-KRIMINOLOGIJA-

SADRŽAJ

1. UVOD 2

2. PSIHOLOŠKA SHVATANJA 3

3. UVOD U PSIHOLOŠKE TEORIJE 4

4. PSIHOANALITIĆKA TEORIJA RAZVOJA 5

4.1. Teorija uskračenosti za materinske dodire i povezanost 9

4.2. Teorija jaza- sebe 10

4.3. Teorija moralnog razvoja- Lawrenca Kohlberga 11

4.3.1. Kritike Kolbergove teorije 12

5. PSIHOPATOLOŠKE TEORIJE 13

5.1. Psihopatija 14

5.2. Emocionalni poremečaji 15

5.2.1. Kleptomanija 15
5.2.2. Piromanija 15

6. TEORIJA INTELIGENCIJE 16

6.1. Istraživanja o inteligenciji i krininalitetu 17

7. NEO- FREUD-ovski PRAVAC 18

8. BIHEJVIORISTIČKA TEORIJA I TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA 19

9. ZAKLJUČAK 20

10. PRILOG 21
11. LITERATURA 23
1. UVOD

Psihološke teorije su od nastajanja pa do danas prošle

možemo reći dug put. Dosta godina se provodilo

Slika1. SIGMUND FREUD

-KRIMINOLOGIJA-

istraživanje da bi se se dokučilo do današnjeg mišljenja, da iako je prestupnička ličnost u osnovi

ista kao ličnost neprestupnika, učinioci nekih djela imaju određene psihičke karakteristike koje
utiču na njihovu kriminalnu djelatnost. Samim tim savremena kriminologija mora da ukaže koje
su to osobine i kod kojih djela su one značajne. Ulažu se mnogi napori da se pojedini tipovi
kriminalnog ponašanja povežu sa relevantnim psihičkim crtama učinioca. A također pri tome se
ne smije zanemariti uticaj sredine, na formiranje ličnosti prestupnika a i to da svi ti činioci
djeluju zajedno i isprepleteno. Psihoanaliza je metod psihološkog pretraživanja koji ima za cilj
da dokuči podsvjesno značenje ljudskog ponašanja, a čije se osnove nalaze u psihološkom životu
koji je formulisao S. Freud (Frojd). Ona je grana psihologije i metod tretmana mentalnih i
emocionalnih poremećaja koja se karakteriše dinamičkim pogledom na sve aspekte duševnog
života. Psihoanaliza polazi od postulata po kojem sve što se odvija u snovima, nosi u sebi
dimenziju koja ne izbija na površinu.To je podsvijest, rezultat niza događaja koji su se desili u
ranom djetinjstvu, a možda čak i ranije, u neposrednoj sprezi sa razvojem seksualnosti u širokom
smislu, prvo kroz oralnu i analnu fazu razvoja. Psihoanaliza dakle bazira se na proučavanju
pojedinca kao neponovljive jedinke korištenjem prvenstveno metoda izučavanja pojedinog
slučaja. Osnovna postavka osnivača psihoanalize kako sam naveo S. Freuda (a General
Introduction to Psycho-Analysis) je svrsihodnost svakog čovjekovog ponašanja, njegov teološki
karakter. Međutim, pojedinac koji preduzima određeni akt ne mora biti svjestan njegovog, često
skrivenog cilja. Upravo to nesvjesno o čovjeku, jedan je od ključnih pojmova Freudovog
sistema misljenja.

2. PSIHOLOŠKA SHVATANJA

U svakom od nas odvija se sukob između ličnih i izvornih instikata

(poriva, nagona, impulsa) kao i zahtjeva drušvene grupe.
Psihoanalitičari tvrde da je nagone nemoguće ukinuti. Iako se nisu
bavili stvaranjem posebne teorije koja bi služila objašnjenju
kriminaliteta, Freud i njegovi učenici doticali su se i prirode zločina.
Oni ga definišu kao kršenje jedne ili više normi kroz ponašanje
pojedinca. Čovjekovo ponašanje je vid samoizražavanja.
-KRIMINOLOGIJA-

Psihoanaliza uključuje sljedeća objašnjenja kriminalnog ponašanja:

 Zločinac ima „antidruštveni karakter“, pogrešno je socijalizovan, nije u stanju da shvati

normativne zahtijeve spoljne sredine. U sukobu koji se u njemu odvija između ličnih i
izvornih instikata i zahtjeva društvene grupe, on bira ispunjenje prvih.
 Zločin kao vid neuroze- učinilac teži da bude oglašen krivim i kažnjen
 Zloćin je posljedica poremećenja u psihološkoj ravnoteži, a zločinci su emocionalno
frustrirani i poremećeni pojedinci koji nesvjesno nasilničkom aktivnošću teže da riješe
emocionalne probleme.
 Zločinac posjeduje antisocijani karakter koji se ogleda u prazninama u normativnom
sistemu.
 Objašnjenje zločina i kriminaliteta„Ljudi koji krše
neskladom između društvene strukture i normativnog
sistema, odnosno kulture. Po njemu,zakone su struktura generiše sklonost ka zločinu
društvena
obično položaja i psihičke strukture, nisu u stanju
kroz odabir pojedinaca koji, zbog društvenog
da se na pravi način prilagode psihološko
atipični.
Primjena psihoanalize u kriminologiji mnogo je doprinijelo i poznato djelo Willama Healy-a
„Delikvent pojedinac“. On je vjerovao da To ne znači
zloćin možemoda objasniti samo poniranjem u prošlosti
su nužno
pojedinca, posebno u njegov emocionalni i
razvoj. Vjeruje da se uzrok zločina nalazi u
bolesni (neki i
jesu).
Istraživanja
pokazuju da se
u tom pogledu
učinitelji
frustracijama koje nastaju u fazi djetinjstva kada dijete ne može da zadovolji svoje
krivičnih djela
osnovne potrebe.
statistički
3. UVOD U PSIHOLOŠKE TEORIJE
veoma razlikuju
od
Kao što sam spomenuo ove teorije su prošle dug put do danas. Prvobitno se vjerovalo da su
nekriminalaca“
zločinci psihički inferiorna bića i da se uzrok njihove prestupničke djelatnosti nalazi upravo u toj
-KRIMINOLOGIJA-

manjoj vrijednosti. Od tada se pristupilo istraživanjima, lutanjima i osporavanjima. Psihološke

teorije imaju važan uticaj, kako na analizu u kaznenim zavodima tako i kod rehabilitacije
osuđenika. Brojni kriminozi smatraju da se psihološkim faktorima pripisuje preveliki značaj s
obzirom na uzročnost kriminaliteta. Većina također i zamjera teoriji na nedostatak dokaza za to
da su duševni i emotivni problemi od ključnog značaja za kriminalno ponašanje. Iako se Freud
nije posebno bavio problemom kriminaliteta, osnovu njegovog opšteg učenja, stvorene su teorije
koje su u neposrednoj vezi sa tim pitanjima, a na njima su zasnovana i ostala psihoanalitička
tvrđenja. Kao bitne odlike zločina navode se ; izražena sebičnost, jake destruktivne tendencije i
nedostatak afektivnog vezivanja i prihvatanja drugih. Faktorskom analizom izdvajaju se sljedeće
karakteristike ličnosti prestupnika: nisku snagu super-ega, oholu nezavisnost, strepnju i
usredsređenost na sebe, pretjerano burno reagovanje, koje je sklono povodu (sklonost da se ide
grupom). Psianalitičari devijantno ponašanje objašnjavaju preko Frojdove trojne strukture
ličnosti. Polazna psihianalitička teorija govorila je o čovjeku „Nad- Ja“ koji je usmjeren samo
svojim instiktima, o čemu će više biti riječi u nastavku rada

Većina eksperimenata psihološkog pručavanja učinitelja krivičnih djela je sadržavala analizu

varijabli, koje se najčešće javljaju u psihološkim testovima. Najčešće korišteni testovi su MMPI,
(Minesato Multiphasic Personality Inventory). MMPI-1 razvijen 1943. g. a današnja verzija
MMPI- 2 objavljena 1989.g. i CPI ( California Personality Inventory ). Ovi testovi su dakle imali
namjeru mjeriti neke stalne faktore kriminalnog čina koji leže u ličnosti izvršioca.
-KRIMINOLOGIJA-

Istraživači su ustanovili razlike između kriminalaca i onih koji to nisu. Rezultati takvih studija
su bili nejasni, i nije bilo moguće pouzdano razlikovati jedne od drugih. U istraživanju se traži
povezanost između ličnosti i kriminaliteta. Postoje 4 smjera:

1) Traženje razlika u strukturi ličnosti između učinitelja krivičnih djela i drugih osoba.
Najćešće se ta istraživanja vrše u zatvorima. Dolazi se to toga da su zatvorenici
impulsivniji, da više mrze, manje su usmjereni na sebe, i nezreliji su.
2) Traženje mogućnosti za prognoziranje prestupničkog ponašanja. Kako zatvorska kazna
utiče na kasnije ponašanje.
3) Istraživanje nivoa do kojeg učinitelji u smislu osobne dinamike djeluju kao neučinitelji.
Zaključci su da osobna dinamika učinitelja često je jako slična dinamici drugih osoba.
4) Istraživanje i traženje, te mjerenje individualnih razlika mađu različitim tipovima
krivičnih djela i učinitelja u grupama.

Nastojanja psihologa išla su u smjeru povezivanja osobnih karakteristika sa učestalošću

učinjenih djela. U osobne karakteristike osoba sa češćim kriminalnim djelima spadaju:

 Agresivniost
 Autoritarnost
 Ekstravertnost
 Narcizam

4. PSIHOANALITIĆKA TEORIJA RAZVOJA

Centralni koncept psihoanalize je koncept podsvijesti. Središnja teze Frojdove razvojne teorije
jeste da je svako dijete rođeno s određenom količinom, seksualne energije nazvane libido, koja
se kako se dijete raste biološki usmjerava na određena mjesta na tjelu zvana erogene zone.
Seksualna se energija u njegovom modelu odnosi jednostavnno na sposobnost doživljavanja
tjelesne ugode. Dolazak libida na svaku tačku u tijelu označava novu fazu u psihoseksualnom
razvoju djeteta. U svakoj razvojnoj fazi libido se usmjerava na novo područje sve dok nije
dostiglo normalno heteroseksualno usmjerenje. Međutim Frojdov model nije bio sasvim biološki,
i on je čvrsto vjerovao da djetetova iskustva tokom faze znatno utiču na njegov kasniji razvoj.
Uspješan prelazak iz jedne faze u drugu zahtijeva da dijete primi prikladnu količinu tjelesne
ugode od svake erogene zone. Zato je Frojd upozoravao roditelje da ne frustriruaju djecu
-KRIMINOLOGIJA-

pretjeranom strogošču, ali je također upozoravao, da prevalika popustljivost može izazvati

probleme. Važno je spomenuti da se Frojdovo shvatanje temelji na dvije ideje:

- ideja o nesvjesnoj odlučnosti,

- i ideja izražena kroz termin konflikt

Nedugo nakon rođenja, uticaji okoline se odupiru nagonskim

težnjama. U suštini usmjerenje okoline određuju kako će se brzo i u
potpunosti pojedinac doći do pojedinačnog stepena psihoseksualnog
„Dijete je otac
razvoja. Ta dinamična bitka sa okolinom se može pokazati i u samoj
čovjeka“-
strukturi pojedinaca. Kod novorođenčeta osobna struktura je samo govorio je Frojd
rezervoar nagonskih težnji i impulsa. Vremenom dijete tek počinje
upoznavati djelove sredine i okoline, posebno socijalne. I samim tim
se suočava sa težnjama okoline i društva koje su često u
suprotnostima sa njegovim osobnim nagonskim težnjama.

Prema Frojdu osobni razvoj je posljedica i splet tri temeljna faktora:

1 Djelovanje spolnog nagona

2. Utjecaj okoline, prije svega socijalne
3. Dinamika unutar same strukture lićnosti, konflikti, te interakcije između tri osnovne
podstrukture ličnosti

Tokom razvoja funkcija se prepoznavanja polahko oblikuje u svijesni dio ličnosti to je tkz. ego
(lat. ego- ja).
-KRIMINOLOGIJA-

Ego- jedini svijesni dio ličnosti. On se brine za ravnotežu između nagonskih težnji i zahtjeva
okoline. One nagonske težnje koje su u prevelikoj suprotnosti za zahtijevima okoline, a okolina
ih oštro kažnjava ukoliko se manifestiraju, ego pojedinca potiskije i izbacuje iz područja svijesti,
potiskuje ih. Egom dominira princip realnosti (orijentacija prema stvarnom svijetu u kojem
osoba živi). Na taj način se širi posebna osobna struktura id (lat, id-ono), gdje ulaze izbačene,
odnosno potisnute težnje, koje su izvan svijesti, nesvjesne. Dio podsvijesti koji sadrži potrebe i
impulse, uključujući onaj koji se zove libido. On odgovara na princip uživanja (ako ćeš se
osjećati bodbo, uradi to). Sa druge strane se oblikuje tkz „nad ja“ (ego.ja) koju sačinjavaju
najoštriji i najnužniji zahtijevi, te naređenja iz okoline. To je glas svijesti i izvori samokritike.

Dakle čovjekov razvoj u velikoj mjeri je rezultat

unutarnje dinamike, suprotnosti i konfllikta među
pojedinim podstrukturama ida, ega, i superega. Ego
balansira svjesnu djelatnost pojedinca i brine za
duševnu ravnotežu, te zdravlje. Pri tome mora
ostvariti ravnotežu između ida, iz kojeg proizilaze
nagonski impulsi, te superegom, odatle izvire grižnja
savjest, prijekog i osjećaj krivice. Ego se može reći
bori sa dva fronta. Umjesto da ego normalno
usmjerava i balansira osobno djelovanje, vodstvo
osobnosti preuzimaju u stvari id i superego.

Ego ne može više funkcionirati. Osoba je nekada nesvijesna vlastitog morala i etike, ali
superego sadrži veliki broj kodeksa i zabrana, koje se koriste uglavnom nesvijesno u obliku
izjave „nemoj“. Krivnja je, prema psihoanalitičkoj kriminologiji veoma učestao problem zbog
svih potreba i nagona koji dolaze iz id-a, te zabrana i kodeksa iz superega. Stoga postoje mnogi
načini kako se individua nosi sa krivnjom i oni se nazivaju odbranbenim mehanizmom, a oni
su:

Sublimacija- želje id-a se pretvaraju u zdrav tok kojima odobrava superego,

Potiskivanje- želje id-a se nagomilavaju u podsvijesti i osoba odbija da prizna njihovo postojanje
-KRIMINOLOGIJA-

Povlačenje- želje id-a se prate impusvuvno da bi se

pobjeglo od slušanja superega,

Odbijanje/intelekt- strah od ispunjenja zelja id-a prema

njemu se odnosi neemocionalno,

Projekcija- zabrana superega se postavljaju kao standard,

kojima drugi sudi a nikada sebi,

Kompleksi- zabrane superega su tako jake da osoba

razvija strahove,

Otvaranje- super ego je tako jak da osoba stalno

nadoknađuje štetu,

Formiranje reakcija,

Zamjena reakcije,

I od ovih nabrojanih odbrambenih mehanizama, psihoanalitičari su predstavili pomjeranje

odnosno zamjenjivanje reakcije kao primarni razlog za kriminalno ponašanje.

Također bitno je i spomenuti da prema psihoseksualnom modelu, ljudski se rezvoj odvija u 5

faza i to :

1. Oralna faza ( od rođenja do otprilike 18 mjeseci)

2. Analna faza ( druga i treća godina života)
3. Falusna faza (od četvte do sedme godine)
4. Faza latencije ( od sedme do dvanaeste godine)
5. Genitalna faza ( od dvanaeste pa dalje)

Svaki pojedinac u sebi ima nagone koje može potisnuti ili zadovoljiti. S tog aspekta možemo
odvojiti kriminalce od nekriminalaca. Kod kriminalaca se manifestuju kriminalni nagoni.
Nekriminalna ličnost sposobna je odbaciti i spriječiti kriminalne impulse i usmjeriri ka društveno
korisnim djelatnostima.
-KRIMINOLOGIJA-

Kako nagoni ne nestaju, nego ih pojedinac samo potiskuje, na osnovu njih se mogu pojaviti
nesvjesni duševni konflikti, koji su uvjeti za različite neurotske komplekse koji vode ka
kriminalu (kleptomanija, ubistva) i dr.

4.1. Teorija uskračenosti za materinske dodire i povezanost

Teorija se zasniva na tome da je 39% djece iz uzroka kriminalaca

doživjelo odvajanja od roditelja u ranom djetinjstvu. Dakle to
nas vodi zaključku da rano odvajanje od majke može biti jedan
od faktora za kasnije prestupničko ponašanje. Sama teorija bazira
se na dva zaključka:

- Topli, prisni i čvrsti odnosi između djeteta i majke su

značajni za duševno zdravlje djeteta
- Odvajanje i odbacivanje djeteta prouzrokuje, uzrokuje neposlušnost i vodi ka
prestupništvu

Smatra se da kada je dijete odvojeno od majke, posljedice su da poslije neće biti sposoban da
uspostavlja emotivne veze sa drugima, što je jedna od čestih karakteristika prestupnika. To su
dakle tkz. obiteljske varijable koje mogu utjecati na nastanak društveno neprilagođenog
ponašanja djeteta.

Za ovu teoriju bitno je sedam faktora:

1. Specifičnost- prisnost je selektivna, usmerena na jednu ili više osoba

2. Trajanje- prisnost traje cijeli život
3. Emotivno investiranje- najači osjećaji su povezani sa osjećajima prisnosti
4. Ontogeneza- majka je osoba koja daje djetetu zadovljstvo, povjerenje i povezanost
5. Učenje- učenje ima važnu ulogu u razvoju prisnosti, posljedica je temeljne socijalne
interakcije
6. Organizacija- prisnost važna od rođenja pa dalje
7. Biološka uloga
-KRIMINOLOGIJA-

4.2. Teorija jaza – sebe

Kada čovjek pokušava opisati kakav bi neko trebao da bude, kakvog ga najmanje želimo, taj opis
je bliži „ne ja“ odnosno nepoželjnom ja. Čovjekovo mišljenje o sebi prati sjenka viđenja šta
drugi misle o njemu. Međutim, on se tješi time da drugi ne znaju neke stvari o njemu koje on
zna. I to je aspekt ja, koji se slaže sa oznakom „osobnog“.

Smatra se da je upravo to negativno mišljenje o sebi karakteristično za osuđenike koji izdržavaju

zatvorsku kaznu, a također značajnije za prijašnje zatvorenike. Takvoj slici doprinosi stalna
negativna slika, tako da nemaju izbora i prisiljeni su to prihvatiti, to viđenje. Erikson koji je
predstavnik nepsihoanalitičkog usmjeravanja, za razliku od predstavnika psihoanalitičara, daje
pažnju na ego, tj, uzimanje faktora okoline i samostalnost ega u odnosu prema idu.
Psihosocijalna teorija ukazuje da je sklona objašnjavanju ljudskog razvoja uz djelovanje
psihičkih i fizičkih faktora. Erikson navodi osam nivoa na kojim se zasniva psihosocijalni razvoj.
U svakoj fazi je prisutna kriza koja je posljedica tjelesnog i psihičkog sazrijevanja i socijalnih
zahtjeva. Koje okolina postavlja pojedincu. Svaka kriza znači prelazak na novi nivo

Razvoj prestupničkog ponašanja je posljedica neuspješnosti riješenih kriza, prije svega na

drugom, trećem, petom i šestom nivou.

Drugi nivo obuhvaća drugu i treću godinu života i odgovara Frojdovoj analnoj fazi. Temeljna
kriza je odnos roditelja prema djeci. Ako se kriza pozitivno riješi dovodi do razvoja osjećaja za
samokontrolu, i nezavisnost.

Treći nivo traje od četvrte do početka školovanja. Dječija inicijativa raste, širi vidike, i
odgovornost raste. Ako je riješena kriza stvara se i jača osjećaj autonomije. Vrlo je važna uloga
roditelja, i njihova pozitivna usmjerenost.

Peti nivo je period adolescencije, od jedanaeste do dvadesete godine. Ovdje se ostvaruje

psihosocijalni identitet pjedinca, kontakt sa vršnjacima je jako važan i socijalnim grupama. Na
područiju prestupničkog ponašanja ovaj nivo ima veliku važnost, jer pozitivna identifikacija sa
različitim kriminalnim griupama uzrok je nepotpuno razvijen ego, a time i sklonost ka
prestupničkom ponašanju.

Šesti nivo je od dvadesete do dvadesetpete godine i naziva se još i „ intimna kriza i izolacija“.
-KRIMINOLOGIJA-

Ovaj nivo je dosta povezan sa prethodnim, jer ako je pojedinac ostvario pozitivne efekte na
petom nivou, na ovom nivou će biti sposoban uspostaviti temelj obitekjskog života. Negativno
riješena ova kriza kao posljedicu ima pretjeranu zaposlenost sa samim sobom, i nesposobnost da
ostvari intimnu vezu sa drugima. Te se mogu razviti tako poremećaji ličnosti.

4.3. Teorija moralnog razvoja- Lawrenca Kohlberga

Prema svim teorijama moralnosti, temeljni kriterij moralnosti jest kriterij brige za druge ljude,
odnosno stupanj doprinosa općem dobru. Ovo je jedna od vrlo utjecajnih teorija (promovirana
1958), koja je potaknula međunarodna istraživanja i rasprave o moralnosti, moralnom učenju i
moralnom odgoju. U nastavku navodimo temeljne faze razvoja moralnog rasuđivanja od nižeg
ka višem stupnju: 

1. Predkonvencionalna faza: Osoba drži ispravnim pridržavati se onih društvenih pravila i

naredbi koje su potkrijepljenje moći i sposobnošću kažnjavanja. Ispravnim se drži pokoravanje
sili i autoritetima kako bi se izbjegla neka šteta ili zadovoljile vlastite potrebe.

a). Prvi stupanj - Ukratko: pravilo poštujem jer se bojim kazne ili želim pohvalu.

b). Drugi stupanj - Ukratko: pravila uvažavam da bi došao do željenog cilja.

2. Konvencionalna faza: Ispravnim se drži prihvaćanje pravila, uloga i očekivanja društva ili
neke uže skupine.

a) Ukratko: pravila se pridržavam jer želim da me drugi prihvate kao sebi ravnog, i da me
poštuju.

b) Ukratko: pravilo je nešto čega se treba pridržavati, zato ga se i pridržavamo,

3. Postkonvencionalna faza: Ispravnim se drži ono što je u skladu s univerzalnim pravilima i

vrijednostima. Zbog toga se drži opravdanim kršenje zakona koji ne štiti univerzalna ljudska
prava. Univerzalna moralna načela imaju prednost pred moralnim gledištem u određenom
društvu ili društvenoj skupini.

a) Ukratko: po pravilima se ponašam zato jer je to za ljude najbolje, usmjerenost ka društvenoj

odgovornosti.
-KRIMINOLOGIJA-

b) Ukratko : Postupam po moralnim načelima, jer su oni dio mene, imam osječaj grižnje
savjesti, sam sebe optužujem...

4.3.1. Kritike Kohlbergove teorije

Kohlberg je svojim ispitanicima zadavao moralne dileme u pričama. Lik u priči treba izabrati
ponašanje koje predstavalja ili poštivanje pravila ili kršenje pravila za dobrobit nekog pojedinca.
Odgovor koji ispitanik dade govori o njegovoj moralnoj razvijenosti. Odgovor na pitanje Je li to
trebao učininiti? može biti potvrdan ili niječan no obrazloženje odgovora ukazuje na stupanj
razvoja moralnosti kod pojedinaca. Jedna takva priča glasi: 

“Jednoj ženi prijeti smrt od raka. Može je spasiti lijek koji je nedavno izumio jedan farmaceut u
njezinom gradu. Farmaceut naplačuje taj lijek 20.000$ što je deset puta više od troškova izrade
lijeka. Muž bolesne žene, Heinz, obišao je sve poznanike kako bi prikupio novce, ali je uspio
prikupiti samo polovicu potrebnog iznosa. Heinz je rekao farmaceutu da će njegova žena
umrijeti i zamolio ga da mu proda lijek jeftinije ili da mu omogući da ostatak plati naknadno. No
farmaceut je rekao: «Ne». Sav očajan Heinz je provalio u apoteku i ukrao lijek za svoju ženu. Je
li to trebao učiniti? Zašto?” - (preuzeto sa http://webcache.googleusercontent.com)

TIPIČNI ODGOVORI NA ETIČKU DILEMU RAZVRSTANI PREMA KOHLBERGOVIM

FAZAMA MORALNOG RAZVOJA 

FAZE MORALNOG OBRAZLOŽENJE ODGOVORA ( OBRAZLOŽENJE ODGOVORA

RAZVOJA odgovori DA) (odgovori NE)
predkonvencionalna faza stupanj 1 stupanj 1

Trebao je ukrasti lijek. To nije Nije smio ukrasiti. To je velik

istinski loš postupak. On je ipak prijestup. Nije imao dozvolu, provalio
pitao za cijenu. Lijek vrijedi samo je. Učinio je mnogo štete, ukrao vrlo
2000$, on nije zapravo uzeo skup lijek i razbio staklo na ljekarni
20.000$.
stupanj 2
stupanj 2
Nije smio ukrasti. Farmaceut nije
U redu je što je ukrao lijek zato što dobar ili zao, samo želi zaraditi. U
ga njegova žena treba, a on želi da poslu si kako bi zaradio.
ona preživi. On nije želio ukrasti,
ali to je morao učiniti da dođe do
lijeka koji će je spasiti
-KRIMINOLOGIJA-
konvencionalna faza stupanj 3
Trebao je ukrasti lijek. Učinio je to
samo nešto što je prirodno za
dobrog muža. Ne možete ga kriviti
za nešto što je učinio zbog ljubavi
prema svojoj ženi. Trebalo bi ga
kriviti da nije volio dovoljno svoju
ženu da je spasi. 
stupanj 4
Trebao je ukrasti. Da nije, dozvolio
bi da njegova žena umre. On bi bio
i odgovoran. Trebao je uzeti lijek
uz to da ga kasnije plati.
postkonvencionalna faza stupanj 5
Zakon nije napravljen za takve
situacije. Ukrasti lijek u toj situaciji
nije stvarno dobro, ali je
opravdano.  ruke. Ne možemo imati ljude koji
 
stupanj 6.
To je situacija koja ga tjera da
odabere između krađe i smrti
vlastite žene. U toj situaciji valja
izabrati, moralno je opravdano
ukrasti. Morao je postupiti u skladu
s principom zaštite i poštovanja
života.
5. PSIHOPATOLOŠKE TEORIJE
U okviru psihopatološke teorije poremećaji koji su povezani sa kriminalitetom su:
 Poremečaj osjećanja
 Duševni poremećaj
 Sociopatološke ličnosti
 Specifična kognicija
stupanj 3
Nije smio ukrasti. Ako mu žena umre,
nitko ne može njega kriviti. On nije
bezosjećajan i voli je dovoljno da
učini sve što je dopušteno zakonom.
Farmaceut je sebičan i bezosjećajan. 
 
 
stupanj 4
Prirodno je da je Heinz želio spasiti
svoju ženu, ali je uvijek pogrešno
krasti. On je ukrao i uzeo vrijednu
stvar od čovjeka kojem je pripadala.
stupanj 5
Ne možemo potpuno okriviti onog
tko ukrade, ali izuzetne okolnosti ne
opravdavaju uzimanje zakona u svoje
kradu nešto jer su očajni. Cilj može
biti dobar, ali on ne opravdava
sredstvo. 
stupanj 6
Heinza treba suočiti s tim da postoje i
drugi ljudi koji jednako tako očajno
trebaju lijek kao i njegova žena.
Trebao je postupiti ne prema svojim
osjećajima prema ženi, nego
uzimajući u obzir vrijednost života
svih tih drugih ljudi.
-KRIMINOLOGIJA-

Psihijatri smatraju da je uzrok kriminaliteta u mnogim duševnim poremećajima. Određeni broj

prestupnika su duševni bolesnici, i zbog toga se dolazi do zaključka da su zločini posljedica
mentalnih poremećaja. Patologija nema samo biološku i sociološku osnovu, postoji i uticaj
društvenih faktora kao (alkoholizam, narkomanija...), koji prouzrokuju duševne poremećaje.
Prema Klinebergu, oni se pojavljuju kao „čovjekov odziv na kulturnu dezintegraciju“ kao i u
prethodnim teorijama i ovdje se navodi važnost zadovoljvanje potreba u djetinjstvu, tj. da je
važan faktor prestupničkog ponašanja upravo nedostatak topline roditelja, i odvajanje od
roditelja. U praksi su poznate duševne smetnje kao posljedica povreda, kada dolazi do smetnji u
percepciji i memoriranju kao i druge smetanje psihičke prirode. Najčešće su dijagnosticirane
odabrane neuroze, psihoze i poremećaji savlađivanja.

5.1. Psihopatija

U klasifikaciji kriminalnih tipova koja razlikuje tri tipa: normalne počinitelje, psihotične
počinitelje i antisocijalne ličnosti. Psihopati su antisocijalne ličnosti. Istraživanja su pokazala da
primarni psihopati imaju visok koeficijent inteligencije. Psihopati kriminalci imaju smetnje u
ponašanju, a nisu sposobni ni shvatiti realne i dugoročne ciljeve. Neodgovorni su što pokazuje da
se nalaze u dugovima, vole riskantna ponašanja i krše ugovore i dogovore. Karakteristika im je
da brzo planu, a tijekom djetinjstva su bili poznati po delinkvenciji. Uvjetne osude koje su im
izrečene, često krše. Neempatični su što znači da nisu sposobni emocionalno se uživiti u položaj
druge osobe. Također su emocionalno hladne osobe i nisu u mogućnosti stvoriti normalan
emocionalan odnos s drugim osobama. Imaju grandiozan osjećaj vlastite vrijednosti, skloni su
hvalisanju, podcjenjivanju drugih i nerealnom viđenju budućnosti. Odnos prema drugim
osobama je bešćutan i manipulativan. Karakteristika im je površinski šarm, odnosno na druge
osobe ostavljaju dojam zabavnosti i normalnosti tj. utisak sigurnosti i povjerenja drugih osoba.
Psihopate se nerijetko susreću u kriminalitetu bijelog ovratnika. Psihopati ovog kriminalnog
miljea smatraju da silu nije potrebno koristiti kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Oni društvo oštete ucjenama, sklapanjima štetnih ugovora, zloupotreba položaja, prevarama i sl.
Istraživanja su pokazala da antisocijalno ponašanje opada s godinama. Mnogi psihopati se bave
kriminalitetom do četrdesete godine života, dok neki to čine do pedesete godine života, ali nije
rijetkost da to čine i do sedamdesete godine života. Kod psihopata stopa povrata je dva puta
veća, nego kod ostalih počinitelja, a tri puta veća kod delikata nasilja za razliku od ostalih
-KRIMINOLOGIJA-

počinitelja. U teorijama koje se bave nastankom kriminaliteta kod psihopata se smatra da je

uzrok kriminaliteta nedostatak ili manjak nekih tvari, višak drugih tvari ili neravnoteža izmjene
tvari u organizmu.

Prva teorija psihofiziologije kriminaliteta smatra da je uzrok kriminalnom ponašanju psihopata,

nedostatak glukoze u prednjem korteksu mozga . Druga teorija smatra da je višak lučenja
hormona testosterona, a manjak lučenja aminooksidaze uzrok kriminalnog ponašanja.

5.2. Emocionalni poremečaji

Emocionalni poremećaj je dijagnostička kategorija koja uključuje različite vidove emocionalno

neadekvatnog reagovanja (emocionalna tupost, bezrazložni strah, neprimerena euforija i sl.),
nesposobnost emocionalne samokontrole (nekontrolisane provale bijesa, plača, razdraganosti i
sl.) i hronične patološke promene u emocionalnom ponašanju. Mogu se pojaviti kod svakog
čovjeka. Uroci mogu biti: međusobni odnosi, krize, finansijski problemi, nezaposlenost, bolest,
samodoživljavanje,itd. Također postoje i smetnje kod savladanja impulsa, gdje se navode:
kleptomanija, piromanija, nemogućnost savladanja eksplozivnosti

5.2.1. Kleptomanija

Kleptomanija (grč.kleptein-krasti+mania) je prisilna, patološka

težnja za krađom predmeta, ali ne zbog materijalne koristi. Ona
nije planirana niti je u saučesništvu. Kleptomanija je poremećaj
kontrole nagona. Kleptomani su nesposobni suzdržati se od
poriva za krađom. Prilikom krađe raste osjećaj napetosti, a
nakon obavljenog djela bez posljedica dolazi do osjećaja
zadovoljstva.

5.2.2. Piromanija

Piromanija je nesavladiv, prinudan i nekontrolisan impuls za

paljenjem vatre i izazivanjem požara, bez neke koristi, samo
zato da bi se uživalo u prizoru paljevine. Piromanija se svrstava
-KRIMINOLOGIJA-

u poremećaje kontrole impulsa ili u impulsivne neuroze. Piromani često podmeću požare kako bi
zadovoljili svoje potrebe.

6. TEORIJE INTELIGENCIJE

Henry Goddard je započeo istraživanja o niskom koeficientu inteligencije IQ, kao činiocu
kriminalnih djela. Rezulatati njegovog istraživanja govore da je 40% prestupnika imalo nizak
koeficient inteligencije. Dakle on smatra da su maloumna lica potencijalni kriminalci, i trebali bi
se smjestiti u posebne ustanove. Mnogi su poslije smatrali da su tvrdnje o niskom IQ uzrok
kriminalnom ponašanju. Simon Tulchin smatra da se između kriminalaca i nekriminalaca me
može utvrditi nikakva razlika u pogledu stepena IQ. A drugi su smatrali da su greške bile u
uzetom uzorku za ispitivanje , načinu sastavljanja pitanja, i tumačenja rezultata. Istraživači su
kasnije utvrdili da postoji razlika u stepenu IQ po pitanju rasne strukture. Pa smatraju da crnci
imaju IQ za 15 jedinica niži od IQ bijelaca. Međutim i tu su postojala osporavanja, Nobelovac
William Shockley tvrdi da su te razlike u IQ pripadnika pojedinih rasa zbog genetskih činilaca i
da se njima mogu objasniti razlike u imovinskom stanju i stopama kriminaliteta između njih.
Travis Hirschi i Michael Hindelang, zaključili su da su od istog kriminalnog značaja, IQ kako
rasna tako i klasna pripadnost ,za predviđanje kriminalnog ponašanja

Kritike teorije inteligencije imaju nekoliko pravaca. Prvi su kao što sam več naveo odnose na
testove inteligencije. U njima su često uključeni uticaji nekih drugih činilaca (obrazovanja,
pripadnost kulturi, sredina) koji nisu povezani sa inteligencijom. Drugi se dakle tiču uzimanja
uzorka za istraživanje. Kriminalci nisu reprezantanti svijeta kriminala. Treći preavac se odnosi
na shvatanje inteligencije. Neki smatraju da je ona biološki, genetski određena. Takva
predviđanja mnogi osporavaju, zbog dosta prisutnih dokaza da to i nije tako. Iako ima dosta
kritika ove teorije nju svakako ne treba isključiti iz kriminologije. U dosta faktora na nastanak
zločina, ovaj psihički faktor može imati određeno dejstvo, al ne znači da je djelo prouzrokovano
stepenom inteligencije počinioca. Argumenti za vezu između niske inteligencije i delinkvencije
je npr. " trenutačna nagrada" što se odnosi na impulzivno počinjena kaznena djela bez previše
planiranja koja su počinjena zbog trenutnog zadovoljenja potrebe. Obično tu se radi o
imovinskim deliktima poput krađa, krađa u dućanima i sl. Niska inteligencija prema tim
argumentima uključuje i slabu sposobnost apstraktnog mišljenja, a to će se prije svega odnositi
na izbor toga što je ispravno ili pogrešno ponašanje. Zatim, niska inteligencija korelira s
-KRIMINOLOGIJA-

neuspjehom u školi, odnosno neuspjeh u školi dovodi do osjećaja nepravde i neuspjeha u poslu.
Slab razvoj morala povezan je s niskom inteligencijom, a što uključuje slabe inhibitorne
mehanizme. To će se prije svega odnositi na osobe koje nisu sposobne kanalizirati svoje emocije,
pa se ponašaju regresivno. Kao argument se iznosi da osobe s niskom inteligencijom će prije biti
otkrivene ako počine kazneno djelo, jer samo za planirana kaznena djela postoji i mala
vjerojatnost da će njihovi počinitelji biti uhvaćeni.

Tipičnim kriminalnim dijelima manje inteligentnih počinilaca mogu se smatrati nasilnička,

seksualna i ona lakša imovinska djela, (impulsivna dijela). Učinioci krivotvorenja, i lica koja
primaju mito imaju viši nivo IQ, dok su ubice, nasilnici nižeg,a kradljivci automobila, lopovi
prosiječnog.

6.2. Istraživanja o inteligenciji i krininalitetu

- Kriminalna osobnost

Istraživanje o inteligenciji i delinkvenciji odredila su dva područja proučavanja. Prvo područje

odnosilo se na procjenu kako inteligencija negativno utječe na razvoj kriminalne karijere. Drugo
područje odnosilo se na procjenu djelovanja niskog koeficijenta inteligencije na počinjenje
kaznenih djela. Gibson i West su 1970. godine napravili analizu rezultata testova inteligencije
skupine osmogodišnjih i devetogodišnjih delinkvenata i nedelinkvenata. Rezultat istraživanja je
pokazao da su delinkventni ispitanici bili slabiji na verbalnim i neverbalnim subtestovima
inteligencije.

Wolfgang, Figlio i Sellin su 1972. godine analizirali rezultate testova inteligencije 9945
ispitanika. Delinkventne podskupine imale su 5 do 10 bodova manje u odnosu na nedelinkventne
skupine. Na istom uzorku Wolfgang i suradnici su uspoređivali kriminalne povratnike i
počinitelje jednog kaznenog djela. Rezultat istraživanja je pokazao razliku u koeficijentu
inteligencije od prosječno 8,1 bodova za bijelce i 10,6 bodova za crnce. Počinitelji jednog
kaznenog djela su imali bolje rezultate, nego kriminalni povratnici.
Moffitt je 1990. godine na uzorku od 536 djevojčica i dječaka našao razliku od prosječno 8
bodova u koeficijentu inteligencije između delinkvenata i nedelinkvenata, a razlika između
-KRIMINOLOGIJA-

kriminalnih povratnika i nedelinkvenata iznosila je 17 bodova. U Moffittovom istraživanju

delinkventi i kriminalni povratnici imali su lošije rezultate, nego nedelinkventi.1

Yochelson i Samenow (1976) su izveli studiju istraživanja. Pročuvali su 255 kriminalaca, koji su
bili u postupku ispitivanja zbog smanjene uračunljivosti prilikom učinjenih krivičnih dijela.
Zaključili su da je za proučavane osobe karakteristično:

 Hronično laganje

 Stav da je „tuđa“ imovina njegova

 Neograničen optimizam

 Veliki energetski potencijal

 Strah od povreda

 Jaka ljutnja

 Sklonost da postane predmet manipulacije

 Pretjerano pozitivno mišljenje o sebi

U ostalim daljnim istraživanjima drugih psihologa otkriveno je još karakteristika: moć,

nadzor, uznemirenost, pohlepnost, lijenost.

7. NEO-FREUD-ovski PRAVAC

Nakon S. Freuda, njegovi nasljednici su obnovili psihoanalitičku teoriju i unijeli svijetlost u njen
pokušaj objašnjenja zločina. Najpoznatiji nasljednik Freud- ovih ideja je bio August Aichom,
zauzimajuči stav da je primarni razlog činjenja zločina potisnut superego. On se zalaže za to da
velika količina aspiracije nastaje iz previše sebičnih želja i impulsa za njeno trenutačno
zadovoljenje, te da kriminalci prije svega trebaju bezuslovnu ljubav prije nego kaznene ustanove.
Zatim sljedeči predstavnisi neo Freud- ovog pravca su Fritz Redl i David Wineman. Oni su
proučavali djecu koja izrazito pokazuju mržnju. Razradili svoju koncepciju na Freudovom

1
http://www.inteligencija.net
-KRIMINOLOGIJA-

fenomenu „Edipovog kompleksa“. Zaključili da kriminalci mrze svoje roditelje. Najznačajniji

udio u razvoju ovog pravca dao je William Healy. On je objasnio fenomen potiskivanja, kao
najčešći odbrambeni mehanizam delinkvenata. Bazirao se na životnim pričama
delinkvenata.

8. BIHEJVIORISTIČKA TEORIJA I TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA

- čovjek se nalazi pod utjecajem okoline koja od njega može stvoriti bilo što,

- pojedinac je rezultat učenja,

- čovjek po prirodi nije ni dobar ni loš .

Biheviorizam je pravac u psihologiji koji pretpostavlja da se znanstvene metode mogu

primjenjivati samo na ona ponašanja koja se mogu opažati i mjeriti. U okviru tog pristupa
psiholozi analiziraju kako ljudi uče neka ponašanja i kako se to ponašanje može mijenjati. Tako
usmjereni psiholozi, ne zanimaju se toliko za psihičke procese (npr. mišljenje, pamćenje,
emocije), već u prvom redu pokušavaju povezati podražaje iz okoline ili iskustvo ljudi s
njihovim ponašanjem.

Jedna od pretpostavki biheviorističkog mišljenja je da je slobodna volja iluzorna, te da je cijelo

ponašanje determinirano, tj. određeno okolinom ili kroz uparivanje ili kroz potkrepljenje
(pojačanje).

Prema teoriji socijalnog učenja treba spomenuti oblike učenja opažanjem i neposrednim
iskustvom. Socijalizacija se odvija kroz proces identifikacije. Dijete se identificira sa svojim
roditeljima i od njih preuzima moralne i druge norme , navike, i običaje. Socijalno učenje se ne
oslanja na razum, nego više na osjećaje. Teorija socijalnog učenja tvrdi da se prestupničko
ponašanje uči i održava na jednak način kao i svako drugo ponašanje. Ponašanje je naučeno kada
se podržava i nagrađuje. Dakle treba podstiči ravnotežu između podrške, nagrađivanja i
kaznenih intervencija u procesu socijalizacije.
-KRIMINOLOGIJA-

9. ZAKLJUČAK

Često znamo sebi postaviti pitanje da li je neka kriminalna ličnost popračena nekim specifičnim
biopsihičkim faktorima, zbog toga je i rezultiralo toliko istraživanja o ovoj temi. Psihološke
teorije dakle imaju veoma važan utjecaj u kriminolgiji, i nikako nebi trebao ostati zanemaren.
Posebno u zadnjoj deseniji 20- tog vijeka, stanje maloljetničke delinkvencije postalo je
alarmantno, a povezano je i sa lošim općim globalnom stanjem društva. Sama problematika
kriminaliteta oduvijek je budila interesovanja za društvo, a posebno bavljenje problematikom
kriminalne ličnosti. Kraj dakle 19 i početkom 20 stolječa obilježio je veliki talas psiholoških
objašnjenja krimalističkog ponašanja, a koje se dovode u vezu sa psihološkim karakteristikama
ličnosti i koje su dobile veliku težinu na svom značaju. Duševni i emotivni problemi su od
ključnog značaja za kriminalno ponašanje.
-KRIMINOLOGIJA-

10. PRILOG

„Nezapamćen masakr u Visokom: Mentalno poremećeni ubica zaklao troje, a

ranio osam osoba
14.05.2010. 19:36

Nezapamćena tragedija dogodila se u večernjim

satima u selu Hlapčevići, šest kilometara od
Visokog, kada je Nedim Fejzić (40), nezvanično, u
pijanom stanju zaredao po komšiluku i nožem ubio
komšinicu Zinetu Rožajac (35), njenog svekra
Mehmeda Rožajac (74) i Dževadu Bašini (40), te
teško ranio petero djece i još troje odraslih
komšija“.

Liječio se zbog psihičkih problema

Potvrđeno nam je da je Fejzić mentalno poremećena osoba koja se već liječila u bolnici. Sa
sestrom i majkom izvjesno vrijeme je živio u Kaknju, nakon čega se doselio i već sedam mjeseci
živi u manjoj kući nedaleko od komšija koje je mučki ubio.

Mještani tvrde da su ih rijetko viđali jer su povučena porodica i ni sa kim se nisu družili. Većina
ih nije čak ni poznavala. U policiji nam je rečeno da mu i sestra ima psihičkih problema jer su,
tvrde, baš u toj kući prije nekoliko mjeseci vršili uviđaj kada je ona zadavila svoje dijete“2

2
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/crna-hronika
-KRIMINOLOGIJA-

PRIKAZ.1

„Duševni bolesnik na smrt izbo mladića i roditelje

Duševni bolesnik na smrt izbo mladića i roditelje

U srpskom selu Ždeglavu duševni bolesnik na smrt je

izbo mladog Bojana i teško ranio njegove roditelje koji
se još bore za život.

Liječeni duševni bolesnik Slobodan Ivković ubio je

17-godišnjeg Bojana Đokića i teško ranio njegove
roditelje Snežanu i Vojislava u srpskom selu Ždeglovu
kod Lebana, prenosi B92.

Ivković, koji je do prije tri tjedna bio na liječenju u bolnici kod Niša, u nedjelju je uzeo nož, ušao
u kuću Đokića i prvo izbo Snežanu, a zatim je u sobi više puta izbo Bojana koji je tada spavao. U
dvorištu je naišao na Bojanova oca Vojislava kojega je teško ranio. Nakon toga otišao je kući i
mirno čekao policiju. “3

3
http://dalje.com/hr-svijet/
-KRIMINOLOGIJA-

11. LITERATURA

1. Đorđe Ignjatović, KRIMINOLOGIJA, Službeni Glasnik, Beograd, 2005. god. (šesto

izmjenjeno i dopunjeno izdanje)

2. Prof. dr. Borislav Petrović, prof. dr. Gorazd Meško, KRIMINOLOGIJA, (drugo
izmijenjeno i dopunjeno izdanje), Pravni Fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2008. godine.

3. http://docs.google.com

4. http://www.inteligencija.net/2009/09/psihopatija.html

5. www.znanje.org/psihologija

6. http://www.dnevniavaz.ba

7. http://dalje.com/hr-svijet/