Вы находитесь на странице: 1из 22

GRAĐANSKO

PROCESNO
PRAVO I

1
1. PARNIČNI POSTUPAK
Parnični postupak je osnovni metod raspravljanja i odlučivanja u građansko-pravnim
sporovima, koji nastaju iz građanskopravnih odnosa.
U parničnom postupku, redovni sudovi raspravljaju i odlučuju o građanskopravnim
sporovima koji nastaju iz građanskopravnih odnosa, koji se međusobno razlikuju po
svojoj prirodi i društvenom značaju. Ta razlika uslovila je podjelu postupka na opšti i
posebne parnične postupke. Po opštem parničnom postupku, redovni sudovi raspravljaju i
odlučuju u građanskopravnim sporovima za koje nije predviđen neki od posebnih
parničnih postupaka. Posebni parnični postupci su propisani Zakonom za postupanje suda
u onim sporovima u kojima se iz određenih razloga ne može postupati po pravilima
opšteg parničnog postupka.

2. PARNICA
Parnica je redovni način rješavanja građanskopravnih sporova od strane suda. Spor se
rješava u parnici tako što sud na nesumnjiv i autoritativan način utvrđuje da li subjektivno
pravo pripada tužitelju ili tuženom i zavisno od toga donosi odgovarajuću odluku, koja
otklanja neizvjesnost i neslaganje oko njegovog postojanja. Na taj način povrijeđeno,
ugroženo ili osporeno subjektivno građansko pravo ponovo se usklađuje sa objektivnim
pravnim portkom. Parnica je sudski postupak u kome se građanskopravni spor rješava
preduzimanjem parničnih radnji suda, tužitelja i tuženog.

3. UOBIČAJENI FORMALNI TOK I SADRŽAJ PARNICE


Parnični postupak pokreće se tužbom u kojoj tužitelj iznosi pravno relevantne činjenice,
na kojima zasniva postavljeni zahtjev prema tuženom i predlaže dokaze kojima utvrđuje
te činjenice. Tužitelj iznosi tvrdnju da mu pripada subjektivno pravo koje mu je tuženi
povrijedio, ugrozio ili osporio. Tužitelj traži od suda da mu pruži pravnu zaštitu
određenog sadržaja, i to njegovo traženje, sadržano u tužbi, predstavlja njegov tužbeni
zahtjev. Po prijemu tužbe, sud treba da ispita da li su ispunjene sve procesne pretpostavke
koje se odnose na tužbu, sud, stranke i predmet spora. Po potrebi sud će preduzeti
odgovarajuće mjere da se otklone eventualni nedostaci. Ako u tome ne uspije, sud će
rješenjem odbaciti tužbu. Urednu tužbu, po kojoj može voditi postupak, sud će dostaviti
tuženom na odgovor. Dostavljanjem tužbe zasnovan je kompletan procesni odnos između
svih osnovnih parničnih subjekata. Od tog momenta je nastala i konkretna parnica. U
svom odgovoru na tužbu, tuženi u svoju odbranu može unijeti isticanje određenih
procesnih i materijalnih prigovora. Procesni prigovori, za koje sud utvrdi da su osnovani
dovode do odbacivanja tužbe, a utvrđeni materijalni prigovori dovode do odbacivanja
tužbenog zahtjeva. Tuženi u odgovoru na tužbu može postaviti i protivtužbeni zahtjev
prema tužitelju. Sud zakazuje pripremno ročište da bi utvrdio predmet dokazivanja u
konkretnoj parnici i izvršio izbor predloženih relevantnih dokaza, koje će stranke izvesti
na glavnoj raspravi. Sud zakazuje glavnu raspravu na kojoj stranke izvode prihvaćene
relevantne dokaze sa pripremnog ročišta. Nakon završenog dokaznog postupka, sud
zaključuje glavnu raspravu i donosi presudu kojom usvaja ili odbija postavljeni tužbeni
zahtjev u tužbi, u cjelosti li djelimično. Donošenjem presude, završava se parnični
postupak pred prvostepenim sudom.

2
4. DVOSTRANAČKI KARAKTER PARNICE
Parnica je dvostranački procesni odnos u kome se nalaze dvije suprotne parnične stranke,
tužitelj i tuženi. Parnica može da postoji samo ako u njoj učestvuju dvije stranke sa
različitim procesnim ulogama. Kad nema različitih interesa, tada nema ni različitih
stranaka, a samim time nema ni parnice.
U parnici postoje samo dvije stranke sa suprotnim interesima, neovisno od toga što je
moguće da se u jednoj ili obje stranačke uloge pojavi više osoba (suparničari). Parnica
ostaje dvostranački odnos i kada se u parnici pojavljuju umješači. Oni nisu parnične
stranke, već treća lica koja se pridružuju jednoj od stranaka i kontrolišu da li stranka
savjesno preduzima parnične radnje.

5. PROCESNE PRETPOSTAVKE
Da bi sud mogao odlučiti o sonovanosti tužbe (tužbenog zahtjeva) moraju se prethodno
ispuniti određene procesne pretpostavke, od kojih zavisi dopuštenost tužbe ili mogućnost
suda da se upusti u raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora. Osnovna podjela
procesnih pretpostavki je na opšte i posebne. Opšte moraju da se ispune u svakoj parnici,
da bi tužba bila dopuštena, dok je postojanje posebnih pretpostavki uslov za dopuštenost
tužbe samo za neke sporove. Postoje i pozitivne i negativne pretpostavke. Prve moraju da
postoje dok druge ne smiju postojati. I konačno, dijele se na one na koje sud pazi po
službenoj dužnosti i na one na koje sud pazi samo po prigovoru tuženog.

*Pretpostavke koje se tiču suda:


- međunarodna nadležnost domaćeg suda
- podređenost tuženog domaćem pravosuđu
- apsolutna nadležnost redovnog parničnog suda
- relativna nadležnost redovnog parničnog suda (stvarna i mjesna)

*Pretpostavke koje se tiču stranaka:


- postojanje stranaka
- stranačka sposobnost
- parnična sposobnost stranaka
- punovažno zakonsko zastupanje parnično nesposobne stranke
- punovažno zastupanje od strane zastupnike pravne osobe
- punovažno zastupanje ako stranka vodi parnicu preko punomoćnika
- postojanje procesne legitimacije

*Pretpostavke koje se tiču tužbe: Tužba mora biti uredna da bi sud po njoj mogao
postupiti. Tužba mora da sadrži sve zakonom propisane elemente.

*Pretpostavke koje se tiču predmeta spora:


- zabrane dvostruke parnice između istih stranaka u pogledu istog tužbenog zahtjeva i
pravosnažno presuđena stvar sa kojom je uzjednačeno odricanje od tužbenog zahtjeva i
sudska nagodba
- postojanje utuživog subjektivnog prava koje je pravno zaštićeno
- postojanje pravnog interesa za tužbu.

3
6. PRETHODNO PITANJE
Kad odluka suda zavisi od prethodnog pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a bez
rješenja tog pitanja ne može se odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, takvo pitanje
naziva se prethodno pitanje. Prethodno pitanje predstavlja činjeničnu podlogu na kojoj se
zasniva odluka suda o glavnoj stvari. Sud pred kojim se pojavilo prethodno pitanje može
o njemu odlučiti u nastaloj parnici ili prekinuti postupak i sačekati da nadležni sud ili
organ o tom pitanju meritorno odluči, posebno ako se o tom pitanju kao glavnom već
vodi rasprava. Ako je sud odlučio da sam u nastaloj parnici riješi prethodno pitanje, onda
je dužan utvrditi pravno relevantne činjenice i na njih primijeniti odgovarajuće
materijalno pravo te donijeti deklaratornu odluku, koja će imati pravni učinak samo u
nastaloj parnici. Svoj stav o prethodnom pitanju sud će unijeti u obrazloženje sudske
odluke i iznijeti razloge za takvo rješenje. Odluka o prethodnom pitanju ne postaje
pravosnažna.
Kada je nadležni sud ili organ već odlučio o prethodnom pitanju kao glavnoj stvari ili o
tome odlučio nakon prekida postupka onda je sud pred kojim se to pitanje pojavljuje kao
pethodno vezan za odluku u granicama njene pravosnažnosti i konačnosti.

7. ODLUČIVANJE PO PRETHODNOM PITANJU KAO GLAVNOM PITANJU


O pravnim pitanjima parnični sud može odlučiti kao o prethodnom ili kao o glavnom
pitanju. Do ovog drugog slučaja će doći kada tužilac postavi incidentni zahtjev za
utvrđenje da postoji ili ne postoji neko pravo ili pravni odnos što je među strankama
sporno. Tuženi može podnošenjem prejudicijelne protivtužbe zahtjevati utvrđenje nekog
prava ili pravnog odnosa, o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cjelosti ili
dejlimično odluka o tužbenom zahtjevu. O postavljenom incidentnom tužbenom zahtjevu
za utvrđenje i prejudicijelnoj protivtužbi za utvrđenje sud odlučuje izrekom presude kao o
glavnom pitanju sa dejstvom pravosnažnosti.

8. NAČELO DISPOZICIJE
Ovo se načelo ispoljava u pokretanju parničnog postupka, određivanju predmeta
raspravljanja i odlučivanja, u raspolaganju sa tužbenim zahtjevom i okončanja parnice
dispozitivnim radnjama stranke.. parnični postupak se uvijek pokreće tužbom kao
dispozitivnom parničnom radnjom, a nikada po službenoj dužnosti od strane suda.
Tužilac određuje da li će sudsku zaštitu tražiti po pravilima opšteg ili posebnog parničnog
postupka. Drugi aspekt načela dispozicije ispoljava se u pravu tužitelja da određuje
predmet raspravljanja i odlučivanja. U tužbi se predstavlja tužbeni zahtjev u kome tužilac
određuje predmet i sadržaj tražene sudske zaštite. Sud mora odlučiti u granicama
postavljenog zahtjeva tako što će tužitelju dosuditi samo ono što je tražio i koliko je
tražio. Sud ostaje u granicama postavljenog zahtjeva kada dosudi manje od onog što je
traženo ako utvrdi da je tužbeni zahtjev samo djelomično osnovan.
Treći aspekt ovog načela je mogućnost da stranke okončaju parnicu i bez presude suda,
tako što mogu o predmetu spora zaključiti sudsku nagodbu ili da tužilac povuče tužbu ili
da se odrekne tužbenog zahtjeva ili da tuženi prizna kao osnovan zahtjev tužitelja. Sud
može povrijediti načelo dispozicije u dva slučaja: 1. kada uvaži raspolaganje stranaka
koja su protivna prinudnim propisima, 2. kada sud prekorači granice postavljenog
zahtjeva bilo kvantitativno ili kvalitativno i dosudi tužitelju više nego što je tražio.

4
Na prekoračenje tužbenog zahtjeva drugostepeni sud pazi samo po zahtjevu žalitelja. Ako
utvrdi da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev presudom će preinačiti
prvostepnu presudu u sjednici vijeća i dosuditi tužitelju onoliko koliko je tražio odnosno
ono što je tražio.

9. NAČELO OFICIJELNOSTI
Najveći dio svojih subjektivnih prava stranke ostvaruju u okviru dispozitivnih pravnih
normi. Raspolaganje stranakazahtjevima ograničeno je često prinudnim propisima koji
regulišu nastanak, sadržinu i prestanak određenih subjektivnih prava. Ove imperativne
norme su obavezne za stranke i ne mogu ih svojom voljom mijenjati. Parnični sud je
dužan da u postupku spriječi kršenje prinudnih propisa, koji su od fundamentalnog
značaja za čitav parnični postupak. Na taj način štiti se drušštveni i pravni poredak. Sud
neće uvažiti materijalne dispozicije stranaka koje su protivne prinudnim propisima. Drugi
aspekt primjene načela oficijelnosti je u tome što će sud po službenoj dužnosti odlučiti o
izdržavanju malodobne djece u postupku za razvod braka i u postupku za utvrđivanje
očonstva i kada stranka nije postavila zahtjev za izdržavanje. U parnicama za izdržavanje
malodobne djece sud nije vezan ni granicama postavljenog zahtjeva pa može dosuditi
više nego što je traženo cijeneći sveukupne životne potrebe malodobnog djeteta.

10. NAČELO KONTRADIKTORNOSTI


Procesni položaj suprotnih stranaka mora u svemu biti ravnopravan i jednak što je bitna
pretpostavka i za objektivnost suđenja. Svaka stranka ima pravo da se izjasni o
prijedlozima, navodima i zahtjevima protivne stranke. Sud je dužan omogućiti strankama
da ostvare svoje pravo bez koga nema sudskog postupka. Još od rimskog prava poznata je
maksima: „Neka se čuje i druga strana“.
Ovo načelo se ostvaruje u svim fazama prvostepenog i drugostepenog postupka. Povreda
načela kontradiktornosti postoji onda ako sud nezakonitim postupanjem, a posebno
propuštanjem dostavljanja npr. Tužbe ili žalbe na obavezan odgovor tuženom nije pružio
mogućnost strankama da raspravljaju pred sudom, a to je bilo od uticaja na donošenje
pravilne i zakonize sudske presude. Povreda postoji ako je stranka imala primjedbi na
pisane nalaze vještaka koga sud nije pozvao na glavnu raspravu da se o tome usmeno
izjasni. Povreda ne postoji ako je sud uredno pozvao stranku na raspravu na kojoj je
trebala da bude saslušana, a stranka ne pristupi. Sud može odstupiti od načela
kontradiktornosti u postupku izdavanja privremene mjere osiguranja, obezbjeđenja
dokaza ili donošenja procesnog ograničenja kojim se oglašava apsolutno nenadležnim.

11. NAČELO SLOBODNE OCJENE DOKAZA


Na glavnoj raspravi stranke izvode one dokaze koje je prvostepeni sud prihvatio kao
relevantne na pripremnom ročištu. Nakon zaključenja glavne rasprave sud mora da izvrši
ocjenu svih izvedenih dokaza da bi utvrdio odgovarajuće činjenično stanje predmeta
spora i primijenio odgovarajuće materijalno pravo. Koje će činjenice uzeti kao dokazane
sud odlučuje po slobodnom uvjerenju i pri tome mora savjesno i brižljivo cijeniti svaki
dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. U ocjeni izvedenih dokaza ne postoji propisan
rang, jer su svi dokazi izjednačeni po svojoj dokaznoj snazi. U ocjeni izvedenih dokaza
sud mora primijeniti pravila logike, psihologije i opšteg životnog iskustva da bi utvrdio
sve moguće nelogičnosti, protivrječnosti, površnosti i nedoslijednosti u ocjeno dokaza.

5
Sloboda suda u ocjeni dokaza nije apsolutna. Sud mora obrazložiti svoje slobodno
sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza u tom smislu što mora navesti koje je činjenično stanje
utvrdio ocjenom kojih dokaza i kako, koje dokaze nije prihvatio kao tačne i zbog čega, i
dati odgovarajuće činjenične razloge da bi drugostepeni sud mogao ispitati pravilnost
date ocjene dokaza od strane prvostepenog suda. Pogrešno je postupanje suda kada vrši
ocjenu dokaza na taj način što samo prepriča šta su svjedoci rekli kao i vještaci i onda
navede koje je činjenično stanje utvrdio, ali ne kaže ocjenom kojih dokaza i kako. Takvo
postupanje prvostepenog suda predstavlja povredu odredaba parničnog postupka i ako
žalba ukaže na postojanje ove povrede, onda je takva povreda neotklonjiva za
drugostepeni sud zbog čega će rješenjem ukinuti presudu i predmte vratiti prvostepenom
sudu na ponovno suđenje. Međutim, ako je sud izvedene dokaze cijenio savjesno i
brižljivo, svaki pojedinačno i u međusobnoj vezi, ali ih je po ocjeni drugostepenog suda
pogrešno ocijenio onda postoji žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ali
je ovaj nedostatk presude otklonjiv pa će drugostepeni sud zakazati raspravu i ponoviti
izvedene dokaze koje je prvostepeni sud pogrešno ocijenio. Postoji relativna povreda
odredaba parničnog postupka kada sud u obrazloženju presude nije naveo jasne i precizne
činjenične razloge na kojima je zasnovao izreku presude čime je povrijeđeno i pravo na
pravično suđenje. Načelo slobodne ocjene dokaza primjenjuje se na sva dokazna sredsta
po ZPP-u. Od ovog načela postoje određena odstupanja. To su: 1. priznate činjenice i
opšte poznate činjenice, jer nisu predmet dokazivanja 2. činjenice čije postojanje zakon
pretpostavlja 3. one činjenice utvrđene izrekom pravosnažne osuđujuće presude krivičnog
suda koje vežu parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i njegovog učinioca, u
pogledu postojanja građansko-pravne odgovornosti da se nadoknadi uzrokovanja šteta
krivičnim djelom.

12. IZUZEĆE
Procesna ustanova izuzeća ima za cilj da obezbijedi pravo stranaka da im sudi
nepristrasni sudija. Nepristrasnost sudije je osnovni uslov za objektivno suđenje i
donošenje pravilne i zakonite odluke. Sudija u svakom sporu mora prema strankama biti
nepristrasni treći. Odnos sudije sa strankama u predmetu spora može biti ličnog karaktera
ili da je sudija za rješavanje spora zainteresovan pravno ili ekonosmki. Zato postoji ova
ustanova izuzeća da bi se obezbijedila objektivnost suđenja. Razlozi za izuzeće sudije
mogu se podijeliti u dvije grupe: razlozi čije samo postojanje izaziva opravdanu sumnju u
nepristrasnost sudije i oni razlozi čije postojanje samo po sebi ne dovodi u pitanje sudsku
nepristrasnot, ali u odnosu svih drugih okolnosti mogu dovesti u sumnju nepristrasnost
sudije. Prvi su zakonom taksativno propisani i oni su apsolutni razlozi za izuzeće, dok su
drugi relativni.
Razlozi za izuzeće sudije po samom zakonu:
- ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punompoćnik stranke, ako je sa
strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika, ili regresnog obveznika ili ako je
u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak
- ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u
pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je
bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik
vanbračnog druga, do drugog stepena, bez obzira na to je li brak ili vanbračna
zajednica prestala postajati ili ne

6
- ako je staralac, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili
punomoćnika
- ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog
organa
- ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.
Na ove razloge za izuzeće sudija pazi po službenoj dužnosti i o postojanju ovih razloga
dužan je obavijestiti predsjednika suda.
Razlozi za izuzeće sudije po ocjeni suda mogu biti prijateljstvo ili neprijateljstvo sa
strankom ili određeni stepen srodstva koji nije razloga za apsolutno izuzeće. Ako neki od
relativnih razloga postoji sudija je dužan o tome obavijestiti predsjednika suda i nastaviti
rad do donošenja odluke o izuzeću.
Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće,
a najkasnije do završetka rasprave ili do donošenja odluke. O zahtjevu odlučuje
predsjednik suda.

13. APSOLUTNA NADLEŽNOST


Apsolutna nadležnost odnosi se na nadležnost redovnih sudova. Redovni sudovi su
nadležni da u parničnom postupku raspravljaju i odlučuju o svim vrstama
građanskopravnih sporova.
Apsolutna nadležnost je procesna pretpostavka na koju samo prvostepeni sud pazi po
službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, ali i stranke imaju mogućnost da u žalbi i
reviziji ukažu drugostepenom i revizijskom sudu da rješavanje sudskog spora nije u
sudskoj nadležnosti. Kada prvostepeni sud u toku postupka ustanovi da rješavanje
određenog spora među strankama nije u sudskoj nadležnosti, rješenjem će se oglasiti
nenadležnim, ukinut će provedene radnje i odbaciti tužbu.

14. STVARNA NADLEŽNOST


Na osnovu pravila o stvarnoj nadležnosti određuje se koji je redovni sud nadležan da
odlučuje u prvom stepenu u sporu iz sudske nadležnosti. Pravila o stvarnoj nadležnosti su
imperativne prirode i stranke ne mogu svojim sporazumom da derogiraju primjenu ovih
pravila. Ova pravila su sadržana u Zakonu o sudovima u FBiH. Nakon prijema tužbe sud
ocjenjuje da li je stvarno nadležan. Ocjena nadležnosti vrši se na osnovu navoda iz tužbe i
činjenica koje su sudu poznate.

15. POSLJEDICE STVARNE NENADLEŽNOSTI


Kada sud utvrdi da je stvarno nenadležan u bilo kojoj fazi postupka, sud će se oglasiti
nenadležnim i dostaviti tužbu nadležnom sudu. Za razliku od apsolune nenadležnosti,
kada se tužba odbacuje, nedostatak stvarne nenadležnosti se otklanja dostavljanjem tužbe
nadležnom sudu. Stvarno nadležan sud kome je predmet dostavljen, može provedene
radnje prihvatiti ili ne prihvatiti. Ukoliko prihvati provedene parnične radnje, stvarno
nadležan sud će nastaviti postupak kao da je tužba od samog početka bila njemu
podnijeta.

16. MJESNA NADLEŽNOST


Nakon što je općinski sud kome je tužba podnijeta utvrdi da je stvarno nadležan,
potrebno je utvrditi da li je i mjesno nadležan. Zakonskim pravilima o mjesnoj

7
nadležnosti određuje se koji će stvarno nadležan sud postupati u određenoj pravnoj stvari.
Svaki ustanovljeni općinski sud ima određeno teritorijalno područje na kome vrši sudsku
funkciju, što se određuje zakonom. Za određivanje mjesne nadležnosti mjerodavna je
veza koja postoji između stranaka i tužbenog zahtjeva, te određenog teritorijalnog
područja suda. Općinski sudovi organizuju se za područje dvije ili više općina. Odredbe o
mjesnoj nadležnosti mogu se odrediti i odlukom višeg suda i ugovorm stranaka.

17. OPŠTA MJESNA NADLEŽNOST


Sud opšte mjesne nadležnosti je onaj sud na čijem području tuženi ima prebivalište. Ako
tuženi nema prebivalište, opšte mjesno je nadležan sud na čijem području tuženi ima
boravište. Ukoliko pored prebivališta ima i boravište u nekom drugom mjestu, a prema
okolnostima može se pretpostaviti da će tu boraviti najmanje godinu dana od dana
podnošenja tužbe, opšte mjesno nadležan je sud boravišta tuženog. Za suđenje u
sporovima protiv pravnih osoba, pravi se razlika kada je tužena strana Fedracija, kanton,
grad i općina ili ostala pravna osoba. U prvom slučaju opšte mjesno nadležan je sud na
čijem području se nalazi sjedište glavnog zakonodavnog tijela, a u drugom gdje se nalazi
sjedište. Za suđenje u sporovima protiv državljana FBiH koji stalno žive u inostranstvu,
opšte mjesno nadležan je sud njihovog poslednjeg boravišta u FBiH. Pravilima o opštoj
mjesnoj nadležnosti štiti se tuženi, da bi se izjednačio sa tužiocem koji određuje moment
kad će podnijeti tužbu.

18. IZBERIVA MJESNA NADLEŽNOST


U određenim sporovima u kojima je za suđenje propisana izberiva mjesna nadležnost ,
tužitelj može tužbu podnijeti kod suda opšte mjesne nadležnosti ili drugog određenog
suda. Pravo izbora dato je u interesu tužitelja ili u interesu lakšeg vršenja sudijske
funkcije, što zavisi od vrste i prirode određenog spoar. Tužitelj može izvršiti izbor suda
sve do podnošenja tužbe.

19. ISKLJUČIVA MJESNA NADLEŽNOST


Pravilima o isključivoj mjesnoj nadležnosti isključuje se primjena opće mjesne
nadležnosti i određuje, umjesto ovog suda, neki drugi stvarno nadležan sud, najčešće u
odnosu na vezu koja postoji između tog suda i predmeta spora. Isključiva mjesna
nadležnost propisana je u sprovima o nekretninama i odnosi se samo na one sporove koji
imaju stvarno-pravni značaj. Pravila o isključivoj mjesnoj nadležnosti ne mogu se
mijenjati sporazumom stranaka. Na isključivu mjesnu nadležnost sud pazi po službenoj
dužnosti, najkasnije do podnošenja odgovora na tužbu.
Isključiva mjesna nadležnost zakonom je propisana u sledećim sporovima:
- nadležnost u sporovima o nekretninama
- nadležnost u sporovima o zrakoplovu i brodu
- nadležnost za sporove u izvršnom i stečajnom postupku

20. SPORAZUM O MJESNOJ NADLEŽNOSTI


Stranke mogu saglasnom izjavom volja mijenjati samo mjesnu nadležnost.u pogledu
ugovaranja rdugog mjesno nadležnog suda od onog koji je određen zakonom, postoje
ograničenja kojih se moraju pridržavati stranke, ukoliko žele da njihov ugovor proizvede
očekivano pravno dejstvo. Ugovor o mjesnoj nadležnosti moguće je zaključiti samo u

8
sporovima u kojima nije propisana isključiva mjesna nadležnost. Ugovorom stranke
mogu isključiti da im sudi sud opće mjesne nadležnosti, a kod izberive mjesne
nadležnosti određuju da im sudi jedan od više mjesno nadležnih sudova. Ugovor o
mjesnoj nadležnosti je punovažan samo ako je pismeno sastavljen i ako su ga potpisale
sve stranke. Poslije podizanja tužbe, sporazum o mjesnoj nadležnosti se ne može
punovažno zaključiti, a ako i bude zaključen, on ne može proizvesti nikakvo pravno
dejstvo.

21. ATRAKCIJA NADLEŽNOSTI


Okolnost da se pred jednim sudom vodi određeni postupak u određenom predmetu može
imati uticaja za privlačenje nadležnosti za drugi postupak koji se treba pokrenuti. Između
jednog i drugog postupka postoji uvijek određena veza. Zasnivanje nadležnosti po
atrakciji ima svoje opravdanje u zahtjevima načela ekonomičnosti i koncentracije
postupka. Atrakcija nadležnosti može biti nepotpuna i potpuna. Kod nepotpune atrakcije
mijenja se samo mjesna nadležnost. Do ove pravne situacije dolazi u ostavinskom,
izvršnom i stečajnom postupku. Kod potpune atrakcije mijenja se istovremeno i mjesna i
stvarna nadležnost.

22. SUKOB NADLEŽNOSTI


U određenim predmetima može doći do različitog mišljenja o tome da li je za postupanje
nadležan sud ili organ uprave. Ovakva sitacija kada između suda i organa uprave ili
između samih sudova postoji različito mišljenje o tome ko je nadležan da postupa u
konkretnom predmetu, naziva se sukob nadležnosti. Do sukoba nadležnosti može doći,
dakle, između sudova i organa uprave ili između samih sudova. U prvom slučaju radi se o
sukobu o relativnoj nadležnosti. Sukob o apsolutnoj nadležnosti može biti pozitivan kada
i sud i organ uprave smatraju da je svaki od njih nadležan da nastupa u određenom
predmetu ili negativan kada svaki od njih smatrada nije nadležan za postupanje. Kada
dođe do sukoba nadležnosti ove vrste, za njegovo rješavanje nadležan je Ustavni sud.
Sukob o relativnoj nadležnosti postoji onda kada dva ili voše sudova odbijaju svoju
nadležnost za postupanje u konkretnom predmetu. Do ovakve pravne situacije dolazi kad
sud, kome je kao nadležnom predmet dostavljen od strane drugog suda, smatra sebe
nenadležnim već da je nadležan sud koji mu je predmet dostavio ili neki drugi sud.
Relativan sukob nadležnosti rješava neposredno viši sud u odnosu na one sudove između
kojih je došlo do sukoba nadležnosti.

23. POSTULACIONA SPOSOBNOST


U našem pravu parnično sposobna stranka ima ujedno i postulacionu sposobnost da sama,
bez angažovanja punomoćnika, preduzima parnične radnje sa procesnopravnim
posljedicama. Stranka nema postulacionu sposobnost, iako je parnično sposobna, kada
zbog fizičke mane ne može da se izjasni o predmetu spora. U našem pravu postulaciona
sposobnost nema značaj procesne pretpostavke.

24. STVARNA LEGITIMACIJA


Stranke su stvarno legitimisane ako su učesnici spornog materijalno-pravnog odnosa.
Stvarna legitimacija može biti aktivna i pasivna. Tužilac je aktivno legitimisana osoba
ako je ovlaštenik u materijalno-pravnom odnosu npr. Povjerilac ili oštećena strana koja

9
traži naknadu štete. Tuženi je pasivno legitimisana osoba ako je obveznik u materijalno-
pravnom odnosu npr. Dužnik ili štetnik.
Stvarna legitimacije je ustanova materijalnog prava na čiji nedostatak sud pazi samo po
prigovoru. Tako tuženi treba da istakne prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani
tužitelja ili da tuženi ne može biti pasivno legitimisana osoba za postavljeni zahtjev
tužitelja ako se radi o činjenicama koje sprečavaku nastanak prava tužitelja. U oba slučaja
teret dokazivanja je na tuženom. Ako sud utvrdi da je osnovan prigovor nedostatka
aktivne ili pasivne legitimacije onda će presudom odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

25. PROCESNA LEGITIMACIJA


Procesna legitimacija je pravo na vođenje spora koji pripada trećim osobama iako nemaju
stvarnu legitimaciju. Na osnovu izloženog može se zaključiti da je procesna legitimacija
širi pojam od stvarne legitimacije. Druga je razlika u tome što je stvarna legitimacija
materijalna pretpostavka dok je procesna legitimacija procesna pretpostavka od koje
zavisi dopuštenost tužbe. Samo prvostepeni sud pazi po službenoj dužnosti na procesnu
legitimaciju i ako utvrdi da ova procesna pretpostavka ne postoji rješenjem će odbaciti
tužbu kao nedopuštenu. Porodični zakon FBiH daje ovlaštenje organu starateljstav da
podnese tužbu za poništenje braka iako se ova parnica vodi između bračnih drugova. Ako
bi se desilo da prvostepeni sud i napravi previd u pogledu ove procesne pretpostavke i
tužbu treće osobe prihvati kao nedopuštenu, to neće imati uticaja na donošenje pravilne
zakonite presude.

26. PROMJENE U LIČNOSTI PARNIČNIH STRANAKA


Pravilo je da se parnica vodi i rješava između osoba koje su u tužbi navedene kao tužitelj
i tuženi. Moguće je da u parnici dođe do promjene tako da se poveća broj lica u jednoj ili
obje stranačke uloge (zasnivanje suparničarstva) ili da umjesto jedne stranke koja je
označena u tužbi stupi drugo lice (sukcesija).
a) pristupanje novog tužitelja: Do zaključenja pripremnog ročišta može uz tužitelja
iz tužbe pristupiti novi tužitelj i da se tako zasnuje naknadno aktivno
suparničarstvo. Da bi do toga došlo, novi tužitelj mora na jasan način pokazati
svoju volju da želi biti stranka u postupku. On to može učiniti podneskom ili
odgovarajućom izjavom na pripremnom ročištu. Osoba koja pristupa tužbi mora
primiti parnicu u onom stanju u kojem se nalazi kad u nju stupa.
b) Proširenje tužbe na novog tuženika : Do zaključenja pripremnog ročišta, tužitelj
može tužbu proširiti na novog tuženika sa njegovim pristankom.
c) Stupanje novog lica na mjesto parnične stranke: Do promjene u ličnosti parnične
stranke može doći tako što će na njeno mjesto stupiti novo lice. Zamjena jednog
lica drugim licem u istoj stranačkoj ulozi predstavlja procesnu sukcesiju.
Sukcesija u pravu:
Promjena stranaka ili sukcesija je ustanova koja omogućava promjenu u ličnosti
parničnih stranaka. Do sukcesije može doći na strani tužitelja ili tuženog tako da raniji
tužitelj ili tuženi istupa iz parnice, a na njegovo mjesto stupa novi tužitelj ili tuženi. Sve
posljedice podnošenja tužbe i nastanka parnice proizvode dejstvo i prema novom tužitelju
ili tuženom koji su stupili u parnicu. Do sukcesije može doći u građanskopravnim i
procesnopravnim odnosima.

10
27. ZAKONSKI ZASTUPNIK
Zakonski zastupnik zastupa parnično nesposobnu stranku. To su malodobne osobe i
punoljetne osobe kojime je oduzeta poslovna sposobnost. Zakonski zastupnik određuje se
zakonom ili odlukom nadležnog državnog organa. Shodno tome, zakonski zastupnici
mogu biti roditelji maloljetnika koji nije pod starateljstvom, dok je zakonski zastupnik
osobe pod starateljstvom njegov staralac.
U pravilu, zakonski zastupnik može preduzimati i bez posebnog ovlaštenja u ime stranke
sve radnje u postupku. Za preduzimanje najznačajnijih parničnih radnji zakonski
zastupnik mora imati posebno ovlaštenje. To se odnosi na podnošenje ili povlačenje
tužbe, za priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, zaključenje
sudske nagodbe ili dr.radnji u postupku.

28. MATERIJALNO SUPARNIČARSTVO


Suparničarstvo je materijalno kada se suparničari u pogledu predmeta spora nalaze u
pravnoj zajednici ili ako njihova prava (ili obaveze) proističu iz iste činjenične i pravne
osnove. Suparničari se nalaze u pravnoj zajednici ako među njima postoji zajednica
zahtjeva ili zajednica obaveza. Materijalno suparničarstvo može da bude potpuno i
djelimično. Ako je zajednica među suparničarima potpuna, onda je ishod parnice isti, a
ako je djelimična, onda je ishod različit za svakog od suparničara.

29. FORMALNO SUPARNIČARSTVO


Ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno
istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnostistog
suda za svaki zahtjeva i za svakog tuženog onda postoji formalno suparničarstvo. Svi ovi
uslovi moraju se kumulativno ispuniti da bi postojalo formalno suparničarstvo.

30. OBIČNO SUPARNIČARSTVO


Svaki obični (prosti) suparničar je u parnici samostalna stranka. Njegove radnje ili
propuštanja ne koriste niti štete drugim suparničarima., pa i presuda može biti različita po
sadržaju prema pojedinim suparničarima. Položaj običnih suparničara je isti kao i da su
posebno tužili ili bili tuženi.

31. JEDINSTEVO SUPARNIČARSTVO


Ako se po samom zakonu ili po prirodi spora spor može riješiti samo na jednak način
prema svim suparničarima, onda postoji jedinstveno suparničarstvo. Svi jedinstveni
suparničari su jedna parnična stranka i postoji samo jedan zahtjev svih tužitelja prema
svim tuženima. Sud će spor riješiti na isti način prema svim strankama tako što će
postavljeni zahtjev prema svima usvojiti ili prema svima odbiti. Kod ovog oblika
suparničarstva nije nužno da svi učesnici spora budu obuhvaćeni tužbom što opet zavisi
od volje tužitelja. Prema onim učesnicima spora koji nisu obuhvaćeni tužbom presuda
ima prošireno dejstvo pravosnažnosti kao i da su zaista bili obuhvaćeni tužbom kao
stranke. Položaj jedinstvenih suparničara imaju samo materijalni suparničari koji se u
pogledu predmeta spora nalaze u pravnoj zajednici. S obzirom da su jedinstveni
suparničari jedna stranka, radnje koje su preduzeli jedni djeluju u korist onih koji su
propustili preduzeti te radnje.

11
32. NUŽNO SUPARNIČARSTVO
Sličnost je sa jedinstvenim u tome što sud takođe rješava nastali spor donošenjem jedne
presude tako što prema svima prihvata ili odbija postavljeni zahtjev, a razlika je u tome
što se svi učesnici spora moraju pojaviti u parnici kao stranke. Ako bi tužilac i propusti
da tužbom obuhvati sve učesnike spora onda je nedostatak otklonjiv pa će sud vratiti
tužbu na dopunu da bi tužilac obuhvatio sve učesnike spora, jer tek svi zajedno imaju
potpunu stvarnu legitimaciju. Ako tužilac ne bi postupio po rješenju suda tek tada bi sud
mogao odbaciti tužbu.

33. EVENTUALNO (SUPSIDIJARNO) SUPARNIČARSTVO


Tužilac može jednom tužbom tužiti dva ili više tuženih tako da sud prihvati zahtjev
prema sledećem tuženom u slučaju da bude odbijen prema onome koji je u tužbi naveden
prije njega. Jednostavnije rečeno, tužilac postavlja primarni zahtjev prema prvotuženom,
a supsidijarni prema drugo- i trećetuženom. Tužilac na ovaj način postupa kada nije
siguran koje je od više lica pasivno legitimisan za njegov zahtjev i na taj način smanjuje
rizik gubitka tekuće parnice i vođenja nove parnice. Redoslijed tuženih u tužbi zavisi
isključivo od volje tužitelja po stepenu vjerovatnoće i sud nema ovlaštenje da taj
redoslijed mijenja, pa i kada ocjeni da je pogrešan. Kad sud odbije zahtjev prema
prvotuženom, tek tada može odlučivati o osnovanosti zahtjeva prema drugotuženom.
Međutim, ako usvoji zahtjev prema prvotuženom onda neće ni odlučivati prema
drugotuženom, jer to tužilac nije tražio. Da bi tužilac jednom tužbom moga tužiti više
tuženih, prema svakom od njih mora da postavi isti zahtjev ili prema pojedinim od njih
različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i da je za svaki od zahtjeva isti sud stvarno i
mjesno nadležan.

34. UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI


Običan umješač je treća osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među
drugim osobama jedna od stranaka uspije. Ako stranka kojoj se pridružio imješač uspije u
parnici, onda će i umješač ostvariti svoj pravni interes, jer tada ni stranka nema pravni
interes da podnese regresnu tužbu protiv umješača.

35. PRAVNI POLOŽAJ UMJEŠAČA


Kada sud prihvati prijedlog umješača za miješanje, onda umješač mora primiti parnicu u
onom stanju u kojem se nalazi u trenutku kada se umiješa u parnicu. Umješač nije stranka
već učesnik u postupku, zbog čega su njegova ovlaštenja ograničena. Umješač je
pomagač stranke i ovlašten je preduzimati samo one parnične radnje koje su načelno
povoljne za stranku kojoj se pridružio. Sve radnje umješač preduzima u svoje ime, ali sa
pravnim učinkom za stranku kojoj se pridružio. Umješač može preduzimati parnične
radnje samo u rokovima koji su predviđeni za stranku kojoj se pridružio. Umješač se u
postupku može saslušati samo kao svjedok. Pošto nije stranka, presuda na njega ne glasi
pa ga ne može ni na šta obavezati niti mu šta dosuditi. Umješač može samo uz pristanak
obiju stranaka u parnicu stupiti kao stranka umjesto stranke kojoj se pridružio. Ako je u
parnicu stupio do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašten je podnijeti i
vanredni pravni lijek.

12
36. INTERVENCIJSKO DEJSTVO PRESUDE PREMA UMJEŠAČU
Jedan od razloga zbog čega se umješač pridružuje jednoj od stranaka u parnici je i taj da
kontroliše da li pomognuta stranka savjesno vodi parnicu, jer od toga zavisi da li će
pomognuta stranka podići regresnu tužbu protiv umješača. Ako je stranka savjesno vodila
parnicu pa je pored toga izgubila, onda se samo pomognuta stranka može pozvati na
presudu iz te parnice i u tome se ogleda intervencijsko dejstvo presude. Pomognuta
stranka može podnijeti regresnu tužbu protiv umješača i sud će usvojiti regresni zahtjev.
Međutim, ako je pomognuta stranka nesavjesno vodila parnicu i zbog toga izgubila, onda
raniji umješač a sada tuženi u regresnoj parnici može od sebe ukloniti intervencijsko
dejstvo presude tako što će osporiti njenu pravilnost i zakonitost. Razlika između
pravosnažnosti presude i intervencijskog dejstva presude je u tome što se pravosnažnost
odnosi samo na stranke u parnici i u odnosu na izreku dok se intervencijsko dejstvo
presude odnosi i na obrazloženje – činjenične i pravne razloge.

37. UMJEŠAČ SA POLOŽAJEM JEDINSTVENOG SUPARNIČARA


U određenim situacijama umješač, pored položaja treće osobe, može imati i položaj
jedinstvenog suparničara. To je slučaj kada zbog prirode pravnog odnosa presuda suda
svojom pravosnažnošću ima dejstvo prema umješaču. Zakon ne kaže da ovaj suparničar
ima svojstvo stranke, već samo njen položaj. On ostaje pomagač stranci kojoj se
pridružio i nije ovlašten na preduzimanje dispozitivnih parničnih radnji koje se odnose na
predmet spora.

38. ZAPISNIK
U toku vođenja parničnog postupka sud, stranke i drugi učesnici u postupku preduzimaju
određene parnične radnje. O svim preduzetim radnjama sud sastavlja zapisnik koji
predstavlja pismeni trag i dokaz o preduzetim parničnim radnjama i njihovom sadržaju.
Zapisnik sastavlja prvostepeni sud o preduzetim parničnim radnjama na pripremnom
ročištu i ročištu za glavnu raspravu, kao i drugostepeni sud povodom zakazane i održane
rasprave pred tim sudom.
Zapisnik je javna isprava i ima istu dokaznu snagu kao i svaka druga javna isprava.
Smatra se da je zapisnik pravilno i istinito sastavljen. Dopušteno je dokazivati da je
zapisnik nepravilno sastavljen i da je neka parnična radnja neistinito zasvjedočena.
Raspravni zapisnik ima svoj formalni i materijalni sadržaj. Formalni sadržaj je zakonom
propisan. Zapisnik ima: zaglavlje, opis izvršene radnje i potpis određenih lica.
Vrste zapisnika: raspravni zapisnici, zapisnici koji su sastavljeni van rasprave i ostali
zapisnici.

39. ROKOVI I ROČIŠTA


Rok je vremenski period određen za preduzimanje pismene parnične radnje stranaka.
Rokovi su u službi ostvarenja načela ekonomičnosti postupka. Propisivanjem rokova
disciplinuju se sud i stranke i svi ostali učesnici parnice.

Podjela rokova:
Procesni rokovi se dijele na zakonske i sudske. Zakonski rokovi su određeni zakonom, pa
ih sud kao ni stranke ne mogu mijenjati. Po svojoj prirodi ovi rokovi su prekluzivni.
Sudski rokovi su takvi rokovi čije trajanje određuje sud s obzirom na okolnosti slučaja.

13
Sudski rokovi mogu se na prijedlog stranke produžavati, ako za to postoje opravdani
razlozi. Prijedlog za produženje roka mora se podnijeti prije isteka roka čije se
produženje traži.

Računanje rokova:
Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine. Ako je rok određena na dane rok se računa
od sledećeg dana nakon što je dostava ili obaještenje obavljeno. A kada se računa u
mjesecima i godinama, on se završava protekom onog dana poslednjeg mjesec (godine)
koji po svom broju odgovara danu kad je počeo (npr. 31.1.2007. -31.1.2008.)

Održavanje roka:
Stranka čija je radnja određena rokom, održala je rok ako je radnju preduzela prije isteka
roka.

40. POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE


U pravilu, stranke preduzimaju parnične radnje na način i u vrijeme kako je to propisano
zakonom. Međutim, u pravnomživotu događa se da stranke propuste da preduzmu
određenu parničnu radnju na nekom ročištu i u određenom roku i da to ima za posljedicu
prekluziju ili gubitak prava da tu radnju preduzmu. Posljedice propuštanja nastupaju po
sili zakona. Bilo bi nepravično da stranka snosi negativne posljedice svog propuštanja,
posebno ako je iz opravdanih razloga propustila ročište ili rok za preduzimanje neke
radnje. Za ovakvu pravnu situaciju ZPP predviđa povrat u prijašnje stanje , kao pravno
sredstvo kojim se strankama na njihov prijedlog daje mogućnost da otklone negativne
posljedice propuštanja ročišta ili roka tako što će propuštenu parničnu radnju, po
odobrenju suda, naknadno izvršiti (što vraća parnicu u ono stanje koje je bilo prije
propuštanja parnične radnje).

41. POSLJEDICE PROPUŠTANJA ROČIŠTA


Stranke mogu da propuste određeno ročište što dovodi do nastupanja negativnih
posljedica za svaku od stranaka.
Ako tužitelj ne dođe na pripremno ročište, a bio je uredno obaviješten, tada se smatra da
je tužitelj povukao tužbu, osim ako tuženi ne zahtjeva da se ročište održi. U tom slučaju
nastupa prekluzija u pogledu iznošenja novih činjenica i predlaganje novih dokaza koji
nisu iznijeti u utžbi. Iste su posljedice i ako tužitelj ne dođe na ročište za glavnu raspravu
– tužba će se smatrati povučenom, osim ako tuženi ne odluči da se upusti u raspravljanje
– tada će se rasprava voditi u odsustvu tužitelja. Ako se tužitelj ne pojavi na glavnoj
raspravi- za njega nastupa prekluzija u pogledu izvođenja prihvaćenih relevantnih dokaza
sa pripremnog ročišta.

Slične su posljedice i za propuštanje ročišta od strane tuženog, u tom slučaju – kada se ne


pajvi na nekom od ročišta, rasprava se vodi u njegovom odsustvu sa istim prekluzijama
koje važe i za tužitelja kada propusti ročište.

Ako se jedna od stranaka ne pojavi pred druostepenim sudom (kada su u ulozi žalitelja),
rasprava se neće održati, pa će nastupiti prekluzija u tom smislu da se neće ponovo izvesti

14
dokazi koje je odredio drugostepeni sud niti prihvaćeni relevantni dokazi predloženi prvi
put u žalbi.

42. POSLJEDICE PROPUŠTANJA ROKA


Preduzimanje parničnih radnji može biti vezano i za zakonske rokove, tako da posljedice
prekluzije pogađaju onu stranku koja je propustila da određenu parničnu radnju preduzme
u okviru zakonskog roka.

43. PRETPOSTAVKE ZA POVRAT


Povrat u prijašnje stanje dozvoljava sud samo na prijedlog prekludirane stranke. Takva
stranka prijedlog podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju. Sud će
dopustiti povrat u prijašnje stanje ako su ispunjene sledeće kumulativne pretpostavke:
- da je stranka propustila rok ili ročište za preduzimanje neke parnične radnje
- da je stranka zbog propuštanja ročišta ili roka izgubila pravo na preduzimanje
propuštene parnične radnje
- da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli
predvidjeti ni izbjeći
- da je stranka predložila da joj se dopusti naknadno izvršenje propuštene parnične
radnje
- prijedlog mora biti podnesen u zakonskom roku. Prijedlog se podnosi u roku od 8
dana, računajući od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje,
a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje- od dana kad je za to saznala.

44. TUŽBA – POJAM I SADRŽAJ


Tužba je dispozitivna parnična radnja kojom se pokreće parnični postupak. Tužbu
podnosi subjekt prava koji smatra da je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno, ugroženo
ili osporeno od strane označenog tuženog. Zakon propisuje da tužba mora da sadrži
- osnov za nadležnost suda
- određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev)
- činjenice na koji tužitelj zasniva tužbeni zahtjev
- dokaze kojima se utvrđuju te činjenice
- oznaku vrijednosti spora
- pravni osnov tužbenog zahtjeva
- dr. Podatke koje mora imati svaki podnesak.

(Pravni osnov tužbe je samo fakultativni elemenat. Sud nije vezan za pravni osnov
tužbenog zahtjeva koji je u tužbi naveo tužilac, već samo za postavljeni zahtjev u čijim
granicama odlučuje. Sud će postupiti po tužbi i kada tužilac nije naveo pravni osnov
tužbenog zahtjeva.)

45. VRSTE TUŽBI


Prema sadžaju postavljenog tužbenog zahtjeva dijele se na:
- kondemnatorne (tužbe za osudu na činidbu)
- utvrđujuće (deklaratorne)
- preobražajne (konstitutivne).

15
- Kondemnatorne – postavljenim tužbenim zahtjevom kod ovih tužbi tužilac tvrdi
da mu prema tuženom pripada pravo na jednu određenu činidbu i predlaže da sud
osudi tuženog da mu činidbu ispuni. Razlikuju se tužba za osudu na dospjelu
činidbu, na buduću činidbu i tužba za osudu na propuštanje.

- Deklaratorne – ovom tužbom tužilac traži da sud samo utvrdi postojanje, odnosno
nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost
neke isprave. Razlikuju se tužbe pozitivnog i negativnog utvrđenja, zavisno od
toga da li se postavljenim zahtjevom traži da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje
pravnog odnosa i sl.

- Konstitutivne – ovom tužbom tužilac traži od suda da svojom odlukom prizna


pravo na odgovarajuću pravnu promjenu. Pravna promjena se može ispoljiti u
zasnivanju pravnog odnosa, promjeni pravnog odnosa ili prestanku pravnog
odnosa.

46. NASTANAK PARNICE


Obaveza je suda da tužbu dostavi tuženom na odgovor. Onog trenutka kada tuženi primi
tužbu parnica počinje teći. Tog momenta zasniva se procesnopravni odnos između svake
od stranaka i suda, a posredstvom suda i između stranaka. Parnica prestaje donošenje
pravosnažne presude ili nekom od dispozitivnih parničnih radnji stranaka.

47. ISTICANJE VIŠE TUŽBENIH ZAHTJEVA U JEDNOJ TUŽBI (OBJEKTIVNA


KUMULACIJA)
Objektivna kumulacija je procesna ustanova koja pruža mogućnost tužiocu da u jednoj
tužbi iznese više tužbenih zahtjeva protiv isog tuženog. Svaki od postavljenih zahtjeva je
samostalan i ostvaruje se u istom postupku. Objektivna kumulacija doprinosi da se u
jednom sporu riješe svi sporni odnosi stranaka, što doprinosi ekonomičnosti postupka.
Tužilac može istaći više tužbenih zahtjeva protiv istog tuženog kada su svi zahtjevi
povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Ako to nije slučaj, oni se mogu
istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kada je isti sud stvarno i mjesno
nadležan za svaki od tih zahtjeva i kada je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka,a
sud ocijeni da to doprinosi ekonomičnosti postupka.
Objektivna kumulacija može biti: kumlutavina, eventualna, alternativna i u vidu fakultas
alternative.

48. DOSTAVA TUŽBE TUŽENOM NA OBAVEZNI ODGOVOR


Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema
ispravne i potpune tužbe na sud. Nakon prijema tužbe, tuženi je dužan u roku od 30 dana
dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Prilikom dostavljanja tužbe, sud će poučiti
tuženog o obavezi da je dužan dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu, o tome šta treba
da sadrži odgovor na tužbu i o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u
određenom roku. Ako tuženi ne dostavi odgovor na tužbu u datom roku, sud će donijeti
presudu zbog propuštanja (ako je to tužilac u tužbi predložio donošenje takve presude)
kojom se usvaja tužbeni zahtjev. Novi ZPP propisuje šta treba da sadrži odgovor na
tužbu.

16
49. DOSTAVLJANJE
Da bi dostavljanje kao propcesnopravna djelatnost suda proizvelo pravno dejstvo,
potrebno je da bude izvršeno na zakonom propisan način. Ako stranka ima zakonskog
zastupnika ili punomoćnika primalac pismena je zakonski zastupnik ili punomoćnik
stranke, a u slučaju većeg broja takvih osoba dovoljno je da se dostavljanje izvrši samo
jednom od njih. Putem dostavljanja ostvaruje se načelo kontradiktornosti. Pismena se
dostavljaju preko pošte, preko ovlaštene pravne osobe registrovane za obavljanje poslova
dostavljanja ili preko ovlaštene službene osobe suda.

50. STAVOVI ISKUSTVA


Stavovi iskustva su pravila opšteg životnog iskustva koja su poznata širem krugu ljudi.
Ona su proizvid ili svakodnevnog čovjekovog iskustva o konkretnim činjenicama ili
rezultat naučnog istraživanja. Stavovi iskustva su predmet dokazivanja samo ako nisu
poznati.

51. PRIVATNO ZNANJE SUDIJE


Sudija može imati saznanje o nekim pravno relevatnim činjenicama obavljajući sudsku
funkciju ili izvan vršenje te funkcije. One činjenice koje je saznao vršeći sudijsku
funkciju nisu predmet dokazivanja 8npr. Ako je te činjenice saznao iz drugog sudskog
spora). Ove činjenice imaju isti značaj kao i opštepoznate činjenice pa ih sud uzima u
činjenični osnov presude bez dokazivanja. Saznanje o postojanju činjenicu do kojih je
sudija došao van obavljanja sudijske finkcije predstavlja privatno znanje sudije. One su
predmet dokazivanja od strane stranke na kojoj je teret dokazivanja. U tom slučaju sudija
može biti samo svjedok u tom sporu.

52. ČINJENICE UTVRĐENE KRIVIČNOM PRESUDOM


Predmet dokazivanja ne mogu biti činjenice utvrđene pravosnažnom krivičnom
presudom, ukoliko predstavljaju obilježja krivičnog djela za koje je optuženi proglašen
krivim.

53. DOKAZI
Dokazi su izvori saznanja suda o postojanju ili nepostojanju iznijetih spornih pravno
relevantnih činjenica. Ocjenom izvedenih dokaza sud utvrđuje činjenično stanje u
konkrentom sporu, da bi ga mogao pravno kvalifikovati i tumačenjem podvesti pod
odgovarajuće norme materijalnog prava. Dijele se na neposredne i posredne. Neposredni
su oni dokazi koji utvrđuju postojanje pravno relevantnih činjenica koje je sud ocijenio
kao odlučne za pravilno presuđenje spora i one kao takve na prvom mjestu čine činjenični
osnov presude. Neposredni dokazi su najpotpuniji izvori saznanja. Posredni dokazi
(indicije) su činjenice koje vrše funkciju dokaza i nisu neposredno pravno relevantne za
presudu, ali ipak su značajne za formiranje činjeničnog osnova presude.

54. PRAVO NA USKRAĆIVANJE SVEDOČENJA


Svjedok može uskratiti svjedočenje:
a) o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila
b) o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku
ispovijedila

17
c) o činjenicama koje je svjedok saznao u obavljanju nekog poziva ili djelatnosti,
ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u obavljanju tog
poziva ili djelatnosti (advokat, ljekar...)
Sud će upozoriti navedene osobe da u ovim slučajevima mogu uskratiti davanje
iskaza.

55. VJEŠTAK
Vještak je fizička osoba koja raspolaže stručnim znanjem koje je potrebno radi utvrđenja
ili razrješenja određene činjenice. Sud nalaz i mišljenje vještaka koristi samo radi radi
utvrđenja ili razjašnjenja onih činjenica za koje je potrebno znanje kojim sud ne
raspolaže. Vještak svoj nalaz i mišljenje daje na osnovu neposrednog zapažanja činjenica
koje postoje u sadašnjosti u momentu vještačenja. Pored toga, vještak svoj nalaz i
mišljenje može zasnovati i na stručnoj ocjeni činjenica koje prizlaze iz iskaza svjedoka,
koji su kao očevici prisustvovali određenim događajima.

56. RAZLIKA IZMEĐU SVJEDOKA I VJEŠTAKA


Osnovna razlika proizlazi iz različitog predmeta svedočenja i vještačenja. Svjedok
saopštava sudu svoja zapažanja o činjenicama iz prošlosti, koje najčešće nisu poznate
drugim osobama, pa je zbog toga nezamjenjiv. Dok vještak saopštava sudu svoja
zapažanja o činjenicama iz sadašnjosti, što miže učiniti i drugi vještak, pa je prema tome
zamjenjiv.

57. ISPRAVE
Pod ispravom se u sudskoj praksi i pravnoj nauci podrazumijeva svaki tjelesni predmet
na kojem je pisanim znacima izražena jedna misao. Isprava koja ima navedena obilježja
predstavlja dokazno sredstvo. Kod isprave dokazni osnov je njen sadržaj. Razlikuju se
javne isprave i nejavne isprave. Javne siprave je izdao nadležni organ, pravna osoba u
vršenju javnih ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na
zakonu. Sve ostale koje ne spadaju u tu grupu su nejavne isprave. Postoje i, prema
sadržaju, dispozitivne(mogu biti javne i privatne) i dokazne (ili dokumentarne). Prema
formi mogu biti konstitutivne i deklarativne. Prema mjestu izdavanja se dijele na domaće
i inostrane.

58. UVIĐAJI
Uviđaj je dokazno sredstvo koje se poduzima kad je za utvrđenje neke činjenice ili za
razrješenje neke okolnosti potrebno neposredno čulno opažanje suda. Ipak, njegova je
primjena ograničena jer se njime mogu dokazivati samo činjenice u sadašnjosti. Dokazni
osnov uviđaja su predmeti uviđaja. Uviđaj se obično vrši razgledanjem određene stvari
upotrebom čula vida (ali nekad se može izvršiti i upotrebom drugih čula – sluha, mirisa,
okusa...)

59. ODLUČIVANJE PRIMJENOM PRAVILA O TERETU DOKAZIVANJA


Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza nije uspio formirati određeno uvjerenje o
postojanju ili nepostojanju svih iznijetih spornih pravno relevantnih činjenica, onda će
primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključiti da nedokazana činjenica ne postoji pa

18
će donijeti presudu na štetu stranke na kojoj je ležao teret dokazivanja. Odlučivanje
primjenom pravila o teretu dokazivanja je supsidijaran metod, koji se primjenjuje kada
utvrđivanje putem slobodne ocjene izvedenih dokaza nije dalo zadovoljavajuće rezultate.

60. TERET IZNOŠENJA ČINJENICA I PREDLAGANJA DOKAZA


U teoriji građanskog procesnog prava pravi se razlika između tereta tvrdnji i tereta
dokazivanja. Tered tvrdnji podrazumijeva dužnost svake stranke da iznese pravno
relevantne činjenice iz kojih izvodi pravne posljedice prema protivniku. Postojanje
iznijetih pravnorelevantnih činjenica koje su sporne treba da dokaže ona stranka koja se
na njih poziva, tako da teret tvrdnji i teret dokazivanja u subjektivnom smislu se
podudaraju u predmetu i obimu. Dužnost iznišenja činjenica i perdlaganja dokaza ne
predstavlja obavezu stranke prema sudu, niti parničnom protivniku, već specifični
obavezu prema samoj sebi radi zaštite i ostvarivanja vlastitih interesa . tužilac već u tužbi
mora iznijeti činjenice na kojim zasniva svoj tužbeni zahtjev , ali ni tu nije nužno
iznošenje svih činjenica, već samo u onom obimu koji će biti dovoljan da omogući
individualizaciju tužbenog zahtjeva.

61. PRAVILA O TERETU DOKAZIVANJA


Novi ZPP sadrži opšte pravilo prema kome je svaka stranka dužna dokazati činjenice na
kojim zasniva svoj zahtjev. Međutim, u pravnoj teoriji postoje i dodatna pravila na
osnovu kojih je izvršena podjela činjenica u četiri grupe :
- činjenice kojima se pravo stvara (dokazuje tužitelj)
- činjenice kojima se pravo mijenja (dokazuje tuženi – npr. Materijalni prigovor
podjele odgovornosti u nastanku štete)
- činjenice kojima se pravo gasi (dokazuje tuženi – npr. Materijalni prigovor
zastarjelosti potraživanja naknade štete)
- činjenice kojima se sprečava nastanak prava. ( dokazuje tuženi – npr. Isticanje da
je određeni ugovor ništav pa ne stvara nikakva prava).

62. PREDMET DOKAZIVANJA ČINJENICA ČIJE SE POSTOJANJE PO


ZAKONU PRETPOSTAVLJA
Predmet dokazivanja nisu činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja. Zakonska
presumpcija je pravilo po kome je sud dužan da jednu neposredno pravno relevantnu
činjenicu uzme kao postojeću (pretpostavljena činjenica) ako postoji druga zakonom
određena posredno relevantna činjenica (osnov pretpostavke). Na stranci koja se poziva
na zakonsku presumpciju jeste teret dokazivanja da dokaže postojanje posredno pravno
relevantne činjenice (baze presumpcije). Ako suprotna stranka ospori postojanje
pretpostavljene činjenice, na njoj je teret dokazivanja da pretpostavljena činjenica ne
postoji, bez obzira što je utvrđeno da postoji osnov pretpostavke.

63. PRAVNA PRIRODA PRAVILA O TERETU DOKAZIVANJA


Pravnu prirodu pravila o teretu dokazivanja opredjeljuje priroda nedokazane iznijete
sporne pravno relevantne činjenice. Nedokazana sporna pravno relevantna činjenica ima
istu prirodu kao i norma materijalnog prava u kojoj je sadržana ta činjenica kao predmet
dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u funkciji odlučivanja o osnovanosti
zahtjeva, isto kao i norme materijalnog prava. Prema tome, možemo zaključiti da su

19
pravila o teretu dokazivanja po svojoj pravnoj prirodi materijalnopravnog karaktera, bez
obzira što su sadržana u Procesnom zakonu.

64. DISPOZITIVNE RADNJE KOJIMA STRANKA OKONČAVA POSTUPAK


a) Povlačenje tužbe (ovom radnjom tužilac obavještava sud da više ne traži sudsku
zaštitu. Izjava mora biti izričita i bezuslovna.)
b) Rješavanje spora u postupku medijacije (vansdusko rješavanje spora uz pomoć
medijatora, koji postupak usmjerava prema potrebama stranaka)
c) Sudska nagodba (stranke svojom voljom okončavaju postojeću parnicu na način
koji odgovara njihovim interesima)

65. PRIGOVOR PROTIV POTRAŽIVANJA RADI KOMPENZACIJE


Za kompenzaciju se moraju ispuniti četiri kumulativna uslova:
a) da oba potraživanja glase na novčane obaveze ili druge zamjenjive stvari istog
roda ili iste kakvoće
b) da su oba potraživanja dospjela
c) da su uzajamna
d) da su civilna – pravno zaštićena, a ne prirodna.

66. KOMPENZACIONA IZJAVA TUŽENOG


I kada se ispune uslovi za kompenzaciju, do toga ne dolazi automatski, već je potrebna
izjava tuženog upućena povjeriocu o kompenzaciji, koja ima konstitutivno dejstvo. Izjava
o kompenzaciji je materijalnopravna izjava volje dužnika, upućena povjeriocu, kojom on
izjavljuje da vrši kompenzaciju.

67. PROTIVTUŽBA
Postavljenom zahtjevu tužioca tuženi se može suprostaviti isticanjem određenog
prigovora ili protivtužbom. Novi ZPP ograničio je pravo na podnošenje protivtužbe u
odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, dok se samo izuzetno može
podnijeti do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda. Protivtužbu tuženi može
podnijeti u zasnovanoj parnici po tužbi tužioca ili samostalno i time zasnovati samostalnu
parnicu. Protivtužba je samostalna tužba, koju tuženi podnosi protiv tužioca u parnici
koja se protiv njega vodi po tužbi tužioca. Protivtužba je odbrambena radnja tuženog koja
može imati defanzivan i ofanzivan karakter. Protivtužba je u funkciji odbrambenog
sredstva kad njome tuženi ističe protivtužbeni zahtjev upravljen na odbijanje tužbenog
zahtjeva. Kao ofanzivna radnja, protivtužba ima za cilj da omogući tuženom da u
zasnovanoj parnici ostvari neko svoje pravo protiv tužioca.
Postoje tri vrste protivtužbe: koneksna, kompenzaciona i prejudicijelna protivtužba.

68. POSEBNI POSTUPCI


a) Postupak u parnicama iz radnih odnosa
b) Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda
c) Postupak u sporovima male vrijednosti
d) Postupak pred arbitražom

20
69. PRESUDE
Presuda je konačna odluka suda kojom se najčešće okončava parnica. Presudom sud
odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva tako što ga usvaja ili odbija u cijelosti ili
djelimično, kako o glavnoj stvari tako i o sporednim potraživanjimapostavljenim u tužbi
ili u toku glavne rasprave. Prema vrstu pravne zaštite koju sud pruža usvajanjem
tužbenog zahtjeva dijele se na: dosuđujuće (kondemnatorne), utvrđujuće (deklaratorne) i
preobražajne (konstitutivne). Prema postupku koji je pethodio donošenju presude,
presude mogu biti: kontradiktorne, presude na osnovu priznanja, presude zbog
propuštanja i presude na osnovu odricanja.

70. PRESUDA ZBOG PROPUŠTANJA


Da bi sud mogao donijeti ovu presudu, moraju se kumulativno ispuniti sledeci uslovi:
a) da je tužilac u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja
b) da je sud tužbu dostavio tuženom
c) da je sud obavijesti tuženog o posljedicama propuštanja ako ne dostavi odgovor
na tužbu
d) da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan

71. FORMA I SADRŽAJ PRESUDE


Sud je dužan presudu pismeno izraditi u formi posebnog dokumenta, što je dokaz o
njenom postojanju. Pismeno izrađena presuda mora imati: uvod, izreku, obrazloženje i
pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

Uvod presude sadrži naziv suda, ime i prezime sudije, ime i prezime i pebivališe,
odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratku oznaku predmeta
spora i njihovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznaku stranaka, njihovih
zastupnik i punomoćnika koji su u toj raspravi bili prisutni, te dana kada je presuda
donesena.

Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču
glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja
istaknutog radi prebijanja. Izreka presude mora da sadrži i odluku u sporednim
zahtjevima. Izreka presude mora biti jasna i razumljiva, ako u odnosu na glavnu stvar
tako i sporedna potraživanja.

U obrazloženju presude sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama


na kojima se zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud
zasnovao presudu. Najznačajniji dio obrazloženja je ocjena dokaza od strane suda i
navođenje materijalnih porpisa na kojima je sud zasnovao presudu.

72. RAZLIKA IZMEĐU MATERIJALNE I FORMALNE PRAVOSNAŽNOSTI


U teroiji gpp razlikuju se formalna i materijalna pravosnažnost, od kojih svaka ima
različito dejstvo u postupku. Formalna pravosnažnost je svojstvo presude, dok je
materijalna pravosnažnost dejstvo presude. Dakle, dok se formalna pravosnažnost
ispoljava u svojstvu nenapadljivosti donesene presude redovnim pravnim lijekom,

21
materijalna pravosnažnost se tiče sadržaja presude i ispoljava se u njenom dejstvu. Ovo
se sastoji u neosporivosti utvrđenja da pravo koje je bilo sporno postoji ili da ne postoji.

73. GRANICE PRAVOSNAŽNOSTI


Granice pravosnažnosti određuju se u tri aspekta: objektivno, subjektivno i vremenski.
Objektivno dejstvo pravosnažnosti odnosi se samo na izreku presude, a ne i na ostale
dijelove presude
Subjektivne granice – dejstvo pravosnažnosti odnosi se, u pravilu samo na stranke.
Izuzetno presuda može imati dejstvo pravosnaćnosti i prema trećim licima. Do toga
dolazi u sldećim slučajevima:
A) univerzalna sukcesija (kad pr. Subjekt prestane postojati, njegova prava i obaveze
prelaze na njegove univerzalne sukcesore)
B) singularna sukceija
C) intervencijsko dejstvo presude
Vremenske granice pravosnažnosti – sud donosi presudu na osnovu utvrđenog
činjeničnog stanja koje postoji u momentu zaključenja glavne rasprave.

22