Upravno Pravo

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BiH
UPRAVNO PRAVO
SKRIPTA
WWW.BH-PRAVNICI.COM
INFO@BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM
UVOD
1. UPRAVNO PRAVO KAO GRANA PRAVA
Postoje 2 osnovne grupe definicija upravnog prava: prva upravno pravo odreñuje na negativan način i
prema tim defincijama u upravno pravo spadaju norme koje se odnose na upravu, a ne spadaju u neku
drugu granu prava. Druga grupa definicija odreñivanju predmeta upravnog prava prilaze pozitivnim
definisanjem. Ove pozitivne definicije mogu se klasificirati na uže i šire. Po širem shvatanju u upravno
pravo spadaju sve norme koje se odnose na upravu, bez obzira na prirodu odnosa, odnosno djelatnosti
koju vrši uprava.
Prema užoj definiciji, koja je i preciznija, upravno pravo se može odrediti kao skup normi koje regulišu
pravni položaj upravnih organizacija i njihovu djelatnost, kao i djelatnost drugih organa u vezi sa
upravnopravnim odnosima. Upravne organizacije i drugi organi se u nauci upravnog prava nazivaju
javnim organima.
Prema tome, u upravno pravo spadaju 2 osnovne grupe normi:

1. norme koje regulišu položaj upravnih organizacija;
2. norme koje regulišu rad javnih organa u vezi sa upravnopravnim odnosima.
Upravnopravni odnos predstavlja takav odnos u koji na autoritativan način stupaju javni organi sa
pojedincima, pravnim licima i drugim strankama. Prema tome, norme koje regulišu djelatnost javnih
organa u vezi sa upravnopravnim odnosima mogu se podijeliti u 3 grupe:
- norme koje regulišu prava i obaveze javnih organa i drugih subjekata u ovom odnosu, tj. norme
materijalnog prava;
- norme koje regulišu postupak zasnivanja upravnopravnog odnosa;
- norme koje regulišu razrješavanje sporova iz upravnopravnog odnosa.
2. NASTANAK I RAZVOJ UPRAVNOG PRAVA
Upravno pravo nastalo je sa razvojem moderne uprave, tj. nakon grañanskih revolucija. Tek tada dolazi
do izražaja ideja i praksa da je uprava u svojoj djelatnosti i odnosu sa grañanima ograničena pravilima i
da može samo ono na šta je ovlaštena.
Upravno pravo se najprije razvilo u Francuskoj, gdje je posebnu zaslugu za razvoj upravnog prava imala
stroga zabrana da se sudovi miješaju u rad uprave. Pod uticajem stvaranja upravnog prava u Francuskoj,
počinje se razvijati upravno pravo kao posebna grana prava i u Njemačkoj, Austriji, Italiji, a zatim i u
drugim evropskim zemljama. U Engleskoj se upravno pravo javilo znatno kasnije nego u Francuskoj.
Engleska uprava je prije nego evrokontinentalna bila podvrgnuta vladavini prava, ali to nisu bile norme
koje su važile samo za upravu, već opće norme grañanskog prava.
U SAD se upravno pravo razvilo nešto prije nego u Engleskoj. Američka uprava nije bila opterećena
engleskim tradicionalizmom, te se odmah sa pojavljivanjem snažnijeg upravnog aparata javilo i upravno
pravo kao posebna grana prava.
3. SISTEM UPRAVNOG PRAVA
Veliki obim modernog upravnog prava izazvalo je odvajanje općeg i posebnog djela upravnog prava. U
opći dio spadaju norme kojima se odreñuju osnovni principi organizacije i djelatnosti koji su zajednički
za sve ili više grana uprave. Posebni dio obuhvata pravne norme kojima se reguliše položaj pojedinih
grana uprave, npr. odbrana, vanjski poslovi, unutrašnji poslovi itd.
4. ODNOS UPRAVNOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA
2 WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Najtješnja veza postoji izmeñu upravnog i ustavnog prava. U ustavno pravo izmeñu ostalog spadaju i
norme koje regulišu mjesto organa uprave u sistemu cjelokupnog državnog aparata, meñusobne odnose
organa uprave sa drugim državnim organima i osnovne principe odnosa uprave i grañana. Zbog
navedenog se odnos izmeñu upravnog i ustavnog prava javlja kao odnos posebne grane prema općoj grani
prava.
Kad je u pitanju odnos izmeñu upravnog i grañanskog prava, po načinu zasnivanja grañansko i upravno
pravo predstavljaju potpuno suprotne grane prava, ali one imaju dodirnih tačaka, pa čak se i meñusobno
dopunjavaju. Npr. ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim se zasniva grañanskopravni odnos predstavlja
osnov za zasnivanje upravnog odnosa, jer stvara obavezu plaćanja poreza na promet. S druge strane, po
propisima o nošenju oružja, oružje se može nabaviti grañanskopravnim poslom tek nakon dozvole
nadležnog upravnog organa.
Krivično pravo takoñer ima dodirnih tačaka sa upravnim pravom. Izvjesne institucije krivičnog prava
(uračunljivost i krivnja) primjenjuju se i u materiji prekršaja.
Upravno pravo ima veze i sa radnim pravom, jer postoje izvjesne specifičnosti radnih odnosa u organima
uprave, a koje regulišu norme upravnog prava.
Finansijsko pravo predstavlja dio ustavnog i upravnog prava, jer predmet finansijskog prava čine norme
kojima se reguliše priprema, donošenje i izvršenje budžeta, kao i norme kojima se reguliše razrez i
naplata poreza i drugih društvenih prihoda.
5. IZVORI UPRAVNOG PRAVA
Upravno pravo nema svoje specifične izvore. Može se reći samo da neki izvor ima manji ili veći značaj za
upravno pravo. Klasifikacija izvora upravnog prava se izmeñu ostalog može izvršiti na osnovu subjekata
koji ih donose, dakle na izvore koje donose: predstavnička tijela (skupštine); predsjedništvo BiH,
odnosno predsjednik i dopredsjednik FBiH; Vlada; Organi uprave; Organizacije sa javnim ovlaštenjima.
U izvore upravnog prava spadaju još i običajno pravo i tzv. posredni izvori upravnog prava.
Opći akti predstavničkih tijela. Ustav se može javiti kao neposredan ili posredan izvor prava. Kao
neposredan izvor prava za organe javne uprave ustav se javlja kad ti organi svoje akte zasnivaju
neposredno na pojedinim odredbama ustava. To se dešava u manjem broju slučajeva. Mnogo češća je
posredna primjena ustava, na način da su organi uprave pri primjeni zakona i drugih propisa dužni da
vode računa o načelima sadržanim u ustavu i da propise primjenjuju u skladu sa tim načelima.
Zakon je praktično primarni izvor prava. Zakoni se donose kao generalni propisi, tj.propisi kojima se
normira jedna šira oblast društvenih odnosa ili kao specijalni (posebni) propisi, samo za odreñenu grupu
odnosa. Za odnos izmeñu specijalnog i generalnog propisa važi princip lex speciali derogat legi generali,
kao i supsidijarna primjena općeg propisa za pitanja koja nisu regulisana posebnim propisom.
Pored zakona, skupštine donose i druge akte koji u manjoj mjeri predstavljaju izvore prava. To su odluke,
deklaracije, rezolucije i preporuke. Odluke se donose o pojedinim pitanjima radi razrade zakona.
Deklaracije, rezolucije i preporuke nemaju karakter pravnih, nego političkih akata te kao takve ne
predstavljaju izvor prava, ali su kao politički akti obavezujući za organe uprave. Najvažniji akti općinskih
vijeća su statut i odluke.
Opći akti izvršnih organa su uredbe, odluke i uputstva. Uredbe sadrže opće odredbe za izvršenje zakona i
drugih općih akata skupštine. Pored toga, Ustavom FBiH Vlada je ovlaštena donositi Uredbe sa
zakonskom snagom u slučaju da Parlament nije u stanju djelovati. Odluke Vlada donosi radi regulisanja
pojedinih pitanja i mjera od općeg značaja. Uputstvom se radi izvršenja propisa utvrñuju pravila za
postupanje i poslovanje organa uprave, za vršenje tih poslova od strane tih organa, kao i za organizovanje
izvršenja zakona i propisa Vlade.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Opći akti organa uprave, prema Zakonu o upravi u FBiH, su uputstva, instrukcije i naredbe. Po istom
zakonu, pravilnik predstavlja provedbeni propis upravnih organa.
Pravilnik predstavlja najvažniji pravni akt organa uprave. Donosi se radi izvršenja i razrañivanja zakona i
propisa Vlade FBiH, a radi osiguranja odgovarajuće primjene tih zakona i propisa.
Uputstvima se propisuje način rada u obavljanju poslova uprave iz nadležnosti federalnog organa uprave,
odnosno federalne ustanove.
Instrukcijom se bliže utvrñuju pravila i uputstva za rad na provoñenju i primjeni odreñenih federalnih
zakona i drugih propisa.
Naredbom se nareñuje ili zabranjuje postupanje u odreñenoj situaciji koja ima opći značaj.
Običajno pravo predstavlja dopunski izvor jer dolazi u obzir samo u slučajevima u kojima ne postoje
propisi i drugi opći akti.
Sudska i upravna praksa načelno nisu izvori upravnog prava. Ipak, činjenica je da organi uprave
moraju voditi računa o praksi sudova, ako žele da im rješenja ne budu poništavana.
6. NAUKA UPRAVNOG PRAVA
Izraz “upravno pravo” koristi se i za označavanje nauke upravnog prava, tj. posebne pravne discipline čiji
je zadatak da proučava norme upravnog prava. Nauka upravnog prava nastaje tek kad je došlo do
vezanosti uprave zakonom, tj. kad je država postala pravna država. Nauka upravnog prava prvo se
pojavila u Francuskoj. U klasike francuske nauke upravnog prava ubrajaju se OKOK, DIKROK i
LAFERIJER. Njemačkoj nauci upravnog prava temelje je postavio OTO MAJER. Najznačajniji doprinos
engleskoj nauci upravnog prava dali su GRIFIT, STRIT, ROBSON i dr. U Kraljevini Jugoslaviji poznati
su bili autori IVO KRBEK, LAZA KOSTIĆ i dr. U SFRJ to su KRBEK, NIKOLA STJEPANOVIĆ,
MUSTAFA KAMARIĆ itd.
PRVI DIO
UPRAVNE ORGANIZACIJE
1. POJAM UPRAVNE ORGANIZACIJE
Upravne organizacije su organizacije koje na autoritativan način stupaju u pravne odnose sa grañanima,
organizacijama i drugim strankama. Osnovna karakteristika upravnih organizacija je postojanje vlasti,
odnosno jače volje u pravnom odnosu. One se od drugih organizacija razlikuju po 2 osnovna svojstva:
1. U njima se vrše općedruštveni poslovi;
2. Općedruštveni poslovi se sastoje u vršenju vlasti, odnosno u vršenju usluga i drugih poslova uz
mogućnost korištenja javnih ovlaštenja.
2. VRSTE UPRAVNIH ORGANIZACIJA
Po karakteru poslova koji se u njima vrše upravne organizacije se mogu podijeliti na 2 vrste:
1. Upravne organizacije čiji se poslovi sastoje u vršenju vlasti u društvu. One su istovremeno i državni
organi, preciznije rečeno organi uprave predstavničkih tijela općine, grada, kantona, Federacije. One
nemaju svojstvo pravnog lica, već to svojstvo imaju teritorijalne zajednice čiji su organi. Zbog toga se
u pravnom žargonu i upotrebljava izraz “organ”, a ne “organizacija”, za koju je u pravu vezano
svojstvo pravnog lica.
2. Institucije koje imaju javna ovlaštenja. To su organizacije čija osnovna djelatnost nije u vršenju
vlasti. Radi se o preduzećima, ustanovama i drugim pravnim licima kojima se zakonom može
povjeriti vršenje odreñenih upravnih i stručnih poslova iz djelokruga organa uprave, tako da u okviru
WWW.BH-PRAVNICI.COM
svoje djelatnosti odlučuju u pojedinačnim stvarima o odreñenim pravima i obavezama grañana,
preduzeća i drugih pravnih lica.
UPRAVNE ORGANIZACIJE KAO INSTRUMENT VLASTI – ORGANI UPRAVE
1. Opći pogled na nastanak i razvoj
Stalnim nastanjivanjem ljudi, tj. teritorijalizacijom rodova i plemena, umjesto krvnog srodstva ulogu
kohezionog sredstva povezivanja ljudi preuzima vlast. Vlast se u početku pojavljuje u nediferenciranom
obliku, a zatim se grana u svoja 2 glavna pojavna oblika: kao vlasništvo i kao politička vlast (političko –
teritorijalni suverenitet). Upravne organizacije kao instrument političke vlasti nastaju upravo u vrijeme
kad dolazi do odvajanja političke vlasti od vlasništva.
Nediferencirani oblik vlasti poznat je pod nazivom patrijarhalna vlast. Baza ove vlasti je lični autoritet
starješine domaćinstva i odnos poštovanja koji osjećaju pojedinci podvrgnuti njegovoj vlasti. Meñutim,
kako se povećavala proizvodnost rada i širila familija, vlast se više ne zasniva na ličnom autoritetu, već na
vlasništvu, tj. ekonomskoj ovisnosti pojedinaca od bivšeg starješine domaćinstva a sada vlasnika zemlje i
proizvodnih sredstava sa kojima oni rade. Odnos ekonomske ovisnosti postaje dominantna veza izmeñu
vlastodržaca i onih koji su podvrgnuti njihovoj vlasti. Ovaj sistem u kome se vlast bazira na imovini tj.
privatnom vlasništvu na zemlji i sredstvima za rad, naziva se patrimonijalni sistem.
U patrimonijalnom sistemu postepeno dolazi do diferencijacije vlasti na vlasništvo i političku vlast.

Vlasništvo na zemlji više nije dovoljno efikasna baza starješinstva, nego se ono počinje sve više oslanjati
na monopol fizičke prisile, tj. na posebnu grupu naoružanih ljudi. Za takve službe često su se koristili
robovi i plaćenici, obično uzimani iz drugih naroda.
U daljem razvoju, službe koje su ranije na vladarevom dvoru bile funkcije slugu ili robova, postepeno
prestaju nositi sluganski karakter i postaju dostojne slobodnih ljudi. Postepeno postaju i toliko ugledne da
ih mogu vršiti samo plemići, te tako dolazi do staleške monopolizacije visokih upravnih funkcija. Ova
faza se naziva staleškim patrimonijalizmom. Krajnji izdanak patrimonijalizma predstavlja
zapadnoevropski feudalizam. Feudalci nisu samo podanici, već nastaje lični obostrani odnos vjernosti
feudalaca prema suverenu i suverena prema feudalcima.
Dakle, u patrimonijalnom sistemu javlja se politička vlast kao odvojeni oblik vlasti, odnosno javlja se
država kao sistem političke vlasti nad teritorijom. Državna uprava se u ovom sistemu još uvijek ne
izdvaja iz sistema političke vlasti. Do toga dolazi tek u grañanskoj državi.
Do prve polovine 19.vijeka profes diferencijacije unutar upravnog sistema uglavnom nije prelazio granicu
od 5 klasičnih resora: vojska, policija, vanjski poslovi, unutrašnji poslovi, pravosuñe i finansije, a svi sa
osnovnim ciljem – odbrana sigurnosti od napada spolja i iznutra. Meñutim, sada dolazi do pojave
upravnih organizacija čiji cilj nije ni odbrana ni napad, već poslovi regulativno-koordinativnog karaktera.
Do ove nove funkcije i pojave novih upravnih organizacija dolazi pojavom industrijske revolucije.
Industrijska preduzeća, a zatim i druge djelatnosti u principu ne zavise od teritorije. Organizuju se
institucionalno, obzirom na funkciju koju vrše, dok im je teritorijalna dimenzija djelovanja sekundarna.
Tako se pojavljuju resori (upravni organi) za prosvjetu, zdravstvo, socijalnu politiku, saobraćaj,
informacije itd. Tek kasnije, u doba državnog kapitalizma, upravne organizacije se pojavljuju u većoj ili
manjoj mjeri kao nosioci tzv. javnih službi, čme dolazi do svojevrsnog spoja izmeñu teritorijalnog i
funkcionalnog upravljanja društvenim poslovima.
2. Strukturna rješenja položaja uprave u mehanizmu vlasti – načelo podjele i jedinstva vlasti
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Politički vladajuća grupa i njen upravni aparat razdvaja se tokom 19.vijeka u relativno samostalne
institucionalne dijelove – zakonodavnu i upravnu vlast. Postoje 2 osnovna načela odnosa izmeñu tih
dijelova: načelo podjele i načelo jedinstva vlasti.
Načelo podjele vlasti pojavilo se u Evropi kao izraz kompromisa izmeñu stare feudalne države oličene u
monarhu i nove kapitalističke, grañanske države koja se počela rañati. U svom kasnijem razvoju načelo
podjele vlasti postalo je sredstvom zaštite grañanskih prava.
U sistemu podjele vlasti pravna teorija u osnovnom pitanju odnosa parlamenta i vlade razlikuje 2 glavna
sistema: predsjednički i parlamentarni, izmeñu kojih postoje brojne varijacije u pojedinim državama.
Predsjednički sistem načelo podjele vlasti izmeñu zakonodavne i upravne vlasti vrši više izoliranjem, a
parlamentarni sistem više saradnjom i uzajamnim uticajem. Na čelu upravne vlasti u predsjedničkom
sistemu je predsjednik koji je neovisan od parlamenta. Ministri su njegovi službenici, koje on postavlja i
razrješava i koji su njemu odgovorni. U parlamentarnom sistemu upravna vlast se podvostručuje kroz
institucije šefa države i vladu. Šef države je stalan i neodgovoran parlamentu, a vlada je odgovorna
parlamentu. Suštinska karakteristika parlamentarizma je odgovornost vlade parlamentu, ali vlada
istovremeno ima pravo da pod odreñenim uslovima raspusti parlament.
Načelo jedinstva vlasti (skupštinski sistem) znači koncentraciju političkog uticaja u odnosu na upravu u
predstavničkom tijelu, odnosno pojedinim njegovim odborima. U skupštinskom sistemu se upravni organi
izvode iz predstavničkih i oni su instrument pomoću kojeg predstavničko tijelo vrši svoju vlast. Ideja
skupštinskog sistema prvi put je teorijski razrañena u Rusoovom “Društvenom ugovoru”, a zasnovana je
na stavu o nedjeljivosti suvereniteta. Načelo jedinstva vlasti bilo je primijenjeno u svim zemljama
socijalističkog sistema, a jedina država sa skupštinskim sistemom trenutno je Švajcarska.
DJELATNOST ORGANA UPRAVE
1. Oblici djelatnosti
a) Opće karakteristike oblika djelatnosti i pojam upravne funkcije
Dva su osnovna načina djelovanja državnih organa – donošenje pravnih akata i vršenje materijalnih
operacija. Pravni akti sadrže pravnu normu, a materijalne radnje se vrše u izvršenju pravnih akata,
odnosno predstavljaju radnje kojima se zasnivaju pravni odnosi.
Norme koje donose državni organi mogu se podijeliti na opće i konkretne. Opće se donose općim ili
normativnim aktima, a konkretne pojedinačnim (konkretnim) aktima. Donošenje općih akata predstavlja
vršenje normativne funkcije koju vrše predstavnički organi i upravni organi kada su na to izričito
ovlašteni. Prema tome, pojam normativne funkcije širi je od pojma zakonodavne funkcije jer pored
zakonodavne funkcije predstavničkih organa obuhvata i podzakonsku funkciju, tj.donošenje općih akata
od strane izvršnih i upravnih organa.
Konkretni akti dijele se na 2 osnovne grupe: akti koji sadrže dispoziciju i akti koji sadrže sankciju.
Konkretan akt koji sadrži dispoziciju i koji se donosi na autoritativan način jeste upravni akt. Konkretan
akt koji sadrži sankciju je sudski akt. Upravna funkcija mogla bi se označiti kao djelatnost donošenja
upravnih akata i nju u državi po pravilu vrše upravni organi, mada i drugi organi mogu biti ovlašteni na
donošenje ovih akata.
b) Opći pravni akti uprave
Podzakonski normativni akt može se odrediti kao opći akt čija je pravna snaga slabija od zakona.
Podzakonske akte mogu donositi izvršni organi i organi uprave, jer akti koje donese zakonodavni organ
imaju karakter zakonodavnog akta bez obzira na njihov naziv.
Podzakonski akti mogu se podijeliti na 2 osnovne grupe, obzirom na cilj koji se želi postići njihovim
donošenjem:.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
1. Akti koji se donose da bi se omogućila, odnosno olakšala primjena ili izvršenje nekog zakona;
2. Akti koji se donose da bi se njima regulisao neki odnos koji uopće nije regulisan, ili da bi se neki
odnos regulisao drugačije nego što je već ureñen nekim ranijim zakonom.
Podzakonski akti su egzistencijalno i sadržajno ovisni od zakona. Egzistencijalna ovisnost sastoji se u

tome što podzakonski akt ne može biti donesen prije donošenja zakona, odnosno prestankom zakona
prestaje i pravna snaga pratećeg podzakonskog normativnog akta. Sadržajna ovisnost sastoji se u tome što
podzakonski normativni akt mora biti donesen u punom skladu sa zakonom za čiju je primjenu donesen,
kao i sa svim ostalim zakonima jer je podzakonski akt uvijek niži od bilo kog zakona.
Karakter dopunskih, komplementarnih podzakonskih akata imaju propisi vlade i organa uprave. Vlade
donose uredbe, odluke i druge propise za izvršavanje zakona i drugih propisa i općih akata skupština, a
organi uprave pravilnike, naredbe i uputstva za izvršavanje zakona i drugih propisa.
U drugu kategoriju podzakonskih normativnih akata spadaju podzakonski akti koji imaju snagu zakona,
tj. uredbe sa zakonskom snagom. Prema Ustavu FBiH, uredbe sa zakonskom snagom donosi Vlada FBiH,
u situacijama kada parlament nije u mogućnosti da se sastane. Ustav propisuje i ograničeno vremensko
važenje ovih uredbi. U pravnoj teoriji ovakve uredbe sa zakonskom snagom, ili čak sa snagom ustava,
koje se donose u slučajevima ratne ili druge opasnosti, nazivaju se uredbe o izuzetnom stanju ili uredbe iz
nužde.
Ovlaštenje za donošenje podzakonskih akata. Obzirom na način davanja ovlaštenja za donošenje

podzakonskih akata, ovi akti mogu se podijeliti u 2 osnovne grupe: spontani (ustavni) i podzakonski akti
po posebnom ovlaštenju više pravne norme.
Spontani (ustavni) su podzakonski akti koji se donose na osnovu samog ustava, odnosno općeg
zakonskog ovlaštenja. Mogu se podijeliti na 2 grupe: samostalni i nesamostalni podzakonski akti.
Samostalni spontani podzakonski akt ne razrañuje, ne dopunjava, nego zamjenjuje zakon, bilo da
reguliše materiju koja još nije zakonom regulisana, ili da podzakonski akt mijenja odreñene zakonske
odredbe ili čak suspenduje neke ustavne odredbe. Dakle, u ovu kategoriju spada uredba sa zakonskom
snagom, za čije donošenje je ovlaštenje dato u samom ustavu (Ustav FBiH ovlaštenje daje Vladi FBiH).
Nesamostalni spontani podzakonski akt donosi se radi izvršenja, primjene zakona.
Podzakonski akti po posebnom ovlaštenju više pravne norme su takvi akti kod kojih zakon (akt) za
čije izvršenje se donose izričito predviña ovlaštenje da se mogu donijeti podzakonski akti. Ovo
ovlaštenje, odnosno poziv u višem pravnom izvoru (zakonu) obično se naziva «izvršnom klauzulom».
Pravni značaj takve klauzule je posebno u tome što utvrñuje koji upravni organ treba donijeti normu za
izvršenje odgovarajućeg propisa. To ovlaštenje po pravilu se smatra obligatornim, a samo izuzetno
fakultativnim. Najčešće se odreñuje i rok u kome podzakonski akt treba biti donesen. U ovu kategoriju
podzakonskih akata spadaju opći akti organa uprave.
Ovlaštenje više pravne norme se po pravilu daje strogo specijalizirano, za odreñeno pitanje i jednokratno.
Izuzetno se ta ovlaštenja mogu dati i vrlo široko, odnosno generalno. Tada se govori o širokim odnosno
punim zakonskim ovlaštenjima.
Ratifikacija podzakonskog akta predstavlja potvrdu podzakonskog akta od strane predstavničkog tijela.
U pravilu se radi o ratifikaciji uredaba sa zakonskim snagom, tj. o potvrdi akata donesenih da zamijene
zakon ili neke odredbe ustava. Ratifikacija ne mijenja pravnu prirodu podzakonskog akta, tj. ratifikovana
uredba ostaje uredba i ne postaje zakon.
Ratifikacija može biti parcijalna i potpuna. Potpuna se odnosi na akt kao cjelinu, a parcijalna samo na
neke dijelove akta. U takvom slučaju neratifikovani dijelovi akta gube pravnu snagu. Podzakonski akt,
odnosno njegovi dijelovi, se u tom slučaju samo ukida, a ne poništava se. Za ratifikaciju akta po pravilu je
ustavom odreñen rok i ako podzakonski akt nije podnesen na ratifikaciju u predviñenom roku, gubi
pravnu snagu. U našem sistemu svaka uredba može biti odmah poništena od strane parlamenta, a prestaje
važiti najkasnije 30 dana nakon proglašenja ili 10 dana nakon proglašenja ukoliko je Parlament u
WWW.BH-PRAVNICI.COM
zasijedanju u vrijeme kad se uredba proglašava. Uredba proglašena dok FBiH upotrebljava oružane snage
ostaje na snazi do petog dana naredne sjednice Parlamenta FBiH i tada prestaje važiti ako nije odobrena,
ali ni u kojem slučaju duže od 6 mjeseci. Nakon prestanka važenja uredba se ne produžava i ne obnavlja
niti djelimično mijenja mimo saglasnosti i odluke Parlamenta.
Poništavanje, ukidanje i obustavljanje od izvršenja podzakonskih akata. Podzakonski akti koji se

donose radi primjene ili izvršenja zakona, odnosno akta više pravne snage, ne podnose se na ratifikaciju
već organ čiji se akt dopunjava ima pravo ukidanja, odnosno poništavanja.
c) Materijalni akti uprave
Materijalni akti se mogu podijeliti na slijedeće 4 grupe:

1. Dokumentovanje predstavljaju takvi materijalni akti kojima organi uprave bilježe razne pojave,
svojstva i druge činjenice i pružaju podatke o tim pojavama, svojstvima i činjenicama. Ovi akti se zato
mogu podijeliti u 2 grupe:
- akti evidencije, koji se sastoje u bilježenju pojava, svojstava i drugih činjenica (npr.voñenje
djelovodnog protokola, matičnih knjiga itd). Cilj evidentiranja je da se u datom momentu može
tačno prikazati činjenično stanje u vezi sa kojim nastaju pravni odnosi.
- uvjerenja, tj akti koji se sastoje u davanju podataka o činjenicama o kojima se vodi evidencija,
odnosno koji se utvrde u propisanom postupku. Uvjerenje izdato od organa javne uprave je javna
isprava i pretpostavlja se da je njen sadržaj istinit, dok se ne dokaže suprotno. Da bi jedno ovakvo
uvjerenje predstavljalo vjerodostojan dokaz o onome što tvrdi, mora ispuniti 2 uslova: da ga je
izdao nadležni organ i da se odnosi na ono o čemu taj organ vodi službenu evidenciju.
2. Obavještenje predstavlja radnju organa uprave putem koje obavještava zainteresirana lica o raznim
činjenicama ili pravnim aktima (npr. objavljivanje propisa u službenim glasilima, dostavljanje
upravnih akata zainteresiranim licima itd).
3. Primanje izjave je treća kategorija materijalnih akata uprave. Ovdje se radi o takvoj djelatnosti uprave
gdje ona prima spolja izjave zainteresiranih lica, npr. prijava roñenja, vjenčanja, smrti, primanje
poreskih prijava itd.
4. Ostali materijalni akti su grupa u koju spadaju mnogobrojne druge radnje koje vrše organi uprave, a
koje ne spadaju u naprijed navedene 3 grupe, npr. služba policije, pregledi od strane isnpekcijskih
službi, izrada izvještaja, elaborata, poslovi izvršenja u upravnom postupku itd.
2. Poslovi organa uprave prema pozitivnom pravu
Prema čl.12 Zakona o upravi u FBiH, organi uprave iz okvira svoje nadležnosti vrše naročito slijedeće
poslove:
1. provode utvrñenu politiku i izvršavaju zakone i druge propise;
2. obavljaju upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa;
3. donose propise za provedbu zakona i drugih propisa;
4. predlažu i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva;
5. odgovaraju na pitanja organa zakonodavne vlasti;
6. obavljaju druge upravne i stručne poslove odreñene zakonom i drugim propisima.
Provoñenje utvrñene politike i izvršavanje zakona i drugih propisa. U okviru svojih nadležnosti organi
uprave provode i osiguravaju provoñenje politike koju utvrñuje zakonodavno tijelo, sagledavaju stanje i
pojave od značaja na provoñenje politike i predlažu mjere nadležnim organima za provoñenje politike.
Izvršenje zakona organi uprave obavljaju neposrednom primjenom zakona i drugih propisa, putem
rješavanja upravnih stvari u upravnom postupku, obavljanjem upravnog nadzora i obavljanjem drugih
upravnih poslova iz okvira svoje nadležnosti.
Obavljanje upravnog nadzora obuhvata:

1. nadzor nad zakonitošću akata kojima se rješava u upravnim stvarima;
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2. nadzor nad zakonitošću rada institucija koje imaju javna ovlaštenja;
3. inspekcijski nadzor.
U obavljanju poslova inspekcijskog nadzora organi uprave ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada,
poslovanja i postupanja preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica i grañana u vezi sa poštivanjem zakona
i drugih propisa, te preduzimaju druge mjere na koje su ovlašteni. Vršenje inspekcije je po pravilu
regulisano posebnim zakonima za pojedina područja, te se ustanovljavaju posebno organizovane službe
za vršenje inspekcije i odreñuju dužnosti i ovlasti inspektora. Inspekcije se osnivaju u mnogim upravnim
oblastima (npr. sanitarna, tržišna, inspekcija rada, grañevinska, saobraćajna itd.) i na različitim nivoima
(kantonalna, federalna inspekcija). Ovlaštenja inspektora kreću se od pregleda poslovnih knjiga i
dokumenata, robe i poslovnih prostorija, do dvanja odobrenja i dozvola kao i naplaćivanja novčane kazne
na licu mjesta za prekršaj.
Vršenje odreñenih stručnih poslova inspekcijskog nadzora može se povjeriti specijaliziranom preduzeću,
ustanovi ili drugom pravnom licu (ekspertize, ispitivanja i sl), posebno ako su za obavljanje ovih poslova
neophodna posebna stručna znanja ili posebna oprema (laboratorije i sl).
Donošenje provedbenih propisa. Organi uprave donose propise u cilju omogućavanja izvršenja zakona i
drugih propisa i to kad su na to zakonom ovlašteni. Zakon o upravi u FBiH napravio je razliku izmeñu
provedbenih propisa i općih akata. Provedbeni propis je pravilnik. Njime se razrañuju pojedine odredbe
zakona ili propisa Vlade radi osiguranja odgovarajuće primjene tih zakona ili propisa. Opći akti su
uputstva, instrukcije i naredbe.
Predlaganje i davanje preporuka u pogledu zakona i drugih propisa. U okviru izvršenja ovog zadatka,
prijedloge i preporuke daju rukovodioci organa uprave, a za propise iz okvira nadležnosti organa uprave,
ili prema zadatku koji premijer odredi rukovodiocu organa uprave.
O nacrtima propisa organ uprave obavezan je pribavljati mišljenje zainteresiranih organa vlasti,
odgovarajućih stručnih ustanova, zainteresiranih preduzeća i drugih pravnih lica, ako je to od značaja za
ureñivanje odgovarajućih pitanja iz njihove nadležnosti. Ako pri izradi nacrta propisa ne prihvate
odreñene prijedloge i sugestije pomenutih subjekata, organi uprave su dužni u nacrtu navesti razloge
neprihvatanja.
Odgovaranje na pitanja zakonodavne vlasti. Organi uprave obavezni su pripremati i davati odgovore na
pitanja zakonodavne vlasti u vezi sa provoñenjem politike i izvršavanjem zakona i drugih propisa.
Obavljanje drugih upravnih i stručnih poslova. Pod ovim poslovima Zakon o upravi u FBiH navodi
praćenje stanja u oblasti za koju je odreñeni organ obrazovan. S tim u vezi organ uprave preduzima mjere
za koje je ovlašten i daje preporuke organu izvršne vlasti sa ciljem da se osigura potpuno provoñenje
politike i izvršavanje zakona i drugih propisa u toj oblasti. Ovo praćenje organ uprave realizira na osnovu
podataka koje sam prikuplja kad je za to ovlašten zakonom, kao i podataka koje na zahtjev organa uprave
prikupljaju, obrañuju i dostavljaju drugi organi. Na osnovu prikupljenih podataka sačinjavaju se
analitički, informativni i drugi materijali.
VRSTE ORGANA UPRAVE
Organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja. Ova podjela izvršena je obzirom na karakter
poslova i metod rada. Organi uprave osnivaju se za neposredno izvršavanje zakona i drugih propisa,
osiguranje izvršenja zakona i drugih propisa, kao i za sprovoñenje utvrñene politike. Dakle, radi se o
klasičnim funkcijama uprave, tj. funkcijama vlasti.
Zakonom se vršenje odreñenih upravnih i stručnih poslova iz djelokruga organa uprave može povjeriti
preduzećima i drugim pravnim licima, kojima vršenje vlasti nije primarna funkcija. To su institucije koje
imaju javna ovlaštenja. Ovlaštenja im se daju da u okviru svoje djelatnosti odlučuju u pojedinačnim
WWW.BH-PRAVNICI.COM
stvarima o odreñenim pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica, s tim što se nad njihovim radom vrši
upravni nadzor od strane organa uprave.
Organi uprave višeg i nižeg stepena. Pod organom uprave višeg stepena podrazumijevaju se organi
uprave šire zajednice (npr. federalni u odnosu na kantonalne). Ova podjela je značajna jer se kroz nju
uspostavljaju vertikalni odnosi organa uprave (npr. općinski organi izvršavaju sve kantonalne i federalne
propise, federalni organi odgovorni su za izvršavanje federalnih propisa itd).
Aktivni i savjetodavni organi. Kriterij za ovu podjelu je odgovor na pitanje da li organi uprave vrše
poslove iz svoje nadležnosti samostalno ili daju mišljenja drugim organima. U prvom slučaju govorimo o
aktivnim, a u drugom o savjetodavnim organima.
Samostalni organi uprave i organi uprave u sastavu samostalnih organa. Obzirom na obim i stepen
samostalnosti u radu organa uprave, razlikujemo samostalne organe i organe uprave u sastavu
samostalnih organa. Pod samostalnim organima uprave podrazumijevaju se organi koji stoje neposredno
pod nadzorom skupštine i izvršnih organa. Pod organima uprave u sastavu samostalnih organa
podrazumijevaju se organi koji se osnivaju za uže područje, oblast ili granu samostalnog organa, pa se
zbog toga i nalaze pod nadzorom starješine odgovarajućeg samostalnog organa u čijem su sastavu.
Opći i posebni organi uprave. Opći organi uprave osnivaju se za vršenje svih upravnih poslova iz
nadležnosti odgovarajuće društvene zajednice. Dakle, njihova nadležnost se ne ograničava na odreñenu
upravnu granu, oblast ili službu. Djelatnost posebnih organa uprave ograničava se na pojedine grane,
oblasti, odnosno službe.
Grana uprave predstavlja širu grupu upravnih poslova koji čine jednu cjelinu, npr. vanjski poslovi,
unutrašnji poslovi, finansije itd. Za vršenje poslova koji spadaju u okvir grana državne uprave osnivaju se
ministarstva.
Oblasti uprave čoine grupe upravnih poslova manjeg obima od onih koji čine granu, a koji su meñusobno
povezani i koji čine jednu cjelinu. Za vršenje poslova jedne upravne oblasti osnivaju se ministarstva, a
mogu i drugi organi uprave. Primjer oblasti: saobraćaj, poljoprivreda itd. koji spadaju u jednu granu –
poslove privrede.
Službe čine skup upravnih poslova manjeg obima od poslova koji čine oblast državne uprave. To je skup
poslova koji su povezani i srodni i predstavljaju jednu cjelinu. Npr. carinski poslovi, devizni poslovi koji
spadaju u oblast vanjske trgovine. Za vršenje poslova jedne službe osnivaju se uprave i inspektorati.
U vezi sa navedenim pojmovima postavlja se pitanje odreñivanja pojma “resor”. Izmeñu pojmova “resor”
i “grana” postoji razlika. Grana državne uprave je funkcionalni pojam. U nju spadaju odreñeni srodni i
povezani poslovi. Resor je organizacijski pojam. Resori obuhvataju organizacije jedne grane državne
uprave.
Inokosni i kolegijalni organi je klasifikacije po kriteriju načina odlučivanja. Kod inokosnog organa
odluku donosi jedno lice – starješina, rukovodilac organa. Iako rukovodilac ima službu koja mu priprema
materijal za donošenje akata, odnosno koja izvršava već donesene akte, ipak se akti iz nadležnosti
inokosnih organa donose i izvršavaju u ime starješine grupe.
Akti kolegijalnog organa donose se ravnpravnim učešćem više lica. Na čelu kolegijalnog organa je
predsjednik. Jedinstvo odlučivanja se postiže na način da se akt donesen većinom glasova smatra aktom
cijelog kolegijalnog organa, a ne aktom pojedinih njegovih članova. Kada kolegijalni organi rješavaju
odreñena pitanja, kaže se da drže sjednice. Skup sjednica u odreñenom vremenskom periodu naziva se
zasijedanje.
Broj članova za rad i odlučivanje kolegijalnog organa naziva se kvorum. Postoje 2 vrste kvoruma: kvorum
prisutnih i kvorum glasača. Kvorum prisutnih je broj članova kolegijalnog organa potreban za rad
WWW.BH-PRAVNICI.COM
sjednice. Kvorum glasača je broj članova potreban da se punovažno donese odluka. Kvorum glasača se po
pravilu traži od broja prisutnih, a izuzetno i od cjelokupnog broja članova kolegijalnog organa.
Dakle, kvorum predstavlja odreñeni broj članova kolegijalnog organa. Taj broj je po pravilu apsolutna
većina. Apsolutna većina može biti prosta i kvalificirana. Prosta većina je 50%+1 član organa (od
prisutnih ili od ukupnog broja). Kvalificirana većina je svaka većina veća od obične (proste), 2/3, 3/4 itd.
Centralni i područni organi. Kriterij za ovu podjelu je da li jedan organ društvene zajednice vrši svoju
djelatnost na čitavom području ili samo za odreñeno uže područje te zajednice, zbog čega dolazi do
disponiranja tog organa iz centra u područje gdje treba da vrši svoju djelatnost. Područni organi postoje
samo izuzetno.
Viši i niži organi uprave. Ovo razlikovanje postoji u sistemima gdje postoji hijerarhijski odnos izmeñu
organa uprave. O višim i nižim organima uprave može se govoriti samo kod jedne kategorije organa –
kod područnih organa (npr. carinarnice u odnosu na upravu carina i sl).
DRŽAVNA, FEDERALNA, KANTONALNA, GRADSKA I OPĆINSKA UPRAVA U BIH
Državna uprava
Organi uprave BiH su ministarstva BiH (Vijeće ministara). Broj ministarstava nije izričito utvrñen
Ustavom, pa je to učinjeno Zakonom o Vijeću ministara BiH i ministarstvima BiH (Sl.glasnik BiH
br.4/97). Ministarstva BiH su Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih
odnosa, te Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija.
Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa nadležno je za vanjskotrgovinsku politiku, carinsku

politiku, tarife, propise i zakone, meñunarodne obaveze BiH, kontrolu zračnog saobraćaja, kontrolu
frekvencija.
Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija nadležno je za oblasti državljanstva, emigracije, izbjeglica i

azila, provoñenje meñunarodnog i meñuentitetskog krivičnog prava uključujući odnose sa Interpolom,
meñuentitetski transport, budžet zajedničkih institucija BiH.
Ministri i njihovi zamjenici nadležni su vlastitim aktima usvojenim konsenzusom da urede unutrašnju
organizaciju Ministarstava.
Dakle, u BiH ne postoji poseban zakon o upravi BiH, niti za to postoji ustavni osnov. Takoñe je očit
nesrazmjer broja ministarstava i njihove nadležnosti i onoga što bi trebalo da čini upravu u jednoj državi.
Federalna uprava
Organizacijski oblici federalnih organa uprave. Poslove uprave iz nadležnosti Federacije obavljaju
federalni organi uprave i federalne ustanove. Odreñene poslove uprave, na osnovu federalnog zakona
mogu obavljati i drugi organi.
Federalni organi uprave su federalna ministarstva i federalne uprave. Federalno ministarstvo osniva se
za obavljanje upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti FBiH u oblastima u kojima federalni organi
uprave u cjelini ili u većem obimu provode politiku, izvršavaju ili osiguravaju izvršavanje propisa. Dakle,
radi se o poslovima koji su Ustavom FBiH dati u nadležnost Federacije. Federalne uprave se mogu
osnivati kao samostalne ili kao uprave u sastavu federalnog ministarstva. Samostalne federalne uprave
osnivaju se za obavljanje poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijeva posebnu organiziranost i
samostalnost u radu.
Ministarstva Federacije su: 3. Ministarstvo finansija

1. Ministarstvo odbrane 4. Ministarstvo pravde,
2. Ministarstvo unutrašnjih poslova 5. Ministarstvo energije, rudarstva i industrije,
WWW.BH-PRAVNICI.COM
6. Ministarstvo prometa i komunikacija, 10. Ministarstvo zdravstva,
7. Ministarstvo prostornog ureñenja i okoliša, 11. Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i
8. Ministarstvo trgovine, sporta.
9. Ministarstvo za socijalnu politiku, raseljena 12. Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i
lica i izbjeglice šumarstva
Federalne uprave se osnivaju radi obavljanja upravnih i stručnih poslova čija priroda i način izvršavanja
zahtijevaju posebnu organiziranost i samostalnost u radu. Mogu se osnivati kao samostalne, ili kao
federalne uprave u sastavu Federalnog ministarstva. Federalne uprave su:
1. Federalna uprava za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata;
2. federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne odnose;
3. Poreska uprava (u sastavu Ministarstva finansija);
4. Carinska uprava (u sastavu Ministarstva finansija).
Federalne ustanove osnivaju se zakonom. Mogu biti samostalne ili u sastavu federalnog ministarstva.
Federalne ustanove imaju svojstvo pravnog lica, ako federalnim zakonom nije drugačije odreñeno.
Federalne ustanove u smislu Zakona o upravi u FBiH su federalni zavodi i federalne direkcije. Osnivaju
se za vršenje odreñenih stručnih poslova i sa njima povezanih upravnih poslova čija priroda i način
izvršenja zahtijeva posebno organizovanje i samostalnost u radu.
Federalni zavod se osniva za vršenje poslova koji pretežno zahtijevaju primjenu stručnih i naučnih
metoda rada. Federalni zavodi su:
1. Federalni zavod za statistiku;
2. Federalni meteorološki zavod;
3. Federalni zavod za programiranje razvoja;
4. Zavod za standardizaciju, mjere i patente (u sastavu Ministarstva energije, rudarstva i industrije);
5. Zavod za javnu upravu (u sastavu Ministarstva pravde);
6. Pedagoški zavod (u sastavu Ministarstva obrazovanja...);
7. Zavod za zaštitu bilja u poljoprivredi (u sastavu Ministarstva poljoprivrede...).
Federalna direkcija osniva se za vršenje stručnih poslova pretežno privrednog karaktera. Federalne
direkcije su: Direkcija robnih rezervi i Direkcija za proizvodnju, promet i rezerve proizvoda sa posebnom
namjenom (u sastavu FMO).
Nadzor nad organima uprave i ustanovama u okviru ministarstva vrši nadležni federalni ministar.
Federalni ministar donosi propise i opće akte za izvršavanje federalnih zakona i vrši nadzor nad radom te
uprave, odnosno ustanove, a ostale poslove iz svoje nadležnosti uprava odnosno ustanova vrši
samostalno. U izvršavanju poslova uprava odnosno ustanova ostvaruje saradnju sa drugim organima,
preduzećima i drugim pravnim licima.
Položaj funkcionera u federalnoj upravi. Federalnim ministarstvom rukovodi ministar kojeg imenuje
predsjednik FBiH u saglasnosti sa dopredsjednikom a nakon konsultacija sa premijerom ili kandidatom za
premijera. Imenovanje mora biti potvrñeno od strane većine zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta
FBiH. Ministra smjenjuje predsjednik FBiH na prijedlog premijera. Ministar ima zamjenika koji ne može
biti iz istog konstitutivnog naroda (nakon ustavnih promjena vjerovatno će imati 2 zamjenika), a koji se
bira i smjenjuje na isti način.
Radom federalne uprave i federalne ustanove rukovodi direktor. Direktora imenuje Vlada FBiH, s tim što
direktora uprave odnosno ustanove u sastavu ministarstva predlaže ministar, a direktora samostalne
uprave odnosno ustanove premijer u saglasnosti sa zamjenikom premijera.
Federalni ministar i njegov zamjenik za svoj rad odgovaraju predsjedniku FBiH i premijeru. Direktor
samostalne federalne uprave odnosno ustanove odgovara Vladi FBiH, premijeru i zamjeniku premijera, a
direktor uprave odnosno ustanove u sastavu federalnog ministarstva odgovara Vladi FBiH i ministru u
čijem sastavu se nalazi uprava odnosno ustanova.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Stručne službe. U rukovoñenju pojedinim područjima rada, federalnom ministru pomažu rukovodeći
službenici. U federalnom ministarstvu to mogu biti sekretar ministarstva, pomoćnici federalnog ministra,
glavni federalni inspektor i savjetnici federalnog ministra. Sekretara, pomoćnike i glavnog federalnog
inspektora bez konkursa postavlja i smjenjuje vlada FBiH na prijedlog ministra. Savjetnike postavlja i
smjenjuje ministar uz saglasnost zamjenika ministra.
U samostalnoj federalnoj upravi i federalnoj ustanovi mogu se postavljati pomoćnici direktora, a u upravi
i ustanovi u sastavu ministarstva savjetnici direktora. Pomoćnike direktora bez konkursa postavlja i
smjenjuje direktor. Savjetnike direktora postavlja i smjenjuje ministar uz saglasnost zamjenika ministra.
Kantonalna uprava
Shodno važe naprijed navedene odredbe o upravnim organima. Zakonom o kantonalnim upravnim
ustanovama (Sl.novine Kantona Sarajevo br.14/97) definisane su kantonalne upravne ustanove kao
stručno-izvršni organi koji se osnivaju po nalozima Vlade i ministarstava Kantona Sarajevo. To su Zavod
za planiranje razvoja Kantona Sarajevo, Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo i Profesionalna vatrogasna
brigada.
Gradska i općinska uprava
Poslove uprave i samouprave iz nadležnosti grada vrši gradonačelnik odnosno općinski načelnik, putem
gradskih odnosno općinskih službi za upravu. Organe uprave osniva gradsko, odnosno općinsko vijeće na
prijedlog gradonačelnika.
UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA ORGANA UPRAVE
Unutrašnja organizacija utvrñuje se zavisno od obima i prirode poslova, tako da se obezbjeñuje njihovo
efikasno i racionalno izvršavanje, a prvenstveno blagovremeno ostvarivanje prava odnosno izvršavanja
dužnosti grañana i pravnih lica. Po Zakonu o upravi u FBiH, unutrašnja organizacija utvrñuje se tako da
se osigura naročito:
1. efikasno obavljanje poslova, racionalna organizacija rada i uspješno rukovoñenje organom;
2. ostvarivanje pune saradnje sa drugim organima;
3. grupisanje poslova u skladu sa njihovom prirodom i načinom obavljanja;
4. potpunije objedinjavanje zajedničkih i općih poslova radi racionalizacije zajedničkih službi.
Unutrašnja organizacija organa uprave utvrñuje se pravilnikom. Pravilnik donosi rukovodilac organa
uprave u saglasnosti sa vladom ili drugim organom odreñenim zakonom. U gradu i općini pravilnik
donosi gradonačelnik, odnosno općinski načelnik uz saglasnost gradskog odnosno općinskog vijeća.
Zakonom je načelno odreñen sadržaj akta o unutrašnjoj organizaciji: organizacione jedinice i njihova
nadležnost, način rukovoñenja, programiranje i izvršenje poslova, ukupan broj službenika i namještenika,
ovlaštenja i odgovornosti službenika, naziv i raspored poslova po organizacijskim jedinicama sa opisom
poslova i potrebnim uslovima za rad na tim poslovima u smislu stručne spreme, te broj pripravnika i
uslovi za njihov prijem. Zakon ne odreñuje u kojem obliku se mogu formirati unutrašnje organizacijske
jedinice. U praksi se susreću nazivi: sektori, odjeljenja, službe, odsjeci itd.
MEðUSOBNI ODNOSI ORGANA UPRAVE
Odnos izmeñu organa uprave može se svrstati u 3 osnovne grupe:

1. odnosi izmeñu svih organa uprave – pružanje pravne pomoći;
2. odnosi izmeñu organa uprave nižeg i višeg nivoa vlasti – vertikalni odnosi izmeñu organa uprave;
3. meñusobni odnosi organa iste političko-teritorijalne zajednice
Pružanje pravne pomoći i ukazivanje saradnje predstavlja dužnost za sve organe uprave, bez obzira na
nivo ili društvenu zajednicu kojoj pripadaju. Ono se sastoji u vršenju odreñenih radnji za drugi organ
uprave. Zakon o upravnom postupku razlikuje 2 slučaja obraćanja za pravnu pomoć:
13
WWW.BH-PRAVNICI.COM
1. kada organ treba da izvrši pojedinu radnju u postupku izvan područja na kome se prostire njegova
nadležnost (obavezna pravna pomoć);
2. organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može radi lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili
izbjegavanja nepotrebnih troškova, vršenje pojedine radnje u postupu povjeriti odgovarajućem drugom
organu ovlaštenom za preduzimanje takve radnje (fakultativna pravna pomoć).
Dok se kod pravne pomoći radi o vršenju radnje jednog organa za drugi, kod saradnje svaki organ
zadržava nadležnost nad svojom radnjom , s tim što organi meñusobno usklañuju vršenje tih radnji.
Vertikalni odnosi izmeñu organa uprave
Osnovne karakteristike. Načelno, izuzev saradnje kao općeg principa, ne bi trebalo biti odnosa izmeñu
organa uprave širih i užih političko-teritorijalnih zajednica. Naime, Ustavom je izvršena raspodjela
nadležnosti tako da svaki nivo preko svojih organa obavlja poslove iz svoje nadležnosti, pa širi nivo nije
nadreñen užem kao «viši» prema «nižem» nivou. Meñutim, postoji i dodatno pravilo da se zakoni,
odnosno odluke sa šireg nivoa izvršavaju od strane užeg nivoa, pa u tom slučaju organi šire zajednice
stiču odreñena ovlaštenja prema organima uže zajednice. U FBiH tako dolazi do 3 grupe vertikalnih
odnosa:
1. Odnosi organa FBiH prema kantonalnim, gradskim i općinskim organima;
2. Odnosi kantonalnih organa prema gradskim i općinskim organima;
3. Odnosi gradskih organa prema općinskim organima.
Odnosi izmeñu federalnih i kantonalnih organa, gradonačelnika i općinskog načelnika. Federalni

zakoni se po pravilu izvršavaju od strane samih federalnih organa, a od strane organa nižeg nivoa samo
kad je to predviñeno federalnim zakonom. Poslovi iz zajedničke nadležnosti FBiH i kantona se po pravilu
izvršavaju samo od strane organa kantona. Osim toga, postoji načelo legaliteta za sadržaj ovlaštenja
federalnih organa prema organima nižeg nivoa kada oni izvršavaju navedene propise. Ta ovlaštenja su
saglasno Ustavu utvrñena federalnim zakonom i drugim propisima.
Što se tiče sadržaja ovlaštenja, po Zakonu o upravi u FBiH, federalni organi uprave u cilju osiguranja
izvršavanja federalne politike i federalnih zakona i drugih propisa iz svoje nadležnosti, mogu od organa
odgovarajućeg užeg nivoa, na koji je preneseno izvršavanje propisa:
- tražiti podatke i obavještenja o izvršavanju te politike, propisa i meñunarodnih ugovora, kao i stanju u
odgovarajućoj oblasti – organi užeg nivoa obavezni su pružiti te podatke;
- izdavati instrukcije za izvršavanje politike, propisa i ugovora. Kantonalni organ uprave može
podnijeti prigovor Vladi FBiH ako smatra da primjena instrukcija nije saglasna utvrñenoj federalnoj
politici, zakonu ili drugom federalnom propisu. Prigovor ne odlaže izvršenje instrukcije;
- upozoriti organ uprave užeg nivoa na obavezu izvršavanja politike, propisa i ugovora;
- neposredno izvršiti propise i meñunarodne ugovore ako upozoreni organ ne postupi po upozorenju. U
takvom slučaju nastale troškove snosi kanton, grad, odnosno općina čiji organ uprave nije postupio po
upozorenju. Federalni organ uprave obavijestiće Vladu FBiH koja će o tome obavijestiti vladu
kantona, odnosno gradsko ili općinsko vijeće radi dogovornog otklanjanja uzroka zbog kojih je bilo
potrebno neposredno izvršavanje od strane federalnog organa.
Odnosi izmeñu kantonalnih organa i gradonačelnika i općinskog načelnika postoje samo kad
gradonačelnik ili općinski načelnik izvršavaju kantonalne propise, a ovlaštenja kantonalnih organa
sadržana su u kantonalnom ustavu i kantonalnom zakonu. Isto važi i za odnose izmeñu gradonačelnika i
općinskog načelnika, s tim što su ovlaštenja gradonačelnika sadržana u statutu grada.
Odnosi izmeñu organa uprave u istoj političko-teritorijalnoj zajednici zasnivaju se na saradnji koja je
većeg intenziteta nego izmeñu organa uprave različitih političko-teritorijalnih zajednica. Organi
razmjenjuju potrebne informacije i iskustva, obrazuju zajedničke stručne komisije i druga radna tijela,
organiziraju savjetovanja itd.
14
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Princip federalizma i odnosi izmeñu organa uprave – uporednopravna rješenja. U federativno
ureñenim državama pitanje organizacije i položaja uprave postavlja se na drugačiji način nego u
unitarnim. Za unitarno ureñene države karakteristično je da postoji koncentracija vlasti u jednom centru i
da je pitanje postojanja užih jedinica samo pitanje njihovog postojanja kao upravnih, odnosno
administrativno-teritorijalnih jedinica.
U federativno ureñenim državama federalne jedinice ni u kom slučaju nisu administrativno-teritorijalne

jedinice, već jedinice koje raspolažu pravom samoorganizacije koje u nekim federacijama ide i do stepena
da se federalne jedinice proglašavaju za suverene države, odnosno da mogu istupiti iz sastava federacije.
Pitanje je kako u federalnim jedinicama osigurati izvršavanje saveznih zakona, odnosno kako organizirati
upravu. Dosadašnja historijska iskustva pokazala su 2 osnovna načina na koja se ovo pitanje rješavalo –
jedan u vidu ustavne i političke prakse SAD, a drugi koji je došao do izražaja u Švajcarskoj i Njemačkoj.
Ustav SAD polazi od koncepcije separatizma svih funkcija koje vrši savez i federalne jedinice. U vršenju
zakonodavne, upravne i sudske funkcije postoji potpuni dualizam država i federacije. To kod upravne
funkcije znači da ne postoji predavanje pojedinih nadležnosti za sprovoñenje zakona organima federalnih
jedinica, nego se izvršavanje vrši kroz obrazovanje upravnih jedinica, odnosno putem područnih organa.
Na ovaj način se obezbjeñuje jedinstvena primjena saveznih zakona na cijelom području federacije,
olakšava kontrola izvršenja zakona i stvaraju uslovi za efikasniji rad uprave. S druge strane, ovo rješenje
otvara mogućnost za stvaranje jake birokratizirane savezne uprave. Osim toga, na području federalnih
jedinica se smještaju organi savezne uprave, na što te jedinice nerado gledaju kao na narušavanje svojih
prava.
Drugi sistem se sastoji u potpunom ili djelomičnom predavanju izvršenja saveznih zakona organima
uprave u federalnim jedinicama, s tim što savezni organi zadržavaju izvjesna kontrolna ovlaštenja. Ovaj
sistem je poznat i kao švicarsko-njemački sistem jer je prvi put uveden u ovim zemljama. Isti sistem bio
je primijenjen u Ustavu SSSR iz 1936, FNRJ iz 1946, a u jednom posebnom obliku i u ustavu SFRJ iz
1974. Ovim ustavom su za izvršavanje saveznih zakona bili odgovorni republički i pokrajinski organi, a
savezni samo u oblastima koje su izričito bile odreñene Ustavom.
U FBiH se prenošenje izvršavanja federalnih zakona vrši na kanton, grad ili na općinu (tj. ne samo na
kanton), a federalni organi uprave imaju jaka kontrolna ovlaštenja.
ODNOS ORGANA UPRAVE U FBIH PREMA ORGANU ZAKONODAVNE VLASTI I ORGANU

IZVRŠNE VLASTI
Ovi odnosi mogu se svrstati u slijedeće osnovne grupe:

1. Organizaciona vlast zakonodavnog i izvršnog organa («osnivačka prava») – organ uprave osniva
se zakonom donesenim od strane zakonodavnog organa;
2. Personalna vlast zakonodavnog i izvršnog organa – sastoji se u imenovanju funkcionera koji
rukovode radom organa uprave (za imenovanje ministara potrebna je potvrda Parlamenta FBiH,
Vlada FBiH imenuje rukovodeće službenike u ministarstvima itd);
3. Normativna vlast zakonodavnog i izvršnog organa – organi uprave obavezni su izvršavati propise
zakonodavnih i izvršnih organa;
4. Prava finansijskog karaktera – sredstva za rad organa uprave obezbjeñuju se u budžetu;
5. Usmjeravanje rada organa uprave – organ zakonodavne vlasti može izdati smjernice organima
uprave za vršenje poslova iz njihove nadležnosti, a izvršni organ u istom cilju upute i smjernice;
6. Kontrola (nadzor) nad organima uprave i odgovornost organa uprave – organi uprave obavezni su
izvještavati o svom radu i na zahtjev organa zakonodavne vlasti poduzimati odgovarajuće
organizacijske, kadrovske i druge mjere kojima se osigurava efikasno izvršavanje poslova iz
nadležnosti organa uprave. Iz ukupnih zakonskih rješenja može se zaključiti da je u FBiH
odgovornost organa uprave prema izvršnom organu neposredna, a prema zakonodavnom organu
posredna.
15
WWW.BH-PRAVNICI.COM
ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA OMBUDSMENIMA
Zasnivaju se na obavezama organa uprave koje su utvrñene Ustavom, zakonom odnosno propisom
gradskog i općinskog vijeća, kao i meñusobnoj saradnji, informiranju i dogovaranju. Organi uprave su
ombudsmenima obavezni omogućiti nesmetano ispitivanje njihove djelatnosti, odnosno djelatnosti
služenika organa uprave koji su negirali ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode. Obavezni su
ombudsmenima osigurati sva službena dokumenta, uključujući i tajna dokumenta, kao i upravne spise. Na
zahtjev ombudsmena organi uprave obavezni su omogućiti i prisustvo ombudsmena pri rješavanju stvari u
upravnom postupku.
Ako organ uprave ne postupi po zahtjevu, ombudsmen može od rukovodioca organa izvršne vlasti
(ministra) zatražiti osiguranje ispunjenja njegovog zahtjeva. Organi uprave obavezni su postupiti po
zahtjevima rukovodioca izvršne vlasti.
ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA PREDUZEĆIMA (DRUŠTVIMA) I DRUGIM PRAVNIM

LICIMA
Sastoje se u zakonom i propisom predviñenim ovlaštenjima i obavezama, te u saradnji. Organi uprave

imaju pravo obavljati upravni nadzor nad pravnim licima, a posebno inspekcijski nadzor. Preduzeća i
druga pravna lica obavezna su organu uprave na njegov zahtjev dostavljati podatke i informacije iz oblasti
njihove djelatnosti, ako su ti podaci i informacije od značaja za vršenje ovlaštenja organa uprave.
ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA STRANKAMA (GRAðANIMA)
Organi uprave su obavezni zahtjeve grañana rješavati u propisanim rokovima. Organi koji ostvaruju
neposredne kontakte sa strankama su obavezni organizirati obavljanje poslova na način i pod uvjetima
koji grañanima omogućuju da što jednostavnije, brže i efikasnije ostvaruju svoja prava i izvršavaju
obaveze.
Organi uprave su obavezni razmatrati predstavke i prijedloge grañana i dati im odgovore na podnesene
predstavke i prijedloge. Ako se predstavka ili prijedlog odnosi na nepravilan odnos službenika organa
uprave prema grañaninu, rukovodilac organa uprave dužan je predstavku (prijedlog) ispitati i u slučaju da
je ista osnovana, preduzeti zakonom predviñene mjere prema službeniku na čiji rad se predstavka odnosi.
Rukovodilac je obavezan pismeno odgovoriti podnosiocu predstavke odnosno prijedloga u roku od 10
dana od dana prijema predstavke odnosno prijedloga.
Zakon zabranjuje da organi uprave u rješavanju stvari u upravnom postupku zahtijevaju od stranaka
pribavljanje uvjerenja i drugih javnih isprava o činjenicama o kojima organi uprave ili institucije koje
imaju javna ovlaštenja vode službenu evidenciju. Ovi dokumenti pribavljaju se po službenoj dužnosti.
Kad se stranka u upravnom postupku odazove pozivu, a bez njene krivice službena radnja zbog koje je
pozvana ne bude obavljena, stranka ima pravo na naknadu troškova.
Navedene norme iz Zakona o upravi u FBiH shodno se primjenjuju i u odnosima prema preduzećima i
drugim pravnim licima.
ODNOS ORGANA UPRAVE I SUDOVA
Odnos organa uprave i sudova
U pravnoj državi upravni i sudski organi su meñusobno odvojeni i u vršenju svojih funkcija su nezavisni i
samostalni. Upravnim aktom vrši se rješavanje u upravnim stvarima, tj. zasnivaju se upravnopravni
odnosi, a sudskim aktom razrješavaju se sporne pravne situacije u pravnim odnosima. Meñutim, do
odreñenih odnosa izmeñu organa uprave i sudova ipak može doći. Ti odnosi se mogu pojaviti:
- kod rješavanja prethodnog pitanja koje spada u nadležnost drugog državnog organa;
16
WWW.BH-PRAVNICI.COM
- kroz pružanje pravne pomoći;
- kroz pojavu sukoba nadležnosti;
- kroz kontrolu zakonitosti rada koju vrše sudovi nad upravnim organima u svakoj pravnoj državi.
Sukob nadležnosti organa uprave i sudova može biti poitivan i negativan. Pozitivan je kad se organ
uprave i sud proglašavaju nadležnima za rješavanje iste pravne stvari, a negativan kad se organ uprave i
sud proglašavaju nenadležnim za rješavanje iste pravne stvari. U uporednom pravu postoje 2 sistema
rješavanja ovog sukoba: francuski i anglosaksonski. Po francuskom sistemu sukob rješava posebno
kolegijalno tijelo sastavljeno od predstavnika najviših organa uprave i pravosuña. Po anglosaksonskom
sistemu, sukob rješavaju vrhovni organi pravosuña. U FBiH sukob nadležnosti rješava Ustavni sud FBiH.
NAČELA RADA ORGANA UPRAVE
Načelo zakonitosti
Nastanak principa zakonitosti. Načelo zakonitosti je politički i pravni princip koji znači vezanost
državnih organa za pravne propise, odnosno pravno-tehnički posmatrano predstavlja saglasnost nižih
pravnih normi sa višim. Ovaj princip je rezultat borbe za ograničavanje kraljevog apsolutizma od strane
mlade buržoazije, koja je na taj način osigurala vlast parlamenta.
Prvo podvoñenje uprave pod pravo pojavljuje se u Engleskoj nakon revolucije 1688.godine, kada Lok
razvija teoriju vlade saglasne zakonu i teorijski podvodi upravu pod pravo. Do ovih ideja u Francuskoj
dolazi nakon revolucije 1789.godine.
Načelo zakonitosti uprave u BiH. Načelo zakonitosti rada organa uprave istaknuto je kroz ustavne i
zakonske odredbe. U čl.3 Zakona o upravi u FBiH navodi se da organi uprave poslove iz svoje
nadležnosti obavljaju “samostalno, u skladu sa Ustavom, zakonom i drugim propisima”. Zakon
predviñaju i instrumente za zaštitu i ostvarivanje načela zakonitosti. U čl.9 Zakona o upravi u FBiH se
navodi da Federacija, kanton, grad odnosno općina, odgovaraju za štetu koju organ uprave nanese
fizičkom ili pravnom licu nezakonitim ili nepravilnim radom.
Ustavne i zakonske norme predviñaju više modaliteta zaštite zakonitosti rada organa uprave i kontrole
nad zakonitošću tog rada. Organi uprave su po zakonu odgovorni organu zakonodavne vlasti za
“zakonito, potpuno i efikasno obavljanje poslova iz svoje nadležnosti”. Kontrola rada nad organima
uprave ostvaruje se i od strane javnog mnijenja. U čl.6 Zakona se navodi da je rad organa uprave javan,
ukoliko za odreñene izuzetne situacije zakonom nije drugačije odreñeno. Na kraju, zakonitost u radu
organa uprave, odnosno prava grañana i pravnih lice štite se putem pravnih lijekova, redovnih sudova i
institucije ombudsmena.
Slučajevi nezakonitosti. Pravna teorija slučajeve nezakonitosti klasificira u 5 grupa:

1. Nenadležnost. Upravni organi i ustanove moraju se pridržavati propisane nadležnosti, kako stvarne
tako i mjesne. Nenadležno postupanje upravnog organa, posebno ako se radi o stvarnoj nadležnosti,
predstavlja jednu od težih povreda zakona. Od nenadležnosti treba razlikovati grupu uzurpaciju, kad
pojedinac ili grupa uopće nemaju svojstvo javnog funkcionera, a donesu tobožnji upravni akt. To je
tzv. nepostojeći akt koji se ne treba pobijati, već ga se jednostavno može ignorisati.
2. Povreda propisa o postupku (formalna ili procesna greška) može biti izvršena na 2 načina: povredom
propisa koji regulišu formu akta i povredom propisa koji regulišu postupak donošenja akta. Procesne
greške se dijele na bitne i nebitne. Nebitne su greške koje nisu mogle imati uticaja na sadržaj akta.
3. Povreda materijalnopravnih propisa. Ona može biti izvršena na 2 načina: da u konkretnom slučaju
nije primijenjen propis koji je trebalo primijeniti ili da je primijenjen odgovarajući propis, ali je
primijenjen pogrešno, tj. na osnovu pogrešnog tumačenja.
17
WWW.BH-PRAVNICI.COM
4. Nezakonitost izvršena pogrešnim utvrñivanjem činjeničnog stanja. Greška u činnjeničnom stanju
pravi se na taj način što se ne utvrde sve činjenice koje su relevantne za donošenje akta. Ta greška
može se učiniti nepotpunim ili pogrešnim utvrñivanjem činjenica ili izvoñenjem pogrešnog zaključka
iz utvrñenih činjenica.
5. Nezakonitost u cilju ili svrsi akta postoji ako upravni organ donosi akt radi ostvarenja drugog cilja, a
ne onoga koji proizilazi iz zakona. Upravnopravni propisi predstavljaju sredstva za postizanje
odreñenih ciljeva, odnosno odreñenih društvenih interesa, pa zbog toga svako postupanje koje je
suprotno tim interesima predstavlja nezakonitost. Francuska pravna nauka se posebno bavila
ispitivanjem cilja ili svrhe upravnog akta i izgradila poseban pravni institut – zloupotreba ovlaštenja.
Diskreciona ocjena. Suština diskrecione ocjene sastoji se u tome da zakonski propisi ne sadrže
kategoričku normu, nego organu uprave ostavljaju da sam u konkretnom slučaju odabere izmeñu 2 ili više
mogućnosti, rukovodeći se pritom općim, odnosno javnim interesom. Dakle, kod diskrecione ocjene
organ bira izmeñu 2 ili više alternativa sa obavezom da izabere onu koja je cjelishodna u konkretnom
slučaju. Za vršenje diskrecione ocjene organ mora imati ovlaštenje koje se daje u materijalnopravnom
propisu. Bitno je istaći činjenicu da je upravni organ koji vrši diskrecionu ocjenu ograničen općim
interesom, odnosno diskreciona ocjena ne predstavlja samovolju (arbitrarnost) organa uprave.
Načelo samostalnosti organa uprave
Načelo samostalnosti je ustvari samo dosljedno proveden princip zakonitosti: uprava može da radi samo
ono na šta je ovlaštena, odnosno niko ne može da se miješa u taj njen zakonom i drugim propisima
odreñeni djelokrug, s tim što je ona odgovorna za izvršavanje svojih zadataka.
Načelo efikasnosti
Načelo efikasnosti može se definirati kao optimalan odnos izmeñu postavljenih zadataka i postignutih
rezultata. Načelo efikasnosti ne treba biti suprotstavljeno načelu zakonitosti, nego načelo zakonitosti treba
biti pretpostavka za ostvarivanje efikasnosti u radu organa uprave. Efikasnost posmatrana u okviru načela
zakonitosti znači težnju za što ekonomičnijim radom, za racionalizacijom državne uprave i sl. Osnovni
preduslovi za to su adekvatna funkcionalna organizacija uprave i primjena savremenih sredstava u radu
(informatička sredstva i sl).
Načelo javnosti
Javnost rada uprave smatra se jednom od osnovnih garancija prava grañana. Načelo javnosti rada uprave
u FBiH izričito predviña odredba čl.6 Zakona o upravi u FBiH, prema kojoj je rad organa uprave javan,
ukoliko za odreñene izuzetne situacije zakonom nije drugačije odreñeno.
Prema čl.96 Zakona o upravi uFBiH, federalni organi uprave i federalne ustanove obavještavaju javnost o
svom radu davanjem informacija štampi i drugim sredstvima informisanja, izdavanjem službenih
publikacija, održavanjem press konferencija i osiguravanjem drugih uvjeta za upoznavanje javnosti sa
radom federalnih organa uprave i federalnih ustanova. Izuzetak od ovog pravila predviñen je u čl.97 st.3,
gdje se kaže da će federalni organi uprave i federalne ustanove uskratiti davanje podataka koji
predstavljaju državnu, vojnu, službenu ili poslovnu tajnu.
DJELOKRUG I NADLEŽNOSTI ORGANA UPRAVE
Djelokrug predstavlja generalno odreñeno područje djelatnosti koje u ukupnosti funkcija upravnih organa
odreñenog nivoa vlasti pripada odreñenom upravnom organu. Po pravilu se djelokrug odreñuje prilikom
osnivanja odreñenih upravnih organizacija, tj. zakonom odnosno odlukom gradskog ili općinskog vijeća.
Nadležnost se odreñuje tek nakon što je odreñen djelokrug odreñenog organa uprave i to po pravilu
materijalnopravnim propisom. Nadležnost se može definirati kao pravo i dužnost organa uprave za
vršenje odreñenog upravnog posla ili grupe poslova. Svaki organ dužan je da se pridržava svoje
nadležnosti u pozitivnom i negativnom smislu, tj. ne smije raditi posao na koji nije nadležan, a ne smije
se ni uzdržavati od poslova za koje je nadležan.
18
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Nadležnost se dijeli na stvarnu i mjesnu. Svarna nadležnost je nadležnost po sadržaju djelatnosti, odnosno
vrsti poslova koji se vrše. Mjesna nadležnost je teritorija na koju se proteže mogućnost djelovanja
upravne organizacije.
Nadležnost se ne može mijenjati voljom organa uprave, niti voljom stranaka. Izuzetke od ovog pravila
predstavljaju delegacija i supstitucija nadležnosti. Delegacija znači prenošenje nadležnosti sa upravnog
organa višeg na upravni organ nižeg nivoa vlasti. Supstitucija je preuzimanje odreñenog posla koji se
nalazi u nadležnosti upravnog organa nižeg nivoa od strane upravnog organa višeg nivoa vlasti.
Delegacija i supstitucija dozvoljene su samo ako je to izričito predviñeno zakonom.
Od promjene nadležnosti treba razlikovati slučaj kad jedan upravni organ obavlja za drugi po njegovom
traženju odreñene dijelove poslova, odnosno odreñene procesne radnje. Obavljanje takvog posla zove se
rekvizicija nadležnosti. Ona se ustvari sastoji u pravnoj pomoći jednog organa drugom.
Supliranje (zamjenjivanje) nadležnosti predstavlja prijelaz nadležnosti sa jednog na drugi organ istog
stepena (nivoa). Ovo će se desiti naročito u slučaju kad je stranka tražila izuzeće starješine organa koji je
bio ovlašten za rješavanje postupka. U takvom slučaju organ uprave višeg stepena može ovlastiti drugi
organ istog stepena na voñenje postupka i donošenje rješenja. Zamjenjivanjem nadležnosti smatra se i
slučaj kad upravni posao prelazi sa jednog na drugog radnika unutar istog organa uprave.
Sukob nadležnosti može biti pozitivan i negativan. Pozitivan je kad 2 ili više organa prisvajaju
nadležnost, a negativan kada 2 ili više organa odbijaju nadležnost u odreñenom predmetu. Pravilo je da
sukob nadležnosti rješava neposredno viši organ od organa u sukobu. Obrnut pojam sukobu nadležnosti je
saradnja ili kolaboracija organa.
SREDSTVA ZA RAD I RADNI ODNOSI U ORGANIMA UPRAVE
Sredstva za rad
Sredstva za rad organa uprave obezbjeñuju se u budžetu političko-teritorijalne zajednice kojoj organi
uprave, odnosno službe za upravu «pripadaju». U budžetu FBiH osiguravaju se sredstva za rad federalnih
organa uprave i federalnih ustanova, kao i sredstva za rad kantonalnih organa kojima je povjereno
izvršavanje federalne politike i federalnih propisa.
Prihod koji organi uprave i ustanove ostvare u okviru svoje djelatnosti unosi se u budžet FBiH. Izuzetno
se može odrediti da ostvarene prihode organ ili ustanova koristi za odreñene namjene iz svoje nadležnosti.
Sredstva za rad federalnih organa uprave i federalnih ustanova dijele se na 4 kategorije:
1. Sredstva za plaće. Plaće službenika i namještenika u federalnim organima uprave ureñuju se

federalnim zakonom.
2. Sredstva za materijalne troškove. Prema zakonskoj odredbi (čl.160), sredstva za materijalne troškove
služe za:
- nabavku potrošnog materijala, sitnog inventara i ogrijeva;
- isplatu troškova za osvjetljenje i održavanje čistoće u radnim prostorijama;
- isplatu troškova za PTT usluge, zakup i redovno održavanje radnih prostorija;
- nabavku stručnih publikacija, literature i štampanje službenih materijala;
- isplatu putnih i drugih troškova koji predstavljaju osobna primanja, a koji se po posebnim propisima
priznaju federalnom organu uprave odnosno federalnoj ustanovi u materijalne troškove;
- isplatu drugih troškova potrebnih za vršenje djelatnosti federalnog organa uprave, odnosno ustanove;
- isplatu naknade za pokriće izdataka za ishranu u toku rada, prijevoz na posao i sa posla, naknade za
korištenje godišnjeg odmora i druge materijalne troškove.
3. Sredstva za posebne namjene. Ova sredstva služe za:
19
WWW.BH-PRAVNICI.COM
- podmirenje odreñenih posebnih potreba u vezi sa radom federalnog organa uprave, odnosno federalne
ustanove;
- finansiranje neprivrednih investicija;
- naknade po ugovorima za naučno-istraživačke i druge stručne poslove i stručno usavršavanje;
- namjene koje se ne finansiraju iz drugih sredstava;
Ova sredstva mogu se koristiti neposredno iz budžeta FBiH ili prenijeti na poseban račun federalnog
organa uprave, odnosno federalne ustanove.
4.Sredstva opreme. To su:

- inventar i druge pokretne stvari;
- novčana sredstva namijenjena za nabavku opreme;
- druga novčana sredstva koja se izdvoje po završnom računu i novčana sredstva dobijena prodajom,
davanjem na korištenje, u zakup, ili poslugu stvari ili opreme;
- druga novčana sredstva koja služe za nabavku opreme federalnog organa uprave odnosno federalne
ustanove, u skladu sa zakonom.
Federalni organ uprave, odnosno ustanova može sredstva opreme koristiti zajedno sa drugim federalnim
organima uprave, ustanovama i institucijama. Vlada može utvrditi da se pojedina sredstva opreme
obavezno zajednički koriste za sve ili za 2 ili više federalnih organa uprave i ustanova.
Radni odnosi
Materija radenih odnosa u organima uprave ne spada u upravno, nego u radno pravo. Osnove radnih
odnosa službenika i namještenika u organima uprave odreñene su Zakonom o radnim odnosima i plaćama
službenika organa uprave u FBiH (Sl.novine FBiH br.13/98). Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog
odnosa koja nisu ureñena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.
Poslove iz nadležnosti organa uprave i službi za upravu vrše službenici i namještenici. Službenici su
djelatnici koji se u organima uprave i službama za upravu rasporeñuju na radna mjesta na kojima se
obavljaju poslovi iz osnovne djelatnosti tih organa odnosno službi. Namještenici su djelatnici koji se u
organima uprave i službama za upravu rasporeñuju na radna mjesta na kojima se obavljaju pomoćno-
tehnički poslovi u tim organima i službama.
Službenici sa visokom i višom školskom spremom primaju se u radni odnos na osnovu konkursa, a ostali
službenici i namještenici na osnovu oglasa. O prijemu u radni odnos odlučuje rukovodilac organa uprave,
gradonačelnik odnosno općinski načelnik. Službenici se primaju u radni odnos uz obavezan probni rad od
tri mjeseca. Prava i dužnosti službenika u toku radnog odnosa, stručno usavršavanje, napredovanje,
odgovornost itd, detaljno su propisani u Zakonu. Bitno je spomenuti da službenici organa uprave i službi
za upravu imaju pravo na sindikalno udruživanje, u skladu sa općim propisima o radu, ako posebnim
zakonom nije drugačije odreñeno.
INSTITUCIJE KOJE IMAJU JAVNA OVLAŠTENJA
JAVNA OVLAŠTENJA U FEDERACIJI BIH
Javna ovlaštenja mogu se povjeriti preduzećima (društvima), ustanovama i drugim pravnim licima, i to
zakonom i propisom gradskog ili općinskog vijeća. Sastoje se u ovlaštenju da u okviru svojih djelatnosti
odlučuju u pojedinačnim stvarima o odreñenim pravima i obavezama grañana, preduzeća i drugih pravnih
lica. Zakon izričito zabranjuje da se ovim institucijama povjeravaju poslovi inspekcijskog nadzora, osim
stručnih poslova za potrebe inspekcijskog nadzora (ekspertize, tehnička ispitivanja i sl).
Upravni nadzor nad radom institucija koje vrše javna ovlaštenja vrše organi uprave iz upravnog područja i
nivoa vlasti kojem pripadaju poslovi uprave koji se obavljaju na osnovu javnih ovlaštenja. U okviru
20
WWW.BH-PRAVNICI.COM
upravnog nadzora, nadležni organ ima pravo i dužnost provoditi inspekcijski nadzor, a ima i prava koja
ima drugostepeni organ uprave u upravnom postupku.
Institucije koje imaju javna ovlaštenja dužne su nadležnom organu uprave koji vrši upravni nadzor
podnositi izvještaj najmanje jednom godišnje.
JAVNE SLUŽBE U UPOREDNOM PRAVU
Pojam. Teoriju javne službe naročito je razvio francuski profesor LEON DIGI, predstavnik tzv.teorije
socijalnih funkcija. On smatra da je javna služba svaka djelatnost čije obavljanje mora biti obezbijeñeno,
regulisano i kontrolisano od strane onih koji vladaju, jer je obavljanje ove djelatnosti neophodno za
ostvarivanje i razvoj društvene uzajamnosti i ujedno je takve prirode da ne može biti ostvareno bez
intervencije vladajuće sile. Iz ove definicije se vidi da je cilj javne službe obezbjeñenje društvene
uzajamnosti, a sila onih koji vladaju je sredstvo kojim se taj cilj postiže.
Predstavnik novije francuske pravne nauke ANDRE LOBADER javnu službu definiše kao aktivnost
javnih kolektivnih tijela (države, departmana, općina) koja je usmjerena na zadovoljavanje neke potrebe
od općeg interesa.
Klasifikacija. Francuska pravna nauka je baveći se pitanjem klasifikacije javnih službi u obzir uzela
uglavnom 2 kriterija: predmet javne službe i način na koji se obezbjeñuje opći interes. Prema predmetu
javne službe se dijele na 3 glavne kategorije: javne službe uprave, javne službe industrije i trgovine, te
socijalne javne službe.
Prema načinu kako se obezbjeñuje opći interes, takoñer se razlikuju 3 kategorije javnih službi:
1. Javne službe koje za cilj imaju da neposredno i pojedinačno zadovoljavaju potrebe pojedinaca
(korisnika);
2. Javne službe koje na posredan način pružaju korist pojedincima (npr. korištenje javnih puteva,
mostova itd);
3. Javne službe koje služe općem interesu u pravom smislu riječi (npr. odbrana, diplomatija itd).
Prvobitno su postojala 2 oblika javnih službi: Javna ustanova, koja ima svojstvo pravnog lica i Koncesija,
tj. ugovorom povjereno vršenje javne službe pojedincu. Ovi osnovni oblici su danas dopunjeni novim
oblicima. Javne ustanove preobražavaju se u javna preduzeća, a kao posebni organi koji vrše djelatnost
javnih službi javljaju se i mješovita preduzeća, tj. preduzeća u mješovitom vlasništvu (dio akcija je u
vlasništvu privatnih vlasnika kapitala, a dio u vlasništvu države).
DRUGI DIO
UPRAVNO-PRAVNI ODNOS
OPĆE KARAKTERISTIKE UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA
POJAM UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA
Upravnopravni odnos predstavlja takav pravni odnos u koji na autoritavivan način stupaju javni organi sa
pojedincima, pravnim licima i drugim strankama.
SUBJEKTI IZMEðU KOJIH SE MOŽE ZASNOVATI UPRAVNOPRAVNI ODNOS
Upravnopravni odnos se može zasnovati:

- izmeñu organa uprave, ustanove ili institucije koja vrši javna ovlaštenja i pojedinca – grañanina;
- izmeñu upravnih organa i preduzeća, tj. društava;
- izmeñu upravnih organa i drugih pravnih lica;
- izmeñu samih upravnih organa (npr. rješenje sanitarne inspekcije kojim se nareñuje organu uprave da
poboljša higijenske uslove u prostorijama za rad);
21
WWW.BH-PRAVNICI.COM
- izmeñu odreñenih upravnih organa i njihovih službenika (npr. rješenje o unapreñenju PVL).
RAZLIKA IZMEðU UPRAVNOPRAVNOG I GRAðANSKOPRAVNOG ODNOSA
Razlike su u pogledu načina zasnivanja i subjekata odnosa. Grañanskopravni odnos po pravilu nastaje
saglasnom izjavom volja subjekata u ovom odnosu (ugovorom). Upravnopravni odnos je autoritativan
odnos, tj. odnos vlasti. Jedan od subjekata upravnopravnog odnosa uvijek je upravni organ, ustanova,
odnosno institucija koja vrši javna ovlaštenja. S obzirom na autonomiju volja, u grañanskopravnom
odnosu je irelevantno razlikovanje subjekata u smislu da li su to pojedinci, pravne osobe, državni organi...
NASTANAK UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA
Upravnopravni odnosi mogu nastati na 3 načina:

1. Na osnovu upravnog akta, tj. akta koji sadrži konkretnu autoritativnu odluku javnog organa –
osnovni i najčešći način;
2. Na osnovu neke pravne činjenice – npr. dijete roñeno od roditelja državljana BiH stiče državljanstvo
BiH samim roñenjem (po sili zakona);
3. Šutnjom uprave, tj. kad je izričito propisano da se zahtjev stranke smatra usvojenim ako organ u
odreñenom roku ne donese upravni akt. To je izuzetan slučaj jer je pravilo da se šutnjom ne zasniva
upravnopravni odnos, nego stranka ima pravo žalbe drugostepenom organu.
POJAM UPRAVNOG AKTA
Upravni akt se najčešće definiše kao pravni akt uprave kojim se na autoritativan način rješava jedan
konkretan slučaj. Suština upravnog akta, tj. bitni elementi koji ga karakterišu, data je u definiciji prof.
Radomira Lukića prema kojoj bi se upravni akt mogao odrediti po sadržini kao pojedinačan akt kojim se
odreñuje dispozicija koja subjekta čije ponašanje reguliše obavezuje i protiv njegove volje. Dakle, za
upravni akt je karakteristično:
- da je pravni akt;
- da je pojedinačan (konkretan);
- da sadrži dispoziciju;
- da je autoritativan.
Upravni akt je pravni akt, tj. sadrži normu. Za razliku od pravnog, materijalni akt ne sadrži normu već se
sastoji u ponašanju koje je regulisano normama.
Pojedinačni akti dijele se na potpune, tj. akte koji sadrže i dispoziciju i sankciju i nepotpune, tj. akte koji
sadrže samo dispoziciju ili samo sankciju. Akt koji sadrži samo dispoziciju je upravni akt ili pravni posao,
što zavisi od načina donošenja. Akt koji sadrži sankciju je sudski akt. Ako je donesen autoritativno,
nepotpuni akt koji sadrži samo dispoziciju je upravni akt. Njime se dakle zasnivaju pravni odnosi
neovisno od pristanka druge strane i dispozicija koju on sadrži se može prinudno izvršiti.
VRSTE UPRAVNIH AKATA
U zavisnosti od kriterija, upravni akti se mogu podijeliti na više grupa:

1. individualni i generalni;
2. konstitutivni i deklarativni;
3. pozitivni i negativni;
4. pravno vezani akti i akti koji se donose na osnovu slobodne ocjene;
5. akti koje donosi jedan organ i zbirni akti;
6. akti koji se donose po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke;
22
WWW.BH-PRAVNICI.COM
7. akti doneseni u pisanoj i usmenoj formi;
8. rješenja i zaključci.
Individualni i generalni upravni akti. Za individualni upravni akt karakteristično je da je lice, odnosno
lica, na koje se odnosi taj akt poimenično navedeno u aktu. Dakle, akt se može odnositi i na više lica, ali
ona moraju biti poimenično navedena. Za stvar koja se tiče više lica, za sva ta lica može se donijeti jedno
rješenje, ali sva lica moraju biti imenovana u dispozitivu,a u obrazloženju moraju biti izloženi razlozi koji
se odnose na svako od tih lica. Ovakvo rješenje mora se dostaviti svakom od tih lica pojedinačno.
Generalni upravni akt odnosi se na veći broj lica koja se ne navode poimenično, ali se iz akta može
nedvojbeno utvrditi na koja lica se akt odnosi. Dakle, lica nisu odreñena ali su odrediva. Generalni
upravni akt se od općeg akta razlikuje po tome što akt općeg karaktera sadrži opću normu, tj. pravilo za
neodreñeni broj slučajeva. Generalni akt je pojedinačni upravni akt jer sadrži norme za konkretan slučaj.
Konstitutivni i deklarativni upravni akti. Ova podjela izvršena je s obzirom na činjenicu da li se

upravnim aktom formiraju (stvaraju, mijenjaju ili ukidaju) pravni odnosi (konstitutivni) ili se samo
utvrñuje postojanje pravnog odnosa (deklarativni akti).Konstitutivni akti djeluju ex nunc, tj. od momenta
donošenja, jer je zadatak konstitutivnog akta formiranje pravnog odnosa koji nije postojao. Deklarativni
akti djeluju ex tunc, jer se njima samo konstatuje postojanje pravnog odnosa koji je već postojao i prije te
konstatacije.
U praksi je ponekad vrlo teško razlikovati da li se radi o jednoj ili drugoj vrsti akta. Zbog toga se
konstitutivnim i deklarativnim aktima po pravilu ne daju posebni nazivi, već su oni obuhvaćeni
jedinstvenim nazivom. Tako je i u našem pravu, gdje rješenje može biti i konstitutivni i deklarativni akt.
Konstitutivni akti dijele se na akte koji stvaraju nove pravne odnose, akte koji mijenjaju i akte koji
ukidaju postojeće pravne odnose. Osim toga, konstitutivni akti se dijele na ovlašćujuće (favorabilne) i
obavezujuće (onerozne) zavisno od toga da li za pojedince stvaraju pogodnosti ili terete. Ovlašćujućim se
stranci dodjeljuje neko pravo, a obavezujućim joj se nameće neka dužnost. Meñutim, vrlo često se u istom
aktu javljaju oba elementa, tj. i ovlaštenja i dužnosti. Obavezujući akti mogu sadržavati obavezu činjenja
ili nečinjenja, te se u tom smislu govori o nareñenju i o zabrani.
Pozitivni i negativni upravni akti. Pozitivni su upravni akti koji proizvode neku promjenu u postojećim
pravnim odnosima (stvaranje novih, promjena, poništavanje ili ukidanje postojećih odnosa). Negativni su
upravni akti kojima se odbija promjena postojećih pravnih odnosa. Oni se redovno donose po zahtjevu
stranke, tj. ako stranka ne ispunjava uvjete za dodjelu nekog prava (npr.odbijanje izdavanja dozvole za
nošenje oružja). Odbijanje stranke može biti izvršeno negativnim aktom ili šutnjom uprave. Samo
izuzetno se zakonom može predvidjeti da šutnja predstavlja pristanak.
Pravno vezani akti i akti doneseni na osnovu slobodne ocjene. Vezani akti su upravni akti kod kojih je
zakonom unaprijed propisano da se moraju donijeti i kakav mora biti njihov sadržaj. Akt donesen na
osnovu slobodne ocjene je akt kod kojeg je organu zakonom ostavljeno da po svom slobodnom
nahoñenju i ocjeni općeg interesa u konkretnom slučaju odluči da li će, odnosno kakav će upravni akt
donijeti.
Akti koje donosi jedan organ i zbirni (složeni) upravni akti. Najčešći slučaj je da upravni akt donosi
jedan organ. Izuzetno, kad je to odreñeno zakonom ili na zakonom zasnovanom propisu upravni akt mogu
donijeti 2 ili više organa uz različite oblike saradnje koji su propisani Zakonom o upravnom postupku. Ti
oblici saradnje mogu biti:
1. Zajedničko donošenje upravnih akata od strane 2 ili više organa.
2. Donošenje rješenja uz prethodnu saglasnost drugog organa.
3. Donošenje rješenja u saglasnosti sa drugim organom
4. Rješenje uz potvrdu ili odobrenje drugog organa
5. Rješenje po pribavljenom mišljenju drugog organa.
Upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti i po zahtjevu stranke. Ova podjela izvršena je s
obzirom na inicijativu za donošenje upravnog akta. Upravni akti pokreću postupak po službenoj dužnosti
23
WWW.BH-PRAVNICI.COM
u slučaju kad to odreñuje zakon ili na zakonu zasnovan propis ili kad organ utvrdi da s obzirom na
postojeće činjenično stanje treba upravni postupak pokrenuti radi zaštite javnog interesa.
Upravni akti doneseni u pisanoj i usmenoj formi. Prema Zakonu o upravnom postupku, pravilo je da se
rješenje donosi pismeno, sa odreñenim sastavnim dijelovima i da se kao takvo označi. Samo izuzetno
može se donijeti i usmeno rješenje i to samo u slučajevima kad se radi o preduzimanju izuzetno hitnih
mjera u cilju osiguranja javnog reda i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život ljudi ili
imovinu. Po zahtjevu stranke, organ koji je izdao usmeno rješenje je dužan ga izdati napismeno najkasnije
8 dana od dana donošenja rješenja.
Od usmenog rješenja treba razlikovati usmeno objavljeno ili saopšteno rješenje. Kad se o nekom
predmetu drži usmena rasprava, rješenje se može saopštiti na samoj raspravi, ali se i u tom slučaju mora
izdati pismeno rješenje. Rok za žalbu počinje teći od dana dostavljanja, a ne od dana saopštavanja
rješenja.
Rješenja i zaključci se donose s obzirom na predmet upravnog akta. Rješenjem se odlučuje o glavnoj
stvari (predmetu), a zaključkom o sprovoñenju postupka.
SADRŽAJNI ELEMENTI UPRAVNOG AKTA
Detaljnije su obrañeni upravnom postupku. Osnovni sadržajni elementi su konkretizacija predmeta i

subjekata akta, dispozitiv, obrazloženje i uputa o pravnom lijeku. U pravnoj teoriji postoji princip da kod
vezanih upravnih akata organ može stavljati samo dodtake koji su predviñeni pravnim propisom. Kod
akata koji se donose na osnovu slobodne ocjene se načelno mogu postavljati i dodaci koji nisu predviñeni
pravnim propisom, a kojima se ostvaruju ciljevi rješenja.
U vezi s navedenim, upravnom aktu mogu se dodavati uslov, rok, nalog i pridržaj opoziva.
Uslov je dodatak upravnom aktu kojim se njegovo djelovanje čini ovisnim o nekoj budućoj i neizvjesnoj
okolnosti. Uslovi se dijele na suspenzivne (odgodne) i rezolutivne (raskidne). Kod suspenzivnih pravno
dejstvo akta nastupa tek ispunjenjem uslova. Kod rezolutivnih pravno dejstvo nastupa odmah, ali
nastupom predviñenog dogañaja ili okolnosti njegovo pravno dejstvo automatski prestaje.
Osim ove podjele postoji i podjela na potestativne, kauzalne i mikstne uslove, u zavisnosti od toga da li
nastupanje uslova zavisi od volje adresata.
Rok predstavlja odreñeni protok vremena za koji je vezan nastanak ili prestanak nekog pravnog odnosa.
Razlika u odnosu na uslov je to što kod roka nema elementa neizvjesnosti.
Nalog je dodatak upravnom aktu kojim se stranci nalaže izvršenje odreñene radnje, ali izvršenje ili
neizvršenje te radnje nije vezano sa pravnim dejstvom akta. Ako lice ne izvrši nalog, rješenje upravnog
organa ne prestaje važiti, već organ ima pravo pristupiti prinudnom izvršenju.
Pridržaj opoziva je dodatak upravnom aktu kojim se odreñuje da će se akt opozvati u slučaju kad nastupe
odreñene okolnosti. Taj dodatak je sličan raskidnom uslovu, s tim što ne nastaje ipso iure, već je potrebno
posebno, novo rješenje kojim se izriče opozivanje.
PRAVNO DEJSTVO UPRAVNOG AKTA
Upravni akt obavezan je za stranke i za organ koji ga je donio, a treća lica ne smiju poduzeti nikakvo
činjenje koje bi bilo suprotno tom aktu. Postoji prezumpcija zakonitosti upravnog akta, dok se suprotno
ne utvrdi aktom nadležnog organa.
Jedno od dejstava upravnog akta je i mogućnost njegovog prinudnog izvršenja. Radi obezbjeñenja
izvršenja može se zaključkom dozvoliti izvršenje rješenja i prije nego što je ono postalo izvršno, ako bi
bez toga moglo biti osujećeno ili znatno otežano izvršenje poslije izvršnosti rješenja.
Od prinudnog izvršenja treba razlikovati eventualno kažnjavanje zbog neizvršenja, kod kojeg se radi o
izricanju sankcije i njenoj primjeni jer lice nije postupilo po dipoziciji iz upravnog akta. Izricanje sankcije
24
WWW.BH-PRAVNICI.COM
zbog neizvršenja nije u domenu upravnopravnih odnosa i ZUP ne sadrži nikakve sankcije zbog
neizvršenja, već samo mjere prinudnog izvršenja.
Za konstitutivne upravne akte postoji zabrana retroaktivnosti. (deklarativni akti su po svojoj prirodi
retroaktivni). Izuzeci od načela zabrane retroaktivnosti postoje u slučajevima koji su izričito predviñeni
zakonom, kad se radi o stavljanju van snage već donesenog akta, kao i u slučaju opoziva upravnog akta.
PRESTANAK VAŽENJA UPRAVNOG AKTA
Upravni akt može prestati da važi na više različitih načina:

1. Ispunjenjem dužnosti navedene u aktu – npr. plaćanjem poreza prestaje djelovanje rješenja kojim je
odreñen porez;
2. Nastupom raskidnog (rezolutivnog) uslova, odnosno roka;
3. Upravni akt koji sadrži neko ovlaštenje prestaje važiti ako se to lice odrekne ovlaštenja ili se njime ne
posluži u odreñenom roku;
4. Smrću adresata, ako se radi o strogo ličnim ovlastima i dužnostima (npr.dozvola za nošenje oružja);
5. Propašću stvari, ako je akt donesen povodom neke stvari;
6. Stavljanjem van snage od strane nadležnog organa. To može biti ukidanje i poništavanje. U slučaju
poništavanja rješenja, akt se stavlja van snage i poništavaju sve posljedice koje je proizveo. U slučaju
ukidanja se akt stavlja van snage, ali bez poništavanja posljedica koje je proizveo.
7. Kad se zakonom, odnosno aktom donesenim na osnovu zakona zabrani vršenje odreñene djelatnosti,
pa se istovremeno proglašavaju ukinutim i sva rješenja koja su bila donesena u vršenju takve
djelatnosti.
PRAVOSNAŽNOST UPRAVNIH AKATA
Pravosnažnost predstavlja svojstvo upravnog akta da se ne može stavljati van snage zbog eventualne
nezakonitosti. Dakle, radi se o kompromisu izmeñu načela zakonitosti i pravne sigurnosti grañana. Svaki
pravni poredak odreñuje rok u kome se pravni akt može staviti van snage, a nakon toga akt postaje
pravosnažan.
Suština pravosnažnosti upravnog akta je u sprečavanju opozivanja akta od strane organa koji ga je donio.
S tim u vezi postoji razlika izmeñu tzv. formalne i materijalne pravosnažnosti. Formalna pravosnažnost
je nepobojnost akta od strane stranke, tj. da stranka ne može više upotrebljavati pravne lijekove.
Materijalna pavosnažnost je neopozivost akta od strane javnog organa, odnosno njegova vezanost tim
aktom. Akt može postati materijalno pravosnažan tak nakon što je postao formalno pravosnažan, tj. tek
nakon što je stranka iscrpila redovna pravna sredstva ili ih nije upotrijebila u ostavljenom roku.
Zakonom se mogu propisati i slučajevi kad se i materijalno pravosnažno rješenje može staviti van snage.
To su vanredna pravna sredstva: obnova postupka i posebni slučajevi poništavanja, ukidanja i mijenjanja
rješenja, kojiih ima 6 (čl.246-265 ZUP).
Pravosnažnost treba razlikovati od konačnosti i izvršnosti akta. Pod konačnim upravnim aktom
podrazumijeva se akt gdje je predmet definitivno (konačno) riješen u upravnom postupku, bilo da se žalba
ne može izjaviti ili je postupak po žalbi okončan. Izvršnost znači da se neki akt može provesti prinudnim
putem. U našem sistemu akt postaje izvršan ako protiv njega nije dozvoljena žalba, ili ako dozvoljena
žalba nema suspenzivno dejstvo.
POGREŠNI UPRAVNI AKTI
Pri donošenju upravnog akta mogu se učiniti odreñene greške koje se po svojoj prirodi mogu svrstati u 3
grupe: faktičke greške, greške koje se sastoje u necjelishodnosti akta i pravne greške. Obzirom na vrstu
greške upravni akti se dijele na neuredne, nepravilne i nezakonite.
25
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Neuredni upravni akti sadrže faktičke greške, tj. greške u imenima, brojevima, pisanju, računanju i sl.
Dakle, akti su pravilno doneseni ali pogrešno napisani. Ispravke nisu vremenski ograničene, a provode se
po službenoj dužnosti ili zahtjevu stranke.
Nepravilni upravni akti je upravni akt koji je necjelishodan. Drugostepeni organ može poništiti rješenje
prvostepenog organa ako smatra da je necjelishodno i stvar riješiti po svom shvatanju. Sud u upravnom
sporu ne može mijenjati diskrecionu ocjenu upravnog organa, pa će kao neosnovanu odbiti tužbu kojom
se pobija cjelishodnost rješenja.
Nezakoniti upravni akti su akti koji sadrže pravne greške. U pravnoj teoriji je posebno značajna podjela
nezakonitih upravnih akata na oborive (rušljive) i ništave.
Oborivi upravni akti predstavljaju akte čija je nezakonitost lakše prirode, te mogu ostati na snazi ako se
protiv njih blagovremeno ne upotrijebi pravno sredstvo (redovno ili vanredno), ili se pravno sredstvo
neuspjelo upotrijebi. Ništavi upravni akti sadrže pravnu grešku vrlo teške prirode, pa zbog toga ne mogu
nikaad biti sanirani i mogu se ukloniti iz pravnog poretka u svako doba kad se ustanovi odgovarajuća
pravna greška. Oborivi upravni akti mogu se poništiti ili ukinuti, a ništavi pravni akti se uvijek
poništavaju.
Po Zakonu o upravnom postupku u FBiH (čl.264), ništavo je rješenje:

- kad je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne
može rješavati u upravnom postupku;
- koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu;
- čije izvršenje uopće nije moguće;
- koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na rješenje stranka naknadno nije izričito ili
prećutno pristala;
- koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviñena kao razlog ništavosti.
Osim pravnih grešaka koje čine upravni akt nezakonitim, postoje i pravne greške koje ne proizvode
pravne posljedice. To su tzv. nebitne greške. Nebitne greške ne utiču na valjanost upravnog akta. ZUP
izričito predviña da će drugostepeni organ odbiti žalbu ako nañe da je u prvostepenom postupku bilo
nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari.
Upravni akt može biti i samo djelomično pogrešan. U takvom slučaju stavljanje van snage će se odnositi
samo na taj dio akta, a preostali dijelovi će ostati nedirnuti. To je u pravilu slučaj kad dispozitiv ima više
tačaka bez unutrašnje uske povezanosti.
KARAKTER NORMI KOJE REGULIŠU USTAVNOPRAVNE ODNOSE
Pravne norme, odnosno dispozicije pravnih normi dijele se na prinudne (imperativne, ius cogens) i
dispozitivne, a zatim na kategoričke i disjunktivne (alternativne).
Posebnu grupu u okviru alternativnih čine dispozicije koje daju diskrecionu vlast.
Imperativne (prinudne) dispozicije su one koje sadrže pravilo ponašanja obavezno za odreñene subjekte
(npr. dispozicija koja sadrži visinu poreza). Dispozitivne (zamjenjive) su dispozicije koje sadrže odreñeno
pravilo ponašanja, ali je subjektima ostavljena mogućnost da ugovore nešto drugo. Imperativne
dispozicije karakteristične su za upravno i krivično pravo, a dispozitivne za grañansko pravo.
Od navedenih treba razlikovati kategoričke i alternativne (disjunktivne) dispozicije. Kategoričke

propisuju tačno odreñeno činjenje ili nečinjenje, dok alternativne daju subjektu mogućnost izbora izmeñu
više propisanih alternativa. Dakle, i kategoričke i alternativne dispozicije su imperativne.
NEKI MATERIJALNOPRAVNI INSTITUTI UPRAVNOG PRAVA
UPRAVNO PRAVO S OBZIROM NA LICA

26
WWW.BH-PRAVNICI.COM
DRŽAVLJANSTVO
Pojam državljanstva
Državljanstvo predstavlja upravnopravni odnos trajnog karaktera izmeñu fizičkog lica i države, iz kojeg
proističu odreñena prava i dužnosti za to lice, bez obzira da li se nalazi na domaćoj ili stranoj teritoriji.
Prema tome, državljanin je fizičko lice koje je pravno vezano za odreñenu državu, iz čega proizilaze
posebna prava i dužnosti (politička, grañanska i ekonomsko-socijalna prava, vojna obaveza i sl).
Stranac je svako fizičko lice koje nije državljanin. Dakle, pod pojmom stranac podrazumijeva se i strani
državljanin i apatrid, tj. lice bez državljanstva. Razlika u pravnom položaju izmeñu državljanina i stranca
je u tome što strancu ne pripadaju sva prava i obaveze koja u odreñenoj državi ima državljanin, meñu
kojima su najznačajniji aktivno i pasivno biračko pravo, pravo obavljanja javnih službi i obaveza služenja
vojnog roka.
Pravno regulisanje državljanstva.
Prvo sistematsko regulisanje državljanstva izvršeno je u Napoleonovom grañanskom zakoniku, a kasnije i

u nekim drugim grañanskim zakonicima. Kasnije se državljanstvo izdvaja iz civilnih kodeksa i reguliše
posebnim propisima. Danas se državljanstvo u vidu osnovnih načela ureñuje u samom ustavu, a zatim
detaljnije razrañuje u posebnom zakonu. Takav slučaj je i u BiH, gdje je državljanstvo regulisano
Zakonom o državljanstvu BiH (Službeni glasnik BiH br.13/99)
Načela državljanstva BiH
U BiH postoji državljanstvo BiH i državljanstvo entiteta. Jedna osoba je istovremeno državljanin BiH i
jednog od entiteta. Promjena državljanstva jednog entiteta u državljanstvo drugog entiteta nema uticaja na
državljanstvo BiH. Svi državljani BiH imaju ista ljudska prava i osnovne slobode na cijeloj teritoriji BiH.
Državljani BiH mogu imati državljanstvo druge države, pod uslovom da sa tom državom postoji
bilateralni sporazum.
Sistemi sticanja državljanstva
U pravnoj teoriji i pravu pojedinih država razlikuju se osnovni i dopunski načini sticanja državljanstva. U
pravu BiH porijeklo je osnovni način sticanja državljanstva, a mjesto roñenja dopunski način. Prema
Zakonu o državljanstvu BiH, državljanstvo se stiče porijeklom, roñenjem na teritoriji BiH, usvajanjem,
putem naturalizacije i putem meñunarodnog sporazuma.
Sticanje državljanstva porijeklom – ius sanguinis. Po ovom sistemu dijete stiče državljanstvo svojih
roditelja, bez obzira na mjesto roñenja i prebivališta. Ono se javlja u 2 vida: ako su oba roditelja
državljani BiH i ako je jedan od roditelja državljanin BiH. U prvom slučaju, dijete bezuslovno dobiva
državljanstvo BiH. U drugom slučaju dijete dobiva državljanstvo pod slijedećim uslovima:
- da je roñeno u BiH;
- da je roñeno u inostranstvu, a drugi roditelj je bez državljanstva. U ovom slučaju moraju biti
ispunjeni i dodatni zakonski uslovi: da do navršene 23-će godine života bude prijavljeno kao
državljanin BiH kod nadležnog organa u zemlji ili inostranstvu i da se stalno nastani u BiH.
Dijete koje na ovaj način stiče državljanstvo smatra se državljaninom BiH od roñenja.
Sticanje državljanstva prema mjestu roñenja – ius soli. Ovaj sistem uglavnom je prihvaćen kao dopunski
način sticanja koji se primjenjuje samo ako se državljanstvo djeteta ne može odrediti po porijeklu. Na
ovaj način državljanstvo BiH stiče dijete roñeno ili nañeno na teritoriji BiH ako su mu oba roditelja
nepoznata, ako su nepoznatog državljanstva ili ako su bez državljanstva. Djetetu će prestati državljanstvo
BiH ako se do navršene 14-te godine utvrdi da su mu roditelji strani državljani.
Usvajanje. Na ovaj način državljanstvo BiH stiče dijete mlañe od 18 godina koje je u potpunosti usvojio
državljanin BiH nakon stupanja na snagu Ustava BiH.
27
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Sticanje državljanstva po mjestu prebivališta – ius domicilii – naturalizacija. Naturalizacija je dopunski
način sticanja državljanstva na osnovu kojeg stranac po molbi stiče državljanstvo odreñene države
pravnim aktom. Dakle, elementi sticanja državljanstva na ovaj način su slijedeći: izjava volje u vidu
molbe stranog državljanina ili lica bez državljanstva, ispunjenje odreñenih uvjeta i donošenje rješenja od
strane nadležnog organa kojim se usvaja zahtjev lica za sticanje državljanstva.
Zavisno od toga ko može tražiti naturalizaciju i pod kojim uslovima, razlikuje se redovna i izuzetna
naturalizacija. Redovna naturalizacija je takav način sticanja državljanstva po kome svaki stranac koji
ispunjava odreñene uslove i podnese molbu, može odlukom nadležnog organa državljanstvo koje traži.
Postoje 2 vrste uslova za redovnu naturalizaciju: općeusvojeni i specifični za pojedine zemlje. Kao
općeusvojeni uslovi smatraju se: podnošenje molbe, neprekidan boravak u odreñenom vremenskom
periodu na teritoriji države čije državljanstvo se traži i lojalnost državi čije državljanstvo se traži.
Specifični uslovi su različiti kod pojedinih zemalja. Uslovi za redovnu naturalizaciju u BiH su:
1. da je podnosilac zahtjeva napunio 18 godina starosti;
2. da ima prijavljeno stalno mjesto boravka na teritoriji BiH najmanje 8 godina prije podnošenja
zahtjeva;
3. da poznaje jedan od jezika ustavotvornih naroda BiH;
4. da mu nije izrečena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje ili zaštitna mjera udaljivanja
stranaca sa teritorije BiH od strane organa čiji je legalitet uspostavljen Ustavom i da je ova odluka
još uvijek na snazi;
5. da nije osuñivan na izdržavanje kazne za krivična djela sa predumišljajem na duže od tri godine u
periodu od 8 godina od podnošenja zahtjeva;
6. da se odreknu ili na neki drugi način izgube svoje ranije državljanstvo nakon sticanja BH
državljanstva, osim ako bilateralni sporazum iz ne predviña drugačije.
Odricanje ili gubitak ranijeg državljanstva se neće zahtijevati ako ovo nije dozvoljeno ili se ne može
razumno zahtijevati.
U okviru redovne naturalizacije postoji i naturalizacija sa posebnim olakšicama, koja traži ispunjenje
manje uslova nego kod naturalizacije u pravom smislu riječi. Prema Zakonu o državljanstvu BiH, redovna
naturalizacija sa posebnim olakšicama postoji u slijedećim slučajevima:
Bračni drug državljanina BiH može steći državljanstvo BiH ako ispunjava slijedeće uvjete:
1. da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u momentu
podnošenja zahtjeva;
2. da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo nakon sticanja BH
državljanstva, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom. Odustajanje ili
prestanak ranijeg državljanstva se ne zahtijeva ako to nije dopušteno ili se ne može razumno
zahtijevati;
3. da ima stalno mjesto boravka u najmanje posljednje tri godine na teritoriji BiH.
Dijete mlañe od 18 godina čiji roditelj ima državljanstvo BiH ima pravo da dobije državljanstvo BiH
naturalizacijom ako ono stalno boravi na teritoriji BiH.
Emigranti, prva i druga generacija njihovih potomaka koji su se vratili u BiH, imaju pravo dobiti
državljanstvo BiH iako ne ispunjavaju uvjete za naturalizaciju u pogledu godina boravka i odricanja od
ranijeg državljanstva (tačke 2 i 6 redovne naturalizacije).
Izuzetna naturalizacija daje se samo stranicma koji imaju izuzetne zasluge za državu čije državljanstvo
traže ili kada izričit interes države to zahtijeva. U pravnom sistemu BiH državljaninom BiH može stranac
postati izuzetnom naturalizacijom ako je to od naročite koristi za BiH i ako ispunjava uvjete iz tačaka 3, 4
28
WWW.BH-PRAVNICI.COM
i 5 redovne naturalizacije, tj. poznavanje jezika, da mu nije izrečena mjera bezbjednosti i da nije krivično
kažnjavan.
Dejstvo naturalizacije može se podijeliti na dejstvo prema naturaliziranom državljaninu i dejstvo prema
članovima porodice naturaliziranog lica. Neke zemlje razlikuju tzv. malu i veliku naturalizaciju
(npr.Francuska, Belgija). U tim zemljama naturalizirani ne stiče odmah sva prava kao ostali državljani,
već tek nakon isteka odreñenog vremena. Dejstvo prema članovima porodice različito je prema bračnom
drugu i prema djeci. U nekim državama naturalizacija nema nikakvog pravnog dejstva prema bračnom
drugu, već se njemu priznaju posebne olakšice za sticanje državljanstva naturalizacijom. S druge strane, u
mnogim državama naturalizacija proizvodi pravna dejstva prema djeci naturaliziranog lica.
U našem pravu naturalizacija nema dejstva ni prema bračnom drugu ni prema djeci naturaliziranog lica,
nego oni mogu steći državljanstvo putem redovne naturalizacije sa posebnim olakšicama.
Sticanje državljanstva po meñunarodnim ugovorima. Odredbe kojima se reguliše pitanje sticanja
državljanstva obično su sadržane u meñunarodnim mirovnim ugovorima, odnosno u situacijama kad se
vrše odreñene teritorijalne promjene jer se postavlja pitanje državljanstva osoba koje su se nalazile na
anektiranim, pripojenim ili vraćenim teritorijama.
U Zakonu o državljanstvu BiH ništa nije bliže rečeno o sticanju državljanstva putem meñunarodnih
sporazuma.
Sistemi prestanka državljanstva
Državljanstvo može prestati smrću fizičkog lica ili odlukom nadležnog organa za vrijeme života lica.
U našem pravu državljanstvo prestaje:

1. po sili zakona,
2. odricanjem,
3. otpustom,
4. oduzimanjem,
5. meñunarodnim sporazumom.
Po sili zakona državljanstvo se gubi dobrovoljnim sticanjem drugog državljanstva, ukoliko drugačije nije
odreñeno bilateralnim sporazumom. Državljanstvo BiH prestaje djetetu ako nakon potpunog usvojenja
stekne državljanstvo druge države.
Odricanjem prestaje državljanstvo ako je data izjava o odricanju od strane domaćeg državljanina i pritom
su ispunjeni odreñeni uslovi predviñeni u pravnim propisima. U našem pravnom sistemu grañanin ima
pravo da se odrekne državljanstva BiH ako ispunjava slijedeće uvjete:
- navršio 18 godina života;
- živi u inostranstvu;
- ima državljanstvo ili mu je zagarantovano sticanje državljanstva druge države.
Dejstvo prestanka državljanstva se ne proteže na bračnog druga, ali se proteže na dijete pod slijedećim
uslovima:
- da dijete živi u inostranstvu;
- da ima državljanstvo druge države;
- da da pristanak ako je starije od 14 godina.
Odluka o odricanju može biti poništena na zahtjev lica o kojem se radi, a koje je napustilo BiH i nije
steklo strano državljanstvo u periodu od 1 godine od dana kad je izgubilo državljanstvo BiH odricanjem.
Prestanak državljanstva otpustom vrši se na osnovu molbe, ukoliko su ispunjeni zakonom propisani
uslovi i doneseno pozitivno rješenje. Dejstvo prestanka državljanstva otpustom ne prenosi se na bračnog
druga, nego može da se odrazi samo na djecu. Uslovi za otpust po Zakonu o državljanstvu BiH su:
1. da podnosilac molbe ima 18 godina;
29
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2. da se protiv njega ne vodi krivični postupak zbog učinjenog krivičnog djela koje se goni po službenoj
dužnosti, ili ako je osuñen na kaznu zatvora u BiH, da tu kaznu izdržava;
3. da je izmirio sve nužne doprinose, poreze ili druge zakonske obaveze plaćanja utvrñene
pravnosnažnim odlukama nadležnih organa;
4. da je stekao ili mu je garantovano državljanstvo druge države;
5. da je ispunio svoje vojne obaveze.
Otpust nema dejstvo prema bračnom drugu, ali ima prema djeci. Zakonski uslovi za to su:
- da je dijete mlañe od 18 godina;
- da je steklo ili mu je zagarantirano državljanstvo druge države;
- da još uvijek živi na teritoriji BiH;
- pristanak djeteta starijeg od 14 godina.
Oduzimanje predstavlja gubitak državljanstva lica koje se svojim radnjama ogriješi o dužnosti
državljanina u tolikoj mjeri da se ne radi samo o nespunjenju javnih obaveza prema zemlji čiji je
državljanin. Državljanstvo BiH može biti oduzeto u slijedećim slučajevima:
1. ako je stečeno pomoću prevare, lažnih informacija ili skrivanjem bilo koje relevantne činjenice koja
se može odnositi na podnosioca zahtjeva,
2. kad državljanin BiH vrši dobrovoljnu službu u stranim vojnim snagama uprkos pravne zabrane takve
službe,
3. kad je stečeno nakon stupanja na snagu Zakona o državljanstvu, a bez ispunjenja uslova za redovnu
naturalizaciju i redovnu naturalizaciju sa posebnim olakšicama.
Datum prestanka državljanstva. Kod otpusta, odricanja i oduzimanja državljanstvo BiH prestaje danom
slanja obavijesti osobi na koju se odluka odnosi ili danom objavljivanja u službenom glasilu entiteta,ako
mjesto prebivališta takve osobe nije poznato. Po sili zakona državljanstvo BiH prestaje na dan kad osoba
stekne državljanstvo druge države.
Prestanak državljanstva meñunarodnim sporazumom. Osim što predviña da postoji ovaj način prestanka
državljanstva, Zakon o državljanstvu BiH o tome nema posebnih odredaba, te se može zaključiti da
analogno vrijede pravila o sticanju državljanstva putem meñunarodnog sporazuma.
Reintegracija. Lica koja su izgubila državljanstvo jedne zemlje, pod odreñenim uvjetima mogu ponovo
steći to državljanstvo. Takvo sticanje zove se reintegracija. Zakon o državljanstvu BiH nema odredaba o
reintegraciji.
Odnosi izmeñu državljanstva BiH i državljanstva entiteta
Za lica koja BH državljanstvo imaju po osnovu porijekla, roñenja na teritoriji BiH i usvojenja smatra se
da već imaju državljanstvo jednog od entiteta BiH. Lice koje izgubi državljanstvo jednog, a ne stekne
državljanstvo drugog entiteta, gubi državljanstvo BiH. Važi i obrnuto, tj. lice koje izgubi državljanstvo
BiH, istovremeno gubi i državljanstvo entiteta.
Ako roditelji ili usvojitelji djeteta imaju državljanstvo različitih entiteta, dijete će steći državljanstvo
entiteta u kome je roñeno. Ako je roñeno u inostranstvu, dijete će steći državljanstvo entiteta u skladu sa
dogovorom roditelja. Ako dogovor nije postignut, dijete će steći državljanstvo entiteta roditelja koji je u
DKP BiH upisao dijete u matičnu knjigu roñenih. U slučaju sticanja državljanstva potpunim usvojenjem,
dijete će steći državljanstvo entiteta u kome ima prebivalište u BiH, a ako mjesto prebivališta ne postoji
onda će steći državljanstvo entiteta kao i roditelj koji je podnio molbu za upisivanje djeteta.
Nakon promjene prebivališta sa teritorije jednog na teritoriju drugog entiteta, državljanstvo entiteta se
mijenja ako osoba to želi.
Nadležnost i postupak
30
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Odluke o sticanju i prestanku državljanstva BiH donose: nadležne vlasti entiteta, Ministarstvo civilnih
poslova i komunikacija BiH i Vijeće ministara BiH.
Entitetske vlasti donose odluke koje se tiču: sticanja državljanstva porijeklom, roñenjem na teritoriji BiH,
usvojenjem, redovnom naturalizacijom, redovnom naturalizacijom sa posebnim olakšicama, kao i
prestanka državljanstva otpustom i oduzimanjem. Vijeće ministara BiH konsenzusom donosi odluke o
izuzetnoj naturalizaciji, a Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija donosi sve ostale odluke.
Odluke koje se šalju Ministarstvu za civilne poslove i komunikacije stupaju na snagu istekom 2 mjeseca
od dana slanja, ako Ministarstvo ne ustanovi da nisu donesene u skladu sa Zakonom o državljanstvu. U
takvom slučaju predmet se vraća entitetskom organu. Ako se spor izmeñu entitetskog organa i
Ministarstva nastavi, isti će biti riješen od strane Ustavnog suda BiH.
Molba za sticanje, odricanje ili otpust iz državljanstva BiH podnosi se organima nadležnim za donošenje
odluke, a ako podnosilac živi u inostranstvu putem DKP BiH. Nadležni organi su dužni riješiti molbu u
roku od 60 dana. Odluke o odbijanju molbe i odluke o oduzimanju državljanstva moraju biti pismeno
obrazložene. Protiv odluke zainteresirana lica mogu pokrenuti upravni spor.
Dokazivanje državljanstva BiH
Državljanstvo BiH i entiteta dokazuje se uvjerenjem o državljanstvu BiH, uvjerenjem o državljanstvu

entiteta ili pasošem BiH. Uvjerenje izdaje organ koji vodi matičnu knjigu roñenih. Ako taj organ odbije
izdati uvjerenje o državljanstvu, resorno ministarstvo entiteta i Ministarstvo za civilne poslove i
komunikacije izdaju uvjerenje na osnovu podataka koje posjeduju u okviru svoje nadležnosti. Eventualni
spor izmeñu nadležnih organa entiteta i BiH konačno rješava Ustavni sud.
Pitanje kontinuiteta državljanstva
Izmjena zakonskih propisa o državljanstvu po pravilu ne utiče na kontinuitet već stečenog državljanstva.
Meñutim, Zakon o državljanstvu BiH predvidio je preispitivanje državljanstva lica naturaliziranih u
periodu izmeñu 06.04.1992.godine i stupanja na snagu Ustava BiH. U tu svrhu Zakon predviña osnivanje
komisije koja će razmotriti status tih lica. Komisija se sastoji od 9 članova: po 2 iz svakog konstitutivnog
naroda i 3 člana koja nisu iz BiH niti susjednih država. Imenuje je Vijeće ministara. Odluke donosi
konsenzusom, a ako se konsenzus ne može postići, odluka se donosi konsenzusom meñunarodnih
članova.
Sukobi državljanstva
Moguća su 2 vida ovog sukoba: pozitivan i negativan. Negativan sukob postoji kad neka osoba ne pripada
ni jednoj državi, tj. ni jedna država je ne priznaje za svog državljanina. Takva lica zovu se apatridi, tj.
lica bez državljanstva. Pozitivan sukob državljanstava nastaje kad jedno lice istovremeno ima
državljanstvo 2 ili više država. Tako nastaju bipatridi odnosno polipatridi.
U mnogim meñunarodnim ugovorima i zakonodavstvima pojedinih zemalja izražena je tendencija da se

ograniči pojava apatrida (npr. konvencija iz Haga od 12.04.1930). Pravna teorija predlaže različita
rješenja u pogledu apatrida. Tako se smatra da status lica bez državljanstva ni u kom slučaju ne može biti
odreñen prema propisima zemlje kojoj je apatrid pripadao, jer je veza izmeñu te države i apatrida
prekinuta. Zato treba pribjeći supsidijarnim kriterijima meñu kojima se naročito ističe domicil, a ako ga
nema ili nije poznat, onda mjesto zadržavanja koje može biti dopunjeno mjestom zaključenja posla.
Kao što je nepoželjna pojava apatrida, takoñer nije poželjna ni pojava lica sa više državljanstava jer ova
lica imaju višestruka prava i obaveze koje mogu biti kontradiktorne i izazvati probleme kao u unutrašnjim
tako i u meñunarodnim odnosima.
Zavičajno pravo
31
WWW.BH-PRAVNICI.COM
U nekim zemljama postoji tzv. zavičajno pravo kao vrsta pripadnosti lokalnoj zajednici. Osnovna pravna
osobina zavičajnika je da ne stiču članstvo općine automatski samim stanovanjem odnosno sticanjem
nekretnina u općini, već na osnovu nekog posebnog naslova – porijekla, udaje, prijema u općinsku
zajednicu itd – slično kao što se stiče državljanstvo. U našem pravu ne postoji posebno zavičajno pravo,
mada neka prava u općini može vršiti svaki grañanin BiH, a druga samo grañanin koji ima prebivalište na
tom području (npr. aktivno biračko pravo, obaveza plaćanja poreza i sl).
Obaveza prijavljivanja prebivališta i boravišta grañana
Sloboda kretanja i izbora mjesta stanovanja garantovana je ustavom. Meñutim, u cilju obezbjeñivanja
opće sigurnosti grañana, postoji obaveza prijavljivanja prebivališta a u nekim slučajevima i obaveza
prijavljivanja boravišta.
Prebivalište je mjesto u kome se grañanin nastani sa namjerom da u njemu stalno živi. Boravište je mjesto
u kome grañanin privremeno boravi. Evidenciju prebivališta i boravišta grañana vodi općinski organ
unutrašnjih poslova (Policijska uprava). Prebivalište se evidentira u evidenciji o izdatim ličnim kartama
koja ujedno služi i kao evidencija prebivališta grañana.
Punoljetni grañani dužni su prijaviti i odjaviti prebivalište i prijaviti adresu, odnosno promjenu adrese
stana u roku od 10 dana od dana promjene stana. Odjava prebivališta mora se izvršiti prije napuštanja
prebivališta. Prijava boravišta obavezna je kad boravak u jednom mjestu traje duže od 24 sata, a kada se
koriste usluge smještaja u ugostiteljskim objektima. Prijavljivanje i odjavljivanje vrši stanodavac,
odnosno ugostitelj. Prijava se podnosi najkasnije u roku od 24 sata po prijemu na smještaj lica koje se
prijavljuje, a odjava u roku od 12 sati po odlasku lica. (Zakon o prijavljivanju prebivališta i boravišta
grañana Sl.list SRBiH 37/71)
Lično ime
BiH je zakon o ličnom imenu prvi put donijela 1971.godine. Lično ime se sastoji od imena i prezimena.
Lično ime djeteta roditelji odreñuju sporazumno. Prezime dijete dobiva prema prezimenu jednog ili oba
roditelja, osim ako roditelji odrede da dijete nosi neko drugo prezime. Ako se roditelji ne sporazumiju o
ličnom imenu djeteta, ime odreñuje općinsko vijeće. Djetetu čiji roditelji su nepoznati lično ime odreñuje
općinsko vijeće. Do promjene ličnog imena može doći promjenom porodičnopravnih odnosa (usvajanje)
ili rješenjem nadležnog organa na zahtjev lica. Grañanin ima pravo da promijeni lično ime, odnosno samo
ime ili prezime. Promjena ličnog imena maloljetnika vrši se po zahtjevu roditelja ili usvojica, a na zahtjev
staratelja uz saglasnost općinskog vijeća. Ako je maloljetnik stariji od 10 godina, potreban je i njegov
pristanak.
Promjena ličnog imena neće se odobriti licu protiv kojeg se vodi krivični postupak za djelo koje se goni
po službenoj dužnosti, niti licu koje je osuñeno za takvo krivično djelo dok kazna nije izvršena, kao ni
licu za koje se utvrdi da je zahtjev podnijelo radi izbjegavanja zakonom utvrñenih obaveza.
Zahtjev za promjenu ličnog imena rješava općinsko vijeće na čijem području podnosilac zahtjeva ima
prebivalište. Rješenje se po pravosnažnosti dostavlja nadležnom matičaru i drugim organima koji vode
evidenciju grañana.
Udruženja grañana
Postoje 2 osnovna sistema za osnivanje udruženja grañana: sistem prijave i sistem odobrenja (dozvole).
Po sistemu prijave, u propisima su utvrñeni uslovi kada se može osnovati udruženje i čim su ti uslovi
ispunjeni udruženje se može osnovati, a osnivači to samo moraju prijaviti nadležnom državnom organu.
Državni organ povodom te prijave provjerava da li je udruženje osnovano u skladu sa zakonskim
uvjetima i akt državnog organa (ako ga donese) ima deklarativan karakter.
32
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Po sistemu dozvole je za osnivanje udruženja potrebna dozvola (odobrenje) državnog organa. Dozvola
ima konstitutivni karakter. U slučaju da državni organ u odreñenom roku ne izda dozvolu za osnivanje
udruženja, zahtjev osnivača se smatra odbijenim.
U F BiH je udruživanje grañana regulisano Zakonom o udruživanju grañana (Sl.novine FBiH br.6/95). Po
ovom zakonu, grañani se slobodno i dobrovoljno udružuju radi ostvari-vanja aktivnosti, potreba i interesa
u skladu sa zakonom.
Uslovi koji su zakonom odreñeni za osnivanje udruženja mogu se podijeliti na formalne i materijalne.
Formalni su da udruženje osniva grupa od najmanje 30 punoljetnih, poslovno sposobnih grañana i da se
udruženje obavezno osniva na osnivačkoj skupštini koja donosi odluku o osnivanju i statut udruženja.
Svaki grañanin FBiH može pod istim uvjetima postati član udruženja, a ti uvjeti se propisuju statutom.
Materijalni uslovi su uglavnom negativno odreñeni, jer se u Zakonu navodi da udruženje neće biti
registrovano ako:
- nije osnovano u skladu sa zakonom;
- statutarnim ciljevima podstiče ili poziva na nasilno ugrožavanje ustavnog poretka, nezavisnosti,
jedinstvenosti ili teritorijalne cjelovitosti Federacije;
- se nazivom jasno ne razlikuje od naziva već registriranih udruženja.
Osim toga, ako se nadležnom ministarstvu dostave dva ili više zahtjeva za registraciju udruženja sa istim
nazivom, odobrit će se zahtjev za upis onog udruženja koje je prvo podnijelo zahtjev. Zahtjev se podnosi
najkasnije 15 dana nakon održavanja osnivačke skupštine. Uz zahtjev za upis u registar prilaže se:
- odluka o osnivanju;
- zapisnik o radu osnivačke skupštine;
- popis osnivača i članova upravnih organa;
- statut;
- imena i prezimena lica ovlašćenih za predstavljanje i zastupanje.
Danom upisa u sudski registar udruženje stiče svojstvo pravnog lica. Registar vodi Ministarstvo pravde
ako se statutom udruženja predvidi da će udruženje djelovati na području dva ili više kantona, a ako se
statutom udruženja predvidi da će udruženje djelovati na području jednog kantona, registar tog udruženja
vodi nadležno ministarstvo kantona. Na teritoriji FBiH je zabranjen rad udruženja koja nisu registrovana
u skladu sa zakonom. Nadležno ministarstvo donosi rješenje o upisu u sudski registar u roku od 30 dana
od dana predaje zahtjeva za upis. Ako ministarstvo utvrdi da uz zahtjev nedostaje neki od potrebnih
dokumenata (gore navedeni) ili da statut udruženja nije u skladu sa odredbama ustava i zakona, pozvaće
podnosioca zahtjeva da u roku od daljih 30 dana otkloni uočene nedostatke. Ako nedostaci ne budu
otklonjeni u tom roku, ministarstvo će odbaciti zahtjev za upis u sudski registar.
Obaveza prijavljivanja postoji i u slučaju promjena bitnih podataka (promjene u statutu, promjene lica
ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje itd), kao i udruživanja u saveze, meñunarodna udruženja i sl.
Statut udruženja sadrži naročito:

- naziv, sjedište i područje na kojem udruženje djeluje;
- djelatnost;
- svrhu i programske ciljeve udruženja;
- uvjete i način učlanjenja, prestanak članstva, prava, dužnosti i odgovornosti članova udruženja;
- upravne organe udruženja, način njihovog izbora, uvjete i način opoziva, trajanje mandata, način
odlučivanja i odgovornost;
- način sticanja, korištenja i raspolaganja sredstvima udruženja;
- način donošenja odluke o prestanku rada udruženja,
- javnost rada,
- način donošenja statuta, izmjena i dopuna statuta;
33
WWW.BH-PRAVNICI.COM
- pečat i
- zastupanje i predstavljanje udruženja.
Udruženje prestaje sa radom:

- odlukom organa upravljanja udruženja;
- ako se utvrdi da je udruženje prestalo djelovati;
- ako je proteklo dvostruko više vremena od vremena utvrñenog statutom za održavanje godišnje
skupštine, a skupština nije održana;
- ako se broj članova udruženja smanji ispod broja odreñenog za osnivanje udruženja.
Rješenje o prestanku rada donosi nadležno ministarstvo kad utvrdi neku od naprijed navedenih činjenica.
Nadzor nad zakonitošću rada udruženja vrši ministarstvo u čije područje spada praćenje stanja u oblasti
na koju se odnosi djelatnost udruženja.
Udruženju će se zabraniti rad u sljedećim slučajevima:
- ako djeluju suprotno odredbama statuta i zakona;
- ako se učlanilo u inozemnu organizaciju ili udruženje, ili ako surañuje sa inozemnim udruženjima
čijim se djelovanjem sprovodi neka od aktivnosti koje nisu u skladu sa ugovorom, odnosno zakonom.
Postupak za zabranu rada udruženja pokreće nadležni tužilac, a presudu donosi Vrhovni sud FBiH,
odnosno nadležni sud u kantonu. U postupku se primjenjuju odredbe ZKP.
Javni skupovi
Zakon o javnim skupovima razlikuje 2 vrste javnih skupova: političke skupove i priredbe. Političke
skupove predstavljaju zborovi, mitinzi, ulične povorke i drugi skupovi sazvani radi stvaranja i
ispoljavanja javnog mišljenja, a na koje je omogućen pristup pojedinačno neodreñenim licima. Priredbe
su skupovi koji se prireñuju radi izvoñenja kulturno-zabavnog programa, sportskog takmičenja i sl. na
kojima je omogućen pristup pojedinačno neodreñenim licima.
Za obe vrste skupova zakon predviña sistem prijava. Organizator skupa dužan je održavanje prijaviti
MUP-u u općini na čijem području namjerava održati skup, najkasnije 48 sati prije vremena za koje je
skup zakazan. U prijavi se navodi vrijeme, mjesto i svrha održavanja skupa, kao i mjere koje će
organizator preduzeti radi održavanja reda i mira. MUP je dužan da omogući nesmetano održavanje
javnog skupa i da se stara o održavanju javnog reda i mira na skupu.
Nadležni organ može zabraniti održavanje javnog skupa ako je on sazvan ili ako se na njemu ispoljava
aktivnost usmjerena na:
- nasilnu promjenu ustavnog poretka;
- podsticanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti;
- protiv teritorijalne cjelovitosti BiH ili FBiH ili se tom aktivnošću ugrožava mir ili ravnopravna
meñunarodna saradnja;
- vršenje krivičnih djela ili se tom aktivnošću podstiče na vršenje krivičnih djela;
Održavanje javnog skupa će se zabraniti i ako se na javnom skupu remeti javni red ili vrijeña javni moral,
kao i onda kad je to potrebno radi zaštite zdravlja ljudi. Održavanje se može zabraniti i ako se osnovano
može očekivati da će na javnom skupu biti poremećen javni red i mir ili ugrožen život ili sigurnost ljudi i
imovine. O zabrani je nadležni organ dužan obavijestiti organizatora najkasnije 24 sata prije vremena za
koje je skup zakazan.
Prava i dužnosti ovlaštenih lica organa unutrašnjih poslova u odnosu na grañane
34
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Nadležnost u oblasti unutrašnjih poslova u FBiH podijeljena je izmeñu Federalnih i kantonalnih organa,
što je regulirano ustavom FBiH, Zakonom o unutrašnjim poslovima FBiH (Sl.novine FBiH br.1/96) i
zakonima o unutrašnjim poslovima kantona. U Kantonu Sarajevo je to Zakon o unutrašnjim poslovima
kantona Sarajevo (Sl.novine Kantona Sarajevo br.9/96). Bitno je istaći da organi MUP-a vrše poslove
javne sigurnosti, borbe protiv terorizma i poslove u vezi sa izvršavanjem zakona i drugih propisa o ličnoj
karti, prebivalištu i boravištu, putnim ispravama, matičnim knjigama itd. Eventualni sukob nadležnosti
izmeñu federalnog i kantonalnog MUP-a rješava federalni ministar.
Unutrašnji poslovi iz nadležnosti FBiH su:

- sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela meñukantonalnog kriminala, terorizma, trgovine drogom i
organizovanog kriminala; pronalaženje i hvatanje učinilaca tih krivičnih djela i njihovo privoñenje
nadležnim organima;
- poslovi državljanstva FBiH;
- osiguranje odreñenih ličnosti i zgrada FBiH;
- zaštita ljudskih prava i grañanskih sloboda u oblasti unutrašnjih poslova.
Ostali unutrašnji poslovi su u nadležnosti kantona. (izmeñu ostalog i poslovi koji se odnose na održavanje
javnih skupova, lične karte, lično ime, prijavljivanje prebivališta i boravišta, jedinstveni matični broj
grañana, matične knjige, registraciju motornih vozila, vozačke ispite i izdavanje vozačkih dozvola,
nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije, kretanje i boravak stranaca.
Odreñeni službenici MUP-a u vršenju poslova i zadataka policije imaju posebne dužnosti i ovlaštenja.
Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji MUP-a utvrñuje se ko se smatra ovlaštenim
službenim licem. Njima se izdaje službena legitimacija i značka, imaju pravo i dužnost nošenja oružja.
Ovlaštenja i obaveze ovlaštenih radnika izjednačene su u federalnom i kantonalnim zakonima. Prije

svega, ovlaštena lica su dužna da poslove i zadatke provoñenja zakona, zaštite života i lične sigurnosti
grañana, spriječavanja izvršenja krivičnih dijela i hvatanja njihovih počinilaca, kao i poslove i zadatke
održavanja javnog reda i mira, vrše u svakoj prilici bez obzira da li se nalaze na službenoj dužnosti i da li
im je to posebno stavljeno u zadatak. Osim toga, dužni su poslove i zadatke policije vršiti i u slučaju kad
to izvršavanje dovodi u opasnost njihov život.
U vršenju odreñenih poslova i zadataka koji su precizirani zakonom, ovlaštena službena lica mogu
izdavati nareñenja fizičkim i pravnim licima. Ako vrši posebno ovlaštenje u civilnom odijelu, ovlašteno
lice dužno je da se legitimiše ako to okolnosti dozvoljavaju. Na zahtjev lica prema kome se vrši posebno
ovlaštenje, obavezno se legitimiše i uniformisano lice.
Osim toga, u vršenju službenih poslova i zadataka ovlaštena službena lica imaju pravo:
- legitimisati lica;
- postupajući po Zakonu o krivičnom postupku da privedu i zadrže lice do privoñenja istražnom sudiji;
- poslužiti se tuñim saobraćajnim sredstvom ili sredstvom veze radi hvatanja počinioca krivičnog djela
koji se neposredno goni ili prevoženja povrijeñene osobe do najbliže zdravstvene ustanove. O tome se
izdaje potvrda vlasniku. Vlasnik ima pravo na naknadu materijalne štete prouzrokovane upotrebom
njegovog sredstva;
- upotrijebiti sredstva prinude: fizičku snagu, gumenu palicu, sredstva za vezivanje, hemijska sredstva,
sredstva za nasilno zaustavljanje i zaprečavanje vozila i lica, službene pse, službenu konjicu i vodeni
top, a u zakonom odreñenim slučajevima.
Posebnom zakonskom odredbom je istaknuto da će sredstva prinude biti upotrijebljena samo u

slučajevima u kojima su druga sredstva neefikasna, a u svim okolnostima upotrijebiće se najniži stepen
prinude neophodan za vršenje kontrole. Takoñer su zakonom definisane situacije u kojima ovlaštena lica
mogu upotrijebiti vatreno oružje, kao i postupak nakon upotrebe vatrenog oružja u smislu utvrñivanja
35
WWW.BH-PRAVNICI.COM
činjenica i okolnosti pod kojima je oružje upotrijebljeno. Prema zakonskim odredbama, ovlaštena
službena lica mogu upotrijebiti vatreno oružje:
- da zaštite život ljudi;
- da zaštite svoj život, odnosno da od sebe odbiju neposredan napad kojim se ugrožava život;
- da spriječe bjekstvo lica zatečenog u vršenju krivičnih djela ukoliko bjekstvo tog lica neposredno
ugrožava nečiji život;
- da spriječe bjekstvo lica lišenog slobode i lica za koje je izdat nalog za lišenje slobode, ukoliko
bjekstvo tog lica neposredno ogrožava nečiji život.
Izuzetno, ovlašteno službeno lice može upotrijebiti vatreno oružje i u slučaju ako drugačije ne može
spriječiti bjekstvo sumnjivog lica, ako se na osnovu njegovog ponašanja i drugih odgovarajućih okolnosti
može osnovano zaključiti da namjerava izvršiti napad na ličnost koju policija obezbjeñuje.
Ako je u datoj situaciji moguće, ovlašteno službeno lice dužno je prije upotrebe vatrenog oružja da na to
upozori lice prema kome ga namjerava upotrijebiti.
Evidencija i dokazivanje ličnih stanja grañana
Matične knjige
Postoje 3 vrste matičnih knjiga: roñenih, vjenčanih i umrlih. Matične knjige roñenih i umrlih vode se za
svako naseljeno mjesto zasebno, po matičnim područjima koje odreñuje općinsko vijeće, a matične knjige
vjenčanih vode se kao jedinstvene knjige u naseljenim mjestima u kojima se vrši sklapanje braka.
Općinska vijeća mogu odrediti da se vode jedinstvene matične knjige roñenih i umrlih za 2 ili više
naseljenih mjesta, ako su ta mjesta prostorno povezana tako da eventualnom promjenom općinskih
područja ne može doći do razdvajanja tih mjesta u različite općine. Matične knjige neposredno vodi
posebno ovlašteni službenik – matičar. O ličnim stanjima državljana BiH u inostranstvu matične knjige
vode diplomatska i konzularna predstavništva BiH u inostranstvu.
Grañani mogu na zahtjev dobiti izvode iz matičnih knjiga ili uvjerenja o pojedinim podacima ili
pojedinim činjenicama upisanim u matične knjige.
Utvrñivanje identiteta grañana
Vrši se putem dokazivanja javnom ispravom. U BiH ličnom kartom, a u inostranstvu putnom ispravom.
Putnom ispravom istovremeno se dokazuje i državljanstvo BiH.
Putne isprave
Po Zakonu o putnim ispravama BiH (Sl.glasnik BiH br.4/97), outne isprave su: pasoš, diplomatski pasoš,
službeni pasoš, zajednički pasoš i putni list. Državljanin može imati samo jednu putnu ispravu iste vrste.
Zajednički pasoš izdaje se grupi od najmanje 5, a najviše 50 lica, za jedno putovanje u jednu ili više tačno
odreñenih zemalja. Izdaje se sa rokom važenja koji je potreban za putovanje te grupe u inostranstvo, a taj
rok ne može biti duži od jedne godine.
Putni list izdaje se licu koje boravi u inostranstvu bez pasoša, radi povratka u BiH. Istim putnim listom
mogu se koristiti bračni drug i djeca korisnika putnog lista, ako su upisani u putni list u koji su unesene
njihove fotografije. Putni list izdaje se sa rokom važenja koji je potreban za povratak u BiH, ali ne dužim
od 20 dana. Izdaje ga diplomatsko ili konzularno predstavništvo BiH u inostranstvu.
Putne isprave BiH izdaju slijedeći organi:

1. Nadležni organi u entitetima (redovno);
2. Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija BiH (licima koja eventualno ne mogu dobiti pasoš u
entitetu);
3. DKP BiH (licima u inostranstvu).
36
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Diplomatske pasoše izdaje isključivo Ministarstvo vanjskih poslova BiH, a službene pasoše Ministarstvo
civilnih poslova i komunikacija, koje može ovlastiti po jedno ministarstvo u svakom entitetu da izdaje
službene pasoše.
Postupak izdavanja. Putne isprave izdaju se na osnovu zahtjeva koji se podnosi na na propisanom
obrascu. Zakonom je propisano šta se podnosi uz zahtjev. Nadležni organ je zahtjev dužan riješiti u roku
od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva. Izuzetno, u slučaju liječenja u inostranstvu, bolesti odnosno
smrti člana uže porodice, nadležni organ dužan je putnu ispravu izdati odmah, a najkasnije u roku od 24
sata od trenutka podnošenja zahtjeva.
Zahtjev za izdavanje putne isprave odbiće se podnosiocu zahtjeva u slijedećim slučajevima:

1. ako podnosilac ne dostavi ispravno popunjen zahtjev sa priloženim dokumentima propisanim članom
18. ovog zakona (lična karta ili drugi identifikacijski dokument na uvid, dokaz o državljanstvu BiH, 2
fotografije podnosioca i dokaz o plaćenoj taksi, te eventualno putna isprava čiji rok je istekao);
2. ako je podnosilac zahtjeva optužen za krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti a za koje je
propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje godinu dana;
3. ako je pravosnažnom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju dužem od 3 mjeseca a postoji
opasnost od izbjegavanja izvršenja izrečene kazne.
Odbijanje izdavanja putne isprave i razloga za takvo odbijanje biće obrazloženo u pismenoj formi samo
ukoliko to podnosilac zahtjeva za izdavanje putne isprave izričito zahtijeva. Lice kojem je odbijen zahtjev
za izdavanje putne isprave ima pravo da se žali Vijeću ministara BiH ako je o odbijanju zahtjeva odlučio
nadležni organ BiH ili da se obradi nadležnom organu BiH ako nije moglo ostvariti pravo na putnu
ispravu u entitetu.
Nosiocu putne isprave, putna isprava će se oduzeti u slijedećim slučajevima:

a) ako je dobio putnu ispravu služeći se lažnim ili obmanjujućim informacijama,
b) ako drugom licu dozvoli korišćenje svoje putne isprave,
c) ako je prestao biti državljanin BiH,
d) ako se naknadno utvrdi da su postojale zakonske smetnje zbog kojih putna isprava ne bi bila ni izdata.
O oduzimanju odlučuje organ koji izdaje putnu ispravu. Lice kojem je oduzeta putna isprava ima pravo
žalbe. O žalbi odlučuje Vijeće ministara BiH ako je pasoš izdao nadležni organ BiH, te entitetski organ
ako je putnu ispravu izdao nadležni organ entiteta. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija BiH dužno je da vodi Centralni registar izdatih pasoša.
Pasoši se izdaju sa rokom važenja 5 godina, a licima mlañim od 16 godina sa rokom važenja od 2 godine.
UPRAVNO PRAVO S OBZIROM NA STVARI
Javno dobro
U uporednom pravu postoje različita shvatanja pojma javnog dobra. Njemačko pravo razlikuje 3 vrste
imovine koju posjeduje država:
1. Finansijska ili fiskalna imovina obuhvata rudnike, šume, vrijednosne papire itd. Ova imovina donosi
finansijska sredstva državi i na nju se načelno proteže režim privatnog prava;
2. Upravna imovina ili upravno dobro obuhvata stvari koje su državnim organima potrebne za
obavljanje javne službe (upravne zgrade, kasarne, carinska skladišta, bolnice, biblioteke itd). Na te
stvari se primjenjuje djelomično javnopravni, a djelomično imovinskopravni režim;
3. Javno dobro ili dobro opće upotrebe, za koje važi javnopravni režim. Ovdje spadaju javni putevi sa
mostovima, vode, morska obala, zračni prostor itd.
37
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Francuska teorija razlikuje samo 2 vrste dobara koje posjeduju javna kolektivna tijela: tzv.javni domen i
privatni domen. Za privatni domen važi grañanskopravni režim i sporove u vezi s njim rješavaju redovni
sudovi. Ovdje spadaju poljoprivredna zemljišta, stambene zgrade, preduzeća itd. Za javni domen važi
upravnopravni režim za koji je posebno karakteristična neotuñivost stvari koje spadaju u javni domen
(morska obala, željeznice, putevi, vojni objekti itd).
Prema shvatanjima prihvaćenim na našim prostorima, u javno dobro spadaju sve stvari koje se ne nalaze u
grañanskopravnom prometu i za koje vrijedi poseban upravnopravni režim.
Javna dobra u našem pravnom sistemu dijele se na 2 grupe:

1. Dobra koja služe općoj upotrebi svih grañana u skladu sa propisima o korištenju. Niko ne smije to
dobro koristiti na način da drugog isključi od jednakog korištenja.
2. Stvari namijenjene državnim organima i organizacijama.
U upravnoj nauci podjela javnih dobara vrši se i po drugim kriterijima:

- S obzirom na činjenicu da li stvari mogu biti u privatnoj svojini ili ne (npr.putevi, rijeke, trgovi,
morska obala i sl, u odnosu na inventar javnih organa, predmete u muzejima, knjige u javnoj
biblioteci itd);
- S obzirom na vrstu stvari koje čine javno dobro (zemljišno, vodno, morsko, zračno javno dobro,
zgrade i pokretne stvari);
- S obzirom na način nastanka javnog dobra (prirodna i vještačka javna dobra).
Proglašenje i prestanak javnog dobra. Proglašenje se vrši općim aktom (zakonom, uredbom i odlukom
općinskog vijeća) i upravnim aktom. Akt kojim se odreñuje namjena kod vještačkog javnog dobra može
biti pravni ili obična materijalna radnja. Npr. izgradi se lokalni put kojim se stanovništvo počne koristiti.
Za javne puteve prije predaje saobraćaju potreban je tehnički pregled.
Javna dobra mogu prestati: prirodnim putem (npr. rijeka presuši) ili na osnovu pravnog akta. Isto važi i za
promjene u toku postojanja javnog dobra.
Upravljanje javnim dobrom. Na javnom dobru pravo upravljanja mogu imati organi vlasti (npr. općina
upravlja ulicama, vojnim objektima upravlja FBiH, odnosno VF BiH itd) i javna preduzeća odnosno
ustanove (npr. biblioteke, muzeji itd), pod nadzorom organa uprave.
Korištenje javnog dobra. Razlikuju se 2 vrste korištenja: opće korištenje i posebno korištenje javnog
dobra. U prvom slučaju javno dobro bez posebnog odobrenja mogu koristiti sva lica. Tu po pravilu
spadaju dobra opće upotrebe – more, zračni prostor, vodeni tokovi itd. Meñutim, mogu se propisati uslovi
za korištenje javnog dobra koji se odnose na sve korisnike (npr. saobraćaj na putevima može se odvijati
samo u skladu sa zakonskim propisima).
Posebno korištenje javnih dobara predstavlja davanje prava pojedinim licima da koriste dio javnog dobra
– npr. vañenje šljunka, pijeska, kamena i sl. Po pravilu se posebno korištenje vrši uvijek uz naplatu, bez
obzira da li je osnov korištenja ugovor ili upravni akt.
Sporovi u vezi korištenja javnog dobra rješavaju se u upravnom, tj. vansudskom postupku.
Nadzor nad korištenjem javnog dobra je nadzor nad postupcima korisnika u vezi sa korištenjem javnog
dobra. Npr. nadzor u vezi sa obavljanjem saobraćaja na putevima vrši saobraćajna policija.
Posebna zaštita javnog dobra dolazi do izražaja u:

- obavezi državnih organa i institucija koje upravljaju javnim dobrom da održavaju supstancu javnog
dobra – javno dobro se održava u takvom stanju da može uvijek odgovoriti svojoj namjeni.
- neotuñivosti javnog dobra i u nemogućnosti sticanja održanjem bilo kakvih prava na javnom dobru –
pravni posao koji bi imao za cilj otuñenje javnog dobra bio bi ništav. Ukoliko se prenos vrši sa jednog
38
WWW.BH-PRAVNICI.COM
organa na drugi putem upravnog ili općeg akta, dobro se ne otuñuje već samo mijenja nosioca
upravljanja.
- nepodložnosti javnog dobra prinudnom izvršenju – na javnom dobru nije moguće prinudno izvršenje,
što proizilazi iz same prirode javnog dobra.
- kaznenopravnoj zaštiti javnog dobra – delikt koji se čini povredom javnog dobra može biti prekršaj ili
krivično djelo.
Eksproprijacija
U pravnoj teoriji eksproprijacija se shvata kao oduzimanje ili ograničavanje odreñenog imovinskog prava
upravnim aktom državnog organa radi opće svrhe, uz istovremeno davanje odgovarajućeg prava nekom
drugom licu, i to u pravilu uz naknadu. Za eksproprijaciju je karakteristično da se vrši upravnim aktom i
zbog toga ona ne spada u grañansko nego u upravno pravo.
Eksproprijacija je bila poznata u carskom periodu starog Rima i tada se smatrala dijelom stvarnog prava.
Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i grañanina postavila je osnovna načela u pogledu
eksproprijacije. Prema Deklaraciji, svojina je “nepovredivo i sveto pravo” koje se može oduzeti radi
zakonito utvrñene javne potrebe, uz pravičnu naknadu koja se mora utvrditi prije eksproprijacije.
U grañanskim državama eksproprijacija se može provesti samo zbog javne koristi. To znači da se ne
može dozvoliti u privatnom interesu, podrazumijevajući pod tim i obične fiskalne državne interese. Da bi
se izbjeglo preširoko tumačenje javne koristi, u nekim zemljama zakoni taksativno navode slučajeve kad
se eksproprijacija može dozvoliti.
Eksproprijacija se provodi po posebnom postupku koji prolazi kroz 3 osnovne faze: pitanje umjesnosti
eksproprijacije, odreñivanja obima i uslova eksproprijacije i pitanje naknade. Prva 2 pitanja obično se
daju na rješavanje upravnim organima, a treće sudovima.
Predmet i svrha eksproprijacije. Predmet može biti samo nekretnina u privatnoj svojini. Nekretnina se
može eksproprisati samo ako je to potrebno radi izgradnje objekata od općeg interesa (putevi, pruge,
aerodromi, vodovodi itd).
Vrste eksproprijacije. Postoje 2 vrste: potpuna i djelomična (nepotpuna) eksproprijacija. Potpuna je ona
kod koje eksproprirana nekretnina postaje javna svojina. Kod nepotpune se ne mijenja vlasništvo već se
uspostavlja služnost na zemljištu ili zgradi, ili se uspostavlja zakup na odreñeno vrijeme. Služnost se npr.
može uspostaviti radi izgradnje postrojenja za PTT mreže, izgradnju vodovoda, gasovoda, kanalizacija
itd. Zakup se može ustanoviti radi korištenja kamenoloma, vañenja pijeska itd. Zakup može trajati
najduže do 5 godina1.
TREĆI DIO
PREKRŠAJNO PRAVO
POJAM PREKRŠAJA U PRAVNOJ TEORIJI
U pravnoj teoriji postoje različita mišljenja u pogledu razlikovanja krivičnog djela od prekršaja. U
njemačkoj pravnoj nauci bile su raširene koncepcije da je razlika kvalitativna. Ove koncepcije isticale su
da krivično djelo znači povredu pravnog dobra, a prekršaj samo prosti delikt neposlušnosti, odnosno da
krivično djelo vrijeña pravo zaštićeno zakonom, a prekršaj samo obične interese uprave.
1
Utvrditi i pronaći važeći zakon. U knjizi je obrañen Zakon o eksproprijaciji (Sl.list SRBiH br.35/72).
39
WWW.BH-PRAVNICI.COM
U francuskom pravu dominiraju koncepcije koje polaze od kvantitativnog razlikovanja, ističući da se
razlika manifestuje u težini. Prekršaji su djela manje težine, odnosno povrede javnog poretka, dok su
krivična djela društveno opasna djela, tj.ugrožavaju osnovne pravno zaštićene vrijednosti društva.
PRAVNI PROPISI O PREKRŠAJIMA
Prekršajno pravo u FBiH regulisano je Zakonom o prekršajima kojima se povreñuju federalni propisi
(Sl.novine FBiH br.9/96). Zakon je podijeljen na 3 dijela:
1. Odgovornost i kažnjavanje za prekršaje ovaj dio sadrži opće odredbe, odgovornost za prekršaje,
prekršajne sankcije, zastarjelost)
2. Prekršajni postupak
3. Prijelazne i završne odredbe
MATERIJALNO PREKRŠAJNO PRAVO
Pojam prekršaja
U čl.2 Zakona o prekršajima dat je pojam prekršaja na slijedeći način: “Prekršaji odreñeni u federalnim
propisima jesu povrede javnog poretka utvrñene federalnim zakonom i drugim federalnim propisima za
koje se predviñaju prekršajne kazne i zaštitne mjere”.
Dakle, osnovna pretpostavka za postojanje prekršaja je postojanje povrede javnog poretka, tj. radnje
(činjenje ili propuštanje) kojom se vrijeña jedan obavezni propis. Osim radnje, drugi sastavni element
prekršaja je da je za takvu radnju propisana sankcija, tj. prekršajna kazna i zaštitna mjera. Bitno je uočiti
da je prekršaj povreda javnog poretka utvrñena “zakonom i drugim propisom”, tj. povreda opće društvene
discipline, za razliku od krivičnog djela koje je zakonom propisano kao krivično djelo i kojim se
povreñuju ili ugrožavaju osnovne vrijednosti jednog društva.
Načelo legaliteta
“Za prekršaj se ne odgovara ako prije nego što je učinjen nije bilo predviñen federalnim propisom kao
prekršaj, niti se može izreći kazna ili druga sankcija koja nije bila unaprijed propisana”. (čl.3)
Propisi kojim se mogu ureñivati prekršaji
Prekršaji se mogu propisivati federalnim zakonom i uredbom ili odlukom Vlade FBiH. (čl.4)
Važenje propisa
Vremensko važenje. Načelno se odgovornost za prekršaj odreñuje prema propisu koji je važio uvrijeme
izvršenja prekršaja. Izuzetno, “ako je poslije učinjenog prekršaja izmijenjen federalni propis o prekršaju,
primjeniće se propis koji je blaži za učinioca.”(čl.3) Pod blažim propisom podrazumijeva se onaj propis
koji predviña blažu vrstu kazne ili manju kaznu ili onaj koji pored kazne ne predviña zaštitnu mjeru.
Prostorno važenje. Za prekršaj predviñen federalnim propisom kazniće se ako je učinjen na teritoriji
FBiH. Za prekršaj učinjen u inostranstvu kazniće se samo ako je to odreñeno federalnim zakonom. Pod
uslovom uzajamnosti gonjenje za prekršaj se izuzetno može ustupiti stranoj državi u kojoj učinilac
prekršaja koji je strani državljanin ima prebivalište.
Način, mjesto i vrijeme izvršenja prekršaja
40
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Prekršaj može biti izvršen činjenjem i nečinjenjem. Prekršaj je izvršen nečinjenjem kada je učinilac
propustio činjenje koje je bio dužan izvršiti.
Prekršaj je izvršen u vrijeme kad je učinilac radio ili bio dužan da radi, bez obzira na to kad je posljedica
nastupila. Utvrñivanje vremena izvršenja značajno je zbog primjene propisa u konkretnom slučaju jer se
može desiti da je radnja izvršena u vrijeme važenja jednog propisa, a posljedica nastupila u vrijeme
važenja drugog propisa.
Prekršaj je izvršen kako u mjestu gdje je učinilac radio ili bio dužan da radi, tako i u mjestu u kome je
posljedica nastupila, ako propisom o prekršaju nije drugačije odreñeno. Ovo je značajno zbog utvrñivanja
nadležnosti za voñenje prekršajnog postupka.
Uslovi odgovornosti za prekršaj
Uslovi odgovornosti su uzrast, uračunljivost i vinost kao pozitivni uslovi, te odsustvo nužne odbrane i
krajnje nužde, stvarne zablude, sile i prijetnje kao negativni uslovi.
Uzrast. Protiv maloljetnika koji u vrijeme izvršenja prekršaja nije navršio 16 godina neće se pokrenuti
prekršajni postupak. Propisom se može odrediti kažnjavanje roditelja, odnosno staratelja ako je prekršaj
posljedica njihovog propuštanja dužnog staranja o maloljetniku. Stariji maloljetnik (navršio 16, a nije
navršio 18) odgovoran je za prekršaj samo ako je u vrijeme izvršenja prekršaja s obzirom na svoju
duševnu razvijenost bio uračunljiv.
Uračunljivost. Nije odgovoran za prekršaj učinilac koji u vrijeme izvršenja prekršaja nije mogao shvatiti
značaj svoje radnje (činjenja ili nečinjenja) ili nije mogao upravljati svojim postupcima, uslijed trajne ili
privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. Okolnost
da je prekršaj učinjen pod uticajem alkohola ili opojnih druga ne isključuje odgovornost učinioca.
Neuračunljivost se utvrñuje na osnovu mišljenja vještaka (ljekara-psihijatra).
Vinost. Zakon o prekršajima predviña da je za odgovornost dovoljan nehat učinioca, ako propisom nije
odreñeno da će se učinilac kazniti samo ako je prekršaj učinjen sa umišljajem. U zakonu se navodi da se
na prekršaje shodno primjenjuju odredbe o umišljaju i nehatu iz KZ FBiH. Dakle, umišljaj postoji kad je
učinilac bio svjestan mogućnosti nastupa zabranjene posljedice usljed svoje radnje, pa je posljedicu htio
(direktni umišljaj) ili je pristao na njeno nastupanje (eventualni umišljaj). Nehat postoji kad je učinilac
bio svjestan da usljed radnje može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da posljedica neće
nastupiti, ili će je moći spriječiti (svjesni nehat) ili nije bio svjestan mogućnosti nastupa zabranjene
posljedice mada je po objektivnim okolnostima morao, a po ličnim svojstvima mogao biti svjestan te
mogućnosti (nesvjesni nehat).
Nužna odbrana i krajnja nužda. Nije prekršaj ona radnja koja je učinjena u nužnoj odbrani. Nužna je ona
odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni protivpravni napad.
Nije prekršaj ona radnja koja je učinjena u krajnjoj nuždi. Krajnja nužda postoji ako je radnja učinjena
radi toga da učinilac od sebe ili drugog otkloni istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način
nije mogla otkloniti i ako pri tome učinjeno zlo nije veće od onog koje je prijetilo.
Ako je učinilac prekoračio granice nužne odbrane, odnosno krajnje nužde može se blaže kazniti, a ako je
to prekoračenje učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima neće odgovarati za prekršaj.
Sila, prijetnja, prinuda, stvarna zabluda. Nije odgovoran ako učini prekršaj pod uticajem sile, prijetnje
ili prinude, ili ako je u vrijeme izvršenja prekršaja pogrešno shvatio da postoje okolnosti prema kojima bi,
da su postojale, njegova radnja bila dozvoljena.
Pravna zabluda. Nepoznavanje propisa kojim se predviña prekršaj ne izvinjava.
Posebni slučajevi odgovornosti
41
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Odgovornost roditelja i staratelja. Federalnim zakonom i propisom Vlade može se odrediti da će se
roditelj, usvojilac, odnosno staralac maloljetnika koji je učinio prekršaj kazniti ako je učinjeni prekršaj
posljedica njihovog propuštanja dužnog staranja o maloljetniku, a u mogućnosti su da takav nadzor
obavljaju. (čl.47).
Odgovornost pravnog i odgovornog lica. Pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu mogu biti
odgovorni za prekršaj samo ako je to predviñeno propisom o prekršaju. Federacija, kanton i općina i
njihovi organi ne mogu biti odgovorni za prekršaj. Federalni zakonom se može propisati da za prekršaj
odgovara odgovorno lice u organu Federacije, kantona i općina, te u drugom državnom organu.
Pravno lice je odgovorno za prekršaj ako je do izvršenja prekršaja došlo radnjom ili propuštanjem dužnog
nadzora od strane organa upravljanja ili odgovornog lica ili radnjom drugog lica koje je bilo ovlašteno da
postupa u ime pravnog lica.
Odgovornost odgovornog lica postoji ako je do izvršenja prekršaja došlo njegovom radnjom ili
propuštanjem dužnog nadzora. Odgovornim licem se u smislu Zakona o prekršajima smatra lice kome su
u preduzeću (društvu) ili drugom pravnom licu povjereni odreñeni poslovi koji se odnose na upravljanje,
poslovanje ili proces rada, kao i lice koje u organu Federacije, kantona i općine ili drugom državnom
organu obavlja odreñene dužnosti.
Odgovornost odgovornog lica za prekršaj ne prestaje prestankom radnog odnosa u pravnom licu ili
organu uprave, niti zato što je nastala nemogućnost kažnjavanja pravnog lica usljed njegovog prestanka.
Odgovornost odgovornog lica za prekršaj ne postoji ako je ono postupalo na osnovu nareñenja drugog
odgovornog lica ili organa upravljanja ili ako je preduzelo sve radnje koje je bilo dužno da preduzme da
bi spriječilo izvršenje prekršaja.
Strano pravno lice i strano odgovorno lice kaznit će se za prekršaj učinjen na teritoriji Federacije i ako
strano pravno lice ima sjedište, odnosno predstavništvo u Federaciji, ukoliko drugačije nije odreñeno u
federalnom propisu kojim je predviñen prekršaj. Prekršajni postupak ne vodi se protiv lica sa
diplomatskim imunitetom, već se takva lica proglašavaju personom non grata. .
Saučesništvo. Razlikuju se 2 vrste saučesništva: podstrekavanje i pomaganje. Podstrekavanje je djelatnost

koja ide za tim da se kod izvršioca stvori odluka na izvršenje prekršaja. Pomaganje predstavlja djelatnost
koja doprinosi da se radnja izvršioca djela ostvari, a može se pojaviti prije ili u toku izvršenja djela.
Podstrekavanje i pomaganje može se izvršiti samo sa umišljajem. Saučesnici se kažnjavaju kao i učinilac,
a zavisno od okolnosti konkretnog slučaja mogu se blaže kazniti. Ako je podstrekavanje i pomaganje
izvršeno pod osobito olakšavajućim okolnostima ili ako do izvršenja prekršaja nije došlo, podstrekač i
pomagač neće odgovarati za prekršaj.
Sankcije za prekršaj
Prema članu 26 Zakona o prekršajima, za prekršaj se može propisati samo novčana kazna, a pod zakonom
predviñenim uvjetima, umjesto novčane kazne može se izreći ukor. Opći kazneni okvir novčane kazne za
pojedinca je od 10 do 500 KM, za teže prekršaje do 1.000 KM. Opći kazneni okvir za prekršaje pravnih
lica i imalaca radnje (privatnih obrtnika) je 100-5.000 KM, za teže prekršaje do 10.000. Za odgovorno
lice kazna je do 1.000 KM, a za teže prekršaje do 2.000 KM.
Osim toga, u srazmjeri sa visinom pričinjene štete ili neizvršene obaveze može se propisati novčana
kazna najviše do dvadesetostrukog iznosa pričinjene štete, neizvršene obaveze ili vrijednosti robe ili
druge stvari koja je predmet prekršaja.
Novčana kazna koja se naplaćuje na licu mjesta može se federalnim propisom utvrditi u fiksnom iznosu, i
to: za pravno lice i imaoca radnje do 500 DEM, a za odgovorno lice i drugog pojedinca - do 100 DEM.
42
WWW.BH-PRAVNICI.COM
U rješenju o prekršaju odreñuje se rok plaćanja novčane kazne, koji ne može biti kraći od 15 dana niti
duži od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja. U opravdanim slučajevima prvostepeni organ koji je
donio rješenje o prekršaju može dozvoliti da se novčana kazna isplati u otplatama, s tim da rok otplate ne
može biti duži od 6 mjeseci, ako federalnim zakonom nije drugačije odreñeno.
Ako kažnjeni u odreñenom roku ne plati novčanu kaznu koju izrekao federalni organ, kazna će se
naplatiti prinudno, a ako se ne može prinudno naplatiti, novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora o
čemu se donosi posebno rješenje. Pritom se svakih započetih 50 KM preračunava u 1 dan zatvora, s tim
što kazna zatvora ne može biti duža od 30 dana. Izvršenje kazne zatvora obustaviće se ako kažnjeni u
toku izvršenja plati ostatak novčane kazne Novčana kazna ne može se zamijeniti kaznom zatvora
odgovornom licu, kao ni vojnom licu u aktivnoj službi VF BiH.
Ublažavanje kazne. Novčana kazna može se ublažiti ako se utvrdi da prekršaj nije teže prirode, a postoje
okolnosti koje ukazuju da će se i sa blažom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja. Kazna se može
ublažiti ispod najmanje mjere kazne koja je propisana za taj prekršaj, ali ne ispod najmanje zakonske
mjere te kazne.
Ako postoje okolnosti koje znatno umanjuju odgovornost učinioca, tako da se može očekivati da će se
ubuduće kloniti vršenja prekršaja i bez izricanja propisane novčane kazne, umjesto novčane kazne može
se izreći ukor. Ukor se može izreći i ako se prekršaj sastoji u neispunjavanju propisane obaveze ili je
prekršajem nanesena šteta, a učinilac je prije donošenja rješenja o prekršaju ispunio propisanu obavezu,
odnosno otklonio ili nadoknadio nanesenu štetu.
Zaštitne mjere
Prema zakonu o prekršajima, zaštitne mjere se načelno mogu izreći samo uz novčanu kaznu za prekršaj, a
izuzetno i ako novčana kazna nije izrečena i to samo ako je takva mogućnost predviñena u zakonu.
Federalnim zakonom mogu se uz novčanu kaznu za prekršaj propisati slijedeće zaštitne mjere:
1) oduzimanje predmeta;
2) zabrana obavljanja samostalne djelatnosti;
3) zabrana upravljanja motornim vozilima;
4) udaljenje stranca sa teritorije Federacije.
Zaštitne mjere iz tač. 1. i 4. mogu se pod zakonskim uvjetima izreći i kad nisu propisane za prekršaj.
Oduzimanje predmeta. Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namijenjeni izvršenju prekršaja ili su
nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su svojina učinioca prekršaja, odnos ako njima
raspolaže pravno lice - učinilac prekršaja. Isti predmeti mogu biti oduzeti i ako su vlasništvo trećih lica,
pod uslovom da to zahtijevaju interesi opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnost robnog
prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviñenim zakonom. Oduzimanjem
predmeta ne dira se u pravo trećih lica na naknadu štete od učinioca.
Zabrana obavljanja samostalne djelatnosti sastoji se u privremenoj zabrani učiniocu prekršaja da

obavljaju zanatsku ili drugu djelatnost za koju se izdaje dozvola nadležnog organa. Ako federalnim
zakonom kojim se odreñuje prekršaj nisu posebno propisani uvjeti za izricanje ove mjere, mjera se može
izreći učiniocu prekršaja čije bi dalje bavljenje samostalnom djelatnošću bilo opasno po život ili zdravlje
ljudi ili koji je zloupotrijebio samostalnu djelatnost za izvršenje prekršaja.
Zabrana se može izreći u trajanju od 3 mjeseca do 1 godine, računajući od dana pravosnažnosti rješenja o
prekršaju.
Zabrana upravljanja motornim vozilom sastoji se u zabrani upravljanja motornim vozilom odreñene
vrste ili kategorije. Ako federalnim zakonom kojim se propisuje prekršaj nisu propisani uvjeti za izricanje
mjere iz stava 1. ovog člana, ta mjera može se izreći učiniocu prekršaja koji je učinio težu povredu
43
WWW.BH-PRAVNICI.COM
propisa o bezbjednosti saobraćaja ili čije ranije kršenje tih propisa pokazuje da je opasno da učinilac
prekršaja upravlja motornim vozilom odreñene vrste ili kategorije. Pri odlučivanju da li će se izreći ova
mjera uzeće se u obzir i to da li je učinilac vozač motornog vozila po zanimanju.
Mjera se može izreći u trajanju od 30 dana do jedne godine.
Udaljenje stranca sa teritorije Federacije može se izreći strancu koji je kažnjen za prekršaj zbog koga
je nepoželjan njegov dalji boravak u Federaciji. Mjera se može propisati u trajanju od 6 mjeseci do 3
godine.
Oduzimanje imovinske koristi. Zakon izričito propisuje da niko ne može zadržati imovinsku korist
pribavljenu prekršajem. Imovinska korist oduzima se rješenjem o prekršaju kojim je utvrñeno izvršenje
prekršaja i unosi se u budžet Federacije. Za ovaj institut shodno se primjenjuju odredbe KZ FBiH.
Zastarjelost. Postoje 2 vrste zastarjelosti: zastarjelost gonjenja i zastarjelost izvršenja kazne i zaštitne
mjere. Prema Zakonu o prekršajima, prekršajni postupak ne može se voditi ako protekne 1 godina od
dana kad je prekršaj učinjen. Rok zastarjelosti gonjenja za carinske, poreske, devizne i spoljnotrgovinske
prekršaje i za prekršaje protiv sigurnosti zračnog saobraćaja je tri godine.
Izrečena novčana kazna i zaštitna mjera ne mogu se izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o
prekršaju protekla jedna godina.
Zastoj i prekid zastarjelosti. Zastarijevanje gonjenja i zastarijevanje izvršenja novčane kazne, odnosno
zaštitne mjere za prekršaje ne teče za vrijeme za koje se gonjenje, odnosno izvršenje ne može preduzeti
po federalnom zakonu. Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preuzima
radi gonjenja učinioca prekršaja, ili radi izvršenja novčane kazne, odnosno zaštitne mjere. Sa svakim
prekidom zastarijevanje počinje ponovo da teče, ali zastarjelost u svakom slučaju nastaje kad protekne
dvaput onoliko vremena kazne, odnosno zaštitne mjere (apsolutna zastarjelost).
PREKRŠAJNI POSTUPAK
Osnovna načela
Načelo materijalne istine. Organ koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi
činjenice koje su važne za donošenje rješenja.
Pomoć neukoj stranci. Organ koji vodi prekršajni postupak dužan je da se stara da neznanje ili neukost
stranaka ne bude na štetu njihovih prava.
Načelo ekonomičnosti. Prekršajni postupak provodi se brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na
pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti.
Načelo slobodne ocjene dokaza. Kao i u drugim postupcima, i u prekršajnom postupku organ nadležan za
voñenje ocjenjuje dokaze po slobodnom uvjerenju.
Načelo saslušanja stranaka. Prije donošenja rješenja o prekršaju, okrivljenom se mora pružiti mogućnost
da se izjasni o onome što mu se stavlja na teret, osim ako se donosi rješenje po skraćenom postupku. Ako
uredno pozvani okrivljeni ne doñe na saslušanje i ne opravda izostanak, a njegovo saslušanje nije nužno
za utvrñivanje pravog stanja stvari, rješenje o prekršaju može se donijeti i bez saslušanja okrivljenog.
Pravo upotrebe vlastitog jezika. Okrivljenom koji ne zna jezik na kome se vodi postupak mora se
omogućiti da se preko tumača upozna sa cijelim materijalom i da prati postupak, te da se tokom postupka
služi jezikom koji govori.
U prekršajnom postupku službeno pismo je latinica.
44
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Načelo dvostepenosti. Protiv prvostepenog rješenja u prekršajnom postupku može se izjaviti žalba, ako
Zakonom nije drugačije odreñeno. Protiv rješenja drugostepenog organa žalba nije dopuštena.
Organi za voñenje prekršajnog postupka
Za voñenje prekršajnog postupka u prvom stepenu nadležni su federalni organi uprave, svaki iz svog
djelokruga, ako federalnim zakonom nije drukčije odreñeno.
O žalbi na rješenje o prekršaju koje je donio federalni organ u prvom stepenu rješava u drugom stepenu
Federalno vrijeće za prekršaje. Federalno vijeće zauzima načelne stavove o pravnim pitanjima radi
jedinstvenog primjenjivanja propisa o prekršajima, prati pojave i probleme u oblasti prekršaja iz svoje
nadležnosti, o tome obavještava Vladu i druge nadležne federalne organe i daje inicijative za donošenje i
izmjenu federalnih propisa. Federalno vijeće obavlja i druge poslove odreñene federalnim zakonom.
Ako je funkcioner koji rukovodi federalnim organom odredio da prekršajni postupak u prvom stepenu
vode organizacione jedinice - za voñenje prekršajnog postupka mjesno je nadležna organizaciona jedinica
na čijem je području učinjen prekršaj.
Ako se nadležnost ne može odrediti prema mjestu izvršenja prekršaja, ili ako je prekršaj izvršen u
inozemstvu, nadležnost se odreñuje prema prebivalištu, odnosno boravištu pojedinca - učinioca
prekršaja, a ako je prekršaj učinilo pravno lice - prema sjedištu pravnog lica. Eventualni sukob
nadležnosti rješava Federalno vijeće.
Organizacija i sastav. U federalnom organu prekršajni postupak za prelaženje državne granice, carinske,
devizne, spoljnotrgovinske prekršaje, prekršaje protiv bezbjednosti saobraćaja na putevima, kretanja i
boravka stranaca i za prekršaje protiv bezbjednosti vazdušnog saobraćaja u prvom stepenu vodi i rješenje
o prekršaju donosi Komisija za prekršaje, sastavljena od predsjednika i 2 člana.
Predsjednika i članove Komisije, kao i njihove zamjenike, imenuje funkcioner koji rukovodi federalnim
organom koji vodi postupak u prvom stepenu. Komisija se imenuje iz reda radnika u federalnom organu,
uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade. Predsjednik i članovi Komisije, kao i njihovi zamjenici
moraju biti diplomirani pravnici sa položenim pravosudnim ispitom ili ispitom za prekršaje i imati
potrebno radno iskustvo na odgovarajućim pravnim poslovima.
U federalnom organu prekršajni postupak za prekršaje za koje je propisana novčana kazna za pravno lice i
imaoca radnje od 2.000 DEM, a za odgovorno lice i druge pojedince do 200 DEM, kao i za druge
prekršaje, prekršajni postupak vodi i rješenje o prekršaju donosi ovlašteno službeno lice u federalnom
organu. Ovlašteno lice mora ispunjavati prethodno navedene uvjete. Odreñuje ga funkcioner koji
rukovodi federalnim organom, iz reda radnika u tom organu, a uz prethodnu saglasnost Vlade.
Federalno vijeće je samostalni federalni organ. Ono donosi poslovnik o svom radu. Broj članova
Federalnog vijeća utvrñuje Vlada. Predsjednika i članove vijeća imenuje i razrješava dužnosti Vlada, na
prijedlog ministra pravde. Predsjednik i članovi moraju biti diplomirani pravnici sa položenim
pravosudnim ispitom ili ispitom sudija za prekršaje i imati duže radno iskustvo na odgovarajućim
pravnim poslovima. Imenuju se za period od četiri godine i mogu biti ponovo imenovani.
Federalno vijeće na sjednici svih članova donosi poslovnik o svom radu, razmatra program rada i izvještaj
o radu. Sjednicu saziva i radom rukovodi predsjednik Federalnog vijeća. Kvorum čini 2/3 članova vijeća,
a odluke, koje su obavezujuće za sve, donose se većinom glasova svih članova.
Izuzeće
Službeno lice koje vrši odreñenu dužnost u prekršajnom postupku izuzeće se:
1. ako je oštećeno prekršajem;
2. ako mu je okrivljeni, oštećeni, predstavnik pravnog lica ili zastupnik nekoga od njih, bračni drug
ili srodnik u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj do četvrtog, a po tazbini do drugog
stepena;
45
WWW.BH-PRAVNICI.COM
3. ako je u istom predmetu službeno lice predstavnik pravnog lica, branilac okrivljenog, zastupnik
ili punomoćnik oštećenog, svjedok ili vještak;
4. ako postoje druge okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost.
Osim toga, od donošenja rješenja u drugom stepenu izuzeta su lica koja su učestvovala u donošenju
rješenja o prekršaju u prvom stepenu.
Izuzeće može tražiti stranka, a i samo službeno lice koje učestvuje u prekršajnom postupku dužno je
tražiti svoje izuzeće čim sazna da za to postoji razlog. O izuzeću odlučuje funkcioner koji rukovodi
federalnim organima. Ako se traži izuzeće člana Federalnog vijeća, o tome odlučuje predsjednik
Federalnog vijeća. O izuzeću predsjednika Federalnog vijeća odlučuje ministar pravde. Protiv rješenja o
izuzeću nije dozvoljena žalba. Rješenje kojim se zahtjev za izuzeće odbija može se pobijati samo žalbom
protiv rješenja o prekršaju.
Stranke u prekršajnom postupku
To su okrivljeni i oštećeni. Okrivljeni ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca.
Oštećeni ima pravo da predlaže dokaze, da stavlja druge prijedloge, da ističe zahtjev za naknadu štete i da
ostvaruje druga prava predviñena ovim zakonom.
Ako je učinjenim prekršajem šteta nanesena državnoj svojini, o tome će se uvijek obavijestiti nadležno
pravobranilaštvo.
Okrivljeni, predstavnik pravnog lica, branilac okrivljenog, oštećeni i zastupnik oštećenog imaju pravo da
razmatraju spise predmeta. Ako je prekršajni postupak u toku, razmatranje i prepisivanje spisa dozvoljava
federalni organ koji vodi postupak. Razmatranje spisa može se uskratiti ako bi se time ometalo pravilno
voñenje postupka. Poslije izvedenih dokaza, strankama i svakom drugom licu koje ima opravdan interes,
ne može se uskratiti razmatranje i prepisivanje spisa.
Pokretanje i tok prekršajnog postupka
Prekršajni postupak pokreće federalni organ na osnovu prijave za pokretanje prekršajnog postupka. Kao
podnosilac prijave može se pojaviti ovlašteni organ i oštećeni.
Ovlašteni organi su tužilac i drugi organ, ovlašteni inspektor ili ovlaštena lica koja vrše inspekcijske
poslove, kao i preduzeće (društvo) i drugo pravno lice.
Prijava za pokretanje prekršajnog postupka sadrži: osnovne podatke za učinioca prekršaja; činjenični opis
iz kojeg proizilaze pravna obilježja prekršaja, vrijeme i mjesto izvršenja prekršaja i druge okolnosti
potrebne da se prekršaj što biže odredi; pravnu ocjenu prekršaja i prijedlog o dokazima koje treba izvesti
u toku postupka.
Ako federalni organ ocijeni da postoje uvjeti za pokretanje prekršajnog postupka, donosi zaključak o
pokretanju prekršajnog postupka. Zaključak se saopštava okrivljenom prilikom saslušanja.
Eventualno odbacivanje prijave federalni organ takoñer vrši zaključkom. Prijavu će odbaciti ako utvrdi:
- da radnja opisana u prijavi nije prekršaj;
- da postoje osnovi koji isključuju odgovornost za prekršaj;
- da je nastupila zastarjelost gonjenja za prekršaj;
- da su se stekli drugi zakonski razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi.
Ovakav zaključak dostavlja se podnosiocu prijave, a oštećeni se obavještava da imovinsko pravni zahtjev
može ostvariti u parnici.
46
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Pozivanje. Lice čije je lično prisustvo u prekršajnom postupku potrebno, po pravilu se poziva pismenim
pozivom. U pozivu se izmeñu ostalog naznačava u kom svojstvu se lice poziva (okrivljeni, predstavnik
okrivljenog pravnog lica, svjedok, vještak itd). Ako je pozivanje izvršeno usmeno, to se mora zabilježiti u
spisima.
U pozivu za okrivljenog naznačiće se zašto se okrivljuje i da li mora lično da pristupi radi saslušanja ili
može svoju odbranu da podnese pismeno. Kad se poziva da lično pristupi, okrivljeni će se u pozivu
upozoriti da se u slučaju neodazivanja pozivu može narediti njegovo privoñenje. Ako za utvrñivanje
činjeničnog stanja prisustvo okrivljenog nije neophodno, u pozivu će se okrivljeni upozoriti da će se, u
slučaju njegovog neodazivanja, rješenje o prekršaju donijeti i bez njegovog saslušanja.
U pozivu svjedocima i vještacima naznačiće se da se, u slučaju neopravdanog izostanka, može narediti
njihovo privoñenje.
Privoñenje. Ako se lice koje je uredno pozvano ne odazove pozivu i svoj izostanak ne opravda, a njegovo
je prisustvo neophodno radi utvrñivanja činjeničnog stanja, narediće se njegovo privoñenje. Privoñenje
okrivljenog može se narediti i bez prethodnog pismenog poziva, ako okrivljeni ne može da dokaže svoj
identitet ili nije poznato njegovo prebivalište. Privoñenje oštećenog može se narediti samo ako je pozvan
kao svjedok. Privoñenje se nareñuje pismenom naredbom koju izvršava organ federalne ili kantonalne
policije. Privoñenje vojnih lica i pripadnika policije ne nareñuje se pismeno, već će se od njihove
komande, odnosno federalne ili kantonalne policije zatražiti da ih privede.
Zadržavanje okrivljenog moguće je u slijedećim slučajevima:

- ako se ne može utvrditi njegov identitet ili ako nema prebivališta, a postoje osnovi sumnje da je
izvršio prekršaj i da će pobjeći;
- ako namjerava da napusti Federaciju tako da postoji mogućnost da osujeti voñenje prekršajnog
postupka.
O zadržavanju okrivljenog, federalni organ koji vodi prekršajni postupak donosi naredbu u kojoj će
naznačiti dan i sat kad je zadržavanje započeto. Zadržavanje može trajati najduže 24 sata i u tom roku se
mora saslušati okrivljeni i donijeti rješenje o prekršaju. Izvršenje naredbe o zadržavanju se po potrebi
povjerava federalnoj ili kantonalnoj policiji.
Vrijeme za koje je okrivljeni zadržan prije donošenja rješenja o prekršaju uračunava se u izrečenu
novčanu kaznu, s tim što se zadržavanje duže od 12 sati računa kao 50 KM kazne.
Jamstvo. Na molbu okrivljenog koji ne živi stalno u FBiH, a želi da napusti teritoriju FBiH prije
okončanja postupka, federalni organ može dozvoliti da okrivljeni položi jamstvo kao obezbjeñenje za
ispunjenje obaveza koje mogu biti odreñene u rješenju o prekršaju. Jamstvo je uvijek novčani iznos koji
se odreñuje s obzirom na težinu prekršaja, visinu propisane novčane kazne i veličinu štete nanesene
oštećenom licu, a sastoji se u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira ili dragocjenosti.
Ako bude doneseno rješenje o obustavljanju postupka, položeno jamstvo se vraća. Ako lice koje je
kažnjeno za prekršaj po pravosnažnosti rješenja o prekršaju ne podmiri obaveze koje proizilaze iz
rješenja, iz položenog jamstva će se naplatiti ti iznosi i troškovi postupka, a ostatak će se vratiti
kažnjenom licu.
Saslušanje okrivljenog po pravilu se vrši usmeno. Organ koji vodi postupak će pozvati okrivljenog da
svoju odbranu da pismeno, ako nañe da neposredno usmeno saslušanje nije potrebno s obzirom na značaj
prekršaja i podatke kojima raspolaže. U takvom slučaju okrivljeni može zahtijevati da bude i usmeno
saslušan.
Prilikom saslušanja okrivljenom se mora saopštiti zašto se okrivljuje i pozvati ga da iznese svoju odbranu.
U pogledu saslušanja okrivljenog suočenja i učestvovanja tumača shodno se primjenjuju odgovarajuće
odredbe ZKP.
47
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Saslušanje svjedoka. Svjedoci se saslušavaju kad je to potrebno za utvrñivanje činjenica.Zakon propisuje
opću obavezu svjedočenja. Lica koja se zbog iznemoglosti ili bolesti ne mogu odazvati pozivu,
saslušavaju se u svom stanu. Svjedok koji, i pored upozorenja na posljedice, bez opravdanog razloga
odbije da svjedoči, novčano se kažnjava u iznosu do 30 KM. U pogledu osloboñenja od dužnosti
svjedočenja, načina saslušavanja svjedoka, suočenja i učešća tumača shodno se primjenjuju odgovarajuće
odredbe ZKP.
Uviñaj i vještačenje. Uviñaj se preduzima kad je za utvrñivanje i razjašnjenje neke važne činjenice
potrebno lično i neposredno opažanje. Organ koji vodi postupak odlučuje o tome ko će prisustvovati
uviñaju, uključujući i vještake. Vještačenje se vrši ako je za utvrñivanje i ocjenu činjenica neophodna
posebna stručna sprema i znanje. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi.
Pretresanje prostorija i lica može se preuzeti samo u slučaju težih prekršaja i to ako ima dovoljno osnova
da će se u prostorijama ili kod pojedinih lica naći predmet ili tragovi koji bi mogli biti bitni za prekršajni
postupak. Pretresanje u vojnim ustanovama i vojnim jedinicama, kao i pretresanje vojnih lica, može
obavljati samo ovlašteni vojni organ. Nije dozvoljeno pretresanje prostorija koje pripadaju licima koja
uživaju diplomatski imunitet.
Privremeno oduzimanje predmeta naredbom odreñuje federalni organ. Prepis naredbe mora se predati
licu od kojeg se predmeti oduzimaju. Licu od kog se predmeti privremeno oduzimaju izdaje se potvrda sa
tačnim naznačenjem i opisom oduzetih predmeta.
Rješenje o prekršaju. Prekršajni postupak završava se donošenjem rješenja o prekršaju, kojim se

prekršajni postupak obustavlja ili se okrivljeni oglašava odgovornim i kažnjava za prekršaj.
Rješenje kojim se prekršajni postupak obustavlja donijeće se:

1. ako je u pitanju radnja koja nije predviñena kao prekršaj;
2. ako je okrivljeni za isti prekršaj pravosnažno kažnjen ili je prekršajni postupak bio obustavljen;
3. ako okrivljeni uživa diplomatski imunitet;
4. ako nastupi zastarjelost gonjenja prekršaja;
5. ako nema dokaza da je prekršaj učinio okrivljeni;
6. ako u toku postupka okrivljeni umre ili okrivljeno pravno lice prestane da postoji;
7. ako postoje okolnosti koje po ovom zakonu isključuju odgovornost za prekršaj, odnosno
protivpravnost radnje;
8. ako postoje druge okolnosti koje isključuju voñenje prekršajnog postupka.
Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava odgovornim donosi se kad se u postupku utvrdi
postojanje prekršaja i odgovornost okrivljenog za taj prekršaj. Ovo rješenje može biti doneseno i bez
ispitivanja okrivljenog, u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan neopravdano izostane.
Rješenje o prekršaju sadrži uvod, izreku (dispozitiv), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, kao i broj,
datum, potpis ovlaštenog lica i pečat federalnog organa.
Uvod rješenja sadrži: naziv federalnog organa, ime i prezime lica koja su donijela rješenja i zapisničara,
ime i prezime okrivljenog, predstavnika pravnog lica i branioca, odnosno naziv i sjedište okrivljenog
pravnog lica, koji je prekršaj predmet postupka i dan donošenja rješenja.
Izreka (dispozitiv) rješenja kojim se okrivljeni oglašava odgovornim sadrži: lične podatke o okrivljenom i
odluku kojom se okrivljeni oglašava krivim za prekršaj.
U obrazloženju se ukratko iznose samo bitni razlozi o utvrñenom činjeničnom stanju, uz kratko navoñenje
dokaza i propisa na kojima se zasniva izreka rješenja.
48
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Uputstvo o pravnom lijeku sadrži pouku o tome ko ima pravo žalbe protiv rješenja o prekršaju, u roku i
kome organu se predaje, te koji organ odlučuje po žalbi.
Dispozitiv rješenja kojim se okrivljeni označava krivim mora sadržavati:

- za koji se prekršaj okrivljeni kažnjava, uz naznačenje činjenica i okolnosti iz kojih proizilaze obilježja
prekršaja;
- koji su propisi o prekršaju primijenjeni;
- kojom novčanom kaznom se okrivljeni kažnjava;
- odluku o zaštitnim mjerama i o oduzimanju imovinske koristi;
- odluka o uračunjavanju mjera zadržavanja;
- odluka o troškovima postupka;
- odluka o imovinskopravnom zahtjevu.
U rješenju o prekršaju naznačit će se i rok u kome se novčana kazna ima platiti i upozoriće se da će se, u
slučaju neplaćanja novčane kazne u tom roku, naplata izvršiti prinudno, odnosno da će se novčana kazna
zamjeniti kaznom zatvora. Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, u rješenju će se odrediti i
kako će se sa oduzetim predmetima postupiti. Ako tom mjerom nisu obuhvaćeni predmeti koji su
privremeno oduzeti, u rješenju će se odrediti da se takvi predmeti vrate vlasniku.
U slučaju sticaja prekršaja, u izreci rješenja unijeće se novčane kazne utvrñene za pojedini prekršaj i
ukupna novčana kazna koja se izriče, kao i zaštitne mjere ako su izrečene za jedan ili više prekršaja.
Troškovi prekršajnog postupka obuhvataju stvarne izdatke učinjene radi voñenja postupka. Oni padaju
na teret lica kažnjenog za prekršaj. Troškove postupka za prekršaj po kome je postupak obustavljen snosi
federalni organ koji je vodio taj postupak.
Pravna sredstva
Redovna pravna sredstva su žalba i prigovor. Vanredna su ponavljanje postupka, zahtjev za sudsku zaštitu
i zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Žalba. Protiv prvostepenog rješenja o prekršaju može se izjaviti žalba Federalnom vijeću. Podnosi se u
roku od osam dana od dana prijema rješenja organu koji je donio rješenje u prvom stepenu. Ako je
prvostepeno rješenje objavljeno, za lica koja su prisutna rok žalbe počinje teći od dana objavljivanja.
Žalbu mogu izjaviti okrivljeni, njegov zastupnik, bračni drug, roditelj i dijete okrivljenog, kao i
podnosilac prijave. Oštećeni može izjaviti žalbu samo u pogledu odluke o troškovima prekršajnog
postupka. Podnosilac žalbe je dužan da u žalbi navede u čemu je nezadovoljan rješenjem o prekršaju
donesenom u prvom stepenu, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.
U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi. Podnosilac je dužan da obrazloži iz kojih razloga te
dokaze nije ranije iznio, kao i da navede činjenice koje pomoću novih dokaza želi da dokaže.
Neblagovremenu ili nedopuštenu žalbu odbaciće federalni organ koji je rješenje o prekršaju donio u
prvom stepenu. Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Federalnom vijeću. Blagovremenu žalbu
federalni organ koji je rješenje o prekršaju donio u prvom stepenu dužan je da je bez odlaganja dostavi
Federalnom vijeću.
Prvostepeni organ može dopuniti postupak prije dostavljanja žalbe Federalnom vijeću ili izmijeniti
rješenje, ako usvoji razloge iznesene u žalbi.
49
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Federalno vijeće odbaciće rješenjem neblagovremenu ili nedopuštenu žalbu, ako je to prvostepeni organ
propustio učiniti. Rješavajući o žalbi, Federalno vijeće može rješenje o prekršaju potvrditi, ukinuti ili
preinačiti.
Drugostepeni organ će odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog organa, ako utvrdi
da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje probija, niti takve bitne povrede prekršajnog postupka,
odnosno materijalnog propisa na koje treba paziti po službenoj dužnosti.
Federalno vijeće će uvažavajući žalbu ukinuti rješenje doneseno u prvom stepenu i predmet vratiti na
ponovno rješenje:
- ako utvrdi da je učinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ili
- ako nañe da zbog pogrešnog ili nepotpunog utvrñenog činjeničnog stanja prvostepeni organ treba
provesti novi postupak.
Federalno vijeće će uvažavajući žalbu preinačiti prvostepeno rješenje ako utvrdi:

- da su odlučne činjenice u rješavanju pravilno utvrñene, ali da se s obzirom na utvrñeno činjenično
stanje, a na osnovu pravilne primjene propisa ima donijeti drugačije rješenje.
- da postoje povrede zakona koje se mogu otkloniti i bez ukidanja takvog rješenja ili da pri
odmjeravanju novčane kazne ili izricanju zaštitne mjere treba drugačije ocijeniti okolnosti koje se
uzimaju u obzir;
- da je prvostepeni organ pogrešno ocijenio dokaze na kojima je rješenje zasnovano.
Ponavljanje postupka. Ponavljanje postupka u korist kažnjenog može se dozvoliti kad je prekršajni
postupak završen pravosnažnim rješenjem:
- ako se dokaže da je rješenje o prekršaju zasnovano na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka ili
vještaka;
- ako se dokaže da je do rješenja o prekršaju došlo uslijed krivičnog djela službenog lica koje je
provodilo postupak ili je u njemu učestvovalo;
- ako se utvrdi da je lice koje je kažnjeno za prekršaj za istu radnju već jednom kažnjeno u prekršajnom
postupku, krivičnom postupku ili u postupku za privredni prestup;
- ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji bi sami za sebe ili u vezi sa ranijim
dokazima doveli do drukčijeg rješenja, da su bili poznati u ranijem postupku.
Zahtjev za ponavljanje postupka u prva 3 navedena slučaja može se podnijeti u roku od šest mjeseci od
dana pravosnažnosti odluke donesene u krivičnom postupku, odnosno prekršajnom postupku, odnosno
postupku za privredni prestup, a u četvrtom slučaju u roku od 3 mjeseca od dana saznanja za nove
činjenice ili dokaze, a najkasnije u roku od 1 godine od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju.
Poslije smrti lica koje je kažnjeno za prekršaj, zahtjev za ponavljanje postupka mogu podnijeti njegov
bračni drug, djeca, roditelj, staralac ili usvojilac.
Zahtjev ne odgaña izvršenje rješenja o prekršaju povodom kog se traži ponavljanje postupka, ali ako
federalni organ koji odlučuje o ponavljanju postupku smatra da ima osnova da se zahtjev uvaži, može
odgoditi, odnosno prekinuti izvršenje rješenja dok ne odluči o ponavljanju postupka.
U ponovljenom postupku rješenje o prekršaju ne može biti izmijenjeno na štetu kažnjenog lica.
Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv rješenja o prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće. Može
ga podnijeti kažnjeni, zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branilac. O zahtjevu rješava
Vrhovni sud FBiH. Podnosi se u roku od 8 dana od dana prijema drugostepenog rješenja. Predaje se
prvostepenom organu, koji ga je dužan zajedno sa predmetom bez odlaganja dostaviti Vrhovnom sudu
FBiH.
Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv drugostepenog rješenja Federalnog vijeća kojim je
pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 1.000 KM, a odgovornom licu ili drugom
50
WWW.BH-PRAVNICI.COM
pojedincu - preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta ili imovinske koristi
preko 3.000 KM, i to u slijedećim slučajevima:
- ako je rješenjem o prekršaju povrijeñen materijalni propis;
- u slučaju bitne povrede postupka;
- ako je činjenično stanje nepotpuno utvrñeno ili ako je iz utvrñenih činjenica izveden nepravilan
zaključak u pogledu činjeničnog stanja.
Zahtjev ne odgaña izvršenje rješenja, ali na zahtjev kažnjenog Vrhovni sud može narediti nadležnom
federalnom organu da odgodi, odnosno prekine izvršenje rješenja dok ne odluči o zahtjevu, ako ima
osnova iz kojih može zaključiti da će udovoljiti zahtjevu.
Vrhovni sud odlučuje o zahtjevu za sudsku zaštitu u nejavnoj sjednici, u vijeću sastavljenom od trojice
sudija. On će ukinuti rješenje o prekršaju ako utvrdi da je zahtjev za sudsku zaštitu osnovan. Ako utvrdi
da je povrijeñen materijalni propis, a utvrñeno činjenično stanje pruža pouzdan osnov za donošenje
drukčijeg rješenja, Vrhovni sud može donijeti odluku kojom preinačava drugostepeno rješenje.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podići protiv pravosnažnog rješenja o prekršaju. Podnosi ga
federalni tužilac u roku od 3 mjeseca od dana kad je kažnjenom licu uručena odluka o žalbi, odnosno od
dana kad je postala pravosnažna odluka prvostepenog organa, a o kojoj je Federalno vijeće riješilo
povodom žalbe.
O zahtjevu rješava Vrhovni sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija. Zahtjev ne odgaña izvršenje
rješenja o prekršaju, ali Vrhovni sud pri rješavanju zahtjeva može narediti nadležnom federalnom organu
da odgodi, odnosno prekine izvršenje rješenja dok konačno ne odluči o podignutom zahtjevu.
Skraćeni prekršajni postupak
Rješenje u skraćenom postupku donosi se bez pozivanja i ispitivanja okrivljenog. Skraćeni postupak
može se provesti ako federalni organ nañe da se na osnovu prijave ovlaštenog podnosioca, koja je
sačinjena na osnovu službenih ili drugih podataka ili neposrednog zapažanja, nesumnjivo utvrñuje da je
okrivljeni izvršio prekršaj za koji je propisana novčana kazna do odreñenog iznosa.
Rješenje o prekršaju u skraćenom postupku može se donijeti samo za prekršaje za koje je za pojedinca
propisana novčana kazna do 200 KM, a za imaoca radnje i pravno lice - do 2.000 KM.
U skraćenom postupku ne može se rješavati i o naknadi štete niti se mogu izreći zaštitne mjere, osim
oduzimanja predmeta čija vrijednost ne prelazi iznos od 500 KM. Ne može se oduzeti imovinska korist
čija vrijednost prelazi iznos od 500 KM.
Protiv ovog rješenja o prekršaju okrivljeni može u roku od 8 dana od dana prijema rješenja izjaviti
prigovor. Neblagovremeni i nedopušteni prigovor odbaciće federalni organ koji je donio rješenje o
prekršaju. Protiv rješenja o odbacivanju prigovora okrivljeni ima pravo žalbe Federalnom vijeću u roku
od 8 dana od dana prijema rješenja.
Ako okrivljeni u odreñenom roku podnese prigovor i prigovor se ne odbaci, federalni organ koji je donio
rješenja o prekršaju staviće van snage to rješenje i nastaviće se redovan postupak. Rješenje doneseno u
redovnom postupku ne može za okrivljenog biti nepovoljnije od rješenja koje je povodom njegovog
prigovora stavljeno van snage.
Naplata novčane kazne na licu mjesta
Za lakše prekršaje za koje je federalnim zakonom ili propisom Vlade propisana novčana kazna u iznosu
koji za pravno lice i imaoca radnje ne prelazi 500 KM, a za odgovorno lice i drugog pojedinca 100 KM,
mogu se tim propisom ovlastiti odreñena službena lica federalnog organa da na licu mjesta naplaćuju
novčane kazne od lica koja se zateknu u izvršenju prekršaja.
51
WWW.BH-PRAVNICI.COM
O naplaćenoj kazni izdaje se potvrda. Protiv naplate novčane kazne na licu mjesta ne može se izjaviti
žalba ni drugi pravni lijek. Nije dozvoljeno naplaćivanje novčane kazne na licu mjesta za više prekršaja
izvršenih u sticaju.
Ako se novčana kazna ne naplati na licu mjesta ili ako lice koje je učinilo prekršaj novčanu kaznu ne plati
odmah, odnosno u roku od petnaest dana, podnijeće se prijava federalnom organu koji vodi prekršajni
postupak. Za taj prekršaj ne može se izreći novčana kazna veća od kazne koja se može naplatiti na licu
mjesta.
Povrat novčanih iznosa u slučaju neopravdanog kažnjavanja
Lice kome je u prekršajnom postupku neopravdano izrečena novčana kazna, zaštitna mjera oduzimanja
predmeta ili oduzimanja imovinske koristi ima pravo na povrat novčanog iznosa.
Smatra se da je lice neopravdano kažnjeno ako je u slučaju preinačenja pravosnažnog rješenja o prekršaju
ili ukidanja pravosnažnog rješenja o prekršaju, postupak protiv njega pravosnažno obustavljen. Povrat
novčanog iznosa ne može zahtijevati lice koje je svojim lažnim priznanjem prouzrokovalo kažnjavanje.
Zahtjev za povrat novčanog iznosa podnosi se federalnom organu uprave nadležnom za poslove finansija
u roku od 6 mjeseci od dana prijema pravosnažnog rješenja o obustavi postupka. Ako nadležni organ
odbije zahtjev ili ne donese rješenje u roku od 60 dana po prijemu zahtjeva, može se podnijeti tužba za
naknadu štete. Rok za podnošenje tužbe je 30 dana od dana saopštenja rješenja, odnosno prijema rješenja.
Izvršenje rješenja o prekršaju
Rješenje se izvršava kad postane pravosnažno. Pravosnažnost prvostepenog rješenja nastupa kad se ono
ne može više pobijati žalbom odnosno prigovorom. Pravosnažnost drugostepenog rješenja nastupa
dostavljanjem rješenja stranci (konačno rješenje).
ČETVRTI DIO
UPRAVNI POSTUPAK
UOPĆE O UPRAVNOM POSTUPKU
POJAM UPRAVNOG POSTUPKA
Upravni postupak čine pravna pravila koja regulišu nadležnost, redoslijed radnji i akata donesenih od
strane organa uprave pri rješavanju o pravima i obavezama grañana i organizacija koje proizilaze iz
materijalno-pravnih propisa upravnog prava.
RAZVOJ UPRAVNOG POSTUPKA
Ideja o potrebi upravnopravnog kodeksa pojavila se prvo u Austriji. Naročito je Upravni sud u Beču,
osnovan 1875.godine, svojom praksom stvorio osnovu za kasniju kodifikaciju upravnog postupka, koja je
(prva u svijetu) uslijedila 1925.godine.
Jugoslavija je kodifikaciji upravnog postupka pristupila 1929.godine, kad je u Zakon o unutrašnjoj upravi
unijela izvjesne procesne norme za postupanje organa opće uprave. Ubrzo nakon toga (09.11.1930)
donesen je Zakon o opštem upravnom postupku (ZUP), koji je na snagu stupio 1931.godine. Pravna
pravila iz ovog zakona, koja nisu bila u suprotnosti sa novim pravnim poretkom, primjenjivana su i u
upravnom postupku FNRJ.
VRSTE UPRAVNOG POSTUPKA (OPĆI POSTUPAK I POSEBNI POSTUPCI). SUPSIDIJARNA

PRIMJENA OPĆEG UPRAVNOG POSTUPKA
52
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Zakon o upravnom postupku (Sl.novine FBiH br.2/98) predviña opći upravni postupak i posebne upravne
postupke.
Opći upravni postupak može imati 2 vida: može biti sadržan u jednom jedinstvenom aktu (zakonu ili
drugom aktu), a može biti dat i teorijski kao uopćavanje prakse i pojedinih upravnih postupaka. Može se
reći da je mali broj zemalja u svijetu koje su normirale opći upravni postupak. Opći upravni postupak ima
dopunski, supletorni ili supsidijarni karakter. Primjenjuje se kad za odreñenu upravnu materiju nema
posebnih propisa o postupku.
ODNOS UPRAVNOG POSTUPKA PREMA GRAðANSKOM POSTUPKU
Primjena propisa upravnog ili grañanskog postupka dolazi u obzir zavisno od toga da li se radi o javnom
ili privatnom pravu. Javnopravni odnosi (izuzev krivičnih) štite se propisima upravnog, a grañansko-
pravni odnosi propisima grañanskog postupka.
UPRAVNI POSTUPAK I UPRAVNO MATERIJALNO PRAVO
Materijalni propisi odnose se na prava i dužnosti pravnih subjekata. Procesnopravni propisi normiraju
procesne radnje državnih organa i drugih učesnika u postupku, a radi zaštite odnosno ostvarivanja
materijalnih prava. Dakle, procesno pravo nema svoju samostalnu svrhu već služi pravnoj zaštiti
materijalnog prava. Uprkos tome, ono ipak predstavlja granu pravnog poretka koja je potpuna i neovisna
od materijalnog prava.
DUŽNOST POSTUPANJA PO ZAKONU O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU
OBIM OBAVEZNE PRIMJENE ZUP-a
Obavezno postupanje po ZUP-u proteže se na organe uprave FBiH i kantona, gradske i općinske službe
za upravu i druge organe, te institucije koje imaju javna ovlaštenja. Ovo postupanje obavezno je kad
navedeni organi, službe i institucije rješavaju u upravnim stvarima.
Postoje 3 obilježja upravne stvari na koju se primjenjuju propisi ZUP-a: konkretnost, autoritativnost i
pravno djelovanje.
Konkretnost je karakteristika upravnog akta, tj. rješenja u upravnom postupku. Normativni akt zasniva
pravna pravila, a upravni akt zasniva pravne odnose.
Autoritativnost. Formalni upravni akt donosi se u onim upravnim stvarima gdje njegov donosilac nastupa
kao vlast. Dakle, upravni akt je akt vlasti a ne akt poslovanja. To je jednostrani pravni akt a ne ugovor, jer
pretpostavlja autoritativno izricanje nosioca vlasti.
Pravno djelovanje. Upravni akt utvrñuje, stvara, mijenja ili ukida pravne odnose. Formalni upravni akt
treba da neposredno proizvodi pravne efekte, a ne da služi samo kao osnova za donošenje pravog
upravnog akta. Akti koji nemaju neposredni pravni efekat nisu formalni upravni akti.
Uvjerenje i akti evidencije nisu formalni upravni akti. Njihova istinitost se u najboljem slučaju samo
pretpostavlja, dok se propisanim putem ne dokaže suprotno. Za razliku od pravog upravnog akta,
uvjerenje ne zasniva niti utvrñuje autoritativne činjenice ili odnose, već ih samo potvrñuje s obzirom na
neki drugi upravni akt. Prema tome, uvjerenje ne može oboriti upravni akt kojim se utvrñuje odnosna
činjenica ili pravni odnos. Dakle, uvjerenje i upravni akt imaju različit pravni značaj i različite pravne
posljedice.
53
WWW.BH-PRAVNICI.COM
NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA
OSNOVNA NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA
1. Načelo zakonitosti; 7. Načelo slobodne ocjene dokaza;

2. Načelo zaštite prava grañana i zaštite 8. Načelo samostalnosti organa u
javnog interesa; rješavanju;
3. Načelo materijalne istine; 9. Načelo dvostepenosti
4. Načelo efikasnosti; 10. Pravosnažnost rješenja;
5. Načelo ekonomičnosti 11. Pomoć neukoj stranci;
6. Načelo saslušanja stranke 12. Pravo na upotrebu jezika i pisma;
1. Načelo zakonitosti
To je najvažnije načelo upravnog postupka. Ono podrazumijeva da su svi organi uprave i institucije koje
imaju javna ovlaštenja dužni upravne stvari rješavati na osnovu zakona i drugih propisa, kao i općih akata
institucija koje imaju javna ovlaštenja.
Posebno je značajno što Zakon izričito odreñuje da se njegove odredbe obavezno primjenjuju i u
slučajevima kad je organ, odnosno institucija ovlašten da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj
ocjeni.
U upravnim stvarima u kojima je javni organ ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti
doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu sa ciljem sa kojim je ovlaštenje dato. Iz ovakvog ograničenja
proizilazi da se protiv rješenja donesenog po slobodnoj ocjeni može voditi i upravni spor, i to ne samo
zbog povrede bitnih odredaba postupka i zbog prekoračenja ovlaštenja, već i zbog zloupotrebe ovlaštenja
kad je rješenje doneseno protivno cilju u kome je ovlaštenje za rješavanje po slobodnoj ocjeni dato.
2. Načelo zaštite prava grañana i zaštite javnog interesa
Organi uprave su pri voñenju postupka dužni da strankama omoguće što lakše ostvarivanje i zaštitu
njihovih prava, pritom vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba,
niti u suprotnosti sa javnim interesom koji je utvrñen zakonom.
Ukoliko stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, službena osoba koja rješava upravnu stvar je
dužna stranku na to upozoriti.
Ako se na osnovu zakona strankama nalažu neke obaveze, organ uprave je dužan primjenjivati mjere koje
su za stranke povoljnije, ako se i takvim mjerama mjerama postiže cilj zakona. Ovo posebno dolazi do
izražaja pri izvršenju rješenja. U slučaju povrede ovog pravila, drugostepeni organ može rješavajući po
žalbi izmijeniti prvostepeno rješenje i odrediti primjenu sredstava povoljnijih za stranku, bez obzira na to
što je prvostepeno rješenje pravilno kako u pogledu utvrñenih činjenica tako i u pogledu primjene zakona.
3. Načelo materijalne istine
Nasuprot formalnoj (proceduralnoj) ili vještačkoj istini, načelo materijalne istine znači utvrñivanje pravog
stanja stvari, tj. saznavanje stvarne (materijalne) istine uočavanjem činjeničnog stanja onakvog kakvo ono
u stvari postoji.
Načelo materijalne istine ne zahtijeva utvrñivanje svih činjenica, već samo pravno relevantnih činjenica.
Pravo stanje stvari, tj. materijalna istina se mora utvrditi kadgod se radi o donošenju rješenja, bez obzira
na to da li ono predstavlja vezani upravni akt ili se donosi po diskrecionoj ocjeni.
Za povredu načela materijalne istine ZUP predviña sankcije. Rješenje zasnovano na nepotpuno ili
pogrešno utvrñenim činjenicama mora biti poništeno po žalbi stranke ili ovlaštenog organa. Osim toga,
pravosnažno rješenje koje je zasnovano na pogrešno utvrñenim činjenicama može se izmijeniti, ukinuti ili
poništiti putem obnove postupka.
54
WWW.BH-PRAVNICI.COM
4. Načelo efikasnosti
Organi uprave dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa stranaka (grañana i pravnih lica).
To podrazumijeva brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku, uz
svestrano razmatranje tih stvari. Ovo se postiže dobrom organizacijom rada, kao i kvalitetnim resursima
(ljudskim i materijalnim) u okviru organa i institucija koje rješavaju u upravnim stvarima.
5. Načelo ekonomičnosti postupka
Načelo ekonomičnosti zahtijeva da se postupak vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za
sve učesnike u postupku, ali da se istovremeno pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrñivanje
činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Dakle, primjena ovog načela ne smije ići
na štetu načela zakonitosti i načela materijalne istine.
6. Načelo saslušanja stranke
Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima
relevantnim za donošenje rješenja. Kad se radi o dvostranačkim predmetima, mogućnost izjašnjavanja
treba pružiti i jednoj i drugoj stranci (audiatur altera pars). Rješenje se može donijeti bez prethodnog
saslušanja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
Stranci se u skladu sa ovim načelom mora dati mogućnost da se izjasni. To ne znači da stranka mora
iskoristiti ovu mogućnost, ali ako joj mogućnost izjašnjavanja nije data, tada postoji povreda načela
saslušanja stranke. Takva povreda predstavlja povredu bitnog pravila postupka, što predstavlja razlog za
poništavanje rješenja u postupku po žalbi, kao i za upotrebu vanrednog pravnog sredstva (obnove
postupka).
7. Načelo slobodnog ocjenjivanja, odnosno samostalne ocjene dokaza
Ovo načelo znači da organ po slobodnom uvjerenju, tj. po svom ličnom, ničim nevezanom shvatanju
cijeni ima li se jedna činjenica smatrati istinitom ili ne. Prema zakonskoj odredbi, ovlašteno službeno lice
na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu
rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane.
Slobodna ocjena dokaza načelno se primjenjuje na sva dokazna sredstva, osim javne isprave. Sadržaj
javne isprave mora se uzeti kao tačan dok se suprotno ne dokaže. Meñutim, u interesu materijalne istine
dozvoljeno je dokazivati da je javna isprava neispravno sastavljena ili da sadrži neistinite činjenice.
Službeno lice koje donosi rješenje o upravnom postupku mora pri donošenju rješenja imati u vidu samo
objektivne elemente, a nikako i svoja lična raspoloženja. Pri davanju veće dokazne snage jednom sredstvu
u odnosu na drugo, u rješenju se moraju navesti razlozi za to.
8. Samostalnost organa u rješavanju
Načelo samostalnosti organa u rješavanju znači da:

1. Organ u okviru svojih propisanih ovlaštenja samostalno vodi upravni postupak i donosi rješenje;
2. Ovlaštena službena osoba nadležnog organa samostalno utvrñuje činjenice i okolnosti. Na osnovu
utvrñenih činjenica i okolnosti primjenjuju se propisi, odnosno opći akti na konkretan slučaj.
9. Načelo dvostepenosti – pravo žalbe
Pravo žalbe je u našem pravnom sistemu ustavno načelo. ZUP ovo načelo potvrñuje i bliže razrañuje. Po
pravilu, stranka ima pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja, a žalba protiv drugostepenog rješenja nije
dopuštena.
55
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Pravo žalbe ima svaka stranka u upravnom postupku. Ovo pravo stranka ima i u slučaju da prvostepeni
organ u propisanom roku nije donio rješenje o njenom zahtjevu. Samo zakonom se može propisati da u
pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, ali pod uslovom da se zaštita prava i zakonitosti
osigura na drugi način.
U slučaju da nema drugostepenog organa uprave, žalba protiv prvostepenog rješenja načelno nije
dopuštena. Izuzetno se može izjaviti samo u slučajevima predviñenim zakonom. U takvim slučajevima
zakonom se predviña i organ koji će rješavati po žalbi.
10. Pravosnažnost rješenja
Pravosnažnost je procesni pojam koji znači da se u redovnom postupku ne može više staviti u pitanje neki
predmet koji je konačno riješen – non bis in idem. Pravosnažnost upravnog akta daje se iz 2 razloga:
1. zbog ekonomičnosti, jer se isključuje mogućnost da se organ opterećuje ponovnim rješavanjem
istog predmeta (objektivna pravosnažnost);
2. zbog pravne sigurnosti, tj. da se ne bi diralo u pravo pojedinaca (subjektivna pravosnažnost).
U teoriji se razlikuje formalna i materijalna pravosnažnost. Formalna pravosnažnost upravnog akta
ispoljava se u tome što se protiv tog akta ne može uložiti nikakav redovan pravni lijek. Materijalna ili
unutrašnja pravna snaga jednog upravnog akta (rješenja) postoji ako je rješenje konačno i definitivno
riješilo jedan predmet uopće, tako da se taj predmet ne može više nikako riješiti na drugi način. Akt koji
je postao materijalno pravosnažan vezuje i stranke i organe koji su ga donijeli. Dakle, da bi mogao biti
materijalno pravosnažan, akt mora biti i formalno pravosnažan. S druge strane, formalno pravosnažan akt
ne mora istovremeno biti i materijalno pravosnažan.
Prema odredbi ZUP-a, pravosnažno je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti
upravni spor, a tim rješenjem je stranka stekla odreñena prava ili obaveze. Ono se može poništiti,
ukinuti ili izmijeniti samo u zakonom predviñenim slučajevima.
Iz navedenog su vidljiva 3 elementa pravosnažnosti rješenja:

1. rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor;
2. njime je stranka stekla odreñena prava ili su joj nametnute obaveze;
3. može biti poništeno, ukinuto ili izmijenjeno samo u slučajevima koji su predviñeni zakonom.
Meñutim, postoje 2 izuzetka, kad se pravosnažno rješenje može mijenjati iako to zakonom nije
predviñeno, ali pod uslovom da se time ne vrijeña propis niti pravo drugog lica:
1. rješenje kojim je odbijen zahtjev stranke (negativan upravni akt);
2. rješenje kojim je stranci nametnuta neka obaveza, pod uslovom da se novim rješenjem ta obaveza
smanjuje odnosno ublažava.
Pravosnažno rješenje može se poništavati, ukidati ili mijenjati putem vanrednih pravnih sredstava u
upravnom postupku.
Konačno rješenje u upravnom postupku je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno
sredstvo (žalba), a kojim je stranka stekla neko pravo ili su joj nametnute obaveze. Dakle, protiv
konačnog rješenja u upravnom postupku može se pokrenuti upravni spor.
11. Pomoć neukoj stranci
56
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Organ koji vodi postupak dužan je voditi računa da neznanje i neukost stranke i drugih učesnika postupka
ne bude na štetu prava koja im pripadaju po zakonu. Shodno ovom načelu, službeno lice koje vodi
postupak po potrebi mora upozoriti stranku odnosno drugog učesnika u postupku na pravne posljedice
njihovih radnji ili propuštanja zbog kojih bi mogli pretrpjeti štetu. ZUP ne predviña nikakvu sankciju za
povredu ovog načela.
12. Upotreba jezika i pisma
Prema čl.16 ZUP-a, upravni postupak se vodi na bosanskom i hrvatskom jeziku, a organ koji vodi upravni
postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog i hrvatskog jezika. Službeno pismo je latinica.
Federalnim zakonom može se kao službeni odrediti i dodatni jezik.
ZUP omogućava da se kao sredstva komuniciranja koriste i ostali jezici. Organ koji vodi postupak je
dužan stranci omogućiti da tok postupka prati na svom jeziku, ukoliko se postupak ne vodi na jeziku
stranke. Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani BiH, a ne znaju jezik na kome se vodi
postupak, imaju pravo da tok postupka prate preko tumača (prevodioca). Iz navedenog proizilazi da se
stranke koje znaju jezik na kome se vodi postupak, trebaju tokom postupka služiti tim jezikom.
OSTALA VAŽNIJA NAČELA
1. Oficijelno i privatno načelo 4. Načelo posrednosti i neposrednosti;

2. Inkviziciono i dispoziciono načelo; 5. Načelo javnosti;
3. Načelo usmenosti i pismenosti 6. Načelo koncentracije
Oficijelno i privatno načelo
Oficijelno načelo znači da organ postupak pokreće po službenoj dužnosti (ex officio). Privatno načelo
podrazumijeva da se postupak pokreće po zahtjevu zainteresiranog lica, te da organ bez takvog zahtjeva
ne smije pokrenuti postupak. U upravnom postupku privatno načelo dolazi do izražaja samo onda kad
upravni postupak primarno za cilj ima ostvarivanje privatnog interesa. Inače, privatno načelo je
karakteristično za parnični postupak.
Oficijelno i privatno načelo važe i za voñenje i za obustavu postupka. Postupak pokrenut po zahtjevu
stranke će biti i obustavljen na njen zahtjev. Organ može takav postupak nastaviti i protiv volje stranke,
ako zaključi da javni interes nalaže dalje voñenje postupka ili to zahtijeva suprotna strana.
Inkviziciono i dispoziciono načelo
Prema dispozicionom načelu, same stranke pribavljaju i upotrebljavaju dokazni materijal po svojoj volji.
Dakle, samo ono što stranke iznesu u postupku, to će organ uzeti u obzir pri donošenju rješenja. Po
inkvizicionom načelu dokazi se prikupljaju i iznose od strane organa koji vodi postupak ili po njegovoj
naredbi.
U našem upravnom postupku primarno je zastupljeno inkviziciono načelo, uz odreñena odstupanja ako je
u pitanju zaštita interesa stranaka. Stranka može iznositi činjenice koje mogu biti od uticaja na rješenje i
pobijati tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima.
Načelo usmenosti i pismenosti
Upravni postupak izgrañen je na kombinovanom načelu usmenosti i pismenosti, pri čemu prioritet
pripada načelu pismenosti. Npr. podnesci se mogu predavati pismeno i usmeno, usmena izjašnjenja se
bilježe u zapisnik, rješenje se strankama daje napismeno ali se mogu saopštiti i usmeno, žalba se može
podnijeti i usmeno i pismeno, ali je žalbeni postupak samo pismen itd.
Načelo posrednosti i neposrednosti
57
58
Načelo neposrednosti znači da službeno lice koje vodi postupak donosi rješenje na osnovu
neposrednog opažanja. Da bi se u potpunosti udovoljilo ovom načelu, sve dokaze bi trebalo izvesti na
samoj usmenoj raspravi, neposredno pred službenim licem odnosno kolegijalnim organom koji donosi
rješenje. Meñutim, to je u upravnom postupku po pravilu neizvodljivo, te je upravni proces je pretežno
posredan.
Načelo javnosti
ZUP ne propisuje javnost za sve procesne radnje, već za usmenu raspravu. Usmena rasprava načelno je
javna. Službeno lice koje vodi postupak može isključiti javnost samo u slučajevima koje zakon izričito
fiksira. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače, a službeno
lice može može dozvoliti prisustvo raspravi još nekim licima (službene osobe, naučni i javni radnici).
Načelo koncentracije
Pod načelom koncentracije u postupku se podrazumijeva prvenstveno princip po kome stranke moraju u
jednoj fazi postupka navesti zajedno i odjednom sve činjenice koje mogu biti od uticaja na rješenje stvari.
Kasnije navedene činjenice, zahtjevi, prigovori i sl, se prema ovom načelu ne bi uzimali u obzir jer bi
zahtijevali ponovno saslušanje stranke i odugovlačenje postupka. Ovo načelo ima svoju veću primjenu u
parničnom postupku. U upravnom postupku je ipak ključno načelo materijalne istine, koje u pozadinu
stavlja sve druge obzire. Načelo koncentracije u upravnom postupku dolazi do izražaja pri donošenju
rješenja i u žalbenom postupku.
NADLEŽNOST
POJAM I PRAVNI ZNAČAJ NADLEŽNOSTI
Nadležnost je pravo i dužnost odreñenog organa da riješi odreñenu upravnu stvar. Svaki organ dužan je
da se pridržava svoje nadležnosti u pozitivnom i negativnom smislu, tj. ne smije raditi posao na koji nije
nadležan, a ne smije se ni uzdržavati od poslova za koje je nadležan. Poštivanje odredaba o nadležnosti u
upravnom postupku je dužnost od posebno velike pravne važnosti. Zato svaki organ u toku cijelog
postupka pazi na nadležnost po službenoj dužnosti.
VRSTE NADLEŽNOSTI
U zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje razlikuju se 3 vrste nadležnosti: stvarna, mjesna i
funkcionalna.
Stvarna nadležnost je zakonom ili propisom odreñena dužnost i pravo jednog reda organa da rješavaju
upravne stvari odreñene vrste, isključujući u tome ostale redove organa. Dakle, stvarna nadležnost je
nadležnost po vrsti poslova koji se obavljaju. Primarno se odreñuje prema propisima kojima se reguliše
odreñena upravna oblast ili odreñuje nadležnost organa.
Mjesna nadležnost odreñuje se po osnovu teritorije za koju je vezana upravna stvar. Ona teritorijalno
razgraničava organe koji su stvarno nadležni za rješavanje istovrsnih upravnih stvari. Mjesna nadležnost
se primarno odreñuje po propisima kojima se vrši političko-teritorijalna podjela i po propisima o
organizaciji pojedinih organa.
Funkcionalna nadležnost je nadležnost pojedinog organa prema funkcijama koje mu se dodjeljuju.

Naime, jedna upravna stvar se može s obzirom na različite faze postupka predavati različitim organima,
tako da dio postupka obavi jedan, a dio drugi organ, npr. kad je jedan organ pozvan za voñenje upravnog
postupka, drugi za donošenje prvostepenog rješenja, a treći za rješavanje po žalbama.
Shodno iznesenom, postoje i 3 nenadležnosti (inkompetencije) – stvarna, mjesna i funkcionalna

nenadležnost.
58
59
Propisi o nadležnosti organa, posebno kad je u pitanju stvarna nadležnost, su prinudne prirode i ne mogu
se promijeniti dogovorom stranaka, dogovorom organa, niti dogovorom izmeñu stranke i organa. Dakle,
ni organi ni stranke ne mogu odstupiti od propisa o nadležnosti.
Prema ZUP, Federalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima:
- iz isključive nadležnosti Federacije,
- zajedničke nadležnosti Federacije i kantona koje su federalnim zakonom stavljene u nadležnost
federalnih organa,
- iz nadležnosti kantona koje su zakonom kantona prenesene na federalne organe uprave.
Kantonalni organi uprave u prvom stepenu rješavaju u upravnim stvarima koje su im u nadležnost
stavljene kantonalnim zakonom i u upravnim stvarima koje su na njih prenesene federalnim zakonom.
Gradske odnosno općinske službe za upravu rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima iz oblasti
uprave i samouprave koje su im u nadležnost stavljene statutom grada odnosno općine i propisom
gradskog odnosno općinskog vijeća, kao i u upravnim stvarima koje su na njih prenesene federalnim i
kantonalnim zakonom.
Ako propisima nije odreñeno koji je organ uprave stvarno nadležan za rješavanje u odreñenoj upravnoj
stvari, a to se ne može utvrditi ni po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave koji je
nadležan za poslove uprave u Federaciji odnosno kantonu. U gradu i općini to je služba koja se odredi
propisom gradskog odnosno općinskog vijeća.
POSEBNO O MJESNOJ NADLEŽNOSTI
Mjesna nadležnost se odreñuje po propisima kojima je ureñeno teritorijalno razgraničenje kantona i

općina, te po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave, odnosno gradskih i
općinskih službi za upravu.
U okviru navedenog, mjesna nadležnost se odreñuje:

- u stvarima koje se odnose na nekretnine - prema mjestu gdje se nekretnina nalazi;
- u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća, ustanove ili drugog pravnog lica -
prema mjestu njihovog sjedišta. U stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih
lica, nadležnost se odreñuje prema sjedištu te poslovne jedinice;
- u stvarima koje se odnose na voñenje radnje ili na profesionalnu djelatnost pojedinih osoba koja se
obavlja ili se ima obavljati u odreñenom mjestu - prema sjedištu radnje, odnosno prema mjestu gdje
se djelatnost obavlja;
- u ostalim stvarima - prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se odreñuje prema
stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se
odreñuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta - prema mjestu njenog posljednjeg
prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji.
Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po navedenim odredbama odreñuje se prema mjestu gdje je
nastao povod za voñenje postupka. Npr. za voñenje upravnog postupka zbog primijećene bolesti na stoci
koja se prevozi željeznicom, mjesno je nadležan veterinarski organ u mjestu gdje je zaraza primjećena.
U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za voñenje postupka nastao na
brodu ili zrakoplovu, mjesna se nadležnost odreñuje prema matičnoj luci broda, odnosno pristaništu
zrakoplova.
Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan, dužan je postupak i završiti. Dakle, on zadržava
nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi mjesno nadležan bio drugi organ.
Zakon propisuje da organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim
okolnostima postao mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava postupak, naročito za stranku.
59
60
Ako bi prema odredbama o mjesnoj nadležnosti istovremeno bila mjesno nadležna dva ili više organa,
nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti
koji će od njih voditi postupak.
DELEGACIJA (PRENOŠENJE) I AVOKACIJA (SUPSTITUCIJA, PREUZIMANJE)

NADLEŽNOSTI
Avokacija nadležnosti znači pravo jednog organa da preuzme upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa
i da je sam riješi. Po pravilu se radi o odnosu organa šire i uže političko-teritorijalne zajednice. Kod nas je
avokacija dozvoljena samo na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja. Isto važi i za delegaciju
nadležnosti. Delegacija je prenošenje od strane jednog organa izvjesnih poslova na druge organe da ih oni
rješavaju (po pravilu se prenosi sa organa šire na organ uže političko-teritorijalne zajednice).
PROSTORNO OGRANIČENJE NADLEŽNOSTI
Svaki organ ograničen je na vršenje službenog rada u granicama svog područja. Od ovog pravila postoje
slijedeći izuzeci:
- organ može izvršiti radnju i van granica svog područja ako postoji opasnost zbog odgañanja, s tim
što je dužan da o tome odmah obavijesti organ na čijem je području tu radnju poduzeo;
- službene radnje u zgradama ili drugim objektima u posjedu vojnih organa obavljaju se po
prethodnoj prijavi komandantu zgrade, odnosno objekta i po sporazumu s njim.
- službene radnje koje se obavljaju na eksteritorijalnom području vrše se posredovanjem organa
uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
SUKOB NADLEŽNOSTI
Pozitivan i negativan sukob nadležnosti
Pozitivan sukob nadležnosti postoji u slučaju kad 2 ili više organa prisvajaju pravo rješavanja odreñene
upravne stari, pa i vode postupak i donose rješenja. Negativan sukob nadležnosti nastaje kad 2 ili više
organa odbiju rješavanje o odreñenoj upravnoj stvari.
Nadležnost za rješavanje sukoba nadležnosti
Sukob nadležnosti u upravnom postupku na nivou Federacije rješava Vlada FBiH i Vrhovni sud FBiH.
Vlada je nadležna za rješavanje meñusobnih sukoba nadležnosti federalnih organa uprave, sukoba izmeñu
federalnih organa uprave i federalnih ustanova, kao i izmeñu federalnih ustanova.
Vrhovni sud FBiH nadležan je za rješavanje sukoba nadležnosti izmeñu FBiH i kantona, kao i sukoba
izmeñu 2 kantona, bilo da se radi vladama, organima uprave ili institucijama koje imaju javna ovlaštenja.
Vrhovni sud rješava i sve ostale sukobe nadležnosti koji nisu zakonom dati u nadležnost nekog drugog
organa ili suda.
Slično zakonsko rješenje je i na nivou kantona, s tim što sukobe rješava vlada kantona i najviši sud u
kantonu.
Na općinskom nivou, sukobe nadležnosti općinskih službi za upravu i općinskih odnosno ustanova iste
općine rješava općinski načelnik. Sukob nadležnosti vlade kantona i općinskog načelnika, kao i sukobe 2
ili više općina rješava najviši sud kantona. Iste odredbe primjenjuju se i kad je umjesto općine u pitanju
grad, s tim što najviši sud kantona rješava i sukobe izmeñu grada i općine.
Pokretanje i rješavanje sukoba nadležnosti
60
61
Prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti mogu podnijeti organ i stranka. Načelno ga podnosi organ
koji je posljednji rješavao o konkretnoj stvari.
Ako se radi o pozitivnom sukobu nadležnosti, tj. ako su o istoj upravnoj stvari rješavala 2 organa i oba
donijela rješenje, organ koji rješava sukob nadležnosti poništiće rješenje nenadležnog organa. Ako se radi
o negativnom sukobu nadležnosti, biće poništen zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao
nenadležan i spis predmeta dostavljen (tom) nadležnom organu.
Bitno je naglasiti da će u slučaju sukoba nadležnosti svaki organ u sukobu biti dužan da izvrši radnje
postupka koje ne trpe odlaganje.
Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi
upravni spor, jer se tim rješenjem ne vrijeña pravni interes stranke. Pravo na žalbu ima organ u sukobu,
ako smatra da mu je rješenjem povrijeñeno neko pravo. Meñutim, ako je o sukobu nadležnosti riješio
nadležni sud, žalba nije dopuštena.
OVLAŠTENJE ZA VOðENJE POSTUPKA I ZA RJEŠAVANJE
Redovno ovlaštenje za rješavanje pripada starješini invididualnog, inokosnog državnog organa, tj.
rukovodiocu organa uprave ili institucije koja ima javna ovlaštenja. Rukovodilac može ovlastiti drugu
službenu osobu istog organa odnosno institucije da rješava u upravnim stvarima iz odreñene vrste
upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za voñenje postupka prije donošenja rješenja. O tome
je rukovodilac organa uprave dužan donijeti posebno rješenje. Bitno je naglasiti da su rješenja ovlaštenog
službenika rješenja samog organa, isto kao i rješenja rukovodioca. Iz toga slijedi da se protiv rješenja
ovlaštenog službenika ne može izjaviti žalba starješini organa, već samo višem organu ukoliko on postoji.
Ako je za rješavanje u upravoj stvari nadležan kolegijalni organ (vlada FBiH ili kantona, skupštine,
gradsko ili općinsko vijeće), postupak vodi i prijedlog rješenja priprema ovlaštena osoba ili organ koji taj
organ odredi svojim aktom, ako posebnim propisima nije drugačije odreñeno.
PRAVNA POMOĆ
Svi organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u
upravnom postupku. Molba za pravnu pomoć uslijediće ako se odreñena radnja u postupku treba izvršiti
izvan područja organa nadležnog za voñenje kompletnog postupka. Zamoljeni organ odnosno institucija
dužna je pomoć pružiti u granicama svog područja i djelokruga bez odlaganja, a najkasnije u roku od 10
dana od dana prijema molbe. Pomoć se takoñer može zatražiti ako će izvršenje radnje od strane drugog
ovlaštenog organa dovesti do lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova.
Akt kojim se jedan organ obraća drugome za pravnu pomoć zove se zamolnica. Zamolnicom se na drugi
organ ne može prenijeti rješavanje same glavne stvari, već samo vršenje neke sporedne procesne radnje.
Pravna pomoć od sudova se može tražiti samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ koji vodi
postupak može od suda tražiti da mu dostavi spise koji su potrebni za voñenje upravnog postupka. Sudovi
su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak, s tim što sud može
odrediti rok za vraćanje spisa.
Za pravnu pomoć u odnosu sa inozemnim organima važe odredbe meñunarodnih ugovora. Ako takvih
ugovora nema, primjenjuje se načelo reciprociteta. Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim
organima na način predviñen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja
koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na
način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.
IZUZEĆE
Razlozi izuzeća
ZUP nameće obavezno izuzeće službenog lica u slijedećim slučajevima:

61
62
- ako je u predmetu u kome se vodi postupak stranka, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski
zastupnik stranke;
- ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, u pobočnoj
liniji zaključno sa 4.stepenom, bračni drug ili srodnik po tazbini zaključno sa drugim stepenom
(posljednje 2 prepreke postoje i nakon prestanka braka);
- ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvojioca, usvojenika
ili hranioca;
- ako je u prvostepenom postupku učestvovalo u voñenju postupka ili donošenju rješenja.
Nadležnost za odlučivanje o izuzeću
O izuzeću službene osobe odlučuje neposredno viši rukovodilac, odnosno neposredno viši organ. Tako o
izuzeću službene osobe u federalnom ili kantonalnom organu uprave odnosno ustanovi odlučuje
rukovodilac tog organa odnosno ustanove. O izuzeću službene osobe u gradskoj odnosno općinskoj službi
za upravu odlučuje gradonačelnik odnosno općinski načelnik. O izuzeću rukovodioca organa ili ustanove
odlučuje vlada FBiH odnosno kantona, o izuzeću gradonačelnika odnosno općinskog načelnika odlučuje
gradsko odnosno općinsko vijeće itd.
Postupak u slučaju izuzeća
Službena osoba koja vodi postupak ili obavlja neku radnju u postupku, dužna je prekinuti svaki dalji rad
na predmetu čim sazna za postojanje nekog od razloga koji su taksativno navedeni, te o tome obavijestiti
organ nadležan za rješavanje o izuzeću. Osim toga, ako službena osoba smatra da postoje neke druge
okolnosti koje opravdavaju njeno izuzeće, o tome će obavijestiti nadležni organ, ali ne prekidajući rad.
Izuzeće može zahtijevati i stranka u postupku, iz prethodno nabrojanih razloga, ali i ako smatra da postoje
druge okolnosti koje dovode u pitanje nepristrasnost službene osobe, s tim što te okolnosti mora navesti u
svom zahtjevu za izuzeće. Ako je izuzeće zatraženo zbog razloga izričito navedenih u zakonu (naprijed
pobrojani), službena osoba dužna je odmah prekinuti svaki rad u postupku, osim radnji koje ne trpe
odlaganje. U slučaju kad se njeno izuzeće traži zbog drugih okolnosti, službena osoba ne prekida radnje u
postupku.
ZUP ne odreñuje rok u kome stranka može tražiti izuzeće, ali se može smatrati da bi to ona po pravilu
trebala učiniti čim sazna za postojanje nekog od razloga za izuzeće. Eventualni kasniji zahtjev za izuzeće
ne bi mogao biti smetnja da se zahtjevu udovolji. Meñutim, ako ga stranka traži samo u cilju
odugovlačenja predmeta, može se odrediti da stranka snosi troškove koje je uzrokovala svojom krivicom,
odugovlačeći postupak bez potrebe. s
Zaključak o izuzeću
O izuzeću se odlučuje u formi zaključka. Ako je izuzeće uvaženo, onda se u istom zaključku odreñuje
službeno lice koje će zamijeniti izuzetog. Žalba nije dozvoljena protiv zaključka kojim je uvaženo
izuzeće. Protiv zaključka kojim je zahtjev stranke za izuzećem odbijen dopuštena je žalba, ali ne kao
posebna već samo protiv rješenja koje bude doneseno u glavnoj stvari (ako je žalba protiv tog rješenja
dopuštena).
STRANKA I NJENO ZASTUPANJE
POJAM STRANKE
Stranka je osoba po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi
zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo učestvovati u postupku. Iz ove zakonske definicije
proizilazi postojanje 3 vrste stranaka:
62
63
- lice po čijem zahtjevu je postupak pokrenut, tj. lice koje traži izdavanje upravnog akta;
- lice protiv koga se vodi upravni postupak;
- lice koje ima pravo učestvovati u postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa.
STRANAČKA I PROCESNA SPOSOBNOST
Stranačka sposobnost je sposobnost biti stranka u upravnom postupku. Na području upravnog postupka
stranačka sposobnost odgovara pravnoj sposobnosti na području materijalnog prava. Prema tome, svako
fizičko lice ima stranačku sposobnost, bez obzira na godine starosti i duševno zdravlje.
Prema čl.49 ZUP-a, stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice. Stranka može biti i organ,
naselje, grupa osoba i sl. koji nemaju svojstvo pravnog lica, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o
kojima se rješava u upravnom postupku. Osim toga, stranka može biti i sindikalna organizacija ako se
postupak odnosi na neko pravo ili pravni interes zaposlenih (ovdje spadaju i službenici i namještenici).
Procesna sposobnost
Procesna sposobnost je sposobnost stranke da može sama vršiti radnje u postupku. Tu sposobnost po
zakonu ima samo stranka koja je potpuno poslovno sposobna. Za fizičke osobe koje nemaju procesnu
sposobnost radnje u postupku obavlja njihov zakonski zastupnik. Za pravno lice radnje u postupku
obavlja zakonski zastupnik ili ovlašteni predstavnik.
Od procesne sposobnosti i nesposobnosti treba razlikovati postulacionu sposobnost i nesposobnost.

Postulaciono sposobne su stranke koje imaju procesnu sposobnost i koje su istovremeno u stanju da u
okvirima svojih psihofizičkih svojstava neposredno preduzimaju procesne radnje. Pitanje postulacione
sposobnosti npr. može se postaviti u slučaju gluhih nepismenih osoba.
AKTIVNA I PASIVNA LEGITIMACIJA
U dvostranačkom upravnom postupku, kao i u parničnom postupku, može se govoriti o aktivnoj

legitimaciji (lice koje traži pokretanje postupka) i pasivnoj legitimaciji (lice protiv kojeg je pokrenut
postupak). Za obje stranke kaže se da su stvarno legitimirane, odnosno da imaju legitimatio ad causam.
Organ koji vodi postupak će tokom cijelog postupka paziti po službenoj dužnosti da li lice koje se
pojavljuje u postupku ima stvarnu legitimaciju.
ZASTUPNICI STRANAKA
Zastupnici stranaka u upravnom postupku su poslovno sposobna fizička lica koja vrše procesne radnje u
upravnom postupku u ime i za račun stranaka. ZUP predviña 4 kategorije zastupnika. To su:
1. zakonski ili nužni zastupnik procesno nesposobnih fizičkih lica i zastupnik pravnih lica;
2. dobrovoljni punomoćnik procesno sposobnih lica;
3. privremeni zastupnik;
4. zajednički predstavnik.
Zakonski zastupnici
Zakonski (nužni) zastupnici fizičkih lica. Svako fizičko lice koje nema procesnu sposobnost mora imati
zakonskog zastupnika za neposredno učešće u upravnom postupku. Ovi zastupnici nazivaju se zakonskim
jer je obim njihovog ovlaštenja odreñen zakonom, a nužnim zato što ih procesno nesposobna fizička lica
moraju imati. Zakonski zastupnici maloljetnih lica su njihovi roditelji. Oni su zastupnici i svoje
punoljetne djece nad kojom je produženo roditeljsko staranje.
Ako su oba roditelja umrla ili izgubila roditeljsko pravo, djeci se postavlja staratelj. Staratelj se postavlja i
punoljetnim licima lišenim poslovne sposobnosti. Organ koji vodi postupak dužan je da pazi da li
zakonski zastupnik lica pod starateljstvom pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju i u slučaju potrebe o
tome obavijesti nadležni organ starateljstva.
63
64
Zakonski zastupnici pravnih lica, odnosno predstavnici pravnih lica odreñuju se zakonom, aktom
nadležnog državnog organa donesenim na osnovu zakona ili općim aktom pravnog lica.
Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom odreñenog predstavnika, poslovna jedinica
poduzeća (društva) preko osobe koja rukovodi radom poslovne jedinice, a naselje, odnosno grupa osoba
koje nemaju svojstvo pravne osobe – preko osobe koju oni odrede, ako posebnim propisima nije drugačije
odreñeno.
Punomoćnici
Punomoćnik može biti svako lice koje je potpuno poslovno sposobno, osim lica koja se bave
nadripisarstvom. Ako se takvo lice pojavi u svojstvu punomoćnika, organ koji vodi postupak će mu
otkazati dalje zastupanje i o tome obavijestiti stranku. Nije potrebno da je punomoćnik već krivično
kažnjen zbog nadripisarstva, već je dovoljno da je to poznato službenom licu koje vodi postupak. O
uskraćivanju zastupanja donosi se zaključak protiv kojeg punomoćnik i stranka mogu izjaviti posebnu
žalbu.
Procesno sposobnu stranku punomoćnik ne može zastupati jedino u radnjama u kojima je potrebno da
sama stranka daje izjave. Stranka koju zastupa punomoćnik uvijek može doći pred organ i davati izjave
pored punomoćnika, a organ može i tražiti takve izjave neposredno od stranke.
Ako je prisutna kad njen punomoćnik daje odreñenu usmenu izjavu u njeno ime, stranka može tu izjavu
izmijeniti ili opozvati, ali samo neposredno nakon date izjave punomoćnika. U takvom slučaju vrijedi ono
što je izjavila stranka, a ne punomoćnik. Ako postoji nesaglasnost izmeñu izjave punomoćnika i stranke u
pismenim ili usmenim izjavama u pogledu činjenice, tada će organ koji vodi postupak obje izjave cijeniti
po svome uvjerenju u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Stranku koja nije prisutna kad njen
punomoćnik daje izjavu, te izjave vežu. Ona ih ne može naknadno opozvati jer sve radnje punomoćnika
poduzete u granicama punomoći imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka.
Punomoć. Stranka može ovlastiti punomoćnika da vrši za nju sve radnje u postupku (punomoć za
postupak) ili da za nju obavi samo odreñene procesne radnje (punomoć za pojedine procesne radnje).
Punomoć se može ograničiti i vremenski. U slučaju sumnje, sadržaj i obim punomoći ocjenjuje se po
pravilima grañanskog prava.
Izdavanje punomoći. Punomoć se daje pismeno ili usmeno zapisnički kod organa koji vodi postupak. O
usmenoj punomoći stavlja se zabilješka u spisu predmeta. Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se
potpiše će na pismenu punomoć umjesto potpisa staviti otisak prsta. Ako se punomoć u ovakvom slučaju
izdaje osobi koja nije advokat, potrebno je i prisustvo dvojice svjedoka koji će staviti svoje potpise na
punomoć, čime će ovjeriti prstoznak.
Podnošenje punomoći organu. Punomoćnik podnosi punomoć prilikom svoje prve radnje u postupku.
Voditelj postupka po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi računa da li je punomoć pravilna.
Nedostaci punomoći se otklanjaju po odredbama za otklanjanje nedostataka u podnesku (čl.67 ZUP), s
tim što voditelj postupka može dozvoliti punomoćniku da izvrši hitne radnje u postupku.
Voditelj postupka izuzetno može dozvoliti da u ime stranke kao njen punomoćnik odreñenu radnju izvrši
osoba koja nije podnijela punomoć (član porodice i dr), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno
u odreñenom roku podnese odgovarajuću punomoć za tu radnju.
Prestanak punomoći. Punomoć može u svako doba prestati opozivom stranke ili otkazom punomoćnika.
Opozivanje odnosno otkaz se saopštava voditelju postupka pismeno ili usmeno na zapisnik. Punomoć ne
prestaje smrću stranke, osim ako se odnosi na zastupanje u strogo ličnim, neprenosivim pravima koja
prestaju smrću stranke. Punomoć ne prestaje ni gubitkom procesne sposobnosti niti promjenom
zakonskog zastupnika stranke. Meñutim, pravni nasljednik odnosno novi zakonski zastupnik stranke
može u svako doba opozvati ranije datu punomoć.
Privremeni zastupnik
64
65
Osnovni zakonski uslov za postavljanje privremenog zastupnika je hitnost slučaja. Uz to su predviñeni
i neki dodatni uslovi u pojedinim slučajevima. Tako se, uz ispunjenje osnovnog uslova, privremeni
zastupnik može postaviti:
- procesno nesposobnoj stranci koja nema zakonskog zastupnika – u ovom slučaju voditelj postupka o
tome odmah obavještava organ starateljstva;
- osobi čije je boravište nepoznato, a ta osoba nema punomoćnika – zaključak o tome voditelj postupka
objavljuje na oglasnoj tabli ili na drugi uobičajen način.
- preduzeću (društvu), ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja nema zakonskog zastupnika, predstavnika
ni punomoćnika – privremeni zastupnik se po pravilu imenuje iz reda reda osoba iz pravne osobe, a o
tome odmah obavještava ta pravna osoba;
- ako se ima izvršiti neodložna radnja, a stranku odnosno njenog punomoćnika ili zastupnika nije
moguće pravovremeno pozvati – o tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.
Postavljena osoba je dužna primiti se zastupanja, a zastupanje može odbiti samo iz razloga koji su
predviñeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je izričito
postavljen i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik, odnosno sama stranka ili njen
punomoćnik.
Zajednički predstavnik
Kada 2 ili više stranaka u istom predmetu istupaju zajednički, one su dužne naznačiti ko će od njih
istupati kao njihov zajednički predstavnik ili postaviti zajedničkog punomoćnika. Ako to stranke same ne
učine, voditelj postupka može strankama zaključkom naložiti da tako postupe, odreñujući im i rok za to.
Ako stranke ne postupe po zaključku, voditelj postupka će sam postaviti zajedničkog predstavnika,
odnosno punomoćnika. Protiv takvog zaključka stranke imaju pravo žalbe, ali žalba ne odlaže izvršenje.
I u slučaju odreñivanja zajedničkog predstavnika odnosno punomoćnika, stranke zadržavaju pravo da

istupaju kao stranke u postupku, da daju izjave, izjavljuju žalbu itd.
KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA
PODNESCI
Pojam podneska. Pod podnescima se podrazumijevaju različita saopštenja kojima se pojedinci ili pravne
osobe (tj.stranke u postupku) obraćaju organima. To su zahtjevi, obrasci koji se koriste za automatsku
obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori itd.
Sadržaj podneska. Da bi se po podnesku moglo postupiti, on mora biti razumljiv i sadržavati propisane
elemente. Prvenstveno on treba sadržavati opće ili vanjske oznake, koje su potrebne za njegovo
razlikovanje i evidentiranje. Tu spada: oznaka organa kome se upućuje, predmet na koji se podnesak
odnosi, tko je zastupnik ili punomoćnik ako ga ima, i ime i prezime i boravište (adresa) podnosioca
odnosno zastupnika ili punomoćnika.
Predmet podneska označava se kao «molba», «žalba», «zahtjev za zaštitu zakonitosti» i sl.
Konačno, svaki podnesak mora imati i potpis podnosioca. Zakon izričito propisuje da je podnosilac dužan
svojeručno potpisati podnesak. Izuzetno, umjesto podnosioca može potpisati njegov bračni drug, jedan od
njegovih roditelja, dijete, ili advokat koji je po ovlaštenju stranke sastavio podnesak. Osoba koja je
potpisala podnesak za podnosioca dužna je na podnesku potpisati svoje ime i staviti svoju adresu. Ako je
podnosilac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, podnesak će potpisati druga pismena osoba, koja će
(osim imena i adrese podnosioca) upisati i svoje ime i adresu.
Unutrašnji ili materijalni sadržaj podneska je odreñen svrhom radi koje se podnesak predaje. Potrebno je
kratko i razumljivo izložiti ono što se traži ili predlaže, uz činjenice kojima se zahtjev ili prijedlog
obrazlaže. Ako je potrebno da se pojedini navodi dokažu ili učine vjerovatnim, treba navesti pojedinačno
i dokazna sredstva.
65
66
Predaja podneska. Podnesci se po pravilu predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno
saopštavaju na zapisnik kod organa. Ako nije drugačije propisano mogu se izjavljivati i faksom ili
telegrafski. Kratka i hitna saopštenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.
Podnesak se predaje organu nadležnom za prijem, koji je dužan podnesak primiti svakog radnog dana u
toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu vezani s rokom ili inače nisu neodložni, može se
odrediti da se predaju samo u odreñene sate u toku radnog vremena. Vrijeme za predaju ovakvih
podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na vidnom mjestu.
Dužnost primanja i potvrñivanja prijema podneska. Organ nadležan za prijem dužan je primiti podnesak
koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno priopćenje. Po službenoj dužnosti ili na zahtjev
podnosioca, službeno lice koje primi podnesak dužno je izdati potvrdu o prijemu podneska. Potvrda se
može izdati na posebnom listiću ili na kopiji podneska koja ostaje kod podnosioca. Za ovakvu potvrdu ne
plaća se taksa. Stranka može tražiti i formalno uvjerenje kojim organ potvrñuje prijem podneska, ali se za
takvo uvjerenje plaća posebna taksa.
Odbijanje prijema podneska i odbacivanje podneska zbog nenadležnosti. Ako organ nije nadležan za
prijem podneska, službeno lice će na to upozoriti podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem.
Meñutim, u slučaju insistiranja podnosioca bez obzira na upozorenje, službena osoba je dužna primiti
podnesak odnosno saopštenje na zapisnik. U takvom slučaju organ će u formi zaključka odbaciti
podnesak ako nañe da nije nadležan za rad po istom. Ovaj zaključak se odmah mora dostaviti stranci.
Protiv svakog zaključka kojim se odbacuje podnesak zbog nenadležnosti stranka ima pravo podnijeti
posebnu žalbu.
Uklanjanje formalnih nedostataka. Podnesak ne može biti odbačen samo zbog toga što sadrži neki
nedostatak koji spriječava postupanje po njemu, ili je nerazumljiv ili nepotpun. Organ koji je primio takav
podnesak dužan je od podnosioca zatražiti da otkloni nedostatke, odreñujući mu rok za to. Takvi
nedostaci su npr. ako se ne zna šta stranka traži, ako podnesak nije čitak, ako nije potpisan, ako nema
podataka za utvrñivanje nadležnosti organa itd. Organ je dužan upozoriti stranku da će se smatrati da
podnesak nije ni podnesen ukoliko se nedostaci ne otklone u odreñenom roku.
Ako podnosilac nedostatke otkloni u odreñenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka
uredan. U suprotnom će se smatrati da podnesak nije ni podnesen. O tome organ donosi zaključak protiv
kojeg se može izjaviti posebna žalba.
Kad je podnesak poslan faksom, telegrafski ili je primljeno telefonsko saopštenje, pa se posumnja da
podnesak nije podnijela osoba čije je ime naznačeno ili saopšteno, nadležni organ će povesti postupak za
utvrñivanje ovih činjenica. Ako se nedostaci ne otklone, organ će postupiti na prethodno opisani način.
Podnesak sa više zahtjeva. Ako se u jednom podnesku postavi više različitih zahtjeva koji se mogu
riješiti u istom postupku, o svim zahtjevima će nakon provedenog postupka biti doneseno jedno rješenje.
Meñutim, ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ koji primi podnesak
uzeće u rješavanje zahtjeve za čije rješavanje je nadležan. Sa ostalim zahtjevima postupiće kao u slučaju
odbijanja prijema podneska i odbacivanja zbog nenadležnosti.
POZIVANJE
Svrha pozivanja. Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu koja boravi na njegovom
području, a čije je prisustvo potrebno u postupku. Pozivanje se po pravilu ne može vršiti radi dostavljanja
pismenih otpravaka rješenja i zaključaka, ili radi saopštenja koja se mogu izvršiti poštom i na drugi način
pogodniji za učesnika u postupku.
Ko može biti pozvan. Voditelj postupka je ovlašten da poziva svaku osobu čije je prisustvo u postupku
potrebno, pod uslovom da ta osoba boravi (tj. ne mora imati prebivalište) na njegovom području. Prema
tome, organ ne može pozivati osobe koje borave van njegovog područja, već u takvom slučaju traži
66
67
pravnu pomoć organa na čijem području osoba boravi. Time se izbjegava nepotrebno gubljenje
vremena i troškovi za pozvanog.
Izuzetak od ovog pravila postoji kad je u pitanju pozivanje na usmenu raspravu, jer se ona rijetko može
održati kod zamoljenog organa umjesto kod onoga koji vodi postupak. Dakle, na usmenu raspravu može
biti pozvana osoba koja boravi van područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili
olakšava, a dolazak ne prouzrokuje veće troškove ili veću dangubu za pozvanog.
Način pozivanja. Pozivanje se po pravilu vrši pismenim putem, a drugi način se može predvidjeti samo
posebnim propisima.
Organ je pri pozivanju dužan voditi računa da osoba bude pozvana da doñe u vrijeme koje će je najmanje
ometati u obavljanju njenog redovnog posla. Zakon izričito propisuje da niko ne može biti pozvan da
doñe u toku noći. Pozivanje za dolazak noću može se izvršiti samo izuzetno, ako je to predviñeno
posebnim propisima i ako se radi o izvršenju hitnih neodgodivih mjera. Propis na osnovu kojeg se vrši
takvo pozivanje, kao i hitne neodgodive mjere koje trebaju biti izvršene moraju se navesti u pozivu.
Pismeni poziv obavezno sadrži: naziv organa koji poziva, ime i prezime i adresa osobe koja se poziva,
mjesto, dan, a kad je to moguće i sat dolaska pozvanog, predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu
(kao stranka, svjedok, vještak itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba da ponese.
Osim toga, u pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba dužna da doñe lično ili može poslati
punomoćnika koji će je zastupati, odnosno da li pozvani može umjesto ličnog dolaska predati potrebnu
pismenu izjavu. Takoñer će se navesti i upozorenje na posljedice u slučaju neodazivanja pozivu ili
neobavještavanja o spriječenosti dolaska.
U pozivu na usmenu raspravu stranka se može pozvati da podnese pismene i druge dokaze, a može se
upozoriti i da može povesti svjedoke na koje se namjerava pozvati.
Dužnost odazivanja pozivu. Zakon izričito propisuje da je pozvana osoba dužna da se odazove pozivu.
Ako je zbog bolesti ili nekog drugog opravdanog razloga spriječena da doñe, dužna je o tome izvijestiti
organ koji je izdao poziv odmah po prijemu poziva ili odmah poslije saznanja za takav razlog.
Neodazivanje pozivu povlači sankcije ako su ispunjena slijedeća 3 uslova:

1. da je poziv lično dostavljen pozvanoj osobi;
2. da je sadržavao upozorenje o sankciji u slučaju neodazivanja;
3. da pozvana osoba nije opravdala svoj izostanak.
Sankcije za neopravdano izostajanje pozvane osobe su privoñenje pozvanog lica, a uz to i njegovo

kažnjavanje novčanom kaznom do 50KM. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali
troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala. O tim sankcijama
donosi se zaključak protiv kojeg je dozvoljena posebna žalba.
Ako se pozivu nije odazvao pripadnik vojske ili policije, organ će se obratiti nadležnoj vojnoj komandi
odnosno organu policije sa zahtjevom da se traženi dovede, a može ga i kazniti po novčanom kaznom,
odnosno odrediti da snosi troškove.
ZAPISNIK
Pojam i vrste zapisnika. Zapisnik je pismeni sastav o usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u
upravnom postupku, kao i o važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih lica u upravnom postupku. Te
važnije radnje su npr. saslušanja, vještačenja, uviñaji itd.
O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno ne utiču na rješenje stvari, o
upravljanju tokom postupka i sl, po pravilu se ne sastavlja zapisnik, nego se u samom spisu sastavlja
službena zabilješka. Takoñe se ne mora sastavljati zapisnik ni o usmenim zahtjevima stranke o kojima se
odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava.
67
68
Razlikuju se 4 osnovne vrste zapisnika: (1) zapisnik o usmenoj raspravi, (2) o pojedinim važnijim
radnjama u postupku, (3) o primanju usmenih podnesaka, te (4) o vijećanju i glasanju.
Oblik i sadržaj zapisnika. Zapisnik se sastoji od općeg i posebnog dijela. U općem dijelu zapisnika
navodi se:
- naziv organa koji obavlja radnju;
- podaci o ličnom sastavu kolegijalnog organa;
- mjesto gdje se radnja vrši;
- dan i sat obavljanja radnje;
- predmet u kome se radnja vrši;
- imena službenih lica;
- imena prisutnih.
Posebni dio zapisnika sadrži samo bitne podatke o sadržaju izvršene radnje, odnosno date izjave. Radnje i
izjave se moraju ograničiti samo na stvar koja je predmet postupka.
Zapisnik mora biti voñen uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Dok nije zaključen, u njemu se
pojedina mjesta mogu precrtati, ali svako precrtano mjesto mora ostati čitljivo. Precrtavanje pojedinih
mjesta, uz navoñenje šta se unosi umjesto njih, svojim potpisom ovjerava službeno lice koje rukovodi
radnjom postupka. U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Eventualna
dopuna u već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika, koji se potpisuje kao i sam zapisnik.
Sastavljanje i potpisivanje zapisnika. Zapisnik se sastavlja tako da službena osoba koja rukovodi
radnjom postupka glasno diktira zapisničaru, ako ga ima, ili pak sama upisuje ono što treba biti uneseno u
zapisnik.
Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje učestvuju u postupku, a koje su značajne za
donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što tačnije, a prema potrebi i njihovim riječima. U zapisnik se
upisuju i svi zaključci koji se donesu u toku radnje.
Zapisnik se vodi u toku obavljanja službene radnje. Ako se radnja ne može istog dana završiti, unijet će se
svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je tog dana urañeno i to će se potpisati. Ako se radnja o kojoj
se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida.
Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim osobama koje učestvuju u radnji
postupka. Ove osobe imaju pravo da i same pregledaju zapisnik i da stavljaju svoje primjedbe. Na kraju
zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili ako jesu, ukratko
će se upisati sadržaj datih primjedaba. Primjedbe će potpisati osoba koja ih je dala. Zatim se pristupa
potpisivanju zapisnika na način to će se prvo potpisati osobe koje su saslušane odnosno davale izjave u
postupku. Zapisnik na kraju svojim potpisom ovjerava službena osoba koja je rukovodila radnjom, kao i
zapisničar, ako ga je bilo.
Stranka, svjedoci, vještaci i druge osobe koje su saslušane postupku u zapisniku će se potpisati ispod
onog dijela zapisnika gdje je upisana njihova izjava. Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome
potpisat će osobe koje su suočene.
Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, a svaki list će na kraju svojim
potpisom ovjeriti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka i osoba čija je izjava upisana na kraju
lista. Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati ovjeriti.
Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne može da piše, potpisat će ga jedna pismena
osoba koja će staviti i svoj potpis. Ovo ne može biti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, niti
zapisničar.
Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se upisati u
zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis uskraćen.
68
69
Poseban zapisnik o vijećanju i glasanju kolegijalnih organa. Kad u upravnom postupku rješava
kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Izuzetak postoji ako je u postupku
po žalbi odlučeno jednoglasno. Tada se ne mora sastavljati zapisnik, već se može sačiniti službena
zabilješka u spisu, koju svojim potpisom ovjerava predsjedavajući kolegijalnog organa.
U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o ličnom sastavu kolegijalnog organa, oznaka
predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo.
Zapisnik potpisuju predsjedavajući i zapisničar.
Kad u upravnom postupku rješava organ zakonodavne ili organ izvršne vlasti, neće se voditi poseban
zapisnik o vijećanju glasanju, već će se zaključak donesen u upravnoj stvari unijeti u zapisnik, kao i ostali
zaključci tih organa.
Zapisnik o vijećanju i glasanju je povjerljiv spis, kojeg nemaju pravo razgledati ili prepisivati ni stranke
ni ostali učesnici postupka. Obično se stavlja u poseban koverat. Koverat može otvoriti i zapisnik
razgledati samo drugostepeni organ kada rješava o žalbi. Nakon pregleda drugostepeni organ će zapisnik
ponovo staviti u poseban omot, na kome će zabilježiti da je zapisnik pregledan.
Dokazna snaga zapisnika. Ako je zapisnik propisno sastavljen, on je javna isprava i predstavlja potpun
dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušana
osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni. Netačnost zapisnika se može dokazivati.
RAZGLEDANJE SPISA I OBAVJEŠTENJE O TOKU POSTUPKA
Svaka stranka ima pravo da razgleda spise predmeta i da o svom trošku prepiše potrebne spise. Spisi se
razgledaju i prepisuju pod nadzorom odreñene službene osobe. Isto pravo ima i svaka druga osoba koja
učini vjerovatnim svoj pravni interes za to, kao i društvena organizacija i udruženje grañana, ako za to
postoji opravdan interes.
Ne mogu se razgledati ni prepisivati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja.
Drugi spisi koji se vode kao povjerljivi ne mogu se razgledati ni prepisivati ako bi se time mogla osujetiti
svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne stranke ili trećih osoba.
Dakle, ako ne postoji ni jedan od navedenih razloga, na razgledanje i prepisivanje moraju se dati i spisi
koji se vode kao povjerljivi.
Lica koja imaju pravo da razgledaju i prepisuju spise imaju pravo i da se obavještavaju o toku postupka.
Ovo pravo imaju i zainteresirani državni organi.
Lice kome je odbijen zahtjev za razgledanje ili prepisivanje spisa, ili za obavještenje o toku postupka
može izjaviti posebnu žalbu. Žalba je dozvoljena i u slučaju kad zaključak nije izdat pismeno, a može se
izjaviti odmah po odbijanju.
DOSTAVLJANJE
O DOSTAVLJANJU UOPĆE
Dostavljanje je djelatnost upravnih organa koja se sastoji u predaji službenih spisa (poziva, rješenja,
zaključaka i sl) adresatu, tj.licu kome je namijenjeno, te u ovjeravanju te predaje.
NAČIN DOSTAVLJANJA
Dostavljanje se vrši po službenoj dužnosti. Organ čije se pismeno dostavlja stara se o tome da se
dostavljanje vrši i to na način koji on odredi i da se o izvršenom dostavljanju sastavi potvrda (dostavnica).
Po pravilu se vrši vrši neposrednom predajom pismena osobi kojoj je namijenjeno, preko službene osobe
organa ili preko pošte, u zavisnosti od mjesta gdje se adresat nalazi (ako je van sjedišta organa, dostava se
vrši poštom ili preko organa općine u kojoj se adresat nalazi).
69
70
Samo izuzetno, osoba kojoj se pismeno treba dostaviti može biti pozvana radi prijema i to ako je takva
dostava predviñena posebnim propisom ili ako to zahtijeva priroda i značaj pismena koje se treba uručiti.
VRIJEME I MJESTO DOSTAVLJANJA
Dostavljanje se po pravilu vrši samo radnim danom, i to danju, u stanu adresata ili poslovnoj prostoriji ili
radionici gdje je zaposlen, a advokatu u njegovoj kancelariji.
Adresat kome se dostavljanje vrši ima pravo odbiti prijem ako se dostavljanje vrši mimo mjesta i vremena
propisanog u zakonu. Meñutim, dostavljanje je valjano bez obzira gdje je i kada učinjeno ako adresat
prihvati da primi pismeno. Ako adresat nema navedenih prostorija, dostavljanje mu se može izvršiti gdje
god se zatekne.
Putem pošte se dostavljanje može vršiti i nedeljom i praznikom jer se ne može ometati uredno vršenje
poštanske službe.
Izuzetno, dostavljanje se iz «osobito važnih razloga» može izvršiti u nedjelju ili drugi neradni dan, ili na
dan državnog praznika. Noću se dostavljanje može vršiti samo «ako je to neodložno potrebno».
OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE
Lično dostavljanje, tj.predaja pismena na ruke samom adresatu je redovan način dostavljanja. Meñutim,
kod ovog načina dostavljanja moguće su odreñene poteškoće, zbog kojih se u praksi primjenjuje i
posredno dostavljanje. Meñutim, zakon precizira slučajeve u kojima je obavezno izvršiti lično
dostavljanje. To su slijedeći slučajevi:
- kad je lično dostavljanje odreñeno zakonom ili drugim propisom;

- kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati;
- kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje.
Kad se adresat ne zatekne zatekne u stanu, odnosno na radnom mjestu, dostavljač će mu kod odraslog
člana porodice, susjeda ili radnog kolege ostaviti pismeno obavještenje da odreñeni dan i sat bude u svom
stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga ne zatekne osobu kojoj se
dostavljanje treba izvršiti, dostavljač će pismeno dati nadležnom organu općine na čijem se području
nalazi boravište adresata, ili pošti u mjestu njegovog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na
vratima stana adresata dostavljač će pribiti pismeno saopštenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno
nalazi. Na saopštenju i na samom pismenu koje se trebalo dostaviti, dostavljač će naznačiti razlog
ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopštenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Ovim se
dostavljanje smatra izvršenim, s tim što oštećenje ili uništenje saopštenja izvršeno nakon pribijanja na
vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja. Organ koji je naredio dostavljanje obavještava se da je
dostavljanje izvršeno na ovakav način.
POSREDNO DOSTAVLJANJE
Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom
pismena nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva. Ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se
može predati susjedu, ako on na to pristane.
Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne
zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi
pismeno. Dostavljanje advokatu može se izvršiti i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskoj
kancelariji.
Dostavljanje se ne može se izvršiti osobi koja u istom postupku učestvuje sa suprotnim interesom.
Ako se utvrdi da je adresat odsutan i da mu neka od navedenih osoba ne može pismeno na vrijeme
predati, pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi. Ako je
boravište osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti pored istraživanja, ostalo nepoznato, organ koji je izdao
pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika i njemu će predati pismeno.
70
71
POSEBNI SLUČAJEVI DOSTAVLJANJA
Posebni slučajevi dostavljanja su:

1. dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku;
2. dostavljanje punomoćniku za primanje pismena;
3. dostavljanje organima vlasti, preduzećima (društvima), ustanovama i drugim pravnim osobama;
4. dostavljanje ostalim osobama (fizička i pravna lica u inostranstvu, meñunarodne organizacije, lica
koja uživaju diplomatski imunitet, državljani BiH u inostranstvu, vojna lica, pripadnici policije,
zaposleni u saobraćaju, lica lišena slobode);
5. dostavljanje javnim saopštenjem.
Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku. Dostavljanje zakonskom zastupniku vrši se kao i
dostavljanje adresatu.
Kod dostavljanja punomoćniku treba paziti na obim ovlaštenja u punomoći. Ako punomoćnik ima
ovlaštenja koja se odnose na cio postupak, on može primati sva pismena, te se dostavljanje i vrši njemu.
Ako je punomoć ograničena samo na odreñene procesne radnje, dostavljanje se vrši samo stranci.
Ako više stranaka u istom predmetu imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili punomoćnika, njemu se
vrši dostavljanje za sve te stranke. Ako stranka ima više punomoćnika, dostavljanje je dovoljno izvršiti
samo jednom od njih.
Dostavljanje punomoćniku za primanje pismena. ZUP predviña mogućnost postojanja posebnog

punomoćnika koji ima ovlaštenje samo da za stranku prima pismena. To je tzv. punomoćnik za primanje
pismena. Kad stranka pismeno o tome obavijesti organ koji vodi postupak, taj organ je obavezan sva
dostavljanja vršiti ovom punomoćniku.
Dužnost postavljanja punomoćnika za primanje pismena postoji:

1. kad službena osoba koja vodi postupak naredi stranci koja živi u FBiH da postavi punomoćnika
za primanje pismena u mjestu gdje je locirano sjedište organa – službena osoba ovo može narediti
ako bi neposredno dostavljanje stranci, punomoćniku ili zakonskom zastupniku znatno
odugovlačilo postupak;
2. kad službena osoba koja vodi postupak pozove stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se
nalazi u inostranstvu a nemaju punomoćnika u FBiH da u odreñenom roku postave punomoćnika
za primanje pismena;
3. kad više stranaka u postupku zajednički učestvuju sa istovjetnim zahtjevima, a nemaju
zajedničkog punomoćnika.
U posljednjem slučaju, dok ne prijave zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, za takvog

punomoćnika će se smatrati ona stranka izmeñu njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva
potpisana ili označena. Ako se na takav način ne može odrediti punomoćnik, službena osoba koja vodi
postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako je broj stranaka velik ili su iz
raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i sama službena osoba može odrediti i više takvih punomoćnika i
označiti koju će od stranaka svaki od njih zastupati.
Dostavljanje organima vlasti, poduzećima društvima), ustanovama i drugim pravnim osobama vrši se
predajom pismena službenoj osobi odnosno osobi odreñenoj za primanje pismena, tih organa odnosno
pravnih osoba, ako za pojedine slučajeve nije drukčije propisano.
Ako u postupku učestvuju poslovne jedinice, naselja, grupe osoba i dr. (koje nemaju svojstvo pravnog
lica) dostavljanje se vrši predajom pismena osobi koju su oni odredili za primanje pismena
Ako dostavljač tokom radnog vremena ne nañe osobu odreñenu za primanje pismena, predaju može
izvršiti bilo kojem zaposleniku u tom organu odnosno pravnoj osobi, koji se zatekne u njihovim
prostorijama.
71
72
Dostavljanje pismena ostalim osobama.
Fizičkim i pravnim osobama u inozemstvu, stranim državama, meñunarodnim organizacijama i osobama

u Federaciji koje uživaju diplomatski imunitet, dostavljanje pismena se obavlja preko organa uprave
nadležnog za vanjske poslove BiH, ako meñunarodnim ugovorima nije drugačije odreñeno.
Državljanima Federacije koji se nalaze u inozemstvu, dostavljanje izvoda iz matičnih knjiga,

svjedodžaba, diploma, uvjerenja, potvrda i drugih pismena izdatih na zahtjev stranke, može se obavljati
neposredno. Dostavljanje ovih i drugih pismena može se obavljati i preko DKP BiH u inozemstvu.
Vojnim osobama, pripadnicima policije, osobama zaposlenim u kopnenom, riječnom, pomorskom i

zračnom saobraćaju, dostavljanje pismena se može vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili
pravne osobe u kojima su zaposleni.
Osobama koje su lišene slobode dostavljanje pismena se vrši preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.
Dostavljanje javnim saopštenjem. Ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se
ne mogu odrediti, dostavljanje pismena će se izvršiti javnim saopštenjem na oglasnoj tabli organa koji je
izdao pismeno (npr. pozivanje lica odreñenog godišta da se prijave na vojnu evidenciju, poziv poreskim
obveznicima da podnesu poreske prijave i sl). Smatra se da je svakom licu na koje se odnosi dostavljanje
izvršeno 15 dana od dana kad je saopštenje istaknuto na oglasnoj tabli. Organ koji je pismeno izdao može
odrediti i duži rok (ali ne i kraći). Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti saopštenje u
novinama, odnosno drugim sredstvima javnog informiranja ili na drugi uobičajeni način.
Odbijanje prijema pismena
U slučaju odbijanja prijema2 pismena dostavljač će:

- pismeno ostaviti u stanu ili na radnom mjestu osobe kojoj je pismeno namijenjeno, ili će pismeno
pribiti na vrata stana ili prostorije gdje je ta osoba zaposlena;
- na dostavnici zabilježiti datum, sat i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavio.
Ovim se smatra da je dostavljanje izvršeno, a dostavnica u kojoj su navedeni propisani podaci je

punovažan dokaz.
Promjena stana - dostavljanje pribijanjem na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak
Ako u toku postupka stranka ili njen zakonski zastupnik promijene prebivalište ili stan, dužni su o tome
odmah obavijestiti organ koji vodi postupak. Ako oni to ne učine, dostavljač je dužan istražiti gdje su se
odselili. Ako dostavljač ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva dalja dostavljanja
pismena za tu stranku vrše pribijanjem na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak. Dostavljanje se
smatra izvršenim po isteku 15 dana od dana pribijanja pismena na oglasnoj tabli.
Ako svoje prebivalište u toku postupka promijeni punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje
pismena, a o tome ne obavijesti organ koji vodi postupak, dostavljanje će se vršiti kao da punomoćnik
nije ni postavljen, tj. samoj stranci.
DOSTAVNICA
Dostavnica je povrda o izvršenom dostavljanju. Bitni elementi dostavnice su: oznaka pismena na koje se
dostavnica odnosi, potpis primaoca, potpis dostavljača i datum prijema pismena od strane primaoca.
Do nepotpisivanja dostavnice može doći u 2 slučaja:

1. kad je primalac nepismen ili ne može da se potpiše - dostavljač će na dostavnici naznačiti njegovo ime
i datum predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.
2. kad primalac odbije potpisati dostavnicu - dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima
datum predaje. Time se smatra da je dostavljanje izvršeno.
2
Od strane adresata, člana porodice, radnog kolege, osobe zaposlene u advokatskoj kancelariji itd
72
73
Činjenica da je primalac odbio potpisati dostavnicu ne može mu koristiti, jer se dostavljanje smatra
izvršenim time što je dostavljač na dostavnici zabilježio datum predaje i da je primalac odbio potpisati
dostavnicu mada je pismeno primio.
Ako je dostavljanje izvršeno posrednom predajom, dostavljač će na dostavnici naznačiti lice kome je
predaja izvršena, kao i odnos tog lica prema adresatu (npr. član porodice, susjed, namještenik i sl).
GREŠKE U DOSTAVLJANJU
Greška u dostavljanju nema uticaja na pravilnost samog pismena, već može imati dejstvo samo na
djelovanje akta prema strankama, odnosno prema rokovima i procesnim radnjama koje se nadovezuju na
dostavljanje. U pogledu dejstva dostavljanja odlučna je činjenica kad je adresat stvarno dobio pismeno, a
ne da li u dostavljanju postoji greška ili ne. U slučaju nestanka dostavnice, izvršeno dostavljanje pismena
može se dokazivati i drugim sredstvima što se utvrñuje u postupku.
ROKOVI
POJAM I VRSTE ROKOVA
Rok je vremenski razmak u kome treba da se izvrši odreñena radnja u postupku. ZUP razlikuje 2 vrste
rokova: zakonske i službeno odreñene rokove. Zakonske rokove odreñuje sam Zakon ili drugi propis, a
službeno odreñene rokove odreñuje voditelj postupka prema okolnostima konkretnog slučaja. Zakonski
rokovi se načelno ne mogu produžavati, osim ako je takva mogućnost u pojedinim slučajevima izričito
predviñena samim Zakonom. Službeno odreñeni rokovi se načelno mogu produžavati, osim ako je izričito
propisano drugačije. Rok se produžava na molbu zainteresirane osobe. Molba se podnosi prije isteka roka
ili tri dana po isteku roka ako postoje opravdani razlozi za produženje. O tome se sačinjava službena
zabilješka u spisu.
Osim podjele za zakonske i službeno odreñene, te produžive i neprodužive rokovi se mogu podijeliti i na
stroge (prekluzivne) i instruktivne. Prekluzivni su rokovi čije propuštanje za posljedicu ima isključenje
(prekluziju) od procesne radnje koja je vezana za takav rok. Instruktivni rokovi služe samo kao opomena
ili pouka da se procesna radnja u odreñenom roku izvrši. Prema tome, ova procesna radnja se valjano
može izvršiti i po isteku roka (npr.rok za izdavanje rješenja napismeno kad je prije doneseno usmeno
rješenje).
RAČUNANJE ROKOVA
Rokovi se odreñuju na dane, mjesece i godine. Kod rokova koji se računaju na dane, za početak roka se
uzima prvi naredni dan nakon dana dostave ili saopštenja, odnosno nakon dogañaja od kojeg se računa
trajanje roka.
Rok koji se računa po mjesecima, odnosno po godinama završava se istekom onog dana koji po svom
kalendarskom datumu odgovara danu kad je rok počeo da teče. Ako u posljednjem mjesecu roka nema
odgovarajućeg kalendarskog datuma, rok ističe posljednjeg dana u posljednjem mjesecu roka. Npr.
dvomjesečni rok za donošenje rješenja koji je počeo teći 19.avgusta, završava se 19.oktobra, isti rok koji
je počeo teći 31.12, završava se 28.02. naredne godine (ili 29.02. ako je prestupna godina), jednogodišnji
rok koji je počeo 24.05. završava se 24.05. naredne godine itd.
Svršetak roka može se označiti i izvjesnim kalendarskim datumom, ako rok odreñuje službeno lice.
Nedjeljni dani i dani državnih praznika se uračunavaju u trajanje roka, odnosno u početak i tok rokova.
Npr, ako je rješenje dostavljeno u subotu, nedjelja je prvi dan roka koji se računa. Meñutim, ako
posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ kod koga
se radnja postupka ima poduzeti ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.
73
74
ODRŽAVANJE ROKOVA ZA PREDAJU PODNESAKA
Podnesak se smatra predatim u roku ako je prije isteka roka stigao organu kome je trebalo da se preda. To
znači da podnesak mora stići najkasnije do kraja radnog vremena posljednjeg dana roka. Pritom je
relevantno radno vrijeme odreñeno općim propisom za rad državnih organa, a ne vrijeme koje je sam
organ odredio za prijem stranaka i podnesaka.
Meñutim, ako je stranka relativno daleko od organa kome je podnesak upućen, zakon predviña odreñene
olakšice. Naime, ako je podnesak upućen poštom preporučeno ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se
danom predaje organu kome je upućen. Izuzetak od ovog pravila je slučaj kad organ odredi datum
rasprave o podnesku i naredi stranci da podnesak preda do toga dana. U tom slučaju podnesak mora biti
primljen kod nadležnog organa do dana kad će se o njemu raspravljati, tj. nije dovoljno da do tog dana
bude samo upućen organu putem pošte.
Za osobe koje se nalaze u VF, dan predaje podneska vojnoj jedinici, ustanovi ili štabu smatra se danom
predaje organu kome je upućen. Slično važi i za osobe lišene slobode, koje podnesak predaju upravi
ustanove u kojoj se nalaze.
POSLJEDICE PROPUŠTANJA ROKOVA
Redovna posljedica propuštanja izvršenja procesne radnje u odreñenom roku jeste isključenje (prekluzija)
stranke od vršenja te radnje. Meñutim, ima rokova koji su prekluzivni i za organ, npr. objektivni rok od 5
godina za obnovu postupka.
Najčešći slučajevi prekluzije su propuštanje roka za povrat u preñašnje stanje, roka za žalbu i roka za
obnovu postupka.
POVRAT U PREðAŠNJE STANJE
POJAM I RAZLOZI POVRATA U PREðAŠNJE STANJE
Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) je vanredno pravno sredstvo kojim se otklanjaju
nepovoljne posljedice nastale za stranku usljed propuštanja radnje postupka bez njene krivice. Npr. ako
stranka nije u zakonskom roku uložila žalbu protiv prvostepenog rješenja, pa zbog toga njen predmet ne
može biti iznesen na rješavanje drugostepenom organu.
Opće pretpostavke za povrat u preñašnje stanje su:

a) opravdano propuštanje;
b) nemogućnost da stranka drugim putem izvrši procesnu radnju koju je propustila izvršiti u roku;
c) da je prijedlog za povrat u preñašnje stanje stavljen u propisanom roku.
Stranci će se dozvoliti povrat u preñašnje stanje i ako je ona iz neznanja ili očiglednom omaškom
podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala nenadležnom organu. Isto tako, povrat
će se dozvoliti i u slučaju kad je stranka očiglednom omaškom prekoračila rok, ali je podnesak ipak
primljen od nadležnog organa najkasnije tri dana nakon isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja
izgubila neko pravo.
ZUP ne propisuje kriterij za ocjenu opravdanosti razloga za povrat u preñašnje stanje, već je to
prepušteno ocjeni organa u svakom konkretnom slučaju. U svakom slučaju, stranka je u prijedlogu dužna
predočiti okolnosti zbog kojih je došlo do propuštanja radnje i te okolnosti učiniti barem vjerovatnim.
Dakle, razlozi propuštanja se ne moraju dokazivati, ali se moraju učiniti bar vjerovatnim, odnosno ne
može se prepustiti volji stranaka da bez opravdanog razloga nameću organu vršenje novih radnji u
postupku. Osim toga, izričito je propisano da se prijedlog za povrat u preñašnje stanje ne može zasnivati
na okolnosti koju je organ već ranije ocijenio nedovoljnom za produženje roka ili odgañanje rasprave.
74
75
Rok za podnošenje prijedloga je 8 dana od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao
propuštanje. Ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, rok se računa od dana kad je stranka to
saznala (subjektivni rok), ali se nakon isteka 3 mjeseca od dana propuštanja povrat u preñašnje stanje
ne može tražiti (objektivni rok).
Takoñer se ne može tražiti povrat zbog propuštanja roka za traženje povrata, tj. nije dozvoljen povrat
povrata (restitutio restitutionis non datur).
POSTUPAK PO TRAŽENJU POVRATA U PREðAŠNJE STANJE
Prijedlog za povrat u preñašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju.
Ako stranka povrat traži zbog toga što je propustila da podnese neki podnesak, onda se taj podnesak
prilaže prijedlogu. Stranka u prijedlogu predočava okolnosti zbog kojih je došlo do propuštanja radnje i te
okolnosti je dužna učiniti barem vjerovatnim.
Ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate, nadležni organ može u dvostranačkim
stvarima odlučiti o prijedlogu i bez izjašnjenja protivne stranke. Protiv zaključka kojim se dozvoljava
povrat u preñašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je povrat dozvoljen po prijedlogu koji je
nepravovremeno podnesen ili je nedopušten. Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u
preñašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.
DEJSTVO DOZVOLE POVRATA U PREðAŠNJE STANJE
Prijedlog za povrat u preñašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadležan za odlučivanje o
prijedlogu može privremeno prekinuti postupak do konačnosti zaključka kojim se rješava o povratu u
preñašnje stanje. ZUP ne odreñuje u kojim slučajevima će se postupak privremeno prekinuti, ali će se to
svakako desiti kad je dovoljno vjerovatno da će prijedlog za povrat uspjeti ili ako se prekidanjem
postupka čini manja šteta suprotnoj stranci nego što bi se nastavkom postupka učinila šteta predlagaču
povrata.
Kad je povrat u preñašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije
propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi sa propuštanjem. Ukidaju
se i pravosnažna rješenja, koja su možda čak i izvršena. U zaključku kojim se prijedlog uvažava mora se
navesti koje se sve radnje, zaključci i rješenja ukidaju.
ODRŽAVANJE REDA
MJERE OPOMINJANJA I UDALJENJA
Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je da se stara o održavanju reda pri radu. Pod tim
se prvenstveno podrazumijeva održavanje uslova za nesmetan rad i održavanje ozbiljnosti u radu. S tim
ciljem službena osoba je ovlaštena da opominje osobe koje smetaju rad organa, udalji i novčano kazni te
osobe. Osim toga, zakon izričito propisuje da osoba koja prisustvuje nekoj radnji postupka ne smije nositi
oružje ili opasno oruñe. Izuzetak su radnici policije ako su službeno prisutni u cilju održavanja reda.
Voditelj postupka ovlašten je udaljiti osobu koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri
vršenju radnje postupka ili neće da odloži oružje odnosno oruñe. Ukoliko se radi o osobi koja učestvuje u
postupku, njeno udaljenje može uslijediti tek nakon što je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i
pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Ako u takvom slučaju bude udaljena stranka
koja nema punomoćnika, ili punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, voditelj postupka će pozvati
osobu koja se udaljava da postavi punomoćnika, a ako ona to ne učini, voditelj postupka može odgoditi
radnju na njen trošak ili joj sam postaviti punomoćnika. Ovakav punomoćnik može zastupati samo u onoj
radnji postupka s koje je stranka udaljena.
75
76
O udaljenju se donosi zaključak. Mjera udaljenja odmah je izvršna. Protiv zaključka kojim se udaljava
stranka u postupku koja nema punomoćnika ili punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, može se izjaviti
posebna žalba. (čl.108 st.3)
KAŽNJAVANJE ZBOG NARUŠAVANJA REDA
Za teže narušavanje reda ili krupniju neprijatnost, pojedinac može pored udaljenja biti kažnjen i
novačnom kaznom do 50KM. Ova kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost, niti se od nje
izuzimaju radnici MUP-a ili vojna lica. Kaznu izriče službena osoba koja rukovodi radnjom u postupku.
Novčanom kaznom u istom iznosu može se kazniti i osoba koja sadržajem svog podneska grubo povrijedi
običaje ponašanja prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak. Pod ovim se podrazumijevaju
uvredljivi izrazi, kao i potcjenjivanje organa odnosno službenog lica koje vodi postupak. Kazna se može
izreći samo prema potpisniku podneska. Izriče je organ koji vodi postupak.
Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba, koja ne odlaže izvršenje kazne.
TROŠKOVI UPRAVNOG POSTUPKA
POJAM I VRSTE TROŠKOVA
Troškovi u upravnom postupku su opći i posebni. Opći troškovi su izdaci koji su posljedica same
činjenice postojanja i funkcionisanja organa. Prema tome, u ove troškove spadaju svi novčani izdaci
nužni za smještaj, inventar, osvjetljenje, grijanje, čišćenje, kancelarijski i drugi materijal, kao i lični izdaci
za službenike organa. ZUP ne razmatra ove troškove, jer se oni finansiraju iz budžeta, i samo djelomično
iz taksi koje stranke plaćaju za odreñene usluge.
Posebni troškovi su izdaci koji nastaju provoñenjem upravnog postupka po odreñenoj upravnoj stvari. Tu
spadaju takse na podneske, priloge, rješenja itd, izdaci za svjedoke i vještake, tumače, uviñaj, oglasi u
službenim listovima, troškovi pravnog zastupanja, putni troškovi službenih lica te troškovi koje su imale
stranke ili punomoćnici zbog ličnog dolaska pred organ koji vodi postupak.
SNOŠENJE TROŠKOVA POSTUPKA
ZUP postavlja 3 kriterija u pogledu odlučivanja o dužnosti snošenja troškova u postupku. Ti kriteriji su:
1. Kriterij uspjeha u postupku;
2. Kriterij krivice;
3. Kriterij koristi od voñenja postupka.
Po kriteriju uspjeha u postupku za troškove odgovara stranka na čiju štetu je postupak okončan, ako je u
postupku učestvovalo 2 ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima (kontradiktorne upravne stvari). Ova
stranka dužna je naknaditi samo tzv.opravdane troškove. O opravdanosti i visini troškova odlučuje organ
koji rješava upravnu stvar. Opravdan trošak se u cjelosti naknañuje samo ako je protivna stranka u cjelosti
uspjela sa svojim zahtjevom. Ako je suprotna stranka samo djelomično uspjela sa svojim zahtjevom,
troškovi se naknañuju srazmjerno tom dijelu.
Troškovi za pravno zastupanje suprotnoj stranci se naknañuju samo ako je to zastupanje bilo nužno i
opravdano. To će biti u slučaju kad bi se zbog složenosti stvari, a s obzirom na svoje sposobnosti,
stranka teško mogla snalaziti sama, tj. bez punomoćnika.
Dužnost naknade ne postoji za troškove izazvane obiješću suprotne stranke. Naprotiv, troškove izazvane
obiješću snosi stranka koja ih je na takav način izazvala, bez obzira na čiju štetu je postupak okončan.
Po kriteriju uspjeha u postupku rješava se i pitanje naknade troškova u slučaju kad je postupak pokrenut
po službenoj dužnosti na inicijativu nekog lica, a postupak je okončan nepovoljno po njega. Ako je
76
77
ovakav postupak pokrenut po službenoj dužnosti ili u općem interesu, a nisu ga svojim ponašanjem
izazvali stranka ili neko drugo lice u postupku, troškove će snositi sam organ koji je pokrenuo postupak.
Po kriteriju krivice za nastanak troškova, svaki učesnik u postupku, neovisno od njegove uloge, dužan je
snositi sve troškove koje u postupku uzrokuje svojom krivicom ili obiješću. Kao krivica bi se moglo uzeti
svako zakonom zabranjeno činjenje ili propuštanje koje je prouzrokovalo troškove. Pod obiješću se
podrazumijevaju sasvim neopravdani zahtjevi ili prijedlozi da se u postupku izvrše takve radnje za koje
onaj ko ih predlaže zna da ne mogu doprinijeti postupku, već služe samo za ometanje i odugovlačenje.
S obzirom na navedeno, kao krivica bi se imao uzeti neopravdani izostanak pozvanog lica, odbijanje
svjedoka da svjedoči, izostanak vještaka ili njegovo odbijanje da vještači, odbijajne stranke udaljene zbog
narušavanja reda ili nepristojnosti da postavi svog punomoćnika, nedolazak stranke na usmenu raspravu
što je dovelo do odlaganja rasprave.
Po kriteriju koristi od voñenja postupka sve troškove u jednostranačkim stvarima snosi stranka na čiji
zahtjev i u čijem interesu se postupak vodi.
Ako se stvar završi poravnanjem, svaka stranka snosi svoje troškove postupka ukoliko se stranke
drugačije ne sporazumiju.
Troškove postupka koje prouzrokuje izvršenje rješenja ili zaključka snosi izvršenik, tj. osoba protiv koje
se izvršenje vrši. Ako se ovi troškovi ne mogu naplatiti od izvršenika, snosiće ih stranka po čijem
prijedlogu je sprovedeno izvršenje (tj. stranka u čiju korist se postupak vodi).
Svjedoci, vještaci, tumači i službena lica kao učesnici u postupku imaju pravo naknade:
- troškova putovanja;
- izdataka izazvanih bavljenjem u mjestu;
- izgubljene zarade ukoliko bi im zarada za izgubljeno vrijeme bila uskraćena.
Osim toga, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu za svoj rad. Pravo na naknadu imaju ne
samo svjedoci koje je pozvao organ, već i svjedoci koje je dovela stranka. Sve naknade i nagrade
svjedocima, vještacima, tumačima i službenim licima isplaćuje organ koji vodi postupak, a on vrši
naplatu ovih izdataka od lica koje je dužno da snosi troškove postupka.
OSIGURANJE NAPLATE TROŠKOVA
Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se može predviñati da će nastati posebni
izdaci u gotovom novcu, može se od stranke tražiti da ona unaprijed položi iznos koji je potreban za
pokriće troškova. O tome organ donosi formalan zaključak. Ako stranka ne položi naloženi iznos (u
blagajni), organ može odustati od izvoñenja dokaza koje je trebalo izvesti, ili može obustaviti sam
postupak. Meñutim, ako javni interes zahtijeva nastavak postupka, postupak će biti nastavljen bez obzira
da li je stranka položila iznos ili ne.
POSTAVLJANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU TROŠKOVA I ZA NAGRADU
O naknadi troškova strankama, naknadama svjedocima, vještacima i tumačima, kao i posebnim

nagradama vještacima i tumačima, organ rješava samo na zahtjev ovih lica, koji mora biti postavljen na
vrijeme. Zahtjev za naknadu troškova stranka mora staviti prije donošenja rješenja kojim se rješava
upravna stvar, tako da organ koji vodi postupak može o tom zahtjevu odlučiti u rješenju. Svjedoci,
vještaci i tumači su dužni zahtjev za naknadu odnosno nagradu postaviti pri svom učešću u postupku
(saslušanju, tumačenju-prevoñenju, vještačenju). U protivnom gube to pravo. Službena osoba koja vodi
postupak dužna je na ovo upozoriti stranku, svjedoka, vještaka ili tumača (prevodioca).
ODREðIVANJE TROŠKOVA POSTUPKA I UTVRðIVANJE NAKNADE I NAGRADE
Naknade i nagrade isplaćuje organ koji vodi postupak. Svjedoci, vještaci i tumači nemaju nikakvog
neposrednog odnosa prema strankama u pogledu naknade i nagrade. Obzirom da spadaju u posebne
troškove postupka, naknade i nagrade se snose po naprijed iznesenim kriterijima.
77
78
Iznos naknada i nagrada utvrñuje organ koji vodi postupak posebnim zaključkom. Zaključkom se
odreñuje ko je dužan da taj iznos plati i u kom roku, a plaćanje se vrši organu koji vodi postupak. Protiv
ovog zaključka dopuštena je posebna žalba, a zaključak predstavlja osnov za izvršenje, po kome se može
ostvariti prinudna naplata.
O tome ko će konačno snositi troškove postupka odlučuje organ koji donosi rješenje o glavnoj upravnoj
stvari. Odluka se po pravilu ugrañuje u dispozitiv rješenja o glavnoj stvari, a može se donijeti i u
posebnom zaključku. Pritom se za troškove odreñuje: ko plaća, koliko plaća, kome plaća i u kom roku.
Posebno se mora navesti da li će onaj ko snosi troškove morati naknaditi troškove drugoj stranci. Pritom
se troškovi mogu razdijeliti na jednake dijelove ili u odgovarajućoj srazmjeri.
OSLOBAðANJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA
Po prijedlogu stranke koja troškove ne može podnijeti bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje
porodice, organ koji vodi postupak može tu stranku osloboditi snošenja troškova. Uslov je da stranka kao
dokaz podnese uvjerenje o imovnom stanju koje izdaje nadležni organ. Ovo uvjerenje nema za posljedicu
oslobañanje od plaćanja u svakom slučaju, već organ može uzeti u obzir i druge podatke i cijeniti ih po
slobodnom uvjerenju. U zavisnosti od ishoda te ocjene, stranci će biti odobreno potpuno ili djelomično
oslobañanje od plaćanja troškova. Oslobañanje ne utiče na isplatu naknada i nagrada svjedocima,
vještacima i tumačima. Njih isplaćuje organ koji vodi postupak. U troškove kojih stranka može biti
osloboñena ne ulaze i troškovi zastupanja. Osloboñenje od plaćanja troškova isključuje mogućnost da se
od stranke zahtijeva obezbjeñenje za pokriće troškova koji mogu nastati u upravnom postupku.
O osloboñenju od plaćanja troškova organ koji vodi postupak nikada ne rješava po službenoj dužnosti,
već isključivo po prijedlogu stranke. Zakon ne odreñuje u kojem trenutku stranka treba podnijeti
prijedlog, ali je za stranku bolje da prijedlog podnese što prije jer joj se neće vratiti iznos koji je
eventualno platila prije donošenja zaključka o osloboñenju od plaćanja troškova.
Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo pod uvjetom reciprociteta. U slučaju sumnje o
postojanju reciprociteta, objašnjenje daje organ uprave nadležan za vanjske poslove BiH.
Ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila osloboñena snošenja troškova, organ koji
vodi postupak može u toku postupka ukinuti zaključak o oslobañanju od snošenja daljih troškova. Ako bi
organ naknadno utvrdio da razlozi za oslobañanje od plaćanja uopće nisu ni postojali, stranka bi morala
snositi sve dotadašnje, kao i sve buduće troškove.
Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobañanje snošenja troškova, kao i protiv zaključka
kojim se dato oslobañanje ukida ili mijenja, stranka može izjaviti posebnu žalbu.
DOKAZIVANJE
O DOKAZU I DOKAZIVANJU UOPĆE
Dokazivanje ili izvoñenje dokaza je procesna radnja koja ima za cilj da se službeno lice ubijedi u istinitost
činjenice koja je navedena. Dokazivanje činjenica na osnovu kojih se donosi rješenje u upravnom
postupku vrši se dokazima ili dokaznim sredstvima. Kao dokazno sredstvo smatra se sve što je podesno
za utvrñivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su isprave, svjedoci, izjava stranke,
vještaci, uviñaj i sl.
Dokazna sredstva mogu se podijeliti na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci i vještaci, a stvarna su
obavještajni predmeti i predmeti uviñaja.
Dokazni osnov (dokazni razlog) je ono što je napisano u ispravi, nalaz i mišljenje vještaka, iskaz
svjedoka, vidljivo stanje predmeta uviñaja i sl. Dakle, to su podaci odnosno činjenice povañene iz
dokaznih sredstava koje objašnjavaju predmet dokazivanja i stvaraju uvjerenje o njegovoj istinitosti.
Umjesto termina dokazni osnov i dokazni razlog često se koristi i termin dokaz.
78
79
Rezultat dokaza je uvjerenje o istinitosti predmeta dokazivanja koje službeno lice stiče ocjenom
dokaznih osnova (razloga). Ako službeno lice ne stekne nikakvo mišljenje o istinitosti dokaznog
predmeta ili stvori uvjerenje prožeto velikim sumnjama, smatra se da dokaz nije uspio. Uvjerenje je
sigurnije što je manje dokaznih sredstava izmeñu službenog lica i činjenice koju treba dokazivati. U tom
smislu najsigurniji dokaz je uviñaj, jer se njime službeno lice lično uvjerava u postojanje činjenice;
svjedok-očevidac je sigurniji od svjedoka koji je od nekoga čuo činjenicu koju treba dokazivati itd.
Pri rješavanju glavne stvari u upravnom postupku, nadležni organ rješenje donosi samo na osnovu
činjenica utvrñenih u postupku. Dakle, činjenice moraju biti dokazane ili utvrñene prije nego što organ
pristupi primjeni materijalnopravnih propisa. S druge strane, u slučaju vršenja odnosno dopuštanja
procesnih radnji, organ postupka neće tražiti potpun dokaz, već samo vjerovatnost da su istinite
činjenice za koje procesna norma veže dopuštenost tih radnji. Izuzetno, kod primjene skraćenog postupka
ZUP predviña 2 slučaja u kojima je rješenje glavne stvari moguće i u slučaju vjerovatnosti (a ne samo
utvrñenosti) činjenica. To su slučajevi:
1. kad je propisom predviñeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje nisu
potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrñuju, a iz svih okolnosti proizilazi da se
zahtjevu stranke ima udovoljiti;
2. kad se radi o preduzimanju hitnih, neodložnih mjera u javnom interesu.
Bitni elementi svakog dokazivanja su:

1. lica koja treba da pruže dokaz;
2. činjenice koje treba dokazivati;
3. dokazna sredstva, tj. lica i stvari iz kojih se crpe saznanja i stiču uvjerenja o istinitosti ili neistinitosti
neke sporne i pravno relevantne činjenice;
4. dokazni razlozi (izjave svjedoka, vještaka, stranaka, sadržaj isprava, izvjesna svojstva obavještajnih
stvari ili predmeta uviñaja) po kojima saznajemo sporne i pravno relevantne činjenice;
5. dokazna snaga pojedinih dokaznih razloga, tj.njihova sposobnost da stvore uvjerenje o istinitosti ili
neistinitosti neke sporne i pravno relevantne činjenice.
Faze dokazivanja u upravnom postupku su:

1. predlaganje ili ponuda dokaza;
2. dopuštanje ili odbacivanje ponuñenih dokaza;
3. izvoñenje ponuñenih dokaza ili dokaza odreñenih po službenoj dužnosti;
4. ocjena dokaza.
Izvoñenje dokaza se sastoji u tome da se iz dokaznih sredstava povade dokazni razlozi (dokazni osnovi),
tj. podaci i činjenice koje nam mogu dati potrebno saznanje, odnosno stvoriti uvjerenje o istinitosti ili
neistinitosti pravno relevantnih činjenica.
PREDMET DOKAZIVANJA
Dokazi se po pravilu izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.
Predmet dokazivanja su samo one sporne činjenice koje su neposredno važne za rješavanje nekog
upravnog predmeta, tj. pravno relevantne sporne činjenice.
Ponekad se pri izvoñenju dokaza može konstatovati da nema dokaznih sredstava potrebnih za neposredno
utvrñivanje postojanja ili nepostojanja materijalnopravnih činjenica. U takvom slučaju dokazivanje se vrši
posredno, pomoću tzv. Indicija. Indicije su činjenice koje su u kauzalnoj vezi sa materijalnopravnom
činjenicom koju treba dokazati (kao uzrok ili posljedica). One ne daju potpun dokaz, već samo izvjestan
stepen vjerovatnoće istinitosti ili neistinitosti sporne činjenice.
Postojanje i sadržaj pravnih propisa se ne dokazuje jer se pretpostavlja da ih zna organ koji vodi
postupak.
ČINJENICE KOJE NE TREBA DOKAZIVATI
79
80
Činjenice koje ne treba dokazivati su: općepoznate ili tzv. notorne činjenice i činjenice čije postojanje
zakon pretpostavlja, tj. zakonske pretpostavke o istinitosti činjenica.
ZUP ne propisuje koje činjenice su općepoznate, a pitanje notoriteta je u teoriji sporno. Može se reći da je
notorno: ono što svaki odrastao razuman čovjek mora znati iz običnog iskustva, ono što svi stanovnici
jedne države, oblasti ili mjesta moraju da znaju, te ono što službeno lice zna po svom službenom radu.
Notornost može biti šira i uža. Šira je u slučaju ako je nka činjenica poznata svakom čovjeku, a uža ako je
poznata samo odreñenom krugu ljudi koji se bave nekim zanimanjem ili žive na nekom području.
Npr.nešto može biti vrlo dobro poznato svakom stanovniku Sarajeva, a malo poznato stanovnicima
Banjaluke.
Za notornost je odlučujuće to da li su izvjesne činjenice kao notorne poznate službenom licu odnosno
organu koji rješava u upravnom postupku. Ako neka činjenica ima karakter notornosti, ali ona kao takva
nije poznata voditelju postupka, on može tražiti da se utvrdi njena notornost da bi tako i on sam mogao
doći do uvjerenja o karakteru notornosti odnosne činjenice.
Notornost je najjači od svih razloga koji dokazivanje čine nepotrebnim. Stranka u upravnom postupku ne
treba da se posebno poziva na notornost, već samo da ističe činjenice koje su opštepoznate, a službena
osoba notornost uzima u obzir po službenoj dužnosti. Meñutim, dokazivanje će se dopustiti i protiv
notornosti ako stranka navede opravdane razloge zbog kojih se osnovanost notornosti dovodi u sumnju.
ČINJENICE ČIJE POSTOJANJE ZAKON PRETPOSTAVLJA (ZAKONSKE PRETPOSTAVKE O

ISTINITOSTI ČINJENICA ILI ZAKONSKE PREZUMPCIJE)
Zakonska pretpostavka (praesumptio iuris) je indicija kojoj materijalno pravo daje snagu potpunog
dokaza. Npr. po prezumpciji iz Zakona o državljanstvu BiH, dijete nepoznatih roditelja nañeno na
teritoriji BiH smatra se državljaninom BiH. Kad postoji zakonska pretpostavka o istinitosti jedne
činjenice, organ koji rješava u upravnom postupku će tu činjenicu smatrati istinitom.
Protiv istinitosti zakonskih prezumpcija redovno je dozvoljen dokaz, tj. zakonske prezumpcije su po
pravilu oborive (praesumptio iuris tantum). Ako zakon isključuje dokaz protiv zakonske prezumpcije,
govorimo o neoborivoj zakonskoj pretpostavci (praesumptio iuris et de iure).
DOKAZ ISPRAVAMA
Isprave su predmeti koji sadržavaju pismom zabilježene činjenice ili dogañaje. Zavisno od kriterija koji se
uzimaju u razmatranje, isprave se dijele na: javne i privatne; dispozitivne ili konstitutivne i dokumentarne
ili isprave o svjedočenju, te originalne (izvornike) i prepise (kopije).
Isprave se na javne i i privatne dijele prema tome ko ih je izdao. Javna isprava je isprava koju je u
propisanom obliku i granicama svoje nadležnosti izdao organ ili institucija koja ima javna ovlaštenja, a
koja može biti prilagoñena elektronskoj obradi podataka. Oblik (formu) isprave propisuju pojedini
zakoni, uredbe i drugi normativni akti (npr. ZUP propisuje oblik i sastavne dijelove rješenja). Bitni
sastojci svake isprave su oznaka organa odnosno organizacije, broj djelovodnog protokola, potpis i
službeni pečat.
Isprave izdate od inostranih organa se izjednačavaju sa domaćim javnim ispravama pod slijedećim
uslovima:
1. uzajamnost, tj. da država našim ispravama priznaje istu dokaznu snagu;
2. da i u mjestu gdje su izdate važe kao javna isprava;
3. da su propisno ovjerene. Ovjeravanje se sastoji u ovjeri autentičnosti potpisa i pečata na ispravi
od strane našeg DKP ili organa uprave nadležnog za vanjske poslove BiH. Isprava će po potrebi
biti prevedena, a prijevod mora biti ovjeren od strane postavljenog tumača.
ZUP ne govori posebno o privatnim ispravama, pa ne odreñuje ni pojam privatne isprave. U pravnoj
nauci je pojam privatne isprave najčešće negativno definisan, pa se kaže da su privatne isprave sve one
isprave koje nisu javne isprave. Shodno tome, isprave koje ne zadovoljavaju sve elemente naprijed
navedene definicije javne isprave.
80
81
Dispozitivne ili konstitutivne isprave (instrumenta) su pravni akti kojima se prava zasnivaju, ukidaju,
mijenjaju ili prenose. (npr.ugovori, hartije od vrijednosti, sudske presude, upravni akti itd).
Dokumentarne isprave ili isprave o posvjedočenju (dokazne isprave, documenta) svjedoče da se jedan
dogañaj desio. Stvaraju se radi toga da bi se imalo dokazno sredstvo o činjenici iz prošlosti (npr.
ljekarsko uvjerenje, priznanica, obveznica, dostavnica itd). ZUP posebnu pažnju posvećuje ovoj vrsti
isprava, a pod nazivom “uvjerenja”.
Uvjerenja imaju poseban značaj u upravnom postupku, a najčešće ih izdaju baš organi uprave. Po načinu
izdavanja i značaju, odnosno dokaznoj snazi, ZUP razlikuje 2 vrste uvjerenja: uvjerenje o činjenicama o
kojima organi koji izdaju uvjerenja vode službenu evidenciju i uvjerenja o činjenicama o kojima organi
ne vode službenu evidenciju.
ZUP izričito propisuje da su organi dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i
dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, a u skladu sa podacima službene evidencije i takva
uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave. Pod službenom evidencijom se
podrazumijevaju evidencije ustanovljene zakonom ili drugim propisom, ili općim aktom institucije koja
ima javna ovlaštenja, odnosno drugog pravnog lica i institucije.
Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na
usmeni zahtjev po pravilu istog dana kada je zatraženo, a najkasnije u roku od 5 dana, ako propisom
kojim je ustanovljena službena evidencija nije odreñeno drugačije. O eventualnom odbijanju zahtjeva za
izdavanje uvjerenja donosi se posebno rješenje. Ako se uvjerenje ne izda u roku od 5 dana ili ako se
stranci ne dostavi rješenje o odbijanju zahtjeva, zahtjev se smatra odbijenim. Iste odredbe važe i za
eventualne izmjene sadržaja uvjerenja, ako stranka na osnovu dokaza kojima raspolaže smatra da izdato
uvjerenje nije u skladu sa podacima iz evidencije.
O činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju, organi i institucije dužni su izdavati uvjerenja
samo ako je to zakonom odreñeno. Uvjerenje se izdaje u roku od 8 dana od dana traženja. O odbijanju
zahtjeva donosi se posebno rješenje ili se zahtjev odbija šutnjom uprave. Ovakvo uvjerenje nema značaj
javne isprave i ne obavezuje organ koji treba da rješava o stvari. U slučaju da organ ne prihvati to
uvjerenje kao dokaz, on će sam pristupiti utvrñivanju činjenica navedenih u uvjerenju.
Osim naprijed navedenih, kao dokazno sredstvo se mogu pojavljivati i druga uvjerenja čije izdavanje nije
zakonska obaveza, niti se o njima vode službene evidencije. Nadležni organi i institucije mogu ih izdati
kad ocijene da je zahtjev stranke opravdan i da izdano uvjerenje može služiti kao dokazno sredstvo za
ostvarivanje nekog prava ili utvrñivanje neke obaveze u upravnom postupku. Naravno, ova uvjerenja se
mogu izdati samo kad je postojanje činjenice navedene u uvjerenju organ koji ga izdaje utvrdio u
posebnom postupku ili na osnovu općepoznatih činjenica.
Original ili izvornik isprave potiče neposredno od izdavaoca isprave, tj. onoga ko je ispravu stvorio.
Prepisi su sastavljeni od bilo koga i oni samo reproduciraju sadržaj isprave. Mogu biti ovjereni i prosti
prepisi. Dokaznim sredstvom smatraju se i original i prepis. Ako je stranka podnijela ovjeren prepis,
službena osoba može tražiti na uvid originalnu ispravu, a ako je podnijela prosti prepis službena osoba je
dužna da traži na uvid originalnu ispravu. Službena osoba će staviti zabilješku na prepisu o tome da li je
prost prepis vjeran originalu, a original vratiti.
Dokazna snaga javnih isprava
Javna isprava je potpun dokaz. Dokaznu snagu privatne isprave, kao i svih drugih dokaznih sredstava
osim javne isprave, po svom slobodnom uvjerenju cijeni organ nadležan za rješenje.
Protivdokaz protiv javne isprave. Zakonska prezumpcija istinitosti isprave ne sprečava organ niti stranke
da dokazuju suprotno, tj. da dokazuju da su u takvoj ispravi činjenice neistinito potvrñene, ili da je sama
isprava neispravno sastavljena. Ako ima opravdanih razloga da sumnja u autentičnost isprave, organ koji
vodi postupak može po službenoj dužnosti zatražiti provjeru od organa ili institucije koja je označena kao
izdavalac isprave.
81
82
Vanjski nedostaci isprave
Vanjski nedostaci mogu u manjoj ili većoj mjeri uticati na dokaznu vrijednost isprave. Ako je na ispravi
nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski
nedostaci, službena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj
mjeri umanjena dokazna vrijednost isprave ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za
rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak. Dakle, službeno lice po slobodnom uvjerenju odlučuje kakav
uticaj vanjski nedostaci imaju na dokaznu snagu isprave. Zainteresirana osoba ima pravo dokazivati da
vanjski nedostaci na ispravi ne znače mnogo (ili ništa) jer su npr. nastali djelovanjem državnog organa ili
izdavaoca isprave, ili da su se desili slučajno.
Podnošenje isprave organu nadležnom za voñenje postupka
Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja službena osoba koja vodi postupak.
Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se poziva na kakvu ispravu da je podnese,
ako njome raspolaže ili je može pribaviti.
Ako se isprava nalazi kod protivne stranke koja neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena
osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge
stranke mogle o njoj izjasniti. Ako pozvana stranka ne postupi po pozivu, voditelj postupka će s obzirom
na sve okolnosti slučaja ocijeniti od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari.
Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa ili institucije koja ima
javna ovlaštenja, odnosno druge pravne osobe, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je
pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti.
Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi
postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj
izjasniti. Protiv treće osobe koja bez opravdanog razloga, odbije da pokaže ispravu postupit će se kao
protiv onoga koji odbije da svjedoči. Protiv oba ova zaključka treća osoba ima pravo žalbe, koja odlaže
izvršenje zaključka.
DOKAZ SVJEDOCIMA
Pojam svjedoka
Svjedoci su fizičke osobe koje pred organom koji vodi postupak saopštavaju svoja zapažanja o
činjenicama iz prošlosti. Svjedok može biti svaka osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu o kojoj
ima da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje saopšti.
Svjedok svjedoči o činjenicama iz prošlosti, jer se o činjenicama iz sadašnjosti vrši uviñaj ili vještačenja.
Svjedoci ne daju zaključke niti mišljenja, već samo interpretiraju ono što su svojim čulima opazili.
Shodno tome, svjedok ne može biti samo osoba koja zbog svojih duševnih ili fizičkih mana nije u stanju
zapaziti odreñenu činjenicu ili saopštiti svoje zapažanje. Osim toga, ZUP izričito navodi da svjedok ne
može biti osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe. U slučaju sticaja svojstva
službenog lica i svjedoka u istoj upravnoj stvari, službeno lice je dužno da se izuzme od rada u tom
predmetu.
Dužnost svjedočenja
Svjedočenje je dužnost svih osoba koje žive na teritoriji BiH, ukoliko zakonom nije drugačije odreñeno.
Dužnost svjedočenja obuhvata:
1. Dužnost da svjedok doñe radi svjedočenja na poziv organa koji vodi postupak. Neopravdan izostanak
povlači sankciju.
2. Da svjedoči, tj. odgovara na postavljena pitanja, izuzev u slučajevima u kojima je osloboñen te
dužnosti, a koji su propisani zakonom.
82
83
Uskraćivanje svjedočenja
U upravnom postupku ne postoji opće osloboñenje od dužnosti svjedočenja, već samo osloboñenje od
obaveze da svjedok odgovara na pojedina pitanja. Prema Zakonu, svjedok može izjaviti da neće da
odgovara:
1. na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom
gonjenju, njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji zaključno sa trećim
stepenom, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, zaključno sa drugim stepenom i onda kad
je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili usvojenika;
2. na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti, a da ne povrijedi obavezu, da čuva poslovnu,
profesionalnu, umjetničku ili naučnu tajnu;
3. o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku;
4. o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku, kao vjerskom ispovjedniku.
Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama «kad iznese važne
razloge za to». Ako je potrebno, on treba te razloge da učini vjerovatnim, a o važnosti razloga cijeni
voditelj postupka.
Poslovni svjedoci ne mogu uskratiti svjedočenje zbog opasnosti od imovinske štete. To su svjedoci koji
su bili kao svjedoci prisutni zaključivanju pravnih poslova, koji su pri takvim poslovima učestvovali kao
pisari, posrednici ili zastupnici jedne od stranaka. Sva ova lica su dobrovoljnim učešćem u pravnim
poslovima preuzeli rizik za eventualnu štetu koja bi za njih mogla uslijediti.
Svjedočenje zbog opasnosti od imovinske štete ne mogu uskratiti ni svjedoci o pitanjima o kojima je
svjedok dužan po posebnim propisima podnijeti prijavu ili dati izjavu. Npr. carinski službenici, radnici
MUP-a itd.
Saslušanje svjedoka
Saslušanje svjedoka se obavezno vrši na usmenoj raspravi. Ono obuhvata prethodno ispitivanje i
saslušanje o samoj stvari.
Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da može na
svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza.
Prethodno ispitivanje svjedoka obuhvata tzv.opća pitanja. Od svjedoka se uzimaju opći lični podaci i to
slijedećim redoslijedom: ime i prezime, zanimanje, boravište, mjesto roñenja, godine života i bračno
stanje.
Ako je po mišljenju službenog lica potrebno, svjedok će biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove
vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o kom je riječ, a posebno o njegovim srodničkim odnosima
prema strankama.
Nakon prethodnog ispitivanja službena osoba je dužna svjedoku ukazati na koja pitanja može uskratiti
svjedočenje. Nakon toga se prelazi na saslušanje o samoj stvari.
Saslušanje o samoj stvari vrši se tako što voditelj postupka poziva svjedoka da iznese sve što mu je
poznato o predmetu. Nakon toga se svjedoku postavljaju pojedinačna pitanja radi pojašnjenja,
upotpunjavanja i provjere njegovog iskaza. Službeno lice svjedoku ne smije postavljati tzv.sugestivna
pitanja, tj. pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti, niti kapciozna pitanja kojima je cilj da
se svjedok zbuni ili zatraši. Svjedoka uvijek treba pitati otkud mu je poznato ono što svjedoči.
Ako svjedok ne zna jezik na kom se vodi postupak, ispitat će se preko prevodioca. Ako je gluh pitanja će
mu se postavljati pismeno, a ako je nijem pozvat će se da pismeno odgovora. Ako se ispitivanje ne može
izvršiti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.
83
84
Pri saslušanju svjedoka službena osoba dužna je strankama dozvoliti da i one postavljaju svjedoku
pitanja. Stranke pitanja postavljaju preko službene osobe koja vodi postupak, koja im može dozvoliti i da
neposredno postavljaju pitanja svjedoku. Prisustvo stranaka saslušanju svjedoka nije nužno, ali im je
voditelj postupka dužan pružiti tu mogućnost.
Saslušani svjedok se ne smije udaljiti bez dozvole voditelja postupka, jer voditelj može odlučiti da se
svjedok sasluša ponovo ili da izvrši suočenje saslušanih svjedoka čiji se iskazi ne slažu.
Nakon saslušanja svjedoka, službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok položi zakletvu
na svoj iskaz. Zakletva se polaže usmeno. Pismen nijemi svjedok će zakletvu položiti potpisivanjem
teksta zakletve, a gluhi će pročitati tekst zakletve. Nepismeni gluhi ili nijemi svjedoci zaklinju se preko
tumača.
Svjedok u upravnom postupku nikad ne polaže zakletvu prije datog iskaza (promisorna zakletva) već
samo poslije iskaza (asertorna zakletva). Da li će se svjedok zakleti ili ne zavisi od nahoñenja službene
osobe, ali prijedloge da se svjedoci zakunu mogu stavljati i stranke. Svaki svjedok je po pravilu dužan da
se zakune na zahtjev službenog lica, ali zakon ne predviña sankciju zbog neopravdanog uskraćivanja
zakletve, kao što je to slučaj kod odbijanja svjedočenja.
Od obaveze zaklinjanja izuzeti su maloljetnik i svjedok koji zbog nedostatka razuma nije u stanju
dovoljno shvatiti značaj zakletve. Službena osoba o tome vodi računa po službenoj dužnosti.
Ocjena dokazne snage iskaza svjedoka
Dokazna snaga svjedokovog iskaza ocjenjuje se po načelu slobodne ocjene dokaza. Ako su iskazi
svjedoka protivrječni, a protivrječnost se ne može otkloniti ni suočenjem, službena osoba će uzimajući u
obzir sve okolnosti slučaja i rezultate postupka, pokloniti povjerenje jednom ili drugom iskazu. Ako
službena osoba smatra da su iskazi svjedoka za i protiv približno iste vrijednosti, uzeće da dokaz
svjedokom nije uspio, te će biti potrebno provesti neko drugo dokazno sredstvo.
Posljedice nedolaska, odnosno odbijanja svjedočenja
Organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i snosi troškove dovoñenja:
1. svjedok koji je uredno pozvan, a ne doñe niti opravda izostanak;
2. svjedok koji se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba biti saslušan.
Osim toga, organ može takvog svjedoka kazniti novčano do 50 KM. Novčano se može kazniti i svjedok
koji doñe, pa bez opravdanog razloga odbije da svjedoči, pod uslovom da je prethodno upozoren na
posljedice odbijanja. Ako i nakon kazne odbije svjedočiti, može se još jednom kazniti do 50KM.
Službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok naknadi troškove koje je prouzrokovao
svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči.
Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi postupak će poništiti zaključak
o kazni ili troškovima, a ako naknadno pristane da svjedoči, službena osoba može poništiti zaključak o
kazni.
Protiv zaključaka o troškovima ili novčanoj kazni dopuštena je posebna žalba.
DOKAZ VJEŠTACIMA
Vještaci su treća, u upravnom postupku nezainteresirana lica, koja imaju odreñena stručna znanja za
utvrñivanje spornih pravno relevantnih činjenica. Oni izvode dokaz kad je za utvrñivanje ili ocjenu neke
bitne činjenice potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak. Dakle,
ukoliko službena osoba i sama raspolaže stručnim znanjem o konkretnoj činjenici, vještačenje nije
potrebno.
84
85
Razlika izmeñu vještaka i svjedoka je u slijedećem:
1. Vještacima je potrebno posebno stručno znanje, a svjedocima po pravilu ne;
2. Svjedok saopštava svoje znanje o prošlim činjenicama ili dogañajima koje je on saznao slučajno ili iz
vlastite pobude. Vještak saopštava svoje znanje o sadašnjim činjenicama, dogañajima ili stanjima koja
je on opažao, proučio i ispitao po nalogu službene osobe;
3. Svjedok je po pravilu nezamjenjiv, te se ne može izuzeti. Vještak može biti zamijenjen drugim
vještakom.
Odreñivanje vještačenja i vještaka
Službeno lice može odrediti vještačenje kad god to smatra potrebnim. Po pravilu se odreñuje samo jedan,
ali se zbog osobenosti slučaja mogu odrediti 2 ili više vještaka. Vještak mora imati stručnu spremu koja je
potrebna za konkretan slučaj.
Vještaci se uzimaju prvenstveno izmeñu lica koja imaju posebno ovlaštenje za davanje mišljenja o
pitanjima odgovarajuće struke. To su po pravilu stalni sudski vještaci. Osoba koja ne može biti svjedok ne
može se odrediti ni za vještaka (službena osoba u postupku i osoba koje bi iskazom povrijedila dužnost
čuvanja tajne). Svako ko ima potrebnu stručnu spremu mora prihvatiti dužnost vještaka, osim ako ga
službena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su preopterećenost
vještačenjima, drugim poslovima i slično. Oslobañanje od dužnosti vještačenja iz opravdanih razloga
može tražiti i rukovodilac organa odnosno pravne osobe gdje je vještak zaposlen.
Vještak može uskratiti vještačenje iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje, a osobe zaposlene u
organu će biti osloboñene dužnosti vještačenja kad je posebnim propisom predviñeno njihovo
oslobañanje od te dužnosti.
Izuzeće vještaka
Na izuzimanje vještaka shodno se primjenjuju odredbe koje važe za izuzeće službenih osoba. Izuzeće
vještaka može tražiti i stranka, ako učini vjerovatnim okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno
znanje. O izuzeću zaključkom odlučuje službena osoba koja vodi postupak.
Vršenje vještačenja
Prije početka vještačenja, vještaka treba upozoriti da je dužan da predmet vještačenja brižljivo razmotri i
u svom nalazu tačno navede što zapazi i nañe, kao i da svoje obrazloženo stručno mišljenje iznese
nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke i vještine. Vještačenje se po pravilu vrši na usmenoj raspravi,
ali se predmeti mogu vještaku pokazati i ranije, da ih razmotri i da svoj pismeni nalaz i mišljenje saopšti i
obrazloži usmeno na raspravi.
Kad vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službena osoba i stranke mu mogu postavljati pitanja i tražiti
objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje daje se pismeno.
Vještak se saslušava slično kao svjedok, s tim što vještak ne polaže zakletvu. Ako je postavljeno više
vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednički. Pritom na raspravi može prisustvovati samo
jedan od njih. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje, pa svi moraju
prisustvovati raspravi, davati odgovore i objašnjenja.
Ponovno saslušanje vještaka će se izvršiti u slijedećim slučajevima:

- ako nalaz i mišljenje nisu jasni ili potpuni;
- ako se nalazi i mišljenje vještaka bitno razlikuju;
- ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo;
- ako se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja
Ako se ovi nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušanjem, vještačenje će se obnoviti sa istim ili
drugim vještacima, a može se zatražiti i mišljenje od neke naučne ili stručne ustanove. Mišljenje naučne
85
86
ili stručne ustanove tražiće se ako se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize može
opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do tačnijeg mišljenja.
Sankcije zbog nedolaženja ili zbog odbijanja vještačenja ili nepridržavanja rokova
Vještak se može novčano kazniti do 50 KM i odrediti da snosi troškove nastale izostankom vještačenja u
slijedećim slučajevima:
- ako je uredno pozvan, pa izostane bez opravdanja;
- ako doñe ali odbije da vještači;
- ako u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje
Naknadno opravdanje vještaka za izostanak ili nepodnošenje nalaza u ostavljenom roku obavezuje
službenu osobu da poništi zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima. Ako vještak naknadno pristane da
vještači, službena osoba može poništiti zaključak o novčanoj kazni.
DOKAZ UVIðAJEM
Uviñaj se vrši kad je za utvrñivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno
neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak. Vrši se na prijedlog stranke ili po inicijativi
same službene osobe, a o vršenju ili nevršenju uviñaja odlučuje službena osoba.
Stranke imaju pravo da prisustvuju uviñaju, a o prisustvu ostalih osoba (vještaka, svjedoka i sl) odlučuje
voditelj postupka.
Mjesto vršenja uviñaja zavisi od prirode stvari nad kojom se vrši uviñaj. Ako se stvar bez teškoće može
donijeti na mjesto gdje se postupak vodi, izvršiće se na tom mjestu. U suprotnom, uviñaj se vrši na mjestu
gdje se stvar nalazi.
Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili gdje se nalaze stvari uviñaja,
ili preko kojih je potrebno preći, dužan je dopustiti da se uviñaj izvrši. Ako ne dopusti, prema njemu se
mogu primijeniti iste mjere koje se primjenjuju prema svjedoku koji odbije svjedočenje. S druge strane,
službena osoba koja rukovodi uviñajem obavezna je paziti da uviñaj ne bude zloupotrijebljen i da ne bude
povrijeñena ničija poslovna, profesionalna, naučna ili umjetnička tajna.
Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviñaja spada u troškove postupka i naknañuje se vlasniku ili
držaocu. O tome donosi zaključak službena osoba koja vodi postupak, a protiv tog zaključka dopuštena je
posebna žalba.
DOKAZ USMENOM IZJAVOM STRANKE
Usmeni iskaz stranke dolazi u obzir kao supsidijarno dokazno sredstvo, koje se ne može koristiti kad ima
drugih dokaznih sredstava. Prema ZUP-u, usmeno data izjava stranke se može uzeti kao dokazno sredstvo
u slijedećim slučajevima:
- ako za utvrñivanje odreñene činjenice ne postoji neposredan dokaz
- ako se takva činjenica ne može utvrditi na podlozi drugih dokaznih sredstava;
- u stvarima malog značaja ili ako bi pribavljanjem drugih dokaza bilo otežano ostvarivanje prava
stranke, posebno ako bi se odreñena činjenica imala utvrñivati saslušanjem svjedoka koji živi u
mjestu udaljenom od sjedišta organa;
- u drugim slučajevima predviñenim zakonom.
Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak dužna je upozoriti stranku na krivičnu i
materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave. Izjava se unosi u zapisnik, a njena vjerodostojnost cijeni
se po načelu slobodne ocjene dokaza.
U upravnom postupku redovno postoji samo jedna stranka. Ako se radi o dvostranačkim upravnim
stvarima, po pravilu treba pribaviti iskaz od obiju stranaka. Meñutim, službena osoba može odrediti i da
se sasluša samo jedna stranka ako druga ne može biti saslušana o toj činjenici jer o njoj nema saznanja,
kad je neopravdano izostala sa rasprave, ili kad uskraćuje iskaz.
86
87
TUMAČI I PREVODIOCI
Tumač je osoba koja se odreñuje radi sporazumjevanja sa učesnikom u postupku koji je gluh ili nijem, a
čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim putem. Ako u postupku učestvuje osoba koja ne poznaje
jezik na kojem se vodi postupak, odreñuje joj se prevodilac. Na tumače i prevodioce shodno se
primjenjuju odredbe koje se odnose na vještake.
OBEZBJEðENJE DOKAZA
U procesnom smislu obezbjeñenje dokaza predstavlja izvoñenje dokaza prije vremena u kome bi se dokaz
inače izvodio u redovnom postupku dokazivanja, a zbog toga što postoji opravdana bojazan da se neki
dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvoñenje biti otežano. Npr. ako se svjedok priprema za
odlazak u inostranstvo na duže vrijeme, zainteresirana osoba može zatražiti saslušanje tog svjedoka bez
obzira na to da li je upravni postupak već započet ili ne.
Obezbjeñenje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke, odnosno osobe koja ima
pravni interes, a mora mu prethoditi zaključak kojim se odobrava obezbjeñenje dokaza. Ako je postupak
već pokrenut, taj zaključak donosi organ koji vodi postupak, a ako nije, nadležan je organ na čijem se
području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem području borave osobe koje treba saslušati.
Zahtjev za obezbjeñenje dokaza treba biti obrazložen do izvjesnog stepena vjerovatnosti, a mora
sadržavati i navode iz kojih će biti vidljiv opravdan interes osobe koja traži obezbjeñenje dokaza. Iz
zahtjeva mora biti vidljivo i da će dokaz biti upotrijebljen u upravnom, a ne u sudskom postupku. Protiv
zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je žalba, koja ne prekida tok
postupka.
PRVOSTEPENI POSTUPAK
POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA
Pokretanje postupka
Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Dakle,
važi oficijelno i privatno načelo. Moguća je i kombinacija oficijelne i stranačke maksime u slučaju kad je
postupak pokrenut po zahtjevu stranke, stranka u toku postupka odustane od zahtjeva, ali organ ocijeni da
je postupak potrebno nastaviti radi zaštite javnog interesa. Nadležni organ će pokrenuti postupak po
službenoj dužnosti:
1. kad to odreñuje zakon ili na zakonu zasnovan propis;
2. kad utvrdi ili sazna da radi zaštite javnog interesa treba pokrenuti upravni postupak.
U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i voñenje upravnog postupka potreban
zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev. Ako po
važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka povodom zahtjeva stranke, nadležni organ će
donijeti zaključak kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena
je posebna žalba.
Upravni postupak uvijek počinje radnjom organa. Eventualni zahtjev stranke samo predstavlja dužnost za
organa da započne postupak, ali ga sam zahtjev ne započinje. Postupak je pokrenut tek kad je nadležni
organ izvršio bilo koju radnju radi voñenja postupka.
Spajanje stvari u jedan postupak
Spajanje stvari u jedan postupak zahtijeva načelo ekonomičnosti postupka. Uslovi pod kojima se može
pokrenuti i voditi jedan postupak u slučaju kad se radi o pravima ili obavezama više stranaka su:
1. da se prava ili obaveze svih stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju;
87
88
2. da se zasnivaju na istom pravnom osnovu;
3. da je organ koji vodi postupak stvarno nadležan u pogledu svih predmeta.
Pod istim uvjetima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva.
O voñenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će donijeti poseban zaključak, protiv
koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.
Ako se radi o bitno istom zahtjevu prema većem broju lica koja organu nisu poznata ili se ne mogu
odrediti, a koja u postupku imaju položaj stranaka, nadležni organ može pokrenuti postupak putem
javnog saopštenja.
Ako se spajanjem stvari vodi jedan postupak ili kad je postupak pokrenut javnim saopštenjem, svaka
stranka istupa u postupku samostalno. U zaključcima kojima se u takvom postupku poduzimaju izvjesne
mjere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka. Izuzetak postoji
ako je riječ o strankama koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima, ili ako je
drugačije propisano zakonom.
Izmjena zahtjeva
Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stepenu svoj zahtjev proširiti ili
izmijeniti, bez obzira na to da li se prošireni ili izmjenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu.
Uslov je da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju. Ako organ koji vodi postupak ne
dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, o tome donosi zaključak protiv kojeg je dozvoljena žalba.
Odustanak od zahtjeva
Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka. Ako je postupak bio pokrenut po
zahtjevu stranke, organ koji vodi postupak donijet će zaključak o obustavi postupka. O tome se mora
obavijestiti protivna stranka, ako ona postoji. Organ je obavezan produžiti voñenje postupka ako to
zahtijeva protivna stranka, ili ako je dalje voñenje postupka potrebno u javnom interesu.
Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ ga može obustaviti. Meñutim, ako bi postupak u
istoj stvari mogao biti pokrenut i po zahtjevu stranke, organ je na zahtjev stranke dužan nastaviti
postupak.
Stranka od zahtjeva odustaje podnošenjem pismene izjave ili davanjem izjave usmeno na zapisnik organu
koji vodi postupak. Odustanak se može opozvati sve dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o
obustavi postupka i ne dostavi ga stranci. Pojedina radnja ili propuštanje stranke ne može se smatrati
njenim odustajanjem od zahtjeva, osim u slučajevima ako je to zakonom izričito odreñeno.
Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije donošenja prvostepenog rješenja, a prije isteka roka za
žalbu, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje, pod uslovom da je tim
rješenjem bio pozitivno ili djelomično pozitivno riješen zahtjev stranke. Ako je stranka odustala od svog
zahtjeva poslije izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljeno rješenje povodom žalbe, zaključkom o
obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti
ili djelomično.
Ako posebnim propisom nije drugačije odreñeno, stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je da snosi
sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka.
Poravnanje
Poravnanje dolazi u obzir samo ako u postupku učestvuju dvije ili više stranka sa suprotnim zahtjevima.
Službena osoba je dužna tokom cijelog postupka nastojati da se stranke poravnaju, potpuno ili bar u
pojedinim spornim tačkama. U slučaju djelomičnog poravnanja dalji postupak se ograničava samo na
preostali sporni dio.
88
89
Zakonski uslovi za poravnanje, na koje službena osoba pazi po službenoj dužnosti su:
- mora biti uvijek jasno i odreñeno;
- ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala niti pravnog interesa trećih osoba.
Poravnanje daje osnov za okončanje postupka. Obustava postupka na osnovu poravnanja se vrši
formalnim zaključkom upravnog organa, koji se donosi nakon što je poravnanje meñu strankama uneseno
u zapisnik i potpisano od strane stranaka. Ako taj zaključak nije u skladu sa zaključenim poravnanjem,
dopuštena je posebna žalba.
ISPITNI POSTUPAK
Nakon pokretanja upravnog postupka slijedi ispitni postupak koji traje sve do donošenja rješenja o
upravnoj stvari. Cilj ispitnog postupka je utvrñivanje svih činjenica i okolnosti koje su značajne za
rješavanje stvari. U ispitnom postupku se strankama omogućava da ostvare i zaštite svoja prava i pravne
interese, a posebno da iznose i dokazuju činjenice i okolnosti koje treba da služe kao podloga za rješenje.
Službena osoba koja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i
izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrñene.
Zakon odreñuje da se moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za rješenje. Službena
osoba koja vodi postupak će po službenoj dužnosti narediti izvoñenje svakog dokaza koji smatra
potrebnim radi razjašnjenja stvari.
Meñu načelima ispitnog postupka treba istaći načelo arbitrarnosti koje znači da organ koji vodi ispitni
postupak po službenoj dužnosti odreñuje tok i obim ispitnog postupka. On po svom slobodnom uvjerenju
odreñuje šta će i kojim redom ispitivati. Arbitrarnost organa ograničena je pravilima postupka, a organ
mora stalno imati u vidu i da cio ispitni postupak bude što cjelishodniji, jednostavniji, jeftiniji i brži.
Službena osoba dužna je da po potrebi upozori stranku na njena prava u postupku i da joj ukazuje na
pravne posljedice njenih radnji ili propuštanja u postupku.
Činjenično stanje na kom zasniva svoj zahtjev, stranka je dužna da iznese tačno, istinito i odreñeno. Ako
se postupak pokreće po zahtjevu stranke, ona će svoj zahtjev postaviti u podnesku.
Ako nije riječ o općepoznatim činjenicama, stranka je dužna da za svoje navode ponudi dokaze i da ih po
mogućnosti podnese. Ako stranka tako ne postupi službena osoba ne može odbaciti njen zahtjev, već je
dužna da je pozove da ponudi dokaze. Ako stranka to ne učini ni u naknadno odreñenom roku, službena
osoba je dužna nastaviti postupak i riješiti upravnu stvar prema materijalnom propisu. Od stranke se neće
tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak.
Tokom postupka stranka izjavu po pravilu daje usmeno, a može je dati i pismeno. Ako se radi o složenoj
stvari ili kad su potrebna opširnija stručna objašnjenja, službena osoba koja vodi postupak može naložiti
stranci da podnese pismenu izjavu, odreñujući joj dovoljan rok za to. U takvom slučaju i sama stranka
ima pravo da traži da joj se dopusti davanje pismene izjave. Ako je stranci naloženo ili dopušteno da
podnese pismenu izjavu, ne može joj se usljed toga oduzeti pravo da svoju izjavu da usmeno.
Ispitni postupak provodi se kao skraćeni ispitni postupak ili kao posebni ispitni postupak.
Skraćeni postupak
Suština skraćenog postupka je u tome što se o stvari rješava bez obavljanja posebnih radnji postupka
(saslušanje stranaka, svjedoka, vještačenja, usmene rasprave).
Po skraćenom postupku se stvar može riješiti u slijedećim slučajevima:

1. ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na podlozi kojih se može utvrditi
stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na podlozi općepoznatih činjenica ili činjenica koje su
organu poznate;
89
90
2. ako se stanje stvari može utvrditi na podlozi službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije
potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;
3. u slučaju kad je propisom predviñeno da se stvar može riješiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje
nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrñuju, ali su činjenice ili okolnosti učinjene
vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;
4. kad je riječ o poduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgañati, a činjenice na
kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrñene ili bar učinjene vjerovatnim.
Poseban ispitni postupak
Provodi se kad je to potrebno radi utvrñivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari
ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.
Tok ispitnog postupka odreñuje službena osoba, pridržavajući se odredaba ZUP i propisa koji se odnose
na stvar o kojoj se rješava. Službena osoba odreñuje koje će se radnje u postupku izvršiti i izdaje
nareñenja za njihovo izvršenje; odreñuje redoslijed i rokove vršenja pojedinih radnji, ako rokovi nisu
propisani zakonom; odreñuje usmene rasprave i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo
održavanje; odlučuje koji će se dokazi izvesti i kojim dokaznim sredstvima, te odlučuje o svim
prijedlozima i izjavama.
Takoñer, službena osoba odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim

spornim pitanjima ili zajedno za cio predmet.
Stranka tokom postupka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost
navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Svoje tvrdnje može dopunjavati i objašnjavati sve do
donošenja rješenja. Ako to učini nakon usmene rasprave, dužna je navesti razloge zbog kojih to nije
učinila na raspravi.
Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci:

- da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i
ponuñenim dokazima;
- da učestvuje u izvoñenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima
preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom neposredno;
- da se upozna s rezultatom izvoñenja dokaza i da se o tome izjasni.
Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o
činjenicama okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje.
Usmena rasprava
Usmenu raspravu službena osoba može odrediti u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari i
to na vlastitu inicijativu ili na prijedlog stranke. Usmena rasprava se obavezno odreñuje u 2 slučaja:
1. u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima;
2. ako se ima izvršiti uviñaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.
Usmena rasprava je javna, što znači da mogu prisustvovati lica koja ne učestvuju u postupku. Izuzetno,
službena osoba može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio u slijedećim
slučajevima:
1. ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti,
2. ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave,
3. ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj porodici,
4. ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu
ili umjetničku tajnu.
90
91
Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba. O isključenju javnosti se donosi
zaključak koji mora biti obrazložen i javno objavljen. Isključenje se ne odnosi na stranke, njihove
punomoćnike i stručne pomagače. Osim toga, voditelj postupka može dozvoliti da usmenoj raspravi sa
koje je isključena javnost prisustvuju pojedine službene osobe, naučni i javni radnici, ako je to od interesa
za njihovu službu odnosno naučni rad. Voditelj postupka ih je dužan upozoriti na obavezu čuvanja
tajnosti onoga što na raspravi budu saznale. Javnost se ne može isključiti pri saopštavanju rješenja.
Organ koji vodi postupak dužan je poduzimati sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez
odugovlačenja, a po mogućnosti i bez prekidanja i odlaganja. Istovremeno, pozvanim osobama mora se
ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu. Po pravilu je rok 8 dana od dostavljanja poziva do
dana rasprave.
Ponekad se usmena rasprava mora i javno objaviti. Prema Zakonu, organ koji vodi postupak je dužan da
javno objavi odreñivanje usmene rasprave:
− kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti;
− kad postoji vjerovatnoća da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao stranke;
− kad to nalažu drugi slični razlozi.
Javna objava treba da sadrži sve podatke iz pojedinačnog poziva, kao i poziv da raspravu doñe svako ko
smatra da se stvar tiče njegovih pravno štićenih interesa.
Po pravilu se usmena rasprava održava u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviñaj u
mjestu van sjedišta organa, usmena rasprava se može održati na mjestu uviñaja. Organ koji vodi postupak
može za usmenu raspravu odrediti i drugo mjesto kad je to potrebno zbog znatnog smanjenja troškova,
temeljnijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja stvari.
Tok usmene rasprave. Na početku usmene rasprave službena osoba utvrñuje prisustvo pozvanih. Za
odsutna lica provjerava da li su im pozivi uredno dostavljeni. Ako neka od stranaka koja još nije
saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrñeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja
vodi postupak odgaña raspravu, osim u slučaju kad je rasprava na vrijeme javno objavljena.
Ako na usmenu raspravu ne doñe uredno pozvana stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, a iz
cjelokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je stranka povukla zahtjev, voditelj postupka će
postupak obustaviti zaključkom protiv kojeg je dozvoljena žalba.
Ako se ne može pretpostaviti da je stranka sama povukla zahtjev ili ako bi se postupak u javnom interesu
morao nastaviti po službenoj dužnosti, službena osoba će provesti raspravu bez te osobe ili će odgoditi
raspravu. Isti postupak je i u slučaju izostanka stranke protiv koje se vodi postupak.
Ako tokom rasprave prisutna stranka ne stavi primjedbu na rad i pored upozorenja na posljedice, smatraće
se da nema primjedbi. Eventualnu kasniju primjedbu organ koji rješava o stvari će cijeniti, pod uslovom
da ona može imati uticaja na rješavanje stvari i da nije data sa ciljem odugovlačenja postupka. Isto važi i
za odsutnu stranku koja je pozvana javnim saopštenjem.
Za izvoñenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo odreñivati usmena rasprava,
ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim dokazima izjasni.
Prethodno pitanje
Prethodno ili prejudiciono pitanje je pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a od čijeg prethodnog
rješenja zavisi i rješenje glavnog pitanja o kome se vodi upravni postupak.
Prethodno pitanje spada u nadležnost suda ili nekog drugog organa. Ako organ koji vodi postupak naiñe
na prethodno pitanje on može sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje
ne riješi. Neka pitanja organ koji vodi postupak ne smije rješavati kao prethodna pitanja. To su slučajevi
kad se prethodno pitanje odnosi na: postojanje krivičnog djela, postojanje braka, utvrñivanje očinstva i u
91
92
drugim slučajevima kad je to zakonom odreñeno. Meñutim, ako se prethodno pitanje odnosi na
krivično djelo, a nema mogućnosti za krivično gonjenje, organ koji vodi postupak će raspraviti i to
pitanje.
Prethodno pitanje riješeno od strane organa koji vodi upravni postupak ima pravno djelovanje samo u
stvari u kojoj je to pitanje raspravljeno. Raspravljeno prethodno pitanje uzima se samo kao dio
činjeničnog stanja stvari, jer je ono raspravljeno a ne riješeno. Zbog toga ono dobiva mjesto u
obrazloženju, a ne u dispozitivu glavnog rješenja. Shodno tome, ako nadležni organ ovo pitanje kasnije
kao glavno riješi bitno drugačije, to će predstavljati razlog za obnovu upravnog postupka.
Ako voditelj postupka ne uzme u raspravu prethodno pitanje, a postupak za njegovo rješenje se pokreće
samo po službenoj dužnosti, voditelj će od nadležnog organa zatražiti da pokrene postupak po
prethodnom pitanju.
Ako se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće povodom zahtjeva stranke, voditelj upravnog
postupka može zaključkom naložiti stranci da zatraži od nadležnog organa pokretanje postupka. U
takvom slučaju stranka je to obavezna učiniti u datom roku i o podnesenom traženju podnijeti dokaz
voditelju upravnog postupka. Ako stranka taj dokaz ne podnese u odreñenom roku, smatra se da je
odustala od svog zahtjeva i upravni postupak se obustavlja.
Ako je u dvostranačkoj upravnoj stvari naloženo protivnoj stranci da pokrene prethodno pitanje, pa ona to
ne učini, organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje. Očigledan je cilj da se u
takvom slučaju zaštiti interes stranke koja je podnijela zahtjev.
Prekinuti postupak nastavlja se nakon što postane konačno rješenje koje nadležni organ donese u
postupku o prethodnom pitanju.
RJEŠENJE
Organ koji donosi rješenje
Rješenje donosi stvarno i mjesno nadležan organ, a na osnovu činjenica utvrñenih u postupku. Po pravilu
je to inokosni organ, a ako rješava kolegijalni organ, mora biti prisutno više od polovine članova organa.
Rješenje se donosi većinom glasova prisutnih članova, ako zakonom ili drugim propisima nije odreñeno
da to bude naročita većina.
Ako u skladu sa propisima o istoj stvari rješavaju dva ili više organa, svaki od njih je dužan da riješi o toj
stvari. Oni će se sporazumjeti ko će od izdati rješenje stranci. U tom rješenju mora biti naveden i akt
drugog organa, odnosno svih organa koji učestvuju u donošenju rješenja.
Ako rješenje donosi jedan organ u saglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja
rješenje i šalje ga sa spisima predmeta na saglasnost drugom organu. Drugi organ može saglasnost dati
potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi
organ dao saglasnost, a smatra se aktom organa koji ga je donio. Isto važi i za slučaj kad se rješenje
donosi uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.
Kad je zakonom ili drugim propisom odreñeno da je nadležni organ dužan da prije donošenja rješenja
pribavi mišljenje drugog organa, rješenje se može donijeti samo poslije pribavljenog mišljenja.
Zakonski rok za davanje saglasnosti, mišljenja, potvrde ili odobrenja drugog organa je 15 dana od dana
kada je zatraženo, ako posebnim propisima nije odreñen drugi rok. Ako organ u tom roku ne izda svoj akt
i ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, smatra se da je dao saglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno
mišljenje. Ako ne da nikakvo izjašnjenje, nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljene
saglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim propisima nije drugačije odreñeno.
Ako službena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donosi rješenje, dužna je da podnese nacrt
rješenja organu koji rješenje donosi. Nacrt sadrži sve elemente rješenja, a posebno činjenično i pravno
92
93
obrazloženje. Službena osoba ga sačinjava na način na koji ona smatra da treba riješiti upravnu stvar i
potpisuje, primajući na taj način odgovornost za tačnost činjenica navedenih u rješenju
Potpisivanje rješenja
Rješenje potpisuje službena osoba koja ga donosi. Rješenje kolegijalnog organa potpisuje
predsjedavajući. Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren prepis
rješenja. Ako je kolegijalni organ stvar riješio zaključkom, u skladu sa tim zaključkom se izrañuje
rješenje. Ovjeren prepis takvog rješenja izdaje se strankama.
Rok za izdavanje rješenja
Kad se postupak pokreće po zahtjevu stranke, odnosno po službenoj dužnosti u interesu stranke, a prije
rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može
donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr), nadležni organ je dužan rješenje donijeti
i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana predaje zahtjeva, odnosno
pokretanja postupka po službenoj dužnosti. Kraći rok može se odrediti posebnim propisom.
U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj
dužnosti u interesu stranke, rok za donošenje rješenja je 60 dana, ako posebnim propisom nije odreñen
kraći rok.
Kad se rješenje donosi u skraćenom postupku, rok za rješavanje zahtjeva stranke je 15 dana.
Ako nadležni organ ne ispoštuje rokove za dostavu rješenja stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu
drugostepenom organu kao da je zahtjev odbijen.
Oblik i sastavni dijelovi rješenja
Svako rješenje doneseno u upravnom postupku se po pravilu mora kao takvo i označiti. Izuzetno se
posebnim propisima može predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv (npr.dozvola, ovlaštenje,
nareñenje i sl). Po pravilu se donosi pismeno. Usmeno rješenje se može izdati u zakonom predviñenim
slučajevima, s tim što je organ obavezan u roku od 8 dana izdati i pismeno rješenje3.
Pismeno rješenje obavezno sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje,
uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviñenim
zakonom ili na osnovu zakona donesenim propisom, rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih
dijelova. Ako se rješenje obrañuje mehanografski, umjesto potpisa, može da sadrži faksimil ovlaštene
službene osobe.
Uvod rješenja sadrži:

1. naziv organa koji donosi rješenje;
2. propis o nadležnosti tog organa;
3. ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima;
4. kratko označenje predmeta postupka.
Osim toga, u uvodu se navodi ako su rješenje donijela dva ili više organa, ili je doneseno uz suglasnost,
potvrdu, odobrenje ili po pribavljenom mišljenju drugog organa. Ako je stvar riješio kolegijalni organ, u
uvodu se označava dan sjednice kolegijalnog organa na kojoj je stvar riješena. Ako se rješenje donosi po
službenoj dužnosti, to se takoñe navodi u uvodu rješenja.
Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku
postupka nije posebno riješeno. On mora biti kratak i konkretan. Ako je potrebno može se podijeliti u više
tačaka. U dispozitivu se navodi i iznos troškova postupka, ko ih je dužan platiti, kome i u kojem roku.
Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak.
3
u ZUP-u se ne navodi da je za izdavanje pismenog rješenja potreban zahtjev stranke, kako je navedeno u knjizi.
93
94
Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok za izvršenje te radnje.
Kad je potrebno, u dispozitivu se navodi i uslov. Ako je propisano da žalba ne odgaña izvršenje rješenja,
to takoñer mora biti navedeno u dispozitivu.
Obrazloženje rješenja sadrži:

1. kratko izlaganje zahtjeva stranaka;
2. izvedene dokaze i utvrñeno činjenično stanje;
3. razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza;
4. razloge zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva stranaka;
5. razloge koji s obzirom na utvrñeno činjenično stanje upućuju na rješenje kakvo je dato u
dispozitivu;
6. pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar.
Ako žalba ne odgaña izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviña. U
obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.
Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu ovlašten da riješi stvar po
slobodnoj ocjeni, dužan je da u obrazloženju navede i propis u kojem je predviñeno rješavanje po
slobodnoj ocjeni i da izloži razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Ovi se razlozi ne moraju
navesti ako je to zakonom ili drugim propisom izričito predviñeno, a radi zaštite javnog interesa. U
takvom slučaju se u obrazloženju navodi propis po kome je organ ovlašten da ne navodi razloge kojima se
rukovodio pri donošenju rješenja.
U nekim slučajevima obrazloženje rješenja može biti dato u vrlo skraćenom vidu, ili čak izostati, a bez
opasnosti po interese stranke i načelo zakonitosti. To su slijedeći slučajevi:
1. Rješenje sa skraćenim obrazloženjem moguće je donijeti u jednostavnim stvarima u kojima

učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije
ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava.
Obrazloženje takvog rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje
na pravne propise na temelju kojih je stvar riješena. U ovakvim stvarima rješenje se može izdati i
na propisanom obrascu.
2. Rješenje u obliku službene zabilješke u spisu. U stvarima manjeg značaja u kojima se

udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira se u javni interes niti interes druge osobe, rješenje se može
sastojati samo od dispozitiva u obliku službene zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo rješenje
očigledni i ako nije drugačije propisano. Takvo rješenje se po pravilu stranci saopštava usmeno.
Napismeno joj se mora izdati ako ona to traži. Ovo rješenje ne sadrži obrazloženje, osim ako je
ono po prirodi stvari potrebno, a može se izdati i na propisanom obrascu.
Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti
upravni spor ili drugi postupak pred sudom.
Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi naziv organa kome se žalba izjavljuje,
naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom žalba predaje, s tim da se navede i da se žalba
može izjaviti i na zapisnik kod organa koji je donio rješenje.
Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi naziv i sjedište suda kom se
tužba podnosi, u kom roku i s kolikom taksom, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom,
navodi se sud kome se može obratiti i u kom roku.
Ako je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po tom uputstvu ili po važećim
propisima (ako ih poznaje). Ako postupi po pogrešnom uputstvu, zbog toga ne može imati štetnih
posljedica. Ako u rješenju nije dato nikakvo, ili je dato nepotpuno uputstvo, stranka može postupiti po
važećim propisima, a može u roku od 8 dana tražiti dopunu rješenja. U takvom slučaju rok za žalbu,
odnosno sudsku tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.
94
95
Ako je stranka pogrešno upućena da se protiv rješenja ne može uložiti žalba ili da se protiv njega može
odmah pokrenuti upravni spor, a protiv rješenja je moguće izjaviti žalbu, rok za takvu žalbu teče od dana
dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena. Naravno, ovo važi ako stranka već
prije toga nije podnijela žalbu nadležnom organu.
Ako je stranka pogrešno upućena da se protiv rješenja može žaliti, pa je žalbu izjavila i zbog toga
propustila rok za pokretanje upravnog spora, rok za pokretanje upravnog spora joj teče od dana
dostavljanja rješenja kojim joj je žalba odbačena kao nedopuštena (ako stranka prije toga već nije
pokrenula pravni spor).
Usmeno rješenje. Kad je riječ o poduzimanju iznimno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog mira i
sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine, nadležni organ,
odnosno ovlaštena službena osoba nadležnog organa može donijeti rješenje i usmeno i narediti njegovo
izvršenje bez odgañanja, s tim što je dužan donijeti pismeno rješenje najkasnije u roku od osam dana od
dana donošenja usmenog rješenja. Sadržaj pismenog rješenja mora odgovarati sadržaju usmenog rješenja.
Zajedničko rješenje. Ako se stvar tiče većeg broja odreñenih osoba, za sve njih se može donijeti jedno
rješenje. Sve osobe moraju biti imenovane u dispozitivu, u obrazloženju moraju biti izloženi razlozi koji
se odnose na svaku od njih, a rješenje se mora dostaviti svakoj od tih osoba, osim ako u slučaju kad imaju
zajedničkog punomoćnika.
Generalno rješenje (generalni upravni akt) donosi se za više osoba koje nisu poimenično odreñene. Ovo
rješenje mora sadržavati podatke iz kojih se lako može utvrditi na koje se osobe odnosi (npr. stanovnici ili
vlasnici imanja u odreñenoj ulici ili stranci iz jedne zgrade i sl).
Djelimično, dopunsko i privremeno rješenje
Djelimično rješenje je rješenje u samo nekim tačkama upravne stvari. Donosi se kad se takav način
rješavanja ocijeni svrsishodnim i kad su samo neke tačke dozrele za rješavanje. U pogledu pravnih
lijekova i izvršenja, djelimično rješenje ima isti status kao i samostalno, tj. potpuno rješenje.
Organ je dužan jednim rješenjem odlučiti o svim pitanjima koja su bila predmet upravnog postupka.
Meñutim, kad propusti da riješi stvar u cjelini, stranka može protiv takvog rješenja izjaviti žalbu, odnosno
pokrenuti upravni spor. Meñutim, jednostavnije rješenje je da organ po prijedlogu stranke ili po službenoj
dužnosti donese dopunsko rješenje kojim će riješiti preostala pitanja. Dok je u slučaju djelomičnog
rješenja organ namjerno odložio rješavanje o nekim tačkama koje nisu dozrele za rješavanje, dopunsko
rješenje se donosi zbog nehotičnog propusta organa da riješi sva pitanja. Donoseći rješenje organ je
mislio da donosi potpuno rješenje, a u stvari je donio djelomično rješenje.
Dopunsko rješenje neće zahtijevati ponovno provoñenje ispitnog postupka, ako su sve pravno relevantne
činjenice već razjašnjene u ranijem postupku. U suprotnom slučaju ispitni postupak se mora provesti.
Zakon ne odreñuje rok za traženje, odnosno donošenje dopunskog rješenja, te u tom smislu nema
vremenskog ograničenja. Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog stranke za dopunskim rješenjem
dozvoljena je posebna žalba. Ako je predmet već dovoljno raspravljen dopunsko rješenje može se donijeti
bez ponovnog provoñenja ispitnog postupka. U pogledu pravnih lijekova i izvršenja dopunsko rješenje se
smatra samostalnim rješenjem.
Privremeno rješenje je rješenje kojim se privremeno ureñuju sporna pitanja i odnosi kad se to ocijeni
potrebnim na osnovu okolnosti slučaja. Donosi se na osnovu podataka koji postoje u trenutku njegovog
donošenja, a u takvom rješenju se mora izričito naznačiti da je privremeno. U pogledu izvršenja i pravnih
lijekova smatra se kao samostalno rješenje. Privremeno rješenje doneseno u toku postupka se ukida
rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka.
Donošenje privremenog rješenja po prijedlogu stranke nadležni organ može uvjetovati davanjem
osiguranja za štetu koja bi mogla nastati za protivnu stranku usljed izvršenja tog rješenja, u slučaju da
osnovni zahtjev predlagača ne bude uvažen.
95
96
Ispravljanje grešaka u rješenju
Organ koji je donio rješenje, odnosno službena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje, može u svako
doba ispraviti faktičke greške u rješenju, tj. greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i
druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prepisima. Ispravka proizvodi pravno
dejstvo od dana od kad pravno dejstvo proizvodi rješenje koje se ispravlja.
O ispravci se donosi poseban zaključak koji se prilaže izvorniku rješenja i čini njegov sastavi dio.
Zaključak potpisuje službena osoba koja je potpisala rješenje, a obavezno sadrži broj i datum rješenja
koje se ispravlja. Ovjeren prepis zaključka dostavlja se strankama kojima je dostavljeno i rješenje.
Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje,
dopuštena je posebna žalba.
ZAKLJUČAK
Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka. To su pitanja za koja je donošenje zaključka
predviñeno zakonom, kao i druga pitanja u vezi provoñenja postupka koja se ne rješavaju rješenjem. Po
pravilu ga donosi službena osoba koja obavlja onu radnju postupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je
predmet zaključka.
Ako se zaključkom nalaže izvršenje neke radnje, odrediće se i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.
Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i priopćava zainteresiranim osobama usmeno, a
napismeno se izdaje kada se protiv zaključka može izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti
izvršenje zaključka. Pismeni zaključak sadrži uvod, dispozitiv, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku.
Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to izričito predviñeno zakonom. Žalba se
izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba protiv rješenja. Zaključke protiv kojih nije
dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba
protiv zaključka ovim zakonom isključena.
Žalba ne odgaña izvršenje zaključka, osim ako je drugačije odreñeno zakonom ili samim zaključkom.
ŽALBENI POSTUPAK
POJAM ŽALBE
U upravnom postupku žalba je jedino redovno pravno sredstvo protiv nezakonitog i nepravilnog rješenja
donesenog u prvom stepenu, kojim nezadovoljna stranka od organa uprave neposredno višeg stepena traži
da to rješenje poništi ili izmijeni.
Za mogućnost izjavljivanja žalbe u upravnom postupku postoje 3 uslova:

1. da postoji prvostepeno rješenje – izuzetak je šutnja uprave, koja se izjednačava sa negativnim
rješenjem;
2. da postoji drugostepeni organ;
3. da pravo žalbe nije zakonom izričito izuzeto.
Žalba je propisno izjavljena ako ispunjava ove uvjete: da je izjavljena od strane ovlaštenog lica a protiv
prvostepenog rješenja, da žalba u konkretnom slučaju nije zakonom isključena, te da je blagovremena
DOPUŠTENOST ŽALBE
Opće pravilo je da stranka ima pravo žalbe protiv svakog prvostepenog rješenja, a da žalba protiv rješenja
donesenog u drugom stepenu nije dopuštena. Izuzetno, žalba nije dopuštena protiv rješenja koja u prvom
stepenu donose domovi Parlamenta FBiH, kantonalne skupštine, gradska i općinska vijeća, kao i Vlada
FBiH. Protiv takvih rješenja se može neposredno pokrenuti upravni spor. S druge strane, ZUP izričito
propisuje da žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u kojima je zakonom isključen
upravni spor.
96
97
Pravo na žalbu protiv rješenja kojim je povrijeñen zakon u korist pojedinaca ili pravne osobe, a na štetu
javnog interesa, imaju tužilac, pravobranilac i drugi organi, ako su zakonom ovlašteni.
Pravo žalbe protiv prvostupanjskih rješenja federalnih organa uprave i federalnih ustanova, ureñuje se
federalnim zakonom iz odgovarajuće upravne oblasti.
ROK ZA ŽALBU
Opći zakonski rok za žalbu je 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Zakonom se mogu propisati posebni
rokovi. Prvi dan roka je naredni dan nakon izvršenog dostavljanja, tj. sam dan dostavljanja se ne
uračunava u rok.
U slučaju šutnje uprave, žalba ne može biti neblagovremena, odnosno preuranjena jer se rok za žalbu
uvijek računa od dana dostavljanja. U slučaju šutnje uprave, dostavljanja nije ni moglo biti jer rješenje
uopće nije doneseno, što znači da rok za žalbu nije ni mogao početi da teče.
PREDAVANJE ŽALBE
Žalba se predaje izjavljuje drugostepenom, a predaje prvostepenom organu. Predaje se neposredno ili se
šalje poštom ili telegrafski. Telefonom se ne može predati žalba. Usmena predaja žalbe vrši se na
zapisnik.
Ako je žalba predana ili poslana direktno drugostepenom organu, on je dužan da je odmah proslijedi
prvostepenom organu. Bitno je naglasiti da se žalba direktno predata drugostepenom organu u pogledu
roka smatra kao da je predata prvostepenom organu.
ŽALILAC U UPRAVNOM POSTUPKU
Žalbu može izjaviti stranka, javni tužilac, pravobranilac i drugi zakonom ovlašteni organ. Ako usljed
greške prvostepenog organa u postupku nije pružena mogućnost da učestvuje neko pravno zainteresirano
lice, to lice može izjaviti žalbu protiv donesenog rješenja jer se ono po zakonu smatra strankom. Dakle,
odlučna je zainteresiranost lica za učešće u odreñenoj upravnoj stvari, a ne njegovo faktičko učešće u
prvostepenom postupku.
Lice koje je u postupku učestvovalo kao svjedok, vještak ili tumač može izjaviti žalbu na rješenje, ali
samo u pogledu odluke o naknadi troškova, odnosno nagradi.
Tužilac, pravobranilac i drugi organi mogu izjavljivati žalbu kad su za to ovlašteni zakonom i to protiv
rješenja kojima je povrijeñen zakon u korist stranke, a na štetu javnog interesa. Dakle, ZUP im ne daje
opće ovlaštenje za izjavljivanje žalbe u upravnom postupku.
SADRŽAJ ŽALBE
U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označavajući naziv organa koji ga je donio, broj i datum
rješenja. Žalba se ne mora posebno obrazlagati, već je dovoljno da žalilac izloži u kojem pogledu je
nezadovoljan rješenjem. Naravno, u interesu žalioca je da žalbu i obrazloži, ali ako obrazloženja nema,
žalba se ne može smatrati neurednom. Podnesak koji sadrži žalbu se čak ne mora ni označiti kao žalba.
U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, uz obrazloženje zašto nisu izneseni u prvostepenom
postupku. Ako su iznesene nove činjenice i dokazi, a u postupku učestvuju 2 ili više stranaka sa
suprotnim interesima, žalba se predaje u onoliko kopija koliko ima stranaka. U tom slučaju organ svakoj
od njih dostavlja kopiju žalbe i ostavlja rok za izjašnjavanje o novim činjenicama i dokazima. Rok ne
može biti kraći od 8, ni duži od 15 dana.
97
98
Ako stranka u žalbi postavi nov zahtjev, koji nije bio stavljen u prvostepenom postupku, drugostepeni
organ ne bi mogao o njemu rješavati jer bi to predstavljalo povredu stvarne nadležnosti prvostepenog
organa.
NADLEŽNOST ZA RJEŠAVANJE O ŽALBI
Nadležnost za rješavanje o žalbi zavisi od toga ko je donio rješenje u prvom stepenu i na osnovu kojeg
propisa. S tim u vezi, za žalbe po rješenjima koja su u prvom stepenu donesena od strane općinskih
organa važe slijedeća pravila:
− Ako je u prvostepenom postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća u okviru
isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi u drugom stepenu rješava općinski organ odreñen
statutom, odnosno propisom općinskog vijeća. Ista pravila su i kad je u pitanju grad.
− Ako je rješavano na osnovu kantonalnog zakona ili drugog propisa, po žalbi rješava nadležni
kantonalni organ iz odgovarajuće upravne oblasti, ako kantonalnim zakonom nije utvrñena nadležnost
drugog organa.
− Ako je rješavano na osnovu federalnog zakona ili drugog propisa, po žalbi rješava nadležni federalni
organ iz odgovarajuće upravne oblasti, ako Federalnim zakonom nije utvrñena nadležnost drugog
organa.
Kad su u pitanju kantonalni organi uprave i kantonalne ustanove kao prvostepeni organi, važe slijedeća
pravila:
− O žalbi protiv rješenja kantonalne uprave odnosno kantonalne ustanove u sastavu kantonalnog organa
uprave, rješava kantonalni organ uprave u čijem se sastavu nalazi ta uprava odnosno ustanova.
− O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja organizacionih jedinica kantonalnih organa uprave i
kantonalnih ustanova koje su osnovane van sjedišta organa i ustanove, rješava kantonalni organ,
odnosno ustanova kojoj pripada ta organizacijska jedinica.
− O žalbi protiv rješenja koja su kantonalni organi odnosno ustanove donijeli na osnovu zakona i drugih
propisa kantona, rješava nadležni organ odreñen zakonom kantona.
− O žalbi protiv rješenja donesenih na osnovu federalnih zakona i drugih propisa, rješava nadležni
federalni organ uprave odnosno federalna ustanova iz odgovarajuće upravne oblasti.
Pri odlučivanju o žalbama protiv federalnih organa uprave, odnosno federalnih ustanova važe slijedeća
pravila:
− Ako je rješenje u prvom stepenu donijela federalna uprava odnosno ustanova u sastavu federalnog
organa uprave, o žalbi rješava federalni organ u čijem je sastavu ta uprava odnosno ustanova.
Analogno pravilo važi i za prvostepena rješenja koja donose organizacijske jedinice organa i ustanova
koje su osnovane izvan sjedišta organa odnosno ustanove.
− O žalbi protiv prvostepenih rješenja federalnih organa uprave i federalne ustanove, rješava federalni
organ odreñen federalnim zakonom.
O žalbi protiv prvostepenog rješenja koje donosi institucija koja ima javna ovlaštenja, preduzeće
(društvo), ustanova ili druga pravna osoba, rješava organ odreñen njihovim statutom odnosno drugim
općim aktom, ako zakonom nije drugačije propisano. Ako takav organ nije odreñen, o žalbi rješava organ
uprave nadležan za odgovarajuću upravnu oblast.
Nadležnost za rješavanje o žalbi protiv kompleksnog rješenja, tj. protiv rješenja pri čijem su donošenju
sarañivala 2 ili više organa, zavisi od oblika saradnje i od toga koji organi su učestvovali pri donošenju
prvostepenog rješenja. S obzirom na to, ZUP drugostepenu nadležnost odreñuje na slijedeći način:
1. Ako su kompleksno rješenje donijela zajednički 2 ili više organa, o žalbi protiv takvog rješenja
rješava organ neposredno višeg stepena od organa koji je izdao prvostepeno rješenje.
2. Ako je kompleksno rješenje donio jedan organ uz saglasnost, potvrdu ili odobrenje, ili po
obaveznom pribavljenom mišljenju drugog organa, o žalbi će rješavati organ koji inače rješava po
98
99
žalbama protiv rješenja organa koji je donio rješenje. U navedena 2 slučaja drugostepeni organ ne
može izmijeniti kompleksni akt, nego ga može samo poništiti i vratiti stvar sa primjedbama organu
koji je izdao, odnosno donio poništeno rješenje. U nedostatku ove norme drugostepeni organ bi se
našao u situaciji da rješava o stvari za čije rješenje je potrebna saradnja 2 ili više organa, po pravilu iz
raznih resora.
3. U slučaju da bi, obzirom na redovnu nadležnost, o žalbi protiv kompleksnog rješenja trebao rješavati
organ koji je pri njegovom donošenju dao saglasnost, odobrenje ili potvrdu, taj organ neće rješavati o
žalbi, već ZUP navodi da po takvoj žalbi rješava “organ odreñen zakonom”. Ako takav organ nije
odreñen, protiv ovakvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.
DEJSTVO ŽALBE
Propisno izjavljena žalba po pravilu ima dvostruko dejstvo: suspenzivno (odložno) i devolutivno dejstvo.
Suspenzivno ili odložno dejstvo žalbe
Ovo dejstvo sastoji se u tome što propisno izjavljena žalba odlaže izvršenje rješenja. Suspenzivno dejstvo
nema samo izjavljena žalba, već i sam rok za žalbu jer Zakon propisuje da se rješenje ne može izvršiti u
toku roka za žalbu. Kad je žalba izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje doneseno
po žalbi ne dostavi stranci. Izuzetno od ovog načela, rješenje se može izvršiti:
− ako je zakonom predviñeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja;
− ako se radi o preduzimanju hitnih mjera u javnom interesu koje se ne mogu odlagati. U
ovakvom slučaju ne mora se provoditi poseban postupak, već se rješenje donosi u skraćenom
postupku, na osnovu činjenica koje su utvrñene ili bar učinjene vjerovatnim. Ovdje ne dolazi u obzir
slučaj preduzimanja iznimno hitnih mjera iz čl.212 ZUP-a4
− ako bi usljed odgañanja izvršenja nekoj stranci bila nanesena šteta koja se ne bi mogla
popraviti. O nepopravljivosti štete cijeni organ koji donosi rješenje. U ovom slučaju se od stranke u
čijem se interesu provodi izvršenje može tražiti odgovarajuće osiguranje i time usloviti izvršenje. Ako
bi prvostepeno rješenje bilo poništeno na osnovu žalbe, dato osiguranje bilo bi upotrijebljeno za
odštetu izvršenika. U suprotnom se ono vraća stranci koja ga je dala.
Inače, uslov za suspenzivno dejstvo žalbe je da je žalba propisno izjavljena, tj. da je blagovremena i
izjavljena od ovlaštenog lica. Suspenzivno dejstvo žalbe dolazi u obzir ako je rješenje moguće izvršiti.
Ako se radi o negativnom rješenju (kojim je odbijen neki zahtjev stranke), suspenzivno dejstvo žalbe ne
dolazi do primjene jer se u takvom slučaju nema šta izvršavati.
Ako se rješenje žalbom pobija samo djelomično, onda se suspenzivno dejstvo žalbe odražava samo u
pogledu tih dijelova koji se žalbom pobijaju. U ostalim dijelovima rješenje može da se izvrši čim istekne
rok za žalbu, jer žalba prema tim dijelovima nema suspenzivno dejstvo.
Žalba protiv prvostepenog rješenja može biti isključena samo zakonom, što znači da se nikako ne može
isključiti propisom nižeg ranga od zakona. Ni zakon ne može žalbu isključiti primjenom generalne
klauzule, već pojedini zakoni enumerisanjem predviñaju pojedine upravne stvari koje se isključuju iz
općeg režima žalbe.
Devolutivno dejstvo žalbe
Devolutivno dejstvo žalbe sastoji se u tome što o žalbi rješava drugostepeni organ, a ne organ koji je
rješenje donio u prvom stepenu. Meñutim, od ovog dejstva postoje izuzeci, u slučajevima kad je
prvostepeni organ ovlašten da sam rješava o žalbi, bez njenog dostavljanja drugostepenom organu. Ti
izuzeci su:
4
Mjere se preduzimaju u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine,
kada organ donosi usmeno rješenje i nareñuje njegovo izvršenje bez odgañanja, s tim što je dužan u roku od 8 dana donijeti pismeno rješenje
koje će po sadržaju odgovarati usmenom rješenju.
99
100
1. odbacivanje neblagovremene, nedopuštene i od neovlaštenog lica podnesene žalbe;
2. zamjenjivanje prvostepenog rješenja u slučaju pogrešnog rješenja pravnog pitanja;
3. zamjenjivanje rješenja koje se žalbom pobija nakon dopune postupka;
4. uvažavanje žalbenog zahtjeva i donošenje novog rješenja nakon provoñenja ispitnog postupka,
odnosno nakon davanja mogućnosti stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od
značaja za donošenje rješenja;
RJEŠAVANJE PO ŽALBI
Rad prvostepenog organa po žalbi
Po prijemu žalbe prvostepeni organ najprije ispituje da li je žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od
ovlaštenog lica. Ako nije, žalbu će odbaciti svojim rješenjem. Ovo rješenje se smatra prvostepenim, pa
stranka protiv njega ima pravo žalbe u općem zakonskom roku od 15 dana. Ako drugostepeni organ nañe
da je žalba opravdana, on će rješenje o njenom odbacivanju poništiti i ujedno riješiti i o žalbi izjavljenoj
protiv rješenja o glavnoj stvari.
Ako prvostepeni organ nañe da je žalba opravdana, a da nije potrebno provoditi novi ispitni postupak,
može svoje pobijano rješenje zamijeniti novim, protiv kojeg stranka ponovo ima pravo žalbe jer se radi o
prvostepenom rješenju.
Ako prvostepeni organ nañe daje postupak koji je prethodio njegovom rješenju bio nepotpun, a da je to
moglo imati uticaja na rješenje, on će postupak upotpuniti. To će npr. biti kad prvostepeni organ utvrdi da
neki svjedoci nisu saslušani, da nije izvršeno vještačenje i sl. Osim toga, prvostepeni organ je dužan
upotpuniti i u slijedećim slučajevima:
1. ako su u žalbi iznesene činjenice i dokazi koji bi mogli uticati na drugačije rješenje stvari. U
ovom slučaju, ako se radi o dvostranačkoj ili višestranačkoj stvari organ će dati mogućnost
protivnoj stranci da se u ostavljenom roku (8-15 dana) izjasni o navedenim novim činjenicama i
dokazima.
2. ako je žalilac imao pravo učestvovati učestvovati u prvostepenom postupku, ali nije učestvovao
jer mu takva mogućnost nije bila data.
3. ako je žaliocu data mogućnost da učestvuje u postupku, a on je propustio iskoristiti tu
mogućnost, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.
Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Prvostepeni organ dužan je po žalbi provesti posebni ispitni postupak ako to stranka traži i to ako je
rješenje doneseno bez posebnog ispitnog postupka koji je bio obavezan, ili je doneseno po skraćenom
postupku, a stranci nije bila data mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima relevantnim za
donošenje rješenja. Nakon provoñenja postupka prvostepeni organ može (dakle ne mora) uvažiti zahtjev
iz žalbe i donijeti novo rješenje.
Kad organ koji je donio rješenje nañe da je podnesena žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od
ovlaštene osobe, a nije pobijano rješenje zamijenio novim, dužan je žalbu zajedno sa spisima predmeta
proslijediti drugostepenom organu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe.
Rješavanje drugostepenog organa o žalbi
Drugostepeni organ odbaciće nedopuštenu, neblagovremenu i žalbu izjavljenu od neovlaštene osobe ako
je to prvostepeni organ propustio učiniti. U suprotnom, rješavajući po predmetu drugostepeni organ može:
odbiti žalbu, poništiti rješenje u cjelosti ili djelimično, izmijeniti rješenje ili oglasiti rješenje ništavim.
Drugostepeni organ će odbiti žalbu u slijedećim slučajevima:

− kad utvrdi da je prvostepeni postupak proveden pravilno, i da je rješenje pravilno i zasnovano na
zakonu, a žalba neosnovana. Žalba je neosnovana ako su u postupku prije rješenja činjenice potpuno i
tačno utvrñene, ako se vodilo računa o postupku čija povreda bi mogla uticati na rješenje stvari, ako
100
101
su pravilno ocijenjeni dokazi, ako je iz utvrñenih činjenica izveden pravilan zaključak u pogledu
činjeničnog stanja, ako rješenje ima propisane sastavne dijelove, ako je dispozitiv jasan i potpun, ako
ne postoji protivrječnost u spisima niti izmeñu dispozitiva i obrazloženja rješenja, ako je pravilno
primijenjen pravni propis na osnovu kojeg je stvar riješena i ako je slobodna ocjena pravilno
iskorištena;
− kad nañe da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da oni nisu mogli uticati na rješenje
stvari. Ako stranka takve nedostatke ističe u žalbi, drugostepeni organ će ih navesti u rješenju ali će
obrazložiti zašto nisu mogli imati uticaja na rješenje stvari;
− kad drugostepeni organ nañe da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu, ali ne iz razloga koji su
navedeni u prvostpeenom rješenju, već iz drugih razloga. Drugostepeni organ će u svom rješenju
izložiti te razloge.
Drugostepeni organ može povodom žalbe poništiti rješenje iz formalnopravnih i materijalnopravnih

razloga. Razlozi za poništavanje prvostepenog rješenja su:
1. činjenice u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrñene;
2. povreda pravila postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari;
3. pogrešna ocjena dokaza u prvostepenom rješenju;
4. pogrešan zaključak izveden iz utvrñenih činjenica u pogledu činjeničnog stanja;
5. nejasnost dispozitiva pobijenog rješenja;
6. protivrječnost dispozitiva sa obrazloženjem;
7. pogrešna primjena pravnog propisa na osnovu kojeg se rješava stvar;
8. nepravilno iskorištena slobodna ocjena.
Ako drugostepeni organ nañe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti
prvostepeni organ, on će poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni
postupak. U tom slučaju drugostepeni organ će svojim rješenjem ukazati prvostepenom organu u kom
pogledu treba upotpuniti postupak. Prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po tom rješenju i bez
odgañanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje. Protiv
novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Drugostepeni organ će predmet riješiti sam, tj.vlastitim rješenjem u slijedećim slučajevima:

− ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po drugostepenom rješenju ili ako nañe da je na osnovu
slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje.
− ako utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi;
− da je iz utvrñenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;
− da je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu kojeg se rješava stvar – ako propis koji je trebao
biti primijenjen uopće nije primijenjen ili je primijenjen pogrešno, te ako organ prekorači ovlaštenje
za rješavanje po slobodnoj ocjeni ili ne donese rješenje u skladu sa ciljem u kome je ovlaštenje dato.
− da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno rješenje,
Ako je rješenje pravilno u pogledu utvrñenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali se cilj zbog kojeg
je rješenje doneseno može postići i drugim sredstvima koja su za stranku povoljnija, drugostepeni organ
će izmijeniti rješenje u tom smislu.
Drugostepeni organ će povodom žalbe oglasiti rješenje ništavim ako utvrdi da je u prvostepenom
postupku učinjena nepravilnost koja rješenje čini ništavim. Oglašavajući ništavim rješenje, drugostepeni
organ će ništavim oglasiti i onaj dio postupka koji je obavljen poslije nepravilnosti koja je uzrokovala
ništavost rješenja.
Svaki organ po službenoj dužnosti pazi na svoju nadležnost – stvarnu i mjesnu. U slučaju da utvrdi kako
je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ, drugostepeni organ će to rješenje poništiti po službenoj
dužnosti, bez obzira što se u žalbi ne ističe nenadležnost. Predmet će uputiti nadležnom organu na
rješavanje.
101
102
Drugostepeni organ može u postupku ići i preko zahtjeva žalioca (reformatio in melius), a i na štetu
žalioca (reformatio in peius).
Reformatio in melius se sastoji u tome što drugostepeni organ u cilju pravilnog rješenja stvari može
izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva
postavljenog u prvostepenom postupku, ako se time ne vrijeña pravo druge osobe. Prema tome, kad
drugostepeni organ ocijeni da žalilac ima pravo ne smo na ono što zahtijeva u žalbi, već i na ono što ne
traži žalbom, on mu drugostepenim rješenjem može priznati i ono što ne traži. Dosljedno sproveden
institut reformatio in melius dovodi do toga da drugostepeni organ žaliocu može priznati ono na šta ima
pravo a što u žalbi nije tražio, mada mu je odbio zahtjev iz žalbe na koji nema pravo. S druge strane,
drugostepeni organ ne može priznati stranci ono što nije tražila u prvostepenom postupku, bez obzira što
stranka ima to pravo.
Reformatio in peius se sastoji u tome da u cilju pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ povodom
žalbe može izmijeniti prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz zakonom predviñenih razloga.
Dakle, u upravnom postupku vrijedi načelo zabrane reformatio in peius. Slučajevi u kojima se izuzetno
može primijeniti reformatio in peius su slijedeći:
1. ako je prvostepeno rješenje kojim se žaliocu priznaje neko pravotako pogrešno da bi se moglo
poništiti i ukinuti po pravu nadzora;
2. ako je izvršno rješenje takvo da bi se moglo ukinuti u cilju zaštite javnog interesa (vanredno
ukidanje);
3. ako je rješenje takvo da sadrži nepravilnost zbog koje se može oglasiti ništavim.
Načelo zabrane reformatio in peius za cilj ima da obezbijedi strankama što šire pravo na žalbu, tj. da se
stranke ne boje da će podnoseći žalbu pogoršati svoj položaj. Primjena načela zabrane reformatio in peius
ne dolazi u obzir ako žalilac ospori prvostepeno rješenje zbog pogrešno utvrñenog činjeničnog stanja ili
ako iznese nove činjenice i dokaze. U takvom slučaju, na osnovu novoprovedenog postupka i novih
činjenica i dokaza upravna stvar može biti riješena na štetu žalioca. On se ne može pozvati na načelo
zabrane reformatio in peius jer promjena u činjeničnom stanju po pravilu ima za posljedicu izmjenu
rješenja pravnog pitanja.
ŽALBA KAD PRVOSTEPENO RJEŠENJE NIJE DONESENO U ZAKONSKOM ROKU I ROK

DONOŠENJA RJEŠENJA O ŽALBI
Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku,
drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od 3 dana od prijema žalbe tražiti da mu
prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i pismeno obrazloži zašto rješenje nije doneseno u
roku. Prvostepeni organ mora postupiti po tom zahtjevu u roku koji mu odredi drugostepeni organ, a koji
ne može biti duži od 5 dana.
Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga ili zbog krivice
stranke, odrediće prvostepenom organu rok za donošenje rješenja. Taj rok ne može biti duži od 15 dana.
Ako drugostepeni organ nañe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će
sam riješiti stvar u skladu sa zakonom. Izuzetno, ako utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti
prvostepeni organ, naložiće mu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u odreñenom roku koji ne
može biti duži od 8 dana. Nakon što prvostepeni organ to i učini, drugostepeni će riješiti stvar. To rješenje
je konačno, tj. smatra se drugostepenim rješenjem.
Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući
od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije odreñen kraći rok. Ako stranka odustane od žalbe,
postupak po žalbi obustavlja se zaključkom.
Svoje rješenje drugostepeni organ po pravilu će sa spisima predmeta dostaviti prvostepenom organu.
Prvostepeni organ je dužan da rješenje dostavi strankama u roku od 5 dana od dana prijema spisa, a spise
zadržava kod sebe i čuva ih. Izuzetno, drugostepeni organ može svoje rješenje dostaviti i neposredno
stranci, npr. kad se radi o vrlo hitnoj stvari, pa bi se redovnim načinom dostavljanja stranci mogla nanijeti
102
103
veća šteta. U takvom slučaju drugostepeni organ će spise predmeta zajedno sa prepisom
drugostepenog rješenja dostaviti prvostepenom organu.
PRIGOVOR KAO PRAVNO SREDSTVO
Prigovor u ZUP nije predviñen kao redovno pravno sredstvo. Takav karakter ima samo žalba.
VANREDNA PRAVNA SREDSTVA
UOPĆE O VANREDNIM PRAVNIM SREDSTVIMA
Vanredna pravna sredstva su: obnova postupka, mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim
sporom, zahtjev za zaštitu zakonitosti, poništavanje i ukidanje po pravu nadzora, ukidanje i mijenjanje
pravosnažnog rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke, vanredno ukidanje i oglašavanje rješenja
ništavim.
OBNOVA POSTUPKA
Obnova upravnog postupka je vanredno pravno sredstvo protiv konačnih rješenja, protiv kojih nema
redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku. Prema tome, opći uvjet za obnovu postupka je da je u
upravnom postupku doneseno konačno rješenje, tj. rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba. To su
po pravilu drugostepena rješenja, a izuzetno prvostepena rješenja protiv kojih nije dopuštena žalba.
Obnova postupka nije dozvoljena ako se protiv rješenja može izjaviti žalba, jer se svi razlozi za obnovu
mogu navesti u žalbi.
Obnova se može vršiti samo ako je postupak okončan rješenjem, a ne i ako je postupak okončan
zaključkom. Tako se postupak ne može obnoviti ako je okončan zbog poravnanja stranaka ili ako je
obustavljen na osnovu odustanka od zahtjeva.
Razlozi za obnovu postupka
Zakonom su propisani alternativni razlozi za obnovu postupka. To su:

1. ako se sazna za nove činjenice, ili dokaze koji bi sami ili u vezi s ranijim dokazima mogli dovesti do
drugačijeg rješenja, da su bili upotrijebljeni u ranijem postupku. Ovdje se radi o starim činjenicama
koje ranije nisu bile poznate. Zbog novih činjenica koje su se pojavile nakon donošenja rješenja, zbog
njih se ne može vršiti obnova postupka, već eventualno novi upravni postupak;
2. ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je
došlo kao posljedica kakvog djela kažnjivog po krivičnom zakonu. Lažnost isprave ili lažnost iskaza
po pravilu se utvrñuje pravosnažnom sudskom presudom donesenom u krivičnom postupku. Ako se u
odreñenom predmetu više ne bi mogao voditi krivični postupak zbog zastare ili smrti izvršioca
krivičnog djela, postojanje lažnosti isprave, iskaza ili nekog drugog KD moglo bi se utvrñivati i u
upravnom postupku;
3. ako se rješenje zasniva na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili u postupku o privrednom
prestupu, a ta presuda je pravosnažno ukinuta;
4. ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na temelju neistinitih navoda stranke kojima je organ
doveden u zabludu. Potrebno je da je stranka svoje neistinite navode iznijela upravo zato da bi
nadležni organ dovela u zabludu i tako ishodila povoljno rješenje. Obnova postupka logično dolazi u
obzir po službenoj dužnosti ili po prijedlogu tužioca;
5. ako se rješenje organa koji je vodio postupak zasniva na prethodnom pitanju, koje je kasnije riješeno
bitno drugačije. Drugačije rješenje prethodnog pitanja mora u bitnim tačkama biti drugačije da bi
moglo biti razlogom obnove postupka;
103
104
6. ako je u donošenju rješenja učestvovala službena osoba koja je po zakonu morala biti izuzeta;
7. ako je rješenje donijela neovlaštena službena osoba. U ovakvom slučaju organ je nadležan za
donošenje rješenja, ali rješenje nije donijelo ovlašteno službeno lice u okviru tog organa;
8. ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu predviñenom važećim propisima ili
ako za rješenje nije glasala propisana većina;
9. ako stranci nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku;
10. ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebalo da je zastupa – radi se o
procesno nesposobnoj stranci;
11. ako osobi koja je učestvovala u postupku nije bila data mogućnost da se pod zakonskim uslovima
služi svojim jezikom.
Obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje kojim je postupak
okončan, može pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti. Tužilac može tražiti obnovu postupka
pod istim uvjetima kao i stranka.
Ako je rješenje po kome se traži obnova upravnog postupka bilo predmet upravnog spora, obnova se ne
može dozvoliti zbog činjenica koje je u svom postupku utvrdio sud. Dakle, obnova se može odobriti zbog
činjenica koje je organ utvrdio u ranijem upravnom postupku.
Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana saznanja za činjenice ili okolnosti zbog
kojih se postupak može obnoviti (subjektivni rok). Objektivni rok je 5 godina. Izuzetno se obnova može
tražiti i nakon isteka roka od 5 godina, ali samo iz razloga navedenih u tačkama 2, 3 i 5.
Stranka je dužna u prijedlogu za obnovu postupka učiniti vjerovatnim okolnosti na kojima zasniva
prijedlog, kao i okolnost da je prijedlog stavljen u zakonskom roku.
Rješavanje o obnovi postupka
O prijedlogu za obnovu postupka rješava organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan. Ako
stranka podnese prijedlog za obnovu, u samom prijedlogu mora učiniti vjerovatnim okolnosti na
kojima zasniva prijedlog za obnovu.
Neblagovremen, neovlašten i nepotpun, tj.prijedlog u kome stranka ove okolnosti nije učinila vjerovatnim
odbacuje se zaključkom. Ako prijedlog ne bude odbačen, nadležni organ će ispitati da li bi okolnosti
odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu mogli dovesti do drugačijeg rješenja. Ako utvrdi da
nisu, prijedlog će odbiti svojim rješenjem. Bitno je uočiti razliku izmeñu odbacivanja i odbijanja.
Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog, donijeće zaključak da se obnova postupka dozvoljava
i odrediti u kom obimu će se postupak obnoviti (iudicium rescindens). U interesu ubrzanja postupka,
donošenje ovog zaključka može se i izostaviti kad je to moguće prema okolnostima slučaja.
Kad o prijedlogu za obnovu odlučuje drugostepeni organ, on će sam izvršiti potrebne radnje u
obnovljenom postupku. Izuzetno, ako nañe da će te radnje brže i ekonomičnije izvršiti prvostepeni organ,
naložiće mu da to učini i da mu materijal o tome dostavi u roku koji ne može biti duži od 8 dana.
Na osnovu podataka pribavljenih u prijašnjem i u obnovljenom upravnom postupku, nadležni organ

donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka, i njime može prijašnje rješenje koje je bilo
predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem. U ovom drugom slučaju, a s obzirom
na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.
Žalba protiv zaključka odnosno rješenja u postupku obnove
Protiv zaključka donesenog o prijedlogu za obnovu postupka, odnosno rješenja donesenog u obnovljenom
postupku može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak odnosno rješenje donio prvostepeni organ. Ako
je to donio drugostepeni organ, može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
104
105
Odlaganje izvršenja rješenja u slučaju traženja, odnosno dozvole obnove
Prijedlog za obnovu postupka, po pravilu, ne odgaña izvršenje rješenja po kome se obnova traži, ali
organ koji je nadležan za odlučivanje o prijedlogu za obnovu postupka, ako smatra da će prijedlog za
obnovu biti uvažen, može po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke riješiti da se odgodi izvršenje dok
se ne odluči o pitanju obnove postupka.
Zaključak kojim se dopušta obnova postupka odgaña izvršenje rješenja protiv koga je obnova
dozvoljena.
MIJENJANJE I PONIŠTAVANJE RJEŠENJA U VEZI SA UPRAVNIM SPOROM
Ako je upravni spor blagovremeno pokrenut, organ protiv čijeg rješenja se spor vodi može sam poništiti
ili izmijeniti svoje rješenje u smislu tužbe. Tuženi organ to može učiniti sve do okončanja upravnog spora
i to iz istih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje.
Prema tome, da bi se rješenje u vezi sa upravnim sporom moglo izmijeniti ili poništiti, treba da su
ispunjeni slijedeći uvjeti:
1. da je predmet rješenja upravna stvar o kojoj se može voditi upravni spor i da je spor već pokrenut
i to blagovremeno, tj. u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja;
2. da pokrenuti spor još nije okončan;
3. da se rješenje mijenja odnosno poništava u smislu tužbe kojom se pokreće upravni spor. Dakle,
izmjena odnosno poništenje rješenja može se učiniti samo u pogledu onih tačaka koje se
osporavaju tužbom, i to u pogledu svih tih tačaka. Ako bi se zahtjev uvažio samo djelomično, to
bi dovelo do nastavka pokrenutog upravnog spora ili do pokretanja novog upravnog spora protiv
novog rješenja, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka.
4. da se izmjena ili poništavanje rješenja ne protivi zakonu ili drugom propisu;
5. da se izmjenom ili poništenjem rješenja ne vrijeña pravo drugih osoba;
6. da se rješenje mijenja ili poništava iz razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje. Sud
rješenje može poništiti samo zbog nezakonitosti, a ne i zbog nesvrsishodnosti.
Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor može do okončanja spora, ako
uvažava sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao
poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeña pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.
Novo rješenje će tuženi organ dostaviti i stranci. Ono ima dejstvo unazad (ex tunc), tj. od dana dejstva
ranijeg rješenja, jer bi i sudska presuda u upravnom sporu djelovala ex tunc. Kad sud primi rješenje, on
poziva tužioca da se u roku od 15 dana izjasni da li je zadovoljan naknadno donesenim rješenjem,
odnosno da li ostaje pri tužbi i u kojem obimu. Ako tužilac izjavi da je zadovoljan rješenjem ili ako ne da
nikakvu izjavu u roku od 15 dana, sud će donijeti rješenje o obustavi postupka.
ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
Protiv pravosnažnog rješenja donesenog u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska
zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, javni tužilac ima pravo da podigne zahtjev za zaštitu
zakonitosti, ako smatra da je rješenjem povrijeñen zakon. Pritom povreda zakona ne mora biti u korist
stranke a na štetu javnog interesa, već može biti i na štetu stranke.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podići u roku od 30 dana od dana kad je rješenje dostavljeno
tužiocu, a ako mu nije dostavljeno - u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja stranci. Zahtjev za zaštitu
zakonitosti podiže federalni tužilac kad o zahtjevu rješava federalni organ, a kantonalni tužilac - kad o
zahtjevu rješava kantonalni organ, odnosno gradska ili općinska služba za upravu.
105
106
Drugostepeni federalni organ rješava o zahtjevu protiv rješenja koje je u upravnom postupku donio
federalni organ uprave ili federalna ustanova, a ako takvog organa uprave nema - Vlada Federacije.
Analogno važi za kantonalne organe.
Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti pobijano rješenje ili odbiti zahtjev.
Protiv rješenja donesenog po zahtjevu za zaštitu zakonitosti žalba nije dopuštena.
Inicijativu nadležnom tužiocu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti može podnijeti i stranka i
druga zainteresirana osoba.
PONIŠTAVANJE I UKIDANJE RJEŠENJA PO PRAVU NADZORA
Poništavanje ili ukidanje rješenja po pravu nadzora moguće je samo kad su u pitanju konačna rješenja i
samo u zakonom predviñenim slučajevima. Zakonom je izričito predviñeno poništavanje rješenja u
slijedećim slučajevima:
1. ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ. Izuzetak je u slučaju kad je za donošenje nadležan
organ uprave ili služba za upravu, a rješenje donese izvršni organ ili zakonodavno tijelo (skupština,
gradsko ili općinsko vijeće) – u roku od 5 godina od dana konačnosti rješenja;
2. ako je u istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena –
u roku od 5 godina od dana konačnosti rješenja;
3. ako je rješenje donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, koje
je bilo potrebno po zakonu ili drugom propisu– u roku od 5 godina od dana konačnosti rješenja;
4. ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ – u roku od 1 godine od dana konačnosti rješenja;
5. ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje –
vremenski rok nije ograničen.
Ukidanje rješenja po pravu nadzora moguće je ako je njime očigledno povrijeñen materijalni zakon.
Irelevantno je da li je usljed povrede zakona nekome nanesena šteta ili pribavljena korist. U stvarima u
kojima učestvuju 2 ili više stranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samo po pristanku
zainteresiranih stranaka.
Nadležnost. Rješenje po pravu nadzora može poništiti ili ukinuti drugostepeni organ. Ako takvog organa
nema, rješenje federalnog organa ili ustanove može poništiti ili ukinuti Vlada FBiH, a rješenje
kantonalnog organa ili ustanove, gradonačelnika i općinskog načelnika - vlada kantona. Rješenje o
poništenju se može donijeti po službenoj dužnosti, na zahtjev stranke, tužioca ili ombudsmana, a rješenje
o ukidanju po službenoj dužnosti ili na zahtjev tužioca ili ombudsmana. Protiv ovog rješenja nije
dozvoljena žalba, već se može direktno pokrenuti upravni spor.
UKIDANJE I MIJENJANJE PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA UZ PRISTANAK ILI NA ZAHTJEV

STRANKE
Uslovi za primjenu ovog vanrednog pravnog sredstva su:

1. da se radi o pravosnažnom rješenju;
2. da je stranka rješenjem stekla neko pravo, odnosno da joj je nametnuta neka obaveza;
3. da je u rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon;
4. da stranka pristane na ukidanje ili izmjenu rješenja;
5. da se time ne vrijeña pravo trećeg lica.
Pravosnažno rješenje koje je nepovoljno po stranku ukida se odnosno mijenja ne uz pristanak, nego na
zahtjev stranke. Ako organ nañe da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je da o tome
obavijesti stranku. Izmjena rješenja po ovakvom osnovu djeluje samo ubuduće.
106
107
Rješenje o ukidanju, odnosno promjeni donosi organ koji je donio rješenje koje se ukida, odnosno
mijenja. Ako je taj organ ukinut ili je prestao biti nadležan u stvari o kojoj se radi, rješenje donosi organ
koji je za tu stvar nadležan u vrijeme donošenja rješenja. Žalba protiv novog rješenja dozvoljena je samo
ako je novo rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom se može pokrenuti upravni spor.
VANREDNO UKIDANJE RJEŠENJA
Vanredno ukidanje izvršenog rješenja je sasvim izuzetan slučaj ukidanja čija je primjena uvjetovana
ispunjavanjem niza strogih zakonskih uvjeta. Ovaj način ukidanja dolazi u obzir ako je to potrebno radi
otklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili
javni moral, ili radi otklanjanja poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim
sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u
obimu u kojem je to neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.
Ako je rješenje donio prvostepeni organ, ukinuti ga može drugostepeni organ, odnosno Vlada FBiH ili
Kantona, ako nema drugostepenog organa. Protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni
spor kod nadležnog suda.
Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu, ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o
zahtjevu za naknadu štete nadležan je u prvom stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio
nadležan za rješavanje upravnog spora protiv rješenja o vanrednom ukidanju.
OGLAŠAVANJE RJEŠENJA NIŠTAVIM
Ništavim se oglašava rješenje koje sadrži teške povrede zakona. Ništavo rješenje u pravnom smislu riječi
i ne postoji, tj. niko na osnovu ništavog rješenja ne može steći pravo, niti se ono može izvršiti. Ništavost
se može oglasiti u svako doba, bez vremenskog ograničenja. Rješenje o oglašavanju rješenja ništavim ima
retroaktivno djelovanje (ex tunc), tj. njime se poništavaju sve pravne posljedice koje je ništavo rješenje
imalo. Ništav akt po pravilu ne može konvalidirati.
Ništavo rješenje ne bi smjelo ni postojati, pa se njegovo uklanjanje vrši i u interesu stranke i u javnom
interesu. Zbog toga se na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Zbog autoritativnosti i pretpostavke pravne
valjanosti svakog rješenja, grañani ne mogu ništav akt prosto ignorisati, već se on treba proglasiti
ništavim.
Ništavim se oglašava rješenje:

1. koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće
ne može rješavati u upravnom postupku;
2. koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;
3. čije izvršenje uopće nije moguće;
4. koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno
izričito ili prećutno pristala – ako stranka pristane na rješenje ono će konvalidirati;
5. koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviñena kao razlog
ništavosti.
Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužioca
ili ombudsmana. Može se oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično. Ništavim ga oglašava organ koji ga
je donio ili drugostepeni organ, odnosno Vlada FBiH ili kantona, ako nema drugostepenog organa.
Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija prijedlog za oglašavanje rješenja
ništavim, dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se nepos-
redno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
PRAVNE POSLJEDICE PONIŠTAVANJA I UKIDANJA
107
108
Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je
takvo rješenje proizvelo. Ukidanjem se ne poništavaju pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do
dana ukidanja, ali se onemogućava dalje proizvoñenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.
IZVRŠENJE
POJAM IZVRŠENJA
Izvršenje je procesualna djelatnost upravnog organa kojoj je cilj da prinudnim putem dovede u saglasnost
činjenično stanje sa dispozitivom rješenja. Administrativno izvršenje provodi se samo protiv stranke koja
ne izvrši dobrovoljno obavezu koja joj je naložena rješenjem.
IZVRŠNOST RJEŠENJA
Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno. Izvršno rješenje potrebno je
razlikovati od konačnog i pravosnažnog rješenja. Konačno rješenje je ono protiv kojeg se žalba (više) ne
može izjaviti. Pravosnažno je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor.
Dakle, svako pravosnažno rješenje je izvršno. Svako konačno rješenje je izvršno. Obrnuto, svako izvršno
rješenje nije i konačno jer izuzetno može biti izvršeno i ono rješenje koje nije konačno. Izuzetak od
pravila da su pravosnažna i konačna rješenja izvršna, jeste u slučaju rješenja donesenih pod uslovom ili
rokom.
Prvostepeno rješenje postaje izvršno:
1. istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;

2. dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;
3. dostavom stranci, ako žalba ne odgaña izvršenje;
4. dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.
Drugostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.
Ako je u rješenju odreñeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku,
rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rok za izvršenje radnje nije odreñen rješenjem, rješenje
postaje izvršno u roku od 15 dana od dana njegovog donošenja. Rok za izvršenje počinje da teče od dana
kad rješenje postane izvršno. Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne
može se tražiti njegovo izvršenje.
IZVRŠENJE NA OSNOVU PORAVNANJA
Pošto poravnanje ima snagu izvršnog rješenja, izvršenje se može provesti i na osnovu zaključenog
poravnanja, ali samo protiv osobe koja je učestvovala u zaključivanju poravnanja. Ako je poravnanje
samo djelomično, izvršenje se provodi u obimu u kome je došlo do poravnanja, bez obzira što upravni
postupak u pogledu preostalih tačaka još nije okončan.
IZVRŠENJE ZAKLJUČAKA
Kao i rješenje, zaključak se može izvršiti nakon što postane izvršan. Zaključak protiv koga se žalba ne
može izjaviti ili ne odgaña njegovo izvršenj, postaje izvršan saopštavanjem, odnosno dostavom stranci
(ako se radi o pismenom zaključku). Posebna žalba protiv zaključka u načelu nije dozvoljena. Izuzeci su
izričito propisani u zakonu.
Žalba ne odlaže izvršenje zaključka, osim ako je drugačije predviñeno zakonom ili samim zaključkom. U
takvom slučaju zaključak postaje izvršan istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena, a ako je
izjavljena – dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija. U ostalim slučajevima
zaključak postaje izvršan pod zakonskim uvjetima za izvršnost rješenja. Za izvršenje zaključaka važe i
sve ostale odredbe o izvršenju rješenja.
108
109
SVRHA IZVRŠENJA RJEŠENJA
Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili
nenovčanih obaveza. Novčana potraživanja su potraživanja izražena u novcu. Izvršenje u cilju
ostvarivanja novčanih potraživanja po pravilu se sprovodi sudskim putem. Izvršenje administrativnim
putem radi ispunjenja novčanih obaveza izuzetno se sprovodi iz primanja po osnovu radnog odnosa. Ovo
izvršenje administrativnim putem može se sprovesti samo po pristanku izvršenika.
Izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza izvršenika, tj. izvršenje njegove obaveze na davanje odreñene
sume novca, može se provoditi na novčanim i drugim potraživanjima koja sam izvršenik ima prema
trećim licima, zatim prema pokretnim fizičkim stvarima, te na nekretninama izvršenika.
Nenovčane obaveze su obaveze koje se sastoje u: izvršenju neke radnje, uzdržavanju od neke radnje
odnosno trpljenju, te davanju neke stvari osim novca.
ZAŠTITA IZVRŠENIKA
Izvršni organ je po zakonu dužan da izvršenje provede na način i uz primjenu onog sredstva koje je
najblaže po izvršenika, ako kojim se ostvaruje cilj izvršenja. Koje je od raspoloživih sredstava najblaže po
izvršenika odlučuje po slobodnoj ocjeni organ nadležan za izvršenje. Uslov je samo da se tim sredstvom
ostvari cilj izvršenja.
VRIJEME PROVOðENJA IZVRŠENJA
Radnje izvršavanja se po pravilu provode radnim danom, i to danju a ne noću. Izuzeci od ovog pravila
mogući su samo ako postoji opasnost od nastanka znatne štete i ako je organ koji provodi izvršenje izdao
za to pismeni nalog. Meñutim, ako bi radnje izvršenja bile izvršene i mimo zakonskih odredaba o
vremenu izvršenja, one će biti pravno valjane. Zakon ne predviña nikakvu posebnu sankciju za službene
osobe koje bi sprovele ovo izvršenje, te bi te osobe mogle odgovarati samo po općim odredbama o
disciplinskoj odgovornosti radnika.
POKRETANJE POSTUPKA IZVRŠENJA
Postupak izvršenja pokreće se po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke. Po službenoj dužnosti
izvršenje se provodi kad to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se na
prijedlog stranke (tražilac izvršenja). Lice protiv kojeg se sprovodi izvršenje naziva se izvršenikom.
VRSTE IZVRŠENJA
ZUP razlikuje 2 vrste izvršenja: administrativno i sudsko izvršenje. Kriterij za podjelu je način i propisi
po kojima se provodi izvršenje. Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ZUP-a ili
posebnog zakona. Sudsko izvršenje provode nadležni sudovi po propisima koji važe za sudsko izvršenje.
ADMINISTRATIVNO IZVRŠENJE
Ovo izvršenje provodi se: (1)radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika i (2)radi ispunjenja novčanih
obaveza iz primanja na osnovu radnog odnosa a uz pristanak izvršenika.
Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja u ostalim slučajevima provodi se sudskim putem.
Organi administrativnog izvršenja
Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, ako posebnim
propisom nije za to odreñen neki drugi organ.
109
110
Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi prvostepeni organ, a istovremeno
propisom nije odreñen drugi organ za izvršenje, izvršenje provodi općinska odnosno gradska služba za
upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište
izvršenika, ako federalnim odnosno kantonalnim zakonom nije odreñena nadležnost drugog organa. Isto
pravilo važi i za administrativno izvršenje rješenja koja donose institucije sa javnim ovlaštenjima, a koje
nisu zakonom ovlaštene da same izvršuju svoja rješenja
Na zahtjev organa nadležnog za izvršenje, pomoć pri izvršenju su mu dužni pružiti organi unutrašnjih
poslova.
Postupak sprovoñenja administrativnog izvršenja – Zaključak o dozvoli izvršenja i potvrda izvršnosti
Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja potrebno je da organ nadležan za provoñenje administrativnog

izvršenja donese zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključak se donosi po službenoj dužnosti ili na zahtjev
tražioca izvršenja, a njime se utvrñuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i odreñuje način
izvršenja. Zaključak se donosi najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je rješenje postalo izvršno, ako
posebnim propisima nije drugačije odreñeno. ZUP propisuje da se taj rok može produžiti još do 30 dana.
Prvostepeni organ provodi administrativno izvršenje na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i
zaključka o dozvoli izvršenja. Administrativno izvršenje koje provodi koji drugi organ, provodi se na
osnovu rješenja na kom je stavljena potvrda izvršnosti i donesen zaključak o dozvoli izvršenja.
Kad administrativno izvršenje ne provodi prvostepeni organ, već drugi organ odreñen posebnim
propisom, tražilac izvršenja podnosi prijedlog za izvršenje organu ili instituciji koja je donijela rješenje
koje treba izvršiti. Ako je rješenje postalo izvršno, ovaj organ odnosno institucija stavlja na rješenje
potvrdu da je postalo izvršno (potvrda izvršnosti) i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnom za
izvršenje, s tim što obvezno istovremeno mora predložiti i način izvršenja. Isti postupak je i u slučaju
izvršenja po službenoj dužnosti, s tim što izostaje prijedlog za izvršenje od strane tražioca.
Žalba u postupku administrativnog izvršenja. Može se izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, a
njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršuje. Žalba se izjavljuje nadležnom
drugostepenom organu, a ne odlaže započeto izvršenje. Dakle, žalba se u administrativnom postupku
može izjaviti:
1. ako nije donesen zaključak o dozvoli izvršenja, a pristupi se izvršenju;
2. protiv zaključka o dozvoli izvršenja, ako nareñena ili primijenjena sredstva prinude nisu
zasnovana na zakonu ili nisu najblaža za izvršenika;
3. zbog troškova izvršenja.
Troškove postupka u vezi sa izvršenjem po pravilu snosi izvršenik. Ako se od njega ne mogu naplatiti,
snosi ih stranka po čijem je prijedlogu izvršenje provedeno. Troškovi se odreñuju zaključkom organa koji
provodi administrativno izvršenje. Protiv tog zaključka žalbu mogu izjaviti i izvršenik i tražilac izvršenja.
Obustavljanje i odlaganje administrativnog izvršenja
Organ nadležan za administrativno izvršenje obvezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto

izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi:
- da je obaveza izvršena,
- da izvršenje nije bilo uopće dopušteno,
- da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi,
- ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili
ukinuto.
Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen poček,
ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od
privremenog rješenja. Odgañanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.
110
111
IZVRŠENJE NOVČANE KAZNE PO ZUP-u
Novčane kazne izrečene po ovom zakonu izvršavaju organi nadležni za izvršenje novčanih kazni
izrečenih za prekršaje. Novčana kazna se naplaćuje u korist Federacije, kantona ili općine odnosno grada,
zavisno od toga čiji je organ izrekao kaznu.
SUDSKO IZVRŠENJE
Izvršenje se provodi sudskim putem radi ispunjenja izvršenikovih novčanih obaveza i to kako na
njegovim fizičkim stvarima i nekretninama, tako i na njegovim novčanim ili drugim potraživanjima.
Tražilac izvršenja se svojim prijedlogom za izvršenje obraća organu čije se rješenje treba izvršiti, a ne
neposredno sudu. Organ utvrñuje da je rješenje postalo izvršno i na rješenje stavlja potvrdu izvršnosti, a
zatim ga sa zahtjevom za izvršenje dostavlja sudu nadležnom za izvršenje. U zahtjevu se može predložiti
način izvršenja i označiti predmete na kojima bi trebalo provesti izvršenje.
Na osnovu rješenja koje se treba izvršiti i na kome je stavljena potvrda izvršnosti, sud donosi zaključak o
dozvoli izvršenja. Izvršenje se obavlja po propisima koji važe za sudsko izvršenje, a ne po ZUP-u.
ADMINISTRATIVNO IZVRŠENJE NENOVČANIH OBVEZA
Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obveza izvršenika provodi se na 2 načina: preko drugih osoba ili
putem prinude, zavisno od toga da li su te obaveze zamjenjive ili nezamjenjive. Zamjenjiva je nenovčana
obaveza koja se sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti druga osoba. Nezamjenjiva je obaveza koja
se sastoji u dužnosti izvršenika da nešto dopusti ili trpi, ili je predmet izvršenja izvršenikova radnja koju
umjesto njega ne može izvršiti druga osoba.
Izvršenje preko drugih osoba
Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i drugo lice (zamjenjiva
obaveza), a izvršenik je ne izvrši uopće, ili je ne izvrši u cjelosti, ova radnja će se izvršiti preko drugog
lica na trošak izvršenika. Kad je rok za radnju odreñen, rješenje će postati izvršno istekom tog roka. Ako
rok nije posebno odreñen, rješenje postaje izvršno istekom 15 dana od dana donošenja rješenja.
Kad protekne rok za izvršenje, izvršenik se zaključkom opominje na dužnost izvršenja radnje i ostavlja
mu se izvjesno vrijeme da sam izvrši radnju pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Izvršenju preko druge
osobe pristupiće se i kad je stranka počela izvršavati radnju, ali je tu radnju u roku izvršila samo
djelimično.
Organ koji provodi izvršenje neposredno isplaćuje naknadu licu kome je izvršenje povjereno, a konačne
troškove snosi izvršenik putem regresa koji prema njemu ima organ administrativnog izvršenja. Troškovi
izvršenja preko drugog lica utvrñuju se posebnim zaključkom. Ako izvršenik ove troškove ne plati,
naplata se izvršava prinudnim putem, po propisima o izvršenju novčanih potraživanja.
Organ koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je
potreban za podmirenje troškova izvršenja, a da se obračun naknadno izvrši. Zaključak o polaganju ovog
iznosa je izvršan.
Izvršenje prisilom
Nezamjenjiva obaveza izvršava se prisiljavanjem izvršenika. Izvršenik se prisiljava na izvršenje obaveze

ako je dužan da nešto dopusti ili trpi, pa postupa protivno toj obavezi, ili ako je predmet izvršenja
izvršenikova radnja koju umjesto njega ne može izvršiti drugo lice. Organ koji provodi izvršenje će
izvršenika prisiliti na ispunjavanje obaveze izricanjem novčanih kazni. Naime, organ koji provodi
izvršenje će najprije zaprijetiti izvršeniku primjenom prisilnog sredstva, ako svoju obvezu ne izvrši u
ostavljenom roku. Ako izvršenik u toku tog roka poduzme neku radnju protivno svojoj obavezi, ili ako
ostavljeni rok protekne bezuspješno, zaprijećeno prisilno sredstvo će se odmah izvršiti, istovremeno
111
112
odrediti novi rok za izvršenje radnje i zaprijetiti novom, strožijom prisilnom mjerom. Prisilna novčana
kazna koja se po ovoj osnovi izriče ne može biti veća od 50KM (prvi i svaki naredni put). Naplaćena
novčana kazna se ne vraća.
Izvršenje nenovčane obaveze se prema prirodi obaveze može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko
se primjenom prethodno navedenih načina ne može uopće provesti, ili se ne može provesti pravovremeno
(npr.privoñenje u slučaju neodazivanja).
Kad je na osnovu rješenja provedeno izvršenje, a to rješenje se kasnije poništi ili izmijeni, izvršenik ima
pravo da traži da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se vrati u stanje koje proizilazi iz novog
rješenja. O ovom traženju rješava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.
IZVRŠENJE RADI OSIGURANJA I PRIVREMENI ZAKLJUČAK
Izvršenje radi osiguranja
Radi osiguranja izvršenja, zaključkom se može dozvoliti izvršenje rješenja i prije nego što je ono postalo
izvršno, ako bi bez toga moglo biti osujećeno ili znatno otežano izvršenje nakon što rješenje postane
izvršno. Ako je riječ o obavezama koje se prisilno izvršavaju samo na prijedlog stranke, predlagač mora
opasnost od sprečavanja ili otežavanja ispunjenja učiniti vjerovatnom, a organ može izvršenje iz
uvjetovati davanjem osiguranja. Protiv ovog zaključka je dopuštena posebna žalba, koja ne odlaže
provoñenje izvršenja. Izvršenje se može provoditi administrativnim ili sudskim putem.
Privremeni zaključak o osiguranju
Ako postoji ili je učinjena bar vjerovatnom obaveza stranke, a postoji opasnost da će obavezana stranka
osujetiti ili znatno otežati izvršenje te obaveze, organ nadležan za donošenje rješenja o obavezi stranke
može prije donošenja rješenja o toj obvezi donijeti privremeni zaključak radi osiguranja izvršenja
obaveze. Ako je pravosnažnim rješenjem utvrñeno da pravno ne postoji obaveza za čije je osiguranje bio
donesen privremeni zaključak, ili je na drugi način utvrñeno da je zahtjev za donošenje privremenog
zaključka bio neopravdan, štetu će oštećenoj stranci naknaditi predlagač u čiju je korist privremeni
zaključak donesen. Ako je očito da je privremeni zaključak bio isposlovan iz obijesti, predlagač će se
kazniti novčanom kaznom do 50KM. Protiv zaključka o kazni dopuštena je posebna žalba koja odgaña
izvršenje zaključka.
PETI DIO
UPRAVNI SPOR
OSNOVI UPRAVNOG SPORA
POJAM UPRAVNOG SPORA
Upravni spor se može definisati kao spor koji za predmet ima upravni akt i u kome se odlučuje o
zakonitosti upravnog akta.
UPRAVNI SPOR KAO OBLIK KONTROLE NAD UPRAVOM
Kontrola je društveni odnos izmeñu kontrolora i kontrolisanog u kome kontrolor uporeñuje rad ili
rezultate rada kontrolisanog sa unaprijed postavljenim mjerilima, ocjenjuje postignuti učinak, i po potrebi
vrši odgovarajuću intervenciju u vezi sa predmetom kontrole.
Kontrola se može podijeliti na unutrašnju i vanjsku. Unutrašnja kontrola u upravi, tj. kontrola izmeñu 2
organa uprave naziva se upravna kontrola. Nadležni organ je ostvaruje nad zakonitošću i cjelishodnošću
izdatog upravnog akta. Vanjska kontrola u odnosu na upravne akte vrši se od strane sudova u vidu
upravnog spora.
112
113
VRSTE UPRAVNIH SPOROVA
Osnovne podjele upravnih sporova su:

1. sporovi o zakonitosti upravnih akata i sporovi pune jurisdikcije;
2. prethodni i naknadni upravni sporovi;
3. objektivni i subjektivni upravni sporovi.
Spor o zakonitosti upravnog akta je spor u kome sud samo ocjenjuje zakonitost osporenog upravnog
akta. Ako utvrdi da je nezakonit, akt će biti poništen u cjelini ili djelomično. Sud nije ovlašten presudom
riješiti stvar koja je bila predmet upravnog postupka.
Spor pune jurisdikcije je spor u kome sud sam rješava upravnu stvar. Presuda donesena u ovom sporu
ima 2 dijela: u prvom dijelu se upravni akt poništava kao nezakonit, a u drugom se odlučuje o pravu ili
obavezi tužioca.
Zakon o upravnim sporovima je ostavio sudu da cijeni da li će neki spor riješiti kao spor o zakonitosti ili
spor pune jurisdikcije.
Prethodni upravni spor vodi se zbog neizdavanja traženog upravnog akta u upravnom postupku. Ovdje
se radi o tzv.”šutnji uprave”, pa se spor vodi protiv “nepostojećeg” akta pretpostavljene negativne
sadržine. Cilj je da sud svojom odlukom naredi donošenje upravnog akta.
Naknadni upravni spor vodi se o zakonitosti donesenih upravnih akata.
Objektivni i subjektivni upravni sporovi se dijele po 2 kriterija: po kriteriju vrste akta koji može biit
predmet spora i po kriteriju cilja spora. Po kriteriju vrste akta, subjektivnim se smatra upravni spor koji za
predmet ima upravni akt (pojedinačni autoritativni akt), a objektivnim spor koji za predmet ima opći akt.
U našem pravnom sistemu spor se može voditi samo protiv upravnog akta.
Po kriteriju cilja, objektivni spor je onaj koji za cilj ima zaštitu objektivne zakonitosti, tj. pravnog poretka
kao takvog. Subjektivni je onaj koji za cilj ima zaštitu subjektivnih prava pojedinaca.
Ostale vrste upravnih sporova. Primjenom različitih kriterija, upravni sporovi se mogu podijeliti na:
- spor presuñivanja i spor bez presuñivanja – prema tome da li se na kraju spora donosi presuda ili
rješenje;
- opći i posebni upravni spor – prema tome da li se upravni spor vodi kao pravilo ili kao izuzetak;
- jednostepeni i dvostepeni upravni spor – prema tome da li postoji redovna pravna kontrola sudskih
odluka ili ne. U našem pravu dvostepenost upravnog spora je izuzetak.
PREDMET UPRAVNOG SPORA
Jedini predmet upravnog spora u našem pravu je upravni akt. Upravni akt u smislu Zakona o upravnim
sporovima je akt kojim državni organ ili institucija koja vrši javna ovlaštenja rješava o izvjesnom pravu
ili obavezi odreñenog pojedinca ili organizacije u odreñenoj upravnoj stvari. Dakle, upravni akt mora
ispunjavati uslove koji se odnose na donosioca, mora biti autoritativan, rješavajući, pojedinačan
(konkretan) i donesen u upravnoj stvari. Da bi mogao biti predmet upravnog spora, upravni akt mora biti
konačan u upravnom postupku.
Postoje 3 načina odreñivanja predmeta upravnog spora:

a) Sistem generalne klauzule. Po ovom sistemu upravni spor se može voditi protiv svih upravnih akata.
b) Sistem enumeracije – upravni akt se može pokrenuti samo protiv akata onih organa, odnosno iz onih
upravnih materija koje su izričito predviñene zakonom.
c) Sistem generalne klauzule kombinovan sa sistemom negativne enumeracije znači da se upravni spor
načelno može voditi protiv svih upravnih akata, a zakonom se nabrajaju izuzeci. Ovaj sistem
prihvaćen je i u našem pravu, a negativna enumeracija predviñena je samo kad je sudska zaštita
osigurana izvan upravnog spora. Ovim izuzetkom Zakon je nastojao izbjeći dupliranje sudske zaštite.
113
114
Upravni spor se može voditi i u slučaju “šutnje uprave”. Pretpostavka od koje zakon pritom polazi
jeste da je u tom slučaju odbijen zahtjev stranke, odnosno da joj je odbijena žalba. Mada akta nema,
“šutnja” se izjednačava sa negativnim rješenjem jer su posljedice za stranku iste.
Razlozi za osporavanje upravnog akta su nezakonitosti koje mogu biti materijalno-pravne i formalno-
pravne prirode.
Materijalno-pravna nezakonitost ima 2 osnovna vida: neprimjenjivanje odgovarajućeg propisa za

rješavanje stvari u konkretnom slučaju i pogrešno tumačenje sadržine odgovarajućeg materijalnog
propisa. Formalno pravne nezakonitosti takoñe imaju 2 osnovna vida: nenadležnost organa i povreda
pravila postupka. Pod nenadležnošću se podrazumijeva stvarna i mjesna nenadležnost, kao i rješavanje od
strane neovlaštenog službenog lica organa koji je inače nadležan. Povreda pravila upravnog postupka se
javlja u vidu: nedostataka u provoñenju postupka, grešaka prilikom utvrñivanja činjeničnog stanja, te
izvoñenja nepravilnog zaključka iz pravilno utvrñenih činjenica.
Mogućnost voñenja upravnog spora protiv tzv. diskrecionih upravnih akata. Upravnosudskoj kontroli u
cjelini podliježu vezani upravni akti, kao i pravno vezani dijelovi akata donesenih po slobodnoj ocjeni
(diskrecionih akata). ZUS je ideju o mogućnosti osporavanja diskrecionih akata dao u formulaciji prema
kojoj “nema nepravilne primjene propisa kad je nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni na osnovu i
u granicama ovlaštenja koje mu je dato pravnim propisima, u skladu sa ciljem u kome je ovlaštenje
dato”.
SUBJEKTI UPRAVNOG SPORA
Sudovi
Sistem redovnih sudova (angloamerički sistem) nastao je u V.Britaniji, odakle se prenio u njene
nekadašnje kolonije.
Sistem posebnih upravnih sudova (francuski sistem) nastao je u Francuskoj, a zatim primijenjen u
mnogim zemljama Evrope, pa i na drugim kontinentima – u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Holandiji,
Grčkoj, Italiji, Španiji, jedno vrijeme u Meksiku itd. U nastojanju da uprava ostane odvojena od sudske
vlasti, a da se istovremeno obezbijedi njena objektivna kontrola, izvršenja je podjela uprave na aktivnu i
savjetodavnu (Državni savjet) koja vrši kontrolu zakonitosti i cjelishodnosti rada uprave. Meñutim, i jedni
i drugi organi su hijerarhijski podreñeni šefu upravne vlasti, čime dolazi u pitanje objektivnost suñenja od
strane savjetodavne uprave.
U BiH su za rješavanje upravnih sporova nadležni su redovni sudovi, tj. najviši sud kantona i Vrhovni
sud Federacije, zavisno od toga čiji upravni akt je predmet spora. Vrhovni sud Federacije odlučuje o
tužbama protiv konačnih upravnih akata federalnih organa uprave, ustanova, drugih federalnih institucija
i institucija koje imaju javne ovlasti, a koje su osnovane federalnim zakonom. Najviši sud kantona
odlučuje o tužbama protiv akata kantonalnih, gradskih i općinskih organa odnosno službi, ustanova i
institucija. Sudovi odlučuju u vijeću sastavljenom od trojice sudija.
Eventualni sukob nadležnosti kantonalnih sudova rješava Vrhovni sud Federacije, čije rješenje je konačno
i obavezujuće.
Stranke
U upravnom sporu postoje 2 suprotstavljene strane – tužilac i tuženi. ZUS položaj stranke priznaje i osobi
na čiju neposrednu štetu bi išlo poništavanje osporenog akta (zainteresirano lice).
Tužilac. Upravni spor mogu pokrenuti samo ovlaštena lica. To su:

1. pojedinac i pravno lice;
2. državni organ, poslovna jedinica preduzeća, naselje, grupa grañana i sl (ako mogu biti nosioci
prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku);
3. političko-teritorijalna zajednica ili organizacija;
4. ovlašteni državni organi – javni tužilac i javni pravobranilac, te ombudsman.
114
115
Navedeni subjekti se za konkretnu tužbu mogu vezati po 2 osnova:

1. da im je upravnim aktom povrijeñeno pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu
(subjektivni upravni spor). I kad se radi o povredi prava i povredi interesa, dovoljno je da tužilac
iznese u tužbi kako on smatra da mu je u vezi sa konkretnim aktom povrijeñeno pravo odnosno
interes, pa mu tužba ne smije biti odbačena odnosno mora biti uzeta u postupak;
2. radi zaštite zakonitosti (objektivni upravni spor).
Tužena strana u upravnom sporu je organ čiji se akt osporava. Po pravilu se kao tužena strana pojavljuje
drugostepeni organ, jer se spor vodi protiv konačnog upravnog akta. U sporu povodom “šutnje uprave”,
tužena strana je organ koji je bio dužan da donese konačni upravni akt. Ako se radi o zbirnom (složenom)
upravnom aktu, tužena strana je organ koji je izdao, odnosno donio rješenje.
Zainteresirano lice u upravnom sporu. Mada po ZUS-u ovo lice ima položaj stranke, ono se po logici
stvari stavlja “na stranu” tužene strane u upravnom sporu, jer je to lice na čiju bi neposrednu štetu išlo
poništavanje upravnog akta. Dakle, tom licu je interes da se osporavani akt brani, tj. da ostane na snazi, a
ne da ga napada. Ovo lice se po pravilu javlja u višestranačkim upravnim stvarima, a ujednostranačkim
samo onda kad se upravni spor vodi po tužbi ovlaštenog državnog organa koji rješenje pobija sa
stanovišta zakonitosti.
POSTUPAK U UPRAVNOM SPORU
POKRETANJE UPRAVNOG SPORA – TUŽBA
U formalnopravnom smislu tužba je podnesak koji treba biti sastavljen na propisani način i blagovremeno
upućen sudu od strane legitimiranog lica radi ostvarivanja pravne zaštite u jednoj upravnoj stvari.
U materijalnopravnom smislu tužba je zahtjev za poništavanjem odgovarajućeg upravnog akta, čime se

raščišćava nastala sporna situacija u vezi sa tim aktom. Kad se upravni spor vodi zbog “šutnje uprave”,
zahtjev tužbe je da sud naloži tuženom organu donošenje takvog akta.
Podjela tužbi. Tužba za poništenje upravnog akta je ustvari kondemnatorna tužba, jer se njome zahtijeva
poništenje nezakonite aktivnosti (upravni akt) upravnog organa i da se naloži tuženom ponašanje po
zakonu (da donese zakonit akt ili da ne donese nikakav akt). Kad se tužba odnosi na to da sud treba i
odlučiti o spornom pitanju, onda je tužba kumulativno: kondemnatorna i konstitutivna (sud sam
konstituira zakonit pravni odnos).
Rokovi za tužbu. ZUS predviña 2 roka: 30 dana i 60 dana. Rok od 30 dana je pravilo, a rok od 60 dana je
izuzetak koji se odnosi samo na državni organ kao tužioca, tj. kad se radi o objektivnom upravnom sporu.
Rok je prekluzivan, a teče od dana dostavljanja konačnog upravnog akta stranci, s tim što dan kad je
dostavljanje izvršeno ne ulazi u rok za tužbu, već on počinje teći prvog narednog dana. Za početak roka
irelevantno je da li je radni ili neradni danu, a ako se rok okončava u neradni dan, onda on ističe prvog
narednog radnog dana.
Sadržaj tužbe. Elementi tužbe mogu se grupisati u 3 cjeline: u pogledu tužioca, u pogledu upravnog akta i
u pogledu zahtjeva tužbe.
U odnosu na tužioca navode se elementi koji su nužni za njegovu identifikaciju: ime, zanimanje i mjesto
stanovanja, odnosno naziv i sjedište ako je tužilac pravno lice ili državni organ.
U pogledu upravnog akta protiv kojeg je tužba upravljena, treba navesti naziv organa koji je donio akt,
broj i datum donošenja akta. Osporeni akt treba priložiti uz tužbu (u originalu ili prepisu).
U pogledu zahtjeva, tužilac je dužan kratko navesti razloge zbog kojih je nezadovoljan upravnim aktom,
kao i u kom pravcu i obimu predlaže poništavanje upravnog akta. Takoñe se mora navesti zahtjev za
povrat stvari ili naknadu štete, ako takav zahtjev postoji.
115
116
Predavanje tužbe. Tužba se može predati neposredno ili poslati poštom, s tim što se ako je predata
pošti preporučeno, dan predaje tužbe pošti se smatra kao dan predaje sudu, bez obzira kad je ona prispjela
na sud. Tužba se može izjaviti i na zapisnik kod nadležnog ili bilo kog drugog redovnog suda. Pritom se
kao dan podnošenja tužbe uzima dan kad je sačinjen zapisnik. Vojna lica predaju tužbu vojnoj jedinici,
ustanovi ili štabu, u mjestu gdje ne postoji redovna pošta. Pritom se dan predaje njima smatra kao dan
predaje sudu. Ako u tim mjestima postoji redovna pošta, ta lica tužbu predaju na redovan način, kao i svi
ostali.
Ako tužba ima nedostatke, predsjednik vijeća će pozvati tužitelja da ih otkloni u odreñenom roku (obično
8 ili 15 dana), poučiti ga šta i kako da učini i koje su moguće posljedice ako ne postupi po traženju suda.
Ako tužilac u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će tužbu
odbaciti kao neurednu. Samo u slučaju ako je akt protiv kojeg je tužba podnesena ništav, sud će postupiti
i po neurednoj tužbi, jer se na ništavost pazi po službenoj dužnosti.
Odustajanje od tužbe moguće je u svim fazama postupka, najdalje do donošenja odluke. U slučaju
odustanka od tužbe, sud postupak obustavlja rješenjem. O odustanku se daje izjava koja mora biti jasna i
izričita, a ne može se bilo čime uslovljavati. Od tužbe se može odustati u cjelini ili samo od dijela
tužbenog zahtjeva. Izjava o odustanku se predaje sudu kome je tužba i podnesena, na način koji važi i za
predaju tužbe.
Tužba u slučaju “šutnje uprave”. ZUS sa stanovišta mogućnosti pokretanja upravnog spora u slučaju
“šutnje uprave” predviña 2 situacije: (1) kad šute i prvostepeni i drugostepeni organ; (2) kad je u
prvostepenom postupku riješeno o zahtjevu, ali nije riješeno o žalbi stranke.
Prva situacija ispoljava se kroz 2 modaliteta: ako se radi o dvostepenom rješavanju i ako se radi o
jednostepenom rješavanju.
Ako se radi o dvostepenom rješavanju, pa prvostepeni organ nije donio rješenje po zahtjevu stranke u
zakonskom roku (60 dana ili kraće), stranka je dužna izjaviti žalbu drugostepenom organu kao da je
zahtjev odbijen. Po toj žalbi drugostepeni organ je obavezan izdati rješenje u roku od mjesec dana. Ako
taj rok protekne, a organ ne donese rješenje, stranka je dužna da ponovi svoje traženje da se po žalbi riješi
i da sačeka protek roka od narednih 7 dana od tog ponovljenog traženja. Kad i taj rok protekne, stranka
može podnijeti tužbu sudu. Na isti način može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom
postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba (rok
mjesec + 7 dana).
Dejstvo tužbe na izvršenje upravnog akta. Tužba u pravilu nema suspenzivno dejstvo, tj. ne sprečava
izvršenje akta protiv kojeg je podnesena. Izuzetno, ZUS je predvidio mogućnost odlaganja izvršenja
upravnog akta povodom tužbe i to u 2 vida: obligatorno i fakultativno odlaganje. Uslovi za obligatorno
su:
1. ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti;
2. da odlaganje izvršenja nije protivno javnom interesu;
3. da se odlaganjem izvršenja ne nanosi veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci – ovaj uslov
dolazi do primjene samo u dvostranačkim ili višestranačkim stvarima.
Uslovi su kumulativni. Tužilac je u svom zahtjevu za odlaganje izvršenja dužan pružiti odgovarajuće
dokaze, ili barem učiniti vjerovatnim da su navedeni uslovi ispunjeni.
O fakultativnom odlaganju ZUS navodi da se “može i iz drugih razloga odložiti izvršenje osporenog akta
do konačne sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava”.
Odlaganje se vrši samo po zahtjevu tužioca, o kome odlučuje organ čiji se akt izvršava u roku od 3 dana
od prijema zahtjeva. Po pravilu je to prvostepeni organ. Akt drugostepenog organa izvršava se ako je
drugostepeni organ rješavajući po žalbi izmijenio prvostepeni akt.
TOK POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU
116
117
Tok postupka po tužbi ima 2 osnovne faze: prethodni (pripremni) postupak po tužbi i redovni (glavni)
postupak po tužbi. U prethodnom postupku sud ima 2 ovlaštenja: odbacivanje tužbe i poništavanje akta
zbog bitnih nedostataka koji onemogućavaju ocjenu njegove zakonitosti.
Odbacivanje tužbe je obavezno ako sud utvrdi:

1. da je tužba podnesena neblagovremeno ili prije vremena;
2. da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt;
3. da je očigledno da se osporavanim aktom ne dira u pravo tužioca ili neposredni lični interes
zasnovan na zakonu;
4. da protiv osporavanog akta nije izjavljivana žalba, mada se ona mogla izjaviti – tužba će biti
odbačena u slučaju kad žalba uopće nije izjavljivana, ali i u slučaju kad je izjavljena pa odbačena
kao neblagovremena;
5. da se radi o stvari o kojoj se po zakonu ne može voditi upravni spor;
6. da već postoji pravosnažna sudska odluka donesena u upravnom sporu o istoj stvari.
Poništavanje upravnog akta zbog bitnih nedostataka. Nakon što prihvati tužbu, sud će prvenstveno
ocijeniti upravni akt u smislu da li on ima bitne nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti.
Ako utvrdi da akt ima takve nedostatke, sud će ga presudom poništiti bez dostavljanja tužbe tuženom
organu na odgovor. Zakon ne konkretizira nedostatke zbog kojih se akt poništava na ovakav način, ali se
u sudskoj praksi uzima da je to oblik i sastavni dijelovi rješenja.
Upravni akt se poništava presudom, a ne rješenjem kao što je to slučaj kod odbacivanja tužbe. Nakon
poništenog akta, biće potrebno donijeti novi upravni akt ako se radilo o rješenju donesenom po zahtjevu
stranke. Ako je poništeno rješenje bilo doneseno po službenoj dužnosti, u pravilu neće biti potrebno
donositi novo rješenje osim kad pravni propis predviña da se rješenje po službenoj dužnosti mora donijeti.
Redovni postupak
Procesne radnje suda u redovnom postupku mogu se grupisati u 3 osnovne cjeline:

- dostavljanje tužbe na odgovor – po jednu kopiju tužbe sa prilozima sud dostavlja tuženoj strani i
zainteresiranim licima. U odgovoru na tužbu pobijaju se navodi tužbe i iznosi argumentacija u prilog
osporavanog upravnog akta;
- obustavljanje postupka (okončanje upravnog spora bez donošenja presude) – kad tužilac odustane od
tužbe ili kad tuženi naknadno donesen upravni akt u slučaju “šutnje uprave”;
- rješavanje spora (okončanje spora donošenjem presude).
a) Dostavljanje tužbe na odgovor.
Sud po jedan prepis tužbe sa prilozima dostavlja na odgovor tuženoj strani i zainteresiranim licima, ako ih
ima. U odgovoru na tužbu se pobijaju navodi tužbe i iznosi argumentacija u prilog osporenog upravnog
akta. Ovaj odgovor značajan je i za sud, jer mu omogućava da bolje i potpunije sagleda razloge obiju
strana u sporu.
Slanje tužbe na odgovor je dužnost suda, a odgovor na tužbu je pravo tuženog organa i
zainteresiranog lica. Oni na tužbu mogu odgovoriti, ali nisu obavezni. Rok za odgovor odreñuje sud, a
on ne može biti kraći od 10 niti duži od 20 dana. Po isteku roka sud uzima stvar u rješavanje i bez
odgovora, ali ako odgovor stigne i poslije isteka roka a prije nego je sud uzeo stvar u rješavanje, smatraće
se da je odgovor podnesen na vrijeme.
U navedenom roku tužena strana je dužna da pošalje sudu sve spise koji se odnose na predmet. Ako
tužena strana ne pošalje spise u roku koji joj je odreñen, sud će ih ponovo tražiti i ponovo odrediti rok za
njihovo dostavljanje. Ako i poslije drugog traženja suda tužena strana ne pošalje spise predmeta ili ako
117
118
izjavi da ih ne može poslati, sud može stvar riješiti i bez spisa. Bez spisa sud će moći riješiti spor ako
se zakonitost osporenog upravnog akta treba cijeniti samo u pogledu spornih pravnih pitanja. Meñutim,
ako je sporno činjenično stanje, onda će biti potrebno da se održi usmena rasprava radi utvrñivanja
činjenica.
b) Obustavljanje postupka (okončanje upravnog spora bez donošenja presude)
Postupak u upravnom sporu obustavlja se u 2 slučaja: (1) kad tužilac odustane od tužbe i (2) kad tuženi
organ udovoljava zahtjevu tužioca donošenjem novog upravnog akta umjesto osporenog, odnosno
naknadnim donošenjem upravnog akta u slučaju “šutnje uprave”.
1. Odustajanje od tužbe. U upravnom sporu dosljedno je primijenjeno stranačko načelo. Tužilac može
tokom cijelog postupka odustati od tužbe sve do dostavljanja odluke. Kad tužilac odustane od tužbe,
sud rješenjem obustavlja postupak.
2. Novi ili naknadno doneseni upravni akt. Kad je tužba podnesena protiv upravnog akta, tuženi organ
može donijeti novi upravni akt kojim poništava ili mijenja osporeni akt, uvažavajući sve zahtjeve iz
tužbe (mijenjanje i poništavanje rješenja u vei sa upravnim sporom). Ako se radilo o “šutnji uprave”,
tuženi organ može donijeti upravni akt. U oba slučaja upravni organ dužan je obavijestiti tužioca i sud
pred kojim je upravni spor pokrenut. Sud zatim rješenjem nalaže tužiocu da se u roku od 15 dana
izjasni da li je zadovoljan novim rješenjem ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu
proširuje i na novo rješenje. Ako tužilac izjavi da je zadovoljan novim rješenjem, ili ako ne da nikakav
odgovor u ostavljenom roku, sud će donijeti rješenje o obustavi postupka.
U suprotnom, postupak se nastavlja, a tužilac proširuje tužbu i na novi akt. Tada se pred sudom nalaze 2
akta: raniji akt (osporen tužbom) i novi akt (na koji je tužba proširena). Sud prvo ispituje zakonitost
novog akta u granicama tužbenog zahtjeva. Ako tužba bude odbijena, novi akt postaje pravosnažan i
potpuno je bespredmetno aktueliziranje spora protiv prvobitnog akta. Ako se novi akt poništi presudom,
cio predmet se vraća u stanje koje je prethodilo donošenju novog akta, pa se pred sudom ponovo nalazi
prvi akt.
c) Rješavanje spora (okončavanje upravnog spora donošenjem presude)
Rješavanje upravnog spora zaniva se na slijedećim principima:

1. Sud rješava spor na podlozi činjenica utvrñenih u upravnom postupku. ;
2. Pri ispitivanju zakonitosti osporenog akta sud se drži granica zahtjeva postavljenog u tužbi;
3. Sud rješava u nejavnoj sjednici;
4. Upravni spor se rješava presudom.
Sud rješava spor na podlozi činjenica utvrñenih u upravnom postupku. Dakle, sud po pravilu ne
utvrñuje činjenično stanje potrebno da se spor riješi, već to čini organ koji je donio upravni akt, a sud na
osnovu tog činjeničnog stanja treba odlučiti o zakonitosti upravnog akta. Zbog toga je sud ovlašten da
poništi upravni akt kad nañe da se spor ne može raspraviti na osnovu činjenica utvrñenih u upravnom
postupku zbog grešaka u utvrñivanju činjeničnog stanja ili zbog povrede pravila postupka koja su od
uticaja na rješavanje stvari. Greške u utvrñivanju činjeničnog stanja zbog kojih je sud dužan da poništi
osporeni upravni akt su:
1. protivrječnost u spisima u pogledu utvrñenih činjenica;
2. što su činjenice u bitnim tačkama nepotpuno utvrñene;
3. što je iz utvrñenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.
Presudom kojom se poništava upravni akt u ovom slučaju sud ne rješava spor meritorno, već uz
poništenje upravnog akta nalaže organu kako da otkloni ustanovljene nedostatke.
118
119
ZUS je predvidio odreñene izuzetke od pravila da sud rješava upravni spor na podlozi činjenica
utvrñenih u upravnom postupku. Sud može da utvrdi činjenično stanje i da na osnovu tako utvrñenog
činjeničnog stanja riješi spor ako utvrdi:
1. da bi poništenje osporenog upravnog akta i ponovno voñenje postupka kod nadležnog organa za
tužioca izazvalo štetu koja bi se teško mogla popraviti;
2. da je na osnovu javnih isprava i drugih dokaza u spisima predmeta očigledno da je činjenično stanje
drugačije od onoga koje je utvrñeno u upravnom postupku;
3. da je u istom sporu već jednom poništen upravni akt, a nadležni organ nije u potpunosti postupio po
presudi.
U ovom slučaju sud utvrñuje činjenično stanje na raspravi ili preko jednog člana vijeća, ili preko drugog
redovnog suda ili preko drugog organa.
Pri ispitivanju zakonitosti osporenog akta sud se drži granica zahtjeva postavljenog u tužbi. Zakon
propisuje obavezu suda da zakonitost osporenog upravnog akta ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe.
Mimo toga zakonitost upravnog akta se ne cijeni. Izuzetak postoji samo u pogledu ništavosti upravnog
akta. Sud može poništiti akt i u dijelu koji tužbom nije osporen, ako utvrdi da je ništav.
Sud nije dužan da postupi po zahtjevu kojim tužilac traži da sud sam i riješi stvar, jer ga zakon ovlašćuje
da upravnu stvar riješi samo ako podaci postupka pružaju za to pouzdanu osnovu i ako to dozvoljava
priroda stvari.
Sud rješava u nejavnoj sjednici. Sud rješava bez prisustva tužilačke i tužene strane, kao i zainiteresiranog
lica, ako ga ima. Sudski spor se rješava po načelima pismenosti i posrednosti, a na osnovu spisa
predmeta.
Zakonom su predviñena 2 izuzetka od pravila da sud rješava na nejavnoj sjednici i da održi usmenu
raspravu. To će biti onda kad sud ocijeni da je to potrebno zbog složenosti upravne stvari ili ako nañe da
je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari. Održavanje usmene rasprave može predložiti i
stranka.
Dan rasprave odreñuje predsjednik sudskog vijeća i na raspravu poziva stranke i zainteresirane osobe.
Rasprava se može odložiti samo iz “važnih razloga”, o čemu rješava sudsko vijeće. Izostanak stranke s
rasprave ne zadržava rad suda. Zbog izostanka stranaka s rasprave ne može se uzeti da su stranke odustale
od svojih zahtjeva, već će se njihovi podnesci pročitati. Ako na raspravu ne doñe ni tužitelj ni tužena
strana, a rasprava se ne odloži, sud će raspraviti spor i bez prisustva stranaka. O raspravi se vodi zapisnik
koji potpisuju predsjednik sudskog vijeća i zapisničar. U zapisnik se unose samo bitne činjenice i
okolnosti, kao i dispozitiv odluke.
Upravni spor se rješava presudom. Sud presudom može odbiti tužbu kao neosnovanu odnosno
neopravdanu ili uvažiti tužbu i poništiti osporeni upravni akt u cjelini ili djelomično.
SUDSKE ODLUKE U UPRAVNOM SPORU
U upravnom sporu donose se 2 vrste odluka: rješenje i presuda. Rješenje se donosi kad se spor završava
bez odluke o zakonitosti upravnog akta, a presuda kad se spor završava odlukom o zakonitosti upravnog
akta.
Rješenje
Sud rješenje donosi u 2 slučaja:

1. Kad odbacuje tužbu kao neurednu;
2. Kad obustavlja postupak
119
120
Presuda
Pojam. Presuda je sudska odluka kojom se upravni spor meritorno okončava. Presudom se izriče ocjena o
zakonitosti osporenog upravnog akta.
Vrste. Klasifikacija presuda vrši se obzirom na uspjeh tužioca u sporu i obzirom na sadržaj pravne zaštite.
Prema uspjehu tužioca u sporu, presude se dijele na one kojima se tužbeni zahtjev odbija i one kojima se
tužbeni zahtjev usvaja.
Tužba se odbija:
- kad tužbeni zahtjev nije zasnovan na zakonu (tj.kad je tužba neosnovana) – ako je spor pokrenut
protiv upravnog akta;
- kad tužbeni zahtjev nije opravdan (tj.kad je tužba neopravdana) – ako je spor pokrenut protiv “šutnje
uprave”.
Opravdanost se tiče konačnosti šutnje, a zasnovanost na zakonu se tiče toga da li je zahtjev u odnosu na
samo odlučivanje u upravnom postupku zasnovan na zakonu. Mada se tužba odbija u oba slučaja, različiti
su razlozi za to odbijanje jer je i predmet spora različit u jednom i drugom slučaju.
Presude kojima se tužba usvaja mogu se podijeliti u 2 grupe, zavisno od daljih ovlaštenja suda u odnosu
na rješavanje same stvari. U odnosu na sam predmet moguće su 2 situacije: da je potrebno donijeti novi
akt, ili da akt uopće nije potrebno donijeti. U prvom slučaju sud može presudom sam riješiti o stvari ili
dati nalog upravnom organu da donese novi akt odreñujući mu primjedbe i pravna shvatanja po kojima je
dužan da postupi. U prvom slučaju govori se o sporu pune jurisdikcije, a u drugom o sporu ograničene
jurisdikcije. Zakon o upravnim sporovima sudu daje ovlaštenje da po vlastitoj ocjeni postupi na jedan ili
drugi način, uz ograničenje da se kod spora pune jurisdikcije tako može postupiti samo ako priroda stvari
i podaci postupka za to pružaju pouzdan osnov.
Ako u slučaju “šutnje uprave” sud uvaži tužbu kao opravdanu, on može naložiti organu da donese rješenje
i u tom slučaju se radi o sporu ograničene jurisdikcije. Ako nakon poništavanja šutnje sud sam riješi o
predmetu, radi se o sporu pune jurisdikcije protiv šutnje uprave. I ovdje važi ograničenje da to priroda
stvari dozvoljava i da podaci postupka pružaju dovoljan osnov za to.
Presude u sporu pune jurisdikcije donose se i onda kad je tužilac uz zahtjev za poništavanje upravnog akta
podnio i zahtjev za povrat stvari, odnosno naknadu štete povodom izvršenja osporenog upravnog akta. To
će sud učiniti kad je poništio osporeni akt i ako mu podaci postupka pružaju pouzdan osnov da o tome
odluči. U protivnom će uputiti tužioca da svoj zahtjev ostvaruje u parnici.
Obzirom na sadržaj pravne zaštite u parničnom postupku se presude dijele na deklarativne,

kondemnatorne i konstitutivne. U upravnom sporu nije uobičajena ovakva klasifikacija presuda.
Meñutim, kao i kod tužbi to je u odreñenoj mjeri moguće učiniti, s tim što se kod presude može govoriti i
o deklarativnim presudama, odnosno o negativnim deklarativnim presudama (takvih tužbi nema u
upravnom sporu). Negativnim deklarativnim presudama ustanovljava se da tužiocu ne pripada ono pravo
za koje je tražio pravnu zaštitu, pa se stoga negativne deklarativne presude donose povodom
kondemnatornih i kondemnatorno-konstitutivnih tužbi, kad tim tužbama nije udovoljeno.
Kondemnatorne presude će postojati kad se povodom kondemnatorne tužbe poništi upravni akt i organu
naloži odgovarajuće ponašanje (spor ograničene jurisdikcije). Kondemnatorno-konstitutivne presude će
biti onda kad se akt poništava kao nezakonit i sud sam rješava upravnu stvar (spor pune jurisdikcije).
PRAVNA SREDSTVA U UPRAVNOM POSTUPKU
1. Redovna pravna sredstva – ŽALBA
Žalba u načelu nije dozvoljena. Može se izjaviti samo ako je u odreñenim stvarima propisana zakonom.
Rok za žalbu i izjavljena žalba odlažu pravosnažnost prvostepene odluke, a blagovremeno izjavljena
žalba izaziva drugostepenu odluku. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostavljanja pobijane
odluke stranci koja izjavljuje žalbu. Predaje se sudu čija odluka se pobija. Sud ocjenjuje da li su ispunjeni
120
121
procesni uslovi za rješavanje po žalbi – da li je žalba blagovremena, dopuštena i izjavljena od
ovlaštenog lica. Ako postoji neki od ovih nedostataka, žalba se odbacuje rješenjem. Protiv tog rješenja
dopuštena je posebna žalba, koja se izjavljuje sudu koji je donio rješenje o odbacivanju žalbe.
Protiv rješenja, odnosno presude drugostepenog suda stranka nema pravo žalbe. Sud o žalbi odlučuje u
vijeću sastavljenom od 5 sudija.
2. Vanredna pravna sredstva
Vanredna pravna sredstva u upravnom sporu su:

a) Ponavljanje postupka;
b) Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske odluke;
c) Zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Ponavljanje postupka vrši se isključivo po zahtjevu stranke. Razlozi za ponavljanje postupka su:
1. ako stranka sazna za nove činjenice ili nañe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na
osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili
upotrijebljeni u ranijem sudskom postupku;
2. ako je do odluke suda došlo usljed krivičnog djela sudije ili radnika u sudu, ili je odluka isposlovana
prevarnom radnjom zastupnika ili punomoćnika stranke, njegovog protivnika ili protivnikovog
zastupnika ili punomoćnika, a takva radnja predstavlja krivično djelo;
3. ako je odluka zasnovana na presudi donesenoj u krivičnoj ili grañanskoj stvari, a ta presuda je kasnije
ukinuta drugom punomoćnom sudskom odlukom;
4. ako je isprava na kojoj se zasniva sudska odluka lažna ili lažno preinačena, ili ako je svjedok, vještak
ili stranka, prilikom saslušanja pred sudom dao lažan iskaz, a odluka suda se zasniva na tom iskazu;
5. ako stranka nañe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju sudsku odluku donesenu u istom upravnom
sporu;
6. ako zainteresiranoj osobi nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu.
Zbog okolnosti iz tač. 1. i 5. ponavljanje će se dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije bila u
stanju da te okolnosti iznese u ranijem postupku.
Stranka može ponavljanje postupka tražiti u prekluzivnom roku – subjektivnom i objektivnom.

Objektivni rok je 30 dana od dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja. Ako je stranka za razlog
ponavljanja saznala prije nego što je postupak kod suda okončan, ali taj razlog nije mogla upotrijebiti u
toku postupka, ponavljanje se može tražiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja sudske odluke.
Objektivni rok je 5 godina od pravosnažnosti sudske odluke ponavljanje se ne može tražiti. Izuzetno, i
poslije roka od pet godina ponavljanje postupka se može tražiti zbog zakonskih osnova navedenih u
tačkama 2, 3. i 4.
Ponavljanje postupka pokreće se tužbom. O tužbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio
odluku na koju se odnosi razlog za ponavljanje postupka.
U tužbi se mora naročito navesti:

1. presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljanje traži;
2. zakonski osnov ponavljanja (član 52.ZUS) i dokazi, odnosno okolnosti koje čine vjerovatnim
postojanje tog osnova;
3. okolnosti iz kojih proizilazi da je tužba podnesena u zakonskom roku, i čime se to dokazuje;
4. u kom pravcu i u kom obimu se predlaže izmjena presude, odnosno rješenja donesenog u postupku
čije se ponavljanje traži.
O tužbi za ponavljanje postupka nadležni sud rješava u nejavnoj sjednici. Sud će rješenjem odbaciti
neblagovremenu tužbu ili tužbu koju je podnijela neovlaštena osoba ili ako stranka u tužbi nije učinila bar
vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje.
121
122
Ako sud ne odbaci tužbu, dostaviće je protivnoj stranci i zainteresiranim osobama i pozvati ih da u
roku od 15 dana odgovore na tužbu. Nakon isteka ovog roka sud presudom rješava o tužbi. Ako se
ponavljanje postupka dozvoli, stavit će se van snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično. Ranije
procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se ponavljati. Presudom kojom se
ponavljanje postupka dozvoljava riješit će se i o glavnoj stvari. Protiv odluke suda dozvoljena su redovna
i vanredna pravna sredstva, koja su dozvoljena i u glavnoj stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske odluke. Ovo sredstvo koristi stranka protiv
pravosnažne sudske odluke kantonalnog suda i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda FBiH donesene u
upravnom sporu. Razlozi zbog kojih se ovo vanredno pravno sredstvo može uložiti su povreda
materijalnog prava i povreda bitnih pravila postupka koja su mogla biti od uticaja na rješavanje stvari.
Rok za podnošenje zahtjeva je 30 dana od dana dostavljanja odluke protiv koje se podnosi zahtjev. O
zahtjevu odlučuje Vrhovni sud Federacije. Ako se vanredno preispituje odluka vijeća Vrhovnog suda
Federacije, onda o zahtjevu odlučuje Vrhovni sud u općoj sjednici.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti može izjaviti samo nadležni javni tužilac i to protiv pravosnažne odluke
nadležnog suda (tj.protiv presude i protiv rješenja). Uslov za podnošenje zahtjeva je povreda zakona,
drugog propisa ili općeg akta. Pod povredom zakona podrazumijeva se kako povreda materijalnog, tako i
povreda formalnog propisa. Nije bitno da li je propis povrijeñen u korist ili na štetu stranke. Ovo
vanredno pravno sredstvo izjavljuje se Vrhovnom sudu Federacije. Rok za podnošenje je 30 dana od dana
kad je stranci dostavljena sudska odluka protiv koje se zahtjev podnosi.
OBAVEZNOST PRESUDA IZ UPRAVNIH SPOROVA
Presude sudova donesene u upravnim sporovima obavezne su. Imaju snagu zakonske istine u pogledu
spornog odnosa koji je raspravljen – one su pravosnažne.
Kad sud odbije tužbu, pobijani akt stiče pravosnažnost i tuženi organ ne smiije donositi drugi akt o istoj
stvari. Kad sud uvaži tužbu i samo poništi akt, moguće je dvostruko postupanje tuženog organa:
a) Da nije potrebno donositi novi akt – tada presuda obavezuje tuženi organ na nečinjenje, tj. da ne
donosi novi akt;
b) Da je potrebno donijeti novi akt – tuženi organ dužan je donijeti novi akt najkasnije u roku od 15
dana od dana dostavljanja presude i vezan je pravnim shvatanjima suda i primjedbama suda u
pogledu postupka.
U drugom slučaju, tuženi organ se može naći u 3 situacije:

1. Da u cjelini postupi po svojoj obavezi;
2. Da donese novi akt u zakonskom roku, ali protivno pravnim shvatanjima ili primjedbama suda. U
ovom slučaju zakon ovlašćuje tužioca da podnese novu tužbu protiv novog upravnog akta. U
naknadnom upravnom sporu sud će poništiti novi osporeni akt i po pravilu presudom sam riješiti
upravnu stvar. Takva presuda u svemu zamjenjuje akt tuženog organa, koji ne smije bilo šta
odlučivati u upravnoj stvari.
3. Da tuženi organ uopće ne donese upravni akt, protivno svojoj zakonskoj obavezi. Dakle, tuženi organ
“šuti” o izvršenju sudske presude. U toj situaciji tužilac se najprije podneskom obraća organu (tj.
tuženoj strani) u kome će tražiti donošenje akta. Ako organ ne izda akt u roku od 7 dana nakon
traženja, stranka je ovlaštena da izdavanje tog akta traži od suda koji je donio presudu u upravnom
sporu. Ovo traženje ima karakter zahtjeva a ne tužbe. Sud će zatim od upravnog organa tražiti
obavještenje o razlozima nedonošenja upravnog akta. Nadležni organ je obavještenje sudu dužan dati
odmah, a najkasnije u roku od 7 dana. Ako ovo obavještenje izostane ili ga sud ocijeni neopravdanim,
sud će meritorno odlučiti o toj upravnoj stvari.
122
123
SUDSKA ZAŠTITA USTAVOM ZAJAMČENIH SLOBODA I PRAVA OD
POJEDINAČNIH AKATA I RADNJI
SUDSKA ZAŠTITA OD POJEDINAČNIH AKATA
U slučaju da su ustavne slobode i prava povrijeñene konačnim pojedinačnim aktom, a nije obezbijeñena
druga sudska zaštita, ZUS predviña sudsku zaštitu odgovarajućom primjenom ovog zakona.
Sudska zaštita postoji ako su kumulativno ispunjena 3 uslova:

1. da se radi o slobodama i pravima zajamčenim Ustavom i instrumentima Aneksa Ustava FBiH;
2. da su slobode i prava povrijeñeni konačnim pojedinačnim aktom;
3. da protiv takvog akta nije obezbijeñena druga sudska zaštita.
O zahtjevima za zaštitu sloboda i prava grañana zajamčenih Ustavom, rješava najviši sud kantona i
Vrhovni sud Federacije, u skladu sa nadležnošću tih sudova utvrñenom Zakonom o upravnim sporovima.
Nadležni sud o zahtjevu odlučuje rješenjem.
SUDSKA ZAŠTITA U SLUČAJU KAD SU USTAVNE SLOBODE I PRAVA POVRIJEðENI

RADNJOM
Zaštita sloboda i prava grañana zajamčenih Ustavom osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava
povrijeñeni radnjom službene osobe u organu uprave odnosno odgovorne osobe u pravnom licu. U
pitanju je radnja kojom se protivno zakonu, neposredno spriječava ili ograničava odreñenom pojedincu
vršenje ustavne slobode ili prava.
Grañanin čije je pravo i sloboda povrijeñeno radnjom, podnosi zahtjev za zaštitu nadležnom sudu. U
zahtjevu se navodi se radnja, mjesto i vrijeme kada je učinjena, podaci o službenoj osobi odnosno
odgovornoj osobi koja je to učinila, dokazi o tome, kao i zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje za
vršenje slobode ili prava koje se osporava nezakonitom radnjom. Zahtjev se može podnijeti sve dok
radnja traje.
Ako osoba prema kojoj je poduzeta nezakonita radnja nije u mogućnosti da sama podnese zahtjev za
zaštitu zbog nezakonite radnje, zahtjev može podnijeti i njen bračni drug, dijete, roditelj ili drugi bliski
srodnik.
Po zahtjevu odlučuje kantonalni, odnosno Vrhovni sud FBiH. Sud odluku donosi najkasnije u roku od 15
dana od dana prijema zahtjeva.
Primljeni zahtjev sud će bez odlaganja dostaviti na odgovor organu, odnosno pravnom licu koje je
izvršilo radnju. Sud odreñuje i rok za odgovor na taj zahtjev.
Prema okolnostima slučaja, sud može po zahtjevu donijeti odluku odmah i bez prethodnog dostavljanja
zahtjeva na odgovor. Uslov je da podaci u zahtjevu pružaju za pouzdan osnov za takvu odluku.
Kad sud nañe da je zahtjev osnovan, donijet će rješenje kojim će zabraniti dalje vršenje nezakonite radnje.
U protivnom, zahtjev će odbiti rješenjem.
Na rješenje kantonalnog suda može se izjaviti žalba Vrhovnom sudu Federacije u roku od tri dana od
dana dostavljanja rješenja stranci. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja, ali sud može na zahtjev stranke
odložiti izvršenje ako prema okolnostima slučaja nañe da je to potrebno. Rješenje Vrhovnog suda
Federacije doneseno po zahtjevu, odnosno žalbi je konačno i obavezujuće.
123
124
Uprava – pitanja:
Pitanja iz prvog djela,tj.150 str.
Upr.pr.kao grana prava

Opsti akti predst.tjela
Opsti akti drz.i fed.organa uprave
Pojam upr.organizacije
Vrste upr.organizacija
Nacelo podjele i jedinstva vlasti
Opsti akti uprave
Materijalni akti uprave
Djelokrug i nadleznost org.uprave
Uprava u BIH
Uprava u FBIH
Organizacija uprave
Princip samoorganiziranosti i vert.povezanost organa
Princip lokalne samouprave
Odnos organa uprave iste ter.jedinice
Odnos organa uprave i sudova
Odnos org.upr.i nadl.tuzilastava
Nacela funkcionisanja org.uprave
Javne sluzbe u uporednom pravu
Javna preduzeca i ustanove
Javna ovlascenja u FBIH i BIH
Iz drugog djela,tj.do 240str.
Sve o drzavljanstvima i eksproprijaciji.

A sto se tice prvog dijela koliko znam najvise pita definiciju uprave,podjela upravnih akata,javne
organizacije,diskrecionu ocjenu obavezno i nekad historijat...
-PRVA PARCIJALA (do 150 str.) – postavlja 2 pitanja
Pojam Upravnog prava (pozitivna i negativna definicija Upravnog prava);

Istorijski razvoj (patrimonijalizam);
Opsti akti i materijalni akti Uprave;
Organi Uprave u BiH I FBiH;
Arhiv BiH;
Diskreciona ocjena (načelo zakonitosti);
Institucije koje vrše javna ovlaštenja (Javne službe, Javna preduzeća... sve što je vezano za ovu oblast);
Princip Lokalne samouprave;
Princip Federalizma;
Princip Samoupravnosti;
Odnos organa uprave i sudova;
-DRUGA PARCIJALA (od 150-240 str.) – postavlja 2 pitanja
Pojam Upravnog akta;

Vrste Upravnih akata;
Sadržajni elementi Upravnog akta;
Pravno dejstvo Upravnog akta;
Pravosnažnost Upravnih akata;
Pogrešni Upravni akti (Neuredni, Nepravilni, a posebno obratiti pažnju na Nezakonite Upravne akte-često pitanje);
Upravni ugovor (često pitanje);
Državljanstvo (posebno obratiti pažnju na sisteme sticanja držav., zatim sistemi prestanka državljanstva, zavičajno
pravo),
Javno dobro (sve nauciti iz ove oblasti, jer često pita);
Eksproprijacija (pojam, vrste...).
124
125
-TREĆA PARCIJALA (iz skripte) – postavlja 2 pitanja
Načela Upravnog postupka (nauciti sva načela, jer sigurno pita jedno);
Nadležnost;
Dokazivanje (najviše pita Javne isprave iz Dokazivanja, ali naučiti sve);
Prvostepeni postupak (sve-Pokretanje postupka, Spajanje stvari u jedan postupak, Izmjena zahtjeva, Odustanak od
zahtjeva, Poravnjanje, Ispitni postupak, Usmena rasprava, Prethodno pitanje);
-ČETVRTA PARCIJALA (iz skripte) -2 pitanja
Rješenje (sve, ali najviše pita Rješenje sa skraćenim obrazloženjem i Rješenje u obliku službene zabilješke u spisu);
Žalbeni postupak (sve, ali najviše pita Suspenzivno i Devolutivno dejstvo žalbe);
Obnova postupka;
Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa Upravnim sporom;
Vanredno ukidanje rješenja;
Oglašavanje rješenja ništavim;
Izvršenje (sve, ali najviše pita Potvrda izvršnosti i Izvršenje preko drugih osoba).
-PETA PARCIJALA (skripta-postavlja 1 pitanje)
Upravni spor (najviše pita Pojam Upravnog spora u formalnom i materijalnom smislu, metodi upravnog spora...).
Ponosna sam na svoje kolege i kolegice, hvala velika na cestikama. Nemam rijeci.
A kolege i kolegice koje uprava zanima nema problema, obzirom da nemam nikakvih obaveza sad cu vam potanko sve
objasniti sta se uci a sta ne i kakav je ispit.
E ovako, ispit nije tezak, tezi je za naucit nego za polozit. Asistent izgleda zeznuta, al uopste nije. Super je, hoce i
pomoci i tako. Opustite se kod njega.
E ne uci se nikako prekrsajno pravo.
NE UČI se:
- sistem up.prava
- opsti akti predsjednika BiH i predsjednika FBiH
- Opsti akti Vijeca Ministara i Vlade FBiH
- Opsti akti federalnih i drzavnih organa
- Provedbeni propisi
-5.6. u vezi sa pitanjem...
- Razvoj uprave u Jugoslaviji
- Jedinstvo vlasti u Jugoslaviji, sa podnaslovima naravno
- Sredstva za rad i radni odnosi (130 - 141)
- UPRAVNI ODNOS PITA ONE KOJI IMAJU VISOKE OCJENE
- Izuzece (290...)
- Stranka i njeno zastupanje (do 307)
- Pozivanje(sve)
- Zapisnik (sve)
- Dostavljanje (sve)
- rokovi
- Odrzavanje reda
- Troskovi
- POstupak u upravnom sporu(do 510)
- Redovni postupak(do 529, ali pta Zahtjev za zastitu zakonitosti)
- Sudska zastita ustavom zajamcenih sloboda i prava od pojedinacnih akata i radnji
Eh, kod upravnog spora najvise pita "Na cijoj strani stoji 3. zainteresovano lice u sporu?" odgovor je " na strani tuzenog",
Eto pa sretno !
125

Upravno Pravo

Загружено:

Сведения о документе

Оригинальное название

Авторское право

Доступные форматы

Поделиться этим документом

Поделиться или встроить документ

Параметры публикации

Этот документ был вам полезен?

Это неприемлемый материал?

Авторское право:

Доступные форматы

Upravno Pravo

Загружено:

Авторское право:

Доступные форматы

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BiH

1. UPRAVNO PRAVO KAO GRANA PRAVA

Prema tome, u upravno pravo spadaju 2 osnovne grupe normi:

2. NASTANAK I RAZVOJ UPRAVNOG PRAVA

3. SISTEM UPRAVNOG PRAVA

4. ODNOS UPRAVNOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

5. IZVORI UPRAVNOG PRAVA

6. NAUKA UPRAVNOG PRAVA

1. POJAM UPRAVNE ORGANIZACIJE

2. VRSTE UPRAVNIH ORGANIZACIJA

UPRAVNE ORGANIZACIJE KAO INSTRUMENT VLASTI – ORGANI UPRAVE

1. Opći pogled na nastanak i razvoj

U patrimonijalnom sistemu postepeno dolazi do diferencijacije vlasti na vlasništvo i političku vlast.

DJELATNOST ORGANA UPRAVE

a) Opće karakteristike oblika djelatnosti i pojam upravne funkcije

b) Opći pravni akti uprave

Podzakonski akti su egzistencijalno i sadržajno ovisni od zakona. Egzistencijalna ovisnost sastoji se u

Ovlaštenje za donošenje podzakonskih akata. Obzirom na način davanja ovlaštenja za donošenje

Poništavanje, ukidanje i obustavljanje od izvršenja podzakonskih akata. Podzakonski akti koji se

c) Materijalni akti uprave

Materijalni akti se mogu podijeliti na slijedeće 4 grupe:

2. Poslovi organa uprave prema pozitivnom pravu

Obavljanje upravnog nadzora obuhvata:

VRSTE ORGANA UPRAVE

DRŽAVNA, FEDERALNA, KANTONALNA, GRADSKA I OPĆINSKA UPRAVA U BIH

Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa nadležno je za vanjskotrgovinsku politiku, carinsku

Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija nadležno je za oblasti državljanstva, emigracije, izbjeglica i

Ministarstva Federacije su: 3. Ministarstvo finansija

Gradska i općinska uprava

UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA ORGANA UPRAVE

MEðUSOBNI ODNOSI ORGANA UPRAVE

Odnos izmeñu organa uprave može se svrstati u 3 osnovne grupe:

Vertikalni odnosi izmeñu organa uprave

Odnosi izmeñu federalnih i kantonalnih organa, gradonačelnika i općinskog načelnika. Federalni

U federativno ureñenim državama federalne jedinice ni u kom slučaju nisu administrativno-teritorijalne

ODNOS ORGANA UPRAVE U FBIH PREMA ORGANU ZAKONODAVNE VLASTI I ORGANU

Ovi odnosi mogu se svrstati u slijedeće osnovne grupe:

ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA PREDUZEĆIMA (DRUŠTVIMA) I DRUGIM PRAVNIM

Sastoje se u zakonom i propisom predviñenim ovlaštenjima i obavezama, te u saradnji. Organi uprave

ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA STRANKAMA (GRAðANIMA)

ODNOS ORGANA UPRAVE I SUDOVA

Odnos organa uprave i sudova

NAČELA RADA ORGANA UPRAVE

Slučajevi nezakonitosti. Pravna teorija slučajeve nezakonitosti klasificira u 5 grupa:

Načelo samostalnosti organa uprave

DJELOKRUG I NADLEŽNOSTI ORGANA UPRAVE

SREDSTVA ZA RAD I RADNI ODNOSI U ORGANIMA UPRAVE

Sredstva za rad federalnih organa uprave i federalnih ustanova dijele se na 4 kategorije:

1. Sredstva za plaće. Plaće službenika i namještenika u federalnim organima uprave ureñuju se

3. Sredstva za posebne namjene. Ova sredstva služe za:

4.Sredstva opreme. To su:

INSTITUCIJE KOJE IMAJU JAVNA OVLAŠTENJA

JAVNA OVLAŠTENJA U FEDERACIJI BIH

JAVNE SLUŽBE U UPOREDNOM PRAVU

OPĆE KARAKTERISTIKE UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA

POJAM UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA

SUBJEKTI IZMEðU KOJIH SE MOŽE ZASNOVATI UPRAVNOPRAVNI ODNOS

Upravnopravni odnos se može zasnovati:

RAZLIKA IZMEðU UPRAVNOPRAVNOG I GRAðANSKOPRAVNOG ODNOSA

NASTANAK UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA

Upravnopravni odnosi mogu nastati na 3 načina:

POJAM UPRAVNOG AKTA

VRSTE UPRAVNIH AKATA