1

Markiz de Sade - JUSTINE ILI NEDAĆE KREPOSTI

Naslov izvornika: Justine ou Les Malheurs de la Vertu

Pravo ime autora: Donatien Alphonse François de Sade

O Justini

Začetak se Justine krije u bilješci koju je Sade napisao u bilježnici kojom se služio u Bastilli: Dvije sestre:
prva, vrlo raskalašena, živi u sreći, blagostanju i zadovoljstvu, druga, neobično čestita, zapada u tisuću
zamki koje je na kraju odvode i u smrt. Odredivši tako temu, Sade od nje stvara filozofsku priču, Nedaće
kreposti, koju završava u petnaest dana u toku ljeta 1787. Priče i novele koje je napisao u to vrijeme, njih
pedesetak, imale su biti tiskane u zbirci. Na dan 1. listopada 1788., pišući Obrazloženi katalog svojih djela,
Sade ispravlja: Poglavlju o romanima pripojite Nedaće kreposti, djelo u sasvim novom stilu. Od početka do
kraja likuje porok, a krepost je ponižena. Jedino rasplet vraća kreposti sav dužni sjaj, i nema bića koje,
pročitavši ovu knjigu, neće zamrziti lažnu pobjedu zločina i koje se neće prikloniti poniženjima i
nesrećama koje iskušavaju krepost. U meñuvremenu, privučen izvorima svoje teme, Sade je već počinje
prerañivati. Znatno ju je proširio i objavio 1791., pod naslovom Justine ili nedaće kreposti. Ne spominje se
ni ime autora ni izdavača. Originalni tekst Nedaće kreposti koji je 1909. pronašao Apollinaire, objavio je
Maurice Heine 1930. godine. U posljednje vrijeme objavljeno je više izdanja. Sade je Justinu više puta
preinačivao. Ne zna se točno koliko je originalni tekst iz 1791, do svoje konačne verzije, doživio
ispravljenih i proširenih izdanja. Tri, četiri, možda pet. 1797. godine dva sveska originalnog izdanja
postadoše Nova Justine ili Nedaće kreposti, popraćena pričom o Julietti, njenoj sestri, u deset svezaka, sve u
svemu 3600 stranica, ukrašenih naslovnom stranom i s još sto (bestidnih) brižljivo izgraviranih tema. -
Usprkos ovom nerazmjeru, bitna je razlika, isključujući proste izraze i dodane epizode iz posljednjeg
izdanja, u raspletu. Dok u izdanju od 1791. godine, kao u originalnoj priči, gospoda de Lorsange, to jest
Juliette, napušta svijet pred tijelom svoje sestre koju je ubio grom, posvećujući ostatak života ispravljanju
svojih grešaka, u Procvatu poroka ta smrt predstavlja znak opće raskalašenosti »Društva razuzdanih«.
Uistinu, kaže Juliette, ovo me više nego ikad sokoli da nastavim putem kojim sam išla cijelog života. O,
Prirodo1. ... Tvojim je planovima dakle potreban zločin koji se glupani usuñuju kažnjavati; ti ga dakle želiš,
jer tvoja ruka kažnjava one koji ga se boje ili koji mu se ne posvećuju ... Oh! To su dogañaji koji
povećavaju moju sreću i usavršavaju moj mir. Tekst koji ovdje donosimo, tekst je iz .1791. godine,
ispravljen prema originalnom izdanju.

O, prijatelju moji Procvat je zločina isto što i munja čiji varavi plamenovi samo na trenutak ukrašavaju
atmosferu, u ponor smrti sunovraćaju nesretnike koje su zaslijepili.

Mojoj dobroj prijateljici Da, Constance,

tebi upućujem ovo djelo; tebi koja si istodobno i uzor i sreća svog spola, tebi u kojoj se najosjetljivija duša
sjedinjuje s najpravednijim i najprosvjećenijim duhom, jedino je tebi dopušteno da upoznaš toplinu suza
koje izaziva nesretna krepost. Prezirući sofizme raskalašenosti i bezbožnosti, boreći se protiv njih bez
prestanka svojim djelima i riječima, nimalo se ne bojim da ćeš popustiti onima koje iz nužde u ovim
zapisima zastupaju odreñena lica; cinizam nekih opisa (ublaženih koliko se moglo) neće te više prestrašiti;
to razotkriveni porok, plačući što je otkriven, ogorčeno viče čim se napadne. Proces Tartuf eu djelo je
licemjera; proces Justini bit će djelo razvratnika, ali malo ih se bojim: moji motivi, koje ćeš ti otkriti, neće
time biti zanijekani; tvoje mišljenje dosta je mojoj slavi i ja se, kad se tebi svidim, moram ili svima svidjeti,
ili se tješiti svim mogućim pokudama. Ali nuditi posvuda porok koji likuje, i krepost kao žrtvu svog
samoprijegora, pokazivati nesretnicu koja upada iz nesreće u nesreću, igračku opačine, predmet poruge svih
pokvarenjaka, izvrgnutu najokrutnijim i najužasnijim sklonostima, zaglušenu najdrskijim i prividno
najispravnijim sofizmima, plijen najspretnijih zavoñenja i najneodoljivijih podmićivanja, koja se svim tim
udarcima, svim tim nevoljama i cijeloj toj pokvarenosti može suprotstaviti samo osjetljivom dušom,
jednostavnim duhom i velikom hrabrošću: u jednu riječ, izvrgnuti se opasnosti najsmionijih opisa,
najneobičnijih situacija, najstrašnijih načela, najodlučnijih poteza pera, s jedinim ciljem da od svega toga
postignem jednu od najuzvišenijih moralnih pouka koju je čovjek do sada dobio, složit ćete se da to znači
stići na cilj do sada slabo utabanim putom. Jesam li uspio, Constance? Hoće li suza u tvojim očima

2
označiti moju pobjedu? Hoćeš li, kad pročitaš Justinu, reći »O, kako me ove slike zločina čine sretnom što
volim kreposti Kako je ona uzvišena u svojim suzama? Kako je nesreće uljepšavaju! O, Constance! Te riječi
nek ti izmaknu, i moj će trud biti okrunjen. Remek-djelo filozofije bilo bi razvijanje sredstava kojima se
Providnost služi da s čovjekom postigne one ciljeve koje želi postići, i da, prema tome, naznači neke^lanove
ponašanja po kojima bi taj nesretni dvonožni individuum spoznao način na koji mora stupati po trnovitom
putu života, kako bi doskočio čudnim Ilirovima ove fatalnosti kojoj dajemo dvadeset različitih imena a da
je još nismo uspjeli ni upoznati ni definirati. Ako se, s velikim poštovanjem prema našim društvenim
konvencijama, i ne prelazeći nikad granice koje nam one nameću, dogodi da, usprkos tome, nailazimo samo
na trnje, dok zli beru samo ruže, neće li tada ljudi lišeni nekih prilično utvrñenih vrlina koje ih izdižu iznad
ovih primjedbi, procijeniti da više vrijedi prepustiti se bujici nego oduprijeti joj se? Neće li reći da krepost,
koliko god bila lijepa, ipak postaje najlošiji dio koji se može odabrati, jer je preslaba da bi se borila protiv
poroka, i da je u ovom, potpuno iskvarenom stoljeću, najsigurnije raditi ono što rade i drugi. Neće li oni
učeniji, da tako kažemo, zloupotrebljavajući znanje koje su stekli, reći zajedno sa Zadigovim anñelom
Jesradom da nema zla koje ne raña dobro, i da se oni, prema tome, ne mogu odati zlu, jer je to samo jedan
od načina da se proizvede dobro? Neće li dodati da je, općenito uzevši, svejedno je li netko dobar ili zao pa,
ako nesreća prati krepost a blagostanje zločin, budući da je sve u očima Prirode jednako, da je neizmjerno
bolje biti meñu zlima koji uspijevaju nego meñu dobrima koji propadaju. Važno je dakle doskočiti ovim
opasnim sofizmima lažne filozofije; bitno je pokazati da primjeri nesretne kreposti, predočeni jednoj
iskvarenoj duši koja je ipak sačuvala neka dobra načela, mogu ovu dušu privesti dobru isto tako pouzdano
kao da joj se na tom putu kreposti pokažu najsjajnije pobjede i najzavodljivije nagrade. Naravno, okrutno je
opisivati gomilu nevolja koje pritišću nježnu i osjetljivu ženu što beskrajno poštuje krepost, a s druge strane
pritjecanje blagostanja onima koji uništavaju ili muče tu istu ženu. Ako se iz slike ovih fatalnosti ipak rodi
neko dobro, hoćemo li osjećati grižnju savjesti što smo ih pokazali? Može li nas povrijediti utvrñivanje
činjenice koja će mudrom čovjeku što ubire plodove čitanja pružiti koristan nauk o podvrgavanju
naredbama Providnosti, i sudbonosnu opomenu da nebo često kažnjava biće za koje smatramo da je
najbolje ispunjavalo svoje dužnosti, kako bi nas vratilo našim dužnostima. To su osjećaji koji će upravljati
našim radom, i s obzirom na te razloge, molimo čitatelja da nam oprosti zbog pogrešnih sistema koje će
naći u ustima više naših junaka i zbog katkad pomalo grubih prizora koje smo, iz ljubavi prema istini,
morali izložiti njegovu pogledu. Gospoña grofica de Lorsange bila je jedna od onih Venerinih svećenica
čije je bogatstvo rezultat zgodnog lica i vrlo lošeg vladanja i čiji se naslovi, koliko god sjajni bili, mogu naći
jedino u arhivu Hetere, skovani od bezočnosti koja ih uzima, i podržani glupom lakovjernošću koja ih daje:
crnomanjasta, lijepa stasa, s nekim posebnim izrazom u očima; to pomodno bezvjerstvo koje, dajući još više
začina strastima, čini posebno traženim žene osumnjičene zbog njega; pomalo zla, bez ikakvih principa, ne
vjerujući ni u šta, pa ipak ne toliko izopačena u srcu da bi joj osjetljivost bila ugašena; ponosna,
raskalašena; takva je bila gospoña de Lorsange. Ta žena ipak bijaše najbolje odgojena; kći vrlo bogatog
pariškog bankara, bila je odgajana sa sestrom po imenu Justine, tri godine mlañom od nje, u jednoj od
najpoznatijih opatija ove prijestolnice, gdje, sve do dvanaeste i petnaeste godine, nikakav savjet, nikakav
učitelj, nikakva knjiga, nikakav talent ne bjehu uskraćeni ni jednoj ni drugoj od ovih dviju sestara. Dvije
djevojke, u to vrijeme sudbonosno za krepost, sve izgubiše u samo jednom danu: strašan stečaj nagna
njihova oca u tako okrutno stanje da je umro od čemera. Mjesec dana kasnije i žena za njim ode u grob.
Dva neprijazna i otuñena roñaka odlučiše što će napraviti s mladim siroticama; njihov dio nasljedstva koje
pojedoše vjerovnici, iznosio je sto talira za svaku. Kako se nitko nije htio brinuti o njima, otvore im vrata
samostana, vratiše im miraz i ostaviše slobodu da postanu što žele. Gospoña de Lorsange, koja se tada
zvala Juliette i čiji karakter i duh bijahu oblikovani otprilike kao u tridesetoj godini, u godinama koje je
imala tijekom priče koju ćemo ispripovjediti, kao da je osjećala samo užitak što je slobodna, ne
razmišljajući ni trenutak o okrutnoj kobi koja ju je oslobodila njenih lanaca. Justine, koja je, kako smo već
rekli, imala dvanaest godina te sumoran i melankoličan karakter, mnogo je jače osjetila strahotu svog
položaja. Obdarena nježnošću, izvanrednom osjetljivošću, umjesto prepredenošću kojom se odlikovala
njena sestra, bila je naivna i prostodušna i zato je morala upasti u brojne zamke. Ta djevojka s toliko dobrih
osobina imala je i nježno lice, potpuno različito od lica kojim je priroda bila ukrasila Juliettu; koliko je bilo
umjetnog, prijetvornog i kaćiperskog u crtama jedne, toliko je bilo stidljivosti, pristojnosti i plašljivosti kod
druge; vanjština Djevice, velike plave oči, sjajna koža, stas vitak i gibak, dirljiv glas, zubi od bjelokosti i
najljepša plava kosa, to je slika te ljupke mlañe sestre čije naivne dražesti i nježne crte nadilaze naše
kistove. I jednoj i drugoj dadoše dvadeset i četiri sata da napuste samostan, prepuštajući im brigu da se sa
svojih sto talira snañu kako znaju i umiju. Juliette, oduševljena što je svoj gospodar, htjede na trenutak

3
obrisati suze s Justinina lica, ali kad je vidjela da neće uspjeti, poče je grditi umjesto da je tješi; prigovori
joj zbog njene osjetljivosti; reče joj, odajući filozofiju koja je mnogo nadvisivala njene godine, da se na
ovom svijetu treba žalostiti samo zbog onoga što nas osobno dira; da u sebi samima možemo naći fizička
uzbuñenja prilično pikantne strasti kojima možemo ugasiti sve duševne patnje kojih bi udarac mogao biti
bolan; da taj postupak to više treba primijeniti, što se prava mudrost beskrajno više sastoji od
udvostručivanja zadovoljstava nego u umnažanju muka; da, u jednu riječ, ne postoji ništa što se ne bi
moglo napraviti da se u sebi ublaži ta neiskrena osjetljivost kojom se samo drugi koriste, a koja nama samo
nevolje donosi. Ali teško je otvrdnuti dobro srce, ono se opire umovanju lakoumna čovjeka, i njegove
radosti utjeha su mu za lažne dragulje ljepoumca. Juliette tada upotrijebi drugu lukavštinu i reče svojoj
sestri da, s godinama i ljepotom koju imaju i jedna i druga, nikako ne mogu umrijeti od gladi. Spomene joj
kćer njihovih susjeda, koja je, pobjegavši iz roditeljske kuće, danas bogato uzdržavana i svakako mnogo
sretnija nego da je ostala u krilu obitelji; da se jako treba kloniti mišljenja da brak čini djevojku sretnom; da
zarobljena okovima braka može očekivati velike patnje i vrlo malo užitaka; odavši se raskalašenosti,
meñutim, uvijek bi mogle računati na dobro raspoloženje ljubavnika, ili se tješiti njihovim brojem. Justinu
je jeza hvatala od ovih razgovora; rekla je da više voli smrt od sramote, i sva dalja nagovaranja svoje sestre
da zajedno stanuju odlučno je odbijala, čim je vidjela da ponašanje koje je izabrala njena sestra izaziva
strepnju u njoj. Dvije se djevojke dakle rastadoše, bez ikakva obećanja da će se ponovo vidjeti, čim su se
njihove namjere pokazale toliko različitima. Hoće li Juliette, koja će postati velika dama, kako je smatrala,
pristati da primi malu djevojku čije bi je kreposne, ali niske sklonosti mogle osramotiti? I bi li Justine, sa
svoje strane, htjela izložiti opasnosti svoj moral u društvu perverznog stvorenja koje će postati žrtva
razularenosti i javnog razvrata? Jedna drugoj dakle zauvijek rekoše zbogom i obje već sutradan napustiše
samostan. Justine koju je u djetinjstvu voljela krojačica njene majke, pomisli da će ta žena shvatiti njenu
nevolju; potraži je, ispriča joj svoju nesreću, zamoli je da joj nañe posao... tek što su je prepoznali, grubo je
otpraviše. — Oh, Bože1. — reče jadno malo stvorenje — Moraju li moji prvi koraci u svijetu biti obilježeni
tugom? Ta me je žena nekad voljela, zašto me danas odbacuje? Jaol Zato što sam siroče i jadna. Zato što
više nemam bogatstva na svijetu i zato što ljude cijene samo po pomoći i ugodnostima koje se drugi nadaju
od njih dobiti. Sva u suzama, Justine potraži svog župnika. Opiše mu svoje stanje snagom nevinosti svojih
godina... Nosila je malu bijelu haljinu. Njena lijepa kosa nemarno je bila skupljena pod velikom kapom.
Vrat što se jedva nazrijevao prekrivao je dva-tri puta obavijen veo. Njeno lijepo lice bilo je pomalo blijedo
zbog jada koji su je izjedali, a suze koje su se skupile u njenim očima davale su im joj snažniji izraz. —
Vidite, gospodine — reče ona svetom čovjeku ... — Da, vidite u kakvom sam jadnom položaju za jednu
mladu djevojku. Izgubila sam oca i majku... Nebo mi ih je uzelo u godinama kad mije njihova pomoć bila
najpotrebnija... Mrtvi su i upropašteni, gospodine. Ništa više nemamo. Ovo je sve što su mi ostavili —
nastavi pokazujući svojih dvanaest lujdora... — ni kutak gdje da odmorim svoju jadnu glavu... Bit ćete
milostivi sa mnom, gospodine, zar ne? Vi ste izaslanik Vjere, a vjera je uvijek bila snaga mog srca. U ime
onog Boga kojeg obožavam i čiji ste vi predstavnik, recite mi, kao drugi otac, što da radim... što da
postanem? Mjereći kradomice pogledom Justinu, milosrdni svećenik odgovori da je župa vrlo opterećena,
da bi teško mogla podnijeti nove milostinje, ali ako bi mu Justine htjela služiti, ako bi htjela obavljati grube
poslove, uvijek bi se u njegovoj kuhinji za nju našao komad kruha. A kako ju je, izgovarajući to, izaslanik
bogova uhvatio za bradu i poljubio mnogo drskije nego što bi to smio učiniti jedan duhovnik, Justine, koja
ga je isuviše dobro shvatila, odbije ponudu rekavši: — Gospodine, ja od vas ne tražim ni milostinju ni
mjesto sluškinje. Isuviše je malo vremena prošlo od kako sam napustila položaj bolji od onoga koji bi me
mogao nagnati da zaželim ove dvije milosti, a da bih bila prisiljena da ih tražim. Poštujem savjete koji su
potrebni mojoj mladosti i mojim nesrećama, ali vi želite da ih ja isuviše skupo platim. Posramljeni i
raskrinkani dušobrižnik odmah protjera ovo jadno malo stvorenje, i nesretna Justine, već prvog dana
dvaput odbijena i osuñena na usamljenost, uñe u kuću na kojoj je vidjela oglas, iznajmi malu sobu na petom
katu, plati je unaprijed, i prepusti se gorkim suzama, jer je bila osjetljiva, a ponos joj je bio okrutno
povrijeñen. Dopustit ćete nam da je ostavimo neko vrijeme ovdje i da se vratimo Julietti te da kažemo kako
je, iz položaja u kojem smo je zatekli, nemajući ništa više novaca od svoje sestre, u petnaest godina ipak
postala žena s naslovima, koja je imala trideset tisuća franaka rente, lijepe dragulje, dvije-tri kuće, u gradu i
na selu, a trenutno srce, novac i povjerenje gospodina de Corvillea, državnog savjetnika, čovjeka koji je
uživao najveći ugled i koji se upravo spremao zauzeti ministarski položaj. Život joj je svakako bio trnovit:
te gospoñice krče sebi put kroz najsramotnije i najokrutnije naukovanje; takva je danas u krevetu nekog
princa, koji je možda prisiljava da se ponižava i čini djela razvratne grubosti, u rukama u koje su je bacile
njena mladost i neiskustvo. Izašavši iz samostana, Juliette potraži ženu za koju je čula od one svoje mlade

4
prijateljice iz susjedstva. Izopačena kakva je željela biti, i iskvarena od te prijateljice, predstavila se sa
svojim malim zamotuljkom pod rukom, u dugoj plavoj i neurednoj haljini, s kosom koja je padala, i s
najljepšim licem na svijetu, ako je istina da se u nekim očima nečednost može doimati ljupko; toj je ženi
ispričala svoju povijest i zamolila je da joj pomogne kao što je pomogla i njenoj bivšoj prijateljici. —
Koliko vam je godina? — upita je gospoña Duvergier. — Za nekoliko dana petnaest, gospoño — odgovori
Juliette... — I nikada nijedan smrtni grijeh — nastavi matrona... — Oh, ne, gospoño, kunem vam se —
odgovori Juliette. — Ali ponekad u tim samostanima — reče stara... — neki ispovjednik, redovnica, neka
drugarica... potrebni su mi pouzdani dokazi. — Samo o vama ovisi hoćete li ih pribaviti, gospoño —?
odgovori Juliette crveneći se... Stara namjesti naočale i, kad je pažljivo, sa svih strana pregledala stvari, reče:
— Ostat ćete ovdje, poštovat ćete moje savjete, bit ćete vrlo susretljivi i poslušni u poslu, čisti, štedljivi,
iskreni prema meni, mudri sa svojim drugaricama, lukavi s muškarcima, i prije nego što proñe deset godina,
dopustit ću vam da se povučete, s jednom komodom, ogledalom, sluškinjom; vještina koju steknete kod
mene, omogućit će vam da pribavite ostalo. Davši joj ove upute, gospoña Duvergier uze Juliettin
zamotuljak; još je upita ima li novaca, a kako je Juliette bila i suviše iskrena pa priznala da ima sto talira,
draga ih mamica zaplijeni uvjeravajući svoju novu učenicu da će tu malu svotu uložiti u lutriju za nju, ali da
jedna djevojka ipak ne bi smjela imati novaca. — To je — reče joj — sredstvo da se učini zlo, a u stoljeću
koje je pokvareno kao ovo, mudra i plemenita djevojka mora brižljivo izbjegavati sve što bi je moglo odvesti
u neku zamku. Ja vam to govorim radi vašeg dobra, mala moja — doda stara — i morate mi biti zahvalni
što to radim. Kad Je ova prodika završila, došljakinja bijaše predstavlje- na svojim drugaricama; pokazaše
joj njenu sobu u kući, i već sutradan njene dražesti bile su spremne za prodaju. U četiri mjeseca roba je bila
prodana gotovo stotini osoba; jedni su se zadovoljavali djevičanstvom, drugi, profinjeniji ili pokvareniji
(jer pitanje nije riješeno) htjedoše otvoriti pupoljak koji je cvao u blizini. Duvergier je svaki put stiskala,
namještala, i u toku četiri mjeseca lopuža je uvijek nudila mušterijama djevičanstvo. Na kraju ovog
mukotrpnog novicijata, Juliette najzad dobije svjedodžbu sestre; od tog trenutka stvarno je priznata
djevojkom kuće; od tada je dijelila njene nevolje i koristi. Drugo naukovanje; ako je u prvoj školi, tek s
malim zastranjenjima, Juliette služila Prirodi, u drugoj je zaboravila njene zakone; tu je potpuno pokvarila
svoje vladanje; trijumf koji je postigla u poroku, potpuno joj izrodi dušu; kad je već roñena za nedjela,
treba barem činiti velika i ne dopustiti da uvene u drugorazrednom položaju, koji joj, nagoneći je da radi
iste greške i jednako je ponižavajući, ne donosi i istu korist. Svidje se jednom starom i vrlo raskalašenom
gospodinu koji ju je u početku pozivao samo radi trenutačnog zadovoljstva; njena joj vještina pribavi sjajno
uzdržavanje; poče se pojavljivatii na predstavama, na šetalištima, pored najvještijih predstavnica Heterina
reda; gledaju je, navode njene riječi, žele je, a prepredeno se stvorenje tako dobro snalazi da u manje od
četiri godine upropasti šest ljudi od kojih je najsiromašniji imao sto tisuća talira rente. Više i nije bilo
potrebno da stvori ugled. Zaslijepljenost otmjenih ljudi tako je velika da, što jedno od takvih stvorenja više
dokaže volju nečasnost, to više žele biti na njegovoj listi; čini se da stupanj sramote i pokvarenosti postaje
mjera osjećaja koje se ljudi usuñuju pokazati joj. Juliette je upravo ulazila u dvadesetu kad se neki grof de
Lorsange, anžuvinski plemić, star po prilici četrdesetak godina, toliko zaljubio u nju da je odlučio dati joj
svoje ime; dao joj je dvanaest tisuća franaka rente i zaviještao ostatak svog imanja, ako umre prije nje;
poklonio joj je kuću, poslugu, pribavio stanovito štovanje u svijetu, koje je u dvije-tri godine uspjelo
izbrisati sjećanje na njene početke. Tada se nesretna Juliette, zaboravivši sve plemenite osjećaje i dobar
odgoj, iskvarena lošim savjetima i pogibeljnim knjigama, željna da uživa sama, da ima ime i da se oslobodi
okova, usudi predati grešnoj misli da skrati dane svom mužu. Svidje joj se taj grozni plan koji je zamislila;
učvrsti ga, na žalost, u onim opasnim trenucima kad se tijelo raspaljuje zabludama duha; trenucima kad se
to manje opiremo što se ništa ne protivi nepriličnosti želja, ili silovitosti žudnji, i kad prihvaćena strast živi
samo zbog mnoštva kočnica koje uništavamo, ili zbog njihove svetosti. Kad obmana iščezne, ako čovjek
opet postane razborit, neprilika neće biti velika, to je povijest zabluda duha; dobro znamo da one ne
povreduju nikoga, ali, na žalost, idemo dalje. Kakvo će biti, pomišljamo, ostvarenje te misli kad nas je ona
sama oduševljavala i tako živo uzbuñivala. Potkrepljujemo prokletu obmanu, a njeno je postojanje zločin.
Gospoña de Lorsange, na svoju sreću, tako skrovito ostvari svoju zamisao da se zaštitila od svake istrage, te
sa svojim mužem pokopa i tragove užasnog zločina koji ga je otjerao u grob. Postavši opet slobodna i
grofica, gospoña de Lorsange vrati se starim navikama. Ali, smatrajući da nešto predstavlja u svijetu, u
svoje ponašanje unese manje nečednosti. Više nije bila uzdržavana djevojka, bila je bogata udovica koja je
prireñivala ljupke večere, kod koje su dvor i grad bili sretni što mogu doći. U jednu riječ, pristojna žena
koja je ipak spavala za dvjesta lujdora, a za petsto se prodavala na mjesec dana. Do svoje dvadeset i šeste
godine gospoña de Lorsange još je žnjela sjajne pobjede. Upropastila je tri strana ambasadora, četiri

5
zakupnika poreza, dva biskupa, jednog kardinala i tri viteza kraljevskog reda. Ali kako se čovjek rijetko
zaustavlja nakon prvog zlodjela, naročito ako proñe sretno, nesretna se Juliette ocrni dvama novim
zločinima nalik na prvi. Jednim, da bi okrala nekog svog ljubavnika koji joj bijaše povjerio znatnu svotu,
za koju nije znala obitelj tog čovjeka i koje se gospoña de Lorsange dočepala tim strašnim činom. Drugim,
da bi se dokopala ostavštine od sto tisuća franaka koju je jedan od njenih obožavatelja bio dužan vratiti
nakon smrti. Tim strahotama gospoña de Lorsange pridruži i tri-četiri čedomorstva. Strah da ne uništi lijep
stas, želja da sakrije tajne pustolovine, sve je to nagna na odluku da pod svojim srcem uguši dokaz svog
razvrata. Njeni nepoznati zločini, kao i oni drugi, ne spriječiše ovu lukavu i slavohlepnu ženu da
svakodnevno pronalazi nove glupane. Istina je, dakle, da uspjeh može pratiti najgore ponašanje i da se usred
raspojasanosti i pokvarenosti, ono što ljudi nazivaju srećom može razliti životom. Ali i da ta okrutna i
strašna istina ne plaši. Da primjer nesreće koji posvuda prati krepost i koji ćemo uskoro pokazati, ne
uznemiruje mnogo poštene ljude. Ta sreća koju donosi zločin varava je, samo je prividna. Nezavisno od
kazne koju je Providnost sigurno namijenila onima koje su uspjesi doveli u zabludu, ne živi li na dnu
njihova srca crv koji ih bez prestanka grize, koji ih sprečava da se raduju ovom lažnom sjaju, i koji im u
duši, umjesto užitka, ostavlja samo razdiruće sjećanje na zločine koji su ih doveli do onoga što jesu.
Nesretniku kojeg progoni sudbina njegovo srce pruža utjehu, i radosti koje mu pružaju njegove kreposti
brzo mu nadoknañuju nepravde ljudi. Takva je, dakle, bila gospoña de Lorsange kad je gospodin de
Corville, star pedeset godina, bogat i ugledan, kako smo već rekli, odlučio potpuno se posvetiti ovoj ženi i
zauvijek je vezati uza se. U tome je uspio, bilo pažnjom, bilo vladanjem ili lukavošću gospoñe de Lorsange,
pa je već četiri godine živio s njom potpuno kao sa zakonitom ženom, kad ga kupovina vrlo lijepog imanja
blizu Montargisa prisili da s njom provede stanovito vrijeme u toj pokrajini. Jedne večeri, kad ih je lijepo
vrijeme potaklo da produže šetnju izvan imanja blizu Montargisa na kojem su boravili, a bili su oboje i
suviše umorni\da se vrate pješice, zastadoše u gostionici gdje se zaustavlja diližansa iz Lvona da pošalju
čovjeka na konju da im potraži neku kočiju. Odmarali su se u prizemnoj i svježoj sobi kuće koja je gledala
na dvorište, kad diližansa koju smo spomenuli uñe u svratiste. Promatranje dolaska diližanse budi sasvim
prirodnu znatiželju. Možete se kladiti, pogañati kakvi se sve ljudi u njoj nalaze, pa ako spomenete bludnicu,
oficira, svećenike i redovnika, sigurni ste da ćete gotovo uvijek pogoditi. Gospoña de Lorsange ustane,
gospodin de Corville krene za njom, i oboje se uputiše da vide to drndavo društvo što je ulazilo u
gostionicu. Činilo se da u kolima više nema nikoga kad jedan žandar, izlazeći iz policijskih kola, od svog
druga koji se nalazio na istom mjestu, primi u naručje djevojku staru dvadeset i šest ili sedam godina,
obučenu u poderani indijski haljetak i umotanu sve do obrva u velik ogrtač od crnog tafta. Djevojka je bila
vezana poput zločinke i toliko slaba da bi sigurno pala da je njeni čuvari nisu pridržavali. Na krik
iznenañenja i užasa koji se ote gospoñi de Lorsange, djevojka se okrene i pokaže prekrasan stas,
najplemenitije, najljupkije i najzanimljivije lice, sve čari koje se mogu svidjeti i koje su, zbog tihe i dirljive
patnje što ih nevinost daje ljepoti, bile još tisuću puta privlačnije. Gospodin de Corville i njegova ljubavnica
ne mogoše zatomiti zanimanje za tu jadnu djevojku. Približiše se i zapitaše jednog stražara što je počinila ta
nesretnica. — Optužena je zbog tri zločina — odgovori žandar. — Ubojstvo, kraña i podmetanje požara. Ali
priznajem vam da moj drug i ja nikad s toliko zazora nismo provodili nijednog zločinca. To je najnježnije, a
čini se i najpoštenije stvorenje. — Ah, ah — reče gospodin de Corville — da se ne radi o uobičajenim
zabludama nižih sudova... a gdje je počinjen zločin? — U nekoj gostionici nekoliko kilometara od Lyona. U
Lyonu je osuñena. Ide u Pariz gdje po običaju osuda mora biti potvrñena, a onda će se vratiti u Lyon gdje će
biti pogubljena. Gospoña de Lorsange koja je, približivši se, čula ove riječi, priopći potiho gospodinu de
Corvilleu želju da iz usta same djevojke čuje povijest njenih nevolja, pa se gospodin de Corville, koji je
gajio istu želju, obrati čuvarima. Kako ovi nisu smatrali da im je ne bi smjeli ispuniti, odlučiše provesti noć
u Montargisu. Iznajmiše udobne odaje. Gospodin de Corville preuze odgovornost za zatočenicu, pa je
čuvari oslobodiše uza. Kad su je privoljeli da uzme malo hrane, gospoña de Lorsange, koja u sebi nije
mogla svladati živu znatiželju i koja je sigurno ponavljala u sebi »ovo je stvorenje možda nevino, pa ipak
prema njoj postupaju kao prema zločincu, a oko mene sve cvate... oko mene koja sam duboko zaglibila u
zločin i strahote«, gospoña de Lorsange, kako rekoh, čim je vidjela da se jadna djevojka malo okrijepila,
utješila ljubaznostima kojima su je bili okružili, nagovori je da ispriča zbog čega se, tako nježne vanjštine,
našla u tako očajnom položaju. — Ispripovjediti vam povijest svog života, gospoño — reče lijepa nesretnica
obraćajući se grofici — znači pružiti vam najrječitiji primjer nevolja koje doživljava nevinost, znači
optužiti ruku Božju, znači žaliti se protiv odluka vrhovnog bića, a to je neka vrst pobune protiv njegovih
svetih namjera... ne usuñujem se... Suze tada obilno potekoše iz očiju ove zanimljive djevojke, i nakon što ih
je nekoliko trenutaka pustila da teku, ovim riječima započe svoju priču. — Dopustit ćete mi da vam ne

6
kažem svoje ime i porijeklo, gospoño. Iako nije slavno, ono je pošteno, i nije mi bilo namijenjeno poniženje
u kojem me vidite. Veoma mlada izgubila sam roditelje. Vjerovala sam da ću s onom malom pomoći koju
su mi bili ostavili moći dočekati neko prikladno mjesto, pa odbijajući sva ona koja to nisu bila, pojela sam, i
ne opazivši, u Parizu gdje sam i roñena, ono malo što sam posjedovala. Sto sam bila siromašnija, to su me
više prezirali. Sto mi je potrebnija bila pomoć, to manje sam se nadala da ću je dobiti. Ali od svih
poteškoća koje sam osjetila na početku svog nesretnog života, od svih užasnih prijedloga koje sam čula,
spomenut ću vam samo ono što sam doživjela kod gospodina Dubourga, jednog od najbogatijih zakupnika u
prijestolnici. Žena kod koje sam stanovala uputila me njemu kao čovjeku čiji su ugled i bogatstvo mogli
najsigurnije ublažiti krutost moje sudbine. Dugo sam čekala u predsoblju tog čovjeka, a onda su me uveli.
Gospodin Dubourg, čovjek svojih četrdeset i osam godina, upravo je bio ustao iz kreveta. Bio je umotan u
nekakvu lepršavu kućnu haljinu koja ga je jedva pokrivala. Upravo su se spremali da ga počešljaju. Tada
naredi slugama da se povuku i upita me što želim. — Jao, gospodine — odgovorih mu sva smetena — ja
sam jadno siroče koje još nema četrnaest godina, a već poznajem sve vrste nevolja. Tražim vaše sažaljenje,
budite milostivi sa mnom! Preklinjem vas! — Onda mu ispričah sve svoje nevolje, poteškoću da nañem
posao, pa čak i muku koju sam osjećala tražeći ga, jer nisam bila roñena za tako nešto. Nesreću koja me
pratila cijelo to vrijeme dok sam trošila ono malo što sam imala... Najzad, sve ono što traže riječi nesreće,
uvijek brze u osjetljivoj duši, uvijek dosadne izobilju... Kad me vrlo rastreseno saslušao, gospodin Dubourg
me upita jesam li uvijek bila razborita? — Ne bih bila ni ovako jadna ni ovako smetena, gospodine,
odgovorih, da sam to ikad prestala biti. — Ali — reče mi na to Dubourg — kakvim pravom tražite da vam
bogati ljudi pomognu, ako im ne uzvraćate nikakvim uslugama? — A na kakve usluge mislite, gospodine?
— priupitah. — Mogu učiniti samo one usluge koje mi moja čednost i moje godine dopuštaju da uzvratim.
— Usluge djeteta kakvo ste vi od male su koristi u jednoj kući — odgovori Dubourg. — Nemate ni godine
ni izgled da radite ono što tražite. Bolje bi bilo da mislite kako ćete se svidjeti muškarcima i da pokušate
naći nekoga tko će se brinuti o vama. Ta krepost koju toliko uzdižete ne služi ničemu na ovom svijetu.
Uzalud ćete klečati na podnožju njenih oltara, njen vam tamjan nimalo neće pomoći. Stvar koja se nimalo
ne sviña muškarcima, koju nimalo ne cijene, koju najviše preziru, to je razboritost vašeg spola. Ovdje dolje,
drago dijete, cijeni se samo ono što donosi novac ili što razveseljava. A od kakve nam je koristi krepost
žena? Njihova razuzdanost nam je od koristi i ona nas zabavlja. Njihova čednost nimalo nas ne zanima.
Ukratko, kad bogati ljudi daju, daju samo zato da bi uzeli. Kako dakle, djevojčica poput vas može zahvaliti
za ono što se čini za nju ako ne potpunim prepuštanjem svega što se traži od njena tijela? -— Oh,
gospodine — odgovorih ustreptalim srcem — muškarci, dakle, nisu ni pošteni ni dobrotvorni. -— Vrlo
malo — nastavi Dubourg. — O tome se mnogo govori, a zašto mislite da bi takvi morali biti? Oslobodili
smo se manije da besplatno pomažemo drugima. Uvidjeli smo da su zadovoljstva milosrña samo radosti
ponosa, a kako ništa odmah nije raspušteno, zaželjeli smo se stvarnijih uzbuñenja. S djetetom poput vas, na
primjer, beskrajno veći užitak predstavljaju čari raspuštenosti nego hladno i sitno zadovoljstvo besplatnog
pomaganja. Ugled darežljivog, milostivog i plemenitog čovjeka ne vrijedi ni u trenutku kad najviše uživa
koliko i najmanje tjelesno zadovoljstvo. — Oh, gospodine, s takvim principima nesretnik, dakle, mora
propasti! — Pa šta onda? Francuska ima više podanika nego što joj je potrebno. Da bi stroj uvijek bio
jednako elastičan, je li državi važno hoće li ga gurati više ili manje radnika? — Mislite da djeca poštuju
svoje roditelje kad ih oni tako zlostavljaju? — Što jednom ocu znači ljubav djece koja ga dovode u
nepriliku? — Bilo bi, dakle, bolje da su nas odmah u kolijevci ugušili? — Svakako, to je običaj u mnogim
zemljama, to je običaj Grka i Kineza. Ondje zlosretnu djecu ostavljaju ili ubijaju. Čemu ostaviti na životu
stvorenja koja, bilo zato što nemaju roditelja ili zato što ih oni ne priznaju, ne mogu više računati na njihovu
pomoć, pa opterećuju državu življem kojeg ionako ima suviše? Kopilad, siročad i kljasta djeca morala bi
biti osuñena na smrt odmah nakon roñenja. Prvi i drugi zato što nemaju nikoga tko bi se mogao ili htio
brinuti o njima. Oni blate društvo talogom koji mu jednog dana može postati samo koban. Ostali, jer mu
nisu ni od kakve koristi. I jedni su i drugi u društvu kao izrasline na tijelu što hraneći se sokom zdravih
udova škode ovima i slabe ih. Ili još bolje, kao one biljke paraziti što uništavaju i podgrizaju dobre biljke
vežući se uz njih i oduzimajući im tako njihovo hranjivo sjeme. Kakva je očita zabluda milostinja
namijenjena hranjenju takva ološa, bogato obdarene kuće iz ludosti za njih sagrañene, kao da je ljudska
vrsta toliko rijetka, toliko dragocjena da treba sačuvati i njen najsitniji dio! Ali ostavimo to razglabanje od
kojeg ti zacijelo ništa ne shvaćaš, dijete moje! Zašto žaliti svoju sudbinu kad samo od nas zavisi hoćemo li je
popraviti? — Uz kakvu cijenu, nebesa! — Uz cijenu jedne varke, uz cijenu stvari što ima samo vrijednost
koju joj tvoj ponos daje. Uostalom — nastavi taj divljak dižući se i otvarajući vrata — ovo je sve što mogu
učiniti za vas. Pristanite ili me oslobodite vaše prisutnosti. Ne volim prosjake... Suze mi potekoše, nisam ih

7
mogla zaustaviti. I nećete mi vjerovati, gospoño, ali umjesto da raznježe tog čovjeka, one ga razljutiše.
Ponovo zatvori vrata, zgrabi me za ovratnik haljine i reče da će na silu dobiti od mene ono što mu
dragovoljno nisam htjela dati. U tom strašnom trenutku moja mi nesreća dade hrabrost. Oslobodih se
njegovih ruku, pojurih prema vratima i rekoh: — Odvratni čovječe, neka te nebo koje si ovako teško
uvrijedio kazni jednog dana kako zaslužuješ zbog svoje ogavne okorjelosti! Nisi dostojan ni ovih bogatstava
koja tako zloupotrebljavaš, ni zraka koji udišeš u svijetu okaljanom tvojom grubosti. Požurih se ispričati
svojoj gostoprimki kako me primila osoba kojoj me je poslala. Ali kakvo je bilo moje iznenañenje kad sam
vidjela da mi ta nesretnica prigovara umjesto da dijeli moju bol. — Bezvrijedni stvore — reče mi ona ljutito
— zar misliš da su muškarci toliko glupi da će pomoći djevojkama poput tebe ne zahtijevajući nikakvu
protuuslugu za svoj novac? I gospodin Dubourg se ponaša tako. Ja te na njegovu mjestu ne bih pustila da
odeš a da se prije toga ne izdovoljim. Ali budući da ne želiš iskoristiti pomoć koju ti pružam, snañi se kako
najbolje znaš. Sutra ćeš mi dati novac ili u zatvor! — Milost, gospoño... — Da, da, milost! S milošću
umiremo od gladi. — Ali što da radim? — Vrati se gospodinu Dubourgu. Moraš ga zadovoljiti, moraš mi
donijeti novac. Ja ću ga vidjeti i obavijestiti. Izgladit ću, ako budem mogla, vaše gluposti. Reći ću mu da se
ispričavate, ali onda se morate bolje ponašati. Posramljena, očajna, ne znajući kamo da se djenem, uviñajući
da me svi okrutno odbijaju, gotovo bez ikakvih prihoda, rekoh gospoñi Desroches (tako se zvala moja
stanodavka) da ću pristati na sve da joj udovoljim. Ona ode zakupniku, i vrativši se, reče mi da ga je našla
vrlo srdita. Da se mnogo morala truditi dok ga je udobrovoljila u moju korist. Da ga je tek velikim
molbama uspjela nagovoriti da me sutradan ujutro ponovo primi. Da moram paziti na svoje ponašanje jer,
ako ga još jednom ne poslušam, da će se on sam pobrinuti da me zatvore do kraja života. Stigoh sva
uzbuñena, Dubourg je bio sam, još nedoličnije odjeven nego dan ranije. Grubost, raskalašenost, sve oznake
pokvarenosti izbijale su iz njegovih podmuklih očiju. — Zahvalite gospoñi Desroches — oštro mi reče —
što vam još jednom želim pokazati svoju dobrotu. Morali biste znati koliko ste je nedostojni nakon vašeg
jučerašnjeg ponašanja. Svucite se i, ako još jednom pokažete i najmanji otpor mojim željama, u predsoblju
vas čekaju dva moja čovjeka koji će vas odvesti na mjesto iz kojeg se nećete osloboditi dok ste živi. — O,
gospodine — rekoh u suzama i kleknuh pred tog odurnog čovjeka — preklinjem vas, budite milostivi!
Budite plemeniti i pomognite mi ne tražeći od mene ono što je toliko dragocjeno da bih vam radije
poklonila život nego da se pokorim... Da, radije bih tisuću puta umrla nego da pogazim principe koje sam
prihvatila u djetinjstvu... Gospodine, gospodine, ne prisiljavajte me, preklinjem vas, možete li zamisliti
sreću usred odvratnosti i suza? Zar mislite da ćete naći užitak ondje gdje vidite samo odbijanje? Zar ćete
radije počiniti zločin pa da vas savjest progoni slikom mog očaja... Ali drskosti koje poduze Dubourg
spriječiše me da nastavim. Kako sam mogla vjerovati da ću smekšati čovjeka u kojem je moja bol još više
poticala užasne strasti! Zamislite, gospoño, paleći se mojim glasnim jecajima, nečovječno uživajući u
njima, besramnik se spremao na svoj zločinački pokušaj! Digao se i pokazao preda mnom u stanju u kojem
razum malokad pobjeñuje i u kojem otpor predmeta zbog kojeg ga gubi samo pothranjuje mahnitost, grubo
me zgrabio i nasilno strgao sve što je još skrivalo ono za čim je gorio od žudnje. Sad me psovao... sad
mazio... Mučio, milovao... Oh, kakav prizor, Bože dragi! Kakva nečuvena mješavina okrutnosti i razvrata!
Čini se da je vrhovno biće htjelo, u ovoj prvoj prilici u životu, zauvijek usaditi u mene svu strahotu koju
sam osjećala prema zločinu iz kojeg će se roditi sva zla koja sam pretrpjela. Treba li onda da se žalim zbog
toga? Bez sumnje, ne treba. Tim razuzdanostima dugovala sam svoj spas. Daje bilo manje razvrata, bila bih
osramoćena djevojka. Dubourgova vatra ugasi se u uskipjelosti njegovih pothvata, nebo me osveti zbog
uvreda koje mi je ovo čudovište htjelo nanijeti, i gubitak snage prije žrtvovanja sačuva me da mu ne
podlegnem. Dubourg zbog toga postane još bezobrazniji. Optuži me zbog svoje slabosti... htjede je
nadoknaditi novim nasiljima i još strasnijim pogrdama. Nema pogrde koju nije izrekao, nasilja koje nije
pokušao, ničega na što ga njegova pokvarena mašta, grubi karakter i izopačeni duh nisu nagnali da
poduzme. Moja ga je nespretnost ljutila, bila sam daleko od pomisli da sudjelujem, mnogo je bilo i to što
sam pristala, moje se kajanje nije bilo ugasilo... Ništa, meñutim, ne uspije, moja pokornost presta ga
uzbuñivati. Uzalud je primjenjivao sad nježnost, sad snagu... sad pokornost, sad tiraniju... uzalud je iz
pristojnosti prelazio na krajnju raskalašenost, oboje se umorismo a da on nije ponovo mogao steći ono što
mu je bilo potrebno za najopasnije napade. Odustao je, natjerao me da mu obećam da ću sutradan opet doći,
a da bi u to bio još sigurniji, dade mi samo svotu koju sam dugovala gospoñi Desroches. Vratih se, dakle,
toj ženi, ponižena, ali i odlučna, bilo što da se dogodi, da se po treći put ne izlažem. Rekoh joj to plaćajući i
obasipljući prokletstvima krvnika koji je tako okrutno htio zloupotrijebiti moju bijedu. Ali umjesto da moje
kletve privuku na njega srdžbu božju, one mu donesoše sreću. Osam dana kasnije doznadoh da je vlada tom
velikom razvratniku povjerila dužnost koja njegove prihode poveća za još četiristo tisuća franaka na godinu.

8
Upravo su me zaokupljale misli koje neizbježivo rañaju slične nedosljednosti sudbine, kad nova zraka nade
obasja na trenutak moje oči. Desrochesova mi jednog dana doñe kazati da je napokon našla kuću gdje će
me sa zadovoljstvom primiti, ako se budem dobro vladala. — Oh, nebesa, gospoño — rekoh joj bacajući se
sa zanosom u njeno naručje — to je uvjet koji bih ja sama postavila, pa sami prosudite prihvaćam li s
užitkom. Čovjek kod kojeg sam imala služiti bio je poznati pariški zelenaš koji se obogatio ne samo
pozajmljujući uz velike kamate već i bestidno kradući svaki put kad je vjerovao da mu ne prijeti opasnost.
Stanovao je u Ulici Quincampoix, na drugom katu, sa stvorenjem od svojih pedesetak godina koje je
nazivao ženom i koje je bilo isto tako zlo kao i on sam. — Thérèse — reče mi taj škrtac (to je ime koje sam
bila uzela da sakrijem svoje) — Thérèse, najveća je vrlina moje kuće štedljivost. Ako vam ikad padne na
pamet da ukradete i najmanji novčić, reći ću da vas objese, dijete drago! Ovo malo blagostanja koje
uživamo moja žena i ja, plod je našeg neizmjernog rada i naše savršene umjerenosti... Jedete li mnogo,
mala moja? — Malo kruha svaki dan, gospodine — odgovorih — malo vode i malo juhe kad sam toliko
sretna da je dobijem. — Juhe! Do vraga, juhe! Vidite, draga prijateljice — reče zelenaš svojoj ženi — do
čega dovodi raskoš. Traži posao, već godinu dana umire od gladi i hoće jesti juhu! A i mi je jedemo samo
jednom na tjedan, mi koji radimo kao robovi! Dobit ćete malo kruha svaki dan, mala moja, pola boce
izvorske vode, svakih osamnaest mjeseci staru haljinu moje žene i tri talira na kraju godine, ako budemo
zadovoljni vašim uslugama, ako vaša štednja bude odgovarala našoj, i najzad, ako kuća s vama bude
napredovala u urednosti i izgledu. Vaš je posao lagan, možete ga obaviti u tren oka. Tri puta na tjedan treba
očistiti i urediti ovaj stan od šest prostorija, pospremiti naše krevete, otvarati vrata kad netko zove, naprašiti
moju periku, počešljati moju ženu, voditi brigu o psu i papigi, raditi u kuhinji, prati posuñe, pomagati
mojoj ženi kad nam priprema neko jelo, četiripet sati dnevno prati rublje, čarape, kape i obavljati druge
sitne kućanske poslove. Vidite, Thérèse, da to nije ništa, ostat će vam mnogo vremena, dopustit ćemo vam
da ga upotrebljavate po svojoj volji, samo morate biti razboriti, dijete moje, obzirni, a naročito štedljivi, to
je bitno. Lako možete zamisliti, gospoño, da sam bila u užasnom stanju kad sam prihvatila takvo mjesto.
Ne samo da je bilo neizmjerno više posla nego što su moje snage mogle izdržati, već kako sam mogla
živjeti s onim što su mi nudili? Ali kako nisam mogla birati, još sam se iste večeri preselila. Ako vam je moj
jadni položaj omogućio da se na trenutak zabavite, gospoño, jer ne mislim da ću vas samo ganuti, dopustite
da vam ispričam nešto o škrtosti kojoj sam bila svjedok u toj kući. Ali u njoj me već druge godine čekala
tako strašna nesreća da mi je doista teško zadržavati se na tim zabavnim sitnicama, prije nego što vam
počnem pripovijedati o svojim nesrećama. Ipak morate znati, gospoño, da u stanu gospodina Harpina
nikada nije bilo druge svjetlosti osim svjetlosti ulične svjetiljke koja se, na sreću, nalazila ispred njegova
prozora. Ni jedno ni drugo nikad nisu upotrebljavali rubeninu. Onu koju sam ja prala skupljali su i nikad je
nisu dirali. Na rukavima gospodinova kaputa i na rukavima gospodine haljine nalazile su se rukvice,
sašivene preko platna, koje sam ja prala svake subote navečer. Nikakve plahte, nikakvih ručnika, samo da
bi se izbjeglo pranje. U toj se kući nikad nije pilo vino. Bistra je voda, govorila je gospoña Harpin, prirodno
čovjekovo piće, najzdravije i najmanje opasno. Svaki put kad bi se rezao kruh, ispod noža se morala naći
košara kako mrvice ne bi propale. Brižno smo skupljali sve mrvice od kojih se mogao pripremiti ručak. To
jelo koje bi u nedjelju pekli s malo maslaca, bilo je bogat ručak tih prazničkih dana. Nikad se nije smjelo
udarati po odijelima i namještaju, već samo lagano isprašivati četkom od perja. Gospodinove cipele, kao i
gospoñine, bile su učvršćene željezom, a bile su iste one koje su imali i na dan vjenčanja. Svakog tjedna
morala sam raditi prilično čudan posao. U stanu je bila jedna soba u kojoj zidovi nisu bili prekriveni
sagovima. Nožićem je sa zidova trebalo skinuti odreñenu količinu sadre i prosijati je gustim sitom. Rezultat
te operacije bio je prah kojim sam svako jutro ukrašavala gospodinovu periku i gospoñinu punñu. Eh, da su
samo te gluposti izvodili ti prosti ljudi! Ništa nije prirodnije od želje za čuvanjem svog dobra. Ali nije
toliko prirodna želja za povećanjem tog dobra na račun drugih. Nije prošlo mnogo vremena kad sam opazila
da se Harpin upravo tako obogatio. Iznad nas je stanovao neki prilično bogat privatnik koji je posjedovao
veoma lijepe dragulje. Njih je moj gospodar, možda zbog susjedstva, a možda zato što su mu prošli kroz
ruke, vrlo dobro poznavao. Cesto sam čula kako sa ženom žali za nekom zlatnom kutijom od trideset ili
četrdeset lujdora koju bi sigurno bio zadržao, govorio je, da je bio spretniji. I da se utješi što je vratio tu
kutiju, čestiti gospodin Harpin nakani da je ukrade, a meni namijeni zadatak da to izvedem. Pošto mi je
održao veliku prodiku o beznačajnosti krañe, o samoj njenoj korisnosti u životu, budući da ona uspostavlja
neku vrstu ravnoteže i potpuno razbija neravnopravnost bogatstava, i pošto mi je govorio o rijetkim
kaznama, jer je dokazano da od dvadeset lopova stradaju samo dva, te pošto mi je, erudicijom kojoj se
nisam nadala od gospodina Harpina, pokazao da je kraña bila časna u cijeloj Grčkoj i da je čak i sada neki
narodi dopuštaju, pomažu i nagrañuju kao smiono djelo koje u isti mah dokazuje hrabrost i spretnost (dvije

9
bitne vrline svakog ratničkog naroda), i pošto mi je oduševljeno govorio o svom ugledu koji će me izvući iz
svake opasnosti, ako me otkriju, gospodin Harpin mi preda dva krivotvorena ključa od kojih je jedan
otvarao vrata susjedova stana, a drugi stol u kojem se nalazila spomenuta kutija. Naloži mi da mu što prije
donesem tu kutiju, a za tako veliku uslugu dvije godine davat će mi po jedan talir više. — Oh, gospodine
— kliknuh, zadrhtavši na ovaj prijedlog — je li moguće da se jedan gospodar na ovakav način usuñuje
kvariti svog slugu! Tko me sprečava da protiv vas okrenem oružje koje mi stavljate u ruke, i što biste mi
mogli zamjeriti da vas jednog dana učinim žrtvom vaših vlastitih principa? Zbunjeni Harpin poče se
nespretno izgovarati. Reče mi da je sve to izgovorio s ciljem da me iskuša. Da sam doista sretna što sam
odoljela njegovim prijedlozima... Da bih propala da sam podlegla... Zadovoljih se tom laži, ali ubrzo osjetih
da sam pogriješila što sam mu odgovorila tako odlučno. Zlotvori ne žele naići na otpor kod onih koje hoće
zavesti. Kad je čovjek toliko slab da prihvati njihove prijedloge, onda nema srednjeg puta: tada neizostavno
postaje njihov ortak, što je vrlo opasno, ili njihov neprijatelj, što je još opasnije. Da sam bila malo iskusnija,
odmah bih bila napustila kuću, ali već je na nebu pisalo da će svaki moj pošteni pothvat biti nagrañen
nesrećom. Gospodin Harpin pusti da proñe gotovo mjesec dana, to jest kraj druge godine mog boravka kod
njega, ne spomenuvši više o tome ni riječi i ne pokazavši ni najmanje zlopamćenje zbog mog odbijanja, kad
jedne večeri, vrativši se u sobu da se odmorim nekoliko sati, začuh kako se moja vrata otvaraju i ugledah,
preplašena, gospodina Harpina u društvu jednog inspektora i četiri žandara. — Vršite svoju dužnost,
gospodine — reče sudskom činovniku — ova mi je nesretnica ukrala dijamant od tisuću talira, siguran sam
da ćete ga naći negdje u njenoj sobi ili na njoj. — Ja da sam vas okrala, gospodine — viknuh i zaprepašteno
skočih iz kreveta. — Ja, o nebesa! Tko bolje od vas zna da ja to nisam učinila? Tko bolje od vas može znati
koliko mi je to djelo odvratno i kako je nemoguće da ga počinim! Ali gospodin Harpin napravi veliku buku
kako se moje riječi ne bi čule, zapovjedi da se izvrši pretraga, i zlosretni prsten pronañoše u mom madracu.
Uz tako jak dokaz ništa se nije moglo učiniti. Odmah me zgrabiše, vezaše i povedoše u zatvor a da ni jednu
riječ nisam mogla izgovoriti sebi u prilog. Suñenje nesretnici koja nema ni ugleda ni zaštite brzo završava u
zemlji u kojoj je vrlina nespojiva s bijedom, u kojoj je nevolja najveći dokaz protiv optuženog. Tu
nepravedna predrasuda stvara uvjerenje da je i izvršio zločin onaj koji gaje mogao izvršiti. Osjećaji se mjere
položajem koji zauzima Cim zlato ili naslovi ne utvrde njegovu nevinost, čini se nemogućim da bi on
mogao biti nevin. Uzalud sam se branila, uzalud sam službenom advokatu pružila najbolje dokaze, moj me
gospodar optuživao, dijamant su pronašli u mojoj sobi. Bilo je jasno da sam ga ja ukrala. Kad sam htjela
spomenuti gnusni prijedlog gospodina Harpina i dokazati daje nesreća što me zadesila samo plod njegove
osvete i želje da se oslobodi stvorenja koje je, saznavši za njegovu tajnu, postalo njegov gospodar, ovu su
žalbu ocijenili kao protuoptužbu i rekli da je gospodin Harpin već dvadeset godina poznat kao neporočan
čovjek, nesposoban za takvo nedjelo. Zatvoriše me u Conciergerie gdje sam mislila da ću završiti svoje
dane zato što sam odbila sudjelovati u zločinu. Propadala sam. Jedino me novo zlodjelo moglo spasiti.
Providnost htjede da zločin barem jednom posluži kao štit vrlini, da je sačuva od ponora u koji ju je gurala
glupost sudaca. Uza me je bila neka četrdesetogodišnja žena, jednako poznata po svojoj ljepoti kao i po
mnoštvu zlodjela koja bijaše počinila. Zvali su je Dubois, i ona je, kao i nesretna Thérèse, imala biti
smaknuta, samo što su se suci dvoumili o vrsti smrti. Kako je bila optužena za sve moguće zločine koji se
mogu zamisliti, smatrali su gotovo obaveznim da za nju izmisle neku novu kaznu ili takvu od koje nas
pošteñuje naš spol. Ta je žena pokazivala nekakvo zanimanje za mene, bez sumnje zločinačko, budući da joj
je krajnja želja bila, kako sam kasnije shvatila, da od mene napravi svoju pomoćnicu. 1. Buduća stoljeća!
Nikad nećete vidjeti taj vrhunac grozota i sramote. Jedne večeri, možda najviše dva dana prije nego što smo
i jedna i druga morale izgubiti glavu, Duboisova mi reče da ne legnem i da mirno stojim s njom što bliže
vratima zatvora. — Izmeñu sedam i osam sati — rekla je — vatra će zahvatiti Conciergerie, to će biti moje
djelo. Sigurno će mnogi ljudi izgorjeti, ali to nije važno, Thérèse —? usudi mi se reći ta zlotvorka. —
Sudbina drugih nije nimalo važna kad se radi o našem dobru. Sigurno je da ćemo se mi spasiti. Pridružit će
nam se četiri čovjeka, moji ortaci i prijatelji, a ja odgovaram za tvoju slobodu. Rekoh vam, gospoño, ruka
božja koja je upravo bila kaznila nevinost u meni, posluži se zločinom moje zaštitnice. Vatra plane, požar je
bio strašan, dvadeset i jedna osoba spaljena, ali se mi spasismo. Još istog dana nañosmo se u kolibi nekog
zvjerokradice u šumi Bondi, koji je bio intimni prijatelj naše bande. — Evo, slobodna si, Thérèse — reče mi
tada Duboisova — možeš izabrati život koji ti se sviña, ali ako ti mogu nešto kazati, onda je to savjet da se
okaniš kreposti koja, kako vidiš, nikada ne vodi uspjehu. Pogrešna obzirnost dovela te do podnožja stratišta,
užasni nas je zločin spasio. Vidiš čemu služe dobra djela u svijetu, je li, dakle, dobro žrtvovati se za njih!
Mlada si i lijepa, Thérèse, u dvije godine pobrinut ću se za tvoju sreću. Ali ne misli da te u njen hram vodim
stazama kreposti. Kad se želi izabrati put, draga djevojko, treba pokušati više zanata, služiti se raznim

10
spletkama. Odluči se, dakle, nismo nimalo sigurni u ovoj kolibi, vrlo brzo morat ćemo je napustiti. — Oh,
gospoño — rekoh svojoj dobročinitelj ici — mnogo vam dugujem i taj dug ne želim izbjeći. Spasili ste mi
život. Grozno je što ste me spasili pomoću zločina, i vjerujte mi, da sam ga ja morala izvršiti, radije bih
tisuću puta voljela smrt nego da u njemu sudjelujem. Vidim sve opasnosti kojima sam se izvrgla
prepuštajući se osjećajima poštenja koji će zauvijek ostati u mom srcu. Ali koliko god, gospoño, krepost
bila trnovita, uvijek ću je više voljeti od probitačnih opasnosti koje prate zločin. U meni postoje vjerski
principi koje, Bogu hvala, nikad neću napustiti. Ako mi Providnost učini, život mukotrpnim, znači da će to
nadoknaditi na boljem svijetu. Ta nada me tješi i ublažuje moje patnje, smiruje moj jad, učvršćuje me u
mojoj tuzi i čini me odvažnom protiv svih zala koje će Bog htjeti da mi pošalje. Ta bi se radost odmah
ugasila u mojoj duši kad bih je okaljala zločinima, a strah od kazni na ovom svijetu izazvao bi sliku muka
na drugom, pa mi ne bi ostavio ni trenutak mira koji želim. — To su besmislene ideje koje će te vrlo brzo
odvesti u bolnicu, kćeri moja — reče Duboisova mrsteći obrvama. — Ostavi božju pravdu, muke i nagrade
koje ćeš dobiti, sve te plitkosti služe samo zato da umremo od gladi. O, Thérèse, okrutnost bogatih
opravdava loše ponašanje siromašnih. Nek se njihove kese o^pare našim potrebama, nek čovječnost zavlada
u njihovim srcima, pa će krepost naći mjesto u našem. Ali sve dok naša nesreća, strpljivost kojom je
podnosimo, naša nada, naša podložnost budu služile samo udvostručavanju naših okova, naši će zločini biti
njihovo djelo, i bili bismo glupi kad bismo ih se odrekli kad nam oni mogu ublažiti jaram kojim nas njihova
okrutnost tlači. Priroda nas je sve stvorila jednakima, Thérèse, pa ako se sudbini sviña da kvari ovaj glavni
plan općih zakona, na nama je da ispravimo njene hirove i da svojom spretnošću odstranimo nasilje jačeg.
Volim slušati kad nam ti bogataši, ti ljudi s naslovima, ti svećenici, ti suci, propovijedaju o kreposti. Teško
je čuvati se od krañe kad čovjek ima tri puta više nego što mu je potrebno za život. Veoma je teško nikad
ne pomisliti na ubojstvo kad je čovjek okružen samo laskavcima ili robovima kojima je njegova volja
zakon. Uistinu je mukotrpno biti umjeren i razborit kad si u svakom trenu okružen najsočnijim jelima.
Zaista je teško biti iskren kad nikad nemaju razloga da lažu... Ali mi, Thérèse, mi koje je ova okrutna
Providnost, od koje lakomisleno praviš idola, osudila da gmižemo u poniženju kao što zmija gmiže u travi!
Mi koji smo prezreni zato što smo slabi! Mi čija usta blaži samo žuč i čije korake samo trnje prati, zar želiš
da se klonimo zločina kad nam samo njegova ruka može otvoriti vrata života, održati nas u njemu, sačuvati
i spriječiti da ga ne izgubimo. Ti želiš da mi, vječno podložni i ponižavani, dok ovo društvo koje nas
ugnjetava uživa sve naklonosti sreće, ostavimo za sebe samo muku, klonulost i patnju, oskudicu i suze,
sramotu i stratište! Ne, Thérèse, ne! Ili je ta Providnost koju ti duboko poštuješ stvorena samo zato da je
preziremo, ili njena volja nema ništa s time. Upoznaj je bolje, dijete moje, i uvjeri se da, čim nas dovodi u
ovakav položaj u kojem nam zlo postaje neophodno, i čim nam istodobno dopušta mogućnost da ga
vršimo, to zlo služi njenim zakonima kao i dobro, i da ona dobiva s jednim kao i s drugim. Jednakost je
položaj u kojem nas je stvorila, pa onaj tko ga razbija nije grešniji odanoga koji ga ponovo želi uspostaviti.
Obojica djeluju prema stečenim pobudama, obojica ih moraju slijediti i uživati. Ako me ikad itko
pokolebao, to je, priznajem, bila ova žena sa svojim nagovaranjem. Ali u mom srcu jedan jači glas pobijedi
njene sofizme, osvijestih se i rekoh joj da sam odlučila da-nikacLneću dopustiti da me netko pokvari. — U
redu! — odgovori mi ona. — Postani ono što želiš, prepuštam te tvojoj zloj sudbini. Ali ako te ikad uhapse
i objese, što te sigurno čeka zbog usuda koji neminovno spašava zločin a žrtvuje vrlinu, sjeti se barem da
nikada ne smiješ govoriti o nama! Dok smo mi tako razgovarale, četiri njena druga pili su sa
zvjerokradicom, a kako vino u duši zlotvora pobuñuje želje za novim zlodjelima potiskujući u zaborav
stara, naši zlikovci, i prije nego što su doznali moju odluku, naumiše da od mene naprave žrtvu, ne mogavši
me pridobiti za ortakinju. Njihovi principi, običaji, mračno skrovište u kojem smo se nalazili, nekakva
sigurnost koju su osjećali, pijanstvo, moje godine, moja nevinost, sve ih je to ohrabrivalo. Digoše se od
stola, posavjetovaše, dogovoriše s Duboisovom. Drhtala sam od straha prateći cijeli taj mračni postupak
kojeg je posljedica bilo nareñenje da smjesta, dragovoljno ili na silu, zadovoljim pohotu sve četvorice. Ako
to uradim dragovoljno, svaki će mi dati jedan talir i povest će me kamo god želim. Ali ako budu morali
upotrijebiti i silu, upotrijebit će je. Da bi tajna meñutim bila bolje sačuvana, ubit će me pošto se zadovolje, i
pokopat će me uz neko stablo. Ne moram vam opisivati, gospoño, kako je na mene djelovao ovaj grozni
prijedlog, to vam nije teško zamisliti. Bacih se na koljena pred Duboisovu i zamolih je da mi još jednom
bude zaštitnicom. Nečasno stvorenje samo se nasmija mojim suzama. — Oh, dovraga — reče mi ona —
evo, opet si u nevolji... Sta, drhtiš što redom moraš zado^ljiti četiri lijepa mladića poput ovih? A znaš li da u
Parizu ima deset tisuća žena koje bi dale pola svog zlata ili dragulja da mogu biti na tvom mjestu. Slušaj —
ipak doda nakon kratkog razmišljanja — imam priličnu moć nad tim mangupima pa te mogu izbaviti, pod
uvjetom da budeš dostojna toga. — Jao, gospoño, što trebam učiniti — povikah u suzama — naredite,

11
spremna sam! — Slijedi nas, pridruži nam se, bez ikakva opiranja radi ono što i mi radimo, to je jedini uvjet
pod kojim te mogu spasiti od ostalog. Smatrala sam da ne smijem oklijevati. Prihvaćajući taj okrutni uvjet,
izlagala sam se novim opasnostima, ali one nisu bile tako neposredne kao ova. Možda sam se mogla i
očuvati, dok me ništa ne bude moglo podvrgnuti onima koji su mi prijetili. — Svuda ću ići, gospoño —
spremno odgovorih Duboisovoj — svuda ću ići, obećavam vam, spasite me od pohote ovih ljudi, nikad vas
neću napustiti! — Djeco — reče tada Duboisova banditima — ova je djevojka član družine, ja je primam i
jamčim za nju. Preklinjem vas da joj ne nanosite nikakvo zlo. Ne omrznimo joj zanat već prvog dana.
Vidite koliko nam njene godine i vanjština mogu pomoći, poslužimo se njima za našu korist i ne žrtvujmo
je svojim užicima! Ali strasti mogu toliko ovladati čovjekom da ih ništa ne može ukrotiti. Ljudi s kojima
sam se udružila nisu bili kadri išta shvatiti. Sva su me četvorica okružila, proždirala me svojim vatrenim
pogledima, prijetila mi na još užasniji način. Bili su spremni da me zgrabe, da me zatuku. — Ona to mora
proći — reče jedan od njih — nema razloga da je pomilujemo. Zar ćete reći da mora položiti ispit iz
kreposti da bi bila primljena u bandu lopova? Zar nam isto tako dobro neće poslužiti osramoćena kao i
djevica? Vi razumijete, gospoño, ublažavam izraze, a ublažit ću isto tako i prizore. Jao! Bestidnost njihovih
likova bila je takva da bi vaš stid patio zbog njihove golotinje, barem toliko koliko i moja sramežljivost.
Oh, kako sam bila nježna i drhtava žrtva! Drhtala sam. Jedva sam disala. I, dok sam tako klečala pred svom
četvoricom, ponekad su mi se slabašne ruke dizale preklinjući njih, a ponekad da bi smekšale Duboisovu.
— Samo trenutak — reče jedan po imenu Željezno Srce koji je bio, čini se, voña bande. Bilo mu je oko
trideset i šest godina, bio je jak kao bik i nalik na satira. — Samo trenutak, prijatelji! Svi možemo biti
zadovoljeni. Budući da je ovoj djevojci njena krepost toliko dragocjena, i budući da bi nam ta njena
osobina, kako kaže Duboisova, mogla biti od koristi, ostavimo joj je! Ali naša žudnja mora biti utažena.
Nama se u glavi muti, Duboisova, i u stanju u kojem smo, mogli bismo te i udaviti ako se usprotiviš našim
užicima. Nek se Thérèse odmah svuče kao od majke roñe- na i neka redom zauzima položaje koje ćemo mi
zahtijevati od nje, dok Duboisova bude gasila naš žar i palila tamjan na oltarima kojima ovo stvorenje ne
dopušta pristup. — Da se svučem — povikah. — Oh, nebesa, što zahtijevate od mene? Kad tako budem
izložena vašim pogledima, tko mi može jamčiti... Ali Željezno Srce, koji nije bio raspoložen da mi i dalje
popušta a ni da se odrekne svojih želja, napadne me i tako grubo udari da sam uvidjela da mi je poslušnost
posljednja nada. On pade u naručje Duboisove koju je bio svukao gotovo kao i mene i, čim sam se našla u
položaju koji je zahtijevao, s rukama na zemlji, u položaju u kojem sam bila nalik na kakvu životinju,
Duboisova smiri njegov žar približavajući nekakvo čudovište predvorju jednog i drugog hrama prirode, i to
tako da je pri svakom pokretu morala šakom snažno udariti te dijelove kao što su nekada ovnom udarali u
vrata opsjednutih gradova. Žestina prvih napada prisili me da uzmaknem. Željezno Srce se razbjesni i
zaprijeti mi još gorim postupcima, ako se budem klonila ovih. Duboisova dobi nareñenje da udvostruči
udarce, a jedan drugi razvratnik zgrabi me za ramena da ne posrćem pod tim trzajima koji postaše tako
surovi da me gotovo umrtviše tako te više nisam imala snage da ih izbjegavam. — Da sam na njenu mjestu
— izusti mrmljajući Željezno Srce — više bih volio otvoriti vrata nego gledati da ih ovako potresaju, ali
ona to ne želi a mi od nagodbe odustati nećemo... Snažno... samo snažno, Duboisova... I bljesak vatre tog
razvratnika, gotovo jednako žestok kao i bljesak munje, ugasi se nad izmučenim prolomima a da ih i ne
odškrinu. Drugi me nagna da kleknem meñu njegove noge i, dok mu je Duboisova pokušavala ugasiti
žudnju, sav se predao dvjema stvarima. Cas me, ali vrlo nervozno, udarao rukom po licu, čas po grudima.
Ponekad su njegova razvratna usta pritiskala moja. U tren oka i lice i grudi postadoše mi crveni kao
purpur... Boljelo me, tražila sam milost, suze su mi tekle, razdražiše ga i on se još više razbjesni. Zagrize mi
jezik, a dvije bradavice na grudima tako mi zgnječi da ustuknuli, ali me zadržaše i ponovo gurnuše na njega.
Još me snažnije stisnuše sa svih strana i njegov zanos splasne... Treći me pope na dvije razmaknute stolice i
sjede dolje. I dok ga je Duboisova, smjestivši se meñu njegove noge, uzbuñivala, on me spuštao sve dok
mu se usta nisu našla točno ispod hrama Prirode. Ne možete zamisliti, gospoño, što se taj bestidni smrtnik
usudio poželjeti! Htjela — ne htjela, morala sam obaviti malu nuždu... O, nebesa, kako pokvarenjak i na
trenutak može osjetiti užitak u tim stvarima... Napravih ono što je zaželio, natopih ga, i taj prostak u mom
potpunom podvrgavanju osjeti takav zanos kakav mu nikakva druga bestidnost ne bi mogla pružiti. Četvrti
mi namakne uzice na sve dijelove tijela gdje ih je mogao staviti. Cijeli je snop držao u ruci sjedeći sedam-
osam stopa od mog tijela. Za to vrijeme Duboisova ga je snažno uzbuñivala dodirima i poljupcima. Ja sam
stajala, i tek je u snažnom povlačenju sad jedne, sad druge uzice ovaj divljak osjećao užitak. Klecala sam,
svaki čas gubila ravnotežu. Na kraju povuče sve uzice zajedno, i to tako neravnomjerno da sam pala na tlo
pored njega. To je i bio njegov jedini cilj, a moje grudi i obrazi primiše dokaze zanosa koji mu je jedino ta
nastranost mogla pružiti. Eto što pretrpjeh, gospoño, ali mi barem čast bijaše spašena kad stid nije bio. Kada

12
su se smirili, banditi odlučiše da krenu na put i još iste noći stigoše do šume u blizini Chantillvja, gdje se
sakriše u očekivanju dobrog plijena. Ništa se ne može usporediti s očajem koji me obuzeo zbog obaveze da
slijedim takve ljude, te odlučih da ih napustim čim mi se za to ukaže zgodna prilika. Sutradan zanoćismo u
blizini Louvresa, pod plastovima sijena. Htjedoh se osloniti na Duboisovu i provesti noć u njenoj blizini.
Ali pričini mi se da ona s mojom krepošću ima druge namjere i da je ne želi sačuvati od napada kojih sam
se bojala. Trojica je okružiše i bestidno stvorenje se pred mojim očima poda svoj trojici istovremeno.
Četvrti se približi meni, bio je to voña: — Lijepa Thérèse — reče mi — nadam se da mi barem nećete odbiti
zadovoljstvo da provedem noć uz vas? — A kad je osjetio moje odlučno odbijanje: — Ništa se ne bojte —
reče — čavrljat ćemo a protiv vaše volje ništa neću poduzimati. — O, Thérèse — nastavi stišćući me u
naručje — zar nije velika ludost ta vaša namjera da ostanete čedni s nama? Ako već moramo pristati na to,
onda to mora služiti dobru družine. Nije potrebno da vam to skrivam, drago dijete! Kad se nañemo u
gradovima, računamo na zamke vaših čari, njima ćemo namagarčiti lakovjerne. — Dobro, gospodine —
odgovorih — budući da sigurno više volim smrt od ovih strahota, od kakve vam koristi mogu biti i zašto se
protivite mom bijegu? — Naravno da mu se opiremo, anñele moj — odgovori Željezno Srce — morate
služiti našim interesima ili užicima. Vaše vam nesreće nameću taj jaram, treba ga podnositi. Na svijetu nema
ništa što se ne bi moglo izgladiti, zato sami stvarajte svoju sudbinu! Pristanite da živite sa mnom, draga
djevojko, pristanite da pripadate meni i ja ću vam uštedjeti tužnu ulogu koja vam je namijenjena. — Ja,
gospodine — povikah — da postanem ljubavnica jednog... — Izgovorite tu riječ, Thérèse, izgovorite je,
jednog lupeža, zar ne? Priznajem da jesam, ali druge vam naslove ne mogu ponuditi, a mi se ne ženimo.
Brak je sakrament, Thérèse, a kako mi jednako preziremo sve, nikad se ne koristimo ni jednim. Ipak,
promislite malo! U potpunoj nemogućnosti da sačuvate ono što vam je najdraže, nije li bolje žrtvovati to
jednom jedinom čovjeku, koji će tada postati vaš oslonac i zaštitnik, nego se podavati svima? — Ama zašto
— odgovorih — ne bih imala nikakav drugi izbor? — Zato što vas mi držimo u rukama, Thérèse, i zato što
je zakon jačega uvijek najbolji, kako je to već davno rekao La Fontaine. Zar uistinu — brzo nastavi — nije
pretjerano smiješno pridavati, kao što vi činite, tolik značaj tako neznatnoj stvari? Kako jedna djevojka
može biti tako glupa da misli kako krepost zavisi od malo veće ili malo manje širine na jednom dijelu njena
tijela. Eh, kao da je važno ljudima ili Bogu da taj dio bude netaknut ili nagrñen? Reći ću i više, ako je
namjera Prirode da svako biće ovdje dolje ispuni sve zadaće koje mu je ona namijenila, a kako žene postoje
samo zato da bi služile užitku muškaraca, odupirati se njenim namjerama znači očito se ogriješiti o Prirodu.
Znači htjeti biti nekorisno biće na svijetu, pa prema tome i vrijedno prijezira. Ta varava mudrost, koju su
vam besmisleno utuvili u glavu kao vrlinu i, koja još od djetinjstva, umjesto da koristi prirodi i društvu,
očito vrijeña i jedno i drugo, samo pokude vrijedna tvrdoglavost kojoj osoba tako puna duha kao vi ne bi
smjela podleći. Nije mi stalo do toga, i slušajte, draga djevojko, ja želim da vam se svidim i da poštujem tu
vašu slabost. Neću ni dotaknuti, Thérèse, taj fantom koji predstavlja sve vaše radosti. Svaka djevojka ima
više čari koje može pružiti, i Venera se s njom može slaviti u više hramova. Vi znate, draga moja, da blizu
Heterinih oltara postoji tamna spilja u kojoj se osamljuju ljubavi kako bi nas još snažnije zavele. To će biti
oltar na kojemu ću ja zapaliti tamjan. Ako se plašite bremenitosti, Thérèse, ona se tu nikad ne može zbiti i
vaš lijepi stas nikad neće biti pokvaren. Blago koje vam je toliko drago bit će za uvijek sačuvano, pa
odredili mu bilo kakvu namjenu, moći ćete ga ponuditi čistog. S te strane ništa ne može izdati jednu
djevojku, pa ma koliko napadi bili žestoki ili mnogobrojni. Čim pčela isisa sok, ružina se časka zatvara.
Nikome ne pada na pamet da se ikad mogla otvoriti. Postoje djevojke koje su deset godina uživale na taj
način, pa čak i s više muškaraca, a nakon toga su se udale kao sasvim netaknute. Koliki su očevi i braća na
taj način zloupotrebljavali svoje kćeri i sestre, a da one zatim nisu bile manje dostojne da se posvete braku!
Koliki su se ispovjednici služili tim putem da se zadovolje a da roditelji ni posumnjali nisu! U jednu riječ, to
je utočište tajne, to je mjesto na kojem mudrost ukroćuje strasti... Treba li vam još nešto reći, Thérèse, ako
je to najtajniji hram, istodobno je i najpohotniji. Jedino se u njemu može naći ono što je potrebno za sreću, i
to silno susjedno blago ne može se mjeriti s pikantnim dražima mjesta do kojeg se tek velikim naporom
stiže i u koje se tek velikom mukom ulazi. I same žene time dobivaju, pa one koje je razum naveo da
upoznaju te vrste užitka, nikad neće pozavidjeti onim drugima. Pokušajte, Thérèse, pokušajte i oboje ćemo
biti zadovoljni! — Oh, gospodine — odgovorih — nemam nikakva iskustva u tome o čemu je riječ. Ali ta
zabluda, gospodine, koju vi hvalom obasipljete i o kojoj sam čula, još osjetljivije vrijeña žene ... Još se teže
ogrešuje o Prirodu. Ruka božja osvećuje se takvom svijetu, a Sodoma o tome daje primjer. — Kakva
bezazlenost, draga moja, kakva djetinjarija — nastavi ovaj pokvarenjak. — Tko vas je tako poučio? Još
malo strpljenja, Thérèse, pa ću ispraviti vaše mišljenje. Gubitak sjemena namijenjenog širenju ljudskog
roda, draga djevojko, jedini je zločin koji postoji. U ovom slučaju, ako je sjeme usañeno u nas s jedinim

13
ciljem razmnožavanja, oduzeti mu taj cilj, slažem se, bila bi uvreda. Ali ako je dokazano da je Priroda u nas
usadila mnogo više tog sjemena nego što je potrebno za razmnožavanje, u tom slučaju, Thérèse, zar je
važno gubi li se ono na ovom ili na onom mjestu? Tada čovjek koji ga odvraća od cilja ne čini veće zlo od
Prirode koja ga ne upotrebljava. Ne dogañaju li se ovi prirodni gubici, na koje se samo moramo ugledati, u
bezbroj slučajeva? Mogućnost da se dogañaju prvi je dokaz da ne vrijeñaju. Bilo bi protiv svih zakona
pravednosti i duboke mudrosti, koje joj u svemu priznajemo, kad bismo dopustili ono što bi je vrijeñalo.
Drugo, zar ona sama ne stvara na stotine milijuna ovakvih gubitaka dnevno? Noćne polucije, beskorisnost
sjemena u doba ženske bremenitosti, nisu li to gubici koje dopuštaju njeni zakoni i koji dokazuju da nam
ona, vrlo malo osjetljiva na ono što se može dogoditi s tekućinom kojoj mi pridajemo pretjeranu cijenu,
dopušta gubitke s istom ravnodušnošću s kojom ih i sama doživljava svakog dana; dopušta razmnožavanje,
ali joj to razmnožavanje nije neprestano pred očima; doista želi da se razmnožavamo, ali, dobivajući tim
činom isto onoliko koliko i s onim koji mu se protivi, nema ništa protiv bilo kojeg našeg izbora; dopušta
nam da stvaramo, da stvaramo ili rušimo, pa je nimalo više nećemo zadovoljiti ili uvrijediti ako izaberemo
ono što nam se najviše sviña. I zato će joj se ono što odaberemo, budući da će biti posljedica samo njene
moći i djelovanja na nas, uvijek više svidjeti, naročito kad nema opasnosti da se ogriješimo o nju. Ah,
vjerujte, Thérèse, Priroda se ne zabrinjava mnogo za tajne od kojih smo u svojoj ludosti stvorili kult. Bilo
kakav da je hram u kojemu prinosimo žrtvu, čim ona dopušta da tamjan u njemu gori, znači da je taj izraz
štovanja ne vrijeña. Odbijanje razmnožavanja, gubici sjemena koje služi razmnožavanju, gašenje tog
sjemena kad proklija, uništavanje te klice čak i dugo pošto se oblikovala, sve su to, Thérèse, izmišljeni
zločini koji Prirodu nimalo ne zanimaju i kojima se ona zabavlja kao i svim ostalim našim ustanovama, što
je često vrijeñaju umjesto da joj služe. Željezno Srce raspaljivao se izlažući svoja podmukla načela, pa ga
uskoro vidjeh u stanju koje me bilo onako preplašilo dan ranije. A da bi svojoj pouci dao još veću moć,
odmah ju je htio primijeniti u praksi. I njegove ruke, usprkos mojim opiranjima, zalutaše na oltar u koji je
podmuklica želio prodrijeti... Moram vam priznati, gospoño, da sam, zaslijepljena nagovaranjima tog
pokvarenjaka i zadovoljna što ću spasiti ono što sam smatrala najhitnijim, pomalo popuštala. Nisam
pomišljala ni na nedosljednosti njegovih sofizama ni na opasnost kojoj se izlažem, budući da taj nečasni
čovjek divovskih razmjera sigurno nije imao drugog cilja osim da me osakati. Sve sam promatrala kao
opčinjena i predavala se. Kreposti radi postajala sam zločinka. Kad se taj bestidni pobjednik već bio
domogao prijestolja i brinuo samo o tome da se na njemu učvrsti, odjednom s glavne ceste dopre buka
kočije. Željezno Srce istog trena dužnosti radi, odrekne se užitka, sakupi svoje ljude i pohita u susret novim
zločinima. Malo kasnije začusmo krikove, a onda se ti krvlju okaljani zlikovci vratiše pobjednički i
natovareni plijenom. — Bježimo odmah — reče Željezno Srce — ubili smo tri čovjeka, leševi su na cesti,
ovdje više nismo sigurni. Dijelio se plijen, Željezno Srce zahtijevao je da uzmem svoj dio koji je iznosio
dvadeset lujdora, prisiljavali su me da ih uzmem. Drhtala sam od pomisli da moram čuvati takav novac, ali
smo se žurili, svatko je uzeo svoje stvari pa smo otišli. Sutradan se nañosmo na sigurnom, u šumi Chantilly.
Muškarci za vrijeme jela izračunaše koliko im je donio posljednji pothvat, i vidješe da cijela svota ne prelazi
dvjesta lujdora. — Doista se — reče jedan — ne isplati počiniti tri ubojstva radi tako male svote. — Polako,
prijatelji — odgovori Duboisova — nisam vas ja radi te svote nagovarala da ne budete milostivi prema tim
putnicima, učinila sam to radi naše sigurnosti. Ovi su zločini posljedica zakona, a ne naše greške. Sve dok
lopovima budu oduzimali život kao i ubojicama, krañe se nikad neće počinjati bez zločinstava. Ova dva
nedjela jednako se kažnjavaju, pa zašto da se onda odreknemo drugoga kad ono može sakriti prvo? Tko
vam, uostalom, kaže — nastavi ovo strašno stvorenje — da dvjesta lujdora ne vrijede tri ubojstva? Stvari
uvijek treba procjenjivati samo po njihovoj vezi s našim interesima. Prestanak postojanja svakog od ovih
žrtvovanih bića ne predstavlja ništa u odnosu na nas. Nama sigurno ni najmanje nije važno jesu li te osobe
na životu ili u grobu. Prema tome, ako nam jedan od ta dva slučaja pruža i najmanju korist, moramo ga bez
ikakve grižnje savjesti iskoristiti sebi u prilog. Jer, u situaciji prema kojoj smo potpuno ravnodušni,
moramo, ako smo mudri i njeni gospodari, okrenuti je tako da nam bude korisna, bez obzira na ono što u
njoj može izgubiti protivnik, jer izmeñu onoga što dira nas i onoga što dira druge, nema nikakva razumnog
omjera. Jedno osjećamo fizički, drugo doživljavamo samo duhom, a duševni su osjećaji varavi. Stvarno
postoje samo fizički osjećaji. I tako ne samo da je dvjesta lujdora dovoljno da se počine tri ubojstva, već bi
dostajalo čak i trideset novčića, jer bi nam tih trideset novčića pribavilo zadovoljstvo koje nas, iako malo,
mora više uzbuditi od tri ubojstva što za nas ne znače ništa, a zbog kojih ne osjećamo nikakvu štetu već
samo malo peckanje. Slabost našeg ustrojstva, nedostatak razmišljanja, proklete predrasude u kojima smo
odgojeni, isprazni strah od vjere zakona, to je ono što glupe zaustavlja na putu zločina. Ali svaka jaka
osoba, obdarena snažno ustrojenim duhom, koja kako to i treba biti, pretpostavlja sebe drugima, znat će

14
odmjeriti svoju korist od koristi drugih, narugati se Bogu i ljudima, prkositi smrti i prezirati zakone, duboko
uvjerena da ona sama sve mora dobiti, osjetit će da i najveće mnoštvo tuñih šteta, koje ona fizički nimalo
ne mora osjetiti, ne može nadoknaditi ni najmanju radost plaćenu ovim nečuvenim skupom nedjela. Radost
joj godi, ona je u njoj, posljedica zločina ne uzbuñuje, ona je izvan nje. Pitam se, dakle, koji razuman
čovjek neće više voljeti ono što mu pruža radost od onoga što mu je strano, i koji neće pristati da počini tu
stranu stvar zbog koje ne osjeća nikakvu neugodnost, da bi pribavio onu koja ga ugodno uzbuñuje? — Oh
Gospoño — rekoh Duboisovoj tražeći dopuštenje da odgovorim na njene grozne sofizme — ne osjećate li
da je vaša osuda zapisana u tome što vam je upravo izmaklo. Takvi bi principi mogli odgovarati jedino biću
koje bi bilo dovoljno jako da se ne boji drugih. Ali nama, gospodo, koji vječito živimo u strahu i poniženju?
Mi koji smo prognani od svih poštenih ljudi i osuñeni od svih zakona, smijemo li mi prihvatiti ideje koje
protiv nas samo mogu izazvati mač što nam visi iznad glava? U tom jadnom položaju ne bismo se našli kad
bismo pripadali društvu... Kad bismo, najzad, bili ondje gdje bismo morali biti, da nema našeg lošeg
ponašanja ili naših nesreća, zamislite koji bi nam od tih principa više odgovarali? Kako možete zahtijevati
da ne strada onaj koji se iz slijepe sebičnosti sam želi boriti protiv zajedničkih interesa drugih? Zar društvo
nema pravo da u svom krilu ne podnosi onoga koji izjavljuje da je protiv njega? I može li se osoba koja se
osami boriti protiv svih? Može li uživati sreću i mir ako, ne prihvaćajući društveni dogovor, ne pristaje da
se odrekne dijela sreće kako bi sačuvala ostatak? Društvo se održava samo vječitim izmjenama dobrih djela,
i to su veze koje ga učvršćuju. Onaj tko umjesto tih dobrih djela nudi samo zločine, budući da ga se plaše,
bit će sigurno napadnut ako je jači, a žrtvovan od prvog kojega uvrijedi ako je slabiji. Dakle, svakako
uništen zbog moćnog razloga koji tjera čovjeka da čuva svoj mir i da se suprotstavi onima koji mu ga žele
pomutiti. To je razlog zbog kojeg je gotovo nemoguće dugotrajno zločinačko udruživanje koje se
suprotstavlja interesima drugih, zato se svi moraju ujediniti kako bi otupili njihovu oštricu. Čak i meñu
nama, gospoño, usudila bih se dodati, kako mislite održati slogu kad savjetujete da svatko mora ići jedino za
svojom koristi? Hoćete li vi onda doista moći zamjeriti ikome od nas ako zaželi ubiti druge, i ako to učini,
da plijen njegovih drugova pripadne samo njemu? Eh! Može li za krepost biti bolje pohvale od dokaza da je
potrebna čak i u zločinačkom društvu... i da se to zločinačko društvo ni jednog trenutka ne bi održalo bez
kreposti! — To čime nam se suprotstavljate, Thérèse, to su sofizmi — reče Željezno Srce — a ne ono što je
maloprije rekla Duboisova, jer naša zločinačka udruženja ne podržava krepost, već, naprotiv, korist i
egoizam. Vaša pohvala kreposti koju ste izvukli iz nekakve varave pretpostavke nije, dakle, ispravna.
Daleko od toga da krepost mene, kao najjačeg u družini, pretpostavljam, sprečava da ne ubijem svoje
drugove kako bih se domogao njihova dijela. Kad bih ih ubio, našao bih se sam, lišio bih sebe sredstava
koja mi mogu osigurati novac koji očekujem od njihove pomoći. To je jedini razlog koji i njih sprečava da
ne napadnu mene. Vidite, Thérèse, taj razlog nije nimalo sebičan, ali nema ni najmanje primjese kreposti.
Onaj tko se sam želi boriti protiv interesa društva, kažete, mora očekivati da će stradati. Ali zar isto tako
neće stradati ako u tom društvu treba da živi samo od bijede i napuštanja drugih? Ono što se naziva
interesom društva samo je gomila ujedinjenih pojedinačnih interesa, a pojedinačni se interes samo
popuštanjem može složiti i povezati s općim interesima. Sto vi, dakle, tražite da popusti onaj koji nema
ništa? Ako on to učini, morat ćete priznati da još više griješi, jer daje beskrajno više nego što dobiva, i u
tom slučaju nejednakost pogodbe mora ga spriječiti da je zaključi. Zar u tom slučaju nije najbolje da se
čovjek ne podvrgne nepravednom društvu, nego da prihvati zakone jednog drugog društva koje se, nalazeći
se u istom položaju kao i on, želi svojim malim ujedinjenim snagama boriti protiv svemoćne vlasti koja
traži da nesretnik dade i ono malo što ima i da ne primi ništa od drugih. Ali iz toga će se, reći ćete, roditi
vječit rat. Pa neka, zar to nije prirodan rat? Zar to nije jedini rat koji nam stvarno odgovara? Ljudi su se
rodili sami, zavidni, okrutni, tirani. Sve su željeli imati a ništa ne dati, bez prestanka su se borili da bi
sačuvali ili svoje ambicije ili svoja prava. Pojavio se zakonodavac i rekao: prestanite se tako boriti1. Ako i
jedna i druga strana malo popusti, opet će se roditi mir. Ja nimalo ne osuñujem stav tog dogovora, ali
smatram da mu se dvije vrste bića nikada nisu mogle pokoriti. Oni koji se osjećaju jačima nisu imali
potrebu da popuste kako bi bili sretni, a oni koji su bili slabiji vidjeli su da popuštaju beskrajno više nego
što su im jamčili. Društvo je ipak sastavljeno od slabih i jakih bića. Ako se dogovor, dakle, nije svidio ni
jakima ni slabima, znači da ni približno nije odgovarao društvu, i ratno stanje kakvo je postojalo prije
moralo je biti beskrajno poželjnije, jer je svakome dopuštalo slobodno pokazivanje svojih snaga i lukavosti,
čega ih je lišio nepravedni dogovor društva koji je uvijek jednome uzimao previše, a drugome nikad nije
davao dovoljno. Uistinu je mudar čovjek, dakle, onaj koji želi da se vrati u ratno stanje koje je vladalo prije
dogovora, da se neopozivo odrekne dogovora, da ga ruši koliko god može, siguran da će ono što će izvući iz
te štete uvijek nadmašivati ono što će izgubiti ako ostane slabiji. Jer on je bio slabiji i kad je poštivao

15
dogovor. Rušeći ga može postati najjači. Ako ga zakoni vrate u društvo iz kojeg se htio izbaviti, najgore što
mu se može dogoditi jest da izgubi život, što je mnogo manja nesreća od življenja u sramoti i bijedi. Mi,
dakle, imamo dva izlaza. Ili zločin koji nas čini sretnima, ili stratište koje nas sprečava da budemo nesretni.
Može li tu biti kakva kolebanja, lijepa Thérèse, ima li vaš duh neko bolje obrazloženje koje bi moglo ovo
pobiti? — Oh! Gospodine — odgovorih žarom koji daje dobar razlog — ima ih tisuću, ali mora li,
uostalom, ovaj život biti jedini čovjekov cilj? Nije li on ovdje samo u prolazu, i ne treba li ga svaka postaja
kroz koju prolazi, ako je razuman, voditi onoj vječnoj sreći, pouzdanoj cijeni kreposti? Mislim kao i vi (ali
to je inače rijetko, protivi se zdravom razumu), slažem se s vama da zločin ovdje dolje može učiniti sretnim
zločinca koji mu se prepusti, ali mislite li da pravda božja ne čeka tog nečasnog čovjeka na drugom svijetu
da bi osvetila ovaj? Ah! Ne vjerujte u suprotno, gospodine, ne vjerujte — dodah u suzama — to je jedina
utjeha nesretnika, ne oduzimajte mu je! Čim nas ljudi napuste, tko će nas osvetiti ako ne Bog? —Tko?
Nitko, Thérèse, baš nitko. Nije potrebno da nesreća bude osvećena, ona bi to htjela biti, ta je pomisao tješi,
ali zato nije manje pogrešna: postoji nešto bolje, bitno je da nevoljnik pati, njegovo poniženje, njegove boli
u skladu su sa zakonima Prirode, a njegovo postojanje korisno je u općem planu kao i postojanje napretka
koji ga ruši. To je istina koja mora ugušiti grižnju u duši i tiranina i zločinca. Ne treba se suzdržavati.
Slijepo se treba predati svim povredama koje mu se rode u glavi, glas same Prirode raña u njemu tu misao.
To je jedini način na koji nas ona čini čuvarima svojih zakona. Kad nas njena tajna nadahnuća potiču na
zlo, znači da joj je zlo potrebno, da ga ona želi, da ga zahtijeva, da broj zločina nije potpun, da nije dovoljan
zakonima ravnoteže, jedinim zakonima koji njome upravljaju, i zato ona zahtijeva nove zločine da se
uspostavi ravnoteža. Neka se ne plaši, dakle, i ne zaustavlja onaj čija je duša krenula putem zla. Neka čini
zlo bez straha, čim osjeti potrebu za njim, Prirodu bi povrijedio tek onda kad bi joj se opirao. Ali ostavimo
moral na trenutak, jer vi težite za teologijom. Znajte, dakle, nevino dijete, da vjera na koju se oslanjate, a
koja je samo odnos čovjeka prema Bogu, kult koji čovjek smatra da mora gajiti prema svome stvaratelju,
nestaje čim se samo postojanje tog stvaratelja pokaže nestvarnim. Prvi ljudi, prestrašeni prirodnim
pojavama koje su ih pogodile, morali su vjerovati da postoji neko svemoćno i njima nepoznato biće što
upravlja razvojem i utjecajem tih pojava. Osobina je slabosti da podnosi snagu ili da je se plaši. Čovjekov
je duh još isuviše bio u povojima a da bi istraživao, da bi u srcu Prirode nalazio zakone kretanja, jedinog
pokretača cijelog mehanizma kojemu se čudio, zato mu je bilo jednostavnije da zamisli pokretača cijele te
Prirode nego da nju samu smatra kao pokretača. Zato je bez razmišljanja, jer mu je bilo lakše da uspostavi i
odredi tog divovskog gospodara nego da u samom proučavanju Prirode nañe ono što ga je iznenañivalo,
prihvatio to vrhovno biće, izrazio mu svoje štovanje: od tog trenutka svaki je narod uspostavio svoje
vrhovno biće, prema svojim običajima, svojoj naobrazbi i svom podneblju. Uskoro je na zemlji bilo isto
toliko vjera koliko i naroda, isto toliko bogova koliko i obitelji. Ali, ispod svih tih idola ipak je bilo lako
prepoznati onu besmislenu utvaru, prvi plod ljudske zaslijepljenosti. Oblačili su je u različite odore, ali se
uvijek radilo o istome. Recite, dakle, Thérèse, treba li razuman čovjek slušati ono što glupani bulazne o
nekoj bezvrijednoj varci i odreći se sigurne i stvarne sreće svog života? Mora li on, kao Ezopov pas,
ostaviti kost zbog sjene, odreći se zbog obmana stvarnih radosti? Ne, Thérèse, ne, Bog ne postoji, Priroda je
dovoljna samoj sebi. Njoj nije potreban nikakav stvaratelj, taj zamišljeni stvaratelj samo je raščlanjenje
njenih sila, samo ono što u školi nazivamo pogrešnim zaključkom. Bog pretpostavlja stvaranje, to jest
trenutak u kojem nije bilo ništa, ili bolje, trenutak kad je sve bilo u kaosu. Ako je jedno ili drugo od ovih
stanja bilo zlo, zašto ga je vaš Bog ostavio da postoji? Zašto ga mijenja ako je sve bilo dobro? Ali, ako je
sad sve dobro, vaš Bog nema što raditi. Dakle, ako je nepotreban, može li biti svemoguć, a ako nije
svemoguć, može li biti Bog? Najzad, ako se Priroda sama pokreće, čemu služi pokretač? A ako pokretač
djeluje na materiju tako da je pokreće, kako to da on sam nije materija? Možete li zamisliti djelovanje duha
na materiju i materiju koja od duha prima kretanje kad se on sam ne pokreće? Ispitajte na trenutak, hladno,
sve smiješne i proturječne osobine kojima tvorci ove grdne varke moraju odijevati svoje djelo! Pogledajte
kako se ruše, kako se uzajamno poništavaju, pa ćete priznati da je ta utvara podignuta na prijesto Boga
nepodnosiva plitkost koja ne zaslužuje ni da na trenutak povjerujemo u nju, ni da je i samo minutu
ispitujemo. Kukavna ludost, mrska duhu, odvratna srcu, ludost koja je potekla iz mraka, samo da bi u
njemu zauvijek nestala! Neka vas nada ili strah od budućeg svijeta kao plod ovih prvih laži nimalo ne
uznemirava, Thérèse, samo ne pokušavajte da nam od njega stvarate kočnice! Slabi dijelovi jedne proste i
grube materije, na našoj smrti, to jest u sjedinjenju elemenata koji nas sastavljaju s elementima opće mase,
uništeni zauvijek, pa ma kakvo da je bilo naše ponašanje, provest će trenutak u krilu Prirode da bi oživjeli u
drugim oblicima, i to bez povlastica za onog koji je ludo štovao vrlinu, i za onoga koji se predavao
najgnusnijim nedjelima, jer ne postoji ništa što bi Prirodu vrijeñalo i jer će svi ljudi, koji su izašli iz njene

16
utrobe i koji su za života radili zapravo samo ono što je ona htjela, naći u njoj isti svršetak i istu sudbinu.
Upravo sam htjela odgovoriti na ova užasna huljenja, kad se u našoj blizini začu topot konja. — Na oružje!.
— poviče Željezno Srce želeći više da u djelo provede svoje ideje nego da im učvrsti temelje. Poletješe... i
nakon nekoliko trenutaka u grmlje gdje se nalazio naš logor dovedoše nesretna putnika. Kad su ga upitali
zašto putuje i zašto tako rano, po zabitnoj cesti, koliko mu je godina, čime se bavi, konjanik odgovori da se
zove Saint-Florent, da je jedan od najvećih trgovaca u Lvonu, da mu je trideset i šest godina, da se vraća iz
Flandrije zbog nekih trgovačkih poslova i da kod sebe ima malo novca, ali priličan broj vrijednosnih papira.
Doda da ga je dan ranije napustio sluga i da je, da bi izbjegao vrućinu, krenuo noću, kako bi još istog dana
stigao u Pariz gdje će ponovo naći slugu i završiti jedan dio svojih poslova. A pustim je putem krenuo
valjda zato što je, zaspavši na konju, zalutao. Kad je to rekao, zamoli da mu poštede život i sam ponudi sve
što je imao. Pretražiše mu novčanik, prebrojiše novce, ulov nije mogao biti bolji. Saint-Florent imao je
gotovo pola milijuna u vrijednosnim papirima, nekoliko dragulja i oko sto lujdora... — Prijatelju — reče mu
Željezno Srce i gurnu mu cijev pištolja pod nos — morate shvatiti da vas nakon ovakve krañe ne možemo
ostaviti na životu. — Oh, gospodine — povikah bacajući se pred noge tog zlikovca — preklinjem vas da mi
odmah po dolasku u vašu družinu ne priuštite strašan prizor smrti ovog nesretnika! Poštedite mu život, ne
odbijajte mi ovu prvu milost koju od vas tražim! I utječući se odmah prilično neobičnoj lukavštini kako bih
potvrdila zanimanje koje sam pokazala prema tom čovjeku, nastavih: — Ime koje je izgovorio ovaj
gospodin — dodah usrdno —- nagoni me da povjerujem kako smo bliski roñaci. Ne čudite se, gospodine
— nastavih obraćajući se putniku — ne iznenañujte se što nalazite roñakinju u ovakvu položaju. Sve ću vam
objasniti. U to ime — opet nastavih preklinjati našeg voñu — u to ime, gospodine, poštedite život ovog
jadnika, pokazat ću vam zahvalnost potpunim predanjem u svemu što može poslužiti vašim interesima. —
Vi znate pod kakvim uvjetima mogu ispuniti želju koju od mene tražite, Thérèse — odgovori mi Željezno
Srce. — Znate što zahtijevam od vas... — Pa dobro, gospodine, učinit ću sve — povikah i pohitali izmeñu
onog nesretnika i našeg voñe koji je stalno bio spreman da ga zakolje... — Da, učinit ću sve, gospodine, sve
ću učiniti, samo g_a spasite! — Neka živi — reče Željezno Srce — ali mora nam se pridružiti, ovaj je
posljednji uvjet neophodno potreban, bez njega ne mogu ništa, drugovi bi mi se usprotivili. Iznenañeni
trgovac ništa nije znao o našem rodu koji sam bila izmislila, ali videći da mu je život spašen, ne oklijevajući
ni trenutka, prihvati uvjete. Osvježiše ga, a kako naši ljudi nisu htjeli napustiti mjesto sve do jutra, Željezno
Srce mi reče: — Thérèse, podsjećam vas na vaše obećanje, ali kako sam sada uzbuñen, spavajte mirno
pored Duboisove, pozvat ću vas pred jutro, a ako budete oklijevali, životom ove hulje osvetit ću vašu
lukavštinu. — Spavajte, gospodine, spavajte — odgovorih — i vjerujte da ona koju ste ispunili zahvalnošću
nema druge želje osim da vam udovolji. To nipošto nije bio moj plan, ali ako sam ikad vjerovala da je
prijevara dopuštena, to je doista bilo ovaj put. Naši lopovi imali su isuviše veliko povjerenje, još su pili i
onda zaspali, ostavljajući mi potpunu slobodu pored Duboisove koja je, pijana kao i ostali, vrlo brzo
sklopila oči. Tada brzo iskoristih prvi trenutak sna ovih zlikovaca koji su nas okruživali: — Gospodine —-
rekoh mladom trgovcu — najužasnija nesreća bacila me u ruke ovih lopova, mrzim njih i kobni trenutak
kad sam dospjela u njihovu družinu. Ja doista nemam čast da vam budem roñakinja. Poslužila sam se tom
varkom da bih vas spasila i s vama, ako budete htjeli, pobjegla iz ruku ovih bijednika. Trenutak je povoljan
— dodah — spasimo se! Vidim vaš novčanik, uzmimo ga, ostavimo novac, on je u njihovim džepovima. Ne
možemo ga se dokopati bez opasnosti. Poñimo, gospodine, poñimo! Vidite što radim za vas, predajem se u
vaše ruke. Smilujte se mojoj sudbini! Ne budite okrutniji od ovih ljudi! Poštujte moju čast, ja vam je
povjeravam, to mi je jedino blago, ostavite mi ga, oni mi ga nisu ugrabili. Teško bi bilo opisati tobožnju
Saint-Florentovu zahvalnost. Nije znao kojim riječima da mi je opiše, ali nismo imali vremena za razgovor.
Trebalo je pobjeći. Spretno sam izvukla novčanik, vratila mu ga, onda smo oprezno izašli iz žbunja, konja
smo ostavili iz straha da buka ne probudi ljude, pa smo se žurno domogli staze koja nas je morala izvesti iz
šume. Bili smo prilično sretni kad smo se u cik zore našli izvan šume a da nas nitko nije pratio. Oko deset
ujutro uñosmo u Luzarches, i tu, osloboñeni svakog straha, mislili smo samo kako da se odmorimo. Ima
trenutaka u životu kad je čovjek vrlo bogat, pa ipak nema od čega živjeti. Tako je bilo sa Saint-Florentom.
Imao je petsto tisuća franaka u novčaniku, ali ni jednog talira u kesi. Ta ga misao zaustavi prije nego što
smo ušli u gostionicu. — Smirite se, gospodine — rekoh mu vidjevši da je u neprilici — lopovi koje sam
napustila nisu me ostavili bez novaca, evo dvadeset lujdora, uzmite ih, molim vas, a ostatak dajte
siromasima! Ni za šta na svijetu ne bih htjela čuvati novac stečen ubojstvima. Saint-Florent izigravao je
obzirnost, koja je, meñutim, bila daleko od one koju sam pretpostavljala, nikako nije htio uzeti ono što sam
mu nudila, pitao me kakve su moje namjere, rekao mi je da će mu biti sveta dužnost da ih ispuni i da jedino
želi da mi se oduži: — Vama dugujem i novac i život, Thérèse — doda ljubeći mi ruke — mogu li učiniti

17
išta bolje nego da vam ponudim i jedno i drugo? Prihvatite to, preklinjem vas, i dopustite bogu braka da
učvrsti prijateljsku vezu. Ne znam, možda je to bio predosjećaj, a možda i ravnodušnost, ali nije mi bilo ni
na kraj pameti da povjerujem da je ono što sam učinila za tog mladog čovjeka moglo izazvati takve
osjećaje u njega, pa sam dopustila da na mojem licu pročita odbijanje koje se nisam usudila izraziti. Shvatio
je, ( nije bio uporan, zadovoljio se samo time da me pita što bi mogao učiniti za mene. — Gospodine —
rekoh mu — ako moje djelo u vašim očima doista nije bez vrijednosti, zauzvrat tražim samo to da me
povedete sa sobom u Lyon i da me smjestite u neku poštenu kuću gdje moj stid neće više morati patiti. —
Ništa bolje niste mogli uraditi — reče mi Saint-Florent — i nitko vam bolje od mene ne bi mogao učiniti tu
uslugu. Imam dvadeset roñaka u tom gradu. I mladi me trgovac tada zamoli da mu ispričam razloge koji me
nagone da se udaljim iz Pariza gdje sam roñena, kako sam mu rekla. Ja to učinih, koliko povjerljivo, toliko
i naivno. —- Oh! Ako je samo to — reče mladić — mogu vam biti od koristi i prije nego što stignemo u
Lyon. Ne bojte se, Thérèse, vaša je nevolja završena. Neće vas tražiti, a najmanje u utočištu u koje ću vas
smjestiti. Imam jednu roñakinju blizu Bondyja. Stanuje u veoma dražesnom selu u ovom kraju. Siguran sam
da će joj biti drago da vas ima pored sebe. Već ću vas sutra predstaviti. Sad sam ja bila puna zahvalnosti i
prihvatila plan koji mi je vrlo odgovarao. Ostatak smo se dana odmarali u Luzarchesu i odlučili da sutradan
stignemo u Bondy koji je bio samo šest milja udaljen. — Lijepo je vrijeme — reče mi Saint-Florent — ako
želite, Thérèse, možemo pješice otići u dvorac moje roñakinje. Ondje ćemo ispričati našu pustolovinu, i čini
mi se da će takav dolazak još više pobuditi zanimanje za vas. Nimalo ne sumnjajući u namjere ovog
čudovišta i ne pomišljajući da sam manje sigurna s njim nego s groznom družinom koju sam napustila,
prihvatih sve bez bojazni i ustručavanja. Zajedno smo ručali, zajedno večerali. Nije se protivio kad sam u
zasebnoj sobi htjela prespavati. Sutradan, nakon što je prošla najveća vrućina, napustismo Luzarches i
pješice krenusmo prema Bondyju do kojeg je, po njegovim riječima, bilo četiri-pet sati hoda. Kad smo ušli
u šumu, bilo je oko pet sati predvečer. Saint-Florent se još ni jednog trenutka nije bio otkrio, uvijek jednako
častan, jednako željan da mi dokaže svoje osjećaje. Ne bih se osjećala sigurnije ni da sam bila s vlastitim
ocem. Sjene noći počeše obavijati šumu, budeći onu vrst vjerskog straha iz kojeg se u plašljivim dušama
raña bojazan, a u okrutnim srcima želja za zločinom. Išli smo samo stazama. Ja sam koračala ispred njega.
Kad sam se okrenula da upitam Saint-Florenta jesu li ovi pusti putevi doista oni kojima treba da idemo,
nismo li slučajno zalutali i hoćemo li uskoro stići, taj mi zločinac odgovori: — Stigli smo, kurvo — pa me
udari štapom po glavi. Ja padoh na zemlju i izgubih svijest... Oh! Gospodo, više se ne sjećam ni što je rekao
ni što je učinio taj čovjek. Ali stanje u kojem sam se našla jasno mi pokaza do koje mjere sam bila njegova
žrtva. Bila je već mrkla noć kad sam se osvijestila. Nalazila sam se pod nekim stablom, daleko od puta,
zgnječena, okrvavljena... obeščašćena, gospoño! To je bila zahvalnost za sve što sam učinila tom
nesretniku. I na kraju, kao vrhunac sramote, taj zločinac, kad je sa mnom učinio sve što je htio, pošto me
izigrao na sve moguće načine, pa i na onaj koji najviše vrijeña Prirodu, još mi je i novac oduzeo... onaj isti
novac koji sam mu onako plemenito bila ponudila. Raskidao mi je svu odjeću koja je većim dijelom ležala
u komadićima pored mene, bila sam gotovo gola i izudarana na više mjesta po tijelu. Možete zamisliti kako
sam se osjećala, usred mraka, bez ičega, bez časti, bez nade, izložena svim mogućim opasnostima. Htjela
sam dokrajčiti svoje dane. Da mi se pri ruci našlo neko oružje, zgrabila bih ga i dokrajčila svoj nesretni
život koji mi je samo nevolje donosio.. — Sto sam ti napravila, čudovište, da sam zaslužila tako okrutno
ponašanje? Spasila sam ti život, vratila novac, a ti mi oduže ono što mi je bilo najsvetije! Divlja zvijer bila
bi manje okrutna! Eto što radiš, čovječe, kad slušaš samo svoje strasti! Tigrovi iz najdivljijih pustinja
preplašili » bi se tvojih zlodjela. — Nakon prvih izljeva boli uslijedi nekoliko minuta malaksalosti. Moje
oči ispunjene suzama nesvjesno se okrenuše prema nebu. Moje se srce obrati Gospodaru koji ondje
obitava... Onaj čisti i sjajni svod... Ona tišina koja je obavijala noć... Onaj strah koji mi je sleñivao
osjetila... Ona slika mirne prirode, uz uzrujanost moje smućene duše, sve je to širilo neku mračnu bojazan u
meni, bojazan iz koje se uskoro rodila potreba za molitvom. Bacih se na koljena pred tim svemoćnim
Bogom, nijekanim od bezbožnika, nadom jadnika i nevoljnika. — O, sveto i uzvišeno biće — kliknuh u
suzama — ti koji se u ovom groznom trenutku dostojiš ispuniti mi dušu nebeskom radošću, koja me
sigurno spriječila da dokrajčim svoje dane! O, zaštitnice moj i voño moj, tražim tvoju dobrotu, molim tvoju
milost, pogledaj na moju bijedu i moje muke, moju predanost i moje želje! Svemoćni Bože, ti znaš da sam
nevina i slaba, znaš da sam izdana i zlostavljena. Htjela sam činiti dobro po tvom primjeru, a tvoja me volja
zbog toga kažnjava. Nek se vrši volja tvoja, o, moj Bože! Sve su mi njene svete posljedice drage, ja ih
poštujem i ne žalim se. Ali ako ovdje dolje moram nailaziti samo na trnje, vrijeñam li te, o vrhovni
Gospodaru, ako molim tvoju svemoć da me pozove k sebi, da ti se bez nemira molim, da te obožavam
daleko od ovih pokvarenih ljudi koji su mi, jao, samo zlo pokazivali, kojih su krvave i pokvarene ruke po

18
volji utapale moje tužne dane u bujicu suza i ponor boli. Molitva je najslaña utjeha nesretniku. On postaje
jači kad ispuni tu dužnost. Digoh se puna pouzdanja, pokupili ostatke odjeće koje mi je zlikovac ostavio,
sakrih se u žbunje da tu uz manju opasnost provedem noć. Sigurnost u kojoj sam vjerovala da se nalazim,
zadovoljstvo koje sam osjetila približivši se svom Bogu, sve je to pridonijelo da se odmorim nekoliko sati, i
sunce je bilo već visoko kad sam otvorila oči. Trenutak buñenja je strašan za nesretnike. Mašta osvježena
slatkoćom sna vrlo brzo se i turobno ispuni zlima koje je gotovo bila zaboravila u trenucima varavog
odmora. »Pa dobro,« rekoh u sebi promatrajući se, »istina je, dakle, da ima ljudskih bića kojima Priroda
namjenjuje istu sudbinu kao i divljim zvijerima. Skrivam se u njihovu skloništu, izbjegavam ljude kao i one,
kakva je sad razlika izmeñu mene i njih? Vrijedi li se roditi radi ovako jadne sudbine?« I dok su me
obuzimale ove tužne misli, suze mi ćurkom potekoše. Još se nisu bile ni osušile kad začuh neki šum u
blizini. Malo-pomalo raspoznah dva čovjeka. Naćulih uši. — Doñi, dragi prijatelju — reče jedan od njih —
ovdje je prekrasno. Okrutna i kobna prisutnost tetke koju mrzim neće me spriječiti da trenutak uživam s
tobom slasti koje su mi tako drage. Približiše se, smjestiše ispred mene tako da mi nijedan njihov pokret,
nijedna njihova riječ nisu mogli izmaknuti, vidjeh... O, pravedno nebo — nastavi Thérèse nakon kratkog
prekida — je li moguće da me sudbina uvijek morala bacati u tako kritične položaje koje je vrlini isto tako
teško čuti kao i stidu opisati! Taj strašni zločin koji jednako vrijeña Prirodu kao i društvene zakone, to
nečasno djelo koje je ruka božja tako često kažnjavala, koje je Željezno Srce ozakonio, predložio nesretnoj
Thérèse, i na silu izvršio nad njom krvnik koji ju je obeščastio, tu najzad odurnu grozotu vidjela sam svojim
očima, vidjela sam sve prljave pretjeranosti, sve gnusne prizore koje može zamisliti samo najpromišljenija
izopačenost. Jednom od te dvojice, onom koji se podavao, bilo je oko dvadeset i četiri godine, a vanjština
mu je odavala visoko porijeklo. Drugi je bio gotovo istih godina i činilo se da mu je sluga. Čin je bio ružan
i dugotrajan. Oslonjen na ruke, na vrhu male uzvisine, točno nasuprot žbunju u kojem sam se nalazila,
mladi gospodar izlagao je goli bogohulni žrtvenik svom drugu u razvratu, koji je, uspaljen prizorom,
milovao svog idola, spreman da ga probode mnogo strasnijim i većim bodežom od onoga kojim je meni
prijetio voña razbojnika iz Bondyja. Mladi gospodar, meñutim, nije pokazivao ni trunka straha, kao da je
nekažnjivo prkosio sulici koja mu se ispriječila. Dražio ju je, nadraživao, obasipao poljupcima. Hvatao ju je
i sam gurao, zabavljao se gutajući je. Zanesen ovim zločinačkim milovanjima, bestidnik se koprcao pod
šiljkom, činilo se kao da žali što šiljak nije još strasniji. Prkosio je napadima, otklanjao ih, odvraćao... Tako
žarko se ne bi milovali ni nježni i zakoniti supruzi... Usne su im se spajale, uzdasi miješali, jezici
isprepletali, gledala sam ih, opijene razvratom, kako u žarištu slasti nalaze ispunjenje svoje izopačene
strasti. Žrtva se obnavlja, i onaj koji je traži poduzima sve da bi opet oživio vatru. Poljupci, dodiri, polucije,
istančanosti najvećeg razvrata, sve se upotrebljava da bi se povratile ugašene snage, i sve uspijeva da ih još
pet puta oživi. Ali ni jedan ni drugi nisu mijenjali uloge. Mladi gospodar je uvijek bio žena, pa iako je
pokazivao da i on može biti muškarac, ni jednog trenutka nije pokazivao želju da to bude. I kad bi posjetio
oltar nalik na onaj na kojem se kod njega prinosila žrtva, to je činio samo u korist drugog idola, i nijedan
napad kao da nikad nije prijetio onom drugom. Oh! Kako mi se to činilo dugo! Nisam se usuñivala ni
pomaknuti od straha da me ne opaze. Na kraju se, jamačno zasićeni, zločinački sudionici ovog bestidnog
prizora digoše da krenu putem koji ih je morao odvesti kući, kad se mladi gospodar približi žbunu koji me
sakrivao. Kapa me izda... Opazi me... — Jasmine — reče svom sluzi — otkriveni smo... Jedna djevojka
vidjela je našu tajnu... Doñi, izvucimo ovu bludnicu i pogledajmo zašto se nalazi ovdje. Nisam im priuštila
napor da me izvuku iz mog utočišta. Sama sam izašla i odmah se bacila pred njihove noge. — O, gospodo
— rekoh pružajući ruke prema njima — budite milostivi s nesretnicom čija je sudbina bjednija nego što
mislite. Malo je nevolja koje su jednake mojima. Neka položaj u kojem ste me zatekli ne izazove u vas
nikakve sumnje. On je posljedica moje bijede više nego mojih pogrešaka. Nemojte povećavati zla koja me
pritišću, radije ih smanjite i olakšajte mi napor da izbjegnem nevoljama koje me progone. Grof de Bressac
(tako se zvao mladić), u čije sam ruke pala, veoma zao i raskalašena duha, nije posjedovao baš veliku sućut
u srcu. Raskalašenost, na žalost, veoma često gasi samilost u čovjeku. Ona ljude obično čini okrutnijima.
Bilo da najveći dio njenih nastranosti stvara bešćutnost u duši, bilo da žestoki udarac koji ta strast zadaje
živcima smanjuje snagu njihova djelovanja, razvratnik je vrlo rijetko osjećajan čovjek. Ali toj priroñenoj
tvrdoći kod ljudi kojima opisah karakter, kod gospodina de Bressaca pridružilo se još i ukorijenjeno gañenje
prema našem spolu, mržnja prema svemu što ga obilježava, tako da je u njegovoj duši vrlo teško bilo
razbuditi osjećaje koje sam htjela ganuti. — Šumska grlice — kruto mi odgovori grof — ako tražiš budale,
obrati se nekom drugom. Ni moj prijatelj ni ja nikad ne molimo u nečistom hramu tvog spola. Ako je
milostinja ono što tražiš, potraži ljude koji vole dobra djela, mi ih nikad ne činimo ... Ali reci, jadnice, jesi li
vidjela što se dogodilo izmeñu gospodina i mene? — Vidjela sam vas kako pričate na travi — odgovorih —

19
ništa više, gospodine, kunem vam se! — Želim ti vjerovati — odgovori mladi grof — i to radi tvog dobra.
Kad bih mislio da si vidjela nešto drugo, nikad ne bi izašla iz ovog grma... Jasmine, još je rano, imamo
vremena da saslušamo pustolovine ove djevojke. Kasnije ćemo vidjeti što ćemo. Mladići sjedoše, narediše
mi da se smjestim pored njih, i ja im bezazleno ispričah sve nevolje koje sam doživjela otkad sam na
svijetu. — Hajde, Jasmine — reče gospodin de Bressac dižući se čim sam završila priču — barem jednom
budimo pravedni! Pravična Temida osudila je ovo stvorenje, ne smijemo dopustiti da planovi božice budu
ovako okrutno izigrani, izvršimo nad krivcem smrtnu kaznu koju je zaslužio. Ovo malo ubojstvo, umjesto
da bude zločin, samo će dati zadovoljštinu prekršenom zakonu. Budući da imamo nesreću da ga ponekad
kršimo, odužimo mu se hrabro, barem kad nam se pruža prilika... Okrutnici me tada digoše i povukoše
prema šumi smijući se mom plaču i krikovima. — Vežimo joj ruke i noge za četiri stabla i to u obliku
pačetvorine — reče Bressac i svuče me. Zatim od svojih kravata, rubaca i podvezica napraviše uzice i u tren
oka vezaše me kako su bili naumili, to jest u najokrutniji i najbolniji položaj koji se može zamisliti.
Nemoguće je opisati što sam pretrpjela. Činilo mi se kao da mi se kidaju udovi i kao da će mi se svakog
trenutka otkinuti želudac koji je visio. Znoj mi je oblijevao čelo, postojala sam jedino zahvaljujući žestini
svoje patnje. Da je ona prestala tlačiti moje živce, smrtna bi me tjeskoba bila obuzela. Krvnike je zabavljao
ovaj prizor, veselili su se promatrajući me. — Bit će dosta — reče najzad Bressac — mislim da ovaj put
ništa drugo osim straha nije osjetila. — Thérèse — nastavi onda odvezavši me i naredivši mi da se obučem
— budite obzirni i slijedite nas! Ako se povezete sa mnom, nećete se pokajati. Mojoj je tetki potrebna još
jedna žena, predstavit ću vas jer vjerujem u ono što ste mi ispričali. Reći ću da ja odgovaram za vaše
vladanje. Ali, ako iznevjerite moju dobrotu, ako izdate moje povjerenje, ili ako se ne budete pokoravali
mojoj volji, pogledajte ova četiri stabla, Thérèse, pogledajte zemlju koju ograñuju i koja je trebala postati
vaš grob, sjetite se da je ovo zlokobno mjesto udaljeno samo milju od dvorca u koji vas vodim i da ćete se, i
zbog najsitnije greške, vrlo brzo ovamo vratiti. U tren oka zaboravih sve svoje nevolje, bacih se pred
grofova koljena, u suzama mu se zakleh da ću se dobro vladati. Ali on je bio jednako neosjetljiv na moju
radost kao i na moju bol. — Idemo — reče Bressac — jedino vam vaše vladanje može pomoći, jedino ono
može popraviti vašu sudbinu. Krenusmo. Jasmin i njegov gospodar potiho razgovarahu. Ja sam ih ponizno
bez riječi slijedila. Malo kasnije nañosmo se u dvorcu gospoñe grofice de Bressac. Raskoš i broj slugu koje
sam vidjela u dvorcu natjeraše me da pomislim da će bilo koja služba koju budem vršila u ovoj kući, biti za
mene mnogo ugodnija od mjesta ključarice gospodina Harpina. Rekoše mi da pričekam u prostoriji gdje mi
Jasmin ponudi sve što mi je moglo vratiti snagu. Mladi grof uñe u sobu svoje tetke da je obavijesti, a onda
me sam, pola sata kasnije, predstavi grofici. Gospoña de Bressac bila je žena od svojih četrdeset i šest
godina, još vrlo lijepa, činila mi se poštena i osjećajna, iako je po svom govoru i načelima bila nekako
stroga. Već dvije godine bila je udovica ujaka mladog grofa, koji, oženivši se njome, nije dobio ništa osim
lijepog imena koje mu je dala. Sva dobra kojima se mogao nadati gospodin de Bressac pripadala su ovoj
tetki. Ono što mu je bio ostavio otac jedva je dostajalo za njegove zabave. Gospoda de Bressac dodavala je
znatnu potporu, ali ni to nije bilo dovoljno. Ništa nije bilo toliko skupo koliko grofove strasti. Možda su se
one manje plaćale od drugih, ali su se zato vrlo brzo množile. Kuća je imala pedeset tisuća talira godišnjeg
prihoda, a gospodin de Bressac bio je sam. Nikad ga nisu mogli nagovoriti da prihvati neku službu. Sve što
ga je udaljavalo od njegove raskalašenosti bilo je toliko nepodnošljivo za njega da te okove nije mogao
prihvatiti. Grofica je na tom imanju stanovala tri mjeseca godišnje. Ostatak je provodila u Parizu. I ta tri
mjeseca koja je od svog nećaka tražila da provede s njom, bila su prava muka za čovjeka koji je mrzio tetku
i koji je izgubljenim smatrao svaki trenutak proveden daleko od grada u kojem se za njega nalazilo središte
zabave. Mladi mi grof naredi da grofici ispričam sve što sam njemu kazala, a čim sam završila, ona reče: —
- Vaša prostodušnost i naivnost ne dopuštaju mi da sumnjam da ne govorite istinu. Nikakva druga
obavještenja neću tražiti, ali želim doznati jeste li doista kći čovjeka kojeg ste mi spomenuli. Sto se tiče
slučaja kod gospodina Harpina, obećavam vam da ću ga srediti u dva posjeta ministru pravde koji je moj
stari prijatelj. To je najčasniji čovjek na svijetu i dovoljno je da mu dokažemo vašu nevinost pa da se poništi
sve ono što je učinjeno protiv vas. Dobro promislite, Thérèse, sve ovo što vam obećavam ovdje
pretpostavlja cijenu neporočnog vladanja. Tako ćete vidjeti da će se posljedice zahvalnosti koju tražim
uvijek okrenuti u vašu korist. Bacih se pred grofičine noge, uvjerih je da će biti zadovoljna mnome. Ona me
dobrostivo podigne i odmah mi dade položaj druge dvorkinje u svojoj službi. Nakon tri dana iz Pariza
stigoše obavještenja koja je gospo- ña de Bressac tražila. Bila su takva kakva sam samo poželjeti mogla.
Gospoña me pohvali što je ni u čemu nisam prevarila, i sve nesretne misli odjednom nestadoše iz mog duha
da ustupe mjesto samo nadi u najslañe utjehe koje sam mogla očekivati. Ali nebo nije bilo odredilo da jadna
Thérèse ikad bude sretna, pa ako je ponekad slučajno i imala nekoliko trenutaka mira, imala ih je samo zato

20
da bi joj trenuci strahote koji su morali uslijediti bili još gorči. Tek što smo se vratili u Pariz, gospoña de
Bressac požuri se da privede kraju moje nevolje. Prvi ministar htjede me vidjeti, sa zanimanjem sasluša
priču o mojim nevoljama. Harpinove podvale bjehu otkrivene, ali uzalud su ga htjeli kazniti. Harpinu je
pošao za rukom jedan posao s lažnim mjenicama, kojim je upropastio tri-četiri obitelji i zaradio gotovo dva
milijuna, pa je bio pobjegao u Englesku. Sto se tiče požara zatvora, uvjerili su se, iako sam iskoristila taj
dogañaj, da u njemu nisam nimalo sudjelovala, pa moj postupak poništiše, i to tako da suci koji su ga vodili
nisu tražili nikakve druge formalnosti. O tome više ništa nisam znala, zadovoljila sam se onim što su mi
rekli, a ubrzo ćete vidjeti jesam li pogriješila. Nije teško zamisliti kako su me ovakvi postupci vezali uz
gospodu de Bressac. Toliku je dobrotu, uostalom, pokazala prema meni da me ono što je uradila moralo
zauvijek vezati uz tako dragocjenu zaštitnicu. Ali namjera mladoga grofa nije ni približno bila da me toliko
poveže sa svojom tetkom... Ovo je trenutak da vam opišem to čudovište. Gospodin je de Bressac s
ljupkošću mladosti posjedovao i veoma privlačnu vanjštinu. U stasu i crtama lica bilo je nekih nedostataka,
ali ti nedostaci, i suviše velik nemar i mekoća, pripadali su ženskoj prirodi. Činilo se kao da mu je Priroda s
osobinama tog spola poklonila i njegove naklonosti ... Kakvu dušu su, meñutim, skrivale te ženske čari!
Posjedovao je sve poroke koji su bitna oznaka zločinačke duše. Nikad zloća, osvetljivost, okrutnost,
bezboštvo, raskalašenost, preziranje svih dužnosti, a naročito onih s kojima je Priroda spojila užitak, nikada
svi ti poroci nisu bili dotjerali tako daleko. Ali od svih tih opačina gospodina de Bressaca najveća je bila
njegova mržnja prema tetki. Grofica je činila sve što je mogla da svog nećaka vrati na put kreposti. Možda
je bila i previše oštra, jer se grof zbog te oštrine još više podavao svojim nastranostima i zbog njenih
postupaka još više mrzio jadnu groficu. — Nemojte misliti — često mi je govorio grof — da moja tetka sve
ovo što radi za vas radi sama od sebe, Thérèse. Vjerujte mi da bi se jedva sjetila onoga što vam je obećala
da joj ja to u svakom trenutku ne spominjem. Uvijek ističe svoje zasluge, a zapravo je sve što radi moje
djelo. Da, Thérèse, da, jedino meni imate biti zahvalni, a zahvalnost koju tražim od vas nije nimalo
koristoljubiva jer, bilo koliko da ste lijepi, dobro znate da ja ne priželjkujem vaše čari. Ne, Thérèse, usluga
koju tražim od vas sasvim je druge vrste, i kad se doista uvjerite što sam sve učinio za vaš mir, nadam se da
ću u vašoj duši naći ono što s pravom mogu očekivati. Ovi su mi se razgovori činili tako nejasni da nisam
znala što da odgovorim. Ipak sam odgovarala nasumce, i možda suviše olako. Moram li vam priznati? Na
žalost, da. Skrivati vam svoje pogreške značilo bi obmanjivati vaše povjerenje i loše uzvratiti na zanimanje
koje su moje nesreće izazvale u vama. Poslušajte, dakle, gospoño, jedinu hotimičnu pogrešku koju sebi
mogu zamjeriti... Kažem grešku? Ludost, nerazboritost... neviñenu, ali barem nije bila zločin, bila je obična
greška koja je samo mene kaznila, iako se uopće nije činilo da će se pravedna ruka božja njome poslužiti da
me baci u ponor koji se malo kasnije otvorio pod mojim nogama. Koliko su god postupci grofa de Bressaca
prema meni, već prvog dana kad sam ga upoznala bili ružni, ipak prema njemu nisam mogla suzbiti
nekakav osjećaj nježnosti koji ništa nije moglo pobijediti. Usprkos svim mislima o njegovoj okrutnosti, o
njegovu izbjegavanju žena, o izopačenosti njegovih sklonosti, o moralnim razlikama koje su nas dijelile,
ništa na svijetu nije moglo ugasiti tu strast koja se rañala. Da je grof zatražio i sam moj život, tisuću puta
bih mu ga dala. On, meñutim, nije naslućivao moje osjećaje... Nezahvalniku nije ni padalo na pamet da
odgonetne uzrok mojim suzama koje sam prolijevala svaki dan. Ali ne mogu vjerovati da nije znao kako
unaprijed želim pogoditi sve što mu se sviña, nije mogao da ne opazi moju susretljivost, koja je bila isuviše
slijepa i služila njegovim grijesima toliko koliko mi je to pristojnost dopuštala, tako da sam je uvijek mogla
sakriti pred gospoñom. Takvim sam vladanjem na neki način zadobila njegovo povjerenje, i sve što mi je
dolazilo od njega bilo mi je toliko dragocjeno, toliko sam se zavaravala mrvicama koje mi je pružalo
njegovo srce da sam ponekad bila toliko slaba te sam povjerovala da mu nisam ravnodušna. Ali me
pretjeranost njegove razuzdanosti ubrzo razuvjerila: bila je takva da mu je čak i zdravlje oslabilo. Ponekad
sam uzimala slobodu da mu predočim štetu od njegova ponašanja, slušao bi me bez protivljenja, ali je na
kraju uvijek govorio da se ta vrsta njemu dragog poroka ne da ispraviti. — Ah, Thérèse — reče jednog
dana u zanosu — kad bi ti poznavala čari te opsjene, kad bi mogla shvatiti što čovjek osjeća u slatkoj varci
da je žensko! Nevjerojatna zabluda duha, mrzimo taj spol, a želimo ga oponašati. Ah! Kako je divno kad se
u tome uspije, Thérèse, kako je ugodno biti bludnica svih onih koji te žele, kakav ludi užitak kad istog dana
možeš biti ljubavnica provalnika, grofa, sluge, redovnika, kad te svi redom vole, miluju, kad su ljubomorni,
kad prijete, tuku, kad se ponekad osjećaš pobjedonosno u njihovu naručju, a ponekad kao žrtva do njihovih
nogu, raznježujući ih milovanjima, ponovo ih budeći razuzdanostima... Oh! Ne, ne, Thérèse, ti ne shvaćaš
što znači taj užitak za glavu koja misli kao moja... Ali, na stranu moral, kad bi mogla zamisliti kakva su
fizička uzbuñenja ove božanske sklonosti, nemoguće ih je izdržati, to je tako živo golicanje, tako ugodni
srsi strasti... pamet se gubi... ludi... Tisuće najnježnijih poljubaca ne izazivaju još s dovoljno žara opijenost

21
u koju nas ljubavnik baca! Zagrljeni njegovim rukama, priljubljenih usana, htjeli bismo da se cijeli naš život
utopi u njegov, da tvorimo s njime jedno jedino biće. Usuñujemo se žaliti samo onda kad smo zanemareni.
Htjeli bismo da nas, snažniji od Herakla, raširi, probije. Da ono dragocjeno, izbačeno sjeme, što gori na dnu
naših utroba, svojom toplinom i snagom nagna naše da šikne u njegovim rukama... Nemoj misliti, Thérèse,
da smo mi grañeni kao ostali muškarci. Naša je graña posve različita. Ona golicava opna koja kod vas
prekriva Venerin hram postoji i kod nas, nebo je njome ukrasilo oltare na kojima naši Seladoni prinose
žrtve. Mi smo na tom mjestu isto tako žene kao što ste i vi u svetištu rañanja. Vi nemate užitka koji mi ne
poznajemo, ni jednog kojim se ne znamo naslañivati, ali uz to imamo još i naše, i to ugodno sjedinjenje čini
od nas ljude najosjetljivije na strast, ljude koji su najprikladnije stvoreni da osjete strast. Upravo to
predivno sjedinjenje onemogućava ispravljanje naših sklonosti, i ono bi od nas stvorilo zanesenjake i
pomamnike kad bi bili toliko glupi da nas kažnjavaju... Zbog tog sjedinjenja, napokon, do groba obožavamo
dragog Boga koji nas je njime obdario. Tako se izražavao grof obasipljući hvalom svoje nastranosti. Kad
sam mu pokušavala govoriti o Biću kojemu sve duguje, i o mukama koje te sklonosti zadaju njegovoj
poštovanoj tetki, pokazivao je samo prijezir i ljutnju, a naročito nestrpljivost što tako dugo i u takvim
rukama vidi bogatstvo koje mu je, govorio je, već moralo pripadati. Ja sam u tome vidjela samo čvrsto
ukorijenjenu mržnju protiv one tako poštene žene, ljutu pobunu protiv svih prirodnih osjećaja. A istina je
da kršenje zakona tog svetog nagona neumitno vodi svim ostalim vrstama zlodjela. Ponekad sam se služila
sredstvima vjere. Ona mi je gotovo uvijek pružala utjehu, njene draži pokušavala sam usaditi u dušu tog
razvratnika, gotovo sigurna da ću ga svladati tim vezama, ako uspijem da njene čari osjeti kao i ja. Ali grof
me nije pustio da dugo upotrebljavam to oružje. Zakleti neprijatelj naših najsvetijih tajni, tvrdokorni kudilac
čistoće naših dogmi, bijesni protivnik postojanja vrhovnog bića, gospodin de Bressac me, umjesto da
dopusti da ga obratim, pokušavao još i pokvariti. — Sve religije polaze od jednog pogrešnog principa —
govorio mi je. — Sve neizbježno prihvaćaju kult jednog stvoritelja, ali taj stvoritelj nikad nije postojao.
Sjeti se razumnih pouka Željeznog Srca, Thérèse, pa će tvoj um rasuñivati kao i moj. Ništa nije toliko
ispravno koliko principi tog čovjeka, i sramota u kojoj ga glupost prisiljava da živi, ne oduzima mu pravo
da ispravno misli. Ako su sva ostvarenja Prirode posljedice zakona koji je sputavaju, ako njeno djelovanje i
vječno protudjelovanje pretpostavljaju kretanje neophodno njenoj biti, što postaje vrhovni gospodar kojeg
joj bezrazložno pripisuju glupani? Eto što ti je govorio taj mudri učitelj, draga djevojko! Prema tome, što su
religije ako ne kočnica kojom je tiranija jačeg htjela svladati slabijeg? Ispunjen tim ciljem, usudio se reći
onome od kojeg se osjećao jačim da je Bog stvorio okove kojima ga okrutnost vezuje. A on, zaglupljen
svojom bijedom, vjeruje sve što je drugi htio. Mogu li, dakle, religije roñene iz ovih lukavština zasluživati
neko poštovanje? Postoji li i jedna jedina, Thérèse, koja ne nosi obilježja obmane i gluposti? A što vidim u
svima njima? Tajne kojih se plaši razum, dogme koje vrijeñaju Prirodu, i groteskne ceremonije koje
izazivaju samo podsmijeh i gañenje. Ali ako od svih religija neka posebno zaslužuje našu mržnju i prijezir,
Thérèse, zar to nije kršćanstvo sa svojim barbarskim zakonima, u kojem smo oboje roñeni? Ima li mrskije
vjere od njega? Vjere koja više od njega buni i srce i duh? Kako još razumni ljudi mogu vjerovati mračnim
riječima, tobožnjim čudima kmetskog utemeljitelja tog užasnog kulta? Kako se jedan gubavi Židov, roñen
od bludnice i vojnika u najzabačenijem kutu svijeta, usuñuje prikazivati poslanikom onoga koji je stvorio
svijet! Je li ikad postojao opsjenjivač koji bi više od njega zasluživao negodovanje javnosti! Moraš priznati,
Thérèse, da je za tako velike želje trebalo imati barem nekoliko naslova. A kakve ima taj smiješni poslanik?
Sto on radi da bi dokazao svoj zadatak? Mijenja li iz temelja zemlju? Nestaju li nevolje koje ga pogañaju?
Svijetli li sunce i noću i danju? Zar porok više ne blati zemlju? Hoćemo li napokon vidjeti kako vlada samo
sreća?... Ništa od svega toga, božji poslanik najavljuje se svijetu samo opsjenama, smicalicama i Taj
izaslanik neba očituje svoju veličinu u poštovanom društvu radnika, obrtnika i djevojaka za zabavu. Taj
prijatelj božji, i sam Bog, okorjelog grešnika podvrgava svojim zakonima tako da se opija s jednima, a
spava s drugima. Za svoje priče izmišlja samo ono što može zadovoljiti njegovu pohotu ili proždrljivost.
Time ta hulja dokazuje svoje poslanstvo. Toj se lopuži pridružuje nekoliko prostih sljedbenika. Stvara se
sekta. Dogme tog ološa uspijevaju osvojiti nekoliko Zidova: kao robovi rimske moći oni radosno prihvaćaju
religiju koja ih oslobaña okova i sputava samo vjerskim kočnicama. Proziru njihove pobude, otkrivaju
njihovu nepokornost. Buntovnike zatvaraju, voda im gubi glavu, ali pogiba mnogo blažom smrću od one
koju zaslužuje takav zločin. Na kraju se čini neoprostiva greška, umjesto da pobiju učenike tog prostaka,
dopuštaju im da se razmile svijetom. Duhove spopada fanatizam, žene viču, luñaci se prepiru, glupani
vjeruju, i evo, najbjednije od svih bića, najnespretniji lupež, najveći varalica koji je ikad postojao, postaje
Bog, sin božji, jednak svom ocu. Sve njegove maštarije postale su posvećene, sve njegove riječi postale su
dogme a sve njegove budalaštine tajne. 1. Markiz de Bi?vre nikad nije izrekao igru riječi koja bi bila

22
vrijedna Nazarenčeve: »Ti si Petar, to jest stijena, i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju«; i neka onda
netko kaže da su igre riječi plod našeg vremena! Krilo njegova tajanstvenog oca otvara se da bi ga primilo, i
taj nekad obični Stvoritelj postaje trostruk da bi ugodio sinu dostojnom očeve veličine. Ali, hoće li se taj
sveti Bog zaustaviti na tome? Nipošto neće, njegova božanska svemoć pristaje na mnoge, još veće ustupke.
Po želji nekog svećenika, to jest nitkova opterećenog lažima i nedjelima, taj veliki Bog, stvoritelj svega što
vidimo, spušta se deset ili dvanaest milijuna puta svakog jutra u komadić tijesta, koje će vjernici probaviti i
koje će se vrlo brzo naći na dnu njihove utrobe pretvorene u najprostiji izmet, i to zbog zadovoljštine tog
nježnog sina, mrskog izumitelja užasne bogohulnosti na jednoj večeri pripremljenoj u krčmi. On je to
rekao, tako mora biti. Rekao je: ovaj kruh koji jedete bit će moje tijelo. Jest ćete ga kao takvog. A ja sam
Bog, dakle Stvoritelj neba i zemlje pretvorit će se, budući da je to on rekao, u najprostiju tvar koju može
ispustiti ljudsko tijelo, i čovjek će jesti svog Boga, jer je taj Bog i svemoguć. Te se gluposti ipak šire.
Njihovo se množenje pripisuje njihovoj istinitosti, veličini, uzvišenosti, snazi onoga koji ih uvodi, i
najobičniji razlozi podvostručavaju vrijednost njihova postojanja, a bludnjom postignut ugled uvijek će
nalaziti sljedbenike samo u varalicama s jedne, i glupanima s druge strane. Ta bestidna religija uspinje se
napokon i na prijestolje, a jedan slabi i okrutni vladar, neznalica i fanatik, okružuje je kraljevskim
dijademom i prlja tako njome cijelu zemlju. O, Thérèse, kakvu težinu mogu imati ovi razlozi u jednom
istraživačkom i filozofskom duhu? Može li razuman čovjek u toj hrpi groznih bajki vidjeti išta drugo osim
odvratan plod prijevare koju je skovalo nekoliko ljudi, i sumnjivu lakovjernost još većeg broja ljudi? Da je
Bog htio da imamo nekakvu religiju i da je stvarno svemoguć ili, još bolje, ako uopće postoji, bi li nam na
ovako besmislen način pokazao što zahtijeva od nas? Bi li nam preko jednog mrskog razbojnika pokazao
kako da mu služimo? Ako je vrhovni gospodar, ako je svemoguć, ako je pravedan, ako je dobar, bi li mi taj
Bog o kojemu govorite, pomoću zagonetki i bajki pokušao pokazati kako da mu služim i kako da ga
upoznam? Zar nas vrhovni pokretač zvijezda i ljudskog srca ne može poučiti služeći se zvijezdama, ili
uvjeriti usijecajući se u ljudsko srce? Neka jednog dana ognjenim slovima usred sunca utisne zakon koji
mu se sviña i koji nam želi dati. Svi ljudi od jednog do drugog kraja svijeta moći će ga vidjeti i pročitati.
Grešnici će biti ako ga tada ne budu slijedili. Ali izražavati svoje želje samo u jednom nepoznatom kutu
Azije, za svjedoka izabrati najlukaviji i najvidovitiji narod, za zamjenika najprostijeg, najčudnijeg i
najprepredenijeg obrtnika, tako zamrsiti naučavanje da ga je nemoguće shvatiti, samo malom broju
dopustiti da upozna tu nauku, ostavljati druge u bludnji i kažnjavati ih što su u njoj ostali... Eh! Ne,
Thérèse, ne, ne, sve te grozote nisu stvorene da bi upravljale nama. I tisuću puta više bih volio umrijeti
nego da povjerujem u njih! Kad ateizam zaželi mučenike, neka ih naznači i moja je krv spremna. Prezrimo
te grozote, Thérèse! Neka najočitije pogrde učvrste prijezir koji im dugujemo... Tek što sam otvorio oči,
prezreo sam te proste maštarije. Već sam se tada zakleo da ću ih prezirati, da im se nikad neću vratiti.
Slijedi me, ako želiš biti sretna. Prezri, prokuni, ponizi, kao i ja, i predmet tog užasnog kulta i sam kult
stvoren za tlapnje koje, kao i sam kult, moraju biti ponižene od svega što je razumno. — Oh! Gospodine —
odgovorih plačući -— vi biste jednu nesretnicu lišili njene najslañe nade kad biste u njenu srcu dotukli tu
vjeru koja je tješi. Čvrsto vezana uz ono što ona naučava, potpuno uvjerena da su joj svi naneseni udarci
samo plod raskalašenosti i strasti, mogu li pogrdama i sofizmima koji u meni izazivaju užas, žrtvovati
najdraže misli svog duha, najslañu hranu svog srca? Ovim mislima dodadoh i tisuću drugih kojima se grof
samo smijao, a njegovi lukavi principi, pothranjivani snažnom elokvencijom, podržavani knjigama koje ja,
na sreću, nikad nisam čitala, svakodnevno su napadali moje, ali ih nisu mogli pokolebati. Gospoña de
Bressac, puna kreposti i samilosti, znala je da njen nećak brani svoje nastranosti svim suvremenim
paradoksima. Zbog toga je često plakala sa mnom, jer, kako je smatrala da sam razboritija od njenih ostalih
dvorkinja, voljela je povjeravati mi svoje patnje. Grofovo loše vladanje prema gospoñi prelazilo je sve
granice, on više ništa nije skrivao. Ne samo da je svoju tetku okružio svim onim opasnim ološem koji je
služio njegovim užicima, već je bio čak toliko smion da joj je preda mnom izjavio da će, ako se još bude
protivila njegovim sklonostima, pred njenim očima izvoditi ono što mu se sviña. Ja sam patila, zgražala se
nad tim vladanjem. Pokušavala sam naći način da u svojoj duši ugušim nesretnu strast od koje je izgarala,
ali je li ljubav bolest od koje se može ozdraviti? Sve što sam pokušavala da mu se usprotivim samo je još
jače podjarivalo njegovu strast, a podmukli grof nikad mi se nije činio toliko drag kao kad bih sabrala sve
što me moralo nagnati da ga zamrzim. Bila sam već četiri godine u toj kući, neprestano mučena istim
tjeskobama, neprestano tješena istim nježnostima, kad mi se taj odvratni čovjek, vjerujući da može biti
siguran u mene, usudio iznijeti svoje prljave namjere. Bili smo na selu, bila sam sama uz groficu, njena
glavna dvorkinja ostala je u Parizu preko ljeta da sredi neke poslove svog muža. Jedne večeri, tek što sam
se bila povukla da odahnem malo na balkonu svoje sobe, jer mi se zbog velike vrućine nije išlo u krevet,

23
grof iznenada pokuca na vrata i zamoli me da mu dopustim da malo pročavrlja sa mnom. Jao! Svi trenuci
koje mi je poklanjao taj okrutni uzročnik svih mojih nesreća činili su mi se isuviše dragocjeni da bih se
usudila odbiti makar i jedan. Ušao je, brižljivo zatvorio vrata i sjeo pored mene na naslonjač: — Slušaj,
Thérèse — reče mi pomalo zbunjeno... — Moram ti povjeriti nešto vrlo važno. Zakuni mi se da nikad ništa
nećeš odati. — Oh, gospodine — odgovorih — zar možete uopće za- misliti da bih mogla iznevjeriti vaše
povjerenje? — Ne znaš čemu bi se izložila kad bi mi potvrdila da sam se prevario poklanjajući ti svoje
povjerenje! — Za mene bi najveća patnja bila da ga izgubim, zato mi veća prijetnja nije potrebna... — Pa,
dobro, Thérèse, osudio sam tetku na smrt... i tvoja mi ruka u tome mora pomoći. — Moja ruka! — kriknuh
povlačeći se od straha... Oh! Gospodine, kako ste mogli zamisliti takav plan? ... Ne, ne! Raspolažite mojim
životom, ako vam je potreban, ali nemojte misliti da ću ja ikad počiniti strahotu koju mi predlažete. —
Slušaj, Thérèse — nastavi grof, osvijestivši me svojom mirnoćom. — Dobro sam znao da ćeš odbiti, ali
kako imaš duha, ponadao sam se da ću te uvjeriti... da ću ti dokazati da je ovaj zločin, koji ti se čini tako
velik, u biti sasvim obična stvar. Pred tvojim nimalo filozofskim očima, Thérèse, stoje ovdje dva zločina,
uništenje bića koje je nalik na nas i zlo kojim se to uništenje povećava, jer nam je to biće blisko. S obzirom
na zločin uništenja bića koje nam je ravno, budi sigurna, draga djevojko, da je on nestvaran. Čovjeku nije
dana moć uništavanja. On u najboljem slučaju ima moć da mijenja oblike, ali ne i da ih uništava: svaki je
oblik dakle jednak u očima Prirode. Ništa se ne gubi u ogromnom vrtlogu u kojem se zbivaju promjene. Svi
dijelovi materije koja u nj pada neprestano oživljavaju u drugim oblicima, pa bilo kakvi da su naši postupci,
ni jedan joj ne nanosi sramotu, ni jedan je ne bi mogao uvrijediti. Naša uništavanja oživljavaju moć prirode.
Ona podržavaju njenu energiju, ni jedno je ne slabi... Ni jedno joj ne smeta... Eh! Kao da je važno njenoj
stvaralačkoj ruci što se masa mesa koja danas čini dvonožno stvorenje sutra pretvori u tisuću različitih
insekata? Tko se usuñuje reći da je stvaranje te dvonožne životinje stoji više od stvaranja jednog crva i da
ona od toga mora imati veću korist? Ako je, dakle, taj stupanj vezivanja, ili bolje reći ravnodušnosti, isti, što
njoj znači ako mač jednog čovjeka pretvori drugog u muhu ili travu? Kad bi me tko uvjerio u uzvišenost
naše vrste, kad bi mi dokazao da je ona veoma važna za prirodu i da se zakoni prirode krše ovom
promjenom, povjerovao bih da je ubojstvo zločin. Ali kad bi mi najdublje proučavanje pokazalo da je sve
što živi na ovoj kugli, pa i najnesavršenije djelo Prirode, jednako u njenim očima, nikad ne bih pretpostavio
da bi promjena jednog od tih bića u tisuću drugih imalo mogla smetati njenim pogledima. Rekao bih sebi:
svi ljudi, sve životinje, sve biljke što rastu, što se hrane, što propadaju i ponovo se istim sredstvima množe,
ne prihvaćajući nikad stvarnu smrt već samo običnu promjenu koja ih izmjenjuje, svi se dakle, kako rekoh,
pojavljujući se danas u jednom obliku a nakon nekoliko godina u drugom, mogu, po volji bića koje ih želi
pokrenuti, izmijeniti tisuće i tisuće puta u jednom danu a da nijednom nijedan zakon prirode ne bude
povrijeñen i da onaj koji ih mijenja ne čini drugo osim dobro jer, rastavljajući jedinke kojih osnove ponovo
postaju potrebne prirodi, tim djelom, nepravedno svrstanim u zločine, vraća prirodi stvaralačku snagu koje
je neumitno lišava onaj što se, zbog glupe ravnodušnosti, ne usuñuje poduzeti nikakvu promjenu. O,
Thérèse, samo je čovjekova oholost izmislila da je ubojstvo zločin. To beskorisno stvorenje, misleći da je
najuzvišenije i najvažnije na kugli zemaljskoj, pošlo je od pogrešnog principa smatrajući da djelo koje bi ga
uništilo može biti samo nečasno. Ali njegova taština i ludost nimalo ne mijenjaju zakone prirode. Nema bića
koje u dnu svog srca ne osjeća živu želju da bude osloboñeno od onih koji mu smetaju ili kojih mu smrt
može donijeti korist. A misliš li, Thérèse, da je od te želje do djela velika razlika? Ako nam, dakle, ti
osjećaji dolaze od Prirode, vjerojatno ih ona i izaziva? Zar bi nas ona nadahnula onim što je ponizuje? Smiri
se, draga djevojko, mi ne osjećamo ništa što njoj ne služi. Sve pobude koje je usadila u nas, sve su to oruña
njenih zakona. Čovjekove strasti samo su sredstvo kojim se služi da bi postigla svoje ciljeve. Kad su joj
potrebna nova bića, nadahnjuje nas ljubavlju, i eto stvaranja] Kad joj je potrebno uništavanje, naša srca
ispunjava osvetom, škrtošću, raskalašenošću, ambicijama, i eto ubojstava! Ona je uvijek radila za sebe, a mi
smo, i ne znajući, postali lakovjerni izvršitelji njenih hirova. Eh! Ne, ne, Thérèse, Priroda ne ostavlja u
našim rukama mogućnost zločina koji bi poremetili njeno ureñenje. Je li prihvatljivo da slabiji doista može
uvrijediti jačega? Što smo mi u odnosu na nju? Može li ona, stvorivši nas, postaviti u nas ono što bi joj
moglo naškoditi? Može ti ta glupa pretpostavka biti u skladu s uzvišenim i pouzdanim načinom na koji
vidimo da postiže svoje ciljeve? Ah! Bi li ona dopustila zločin kad to čovjekovo djelo ne bi odgovaralo
njenim namjerama? Može li se ona uvrijediti kad vidi da čovjek čovjeku čini ono što ona svakodnevno radi?
Budući da je dokazano da se ona samo uništavanjem može obnavljati, znači da množeći uništavanja
djelujemo samo po njenim principima. Najbolje joj, dakle, služi čovjek koji se tome svim žarom posvećuje,
jer najbolje služi ciljevima koje ona svakog trenutka očituje. Prva je i najljepša osobina Prirode neprestano
kretanje, ali to je kretanje samo vječni slijed zločina, ona se samo s pomoću zločina može sačuvati. Biće

24
koje joj je najviše slično, pa prema tome i najsavršenije, svakako mora biti biće čije djelovanje izaziva
mnogobrojne zločine, dok je, ponavljam, u njenim očima, najnesavršenije pasivno i ravnodušno biće, dakle
kreposno, jer naginje ravnodušnosti i smirivanju, a to izaziva kaos. Ravnoteža mora biti sačuvana. A to je
moguće postići samo zločinima. Zločini, dakle, služe Prirodi. Ako joj služe, ako ih ona zahtijeva i ako ih
želi, mogu li je oni uvrijediti, a tko treba biti uvrijeñen ako ne ona? Ali stvorenje koje ja uništavam moja je
tetka... Oh! Thérèse, kako su te veze sitne u očima jednog filozofa! Dopusti da ti o njima čak i ne govorim,
toliko su beznačajne! Mogu li ti mrski lanci, plodovi naših zakona i političkih ustanova, značiti nešto u
očima Prirode? Ostavi, dakle, svoje predrasude, Thérèse, i pomozi mi! Sreća ti je nadohvat ruke. — Oh!
Gospodine — odgovorih sva užasnuta grofu de Bressacu — ta ravnodušnost koju pridajete Prirodi samo je
proizvod sofizama vašeg duha. Radije poslušajte svoje srce, pa ćete vidjeti kako će ono osuditi sve te
pogrešne zaključke raskalašenosti. Nije li to srce pred čiji vas sud šaljem svetište u kojem Priroda, koju vi
vrijeñate, želi da je slušaju i poštuju? Ako je ona u nj utisnula najveću odbojnost prema zločinu o kojem ste
pričali, morate se složiti sa mnom da je on vrijedan osude. Znam, strasti vas sada drže u bludnji, ali čim one
umuknu, koliko će vas razdirati grižnja savjesti? Sto je veća vaša osjetljivost, to će vas više njene bodlje
mučiti... Oh, gospodine, čuvajte i poštujte dane ove nježne i dragocjene prijateljice! Nemojte je žrtvovati!
Zbog toga ćete umrijeti od očaja. Svaki dan ... svaki trenutak gledat ćete tu dragu tetku koju će u grob
otjerati vaš slijepi bijes. Slušat ćete njen žalosni glas kako izgovara draga imena koja su bila radost vašeg
djetinjstva. Pojavljivat će se u vašim nesanicama, mučit će vas u snovima. Sirit će ruke krvave od rana, koje
ćete joj vi razderati. Od tada nećete više imati ni jednog sretnog trenutka na zemlji. Sva vaša zadovoljstva
bit će uprljana. Sve vaše misli nemirne. Ruka božja čiju moć ne priznajete, trujući vaše dane, osvećivat će
dane koje ste uništili. Nećete uživati u svojim zločinima, poginut ćete od smrtonosne grižnje savjesti, što
ste se usudili počiniti ih. Plakala sam izgovarajući ove riječi, klečala sam pred grofovim nogama. Preklinjala
sam ga svime što mu je najsvetije da zaboravi užasnu zabludu koju ću ja skrivati cijeli svoj život, kao što
sam mu se zaklela... Ali nisam poznavala čovjeka s kojim sam imala posla. Nisam znala koliko su strasti
zahtijevale zločin u njegovoj iskvarenoj duši. Grof hladno ustane. — Dobro, vidim da sam se prevario,
Thérèse — reče mi — ljutim se možda gotovo jednako na sebe koliko i na vas. Nije važno, naći ću neko
drugo sredstvo, vi ćete mnogo izgubiti, a vaša gospodarica ipak ništa neće dobiti. Ova prijetnja izmijeni sve
moje misli. Ne prihvativši predloženi zločin, izložila sam se velikoj opasnosti, a moja će gospodarica
svejedno izgubiti glavu. Da sam prihvatila sudioništvo, spasila bih se od grofova bijesa, a vjerojatno sam
mogla spasiti i njegovu tetku. Ta misao koja se naglo rodila u meni, nagna me da sve prihvatim. Ali kako se
naglo predomišljanje moglo činiti sumnjivo, odgodila sam na neko vrijeme svoj poraz. Nagovorila sam
grofa da mi ponovi svoje sofizme. Sve sam više hinila kao da ne znam što da mu na njih odgovorim.
Bressac povjerova da me je skršio. Svoju slabost opravdah snagom njegove vještine i na kraju se predah.
Grof se baci u moje naručje. Kako bi me taj pokret usrećio da mu je povod bio drugačiji!... Ali više nije
bilo vremena. Njegovo užasno vladanje, njegove gnusne namjere ubile su u meni sve osjećaje na koje se
moje jadno srce usuñivalo pomišljati, u njemu sam vidjela još samo čudovište... — Ti si prva žena koju
grlim — reče mi grof — i to svom svojom dušom... Ti si predivna, dijete moje! Zraka je razuma dakle ipak
prodrla u tvoj duh! Kako je moguće da je ova dražesna glavica tako dugo čamila u mraku! Zatim se
počesmo dogovarati o onome što treba napraviti. Za, po prilici, dva-tri dana, što s obzirom na moj položaj
neće biti teško, trebalo je usuti malo otrova, koji će mi dati Bressac, u šalicu čokolade koju je gospoña
običavala popiti ujutro. Grof će me zaštititi od svih posljedica i, još istog dana kad počinim djelo, dat će mi
ugovor na rentu od dvije tisuća talira. Kad mi je dao ta obećanja, rastadosmo se. U meñuvremenu se
dogodilo nešto neobično, nešto što će vam jasno otkriti okrutnu dušu čudovišta s kojim sam se bila
spetljala. Zato ću na trenutak prekinuti priču o pustolovini u koju sam se bila upustila i čiji završetak
očekujete. Dva dana nakon našeg zločinačkog dogovora, grof dozna da mu je ujak, na kojeg nije računao,
ostavio osamdeset tisuća franaka rente... »Oh! Nebo blago,« rekoh doznavši tu novost, »je li ovo dakle
način na koji nebeska pravda kažnjava zločinačku zavjeru!« Ali brzo se pokajah zbog uvrede koju sam
nanijela Providnosti, bacih se na koljena, zatražili oproštenje i ponadah se da će ovaj nenadani dogañaj
barem izmijeniti grofove planove ... Kako sam pogriješila! — Oh! Draga moja Thérèse — reče mi dojurivši
još iste večeri u moju sobu. — Kakvi me uspjesi okružuju! Cesto sam ti govorio da je pomisao na zločin ili
izvršenje zločina najsigurnije sredstvo da se privuče sreća. Sreća se smiješi samo zločincima. — Gospodine
— odgovorih — zar vas novac na koji niste računali nimalo ne nagoni da strpljivo pričekate smrt koju ste
željeli požuriti? -— Pričekati — naglo reče grof — ne bih pričekao ni dvije minute, Thérèse, sjeti se da mi
je dvadeset i osam godina i da je u tim godinama teško čekati ... Ne, to ne smije izmijeniti naše planove,
preklinjem te, pruži mi utjehu da vidim sve gotovo još prije našeg povratka u Pariz... Sutra, prekosutra, ili

25
kasnije... Već mislim da ti dadem četvrtinu tvoje rente... da ti predam ugovor koji ti je osigurava. Činila
sam sve što sam mogla da sakrijem užas koji mi je ulijevala ta žurba; odlučih da postupim kako sam
naumila dan ranije, uvjerena da će grof, ako ne izvršim grozni zločin, brzo opaziti da ga izigravam i da će,
ako obavijestim gospoñu de Bressac, bilo što da ona poduzme nakon otkrivanja plana, on jednako smatrati
da je prevaren, pa će upotrijebiti sigurnija sredstva koja će isto tako ubiti njegovu tetku, a mene opet izložiti
osveti nećaka. Preostao mi je put pravde, ali ništa me na svijetu nije moglo nagnati da njim krenem.
Odlučih dakle da obavijestim groficu. Od svih mogućih puteva taj mi se činio najbolji, i ja poñoh njime. —
Gospoño — rekoh joj sutradan nakon posljednjeg sastanka s grofom — moram vam otkriti nešto veoma
važno, ali ma koliko vas to zanimalo, ja sam osuñena na šutnju, ako mi prije ne date svoju časnu riječ da
nećete gajiti nikakvu mržnju prema gospodinu vašem nećaku zbog drskosti njegova plana... Vi ćete učiniti,
gospoño, ono što smatrate da je najbolje, ali nećete reći ni riječi. Udostojte se obećati mi to, ili ću šutjeti!
Gospoña de Bressac, koja je vjerovala da se radi o uobičajenim Ilirovima njena nećaka, dade mi zakletvu
koju sam tražila, i ja joj otkrih sve. Nesretna žena brižne u plač doznavši ovu strahotu. — Čudovište! —
poviče. — Jesam li ikad učinila nešto što nije bilo za njegovo dobro? Zar je postojao neki drugi razlog osim
njegove sreće, što sam strogošću htjela predusresti ili izliječiti njegove poroke! I zar upravo meni ne mora
biti zahvalan zbog ovog nasljedstva kojeg se domogao? Ah, Thérèse, Thérèse, dokaži mi da je taj plan
istinit, dokaži mi to na način da ne mogu posumnjati! Potrebno mi je sve što u meni može ugasiti osjećaje
koje je moje zaslijepljeno srce još gajilo prema tom čudovištu... Tada joj pokazah kutiju s otrovom. Bolji
joj dokaz nisam mogla pružiti. Gospoña je htjela napraviti pokus. Dadosmo malo otrova psu kojeg
zatvorismo i koji nakon dva sata ugine u groznim grčevima. Gospoña de Bressac više nije mogla sumnjati.
Naloži mi da joj dadem ostatak otrova i odmah po glasniku posla pismo svom roñaku vojvodi de Senzeval,
s molbom da potajno posjeti ministra i da mu izloži okrutnost nećaka kojeg je žrtva imala postati. Da pribavi
tajno kraljevo pismo i da odmah doñe na njeno imanje da je što prije oslobodi zločinca koji se tako okrutno
urotio protiv njena života. Taj grozni zločin, meñutim, morao se dogoditi. Nebo je iz nepojmljivih razloga
dopustilo da krepost podlegne opačini. Životinja na kojoj smo izvršili naš pokus sve je otkrila grofu. Čuo ju
je kako zavija, a kako je znao da je taj pas tetkin miljenik, pitao je što su mu učinili. Oni kojima se obratio
nisu ništa znali, zato mu nisu mogli dati točan odgovor. Od tog trenutka u njemu se počela buditi sumnja.
Ništa nije rekao, ali vidjela sam da je uznemiren. Rekla sam to grofici, ona se još više prestrašila, pa je
htjela požuriti glasnika i što bolje sakriti razlog njegova putovanja. Svom je nećaku rekla da ga šalje u Pariz
da zamoli vojvodu de Senzeval da odmah preuzme upravljanje nasljedstvom ujaka koje su naslijedili, jer,
ako se nitko ne pojavi, moglo bi doći do parničenja. Dodala je da je zamolila grofa da je odmah nakon toga
posjeti i izloži joj stanje, kako bi ona mogla otputovati tamo sa svojim nećakom, ako bude potrebno. Grof
je isuviše dobro čitao ljude a da ne bi vidio nemir na licu svoje tetke, a da ne bi opazio malu zbunjenost na
mojem licu. Sve je shvatio i učinio što je mogao da se spasi. Pod izgovorom da ide u šetnju, udaljio se od
dvorca. Pričekao je glasnika na putu kojim je ovaj svakako morao proći. A kako je ovaj čovjek bio mnogo
odaniji njemu nego grofici, grof je bez poteškoća dobio pismo. Uvjerio se u ono što je nazivao mojom
izdajom te je dao sto lujdora glasniku da se više nikad ne pojavi kod njegove tetke. S bijesom u srcu, vratio
se u dvorac. Ipak se svladao. Sreo me je, umiljavao mi se kao i obično, i pitao hoće li to biti sutra, budući da
sve mora biti gotovo prije nego što vojvoda dode. Zatim je mirno, ne odavši ništa, legao. Ja tada nisam
znala ništa, bila sam potpuno nasamarena. Ako se taj strašni zločin ne dogodi, on će ga sam počiniti, rekao
mi je, ali nisam znala kako. Mnogo sam nagañala, ali nema smisla da vam o tome pričam. Vratimo se radije
okrutnom načinu na koji sam bila kažnjena zato što ga nisam izvršila. Sutradan je gospoña kao i obično
uzela svoju čokoladu, onda se digla, dotjerala i sjela za stol. Činila mi se uznemirena. Tek što smo izašli iz
njenih odaja, približio mi se grof: — Thérèse — reče mi najhladnokrvnije što je mogao — pronašao sam
mnogo sigurnije sredstvo od onoga koje sam ti bio predložio da bismo došli do našeg cilja. Morao bih s
tobom podrobnije razgovarati, ali ne usuñujem se tako često dolaziti u tvoju sobu. Budi točno u pet sati u
dnu vrta, doći ću tamo. Malo ćemo prošetati šumom pa ću ti sve objasniti. Moram vam priznati, gospoño,
ne znam, je li to bila Providnost, krajnja naivnost ili zaslijepljenost, ali ništa nije nagoviještalo strašnu
nesreću koja me čekala. Bila sam toliko sigurna u gospoñinu tajnu i planove da nisam mogla zamisliti da ih
je grof mogao otkriti. Ipak sam osjećala neku zebnju. »Vjerolomstvo je vrlina kad čovjek obeća da će
učiniti zločin«, rekao je jedan naš pjesnik tragičar. Ali vjerolomstvo je uvijek mrsko nježnoj i osjetljivoj
duši koja mu se mora uteći. Moja me uloga zbunjivala. Bilo kako bilo, doñoh na sastanak. Grof mi se brzo
pridružio, približio mi se s bezbrižnim i veselim izrazom na licu. Onda smo krenuli u šumu ne razgovarajući
o planu, samo smo se šalili i smijali kao i obično. Kad god bih htjela skrenuti razgovor na predmet zbog
kojeg me pozvao na sastanak, odgovarao mi je da pričekam, da se boji da nas netko ne opazi, da još nismo

26
na sigurnom. Tako smo i neopazice stigli do ona četiri stabla uz koja sam onako okrutno bila privezana.
Zadrhtah kad vidjeh to mjesto. Ugledah pred očima sav užas svoje sudbine, a možete zamisliti koliko se
moj strah povećao kad sam vidjela što se nalazi na tom kobnom mjestu. S jednog stabla visili su konopci.
Tri strašne engleske doge bile su privezane za tri ostala stabla. Činilo se kao da mene čekaju, kao da čekaju
da postanem hrana njihovih zapjenjenih i razjapljenih gubica, čuvao ih je jedan grofov miljenik. Tada mi se
pokvarenjak obrati najprostačkijim izrazima. — U redu... — reče mi. — Prepoznaješ li grm iz kojeg sam te
izvukao kao divlju zvijer da te vratim životu koji si zaslužila da izgubiš?... Prepoznaješ li ova stabla kojima
sam ti prijetio, ako mi ikad pružiš priliku da se pokajem zbog svoje dobrote? Zašto si prihvatila moj
prijedlog kad si imala namjeru da me izdaš, i kako to zamišljaš da možeš služiti vrlini izlažući opasnosti
slobodu onoga kojemu duguješ sreću? Kad si se već našla izmeñu dva zločina, zašto si izabrala onaj
gnusniji? — Jao! Izabrala sam manji. — Morala si odbiti — bijesno nastavi grof zgrabivši me za ruku i
žestoko potresavši — da, odbiti, a ne prihvatiti samo zato da bi me izdala. Tada mi gospodin de Bressac
ispriča sve što je uradio da bi se dokopao gospoñina pisma i kako se u njemu rodila sumnja koja ga je
nagnala da se dočepa tog pisma. — Sto si postigla svojom dvoličnošću, nedostojni stvore — nastavi. —
Izložila si opasnosti svoj život ne spašavajući time tetkin. Sve je gotovo, na povratku u dvorac pobrat ću
plodove, ali ti moraš umrijeti, a prije nego što izdahneš, moraš naučiti da put kreposti nije uvijek najsigurniji
i da postoje trenuci kad je sudioništvo u zločinu bolje od prokazivanja. — I ne dajući mi vremena da
odgovorim, ne pokazujući ni najmanju samilost prema okrutnom stanju u kojem sam se nalazila, povuče
me prema stablu koje mi je bilo namijenjeno, tamo gdje ga je čekao njegov miljenik. — Evo one — reče mu
— koja je htjela otrovati moju tetku i koja je možda već počinila taj strašni zločin, usprkos svim mojim
mjerama opreza. Možda bi bolje bilo kad bih je predao u ruke pravde, ali onda bi izgubila život, a ja joj ga
želim ostaviti kako bi što više mogla patiti. Dva me krvnika tada zgrabiše i u tren oka svukoše do gola. —
Zgodna stražnjica — govorio je grof glasom najokrutnije ironije, grubo dodirujući to mjesto — izvrsno
meso, odličan ručak za moje doge. Kad na meni više nije ostalo ni krpice, privezaše me za stablo
konopcem koji mi ovise oko pasa. Ruke mi ostaviše slobodne kako bih se bolje mogla braniti. Način na koji
su me vezali dopuštao mi je da se mičem šest stopa naprijed i natrag. Grof me tada obiñe da vidi kako sam
privezana. Po okrutnosti kojom me dirao činilo mi se kao da mu ruke gore od želje da me što prije preda
oštrim zubima svojih pasa. — Hajdemo — reče svom pomoćniku — vrijeme je da pustiš te životinje.
Pustiše ih, grof ih je razjarivao, sva se tri baciše na moje nevoljno tijelo, činilo se kao da nijedan komadić
neće ostati sačuvan od njihovih bijesnih napada. Uzalud sam ih odbijala od sebe, oni su još žešće napadali,
a za vrijeme tog užasnog prizora, Bressac, ona ništarija Bressac, kao da su moje muke razbudile njegovu
iskvarenu raskalašenost... predavao se zločinačkim milovanjima svog miljenika. — Bit će dosta — reče
nakon nekoliko minuta — zaveži pse i ostavimo ovu nesretnicu njenoj zloj sudbini! — Vidiš, Thérèse —
reče tiho odvezujući me — krepost često veoma skupo stoji. Zar misliš da dvije tisuće talira ne vrijede više
od ovih ujeda kojima si prekrivena? Ali, u očajnom stanju u kojem sam bila, jedva sam ga i čuti mogla.
Padoh pored stabla i gotovo izgubih svijest. — Ja sam doista dobar kad ti spašavam život — reče izdajica
kojeg su moje nevolje razjarivale — pazi dakle kako ćeš upotrijebiti ovu moju milost. Onda mi naredi da
ustanem, da pokupim odjeću i da što prije napustim to mjesto. Kako mi je krv curila sa svih dijelova tijela,
obrisah se travom, da se ne bi zaprljali ostaci odjeće, jedino što sam još imala. Dok sam to radila, Bressac se
šetao gore-dolje, više zaokupljen svojim mislima nego sa mnom. Otečeno tijelo, krv koja je još curila,
strašni bolovi koje sam osjećala, sve me to sprečavalo da se odjenem, a taj nečasni čovjek koji me doveo u
to grozno stanje... taj čovjek za kojeg bih nekad i život bila dala, nije pokazivao ni najmanjeg znaka
milosrña. Čim sam se spremila, reče: — Idite kud hoćete, sigurno još imate novaca, ništa vam neću oduzeti,
ali da se niste usudili približiti se ni jednoj od mojih kuća u gradu ili na selu. Za to imate dva jaka razloga.
Najprije, morate znati da stvar za koju smatrate da je gotova, nije uopće završena. Rekli su vam da više ne
postoji, ali doveli su vas u zabludu. Naredba nije ništa sredila. Ostavili su vas u ovom položaju da vide kako
ćete se ponašati. A drugo, sad ćete javno biti optuženi kao ubojica grofice. Želim da, ako još diše, s tom
mišlju poñe u grob. Cijela će kuća to saznati. Eto, dakle, na leñima imate dvije umjesto jedne rasprave,
samo što vam protivnik neće više biti stari zelenaš, već bogat i moćan čovjek, koji je odlučio da vas
progoni sve do pakla, ako zloupotrijebite život koji vam je njegova milost poklonila. -— Oh! Gospodine —
odgovorih — ma kolika je vaša neumoljivost prema meni, ne morate se plašiti mojih postupaka. Mislila sam
da mi je dužnost nešto poduzeti protiv vas, radilo se o životu vaše tetke, ali kad se radi o nesretnoj Thér?si,
nikad ništa neću poduzeti. Zbogom, gospodine, neka vas vaši zločini učine sretnim onoliko koliko mi je
vaša okrutnost nanijela boli. I bilo kakvu sudbinu nebo da mi namijeni, sve dok me bude držalo na ovom
jadnom životu, svoje dane provodit ću jedino u molitvi za vas. Grof podigne glavu. Nije se mogao svladati,

27
a da me ne pogleda kad sam ovo izgovorila. Videći kako posrćem i plačem, sigurno u strahu da ga to ne
gane, okrutnik se udalji i nikada ga više ne vidjeh. Potpuno se predadoh svojoj boli, klonuh na zemlju pored
stabla, šuma je odjekivala od mojih jecaja. Pritiskivala sam o zemlju svoje nesretno tijelo, suzama sam travu
vlažila. — O Bože moj — kliknuh — ti si tako htio. U tvojim vječnim nacrtima nevin je uvijek postajao
plijenom grešnika, raspolaži mnome, Gospode, još sam daleko od patnje koju si ti pretrpio za nas. Neka me
ove muke koje, štujući te, podnosim budu dostojne jednog dana nagrada koje si obećao slabom kad si ti
razlog njegovih muka i kad tebe slavi u svojim patnjama! Mrak se spuštao. Nikamo nisam mogla krenuti.
Jedva sam se na nogama držala. Pogledah grm u kojem sam spavala četiri godine ranije, u gotovo jednako
jadnom položaju. Dovukoh se do njega onako kako sam mogla, spustih se na isto mjesto, mučena
svejednako ranama koje su krvarile, i potištena nesrećama svoje duše i tjeskobama svog srca. Na tom
mjestu provedoh najužasniju noć koju je moguće zamisliti. U zoru mi krepkost mojih godina i
temperamenta dade malo snage, pa kako sam isuviše bila zastrašena blizinom tog okrutnog dvorca, odmah
se udaljih. Napustih šumu, odlučna da svakako stignem do prvog naselja. Tako dospjeh u gradić Saint-
Marcel koji je od Pariza udaljen oko pet milja. Upitah gdje stanuje liječnik, pokazaše mi kuću. Zamolih ga
da mi previje rane, rekoh mu da sam zbog nesretne ljubavi pobjegla iz roditeljske kuće u Parizu, da su me
noću u šumi sreli razbojnici koji su iz osvete što sam se usprotivila njihovim željama, pustili pse na mene.
Rodin me, tako se zvao taj stručnjak, najpažljivije pregleda, ne nañe ništa opasno u mojim ranama, reče da
bi me bio u manje od petnaest dana učinio svježom kao i prije moje pustolovine, da sam odmah nakon
nesreće došla k njemu, ali da su noć i nemir pogoršali moje rane te da će biti potreban mjesec dana da se
oporavim. Rodin me smjesti kod sebe, s najvećom pažnjom pobrine se o meni i tridesetog dana na mom
tijelu nije bilo nikakva znaka okrutnosti gospodina de Bressaca. Čim mi je stanje u kojem sam se nalazila
dopustilo da izañem na zrak, najprije sam u gradiću potražila spretnu i inteligentnu djevojku koja je otišla u
grofičin dvorac da dozna sve što se dogodilo nakon mog odlaska. Znatiželja nije bila pravi razlog koji me
naveo na ovaj korak. Ta opasna znatiželja sigurno nije bila na mjestu. Ali ono što sam bila zaradila kod
grofice bilo je ostalo u mojoj sobi. Kod sebe sam imala tek šesnaest lujdora, u dvorcu mi je bilo ostalo još
više od četrdeset. Nisam vjerovala da grof može biti toliko okrutan da mi odbije ono što mi je po zakonu
pripadalo. Bila sam uvjerena da ga je prvi bijes prošao, da mi neće nanijeti takvu nepravdu, zato sam mu
napisala veoma dirljivo pismo. Brižljivo sam skrivala mjesto na kojem se nalazim, molila sam ga da mi
vrati odjeću i ono malo novca što je ostalo u mojoj sobi. Jedna živahna i duhovita seljanka pobrine se za
moje pismo, i još mi obeća da će krišom pokušati saznati sve ono što me zanimalo i da će mi to kazati na
povratku. Zamolih je da nipošto ne oda mjesto gdje se nalazim, da ništa ne priča o meni, i da kaže da joj je
pismo koje donosi predao neki čovjek kojeg je srela petnaest milja dalje od dvorca. Jeannette krene i
dvadeset i četiri sata kasnije donese mi odgovor. Pismo još postoji, ali prije nego što vam pročitam taj
odgovor, dopustite da vam ispričam ono što se dogodilo kod grofa otkad sam bila otišla. Gospoña de
Bressac još je istog dana kad sam izašla iz dvorca opasno oboljela, a dva dana kasnije umrla je u groznim
mukama. Odmah su dojurili roñaci, a nećak, koji je tobože bio strašno pogoñen, tvrdio je da mu je tetku
otro vala dvorkinja koja je istog dana pobjegla. Povedena je istraga s namjerom da se ta nesretnica, čim je
pronañu, odmah pogubi. Uostalom, grof je tim nasljedstvom postao mnogo bogatiji nego što je mislio.
Grofičin novac, dragulji, svi predmeti o kojima nitko ništa nije znao, donijeli su mu, bez obzira na prihode,
više od šesto tisuća franaka, što vrijednosnih papira, što gotovog novca. U hinjenoj boli taj mladi čovjek
uistinu je s teškom mukom sakrivao radost, a roñaci koji su se sakupili na grofov zahtjev da se pregleda
tijelo, ostavili su ga, nakon što je oplakao grofičinu sudbinu i zakleo se da će se osvetiti zločinki i ne dati
joj, ako mu padne u ruke, da mirno uživa u plodovima svog zlodjela. S Jeannettom je razgovarao sam
gospodin de Bressac, postavljao joj različita pitanja na koja je djevojka odgovarala tako iskreno i odlučno
da je grof odlučio dati joj odgovor bez podrobnijeg ispitivanja. Evo tog kobnog pisma — reče Thérèse
dajući ga gospoñi de Lorsange — da, gospoño, evo ga, srce mi ponekad osjeća potrebu za njim i čuvat ću ga
sve do smrti. Pročitajte ga a da ne zadrhtite, ako možete. Gospoña de Lorsange uze papir iz ruku naše lijepe
pustolovke i pročita sljedeće riječi: »Zločinka koja je bila sposobna da otruje moju tetku, toliko je hrabra da
mi se nakon tog gnusnog zločina usuñuje i pisati. Sad se skriva što bolje može. Može biti sigurna da ćemo
poremetiti njen mir, ako je pronañemo. Sto se to usuñuje zahtijevati? Kakav to novac spominje? Vrijedi li
ono što je ostavila kraña koje je počinila, ili za svog boravka u kući, ili počinjajući ovaj posljednji zločin?
Bolje joj je da izbjegava ovakve pothvate, jer ćemo inače zatvoriti njena glasnika sve dok pravda ne otkrije
mjesto na kojem se skriva.« — Nastavite, drago dijete — reče gospoña de Lorsange vraćajući papir Thér?si
— ovo su stvari koje izazivaju zgražanje. Plivati u zlatu i odbiti jednoj nesretnici ono što je zakonito
zaradila samo zato što nije htjela počiniti zločin, sramota je kojoj nema ravne. — Jao1. Gospoño —

28
odgovori Thérèse nastavljajući svoju priču — puna sam dva dana plakala nakon tog nesretnog pisma.
Mnogo me više pogodilo to strašno vladanje nego odbijanje samog novca. Ja sam dakle kriva, govorila sam,
po drugi put me, dakle, predaju u ruke pravdi zato što sam isuviše poštovala njene zakone! Neka bude, ne
kajem se zbog toga. Bilo što da se dogodi, nikad me neće gristi savjest, sve dok mi duša bude čista i dok ne
počinim drugo zlo osim slušanja časnih i kreposnih osjećaja koji me nikad neće napustiti. Ipak, nikako
nisam mogla vjerovati da će grof stvarno poduzeti istragu o kojoj je pisao. Za njega je bilo vrlo opasno da
me s tolikim neistinama privede sudu, pa sam mislila da se on u sebi mnogo više boji da me vidi, nego što
sam se ja plašila njegovih prijetnji. Ove me misli nagnaše da ostanem gdje sam bila, i da se tu i smjestim,
ako bude moguće, sve dok mi novac koji sam imala bude dopuštao da se ne udaljavam. Priopćih svoj plan
Rodinu, on ga odobri, čak mi predloži da ostanem u njegovoj kući. Ali prije nego što vam počnem govoriti
o odluci koju sam bila donijela, moram vam malo opisati tog čovjeka i njegovu okolinu. Rodin je bio čovjek
četrdesetih godina, smeñe kose, gustih obrva, živa pogleda, odavao je zdravlje i snagu, ali istovremeno i
raskalašenost. Stajao je vrlo dobro, imao je deset do dvanaest tisuća franaka rente, kirurgijom se bavio samo
iz zabave, u Saint-Marcelu je imao vrlo lijepu kuću u kojoj je, kad mu je žena umrla, stanovao sam s dvije
služavke i svojom kćerkom. Ta mlada djevojka zvala se Rosalie i upravo je navršavala četrnaest godina.
Posjedovala je sve draži koje mogu najviše uzbuditi. Stas nimfe, okruglo, svježe, izvanredno živo lice, crte
dražesne i nježne, najljepša usta na svijetu, velike crne oči, pune dobrote i osjećaja, kestenjasta kosa padala
joj je sve do pasa, koža joj je bila neobično bijela... nevjerojatno nježna, vrat prekrasan, a duša joj je bila
jedna od najljepših koje je priroda ikad stvorila. Dvije drugarice s kojima sam trebala raditi u kući bile su
seljanke, jedna guvernanta, a druga kuharica. Prvoj je moglo biti dvadeset i pet godina, a drugoj osamnaest
ili dvadeset. Obje su bile veoma ljupke. Ovakav je izbor u meni malo pobudio sumnju s obzirom na
Rodinovu želju da me zadrži. »Zašto mu je potrebna treća žena«, govorila sam u sebi, »i zašto želi da sve
budu lijepe? Ima tu nešto što se ne slaže s uobičajenim ponašanjem od kojeg se nikada ne želim udaljiti. To
moram ispitati.« Prema tome, zamolih gospodina Rodina da mi dopusti da se još sedam dana oporavljam
kod njega, uvjeravajući ga da će nakon tog vremena dobiti odgovor na svoj prijedlog. To vrijeme iskoristih
da se što više zbližim s Rosalijom, odlučna da ne ostanem u kući njena oca ako bi mi tu što moglo nauditi.
Kako su moje misli bile uperene u tom pravcu, već sutradan opazih da se taj čovjek bavi poslovima koji su
u meni izazvali veliku sumnju u njegovo ponašanje. Gospodin Rodin je držao školu s djecom obaju spolova,
tu je povlasticu bio dobio dok mu je još žena bila živa, a nisu smatrali da mu je moraju oduzeti kad je ona
umrla. Gospodin Rodin nije imao mnogo učenika, ali su svi bili probrani. Imao je četrnaest djevojčica i
četrnaest dječaka. Nikad nije uzimao mlañe od dvanaest godina, a u šesnaestoj ih je uvijek otpuštao. Kako
su sva ta Rodinova djeca bila lijepa! Kad bi mu doveli dijete s kakvim tjelesnim nedostatkom, ili dijete koje
uopće nije bilo lijepo, odbijao ga je spretnim izgovorima koje je uvijek bojio sofizmima na koje nitko nije
mogao odgovoriti. Tako broj njegovih štićenika nije morao biti potpun, ali su oni koje je imao uvijek bili
lijepi. Ta djeca nisu jela kod njega, već su dolazila dva puta dnevno, od sedam do jedanaest ujutro i od četiri
do osam navečer. Tu djecu nisam vidjela prije jer su, kad sam stigla, bila na praznicima. Pojavila su se pri
kraju mog ozdravljenja. Rodin je sam poučavao svoje učenike, a guvernanta se brinula o djevojčicama koje
je on posjećivao čim bi završio nastavu s dječacima. Svoje mlade učenike učio je pisati, malo im je
predavao aritmetiku, malo povijest, crtanje, glazbu, sve sam, bez ijednog drugog učitelja. Svoje sam
čuñenje najprije povjerila Rosaliji, pitala sam je kako joj otac istovremeno može vršiti posao kirurga i
učitelja, rekla sam joj da mi se to čini neobično, jer bi lagodno mogao živjeti ne baveći se ni jednim ni
drugim. Rosalie, s kojom sam već bila prilično dobra, nasmije se na moje riječi. Način na koji je primila
moje riječi izazva u meni još veću znatiželju, i ja je zamolih da mi se potpuno povjeri. — Slušaj — reče mi
ta ljupka djevojka svom iskrenošću svojih godina i svom naivnošću svog divnog karaktera. — Slušaj,
Thérèse, sve ću ti reći, dobro vidim da si čestita djevojka... koja neće izdati tajnu što ću joj je povjeriti.
Naravno, draga prijateljice, moj otac može biti bez svega ovoga. Za to što se bavi ovim dvama zanimanjima
postoje dva razloga. Kirurgijom se bavi jer mu se to sviña, iz zadovoljstva da u svom umijeću doñe do
novih otkrića. On je na tom polju toliko postigao da ga sad smatraju najspretnijim kirurgom u Francuskoj.
Dvadeset godina radio je u Parizu, a na selo se povukao radi udobnosti. Pravi je liječnik Saint-Marcela neki
Rombeau kojeg je uzeo pod svoju zaštitu i pridružio svojim pokusima. Ti bi sad, Thérèse, htjela znati zašto
drži tu školu?... Tome je razlog raskalašenost, draga moja, samo krajnja raskalašenost. Moj otac u ñacima i
jednog i drugog spola nalazi predmete koje podvrgava svojim sklonostima, iskorištava ih... Slušaj... —
nastavi Rosalie — danas je petak, jedan od tri dana u tjednu kad ispravlja njihove greške. I baš u tom
ispravljanju moj otac nalazi svoj užitak. Slijedi me, vidjet ćeš kako on to radi. Možemo promatrati iz moje
sobe koja je blizu prostorija gdje on to izvodi, moramo ići tiho, bez buke, i pazi da nikad ne otkrij eš ništa o

29
onome što sam ti rekla i što ćeš uskoro vidjeti. Bilo je isuviše važno da upoznam navike nove osobe koja
mi je nudila utočište, a da bih odbila ono što mi ih je moglo otkriti. Poñoh za Rosalijom, ona me smjesti uz
malu pukotinu kroz koju se moglo vidjeti sve što se dogaña u susjednoj sobi. Tek što smo se smjestile, uñe
Rodin vodeći djevojčicu od četrnaest godina, bijelu i lijepu kao ljubav. Jadna mala, sva u suzama, užasnuta
onim što je čeka, jecajući, slijedila je svog okrutnog učitelja, onda mu se bacila pred noge, molila ga za
milost, ali u neumoljivom Rodinu već je i to upalilo prve iskre užitka, koje su kroz divlji pogled već žarile
iz njegova srca... — Oh ne, ne — vikao je — to vam se isuviše mnogo puta dogodilo, Julie, sad se kajem
zbog svoje dobrote zbog koje ste uvijek upadali u nove greške, ali težina ove greške ne može me nagnati na
samilost, čak i kad bih to htio... Papirić koji ste dali dječaku pri ulasku u razred? — Nisam ga dala,
gospodine! — Oh! Vidio sam ga, vidio. — Ništa ne vjerujem — reče mi Rosalie — to su greške koje
izmišlja da bi opravdao svoje izgovore. To je malo stvorenje pravi anñeo, a on je tako okrutan baš zato što
mu ona odolijeva. U meñuvremenu je veoma uzbuñeni Rodin zgrabio djevojku za ruke, podigao ih u zrak i
privezao za kolut koji se nalazio na stupu u sredini te sobe za kažnjavanje. Julie se više nije mogla braniti
... nikako ... osim svojom lijepom glavom koja je tužno promatrala krvnika, predivnom razbarušenom
kosom i suzama koje su natapale to najljepše, najslañe i najzanimljivije lice na svijetu. Rodin je promatrao
tu sliku, raspaljivao se njome. Onda je povezom prekrio oči koje su ga preklinjale. Julie više ništa nije
vidjela. Sad je slobodnije mogao skinuti veo njena stida, košulju joj je zadigao sve do struka... Kakva
bjelina, kakva ljepota! Latice ruža rasute po cvijetu ljiljana rukom same ljupkosti! Kakvo je to biće koje
može biti toliko okrutno da na muke osudi tako svježe i dražesne čari? Kakvo je to čudovište kojem suze i
bol pričinjaju užitak? Rodin je promatrao... njegov je užareni pogled bludio, ruke su mu se usuñivale
oskvrnjivati cvijet koji će njegova grubost osramotiti. Nijedan nam pokret nije mogao izmaknuti, razvratnik
je sad rastvarao, sad stiskao nježne čari koje su ga oduševljavale. Nudio nam ih je u svoj njihovoj ljepoti,
činilo se kao da ne traži ništa više. Iako mu je pravi hram ljubavi bio nadohvat ruke, Rodin ga, vjeran svom
obredu, nije čak ni gledao, kao da ga se bojao, pa ga je i skrivao kad bi ga položaj tijela slučajno otkrio. I
najmanja rastresenost mogla je poremetiti njegov ritual, a on nije htio da mu bilo što odvrati pažnju...
Njegov bijes na kraju prijeñe granice. Najprije ga je počeo izražavati pogrdama, onda je prijetnjama
zastrašivao malu nesretnicu koja je podrhtavala pod udarcima koji su je mogli raskomadati. Rodin više nije
bio pri sebi, dohvatio je snop bičeva iz posude s octom u kojem ih je vlažio da bi bili oštriji i snažniji... —
A sad treba trpjeti — reče približavajući se žrtvi. Okrutnik tada snažno raspali bičevima po svim otkrivenim
dijelovima. Najprije zada dvadeset i pet udaraca od kojih nježna put onako svježe kože postade sasvim
crvena. Julie je puštala krikove... prodorne krikove koji su me pogañali u dušu. Suze su joj curile ispod
poveza i poput dragulja klizile po lijepim obrazima. Rodina je to još više razjarivalo... Prinosio je ruke
izudaranim dijelovima tijela, dodirivao ih, stiskao, činilo se kao da ih priprema za nove napade. I doista,
Rodin ponovo poče udarati, prateći svaki udarac pogrdom, prijetnjom ili prijekorom... krv se pojavi ...
Rodin pobjesni. Uživao je promatrajući žive dokaze svoje okrutnosti. Više se nije mogao svladavati, njegov
se žar očitova u najnepristojnijem stanju, bez ikakve bojazni htio je sve uništiti. Julie ga nije mogla
vidjeti... u jednom trenutku htio je prodrijeti, zauzeti pobjednički položaj, a onda je ustuknuo. Počevši opet
sa surovostima, Rodin ju je rukom udarao, na silu pokušavao odškrinuti zavjese sa skrovišta ljupkosti i
slasti... Bio je sav izvan sebe, toliko opijen da se više nije mogao služiti razumom. Kleo je, psovao, bjesnio,
ništa ga nije moglo odvratiti od divljačkih udaraca, sve što je radio izvodio je jednako surovo, a onda se
zaustavio jer je osjetio da na taj način ne može nastaviti bez opasnosti da izgubi snagu koja mu je bila
potrebna za nove pothvate. — Obucite se — reče djevojci odvezavši je, pa se i sam dotjera. — Ako se još
nešto slično dogodi, znajte da nećete proći ovako lako kao sada. Julie se vrati u svoj razred, a Rodin posjeti
dječake i odmah dovede jednog petnaestogodišnjeg učenika koji je bio lijep kao slika. Poče ga karati. S
njim se sigurno osjećao ugodnije, jer ga je milovao i ljubio mrmljajući: — Zavrijedili ste da budete kažnjeni,
i bit ćete kažnjeni... Izgovorivši to, s djetetom je prešao sve granice stida. Sad ga je sve zanimalo, ništa nije
isključivao, skinuo mu je odjeću, pipao gdje je stigao. Prijetio, milovao, ljubio, grdio. Njegovi prljavi prsti
pokušavali su izazvati u dječaku osjećaj slasti koju je htio sam doživjeti. — No — reče mu satir vidjevši
plodove svog uspjeha — vidim vas u stanju koje sam vam zabranio... Kladim se da bi s još dva pokreta sve
izletjelo na mene... Isuviše siguran u uzbuñenje koje je izazivao, razvratnik se približio da prinese žrtvu, a
usta su mu bila hram koji je nudio ovom ugodnom tamjanu. Rukama je izazivao mlazeve, gutao ih, a i sam
je bio spreman da prsne, ali je htio doprijeti do cilja. — Ah! Kaznit ću vas zbog ove vaše gluposti — reče
dižući se. Prihvati dječakove ruke, sputa ih, i sav se preda oltaru na kojem je htio prinijeti žrtvu svog bijesa.
Odškrine ga, obaspe poljupcima, prodre jezikom koji se u njemu izgubi. Pijan od strasti i bijesa, Rodin je
izražavao osjećaje i jednog i drugog... Ah! Mali lopove — poviče — moram se osvetiti zbog obmane koju

30
si mi pružio. I Rodin se prihvati biča. Kako je bio uzbuñeniji nego s djevicom, udarci su mu postali i snažniji
i brojniji. Dijete je plakalo, Rodin se zanosio, ali dozivahu ga novi užici, zato oslobodi dječaka i krene po
druge žrtve. Nakon dječaka doñe trinaestogodišnja djevojčica, a nakon nje novi učenik i nova djevojčica.
Izbičevao je pet dječaka i četiri djevojčice. Posljednji je bio četrnaestogodišnji dječak, prekrasna lika. Rodin
ga je htio imati, učenik se branio, zaslijepljen razvratom, ovaj ga je šibao, a kako krvnik više nije bio svoj
gospodar, izbacio je pjenaste mlazove svog plama po izudaranim dijelovima tijela svog učenika smočivši ga
od stopala do pasa. Tada našeg popravljača uhvati bijes što nije imao snage da se svlada barem do kraja, pa
ljutito oslobodi dječaka i pošalje ga u razred uvjeravajući ga da mu se ništa neće dogoditi. Strašno me
pogodilo sve to što sam čula i vidjela. — Oh, nebesa — rekoh Rosaliji kad su završili ovi užasni prizori —
kako se čovjek može predati takvim nastranostima? Kako može naći zadovoljstvo u mukama koje zadaje?
— Ah, ne znaš ti još sve — odgovori mi Rosalie — slušaj — nastavi dok smo se vraćale u njenu sobu —
ono što si vidjela moglo ti je pokazati da su strahote koje čini moj otac još veće kad osjeti da su mu učenici
dobri. Djevojčice meñutim zlorabi na isti način kao i dječake. (Rosalie je mislila na zločinački način kojeg
sam i ja mogla postati žrtva, i to s voñom razbojnika meñu koje sam bila upala kad sam se spasila iz
zatvora, od kojih me oslobodio i oskvrnuo trgovac iz Lyona.) Tim načinom djevojke nisu obeščašćene, niti
se moraju plašiti trudnoće, a ništa ih ne može spriječiti da nañu muža. Ne proñe godina dana a da on na ovaj
način ne osramoti sve dječake i gotovo sve djevojčice. Od četrnaest djevojčica koje si vidjela osam ih je već
oskvrnuo na ovaj način, od dječaka devet. Dvije žene koje mu služe doživjele su iste strahote... — O,
Thérèse — doda Rosalie zagrlivši me — o draga djevojko, i mene je oskvrnuo na taj način... Ni jedanaest
godina nije mi bilo kad sam postala njegova žrtva... kad se, jao, nisam mogla obraniti! — Ali, gospoñice —
prekidoh je, užasnuta... — a vjera, preostao vam je barem put vjere... Zar ne možete potražiti savjet od
nekog svećenika i sve mu priznati? — Ah, ti ne znaš da on, kvareći nas, guši u nama i svako sjeme vjere, da
nam zabranjuje sve sakramente. Uostalom, da li bih mogla? Nije me mnogo poučavao. Ono malo što mi je
rekao o tim stvarima, kazao je iz straha da moje neznanje ne izda njegovu bezbožnost. Ja se nikad nisam
ispovjedila, nikad nisam primila prvu pričest, on sve to tako dobro zna ismijati da se oni koje je zaveo
zauvijek udaljuju od svojih dužnosti. Ili, ako su zbog svojih obitelji prisiljeni da ih obavljaju, rade to tako
mlako i ravnodušno da se on ne boji da bi ga mogli izdati. Vjeruj, Thérèse, vjeruj vlastitim očima —
nastavi ona i gurnu me brzo u sobu iz koje smo bile izašle. — Doñi, soba u kojoj on kažnjava svoje ñake
ista je soba u kojoj se naslañuje na nama. Nastava je završila, ovo je vrijeme kad, zagrijan onim što si
vidjela, dolazi da nadoknadi suzdržavanje koje mu opreznost ponekad nameće. Stani tamo gdje si prije bila,
draga djevojko, i tvoje će oči sve vidjeti. Koliko sam god bila znatiželjna da vidim te nove strahote, bilo je
bolje da odem u sobicu nego da me za vrijeme nastave iznenadi s Rosalijom. Rodin bi sigurno posumnjao.
Smjestih se dakle tamo gdje mi reče. Rodin gotovo istog trena uñe u sobu svoje kćeri i povede je u sobu o
kojoj smo razgovarale. Tada se pojaviše i druge dvije djevojke. Tu se, sad bez ikakva opreza i straha,
bestidni Rodin slobodno preda svim nastranostima svoje raskalašenosti. Rukama je mlatio dvije potpuno
gole seljanke. I dok je jednu tukao, druga je njemu uzvraćala. U meñuvremenu je najprljavijim i
najodvratnijim milovanjima obasipao čak i Rosalijin žrtvenik koji mu je ona, ležeći na naslonjaču, pružala u
malo sagnutom položaju. Najzad je došao red i na tu nesretnicu. Rodin je pri veže za stup kao što je
privezivao i svoje učenike, i dok su dvije žene, od vremena do vremena, sad jedna, sad druga, a ponekad i
obje zajedno, udarale njega, on je bičevao svoju kćer, udarao ju je od pasa pa sve do ispod bedara,
divljajući od užitka. Njegova je razdraženost bila prešla sve granice, derao se, psovao, šibao. Za mjesta koja
je udarao bičem istog trenutka su se lijepile njegove usne. I unutrašnjost oltara, i usta žrtve... sve, sve osim
prednjeg dijela, sve je bilo izgrizeno od poljubaca. A onda je, ne mijenjajući položaja, prodro u usko
skrovište užitka. Istovremeno je guvernanta njegovim poljupcima pružala isto prijestolje, dok ga je druga
djevojka bičevala koliko je god snažno mogla. Rodin je bio izvan sebe, udarao je, kidao, tisućama poljubaca
izražavao svoju žestinu na onome što je služilo njegovu bludu. Bomba je prasnula i opijeni se razvratnik
usudio okusiti najslañi užitak u krilu rodoskvrnuća i prljavštine. Rodin ode da nešto pojede. Nakon ovakvih
pothvata bio mu je potreban oporavak. Navečer je opet imao i nastavu i kažnjavanje, mogla sam dakle
promatrati nove prizore, da sam htjela, ali i ono što sam vidjela bilo je dovoljno da odlučim kako ću
odgovoriti na ponudu tog zlikovca. Približavalo se vrijeme kad sam mu morala dati odgovor. Dva dana
nakon tih dogañaja on sam doñe u moju sobu. Zatekne me u krevetu. Izgovor da vidi je li ostao još kakav
trag rana dade mu, a da se nisam mogla usprotiviti, pravo da me pregleda golu, a kako je to već mjesec dana
činio dvaput dnevno, ne učinivši ništa što bi moglo povrijediti moj stid, nisam smatrala da mu se moram
oduprijeti. Ali taj put su Rodino vi planovi bili drugačiji. Kad je pregledavao mjesto svog kulta, tako je
snažno pritisnuo bedra uz moja da mu nisam mogla pružiti nikakav otpor. — Thérèse — reče mi i rukom

31
me pogladi na način koji nije dopuštao nikakvu sumnju — sad ste zdravi, draga moja, i možete pokazati
svoju zahvalnost kojom vam je, kako vidim, srce ispunjeno. To nije teško, potrebno je samo ovo — nastavi
bestidnik i pritisnu me svom snagom... Samo je ovo nagrada, nikad ništa drugo ne zahtijevam od žena... ali,
pa ovo je jedna od najljepših koje sam ikad vidio... Kakva oblina!... Kakva elastičnost!... Kakva fina koža...
Oh! Svakako je želim... Rekavši to, Rodin je već bio spreman da izvrši svoje namjere, a da bi ih ispunio, bio
je prisiljen da me pusti na trenutak. Ja to iskoristih i oslobodih se njegova zagrljaja. — Gospodine — rekoh
mu — morate shvatiti da nema ništa na svijetu što bi me moglo nagnati na strahote koje vi, čini mi se, od
mene zahtijevate. Znam da sam vam dužna zahvalnost, ali uz cijenu zločina nikad je neću iskazati. Jadna
sam i nesretna, ali to nije važno, evo ovo malo novca što imam — nastavih pružajući mu svoju siromašnu
kesu — uzmite onoliko koliko smatrate da vam dugujem i dopustite, molim vas, da napustim ovu kuću Čim
budem mogla. Zbunjen otporom koji nije očekivao od jedne tako siromašne djevojke i smatrajući, kao što
nepravedno smatraju ljudi, da djevojka koja je u bijedi mora biti nečasna, Rodin me pažljivo pogleda. —
Thérèse — nastavi nakon nekoliko trenutaka — u zao čas, čini mi se, izigravaš djevicu preda mnom.
Mislim da imam nekakvo pravo na tvoju susretljivost, novac nije važan, zadrži ga, ali ne napuštaj me! Bilo
bi mi drago da imam jednu razumnu djevojku u kući, one koje me okružuju vrlo su nerazumne... Budući da
se pokazuješ kreposnom u ovom slučaju, nadam se da ćeš to ostati i u svim drugim prilikama. Radi se o
mojem dobru, moja kći te voli, maloprije me zamolila da te nagovorim da ostaneš. Ostani dakle kod nas, ja
te pozivam. — Gospodine — odgovorih — ne bih bila sretna ovdje. Dvije djevojke koje vam služe
priželjkuju sve vaše osjećaje. Bile bi ljubomorne, i ja bih vas prije ili kasnije morala napustiti. — Ne boj se
— odgovori mi Rodin — ne moraš se plašiti ljubomore tih žena, ja ću ih znati zadržati, a samo ćeš ti
uživati moje povjerenje a da te to neće dovesti u nikakvu opasnost. Ali, da bi toga bila dostojna, dobro je da
znaš da je glavna vrlina koju od tebe zahtijevam, Thérèse, šutljivost i razboritost u svakoj prilici. Ovdje se
dogañaju mnoge stvari, mnoge koje nisu u skladu s tvojim načelima vrline, sve treba vidjeti, dijete moje,
sve čuti, ali nikad ništa otkriti... Ah! Ostani sa mnom, Thérèse, ostani ovdje, dijete moje, rado ću te paziti.
Usred mnogobrojnih poroka do kojih me dovode žestoka narav, nesputani duh i iskvareno srce, bit će mi
utjeha da imam jedno kreposno biće uza se, biće pred koje ću kleknuti kao pred Boga, kad se zasitim
raskalašenosti... »Oh! Nebesa«, pomislih u tom trenutku, »krepost je dakle potrebna, čovjek bez nje ne
može, jer i sam razvratnik traži smirenje u njoj i želi se njome poslužiti kao utočištem.« Još jednom me
podsjeti na Rosalijine molbe da ostanem, a kako sam vjerovala da je ipak sačuvao neka dobra načela,
odlučih da ostanem kod njega. — Thérèse — reče mi Rodin nakon nekoliko dana — smjestit ću te kod svoje
kćeri. Na taj način nećeš se morati družiti s dvije ostale djevojke, a dat ću ti trista franaka plaće. Takav je
posao bio prava sreća u mom položaju. Gorjela sam od želje da Rosaliju vratim na put dobra, a možda i
njena oca, zato se nisam nimalo kajala zbog onoga što sam odlučila... Rodin me odmah povede k svojoj
kćeri i reče joj da me predaje njoj. Rosalie me sva radosna prihvati i ja se istog trenutka preselih. Ni osam
dana nije bilo prošlo a već sam počela raditi na obraćenju koje sam željela postići! Rodinova krutost,
meñutim, osujećivala je sve moje pothvate. — Nemoj vjerovati — odgovarao je na moje razumne savjete
— da je poštovanje koje odajem kreposti u tebi dokaz da cijenim krepost, ili želja da je pretpostavim
poroku. Nemoj se zanositi, Thérèse, prevarit ćeš se. Oni koji bi, polazeći od mog ponašanja prema tebi,
smatrali da je krepost važna i neophodna, počinili bi veliku grešku, a i meni bi bilo jako žao kad bi
vjerovala da tako mislim. Zidine koje mi služe kao zaklon u lovu, kad isuviše jake zrake sunca okomito
padaju na mene, svakako nisu korisna grañevina, potrebne su samo u stanovitim prilikama. Izlažem se
opasnosti, nalazim nešto što me zaštićuje, služim se time, ali može li to zbog toga biti korisnije, manje
vrijedno prezira? U potpuno iskvarenom društvu krepost ničemu ne služi: kako naše društvo nije takvo,
onda je svakako treba ili izigravati, ili se njome služiti kako bismo se manje morali bojati onih koji je
slijede. Ako je nitko ne prihvaća, ona postaje beskorisna. Ne griješim dakle kad smatram da je njena
neophodnost stvar shvaćanja, ili prigode. Krepost nije nešto što ima neospornu vrijednost, ona je samo
način vladanja koje se mijenja prema svakom kraju, i koje, prema tome, nema ništa stvarno, koje je, dakle,
ništavno. Jedino ono što je postojano zaista je dobro. Ono što se vječito mijenja ne može zahtijevati da
bude dobro, eto zašto je nepromjenjivost stavljena u red vječnih savršenstava. Ali krepost je potpuno lišena
te osobine. Ne postoje ni dva naroda na kugli zemaljskoj koji bi bili kreposni na isti način. Krepost, dakle,
nema ništa stvarno, ništa bitno dobro, pa zato i ne zaslužuje naše štovanje. Njome se treba služiti kao
potpornjem, prihvatiti onu iz kraja u kojem čovjek živi, kako bi te oni koji je stvarno primjenjuju, ili oni
koji je zbog položaja poštuju, ostavili na miru, i kako bi te ta krepost, cijenjena ondje gdje se nalaziš,
svojom nadmoći čuvala od napadaja onih koji propovijedaju porok. Ali, još jednom ponavljam, sve je to
stvar slučaja, i ništa od svega ovoga ne daje stvarnu vrijednost kreposti. Uostalom, ima kreposti koje neki

32
ljudi ne mogu zamisliti. Kako me onda možete uvjeriti da se krepost koja se bori protiv prirode, koja se
protivi strastima, može naći u prirodi? A ako je tu nema, kako onda može biti dobra? To će kod ljudi o
kojima se radi svakako biti poroci suprotstavljeni ovim krepostima, oni će postati poželjniji, jer će biti jedini
oblik... jedini način koji najbolje odgovara njihovoj vanjštini ili tjelesnom ustrojstvu. U ovoj pretpostavci,
dakle, ima vrlo korisnih poroka. Prema tome, kako će to biti krepost ako mi dokažete da njene suprotnosti
mogu to biti. Na to vam kažu da je krepost korisna drugima, i u tom pogledu ona je dobra. Jer, ako drugima
treba činiti samo dobro, onda ću i ja primati samo dobro. Ovakvo je razmišljanje nadrifilozofsko. Za ono
malo dobra koje primam od drugih, ako oni primjenjuju krepost, budući da takav i ja moram biti, prisiljen
sam da činim milijun žrtava za koje nikad neću dobiti naknadu. Primajući manje nego što dajem, loše
trgujem, dakle, trpim mnogo više zla od lišavanja koje podnosim da bih bio krepostan, nego što dobivam
dobra od onih koji ga čine. Kako taj sporazum nije nimalo jednakopravan, ja mu se, dakle, ne moram
podvrgnuti, a kako sam siguran da, krepostan, drugima neću učiniti toliko dobra koliko ću podnijeti muka
prisiljavajući se da takav budem, zar nije bolje da se odreknem brige o njihovoj sreći koja će mi nanijeti
toliko zla? Preostaje još nepravda koju mogu nanijeti drugima ako sam poročan, i zlo koje ću od drugih
pretrpjeti ako su svi ostali nalik na mene. Prihvaćajući potpunu raširenost poroka, moram priznati da se
izlažem opasnosti. Ali tjeskobu koju osjećam zbog toga što se izlažem opasnosti, nadoknañujem užitkom
koji mi pruža opasnost kojom prijetim drugima. U tom slučaju postoji ravnoteža, svi su ljudi gotovo
jednako sretni. To ne može postojati u društvu u kojem su jedni dobri a drugi zli, jer ta smjesa uzrokuje
vječite zamke kojih nema u ovom drugom slučaju. U izmiješanom društvu svi su interesi različiti. Eto
izvora beskrajnih nesreća. U ovom drugom društvu, svi su interesi isti, svaki stvor koji ga čini obdaren je
istim sklonostima, istim ukusima, svi idu prema istom cilju. Svi su sretni. Ali vi govorite gluposti, zlo
nikad ne čini čovjeka sretnim. Ne, kad smo se složili da kadimo dobru. Ali odbacite, srušite ono što
nazivate dobrim i nikad više nećete vidjeti ono što ste u svojoj gluposti nazivali zlim. I svi ljudi imat će
zadovoljstvo da ga čine, ne zato što će zlo biti dopušteno (to bi ponekad mogao biti razlog da mu se umanji
draž), već zato što ga zakoni više neće kažnjavati i što, zbog straha koji su ulijevali, neće smanjivati užitak
kojim je Priroda obdarila zločin. Zamišljam društvo u kojem će biti dogovoreno da rodoskvrnuće (uzmimo
to zlodjelo kao i svako drugo) bude zločin. Oni koji mu podlegnu bit će nesretni, budući da će javno
mišljenje, zakoni, bogoštovlje i sve ostalo uništiti njihovo zadovoljstvo. Oni koji zažele počiniti to zlodjelo,
neće se usuditi, pa će zbog te kočnice opet biti nesretni. Dakle, društvo koje dopusti to djelo više će
odgovarati ljudima od onoga koje to djelo pretvori u zločin. Isto je i sa svim ostalim djelima koja se
smatraju zločinačkim. Promatrajući ih s ovog gledišta, vi stvarate mnoštvo nesretnika. Ako se to dopusti,
nitko se neće žaliti. Jer, onaj tko voli to djelo predaje mu se u miru, a onaj koji ne mari za to ili ostaje prema
njemu ravnodušan pa mu to ne zadaje nikakvu patnju, ili tu štetu nadoknañuje gomilom drugih šteta koje
nanosi onima na koje bi se mogao tužiti. U jednom zločinačkom društvu cijeli je svijet, dakle, ili vrlo sretan,
ili u stanju bezbrižnosti koja nema ničega tegobnoga. Prema tome, u onome što se naziva krepošću nema
ničega dobrog, ničega što bi bilo vrijedno poštovanja, ničeg što čovjeka može učiniti sretnim. Neka se
dakle oni koji je slijede ne diče poštovanjem koje joj po zakonima našeg društva silom moramo iskazivati.
To je stvar dogovora, životnih okolnosti. Zapravo, to je štovanje varavo, krepost njime ne dobiva ništa,
nimalo ljepša nije zbog njega. Takva je bila paklenska logika nesretnih Rodinovih strasti. Ali Rosalie, koja
je bila nježnija i mnogo manje iskvarena, Rosalie, koja je mrzila strahote koje je morala podnositi, lakše se
prepuštala mojim nazorima. Žarko sam željela da ispuni svoje osnovne vjerske dužnosti. Za to nam je bio
potreban svećenik, a Rodin nikakvog svećenika nije htio vidjeti u svojoj kući, grozio ih se kao i nauka koji
su propovijedali. Ni za što na svijetu ne bi podnio da mu se neki svećenik približi kćeri. Isto je tako bilo
nemoguće povesti jadnu djevojku nekom vjeroučitelju. Rodin nikad nije dopuštao da Rosalie izañe bez
pratnje. Trebalo je dakle čekati neku prikladnu zgodu. U meñuvremenu sam ja poučavala tu mladu osobu.
Budila sam u njoj ljubav prema kreposti, prema vjeri, govorila sam joj o svetim dogmama i uzvišenim
tajnama, žarko sam željela usaditi ta dva osjećaja u njeno mlado srce, ta dva osjećaja koje sam smatrala
neophodnim za sreću u životu. — O, gospoñice — rekla sam joj jednog dana skupljajući suze njene
skrušenosti — može li čovjek biti toliko zaslijepljen da ne vjeruje da je odreñen za bolju sudbinu? Zar nije
dovoljno što je obdaren moću i snagom da upozna svog Boga kako bi se uvjerio da mu je ta milost dana
samo zato da ispuni dužnosti koje mu ona nalaže? Sto može biti temelj štovanja koje smo dužni Vječnosti,
ako to nije krepost kojoj sama vječnost služi kao primjer? Može li Tvorac tolikih čuda imati neke druge
zakone osim zakona dobra? I mogu li mu se naša srca svidjeti ako nisu sazdana od dobra? Čini mi se da
osjetljivim dušama za ljubav prema vrhovnom Biću nisu potrebni drugi razlozi osim onih koje nadahnjuje
zahvalnost. Zar nije milost to što uživamo u ljepotama ovog svijeta, i ne moramo li mu biti zahvalni zbog

33
tog dobročinstva? Ali još jedan jači razlog utvrñuje, potvrñuje beskrajni lanac naših dužnosti. Zašto bismo
odbijali one koje zahtijeva njegov zakon kad su to iste dužnosti koje učvršćuju našu sreću s ljudima? Nije li
slatko osjetiti se dostojnim vječnog Bića, i to samo čuvajući vrline koje utječu na naše zadovoljstvo na
zemlji, i osjetiti da su sredstva koja nas čine dostojnima života s našim bližnjima ista ona koja nam nakon
ovog života daju sigurnost da ćemo se ponovo roditi uz božje prijestolje! Ah, Rosalie, kako su slijepi oni
koji nam žele oduzeti tu nadu! Prevareni, zavedeni svojim jadnim strastima, oni više vole nijekati vječne
istine nego prepustiti se onom što ih čini dostojnim tih istina. Oni više vole reći: »Varaju nas« nego priznati
da sami sebe varaju. Misao o gubicima koje sebi pripremaju uznemirila bi njihove nečasne strasti. Manje im
se strašno čini ubijanje nade u Nebo nego lišavanje onoga što bi im je moglo pribaviti. Ali kad se te
tiranske strasti stišaju u njima, kad se koprena podere, kad ništa više u njihovu srcu ne bude smetalo
zapovjedničkom Božjem glasu koji njihova mahnitost nije priznavala, kako bolno, o Rosalie, mora biti
njihovo osvješćivanje i kolikom će grižnjom savjesti morati platiti kratku zabludu koja ih je zasljepljivala!
Eto stanja u kojem treba promatrati čovjeka da bi se odredilo njegovo vladanje: ne smijemo vjerovati u ono
što kaže u stanju opijenosti i u žaru zanosa, već u ono što kaže kad je smiren, svjestan svoje snage, kad
traži istinu, kad je pogaña i vidi. Tada sami od sebe tražimo sveto Biće koje prije nismo priznavali. Molimo
ga i ono nas tješi, sluša nas. Zašto dakle nijekati i ne priznavati ono što je toliko potrebno našoj sreći? Zašto
s bezbožnikom ponavljati da nema Boga kad mi srce razumnog čovjeka u svakom trenutku pruža dokaze
postojanja tog božanskog Bića? Sto je bolje, sanjati s ludima ili misliti razumno s mudrima? Uostalom, sve
počinje od ovog načela: čim postoji Bog, taj Bog zaslužuje štovanje, a glavni je temelj tog štovanja
svakako Krepost. Od tih temeljnih istina lako sam dolazila do drugih, i Rosalie se iz deista brzo pretvori u
kršćanku. Ali kako, ponavljam, provesti u djelo teoriju? Rosalie je morala slušati svog oca, u najboljem
slučaju mogla je pokazati odvratnost prema onome što je radio, a zar to s čovjekom poput Rodina nije bilo
opasno? On je bio nepristupačan. Protiv njega nije uspijevao nijedan sistem koji sam upotrebljavala. Ali
koliko ja nisam njega uspjela uvjeriti, toliko ni on mene nije uspio pokolebati. Ipak, ta škola, te stalne i
stvarne opasnosti, toliko su u meni izazivale strah za Rosaliju da sam bez grižnje savjesti planirala bijeg iz
te pokvarene kuće. Činilo mi se da ne činim nikakvo zlo ako je otrgnem iz ruku njena rodoskvrnog oca, da
je ne smijem prepustiti opasnostima kojima je išla u susret. Već sam joj o tome bila natuknula nešto i
vjerovala sam da nisam daleko od uspjeha, kad Rosalie iznenada nestane iz kuće! Nikako nisam mogla
saznati gdje se nalazi. Pitala sam Rodinove djevojke, pa i samog Rodina, govorili su mi da je otišla provesti
praznike kod roñakinje koja stanuje deset milja dalje. Raspitivala sam se u susjedstvu, ljudi su se čudili što
ih tako nešto pita netko iz kuće, a onda su mi odgovarali isto što i Rodin i njegove služavke. Svagdje su mi
davali iste odgovore. Kad sam upitala Rodina zašto mi je zatajio taj odlazak, zašto nisam otišla sa svojom
gospodaricom, odgovorio mi je da je želio prištedjeti bol i jednoj i drugoj i da ću vrlo brzo opet vidjeti onu
koju volim. Morala sam se zadovoljiti njegovim odgovorima, ali teško sam im mogla povjerovati. Kako
sam mogla zamisliti da je Rosalie, Rosalie koja me toliko voljela, pristala da me bez riječi napusti? A koliko
sam poznavala Rodinov karakter, doista sam se mogla bojati za sudbinu te nesretnice. Odlučih, dakle, da na
bilo koji način doznam što se dogodilo, a da to postignem, sva su mi se sredstva činila dobra. Već sutradan,
kad sam se sama našla u kući, pažljivo pregledah sve kutove. Pričini mi se da sam začula jecaje iz nekog
mračnog podruma... Približih se, ugledah uska vrata zazidana drvima. Počeh uklanjati prepreke... Opet
začuh jecaje. Pričini mi se da sam prepoznala glas... Naćulih uši ... sad sam već bila potpuno sigurna. —
Thérèse — začuh napokon — Thérèse, jesi li ti? — Da, draga moja prijateljice — kliknuh prepoznavši
Rosalijin glas... — Da, to je Thérèse koju nebo šalje da ti pomogne... Jadna djevojka jedva da je mogla i
odgovarati na moja mnogobrojna pitanja. Na kraju doznadoh da ju je nekoliko sati prije njena nestanka golu
pregledavao Rodinov suradnik Rombeau i da joj je Rodin naredio da se poda Rombeau na isti način na koji
se svaki dan podavala njemu. Da se opirala, ali da ju je bijesni Rodin zgrabio i da je sam pomagao ljutim
napadima svog suradnika. Da su zatim dva prijatelja, ostavivši je golu, dugo nešto potiho razgovarali i da
su je ponovo napadali zadovoljavajući se uvijek na isti zločinački način i zlostavljajući je na stotinu drugih
načina. Da joj je na kraju ove muke koja je trajala četiri-pet sati Rodin rekao da će je poslati na selo k nekoj
svojoj roñakinji. Ali da mora otputovati odmah i da ništa ne smije reći Thér?si, i to iz razloga koje će joj on
objasniti sutradan kad i on, odmah nakon nje, stigne k roñakinji. Objasnio joj je da se radi o udaji i da ju je
njegov prijatelj Rombeau pregledao da vidi može li postati majka. Rosalie je uistinu i otputovala u pratnji
neke stare žene. Prošla je kroz gradić, rekla zbogom nekolicini znanaca, ali čim je pala noć, njena je
čuvarica krenula natrag prema očevoj kući gdje je stigla oko ponoći. Rodin ju je čekao, zgrabio, rukom joj
začepio usta i bez riječi bacio u ovu rupu gdje su je prilično dobro hranili i njegovali. — Svega se bojim —
doda jadna djevojka. — Vladanje mog oca prema meni, razgovori koji su prethodili Rombeauovu pregledu,

34
sve, Thérèse, sve dokazuje da ova čudovišta žele na meni vršiti neke pokuse, a onda je svršeno s tvojom
jadnom Rosalijom. Nakon suza koje mi obilno natopiše lice, zapitah jadnicu zna li gdje se nalazi ključ od
podruma. Nije znala, ali ipak nije vjerovala da ga nose sa sobom. Uzalud pretražih sve kutove. Približilo se
vrijeme da se vratim, a sva pomoć koju sam mogla pružiti tom dragom djetetu bile su riječi utjehe, nade i
suze. Natjera me da se zakunem da ću i sutradan doći. Obećah joj, uvjerivši je čak da ću, ako do tada ništa
ne otkrijem što bi joj moglo pomoći, smjesta napustiti kuću i obratiti se pravdi, da ću je po svaku cijenu
otrgnuti od strašne sudbine koja joj je prijetila. Izañoh iz podruma. Rombeau je te večeri jeo s Rodinom.
Kako sam svakako htjela rasvijetliti sudbinu svoje gospodarice, sakrih se u blizini sobe gdje su se nalazila
dva prijatelja, a njihov me razgovor uvjeri da je plan i jednog i drugog uistinu grozan. — Anatomija će
doseći najviši stupanj savršenstva — govorio je Rodin — tek onda kad se krvne žile budu ispitivale na
djetetu od četrnaest-petnaest godina, na djetetu koje će umrijeti okrutnom smrću. Jedino tom kontrakcijom
možemo postići potpunu analizu jedne tako zanimljive stvari. — Ista je stvar i s opnom koja štiti nevinost —
nastavi Rombeau. — Za taj je pokus neophodno potrebna mlada djevojka. Sto se može vidjeti u godinama
puberteta? Ništa. Menstruacije razdiru himen i sva istraživanja postaju netočna. Potrebna nam je upravo
tvoja kći. Iako joj je petnaest godina, još nije potpuno zrela. Način na koji smo postupali s njom nije nanio
nikakvu štetu toj opni, pa ćemo je lako moći obrañivati. Oduševljen sam što si se napokon odlučio. —
Jesam — reče Rodin. — Grozno je kad sitničava razmišljanja koče tako velik napredak nauke. Jesu li veliki
ljudi ikad dopuštali da ih zarobe tako sitni lanci? Kad je Michelangelo htio izraditi Krista kao u naravi, zar
ga je grizla savjest što će razapeti na križ nekog mladića i slikati ga u mukama? Ali, kad se radi o napretku
naše umjetnosti, koliko su važnija ta ista sredstva! Sadrže li ona i najmanje zlo? Jedna žrtva da se spasi
milijun ljudi! Treba li tu oklijevati? Je li ubojstvo koje vrše zakoni drugačije od ovoga koje ćemo mi
izvršiti? I ne žrtvuju li ti zakoni, koje smatraju tako mudrima, jednog da bi spasili tisuću? — To je jedini
način da se obrazujemo — reče Rombeau. — U bolnicama u kojima sam cijelu mladost radio vidio sam
tisuće sličnih pokusa. Ali priznajem da sam se, zbog onoga što te veže uz to stvorenje, bojao da ćeš
oklijevati. — Sto! Zato što mi je kći? Lijep razlog — poviče Rodin. — Zar misliš da to igra nekakvu ulogu u
mom srcu? Na malo oploñenog sjemena gledam istim očima kao i na ono koje gubim u svojim užicima.
Nikad nisam smatrao da je jedno važnije od drugog. Gospodari smo da uzmemo ono što smo dali. Nikad
nijedan narod na zemlji nije osporavao pravo raspolaganja sa svojom djecom. Perzijanci, Armenci, Grci
iskorištavali su to koliko su god mogli. Likurgovi zakoni, koji su služili kao uzor zakonodavcima, davali su
očevima sva prava nad djecom, čak su i na smrt osuñivali onu djecu koju roditelji nisu htjeli hraniti ili onu
koja su se rodila kržljava. Velika većina divljaka ubija svoju djecu čim se rode. Gotovo sve žene u Aziji,
Africi i Americi pobacuju ne navlačeći na sebe nikakvo negodovanje. Cook je otkrio taj običaj na svim
otocima Južnog mora. Romul je dopuštao čedomorstvo. Dozvoljavao ga je i zakon dvanaest ploča, a
Rimljani su sve do Konstantina nekažnjeno izlagali ili ubijali svoju djecu. Aristotel savjetuje taj tobožnji
zločin. Stoici su ga smatrali hvalevrijednim. Još se i dandanas često primjenjuje u Kini. Svakog dana po
ulicama i u kanalima Pekinga leži više od deset tisuća djece koju su napustili ili ubili njihovi roditelji. Bilo
koliko da je staro dijete u tom mudrom carstvu, otac ga samo treba predati u sučeve ruke da bi ga se
otarasio. Po zakonima Parta mogao se ubiti sin, kći ili brat čak i u godinama za ženidbu. Cezar je otkrio taj
običaj kod Gala. U pet Mojsijevih knjiga ima odlomaka koji dokazuju da je ubijanje djece dopuštao čak i
Božji narod. To je napokon i sam Bog zahtijevao od Abrahama. Dugo se vjerovalo, kaže jedan slavni
suvremenik, da je napredak carstava zavisio od ropstva djece. To se mišljenje temeljilo na načelima
najzdravijeg razuma. Kad jedan monarh može u jednom jedinom danu žrtvovati dvadeset ili trideset tisuća
svojih podanika, zato što mu se to prohtjelo, zar jedan otac, kad mu se to učini prikladnim, ne može postati
gospodar života svoje djece? Kakva besmislica! Kakva nedosljednost i kakva slabost kod onih koje vežu ti
lanci! Vlast oca nad svojom djecom, jedina stvarna vlast, jedina koja je služila kao temelj svima ostalima,
dana nam je od same Prirode, a to, ako ih podrobno proučavamo, možemo vidjeti u svim njenim
djelovanjima. Car Petar nimalo nije sumnjao u to pravo. Upotrebljavao ga je i uputio proglas svim
staležima svog carstva, u kojem kaže da, po Božjim i ljudskim zakonima, otac ima potpunu slobodu da
svoju djecu osudi na smrt, bez priziva i objave, o bilo čemu da se radi. Samo je u našoj barbarskoj
Francuskoj zbog lažne i smiješne samilosti oduzeto to pravo. Ne — zanosno nastavi Rodin — ne, prijatelju
moj, nikad neću shvatiti zašto jedan otac koji je htio dati život ne može zadati i smrt. Samo smiješna
vrijednost koju pridajemo tom životu stalno nas prisiljava da pogrešno cijenimo djelo kojim se čovjek
oslobaña drugog čovjeka. Vjerujući da je život najveće dobro, mi glupo mislimo da činimo zločin ako ga
oduzmemo onima koji ga uživaju. Ali prestanak tog života, ili barem ono što slijedi, nije više zlo koliko ni
život nije dobro. Ili, bolje, ako ništa ne umire, ako se ništa ne uništava, ako se ništa ne gubi u Prirodi, ako

35
svi rastavljeni dijelovi nekog tijela čekaju samo raspad da bi se odmah pojavili u novim oblicima, što je
onda čin ubojstva, i kako se netko u tome usuñuje vidjeti zlo? Sve da se ovdje radi samo o mom hiru, ja bih
to smatrao jednostavnim, pogotovo kad je nužno umijeću koje je ljudima toliko korisno... Čim to djelo
može dovesti do tako velikih otkrića, ono više nije zlo, prijatelju moj, nije više nedjelo, već najmudrije,
najbolje i najkorisnije od svih djela, zločin bi bio tek onda kad bismo ga se odrekli. — Ah! — reče
Rombeau zanesen ovim užasnim načelima. — Moram priznati, dragi prijatelju, da me tvoja mudrost
očarava, ali me i tvoja ravnodušnost začuñuje, mislio sam da si zaljubljen. — Ja! Zaljubljen u neku
djevojku?... Ah! Rombeau, mislio sam da me bolje poznaješ. Tim se stvorovima služim kad nemam ništa
bolje. Beskrajna želja za onim slastima u kojima si me vidio da uživam, čini mi dragocjenim sve hramove u
kojima se taj tamjan može ponuditi, a da bih umnožio te hramove, ponekad uzimam djevojku umjesto
kakvog lijepog dječaka. Ali kad, na nesreću, neko od tih ženskih stvorenja isuviše dugo hrani moju maštu,
javlja se osjećaj gañenja, a nikad nisam poznavao bolje sredstvo da ga se ugodnije oslobodim... Shvaćaš li
me, Rombeau? Isto je mislio i Chilpéric, najpohotniji od svih francuskih kraljeva. Otvoreno je govorio da
se sa ženom možemo poslužiti, ali uz uvjet da je uništimo istog trena kad se njome Ta mala drolja već pet
godina služi mojim užicima, vrijeme je da prestanak mog zanosa plati prestankom svog života. Večera se
završavala. Po postupcima ovih dvaju bjesomučnika, po njihovim riječima, djelima, pripremama, i najzad,
po njihovu mahnitom stanju, shvatih da ne smijem 1. Pogledajte malo djelo pod naslovom: Raspoloženi
jezuiti. (Autorova napomena.) gubiti ni trenutak, jer je čas uništenja nesretne Rosalije bio odreñen za tu istu
večer. Pojurih u podrum, u namjeri da umrem da je oslobodim. — O, draga prijateljice — povikah — ni
trenutak ne smijemo gubiti... čudovišta... to bi se večeras trebalo dogoditi... sad će stići... A dok sam to
govorila, svom snagom sam nastojala razvaliti vrata. U jednom pokušaju nešto pade, prinesoh ruku, bio je
to ključ, uzeh ga i požurih da otvorim... Zagrlih Rosaliju, požurih je da bježi, rekoh joj da me slijedi,
krenusmo... O, nebo blago! Opet je bilo odreñeno da krepost podlegne i da osjećaji najnježnijeg supatništva
budu okrutno kažnjeni. Iznenada se pojaviše Rodin i Rombeau, guvernanta im je osvjetljivala put, prvi
zgrabi svoju kćer baš u trenutku kad je prelazila prag vrata i kad je bilo potrebno još samo nekoliko koraka
pa da se nañe na slobodi. — Kamo ćeš, nesretnice — poviče Rodin i zaustavi je dok je Rombeau mene
hvatao... — Ah! — nastavi gledajući mene. — Ova lopuža ti je omogućila bijeg! To je dakle učinak vaših
velikih kreposnih načela, Thérèse... ocu oteti kćer! — Svakako — odgovorih odlučno — kad je taj otac
tolik divljak da želi skratiti život vlastitoj kćeri. — Ah, ah! Uhoñenje i zavoñenje — nastavi Rodin. — Svi
najopasniji poroci u jednoj služavci! Popnimo se, popnimo, ovu stvar treba riješiti. Zlikovci nas odvukoše u
kuću. Vrata se zatvoriše. Nesretnu Rodinovu kćer privezaše za krevet, a sva se srdžba ovih bjesomučnika
svali na mene, vrijeñali su me najgorim pogrdama, zastrašivali najužasnijim kaznama. Ništa manje nego da
će me isjeći živu kako bi mogli ispitivati otkucaje srca i na tom dijelu tijela vršiti pokuse koji se inače ne
mogu izvoditi na mrtvacu. U meñuvremenu me razodjenuše i ja postadoh žrtvom najbestidnijih dodira. —
Najprije — reče Rombeau — mislim da moramo žestoko napasti utvrdu koju je tvoje dobro vladanje
poštivalo... Sto je prekrasna! Pogledaj mekoću i bjelinu ovih dvaju polumjeseca koji čuvaju prilaz. Nikad
djevica nije bila ovako svježa. — Djevica! Pa ona gotovo da i jest djevica — reče Rodin... — Samo je
jednom bila silovana, a od tada ništa drugo. Prepusti mi je samo na trenutak... I okrutnik me obasu surovim i
divljim milovanjima koja ponizuju idol umjesto da mu iskazuju štovanje. Da je imao bičeve, postupio bi
još okrutnije. Razgovarali su i o njima, ali ih nisu mogli naći. Zato su se zadovoljili onim što je ruka mogla
učiniti. Počeše me mučiti... Sto sam se više branila, to su postajali suroviji. Kad sam vidjela da se spremaju
na ozbiljnije stvari, kleknuh pred noge svojih krvnika, ponudih im život, ali zamolih da mi ne oduzmu čast.
— Ali čim nisi djevica — reče Rombeau — ništa više nije važno, ne možeš biti kriva, silovat ćemo te kao
što su te već silovali, prema tome, nikakav grijeh nećeš imati na savjesti. Sve će ti na silu biti oduzeto... I
tješeći me tim okrutnim riječima, bestidnik me već polagao na divan. — Nemoj — reče Rodin smirujući
uskipjelost svog druga čija sam žrtva imala postati — ne, nemojmo gubiti snagu tim stvorom, sjeti se da
nam je potrebna za ono što ćemo izvesti s Rosalijom. Tu ćemo nesretnicu drugačije kazniti. Rekavši to,
Rodin stavi komad željeza u vatru. — Da — nastavi — kaznit ćemo je tisuću puta gore nego da joj
oduzmemo život. Obilježit ćemo je, žigosati. Ta sramota, uz sve ostale koje nosi, dovest će je do vješala ili
će umrijeti od gladi, a dotle će barem patiti, pa će naša osveta biti produžena i još slada. Kad je on to rekao,
Rombeau me zgrabi, a grozni mi Rodin na rame pritisne užareno željezo kojim se obilježavaju lopovi. —
Nek se ta drolja sad usudi pojaviti negdje — nastavi to čudovište — neka se samo usudi! Neće mi biti teško
dokazati zašto sam je tako brzo i potajno otpremio — zaključi pokazujući onaj sramni znak na ramenu.
Poviše me, obukoše, okrijepiše čašicom nekog pića, a onda, koristeći se noćnom tamom, odvedoše me na
rub šume i okrutno napustiše, pošto su me još jednom upozorili na opasnost protutužbe, ako se to usudim

36
učiniti u stanju u kojem se nalazim. Netko bi drugi malo mario za tu prijetnju. Čim mogu dokazati da ono
što sam pretrpjela nije kazna nijednog suda, nemam se čega bojati. Ali moja slabost, moja prirodna
bojažljivost, strah od nesreća koje sam prepatila u Parizu i u dvorcu Bressac, sve me to zbunjivalo,
užasavalo. Mislila sam samo na bijeg, mnogo više pogoñena tugom što moram ostaviti jednu nevinu žrtvu u
rukama tih razbojnika koji su se spremali da je raskomadaju, nego vlastitim nevoljama. Ojañena i bolesna,
više u duši nego u tijelu, istog trena krenuh, ali kako nisam poznavala put i kako nikoga nisam pitala, samo
sam se vrtjela oko Pariza, dok se napokon, nakon četiri dana putovanja, ne nañoh u Lieursaintu. Kako sam
znala da bi me taj put mogao odvesti prema južnim pokrajinama, odlučih da ga slijedim i da stignem do
dalekih krajeva, zamišljajući da će mi mir i spokoj koji su mi tako okrutno bili uskraćeni u vlastitoj
domovini, biti vraćeni na kraju Francuske. Kakva kobna greška! Koliko sam muka još morala podnijeti!
Koliko god velike da su bile moje patnje do tog dana, još sam bila nevina. Iako sam bila žrtva napadaja
nekoliko užasnih ljudi, još sam mogla vjerovati da spadam meñu čestite djevojke. Zapravo, bila sam samo
ukaljana silovanjem prije pet godina, silovanjem kojeg su tragovi već bili nestali... silovanjem koje se
dogodilo u trenutku kad mi moja umrtvljena osjetila nisu dopustila ni da ga osjetim. Uostalom, što sam sebi
mogla predbaciti? Ništa, baš ništa! I moje srce je bilo nevino, zbog toga sam bila isuviše ponosna, moja je
taština morala biti kažnjena, a sramote koje su me očekivale bile su takve da više nisam mogla, iako sam u
svemu tome vrlo malo sudjelovala, naći u svom srcu utjehu u istim izvorima. Taj put sve što sam imala bilo
je kod mene. Sve u svemu oko sto talira, svota koju sam sačuvala bježeći od mladog Bressaca i ono što sam
bila zaradila kod Rodina. U svojoj krajnjoj bijedi ipak sam bila toliko sretna što mi nitko nije oduzeo taj
novac. Mislila sam da ću skromnošću, umjerenošću, štedljivošću, na koje sam bila naviknuta, živjeti s tim
novcem barem dotle dok ne nañem kakav posao. Sramota kojom su me bili obilježili nimalo se nije vidjela,
mislila sam da ću je uvijek moći sakriti i da me neće spriječiti da zarañujem za život. Imala sam dvadeset i
dvije godine, bila sam dobra zdravlja, lijepa, što su, na moju nesreću, uvijek i previše hvalili. Onih nekoliko
vrlina koje su me, iako su mi nanosile štetu, ipak tješile i ulijevale mi nadu da će im nebo jednom, ako ne
udijeliti zadovoljštinu a ono bar da će ih osloboditi zala koja su privlačile. I tako, puna nade i hrabrosti,
nastavih svoj put sve do Sensa gdje se odmorih nekoliko dana. Za tjedan dana potpuno se oporavih. Možda
sam i mogla naći kakav posao u tom gradu, ali sam osjećala potrebu da se što više udaljim; zato ponovo
krenuh na put s namjerom da sreću potražim u pokrajini Dauphiné. Mnogo sam bila čula o tom kraju, pa
sam vjerovala da ću u njem naći sreću, ali ubrzo ćemo vidjeti koliko sam u tome uspjela. Ni u jednoj prilici
u životu nije me napuštao osjećaj vjere. Prezirući isprazne sofizme jakih duhova, vjerujući da im je izvor
više raskalašenost nego čvrsto uvjerenje, suprotstavljala sam im svoju savjest i svoje srce, nalazeći u jednom
i u drugom način da im na sve odgovorim. Ali kako su me nesreće često nagonile da zapuštam dužnosti koje
je nalagalo milosrñe, te sam greške ispravljala čim mi se pružila prilika. Iz Auxerrea sam krenula na put 7.
kolovoza. Nikad neću zaboraviti taj datum. Već sam otprilike bila prešla dvije milje kad mi je velika
vrućina počela smetati. Zato se popeh na malu uzvisinu obraslu šumom koja se nalazila blizu ceste, s
namjerom da se tu osvježim i da odspavam nekoliko sati vjerujući da ću na taj način manje potrošiti i biti u
većoj sigurnosti nego na otvorenom putu. Smjestih se dakle uz podnožje jednog hrasta i nakon skromnog
obroka prepustih ,se slatku snu. Dugo sam tako uživala, a onda se probudih i počeh se diviti krajoliku koji
se prostirao pred mojim očima. Usred otprilike tri do četiri milje udaljene šume, koja se nalazila na desnoj
strani, ugledah mali zvonik koji se čedno dizao u nebo... »Draga osamo,« pomislih, »kako te želim, sigurno
si utočište blagih i kreposnih redovnica kojima su dužnosti i Bog jedina briga. Ili možda svetih pustinjaka
koji su se jedino vjeri posvetili... Udaljeni od ovog pogubnog društva u kojem posvuda zločin okružuje,
ponizuje i uništava krepost... Ah! Sigurna sam da su se sve kreposti nastanile ondje, jer kamo da pobjegnu,
kad ih ljudski zločini protjeraju, ako ne u usamljeno skrovište gdje će živjeti u sretnim bićima koja će ih
svakodnevno gajiti i štovati.« Dok sam tako stajala zadubljena u svoje misli, na uzvisini se pored mene
pojavi djevojka mojih godina. Čuvala je ovce. Upitah je kakva je to nastamba, ona mi odgovori da je ono
što vidim samostan benediktinaca u kojem se nalaze samo četiri pustinjaka kojima nitko nije ravan u vjeri,
čednosti i ozbiljnosti. — Svake godine — reče mi još djevojka — prireñuje se hodočašće čudotvornoj
Djevici, od koje pobožni ljudi dobivaju sve što zažele. Kako me iznenada obuzela silna želja da se poklonim
Majci Božjoj i da je zamolim za pomoć, upitah djevojku ne želi li i ona poći sa mnom, ali mi ona odgovori
da ne može jer je majka očekuje. Ali put je dobar, reče mi. Pokaže mi ga i uvjeri me da je gvardijan
samostana vrlo častan i svet čovjek, da će me lijepo primiti i pružiti mi svu pomoć koja mi je potrebna. —
Zovu ga don Severino — nastavi djevojka — Talijan je i blizak roñak samog pape koji ga obasipa
dobročinstvima. Blag je, pošten, uslužan, star oko pedeset i pet godina od kojih je dvije trećine proživio u
Francuskoj... bit ćete zadovoljni, gospoñice — nastavi pastirica. — Ako posjetite tu svetu osamljenu kuću,

37
možete se vratiti samo bolji. Ta priča još više pothrani moj zanos, jednostavno nisam mogla odoljeti želji
da posjetim tu svetu crkvu i da u njoj pobožnim činima ispravim grijehe koje sam bila počinila. Iako je i
meni bilo potrebno milosrñe drugih, dadoh djevojci talir, a onda krenuh prema crkvi Sainte-Mariedes-Bois.
Tako se naime zvao samostan put kojega upravih svoje korake. Čim sam sišla u dolinu, zvonik se više nije
mogao vidjeti. Sad mi je samo šuma mogla pokazivati put i ja opazih da je udaljenost mnogo veća nego što
mi je rekla djevojka. To me meñutim ne obeshrabri, stigoh na rub šume, pa kad vidjeh da dan još nije pri
kraju, uñoh u šumu vjerujući da ću do samostana stići prije nego što se smrači. Pred mojim očima,
meñutim, nikakva ljudskog traga... Ni jedne jedine kuće, a staza kojom sam nasumce išla jedva da se i
opažala. Već sam i pet milja bila prešla a preda mnom se ništa ne pojavi. Kad je sunce već potpuno prestalo
osvjetljivati zemlju, pričini mi se da čujem zvonjavu... Oslušnuh, a onda krenuh u pravcu odakle je dopirala,
požurih se malo, staza se sad malo širila, najzad ugledah neke ograde, a odmah zatim i samostan. Kako je
to mjesto bilo usamljeno, nikakve kuće u blizini, najbliža je bila sedam milja dalje! Samostan je sa svih
strana okruživalo ogromno drveće. Kuća se nalazila u dnu pa sam morala mnogo silaziti da bih do nje
stigla, a zbog toga sam zvonik i izgubila iz vida čim sam se našla u dolini. Vrtlarova drvenjara nalazila se uz
same zidove samostana. Njemu se prije ulaska trebalo obratiti. Zapitah dakle tog nazovi — vratara može li
se razgovarati sa superiorom. On je htio saznati što želim. Rekoh mu da me vjerska dužnost vuče u ovo
pobožno utočište, i da bih sve svoje muke zaboravila kad bih se mogla na trenutak baciti pred noge
čudotvorne Djevice i svetih svećenika u čijoj se crkvi čuva ta božanska slika. Vrtlar pozvoni i ude u
samostan. Ali kako je već bilo kasno i kako su oci večerali, morala sam malo pričekati da se vrati. Napokon
se pojavi s jednim redovnikom: — Gospoñice — reče mi — ovo je don Clément, ekonom samostana. Hoće
vidjeti vrijedi li truda da se, zbog onoga što želite, uznemirava superior. Clément, kojemu ime ni najmanje
nije odgovaralo liku, bio je čovjek svojih četrdeset i osam godina, strašno debeo, visok poput diva, mračnog
i divljeg pogleda, glas mu je bio hrapav, pravi pravcati satir. Vanjština tiranina. Prestrašio me... I tada, a da
to nikako nisam mogla spriječiti, u mom uznemirenom duhu oživi uspomena na moje bivše nesreće... —
Sto tražite — reče mi taj redovnik najgrublje što je mogao — je li ovo vrijeme kad se dolazi u crkvu?...
Uistinu izgledate kao pustolovka. — Sveti čovječe — odgovorih i bacih se na zemlju — vjerovala sam da
se Bogu nikad ne može doći u nevrijeme. Dolazim ovamo izdaleka, puna žara i pobožnosti, želim se
ispovjediti, ako je to moguće, pa kad upoznate moju dušu, vidjet ćete jesam li dostojna ili nisam da se bacim
pred noge svete Djevice. — Ali sad nije vrijeme za ispovijed — odgovori redovnik već nešto mekšim
glasom — gdje ćete provesti noć? Mi ne ugošćujemo... bolje bi bilo da ste došli ujutro. Izložih mu razloge
zbog kojih to nisam mogla učiniti, a on mi ništa ne odgovori već ode izvijestiti superiora. Nekoliko minuta
kasnije otvoriše crkvu, preda me izañe glavom don Severino i pozove me da zajedno uñemo u hram Božji.
Don Severinu, bit će dobro da vam ga odmah opišem, bilo je oko pedeset i pet godina, ali je imao lijepo i
još uvijek svježe lice, doimao se snažno poput Herakla, ali ta snaga nije djelovala grubo. Cijela njegova
vanjština odavala je eleganciju i gipkost, po čemu se moglo prosuditi da je u mladosti posjedovao
privlačnost koja odlikuje lijepog čovjeka. Imao je najljepše oči na svijetu, plemenitost u izrazu lica i
najpošteniji, najnježniji, najljubazniji glas. Riječi je izgovarao ugodnim i pravilnim naglaskom iz kojeg se
ipak mogla pogoditi njegova domovina, i moram priznati da je vanjska slika ovog redovnika razbila u meni
strah koji je izazvao onaj prvi. — Kćeri draga — ljubazno mi reče — iako vrijeme nije prikladno i iako
nemamo običaj primati ovako kasno, ipak ću saslušati vašu ispovijed, a poslije ćemo razgovarati o načinu
kako ćete dolično provesti noć do trenutka kad vam se pruži prilika da pozdravite svetu sliku koja vas je
ovamo privukla. Uñosmo u crkvu. Vrata se zatvoriše. Upališe svjetiljku pored ispovjedaonice. Severino mi
reče da se smjestim, a onda sjede i on i reče mi da mu se sasvim slobodno mogu povjeriti. Nakon poniženja
koje sam doživjela, posve me smiri umiljatost tog čovjeka i ja mu ništa ne zatajih. Priznah mu sve svoje
grijehe. Ispričah mu sve svoje nesreće. Povjerih mu čak i to kakvim me sramotnim znakom obilježio Rodin.
Severino sve to sasluša s najvećom pažnjom, čak me, s izrazom samilosti i zanimanja, nagna da neke
pojedinosti i ponovim. Izdaše ga ipak neke riječi i pokreti. Ali, na žalost, shvatih to tek kasnije kad sam
bolje razmislila o svemu. Kasnije, kad sam mirno mogla razmišljati o ovom dogañaju, morala sam se sjetiti
da je redovnik više puta dopustio sebi neke pokrete koji su otkrivali strast u pitanjima koja mi je postavljao,
i da se u tim pitanjima ne samo s užitkom zadržavao na bestidnim pojedinostima, već daje posebno htio
doznati pet slijedećih stvari: 1) Jesam li doista sirotica i roñena u Parizu? 2) Je li sigurno da nemam ni
roditelja, ni prijatelja, ni zaštitnika, ni bilo koga kome bih mogla pisati? 3) Jesam li samo pastirici, koja mi
je govorila o samostanu, povjerila namjeru da ga posjetim, i jesam li s njom ugovorila sastanak na povratku?
4) Jesam li sigurna da nikoga nisam vidjela otkad sam bila silovana, i jesam li doista sigurna da je čovjek
koji me obeščastio učinio to sa strane s koje Priroda to dopušta, kao i s one s koje to ona osuñuje? 5)

38
Vjerujem li da me nitko nije slijedio ni vidio kad sam ušla u samostan? Kad sam dala zadovoljavajuće
odgovore na sva ta pitanja, najčednijim, najiskrenijim i najnaivnijim glasom: — Dobro — dižući se reče mi
redovnik i prihvati me za ruku. — Doñite, dijete moje, pribavit ću vam slatku zadovoljštinu da se sutra
pričestite pred nogama slike koju ste došli posjetiti. A sad da sredimo vašu glavnu brigu... — i povede me
prema dnu crkve... — Kako! — rekoh mu uznemireno... — Oče, zar?... — A gdje inače, ljupka
hodočasnice? — odgovori mi redovnik i uvede me u sakristiju... — Zar se bojite provesti noć u društvu
četiri pustinjaka?... Oh, vidjet ćete da ćemo pronaći način kako da vas razveselimo, anñele dragi! Pa, ako
vam mi i ne pružimo najveća zadovoljstva, barem ćete vi poslužiti našima u svoj njihovoj veličini. —
Zadrhtah kad začuh ove riječi. Hladni me znoj obli, klonuh. Bilo je mračno, nikakvo svjetlo nije upravljalo
našim koracima, moja mašta ugleda smrt kako maše kosom nad mojom glavom. Koljena su mi klecala...
Tada redovnik naglo izmijeni govor, zgrabi me i poče psovati: — Bludnice — reče mi — moraš ići! Neće ti
pomoći ni preklinjanje ni otpor, sve ti je uzaludno. Ove okrutne riječi vratiše mi snagu, osjetih da sam
izgubljena ako se prepustim, uspravih se... — Oh, nebesa! — rekoh toj podmuklici. — Moram li još jednom
postati žrtva svojih dobrih osjećaja, i mora li želja za približenjem onome što je najsvetije u vjeri još jednom
biti kažnjena kao zločin! Nastavismo koračati mračnim zakucima u kojima ništa nisam mogla razabrati, ni
prostor ni izlaze. Išla sam ispred don Severina. Dah mu je bio ubrzan, bez prestanka je nešto govorio. Činilo
se kao da je pijan. S vremena na vrijeme zaustavio bi me lijevom rukom kojom me držao oko tijela, dok mu
je desna, klizeći otraga pod moju haljinu, bestidno tražila ono nečasno mjesto koje je, izjednačavajući nas s
muškarcima, jedini predmet štovanja za one koji vole taj spol u svojim sramnim užicima. Više puta su se
čak i usne tog razvratnika usuñivale prelaziti preko tih mjesta, preko njihova najtajnijeg skrovišta. Nakon
toga bismo opet krenuli. Stigosmo do nekih stepenica. Kad smo prešli trideset ili četrdeset koraka, otvore se
neka vrata, svjetlost me zaslijepi. Uñosmo u ugodnu i veličanstveno osvijetljenu dvoranu. Tu ugledah tri
redovnika i četiri djevojke. Sjedili su za stolom, a posluživale su ih četiri druge sasvim gole djevojke.
Zadrhtah kad ugledah taj prizor. Severino me gurne i ja se nañoh u dvorani. — Gospodo — reče ušavši —
dopustite mi da vam predstavim jednu pravu rijetkost. Evo Lukrecije koja na svojim ramenima nosi oznaku
nečasnih djevojaka, a u svojoj svijesti svu čednost i naivnost jedne djevice... Jedno jedino silovanje,
prijatelji moji, i to prije šest godina! Dakle, gotovo djevica ... Ja vam je, uostalom, i dajem kao takvu... Oh,
Clémente, kako ćeš se zabavljati na ovim lijepim kuglama... kakva gipkost, dragi prijatelju! Kakva put! —
Ah!... — uzdahne Clément, napola pijan. Onda se digne i krene prema meni. — Susret je zabavan, želim se
sam osvjedočiti. Neću vas, gospoño, dugo ostavljati u neizvjesnosti u pogledu svog položaja, reče Thérèse,
ali vam moram opisati te nove ljude meñu kojima sam se našla, pa ću zato na trenutak prekinuti svoju priču.
Don Severina poznajete, čuli ste kakve su mu sklonosti. Njegova izopačenost u tome bila je tako velika kao
da nikad nije okusio druge užitke. Kakva nedosljednost Prirode. Njegova čudna mašta uvijek je birala samo
stazice, a čak su mu i najutabanije ceste bile još preuske, jer je njegovo čudovište bilo upravo ogromnih
razmjera. Clémenta sam vam već opisala. Vanjštini koju sam vam prikazala dodajte još okrutnost,
zajedljivost, najopasniju podlost, neumjerenost u svemu i svačemu, zagrižljiv i podrugljiv duh, okrutne
Rodinove sklonosti, pokvareno srce, nikakve osjećaje, nikakvu obzirnost, nikakvu vjeru, i tako istrošen
temperament da već pet godina nije bio kadar pribaviti nikakav drugi užitak osim onog koji mu je divljaštvo
pružalo, pa ćete dobiti potpunu sliku te rugobe od čovjeka. Antoninu, trećem sudioniku ovih groznih orgija,
bilo je četrdeset godina. Malen, mršav, vrlo snažan, strašan poput Severina i zao poput Clémenta.
Oduševljavao se užicima svog subrata, ali im se nije prepuštao toliko okrutno. Jer, ako je samo mučenje bilo
cilj Clément ove čudne nastranosti, samo mučenje žene bez ikakva drugog užitka, Antoninu je ono služilo da
dade više žara i snage glavnom užitku. U jednu riječ, jedan je bio grub zbog same sklonosti, drugi zbog
istančanosti. Najstariji i najrazvratniji od ove četvorice usamljenika bio je Jérôme. Sve najčudovišnije
nastranosti, strasti i opačine bile su sjedinjene u duši ovog redovnika. Osim prohtjeva koje su imala ostala
trojica, on je još volio i primati ono što su njegova subraća dijelila djevojkama, a kad je davao (to se često
dogañalo), uvijek je to radio pod uvjetom da se i s njim postupa na isti način. Uostalom, svi Venerini
hramovi bili su mu jednaki, ali kako mu je snaga bila počela slabiti, već nekoliko godina zahtijevao je samo
ono što nije iziskivalo nikakav trud, drugome je prepuštao brigu da mu probudi osjetila i izazove zanos.
Usta su bila njegov omiljeni hram i, dok se predavao tim biranim slastima, druga žena ga je s pomoću
bičeva morala podgrijavati. Karakter tog čovjeka bio je, uostalom, isto tako prijetvoran i zao kao i karakter
ostalih. Pod bilo kakvim likom da se porok pojavljivao, u ovoj paklenskoj kući sigurno bi odmah našao
sljedbenike i hramove. To ćete lakše shvatiti, gospoño, kad vam objasnim kako je ta kuća bila ureñena.
Ogromne svote bile su utrošene da bi red dobio ovo bestidno utočište koje je postojalo više od sto godina i u
kojem su se uvijek nalazila samo četiri najbogatija redovnika, četiri koja su najviše napredovala u redu. I po

39
roñenju su morali biti najplemenitiji. Njihov je razvrat doista morao biti velik kad su zahtijevali da ih
zakopaju u ovo mračno skrovište u čiju tajnu nitko nije mogao prodrijeti, kako ćete vidjeti iz moga kasnijeg
izlaganja. Ali vratimo se opisima. Osam djevojaka koje su se nalazile za stolom bile su toliko različite po
godinama daje upravo nemoguće opisati ih zajedno. Jednostavno sam prisiljena da ulazim u pojedinosti.
Počnimo od najmlañe, tim ću ih redoslijedom opisati. Najmlañoj djevojci jedva da je bilo deset godina.
Pristalo, ali nepravilno lice, plašljivi, tjeskobni, sudbinom poniženi izraz. Drugoj je bilo petnaest godina.
Ista zbunjenost u držanju, izraz osramoćene stidljivosti, ali najljupkije i najzanimljivije lice u skupu. Trećoj
je bilo dvadeset godina. Lijepa kao slika, plava, s predivnom kosom, lijepim, pravilnim i nježnim crtama.
Činilo se kao da je od svih najviše pomirena sa sudbinom. Četvrtoj je bilo trideset godina. Jedna od
najljepših žena koje sam ikad vidjela. Čedna, otmjena i pristojna u držanju, sve vrline jedne nježne duše.
Petoj je bilo trideset i šest godina i već je tri mjeseca bila trudna. Smeñokosa, vrlo živahna, lijepih očiju, ali,
barem mi se tako činilo, kao da je izgubila svaki osjećaj stida, pristojnosti i čednosti. Šesta je bila istih
godina. Debela, visoka, lijepa lica, ali pravi div kojem je debljina uništila oblike. Bila je gola kad sam je
ugledala, pa sam lako mogla ustanoviti da na njenu debelom tijelu nema nijednog komadića koji nije nosio
pečat grubosti ovih zlikovaca čijem naslañivanju ju je prepustila njena nesretna zvijezda. I dvije ostale žene
bile su vrlo lijepe, a bilo im je oko četrdeset godina. Nastavimo sada priču o mom dolasku na to sramno
mjesto. Već sam vam rekla da su svi, čim sam došla, krenuli prema meni. Clément je bio najbrži. Ubrzo se
njegova kužna usta prilijepiše uz moja. S gnušanjem se okrenuh, ali mi odmah objasniše da su svi moji
otpori samo uzaludna prenemaganja i da će najbolje biti da se ugledam na svoje drugarice. — Morate
shvatiti — reče mi don Severino — da opiranje u ovom zabačenom skrovištu gdje se sad nalazite nema
nikakva smisla. Kažete da ste doživjeli mnoge nesreće. Ali najveću, za kreposnu djevojku, još niste
doživjeli. Zar nije vrijeme da ta ponosna krepost doživi brodolom, jer može li djevojka u dvadeset i drugoj
godini još biti gotovo djevica? Vidite drugarice koje su se kao i vi, dospjevši ovamo, htjele oduprijeti i koje
su podlegle, kao što će se i vama dogoditi, kad su vidjele da obrana ne vodi ničemu do lošim postupcima.
To sam vam svakako morao reći, Thérèse — nastavi superior pokazujući mi bičeve, šibe, palice, prutove,
konopce i tisuću drugih predmeta za mučenje... — Da, dobro je da to znate. Evo čime se služimo kad su
djevojke buntovne. Hoćete li da vas uvjerimo u to? Uostalom, što tražite ovdje? Pravednost? Mi je ne
poznajemo. Čovječnost? Narušavanje njenih zakona jedini je naš užitak. Vjeru? Ona nam ne znači ništa.
Naš prijezir prema njoj je to veći što je bolje poznajemo. Roditelje... prijatelje... suce? Ništa od svega toga
ne možete naći ovdje, draga djevojko! Ovdje možete sresti samo sebičnost, okrutnost, razvrat i najveću
bezbožnost. Jedino vam potpuna pokornost može pomoći. Bacite pogled na nedohvatljivo sklonište u
kojem se nalazite, nikad se nijedan smrtnik nije pojavio na ovim mjestima. Samostan bi mogao biti zauzet,
opljačkan, spaljen, ali ovo skrovište ipak nitko ne bi otkrio. Ovo je osamljena podzemna zgrada koju sa svih
strana okružuje šest nevjerojatno širokih zidova, i vi ste sad ovdje, draga djevojko, meñu četiri razvratnika
kojima i ne pada na pamet da vas štede i koje vaša preklinjanja, vaše riječi, vaše suze i vaše molbe mogu
samo još više raspaliti. Od koga dakle možete tražiti pomoć? Možda od Boga kojega ste s toliko žara došli
moliti i koji vas, kao nagradu za vašu odanost, baca u još veću zamku? Tom izmišljenom Bogu kojega i mi
sami svaki dan ovdje grdimo prezirući njegove isprazne zakone? ... Vidite, Thérèse, nikakva sila, nikakva
priroda ne mogu vas istrgnuti iz naših ruku, a nikakvo čudo ni bilo što drugo što bi vam stvarno moglo
pomoći, ne može vam više sačuvati krepost na koju ste toliko ponosni. Tko vas napokon može spasiti da u
svakom smislu i na sve moguće načine ne postanete plijenom krajnje pohote kojoj ćemo se svi zajedno
prepustiti nad vama... Svući se, dakle, droljo, ponudi svoje tijelo našem bludu da istog trena bude okaljano,
ili ćemo ti najokrutnijim postupcima pokazati čemu se sve izlaže jadnica poput tebe koja nam se usuñuje
usprotiviti. Te riječi... to strašno nareñenje, dobro sam osjećala, nisu mi ostavljali nikakvu nadu, ali ipak
nisam bila toliko grešna da ne upotrijebim sredstvo koje mi je nalagalo moje srce i pružao moj položaj.
Bacih se dakle pred noge don Severina, upotrijebih svu rječitost jedne očajne duše preklinjući ga da ne
zloupotrijebi moj položaj. Koljena mu obliše najgorče suze, usudih se pokušati sve što sam smatrala
najjačim i najpatetičnijim... Čemu je sve to moglo poslužiti, Bože dragi] Kako sam mogla ne znati da suze
još više razdražuju razvratnika? Da te divljake samo još više raspaljuje ono čime sam se služila da ih
ganem. — Uhvatite tu k... — reče don Severino sav bijesan — zgrabite je] Clémente, za jednu minutu mora
biti gola i znati da milosrñe kod ljudi kakvi smo mi ne guši Prirodu. Clément se pjenio, upalilo ga moje
opiranje, zgrabi me svojom suhom i nervoznom rukom. Miješajući riječi i djela najgorim psovkama, za
jednu minutu skine svu odjeću s mene. — Kakvo lijepo stvorenje — reče superior prelazeći prstima po
mojim leñima — bog me ubio ako sam ikad vidio bolje grañenu ženu. Prijatelji — nastavi redovnik —
unesimo malo reda u svoje postupke] Vi znate moj redoslijed primanja, mora se pokoriti svim propisima bez

40
iznimke. Za to vrijeme, svih osam žena stajat će oko nas, spremne da udovolje našim prohtjevima ili da ih
raspaljuju. Istog trena stvoriše krug, postaviše me u sredinu, i tu me puna dva sata ispitivahu, promatrahu,
dodirivahu ova četiri redovnika izgovarajući redom, ili riječi pohvale, ili pak kuñenja. Dopustit ćete mi,
gospoño, pocrvenjevši reče naša lijepa zatočenica, da vam prešutim neke bestidne pojedinosti ove užasne
ceremonije. Neka vaša mašta sama zamisli sve što zlikovcima razvrat u takvom slučaju može naložiti.
Neka pogleda kako s mojih drugarica prelaze na mene, kako usporeñuju, brbljaju, promatraju i još će steći
samo blijedu sliku onoga što se dogodilo u tim prvim i, bez ikakve sumnje, blagim orgijama, u usporedbi sa
svim strahotama koje su me nakon toga očekivale. — Idemo — reče Severino koji više nije mogao
svladavati svoju rasplamsalu žudnju i koji je u ovom strašnom stanju bio kao tigar koji se sprema da
razdere žrtvu — neka svaki od nas iskuša na njoj svoju omiljenu zabavu: I, smjestivši me na divan u
položaj pogodan za svoje odurne planove, dok su me druga dvojica redovnika držala, bestidnik se pokuša
zadovoljiti sa mnom na onaj zločinački i nastrani način što vrijeña naš spol. Meñutim, ili je taj besramnik
imao isuviše velike razmjere ili se Priroda pobunila u meni i na samu pomisao o ovakvom užitku, nije uspio
svladati sve çrepreke. Tek što bi se približio, odmah bi bio odbijen... Sirio je, stiskao, razdirao, ali svi su
napori bili uzaludni. Bijes ovog čudovišta prijeñe na oltar koji nisu mogle doseći njegove želje, udarao ga
je, štipao, grizao. Ove grubosti rodiše nove pokušaje. Smekšano se meso opusti, staza se malo rastvori i
ovan prodre. Pustih jezive krikove. Uskoro utone i cijeli topuz, a bjelouška odmah ispusti neki otrov koji
mu oduže snagu, on popusti plačući od bijesa pri pokretima koje sam činila da ga se oslobodim. Nikad u
životu nisam toliko trpjela. Tada pristupi Clément. Bio je oboružan bičevima. Iz očiju su mu isijavale
besramne namjere. — Ja ću vas —' reče Severinu — osvetiti, oče moj, kaznit ću tu ovcu zbog opiranja vašoj
nasladi. Njemu nije bilo potrebno da me tko drži. Jednom me rukom obuhvati i pritisne na koljeno koje mu,
gurajući mi trbuh, još više izloži ono što će poslužiti njegovim hirovima. Najprije je pokušao udarcima, kao
da mu je namjera bila da se samo okuša. A onda okrutnik, razjaren pohotom, poče udarati iz sve snage.
Ništa nije moglo izbjeći njegovu divljaštvu. Od struka do koljena, svuda je udarao taj razvratnik. Čak se i
ljubav usuñivao pomiješati s tim okrutnim postupcima, usta su mu se lijepila uz moja, htio je udisati uzdahe
koje su mi bolovi otkidali... Plakala sam, gutao mi je suze, čas me ljubio, čas prijetio, ali bez prestanka
udarao. A dok je on to radio, jedna ga je žena nadraživala. Na koljenima pred njim izvodila je to s obje ruke
na različite načine. Sto je više uspijevala, udarci koje sam dobivala bili su sve žešći. Već sam bila gotovo
raskomadana, a ništa nije najavljivalo konac mojih muka. Uzalud su se trudili sa svih strana, nisu ga mogli
oživiti. Kraj koji sam čekala mogao je biti samo djelo njegove mahnitosti. Pade mu na pamet nova
okrutnost. Moj je vrat bio izložen na milost i nemilost tom grubijanu, dražio ga je, ljudožder ga zagrize, to
nasilje izazva prijelom, tamjan pobjegne. Užasni krikovi, grozna bogohulstva označiše njegov zanos, i
malaksali redovnik prepusti me Jéromeu. — Za vašu krepost neću biti opasniji od Clémenta — reče mi taj
razvratnik milujući okrvavljeni oltar na kojemu je upravo bio prinio žrtvu prvi redovnik — ali želim
poljubiti ove brazde. Usudit ću se da ih odškrinem, jer im dugujem malo poštovanja. Želim i nešto više —
nastavi stari satir uvlačeći prst tamo gdje se Severino bio smjestio — želim da koka snese jaje i da ga
pojedem... Ima li ga?... Ima, do ñavola!... Oh, dijete moje, kako je mekano!... Usta mu zamijeniše prste...
Rekoše mi što moram napraviti. S gañenjem uradih. Na žalost, u položaju u kojem sam bila nisam mogla
odbiti. Bestidnik se zadovolji... proguta, a onda me natjera da kleknem ispred njega, pa se u tom položaju
prilijepi uza me. Njegova gnusna strast zadovolji se na mjestu koje mi nije dopuštalo nikakvo jadikovanje.
Dok je on to radio, debela ga je žena bičevala, a jedna druga, u visini njegovih usta, vršila je istu dužnost
kojoj sam ja maloprije bila podvrgnuta. — To nije dovoljno — reče bestidnik — u svakoj ruci moram
imati... Približiše se dvije najljepše djevojke. Poslušaše ga. To su krajnosti do kojih je zasićenost dovela
Jéromea. Bilo kako bilo, prljavština ga je činila sretnim, i moja usta, nakon pola sata, najzad, s odbojnošću
koju vam nije teško zamisliti, primiše odvratnu žrtvu ovog razvratnika. Tada se pojavi Antonin. — Da
vidimo tu tako čednu krepost — reče. — Jedan jedini napad gotovo da je i nije mogao oštetiti. Oružje mu je
već bilo upereno, a rado se služio Clémentovim načinom. Već sam vam rekla da mu se aktivno bičevanje
sviñalo jednako kao i onom redovniku, ali sad se žurio, bilo mu je dovoljno stanje u koje me doveo njegov
subrat, pregledao je to stanje, uživao u njemu, i ostavivši me u položaju koji se toliko sviñao svoj četvorici,
milovao je malo dva polumjeseca koji su čuvali ulaz. Onda je bijesno uzdrmao trijemove hrama i brzo se
našao u svetištu. Iako je napad bio isto onako žestok kao i Severinov, budući da se dogodio na stazi koja
nije bila tako uska, lakše ga je bilo podnijeti. Snažni me atlet zgrabio za bokove i, nadomještajući pokrete
koje ja nisam mogla izvoditi, žestoko me privukao na sebe. Po udvostručenim naporima ovog diva moglo
se zaključiti da želi pretvoriti u prah mjesto koje je osvojio, nezadovoljan što mu je postao gospodar.
Klonuh od tako strašnih i novih napada, ali, ne vodeći brigu o mojim mukama, okrutni pobjednik mislio je

41
samo na to kako da udvostruči svoje slasti. Sve ga je okruživalo, sve razdraživalo, sve je potpomagalo
njegovu pohotu. Nasuprot njemu, podignuta na mojim leñima, raširenih nogu, djevojka od petnaest godina
pružala je njegovim ustima oltar na kojemu je on kod mene prinosio žrtvu. Po miloj volji sisao je
dragocjeni sok koji je Priroda tek bila poklonila ovoj mladoj djevojci. Jedna od starih, na koljenima iza leña
mog osvajača, svojim nečistim jezikom raspaljivala je njegovu žudnju, dok je razvratnik, da bi se još više
upalio, svakom rukom dražio po jednu ženu. Ni jedno njegovo osjetilo nije bilo lišeno uzbuñenja, sva su
pomagala da 4ode do potpune mahnitosti. Upravo joj se primicao, ali moja stalna odvratnost prema svim
tim gadostima spriječi me da je podijelim s njim.. . Sam je doživio vrhunac, njegovo oduševljenje, njegovi
krikovi, sve ga je najavilo, te ja, i protiv svoje volje, ostadoh obljevena dokazima njegove vatre. Na kraju
klonuh na postolje gdje sam bila izmrcvarena, osjećajući da postojim samo kroz svoju bol i suze ... kroz
svoj očaj i grižnju savjesti. Don Severino tada naredi ženama da mi dadu jesti, ali meni ni na pamet nije
padalo da se prepustim toj pažnji. Dušu mi spopade žestok nastup tuge. Ja, koja sam sav svoj ponos i svu
svoju sreću polagala u svoju krepost, ja koja sam odolijevala svim nevoljama sudbine, budući da sam
uvijek bila razumna, nisam mogla podnijeti strašnu misao da sam tako okrutno osramoćena od onih od kojih
sam se nadala najvećoj pomoći i utjehi. Suze mi ćurkom potekoše, ne mogoh svladati krikove koji su
odzvanjali dvoranom. Padoh na zemlju, počeh se udarati po grudima, čupati kosu, preklinjati svoje krvnike
da mi zadaju smrt... Možete li vjerovati, gospoño, da ih je taj grozni prizor još više razdražio! — Ah! —
reče Severino. — Nikad ne vidjeh ljepšeg prizora. Pogledajte, prijatelji dragi, stanje u koje me dovela.
Nevjerojatno je što sve od mene mogu napraviti ženske patnje. — Uhvatimo je opet — reče Clément — a
da je naučimo kako treba vikati, neka nevaljalka u ovom drugom napadu podnese još veće muke! Odmah
počeše ostvarivati tek zamišljeni plan. Pristupi mi Severino, ali kako je njegovoj pohoti sad bio potreban
veći stupanj razdraženosti, tek kad je upotrijebio Clément ova sredstva, okrutnik uspije pribaviti potrebnu
snagu za dovršenje svog novog zločina. Kakvo divljaštvo, Bože dragi! Je li moguće da je trenutak duševne
klonulosti izazvane nasiljem mogao nagnati te krvnike da mi nanesu još veću tjelesnu bol! — Ne bi bilo
pravedno kad s ovom novakinjom ne bismo upotrijebili sporednu radnju — reče Clément zauzevši položaj
— kunem vam se da s njom neću postupati bolje od vas. — Samo trenutak — reče Antonin superioru koji
se spremao da me zgrabi. — Dok se vaš žar bude izlijevao u stražnje dijelove ove lijepe djevojke, ja bih, čini
mi se, mogao upaliti tamjan sa suprotne strane. Postavit ćemo je izmeñu nas dvojice. Položaj je bio takav da
sam još i Jéromeu mogla ponuditi usta. Tako su zahtijevali. Clément se smjesti meñu moje ruke, morala
sam ga nadraživati. Sve svećenice okružiše ovu jezivu skupinu. Svaka pruži sudionicima ono što je znala
da ga još više uzbuñuje. Ja sam meñutim podnosila sve. Cijelu težinu na sebi samoj. Severino dade znak,
ostala trojica krenuše za njim, i ja po drugi put bijah sramotno uprljana dokazima odvratnog razvrata tih
bestidnih hulja. — Bit će dosta za prvi put — reče tada superior. — A sad mora vidjeti da se s njenim
drugaricama ne postupa nimalo bolje nego s njom. Redovnici se postaviše u red. Sve su žene morale proći
ispred njih i primiti udarac biča od svakog napose. Zatim su ustima morale dražiti krvnike dok su ih oni
mučili i psovali. Najmlaña, ona od deset godina, smjesti se na divan. Svaki je redovnik pristupao da joj
zada neku muku po vlastitom izboru. Pored nje se nalazila ona od petnaest godina, na kojoj se onaj što je
upravo zadao kaznu imao naslañivati onako kako je htio. Najstarija je morala ići s redovnikom koji je bio
na redu da mu pomogne u tom poslu ili u činu kojim ga je završavao. Severino je samo rukom mučio onu
koja se nudila, a onda je odmah zaronio u svetište slasti koje mu je pružala ona što se nalazila u blizini.
Opskrbljena šakom kopriva, stara mu pruži ono što je upravo završio. Razvratnik tek iz tih bolnih
nadraživanja dospije do krajnje opijenosti. Nije radio ništa što i njemu samom nije zadavalo bol. Clément
je lagano štipao djevojčicu. Naslada ponuñena sa strane nije mu bila dostupna, ali i s njim su postupali kao
što je i on sam postupao, zato je pred nogama idola pustio tamjan, jer više nije imao snage da ga dovede do
svetišta. Antonin se zabavljao gnječeći mekane dijelove tijela svoje žrtve. Raspaljen njenim odskocima,
spustio se u mjesto koje se nudilo njegovim užicima. Onda su i njega gnječili i tukli, pa je plod mučenja
izazvao i njegovo uzbuñenje. Stari se Jérôme služio samo zubima, ali svaki je ugriz ostavljao trag iz kojeg
bi odmah šiknula krv. Žrtva mu na kraju pruži usta gdje on, dok su njega drugi isto tako snažno grizli, utoli
svoju pomamu. Redovnici stadoše piti da opet zadobiju snagu. Ženu od trideset i šest godina koja je već tri
mjeseca bila trudna, kako sam već rekla, digoše na postolje visoko osam stopa. Kako je mogla stajati samo
na jednoj nozi, drugu je morala držati u zraku. Oko nje su se nalazili madraci prekriveni bodljama,
božikovinom, trnjem. U ruci je držala savitljivu motku s kojom se mogla podržavati. Nije teško zamisliti
napor koji je morala upotrebljavati da ne padne, i nemogućnost da održi ravnotežu. Taj njen položaj
zabavljao je redovnike. Sva su se četvorica smjestila oko nje, a svakoga posebno, za tog prizora, dražile su
jedna ili dvije žene. Koliko je god bila debela, nesretnica se u tom položaju uspjela održati četvrt sata. Na

42
kraju je posustala, srušila se na bodljike, a naši pohotom opijeni krvnici posljednji put na njenu tijelu
priniješe sramotnu žrtvu svojeg divljaštva... Tada se povukoše. Superior me preda u ruke tridesetogodišnjoj
djevojci o kojoj sam vam već govorila. Zvali su je Omphale. Dadoše joj nalog da me pouči i smjesti u moje
novo prebivalište. Ali ja te prve večeri niti vidjeh niti išta shvatih. U sobi u koju me dovedoše vidjeh druge
žene koje nisu prisustvovale večeri. Upoznavanje ostalih stvari ostavih za idući dan, najvažnije mi je bilo da
se malo odmorim. Omphale me ostavi na miru i ode u svoj krevet. Tek što sam se smjestila u svoj, pred
očima mi se pojavi sva strahota sudbine koja me zadesila. Nisam se mogla oporaviti od grozota koje sam
bila doživjela ni od onih koje sam vidjela. Jao! Ako je ponekad moja mašta i sanjarila o tim slastima,
vjerovala sam da su čiste kao i Bog koji ih je nadahnjivao, da ih je Priroda dala ljudima kao utjehu, mislila
sam da su roñene iz ljubavi i nježnosti. Ni na pamet mi nije padalo da bi čovjek, po ugledu na divlje zvijeri,
mogao uživati samo mučeći svoju drugaricu... A onda mi se misao opet vrati na moju kobnu sudbinu... »O
nebo pravedno!« rekoh, »Je li istina da moje srce ne može zaželjeti nijedan kreposni čin a da kasnije zato ne
bude kažnjeno! I kakvo sam zlo učinila, veliki Bože, poželjevši da u ovom samostanu obavim nekoliko
vjerskih dužnosti? Jesam li uvrijedila nebo željom da mu se pomolim! O, neshvatljive odluke Providnosti,«
nastavih, »udostojte zasvijetliti pred mojim očima ako ne želite da se okrenem protiv vas!« Gorke suze
popratiše ove misli. Kad je svanulo, još su tekle. Tada se Omphale približi mom krevetu. — Draga
drugarice — reče mi — dolazim da ti ulijem hrabrosti. I ja sam kao i ti plakala u prvim danima, ali sad sam
se već navikla. Naviknut ćeš se i ti kao i ja. Početak je užasan. Muka našeg života nije samo potreba da
zadovoljimo strasti tih razvratnika, već i gubitak slobode, okrutan način na koji smo dovedene u ovu kuću
užasa. Nesretnici se tješe kad vide druge nesretnike oko sebe. Iako su uistinu žestoke bile moje patnje, malo
ih smirih da bih mogla upitati drugaricu kakva me zla još očekuju. — Samo malo — reče mi moja učiteljica
— ustani da najprije pogledamo naše utočište i upoznamo nove drugarice. Kasnije ćemo razgovarati.
Poslušavši Omphaline savjete, vidjeh da se nalazim u vrlo velikoj sobi u kojoj je bilo smješteno osam malih
i prilično čistih kreveta od katuna. Uz svaki krevet nalazila se mala udubina. Ali svi prozori kroz koje je
padalo svjetlo, ili na ove udubine ili na sobu, bili su pet stopa iznad zemlje i šipkama zaštićeni izvana i
iznutra. U sredini glavne sobe nalazio se velik stol na kojem se radilo ili jelo. Još troja, željezom okovana
vrata, zatvarala su sobu. Nikakva ključanica s naše strane, a ogromni kračuni s druge. — To li je dakle naš
zatvor? — rekoh Omphali. — Na žalost, da, draga moja — odgovori mi ona. — To je naše jedino
prebivalište. Ostalih osam imaju sličnu sobu pored naše, ali nikad se ne sastajemo osim kad se redovnicima
svidi da nas skupe. Uñoh u udubinu koja mi je bila namijenjena. Imala je oko osam četvornih stopa. Svjetlo
je u nju dopiralo kao i u ostale prostorije, s visokog prozora zaštićenog željeznim šipkama. Cijeli namještaj
bili su jedan bide, umivaonik i jedna probušena stolica. Izañoh. Okružiše me drugarice, radoznale da me
vide. Bilo ih je sedam. Ja sam bila osma. Omphale je boravila u drugoj sobi, a u ovu je dolazila samo da me
poučava. Mogla je ovdje ostati, ako je zamijeni jedna od ovih. To sam tražila. Dopustili su mi. Ali prije nego
što vam počnem pričati o Omphali, moram vam opisati sedam novih drugarica koje su dijelile moju
sudbinu. Počet ću od najmlañe, kao što sam i prvi put učinila. Najmlañoj je bilo dvanaest godina, imala je
veoma živo i oštroumno lice, vrlo lijepu kosu i usta. Drugoj je bilo šesnaest godina. Jedna od najljepših
plavojki koje se mogu sresti. Imala je vrlo lijepe crte lica i sve čari i ljupkost svojih godina. Sve je to
meñutim bilo pomiješano s tugom, što ju je činilo još tisuću puta ljepšom. Trećoj je bilo dvadeset i tri
godine. Vrlo lijepa, ali isuviše velika drskost u izrazu kao i nečednost umanjivali su, po mom mišljenju,
čari kojima ju je priroda bila obdarila. Četvrtoj je bilo dvadeset i šest godina. Bila je grañena kao Venera.
Oblici su joj ipak bili malo suviše naglašeni. Kakva blještava bjelina! Lice malo, otvoreno, nasmijano, oči
lijepe, usta pomalo velika, ali savršena oblika, kosa prekrasna. Petoj je bilo trideset i dvije godine. Bila je
već četiri mjeseca trudna, lice je imala oblo, pomalo tužno, velike radoznale oči, vrlo blijeda, krhkog
zdravlja. Glas je imala nježan i nije bila baš svježa. Naravno, bila je razvratna. Čula sam da se i sama
zadovoljavala. Šestoj je bilo trideset i tri godine. Visoka, stasita žena, s najljepšim licem na svijetu,
prekrasne puti. Sedmoj je bilo trideset i osam godina. Pravi uzorak stasa i ljepote. Bila je nadstojnica moje
sobe. Omphale me obavijestila o njenoj zloći, a naročito o sklonosti koju je gajila prema ženama. Omphale
zatraži od Ursule, tako se zvala nadstojnica, dopuštenje da me poučava. Ursule pristane pod uvjetom da je
poljubim. Približih joj se. Htjela je ispremiješati svoj pohotni jezik s mojim, a prsti su joj pokušavali
izazvati uzbuñenje koje nije mogla postići od mene. Usprkos svojoj volji, morala sam se prepustiti svemu.
Kad je mislila da je pobijedila, poslala me u moju udubinu, gdje mi je Omphale ovako počela govoriti: —
Sve žene koje si jučer vidjela, draga moja Thérèse, i one koje si danas vidjela, dijele se na četiri razreda, a
svaki razred ima po četiri djevojke. Prvi se zove razred djetinjstva, a u njemu su djevojke do šesnaest
godina. One nose bijelu odjeću. Drugi razred, koji je obučen u zeleno, zove se razred mladenašta. U njemu

43
su djevojke od šesnaest do dvadeset i prve godine. Treći razred je razred razumne dobi. Djevojke su
obučene u plavo, a u njemu su od dvadeset i prve do tridesete godine. To je razred u kojem se ti i ja
nalazimo. Četvrti razred nosi tamnocrvenu boju koja je namijenjena zreloj dobi. Sastavljen je od svih koje
su prešle tridesetu. Djevojke se s prečasnim očima nalaze mješovito ili po razredima. Sve zavisi od hirova
redovnika, ali kad nisu s njima, onda su pomiješane u dvjema sobama, kao što si mogla vidjeti. Pouka koju
ti moram dati — nastavi Omphale — ima četiri glavne točke. U prvoj ćemo govoriti o onome što se tiče
same kuće. U drugoj o ponašanju djevojaka, njihovu kažnjavanju, ishrani itd, itd, itd. U trećoj o nasladama
koje moramo pružiti redovnicima i o načinu kako im moramo služiti. Četvrta će ti otkriti povijest promjena
i izmjena. Neću ti opisivati, Thérèse, okolinu ove užasne kuće, poznaješ je isto tako dobro kao i ja. Govorit
ću ti samo o njenoj unutrašnjosti. Pokazali su mi je kako bih je mogla opisati pridošlicama kojih su mi
odgoj povjerili, i kako bih im tim opisom izbila iz glave i najmanju pomisao na bijeg. Jučer ti je Severino
ispričao jedan dio i nije te prevario, draga moja! Crkva i kuća prislonjena uza nju tvore ono što nazivamo
samostanom. Ali ti ne znaš kako je postavljeno tijelo obitavališta u kojem se nalazimo, kako se do njega
dolazi. Evo kako: u dnu sakristije, iza oltara, nalaze se u rezbarijama vrata koja se otvaraju pomoću opruge.
Ta su vrata ulaz u uzak prolaz koji je koliko mračan toliko i dug, a čije vijuge, od straha, kad si ušla, nisi
mogla opaziti. Taj uski prolaz najprije se spušta, jer mora proći ispod trideset stopa dubokog jarka, a onda
se smanjenjem jarka penje. Taj se hodnik nalazi šest stopa pod zemljom. Na taj se način dolazi do
podzemlja našeg paviljona koji je gotovo četvrt milje udaljen od drugog. Šest debelih bedema sprečavaju da
se vidi ova nastamba, pa čak i da se popneš na zvonik crkve. Razlog je tome jednostavan. Paviljon je vrlo
nizak, nema ni dvadeset i pet stopa, a bedemi zidina uz koje se nalazi živica visoki su gotovo pedeset stopa.
S bilo koje strane, dakle, da se gleda, ovaj se dio doima kao dio šume, a ne kao ljudska nastamba. Dakle,
izlaz iz mračnog hodnika koji sam ti pokušala opisati i kojeg se, zbog stanja u kojem si bila dok si ga
prelazila, ne možeš sjetiti, jest jama kroz koju se upada u podzemlje. Ovaj paviljon, draga moja, ima samo
podzemlje, prizemlje i prvi kat. Vrh je zapravo debeo svod obložen olovnom školjkom punom zemlje, u
kojoj je zasañeno uvijek zeleno drveće koje sa živicama što nas okružuju ostavlja dojam prave šume.
Podzemlje tvori jedna velika dvorana u sredini i osam sobica naokolo, od kojih dvije služe kao tamnica za
djevojke koje su zaslužile kaznu, a ostalih šest kao podrumi. Iznad toga se nalazi blagovaonica, kuhinje,
sobe za rad, i dvije sobe u koje redovnici zalaze kad bez prisutnosti svoje subraće žele uživati s nama. Na
polukatu ima osam soba, od kojih četiri imaju još po sobicu. To su ćelije u kojima redovnici spavaju i u koje
nas odvode kad im njihova putenost naloži da s nama podijele postelju. Četiri ostale sobe zauzimaju braća
laici, od kojih je jedan naš tamničar. Drugi služi redovnicima, treći je liječnik za hitne slučajeve, a četvrti
kuhar. Sva su četvorica gluhonijema. Kako vidiš, teško je od njih očekivati neku utjehu ili pomoć. Uostalom,
nikad se ne zadržavaju s nama, a nama je zabranjeno da im se obraćamo. Iznad ovog polukata nalaze se dva
harema. To je jedna velika soba s osam udubina, sobica, kako i sama vidiš. Jasno ti je, dakle, draga moja,
da bismo, i razbivši ove šipke i sišavši kroz prozor, još bile daleko od slobode, jer bi nam još preostalo pet
živica, velike zidine i širok jarak. Ali gdje bismo se našle kad bismo svladale čak i te prepreke? U dvorištu
samostana koje je tako dobro zatvoreno da daje vrlo malo nade u izlazak. Manje opasan pokušaj bijega bio
bi, priznajem, kad bismo pronašle otvor jame koja vodi u podzemlje. Ali kako dospjeti u podzemlje kad je
stalno zatvoreno kao i mi ovdje? A kad bismo možda i dospjele u podzemlje, sigurno bismo pronašle kakav
rešetkom zatvoren otvor od kojeg samo oni imaju ključeve. Kad bismo, meñutim, i prebrodile sve te
prepreke i stigle u hodnik, još ne bismo bile sigurne jer ne poznajemo put koji je sigurno ispunjen samo
njima poznatim zamkama u koje bi upao svatko koga oni ne bi vodili. Bijeg je dakle nemoguć, na to ne
smijemo misliti, Thérèse1. Da je ostvarljiv, i ja bih se već davno pokušala osloboditi iz ovog užasnog
ropstva, ali to je nemoguće. Oni koji se jednom nañu ovdje izlaze jedino poslije smrti. I to je povod grozoti,
okrutnosti i tiraniji kojima nas muče ovi krvnici. Ništa ih toliko ne razdražuje i ništa im toliko ne pali maštu
koliko nekažnjivost koju im pruža ovo nedohvatljivo skrovište. Njihove gnusobe nemaju granica baš zato
što su sigurni da jedini svjedoci mogu biti žrtve koje odavde nikad neće izaći. Osloboñeni zakonskih uzda,
otrgnuvši se od uzda vjere i prezirući grižnju savjesti, oni dopuštaju sebi svaku okrutnost i u ovaj
zločinačkoj bešćutnosti njihove se strasti još pohotnije pale, budući da ih ništa, kako kažu, toliko ne
razjaruje koliko usamljenost i tišina, nemoć s jedne a nekažnjivost s druge strane. Redovnici redovito svake
noći spavaju u ovom paviljonu, dolaze u pet navečer, a u samostan se vraćaju ujutro u devet, svi osim onoga
koji mora provesti dan ovdje i kojeg nazivaju nadzornikom. Vidjet ćemo uskoro kakav mu je posao. Četiri
brata laika nikamo se ne miču. U svakoj sobi imamo zvonce koje je spojeno s ćelijom tamničara, ali jedino
nadstojnica ima pravo pozvoniti. Kad ona to zbog sebe ili zbog nas učini, odmah netko doñe. Oci svakog
dana na povratku sami donose potrebne zalihe, predaju ih kuharu koji ih upotrebljava po utvrñenom redu. U

44
podzemlju ima i jedan zdenac, a u podrumima vina u izobilju i to svake vrste. Prijeñimo na drugu točku, na
ponašanje djevojaka, na njihovu ishranu, kažnjavanje, itd. Naš je broj uvijek isti. Ureñenje je takvo da nas
mora biti šesnaest, po osam u svakoj sobi. I kao što vidiš, uvijek moramo biti u odjeći svojeg razreda. Ne
proñe ni dan a da ti ne dadu odjeću onog u koji ulaziš. Po danu smo u kućnoj haljini boje koja nam pripada.
Navečer oblačimo dugu haljinu iste boje. Moramo biti počešljane na najljepši način. Nadstojnica sobe ima
nad nama svu vlast, njoj se ne pokoravati pravi je zločin. Prije orgija mora nas sve pregledati, a ako nešto ne
bude u redu, kažnjavaju je isto kao i nas. Grijesi zbog kojih nas kažnjavaju mnogobrojni su, svaki ima svoju
posebnu kaznu, popis se nalazi u sobama. Nadzornik dana, onaj koji dolazi izdati nareñenja, kao što ću ti
uskoro objasniti, odrediti djevojke za večeru, posjetiti naše sobe i primiti žalbe nadstojnice, isti taj redovnik
navečer dijeli kazne svakoj koja je to zaslužila. Evo kazni koje se daju za pojedine grijehe. Ne ustaneš li
ujutro u odreñeni sat, trideset udaraca bičem. (Tom kaznom nas gotovo uvijek kažnjavaju. Ona je,
uostalom, i najbolje sredstvo kojim ti razvratnici dolaze do naslade). Pružiš li zabunom, ili iz nekog drugog
razloga, dio tijela koji u činu uživanja nije bio tražen, pedeset udaraca. Ako si loše odjevena ili loše
počešljana, dvadeset udaraca. Ne izvršiš li izdano nareñenje, šezdeset udaraca. Kad liječnik ustanovi da si
trudna, sto udaraca. Nemarnost, nemogućnost zadovoljenja ili odbijanje bludnih zahtjeva, dvjesta udaraca.
Koliko puta neki od njih zahtijeva nešto što je nemoguće odmah izvršiti, jer to pružamo drugome1. Ali
kazni ipak ne možemo izbjeći. Nikad nitko nije poslušao naš prigovor ili žalbu. Treba slušati ili biti
kažnjen. Pokazivanje suza, patnje, grižnje savjesti ili i najsitnije utjecanje vjeri, dvjesta udaraca. Ako te neki
redovnik izabere da s tobom doživi vrhunac slasti, pa ako to ne uspije, bilo svojom, što se često dogaña, bilo
tvojom krivnjom, trista udaraca na licu mjesta. I najmanji znak odbijanja njihovih zahtjeva, bilo kakve
prirode da su, dvjesta udaraca. Pokušaj bijega, pobuna, devet dana tamnice, sasvim gola, i trista udaraca
bičem svaki dan. Tajno dogovaranje, loši savjeti, loši meñusobni prijedlozi, čim se to otkrije, trista udaraca.
Plan o samoubojstvu, odbijanje hrane, dvjesta udaraca. Nedostatak poštovanja prema redovnicima, sto i
osamdeset udaraca. To su jedini naši zločini. Inače možemo raditi što nam se sviña, takoñer spavati zajedno,
svañati se, tući, opijati se i žderati kao životinje, kleti, psovati, sve to nije ništa, nijednu riječ prigovora ne
izazivaju ti grijesi. Kažnjavaju nas samo zbog onih koje sam ti nabrojila, ali nadstojnica bi nam mogla
prištedjeti mnoge muke, samo kad bi htjela. Ta se zaštita, na žalost može kupiti samo još groznijim
uslugama od kazni koje dobivamo. I ova naša, i ona u drugoj sobi, imaju iste sklonosti. Udobrovoljiti im
možemo jedino ako im udovoljimo. Kad ih odbijemo, one bez razloga umnogostručuju naše greške, a
redovnici ih još više potiču, umjesto da ih kažnjavaju zbog njihove nepravde. I one se same moraju
pokoravati ovim pravilima pa ih vrlo strogo kažnjavaju, kad posumnjaju da su blage. Ti redovnici nemaju
potrebe da nas zlostavljaju, ali su sretni kad mogu naći neki izgovor. To zlostavljanje povećava njihovu
pohotu, daje joj čar. Svaka dobije malu zalihu rublja kad dospije ovamo. Za svaki komad rublja daju nam
šest izmjena, to se svake godine obnavlja, ali moramo predati sve ono što smo donijele sa sobom. Ni
najmanju stvarčicu ne smijemo zadržati. Pritužbe četvorice laika uvažavaju se jednako kao i pritužbe
nadstojnice. I samo njihovo prokazivanje pribavlja nam kaznu. Ali oni barem ništa ne zahtijevaju od nas,
manje ih se moramo plašiti nego nadstojnica koje imaju Velike zahtjeve i koje su vrlo opasne kad hir ili
osveta upravljaju njihovim postupcima. Hrana koju nam daju vrlo je dobra i obilna. Kad to ne bi
pogodovalo njihovoj pohoti, možda i ne bi bila tako dobra, ali kako njihov prljavi razvrat tu samo može
dobiti, u pogledu hrane doista ništa ne zanemaruju. Oni kojima se sviña bičevanje vole kad smo deblje,
masnije, a oni koji, kao što ti je Jérôme jučer rekao, vole vidjeti kako kokoš nese jaje, sigurniji su da će uz
obilnu hranu biti i više jaja. Zbog toga nam četiri puta dnevno daju jesti. Ujutro izmeñu devet i deset sati
uvijek perad s rižom, svježe voće ili kompot, čaj, kavu ili čokoladu. U jedan sat poslužuju ručak. Za dva
stola po osam osoba uvijek poslužuju istu hranu, vrlo dobru juhu, zatim četiri predjela, pečenje i četiri
meñujela. Poslastice u svako doba godine. U pet i pol je užina, kolači ili voće. Redovnička večera je
svakako izvrsna. Kad smo prisutne, dobivamo tri vrste pečenja i četiri meñujela. Svaka dnevno dobije bocu
crnog, i bocu bijelog vina, i pola boce likera. One koje ne piju mnogo mogu dati ostalima. Ima ih meñu
nama koje su strašno proždrljive, koje užasno piju, koje se opijaju, a ništa se od toga ne kažnjava. Ima ih
kojima ni ta četiri obroka nisu dovoljna. Treba samo da pozvone i odmah im donose što god požele.
Nadstojnice nas prisiljavaju da jedemo, pa ako iz bilo kojih razloga to odbijemo, treći put nas najstrože
kažnjavaju. Večera redovnika sastoji se od tri pečenja, šest predjela i osam meñujela, od voća, tri vrste
vina, od kave i likera. Ponekad svih osam večera s njima. Ponekad ih samo četiri poslužuju, a one večeraju
kasnije. S vremena na vrijeme uzimaju samo četiri djevojke za večeru. Naravno, sve su tada iz različitih
razreda. Kad smo sve, onda su uvijek po dvije iz svakog razreda. Ne moram ti ni govoriti da nas nikad nitko
ne posjećuje. Ni jedan stranac pod bilo kakvim izgovorom ne može ući u ovaj paviljon. Ako obolimo, o

45
nama vodi brigu samo brat liječnik, a ako umremo, nema nikakvog vjerskog obreda. Zakopaju nas u neku
rupu u živici i to je sve. Ali ako je bolest isuviše ozbiljna pa se plaše najgoreg, zbog nečuvene okrutnosti ne
čekaju da umremo već nas žive pokopaju. Pokupe nas i žive smještaju tamo gdje sam ti već rekla. U
osamnaest godina, koliko sam ovdje, vidjela sam već deset primjera tog nečuvenog divljaštva. Kažu da je
bolje izgubiti jednu nego izvrgnuti opasnosti svih šesnaest. Kažu da gubitak jedne djevojke nije toliko važan
da bi je trebalo žaliti, kad se ionako može lako nadoknaditi. Prijeñimo sad na njihove naslade i sve ono što
je s tim u vezi. Mi ovdje, u bilo koje doba godine, ustajemo točno u devet ujutro. Čim ustanemo, posjećuje
nas dežurni nadzornik, sjeda u velik naslonjač i svaka od nas mora pristupiti sa suknjom podignutom na
mjestu koje se njemu sviña. On dodiruje, ljubi, ispituje, a kad sve izvrše svoju dužnost, proziva one koje
moraju biti za večerom. Odreñuje u kakvom stanju moraju doći, prima pritužbe iz ruku nadstojnice, pritužbe
koje nalažu kaznu. Malo kad odlaze bez nekog bludnog prizora u kojem obično sve sudjelujemo. Tim
razvratnim činima upravlja nadstojnica, a mi se moramo slijepo pokoravati. Cesto još prije doručka neki
časni otac zaželi da mu neka od nas doñe u krevet. Tamničar donosi papir na kojemu piše ime one koju
želi. Ako se u tom trenutku naslañuje s njom, dežurni nadzornik nema prava da je zadrži, ona odlazi i vraća
se tek kad je puste. Nakon tog prvog obreda odlazimo na doručak. Od tog trenutka pa sve do večeri
nemamo što raditi. Ali, ljeti u sedam a zimi u šest sati, dolaze po prozvane djevojke. Brat tamničar ih sam
odvodi, a nakon večere one koje nisu zadržane vraćaju se u harem. Cesto ni jedna ne ostane, to su novosti
koje se uvode za noć. Isto tako ih, više sati unaprijed, obavještavaju kako se obući i kamo da doñu.
Ponekad samo dvorkinja spava. — Dvorkinja — prekinuh je — to je neka nova dužnost? — Da — odgovori
mi moja učiteljica. Svakog prvog u mjesecu svaki redovnik bira djevojku koja će mu mjesec dana služiti
kao sluškinja i predmet njegove naslade. Izuzete su jedino nadstojnice s obzirom na njihovu dužnost u sobi.
U toku tog mjeseca ne mogu ih ni promijeniti a ni zadržati za idući mjesec. Ništa nije tako okrutno, ništa
tako surovo kao ta služba i ja ne znam kako ćeš ti to podnijeti. Čim odzvoni pet sati navečer, dvorkinja
mora sići redovniku kojeg poslužuje i do idućeg dana više ga ne napušta, do trenutka kad se ovaj mora
vratiti u samostan. Čim se opet vrati, mora biti pored njega. Ono malo vremena što joj ostaje upotrebljava
za odmor i jelo, jer sve noći koje provodi uz svog gospodara mora biti budna. Ponavljam, nesretnica mora
udovoljiti svim hirovima koji se rode u glavi tog razvratnika. Sve mora podnositi, šamare, bičevanje, njegov
razvrat, sve. Svu noć mora provesti na nogama u sobi svog gospodara, spremna da se podloži strastima koje
se mogu roditi u tom krvoloku. Ali najodvratnija, najokrutnija i najstrašnija dužnost koju mora obavljati
jest primanje u usta jedne i druge potrebe tog čudovišta, koje se nikad ne služi nekom drugom posudom.
Ona sve mora primiti, jer na najmanji znak odbijanja mora pretrpjeti užasne muke. Te djevojke moraju
sudjelovati u svim bludnim prizorima, pomagati razvratnicima da doñu do naslade, brinuti se o njima, čistiti
sve što može biti uprljano. Ako se neki redovnik zaprljao naslañujući se nekom ženom, ona svojim ustima
sve to mora dovesti u red. Ako želi da nadraži svoju pohotu, ona se mora brinuti o tome, ta nesretnica ga
posvuda prati, oblači, svlači, u jednu riječ, služi mu u svakom trenutku, uvijek je kriva i uvijek dobiva
batine. Njeno je mjesto za večerom, ili iza stolice svog gospodara, ili na koljenima izmeñu njegovih nogu
gdje ga ustima mora uzbuñivati. Ponekad mu služi kao sjedalo ili kao zublja. Ponekad sve četiri moraju
stajati za stolom u najbludnijim, ali istovremeno i najneugodnijim položajima. Ako izgube ravnotežu, izlažu
se opasnosti, ili da padnu na bodljike koje se nalaze u blizini, ili da slome neki dio tijela, ili čak i da smrtno
stradaju, što nije rijedak slučaj. Za to vrijeme zločinci se naslañuju, bave se razvratom, opijajući se jelom,
vinima, bludom i okrutnošću po miloj volji. — Oh, nebesal — rekoh svojoj drugarici dršćući od straha. —
Je li moguće da takve stvari postoje! Kakav pakao! — Slušaj, Thérèse, slušaj me, dijete moje, još si daleko
od toga da znaš sve — nastavi Omphale. — Stanje trudnoće koje svijet duboko poštuje, za ove je
bestidnike osuda, ne oslobaña ni od kazni ni od nadzora. Naprotiv, to je stanje upravo pokretač muka,
ponižavanja i patnji. Koliko su puta batinama natjerali da pobaci onu čiji plod nisu htjeli primiti, a ako su
ga i prihvatili, učinili su to samo zato da bi u njemu mogli uživati. Ovo što sam ti sad rekla mora te nagnati
da se što više čuvaš tog stanja. — A može li se to? — Svakako, postoje neke spužve... Ali ako Antonin
opazi, nećeš izbjeći njegovu bijesu. Najsigurniji način je da se isključivanjem mašte uguši utjecaj prirode, a
s ovim okrutnicima to nije teško. Osim toga — nastavi moja učiteljica — ovdje postoje srodstva o kojima ti i
ne sumnjaš. To ti moram objasniti, ali to već spada u četvrtu točku, to jest u novačenje, reforme i promjene.
Odmah ću ti objasniti. Moraš znati, Thérèse, da su ova četiri redovnika u samostanu na čelu reda, da su sva
četvorica iz otmjenih obitelji i da su svi po roñenju vrlo bogati. Bez obzira na ogromne svote koje
benediktinski red daje za uzdržavanje ovog bludnog skrovišta u koje se svi kad-tad nadaju doći, oni koji su
ovdje dodaju toj svoti velik dio svog imetka. Te dvije svote zajedno čine više od sto tisuća talira godišnje, a
sav taj novac služi samo za novačenje i troškove kuće. Oni imaju dvanaest sigurnih i povjerljivih žena

46
kojima je jedini zadatak da im svakog mjeseca pribave ženu izmeñu dvanaest i trideset godina. Ni mlañu ni
stariju. Djevojka ne smije imati nikakav nedostatak, mora biti obdarena svim mogućim dobrim osobinama,
ali u prvom redu mora biti plemenita roda. Te dobro plaćene otmice koje se uvijek odvijaju daleko odavde,
ne izazivaju nikakve neugodnosti. Nikad nisam čula da se netko požalio nakon otmice. Njihova krajnja
opreznost čuva ih od svega. Djevice nimalo ne cijene. Jednako im se sviña već osvojena djevojka kao i udata
žena. Ali mora biti oteta, to je najvažnije. To razjaruje njihovu pohotu. Žele biti sigurni da njihovi zločini
nanose patnju. Oni bi pustili djevojku koja bi im se dragovoljno predala. Da se žestoko nisi branila, oni ne
bi znali koliko si kreposna, ne bi smatrali da je to zločin, pa te ni dvadeset četiri sata ne bi zadržali. Sve što
vidiš ovdje, Thérèse, sve je dakle plemenita roda. Ja sam, draga prijateljice, jedinica grofa... oteli su me u
Parizu kad mi je bilo dvanaest godina. Bio mi je namijenjen miraz od sto tisuća talira. Oteli su me iz ruku
moje guvernante koja je sama bila sa mnom u kočiji, s imanja mog oca u Abbaye de Panthemont, gdje sam
bila odgojena. Moja je guvernanta nestala. Ovdje su me pod stražom doveli. I sa svima ostalima je isti
slučaj. Djevojka od dvadeset godina pripada jednoj od najotmjenijih obitelji Poitoua. Ona od šesnaest
godina kći je baruna... jednog od najotmjenijih plemića u Lorraini. Grofovi, vojvode i markizi očevi su
onih od dvadeset tri, dvanaest i trideset i dvije godine. Nema ni jedne koja ne pripada plemićkoj obitelji, ni
jedne s kojom se na postupa na najgnusniji način. Ali ovi nečasni ljudi ne zadovoljavaju se samo tim
strahotama, oni su obeščastili i krilo vlastitih obitelji. Djevojka od dvadeset i šest godina, i svakako jedna
od najljepših, Clémentov» je kći. Ona od trideset i dvije Jéromeova je nećakinja. Čim jedna nova djevojka
doñe u ovu baruštinu, čim je zauvijek otrgnu od svijeta, jedna odmah mora biti otpuštena, a to je, draga
moja, vrhunac naših patnji. Najokrutnija je bol nepoznavanje onoga što nas čeka u tim strašnim
otpuštanjima koja nas zabrinjavaju. Nemoguće je saznati što ćemo postati kad napustimo ovo mjesto.
Imamo toliko dokaza, koje nam naša usamljenost pruža, da se otpuštene djevojke nikad nigdje nisu pojavile.
Oni sami nam kažu, ne taje nam da je ovo skrovište naš grob. Ubijaju li nas? O, nebo pravedno! Zločin,
najgnusniji od svih zločina bio bi za njih kao i za slavnog neka vrst uživanja čija okrutnost, zanesena
pokvarenom maštom, u njihovim osjetilima izaziva još veću opijenost! Naviknuti da uživaju samo u patnji,
da se vesele samo u mučenjima i kaznama, je li moguće da su toliko zabludjeli da vjeruju kako samo
udvostručavanjem mučenja njihova slast može postati savršenija? Je li moguće da tada, te hulje bez načela,
bez vjere i ikakvih kreposti, je li moguće da se tada ti zlikovci, zloupotrebljavajući nevolje u koje su nas
bacila njiho- va prva zlodjela, zadovoljavaju drugima kojima nam život oduzimaju? 1. Pogledati Povijest
Bretagne don Lobineaua. (Autorova napomena.) Ne znam?... Kad ih o tome pitamo, nešto promrmljaju,
ponekad odgovore niječno, ponekad potvrdno. Ali jedno je sigurno. Ni jedna od onih koje su izašle, kolika
god bila njihova obećanja da će se žaliti protiv ovih ljudi ovdje i da će nastojati da nas oslobode,
naglašavam, nikad ni jedna nije održala riječ... Još jednom se pitam uspijevaju li oni zataškati naše tužbe ili
nas dovode u položaj iz kojeg se ne možemo žaliti? Kad one koje stignu pitamo što je s onima koje su nas
napustile, one nikad ništa ne znaju. Sto dakle postaju te nesretnice? To je ono što nas muči. To je, Thérèse,
kobna nesigurnost koja je najveća nesreća naših dana. Već osamnaest godina sam u ovoj kući, dvjesto
djevojaka je za to vrijeme iz nje izašlo... Gdje su one? Zašto ni jedna nije održala riječ, iako se svaka bila
zaklela? Pri tom otpuštanju ništa nije važno, ni godine, ni starenje tijela, ništa. Hir je njihov jedini zakon.
Danas mogu otpustiti onu koju su jučer najviše milovali, a deset godina zadržati onu koje su se zasitili. To
je slučaj nadstojnice ove sobe. Već se dvanaest godina nalazi u ovoj kući, još je vole, a vidjela sam kako
otpuštaju prekrasne petnaestogodišnje djevojke da bi nju sačuvali. Onoj koja je prije osam dana otišla nije
bilo ni šesnaest godina. Bila je lijepa kao Venera, tek godinu dana im je pružala užitak, ali je zatrudnjela, a
već sam ti rekla, Thérèse, to je velik grijeh u ovoj kući. Prošlog mjeseca su otpustili jednu od sedamnaest
godina. Prije godinu dana jednu od dvadeset koja je bila u osmom mjesecu trudnoće. Nedavno je otpuštena
jedna koja je tek osjetila prve poroñajne bolove. Nemoj se zavaravati, ponašanje nimalo ne utječe na njihov
izbor, bilo ih je koje su predusretale sve njihove želje, pa su već nakon šest mjeseci odlazile. Neke mušičave
i dosadne godinama su čuvali. Nikakva korist, dakle, savjetovati pridošlicama kako da se ponašaju. Mašta
ovih čudovišta ruši sve prepreke, ona je jedini zakon njihova djelovanja. Djevojku koju otpuštaju obavijeste
tek ujutro, nikad ra- nije, dežurni nadzornik pojavi se u devet kao i obično, i mislim da ovako kaže:
Omphale, samostan vas otpušta, doći ću po vas večeras. Onda nastavlja svoj uobičajen posao. Ali više ne
prisustvuješ pregledu koji vrši. Nakon toga izañe. Otpuštena grli svoje drugarice, tisuću puta im obeća da će
im pomoći, da će podnijeti tužbu, da će razglasiti ono što se ovdje dogaña. Doñe večer, pojavi se redovnik,
djevojka odlazi i o njoj više nikad ništa ne čujemo. Večera se meñutim održava kao i obično. Tog dana
opažamo je- • dino to da redovnici rijetko postižu krajnju nasladu, reklo bi se kao da se štede, meñutim,
mnogo više piju, ponekad se čak do besvijesti opijaju. Puštaju nas mnogo ranije, ni jedna djevojka ne

47
odlazi s njima, čak i dvorkinje spavaju u haremu. — U redu — rekoh svojoj drugarici — ako vam ni jedna
nije pomogla, znači da ste imale posla sa slabim i zaplašenim stvorenjima, ili s djecom koja se nisu usudila
ništa napraviti. Ne mislim da nas ubijaju, ili barem ne vjerujem u to. Nemoguće je da razumna bića mogu
činiti takve zločine... Dobro znam da... Nakon svega što sam vidjela ne bih smjela pravdati ljude, kako
činim, ali nije moguće, draga moja, da vrše zločine koje je čak teško i zamisliti. Oh! Draga drugarice —
usrdno nastavih — hoćeš li da ti ja dam obećanje koje, kunem ti se, neću iznevjeriti!... Hoćeš li?... —
Hoću. — Dobro, kunem ti se svime što mi je najsvetije, Bogom koji mi je život dao i kojeg jedino
obožavam... kunem ti se da ću, umrijeti na mukama, ili raskrinkati ove grozote. Obećavaš li i ti meni? —
Zar možeš sumnjati u to — odgovori i Omphale — ali budi uvjerena da ova obećanja nisu ni od kakve
koristi. I one koje su bile još ozlojeñenije od tebe, još čvršće, još sigurnije u sebe, još bolje prijateljice, sve
su iznevjerile svoje zakletve. Dopusti mi, dakle, draga Thérèse, dopusti mom lošem iskustvu da ne vjeruje
ni u naše zakletve i da ne računa mnogo na njih. — A redovnici — upitah drugaricu — mijenjaju li se i oni,
dolaze li često novi? — Ne — odgovori mi ona — Antonin je već deset godina ovdje, Clément osamnaest,
Jérôme čak trideset, a Severino dvadeset pet. Ovaj superior roñen je u Italiji, blizak je roñak samog pape s
kojim je u vrlo dobrim odnosima, i tek otkad je on došao, tobožnja čuda Djevice osiguravaju ugled
samostanu i sprečavaju ogovarače da izbliže pogledaju što se ovdje dogaña. Kuća je meñutim već postojala
kad je on stigao. Postoji već više od sto godina i svi superiori koji su bili ovdje sačuvali su red koji tako
odgovara njihovoj raskalašenosti. Severino, koji je najrazvratniji čovjek svog vremena, smjestio se ovdje
samo zato da provodi život po svojim sklonostima. Cilj mu je da održi tajne povlastice svog samostana sve
dok bude mogao. Mi pripadamo biskupiji Auxerre, ali, bio biskup obaviješten ili ne, nikad se ovdje nije
pojavio, nikad nije kročio nogom u ovaj samostan. Ovamo općenito dolazi malo svijeta, osim u kolovozu,
kad se slavi blagdan Velike Gospe. Prema onome što nam kažu redovnici, ovdje se ne pojavi ni deset osoba
godišnje. Ali vjerujem da superior one koji se pojave brižljivo primi. Obmane ih vjerom i trapljenjem koje
se ovdje održava, oni se vraćaju zadovoljni, hvale samostan, i tako se nekažnjivost ovih zlikovaca
učvršćuje na povjerenju naroda i lakovjernosti vjernika. Omphale je upravo završavala svoju poduku kad
odzvoni devet sati. Nadstojnica nas brzo sakupi, a nadzornik se doista pojavi. Tog dana bio je to Antonin.
Stadosmo u red. Letimice pogleda cijeli skup, prebroji nas, a onda sjede. Tada jedna za drugom počesmo
dizati suknje ispred njega, s jedne strane sve do pupka, a s druge sve do polovice leña. Antonin primi taj
izraz poštovanja s ravnodušnom zasićenošću, nimalo ga ne uzbudi. Onda pogleda mene i upita kako mi se
sviña pustolovina. Vidjevši da odgovaram samo suzama... — Naviknut ćeš se — reče smijući se. — U
cijeloj Francuskoj nema kuće u kojoj se djevojke bolje odgajaju nego u ovoj. — Tada iz ruku nadstojnice
uze listu okrivljenih pa pogleda mene. Zadrhtah od tog pogleda. Svaka riječ, svaki pokret tih razvratnika,
koji je govorio da im se moram pokoriti, sve mi se činilo poput smrtne osude. Antonin mi naredi da
sjednem na rub jednog kreveta, a onda reče nadstojnici da mi, u tom položaju, otkrije ulaz u tvrñavu i digne
haljinu sve do grudi. On mi sam raširi noge što je više mogao, zatim se smjesti sučelice toj perspektivi.
Jedna od mojih drugarica smjesti se na mene, u isti položaj, tako da se Antoninu, umjesto mog lica, pružao
žrtvenik stvaranja čije su mu draži stajale u visini usta. Treća je djevojka klečala ispred njega i rukom ga
dražila, a četvrta, koja je bila potpuno gola, prstima mu je pokazivala mjesto na mojem tijelu po kojem je
trebalo udariti. Ta je djevojka jedva primjetno dražila i mene, a ono što je ona izvodila na meni, Antonin je
objema rukama, s lijeve i desne strane, radio s dvije druge djevojke. Nemoguće je i zamisliti riječi, bestidne
razgovore kojima se uzbuñivao taj razvratnik. Kad je napokon postigao stanje koje je želio, približiše mi ga.
Sve ga je slušalo, sve mu je pomagalo da se upali dok se on, posve otkrivši stražnje dijelove tijela, spremao
da postigne krajnju nasladu. Omphale koja ga je dražila otraga nije ništa propuštala da ga uzbudi. Užareni
Antonin baci se na mene... — Hoću da ovaj put ostane trudna — reče u bijesu... Njegovo duševno ludilo
prouzroči i tjelesno. Antonin, po svom običaju, u ovom posljednjem trenutku opijenosti pusti strahovite
krikove. Sve mu je pomagalo da udvostruči svoju nasladu. Razvratnik to i postigne koristeći se svim
najbludnijim i najizopačenijim sredstvima. Cesto su se primjenjivale ovakve raskalašenosti, pa je bilo
uobičajeno da sve djevojke okruže redovnika koji uživa na ovaj način. Tako su mu osjetila sa svih strana
bila podjarivana pa je strast, ako se smijem tako izraziti, još sigurnije, kroz sve pore mogla izbiti. Kad je
Antonin izašao, donesoše doručak. Drugarice su me prisiljavale da jedem, učinih to njima za volju. Tek što
smo završile, uñe superior. Vidjevši da smo još za stolom, oslobodi nas obreda koji je svakako morao biti
isti kao i onaj s Antoninom. — Treba je preobući — reče pogledavši me. U isto vrijeme otvori jedan ormar
i baci na moj krevet više haljina razreda kojemu sam pripadala. Baci i nekoliko smotuljaka rublja. —
Iskušajte sve ovo — reče mi — i predajte sve vaše stvari. Izvrših nareñenje, ali kako sam se sličnom
postupku nadala, preko noći sam oprezno bila uklonila novac i sakrila ga u kosu. Kad god bih skinula neki

48
komad rublja, Severinove bi oči požudno gledale otkrivene čari, odmah me počeo pipati. Kad sam već bila
napola gola, redovnik me zgrabi, postavi u položaj pogodan za svoje užitke, to jest u položaj sasvim
suprotan onome u koji me Antonin stavio. Htjela sam moliti milost, ali vidjevši već bijes u njegovim očima,
pomislih da će biti bolje da se pokorim. Smjestih se, okružiše ga, oko sebe više nije vidio ništa osim
bestidnog žrtvenika kojim se naslañivao. Njegove su ga ruke stiskale, usta je lijepio uza nj, pogledima ga
proždirao... bio je na vrhuncu slasti. — Ako smatrate da je tako bolje, gospoño — reče lijepa Thérèse —
ispričat ću vam samo kratku povijest prvog mjeseca koji sam provela u samostanu, to jest ono najvažnije što
se dogodilo u tom vremenu. Ostalo bi bilo samo ponavljanje, dani koje sam provodila ondje bili su svi isti.
Zato ću odmah prijeći na dogañaj koji me izbavio iz tog prljavog smetišta. Prvog dana nisam bila na večeri,
jednostavno su me pozvali da noć provedem s don Clémentom. U ćeliju, kao što je bilo uobičajeno, stigoh
nekoliko trenutaka prije njegova povratka. Do nje me doveo brat tamničar i onda zatvorio. Došao je,
upaljen koliko vinom toliko i razvratom. Pratila ga je dvadesetšestogodišnja djevojka koja je tada bila
njegova dvorkinja. Kako sam bila poučena što treba da radim, kleknuh čim ga ugledah. On mi se približi,
gledajući me u tom ponižavajućem položaju, onda mi naredi da ustanem i da ga poljubim u usta. Uživao je
u tom poljupcu više minuta pridajući mu svu izražajnost... svu važnost koju je moguće zamisliti. Za to
vrijeme Armande me svlačila. Kad je dio od struka prema dolje, dio od kojeg je počela svlačenje, bio
potpuno gol, okrenula me i svom ujaku izložila stranu omiljenu njegovim nastranostima. Clément ju je'
ispitivao, dodirivao, a onda mi, sjednuvši u naslonjač, naredio da mu pristupim i da je pružim njegovim
poljupcima. Armande se nalazila pored njegovih nogu, ustima ga je razjarivala. Onda je Clément stavio
svoja usta u svetište koje sam mu nudila. Njegov jezik zaluta na stazu koja se nalazi u sredini. Ruke su mu
stiskale iste oltare kod Armande, ali kako ih je djevojčina odjeća još skrivala, on joj naredi da se svuče.
Ona to odmah učini i ponovo uz svog ujaka zauze položaj u kojem ga je samo rukom mogla podjarivati, ali
u kojem se još više nalazila nadohvat Clémentove ruke. Bestidni redovnik koji je istovremeno bio zauzet i
mnome, naloži mi da mu u usta najslobodnije pustim vjetrove kojima je mogla biti ispunjena moja utroba.
Ta želja mi se činila odvratna, ali još sam veoma loše poznavala sve opačine razvrata. Poslušah i vrlo brzo
osjetih djelovanje te neumjerenosti. Redovnik, u kojem to izazva još veću žestinu, odmah ugrize na šest
mjesta mesnate kugle koje sam mu pružala. Kad sam kriknula i otrgla se, on se digne, krene prema meni i,
s bijesom u očima, zapita me jesam li svjesna čemu se izlažem ometajući ga... Tisuću puta mu se ispričah,
on me zgrabi za steznik koji se još nalazio na mojim grudima i rastrgne ga tako da sam bez košulje ostala
brže nego što sam vam ovo ispričala... Surovo me zgrabi za grudi i, psujući, žestoko ih stisne. Armande ga
svuče i tad se svi troje nañosmo goli. Tad ga na trenutak Armande zaokupi, pa je bijesno počeo udarati
rukom. Ljubio ju je u usta, grizao joj jezik i usne, a ona je vikala. Ponekad je bol iz njenih očiju izvlačila
nehotične suze. Onda ju je popeo na stolicu i zatražio od nje isto što je htio dobiti i od mene. Dok sam ga ja
nadraživala jednom rukom, Armande mu udovolji. Za tog bluda on je stalno grizao Armandu, ali se ona
svladavala, nije se usuñivala micati. Zubi tog čudovišta ostavljali su otiske na tijelu te lijepe djevojke, vidjeli
su se na više mjesta. Onda se naglo okrenuo meni: — Thérèse — reče mi — okrutno ćete patiti. — Nije bilo
potrebno da to kaže, u očima mu se i suviše dobro vidjelo. — Bit ćete bičevani po cijelom tijelu, ni jedan
dio neće biti izuzet. — Rekavši to, zgrabi me za grudi i surovo ih poče stiskati. Bradavice je gnječio
vršcima prstiju nanoseći mi užasne muke. Ništa se nisam usuñivala reći od straha da ga još više ne
razdražim, ali znoj mi je oblijevao čelo i oči mi se, usprkos svladavanju, napuniše suzama. Onda me
okrene, prisili da kleknem na rub stolice kojoj sam pod najvećim mukama morala rukama držati naslon.
Videći me takvu, izloženu na milost i nemilost, naredi Armandi da mu donese šibe. Ona mu donese jednu
tanku i dugu. Clément je zgrabi, i preporučivši mi da se ne mičem, započe s dvadesetak udaraca po
ramenima i struku. Onda me na trenutak pusti, prihvati Armandu i namjesti je na stolicu oko šest stopa
dalje, jednako kao i mene. Izjavi da će nas bičevati obje zajedno i da će ona koja prva napusti stolicu, pusti
krik ili prolije suze, biti podvrgnuta mukama koje mu se svide. Armandi tada dade isti broj udaraca kao i
meni, i to po istim dijelovima tijela. Onda se dohvati mene, poče ljubiti ono što je izudarao, pa dižući šibu,
reče: — Drži se dobro, vragolanko, postupat ću s tobom kao s najgorim ološem. — Nakon tih riječi primih
pedeset udaraca koje je dijelio od ramena do križa. Onda s mojom drugaricom postupi na isti način. Ni
riječi nismo progovorile. Mogao se čuti tek po koji mukli i suzdržani jecaj, budući da smo još imale
dovoljno snage da zadržimo suze. Ma koliko da su gorjele strasti tog redovnika, na njemu se to još nije
vidjelo. S vremena na vrijeme se jako uzbuñivao, ali ništa se nije dizalo. Onda se približi meni, nekoliko je
minuta promatrao dvije polukugle još netaknutog tijela koje su tek trebale podnijeti muku. Gladio ih je, nije
se mogao svladati da ih ne odškrine, da ih ne draži, da ih tisuća puta ne poljubi. — Idemo sad — reče mi —
hrabro... — Kiša udaraca u istom trenutku pade po tim dijelovima, udarao me sve do bedara. Krajnje

49
uzbuñen odskocima, trzajima tijela, grčenjima, uvijanjima koja je bol izazivala, on na mojim usnama koje je
žestoko ljubio, izrazi osjećaje koji su ga bili obuzeli... — Ova mi se djevojka sviña — poviče — pruža mi
veći užitak od i jedne koju sam do sada bičevao. — Onda pristupi svojoj nećakinji i nju isto tako divljački
poče mlatiti. Preostao je još donji dio od bedara do listova, koji je i na meni i na njoj izudarao istom
žestinom. — Idemo — reče još okrenuvši me — promijenimo mjesto, posjetimo i ovo — pa mi zada
dvadesetak udaraca od sredine trbuha do ispod bedara. Onda me natjera da razmaknem noge, pa poče
žestoko šibati unutrašnji dio spilje koji sam mu svojim položajem pružala. — Evo ptice — reče — koju
želim operušati. — Kako je nekoliko udaraca prodrlo i suviše duboko, nisam mogla suzdržati krikove. —
Ah! Ah! — reče zlikovac. — Pronašao sam dakle osjetljivo mjesto. Uskoro ćemo ga posjetiti malo bolje. —
I svoju nećakinju je, meñutim, postavio u isti položaj mučeći je kao i mene. I nju je udarao po najnježnijim
dijelovima ženskog tijela. Ali, bila to navika, hrabrost ili strah od još gorih postupaka, ona je imala snage da
se savlada, samo je nekoliko puta jeknula i nesvjesno se zgrčila. Sad je ipak postojala mala promjena u
tjelesnom stanju ovog razvratnika, pa iako je tvrdoća još bila neznatna, udarci su je bez prestanka sve više
najavljivali. — Kleknite — reče mi redovnik — bičevat ću vas po grudima. — Po grudima, oče moj? — Da,
po tim putenim kuglama koje mi pružaju užitak jedino kad ih bičujem. I dok je to govorio, žestoko ih je
stiskao i gnječio. — Oh! oče moj! Taj je dio tako nježan, u smrt ćete me nagnati... — Nije važno, glavno da
se ja zadovoljim — i zada mi pet-šest udaraca koje nasumce rukama odbih. Vidjevši to, veže mi ruke na
leña. Sad sam samo pokretima lica i suzama mogla tražiti milost, jer mi je krvnik naredio da šutim. Pokušah
ga dakle smekšati... uzalud, dvanaestak snažnih udaraca pade po mojim grudima koje više ništa nije moglo
braniti. Užasni udarci odmah ostaviše tragove krvi. Bolovi su mi otkidali suze koje su padale po tragovima
bijesa ovog čudovišta i koje su ih, kako je govorio, činile još tisuću puta zanimljivijim... Ljubio ih je, gutao,
s vremena na vrijeme se vraćao na usta, na oči natopljene suzama koje je isto tako pohotljivo sisao. Onda
se postavi Armande, veza joj ruke, a ona mu ponudi bjelokosne i najoblije grudi koje sam ikad vidjela.
Clément napravi pokret kao da će je ljubiti, ali je poče gristi... Na kraju je udari, i ta lijepa, tako bijela i
obla put, pretvori se uskoro ispred svog krvnika u same rane i tragove krvi. — Samo trenutak — reče
pobješnjeli redovnik — u isto vrijeme želim bičevati najljepšu stražnjicu i najnježnije grudi. — Mene ostavi
na koljenima, Armandu postavi iznad mene, natjera je da raširi noge, i to tako da su se moja usta našla u
visini njena donjeg dijela trbuha, moje grudi meñu njenim bedrima na donjem dijelu njene stražnjice. Na
taj način redovnik je postigao ono što je htio, moje sise i Armandina stražnjica nañoše se na istom mjestu.
Žestoko je udarao po jednom i po drugom, ali moja drugarica, da mi prištedi udarce koji su postajali vrlo
opasni i za mene i za nju, sagne se i tako me zaštiti primajući sama udarce koji bi me neizbježno bili ranili.
Clément opazi prijevaru, izmijeni položaj. — Ništa neće postići — ljutito reče — pa ako joj danas i
poštedim taj dio, izudarat ću je po drugom ne manje nježnom. — Dignuvši se, opazih da sve te gnusobe nisu
bile uzaludne, razvratnik je sad bio u najsjajnijem stanju. To ga još više razbjesni. Promijeni oružje, otvori
ormar u kojem su se nalazile volovske žile i izabere jednu sa željeznim šiljcima. Protrnuh od straha. —
Vidiš, Thérèse — reče pokazujući mi je — pogledaj kako je divno bičevati ovim... Osjetit ćeš je... osjetiti,
nevaljalko, ali sad ću upotrijebiti samo ovo... Uze bič s dvanaest krakova. Na vrhu svakog kraka nalazio se
jak čvor debeo poput koštice od šljive. — Idemo na jahanje!... Jahanje — reče svojoj nećakinji. Ova je
znala o čemu se radi pa je odmah, dignuvši bokove što je više mogla, stala četveronoške rekavši mi da i ja
učinim isto. Clément me uzjaha na leña s glavom okrenutom prema stražnjici. Armande se postavila tako da
se njena stražnjica nalazila ispred njega. Vidjevši nas tako nadohvat ruke, krvnik bijesno poče udarati po
dražima koje smo mu pružale, a kako smo mu u tom položaju pružale slobodan pristup najnježnijem dijelu
koji razlikuje naš spol od muškog, divljak ga je šibao dugim i savitljivim krakovima biča kojim se služio i
koji je u unutrašnjost prodirao mnogo lakše od samih šiba, ostavljajući duboke tragove njegova bijesa. Sad
je udarao po jednoj, sad po drugoj. Budući da je bio isto tako neumoljiv bičevatelj kao i dobar jahač, više
puta je mijenjao konja. Potpuno smo bile klonule, a bolovi su bili tako žestoki da ih je više bilo nemoguće
podnositi. — Ustajte — reče nam tada prihvaćajući šibe — ustajte i bježite ispred mene. — Oči su mu
svjetlucale, pjenio se. Dok smo mu pokušavale izbjeći, on nas je opet udarao po svim dijelovima tijela...
trčale smo kao lude po svim kutovima sobe, on nas je slijedio udarajući onu koja mu je bila bliže. Obje smo
krvarile. Na kraju nas je obje stjerao izmeñu postelje i zida. Udarci su pljuštali. Nesretna Armande klonu od
jednog udarca koji je dohvati po grudima. Ova posljednja strahota izazva vrhunac ludila i, dok su moja leña
primala okrutne posljedice krajnje opijenosti, bokove mi obliše dokazi zanosa kojeg su posljedice tako
opasne. — Legnimo — najzad reče Clément. — Koliko je ovo za tebe možda previše, Thérèse, toliko je za
mene premalo. Ova nastranost nas nimalo ne umara, iako je samo blijeda slika onoga što bismo stvarno
htjeli postići. Ah, draga djevojko, ti i ne slutiš dokle nas vodi ovaj razvrat, kakav nam zanos pruža, kakav

50
žestok udar razdraženosti izazivaju patnje stvorenja koje služi našim strastima. Kako nas uzbuñuju njegove
muke! Zelja da ih još više povećamo... to je opasnost što prijeti tom hiru, znam, ali treba li se onaj koji se
svemu izruguje bojati te opasnosti? Iako je Clémentov duh još bio zanesen, ipak su mu osjetila bila nekako
mnogo smirenija, zato se usudih odgovoriti na njegove riječi, predbaciti mu izopačenost njegovih sklonosti.
Način na koji ih je ovaj razvratnik opravdavao zaslužuje, čini mi se, svoje mjesto u priznanjima koja tražite
od mene. — Nema smješnije stvari na svijetu, draga moja Thérèse — reče mi Clément — od osporavanja,
kuñenja ili kažnjavanja čovjekovih sklonosti kad se one ne slažu sa zakonima zemlje u kojoj to biće živi ili
s društvenim konvencijama. Ljudi nikad neće shvatiti da nema sklonosti, ma koliko nastrane i zločinačke
bile, koje ne zavise od ustrojstva koje smo primili od Prirode. Kad je tako, pitam se kakvim pravom jedan
čovjek može zahtijevati da drugi izmijeni svoje sklonosti ili da ih podredi društvenom ureñenju! Kojim se
pravom čak i zakoni, koji su stvoreni samo zato da bi čovjek bio sretan, usuñuju dići protiv onoga koji se ne
može popraviti, ili koji bi to uspio samo nauštrb sreće koju mu oni moraju osiguravati? Ali, kad bismo čak i
željeli promijeniti sklonosti, bi li to bilo moguće? Je li na nama da ih ispravljamo? Možemo li biti drugačiji
nego što jesmo? Možete li tražiti od nakaznog čovjeka da ne bude takav, a zar neslaganje naših moralnih
sklonosti nije isto što i nesavršenost nakaznog čovjeka? U redu, govorimo o pojedinostima! Duh koji u tebi
vidim, Thérèse, daje ti pravo da ih čuješ. Vidim da su te već pogodile dvije naše nepravilnosti. Čudiš se
uzbuñenjima koja u našoj subraći izazivaju neke opće poznate gnusne i bestidne stvari. Jednako si
iznenañena pohotom koju u nama izazivaju djela koja, po tvome mišljenju, nose pečat divljaštva.
Analizirajmo ove dvije sklonosti pa, ako je moguće, pokušaj shvatiti da ništa na svijetu nije tako
jednostavno kao zadovoljstvo koje iz njih proizlazi. Ti smatraš neobičnim što prljave i odvratne stvari u
našim osjetilima izazivaju nadražaj bez kojeg ne bismo postigli krajnju nasladu. Ali prije nego što se tome
začudiš, moraš znati, draga Thérèse, da predmeti u našim očima imaju samo onu vrijednost koju im daje
naša mašta. Prema toj neospornoj istini, dakle, veoma je moguće da nas jako uzbude ne samo najčudnije,
već i najprostije i najodvratnije stvari. Čovjekova je mašta osobina njegova duha u kojoj se, putem osjetila,
stvaraju i ispravljaju slike predmeta, da bi se zatim oblikovale misli s obzirom na prvo prosuñivanje
predmeta. Ali kako je i sama ta mašta proizvod čovjekova ustrojstva, ona prihvaćene predmete usvaja na
ovaj ili onaj način, oblikujući zatim misli samo po djelovanju koje su izazvali opaženi predmeti. Neka jedna
usporedba olakša u tvojim očima ono što ti izlažem. Vidjela si, Thérèse, ogledala različitih oblika. Neka
povećavaju, a neka smanjuju predmete. Neka ih čine stravičnim, a neka ljupkim. Možeš li zamisliti sada da
svako od ovih ogledala, sjedinivši stvaralačku i stvarnu sposobnost, ne bi dalo sasvim različitu sliku čovjeka
koji se ogleda, i da ta slika ne bi bila onakva kako je ogledalo uhvatilo predmet? Ako dvjema osobinama
koje smo dali tom ogledalu pridružimo još i osjetljivost, zar to ogledalo, prema čovjeku koji se u njemu
ovako ili onako vidi, neće imati nekakav osjećaj koji će mu omogućiti da zamisli stvorenje koje je opazilo?
Ogledalo koje ga je vidjelo lijepim voljet će ga, ono koje ga je vidjelo ružnim mrzit će ga, iako se, zapravo,
uvijek radi o istoj osobi. Takva je mašta čovjekova, Thérèse. Isti se predmet u njoj pojavljuje u onoliko
oblika na koliko ga ona načina gleda, a prema prihvaćenom dojmu koji je u mašti izazvao predmet, ona
odreñuje hoće li ga voljeti ili mrziti. Ako opaženi predmet izazove u njoj ugodnost, bit će joj drag, ona će ga
voljeti, makar taj predmet i nemao neku stvarnu privlačnost. Ako se predmet, iako vredniji s obzirom na
drugi, neugodno dojmi mašte o kojoj se radi, ona će ga odbaciti, jer se svaki naš osjećaj oblikuje i ostvaruje
samo na temelju utjecaja različitih predmeta na maštu. Nije dakle nimalo čudno što se nešto nekim ljudima
vrlo sviña, a drugi to mrze, i obratno, i što i najneobičnija stvar nalazi svoje sljedbenike... I nakazan čovjek
nalazi ogledala koja ga čine lijepim. Ako dakle priznamo da naslada osjetila uvijek ovisi o mašti i da mašta
njome upravlja, ne moramo se čuditi bezbrojnim promjenama kojima mašta nadahnjuje ove naslade,
mnoštvu sklonosti i različitih strasti koje rañaju razna zastranjenja te mašte. Ove, iako bludne sklonosti, ne
smiju iznenaditi više od onih najobičnijih. Ne postoji razlog zbog kojeg bi hirovi za stolom bili manje
neobični od hirova u krevetu. Ni u jednom ni u drugom slučaju nije čudno ako netko obožava ono što
većina ljudi prezire, kao što nije čudno da voli ono što svi vole. Jednodušnost dokazuje pokoravanje
ureñenju, ali nimalo ne govori u prilog voljenog predmeta. Tri četvrtine ljudi smatra da je miris ruže
ugodan, iako to ne može poslužiti ni kao dokaz za osudu one četvrtine koja ga smatra neugodnim, ni kao
potvrda da je taj miris doista ugodan. Ako dakle na svijetu postoje bića čije sklonosti vrijeñaju sve
prihvaćene predrasude, ne samo da im se ne smijemo čuditi, da ih ne smijemo koriti ni kažnjavati, već ih
moramo njegovati, zadovoljavati, uništavati sve prepreke koje im smetaju i pružiti im, da budemo pravedni,
sva sredstva da se bez opasnosti zadovolje. Jer taj čudni ukus ne zavisi od njih, kao što ni od vas nije
zavisilo hoćete li biti pametni ili glupi, dobro grañeni ili kljasti. Na grudima majke stvaraju se organi, koji
će nas učiniti podložnim da udovoljavamo ovom ili onom hiru. Prvi predmeti koje spazimo i riječi koje

51
čujemo dovršavaju to ustrojstvo. Sklonosti se oblikuju i ništa ih na svijetu više ne može uništiti. Odgoj je
uzaludan, on više ništa ne mijenja. Onaj tko mora postati zločinac, postat će to ma koliko da je dobar odgoj
koji je primao, a krepostan će biti onaj koji je za to predodreñen, ma koliko ga učitelj kvario. Obojica su
djelovala prema svom ustrojstvu, prema onome što im je dala Priroda, pa zato ni prvi nije dostojan kazne
kao što ni drugi nije dostojan nagrade. Neobično je meñutim to što se mi, sve dok se radi o sitnicama, ne
čudimo razlici u sklonostima. Ali čim se radi o razvratu, odmah se podigne prašina, žene koje uvijek bdiju
nad svojim pravima, žene koje njihova slabost i mala vrijednost prisiljavaju da ništa ne izgube, u svakom
trenutku strepe da im netko nešto ne odnese, pa ako se na nesreću u nasladi upotrijebe postupci koji
vrijeñaju njihovu čast, eto zločina dostojnih stratišta! Kakva nepravda! Mora li dakle užitak, osjetila učiniti
čovjeka boljim više od ostalih životnih užitaka? Ukratko, mora li hram stvaranja bolje odrediti naše
sklonosti, sigurnije buditi naše želje od najsuprotnijeg ili najudaljenijeg dijela tijela, od najsmradnijih ili
najodvratnijih otpadaka tog tijela? Čini mi se da nastranost u nasladama razvrata ne smije biti ništa čudnija
od one u drugim životnim funkcijama. Još jednom ponavljam, i u prvom i u drugom slučaju, njegova je
nastranost proizvod njegova ustrojstva. Nije njegova krivica ako njemu ne predstavlja ništa ono što vas dira,
ako ga uzbuñuje ono što vas odbija. Koji čovjek u jednom trenutku ne bi htio izmijeniti svoje sklonosti,
svoje osjećaje, svoje nastranosti, koji ne bi volio da bude kao i sav ostali svijet, samo kad bi bio njihov
gospodar? Postoji meñutim užasna i glupa nesnošljivost koja želi kazniti tog čovjeka. On prema društvu
nije veći krivac, ma kolike bile njegove zablude, od, kao što sam već rekao, onoga koji se rodio ćorav ili
šepav. Jednako je nepravedno kažnjavati prvoga, ili rugati mu se, kao i koriti drugoga ili ismijavati ga.
Čovjek opterećen nastranim sklonostima bolesnik je, on je, da tako kažem, žena koja pati od histerije. Pada
li nam ikad na pamet da kažnjavamo ili da se ljutimo na jedno ili na drugo? Budimo isto tako pravedni
prema čovjeku čije nas mušice iznenañuju. Budući da je savršeno sličan bolesniku ili histeričnoj ženi, njega
više treba žaliti nego kuditi. To je moralna isprika za ljude o kojima se radi. Jednako lako možemo naći i
tjelesnu ispriku, pa kad se anatomija usavrši, neće biti teško otkriti odnos izmeñu ustrojstva čovjeka i
sklonosti koje njime vladaju. Nadriučenjaci, krvnici, tamničari, zakonodavci, izmeti s tonzurom, što ćete
raditi kad do toga doñemo? Sto će postati vaši zakoni, vaš moral, vaša vjera, vaša moć, vaš raj, vaši bogovi,
vaš pakao kad se otkrije da je dovoljan odreñen tok tekućine, odreñena vrsta vlakana ili odreñen stupanj
žestine u krvi ili u kiselini, da bi jedan čovjek postao predmet vaših kazni ili vaših nagrada? Idemo dalje.
Začuñuju te okrutne sklonosti! Sto želi čovjek koji se naslañuje ako ne da svojim osjetilima pruži nadražaj
koji mu godi, kako bi iz toga bolje i zanosnije stigao do vrhunca strasti... vrhunca koji nasladu čini dobrom
ili lošom, sudeći po većoj ili manjoj živahnosti kojom je postigao taj vrhunac? Dakle, onaj koji se usuñuje
reći da je užitak veći ako ga dijeli i žena, služi se neodrživim sofizmom. Zar nije očito da žena ništa ne
može podijeliti s nama ako nas ne dobije, i da nam sve ono što oduzima, oduzima na našu štetu? Zašto je
onda potrebno, pitam se, da žena uživa kad i mi uživamo? Ima li u tom postupku ikakvog drugog osjećaja
osim ponosa, kojemu se može ugoditi? Zar ne smatrate da je taj ponos mnogo ugodniji kad se žena okrutno
prisili da prestane uživati kako biste samo vi mogli uživati, i kako je ništa ne bi sprečavalo da se brine o
vašoj nasladi? Zar okrutnost ne godi ponosu mnogo više od dobrotvornosti? U jednu riječ, nije li onaj koji
je nameće mnogo sigurniji gospodar od onoga koji dijeli? Kako razuman čovjek može pomisliti da nježnost
ima nekakvu vrijednost u nasladi? Besmisleno je tvrditi da je ona tu neophodno potrebna. Ona nikad ništa
ne dodaje nasladi ćutila, mogu čak reći da joj i škodi. Voljeti i naslañivati se, to su sasvim različite stvari.
Dokaz je tome što svaki dan volimo a da ne uživamo, i što još češće uživamo a da ne volimo. Sve što
podrazumijeva nježnost u ovim strastima, može pružiti nasladu ženi jedino nauštrb muškarca, jer sve dok
ovaj pokušava pružiti užitak, sam ne uživa, ili je njegova naslada samo intelektualna, to jest varava, i
mnogo lošija od naslade osjetila. Ne, Thérèse, ne, stalno ću ponavljati kako je savršeno nepotrebno da jedna
naslada bude podijeljena da bi bila živa. Da bi ova naslada bila ugodna koliko može biti, veoma je važno da
muškarac uživa na račun žene, da od nje uzme (bilo kakvo uzbuñenje ona osjećala) sve što može povećati
strast kojom se želi naslañivati, bez ikakva obzira na ono što može doživjeti žena, jer će mu ti obziri samo
smetati. Ili će htjeti da dijeli užitak sa ženom, pa tada sam neće uživati, ili će se plašiti da ona ne pati, a tada
sve propada. Ako je sebičnost prvi zakon Prirode, onda bi ta nebeska majka, baš u nasladama razvrata, više
nego u i jednim drugim, htjela da je vidi kao jedinog pokretača. To što, zbog naslade muškarca, mora
zanemariti ili pokvariti nasladu žene, veoma je mala nesreća. Jer, ako u tom poremećaju muškarac dobiva
nešto, ništa mu ne znači ono što gubi predmet koji mu služi, mora mu biti svejedno je li taj predmet sretan
ili nesretan, pod uvjetom da je njegova strast zadovoljena. Ne postoji dakle nikakva veza izmeñu tog
predmeta i njega. Bio bi dakle lud kad bi se brinuo o nasladama tog predmeta nauštrb svojih. Potpuno glup
kad bi, zbog usklañivanja ovih naslada, odbio da poveća svoje. Kad tako gledamo na stvar, ako se dotična

52
osoba s predmetom koji joj služi može zadovoljiti samo mučeći ga, priznat ćete da to može raditi bez
ikakve grižnje savjesti, ne brinući se nimalo kako se to može odraziti na taj predmet... Opet ćemo se na to
vratiti, a sad nastavimo redom kojim smo počeli. Nastrana uživanja imaju dakle svoje draži, mogu ih imati
čak i više od svih ostalih. Eh, kad ne bi bilo tako, kako bi uživali toliki starci, tolike nakaze ili ljudi puni
nedostataka. Oni su sigurni da ih nitko ne voli. Pa, iako su sigurni da je nemoguće dijeliti ono što oni
osjećaju, zar njihova pohota zato mora biti manja? Traže li oni samo iluziju? Kako su potpuni egoisti u
svojim užicima, njihova je jedina briga da doñu do njih, sve žrtvuju da ih dobiju i u predmetu koji im služi
nikad ne gledaju druge osobine osim podložnih. Nimalo dakle nije potrebno pružiti nasladu da bi se dobila
naslada, sreća ili nesreća žrtve našeg razvrata, dakle, ne igra nikakvu ulogu u zadovoljenju naših osjetila,
nimalo nije važno stanje u kojem se nalazi njeno srce ili njen duh. Svejedno je pati li taj predmet uživa u
onome što mu činite, voli li vas ili mrzi. Sva su ova razmatranja ništavna kad se radi samo o osjetilima.
Žene, slažem se, mogu imati suprotna načela, ali žene koje su samo oruñe strasti i koje mogu biti samo
predmet strasti, nepouzdane su svaki put kad treba utvrditi stvarni sistem u ovoj vrsti užitka. Postoji li i
jedan jedini razumni muškarac koji bi želio dijeliti svoju nasladu s nasladom lakih djevojaka? Pa ipak, zar
milijuni ljudi ne doživljavaju velike slasti u ovim pustolovinama? Mnoge su osobe dakle uvjerene u ono što
tvrdim, mnogi to primjenjuju bez ikakva razmišljanja i tako izvrgavaju smijehu one koji svoja djela
opravdavaju dobrim načelima. To je zato što je svijet pun lutaka koje koračaju, dolaze, odlaze, rade, jedu,
probavljaju ne shvaćajući nikad ništa od svega toga. Budući da su posebne slasti isto tako ugodne kao i
druge, pa i mnogo više, sasvim je prirodno da ta naslada, gledana nezavisno od predmeta koji nam je pruža,
bude ne samo daleko od onoga što mu se može svidjeti, već i u suprotnosti s njegovim užicima. Idem i
dalje, ona može postati nametnuta patnja, zlostavljanje, muka, a da u tome ne bude ništa neobično, a da iz
toga ne proiziñe ništa drugo osim još veći užitak za despota koji muči ili zlostavlja. Pokušajmo to objasniti.
Uzbuñena je pohota samo neka vrst treperenja proizvedenog trzajima koje zapaljena mašta sjećanjem na
bludni predmet izaziva u našim osjetilima, ili prisutnošću tog predmeta, ili još bolje, draženjem koje osjeća
taj predmet u onom što nas najjače uzbuñuje. Tako će se naša pohota, to neizrecivo uzbuñenje koje nas
smućuje, koje nas dovodi do najvećeg vrhunca sreće do kojeg može doći čovjek, uvijek paliti samo iz dva
razloga, ili gledajući, stvarno ili zamišljeno u predmetu koji nam služi, ljepotu koja nam najviše laska, ili
gledajući kako taj predmet doživljava najveće moguće uzbuñenje. A nema tog uzbuñenja koje bi
nadmašivalo patnju. Njeni su izrazi sigurni, oni ne mogu varati kao izrazi užitka koji žene vječito
izigravaju, a gotovo nikad ne osjećaju. Kakvo samoljublje, uostalom, kakva mladost, kakva snaga, zdravlje,
koliko je toga potrebno da bi čovjek bio siguran da će u ženi izazvati taj sumnjivi i nedostatni izraz užitka.
Izrazu patnje, meñutim, ništa nije potrebno. Sto čovjek ima više nedostataka, što je stariji, što je odbojniji,
bolje će uspjeti. A što se cilja tiče, on će sigurnije biti postignut, budući da smo ustanovili da se osjećaji
najbolje razdražuju onda kad se u predmetu koji nam služi izazove, bilo kojim putem, najveće moguće
uzbuñenje. Onaj, dakle, koji u ženi izazove najburnije uzbuñenje, onaj koji najviše poremeti cijelo ženino
ustrojstvo, svakako će uspjeti pribaviti najveću moguću strast, jer će krajnji rezultat tuñeg uzbuñenja na nas,
s obzirom na izazvano uzbuñenje, biti neophodno djelotvorniji, ako je to uzbuñenje bilo mučno a ne blago
ili nježno. Prema tome, pohotni egoist koji je uvjeren da će mu naslade biti veće jedino ako su potpune,
nametnut će, kad god bude mogao, najveću moguću patnju predmetu koji mu služi, siguran da će ono što će
dobiti od strasti biti utoliko veće ukoliko je veće uzbuñenje koje izazove. — Ti su sistemi užasni, oče moj
— rekoh Clémentu — vode do okrutnih, groznih nastranosti. — Kao da je to važno — odgovori divljak. —
Zar mi nismo gospodari svojih sklonosti? Zar ne moramo popustiti vladavini onih koje nam je dala Priroda,
isto onako kao što se ponosni vrh hrasta savija pod olujom koja ga vitla? Kad bi Prirodu vrijeñale te
sklonosti, ne bi nam ih onda dala. Nije moguće da nas obdari osjećajem koji bi je vrijeñao. Ta nam
sigurnost dopušta da se prepustimo svim mogućim strastima, koliko god žestoke bile, duboko uvjereni da
sve neugodnosti koje one povlače za sobom izražavaju ciljeve Prirode koje smo mi nesvjesni činioci. I što
nam znače posljedice tih strasti? Kad nekim djelom želimo doći do užitka, posljedice nisu važne. — Ne
govorim vam ja o posljedicama — naglo ga prekinuli — nego o samom djelu. Naravno, ako ste jači, i ako
zbog okrutnih principa užitak želite postići samo pomoću patnje, vi ćete, u težnji da povećate svoje naslade,
neosjetno stići dotle da ćete u svojoj žestini ubiti predmet koji vam je služio. — Tako je. To jest,
sklonostima koje mi je dala Priroda, služit ću njenim ciljevima, budući da ona samo rušeći stvara. Kakav je
zločin, Thérèse, ako od jedne duguljaste stvari napravim tri-četiri okrugla ili četvrtasta komada? Može li se
nazvati zločinom ono što služi Prirodi? Ima li čovjek moć da počini zločin? I kad, pretpostavljajući svoju
sreću tuñoj, pokvari ili uništi ono što nañe na svom putu, je li napravio išta drugo osim što je poslužio
Prirodi, čiji mu prvi zakoni nalažu da bude sretan, pa ma i štetu nekom nanio? Ljubav prema bližnjemu jest

53
zabluda koju dugujemo kršćanstvu, a ne Prirodi. Mučeni, nesretni, pa prema tome slabi Nazarenčev
sljedbenik, zbog svoje slabosti morao je zahtijevati podnošljivost i čovječnost, morao je ustanoviti taj čudni
odnos izmeñu dva bića. Uspjeh tog sistema osiguravao mu je život. Ali filozof ne dopušta te goleme
odnose. On u svijetu vidi i promatra samo sebe i jedino sebi sve prilagoñava. Ako samo trenutak tetoši ili
mazi i druge, on to radi samo zbog koristi koju iz toga želi izvući. Kad mu drugi više nisu potrebni, kad ih
svojom snagom nadvlada, zauvijek se odriče čovječnosti i dobročinstava kojima se ionako samo iz
lukavstva podvrgavao. Više nema straha da sve prisvoji za sebe, da uzme sve što ga okružuje. Ma koliko
njegove naslade stajale druge ljude, on ih ostvaruje bez oklijevanja i grižnje savjesti. — Ali čovjek o kojemu
vi govorite jest čudovište. — Čovjek o kojemu ja govorim čovjek je Prirode. — To je divlja zvijer. — Pa
dobro, tigar, leopard, čija je, kako ti kažeš, taj čovjek slika, nije li njega stvorila Priroda, stvorila zato da
ispunjava njene ciljeve? Vuk koji proždire janje izvršava ciljeve te zajedničke majke, jednako kao i zločinac
koji uništava predmet svoje osvete ili razvrata. — Oh! Uzalud se trudite, oče moj, nikad neću prihvatiti taj
rušilački razvrat. — Jer se bojiš da ne postaneš njegova žrtva, eto ti sebičnosti! Izmijenimo uloge pa ćeš
shvatiti. Pitaj janje, ono neće shvatiti da ga vuk može razderati. Pitaj vuka čemu služi janje. Da se
nahranim, odgovorit će ti. Vukovi što jedu janjce, janjci koje proždiru vukovi, jaki koji žrtvuje slabog, slabi
koji postaje žrtva jakog, to je Priroda, to je njeno gledište, to su njeni planovi. Vječita akcija i reakcija,
gomila poroka i kreposti, u jednu riječ, savršena ravnoteža koja je rezultat izjednačenosti dobra i zla na
svijetu. Neophodna ravnoteža za održavanje zvijezda, života, bez koje bi sve u jednom trenu propalo. O,
Thérèse, Priroda bi doista bila začuñena kad bi i samo trenutak razgovarala s nama, i kad bismo joj rekli da
ovi zločini koji joj služe, da ova zlodjela koja ona zahtijeva i kojima nas nadahnjuje, kažnjavaju zakoni za
koje nam tvrde da su slika njenih zakona. Glupane, odgovorila bi nam ona, spavaj, jedi, pij i bez straha, kad
ti se svidi, vrši ta zlodjela! Meni se sviñaju svi ti takozvani zločini i ja ih zahtijevam, zato što ih
nadahnjujem. Dužnost ti je da središ ono što mi smeta, ili što me razveseljuje. Znaj da u sebi nemaš ništa što
meni ne pripada, i da sam ono što imaš usadila u tebe iz razloga koje ne moraš poznavati. Da je tvoje i
najužasnije djelo, jednako kao i najkreposnije nekog drugog, samo način da mi služiš. Ne svladavaj se,
dakle, prezri svoje zakone, svoje društvene konvencije i svoje bogove. Slušaj samo mene i vjeruj da u
mojim očima ne postoji zločin, to je suprotnost onom čime te ja nadahnjujem, koju stvaraš svojim otporom
ili svojim sofizmima. — O, nebesa — povikah — nagonite me da drhtim. Kad ne bi postojali zločini protiv
Prirode, odakle onda ona nesavladiva odbojnost koju osjećamo prema nekim zlodjelima? — Tu odbojnost ne
nalaže Priroda — živahno odgovori taj zlikovac. — To je nedostatak navike. Nije li ista stvar i s nekim
jelima? Iako su izvrsna, mi ih odbijamo zbog nedostatka navike. Ali možemo li reći da ta jela nisu dobra?
Pokušajmo pobijediti sami sebe pa ćemo se uvjeriti u njihovu ukusnost. Odbijamo lijekove, pa ipak, oni
nam donose zdravlje. Naviknimo se tako i na zlo, pa ćemo i u njemu uskoro naći čari. Ta trenutačna
odbojnost više je lukavost i očijukanje Prirode nego upozorenje da je nešto vrijeña. Ona nam na taj način
pripravlja užitak pobjede. Tako nam povećava i užitke samog djelovanja. Tako je, Thérèse, tako. I što nam
se neko djelo čini strasnije, što se više protivi našim zakonima i navikama, što više ruši prepreke, što više
vrijeña naše društvene konvencije, što više ranjava one zakone za koje smatramo da su prirodni, ono je to
korisnije samoj Prirodi. Jedino pomoću zločina ona sebi vraća prava koja joj krepost bez prestanka otima.
Ako je zločin manji, ako se manje razlikuje od kreposti, sporije će uspostaviti ravnotežu koja je neophodno
potrebna Prirodi. Ali kad je veći, težine su izjednačeni)e, pa se bolje suprotstavlja kreposti koja bi inače sve
uništila. Neka se dakle prestane bojati onaj koji razmišlja o zločinu, ili onaj koji ga je počinio, jer koliko je
njegov zločin veći, toliko je bolje služio Prirodi. Ove grozne ideje ubrzo odvedoše moje misli Omphalinim
slutnjama o načinu na koji napuštamo ovu užasnu kuću. Tada odlučih da izvršim planove koje ćete u
nastavku čuti. Pa ipak, da bi mi sve postalo jasnije, ne mogoh se svladati, a da ocu Clémentu ne postavim
još nekoliko pitanja. — Ali — rekoh mu — vi sigurno ne zadržavate vječno nesretne žrtve svojih strasti.
Vjerujem da ih puštate kad ih se zasitite. — Naravno, Thérèse — odgovori mi redovnik — ti si u ovu kuću
ušla samo da iz nje izañeš kad se sva četvorica dogovorimo da ti to dopustimo. To će se sigurno dogoditi.
— Ali ne bojite li se — nastavih — da bi mlade i brbljavije djevojke mogle otkriti ono što se ovdje dogaña?
— To je nemoguće. — Nemoguće? — Jest. — Možete li mi objasniti?... — Ne mogu, to je naša tajna, ali
mogu ti reći da po odlasku odavde, bila ti šutljiva ili ne, nećeš moći kazati ni jednu riječ o onome što se
ovdje dogaña. Kako vidiš, Thérèse, ne preporučujem ti nikakvu šutljivost, mojim željama ne upravlja
politika prisile... Rekavši to, redovnik zaspe. Od tog trenutka bješe mi jasno kakva je sudbina otpuštenih
jadnica, i da je ta grozna sigurnost kojom se hvalio, samo plod njihove smrti. Moja odluka postade još
čvršća. Uskoro ćemo vidjeti njen rezultat. Cim je Clément zaspao, Armande mi se približi. — Brzo će se
probuditi — reče mi — i to još bješnji. Priroda mu uspavljuje osjetila samo zato da bi mu nakon kratkog

54
odmora dala još veću snagu. Još jedna muka pa ćemo biti mirne do jutra. — Ali zašto ti ne pokušaš zaspati
na nekoliko trenutaka? — rekoh svojoj drugarici. — Kako bih mogla — odgovori mi Armande. — Kad ne
bih bdjela uz njegov krevet i kad bi opazio moj nehaj, bio bi kadar da me ubije. — Ohl Nebesa — rekoh. —
Zar ovaj krvnik, i kad spava, želi da pati sve što ga okružuje? — Da — odgovori mi moja drugarica. —
Upravo okrutnost te misli pruža mu bjesomučno buñenje koje ćeš vidjeti. On je poput onih pokvarenih
pisaca kojih je izopačenost toliko aktivna i opasna da im je, dok tiskaju svoje užasne ideje, jedini cilj da i
nakon smrti šire svoje zločine. Sami ih više ne mogu činiti, ali to mogu njihove proklete knjige. Ta slatka
misao s kojom odlaze u grob pruža im utjehu, jer znaju da će i nakon smrti moći činiti zlo. — Čudovišta!
— rekoh... Armande, koja je bila veoma nježno stvorenje, poljubi me i proli nekoliko suza, pa opet poče
šetati oko kreveta onog pokvarenjaka. Nakon dva sata redovnik se uistinu probudi, razdražen do krajnjih
granica. Zgrabio me tako snažno da sam mislila da će me ugušiti. Disao je grozničavo i brzo. Oči su mu
svijetlile, govorio je nesuvislo, a sve što je rekao bile su psovke ili bludne riječi. Pozvao je Armandu,
zatražio bičeve, a onda nas ponovo obje počeo šibati, i to mnogo snažnije nego prije spavanja. Na meni je
htio završiti. Nisam mogla svladati glasne krikove. Armade ga je, da bi skratila moje muke, žestoko
nadraživala, bio je izvan sebe, i čudovište na kraju u najžešćem uzbuñenju, s mlazovima sjemena izgubi i
sav žar i svu žudnju. Ostatak noći proñe mirno. Ujutro, kad se probudio, redovnik se zadovoljio samo
dodirima i pipanjem. Kako je morao održati misu, mi se vratismo u harem. Nadstojnica se nije mogla
svladati a da me ne poželi u užarenom stanju u kojem je smatrala da se nalazim. Klonula kakva sam bila,
jesam li se mogla braniti? Učini ono što je htjela, a to je bilo dovoljno da se uvjerim kako i žena, sa sličnom
školom, brzo izgubi svu nježnost i suzdržljivost svog spola i kako, po ugledu na svoje krvnike, postaje samo
bestidna ili okrutna. Dvije noći kasnije spavala sam kod Jéromea. Te strahote vam neću opisivati, bile su
još groznije. Kakva škola, Bože dragi! I tako, nakon dva tjedna završih sve svoje ophode. Tada me
Omphale upita je li istina da se od svih na Clémenta najviše mogu žaliti? — Na žalost — odgovorili —
teško je usred svih tih strahota i prljavština koje se ponekad gade, a ponekad ozlojeñuju, izgovoriti ime
najmrskijeg zlikovca. Svi su me uništili, htjela bih već biti izvan ove kuće, pa ma kakva me sudbina ondje
očekivala. — Možda će tvoja želja uskoro biti ispunjena — odgovori mi moja drugarica. — Bliži se vrijeme
blagdana. Rijetko je ova svečanost prošla a da im nije donijela neku novu žrtvu. Djevojke zavedu ili
pomoću ispovijedi ih smotaju na neki drugi način, ako mogu. Svaka pridošlica zahtijeva novo otpuštanje...
Doñe i taj veliki blagdan... Ne možete zamisliti, gospoño, kako su se nečuveno bestidno redovnici odnosili
prema tom dogañaju. Mislili su da će vidljivo čudo udvostručiti sjaj njihova ugleda. Zato staviše na
Florettu, najmlañu od svih djevojaka, sve moguće ukrase svete Djevice. Uzicama koje se nisu vidjele,
vezaše je za udubinu na zidu i narediše joj da digne ruke prema nebu u istom trenutku kad se hostija
podigne u zrak. Kako su jadnom stvorenju prijetili najgorim mukama, ako kaže i jednu jedinu riječ ili ako
ne izvrši svoju ulogu, ona to izvede što je najbolje mogla, i prijevara postigne sav uspjeh koji se mogao
očekivati. Čudo oduševi narod koji ostavi bogate darove Djevici vrativši se uvjereniji nego ikad u
djelotvornost milosti svoje nebeske majke. Naši razvratnici, da bi udvostručili svoju bogohulnost, zaželješe
da se Florette i na večernjim orgijama pojavi u istoj odjeći koja joj je pribavila toliko štovanje, i svaki od
njih, u svojoj odvratnoj žudnji, htjede da je u toj odjeći podvrgne svojim nastranim hirovima. Ali kad su se
već razdražili ovim prvim zločinom, njihovo bogohulstvo više nije imalo kraja. Do gola svukoše to dijete,
potrbuške je polegoše na veliki stol. Onda upališe voštanice, postaviše sliku našeg Spasitelja na djevojčina
leña i na njenoj stražnjici izvršiše oskvrnuće naše najveće tajne. Taj strašni prizor nisam mogla podnijeti,
onesvijestih se. Kad me Severino vidio u takvom stanju, da bi me naviknuo, zatraži da i ja postanem
žrtvenikom. Zgrabiše me. Postaviše me na isto mjesto kao i Florettu. Žrtva se obavi... a hostija... taj sveti
simbol naše uzvišene vjere... Severinovim posredovanjem dospije na bestidno mjesto njegovih sodomskih
naslada... gnječio ju je uz psovke, sramno gurao udvostručenim udarcima svoje čudovišne sulice, i na kraju,
proklinjući, na samo tijelo svog Spasitelja pustio je prljave mlazove svoje nabujale pohote... Potpuno
klonulu izvukoše me iz njegovih ruku. Morali su me odnijeti u sobu gdje sam još osam dana oplakivala
užasni zločin u kojem sam sudjelovala protiv svoje volje. Ta uspomena još mi izjeda dušu, zadrhtim svaki
put kad je se sjetim... Vjera je u meni učinak osjećaja. Sve što je vrijeña, što joj nanosi sramotu, para mi
srce. Upravo se približavalo vrijeme mjesečnog obnavljanja kad Severino jednog jutra oko devet sati uñe u
našu sobu. Bio je vrlo razdražen. Nekakvo ludilo mu je isijavalo iz očiju. Pregledavao nas je, redom
postavljao u svoj omiljeni položaj, a onda se posebno zaustavio na Omphali. Više minuta ju je promatrao u
tom položaju, nijemo se uzbuñivao, ljubio ono što mu je bilo pruženo, htio je pokazati da je kadar da završi,
ali to nije uradio. Onda ju je dignuo, pogledao pogledom iz kojeg su zračili bijes i zloća. Na kraju je
djevojku snažno nogom udario po leñima i trbuhu, tako daje pala dvadesetak koraka dalje. — Red te

55
otpušta, droljo — reče joj — zasitio se tebe, u sumrak budi spremna, osobno ću doći po tebe. Onda je
izašao. Čim je otišao, Omphale se podigla i plačući bacila u moje naručje. — Zar nakon svih sramota,
nakon svih okrutnosti, još ne vidiš nastavak? Veliki Bože, što će biti od mene? — Smiri se — rekoh
nesretnici — ja sam sada spremna na sve. Čekam samo priliku. Imat ću je prije nego što misliš. Razotkrit ću
ove sramote. Ako je istina da su njihovi postupci toliko okrutni koliko vjerujemo, pokušaj postići odgodu,
izvući ću te iz njihovih ruku. Kad se Omphale malo smirila, ipak mi obeća da će me poslušati, a onda obje
zaplakasmo. Dan proñe bez ikakvih dogañaja. Oko pet sati doñe sam Severino. — Idemo — otresito reče
Omphali — jesi li spremna? — Jesam, oče moj — odgovori ona jecajući. — Dopustite mi još da zagrlim
svoje drugarice. — Nije potrebno — reče redovnik. — Nemamo vremena za plakanje. Čekaju nas, idemo]
Ona ga onda upita treba li uzeti svoje haljine. — Ne treba — odgovori superior. — Zar sve ne pripada kući?
Više vam nisu potrebne. — A onda se sabere, kao netko tko je i suviše rekao: — Ova vam odjeća više nije
potrebna, sašit ćete drugu, po svom stasu, koja će vam bolje stajati. Zato se zadovoljite samo onim što imate
na sebi. Zamolih redovnika da mi dopusti da otpratim Omphalu samo do vrata kuće. Odgovori mi pogledom
od kojeg sam ustuknula... Omphale izañe gledajući nas očima punim nemira i suza, a čim je izašla, ja se u
očaju bacih na krevet. Naviknute na ove dogañaje ili ne pretpostavljajući njihov završetak, moje su
drugarice bile manje uzbuñene od mene. Superior se nakon sat vremena opet pojavi. Došao je izabrati
djevojke za večeru. Bile su mu potrebne samo četiri. Odabere dvanaestogodišnju, šesnaestogodišnju, onu
od dvadeset i tri godine i mene. Sve je bilo gotovo isto kao i u ostale dane. Samo sam opazila da nema
dvorkinja, da redovnici često šapću jedan drugome na uho, da mnogo piju, da ne pokušavaju žestoko
razdražiti svoju pohotu, da je nikad ne žele do kraja iscrpsti. Čak su nas i mnogo ranije pustili ne
zadržavajući ni jednu za spavanje... Ova opažanja me navedoše na neke zaključke i ja ih učinih, budući da
u sličnim okolnostima pazimo na sve, ali što sam mogla naslutiti? Ah, moja je zbunjenost bila tolika da je
svaku misao koja mi je padala na pamet odmah pobijala neka druga. Sjećajući se Clémentova razmišljanja,
svega sam se mogla bojati, ali nada... ta varava nada koja nas tješi i koja nam nanosi isto toliko zla koliko i
dobra, ta nada me na kraju ipak ohrabri... Tolike strahote bile su daleko od mene da ih jednostavno nisam
mogla zamisliti! U tom groznom raspoloženju legoh i u krevet. U jednom trenutku bih pomislila da
Omphale neće iznevjeriti obećanje, u drugom opet da će joj okrutnici oduzeti svu moć da nam bude od
koristi. To je bila i moja posljednja misao kad nakon tri dana još nije bilo nikakve novosti. Četvrtog dana
opet se nañoh na večeri. Bilo nas je mnogo i to sve probrane. Tog dana je večeri prisustvovalo osam
najljepših žena. I meni udijeliše milost da se nañem meñu njima. I dvorkinje su bile prisutne. Čim smo ušle,
opazile smo našu novu drugaricu. — Evo one koju je red odredio da zamijeni Omphalu, gospoñice — reče
Severino. Rekavši to, otrgne koprenu i plašt s djevojčinih grudi i mi ugledasmo petnaestogodišnju
djevojčicu s najljepšim i najnježnijim licem na svijetu. Ona umilno svojim lijepim očima pogleda svaku od
nas. Oči su joj još bile vlažne od suza, ali su ipak s velikim zanimanjem promatrale sve oko sebe. Stas joj je
bio vitak i lagan, koža zasljepljujući bijela, kosa predivna. Cijeli njen lik imao je nešto tako zavodljivo da
nas je, dok smo je gledale, i nesvjesno privlačila. Zvala se Octavie. Brzo smo doznale da je odličnog roda,
da je roñena u Parizu i da je izašla iz samostana da bi se udala za grofa... Oteli su je iz njene kočije s dvije
guvernante i tri lakaja. Nije znala što će se s njom dogoditi. Doveli su je samu, u sumrak. Najprije su joj
zavezali oči, a onda su je uveli. Više nam ništa nije znala kazati. Nitko joj sve do tada nije uputio ni riječi.
Naša četiri razvratnika na trenutak su zastala; zadivljeni tolikim čarima, nijemo su je promatrali. Ljepota
izaziva poštovanje. Čak joj najveći pokvarenjak i protiv svoje volje odaje poštovanje u srcu, poštovanje
koje nikad ne krši bez grižnje savjesti. Ali čudovišta s kojima smo mi imale posla, nisu mnogo zastajala
pred takvim preprekama. — Idemo, lijepo dijete — reče superior bestidno je privukavši prema naslonjaču na
kojem je sjedio — idemo, pokažite nam odgovara li ostatak vaših draži ljepoti lica kojom vas je Priroda
obdarila. A kako se lijepa djevojka nećkala, kako je crvenjela i pokušavala da se udalji, Severino je naglo
zgrabi oko tijela: — Shvatite — reče joj — shvatite, janje malo, da vam želimo reći kako u tren oka morate
biti sasvim gola. Rekavši to, razvratnik joj zavuče ruku pod haljinu. Drugom ju je držao. Tada se približi
Clément, zadigne joj haljinu sve do leña, otkrivši tim pokretom najljepše, najzamamnije čari koje se mogu
vidjeti. Severino je dodirivaše, ali je ne mogaše vidjeti, zato se sagnuo da pogleda, a onda sva četvorica
ustanoviše da nikad nisu vidjeli ništa ljepše. Stidljiva Octavie, koja nije bila navikla na slične grozote,
proplače braneći se. — Svucimo je, svucimo — reče Antonin — ovako ništa ne možemo vidjeti. On
pomogne Severinu i čari djevojke u tren oka pojaviše se pred našim očima bez ikakve koprene. Nikad nisam
vidjela bjelju kožu, nikad ljepše oblike... O Bože, kakav zločin!... Zar su tolika ljepota, tolika svježina,
tolika nježnost i nevinost, morale postati plijenom ovih divljaka? Octavie nije znala kamo da pobjegne kako
bi sakrila svoje draži, posvuda je vidjela samo oči koje su je proždirale, grube ruke koje su je oskvrnjivale.

56
Krug se stvorio oko nje, dogodi joj se sve ono što sam i ja doživjela. Surovi Antonin nije imao snage da se
svlada. Jedan okrutni napadaj dokrajči njegovu pohotu čiji se tamjan raspe pred božjim nogama. Jérôme ju
je usporeñivao s našom šesnaestogodišnjom drugaricom, koja je bez ikakve sumnje bila najljepša u haremu.
Približi ta dva oltara svog obožavanja. — Ah! Kakva bjelina, kakva dražest — reče dirajući Octaviju — ali
kakvu još ljupkost i svježinu ima ova! Uistinu — nastavi razdraženi redovnik — neodlučan sam. — Zatim
pritisne usne na draži koje su mu oči upijale. — Octavie — poviče — ti imaš jabuku, to samo o tebi ovisi,
pruži mi dragocjeni plod stabla koji moje srce obožava... Oh! Da, da, daj mi jednu drugu, kunem se da
nikad radije neću prihvatiti ni jednu drugu ljepotu. Severino je vidio da je vrijeme da se misli na ozbiljnije
stvari. Više nije mogao čekati, dohvati nesretnicu, smjesti je onako kako mu se najviše sviñalo, ali kako nije
imao dovoljno povjerenja u vlastite snage, pozove Clémenta u pomoć. Octavie plače, ali nitko je ne sluša.
Vatra izbija iz očiju besramnog redovnika koji je već zauzeo položaj. Činilo se kao da staze ispituje samo
zato da napad bude što uspješniji. Ne upotrebljava nikakvo lukavstvo, nikakve pripreme. Hoće li ubrati tako
ljupku ružu ako uspije odstraniti bodljike? Kakav ogroman nerazmjer izmeñu plijena i napadača, koji se
usprkos tome, ne bori manjom žestinom. Prodorni krik najavljuje pobjedu, ali neprijatelja ništa ne može
ganuti. Sto zarobljenica više moli njegovu milost, on je to snažnije pritišće, nesretnica se uzalud brani. Žrtva
je već prinesena. — Nikada pobjeda nije bila teža — reče Severino povukavši se. — Mislio sam da ću prvi
put u životu doživjeti poraz pred samim ulazom... Ah! Kakav tjesnac i kakva vrućina! Plijen za same
bogove. — I ja se moram dočepati mjesta koje si ti upravo oskvrnuo reče Antonin i zgrabi djevojku otraga i
ne dopustivši joj da se digne. — Bedemi su već probijeni — zaključi. Gordo se primakne i u tren oka nañe
se u svetištu. Začuše se novi krikovi. — Hvaljen budi Bog — reče besramnik sumnjao sam u uspjeh, ako
žrtva ne bude jecala, ali pobjeda je tu, jer evo i krvi i suza. — Doista — reče Clément i stupi naprijed s
bičevima u ruci — ni ja neću pokvariti ovaj slatki položaj, i suviše Octaviju su držale Jéromeova dvorkinja i
tridesetogodišnja djevojka. Clément je ispitivaše, dodirivaše. Zaplašena djevojka molila ga je za milost, ali
njega ništa nije moglo ganuti. — Oh, prijatelji moji — u zanosu reče redovnik — kako da ne šibam učenicu
koja nam pokazuje ovako lijepu stražnjicu! Zrak je odjekivao od fijuka bičeva i njihovih potmulih udaraca
po lijepoj puti. Na Octavijine krikove redovnik je odgovarao kletvama. Kakav prizor za ove razvratnike
koji su se podavali mnoštvu bestidnosti! Pljeskali su mu, hrabrili ga, Octavijina koža mijenjala je boju,
grimiz se miješao sa sjajem ljiljana. Ali ono što bi možda na trenutak zabavilo ljubav, da je umjerenost
upravljala prinošenjem žrtve, posta zbog svoje žestine užasni zločin protiv njenih zakona. Ništa nije moglo
zaustaviti izopačenog redovnika, što se djevojka više žalila, to je njegova surovost bivala veća. Udarao ju je
od sredine leña sve do ispod bedara, sa svime je postupao na isti način. Na kraju ipak krvavi tragovi
naslada smiriše pokvarenjakovu pohotu. — Ja ću biti manje surov od svih — reče Jérôme prihvativši
djevojku i smjestivši se u njena koraljna usta. — Evo hrama u kojemu ću prinijeti žrtvu!... U ovim
predivnim ustima... Nisam odavala svoje osjećaje... Odvratni reptil koji oskvrnjuje ružu, moja vam
usporedba sve kaže. Ostatak večeri nalikovao je na ono što već znate, osim što su ljepota i nježne godine
djevojke još više razjarivali ove bludnike čineći njihove opačine dvaput većim. Više zasićenost nego
samilost dopusti jadnici da ode u sobu koja joj barem nekoliko sati pruži toliko potreban mir. Tako bih je
rado bila tješila te prve noći, ali kako sam je morala provesti sa Severinom, i samoj meni je bila potrebna
velika pomoć. Imala sam nesreću što sam mu se sviñala, ali to nije prava riječ, već što sam više od i jedne
druge razdraživala pohotne želje tog sodomita. Sad me gotovo svaku noć tražio. Kako ga je djevojka bila
iscrpila, bilo mu je potrebno nešto različito. Kako se sigurno bojao da mi neće nanijeti toliko zlo sa
strahotnim mačem kojim je bio obdaren, htjede me probosti jednim posvećenim predmetom koji zbog
pristojnosti ne mogu imenovati, a koji je bio upravo grozno velik. Ali svemu sam se morala pokoriti. On
sam gurne oružje u svoj omiljeni hram, a ono se zbog jakih trzaja duboko zabije. Kriknula sam. Redovnika
je to zabavljalo. Nakon nekoliko trzaja gore-dolje, naglo povuče predmet i sam se zarije u ždrijelo koje je
bio rastvorio... Kakav hir! Nije li upravo to suprotnost onoga što bi svi muškarci mogli željeti? Ali tko
može prodrijeti u dušu jednog razvratnika! Već dugo se zna da je baš to zagonetka Prirode, ali ona nam to
još nije objasnila. Ujutro, kad se malo osvježio, htio je iskušati još jednu novu muku. Pokazao mi je spravu
koja je bila još veća od prve. Bila je probušena i opskrbljena nekakvim klipom koji je nevjerojatnom
žestinom bacao vodu kroz otvor koji je mlazu davao širinu veću od tri palca. Sama ta strašna sprava bila je
duga dvanaest palaca, a u opsegu je imala devet. Severino je napuni vrućom vodom, a onda mi je s prednje
strane htjede zarinuti. Užasnuta tim planom, bacih se na koljena tražeći milost, ali on je bio u jednom od
onih prokletih stanja koja ne podnosi sažaljenje, u stanju kad još veća strast i još opasnija okrutnost guše to
sažaljenje. Redovnik mi je prijetio najgorim mukama ako ne popustim. Morala sam ga poslušati.
Pokvarenjak zarine dvije trećine sprave. Njeno razdiranje i nepodnošljiva vrućina gotovo me onesvijestiše.

57
Kroz to vrijeme superior me nije prestajao napadati mučeći ostale dijelove tijela. Nakon četvrt sata ovog
trljanja koje me potpuno razderalo, pusti klip koji štrcne mlaz vruće vode u samo dno maternice...
Onesvijestih se, Severino je divljao... Njegov delirij bio je u najmanju ruku jednak mojoj patnji. — Ovo još
nije ništa — reče hulja kad sam se osvijestila. — Mi s ovim čarima ponekad znamo postupati i mnogo
okrutnije... Jedna salata od bodljika, do ñavola! Dobro zapaprena, dobro zaoctena, zabodena unutra vrhom
noža, to je ono što nas razveseljuje. To će biti kazna za prvu grešku koju učiniš — reče zločinac baveći se
još jedinim predmetom svog obožavanja. Ali kako je bio potpuno iscrpljen, nakon dvije-tri žrtve prinesene
poslije sinoćnjeg razvrata, otpusti me. Vrativši se, zatekoh svoju novu drugaricu u suzama. Učinih sve što
sam mogla da je smirim, iako mi to nije bilo lako nakon strašnih muka koje sam bila podnijela. Uostalom,
ta djevojka bila je veoma religiozna, kreposna i osjećajna. Njeno stanje joj se zato činilo još strasnije.
Omphale je bila u pravu kad mi je rekla da starost uopće ne utječe na otpuštanje. Ono je jednostavno
zavisilo od redovničkih hirova, ili od straha pred nepoznatim posljedicama. Mogli ste biti otpušteni nakon
osam dana, jednako kao i nakon osam godina. Ni četiri mjeseca nisu bila prošla kad je Jérôme došao
najaviti Octavijin odlazak. Iako se baš on najviše naslañivao njome za njena boravka u samostanu, nije
tražio da je još ostave. Jadnica ode obećavši nam sve što je bila obećala i Omphale. Obećanja je meñutim
održala isto kao i ona. Od tog trenutka mislila sam samo na plan koji mi se rodio u glavi već nakon
Omphalina odlaska. Bila sam spremna na sve samo da pobjegnem iz tog užasnog skrovišta. Ništa mi nije
zadavalo strah. Čega sam se mogla bojati izvršavajući tu namjeru? Smrti? U što sam mogla biti sigurna
ostajući? U smrt. Ako uspijem, spasila bih se. Nikakvo oklijevanje, dakle, nije dolazilo u obzir, ali prije tog
odlaska opet sam vlastitim očima morala gledati tužne primjere u kojima je porok bio nagrañivan. Kao da
je u velikoj knjizi sudbina bilo zapisano, u toj mračnoj knjizi u koju nijedan smrtnik ne može zaviriti, kao da
je bilo zapisano, rekoh, da će oni koji su me mučili, ponižavali i držali u okovima, bez prestanka biti
nagrañivani za svoja zlodjela, kao da mi je Providnost htjela pokazati beskorisnost kreposti... Tužne pouke
koje me ipak nisu izmijenile i koje me, pa morao mi još jednom mač visiti nad glavom, nikad neće spriječiti
da budem robinja božanstva svog srca. Jednog jutra, iako ga nismo očekivale, Antonin se pojavi u našoj
sobi i najavi da je časni otac Severino, papin roñak i štićenik, imenovan od njegove Svetosti generalom
benediktinskog reda. I doista, već sutradan, i ne posjetivši nas taj redovnik otputova. Rekoše nam da sad
očekuju superiora koji je još veći razvratnik od svih njih koji su ostali. Novi razlog da ubrzam svoje
namjere. Sutradan nakon Severinova odlaska, redovnici odlučiše da otpuste još jednu moju drugaricu. Za
dan bijega odabrah upravo dan otpuštanja odreñene jadnice, kako bi redovnici, zaokupljeni tim poslom,
manje svraćali pažnju na mene. Bio je početak proljeća. Dužina noći još je pogodovala mojem pothvatu,
koji sam već dva mjeseca pripremala a da nitko ništa nije posumnjao. Malo-pomalo sam lošim dlijetom,
koje sam bila pronašla, pilila rešetke na svojoj sobici. Glava mi je već lako prolazila kroz otvor, a od plahti
sam napravila konopac koji je bio više nego dovoljan da se spustim niza zid visok dvadeset ili dvadeset i pet
stopa, kako mi je rekla Omphale. Već sam vam rekla da sam, prije nego što su mi oduzeli odjeću, sakrila
svotu od šest lujdora. Uvijek sam je brižljivo čuvala. Odlazeći, opet sam je stavila u kosu. Tog je dana
gotovo cijela naša soba bila na večeri, sve djevojke osim jedne koja je legla čim su joj drugarice sišle.
Povukla sam se u svoju sobicu, oslobodila rupu koju sam brižljivo svaki dan pravila, onda sam vezala
konopac za šipku koja nije bila oštećena i pomoću njega kliznula na zemlju. Ali to nije bio najteži dio
pothvata: šest zidova ili živica o kojima mi je govorila moja drugarica, bijahu mnogo veća zapreka. Kad
sam se već našla na tlu, opazih da prostori ili kružne staze od jedne do druge živice nisu šire od osam stopa.
Upravo ta blizina davala je na prvi pogled ovom dijelu izgled prave šume. Noć je bila vrlo mračna.
Napravih krug oko prve staze da vidim postoji li negdje otvor u živici, pa tako prodoh i pored dvorane za
večeru koja je bila prazna. Moj se nemir poveća. Ipak nastavih istraživati. Tako stigoh i do visine prozora
velike podzemne dvorane koja se nalazila ispod one za uobičajene orgije. Tu opazih mnogo svjetlosti.
Hrabro se približih. Moja nesretna drugarica bila je ispružena na nekakvom stalku, kosa joj je bila rasuta,
sigurno je očekivala neko grozno mučenje koje joj je trebalo pružiti slobodu, vječni konac njenih nevolja...
Zadrhtah, ali ono što su tada moje oči ugledale još više me začudi — ili Omphale nije sve znala, ili nije sve
rekla. U tom podzemlju vidjeh četiri gole djevojke, veoma mlade i veoma lijepe, koje sigurno nisu
pripadale našima. Ovo je skrovište dakle čuvalo i druge žrtve bluda čudovišnih razvratnika... i druge
nesretnice koje mi nismo poznavale... Brzo pobjegoh i zaustavih se tek na suprotnoj strani podzemlja. Kako
još nisam bila našla otvor, odlučih da ga sama napravim. Potajice sam se bila dokopala dugačkog noža.
Usprkos rukavicama, ruke su mi uskoro bile razderane, ali ništa me nije moglo zaustaviti. Živica je bila
gotovo dvije stope široka, razmaknuh je i nañoh se na drugoj stazi. Pod nogama osjetih mekanu zemlju u
koju sam upadala sve do gležanja. To me začudi. Sto sam dublje zalazila u to gusto grmlje, tama je

58
postajala sve gušća. Zanimalo me što je uzrok toj promjeni tla, pa popipah... O, nebo blago! U rukama mi
se nañe glava jednog leša!... »Svemoćni Bože!« zastrašeno pomislih. »Ovo je sigurno groblje u koje krvnici
bacaju svoje žrtve. Jedva da ih i prekriju zemljom!... Ova lubanja pripada možda mojoj dragoj Omphali, ili
nesretnoj Octaviji, onako lijepoj, onako nježnoj, onako dobroj, koja se na zemlji pojavila samo kao ruže
kojih su sliku predstavljale njene čari! Jao, ako je ovo moralo biti i moje mjesto, zašto da se ne podložim
sudbini! Sto ću dobiti tražeći nove nevolje? Zar već i suviše zla nisam doživjela? Zar već nisam bila povod
mnogobrojnim zločinima? Oh, zapečatimo moju sudbinu! O, zemljo, otvori se da me progutaš! Zar to nije
najbolje kad sam ovako napuštena, jadna, bolje nego životariti nekoliko dana više, medu čudovištima...
Ipak, ne, ne, moram osvetiti krepost u okovima... Ona to očekuje od moje hrabrosti... Ne smijem klonuti...
moram naprijed! Svijet mora biti osloboñen ovako opasnih krvnika. Treba li da ustuknem pred gubitkom
trojice ili četvorice ljudi da bih spasila milijune nevinih koje njihova okrutnost i razvrat žrtvuju?« Provalih
dakle živicu u kojoj sam se nalazila. Ova je bila mnogo šira od prve. Što sam dalje napredovala, živice su
bile još jače. Otvore u živici nekako sam probijala, s druge strane očekivalo me sigurno tlo... ništa više nije
najavljivalo strahote koje sam proživjela. Tako sam stigla i do jarka, ne opazivši meñutim zidine o kojima
mi je Omphale govorila. Možda nisu ni postojale, možda su nas redovnici njima samo još više htjeli
zaplašiti. Sad me više nije okruživao šesterostruki pojas ograda pa sam bolje razlikovala predmete. Preda
mnom se pojaviše crkva i samostanska zgrada. Jarak je okruživao i jednu i drugu. Dobro sam pazila da ga
ne prijeñem s te strane. Krenuh duž jarka, opazih stazu u šumi, odlučih da ga na tom mjestu prijeñem, a
onda nastavim stazom kad se nañem s druge strane. Jarak je bio vrlo dubok, ali, na moju sreću, suh. Kako je
bio obložen opekama, morala sam skočiti. To je bio jedini način da se spustim. Pomalo ošamućena padom,
ostadoh na zemlji nekoliko trenutaka... Onda ustadoh i krenuh prema drugoj strani prepreke, ali kako da je
svladam? Potražih prikladno mjesto i nañoh nekoliko razbijenih opeka koje su mi u isto vrijeme
omogućavale da na jednu stavim nogu a da se za druge prihvatim rukama. Već sam bila gotovo na vrhu kad
se sve sruši pod mojom težinom i ja padoh u jarak zasuta krhotinama koje sam povukla za sobom. Ovaj
drugi nehotični pad bio je mnogo teži od prvog. Svu me, uostalom, prekrilo kamenje koje se srušilo za
mnom. Kako su me neke krhotine pogodile u glavu, bila sam sva izubijana... »O, Bože,« rekoh sva očajna,
»ne idem dalje. Ostajem ovdje. Samo me nebo opominje. Ne želi nastaviti. Moje me misli zavaravaju. Zlo
je možda potrebno na zemlji, i kad ga ruka Božja želi, možda je pogrešno opirati mu sel« Ali brzo se
pobunih protiv zlosretne ideje koja je bila plod izopačenosti što me okruživala, oslobodih se kamenja koje
me prekrivalo, pa kako mi se sad još lakše bilo popeti zbog novih rupa koje sam padom napravila, ponovo
se ohrabrih, pokušah i za tren oka nañoh se na vrhu. Sve me to udaljilo od staze koju sam bila opazila, ali
kako sam dobro zapamtila njen položaj, brzo je pronañoh i hitrim koracima počeh bježati. Kad sam prošla
kroz šumu, brzo se nañoh na brdašcu s kojeg sam prije šest mjeseci, na svoju nesreću, ugledala taj užasni
samostan. Bila sam sva znojna, pa se odmorih nekoliko minuta. Prva mi je briga bila da se bacim na
koljena i da opet zamolim oproštenje od Boga za grijehe koje sam protiv svoje volje počinila u tom
odvratnom stjecištu zločina i razvrata. Iz očiju su mi tekle pokajničke suze. »Jao!« pomislih. »Koliko sam
manje bila zla kad me je lani ovom istom stazom upravila pobožnost koja je tako okrutno bila izigrana. O,
Bože, u kakvom se sad stanju nalazim!« Kad je zadovoljstvo što sam slobodna smirilo malo ove turobne
misli, krenuh cestom prema Dijonu, vjerujući da samo u tom gradu moje tužbe mogu zakonito biti
primljene... Ovdje je gospoña de Lorsange zamolila Thér?su da barem nekoliko trenutaka predahne. To joj je
bilo potrebno. Zar koji je unosila u svoje pripovijedanje, rane koje su ove tužne priče ponovo otvarale u
njenoj duši, sve ju je to nagonilo da priušti sebi nekoliko minuta odmora. Gospodin de Corville naruči
osvježujuće napitke i, nakon kratkog odmora, naša junakinja, kako ćemo vidjeti, nastavi pripovijedati svoje
tužne pustolovine. Sutradan nakon bijega bila sam već savršeno mirna, više se nisam bojala da su krenuli u
potjeru za mnom. Vladala je užasna vrućina, pa sam se, slijedeći svoj običaj, udaljila malo od puta da
nañem prikladan zaklon gdje bih mogla pojesti nešto i dočekati večer. Sumarak na desnoj strani puta kroz
koji je prolazio bistri potočić činio mi se kao stvoren da se osvježim. Popivši malo čiste i svježe vode i
okrijepivši se komadom kruha, naslonih se uz stablo i pustih da mi u žile prodre čisti zrak koji mi je pružao
okrepu i smirivao osjetila. Razmišljala sam o svojoj jedinstvenoj kobi koja me, usprkos trnju što me
okruživalo na putu kreposti, uvijek upravljala, u svim prilikama i neprilikama, štovanju Boga, dobrim
djelima i pokornosti Svevišnjem Biću. Osjećala sam kako se u meni javlja nekakav zanos. »Taj Bog kojeg
obožavam,« govorila sam u sebi, »ne napušta me, jer čak i u ovom trenutku nalazim načina da oporavim
svoje snage. Tu sreću jedino njemu dugujem. A zar na svijetu nema ljudi kojima je ona uskraćena? Nisam
dakle potpuno nesretna, jer ima i onih koje još više treba žaliti... Ah, zar nisam manje nesretna od jadnica
koje sam ostavila u skrovištu poroka iz kojeg me nekim čudom izbavila sama Božja dobrota?...« I puna

59
zahvalnosti bacih se na koljena gledajući u sunce kao najljepše Božje djelo, kao djelo koje najbolje očituje
njegovu veličinu. I dok mi je uzvišenost te zvijezde pružala nov poticaj za molitvu i dobra djela, odjednom
me zgrabiše dva čovjeka; umotaše mi glavu kako ne bih mogla gledati i vikati, vezaše me poput kakve
zločinke i počeše vući ne progovarajući ni riječi. Išli smo tako gotovo dva sata a da nisam mogla vidjeti
kuda me vode, kad jedan od mojih otmičara, vidjevši da jedva dišem, predloži svom drugu da me oslobode
vela koji mi je pokrivao glavu. Ovaj pristane, ja odahnuh i vidjeh da se nalazimo na prilično širokom, pa
ipak pustom putu usred šume. Glavom mi proñe tisuću tužnih misli. Pobojah se da me vode natrag u
omrznuti samostan. — Ah! — rekoh jednom od svojih vodiča. Gospodine, mogu li vas zamoliti da mi
kažete kamo me vodite? Mogu li vas zamoliti da mi kažete što hoćete od mene? — Smirite se, dijete moje
— reče mi taj čovjek. — Neka vas ne plaši oprez koji smo morali poduzeti. Vodimo vas k jednom dobrom
gospodinu. Vrlo važni razlozi nagone ga da jedino na ovaj način traži dvorkinje za svoju ženu, ali vama će
ondje biti dobro. — Onda, gospodo — odgovorih — ako je sreća ono što mi pružate, nije potrebno da me
prisiljavate. Ja sam jadno, žaljenja vrijedno siroče. Tražim posao, pa ako mi ga vi dajete, zašto se onda
bojite da vam ne pobjegnem? — Ima pravo — reče jedan od vodiča. — Odriješimo je! Neka joj samo ruke
ostanu vezane. Kad su to učinili, krenusmo dalje. Vidjevši da sam mirna, počeše čak odgovarati na moja
pitanja. Tako doznadoh da se gospodar kojemu sam namijenjena zove grof de Gernande, da je roñen u
Parizu, ali da u ovoj pokrajini posjeduje velika imanja i da ima više od petsto tisuća talira rente, koju sam
jede, reče mi jedan od mojih vodiča. — Sam? — Da. On je usamljen čovjek, filozof. Nikad nikoga ne
prima, ali je zato jedan od najvećih sladokusaca u Evropi. Nema takva izjelice na svijetu koji bi se njemu
mogao suprotstaviti. Ništa vam više o tome neću govoriti, sami ćete vidjeti. — Ali što znači taj oprez,
gospodine? — Evo što. Naš gospodar ima nesreću da je oženjen ženom koja je skrenula s uma. Treba je
čuvati po strani, ona nikad ne izlazi iz svoje sobe, a nitko ne želi da joj služi. Da ste znali o čemu se radi,
uzalud bismo vam predlagali, nikad ne biste prihvatili taj posao. To nas prisiljava da na silu otimamo
djevojke koje će obavljati tu žalosnu dužnost. — Kako! Bit ću dakle zarobljenica uz tu damu? — Baš tako.
Eto zašto vas držimo na ovaj način. Smirite se... bit će vam dobro, savršeno dobro... Izuzevši tu neugodnost,
ništa vam neće nedostajati. — Ah, pravedno nebo! Kakvi okovi! — No, no, dijete moje, budite hrabri!
Jednog dana ćete se već izvući i vaša sreća bit će potpuna. Moj vodič nije još bio ni završio posljednje riječi
kad opazismo dvorac. Veličanstvena, osamljena i prostrana zgrada usred šume. Ali mnogo je toga
nedostajalo da ta velika grañevina bude napučena onako kako bi trebala biti. Nigdje ljudi, nikakvo kretanje
nisam vidjela, osim što se nekoliko ljudi vrzmalo oko kuhinje koja se nalazila u glavnom dijelu zgrade. Sve
je ostalo bilo pusto kao i sam položaj dvorca. Nitko nas nije opazio kad smo ušli. Tada jedan vodič ode u
kuhinju, a drugi me predstavi grofu. Ovaj se nalazio u prostranoj i divnoj prostoriji, na sebi je imao kućnu
haljinu od indijske svile. Ležao je u naslonjaču, a pored njega su stajala dva mladića tako nedolično, bolje
reći, tako smiješno obučena da sam u prvi mah pomislila da su djevojke. Kad sam malo bolje pogledala,
vidjela sam da su mladići, od kojih je jednom moglo biti petnaest, a drugom šesnaest godina. Lica su im
bila ljupka, ali tako nekako iznemogla i slaba da sam pomislila da su bolesni. — Evo djevojke, vaša visosti
— reče moj vodič — učinilo nam se da je prikladna. Nježna je, poštena i traži posao. Nadamo se da ćete
biti zadovoljni. — U redu — odgovori grof, jedva me i pogledavši. — Zatvorit ćete vrata, Saint-Louis, kad
izañete, i reći da nitko ne ulazi dok ne pozvonim. Grof onda ustane i pristupi da me pregleda. Neobičnost
njegova lika zaslužuje da vam ga opišem. Gospodinu de Gernandeu bilo je tada oko pedeset godina, bio je
visok gotovo šest stopa i strašno debeo. Lice mu je bilo upravo strašno, nos veoma dug, obrve guste i crne,
oči tamne i zle, usta velika i izobličena, čelo mračno, ćelavo, glas strašno hrapav, ruke ogromne. Sve je to
od njega činilo pravog diva koji je više ulijevao strah nego povjerenje. Uskoro ćemo vidjeti koliko su moral
i djela ovog kentaura odgovarali njegovu strašnom liku. Nakon jednog od najbržih i najdrskijih ispitivanja
grof me upita koliko mi je godina. — Dvadeset i tri, gospodine — odgovorih. Tom prvom pitanju tada doda
i nekoliko pitanja o mom životu. Ništa ne zatajili. Ne zaboravili čak ni sramotu koju mi je nanio Rodin.
Kad sam mu opisala svu svoju bijedu, kad sam mu pokazala kako me nesreća stalno pratila: — To bolje
surovo mi odgovori — to bolje, zato ćete kod mene biti poslušniji. To što nesreća progoni niski sloj ljudi
koje je Priroda osudila da gmižu pored nas na istoj zemlji, nije neka naročita šteta. Zato bolje rade i manje
su drski. Bolje izvršavaju svoje dužnosti prema nama. — Ali ja sam vam, gospodine, kazala svoje porijeklo.
Ono nije nimalo nisko. — Da, da, poznajem ja te priče. Uvijek smo imali sve kad nemamo ništa ili kad smo
u nevolji. Obmane ponosa uvijek moraju tješiti pogreške sudbine, a onda je na nama da povjerujemo u ono
što nam se svidi, u sudbinom uništenu sreću. Uostalom, to se mene ništa ne tiče, vidim da ste nalik na
služavku i da ste obučeni tako, pa ću vas, dopustite, i smatrati služavkom. Meñutim — nastavi taj okrutnik
— samo o vama ovisi hoćete li biti sretni. Malo strpljivosti, malo obzirnosti, pa ću vas za nekoliko godina

60
pustiti odavde u stanju da više nećete morati služiti. Tada me prihvati najprije za jednu pa za drugu ruku,
zavrne mi rukave sve do lakata, pažljivo me pregleda i upita koliko puta mi je krv bila puštena? — Dvaput,
gospodine — odgovorih prilično iznenañena ovim pitanjem. Kazah mu vrijeme i okolnosti u kojima je to
bilo izvedeno. On prstima pritisne vene kao kad ih tko želi naduti da izvrši tu operaciju. Kad su bile u stanju
koje je htio postići, pritisne na njih usta i poče ih sisati. Od tog trenutka više nisam sumnjala da je taj
okrutni čovjek razvratnik, i nemir mi ispuni srce. — Moram znati kako ste grañeni — nastavi grof
promatrajući me pogledom od kojeg sam zadrhtala. — Posao koji ćete obavljati zahtijeva da nemate
nikakav tjelesni nedostatak. Pokažite nam, dakle, sve što imate. Branila sam se. Ali grofov je bijes
raspolagao mišicama njegova divovskog tijela. Oštro mi je najavio da mi ne savjetuje da hinim čednost pred
njim, jer on posjeduje sigurna sredstva kojima se žene mogu privesti pameti. — Ono što ste mi ispričali —
reče mi — ne otkriva naročitu krepost, pa će vaš otpor biti jednako bezrazložan koliko i smiješan. Rekavši
to, dade znak dvama mladićima koji se odmah približiše i počeše me svlačiti. S onako slabim i izmoždenim
stvorovima obrana svakako ne bi bila teška, ali čemu bi poslužila? Ljudožder koji ih je nagnao na mene,
mogao me, da je htio, jednim udarcem pretvoriti u prah. Shvatih tada da treba popustiti. U tren oka me
svukoše. Kad je to bilo gotovo, opazih da još više izazivam smijeh one dvojice ganimeda. — Prijatelju
dragi — reče mlañi svom drugu. — Djevojka je doista lijepa stvarčica... Ali kakva šteta što im je ono
mjesto prazno. — Oh!. — kazao je drugi. — Ništa nije tako bestidno kao ta praznina. Nikad ne bih dotakao
ženu, čak kad bih i cijelo blago morao izgubiti. I dok je prednji dio mog tijela bio tako smiješno izvrgnut
njihovim porugama, grof, koji je bio najveći prijatelj stražnjeg dijela (kao i svi razvratnici, na žalost!), s
najvećom pažnjom ispitivao je taj dio, okrutno ga je gnječio, snažno udarao. Sa svih pet prstiju stiskao je
komadić po komadić tog dijela tijela, udarajući ga sve dok se sasvim nije smekšao. Onda me nagnao da
poñem nekoliko koraka naprijed i da se natraške vraćam kako ne bi iz vida izgubio perspektivu koja mu je
bila ponuñena. Kad bih se vratila k njemu, tjerao me da taj dio saginjem, da ga uspravljam, stišćem, širim.
Cesto bi kleknuo ispred jedinog dijela koji ga je zanimao. Ljubio ga je po raznim dijelovima, često i po
najtajnijem otvoru. Ali svi ti poljupci bili su samo sisanje, nije bilo ni jednog kojemu to nije bio cilj. Činilo
se kao da će posisati svaki dio na koji je spuštao svoje usne. Upravo za tog pregledavanja želio je doznati
pojedinosti koje sam doživjela u samostanu Sainte-Marie-des-Bois. I ne opažajući da ga svojim pričama još
više raspaljujem, ja sam mu naivno sve pripovijedala. Onda naloži jednom mladiću da se približi pa,
postavivši ga pored mene, otpusti petlju široke ružičaste vrpce koja je zadržavala hlače od bijelog platna,
otkrivši tako sve čari koje je skrivala ta odjeća. Nakon nekoliko nježnih milovanja po istom oltaru na
kojem je grof sa mnom prinosio žrtvu, naglo promijeni predmet i poče sisati na mladiću onaj dio tijela koji
označava njegov spol. Mene je i dalje dodirivao. Bilo zbog mladićeve navike, bilo zbog spretnosti ovog
satira, pobijeñena Priroda vrlo brzo preli u usta jednog ono što je izbacila iz uda drugog. Eto kako je ovaj
pokvarenjak iscrpljivao nesretnu djecu koju je držao kod sebe i čiji ćemo broj uskoro doznati. Tako ih je on
trošio i to je bio razlog njihovoj klonulosti u kojoj sam ih zatekla. Pogledajmo sada kako je postupao da
žene dovede u isto stanje, i koji je bio pravi razlog povučenosti u kojoj je držao svoju ženu. Poštovanje koje
mi je grof izražavao bilo je dugotrajno, ali ni u jednom trenutku nije iznevjerio hram koji je bio izabrao. Ni
njegove ruke, ni njegovi poljupci, ni njegovi pogledi, ni njegove želje, ni trena nisu odstupali od njega.
Nakon što je isto tako sisao drugog mladića, primivši i progutavši i njegovo sjeme: — Doñite — reče mi
povlačeći me u susjednu sobu i ne dopuštajući mi da uzmem odjeću. — Doñite, pokazat ću vam o čemu se
radi. Nisam mogla skrivati svoju užasnu uznemirenost. Ali kako nije postojalo ništa što bi mi pomoglo da
izmijenim svoju sudbinu, ponuñeni kalež morala sam ispiti sve do dna. Dva druga šesnaestogodišnja
mladića, isto tako lijepa, isto tako izmoždena kao i prva dva koja smo ostavili u salonu, ukrašavala su ovu
sobu. Digoše se kad smo ušli. — Narcise — reče grof jednome od njih — ovo je grofičina nova sobarica,
moram je iskušati. Daj mi nožiće! Narcis otvori jedan ormar i odmah izvadi sve što je bilo potrebno da se
pusti krv. Sami pogodite kako sam se osjećala. Moj krvnik opazi moj strah i nasmije se. — Postavi je,
Zéphire — reče gospodin de Gernande drugom mladiću. Ovaj dječak mi se približi i, osmjehujući se, reče:
— Ne plašite se, gospoñice, ovo vam može samo dobro učiniti. Stanite ovdje! Morala sam se lagano
oslanjati na koljena pored malog stola koji se nalazio usred sobe. Dvije crne vrpce koje su bile pričvršćene
za strop, podržavale su mi ruke. Tek što sam se našla u tom položaju, približi mi se grof s nožićem u ruci.
Jedva je disao, oči su mu sjale, lice ulijevalo strah. Poveza mi obje ruke i u tren oka ih zareže. Kad je
ugledao krv, krikne i prokune dva-tri puta, a onda sjede dva koraka ispred mene. Uskoro se rastvori lagana
odjeća koja ga je prekrivala. Zéphire klekne meñu njegove noge i poče ga sisati, a Narcis, s nogama na
naslonjaču svog gospodara, pruži ovome isti predmet koji je on drugome pružio da mu ga sisa. Gernande je
bio obujmio Zéphirea oko leña, stiskao ga je, privlačio sebi, puštao jedino onda kad bi upravio svoj užareni

61
pogled prema meni. Meni je krv tekla u mlazovima padajući na dvije bijele plitice koje su bile postavljene
ispod mojih ruku. Osjećala sam kako slabim. — Gospodine, gospodine — vikala sam — smilujte se,
onesvijestit ću se! Tada klonuh. Vrpce su me zadržavale pa nisam mogla pasti, ali kako su mi ruke ostale u
zraku a glava pala, krv mi je oblila lice. Grof je bio izvan sebe... nisam meñutim vidjela kraj njegova
pothvata, onesvijestila sam se prije nego što je stigao na cilj. Možda ga je jedino, videći me u tom stanju,
mogao postići, možda je njegov krajnji zanos zavisio od ove slike smrti? Bilo kako bilo, kad sam se
osvijestila, ležala sam u prekrasnom krevetu. Oko mene su stajale dvije stare žene. Čim su vidjele da sam
otvorila oči, dale su mi bujon. Inače, dva dana za redom, svaka tri sata, davale su mi izvrsne juhe. Nakon
toga gospodin de Gernande mi reče da ustanem i doñem u salon u kojem me prvi dan primio. Odvedoše
me. Još sam bila malo slaba, ali prilično sam se dobro osjećala. — Thérèse — reče mi grof i dopusti mi da
sjednem — rijetko ću s vama obnavljati slične pothvate. Vi ste mi potrebni za druge ciljeve. Bilo je meñutim
važno da vas upoznam sa svojim sklonostima i načinom na koji ćete završiti u ovoj kući, ako me izdate, ako
na nesreću podlegnete riječima žene kojoj ćete od sada služiti. Ta je žena moja supruga, Thérèse, a to je
najtužniji naslov koji je mogla dobiti, budući da je prisiljava da se predaje čudnoj strasti koje ste vi bili
žrtva. Nemojte misliti da ja s njom tako postupam iz osvete, prijezira ili nekakve mržnje. To je jedino stvar
strasti. Ništa nije ravno užitku koji mi pruža puštanje krvi... sav sam izvan sebe kad je vidim kako teče. S
tom ženom nikad nisam uživao na neki drugi način. Već je tri godine udana za mene, a svakog četvrtog
dana mora podnijeti ono što ste vi doživjeli. Njena mladost (još joj nije ni dvadeset godina), posebna
pažnja, to je održava. Kako se na taj način oporavlja u njoj ono što mora izgubiti, sve do danas se prilično
dobro drži. Takvo stanje, kako i sami shvaćate, ne dopušta mi da je pustim da izlazi, a niti da ikoga prima.
Proglasio sam je, dakle, ludom, pa se i njena majka, jedini rod koji joj je preostao, a koja stanuje šest milja
dalje, ne usuñuje da je posjeti. Toliko je uvjerena da je luda. Grofica vrlo često traži milost, nema stvari
kojom me ne pokušava ganuti. Ali nikad neće uspjeti. Moj je blud nalagao njeno zatočenje i tu se ništa ne
da promijeniti. Ovako će biti sve dok bude mogla izdržati. U životu joj nikad ništa neće nedostajati, a kako
je ja volim iscrpljivati, održavat ću je koliko više budem mogao. Kad više ne bude mogla izdržati... To mije
četvrta, brzo ću naći petu, ništa me ne uznemiruje toliko malo koliko sudbina jedne žene. Na svijetu ima
mnoštvo žena, a tako je lijepo mijenjati ih. Bilo kako bilo, Thérèse, vaš je zadatak daje njegujete. Ona
redovito gubi dvije zdjelice krvi svaki četvrti dan i više se ne onesvješćuje. Navika joj daje snagu, njena
iscrpljenost traje dvadeset i četiri sata, ostala tri dana osjeća se dobro. Ali vi shvaćate da se taj život njoj ne
sviña, nema toga što ne bi učinila da se oslobodi, da pokaže majci svoje pravo stanje. Već je bila pridobila
dvije svoje dvorkinje, ali njihove smicalice otkrivene su na vrijeme, pa je sve propalo. Tako je bila uzrok
propasti tih dviju nesretnica. Danas se kaje zbog toga, zna da joj se sudbina ne može izmijeniti i obećava da
više neće pokušati pridobiti ljude kojima je okružim. Zato me ova tajna i sve ono što se može dogoditi, ako
se otkrije, nagoni, Thérèse, da uzimam samo osobe koje su odgojene poput vas. Na taj način izbjegavam
sudski progon. Kako vas nisam uzeo ni od koga, i kako nikome ne moram odgovarati za vas, slobodniji sam
da vas kaznim ako to zaslužite, tako da vam oduzmem život a da zbog toga ne navučem na sebe ni istragu,
ni bilo koju drugu nevolje. Od ovog trenutka vi dakle ne pripadate ovom svijetu, budući da ga možete
napustiti kad god mi se to prohtije. Kako vidite, to je vaša sudbina, dijete moje. Bit ćete sretni ako se
budete dobro ponašali, mrtvi ako me pokušate izdati. U svakom drugom slučaju tražio bih vaš odgovor, ali
u položaju u kojem se sad nalazite, nimalo mi nije potreban. Ja vas držim, Thérèse, i morate me slušati...
Poñimo k mojoj ženi1 Kako na tako jasne riječi ništa nisam mogla uzvratiti, poñoh za svojim gospodarom.
Prijeñosmo dug hodnik, mračan i pust, kao uostalom i cijeli dvorac. Otvoriše se jedna vrata, uñosmo u
nekakvo predsoblje u kojem prepoznah dvije stare žene koje su me njegovale za moje iscrpljenosti. One se
digoše i uvedoše nas u predivne odaje u kojima zatekosmo nesretnu groficu kako veze na dugačkoj stolici.
Čim je opazila muža, digne se: — Sjedite — reče joj grof — dopuštam vam da me tako saslušate. Evo
najzad sobarice koju sam pronašao za vas. Gospoño — nastavi — nadam se da ćete se sjetiti sudbine koju
ste prouzročili drugima i da ovu nećete pokušati natjerati u iste nevolje. — To neće biti potrebno — rekoh
tada, ispunjena željom da služim toj nesretnici i hoteći sakriti svoje namjere. — Da, gospoño, pred vama se
usuñujem tvrditi da to neće biti potrebno, nećete mi reći ni riječi koju odmah neću prenijeti vašem
gospodinu suprugu. Doista ne želim izlagati opasnosti život da bih vam služila. — Neću poduzeti ništa što bi
vas moglo izložiti toj opasnosti, gospoñice — reče jadna žena koja nije shvaćala razloge zbog kojih sam
tako govorila — budite mirni! Tražim samo da me njegujete. — Tome ću se potpuno posvetiti, gospoño —
odgovorih — ali neću poduzimati ništa više od toga. Grof koji je bio očaran mnome stisne mi ruku i šapne
na uho: — Dobro, Thérèse, tvoja je sreća osigurana ako se budeš ponašala kako kažeš. — Zatim mi grof
pokaže moju sobu koja se nalazila pored grofičine. Još mi reče da su ove odaje zatvorene čvrstim vratima i

62
na svim otvorima osigurane dvostrukim rešetkama, te da ne pružaju nikakvu nadu u bijeg. — Evo i jedne
male terase — nastavi gospodin de Gernande vodeći me u vrtić koji se nalazio u ravnini ovih odaja — ali
njena vam visina, nadam se, neće izazvati želju da padnete niza zidine. Grofica može ovdje udisati svježi
zrak koliko želi, vi ćete je pratiti... zbogom! Vratih se svojoj gospodarici. Kako smo se najprije uzajamno
ispitivale bez riječi, dovoljno je dobro procijenih u tom prvom trenu da bih je mogla opisati. Gospoñi de
Gernande bilo je devetnaest i pol godina, imala je prekrasan stas, najotmjeniji, najdostojanstveni)'i koji se
može vidjeti. Sve njene kretnje i pokreti bili su puni ljupkosti, svaki njen pogled odavao je neki osjećaj.
Imala je najljepše crne oči, iako joj je kosa bila plava, ništa nije bilo ravno njihovu izrazu. Ali nekakva
tjeskoba, posljedica njenih nevolja, ublažavala je njihov sjaj čineći ih tako tisuću puta zanimljivijim. Koža
joj je bila vrlo bijela, kosa prekrasna, usta malena, možda i suviše sitna, ali taj nedostatak sigurno nitko ne
bi zamijetio. Prekrasna i nedovoljno rascvjetana ruža. Zubi tako svježi... usne tako crvene... kao da ih je sam
Amor obojio bojama koje je posjedovala božica cvijeća. Nos orlovski, uzak, okrunjen obrvama od
ebanovine, brada i lice savršeno lijepi, u jednu riječ, najljepši oval kojim su vladale ljupkost, naivnost,
čednost, osobine koje su joj više davale vanjštinu anñela nego smrtne žene. Njene ruke, grudi, leña... kao
stvorene da budu model umjetnicima. Blaga i crna mahovina prekrivala je Venerin hram koji su podupirala
dva kao isklesana bedra. Najviše sam se čudila što, usprkos njenu vitkom stasu i nevoljama koje je trpjela,
ništa nije smetalo grofičinoj debljini. Stražnjica joj je bila okrugla i puna, mesnata, debela, čvrsta, kao da je
uvijek živjela u najvećem blagostanju. Na svemu tome ipak su se osjećale posljedice razvrata njena muža,
ali ponavljam, ništa nije bilo oslabljeno... slika lijepog ljiljana na kojemu je pčela ostavila nekoliko točkica.
Uza sve te draži, gospoña de Gernande posjedovala je još i blagu ćud, nježnu i romantičnu dušu, osjećajno
srce!... Prirodnu vještinu očaravanja kojem je mogao odoljeti samo njen bestidni muž, glas neobično ljubak
i pun milosrña. Takva je, eto, bila nesretna žena grofa de Gernandea, takvo je bilo to anñeosko stvorenje
protiv kojeg se on bio urotio. Činilo se kao da je, pokazujući veću dobrotu, još više raspaljivala njegovu
okrutnost i kao da su darovi koje je od Prirode primila bili povod više za divljaštva tog zločinca. — Kad
vam je posljednji put puštena krv, gospoño? — progovorili najzad pokazujući joj tim riječima da sve znam.
— Prije tri dana — odgovori mi ona — i sutra opet... — uzdahne. — Da, sutra, gospoñice, sutra... sutra ćete
biti svjedok tog lijepog prizora. — I gospoña nimalo ne slabi? — Oh, Bože dragi! Nije mi još ni dvadeset
godina, a sigurna sam da se ni u sedamdesetoj ne može biti slabiji. Ali nadam se da će i ovo završiti, ovako
ne mogu još dugo živjeti. Posjetit ću svog Oca, u rukama Svevišnjeg Bića potražit ću odmor koji su mi ljudi
tako nemilosrdno uskratili na ovom svijetu. Srce mi se paralo slušajući te riječi. Ipak sam se svladala i
zatajila svoje uzbuñenje, ali sam se u duši zaklela da ću tisuću puta radije izgubiti život, ako bude potrebno,
nego prepustiti ovu jadnu ženu razvratu jednog čudovišta. Bilo je vrijeme da grofica ruča. Dvije starice me
obavijestiše da je povedem u njenu sobu. Rekoh to grofici koja je već bila naviknuta na sve, pa odmah
izañe. Starice tada, uz pomoć one dvojice koji su me oteli, donesoše veličanstven ručak i postaviše ga na
stol na kojem se moj pribor nalazio preko puta grofičinog. Sluge se udaljiše, a dvije starice mi rekoše da se
neće micati iz predsoblja kako bi odmah mogle izvršiti što god grofica zaželi. Kad sam to kazala
gospodarici, ona sjede i prijateljskim i blagim tonom, koji mi odmah osvoji dušu, pozove me da učinim isto.
Na stolu je bilo najmanje dvadeset jela. — Sto se ovoga tiče, gospoñice, i sami vidite da se dobro brinu o
meni — reče mi. — Da, gospoño — odgovorih. — Znam da gospodin grof hoće da imate sve što zaželite.
— Da, da. Ali kako je okrutnost razlog toj pažnji, ona me nimalo ne dira. Iscrpljenu gospoñu de Gernande
Priroda je vječito poticala da se oporavlja, zato je doista mnogo jela. Zaželjela je jarebice i ruansku patkicu.
Odmah joj donesoše. Nakon ručka je htjela udahnuti malo svježeg zraka na terasi, pružila mi je ruku da je
prihvatim: ni deset koraka nije mogla napraviti bez tuñe pomoći. U tom sam trenutku vidjela sve dijelove
njena tijela koje sam vam upravo opisala. Pokazala mi je svoje ruke, bile su pune ožiljaka. — Ah! Ne ostaje
on samo na tome — reče mi. — Nema mjesta na mom jadnom tijelu na kojem on ne želi vidjeti kako krv
teče. Tada mi pokaza noge, vrat, grudi i mnoge druge dijelove koji su bili prekriveni ožiljcima. Prvog dana
zadržan se samo na nekoliko malih prigovora, a onda odosmo spavati. Sutrašnji dan bio je koban za
groficu. Gospodin de Gernande, koji je ovu operaciju izvodio uvijek poslije svog ručka a prije gospoñinog,
pozove me da sjednem za njegov stol. Tu, gospoño, vidjeh tog krvoloka kako jede na tako nevjerojatan
način da svojim očima nisam mogla vjerovati. Četiri sluge, meñu kojima i ona dvojica koja su me dovela u
dvorac, posluživali su taj čudni ručak. Zaslužuje da ga malo podrobnije opišem. Učinit ću to bez ikakva
pretjerivanja. Vjerujem da zbog mene ništa više nisu donijeli. Ono što sam vidjela, dakle, bila je
svakodnevna pojava. Poslužiše dvije juhe, prvu s tijestom u šafranu a drugu sa šunkom. Zatim govedsku
pečenicu na engleski način, osam predjela, pet obilnih i pet lakših jela, veprovu glavu s osam pečenja i
meñujelima, šesnaest raznih vrsta voća, sladoled, šest vrsta vina, četiri vrste likera i kavu. Gospodin de

63
Gernande kušao je svako jelo, a neke je tanjure potpuno ispraznio. Popio je dvanaest boca vina, na početku
četiri boce burgunca, za vrijeme pečenja četiri boce šampanjca, a uz voće po bocu tokajca, ermitaža, milsoa
i madere. Završio je s dvije boce likera i deset šalica kave. Izlazeći nakon toga svjež kao da se upravo
probudio, gospodin de Gernande mi reče: — Idemo sad pustiti krv tvojoj gospodarici. Reći ćeš mi, molim
te, jesam li se ponašao jednako dobro kao i s tobom. Dva mladića koje još nisam bila vidjela, istih godina
kao i ostali, čekala su nas pred vratima grofičinih odaja. Tu mi je grof rekao da ih ima dvanaest i da ih
mijenja svake godine. Ovi su mi bili još nekako ljepši nego oni koje sam prije vidjela. Bili su manje
iscrpljeni. Uñosmo... Sve ceremonije koje ću vam sad ispričati, gospoño, zahtijevao je sam grof. Održavale
su se redovito, mijenjalo se jedino mjesto puštanja krvi. Grofica koja je na sebi imala samo haljinu od
lepršavog muselina, spustila se na koljena čim je grof ušao. — Jeste li spremni? — upita je njen suprug. —
Na sve, gospodine — ponizno odgovori ona. — Vi dobro znate da sam ja vaša žrtva i da samo morate izdati
nareñenje. Tada mi gospodin de Gernande reče da svučem njegovu ženu i da mu je dovedem. Iako sam,
kako i sami znate, gospoño, osjećala veliku odvratnost prema svim tim strahotama, potpuna podložnost bila
je sve što sam mogla učiniti. Preklinjem vas, gledajte me uvijek samo kao robinju u svemu onome što sam
ispričala, kao i u svemu onome što ću vam još ispričati. Pokoravala sam se jedino onda kad mi ništa drugo
nije preostalo, i nikad ni u čemu nisam dragovoljno sudjelovala. Svukoh dakle haljinu sa svoje gospodarice
i golu je povedoh do muža koji se već bio smjestio u veliki naslonjač. Kako je već bila upućena u obred,
odmah se digla na naslonjač i sama mu ponudila na ljubljenje onaj omiljeni dio, kojem je toliko štovanja
odavao na meni i koji ga je, kako mi se činilo, jednako uzbuñivao na svim bićima i svim spolovima. —
Raširite, gospoño — naglo progovori grof... Dugo je izražavao štovanje onome što je za redom želio vidjeti
u različitim položajima, otvarao je, stiskao. Vrškom prsta ili jezika golicao je uski grlić. Vrlo brzo je,
zanesen žestinom svojih strasti, počeo stiskati komadiće mesa, bosti. Čim bi se pojavila mala rana, spuštao
bi usta na nju. Za ovog okrutnog uvoda, ja sam držala nesretnu žrtvu, a dva su se, sasvim gola dječaka,
izmjenjivala pored njega. Na koljenima, sad jedan sad drugi, upotrebljavali su usta da ga uzbude. Upravo
tada, na svoje veliko čuñenje, opazih da taj div, to čudovište koje je i samom svojom vanjštinom
zastrašivalo, gotovo i nije muškarac. Ta ogromna i u svakom pogledu snažna osoba posjedovala je
najsitniju, najmanju izraslinu, ili da budem još jasnija, ono što možete opaziti kod jednog djeteta od tri
godine. Ali njegovo uzbuñenje zato nije bilo manje, svaki titraj slasti izazivao je u njemu prave grčeve.
Nakon ovog uvoda, ispružio se na naslonjač, naredio je ženi da ga zajaše, i to tako da mu je njena stražnjica
dodirivala lice. Ona mu je, šišajući, ustima morala uzvraćati iste usluge koje su mu maloprije pružala dva
mlada ganimeda koje je on, s lijeve i desne strane, rukama nadraživao. Moje su se ruke, u meñuvremenu,
brinule o njegovoj stražnjici. Škakljala sam ga, nadraživala mu sva osjetila. Kako taj položaj koji smo već
četvrt sata upotrebljavali, nije davao nikakav učinak, trebalo ga je promijeniti. Groficu sam, po nareñenju
muža, morala položiti na dugu stolicu. Ležala je na leñima, bedra su joj bila potpuno raširena. Pogled na
ono što je ona otvarala izazivao je nekakvu pomamu u grofu... promatrao je, pogledi su mu rigali vatru, kleo
je. Onda se poput luñaka bacio na svoju ženu i zarezao je nožićem na pet-šest mjesta po tijelu. Ali sve ove
rane bile su neznatne, jedva su pustile kap-dvije krvi. Ove prve okrutnosti najzad prepustiše mjesto
drugima. Grof ponovo sjede i dopusti ženi da malo odahne. Sad se momčićima počeo baviti, nagonio ih je
da se uzajamno sisaju ili ih je postavljao tako da, dok je on sisao jednog, drugi je sisao njega, a onaj kojega
je on sisao, ustima je činio istu uslugu onome koji je njega sisao. Grof je primao mnogo, ali nije davao
ništa. Njegova zasićenost i nemoć bile su tolike da ga ni najveći napori nisu uspijevali otrgnuti iz njegove
mlohavosti. Činilo se kao da doživljava jaka uzbuñenja, ali ništa se nije vidjelo. Ponekad je i meni
nareñivao da sisam njegove ljubavnike i da mu odmah u usta prenesem tamjan koji sam primila. Na kraju
ih je jednog po jednog natjerao na nesretnu groficu. Mladići joj se približiše, počeše je psovati, bezobzirno
gurati, udarati, čak i šibati. Što su je oni više mučili, grof ih je to više hvalio i hrabrio. Onda se de Gernande
prihvati mene. Stajala sam ispred njega, moja stražnjica bila je u visini njegova lica. Odavao je štovanje
svom bogu, ali me nije mučio. Ne znam zašto nije mučio ni svoje ganimede. Samo je groficu zlostavljao.
Možda je čast što mu pripada izazivala u njemu želju da je zlostavlja. Možda je jedino ta veza izazivala
okrutnost koja ga je tjerala na zločin. Kad se o takvim glavama radi, sve možemo pretpostaviti i gotovo se
uvijek kladiti da ih najviše raspaljuje ono što je najviše nalik na zločin. Onda je mene i mladiće smjestio
pored svoje žene, pomiješao nas stavljajući ženu uz muškarca. Svi smo mu pokazivali stražnjice. Najprije
je promatrao iz daljine, zatim se približavao, dodirivao, usporeñivao, milovao. Mladiće i mene nije mučio,
ali svaki put kad bi stigao do svoje žene, udarao ju je i mučio na sve moguće načine. Zatim je opet izmijenio
sliku. Grofica je potrbuške morala leći na naslonjač, a on je sam uvodio mladiće u usko mjesto koje im je
nudio položaj gospoñe de Gernande. Dopuštao im je da se tu zagriju, ali žrtva se morala prinijeti jedino u

64
njegovim ustima. Sisao ih je i kad su izlazili s tog mjesta. Dok je jedan radio, drugi ga je morao sisati, a
njegov jezik je bludio ponuñenim prijestoljem strasti. To je dugo trajalo, grof se razdražio, ustao i naredio
mi da zamijenim groficu. Zamolila sam ga da to ne traži, ali drugog izbora nije bilo. Svoju je ženu položio
na naslonjač, mene na nju, sa stražnjicom okrenutom prema njemu, a onda je svojim ljubimcima naložio da
prodru do zabranjene staze. Mogli su ulaziti voñeni samo njegovim rukama. Ja sam prstima morala dražiti
groficu i ljubiti je u usta. On meñutim nije mijenjao svoj obred. Ponašao se isto kao i s groficom. Onaj koji
me probadao, nakon nekoliko prolaza gore-dolje, morao je u njegova usta spustiti za mene upaljeni tamjan.
Kad su mladići završili, sam se prilijepio uz moju stražnjicu, pa se činilo kao da ih želi zamijeniti. —
Uzaludan napor — poviče... — to nije mjesto koje mi je potrebno... zapravo... zapravo... koliko god moje
stanje izgledalo jadno... do toga mi više nije stalo... Idemo, grofice, vaše ruke! Žestoko je zgrabi i postavi
isto kao mene. Ruke joj poveže dvjema crnim vrpcama koje su visile o stropu. Meni je naredio da joj
postavim zavoje, a onda je samo pregledao sveze. Još više ih stisne smatrajući da nisam to dovoljno dobro
napravila, jer će tako, reče, krv jače teći. Napipa vene, a onda gotovo istovremeno ubode obadvije. Krv
štrcne vrlo daleko. On pomahnita, postavi se nasuprot vrelima koja su istjecala, a mene natjera da kleknem
meñu njegove noge i da ga sisam. To isto uradi sa svojim ljubimcima ne odvraćajući pogleda od mlazova
krvi koji su ga raspaljivali. Kako sam tada bila sigurna da se približava vrhunac koji će groficu osloboditi
patnji, uložih sve napore da ga što prije postigne i tako, gospoño, kako vidite, dobročinstva radi, postadoh
bludnica, kreposti radi, razvratnica. Konačno stigne i taj toliko očekivani završetak čiju opasnost i žestinu
nisam poznavala. Kad se posljednji put dogodio, bila sam onesviještena... Oh, gospoño, kakvo ludilo!
Gernande je mahnitao gotovo deset minuta, mučio se poput padavičara, puštao krikove koji su se mogli čuti
milju daleko. Psovke su mu bile užasne, udarao je po svemu što ga je okruživalo, činio je grozne napore.
Oborio je svoja dva ljubimca i pojurio na ženu. Pokušala sam ga svladati. Do kraja sam ga sisala, pa ga je
potreba za mnom nagnala da me poštuje. Napokon sam ga oslobodila upaljene tekućine čija ga je vrućina,
gustoća, a osobito obilnost, toliko dovodila do ludila da sam vjerovala da će izdahnuti. Količina je
nadmašivala sedam-osam žličica najgušće kaše. I uza sve to, nikakve erekcije, čak znakovi iscrpljenosti. To
su suprotnosti koje će stručnjaci bolje od mene znati objasniti. Grof je jeo preko svake mjere, a snagu je
rasipao samo onda kad je puštao krv ženi, to jest svaki četvrti dan. Je li to možda uzrok ovoj pojavi? Ne
znam, i ne usuñujem se objašnjavati ono što ne razumijem. Zadovoljavam se samo pripovijedanjem onoga
što sam vidjela. Odmah poletjeh grofici, zaustavih joj krv, odriješih je i svu iznemoglu spustih na divan.
Grof se, meñutim, i ne bacivši pogled na nesretnu žrtvu svoje pomame, naglo udalji sa svojim ljubimcima,
ostavivši me da sama sve sredim kako znam i umijem. Ta neizbježna ravnodušnost bolje od bilo čega
otkriva dušu pravog razvratnika. Ako ga zanese samo žestina strasti, grižnja će se savjesti očitovati na
njegovu licu kad u stanju smirenja ugleda tužne posljedice svog ludila. Ako mu je pak duša potpuno
iskvarena, takav završetak nimalo ga neće zastrašiti. Promatrat će ga bez ikakva žaljenja i grižnje savjesti, a
možda čak i s novom pohotom koju će takav kraj izazvati. Gospoñu de Gernande odvedoh u krevet. Sudeći
po onome što mi je rekla, taj put je izgubila mnogo više krvi nego obično. Ali kako joj je posvećivana
velika briga i kako je dobivala snažnu okrepu, već dva dana kasnije izgledala je potpuno oporavljena. Još
iste večeri, čim sam bila završila sav posao kod grofice, Gernande me pozove na razgovor. Upravo je jeo.
Ta večera, za kojom sam morala posluživati, bila je mnogo neumjerenija od samog ručka. Za stolom su bila
i četiri njegova miljenika. Razvratnik se obično svake večeri opijao do krajnjih granica. Za to mu nije bilo
dovoljno ni dvadeset boca najbiranijih vina, pa sam često gledala kako prazni i trideset boca. Razvratnika bi
na kraju njegovi miljenici odvodili u krevet u kojem je svake večeri zadržavao dvojicu. Ali on sam nije
ulagao nikakve napore, oni su mu služili jedino kao pokretači koji su ga pripremali za veliku predstavu. Ja
sam meñutim otkrila tajnu kako se najbolje može zadovoljiti ćud tog čovjeka. On je, naravno, priznavao da
mu se malo koja žena svidjela toliko koliko ja. A to mi je osiguralo njegovo povjerenje kojim sam se
koristila jedino za to da pomognem svojoj gospodarici. Jednog jutra Gernande me pozove u svoju sobu da
mi izloži svoje nove razvratne planove. Pošto sam ih pažljivo saslušala i odobrila, vidjevši da je smiren,
pokušala sam u njemu izazvati sažaljenje nad sudbinom njegove nesretne žene. — Je li moguće, gospodine
— govorila sam — da se tako može postupati sa ženom, bez obzira na sve njene veze s vama! Udostojte se
pogledati, dakle, na ljupke dražesti njena spola. — Oh! Thérèse — naklono mi odgovori grof — kako je
moguće da mi, mira radi, spominješ upravo one razloge koji me najviše nadražuju. Slušaj me, djevojko
draga — nastavi tada privukavši me pored sebe — bilo kakve uvrede da čuješ od mene protiv tvog spola,
nemoj se prenagliti! Razloge prihvaćam ako su dobri. Kakvim pravom molim te, zahtijevaš da muž mora
svoju ženu usrećiti? I u ime čega se ta žena usuñuje to tražiti od svog muža? Neophodnost uzajamnog
usrećivanja može stvarno postojati samo izmeñu dva bića koja su sposobna da jedno drugome naškode,

65
prema tome izmeñu dva bića jednake snage. Takvo udruženje moglo bi postojati samo kad bi ta dva bića
odmah sklopila sporazum o meñusobnom ponašanju kako njihova snaga ne bi mogla škoditi ni jednom ni
drugom. Ali ovaj smiješni sporazum nikako ne bi mogao postojati izmeñu jačeg i slabijeg bića. Kakvim
pravom bi ovo drugo moglo zahtijevati da ga prvo štedi? I kakva bi glupost mogla prvoga nagnati na to?
Slažem se da ne upotrebljavam snagu protiv onoga koji bi meni svojom snagom mogao naškoditi. Ali zašto
je ne bih upotrebljavao s bićem koje mi je podredila Priroda? Odgovorit ćete mi: iz samilosti? Taj je osjećaj
dopustiv jedino s bićem koje mi je slično, a kako je sebičan, može postojati samo po prešutnom sporazumu
da će osoba koja će me nadahnuti milosrñem biti isto tako milosrdna prema meni. Ali, ako ja to zbog svoje
nadmoći prema njoj stalno osjećam, njena samilost postaje mi nepotrebna, a ja, da bih je imao, nikad ne
smijem pristati na bilo kakvu žrtvu. Zar ne bih bio glup kad bi mi bilo žao pilića što ga kolju za moj ručak?
Taj je stvor mnogo niži od mene, nema nikakve veze sa mnom, nikad me ne može nadahnuti nikakvim
osjećajem. Odnos izmeñu muža i žene nije nimalo različit od odnosa izmeñu mene i pilića, i žena i pile su
domaće životinje kojima se treba služiti, koje treba upotrebljavati onako kako je Priroda naložila ne praveći
nikakve razlike meñu njima. Ali, pitam se ja, da je Priroda stvorila vaš spol da služi sreći našeg, i obratno,
zar bi onda učinila tolike nedostatke u grañi i jednog i drugog spola? Bi li im onda uzajamno podarila tako
ozbiljne nedostatke koji neizbježno izazivaju udaljavanje i uzajamnu nepodnošljivost? Da ne spominjem
druge primjere, reci mi, Thérèse, molim te, koju bih ženu ja, svojim ustrojstvom koje poznaješ, mogao
učiniti sretnom, i obratno, koji bi muškarac mogao smatrati ugodnim užitak neke žene kad ne bi bio
opremljen ogromnim razmjerima koji su potrebni da je zadovolje? Mogu li po tvom mišljenju moralne
odlike nadomjestiti tjelesne nedostatke? I koje razumno biće što do temelja poznaje neku ženu, neće
zajedno s Euripidom povikati: »Onaj bog koji je ženu postavio na svijet može se pohvaliti da je stvorio
najgore i muškarcu najnesnosnije stvorenje.« Ako je dakle dokazano da se dva spola nimalo uzajamno ne
slažu, i da nema opravdanog prigovora koji očituje jedan a da se s njim odmah ne bi složio i drugi, pogrešno
je tvrditi da ih je Priroda stvorila da usrećuju jedan drugog. Ona im je možda podarila želju za
zbližavanjem kako bi postigla cilj razmnožavanja, ali nikako i želju da se povezu s ciljem da jedan u
drugome nañu sreću. Kako slabiji dakle nema nikakva razloga da traži milosrñe jačeg, i kako mu se više ne
može suprotstavljati time da traži svoju sreću u njemu, preostaje mu jedino da se pokori. A kako, usprkos
teškoći ove uzajamne sreće, osobe i jednog i drugog spola rade samo na tome da je postignu, slabiji u
podvrgavanju mora postići najveću količinu sreće koju mu ono pruža, a jači, pomoću tlačenja koje mu se
najviše sviña, jer je dokazano da se jedina sreća sastoji u vježbanju sposobnosti jačeg, to jest u
najpotpunijem tlačenju. Tako, sreću koju dva spola ne mogu naći jedan s drugim, slabiji nalazi u slijepom
podvrgavanju, a jači u potpunom dokazivanju svoje nadmoći. Eh! Kad cilj Prirode ne bi bio da jedan spol
tlači drugi, zar obama ne bi dala podjednaku snagu? Stvarajući jednog u svakom pogledu slabijim, nije li
dovoljno jasno pokazala da želi da jači upotrebljava prava koja mu je dala: što ovaj više pokazuje svoju
vlast, to je nesretnija žena koja je vezana za njegovu sudbinu, ali su načela Prirode zato bolje ispunjena.
Ponašanje se ne smije procjenjivati po žalopojkama slabijeg. Djelovanje treba procjenjivati na temelju
snage jačeg, na rasprostranjenosti koju je dao svojoj moći, i kad ta snaga zahvati jednu ženu, treba ispitati
što je žena, kako su na taj prezreni spol gledale, bilo u prošlosti, bilo danas, tri četvrtine svih naroda na
zemlji. A što vidim kad hladnokrvno pristupim tom ispitivanju? Bezvrijedno i muškarcu uvijek podložno
stvorenje, beskrajno ružnije od njega, manje oštroumno, manje mudro, sačinjeno na odvratan način,
potpuno suprotan onome koji bi se mogao svidjeti muškarcu, koji bi ga morao razveseljavati... biće koje je
tri četvrtine života nezdravo, u nemogućnosti da zadovolji svog muža cijelo vrijeme koje mu je Priroda
odredila za rañanje, biće kisele, svadljive, zapovjedničke volje. Tiransko kad mu se dade vlast, nisko i
gmizavo kad se zarobi. Ali uvijek neiskreno, zlo, uvijek opasno, i najzad toliko pokvareno da se na koncilu
u Maconu više puta ozbiljno raspravljalo, može li to čudno i od muškarca toliko različito biće kao što je
različit šumski majmun, zahtijevati naziv ljudskog stvorenja i može li mu se taj naziv podijeliti. Je li to
samo pogreška našeg vremena, i je li žena bila cjenjenija u prošlim stoljećima? Perzijanci, Medejci,
Babilonci, Grci, Rimljani, jesu li oni odavali poštovanje tom mrskom spolu od kojeg se mi danas
usuñujemo praviti idola? Na žalost, posvuda vidim kako ga tlače, strogo udaljuju od poslova, posvuda ga
preziru, ponizuju, zatvaraju. Ukratko, sa ženama se posvuda postupa kao sa životinjama koje su u jednom
trenutku potrebne, da bi odmah nakon upotrebe bile vraćene u tor. Ako se na trenutak zaustavim u J^imu,
čut ću mudrog Katona kako usred te stare svjetske prijestolnice uzvikuje: »Kad bi muškarci bili bez žena,
još bi razgovarali s bogovima.« Čujem rimskog cenzora kako svoj govor počinje riječima: »Gospodo kad
bismo mogli živjeti bez žena, upoznali bismo pravu sreću.« Čujem pjesnike kako pjevaju u grčkim
dramama: »O, Jupiteru, što te nagnalo da stvoriš žene, zar ljudima na neki drugi, bolji i mudriji način nisi

66
mogao dati život, u jednu riječ, na način koji bi nas oslobodio ženskog biča?« Vidim kako i sami Grci
toliko preziru ovaj spol da su jednog Spartanca tek zakoni mogli natjerati na razmnožavanje i da je jedna od
najgroznijih kazni ovih mudrih republika, kojom se moglo kazniti jednog zločinca, bila oblačenje u ženu,
to jest u odjeću najprostijeg i najprezrenijeg bića koje su one poznavale. Ali, i ne tražeći primjera u tako
dalekim stoljećima, kako se na taj nesretni spol gleda još i sad na kugli zemaljskoj? Kako se s njim
postupa? U cijeloj Aziji ga zatvaraju, ondje služi kao rob hirovima nekog despota koji ga muči, zlostavlja i
uživa u njegovim patnjama. U Americi, po prirodi čovječni narodi, Eskimi, vrše meñu muškarcima sva
moguća dobročinstva, a prema ženama se ponašaju krajnje okrutno: ponižavaju ih, u nekim dijelovima
prodaju ih strancima, u nekim pak služe kao novac. U Africi ih još više ponizuju, ondje služe kao tegleća
marva, obrañuju zemlju, siju, a muževe poslužuju sarncj na koljenima. Da krenem malo novim otkrićima
kapetana Cooka? Jesu li možda na ljupkom otoku Otai'ti, gdje je trudnoća zločin koji majka plaća smrću
ponekad a dijetegotovo uvijek, žene sretnije? Na drugim otocima koje je otkrio taj isti moreplovac, žene
tuku, muče ih roñena djeca, a i sami muževi pridružuju se obitelji da bi ih još okrutnije zlostavljali. Oh.]
Thérèse, ne čudi se tome, neka te ne iznenañuju prava koja su u svim vremenima imali muškarci nad svojim
ženama: što su narodi bliži Prirodi, to bolje slijede njene zakone. Odnos žene prema rnužti ne može biti
drugačiji od odnosa roba prema gospodaru. Ona nema nikakva prava da zahtijeva neki drugi naziv. Ne treba
miješati s pravima smiješne prijevare koje su, snizujući naš spol, podigle na trenutak vaš. Treba potražiti
uzrok tim prijevarama, objelodaniti ga i nakon toga poštovati samo mudre zakone Prirode. A evo tog
uzroka trenutnog poštovanja koje je nekad postigao vaš spol i koji još i danas vara one koji ga produžuju, a
da oni to i ne znaju. Kod starih Gala, to jest u jedinoj zemlji na svijetu u kojoj se sa ženama nije postupalo
baš kao s robovima, one su proricale, nagoviještale budućnost: narod je mislio da one u tom zanatu
uspijevaju samo zbog intimnog odnosa koji su bez sumnje imale s bogovima. Zbog toga su, da tako kažem,
bile pridodane svećeničkom staležu i uživale dio štovanja koje se iskazivalo svećenicima. Na tim
predrasudama u Francuskoj se utemeljilo viteštvo, a kako su one odgovarale njegovu duhu, ono ih je
prihvatilo. Ali dogodilo se ono što se dogaña sa svime. Uzroci su se ugasili, a posljedice ostale. Viteštvo je
nestalo, ali su se zato umnožile predrasude koje je ono pothranjivalo. To nekadašnje štovanje, pribavljeno
varavom ulogom, nije se moglo ugasiti čak ni onda kad se rasulo ono na čemu se osnivala ta uloga: više se
nisu poštivale vještice, ali se zato klanjalo bludnicama, i što je još gore, ljudi su se počeli ubijati zbog njih.
Ali takve niskosti prestaju utjecati na duh filozofa, oni ih opet postavljaju na njihovo pravo mjesto, ono koje
je naznačila Priroda, ono koje su im dali najmudriji narodi, budući da su bića čija slabost i zloća zaslužuju
samo njihov prijezir, stvorena samo radi njihovih užitaka, podvrgnuta njihovim hirovima. Ali ne samo,
Thérèse, da su svi narodi na zemlji uživali najveća prava nad svojim ženama, već su ih neki i osuñivali na
smrt čim bi došle na svijet, ostavljajući samo onaj broj koji je bio neophodan obnavljanju vrste. Jedno
arapsko pleme ubijalo je svoje kćeri u dobi od sedam godina na jednom brdu u blizini Meke, jer je tako
prost spol, kako su govorili, nedostojan da gleda svjetlo dana. Kralj Ahem ih je u svom haremu, i na
najmanju sumnju o nevjeri, i na najmanju neposlušnost koju bi izrazile prema prinčevoj pohoti, ili čim bi
postale dosadne, istog trena kažnjavao najužasnijim mukama. Na obalama Gangesa same su se morale
ubijati na pepelu svojih muževa, budući da su postajale beskorisne čim se njihovi gospodari nisu više mogli
naslañivati njima. Na nekim mjestima su ih gonili poput divljih zvijeri, a onaj koji bi ih više ubio uživao je
veću čast. U Egiptu su ih žrtvovali bogovima. Na Formozi ih gaze nogama ako zatrudne. Germanski zakoni
su osuñivali na deset talira globe onoga koji bi ubio nepoznatu ženu, a ako bi ubio svoju ili kurtizanu, nisu
ga uopće kažnjavali. Posvuda, ponavljam, posvuda vidim samo ponižene, mučene žene, žrtvovane
praznovjerju svećenika, divljaštvu muževa ili hirovima razvratnika. A budući da imam nesreću da živim u
narodu koji je još toliko neuk da se ne usuñuje srušiti najsmješniju od svih predrasuda, moram se lišiti prava
koja mi je Priroda dala nad tim spolom! Moram se odreći svih užitaka koja proizlaze iz tih prava!... Ne, ne,
Thérèse, to nije pravedno: skrivat ću svoje ponašanje zato što je to potrebno, ali ću zato u tišini sve
nadoknaditi, u zaklonu u koji sam se sakrio od besmislenih lanaca na koje me zakon osuñuje, i tu ću se
ponašati sa svojom ženom onako kako mi to nalažu svi zakoni svijeta, mog srca i Prirode. — Oh, gospodine
— rekoh mu — vas je nemoguće obratiti. — I ne savjetujem ti da to pokušavaš, Thérèse — odgovori mi de
Gernande. — Drvo je i suviše staro a da bi se moglo saviti. U mojim godinama može se napraviti nekoliko
koraka više na putu zla, ali ni jedan na putu dobra. Moja načela i moje sklonosti već od samog djetinjstva
činili su moju sreću, uvijek su bili jedina osnova mog ponašanja i djelovanja. Možda bih mogao ići još
dalje, ali da se vratim, nikako. I suviše se užasavam ljudskih predrasuda, i suviše mrzim njihovu
civilizaciju, njihove kreposti i njihove bogove a da bih ikad zbog toga žrtvovao svoje sklonosti. Tog
trenutka shvatih da osim lukavštine nemam drugog izbora, bilo da se izvučem iz ove kuće, bilo da

67
oslobodim groficu u dogovoru s njom. Godinu dana koliko sam bila u njenoj kući i previše sam joj
dopuštala da gleda u moje srce, kako bi se uvjerila u želju da joj pomognem i kako bi pogodila zašto sam se
u početku ponašala drugačije. Još se više otvorih i ona se preda. Skovasmo plan. Trebalo je obavijestiti
njenu majku, otkriti joj sve grofove gnusobe. Gospoña de Gernande nije sumnjala da ta nesretna dama neće
odmah dojuriti da pokida lance svoje kćeri. Ali kako uspjeti, bile smo tako brižljivo zatvorene, nikad nas
nisu puštali s očiju. Kako sam bila navikla prelaziti prepreke, pogledom sam odmjerila visinu terase. Jedva
trideset stopa. Pred očima mi se nije prostirala nikakva ograda, vjerovala sam da ću se, kad se jednom
nañem pod zidinama, odmah naći na šumskim stazama. Grofica, koju su noću doveli u ove odaje iz kojih
nikada nije bila izašla, nije mogla promijeniti moje zamisli. Odlučila sam da se spustim. Gospoña de
Gernande napiše svojoj majci najganutljivije pismo koje ju je moralo nagnati da pritekne u pomoć svojoj
nesretnoj kćeri. Sakrih pismo u njedra, zagrlih tu dragu i zanimljivu ženu, a onda uz pomoć plahti, čim se
spustila noć, kliznuh prema zemlji. O, nebo blago, kako sam ustuknula kad sam vidjela da mi treba još
mnogo da se nañem izvan zidina. Našla sam se u vrtu, u vrtu koji je bio okružen zidovima koje zbog gustih
i mnogobrojnih stabala nisam mogla opaziti. Bili su visoki " više od četrdeset stopa, veoma široki i
načičkani staklom po vrhu... Što će biti od mene? Već je svanjivalo. Sto će pomisliti kad me nañu na ovom
mjestu na koje me samo plan za bijeg mogao dovesti? Kako ću izbjeći grofovu bijesu? Kakvi su izgledi da
se taj ljudožder neće napiti moje krvi kako bi me kaznio za ovu pogrešku? Vratiti se nisam mogla, grofica
je već bila povukla plahte. Pokucati na vrata značilo je još očitije se izdati. Malo je trebalo da potpuno ne
izgubim pamet i prepustim se žestini svog očaja. Da sam barem malo samilosti vidjela u grofovoj duši,
možda bi me nada na trenutak zavarala, ali to je bio tiranin, divljak, čovjek koji je mrzio žene, koji je sam
govorio da već dugo traži priliku da ubije neku ženu puštajući joj krv, kap po kap, kako bi vidio koliko
može tako živjeti... Sad će sigurno na meni izvršiti taj pokus. Ne znajući što će se dogoditi, videći opasnosti
sa svih strana, bacih se pored jednog stabla. Čekala sam sudbinu tiho pomirena s voljom Božjom... Najzad
svane. O, Bože dragi, prvo biće koje ugledah ispred sebe bio je glavom sam grof... Te je noći bilo užasno
vruće, pa je izašao da se nadiše svježeg zraka. Mislio je da se vara, da vidi utvaru, pa je ustuknuo. Hrabrost
nikad nije bila vrlina zločinaca. Prestrašeno se digoh i bacih pred njegova koljena. — Sto radite ovdje,
Thérèse? — upita me. — Oh? gospodine, kaznite me — odgovorih — pogriješila sam, ništa drugo vam ne
mogu odgovoriti. Na nesreću, u svojoj smetenosti, zaboravila sam bila poderati grofičino pismo. On
posumnja, zatraži ga. Htjela sam zanijekati. Ali Gernande ga ugleda kako viri iz rupca na mojim grudima,
zgrabi ga i naredi mi da ga slijedim. U dvorac se vratismo skrivenim stepenicama koje su se nalazile ispod
svodova. Tu je još vladala najveća tišina. Nakon nekoliko zaokreta grof otvori nekakvu ćeliju i gurne me
unutra. — Nerazumna djevojko — reče mi tada — rekao sam vam da se zločin koji ste počinili kažnjava
ovdje smrću. Pripremite se dakle na kaznu koju ste sami tražili. Sutra nakon ručka doći ću da vas otpremim
na drugi svijet. Ponovo se spustih pred njegova koljena, ali me on zgrabi za kosu i poče povlačiti po zemlji.
Tako me dva-tri puta okrenuo po mom zatvoru, a onda tresnuo mnome o zid kao da me htio razbiti. —
Zaslužila si da ti istog trena otvorim sve četiri vene reče mi zatvarajući vrata. — Ako ti slučajno odgodim
kaznu, učinit ću to samo zato da bi bila strasnija. Kad je izašao, sva sam treptala od straha. Neću vam
opisivati noć koju sam provela. Mašta i okrutnost prvih tjelesnih muka koje mi je to čudovište nanijelo,
učiniše tu noć gotovo najužasnijom u mom životu. Nemoguće je zamisliti muke nesretnika kojeg svaki čas
može zateći kazna, kojemu je sva nada oduzeta i kojemu svaki idući trenutak može biti posljednji trenutak
u životu. Kako ne zna kakva muka ga čeka, on je mašti dočarava u tisućama slika, od kojih je svaka
strasnija od druge. Svaki šum koji čuje nalik mu je na korake krvnika koji se približava. Krv mu se ledi,
srce zaustavlja, a mač koji će dokrajčiti njegove dane manje je okrutan od žalosnih trenutaka kad mu smrt
prijeti. Grof se najvjerojatnije počeo osvećivati svojoj ženi. Dogañaj koji me spasio uvjerit će vas u to kao i
mene. Već sam trideset i šest sati bila u mukama, koje sam vam opisala a da mi nitko nije pritekao u
pomoć, kad se otvoriše vrata ćelije i pojavi grof. Bio je sam, bijes mu je izbijao iz očiju. — Svakako
naslućujete smrt koja vas čeka — reče mi. — Ta pokvarena krv mora ćurkom poteći. Bit će vam puštana tri
puta dnevno. Želim vidjeti koliko možete tako živjeti. To što ću napraviti bit će pokus, znate, i zahvalan
sam vam što ste mi pružili mogućnost da ga izvedem. I čudovište, ostavivši po strani sve druge strasti osim
osvete, zgrabi me za ruku, ubode je, a ranu povije kad su iscurile dvije zdjelice krvi. Tek što je bio završio,
začuše se krikovi. — Gospodine... gospodine — reče mu dotrčavši jedna od starica koje su nas
posluživale... — doñite brzo, gospoña umire, želi razgovarati s vama prije nego što ispusti dušu. I stara se
odmah vrati svojoj gospodarici. Koliko god bio naviknut na zločin, rijetko se dogaña da vijest o njemu ne
zastraši onoga koji ga je počinio. Taj strah osvećuje krepost: to je trenutak kad ona ponovo zadobiva svoja
prava. Sav smeten, Gernande izañe, zaboravi zatvoriti vrata, a ja, koliko sam god bila slaba zbog

68
dugotrajnog gladovanja i puštanja krvi, iskoristih priliku. Izañoh iz svog zatvora, sve je bilo otvoreno,
prijeñoh dvorište i nañoh se u šumi a da me nitko ni opazio nije. »Samo hrabro, samo hrabro,« ponavljala
sam u sebi. »Ako jaki mrzi slabijega, postoji svemoćni Bog koji zaštićuje slabijega i koji ga nikad ne
ostavlja.« Ispunjena tim mislima, žustro sam napredovala i još prije noći nañoh se u kolibici, četiri milje
dalje od dvorca. Bila sam oprezna pa mi je bilo ostalo nešto novaca. Nekoliko sati odmora opet mi vrati
snagu. Krenuh u cik zore. Ne požalih se ljudima koji mi pokazaše put, ni zbog nekadašnjih ni zbog
sadašnjih muka, već se uputih u Lyon gdje stigoh osmog dana, izmučena, slaba, ali, na sreću, bez ikakve
potjere. U Lyonu sam se htjela zaustaviti tek toliko da se okrijepim prije nego što krenem u Grenoble, gdje
sam oduvijek smatrala da me čeka sreća. Jednog dana sasvim slučajno bacih pogled na neke strane novine.
Kakvo je bilo moje iznenañenje kad vidjeh da je zločin još jednom pobijedio. Pisalo je da je jedan od
glavnih uzročnika mojih nevolja, Rodin, onaj liječnik iz SaintMichela, onaj razvratnik koji me onako
okrutno kaznio što sam mu htjela prištedjeti zločin nad vlastitom kćerkom, imenovan, kako su novine
pisale, glavnim liječnikom ruske carice i to s vrlo velikom plaćom. »Neka krvnik bude sretan,« govorila
sam, »neka bude kad to Providnost hoće. A ti, pati, jadnice, pati i ne žali se, budući da je pisano da krepost
moraju pratiti muke i patnje. Ali nije važno, ipak mi nikad neće dosaditi.« Ali daleko je još bio kraj ovih
strašnih primjera pobjede zla, primjera koji su toliko obeshrabrivali krepost, a već se približavao trenutak
kad ću sresti čovjeka koji mi je nanio najveće muke koje sam ikad pretrpjela. Brinula sam se još jedino o
odlasku kad mi jedne večeri neki lakaj obučen u sivo donese pisamce. Nikad ga prije vidjela nisam. Predao
mi ga je i rekao da njegov gospodar zahtijeva da mu neizostavno donese moj odgovor. A evo što je pisalo u
tom pismu. »Čovjek koji vam je nanio nepravdu i koji vjeruje da vas je prepoznao na trgu Belle-cour, gori
od želje da vas vidi i da ispravi svoju pogrešku. Požurite da ga što prije vidite! Doznat ćete stvari koje će
vam možda nadoknaditi sve što vam on duguje.« Pismo nije bilo potpisano, a lakaj ništa nije objašnjavao.
Ali kad sam mu rekla da ne želim odgovoriti prije nego što doznam tko je njegov gospodar: — To je
gospodin Saint-Florent, gospoñice — reče mi. — Imao je čast da vas upozna u okolici Pariza i vi ste mu,
mislim, napravili uslugu koju vam on svakako želi uzvratiti. Sad je na čelu trgovine ovog grada, uživa velik
ugled i kadar je da vam dokaže svoju zahvalnost. Očekuje vas. Brzo sam razmišljala: »Da taj čovjek nema
prema meni dobre namjere,« govorila sam u sebi, »bi li mi pisao, govorio na ovaj način? Grize ga savjest
zbog njegovih prošlih zlodjela, s užasom se sjeća da mi je otrgnuo ono najdraže što sam imala, i da me
svojim groznim postupkom doveo u najokrutnije stanje u kojem se može naći jedna žena... Da, da, ne
smijem sumnjati, to je grižnja savjesti i pogriješila bih prema Svevišnjem Biću kad ne bih pokušala da mu
je smirim. Uostalom, jesam li u položaju da odbijem podršku koja mi se pruža? Ne bi li odmah trebalo
zgrabiti sve što mi može pomoći? Taj me čovjek želi vidjeli u svojoj kući. Zbog blaga koje ima sigurno je
okružen ljudima pred kojima će me i previše morati poštovati a da bi se još jednom usudio napasti me. A
može li, bože dragi, stanje u kojem se nalazim, izazvati išta drugo osim samilosti?« Odgovorih dakle sluzi
gospodina Saint-Florenta da ću sutra oko jedanaest sati doći pozdraviti njegova gospodara, da mi je drago
što mu je sreća bila tako sklona i da prema meni ni približno nije bila tako milostiva kao prema njemu.
Vratih se kući, ali kako me jako zanimalo ono što mi je namjeravao reći taj čovjek, cijelu noć oka ne
sklopih. Najzad stigoh na naznačenu adresu. Predivna kuća, mnoštvo slugu, uvredljivi pogledi bogatih
nitkova upućeni jadnici koju preziru, sve me to odvraćalo, htjedoh se povući, ali mi onda pristupi sluga s
kojim sam dan ranije razgovarala. Ohrabrujući me, povede me u raskošnu sobu u kojoj odmah prepoznah
svog krvnika, iako mu je sad bilo oko četrdeset i pet godina iako je već devet godina bilo prošlo kako ga
nisam vidjela. Nije ustao, ali je naredio da nas ostave na samu, a onda mi je pokretom ruke pokazao stolicu
nasuprot velikom naslonjaču u kojem je sam sjedio. — Htio sam vas opet vidjeti — progovori nadmoćno
uvredljivim glasom — ne zato što smatram da sam vam nanio veliku nepravdu, ne zato što me neugodne
uspomene prisiljavaju na zadovoljštine do kojih mi nije stalo, već zato što ste mi, u ono kratko vrijeme
koliko smo se poznavali, pokazali da imate duha. A to mi je potrebno za ono što ću vam predložiti, pa ako
prihvatite, pomoć koju ćete mi pružiti dat će vam mogućnost da u mojem blagostanju nañete ono što vam je
potrebno i na što bez te pomoći ne možete računati. S nekoliko prigovora htjedoh odgovoriti lakomislenosti
tog početka, ali me Saint-Florent prisili na šutnju. — Ostavimo ono što je prošlo — reče mi — to je stvar
strasti, a po mojim načelima njih nikakva prepreka ne smije zaustaviti. Kad one nešto traže, treba im
udovoljiti, to je moj zakon. Kad su me oteli lopovi s kojima ste bili, jeste li vidjeli da se žalim na svoju
sudbinu? Tješi se i budi spretan ako si slabiji, uživaj u svojim pravima ako si jači, to je moj nazor. Vi ste
bili mladi i lijepi, Thérèse, našli smo se usred šume, a nema te strasti na svijetu koja me može toliko
raspaliti kao silovanje nevine djevojke, i ja sam vas silovao. Možda bi se bilo dogodilo i nešto gore da ono
što sam poduzeo nije uspjelo, ili da ste mi pružili otpor. Ali ja sam vas pokrao, ostavio bez ičega usred noći,

69
na pogibeljnom putu. Dva su razloga bila povod tom novom zlodjelu. Bio mi je potreban novac, a ja ga
nisam imao. Sto se tiče drugog razloga koji me naveo na to, uzalud ću vam ga objašnjavati, Thérèse, vi ga
nećete shvatiti. Jedino bića koja poznaju čovjekovo srce, koja su proučavala njegove najtajnije kutke, koja
su prodrla i u najmračnija skrovišta tog labirinta, mogla bi nam objasniti moje zablude. — Sto, gospodine!
Novac koji sam vam ponudila, usluga koju sam vam učinila... zar je sve to moralo biti plaćeno tako
mračnom izdajom? I vi kažete da se to može shvatiti, da se to može opravdati? — Da, Thérèse, dokaz da se
to može objasniti jest to da sam, pošto sam vas opljačkao, izmučio... (ja sam vas i tukao, Thérèse), ni
dvadeset koraka dalje od mjesta na kojem sam vas ostavio, našao snage za nova zlodjela koja vam inače
možda nikad ne bih nanio: vi ste bili izgubili samo jedno svoje blago... i ja sam otišao, a onda sam se vratio
i oteo vam i drugo... Istina je dakle da se u nekim dušama strast može roditi u krilu zločina! Istina je dakle
da je i sam zločin budi i da nema pohote na svijetu koju on ne raspaljuje i ne povećava... — Oh, gospodine,
kakve li strahote! — Zar nisam mogao počiniti i veću?... Malo je nedostajalo kunem vam se, ali smatrao
sam da ne treba ići do krajnjih granica i da je dovoljno ono što sam učinio. Ta me misao smirila pa sam vas
ostavio. Ali pustimo to, Thérèse, i vratimo se onome što me navelo da vas opet zaželim vidjeti. Ta
nevjerojatna želja za jednim i drugim djevičnjakom neke djevojke nimalo me nije napustila, Thérèse —
nastavi Saint-Florent. — S njom se dogaña isto što i sa svim drugim razvratnim sklonostima. Sto više stariš,
one su sve jače. Stari zločini rañaju nove žudnje, a novi zločini nove žudnje. Sve to ništa ne bi značilo,
draga moja, kad ono što upotrebljavamo da bismo uspjeli i samo ne bi bilo kažnjivo. Ali kako je potreba za
zlom prvi pokretač naših hirova, još smo razdraženiji što je kažnjivije ono što upravlja nama. Žalimo se
dakle samo na osrednjost sredstava, jer je naša pohota to jača što je njihova okrutnost veća. I tako sve dublje
uranjamo u kaljužu bez i najmanje želje da se iz nje izvučemo. Takav sam ja, Thérèse. Mojim su strastima
svaki dan potrebne dvije djevojčice. Kad se nasladim, ne samo da ne želim više vidjeti predmet svoje
naslade, već moje potpuno zadovoljenje traži da ti predmeti odmah nestanu iz grada. Loše bih uživao u
sutrašnjim žrtvama kad bih znao da moje jučerašnje žrtve udišu isti zrak kao i ja. A lako ih se oslobañam.
Zar ne vjeruješ, Thérèse? Moje razularenosti napučuju Languedoc i Provencu mnoštvom Sat vremena
nakon što bi mi poslužile, sigurni ljudi odvodili bi ih i prodavali u Nîmesu, Montpellieru, Toulouseu, Aixu,
Marseilleu. Ta trgovina od koje dobivam dvije trećine prihoda, potpuno mi nadomješta cijenu tih stvorenja.
Tako zadovoljavam svoje dvije najmilije strasti, razvrat i pohlepu. Ali muku mi zadaju traženje i
zavoñenje. Uostalom, mojoj je pohoti beskrajno važno kakva su ta stvorenja. Tražim da sva budu iz
utočišta bijede gdje potreba za životom i nemogućnost da se u tome uspije, trošeći hrabrost, ponos,
tankoćutnost, slabeći dušu napokon, nagoni, u nadi za neophodnim opstankom, na sve može osigurati taj
opstanak. Nemilosrdno pretražujem sva ta skloništa. Nemoguće je zamisliti što mi ona donose. Ali ja idem
i dalje, Thérèse: kad bi se vještina, spretnost i lukavština borile protiv mojih zavoñenja, otele bi mi dobar
dio mojih poslova. Tim preprekama suprotstavljam ugled koji uživam u ovom gradu, pobuñujem kolebanja
u trgovini ili skupoći hrane, što, oduzimajući s jedne strane sredstva za rad i otežavajući s druge strane
sredstva za život, umnožava redove siromaha. Tako se 1. Nemojte misliti da je ovo izmišljeno. Taj nesretni
čovjek živio je u samom Lyonu. Istina je ono što se ovdje o njemu govori. Obeščastio je od petnaest do
dvadeset tisuća nesretnih djevojčica. Kad bi obavio svoje djelo, ukrcavao bi ih u brodove na Rhôni, i više
od trideset godina djevojke za zabavu u spomenutim gradovima bile su jedino žrtve ovog zločinca. U ovoj
priči izmišljeno je samo ime. (Autorova napomena.) povećava broj onih koje bijeda predaje u moje ruke.
Lukavština je poznata, Thérèse: nestašica drva, žita i drugih živežnih namirnica od koje je godine i godine
patio Pariz, nije imala druge svrhe osim one koja je mene oduševljavala. Škrtost, razvrat, to su strasti koje iz
raskošnih stanova pružaju mnoštvo končića na skromni krov siromaha. Ali ma koliko spretan bio moj
pritisak, ako spretne ruke okretno ne ugrabe, uzaludne su sve moje muke. Potrebna mi je dakle okretna,
mlada, pametna žena koja, i sama prošavši trnovitim stazama bijede, bolje od bilo koga poznaje sredstva
kojima se mogu iskvariti one koje su u bijedi. Žena čije pronicave oči vide nesreću u njenim najtamnijim
dubinama, i čiji zavodnički duh može odrediti žrtve koje će izvući iz nevolja sredstvima koje ja pružam.
Konačno, oštroumna, bezobzirna žena koja nema samilosti, koja ništa ne propušta da bi uspjela, koja čak
guši i one male izvore što, podržavajući nadu, sprečavaju ove nesretnice da se odluče. Imao sam jednu
izvrsnu, sigurnu pouzdanicu, ali je nedavno umrla. Teško je i zamisliti koliko je to pametno stvorenje bilo
drsko. Ne samo da je jadnice prisiljavala da je na koljenima mole, već je, ako joj sredstva koja su imale
nisu dopuštala da ubrza njihov slom, sama krala ono što su imale. Bila je pravo blago, dnevno su mi
potrebne samo dvije djevojčice, a ona bi ih, da sam htio, dovela i deset. To mi je omogućavalo bolji izbor, a
preobilje sirovine za moje operacije nadoknañivalo mi je radnu snagu. Tu ženu treba zamijeniti, draga
moja, na raspolaganju ćeš imati još četiri žene i dvije tisuće talira plaće. Rekao sam, odgovori, Thérèse, i

70
nek te tvoje obmane ne spriječe da prihvatiš svoju sreću kad ti je već sudbina i moja ruka pružaju. — Oh,
gospodine — rekoh tom nečasnom čovjeku drhteći još od njegovih riječi — je li moguće da možete
njegovati takvu pohotu i da mi se još usuñujete predlagati da joj služim! Kakve sam grozote morala slušati!
Okrutni čovječe, kad biste samo dva dana nesretni, vidjeli biste kako bi ovi nazori o čovječnosti brzo
propali u vašem srcu. Blagostanje vas zasljepljuje i čini okrutnim. Otupjeli ste na zla od kojih smatrate da
ste zaštićeni, a kako se nadate da ih nikad nećete osjetiti, mislite da ih s pravom možete nanositi. Neka mi se
nikad sreća ne približi ako toliko može iskvariti čovjeka! O, nebo pravedno, zar nije dovoljno zadovoljiti se
zloupotrebom nesreće! Zar je okrutnošću treba toliko povećati kako bi postala jedino zadovoljenje želja!
Kakva surovost, gospodine! Ni najdivljije životinje ne pružaju nam primjer slične okrutnosti. — Varaš se,
Thérèse, nema lukavštine koju vuk ne bi izmislio da bi se domogao janjeta. Njegove lukavštine postoje u
prirodi, a dobročinstva u njoj nema. Ono je samo oznaka slabosti koju robovi veličaju kako bi smekšali
svoje gospodare i natjerali ih na veću blagost. Ono se kod čovjeka pojavljuje samo u dva slučaja, ili kad je
slabiji, ili kad se boji da će postati slabiji. Dokaz da ta tobožnja krepost ne postoji u prirodi pruža čovjek
koji joj je najbliži. Divljak je ne priznaje, bez samilosti ubija svog bližnjeg, bilo iz osvete ili iz pohlepe...
Zar on ne bi poštovao tu krepost kad bi postojala u njegovu srcu? Ali ona se nikad tu nije pojavila i nikad
se neće naći ondje gdje su ljudi jednaki. Civilizacija je, pročišćujući ljude, lučeći staleže, nudeći siromaha
pogledu bogatog, izazivajući strah kod ovog posljednjeg zbog promjene položaja koja bi ga mogla baciti u
ponor prvog, usadila u njegovu dušu želju da pomogne nevoljnome kako bi i njemu drugi pomogli, ako
izgubi svoje bogatstvo. Tako se rodilo dobročinstvo, plod civilizacije i straha. Ono je dakle samo prigodna
krepost, a nikako osjećaj Prirode koja u nas nikad nije usadila drugu želju osim da, po svaku cijenu, sebe
zadovoljimo. Na taj način, brkajući sve osjećaje, ne razmišljajući Nikad ni o čemu, zaglupljujemo se i
lišavamo svih naslada. — Ah, gospodine — nestrpljivo ga prekinuh — postoji li nešto slañe od ublažavanja
nesreće! Ostavimo po strani strah da ćemo sami patiti. Ima li većeg zadovoljstva od onog koje pružaju suze
zahvalnice? Od podjele blagostanja s nesretnicima koji, slični vama, nemaju ni ono što vi nazivate
neophodnim potrebama? Od hvale koju vam izražavaju kad vas nazivaju svojim ocem? Od vedrine na
čelima zamračenim nevoljama? Od napuštenosti i očaja? Ne, gospodine, nikakva strast na svijetu nije ravna
tom zadovoljstvu. To je zadovoljstvo samog božanstva, a sreća koju ono obećava onima što su mu služili
na zemlji, samo je mogućnost da vide ili stvore sretnike na nebu. Sve se kreposti rañaju odatle, gospodine.
Bolji ste otac, bolji sin, bolji muž kad poznajete zadovoljstvo pomaganja u nesreći. Reklo bi se da milostiv
čovjek, kao zrake samog sunca, po svemu što ga okružuje rasprostire plodnost, blagost i veselje, a čudo je
prirode, nakon ovog žarenja nebeske svjetlosti, poštena nježna i osjetljiva duša čija je najveća sreća pružati
sreću drugima. — K vragu sve to, Thérèse! Čovjekovo uživanje zavisi od ustrojstva koje je primio od
Prirode. Ustrojstvo slabih bića, pa prema tome i svih žena, mora podnositi oštrije strasti od onih koje ne bi
utjecale na tijelo potpuno lišeno snage. Naprotiv, jake duše, koje udarci po onima što ih okružuju više
uzbuñuju od blagih dojmova koje bi ta ista bića što žive pored njih osjetila, više po svom ustrojstvu vole
ono što druge bolno pogaña od onoga što bi ih samo blago dodirnulo. To je jedina razlika izmeñu okrutnih i
dobroćudnih ljudi. I jedni i drugi obdareni su osjetljivošću, ali i jedni i drugi na svoj način. Vjerujem da i
jedni i drugi imaju svoje radosti, ali se s mnogim filozofima slažem da su užici snažnijeg bića neusporedivo
življi od svih naslada njihovih protivnika. Kako je taj sistem ustanovljen, mogu se i moraju naći ljudi od
kojih jedni uživaju u okrutnosti, a drugi u dobročinstvu. Ali užici prvih bit će snažni, a drugih blagi. Jedni
će biti sigurniji, istinskiji, budući da pokazuju sklonosti svih ljudi još u kolijevci Prirode, pa i same djece
prije nego što upoznaju vladavinu civilizacije. Drugi će biti samo odraz te civilizacije, pa prema tome
varave strasti, strasti bez začina. Uostalom, dijete moje, kako se ovdje nismo sastali da filozofiramo, već da
se o nečemu dogovorimo, hoćete li biti ljubazni da mi kažete svoju posljednju riječ... Prihvaćate li ili ne
prihvaćate, posao koji vam nudim? — Naravno da ga odbijam, gospodine — odgovorih dižući se — uistinu
sam siromašna... da, siromašna, gospodine, ali mi je srce bogatije osjećajima od svih darova koje mi sreća
može dati, i nikad ne bih žrtvovala prve da dobijem druge. Radije ću umrijeti u bijedi nego izdati kreposti
— Izlazite — hladno mi odgovori taj mrski čovjek. — Ali da mi vaša brbljavost ne bi naškodila, uskoro
ćete se naći na mjestu koje će me osloboditi svakog straha. Ništa toliko ne ohrabruje krepost koliko strah od
poroka. Mnogo manje plašljiva nego što sam mislila, usudih se, obećavši mu da se ničega ne mora bojati,
podsjetiti ga na krañu koju je izvršio u šumi Bondy i dati mu na znanje da mi je taj novac u ovoj prilici
neophodno potreban. Čudovište mi odgovori da je samo o meni ovisilo hoću li ga dobiti, ali da sam ja to
odbila. — Ne, gospodine — čvrsto odgovorih — još jednom ponavljam ne, radije bih tisuću puta umrla nego
da po tu cijenu spasim život. — A meni — reče Saint-Florent — ništa nije veća muka od davanja novca
onom tko ga nije zaradio. Ali usprkos vašem drskom odbijanju, još četvrt sata želim provesti s vama.

71
Prijeñimo dakle u salon gdje će nekoliko trenutaka poslušnosti poboljšati vaše novčane neprilike. —
Nemam nikakve želje da služim vašoj pohoti u bilo kojem smislu, gospodine — ponosno odgovorih. — Ja
ne tražim milost, okrutni čovječe! Ne, taj užitak neću vam priuštiti. Tražim samo ono što mi dugujete. Ono
što ste mi ukrali na najbestidniji način... Ali nek ti ostane, nek ti ostane, ako ti se to sviña! Gledaj bez
samilosti moje suze, slušaj a da te ne ganu, ako je to moguće, tužne riječi siromaštva, ali zapamti da ću, ako
počiniš taj novi zločin, njegovom cijenom dobiti pravo da te zauvijek prezrem. Razbjesnjeli Saint-Florent
naredi mi da izañem. Na njegovu užasnom licu pročitah da bih, uz povjerenje koje mi je poklonio, a čijih se
posljedica plašio, mogla s nekoliko grubosti od njegove strane platiti svoju preveliku smionost... Izañoh.
Istog trena dovedoše razvratniku jednu od nesretnih žrtava njegova gnusnog bluda. Jedna od onih žena koje
mi je stavljao na raspolaganje dovede mu sirotu djevojčicu od oko devet godina. Na sebi je nosila sve
znakove čemera i siromaštva. Jedva se držala na nogama. »Oh, nebo,« pomislih vidjevši je, »mogu li
ovakva stvorenja izazvati bilo koji drugi osjećaj osim samilosti! Zlo neka prati pokvarenjaka koji traži
nasladu u biću koje neimaština muči. Onoga koji želi ukrasti poljupce s usana osušenih od gladi neka ga
prati prokletstvo!« Suze mi potekoše. Htjela sam oteti žrtvu iz tigrovih ralja, ali ne usudih se. Da li bih
uspjela? Odmah se vratih u svratiste, ponižena nedaćom koja mi je pribavila slične prijedloge, ogorčena
izobiljem koje se usudilo da ih izusti. Sutradan krenuh iz Lyona u Dauphiné, još ispunjena nekom ludom
nadom da ću u toj pokrajini naći barem malo sreće. Tek što sam prešla dvije milje, pješice kao i obično, s
dvije košulje i nekoliko rupčića u džepovima, sretoh neku staricu koja me s izrazom boli zamoli da joj
udijelim milostinju. Kako sam bila daleko od okrutnosti koju sam upravo bila doživjela i kako mi je pomoć
nevoljniku bila najveća sreća, odmah iz kese izvadih jedan talir s namjerom da ga dadem toj ženi. Ali
nesretno stvorenje koje je bilo mnogo spretnije od mene, iako sam najprije mislila da je staro i bolesno,
hitro zgrabi moju kesu i obori me snažnim udarcem šake u želudac. Ponovno je ugledah tek stotinu koraka
dalje, okruženu s četiri dangube koji su mi prijetili, ako se usudim približiti. — Veliki Bože — ogorčeno
povikah — moja duša ne može dakle zamisliti ni jedno dobro djelo a da istog trena ne bude kažnjena
najgorim mukama! U tom kobnom trenutku napusti me sva moja hrabrost. Danas zbog toga iskreno tražim
oproštenje od Boga. Ali tada sam bila zaslijepljena očajem. Osjećala sam se spremnom da napustim put koji
mi je nudio samo trnje. Mogla sam se pridružiti huljama koje su me okrale ili se vratiti u Lyon i prihvatiti
prijedlog Saint-Florenta. Bog mi je ipak udijelio snagu da ne podlegnem, pa iako je nada koju je opet bio
oživio u meni bila varava, budući da su me još mnoge nevolje čekale, ipak mu zahvalih što me podržao.
Kobna zvijezda koja me, iako nevinu, vodila do stratišta, uvijek je tražila samo smrt. Nastavih putem prema
gradu Vienni odlučivši da ondje prodam ono što mi je ostalo kako bih stigla u Grenoble. Tužno sam
koračala kad ni četvrt milje od tog grada opazih u ravnici s desne strane puta kako dva konjanika gnječe
nekog čovjeka. Na kraju ga ostaviše da leži kao mrtav i najvećom brzinom pobjegoše. Taj užasni prizor
ražalosti me do suza. — Jao — rekoh — evo čovjeka kojega treba više žaliti od mene, meni je barem
preostalo zdravlje i snaga, mogu zarañivati za život, a ako ovaj nesretnik nije bogat, što će biti od njega?
Koliko sam se god morala čuvati osjećaja milosrña, nisam mogla pobijediti želju da se približim tom
čovjeku i da mu pomognem. Pohrlih do ranjenika, dadoh mu gutljaj rakije koju sam bila sačuvala, on otvori
oči i prvo što je izustio bile su riječi zahvalnosti. Kako sam mu htjela još više pomoći, otrgnuh komad
košulje da mu povijem rane i zaustavim krv. Tako za ovog nesretnika žrtvovah sve što mi je bilo preostalo.
Kad sam učinila ono najneophodnije, dadoh mu malo vina. Nesretnik se sasvim oporavi. Tad ga malo bolje
pogledah. Iako izubijan i u nepriličnu odijelu, nije se doimao kao siromah, imao je nekoliko vrijednih
predmeta kod sebe, prstenje, sat, čizme, ali je sve to bilo oštećeno u pustolovini koju je doživio. Odmah me,
čim je uzmogao, upitao tko je taj milosrdni anñeo što mu je pritekao u pomoć, i što može učiniti da mu se
zahvali. Kako sam još bila naivna i vjerovala da mi zahvalnošću vezana duša mora biti sklona, mislila sam
da ću mirno moći podijeliti svoj jad s onim koji je svoj jad utolio u mom naručju. Ispripovijedah mu sve
svoje nesreće, on ih sa zanimanjem sasluša, a kad sam završila s posljednjom nevoljom koja me zadesila,
što je mogla potvrditi bijeda u kojoj sam se našla: — Kako sam sretan — reče — što vam mogu pružiti
zahvalnost za sve što ste uradili za mene. Zovem se Roland — nastavi pustolov — imam vrlo lijep dvorac u
planini petnaest milja odavde i pozivam vas da me posjetite. Da ovaj prijedlog ne bi povrijedio vašu
osjetljivost, odmah ću vam objasniti kako mi možete biti od koristi. Ja nisam oženjen, ali imam sestru koju
neizmjerno volim i koja se posvetila mojoj usamljenosti dijeleći je sa mnom. Potrebna mi je djevojka koja
bi joj služila. Upravo smo izgubili djevojku koja je vršila tu dužnost, nudim vam njeno mjesto. Zahvalih
svom zaštitniku i bijah toliko slobodna da ga zapitam kakav je slučaj primorao čovjeka poput njega da
putuje bez pratnje i kako je mogao dopustiti da ga ološ zlostavlja. — Mlad sam i snažan — odgovori mi
Roland — pa već godinama imam običaj da ovako od kuće idem u Viennu. Nisam u položaju da se moram

72
bojati troškova, bogat sam. To ću vam uskoro i dokazati, ako budete ljubazni i doñete k meni. Ali štedljivost
nikad nije naodmet. Sto se tiče dvaju muškaraca koji su me izudarali, to su mjesni nazoviplemići od kojih
sam prošlog tjedna u jednoj kući u Vienni dobio na kocki sto lujdora. Zadovoljio sam se njihovom časnom
riječi, danas sam ih sreo, zatražio svoj novac i evo kako su sa mnom postupili. Kad sam nesretnika utješila
zbog dvostruke nesreće koja ga je zadesila, on mi predloži da krenemo: — Zahvaljujući vašoj brizi, sad se
malo bolje osjećam — reče mi Roland. — Noć se približava, moramo stići do kuće koja se nalazi dvije
milje dalje. Konjima koje sutra tu posudimo, moći ćemo još iste večeri stići k meni. Sasvim odlučna da
iskoristim pomoć koju kao da mi je samo nebo poslalo, pomogoh Rolandu da ustane, podržavah ga u toku
cijelog puta i dvije milje dalje doista nañosmo krčmu o kojoj je govorio. Nakon skromne zajedničke večere,
Roland me preporuči gazdarici svratišta i sutradan, na dvije iznajmljene mazge i u pratnji krčmareva sluge,
stigosmo do granice Dauphiné, jašući stalno prema brdima. Put je bio predug za jedan dan pa se
zaustavismo u Virieu gdje moj gospodar pokaza istu pažnju prema meni. Dan kasnije nastavismo put opet u
istom pravcu. Oko četiri sata po podne stigosmo u podnožje planine. Kako je put tu bio gotovo
neprohodan, Roland preporuči mazgaru da pazi na mene, a onda se počesmo penjati kroz klance. Više od
četiri milje samo smo se okretali, penjali i spuštali. Nigdje više nisam mogla vidjeti nikakvu nastambu,
činilo mi se kao da sam na kraju svijeta. Nemir me obuze. Roland ga je svakako opazio, ali ništa nije
govorio, a ta šutnja još više me plašila. Najzad, ugledasmo dvorac. Nalazio se na vrhu jednog brda, točno
nad užasnim ponorom i činilo se kao da će se sad strovaliti. Nikakav put, činilo se, do njega nije vodio.
Onaj kojim smo mi išli i kojim su se samo koze služile, ipak je dolazio do tog groznog skrovišta koje je više
bilo nalik na utočište lopova nego na nastambu čestitih ljudi. — Evo moje kuće — reče mi Roland čim je
vidio da sam pogledom otkrila dvorac. I, siguran da ću se začuditi što živi u takvoj osamljenosti, odmah
doda: — To mi odgovara. Njegov odgovor udvostruči moju bojazan. Nesreći ništa ne može izbjeći. Jedna
riječ, veća ili manja promjena glasa kod onih od kojih zavisimo, guši ili oživljava našu nadu. Ali kako više
nisam mogla birati, svladah se. Kako smo se morali okretati, ta stara grañevina odjednom se nañe točno
ispred nas. Dijelilo nas je najviše četvrt milje. Roland sjaše s mazge, onda meni reče da uradim isto, obje
mazge preda sluzi, plati i reče mu da se može vratiti. Taj novi postupak još više me prestraši i Roland to
opazi. — Sto vam je, Thérèse — reče mi dok smo se penjali prema njegovoj kući. — Ne nalazimo se izvan
Francuske. Ovaj se dvorac nalazi na granici Dauphiné i spada pod Grenoble. — Da, gospodine —
odgovorih — ali kako vam je palo na pamet da se usamite u ovoj razbojničkoj spilji? — Oni koji ovdje
stanuju nisu baš najčestitiji ljudi — reče Roland. — Vrlo vjerojatno nećeš biti oduševljena njihovim
ponašanjem. — Ah, gospodine — odgovorih mu drhteći — vi izazivate grozu u meni. Kamo me to vodite?
— Vodim te da služiš krivotvoriteljima novca kojih sam ja voda — reče mi Roland zgrabivši me za ruke i
prisilivši me da prijeñem mostić, koji se spustio kad smo stigli i odmah podigao čim smo ušli. — Vidiš li
ovaj zdenac? — nastavi čim smo se našli s unutrašnje strane zida, i pokaza mi veliku i duboku jamu u dnu
dvora gdje su četiri gole i okovane žene okretale kotač. — Ovo su tvoje drugarice i ovo je tvoj posao. Ako
deset sati dnevno budeš dobro okretala ovaj kotač i ako poput ovih žena budeš zadovoljavala sve hirove
koji mi padnu na pamet, dobivat ćeš komad crnog kruha i tanjur boba dnevno. Sto se slobode tiče, zaboravi
je, nikad je nećeš imati. Kad umreš, bacit ćemo te u ovu rupu koju vidiš pored bunara i u kojoj će te
dočekati osamdeset drugih drolja poput tebe. Na tvoje mjesto doći će druga. — O, veliki Bože — povikah
bacivši se pred Rolandove noge. — Sjetite se, gospodine, da sam vam spasila život. Da ste mi u jednom
trenutku, ganuti zahvalnošću ponudili sreću, a da mi sad uslugu uzvraćate bacajući me u vječni ponor zla.
Je li pravedno to što radite, i ne osvećuje li me već grižnja savjesti u dnu vašeg srca? — Što podrazumijevaš
pod osjećajem zahvalnosti kojim smatraš da si me zarobila? — odgovori mi Roland. — Razmisli malo
bolje, nesretni stvore! Što si učinila kad si mi pritekla u pomoć? Izmeñu mogućnosti da nastaviš svojim
putem i da mene slijediš, zar nisi odabrala ovo posljednje kao osjećaj kojim te srce nadahnulo? Predala si se
dakle jednom užitku. Kako, do vraga, sad možeš zahtijevati da ti nadoknadim zadovoljstvo koje si sama
izabrala? I kako ti je moglo pasti na pamet da čovjek koji poput mene pliva u zlatu i blagostanju može pasti
dotle da duguje nešto jadnici poput tebe? Iako si mi spasila život, od trenutka kad si počela na sebe misliti,
ne dugujem ti ništa. Na posao, robinjo, na posao! Nauči da civilizacija ne može oteti Prirodi njena prava,
koliko god joj rušila načela. Ona je stvorila jaka i slaba bića, s namjerom da jedna uvijek budu podvrgnuta
drugima. Spretnost i inteligencija promijenili su ljude. Društveni položaj ne odreñuje snaga tijela, već
snaga zlata. Najbogatiji je postao najjači, najsiromašniji najslabiji. Osim toga, moć i prvenstvo jačeg uvijek
su bili zakoni Prirode, kojoj je sasvim svejedno drži li jači ili bogatiji lanac na kojem je vezan slabiji, i hoće
li uništiti slabijega i siromašnijega. Ne poznaje ona te osjećaje zahvalnosti kojima me ti želiš vezati. U
njenim zakonima nikad nije stajalo da se onaj kojemu je iz zadovoljstva pružena pomoć mora odreći svojih

73
prava nad onim koji mu je tu pomoć pružio: nalaziš li kod životinja, koje nam služe kao primjer, ove
osjećaje koje zahtijevaš? Dok sam svojim bogatstvom ili snagom jači od tebe, je li prirodno da ti prepustim
svoja prava zato što si uživala pružajući mi pomoć, ili zato što smatraš da si nesretna i da svojim djelom
moraš nešto zaraditi? Kad bi uslugu primio čak i od sebi ravnog, ponos otmjene duše nikada ne bi dopustio
da ga zahvalnost svlada. Zar nije uvijek ponižen onaj koji prima? I zar to poniženje ne plaća dovoljno
dobročinitelja koji se, samo time, izdiže iznad drugoga? Zar uzdizanje iznad sebi sličnog ne predstavlja
užitak za ponos? Je li dužniku potrebno nešto drugo? Pa ako obaveza, ponižavajući onoga koji je uzima,
postaje teret za njega, kakvim ga pravom možemo prisiljavati da je održi? Zašto moram pristati da budem
ponižen svaki put kad me pogleda onaj kome moram biti zahvalan? Nezahvalnost dakle nije porok već
vrlina ponosnih duša, isto kao što je i zahvalnost vrlina slabih duša. Čovjek me može obavezivati koliko
hoće, ako mu to pruža užitak, ali neka ne traži ništa od mene zato što je uživao! Rekavši to, Roland mi nije
dao vremena da odgovorim. Odmah me po njegovu nalogu zgrabiše dva čovjeka, svukoše me i zavezaše s
mojim novim drugaricama kojima sam odmah morala pomoći bez trenutka odmora nakon zamornog
putovanja. Onda mi pristupi Roland, grubo me poče udarati po svim dijelovima tijela koje stida radi ne
mogu imenovati, obaspe me pogrdama zbog ponižavajuće i nezaslužene oznake koju je Rodin ostavio na
meni, i na kraju mi goveñom žilom, koja se uvijek nalazila u blizini, zada dvadeset udaraca po stražnjici.
— Evo kako ćemo s tobom postupati, droljo — reče mi — kad ne budeš izvršavala svoju dužnost. Ovo ti
nisam učinio zbog neke greške koju si već počinila, htio sam ti samo pokazati kako postupam s onima koje
pogriješe. Koprcajući se u svojim okovima, puštala sam glasne krikove. Moja grčenja, krikovi i suze, ti
okrutni izrazi moje patnje, još više su zabavljali mog krvnika... — Ah! Vidjet ćeš ti i druge, nevaljalice —
reče Roland — ovo nije kraj tvojih muka. Hoću da upoznaš najokrutnije dubine nesreće. Onda me ostavi.
Oko onog velikog zdenca bilo je smješteno šest tamnih sobica pod jednom pećinom. Zatvarale su se kao
tamničke ćelije, a nama su noću služile kao sklonište. Kako je mrak pao gotovo odmah kad su mi stavili
lance, doñoše da oslobode mene i moje drugarice i da nas, nakon obroka vode, boba i kruha o kojem je
govorio Roland, zatvore u naše ćelije. Tek što sam ostala sama, sasvim se prepustih užasu svog položaja.
»Je li moguće,« govorila sam u sebi, »da ima tako okrutnih ljudi koji u sebi guše osjećaj zahvalnosti?...« Ta
vrlina kojoj sam se predavala svim svojim žarom kad bi mi neka čestita duša pružila priliku da je osjetim,
može li ta vrlina biti prezrena od nekih bića i mogu li oni koji je s toliko nečovječnosti odbacuju, biti nešto
drugo nego čudovišta? I dok sam tako bila zauzeta svojim mislima, odjednom se otvore vrata moje ćelije.
Bio je to Roland. Zločinac je htio dokrajčiti svoje divljaštvo podvrgavajući me svojim gnusnim hirovima.
Lako možete zamisliti, gospoño, da su bili isto tako okrutni kao i njegovo ponašanje i da su ljubavne
naslade tog čovjeka bile obojene njegovim groznim karakterom. Ali zašto zloupotrebljavati vaše strpljenje
pripovijedanjem o novim strahotama? Zar već nisam i previše uprljala vašu maštu ovim besramnim
pričama? Moram li se još jednom odvažiti? — Da, Thérèse — reče gospodin de Corville — da, mi
zahtijevamo od vas te pojedinosti, vi ih pričate toliko čedno da ublažujete svu njihovu rugobu. Ostaje samo
ono što je korisno onome tko želi upoznati čovjeka. Ne možete zamisliti koliko su te slike korisne u
otkrivanju njegove duše. Možda smo na tom području još uvijek neznalice baš zbog glupog suzdržavanja
onih koji su pisali o tim stvarima, i koji su, obuzeti besmislenim strahom, pričali djetinjarije što ih poznaju
svi glupani ne usuñujući se hrabro prodrijeti u ljudsko srce i otkriti nam tako njegove zablude. — Dobro,
gospodine, poslušat ću vas — ganuto odgovori Thérèse. — Ponašat ću se kao i dosad i svoje priče ću vam
pokušati ispričati u što manje odvratnim bojama. Roland, kojeg vam najprije moram opisati, bio je malen
čovjek, debeljuškast, star oko trideset i pet godina, nevjerojatno snažan, dlakav poput medvjeda, mračnog
lica, divljeg pogleda, tamne kože, mužjačke vanjštine, s bradom do očiju, dugim nosom, dok mu je onaj dio
tijela koji nas razlikuje od muškog spola bio tako prekomjerno dugačak i debeo da moje oci nikad nisu
vidjele ništa slično, a vjerujem da ni Priroda nikad nije stvorila nešto tako ogromno. S obje ruke sam ga
jedva mogla obuhvatiti, a bio je dugačak kao moja podlaktica. Takvoj vanjštini treba dodati sve poroke koji
su moglii biti plod žestoke naravi, ogromne mašte te i suviše velikogj blagostanja koje ga je moralo odvesti
na stranputicu. Bio j«e bogat, zasićen uobičajenim nasladama i zbog toga se utjec:ao samo grozotama. Sve
žene koje su mu služile upotrebljavao je za svoj potajni razvrat i zadovoljenje nečasnih užitaaka, u kojima
se ovaj raskalašenik nalazio naslañivao na način koji ga je oduševljavao više od svega. Roñena mu je
sesrtra bila ljubavnica i s njom je gasio strasti koje je na nama poalio. Kad je ušao, bio jee gotovo potpuno
gol. Lice mu je bilo veoma užareno, nosrilo je dokaze neumjerenosti stola od kojeg se upravo digaao i
gnusnog bluda koji ga je razdirao. Na trenutak me poghedao pogledom od kojeg sam zadrhtala. — Skidaj
tu odječću — reče mi otrgnuvši ono čime sam se htjela sačuvati ocH noćne hladnoće... — Skini sve i slijedi
me! Maloprije saum ti pokazao čemu se izlažeš ako budeš lijena. Ali ako ti ppadne na pamet da nas izdaš,

74
budući da je to mnogo veći : zločin i kazna će biti mnogo veća. Doñi, dakle, da vidiš kalkva će biti! Bila
sam u stanju koje je teško opisati, ali Roland nije dopuštao da mi se oduša razgali, odmah me zgrabio za
ruku i povukao. Desnoom me rukom vodio, a u lijevoj je nosio malu svjetiljku kooja nam je pokazivala put.
Prošavši nekoliko okuka, načdosmo se pred vratima podruma. On ga otvori, pusti me dEa prva uñem i reče
mi da silazim dok on bude zatvarao ta jprva vrata. Poslušah. Prešavši sto stepenica, naiñosmo naa druga
koja otvori i zatvori na isti način. Ali nakon ovih viš«;e nije bilo stepenica, već uska, u kamenu prokopana
staza, sva u vijugama, s vrlo strmim padom. Roland nije progovorio ni jednu riječ. Ta šutnja me još više
plašila. Tako smoi hodali gotovo četvrt sata. Zbog stanja u kakvom sam billa, još sam više osjećala užasnu
vlažnost tog podzemlja. Tako smo duboko silazili da neću pretjerati ako kažem da se mjesto na koje smo
stigli nalazilo sigurno osamsto stopa ispod površine zemlje. S desne i lijeve strane puta kojim smo prolazili
bilo je više sobica u kojima su se nalazili kovčezi s blagom ovih zločinaca. Najzad stigosmo do zadnjih
brončanih vrata. Roland ih otvori. Mislila sam da ću se onesvijestiti kad sam ugledala grozno mjesto na
koje me doveo taj nečasni čovjek. Vidjevši da klecam, grubo me gurne, pa se i protiv svoje volje nañoh
usred strahotnog groba. Zamislite, gospoño, okruglu grobnicu promjera od dvadeset i pet stopa, po čijim su
zidovima bili obješeni crni ćilimi ukrašeni najmračnijim predmetima, kosturima svih vrsta i veličina,
kostima koje su visile oko vrata, mrtvačkim glavama, snopovima bičeva i šiba, mačevima, bodežima,
pištoljima. To su bile strahote koje sam vidjela po zidovima osvijetljenim svjetiljkom što je visila u kutu
svoda. Sa svoda je padao nasred grobnice dug konopac, koji se, kako ćete uskoro vidjeti, nalazio tu samo
da pomaže užasnim pothvatima. Na desnoj strani nalazio se lijes iz kojeg je virila smrt naoružana
prijetećom kosom. Pored njega je stajalo klecalo, iznad kojeg se nalazio križ okružen dvjema voštanicama.
Na lijevoj strani nalazio se lik gole, u vosku izrañene žene koja je bila toliko prirodna da sam u prvi mah
povjerovala da se radi o živom biću. Bila je pribijena na križ, i to grudima, tako da su joj se vidjeli stražnji,
okrutno zlostavljani dijelovi. Činilo se kao da krv izbija iz više rana i da teče niz bedra. Imala je prekrasnu
kosu. Glava joj je bila okrenuta prema nama i činilo se kao da traži milost. Na njenu lijepom licu
raspoznavali su se svi grčevi proživljenih muka. Čak su ga i suze oplakivale. Vidjevši tu užasnu sliku,
umalo da opet nisam klonula. U dnu grobnice nalazio se velik crni divan s kojeg se pružao pogled na sve
strahote ovog mračnog mjesta. — Evo gdje ćete izgubiti glavu, Thérèse — reče mi Roland — ako vam
padne na pamet da pobjegnete iz moje kuće. Da, osobno ću doći ovamo da vam smrt zadam i da vas prije
toga podvrgnem najokrutnijim mukama. Izustivši tu prijetnju, Roland se raspali. Njegova razdraženost
činila ga je nalik na tigra koji se sprema da proždere plijen. Baš tada mi je pokazao strašni ud kojim je bio
obdaren. Natjerao me da ga dodirujem, pitajući me jesam li ikad vidjela što slično. — Koliki jest da jest,
droljo — reče mi obuzet bijesom — ipak će morati ući u najuži dio tvog tijela, pa makar te nadvoje
raspolovio] Moja sestra koja je mnogo mlaña od tebe drži ga u tom istom dijelu tijela. Nikad se na neki
drugi način ne naslañujem ženama. Morat će dakle i tebe raspoloviti. I, ne ostavljajući nikakvu sumnju o
mjestu koje je spomenuo, odmah zarije u nj tri duga nokta rekavši: — Da, to je to mjesto, Thérèse, tu ću
uskoro gurnuti ovaj ud koje će te raskidati, raskrvariti, a mene dovesti do opijenosti. Sav se pjenio dok je
izgovarao ove riječi izmiješane kletvama i odurnim psovkama. Ruka kojom je dodirivao hram što ga je htio
napasti, zaluta tada i na sve susjedne dijelove. Grebao ih je isto kao i grudi koje je toliko izmučio da sam još
petnaest dana osjećala strašne bolove. Onda me postavio na rub divana i žestom natrljao mahovinu kojom
je Priroda ukrasila hram u kojem se naša vrsta obnavlja. Zatim ju je upalio i sagorio. Njegovi prsti tada
zgrabiše ispupčenje koje krasi taj isti oltar, grubo ga zgnječiše, a onda zañoše u unutrašnjost, gdje noktima
počeše mučiti opnu koja ga zastire. Ne mogavši se više svladati, reče mi da više neću napustiti spilju u koju
sam upala i da će mu to prištedjeti napor da me ponovno spušta. Bacih mu se pred noge i još jednom se
usudih podsjetiti ga na usluge koje sam mu učinila... Onda opazih da ga govor o pravima na njegovu
samilost još više razdražuje. Naredi mi da umuknem i strašnim udarcem koljena u želudac prevrne me na
divan. — Idemo! — reče mi podižući me za kosu. — Idemo, pripremi se! Mislim da ću te ubiti... — Oh,
gospodine! — Ne, ne! Moraš poginuti. Ne želim više slušati prigovore o tvojim sitnim dobročinstvima. Ne
volim ništa nikome dugovati, drugi o meni moraju ovisiti... Umrijet ćeš, kažem ti. Smjesti me u lijes,
zatvori, zatim izañe iz grobnice praveći se da me ostavlja. Nikad mi se smrt nije činila bliža. Ali, ne žalost,
morala mi se otkriti u još stvarnijem pogledu. Roland se vrati i izvuče me iz lijesa. — Bolje bi ti bilo unutra
— reče rui. — Čini se kao da je za tebe pravljen. Ali to bi bila i suviše lijepa smrt kad bih te ostavio u
njemu. Ipak, želim da osjetiš jednu drugu smrt koja isto tako ima svoje čari. Idemo, pomoli se Bogu, droljo,
zamoli ga da ti pritekne u pomoć, ako je doista tako moćan... Bacih se na klecalo i, dok sam Višnjem glasno
otvarala svoje srce, Roland me još okrutnije udarao po stražnjim dijelovima tijela koje sam mu izlagala.
Svom me snagom bičevao volovskom žilom koja je na sebi imala čelične šiljke, a krv je poslije svakog

75
udarca prskala sve do stropa. — Vidiš! — nastavio je psujući. —Tvoj Bog ti ne dolazi u pomoć, ostavlja
nesretnu krepost da pati, prepušta je rukama opačine. Ah, kakav Bog, Thérèse, kakav je Bog taj tvoj Bog!
Doñi — reče mi onda — doñi, droljo, dosta je bilo molitve (istovremeno me potrbuške položi na rub
divana koji se nalazio u dnu sobe). Rekao sam ti, Thérèse, da moraš umrijeti! Zgrabi me za ruke, veže ih na
leñima, onda mi oko vrata stavi konopac od crne svile. Krajeve konopca držao je tako da mi je, stežući ga,
sad više, sad manje, mogao oduzimati zrak i poslati me na drugi svijet, kad mu se svidi. — Ova je muka
mnogo slaña nego što misliš, Thérèse — reče mi Roland. — Smrt ćeš osjetiti tek u neizrecivim osjećajima
užitka. Pritisak koji ovaj konopac vrši na tvoje živce, razdražit će organe tvoje strasti. To je sigurno
djelovanje. Kad bi svi ljudi osuñeni na ovu muku znali u kakvoj opijenosti ona ubija, ne bi se toliko plašili
ovakve kazne za svoje zločine koje bi onda češće i smjelije počinjali. Ovaj ugodni zahvat, Thérèse, stišćući
isto tako i mjesto u koje ću se smjestiti (doda stupivši na sramotnu stazu dostojnu samo takvog zločina),
udvostručit će i moje užitke. Ali uzalud je pokušavao utrti put. Uzalud je pripremao staze, bio je i suviše
velik da bi uspio. Svi su pokušaji propadali. A onda je njegov bijes prešao sve granice. Noktima, rukama i
nogama osvećivao se otporu koji mu je pružala Priroda. Podignutim mačem klizne na susjednu stazu i
snagom zamaha prodre gotovo do polovice. Ja kriknuh. Greškom razbjesnjeli Roland naglo se povuče i ovaj
put udari na druga vrata takvom žestinom da ih je ovlaženi topuz, kidajući me, morao probiti. Roland
iskoristi uspjeh ovog prvog udara i njegovi napadi postaše još žešći. Poče osvajati teren. I kako je
napredovao, tako se zlosretni konopac oko mog vrata sve više stezao nagoneći me na grozne krikove.
Razbjesnjelog Rolanda ti su krikovi zabavljali, pa me tjerao da još jače vičem. Bio je i suviše siguran da
nisu dostatni, i suviše gospodar da ih zaustavi kad mu se prohtije. Raspaljivao gaje njihov oštri zvuk. Ipak,
trenutak se najvećeg zanosa približavao, sve jače stezanje konopca izazivalo je u njemu sve veći užitak.
Malo-pomalo moj se glas gasio. Stezanje posta tako snažno da su mi osjetila iznemogla ne izgubivši ipak
svoju osjetljivost. Žestoko drmana ogromnim udom kojim mi je Roland kidao utrobu, usprkos užasnom
stanju u kojem sam se nalazila, osjetih kako me vlaže mlazovi njegove pohote. Začuh još i krikove koje je
puštao dok ih je izlijevao. Nastupi trenutak obamrlosti, ne znam što se tada sa mnom dogodilo, ali kad sam
ponovo otvorila oči, bijah slobodna, olakšana, tijelo kao da mi je oživljavalo. — No, Thérèse — reče mi
moj krvnik — kladim se, ako ćeš biti iskrena, da si uživala? — Kakva strahota, gospodine, kakva
odvratnost, muka i očaj! — Varaš se, poznajem ja djelovanje onoga što si upravo iskusila, ali bilo kakvo da
je, dovoljno me poznaješ, mislim, da možeš zaključiti kako me tvoja volja u onome što poduzimam s tobom
mnogo manje zanima od moje. Strast koju tražim bila je toliko živa da je opet želim doživjeti. Od tebe
sada, Thérèse, jedino od tebe zavise tvoji dani — završi taj bestidni razvratnik. Onda mi oko vrata sveže
konopac koji je visio sa stropa. Čim je konopac čvrsto zahvatio vrat, za stolac na kojem su mi stajale noge
sveže uzicu, prihvati njen kraj i smjesti se u naslonjač nasuprot meni. U rukama sam imala oštri kosir kojim
sam morala prekinuti konopac u trenutku kad bi, povukavši uzicu, izvukao stolac ispod mojih nogu. —
Vidiš, Thérèse — reče mi tada — ako ne uspiješ, ti, uspjet ću ja. Nisam dakle pogriješio kad sam rekao da
tvoj život zavisi samo od tebe. Poče se uzbuñivati. Baš u trenutku potpune opijenosti morao je izvući stolac
čije bi me izmicanje natjeralo da ostanem visiti o stropu. Činio je sve kako bi sakrio taj trenutak. U
oblacima bi bio kad ne bih bila dovoljno spretna. Ali uzalud se trudio, pogodila sam, izdala ga je žestina
njegova zanosa, opazila sam kobni pokret, stolac se izmaknuo, prekinula sam konopac i, potpuno se
oslobodivši, pala na zemlju. Iako sam bila gotovo dvanaest stopa udaljena od njega, možete mi vjerovati,
gospoño, da sam na svom tijelu osjetila dokaze njegova zanosa i ludila. Neka bi druga iskoristila oružje koje
sam imala u rukama i sigurno bi se bacila na ovo čudovište. Ali čemu bi mi služila ta hrabrost kad nisam
imala ključeve ovog podzemlja, kad nisam poznavala sve njegove stranputice? Prije bih umrla nego što bih
izašla. Uostalom, Roland je bio naoružan. Digoh se dakle i na zemlji ostavih oružje kako se u njemu ne bi
rodila ni najmanja sumnja. Tako i bi. Uživao je koliko je to bilo moguće, pa zadovoljan mojom umiljatošću
i mojim pomirenjem sa sudbinom možda i više nego mojom spretnošću, dade mi znak da izañem.
Krenusmo natrag. Sutradan malo bolje pogledah svoje drugarice, četiri djevojke od dvadeset i pet do
trideset godina. Iako otupljene bijedom i ogrubljene užasnim naporima, još su čuvale ostatke ljepote. Imale
su lijep stas, a najmlaña, Suzanne, uz divne oči imala je i vrlo lijepu kosu. Uzeo ju je u Lyonu, oduzeo joj
čast, i pošto ju je oteo od obitelji pod zakletvom da će se oženiti njome, dovukao je u ovaj grozni dvorac.
Ovdje je već bila tri godine i više od svih drugarica izložena surovostima tog čudovišta. Zbog bičevanja
volovskom žilom njena je stražnjica postala tvrda poput kravlje kože osušene na suncu. Rak na dojci i rana
na maternici zadavali su joj užasne bolove, a sve je to bilo djelo izopačenog Rolanda. Obje ove strahote bile
su plod njegova bluda. Ona mi je rekla da Roland kani otputovati u Veneciju, ako mu velike svote koje je
nedavno prebacio u Španjolsku donesu mjenice koje je očekivao za Italiju, jer svoje zlato nikako nije htio

76
prenositi iz planina. Lažne novce krijumčario je po drugim zemljama, a ne u onoj u kojoj je želio živjeti. Na
taj način je u zemlji, u kojoj se želio nastaniti, bio bogat samo po papirima nekog drugog kraljevstva i
njegove prijevare nikad nisu mogle biti otkrivene. Ali sve je u tren oka moglo propasti, a povlačenje o
kojem je sanjao potpuno je zavisilo od ovog posljednjeg pothvata u koji je uložio najveći dio svog blaga.
Ako Cadix prihvati njegove pijastere, cekine i lujdore i pošalje mu mjenice za Veneciju, ostatak života
Roland će biti sretan. Ako se prijevara otkrije, krhka kula njegove sreće može se srušiti u jednom jedinom
danu. — Jao! — rekoh doznavši te pojedinosti Providnost će jednom biti pravedna, neće dopustiti čudovištu
da uspije, sve ćemo biti osvećene... Veliki Bože! Jesam li nakon stečenog iskustva mogla ovako
razmišljati! Oko podne su nam davali dva sata odmora koje smo obično upotrebljavale da odahnemo malo i
ručamo, svaka u svojoj sobi. U dva sata opet su nas vezivali i tjerali da radimo sve do noći. Za to vrijeme
nijednom nismo smjele ući u dvorac. Gole smo bile ne samo zbog vrućine već i da bismo bolje mogle
primati udarce bičem koje nam je s vremena na vrijeme dijelio naš okrutni gospodar. Zimi su nam davali
hlače i prsluk koji su bili toliko pripijeni uz tijelo da smo jednako bile izložene udarcima krvnika kojemu je
jedino zadovoljstvo bilo da nas muči. Osam dana proñe a da ne vidjeh Rolanda. Devetog dana pojavi se
kod zdenca. Smatrajući da Suzanne i ja previše mlitavo okrećemo kotač, zada nam po trideset udaraca
volovskom žilom od križa do bedara. U ponoć istog dana okrutnik me potraži u mojoj ćeliji, pa razdražen
slikom svojih okrutnosti, prodre svojim strašnim buzdovanom u mračnu spilju koju sam mu svojim
položajem izlagala. Kad je zadovoljio svoju strast, htjedoh iskoristiti trenutak smirenja i zamoliti ga da mi
ublaži sudbinu. Ali jao, nisam znala da u takvim dušama trenutak zanosa još više povećava njihovu sklonost
okrutnosti da ih smirenje nimalo ne vraća blagim krepostima čestitog čovjeka. To je vatra sad više, sad
manje upaljena hranom koju dobiva, ali vatra koja, mada pod pepelom, ne peče manje. — A kojim pravom
— odgovori mi Roland — tražiš da ti ublažim muke? Na temelju hirova koje izvodim na tebi? Zar hoćeš da
te na koljenima molim za naklonosti na račun kojih bi mogla tražiti naknadu? Ja ništa ne tražim, ja uzimam,
i ne vidim zašto bih se, zbog onoga što ti s pravom uzimam, morao odreći i drugih zahtjeva. Nikakve
ljubavi nema u mom činu: ljubav je viteški osjećaj koji ja ne poznajem i koji moje srce nikad nije osjetilo.
Ženom se služim iz potrebe, jednako kao što se okruglom šupljom posudom služimo za druge potrebe, ali
ne pružajući nikad tom biću koje moj novac i moja moć podvrgavaju mojim željama, ni poštovanje, ni
nježnost. Ono što uzimam dugujem samo sebi, uvijek tražim samo poslušnost i, prema tome, nikakvu
zahvalnost ne dugujem. Pitam one koji bi me na nju htjeli prisiliti, duguje li lopov, koji je u šumi oteo
čovjeku novac zato što je bio jači od njega, neku zahvalnost tom istom čovjeku zbog zla koje mu je nanio.
Ista stvar je i sa sramotom nanesenom nekoj ženi. To samo može biti povod i za drugu sramotu, ali nikad
dostatan razlog da joj se pruži naknada. — Oh, gospodine — rekoh mu — dokle je stigla vaša opačina! —
Do kraja —? odgovori mi Roland. — Na cijelom svijetu nema nastranosti kojoj se nisam podao, zločina
koji nisam počinio, nema zlodjela koje moja načela ne ispričavaju ili opravdavaju. Zlo me bez prestanka
privlačilo i uvijek je išlo na ruku mojoj pohoti. Zločin je budio moju razvratnost. Sto je bio strasniji, to me
više razdraživao. Pružao mi je užitak jednak onome koji običnim ljudima pruža blud, i sto puta sam se,
misleći na zločin, podajući mu se, ili vršeći ga, osjećao kao što se čovjek osjeća pored gole i lijepe žene. Na
taj je način on uzbuñivao moja osjetila i ja sam ga vršio da bih se razdražio, jednako kao kad pristupamo
lijepoj ženi s bludnim namjerama. — Oh, gospodine, strašno je to što govorite, ali već sam vidjela takve
primjere. — Ima ih na tisuće, Thérèse! Ne treba misliti da samo ljepota jedne žene najbolje uzbuñuje duh
razvratnika, više ga uzbuñuje zločin koji zakoni pridaju njegovu posjedovanju: dokaz za to jest to što veći
zločin više uzbuñuje; čovjek koji se naslañuje ženom koju je oteo njenu mužu, djevojkom koju je oteo
njenim roditeljima, svakako mnogo više uživa od muža koji se naslañuje samo svojom ženom jer, što su
veze koje ruši svetije, to je njegova pohota veća. Ako je to njegova majka, ako je to njegova sestra, ako je to
njegova kći, privlačnost je zločina još veća. Kad čovjek iskusi sve to, htio bi da se brane još više povećaju
kako bi mogao uložiti veći napor da ih svlada. Ako dakle zločin zaslañuje užitak, zašto, odijeljen od tog
užitka, i sam ne bi mogao biti užitak? I u samom zločinu, dakle, postoji sigurna naslada. Jer, nemoguće je
da ono što zaslañuje i samo nije slatko. Zato smatram da otmica djevojke sama po sebi pruža vrlo velik
užitak. S krañom sata ili novčanika ista je stvar, jer ako sam navikao svoja osjetila da ih otmica djevojke
uzbuñuje sama po sebi, istu će mi nasladu pružiti kraña sata, novčanika, itd.... To je ono što objašnjava
hirove mnogih čestitih ljudi koji su krali a da im to nije bilo potrebno. Sad je jednostavno zaključiti da ćemo
najveće užitke osjetiti u svemu što je zločinačko, te da ćemo ih koliko je moguće više činiti zločinačkim.
Ponašajući se tako, svom užitku samo pružamo začin koji mu je nedostajao, a koji je nužan za savršenu
sreću. Ovi nazori vode daleko, znam, i sama si to maloprije osjetila, Thérèse, ali kad se uživa, ništa nije
važno. Postoji li, djevojko draga, išta prirodnije i išta jednostavnije nego da me vidiš kako se naslañujem

77
tobom? Ali ti se tome protiviš, moliš me da to ne radim. Reklo bi se da bih iz zahvalnosti koju ti dugujem
morao pristati na ono što tražiš. Ali ja ne popuštam ničemu, ne slušam ništa, kidam sve lance koji
zarobljuju glupane, podvrgavam te svojim željama i od najobičnije, najjednoličnije slasti stvaram veleban
užitak. Pokori se, dakle, Thérèse, pokori, a ako se ikad povratiš u svijet, zloupotrijebi svoja prava, pa ćeš
upoznati najugodniju i najzanosniju od svih strasti. Rekavši to, Roland izañe i ostavi me u mislima koje,
kako i sami pretpostavljate, nisu išle njemu u prilog. Već sam se šest mjeseci nalazila u toj kući služeći s
vremena na vrijeme gnusnom razvratu tog zločinca, kad jedne večeri uñe sa Suzanne u moju ćeliju. —
Doñi Thérèse — reče mi — već dugo, čini mi se, nismo silazili u onaj podrum koji te onoliko zaplašio.
Slijedite me obadvije, ali ne očekujte da ćete se i vratiti. Jednu svakako moram ostaviti dolje, vidjet ćemo
koju će sudbina odabrati. Digoh se, uznemireno pogledah svoju drugaricu, vidjeh suze u njenim očima...
Krenusmo. Čim smo se našli u podzemlju, Roland divlje pogleda jednu i drugu. Sviñalo mu se da nam
ponovi prijetnju da će jedna sigurno tu ostati. — Idemo — reče i sjedne, a mi smo morale stajati ispred
njega. — Svaka redom mora pokušati skinuti čari s ovog uzetog, a jao onoj koja mu vrati snagu. — To nije
pravedno reče Suzanne — ona koja vas bolje razdraži morala bi biti pomilovana. — Nikako odgovori
Roland — čim se pokaže da me ona bolje nadražuje, očito je da će mi njena smrt pružiti veći užitak... a
meni je samo to važno. Uostalom, pomilovavši onu koja me prije nadraži, obje biste se tako žarko trudile
da bi moja osjetila doživjela možda krajnji zanos prije prinošenja žrtve, a to se ne smije dogoditi. — To
znači tražiti zlo radi zla, gospodine — rekoh Rolandu. — Postizanje zanosa moralo bi biti jedina stvar koju
biste smjeli željeti, pa ako to postignete bez zločina, zašto ga onda hoćete počiniti? — Zato što ga jedino
pomoću zločina mogu najbolje postići i zato što u ovu grobnicu silazim samo da bih izvršio zločin.
Savršeno sam svjestan da bih i bez njega uspio, ali ja ga ipak želim. Za vrijeme tog razgovora, mene je
odabrao za početak, jednom sam ga rukom nadraživala sprijeda a drugom otraga, dok je on po miloj volji
dodirivao sve dijelove mog tijela koje mu je nudila moja golotinja. — Mnogo je još potrebno, Thérèse —
reče gladeći mi stražnjicu — da ova lijepa put postane tvrda i umrtvljena poput Suzannine. Da je sad i
počnu paliti, ne bi osjetila. Ali ti, Thérèse, ti... to su još uvijek ruže isprepletene ljiljanima. Ali i tvoja će biti
poput njene, i tvoja! Ne možete zamisliti, gospoño, koliko me ta prijetnja smirila. Izrekavši je, Roland
sigurno ni sumnjao nije koliko mi je olakšanje pružio, jer su prijetnje novim okrutnostima isključivale
skoru smrt. Već sam vam rekla, gospoño, da po nevolji sve udara, ali tada sam se potpuno u to uvjerila. Na
svu sreću! Ništa nisam poduzimala, pa je savinuta velika toljaga odolijevala svim mojim pokušajima. I
Suzannu je opipavao po istim mjestima, ali kako je njena koža bila otvrdnula, Roland ju je mnogo manje
štedio. Ali ona je ipak bila mlaña. — Uvjeren sam —- govorio je naš mučitelj da sad ni najstrašniji bičevi
ne bi uspjeli izvući ni kapi krvi iz ove stražnjice. Onda nas je natjerao da se sagnemo. Iako mu je naš položaj
pružao četiri staze užitka, išao je jezikom samo po dvjema užim. Po dvjema ostalim je pljuvao. Zatim nas je
zgrabio sprijeda i postavio izmeñu svojih bedara, i to tako da su nam se grudi nalazile u visini onoga što
smo nadraživale na njemu. — Što se tiče grudi — reče Roland — moraš ustupiti pred Suzannom. Nikada
nisi imala tako lijepe sise. Pogledaj kako je ovo obilato! Govoreći to, prstima je svom snagom stiskao grudi
te nesretnice. Sad ga više nisam ja uzbuñivala, zamijenila me Suzanne. Tek što se našao u njenim rukama,
mač je izletio iz tobolca žestoko prijeteći svemu što ga je okruživalo. — Suzanne — reče Roland —
postigla si strahovit uspjeh... to je tvoja smrt. Suzanne, kako mi se čini — nastavi okrutnik gnječeći joj
dojke. Moje je samo sisao i griskao. Suzanni je napokon naredio da klekne na rub sofe. Sagnuo joj je glavu,
naslañujući se njome na grozan, ali njemu prirodan način. Probuñena novim mukama, Suzanne se otimala, a
Roland, koji je želio samo kratak okršaj, zadovoljivši se s nekoliko skokova, potraži utočište u mom hramu
ne prestajući mučiti i zlostavljati moju drugaricu. — Eto drolje koja me strašno uzbuñuje — reče mi. — Ne
znam što bih joj sve htio napraviti. — Oh, gospodine — rekoh — smilujte joj se! Ne vjerujem da njene
muke mogu biti veće. — I te kako! — odgovori krvnik... — Mogao bih... Oh, kad bi ovdje bio slavni car
Kie, najveći zločinac kojega je ikad vidjelo , vidjele biste i drugačije stvari. I on i njegova žena,
svakodnevno ubijajući svoje žrtve, kako se priča, ostavljali su ih da žive dvadeset i četiri sata u
najokrutnijim mukama tako da su bez prestanka umirale ne uspijevajući umrijeti, budući da im je okrutna
pomoć tih čudovišta u jednom trenutku bila pružena samo zato da bi u sljedećem već bile ubijene... Ja sam
meñutim i suviše blag, Thérèse, ne razumijem se u sve to, ja sam samo običan učenik. Roland se povuče ne
prinijevši žrtvu, i svojim naglim povlačenjem nanese mi isto takvu bol kao i prodiranjem. Baci se u
Suzannino naručje, te povezavši sarkazam s nasiljem, reče joj: — Ljupki stvore, kako se s užitkom sjećam
prvih trenutaka naše veze! Nikad mi nijedna žena nije pružila veće naslade. Nikad ni jednu nisam volio kao
tebe... Zagrlimo se, Suzanne, uskoro ćemo se rastati, i to možda za vrlo dugo. — Okrutniče — odgovori mu
moja drugarice i snažno ga odbi — bježi od mene! Ne pripajaj mukama koje mi zadaješ i očaj da slušam

78
tvoje grozne riječi. Zadovolji svoj bijes, tigre, ali poštuj barem moju nesreću. Roland je zgrabi i široko
rastvorenih bedara položi na divan. Hram razmnožavanja bio mu je nadohvat ruke. — Hrame mojih
nekadašnjih užitaka — poviče bestidnik 1. Kineski car Kie imao je ženu koja je bila okrutna i pokvarena kao
i on sam. Proliti krv za njih je bila sitnica. Užitka radi, svakodnevno su je potocima prolijevali. U svojoj su
palači imali tajnu sobu gdje su uživali dok su žrtve ubijali pred njihovim očima. I jedan od nasljednika
ovog cara, Teo, imao je jednako okrutnu ženu. Oni su dali izgraditi stup od mjedi, za koji su pred njihovim
očima vezivali nevoljnike: »Carica se,« kaže povjesničar od kojeg smo posudili ove retke, »neizmjerno
zabavljala mukama i krikovima ovih jadnih žrtava. Bila je zadovoljna jedino kad bi joj često davao priliku
da uživa u ovakvim prizorima.« Hist. des Conj. stranica 43., svezak VII. (Autorova napomena.) — ti koji si
mi poklonio tako slatke prve ruže, i tebi isto tako moram reći zbogom... Zločinac tada zavuče u nj svoje
nokte koji su nekoliko minuta čeprkali po unutrašnjosti. Suzanne je puštala užasne krikove. Kad ih je
izvukao, bili su puni krvi. Te su ga strahote već bile zasitile, osjećao je da se neće više dugo moći
svladavati. — Idemo, Thérèse — reče mi — idemo, drago dijete, završimo sve ovo malim prizorom iz igre
Tako se zvala ta kobna zabava koju sam vam već opisala kad sam vam prvi put pričala o Rolandovoj
grobnici. Popeh se na tronožac, okrutnik mi priveže konopac oko vrata, a onda stane ispred mene. Iako je
Suzanne bila u groznom stanju, morala ga je rukama nadraživati. Nakon nekoliko trenutaka on povuče
stolac na kojem sam stajala, ali kako sam imala kosir, odmah prekidoh konopac i nañoh se na zemlji bez
ikakve ozljede. —? Dobro, dobro — reče Roland — a sada je na tebi red, Suzanne! Pomilovat ću te ako se
izvučeš spretno kao i Thérèse. Suzanne zauze moje mjesto. Oh, gospoño, dopustite da zatajim pojedinosti
tog užasnog prizora... Jadnica nije uspjela. — Hajdemo, Thérèse — reče mi tada Roland. — Ovdje 1. Ova
igra koja je već prije opisana bila je vrlo uobičajena kod Kelta čiji smo mi potomci (Vidi Povijest Kelta M.
Peloutiera). Gotovo sve razvratne nastranosti koje smo dijelom opisali u ovoj knjizi i koje danas smiješno
izazivaju pažnju zakona, bile su nekada, ili igre naših predaka koji su vrijedili više od nas, ili zakoniti
običaji, ili vjerski obredi. A mi sad od njih pravimo zločine. U kolikim se poganskim obredima
primjenjivalo bičevanje! Neki su narodi upotrebljavali te iste muke kad su ustoličavali svoje ratnike. To se
zvalo Huscanaver (Vidi vjerske obrede svih naroda na zemlji.) Ove zabave u kojima je najveća šteta smrt
jedne bludnice danas su najveći zločini] Živio napredak civilizacije! Koliko on pomaže čovjekovoj sreći, i
koliko smo mi sretniji od naših predaka! (Autorova napomena.) ćeš se još vratiti jedino kad na tebe doñe
red. — Kako vi kažete, gospodine, kako vi kažete — odgovorih. — Više volim i smrt od groznog života koji
moram provoditi. Može li nesretnicama poput nas život još biti drag... Roland me ponovno zatvori u moju
ćeliju. Sutradan me drugarice upitaše što se dogodilo sa Suzannom, ja im ispripovjedih. Nimalo se nisu
začudile. Sve su očekivale istu sudbinu i sve su, kao i ja, željele da što prije doñe kraj patnjama. Tako
proñoše i dvije godine Rolandova gnusnog razvrata i mog očekivanja te okrutne smrti, kad se dvorcem
raširi vijest da ne samo što su zadovoljene želje mog gospodara, da ne samo što je za Veneciju primio
mnoštvo mjenica koje je tražio, već da je dobio narudžbu za još šest milijuna lažnog novca koji će mu u
mjenicama platiti u Italiji. Zločinac nije mogao zamisliti veću sreću. Sad je imao više od dva milijuna
rente. Takav je bio nov primjer koji mi je Providnost pripremila. To je bio nov način na koji me htjela
uvjeriti daje blagostanje suñeno samo zločinu, a nevolje samo kreposti. Tako je bilo kad me Roland treći
put potražio da me odvede u podzemlje. Zadrhtala sam kad sam se sjetila prijetnja koje mije izrekao kad
smo posljednji put tamo bili. — Smiri se — reče mi — ničega se ne moraš plašiti. Radi se o jednoj stvari
koja se tiče samo mene... O jednoj posebnoj nasladi koju želim uživati a koja te neće izvrgnuti nikakvoj
opasnosti. Podoh za njim. Cim su se sva vrata zatvorila, reče mi: — Thérèse, ti si jedina osoba u kući kojoj
se usuñujem ovo povjeriti. Potrebna mi je vrlo čestita žena... a to si, priznajem, jedino ti, volim te još više
od svoje sestre... Začuñeno ga zamolih da mi objasni o čemu se radi. — Slušaj me reče mi. — Sad sam
bogat, ali sve naklonosti koje mi je sudbina pokazala svakog trena mogu nestati. Mogu me sačekati u
zasjedi, mogu me uloviti za vrijeme prijenosa mojeg blaga, pa ako se ta nesreća dogodi, konopac mi ne gine,
Thérèse. Dakle, isti užitak kojim se ja naslañujem sa ženama, bit će moja kazna. Uvjeren sam, koliko to
čovjek može biti, da je ta smrt beskrajno slatka i nimalo okrutna. Ali kako žene na kojima sam je iskušavao
nikad nisu htjele biti iskrene sa mnom, želim to iskušati na sebi samom. Svojim vlastitim iskustvom moram
doznati izaziva li taj pritisak, u onome koji ga doživljava, erekcijski živac da izbaci sjeme. Kad se jednom
uvjerim da je ta smrt samo igra, mnogo ću joj hrabrije prkositi, jer me neće zastrašivati prestanak mog
postojanja. Na tome leže moja načela, a kako sam uvjeren da materija uvijek ostaje materija, ne bojim se
pakla, isto tako kao što ne očekujem ni raj. Ali bojim se muka okrutne smrti. Ne bih želio patiti umirući.
Pokušajmo, dakle! Napravit ćeš mi sve što sam ja tebi napravio. Svući ću se gol, popet ću se na stolac, ti
ćeš vezati konopac, ja ću se malo nadraživati, pa kad vidiš da stvar postaje čvrsta, povući ćeš stolac i ja ću

79
ostati visiti. Ostavit ćeš me da visim sve dok ne ugledaš šikljanje sjemena ili znakove patnje. U ovom
drugom slučaju odmah ćeš me odvezati. U prvom ćeš dopustiti da priroda završi svoje, pa ćeš me tek onda
osloboditi. Vidiš, Thérèse, stavljam svoj život u tvoje ruke. Tvoja sloboda i tvoje bogatstvo bit će cijena
tvog dobrog ponašanja. — Ah, gospodine — odgovorih — neobičan je taj vaš zahtjev. — Nije, Thérèse, ja
to želim — odgovori mi svlačeći se — ali budi dobra! Vidiš koliko ti povjerenje i poštovanje pokazujem.
Od kakve bi koristi bilo moje kolebanje? Zar on nije bio moj gospodar? Uostalom, znala sam da će zlo koje
ću napraviti uskoro biti ispravljeno krajnjom brigom da mu spasim život. Postat ću gospodarica tog života i
sigurno ću ga spasiti, bilo kakve namjere imao on prema meni. Izvršismo sve pripreme: Roland se uzbudi s
nekoliko uobičajenih milovanja, pope se na stolac, a ja mu stavih konopac oko vrata. Želio je da ga cijelo
vrijeme vrijeñam, da ga grdim zbog njegova bestidnog života. To i učinih. Uskoro njegov topuz zaprijeti
nebu i on sam mi dade znak da izmaknem stolac. Poslušah ga. I nećete vjerovati, gospoño, dogodilo se
upravo ono što je govorio Roland: na njegovu su se licu ocrtavali samo znakovi naslade, a gotovo u istom
trenutku kad sam povukla uzicu, mlazovi sjemena poletješe prema stropu. Kad je sve bilo gotovo, i to bez i
najmanje pomoći od mene, pohrlih da ga oslobodim. Onesviješten pade na zemlju, ali zahvaljujući mojoj
brizi, vrlo brzo opet zavlada svojim osjetilima. — Oh, Thérèse — reče mi otvarajući oči — nikad još nisam
okusio ovakve slasti. Premašuju sve što se riječima može izreći. Neka sad od mene čine što mu drago,
hrabro ću prkositi maču božice pravde! Ti ćeš još uvijek smatrati da griješim prema zahvalnosti, Thérèse
— reče mi Roland privezujući mi ruke na leña — ali što se tu može, draga moja, teško se mijenja čovjek u
mojim godinama... Jadni stvore, vratila si me u život, a ja se nikad nisam toliko kao sad urotio protiv tvoga.
Žalila si Suzanninu sudbinu, pa dobro, sad ću te poslati k njoj. Živu ću te ostaviti u grobnici u kojoj je ona
izdahnula. Neću vam opisivati svoje stanje, gospoño, sami možete zamisliti kako sam se osjećala. Uzalud
sam plakala, molila, ali nije se osvrtao na mene. Otvorio je užasnu grobnicu, ostavio u njoj svjetiljku kako
bih bolje mogla vidjeti mnoštvo leševa kojima je bila ispunjena, zatim je provukao ko.nopac ispod mojih,
kako sam vam rekla, svezanih ruku, pa me spustio dvadesetak stopa od dna grobnice i tridesetak od mjesta
gdje se on nalazio. Taj položaj zadavao mi je grozne bolove, činilo mi se da će mi se ruke otrgnuti. Kakva
me groza bila obuzela, kakav me završetak očekivao! Hrpe mrtvih tijela usred kojih ću završiti svoje dane i
kojih sam strašni smrad već bila počela osjećati! Roland je onda zaustavio konopac i učvrstio ga. Čula sam
kako uzima nož i kako se nadražuje. — Idemo, Thérèse — reče mi — preporuči dušu Bogu! Trenutak mog
zanosa bit će trenutak kad ću te baciti u ovaj grob, kad ću te ostaviti u vječnom ponoru koji te čeka. Ah...
ah... Thérèse, ah... —i ja osjetih kako mi glavu prekrivaju dokazi njegova zanosa. Ali, na sreću, nije
prekinuo konopac. Izvukao me. — No — reče mi — jesi li se uplašila? — Ah, gospodine! — Tako ćeš
umrijeti, Thérèse — doda — budi sigurna! Sad sam ti samo htio pokazati da se privikneš. Onda izañosmo...
Da se žalim ili da se hvalim? Kakva zahvalnost za ono što sam još jednom učinila za njega! Ali zar
čudovište nije moglo napraviti i nešto više? Zar me odmah nije mogao ubiti? Oh, kakav čovjek! Roland se
napokon spremi za odlazak i posjeti me u ponoć, dan prije polaska. Bacih mu se pred noge, počeh ga
najusrdnije moliti da mi vrati slobodu i da mi dade malo novaca koliko bi mi bilo potrebno da stignem do
Grenoblea. — Do Grenoblea! Ah, to ne, Thérèse, ti bi nas ondje izdala. — Pa dobro, gospodine —
odgovorih mu vlažeći suzama njegova koljena — kunem vam se da tamo nikada neću poći, a da biste se u
to uvjerili, povedite me sa sobom do Venecije. Možda ću tamo sresti blaža srca nego u svojoj domovini, a
kad me jednom dovedete tamo, kunem vam se svime što mi je najsvetije da vam nikad neću dosañivati. —
Ništa ti neću dati, ni jednog novčića — grubo mi odvrati taj pokvarenjak. — Sve što je povezano s
milosrñem, sa samilošću, sa zahvalnošću, sve je to tako daleko od mog srca, i da sam tri puta bogatiji,
nikad ni jedan talir ne bih dao siromahu. Prizor me nesreće nadražuje, zabavlja, pa kad sam ne mogu
napraviti zlo, rado uživam u onom koje čini ruka sudbine. Ja imam svoja načela o tome od kojih nikad neću
odustati, Thérèse. Siromaštvo je u skladu s Prirodom. Stvarajući ljude nejednake snage, ona nam očituje
želju da se ta nejednakost sačuva čak i u promjenama koje naša civilizacija unosi u njene zakone. To bi
značilo suprotstavljati se Prirodi, narušavati ravnotežu koja je temelj njenog uzvišenog reda. To bi značilo
ohrabrivati nemar i lijenost, učiti siromašnog da krade bogatom kad se ovom svidi da mu odbije pomoć.
Tako bi se stvorila navika da siromah traži pomoć bez rada. — Oh, gospodine, kako su ta načela okrutna!
Da li biste govorili ovako da niste oduvijek bogati? — Možda, Thérèse, svatko gleda na svoj način, ovo je
moj i ja ga neću mijenjati. U Francuskoj se žale na prosjake. Kad bi htjeli, ubrzo ne bi bilo više ni jednoga.
Trebalo bi ih objesiti sedam-osam tisuća, pa bi ta bagra nestala. Društvena vlast i Priroda moraju za to imati
iste zakone. Hoće li čovjek iz samilosti dopustiti da na njemu žive uši? Zar iz naših vrtova ne uklanjamo
parazitske biljke koje škode korisnim biljkama? Zašto bismo onda u ovom slučaju drugačije postupali? —
Ali vjera, gospodine — povikah — dobrotvornost, čovječnost... — Kameni su spoticanja za sve one koji

80
traže sreću — reče Roland. — Svoju sam sreću učvrstio upravo na razvalinama svih glupih ljudskih
predrasuda. Rugajući se božjim i ljudskim zakonima, žrtvujući uvijek slabijeg kad bi mi se ispriječio na
putu, uništavajući siromašnog i robeći bogatog, stigao sam u vrletni hram božanstva koje sam slavio. Zašto
me nisi oponašala? Put do tog hrama poznavala si kao i ja. Da li su ti varave kreposti koje si mu
pretpostavila pružile utjehu za pretrpljene žrtve? Ali sad je kasno, nesretnice, kasno je, plači nad svojim
propustima, pati i pokušaj, u krilu obmana koje si štovala, naći ono što si, štujući ih, izgubila. Rekavši to,
okrutni Roland me zgrabi te još jednom bjeh prisiljena da služim gnusnoj požudi čudovišta koje sam toliko
mrzila. Mislila sam da će me ovaj puta udaviti. Kad mu se strast stišala uzeo je volovsku žilu i zadao mi
više od sto udaraca po cijelom tijelu uvjeravajući me da sam sretna, jer nema vremena da mi ih još više
zada. Sutradan prije polaska, nesretnik nam priredi novi prizor okrutnosti i divljaštva kojemu se ne može
pronaći ravna ni u povijesti Nerona, Tiberija, Vaclava. Svi su u dvorcu vjerovali da će Rolandova sestra
otputovati s njim, a on joj je bio naredio da se tako i obuče. Ali prije nego što se popeo na konja, doveo ju
je pred nas. — Ovo je tvoje mjesto, bijedni stvore — reče i naredi joj da se svuče do gola. — Želim da me
se moji drugovi sjećaju, za to ću im kao zalog ostaviti ženu u koju smatraju da sam najviše bio zaljubljen.
Ali kako su neke i ovdje potrebne, samo ću na jednoj bludnici iskušati pištolje, jer me čeka opasan put na
kojem će mi ovo oružje svakako biti potrebno. — Rekavši to, napuni jedan pištolj i redom ga pritisne na
grudi svih nas. Na kraju stigne i do sestre. — Idi, droljo — reče i ustrijeli je — idi reci ñavlu da je Roland,
najbogatiji od svih zločinaca na zemlji, čovjek koji najbezobzirnije prkosi i božjoj i njegovoj ruci!
Nesretnica se dugo grčila prije nego što je izdahnula. Ovaj strašni prizor pokvarenjak je promatrao sasvim
hladnokrvno prije nego što se zauvijek udaljio od nas. Čim je otišao, sve se izmijenilo. Rolandov nasljednik
bio je blag i razuman čovjek. Istog trena sve nas je oslobodio okova. — Ovo nije posao za slabi i nježni
spol — dobrostivo nam je rekao. — Ovo je posao koji moraju obavljati životinje. Zanat kojim se bavimo i
suviše je zločinački da bismo još i besplatnim okrutnostima vrijeñali vrhovno Biće. Smjesti nas u dvorac, a
meni, ne zahtijevajući ništa, prepusti posao koji je obavljala Rolandova sestra. Ostale su žene brusile novac,
posao koji je svakako bio mnogo lakši i za koji su, kao i ja, bile nagrañene izvrsnom hranom i udobnim
sobama. Nakon dva mjeseca Rolandov nasljednik Dalville reče nam da je njegov ortak sretno stigao u
Veneciju. Ondje se nastanio, dobio svoje bogatstvo i uživao sve blagodati i sreću koja se zamisliti može.
Mnogo toga je meñutim nedostajalo da onaj koji ga je zamijenio doživi istu sudbinu. Nesretni. Dalville bio
je pošten čovjek u svom zanatu, i suviše pošten a da jednog dana ne nastrada. Jednog dana, kad je u dvorcu
sve bilo mirno, kad se pod vlašću ovog dobrog gospodara posao, iako zločinački, radosno obavljao, vrata
bjehu provaljena, bedemi preskočeni. Kuću u tren oka, a da naši ljudi ni pomisliti nisu mogli na obranu,
ispuni više od šezdeset konjanika. Morali smo se predati. Drugog izlaza nije bilo. Svezaše nas poput
životinja, privezaše za konje i povedoše u Grenoble. »Oh, nebo blago,« rekoh ulazeći u grad, »zar me
stratište čeka u gradu u kojem sam se sreću nadala naći... O, nado ljudska, kako si varava!« Suñenje
krivotvoriteljima novca ubrzo se održalo. Svi su bili osuñeni na smrt vješanjem. Kad su na meni vidjeli
oznaku koju sam nosila, gotovo da me ni ispitivali nisu, postupali su sa mnom kao i s drugima. Smilova mi
se ipak slavni sudac, čovjek koji je služio na čast toj ustanovi, omiljeni grañanin, napredni filozof čija će
mudrost i milosrñe zauvijek, zlatnim slovima urezati to dično ime na zidove Temidina hrama. Sasluša me.
Uvjerivši se u moju dobrotu i istinitost mojih nevolja, udostoji se mom sporu posvetiti malo više pažnje od
svojih kolega... O, veliki čovječe, dugujem ti štovanje, zahvalnost jedne nesretnice nikad neće biti tegotna
za tebe, a nagrada koju ti nudi, upoznavši tvoje srce, uvijek će biti najslañi užitak njenog. Gospodin S... je
sam postao moj odvjetnik. Moje su žalbe bile saslušane, a njegov veliki govornički dar prosvijetli duhove.
Iskazi krivotvoritelja koji su imali biti obješeni još više pomogoše revnosti onoga koji se zauzeo za mene.
Zaključiše da sam bila zavedena, da sam nevina, pa me potpuno oslobodiše optužbe i dadoše mi slobodu da
radim što hoću. Moj zaštitnik, uslugama koje mi je napravio pridruži i sakupljanje milodara za mene, što mi
donese više od pedeset lujdora. Pred mojim očima najzad zasja zora sreće. Moje se nade počeše ostvarivati
i ja povjerovali da je došao kraj zlima, ali Providnosti se prohtjede da me uvjeri kako sam još daleko od
žuñenog mira. Po izlasku iz zatvora smjestih se u gostionicu nasuprot mostu preko Is?re, sa strane
predgraña, pošto su mi rekli da će tu sa mnom časno postupati. Moj cilj, po savjetu gospodina S... bio je da
tu ostanem neko vrijeme i da u gradu, s preporukama koje mije dao gospodin S... pokušam naći posao te,
ako ga ne nañem, da se vratim u Lyon. U toj gostionici sam jela ono što nazivaju meni. Već drugog dana
pažljivo me počela promatrati neka debela dama koju su nazivali barunicom. Kad sam i ja nju malo bolje
pogledala, pričinilo mi se da je poznajem te u istom trenutku krenusmo jedna prema drugoj. Zagrlismo se
kao dvije osobe što se poznaju, ali koje ne znaju odakle se poznaju. Barunica me napokon malo odgurne od
sebe i: — Thérèse — klikne. — Varam li se ili ne? Jeste li vi ona koju sam prije deset godina izbavila iz

81
zatvora? Zar se ne sjećate Duboisove? Iako me to otkriće baš nije razveselilo, ljubazno joj odgovorih, ali
kako sam imala posla s najprepredenijom i najspretnijom ženom u Francuskoj, nisam vjerovala da ću je se
otarasiti. Duboisova me obaspe ljubaznostima, reče mi da se zanimala za moju sudbinu zajedno s cijelim
gradom, i da je znala da bi mi to pomoglo, da bi bila razgovarala sa svim sucima od kojih su mnogi, kako je
kazala, bili njeni prijatelji. Slaba kako i obično, dopustih da me odvede u svoju sobu gdje joj ispričah sve
svoje nevolje. — Draga moja kćeri — reče mi ponovo me zagrlivši — htjela sam ti kazati da sam bogata, i
zato sam te još prisnije željela upoznati. Sve što imam stoji ti na raspolaganju. Gledaj — doda otvarajući
kutije pune zlata i dijamanata — to su plodovi mog umijeća. Da sam štovala krepost kao ti, danas bih
najvjerojatnije bila u zatvoru ili bih visila. — O, gospoño — odgovorih joj — ako sve to uistinu dugujete
zločinima, Providnost, koja je uvijek na kraju pravedna, neće vam dopustiti da dugo u tome uživate. — Nije
istina — reče mi Duboisova. — Nemoj misliti da Providnost uvijek više voli krepost. Neka te ne zaslijepi
kratkotrajni uspjeh! Održavanju zakona Providnosti svejedno je što se Pavao podaje zlu dok Petar slijedi
dobro. Prirodi je potrebna jednaka količina i jednog i drugog, a prema vršenju zločina koji joj je možda i
draži od vrline, ne može biti ravnodušnija nego je. Slušaj me, Thérèse, slušaj me pažljivo — nastavi moja
kvariteljica pošto je sjela i smjestila me uza se. — Pametna si, pa bih te napokon ipak htjela uvjeriti. Izbor
kreposti nije ono što čovjeka čini sretnim, draga djevojko, jer je krepost, kao i porok, samo način ponašanja
u svijetu. Ne radi se dakle o predavanju radije jednom nego drugom. Radi se samo o hodanju po
zajedničkom putu. Onaj koji se s njega udalji nikad nije u pravu. U potpuno kreposnom svijetu savjetovala
bih ti krepost, jer, ako se u njemu drži do zahvalnosti, u njemu bi onda svakako bila sretna. U potpuno
iskvarenom svijetu uvijek bih ti savjetovala samo porok, jer onaj koji ne ide stazama drugih, neizbježno
gubi glavu. Sukobljava se sa svakim koga sretne, pa kako je slabiji, mora propasti. Uzalud zakoni žele
uspostaviti red i vratiti ljude kreposti. I suviše su nemarni da bi to poduzeli, i suviše nedostatni da bi u tome
uspjeli. Mogu na trenutak udaljiti čovjeka s utrtog puta, ali ga ne mogu prisiliti da ga zauvijek napusti. Kad
zajednički interes dovede ljude do pokvarenosti, onaj tko se ne bude htio iskvariti s njima, borit će se dakle
protiv zajedničkog interesa. Dakle, kakvu sreću može očekivati onaj tko se bez prestanka bori protiv
interesa drugih? Hoćeš li mi reći da se porok suprotstavlja interesu ljudi? Složila bih se s tobom kad bi na
svijetu bio jednak broj dobrih i zlih, jer se onda interes jednih vidljivo kosi s interesima drugih. Ali u posve
iskvarenom društvu toga nema. Moji poroci tada vrijeñaju samo poročnika, izazivaju u njemu druge poroke
koji mu pružaju naknadu. Tako smo i ja i on sretni. To titranje postaje općenito. To je mnoštvo udaraca i
uzajamnih povreda u kojima svatko odmah dobiva ono što je izgubio, nalazeći se tako bez prestanka u
sretnom položaju. Porok je opasan samo za vrlinu koja se, bojažljiva i slaba, nikada ništa ne usuñuje
poduzeti. Ali kad ona više na zemlji ne bude postojala, kad propadne njeno odvratno kraljevstvo, porok će
pogañati samo poročnika i time rasplamsati druge poroke, i više neće kvariti krepost. Kako da tisuću puta u
životu ne propadneš, Thérèse, kad uvijek ideš u suprotnom pravcu od onog kojim ide cijeli svijet? Da si se
prepustila bujici, našla bi luku kao i ja. Hoće li onaj koji pliva uzvodno u jednom danu prijeći isti put kao i
onaj koji pliva niz rijeku? Stalno mi govoriš o Providnosti. E, a tko ti kaže da ta Providnost voli red, pa
prema tome i krepost? Ne daje li ti i ona sama primjere svoje nepravednosti i nepravilnosti? Da li, šaljući
ljudima ratove, kugu, glad i stvarajući poročan svijet na svim mjestima, dokazuje u tvojim očima svoju
veliku ljubav prema dobru? Zašto smatraš da ona ne voli poročne ljude kad i sama djeluje jedino kroz
poroke? Kad je sve porok i iskvarenost u njenim djelima. Kad je sve zločin i nered u njenim hirovima. Tko
uostalom u nama izaziva te pobude koje vode zlu? Zar to nije njena ruka? Zar svaki naš osjećaj ne izvire iz
nje? Zar svaka naša želja nije njeno djelo? Je li dakle razumno reći da nam ona ulijeva sklonosti prema
nečemu što joj može škoditi ili što joj ne bi bilo od koristi? Ako joj dakle poroci služe, zašto bismo im onda
pružali otpor? Kakvim bismo ih pravom rušili? I zašto bismo gušili njihov glas? Malo više filozofije na
svijetu uskoro će sve dovesti u red i pokazati sucima i zakonodavcima da su zločini koje oni tako strogo
osuñuju korisniji ponekad mnogo više od vrlina koje preporučuju, a koje sami nikad ne primjenjuju i ne
nagrañuju. — Ali kad bih bila toliko slaba, gospoño — odgovorih — da prihvatim vaše grozne nazore, kako
ugušiti grižnju savjesti koja bi se tada u svakom trenutku rañala u mom srcu? — Grižnja savjesti je obmana
— reče mi Duboisova. — To je, draga moja Thérèse, samo glupo šaputanje bojažljive duše koje treba
spriječiti. — Spriječiti? Kako? — Ništa lakše od toga. Kajemo se samo zbog onoga što nije uobičajeno
raditi. Sjetite se često onoga što vam donosi grižnja savjesti pa ćete je brzo ugasiti. Suprotstavite joj žar
strasti, snažne zakone interesa, pa ćete je brzo raspršiti. Grižnja savjesti ne dokazuje zločin, ona samo
otkriva dušu koju je lako pokoriti. Kad bi sad bilo izdano glupo nareñenje da ne smiješ izaći iz ove sobe, ti
iz nje ne bi izašla bez grižnje savjesti, iako si sigurna da nikakvo zlo nećeš napraviti ako izañeš. Nije dakle
istina da samo zločin izaziva grižnju savjesti. Kad se uvjerimo u ništavnost zločina, u njihovu nužnost, neće

82
biti teško pobijediti grižnju savjesti pošto ih počinimo, kao što ti ne bi bilo teško ugušiti grižnju savjesti
koja bi se rodila kad bi izašla iz ove sobe nakon protuzakonitog nareñenja da u njoj ostaneš. Treba započeti
točnom analizom svega što ljudi nazivaju zločinom, pa ćemo vidjeti da oni time nazivaju samo prekršaje
svojih zakona i nacionalnih običaja. Ono što se u Francuskoj smatra zločinom, već dvjesta milja odavde nije
zločin. Nema ni jednog djela koje se općenito na cijeloj zemaljskoj kugli smatra zločinom. Ni jednog koje,
poročno i zločinačko ovdje, nije možda hvaljeno i kreposno nekoliko milja dalje. Sve je dakle stvar
mišljenja, geografskog položaja. Besmisleno je dakle držati se kreposti koja je na drugom mjestu porok, i
izbjegavati zločin koji je pod nekim drugim nebom dobro djelo. Pitam te sada mogu li prema ovim mislima
osjećati grižnju savjesti što sam iz užitka ili interesa počinila zločin u Francuskoj, zločin koji se u Kini
smatra krepošću? I moram li biti nesretna i stidjeti se što u Francuskoj činim djela zbog kojih bi me u
Sijamu spalili? Ako je dakle grižnja savjesti povezana samo s obranom, i ako se raña samo iz ostataka
kočnica a ne iz počinjenog djela, je li mudro dopustiti tom osjećaju da postoji u nama? I zar nije glupo
odmah ga ne ugušiti? Moramo se naviknuti da djelo koje u nama izaziva grižnju savjesti smatramo
nevažnim, a do toga ćemo doći samo pažljivim proučavanjem običaja svih naroda na kugli zemaljskoj.
Držeći se tog proučavanja, moramo obnavljati to djelo, onakvo kakvo jest, i to što češće. Ili, još bolje,
moramo činiti još jača djela od onog koja smo napravili kako bismo se bolje privikli na ona koja smo izveli,
pa će navika i razum vrlo brzo uništiti grižnju savjesti. Brzo će uništiti taj mračni osjećaj koji je samo plod
neznanja i odgoja. I tada, kad zločin postane ništavan, osjetit ćemo daje glupo kajati se i da je kukavičluk
ne raditi sve ono što može biti korisno ili ugodno, pa bilo kakve prepreke morali svladati da bismo do toga
došli. Četrdeset i pet mi je godina, Thérèse, a svoj prvi zločin počinila sam u četrnaestoj godini. Taj me
oslobodio svih okova koji su me uznemiravali. Od tog vremena nisam prestajala tražiti sreću putem koji je
bio posut zločinom, i ni za jedan zločin koji sam počinila, ili drugoga natjerala da ga počini... nikada nisam
osjetila grižnju savjesti. Bilo kako bilo, postigla sam cilj, još dva-tri sretna pothvata pa ću iz siromaštva u
kojem sam morala završiti svoje dane, prijeći na pedeset tisuća franaka rente. Još jednom ti ponavljam,
draga moja, nikad na ovom sretno završenom putu nisam osjetila grižnju savjesti. Kad god bi me neka
grozna nesreća sa samog vrhunca spustila u ponor, krivila sam samo ljude ili svoju nespretnost, ali moja je
savjest uvijek bila mirna. — Neka bude, gospoño, kako vi kažete — odgovorih — i rasuñujmo trenutak po
vašim načelima. Kakvim pravom zahtijevate da moja savjest bude čvrsta kao i vaša, kad već od djetinjstva
nije navikla da pobjeñuje iste predrasude? U ime čega tražite da moj duh, koji nije izgrañen kao vaš,
prihvati iste nazore? Vi kažete da u Prirodi postoji i dobro i zlo i da prema tome postoje bića koja slijede
dobro kao i bića koja se podaju zlu. Ono za što sam se opredijelila postoji dakle u Prirodi. Kako onda
možete zahtijevati da se udaljim od pravila koja mi je ona dala? Vi nalazite, rekli ste, sreću na putu koji ste
odabrali. E pa, gospoño, zašto je i ja isto tako ne bih našla na putu koji slijedim? Uostalom, ne zamišljajte
da budnost zakona dugo ostavlja na miru onoga koji ih krši. Očit primjer ste upravo vidjeli. Od petnaest
zlikovaca meñu kojima sam živjela samo se jedan spasio, a četrnaest ih je sramotno izgubilo glavu... — I to
ti nazivaš nesrećom? — prekine me Duboisova. — Ali što je sramota za onoga koji nema načela? Kad se
sve granice prijeñu, kad je čast u našim očima samo predrasuda, ugled sitnica, vjera obmana, smrt potpuno
uništenje, nije li ista stvar umrijeti na stratištu ili u krevetu? Na svijetu postoje dvije vrste zločinaca,
Thérèse: oni koje veliki imutak i ugled zaštićuju od tragičnog kraja, i oni koji tom kraju neće izbjeći ako ih
uhvate. Ovi posljednji koji nisu roñeni u dobru, ako imaju duha, moraju željeti samo jedno, da postanu
bogati po svaku cijenu. Ako uspiju, onda imaju ono što su htjeli, pa moraju biti zadovoljni. Ako ne uspiju,
ni na što se ne mogu žaliti, jer ništa nisu izgubili. Zakoni su dakle ništavni u očima svih zločinaca, čim ne
pogañaju i onoga tko je moćan. Nevoljnik se dakle ne mora plašiti zakona, jer je njihov mač njegov jedini
izlaz. — Vjerujete li — nastavih — da Božja pravda na drugom svijetu ne očekuje onoga koji se nije plašio
zločina na ovom? — Vjerujem — odgovori ta pogibeljna žena. — Jer da postoji Bog, manje bi zla bilo na
zemlji. Mislim, ako zlo ovdje postoji, ili ga je sam taj Bog stvorio, a onda je on okrutno biće, ili on nije
kadar da ga spriječi, a onda je to slab Bog; u oba ova slučaja biće koje je odvratno, kojem se moram
suprotstaviti i čije zakone moram prezirati. Ah, Thérèse, zar ateizam ne vrijedi više od bilo koje od ovih
krajnosti? To je moj nazor, draga djevojko, on u meni živi već od djetinjstva i, dok sam živa, neću ga se
odreći. — Vi izazivate jezu u meni, gospoño — rekoh ustajući. — Oprostite mi što više ne mogu slušati ni
vaše sofizme ni vaše hule. — Samo trenutak, Thérèse — reče Duboisova zadržavajući me. — Ako već ne
mogu pobijediti tvoj razum, želim barem zarobiti tvoje srce. Potrebna si mi, ne odbijaj mi pomoć! Dajem ti
tisuću lujdora, pripast će ti čim pothvat bude završen. Kako sam željela činiti samo dobro, odmah upitah
Duboisovu o čemu se radi, kako bih predusrela, ako budem mogla, zločin koji se sprema počiniti. — Evo o
čemu — reče mi ona. — Jesi li već opazila mladog trgovca iz Lyona koji se ovdje hrani četiri-pet dana? —

83
Koga? Dubreuila? — Upravo njega. — I? — Zaljubljen je u tebe. U povjerenju mi je rekao da mu se
neizmjerno sviña tvoja skromna i nježna vanjština. Voli tvoju iskrenost, tvoja ga krepost očarava. Taj
romantični zaljubljenik ima osamsto tisuća franaka u zlatu kraj svog kreveta. Dopusti mi da kažem tom
čovjeku da pristaješ da ga saslušaš, to ti neće biti teško. Nagovorit ću ga da ti predloži šetnju izvan grada,
uvjerit ću ga da će u toku te šetnje bolje uspjeti. Ti ćeš ga zabavljati, zadržat ćeš ga vani što je moguće
dulje. Ja ću ga u meñuvremenu pokrasti, ali neću pobjeći. Novac će već biti u Torinu a ja ću još biti u
Grenobleu. Upotrijebit ćemo sve svoje umijeće kako bismo ga odvratile da posumnja u nas. Pravit ćemo se
da mu pomažemo u njegovoj potrazi, ali kako ću ja već najaviti svoj odlazak, on se neće začuditi. Ti ćeš
onda krenuti za mnom, a tisuću lujdora dobit ćeš kad prijeñeš u Pijemont. — Prihvaćam, gospoño —
odgovorih Duboisovoj čvrsto odlučivši da obavijestim Dubreuila o krañi koju mu sprema. — Ali razmislite
— dodah da bih lakše prevarila tu zločinku — ako je Dubreuil zaljubljen u mene, ja mogu dobiti,
obavijestivši ga ili prepustivši mu se, mnogo više od onoga što mi vi nudite da ga izdam. — Bravo — reče
mi Duboisova. — To je ono što zovem dobrom učenicom. Počinjem vjerovati da te je nebo obdarilo većim
umijećem u zločinu nego mene. Pa dobro — nastavi pišući — evo potvrde na dvadeset tisuća talira. Hoćeš
li sad odbiti? — Ne vjerujem, gospoño — odgovorih uzimajući priznanicu. — Ali jedino mojoj nesreći i
slabosti možete pripisati uspjeh što sam podlegla vašem nagovaranju. — To bih htjela pripisati zasluzi tvog
duha — reče mi Duboisova — ali tebi je draže da zbog tog uspjeha optužujem tvoju nesreću. Pomaži mi
uvijek i bit ćeš zadovoljna! Sve smo sredile. Još iste večeri počeh Dubreuilu pokazivati malo ljepše lice i
doista opazih da mi je sklon. Nalazila sam se u strašno nezgodnom položaju. Nisam ni pomišljala da
izvršim predloženi zločin, pa da se radilo o deset puta većoj svoti zlata. Ali izdaja te žene zadavala mi je
novu muku. Teško mi je bilo izložiti opasnosti biće kojemu sam deset godina ranije dugovala svoju
slobodu. Htjela sam pronaći način kako spriječiti zločin ne kaznivši ga, i to bih sigurno uspjela da se nije
radilo o prepredenoj zločinki. Evo, dakle, na što se odlučih i ne pomišljajući da će podmukle spletke te
strašne žene ne samo razrušiti zgradu mojih poštenih planova, već da će me kazniti što sam ih zamislila. Na
dan odreñen za predviñenu šetnju, Duboisova nas oboje pozove na večeru u svoju sobu. Prihvatismo. Nakon
večere Dubreuil i ja siñosmo i popesmo se u kočiju koja nas je već očekivala. Duboisova nas nije pratila i
tako, prije polaska, na trenutak ostadoh sama s Dubreuilom. — Gospodine — brzo mu rekoh — slušajte me
pažljivo! Ne pravite nikakvu buku i svakako uradite ono što ću vam preporučiti. Imate li sigurnog prijatelja
u ovoj krčmi? — Da, imam jednog mladog druga u kojega se mogu pou- — Dobro, gospodine, odmah mu
naredite da ni minutu ne napušta vašu sobu dok god budemo šetali. — Ali ja imam ključ od sobe, što znači
ta pretjerana opreznost? — Potrebnija je nego što mislite, gospodine, molim vas, poslušajte me ja ne izlazim
s vama! Žena kod koje smo večerali zločinka je. Ona je ovaj sastanak ugovorila samo da bi vas lakše mogla
pokrasti dok budemo šetali. Požurite se, gospodine, ona je opasna, sigurno nas promatra. Odmah dajte svoj
ključ vašem prijatelju i neka se ne miče iz sobe dok se ne vratimo. Sve ostalo ću vam u kočiji objasniti.
Dubreuil me posluša i zahvalno mi stegne ruku. Odmah ode izdati nareñenje. Kad se vratio, krenusmo. U
toku šetnje otkrih mu cijeli plan, ispripovjedih mu svoje nevolje i prilike koje su me nagnale da upoznam tu
ženu. Pošteni i osjećajni mladić izrazi mi najveću zahvalnost zbog usluge koju sam mu napravila. Moja ga
je nesreća ganula pa mi predloži da je ublaži nudeći mi svoju ruku. — Presretan sam što mogu ispraviti
nevolje kojima vas je sudbina pogodila, gospoñice — reče mi. — Svoj sam gospodar, ne zavisim ni od koga
te idem u Genevu kamo nosim veliku svotu koju ste mi svojim obavještenjem spasili. Vi ćete doći za
mnom. Kad doñem tamo, postat ću vaš muž i u Lyonu ćete se pojaviti samo pod tim imenom, ili ako vam
je draže, gospoñice, ako vas muči nepovjerenje, mogu vam već u domovini dati svoje ime. Takva ponuda
mi je i suviše laskala a da bih je mogla odbiti. Ali mi isto tako nije odgovaralo da je prihvatim a da ne
kažem Dubreuilu sve zbog čega bi se mogao pokajati. Bio mi je zahvalan zbog moje obzirnosti i još
usrdnije me zamolio da mu ispunim želju... Kakva sam bila nesretnica! Zar mi se sreća pokazala samo zato
da mi nanese još veću bol spoznajom da je nikad neću postići! Zar se nikakva krepost nije mogla roditi u
mojem srcu a da mi ne pripremi nove muke! Razgovarajući tako, odmakli smo bili već dvije milje izvan
grada i upravo smo htjeli izaći da uživamo u svježini drvoreda uz obalu Is?re, gdje smo se htjeli prošetati,
kad mi Dubreuil iznenada reče da se osjeća vrlo loše... Izañe iz kočije i poče povraćati. Odmah ga smjestih
natrag u kočiju i žurno krenusmo u grad. Dubreuil se osjećao tako loše da ga je trebalo prenijeti u njegovu
sobu. Njegovo stanje iznenadi njegova druga koji se držao nareñenja i nije izlazio iz sobe. Stigne liječnik.
O, Bože dragi! Dubreuil je bio otrovan! Čim sam doznala tu strašnu novost, pohrlih u sobu Duboisove.
Bestidnica! Već je pobjegla. Poñoh onda u svoju sobu, moj je ormar bio provaljen, a ono malo novca što
sam imala bilo je pokradeno. Duboisova je, rekoše mi, još prije tri sata krenula u pravcu Torina. Nije bilo
nikakve sumnje da je ona počinila sve ove zločine. Pokušala je ući u Dubreuilovu sobu, ali kako je ondje

84
našla njegova druga, osvetila se na meni. Ona ga je za ručka i otrovala kako bi se mladić na povratku sa
šetnje, ako ga ona uspije okrasti, više brinuo za svoj život nego za oteti novac i tako je pustio da nesmetano
pobjegne. Isto je tako željela da na mene padne sumnja zbog njegove smrti, jer će prije optužiti mene na
čijim rukama je gotovo umro, nego nju. Za taj plan nitko nije znao, ali je li mogao biti drugačiji? Vratih se
Dubreuilu. Nisu me više pustili da mu se približim. Kad sam se žalila objasnili su mi uzrok. Nesretnik
izdiše i samo mu je Bog na pameti. Ipak je skinuo svaku krivnju s mene, rekao je da sam nevina, zabranio
da me uhapse i onda je umro. Tek što je sklopio oči, njegov mi je drug došao reći da budem mirna, ali, na
žalost, jesam li to mogla biti? Kako sam mogla ne žaliti gubitak čovjeka koji je bio toliko plemenit da me
htio izvući iz nevolje? Kako sam mogla biti mirna nakon krañe koja me bacila u bijedu iz koje sam tek bila
izašla? Grozni stvore — vikala sam — ako do ovoga dovode tvoji principi, kako da ih čestiti ljudi ne mrze i
ne kažnjavaju! — Ali ja sam razmišljala kao oštećena strana, a Duboisova, koja je gledala samo svoju sreću
i korist, sigurno bi donijela sasvim suprotan zaključak. Dubreuilovu drugu, koji se zvao Valbois, povjerih
sve, i zavjeru skovanu protiv onoga kojega je izgubio, i ono što se meni dogodilo. Sažali se nada mnom,
iskreno mu bje žao Dubreuila i osudi obzirnost koja me spriječila da odmah ne odam planove te grozne
žene. Složismo se da to čudovište, kojemu je trebalo samo četiri sata da se nañe u sigurnosti strane zemlje,
ne treba progoniti, jer bi to bio uzaludan napor koji bi nas mnogo stajao. Da bi se vlasnik gostionice našao
u velikoj neprilici kad bismo podnijeli tužbu, i da bi se žestoko branio, i da bi čak mene mogao uništiti,
mene... koja sam u Grenobleu tek bila izbjegla vješalima. Ti me razlozi toliko uvjeriše i prestrašiše da
odlučih otputovati iz toga grada i ne oprostivši se sa svojim zaštitnikom, gospodinom S... Dubreuilov
prijatelj odobri tu odluku. Nije mi skrivao da bi me ova pustolovina, koliko god iskazi koje bi morao dati
bili oprezni, dovela u nepriliku, koliko zbog mojeg poznanstva s Duboisovom, toliko i zbog moje šetnje s
njegovim prijateljem. Zato mi je predložio da odmah otputujem ne posjetivši nikoga, sigurna da on, koji
vjeruje da sam nevina, ništa neće poduzeti protiv mene, jer bi samo slabost mogao optužiti za sve ono što
se dogodilo. Razmislivši o Valboisovim prijedlozima, vidjeh da su isto tako dobri koliko se činilo da sam
kriva, iako sam bila nevina. Jedina stvar koja je govorila meni u prilog, moje loše izraženo upozorenje
Dubreuilu prije šetnje i njegova izjava prije smrti, nisu bili dokaz na koji sam mogla računati. Zato se
odmah odlučih i to saopćih Valboisu. — Bilo bi mi drago — reče mi on — da je moj prijatelj preuzeo neke
obaveze vama u prilog. S najvećim bih ih zadovoljstvom izvršio. Volio bih da mi je rekao da ste mu vi
savjetovali da čuvam sobu. Ali ništa od svega toga nije mi rekao. Primoran sam dakle da se ograničim
jedino na izvršavanje njegovih naloga. Nevolje koje ste pretrpjeli zbog njega navode me da i sam učinim
nešto za vas, ali ja to ne mogu gospoñice. Tek sam počeo raditi, mlad sam, moj je imutak ograničen. Odmah
moram položiti račune Dubreuilovoj obitelji. Dopustite mi, dakle, da vam napravim barem malu uslugu, i
molim vas da je ne odbijete. Evo pet lujdora, a evo i jedne poštene trgovkinje iz Chalon-sur-Saône, mog
kraja. Stigla je amo pošto se dvadeset četiri sata zbog poslova zaustavila u Lvonu. Predajem vas u njene
ruke. Gospoño Bertrand — nastavi Valbois vodeći me toj ženi — evo djevojke o kojoj sam vam govorio.
Preporučujem vam je, traži posao. Molim vas, kao da se radi o mojoj sestri, da pokušate sve kako bi u
našem gradu našla posao prikladan njenoj ličnosti, roñenju i odgoju. Ništa vas to neće stajati, sve ću vam
platiti kad se sljedeći put vidimo. Zbogom, gospoñice — nastavi Valbois tražeći dopuštenje da me zagrli. —
Gospoña Bertrand putuje sutra u cik zore. Poñite s njom i neka vas u gradu, u kojem ću možda imati
zadovoljstvo da vas uskoro vidim, prati malo više sreće. Čestitost tog mladića, koji mi ništa nije dugovao,
natjera mi suze na oči. Dobri su postupci još draži kad dugo vremena podnosite samo užasne. Prihvatih ono
što mi je dao, zaklevši mu se da ću raditi sve dok mu jednog dana ne vratim ono što mi je dao. Ali, jao, ako
mi štovanje neke nove vrline opet nanese nesreću, pomislih povukavši se. Ipak, jednom u životu nada mi
barem pruži utjehu u ovom jezovitom ponoru zla u koji me krepost opet strmoglavila. Još je bilo prilično
rano. Osjećala sam potrebu da malo odahnem, pa siñoh na obalu Is?re s namjerom da prošetam nekoliko
trenutaka. Dogodi se ono što se u takvim prilikama često dogaña. Misli me odvedoše i predaleko. Stigavši
do jednog usamljenog mjesta, sjedoh kako bih mogla bolje razmišljati. Noć se meñutim spustila i ja još
nisam mislila da se vratim, kad me iznenada zgrabiše tri muškarca. Jedan mi stavi ruku na usta, a druga
dvojica hitro me ubaciše u kočiju. Zatim se i oni popeše. Puna tri sata smo se vozili a da se ni jedan od ovih
razbojnika nije udostojao progovoriti ni riječi kao ni odgovoriti na bilo koje moje pitanje. Zavjese su bile
spuštene, ništa nisam mogla vidjeti. Kočija stigne pred jednu kuću. Vrata se otvoriše da je prime, i odmah
zatvoriše. Moji vodiči provedoše me kroz vrlo mračne odaje i na kraju me ostaviše ispred jedne prostorije u
kojoj ugledah svjetlo. — Ostani tu — reče mi jedan od mojih otmičara povlačeći se sa svojim drugovima. —
Uskoro ćeš vidjeti ljude koje poznaješ. Onda nestadoše zatvorivši brižljivo sva vrata. Gotovo u isto vrijeme
otvori se soba u kojoj sam ugledala svjetlost. Vidjeh kako netko izlazi sa svjetiljkom u ruci... Oh, gospoño

85
pogodite tko je to bio... Duboisova ... Duboisova glavom, to grozno čudovište razdirano, bez sumnje,
najčešćom željom za osvetom. — Doñite, ljupka djevojko — strogo progovori — doñite da primite nagradu
za vrline kojima ste se predali meni nauštrb... — Onda mi bijesno stisne ruku... —Ah, prokletnice, naučit ću
te ja što znači mene izdati! — Ne, ne, gospoño — žurno odgovorih — ne, nisam vas izdala. Raspitajte se,
nisam rekla ni jedne riječi koja bi vas mogla dovesti u nepriliku, ni jedne riječi koja bi vam mogla
naškoditi. — Ali zar se nisi usprotivila zločinu koji sam zamislila? Zar ga nisi spriječila, jadni stvore? Za to
moraš biti kažnjena... Kako smo ulazile, nije imala vremena da kaže nešto više. Odaje u koje su me uveli
bijehu raskošne i jarko osvijetljene. U dnu prostorije, na divanu, u kućnom haljetku od lepršavog tafta,
sjedio je čovjek od četrdesetak godina kojeg ću vam uskoro opisati. — Vaša visosti — reče Duboisova
predstavljajući me njemu — evo djevojke koju ste željeli vidjeti, djevojke za koju se cijeli Grenoble
zanima... ukratko, evo slavne Thérèse, osuñene na vješala s krivotvoriteljima novca, koja je zbog svoje
nevinosti i kreposti bila osloboñena. Njenu prisutnost sada zahvalite mojoj lukavosti, vaša visosti. Prije četiri
dana izrazili ste mi želju da je podvrgnete svojim strastima. Danas vam je predajem. Možda vam se više
sviña od mlade učenice iz benediktinskog samostana u Lvonu, koju ste isto tako poželjeli i koju ćete uskoro
vidjeti. Ova posljednja je kreposna i tjelesno i duševno, ova ovdje ima samo čedne osjećaje. Ali oni su dio
njena života i nigdje ne biste mogli naći čednije i poštenije biće. I jedna i druga pripadaju vama, vaša
visosti. Možete ih poslati zajedno večeras, jednu danas, a drugu sutra. Sto se mene tiče, ja vas ostavljam.
Dobrota koju ste mi ukazali nagoni me da vas obavijestim o svojoj pustolovini u Grenobleu. Jedan je
čovjek mrtav, vaša visosti, jedan je čovjek mrtav i ja moram bježati. — Oh, ne, ne, dražesna ženo — reče
čovjek — ostani i ne boj se ničega dok te ja zaštićujem! Ti si duša mojih naslada. Jedino ih ti možeš
uzbuditi i zadovoljiti. I što više zločina činiš, to te više želim... Ali, ljupka je ova Thérèse... — Onda se
obrati meni: — Koliko vam je godina, dijete moje? — Dvadeset i šest, vaša visosti — odgovorih — i srce
puno tuge. — Da, tuga, nevolje. Sve znam, to je upravo ono što me zabavlja, to je ono što sam želio. Ali mi
ćemo sve to srediti, dokrajčit ćemo vaše nesreće. Obećavam vam da više ni dvadeset i četiri sata nećete biti
nesretni... — A onda prasne u smijeh. — Zar nije istina, Dubois, da imam sigurno sredstvo kojim svaku
djevojku mogu osloboditi nesreće? — Svakako — odgovori mi onaj odvratni stvor. — I da Thérèse nije
moja prijateljica, nikad vam je ne bih dovela. Ali pravedno je da je nagradim za ono što mi je učinila. Ne
možete ni zamisliti, vaša visosti, koliko mi je ovo drago stvorenje bilo od koristi u mom posljednjem
pothvatu u Grenobleu. Htjeli ste da vam budem zahvalna, i kunem vam se da vam zahvalnija ne mogu biti.
Nejasnoća ovih riječi kao i onoga što mije Duboisova rekla dok sam ulazila, čovjek koji je stajao ispred
mene, djevojka koja je još imala doći, sve to moju maštu ispuni nemirom koji je teško opisati. Hladni me
znoj oblio, mislila sam da ću se svakog trena onesvijestiti. Približio se trenutak kad su mi postupci tog
čovjeka sve morali objasniti. Pozvao me k sebi i započeo s dva-tri poljupca u kojima su se naše usne
morale sjediniti. Privukao mi je jezik, sisao ga, a njegov jezik, u dnu mog grla, kao da mi je htio i dah popiti.
Nagnao me da sagnem glavu na njegove grudi, onda mi je podigao kosu i pažljivo pregledao potiljak. —
Oh! Pa to je predivno — poviče žestoko pritišćući taj dio tijela. — Nikad nisam vidio ništa što bi bilo bolje
pričvršćeno. Kakav božanski užitak kad to odleti u zrak! Ove posljednje riječi učvrstiše sve moje sumnje.
Uvidjeh da sam opet upala u ruke pokvarenjaka s okrutnim strastima, koji najveću nasladu nalazi u mučenju
ubijanju jadnih žrtava koje mu za novac pribavljaju, i da sam izložena smrtnoj opasnosti. Tada netko
pokuca na vrata. Duboisova izañe i odmah uvede mladu Lionku koju je maloprije spomenula. Sad ću vam
pokušati opisati nove osobe s kojima ćete me vidjeti. Njegova visost, kojoj nisam znala ni imena ni
porijekla, bio je čovjek četrdesetih godina, vitak, mršav, ali snažno grañen. Mišići su mu gotovo uvijek bili
napeti, ruke pokrivene oštrim crnim dlakama što su odavale snagu i zdravlje. Lice mu je bilo puno vatre, oči
sitne, crne i zle, zubi lijepi, oštroumnost je izbijala iz cijelog lica. Stas mu je bio iznad prosječnog, a
ljubavni mač, koji sam tako često vidjela i osjetila, bio je dug gotovo jednu stopu, obujma većeg od osam
palaca. Taj tvrdi i nervozni instrument, koji se bez prestanka pjenio i na kojem su se vidjele debele vene što
ga je činilo još strasnijim, stajao je u zraku pet ili šest sati, u toku cijelog sastanka, ne spustivši se ni jednu
minutu. Nikad još nisam bila vidjela tako dlakava čovjeka. Nalikovao je na one faune o kojima nam basna
priča. Njegove suhe i tvrde ruke završavale su prstima koji su bili jaki poput škripa. Sto se tiče njegova
karaktera, činio mi se grub, nagao, okrutan. Duh mu je bio sarkastičan i zajedljiv, što je udvostručavalo zla
kojima sam se mogla nadati od tog čovjeka. Mala se lionka zvala Eulalie. Dovoljno ju je bilo vidjeti pa da
se odmah osjeti njeno porijeklo i krepost. Bila je kći jedne od najpoznatijih obitelji u gradu. Duboisova ju
je otela pod izgovorom da će je povesti mladiću kojeg je obožavala. Uz čarobnu čednost i naivnost
posjedovala je i najdivnije lice koje se može zamisliti. Tek joj je bilo šesnaest godina i bila je poput Blažene
Djevice. Njena nevinost i stidljivost natjecale su se s njenom ljepotom: bila je blijeda, ali to ju je činilo još

86
zanimljivijom. Sjaj njenih crnih očiju davao je njenoj ljupkoj vanjštini sav žar kojeg ju je ta bljedoća naoko
bila lišila. Usta su joj bila malo prevelika, ukrašena predivnim zubima, prelijepo oblikovane grudi doimale
su se još bjelje od boje njena lica. Bila je lijepa kao slika i ništa nije kvarilo njenu ljepotu. Svi su joj oblici
bili okrugli i puni, ali čvrsti i nimalo debeli. Duboisova je smatrala da nikad nije vidjela ljepše stražnjice.
Kako ja na tom području nisam osobit stručnjak, dopustite mi da ne izrazim svoje mišljenje. Lagana
mahovina zasjenjivala je prednji dio. Prekrasna plava kosa nadvijala se nad svim tim čarima čineći ih još
uzbudljivijim. I da bi to remekdjelo bilo potpuno, Priroda, koja kao da ju je stvorila za ljubav, obdarila ju je
još i najnježnijim i najljupkijim karakterom. O, nježni i osjetljivi cvijete, zar moraš ukrašavati zemlju samo
zato da bi tako brzo uvenuo! — Oh, gospoño — reče ona Duboisovoj prepoznavši je — ovako ste me dakle
prevarili!... O, Bože dragi, kamo ste me to doveli? — Vidjet ćete, dijete moje — odgovori joj gospodar kuće
naglo je privukavši. Odmah ju je počeo ljubiti, a ja sam ga jednom rukom po njegovu nalogu morala
nadraživati. Eulalie se htjela braniti pa ju je Duboisova pritiskala na ovog razvratnika oduzimajući joj tako
svaku mogućnost da se otme. Prizor je dugo trajao. Sto je cvijet bio svježiji, to ga je ovaj prljavi stršljen
više volio sisati. Nakon sisanja poče ispitivati vrat. Osjetila sam kako njegov ud, dok je dodirivao vrat,
postaje još snažniji. -— Evo dvije žrtve koje će me ispuniti najvećim užitkom — reče njegova visost. —
Dobro ćeš biti plaćena, Dubois, zaista si me dobro poslužila. Prijeñimo u moju spavaonicu1. Slijedi nas,
draga ženo, slijedi nas — nastavi odvodeći nas. — Noćas ćeš otputovati, ali potrebna si mi još večeras.
Duboisova ga posluša i onda prijeñosmo u sobu za užitke tog razvratnika, gdje nas svukoše do gola. Oh,
gospoño, neću vam opisivati grozote kojima sam istovremeno bila svjedok i žrtva. Naslade ovog čudovišta
bile su naslade krvnika. Njegova jedina strast sastojala se u skidanju glava. Moja jadna drugarica... Oh! Ne,
gospoño... Nemojte zahtijevati da dovršim... I mene je čekala ista sudbina. Potaknut Duboisovom, krvnik je
odlučio da moje muke budu još strasnije. Meñutim, potreba da se okrijepe nagna ih da sjednu za stol...
Kakva raskalašenost! Ali ne smijem se žaliti na nju jer mi je spasila život. Iznemogli od jela i pića,
obadvoje padoše mrtvi pijani meñu ostatke svoje večere. Čim sam vidjela u kakvom su stanju, zgrabih
suknju i ogrtač koje je Duboisova odložila kako bi bila još bestidnija u očima svog gospodara, uzeh svijeću
i potrčah niza stepenica. U kući nije bilo slugu pa ništa nije priječilo moj bijeg. Ipak, sretoh jednog slugu
kojemu zastrašeno rekoh da pohrli gospodaru koji umire. Nakon toga bez ikakvih prepreka stigoh do vrata.
Kako nisam poznavala putove koje su mi skrivali dok smo dolazili, izabrah prvi koji se našao preda
mnom... Bio je to put u Grenoble. Sve nam pomaže kad nam se sreća udostoji nasmiješiti na trenutak. U
gostionici su još spavali. Potajno uñoh i požurih u Valboisovu sobu. Pokucah, Valbois se probudi i vidje u
kakvom se stanju nalazim. Zapita me što se dogodilo, i ja mu ispričam sve strahote koje sam vidjela i
podnijela. — Sad možete narediti da uhapse Duboisovu — rekoh mu. — Nije daleko, možda ću vam moći
pokazati put... Nesretnica mi je, osim zločina koje je počinila, opet ukrala i odjeću i pet lujdora koje ste mi
dali. — Oh, Thérèse, vi ste sigurno najnesretnija žena koju sam ikad sreo, ali čestita djevojko, zar ne vidite
da vas usred najvećih nesreća uvijek čuva ruka Božja. To je razlog više da uvijek ostanete kreposni, jer
dobra djela nikad ne ostaju nenagrañena. Nećemo progoniti Duboisovu, razloge zbog kojih ćemo je ostaviti
na miru naveo sam vam već jučer, ispravimo samo zla koja je vama nanijela. Evo vam najprije novac koji
vam je uzela. Sat kasnije jedna mi je krojačica donijela dvije haljine i rublje. — Ali treba putovati, Thérèse
— reče mi Valbois — treba otputovati još danas, Bertrandova vas čeka, rekao sam joj da ode nekoliko sati
kasnije zbog vas, pridružite joj sel — O, čestiti mladiću — kliknuh pohrlivši u naručaj svog dobročinitelja
— neka vam nebo jednog dana vrati sva dobra koja ste mi učinili! — Idite, Thérèse — odgovori mi Valbois
zagrlivši me — sreću koju mi želite... već uživam, jer je vaša sreća i moja... Zbogom! Tako sam napustila
Grenoble, gospoño, pa iako u tom gradu nisam našla svu sreću kojoj sam se nadala, ipak toliku ni u jednom
drugom gradu nisam našla, toliko poštenih ljudi koji su me žalili ublaživali moje muke. Moja voditeljica i
ja putovale smo u malim kolima koja je vukao jedan konj. U kolima se nalazila roba gospoñe Bertrand i
djevojčica od petnaest mjeseci, koju je još dojila i koju sam vrlo brzo zavoljela isto toliko koliko je voljela i
ona što ju je na svijet donijela. Uostalom, ta Bertrandova je bila prilično prosta žena, sumnjičava, brbljava,
blebetuša, dosadna i ograničena. Svake večeri prenosili smo cijelu robu u krčmu i spavale smo u istoj sobi.
Do Lyona je sve prošlo dobro, ali u ona tri dana koji su ovoj ženi bili potrebni za njene poslove, u tom
gradu doživjeh susret koji ni u snu nisam očekivala. Jednog popodneva šetah kejovima PJiône s djevojkom
iz gostionice koju sam zamolila da me prati, kad iznenada opazili velečasnog oca Antonina de Sainte-
Marie-des Bois koji je sada bio superior samostana svog reda u ovom gradu. Redovnik mi priñe, strogo mi
zamjeri moj bijeg i reče da se izlažem velikoj opasnosti, ako obavijesti samostan Bourgogne. Zatim
mekšim glasom doda da ništa neće reći, ako odmah sa svojom drugaricom, koja mu se svidjela, doñem u
njegovu novu kuću. Onda isti prijedlog glasno ponovi i mojoj drugarici: — Dobro ćemo platiti i jednoj i

87
drugoj — reče čudovište — ima nas deset u našoj kući i obećavam barem po jedan lujdor od svakog, ako
vaša ljubaznost bude neograničena. — Čuvši prijedlog, ja strašno pocrvenjeh. Moj niječni odgovor redovnik
poprati još većim nagovaranjem. Ali kad smo odlučno odbile da ga slijedimo, zamoli nas da mu barem
ostavimo svoju adresu. Da bih ga se oslobodila, dadoh mu lažnu, on je zapiše i ode uvjeravajući nas da
ćemo se uskoro vidjeti. Na povratku u gostionicu ispričah kako sam najbolje znala nesretnu povijest ovog
poznanstva drugarici, koja me pratila. Meñutim, ili je ono što sam joj rekla nije zadovoljilo, ili se pak
naljutila zbog mog kreposnog djela koje ju je lišilo pustolovine u kojoj se nadala zaraditi, pa je sve
izbrbljala. To sam doznala po onome što mi je pripremila Bertrandova u groznoj nesreći koju ću vam
uskoro opisati. Redovnik se meñutim više nije pojavljivao i mi otputovasmo. Kako smo kasno krenuli iz
Lyona, prvog smo dana morali spavati već u Villefrancheu i tu se, gospoño, dogodi grozna nesreća zbog
koje se danas ovdje pojavljujem pred vama kao zločinka, iako to nisam bila u tom mračnom trenutku ovog
života, kao ni u jednom od onih u kojima me sudbina nepravedno optužila, jer su me u ponor uvijek vukla
samo dobrota mog srca i ljudska zloća. Kad smo oko šest navečer stigle u Villefranche, odmah smo htjele
večerati i poći spavati kako bismo sutradan mogle poduzeti napornije putovanje. Još se ni dva sata nismo
odmarale kad nas probudi zagušljiv dim. Pretpostavljajući da vatra nije daleko, žurno ustadosmo. O, Bože
dragi! Požar je već strašno bio napredovao, napola gole otvorismo vrata. Slušajući oko sebe samo lomljavu
zidova koji su se rušili, drva koje je pucalo, užasne krikove onih koji su padali u vatru, okružene tim
proždrljivim plamenom, nismo znale kamo da pobjegnemo. Da bismo izbjegle njegovoj žestini, pojurile
smo u predvorje gdje smo se našle meñu gomilom nesretnika koji su, kao i mi, tražili spas u bijegu. Tada se
sjetih da je moja voditeljica, zaokupljena više sobom nego svojom kćerkom, zaboravila dijete koje je ostalo
u sobi. I ne obavijestivši je, kroz plamen koji me lizao i na više mjesta zahvatio, pohrlih u našu sobu.
Zgrabih jadno malo stvorenje, požurih se da ga donesem majci držeći se za gredu koja je već napola bila
izgorjela. Noga mi klizne, ruke poletješe naprijed i zbog tog sasvim prirodnog pokreta ispustih dragocjeno
breme koje sam držala... Nesretno dijete pade u vatru pred očima svoje majke. Istog me trena netko zgrabi...
i odvede. Bila sam i suviše uzbuñena a da bih išta zamijetila, nisam znala okružuje li me pomoć ili
pogibelj. I suviše sam se kasno osvijestila, tek onda kad sam se našla u kočiji i vidjela pored sebe
Duboisovu koja mi je, pritisnuvši mi pištolj na sljepoočice, prijetila da će me ubiti ako i riječ progovorim...
— Ah! Zločinko — reče mi — sad te imam i više mi nećeš pobjeći. — Oh, gospoño! Vi ovdje? — povikah.
— Sve što se dogodilo moje je djelo — odgovori mi to čudovište. — Prvi put sam ti pomoću požara spasila
život, drugi put ću ti pomoću požara oduzeti život. Progonila bih te sve do pakla, da sam te ondje mogla
naći. Njegova visost je pobjesnila kad je doznala da si pobjegla. Dobivam dvjesto lujdora za svaku
djevojku koju mu nabavim, i ne samo da mi nije htio platiti za Eulalie, već mi je zaprijetilo najgorim
prijetnjama ako te ne dovedem natrag. Pronašla sam te, za dva sata si mi izmakla u Lyonu. Jučer sam stigla
u Villefranche dva sata poslije tebe, naredila sam slugama koje uvijek vodim uza se da zapale krčmu, htjela
sam te zapaliti ili dobiti. Sad te imam i vraćam u kuću u kojoj je tvoj bijeg izazvao nemir i tjeskobu. Tamo
te vodim, Thérèse, tamo gdje će s tobom postupati na najokrutniji način. Njegova visost se zaklela da će te
kazniti najgorim mukama, i iz kočije ne izlazimo sve dok ne stignemo do njega. Onda, Thérèse, što sada
misliš o kreposti? — Oh, gospoño, da je vrlo često žrtva zločina. Da je sretna kad pobijedi i da jedino nju
Bog na nebu nagrañuje, ako je unište ljudski zločini na zemlji. — I doista, Thérèse, neće mnogo vremena
proći dok saznaš postoji li Bog koji kažnjava ili nagrañuje ljudska djela... Ah! Ako ti u vječnom ništavilu,
kamo ćeš uskoro stići, bude dopušteno da misliš, koliko ćeš žaliti za neplodnim žrtvama na koje te tvoja
tvrdoglavost natjerala i koje su ti uvijek samo nesrećom bile plaćane... Thérèse, još ima vremena, budi mi
ortakinja, spasit ću te, ne mogu gledati kako bez prestanka propadaš na opasnim putovima kreposti. Zar još
nisi dovoljno kažnjena zbog svoje tvrdoglavosti i varavih načela? Kakvu nesreću tražiš da bi se izmijenila?
Kakvi su ti primjeri potrebni da se uvjeriš kako je ono što si odabrala najgore od svega i da, kako ti je već
sto puta rečeno, samo nesreću možeš očekivati suprotstavljajući se svima? Zar želiš biti jedino kreposno
biće u sasvim pokvarenom društvu? Računaš na Boga osvetnika, ne zavaravaj se, Thérèse, ne zavaravaj se,
Bog kojeg si zamislila varka je čije se glupo postojanje nalazilo uvijek samo u glavama ludih. On je utvara
koju je izmislila ljudska zloća, koja samo želi varati ljude ih poticati jedne protiv drugih. Smjesta udaviti
prvog lašca koji je spomenuo Boga, to bi bila najveća usluga koja se mogla učiniti ljudima. Koliko bi krvi
samo jedno ubojstvo uštedjelo svijetu! Prirodi, Thérèse, koja je stalno u pokretu, nije potreban nikakav
gospodar koji bi njome upravljao. Pa kad bi taj gospodar doista postojao, bi li, nakon svih nedostataka
kojima je ispunio svoja djela, zasluživao išta drugo osim prijezira i pogrde? Ah, ako postoji tvoj Bog, mrzim
ga! Kako ga mrzim, Thérèse!... Još jednom, Thérèse, hoćeš li postati moja ortakinja ili nećeš? Imam na
umu izvrstan pothvat, hrabro ćemo ga izvršiti. Spasit ću ti život, ako pristaneš. Gospodin kojem idemo i

88
kojeg poznaješ, dolazi u poljsku kuću kad želi provoditi svoje igre. To zahtijeva njihov značaj. Kad odlazi
da se naslañuje, sa sobom vodi samo jednog slugu. Čovjek koji je s nama, ti i ja, draga djevojko, trojica
protiv dvojice. Kad, taj razvratnik bude u najvećem zanosu, zgrabit ću sablju kojom oduzima život svojim
žrtvama, ti ćeš ga držati, a ja ću ga ubiti. Moj će čovjek u meñuvremenu ubiti njegova slugu. U toj kući ima
skrivenog novca. Više od osam tisuća franaka, Thérèse, sigurna sam, pothvat se isplati... Izaberi, čestiti
stvore, izaberi, smrt ili suradnju! Ako me izdaš, ako mu otkriješ moj plan, ja ću tebe optužiti, a nemoj
zaboraviti da je on uvijek imao povjerenja u mene... Razmisli dobro prije nego što mi odgovoriš. Taj je
čovjek zločinac, ubijajući ga, dakle, samo pomažemo zakonima čiju je osudu zaslužio. Nema dana, Thérèse,
kad taj pokvarenjak ne ubije neku djevojku, može li se dakle povrijediti krepost ako se kazni zločin? Može
li moj razumni prijedlog uzdrmati malo tvoja divlja načela? — Gospoño — odgovorih joj — ne predlažete
mi vi to djelo zato što želite ispraviti zločin, vaša je namjera samo da počinite drugi zločin. U onome što mi
predlažete, dakle, vidim samo veliko zlodjelo, a nikakvu zakonitost. Vaša namjera nije da oslobodite
čovječanstvo od groznog zločinca, ta briga vas ne muci, vi želite izvršiti nov zločin. Zakoni su stvoreni da
se kazne krivci, ostavimo ih dakle njima. Stvoritelj njihovu oštricu nije povjerio našim slabim rukama. Sami
bismo ih povrijedili kad bismo to napravili. — Znači, umrijet ćeš, nedostojni stvore — bijesno odgovori
Duboisova — umrijet ćeš, sudbini više nećeš izmaknuti, ne nadaj se! — Nije važno — mirno odgovorih —
bit ću osloboñena svih svojih nevolja, smrt nema ničega što bi me plašilo, to je posljednji san u životu,
odmor nesretnika... Kad sam to rekla, ona se poput divlje zvijeri baci na mene. Mislila sam da će me
udaviti. Zada mi nekoliko udaraca u grudi, ali čim sam počela vikati, pusti me od straha da kočijaš ne čuje
moje krikove. Napredovali smo meñutim vrlo brzo. Čovjek koji je išao ispred nas pripremao je konje, tako
da se nismo zaustavljali ni na jednoj postaji. U trenutku kad su se mijenjali konji, Duboisova bi uzimala
oružje i uperila mi ga u srce... Sto sam mogla učiniti? Moja klonulost i položaj toliko su me bili dotukli da
sam više voljela smrt od muka koje bi me spasile od nje. Upravo smo se spremali da prijeñemo u Dauphiné
kad našu kočiju poče sustizati šest konjanika. Kad su nas sustigli, s mačem u ruci prisiliše kočijaša da se
zaustavi. Ni trideset koraka od ceste nalazila se kuća do koje ti konjanici (brzo smo u njima prepoznali
konjaničku žandarmeriju) prisiliše kočijaša da potjera kočiju. Kad smo stigli do kuće, narediše nam da
siñemo i uñemo u kuću. Duboisova, s nezamislivom drskošću žene koja je prekrivena zločinima i
uhapšena, svisoka upita konjanike znaju li tko je ona, i kakvim pravom postupaju ovako sa ženom njena
položaja? — Nemamo čast da vas poznajemo, gospoño — reče policijski službenik. —Ali vjerujemo da se u
vašoj kočiji nalazi nesretnica koja je jučer potpalila vatru u glavnoj gostionici u Villefrancheu. — Onda
pogleda mene. — Ovako izgleda, gospoño, ne varamo se. Budite tako dobri i predajte nam je! Recite nam
još kako je osoba takva ugleda koji kažete da imate, mogla zaštititi takvu ženu? — Ništa jednostavnije od
toga —još drskije odgovori Duboisova. — Ne namjeravam je ni skrivati pred vama, a ni braniti je, ako je
točno da je počinila strašni zločin o kojem govorite. Jučer sam se kao i ona nalazila u toj krčmi u
Villefrancheu. Otputovala sam baš usred te zbrke. I kad sam se popela u kočiju, ova me djevojka zamolila
da joj učinim uslugu, govoreći da je u požaru sve izgubila. Htjela je da je povezem do Lyona gdje bi
potražila posao, kako je rekla. Slušajući manje razum nego srce, popustih njenoj molbi. Kad se našla u
mojoj kočiji, predložila mi je da radi za mene. Još sam bila neoprezna pa sam pristala na sve i povela je u
Dauphiné, gdje se nalazi moje imanje i moja obitelj. Ovo je svakako dobra pouka za mene, sad vidim
kakve sve neugodnosti može prirediti samilost. Popravit ću se. Evo vam je, gospodine, vodite je, Bože
sačuvaj da se zauzimam za takvo čudovište! Prepuštam je strogosti zakona i molim vas da zaboravite
slabost koja me prisilila da joj povjerujem. Htjedoh se braniti, htjedoh otkriti pravoga krivca. Ali moje su
riječi tumačili kao protuoptužbe, kao klevete na koje je Duboisova odgovarala samo prijezirnim smiješkom.
O, tužna posljedico bijede i predrasuda, bogatstva i drskosti! Je li bilo moguće da žena koja se zove
gospoña barunica de Fulconis, koja je imala bogatstvo, zemlje, porodicu, je li bilo moguće da takva žena
bude optužena zbog zločina koji joj nije donosio ni najmanju korist? Mene je, naprotiv, sve optuživalo.
Bila sam bez zaštite, siromašna, pa sigurno i zločinka. Policijski službenik pročita mi tužbu Bertrandove.
Ona me optužila. Zapalila sam gostionicu kako bih je lakše mogla okrasti. Odnijela sam joj i posljednji
novčić. Njeno sam dijete bacila u oganj kako bi je očaj zbog tog dogañaja spriječio da vidi moje spletke.
Uostalom, dodala je Bertrandova, bila sam žena na zlu glasu, žena koja je izmakla vješalima u Grenobleu, o
kojoj se brinula samo zato da napravi uslugu mladiću iz svog mjesta koji je sigurno bio moj ljubavnik.
Javno sam i usred bijela dana napastovala redovnike u Lyonu. U jednu riječ, nije bilo stvari kojom se ta
bestidnica nije poslužila da me optuži, sve same klevete kojima me u svom očaju htjela upropastiti. Po
iskazima te žene izvršena je sudska istraga na licu mjesta. Vatra se pojavila na sjeniku gdje me više osoba
vidjelo kako ulazim tog nesretnog dana, i to je bilo istina. Tražila sam gdje se nalazi zahod, pa kako me

89
sluškinja loše uputila, ušla sam u tu prostoriju. Ne našavši traženo mjesto, zadržala sam se upravo toliko da
bi povjerovali u ono zbog čega su me optuživali, ili da bi barem pretpostavili tu mogućnost. A kako znate,
u ovom vremenu to su sigurni dokazi. Uzalud sam se dakle branila, policijski službenik mi je, umjesto da
odgovori, počeo stavljati lisičine. — Ali, gospodine — rekoh mu još jednom prije nego što me vezao — ako
sam pokrala svoju suputnicu u Villefrancheu, novac bi se morao nalaziti kod mene. Pretražite me! Ta
naivna obrana izazva samo smijeh. Rekoše mi da nisam bila sama, da su sigurni da sam imala ortake kojima
sam predala ukradeni novac kad sam pobjegla. Tada pakosna Duboisova, koja je znala za sramotno
obilježje koje mi je Rodin ostavio na ramenu, poče na trenutak izigravati samilost. — Gospodine — reče
policijskom službeniku — ljudi svakog dana prave greške, pa mi oprostite misao koja mi je pala na pamet:
ako je ova djevojka doista počinila djelo zbog kojeg je optužuju, to sigurno nije njeno prvo zlodjelo. Nije
lako učiniti takva zlodjela u jednom jedinom danu. Pregledajte djevojku, gospodine, molim vas... ako
slučajno na njenom nesretnom tijelu nañete... ali, ako je ništa ne optužuje, dopustite mi da je branim i
zaštićujem. Policijski službenik prihvati prijedlog... priñe da me pregleda... — Samo trenutak, gospodine —
rekoh mu usprotivivši se ovom beskorisnom naumu. — Gospoña dobro zna da nosim sramotnu oznaku.
Isto tako zna kakva joj je nesreća povod. Taj izgovor s njene strane samo je dodatak strahotama koje će se
otkriti u samom Temidinom hramu. Vodite me odmah, gospodo! Evo vam moje ruke, stavite lisičine!
Jedino se zločin srami što ih nosi, krepost, na žalost pati zbog njih, ali ih se ne plaši. — Doista nisam
vjerovala — reče Duboisova — da će moja zamisao postići takav uspjeh. Ali kako je ovo stvorenje moju
dobrotu nagradilo bestidnim klevetama, vratit ću se s njom, ako je potrebno. — Ta je mjera posve
nepotrebna, gospoño barunice — reče policajac. — Naša se istraga odnosi samo na ovu djevojku. Njeno
priznanje, oznaka koju nosi, sve je osuñuje. Ona nam je samo potrebna, i mi vam se tisuću puta ispričavamo
što smo vas tako dugo uznemiravali. Odmah me vezaše, baciše iza jednog jahača, a Duboisova ode
uvrijedivši me na kraju darom od nekoliko talira, koje ostavi mojim čuvarima kako bi popravila moj tužni
položaj u boravištu koje me prije suñenja očekivalo. »O, kreposti,« zajecah vidjevši ovo strahotno
poniženje. »Možeš li osjetljivije biti povrijeñena! Je li moguće da te zločin pobjeñuje toliko drsko i
nekažnjivo!« Brzo stigosmo u Lyon. Čim smo stigli, baciše me u ćeliju za zločince kao palikuću, ženu
lošeg vladanja, ubojicu djeteta i kradljivicu. U krčmi je izgorjelo šest ljudi. Mislila sam da će se to i meni
dogoditi. Htjela sam spasiti jedno dijete. Izložila sam se opasnosti, a ona koja je povod ovoj strahoti
izmaknut će budnosti zakona i Božjoj pravdi. Ona likuje, vraća se novim zločinima, a ja, nevina i nesretna,
očekujem sramotu i smrt. Već dugo naviknuta na klevete, nepravdu i nesreću, slijedeći već od djetinjstva
samo put kreposti, iako sigurna da će na njemu samo trnje nalaziti, moja je patnja bila više potmula nego
bučna, plakala sam manje nego što sam mislila da ću plakati. Ali kako je prirodno da stvorenje koje pati
traži sve moguće načine da se izvuče iz ponora u koji ga je njegova nevolja bacila, pade mi na pamet otac
Antonin. Iako je moja nada bila neznatna, željela sam ga vidjeti. Zamolih ga da me posjeti, i on se doista
pojavi. Ipak mu nisu rekli koja ga osoba želi vidjeti. Pravio se da me ne poznaje. Tada rekoh čuvaru da me
se možda i ne sjeća, jer je upravljao mojom savješću dok sam još bila jako mlada, ali da baš zbog toga
tražim sastanak s njim. Tada pristadoše on i moji čuvari. Čim sam se našla nasamo s redovnikom, bacih se
pred njegova koljena, suzama ih ovlažih preklinjući ga da me spasi iz ovog groznog položaja. Dokazah mu
svoju nevinost. Nisam mu skrivala da su njegovi sramotni prijedlozi prije nekoliko dana razjarili protiv
mene osobu kojoj sam bila preporučena, a koja je sada moja tužiteljica. Redovnik me vrlo pažljivo sasluša.
— Thérèse —- reče mi — vidiš do čega su te dovele tvoje proklete predrasude. Sad vidiš da je sto puta
bolje biti bludnica i sretna, nego kreposna i nesretna. Tvoj slučaj ne može biti beznadniji nego što jest,
draga djevojko, nikakve koristi nema da ti to skrivam. Ta Duboisova o kojoj mi govoriš svakako želi da
nestaneš, pa će upotrijebiti sve moguće načine da to postigne. Bertrandova će te progoniti, sve pretpostavke
su protiv tebe, a danas su i same pretpostavke dovoljne da te osude na smrt. Očito je dakle da si izgubljena.
Jedna jedina stvar može te spasiti. Dobar sam s nadglednikom, a on ima velik utjecaj na gradske suce. Reći
ću mu da si moja nećakinja i u to ime ću te pokušati izbaviti. On će obustaviti postupak. Tražit ću da te
pošaljem svojoj obitelji. Spasit ću te, Thérèse, ali samo zato da te zatvorim u naš samostan iz kojeg nikad
više nećeš izaći... Ne tajim ti da ćeš se, kad se ondje nañeš, bez razmišljanja morati pokoravati svim mojim
hirovima. Čak i hirovima moje subraće. Ukratko, bit ćeš najpokornija od svih žrtava... Razumiješ li? To je
mukotrpan posao, i sama znaš kakve su strasti razvratnika poput nas. Odluči se, dakle, i ne dopusti da
čekam tvoj odgovor. — Odlazite, oče moj — odgovorih mu gnušajući se — odlazite, vi ste čudovište koje
okrutno želi iskoristiti moj položaj kako bi me razapelo izmeñu smrti i sramote. Umrijet ću, ako treba, ali
barem bez grižnje savjesti. — Kako hoćete — odgovori mi taj okrutnik povlačeći se. — Nikad nisam silio
ljude da budu sretni... S krepošću ste do sada tako dobro uspijevali, Thérèse, da ste u pravu što tamjanom

90
kadite njene oltare... Zbogom, i ne tražite da vas još jednom posjetim] Izlazio je. Opet me nešto jače od
mene baci pred njegova koljena. — Tigre — povikah u suzama — otvori svoje kameno srce mojoj užasnoj
nesreći i nemoj mi, da bi je dokrajčio, predlagati stvari užasnije i od same smrti... Od žestokog pokreta pade
mi veo koji mi je prekrivao grudi. Ostadoše gole. Kosa mi je po njima u neredu padala, suze su ih vlažile.
Izazvah žudnju tog nečasnog čovjeka... žudnju koju je istog trena htio zadovoljiti. Usudio mi se pokazati
koliko ga je moje stanje nadražilo. Usudio se tražiti nasladu u mukama koje su me okruživale, pod mačem
kojim mi je visio nad glavom... Bijah na koljenima... prevrne me i baci na bijednu slamaricu koja mi je
služila umjesto kreveta. Htjedoh vikati, on mi bijesno ugura maramicu u usta, priveže mi ruke.
Zagospodarivši mnome, svuda me počne pipati... sve postade plijenom njegovih pogleda, dodira i
pokvarenih milovanja. Na kraju zadovolji svoju pohotu. — Slušajte — reče mi dižući se i popravljajući
odjeću — vi ne želite da vam budem od koristi, u redu, napuštam vas. Niti ću vam pomagati niti ću vam
pokušati naškoditi, ali ako se usudite kazati i jednu riječ o onome što se dogodilo, optužit ću vas zbog
najvećih zlodjela i tako vam oduzeti i posljednju nadu da se obranite. Razmislite dobro prije nego što
progovorite] Misle da sam vaš ispovjednik... razumijete li, a nama je, kad se radi o zločincu, sve dopušteno
otkriti. Pazite dakle što ćete reći nadgledniku ili ću vas istog trena uništiti. Tada pokuca na vrata i čuvar se
pojavi: — Gospodine — reče mu ta izdajica — ova se djevojka prevarila. Ona je htjela razgovarati s ocem
Antoninom koji se sada nalazi u Bordeauxu. Ja je ne poznajem i nikad je vidio nisam. Zamolila me da je
ispovjedim, ja sam to i učinio. Sad vas oboje pozdravljam, pa ako moja prisutnost ubuduće bude potrebna,
opet ću doći. Rekavši to, Antonin izañe. Zapanjila me njegova podmuklost, razjarila njegova drskost i
raskalašenost. Bilo kako bilo, moje je stanje bilo tako strašno da sam morala pokušati sve kako bih se
izbavila. Sjetih se gospodina Saint-Florenta. Nisam mogla vjerovati da bi mi taj čovjek mogao uskratiti
pomoć, s obzirom na moje ponašanje prema njemu. Jednom sam mu bila napravila veliku uslugu, ponašao
se sa mnom prilično okrutno, pa sam pomislila da bi mogao ispraviti svoju nepravdu u ovako značajnoj
prilici, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog mog poštenja prema njemu. Zar strasti mogao ga je zaslijepiti u
vrijeme kad sam ga poznavala, pa su se njegove strahote mogle oprostiti, ali u ovom slučaju, činilo mi se
nikakav osjećaj nije ga mogao spriječiti da mi ne pomogne... Hoće li mi opet ponoviti svoj posljednji
prijedlog? Hoće li svoju pomoć uvjetovati groznim uslugama koje mi je objasnio? U redu, prihvatit ću, ali
kad se jednom nañem na slobodi, pronaći ću već neki način da se oslobodim bestidnog života na koji me
njegova niskost nagonila. Ispunjena tim mislima, napisah mu pismo i opisah svoje nevolje. Zamolih ga da
mi pritekne u pomoć. Ipak, nisam dobro bila procijenila dušu tog čovjeka, kad sam se nadala da bi je
dobročinstvo moglo ganuti. Ili se nisam sjetila njegovih strašnih načela, ili sam, zbog svoje slabosti, druge
uvijek po sebi prosuñivala, pa mi nije palo na pamet da se taj čovjek neće vladati prema meni onako kako
bih se prema njemu ponašala. On doñe. Kako sam tražila da razgovaramo nasamo, pustiše ga u moju ćeliju.
Po načinu kako su se vladali prema njemu, lako mi je bilo pogoditi kolik ugled uživa u Lyonu. — Sto! To
ste vi — reče mi pogledavši me prijezirno. — Prevario sam se, dakle. Mislio sam da mi je pisala neka
poštenija žena kojoj bih od sveg srca pomogao. Ali, što želite da napravim za glupaču poput vas? Sposobni
ste da izvršite stotinu zločina svaki put sve strasnijih, a kad vam netko predloži da na pošten način
zarañujete za život, tvrdoglavo odbijate. Nikad glupost nije dalje dotjerala. — Oh, gospodine — povikah —
ja nisam kriva. — A što treba učiniti da budete krivi — oštro nastavi taj tvrdokorni stvor. — Prvi put kad
sam vas sreo, bili ste meñu lopovima koji su me htjeli ubiti. Sad ste u ovom gradu optuženi zbog četiri
nova zločina i još kažu da na ramenu nosite oznaku lopova. Ako vi to nazivate poštenjem, recite mi onda
što znači biti nepošten? — O, nebo pravedno, gospodine — odgovorih — zar mi možete zamjeriti na
vremenu kad sam vas upoznala, i zar se zbog tog vremena ne biste vi morali više stidjeti od mene? Znate,
gospodine, da sam silom prilika bila meñu razbojnicima koji su vas uhvatili. Htjeli su vam oduzeti život, ja
sam vas spasila, olakšala sam vam bijeg pobjegavši s vama. A kakva je vaša zahvala, okrutni čovječe, bila
za sve to? Je li moguće da se toga sjetite a da vas jeza ne uhvati? I mene ste htjeli ubiti. Nasmrt ste me
isprebijali i, iskoristivši moju nemoć, oduzeli mi ono najdraže što sam imala. Nakon toga ste mi bezobzirno
oduzeli ono malo novca što sam imala, kao da ste željeli da sramota i siromaštvo potpuno dokrajče vašu
žrtvu! Vi ste uspjeli u životu, okrutniče! Vaš je uspjeh potpun, a baš ste me vi doveli do ove nesreće. Vi ste
otvorili ponor u koji od onog nesretnog trenutka neprestano padam. — Ipak, gospodine, ja sve to
zaboravljam. Da, sve brišem iz sjećanja i sad vas molim da mi oprostite što sam vam to zamjerala, ali zar
mi možete reći da zbog svega toga ne bih mogla računati na neku zahvalnost i naknadu od vas? Ah,
udostojte se otvoriti svoje srce barem sada, kad se veo smrti raširio nad mojim jadnim danima! Ne bojim se
smrti, već sramote. Spasite me od strahote da umrem kao zločinka. To je jedina milost koju tražim od vas,
ne odbijajte mi je! Moje srce i nebo bit će vam na tome zahvalni jednog dana. Plakala sam, klečala ispred

91
tog okrutnika, pa ipak, na njegovu licu nisam mogla pročitati ništa što bi mi pokazalo da sam mu dirnula
dušu. Vidjela sam jedino mišiće zgrčene od okrutnosti. Saint-Florent je sjedio ispred mene. Njegove crne i
zle oči strašno su me promatrale. Vidjela sam kako mu ruka pravi pokrete koji su jasno pokazivali kakvo je
uzbuñenje u njemu izazvao moj jad. Ipak se svlada, pa dignuvši se, reče: -— Slušajte, vaš je postupak u
rukama gospodina de Cardovillea. Ne moram vam govoriti kakav on položaj zauzima. Dovoljno je da znate
da vam sudbina samo od njega zavisi. On je još od djetinjstva moj velik prijatelj, razgovarat ću s njim. Ako
on pristane da nešto poduzme, prije noći doći ćemo po vas kako bi vas vidio kod mene kod njega. U tajnom
ispitivanju bit će mu mnogo lakše nego što bi to ovdje bilo. Ako postignete tu milost, branite se kad ga
vidite, dokažite mu svoju nevinost na način koji će ga uvjeriti. To je sve što mogu učiniti za vas. Zbogom,
Thérèse, budite spremni na sve, a naročito pazite da koraci koje ću poduzeti ne budu uzaludni. Saint-Florent
izañe. Kako sam bila zbunjena! Tako je malo bilo sklada izmeñu prijedloga tog čovjeka, njegova karaktera i
njegova sadašnjeg ponašanja da sam se poplašila da ne upadnem u zamku. Ali sami prosudite, gospoño!
Jesam li mogla oklijevati u tako okrutnom položaju? Zar nisam trebala zgrabiti sve što mi je moglo
pomoći? Odlučih dakle da poñem s onima koji doñu po mene. Ako se budem morala poniziti, branit ću se
što budem mogla bolje. Hoće li me možda u smrt odvesti? U dobar trenutak, bit će barem manje sramotna,
a ja ću se osloboditi svih svojih nevolja. Odzvoni devet sati. Pojavi se čuvar. Zadrhtah. — Slijedite me —
reče mi taj kerber. — Pozivaju vas gospoda Saint-Florent i Cardoville. Iskoristite kako dolikuje priliku koju
vam nebo šalje. Mnogo ih ima ovdje koji bi željeli takvu milost, a koji je nikad neće postići. Dotjerah se što
sam ljepše mogla i poñoh za nadglednikom, koji me preda u ruke dvojice čudaka kojih divlji izraz još više
poveća moj strah. Ne uputiše mi ni riječi. Kočija krene i mi siñosmo ispred velike zgrade u kojoj brzo
prepoznah Saint-Florentovu kuću. Tišina i samoća na koje sam naišla samo su povećale moju bojazan. Moji
me vodiči prihvatiše za ruke i povedoše na četvrti kat, u male odaje koje su bile nekako veoma tajnovite.
Kako smo kroz koju prostoriju prolazili, tako su se redom sva vrata zatvarala za nama. Na kraju se
nañosmo u salonu u kojem ne opazih nikakva prozora. Tu su se nalazili Saint-Florent i čovjek za kojeg su
mi rekli da se zove gospodin Cardoville, to jest onaj od kojeg je zavisila moja sudbina. Tom gojaznom i
krupnom čovjeku mračnog i divljeg izraza na licu moglo je biti pedeset godina. Iako je bio u kućnoj haljini,
nije bilo teško pogoditi da je fiškal. Strogi izraz izbijao je iz cijele njegove pojave. O, okrutna nepravdo
Providnosti, moguće je dakle da zločin plaši kreposti Onoj dvojici koja su me dovela i koje sam sad pri
svjetlu bolje mogla vidjeti nije bilo više od dvadeset i pet do trideset godina. Prvi kojeg su zvali la Rose,
bio je lijep, smeñokos čovjek snažan poput Herakla. On mi se činio i stariji. Mladi je imao nježnije crte lica,
prekrasnu kestenjastu kosu i velike crne oči. Bio je visok najmanje pet stopa i deset palaca, zvao se Julien i
bio je uistinu lijep mladić. Sto se tiče SaintFlorenta, njega poznajete. Koliko je imao grub karakter, toliko
mu je i vanjština bila gruba, pa ipak, posjedovao je neku ljepotu. — Je li sve zatvoreno? — upita Saint-
Florent Juliena. — Jest, gospodine — odgovori mladić. — Vaši se ljudi zabavljaju onako kako ste naredili,
bdi jedino vratar koji neće otvoriti, pa bilo tko da doñe. Taj kratki razgovor sve mi objasni, zadrhtah, ali što
sam mogla učiniti protiv te četvorice koja su stajala ispred mene! — Sjednite, prijatelji —- reče Cardoville
ljubeći dva mladića — upotrijebit ćemo vas kad se ukaže potreba. — Thérèse — progovori tada Saint-
Florent pokazujući mi Cardovillea — ovo je vaš sudac, ovo je čovjek od kojeg zavisi vaša sudbina.
Razgovarali smo o vašem problemu. Čini nam se da su vaši zločini takve prirode da ćete se veoma teško
izbaviti. — Ima četrdeset i dva svjedoka protiv sebe — reče Cardoville koji je sjedio na Julienovim
koljenima ljubeći ovoga u usta i dopuštajući sebi najbestidnije dodire. — Već dugo vremena nikoga nismo
osudili na smrt, nikoga čiji su zločini ovako jasno bili dokazani. — Moji zločini dokazani? — Dokazani ili
ne — reče Cardoville dignuvši se i pristupivši mi toliko blizu da me gotovo dodirivao — ti ćeš, k... biti
spaljena ako se slijepo ne pokoriš svemu što budemo zahtijevali od tebe. — Opet gnusobe — rekoh. —
Dakle, samo popuštajući grozotama, nevinost može izbjeći zamkama koje joj zli ljudi postavljaju! — Tako
je to — odgovori Saint-Florent. — Slabiji mora popustiti željama jačeg ili postati žrtva njegove zloće. O
vama se radi, Thérèse, poslušajte dakle! I razvratnik istovremeno poče skidati odjeću s mene. Uzmahnuh i
odgurnuh ga s gañenjem, ali kako me taj pokret odbacio u ruke gospodina Cardovillea, ovaj me zgrabi za
ruke, stisne ih i tako izloži napadima svog prijatelja. Pokidaše mi vrpce na suknji, raskidaše košulju, rubac
oko vrata. U tren oka nañoh se ispred tih čudovišta gola kao od majke roñena. — Opire se — govorili su i
jedan i drugi nastavljajući me svlačiti — opire se... ova drolja misli da nam se može oduprijeti... Ne skinuše
ni jedan jedini komad odjeće a da mi uz put ne dadoše i nekoliko udaraca. Čim sam se našla u stanju u
kojem su me željeli vidjeti, obojica sjedoše u polukružne naslonjače koji su, kad bi se približili, stiskali
nesretnika koji je stajao u sredini. To napraviše i sa mnom kako bi me po miloj volji mogli dodirivati. Dok
me jedan promatrao sprijeda, drugi me ispitivao straga. Cesto su meñutim mijenjali uloge. Tako su me više

92
od pola sata gledali, pipkali, ljubili upotrebljavajući sve moguće bestidnosti u tom ispitivanju. I što se toga
uvoda tiče, činilo mi se da obojica imaju gotovo jednake hirove. — No — reče Saint-Florent Cardovilleu —
zar ti nisam rekao da ima lijepu stražnjicu! — Da, dovraga, stražnjica joj je prekrasna — reče fiškal i
poljubi je. — Malo kad sam vidio ovako oblikovana bedra. Kako su samo tvrda, kako svježa!... Kako se to
moglo sačuvati u životu kakav je provodila? — Pa zato što mu se nikad nije podavala. Već sam ti rekao da
su pustolovine te djevojke vrlo zanimljive. Bez silovanja je nitko nikad nije dobio (i tada zavuče pet prstiju
u predvorje hrama ljubavi), ali imali su je... na žalost, jer ovo je mnogo šire nego što je meni potrebno.
Naviknut sam na pupoljke i nikad se ovime ne bih mogao zadovoljiti. Zatim me okrene i izvrši isti obred na
mojoj stražnjici na kojoj nañe isti nedostatak. — Pa ti poznaješ tajne — reče Cardoville. — Ipak ću se
poslužiti — odgovori Saint-Florent — a ti, kojemu ovaj izvor nije potreban, ti koji se zadovoljavaš
umjetnom aktivnošću što, koliko god bolna bila za jednu ženu, ipak usavršava zadovoljstvo, ti ćeš je, nadam
se, imati tek poslije mene. — Tako je i pravo — odgovori Cardoville — ja ću te gledati i uživati u ovoj
predigri koja je tako draga mojoj pohoti. Ja ću igrati djevojku s Julienom i la Roseom dok ti pomužjačiš
Thérèse, a vjerujem da je prvo isto tako vrijedno kao i drugo. — Čak tisuću puta bolje. Tako su mi se
ogadile žene!... Zar misliš da bih mogao uživati u ovim bludnicama bez pustolovina koje i mene i tebe
toliko uzbuñuju? Nakon tih riječi bestidnici mi pokazaše da njihovo stanje zahtijeva mnogo jače užitke.
Digoše me i smjestiše na široki naslonjač s laktovima naslonjenim na hrbat tog sje- dišta, s koljenima na
rukama i cijelim stražnjim dijelom tijela potpuno sagnutim prema njima. Tek što me tako postavise,
skinuše gaće, zadigoše košulje i ostadoše goli od pojasa nadolje. Tako goli, nekoliko puta proñoše ispred
mene pokazujući mi svoje stražnjice i uvjeravajući me da je to nešto sasvim drugo od onoga što sam ja
njima mo-gla ponuditi. Taj njihov dio tijela bio je doista oblikovan kao u žena. Posebno je Cardovilleova
bila bijela i obla, elegantna i puna. Onda počeše nadraživati jedan drugoga ispred mene, ali bez izbacivanja
sjemena. Cardoville je bio sasvim normalno grañen. Ali zato je Saint-Florentov bio upravo strašan.
Zadrhtah kad se sjetih kakav me topuz obeščastio. Oh, nebo blago, kako je čovjek s tolikim mačem mogao
tražiti pupoljke? Je li išta drugo osim okrutnosti moglo upravljati njegovim hirovima? Ali kakvo novo oružje
ugledaše još moje oči! Julien i la Rose, koje je sve to bez sumnje uzbudilo i koji su isto tako bili bez gaća,
nastupiše s kopljem u ruci... O, gospoño, nikad ništa slično nije obeščastilo moj pogled, pa bilo kakvi da su
bili moji dosadašnji opisi, ovo premašuje sve što sam mogla opisati, jednako kao što carski orao natkriljuje
ubavu golubicu. Naša dva razvratnika brzo dohvatiše prijeteće sulice. Počeše ih milovati, nadraživati,
približavati ustima i boj vrlo brzo postane mnogo ozbiljniji. Saint-Florent se nagne nad naslonjač na kojem
sam stajala, i to tako da se moja razmaknuta stražnjica nalazila točno u visini njegovih usta. Ljubio ju je,
jezik mu je lutao po jednom i po drugom hramu. Cardoville se naslañivao njime, a sam je pružao užitak la
Rosi čiji se strahoviti ud odmah zabio u ponuñeni tjesnac. Julien je stajao ispod Saint-Florenta, ustima ga je
nadraživao, držao za bokove i micao ih prema pokretima Cardovillea, koji se prema svome prijatelju vladao
kao prema najgorem neprijatelju ne ispuštajući ga sve dok tamjanom nije ispunio svetište. Ništa nije bilo
ravno Cardovilleovu zanosu u trenutku kad su mu se osjetila počela smirivati. Blago se prepuštao onome
koji mu je izigravao muža, ali je zato snažno stiskao onoga koji mu je bio žena, hroptao je poput čovjeka što
izdiše, izvikivao najužasnije kletve. Saint-Florent se meñutim suzdržao i slika se pokvarila a da sam nije
uspio prinijeti žrtvu. — Ti mi doista uvijek pružaš toliku nasladu kao da ti je tek petnaest godina — reče
Cardoville svom prijatelju. — Istina je — nastavi okrenuvši se la Roseu — da me ovaj lijepi momak dobro
zna uzbuditi... Zar ne smatraš da sam danas malo preširok, anñele dragi?... Nećeš vjerovati, Saint-Florente,
ovo je trideset i šesti put danas... A sad je na tebi red, dragi prijatelju — nastavi besramnik smještajući se u
Julienova usta, s nosom priljubljenim uz moju stražnjicu, dok je njegova stražnjica bila izložena Saint-
Florentu — a sad s tobom po trideset i sedmi put. Saint-Florent se naslañivao Cardovilleom, la Rose Saint
Florentom, koji je nakon kratke trke sa svojim prijateljem zapalio isti tamjan koji je bio primio. Iako je
delirij SaintFlorenta bio prikriveniji, nije bio manje živ, manje vatren i manje zločinački od Cardevilleova.
Jedan je urlajući vikao sve što mu je padalo na pamet, drugi je suzdržavao svoje osjećaje koji zbog toga nisu
bili manje aktivni. Birao je riječi, ali još prljavije i još bestidnije. Ludilo i bijes kao da su označavali delirij
jednoga, dok su zloća i okrutnost obuzimali drugoga. — Hajde, Thérèse, oživi nas — reče Cardoville. —
Vidiš da su baklje ugašene, opet ih treba zapaliti. Dok se Julien pokušavao naslañivati Cardovilleom, a la
Rose sa Saint-Florentom, ova su dva razvratnika redom u moja usta morala stavljati svoje otupljene topuze.
Dok sam sisala jednoga, rukama sam morala drmati i nadraživati drugoga. Zatim sam nekakvom tekućinom
koju su mi dali morala navlažiti i jednog i drugog, kao i sve susjedne dijelove. Ali nisam samo morala
sisati. Jezik sam morala okretati oko glavića, griskati ih zubima i istovremeno stiskati usnama. Naša su se
dva pacijenta snažno tresla. Julien i la Rose su se izmjenjivali kako bi povećali svoja uzbuñenja izazvana

93
čestim ulascima i izlascima. Kad su napokon dvije-tri žrtve potekle u one prljave hramove, ja osjetih
nekakvu tvrdoću. Cardoville je prvi najavi, iako je bio stariji. Cijela zahvalnost koju mi pruži bje snažan
udarac po mojoj sisi. Saint-Florent se uskoro povede za njegovim primjerom. On svoju zahvalnost izrazi
time što mi je gotovo otrgnuo jedno uho. Tada mi rekoše da se pripremim za postupak koji sam zaslužila.
Po načinu na koji su ovi razvratnici govorili, dobro naslutih kakve me muke očekuju. Preklinjati ih u stanju
u kome su se obojica nalazili, značilo bi samo još više ih razjariti. Postaviše me, dakle, golu kakva sam bila,
u krug koji napraviše i sva četvorica sjedoše oko mene. Redom sam morala prolaziti ispred svakog od njih i
primati kaznu kakva se kome svidjela. Mladi nisu bili milostiviji od starih, ali mukama i zajedljivošću
najviše se isticao Cardoville kojemu se okrutni Saint-Florent jedva mogao približiti. Kratki odmor zamijeni
ove okrutne orgije. Dopustiše mi da odahnem nekoliko trenutaka. Bila sam slomljena, ali na moje
iznenañenje izliječiše mi rane u manje vremena nego što mi ih zadaše. Nikakvog traga ne ostaviše, a onda
poče sve iznova. Bilo je trenutaka kad su sva ta tijela bila kao jedno i kad je Saint-Florent, istovremeno i
ljubavnik i ljubavnica, u izobilju primao ono što je nemoćan štedljivo davao. Već trenutak kasnije, ne radeći
ništa, podavao se na sve načine, i usta i stražnjica bijahu oltari na kojima su se prinosile strašne žrtve.
Cardoville se nije mogao suzdržati gledajući te raskalašene slike. Videći da mu je prijatelj već u krajnjem
zanosu, ponudi se njegovoj pohoti. Ja sam oštrila mačeve i dovodila ih do mjesta u koja su se imali zariti, a
moja je izložena stražnjica služila kao izazov pohoti jednih i kao predmet poruge i okrutnosti drugih. Naša
dva razvratnika smiriše se na kraju zbog napora koji su morali nadoknaditi, te izañoše bez ikakva gubitka,
ali u stanju koje me preplaši više nego ikad. Hajde, la Rose — reče Saint-Florent — uzmi tu odrpanku i
stegni mi je malo! Nisam odmah shvatila što je htio reći, ali mi grozno iskustvo ubrzo otkri smisao. La Rose
me zgrabi, položi na klupicu koja nije bila šira od jedne stope. I tu, bez ikakva uporišta, noge mi padoše na
jednu, a glava i ruke na drugu stranu. Onda mi i ruke i noge učvrstiše za pod u najrazmaknutijem položaju.
Krvnik koji se spremao suziti staze oboruža se dugim šiljkom koji je na kraju imao navošteni konac i, ne
vodeći brigu o krvi koja će poteći, ni o bolovima koje će mi nanijeti, čudovište zašije ulaz u hram ljubavi
ispred prijatelja koje je taj prizor zabavljao. Cim je to završio, okrene me i potrbuške položi na klupicu.
Iako su mi udovi padali, učvrstiše ih i bestidni sodomski oltar zatvoriše na isti način. Ne spominjem vam
svoju patnju, gospoño, i sami je možete zamisliti. Gotovo sam se onesvijestila. — To je ono što mi je
potrebno — reče Saint-Florent kad su me opet položili na leña i kad mu je nadohvat ruke bila tvrñava koju
je htio osvojiti. — Kako sam navikao da berem samo pupoljke, kako bih bez ovog obreda mogao primiti
neki užitak od ovog stvorenja? Saint-Florent nije mogao biti nadraženiji nego što je bio, morali su ga tući
da bi ga suspregnuli. Približi mi se s kopljem u ruci. Julien se pred njegovim očima naslañivao
Cardovilleom da bi ga još više uzbudio. Saint-Florent me napadne. Razjaren otporom na koji je naišao,
udari nevjerojatnom snagom, konci se pokidaše, paklene muke nisu bile jednake mojima. A što je moja
muka bila veća, to je naslada mog krvnika bila, čini se, veća. Na kraju sve popusti pred njegovom navalom,
svu me razdre, užareni topuz dodirne samo dno, ali Saint-Florent, koji je htio štedjeti svoje snage, samo je
to želio postići. Okrenuše me, iste prepreke, okrutnik ih razgleda, sam sebe poče nadraživati, a onda
rukama uze gnječiti susjedne dijelove kako bi lakše mogao prodrijeti u samu tvrñavu. Približi joj se, njena
prirodna malešnost učini njegove napade još žešćima i moj grozomorni osvajač vrlo brzo uništi sve
prepreke. Krv me oblije. Ali zavojevač se ne obaziraše na to. S dva snažna zamaha prodre u svetište i
prinese strašnu žrtvu čije bolove više nisam mogla izdržati. — A sad ja — reče Cardoville odlijepivši me od
njega — ja ti je neću zašiti, draga kćeri, ali ću je zato postaviti na poljski krevet koji će joj dati svu toplinu i
svu gipkost koju nam tvoj temperament ili krepost odbijaju. La Rose odmah izvuče iz ormara velik
dijagonalni križ od bodljikava drva. Razvratnik me na taj križ htio položiti. Kako je samo želio povećati
svoj užitak! Prije nego što me prikovaše, Cardoville mi gurne u stražnjicu nekakvu srebrnu lopticu veličine
jajeta. Gurne je pomoću neke masti. Kuglica nestane. Tek što mi se našla u tijelu, osjetih kako se napuhuje
i kako me peče. I ne slušajući moje jadikovke, čvrsto me privezaše za taj križ. Cardoville prodre prilijepivši
se uza me. Poče mi pritiskati leña i stražnjicu na vrškove na kojima su počivali. Julien se onda smjesti u nj.
Tako sam morala podnositi dva tijela oslanjajući se jedino na proklete bodljike koje su me razdirale. Lako
možete zamisliti moje patnje. Nema riječi koje bi mogle opisati ono što sam pretrpjela. Moj je krvnik
meñutim uživao, lijepio je svoja usta uz moja. Činilo se kao da želi udahnuti moju bol kako bi povećao svoj
užitak. Ne možete zamisliti kakvo je bilo njegovo ludilo, ali osjetivši da ga snaga napušta, po uzoru na svog
prijatelja, sve je htio okusiti prije nego što ga potpuno napusti. Opet me okrenuše, kuglica koju su izvadili
izazva sad u vagini isti požar kao i na mjestu koje je bila napustila. Prodre i poče me peći u dnu same
maternice. Ležeći sad potrbuške na užasnom križu, bodljike su mi ranjavale mnogo nježnije dijelove tijela.
Cardoville provali na zabranjenu stazu. I dok ju je razvaljivao, drugi su se naslañivali njime. Moj krvnik

94
napokon osjeti krajnju opijenost i užasni krikovi najaviše završetak njegova zločina. Osjetih mlazeve
njegove pohote. Pusti me. — Idemo, prijatelji — reče Cardoville mladićima — ova drolja sad vama
pripada, uživajte kako vam se svidi! Vaša je, prepuštamo vam je. Dva razvratnika me zgrabiše. I, dok se
jedan naslañivao sprijeda, drugi je prodirao otraga. Više me razdirala njihova užasna veličina nego
razbijanje umjetnih prepreka koje je bio stvorio Saint-Florent. I dok su se ovi mladići bavili mnome, on i
Cardoville su se zabavljali s njima. Saint-Florent je napadao la Rosea otraga, ovaj je na isti način postupao
sa mnom, Cardoville isto tako s Julienom koji se uzbuñivao na meni, ali na jednom pristojnijem mjestu.
Bila sam središte najbestidnijih orgija, njihov kamen temeljac, njihov izvor. La Rose i Julien su već četiri
puta bili prinijeli žrtve na mojim oltarima, a Cardoville i Saint-Florent su se, iscrpljeniji i manje snažni,
zadovoljili samo jednom žrtvom na oltarima mojih ljubavnika. Više nisam mogla izdržati, mislila sam da ću
se svaki čas onesvijestiti. — Moj vam je drug nanio doista veliku bol, Thérèse, — reče mi Julien — ali ja
ću sve to ispraviti. Nekoliko puta me natrlja uljem koje je držao u nekakvoj bočici. Nestadoše tragovi svih
okrutnosti koje su mi nanijeli moji krvnici, ali ništa ne smiri moje bolove. Nikad nisam toliko bila prepatila.
— Uz umijeće kojim brišemo tragove svojih grozota, uzalud bi se žalile one koje bi to htjele, zar ne,
Thérèse? — reče mi Cardoville. — Kakve bi dokaze mogle priložiti svojim optužbama? — Oh! — reče
Saint-Florent — Ljupka Thérèse nije u stanju koje bi joj dopuštalo da nas optuži. Uoči dana kad i sama
treba biti ubijena, od nje bismo, umjesto optužbi, mogli očekivati samo molbe. — Neka ne poduzima ni
jedno ni drugo — doda Cardoville. — Kad bi nas i optužila, ne bi je slušali. Ugled i moć koje uživamo u
ovom gradu učinili bi beznačajnom svaku njenu žalbu, jer bi je morala predati nama koji smo jedini njeni
gospodari. Njene bi muke time bile samo okrutnije i dugotrajnije. Thérèse mora znati da smo se mi s njom
zabavljali iz jednostavnog i najprirodnijeg razloga koji dopušta moći da zlostavlja nemoć. Ona mora osjetiti
da ne može izbjeći svojoj osudi, da je mora podnijeti i da će je podnijeti. I da bi uzalud pričala kako je
noćas izašla iz zatvora. Nitko joj ne bi vjerovao. Tamničar, koji je naš čovjek, odmah bi to opovrgnuo. Zato
će mu ova lijepa i nježna djevojka, tako uvjerena u veličinu Providnosti, mirno izložiti sve što je podnijela i
što je još čeka. To će biti pokora za grozne zločine koji su je doveli u ruke zakona. Uzmite svoju odjeću,
Thérèse, još nije svanulo, ona dvojica koji su vas doveli povest će vas natrag u zatvor. Htjela sam nešto reći,
baciti se pred noge tim krvolocima, da ih smekšam ili da ih zamolim da me odmah ubiju. Odvukoše me
meñutim i baciše u kočiju u koju se zatvoriše i moja dva vodiča. Tek što su se našli unutra, opet ih obuzeše
bestidne želje. — Drži je — reče Julien la Roseu — opet je moram probosti otraga. Nikad ranije nisam vidio
stražnjicu koja me tako strastveno stiskala. I ja ću tebi učiniti istu uslugu. Uzalud sam se branila, Julien me
svlada, i ovaj novi napad opet mi nanese strašne bolove. Prekomjerna veličina napadača, razdiranje onih
dijelova, vatra koju je prokleta kugla izazvala u mojoj utrobi, sve je to sudjelovalo u izazivanju patnje koju
je la Rose obnovio čim je njegov drug svršio. Još jednom dakle postah žrtva zločinačkog razvrata tih
bestidnih sluga. Napokon stigosmo u zatvor. Primi nas tamničar. Bio je sam. Još je bila noć i nitko nas nije
vidio kad smo se vratili. — Odlazite u krevet — reče mi tamničar vodeći me u moju ćeliju — i ako se ikad
usudite reći da ste izlazili iz ovog zatvora, sjetite se da ću ja sve to opovrgnuti i da vas ta neće izvući iz
nevolja... »Kao da ću žaliti što napuštam ovaj svijet!« pomislih čim ostadoh sama. »Kao da ću se poplašiti
što napuštam svijet sastavljen od ovakvih čudovišta! Oh, neka me ruka Božja otrgne od njega onako kako
joj se svidi, neću se više žaliti. Nesretniku roñenom meñu tolikim divljim zvijerima utjehu pruža jedino
nada da će ih brzo napustiti.« Sutradan nitko ništa ne spomene, a kako sam bila odlučila da se prepustim
sudbini, životarila sam ne hoteći uzimati nikakvu hranu. Dan kasnije Cardoville me doñe ispitivati. Nisam
se mogla svladati da ne zadrhtim vidjevši kako hladnokrvno taj razvratnik vrši pravdu, on, najveći krvolok
meñu ljudima, on koji je protiv svih prava te pravde koju je čuvao okrutno zloupotrebljavao moju nevinost i
nesreću. Uzalud sam se branila, taj nečasni čovjek svojim umijećem pretvori u zločin sve moje obrane. Kad
je taj nepravedni sudac utvrdio sve moje krivice, bio je još toliko bestidan da me je zapitao poznajem li u
Lyonu nekog bogatog čovjeka po imenu Saint-Florent. Odgovorih da ga poznajem. — Dobro — reče
Cardoville — više mi ništa nije potrebno. I taj gospodin Saint-Florent kojega vi poznajete kaže da i on vas
poznaje. Kaže da vas je upoznao meñu lopovima i da ste mu vi prvi oteli novac i novčanik. Vaši su mu
drugovi htjeli spasiti život, ali vi ste im savjetovali da ga ubiju. On je meñutim uspio pobjeći. Taj isti
gospodin Saint-Florent dodaje da vas je prije nekoliko godina prepoznao u Lyonu i da vas je, povjerovavši
vam na riječ da ste izmijenili ponašanje, pozvao da ga posjetite. I dok vas je on za tog posjeta nagovarao da
ustrajete na dobrom putu, vi ste mu ukrali sat i sto lujdora koji su se nalazili na kaminu... Iskoristivši prijezir
i bijes koji su u meni izazvale te tako grozne klevete, Cardoville naredi pisaru da napiše kako svojom
šutnjom i izrazom lica priznajem optužbe. Padoh na koljena, svod je odzvanjao od mojih krikova, glavom
sam o pod udarala da sebi što prije smrt zadam. Bijes me spriječio da kažem bilo što drugo osim: —

95
Krvnice, obraćam se pravednom Bogu da me osveti zbog tvojih zločina, on će prepoznati nevinost, nagnat
će te da se pokaješ zbog nedostojne zloupotrebe svoje vlasti! — Cardoville pozvoni. Reče tamničaru da me
povede u ćeliju budući da zbog svog nemira, očaja i grižnje savjesti nisam u stanju da odgovaram na
pitanja, ali da je ispitivanje ionako gotovo jer sam priznala sve svoje zločine. I krvnik mirno izañe. Izañe a
da ga grom ipak nije pogodio! Rasprava se završi onako kako su to htjeli mržnja, osveta i razvrat. Odmah
me osudiše i povedoše u Pariz gdje je kazna imala biti potvrñena. Na tom kobnom putu koji sam, iako
nevina, morala završiti kao najveća zločinka, srce mi počeše razdirati najturobnije i najbolnije misli. Pod
kakvom sam to nesretnom zvijezdom roñena, govorila sam u sebi, da ne mogu zamisliti ni jedan plemeniti
čin a da odmah ne upadnem u more nevolja! I kako je moguće da ta Providnost za koju sam smatrala da
voli pravdu, kako je moguće da ta Providnost kažnjava moje kreposti i da istovremeno uzdiže one koji me
uništavaju svojim zločinima! Jedan zelenaš u djetinjstvu htio me nagovoriti da počinim krañu, odbih, on se
obogati. Upadoh meñu razbojnike i pobjegoh s čovjekom kojemu spasih život. On me iz zahvalnosti
obeščasti. Sretoh razvratnog plemića koji natjera pse na mene samo zato što sam odbila da mu otrujem
tetku. Nakon toga sretoh rodoskvrnog i zločinačkog liječnika kojeg htjedoh odvratiti od groznog zločina.
Krvnik me obilježi kao zločinku. On je ipak počinio zločin, postaje bogat, a ja sam prisiljena da prosim
koru kruha. Htjedoh primiti sakramente, pomoliti se Svevišnjem, požaliti se na nevolje koje me prate, ali
umjesto pred Svevišnji sud, gdje sam se nadala očistiti od svojih grijeha, stigoh na krvavu pozornicu svoje
sramote. Čudovište koje me zloupotrijebilo i uništilo postiglo je najveće počasti svog reda, a ja sam upala u
najužasniju bijedu. Pokušah spasiti ženu od bijesa njena muža, a okrutnik me htjede ubiti prolijevajući mi
krv kap po kap. Htjedoh pomoći siromašnom, on me pokrade. Pružih pomoć onesviještenom čovjeku,
nezahvalnik me natjera da poput životinje okrećem kotač. Naslade radi, vješa me. Njemu je sudbina
naklonjena, a ja moram umrijeti na stratištu zato što sam prisilno radila kod njega. Jedna nečasna žena želi
me nagovoriti na novo zlodjelo, još jednom gubim ono malo što imam da bih spasila blago njene žrtve.
Častan čovjek, nudeći mi svoju ruku, želi nadoknaditi sva zla koja sam pretrpjela, ali umire na mojim
rukama prije nego što je to uspio ostvariti. Izlažem se opasnosti da iz vatre izbavim tuñe dijete. Majka me
tog djeteta optužuje kao zločinku. Upadam u ruke svojoj smrtnoj neprijatelj ici koja me na silu želi odvesti
čovjeku čija je strast odsijecati glave. Spašavam se od mača tog krvnika, ali samo zato da bi me zahvatio
mač Temide. Tražim zaštitu od čovjeka kojemu sam spasila život. Usuñujem se očekivati njegovu
zahvalnost, on me dovodi u svoju kuću i podvrgava najgorim strahotama. Nalazi nepravednog suca od
kojeg zavisi moj život, obojica me vrijeñaju, obojica žele da me unište. Sudbina mi smrt dosuñuje. Eto što
sam sve doživjela od ljudi, eto što sam sve naučila u njihovim opasnim spletkama! Je li čudo što moja duša
sasušena nesrećom i ogorčena sramotom i.nepravdama želi samo da prekine veze s ovim svijetom? Tisuću
puta se ispričavam, gospoño — reče nesretna djevojka završavajući ovdje svoje pustolovine. — Tisuću puta
se ispričavam što sam uprljala vaš duh tolikim bestidnostima, u jednu riječ, što sam zloupotrijebila vašu
strpljivost. Možda sam uvrijedila nebo ovim prljavim pričama, ponovo otvorila svoje rane, uznemirila vaš
mir. Zbogom, gospoño, zbogom! Sunce se diže, moji čuvari me zovu, prepustite me mojoj sudbini, ne
plašim se je, skratit će mi muke. Ovaj posljednji trenutak strašan je jedino za sretnog čovjeka kojemu su
dani protjecali nepomućeni nikakvim oblačkom. Ali nesretno stvorenje koje je samo otrov udisalo, čiji su
slabašni koraci samo po trnju gazili, koje je svjetlo dana vidjelo jedino onako kako zalutali putnik vidi
sijevanje munje, ono kojemu je okrutna sudbina otela roditelje, prijatelje, imutak, zaštitu i pomoć, ono
kojemu na svijetu jedino plač dane skraćuje, a patnja žeñ gasi, to stvorenje, kako rekoh bez straha očekuje
smrt, želi je kao mirnu luku gdje će je čekati odmor uz Boga, koji je i suviše pravedan da bi dopustio da
nevinost osramoćena na zemlji ne dobije na jednom drugom svijetu naknadu za pretrpljena zla. Čestitost
gospodina Corvillea nije mogla slušati ovu priču a da ne bude duboko ganuta. Sto se tiče gospoñe Lorsange,
u kojoj, kako smo već rekli, užasne greške mladosti ipak nisu bile ugasile osjećaje, ona se gotovo
onesvijestila. — Gospoñice — reče ona Justini — teško je slušati vas i ne posvetiti vam najveću pažnju.
Moram li vam priznati kako me nekakav neizrecivo nježan osjećaj koji vam ne mogu opisati neodoljivo
privlači vama, nagoneći me da vaša zla osjećam kao vlastita. Niste mi rekli svoje ime, zatajili ste mi svoje
porijeklo, ali preklinjem vas da mi odate svoju tajnu. Nemojte misliti kako me neka isprazna znatiželja
nagoni na ovakve riječi... O, Bože dragi, je li istina ono što naslućujem,... O, Thérèse! Jeste li vi Justine?...
Jeste li vi moja sestra? — Justine! Gospoño, kakvo ime! — Ona bi danas bila vaših godina... — Juliette! Zar
to tebe čujem — reče nesretna zatočenica i baci se u naručje gospoñe de Lorsange. — Ti... Sestro moja!...
Ah! Umrijet ću mnogo manje nesretna ako te još jednom zagrlim!... I dvije sestre, u čvrstom zagrljaju, samo
jecajima i plačem nastaviše svoju priču. Ni gospodin de Corville nije mogao zatomiti suze. Osjećajući da ne
može tako lako prijeći preko onoga što je upravo čuo, ode u drugu sobu, napiše ministru pismo u kojem

96
snažno ocrta strahotu sudbine jadne Justine, koju ćemo mi i dalje nazivati Thérèse. Jamčeći za njenu
nevinost, zamoli ga da do konačnog razjašnjenja cijelog dogañaja tobožnja zločinka ostane u njegovu
dvorcu. Još mu obeća da će je dovesti čim primi njegovo nareñenje. Onda se predstavi Thér?sinim
čuvarima, dade im svoje pismo i reče da će on odgovarati za zatočenicu. Oni ga poslušaše i povjeriše mu
Thérèse. Stigne kočija. — Doñite, nesretnice jadna — reče tada gospodin de Corville sestri gospoñe de
Lorsange — doñite, sve će se sad izmijeniti. Nije rečeno da će vaše vrline ostati nenagrañene i da će čista
duša koju vam je poklonila Priroda uvijek samo na zlo nailaziti. Hodite s nama, od sada jedino 0 meni
ovisite... 1 gospodin de Corville ispriča što je upravo učinio. — Poštovani i dragi čovječe — reče gospoña
de Lorsange i baci se pred noge svog ljubavnika — ovo je najljepše djelo koje ste do sada napravili. To je
djelo čovjeka koji uistinu poznaje srce čovjeka i duh zakona, koji će osvetiti napadnutu nevinost. Evo vaše
zatočenice, gospodine, evo je! Pristupi, Thérèse, pristupi, potrči, pohrli pred noge svog zaštitnika koji te
neće napustiti kao drugi. Oh, gospodine, ako mi je ljubav s vama bila draga, koliko će mi unaprijed,
učvršćena najnježnijim poštovanjem, biti još draža!... I obadvije žene jedna za drugom zagrliše koljena svog
plemenitog prijatelja i orosiše ih suzama. Vrlo brzo stigoše u dvorac. Tu gospodin de Corville i gospoña de
Lorsange odmah učiniše sve kako bi Thérèse iz krajnje bijede prešla u najveću udobnost. Hranili su je
najprobranijim jelima. Spavala je u najmekšem krevetu, htjeli su da ona zapovijeda kod njih. Najzad,
udijeliše joj najveću pažnju koju je mogla očekivati od dviju osjetljivih duša. Nekoliko su joj dana davali
lijekove, kupali je, ukrašavali, uljepšavali, bila je ljubimica dvoje ljubavnika, nije se znalo tko joj više želi
ublažiti pretrpljene patnje. Brigom izvrsnog liječnika odstraniše joj sramotnu ljagu, okrutni plod Rodinove
opačine. Pažnja Thér?sinih dobročinitelja vrlo brzo postigne uspjeh. Tragovi nesreće već su nestajali s čela
ljupke djevojke. Već ga je dražest počela osvajati. Blijede obraze zamijenilo je rumenilo njenih godina
oslabljenih od tolikih patnji. Godinama ugašeni smiješak ponovo se pojavio na njenu licu. S dvora su stizale
najbolje vijesti. Gospodin de Corville bio je pokrenuo cijelu Francusku, oživio žar gospodina S... koji mu
se pridružio u opisivanju Thér?sinih nesreća. Na kraju stigne i kraljevo pismo koje oslobodi Thérèse od
svih nepravednih optužbi, vrati joj ugled čestite grañanke, ušutka zauvijek sudove koji su je htjeli
osramotiti, i osigura rentu od tisuću zlatnih talira otetih iz radionice krivotvoritelja iz Dauphiné. Htjeli su
uhvatiti Cardovillea i Saint-Florenta, ali kako je Thér?sine mučitelje uvijek pratila sretna zvijezda, prvi je,
prije nego što su mu zločini bili otkriveni, bio imenovan... a drugi vrhovnim trgovinskim upraviteljem u
kolonijama. Svaki se već nalazio na svom novom položaju, zato su naredbe pogodile samo moćne obitelji
koje su vrlo brzo stišale oluju i, zahvaljujući bogatstvu, zlodjela ovih čudovišta ubrzo bjehu Kad je Thérèse
čula tolike ugodne vijesti, umalo da nije umrla od radosti. Više dana je u krilu svojih zaštitnika bez
prestanka plakala lijevajući suze radosnice, ali odjednom se njeno raspoloženje, bez ikakva vidljivog
razloga, naglo promijeni. Postade tužna, nemirna, zamišljena, nekoliko je puta zaplakala čak i meñu
prijateljima, ne mogavši im objasniti razloge svoje tjeskobe. — Nisam roñena za tako veliku sreću —
govorila je gospoñi de Lorsange... — O, sestro draga, ne vjerujem da ovo može duže potrajati. — Uzalud
su je uvjeravali da su sve muke završene, da se više ne mora ničega plašiti. Ništa je nije moglo smiriti. Kao
da je tom tužnom stvorenju bila odreñena samo nesreća, kao da je osjećalo mač sudbine koji joj je bez
prestanka visio nad glavom, kao da je već osjećala posljednji udarac koji 1. Što se tiče redovnika iz
samostana Sainte-Marie-des-Bois, zabrana vjerskih redova otkrit će užasne zločine ove grozne bagre!
(Autorova napomena.) će je potpuno uništiti. Gospodin de Corville je još bio na ladanju. Bio je kraj ljeta.
Činilo se da će nailazak strašne oluje pomutiti planiranu šetnju. Vrućina ih je prisilila da sve ostave
otvoreno. Munja je bljesnula, grad počeo padati, vjetar fijukati, a nebeska vatra strahovito razdirati oblake.
Činilo se kao da se Priroda naljutila na svoje djelo, kao da je sve htjela uništiti i stvoriti nove oblike.
Prestrašena gospoña de Lorsange zamoli svoju sestru da odmah sve zatvori. Thérèse pokuša smiriti svoju
sestru i potrči prema prozorima koji su se već rušili. Jednu minutu se borila protiv vjetra, a onda je udar
groma naglo odbaci nasred sobe. Gospoda de Lorsange strahovito krikne i onesvijesti se. Gospodin de
Corville pozove u pomoć, svi se štrcaše, gospoña de Lorsange se osvijesti, ali nesretna Thérèse bje
pogoñena tako da je ništa više nije moglo spasiti. Munja ju je pogodila u desni dio grudi spalivši joj uz put
prsa, lice i cijeli trbuh. Pogled na jadno stvorenje izazivao je pravu jezu. Gospodin de Corville zapovjedi da
je odnesu... — Ne — reče gospoña de Lorsange i mirno se digne — ne, ostavite je pred mojim očima,
gospodine, moram je promatrati kako bih učvrstila odluku koju sam upravo donijela. Slušajte me, Corville, i
ne suprotstavljajte se ni najmanjem dijelu plana od kojeg me sad ništa na svijetu ne bi moglo odvratiti.
Nečuvene nesreće koje je osjetila ova jadnica, iako je uvijek poštovala svoje dužnosti, imaju u sebi nešto i
suviše izuzetno a da se ne bih zamislila nad samom sobom. Nemojte misliti da sam zaslijepljena lažnom
srećom koju su u tijekom Thér?sinih pustolovina uživali krvnici što su je mučili. Ti su hirovi Božje ruke

97
zagonetka koju mi ne moramo odgonetnuti, ali koja nas nikad ne smije zavesti. O, prijatelju moj! Sreća
zločina samo je kušnja u koju Providnost dovodi krepost, ona je kao munja čije varave vatre samo na
trenutak ukrašavaju nebo da bi odmah zatim zadala smrt nesretniku koga je zabljesnula. Primjer vidimo
pred svojim očima. Nevjerojatna zla, strahovite i neprekidne nesreće ove ljupke djevojke upozorenje su
koje vječnost šalje mojoj savjesti, navodeći me da je konačno predam u njene ruke. Kakvoj se kazni od nje
mogu nadati ja koja sam razvratom, bezvjerstvom i napuštanjem svih načela ispunila svaki trenutak svog
života? Čemu se mogu nadati ja kad je ovo doživjela ona koja za cijelog svog života nikakav pravi grijeh
sebi nije mogla zamjeriti. Rastanimo se, Corville, vrijeme je, nikakve veze nas ne vežu, zaboravite me, i
dopustite mi da vječnim kajanjem pred Svevišnjim Bićem oplačem bestidnosti kojima sam se okaljala. Ovaj
strašni udarac bio je potreban mom obraćenju u ovom životu, usuñujem se reći da će mi donijeti sreću na
drugom. Zbogom, gospodine! Kao posljednji znak vašeg prijateljstva očekujem da nećete poduzeti nikakvu
istragu da biste doznali što sam postala. O, Corville! Čekam vas na jednom boljem svijetu, vaše vrline vas
tamo moraju dovesti. Neka mi trapljenje kojem ću se predati da bih oplakala svoja zlodjela i u kojoj ću
provesti nesretne godine koje mi još preostaju, dopusti da vas jednog dana ondje sretnem. Gospoña de
Lorsange odmah napusti kuću. Uzme sa sobom nešto novca, pope se u kočiju, a ostatak svog imetka ostavi
gospodinu de Corvilleu da ih upotrijebi u dobrotvorne svrhe. Otputuje u Pariz, uñe u karmelićanski red,
gdje nakon vrlo kratkog vremena postane pravi uzor, svojom velikom pobožnošću, mudrošću duha, i
ispravnim ponašanjem. Gospodin de Corville dobi najčasnije položaje u svojoj domovini, položaje kojih je,
uostalom, bio i dostojan. Uživao je velik ugled, jer je istovremeno radio za sreću svog naroda, za slavu svog
gospodara kojemu je, »iako ministar«, dobro služio, i za dobro svojih prijatelja. O vi, koji lijete suze nad
nedaćama kreposti, vi koji žalite nesretnu Justinu, opraštajući joj možda suviše snažne opise kojima je
morala pribjeći, barem iz ove priče izvucite istu pouku kao i gospoña de Lorsange! Vjerujte s njom da se
istinska sreća nalazi samo u krilu kreposti, i da Bog, iz razloga koje nemamo prava istraživati, dopušta da na
zemlji bude progonjena samo zato da je na nebu nagradi najljepšim naknadama. Kratki prikaz Sadeova
života 1740. 2. srpnja. — U Hôtel de Condé, u Ulici Condé u Parizu, grofica Marie-Eléonore de Sade,
roñena (1712.) de Maillé de Carman, dvorska dama kneginje de Condé, s kojom je krvno vezana, donosi na
svijet sina u sedmoj godini braka s Jean-Baptiste-Joseph-Françoisom grofom de Sadeom, roñenim 1702.,
gospodarom Saumane i La Coste, suvlasnikom Mazana, kraljevskim namjesnikom pokrajina Bresse, Bugey,
Valromey i G ex, ambasadorom kod minhenskog izbornog kneza. 3. srpnja. — Dijete je kršteno pod
imenima , u crkvi Saint-Sulpice. 1745.- 1750. Donatien svoj prvi odgoj prima u očinskoj kući u Provenci,
posebno u Saumani, uz svog strica župnika d'Ebbreuila, pisca knjige Petrarkin život. 1750. Donatien stupa u
Harcourtovu školu kod Isusovaca, osim toga, dobiva i posebnog učitelja, oca Ambleta. 1. Greškom.
Roditelji su mu bili namijenili imena Louis-AldonseDonatien. 1754. Kao člana rjrilično stare plemićke
obitelji, mladog markiza primaju u Školu lake konjice. 1755. Imenovan je potporučnikom bez plaće u
Kraljevskoj pješadijskoj pukovniji. 1756.- 1759. Sudjeluje u sedmogodišnjem ratu, imenovan je
zastavnikom karabinijerske pukovnije (1757.), zatim kapetanom konjaničke pukovnije Bourgogne (1759.).
1763. 15. ožujka. — Markiz de Sade nalazi se već više mjeseci u Parizu, službeno je demobiliziran, kao i
mnogi drugi oficiri nakon Pariškog sporazuma. I dalje ima čin konjaničkog kapetana. 17. svibnja. —
Vjenčanje Donatiena de Sadea i RenéePélagije Cordier de Launay (roñene 1741.), starije kćeri gospodina de
Montreuila, predsjednika sudskog vijeća, proslavljeno u crkvi Saint-Roch »s odobrenjem kraljevske
obitelji«. 29. listopada. — Kralj izdaje nareñenje da se »markiz de Sade zatoči u tvrñavu Vincennes zbog
razvrata«. 13. studenoga. — Sade je osloboñen pod uvjetom da se povuče u dvorac d'Echauffour
(Normandija), vlasništvo obitelji Montreuil. 1764. Svibanj. — Kralj dopušta Sadeu da poñe u Dijon, ako tu
ostane samo onoliko vremena koliko je potrebno da mu parlament Bourgogne preda dužnost kraljevskog
namjesnika provincija Bresse, Bugey, Valromey i G ex, dužnost, koju mu ustupa otac. Kolovoz. — Sade je
u Parizu. Svotom od »dvadeset i pet lujdora« uzdržava gospoñicu Cloet ili Colette, glumicu u Comédie-
Italienne. Rujan. — Kralj opoziva nareñenje o prisilnom boravku u dvorcu Echauffour. Prosinac. —
Policijski inspektor Marais izjavljuje u svom izvještaju da je »toplo preporučio Brissautovoj (vlasnici javne
kuće), ne objašnjavajući joj o čemu se radi, da mu (Sadeu) ne pribavlja djevojke za zabavu u kućicama«.
1765. Ožujak, travanj. — Sade podmiruje »troškove za toaletu i predstave« gospoñice Beauvoisin, u koju je
zacijelo zaljubljen. Svibanj, lipanj, srpanj. — Za jednog putovanja u Provencu s gospoñicom Beauvoisin,
Sade produžuje boravak na svom imanju La Coste. Prireñuje bučne gozbe na kojima ovu gospoñicu
predstavlja, ako ne kao ženu, a ono barem kao blisku roñakinju. Rujan. — Sade je u Parizu. »Više boravi
kod Beauvoisinove nego kod vlastite žene«. 1766. Siječanj. — Sade je prekinuo s Beauvoisinovom i
povezao se s gospoñicom Dorville, »visokom, ljupkom djevojkom koja se nedavno oslobodila iz harema

98
Huguetove« (izvještaj inspektora Maraisa). Svibanj. — Nalazi se u Avignonu sa stricem župnikom
Ebbreuila. Rujan. — U Parizu je, posjećuje gospoñicu Le Poy iz Opere. 1767. 24. siječnja. — Pogreb grofa
de Sadea u Parizu. Markiz, njegov sin, jedini je nasljednik. Travanj. — Sade je u Lyonu s Beauvoisinovom.
Listopad. — »Nećemo dugo morati čekati glas o novim groznim pothvatima gospodina grofa de Sadea.«
(Izvještaj inspektora Maraisa.) 1768. Ožujak. — Sade je već napustio gospoñicu Rivi?re iz Opere. 3.
travnja. — Tog dana, na Uskrs, Rose Keller, udova Valentin, 36 godina stara, bježi kroz prozor prvog kata
Sadeove kućice u Arcueilu. Zali se po selu da je bila zatvorena, a zatim bičevana, i pokazuje svoje rane.
Pregledao ju je jedan kirurg. Policija prima tužbu koju sutradan predaje sucu Arcueila. 7. travnja. — Rose
Keller odustaje od tužbe uz naknadu od 2.400 franaka (gotovo deset tisuća današnjih franaka), plus »sedam
zlatnih lujdora« za troškove liječenja. 10., 15. travnja. — Sade odlazi u zatočeništvo u dvorac S amure. Prati
ga samo otac Amblet. 30. travnja. — Inspektor Marais premješta ga u Pierre- Encise, utvrdu u blizini Lyona.
Početak lipnja. — Sade je doveden u Pariz. Zatvoren je u Conciergerie. 10. lipnja. — Sadea ujutro ispituju,
a po podne ga sud osuñuje na 100 livri globe. Kako je pokazao Kraljevo pismo o pomilovanju, više ne može
biti gonjen. Idućih dana ponovo ga odvode u Pierre-Encise. Studeni. — Po Kraljevu nareñenju, markiz de
Sade je opet na slobodi, pod uvjetom da se povuče na svoja imanja u Provenci. 1769. Svibanj. — Sade je u
Parizu, naoko osloboñen svojih nastranosti. 2 7. lipnja. — U Parizu se raña Donatien-Claude-Armand, drugi
markižev sin. 1770. Kolovoz. — Markiz opet preuzima dužnost u konjaničkoj pukovniji Bourgogne.
Njegov dolazak izaziva različita reagiranja. 1771. Ožujak. — Sade dobiva nekakav nalog od zapovjednika
jedinice. 17. travnja. — U Parizu se raña Madeleine-Laure, kći markiza de Sadea. Kolovoz. — Sade se zbog
dugova nalazi u zatvoru. Studeni. — Nalazi se u La Costi sa ženom i njenom mlañom sestrom, Anne-
Prospére de Launay. Sve do idućeg svibnja. 1772. Sade ostaje na svojim imanjima, prireñuje zabave i
kazališne predstave na sceni dvorca u La Costi. 27. lipnja. — Za kratkotrajnog boravka u Marseilleu, Sade
sa svojim slugom Latourom posjećuje četiri javne žene kojima je oko dvadesetak godina. Navečer odlazi
jednoj drugoj kurtizani, Margueriti Coste. Sutradan, u nedjelju, vraća se na svoja imanja. 30. lipnja. —
Marguerite Coste žali se policijskom poručniku u Marseilleu. Boli je trbuh. Njena mušterija od 27. lipnja
dala joj je otrovane bombone od anisa. I. srpnja. — Tužbu podnose i četiri prve djevojke koje takoñer
osjećaju bolove u crijevima. Osim toga, one Sadea i Latoura optužuju za sodomiju. 4. srpnja. — Naredba za
hapšenje Sadea i njegova sluge. II. srpnja. — Istraga u La Costi. Markiz je pobjegao sa svojom svastikom.
3. rujna. — Sadea i Latoura, koji su odsutni, osuñuju, zbog trovanja i sodomije, na javno priznanje
učinjenog zlodjela pred glavnim portalom marseilleske katedrale prije nego što Sadeu bude odsječena glava,
a Latour obješen. »Zatim će tijela rečenog gospodina i rečenog Latoura biti spaljena, a njihov pepeo bačen u
vjetar.« Odlukom provansalskog parlamenta od 11. rujna ova je osuda potvrñena i stupila je na snagu. Dana
12. rujna, na velikom trgu u Aixu, uništene su slike Sadea i Latoura. Markiz je u Italiji s gospoñicom de
Launay. Putuju pod imenom grofa i grofice de Mazan. Studeni. — Sade je u Chamberyju (tada Sardinijsko
kraljevstvo). 8. prosinca. — Takozvani grof de Mazan uhapšen je u Chamberyju na traženje gospoñe de
Montreuil koju podržava francuski dvor. Zatim je odveden u tvrñavu Miolans. Latour mu se dragovoljno
priključuje. 1773. 6. ožujka. — Gospoña de Sade, koja utrostručuje svoje pokušaje da oslobodi muža, u
pratnji jednog povjerljivog čovjeka i preobučena u muško odijelo stiže pred večer u Chambéry. 18. ožujka.
— Gospoña de Sade je u La Costi, ali i dalje šalje molbe grofu La Tour, sardinijskom kralju. 30. travnja. —
Sade navečer, s Latourom i jednim drugim zatočenikom, barunom Alléeom de Songyjem, uspijeva pobjeći
iz tvrñave. Konac 1773. — Gospoña de Montreuil postiže da Kralj izda naredbu da se markiz uhapsi. 1774.
Sade luta i skriva se po južnoj Francuskoj, u Italiji. S vremena na vrijeme boravi u La Costi koju ponekad
posjećuju policajci. Gospoña de Sade na sve načine pokušava postići poništenje osude svog muža. Nada se
da će Sadeu pribaviti potpunu i definitivnu slobodu. I gospoña de Montreuil nastoji da se poništi osuda iz
Aixa, ali želi da joj zeta nakon toga zatvore u Bastillu. U takvim okolnostima markiz se povlači u La Costu.
»Odlučili smo, a za to postoji tisuću razloga, da se ove zime što manje pojavljujemo u društvu«, piše Sade
svom upravitelju. 1775. Roditelji triju vrlo mladih djevojaka iz Vienne i Lyona tuže Sadea zbog otmice i
zavoñenja. 11. svibnja. — Jedna sobarica u La Costi raña djevojčicu kojoj je Sade otac. Potkraj godine Sade
je opet u Italiji, pod imenom grofa de Mazana. 1776. Siječanj. — Gospodina de Mazana hapse u Napulju.
Zamjenjuju ga za nekog pobjeglog blagajnika. U toku godine Sade se opet vraća u La Costu. 1777. 14.
siječnja. — U Parizu pogreb majke grofa de Sadea. 17. siječnja. — Otac jedne sluškinje iz dvorca traži
svoju kćer i puca iz pištolja u Sadea. Promašuje ga. 13. veljače. — Sade je uhapšen u sobi svoje žene u
Parizu, u Ulici Enfer. Marais ga odvodi u Vincennes. 1778. 27. svibnja. — Kralj izdaje naredbu kojom
omogućava Sa- deu da sud u Aixu poništi svoju odluku. 20. lipnja. — Sade u pratnji Maraisa stiže u Aix. 30.
lipnja. — Parlament Provence poništava proces iz 1772. godine. 14. srpnja. — Konačno hapšenje. Osuda

99
glasi 50 livri globe i tri godine zabranjen dolazak u Marseille. Sade se u pratnji Maraisa opet vraća u
Vincennes. 16. srpnja. — Sade bježi kod Valence. 26. kolovoza. — Marais ga opet hvata u La Costi. 7.
rujna. — Vraćen je u Vincennes. 1781. 13. svibnja. — Umire Anne-Prospére de Launay. 13. srpnja. —
Gospoñi de Sade prvi put dopuštaju da vidi svog muža. 1782. 12. srpnja. — Sade završava rukopis Dijalog
izmeñu svećenika i samrtnika. 1784. 29. veljače. — Premješten je u Bastillu. 1785. Sade piše Sto i dvadeset
dana Sodome. 28. studenoga. — Sade završava rukopis koji je dopro i do nas. 1787. 8. srpnja. — Dovršava
priču Nedaće kreposti petnaest dana nakon što ju je počeo pisati. 1788. Od prvog do osmog ožujka. —
Redigira cijelu Eugénie de Franval. 1. listopada. — Redigira svoj Katalog autorovih djela. 1789. 2. srpnja.
— Napravivši doglasalo od lijevka, Sade viče sa svog prozora da u Bastilli kolju zatvorenike i da ih treba
osloboditi. 4. srpnja. — Premještaju ga u Charenton. Nije mogao ponijeti ni svoje knjige ni bilješke. 14.
srpnja. — U tvrñavi je opljačkana Sadeova soba. 1790. 2. travnja. — Sade izlazi iz Charentona, slobodan je.
Sutradan, u samostanu Saint-Aure, gospoña de Sade odbija da ga primi. Ona će 9. lipnja dobiti rastavu od
stola i postelje. 25. kolovoza. — Sade se veže s jednom mladom glumicom, Marie-Constance Renelle,
napuštenom suprugom gospodina Balthazara Quesneta, koja ima jedno dijete. 1791. Objavljena je Justine.
22. listopada. — Prva predstava drame Grof Oxtiern, ili Nevolje razvrata na sceni Théâtre Moli?re. 1792.
Kolovoz. — Sade svečano osuñuje emigriranje svojih sinova. Rujan. — Tajnik je okruga Piques. 1793.
Travanj. — Imenovan je javnim tužiteljem. Svibanj. — Postaje predsjednik okruga. Prosinac. — Uhapšen je
zbog umjerenjaštva i odveden u Madelonnettes. 1794. Premješten je u Carmes, u Saint-Lazare, a zatim, radi
zdravlja, u sanatorij Picpus. 1795. Objavljena je Filozofija u budoaru te Aline i Valcour ili filozofski roman.
1797. Objavljena je Nova Justine, ili Krepost u nevolji koji slijedi Priča o Julietti, njenoj sestri. 1799.
Veljača. — Sade radi u kazalištu u Versaillesu. Prosinac. — U Versaillesu repriza Oxtierna. Sade igra ulogu
Fabricea. 1800. Srpanj. — Izlazi Zoloé i njena dva pratioca. Listopad. — Objavljeni Zločini ljubavi. 1801.
6. ožujka. — Premetačina kod izdavača Masséa. Hapse Sadea kojeg nalaze kod izdavača. Zatvoren je u
Saint-Pélagie, zatim u Bic?tre. 1803. 27. travnja. — Premješten je u Charenton. 1809. U Italiji umire
poručnik Louis-Marie de Sade. 1810. U Echauffouru umire markiza de Sade. 1813. Objavljena Markiza de
Gange. 1814. 3. prosinca. — U Charentonu umire Sade

Napomena: Ako vam se knjiga svidjela, kupite je. Na taj naćin podržavate autore i izdavaće i omogućujete
izdavanje novih knjiga. ibs@crostuff.net

100