome advokatsku funkciju vrši samo jedna vrsta
advokature.
2
Funkciju organa starateljstva vrši općinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 21
Međunarodna unija advokata osnovana je 1927.godine, u okviru tadašnjeg Društva naroda. Na početku su njeni
članovi bile samo advokatske komore, a od 1965.godine članovi unije mogu postati i advokati-pojedinci, kao
tzv.korespodenti. Unija je 1971.godine postala savjetodavna organizacija UN-a sa sjedištem u Briselu. Njeni
glavni organi su Glavna skupština, Savjet, Biro i Predsjedništvo.
Uloga advokature. Osnovna funkcija advokature je pružanje pravne pomoći. Sastoji se u: sastavljanju
podnesaka (tužbe, žalbe, predstavke, molbe itd), sastavljanju isprava (ugovor, testament i sl), te zastupanju
stranaka pred sudovima i drugim organima.
Advokatura kao javna i društvena služba je nezavisna profesionalna služba koja se uređuje Zakonom o
advokaturi. Advokatura ima karakter nezavisne službe, kako u organizacijskom tako i u funkcionalnom smislu.
Organizacijska samostalnost se ogleda u tome što se advokati organiziraju u advokatske komore, samostalno
odlučuju o prijemu u advokaturu, privremenoj zabrani i prestanku rada advokata.
Funkcionalna nezavisnost se ogleda u tome što su advokati nezavisni u vršenju pravne pomoći. Ova nezavisnost
daje javnopravni karakter advokatskoj funkciji. Advokat je dužan da savjesno pruža pravnu pomoć i da sa
ciljem zaštite interesa stranke primjenjuje samo sredstva koja su zakonom dopuštena.
Uslovi za vršenje advokature se dijele na opće i posebne. U opće spada državljanstvo, a posebni uslovi su
završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit. Svojstvo advokata stiče se upisom u imenik advokata.
Advokat je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati. Tu dužnost mu nameće i pravo i etika.
Advokat je dužan odbiti pružanje pravne pomoći u slijedećim slučajevima:
1. Ako bi to bilo inkompatibilno vršenju advokatske funkcije. To su slučajevi ako je u istoj stvari već pružao
pomoć suprotnoj stranci, te ako je u istoj stvari postupao kao sudija, javni tužilac ili službena osoba organa
uprave;
2. Ako bi pružanje pravne pomoći bilo od štete za interes stranke. Advokat je dužan da stranci koja mu se
obratila ukaže na to da li je potrebno pokrenuti postupak za zaštitu prava i kakvi su izgledi za uspjeh. U
duhu advokatske etike je da advokat odvraća stranku od suvišnog parničenja, pa i po cijenu vlastitih
ekonomskih interesa. Ako ocijeni da se stranka obijesno parniči, advokat joj može otkazati punomoć.
Organizacija advokature. Organizacije advokata su advokatske komore i zajednice advokatskih komora.
Advokatske komore su osnovni oblik organizovanja advokata. Članstvo u njima je obavezno i svojstvo advokata
se stiče tek upisom u imenik advokata koji se vodi u advokatskoj komori.
22. NADLEŽNOST SUDOVA (COMPETENTIA)
22.1. Pojam
Nadležnost se pojmovno određuje dvojako: u objektivnom i subjektivnom smislu. U objektivnom smislu,
nadležnost je djelokrug poslova jednog suda. U subjektivnom smislu, nadležnost se može posmatrati sa aspekta
suda i sa aspekta stranaka. Sa aspekta suda, nadležnost se ispoljava kao pravo i dužnost određenog suda da
postupa u određenoj pravnoj stvari. Sa aspekta stranke, nadležnost se određuje kao pravo kao pravo da joj sudi
zakonom određeni nadležni sud.
U funkcionalno-procesnom smislu, nadležnost sudova se dijeli na apsolutnu i relativnu. Relativna nadležnost se
zatim dijeli na stvarnu, funkcionalnu i mjesnu.
22.2. APSOLUTNA NADLEŽNOST (iurisdictio)
Pojam. Pravilima o apsolutnoj nadležnosti utvrđuje se djelokrug poslova koji spadaju u nadležnost sudova
uopće i vrši se razgraničenje prema spolja i to dvojako: prema svim drugim domaćim državnim organima i
prema inostranim organima i sudovima.
Apsolutna nadležnost ili sudska jurisdikcija postoji u svim predmetima u kojima je nadležan da postupa bilo
koji od sudova koji spadaju u jedinstven sudski sistem. Sudsku funkciju u jedinstvenom sistemu vlasti vrše
redovni sudovi. Stoga pod pojmom apsolutne nadležnosti ili sudske jurisdikcije podrazumijevamo nadležnost
bilo kojeg od ovih sudova.
Jurisdikciju redovnih sudova u našem parničnom postupku određuje ZPP. Konkretizacija odredbe o apsolutnoj
nadležnosti redovnih sudova vrši se posredno, putem odredaba o stvarnoj nadležnosti redovnih sudova.
Apsolutna nadležnost kao procesna pretpostavka.
a. Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u BiH, po službenoj dužnosti će se
oglasiti nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Izuzetak su slučajevi u kojima
nadležnost suda u BiH zavisi od pristanka tuženog, a tuženi je dao svoj pristanak. Dakle, bitno je da sud
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 22
rješenjem odbacuje tužbu kao nedopuštenu i ne ustupa je stranom sudu. Ako sud u FBiH ocijeni da je
nadležan sud u RS, neće odbaciti tužbu, već će se oglasiti stvarno nenadležnim i postupiti po odredbama
međuentitetskog sporazuma o komuniciranju sudova entiteta.
b. Po pravilima o apsolutnoj nadležnosti vrši se razgraničenje između sudske i administrativne nadležnosti.
Kad utvrdi da za rješavanje sporova sudovi nisu nadležni, sud će se oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene
radnje i odbaciti tužbu. Povreda pravila o apsolutnoj nadležnosti predstavlja razlog apsolutne ništavosti na
koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka.
22.3. Međunarodna nadležnost (competentia internationale)
Pojam. Međunarodna nadležnost je nadležnost domaćih sudova u sporovima sa elementom inostranosti. To je
nadležnost koja se određuje prema nacionalnom pravu svake zemlje i to nadležnost domaćih sudova u
sporovima sa elementom inostranosti. Element inostranosti može biti u subjektu (državljanstvo, prebivalište) ili
u predmetu spora.
Način određivanja. Naše pravo tradicionalno pripada onim sistemima u kojima je prebivalište tuženog
mjerodavno za određivanje međunarodne nadležnosti domaćeg suda. Međunarodna nadležnost domaćih sudova
regulisana je Zakonom o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima.
Vrste međunarodne nadležnosti. Pravila o međunarodnoj nadležnosti su u najvećem broju slučajeva izvedena
primjenom istih ili sličnih kriterija po kojima se određuje i mjesna nadležnost. Međunarodnu, kao i mjesnu
nadležnost, možemo podijeliti na opću i posebnu, a zatim posebnu možemo podijeliti na elektivnu (izberivu) i
isključivu. Pored toga, stranke pod zakonom određenim uslovima mogu derogirati nadležnost domaćeg suda
sporazumom kojim povjeravaju rješavanje spora stranom sudu.
Međunarodna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti vodi
računa o tome da li se u sporu sa elementom inostranosti može zasnovati nadležnost domaćeg suda. Za ocjenu
nadležnosti suda u FBiH mjerodavne su činjenice koje su postojale u momentu u kome je parnica počela da
teče. Ovim je odstupljeno od općeg pravila u procesnom pravu, prema kome su za određivanje nadležnosti suda
mjerodavne činjenice koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe, a ne u momentu kad je parnica nastala.
Povreda odredaba o međunarodnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu koja za posljedicu ima
ništavost presude, a presuda se može pobijati i redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.
Exequatur - delibacioni postupak. Presuda stranog suda u sporu sa elementom inostranosti u kome postoji
isključiva međunarodna nadležnost suda u FBiH neće biti priznata. Postupak ispitivanja i priznanja odluke
stranog suda, te dozvole njenog prisilnog izvršenja naziva se delibacioni postupak, a donesena odluka kojom se
izdaje dozvola izvršenja stranog izvršnog naslova na domaćem pravnom području se naziva exequatur.
22.4. STVARNA NADLEŽNOST (competentia rationae materiae)
Pojam. Po pravilima o stvarnoj nadležnosti vrši se raspodjela ovlaštenja u raspravljanju i odlučivanju sporova iz
sudske nadležnosti između različitih sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Kako jedinstveni sudski
sistem čine redovni sudovi u FBiH, po pravilima o stvarnoj nadležnosti razgraničava se nadležnost između
sudova različitog ranga u okviru iste vrste sudova.
Stvarnu nadležnost općinskih i kantonalnih sudova u FBiH utvrđuju Kantonalni zakoni o sudovima, a stvarna
nadležnost Vrhovnog suda FBiH propisana je Zakonom o Vrhovnom sudu FBiH.
Stvarna nadležnost redovnih sudova – redovnim sudovima povjerava se vršenje jurisdikcionih
ovlaštenja na području pravnih odnosa na kome ovi sudovi već tradicionalno vrše sudsku funkciju. Tu
spadaju sporove koji se tradicionalno nazivaju građansko-pravni sporovi. Oni nastaju iz imovinskih i
drugih građansko-špravnih odnosa. U komparativnom pravu se razgraničenje stvarne nadležnosti u sistemu
redovnih sudova vrši i s obzirom na vrijednost spora ili s obzirom na pravnu osnovu spora.
STVARNA nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud nije ovlašten da raspravlja u sporu za koji nije
nadležan. Sud odmah po prijemu tužbe, a na osnovu navoda u tužbi i činjenica koje su mu poznate, ocjenjuje da
li je nadležan. Ako u toku postupka dođe do promjene okolnosti mimo volje stranaka, ili ako tužilac smanji
tužbeni zahtjev, dolazi do tzv.”ustaljenja nadležnosti” (perpetuatio fori), tj. sud koji je bio nadležan u vrijeme
podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan, bez obzira na to što bi zbog promjena koje su nastupile bio nadležan
drugi redovni sud. Ovo pravilo ne važi ako je do promjene došlo voljom stranaka (npr.tužilac poveća tužbeni
zahtjev).

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 23


Na stvarnu nadležnost kao procesnu pretpostavku sud ex officio pazi tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da je
stvarno nenadležan u bilo kojoj fazi postupka, sud će se oglasiti nenadležnim i tužbu uputiti nadležnom sudu.
Sud koji jeste stvarno nadležan može (a ne mora) prihvatiti parnične radnje koje je u postupku preduzeo stvarno
nenadležni sud. Ako ih prihvati, stvarno nadležni sud nastavlja postupak kao da je pred njim bio i pokrenut.
Povrede odredaba o stvarnoj nadležnosti vode apsolutnoj ništavosti presude.

22.5. FUNKCIONALNA NADLEŽNOST (competentia in instantia)


Pojam. Pravilima o funkcionalnoj nadležnosti vrši se preraspodjela pojedinih jurisdikcionih ovlaštenja između
pojedinih organa istog suda, kao i između različitih sudova u istom predmetu. Npr. predsjednik vijeća vrši
funkciju suda u pripremnom postupku dok vijeće vrši tu funkciju na glavnoj raspravi. Norme procesnog prava
ne poznaju pojam funkcionalne nadležnosti. U procesnoj teoriji je ovaj pojam uobičajen za označavanje
nadležnosti na koju stranke ne mogu uticati svojom voljom.
Pravila o funkcionalnoj (instacionoj) nadležnosti. Pojmom instanca određuje se položaj određenog suda u
hijerarhiji sudskog sistema. U sistemu redovnih sudova opće nadležnosti, općinski sudovi su sudovi prve
instance, kantonalni sudovi se javljaju kao sudovi prve, druge i treće instance, a Vrhovni sud FBiH je sud druge
i treće instance. Sudovi prve instance vrše stvarnu nadležnost, a sudovi druge ili treće instance funkcionalnu
nadležnost. Bitno je istaći da vijeće u toku postupka ako smatra da slučaj može voditi sudac pojedinac (obićno
predsjednik vijeća) može odlučiti da se postupak nastavi pred sudijom pojedincem i protiv takve odluke vijeća
nije dozvoljena žalba. I u obrnutom slučaju ista je situacija. Bitna povreda odredaba parničnog postupka
nastupa u slučajevima kada sudija pojedinac donese odluku u postupku za koju je bilo nadležno da odlučuju
vijeće (ako je bila propisana).
Funkcionalna nadležnost kao procesna pretpostavka. Na funkcionalnu nadležnost sud pazi po službenoj
dužnosti tokom cijelog postupka. Povreda odredaba o sastavu suda predstavlja apsolutno bitnu povredu
parničnog postupka, ako se vrijeđa princip zbornosti suđenja (ta povreda postoji ako je sudio sudija pojedinac, a
trebalo je suditi vijeće; u obrnutom slučaju ne postoji povreda zbornosti).
22.6. Određivanje vrijednosti predmeta spora
Pod vrijednošću spora podrazumijeva se vrijednost onog subjektivnog prava ili odnosa za koje tužilac traži
pravnu zaštitu u građanskom postupku.
Kao vrijednost predmeta spora uzima se samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, ugovorna kazna i druga
sporedna potraživanja se ne uzimaju se u obzir (ako sami ne čine glavni zahtjev).
Ako tužba protiv istog tuženika obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom
osnovu, vrijednost predmeta spora se utvrđuje zbrajanjem vrijednosti svih zahtjeva. Ako zahtjevi u tužbi
proizlaze iz raznih osnova, ili su istaknuti protiv više tuženih, nadležnost se određuje prema vrijednosti svakog
pojedinog zahtjeva.
Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po zbiru
davanja za vrijeme od maksimalno 5 godina.
Kad se spor odnosi na postojanje najamnog ili zakupnog odnosa, ili iz odnosa korištenja stana odnosno
poslovnih prostorija, vrijednost se računa prema jednogodišnjoj najamnini, odnosno zakupnini, osim ako je riječ
o odnosu zaključenom na kraće vrijeme.
Ako se tužbom zahtijeva samo davanje osiguranja za određeno potraživanje ili ustanovljenje založnog prava,
vrijednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje treba osigurati. Ako je predmet zaloga
manje vrijednosti od potraživanja koje treba osigurati, kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost
predmeta zaloga.
Kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj
naznačio u tužbi. Ako ju je tužitelj naznačio previsoko ili prenisko, tako da se postavlja pitanje stvarne
nadležnosti sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najkasnije na pripremnom ročištu (ako
pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari) brzo i na
prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti.
Ako je tužilac kod nenovčanih zahtjeva odredio facultas alternativu, tj. pristaje da umjesto udovoljenja
nenovčanom zahtjevu primi određeni iznos novca, taj iznos se uzima kao vrijednost predmeta spora.
22.7. MJESNA NADLEŽNOST

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 24


Pojam. Na osnovu odredaba o mjesnoj nadležnosti određuje se koji je od više stvarno nadležnih sudova dužan
da raspravi i riješi konkretan spor. Pri takvom određenju (individualizaciji) mjerodavna je veza koja postoji
između određenih elemenata datog spora : stranaka i predmeta spora; s jedne strane i određenog suda odnosno
područja suda s druge strane. Značaj prostornog (teritorijalnog) razgraničenja između sudova iste vrste odnosno
istog ranga, je naročito u tome što je svaki sud suveren u vršenju sudske funkcije na svom području.Mjesna
nadležnost se određuje trojako: na osnovu zakona (forum legale, što je pravilo), odlukom višeg suda (forum
iudicale) i saglasnom voljom stranaka (forum prorogatum).
Vrste. Mjesna nadležnost koja je određena zakonom dijeli se na opću (generalnu) i posebnu (specijalnu) mjesnu
nadležnost. Posebna se dalje dijeli na izberivu (elektivnu), isključivu (ekskluzivnu) i supsidijarnu (pomoćnu)
mjesnu nadležnost.
Opća mjesna nadležnost (forum generale). Opću mjesnu nadležnost ima sud na čijem području tuženi ima
prebivalište, odnosno boravište (za pravno lice sjedište). Pojam prebivališta nije zakonom definisan, a u teoriji
se definiše kao mjesto u kome jedno lice prebiva sa namjerom da tu stalno živi. Dakle, za pojam prebivališta su
relevantna 2 elementa: faktički (corpus) i voljni (animus). S druge strane, boravište je mjesto u kome jedno lice
boravi bez namjere da tu trajno živi.
Državljani FBiH koji stalno žive u inostranstvu zadržavaju svoju opću mjesnu nadležnost prema mjestu
posljednjeg prebivališta u FBiH. U sporovima protiv društveno-političke zajednice, opće mjesno je nadležan sud
na čijem području se nalazi sjedište njihovog zakonodavnog tijela, odnosno vijeća.
Posebna mjesna nadležnost (forum speciale) može biti elektivna /izberiva/ i ekskluzivna /isključiva/. Po
pravilima o elektivnoj mjesnoj nadležnosti, tužba se može podići kod suda opće mjesne nadležnosti i nekog
drugog suda koji je zakonom određen. Pravo izbora ostavljeno je u interesu tužioca ili u interesu cjelishodnosti
ostvarivanja sudske funkcije. Predmeti na koje se primjenjuje elektivna mjesna nadležnost se mogu prema
njihovoj prirodi grupisati na:
a) Sporove za naknadu štete – pored suda opće mjesne nadležnosti, za ove sporove nadležan je i sud na čijem
području je učinjena šteta. Ako je šteta nastala kao posljedica smrti ili teške tjelesne povrede, tužilac može
ustati tužbom i kod suda na čijem području tužilac ima prebivalište odnosno boravište.
b) Sporove radi zaštite prava na osnovu garancije proizvođača – uz sud opće mjesne nadležnosti, nadležan je i
sud opće mjesne nadležnosti prodavca koji je prilikom prodaje uručio kupcu pismenu garanciju
proizvođača;
c) Privredni sporovi – pored suda mjesne nadležnosti, nadležan je i sud mjesta u kome je dužnik trebao izvršiti
ugovor;
d) Mjenični sporovi – uz sud mjesne nadležnosti, nadležan je i sud mjesta plaćanja;
e) Sporovi protiv pravnih lica koja imaju poslovne jedinice izvan svog sjedišta – pored suda opće mjesne
nadležnosti i sud u mjestu gdje se nalazi ta poslovna jedinica;
f) Nadležnost po mjestu gdje se nalazi zastupništvo stranog lica u FBiH, u sporovima protiv stranog lica sa
sjedištem u inostranstvu u vezi obaveza koje su nastale ili se trebaju izvršiti u FBiH;
g) Sporovi iz nasljedno-pravnih odnosa – sud na čijem području se nalazi sud koji provodi ostavinski
postupak;
h) Radni sporovi – uz sud opće mjesne nadležnosti, radnik tužbu može podići kod suda na čijem području
obavlja rad i kod suda na čijem području je zasnovao radni odnos;
i) Bračni sporovi – sud posljednjeg zajedničkog prebivališta supružnika;
j) Paternitetski i maternitetski sporovi – maloljetno dijete može podići tužbu i pred sudom svog prebivališta ili
boravišta;
k) Sporovi vezani za zakonsko izdržavanje – ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, uz sud opće mjesne
nadležnosti, tužba se može podići i kod suda na čijem području tužilac ima prebivalište.
l) Ometanje posjeda – uz sud opće nadležnosti je i sud na čijem području je došlo do ometanja.
Isključiva (ekskluzivna) mjesna nadležnost (forum exclusive) isključuje primjenu opće nadležnosti i određuje
(umjesto ovog suda) neki drugi stvarno nadležni sud, najčešće s obzirom na vezu koja postoji između tog suda i
predmeta spora. Predmeti u kojima je predviđena isključiva mjesna nadležnost su izričito određeni zakonom.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 25


a. Forum rei sitae na području procesnog prava odgovara pravilu lex rei sitae na području materijalnog prava.
Za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, zbog ometanja
posjeda, te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini, ili iz ugovora o korištenju stana ili
poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Ako nekretnina leži
na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova. Bitno je napomenuti da se isključiva nadležnost u
sporovima o nekretninama odnosi samo na sporove stvarnopravnog karaktera. Za sporove obligaciono-
pravnog karaktera koji se tiču nekretnina ne postoji isključiva nadležnost.
b. U sporovima o zrakoplovu ili brodu isključivo je nadležan sud na čijeem području se vodi registar u koji je
upisan zrakoplov odnosno brod.
c. U sporovima protiv FBiH iz odnosa sa vojnim jedinicama, isključivo je nadležan mjesni sud na čijem
području se nalazi sjedište vojne jedinice.
d. Za sporove u izvršnom i stečajnom postupku isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi
sud koji provodi izvršenje, odnosno stečajni postupak.
Pomoćna (supsidijarna) mjesna nadležnost (forum subsidiale) određuje se za situacije koje se ne mogu
podvesti pod odredbe opće i posebne mjesne nadležnosti. Primjeri su:
- nadležnost za suparničare – ako je istom tužbom tuženo više lica za koja ne postoji mjesna nadležnost istog
suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od njih;
- u bračnim sporovima – ako postoji međunarodna nadležnost suda FBiH, ali bračni drugovi nisu imali zadnje
zajedničko prebivalište u FBiH, niti tuženi ima prebivalište ili boravište u FBiH, mjesno nadležan će biti sud
na čijem području tužitelj ima prebivalište ili boravište. Ako ni tužitelj nema prebivalište niti boravište u
FBiH, onda odluku o tome koji će od redovnih sudova biti nadležan donosi Vrhovni sud FBiH.
- u sporovima o utvrđivanju očinstva/materinstva;
- u imobinsko-pravnim sporovima protiv lica koja nemaju opću mjesnu nadležnost u FBiH
- uzajamna nadležnost za tužbe protiv stranih državljana.
Određivanje mjesne nadležnosti od strane višeg suda (forum iudicale). Zakon ostavlja sudovima višeg ranga
mogućnost da u zakonski postavljenim okvirima određuje mjesnu nadležnost, i to u 2 oblika: delegacija i
ordinacija.
- Delegacija (forum delegatum) sastoji se u prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi. Obzirom
na razloge koji dovode do delegacije, razlikuju se nužna i svrsishodna delegacija. Nužna delegacija postoji u
slučaju da nadležni sud ne može postupati zbog izuzeća. To je najčešće kod sudova u kojima radi sudija
pojedinac. U takvom slučaju će neposredno viši sud odrediti da u tom predmetu postupa neki drugi stvarno
nadležni sud sa njegovog područja. Ovo se javlja iz razloga nužnosti a poštujući načelo sudske nepristranosti.
Svrsishodna (cjelishodna) delegacija. Na prijedlog stranke ili nadležnog općinskog suda, Kantonalni sud
može odrediti da u konkretnom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud sa njegovog područja, ako je
očito da će se postupak lakše provesti, ili ako za to postoje važni razlozi. Svrsishodna delegacija je takođe
moguća od strane Vrhovnog suda FBiH u odnosu na Kantonalne sudove.
- Ordinacija (forum ordinatum) je određivanje mjesno nadležnog suda u situacijama kad se mjesna
nadležnost ne može utvrditi na osnovu zakona, a postoji jurisdikcija federalnih sudova. U takvim slučajevima
je Vrhovni sud FBiH ovlašten da na prijedlog stranaka odredi koji će stvarno nadležni sud biti mjesno
nadležan (npr. u sporovima protiv državljanina FBiH koji živi u inostranstvu, a nije imao prebivalište u FBiH
ili se ono ne može utvrditi).
Ugovor o mjesnoj nadležnosti (forum prorogatum).Stvarna nadležnost se ne može ugovarati, ali stranke uz
određena ograničenja mogu ugovorom odrediti mjesno nadležni sud. Pomenuta ograničenja odnose se na
situaciju kad je predviđena isključiva mjesna nadležnost. Dakle, ako je za konkretnu vrstu predmeta propisana
isključiva nadležnost, stranke je ne mogu mijenjati ugovorom.
Ugovaranje nadležnosti stranog suda moguće je uz 2 uslova: da nije predviđena isključiva međunarodna
nadležnost sudova u FBiH i da je jedna od stranaka strano fizičko ili pravno lice.
Prorogacioni ugovor mora biti u pismenoj formi i mora se odnositi na tačno određeni spor ili više sporova koji
proizilaze iz istog pravnog odnosa. Može biti sklopljen u obliku prorogacione klauzule ili u obliku samostalnog
ugovora o prorogaciji.
Mjesna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud se može oglasiti mjesno nenadležnim po prigovoru
tuženog, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari. U istom
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 26
roku se sud može oglasiti mjesno nenadležnim po službenoj dužnosti, ali samo ako postoji isključiva mjesna
nadležnost nekog drugog suda. Ako tuženi propusti istaći prigovor mjesne nenadležnosti, a i sud se ne oglasi
nenadležnim po službenoj dužnosti, smatra se da se radi o prećutnoj prorogaciji.
Povreda odredaba o mjesnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka ako je povodom
prigovora stranke koji je unesen u presudu sud nepravilno odlučio da jeste mjesno nadležan, a stranka podnosi
žalbu upravo zbog toga.

23. ATRAKCIJA NADLEŽNOSTI (FORUM ATRACTIONIS)


23.1. Pojam
Nadležnost po atrakciji (privlačenju) nastaje u slučajevima kad se pred sudom već vodi postupak u određenom
predmetu, a koji je na izvjestan način povezan sa postupkom koji se treba pokrenuti. U takvom slučaju će za
novi postupak nastati nadležnost suda pred kojim se već vodi povezani postupak. Razlozi za zasnivanje
nadležnosti po privlačenju su ekonomičnost i pravna sigurnost.
23.2. Vrste
Razlikuju se potpuna i nepotpuna atrakcija nadležnosti, u zavisnosti od toga da li se atrakcijom mijenja samo
mjesna nadležnost (nepotpuna atrakcija), ili se mijenja i mjesna i stvarna nadležnost (potpuna atrakcija).
24. SUKOB NADLEŽNOSTI
24.1. Pojam i podjela
Sukob nadležnosti je situacija u kojoj 2 ili više organa istovremeno smatraju da su nadležni (pozitivni sukob),
odnosno da nisu nadležni (negativni sukob) za postupanje u određenom predmetu. Sukob može biti o apsolutnoj
nadležnosti (jurisdikciji) ili o relativnoj nadležnosti.
24.2. Sukob o jurisdikciji (sukob o apsolutnoj nadležnosti)
O apsolutnom sukobu nadležnosti se govori kad do sukoba nadležnosti dolazi između sudova i drugih državnih
organa. Taj sukob može biti pozitivan i negativan. Za njegovo rješavanje nadležan je ustavni sud kao
nepristrani treći..
24.3. Sukob o relativnoj nadležnosti
Nastaje između dva ili više sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Može biti samo negativan. Pravila o
litispedenciji, prema kojima se ne mogu istovremeno voditi dvije parnice o istom predmetu, sprečavaju
pozitivan sukob nadležnosti. Po pravilu, u sukobu nadležnosti odlučuje neposredno viši sud u odnosu na one
sudove među kojima je došlo do sukoba (sukob nadležnosti između općinskih sudova istog kantona rješava
kantonalni sud, a sve ostale Vrhovni sud FBiH).
24.4. Postupak u rješavanju sukoba nadležnosti
Nakon pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio stvarno ili mjesno nenadležnim, sud će predmet ustupiti
nadležnom sudu, koji će nastaviti postupak kao da je kod njega bio pokrenut. Ako sud koji je primio predmet
smatra da nije nadležan za njegovo rješavanje, dostaviće ga sudu koji treba riješiti taj sukob nadležnosti. Samo
ako uoči da mu je predmet dostavljen usljed očigledne greške, sud koji je primio predmet će ga proslijediti sudu
kome je trebao biti dostavljen, a o tome obavijestiti sud koji mu je ustupio predmet. Za vrijeme dok traje sukob
nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen dužan je preduzimati neodložne radnje u postupku. Protiv rješenja
kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti nije dopuštena žalba.
24.5. Slučajevi u kojima nije moguće pokrenuti sukob o nadležnosti
Ako se prvostepeni sud proglasio mjesno nenadležnim, a povodom žalbe na to rješenje odluku je donio
drugostepeni sud, sud kome je predmet ustupljen vezan je za odluku drugostepenog suda, ukoliko je taj
drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.
Odluka drugostepenog suda o stvarnoj nenadležnosti prvostepenog suda, vezuje svaki sud kome se kasnije taj
predmet ustupi, ako je taj drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.
25. STRANKE U PARNICI
25.1. Stranke kao procesni subjekti
Najvažniji subjekti pored suda u parničnom postupku su stranke. Parnica kao procesno-pravni odnos zasniva se,
razvija i okončava radnjama koje preduzimaju kako sud tako i same stranke u parnici. Parnica kao konkretan

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 27


procesnopravni odnos može se zasnovati samo između stranaka, odnosno subjekata koji postoje u trenutku
pokretanja postupka. Obje stranke u parnici moraju biti tačno određene. Stranke u pranici su (pored suda)
TUŽILAC i TUŽENI kao nosioci suprotnih interesa.
25.2. Teorijsko određenje pojma stranke
Procesnopravna teorija razlikuje pojam stranke u materijalno-pravnom i u procesno-pravnom smislu. U
materijalno-pravnom smislu, stranka je subjekat materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do
parnice. U procesno-pravnom smislu, stranka je osoba koja u parnici zauzima položaj tužioca ili tuženog.
Dakle, za sticanje svojstva stranke u parnici irelevantno je da li su tužilac i tuženi istovremeno i subjekti
materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. Stranka je svako ono lice koje u svoje ime
traži pravnu zaštitu /tužilac/ i svako onaj prema kome je upravljen zahtjev za pružanje pravne zaštite /tuženi/.
25.3. Stranačka sposobnost
Stranačka sposobnost daje odgovor na pitanje ko može biti stranka u parnici kao procesno-pravnom odnosu
uopće. Ona se izvodi iz pravne sposobnosti. Svako ko ima pravnu sposobnost istovremeno ima i stranačku
sposobnost. Međutim, stranačka sposobnost je nešto šira od pravne sposobnosti, obzirom da je mogu imati i
društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica. Takve tvorevine mogu steći stranačku sposobnost na
osnovu zakona ili sudske odluke. Npr. Porodični zakon u sporovima za poništaj braka priznaje stranačku
sposobnost javnom tužiocu i organu starateljstva, koji ne posjeduju pravnu sposobnost.
Stranačku sposobnost određenom obliku udruživanja koji nema pravni subjektivitet može priznati i sud, ali
samo u konkretnom slučaju za određenu parnicu, i to ako ti oblici ispunjavaju dva uslova:
1. da udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje pravne sposobnosti;
2. da raspolažu sredstvima na kojima se može sprovesti izvršenje.
Stranačka sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o čijem postojanju sud vodi računa po službenoj
dužnosti tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da jedna od stranaka nema stranačku sposobnost, sud će prvo
pozvati tužitelja da otkloni nedostatke tako što će izvršiti odgovarajuće prepravke u tužbi. Ako se nedostaci ne
otklone, sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu i poništiti sve preduzete procesno-pravne radnje.
Ako sud donese presudu u parnici u kojoj nedostatak stranačke sposobnosti nije ni primijećen, takva presuda se
iz razloga apsolutne ništavosti može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima. Prijedlog za
ponavljanje postupka zbog ovog razloga može biti podnesen i mimo objektivnog roka od 5 godina. Dakle,
presuda bi bila egzistentna ali bi se mogla pobijati, za razliku od presude koja bi bila donesena u parnici u kojoj
postoji nedostatak egzistentnosti same stranke. U drugom slučaju sama presuda bi bila inegzistentna, pa se ne bi
morala ni pobijati.
25.4. PARNIČNA SPOSOBNOST
Parnična sposobnost je sposobnost preduzimati radnje u parnici i tim radnjama proizvoditi procesnopravne
posljedice. Parničnu treba striktno razlikovati od stranačke sposobnosti /stranačka sposobnost daje odgovor na
pitanje ko može biti stranka u parnici odnosno tužilac i tuženi/. Stranačka sposobnost daje odgovor ko može biti
titular procesnih prava i obaveza a parnična sposobnost ko je sposoban da pokreće i vodi parnicu
preduzimanjem parničnih postupaka sa pravnim radnjama koje ona proizvodi. Ona odgovara poslovnoj
sposobnosti građanskog prava, pa se naziva i procesna poslovna sposobnost.
FIZIČKA LICA stiču parničnu (kao i poslovnu) sposobnost sa punoljetstvom – navršenih 18 godina života.
Ograničenja poslovne sposobnosti u istim granicama ograničavaju i parničnu sposobnost.
Parnična sposobnost državljanina FBiH procjenjuje se po zakonu FBiH, odnosno kantona koji je mjerodavan za
utvrđivanje njegove poslovne sposobnosti. Međutim, državljanin FBiH koji nije parnično sposoban po zakonu
“svog” kantona, a parnično je sposoban po zakonu kantona pred čijim se sudom provodi postupak, može sam
poduzimati radnje u postupku.
Parnična sposobnost državljanina RS u postupku pred sudovima FBiH, procjenjuje se po zakonu RS.
PRAVNA LICA su poslovno, odnosno parnično sposobna preko svojih organa. Isto važi i za one društvene
tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica, ali im se u postupku priznaje svojstvo stranke.
Parnična sposobnost je uslov od koje zavisi dopuštenost tužbe, punovažnost poduzetih radnji i punovažnost
donesene odluke o tužbenom zahtjevu i kao takva ima značaj procesne pretpostavke, o kojoj sud ex officio vodi
računa tokom cijelog postupka. Nedostaci na strani parnične sposobnosti spadaju u otklonjive nedostatke, pa će
tek ako ti nedostaci ne budu otklonjeni sud tužbu odbaciti kao nedopuštenu.
Convalidatio est potest. Nedostatak parnične sposobnosti otklanja se stupanjem u parnicu zakonskog zastupnika
stranke. Punovažnost radnji koje su do tog trenutka preduzete od strane parnično nesposobne stranke zavisi od
toga da li će zakonski zastupnik te radnje prihvatiti ili ne.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 28
Posljedica nedostatka parnične sposobnosti jedne od stranaka je apsolutna ništavost donesene presude. Presuda
se može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim sredstvima, a zathjev za ponavljanje postupka se može
uložiti i nakon isteka objektivnog roka od 5 godina.
25.5. Postulaciona sposobnost /ispitno pitanje/
To je sposobnost parnično sposobne stranke da u parnici sama, bez posredovanja punomoćnika, preduzima
radnje u parnici i tim radnjama proizvodi procesno-pravne posljedice. U našem pravu je svako parnično
sposobno lice istovremeno i postulaciono sposobno. Postoji problem faktičke nesposobnosti određenih parnično
sposobnih lica da se usljed fizičih nedostataka izjašnjavaju u postupku (npr.gluhonijema lica). Sud je dužan
preduzeti sve mjere da i takvim licima omogući učešće u postupku, odnosno da omogući nesmetano odvijanje
postupka.
25.6. Legitimacija
Stvarna legitimacija (legitimatio ad causam). Stvarna legitimacija je kategorija materijalnog prava. Tužilac je
aktivno legitimisan ako je on ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice.
Tuženi je pasivno legitimisan ako je on obveznik istog tog materijalno-pravnog odnosa.
Stvarna legitimacija nije procesna pretpostavka, pa prema tome od nje ne zavisi pokretanje parnice,
raspravljanje niti odlučivanje samo po sebi. Prigovor stvarne legitimacije, koji redovno ističe tuženi, ima
karakter materijalno-pravnog prigovora koji za cilj ima da se tužbeni zahtjev presudom odbije kao neosnovan (a
ne da se rješenjem odbaci kao nedopušten).
Procesna legitimacija (legitimatio ad processum) je ovlaštenje za vođenje konkretnog spora. Ona prvenstveno
pripada licima koja imaju stvarnu legitimaciju, ali postoji veliki broj slučajeva u kojima je pravo na vođenje
spora zakonom preneseno na treća lica. Takva lica, mada nisu stvarno legitimisana, ustaju tužbom i u svoje ime
ostvaruju pravnu zaštitu. Npr. javni tužilac, organ starateljstva i sva pravno zainteresirana treća lica ovlašteni su
da ustaju tužbom za poništenje braka.
Procesna legitimacija ima karakter procesne pretpostavke. O njoj sud vodi računa po službenoj dužnosti, a
posljedica nedostatka procesne legitimacije je odbacivanje tužbe kao nedopuštene.
25.7. PROMJENA SUBJEKATA U PARNICI (PROCESNO-PRAVNA SUKCESIJA)
To je ustanova koja omogućava promjenu ličnosti parničnih stranaka, pri čemu identitet parnice ostaje isti.
Imamo dvije vrste promjene stranaka u parnici i to :
1. promjenom ličnosti stranaka ili procesno-pravnom sukcesijom i
2. stupanjem uz postojećeg tužitelja ili tuženog novih lica /dovodi do zasnivanja suparničarstva/
Do sukcesije može doći na strani tužioca ili tuženog, a osnov za sukceciju može biti zakon ili volja stranaka.
Zakonska sukcesija nastaje ako u toku parnice dođe do smrti /fizičko lice/ odnosno prestanka postojanja stranke
/pravno lice/. Nasljednici, odnosno sukcesori po zakonu stupaju u sva prenosiva prava umrlog, tako da će
zauzeti položaj umrlog u parnici. Dok sukcesori ne zauzmu svoje mjesto; parnica je u prekidu.
Voljna sukcesiija može nastati usljed materijalne singularne sukcesije, ali i neovisno od nje i to u 3 slučaja: (1)
preinačenje tužbe u subjektivnom smislu; (2) imenovanje prethodnika u parnici; (3) stupanje umješača u
procesno-pravni položaj stranke kojoj se pridružio.
UTICAJ SINGULARNE MATERIJALNO-PRAVNE SUKCESIJE NA PARNICU.
Res litigiosa – otuđenje stvari ili prava /VAŽNO/.
Ako u toku parnice neka od stranaka otuđi stvar ili pravo povodom kojeg je parnica pokrenuta, to neće spriječiti
da se parnica nastavi i okonča među onim strankama među kojima je i započela.
Naime, tužilac otuđenjem spornog prava gubi stvarnu legitimaciju, ali i dalje zadržava pravo na vođenje spora
kao procesno-pravno ovlaštenje. Sukcesor (kao materijalno-pravni ovlaštenik) ima stvarnu legitimaciju, ali ne
može pokrenuti novu parnicu niti stupiti na mjesto tužioca u postojećoj parnici bez pristanka obje stranke. Tek
sa pristankom obje stranke, sukcesor stupa u parnicu umjesto svog prethodnika i tek onda dolazi do procesno-
pravne sukcesije.
Međutim, kad je u pitanju uticaj materijalno-pravne sukcesije na parnicu, postoje 2 suprotne teorije: teorija
relevancije i teorija irelevancije. Prema teoriji relevancije, koja je danas vladajuća, ne može se ignorirati svaki
uticaj materijalno-pravne sukcesije nastale u toku trajanja parnice. Prema ovoj teoriji, ako je tužilac otuđio
sporno pravo, on je dužan da svoj tužbeni zahtjev prilagodi novonastaloj situaciji tako što će tražiti da tuženi
obavezu ispuni prema materijalno-pravnom sukcesoru. U suprotnom sud može odbiti njegov zahtjev zbog
nedostatka stvarne legitimacije. Ovu posljedicu tužilac može izbjeći i povraćajem otuđenog spornog prava
(facultas restituendi). S druge strane, po teoriji irelevancije, singularna materijalno-pravna sukcesija nema
nikakvog uticaja na parnicu.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 29
26. ZASTUPANJE U PARNICI
26.1. Pojam i podjela
Zastupnik u parnici je svako lice koje u ime stranke koju zastupa preduzima radnje u parnici, i to sa pravnim
posljedicama za stranku. Obzirom na osnov zastupanja razlikuju se zakonski, ugovorni i zastupnik pravnih lica.
26.2. Zakonski zastupnik
Određenje skrbništva. Ustanova zakonskog zastupnika i zastupanja primarno je regulisana normama
materijalnog prava i to normama porodičnog i obligacionog prava. Zakonski zastupnik zastupa poslovno
nesposobna lica (maloljetnici lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost). To su najčešće roditelji i staratelji.

Položaj i ovlaštenja. Zakonski zastupnik ovlašten je da u ime zastupanog parnično nesposobnog lica preduzima
sve parnične radnje koje spadaju u redovno zastupanje. Međutim, pojedine parnične radnje prelaze okvire
redovnog upravljanja pravima i interesima zastupanog, te bi za njih zakonski zastupnik morao imati posebno
odobrenje. To su dispozitivne radnje, kao što su povlačenje tužbe, priznanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva,
sklapanje sudskog poravnanja i sl.
Zakonsko zastupanje kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi
računa o ispravnosti zakonskog zastupanja. Nedostaci u zakonskom zastupanju imaju karakter procesne
povrede koja je razlog apsolutne ništavosti donesene presude. Zbog nedostataka koji se tiču pravilnosti
zakonskog zastupanja mogu se ulagati i svi vanredni pravni lijekovi, a ponavljanje postupka se može tražiti i po
isteku objektivnog roka od 5 godina.
Diligentia3 processum. Sud nadalje pazi da li zakonski zastupnik vrši savjesno svoja ovlaštenja u parnici. Ako
zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u vršenju zastupanja, sud će o tome obavijestiti organ
starateljstva koji može u konkretnoj parnici zastupanom postaviti posebnog staraoca. Međutim, ako zakonski
zastupnik zbog svoje nestručnosti nije u mogućnosti uspješno obavljati svoje zadatke, sud će mu pružiti
potrebnu pomoć u smislu poučavanja neuke stranke, a može mu savjetovati i da uzme punomoćnika.
Curator ad litem – privremeni parnični zastupnik. U konkretnoj parnici sud može tuženom postaviti
privremenog parničnog zastupnika i to ako bi postupak oko postavljanja redovnog zakonskog zastupnika trajao
dugo, i ako bi zbog toga mogle nastati štetne posljedice za jednu ili obje stranke. Zakon konkretizira nekoliko
situacija u kojima će sud postaviti privremenog zastupnika tuženom:
1. ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika;
2. ako su interesi tužeenog i njegovog zakonskog zastupnika u suprotnosti;
3. ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika;
4. ako je boravište tuženog nepoznato, a nema punomoćnika;
5. ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH nalaze u inostranstvu, a
dostavljanje se nije moglo obaviti.
O postavljanju privremenog zastupnika sud odmah obavještava organ starateljstva, a privremeni zastupnik vrši
prava i dužnosti sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojave pred sudom, odnosno dok organ starateljstva
ne obavijesti sud da je postavio staratelja.
26.4. PUNOMOĆNIK
Pojam. Punomoćnik je zastupnik koji u parnici zastupa parnično sposobnu stranku. Parnične radnje
punomoćnika proizvode posljedice neposredno za zastupanu stranku. Punomoćnik može biti svako poslovno
sposobno lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom. U ulozi punomoćnika se najčešće javlja advokat, ali to
nije privilegija po pravu, nego po stručnosti.
Pactum de quota litis. Punomoćstvo se može obavljati sa ili bez naknade. Advokatu se naknada plaća po tarifi.
U nekim pravnim sistemima moguće je ugovoriti naknadu koja će biti srazmjerna punomoćnikovom uspjehu u
parnici (pactum de quota litis).
Procesna punomoć (mandatum ad processum). Punomoć je ovlaštenje na vršenje zastupanja. Parnična
punomoć ima karakter procesne pretpostavke, kao uslova za dopuštenost preduzetih radnji od strane
punomoćnika. Punomoć treba razlikovati od osnovnog pravnog odnosa iz kojeg se izvodi. Osnovni odnos je
ugovorni, a punomoć uvijek predstavlja jednostranu izjavu volje. Ona je u svojoj egzistenciji neovisna u
odnosu na pravni posao. Punomoć može biti generalna /za sve radnje zastupanja u postupku/ i specijalna /samo
za pojedine, određene procesne radnje/.
Mandatum ad litem (parnična punomoć). Punomoć mora biti izdata u pismenoj formi ili na zapisnik kod suda
usmeno. Ona može biti parnična punomoć i punomoć za obavljanje određenih radnji u parnici. Parnična

3
Diligentia – lat. briga, pažnja, skrb
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 30
punomoć u užem smislu je punomoć u kojoj se punomoćnik ovlašćuje na vođenje parnice, bez bližeg
određivanja ovlaštenja. Ako je punomoćnik advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve
radnje u parnici. Advokatu je posebna punomoć potrebna samo za podnošenje prijedloga za ponavljanje
postupka, ako je od pravosnažnosti odluke prošlo više od 6 mjeseci.
Ako je punomoćnik lice koje nije advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje osim
dispozitivnih (povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje, odricanje i odustanak od
pravnog lijeka, podnošenje vanrednih pravnih lijekova). Za dispozitivne radnje takav punomoćnik mora imati
posebno ovlaštenje.
Punomoćnik advokat može prenijeti punomoć na drugog advokata, pri čemu odgovara za njegov izbor (culpa in
eligendo), ali i za data uputstva. Pred prvostepenim sudom advokata može ex lege zamijeniti njegov pripravnik,
za čiji rad odgovara.
Učešće stranke koja ima punomoćnika. Stranka može u parnici i sama, pored punomoćnika, preduzimati
parnične radnje, bilo samoinicijativno ili na poziv suda. Ako se radnje stranke razlikuju od radnji njenog
punomoćnika, relevantne su radnje stranke. Stranka može izmijeniti ili opozvati radnje svog punomoćnika sve
do trenutka kad su te radnje proizvele određene procesno-pravne posljedice (dakle isto kao i vlastite radnje).
Ako je punomoćnik priznao neke činjenice, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će po
slobodnoj ocjeni cijeniti da li će takve činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Punomoć kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti vodi računa da li lica koja se pojavljuju u
ulozi punomoćnika mogu biti punomoćnici, te da li se kreću u okviru ovlaštenja iz punomoći.
Punomoćnik je dužan da punomoć podnese u pismenom obliku prilikom preduzimanja prve radnje u parnici. Iz
razloga ekonomičnosti, sud može odrediti i da punomoćnik u naknadno određenom roku podnese punomoć, ali
ako to propusti učiniti u ostavljenom roku, sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje koje je
preduzelo lice bez punomoći.
Ratificatio (odobrenje) je parnični institut kojm stranka može naknadno otkloniti nedostatak urednog
zastupanja. Ono može biti parcijalno, za pojedine procesne radnje.
Ako sud donese odluku na osnovu radnji lica koje nije imalo ovlaštenje za zastupanje, takav nedostatak u odluci
ima karakter apsolutno bitne povrede postupka.
Prestanak punomoći nastupa okončanjem parnice ili okončanjem određene faze postupka, ako je punomoć data
samo za tu fazu. Prije toga, punomoć može prestati opozivom ili otkazom. Stranka može svakodobno otkazati
punomoć. Ako punomoćnik otkaže punomoć, dužan je još mjesec dana obavljati radnje ako je potrebno da od
davaoca punomoći otkloni neku štetu koja bi mogla nastati.
Opoziv i otkaz proizvodi dejstvo prema sudu i suprotnoj stranci od trenutka kad im je saopšten. Sudu se opoziv
ili otkaz mora saopštiti u pismenom obliku ili usmeno na zapisnik.
Punomoć prestaje i smrću punomoćnika. U slučaju smrti stranke, punomoćnik je i dalje ovlašten na obavljanje
radnji u parnici, sve dok punomoć ne opozovu nasljednici ili novi zakonski zastupnik stranke. Prestanak
pravnog lica ima za posljedicu prestanaka punomoći koju je ono izdalo.
Zastupnik pravnog lica. Pravna lica ispoljavaju i vrše parničnu sposobnost preko svojih organa. Prilikom
registrovanja pravnog lica u odgovarajući registar se obavezno navodi ime i prezime osobe ovlaštene za
zastupanje pravnog lica (posebno u zemlji i u inostranstvu).
Zastupnik po pravilu može u ime pravnog lica preduzimati sve radnje u parnici. Ako se parnica vodi povodom
pravnog posla za čije je zaključenje zastupnik morao imati posebno ovlaštenje, onda će takvo posebno
ovlaštenje zastupnik morati da ima za preduzimanje dispozitivnih radnji.
Potrebno je naglasiti razliku između zastupnika i punomoćnika pravnog lica. Zastupnik može u konkretnom
slučaju prenijeti svoja ovlaštenja na drugo lice i to lice se u parnici javlja kao punomoćnik.
27. UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI
27.1. Pojam
Učešće trećeg lica u parnici naziva se i procesna intervencija. Pravni interes trećeg lica može biti različit i s
obzirom na to se razlikuju 2 oblika procesne intervencije: obična intervencija i zakonska intervencija u užem
smislu. U običnoj intervenciji može se pojaviti svako lice čiji je vlastiti pravni interes angažiran u parnici. U
ulozi zakonskog intervenijenta javlja se javni tužilac i ombudsmen Federacije.
27.2. Sporedno miješanje u parnicu (interventio accessoria)
Pojam i pretpostavke. Procesna intervencija je ustanova koja svakom licu omogućava da učestvuje u tuđoj
parnici i u vlastitom interesu pomaže stranci na čijoj strani se miješa.Takvo treće lice dobija položaj umješača.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 31


Postoje 2 osnovne pretpostavke za mogućnost učešća umješača: postojanje parnice i postojanje pravnog interesa
za miješanje u parnicu.
Postojanje parnice je logična pretpostavka da bi moglo doći do miješanja. Umješač može u parnicu stupiti u
bilo kojem njenom stadiju, pa čak i nakon podnošenja vanrednog pravnog lijeka.
Postojanje pravnog interesa utvrđuje se na osnovu postojanja određenog pravnog odnosa između stranke i
umješača. Postojanje nekog ekonomskog, emotivnog ili nekog drugog interesa nije razlog za miješanje. Pravni
interes postoji uvijek kad odluka u konkretnoj parnici ima uticaj na pravni položaj umješača prema stranci, a
posebno u slijedećim situacijama:
a) Kad odluka ima dejstvo pravosnažnosti i na umješača (npr.kad tužilac tokom trajanja parnice prenese svoje
pravo na umješača);
b) U svim situacijama kad se za stranku ako izgubi parnicu stvara regresni zahtjev prema umješaču (npr.u
parnicu između kupca i lica koje tvrdi da je vlasnik stvari može se umiješati prodavac, jer ako kupac ne
uspije u parnici imaće regresni zahtjev prema prodavcu usljed odgovornosti prodavca za evikciju);
c) Ako je intervenijent tzv.hirograferni povjerilac parnične stranke na čijoj strani se miješa u spor. Hirografeni
povjerilac je onaj koji nema poseban zalog i snosi rizik fluktuacije imovine njegovog dužnika.
Na postojanje pravnog interesa sud pazi po službenoj dužnosti.
Položaj običnog umješača. Ovlaštenja umješača su dosta ograničena, obzirom da on nema položaj stranke, već
samo pomaže stranci na čijoj strani se miješa. On ne može preduzimati dispozitivne radnje, niti može biti
saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja. Njegova ovlaštenja su u funkciji razloga za intervenciju, koji mogu
biti dvojaki: da pomaže i da kontroliše stranku na čijoj strani se miješa.
U smislu prvog razloga, umješač je ovlašten da stavlja prijedloge i preduzima sve ostale radnje koje idu u korist
stranke. On svojim aktivnim držanjem može otkloniti negativne posljedice pasivnog držanja stranke na čijoj
strani se miješa. Npr. može svojim dolaskom na raspravu ili ulaganjem prigovora da otkloni donošenje presude
zbog izostanka na štetu “njegove” stranke, da uloži žalbu koju je stranka propustila uložiti itd.
Što se tiče drugog razloga za intervenciju, u parnici koju stranka pokrene u ostvarivanju svog regresnog zahtjeva
prema umješaču, umješač ima pravo da se suprotstavi prigovorom nesavjesnog vođenja parnice, ako je stranka
svojim nesavjesnim vođenjem parnice doprinijela da izgubi spor i to:
- ako je iz krajnje nepažnje propustila upotrijebiti neko napadno ili odbrambeno sredstvo;
- ako je svojim protivljenjem onemogućila dejstvo radnji koje je umješač preduzeo u korist stranke.
Ovim prigovorom umješač može otkloniti intervencijsko dejstvo presude. Naime, u novoj parnici koju radi
ostvarivanja regresnog zahtjeva pokreće stranka protiv svog intervenijenta iz prethodne parnice, presuda iz
prethodne parnice ima tzv.intervencijsko dejstvo prema umješaču. Ono se sastoji u tome što umješač ne može u
drugoj parnici osporavati pravilnost donesene presude ni u jednom elementu. U tom smislu je intervencijsko
dejstvo šire i strožije od pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti obuhvata samo dispozitiv kojim se odlučuje o
tužbenom zahtjevu, a intervencijsko dejstvo se proteže i na obrazloženje presude, jer ne dopušta preispitivanje
ni činjeničnog ni pravnog osnova donesene presude.
Umješač sa položajem jedinstvenog suparničara. Umješač će imati ovaj položaj u predmetima u kojima sudska
odluka prema njemu proizvodi dejstvo pravosnažnosti. Takav je npr.položaj stečajnog vjerovnika u parnici u
kojoj se raspravlja o postojanju potraživanja koje je osporeno u stečajnom postupku.
27.3. Obavještenje o parnici (litis denuntiatio)
To je parnična radnja kojom tužilac ili tuženi podneskom preko suda obavještavaju treće lice da je parnica
pokrenuta i u kakvom stanju se nalazi. Ovim obavještenjem se trećem licu omogućava da stupi u parnicu u
svojstvu intervenijenta ili da preuzme položaj stranke koja ga obavještava. Ono proizvodi procesno-pravno i
materijalno-pravno dejstvo.
Najvažnija procesno-pravna posljedica je u intervencijskom dejstvu, koje nastupa bez obzira na to da li je
obaviješteno treće lice stupilo u parnicu ili ne. U materijalno-pravnom pogledu, obavještenje za posljedicu ima
prekid roka zastarjelosti.
27.4. Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris, laudatio nominis)
To je jedan od oblika obavještavanja trećeg o parnici. Pravo da imenuje prethodnika u parnici i da ga pozove da
stupi u parnicu umjesto njega pripada samo tuženom, u situacijama kad tuženi kao imalac stvari ili korisnik
nekog prava, tvrdi da stvar drži ili pravo vrši u ime trećeg lica (npr.zakupoprimac, poslugoprimac, prevoznik,
špediter).
Ako je tuženi imenovao prethodnika, a ovaj se ne odazove pozivu, ne može se osloboditi svoje procesne uloge
tuženog, ali će presuda imati intervencijsko dejstvo prema imenovanom prethodniku. Ako prethodnik stupi u
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 32
parnicu, dolazi do procesno-pravne sukcesije. Pritom pristanak tužioca nije potreban, osim u slučajevima kad
tužilac ima neke zahtjeve prema tuženom koji su za njega lično vezani (npr.zahtjev za naknadu štete koju je
prouzrokovao na stvari).
28. SUPARNIČARSTVO (LITIS CONSORTIUM)
28.1. Pojam i podjela
Suparničarstvo ili subjektivna kumulacija postoji ako se u ulozi tužioca ili tuženog pojavljuju 2 ili više lica.
Obično se zasniva podnošenjem tužbe: tužba je usmjerena protiv više lica (pasivno suparničarstvo), ili jednom
tužbom ustaje više lica (aktivno suparničarstvo), međutim može se zasnovati i u toku postupka.
Lica koja stupaju u parnicu kao novi tužilac ili tuženi moraju postupak prihvatiti u stanju u kome se zatekao u
trenutku njihovog stupanja.
Prema uslovima koji se traže za zasnivanje, suparničarstvo se dijeli na materijalno i formalno, a prema dejstvu
koje proizvodi u postupku na obično i nužno. Postoje još i eventualno i zakonsko suparničarstvo. Prema načinu
zasnivanja, suparničarstvo se dijeli na prvobitno (po tužbi ili protivtužbi) i naknadno i to: usljed pristupanja
novog tužioca, usljed proširenja tužbe na novog tuženog, u slučaju spajanja parnica, te usljed promjene parnične
stranke.
Naše pravo ne dozvoljava zasnivanje suparničarstva proširenjem tužbe po nalogu suda.
28.2. MATERIJALNO I FORMALNO SUPARNIČARSTVO
Materijalno suparničarstvo postoji ako se suparničari u pogledu predmeta spora nalaze u pravnoj ili u stvarnoj
zajednici. Pravna zajednica postoji ako se više lica javljaju kao učesnici određenog građansko-pravnog odnosa
(npr.suvlasnici, sunasljednici i sl). U stvarnoj zajednici su oni suparničari čija se potraživanja odnosno obaveze
zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu (npr. više povjerilaca tuže za potraživanja iz zajednički
sklopljenog ugovora).
Formalno suparničarstvo javlja se u slučaju kad su zahtjevi odnosno obaveze suparničara iste vrste i kad se
zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Kod formalnog suparničarstva se suparničari ne
nalaze ni u kakvom materijalno-pravnom niti u stvarnom odnosu. Kumulativni uslovi za postojanje formalnog
suparničarstva su: (1) istovrsnost zahtjeva odnosno obaveza; (2) bitna istovrsnost činjeničnog i pravnog osnova i
(3) nadležnost istog suda i ista vrsta postupka.
Dejstvo i značaj suparničarstva. Do zasnivanja suparničarstva dolazi samo voljom stranaka. Samo izuzetno
dolazi do nužnog suparničarstva. Razlozi ekonomičnosti opredjeljuju stranke da se posluže ustanovom
suparničarstva uvijek kad se za to ispune uslovi.
28.3. OBIČNO SUPARNIČARSTVO
Kod običnog suparničarstva svaki od suparničara ima položaj samostalne stranke u parnici. Može se reći da kod
običnog suparničarstva nastaje onoliko samostalnih procesno-pravnih odnosa koliko je lica u ulozi tužioca ili
tuženog, s tim što su ti odnosi spolja objedinjeni raspravljanjem i odlučivanjem u jednom postupku.
Samostalnost pojedinih procesno-pravnih odnosa ogleda se u više aspekata: nastanak i okončanje svakog od njih
može biti različito; procesne pretpostavke za svakog suparničara moraju biti posebno utvrđivane; radnje jednog
suparničara ne proizvode posljedice prema ostalima; svaki suparničar samostalno disponira predmetom spora
itd. Formalno suparničarstvo i materijalno suparničarstvo zasnovano na stvarnoj zajednici imaju dejstvo običnog
suparničarstva. Materijalno suparničarstvo koje se zasniva na pravnoj zajednici može biti i obično i nužno, u
zavisnosti od toga da li priroda materijalnopravnog odnosa u kome se nalaze suparničari zahtijeva donošenje
jedinstvene odluke ili ne.
28.4. NUŽNO SUPARNIČARSTVO
Suparničarstvo je nužno kad se prema zakonu ili zbog prirode materijalno-pravnog odnosa spor može riješiti
samo na jednak način prema svim suparničarima. Obzirom na pravne razloge koji traže donošenje jedinstvene
odluke, razlikuju se dvije vrste nužnog suparničarstva: jedinstveno i nužno suparničarstvo u užem smislu.
Jedinstveno suparničarstvo postoji u situacijama u kojima se sporni odnos može riješiti samo na jedinstven
način prema svim suparničarima. Ono npr.postoji u slučaju kad zakonski nasljednici tuže testamentalne
nasljednike i traže poništaj testamenta. Odluka će u tom slučaju djelovati jednako prema svim testamentalnim
nasljednicima, pa i onima koji nisu učestvovali u parnici.
Nužno suparničarstvo u užem smislu postoji u situacijama kad u parnici moraju učestvovati svi učesnici
spornog materijalno-pravnog odnosa, jer samo svi učesnici zajedno imaju potpunu stvarnu legitimaciju. Radi se
o sporovima povodom nedjeljivih stvarnih prava i drugih nedjeljivih pravnih odnosa. Npr, nužni suparničari su
suvlasnici nekretnina u parnici za utvrđivanje prava služnosti.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 33


Dejstvo nužnog suparničarstva različito je od dejstva običnog suparničarstva. Obični suparničari su u
međusobnom odnosu potpuno samostalni i odluka prema pojedinim suparničarima može biti različita po
sadržaju. I kod nužnog suparničarstva je svaki suparničar samostalna stranka, ali samo u pogledu mogućnosti
preduzimanja parničnih radnji. U pogledu dejstva preduzetih radnji, ono zahvata sve nužne suparničare i prema
svim suparničarima se mora donijeti sadržajno ista presuda. Dispozitivne radnje (odricanje od tužbenog
zahtjeva, poravnanje itd) proizvode dejstvo samo ako su preduzete od strane svih suparničara zajedno. S druge
strane, dejstvo procesne radnje koje je preduzeo jedan suparničar proteže se i na sve ostale suparničare (koji su
eventualno propustili tu radnju).

Rokovi za preduzimanje parničnih radnji teku posebno za svakog suparničara. Međutim, radnja može biti
preduzeta sve dok rok teče u korist bilo kojeg od suparničara. Problem postoji u situacijama kad nužni
suparničari preduzimaju međusobno protivrječne (kolidirajuće) radnje. Mada to Zakon ne reguliše izričito,
smatra se da procesno-pravno dejstvo proizvodi radnja koja je najpovoljnija za sve suparničare.
28.5. EVENTUALNO ILI SUPSIDIJARNO SUPARNIČARSTVO
Tužilac može istom tužbom obuhvatiti 2 ili više tuženih, i to tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude
prihvaćen prema slijedećem tuženom, u slučaju da bude pravosnažno odbijen prema onome ko je u tužbi
naveden prije. Dakle, svi oni koji su navedeni iza prvotuženog su eventualni ili supsidijarni.
Do eventualnog suparničarstva može doći samo u situacijama u kojima tužilac prema svim tuženima postavlja
isti zahtjev, ili različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i za koje je stvarno i mjesno nadležan isti sud.
Ustanovom eventualnog suparničarstva izbjegava se rizik pokretanja druge parnice. Ako se pokaže da
prvotuženi nije pasivno legitimisan, sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan i
tada dolazi do rasprave o osnovanosti tužbenog zahtjeva prema drugom tuženom. Ako se tužbeni zahtjev prema
prvotuženom usvoji, prema eventualnim suparničarima će se odbiti kao neosnovan.
28.6. SUPARNIČARSTVO NA OSNOVU ZAKONA
Zakon izričito propisuje da glavni dužnik i jemac mogu biti zajednički tuženi, ako se sadržaj ugovora o jemstvu
tome ne protivi. Jemac ne može tražiti od povjerioca da u slučaju tužbe ustaje prvo protiv glavnog dužnika. Ako
se jemac nalazi u obavezi samo ukoliko glavni dužnik ne bude mogao platiti dug, glavni dužnik i jemac ne
mogu biti zajednički tuženi jer bi to bilo u suprotnosti sa sadržajem ugovora o jemstvu.
28.7. Glavno miješanje u parnicu (interventio principalis)
Lice koje traži stvar ili pravo povodom kojeg se već vodi parnica između drugih lica, može pred istim sudom
pred kojim teče ta parnica tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravosnažno ne okonča.
Tužbom tog lica pokreće se tzv.intervencijski postupak, pa otuda i naziv ustanove "glavna intervencija" ili
"glavno miješanje". Ova tužba dopuštena je samo ako su ispunjene 2 pretpostavke: da već postoji prethodna
parnica, te da je zahtjev intervenijenta upravljen na stvar ili pravo o kome između stranaka teče parnica.
Tužba glavnog intervenijenta za posljedicu ima zasnivanje suparničarstva na pasivnoj strani: tužilac i tuženi iz
već pokrenute parnice dobivaju položaj tuženih.
Što se tiče postupanja suda, obzirom da odlučivanje o tužbenom zahtjevu glavnog intervenijenta ima
prejudicijelan značaj za ishod prve parnice, najcjelishodnije je da sud prvo raspravi i odluči o tužbenom
zahtjevu glavnog intervenijenta, pa tek onda da nastavi raspravljanje o tužbenom zahtjevu iz prve parnice.

AKTIVNOSTI PROCESNIH SUBJEKATA U PARNICI


29. PROCESNE RADNJE
29.1. Pojam
Parnica se pokreće, odvija i okončava preduzimanjem procesnih radnji. Pod procesnim radnjama
podrazumijevaju se sve radnje koje su regulisane normama procesnog prava, kako u pogledu pretpostavki za
njihovu punovažnost, tako i u pogledu dejstava koja proizvode. Dakle, ako su osnovna dejstva neke radnje
određena normama procesnog prava, radi se o procesnoj radnji bez obzira na to što ona proizvodi neke sporedne
materijalno-pravne posljedice. Izdavanje parnične punomoći je procesna radnja, jer osnovna dejstva proizvodi u
parnici. Tužba je također procesna radnja, jer je njeno primarno dejstvo da pokreće parnicu i određuje njen
predmet. Najvažnija podjela procesnih radnji je na radnje stranaka i radnje suda.
29.2. PROCESNE RADNJE STRANAKA
Karakter procesne radnje ima svako držanje (činjenje i propuštanje) stranaka u parnici koje proizvodi određene
posljedice u skladu sa normama procesnog prava.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 34


Opće karakteristike procesnih radnji stranaka su:
1. Subjektivne pretpostavke za važnost procesnih radnji su stranačka, parnična i postulaciona sposobnost;
2. Procesna radnja je po pravilu jednostrana izjava. Adresat procesnih radnji je uvijek sud;
3. Procesnu radnju predstavlja svako držanje stranaka u parnici koje proizvodi posljedice po normama
procesnog prava. Pritom nije bitno da li je stranka određenim držanjem željela nastupanje date posljedice ili
ne. Dakle, norme materijalnog prava koje se tiču nedostataka u izjavi volje ovdje nisu primjenjive;
4. Dejstvo procesnih radnji ne može zavisiti od uslova. Međutim, dopušteno je isticanje više prijedloga ili
zahtjeva supsidijarno: tužilac npr. ističe 2 zahtjeva, s tim što predlaže da sud usvoji drugi zahtjev ako se prvi
pokaže neosnovanim;
5. Procesne radnje su u načelu opozive. Ovo pravilo važi samo za posredne procesne radnje, tj. one radnje koje
same po sebi ne stvaraju novu procesno-pravnu situaciju u postupku. Neposredne procesne radnje, tj. one
koje neposredno stvaraju novo procesno stanje su po pravilu neopozive. To su npr.povlačenje tužbe,
odricanje od tužbenog zahtjeva, odricanje od pravnog lijeka itd.
6. Većinu radnji stranke preduzimaju u slobodnoj formi. Samo se najvažnije procesne radnje preduzimaju u
unaprijed utvrđenoj procesnoj formi (npr.tužba, žalba i sl).
Podjela procesnih radnji stranaka. Najvažniji kriterij za podjelu je kriterij dejstva koje radnje proizvode u
parnici. Prema tom kriteriju, sve procesne radnje se mogu podijeliti na posredne i neposredne. Dalja podjela je
na ofanzivne i defanzivne procesne radnje.
Posredne procesne radnje proizvode dejstva tek posredstvom djelatnosti suda. U posredne radnje spadaju
prijedlozi, tvrdnje itd. Prijedlozi su radnje kojima stranke pozivaju sud da donese određenu odluku. Dijele se na
procesne i stvarne. Procesnim stranke nastoje uticati na vremenski tok parnice, a stvarni se tiču odlučivanja o
predmetu spora. Tvrdnje mogu biti činjenične i pravne. Njima tužilac nastoji dokazati osnovanost, a tuženi
neosnovanost tužbenog zahtjeva.
Neposredne procesne radnje same po sebi proizvode dejstva u parnici, bez posredovanja suda (npr.povlačenje
tužbe, ulaganje žalbe itd). Sud ih ispituje samo sa stanovišta njihove osnovanosti. Posredne radnje sud ispituje i
sa stanovišta dopuštenosti i sa stanovišta osnovanosti.
Neke procesne radnje s obzirom na njihovo dejstvo imaju istovremeno karakter i neposrednih i posrednih radnji
(npr.tužba i žalba). Tužbom se pokreće parnični postupak, a žalbom se zasniva nadležnost višeg suda, pa su
obzirom na ova dejstva to neposredne procesne radnje. Istovremeno, obje su upravljene na donošenje odluke
suda, pa su utoliko i posredne radnje.
Nedostaci procesnih radnji stranaka mogu se ticati: (1) pretpostavki za preduzimanje radnje, (2) forme i (3)
sadržine. Procesna radnja čiji se nedostaci tiču pretpostavki je bez dejstva. Pretpostavke su sposobnost stranke
ili ovlaštenja njihovih zastupnika. Nedostatak se može otkloniti i radnja konvalidirati njenim naknadnim
odobrenjem.
Nedostaci koji se tiču forme i sadržine radnje mog se otkloniti na više načina:
- opozivanjem, ako se radi o opozivoj radnji;
- ispravljanjem, dopunom ili ponovnim preduzimanjem radnje;
- odricanjem od pozivanja na nedostatak.
29.3. PROCESNE RADNJE SUDA
Najvažnije radnje suda su odluke, koje sud donosi u formi presude i rješenja. Presudom sud odlučuje o
meritumu spora. Ostale radnje koje preduzima u toku parnice sud uglavnom preduzima u obliku rješenja, a one
imaju unutar procesno dejstvo. Među tim radnjama su najvažnije:
- radnje kojima se utiče na vremenski razvoj postupka: zakazivanje i odlaganje ročišta, određivanje sudskih
rokova, upućivanje poziva itd;
- radnje kojima se osigurava cjelishodnost u raspravljanju: spajanje više parnica, razdvajanje raspravljanja o
pojedinim elementima odlučivanja itd;
- radnje pripremanja glavne rasprave (prikupljanje procesne građe).
29.4. Forma procesnih radnji
Procesne radnje kojima se ostvaruje načelo usmenosti, kao osnovno načelo, preduzimaju se u slobodnoj formi.
Samo najvažnije procesne radnje se preduzimaju u unaprijed utvrđenoj formi (pismena forma). U pismenoj

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 35


formi se preduzimaju procesne radnje stranaka kao što su tužba, žalba, prijedlog za povrat u prijašnje stanje itd.
Pismena forma je posebno zastupljena kod procesnih radnji suda (odluka).
Podnesci. Procesne radnje izvan ročišta preduzimaju se u pismenoj formi. Takva pismena nazivaju se podnesci.
Sadržaj podneska određen je vrstom radnje koja se njime preduzima. On mora biti uredan, jasan i mora
sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti. Ako je podnesak nejasan ili ne sadrži sve
potrebne elemente, sud će stranku poučiti da ga u određenom roku ispravi i dopuni. Podnesak ispravljen u roku
smatra se urednim od dana prvog podnošenja. Ako ne bude vraćen u roku smatra se povučenim, a ako bude
vraćen bez potrebnih ispravki biće odbačen. Na isti način sud će postupiti i ako podnesci nisu podneseni u
dovoljnom broju primjeraka. Samo izuzetno sud može odrediti da se podnesci prepišu na trošak stranke.
Zapisnik spada u važne procesne dokumente, jer se njime zasvjedočava sadržaj glavne rasprave. Zapisnik se
sastavlja i o radnjama koje se usmeno preduzimaju izvan ročišta. Samo na osnovu zapisnika se može utvrditi da
li se prvostepeni sud pri vođenju postupka pridržavao normi procesnog prava. Ako o odlučnim činjenicama
postoji protivrječnost između sudskog zapisnika i odluke, to za posljedicu ima apsolutno bitnu povredu
postupka.
Po svom karakteru i dokaznoj snazi zapisnik je javna isprava. Pored uobičajenih podataka kao što su naziv i
sastav suda, imena stranaka i drugih učesnika itd, zapisnik treba da sadrži i bitne podatke o sadržaju preduzetih
radnji, a posebno: da li je rasprava bila javna ili ne, izjave i prijedlozi stranaka, ponuđeni dokazi, izvedeni
dokazi, odluke suda.
Prema tome, na osnovu sadržaja zapisnika moguće je provjeriti:
a) Da li je sud svoju odluku zasnovao na dokazima izvedenim na glavnoj raspravi;
b) Da li je strankama bilo omogućeno da se izjasne o navodima suprotne strane;
c) Da li je sud donio odluku u istom sastavu u kome je postupao na zadnjem ročištu;
d) Stav suda prema prijedlozima i prigovorima stranaka itd.
Stranke imaju pravo staviti prigovor na sadržaj zapisnika. Sud je obavezan u zapisnik unijeti i prigovore koje
nije prihvatio. Povlačenje tužbe i sudsko poravnanje takođe se unose u zapisnik.
Poseban zapisnik sastavlja se o vijećanju i glasanju. On sadrži tok glasanja i odluku koja je donesena. Zatvara se
u poseban omot, pa ga može razgledati samo viši sud kad rješava o pravnom lijeku.
30. ROKOVI I ROČIŠTA
30.1. Rokovi
Pojam. Rok je vremenski interval za preduzimanje procesnih radnji predviđen normama procesnog prava.
Rokovima se discipliniraju stranke i ostali učesnici u postupku u preduzimanju procesnih radnji.
Podjela. Procesni rokovi se dijele na zakonske i sudske. Zakonski su određeni zakonom i njihovo trajanje ne
mogu mijenjati ni sud ni stranke. Takvi su npr.rokovi za ulaganje pravnih lijekova. Kod sudskih rokova, zakon
predviđa maksimalne granice trajanja, a trajanje u konkretnom slučaju određuje sud. Sudski rokovi se mogu
produžavati na prijedlog stranaka.
Dilatorni rok je rok kojim se određuje vremenski period prije čijeg isteka nije dozvoljeno preduzimanje neke
procesne radnje. Takav je npr.rok za podnošenje odgovora na tužbu, odgovora na pravni lijek itd.
Rokovi su propisani i za neke procesne radnje suda. To su tzv.instruktivni rokovi, za čije propuštanje procesno
pravo ne veže nikakve posljedice. Npr. rok za pismenu izradu presude je 8 dana od dana donošenja.
Početak i računanje rokova. Obzirom na momenat od kojeg se računaju, rokovi se dijele na subjektivne i
objektivne. Subjektivni su oni koji počinju teći od dana saznanja za događaj koji je relevantan za njihovo
računanje. Objektivni rokovi su oni koji se računaju od dana nastupanja relevantne činjenice, neovisno od
saznanja ovlaštenog lica za tu činjenicu.
Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine. Ako je određen na dane, za početak roka uzima se prvi naredni
dan nakon relevantnog događaja. Rokovi određeni na mjesece, odnosno godine, završavaju se onog dana
zadnjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok počeo. Ako tog dana nema, rok
se završava zadnjeg dana zadnjeg mjeseca. Ako zadnji dan roka "pada" u nedjelju ili na državni praznik, rok
ističe istekom prvog narednog radnog dana.
Kad dođe do prekida postupka prestaju teći i zakonski i sudski rokovi, dok kod mirovanja postupka prestaju teći
samo sudski rokovi.
Rok prestaje teći od nastupa činjenice koja je izazvala zastoj u razvoju postupka, a ne od momenta kad je sud
donio odluku povodom zastoja. Kad se postupak nastavi, rokovi koji su prestali teći počinju teći iznova (kao i
kod prekida rokova).

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 36


Održanje rokova. Rok je održan ako je radnja čije je preduzimanje vezano za određeni rok, preduzeta prije
isteka roka. Radnja je preduzeta u roku ako je podnesak kojim se radnja preduzima predat sudu prije isteka roka.
Podnesak se smatra predatim danom njegove predaje preporučenom pošiljkom ili telegramom pošti. Za lice koje
se nalazi na odsluženju vojnog roka ili na izdržavanju zatvorske kazne, podnesak se smatra predatim danom
njegove predaje komandi vojne jedinice, odnosno upravi zatvorske ustanove.
Ako stranka iz neznanja preda ili uputi podnesak nenadležnom sudu, a prije isteka roka, smatrat će se da je
podnesak podnesen na vrijeme.

30.2. ROČIŠTA
Ročište je procesnopravna forma kojom se uobličava preduzimanje usmenih procesnih radnji. Ročišta zakazuje
sud, a mogu biti obligatorna i fakultativna. Obligatorna su po pravilu ročišta za glavnu raspravu, kao i ročište za
raspravljanje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. U fakultativna ročišta spadaju pripremno ročište, ročište
za izvođenje dokaza, i druga ročišta koja sud zakazuje kad smatra cjelishodnim da o nekom pitanju raspravlja na
posebnom ročištu.
Po pravilu se ročišta održavaju u sudskoj zgradi. Ako to sud smatra svrsishodnijim, ročište se može održati i
izvan sudske zgrade (npr.ročište za izvođenje dokaza uviđajem ili saslušanjem bolesnog svjedoka). Na ročište se
pozivaju stranke i ostala lica čije se prisustvo smatra potrebnim. Uz poziv se stranci dostavlja i podnesak koji je
dao povod za određivanje ročišta. Podnesak će jednako proizvesti dejstvo i ako se ne uruči zajedno sa pozivom.
31. POJAM PROPUŠTANJA
Procesna radnja je propuštena ako nije preduzeta u predviđenom roku ili do određenog momenta u razvoju
postupka, i to bez obzira na odgovornost stranke.
Najvažnija pravna posljedica propuštanja je u nastupu prekluzije /stranka propuštenu radnju više ne može da
preduzme/. Propuštanje zakonskih rokova po pravilu vodi prekluziji.
32. POVRAĆAJ U PRIJAŠNJE STANJE (RESTITUTIO IN INTEGRUM OB TERMINEM ELAPSUM)
Povraćaj u prijašnje stanje je ustanova za otklanjanje posljedica propuštanja koja se ne mogu pripisati u krivicu
stranaka. Do povrata u prijašnje stanje može doći samo na prijedlog stranaka, a uz ispunjenje slijedećih
pretpostavki:
1. Da je stranka propustila rok ili ročište;
2. Da propuštanje takve radnje ima za posljedicu prekluziju, tj. da je stranka izgubila pravo na preduzimanje;
3. Razlog za propuštanje mora biti opravdan (iusta causa). Propuštanje je opravdano ako se ne može pripisati
u krivicu stranci ili njenom zastupniku.
4. Prijedlog za povraćaj mora biti podnesen u doku od 15 dana od dana kad je prestao razlog koji je
prouzrokovao propuštanje. Ako je stranka kasnije saznala za propuštanje, rok počinje teći od dana saznanja.
Objektivni rok je 3 mjeseca, a u privrednim sporovima 30 dana.
Predlagač je dužan istovremeno sa podnošenjem prijedloga da preduzme i propuštenu radnju.
Povraćaj u prijašnje stanje nije dopušten u slučaju propuštanja roka za podnošenje prijedloga za povraćaj
(restitutio restitutionis non datur).
32.2. Postupak po restitucionom prijedlogu
Za rješavanje o prijedlogu nadležan je sud pred kojim je trebalo preduzeti propuštenu radnju, i to na posebnom
ročištu. Ročište je obligatorno, osim u slučajevima kad se prijedlog za povraćaj zasniva na općepoznatim
činjenicama. Sud o prijedlogu odlučuje bez obzira na (ne)prisustvo stranaka na ročištu. Protiv rješenja kojim se
odobrava povraćaj nije dozvoljena žalba, osim ako je sud donio odluku na osnovu nedozvoljenog ili
neblagovremenog prijedloga.
32.3. Dejstvo restitucije
Dejstvo se sastoji u tome što se parnica vraća u stanje u kome se nalazila prije propuštanja, a ukidaju se i sve
odluke koje je sud donio zbog propuštanja. Naknadno preduzeta radnja smatra se blagovremenom.
33. TUŽBE
33.1. Pojam i sadržaj

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 37


Tužba je procesnopravna forma kojom se u parničnom postupku ostvaruje ustavom zagarantirano pravo na
pravnu zaštitu. Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog prava i tada se pretvara u stranku - subjekt
procesnog prava. Kao procesna radnja usmjerena je ka sudu, a posredstvom suda i prema drugoj stranci -
tuženom, kome se dostavlja primjerak tužbe. Dostavljanje tužbe sudu za posljedicu ima pokretanje parnice.
Obavezni elementi tužbe su:
- određenje suda kojem se tužilac obraća za pravnu zaštitu;
- određenje obje stranke (tužioca i tuženog);
- predmet spora;
- osnov tužbe;
- dokazi;
- tužbeni zahtjev.

Ovi elementi mogu se podijeliti u 2 grupe. U prvu grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i svaki drugi
podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora.
Predmet spora označava se prema njegovoj pravnoj prirodi. Uz oznaku predmeta navodi se i njegova novčana
vrijednost. Ako je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje, za određivanje vrijednosti je mjerodavna
visina glavnog tužbenog zahtjeva. Ako tužbeni zahtjev nije usmjeren na novčano potraživanje, tužilac je dužan
da naznači vrijednost predmeta spora. Oznaka vrijednosti predmeta spora ima višestruku funkciju. Za nju se,
prema vrijednosnom kriteriju, veže određivanje nadležnosti, sastava suda, ulaganje revizije ili vrste postupka.
U drugu grupu spadaju elementi koji su karakteristični za tužbu kao posebnu procesnu ustanovu. To su: tužbeni
osnov, dokazi i tužbeni zahtjev.
33.2. OSNOV TUŽBE
Razlikuju se činjenični i pravni osnov tužbe. Činjenični je obligatoran, a pravni fakultativan.
Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne činjenice iz kojih tužilac kao pravnu posljedicu izvodi tužbeni
zahtjev. Karakter pravno relevantnih činjenica imaju samo one činjenice za koje pravne norme vežu određene
pravne posljedice.
Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u obimu koji omogućava dopuštenost raspravljanja o tužbenom
zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što sud
svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donosi na osnovu činjenica utvrđenih na glavnoj raspravi, a ne na
osnovu činjenica iznesenih u tužbi.
Teorijski aspekti utvrđivanja identiteta tužbenog zahtjeva. Tužilac je dužan da u tužbi iznese činjenično stanje u obimu
koji omogućava odlučivanje o dopuštenosti tužbe. U odgovoru na pitanje koji je to obim postoje 2 teorije: Prema teoriji
individualiziranja, dovoljno je da tužilac iznese osnovna materijalno-pravna obilježja pravnog odnosa iz kojeg izvodi tužbeni
zahtjev, bez navođenja pojedinih činjenica. Prema teoriji supstanciranja, tek na osnovu konkretnih činjenica moguće je
potpuno odrediti identitet istaknutog tužbenog zahtjeva.
Međutim, ispravnost jedne ili druge teorije zavisi od konkretnog predmeta. Npr. ako jedna osoba tuži drugu za ispunjenje
ugovora o kupoprodaji, a to je jedini ugovor te vrste koji su zaključili, onda je za određenje identiteta tužbenog zahtjeva
dovoljno da se on odredi prema pravnoj prirodi odnosa iz kojeg se izvodi. Međutim, ako je između tih osoba zaključeno više
istovrsnih ugovora, onda će biti neophodno iznijeti i faktičke činjenice u obimu koji je potreban da bi se istaknuti tužbeni
zahtjev individualizirao (npr.mjesto ili vrijeme zaključenja ugovora).

Pravni osnov je fakultativan element (za razliku od činjeničnog osnova). Pravnu prirodu predmeta spora
utvrđuje sud putem pravne kvalifikacije, tako što stvarne činjenice supsumira pod odgovarajuće norme
materijalnog prava. Zato pravne tvrdnje tužioca ne obavezuju sud, niti tužilac može imati štetne posljedice jer je
dao pogrešnu pravnu kvalifikaciju.

33.3. Tužbeni zahtjev (petitum) - predmet spora


Tužbeni zahtjev je predmet spora. U tužbenom zahtjevu tužilac postavlja određenu pravnu tvrdnju i
istovremeno od suda traži da izrekne određenu pravnu posljedicu u formi odluke. Može se definisati kao
procesno-pravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, koji je zasnovan na tužiočevoj tvrdnji da
mu pripada ovlaštenje da traži ostvarenje određenih pravnih posljedica iz određenih činjenica.
Tužbeni zahtjev se može postaviti u 3 procesno-pravne forme: kondemnatornoj, deklaratornoj i konstitutivnoj.
Shodno tim formama, tužilac može od suda zahtijevati donošenje odluke kojom se nalaže izvršenje određene
radnje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, te promjenu ili prestanak
određenog pravnog odnosa.
Po načelu dispozitivnosti, sud ne ide ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva. Zbog toga su stranke dužne da odrede
sadržaj i obim pravne zaštite. To čine u formi tužbenog zahtjeva. On se u tužbi formuliše u obliku prijedloga
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 38
sudu kakvu presudu da donese. Samo tužbeni zahtjev je predmet odlučivanja, pa time i predmet parnice kao
procesno-pravnog odnosa.
Pravna priroda predmeta spora u teoriji.
1. Civilističke teorije - Klasična civilistička teorija je predmet spora, kao procesni zahtjev, izjednačavala sa zahtjevom
materijalnog prava. Privatno pravo se poima kao sistem subjektivnog prava, a proces kao instrument zaštite privatnog prava
i kao element javnog prava. Modificirana civilistička teorija predmet spora vidi kao zahtijevanu pravnu zaštitu određenog
sadržaja: osuđujuću, utvrđujuću, te pravnu promjenu - pod uslovom da postoje procesne i pravozaštitne pretpostavke čije
postojanje se po potrebi dokazuje u postupku pred pravozaštitnim organom.
2. Procesne teorije - Teorija ekvivalencije ili jednakovrijednosti smatra da predmet spora nije samo tužbeni zahtjev, već i
određena činjenična osnova iz koje tužilac izvodi zaključak o osnovanosti određene pravne posljedice. Čista procesna
teorija težište ima samo na tužbenom zahtjevu. Određeno činjenično stanje ne smatra se sastavnim dijelom predmeta
spora. Ono je samo podloga koja omogućava individualizaciju predmeta spora. Dakle, u parnici ima onoliko predmeta spora
koliko tužilac ističe tužbenih zahtjeva, bez obzira da li se pritom tužilac poziva na jedan ili na više činjeničnih osnova.
Funkcija i značaj tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev je prvenstveno u funkciji određivanja identiteta tužbe.
Zbog toga do preinačenja tužbe dolazi samo ako se promijeni tužbeni zahtjev. Identičnost tužbenih zahtjeva u
dvije parnice rađa prigovor litispendencije. Osim toga, određenost visine (iznosa) tužbenog zahtjeva mjerodavna
je za određivanje vrijednosti predmeta spora, odlučivanje o troškovima postupka itd.
Forma tužbe. Tužba se podnosi u pismenom obliku, u vidu podneska, a može se podnijeti i usmeno na zapisnik
kod suda.
Problem utuživosti javlja se kod postupanja suda u slučaju naturalnih obligacija /obligacije koje nemaju
uporište u zakonu/. Po jednom shvatanju, pitanje utuživosti je procesna pretpostavka, pa će sud donijeti rješenje
kojim odbacuje tužbu kao nedopuštenu. Po drugom shvatanju, utuživost je pitanje samog subjektivnog prava, pa
ako ona nedostaje u konkretnom slučaju, sud će donijeti presudu kojom tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
Ovaj drugi stav se smatra ispravnijim.
Pactum de non petendo - Postavlja se pitanje da li se nosilac subjektivnog prava može odreći sudske zaštite, tj.
utuživosti uz zadržavanje samog prava? Smatra se da se lica ne mogu unaprijed odreći prava na pravnu zaštitu
(pactum de non petendo) kao javnopravnog ovlaštenja, ali mogu oprostiti dug ili odgoditi nastupanje njegove
dospjelosti.
33.4. VRSTE TUŽBI
Prema sadržaju pravne zaštite koja se tužbom traži, razlikuju se 3 vrste tužbi: osuđujuće ili kondemnatorne,
utvrđujuće ili deklaratorne i preobražajne ili konstitutivne.
Obzirom na pravno dejstvo na subjektivna prava koja se štite, tužbe se dijele na stvarne i lične. Stvarnim
tužbama se štite apsolutna subjektivna prava koja djeluju erga omnes, a ličnim tužbama se štite relativna
subjektivna prava sa dejstvom inter partes.
Poseban, arhaičan vid deklaratorne tužbe koju je poznavao i Građanski parbeni postupak za BiH iz 1883. je tzv.
izazivačka (provokativna) tužba.
KONDEMNATORNE tužbe (dosuđujuće). Ova vrsta tužbe je upravljena na ostvarenje, od strane tužioca,
postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju, trpljenje
ili propuštanje. Tužilac ovom tužbom traži da sud osudi tuženog npr. da plati određenu svotu novca, da preda
određenu stvar, da se suzdržava od vršenja neke radnje i sl. Presudom koju sud donosi na osnovu
kondemnatorne tužbe se utvrđuje pravo tužioca prema tuženom i istovremeno naređuje tuženom da ispuni
obavezu na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Ako tuženi ne ispuni dobrovoljno obavezu iz odluke, tužilac
ima mogućnost da u izvršnom postupku ostvari prinudno izvršenje.
Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne zaštite koja se traži, te njegovo
postojanje nije potrebno posebno dokazivati. Potreba za pravnu zaštitu postoji kada je nečije pravo ugroženo
ili povređeno a povreda se ne može otkloniti bez intervencije suda. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na
tvrdnji da je tuženi povrijedio neko njegovo pravo i otuda proizilazi njegov pravni interes da traži zaštitu u
cilju otklanjanja povrede.
Preuranjena kondemnatorna tužba. Poseban problem predstavljaju kondemnatorne tužbe u kojima je
tužbeni zahtjev upravljen na činidbu koja još nije dospjela. Ako tužilac tvrdi da je potraživanje dospjelo, a u
toku postupka se utvrdi da nije, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ako je tužilac naveo da će
dospjelost nastupiti u određenom vremenskom periodu u budućnosti, tužba se odbacuje kao nedopuštena,
zbog nepostojanja pravnog interesa. Kondemnatorna tužba samo izuzetno može biti dopuštena u slučaju
nedospjelih potraživanja, kao što je npr.kod zakonskog izdržavanja.
DEKLARATORNE tužbe (utvrđujuće) su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđivanje
postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom na ovaj kriterij (postojanje ili
nepostojanje) tužba može biti tužba pozitivnog ili negativnog utvrđenja.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 39
Tužbom se može tražiti utvrđenje konkretnog pravnog odnosa u cjelini ili pojedinih posljedica koji iz njega
proizilaze, ali se ne može tražiti utvrđenje određenog elementa u datom pravnom odnosu. Tako npr. ne bi bila
dopuštena tužba za utvrđenje da je rok za izvršenje ugovora istekao (ako je rok bitan element ugovora), nego
samo pravna posljedica isteka roka, a to je utvrđenje prestanka ugovora.
Pravno relevantne činjenice same po sebi ne mogu biti predmet tužbe, kao ni apstraktna pravna pitanja. Npr.
predmet tužbe za utvrđenje ne može biti postojanje ili nepostojanje pravne sposobnosti. Od pravila da
činjenice ne mogu biti predmet utvrđivanja postoji 1 izuzetak: utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke
isprave (querela di falso), što je u praksi vrlo rijedak slučaj.
U principu, predmet utvrđenja mogu biti samo postojeći pravni odnosi, a obično je to pravni odnos između
tužioca i tuženog. Moguće je i da tužilac zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa između tuženog i trećeg lica,
ako za to postoji pravni interes.
Pravni interes kod tužbe za utvrđivanje je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti.
Tužilac je dužan da u tužbi iznese okolnosti iz kojih se vidi postojanje pravnog interesa, osim u onim
predmetima gdje zakon izričito predviđa tužbu za utvrđenje. Povreda pravila o pravnom interesu ne
predstavlja zakonski razlog ni za apsolutnu ni za relativnu ništavost, pa se smatra da se zbog povrede pravila
o pravnom interesu ne mogu uspješno ulagati pravni lijekovi.
Sadržaj deklaratorne zaštite nema osnova u ovlaštenju koji subjektima pripadaju po normama materijalnog
prava. Tužba za utvrđenje je čisto procesno-pravni oblik ostvarenja pravne zaštite.
Cilj deklaratorne zaštite je prevencija. Pravni interes za podizanje ove tužbe postoji u situacijama kad se u
jednom pravnom odnosu, prije dospjelosti činidbe, pojave okolnosti koje unose neizvjesnost i nesigurnost u
pogledu prirode i sadržaja tog pravnog odnosa. Neizvjesnost i nesigurnost su obično posljedica držanja
tuženog koji svojim radnjama ili izjavama izaziva spor o postojanju ili nepostojanju pravnog odnosa. Npr.
naručilac ima pravni interes da ustane tužbom za utvrđenje postojanja ugovora o djelu protiv uposlenika kao
tuženog ako poslenik ne preduzima nikakve radnje u cilju izvršenja djela u ugovorenom roku, poričući svoju
obavezu na izvršenje djela.
Odnos deklaratorne i kondemnatorne tužbe. Ako je određeni spor prerastao u povredu, pravni interes za
utvrđenje prerašće u pravni interes za dosuđenje, koji se ostvaruje kondemnatornom tužbom i čini
deklaratornu tužbu suvišnom. Od ovog pravila postoje izuzeci, u situacijama kad, bez obzira na podizanje
kondemnatorne tužbe, tužilac ima pravni interes da podigne i deklaratornu tužbu. To je posebno slučaj u
sporovima o stvarnim i drugim apsolutnim pravima. Deklaratornom tužbom tužilac ostvaruje pravozaštitni
cilj koji prevazilazi okvire konkretne parnice.
Prejudicijelni ili incidentni zahtjev za utvrđenje je procesni oblik tužbe za utvrđenje koju tužilac podiže u
toku parnice pokrenute kondemnatornom tužbom. Sud o spornom prethodnom pitanju mora odlučivati da bi
mogao presuditi o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Ako ima mogućnost da iz istog odnosa u nekoj
drugoj parnici ostvari još neko pravo, tužilac će imati pravni interes da isticanjem prejudicijelnog zahtjeva
traži da se o prethodnom pitanju odluči kao o glavnom pitanju. Na taj način bi izbjegao mogućnost da mu
tuženi u nekoj drugoj parnici ospori postojanje takvog pravnog odnosa.
Tužilac može istaći incidentni zahtjev samo ako je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o
zahtjevu koji se postavlja tim incidentnim zahtjevom. Incidentni zahtjev je nov tužbeni zahtjev uz postojeći,
ali njegovo isticanje nema za posljedicu preinačenje tužbe.
KONSTITUTIVNE (preobražajne) tužbe su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na ostvarenje
određene pravne promjene. Ovom tužbom tužilac traži od suda da donese presudu kojom se stvara nova
pravna situacija, preinakom ili ukidanjem postojećeg pravnog odnosa. Konstitutivna tužba se podiže u onim
slučajevima u kojima se pravo na pravnu promjenu može ostvariti samo na osnovu sudske presude. Karakter
konstitutivne tužbe npr.imaju tužba za razvod ili za poništenje braka, za osporavanje bračnog očinstva i sl.
Ove tužbe upravljene su na prestanak postojećeg pravnog odnosa.
Na području imovinskih odnosa, tužbeni zahtjev konstitutivne tužbe najčešće se upravljen na izmjenu
postojećeg pravnog odnosa (npr.tužbe za smanjenje ili povećanje određene činidbe, na smanjenje ugovorne
kazne itd).
U posebnu vrstu konstitutivnih tužbi spadaju tužbe u kojima je zahtjev upravljen na promjenu procesno-
pravnog položaja (npr. tužba za proglašenje prestanka ugovora o izabranom sudu, tužba za poništaj odluke
izabranog suda).
33.5. Dejstva podnošenja tužbe sudu
Dijele se na procesno-pravna i materijalno-pravna dejstva. Procesno-pravna dejstva su:

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 40


- ocjenjivanje nadležnosti se u pravilu vrši prema činjenicama koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe.
Nadležni sud zadržava nadležnost, bez obzira na eventualne promjene okolnosti u toku postupka, a zbog
kojih bi bio nadležan drugi redovni sud. Na taj način dolazi do ustaljenja nadležnosti (perpetuatio fori);
- ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, tuženi se ne može
protiviti takvom preinačenju.

Materijalno-pravne posljedice podnošenja tužbe određene su normama materijalnog prava. Među najvažnijima
su:
- prekida se zastara. Međutim, ako tužilac povuče tužbu, odnosno ako je sud odbaci kao nedopuštenu, smatra
se da do prekida nije ni došlo;
- dužnik pada u zakašnjenje;
- pravo izbora se iscrpljuje podnošenjem tužbe, ako to pravo kod alternativnih obligacija pripada tužiocu;
- ako tužilac u bračnom sporu umre nakon podizanja tužbe, nasljednici imaju pravo nastaviti postupak.
33.6. Litispendencija (Lis pedeus)
Parnica kao procesno-pravni odnos nastaje dostavljanjem tužbe tuženom. Od tog trenutka parnica postoji
(litispendencija=postojanje parnice). Litispendencija prestaje okončanjem parnice. Prekid i mirovanje postupka
nemaju uticaja na litispendenciju. Za litispendenciju se vezuje niz dejstava.
Procesnopravna dejstva litispendencije su:
- zabrana pokretanja nove parnice u pogledu istog zahtjeva o kome već postoji parnica;
- ako neka od stranaka otuđi stvar ili pravo u pogledu kojeg traje parnica, to ne sprečava dovršavanje parnice
među istim strankama među kojima je i započeta;
- za preinačenje treba pristanak tuženog;
- protivtužba i tužba glavnog intervenijenta moguća je tek sa nastankom parnice;
- umješač kao treće lice se može pridružiti jednoj od stranaka.
Materijalno-pravna dejstva litispendencije određena su normama materijalnog prava. Npr.tuženi koji je
savjesni držalac od trenutka kad mu je tužba dostavljena odgovarat će kao nesavjesni držalac.
Zabrana dvostruke litispendencije je najvažnije dejstvo litispendencije. Povodom istog predmeta se između
istih stranaka ne može istovremeno voditi više od jedne parnice. Sud će drugu tužbu odbaciti kao nedopuštenu,
ako utvrdi da parnica u istoj stvari već teče. Sud to najčešće sazna iz prigovora tuženog. Da bi se utvrdilo
postojanje dvostruke litispendencije bitan je identitet stranaka i identitet predmeta spora.
Kad je u pitanju identitet stranaka, stranke u obje parnice moraju biti iste, ali ne moraju imati iste uloge, tj.
tužilac iz prve parnice može imati ulogu tuženog u drugoj parnici.
Predmet spora mora biti isti u obje parnice. On je isti ako je isti tužbeni zahtjev. Dva tužbena zahtjeva su
identična ako se njima ostvaruje isti pravozaštitni cilj, te ako pravosnažnost odluke iz prve parnice svoje dejstvo
proteže i na predmet odlučivanja u drugoj parnici. Nije u suprotnosti sa zabranom dvostruke litispendencije da
se između istih lica zasnuje litispendencija tužbom za dosuđenje, dok još teče parnica povodom tužbe za
utvrđenje, jer je tužbeni zahtjev u ove dvije parnice različit - usmjeren je na ostvarenje različitih pravozaštitnih
ciljeva.
Litispendencija pred stranim sudom. Ako dođe do podnošenja tužbe našem sudu u predmetu povodom kojeg
teče parnica pred inostranim sudom, naš sud će na zahtjev stranke prekinuti postupak ako su ispunjena 2 uslova:
(1) ako u konkretnom slučaju nije predviđena isključiva jurisdikcija suda u FBiH i (2) ako postoji faktička
uzajamnost.
33.7. CUMMULATIO ACTIONUM (objektivna kumulacija)
Kumulacija postoji ako se u jednoj tužbi istakne više tužbenih zahtjeva. Time se ne dovodi u pitanje njihova
procesno-pravna samostalnost, jer se povodom svakog zahtjeva zasniva samostalan procesno-pravni odnos, s
tim što se svi zahtjevi ostvaruju u istom postupku.
Uslovi za dopuštenost objektivne kumulacije. Norme procesnog prava dozvoljavaju spajanje više tužbenih
zahtjeva u istoj tužbi protiv istog tuženog u 2 slučaja:
1. Ako su svi zahtjevi povezani istim činjeničnimm i pravnim osnovom;

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 41


2. Ako nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, ali je sud stvarno nadležan za svaki od tih
tužbenih zahtjeva i ako se ti zahtjevi raspravljaju u istom postupku.
Povezanost činjeničnim i pravnim osnovom značajna je i za određivanje vrijednosti predmeta spora. Ako ta
povezanost postoji, vrijednost predmeta spora utvrđuje se zbrajanjem pojedinih tužbenih zahtjeva i obrnuto.
Dakle, određujući uslovi za dopuštenost objektivne kumulacije su ista stvarna nadležnost i ista vrsta postupka.
Od ovog pravila postoje odstupanja, kad zakon izričito dozvoljava da se u postupku povodom nekog bračnog
spora ili paternitetskog spora kumulira zahtjev za izdržavanje.
Vrste objektivne kumulacije. Tužbeni zahtjevi u jednoj tužbi mogu biti spojeni kumulativno, eventualno,
alternativno, te u vidu fakultas alternative. Kumulativno i eventualno spajanje imaju karakter objektivne
kumulacije u pravom smislu riječi, dok su preostala dva samo prividni oblici objektivne kumulacije.
KUMULATIVNO spajanje je najčešće. Tužilac ga koristi kad prema tuženom ističe više tužbenih zahtjeva i
traži da sud odluči o svim istaknutim zahtjevima.
Kod EVENTUALNOG spajanja tužilac traži odluku o samo jednom tužbenom zahtjevu i to tako što traži da
sud prihvati naredni zahtjev ako utvrdi neosnovanost prethodno istaknutog. Ovo spajanje moguće je samo u
sporovima u kojima tužilac zasniva osnovni i eventualni zahtjev na istom ili bitno istovrsnom činjeničnom
stanju, s tim što se ovi zahtjevi međusobno isključuju. Tužilac ovu ustanovu koristi kad nije siguran u ostvarenje
osnovnog zahtjeva, ili kad ostvarenjem pomoćnog može postići isti pravozaštitni cilj kao i ostvarenjem
osnovnog zahtjeva. Litispendencija nastupa istovremeno povodom oba zahtjeva, ali do odlučivanja o
pomoćnom zahtjevu dolazi samo u slučaju odbijanja osnovnog.
ALTERNATIVNO spajanje dopušteno je samo u sporovima koji nastaju povodom alternativnih obligacija.
Tužilac u tužbenom zahtjevu ističe više pravnih posljedica i traži da sud tuženog obaveže na svaku od njih, s tim
što se ispunjenjem jedne, udovoljava tužbenom zahtjevu u cjelini.
PROCESNA FACULTAS ALTERNATIVA. Tužilac koji traži da mu se dosudi određena stvar, može u toku
postupka izjaviti da je voljan da umjesto stvari primi određeni novčani iznos. Takva izjava nema karakter
tužbenog zahtjeva, već materijalno-pravne izjave volje. Ako usvoji tužbeni zahtjev, sud će u presudi izreći da se
tuženi može osloboditi davanja stvari ako plati određeni novčani iznos. Međutim, tuženi se može prinuditi samo
na ispunjenje činidbe na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Dakle, plaćanje novčanog iznosa nije obaveza, već
pravo tuženog - facultas alternativa. Zato je facultas alternativa prividni oblik kumulacije. Bitno je napomenuti
da sud ne utvrđuje da li facultas alternativa odgovara protivvrijednosti osnovne činidbe. Pojam mutabiliteta
tužbe. Pod preinačenjem tužbe u kvalitativnom smislu podrazumijeva se promjena elemenata putem kojih se
određuje identitet tužbe. Preinačenje može biti objektivno i subjektivno, u zavisnosti od toga da li se promjene
tiču predmeta spora ili tuženog kao stranke.
Objektivna modifikacija. Prema odredbama našeg procesnog prava, preinačenje tužbe je promjena istovjet
33.8. PREINAČENJE TUŽBE (MODIFICATIO, MUTATIO)
Pod preinačenjem tužbe u kvalitetativnom smislu, podrazumjeva se promjena onih elemenata putem kojih se
primarno određuje njen identitet. To su promjene koje se tiču predmeta spora (objektivno preinačenje) i
promjene na strani tuženog kao stranke (subjektivno preinačenje). U slučaju povećanja tužbenog zahtjeva (u
kvantitativnom smislu) ili kad se uz postojeći zahtjev istakne i drugi tužbeni zahtje (preinačenje kumulacijom)
OBJEKTIVNA MODIFIKACIJA – istovjetnost tužbenog zahtjeva se mijenja onda kada tužilac traži da sud
izrekne odluku o opravdanoj pravnoj posljedici drugačijeg sadržaja. Npr.tužilac ustaje tužbom u kojoj zahtjev
upravlja na ispunjenje kupoprodajnog ugovora, tako što traži isporuku ugovorene količine robe. U toku parnice
tužbeni zahtjev preinačuje tako što zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja ugovora.
Dopuna i ispravljanje činjeničnih navoda u osnovu tužbe nikad ne izaziva promjene identiteta tužbe, ukoliko
istovremeno ne izaziva i promjenu tužbenog zahtjeva.
KVANTITATIVNA I KUMULATIVNA modifikacija. U našem pravu posljedice preinačenja tužbe imaju i
povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva (kvantitativna modifikacija) i isticanje novog, uz postojeći tužbeni
zahtjev (kumulativna modifikacija). Ova dva oblika preinačenja ne dovode do promjene identiteta tužbe. Bitno
je istaći i da imamo institut kvantitativnog smanjenja tužbenog zahtjeva nema za cilj preinaćenje tužbe nego za
posljedicu ima povlačenje tužbe u tom (smanjenom) dijelu.
SUBJEKTIVNA MODIFIKACIJA (permutatio personalis). Tužilac može preinačiti tužbu i tako što će
umjesto prvobitno tuženog tužiti neko drugo lice. Do ovakvog preinačenja dolazi u situacijama kad se pokaže da
je tužilac pogriješio u pasivnoj legitimaciji tuženog. Uslov za subjektivnu modifikaciju je pristanak prvotuženog
(od trenutka njegovog upuštanja u raspravu o meritumu spora), ali i pristanak novotuženog.
Dopuštenost preinačenja tužbe. Uslovi za dopuštenost su dvojako određeni: pristankom tuženog ili
dopuštenjem preinačenja od strane suda.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 42


Nakon što je tužba dostavljena tuženom, za njeno preinačenje koje se tiče predmeta spora (objektivna
modifikacija) potreban je i pristanak tuženog. Razlog za to je što se preinačenjem tužbe ne smije pogoršati
procesno-pravni položaj tuženog. Tuženi se sa preinačenjem može saglasiti izričito ili prećutno - upuštanjem u
raspravu o preinačenoj tužbi. Ako zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tužilac preinači tužbu
na način da iz iste činjenične osnove traži drugi predmet ili novčani iznos, tuženi se takvom preinačenju ne
može protiviti. Iz razloga svrsishodnosti, sud može dopustiti preinačenje tužbe bez obzira na protivljenje
tuženog. Svrsishodnost se cijeni prema tome da li se preinačenjem doprinosi razrješavanju spornog stanja među
strankama, kako bi se otklonila mogućnost pokretanja nove parnice.
Subjektivno preinačenje moguće je izvesti samo sa pristankom prvotuženog i novotuženog, i to samo do
zaključenja glavne rasprave. Preinačenje prema prvotuženom ima posljedice povlačenja tužbe, a za povlačenje
tužbe je potreban pristanak tuženog od trenutka kad se tuženi upustio u raspravu o meritumu. Pristanak
novotuženog potreban je zato što on parnicu prima u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku kad u nju
stupa.
TOK PARNIČNOG POSTUPKA
34. TOK PARNIČNOG POSTUPKA PRED PRVOSTEPENIM SUDOM
34.1. Pripremanje glavne rasprave
Prvostepeni postupak se odvija u 2 faze: priprema glavne rasprave /pripremni postupak/ i glavna rasprava.
U fazi pripremnog postupka sud ima 2 osnovna zadatka: (1) da utvrdi postojanje procesnih pretpostavki i (2) da
pripremi procesnu građu za odlučivanje o predmetu spora. Faza pripremanja glavne rasprave sastoji se od
slijedećih procesnih radnji: ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, pripremno ročište i
zakazivanje glavne rasprave.
PRETHODNO ISPITIVANJE TUŽBE je obligatorna procesna radnja. U ovoj fazi sud ispituje postojanje
pretpostavki koje se tiču same tužbe (potpunost i razumljivost), te procesnih nedostataka na strani suda i
stranaka. Posljedice nedostataka zavise od toga o kakvom se nedostatku radi. Naime, sud će tužbu rješenjem
odbaciti kao nedopuštenu u 2 slučaja: ako utvrdi da je sud apsolutno nenadležan ili ako je tužba podnesena po
isteku prekluzivnog roka. U ostalim slučajevima se radi o otklonjivim nedostacima i sud će preduzeti mjere na
njihovom otklanjanju. O procesnim pretpostavkama koje se tiču samog predmeta spora (res iudicata, lis pedens,
pravni interes) sud odlučuje tek na pripremnom ročištu.
ODGOVOR NA TUŽBU je procesna radnja tuženog kojom on zauzima svoj stav prema tužbi i tužbenom
zahtjevu. Naime, ako smatra da bi pismeno izjašnjenje tuženog o navodima iz tužbe bilo svrsishodno zbog
složenosti spora ili većeg broja zahtjeva, sud može uz dostavljanje tužbe tuženom naložiti da podnese pismeni
odgovor na tužbu. Pritom sud određuje i rok za odgovor, koji ne može biti duži od 15 dana od dostave tužbe.
Samo izuzetno ovaj rok može iznositi do 30 dana. Ako tuženi u odgovoru prizna tužbeni zahtjev, sud će odmah
donijeti presudu na osnovu priznanja.
Podnošenjem odgovora na tužbu tuženi zauzima aktivan stav u parnici i samim tim onemogućava donošenje
presude zbog izostanka ako propusti doći na ročište. Na osnovu odgovora na tužbu sud cijeni da li je potrebno
zakazati pripremno ročište, ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu.
Odgovor na tužbu tuženi može podnijeti i u slučajevima kad sud to od njega ne zahtijeva, i po isteku roka u
kome je sud odredio podnošenje odgovora na tužbu.
PRIPREMNO ROČIŠTE. Sud po pravilu održava pripremno ročište uvijek kad to ocijeni svrsishodnim radi što
potpunije pripreme glavne rasprave. Sudija pojedinac nikad ne zakazuje pripremno ročište.
Na pripremnom ročištu sud uz saradnju stranaka preispituje postojanje uslova za nesmetan tok parnice i
prikuplja procesnu građu potrebnu za raspravljanje i odlučivanje. Sud odlučuje i o ranije pomenutim procesnim
pretpostavkama koje se tiču predmeta spora (res iudicata, lis pedens, pravni interes).
Nakon što je utvrdio da ne postoje procesne smetnje za dalji tok postupka, sud pristupa razjašnjenju pitanja koja
se tiču predmeta spora: razjašnjenje suštine spora, sređivanje procesne građe, razdvajanje spornog od
nespornog, te koja se dokazna sredstva mogu upotrijebiti za dokazivanje spornih činjenica. Sud dakle ne izvodi
dokaze na pripremnom ročištu, već samo odlučuje koji će se dokazi pribaviti. Dokazi se izvode na glavnoj
raspravi, na kojoj sud i odlučuje koji dokazi će biti izvedeni. Od ovog pravila postoji izuzetak: na pripremnom
ročištu je dopušteno izvođenje dokaza putem vještaka i uviđajem, ako se tome ne protivi ni jedna stranka, a sud
smatra da je izvođenje dokaza neophodno.
Na pripremnom ročištu se parnica može i okončati. Sud može donijeti presudu na osnovu priznanja, na osnovu
odricanja, te presudu zbog izostanka. Osim toga, parnica se na pripremnom ročištu može okončati i sudskim
poravnanjem.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 43


ZAKAZIVANJE GLAVNE RASPRAVE je procesna radnja suda kojom se okončava pripremna faza postupka.
U sporovima koji nisu složeni i u sporovima u kojima postupa sudija pojedinac, glavna rasprava se zakazuje
odmah nakon ispitivanja tužbe. Ročište za glavnu raspravu se zakazuje tako da se strankama ostavi dovoljno
vremena za pripremu, a najmanje 8 dana od dana prijema poziva. Ovo pravilo je u službi načela
kontradiktornosti postupka i mora biti striktno poštivano.
PREDSJEDNIK VIJEĆA U FUNKCIJI SUDA. Funkciju suda u toku cijelog pripremnog postupka vrši
predsjednik vijeća, a ne vijeće. Predsjednik vijeća ovlašten je da odlučuje: o stupanju prethodnika u parnicu, o
učešću umješača, o obezbjeđenju dokaza, o preinačenju tužbe, povlačenju tužbe, prekidu ili mirovanju
postupka, spajanju i razdvajanju parnice, o zakazivanju ročišta i određivanju sudskih rokova, o povratu u
prijašnje stanje itd.

34.2. GLAVNA RASPRAVA


Značaj. Glavna rasprava je u načelu obligatoran stadij u razvoju postupka i ona je samo jezgro postupka kao
institucije. Ona je primarno u funkciji utvrđivanja činjeničnog osnova presude. Na njoj se odlučuje i o svim
pitanjima procesno-pravne prirode koja nisu riješena tokom pripremnog postupka. Prcoseno pravo je u prvoj
mjeri oblikovano u službi načela usmenosti, neposrednosti i javnosti što su i suštinske odlike glavne rasprave.
Načelo jedinstva (koncentracije) glavne rasprave. Ideal postupka bio bi da se glavna rasprava okonča na prvom
ročištu npr.zbog izostanka. U praksi je to ipak izuzetak, jer se rasprava obično odvija na više ročišta. Bez obzira
na njihov broj, sva ročišta zajedno čine jedinstvenu glavnu raspravu.
Eventualna maxima važila je u starijim sistemima koji su bili izgrađeni na načelu strogog zakonskog
upravljanja postupkom. Stranke su bile prisiljene da iznose sva napadna i odbrambena sredstva u stadiju koji je
bio predviđen za tu vrstu radnji, radi eventualnosti da zatrebaju, tj.bez obzira da li u konkretnom slučaju postoji
potreba za nekom od tih radnji. Ustanova eventualne maksime napuštena je uvođenjem sudskog upravljanja
postupkom. Prednost ovog sistema je bila u tome što nije moglo doći do razvlačenja postupka.
Arbitrarni (diskrecioni) red. U sistemu sudskog upravljanja postupkom, procesne norme samo okvirno
određuju osnovne faze postupka, a sudu prepuštaju oblikovanje parnice obzirom na okolnosti konkretnog
slučaja.
Upravljanje glavnom raspravom podijeljeno je između predsjednika vijeća i vijeća, a u korist predsjednika koji
je primus inter pares. Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom kako u procesnom, tako i u materijalno-
pravnom pogledu.
U procesnom smislu, rukovođenje podrazumijeva da predsjednik otvara i zaključuje glavnu raspravu, saslušava
svjedoke i vještake, daje i oduzima riječ strankama, stara se o održavanju reda na ročištu, diktira sadržaj
rasprave u zapisnik itd.
U materijalno-pravnom smislu, uloga predsjednika vijeća se sastoji u tome što on ima značajnu dužnost u
oblasti prikupljanja procesne građe. On brine o tome da se predmet spora svestrano raspravi, ali istovremeno i
da se postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti završi na prvom ročištu. Predsjednik vijeća se
brine i o održavanju reda u sudnici. Ako stranka bude udaljena iz sudnice, ročište će se održati i bez njenog
prisustva. Ako je udaljen punomoćnik, sud će uvijek odgoditi ročište i obavijestiti stranku. Sve odluke koje se
tiču upravljanja postupkom donosi vijeće (npr.odluke kojima se određuje izvođenje dokaza, isključenje javnosti,
odlaganje ročišta, zaključivanje ročišta, ponovno otvaranje ročišta itd).
Glavna rasprava se zaključuje kad vijeće ocijeni da je predmet dovoljno raspravljen da se o njemu može
odlučivati.
34.3. DOSTAVLJANJE
Pojam. Dostavljanje je procesno-pravna djelatnost uručivanja pismena adresatima kojima su upućeni.
Dostavljanje vrši sud po službenoj dužnosti. Kao ustanova je primarno u službi ostvarenja načela
kontradiktornosti i cilj mu je da se adresatu omogući da se upozna sa sadržajem pismena koja mu se dostavljaju.
Način dostavljanja. Sud po pravilu dostavljanje vrši preko pošte, a moguće ga je obaviti preko određenog
radnika u sudu, nadležnog općinskog organa, sudske policije i neposrednim uručenjem pismena u sudu. Vrši se
radnim danom i to danju, u stanu ili na radnom mjestu adresata ili u sudu (ako se adresat tamo zatekne). Na
drugom mjestu i u drugo vrijeme dostavljanje se može izvršiti samo uz pristanak adresata ili na osnovu posebne
odluke suda. Dostavljanje poštom se može izvršiti i u dane praznika.
Adresat dostavljanja. Procesne radnje suda koje zahtijevaju dostavljanje dostavljaju se lično, tj.uručuju se
neposredno adresatu. Među njima su najvažnije tužbe, pravni lijekovi i sudske odluke. Ostala pismena se lično
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 44
dostavljaju kad sud smatra da je potrebna veća opreznost zbog priloženih isprava u originalu ili iz nekog drugog
razloga. Ako se adresat ne zatekne na adresi, dostavljač mu ostavlja pismeno obavještenje da u određeno
vrijeme bude na određenom mjestu radi dostavljanja. Ako ni u drugom pokušaju ne uspije lično dostavljanje,
dostavljanje se ostvaruje po pravilima običnog dostavljanja.
Obično dostavljanje dozvoljava da se pismeno uruči nekom drugom licu umjesto adresata, ali sa dejstvom
dostave adresatu (npr.nekom od odraslih članova porodičnog domaćinstva, susjedu ili radnom kolegi koji
pristane da primi pismeno).
Predaja pismena zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku stranke ima karakter ličnog dostavljanja.
Predaja pismena stranci umjesto njenom zakonskom zastupniku ne proizvodi dejstva. Međutim, predaja
pismena stranci umjesto njenom punomoćniku predstavlja relativno bitnu povredu parničnog postupka.
Lično dostavljanje pravnim i građansko-pravnim licima vrši se predajom pismena licu ovlaštenom za prijem
pismena ili radniku koji se zatekne u poslovnim prostorijama, odnosno predajom na službenom protokolu
pravnog lica.
Dostavljanje oglašavanjem dopušteno je samo: (1) kad sud postavi privremenog zastupnika tuženom čije je
boravište nepoznato, odnosno tuženom koji se nalazi u inostranstvu a nema punomoćnika u FBiH, te (2) kad
stranka promijeni adresu a o tome ne obavijesti sud.
Odbijanje prijema pismena. Kad adresat odbije da primi pismeno, dostavljač će ga ostaviti u stanu ili radnim
prostorijama adresata, ili će pismeno ostaviti na vratima stana ili prostorije. Time se smatra da je dostavljanje
izvršeno.
Punomoćnik za prijem pismena određuje se samo u svrhu prijema pismena u ime stranke. Ovu vrstu
punomoćnika trebaju imati stranke koje se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u BiH. Zatim, ako
suparničari nemaju zajedničkog punomoćnika, sud će ih pozvati da imenuju zajedničkog punomoćnika za
primanje pismena. Ako to ne urade, sud postavlja privremenog zastupnika o njihovom trošku i o tome ih
obavještava.
Dostavnica je isprava kojom se dokazuje da je dostavljanje izvršeno. Kao dokazno sredstvo dostavnica ima
snagu javne isprave, ali nije jedino dokazno sredstvo za utvrđivanje dostavljanja - ako nestane, dostavljanje se
može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima.
Neuredno dostavljanje postoji ako dostavljanje nije izvedeno po svim pravilima procesnog prava. Npr.
dostavljanje je neuredno ako je pismeno uručeno pogrešnom adresatu, ako u dostavnici nije određen dan predaje
ili se dostava uopće ne može dokazati i sl. Neuredno dostavljanje u načelu ne proizvodi posljedice. O tome da li
se nedostaci u dostavljanju mogu sanirati nema izričitih odredaba u ZPP, ali se smatra da oni mogu biti sanirani
po 2 osnova:
a) pristankom stranke prema kojoj je izvršena povreda dostavljanja;
b) kada sud smatra da je cilj dostavljanja postignut bez obzira na povrede pravila o dostavljanju.
34.4. ZASTOJ (DISKONTINUITET) U POSTUPKU
Pojam. Zastoj je procesnopravna situacija u kojoj parnica ne može da se odvija u pravcu okončanja. Obzirom na
razloge koji ga izazivaju, razlikuju se 2 vrste zastoja: prekid postupka i mirovanje postupka. Obje vrste spadaju
u procesno-pravne diskontinuitete i proizvode procesno-pravno dejstvo, za razliku od faktičkog zastoja koji ne
proizvodi nikakve procesno-pravne posljedice. Faktički zastoj postoji u situacijama kad je sud normama
procesnog prava ovlašten da zastane sa postupkom do nastupa određenog stanja koje omogućava nastavak
postupka.
PREKID POSTUPKA je vrsta zastoja do koje dolazi kad se u toku parnice pojave smetnje čije postojanje
onemogućava nesmetano odvijanje parnice. Obzirom na prirodu tih smetnji razlikuju se obligatorni i
fakultativni prekid postupka.
Činjenice koje obligatorno izazivaju prekid postupka su:
1. Smrt stranke ili gubitak parnične sposobnosti, a stranka nije imala punomoćnika u parnici;
2. Kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane mu ovlaštenje za zastupanje, a stranka nije imala
punomoćnika u parnici;
3. Prestanak postojanja ili zabrana rada stranke koja je pravno lice;
4. Kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
5. Kad prestane rad suda zbog rata ili drugih uzroka;
6. Kad je to određeno drugim zakonom.
Fakultativni razlozi su:
1. Ako sud odluči da ne rješava sam o prethodnom pitanju;
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 45
2. Ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od ishoda krivičnog postupka, a posebno kad se pojavi sumnja da je
svjedok ili vještak dao lažni iskaz, ili da je lažna isprava upotrijebljena kao dokaz.
3. Ako je stranka na području koje je zbog vanrednih okolnosti odsječeno od suda.
Sud uvijek prekida postupak:
- ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;
- ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja odsječeno od suda.
Sud može, ali ne mora prekinuti postupak ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od ishoda krivičnog postupka,
odnosno ako zavisi od toga da li je u postupku upotrijebljen lažni dokaz.
Odluka o prekidu postupka koja je donesena na osnovu obligatornih razloga za prekid, ima deklaratorni
karakter. Ako se radi o fakultativnim razlozima, odluka ima konstitutivni karakter.

PROCESNO-PRAVNO DEJSTVO PREKIDA prvenstveno se sastoji u tome što procesne radnje ne


proizvode dejstva dok je postupak u prekidu. Zatim, sud za vrijeme prekida ne može donositi nikakve odluke.
Jedino je ovlašten da objavi presudu, ako je razlog zbog kojeg je postupak prekinut nastupio nakon zaključenja
glavne rasprave. Takva presuda dejstvo proizvodi samo prema sudu koji ju je donio, a ne i prema strankama.
Strankama se ne može ni dostaviti, jer u trenutku prekida prestaju teći svi zakonski i sudski rokovi. Rokovi
ponovo počinju teći tek dostavljanjem rješenja o nastavljanju postupka.
Nastavak prekinutog postupka nastupa nakon otklanjanja smetnje koja je izazvala prekid. Da li će do
nastavka zaista i doći, zavisi od volje stranaka, jer se postupak nastavlja na njihov prijedlog. Postupak će se
nastaviti po službenoj dužnosti samo u slučaju da je do prekida došlo zbog toga što je sud odlučio da ne rješava
o prethodnom pitanju, parnični postupak će se nastaviti kada se prejudicijelni (predhodni) postupak pravosnažno
okonča pred nadležnim organom odnosno kada sud utvrdi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov
završetak.
MIROVANJE POSTUPKA se od prekida razlikuje uglavnom prema razlozima koji do njih dovode, dok su
posljedice po pravilu iste kao i kod prekida. Mirovanje postupka je posljedica određenog držanja stranaka u
parnici. Stranke mogu saglasno izjaviti da žele da postupak miruje (podneskom ili na ročištu). Mirovanje u tom
slučaju nastupa od dana kad stranke o tome obavijeste sud. Osim toga, do mirovanja može doći usljed pasivnog
držanja stranaka u parnici:
1. Ako obje stranke izostanu sa ročišta ili dođu na ročište, ali odbiju da raspravljaju;
2. Kad jedna stranka izostane, a druga predloži mirovanje postupka;
3. Kad na ročište dođe samo tužilac, pa ne predloži donošenje presude zbog izostanka, sud će donijeti rješenje
o mirovanju postupka;
Ustanova mirovanja postupka je u suprotnosti sa zahtjevima načela ekonomičnosti. Napuštena je u postupku u
sporovima male vrijednosti. Stranke svojim držanjem ne mogu izdejstvovati mirovanje postupka:
- na ročištu za raspravljanje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje;
- na ročištu za izvođenje dokaza pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sudijom;
- u postupku obezbjeđenja dokaza.
Mirovanje postupka je procesno-pravno uobličeno sa ciljem da se njegovim posredstvom omogući strankama da
izvan parnice riješe spor mirnim putem.
Ako se u istom postupku ponovno udovolji uslovima za mirovanje, smatra se da je tužba povučena (fikcija o
povlačenju tužbe).
DEJSTVO MIROVANJA. Mirovanje postupka proizvodi iste posljedice kao i prekid, s tom razlikom što
zakonski rokovi kod mirovanja ne prestaju teći kao kod prekida postupka.
Stanje mirovanja obligatorno traje 3 mjeseca, od dana kad su stranke obavijestile sud, odnosno od dana kad su
izostale. Postupak se nastavlja samo po prijedlogu stranaka, s tim što je dovoljan prijedlog samo jedne stranke i
to u roku od daljih mjesec dana. Dakle, postupak može ukupno mirovati 4 mjeseca. Nakon isteka ovog roka,
ukoliko ni jedna od stranaka ne traži nastavak postupka, smatra se da je tužilac povukao tužbu.
Rješenje kojim sud konstatuje mirovanje postupka ima deklaratoran karakter, kao i rješenje kojim konstatuje
nastavak postupka. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Rok od 4 mjeseca u kome parnična stranka može
predložiti nastavak postupka teče od donošenja rješenja o mirovanju postupka, a ne od dana dostavljanja tog
rješenja stranci.
Stav sudske prakse je da nema bitne povrede odredaba postupka ako je sud po prijedlogu stranke nastavio
postupak prije isteka roka mirovanja od 3 mjeseca, pod uslovom da to nije uticalo na donošenje zakonite i
pravilne presude.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 46
35. DOKAZIVANJE
35.1. Pojam i funkcija
Dokazivanje predstavlja djelatnost uobličenu procesnim normama, u kojoj učestvuje sud, stranke i ostali
učesnici u postupku, a koja obuhvata prikupljanje dokaza, izvođenje dokaza i ocjenu dokaza. Djelatnost
dokazivanja obuhvata i utvrđivanje činjenica koje su predmet dokazivanja.
U našem pravu je sud osnovni subjekt dokazivanja. Dužnost suda je da istinito i potpuno utvrdi sve sporne
pravno relevantne činjenice. Zbog toga je ovlašten da izvodi i one dokaze koje stranke nisu predložile, ako
smatra da su ti dokazi značajni za donošenje odluke.
Kao procesna djelatnost, dokazivanje obuhvata slijedeće elemente: predmet dokazivanja, teret dokazivanja,
dokazna sredstva, izvođenje dokaza, ocjenu dokaza.

35.2. Predmet dokazivanja


Predmet dokazivanja su pravno relevantne činjenice. To su činjenice za koje norme materijalnog prava vežu
određene pravne posljedice. Prema tome, od prirode pravnog odnosa iz kojeg je nastao spor zavisi koje će činjenice
biti pravno relevantne. Obzirom da sud vrši pravnu kvalifikaciju spora, njegova primarna dužnost je da utvrđuje
koje činjenice treba da budu predmet dokazivanja. Bitnu ulogu ima sud u određenju relevantnosti podnesenih
činjenica.
Stavovi iskustva su proizvod svakodnevnog čovjekovog iskustva o određenim činjenicama, ili su rezultat naučnog
istraživanja odnosno obavljanja određene djelatnosti (trgovačke, zanatske itd). Ti stavovi imaju dvostruku funkciju:
1. Mogu biti sastavni dio pravne norme, kad su u funkciji izvođenja pravnog zaključka (supsumcije);
2. Mogu služiti za utvrđivanje činjenica, tj. za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica.
Najčešće se sadržaj iskustvenih pravila utvrđuje putem izvođenja dokaza vještačenjem kada sud utvrdi da mu one
nisu poznate.
Pravna pravila. Sadržaj pravnih normi na osnovu kojih se presuđuje u sporu, nikad nije predmet dokazivanja.
Dužnost suda je da poznaje pravne norme i da ih primjenjuje na utvrđene pravno relevantne činjenice. U načelu su
samo činjenice predmet dokazivanja. Pravilo da pravne norme nisu predmet dokazivanja važi i kad je u pitanju
primjena stranog prava. Sud je obavezan da strano pravo sazna po službenoj dužnosti.
Potrebna dokazivanja. U parničnom postupku sud u osnov odluke određene činjenice uzima bez dokazivanja. To
su:
- priznate činjenice;
- općepoznate činjenice;
- pretpostavljene činjenice;
- činjenice utvrđene krivičnom presudom.
Priznate činjenice. Priznanje činjenica postoji kad jedna stranka izjavljuje da su činjenične tvrdnje druge stranke
tačne, ili ih ne osporava a te su tvrdnje nepovoljne za stranku koja ih priznaje. Forma priznanja nije propisana u
ZPP. Izjavu o priznanju stranka može dati usmeno na ročištu, ili pismeno izvan ročišta. Priznanje činjenica dato
izvan parnice ne proizvodi nikakvo procesno dejstvo, odnosno nema procesne posljedice.
Opozivanje priznanja je moguće, i to u cjelini ili djelimično. Sud će po vlastitom uvjerenju, a uzimajući u obzir sve
okolnosti, ocijeniti da li će činjenicu koju je stranka prvo priznala pa opozvala priznanje, uzeti kao priznatu ili kao
osporenu.
Procesno-pravno dejstvo priznanja se sastoji u tome što se priznate činjenice ne dokazuju. Sa priznatim činjenicama
izjednačavaju se i nesporne činjenice. Od ovog pravila postoje i određeni izuzeci: sud može narediti da se dokazuju i
priznate činjenice, ako smatra da stranke njihovim priznanjem idu za tim da raspolažu zahtjevom kojim ne mogu
raspolagati. Nadalje, u sporovima kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti, kao što su bračni i paternitetski
sporovi, sud nije vezan priznatim činjenicama. I takve činjenice se utvrđuju putem dokazivanja.
Općepoznate činjenice (notoria) se po pravilu ne dokazuju. Notorne činjenice su činjenice koje su poznate širem
krugu ljudi, pa time i sudu pred kojim takve činjenice mogu da se pojave kao pravno relevantne. Obilježje
općepoznate činjenice ima svaka ona činjenica koja je poznata ljudima, u vrijeme i mjestu gdje se obavlja suđenje.
Kad su u pitanju činjenice uže notornosti, sud je dužan da u odluci ukaže da su takve činjenice poznate na području
suda pred kojim se obavlja suđenje. Razlog tome je što takve činjenice ne moraju biti poznate na području sudova
viših instanci, u postupku preispitivanja donesene presude.
Privatno znanje sudije. Činjenice koje je sud saznao u vršenju svoje funkcije (npr. u nekom ranijem postupku)
izjednačavaju se sa općepoznatim činjenicama i sud ih bez dokazivanja uzima u osnov presude. Saznanja do kojih
sudija dolazi izvan vršenja sudske funkcije (tzv.privatno znanje sudije) ne oslobađa obaveze dokazivanja. Dakle,
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 47
privatno znanje sudije je bez procesno-pravnog značaja. Ako sudija pojedinac, odnosno član sudskog vijeća,
raspolaže znanjem o određenim pravno relevantnim činjenicama u konkretnom sporu, može biti pozvan da svjedoči,
ali u takvom slučaju dolazi do izuzeća.
Pravne pretpostavke (praesumptio iuris) su činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja. Razlikuju se 2 vrste
pravnih pretpostavki: oborive i neoborive.
Neoborive pretpostavke (praesumptiones iuris et de iure) nisu pretpostavke u pravom smislu. To su ustvari pravila
materijalnog prava, koja su uobličena u formi pravne pretpostavke.
Pravne pretpostavke u pravom smislu su samo oborive pretpostavke (praesumptiones iuris tantum). U formi
oborivih pretpostavki se izvode zaključci o postojanju tipičnih činjenica i stanja, čija se tačnost može pretpostavljati
sa velikom sigurnošću, bez potrebe dokazivanja u svakom konkretnom slučaju. Rizik netačnosti u konkretnom
slučaju otklanja se mogućnošću dokazivanja suprotnog.

Indicije. Indicije su posredno relevantne činjenice iz kojih se izvodi zaključak o tačnosti pravno relevantnih
činjenica. Indicije se ne mogu smatrati pretpostavkama, već vrstom posrednih dokaza, jer sud koristi indicije u
svrhu dokazivanja pravno relevantnih činjenica onda kad ne raspolaže neposrednim dokazima.
Sud mora u potpunosti biti ubijeđen u istinitost činjenica koje su u funkciji indicije, jer iz njih izvodi zaključak o
tačnosti pravno relevantne činjenice. Dokazivanje putem indicija se znatno više koristi na području krivičnog
prava u odnosu na građansko pravo.
35.3. Teret dokazivanja (onus probandi)
Pojam. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve /onus proferendi/ i da
predlože dokaze kojima se može utvrditi tačnost spornih činjeničnih tvrdnji. Prezentiranje procesne građe -
činjenica i dokaza odvija se u okviru zahtjeva koje postavljaju raspravno i istražno načelo. Dakle, ako stranke
ne ponude dovoljno dokaza za pravilno utvrđivanje činjenica, sud je dužan da označi i dopuni dokazna sredstva.
Ako rezultati izvedenih dokaza ne daju osnova za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica,
sud će primijeniti pravila o teretu dokazivanja - presudu će donijeti na štetu one stranke koja nije bila u stanju
pružiti dokaze koji bi kod suda stvorili uvjerenje u istinitost njenih činjeničnih tvrdnji.
Preraspodjela tereta dokazivanja. ZPP ne sadrži opća pravila o preraspodjeli tereta dokazivanja između
stranaka. U krivičnom postupku se ovaj problem rješava u skladu sa principom prezumpcije nevinosti.
Actio denegare i teret dokazivanja - U građanskom pravosuđu, najvažnija pravila o preraspodjeli tereta
dokazivanja su obuhvaćena u 3 maksime:
1. Teret dokaza leži na stranci koja nešto tvrdi, a ne na onoj koja poriče;
2. Ako tužilac ne dokaže tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev, tuženi se oslobađa;
3. Ulaganjem prigovora, tuženi postaje tužilac u pogledu dokazivanja tvrdnji iz tih prigovora.
Predmet dokazivanja (thema probandi). Sve činjenice koje se javljaju kao predmet dokazivanja se u pravnoj
teoriji dijele u 4 grupe:
1. činjenice kojima se pravo stvara - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće tužilac;
2. činjenice kojima se pravo mijenja (modificira) - dokazuje tuženi (npr. da je produžen rok za ispunjenje
ugovora);
3. činjenice kojima se pravo gasi - dokazuje tuženi (npr.da je protekao rok zastare, da je dug plaćen itd);
4. činjenice kojima se sprečava nastanak prava - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće
tuženi.
35.4. DOKAZ (PROBATIO)
Vrste dokaza. Dokaz kao pojam se upotrebljava u značenju dokaznog sredstva, dokazne građe, dokaznog
osnova ili dokazne činjenice itd. Međutim, značajno je razlikovati pojmove dokaznih činjenica i dokaznih
sredstava.
Dokazne činjenice (dokazni osnov) su sve one činjenice iz kojih sud crpi saznanje na osnovu kojeg izvodi
zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica. Dokazna sredstva su određeni izvori iz kojih se crpi to
saznanje. Npr. svjedok je dokazno sredstvo, a sadržaj njegovog svjedočenja je dokazna činjenica ili dokazni
osnov.
U teoriji se dokazi dijele na stroge ili dokaze u užem smislu i posvjedočenja, kao dokaze u širem smislu.
Obzirom na vezu između dokaznih činjenica i predmeta dokazivanja, dokazi se dijele na nesporedne i posredne.
Posredni dokazi ili indicije ne dopuštaju mogućnost izvođenja neposrednog zaključka o postojanju pravno
relevantnih činjenica, već je potrebna dodatna misaona operacija koju sud izvodi po pravilima logike i općeg
životnog iskustva. Zato dokazivanje putem indicija nije poželjno, jer je nepouzdano.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 48
Obzirom na način njihovog pribavljanja, posredni i neposredni dokazi se dijele na izvorne i izvedene. Npr.
sadržaj iskaza svjedoka koji pred sudom svjedoči o onome što mu je poznato iz vlastitog saznanja je izvoran
dokaz, dok je sadržaj iskaza svjedoka o činjenicama koje je saznao na osnovu pričanja drugih izveden dokaz.
Sadržaj oba iskaza spada u neposredne dokaze, jer se neposredno odnose na pravno relevantne činjenice.
35.5. Dokazna sredstva (media, instrumentum probandi)
Prema vrsti izvora dijele se na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci, vještaci i saslušanje stranaka, a u
stvarne spadaju isprave i predmeti uviđaja.
Svjedoci. Svjedok u postupku je svaka osoba koja pred sudom iskazuje svoje saznanja o određenim čnjenicama.
Obično su to događaji iz prošlosti o kojima se saznanje više ne može steći opažanjem. Bitno je naglasiti da
svjedok sudu saopštava svoje saznanje, ali ne i mišljenje kao vrijednosni sud.

Svjedok obično saopštava sudu svoje saznanje o činjenicama do kojih dolazi neposrednim čulnim opažanjem.
Iskaz svjedoka je relevantan i onda kad sudu saopštava saznanje do kojeg nije došao neposredno, nego tek
posredstvom drugih lica. Pravilo koje ne dozvoljava svjedočenje "po čuvenju" je napušteno u većini procesno-
pravnih sistema, osim u angloameričkom.
Jedno od najvažnijih pravila dokaznog postupka u angloameričkom pravu je institut "hearsay" (dokaz po
čuvenju), koji se primjenjuje i u parničnom i u krivičnom postupku. Prema tom pravilu, svjedok može svjedočiti
samo o činjenicama koje je neposredno saznao čulnim opažanjem. Nije mu dopušteno da ponavlja ono što mu je
neko treći rekao o tim činjenicama, niti da podnese pismeni iskaz u kome to lice daje opis činjenica o kojima
svjedok svjedoči. U oba slučaja to je hearsay (rekla-kazala) dokaz i kao takav je, uz određene izuzetke,
nedopustiv u angloameričkom sudskom postupku.
Sposobnost i dužnost svjedočenja. U načelu je svaka fizička osoba sposobna da se pojavi u funkciji svjedoka.
Uzrast, zdravstveno stanje, zainteresiranost i druge okolnosti same po sebi nemaju uticaja na sposobnost da se
bude svjedok, ali imaju značaj kod ocjene dokazne snage svjedokovog iskaza.
Mogućnost pojavljivanja u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici razlikuje se od opće sposobnosti da se bude
svjedok. Naime, u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici ne može se pojaviti osoba koja je u istoj parnici
sudija, stranka ili zakonski zastupnik stranke.
Dužnost svjedočenja je opća, za sva lica pod jurisdikcijom domaćih sudova. U tu dužnost spada obaveza
odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, te istinitog svjedočenja. Za lažno svjedočenje je
propisana krivična odgovornost. ZPP nije predvidio mogućnost svjedočenja pod zakletvom. Inače, u uporednom
pravu postoje 2 sistema sudske zakletve: promisorni /sistem u kome se zakletva daje prije davanja iskaza/i
asertoni /sistem u kome se zakletva daje poslije davanja iskaza/.
Ograničenja svjedočenja tiču se samo dužnosti davanja iskaza, ali ne i dužnosti odazivanja pozivu suda. Od
dužnosti svjedočenja oslobađaju se:
1. lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne
oslobodi ove dužnosti. O ovom razlogu sud vodi računa po službenoj dužnosti;
2. lice koje bi u funkciji svjedoka moglo svojim iskazom dovesti u pitanje integritet profesije (punomoćnik,
ispovjednik, advokat ili ljekar);
Osim potpunog oslobađanja od dužnosti svjedočenja, u pojedinim slučajevima svjedok ima pravo uskratiti
odgovor na pojedina pitanja. Uskraćivanje odgovora na pojedina pitanja moguće je samo iz važnih razloga i to
naročito ako bi svjedok odgovorom na to pitanje izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom
gonjenju sebe ili svoje srodnike.
Svjedok ne može zbog opasnosti od imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio
prisutan kao pozvani svjedok.
Slobodna ocjena iskaza svjedoka – svjedoci su dokazno sredstvo koje se najčešće koristi, a istovremeno i jedno
od najnepouzdanijih izvora saznanja iz razloga ljudskog bio-psihološkog sastava.
Izvođenje dokaza-saslušanje svjedoka je procesna radnja koja se izvodi u određenoj procesno-pravnoj formi.
Ta forma određena je prvenstveno zahtjevima načela neposrednosti, usmenosti i javnosti. Prilikom ispitivanja
svjedok ima pravo na upotrebu vlastitog jezika. Osim toga, ima pravo na naknadu troškova i izmakle dobiti.
Izjavu svjedoka sud ocjenjuje po načelu slobodne ocjene dokaza.
Vještak je stručno lice koje se javlja u funkciji dokaznog sredstva, u situacijama kad je za utvrđenje određenih
činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja u svakom konkretnom slučaju
utvrđuje sud, obzirom na prirodu i karakter činjenica koje su predmet dokazivanja. U tom smislu moguće je da:

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 49


1. Vještak samo utvrđuje određene činjenice - npr. kad ljekar utvrđuje tjelesne povrede oštećenog u sporu za
naknadu štete;
2. Vještak upozna sud sa osnovnim pravilima jedne naučne oblasti ili struke, a koja su relevantna za pravilno
saznanje određenih činjenica;
3. Vještak izvodi zaključke iz činjenica koje mu se prezentiraju - npr. vještak daje mišljenje da li isporučena
roba odgovara ugovorenom kvalitetu;
4. Najčešće sadržaj vještačenja obuhvata i utvrđivanje određenih činjenica i istovremeno izvođenje zaključaka
iz tih činjenica. Vještak faktički obavlja ono što bi radio sud da je raspolagao stručnim znanjem. Međutim,
sadržaj vještačenja ne zamjenjuje niti potiskuje aktivnost suda na području utvrđivanja činjenične osnove za
donošenje odluke.

Za razliku od vještaka, svjedok stručnjak je lice koje sudu saopštava svoje saznanja o činjenicama iz prošlosti, s
tim što su takva saznanja zasnovana na posebnom stručnom znanju.
U funkciji vještaka može se pojaviti svako lice koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a vještačenje se
može povjeriti i odgovarajućoj stručnoj ustanovi. Vještaci se prvenstveno određuju iz reda stalnih sudskih
vještaka. Vještačenje najčešće vrši jedan vještak, a sud može odrediti 2 ili više vještaka ako ocijeni da je
vještačenje složeno.
Položaj vještaka u postupku određen je činjenicom da se vještak smatra dokaznim sredstvom i u tom smislu se
ne razlikuje od bilo kojeg drugog dokaznog sredstva. Obzirom da sadržaj vještačenja po svom krajnjem dometu
zadire u određene prerogative suda, on može biti izuzet iz istih razloga kao i sudija.
Za razliku od svjedočenja, opća dužnost vještačenja ne postoji, jer je vještak zamjenjiv. Dužnost vještačenja
obuhvata dužnost odazivanja na poziv suda i dužnost iznošenja nalaza i mišljenja. Zbog neispunjenja ove
dužnosti, vještaku se mogu izreći samo novčane sankcije, dok svjedok može biti prinudno doveden, pa i
zatvoren do 30 dana.
Izvođenje i ocjena vještačenja. Vještak svoj nalaz i mišljenje po pravilu iznosi usmeno na raspravi, s tim što
mu sud može odrediti da u određenom roku prije rasprave podnese pismeno svoj nalaz i mišljenje, koje uvijek
mora biti obrazloženo.
Vještačenje se može obnoviti sa istim ili drugim vještacima u slijedećim slučajevima:
1. ako se nalazi 2 ili više vještaka o istom pitanju bitno razlikuju;
2. ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sa sobom, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti
ponovnim saslušanjem vještaka;
3. ako se pojavi osnovana sumnja u pravilnost datog mišljenja. Ovdje se radi o primjeni tzv.nadvještačenja ili
supervizije, koja se povjerava specijaliziranim ustanovama (institutima).
Mišljenje vještaka sud ocjenjuje po načelima slobodne ocjene dokaza. Sud je dužan u obrazloženju iznijeti
razloge, bilo da usvaja ili odbija mišljenje vještaka.
Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo. Kao posljedica uvođenja slobodne ocjene dokaza, umjesto instituta
stranačkih zakletvi, funkciju posebnog dokaznog sredstva dobilo je saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka kao
dokazno sredstvo neophodno je razlikovati od informativnog saslušanja stranaka. U funkciji informativnog
saslušanja, stranke se pojavljuju kao subjekti parničnog postupka.
Do saslušanja stranaka u funkciji dokaznog sredstva dolazi tek na kraju glavne rasprave. Izjave koje stranka daje
u funkciji dokaznog sredstva nemaju karakter procesnih radnji. Kad je u pitanju pravno lice, saslušava se njegov
zastupnik.
Stranke su supsidijarno dokazno sredstvo, jer sud može izvesti dokaz saslušanjem stranaka samo ako nema
drugih dokaza ili kada i pored izvedenih drugih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica.
Obzirom da su stranke zainteresirane za ishod odlučivanja, stranke se smatraju najnepouzdanijim izvorom
saznanja.
Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je procesno uobličeno kao i saslušanje svjedoka. Sud dokaz izvodi
saslušanjem obiju stranaka. On može saslušati samo jednu stranku:
- ako se druga stranka ne odazove pozivu ili uskrati davanje iskaza;
- ako saslušanje druge stranke nije moguće.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 50


Prema stranci koja se nije odazvala pozivu se ne mogu primjenjivati nikakve prinudne mjere, niti se stranka
može prinuditi na davanje iskaza jer iskaz dat pod takvim okolnostima ne bi mogao imati nikakvu dokaznu
vrijednost. Za davanje lažnog iskaza stranka u funkciji dokaznog sredstva odgovara kao i svjedok.
ISPRAVE spadaju u stvarna dokazna sredstva. Pod ispravama se podrazumijeva svaki fizički predmet na kome
je određenim znacima zapisana neka misao. Dokazni osnov kod isprava je uvijek njihov sadržaj, za razliku od
predmeta uviđaja, gdje predmet sam po sebi predstavlja dokazni osnov.
Razlikuje se više vrsta isprava, u zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje. Među najvažnijim
kriterijima su sadržaj isprave, forma isprave i izdavalac isprave.
Obzirom na sadržaj, isprave se dijele na dispozitivne ili konstitutivne i dokazne ili dokumentarne. Prve su
usmjerene na zasnivanje, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa, a druge na dokazivanje određenih
činjenica.
Obzirom na formu, isprave mogu biti konstitutivne i deklarativne. Konstitutivni karakter imaju one isprave čije
je postojanje uslov punovažnosti izjave volje koja je u ispravi opredmećena (npr.formalni ugovori). S druge
strane, deklarativna izjava nije sama po sebi uslov punovažnosti izjave volje koja je u njoj sadržana.
Obzirom na izdavaoca, isprave se dijele na javne i nejavne (privatne). Javna isprava je isprava koju je izdao
nadležni organ u granicama svoje nadležnosti i koja je u propisanoj formi. U privatne isprave spadaju one
isprave koje ne zadovoljavaju navedene kriterije.
Sadržaj javne isprave smatra se istinitim dok se ne dokaže suprotno. Inostrane javne isprave imaju istu dokaznu
snagu kao i domaće, pod uslovom da su propisno ovjerene i pod uslovom reciprociteta.
UVIĐAJ je procesno-pravna forma koja omogućava da sud neposrednim opažanjem dođe do pravno relevantnih
činjenica. Dokazno sredstvo kod uviđaja je predmet uviđaja. Uviđaj se obično vrši uz učešće vještaka. Uviđaj se
rjeđe koristi u praksi iz razloga što su predmet dokazivanja najčešće činjenice koje se odnose naneki događaj u
prošlosti a putem uviđaja se mogu utvrđivati samo činjenice iz sadašnjosti.
35.6. Obezbjeđenje dokaza
Svrha. Obezbjeđenje dokaza je procesnopravna ustanova koja omogućava izvođenje određenih dokaza u
slučajevima kad bi izvođenje tih dokaza kasnije postalo otežano ili čak i onemogućeno. Npr. ako je svjedok
teško bolestan.
Pretpostavke obezbjeđenja dokaza su:
- da postoji opasnost da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvođenje kasnije biti otežano;
- da postoji prijedlog za obezbjeđenje dokaza.
Predlagač je u prijedlogu dužan da navedene činjenice koje se trebaju dokazati, dokaze koje treba izvesti i
naročito razloge zbog kojih smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano.
Postupak obezbjeđenja. Obezbjeđenje dokaza se može tražiti prije parnice, u toku parnice, pa i nakon
pravosnažnosti presude ako je obezbjeđenje dokaza potrebno povodom postupka o vanrednom pravnom lijeku.
Ako se obezbjeđenje dokaza traži prije pokretanja postupka, nadležan je prvostepeni sud na čijem području se
nalazi stvar koju treba razgledati, odnosno boravište lica koje treba saslušati. Ako je prijedlog stavljen u toku
parničnog postupka, nadležan je sud pred kojim se vodi postupak. Prijedlog se dostavlja na izjašnjenje suprotnoj
strani, ako je ona poznata. Ako postoji opasnost od odlaganja, sud može donijeti rješenje o obezbjeđenju dokaza
i prije izjašnjenja suprotne strane.
Protiv rješenja kojim se prihvata prijedlog za obezbjeđenje dokaza nije dozvoljena žalba. Isto važi i za rješenje
kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku.
35.7. Izvođenje i ocjena dokaza
Izvođenje dokaza u širem smislu obuhvata: predlaganje dokaznih sredstava, odlučivanje o izvođenju dokaza i
sam čin izvođenja dokaza.
Predlaganje dokaza je dužnost koju dijele i stranke i sud. Dužnost prezentiranja dokaza je primarno na
strankama, ali sud nije vezan za dokaze koje mu stranke nude.
Odlučivanje o izvođenju predloženih dokaza je u isključivoj nadležnosti suda. Pritom sud treba da utvrdi: da li
je činjenica čije se dokazivanje predlaže pravno relevantna, da li zahtijeva dokazivanje, te da li je ponuđeno
dokazno sredstvo podobno za tu svrhu.
O tome koji će se dokazi izvesti odlučuje vijeće na glavnoj raspravi u formi rješenja. Protiv rješenja kojim se
izvođenje dokaza određuje ili odbija nije dopuštena posebna žalba. Sud nije vezan za svoje rješenje o izvođenju
dokaza - on može odustati od upotrebe određenog dokaza ako rezultati dokazivanja ukazuju da je njegovo
izvođenje nepotrebno ili nezakonito.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 51


Dokazi se po pravilu izvode na glavnoj raspravi. Samo izuzetno, kad za to postoje važni razlozi, vijeće može
odlučiti da se određeni dokazi izvedu na posebnom ročištu pred predsjednikom vijeća ili pred sudijom
zamoljenog suda. U toku pripremanja glavne rasprave predsjednik vijeća može da izvede dokaz uviđajem izvan
suda, ako se s tim saglase obje stranke.
OCJENA DOKAZA vrši se isključivo od strane suda, po načelu slobodne ocjene dokaza i to tako što sud cijeni
svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
36. PARNIČNI TROŠKOVI
36.1. Pojam
Parnični troškovi su izdaci učinjeni u toku i povodom parničnog postupka. U njih spadaju izdaci za sudske takse
i izdaci izazvani neposredno radnjama u parnici i povodom parnice (npr.lični troškovi stranaka, troškovi i
nagrade punomoćnika, troškovi izvođenja i obezbjeđenja dokaza, putni troškovi i dnevnice sudskih službenika,
troškovi uviđaja itd).

Obaveze na ime sudskih taksi regulišu se Zakonom o sudskim taksama, čiji sastavni dio je i taksena tarifa.
Takseni obveznik je lice koje pokreće postupak, odnosno lice u čijem interesu se preduzimaju procesne radnje.
36.2. Funkcija parničnih troškova
Sve parnične troškove snose stranke. Svaka stranka unaprijed snosi troškove koje je prouzrokovala svojim
radnjama, a u krajnjem rezultatu snosi ih ona stranka koja je izgubila parnicu. Obaveze koje nastaju na osnovu
plaćanja parničnih troškova ne smiju biti prepreka za traženje i ostvarivanje pravne zaštite. Neplaćanje ili
nedovoljno plaćanje takse ne može biti smetnja za pokretanje i tok postupka, ali se može zahtijevati prinudno
izvršenje ako stranka odbije platiti taksu.
36.3. Prethodno snošenje parničnih troškova
Svaka stranka prethodno snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Ako obje stranke predlažu isti
dokaz, ili ga sud određuje po službenoj dužnosti, iznos troškova u jednakim dijelovima polažu obje stranke. Ako
je po službenoj dužnosti odredio izvođenje dokaza, sud može odrediti da troškove plati samo jedna stranka.
Svjedok i vještak moraju zahtijevati naknadu odmah nakon saslušanja. U suprotnom gube pravo na naknadu.
Dužnost suda je da ih na ovo upozori.
Ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen, sud će odustati od izvođenja dokaza ali ga to ne
oslobađa obaveze da sporne činjenice utvrđuje drugim dokazima. U sporovima u kojima je jače izraženo načelo
inkvizitornosti, ako stranke ne polože dužni iznos, troškovi izvođenja dokaza isplatiće se iz sredstava suda.
36.4. Konačno snošenje parničnih troškova
Osnovni kriterij je kriterij uspjeha u parnici. Stranka koja je izgubila parnicu u cjelosti snosi svoje vlastite
troškove i nadoknađuje troškove suprotne stranke. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može odrediti da
svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Obaveza
na uzajamnu naknadu postoji onda kad je razlika u uspjehu znatna.
Što se tiče suparničara, po pravilu svaki od njih snosi jednak dio troškova. Ako postoji znatna razlika u pogledu
njihovog udjela u predmetu spora, sud će obzirom na visinu tih udjela srazmjerno podijeliti i troškove.
U sporovima u kojima učestvuju u ulozi stranke, javni tužilac i ombudsmen imaju pravo na naknadu troškova,
ali ne i na nagradu. Kad se javljaju u ulozi trećeg lica, njihovi troškovi se podmiruju iz budžetskih sredstava.
36.5. Ostali kriteriji naknade parničnih troškova
Neovisno od ishoda parnice, stranka je dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove koje je prouzrokovala
zloupotrebom procesnih prava, svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio.
Naknada se odnosi samo na nužne troškove, tj. troškove koji su bili neophodni za vođenje parnice. O kojim
troškovima se u konkretnom slučaju radi odlučuje sud uzimajući u obzir sve okolnosti. Nagrada advokatu se
određuje prema advokatskoj tarifi.
Tužilac koji je povukao tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje
tužbe uslijedilo odmah nakon što je tuženi ispunio svoju obavezu. Stranka koja odustane od pravnog lijeka je
dužna suprotnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u postupku povodom pravnog lijeka. Zahtjev za naknadu
troškova može se staviti u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o odustanku, odnosno o povlačenju
tužbe.
Ako je parnica završena sudskim poravnanjem, svaka stranka podmiruje svoje troškove ako drugačije nije
dogovoreno. Troškovi neuspjelog poravnanja ulaze u parnične troškove.
36.6. Odlučivanje o naknadi

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 52


Sud o naknadi parničnih troškova odlučuje bez raspravljanja i to samo na prijedlog stranaka. Zahtjev za naknadu
stranke mogu staviti najkasnije do okončanja rasprave. Odluka o troškovima po pravilu je sastavni dio presude o
meritumu. Posebnim rješenjem se odlučuje o naknadi troškova samo ako pravo na naknadu ne zavisi od odluke
o glavnoj stvari.
U postupku povodom pravnih lijekova, odluka o naknadi troškova zavisi od stava višeg suda prema žalbi. Ako
odbaci ili odbije pravni lijek, viši sud neposredno odlučuje i o troškovima tog pravnog lijeka. Ako preinači
odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, ili je ukine i odbaci tužbu, viši sud će odlučiti o troškovima cijelog
postupka. Ako ukine odluku i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće da se o troškovima postupka
povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
Odluka o troškovima u presudi može se pobijati samo žalbom protiv rješenja, ukoliko se istovremeno ne napada
i odluka o tužbenom zahtjevu.
36.7. Troškove postupka za obezbjeđenje dokaza podmiruje stranka koja predlaže obezbjeđenje dokaza. Ove
troškove stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova, prema uspjehu u parnici.

36.8. Oslobođenje od parničnih troškova


Pojam i funkcija. Pravo na oslobođenje od plaćanja parničnih troškova (tzv.siromaško pravo) pripada stranci
koja obzirom na svoje imovno stanje ne bi mogla podmiriti troškove postupka bez štete za nužno izdržavanje
sebe i svoje porodice. Odluku o oslobađanju donosi sud na prijedlog stranke. Imovno stanje stranka dokazuje
potvrdom nadležnog upravnog organa, a sud može i po službenoj dužnosti pribaviti podatke o imovnom stanju
stranke koja traži oslobađanje. Pri donošenju odluke sud uzima u obzir sve okolnosti, a posebno vrijednost
predmeta spora, broj osoba koje stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.
Dejstvo "siromaškog prava". Oslobođenje od plaćanja parničnih troškova može biti potpuno i djelimično.
Potpuno obuhvata takse i polaganje predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa.
Djelimično podrazumijeva samo oslobađanje od taksa. Potpuno oslobođenje obuhvata i troškove punomoćnika,
ako sud na zahtjev stranke odluči da je zastupa punomoćnik.
Sud može ukinuti rješenje o oslobođenju od plaćanja ako u toku postupka utvrdi da se imovinsko stanje stranke
popravilo, ili da nije ni bilo osnova za oslobađanje od plaćanja. Tom prilikom sud odlučuje da li će stranka u
potpunosti ili djelimično nadoknaditi troškove kojih je bila oslobođena.
Ako se parnica okonča pobjedom stranke koja je oslobođena od plaćanja, protivnik snosi sve troškove koji su
nastali za oslobođenu stranku. Ali ako sud naknadno utvrdi da ni protivnik nije u stanju nadoknaditi ove
troškove, on može odrediti da ove troškove u cjelini ili djelimično snosi stranka koja je bila oslobođena i to iz
onog što joj je dosuđeno. Na nju tada prelazi pravo da od protivnika traži naknadu onoga što je platila.
36.9. Obezbjeđenje parničnih troškova (cautio iudicatum solvi)
Obezbjeđenje parničnih troškova (aktorska kaucija, cautio iudicatum solvi) ima za svrhu da se tuženom
omogući naplata parničnih troškova ukoliko tužilac - strani državljanin izgubi parnicu. Tuženi može ostvariti
pravo na obezbjeđenje parničnih troškova ako je zahtjev podnio prije nego što se upustio u raspravljanje o
glavnoj stvari. Tuženi može i nakon toga tražiti polaganje kaucije, ali samo ako je naknadno saznao da postoji
pretpostavka koja mu daje pravo na obezbjeđenje parničnih troškova.
Tuženom ne pripada pravo na obezbjeđenje parničnih troškova u slijedećim situacijama:
1. Ako u državi iz koje je tužilac državljani FBiH nisu obavezni dati obezbjeđenje (reciprocitet);
2. Ako tužilac uživa azil u FBiH;
3. Ako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja tužioca iz radnog odnosa u FBiH;
4. Ako se vodi spor o postojanju ili nepostojanju braka, poništaju braka ili razvodu ili spor o utvrđivanju ili
osporavanju očinstva ili materinstva;
5. Ako se radi o mjeničnoj ili čekovnoj tužbi, protivtužbi ili izdavanju platnog naloga.
Dejstvo aktorske kaucije. O zahtjevu za polaganje kaucije sud odlučuje u formi rješenja. Ako prihvati zahtjev
tuženog, odrediće i iznos obezbjeđenja i rok u kome tužilac treba da položi taj iznos. Ako tužilac ne položi
naznačeni iznos u datom roku, smatraće se da je povukao tužbu, odnosno odustao od pravnog lijeka (ako je
zahtjev za obezbjeđenjem stavljen tek u postupku povodom pravnog lijeka).
37. DISPOZITIVNE RADNJE KOJIMA SE OKONČAVA POSTUPAK
37.1. Povlačenje tužbe
Pojam. Povlačenje tužbe je procesnopravna izjava upravljena sudu, kojom tužilac manifestira svoju volju da
odustaje od traženja pravne zaštite u pokrenutoj parnici, ali se time ne odriče traženja pravne zaštite u
konkretnom predmetu.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 53
Uslovi. Tužilac može povući tužbu sve do zaključenja glavne rasprave, a u sporovima za razvod braka sve do
trenutka donošenja pravosnažne odluke. Izjavu o povlačenju tužilac može dati putem podneska ili usmeno na
ročištu.
Nakon što se tuženi upustio u raspravu o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je i njegov pristanak. U
bračnim sporovima pristanak tuženog potreban je od zaključenja glavne rasprave. Tuženi svoj pristanak može
dati izričito, ali i prećutno - ako se tuženi ne izjasni u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o
povlačenju tužbe, smatra se da je pristao na povlačenje.
Dejstva. Najvažnija posljedica povlačenja tužbe je gašenje parnice. Izjava o povlačenju je neopoziva.
Punomoćnik koji nije advokat mora imati izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe. Tužilac ima mogućnost da
povodom istog zahtjeva ponovo podigne tužbu.
Zakonska fikcija o povlačenju tužbe postoji u slijedećim slučajevima:
1. Ako tužilac ne dokaže da je položio aktorsku kauciju u određenom roku;
2. Ako nakon mirovanja postupka ni jedna stranka ne podnese prijedlog za nastavak;
3. Ako se u istom postupku ponovi mirovanje, tj.ponovo ispune uslovi za mirovanje postupka;
4. Ako tužilac u sporu male vrijednosti ne dođe na prvo ročište, mada je uredno pozvan;
5. Ako u sporu male vrijednosti ili u postupku u privrednim sporovima obje stranke izostanu sa 2 ročišta
uzastopno;
6. Ako tužilac ne ispravi ili ne dopuni tužbu koja mu je vraćena na ispravku ili dopunu;
7. Ako tužilac preinači tužbu promjenom tužbenog osnova ili promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, a
prethodno istaknuti zahtjev ne označi kao eventualni, smatra se da je povukao prvobitnu tužbu;
8. U brakorazvodnoj parnici, ako tužilac ne dođe na ročište zakazano za pokušaj mirenja bračnih drugova,
smatra se da je povukao tužbu.
37.2. Sudsko poravnanje (nagodba)
Oblici poravnanja su: vansudsko i sudsko poravnanje. Vansudsko je regulisano normama obligacionog prava, a
sudsko normama procesnog prava. Nakon pokretanje postupka sud je dužan da podstiče stranke na sklapanje
poravnanja, ali ih ne smije na to prisiljavati.
Sadržaj sudske nagodbe. Predmet sudskog poravnanja mora biti tužbeni zahtjev kao predmet spora. Do
poravnanja može doći u pogledu tužbenog zahtjeva u cjelini, ili samo u jednom dijelu (u kvalitativnom smislu).
Do poravnanja obično dolazi tako što tužilac odustaje od dijela tužbenog zahtjeva /npr prihvata manji iznos za
poravnanje/, ili pristaje na isplatu u ratama / cijelog iznosa jer je tuženi u potpunosti prihvatio tužbeni zahtjev uz
zahtjev da ga isplati u dijelovima/. Međutim, sporazum kojim se tužilac obavezuje da povuče tužbu, a tuženi
pristaje da udovolji njegovom zahtjevu, nema karakter poravnanja jer se ustupak tužioca ne tiče predmeta spora.
Dopuštenost. Stranke u toku cijelog postupka mogu zaključiti poravnanje i to pred prvostepenim sudom, bez
obzira na stadij u kome se postupak nalazi. Ako do sklapanja poravnanja dođe tek kad je presuda u žalbenom
stadiju, to će za posljedicu imati gašenje pobijane presude.
Sudsko poravnanje se može sklopiti samo u sporovima u kojima stranke mogu disponirati predmetom spora. Na
procesne pretpostavke sudskog poravnanja sud pazi po službenoj dužnosti i donosi rješenje kojim ne dopušta
poravnanje ako smatra da nisu ispunjeni uslovi za njegovu dopuštenost. U takvom slučaju zastaje s postupkom
dok rješenje ne postane pravosnažno.
Kao saglasna izjava volja stranaka, poravnanje stiče svojstva sudskog poravnanja tek kad se unese u zapisnik i
kad stranke potpišu taj zapisnik.
Dejstvo sudskog poravnanja je dvojako: materijalno-pravno i procesno-pravno. Kad su u pitanju materijalno-
pravna dejstva, stranke sklapanjem poravnanja daju novi pravni osnov (novatio) materijalno-pravnim odnosima
povodom kojih sklapaju poravnanje. Zato poravnanje ima konstitutivan karakter. Procesno-pravna dejstva
sudskog poravnanja se izjednačavaju sa pravosnažnom sudskom presudom: nova parnica između istih stranaka
nije dopuštena. Zapisnik u koji je uneseno poravnanje ima svojstvo izvršne isprave.
Pobijanje sudske nagodbe. Dvojna priroda sudskog poravnanja daje mogućnost da se ono može pobijati i kao
sudska odluka i kao građanskopravni ugovor. Pošto se sudsko poravnanje po dejstvu izjednačava sa
pravosnažnom presudom, logično bi bilo da se pobija prijedlogom za ponavljanje postupka. Međutim,
materijalno-pravna dejstva sudskog poravnanja kao ugovora građanskog prava, daju mogućnost da se ono
pobija tužbom zbog nedostataka pretpostavki za njegovu valjanost. Ovaj način pobijanja prihvaćen je u našoj
sudskoj praksi.
38. ODBRAMBENE RADNJE TUŽENOG
Tuženi na raspolaganju ima različita procesno-pravna sredstva za odbranu. To su: prigovori, prigovor prebijanja
(kompenzacije) i protivtužba.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 54
38.1. Prigovor (exceptio)- svi prigovori kao odbrambene radnje dijele se na procesno-pravne i materijalno-
pravne prigovore.
Procesno-pravnim prigovorima tuženi ukazuje sudu na procesne nedostatke o kojima sud vodi računa po
službenoj dužnosti. Cilj ovih prigovora je da sud donese odluku kojom tužbu odbacuje kao nedopuštenu.
Procesni nedostaci mogu biti:
- na strani suda - nenadležnost (apsolutna, stvarna i mjesna);
- na strani stranaka - stranačka i parnična sposobnost stranaka, nedostaci u zastupanju;
- na strani predmeta spora - procesne smetnje res iudicata i lis pedens.
Materijalno-pravni prigovori. Ako procesnim prigovorima nije uspio izdejstvovati odbacivanje tužbe, tuženom
preostaje samo da osporavanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog pokuša izdejstvovati njegovo odbijanje. U
tom cilju se tuženi služi materijalno-pravnim prigovorima. Materijalno-pravni prigovori su tvrdnje činjeničnog
karaktera kojima tuženi nastoji dokazati da je materijalno-pravni tužbeni zahtjev tužioca neosnovan.
U zavisnosti od sadržaja, materijalno-pravni prigovori dijele se na 3 vrste:
1. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje sprečavaju nastanak tužiteljevog prava (npr.tuženi tvrdi da je
ugovor ništavan zbog određenih nedostataka);
2. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje izazivaju prestanak tužiočevog prava (npr.tuženi tvrdi da je
ispunio obavezu, da je izvršen oprost duga i sl);
3. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje uskraćuju ostvarenje postojećeg prava tužioca. Ovi prigovori
dijele se na 2 vrste: peremptorni (npr.prigovor zastare) i dilatorni (npr.potraživanje tužioca još nije
dospjelo). Kod prvih se trajno uskraćuje izvršenje neke obaveze na činidbu, a kod drugih se ispunjenje
činidbe uskraćuje privremeno.
Karakter materijalno-pravnih prigovora imaju i tvrdnje činjeničnog ili pravnog karaktera kojima tuženi osporava
osnovanost tužbenog zahtjeva. Činjeničnim tvrdnjama tuženi osporava istinitost činjenica na kojima zasniva
osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a tvrdnjama pravnog karaktera tvrdi da po normama materijalnog prava
tužbeni zahtjev nije osnovan. U prvom slučaju se radi o sporu činjeničnog karaktera, a u drugom o sporu
pravnog karaktera. Spor o istinitosti činjenica se razrješava u postupku dokazivanja, a spor o pravnom pitanju
razrješava sud po principu iura novit curia.
Upuštanje tuženog u raspravljanje. Tuženi se upustio u raspravljanje o meritumu spora prvom radnjom kojom
osporava osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva. To su materijalno-pravni prigovori tuženog. Dakle, tuženi se
nije upustio u raspravljaje sve dok u parnici koristi procesne prigovore.
Za momenat upuštanja tuženog u raspravljanje norme procesnog prava vežu niz značajnih pravnih posljedica:
od tog momenta sud ne može da se oglasi mjesno nenadležnim, tuženi ne može da se poziva na nadležnost
arbitraže niti može tražiti aktorsku kauciju, tužilac ne može povući ili preinačiti tužbu u subjektivnom smislu
bez pristanka tuženog itd.
38.2. PRIGOVOR KOMPENZACIJE (exceptio compensationis)
Compensatio civilis. Kompenzacija je jedan od oblika gašenja obaveze. Dužnik može prebiti svoje potraživanje
prema povjeriocu sa onim što povjerilac potražuje od njega, pod 4 uslova:
1. da su uzajamna
2. da su oba dospjela
3. da oba glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kvaliteta;
4. da su utuživa, tj. da se ne radi o naturalnim obligacijama.
Kompenzacija nastaje tek izjavom jedne stranke drugoj da vrši kompenzaciju. Dakle, konstitutivni čin je izjava
o kompenzaciji. Ako je dužnik tužen i nakon što je povjeriocu uputio izjavu o kompenzaciji, on će se u parnici
braniti materijalno-pravnim prigovorom (prestanak obaveze kompenzacijom). Ako do kompenzacije nije došlo
prije parnice, onda će se tuženi poslužiti prigovorom kompenzacije.
Pravna priroda izjave o kompenzaciji. U teoriji je sporno pitanje da li izjava o kompenzaciji data izvan parnice
proizvodi procesno-pravne posljedice. Prema čisto civilističkom shvatanju, pravna priroda izjave o
kompenzaciji ne zavisi od toga da li je data u toku ili izvan parnice. Jedina razlika je u tome što se u parnici ta
izjava daje u formi procesne radnje.
Prema nešto manje radikalnom civilističkom shvatanju, izjava o kompenzaciji ima dvojnu prirodu: materijalno-
pravne izjave i procesne radnje. Izjava o kompenzaciji data u parnici proizvodi materijalno-pravne posljedice
samo ako su istovremeno ispunjene i pretpostavke za ulaganje prigovora kompenzacije kao procesne radnje.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 55


Prema procesno-pravnom shvatanju, prigovor kompenzacije ne proizvodi materijalno-pravna dejstva. To je
procesna radnja čija se dejstva iscrpljuju jedino u parnici, i to tako što utiču na tok postupka i donošenje
presude.
Compensatio per iudicem. Prigovor kompenzacije tuženi može istaći do zaključivanja glavne rasprave. Taj
prigovor ne proizvodi neposredno pravno dejstvo, već do kompenzacije dolazi tek odlukom suda (compensatio
per iudicem). Ako se postupak ne završi donošenjem presude, već odbacivanjem ili povlačenjem tužbe, tada i
pored izjave o kompenzaciji neće doći do kompenzacije.
Dispozitiv presude kojom sud vrši kompenzaciju ima 3 stava: u prvom se utvrđuje da je potraživanje tužioca
osnovano, u drugom se utvrđuje da je osnovano protivpotraživanje tuženog, a trećim stavom se vrši
kompenzacija tako što sud odbija tužioca sa tužbenim zahtjevom ako je protivpotraživanje iste visine kao i
potraživanje, tj. tužbeni zahtjev. Ako nije, tuženom se nalaže da ispuni potraživanje tužioca u dijelu koji nije
kompenziran.

38.3. PROTIVTUŽBA
Protivtužba je tužba koju podiže tuženi u parnici koja teče povodom tužbe, i njome protiv tužioca ističe
samostalan tužbeni zahtjev. Protivtužba može biti odbrambena radnja čisto defanzivnog karaktera, a može biti i
ofanzivna radnja. U prvom slučaju, tužbeni zahtjev iz protivtužbe je usmjeren na odbijanje zahtjeva iz tužbe
(prejudicijelna i kompenzaciona protivtužba). Kao ofanzivna radnja, protivtužba omogućava da u istoj parnici
tuženi ostvari neko svoje pravo protiv tužioca (koneksna protivtužba).
Vrste protivtužbe su:
1. Koneksna protivtužba se određuje obzirom na vezu (koneksitet) koja postoji između zahtjeva iz tužbe i
protivtužbe. Koneksitet postoji kad se oba zahtjeva zasnivaju na istom činjeničnom stanju. Npr. prodavac
ustaje tužbom i traži isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu. Kupac ustaje protivtužbom i traži
naknadu štete zato što isporučena roba ne odgovara ugovorenom kvalitetu.
2. Prejudicijelnom protivtužbom tuženi ističe zahtjev da se utvrdi (ne)postojanje pravnog odnosa od kojeg
zavisi odluka o tužbenom zahtjevu. Npr.tužilac kondemnatornom tužbom traži ispunjenje ugovora, a tuženi
protivtužbom traži da se utvrdi da kupoprodajni ugovor ne postoji. Prejudicijelna protivtužba najčešće ima
karakter deklaratorne tužbe negativnog utvrđenja. U ovakvim situacijama tuženi može upotrijebiti
protivtužbu ili obični prigovor. Ako tuženi ima pravni interes da se o prejudicijelnom spornom pravnom
odnosu donese odluka sa dejstvom pravosnažnosti, onda će se poslužiti protivtužbom.
3. Kompenzacionom protivtužbom tuženi protiv tužioca ističe tužbeni zahtjev upravljen na potraživanje
podobno za kompenzaciju sa zahtjevom tužioca. Dakle, tuženi se može poslužiti prigovorom kompenzacije
ili kompenzacionom protivtužbom. Protivtužba ima prednost u situacijama kad je protivpotraživanje veće
od potraživanja.
Pretpostavke dopuštenosti. Protivtužba je dopuštena od trenutka zasnivanja litispedencije povodom tužbe do
okončanja glavne rasprave. Mora ispunjavati sve procesne pretpostavke kao i tužba. Zahtjev iz tužbe i
protivtužbe mora biti raspravljan u istoj vrsti postupka. Za protivtužbu je po pravilu nadležan sud pred kojim
teče parnica (atrakciona nadležnost). Izuzetak postoji u slučaju kad je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan
viši sud.
Postupak po protivtužbi. Povodom protivtužbe se zasniva samostalna parnica. Sud raspravljanje o zahtjevu iz
tužbe i protivtužbe može razdvojiti, ali iz razloga ekonomičnosti najčešće zajedno raspravlja o oba zahtjeva.
Okončanje parnice povodom tužbe nema uticaja na tok parnice povodom protivtužbe.
39. SUDSKE ODLUKE
Sudske odluke su radnje preduzete u zakonom propisanoj formi, a kojima sud zauzima svoj stav prema
određenim pitanjima koja se javljaju u procesu raspravljanja i odlučivanja o predmetu spora. Obzirom na
procesnu formu, sudske odluke se dijele na presude i rješenja. Presudom sud odlučuje o predmetu spora, tj. o
tužbenom zahtjevu. U formi rješenja sud odlučuje o tzv.procesnim pitanjima, tj. pitanjima koja se ne tiču
neposredno predmeta spora, ali se javljaju u vezi sa raspravljanjem i odlučivanjem. Izuzetno, sud o predmetu
spora odlučuje u obliku rješenja u postupku izdavanja platnog naloga i u postupku zbog ometanja posjeda.
Presude se uvijek izrađuju kao poseban dokument, a samo pojedina rješenja se uobličavaju kao posebni
dokumenti, dok se ostala unose u sudski zapisnik.
39.2. Presude

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 56


Značenje. Presuda je završni akt kojim se okončava raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora u
prvostepenom postupku. Njome se ostvaruje sadržaj sudske funkcije kao konkretizacije općih pravnih normi na
pojedinačne životne situacije.
Sudski silogizam. Sud presudom odlučuje po principu "ili-ili", tj. usvaja ili odbija tužbeni zahtjev, a na osnovu
zaključka o njegovoj osnovanosti. Taj zaključak se izvodi silogističkom operacijom: donju premisu (praemisa
minor) čine pravno-relevantne činjenice, a gornju (praemisa maior) čine odgovarajuće norme materijalnog
prava. Čijenično stanje sud po pravilu utvrđuje izvođenjem dokaza, a sadržaj pravnih normi tumačenjem.
Kad je utvrdio obje premise, sud supsumira, tj. podvodi utvrđeno činjenično stanje pod odgovarajuće norme
materijalnog prava i izvodi zaključak o osnovanostu tužbenog zahtjeva.
39.3. Doktrinarno razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja
Pojmovna (logička) doktrina u razgraničenju pravnog pitanja polazi od strukture sudskog silogizma. Međutim,
predstavnici ove doktrine nisu saglasni o tome koji elementi čine gornju i donju premisu sudskog silogizma, kao i kakav je
njihov međusobni odnos.
Teleološka doktrina razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja tumači putem cilja (pravnodogmatskog i
pravnopolitičkog), koji sud preduzima radi utvrđivanja ovog razgraničenja, tj. putem svrhe sa kojom se angažuje djelatnost
suda. Kad su u pitanju činjenice, taj cilj je utvrđivanje istinitosti tvrdnje koja se iznosi pred sud, a kod pravnog pitanja
svrha je dejstvo faktičkog događaja u kontekstu pravnih pravila.
Gnoseološka doktrina razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja posmatra sa aspekta načina utvrđivanja donje i gornje
premise sudskog silogizma, odnosno putem utvrđivanja razlike u načinu saznavanja činjenica i prava. U pogledu dileme da
li je jedan pojam činjenični ili pravni nudi se slijedeći parametar: ono što tek treba da se utvrdi (tj.što se ne zna) jeste
činjenica, a ono što se zna ili mora znati (iura novit curia) je pravno pitanje.
Peripatetička doktrina se smatra naprihvatljivijom. Prema ovoj doktrini, sfera činjeničnog utvrđenja se kreće u okvirima
utvrđenja faktičkih činjenica koja su pravno relevantne, i to onako kako su se u stvarnosti i dogodile. Osim toga, svaka
operacija zaključivanja i ocjene koja se odvija u okviru ocjene rezultata dokazivanja istinitosti činjeničnih tvrdnji, ima
karakter činjeničnog zaključivanja i ocjene.
Pravno relevantne činjenice utvrđuju se dokazivanjem, uz primjenu metoda slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena se
odnosi na dokaze, a ne na činjenice koje su predmet dokazivanja. Činjenice objektivno postoje ili ne postoje. Svaki
zaključak o istinitosti činjeničnih tvrdnji ima karakter činjeničnog zaključka.
39.4. Donošenje presude
Vijećanje i glasanje. Presudom sud odlučuju o zahtjevima koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja.
Donošenje presude je poseban stadij postupka koji otpočinje vijećanjem i glasanjem, a završava se
objavljivanjem presude. Po pravilu, sud pristupa donošenju presude odmah nakon vijećanja i glasanja, a u
složenijim slučajevima moguće je donošenje presude odgoditi za 8 dana. Vijećanje i glasanje obavlja se uz
isključenje javnosti - prisustvuju samo članovi vijeća i zapisničar. O vijećanju i glasanju sastavlja se poseban
zapisnik i zatvara u omot koji može otvoriti samo instancioni sud kad odlučuje o pravnom lijeku. Vijećanjem i
glasanjem rukovodi predsjednik vijeća, koji glasa posljednji. Za odluku vijeća potrebna je većina glasova.
Objavljivanje presude sastoji se u javnom čitanju izreke, čiji sadržaj se fiksira u zapisniku. Presuda kao pravni
akt postaje egzistentna objavljivanjem. Prisustvo stranaka pri objavljivanju nije nužno. Ako je donošenje
presude odloženo, ona se ne objavljuje već se strankama saopštava dostavljanjem. U takvom slučaju kao
trenutak objavljivanja uzima se trenutak slanja presude strankama (a ne trenutak prijema).
39.5. Vezanost suda donesenom presudom
Ogleda se u tome što nakon objavljivanja, odnosno otposlanja, sud ne može svoju presudu ukinuti niti
izmijeniti. To je moguće jedino u postupku povodom pravnog lijeka. Potrebno je naglasiti da momenat
dostavljanja presude strankama proizvodi za njih značajnu posljedicu jer tim momentom otpočinje teči rok za
žalbu.
39.6. Forma i sadržaj presude
Presuda se uvijek izrađuje u pismenoj formi, kao poseban dokument. Njen sadržaj je određen zakonom i
eventualni nedostaci su razlog za ulaganje pravnog lijeka. Presuda sadrži uvod, dispozitiv i obrazloženje.
Uvod presude sadrži da se presuda izriče u ime FBiH, osnovne podatke o sudu, strankama, predmetu spora,
danu zaključivanja glavne rasprave i datum donošenja presude.
Izreka (dispozitiv ili tenor) presude sadrži odluku suda o tužbenom zahtjevu i odluku o parničnim troškovima,
zatim odluka o postojanju ili nepostojanju tuženikovog potraživanja istaknutog u prigovoru kompenzacije, kao i
odluka o prejudicijelnom (incidentnom) zahtjevu za utvrđenje.
Obrazloženje u prvom dijelu sadrži opis predmeta spora, tako što se iznese zahtjev tužioca i činjenice na kojima
je zasnovan, odbrana tuženog (posebno prigovori), te koje su činjenice među strankama sporne, a koje nisu.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 57


U drugom dijelu sud obrazlaže svoj stav u pogledu činjenica koje je utvrdio i pravnih pravila koja je primijenio.
Prvo obrazlaže kako je izveo činjenični zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica, a zatim kako je izveo
pravni zaključak, tj. pravno kvalificirao predmet spora. U obrazlaganju činjeničnog zaključka sud je naročito
dužan da iznese koje dokaze je izveo kao i rezultate izvedenih dokaza.
39.7. Ispravljanje presude
Pod ispravljanjem presude podrazumijeva se otklanjanje grešaka u imenima i brojevima i drugih očiglednih
grešaka u pisanju i računanju, kao i nedostataka u obliku nesaglasnosti prepisa i izvornika presude. Ispravke vrši
predsjednik vijeća u obliku posebnog rješenja. Ako između izvornika i prepisa postoji nesaglasnost u pogledu
neke odluke sadržane u izreci, strankama se dostavlja nov, ispravljen prepis sa naznačenjem da se njime
zamjenjuje raniji prepis.
39.8. Osamostaljivanje presude
Kad je presuda donesena, eventualna ništavost radnji preduzetih u postupku prije njenog donošenja nije smetnja
za njenu punovažnost. Ovakvo osamostaljivanje presude kao završnog akta u odnosu na procesne radnje koje su
joj prethodile je u službi načela pravne sigurnosti.

39.9. Nepostojeća i presuda bez dejstva


Nepostojećim presudama smatraju se one koje nemaju sva obilježja presude - npr.ako ju je donio neki drugi
organ a ne sud, ili ako nije objavljena odnosno otposlata. Nepostojeća presuda ne može proizvoditi nikakva
dejstva, pa je njeno pobijanje nepotrebno.
Presude bez dejstva su pravno egzistentne, ali zbog teških povreda ne proizvode nikakvo dejstvo. Primjer
presude bez dejstva je presuda donesena prema licu koje ne potpada pod jurisdikciju domaćih sudova ili prema
licu koje nije postojalo ili više ne postoji. Takva je i presuda donesena nakon povlačenja tužbe ili presuda kojom
se izriče pravna posljedica koja se ne može iizraći po normama materijalnog prava.
39.10. VRSTE PRESUDE
Prema vrsti pravne zaštite koja se presudom ostvaruje, presude mogu biti kondemnatorne, deklaratorne i
konstitutivne.
Kondemnatorne (dosuđujuće) presude donose se povodom kondemnatornih tužbi, ukoliko sud udovoljava
tužbenom zahtjevu. Presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev iz kondemnatorne tužbe je uvijek utvrđujuća, jer se
njome samo konstatuje da je zahtjev neosnovan. U dijelu u kome se odlučuje o troškovima postupka, presuda je
uvijek kondemnatorna. Kondemnatorne presude su podobne za izvršenje (prinudnim putem).
Deklaratorne presude donose se povodom deklaratornih tužbi. Njima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje
određenog pravnog odnosa. Pravonažnošću deklaratorne presude postignut je krajnji cilj tražene pravne zaštite.
Zbog toga deklaratorne presude nisu podobne za izvršenje.
Konstitutivne presude se donose povodom konstitutivnih tužbi, u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na
određenu promjenu u pravnim odnosima. Ovim presudama se ne samo utvrđuje pravo na promjenu u pravnom
odnosu, nego se ta promjena i ostvaruje - ona nastupa u trenutku pravosnažnosti presude.
Prema predmetu odlučivanja, presude se dijele na konačne i međupresude. Konačne presude dijele se na
potpune, djelimične i dopunske.
Konačna presuda može biti potpuna i djelimična. Potpuna je ona kojom se u cjelini odlučuje o svim
zahtjevima, kako glavnim tako i sporednim. Prvostepeni postupak se obično okončava donošenjem potpune
presude. Djelimična presuda je konačna u dijelu tužbenog zahtjeva o kojem se njome odlučuje. Donosi se u
slijedećim slučajevima:
- Ako je samo dio tužbenog zahtjeva sazrio za konačnu odluku;
- Ako su od više tužbenih zahtjeva samo neki sazreli za konačnu odluku;
- Ako je podnesena protivtužba - djelimična presuda će biti donesena ako je donesen bilo zahtjev iz tužbe ili
zahtjev iz protivtužbe;
Donošenje djelimične presude izaziva razdvajanje postupka, jer se presuđeni dio spora odvaja od dijela u kome
još nije odlučeno.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 58


Dopunsku presudu sud donosi kad je propustio da donese potpunu presudu. Mada je donošenje dopunske
presude posljedica propusta suda, ovu presudu sud donosi samo po prijedlogu stranaka, koji stranke moraju
podnijeti u prekluzivnom roku od 15 dana od dana prijema nepotpune presude.
Međupresuda je presuda kojom se odlučuje o osnovu tužbenog zahtjeva. Njome se omogućava
pojednostavljenje postupka raspravljanja u složenim sporovima, tj. sporovima kod kojih je sporan i osnov i
visina tužbenog zahtjeva. U takvim sporovima sud može prvo odlučivati o osnovu tužbenog zahtjeva. Ako nađe
da je osnov tužbenog zahtjeva osnovan, o njemu će odlučiti međupresudom i zatim nastaviti da raspravlja o
visini tužbenog zahtjeva o kome donosi konačnu presudu. Ako nađe da osnov tužbenog zahtjeva neosnovan,
donijet će konačnu presudu kojom odbija tužioca sa tužbenim zahtjevom, bez raspravljanja o visini zahtjeva.
Dakle, međupresuda je u službi načela ekonomičnosti postupka. U praksi je najpogodnija u sporovima za
naknadu štete, gdje su najčešće istovremeno sporni i osnov i visina štete.
Prema postupku koji je prethodio donošenju presude, presude mogu biti kontradiktorne, presude po priznanju
i presude na osnovu odricanja.
Kontradiktorne presude donose se kao završni akti u prvostepenom postupku u kome su aktivno učestvovale
obje stranke.
Presude bez održavanja glavne rasprave su izuzetak i moguće su samo u privrednim sporovima, i to pod
uslovom da među strankama nije sporno činjenično stanje, te u bračnim sporovima ako postoji sporazumni
razvod braka.
Presuda na osnovu priznanja donosi se samo u sporovima u kojima stranke mogu disponirati tužbenim
zahtjevom. Ako u takvom sporu tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljeg
raspravljanja donijeti presudu kojom prihvata tužbeni zahtjev. Presuda na osnovu priznanja ne može se donijeti
u sporovima nastalim iz odnosa koji su regulisani imperativnim normama, niti u slučajevima kad su
raspolaganja stranaka protivna pravilima morala društva.
Priznanje tužbenog zahtjeva treba razlikovati od priznanja činjenica. Priznanje činjenica ima za posljedicu da se
priznate činjenice uzimaju u obzir kao činjenični osnov presude, bez dokazivanja. Priznanje tužbenog zahtjeva
od strane tuženog ne mora istovremeno značiti i priznanje činjenica. Osim toga, priznanje činjenica ne mora se
dati izričito, za razliku od priznanja tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev mora biti priznat izričito i izjava o
priznanju mora biti unesena u zapisnik. Ako je tužbeni zahtjev priznat u cjelini, tužilac nema pravni interes za
dalje vođenje parnice.
Fiktivna parnica (simulatio). Priznanje tužbenog zahtjeva ne smije biti simulirano, odnosno fiktivno, i učinjeno
radi ostvarenja nedozvoljenog cilja. Npr, u cilju evazije poreske obaveze, stranke in fraudem legis fingiraju
spor: kupac tuži prodavca tvrdeći da je predmet kupoprodaje njegovo vlasništvo i kao dokaz nudi fiktivno
sačinjenu dokumentaciju koja potrđuje tužbene navode. Tuženi prodavac priznaje takav tužbeni zahtjev i po
presudi donesene na osnovu priznanja kupac traži upis prava vlasništva u javne registre, ne plaćajući porez.
Izjava o priznanju tužbenog zahtjeva (kao i izjava o priznanju činjenica) može se opozvati na ročištu ili u
podnesku. Opoziv priznanja tužbenog zahtjeva može se učiniti do momenta donošenja presude.
Presuda na osnovu odricanja – abdicatio donosi se ako se tužilac odrekne tužbenog zahtjeva do zaključenja
glavne rasprave, a pod uslovom da se radi o zahtjevu kojim stranke mogu raspolagati. Sud neće uvažiti
disponiranja stranaka koja su protivna prinudnim propisima i pravilima morala društva.
Odricanje od tužbenog zahtjeva treba strogo razlikovati od povlačenja tužbe. Povlačenjem tužbe tužilac samo
odustaje od zatražene pravne zaštite u konkretnom sporu, ali se ne odriče sudske zaštite ubuduće. S druge
strane, odricanje od tužbenog zahtjeva tiče se predmeta spora i sud na osnovu toga donosi meritornu presudu
kojom odbija tužbu (dejstvo res iudicata).
Presuda zbog izostanka – contumatio donosi se u 3 situacije:
1. kad tuženi ne dođe prvo ročište (pripremno ili prvo ročište za glavnu raspravu);
2. ako tuženi dođe na ova ročišta, ali neće da se upusti u raspravljanje;
3. ako se tuženi udalji sa ovih ročišta, a ne ospori tužbeni zahtjev.
Kontumacija se odnosi samo na tuženog, a ne i na tužioca kao što je to slučaj u nekim uporednim
zakonodavstvima.
Pravna priroda kontumacije je sporna u pravnoj teoriji. Većina procesualista polazi od principa afirmativne
litiskontestacije,tj. od fikcije da tuženi svojom pasivnošću priznaje istinitost činjeničnih navoda tužbe sa kojom
je upoznat, a sud ih bez dokazivanja uzima u činjenični osnov svoje odluke i usvaja tužbeni zahtjev. Shodno
tome, ova presuda se ne bi mogla izreći u slučajevima kad se ne bi mogla donijeti presuda na osnovu priznanja.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 59


Posebni uslovi za kontumaciju su:
a) Da je tužilac bio uredno pozvan;
b) Da tužilac predloži donošenje presude zbog izostanka;
c) da tuženi nije podneskom osporio tužbeni zahtjev;
d) da osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz činjenica navedenih u tužbi;
e) da činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti sa dokazima koje je podnio sam tužilac
ili sa općepoznatim činjenicama;
f) da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizilazi da je tuženi bio opravdano spriječen da dođe na
ročište.
Bez obzira na navedene uslove, sud neće donijeti kontumacionu odluku ako utvrdi da se radi o zahtjevu kojim
stranke ne mogu raspolagati.

Uslovna presuda zbog izostanka4 može se donijeti u 2 slučaja:


1. Ako je potrebno da sud prethodno pribavi obavještenja o tome da li se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu
sa kojim stranke mogu raspolagati;
2. Ako nema dokaza da je tuženi uredno pozvan, a nesumnjivo je da mu je poziv upućen. Predsjednik vijeća će
tada odrediti rok da se izvidi da li je tuženi uredno pozvan. Taj rok ne može biti duži od 30 dana za dostavu
u zemlji, odnosno 6 mjeseci za dostavu u inostranstvu.
U oba slučaja sud može donijeti kontumacionu odluku bez izjašnjavanja stranaka. Protiv odluke suda kojom se
odbija prijedlog tužioca za donošenje kontumacione presude dopuštena je posebna žalba.
39.11. RJEŠENJA
Odlukom u obliku rješenja sud odlučuje o procesnim pitanjima, a samo izuzetno i o tužbenom zahtjevu (u
postupku za izdavanje platnog naloga i u postupku zbog ometanja posjeda).
Rješenja o procesnim pitanjima mogu se podijeliti u 2 grupe:
1. Rješenja kojima se parnica okončava bez odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva – ovdje spadaju
rješenja kojima se tužba odbacuje kao nedopuštena i rješenja kojima sud konstatuje da je parnica okončana
nekom dispozitivnom radnjom stranke (deklarativna rješenja). Ova rješenja vezuju sud, donose se u formi
posebnog dokumenta i protiv njih je po pravilu moguće ulagati posebnu žalbu;
2. Rješenja kojima se odlučuje o nekom procesnom pitanju upravljanja postupkom. Ova rješenja ne vezuju
sud, ne donose se u obliku posebne isprave nego se njihov sadržaj unosi u sudski zapinik i protiv njih nije
dopuštena posebna žalba ili žalba uopće nije dopuštena.
Rješenja donesena na ročištu objavljuje predsjednik vijeća. Strankama se pismeno dostavlja samo ako je protiv
rješenja dopuštena posebna žalba, ako se na osnovu tog rješenja može odmah tražiti izvršenje ili ako to zahtijeva
upravljanje parnicom. Ako se ne dostavlja pismeno, rješenje prema strankama ima učinak čim je objavljeno.
Rješenja donesena izvan ročišta se strankama saopštavaju dostavljanjem ovjerenog prepisa. Ako se rješenjem
odbija prijedlog stranke ili se njime rješava o međusobno suprotnim prijedlozima stranaka, rješenje mora biti
obrazloženo, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.
Kad se stranci rješenjem nalaže izvršenje neke radnje, određuje se i rok za njeno izvršenje (paricioni rok). Ako
posebnim propisima nije drugačije određeno, taj rok je 15 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima 8 dana.
39.12. PRAVOSNAŽNOST PRESUDE
Određenje pojma. Razlozi pravne sigurnosti nalažu da se za svaki pravni akt odredi dokle se može postavljati
pitanje njegove zakonitosti. Uslove pod kojima se može i dokle se može preispitivati zakonitost donesene
presude, određuje ustanova pravosnažnosti. Obzirom na vrstu posljedica koje proizvodi pravosnažna presuda, u
teoriji se pravi razlika između pravosnažnosti u formalnom i u materijalnom smislu.
Procesna ili formalna pravosnažnost je svojstvo presude koja se ne može pobijati redovnim pravnim lijekom.
Presuda postaje pravosnažna na jedan od slijedeća tri načina:
1. Istekom roka za žalbu;
2. Odricanjem od pravnog lijeka ili odustankom od njega (ako je bio uložen);

4
odgađanje donošenja kontumacione odluke
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 60
3. Donošenjem drugostepene presude.
Materijalna pravosnažnost se tiče sadržaja presude i ispoljava se u njenom dejstvu. Prema stavu Vrhovnog
suda BiH iz jedne revizijske presude, nema pravosnažno presuđene stvari ako se činjenični osnov promijenio
nakon pravosnažno okončanog postupka u ranijoj parnici.
Obzirom na ukupnost dejstava koje proizvodi, pravosnažnost je ustanova procesnog prava, jer ne proizvodi
druge posljedice osim procesno-pravnih. U materijalno-pravnim odnosima presuda ne proizvodi posljedice, jer
njen cilj nije stvaranje novih pravnih odnosa, već zaštita postojećih. Samo ako norme materijalnog prava za
pravosnažno donesenu presudu vežu nastanak ili promjenu u nekom pravnom odnosu, takva presuda ima
karakter pravnorelevantne činjenice materijalnog prava.
Res iudicata. Najvažniji aspekt dejstva pravosnažnosti u materijalnom smislu jeste dejstvo presuđene stvari (res
iudicata), što znači da je isključena mogućnost pokretanja nove parnice o istom predmetu i između istih
stranaka pred bilo kojim sudom. Ovo dejstvo je izraz zahtjeva načela ekonomičnosti i pravne sigurnosti. Za
određivanje identiteta predmeta spora mjerodavan je tužbeni zahtjev. Dakle, sud će kao nedopuštenu odbaciti
tužbu kojom se želi pokrenuti nova parnica sa istim tužbenim zahtjevom, bez obzira da li se zahtjev zasniva na
istom ili drugačijem činjeničnom ili pravnom osnovu.
Dejstvo presuđene stvari. Pravosnažna presuda ima značaj negativne procesne pretpostavke (smetnje) na koju
sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Osim toga, pravosnažnost ima prejudicijelno dejstvo, a
po pravilu predstavlja i preduslov za izvršnost presude. Prejudicijelno dejstvo se ogleda u tome što pravosnažna
presuda o određenoj stvari vezuje svaki drugi sud ili državni organ pred kojim se ta stvar javlja kao prethodno
(prejudicijelno) pitanje u nekom drugom postupku.
39.13. GRANICE PRAVOSNAŽNOSTI
Određuju se u 3 aspekta: objektivno (obzirom na predmet odlučivanja), subjektivno (obzirom na lica) i
vremenski (obzirom na vrijeme koje je mjerodavno za presuđivanje).
Objektivne granice. Predmet pravosnažnosti je samo odluka o tužbenom zahtjevu. Dakle, njome je zahvaćen
samo dispozitiv presude. Ako je na zahtjev stranaka o prejudicijelnom pitanju odlučivano kao o glavnom
pitanju, ova odluka se takođe unosi u dispozitiv i predstavlja predmet pravosnažnosti. Isto važi i za odluku o
prigovoru kompenzacije (tj.odluka o postojanju ili nepostojanju protivpotraživnja). Elementi koji se unose u
obrazloženje odluke ne mogu biti predmet pravosnažnosti, kao npr:
a) Činjenice koje čine osnov odluke o tužbenom zahtjevu;
b) Opća pravna pravila na osnovu kojih je sud donio odluku;
c) Odluka o prethodnom pitanju;
d) Prigovori tuženog, sa izuzetkom prigovora kompenzacije.
U našem pravu, svojstvo pravosnažnosti odluke stiču i u onom dijelu u kome sud prekoračuje tužbeni zahtjev,
pošto na prekoračenje tužbenog zahtjeva sud ne pazi po službenoj dužnosti.
Subjektivne granice pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti se u principu proteže samo na stranke. Izuzetno,
presuda može da proizvodi dejstvo pravosnažnosti erga omnes (npr.presuda kojom se utvrđuje da brak postoji
ili ne postoji).
Prošireno dejstvo pravosnažnosti presuda ima prema pravnim sukcesorima stranaka. Oni svoj pravni položaj
izvode iz pravnog položaja svojih prethodnika. Ovakvo dejstvo presuda ima i prema neposrednom posjedniku
stvari.
Vremenske granice pravosnažnosti. Pravosnažnost odluke se vremenski veže za stanje u materijalno-pravnom
odnosu koje je postojalo u trenutku zaključenja glavne rasprave. Stranka koja je do okončanja glavne rasprave
propustila iznijeti sve pravno relevantne činjenice jer joj nisu bile poznate, može tražiti ponavljanje postupka, ali
ne može na osnovu tih činjenica pokretati novu parnicu sa istim tužbenim zahtjevom.
39.14. PRAVOSNAŽNOST RJEŠENJA
Sva rješenja protiv kojih je dopuštena posebna žalba podobna su za pravosnažnost. Za pravosnažnost nisu
podobna rješenja protiv kojih uopće nije dopuštena žalba ili protiv kojih nije dopuštena posebna žalba. To su
prvenstveno rješenja kojima se upravlja parnicom. Ona proizvode dejstva samo unutar parnice.
40. PRAVNI LIJEKOVI
40.1. Pojam
Žalba se može posmatrati sa 2 aspekta: kao pravo i kao pravni lijek. Kao pravni lijek, žalba je procesno-pravno
sredstvo u ostvarenju žalbe kao prava.
40.2. Sistem pravnih lijekova
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 61
Pravni lijekovi se dijele na redovne i vanredne. Redovni se ulažu protiv nepravosnažnih presuda i njihovim
ulaganjem se odlaže nastupanje pravosnažnosti. Redovni pravni lijek je žalba. Vanredni pravni lijekovi se ulažu
protiv pravosnažnih presuda. To su: revizija, zahtjev za zaštitu zakonitosti i prijedlog za ponavljanje postupka.
40.3. Redovni pravni lijekovi
Osnovna obilježja redovnih pravnih lijekova su:
- suspenzivnost – pravni lijek odlaže nastup pravosnažnosti odluke protiv koje se ulaže;
- devolutivnost – ovo dejstvo sastoji se u zasnivanju nadležnosti višeg suda u odnosu na onaj koji je donio
pobijanu presudu;
- prekluzivnost – ako se žalba ne uloži u predviđenom roku, nastupa prekluzija, usljed koje se uložena žalba
odbacuje kao nedopuštena.
40.3.2 Žalba protiv presude /appellatio/
Funkcija – protiv svake presude kao završnog akta kojim se okončava parnica u prvom stepenu se može ulagati
žalba bez izuzetka. Žalba je u interesu stranaka o čijim pravima se presudom odlučuje, ali u interesu pravosuđa
uopće. Žalba spada u dispozitivne radnje stranaka.
Odreći se pak, podnošenje žalbe stranke miogu samo dok im to pravo pripada : od momenta donošenje presude,
pa do isticanja roka za žalbu. Od pravnog lijeka koji je uložila stranka može odustati sve do donošenja odluke
višeg suda.
Izjave o odricanju i opozivu pravnog lijeka su neopozive.
Oblik i sadržaj žalbe, pretpostavke za izjavljivanje
a. Žalba se podnosi u pismenom obliku, u formi podneska, koji treba da sadrži : označenje presude koja se
napada; razlog na kome se zasniva žalba; izjavu o dijelu presude koji se napada da li je to presuda u cijelosti
ili samo neki njen dio.
b. Žalba mora da sadrži oznaku presude koja se pobija i potpis žalioca.
c. Pretpostavke za izjavljivanje žalbe su : njena dopuštenost, blagovremenost i formalna urednost.
Nedozvoljenu žalbu rješenjem odbacuje prvostepeni sud putem koga se donosi.
Razlozi za žalbu
Žalbeni razlozi su tvrdnje koje se tiču određenih grešaka ili nepravilnosti koje su imale za posljedicu donošenje
nepravilnih i nezakonitih odluka. Možemo ih podijeliti na metrijalno-pravne /erroes in iudi cando/ i preocesno-
pravne /errores in procedendo/. Greške materijlano-pravnog karaktera mogu biti posljedica pogrešno utvrđenog
činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zakon dijeli sve razloge u tri vrste :
1. bitne povrede parnič.postupka
2. pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i
3. nepravilna primjena materijalnog prava.
Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja ne mogu se pobijati jer je osnov za njihovo
donošenje priznanje odnosno odricanje od tužbenog zahtjeva kao pravne posljedice.
BITNE POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA /errores in procedendo/ se obzirom na
njihovo dejstvo dijele na apsolutno bitne i relativno bitne povrede. APSOLUTNO bitne su povrede koje samim
svojim postojanjem izazivaju ništavost presude, bez obzira da li su u konkretnoj parnici imali neki uticaj na
donošenje pravilne presude. Taksativno su nabrojane u Zakonu, a mogu se sistematizirati u nekoliko grupa:
1. Povreda pravila o procesnim pretpostavkama i to:
- povrede koje se tiču suda – apsolutna nenadležnost, relativna nenadležnost suda, tj. stvarna i mjesna
nenadležnost;
- povrede koje se tiču stranaka – stranačka nesposobnost, parnična nesposobnost, nedostaci u zastupanju;
- nedostaci koji se tiču predmeta spora – res iudicata i lis pedens.
2. Povrede koje se tiču osnovnih načela postupka, kao što su:
- povrede načela nepristrasnosti – ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je morao biti izuzet
po zakonu, ili je bio izuzet rješenjem suda;
- povreda načela zbornosti – ako je sudio sudija pojedinac umjesto vijeća;
- povreda načela neposrednosti – ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na
glavnoj raspravi;

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 62


- povreda načela kontradiktornosti – ako stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom i kad je
sud odbio zahtjev stranke da se služi svojim jezikom i pismom, a stranka se zbog toga žalila;
- povreda načela usmenosti – ako je sud donio presudu bez glavne rasprave, a bio je dužan da je održi;
- povreda načela javnosti – ako je sud protivno zakonu isključio javnost na glavnoj raspravi;
- povreda načela dispozitivnosti – ako je sud svoju odluku zasnovao na nedopuštenim dispozicijama
stranaka i ako je protivno zakonu donio presudu na osnovu priznanja, odricanja i izostanka.
3. Povrede koje se tiču pismene izrade presude:
- izreka presude je nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima navedenim u obrazloženju;
- ako presuda uopće nema obrazloženja ili su u obrazloženju razlozi protivrječni ili nejasni.
RELATIVNO BITNE POVREDE PARNIČNOG POSTUPKA su sve povrede nomi procesnog prava koje u
ZPP nisu određene kao apsolutno bitne. One proizvode ništavost presude samo ako su uticale na donošenje
nepravilne odluke.
Na apsolutno bitne povrede postupka drugostepeni sud u načelu pazi po službenoj dužnosti. Izuzetak su:
prekoračenje tužbenog zahtjeva, povreda pravila o mjesnoj nadležnosti, i povreda prava na upotrebu vlastitog
jezika. Na ove povrede, kao i na relativno bitne povrede postupka, sud pazi po prigovoru stranaka.
Bitne povrede proizvode ništavost donesene presude, pa je drugostepeni sud ukida i predmet vraća na ponovno
raspravljanje.
POGREŠNO I NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje
postoji kad sud propusti da u osnov odlučivanja uzme sve pravnorelevantne činjenice. Do toga dolazi usljed
pogrešne pravne ocjene spora, koju sud vrši na osnovu normi materijalnog prava.
Činjenično stanje je nepravilno utvrđeno kad sud uzme da je određena činjenica istinita, mada bi se na osnovu
izvedenih dokaza trebao izvesti suprotan zaključak. Do toga dolazi kad sud na osnovu izvedenih dokaza nije
mogao steći uvjerenje u tačnost spornih činjenica ili je stekao pogrešno uvjerenje.
Na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud ne pazi po službenoj dužnosti, nego na zahtjev
stranaka. Ono predstavlja razlog da drugostepeni sud ukine presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na
ponovno odlučivanje.
Stranke imaju mogućnost da u žalbi iznose nove činjenice i nude nove dokaze (BENEFICIUM NOVORUM),
bez obzira da li su te činjenice i dokazi postojali u vrijeme donošenja prvostepene presude i bez obzira da li su
stranke za njih znale ili ne. Ako se novim činjenicama i dokazima dovodi u pitanje potpunost i pravilnost
činjenične podloge donesene presude, drugostepeni sud će takvu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom
sudu na ponovno raspravljanje. Zbog pravila o zabrani devolucije nadležnosti, drugostepeni sud ne može sam
raspravljati i odlučivati na osnovu nove procesne građe.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je
trebao primijeniti ili takvu odredbu nije pravilno primijenio. Do toga obično dolazi zbog pogrešne pravne
kvalifikacije predmeta spora, koja najčešće nastaje zbog toga što sud nije uzeo u obzir sve faktičke okolnosti
predmeta spora. Posljedica je donošenje nepravilne i nezakonite presude, koju drugostepeni sud poništava i
meritorno rješava predmet.
40.4. Postupak pred drugostepenim sudom
Funkcija drugostepenog suda. U našem pravu, drugostepeni sud u principu ima kontrolnu funkciju, tj.
preispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude. To preispitivanje vrši se ne samo u okviru procesne
građe na osnovu koje je donesena pobijana presuda, već i na osnovu nove procesne građe, koju stranke iznose u
žalbenom postupku. Ako se pobijana presuda preispituje na osnovu iste procesne građe koja je razmatrana pred
prvostepenim sudom, drugostepeni sud ima puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može neposredno presuditi u
predmetu spora. U suprotnom, tj. ako se u žalbenom postupku pojavi nova procesna građa, drugostepeni sud
ima samo kasatorna ovlaštenja, tj. da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno
raspravljanje i odlučivanje.
Podnošenje žalbe, iudex a quo. Žalba se uvijek podnosi putem prvostepenog suda. Zbog devolutivnog dejstva
žalbe, ovlaštenja prvostepenog suda se iscrpljuju u odlučivanju o njenoj dopuštenosti. Predsjednik vijeća ispituje
da li su ispunjene procesne pretpostavke za ulaganje žalbe. Ako nisu, žalbu odbacuje kao nedopuštenu. U
suprotnom, spis se dostavlja na odlučivanje drugostepenom sudu, a jedan primjerak žalbe dostavlja se protivnoj
stranci u svrhu zadovoljavanja načela kontradiktornosti.
Iudex a quem. Drugostepeni sud će prvenstveno odlučivati o dopuštenosti pravnog lijeka, ako je to prvostepeni
sud propustio učiniti. O žalbi drugostepeni sud po pravilu odlučuje u zatvorenoj sjednici vijeća kojeg čine tri
sudca. Ako utvrdi da na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud nije mogao steći uvjerenje o tačnosti spornih
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 63
činjenica, ili je stekao pogrešno uvjerenje, a nedostatak se ne može otkloniti bez izvođenja dokaza, drugostepeni
sud ima 2 mogućnosti: da ukine presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ili da otvori
raspravu pred drugostepenim sudom. Bez otvaranja rasprave, drugostepeni sud može odluku donijeti samo u
slučajevima u kojima je prvostepeni sud svoje uvjerenje o spornim činjenicama izveo isključivo na osnovu
isprava, posredno izvedenih dokaza i indicija.
Kod povreda normi procesnog prava, koje za posljedicu imaju bitne povrede postupka, drugostepeni sud ima
samo kasatorna ovlaštenja: može samo ukinuti presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno
raspravljanje i odlučivanje. Samo na području primjene normi materijalnog prava, drugostepeni sud ima puna
jurisdikciona ovlaštenja, tj. može preinačiti odluku prvostepenog suda.
Održavanje rasprave pred drugostepenim sudom se koristi smo izuzetno, ako sud smatra da je radi pravilnog
utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se ponovno izvedu dokazi izvedeni u prvostepenom postupku.
Rasprava se odvija po istim principima kao i glavna rasprava u prvostepenom postupku.
40.5. Granice ispitivanja prvostepene presude
Granice u pogledu predmeta pobijanja – instaciono se može u parničnom postupku odlučivati samo o onome o
čemu je vođena parnica. Prekoračenje tužbenog zahtjeva razlog je apsolutne ništavosti.
U pogledu obima pobijanja, važi načelo dispozitivnosti: drugostepeni sud ispituje presudu u dijelu u kome se
ona pobija žalbom. Ako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu se presuda pobija, sud će je preispitivati u onom dijelu
u kome stranka nije uspjela u sporu. Ako stranka presudu pobija samo u jednom dijelu, preostali dio postaje
pravosnažan.
U pogledu razloga pobijanja, naglašenije je načelo oficijelnosti. Žalilac nije dužan istaći razloge zbog kojih
pobija presudu, mada je korisno da to učini. Ali bez obzira na to, drugostepeni sud uvijek po službenoj dužnosti
pazi na apsolutno bitne povrede parničnog postupka i na nepravilnu primjenu normi materijalnog prava. Na
nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud posredno pazi po službenoj dužnosti. Naime, kad stranke
i ne pobijaju presudu zbog ovog razloga, drugostepeni sud će ukinuti pobijanu presudu ako se tokom rješavanja
o žalbi pojavi opravdana sumnja da su činjenice na kojima je zasnovana prvostepena presuda pravilno utvrđene.
Ovo je u službi ostvarenja načela materijalne istine.
Žalbeni prijedlog nije obavezan element žalbe. Ako ga stranka i istakne u žalbi, drugostepeni sud nije vezan tim
prijedlogom.
40.6. Odluke drugostepenog suda
Drugostepeni sud može postupiti na jedan od slijedećih načina:
- odbaciti žalbu kao nedopuštenu;
- odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;
- ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje;
- ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu;
- preinačiti prvostepenu presudu.
Odbacivanje žalbe uslijediće kad je žalba nedopuštena, tj. kad je nepotpuna, neblagovremena ili nedopuštena u
užem smislu.
Žalba je nepotpuna kad ne sadrži bitne /minimalne/ elemente: oznaku presude koja se pobija i potpis žalioca.
Biće odbačena ako je podnosilac ne uredi u naknadnom roku koji mu sud za to odredi.
Neblagovremena je žalba koja je podnesena nakon isteka ostavljenog roka.
U nedopuštene žalbe u užem smislu spadaju žalbe koje je uložilo lice koje nije ovlašteno za ulaganje žalbe, kao
i žalba koja se ulaže bez postojanja pravnog interesa. Na ulaganje žalbe ovlaštene su stranke i njihovi zastupnici,
te učesnici u ulozi trećeg lica. Žalba je nedopuštena i onda kad se stranka odrekla ili kad odustane od izjavljene
žalbe.
PRAVNI INTERES za ulaganje žalbe stranka ima samo onda kad žalbom može za sebe izdejstvovati povoljniju
presudu. Tužilac npr. neće imati pravni interes za ulaganje žalbe ako pobija presudu kojom je udovoljeno
njegovom zahtjevu, samo zato što nije zadovoljan obrazloženjem presude.
Nedopuštenu žalbu bez rasprave odbacuje predsjednik vijeća prvostepenog suda kome je žalba podnesena.
Odbijanje žalbe. Ako drugostepeni sud utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi
na koje sam pazi po službenoj dužnosti, žalbu će odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu.
Ukidanje prvostepene presude, vraćanje predmeta prvostepenom sudu i odlučivanje. Ako preispitivanje
pobijane presude pokaže da je žalba osnovana, drugostepeni sud će presudu ukinuti i vratiti prvostepenom sudu

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 64


na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ako se radi o nedostacima koje žalbeni sud ne želi otklanjati ili ih ne
može sam otklanjati. To su slijedeći slučajevi:
1. Kad utvrdi povredu normi procesnog prava – apsolutno bitnu ili relativno bitnu koja je mogla uticati na
pravilno donošenje odluke – a povreda nema karakter apsolutne smetnje koja ne dozvoljava odlučivanje o
predmetu spora. Drugostepeni sud dužan je da u rješenju kojim ukida prvostepenu presudu navede u čemu
se sastoje učinjene povrede.
2. Kad nađe da je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na kome je presuda zasnovana. Ako je
radi otklanjanja ovog nedostatka potrebno prikupiti novu procesnu građu, drugostepeni sud uvijek vraća
predmet prvostepenom sudu, koji je činjenična instanca u raspravljanju i odlučivanju. Drugostepeni sud je
dužan da u svom rješenju navede u čemu se sastoje nedostaci i zašto su nove činjenice i dokazi značajni za
pravilno donošenje odluke. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede normi
procesnog prava, a nepotpuno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede materijalnog prava.
Ukidanje prvostepene presude i odbacivanje tužbe uslijediće kad drugostepeni sud utvrdi da o predmetu spora
nije ni moglo doći do raspravljanja i odlučivanja. Dakle, u takvim slučajevima se predmet ne vraća
prvostepenom sudu. To su slijedeći slučajevi:
- ako o tužbenom zahtjevu već teče parnica;
- ako je o istom tužbenom zahtjevu već donesena pravosnažna presuda;
- ako je o tužbenom zahtjevu sklopljeno poravnanje.
Preinačenje prvostepene presude. Drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu iz slijedećih razloga:
a) Kad utvrdi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je nepravilno primijenio
norme materijalnog prava;
b) Zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, ali samo onda kad drugostepeni sud na osnovu iste procesne
građe izvodi drugačiji činjenični zaključak o tačnosti pravno relevantnih činjenica. Na osnovu iste procesne
građe drugostepeni sud može utvrditi drugačije činjenično stanje na 2 načina:
- ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza – u ovom slučaju drugostepeni sud mora otvoriti raspravu
(poštivanje načela kontradiktornosti, usmenosti, neposrednosti);
- izvođenjem drugačijeg činjeničnog zaključka iz već izvedenih dokaza – ovo će biti samo onda kad je
prvostepeni sud svoj činjenični zaključak zasnovao isključivo na ispravama, posredno izvedenim
dokazima i indicijama, a drugostepeni sud smatra da je taj zaključak bio nepravilan.
c) Usljed povrede normi procesnog prava – samo onda kad je prvostepeni sud presudom prekoračio tužbeni
zahtjev. Preinačenje se sastoji u tome što se odluka svodi u okvire postavljenog tužbenog zahtjeva, tj.
presuda se ustvari ukida u dijelu u kome je prekoračen tužbeni zahtjev.
Reformatio in peius non datur. Žalbeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je
samo ta stranka podnijela žalbu. Suprotno tome, reformatio in melius je moguća. U duhu je ovog osnovnog
zahtjeva da se za stranku (ukoliko se sama žalila), ne može donijeti odluku koja bi za nju bila manje povoljna
od odluke na koju se žali.
40.7. Žalba protiv rješenja
Dopuštenost. Pitanje dopuštenosti žalbe protiv rješenja zavisi od sadržaja rješenja i njegovog uticaja na razvoj
postupka iz razloga što se na sva rješenja ne može izjavljivati žalba.
Samostalna žalba po pravilu je dopuštena protiv onih prvostepenih rješenja koja sprečavaju nastavak postupka,
odnosno sprečavaju okončanje postupka donošenjem meritorne odluke. Npr.samostalna žalba dopuštena je
protiv rješenja kojim se odbacuje žalba kao nedopuštena usljed nepostojanja neke od procesnih pretpostavki.
Nesamostalna žalba protiv rješenja ulaže se protiv onih rješenja prvostepenog suda koja se tiču upravljanja
postupkom, ali se njima ne dovodi u pitanje dalje odvijanje i okončanje postupka. Takva rješenja mogu se
pobijati samo žalbom koja se ulaže protiv presude.
Nedopuštenost. Žalba je potpuno isključena protiv određenih rješenja. To su uglavnom rješenja kojima se
odlučuje o raznim procesnim pitanjima, a kojima se ne utiče značajnije na tok postupka i položaj stranaka u
ostvarivanju pravne zaštite (npr.rješenje kojim sud zakazuje ročište, rješenja predsjednika vijeća koja se tiču
pripremanja glavne rasprave, upravljanja postupkom itd).
40.8. VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
To su sredstva koja se ulažu protiv pravosnažnih sudskih odluka. Njima se omogućuje preispitivanje sudskkih
odluka i nakon njihove pravosnažnosti. Bitno je istaći da njihovo ulaganje na pobijanu presudu ne sprečava

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 65


mogućnost prisilnog izvršenja napadnute odluke. Po našem Zakonu vanredni pravni lijekovi su: revizija,
zahtjev za zaštitu zakonitosti i ponavljanje postupka.
REVIZIJA je devolutivan, prekluzivan i nesuspenzivan pravni lijek. Mogućnost ulaganja revizije je dvostruko
ograničena:
a) Može se ulagati samo protiv pravosnažnih drugostepenih presuda. Dakle, presuda koja je postala
pravosnažna u prvom stepenu se ne može pobijati revizijom. Takođe se revizijom ne može pobijati rješenje
o ukidanju presude donesene u prvom stepenu.
b) Može se uložiti samo protiv određenih presuda drugostepenog suda, i ako je u sporu primijenjen materijalni
zakon BiH ili FBiH, odnosno međunarodni ugovor. Ograničenja koja se odnose na presude su dvostruka: po
kriteriju vrijednosti i po kriteriju predmeta spora. Po vrijednosnom kriteriju, revizijom se može pobijati
presuda u kojoj vrijednost predmeta spora prelazi 15.000KM, a u privrednim sporovima 25.000KM. Po
kriteriju predmeta spora, revizija se bez obzira na vrijednost predmeta spora može ulagati u sporovima
vezanim za zakonsko izdržavanje i sporovima iz porodičnih odnosa.
Bitno je naglasiti da se revizija može uložiti samo ako je u donošenju odluke bio primijenjen materijalni zakon
FBiH. Dakle, nije predviđena revizija protiv pravosnažnih drugostepenih odluka donesenih u sporovima u
kojima je primijenjeno materijalno pravo kantona.
Razlozi za reviziju mogu biti bitne povrede parničnog postupka i nepravilna primjena materijalnog prava. Zbog
apsolutno bitnih povreda parničnog postupka revizija se može uložiti bez obzira da li je povreda učinjena pred
prvostepenim ili drugostepenim sudom. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog:
- povrede pravila o mjesnoj nadležnosti;
- povrede pravila o suđenju na osnovu glavne rasprave;
- povrede pravila ne bis in idem, tj. ako je zaključeno o zahtjevu o kome već teče parnica;
- povreda načela javnosti – ako je javnost bila protivzakonito isključena na glavnoj raspravi.
Revizija zbog relativno bitnih povreda parničnog postupka i zbog prekoračenja tužbeog zahtjeva se može uložiti
samo ako je takva povreda, odnosno prekoračenje učinjeno u postupku pred drugostepenim sudom.
Zbog pogrešne primjene materijalnog prava se revizija može izjaviti bez ikakvih ograničenja.
Nepravilno utvrđeno činjenično stanje nije revizijski razlog. Revizija je dakle, pravna instanca. U reviziji se
mogu iznositi nove činjenice i dokazi samo ako se oni odnose na bitne povrede postupka, a nikako zbog pravno-
relevantnih činjenica od kojih zavisi meritorno rješenje spora.
O reviziji odlučuje Vrhovni sud FBiH u vijeću petorice. Osim devolutivnosti, revizija je i prekluzivan pravni
lijek. Ulaže se u roku od 30 dana od dana kad je strankama dostavljen prepis presude. Revizijski sud ispituje
pobijanu presudu samo u granicama u kojima se ona pobija revizijom i u granicama razloga navdenih u reviziji.
Postupak i odluke. Revizija se podnosi prvostepenom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud, suprotnu
stranku i javnog tužioca koji je nadležan za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti (ZZZ). Predsjednik vijeća
prvostepenog suda svojim rješenjem odbacuje neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu reviziju. Po prijemu
odgovora suprotne strane ili isteku roka za odgovor (8 dana), prvostepeni sud kompletan spis dostavlja
revizijskom sudu putem drugostepenog suda.
Revizijski sud uvijek odlučuje bez rasprave, u zatvorenoj sjednici. On donosi rješenje ili presudu. Rješenjem
odlučuje:
- kad odbacuje reviziju kao neblagovremenu, nedozvoljenu ili nepotpunu (ako to nije učinio prvostepeni sud);
- kad ukida napadanu presudu i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje ili kad ukida presudu i
odbacuje tužbu.
Presudom odlučuje:
- kad odbija reviziju kao neosnovanu;
- kad preinačuje napadanu presudu zbog nepravilne primjene materijalnog prava i zbog nekih slučajeva
prekoračenja tužbenog zahtjeva.
Revizija protiv rješenja. Revizijom se mogu pobijati samo ona pravosnažna rješenja drugostepenog suda kojima
se okončava postupak pred sudom. To su rješenja kojima se prvostepena odluka ukida, sve radnje poništavaju i
tužba odbacuje. Ova revizija nije dozvoljena u onim sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena ni revizija protiv
presude.
ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI (ZZZ) podiže javni tužilac. To je njegova najvažnija uloga u
građanskom postupku. ZZZ-om se mogu pobijati pravosnažne odluke donesene i u prvom i u drugom stepenu.
Podiže se zbog povrede zakona (federalnog ili kantonalnog, materijalnog ili procesnog).
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 66
Zbog nepravilne primjene materijalnog prava, ZZZ se može uložiti bez ikakvih ograničenja. Ako se radi o
povredi procesnog prava, zahtjev se može uložiti zbog svih povreda parničnog postupka. Ograničenja postoje
samo u pogledu 4 apsolutno bitne povrede, kao i kod revizije. Zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja ne može se uložiti ZZZ.
ZZZ se podiže u prekluzivnom roku od 3 mjeseca ako protiv odluke nije dopuštena revizija. Federalni tužilac
može podići ZZZ i u slučaju kad je revizija dopuštena ako su raspolaganja stranaka protivna prinudnim
propisima. Ako se ZZZ podiže protiv prvostepene pravosnažne odluke, rok se računa od dana pravosnažnosti.
Protiv drugostepene odluke (ako nije uložena revizija), rok se računa od dana kad je odluka dostavljena stranci
kojoj je kasnije dostavljena. Ako je uložena revizija, ZZZ se može podići samo u roku od 30 dana od dana kad
je javnom tužiocu dostavljena revizija.
ZZZ uvijek podiže javni tužilac. Stranke su ovlaštene samo da se obrate javnom tužiocu sa prijedlogom da uloži
ZZZ. O ZZZ sud odlučuje bez održavanja rasprave, na zatvorenoj sjednici. Ako se radi o ZZZ federalnog
tužioca, odlučuje Vrhovni sud FBiH u vijeću od 5 sudija, a o ZZZ kantonalnog tužioca nadležni Kantonalni sud
u vijeću od 5 sudija ili u sjednici svih sudija (ako se ne može osigurati vijeće od 5 sudija). Prilikom ispitivanja
pobijane odluke, sud ispituje samo povrede koje tužilac ističe u svom zahtjevu. Pritom može donijeti odluku kao
i kod revizije – može zahtjev odbaciti, odbiti, prihvatiti i ukinuti odluku ili preinačiti odluku.
ZZZ i revizija se međusobno dopunjavaju i mogu se istovremeno uložiti. Radi ekonomičnosti i kvalitetnijeg
suđenja, o oba pravna lijeka vodi se jedan postupak i donosi jedna odluka. Zbog toga sud uloženu reviziju
uvijek dostavlja javnom tužiocu kako bi mu omogućio da se izjasni i eventualno uloži ZZZ u roku od 30 dana.
Rješenja protiv kojih se samostalno može uložiti ZZZ su ona protiv kojih zakon dozvoljava posebnu žalbu.
PONAVLJANJE POSTUPKA je vanredni pravni lijek koji ulažu stranke protiv pravosnažnih odluka. U teoriji
se zastupa mišljenje prema kome se može tražiti i ponavljanje postupka okončanog dispozitivnim radnjama
stranaka koje imaju snagu pravosnažnosti (sudsko poravnanje).
Razlozi za ponavljanje postupka mogu se svrstati u 3 grupe:
1. Neke od bitnih povreda parničnog postupka – ovdje spadaju povreda načela nepristrasnosti,
kontradiktornosti, povreda pravila ne bis in idem, te nedostaci koji se tiču stranaka i zastupanja u parnici;
2. Protivpravne radnje (krivična djela) – ako se odluka zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka, ili na
lažnoj ispravi, te ako je do odluke došlo usljed krivičnog djela sudije, sudije porotnika, zakonskog
zastupnika ili punomoćnika jedne od stranaka ili trećeg lica;
3. Nove činjenice i dokazi – ako je odluka u postupku čije se ponavljanje traži bila zasnovana na drugoj odluci
suda ili nekog drugog organa, koja je pravosnažno preinačena, ukinuta ili poništena, te ako stranka sazna za
nove činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi bila donesena drugačija odluka da su te činjenice i dokazi bili
poznati u ranijem postupku. U ovom slučaju će ponavljanje postupka biti dozvoljeno samo ako stranka iz
opravdanih razloga nije u ranijem postupku iznijela pomenute činjenice i dokaze.
Rokovi za traženje ponavljanja postupka su 30 dana od dana saznanja za postojanje razloga za ponavljanje
postupka (subjektivni rok), odnosno 5 godina od dana pravosnažnosti odluke (objektivni rok). Postoje 2
izuzetka u kojima se ne primjenjuje objektivni rok: ako se ponavljanje traži zbog povrede načela
kontradiktornosti, te zbog povrede pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti i pravila o zastupanju stranaka. U
ovim slučajevima se ponavljanje može tražiti i nakon isteka objektivnog roka, pod uslovom poštivanja
subjektivnog roka.
Postupak se odvija u 3 faze: (1) podnošenje prijedloga i utvrđivanje pretpostavki za ponavljanje postupka; (2)
raspravljanje o osnovanosti prijedlog za ponavljanje i (3) ponovna rasprava.
Prijedlog za ponavljanje postupka se uvijek podnosi prvostepenom sudu, koji je po pravilu i nadležan da
odlučuje o prijedlogu. Izuzetno, ako se razlog ponavljanja odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, o
prijedlogu odlučuje taj sud.
O osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka raspravlja se na ročištu. Nakon ročišta predsjednik vijeća
rješenjem prihvata ili odbija prijedlog. O osnovanosti prijedloga sud odlučuje samo u granicama razloga koji su
navedeni u prijedlogu. Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim sudom,
predsjednik vijeća prvostepenog suda će nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu, dostaviti predmet
tom višem sudu radi donošenja odluke. Protiv rješenja o prijedlogu za ponavljanje postupka dozvoljena je
posebna žalba.
Ako je prijedlog usvojen, pravosnažna odluka iz ranijeg postupka se ukida i dolazi do ponovnog raspravljanja o
glavnom predmetu. Rasprava se zakazuje tek nakon što je rješenje o ponavljanju postupka postalo pravosnažno.
Predsjednik vijeća može odlučiti da se raspravljanje o glavnoj stvari započne odmah, ne čekajući pravosnažnost

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 67


donesenog rješenja o ponavljanju postupka. U takvom slučaju se rješenje kojim se dozvoljava ponavljanje
postupka unosi u odluku o glavnoj stvari.
Odnos između prijedloga za ponavljaje postupka i drugih vanrednih pravnih lijekova. U praksi će najčešće
dolaziti do situacija u kojima će doći do ulaganja revizije i prijedloga za ponavljanje postupka. U takvom
slučaju, ako unutar roka za izjavljivanje revizije stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka i to iz
razloga iz kojih se može izjavljivati i revizija, prijedlog će se smatrati kao revizija. Razlog za to je činjenica da
su uslovi za ulaganje revizije povoljniji za stranke.
U svim drugim slučajevima kad je izjavljena revizija i prijedlog za ponavljanje postupka, sud odlučuje koji
postupak će prekinuti a koji nastaviti, u zavisnosti od toga koji pravni lijek daje bolje izglede za brže rješenje
spora.
Po istim pravilima kojima se reguliše odnos između ponavljanja postupka i revizije, reguliše se i odnos između
ponavljanja postupka i zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Ponavljanje postupka završenog rješenjem je neupitno ako se radi o meritornom rješenju kojim je odlučeno o
tužbenom zahtjevu, čak i ako se protiv tog rješenja ne može izjaviti revizija. Protiv procesnih rješenja kojima se
završava postupak pred prvostepenim sudom, protiv njih se može predložiti ponavljanje postupka samo ako su
ta rješenja sposobna za materijalnu pravosnažnost.
POSEBNI PARNIČNI POSTUPCI
41. OPĆE KARAKTERISTIKE
41.1. Postupak u bračnim sporovima
Bračni sporovi su sporovi za razvod braka, za poništaj braka, te za proglašenje braka postojećim ili
nepostojećim. Ne smatraju se bračnim sporovima imovinsko-pravni sporovi koji nastaju povodom braka.
Postupak za razvod braka pokreće se na 3 načina: tužbom, zajedničkim prijedlogom bračnih drugova za razvod
braka, te zahtjevom za sporazumni razvod braka.
Sporovi radi poništaja braka i radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka se uvijek pokreću tužbom.
Tužba za poništaj braka je konstitutivna, dok je tužba za utvrđenje da li brak postoji ili ne postoji deklarativna.
Pored bračnih drugova, tužbu mogu podnijeti sva lica koja imaju pravni interes, javni tužilac i organ
starateljstva.
Karakteristično za bračne sporove je ograničenje načela dispozitivnosti. Tužilac se ne može odreći tužbenog
zahtjeva, tuženi ne može priznati tužbeni zahtjev, niti stranke mogu sklopiti sudsko poravnanje. Sud ne može
izreći presudu na osnovu odricanja, presudu na osnovu priznanja, niti presudu zbog izostanka. S druge strane,
široko su zastupljene dispozicije u korist očuvanja braka – tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog sve
do okončanja spora, a uz njegov pristanak sve do pravosnažnosti odluke. Do pravosnažnog okončanja postupka
mogu biti povučeni i zajednički prijedlog, kao i zahtjev za sporazumni razvod braka. Ako je do povlačenja došlo
nakon donošenja prvostepene presude, sud će rješenjem utvrditi da je donesena presuda bez učinka.
Načelo oficijelnosti se manifestuje u dužnosti suda da u presudi kojom se brak razvodi, poništava ili proglašava
nepostojećim, odluči o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece i u slučajevima kad to stranke od njega
nisu zahtijevale.
Načelo inkvizitornosti ima široku primjenu. Sud nije vezan za činjenice i dokaze koje mu prezentiraju stranke,
već je ovlašten da i mimo prijedloga stranaka prikuplja potrebne činjenice i dokaze. Osim toga, sud je ovlašten
da utvrđuje i činjenice koje među strankama nisu sporne.
Pokušaj mirenja u nadležnosti je organa starateljstva. Obavezan je uvijek kad se postupak pokreće tužbom ili
zajedničkim prijedlogom, uz 3 izuzetka: (1) ako je boravište jednog od bračnih drugova nepoznato najmanje 6
mjeseci, (2) ako je jedan od bračnih drugova nesposoban za rasuđivanje, te (3) ako jedan ili oba bračna druga
žive u inostranstvu.
Specifičnosti pravnih lijekova u bračnim sporovima sastoje se u tome što se presuda kojom se brak razvodi na
osnovu sporazuma bračnih drugova ne može pobijati zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
niti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Može se pobijati:
- zbog bitnih povreda parničnog postupka;
- nedostaka u izjavi volje sadržane u sporazumu za razvod braka;
- zbog toga što nisu ispunjeni ostali zakonski uslovi za razvod braka na osnovu sporazuma.
Vanredni pravni lijekovi se mogu ulagati, ali se njima (kao ni prijedlogom za povrat u prijašnje stanje) ne može
izmijeniti pravosnažna presuda u dijelu o prestanku braka, bez obzira da li je neka od stranaka zaključila novi
brak.
41.2. Postupak u sporovima o očinstvu i materinstvu
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 68
Postupak u paternitetskim sporovima se pokreće tužbom. Postoji nekoliko vrsta:
1. Tužba radi utvrđivanja očinstva djeteta rođenog van braka – tužilac je dijete;
2. Tužba za osporavanje očinstva ili materinstva – mogu podići otac, majka ili dijete (otac u subjektivnom
roku od 6 mjeseci, majka u objektivnom roku od 6 mjeseci, a dijete do navršene 25.godine života).
Podnošenjem ove tužbe zasniva se nužno i jedinstveno suparničarstvo, bilo na aktivnoj ili na pasivnoj strani
u parnici.
3. Lice koje se smatra ocem djeteta rođenog van braka može osporavati očinstvo drugog lica koje je to dijete
priznalo za svoje, ako istovremeno deklaratornom tužbom postavlja zahtjev da se utvrdi njegovo očinstvo.
Kao i bračni, paternitetski sporovi su statusne prirode, te se paternitetski postupak ne razlikuje od postupka u
bračnim sporovima.
41.3. Postupak u parnicama iz radnih odnosa
Smatra se da se odredbe posebnog postupka u parnicama iz radnih odnosa primjenjuju na sporove u kojima
radnik traži zaštitu svog prava, a da za spor po tužbi poslodavca protiv radnika važe odredbe općeg parničnog
postupka.

Specifičnost ovog postupka je u slijedećem:


- sud je po ZPP dužan voditi računa o potrebi hitnog rješavanja radnih sporova prilikom vođenja postupka i
određivanju rokova i ročišta;
- u toku postupka sud može ex officio odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u izvršnom postupku
radi sprečavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete. Protiv ovakvog rješenja nije
dozvoljena posebna žalba;
- paricioni i žalbeni rok je 8 dana;
- u sporu u kome je radnik tužilac nadležnost je izberiva.
41.4. Postupak u sporovima zbog ometanja posjeda
Pod sporom ometanja posjeda podrazumijeva se: (1) uznemiravanje posjeda (interdicta retindendae possesionis)
i (2) oduzimanje posjeda (interdicta recuperandae possesionis).
Po pravilu, posjedovnu zaštitu uživa svaki posjednik, a ne samo onaj čiji je posjed savjestan i ima neki pravni
osnov. Uz posjedovnu tužbu se ne može istaći i zahtjev za naknadu štete ili neki drugi zahtjev. Ova tužba je
kondemnatorna, jer se njome može tražiti samo zabrana budućeg ometanja ili uspostava ranijeg posjedovnog
stanja.
Specifičnosti postupka:
1. Podnošenje tužbe – tužba se mora podići u subjektivnom roku od 30 dana i objektivnom od 1 godine.
Oba roka su prekluzivna i na njih sud pazi po službenoj dužnosti;
2. Hitnost raspravljanja – pri određivanju rokova i ročišta sud je dužan da vodi računa o potrebi hitnog
rješavanja, rukovodeći se pritom karakterom svakog pojedinog slučaja
3. Predmet dokazivanja – kao pravno relevantne utvrđuju se samo dvije činjeniec: dokazivanje posljednjeg
posjeda i dokazivanje nastalog ometanja posjeda. Posjed se štiti kao stanje, a ne kao pravo. Zbog toga je u
ovom postupku isključeno raspravljanje o pravu na posjed. Izuzetak postoji u slučaju prigovora tuženog da
je tužilac njega lišio posjed silom, potajno ili prevarom (vi, clam, precario). Pravo na zaštitu se ne priznaje
onome ko je posjed pribavio na nedopušten način.
4. Forma odluke – sud meritornu odluku donosi u formi rješenja, a ne presude. Rješenjem se tuženom
nalaže da uspostavi stanje nastalo prije ometanja posjeda i izriče mu se zabrana budućeg ometanja posjeda.
Paricioni rok određuje sud prema okolnostima konkretnog slučaja.
5. Pravni lijekovi – rok za ulaganje žalbe je 8 dana. Iz važnih razloga sud može žalbi oduzeti suspenzivno
dejstvo. Revizija nije dopuštena, a pravo na traženje ponavljanja postupka je znatno ograničeno i dozvoljeno
je samo iz 2 razloga: (1) ako usljed nezakonitog postupanja, a posebno propuštanja dostavljanja, stranci nije
data mogućnost da raspravlja pred sudom; (2) zbog nedostataka na strani stranaka i povreda pravila o
zastupanju.
6. Prinudno izvršenje – Prekluzivni rok u kome tužilac može tražiti prinudno izvršenje rješenja je 30 dana
od isteka paricionog roka.
7. Mirovanje postupka – Mada o tome nema izričite odredbe u ZPP, smatra se da mirovanje postupka u
parnicama zbog ometanja posjeda nije dopušteno.
41.5. Postupak izdavanja platnog naloga
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 69
Mandatum – anticipativni kontumacioni sistem. Bitno obilježje ovog postupka je u tome što u njemu sud
donosi odluku u korist tužioca, a da tuženom prethodno nije data mogućnost da se izjasni o tužbenom zahtjevu.
Tuženi pravo na odbranu stiče tek nakon donošenja odluke koja mu se dostavlja. Ako tuženi prigovorom protiv
odluke (platnog naloga) ne inicira postupak pobijanja platnog naloga u određenom roku, platni nalog će steći
svojstvo pravosnažnosti i izvršnosti.
Pretpostavke za izdavanje platnog naloga. Opće procesne pretpostavke odnose se na nadležnost suda, stranačku
i parničnu sposobnost, valjanost zastupanja. Posebne procesne pretpostavke za izdavanje platnog naloga su
vezani za potraživanje: ono mora biti novčano, dospjelo i utuživo.
Vrste platnog naloga su dokumentirani i nedokumentirani platni nalog. Pretpostavke za izdavanje
dokumentiranog platnog naloga su:
- da je potraživanje novčano i dospjelo;
- da se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom koja je priložena u tužbi;
- da tužilac učini vjerovatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, kad se na osnovu
vjerodostojne isprave može zahtijevati izvršenje po Zakonu o izvršnom postupku.

Kao vjerodostojne javne isprave smatraju se naročito:


- javne isprave;
- privatne isprave na kojima je potpis dužnika ovjeren od organa ovlaštenog za ovjeru;
- mjenice, čekovi sa protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje zahtjeva;
- izvodi iz ovjerenih poslovnih knjiga;
- fakture i druge isprave koje u pravnom saobraćaju uživaju povjerenje.
Ako su ispunjene pretpostavke za izdavanje platnog naloga, sud će izdati platni nalog tuženom da udovolji
tužbenom zahtjevu i kad tužilac u tužbi ne traži izričito izdavanje platnog naloga. Ako nađe da nisu ispunjeni
uslovi za izdavanje platnog naloga, sud će nastaviti da postupa po pravilima općeg parničnog postupka.
Nedokumentirani platni nalog. Ako dospjelo potraživanje ne prelazi iznos od 800 KM, sud će izdati platni
nalog i u slučaju kad se ta potraživanja dokazuju nekim drugim dokaznim sredstvima. Dovoljno je da tužilac u
tužbi iznese osnov i visinu potraživanja i da naznači dokaze na osnovu kojih se može utvrditi istinitost tužbenih
navoda. Nedokumentirani platni nalog se može izdati samo protiv glavnog dužnika.
Postupak izdavanja platnog naloga. Platni nalog izdaje predsjednik sudskog vijeća, bez održavanja ročišta. U
nalogu se ističe da je tuženi dužan da u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana,
po prijemu platnog naloga udovolji zahtjevima tužbe ili da u istom roku podigne prigovor protiv platnog naloga.
Platni nalog se dostavlja objema strankama, a tuženom se uz platni nalog dostavlja i primjerak tužbe sa
prilozima.
Ako sud ne prihvati prijedlog za izdavanje platnog naloga, nastaviće postupak po tužbi. Protiv rješenja suda
kojim se ne prihvata prijedlog za izdavanje platnog naloga nije dopuštena posebna žalba. S druge strane, tuženi
može pobijati platni nalog samo prigovorom. U dijelu koji nije napadnut prigovorom, platni nalog postaje
pravosnažan.
Povodom urednih prigovora predsjednik vijeća zakazuje raspravu nakon koje sud donosi odluku da li se platni
nalog održava na snazi u cjelini, djelimično, ili se u potpunosti ukida. Platni nalog može biti samo
kondemnatornog sadržaja.
Po svojoj prirodi platni nalog je sudsko rješenje kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu. Prigovor protiv platnog
naloga ima karakter prigovora i pravnog lijeka. Svojstvo prigovora mu daje činjenica da u njemu tuženi po prvi
put zauzima svoj stav prema tužbi. Pravni lijek je zato što je upravljen protiv naloga kao odluke suda. Sam
prigovor ima suspenzivno dejstvo (odlaže izvršenje naloga) i remonstrativan efekat (o njemu odlučuje
prvostepeni sud). Stav sudske prakse je da prigovor ne mora biti obrazložen, a nakon njegovog ulaganja sud
odlučuje prema odredbama općeg parničnog postupka.
Izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave. Kada povjerilac na osnovu vjerodostojne ima pravo da traži
direktno izvršenje po odredbama ZIP, mogući su slučajevi da on podnese mandatnu tužbu i od suda traži da izda
platni nalog umjesto direktnog izvršenja. Naime, u slučaju da sud ne prihvati prijedlog za izdavanje platnog
naloga, automatski će se nastaviti parnični postupak po tužbi. S druge strane, ako povjerilac zatraži direktno
izvršenje, a sud iz bilo kojeg razloga ne usvoji njegov zahtjev, neće se automatski nastaviti parnični postupak
ukoliko tuženi nije uložio prigovor. Zbog toga je povjeriocu sigurnije da uloži mandatnu tužbu i traži izdavanje
platnog naloga.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 70


Da bi se onemogućila ovakva praksa koja je u suprotnosti sa načelom ekonomičnosti postupka, zakonodavac je
propisao uslov postojanja pravnog interesa na strani povjerioca za izdavanje platnog naloga, u situacijama kad
on na osnovu vjerodostojne isprave može tražiti direktno izvršenje po odredbama ZIP.
41.6. Postupak u sporovima male vrijednosti
Spor male vrijednosti je spor u kome se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje čija vrijednost ne prelazi iznos
od 1.000KM, a u privrednim sporovima 5.000KM, bilo da se radi o novčanom potraživanju, pokretnim stvarima
ili tužilac pristaje da umjesto ispunjenja svog zahtjeva primi novčani iznos do navedene vrijednosti (facultas
alternativa).
Sporovima male vrijednosti se nikad ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa, te sporovi
zbog ometanja posjeda.
Bitne karakteristike postupka
1. U maličnom postupku nema mirovanja parnične procedure;
2. Posljedice propuštanja ročišta – ako uredno pozvani tužilac propusti prvo ročište za glavnu raspravu,
smatra se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi ne upusti u raspravljanje. Ako sa nekog kasnijeg ročišta
dva puta uzastopno izostanu obje stranke, smatraće se da je tužba povučena.
3. Zapisnik – unosi se samo ono najnužnije: bitne izjave stranaka, naročito one kojima se priznaje tužbeni
zahtjev, odriče od tužbenog zahtjeva, preinačava ili povlači tužba, zatim bitna sadržina izvedenih dokaza,
odluke protiv kojih je dozvoljena posebna žalba i da li su stranke bile prisutne objavljivanju presude.
4. Donošenje presude – presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave i prepis se dostavlja
samo stranci koja nije prisustvovala objavljivanju, a stranci koja je prisustvovala prepis se dostavlja samo na
njen zahtjev koji mora podnijeti najkasnije na ročištu na kome je presuda objavljena.
5. Pravni lijekovi – Protiv prvostepenog rješenja dopuštena je žalba samo ako se tim rješenjem okončava
postupak. Rok za žalbu je 8 dana od dana objavljivanja (za prisutnu stranku), odnosno dana dostavljanja (za
odsutnu stranku). Protiv odluke kojom se postupak meritorno okončava dozvoljena je posebna žalba, ali
samo zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepravilne primjene materijalnog prava. U žalbi
se ne mogu iznositi nove činjenice niti dokazi. Žalbeni sud nije ovlašten (kao u redovnom postupku) da u
slučajevima u kojima posumnja u tačnost uvrđenog činjeničnog stanja, ukine prvostepenu odluku i predmet
vrati na ponovno rješavanje. Ovo može učiniti samo ako je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje dovelo do
nepravilne primjene materijalnog prava, na što sud pazi po službenoj dužnosti.
41.7. Postupak pred arbitražom
Ugovor o arbitraži se može dokazivati samo ispravama. Broj arbitara mora biti neparan. Sudije redovnih sudova
mogu biti birani samo na mjesto predsjednika arbitraže. Ako arbitar ne bude na vrijeme izabran (rok je 15 dana),
na prijedlog stranke će ga postaviti sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen
ugovor o arbitraži. Isto važi i za izbor predsjednika arbitraže. Protiv ovog rješenja suda nije dopuštena posebna
žalba, a nezadovoljna strana može tužbom zahtijevati da sud proglasi prestanak važenja ugovora o arbitraži.
Proglašenje prestanka ugovora o arbitraži stranka može tražiti još u 2 slučaja:
1. ako se stranke ne mogu složiti o izboru arbitra kojeg trebaju zajednički postaviti;
2. ako osoba koja je postavljena za arbitra neće ili ne može obavljati tu dužnost.
Pravila o izuzeću sudija odnose se i na arbitre. O izuzeću odlučuje sud koji bi bio prvostepeno nadležan za
rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži.
Zaključenjem arbitražnog ugovora, stranke svojom voljom derogiraju nadležnost redovnog suda. Ako se u sporu
u kome je ugovorena nadležnost arbitraže podnese tužba sudu, sud neće na to paziti po službenoj dužnosti, već
samo po prigovoru stranaka. Prigovor apsolutne nenadležnosti zbog postojanja ugovora o arbitraži mora se
istaći prije nego se tuženi upustio u raspravljanje o meritumu spora. Posljedica neblagovremeno uloženog
prigovora je prekluzija.
Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, postupak pred arbitražom određuju arbitri. Arbitraža može zatražiti
pravnu pomoć od mjesno nadležnog suda, po pravilima ZPP o izvođenju dokaza pred zamoljenim sudom. Kad
se arbitraža sastoji od više arbitara, presuda se odnosi većinom glasova. Ako se potrebna većina glasova ne
može postići, arbitraža je dužna o tome izvijestiti stranke. Nakon toga stranka može od redovnog suda tražiti da
izrekne prestanak važenja arbitražnog ugovora.
Presuda arbitraže mora biti obrazložena, ako stranke nisu ugovorile drugačije. Ona prema strankama ima snagu
pravosnažne presude, ako ugovorom nije predviđena mogućnost njenog pobijanja pred arbitražom višeg
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 71
stepena. Klauzulu o pravosnažnosti i izvršnosti arbitražne presude stavlja na zahtjev stranke sud koji bi bio
prvostepeno nadležan za rješavanje spora.
ZPP taksativno određuje razloge za poništaj presude arbitraže:
- ako ugovor o arbitraži nije uopće sklopljen ili nije punovažan;
- ako je u pogledu sastava arbitraže ili u vezi sa odlučivanjem povrijeđena neka odredba ZPP ili arbitražnog
ugovora;
- ako presuda nije obrazložena, a stranke nisu ugovorile suprotno;
- ako je arbitraža prekoračila granicu svog zadatka;
- ako je izreka presude nerazumljiva ili sama sebi protivrječna;
- ako postoji neki od razloga za ponavljanje postupka.
Tužba za poništaj arbitražne presude može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude,
odnosno od dana saznanja za postojanje razloga za poništaj. Objektivni rok je 1 godina.
Stranke ne mogu sporazumno isključiti primjenu odredaba o izuzeću arbitara, potpisivanju i dostavljanju
arbitražne presude, te o njenom pobijanju.

41.8. Postupak u privrednim sporovima


ZPP pojam privrednog spora određuje na osnovu 3 kriterija: subjektivnog, kauzalnog i mješovitog. Prema
subjektivnom kriteriju, u privredne sporove spadaju svi sporovi u kojima su stranke DPZ (FBiH, kanton, grad,
općina), preduzeća i druga pravna lica.
Prema kauzalnom kriteriju, u privredne sporove spadaju svi oni koji se odnose na brodove i plovidbu, te sporove
na koje se primjenjuje plovidbeno pravo, osim sporova o prevozu putnika.
Prema mješovitom kriteriju, u privredne sporove spadaju:
1. Sporovi koji proizilaze iz međusobnih privrednih odnosa imalaca radnji i drugih pojedinaca koji u obliku
registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost, kao i iz međusobnih privrednih odnosa ovih
pojedinaca i pravnih lica navedenih u personalnom kriteriju;
2. Sporovi između pravnih lica navedenih u personalnom kriteriju i stranih fizičkih i pravnih lica, a koji
proizilaze iz njihovih međusobnih privrednih odnosa, kao i takvim međusobnim sporovima stranih fizičkih i
pravnih lica;
3. Sporovi u kojima kao materijalni suparničari učestvuju i druga fizička lica uz lica iz personalnog kriterija i
mješovitog kriterija pod 1.
Nadležnost i sastav suda. Pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud gdje je po sporazumu stranaka
tuženi bio dužan da izvrši ugovor. Sudija pojedinac sudi ako vrijednost spora ne prelazi 30.000 KM. U toku
postupka se stranke mogu sporazumjeti da sudi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora.
Specifičnosti postupka u privrednim sporovima
- Isključena je primjena ustanove mirovanja postupka;
- Stranke ne mogu izvan ročišta davati izjave usmeno na zapisnik kod suda;
- Sud ne može izdati nedokumentirani platni nalog;
- Sporovi male vrijednosti su oni u kojima tužbeni zahtjev ne prelazi vrijednost od 5.000KM;
- U privrednim sporovima male vrijednosti tužba se ne dostavlja na odgovor tuženom.
Rokovi u postupku u privrednim sporovima:
- za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje – 30 dana;
- za žalbu protiv presude odnosno rješenja – 8 dana;
- podnošenje odgovora na žalbu – 3 dana;
- paricioni rok – 8 dana. Za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti duži rok.
Pravni lijekovi. U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako žalilac učini
vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti, odnosno iznijeti prije okončanja glavne
rasprave. Revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora u pobijanom dijelu presude ne prelazi
25.000 KM.

GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 72